SEMINARSKI RAD IZ SOCIOLOGIJE
POJAM DEVIJANTNOSTI
POJAM DEVIJANTNOSTI Devijantnost se moze definirati kao svako skretanje s drustveno usvojenog puta,dakle kao narusavanje normi i ocekivanja odredjene drustvene grupe ili odredjenog drustva. Pod njom se, drugim rijecima, podrazumijevaju ponasanja koja prelaze granicu dopustenog , i to u mjeri da ih vise nije spremna tolerisati ni drustvena zajednica. Jos konkretnije , pod devijantnoscu se podrazumijevaju cini koji izazivaju opcu osudu odredenog drustva. Dakako , granica dopustenog , cije prelazenje izaziva osudu drustvene zajednice , je veoma promjenljiva, relativna. Ona varira od vremena do vremena i od drustva do drustva. Odredena je , drugim rijecima , sadrzajem konkretne kulture. Cin koji je u konkretnom drustvu, koliko jucer smatran devijantnim , danas moze biti dozivljavan sasvim normalnim ,uobicajenim , drustveno dopustenim i toleriranim. Homoseksualne sklonosti su, primjerice, stoljecima u zapadnim drustvima smatrane devijantnima, i drustveno su sankcionisane, zabranjivane, kazanjavane. Danas su , naprotiv,u nekim evropskim zemljama one i zakonom dopustene, a homoseksualna zajednica izjednacena sa heteroseksualnom,dakle zajednicom muskarca i zene. Veoma su razliciti oblici manifestacije devijantnosti. No, neki od njih se u teoriji posebice apostrofiraju. Nesumnjivo prvo mjesto medu devijantnostima zauzima zlocin. Razlicite su ,svakako, i forme njegove manifestacije.Ali,zajednicko svim zlocinima je to da predstavljaju krivicna djela i da su drustveno sankcionirani. U red najznacajnijih tipova devijantnosti se, bez sumnje, moze svrstati i terorizam.Njegova je specificnost je to sto najcesce oznacava organizirani tip devijantnosti, dakle devijantnog ponasanja organizirane grupe. Terorizam je najcesce oblik organiziranog politickog nasilja, usmjerenog na pojedince, a s ciljem da izazove ili poveca strah od mogucnosti da i sami mozete biti meta napada i zrtva. Medu najznacajnijim formama devijantnosti je i alkoholizam.Po nekima, zdravstveni problemi, uzrokovani visokim stepenom alkoholizma, su ozbiljniji cak i od onih koji se javljaju kao posljedica uzimanja droga i drugih narkotika. Alkohol je uzrocnik mnogocega. Primjerice, u njemu treba traziti razloge razvoda i mnogih brakova, ali i razloge mase prometnih nesreca. Prema nekim procjenama,preko polovine svih prometnih nezgoda ima uzrok u nedozvoljenoj kolicini alkohola u krvi. Na koncu, jedan od najznacajnijih oblika devijantnosti je spolna devijantnost. Devijantnim se, u pravilu, smatra nekoliko oblika spolnog ponasanja – homoseksualnost, prostitucija i rodoskvrnuce posebice. Tako, uz sve razlike u zakonima, spolne veze izmedu bliskih rodaka, primjerice izmedu roditelja i
djece, zabranjene su svugdje. Istodobno, medutim, prostitucija se, i tamo gdje je ilegalna, ne smatra nesvladivo teskim prijestupom. Vecina ljudi bi prosvjedovala protiv toga da se izvjesni bordel locira u njihovom neposrednom komsiluku. Ali relativno mali broj njih bi, kada bi za to i imao mogucnost, ocistio bas sve dijelove zemlje od prostitucije.
DEVIJANTNOST I SOCIJALNA KONTROLA Svako drustvo funkcionira i na odredenom sistemu normi i vrijednosti. One su od institucija drustva utvrdene, ali i prihvacene od clanova zajednice kao njihove . Dakako, gotovo je nemoguce zamisliti drustvo u kojem su vladajuce norme i vrijednosti prihvacene od svih njegovih clanova. Naprotiv, u svakom drustvu postoje ponasanja koja odudaraju od drustveno prihvacenih normi i vrijednosti, pa , prema tome, i od drustveno prihvacenog i dopustenog nacina ponasanja. Ali, zbog toga je u svakom drustvu neophodno postojanje i mehanizma svojevrsne zastite drustveno prihvacenog sistema normi i vrijednosti mogucih formi i oblika njegovog narusavanja. Ti mehanizmi su poznati kao mehanizmi socijalne kontrole, a smisao njihova postojanja je motiviranje, ali i prisiljavanje pojedinca da se ponasa sukladno vladajucem sistemu drustvenih normi i vrijednosti, te ocekivanjima i zahtjevima drustva. Drugim rijecima, svako odstupanje od onog sto drustvo od pojedinca ocekuje i zahtjeva, aktivira, i to u razlicitim pojavnim formama, te mehanizme. No, sve te forme su poznate pod zajednickim nazivom – kao sankcije. Dakako, pri tome se ne misli samo na negativne sankcije ili kazne, koje se izricu zbog ne pridrzabanja normi i vrijednosti, ali i zbog odstupanja od ponasanja koje se od pojedinca ocekuje i zahtjeva. izricu za ponasanje koje je u skladu s drustveno ocekivanim i zahtjevanim. Dapace, sankcije se mogu pojaviti i kao pozitivne sankcije ili nagrade, koje se Takvim se sankcijama, drugim rijecima, pojedinca hoce stimulisati na nastavak ponasanja zbog kojega je i nagraden. No , ta vrsta sankcija nema nikakve veze s devijantnoscu kao ponasanjem koje je s drustveno opceprihvacenim neuskladeno toliko da prekoracuje i utvrdene granice dopustenog. Devijantnost, drugim rijecima, je u izravnoj vezi sa negativnim sankcijama, jer one izazivaju potrebu pokretanja mehanizma socijalne kontrole. Dakako, takve sankcije se (kao, uostalom i pozitivne) mogu pojaviti takode u dva temeljna oblika. Mogu biti neformalne ,dakle sankcije koje su spontana reakcija socijalne sredine zbog devijantnog ponasanja pojedinca ili grupe.One se mogu pojaviti u dosta sirokom rasponu, od obicnog prijekornog
pogleda do prijetnji kaznom ili primjenom sile. Dominantno je uvjerenje da je ovaj tip sankcija i najucinkovitiji mehanizam i instrument socijalne kontrole. No, sankcije mogu biti i formalne, odnosno sistemki udvrdeni nacini i mehanizmi kaznjavanja za odstupanje od drustveno dopustenog nacina ponasanja. Oni podrazumijevaju striktno zakonsko regulisanje nedopustenog naciina ponasanja, ali i utvrdene kazne za pojedine oblike takvog ponasanja , te ustanove koje to ponasanje otkrivaju i utvrduju tezinu prijestupa. Takve su ustanove policija, sudovi, zatvori, itd. Ali, dominantno je uvjerenje kako je efikasnost ovog tipa sankcionisanja devijantnog ponasanja krajnje upitna. Razlog je, prije svega, u cinjenici da se on primjenjuje tek kada je devijantnost uznapredovala i postala dijelom identiteta odredene osobe. Pribjegavanje njima je, zapravo, pokusaj svojevrsnog lijecenja posljedica na sprjecavanju kojih prethodno nije, ili nije dovoljno ucinjeno.
TEORIJE DEVIJANTNOSTI
BIOLOSKA TEORIJA DEVIJANTNOSTI Biolosku teoriju devijantnosti je jos u XIX. Stoljecu utemeljio Italijan Cesare Lombrasso. Sustina teorije je u uvjerenju da su neki ljudi, a zbog svoje genetske strukture, skloniji devijantnom ponasanju od ostalih. Devijantno ponasanje je , prema tome, proizvod genetki naslijdenih osobina koja ga proizvode sama po sebi, dakle izravno , ili pak, stvaraju predispozicije dase ono razvije tokom zivota. Lombrosso, dapace, ide i korak dalje. On smatra da se devjantne osobe mogu prepoznati i po bioloski karakteristicnim crtama tijela kao sto su primjerice, velika vilica i usi , neosjetljivost na bol i tome slicno. Suuvremeni zagovornici ove teorije su ,medutim , znacajno oprezniji od njezina utemeljitelja. Oni , doduse, priznaju postojanje veze izmedu genetskih osobina i devijantnog ponasanja. Medutim, izbjegavaju radikalan pristup da se takva veza podrazumijeva sama po sebi, da se ona ne moze izbjeci ni osmisljenim i ciljanim vanjskim uticajima, da covjek, dakle , postaje rob svojih vlastitih gena. Umjesto toga , oni zagovaraju tezu da genetske predispozicije, dakle naslijede , stvara u pojedincu pretpostavke za devijantno ponasanje. To opet , znaci da se ono moze, ali i ne mora razviti.
PSIHOLOSKA TEORIJA DEVIJANTNOSTI Kao sto bioloske teorije devijantno ponasanje dovode u vezu s genetskim, dakle nasljednim predispozicijama pojedinca , tako i psiholoske teorije polaze najcesce od toga kako uzroke devijantnosti treba traziti u cinjenici da je nesto poslo naopako u procesu socijalizacije u djetinjstvu ili ranoj mladosti, obicno u odnosu roditelj-dijete. Po njima, upravo u toj cinjenici treba traziti i razloge emotivnih poremecaja i formiranja neprilagodene licnosti, koji , opet, proizvode trajne posljedice i u ponasanju. Ako je, isticu neki od predstavnika psiholoskih teorija, djetetu, posebice u prvm godinama zivota, uskracena majcinska ljubav, moguce je da ce se ono razviti kao psihopatska licnost, dakle licnost sklona impulsivnom djelovanju, licnost kojah nema izgraden osjecaj krivnje, licnost koja ne reagira na kaznu itd. Drugi opet, apostrofiraju znacaj odnosa oca i sina u prvim godinama adolescencije za ponasanje muskog djeteta. Neprijateljski i nezadovoljavajuci odnos s ocem u toj zivotnoj dobi navode, rada mentalitet ,,opterecenosti,, ,za posljedicu ima prenosenje istog takvog odnosa i na sve ostale. To onda znaci da takav odnos moze biti i uzrok delikventnog ponasanja. Mnoge od ovih teorija , s druge strane oslanjaju se na ideje Sigmunda Freuda. U skladu s tim,delikvenciju cesto vezu i za slab superego, odnosno slabu savjest konkretne individue. Vecina ljudi, po tom pristupu, svoju savjest postize u djetinjstvu, kroz veze sa odraslima. No, ovaj proces ponekad i ne uspije, tako da dijete odrasta neosjetljivo ili brutalno. Drugi, opet, paznju vise koncentrisu na slabost ega negosuperega. Slab ego nije pomanjkanje savjesti nego izraz nesposobnosti za organiziranje necijih aktivnosti. Za osobu, primjerice, koja je previse impulsivna, zbog cega ne moze ni sustavno pratiti odredene planove, kaze se da ima slab ego i da bi guranje takve osobe u takav posao moglo proizvesti mnoge poteskoce.
SOCIOLOSKA TEORIJA DEVIJANTNOSTI Sociolozi pitanju devijantnosti i devijantnog ponasanja pristupaju na radikalno drugaciji nacin. Smatraju, prije svega, da se devijantno ponasanje ne moze dovoditi u vezu ni s fizickim ni s osobnim osobinama psiholoskih teorija devijantnosti jer one prave slicnu vrstu greski. U objasnjavanju devijantnog ponasanja i one, naime, potpuno zanemaruju uticaj drustvenih cinitelja a u prvi plan, i to bez ikakvog utemeljenja, stavljaju znacenje dozivljaja iz najranijeg djetinjstva. Suprotno tome socioloske teorije devijantnosti i devijantnog ponasanja naglasavjau uticaj upravo tih, veoma razlicitih, drustvenih faktora formiranja i razvijanja devijantnosti i devijantnog ponasanja kao odrednice pojedinca. Doduse i unutar ove grupacije teorija daju se identificirati dosta znacajne razlike.
FUNKCIONALISTICKO TUMACENJE DEVIJANTNOSTI Funkcionalisticko tumacenje izvor devijantnog ponasanja trazi u prirodi samog drustva. Funkcionalisti, naime, polaze od toga da svako drustvo pociva na sistemu zajednickih normi i vrijednosti. Buduci da se podrazumijeva da je suprostavljena sistemu zajednickih vrijednosti, devijantnost bi ,po naravi stavri, morala biti apriori i disfunkcionalana. Stoga bi u svakom drustvu morali biti i neophodni i instrumenti drustvene kontrole kojima bi se devijantnost obuzdavala i stiti postojeci poredak i sistem vrijednosti. Durkheim (Dirkem) ,smatra da svaka promjena u drustvu pocinje nekim oblikom devijantnosti. Ono sto je jucer smatrano devijantnoscu, vec danas, nakon promjene, moze biti shvaceno potpuno normaknim. I e samo normalnim nego i progresivnim,pozeljnim. Sukladno tome, za drustvo , prema Dirkemovom sudu, pod pretpostavkom da mu je stopa u granicama dopustenog, funkcionalan moze biti cak i zlocin. Slican pristup devijantnosti moze se identificirati i kod nekig drugih. Albert Cohen (Kuin) smatra da devijantnost moze biti i u funkciji sigurnosnog ventila kojim se stiti odredeni drustveni poredak. Takv funkciju ima, medu ostalim, i prostitucija kao oblik devijantnosti jer nudi olaksanje od pritiska i stresa obiteljskog zivota, a ne ugrozava instituciju obitelji zato stoo u pravilu ne podrazuiheva snaznu emotivnu vezanost partnera u odnosu.
STRUKTURALNA TEORIJA DEVIJANTNOSTI Ovaj tip teorija podrijetlo devijantnosti izvodi iz polozaja kojeg pojedinac ili grupa zauzima u drustvenoj strukturi. Albert Cohen je, svakako, jedan od poznatijih predstavnika ove teorije. Devijantnost za njega nije individualna nego kolektivna eakcija. Tu tezu pokazuje na primjeru sklonosti devijantnom ponasanju kod djecaka iz nize radnicke klase.Navedena sklonost kod njih, svakako, nije genetska. Naprotiv, oni takode prihvataju sistem vrijednosti drustva u kojem zive. Otkuda, onda sklonost devijantnom ponasanju. Razloge joj, smatra Cohen, treba traziti u neuspjehu djece iz ovog drustvenogf sloja u skolovanju. Uzroke tom neuspjehu, s druge strane, treba traziti u polozaju kojeg djeca iz nize radnicke klase zauzimaju u drustvenoj strukturi drustva u kojem zive.To je pozicija svojevrsne kulturne deprivacije u najranijem djetinjstvu,koja za posljedicu ima manji fond rijeci, koristenje termina koji imaju elemntarno znacenje, nedostatak drugih znanja itd. Tom se cinjenicom dade objasniti i njihov losiji uspjeh u skolovanju, zbog cega su im u startu blokirani mnogi putevi prema uspjehu,a to, opet, kod njih izaziva takozvanu statusnu, odnosno frustriranost niskim osobnim statusom u drustvu. Posljedica takve frustriranosti jeste devijantno ponasanje. To, doduse, nije okretanje kriminalu ili slicnim tipovima devijantnosti, ali jeste odbacivanje ciljeva uspjeha koji su karakteristicni za drustvo u kojem zive. Tim, dakle, ciljevima uspjeha, oni pretpostavljaju druge norme i vrijednosti, nesto sto bi se moglo oznaciti kao zasebna, u biti delikventa potkultura,u kojoj se i sami mogu dokazivati. Umjesto uspjehu, vrijednost se pripisuje devijantnim oblicima ponasanja poput krada,vandalizma,itd.
TEORIJE SUBKULTURNE DEVIJANTNOSTI Bit subkulturnih teorija devijantnosti se sastoji u tumacenju da je devijantnost proizvod subkulture,odnosno potkulture odredene drustvene grupe, koja stvara norme i vrijednosti koje skrecu od vladajucih normi i vrijednosti drustva u kojem pripadnici te grupe zive. Veoma je, u tom smislu, karakteristicno tumacenje devijantnosti koje izgraduje Walter Miller. Ako se ,pojasnjava on, i moze govoriti o devijantnom ponasanju pripadnika nize klase , ono je samo proizvod podkulture te klase.
Dijelom te podkulture se ,primjerice, smatra i lukavost, dakle sposobnost da se drugog nadmudri,prevari,obradi itd. A to su osobine koje do izrazaja dolaze u osobnosti prevaranta, sitnog lopova, varalice na kartama, makroa itd. S druge strane, mladi ljudi koji pripadaju svojoj, dakle generaciji, u kojoj su dominante potkulturne vrijednosti cinitelj koji odreduje grupni status svakog od njih. Ako u takvom sistemu vrijednosti lukavost, sklonost uzbudenjima i slicne cine one koji visoko kotirau, logicno je da ce ih svatko od tih mladih ljudib nastojati maksimalno razviti, jer o tone ovisi i reputacija svakog od njih u ocima njihovih prijatelja. Prema tome, pojedinci tek slijede norme i vrijednosti koje promovira odredena, po svome znacenju devijantna potkultura, dakle potkultura grupe koja egzistira unutar sireg drustva,ali i zadrzava uvjerenja i norme koji su razliciti u odnosu na uvjerenja i norme sireg drustva. Devijant se, dakle, samo prilagodava devijantnoj potkulturi. Dijete koje odgoje lopovi nije, prema njihovom uvjerenju, dakako, devijantno zbog njegove sklonosti kradi jer zivi prema standardima koji su normalni za njih. Ili, pojedinac u bandi postaje devijantan , ne zato sto sam planira odredeni devijantni cin, nego zato sto se ponasa na nacin na koji se ponasa i cijela grupa.
INTERAKCIONISTICKA TEORIJA ETIKETIRANJA Sustina interakcionistickih teorija devijantnosti je u tome ston se ne koncentrisu na analizu devijanta kao osobe, niti na motivaciju i pritiske onih za koje se drzi da upravljaju njegovim djelovanjem, nego na interakciju izmedu devijanta i onih koji ga takvim definiraju. Ove teorije, dakle, polaze od toga da je devijantnost posljedica definiranja pojedinaca evijantnima. No, one, istodobno, tragaju i za odgovornim na pitanja: zasto su pojedinci ili grupe definirani kao devijanti, kakav je dalji ucinak takvih definicija na ponasanje navedenih pojedinaca i grupa itd. Kakav, primjerice, ucinak na ponasanje pojedinca ima cinjenica da je od sredine, iki institucija drustva, definiran kao kriminalac, homoseksualac, alkoholicar? Jedna od poznatijih interakcionistickih teorija devijantnosti je svakako i teorija etiketiranja koju razvijaju Howard Becker , Edwin Lemert i jos neki. Kljuc za razumijevanje ove teorije jeste u tome da treba napraviti razliku izmedju odredenog ponasanja i drustvene reakcije na njega. Naime, odredeno ponasanje se, a na temelju cinjenice da odstupa od drustveno usvojenih normi i vrijednosti,oznacava devijantnim, a pojedince, koji takvo ponasanje prakticiraju, etiketira se kao devijante i pretvara ih se u neku vrstu drustvenih autsajdera.
Drugim rijecima, devijantnos nije kvaliteta koja je svojstvena odredenom djelu. Naprotiv, devijantnost se definira reakcijom drustva na neko djelo i etiketiranjem nositelja takvog djela kao devijanata. Zbog cegan ? Iz jednostavnog razloga jer postoje odstupanja od drustveno promoviranog sistema vrijednosti i nacina ponasanja, a da ih se ipak ne etiketira kao devijantna ponasanja. Vozaci, primjerice, cesto krse prometna pravila, ali ih se zbog toga ne ozbacava devijantnima. Mnogi od nas ce ubrati vocku iz tudeg vrta, a da nas se , pri btome, ipak ne etiketira kao devijante. Takvo, dakle odstupanje od drustvenih normi zbog kojeg se ne ukljucuju mehanizmi socijalne kontrole, odnosno devijantno ponasanje kojeza posljedicu nema i etiketiranje kao reakciju drustva, Lemert oznacava terminom primarna devijantnost. Potpuno je drugacije znacenje onog sto Lemert oznacava terminom sekundarna devijantnost. Ona je reakcija pojedinca ili grupe na drustvenu reakciju u odnosu na ono sto pojedinac ili grupa cine. Buduci da je reakcja drustva u pravilu osudujuca, ponizavajuca i izolirajuca, ona definitivno dodjeljuje status devijanta pojedincu.On je definitivno etiketiran kao pijanac,kriminalac , homoseksualac itd. Na temelju toga, cesto je i odbacen, i od svoje obitelji i od socijalnog okruzenja u kojem zivi. S druge strane,i on taj status prihvata i u skladu s njim se pocinje i ponasati. Drugi rijecima, to ga moze potaknuti na daljnju devijantnost, na nastavljanje prakse nepostivanja drustvenih normi i vrijednosti i odstupanja od drustveno dopustenog ponasanja. Na taj nacin pojedinac devijant pocinje graditi i zasebnu devijantnu karijeru. No , njena izgradnja se dovrsenom smatra tek u momentu kada se pojedinac prikljuci organiziranoj devijantnoj grupi, koja mu osigurava potporu i razumijevanje i u kojoj on definitivno potvrduje svoj identitet. Na koncu, stvaranje organizirane devijantne grupe je pretpostavka formiranja i razvijanja zasebne, takozvane devijantne potkulture. Ovaj tip podkulture cesto ukljucuje i vjerovanja i vrijednosti koje opravdavaju i podrzavaju i devijantni identitet i devijantne aktivnosti, ali i nudi upute kako izbjeci problene s drustvom – primjerice kako izbjeci uhicenje i slicne neugodnosti. Na taj naccin, prikljucivanjem devijantnoj grupi i ukljucivanjem u njezinu potkulturu, pojedinac definitivno zaokruzuje devijantnu sliku o sebi samon, stimulira devijantni stil zivota, a time slabi i sve svoje veze s „normalnim“ drustvom.
MARKSISTICKA TEORIJA DEVIJANTNOSTI Buduci da ekonomska osnovica odreduje karakter drustvene nadogradnje, iz toga slijedi i da iz nacina na koji je organizirana ekonomija, proizilaze i svi drugi aspekti drustva, ukljucujuci njegovu kulturu, sistem normi i vrijednosti, te ono sto se definira i sto se ne definira kao devijantnost. To, dalje, znaci da se devijantnost u kapitalistickomn drustvu moze razumijeti samo proucavanjem prirode toga drustva. Ortodoksni marksisti idu i korak dalje. U kapitalistickom drustvu, devijantnost, znaci skretanje od normi i vrijednosti vladajuce klase. Kapitalisti kontroliraju sredstava za proizvodnju i zato imaju moc da aktivnosti radnicke klase definiraju kao devijantne da ih, putem zakona, policije i drugih mehanizama socijalne kontrole, i kontroliraju. Neomarksisti, medutim, iako ne odbacuju ideje ortodoksnog marksizma, idu i korak dalje. Ideje klasicne marksisticke teorije, primjerice, kombiniraju s drugim idejama i teorijama devijantnosti – posebice onima interakcionisticke orijentacije.
TEORIJA IMITACIJE Prije razvijanja vlastite interpretacije devijantnosti, Dirkem se trudio pokazati kako su sve druge teorije devijantnosti u zabludi. Takav odnos je imao i prema teoriji imitacije ili oponasanja. Psiholoskim postupkom imitacije ili „zaraze“ se, tvrdio je , ne moze, objasniti samoubistvo. Njegovu su argumentaciju, kasnije prihvatili i ostai sociolozi. Medutim, sve vise je savremenih sociologa koji su skloni tezi kako su u zabludi bili i Dirkem i njegovi sljedbenici. Suprotno tome, smatrau, jedan primjer devijantnog ponasanja moze stvarno imati znacajan sugestivan uticaj, tako da ga drugi mogu oponasati, imitirati. Sukladno tome je, smatra David Philips, moguce prognozirati i stupnjeve devijantnosti znajuci kakv je publicitet dodijeljen slucajevima koji drugima postaju „model“ kojeg treba kopirati. Inace, Philips je taj los uticaj oznacio terminom „ Wertherov efekat“. Prije dvjesto godina, naime, njemacki pisac Goethe objavio je novelu o mladicu Wertheru koji je izvrsio samoubistvo zbog toga sto ga je, udajom za drugog, odbacila djevojka. Po uzoru na romanticni Wertherov primjer, mnogi su mladi ljudi poslije toga zavrsili na isti nacin. Osim toga, koristeci americke i britanske izvjestaje, Philips je dokazao da raste broj samoubistava nakon sto nek od njih bude nasiroko objavljivano u medijima,
kao sto je ,primjerice, bilo nakon smrti Marilyn Monroe. Istrazivanja koje je proveo, pokazala su , slicno tome, da je u SAD broj samoubojstava znacajno porastao nakon sto su u vecernjim vjestima objavljene neke vrlo publicirane price o samoubojstvima. Jos je , prema njegovom sudu, vise iznenadujuci uticaj izmisljenih prica o nasilnom usmrcivanju. Temeljem navedenog Philips tvrdi da sto je manji publicitet pridat ovoj vrsti prica, to je manje povecanje smrtnosti kao posljedica. S druge strane, njegovo otkrice sugerira da ovaj tip „zaraza“ treba biti stavljen u neku vrstu karaneten, da nasilnim usmrcivanjima ne treba davati publicitet jer oni izazivaju potrebu za oponasanjem.
DEVIJANTNO PONASANJE I MOC FUNKCIONALISTICKO PONASANJA I MOCI
SHVATANJE
DEVIJANTNOG
U shvatanju odnosa devijantnog ponasanja sa jedne, i moci sa druge strane, funkcionalisti polaze od svog temeljnog postulata da svako drustvo funkcionira i razvija se na konzencusu o zajednickim vrijednostima. Sto je taj koncenzus veci , manji je udio deviantnog ponasanja, odnosno odstupanja od drustveno usvojenog sistema normi i vrijednosti, od koncenzusa o zajednickim vrijednostima. S druge strane, rastom navedenog koncenzusa raste i moc kojom drustvo raspolaze. Koncensuz o zajednickim vrijednostima se , opet , iskazuje kroz zakone i druge propise, te kroz institucije drzave- kao sto su policija, pravosude i druge- koje osiguravaju njihovo provodenje u zivotu. Na koncu, postavlja se pitanje, zasto bi se koncenzus o drustvenim vrijednostima iskazivao kroz zakoe i druge propise. Zato, obrazlazu funkcionalisti, jer su zakonski akti izraz koncenzusa razlicitih interesnih grupa i politickih stranaka koje predstavljaju interese razlicitih drustvenih grupacija.
INTERAKCIONISTICKO PONASANJA I MOCI
SHVATANJE
DEVIJANTNOG
Bit ovog shvatanja odnosa devijantnog ponasanja i moci temelji se , zapravo, na kritici funkcionalistickog koncenzusa na zajednickim vrijednostima. Howard Becker, primjerice, mogucnost njegova postizanja uopce dovodi pod znak
pitanja. Ljui, smatra on, uvijek silom, mimo volje i saglasnosti drugih, namecu svoja pravila drugim ljudima. Na Zapadu, tako stariji namecu svoja pravila mladima, bjelci crnicima, srednja klasa radnickoj klasi itd. Koncenzus vrijednosti za njega uopce nije moguc.Uostalom toliko je primjera , koji , smatra Lemart , upucuju na to da vrijednosti utvrduju oni koji posjeduju moc, ali i t da ti isti pripisuju i odstupanja od normi. Karakteristican je , recimo, primjer kolonijalnih drustava u kojima su tako primjenjeni zakoni kolonijalne elite, protiv normi i vrijednosti domaceg stanovnistva. No, suprotnost zakona sa normama i vrijednostima domaceg stanovnistva nije rijetka pojava ni u zapadnim drustvima. U SAD, primjerice, postoji velik broj etnickih grupa, od kojih i svaka ima svoju zasebnu potkulturu. No djelovanje kojhe je u skladuu sa normama i vrijednostima njihove potkulture, moze ih cesto dovesti u sukob sa americkim zakonima. U okvirima njihove potkulture, lov i ribolov koje prakticiraju Indijanci nisu nikakvo odstupanje od drustveno dopustenog.Prema tme tesko je u takvimsituacijama i takvim drustvima gocoriti o koncenzusu vrijednosti. Naprotiv, definiranje devijantnog ponasanja i u tim slucajevima odrazava, u principu, stajaliste mocnih.
MARKSISTICKO SHVATANJE DEVIJANTNOG PONASANJA I MOCI Moc , je prema ovom shvatanju, u rukama onih koji posjeduju i kontroliraju proizvodne snage. Sukladno tome, njihove interese odrazavaju i sve institucije drustvene nadogradnje. U funkciji tih interesa su i zakoni i utvrdivanje sustava normi i vrijednosti koje se imaju postivati, kao i mehanizmi i instrumenti socijalne kontrole. Drugim rijecima, nema ni govora o nekakvom koncenzusu o drustvenim vrijednostima. Dapace, sve je u funkciji zastite interesa vladajuce klase, onih koji posjeduju ekonomsku moc. U njihovo ime, i za njihove interese drzava i donosi zakone. Da bi se ta teza dokazala kao argument se koriste razlicita iskustva iz blize ili dalje proslosti. Zanimljivo je, izmedu ostalih, i iskustvo nametanja engleskih kolonijalnih zakona u zemljama istocnog dijela Afrke, u kojimaje kolonizatorima , na plantazamma caja i kafe , bila potrebna jeftina radna snaga. Kako bi domace stanovnistvo prisilili na rad, iskoristena je drzava kako bi se nametnuli porezi cije neplacanje je znacilo povrdu zakona, te i dosta raznovrsne kazne.
S druge strane, placanje tako nametnute poreske obaveze je , buduci da su nadnice za rad bile veoma niske, bilo moguce jedino uz stalni rad na navedenim plantazama. Slicnih primjera ima i iz novije historije, i to historije razvijenih zapadnih drustava. Americka je vlada, primjerice, 1970. godine usvojila Zakon o kontroli i sprecavanju zloupotrebe droga. Medutim, njime je pod udar zakona dsla i proizvodnja amfetamina – stimulansa koji, konzumiran u vecim kolicinama moze ozbiljno ugroziti zdravlje. No , ta je cinjenica izazvala zbrku zbog toga sto je preko 90%ovog stimulansa na crnom trzistu legalno proizvedeno u korporacijama za proizvodnju lijekova. Politicari su zbog te cinjenice bili izlozeni velikim pritiscima iz ovih korporacija, a rezultat navedenog pritiska jeste da je drzavna politika proglasila opci rat protiv droga koje nisu izvor prihoda velikih korporacija. Drugim rijecima, interes korporacija je nametnut kao opci i prikazan kao koncenzus o zajednickim vrijednostima. Usvojen zakon, umjesto da bude instrument borbe protiv droge, stavrno je bio instrument vladajuce klase i u funkciji maksimalizacije profita. Vladajuca klasa, medutim, usvaja zakone koji u javnosti stvaraju privid. Naime, iz sluzbenih statistika, koje se temelje na tim zakonima, stvara se privid da je zlocin imanentan uglavnom pripadnicima radnicke klase. Stvarno, medutim, tvrde pripadnici ovog shvatanja, kaznjivo djelovanje radnicke klase je potpuno beznacajno u odnosu na ono koje se odnosi na privatna poduzeca. U SAD, tvrde oni, ako je temeljem stvarnihg pokazitelja suditi, zlocin je fenomen, prije svega, vladajuce klase. I ne samo to . Izmedu vladajuce klade i organiziranoh zlocina, dodaju, postoji razvijen sistem medusobne isprepletenosti. Tak je , organizirani zlocin, koji je bio koristan za americku vladajucu klasu, uvijek potican, ali i ignoriran, dok je potiskivan samo onaj koji niej bio u funkciji navedene koristi.
