Suvremene književne teorije Skripta

Suvremene književne teorije Sadržaj: 1. De Saussure i semiotika 2. Ruski formalizam 3. Nova kritika 4. Strukturalizam 5. Poststrukturalizam i dekonstrukcija 6. Književna teorija i psihoanaliza 7. Estetika recepcije i fenomenologija

Obrađena literatura:  

Miroslav Beker – Suvremene književne teorije Terry Eagleton – Književna teorija

+ primarna literatura:     

Jonathan Culler – Dekonstrukcija – Pismo i logocentrizam Toril Moi – Seksualna/tekstualna politika Edward Said – Orijentalizam Richard Johnson – Što su uopde kulturalni studiji Stuart Hall – Kulturalni studiji i njihovo teorijsko naslijeđe

De Saussure i semiotika Novosti de Saussurove lingvistike : 

1. s razmatranja sadržaja prelazi se na promatranje funkcije ili odnosa o fonem – jedinica koja uvjetuje razilku između dvije riječi ili pojma (samog po sebi ga ne možemo odrediti) o primjer šaha – nije važno od kojeg su materijala figure, ved koja je njihova funkcija u igri



2. razlikovanje sustava i njegove primjene o langue – jezik kao sustav, zbroj pravila i normi o parole – govor kao pojedinačna primjena tih pravila o primjer šaha – šah kao sustav pravila je ekvivalentan langueu, a pojedina partija paroleu



3. sinkronija je u proučavanju jezika važnija od dijakronije o dijakronija – evolucija jezika (dominantan pristup u 19.st.) o sinkronija – proučavanje jezika kakav je on sada



4. razlikovanje sintagmatskih i paradigmatski odnosa o sintagmatski – spajanje riječi u rečenicu o paradigmatski – sve riječi koje se mogu popuniti određeno mjesto u rečenici



5. uvođenje pojma znaka o znak je spoj označitelja i označenog o označitelj – zvučanje, akustička slika, glasovi o označeno – značenje, pojam riječi (a ne ono na što taj pojam upuduje – dakle sav jezik je u sferi subjektivnog ljudskog iskustva)



6. naglašavanje arbitrarnosti znaka o označitelj nema stalnu, motiviranu vezu s označenim (primjer – mnoštvo jezika) o no i označeno segmentira stvarnost na proizvoljan način  različiti jezici imaju različite pojmovne opsege (npr. ujak/stric/tetak vs. uncle ili boje - u hrvatkom nepostojeda pink)  opseg i kakvoda označenog ovisi o najbližem susjednom pojmu   jezik kroji naše viđenje svijeta



semiologija/semiotika – znanstvena disciplina koja bi se trebala baviti svim sustavima značenja (kojih je jezični znak tek dio)

Semiotika  

semiotika se bavi širokim spektrom ljudske komunikacije, u kojoj je jezik samo jedan od sustava vrijednost teksta nije bitna – na isti način analizira se i Shakespeare i komercijalni plakat

C.S. Peirce – tvorac semiotike 

3 temeljne vrste znaka: o ikonički znak – znak nalikuje na ono što predstavlja (npr. fotografija) o indeks – znak povezujemo s onim čega je on znak (npr. dim s vatrom) o simbol – znak je arbitrarno povezan sa svojom referencijom

temeljni semiotički pojmovi: o o o o o

denotacija – ono što znak predstavlja konotacija – drugi znakovi asocijativno povezani sa znakom kod – strukture koje proizvode značenje metajezici – znakovi sustavi kojima označujemo druge znakovne sustave polisemni znakovi – oni koji imaju više značenja

Tartu škola (bliska strukturalizmu)  

sovjetska semiotička škola gl. predstavnik - Jurij Lotman o pjesnički tekst = slojevit sustav čije značenje postoji jedino u kontekstu, a značenjem upravlja niz sličnosti i oprečnosti o pjesnički tekst je prezasiden značenjem, on je sustav sustava – najsloženiji mogudi oblik diskursa

Ruski formalizam (1915-1930)

Kritičari a) OPOJAZ (lenjingradska grupa) 





Viktor Šklovski  postupak  automatizacija  očuđenje  zaumni jezik  fabula/siže Jurij Tinjanov  konstrukcijsko načelo/faktor  dominanta Boris Ejhenbaum

b) moskovski lingvistički krug 

Roman Jakobson

c) praški lingvistički krug (prijelaz prema strukturalizmu)

1. faza ruskog formalizma Viktor Šklovski    

Umjetnost kao postupak (1917) – manifest ruskog formalizma umjetnička djela – ona djela koja su stvorena određenim postupkom automatizacija – proces čiji je rezultat to da stvari više ne vidimo, nego ih samo prepoznajemo po osnovnim oznakama umjetnički postupak = postupak očuđenja = postupak začudnosti stvari i postupak forme koji povedava teškodu i dužinu percepcije (prekid automatiziranosti)  2 tipa očuđenja:  1) pretvaranje izvanestetske građe u estetsku činjenicu (putem novoga konteksta i izmjene funkcije) – više na razini sadržaja  2) postupak očuđenja koji je u samome tekstu prema njemu samome ili drugim dijelima (obrade, parodije) – više na razini forme

 



kod američkih novih kritičara ideja očuđenja pronalazi se u idealu paradoksa prethodnik očuđenja je kubistički pojam sdvig – kada dolazi do izmjene u odnosu na naturaliziranu konvenciju, ali tako da ta konvencija ostaje kao kontrasna pozadina zaumni jezik – jezik bez značenja, kojeg bi pjesnik trebao koristiti kako bi pobjegao od okamenjenog uobičajenog jezika u kojem su svi pojmovi ved određeni (ved je segmentiran u određene ideje i odnose)  umjesto toga, pjesnik treba svijet pogledati na nov način i dati mu nova imena – jer ''riječi umiru, a svijet ostaje mlad''  blisko apstraktnom slikarstvu = bespredmetnost  oslobođenje od tiranije značenja – vradanje samom zvuku i riječ na njenoj formalnoj razini



književni postupak  način i tehnika kojom je neko djelo sastavljeno  njegovo otkrivanje se smatra zadatkom kritičara  iz toga proizlazi i opreka fabula  siže  fabula – građa u kazualno-temporalnom nizu  siže – građa obrađena (književnim postupkom)  podjela romana po načinu razvijanja sižea:  stupnjevit – jedan motiv se nadovezuje na drugi u ''beskonačnost'' (pikarski i avanturistički romani)  prstenasti – dolazi do izmjene motiva u krug (npr. A voli B, B nevoli A, B zavoli A, A više ne voli B)  parelalni – gradnja na osnovi kontrasta (npr. Ana Karenjina – Ana i Vronski vs. Kitty i Levin)  zaključak : jednom kad se odabere jedna od tehnika, ona autoru nalaže razvoj lika (primjer : Don Kihot nije slika života, nego rezultat postupka)



analiza Sterneova Tristrama Shandyja  revolucionarni roman, napisan u 18.st. kao pionir razgoličivanja postupka – prilikom pisanja govori o pisanju samom  to je u oštroj suprotnosti s realizmom koji želi postupak što uspješnije prikriti  preteča je futurizma

2. faza ruskog formalizma - u 1. fazi efekt očuđenja se temelji na razlici između svakodnevnog jezika i poetskog, a u 2. fazi se temelji na pridavanju novih značenja Jurij Tinjanov ključni tekst 2. faze : Problemi jezika stiha  





oblik književnog djela posljedica je konstrukcijskih načela umjetnosti (a ne prenošenja slike života) ta načela se mijenjaju kroz povijest – često su istovremeno prisutna u nekom djelu i time donose dinamičnost – uzajamno djelovanje raznih elemenata(konstrukcijskih faktora) , s tim da je jedan od njih dominantan dominantni konstrukcijski faktor (tj. dominanta) se također mijenja: o u romanu 18.st. – fabula o u romanu 19.st. – razvoj karaktera kao pojedinca o u romanu modernizma – psihološka asocijacija no, upravo otpor jednog skupa faktora prema dominantnom omoguduje deautomatizaciju

3. faza ruskog formalizma - u 2. fazi se dominatni konstrukcijski faktor smatra dijelom same strukture dijela, a u 3. fazi se smatra dijelom nadređenog sustava – opdenitog sustava rodova i drugih književnih tekstova (tj. u 3. fazi dolazi do upozoravanja na postojanje veze između književnosti, društva i povijesti) Jurij Tinjanov autor manifesta 3. faze : Književna činjenica i O književnoj evoluciji      

književnost = dinamična govorna konstrukcija koja nastaje primjenog konstrukcijskog faktora na građu građa nije pasivna, no ipak je podređena stih – konstrukcijski faktor – ritam, građa – semantička skupina proza – konstrukcijski faktor – semantička skupina, građa – ritmički elementi govora osnovna ideja = autor bira svoj medij, a onda sam medij njemu nalaže daljnji postupak književna evolucija – smjena dominantnih konstrukcijskih načela (do smjene dolazi kada jedno postane tako rašireno da se automatizira)

Prijelaz iz ruskog formalizma u češki strukturalizam Roman Jakobson  





 

slijedi de Saussurova načela – posebno ideju da se ljudsko shvadanje temelji na antitetičkim parovima model komunikacije između pošiljatelja i primatelja poruke:

kontekst je ono na što se poruka odnosi (referira), ona putem kontakta (koji se izjednačuje s kanalom) dolazi od primatelja do pošaljilaca, s tim da je u određenom kodu (koji je zajednički primatelji i pošiljalacu) svakom od tih 6 elemenata odgovara jedna jezična funkcija (odnosno, s obzirom na to koji element je najnaglašeniji, po tome znamo u kojoj je funkciji trenutno neka upotreba jezika): o pošiljatelj = emotivna f. (njegovo stajalište prema onome što govori) o kontekts = referencijalna f. (naglasak je na onome o čemu se govori) o primatelj = konotativna f. (imperativi i vokativi – kada se nešto želi postidi kod primatelja) o kontakt (kanal) = fatička f. (uvriježene formule i fraze, koje služe održavanju kontakta i provjeravanju samog kanala) o kod = metalingualna f. (odnosi se na sami kod koji je znaku dao značenje, npr. kad netko kaže ''Što zapravo hodeš redi'') o poruka = poetska f. (svijest o poruci samoj i jeziku od kojeg se sastoji) umjetničko djelo = sustav postupaka u hijerarhijskom odnosu u kojem je odlučujudi postupak dominanta (sličnost sa Tinjanovim konstruktivnim faktorom) bavljenje oprekom metonimija/metafora o metafora = paradigmatska os (supstitucija) o metonimija = sintagmatska os (dodavanje) o proučavanjem afazije ustvrdio da se poremedaj javlja isključivo ili u paradigmatskoj ili sintagmatskoj sferi

o o

primijenio i na književnu povijest – romantizam (metaforičko) – realizam (metonimijsko) – simbolizam (metaforičko) pjesnički postupak je tako = projeciranje načela ekvivalencije s osovine izbora na osovinu kominacije

M.M. Bahtin – važan kritičar kojeg se nigdje ne može smjestiti 





dijalogizam – ideja da su riječi uvijek obojene (ili kontaminirane) prethodnom upotrebom i namjernom u određenoj situaciji (time kritizira de Saussurovu ideju da je langue apstraktan sustav van društvene zbilje – Bahtin naglašava da je to nemogude – jezik se ne može odijeliti od praktične upotrebe kojoj služi i koja na njemu ostavlja trag) iz toga proizlazi ideal polifonijskog romana – onaj koji pokazuje višeglasje, jezik u različitim funkcijama, različite tvrdnje i uvjeravanja (bez da se i za jedan od njih odluči) – npr. romani Dostojevskog kronotop – karakteristične vremensko-mjesne situacije u kojima se pojedine književne vrste očituju

Nova kritika Kritičari 

     

T.S. Elliot (nije dio američke nove kritike, no izvršio je odlučni utjecaj) o impersonalno pjesništvo o objektivni korelativ o disocijacija senzibiliteta John Crowe Ransom o autor naziva 'new criticism' Cleanth Brooks o hereza parafraze W.K. Wimsatt o intencionalna zabluda I.A. Richards Allen Tate R.P. Warren

T.S. Elliot  



početkom 20. stoljeda dolazi u Englesku – nailazi na varijantu romantizma i kulta originalnosti (orijentiranost na autora) njegov je rad usmjeren protiv takvih pojava :  originalnost ne postoji u izolaciji od ukupnog pjesništva  tradicija je živi organizam koju čine i prošlost i sadašnjost doktrina impersonalnog pjesništva  nema pjesme bez pjesnika, no što je pjesnik bolji, to de manje njegove ličnosti ostati u samoj pjesmi  protiv izljeva osobnih osjedaja – umjesto njih treba pronadi objektivne korelative  objektivni korelativ – niz predmeta, situacija, lanac događaja koji su formula određenog osjedaja  metafizički pjesnici – (prva polovica 17.st.) ostvaruju taj ideal: njihove pjesme su mješavina ozbiljnosti i duhovitosti, koriste originalne usporedbe i mnogoznačnost  no nakon njih dolazi do disocijacije senzibiliteta   disocijacija senzibiliteta – nema više stapanja raznovrsnosti, piše se ili sentimentalna ili meditativna poezija (pjesništvo se od toga do Elliotova doba nije oporavilo)



danas se prepoznaje da je najavio ideju intertekstualnosti (kojom se kasnije bavi Julija Kristeva)

Američka nova kritika     



 

nikada nije bila jedinstvena škola utjecajna u periodu od 1940ih-1950ih glavna ideja: književnosti treba pristupiti kao svojevrsnoj stvaralačkoj djelatnosti, otkrivajudi i opisujudi književne postupke po tome su bliski ruskim formalistima hereza parafraze (C.Brooks) – pjesma je estetka tvorevina, organska cjelina što znači da svaki dio ima svoju funkciju – svaka riječ je dio konteksta isprepletenih značenja koja su stopljena u jedinstvenoj pjesmi pogled na pjesništvo o definicija pjesme – zgusnuta drama o ironija – raspored i ravnoteža suprotnih i raznorodnih svojstava o C. Brooks – pjesnička zadada je ujediniti iskustvo, što se najuspješnije postiže pjesničkim paradoksom (+ za razliku od Elliota, pronalazi ga u svoj ''vrijednoj'' poeziji, a ne samo kod metafizičara) close reading - pomno čitanje u kojem se obreda pozornost na pronalazak ironije, paradoksa i višesmislenosti riječi (u sklopu cjeline) intencionalna zabluda – piščeva nakana ili intencija nije ni dostupna ni poželjna kao norma za procjenjivanje uspjeha (i značenja) književnog djela

Kritike na račun nove kritke:  

zapostavljanje povijesti usmjeravanje na liriku

Strukturalizam Temeljni utjecaji 

Claude Levi-Strauss o strukturalni antropolog o glavna tema djela – otkrivanje kako ljudsko mišljenje iz bezobličnog trajanja stvarnosti stvara red koji je potreban za oblikovanje iskustva:  1. funkcija svijesti – segmentiranje (npr. boja)  2. funkcija svijesti – pripisivanje značenja odnosima među segmentima (npr. komplementarnost boja)  3. funkcija svijesti – pridavanje dodatnog značenja tim odnosima (npr. značenje crvene i zelene u prometnim znakovima) o o



sve se to događa kroz binarne opreke – njihovo uočavanje ili stvaranje je temelj ljudske svijesti interpretacija mita o Edipu – stvara prvo osam sintagmatskih odnosa, koje onda smješta u paradigmatske kolone s obzirom na binarne opreke

o o o

de Saussurovim rječnikom: grčka mitologija kao cjelina – langue pojedini mit – parole

o

ideja divlje misli:  pronalaskom pisma čovjek je prestao misliti totemskim načinom mišljenja, koje podrazumijeva analogije i odnose spram prirode  tako čovjek s analogijskom prelazi na konceptualno mišljenje

Ferdinand de Saussure o opdenito strukturalizam je pokušaj primjene njegove lingvističke teorije na predmete i djelatnosti izvan neposrednog područja jezika o strukturalistička analoza nastoji izvodjiti odgovarajudi niz zakona pomodu kojih se znakovi udružuju u značenje

Strukturalistička naratologija predstavnici:   

A.J. Greimas Tzvetan Todorov Gerard Genette (Vladimir Propp - izvorno ruski formalist, no izvršio bitan utjecaj) (Levi Strauss – pionir)

Vladimir Propp 

Morfologija bajke – sve bajke svodi na 7 područja djelovanja (sfera – nitkov, davalac, pomagal, princeza, pošiljalac, junak, lažni junak) i 31 funkciju

A.J.Greimas   



Strukturalna semantika - reducirao Proppov model aktant – strukturna jedinica 6 aktanata: o Subjekt o Objekt o Pošaljlac o Primalac o Pomagač o Protivnik oni se smještaju u semiotički četverokut:

Gerard Genette 

pripovijedanje – čin pričanja, u njemu razlikuje: o obradu (recit = siže) o priču (histoire = fabula)



5 središnjih kategorija pripovjedne analize: o

o o

o

o

1) red – vremenski slijed:  prolepsis – skok unaprijed  analepsis – vradanje unatrag   uzrokuje opreku fabula/siže 2) trajanje  proučava izostavljanje, proširivanje ili sažimanje epizoda 3) učestalost  odnos toga koliko se puta neki događaj dogodio naspram koliko puta je bio ispričan 4) način  distanca – odnos pripovijesti prema materijalu  dijegeza = prepričavanje  mimezis = predočavanje  perspektiva – pitanje fokalizacije  nefokusirana – svezajudi  interno fokusirana – jedan lik  vanjsko fokusirana – nema ulaska u likove 5) glas    

tko i kome pripovijeda heterodijegetski – van proče homodijegetski – dio priče autodijegetski – gl. lik priče

Roland Barthes i strukturalistička ideja usredotočenosti na tekst (prijelaz prema poststrukturalizmu) 

   

cilj književne kritike – ne otkrivanje istine ved ''ovladavanje'' jezikom umjetnika – prekrivanjem njegova jezika vlastitim – treba pokriti cijelo djelo (kao sveobuhvatnom gramatikom) a ne samo jedan njegov dio kritičar se zadržava na označitelju kritika nije znanost, one ne ispituje smislove, ved ih proizvodi strukturalistička djelatnost = oponašanje samog predmeta ističudi pri tome funkcije objekta koji prikazuje Smrt autora (1965) o književno djelo je prije svega jezik, koji ima vlastita načela strukturiranja o sve da i želimo značenje temeljiti na autorovom životu, ne možemo jer i sama njegova biografija još jedan tekst o ta se ideja provlači od ruskog formalizma i nove kritike do strukturalizma, ali Barthes čini konačni rez između autora i značenja o razlika djelo  tekst  djelo – završena cjelina, knjiga, s određenim sadržajem – završava na označenom  tekst – mnogostrukost značenja – ostaje na označitelju



Teorija teksta (1973) o intertekstualnost - svaki tekst je satkan od bezbrojnih fraza, obrazaca i izreka koje su opde vlasništvo jezika o tekst je tek fragment jezika, i sam smješten u perspektivi jezika



Nulti stupanj pisanja (1953) o ecriture – pisanje, u smislu funkcije – odnos između stvaranja i društva (nije izraz autora (to je stil), ved izraz autora u nekoj njegovoj nakani o povijest ecriture:  1650- 1848 je to bio jedinstven književni način pisanja – izražavao jedinstveno viđenje života građanske klase  nakon toga se raspada na brojne individualne načine o nulti stupanj pisanja – naizgleda stroga neutralnost koja je zapravo i sama stil kao i svaki drugi (npr. Hemingway)



Mitologije (1957) o pokazuje kako razne ''nepolitične'' i naizgled bezazlene pojave iz francuske civilizacije ipak imaju ideološku pozadinu o zalaže se za one oblike umjetnosti koji ne skrivaju svoj aspekt bivanja ''umjetnim'' (npr. hvali antičku dramu zbog maski – točno otkrivaju konvencije i ono što slijedi)



S/Z (1970) o analizira Balzacovu priču Sarassine o otkriva 5 kodova (novele)  1. proairetski – narativni  2. hermeneutski – razotkrivanje zagonetnih dogašaja  3. semički – konotacije osoba, mjesta i predmeta  4. kodovi kulture – referencije na opde znanje  5. simbolički – prepoznatljiva grupiranja koja se u tekstu ponavljaju i čine uzorak



Zadovoljstvo teksta (1973) o načelo erotikskog pristupa čitanju (nasuprot hermeneutičkom) - bududi da čitatelj nikako ne može zarobiti određeni smisao teksta, on se prepušta opojnom užitku ludo uzbudljivog ''klizanja'' znakova i izazovnih bljeskova značenja što ponekad isplivaju na površinu, da bi časak kasnije ponovno utonuli u dubine teksta

 

Znakovi, ideologije i prijelaz prema poststrukturalizmu o zdravi znak – onaj koji svrada pozornost na vlastitu arbitrarnost, koji se ne skriva pod krinkom prirodnog znaka o realistički ili imitativni znak – dokida vlastiti status znaka kako bi potaknuo iluziju da zbilju opažamo bez njegova posredovanja o realistički znak se koristi u ideologijama, gdje one nastoje putem njih uvjeriti ljude da su ''prirodne'', da se temelje na očiglednim i jedinim mogudim načelima (skrivaju svoje ljudskom podrijetlo) o ideologija je zato suvremena mitologija o realizam – epoha čiji je književni postupak istovjetan postupku ideologija

5. Poststrukturalizam i dekonstrukcija

Derrida i dekonstrukcija  

    



    



značenje – samo proizvod razlika – posljedica podjele ili artikulacije znakova označeno – proizvod složene interakcije označitelja (npr. ako za riječ 'pas' pogledamo označeno ili značenje u rječnik, pronadi demo samo nove označitelje npr. životinja ili rep)  ne može se dodi do konačnog označenog koje i samo nije označitelj značenje nikad nije neposredno prisutno u znaku u svakom znaku ima tragova drugih riječi ponovljivost znaka – cijepa mu identitet – upravo to što se može koristiti u različitim kontekstima oduzima mu jedno univerzalno značenje zaključak : jezik je puno nepostojaniji nego li su mislili strukturalisti pošto su i ljudi (odnosno njihove svijesti) i sami sačinjeni od jezika, ideja postojanog jedinstvenog ljudskog bida je također neodrživa napada zapadnjačku filozofiju i civilizaciju zbog: o fonocentrizma – veličanje živoga glasa, ideja da govor omoguduje da izravno prenesemo svoje misli (ideja jezika kao prozirnog medija) o logocentrizma – vjerovanje u iskonsku riječ, prisutnost, bit ili istinu koja je temelj svog ostalog mišljenja, jezika i iskustva = težnja za transcedentalnim označiteljem i označenim (npr. Bog, Materija, Bitak, Svjetski duh) – znak oko kojeg kruže svi ostali znakovi no, oboje je neodrživo i takve sustave mišljenja naziva metafizičkim i mistikom prisutnosti međutim, ne možemo se osloboditi potrebe za stvaranjem takvih počela na kojima bi se gradila ostala značenja na tome se temelji i ideologija – uzme jedno značenje iz igre označitelja i pretvaraju ga u središte na temelju kojeg sve ostalo dobiva značenje (npr. Demokracija, Obitelj, Rad, Sloboda) svemu tome se suprotstavlja posstrukturalistički pojam teksta – neprekidnog gibanja jezika u njegovim stvarnim procesima fonocentrizmu suprotstavlja ideju da je govor zapravo oblik pisma, jer se na pismu bolje može vidjeti potpuna proizvoljnost samih slova (da nemaju imanentna svojstva) a to se odnosi i na govor, samo što zbog prividne nesporednosti govora nemamo taj dojam differance o neprekidni proces odgađanja značenja (zbog referiranja na druge označitelje)

o







   

sama riječ je spoj ''difference'' ( Saussurova 'razlika') i differer (odgoda) = tako differance znači i onu razliku koja je uvjet označivanja i sam čin odgađanja koji proizvodi razlike

dekonstrukcija – ''postupak'' razgradnje navodnih počela metafizičkih sustava, kojim se otkriva da su i onu proizvod sustava značenja, a ne njegov temelj. Njome se također razgrađuju i binarne suprotnosti (počela se definiraju onim što nisu, npr. muškarac-žena) na kojima se temelje, a koje su uvijek asimetrične – jedna strana opreke se postavlja kao dominantna (npr. muškarac), no neodvojive su kao samostalno pojmovi  dehijerarhizacija dvočlane opozicije binarne suprotnosti su temelj identiteta – ne samo da je žena ne-muškarac, nego je muškarac ne-ne-muškarac (potpuno ovisi o pojmu žene za svoje određenje i mora priznati postojanje toga što mu se samo po sebi (pošto je negacija njega) namede kao nepostojede i zbog tog priznanja, kako bi održao vlastiti identitet, mora se što drastičnije odmaknuti od pojma žene)

Derridin način čitanja teksta – usredotočivanje na perifernu pojedinost djela (npr. usputnu aluziju) pa je razgrađuje sve dok time ne razgradi i sami tekst i pokaže koliko je nestabilan njegov sustav aporije ili hijate značenja– takva simptomatična mjesta u kojima tekstovi proturječe sami sebi (i svo pisanje, svi tekstovi ih imaju – to je osobina pisanja samog) diseminacija – stalno prelijevanje i raspršivanje značenja odbacuje suprotnost književno/neknjiževno dekonstrukciju vidi kao političku praksu – želi sagledati relativno utvrđene istine, značenja, identiteta i namjere kao rezultat šire i dublje povijesti – povijesti jezika, nesvjesnog, društvenih ustanova i djelovanja

Yaleska škola dekonstrukcije 

kritičari: o Paul de Man o J. Hills Miller o Geoffrey Hartman o Harold Bloom o (i Derrida tamo puno predaje)

Paul de Man   

najvažniji predstavnik sav jezik je neiskorjenjivo metaforičan, funkcionira pomodu tropa i figura nema doslovnog jezika, no neke vrste jezika (njegove funkcije) nastoje prikriti to

  

književnost je zato vrsta jezika u kojoj se najizravnije (i bez prikrivanja) može iskusiti ta potpuna fikcionalnost jezika koja nikad ne može biti doslovna kritičar ne mora dekonstruirati književnost, ona sama sebe dekonstruira – upravo to i je njena bit figura hijazma - antiteze; druga pol. fraze nalazi se u obratnom, zrcalnom

Geoffrey Hartman 

dekonstrukcija – slobodna igra asocijacijama i razigrana ludička ekshibicija bez racionalne osnove

Harold Bloom   

preformulirao povijest književnosti po edipovskom kompleksu pjesnici žive pod pritiskom snažnog pjesnika iz prošlosti – svaka pjesma može biti viđena kao pokušaj da se otme ''strahu od utjecaja'' i to tako da se protivnikova pjesma ''napadne iznutra'' svaku pjesmu možemo čitati kao ponovno pisanje prethodnih pjesama

J.L. Austin – teorija govornih činova 

izjave mogu biti: o lokucijske –sama rečenica o ilokucijske – rečenica kada njome želimo ostaviti neki posebni dojam – opomenuti, proglasiti, potužiti se itd. – ovisi o kontekstu o perlokucijske – rečenica čijim izgovaranjem nešto i činimo (npr. ''obedajem da du...'' – učinili smo davanje obedanja)

Književna teorija i psihoanaliza Sigmund Freud    





potreba za radom – pokretač ljudskog društva svako ljudsko bide mora potiskivati ''načelo užitka'' primjenom ''načela stvarnosti'' spremni smo odgađati (potiskivati) želje ako mislimo da nam donosi neku korist sublimacija – usmjeravanje želje prema društveno korisnom činu (zbog čega i dolazi do gradnje civilizacije – nemogudnost ispunjenja npr. seksualne želje se pretvara u stvaralačku mod, pa se npr. gradi katedrala) potiskivanje može dovesti do bolesti pojedinaca ili društava: o neuroza – bolest do koje dolazi ako potiskivanje postane preteško  uspoređuje neurozu s umjetnošdu – umjetnik je pod stalnim teretom snažnih instinktivnih potreba koje ga tjeraju da se okrene mašti  umjetničke forme omoguduju čovjeku da smanji svoju mržnju prema snovima i željama drugih ljudi, jer je umjetnost njihov obuzdani oblik o psihoza – nesposobnost potiskivanja želje, dolazi do prekidanja veze između ega i vanjskog svijeta – počinje se graditi alternativna zbilja neispunjive želje potiskujemo u nesvjesno



razvoj pojedinca o (do takvog razvoja dolazi upravo kod čovjeka jer je dugo ovisan o brizi roditelja) o 1. oralna faza – usta kao erogena zona – veza s majkom dovodi do spolnog nagona koji je prije bio neodjeljiv od biološkog instinkta o 2. analna faza – anus kao erogena zona – dijete uživa u sposobnosti otpuštanja fekalija – dolazi do stvaranja opreke između pasivnosti i aktivnosti  dolazi do spoznaje o mogudnosti manipulacije okolinom o 3. falusna faza – počinje usmjeravanje na genitalije, ali isključivo muške , još nema svijesti o rodu o 4. genitalna faza



autoerotizam – djetetovo uživanje u vlastitom tijelo koje još ne može spoznati kao cjelovit predmet edipov kompleks – proces kojim se dijete iz faze u kojem se ne zna voditi ničim osim načelom užitka i još nije svjesno svoga roda pretvara u cjelovitu osobu o u prededipovskoj fazi dijete je anarhično, sadistično i incestuozno – ima želju za spolnim sjedinjenjem s majkom o bit edipovog kompleksa je uvođenje trede figure – oca (a time roditelj istog spola postaje suparnik u borbi za roditelja suprotnog spola)



o

 



   

prijetnja kastracijom odvrada dječaka od incestuozne želje za majkom (vidi da je djevojčica ''kastrirana'' pa se boji iste sudbine), potiskuje tu želju (prva potisnuta želja) i prilagođuje se načelu stvarnosti o tješi se time da de jednom ved imati majku (ili njen nadomjestak) i time preuzima simboličku ulogu muškarca  postaje subjekt s rodom i stvara se u njemu područje nesvjesnog (koje nastaje sa prvom potisnutom željom) o ženski edipov kompleks:  djevojčica uviđa da je kastrirana i time manje vrijedna i zato se od majke okrede k ocu i nastoji ga zavesti, to je osuđeno na propast, pa se mora vratiti majci, preuzeti ulogu roda i ostati zavidna muškarcima na penisu – podsvjesno ga želi nadomjestiti djetetom koje bi dobila od oca edipov kompleks nam omoguduje i prijelaz s Prirode na Kulturu (odnosno društvo, jer zadoovljene spolnih potreba tražimo van obitelji) očeva zabrana incesta simbol je svih kasnijih oblika vlasti – usvajanjem tog zakona počinje se stvarati superego (glas savjesti) snovi – simboličko ispunjenje nesvjesnih želja (pretočeni su u simbole jer bi nas izravno prikazan materijal mogao užasnuti, uznemiri i probuditi) o latentni sadržaj sna – nesvjesne želje, doživljaji prethodnog dana, tjelesni osjeti prilikom spavanja o rad sna – preoblikovanje latentnog sadržaja u manifestni san (san kojeg se sjedamo) o bit sna nije u latentnom sadržaju, ved u radu sna i njega Freud istražuje paraprakse – osim snovima, do nesvjesnog se može dodi i analiziranjem govornih omaški šale – nesvjesno se otkriva i u šalama, koje su često agresivna ili libidinozne imamo dva glavna nagona : Eros (spolni nagon, snaga koja gradi povijest) i Thanatos (nagon za smrdu) ljudi podsvjesno teže smrti jer sa smrti dolazi blaženono stanje u kojem ništa ne napada ego

Jacques Lacan 



osnovna ideja – nesvjesno je strukturirano kao jezik o nesvjesno je neprestano kretanje i djelovanje označitelja čiji su nam označeni često nedokučivi zato što su potisnuti o Freudovu parapraksu vidi drugačije – kaže da je sav naš govor svojevrsna govorna omaška razdoblja razvoja ličnosti: o 1. imaginarno  stanje u kojem još nemamo osjedaj o definiranom središtu bida, u kojem se čini da ''ja'' prelazi na predmete

   



o

u ovoj fazi je i ''zrcalno razdoblje'' – nastanak klice ega – dijete se u zrcalu vidi kao cjelovito  osjedaj o svom ''ja'' stječemo tako što odraz toga ''ja'' dobivamo iz kakva predmeta ili osobe vanjskog svijeta ego = imaginarni proces u kojemu učvršdujemo fiktivni osjedaj o vlastitoj cjelovitosti pojava oca pokazuje djetetu da je identitet posljedica različitosti – otkride razlike među spolovima događa se paralelno s otkridem jezika = uči da znak pretpostavlja odsutnost predmeta koji označuje kada dijete prihvati da se njegov identitet stvara na temelju razlika i sličnosti sa subjektima koji ga okružuju, prelazi u simboličko razdoblje

2. simboličko  dijete se u ovoj fazi mora pomiriti s time da nikad nede imati izravan pristup zbilji  želja = beskrajno kretanje od označitelja do označitelja  ulazak u jezik = postajanje žrtvom želje  gubitak majčina tijela je pokretač pripovijesti ljudskog života – u beskrajnom metonimijskom gibanju tragamo za takvim izgubljenim rajem

Julija Kristeva   

nadovezuje se na Lacana simboličkom poretku ne suprotstavlja imaginarni, ved semiotički semiotički poredak o igra unutar snaga jezika, svojevrsni talog iz prededipovskog razdoblja (kada nije imalo pristup jeziku, ali je bilo ispunjeno nagonima) o ono je prisutno kao pritisak unutar jezika koji se ogleda u materijalnim osobitostima jezika, ali i u proturječnostima, besmislenostima, stankama, šutnji i odsutnosti o povezano je s principom majke (simboličko s principom oca), ono je Drugo jezika o ono je ugodno kreativno preobilje, prekoračenje jasnih granica znaka o ono nije alternativa simboličkom, nego proces unutar njega, koji ga preispituje i krši njegove granice

Estetika recepcije i fenomenologija

Filozofski temelji – Husserl i Heidegger Edmund Husserl          

dolazi kao odgovor na opdi osjedaj besmisla nakon 1. svj.rata i nemogudnosti nalaska čvrstog uporšta, Husserl kaže da nam naša svijest to može ponuditi predmete ne možemo gledati kao stvari po sebi, nego kao ono što naša svijest postavlja svaka svijest je svijest o nečemu svijest nije pasivno registriranje svijeta, ved konstitutivni akt fenomenološka redukcija – ''stavljanje u zagrade'' (ignoriranje) svega što nije bit predmeta – sve što nije imanentno svijesti, treba strogo isključiti fenomeni – ono što ostaje nakon fenomenološke redukcije, stvari kakve su u svijesti, bit stvari fenomenologija – željela je postati znanost o ljudskoj svijesti o uvjetima koji omoguduju bilo kakvu vrstz spoznaje jezik dolazi nakon iskustva značenje je nešto što prethodi jeziku, jezik je sporedna djelatnost koja daje imena značenjima kojima subjekt ved unaprijed raspolaže to je ideja transcedentalnog subjekta

Fenomenološka kritika – Ženevska škola       

1940-50e gl. predstavnik Georges Poulet pokušaj primjene fenomenološke metode na književno djelo teži imanentnom čitanju teksza, na koje ne utječe ništa vam teksta tekst je sveden na utjelovljenje piščeve svijesti zanimaju ih duboke strukture te svijesti kritiku vidi kao pasivno prihvadanje teksta

Martin Heidegger   

odbacuje transcedentalni subjekt – ljudska opstojanost je u datosti (Dasein) Bitak i vrijeme (1927) mi kao subjekti izranjamo iz nutrine zbilje koju nikad ne možemo do kraja objektivizirati

 

ona konstituira nas koliko i mi konstituiramo nju jezik – dimenzija u kojoj se odvija ljudski život

Hans Georg Gadamer i hermeneutika       

Heideggerov učenik hermeneutičar značenje književnog djela se ne iscrpljuje u namjerama autora – kako prelazi iz jednog kulturnog ili povijesnog konteksta u drugi, tako iz njega crpi nova značenja do razumijevanja dolazi kad se obzor povijesnih značenja i pretpostavki stopi s obzorom u koji je smješteno djelo kulturne predrasude nede nam negativno predodrediti recepciju književnog djela iz prošlosti jer i same te predrasude dolaze iz tradicije koje je djelo dio no, to počiva na ideji da postoji samo jedna matica tradicije (dok je to zapravo poprište sukoba i različitih sustava značenja) hermeneutički krug – pojedini elementi djela razumljivi su unutar sveukupnog konteksta, a kontekst je razumljiv preko pojedinačnih elemenata

Estetika recepcije     

ispituje ulogu čitatelja u književnosti najnoviji je oblik hermeneutike pomicanje pažnje na čitatelja je logično – književna djela ne žive na policama, ona su procesi pridavanja značenja svako djelo, ma kako se čvrstim doimalo, sastavljeno je od praznih prostora koje čitatelji ispunjavaju čitatelj prešutno povezuje, ispunjava praznine, izvlači zaključke i provjerava slutnje, a sva ta djelatnost je zapravo primjena znanja o svijetu i o književnim konvencijama

Roman Ingarden   

poljski teoretičar djelo postoji kao niz shema ili opdih smjernica koje čitatelj nastoji konkretizirati (na PRAVILAN način) to uvelike ograničuje čitateljevu ulogu u čitanju, stavlja ga u ulogu pasivne svijesti koja samo automatski primjenjuje naučena načela i konvencije

Škola estetike recepcije iz Konstanza

Wolfgang Iser      





Čin čitanja (1978) čitajudi, mi odbacujemo pretpostavke do kojih smo isprva došli, mijenjamo sudove i stvaramo složenije zaključke i prognoze da bismo mogli čitati, moramo razumjeti kodove djela – tj. književne tehnike i konvencije tekst sadrži strategije i repertoare poznatih tema i iluzija najdjelotvornije književno djelo je ono koje u čitatelju budi novu kritičku svijest o ustaljenim kodovima i očekivanjima (slično ruskim formalistima i ''oneobičavanju'') strategijama čitanja mi mijenjamo tekst i on mijenja nas o međutim: to pretpostavlja čitatelja koji je sposoban uočiti takve aspekte djela koji bi mu govorili o opdoj prirodi jezika i književnosti, a čim to može, znači da ga tekst više nema što naučiti = pretpostavlja čitatelja kakvog želi stvoriti čitanjem funkcionalistički model = tekst treba složiti tako da ostane dosljedan iznutra o međutim, to je ved dio doktrine da književno djelo mora biti skladna cjelina (a ničime se ne može dokazati da je to tako) o ipak, dopušta čitatelju više slobode no Ingarden implicitni čitatelj – adresat kakvog djelo očekuje – vrsta čitatelja kakva je ved uključena u sam čin pisanja kao unutrašnja struktura teksta

Hans Robert Jauss  



povijesno svjesniji od Isera nastoji djelo smjestiti u povijesni obzor (tj. u kulturno značenje) unutar kojeg je djelo nastalo, a zatim ispitivati kolebljive odnose između tih okvira i promjenjivih obzora povijesno određenog čitatelja tekstovi i književne tradicije se i same aktivno mijenjaju kako se mijenjaju povijesni obzori njihove recepcije

Stanley Fish   

djelo je zbroj svih dosadašnjih i bududih mišljenja o njemu isključivo čitatelj drži vlast u rukama pragmatični model – čitanje nije proces otkrivanja značenja, ved proces spoznavanja kako tekst djeluje na čitatelje