Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku Filozofski fakultet
Preddiplomski studij filozofije i pedagogije Jelena Kukulić
Sociološke teorije devijantnosti Završni rad
Mentor: Dr.sc. Branko Bognar Sumentor: doc.dr.sc. Željko Pavić
Osijek, 2013.
0
Sažetak: Devijantnost označava bilo koje kršenje društvenih normi, ono je relativan problem i može se razlikovati na temelju lokacije, dobi, socijalnom statusu. U ovom radu opisane su tri vrste teorija za objašnjenje devijantnosti – biološke, psihološke i sociološke; na sociološke teorije stavljen je najveći naglasak. Biološke teorije - devijantnost proizlazi iz fizičke konstitucije pojedinca. Predstavnici ove teorije su Lombroso i Sheldon. Psihološke teorije objašnjavaju devijantno ponašanje na individualnoj razini (misaoni procesi, osobina ličnosti). Freud je usmjeren na podsvijest, Bowlby je razvio teoriju privrženosti, a prema Eysencku postoje dva tipa ličnosti: introverti i ekstroverti. Sociološke teorije nastoje potpunije razumjeti kako vanjski društveni utjecaji mogu doprinijeti devijantnosti. Interakcionizam Becker i Goffman proučavali su procese kojima su pojedinci označeni kao devijantni, uskoro i postali takvi (teorija etiketiranja). Teorija kulturnog prijenosa govori o tome kako u različitim supkulturnim društvima, neka socijalna skupina ohrabruje kriminalno ponašanje, a druga odbija. Što su mogućnosti povoljnije, veća je vjerojatnost za počinjenje devijantnog čina. Glavni predstavnik ove teorije je Sutherland. Funkcionalistička perspektiva fokusirana je na društvo u cjelini, prije nego na samog pojedinca koji se nalazi u njemu. Najistaknutiji teoretičari Durkheim i Merton. Supkulturne teorije objašnjavaju devijantnost supkulturom neke društvene skupine. Određene skupine razvijaju norme i vrijednosti koje se razlikuju od drugih pripadnika društva. Glavni predstavnici ove teorije su Cohen, Miller, Cloward i Ohlin, te Matza. Teorija socijalnih veza pokušava objasniti zašto pojedinci ne odstupaju od pravila. Travis Hirschi tvrdi kako pojedinci oponašaju one ljude u kojima vide uzor i žele slijediti njihov primjer, jer bi ponašanje koje ne odobravaju, moglo naići na osudu. Spominje 4 oblika za objašnjenje te povezanosti - vezanost, privrženost, uključenost i vjerovanja. Također su opisana istraživanja za dvije teorije – teoriju socijalnih veza i teoriju etiketiranja, koje su njima i potvrđene. Ključne riječi: devijantnost, biološke teorije devijantnosti, psihološke teorije devijantnosti, sociološke teorije devijantnosti
SADRŽAJ:
1. UVOD.........................................................................................................1 2. DEFINIRANJE DEVIJANTNOSTI...........................................................1 3. TEORIJE DEVIJATNOG PONAŠANJA...................................................3 3.1. Biološke teorije devijantnosti..............................................................4 3.2. Psihološke teorije devijantnosti...........................................................4 3.3. Sociološke teorije devijantnosti..........................................................5 3.3.1. Interakcionistička teorija devijantnosti.......................................5 3.3.2. Teorija kulturnog prijenosa.........................................................8 3.3.3. Funkcionalistička perspektiva.....................................................8 3.3.4. Supkulturne teorije devijantnosti................................................11 3.3.5. Teorija socijalnih veza.................................................................13 4. ZAKLJUČAK.............................................................................................16 5. LITERATURA............................................................................................19
1. Uvod Devijantno ponašanje dugo je vremena jedno od žarišta sociološke misli. Sociološko zanimanje za uspostavu i održavanje društvenog reda povezano je sa praktičnim zanimanjem za djelovanje koje se smatra štetnim za pojedince i društvo, te se pažnja sociologa usmjerava na širok spektar različito nazivanog ponašanja, kao npr. kriminalno ponašanje, nekonformističko ponašanje, zastranjeno ili ekscentrično. Dakle, fokus sociologa usmjeren je otkrivanje zašto se ljudi ponašaju na neprihvatljiv način, bio to nekakav prijestup ili problematičnije kriminalno ponašanje. (navedeno prema: Becker, 1991: 99) U ovome radu prvo ću opisati što je to devijantnost ili delinkvencija iznošenjem različitih definicija istog, na koji način se može spriječiti, kako se razlikuje od onoga što nazivamo kriminal, te sukladno mojem osobnom interesu, također ću biti fokusirana na ono što se odnosi na djecu i maloljetnike. U drugome dijelu rada navest ću teorije devijantnosti, od bioloških teorija, prema psihološkim, te u konačnici sociološke teorije, o kojima ću reći nešto više. Nadalje, prikazat ću i interpretaciju rezultata nekoliko empirijskih istraživanja koje se odnose na tu temu. 2. Definiranje devijantnosti Devijantnost je vrlo teško odrediti jednom opće prihvaćenom definicijom. Razlog tome je posebice taj što je devijantnost kulturno determinirana, a kultura postoji mnogo, te one u društvima evoluiraju i stoga se mijenjaju tijekom godina. Ono što bi danas nazvali devijantnim ponašanjem, ne mora značiti da će biti devijantno u budućnosti, kao i ono što je u prošlosti imalo takvu oznaku, u današnje vrijeme je društveno prihvatljivo (na primjer homoseksualnost). „Devijantnost je ponašanje koje preko prihvatljive mjere odstupa od normi što ih većina članova skupine ili društva prihvaća. Takvo se ponašanje najčešće negativno vrednuje i izaziva neprijateljske reakcije.“ 1 Društvena devijantnost se odnosi na ponašanje koje odudara od općeprihvaćenih društvenih vrijednosti i normi, pa se stoga i društveno osuđuje. S obzirom da se norme i vrijednosti s
1
Fanuko, Nenad (1997). Sociologija – udžbenik za gimnazije. Zagreb: Profil international, 43. str.
1
vremenom mijenjaju, kao i da se razlikuju između različitih društava i kultura, proizlazi da je svaka devijantnost relativna tj. ovisna o mjestu i vremenu. 2 Sprečavanje, ukidanje ili sankcioniranje devijantnog ponašanja nazivamo socijalna kontrola. „Socijalna kontrola je skup sredstava kojima se nastoji osigurati da većina članova društva poštuje norme.“
3
Nadalje, Fanuko (1997) spominje i sankciju, te kaže kako se sankcija svaka
reakcija drugih na ponašanje pojedinca ili grupe koja kao cilj ima osiguranje poštivanja normi.“ Sukladno tome, devijantno ponašanje može se sankcionirati na dva načina: pozitivno sankcioniranje podrazumijeva nagrađivanje – nagrada za konformnost, tj. poštivanje pravila društva, a negativno sankcioniranje podrazumijeva kažnjavanje (za ponašanje koje odstupa od društvenih normi). No, sankcije također mogu biti formalne i neformalne. Formalne su one gdje je prisutno tijelo koje određuje usklađenost ponašanja i normi (npr. zatvorske i novčane kazne kao negativne, i diplome, pohvale i nagrade kao pozitivne). Neformalne sankcije su više spontanog karaktera, a to su npr. usputna pohvala, smiješak, ili s druge strane svađa, pokuda, ili uvreda. (Fanuko, 1997) Jače kršenje društvenih normi, koje se zakonski kažnjava, naziva se kriminal, a u slučaju mladih maloljetnička delinkvencija. Maloljetnička delinkvencija je kompleksni fenomen koji je teško definirati, izmjeriti, objasniti i spriječiti. Razlog tome je taj što je ona povezana sa socijalnim institucijama – kao što su obitelj, škola, mediji, zakon, te maloljetnički sudovi i sudovi za odrasle. Općenito, djeca i mladi na početku počinju kršiti pravila lijepog ponašanja ili odijevanja, nakon toga dolazi do statusnih prekršaja, odnosno onog ponašanja koji je neprihvatljiv za mlade, ali ne-kažnjiv za odrasle (noćni izlasci, neposlušnost, konzumacija alkohola), a u konačnici do delinkventnog ponašanja koje podrazumijeva nasilje prema drugim ljudima i životinjama, oduzimanje imovine, tj.krađa i sl. (Regoli, Hewitt i DeLisi, 2010: 19-20). Mnoge teorije devijantnosti temelje se uglavnom na službenim statističkim podacima policije, sudstva i drugih državnih agencija koje sudjeluju u nametanju zakona što pokazuje da su neke skupine uključenije u zločin od drugih, te sukladno tome, takve vrste istraživanja počivaju na podatcima prikupljenim iz triju izvora: „službene statistike – prikuplja ih država (policija, statistički zavodi...), viktimizacijske studije – ankete u kojima ljudi navode u kojoj mjeri su bili žrtve pojedinih vrsta kriminala, te studije samopriznavanja – ankete u kojima ljudi navode u 2
Haralambos, Michael; Holborn, Michael (2002). Sociologija – teme i perspective. Zagreb: Golden marketing.
3
Fanuko, Nenad (1997). Sociologija – udžbenik za gimnazije. Zagreb: Profil international, 42. str.
2
kojoj mjeri su bili počinitelji pojedinih delinkventnih postupaka.“
4
Navesti ću jedan primjer
takvog istraživanja. U analizi samoiskazane devijantnosti rađenoj na pet nacionalnih uzoraka i sedam uzoraka velikih europskih gradova Šakić i sur. (2002: 267-268) došli su do zaključka kako postoje razlike u stopama devijantnosti u odnosu na varijable spola, roditeljskog nadzora i povezanosti sa školom, dok su razlike u odnosu na socioekonomski status i obrazovanje roditelja nešto manje. Pokazalo se kako su dječaci skloniji antisocijalnim djelima od djevojčica, kao i ona djeca koja su lošija što se tiče školskog uspjeha i imaju manjak roditeljskog nadzora. Razlike u spolovima su manje kada se radi o zlouporabi droga i imovinskim djelima. Razlike gotovo i ne postoje kada je riječ o manjim devijacijama (neplaćanje vozne karte, krađe u trgovinama, opijanje, bježanje od kuće, skitnja i sl.). što se tiče vršenja nasilja prema drugim osobama, dječaci prednjače, pa je ovdje ta razlika najizrazitija, a ona je oko 4:1 u njihovu korist (navedeno prema: Pavić, 2013). Kada uzmemo u obzir socioekonomski status roditelja, tu ne nalazimo veće razlike, no ako roditelji imaju niži stupanj obrazovanja, ta djeca će prije biti nasilna prema vršnjacima nego ostali. Kada bismo govorili o tipu škola, ovo istraživanje pokazalo su krađe, krađe s nasiljem i socijalna patologija najčešći u trogodišnjim strukovnim školama. Što se tiče ocjena, pokazano je kako oni učenici koji postižu bolji uspjeh nemaju sklonosti antisocijalnom ponašanju (Šakić i sur., 2002:277), iz čega bi se moglo zaključiti kako ti učenici nemaju potrebu za drugačijim dokazivanjem. Također, treba spomenuti i to da učestalost antisocijalnog ponašanja raste sa stupnjem obrazovanja roditelja, što se najvjerojatnije pripisuje permisivnijem odgoju kod obrazovanijih roditelja, ali i manjku socijalne kontrole. Djeca koja dolaze iz obitelji srednjeg imovinskog statusa najmanje se upuštaju u antisocijalna ponašanje, a kod djece iz obitelji s lošim i dobrim materijalnim statusom mogućnost da će se to dogoditi veća. (Šakić i sur., 2002:280; prema: Pavić, 2013). Istraživanje je također pokazalo također i to da je antisocijalno ponašanje najprisutnije u velikim gradovima. 3. Teorije devijantnog ponašanja Kada govorimo od delinkventnom/devijantnom ponašanju, možemo reći kako postoji 3 vrste teorija: biološke, psihološke i sociološke. U ovome radu biti ću fokusirana na sociološke teorije devijantnosti, dok ću o ostale dvije navesti samo osnovne podatke. 3.1. Biološke teorije devijatnosti
4
Pavić, Željko (2013). Nastavni materijal za kolegij Sociologija odgoja i obrazovanja
3
„Prema biološkim teorijama devijantnost proizlazi iz biološke konstitucije pojedinca, najčešće uvjetovane genetskim nasljeđem.“
5
Prvi predstavnik biološke teorije bio je talijanski liječnik
Cesare Lombroso. Njegovo učenje naziva se atavizam prema kojemu su kriminalci atavistički (fiziološko i psihološko naslijeđe od predaka) ostatak primitivnijih ljudskih evolucijskih oblika, i mogu se prepoznati po određenim tjelesnim obilježjima (jagodične kosti, izražena čeljust, velike uši i sl.) po kojima se razlikuju od ostalih ljudi. „Iako oni sami nisu krivi, kriminalci su nesposobni poštivati kompleksna pravila modernog društva, te bi radi toga trebali biti smješteni u restriktivne institucije kao što su zatvori.“ 6 Nakon njega bilo je još teoretičara, kao što su William Sheldon (povezanost građe tijela i delinkventnog ponašanja), zatim povezanost ADHD/ADD poremećaja s delinkvencijom itd. (Regoli, Hewitt i DeLisi 2010: 100-105). Današnje fiziološke teorije, za razliku od onih 19. i 20. stoljeća (darvinizam), uglavnom se baziraju na genetske abnormalnosti i hormonalne procese kao moguća objašnjenja devijantnosti, osobito kriminala (navedeno prema: Pavić, 2013) 3.2. Psihološke teorije devijantnosti Psihološke teorije pronalaze uzroke devijantnosti u crtama ličnosti koje mogu biti naslijeđene ili usvojene socijalizacijom (Haralambos, 2002: 351-353; prema: Pavić, 2013). Sigmund Freud spominje id (instinktivno djelovanje), ego (predsvjesno, razlikovanje stvarnog od nestvarnog) i superego (svijest; obuhvaća moralne norme i vrijednosti). Ako ta tri dijela ne funkcioniraju zajedno, dijete ili mlada osoba vrlo lako mogu „zastraniti“ i postati delinkventni. John Bowlby, kao Freudov učenik, razvio je tzv. teoriju privrženosti prema kojoj dijete ima potrebu stvaranja bliskosti s majkom i ocem u prvim godinama života i ako se ova privrženost ne uspije stvoriti, taj nedostatak bliskosti i empatije može voditi k devijantnom ponašanju, ali i to da dijete teže ostvaruje bliske emotivne odnose s drugim osobama tijekom kasnijeg života, te i samo nema osjećaj za empatiju (Regoli, Hewitt i DeLisi, 2010: 137)
5
Pavić, Željko (2013). Nastavni materijal za kolegij Sociologija odgoja i obrazovanja
6
Regoli, R., i Hewitt, J., DeLisi, M (2010). Delinquency in Society, Eight Edition. Sudbury, Mass.: Jones and Bartlett Publishers. 99. str.
http://books.google.hr/books?id=hDwK-ZYRWkC&printsec=frontcover&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false
4
Prema Hansu Eysencku postoje dva tipa ličnosti: introverti i ekstroverti. Introverti su tihi i rezervirani, drže osjećaje pod kontrolom, rijetko se ponašaju agresivno i ne gube lako samokontrolu, dok su ekstroverti otvoreni prema društvu, užitku i zabavi, ali tendiraju tome da izgube samokontrolu i budu agresivni, pa stoga, ako socijalizacija u nekom dijelu života zakaže, ekstroverti postaju devijantni. 3.3. Sociološke teorije devijantnosti 3.3.1. Interakcionistička teorija devijantnosti Interakcionizam je mikrosociološka paradigma koja proučava odnos pojedinca i društva (na koji način ljudi stvaraju, održavaju i mijenjaju društvo, te kako ih to društvo istovremeno oblikuje). Iz ove perspektive društvo ne postoji kao nešto izvan nas, nego se kroz interakcije stalno iznova stvara, te tako pruža uvide u funkcioniranje svakodnevnog života (navedeno prema Fanuko, 1997: 13-14) Stoga možemo zaključiti kako je interakcionistički pristup devijantnosti usredotočen na interakciju između devijantne osobe i onih koji je kao takvu definiraju; naime, interakcionisti odbacuju pozitivistički pristup te ističu važnost čimbenika koji su vezani za pojedinca, proučavaju način na koji se pojedini postupci i osobe definiraju kao devijantni te kako takva definicija utječe na njihovo daljnje djelovanje (Haralambos, 2002: 372-379; prema: Pavić, 2013). Prema tome, status devijanta je, možemo tako reći, glavni status koji utječe na svaki drugi status koji pojedinac može posjedovati. Budući da pojedinci stvaraju predodžbe o sebi na temelju reakcija okoline može doći do samoispunjavajućeg proročanstva prema kojem devijantna identifikacija postaje dominantnom što povlači niz procesa: taj pojedinac (primjerice narkoman) poseže za drugim oblicima zločina jer ne može dobiti normalan posao, a etiketa devijanta može voditi daljnjoj devijantnosti, pa čak i promijeniti predodžbu pojedinca o sebi. Najpoznatija interakcionistička teorija devijantnosti je tzv. teorija etiketiranja koju je postavio američki sociolog Howard Saul Becker. Prema njegovoj teoriji, čin postaje devijantan tek kad ga drugi tako dožive i definiraju. „U središtu pozornosti je proces kojim neki ljudi bivaju označeni devijantnima, počinju sebe doživljavati kao devijantne te se konačno zaista tako i počnu ponašati.“7 Nadalje, on naglašava da etiketiraju samo one osobe koje imaju moć dijeliti etikete, a sama etiketa nije neutralna – ona sadrži ocjenu osobe na koju se primjenjuje. Drugim riječima, predstavnici zakona nameću definicije konvencionalnog morala drugima i većinom su odgovorni 7
Fanuko, Nenad (1997). Sociologija – udžbenik za gimnazije. Zagreb: Profil international. 47. str.
5
za "prišivanje" etiketa te na taj način etiketiranjem izražavaju strukturu moći u društvu. Kako navodi Becker (1991: 100), sam čin etiketiranja, kojega provode „moralni poduzetnici“, iako važan, ne može biti shvaćen kao jedino i samodovoljno objašnjenje onoga što navodni devijanti zapravo rade. Bilo bi nerazumno sugerirati da pljačkaši pljačkaju ljude jednostavno zato što ih je netko etiketirao kao pljačkaše, ili da sve što homoseksualac radi, radi jer ga je netko nazvao homoseksualcem. Ipak, ovakav je pristup najviše doprinio usmjeravanju pažnje na način na koji etiketiranje smješta počinitelja u okolnosti koje mu otežavaju nastavak obavljanja normalnih svakodnevnih poslova, te ga tako navode na „abnormalno“ djelovanje (kao u slučajevima kada policijski dosje otežava pojedincu legalno zarađivanje za život, te ga tako navodi na bavljenje nezakonitim radnjama). Prema Regoli, Hewitt i DeLisi (2010), verzija teorije etiketiranja Ervina Goffmana temeljila se na proučavanju različitih ustanova za liječenje devijantnosti (tzv. totalnih institucija) – kao što su zatvori, duševne bolnice i popravni domovi. Naime, Goffman je došao do zaključka kako se pojedincu uništava osobnost na takvim mjestima postupcima kao što su oduzimanje osobnih stvari, oblačenje u prepoznatljive uniforme, čime ga pretvaraju u pripadnika uniformirane mase kojemu treba neka vrsta liječenja (navedeno prema: Pavić, 2013). Na taj način počinje „proces uništavanja“ što vodi do činjenice da se mnogi onda osjećaju bespomoćno, odnosno, nespremno za vanjski život. Edwin M. Lemert spominje primarnu i sekundarnu devijaciju. Primarna devijantnost se sastoji od onih devijantnih činova koji su se dogodili prije nego što su javno etiketirani, dok je potraga za uzrocima te devijacije beskorisna (npr. kršenje prometnih propisa, eksperimentiranje s drogama) (Fanuko, 1997: ). To je, dakle, ponašanje što krši društvene norme, ali uglavnom prolazi nezapaženo od djelovanja socijalne kontrole. Označavanje (etiketiranje) pojedinaca kao devijantnih stvara povoljne uvjete za sekundarnu devijantnost – devijantnost koju sami pojedinci usvajaju kao odgovor na reakciju okoline. Nova se devijantnost, tvrde teoretičari etiketiranja, proizvodi putem neprijateljskih reakcija onih koji stvaraju i poštuju pravila. Etiketa pridaje pojedincu status devijantne osobe, a on/ona postupno prihvaća status i tako se ponaša. (Fanuko, 1997: 47) Također, ljudi etiketirani kao devijantni obično bivaju odbačeni i izolirani, što ih tjera da potraže društvo sebi sličnih. Participacija u devijantnoj supkulturi postaje način rješavanja frustrirajućih situacija i nalaženja emocionalne podrške. Istodobno, priključivanje devijantnoj grupi učvršćuje devijantnu sliku vlastite ličnosti, 6
potpomaže devijantni stil života i oslabljuje veze s „normalnim“ dijelom društva. (Fanuko, 1997: 48) Što se tiče istraživanja na ovu temu, spomenuti ću istraživanje koje su proveli Brownfield i Thompson (2008). Njihovo istraživanje pokazalo je kako je etiketa devijantnosti (npr. evidencija o policijskom privođenju), neovisno o učestalosti delinkventnog ponašanja, značajno i pozitivno povezana s delinkventnim samopoimanjem, tj. etiketa utječe na stvaranje sekundarne devijantnosti kroz samopoimanje osobe kojoj je etiketa dodijeljena (navedeno prema: Pavić, 2013). Što se tiče spola, društvene klase (društvena klasa je mjerena prema zanimanju i obrazovanju oca.), i rase u ovoj analizi, istraživanje pokazuje kako nemaju značajan utjecaj na delinkventno samopoimanje, što znači da etiketa ima podjednak utjecaj na mlade iz svih društvenih slojeva i bez obzira na rasu (no treba napomenuti da je istraživanje provedeno u Kanadi koja teži multikulturalizmu i anti-rasizmu), što, prema Pavić (2013), opovrgava ideju teorije etiketiranja po kojoj će niži slojevi zbog manje količine društvene moći biti podložniji utjecaju etiketiranja. No, neka istraživanja pokazuju i kako su mladi iz viših slojeva podložniji djelovanju etikete, budući da mladima iz nižih slojeva etiketa ne škodi u toj mjeri zbog toga jer su njihove životne mogućnosti već ograničene, tj. od njih se to više očekuje. Žene manje vjerojatno imaju delinkventno samopoimanje nego muški ispitanici. „DeCoster tvrdi da muškarci mogu biti više podložni optužbama za devijantnost zbog odraženih samo-procjena kao onih koji češće ulaze u konflikte.“8 Prema Brownfield i Thompson (2008), Bartusch i Matsueda (1996) ispitali su učinke odraženih procjena po spolu i utvrdili kako je roditeljska procjena (djece kao devijantne) na kraju utjecala na delinkventno ponašanje. Ovo se u pravilu više odnosi na muškarce jer je vjerojatnije da su oni lažno optuženi ili ocijenjeni kao prekršitelji pravila od strane roditelja nego žene. 3.3.2. Teorija kulturnog prijenosa (kulturne transmisije) Najpoznatiji predstavnik teorije kulturnog prijenosa je Edwin H. Sutherland, koji je pripadao čikaškoj sociološkoj školi. U svojem tumačenju devijantnog ponašanja spominje termin diferencijalne asocijacije, kojim opisuje naglašavanje sličnosti između načina na koji se uči devijantno, i načina na koji se uči „normalno“ ponašanje. Drugačije rečeno, u različitim 8
Brownfield, David; Thompson, Kevin (2008). Correlates of Delinquent Identity: Testing Interactionist, Labeling,
and Control Theory. International Journal of Criminal Justice Sciences, 3(1), 46. str.
7
supkulturnim društvima, neka socijalna skupina ohrabruje kriminalno ponašanje, dok ga druga odbija, niječe. Prema Sutherlandu, većina devijantnog ponašanja uči se u primarnim grupama, posebice onim vršnjačkim. Sutherland je također unaprijedio teoriju da je kriminalno ponašanje naučeno kroz socijalne interakcije u kojoj se mogućnosti koje su povoljnije za kršenje zakona razlikuju od mogućnosti koje su nepovoljne za kršenje zakona, za nekoga tko prihvaća kriminal kao prihvatljiv način života. (Zembroski, 2011: 244) Sutherland je tvrdio da su njegove teorije diferencijalne asocijacije i diferencijalne društvene organizacije kompatibilne i zajedno formiraju sveobuhvatno objašnjenje kriminala, a evo i zašto. Naime, diferencijalna povezanost (asocijacija) objašnjava zašto je pojedinac bio uvučen u kriminal, a diferencijalna društvena organizacija objašnjava zašto je stopa kriminala bila viša u pojedinim sektorima američkog društva. Prema tome, devijantnost je rezultat socijalizacije i učenja vrednota supkulture koja podržava stavove i ponašanja koja dominantna kultura odbacuje (Sutherland & Cressey, 1955; prema: Zembroski, 2011). Isto tako, Sutherlandova je teorija primjenjiva na sve slojeve društva, te je u stanju prikazati i kaznena djela ''počinjena od osobe od ugleda i visokog društvenog statusa u tijeku njegovog zanimanja.'' Opisujući zločine počinjene na području gospodarstva, politike i struke, Sutherland je skovao pojam tzv. „whitecollar“ kriminala (kriminal bijelog ovratnika).9 (Zembroski, 2011: 245). 3.3.3. Funkcionalistička perspektiva Kada govorimo o funkcionalizmu, prvo bismo trebali spomenuti teoriju anomije. Teoriju anomije prvi je uveo francuski sociolog Émile Durkheim kako bi označio nepostojanje ili pomanjkanje socijalnih ili društvenih normi; to je stanje u kojem dolazi do destabilizacije starih normi i pravila. Do stanja anomije može doći u razdobljima kriza, ratova i pobuna kao i u doba društvene tranzicije (Zembroski, 2011). Kao i Marx i Engels koji su mu prethodili, Durkheim također stavlja zločin u kontekst podjele rada i degradacije društva. No, za razliku od njih, on tvrdi kako je moralni red važniji od ekonomskog poretka jer se on odnosi na pad društva. Smatrao je podjelu rada glavnim doprinosom socijalnoj diferencijaciji i napetih društvenih odnosa do te mjere da bi se društvo moglo održati zajedno samo uz vanjski entitet kao što je 9
Kriminal bijelog ovratnika je izraz koji označava kriminalne radnje osoba koje pripadaju srednjim i višim
slojevima nekog društva. Ime je dobio po engleskom izrazu white-collar (bijeli ovratnik) koji označava radnu snagu koja se bavi uglavnom intelektualnim radom, pa stoga zauzima više položaje u poduzećima, ima bolje plaće, te veći ugled i položaj u društvu od klasične radničke klase (blue-collar). To su u pravilu djela financijskog kriminala kao što su prevare, podmićivanja, pronevjere, krivotvorenje, utaja poreza, trgovanje vrijednosnim papirima i sl.
8
država (Clinard i američko sociološko društvo, 1964; prema: Zembroski, 2011). Nadalje, kako također navodi Zembroski (2011), ekspanzija kapitalizma rezultirala je pretjeranom specijaliziranosti u podjeli rada, što predstavlja opasnost za društvenu solidarnost, čime dolazi do anomije. Anomija (odsutnost normi) se pojavljuje u industrijskom društvu kada oslabi društvena kontrola, a moralne norme nisu dovoljno jake za obuzdavanje prekršitelja zakona (tj. opće prihvaćenog, „dobrog“ ponašanja). Tada dolazi do štrajkova, samoubojstava, rastave brakova i drugih negativnih trendova. Dakle, dinamične društvene pojave uvjetuju frustriranost, rezigniranost i nezadovoljstvo uopće, te se na taj način nameće potreba za novim moralnim konsenzusom. Nadalje, prema Durkheimu, u društvima gdje podjela rada i individualne razlike dovode do nejednakosti, dogodi se to da društvene kontrole slabe i dovode do tri abnormalna oblika podjele rada. Od ove tri abnormalne forme, prevladavajuće stanje je ''anomično'' gdje nalazimo: (1) nedostatak integracije različitih radnih funkcija, (2) sukobe između rada i kapitala, i (3) povećanje specijalizacija; što dovodi do neuspjeha u proizvodnji koja ne ispunjava i ne zadovoljava društvene odnose između članova društva, u konačnici vodeći u stanje anomije (Durkheim, 1964; prema: Zembroski, 2011). Opisujući raspad društva temeljenog na sve naglašenijoj podjeli rada i eroziji moralnog poretka, Durkheim je stvorio strukturnu funkcionalističku perspektivu kriminala (Lilly i suradnici, 1989; prema: Zembroski, 2011). „Strukturno-funkcionalistička perspektiva navodi da kako se društvo moderniziralo, urbaniziralo, i sve više promijenilo, intimnost malih, tradicionalnih zajednica se slomila. Kako se veza grupe slomila uzrokujući time manji broj zajedničkih pravila, život ljudi postao je nepredvidljiv, kao i društva koja su postala puna nedosljednosti i zbunjenosti, pa su time interesi i djela jedne skupine došla u sukob s drugom (Clinard and American Sociological Association., 1964).“10 Drugi funkcionalistički teoretičar bio je Robert King Merton. Prema Zembroski (2011), Merton se složio s Durkheimovim stavom da u slučaju kad institucionalizirane norme oslabe, bezakonje se zadrži u društvima gdje se snažni naglasak stavlja na ekonomski uspjeh, kao i sa tim da anomija (rasulo) nije nastala naglim društvenim promjenama. No, on je odbacio stajalište da zločin proizlazi iz gradskih siromašnih četvrti i naučenih devijantnih kulturnih vrijednosti. Umjesto toga, istaknuo je da sklad, konformitet, prilagođavanje uobičajenim kulturnim vrijednostima proizvode visoke stope kriminala i devijantnosti (Lilly i suradnici, 1989; prema: 10
Zembroski, David (2011): Sociological Theories of Crime and Delinquency. Journal of Human
Behavior in the Social Environment., (21) 240–254, str. 242.
9
Zembroski, 2011). Također, tvrdio je da socijalne strukturne uvjete treba smatrati čimbenicima koji dovode do devijacije. Društveni sustavi drže iste ciljeve za sve ljude, bez davanja jednakih sredstava svim ljudima, i jednako omogućavanje njihovih ostvarenja. Prema Mertonu, kada se to dogodi, standardi o tome što je dobro ili loše se više ne mogu primijeniti, te je potrebno odrediti ''koji je od dostupnih postupaka je najučinkovitiji u netiranju kulturno odobrenih vrijednosti?'' (Merton,
str.
189;
prema:
Zembroski,
2011). „Stanje
anomije
rezultira
'doslovnim
demoraliziranjem, tj. de-institucionaliziranjem sredstava' (Merton, str. 190), što je rezultat ''akutnih pritisaka stvorenih na razlikovanju kulturalno induciranih ciljeva i socijalnih prilika (Merton, str. 232).“11 Drugim riječima, Merton smatra da je osnovna vrijednost zapadnih društava vrijednost materijalnog uspjeha te da se ova vrijednost može ostvariti na prihvatljiv (legitiman) ili neprihvatljiv (nelegitiman) način, tj. da je anomija nesklad između društveno poželjnih ciljeva i društveno prihvatljivih sredstava. S tim neskladom pojedinci se nose na različite načine. Kako navodi Zembroski (2011), Merton artikulira 4 tipa odgovora na anomičnu situaciju, s obzirom na prihvaćanje sredstava i ciljeva, utvrđivanjem ''načina individualne prilagodbe'': 1. konformizam, najčešći način, podrazumijeva prihvaćanje kulturnih ciljeva i institucionaliziranih sredstava (prihvaćanje obrazovanja, rada i sl.); 2. povlačenje, je devijantna alternativa koja odbacuje i ciljeve i sredstva društva, to su oni ljudi koji su na neki način „ispali“ iz društva, kao što su npr. ovisnici o alkoholu i drogama. 3. pobuna - pojedinac odbacuje i aktivno zamjenjuje ciljeve i sredstva društva nekakvim novim normama - primjer za to su radikalni socijalni pokreti, eko-pokreti - oni koji žele „promijeniti svijet“; 3. ritualizam, znači napuštanje ili zanemarivanje ciljeva, ali ostajanje pri postojećim sredstvima, tj. snižavanje ambicija i prilagođavanje vlastitoj socijalnoj poziciji zbog nemogućnosti promjene. Prema Fanuko (1997) primjer ritualizma je ponašanje birokrata koji više ne zna koji je cilj organizacije u kojoj radi, ali njeguje sredstva radi njih samih (poštuje proceduru). 4. inovacije, predstavljaju oblik prihvaćanja ciljeva, ali odbijanja sredstava; „da bi došli do novca, ljudi se mogu odati prostituciji, izdavati lažne čekove, varati, krasti, pljačkati itd.“
12
Ovakav tip ponašanja svojstven
je ljudima koji pripadaju nižim društvenim slojevima, koji zbog manjka ili nemogućnosti obrazovanja, neimanja društvenih veza nemaju „lak i slobodan put“ kojim mogu doći do uspjeha. Inovacija je dobila najveću znanstvenu pozornost u istraživanju zločina i delinkvencije, pa onda i Merton (1968) opisuje inovacije kao način definiranja većinu kriminalnog ponašanja (navedeno prema: Zembroski, 2011: 245).
11
Ibid, str. 245.
12
Fanuko, Nenad (1997). Sociologija – udžbenik za gimnazije. Zagreb: Profil international. 46. str.
10
3.3.4. Supkulturne teorije devijantnosti Supkulturne teorije objašnjavaju devijantnost supkulturom neke društvene skupine. One dokazuju da određene skupine razvijaju norme i vrijednosti koje se u određenoj mjeri razlikuju od drugih pripadnika društva. Prema Cohenu (1955) školska devijantnost je bila simptom kulturnog razdora u društvu i neispunjenih težnji.13 Zaglavljeni na dnu stratifikacijskog sustava, gdje su im putovi ka uspjehu zapriječeni, dječaci iz niže radničke klase pate od statusne frustracije. Oni stvaraju vlastite norme unutar kojih mogu postići uspjeh i steći ugled što rezultira tvorbom delikventne supkulture, gdje se delinkvencija i vandalizam smatraju poželjnima, te se na takav način stječe ugled i priznanje, i rješava se statusne frustracije. Stoga, budući da nemaju svi iste mogućnosti, neke skupine unutar društvene strukture nalaze se pod većim pritiskom devijantnosti, te tako i dolazi do nje. Walter Miller smatra da je zločin proizvod kulture niže klase (tj. radničke klase), koja ima nekoliko žarišnih interesa koji nude zadovoljstvo spomenutoj: čvrstina (hrabrost pred fizičkom prijetnjom, odbacivanje plašljivosti i slabosti), lukavost (uživanje u nadmudrivanju drugoga, tzv. „ulična mudrost“) i uzbuđenje (traganje za napetošću). Miller stoga ne smatra da devijantna supkultura nastaje iz nesposobnosti pripadnika nižih društvenih slojeva da postignu uspjeh, nego smatra kako je to posljedica poslova radničke klase koje karakterizira monotonija i nezadovoljstvo. Isto se događa i u školama, gdje navodi postojanje anti-školskih supkultura koje karakterizira dokazivanje otpornosti što se „kosi sa školskim ustrajanjem na samokontroli, intelektualnosti i disciplini.“ (Davies, 1999: 193) „Dodatni je razlog i česti nedostatak očeva unutar obitelji tj. obitelji kojima je na čelu samo majka. Prema Milleru, kod muških se tinejdžera stvara bunt prema ženskom autoritetu koji se izražava kao prenaglašavanje muškosti i 'muških' vrijednosti.“ 14 Što se tiče kritika usmjerenih na Millera, one se odnose na njegovu tvrdnju da je devijantnost produžetak kulture radničke klase u školi. Iako je delinkvencija možda i zastupljena u radničkoj klasi, kritičar je obrazložio kako većina učenika radničke klase nije delinkventna, kao i to da je ta teorija preširoka jer prikazuje cijelu društvenu klasu mladih koji su iz radničkih obitelji, kao kulturno otuđenu od škole, kad u stvari većina tih mladih poštuje pravila. „Teorija je također 13
Davies, Scott (1999). Subcultural explanations and interpretations of school deviance. Aggression and Violent
Behavior. 4 (2): 191–202. 193. str. 14
Pavić, Željko (2013). Nastavni materijal za kolegij Sociologija odgoja i obrazovanja
11
optužena za ignoriranje različitih odgovora, pogotovo ne-devijantnih odgovora adolescenata u istim socijalnim uvjetima.“ 15 David Matza (1964), tvrdi da delinkvencija rijetko izaziva dominantna uvjerenja u društvu, a većina tih mladih delinkvenata prihvaćaju konvencionalne norme. Radi se dakle, o manje uspješnim studentima koji samo lutaju u i izvan povremenih epizoda pobune koje imaju vrlo malo utjecaja na njihove kasnije živote. U odnosu na odrasle osobe, mladi su zaokupljeni hedonizmom (druženje, uzbuđenje, zabava, agresija, preuzimanje rizika), pa tijekom tinejdžerskih godina, vršnjaci imaju veliki utjecaj jedni na druge, te se tako i primarni izvor poticanja i nagrade za aktivnosti koje nude uzbuđenja (suočavanje i svađa s nastavnikom), koje mladima omogućuju pokazivanje svoje hrabrosti, te nekada nisu u stanju procijeniti rizike samih tih djela. „Štoviše, neki kriminolozi vide pojačani utjecaj mladih vršnjaka kao glavni uzrok povećanih koncentracija kaznenih djela, posebno imovinskih kaznenih djela, između mladih tijekom ovog stoljeća.“ (navedeno prema: Davies, 1999: 199) Neutraliziranjem moralne stege društva, često se služe tzv. tehnikama neutralizacije, kao što su: poricanje odgovornosti za devijantan čin (krive okolinu ili svoje roditelje); poricanje da je učinjena šteta (nisu ukrali auto, nego su ga samo posudili); poricanje da je počinjeno zlodjelo (nešto kao gruba pravda); osuda onih koji nameću pravila (policija koja je korumpirana); pozivanje na višu lojalnost (pomaganje obitelji, prijateljima); što zapravo ukazuje na to da imaju osjećaj krivnje i stida, te na taj način govore o djelomičnom prihvaćanju matičnih normi kao i to da nisu značajno drugačiji od većine pripadnika društva, osim što prikrivene vrijednosti izražavaju na pogrešnim mjestima i u pogrešno vrijeme. Richard Andrew Cloward i Lloyd Edgar Ohlin svoju su teoriju izgradili pomoću teorija Mertona i Cohena, te oslanjajući se na Sutherlanda. No, za razliku od Mertona koji je devijantnost objasnio u smislu strukture legitimnih mogućnosti (prilika), ali nije razmotrio strukture nelegitimne mogućnosti, oni promatraju devijantnost uzimajući u obzir obje mogućnosti, te smatraju da isto kao što varira šansa za uspjeh legitimnim sredstvima, tako varira i šansa za društveni uspjeh nelegitimnim sredstvima. Također, za razliku od Cohena, koji je izjavio da delinkventne supkulture preuzimaju vrijednosti koje su protivne onima dominantne kulture, Cloward i Ohlin tvrde da su prijestupnici iz niže klase aktivno i ciljano orijentirani na iskorištavanje dostupnih mogućnosti premda je većina njih nelegitimna (Zembroski, 2011: 247). 15
Davies, Scott (1999).Subcultural explanations and interpretations of school deviance. Aggression and Violent
Behavior, 4 (2): 191–202. 194. str.
12
I naposljetku, proširili su Sutherlandov rad koji je opisivao kulturni prijenos i zaključili kako je kriminalno ponašanje ovisilo o pristupu potrebnim nelegitimnim sredstvima (Zembroski, 2011: 247). Delinkventne supkulture se pojavljuju i opstaju u područjima gdje živi niža klasa, te ondje gdje ima dovoljno mladih da se povežu i podrže jedni druge u udaljavanju od uobičajenih vrijednosti, kao i u potrazi za nezakonitim mogućnostima koje prelaze broj legitimnih mogućnosti za uspjeh. Kao što se nelegitimne mogućnosti za uspjeh distribuiraju kroz društvo nejednako kao i legitimne mogućnosti za uspjeh, vrste delinkventnih supkultura se određuju prema vrsti četvrti i nezakonitih mogućnosti koje su na raspolaganju (Zembroski, 2011: 247). Prema tome, Cloward i Ohlin razlikuju kriminalne, konfliktne i supkulture povlačenja. Kriminalna supkultura javlja se u onim područjima gdje mladi ne mogu ostvariti društveni uspjeh, ali i gdje su već izloženi delikvenciji od strane odraslih koji ostvaruju uspjeh kroz kriminalne radnje (trgovina drogom, krađa automobila i sl.), odnosno, takvim djelovanjem uče mlade kriminalu. Konfliktne supkulture – djeca se ne uče od odraslih kriminalu, ali zbog nezadovoljstva legitimnim pokušajima da dođu do uspjeha pristupaju nelegitimnim, odnosno, vandalizmu, nasilju i priključuju se uličnim bandama. Supkultura povlačenja odnosi se na pojavu kad mladi iz niže klase ne uspiju ostvariti uspjeh ni na legitiman, niti na nelegitiman način, te se okreću alkoholizmu i zloupotrebi droga (narkomaniji). 3.3.5. Teorija socijalnih veza Na temelju svoje kritike teorije anomije, govoreći kako je „Durkheimova teorija jedan od najčišćih primjera teorije kontrole: i anomija i egoizam su uvjeti 'deregulacije' i 'poremećenog' ponašanja koje slijedi u automatsku posljedicu'', Travis Hirschi je postavio svoju vlastitu teoriju, teoriju socijalnih veza (eng. social bonding theory). Za razliku od prethodnih teoretičara kontrole koji su bili usmjereni na pojedinčev poticaj za počinjenje prekršajnih djela, Hirschi je istraživao razloge zašto se ljudi ne bave kriminalnim ponašanjem, a što je objasnio kao sukladnost i poštivanje pravila (Gottfredson i Hirschi, 1990; prema: Zembroski, 2011: 248). Tako je osnovna ideja ove teorije ta da različiti oblici socijalne povezanosti, osim ako i sami nisu usmjereni prema kršenju društvenih normi, smanjuju vjerojatnost upuštanja u devijantne aktivnosti (Pavić, 2013). Pojedinci zapravo oponašaju one ljude u kojima na neki način vide uzor i žele slijediti njihov primjer. Samo to oponašanje pokazuje koliko je osoba emocionalno vezana za drugu osobu, koliko mu znače njegova stajališta i moralne vrijednosti, jer bi ono ponašanje koje bliski ljudi ne odobravaju, moglo naići na osudu. Ukoliko se dogodi da takva povezanost ne postoji, pojedinac se okreće prijestupničkom ponašanju, tj. ponašanju motiviranom isključivo privatnim interesom. 13
Dakle, takvo ponašanje je posljedica grešaka u konvencionalnim društvenim skupinama koje vežu pojedinca za društvo. Prema Zembroski (2011), Hirschi je identificirao četiri oblika za objašnjenje društvene povezanosti - vezanost, privrženost, sudjelovanje ili uključenost i vjerovanja – sva ta 4 oblika nalaze se izvan ljudske prirode i vežu ljude sa konvencionalnim društvom gdje bivaju uključeni u konvencionalne aktivnosti, ponašanje i vladanje. Kada se govori o vezanosti, misli se na pozitivne odnose s drugim ljudima što se odnosi na obitelji, školu i vršnjake. Što se tiče obitelji, snaga veze između roditelja i djeteta je glavna u odvraćanju od delinkventnog ponašanja i mehanizam za usađivanje uobičajenih normi i vrijednosti. Kada govorimo o školi, sposobnost za postizanjem dobrog uspjeha povezana je s delinkvencijom na način da lošijim uspjehom započinje lanac nepoštivanja škole, učitelja, osoblja i, kasnije, vlasti u cjelini. Za vršnjake, lojalnost i solidarnost su važne karakteristike delinkventnih ponašanja i osobna žrtva za ''zahtjevima grupe'' (Hirschi, 1969, str. 145; prema: Zembroski, 2011: 248). Drugo, privrženost društvenim vrijednostima i normama. Pojedinčev osobni interes sastoji se u setu aktivnosti koji ga povezuje sa društvenim moralnim kodeksom. Konvencionalne težnje, kao one koje se odnose na zapošljavanje i obrazovanje, se promatraju kao ''ograničenja delinkvencije'' i ''ulog u usklađenost'', gdje veće težnje i osobna ulaganja omogućavaju i veću povezanost sa konvencionalnim društvenim poretkom, a manje je vjerojatno sudjelovanje u delinkventnoj djelatnosti (Hirschi, str. 162; prema: Zembroski, 2011: 248). Pojedinac dakle vjeruje da bi kršenje ovih normi i vrijednosti ugrozilo njegove/njezine interese. Treće, sudjelovanje u ne devijantnim društvenim aktivnostima se odnosi na količinu vremena i energije posvećene određenom skupu aktivnosti (kao što su npr. domaće zadaće) koje odražavaju vrijednosti konvencionalnog društva, te radi toga ostaje manje vremena za one aktivnosti kojima će na bilo koji način prekršiti određene norme koje propisuje dominantno društvo (Zembroski, 2011: 248). Četvrto, vjerovanja u konvencionalne načine društvenog uspjeha, posebno u obrazovanje je stupanj odobrenja i suglasnosti sa određenim vrijednostima i normama društva. Vjerovanje u konvencionalne načine društvenog uspjeha smanjuje vjerojatnost upuštanja u nekonvencionalne (devijantne) načine njegovoga ostvarivanja zbog toga što ih pojedinac smatra moralno lošima. Kršenje normi se izbjegava jer se duboko vjeruje da je ono nemoralno i pogrešno tj. da su konvencionalni načini društvenog uspjeha sami po sebi dobri (navedeno prema: Pavić, 2013) „Općenito govoreći, Hirschi (1969) tvrdi da kada pojedinac ima veću razinu socijalne veze s društvom, pojedinac će manje vjerojatno počiniti delinkventno djelo. Drugim riječima, on je tvrdio da ako je maloljetnik čvrsto vezan za roditelje, prijatelje i nastavnike, posvećen konvencionalnim ciljevima društva (obrazovanje), uključen u konvencionalne aktivnosti 14
(domaće zadaće, sport), i vjeruje u važnost prihvaćenih normi društva, maloljetnik će imati tendenciju nesudjelovanja u delinkventnom ponašanju.“16 Kada uzmemo u obzir sve veze u odnosu na devijantno ponašanje, Hirschi je istaknuo da lanac uzročnosti kreće od vezanosti za roditelje, kroz brigu za odobrenje osoba na položajima vlasti, do uvjerenja da pravila društva obvezuju nečije dobro (ne-devijantno) ponašanje. Istraživanja pokazuju kako je „strukturalna pozicija koja vodi do delinkvencije, uglavnom vezana za niži socioekonomski položaj, no ne mora nužno voditi do delikvencije ako pojedinac ne usvoji devijantne vrijednosti ili ako nedostatak mogućnosti društvenog uspjeha ne utječe na njegovo samopoštovanje.“ 17 Ako pojedinac osjeća da ne može ostvariti društveni uspjeh tj. da su mu mogućnosti uspjeha blokirane ili će biti blokirane u budućnosti (zbog nedostatka obrazovanja, nižeg socijalnog porijekla, društvene nepravde i sl.), može se dogoditi da manje vjeruje u društvene norme i vrijednosti, da bude manje povezan s drugim ljudima i manje društveno integriran. Tako je Özbaj (2008) u istraživanju srednjoškolaca u Turskoj zaključio kako su varijable napetosti (nedostatak novca, blokirane mogućnosti uspjeha i sl.) uzrok manje vezanosti uz školu, manje kontrole od strane roditelja, manjeg povjerenja u društvene norme, što vodi do delinkvencije. Prema ovome istraživanju, varijable napetosti nemaju samostalni učinak na delinkvenciju, nego put do delinkvencije vodi preko manje društvene integracije, tj. manjka socijalne vezanosti (Pavić, 2013).
4. Zaključak Nakon istraživanja i proučavanja dvije nesociološke teorije devijantnosti (biološke i psihološke), i pet socioloških teorija (interakcionizma, kulturnog prijenosa, funkcionalizma, supkulturne teorije i teorije socijalnih veza), te uvidom u par empirijskih istraživanja na spomenutu temu, donijela sam sljedeći zaključak: svaka od tih teorija na svoj način vrlo dobro i opširno opisuje razloge zbog kojih su pojedinci devijantni, i sa svakom od njih se djelomično slažem, ali smatram da niti jedna od njih ne može funkcionirati bez neke druge.
16
Özbaj, Özden (2008). Strain, social bonding theories and delinquency. Journal of Social sciences, 32(1): 1-16. 3. str. 17
Pavić, Željko (2013). Nastavni materijal za kolegij Sociologija odgoja i obrazovanja
15
Interakcionistička perspektiva koja sadrži teoriju etiketiranja (određeni čin postaje devijantan tek kad ga drugi tako dožive i definiraju) ima svoje pozitivne i negativne strane. Kao što je i sam autor teorije, Becker, ustvrdio i na neki način kritizirao samoga sebe - ako pojedinac želi biti devijantan on će to biti neovisno o tome je li etiketiran ili nije, te bi bilo nerazumno sugerirati da osoba čini nekakvo kazneno djelo samo zato što je etiketirana kao devijantna (npr. pljačkaši), te da postoje i neki drugi razlozi za te činidbe. Drugim riječima, previše je determinirana. S druge strane, pozitivno je to što se pomoću spomenute teorije usmjerava pažnja na način na koji etiketa smješta počinitelja u okolnosti koje ga navode na „abnormalno“ djelovanje. Teorija etiketiranja ima i empirijsku podršku – istraživanja potvrđuju kako etiketa ima veze sa delinkventnim samopoimanjem, te kako su najčešći „davatelji“ etikete zapravo roditelji, kao i to kako delinkventno samopoimanje nema veze sa društvenom klasom, rasom i spolom, iako su muškarci češće označavani kao delinkventni nego žene. Teorija kulturnog prijenosa nema empirijsku podršku, tj. nije dovoljno dokazana. Sutherland je tvrdio kako se delinkvencija uči u primarnim društvenim grupama, najčešće vršnjačkim. Tvrdio je kako su njegove teorije diferencijalne povezanosti (zašto je pojedinac bio uvučen u kriminal) i diferencijalne društvene organizacije (zašto je stopa kriminala bila viša u pojedinim sektorima američkog društva) kompatibilne i zajedno formiraju sveobuhvatno objašnjenje kriminala. Pa je prema tome devijantnost rezultat socijalizacije i učenja vrednota supkulture koja podržava stavove i ponašanja koja dominantna kultura odbacuje i primjenjiva je na sve slojeve društva, kako na one niže, tako i na one više. Negativna strana ove teorije je ta da ne govori o osobinama ličnosti svakog pojedinca, koje bi mogle utjecati na racionalnu odluku o tome hoće li se upustiti u neku kriminalnu radnju ili ne. Emile Durkheim i R. K. Merton predstavnici su funkcionalističke perspektive. Durkheim smatra da je zločin neizbježan i normalan aspekt društvenog života, i nalazimo ga u svim društvima, posebice u onom industrijskom. Spominje također i anomiju koja predstavlja odsutnost normi u industrijskom društvu kada oslabi društvena kontrola, pa dolazi do štrajkova, samoubojstava, rastave brakova i drugih negativnih trendova. Dinamične društvene pojave uvjetuju frustriranost, rezigniranost i nezadovoljstvo uopće, te se na taj način nameće potreba za novim moralnim konsenzusom. Merton polazi od toga da nemaju svi isti pogled prema vrijednostima jer se nalaze na različitim položajima, te zbog tog društvenog pritiska ljudi koriste različite načine za dolaženje do cilja, pa se bore svim raspoloživim sredstvima. Prema tome, postoje 4 tipa odgovora na anomičnu situaciju – konformizam, povlačenje, pobunu i ritualizam, od kojih je inovacija (prihvaćanje ciljeva, ali odbijanje sredstava- prostitucija, krađa, pljačka) dobila najveću znanstvenu pozornost. 16
Supkulturne teorije devijantnosti objašnjavaju devijantnost supkulturom neke društvene skupine. One dokazuju da određene skupine razvijaju norme i vrijednosti koje se u određenoj mjeri razlikuju od onih drugih pripadnika društva. Većina teoretičara usmjerena je na opisivanje kulture nižih, tj. radničkih klasa u određivanju zločina, tako Cohen spominje statusnu frustraciju, Miller govori kako je zločin proizvod kulture niže klase, a Cloward i Ohlin spominju kako su pripadnici niže klase orijentirani na cilj kojim će steći bogatstvo bez obzira na sredstva. Negativna strana tih teorija je ta da su svi fokusirani na radničku klasu koja nije nužno ta koja stvara zločin, kao i na ciljeve koje oni imaju za stjecanje bogatstva. Za razliku od njih, Matza navodi kako oni studenti (ili učenici) koji su manje uspješni u školi lutaju u i izvan povremenih epizoda pobune koje imaju vrlo malo utjecaja na njihove kasnije živote. Teoriju socijalnih veza postavio je Travis Hirschi. Naime, on tvrdi kako različiti oblici društvene povezanosti (npr. povezanost s obitelji, školom) smanjuju vjerojatnost upuštanja u devijantne aktivnosti zbog bojazni da će naići na osudu. Glavni prigovori ovoj teoriji usmjereni su na to da pojedinci ne poštuju društvene norme i oponašaju osobe koje su im bliske zbog jakih socijalnih veza, nego zbog toga što je nad njima vršen određeni oblik socijalne kontrole. Jedno empirijsko istraživanje
potvrdilo je ovu teoriju zaključkom da manjak socijalne kontrole (ili manjak
socijalne povezanosti) vodi u delinkvenciju. „U osvrtu na niz socioloških teorija zločina i delinkvencije, važno je imati na umu da su te teorije oblikovane životnim iskustvom, pretpostavkama i svjetonazorima teoretičara. Budući da se životna iskustva mijenjaju kako se društvo mijenja, tako se mijenjaju i teorijski stavovi o kriminalu. Nadalje, kao što su vremena i društveni kontekst promjenjivi, prijašnje teorije gube svoju privlačnost i druge teorije se počinju pojavljivati kao relevantnije. Svačije razumijevanje o kriminalu uvjetovano je osobnim socijalnim iskustvom. S obzirom da su teorije oblikovane svijetom u kojem teoretičari žive, vlastita interpretacija tih teorija kad se primijene, pojasne, i kombiniraju zajedno može pomoći u objašnjenju suvremenih kaznenih, i delinkventnih aktivnosti i ponašanja.“ 18 Osobno smatram kako je u današnje vrijeme materijalni uspjeh postao primaran i poželjan, te oni koji ga ne mogu ostvariti na legalan način, priklanjaju se onom nelegalnom, i na taj način „upadaju“ u loša društva, počinju stvarati vlastite norme, i polako (možda i nesvjesno) se počinju udaljavati od konvencionalnih društvenih vrijednosti, i kada (i ako) shvate da su im postupci loši, postane prekasno, ulaze u začarani krug iz kojeg se teško izvlače. Također, smatram da Zembroski, David (2011): Sociological Theories of Crime and Delinquency. Journal of Human Behavior in the Social Environment., (21) 240–254, str. 253. 18
17
delinkvencija najviše dolazi iz najviših društvenih slojeva, da se ljudi koji u rukama imaju najvišu moć, najčešće odaju kriminalnim radnjama, isključivo iz razloga što ne mogu biti uhvaćeni, baš zbog te moći koju imaju u rukama. Kako bi rekao Žižek (2008), tzv. subjektivno nasilje (što u kontekstu ovoga rada možemo nazvati devijantno ponašanje) je ono što je svugdje prikazano kao ono loše i društveno neprihvaćeno, dok je pravi uzrok takvog ponašanja tzv. objektivno nasilje, tj. nasilje onih koji izriču društvene norme i pravila onako kako njima odgovara, a u kontekstu današnjeg vremena možemo reći kako je to kapitalizam, tj. postizanje što većih materijalnih dobara, što u konačnici „tjera“ one „manje sretne“ da se upuste u različita devijantna ponašanja. Što se tiče istraživanja, smatram da, iako potvrđuju postavljene hipoteze, ne moraju uvijek biti pouzdana, posebice zbog toga što su empirijska i iako anonimna, nikada ne možemo biti sigurni jesu li ispitanici iskreno odgovorili na sva postavljena pitanja. Stoga, mislim kako se niti jedna pojava u društvu ne može generalizirati, zbog toga što, iako su delinkventna djela jednaka, postoji veliki broj različitih razloga iz kojih je netko počinio neko djelo, a koji ne moraju ovisiti o rasi, socijalnom statusu ili spolu, jer nisu svi ljudi jednaki.
Literatura: 1. Becker, Howard (1991). Outsiders: Studies In The Sociology Of Deviance; New York: The Free Press 2. Brownfield, David; Thompson, Kevin (2008). Correlates of Delinquent Identity: Testing Interactionist, Labeling, and Control Theory. International Journal of Criminal Justice Sciences, 3(1):44-53.
18
3. Davies, Scott (1999). Subcultural explanations and interpretations of school deviance. Aggression and Violent Behavior, 4 (2): 191–202 4. Fanuko, Nenad (1997). Sociologija – udžbenik za gimnazije. Zagreb: Profil international 5. Haralambos, Michael; Holborn, Michael (2002). Sociologija – teme i perspective. Zagreb: Golden marketing. 6. Özbaj, Özden (2008). Strain, social bonding theories and delinquency. Journal of Social sciences, 32(1): 1-16. 7. Pavić, Željko (2013). Nastavni materijal za kolegij Sociologija odgoja i obrazovanja 8. Regoli, R., i Hewitt, J., DeLisi, M (2010). Delinquency in Society, Eight Edition. Sudbury, Mass.:
Jones
and
Bartlett
Publishers
Canada.
Dostupno
na
web
stranici:
http://books.google.hr/books?id=hDwK-ZYRWkC&printsec=frontcover&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=fal se. Stranici pristupano: kolovoz 2013. 9. Šakić, Vlado; Franc, Renata; Mlačić, Boris (2002). Samoiskazana sklonost adolescenata socijalnim devijacijama i antisocijalnim ponašanjima. Društvena istraživanja, 11(2-3):265-289. 10. Zembroski, David (2011): Sociological Theories of Crime and Delinquency. Journal of Human Behavior in the Social Environment., (21) 240–254 11. Žižek, Slavoj (2008). O nasilju. Zagreb: Naklada Lijevak
19
