272535369-Klasici-Teorije-o-Ratu.pdf

Boris Trnski

KLASICI TEORIJE O RATU OD XV. DO XIX. STOLJEĆA -- OD OD MACHIAVELLIJA MACHIAVELLIJA DO DO PICQA PICQA --

Boris Trnski KLASICI TEORIJE O RATU OD XV. DO XIX. STOLJE ĆA – OD MACHIAVELLIJA DO PICQA –

IZDAVAČ

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske Hrvatsko vojno učilište „Petar Zrinski“ Za izdavač a

general bojnik dr. sc. Mirko Šundov Urednici

Ivica Plejić Ivica Teklić, dipl. inž. Autor

Boris Trnski Recenzenti

prof. dr. sc. Branko Dubravica dr. sc. Ivica Hrastovi ć Lektor i korektor

Boženka Bagarić Grafič ki ki urednik

Branko Mihaljević Dizajn, priprema i tisak

Središte za izdavaštvo i multimediju HVU Odjel za izdavačku djelatnost Naklada 200 primjeraka

Priručnik Klasici teorije o ratu od XV. do XIX. stoljeća – od Machiavellija do Picqa – izdan je na temelju odobrenja načelnika GS OS RH generala zbora Josipa Lucića (klasa: 033-01/08-01/02, urbroj: 512-06-08-1) od 10. ožujka 2008.

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO OBRANE ORUŽANE SNAGE RH HRVATSKO VOJNO UČILIŠTE PETAR ZRINSKI •

Boris Trnski

KLASICI TEORIJE O RATU OD XV. DO XIX. STOLJE ĆA – OD MACHIAVELLIJA DO PICQA –

Zagreb, 2008.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem: 667189 ISBN 978-953-193-042-0

MORH − GS OS RH − NL-4 / 2008.

SADRŽAJ

PREDGOVOR ........................................................................................................... 7 UVOD .......................................................................................................................... 9 NICCOLÒ MACHIAVELLI ............................................................................ 12 SEBASTIEN LE PRESTRE MARKIZ DE VAUBAN .............................. 40 FRIDRIK II. VELIKI ............................................................................................ 76 JACQUES ANTOINE HIPPOLYTE DE GUIBERT .................................. 96 DIETRICH HEINRICH BARUN VON BÜLOW ..................................... 108 ANTOINE HENRI DE JOMINI ..................................................................... 119 KARL PHILLIP GOTTLIEB VON CLAUSEWITZ ............................... 141 HELMUTH KARL BERNHARD GROF VON MOLTKE ................... 167 CHARLES ARDANT DU PICQ .................................................................... 185 LITERATURA ..................................................................................................... 201

Uvod

PREDGOVOR

Ova skripta su namijenjena polaznicima Ratne škole „Ban Josip Jelačić“ kao inicijalna literatura u njihovoj pripremi za realizaciju nastavne teme Klasici teorije o ratu, iz predmeta Umijeće ratovanja. Skripta obrađuju najpoznatije vojne stratege, pisce i teoretičare (ukupno njih devet), počevši od Niccolòa Machiavellija, kao zasigurno najznačajnijeg vojnog pisca iz razdoblja renesanse, preko najpoznatijih vojnih teoretičara uopće, Antoinea Henrija de Jominija i Karla von Clausewitza, do zadnjeg među njima, malo poznatog Charlesa Ardanta du Picqa. Skripta nisu jedina literatura za obradu ove teme, već služe kao polazna literatura, koja daje temeljne podatke o vojnim teoretičarima i upućuje u korištenje ostalom, opširnijom literaturom vezanom za spomenutu temu. Skripta su najvećim dijelom prijevod knjige „Tvorci moderne strategije“ Edwarda Meada Earlea, a sadrže tekstove o najpoznatijim vojnim teoretičarima i piscima, koji su djelovali u razdoblju od XV. do XIX. stolje ća. Spomenuta knjiga je značajno djelo o strategiji, a plod je studioznog rada skupine od dvadeset civilnih znanstvenika, bez sudjelovanja ijednog profesionalnog vojnika, suprotno uobičajenoj praksi da takva djela pišu samo vojnici. Knjiga je izvorna i jedinstvena, kako po svojoj zamisli i sadržaju, tako i po na činu obrade. Ona nije udžbenik s uobi čajenim definicijama, niti zbirka recepata i načela za vođenje ratova. Prije bi se moglo reći da je to esej kolektivne znanstveno-povijesne obrade vojne misli u razdoblju od pet stoljeća ili vojna misao od Machiavellija do Liddella Harta. Vojna teorija se stvarala mukotrpno. Postoji mnoštvo napisanih knjiga iz područ ja vođenja ratova. Sve ono što je, po mišljenju pisaca, bilo najbolje i od trajne vrijednosti u svim tim mnogobrojnim djelima ušlo je u ovu knjigu. Tako odabrana i sre đena znanstvena građa solidan je temelj za proučavanje i daljnji razvoj suvremenog umijeća ratovanja. Tekst, uzet iz knjige, preveden je na hrvatski jezik i stručno obrađen, u skladu s vojnim rječnikom koji je na uporabi u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Osim toga, u skriptima se nalaze i sažeci za svakog od obrađenih vojnih teoretičara, preuzeti iz dostupnih izvora, poglavito Vojne enciklopedije, a u tekst je stavljeno i još mnogo drugih dostupnih podataka. Za razliku od temeljnog teksta, u skriptima su doneseni i dopunski podaci vezani za osobe i događaje koji se u njima spominju. Dani su temeljni podaci za 120 osoba (vojskovo đa, državnika, umjetnika i sl.), kao i temeljni podaci za četrdesetak ratova, mirovnih sporazuma i bitaka iz razdoblja vojne povijesti, od bitaka s početka XVIII. stoljeća pa do bitaka Prvoga svjetskog rata, a poglavito bitaka što ih je vodio francuski vojskovođa i državnik Napoleon Bonaparte, 7

Klasici teorije o ratu

koji je bio inspiracija najpoznatijim vojnim teoretičarima i stratezima u povijesti. Osim toga, u skriptima se nalazi i nekoliko značajnih zemljovida, prikaza i objašnjenja manje poznatih vojnih pojmova. Budući da ima vrlo malo literature vezane za klasike teorije o ratu, a to se osobito odnosi na literaturu na hrvatskom jeziku, skripta su jedinstveno nastavno sredstvo, neophodno za kvalitetno prou čavanje ovog podru č ja, toliko važnog za izobrazbu visokih časnika, ali i svih onih koji se bave prou čavanjem strategije i vojne povijesti.

8

Uvod

UVOD

Čim izbije, rat odmah zavlada našim životima. „On sliči“, kao što je još 1861. godine rekao jedan američki pisac, „snažnoj oluji, koja nas zahvati vihorom, miješa se sa zvucima crkvenih orgulja, fijuče kroz ulice, uvlači se u naša ognjišta, zvecka čašama po barovima, diže sijedu kosu na glavi državnika, prodire u učionice naših škola i uz šum prevrće umrljane stranice u knjigama naših znanstvenika. On je neizbježna kušnja vjernosti, kušnja djela i dužnosti, osobne ljubavi i javnog požrtvovanja, osobnih naklonosti i društvenih veza.“ Walter 1 Millis o ratu kaže ovo: „Rat zaista stavlja na kušnju svaku ustanovu ljudskog društva, pravičnost i opravdanost njegove privrede, vrijednost njegova političkog uređenja, snagu njegove proizvodnje, temelje, mudrost i ciljeve njegove vanjske politike. Nema nijednog oblika života na koji imperativi rata ne utje ču ili ga ne mijenjaju, a možda čak i ne preuređuju iz temelja.“

Ali, rat nije Božje djelo. On izrasta neposredno iz jednog stanja stvari koje pojedinci, državnici i narodi stvore ili propuste stvoriti. Ukratko, rat je posljedica politike naroda ili nedostatka politike. A kada se jednom sudbina naroda podvrgne strašnoj odluci o ratu, onda je pobjeda ili poraz posljedica onoga što učinimo ili što propustimo učiniti. Budući da su ove istine očigledne, to bi bila ludost prepustiti razumijevanje ratne politike samo vojnicima ili samo državnicima ili i jednima i drugima zajedno. Nacionalnu strategiju predlaže predsjednik države i glavni stožer oružanih snaga, a vlada je provodi, jer se u tim pitanjima narod ne može pretvoriti u debatni klub. Pa ipak, odluka o strategiji, tako donijeta, može uspjeti samo ako je budu podržavali prosvije ćeni i odlučni građani. Oni moraju, za uspjeh te strategije, žrtvovati život, imanje i čast. U ratu su potrebni veliki vođe, ali snaga tih vođa dolazi iz narodne duše, volje i svijesti. Čak i borci te niži časnici demokratskog društva, koje je u ratu, moraju poznavati ciljeve poradi kojih žrtvuju život. Svrha je ove knjige objasniti kako se razvijala strategija modernog vo đenja rata, u uvjerenju da će poznavanje najboljih vojnih teorija omogućiti čitateljima shvaćanje uzroka rata i temeljnih načela na kojima počiva njegovo vo đenje. Smatram da je stalna budnost u ovim pitanjima zalog slobode. Isto tako, vjeru jem da moramo dobro razumjeti ulogu koju oružana sila igra u međunarodnoj 1

Walter Millis (* 1899. – † 1968.), ameri čki vojni povjesničar i pisac. Od 1924. do 1954. godine pisao za New York Herald Tribune. Prvo je bio član, a poslije i ravnatelj Fondacije za republičke studije. Autor je brojnih vojnopovijesnih članaka.

9


zajednici ako hoćemo imati trajan mir. Ali nije uvijek bilo tako. Na primjer, neki vojni povjesničari stalno su osjećali potrebu ispričavanja zbog svoje zainteresiranosti vojnim problemima, zato što su mržnja prema ratu i nepoznavanje njegove uloge u ljudskom životu naveli neke miroljubive narode da ne priznaju značenje rata u povijesti i da ne vide njegove sudbonosne posljedice za budućnost. Jer, sila sama po sebi nije negativna, već su to ciljevi poradi kojih se ona 2 primjenjuje. Ono što je Pascal rekao prije tri stoljeća mi danas moramo razum jeti: „Pravda bez sile je nemoćna. Sila bez pravde je nasilje. Mi moramo spojiti pravdu i silu.“ Strategija se bavi ratom, pripremama za rat i vođenjem rata. U užem smislu, to je umijeće vojnog zapovijedanja, planiranja i upravljanja ratom. Strategija se razlikuje od taktike, umijeća upravljanja vojnim snagama tijekom bitke. Gotovo do kraja XVIII. stoljeća strategija se sastojala od čitavog niza ratnih lukavstava i podvala, kojima se svaki vojskovođa služio da prevari neprijatelja i ostvari pobjedu. Ali, kako su i društvo i rat postali složenije pojave, a rat je sastavni dio društvenog života, to je i strategija zahtijevala veću pozornost za nevojničke čimbenike: privredne, psihološke, moralne, političke i tehničke. Strategija nije isključivo pojam ratnih vremena, već je sastavni dio državničkog umijeća za sva vremena. Samo vrlo usko shvaćanje strategije moglo bi je definirati kao umijeće vojnog zapovijedanja. Prema tomu, strategija je u današnjem svijetu umijeće vladanja i uporaba svih sredstava kojima jedan narod, ili koalicija naroda, raspolaže u danom trenutku, podrazumijevajući tu i oružanu silu, s ciljem da se njegovi bitni interesi održe i zaštite od neprijatelja, stvarnog, mogućeg ili vjerojatnog. Najviši oblik strategije, ponekad nazivan i visokom strategijom, jest onaj oblik koji udružuje politiku i oružanu silu jednog naroda, tako da pribjegavanje ratu postaje izlišna stvar ili mu se pristupa s najvećim izgledima za uspjeh. U ovim skriptima će riječ „strategija“ biti uporabljena u tom širem značenju. U njima nema mnogih čuvenih vojnika, i to zato što su bili prije taktičari nego stratezi ili zato što iza sebe nisu ostavili nikakav sustav strategijskih učenja. Napoleonu, bez sumnje najvećem vojskovođi novijeg doba i jednom od najistaknutijih stratega svih vremena, nije u ovim skriptima posebno posvećena nijedna glava. Njegovi ratovi su rječiti dokaz njegove genijalnosti. Napoleon je ispisao svoju strategiju na bojnom polju, a ne u izdanim knjigama (osim nekoliko najobičnijih izreka) i zato ga ovdje predstavljaju njegovi tuma či, Clausewitz i Jomini. 2

Misli se na Blaisea Pascala (* 19. lipnja 1623., Clermont-Ferrand – † 18. kolovoza 1662., Pariz), poznatog francuskog filozofa, matematičara i fizičara. Prvo se posvetio matematici i fizici. Kao matematičar konstruirao je stroj za zbrajanje i otkrio op će pravilo djeljivosti cijelih brojeva. Kao fizičar je istraživao tlak plinova i teku ćina. Otkrio je da tlak zraka ovisi o temperaturi i vlazi, čime je udario temelje meteorologiji. U zadnjoj fazi života bavio se religijsko-filozofskim studijima.

10

Uvod

Rat kao društvena pojava uvijek je u središtu ljudske pozornosti. I budući da je postao briga cijelog naroda, to cijeli narod mora shvatiti da je rat zaista njegova briga. Tijekom rata to znači da treba uložiti sav napor, a u vrijeme mira, kao i u vrijeme rata, da ga treba dobro poznavati. U tom cilju su i nastala ova skripta koja su posve ćena upravo potrebi dubljeg razumijevanja rata. Autor

11


NICCOLÒ MACHIAVELLI Niccolò Machiavelli (* 3. svibnja 1469., Firenca – † 22.

lipnja 1527., Firenca) bio je firentinski filozof, politi čar i vojni pisac. Rođen je u Firenci kao drugi sin Bernarda di Machiavellija, uglednog odvjetnika, i njegove supruge Bartolomeje di Stefano Neli. Roditelji su pripadnici starog firentinskog plemstva. Od 1498. godine Niccolò je bio tajnik Drugog ureda (u vladi), kojem su bili povjereni vojni i vanjski poslovi. U prvoj vojnoj misiji bio je 1499. godine kod Caterine Sforza, iz čije je sudbine izveo zaključak da je puno bolje zaslužiti povjerenje naroda i biti političar nego biti vojnik i ovisiti o utvrdama. Sljede će godine bio je poslan u Francusku da od Luja XII. osigura sredstva za nastavak rata protiv Pise. Povratkom na vlast obitelji Medici, Machiavelli, koji se par tjedana uzaludno nadao da će zadržati svoju službu pod novim vlastodršcima, bio je otpušten iz službe 7. studenog 1512. godine. Nakon toga bio je optužen za suučesništvo u neuspjeloj zavjeri protiv Medicija i završio u zatvoru, gdje je podvrgnut torturi. Novi Medicijevi ljudi osigurali su njegovo puštanje na slobodu i on se povukao na svoje malo imanje u San Cosciano, blizu Firence, gdje se posvetio pisanju. Ondje je napisao i najzna čajnija djela poradi kojih je ušao u povijest: Il Principe 3 , Discorsi sopra la prima decade di Tito Livio 4 i Dell’ 5 Arte della Guerra . Ova tri djela čine jedinstvenu cjelinu. Ukupno je napisao više od 30 djela. Machiavellijeva temeljna misao zaokupljena je problemom ujedinjenja rascjepkanih tali janskih feudalnih državica i njihovim spašavanjem od najezde europskih sila. Svojim djelom Il Principe postao je jedan od prvih ideologa talijanskoga nacionalnog jedinstva. Za model je uzeo okrutnog Cesara Borgiu, u čijoj je diktaturi, samovolji i beskrupuloznosti vidio glavne zna čajke potrebne vladaru za ostvarenje jake, centralističke vlasti. Za ostvarenje takvih ciljeva smatrao je dopuštenim i najprljavije metode (prijevare, izdajstva, nasilja, cinizam), što je poslije po njemu nazvano makijavelizam . Za njega je vojska bila jedino oru đe apsolutne vlasti. Svjestan da nema suvremenog uzora, a ogorčeni protivnik najamnika, okrenuo se prošlosti i želio prona ći rješenje u rimskoj miliciji republikanskog doba. Ubrzo se pokazalo da je pokušaj spajanja starog i novog, robovlasničke vojne organizacije i interesa buržoazije za stvaranje nacionalnog tržišta, te ja čanje vojne moći države, obična utopija. Machiavelli je, nesumnjivo, najznačajniji vojni pisac razdoblja renesanse. U Umije ću ratovanja raspravlja gotovo o svim pitanjima funkcioniranja vojske: o novačenju i veličini vojske, o naoružanju i obuci pješaštva, o borbenom rasporedu u bici, o hodnji i osiguranju, o taborovanju, kaznama i izviđanju, o fortifikaciji i utvrdama i dr. Prioritet daje pješaštvu, konjicu predviđa samo za izvi đanje i gonjenje, a značenje i ulogu topništva slabo razumije. Bitka je za njega težište rata, ali je smatra mehani čkim zbrojem taktičkih djelovanja. Govoreći o ratu, Machiavelli naglašava da je to stvar cijele države, a ne pojedinaca, te da se može dobiti samo odsudnom bitkom, koju treba prihvatiti jedino kada za to postoje povoljni uvjeti. Pojava knjige Umijeće ratovanja bila je izuzetan vojnoteoretski događaj epohe. Bez obzira na mnoge nedorečenosti i konfuzna razmatranja, gotovo u svim zemljama je ubrzo izazvala poseban interes. U XVI. stolje ću u Italiji je tiskana u sedam izdanja, a prevedena je na latinski, španjolski, francuski, engleski i njemački jezik. 3

Vladar. Prva dekada vladavine Tita Livija. 5 Umijeće ratovanja. 4

12

Niccolò Machiavelli

Svoje djelo Dell’ Arte della Guerra Niccolò Machiavelli počinje s rečenicama: „Mnogi smatraju da nema dviju stvari koje bi bile tako različite i tako suprotne kao što su građanski i vojnički život. Ali, ako razmotrimo prirodu vladanja, naći ćemo vrlo čvrstu i blisku vezu između ova dva života, koji ne samo da nisu suprotni i nesuglasni, već su u određenom smislu jako povezani i čine cjelinu.“ Ove rečenice objašnjavaju Machiavellijevu zainteresiranost za vojna pitanja. On im nije pristupio kao vojni stručnjak, nego je uočio presudnu ulogu vojne moći u politici i zaključio da su opstanak i veličina svake države osigurani samo onda kada vojna sila dobije pravo mjesto u političkom poretku. U djelu Il Principe, a kasnije i u djelu Discorsi, on kaže: „Nema dobrih zakona ondje gdje nema dobro naoružane sile, a ondje gdje ima dobro naoružane sile, tu ima i dobrih zakona.“ On, dakle, opominje vladara da uvijek mora imati na umu kako održavanje njegove vlasti zavisi od vojne sile kojom raspolaže. U tom kontekstu on navodi: „Stoga vladar ne treba imati nikakav drugi cilj ili misao niti išta drugo proučavati osim rata, njegova organiziranja i stege.“ Djelo Discorsi odnosi se na isti problem. Njegova veličanstvena tema je uzajamna veza između rimske vojne organizacije, političkog uređenja Rimske Republike i uzdizanja Rima do svjetske sile, a iz pouka koje nam pruža povijest Rima Machiavelli izvodi zaključak: „Dobra vojna organizacija je temelj svake države.“ Iako Umijeće ratovanja, slavni vojni udžbenik na kojem se i zasniva Machiavellijeva veličina kao vojnog mislioca, raspravlja o pojedinostima vojne organizacije i taktike, on ipak ide dalje od tih pojedinosti i raspravlja i o političkim uvjetima i posljedicama koje potječu iz dobre vojne organizacije. Ispitivanje uloge vojne moći u političkom životu bio je onaj magnet koji je stalno privlačio Machiavellijeve misli. Kako se u biti dogodilo da je Machiavelli obratio najveću pozornost na problem veze između političke i vojne organizacije? Iz događaja koji su se dogodili tijekom njegova života izvukao je izvanrednu pouku u pogledu utjecaja vojnih čimbenika na politički život. Bio je svjedok gubitka slobode svoga rodnog grada, do čega je došlo samo poradi nesposobnosti njegova vojnog stroja. Doživio je slom nezavisnosti Italije i njezin pad pod tuđinsku vlast. Machiavellijeva zainteresiranost za ovo pitanje ipak je bila plod njegova izvanrednog političkog uviđanja, znak njegova dobrog razumijevanja onih političkih sila koje su određivale političku sudbinu njegova doba, jer je pitanje pravilnog odnosa između političke i vojne organizacije bilo glavni uzrok revolucionarnih prevrata tijekom XIV. i XV. stoljeća. Samo je oštrouman duh mogao otkriti vezu između promjena koje su se dogodile u vojnoj organizaciji i onih revolucionarnih događanja koja su se odigrala na socijalnom i političkom polju. Običnom promatraču je veza između uzroka i posljedica u vojnim promjenama izgledala sasvim jasna. S obzirom na pronalazak baruta te izum vatrenog oružja i razvoj topništva, izgledalo je da su viteški oklopi bili osuđeni na propast i da 13

Klasici teorije o ratu 6

je slom vojne organizacije srednjeg vijeka , u kojoj su vitezovi igrali presudnu ulogu, postao neizbježan. U svom čuvenom spjevu Orlando Furioso, iz 1516. 7 godine, Ariosto (slika 1), Machiavellijev suvremenik i sunarodnjak, ispričao je kako je Orlando, njegov junak i oli čenje viteških vrlina, bio natjeran sukobiti se s neprijateljem, koji je bio naoružan vatrenim oružjem: „Sijevnu munja, zatrese se zemlje gruda, A zidine tvrde odjeknuše svuda, Kuga ova silu svoju rasut´ neće. Smetnje ona oboriti sve će. I kroz zrak hitre strijele slati.“ Kada je nepobjedivi Orlando uspio svladati svoga strašnog neprijatelja i izvršio odabir plijena: „Uzet´ ništa ne htje vitez od sveg plijena, Toga dana uz pobjedu ugrabljena, Osim te sprave, č ija sila u pokretu Nalik bješe gromu u brzome letu.“

Zatim je isplovio na pučinu, bacio to oružje u vodu i uzviknuo: „Ti, oruđ e smrti podlo! Spravo kleta! Izum zlobe sotonskoga svijeta, Izlivena u dnu mrač nog Hada, Da rod ljudski ti uništiš sada… Nek se više vitez usudio nije Da uz pomoć tvoju boljeg borca bije, Nit´ plašljivac isto to uč ini gadni, Sad u ponor ovaj ti potoni hladni!“

Kraće rečeno, da nije bilo izumljeno vatreno oružje, ili da je njegova uporaba mogla biti zabranjena, svijet vitezova zauvijek bi bio živio u svom punom sjaju. Ovaj dramatični opis opadanja mo ći vitezova jedva da odgovara stvarnosti. Povijest vojne organizacije ne može se odvojiti od opće povijesti. Vojna organizacija srednjeg vijeka bila je nerazdvojno vezana za život srednjeg vijeka i nestala je s raspadanjem društvenog poretka toga doba. I u duhovnom i u ekonomskom pogledu vitezovi su bili karakterističan proizvod srednjeg vijeka. 6

Srednji vijek u povijesti je razdoblje od propasti Rimskog Carstva (476. godine) pa do otkrića Amerike (1492. godine), (jedna od mogućih podjela). 7 Misli se na Ludovica Ariosta (* 8. rujna 1474., Reggio Emilia – † 6. srpnja 1533., Ferrara), jednog od trojice velikih talijanskih epskih pjesnika. Njegova pjesni čka slava temelji se na junačkom epu „Orlando Furioso“ (Bijesni Orlando), koji je objavljen u više od stotinu izdanja.

14


U tome društvu, u kojem se smatralo da se Bog nalazi na vrhu hijerarhije, isto se tako smatralo da svaki stalež vrši neku vjersku zadaću te se svakom svjetovnom radu pripisivalo vjersko značenje. Vitezovi su imali zadaću štititi i braniti narod svoje zemlje, a time što je ratovao vitez je i služio Bogu. Sve svoje vojničke usluge stavljao je na raspolaganje svom vrhovnom gospodaru, kome je od strane Crkve bio povjeren nadzor nad svjetovnim poslovima. Osim duhovno-religijske veze, između vazala i gospodara postojala je i pravno-ekonomska veza. Svoju zemlju, feud, vitez je dobivao od feudalnog gospodara. Samim time što ju je primio u posjed on je uzeo na sebe i obvezu da u slučaju rata vojnički služi svojem gospodaru. To je bila razmjena dobara za usluge, koja je potpuno odgovarala zemljoradničkoj strukturi i sustavu plemićkih imanja u srednjem vijeku. Vjersko shvaćanje rata kao akta izvršenja pravde, ograničenje prava vojne službe na red vitezova koji su posjedovali zemlju i postojanje moralno-pravnih kodeksa, one bitne veze koja je držala vojsku na okupu, to su bili čimbenici koji su određivali oblik vojne organizacije i način ratovanja u srednjem vijeku. U to doba, vojska se mogla skupiti samo kada je postojao neki spor. Ona je mogla biti uvedena u borbu samo u svezi s ciljevima tako definiranog rata i mogla se zadržati na okupu samo dok taj rat traje. Zbog privremene prirode vojne službe, kao i ravnopravnosti ratnika s obzirom na njihov društveni položaj, održavanje stege bilo je otežano, iako ne i nemoguće. Bitka se često pretvarala u sukobe pojedinih vitezova, a ishod pojedinačnih sukoba između vođa igrao je presudnu ulogu. Budući da je rat bio ispunjenje vjerske i moralne dužnosti, postojala je jaka težnja da se rat i bitke vode prema utvrđenim pravilima i određenom kodeksu. Kako je takva vojna organizacija bila isključivi proizvod društvenog uređenja srednjeg vijeka, tako je svaka promjena ovog poretka imala i neizbježan odjek u vojnim pitanjima. Kada je naglo širenje sustava novčane privrede poljuljalo zemljoradničku osnovu srednjovjekovnog društva, to se odmah osjetilo i na vojnoj organizaciji. Prvoborci novog privrednog razvitka (gradovi i bogati gospodari) mogli su u punoj mjeri iskoristiti nove mogućnosti u pogledu vojske i to tako da prime novac u zamjenu za vojnu službu ili da tu službu osiguraju novčanim nagradama i plaćom. Gospodar je mogao primiti novac od onih koji nisu željeli izvršiti svoju vojnu obvezu, a s druge strane mogao je zadržati u svojoj službi one vitezove koji bi poslije završenog rata i na duže vrijeme ostali u njegovoj vojsci na temelju obećanja da će im dati redovnu plaću. Tako je on bio u mogućnosti osnovati stalnu, profesionalnu vojsku i osloboditi se zavisnosti od svojih vazala. Taj proces pretvaranja feudalne vojske u profesionalnu vojsku, feudalne države u birokratsku i apsolutističku državu, bio je vrlo spor proces, koji je postigao svoje puno ostvarenje tek u XVIII. stoljeću, ali pravi viteški duh feudalne vojske izumro je na kratko vrijeme. Kao dokaz postoji 15


primjer u jednoj baladi iz XV. stoljeća, u kojoj se opisuje život u vojsci Karla Smjeloga, vladara Burgundije. Ta zemlja je u XV. stoljeću bila nova politička tvorevina te su je starije zemlje smatrale pridošlicom. Karlo Smjeli je želio opravdati opstanak svoje države i stoga zahtijevao strogo poštivanje starih tradicija i običaja te je tako postao vođa neke vrste romantične obnove viteštva. Iza ove sjajne vanjštine krila se zapravo prozaična stvarnost materijalnih interesa. U vojskama većih sila, Francuske ili Engleske, bili su izmiješani stari i novi elementi, feudalni način prikupljanja vojske i profesionalno služenje. Novčano jake države toga razdoblja (talijanski gradovi) isključivo su se oslanjale na profesionalne vojnike. Od XIV. stoljeća Italija je bila „obećana zemlja“ svih vitezova, kojima je ratovanje uglavnom bilo sredstvo da dođu do novca. Pojedinačne skupine, “compagnie di ventura“8, bile su opskrbljene i plaćane od stranih vođa, kondotijera9, koji su nudili svoje usluge svakoj državi voljnoj platiti nagradu koju bi oni zahtijevali. Tako je vojnički poziv postao u Italiji zanimanje potpuno nezavisno od svakog građanskog zanimanja. Utjecaj kapitalizma i novčane privrede proširio je i osnovu za regrutiranje vojnika. Novac je privukao u vojsku nove klase ljudi, prije toga bez vojne tradicije i iskustva. Novačenjem vojnika moglo se uvesti i dalje razviti novo oružje i nov način ratovanja. Strijelci i pješaštvo pojavili su se u francuskoj i engleskoj vojsci za vrijeme Stogodišnjeg rata10. Ova težnja da se isprobaju neke nove vojne doktrine dobila je jak poticaj i tijekom poraza koji je krajem XV. stoljeća, od Švicaraca, pretrpjela vojska Karla Smjelog. Vitezovi Karla Smjelog nisu bili sposobni razbiti postroje švicarskih pješaka i prodrijeti kroz mnoštvo njihovih kopalja te su bili potpuno potučeni. Ovaj događaj bio je veliko iznenađenje za Europu. Pješaštvo je uspjelo izboriti svoje mjesto u vojnoj organizaciji toga razdoblja. Značenje pronalaska baruta valja prosuditi u svezi s općim razvitkom. Prvo, rast novčane privrede; drugo, pokušaj feudalnih gospodara da se oslobode zavisnosti od svojih vazala i uspostave siguran temelj svoje moći, i treće, težnje za izvršenjem pokusa s vojnom organizacijom koja se pojavila kao posljedica propadanja feudalizma. 8

Najamničke postrojbe. Vođe najamnika. 10 Stogodišnji rat je bio isprekidan ratni sukob između kraljevine Engleske i kraljevine Francuske, koji je trajao punih 116 godina i to od 1337. do 1453., a u tom su se vremenu izmjenjivala razdoblja intenzivnog ratovanja s razdobljima mira. Rat je započeo s engleskom ekspanzijom na francusko tlo, a završio s istjerivanjem Engleza s francuskog tla, osim iz grada Calaisa i okolice. Rat je pridonio nacionalnom osvješćivanju obiju zaraćenih strana, a gledano s vojne strane u njemu su primijenjena nova oružja i taktike koje su dalekosežno utjecale na ratove u budućnosti. Stogodišnji rat se smatra najznačajnijim sukobom u povijesti srednjovjekovnog ratovanja. 9

16


Vatreno oružje i topništvo nisu bili uzrok takvog razvoja stvari, ali su bili važan čimbenik koji je pridonio ubrzanju daljnje evolucije društva. Prije svega, oni su ojačali položaj feudalnog gospodara u odnosu na njegove vazale. Uporaba topništva u borbi bila je teška zadaća, jer je trebalo imati puno kola radi prevoženja teških topova i njihove opreme, kao i dobro izvježbano tehničko osoblje, čime je cijeli postupak postajao preskup. Računi vojnih izdataka iz toga razdoblja pokazuju da su rashodi topništva činili posebno velik dio ukupnih rashoda. Samo vrlo bogati gospodari mogli su imati topništvo. Osim toga, glavni vojni utjecaj pronalaska topništva išao je u prilog velikim silama, a protiv malih država i lokalnih središta nezavisnosti. U srednjem vijeku, zadnje utočište vitezova bili su njihovi dvorci, u kojima su se osjećali zaštićeni od napada. Zato se u to doba uvelike njegovala vještina utvrđivanja. Male države su se branile tako da su na svojim granicama podizale čitave linije utvrda, koje su im omogućile obranu čak i od jače sile. Ipak, srednjovjekovne utvrde nisu mogle izdržati topničku vatru. Tako je dotadašnja ravnoteža između vojne ofenzive i defenzive pretegnula u velikoj mjeri u korist vojne ofenzive. Ove promjene u sastavu vojske i u vojnoj doktrini izmijenile su i duh vojne organizacije. Moral, tradicije i običaji, koje je feudalizam postupno stvorio, izgubili su svaki utjecaj na ljudstvo iz kojega su se vojske sada novačile. Pustolovi i svađalice željni bogatstva i pljačke, ljudi koji u ratu nisu mogli ništa izgubiti već samo dobiti, činili su većinu u tadašnjoj vojsci. Kako rat nije više bio vođen kao vjerska dužnost, novčana dobit postala je glavni cilj vojne službe. Pojavio se i moralni problem: Je li grijeh baviti se zanimanjem kome je cilj ubijanje ljudi te može li kršćanin biti vojnik? U najkulturnijim dijelovima Europe, npr. u Italiji, ljudi su izbjegavali svaki doticaj s profesionalnim vojnicima. Čak su i kod državnika vojničke vrline izgubile svaku vrijednost. „Stabilnost je toliko ojačala da ćemo, ako se ništa neočekivano ne dogodi, čuti ubuduće mnogo više o borbama protiv ptica i pasa nego o ratovima, a oni koji budu vladali Italijom u miru bit će isto toliko slavni koliko i oni koji su je vodili u ratu, jer pravi cilj rata je mir“, rekao je veleposlanik ferarskog vojvode u svom izvješću, pisanom u Firenci 1474. godine. Visoki umovi su raspravljali o mogućnosti da se ukine napast koja se zove rat i vojska. Sastav i priroda vojne organizacije, te njezino mjesto i značenje u društvenom poretku postali su problem koji je trebalo ponovno razmotriti. Stare klasifikacije vojne organizacije nisu se više mogle održati. Nastalo je novo doba. Treba biti više nego živo zainteresiran za politiku pa razumjeti pojave novih povijesnih sila i razvitak novih političkih grupacija. Tek kada ukorijenjene predrasude i pretpostavke propadnu, zbog nekog značajnog političkog događaja, bit će jasno da su postojeća politička shvaćanja manjkava i da je pripremljen put za potpuno novu prosudbu i ocjenu političke situacije. To se dogodilo kada 17

Klasici teorije o ratu 11

je 1494. godine francuska vojska pod Karlom VIII. (slika 2), naoružana teškim topništvom i podržana švicarskim pješaštvom, upala u Italiju i srušila cijeli 12 njezin politički sustav. Francesco Guicciardini (slika 3) nazvao je 1494. godinu „najnesretnijom godinom za Italiju i onom godinom s kojom su započele bijede idućih godina, jer je ona utrla put nebrojenim i strašnim nesrećama“, pa je dao čuveni opis dalekosežnih i revolucionarnih posljedica do kojih je došlo poslije te invazije. „Posljedice ove invazije raširile su se po Italiji (slika 4) kao požar ili kuga, a nisu samo srušile vladajuće sile, već su i promijenile način vladanja i ratovanja.“

Slike 1, 2 i 3 – Talijanski pjesnik Ludovico Ariosto, francuski kralj Karlo VIII. i talijanski povjesni č ar Francesco Guicciardini

Prije toga bilo je pet vodećih država u Italiji: crkvena država, napuljska, mletačka, milanska i firentinska. Najvažnija briga svih tih država bilo je održavanje postojećeg stanja. Svaka od njih se brinula spriječiti drugu u povećanju područ ja i tolikom ojačanju da postane prijetnja za druge. One su vrlo oprezno pratile i najmanji potez na političkoj šahovskoj ploči i dizale veliku galamu čim bi i najmanji dvorac promijenio vlasnika. Kad god bi izbio rat, snage bi bile podjednake, vojna organizacija spora, topništvo teško pokretno, tako da je trebalo potrošiti čitavo ljeto za opsadu nekog dvorca. Ratovi su trajali vrlo dugo, a bitke su se završavale s malo ili bez ikakvih gubitaka. Sve se to promijenilo poslije francuske invazije kao poslije neke iznenadne i strahovite oluje. Veze koje su povezivale talijanske vladare raspale su se, a njihova zainteresiranost za opće blagostanje prestala je. 11

Misli se na francuskog kralja Karla VIII. zvanog Prijazni (* 30. lipnja 1470., Chateau d’ Amboise – 7. travnja 1498., Chateau d’ Amboise), koji je vladao od 1483. do 1498. godine. 12 Francesco Guicciardini (* 6. ožujka 1483., Firenca – † 22. svibnja 1540., Montici), tali janski povjesničar i državnik, rodom iz Firence, Machiavellijev prijatelj i kritičar. Bio je jedan od najvećih političkih pisaca talijanske renesanse, poznat kao „otac moderne povijesti“.

18


Kada su pojedine državice pogledale oko sebe i vidjele kako jedan za drugim padaju gradovi, vojvodstva i kraljevine, one su se uplašile pa je svaka od njih počela misliti samo na vlastitu sigurnost, a zaboravila je da se vatra iz susjedne zgrade može lako proširiti te zahvatiti i njezinu. Sada su ratovi postali kratkotrajni i žestoki, čitava kraljevina osvajana je i pustošena brže nego nekada obično selo. Opsade gradova trajale su sada vrlo kratko i uspješno završavale za nekoliko dana i sati umjesto za nekoliko mjeseci, a bitke su postale ogorčene i krvave. O sudbini država nisu odlučivali umijeće pregovaranja i razum diplomata već bitke i vojnička pesnica.

Slika 4 – Zemljovid Italije iz 1500. godine

Guicciardinijeve riječi jasno pokazuju koliko su Talijani duboko osjećali razliku između stanja stvari u XV. i stanja stvari u XVI. stoljeću. U XV. stoljeću oni su se navikli da, svjesni svoga bogatstva i ponosni na način života koji su stvorili njihovi pronalasci i napredak u znanosti i umjetnosti, gledaju s prezirom na ostale europske sile, čiji se društveni poredak i duhovni život još uvijek nalazio u okovima predrasuda. Međutim, u XVI. stoljeću sudbina Italije bila je potpuno u rukama tih istih država koje su Talijani smatrali takvima da ih s pravom mogu prezirati. Guicciardinijeve riječi isto tako pokazuju kako su Talijani objasnili svoj poraz. Budući da se nadmoć talijanske kulture jasno iskazivala u privrednom i duhovnom područ ju, to su oni svu krivicu bacali na svoj nemar u pogledu novog načina ratovanja. Pojas utvrda i dvoraca, kojima je svaka tali janska državica štitila putove što su vodili u njezino područ je, brzo je pao pod 19


udarcima topništva Karla VIII., a talijanski najamnički konjanici nisu mogli odoljeti navali Karlova švicarskog pješaštva i topništva. Moderna ratna tehnika svladala je zastarjelu. To je, kako Machiavelli kaže, bio „guerra corte e grossa“13, zapravo ono što zovemo munjeviti rat. Francuzi su bili u stanju obilježiti „kredom“ one kuće u koje su htjeli smjestiti svoje trupe, a da se ne boje da će se tome oduprijeti slabe talijanske snage. Poslije toga su i Španjolci i Nijemci, namamljeni lako dobivenim pobjedama Francuza i vojnom slabošću Italije, bacili oko na taj isti plijen. Na svoje veliko zaprepaštenje, Talijani su bili prisiljeni mirno promatrati kako se njihova zemlja pretvara u europsko ratište i privlačno središte za sve strance koji žude za vojničkom slavom. Cijela Italija je obožavala, a i bojala se imena kao što su: Gran Capitano – Gaetano di Consalvo, koji je u Napuljskom ratu postigao čudo pretvorivši bezličnu masu španjolskih najamnika u vrlo dobro uređeno pješaštvo; Gaston de Foa, koji je, koristeći se brzim pokretima svojih trupa i novinom noćnih hodnji, nadmudrio brojno jače protivnike; Frundsberg, organizator njemačkih „landsknechta“14 i njihov vođa u budućem Sacco di Roma15. Svi oni koji su razmišljali o sudbini Italije morali su doći do zaključka da će Talijani biti prisiljeni izvršiti reformu vojne organizacije ako hoće dostići strane vladare i biti gospodari u svojoj kući. Opća zainteresiranost za vojna pitanja, koju su ovaj revolucionarni period i njegove nesreće morali izazvati kod Talijana, bila je pojačana kod Machiavellija još i praktičnim iskustvom koje je imao s politikom Firence (prikaz Firence iz toga doba na slici 5), u kojoj je stekao poznavanje vojne organizacije i njezina političkog značenja sa svim posljedicama. Velika tragedija za Machiavellija bila je što je aktivno sudjelovao u politici samo relativno kratko vrijeme, od 1498. do 1512. godine, tj. u doba kada je Piero Soderini bio najviši činovnik i vodio politiku firentinske države. Istodobnost Machiavellijeva političkog rada i Soderinijeve vladavine nije puka slučajnost. Poslije progonstva Medicija i kratkog perioda bune i nereda, aristokrati i demokrati, dvije protivničke stranke u Firenci, sporazumjeli su se u izboru Soderinija. Soderini, koji ili nije mogao ili nije htio vjerovati bilo jednoj ili drugoj protivničkoj stranci, odlučio je stalnu birokraciju uvesti kao glavni oslonac svoje vladavine. Machiavelli, potomak osiromašene plemićke obitelji, ni aristokrat ni demokrat, ne bi nikada imao mogućnost biti vodeća osoba bilo u jednoj ili drugoj stranci u Firenci. Kao tajnik ureda, pripadao je onoj skupini koju je podržavao Soderini. Tu mu se ukazala prigoda da pokaže svoje sposobnosti. Soderini je vrlo brzo uočio sposobnosti ovoga ambicioznog mladog čovjeka, uveo ga u svoj uži krug i uporabio za važne diplomatske i administrativne zadaće. 13

Rat kratak i surov. Najamnički vojnici u Njemačkoj u XV. i XVI. stoljeću. 15 Pljač ka Rima je bila izvršena 6. svibnja 1527. godine kao posljedica pohoda „landsknechta“ i njemačkih carskih trupa za vladavine njemačkog cara Karla V. 14

20


Tako se Machiavelli morao baviti vrlo važnim vojnim problemom koji je zahvatio cijelu Soderinijevu administraciju, problemom ponovnog zauzimanja Pise. Pisa, veliko pomorsko pristanište na ušću rijeke Arna, iskoristila je zabunu koja je nastala uslijed francuske invazije te se oslobodila firentinske vladavine. Sigurnost Soderinijeve vlade zavisila je očigledno od toga hoće li uspjeti ponovno zauzeti Pisu. Iz godine u godinu najbolji talijanski kondotijeri bili su primani u firentinsku službu. Pokušavalo se s najsmionijim i najneobičnijim planovima, kao što je odvođenje Arna da bi Pisa ostala bez vode kojom se iz njega opskrbljivala. Ipak, svake godine, čim bi dolazak zime obustavio vojne operacije, Pisa je i dalje ostajala nezauzeta. Ovaj neuspjeh bio je vječiti izvor narodnog nezadovoljstva Soderinijevom vladom. On je bio i uzrok gubitka prestiža Firence. Osim toga, potreba da se trupe najamničkih vojnika stalno drže na okupu bila je teret za državnu blagajnu i kesu poreznih obveznika. Soderini i njegovi suradnici očajno su tražili novi način kojim bi se opsada Pise mogla privesti kraju, a financijski teret ukloniti. Među raznim prijedlozima koji su bili iznijeti povodom toga nalazio se i prijedlog da se mobilizira pučanstvo Toskane s ciljem ustrojavanja narodne milicije. Nije poznato je li Machiavelli bio prvi koji je iznio taj prijedlog, ali se zna da je on izradio ono značajno izvješće na temelju kojega je bila donesena Ordinanza16 , tj. zakon kojim je 1506. godine uvedena opća vojna obveza za sve muškarce od 18 do 30 godina.

Slika 5 – Prikaz Firence u Machiavellijevo Machiavellijevo doba 16

Ordinanza znači naredba ili propis.

21

Klasici teorije o ratu Ordinanza nije bila sustav strogog ili općeg novačenja, već je bila samo prvi korak u tom smjeru. Vojna obveza nije obuhvaćala i građane Firence, već se odnosila samo na stanovništvo zemljoradničkih područ ja Toskane, koja su bila pod vlašću Firence. Čak i od tog stanovništva samo je mali broj ljudi bio

uzet u obzir, jer se poglavito vodila skrb o tome da se ne ometa rad za potrebe građanskog stanovništva. Za vrijeme mira, vježbe nisu bile težak teret za novake. Seljaci su se morali nedjeljom i u slobodnim danima uvježbavati u marširanju i rukovanju kopljima. Dvaput na godinu ljudi su iz raznih sela morali doći u glavni grad svoje pokrajine da bi se u njemu dva dana uvježbavali u većim formacijama. Firentinski političari nisu smjeli prihvatiti drastičnije prijedloge, jer su se bojali da bi se toskanski seljaci, ako bi se naoružali, pobunili protiv firentinske vlasti, ili da bi Soderini uz pomoć dobre vojne organizacije mogao postati apsolutni vladar. Machiavelli ima velike zasluge što je ovaj neodlučni pokušaj mobiliziranja pučanstva Firence ipak polučio stvarne rezultate i što je od 1507. godine 2000 članova milicije sudjelovalo u opsadi Pise. Sav posao u svezi s novačenjem bio je obavljan u njegovu uredu. On je išao od mjesta do mjesta i birao ljude koje treba uzeti u vojsku, a isto tako je i nadzirao njihove vježbe. Bio je odgovoran i za izbor časnika. Cijelo vrijeme dok je milicija opsjedala Pisu, on je imao zadaću da miliciju opskrbljuje svim potrebnim sredstvima. Iako je milicija služila samo kao pojačanje najamničkim trupama, ipak je njezino sudjelovanje u opsadi bilo od vrlo velikog značenja za uspjeh Firentinaca. Snage milicije održavale su opsadu tijekom cijele zime, a time što su spriječile opskrbu Pise hranom iscrpile su je glađu i natjerale na predaju 1509. godine. Uspjeh koji je milicija polučila prilikom opsade Pise povećao je pouzdanje Firentinaca u ovu novu organizaciju. Oni su se potpuno oslonili na tu novačenu vojsku kada je carska vojska dvije godine poslije toga krenula protiv Firence da bi ponovno uspostavila vlast obitelji Medici. Ipak, protiv iskusnih trupa carske vojske milicija je potpuno podbacila. Milicija je bila koncentrirana u Pratu, jednom malom malom gradu, sa zadaćom obrane prilaza Firenci. Međutim, carske trupe su uspjele probiti obranu već u prvom naletu. Milicija, zahvaćena panikom, pob jegla je ne pruživši nikakav ozbiljan otpor. Prilikom toga bježanja poginulo je više od 4000 ljudi, većinom vojnika iz milicije, što je bio pokolj neobičan čak i za taj period naviknut na surovost i bezobzirnost. Sada je put za Firencu bio slobodan te su se Medici vratili kao pobjednici u svoje rodno mjesto. Povratak obitelji Medici značio je kraj Machiavellijeve političke karijere. Svi njegovi pokušaji vraćanja na stari položaj bili su uzaludni. Tijekom povlačenja s dužnosti, što mu je bilo nametnuto, on je s djela prešao na razmišljanje, s političke prakse na političku teoriju. U razmišljanjima o političkom iskustvu koje je stekao, problemi rata i vojne organizacije morali su mu postati izuzetno 22


gorki. Zar nije milicija, u neku ruku djelo njegova uma i stvaralaštva, bila jedan od onih uzroka koji su pridonijeli padu republikanske vlade pa prema tomu bila i uzrok ovom nesretnom obratu u njegovu životu? Iako je Machiavelli bio osobno zaokupljen tim problemom, to ga ipak nije navelo da prepirkom opravdava svoje postupke ili druge optužuje za svoje pogreške. Naprotiv, Machiavelli se odlikovao time što je uzeo u razmatranje čitav splet povijesnih okolnosti, koji se krio iza te usamljene političke činjenice, i nije bio zadovoljan sve dok nije pronašao ono opće pravilo koje je moglo objasniti pojedinačne slučajeve. Tako je želja da opravda svoje postupke bila za njega poticaj za opća plodonosna razmišljanja. Ona su mu opet pojasnila značenje koje su vojni čimbenici imali za sudbinu Italije i događaje u to vrijeme. Machiavelli je duboko ušao u razmatranje odnosa između političke i vojne moći. Njegova osobna iskustva uputila su ga na objektivno ispitivanje vojne krize toga doba. Tako je Machiavelli postao prvi vojni mislilac tadašnje Europe. Machiavelli se zainteresirao za vojna pitanja zato što je iz svoga vlastitog iskustva osjetio njihovo značenje za opći razvoj političkih događaja. Analiza Machiavellijevih vojnih teorija ne može se ograničiti samo na njegovo vojno djelo Umijeće ratovanja, koje je posvećeno isključivo vojnim pitanjima. Rat i vojna organizacija igraju važnu ulogu i u njegovim političkim i povijesnim djelima Il Principe i Discorsi, kao i u Povijesti Firence. Razlike, na koje se nailazi u njegovim vojnim stavovima, izloženim u djelu Umijeće ratovanja i ostalim njegovim povijesnim i političkim djelima, potječu iz raznovrsnih ciljeva zbog kojih su ta djela napisana. U Umijeću ratovanja prikazano je sustavno, čak većinom stručno izlaganje Machiavellijevih vojnih pogleda, a u Il Principe i Discorsi oni su kao savjeti bili izloženi u feobliku poslovica. Umijeće ratovanja odnosi se na pozitivan program vojne reforme. Primjedbe o vojnim pitanjima dane u djelima Il Principe i Discorsi uglavnom su negativne prirode. Ustvari, to je kritika vojne organizacije njegova doba. Machiavellijeve kritike i negativne primjedbe bile su uperene protiv sustava koji je postojao u Italiji tijekom XV. stoljeća i prije francuske invazije. Kondotijeri i njihove najamničke konjičke trupe bili su predmet njegova prezira: „Oni su nesložni, željni slave, bez ikakve stege, prevrtljivi, drski prema prijateljima, plašljivi prema neprijatelju, ne boje se Boga i varaju ljude.“ Njegovo loše mišljenje o njihovim djelima vidi se iz satiričkih izraza u djelu Povijest Firence, što ih uporabljuje kada govori o bitkama koje su vojske kondotijera vodile u XV. stoljeću. U bici kod Zagonare17, koja je završila s pobjedom „čuvenom u cijeloj Italiji, nitko nije poginuo, osim jednog vojnika koji je s dvojicom 17

Bitka kod Zagonare vođena je 28. srpnja 1424. godine, između vojske Republike Firence i vojske milanskog vojvode Filippea Marije Viscontija. Bitka je dio rata u Lombardiji, a u njoj su sudjelovali mnogi poznati talijanski kondotijeri.

23


svojih kolega bio izbačen s konja i ugušio se u blatu“. U jednoj drugoj bici, „koja je trajala četiri sata, samo je jedan vojnik poginuo, a i on nije bio ranjen niti ubijen kakvim dobrim udarcem, već je pao s konja i bio zgažen pa je od toga umro“. U bici kod Molinelle, koja je trajala pola dana, „nitko nije poginuo, već je samo nekoliko konja ranjeno i nekoliko vojnika zarobljeno i s jedne i s druge strane“. Machiavelli je objasnio da su se kondotijeri i njihove trupe tako loše borili zato što je njihova zainteresiranost za rat bila vezana uz najam. „Kod njih ne postoji ljubav, a ni neka druga pobuda što bi ih vodila u rat, osim neznatne plaće koja nije bila u stanju da ih navede ginuti za nečiji račun.“ Prema Machiavellijevu mišljenju, prevladavanje financijske koristi određivalo je prirodu vojne organizacije i način vođenja rata u Italiji tijekom XV. stoljeća. Budući da su vojnici bili radni kapital kondotijera, oni su ih štedjeli, izbjegavali otvorene bitke i više su preferirali manevarski rat. Ako je i moralo doći do bitke, brinuli su se da gubici budu što manji. To je bilo razdoblje bitaka bez prolijevanja krvi. S druge strane, kratkotrajni ratovi nisi bili korisni za kondotijere, koji nisu htjeli izgubiti posao te su, čak i kada je pobjeda bila izvjesna, produžavali rat u čitav niz bitaka. Machiavelli je nagovijestio da je čak i zanemarivanje uporabe pješaštva u Italiji došlo iz novčanih pobuda kondotijera. Pješaci su mogli biti opremljeni s puno manje izdataka nego konjičke trupe, koje su bile radni kapital kondotijera. Ona sila koja ne bi imala konjicu morala bi pribjeći novačenju kao najjeftinijem načinu da bi brojno nadmašila vojsku svog susjeda. Uporaba pješaštva učinila bi kondotijere suvišnima. Budući da su se svi kondotijeri rukovodili istim, sebičnim razlozima i smatrali rat poslom, to je njihov zajednički interes bio poštivanje poslovnih pravila i igranje na istu kartu. Machiavellijev opis talijanskih metoda ratovanja u XV. stoljeću ne treba smatrati povijesnom istinom. Prilikom opisivanja kondotijera iz XV. stoljeća, on je, kao i svi veliki slikari portreta njegova doba, ograničio opis na nekoliko glavnih osobina, a odbacio sve druge koje bi mogle umanjiti oštrinu slike i jasnoću uočavanja onoga što je tipično. Machiavellijevu opisu mora se dodati da su se, u drugoj polovici XV. stoljeća, i sami kondotijeri počeli interesirati za vojne novine te da su počeli uporabljivati i pješaštvo i topništvo, iako u relativno skromnim razmjerima. Osim toga, trebamo imati na umu da su kondotijeri, makar to bilo samo poradi osobnog prestiža i ambicije, morali nastojati pobijediti neprijatelja. Ako su često pribjegavali dugotrajnom manevarskom ratovanju, to nisu činili ni namjerno ni iz zle volje. Njihova strategija je zavisila od političkih prilika koje su vladale u Italiji u XV. stoljeću. Relativno nedovoljna sredstva tih državica i njihova približno podjednaka snaga bili su nesvladiva zapreka stvaranju takve sile koja bi bila u stanju provesti vojne reforme velikih razmjera. Machiavelli je dobro zapazio da postoji veza između talijanskog političkog uređenja i zastarjelosti vojnog stroja. On je vidio da Italija treba provesti 24


nešto više od običnih mjera vojnotehničke prirode, nešto više od ukidanja najamničkog sustava i uporabu pješaštva, da bi se mogla uspješno oduprijeti napadima drugih europskih zemalja. Bilo je nešto iz temelja pogrešno u samom duhu u kojem su Talijani vodili ratove. „Ne možemo stanje zvati ratom ako ljudi ne ubijaju jedan drugoga i ako gradovi nisu opljačkani, a zemlja opustošena“, kaže Machiavelli. Potpuno uništenje neprijateljske države mora biti glavni cilj u ratu. Pravi rat je borba za opstanak i u takvoj borbi sve je dopušteno. „Ondje gdje sigurnost zemlje zavisi od odluke koja se treba donijeti ne smije se dopustiti da prevagnu obziri pravde i nepravde, čovječnosti ili nečovječnosti, slave ili sramote“, riječi su Machiavellijeve. Sredstva uporabljena u ratu moraju se procjenjivati isključivo s gledišta koristi. Machiavelli s divljenjem priča o Casterucciju Castracaniju: „Ako je nešto mogao dobiti na prijevaru, on to nikada nije pokušavao dobiti silom, jer je govorio da pobjeda donosi slavu pobjedniku, a ne način na koji je dobivena.“ Stoga je Machiavelli smatrao da se zainteresiranost vojskovođe ne smije ograničiti na čisto vojnu akciju. On isto tako mora uporabiti najprikladnije metode da bi prevario neprijatelja, a i poslužiti se lukavstvom, npr. širenjem lažnih glasina, da bi ga obeshrabrio. Machiavelli je bio veliki obožavatelj Frontina18, čija je knjiga Ratna lukavstva bila posvećena ovom pitanju, te je preporučivao mnoga Frontinova sredstva za prijevaru. Ako bi se reklo da je Machiavelli bio preteča suvremenoga psihološkog rata, značilo bi otići predaleko. U svakom slučaju, njegova gledišta znače sasvim novo i iz temelja drukčije shvaćanje rata. Jer, u Machiavellijevo doba, npr. u bici kod Ravenne, protivnici su izmjenjivali uljudne pozive na borbu i viteške pohvale prije početka neprijateljstava. Još se održao običaj, barem u teoriji, da se ratovi vode prema utvrđenim pravilima i sredstvima koja su bila točno definirana. Postojali su tragovi srednjovjekovne tradicije koja je shvaćala rat kao odmjeravanje snaga u boju u kojem su se borci otvoreno sukobljavali pod jednakim uvjetima. Međutim, temelj Machiavellijeve teorije bilo je njegovo revolucionarno shvaćanje da je u ratu dopušteno uporabiti sve raspoložive sile. On je državu smatrao živim bićem koje u ratu stavlja na kušnju sva svoja sredstva, svu svoju snagu, pamet i hrabrost. Machiavelli je često bio napadan zbog pogrešne prosudbe o značenju topništva i zbog podcjenjivanja uloge novca u ratu. Ali, ako se uzme u obzir njegovo novo shvaćanje rata, onda njegova gledišta o ovim pitanjima izgledaju potpuno logična i razumljiva. Čuvena glava u njegovu djelu Dicsorsi o „značenju topništva za modernu vojsku i o tomu je li opće mišljenje u tom pogledu točno“ nije bila obična rasprava o značenju topništva za daljnji razvitak ratovanja, već se više odnosila na jednu stranu ovog problema, na značenje hrabrosti i 18

Misli se na Sekstusa Juliusa Frontinusa (* 40. – † 103.), rimskog pisca koji se proslavio djelom „Strategemata“ ( Ratna Ratna lukavstva ).

25


inicijative u odnosu na ovo novo ratno sredstvo. Machiavelli je slušao kako mnogi ljudi govore „da će se ratovi ubuduće voditi isključivo pomoću topništva“. Sva njegova izlaganja o tom pitanju sastojala su se iz dokaza da je to shvaćanje pogrešno. On nije poricao da je topništvo povećalo udarnu snagu, ali je odlučno poricao stavove da bi topništvo samo po sebi moglo biti odlučujući čimbenik rata. Pronalazak topništva nije učinio rat strukom tehničara i inženjera, već je i dalje bila potrebna kombinacija svih snaga jedne zemlje, kako vojnih tako i duhovnih, a sposobnost zapovjednika i hrabrost vojnika bili su oduvijek odlučujući čimbenici rata. Machiavelli je to isto tvrdio i u svojoj raspravi o ulozi novca u ratu. U glavi koja nosi naslov „Novac nije glavna stvar u ratu iako se obično tako misli“ došao je do sljedećeg zaključka: „Dobri vojnici, a ne zlato, osigurat će uspjeh u ratu, jer koliko je moguće da dobri vojnici pribave zlato, toliko je nemoguće da zlato stvori dobre vojnike.“ Machiavellijevi suvremenici, npr. Francesco Guicciardini, zaključili su iz ove tvrdnje da je Machiavelli čisti teoretičar bez imalo poznavanja praktičnih stvari. Ali ima nekoliko stavova u Machiavellijevim pismima koji pokazuju da je on prilikom procjenjivanja mogućnosti uspjeha u određenim političkim okolnostima uzeo u obzir i značenje novca. Machiavelli nije htio tvrditi da novac nema utjecaja na vođenje rata, već je samo pomišljao na velike talijanske gradove, Firencu i Milano, koji su, unatoč svom bogatstvu, ipak podlegli napadima stranaca. Njegova tvrdnja se sastojala, prije svega, u tome da je vojna sila temelj političke moći, a da je novac politička moć samo ako se pretvori u vojnu silu. Ipak, ima i jedno šire značenje u Machiavellijevoj primjedbi o odnosu između novčane moći i vojne sile. On je osjećao da se vrline koje rat traži ne mogu složiti s onim stavom koji potječe iz trgovačkih poslova. Vjerovao je da su miroljubive sklonosti Talijana u XV. stoljeću spriječile razvitak pravog vojničkog duha i da postoji uzajamna veza između širenja ovog miroljubivog ozrač ja i bavljenja b avljenja trgovačkim poslovima. U jednom pismu svom prijatelju Vetoriju, u kojem je opisao samoga sebe, rekao je ovo: „Sudbina je htjela da se, jer ne mogu govoriti o izradi svile ili preradi vune, o gubitku i dobitku, moram baviti politikom. Ili se moram obvezati na šutnju ili moram govoriti o tome područ ju.“ Svakako, on nije smatrao da mu služi na sramotu to što je osjećao da mu nema mjesta u društvu trgovaca svilom i vunom koji su tada vladali Firencom. Po njegovu mišljenju, veliko značenje koje je novac imao u očima mnogih Firentinaca bio je razlog opadanja moći Firence. U jednoj državi koja je težila za političkom veličinom, politički interesi morali su biti važniji od svih drugih. Machiavellijeva optužba protiv najamničke vojske te njegova kritika kolebljivih i neuspješnih načina ratovanja u Italiji našle su pozitivan izraz u njegovu zahtjevu, kojim traži novi duh vojničkog herojstva. Kukavičluk i nedostatak 26


borbenog duha, tako je on mislio, bili su posljedica pretjerane skrbi za osobno blagostanje, koja je nerazdvojno vezana za društvo u kojem prevladavaju novčana i trgovačka pitanja. Samo onaj narod kojem je veličina njegove zemlje, a ne sudbina njegovih pripadnika, najviša vrijednost, koji je voljan sve žrtvovati svom političkom uvjerenju i ginuti za to uvjerenje, u stanju je stvoriti vojnike za jednu nepobjedivu vojsku. Glavna načela Machiavellijevih razmišljanja o vojnoj reformi mogu se lako izvesti iz njegove kritike ranije vojne organizacije. On je zahtijevao vojsku sastavljenu od pješaštva, koje bi bilo ustrojeno po načelu opće vojne obveze. Naravno, takva vojna organizacija zahtijeva nužno i političke reforme. Ona će moći uspjeti samo ako bude prožeta novim duhom, koji bi političke vrijednosti stavio iznad svih drugih. Narodi koji upravljaju sami sobom bit će i najviše voljni boriti se za sebe. Postoji čvrsta veza između demokracije i ideje o vojsci sastavljenoj od obvezno unovačenog pješaštva. No, veoma će se razočarati svaki čitatelj koji očekuje da će u Machiavellijevu djelu Umijeće ratovanja, njegovu glavnom djelu o vojnim pitanjima, naći podrobno raspravljanje o tome kako bi se ove ideje mogle primijeniti na prilike u XV. stoljeću i realistički opis ratova toga doba. Machiavelli je bio dijete renesanse te se njegov način dokazivanja opravdanosti ideja sastojao u tome da pokaže kako su one važile još u antičko doba. Taj način prilaženja problemima odredio je i sadržaj cijele ove knjige. Smatrao je da bi najjači razlog koji bi mogao navesti u prilog svojih teorija bilo to što se rimska vojska sastojala od obvezno unovačenog pješaštva. Stoga je Machiavellijeva knjiga bila velikim dijelom objašnjenje rimskih vojnih ustanova. Primjere koje je navodio uzimao je većinom iz djela klasičnih povjesničara, kao što su Livije19 (slika 6) i Polibije20. Držao se vrlo strogo, čak i previše, klasičnih pisaca o vojnoj znanosti. Njegovo djelo je neka vrsta prilagođavanja klasične vojne mudrosti vremenu u kojem je živio. Glavni izvor nadahnuća bilo mu je Vegecijevo21 djelo De re militari22. Zato se njegovo djelo bavilo istim pitanjima: izborom ljudstva, opremanjem i uvježbavanjem vojnika, prirodom borbe i raznim slučajevima koji se mogu dogoditi tijekom vojne akcije, 19

Misli se na Tita Livija (* 59. prije Krista – † 17.), rimskog povjesni čara. Od 142 njegove knjige o povijesti Rima (od podizanja grada do 9. g. prije Krista) sačuvano je njih 35. 20 Polibije (* oko 201. prije Krista – † 120. prije Krista), grčki i rimski povjesničar, čije je djelo (od 40 njegovih knjiga sačuvano je samo prvih pet) prikazalo povijest razvoja rimske moći i htjelo dokazati da ona nije posljedica sreće već umješnosti i izvrsnog državnog i vojnog poretka. 21 Misli se na Publija Flavija Vegecija, poznatog rimskog vojnog pisca iz IV./V. stoljeća, autora djela u kojima je izlagao organizaciju rimske vojske i njezina umijeća ratovanja. Njegova su djela najznačajnije klasične teoretske vojne studije, u kojima definira i opća pravila ratovanja. 22 O vojsci.

27


poretkom tijekom hodnje, podizanjem tabora i načinom utvrđivanja. Tijekom rasporeda izlaganja ovih pitanja Machiavelli se također držao Vegecija. Možda bi se moglo reći da je jedan od razloga što se na Machiavellijevo djelo Umijeće ratovanja nije u moderno doba obratilo dovoljno pozornosti bio u tomu što se često mislilo da to djelo nije ništa drugo nego talijanizirani i ponešto modernizirani Vegecije. U nekim slučajevima Machiavelli je odstupio od svojih klasičnih uzora. Kako je očito smatrao obnovu stare vojne znanosti svojom glavnom zadaćom, to mu se činilo da je ona vrlo važna i da zaslužuje posebnu pozornost. Najviše se udaljio od Vegecija tamo gdje je opširno raspravljao o značenju bitke u vođenju rata. Suprotno Vegeciju, koji je ukratko obradio to pitanje, bitka čini glavni predmet čitave jedne knjige u Machiavellijevu djelu Umijeće ratovanja. Treća knjiga po redu sadrži opis jedne zamišljene bitke i čini, što pada u oči, središte cijelog djela. Dvije prve knjige, koje govore o izboru i vježbanju ljudstva, opisuju kako treba vojsku, spremnu za vojnu akciju, uporabiti na bojnom polju. Poslije vrhunca bitke opterećenje popušta te se predmeti ostalih knjiga, poredak tijekom hodnje, taborovanje i utvrđivanje, obrađuju jedan za drugim u vidu kratkih, međusobno slabo povezanih opisa. Način izlaganja u tom poglavlju manje je strog. I tako posredno, samim oblikom izlaganja, bitka se ističe kao glavni dio ovog djela. Značenje bitke se nameće čitatelju direktnim izjavama koje se provlače kroz cijelu knjigu. „Ako vojskovođa dobije bitku, to će zagladiti sve njegove pogreške i loše držanje.“ Bitka je „cilj radi kojeg se vojska mobilizira i zato treba uložiti mnogo skrbi i truda da vojnike naviknemo na stegu“. „Glavni cilj i svrha sve skrbi i svega truda, uloženih u održavanje dobrog reda i stege, jest spremiti i osposobiti vojsku da napadne neprijatelja onako kako treba, jer će, po pravilu, potpuna pobjeda okončati rat.“ Odluka putem bitke ne može se izbjeći. Ako je vaš protivnik odlučio povesti bitku, on vas može uvijek dovesti u takav položaj da je morate prihvatiti. „Vojskovođa neće moći izbjeći bitku ako se protivnik odlučio za nju po svaku cijenu.“ Do pojave topništva, dvorci i utvrde izgubili su svako značenje u zadržavanju neprijatelja te je otvorena bitka nužan vrhunac u svakom ratu. Sam način kako se govori o bici u trećoj knjizi ističe važnost koju je Machiavelli pridavao ovom dijelu knjige. On sadrži opširan, pomno razrađen opis koji iznosi sve dramatične mogućnosti. Machiavelli podrobno opisuje kako treba postaviti sada već zastario raspored trupa za bitku. Pješaštvo se postavlja u središte kao glavna udarna snaga. Na bokovima se nalaze, radi zaštite, konjica i lako pješaštvo. Poslije topničkih plotuna i čarki koje vode konjica i lako pješaštvo, čim je borbeni prostor pripremljen za sukob glavnih snaga, pješaka, počinje prava bitka. Kopljanici, koji čine prve borbene redove, snažno napadaju protivnika. Čim se udaljenost između oba protivnika dovoljno smanji, kopljanici 28


ustupaju mjesto mačevaocima. Tada nastupa odlučuju ći trenutak. Ishod bitke odlučit će umijeće kojim se izvodi taj manevar. „Kakav pokolj! Koliko ih je samo ranjeno! Neprijatelj počinje odstupati. Gle, bježi i na desnom i na lijevom krilu! Bitka je završena. Mi smo izvojevali sjajnu pobjedu!“ Tim riječima, punim oduševljenja, Machiavelli završava opis bitke. Taj opis je prije slikanje onoga što bi gledatelj mogao vidjeti s kakvog pogodnog mjesta nego analiza mogućih manevara. To je, ustvari, slikanje bitke riječima. Budući da je bitka promatrana samo izvana, to izgleda kao da su svi njezini dijelovi unaprijed određeni, kao da se ona razvija po planu. Međutim, toj slici nedostaju elementi krize, zastoja, odluke. Umijeće književne analize vojne akcije još je bilo u povoju. Machiavelli je zamislio tijek bitke kao neki dobro podmazan mehanizam samo zato što je takvo shvaćanje odgovaralo stvarnom tijeku bitke. U to doba, poslije početka bitke bilo je vrlo malo mogućnosti za inicijativu. Čim pješački postroji navale jedan na drugi, bilo je gotovo nemoguće manevrirati tim gusto zbijenim masama. Ona strana koja je mogla bolje ojačati svoje snage prilikom njihova pritiska na protivnika, dakle ona strana koja je vršila najjače potiskivanje, dobivala je bitku. Sukladno tomu, obuka koju su vojnici stekli prije same bitke igrala je bitnu ulogu. Ishod bitke zavisio je od čvrstine borbenih redova i pravilnog ritma kojim su vršili pritisak. Frundsberg23 je npr. bio majstor u obuci i za svoju vojničku slavu treba zahvaliti samo stezi koju je razvio kod svoje čuvene vojske. Iz isticanja značenja bitke na koje nailazimo kod Machiavellija možemo vidjeti da ga je veoma interesirao problem vojne stege. Može se slobodno reći da je taj problem, odmah poslije problema bitke, bio najvažniji predmet njegova djela Umijeće ratovanja. Veliko značenje dobre stege bilo je isticano u svakoj prigodi. Stega znači temelje svake dobre vojske: „Dobar red čini ljude smjelima, a zabuna kukavicama.“ Stega više postiže nego hrabrost i u stanju je svladati i golu silu: „Malo je ljudi koji su po prirodi hrabri, ali dobar red i iskustvo učinit će mnoge hrabrima. U vojsci se treba više osloniti na dobar red i stegu nego na samu hrabrost.“ Za Machiavellija, problem vojne stege ima dva različita oblika. Prije svega, potrebno je svakog vojnika naučiti temeljnim vještinama u rukovanju oružjem i naviknuti ga da se bori u redu. „Vojnici moraju naučiti da ne kvare redove, da slijede zapovijedi i znakove trube ili bubnja te da održavaju dobar red, bilo da stoje, nastupaju, povlače se, nalaze se na hodnji ili se bore s nepri23

Misli se na Georga von Frundsberga (* 24. rujna 1473., Mindelheim – † 20. kolovoza 1528.), njemačkog vođu „Landsknechta“. Sudjelovao je u talijanskim ratovima Njemačkog Carstva protiv Francuske i pobijedio u bitkama kod Vicenze (1513. godine) i Pavije (1525. godine). Sudjelovao je i u pohodu na Rim (1527. godine).

29


jateljem.“ Drugi, važniji oblik stege, onaj koji je bio istican na vidnom mjestu u svim vojnim djelima tijekom dva zadnja stoljeća, sastojao se u pitanju podjele vojske na manje taktičke postrojbe. Da bi se održala stega tijekom akcije, masa pješaštva morala je biti podijeljena na manje dijelove, koji su bili tako ustrojeni da se mogla osigurati određena gipkost i pokretljivost. Za borbeni poredak Machiavelli je preporučio ustrojavanje tri borbena reda koji bi stajali jedan iza drugog, kako bi se, ako prvi nalet ne bi uspio, bitka mogla i dalje voditi. Preporučio je da se za primjer uzmu rimske legije. Najveća postrojba bila bi bojna, koja bi se, kao i legija, sastojala od 6000 do 8000 ljudi i, slično legiji, imala deset manjih postrojbi kojima bi zapovijedao po jedan časnik. Machiavelli je smatrao da je velika vojska glomazno tijelo, te je kao najveću snagu preporučio vojsku od 50.000 ljudi, jer „veći broj od toga može izazvati razdor i nered, i ne samo što se njima ne može upravljati već će za sobom povući i druge, koji su bili disciplinirani“. Ovo je dobar primjer za tvrdnju da je Machiavelli smatrao da postoji određeni tip vojne organizacije kojem svaka zemlja treba težiti, što je temeljna teza cijele njegove vojne teorije. On je često govorio o potrebi vođenja računa o posebnim okolnostima i prilikama, a ustvari je samo nastojao postaviti pravila i propise od opće važnosti. Izgleda da to prevladavanje općih načela i nedostatak stvarnih pojedinosti pobuđuje sumnju da li njegove vojne teorije uopće imaju veze s vojnom praksom. Ove sumnje u praktičnu vrijednost njegova djela bit će još veće ako se uzme u obzir oblik u kojem su njegove teorije bile iznijete. Umijeće ratovanja je zamišljeno kao razgovor između tri člana firentinskih aristokratskih obitelji i kondotijera Fabrizija Colonne24, koji se vodio u vrtu obitelji Rucellai, mjestu poznatom po filozofskim sastancima i raspravama. Sama sredina je karakteristična za platonsku usamljenost i oduševljenje starim Rimom, kojima je to djelo prožeto, te baš to može zbuniti suvremene čitatelje. Oni se moraju upitati jesu li sugovornici ljudi iz perioda renesanse ili iz antičkog doba i da li se misli koje iskazuju odnose na današnjicu ili na prošlost. Ukratko rečeno, izgleda da su misli iznijete u djelu Umijeće ratovanja obavijene nekom maglom, koja je učinila nejasnim njegove glavne crte. Bez daljnjih objašnjenja i tumačenja njegova značenja u povijesti vojne teorije bilo bi teško razumjeti da ovo djelo znači važan korak u razvoju vojne teorije i da je položilo temelje zgradi koja se još uvijek izgrađuje. 24

Colonna je ime rimske plemićke obitelji čiji su se pojedini članovi, kao kondotijeri, isticali u borbama protiv cara i pape. Obitelj Colonna dala je i jednog važnog papu, Martina V. (1417. – 1431.).

30

Niccolò Machiavelli Umijeće ratovanja je

postalo klasično vojno djelo. Bilo je tiskano u sedam izdanja tijekom XVI. stoljeća i prevedeno na većinu europskih jezika. Montaigne25 (slika 7) je smatrao da Machiavelli kao vojni pisac dolazi po važnosti odmah iza Cezara26 (slika 8), Polibija i Comminesa27 (slika 9).

Slike 6, 7 i 8 – Rimski povjesnič ar Tit Livije, francuski pisac Michel de Montaigne i rimski vojskovođ a i pisac Gaj Julije Cezar

Iako su u XVII. stoljeću nove vojne doktrine istaknule druge pisce, ipak je Machiavelli bio često citiran. U XVIII. stoljeću, maršal Saksonski28 (slika 10) držao se njega kada je pisao svoje djelo Razmišljanja o umijeću ratova30 29 nja , a Algarotti je, iako ne baš osobito utemeljeno, vidio u Machiavelliju onog majstora koji je naučio Fridrika II. Velikog taktici koja je zadivila Europu. Kao i mnogi drugi koji su se bavili vojnim pitanjima, tako je i Jefferson31 25

Misli se na Michela de Montaignea (* 28. veljače 1533., Château de Montaigne – † 13. rujna 1592., Château de Montaigne), francuskog pisca i najznačajnijeg esejista u povijesti. Najpoznatije djelo su mu Eseji ( Essais). 26 Misli se na Gaja Julija Cezara, latinski Gaius Iulius Caesar (* 13. srpnja 100. prije Krista, Rim – † 15. ožujka 44. prije Krista, Rim), rimskog vojskovo đu, političara i pisca. Najslavniji rimski imperator, Cezar je brojnim pobjedama proširio utjecaj i vlast Rimskog Carstva. Pobijedivši Pompeja u građanskom ratu 46. godine prije Krista zavladao je kao diktator. Njegova diktatura označila je kraj vrhovne vladavine Senata u Rimu i početak carstva. 27 Misli se na Philippea de Comminesa (* 1445., Renecsure – † 18. listopada 1511., Argenton), francuskog državnika, diplomata, pisca i povjesničara. Smatran je „prvim istinskim modernim piscem“ ili „prvim kritičkim i filozofskim povjesničarem klasičnog doba“. 28 Misli se na Mauricea grofa de Saxea (* 28. listopada 1696., Goslar – † 30. studenoga 1750., Chambord), njemačkog časnika i vojnog teoretičara, koji je stupio u francusku vojsku 1720. godine. Postao je francuski maršal i jedan od samo četiri francuska generalna maršala. Poznat je kao najbolji francuski vojskovođa svog vremena. 29 Napisano 1757. godine. 30 Misli se na Francesca Algarottija (* 11. prosinca 1712., Venecija – † 3. svibnja 1764., Pisa), talijanskog filozofa, književnika i znanstvenika. 31 Misli se na Thomasa Jeffersona (* 13. travnja 1743., Shadwell – † 4. srpnja 1826., Charlottesville), američkog republikanskog političara i trećeg predsjednika Sjedinjenih Ame-

31


(slika 11) imao u svojoj knjižnici32 Machiavellijevo djelo Umijeće ratovanja, a kada je rat iz 1812. godine pojačao zainteresiranost Amerikanaca za probleme rata, bilo je priređeno i posebno američko izdanje toga Machiavellijeva djela33. Kada je u XIX. stoljeću slava Machiavellija kao političkog mislioca ponovno dosegla vrhunac, počelo je opadati njegovo značenje kao vojnog pisca. Za mnoge je on ostao samo prorok suvremenog ratovanja i čovjek koji je predvidio opću vojnu obvezu, tu veliku novinu Francuske revolucije. Drugi su, međutim, isticali njegov neuspjeh u shvaćanju značenja topništva, a u njegovu pretjeranom preporučivanju rimskog vojnog ustrojstva vidjeli su znak nedostatka stvarnog poznavanja vojnih problema.

Slike 9, 10 i 11 – Francuski pisac Philippe de Commines, francuski maršal Maurice grof de Saxe i ameri č ki predsjednik Thomas Jefferson

Teško bi bilo reći da je u ovom sukobu mišljenja istina na jednoj strani, a zablude na drugoj. Machiavellijeva preporuka opće vojne obveze, ma kako nas iznenađivala u svjetlu novih događaja, prije znači potvrđivanje nego poricanje onoga gledišta koje Machiavelliju pripisuje nerazumijevanje stvarnih prilika njegova doba. Dublja analiza političkih sila njegova doba, porast novčane moći i jačanje apsolutizma vladara pokazali bi da budućnost pripada stalnoj profesionalnoj vojsci i da bi, u tadašnjim uvjetima, građanska vojska po rimskom uzoru bila pravi romantični san. S druge strane, vidjeli smo da je Machiavellijev skepticizam u pogledu značenja topništva potekao iz zdrave i opravdane tvrdnje da su, usprkos značenju svih tehničkih novina, bitni elementi rata ipak ostali isti. Osim toga, ne bi trebalo izgubiti iz vida da Machiavellijeva preporuka rimskog uzora nije bila ni utopija ni nepraktična stvar, ma kako to nama danas ričkih Država (od 4. ožujka 1797. do 4. ožujka 1809. godine). Bio je tvorac Deklaracije o neovisnosti i Zakona o vjerskim slobodama te osnivač Sveučilišta Virginije. 32 Katalog Kongresne knjižnice 1815. godine, tj. Jeffersonova knjižnica. 33 The Art of War in Seven Books written by Nicholas Machiavel (Albany, 1815.).

32


izgledalo. Rimska legija je bila onaj uzor koji je bio poticaj vojnim reformama u XVI. stoljeću, i to prvo reformama koje je proveo francuski kralj Franjo I.34 (slika 12), a zatim, što je još važnije, reformama Mauritsa van Nassaua, princa Oranskog35 (slika 13). On je temeljem proučavanja rimske vojne prakse uveo pukovniju kao temeljnu pješačku postrojbu, a njegove upute za organizaciju i obuku pješaštva ubrzo su se primjenjivale u cijeloj Europi. Rimske vojne metode imale su izravan i velik utjecaj na moderne oblike razvitka vojne organizacije. Stoga se može beskrajno raspravljati o realnosti Machiavellijevih vojnih teorija. Pogrešno je davati ocjenu Machiavellijevih vojnih teorija sa stajališta njihove trenutačne koristi. Mjerilo njihove vrijednosti sastojalo bi se u pitanju da li one predstavljaju novo i izvorno prilaženje problemima rata i da li su otvorile nove vidike pomoću kojih bi bilo moguće postići bolje razumijevanje potreba i uvjeta za vođenje rata i organizaciju vojske. Ne korist od nekih posebnih mjera, već plodnost njihovih općih metoda i shvaćanja jest ono mjerilo kojim treba mjeriti Machiavellijevo značenje u povijesti vojne teorije. Machiavellija su nazivali prvim modernim vojnim misliocem. Naravno, on nije bio prvi koji se bavio vojnim pitanjima. Bilo je i prije njega, a i osim njega, ljudi koji su se bavili tim pitanjima. Ipak je Machiavelli omogućio raspravljanje vojnih pitanja s jednog novog stajališta i postavio načela iz kojih se razvilo duhovno razumi jevanje i teorijska analiza rata i vojnih pitanja. Jedino ako se usporede njegova vojna shvaćanja sa shvaćanjima ranijih i njemu suvremenih vojnih pisaca, moći će se potpuno razumjeti njegov način prilaženja vojnim pitanjima i pravo značenje njegovih dostignuća. Vojna pitanja su ušla u socijalnu filozofiju velikih srednjovjekovnih teologa, koji su prilagodili klasičnu književnost srednjovjekovnim uvjetima i podredili je etičkim načelima kršćanstva, samo kao jedan dio društvenih zbivanja, dok su vojni problemi pod utjecajem tradicije i dalje ostali dio političkih teorija. Zatim su humanisti36 poglavito isticali vojnu stranu političkog života. Zahvaljujući njihovu oduševljenju za Rim i rimsku povijest počelo se misliti da su vojnička djela i vojna povijest bit povijesti i političke veličine. Razvitak prirod34

Franjo I. (* 12. rujna 1494., Cognac – † 31. ožujka 1547., Château de Rambouillet) bio je francuski kralj od 1. siječnja 1515. do 31. srpnja 1547. godine. Osvojio je Milansko Vojvodstvo i bezuspješno vodio četiri rata protiv Karla Habsburškog, španjolskog kralja i njemačkog cara. 35 Misli se na Mauricea of Nassaua (nizozemski: Maurits van Nassau), poznatog kao princ Oranski (* 14. studenoga 1567., Dillenburg – † 23. travnja 1625., Haag), namjesnika, kapetana i admirala nizozemskih provincija. Bavio se vojnom poviješću, strategijom, taktikom, matematikom i astronomijom. Smatran je jednim od najvećih stratega svoga doba. Reorganizirao je vojsku te se uspješno borio protiv Španjolaca, koje je protjerao iz sjeverne Nizozemske. 36 Pristaše stare grčke i rimske filozofije i umjetnosti u doba renesanse.

33


nih znanosti i tehnike stvorio je novu literaturu o tehničkim pitanjima. O tehničkim dijelovima vojnog umijeća, kao što su obuka u uporabi određenih oružja ili pitanja vojne arhitekture, raspravljalo se u mnogim djelima. Izvan je svake sumnje da su sva tri strujanja utjecala na formiranje Machiavellijevih vojnih shvaćanja. Proglašavanje Vegecija za kanonski autoritet bilo je djelo srednjeg vijeka. Dva najbolja srednjovjekovna djela o vojnom umijeću, djela Egidija Colonne i Christine de Pisan (slika 14)37, uglavnom su prerada Vegecijeva djela za potrebe feudalnog doba. Machiavelli je išao njihovim stopama kada je Vegecija prilagodio potrebama svoga doba. Odjek raspravljanja tehničkih pitanja može se vidjeti iz njegove zainteresiranosti za detaljno opisivanje kako treba rukovati oružjem, poglavito u onome dijelu koji govori o umijeću utvrđivanja i koji dokazuje da je Machiavelli dobro poznavao probleme vojne arhitekture.

Slike 12, 13 i 14 – Francuski kralj Franjo I., nizozemski admiral Maurits van Nassau i francuska književnica Christine de Pisan

Na Machiavellija su ipak najviše utjecali humanisti. „Ništa nije toliko oslabilo utjecaj i snagu Italije koliko činjenica da je uporaba oružja postala nepoznata stvar u Italiji“, rekao je Platina38 1468. godine. Prije Machiavellija firentinski državnici, kao Matteo Palmieri39, kritizirali su najamničku vojsku i zahtijevali da se građani naoružaju. Neki humanisti su preporučivali obveznu 37

Christine de Pisan (* 1365. – † 1430.), francuska književnica, rođena u Veneciji. Smatra se prvom europskom profesionalnom književnicom koja je mogla živjeti od svoga književnog rada. 38 Misli se na Bartolomea Platinu (Sacchia) (* 1421., Piadena – † 1480., Rim), talijanskog humanista i bibliotekara. 39 Matteo Palmieri (* 1406., Firenca – † 1475., Firenca) bio je talijanski humanist i povjesničar. Poznat je po djelu Della vita civile (Civilni život), u kojem zagovara civilni humanizam i njegov utjecaj na obnovu talijanskoga materinskog jezika kao ravnopravnog latinskom jeziku.

34


vojnu obuku za sve mlade ljude. Oni su se žalili na mekuštvo svoga doba i nedostatak vojničke hrabrosti te su smatrali da je trgovački duh uzrok političkoj ravnodušnosti. Još krajem XIV. stoljeća Collucio Salutati40 je zapazio da politiku Firence „ne određuju one ambicije kojima se odlikuje plemstvo, već interesi trgovine, a budući da ništa na svijetu nije veći neprijatelj i veća šteta za trgovce i obrtnike nego poremećaji i neredi koji nastaju uslijed rata, to svakako trgovci i obrtnici, koji nama vladaju, vole mir, a mrze pustoš koju donosi rat“. Zbog ove očevidne srodnosti između Machiavellijevih shvaćanja i shvaćanja ranijih pisaca o vojnim pitanjima, pada u oči da on ne ovisi o njima u onim pitanjima koja čine srž njegove vojne teorije. U ranijim vojnim djelima ne mogu se naći ni njegovo favoriziranje pješaštva, ni njegovo isticanje značenja odsudnosti bitke, ni njegovo opće shvaćanje rata. Baš suprotno, Machiavelli je bio protivnik vojne tradicije u ovim pitanjima. Prije njega nitko nije sumnjao u presudnu ulogu konjice. Cornazzano41, npr., u svome djelu De Re Militaria,42 veli ovo: „Suvremeno doba voli konjicu. Ona je vrlo zgodna za sve ratne pothvate.“ Vojskovođama je davan savjet da izbjegavaju bitke, jer je njihov ishod uvijek neizvjestan. „Iako nam pamet, hrabrost i poznavanje vojnih znanosti mogu pomoći, ipak će božica sreće ostati odlučujući čimbenik.“ Osim toga, još je u cijeloj književnosti vladao pojam „bellum justum“.43 Rat je bio smatran oruđem viših etičkih ciljeva, a načela ratovanja bila su podređena etičkim mjerilima i ograničena utvrđenim pravilima.44 Najvažnija stvar nije bilo to što je Machiavelli odstupio u ovim pitanjima od postojeće tradicije i iznio realističnija gledišta, već to što su sva njegova gledišta međusobno povezana i što čine potrebne i dopunjujuće dijelove jedinstvenog misaonog sustava. Sva Machiavellijeva gledišta zasnivaju se na njegovu temeljnom shvaćanju rata i izvedena su iz toga shvaćanja. Za njega je politički život bio borba za opstanak između organizama koji se šire i rastu. Rat je bio i prirodna i potrebna stvar. On će riješiti koja zemlja treba ostati i odlučiti o njezinu uništenju ili daljnjem širenju. Zato rat i mora završiti s nekom odlukom, a bitka je bila najbolji put dolaska do brze odluke, jer će ona ostaviti pobijeđenu zemlju na milost i nemilost pobjedniku. Zbog toga presudnog značenja bitke, ne može se njezin ishod ostaviti pukom slučaju, već se mora pripremiti tako da 40

Collucio Salutati (* 1331., Toscana – † 4. svibnja 1406.) bio je talijanski humanist i jedan od najvažnijih političkih i kulturnih lidera Firentinske Republike. Godine 1375. imenovan je na dužnost kancelara Firence, što je bio najvažniji položaj u birokraciji Firentinske Republike. 41 Misli se na Antonija Cornazzana (* 1430., Piacenza – † 1484., Ferrara), talijanskog pisca, bibliografa i koreografa. 42 Objavljeno 1507. godine u Pescari. 43 Pravedan rat. 44 Pravac Machiavellijeva novog i radikalnog shvaćanja rata može se uočiti u razlici koju neki humanisti prave između „ratova za život i opstanak“ i „ratova za čast i slavu“.

35


se pobjeda, ako je moguće, osigura unaprijed. Tako je uspješna priprema za bitku jedino mjerilo za organizaciju vojske. To je zahtijevalo ponovno preispitivanje tradicionalne doktrine vojne organizacije. Osim toga, političke ustanove, kako po svom duhu tako i po svom obliku, moraju biti ustrojene sukladno vojnim potrebama. Optužba humanista protiv njihovih suvremenika zbog nedostatka vojničkog heroizma bila je iznijeta bez daljnjeg raspravljanja o posljedicama. Ona je bila moralni apel, priključen bez ikakve organske veze jednom sasvim drukčijem sustavu misli. U Machiavellijevoj vojnoj teoriji jedna misao pojačava drugu te pripadaju jednom te istom organskom sustavu. One su sastavni dijelovi njegove opće filozofije politike i rata. Prema tomu, originalnost i snaga Machiavellijeva prilaženja predmetu leže u širini njegove misli. On je obuhvatio čitav niz vojnih problema i osjetio posto janje dubljih veza između tehničkih vojnih pojedinosti i općeg cilja rata, između oružane snage i političke organizacije. Povijesni stjecaj okolnosti u kojima se Machiavelli rodio i praktično iskustvo koje je stekao svakako su igrali presudnu ulogu tijekom izrade ovog novog gledišta. Machiavellijevo razumijevanje stvari ne bi bilo moguće bez novih vidika, koje su mu pružili politički događaji njegova doba i intelektualna dostignuća renesanse. Vojne novine ovog razdoblja, pojava novog oružja i drukčijeg pješaštva, izazvale bi u svakom slučaju razmišljanje i tumačenje. U razdoblju društvene ravnoteže i bezuvjetnog prihvaćanja političkih vrijednosti, vojna teorija bi bila vjerojatno ograničena na masu pojedinačnih prijedloga tehničke prirode i raspravljanje o raznim pojedinostima. Kriza političkih ustanova i vrijednosti, koja je označila kraj srednjeg vijeka, pružila je mogućnost za reviziju njihovih temelja. Budući da je izgledalo da se cijeli svijet nalazi u razvitku, to je njegova izgradnja izgledala moguća u duhu novih načela. To ne znači da je takvo radikalno shvaćanje bilo uobičajeno među misliocima onoga doba. Bila je potrebna pojava jednog Machiavellija koji bi iskoristio sve mogućnosti što ih je stvorila kriza ovoga razdoblja, ali je i kriza bila isto tako potrebna da bi omogućila Machiavelliju da se njegovo revolucionarno shvaćanje političkih problema pojavi i bude plodonosno. Duh renesanse bio je savršeno pogodan za takvo ispitivanje političkih po java sa stajališta novih načela. Uvjerenje da se iza pojava društvenog života i ljudskih radnji kriju zakoni koje ljudski razum može otkriti i pomoću kojih se može upravljati događajima bila je pretpostavka kojom su se poslužili mislioci renesanse i na kojoj su se temeljila njihova dostignuća u filozofiji i znanosti. Shvaćanje da postoje zakoni koji vladaju vojnim događajima i koji upravljaju njihovim tijekom temeljna je pretpostavka Machiavellijeve zainteresiranosti za vojnu problematiku. Njegova zainteresiranost za vojsku odnosila se na istraživanje ovih zakona. I on je dijelio vjeru renesanse u ljudski razum i njezin opti36


mizam da će čovjek razumom biti u stanju svladati i uništiti carstvo slučaja i ovisnosti o sreći u životu. To nije bio samo jalov optimizam. Ljudi iz doba renesanse nisu olako shvatili moć slučaja i sreće i smatrali su život opasnom borbom između čovjekova razuma i ove prevrtljive božice, ali ipak nisu sumnjali da će na kraju pobijediti ljudski razum. Kada je Machiavelli stavio bitku u središte svih svojih vojnih teorija, mogao je to učiniti zato što ga nije uplašila neizvjesnost ishoda, koje su se raniji pisci bojali. Ako bi izgradili takvu vojnu organizaciju koja bi odgovarala zakonima što joj ih razum propisuje, onda bi bilo moguće ukloniti utjecaj slučaja i osigurati uspjeh. Ova vjera u moć razuma bila je i pravi razlog Machiavellijeva divljenja rimskom vojnom ustrojstvu. Ni divljenje nečemu što je staro, ni njegove osobne naklonosti, nisu ga naveli na to da ovaj primjer iz povijesti cijeni više nego sve ostale. Nepobjedivost rimske vojske i širenje rimske vlasti bili su za njega dokaz da su Rimljani imali najbolju organizaciju koju je razum mogao dati. Njihovo vojno ustrojstvo bilo je ostvarenje onoga vječnog uzora kojem trebaju težiti sve zemlje. Time što je vojna teorija istaknula da je glavni cilj rata potpuno svladavanje neprijatelja, ona je stvorila u isti mah i jedno posebno područ je činjenica, koje ima i svoju logiku i svoja načela, a rasprave o vojnim problemima na znanstvenoj osnovi postale su moguće. Bilo je moguće odmjeriti vrijednost svih vojnih radnji u svezi s najvišim ciljem i imati racionalno mjerilo kojim se one mogu mjeriti. Smatralo se da sretan ishod rata zavisi od poduzetih radnji u duhu racionalnih zakona koji određuju tijek vojnih događanja. Po Machiavelli jevu shvaćanju, uspjeh u ratu je zavisio od rješenja jednog čisto intelektualnog problema. Čak i da nije u to doba postojao izraz strategija, ovo bi bio početak strategijskog promišljanja. Od toga doba vojna teorija počiva na temeljima koje je Machiavelli postavio. To ne znači da su Machiavellijeve preporuke bile primljene kao konačna istina. Kasnije rasprave ipak nisu bile protivne njegovim gledištima, već su bile samo neka vrsta daljnje razrade i proširenja njegovih ideja. Na primjer, ma kako da je Machiavellijeva tvrdnja o odlučujućem značenju bitke bila važna, ipak je uskoro postalo jasno postojanje potrebe da se njezine posljedice podvrgnu dubljoj analizi. Vojna teorija se nije mogla zadovoljiti samo time da postavi pravila za oblikovanje dobrog borbenog rasporeda. Ona je morala još i pažljivo ispitati tijek događaja za vrijeme borbene akcije. S druge strane, ako je bitka vrhunac ratovanja, onda je jasno da se cijelo ratovanje mora planirati i analizirati u duhu odlučujuće bitke. Ovakva razmatranja pokazuju da je uloga koju teorijska priprema i plansko upravljanje vojnim akcijama igraju u suvre37


menom ratu daleko veća nego što je Machiavelli mislio. On je priznavao davno poznato značenje uloge vojskovođe, ali stvarno o tome gotovo ništa više nije rekao, osim da vojskovođa treba poznavati povijest i zemljopis. Problem planiranja vojnog vodstva i problem intelektualne naobrazbe vojskovođe postali su kasnije glavni problem vojne teorije. Ona je u razradi tih problema otišla daleko iznad Machiavellija, pa ipak, ovi noviji zaključci čine logičan nastavak onih ispitivanja koja je još on započeo. Osim svega toga, postoji jedan oblik suvremene vojne teorije koji se ne može vezati za Machiavellijevu teoriju već, naprotiv, stoji u oštroj suprotnosti s njom. Machiavelli se, uglavnom, bavio općim normama, koje bi vrijedile za vojnu organizaciju svih vremena i svih zemalja. Moderna vojna teorija ističe da se djela učinjena pod nejednakim povijesnim okolnostima moraju međusobno razlikovati i da će vojne organizacije biti učinkovite samo onda kada odgovaraju posebnom sklopu i uvjetima postojanja određene države. Osim toga, Machiavellijevo isticanje organizacije vojske i vođenja rata u duhu racionalnih i općepriznatih načela pridalo je veliko značenje racionalnim čimbenicima u vojnim pitanjima. Iako je Machiavelli započeo svoja izlaganja kao oštar kritičar šahovskog rata XV. stoljeća, ipak su se vojskovođe XVIII. stoljeća donekle vratile na manevarski rat, a ovaj pravac razvitka nije bio sasvim protivan duhu vojne znanosti koju je utemeljio Machiavelli. Ako se rat promatra kao pojava kojom vladaju racionalni zakoni, onda je sasvim logično da ništa ne treba ostaviti slučaju i da treba očekivati protivnikovu umiješanost silom, čim dođe u takav položaj u kojem je igra s racionalnog stajališta izgubljena. Mišljenje da rat treba smatrati čistom znanošću ili čak precjenjivati racionalne elemente u vojnim pitanjima odvest će nas vrlo daleko, do gledišta da se rat isto tako može dobiti na papiru kao i na bojištu. Od toga doba dovoljno se jasno uvidjelo da rat nije samo znanost već i umijeće. Po završetku XVIII. stoljeća i doba razuma, odjednom se došlo do spoznaje o značenju drugih, a ne samo racionalnih čimbenika. Ne opća priroda već pojedinačan i poseban oblik jedne pojave počeo se smatrati najvažnijim. Nemjerljivi elementi počeli su se smatrati isto toliko važnima kao i racionalni i mjerljivi elementi. Pojava tih novih intelektualnih strujanja, uviđanja značenja onoga što je jedinstveno i individualno te priznavanje da postoji stvaralački i intuitivni element, osim znanstvenog, vezuju se u vojnoj teoriji za ime Karla von Clausewitza. Zanimljivo je spomenuti da je Clausewitz, koji inače vrlo oštro kritizira i prezire druge vojne pisce, ne samo brižljivo proučavao Machiavelli jeva promišljanja već priznaje da je on imao „vrlo zdrave poglede u vojnim pitanjima“.45 To je dokaz da se Clausewitz, usprkos novim gledištima koja je 45

Karl von Clausewitz, Strategie, F. Kessel, Hamburg, 1937., str. 41.

38


unio u vojnu teoriju i koja se nalaze izvan okvira Machiavellijeve teorije, ipak složio s Machiavellijevim temeljnim gledištima. Kao i Machiavelli, i on je bio uvjeren da vrijednost svake pojedinačne analize vojnih pitanja zavisi od općeg shvaćanja, od pravilnog pojma o tomu u čemu se sastoji opća priroda rata. Sva Clausewitzeva učenja potječu iz njegove analize opće prirode rata. I tako čak ni taj najveći revolucionar među vojnim misliocima XIX. stoljeća nije oborio temeljnu Machiavellijevu tezu nego ju je unio u vlastitu teoriju.

39


SEBASTIEN LE PRESTRE MARKIZ DE VAUBAN Sebastien Le Prestre markiz de Vauban

(* 15. svibnja 1633., Saint-Léger-de-Foucheret – † 30. ožujka 1707., Pariz) bio je francuski maršal, vojni inženjer i pisac. Pripadao je društvenom sloju izme đu buržoazije i nižeg plemstva, kao potomak imu ć nog bilježnika iz Bazochesa, u pokrajini Morvan. Rodio se u Saint-Légeru, a u obližnjem Semur-en-Auxisu dobio je temeljno školsko obrazovanje. Sa svojih 17 godina stupio je kao kadet u vojsku Condéa, koji se tada pobunio protiv kralja. Ve ć 1653. godine stupio je u kraljevsku službu, u kojoj je primjerno služio pod Chevalierom de Clervilleom, čovjekom koji se smatrao vodećim vojnim inženjerom u Francuskoj. Dvije godine poslije dobio je zvanje redovnog kraljevskog inženjera, a uskoro i dužnost zapovjednika pješa čke satnije. U razdoblju od 1659. do 1667. godine bio je u velikom poslu popravljaju ći i poboljšavaju ći utvrde u kraljevini. Za vrijeme napada na Nizozemsku, Vauban se istaknuo kao majstor opsadnih snaga te je postavljen za ravnatelja svih inženjerijskih radova u ministarstvu rata. U svojoj karijeri rekonstruirao je više od 300 starih i sagradio 37 novih utvrda s ukupno 1600 topova velikog kalibra. Sudjelovao je u opsadama 53 utvrde, od kojih samo jedna nije uspjela. Teoretsku razradu opsada utvrda dao je u raspravi Traité de l’ attaque et de la défense des places (1739. godine), u kojoj je obradio taktiku i tehniku 30 opsada. Pri izgradnji utvrda primjenjivao je bastionski sustav, vješto prilago đavajući njegove raznovrsne oblike zemljištu. Poradi toga ve ćina stručnjaka smatra da je znanstvena i sustavna fortifikacija po čela upravo od Vaubana. On je utvrdio sjeveroisto čnu granicu Francuske, povezuju ći utvrde u strategijsku cjelinu radi zatvaranja pravaca, zaštite mostobrana i osiguranja luka. Bavio se i izgradnjom širokog sustava vodenih i kopnenih komunikacija, prepravljao stara i podizao nova pristaništa i druge objekte. Vaubana smatraju osniva čem inženjerije u Francuskoj. On je 1671. godine ustrojio prvu sapersku 46 satniju, u sastavu fizilirske pukovnije 47, koja se 1691. godine razvila u bojnu. U razdoblju od 1673. do 1706. godine bile su ustrojene četiri minerske satnije, koje su, zajedno sa saperima, 1720. godine bile priklju čene topništvu. U 1776. godini saperi i mineri su izašli iz sastava topništva i s geodetima ustrojili inženjeriju kao samostalan rod vojske. Nije bilo posebnih pontonirskih postrojbi, ve ć su saperi gradili i mostove. Njegovi radovi skupljeni su u 12 tomova i izdani pod nazivom Oisivetées de M. de Vauban (1846. godine). Osim navedenog djela o opsadi utvrda, tu su još Essais sur la fortification iz 1739. godine, Traité des mines iz 1740. godine, Traité des sièges iz 1747. godine i dr. 46 47

Saper (franc. sapeur) – vojnik inženjerac, pionir. Fizilirska pukovnija – pukovnija u francuskoj vojsci,

u kojoj su četvorica vojnika iz svake temeljne postrojbe bila posebno uvježbana za rukovanje ručnim granatama.

40

Sebastien Le Prestre markiz de Vauban

Od vremena Machiavellija pa sve do završetka Rata za španjolsku baštinu u Europi je, gotovo neprekidno, trajalo ratno stanje. Francuska invazija na Italiju, koja je tako uzbudila Machiavellija, pokazala se samo kao predigra dvjestogodišnjega ogorčenog međusobnog suparništva između dinastija Valois49 i Bourbon50 s jedne te Habsburgovaca51 s druge strane. U dobrom dijelu ovog razdoblja građanski ratovi su se križali s borbom dinastija, ne prekidajući je nego stapajući se često s njom i stvarajući sukobe neobuzdane ogorčenosti. Potkraj XVII. stoljeća, kada su se stišale građanske razmirice i kada su se konačno konsolidirale glavne europske države, ponovno je nastavljena stara borba potaknuta težnjama Luja XIV.52 (slika 15) za nadmoćnošću u Europi, ali s tom razlikom što su se trgovačke sile Nizozemska i Engleska, koje su se uzdigle i koje su pomogle Francuskoj da ograniči španjolsku vladavinu, sada okrenule protiv nje. Utrehtski mir53 bio je engleski mir. On je udario temelje engleskoj kontroli na moru, ali time nije oslabio Francusku onoliko koliko su to željeli 48

48

Rat za španjolsku baštinu odvijao se od 1702. do 1712. godine. Kraljevina Španjolska bila je jedan od sudionika u antibritanskoj koaliciji tijekom Američkog rata za nezavisnost. Neprijateljstvo Španjolske prema Velikoj Britaniji bilo je višeslojno. U tom negativnom stavu spram Velike Britanije ujedinjavali su se subjektivni interesi vladara, vladajuće dinastije i službeni interesi državne politike. Odnosi Francuske i Španjolske bili su vrlo prijateljski i srdačni, budući da je i u jednoj i u drugoj kraljevini vladala dinastija Bourbon, koja je nakon smrti posljednjeg španjolskog Habsburgovca Karla II. oporučno stekla prijestolje. Za španjolski tron su se morali i vojno izboriti u Ratu za španjolsku baštinu, koji je po svom opsegu bio opći europski rat, a završio je s mirom u Utrechtu 1715. godine. Burboncima, tj. unuku Luja XIV., Filipu V., priznato je pravo na španjolski tron, pod uvjetom da ne dođe do personalne unije niti bilo kakvog političkog zbližavanja Francuske i Španjolske. Španjolska je u tom ratu izgubila Minorcu i Gibraltar, koji su zauzeli Britanci. 49 Valois je nekadašnja grofovija, a kasnije vojvodstvo Francuske, koje je kralj Filip III. dodijelio svome mlađem sinu Karlu. Ovaj je utemeljitelj dinastije Valois, koja je držala francusko prijestolje od 1328. do 1589. godine. Poslije njezina izumiranja na prijestolje je došla dinastija Bourbon. 50 Dinastija Bourbon je jedna od najvažnijih europskih vladarskih dinastija. Burbonci su najprije vladali Navarrom i Francuskom u XVI. stoljeću. Početkom XVIII. stoljeća dospjeli su i na španjolsko prijestolje, a vladali su i južnom Italijom. Osim toga, članovi dinastije su držali i važna vojvodstva. 51 Dinastija Habsburg je bila jedna od najznačajnijih europskih dinastija. Habsburgovci su vladali Austrijom (od 1282. do 1918. godine), bili su kraljevi Španjolske (od 1516. do 1700. godine) i carevi Svetog Rimskog Carstva više stoljeća, zaključno s 1806. godinom. 52 Luj XIV. (* 5. rujna 1638., Saint-Germaine-en-Laye – † 1. rujna 1715., Versailles), francuski kralj i apsolutist iz dinastije Bourbon. Bio je sin Luja XIII. i Ane Austrijske, a vladao je Francuskom i Navarrom pune 72 godine, od 14. svibnja 1643. godine pa do svoje smrti. Vodio je mnoge ratove protiv gotovo svih europskih država te bio jedan od vodećih europskih vladara. 53 Utrehtski mir je uspostavljen temeljem sporazuma iz Utrechta. Sporazum nije jedan dokument već niz bilateralnih mirovnih sporazuma koji su potpisani u nizozemskom gradu Utrechtu, u ožujku i travnju 1713. godine. Ovim sporazumom je završen rat izme đu Engleske i Ujedinjenih provincija, s jedne, te Francuske i Španjolske, s druge strane. Sporazum su potpisali predstavnici francuskog kralja Luja XIV. i španjolskog kralja Filipa V., s jedne strane, te predstavnici engleske kraljice Ane, vojvode od Savoje i Ujedinjenih Provincija, s druge strane.

41


njezini kontinentalni suparnici. Utrehtski mir ostavio je netaknutim najvažnija francuska osvajanja. Jedva je nešto promijenio Vestfalski sporazum54 koji je za Francusku predstavljao povelju sigurnosti, a prije svega joj je ostavio vojsku, prvu veliku narodnu europsku vojsku, doduše oslabljenu, ali još uvijek strahovito jaku. Osim toga, on je Francuskoj ostavio neokrnjen ugled vodeće vojne sile na kontinentu. Vojni napredak od dvije stotine godina bio je utjelovljen u toj vojsci, a bio je uistinu velik. Prije svega, vojske su postale veće. Pod utjecajem prve pojave masovnih vojski za vrijeme ratova Francuske revolucije, skloni smo zaboraviti stalno povećavanje europskih vojski do kojeg je došlo tijekom XVI. i XVII. stoljeća. Kada je npr. Richelieu55 (slika 16), 1635. godine, izgradio vojno ustrojstvo francuske vojske s oko 100.000 ljudi, on je imao snagu koja je bila gotovo dvaput veća od snage posljednjih kraljeva dinastije Valois, a ipak je ta snaga iznosila samo četvrtinu vojske koju je podigao Louvois56 (slika 17) za vrijeme Luja XIV.

Slike 15, 16 i 17 – Francuski kralj Luj XIV., francuski državnici Armand Jean du Plessis de Richelieu i François Michel le Tellier, markiz de Louvois 54

Vestfalski mir je serija sporazuma s kojima je završen Tridesetogodišnji rat. Potpisan je 24. listopada 1648. godine između cara Ferdinanda III., njemačkih kneževa i predstavnika Nizozemske, Francuske i Švedske. Naziv je dobio po tomu što su se pregovori odvijali na područ ju današnje Sjeverne Rajne-Vestfalije (Westfalen). Mnogi povjesničari Vestfalski mir smatraju početkom moderne ere. Tim sporazumom je stvoren temelj me đunarodmog sustava suverenih država. 55 Misli se na Armanda Jeana du Plessisa de Richelieua (* 9. rujna 1585., Richelieu – † 4. prosinca 1642., Pariz), francuskog državnika. Godine 1622. postao je kardinal, a od 1624. godine pa do svoje smrti bio je svemoćni ministar kralja Luja XIII. Godine 1626. osnovao je prvo ministarstvo vanjskih poslova. U zemlji je poboljšao administraciju te potaknuo razvoj poljoprivrede, trgovine, obrta i prosvjete. Godine 1635. osnovao je Francusku akademiju. 56 Misli se na Françoisa Michela le Telliera, markiza de Louvoisa (* 18. siječnja 1641., Pariz – † 16. srpnja 1691., Versailles), francuskog državnika. Bio je ministar rata kralja Luja XIV. Ustrojio je francusku stajaću vojsku od 400.000 ljudi, za koje je sagradio skladišta, bolnice i Dom invalida u Parizu. Poboljšao je obuku i zaveo strogu stegu u vojsci.

42


Ovo proširenje vojnog ustrojstva nastupilo je ponajprije poradi sve većeg značenja pješaštva, koje je po broju u vojsci s kojom je Karlo VIII. upao u Italiju bilo samo dva puta jače od konjice, a postalo je pet puta jače krajem XVII. stoljeća. Ovo novo značenje pješaštva obično se objašnjava poboljšanjem vatrenog oružja. Točno je da su pronalazak muškete, njezin razvitak do kremenjače i pronalaženje bajunete doveli do izrazitog povećanja snage pješačke vatre i stoga do razvoja pješaštva. Ali to je samo jedan dio istine. Sve veće značenje opsadnog ratovanja pokazalo je također svoje djelovanje, jer je tu pješaštvo, i kao opsadna snaga i kao snaga u obrani stalnih utvrda, obavljalo funkcije koje su za konjicu bile nemoguće. Europske vojske XVII. stoljeća sastojale su se od postrojbi profesionalnih vojnika s mnogo stranaca, koji su novačeni dragovoljnim vrbovanjem. Osim rijetkog pribjegavanja posljednjem pozivu57, feudalnoj relikviji koja je češće ismijavana nego što je primjenjivana, i osim eksperimenata s ponovno oživjelom narodnom stražom potkraj vladavine Luja XIV., u Francuskoj nije postojalo ništa što bi sličilo općoj vojnoj obvezi. Još u jednom drugom pogledu ova „narodna“ vojska, već na prvi pogled, izgleda da je jedva bila predstavnik naroda. Dok je plemstvo polagalo pravo na to da bude primljeno u elitni rod, konjicu, i davalo časnike za pješaštvo, a običan pješak dolazio iz najnižeg sloja društva, iako ne uvijek ili pretežito iz moralnog taloga, kao što se to ponekad kaže, bogati seljaci i buržoazija izbjegli su redovnoj vojnoj obvezi, bilo temeljem vrbovanja koje su izbjegavali, bilo zato što su bili izuzeti iz oživjele narodne straže. Je li, dakle, čitav sloj društva isključen iz doprinosa oružanoj snazi zemlje? Nikako. Buržoazija je u znatnoj mjeri pridonosila francuskoj vojnoj sili, iako nije služila ni u pješaštvu ni u konjici. Njezini primjetni doprinosi obuhvaćali su dvije glavne kategorije. Prvo, ona je bila od velikog značenja u tehničkim službama, tj. u topništvu i inženjeriji te u primjeni znanosti u vođenju ratovanja, i drugo, ona se istaknula u građanskom upravljanju vojskom koje se iznenada razvilo tijekom XVII. stoljeća i kojem se mogu pripisati drugi napredci i reforme. Tehnički i organizacijski razvoj pruža, možda, najvažniji pogled na ovaj napredak. Francuska vojska je predvodila i u jednom i u drugom pogledu. Vojska koju je Luj XIV. ostavio svojim nasljednicima malo je nalikovala na vojsku kraljeva iz dinastije Valoisa. Poboljšanje u organizaciji, stega i oprema uslijedili su poglavito zahvaljujući razvoju građanske uprave u rukama niza velikih planera, Richelieua, Le Telliera58 (slika 18), Louvoisa i Vaubana, čiji životni vijek ispunjava XVII. stoljeće. 57

Arrièreban.

58

Misli se na Michela Le Telliera (* 19. travnja 1603., Pariz – † 30. listopada 1685.), francuskog državnika koji je 1643. godine postao državni tajnik i tražio ukidanje Nantskog edikta, kojim je protestantima bila priznata ravnopravnost s katolicima.

43


Sve do XVII. stoljeća vojnim poslovima su gotovo isključivo upravljali sami vojnici, a središnje kontrole bilo je veoma malo. Razne pješačke satnije, koje su ispočetka bile nezavisne pod svojim satnicima, koordinirane su doduše do određene mjere spajanjem u pukovnije kojima su zapovijedali zapovjednici tabora59, podređeni zapovijedima moćnog časnika, general pukovnika pješaštva60. Ali ugled i nezavisnost toga visokog zvanja prije su slabili nego jačali vlast krune nad pješaštvom, tek organiziranom u pukovnije. Slično tomu, u XVI. stoljeću je i konjica bila nedovoljno podređena kraljevskoj volji. Temeljem svoga ugleda i tradicije, konjički eskadroni, sve do XVII. stoljeća, protivili su se svrstavanju u pukovnije. Elitni korpus žandarmerije, koji je predstavljao najstarije konjičke postrojbe, kontrolirali su samo njegovi satnici i viši časnik krune, konstabl, koji je u biti najčešće bio nezavisan od kraljevske volje. Laka konjica je, poslije vladavine Henrika II.61 (slika 19), slično pješaštvu, stavljena pod jednog general pukovnika. Samo je u topništvu postojalo nešto kao iznimka. Tu je građanski utjecaj bio jak po tradiciji, koja je potjecala iz doba braće Bureau62, a učinkovita uprava nalazila se u rukama generalnog komesara topništva63, obično čovjeka iz srednjeg staleža. Ali, čak je i ovdje titularni časnik bio veliki majstor topništva, koji je od početka XVI. stoljeća neizbježno bio osoba iz visokog staleža. Na taj način, vojska je iskazivala iznenađujući nedostatak povezanosti. Osim kralja nije postojao nikakav središnji autoritet. Osim toga, s iznimkom topništva, nije bilo nikakvih važnih građanskih činovnika. Richelieu je položio temelje građanskoj upravi u vojsci proširivši na nju svoju poznatu politiku oslanjanja na predstavnike srednjeg staleža, videći u tome najbolje sredstvo za jačanje moći krune. On je stvorio nekoliko intendanata vojske64, koji su obično bili provincijski intendanti, a bili su izabrani na posebnu dužnost za vrijeme rata, i to po jedan na svaku operativnu armiju. Intendantima su bili odgovorni komesari65, koji su se skrbili za plaćanje trupa, za usklađivanje opreme i slične poslove. Konačno, pod Richelieuom je ustrojena dužnost ministra rata, važna za sve ciljeve i svrhe. Pod dva velika ministra, Le 59

Mestre de camp. Colonel général de l’ infanterie.

60 61

Henrik II. (* 31. ožujka 1519., Saint-German-en-Laye – † 10. srpnja 1559., Pariz), francuski kralj, sin Franje I. Vladao je Francuskom od 31. ožujka 1547. godine pa sve do svoje smrti. 62 Jean Bureau (* Champagne – † 5. srpnja 1463., Pariz) bio je majstor topništva za vladavine kralja Karla VII., u vrijeme zadnjih godina Stogodišnjeg rata. Njegov najbolji asistent bio je njegov brat Gaspard Bureau (*1393. – † 1469.). 63

Commissaire général d’artillerie. Intendants d’armée. 65 Commissaires. 64

44


Tellierom66 i njegovim sinom markizom de Louvoisom67, veoma se povećao ugled ovoga zvanja i s njim povezana složenost građanske uprave. Oko osobnosti ministra utemeljena je prava vladina ustanova s odjelima i arhivima. Do 1680. godine stvoreno je pet zasebnih ureda, svaki s po jednim načelnikom68 kojemu je bilo dodijeljeno više pomoćnika. Ovim uredima slali su svoja izvješća i zahtjeve intendanti, komesari, pa čak i zapovjednici. Od njih su stizale zapovi jedi ministra rata, jer su neposredno s ministrom općile samo osobe od velikog značenja te je tako ministar, po svemu što se odnosilo na važne vojne odluke, postao kraljev povjerljivi savjetnik. Sudeći po suvremenim pa čak i napoleonskim normama, francuska vojska Luja XIV. nije bila dobro organizirana. Postojali su grubi nedostaci svih vrsta, anomalije organizacije, pogreške u novačenju i popuni časnicima. Ali, ova vojska više nije bila anarhičan sklop zasebnih postrojbi koje, osim svog satnika ili pukovnika koji ih je vrbovao, ne znaju za stvarnog gospodara. To što je vojska dobila jasno određenu hijerarhiju s jasno određenom vlašću i što podređeni više nisu mogli nekažnjeno izbjegavati kraljevski autoritet, a buntovni zapovjednici ga izazivati, to je bilo omogućeno neumornim radom građanske uprave tijekom XVII. stoljeća. Visoka, poluzavisna zvanja krune ukinuta su ili im je umanjen utjecaj. Izvršene su reforme u hijerarhiji generala da bi se vlast jasnije odredila i da bi se eliminirale nedefiniranosti funkcija i neprekidno suparništvo između mnogobrojnih maršala i generala. Uvedeno je načelo subordinacije. Jedinstvo zapovijedanja omogućeno je stvaranjem privremenog i izvanrednog čina general maršala vojske69, koji je Turenne70 (slika 20) prvi dobio 1660. godine. Tijekom toga stvaralačkog razdoblja proveden je niz manjih reformi koje su se odnosile na razna područ ja, kao što su bile neprilike poradi mnoštva zvanja u vojsci koja su strogo kontrolirana, potkupljivost u službi koja se nije mogla iskorijeniti, uvođenje jednolične odjeće, uvođenje stege i poboljšanja u načinu novačenja te smještaju i plaćanju trupa.

66

Ministar rata bio od 1643. do 1668. godine. Ministar rata bio od 1668. do 1691. godine.

67 68

Chef de bureau. Maréchal général des armées.

69 70

Misli se na Henrija de la Tour d’Auvergnea, vikonta de Turennea (* 11. rujna 1611., Sedan – † 27. srpnja 1675., Sasbach), francuskog zapovjednika i maršala od 1643. godine. Godine 1660. dodijeljen mu je najviši francuski čin, „maré chal gé né ral“. Bio je prvi od ukupno šest maršala koji su promaknuti u taj čin.

45


Taj ustrajni napor da se sistematizira i uredi struktura vojske bez sumnje je odražavao ono što se događalo u drugim sferama društva. U ukupnom francuskom političkom životu napadnuta su, s ciljem jačanja središnje vlasti, tradicionalna prava. Ovaj kult uma i reda nije bio samo sredstvo za jačanje autoriteta niti estetski ideal koji je nalagao nadolazeći klasicizam. Netrpeljivost prema besmislenom neredu na bilo kojem mjestu bila je izraz, i to ne najmanje znača jan, Descartesova71 (slika 21) matematičkog neoracionalizma i geometrijskog duha72 koji je pronašao i pribilježio Pascal. To je bio oblik u kojem se znanstvena revolucija, praćena mehaničkom filozofijom, prvo istaknula u Francuskoj.

Slike 18, 19 i 20 – Francuski državnik Michel Le Tellier, francuski kralj Henrik II. i francuski maršal Henri de la Tour d’Auvergne, vikont de Turenne

Ona je imala za posljedicu usvajanje stroja u kojem je svaki dio obavljao propisanu funkciju, bez izlišnog kretanja i bez suvišnih zupčanika, kao analogija prvog reda i uzor, ne samo građe čovjeka, već i Božjeg svemira. U tom svemiru zupčanici su bili Gassendijevi73 atomi, dok je primum mobile74 bio Fontenelleov75 (slika 22) božanstveni urar. Često govorimo da je XVIII. ili XIX. stoljeće otkrilo obožavanje strojeva, ali to je samo napola istinito. Ustvari, XVII. stoljeće je otkrilo stroj, njegovu složenost, njegovo utjelovljenje matematičkog uma u 71

Misli se na Renéa Descartesa (* 31. ožujka 1596., Descartes – † 11. veljače 1650., Stockholm), francuskog filozofa, fizičara, matematičara i utemeljitelja analitičke geometrije. 72

Esprit géométrique.

73

Misli se na Pierrea Gassendija (* 22. siječnja 1592., Champtercier – † 24. listopada 1655., Pariz), francuskog filozofa, znanstvenika, astronoma, astrologa i matematičara. Poznat je po pokušaju pomirenja Epikurova atomizma s kršćanstvom i po objavljivanju prvih službenih opažanja prolaska Merkura 1631. godine. Po njemu je nazvan jedan od mjesečevih kratera. 74 Latinski izraz za „prvi pokretač“, koji je uporabljen u staroj astronomiji, a poslije u urarstvu, označavao je glavnu pokretačku oprugu. 75 Misli se na Bernarda le Boviera de Fontenellea (* 11. veljače 1657., Rouen – † 9. siječnja 1757., Pariz), francuskog pisca, filozofa i znanstvenika.

46


djelovanju, kao npr. u Pascalovim i Leibnizovim76 (slika 23) strojevima za računanje. Tako je XVIII. stoljeće ovom pojmu dodalo samo Newtonov77 (slika 24) zakon, a XIX. stoljeće nije obožavalo stroj već snagu. Reformatori u stoljeću Richelieua i Luja XIV. u svojim su naporima za modernizacijom vojske i civilne birokracije, davanjem državi i vojsci nečega od osobina dobro projektiranog stroja, bili vođeni duhom vijeka i utjecajem znanstvenog racionalizma. Međutim, znanost je na vojne poslove primijenila i drugo, neposrednije djelovanje, kojem ćemo sada obratiti punu pozornost.

Slike 21, 22 i 23 – Francuski filozof René Descartes, francuski znanstvenik Bernard le Bovier de Fontenelle i njemač ki filozof i matematič ar Gottfried Wilhelm Leibniz

Znanost i vođenje ratova uvijek su bili prisno povezani. U starom vijeku taj savez je postao upadljivo očigledan u rimskom razdoblju. Najbolji dokaz za to je Arhimedov78 (slika 25) doprinos obrani Siracuse. Kulturni i ekonomski preporod zapadne Europe poslije XII. stoljeća pokazuje da ovo udruživanje 76

Misli se na Gottfrieda Wilhelma Leibniza (* 1. srpnja 1646., Leipzig – † 14. studenoga 1716., Hannover), njemačkog filozofa, matematičara, fizičara i diplomata. U matematici mu se pripisuje otkriće diferencijalnog računa. Konstruirao je prvi mehanički kalkulator koji je mogao množiti i dijeliti, a utemeljio je Berlinsku akademiju. 77 Misli se na Isaaca Newtona (* 4. siječnja 1643., Woolsthorpe – † 31. ožujka 1728., London), engleskog fizičara, matematičara i astronoma, jednog od najvećih prirodoslovnih znanstvenika. Prvi je shvatio gravitacijsku silu, kad je 1666. godine vidio kako jabuka pada na tlo. Ustvrdio je da zakon o gravitaciji vrijedi u cijelom svemiru. Postavio je temelj modernoj astronomiji. 78 Arhimed (* oko 287. prije Krista, Sirakuza – † oko 212. prije Krista, Sirakuza) jedan je od trojice najgenijalnijih matematičara svih vremena. Bio je najveći grčki matematičar i najveći fizičar staroga vijeka te tvorac tzv. Arhimedova zakona. U njegovo vrijeme Siracusa je živjela u stalnoj opasnosti od Rima te se i Arhimed uklju čio u obranu svoga grada. U cilju obrane Siracuse gradio je dotad neviđene strojeve. Umro je tijekom opsade Siracuse: jedan rimski vojnik odsjekao mu je glavu.

47


nije bilo slučajno, jer je oživljavanje starog umijeća ratovanja bilo tijesno povezano s ponovnim zadobivanjem i razvojem starog stručnog i tehničkog znanja. Od prvih europskih znanstvenika samo neki su bili vojnici, ali su mnogi u tom i u sljedećim stoljećima služili kao savjetodavni tehničari ili čak kao tehnički pomoćnici u vojsci. Nekoliko vojnih kirurga zauzelo je istaknuta mjesta u godišnjacima medicinske ili anatomske znanosti, dok su mnogobrojni bili inženjeri79, odnosno doslovce majstori ratnih strojeva, čija je vještina u vojnoj arhitekturi, u starom i suvremenom topništvu, te u uporabi raznolikih strojeva, poslužila za razvoj umijeća ratovanja i bila doprinos teorijskoj znanosti. Leonardo da Vinci80 (slika 26), prvi veliki originalni um na koji se nailazi u povijesti suvremene znanosti, nije bio ni prvi ni zadnji među ovim vojnim inženjerima, iako je vjerojatno bio najveći.

Slike 24, 25 i 26 – Engleski matematič ar Isaac Newton, gr č ki matematič ar Arhimed i talijanski slikar Leonardo da Vinci

Tijekom XVI. i većeg dijela XVII. stoljeća, prije nego što se stvarno razvio tehnički rod vojske, nekoliko najvećih talijanskih, francuskih i engleskih znanstvenika obratilo je pozornost na probleme koji su se ticali tehničke strane ratovanja. Oko 1600. godine prevladavalo je shvaćanje da se služba vanjskih specijalista mora dopuniti nekom vrstom tehničke obuke samih časnika. Svi neuspjeli projekti sustavnog vojnog odgoja, kao npr. rani planovi Henrika IV.81 (slika 27) i Richelieua, predviđali su temeljnu znanstvenu obuku. 79

Riječ „inženjer“ dolazi od latinske riječi ingenium (pronalazački duh) i značila je prvobitno upravnik ili majstor ratnih strojeva i topova, a kasnije ratni građevinar. 80 Leonardo da Vinci (* 15. travnja 1452., Vinci – † 2. svibnja 1519., Amboise) bio je talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer, renesansni genij koji je utjelovio ideal svestrana čovjeka. Godine 1502. zaposlio ga je Borgia kao vojnog inženjera. U to vrijeme je dizajnirao ratne strojeve i crtao topografske zemljovide. 81 Henrik IV. (* 13. prosinca 1553., Pou – † 14. svibnja 1610., Pariz) bio je kralj Navarre od 1572. do 1610. i kralj Francuske od 1589. do 1610. godine. Prvi kralj iz dinastije Bourbon.

48


Veliki Galilei82 (slika 28) priređuje, u malo poznatom dokumentu, opsežan program matematičkih i filozofskih studija za budućeg časnika. Premda se na organiziranu vojnu izobrazbu, da i ne govorimo o tehničkoj izobrazbi, moralo čekati do XVIII. stoljeća. Gotovo svaki zaslužni časnik Vaubanova vremena imao je neko površno tehničko znanje ili je žalio što ga nema. Razvoj znanosti, koji je to ostvario, najbolje se može ilustrirati kratkim pregledom promjena u vojnom utvrđivanju i topništvu. Umijeće ili znanost u vojnom utvrđivanju pretrpjeli su veliku revoluciju u vremenu poslije talijanskih ratova Machiavellijeva doba. Francusko topništvo je, uporabljujući prvi doista učinkovit opsadni top, začuđujućom lakoćom razbi jalo srednjovjekovne utvrde talijanskih gradova s visokim zidovima. Odgovor Talijana bilo je otkriće novog utvrđenog pojasa83, koji je kao glavna ograda utvrde, poboljšan mnoštvom kasnijih modifikacija, prevladavao u Europi sve do početka XIX. stoljeća. On je ponajprije bio okarakteriziran svojom trasom, obično u obliku pravilnog poligona, s bastionima koji strše iz svakog kuta na takav način da napadač ulazi u učinkovitu unakrsnu vatru. Nakon usavršavanja koja su proveli kasniji talijanski inženjeri, ovaj pojas se sastojao od tri glavna dijela: debelog niskog bedema s grudobranom, širokog rova i vanjskog bedema84 koji se blago spuštao do razine okolnog zemljišta. Projektiranje tih utvrda postalo je umijeće koje se moglo naučiti, ali je kao uvjet postavljalo priličnu množinu matematičkog i arhitektonskog znanja. Nekoliko znanstvenika prvog reda bili su stručnjaci u tom novom polju primi jenjene znanosti. Talijanski matematičar Tartaglia85 (slika 29) i veliki nizozemski znanstvenik Simon Stevin86 (slika 30) bili su u svoje vrijeme isto toliko slavni kao inženjeri koliko su danas slavni poradi svojih doprinosa matematici i mehanici. Čak je i Galilei, u Padovi, držao predavanja o fortifikaciji.

82

Galileo Galilei (* 15. veljače 1564., Pisa – † 8. siječnja 1642., Arcetri), talijanski matematičar, fizičar i astronom. Smatra se ocem moderne astronomije. 83

Enceinte.

84

Glasije. Niccolò Fontana Tartaglia (* 1500., Brescia – † 13. prosinca 1557., Venecija) bio je talijanski matematičar, fizičar, inženjer, geometar i knjigovođa. Njegova znanstvena djela obuhvaćaju područ ja matematike, balistike, mehanike i geodezije. Prvi je otkrio da tijelo, kada ga bacimo pod nekim kutom, opisuje krivulju te da ima najveći domet ako ga bacimo pod kutom od 45º. 86 Simon Stevin (* 1548./1549., Brugge – † 1620., Den Haag) bio je nizozemsko-belgijski matematičar, fizičar i inženjer. Bavio se mnogim područ jima znanosti, teoretski i praktično. Prevodio je matematičke pojmove na nizozemski jezik. Prvi je u Europi upotrebljavao decimalni sustav. Bavio se i problematikom topništva i izgradnje fortifikacija. 85

49


Francuski kralj Franjo I., zapazivši umijeće talijanskih inženjera, uzeo je nekoliko njih u svoju službu, koristeći ih u svojim prvim naporima oko utvrđivanja sjevernih i istočnih granica protiv Karla V87 (slika 31). Taj prvi period građevinske djelatnosti trajao je za sve vrijeme vladavine Henrika II. i prekinut je tek građanskim ratovima. Kada je pod Henrikom IV. obnovljen rat, Nizozemci su počeli osporavati Talijanima primat na tom polju, a strance su mogli zamijeniti i francuski inženjeri, kao Errard de Bar-le-Duc88.

Slike 27, 28 i 29 – Francuski kralj Henrik IV., talijanski astronom Galileo Galilei i talijanski fizič ar Niccolò Fontana Tartaglia

Errard je titularni osnivač francuske škole utvrđivanja, za koju se može reći da počinje s objavljivanjem njegova djela Fortification reduite en art 89. Tijekom XVII. stoljeća pojavilo se nekoliko sposobnih inženjera, od kojih su neki bili vojnici, a drugi civilni znanstvenici velikog ugleda. Među zadnjim inženjerima mogu se navesti Gérard Désargues90 (slika 32), veliki matematičar, i Jean Richer91, astronom i fizičar.

87

Karlo V. (* 24. veljače 1500., Gent – † 21. rujna 1558., San Jeronimo de Yuste) bio je najmoćniji vladar u prvoj polovici XVI. stoljeća. Kao car Svetog Rimskog Carstva poznat je pod imenom Karlo V., a kao kralj Španjolske kao Karlo I. 88 Jean Errard de Bar-le-Duc (* 1554., Bar-le-Duc – † 19. srpnja 1610., Sedan) bio je francuski matematičar, inženjer i arhitekt vojnih utvrda, poznat kao otac francuskog umijeća utvrđivanja. 89 Izdano 1594. godine. 90 Gérard Désargues (* 21. veljače 1591., Lyon – † 1661., Lyon) bio je francuski inženjer, geometar, arhitekt i matematičar. Smatra se začetnikom projektivne geometrije. 91 Jean Richer (* 1630. – † 1696., Pariz) bio je francuski astronom i fizičar, član Francuske kraljevske akademije znanosti od 1666. godine.

50


U razvoju teorije o utvrđivanju, veliki Vaubanov prethodnik, moglo bi se reći njegov učitelj, bio je Pagan92. Pagan je bio teoretski, a ne praktični inženjer. Koliko je poznato, on nikada nije stvarno upravljao nekim važnim gradnjama. Kako u inženjerstvu, tako i u znanosti, gdje je uobražavao da je više nego diletant, što je ustvari i bio, njegovi doprinosi učinjeni su iz fotelje. Međutim, on je uspio u nekoliko važnih pogleda izvršiti reformu utvrda koje su Francuzi sagradili u kasnijim godinama XVII. stoljeća. Vaubanov čuveni „prvi sustav“ nije bio ništa drugo nego Paganov stil primijenjen s nekim manjim poboljšanjima i elastično prilagođen za različito zemljište. Paganove glavne zamisli izražene su u njegovoj raspravi Les fortifications du comte de Pagan93. One sve proizlaze iz jedne misli: kako povećati učinkovitost topa, i to kako u napadu tako i u obrani. Prema Paganu, bastioni su najvažniji dio trase i njihov položaj i oblik određuje se pomoću jednostavnih geometrijskih pravila, koja je formulirao u odnosu na vanjsku, a ne na unutrašnju stranu pojasa.

Slike 30, 31 i 32 – Nizozemsko-belgijski matematič ar Simon Stevin, kralj Karlo V. i francuski matematič ar Gérard Désargues

U razvoju topništva tijekom XVI. i XVII. stoljeća postojao je isti skladan utjecaj znanstvenog umijeća na vojne potrebe. Biringuccijevo94 djelo De la 95 pirotechnia , koje je danas priznato kao klasično djelo u povijesti kemije, bilo je dugo autoritativni priručnik za vojnu pirotehniku, izradu baruta i metalurgiju topova. Slično tomu, teoriju o vanjskoj balistici razradila su dva osnivača suvremene dinamike, Niccolò Tartaglia i Galileo Galilei. Možda nije pretjerana 92

Misli se na Blaisea Françoisa Pagana, grofa de Merveillesa (* 1604. – † 1665.), francuskog matematičara, astronoma, geometra i vojnog inženjera. Bio je tvorac mnogih francuskih fortifikacija. 93 Utvrde grofa de Pagana (1645. godina). 94 Vannoccio Biringuccio (* 1480., Siena – † 1539., Rim), talijanski inženjer, arhitekt i kemičar. 95 O pirotehnici (1540. godine).

51


tvrdnja da su temelji suvremene fizike sporedan proizvod rješavanja temeljnog balističkog problema. Tartagliu su u njegovim kritikama Aristotelove dinamike vodili pokusi, možda najraniji dinamički pokusi koji su ikada vršeni, u odnosu između tabličnog kuta i dosega zrna. Njihovi rezultati će otkriti da kut najvećeg dosega iznosi 45°. Oni su donijeli široku primjenu daljinara ili kvadranta u topništvu. Galileu trebamo zahvaliti za temeljno otkriće da u bestežinskom prostoru, gdje ne postoji čimbenik zračnog otpora, putanja zrna mora biti parabola. To otkriće je bilo moguće samo temeljem njegova tri glavna dinamička otkrića: načela inercije, zakona o slobodnom padu tijela i načela o razlaganju brzine na komponente. Na tim otkrićima Galilei je postavio temelj svoga balističkog istraživanja, na kojem je kasnije izgrađena zgrada klasične fizike. Krajem XVII. stoljeća napredak „novog učenja“ doveo je do prvih pokusa u tehničkoj vojnoj izobrazbi te znanosti donio pokroviteljstvo engleske i francuske vlade. Londonsko Kraljevsko društvo primilo je 1662. godine povelju iz ruku Karla II.96 (slika 33), dok je četiri godine poslije, na Colbertov97 (slika 34) poticaj, utemeljena francuska Kraljevska akademija znanosti98. U obje ove organizacije, koje su od svog osnutka bile posvećene „korisnom znanju“, otpočela su mnoga istraživanja od neposredne ili moguće vrijednosti za vojsku i mornaricu. Balistička ispitivanja, proučavanje fenomena udarca i odskoka, istraživanja poboljšanja baruta i značajke salitre, traganje za zadovoljavajućim sredstvom za određivanje dužine na moru, predmeti su koji su privukli pozornost članova obje akademije. Sposobni ljudi vojske i mornarice nalazili su se u obje zemlje među marljivim članovima akademije. Znanstvenici su bili, poglavito u Francuskoj, često pitani za savjet u tehničkim pitanjima koja su se odnosila na oružane snage. Znanstvenici Francuske akademije znanosti izvršili su, pod Colbertovim nadzorom, detaljno geodetsko mjerenje i pregled obala kao dio Colbertova velikog programa pomorske ekspanzije te, što je još važnije, položili temelje suvremenoj znanstvenoj kartografiji. Temeljem toga je u idućem stoljeću, dovršenjem čuvenog Cassinijeva99 (slika 35) zemljovida Francuske, jedna vojska bila prvi put opremljena točnim topografskim zemljovidom zemlje koju je bila pozvana braniti. 96

Karlo II. (* 29. svibnja 1630., London – † 6. veljače 1685., London) bio je engleski, škotski i irski kralj od 29. svibnja 1660. godine pa do smrti. 97 Misli se na Jean-Baptistea Colberta (* 29. kolovoza 1619., Reims – † 6. rujna 1683., Pariz), francuskog državnika i ekonomista. Godine 1666. utemeljio je francusku Kraljevsku akademiju znanosti, koja je opstala tridesetak godina. 98

Académie Royale des Sciences.

99

Misli se na Césara Françoisa Cassinija de Thuryja (* 17. lipnja 1714., Thury – † 4. rujna 1784., Pariz), francuskog geodeta, astronoma i geografa. Godine 1744. počeo je s izradom velikog topografskog zemljovida Francuske, koji je izdan 1746. i 1747. godine, na 18 listova u mjerilu 1:870.000.

52


Ako se upitamo kako se ovaj razvoj odrazio u vojnoj literaturi XVI. i XVII. stoljeća, odgovor je dosta jednostavan, jer je obujam prosječno veći od kakvoće. Stari vijek je još uvijek bio veliki učitelj u svemu što se odnosilo na šire poglede vojne teorije i tajne vojnog genija. Vegecije i Frontin smatrali su se neizbježnima, a najpopularnija knjiga stoljeća, de Rohanov100 Parfait Capi101 102 tain , bila je prilagođavanje Cezarova De bello gallico . Ono najvažnije što je napisano u svezi s umijećem ratovanja bez sumnje ide u dvije klase. U prvu klasu spadaju prvi radovi na polju međunarodnog prava, a u drugu prvi radovi iz vojne tehnike.

Slike 33, 34 i 35 – Britanski kralj Karlo II., francuski državnik Jean-Baptiste Colbert i francuski geograf César François Cassini de Thury

Machiavelli je bio teoretičar vijeka nesređenog ratovanja, ali njegov je utjecaj opao početkom XVII. stoljeća. Francis Bacon103 (slika 36) je možda bio njegov zadnji slavni učenik, jer teško se može naći onoliko bestidne obrane neograničenog rata kao što se može naći u nekom od njegovih eseja. Ali, u Baconovo vrijeme javila se reakcija. Ljudi kao što je Grotius104 (slika 37) ustali su protiv međunarodne anarhije i rata neograničenog uništavanja. Ovi osnivači međunarodnog prava najavili su da su u prirodnim zakonima našli odredbe za 100

Henri II. de Rohan (* 21. kolovoza 1579., Blain – † 13. travnja 1638., Königsfelden) bio je francuski vojnik i pisac. 101 Savršeni kapetan. 102 O galskom ratu. 103 Sir Francis Bacon, prvi vikont od St. Albana (* 22. siječnja 1561., London – † 9. travnja 1626., Highgate) bio je engleski filozof, jedan od osnivača moderne znanosti i moderne filozofije. Postavio je načelo eksperimenta kao najviše načelo svakog znanstvenog istraživanja, a razradio je induktivnu metodu spoznaje. 104 Misli se na Huga Grotiusa (* 10. travnja 1583., Delft – † 28. kolovoza 1645., Rostock), nizozemskog filozofa, pravnika, humanista, pisca i diplomata. Smatra se osnivačem znanosti međunarodnog prava i prvim tvorcem ideje o prirodnom pravu.

53


zakon naroda, a njihovo temeljno načelo bilo je ono koje je Talleyrand105 (slika 38) jednom prilikom u nekoliko riječi uputio Napoleonu kao opomenu. Po njegovu mišljenju, narodi trebaju činiti jedni drugima u miru najveće dobro, a u ratu najmanje moguće zlo.

Slike 36, 37 i 38 – Engleski filozof Sir Francis Bacon, prvi vikont od St. Albana, nizozemski filozof Hugo Grotius i francuski politi č ar Charles-Maurice de Talleyrand-Périgord

Lako je podcijeniti utjecaj plemenitih teorija na stvarne činjenice ratovanja i citirati Sorelovu106 (slika 39) crnu sliku međunarodnog morala i ponašanja u razdoblju Starog režima. Zapravo, aksiomi međunarodnog prava vršili su neosporan utjecaj na način i vrstu ratovanja potkraj XVII. stoljeća. Ako oni nisu okončali političku nemoralnost, barem su ogradili ratovanje mnoštvom manjih propisa i zabrana, koji su pridonijeli da je ratovanje u XVIII. stoljeću postalo relativno čovječan i dobro sređen pothvat. Ova pravila su bila poznata protivničkim zapovjednicima i oni su ih se općenito pridržavali. Takvi su npr. bili naputci koji su se odnosili na postupak sa zarobljenicima i na njihovu zam jenu, osudu izvjesnih sredstava uništavanja, kao uporaba otrova, naputci za postupak s civilnim osobama i za ugovaranje pregovora, primirja ili sigurnog prolaza, pravila koja su se odnosila na pljačkanje ili na skupljanje ratnog plijena na okupiranom područ ju te na način okončavanja opsada. Težnja je bila da se u doba rata zaštite privatne osobe i privatna prava te tako ublaže ratna zla. 105

Misli se na Charles-Mauricea de Talleyrand-Périgorda (* 2. veljače 1754., Pariz – † 17. svibnja 1838.), francuskog biskupa, političara i diplomata. Služio je Luja XVI., bio u službi vlasti u vrijeme Francuske revolucije, pa Napoleona i Luja XVII. Vrlo cijenjen i smatran jednim od najsvestranijih i najutjecajnijih diplomata u europskoj povijesti. 106 Albert Sorel (* 13. kolovoza 1842., Honfleur – † 29. lipnja 1906., Pariz) bio je francuski pisac i povjesničar. Od 1894. godine član Francuske akademije i Akademije znanosti, morala i politike.

54


U drugoj skupini, skupini knjiga iz vojne tehnike, nijedno djelo nije imalo veći utjecaj niti je uživalo veći ugled od djela Sebastiena le Prestrea de Vaubana, velikog vojnog inženjera iz doba vladavine Luja XIV. Njegov autoritet u XVIII. stoljeću bio je golem, a nije oslabio niti poslije Napoleonova vremena107. Ipak, ono što je Vauban ostavio u naslijeđe XVIII. stoljeću bilo je šturo i jako specijalizirano, budući da se gotovo isključivo sastojalo od rasprava o opsadnim snagama, djela o obrani i kratkog djela o minama. On nije ništa ob javio o vojnoj arhitekturi i nije ništa sustavno pridonio strategiji ili umijeću ratovanja uopće. Ipak se njegov utjecaj u svim ovim područ jima ne može poreći. Taj se utjecaj iskazao i posredno, uspomenom na njegov primjer, kao i u izjavama i djelima nekolicine njegovih učenika. Ali, ovim procesom mnogi njegovi doprinosi i zamisli pogrešno su shvaćeni i izopačeni, a mnogo toga što je on uradio izgubljeno je iz vida za dugo vrijeme. Zahvaljujući radu znanstvenika XIX. i XX. stoljeća, koji su bili u stanju objaviti velik dio Vaubanovih pisama i rukopisa te pregledati i analizirati ostatak njegove pisane ostavštine, jasnije se shvatio Vaubanov tijek života i njegovih zamisli nego što je to bilo moguće njegovim obožavateljima u XVIII. stoljeću. U svjetlu suvremenih proučavanja, njegov ugled je prije porastao nego što se smanjio. Saznanja o Vaubanu su se razbistrila i dokumentirala gotovo u potpunosti. Ona su poboljšana u mnogim važnim točkama i nisu zastarjela. Legenda o Vaubanu zahtijeva određena objašnjenja. Zašto je običan inženjer, koji je, istina, bio vješt i predan poslu, tako brzo uzdignut do narodnog idola? Zašto su njegove specifične publikacije o opsadnim snagama i obrani utvrda bile dostatne da se on uvrsti među najutjecajnije vojne pisce? Odgovor ne treba tražiti daleko. Ova Vaubanova djela bila su autoritativni tekst svega onoga što je u XVIII. stoljeću činilo važniji, premda ne i najvažniji pogled na vođenje rata. U kasnijim godinama XVII. stoljeća i tijekom XVIII. stoljeća, ratovanje nam često izgleda samo kao beskrajan niz opsada. One gotovo uvijek čine glavnu operaciju vojske. Ako zauzimanje neprijateljske utvrde nije bilo glavni cilj, kao što je to često bio slučaj, opsada je bila neophodna predigra invazije neprijateljskog teritorija. Opsade su bile češće nego bitke, a započinjale su isto tako lako kao što su lako izbjegavane bitke. Kada bi do njih došlo, bitke su obično bile diktirane potrebom izvršenja ili sprečavanja oslobađanja utvrde. Strategijska mašta svih, osim nekolicine izuzetnih zapov jednika, bila je uokvirena prihvaćenim pravilima o opsadnom ratu. U vijeku koji je bezuvjetno prihvatio doktrinu strategijskog prioriteta opsade, Vaubanove rasprave smatrane su prijeko potrebnima i njegovo je ime nužno postalo ime u koje se čovjek mogao zakleti. 107

Jedan pisac XVIII. stoljeća u svom djelu o odgoju plemstva predlaže pet najvažnijih autora koje student treba proučavati. Među njima je i Vauban.

55


Ipak, samo dio aureole i ugleda koji je okruživao Vaubanovo ime potjecao je iz njegovih djela vezanih za tehniku. On je stekao veliki autoritet zbog svog osobnog karaktera, svoje duge karijere svjesnog sluge države, svojih mnogobrojnih doprinosa vojnom napretku izvan svoje izabrane specijalnosti te zbog svoje liberalne i humanističke zainteresiranosti za opće blagostanje. Vauban je još od početka, kao javni radnik, izazvao najveće obožavanje. Svojim skromnim podrijetlom, svojom marljivošću i poštenjem te osobnom hrabrošću i odanošću državi, on je bio utjelovljenje službenika Rimske Republike. Fontenelle ga u svojoj čuvenoj pohvali zaista opisuje kao „Rimljanina kojega je vijek Luja XIV., izgleda, ukrao iz najsretnijih dana Republike“. Prema Voltaireu108 (slika 40), on je bio „najfiniji od građana“. Saint-Simon109 (slika 41), koji nije bio zadovoljan titulom Rimljanina, primijenio je na njega, prvi put u njezinu suvremenom značenju, riječ patriot. U Vaubanu, poštovanom javnom službeniku, organizacijskom geniju, prosvijećenom reformatoru, izgledalo je da su utjelovljene sve crte koje su, naporima bezbrojnih manje važnih osoba, pridoni jele stvaranju nove narodne države. Vaubanovo tehničko znanje, njegovo umijeće u primijenjenoj matematici, njegova ljubav prema točnosti i redu te njegovo članstvo u Akademiji znanosti još jače simboliziraju novo značenje znanosti za napredak države. Kartezijanski razum110, uloga primijenjene znanosti u društvu, kako u ratu tako i u miru, geometrijski duh111 stoljeća, značajke su koje se ogledaju u veličanstvenim utvrdama što ih je sam projektirao.

Slike 39, 40 i 41 – Francuski pisac Albert Sorel, francuski filozof François Marie Arouet poznatiji kao Voltaire i francuski pisac Louis de Rouvroy, vojvoda de Saint-Simon 108

Misli se na Françoisa Marie Aroueta poznatijeg kao Voltaire (* 21. studenoga 1694., Pariz – † 30. svibnja 1778., Pariz), francuskog književnika, filozofa i povjesničara. Na dvorovima i među pukom slovio je kao prvi pjesnik Francuske. 109 Misli se na Louisa de Rouvroya, vojvodu de Saint-Simona (* 16. siječnja 1675., Versailles – † 2. ožujka 1755., Pariz), francuskog generala, diplomata, političara i pisca memoara. Njegovi memoari jesu glavni izvor za istraživanje povijesti njegova doba. 110 Od Cartesiusa, latinskog imena francuskog matematičara, fizičara i filozofa Descartesa. 111

Esprit géométrique.

56


Vaubanova karijera bila je previše duga i vrlo aktivna da bi se mogla izložiti u kratkom pregledu u raspravi ovakve vrste. Jedva da je još neki od ministara ili ratnika Luja XIV. imao tako dugu i aktivnu karijeru. Vauban je stupio u kraljevsku službu pod Mazarinom112 (slika 43) u svojoj dvadesetoj godini i ostao aktivno u službi sve do nekoliko mjeseci pred smrt, u sedamdeset i trećoj godini života. Za vrijeme tih pedesetak godina neprekidnog rada, on je rukovodio s pedesetak opsada i projektirao više od stotinu utvrda i lučkih postrojenja (slika 42).

Slika 42 – Pregled izgrađ enih (plava boja) i rekonstruiranih (crvena boja) Vaubanovih utvrda

Vauban se rodio u Saint-Légeru 1633. godine i u obližnjem Semur-en-Auxoisu dobio nepotpuno školsko obrazovanje, osnovno znanje povijesti, ma112

Misli se na Julesa Mazarina, rođenog kao Giulio Raimondo Mazzarino (* 14. srpnja 1602., Pescina – † 9. ožujka 1661., Vincennes), istaknutog francuskog diplomata i državnika, koji je podrijetlom bio talijanski političar. Bio je predsjednik francuske vlade od 1642. do 1661. godine. Naslijedio je svoga mentora kardinala Richelieua. Postavio je temelje francuskoj nadmoći u Europi, koja je do punog izražaja došla tijekom vladavine Luja XIV.

57


tematike i crtanja, a 1651. godine, u sedamnaestoj godini, stupio je kao kadet u vojsku Condéa113 (slika 44) koji se tada bio pobunio protiv kralja. Obuhvaćen pomilovanjem, 1653. godine stupio je u kraljevsku službu, u kojoj je primjerno služio pod Clervilleom114, čovjekom osrednjeg talenta, koji se smatrao vodećim vojnim inženjerom Francuske. Dvije godine poslije stekao je zvanje redovitog kraljevskog inženjera115, a nedugo poslije toga postavljen je na dužnost zapovjednika pješačke satnije u pukovniji maršala de la Fertéa. U razdoblju od prekida neprijateljstava sa Španjolskom 1659. godine do prvog osvajačkog rata Luja XIV. godine 1667. Vauban je bio u velikom poslu popravljajući i poboljšavajući utvrde kraljevine po Clervilleovim uputama. Luj XIV. je napao Nizozemsku 1667. godine. U tom kratkom Devolucijskom ratu116 Vauban se toliko istaknuo kao majstor opsadnih snaga i ostalih grana ovog posla da je Louvois117 zapazio njegovu veliku nadmoć nad Clervilleom i postavio ga, kao općeg komesara118, za stvarnog ravnatelja svih inženjerijskih radova u svome ministarstvu. Stečevine Devolucijskog rata bacile su Vaubana u veliki program izgradnje. Osvojeni su važni gradovi u pokrajinama Hainautu i Flandriji, i to Bergues, Firnes, Tournai i Lille. Ovi i mnogi drugi važni položaji bili su utvrđeni po takozvanom Vaubanovu „prvom sustavu“, koji će biti spomenut kasnije. To je, dakle, trebao biti neprekidan ritam Vaubanova života u službi Luja XIV.: stalno nadgledavanje, popravljanja i novogradnje u vremenu mira, a za vrijeme rata obnavljanje opsada i daljnja osvajanja, zatim još intenzivnija izgradnja tijekom sljedećeg intervala mira. Obavljajući ove dužnosti, Vauban je stalno bio u pokretu, sve do svoje smrti, putujući na konju ili, kasnije, u čuvenoj nosiljci koju su nosili konji s jednog na drugi kraj Francuske. Izgleda da je imao vrlo malo slobodnog vremena. Malo je vremena posvećivao svojoj supruzi i dobru koje je stekao 1675. godine, a dvor je uporno izbjegavao, skraćujući što je moguće više svoje boravke u Parizu. Najveći broj dana i noći proveo je u gostionicama pograničnih sela i u izvršavanju svojih bezbrojnih zadaća, daleko od središta kulture i uzbuđenja. Slobodne trenutke koje je mogao ugrabiti tijekom svoga inženjerskog rada posvećivao je službenoj prepisci ili pisanju. Bio 113

Misli se na Louisa II. de Bourbona, princa od Condéa (* 8. rujna 1621., Pariz – † 11. prosinca 1686., Fontainebleau), francuskog generala i najpoznatijeg predstavnika obitelji Condé, koja je bila grana dinastije Bourbon. 114 Misli se na Louisa Nicolasa de Clervillea (* 1610. – † 1677.), francuskog generala, vojnog inženjera i arhitekta. 115

Ingenieur ordinaire du roi. Luj XIV. otpočeo je ovaj osvajački rat pozivajući se na su u Nizozemskoj umrlog oca odmah nasljeđivala njegova djeca. 116 117

Tada ministar rata.

118

58

Commisaire général.

devolucijsko pravo po kojem


je u stalnoj vezi s Louvoisom, kojega je zasipao pismima i izvješćima, napisanim oštrim i nebiranim riječima. Kao da to nije bilo dovoljno, Vauban se zainteresirao za mnoge civilne i vojne probleme, koji su samo posredno imali veze s njegovom vlastitom specijalnošću. Neki od tih problema razmatrani su u njegovoj prepisci, dok je o drugim problemima raspravljao u dugim studijama koje čine dvanaest svezaka rukopisa njegovih Dokolica.119 U tim studijama raspravlja se o najrazličitijim problemima. Neki od njih su tehničke prirode, neki nisu. Ali, sudeći gotovo po svima, Vauban je točno onakav kakvim ga je opisao Voltaire, „čovjek uvijek zauzet predmetima od kojih su neki korisni, neki slabo izvedivi, a svi zajedno nastrani“. Osim razmatranja vojnih i pomorskih problema ili izvješća o unutrašnjim vodenim putovima i me đuoceanskom kanalu Languedoc, on piše o potrebi programa za pošumljavanje, mogućim načinima poboljšanja stanja francuskih kolonija u Americi, negativnim posljedicama opozivanja Nantskog edikta120, o koristima uspostavljanja aristokracije zasluga, otvorene svim klasama, umjesto besmislenog i arhaičnog plemstva temeljem rođenja i privilegija. Njegovo djelo Dokolice otkriva svoje podrijetlo i odriče se svog imena. Ono je pisano u čudno doba, na neobičnim mjestima i potječe iz raznih godina. Dokolice su često nešto malo više od običnih bilješki i zapažanja prikupljenih na Vaubanovim putovanjima uzduž i poprijeko po Francuskoj. Međutim, to su ponekad opsežne rasprave. Ono što ovim zapisima daje izvjesnu cjelinu jest humanistički interes koji izbija iz svih njih i znanstveni duh koji otkrivaju. Vaubanovi spisi i karijera ilustriraju tezu koja je ranije izložena u ovom tekstu, da je znanstveni racionalizam bio u XVII. stoljeću izvor svih reformi. Vaubanovi prijedlozi su se zasnivali na iskustvu i promatranju iz prve ruke. Njegova neprekidna putovanja u svezi s obavljanjem profesionalnih dužnosti pružila su mu prigodu da se upozna sa svojom zemljom i njenim potrebama. Široka radoznalost i neumorni duh gonili su ga da s ustrajnošću, poznatom samo istinskim skupljačima, skupi činjenice o ekonomskim i socijalnim uvjetima u pokrajinama u kojima je radio. Njegova sklonost k znanosti tjerala ga je da svojim zapažanjima, gdje god je to bilo moguće, dade kvantitativni oblik. Ova razmatranja nam pomažu da odgovorimo na pitanje da li Vauban, u biti, zaslužuje naziv znanstvenika ili je on samo vojnik i graditelj s površnim znanjem matematike i mehanike? Je li mu članstvo u Akademiji znanosti priznato 1699. godine samo da bi se ukazala čast javnom službeniku i je li Fontenelle samo zbog toga bio obvezan posvetiti mu jednu od svojih besmrtnih pohvala? 119 120

Oisivetés.

Nantski edikt je povelja kojom je francuski kralj Henrik IV. (1598. godine) u Nantesu odobrio hugenotima slobodno ispovijedanje vjere i politička prava. Njegovo opozivanje 1685. godine nanijelo je zemlji veliku političku i ekonomsku štetu.

59


Vaubanovi radovi su vezani za polje primijenjene znanosti i temelje primijenjene matematike. On nije bio istaknuti matematičar i fizičar kao kasniji francuski vojni inženjer Lazare Carnot121 (slika 45). On nije dao teorijske doprinose mehaničkom inženjerstvu kao Carnotov suvremenik Coulomb122 (slika 46), niti je izumio parna kola kao Cugnot123. Osim projektiranja utvrda, što je područ je čiste znanosti, njegov jedini doprinos inženjerstvu bila je empirijska studija pravilnih razmjera potpornih zidova. Vaubanovo glavno pravo na znanstvenu izvornost zasniva se na tome što je on zahtijevao da se kvantitativna metoda proširi i na polje na koje se, osim njegovih engleskih suvremenika, nitko nije usudio proširiti.

Slike 43, 44 i 45 – Francuski diplomat Jules Mazarin, francuski general Louis II. de Bourbon, princ od Condéa i francuski politič ar Lazare-Nicolas-Marguerite Carnot

On je doista jedan od osnivača sustavne meteorologije i tu čast dijeli s Robertom Hookeom124 (slika 47). Jedan je od pionira na polju statistike, na kojem su mu takmaci samo John Graunt125 (slika 48) i William Petty126 (slika 121

Lazare-Nicolas-Marguerite Carnot (* 13. svibnja 1753., Nolay – † 2. kolovoza 1823., Magdeburg) bio je francuski političar, inženjer, fizičar i matematičar. 122 Misli se na Charlesa Augustina de Coulomba (* 14. lipnja 1736., Angoulème – † 23. kolovoza 1806., Pariz), francuskog fizičara i vojnog inženjera. Njegovo ime je zauvijek urezano u povijest mehanike i elektriciteta magnetizma. SI jedinica za električni naboj, kulon (C) i Kulonov zakon nazvani su tim imenom njemu u čast. 123 Misli se na Nicolasa Josepha Cugnota (* 25. rujna 1725., Void – 2. listopada 1804., Bruxelles), francuskog topničkog časnika i izumitelja. Izumio je prvo mehaničko samovozno vozilo – automobil. Potaknut od ministarstva rata, razvio je transportno sredstvo za topništvo, koje je išlo na parni pogon maksimalnom brzinom od 4,5 km/h. 124 Robert Hooke (* 18. srpnja 1635., Freshwater – † 3. ožujka 1703., London) bio je britanski fizičar, matematičar i izumitelj. Usavršio je barometar, teleskop i mikroskop te prvi otkrio staničnu strukturu biljaka. Dokazao je okretanje Zemlje i gravitaciju nebeskih tijela, a autor je zakona o istezanju elastičnih tijela, koji je po njemu nazvan Hookeov zakon. 125 John Graunt (* 24. travnja 1620., London – 18. travnja 1674., London) bio je britanski trgovac. Razvio je statističke metode kojima je udario temelje modernoj demografiji.

60


53). Njegova statistička navika je očigledna u mnogim njegovim vojnim i inženjerskim izvješćima. Mnogi od njih su puni prividno sporednih podrobnosti o bogatstvu, stanovništvu i prirodnim resursima raznih pokrajina Francuske. Od svojih podređenih Vauban je zahtijevao istu vrstu neumornog rada. U pismu upućenom maršalu Colignyju, koji je neko vrijeme bio ravnatelj utvrda na sjeverozapadnoj granici, od Dunkerquea do Iprusa, izrazio je negodovanje zbog nepotpunih obavještajnih podataka koje je primio u izvješćima o toj pokrajini. Zahtijevao je od Colignyja pribavljanje zemljovida, detaljno opisivanje vodenih putova, podatke o zalihama drvene građe s nadnevkom sječe te opskrbu detaljnim statističkim podacima o stanovništvu, podijeljenom prema dobi, spolu, zanimanju i vojnom činu. Osim toga, Caligny mu je trebao dati sve podatke o ekonomskom životu pokrajine koje je mogao prikupiti. Podacima te vrste, neumorno prikupljanima, sporednim proizvodom svoga rada kao vojnog inženjera, Vauban je težio unijeti u građanske poslove isti duh kritičke ocjene i istu ljubav za logiku, red i učinkovitost, koje je primjenjivao u vojnim pitanjima.

Slike 46, 47 i 48 – Francuski fizič ar i vojni inženjer Charles-Augustin de Coulomb, britanski fizič ar Robert Hooke i britanski statistič ar John Graunt

Vauban je bio jedan od najustrajnijih vojnih reformatora svoga doba. Njegova pisma i njegovo djelo Dokolice puni su različitih prijedloga. Nema puno pitanja iz vojnog života ili gorućih problema vojne organizacije i vojne tehnike u koja se Vauban nije umiješao s plodonosnim prijedlozima ili projektima za korjenitu reorganizaciju. On se tijekom cijelog svog života, premda s malo uspjeha, borio da se njegovi inženjerci uvrste u redovan rod vojske i to sa svojim časnicima, trupama i odorom. Međutim, njegova preporuka urodila je plodom tek idućeg stoljeća, kao što se to dogodilo i s njegovim naporima u 126

Sir William Petty (* 27. svibnja 1623., Romsey – 16. prosinca 1687., London) bio je britanski ekonomist, znanstvenik i filozof. Jedan je od utemeljitelja ekonomske statistike i izumitelj metode političke aritmetike. Bavio se fiskalnom i monetarnom teorijom.

61


pitanju znanstvenog odgoja tehničkog osoblja. On je oduševljeno hvalio prve topničke škole koje su utemeljene potkraj vladavine Luja XIV. i, premda nije uspio stvoriti slične škole za inženjerce, uspostavio je sustav redovitih ispita da bi se provjerila sprema kandidata za kraljevsko imenovanje te poduzeo korake da svi budu prikladno pripremljeni od specijalnih instruktora. Poboljšanje topničkog naoružanja bilo je pitanje u kojem je, kao stručnjak za opsadna sredstva, bio vrlo zainteresiran. Njegova proučavanja i pronalaženja na tom polju bila su mnogobrojna. Čak je vršio i pokuse sa saonicama za prijevoz teških topova. Otkrio je da brončani topovi, koji su tada korišteni, nisu dobri i pokušavao je uvjeriti kopnene snage da se u uporabi željeznih topova ugledaju na mornaricu. Pravio je mnogobrojne, ali nezadovoljavajuće pokuse s novim merzerom za bacanje kamenja. I, konačno, otkrio je rikošetnu vatru, koja je prvi put primijenjena kod opsade Filipsburga, gdje je barutno punjenje bilo znatno smanjeno, tako da je zrno moglo odskočiti poslije udara o površinu mete, predstavljajući opasnost za svakog čovjeka ili sredstvo u blizini. Vauban je u svojoj prepisci i u Dokolicama preporučio mnogobrojne temeljne reforme za pješaštvo i za vojsku u cjelini. Bio je jedan od neumornih branitelja kremenjače za pješaštvo i pronalazač prve učinkovite bajunete. Već 1669. godine Vauban je pisao Louvoisu, energično navaljujući da se kremenjača uzme u opću uporabu te ukine uporaba koplja. Ubrzo nakon toga predlagao je da se koplje zamijeni bajunetom, koja je tako nataknuta na cijev da omogućava gađanje iz puške i kad je bajuneta uperena. Interesirao se za stanje i blagostanje ljudi i stanje njihove opreme. Težio je poboljšanju načina novačenja i plaćanja vojnika. Njemu treba djelomično zahvaliti i za ograničenje prakse smještanja vojnika kod civilnog stanovništva, koje je poslije Ahenskog mira127 dopunjeno podizanjem vojarni. Te vojarne, od kojih je mnoge projektirao i sagradio sam Vauban, korištene su poglavito u pograničnim područ jima i tek osvojenim teritorijima. Vauban nije sustavno proučavao pomorsku infrastrukturu i ono što je znao izgleda da je naučio od Clervillea, koji je bio vješt u toj vrsti rada. Svoj prvi rad Vauban je objavio u Toulonu, gdje je poboljšao lučko postrojenje, ali njegovo remek-djelo bila je luka Dunkerque. Izradio je zanimljivu studiju o pomorskoj ulozi galija128 u kojoj je predvidio proširenje njihove uporabe od sredozemne do atlantske obale, gdje bi mogle poslužiti kao patrolni brodovi, 127

Ahenski mir je mirovni sporazum potpisan 18. listopada 1748. godine u Aachenu. Potpisan je između Pruske, Bavarske, Saksonske i Francuske, s jedne strane, te Austrije, Ujedinjenog Kraljevstva, Nizozemske, Sardinije i Rusije, s druge strane. Sporazumom je završio Rat za austrijsku baštinu. 128 Galija (fr. galère) je bila stari ratni ili trgovački brod na jedra, a imala je između 25 i 30 klupa s tri do pet mjesta za vesla če, obično robove ili kažnjenike.

62


kao zastor težih brodova u blizini obale ili za brze desante uznemiravanja na otoč ju Orkney, ili čak na engleskoj obali. S tom studijom tijesno je povezana i njegova obrana krstaričkog rata129, koji je smatrao jedinom izvedivom strategi jom poslije sloma francuske pomorske snage, koju je Colbert tako neumorno izgrađivao. Vauban je najznačajniji doprinos umijeću ratovanja, kao što se to moglo i očekivati, dao u svojoj specijalnosti, u opsadi utvrda i znanosti o utvrđivanju. Ono što je značajno za Vaubanov prezir prema nepotrebnom prolijevanju krvi, kao i za novi duh ublažavanja ratovanja koji je počeo prevladavati u njegovo doba, bilo je to što su njegove inovacije u sredstvima za vršenje opsada težile postavljanju pravila za osvajanje utvrda, ali s tim da ponajprije smanje gubitke opsadnih trupa. Prije nego što je usavršio sustav paralela, koji on vjerojatno nije otkrio, napadi na dobro branjene stalne utvrde mogli su se vršiti samo po cijenu znatnih gubitaka u napadača. Rovovi i košare sa zemljom korišteni su nesustavno, i pješaštvo je često usmjeravano na točku za koju se smatralo da je slaba, tako da je bilo izloženo najsnažnijoj vatri. Vaubanov sustav napada (slika 49), koji je samo s malim izmjenama korišten tijekom XVIII. stoljeća, bio je vrlo složen i spor postupak. Napadači bi svoje trupe i vojnu opremu prikupili na točki izvan dosega braniteljeve vatre i vješto bi ih prikrili pogodnim prirodnim ili umjetnim zaklonom. Na toj točki saperi bi počeli kopanje rova, koji bi se sporo približavao utvrdi. Budući da bi se taj rov produžio do određene udaljenosti, iskopao bi se drugi duboki rov, vodoravan s pravcem budućeg napada, uspravan na pravac približavanja. Ova, tzv. „prva paralela“, napunjena ljudima i vojnom opremom, činila je tzv. plasdarm130. Iz nje se nastavljao rov približavanja u cik-cak liniji prema utvrdi. Kada bi rov prešao željenu udaljenost, izgrađena je druga paralela i rov bi opet bio nastavljen, sve dok ne bi, na maloj udaljenosti od početka glasije131, bila iskopana treća i obično zadnja paralela. Rov je produživan još dalje unaprijed, pri čemu bi saperi prilagođavali svoje napredovanje, tako da su stizali do početka glasije baš kada bi trupe zaposjele treću paralelu. Opasna zadaća nastupanja uz glasiju, koja je bila izložena neprijateljskoj kosoj vatri s prikrivenog puta, izvršavana je pomoću privremenih građevina, tzv. kavalira rova132, visokih utvrda s grudobranima s kojih su napadači mogli gađati branitelje na prikrivenom putu. Ova vanjska crta obrane mogla se očistiti „vještinom“133, tj. 129

Guerre de course. Place d’ armes – mjesto za razvrstavanje trupa. 131 Glasija (franc. glacis) – fortifikacija kod stalnih utvrda, zemljani nasip s ili skrivenog puta koji se blago spušta prema strani s koje se očekuje napad. 132 Cavaliers de tranchées. 133 Par industrie. 130

one strane rova

63


stavljanjem branitelja pod topničku rikošetnu vatru ili upućivanjem grenadira134 da zauzmu položaj na juriš pod zaštitom vatre s kavalira. Čim bi bio zauzet neprijateljski prikriveni put, postavljane su opsadne zaštitne grede i nastojali bi se probiti glavni obrambeni položaji. Bitna odlika Vaubanova sustava izvršenja opsada bila je uporaba privremenih utvrda, rovova i zemljanih radova poradi zaštite trupa u nastupanju. Njegove paralele su prvi put isprobane kod opsade Maastrichta, 1673. godine, a kavaliri rova kod opsade Luxembourga, 1684. godine. Usavršeni sustav je opširno opisan u njegovim Raspravama o opsadama135, koje je napisao 1705. godine za burgundskog vojvodu.

Slika 49 – Vaubanov sustav napada na utvrde, na ravni č arskom zemljištu, pomoću paralela

Vaubanovo djelo na polju stalnih fortifikacija bilo je izloženo mnogim sporovima. Prvo, pokazuje li stil njegovih utvrda veliku izvornost, drugo, je li se kod njihovih postavljanja Vauban rukovodio nekim majstorskim planom za obranu Francuske. Do prije kratkog vremena čak i Vaubanovi najvatreniji obožavatelji su se slagali da je on kao vojni fortifikator pokazao malo izvornosti i da gotovo ništa nije dodao planu utvrda koji je naslijedio od Pagana. Lazare Carnot se divio Vaubanu na način svojstven drugim inženjerima XVIII. stoljeća, 134

Vojnici namijenjeni za bacanje granata, koji su, osim granata, nosili i sjekire kojima su se služili prilikom napada na utvrde. 135

64

Traités des sièges.


premda je mogao naći malo znakova izvornosti. „Vaubanova fortifikacija je samo nastavak poznatih radova prije njegova vremena, iako oku dobrog promatrača pruža izvanredne rezultate, sjajne kombinacije i remek-djelo.“ Allent136 ga podržava: „Bolji presjek, jednostavniji oblik, vanjski objekti koji su krupniji i bolje smješteni, to su jedine modifikacije što ih je on unio u sustav koji se tada primjenjivao.“ Ovo mišljenje je ostalo na snazi do najnovijeg doba. Najnovija ozbiljna studija pukovnika Carnota izmijenila je u Vaubanovu korist ovo nepovoljno mišljenje. Carnot je značajno izmijenio metode Vaubanovih utvrđivanja. Dok su raniji pisci imali običaj pozivati se na Vaubanova tri sustava, Carnot ističe da Vauban, strogo uzevši, i nije imao oštro određene sustave, već je imao razdoblja u kojima je davao prednost izrazito različitim planovima modifikacija ranije razmotrene trase bastiona. Imajući na umu ovo ograničenje, ugodno je zadržati staru klasifikaciju. Vaubanov prvi sustav, sukladno kojem je gradio većinu svojih utvrda, sastojao se u primjeni Paganove trase gotovo bez promjene. Oblici trase ovih utvrda bili su, gdje god je to moguće, pravilni poligoni: osmerokutni, četverokutni, pa čak i trokutni, kao u La Kenoxu (slika 50). Bastioni su još uvijek bili ključ obrambenog sustava, premda je postojala težnja da se oni grade manji od bastiona Vaubanovih prethodnika.

đ ivanja, Slika 50 – Nacrt utvrde Vaubanova prvog sustava utvr đ ivanja, utvrda La Kenox 136

Misli se na Pierrea Alexandrea Josepha Allenta (* 9. kolovoza 1772., Saint-Omer – † 5. srpnja 1837., Pariz), francuskog generala.

65


Osim poboljšanja u pojedinostima i veće uporabe izdvojenih vanjskih obrambenih objekata, malo se promijenilo od Paganovih dana. Budu Budući da je ve ćina Vaubanovih utvrda sagrađena prema ovom konzervativnom planu i budući da je to uzeto kao značajka Vaubanova djela, ne treba se čuditi što su kasniji kritičari tu našli malo ili nimalo izvornosti. Izvornost je, prema Carnotu, očiglednija u ona druga dva stila, koji su imali malo utjecaja na Vaubanove sljedbenike i koji su primijenjeni samo u nekoliko njegovih radova. Drugi sustav (slika 51), primijenjen prvi put kod Belforta, razvijen je iz ranije korištenog prvog sustava. Poligonalna trasa je zadržana, ali kurtine137 (dijelovi trase između dva bastiona) su produžene, a bastioni zamijenjeni kulama na uglovima, koje su bile zaštićene tzv. izdvojenim bastionima, sagrađenima u rovu.

đivanja, ivanja, Slika 51 – Nacrt utvrde Vaubanova drugog sustava utvr đ utvrda Dünkirchen

Treći sustav je

modifikacija drugoga. On je primijenjen samo na jednoj utvrdi, velikom Vaubanovu remek-djelu u Neuf Brisachu (slika 52). U toj trasi izmijenjen je oblik kurtina s ciljem omogućavanja jače uporabe topova u obrani, a kule, izdvojeni bastioni, povećani su.

137

Zavjesa.

66


đivanja, ivanja, Slika 52 – Nacrt utvrde Vaubanova trećeg sustava utvr đ utvrda Neuf Brisach

Posebnu pozornost zaslužuje drugi sustav. Tu je Vauban, premda to njegovi suvremenici nisu mogli vidjeti, donio važno, čak revolucionarno poboljšanje. Oslobodio se oslanjanja na glavni pojas i poduzeo prve korake za obranu po dubini. Postigao je novu elastičnost prilagođavajući svoj projekt prema zemljištu, ne dovodeći u opasnost glavnu obrambenu crtu. U svim ranijim slučajevima, prilagođavanje se vršilo isticanjem objekata k vrhovima ili kutovima trase, koji su bili samo vidni dodaci temeljnom pojasu. Kada bi oni bili zauzeti, glavna crta je bila neposredno ugrožena. Drugi sustav su odbacili Cormontaigne138 i poslije stožer škole u Mézièresu, čiji su koncepti prevladavali u XVIII. stoljeću i čije su sheme utvrđivanja bile zasnovane na Vaubanovu prvom sustavu. Njima je drugi sustav izgledao samo kao sirovo vraćanje srednjovjekovnim metodama. Tek poslije, u XVIII. stoljeću, nalazimo primjenu Vaubanova drugog sustava. Montalembertov139 (slika 54) preokret, koji su Nijemci prihvatili mnogo prije Francuza, sastojao se, uglavnom, u tomu što su male izdvojene utvrde smještene na mjesto stršećih vanjskih objekata koji su bili dio glavnog pojasa. Montalembertova velika revolucija i kasnije preporuke za utvrđivanje po dubini bile su obuhvaćene Vaubanovim drugim sustavom, iako se može sumnjati da je Montalembert bio nadahnut njime. 138

Misli se na Louisa de Cormontaignea (* 1696., Strasbourg – † 1752., Metz), francuskog vojnog inženjera. Bio je Vaubanov pristalica, a s njim je projektirao utvrdu u Metzu. 139 Misli se na Marca Renéa, markiza de Montalemberta Montale mberta (* 16. srpnja 1714., 17 14., Angoulème – 26. ožujka 1800., Pariz), francuskog vojnog inženjera i pisca, poznatog po djelima o fortifikaciji.

67


Nerazumijevanje u pogledu Vaubanovih ideja, koje je postojalo dugo vremena, nastalo je zato što Vauban nikada nije napisao studiju o umijeću stalnog utvrđivanja, niti ju je sustavno objasnio, kao što je to učinio u slučaju svojih teorija o umijeću napada i obrane. Sve knjige koje su izdane za njegova života i poslije, a davale su pregled njegovih tajni, bile su najoskudnija oponašanja za 140 daljnji razvoj. Samo veliko Belidorovo djelo, u kojem se ne obrađuju temelji projekta ni problemi vojnog rasporeda, ve ć samo problemi izgradnje i administrativne potankosti, bilo je neposredno nadahnuto Vaubanom. Međutim, postoje dvije rasprave u rukopisu koje se bave temeljnim načelima fortifikacije i koje 141 su također neposredno nadahnute Vaubanom. Jednu je napisao Sauveur , matematičar kojeg je Vauban izabrao radi poučavanja i ispitivanja inženjerskih kandidata, a drugu je napisao njegov nje gov tajnik Thomassin. To su, osim samih utvrda, najbolji izvori za prou čavanje Vaubanovih op ćih načela o utvrđivanju. Može se govoriti samo o općim načelima, a ne o dogmatskom sustavu, a ova načela su podjednako prikazana primjerima sva tri Vaubanova stila. Njih ima prilično malo i ona su sasvim op ća. Prije svega, svaki dio utvrde mora biti pod jednako jednak o sigura s iguran, n, pri čemu je sigurnost osigurana jakom konstrukcijom istaknutih to čaka (bastiona) i odgovarajućom zaštitom kurtina. Ti uvjeti se mogu osigurati ako: 142

1. nema dijela pojasa koji nije flankiran s jakih točaka; 2. ako su jake točke što je moguće veće; 3. ako su jake točke međusobno udaljene za duljinu dosega mušketa ili manje. Ove jake točke moraju biti projektirane tako da se dijelovi, koje one flankiraju, suprotstavljaju što je moguće neposrednije dijelovima koje zaštićuju, i obrnuto, dijelovi koji flankiraju trebaju biti vidljivi samo sa zaštićenih dijelova. Malo razmišljanja će pokazati da se ova temeljna načela mogu primijeniti na sve Vaubanove sheme. Vječni problem izgradnje stalnih utvrda sastojao se u tomu da se bastionirana trasa (ili poligonalna trasa s izdvojenim bastionima) tako prilagodi zahtjevima određenog zemljišta da ne bude narušeno niti jedno od temeljnih načela. Jasno je da je to ostavljalo inženjeru široko polje slobode i veliku elastičnost. Ovim načinom rada razvijen je drugi stil, jer nam Vauban sam kaže da do njega nije došao poslije teoretskih razmatranja, već da su ga na to prisilili uvjeti zemljišta u Belfortu. 140

Misli se na Bernarda Foresta de Belidora (* 1698., Catalonia – 8. rujna 1761., Pariz), francuskog arhitekta, inženjera i generala. Smatra se utemeljiteljem minskog ratovanja. 141 Misli se na Josepha Sauveura (* 24. ožujka 1653., La Flèche – 9. srpnja 1716., Pariz), francuskog matematičara i filozofa, člana Francuske akademije znanosti. 142 Flankirati (franc.) – zašti ćivati s boka, udarati s boka, utvrđivati bokove.

68


Do koje se razine program vojnog gra đenja Luja XIV. bio rukovodio nekim strategijskim konceptom ujedinjavanja i što dokazuje da se taj koncept, ako je uistinu postojao, može pripisati Vaubanovu geniju? To su dva najvažnija pitanja, a na njih nije lako odgovoriti. Raniji Vaubanovi biografi, s karakterističnom žestinom u korist svoga junaka, ostavljaju nas ponekad s izrazitim dojmom da Francuska prije Vaubana nije imala sustav utvrđivanja vrijedan spomena i da je obruč utvrda, koji je opkoljavao kraljevinu na kraju njegove karijere, bio izvršenje nekog mudro sastavljenog majstorskog plana, nastalog iz uma velikog inženjera. Ti pisci nisu mogli vjerovati ni da bi netko drugi, osim Vaubana, mogao sudjelovati u organi-ziranju tog obrambenog sustava, kao ni da je taj sustav mogao biti rezultat sporog povijesnog razvoja. Analizirajući Vaubanov doprinos, u kasnije doba se možda otišlo daleko u drugom smjeru. Iako je Vaubanova tehni čka reputacija vojnog arhitekta po jačana kasnijim istraživanjima, kod nekih pisaca je postojala težnja da ga vrate na razinu velikog obrtnika bez strategijske vizije. Predstavljali su ga kao sjajnog tehni čara koji je slijepo izvršavao zadaće što su ih diktirale povijesna potreba ili zapovijedi nadređenih koji su promišljali na strategijskoj razini. Tko je mogao osporiti Vaubanov autoritet na polju njegove specijalnosti? Odgovor je – samo kralj. Luj XIV. je, kao što je poznato, bio više nego skromno upoznat s umijećem utvrđivanja. On je to umijeće proučavao u mladosti, a za vrijeme prvog dijela svoje vladavine koristio se savjetima i proučavanjima 143 Turennea i Villeroisa (slika 55). Tijekom života pokazivao je stalnu zainteresiranost za najsitnije pojedinosti u svezi s umijećem utvrđivanja i u nekoliko slučajeva odlučno se odupirao upornim Vaubanovim preporukama. Dvije važne utvrde, Fort Luis i Mont Royal, izgrađene su na kraljev poticaj i barem jedna od njih protiv izričitog Vaubanova savjeta. Prema jednom piscu, Luj Marljivi je bio u svemu, pa čak i u tim tehničkim pitanjima, nesumnjivo majstor. Louvois je bio samo „izvrstan službenik, da ne kažemo pisar“, dok Vauban sa svoje strane „nije nikada bio drugo do izvršitelj njegovih zapovijedi, premda… izvrstan“. Drugi pisac opisuje Vaubana kao „glavnog radnika velikog poduze ća čija mu uprava nikad nije potpuno povjerena“. Ovo tumačenje se uistinu ne može izbjeći. Vauban je crtao ili ispravljao sve planove za utvrde o kojima je bilo odlučeno. Izrađivao je tehničke primjedbe i preporuke, davao mišljenje o raznim pitanjima kada je pitan, a ponekad i kada nije pitan. Ipak, njegova nazočnost nije se smatrala potrebnom kada se raspravljalo o odlukama. On nije bio tvorac programa, već je samo davao savjetnički obol. 143

Misli se na Françoisa de Neufvillea, vojvodu de Villeroia (* 7. travnja. 1644. – † 18. srpnja 1730., Pariz), francuskog generala i maršala.

69


Ovo nas ne bi trebalo zavesti da podcijenimo njegov utjecaj na kraljeve odluke. Čak i da je Vauban imao majstorski plan za obranu Francuske, on bi se mogao realizirati samo djelomično. Mnoge preporuke koje su bile drage Vaubanovu srcu odbačene su. Mnoge njegove sheme razbile su se o stvarnost rata i diplomacije.

Slike 53, 54 i 55 – Britanski znanstvenik William Petty, francuski vojni inženjer i pisac Marc René, markiz de Montalembert i francuski general François de Neufville, vojvoda de Villeroi

Primjerice, mir zaključen 1697. godine u Rijswijku144 označavao je prvo povlačenje Luja XIV. od velikih prohtjeva osvajanja. Za Vaubana, koji nije neposredno konzultiran u pogledu njegovih odredaba, ovaj ugovor, iako nije bio tako loš kao što se on bojao, bio je velika zabluda. Bilo je potrebno puno rada da bi se nadoknadio gubitak Luxembourga, koji je Vauban smatrao jednim od najjačih mjesta u Europi. Je li Vauban doista imao majstorski plan? U tom pitanju postoji gotovo potpuno neslaganje. Pisci XIX. stoljeća smatrali su da je Vauban svakako imao strategijski koncept za svoje utvrde, iako nijedan od njih nije bio siguran od čega se on sastojao. Jedan pisac ga je opisao kao „skup utvrda međusobno toliko udaljenih da međuprostori između njih nisu zaštićeni. Svaka od ovih utvrda dovoljno je jaka i dobro opskrbljena da natjera neprijatelja na opsadu, a ipak dovoljno mala da zahtijeva samo mali broj branitelja“. Francuski vojni pisac Gaston Zeller kategorički se ne slaže s ovim tumačenjem. On ističe da Luj XIV. i Vauban nisu otpočeli rad bez prethodnih iskustava i da nijedan od njih nije mogao imati doktrinaran plan obrane bez povezanosti s radom koji se zas144

Mir u Rijswijku je zaključen potpisivanjem ugovora 20. rujna 1697. godine u tome nizozemskom gradu. S njime je završio Rat velikih alijansi, u kojem je Francuska ratovala protiv Engleske, Španjolske i Svetog Rimskog Carstva.

70


nivao na stečenim iskustvima. On navodi da se za mnoge značajke obrambenog sustava duguje Franji I., Richelieuu i Mazarinu, te njihovim programima i ugovorima o miru. Kao što je stvarna granica Francuske Luja XIV. bila kulminaci ja dugo podržavane narodne politike, tako je i raspored utvrđenih gradova bio „rezultanta dugog niza napora da se obrambena organizacija kraljevine prilagodi granici koja se mijenja“. Zellerove tvrdnje da je sustav utvrda bio rezultat povijesnog razvoja, a ne rezultat rada nekog pojedinca, dokazuje sama Vaubanova karijera. Najveći broj utvrđenih mjesta koja dovodimo u vezu s njim nisu bile nove utvrde145 već starije utvrde, neke čak iz vremena Errarda ili njegovih talijanskih prethodnika, koje je Vauban modernizirao ili pojačao. Utvrde koje je zatekao Vauban ni u kojem slučaju nisu činile neki sustav, već su bile važne samo kao zasebne točke. Između njih nije postojala nikakva veza i one su gotovo uvijek bile suviše razdvojene. Svaka od njih je bila podignuta poradi svog lokalnog značenja, npr. da čuva most, raskrsnicu ili ušće neke rijeke. Njihova ukupna vrijednost nije zavisila od njihova relativnog položaja već više od njihova broja. I Zeller, kao i drugi francuski vojni pisac Pierre Lazard, suglasan je da je Vaubanova opća shema izašla iz procesa odabira među ovim utvrdama. On je napravio red u vladajućem kaosu, birajući one utvrde koje je njihov položaj činio vrijednima očuvanja ili pojačavanja, a predlagao je da se druge ruše. Njegova strategijska vizija nije mogla sasvim slobodno doći do izražaja, jer je bio natjeran, poglavito iz ekonomskih razloga, raditi s onim što je Francuska već imala. Lako se mogu otkriti načela koja su upravljala njegovim postupcima odabira i tako pronaći ključ za njegovo strategijsko promišljanje. Prema Zelleru, u tim načelima nema ničega posebno vrijednog. „Red“ koji je Vauban napravio ne potječe iz nekog velikog strategijskog koncepta. Međutim, Lazard mu pridaje znatno veću važnost. On stoji na stajalištu da je Vauban prvi čovjek u povijesti koji je imao opću predodžbu o strategijskoj ulozi utvrda. On je bio ne samo inženjer već i strateg,146 i to strateg s idejama naprednijim od ideja svojih dana. Sama Vaubanova djela će omogućiti čitatelju da se odluči za jedno od ova dva tumačenja. Trebamo se podsjetiti da je Luj XIV., poslije Devolucijskog rata protiv Španjolske, svoga prvog osvajačkog rata, proširio zemlje duž sjeverozapadne granice duboko u Flandriju, koju su držali Španjolci. Novi položaji, od Furnesa u blizini obale prema istoku kroz Bergues i Courtrai do Charleroia, dali su Francuskoj nekoliko jakih točaka, razbacanih između španjolskih vojarni. Vaubanova prva velika zadaća bila je pojačavanje i ponovno utvrđivanje ove nove stečevine i to je ispunilo veći dio njegova vremena tijekom godina mira od 1668. do 1672. godine. Međutim, u proljeće 1672. godine Luj XIV. je otpočeo 145 146

Places neuves. Stratègue.

71


svoj rat protiv Nizozemske. Vauban je iskoristio priliku da prvi put postavi pitanje opće organizacije granice. U pismu upućenom Louvoisu, 20. siječnja 1673. godine, on piše: „Zaista, gospodine, kralj bi trebao ozbiljno razmisliti kako će zaokružiti svoj posjed. Ova pomutnja prijateljskih i neprijateljskih utvrda, međusobno pomiješanih, uopće mi se ne sviđa. Obvezni ste održavati tri utvrde umjesto jedne.“ Godine 1675., koja ga je zatekla u poslu konsolidiranja francuskih osvajanja u Franche-Comtéu i u drugim područ jima, Vauban je podnio još konkretnije prijedloge. U rujnu iste godine, predložio je da se opsjednu Condé, Bouchain, Valenciennes i Cambrai. Zauzimanje i zadržavanje tih mjesta osiguralo bi, rekao je, Lujeva osvajanja i stvorilo bi tako poželjan „zaokružen posjed“. Sukladno tomu ovi gradovi su i zauzeti, Condé i Bouchain 1676. godine, a Valenciennes i Cambrai 1677. godine. Mir u Nijmegenu147, potpisan u kolovozu 1678. godine, dao je Francuskoj granicu koja se približavala „zaokruženom posjedu“. Francuska je odustala od nekih svojih flamanskih posjeda, a umjesto njih je dobila SaintOmer, Cassel, Aire, Yprès i pet-šest drugih važnih utvrda. Na istoku je dobila Nancy i Fribourg s ove strane Rajne. Vauban ipak nije bio zadovoljan zapadnim krajem granice. Osjećao je da je ona najnovijim mirom razderana i ostavljena otvorena prema Nizozemskoj. U studenom 1678. godine, tri mjeseca poslije mira u Nijmegenu, napisao je prvu u nizu važnih studija o organizaciji sjeverne granice od Kanala do Meuse. U ovoj studiji Vauban počinje razmatrati cilj utvrđene granice. Po njemu, ona treba zatvoriti neprijatelju sve ulazne točke u kraljevinu, a istovremeno olakšati napad na neprijateljski teritorij. Vauban nikada nije mislio da su utvrde važne samo za obranu, već se trudio istaknuti njihovu važnost kao baza za ofenzivne operacije protiv neprijatelja. Utvrđena mjesta moraju biti tako smještena da vladaju komunikacijama na vlastitom teritoriju i osiguravaju pristup na neprijateljsko tlo, kontrolirajući važne putove ili mostobrane. Ona trebaju biti dovoljno velika da mogu držati ne samo materijal potreban za obranu već i zalihe za podupiranje i izdržavanje ofenzive, koja bi se temeljila na njima. Te ideje, jasno izražene u ovoj studiji, poslije je razradio i sistematizirao jedan od Vaubanovih učenika XVIII. stoljeća, inženjer i pustolov Maigret148, kojega Voltaire spominje u svom djelu Karlo XII. i čija je Rasprava o č uvanju sigurnosti država pomoću utvrda postala standardno djelo, u kojem je obrađeno strategijsko značenje utvrda. Ovom knjigom, premalo poznatom, koristila se čuvena francuska Vojno-inženjerska škola u Mésierèsu. U tom djelu Maigret piše da su 147

Nijmegenski mir jest serija dogovora koji su vođeni u nizozemskom gradu Nijmegenu, a zaključeni sporazumom koji je potpisan u kolovozu 1678. godine. Tim sporazumom završio je Francusko-nizozemski rat, vođen od 1672. do 1678. godine. 148 Francuski inženjer i vojni pisac.

72


„najbolje one utvrde koje brane pristup u vlastitu zemlju, a istovremeno omogućavaju napad na neprijatelja na njegovu teritoriju“. On navodi značajke koje utvrdama daju vrijednost i važnost. To je kontrola glavnih putova koji vode u kraljevinu, kao što su planinski klanci ili prijevoji, kontrola mostobrana na velikim rijekama, za što je sjajan primjer Strasbourg, kontrola važnih komunikacijskih crta u državi, kao npr. Luxembourg, koji je osiguravao carske komunikacije s Nizozemskom. Postoje i drugi čimbenici koji jednu utvrdu mogu učiniti važnom. Ona može biti baza za opskrbu ofenzivne operacije ili sklonište za stanovništvo iz okoline. Može vladati prometom i trgovinom, skupljajući carinu od stranaca. Može biti utvrđena morska luka s dobrim i osiguranim pristaništem, veliki i bogati pogranični grad, više nego sposoban nadoknaditi troškove oko utvrđivanja i održavanja posade, ili grad prikladan poslužiti kralju kao mjesto za čuvanje njegove riznice od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. Vrijednost utvrde zavisi, naravno, uvelike i od prirode i okolnih uvjeta. Umijeće ili znanost mogu nadoknaditi određene nedostatke na zemljištu, ali mogu malo učiniti u pogledu komunikacija. Tako se za neku utvrdu može reći da je korisno postavljena ako branitelji imaju pod svojom kontrolom komunikacije koje vode do nje, dok će neprijatelj, prema tomu, imati teškoća u dovoženju materijala potrebnog za poduzetu opsadu. Ti kriteriji omogućavaju da se izabranim utvrdama daje prednost pred drugima, ali ostaje još pitanje njihove međusobne veze. Vauban je u svojoj studiji iz 1678. godine zaključio da će granica biti dobro organizirana ako se utvrde ograniče na dvije crte, od kojih bi svaka bila sastavljena od oko trinaest mjesta, koja bi se pružala duž sjeverne granice po ugledu na pješački poredak. Ova prva crta mogla bi se dalje ojačati i ujediniti uporabom vodene crte koja se pruža od mora do Schelde. Kanali i kanalizirane rijeke povezali bi jednu utvrdu s drugom, a sami kanali bi se zaštitili redutama149 na pravilnim razmacima. Ova shema nije izvorno Vaubanova. Ustvari, ona je već izvođena na jednom dijelu granice kada je on pisao svoju studiju. U pogledu jačine vodenih crta Vauban nije imao iluzija, jer je vidio da je njihova glavna svrha zaštita od upada, kojima su mali neprijateljski odredi dosađivali pograničnom područ ju. Ako bi se neprijatelj odlučio napasti crtu vojskom, tada bi se i crta morala braniti vojskom. Takav projekt bi zahtijevao, naravno, novu gradnju, ali Vauban je istaknuo da bi to također značilo eliminiranje mnogobrojnih starih utvrda te je stoga zahtijevao rušenje svih utvrda udaljenih od granice i izvan obje crte. On je naglašavao da bi to bilo ne samo ušteda za državnu blagajnu već i ušteda u ljudstvu. 149

Reduta (fr. redut) – zatvorena utvrda, okružena nasipom i vodom (rovom).

73


Eliminiranje posada deset utvrda značilo bi oko 30.000 slobodnih vojnika za izvršavanje zadaća na drugom mjestu. Ova čuvena studija iz 1678. godine obuhvatila je i razmatranje mogućih budućih osvajanja, što znači da je, ako su bile u pitanju sjeverna i istočna granica, Vauban bio voljan pripremiti put za nešto ambicioznije, a ne samo za lokalni popravak crte. U slučaju budućeg rata, rekao je, pojedine neprijateljske utvrde trebalo bi odmah zauzeti. Dismide, Curtre i Charlemont otvorili bi put u Nizozemsku, dok bi na istoku Strasbourg i Luxembourg bili važni gradovi koje bi trebalo osvojiti. Ne samo što su ove utvrde imale sjajne odlike veličine, bogatstva i položaja – u tom pogledu su one bile najbolje u Europi – već su bile ključevi za širenje Francuske do njezinih prirodnih granica. Vauban ne bi bio Francuz i domoljub da nije prihvatio opće i primamljivo načelo da je na sjeveru i istoku Rajna prirodna granica Francuske. Znamo da se Vauban držao tog gledišta i možemo pretpostaviti da je ono, već na početku njegove karijere, bilo formirano u njegovu umu. Kasnije je ono sigurno bilo i njegovo stajalište. Baš pred zaključenje mira u Rijswijku, kada se uplašio da će Francuska izgubiti i Strasbourg i Luxembourg, Vauban je pisao: „Ako ih opet ne zauzmemo, zauvi jek ćemo izgubiti mogućnost imati Rajnu kao granicu.“ Nije lako reći sa sigurnošću je li ova studija iz 1678. godine Vaubanovo zrelo i konačno gledište o stalnoj fortifikaciji. U Vaubanovim kasnijim studijama nedostaje mnogo toga da bi se one mogle uzeti kao primjeri strategijskog promišljanja o ulozi utvrda. Osim jedne studije o utvrđivanju Pariza, u kojoj naširoko razmatra strategijsku važnost prijestolnice, većina njegovih kasnijih studija nema stvarno strategijsko značenje. One se poglavito odnose na detaljna obrazloženja i prijedloge o tomu koje utvrde treba odbaciti, a koje proširiti ili ponovno izgraditi. Bez obzira na ove nedostatke, nije teško otkriti čitav niz promjena u Vaubanovu mišljenju, djelomično uslijed postupne evolucije njegovih ideja, ali poglavito uslijed promijenjenih uvjeta pod kojima je morao raditi u kasnijim godinama vladavine Luja XIV. Pooštrena financijska ograničenja i sve veće teškoće oko popune ljudstvom ohrabrili su Vaubana da naglasi potrebu rušenja utvrda isto onoliko, ako ne i više od potrebe za novim građenjem. To ga je navelo zatražiti rušenje mnogih utvrda koje su bile navedene u njegovoj drugoj obrambenoj crti u studiji iz 1678. godine. Vojska Luja XIV. bila je istovremeno sve više prisiljena na defenzivu, pa se i Vauban također sve više prilagođavao defenzivnom razmišljanju. Slijedio je smjer koji je postao očigledan potkraj stoljeća, smjer k sve većem oslanjanju na neprekidnu vodenu crtu uzduž sjeverne granice. On je ipak bio svjestan velike slabosti ove vrste obrane. Tako je 1696. godine napisao studiju u kojoj je tražio stvaranje utvrđenih tabora150 150

74

Camps retranchés.


poradi dopune utvrda i pojačanja vodene crte. Svrha tih tabora je bila osiguranje vodenih zapreka u međuprostoru utvrda ili ojačanje samih zidina, te na taj način stvaranje dobre vanjske obrane. S malom vojskom, manjom od jedne redovne operativne armije, utaborenom izvan vanjskih objekata utvrde i zaštićenom velikim zemljanim utvrdama, bilo je moguće djelovati na svaku snagu u opsadi koja bi bila toliko nerazumna da se upusti u neposrednu borbu s utvrdom ili da se natjera na što veće razvlačenje u cilju opsade. Ova dva čimbenika, razmatrana zajedno – prvi, naglašavanje neprekidne crte, dopunjene utvrđenim taborima, i drugi, spremnost žrtvovanja druge crte utvrda koju je zahtijevao 1678. godine – ne pružaju oslonac Lazardovoj tvrdnji da je Vauban bio pionirski branitelj „utvrđene zone“ koju je usvojila moderna strategija. Baš suprotno, Vaubanovo promišljanje je evoluiralo u pravcu prevladavanja sve tanje crte. On je pojednostavio onu dezorganiziranu parodiju utvrđene zone koju je naslijedio od svojih prethodnika. Prvo je nju smanjio na dvostruku crtu utvrda, očigledno imitaciju poznate pješačke crte, pa ju je zatim nastavio dalje pojednostavljivati u jedinstveni kordon, koji se oslanjao na utvrđene točke, povezane neprekidnom vodenom zaprekom, a podržavane trupama. Možda nije pretjerano ako se u tomu vidi znak da je veliki inženjer, potkraj svoje karijere, postupno došao do toga da polaže više na vojsku, a manje na utvrde. Izgleda da se on približio Guibertovoj ideji da istinska obrana jedne zemlje leži na njezinoj vojsci, a ne na njezinim utvrdama i da su utvrđene točke samo bastioni one veće utvrde u kojoj vojska čini živu i elastičnu zavjesu.

75


FRIDRIK II. VELIKI Fridrik II. Veliki (* 24. siječnja 1712., Berlin – †

17. kolovoza 1786., Potsdam), poznat kao „stari Fritz“, bio je pruski kralj, koji je vladao od 1740. do 1786. godine i bio poznat kao jedan od „prosvije ćenih monarha“. Kao osamnaestogodišnjaka ga je otac, kralj Fridrik Vilim I., poznat pod nadimkom „Kralj Vojnik“, javno istukao, nakon čega je Fridrik II. pokušao pobje ći s ljubavnikom Hansom, ali je završio u zatvoru te je bio prisiljen gledati smaknu će svog prijatelja. Vrlo rano se po čeo baviti filozofijom, te politi čkim i vojnim studijima. Iako je bio veliki ratnik, na dvoru je okupljao glazbenike, pjesnike, književnike, a i sam je bio veliki ljubitelj glazbe i filozofije te prijatelj s Voltaireom. Svirao je flautu i za taj je instrument napisao više od 100 skladbi. Me đu njegovim dvorskim glazbenicima bili su i J. J. Quantz i J. S. Bach. Naime, 1747. godine u Potsdamu se susreo s J. S. Bachom, koji je svoj „Musikalisches Opfer“, kolekciju kanona i fuga, posvetio njemu. Došavši na prijestolje iskoristio je smrt austrijskog cara Karla VI. i osvojio Šlesku, č ime je zapo č eo rat protiv Austrije. U tom ratu je izvojevao nekoliko pobjeda, koje su bile više rezultat nadmo ći i učinkovitosti pruske vojske nego njegova umije ća. Svoju ambiciju da od Pruske stvori jednu od najja čih europskih sila zasnovao je na brutalnoj uporabi sile. Od prvih dana vladavine posebnu je pozornost posvetio stvaranju brojne i dobro organizirane vojske. Priru čnikom iz 1743. godine nastojao je linijsku taktiku u činiti pokretljivijom i učinkovitijom. Propisao je i priru čnik za mali rat . Unaprijedio je i razradio taktiku konjice i od nje stvorio vrlo u činkovit rod vojske, a topništvo u činio pokretljivijim. Da bi olakšao operativni manevar, pove ćao je broj pontona. Gradio je putove za poboljšanje opskrbe te organizirao obavještajnu službu. Napisao je niz instrukcija, me đu kojima i čuvenu raspravu o op ćim načelima rata ( Les principes généraux de la guerre , 1749. godine). Primjerenim takti čkim postrojima i boljom obukom uveo je više elasti čnosti u krutu linijsku taktiku. Da bi poja čao lako pješaštvo, ustrojio je pet frajkora 151, svaki jačine bojne. Njegova težnja za osvajanjem Saksonije dovela je do Sedmogodišnjeg rata, u kojem je pruska vojska postigla zna čajne pobjede kod Rosbacha, ali je pretrpjela i teške poraze kod Kunersdorfa. Primjenjuju ći strategiju iscrpljivanja Fridrik II. Veliki je, uz nov čanu pomoć Velike Britanije, uspješno odolijevao snagama nadmo ćnije koalicije, sastavljene od Rusije, Austrije i Francuske. Bolja kvaliteta vojske i njezina ve ća sposobnost manevriranja omogu ćili su mu bolje grupiranje za udar. Težio je napasti protivnika na krila ili obuhvatiti njegov raspored. Uspješno je povezivao teoriju i praksu. Potkraj vladavine, Fridrik II. Veliki pove ćao je brojno stanje pruske vojske i sve više naglašavao potrebu obuke i stege. Najviše pozornosti posvetio je razvoju i uporabi lakog pješaštva. Instrukcijama iz 1768. i 1782. godine regulirao je i na čin uporabe topništva. Poslije njegove smrti pruska vojska je brojila oko 200.000 ljudi. U duhu prosvije ćenog apsolutizma liberalizirao je zakonodavstvo, brinuo se za širenje prosvjete i kulture, ali je u pogledu vladavine bio uski apsolutist. Sva njegova djela su izdana u Berlinu 152 u 30 tomova (Oeuvres de Frédéric le Grand ), a 1873. godine su objavljena na njema čkom jeziku. Zadnja tri toma (od 28. do 30.) obuhva ćaju djela vojne tematike. 151 152

Freikorps (njem.) – dragovoljački

Od 1846. do 1857. godine.

76

odred.

Fridrik II. Veliki

Razdoblje od 1740. do 1815. godine, koje započinje sa stupanjem na pri jestolje Fridrika II. Velikog kao pruskog kralja, a završava s abdikacijom Napoleona Bonaparte153 (slika 60) kao francuskog cara, karakterizira i usavršavanje starijeg načina ratovanja te ostvarenje novijeg načina ratovanja. Suprotnost između ta dva načina ratovanja glavni je predmet ovoga poglavlja. Stara praksa je nastavljena i u novom načinu ratovanja. Temeljne ideje koje su skicirane u dva prethodna poglavlja nisu bile zastarjele i one, i nadalje, ostaju važne za teoriju rata. Machiavelli je proučavanje rata učinio socijalnom znanošću. On je to odvojio od razmatranja etičkih ciljeva i tijesno povezao s ustavnim, ekonomskim i političkim razmišljanjem. U vojnim pitanjima je pokušao proširiti polje ljudskog planiranja, a smanjiti polje slučajnosti. Vauban je vojnicima otvorio izvore prirodnih znanosti i tehnike. Za vrijeme vladavine Luja XIV. znatno je povećana vojska u odnosu na ranije razmjere te su i administrativne i kontrolne službe usavršene. U vojsci je ponovno uspostavljena stega i stvorena potpunija hijerarhija taktičkih postrojbi te su razjašnjeni odnosi u zapovijedanju. Zapov jednici su postali javni službenici, a oružane snage su stavljene u službu vlade. Sav taj razvoj je ubrzan i razrađen u razdoblju promjena o kojima će biti govora u ovom poglavlju. Značajne novine toga doba odnosile su se na organizaciju i uporabu vojske, tj. vojnog osoblja i strategije. Profesionalne vojske zamijenjene su građanskim vojskama. Agresivna, pokretna i ofenzivna strategija zamijenila je sporu strategiju opsadnih snaga. Machiavelli je naslutio i jedno i drugo, ali nijedno nije ostvareno u velikim razmjerima poslije 1500. godine. Nakon 1792. godine sve ove novine izvršile su revoluciju u vođenju rata, zamijenivši „ograničeni“ rat starog režima „neograničenim“ ratom novih vremena. Ovaj prijelaz je došao sa zamjenom dinastičkog oblika države narodnim oblikom i bio je posljedica Francuske revolucije. Ratovi prije Francuske revolucije bili su u biti sudari vladara, a otada su ratovi bili sve više sudari naroda i stoga sve više „totalni“. Dinastički oblik vladavine uvjetovao je određene granice sposobnosti novim mogućnostima u pogledu sastava vojski. Kralj, iako teoretski apsolutan, nalazio se, upravo, u nepovoljnom položaju. Svaka dinastička država oslanjala se na nesigurnu ravnotežu između vladajuće obitelji i aristokracije. Privilegiji plemstva ograničavali su slobodu vladine akcije. Ti privilegiji su uključivali pravo neplaćanja nekih poreza i pravo na gotovo isključivi monopol na časničke 153

Napoleon I. Bonaparte (* 15. kolovoza 1769., Ajaccio – † 5. svibnja 1821., Sveta Helena) bio je francuski vojskovođa, državnik i car. Kao dijete siromašnog korzikanskog plemića školovao se na francuskoj vojnoj akademiji i Francusku revoluciju dočekao u činu topničkog satnika. U revolucionarnim ratovima je napredovao do čina generala, a 1796. godine postavljen je za zapovjednika francuskih snaga. Poslije niza sjajnih pobjeda, 1804. godine se proglasio francuskim carem. Nakon poraza kod Waterlooa zarobili su ga Britanci i zatočili na otoku Sveta Helena, gdje je i umro 1821. godine. Smatra se jednim od najvećih vojskovođa svih vremena.

77

Klasici teorije o ratu činove

u vojsci. Poradi ograničenja pri ubiranju poreza, vlade nisu mogle izvući iz svojih zemalja sva materijalna sredstva niti su mogle iskoristiti sve ljudske izvore. Vlade su morale uzimati časnike iz nasljedne klase aristokracije, koja je rijetko prelazila dva posto stanovništva. Između stanovništva i njegove vlade bilo je malo suosjećajnosti. Veza između suverena i podanika bila je birokratska, administrativna i financijska. Ona je bila vanjski, mehanički spoj vladara i onih kojima je on vladao, sasvim u suprotnosti s načelima koje je donijela Francuska revolucija, koja je, u svojoj doktrini odgovornog građanstva i suvereniteta naroda, izvršila gotovo religiozno stapanje s onima kojima se vlada. „Dobra vlada“ starog režima bila je ona koja je malo zahtijevala od svojih podanika, koja ih je smatrala korisnim, dragocjenim i produktivnim čimbenikom države i koja se u doba rata što je moguće manje miješala u građanski život. „Dobar narod“ je bio onaj narod koji je poštovao zakone, plaćao poreze i bio lojalan prema vladajućoj obitelji. Nije morao imati osjećaj za svoj identitet kao narod, ili za jedinstvo nacije, niti odgovornost za javne poslove, niti za obvezu da u ratu uloži krajnji napor. Vojska je odražavala stanje u državi. Ona je bila podijeljena u klase bez zajedničkog duha, na časnike čiji su poticaj bili čast, klasna svijest, slava ili ambicija, i na vojnike koji su bili pod dugoročnim ugovorima, koji su se borili jer im je to bio posao. Za vojnike se mislilo da su nesposobni za razvijenije osjećaje i njihova je najjača značajka obično bila jedna vrsta naivne privrženosti pukovnijama. Vojske Rusije, Austrije i Pruske bile su uglavnom sastavljene od robova. Pruska i Engleska su uzimale velik broj stranaca. Austrijske snage su bile jezično heterogene. U svim zemljama je postojala težnja za novačenjem ljudi koji su, gledano s gospodarskog stajališta, bili od najmanje koristi, što znači da su to bili najponiženiji slojevi stanovništva. Građani su se uvijek klonili vojnika. Čak i u Francuskoj, koja je već imala najnacionalniju od svih velikih vojski Europe, u kavanama i na javnim mjestima isticani su natpisi: “Psi, sluge, prostitutke i vojnici nemaju pristup!“ Da bi se stvorila učinkovita vojska od takvih šarolikih skupina, od vojnika koji su gotovo bili socijalni prognanici i od časnika koji su često bili samo mladi aristokrati, morala se naći neka vrsta zajedničke svrhe. Vojne postrojbe su za to imale malo moralnih ili psiholoških mogućnosti. Vlade su u tim okolnostima s razlogom vjerovale da se red može uspostaviti samo izvana i odozgo. Još su bile u sjećanju strahote neobuzdanih vojnika, poglavito u Njemačkoj, poslije Tridesetogodišnjeg rata154. Prosvijećene monarhije XVIII. stoljeća pokušavale su poštedjeti 154

Tridesetogodišnji rat se odvijao od 1618. do 1648. godine, uglavnom na područ ju današnje Njemačke i Češke. U rat su bile umiješane najveće europske kontinentalne sile. Iako je rat imao karakter vjerskog sukoba između protestanata i katolika, rivalstvo Habsburške Monarhije i drugih sila imalo je središnju ulogu. Rat je zajedno s popratnim efektima gladi i bolesti bio razarajući za Europu. Njemačka je iz tog rata izišla rascjepkana i iskrvarena. Rat je završio Vestfalskim mirom 1648. godine.

78

Fridrik II. Veliki

gradsko stanovništvo, kako iz humanitarnih razloga tako i kao izvor prihoda. Da bi unaprijedile građanski red i stvorile moral među vojnim postrojbama, kojima se nisu mogle obraćati na temelju nekih ispraznih ideja, vlade su se sve više počele materijalno skrbiti za svoje vojnike, smještale ih u vojarne, opskrbljivale ih liječnicima i bolnicama, hranile ih izdašno i izgradile velika stalna skladišta za njihovu opskrbu. Postojala je bojazan da će vojnici dezertirati ako se puste da u malim skupinama pribavljaju hranu ili ako im se ne osigura snošljiv životni standard. Ipak je glavni cilj vojnika od zanata bio zaraditi za život, a ne boriti se ili poginuti za neki ideološki motiv. I zbilja, u XVIII. stoljeću i časnici i vojnici su prelazili iz jedne vojske u drugu, u ratu i u miru, s lakoćom koja je poslije Francuske revolucije bila jednostavno neshvatljiva. Osim dobrog zbrinjavanja, velika se pozornost posvećivala stezi i obuci, na čemu je inzistiralo državno vodstvo. Samo je čvrsti red mogao napraviti jedinstvenu snagu od ljudi koji nisu imali svoju unutrašnju koheziju. Vladari i aristokrati nisu mogli očekivati da će u nižim klasama naći moralne značajke koje čine vojnika: hrabrost, lojalnost, duh zajedništva, požrtvovnost i samopouzdanje. Ove značajke nisu bile razvijene u vojnim postrojbama onog vremena, koje su, slično narodima dinastičkih država uopće, imale malo smisla za sudjelovanje u ishodu rata. Nije se moglo imati povjerenja u vojnike kao pojedince, niti u odvojene skupine, niti općenito kada ih njihovi časnici nisu imali pred očima. Tehnički uvjeti su također obeshrabrivali individualnost. Slabo stanje komunikacija i nepoznavanje službe izviđanja, uslijed neznanja i nepouzdanosti pojedinih vojnika, činili su više nego riskantnom podjelu vojske na bojnom polju. Nepreciznost i kratki doseg muškete činili su pojedinačnu vatru relativno bezazlenom. Posljedica toga je bila činjenica da je ideal vojne obuke bio, dati tom bezdušnom sirovom materijalu oblik vojne postrojbe slične stroju. Stupa jući u borbu, bojne su bile tijesno poredane jedna do druge, u čvrstoj crti, s vojnicima gotovo lakat uz lakat, obično u tri reda. Svaka bojna je bila neka vrsta vatrenog stroja koji bi na zapovijed ispaljivao plotun. Da bi se postigla taktička elastičnost, bila je potrebna duga i intenzivna obuka. Dvije godine su se smatrale jedva dostatnima da se jedan odrpanac pretvori u dobrog profesionalnog vojnika. Sastav vojski je veoma utjecao na njihovu uporabu. Profesionalne vojske su bile skupe za vlade starog režima, koje su raspolagale ograničenim sredstvima. Svaki je vojnik bio velika investicija u vremenu i novcu. Obučene postrojbe, izgubljene u akciji, nisu se mogle lako nadoknaditi. Velika skladišta streljiva i namirnica, koja su se zbog slabih komunikacija morala držati u blizini očekivanih bojišta, zahtijevala su zaštitu. Osim toga, znanstveni napredak je potkraj XVII. stoljeća poboljšao umijeće utvrđivanja. Kroz Francusku i Njemačku se širio snažan pokret protiv kaotičnog i skitačkog ratovanja, tzv. vjerskih ratova, koji su oslabili produktivan građanski život. Posljedica toga je bila činjenica da 79


su vojske koncentrirane u nizu vrlo utvrđenih položaja. Vojske i dijelovi vojski su raspoređivani u blizini svojih baza i nije se pretpostavljalo da će se od njih udaljavati više od petodnevne hodnje. Čak i kad su skladišta bila neposredno 155 iza njih, vojske su vodile sa sobom duge komore , tako da je dnevna hodnja bila vrlo kratka. Komore se nisu mogle lako smanjiti. U većini vojski aristokratski časnici putovali su otmjeno, a postrojbe, boreći se bez domoljubne strasti, gubile su moral čim bi njihova opskrba hranom postala nesigurna ili operacije postale vrlo naporne. Bitke velikih razmjera između kompletnih vojski bile su u tim okolnostima rijetkost. Za zapovjednika nije bilo lako uspostaviti dodir s neprijateljem koji to nije želio. Čak i kada bi se dvije vojske našle jedna nasuprot drugoj, postavljanje borbene crte zahtijevalo je vremena i, ako bi se jedna strana odlučila otići, dok se druga raspoređivala, nije moglo doći do potpune bitke. Bitka je bila strahoviti rizik. Određena prednost, postignuta na bojnom polju, nije se mogla lako iskoristiti, jer tehnika uništavajućeg gonjenja nije bila razvijena. Vojni mislioci su smatrali da jedna država može gotovo isto toliko izgubiti od pobjede kao i od poraza. Od bitke ni u kom slu čaju nisu očekivane brze i presudne posljedice. Tu je poglavito jasna suprotnost između bitaka XVIII. stoljeća i bitaka iz napoleonskih ratova. Poslije bitaka XVIII. stoljeća, 156 157 158 primjerice Bitke kod Blenheima (slika 56), Malplaqueta ili Rossbacha (slika 57) rat se vukao godinama. Ali zato poslije Marenga (slika 79), Auster159 litza (slika 83), Jene (slika 84), Wagrama ili Leipziga (slika 75), pregovori za mir otpočeli su poslije nekoliko mjeseci. 155

Komora (lat.) – postrojba s kolima i vozilima za opskrbu postrojbi u ratu. Bitka kod Blenheima (još poznata i kao Bitka kod Höchstädta) bila je glavna bitka u Ratu za španjolsku baštinu, a odigrala se 13. kolovoza 1704. godine. Selo Blindheim (Blenheim na engleskom jeziku) leži na rijeci Dunav, 16 km jugozapadno od Donauwörtha u Bavarskoj. Bitka je vo đena između Velikog saveza (Engleska, Austrija, Pruska, Danska, Nizozemska, Hannover i Hesse) i saveza Francuske i Bavarske. Iako su Francuzi i Bavarci imali jače snage (56.000 vojnika i 90 topova) od snaga Velikog saveza (52.000 vojnika i 60 topova), izgubili su bitku, a imali su gubitke od 20.000 poginulih, nasuprot 4500 poginulih na suprotnoj strani. 157 Bitka kod Malplaqueta je bila jedna od glavnih bitaka Rata za španjolsku baštinu, a odigrala se 11. rujna 1709. godine. Bitka je vo đena izmeđ u francuske vojske ja čine 90.000 vojnika i savezničke vojske sastavljene od Habsburške Monarhije, Engleske i Ujedinjenih Provincija, jačine oko 120.000 vojnika. Smatra se najkrvavijom bitkom XVIII. stolje ća, u kojoj su saveznici izvojevali Pirovu pobjedu uz gubitke od 25.000 mrtvih i ranjenih, dok su Francuzi imali gubitke od 12.000 mrtvih i ranjenih. 158 Bitka kod Rossbacha odigrala se 5. studenoga 1757. godine, u vrijeme Sedmogodišnjeg rata (od 1756. do 1763. godine), u blizini sela Rossbacha, koje se nalazi u saksonskoj Pruskoj. Bitka je vođena između Pruske, s jedne strane, te Francuske i Austrije, s druge strane. Iako su pruske snage bile znatno slabije (22.000 vojnika i 79 topova, nasuprot 42.000 vojnika i 45 topova), izvojevale su uvjerljivu pobjedu s relativno malim gubicima od 169 poginulih i 379 ranjenih, nasuprot 5000 poginulih i ranjenih na drugoj strani. 159 Bitka kod Wagrama bila je bitka kojom je okončan Rat Pete koalicije (jedan u nizu napoleonskih ratova), a odigrala se 5. i 6. srpnja 1809. godine kraj Wagrama, u blizini Be ča. Bitka je 156

80

Fridrik II. Veliki

Slika 56 – Shematski prikaz Bitke kod Blenheima

Slika 57 – Shematski prikaz Bitke kod Rossbacha

vođena između francuskih, saksonskih, bavarskih i talijanskih snaga, jačine oko 190.000 vojnika, pod zapovjedništvom Napoleona I. te austrijskih snaga, jačine oko 137.000 vojnika, pod zapov jedništvom nadvojvode Karla. Bitka je završila pobjedom Francuza, koji su imali gubitke od 27.500 mrtvih i ranjenih te 10.000 zarobljenih i nestalih, dok su Austrijanci imali gubitke od 23.750 mrtvih i ranjenih te 17.500 zarobljenih i nestalih vojnika. Glavni čimbenik bitke bilo je topništvo.

81


Da zaključimo, prije Francuske revolucije postojali su mnogi čimbenici koji su utjecali na to da ratovi budu ograničeni i da se vode ograničenim sredstvima i za ograničene ciljeve. Ratovi su bili dugi, ali ne i intenzivni. Bitke su bile ubitačne jer su bojni plotuni bili učinkoviti, ali se baš zbog toga nisu puno tražile. Operacije su vođene pretežito protiv utvrda, skladišta, crta opskrbe i ključnih položaja, gradeći znanstveno vođenje rata, u kojem su oštroumnost i manevar više cijenjeni od žestine borbe. Pozicijski rat je prevladavao nad pokretnim ratom, a strategija malih uzastopnih dostignuća nad strategijom uništenja. Sve se to promijenilo u preokretu koji je potresao Europu poslije Francuske revolucije, 1789. godine. „Svjetski rat“ od 1792. do 1815. godine bio je, osim u prvim godinama i s izuzetkom borbe između Francuske i Velike Britanije, niz kratkih ratova koji su svi odlučeni na bojnom polju i završeni s nametnutim mirom. Autoriteti se slažu da su ovi ratovi izazvali prekretnicu, okončavajući razdoblje koje je započelo oko 1500. godine i otvarajući razdoblje iz kojeg nismo još potpuno izašli. Većina pisaca pripisuje ovu promjenu Francuskoj revoluciji i njezinu nacionaliziranju javnog mišljenja, kao i teškim odnosima između vlada i naroda. Ovo tumačenje iznijeli su Jähns160 i Delbrück161 (slika 61). Postojale su i pojedine „revizionističke“ tendencije, kao u spisima francuskog generala i vojnog pisca Colina, koji je tražio više materijalno ili barem tehničko objašnjenje i našao ga u velikom poboljšanju topništva u drugoj polovici XVIII. stoljeća, u organizaciji vojske, građenju cesta i kartografiji. Većina stručnjaka koji su se bavili tim pitanjem, priznajući značenje tehničkog napretka, ipak smatra da je djelovanje političke revolucije bilo značajnije. Kao što je rekao Delbrück, nova politička slika svijeta162 za vrijeme Francuske revolucije stvorila je „novi sastav vojske, koji je donio novu taktiku i iz kojega će izrasti nova strategija“. Spomenuti prijelaz u novo doba vidljiv je u djelima sljedeća tri tvorca teorije o ratu koja su obrađena u ovim skriptama. Svaki od trojice jest značajan stadij u povijesti vojne misli. Fridrik II. Veliki je bio krajnje vojno postignuće, moguće u Europi u uvjetima koji su prevladavali prije Francuske revolucije. Guibert je svjestan učenik Fridrika II. Velikog, ali je jasnije nego on predviđao promjene koje su morale nastupiti. Bülow, suvremenik revolucionarnih i napoleonskih ratova, postupno je zapazio mnoge od pouka koje su davali Fridrik II. Veliki i Guibert. Od ove trojice samo je Fridrik II. Veliki bio iskusni praktični 160

Misli se na Maxa Jähnsa (* 18. travnja 1837., Berlin – † 19. rujna 1900., Berlin), pruskog časnika i vojnog pisca. Godine 1872. bio je postavljen na dužnost načelnika Katedre povi jesti umijeća ratovanja na pruskoj Ratnoj akademiji. 161 Misli se na Hansa Gottlieba Leopolda Delbrücka (* 11. studenoga 1848., Bergen – † 14. srpnja 1929., Berlin), njemačkog povjesničara i političara. 162

82

Politisches Weltbild.

Fridrik II. Veliki

zapovjednik. U njegovim djelima je opisano stvarno ratovanje tadašnjice. Guibert i Bülow, iako su bili profesionalni vojnici, nisu zapovijedali vojskom, ali su bili značajni kao kritičari, proroci i reformatori. Fridrik II. Veliki pokazao je veliko umijeće u potpunom vladanju ratnom problematikom. Guibert i Bülow, pišući manje iz vlastitog iskustva i težeći nadilaženju postojećih uvjeta, vrlo su kolebljivi u svojim težnjama. Sukladno njihovu kolebljivom i djelomičnom uvidu, oni se mogu uzeti kao ilustracija teškoća, poznatih u svim vjekovima, s kojima se vojna teorija prilagođava promjenjivim stvarnostima u svijetu činjenica. Upadom u Šlesku 1740. godine, bez prethodne opomene, Fridrik II. Veliki pružio je Europi recept onoga što je poslije nazvano „munjeviti rat“163. U tri šleska rata164 on je uspio udvostručiti (slike 58 i 59) veličinu svoje male kraljevine i pokazao je, boreći se ponekad protiv nevjerojatne nadmoći, da je kao vojskovođa neusporedivo jači od svakog svog protivnika. Njegova Pruska je imala u potpunosti sve glavne značajke dinastičke države. Od glavnih država Europe, Pruska je u najvećoj mjeri bila mehanički sklopljena, njome se najviše vladalo odozgo, bila je najmanje nadahnuta duhom svoga stanovništva i najsiromašnija, kako u materijalnim tako i u ljudskim izvorima. Fridrik II. Veliki bio je i plodan pisac. U njegovim djelima značajke pruske kraljevine dobivaju svoj konačan i konkretan oblik.

163

Blitzkrieg.

164

Šleski ratovi jesu serija ratova između Pruske i Austrije, te njihovih saveznika, koji su se vodili poradi kontrole nad Šleskom. Oni su činili dijelove dužeg Rata za austrijsku baštinu i Sedmogodišnjeg rata.

83


Slika 58 – Prikaz velič ine područ ja Pruske do 1740. godine (godina u kojoj je Fridrik II. Veliki postao kralj Pruske)

Slika 59 – Prikaz narastanja područ ja Pruske od 1740. do 1786. godine (razdoblje vladavine Fridrika II. Velikog)

84

Fridrik II. Veliki

Fridrikovo prvo značajno vojno djelo bila su njegova „Opća nač ela rata“ , napisana 1746. godine. On je njima obuhvatio iskustva prva dva šleska rata. To djelo je u tajnosti kružilo među njegovim generalima. Kad su Francuzi zarobili jednog od njegovih generala 1760. godine, to je potaknulo njegovo objavljivanje. Kralj je zatim razvio svoje ideje u Politič koj oporuci166 , sastavljenoj 1752. godine za privatnu uporabu nasljednicima na prijestolju. Tom djelu su Opća nač ela rata priključena kao prilog. Godine 1768., kada je završio svoje ratove i kada je prilično promijenio svoje ideje, sastavio je za svoje nasljednike 167 Vojnu oporuku . Za generale je izdao 1771. godine djelo Elementi znanosti o 168 taborima i taktici . Tijekom svoje vladavine neprekidno je sastavljao speci jalne naputke za razne rodove vojske, koji su prikupljeni i objavljeni s ostalim njegovim djelima 1846. godine. Među djelima koja je predao javnosti nalazi se i didaktički spjev Umijeće ratovanja169 , nekoliko političkih rasprava koje dodiruju vojna pitanja te razni memoari i studije o njegovoj vladavini, zajedno s predgovorima. U tim djelima su suvremenici pokušavali otkriti tajne njegova vođenja ratova. Djela su mu pisana na francuskom jeziku, osim tehničkih naputaka, koje je pisao na njemačkom jeziku. Njegova literarna karijera je trajala više od četrdeset godina. U organizaciji vojske i taktici zadržao je iste ideje, ali se u strategiji i politici rata udaljio od izrazite agresivnosti iz 1740. godine i približio filozofiji relativne neaktivnosti. Vladari Pruske odavno su se interesirali za organizaciju vojske. Točno sto godina prije Fridrikova stupanja na prijestolje, u punom jeku Tridesetogodišnjeg rata, 1640. godine, na prijestolje je stupio njegov djed, veliki izborni knez. Tada nije postojala kraljevina Pruska, već samo dijelovi područ ja uzduž sjeverne njemačke ravnice, pustošeni od brutalnih najamnika svih protivničkih sila. Veliki izborni knez je tada osnovao vojsku. Da bi izdržavao tu vojsku, on je uveo novi oblik vladavine i novi sustav privrede. U vrijeme njegove vladavine počinju se jasno iskazivati prava obilježja Pruske. Prvo, Pruska svoje postojanje i svoj pravi identitet duguje svojoj vojsci. Drugo, vojna, politička i ekonomska znanost nerazdvojno su se stopile u opću znanost o umijeću upravljanja državom. Treće, Pruska, stvorena od dinastije Hohenzollerna170 (slika 62), bila je trijumf brižljivog planiranja. U vrijeme 165

165

Principes généraux de la guerre. Testament politique. 167 Testament militaire. 168 Eléments de castramétrie et de tactique. 169 L’art de la guerre. 170 Dinastija Hohenzollern je bila njemačka feudalna i vladarska obitelj, podrijetlom iz Švedske, s početka XII. stoljeća. Obitelj Hohenzollern je 1415. godine došla u posjed Brandenburga i postali su izborni knezovi rimsko-njemačkog carstva. Početkom XVI. stoljeća pripala im je istočna Pruska. U XVIII. stoljeću uveli su Prusku u red velikih sila. 166

85


Fridrikova oca, Fridrika Vilima I.171 (slika 63), pruski kralj se općenito smatrao čovjekom koji je u Europi najviše radio. On je osobno upravljao državom, svi su konci vodili u njegove ruke i jedino središte državnog jedinstva bio je njegov um. Red u Pruskoj nije nastao iz slobodne diskusije i suradnje. Kao što je jednom primijetio Fridrik II. Veliki: da se Newton morao savjetovati s Descartesom i Leibnizom, nikada ne bi stvorio svoj filozofski sustav.

Slike 60, 61 i 62 – Francuski vojskovođ a Napoleon I. Bonaparte, njema č ki povjesnič ar Hans Gottlieb Leopold Delbrück i obiteljski grb pruske dinastije Hohenzollern

Prema shvaćanju Fridrika II. Velikog, pruski kralj je morao, da bi imao vojsku, održavati strogu ravnotežu između klasa u državi i između privredne proizvodnje i vojne sile. Morao je sačuvati plemstvo, zabranjujući prodaju plemićke zemlje seljacima ili građanima. Seljaci su bili prevelike neznalice da bi mogli postati časnici. Imati građanske časnike bio je „prvi korak k padu vojske“. Čvrsta klasna struktura, s plemićima i neotuđivom „plemićkom“ zemljom, bila je potrebna za vojsku i za državu. „Hrabar pukovnik“, kaže Fridrik II. Veliki, „čini bojnu hrabrom, a ispravna pukovnikova odluka u kritičnom trenutku može skrenuti sudbinu kraljevine.“ Ali, kralj mora osigurati, ma kako nova, razjedinjena i umjetna bila država, da aristokrati imaju duh koji on želi. U svom prvom političkom testamentu Fridrik II. Veliki se povjerava nasljednicima i kaže da je, tijekom Prvog šleskog rata, učinio veliki napor kako bi svojim časnicima ulio ideju da se bore za kraljevinu Prusku. Što se tiče običnih vojnika, Fridrik II. Veliki je prema njima često iskazivao obzir kao prema ljudima koji su u njegovoj službi riskirali život, ali se njegova stvarna zainteresiranost odnosila gotovo isključivo na stegovna i materijalna pitanja. Seljačke obitelji, tj. robove istočno od Elbe, treba zaštititi, gra171

Fridrik Vilim I. (* 14. kolovoza 1688., Berlin – † 31. svibnja 1740., Berlin), poznat kao „Kralj Vojnik“, bio je kralj Pruske od 1713. godine do smrti, član dinastije Hohenzollern.

86

Fridrik II. Veliki đani

i plemići ne smiju uzimati njihovu zemlju, a potrebno je novačiti samo one koji nisu prijeko potrebni u poljoprivredi, npr. mlađe sinove. Seljaci i građani su kao proizvođači vrlo korisni. „Korisne ljude, koji teško rade, treba čuvati kao oko u glavi, a novake u doba rata treba skupljati u vlastitoj zemlji samo kada to nalaže najveća potreba.“172 Više od polovine vojske može se popuniti nepruskim profesionalcima, ratnim zarobljenicima ili vojnim bjeguncima iz stranih vojski. Fridrik II. Veliki hvali pruski okružni sustav kojim su, da bi se izjednačio teret novačenja, određeni okruzi, kao izvor ljudstva, bili dodijeljeni određenim pukovnijama. Temeljem ovog sustava, i uporabom stranaca, Fridrik II. Veliki je 1768. godine sa zadovoljstvom uočio da je svake godine bilo potrebno novačiti samo 5000 pruskih stanovnika. On je ipak zapazio i vrijednost domoljubnih građanskih snaga, za koje je mislio da ih stvaraju okruzi, raspoređujući susjede u iste postrojbe. „Naše postrojbe“, pisao je 1746. godine, „novačene od građana, borile su se časno i hrabro. S takvim postrojbama čovjek bi pokorio cijeli svijet, da pobjede za njih nisu bile isto toliko kobne kao i za njihove neprijatelje.“ Fridrik II. Veliki je kasnije, slično drugim filozofima, pridavao domoljublju čak i veću teorijsku vrijednost od one koju je stvarno imalo. Ali nikada nije ništa učinkovito učinio s njim, niti je to mogao, a da ne uvede velike promjene u svojoj kraljevini. U praksi je smatrao da obični vojnici nemaju časti i umro je vjerujući da je državničko umijeće uporabiti strance da se bore za tuđu stvar. Fridrikovi vojnici nisu osjećali veliku privrženost prema njemu. Dezertiranje iz vojske je bilo noćna mora za sve vojne zapovjednike XVIII. stoljeća, poglavito u dezorganiziranoj Njemačkoj, gdje su se ljudi koji govore istim jezikom mogli naći na obje strane u svakom ratu. Fridrik II. Veliki je 1744. godine morao zaustaviti svoje napredovanje u Češkoj, jer se njegova vojska počela „topiti“. Izradio je mnogo naputaka za sprečavanje dezerterstva. U njima je stajalo da postrojbe ne smiju taborovati blizu velikih šuma; konjanici su morali čuvati njihovu pozadinu i bokove, a noćne hodnje je trebalo izbjegavati, osim ako nisu bile prijeko potrebne. Kada su postrojbe išle po hranu ili na kupanje, morale su ići u stroju i pod vodstvom časnika. Radeći s nepouzdanim osobljem, Fridrik II. Veliki je inzistirao na čvrstoj stezi, na koju je njegov otac naviknuo prusku vojsku. „Najmanje labavljenje stege“, rekao je, „odvelo bi do barbarizacije.“173 I takva je vojska održavala državu. Cilj stege je bio djelomično odgojni, da pomoću autoriteta učini vojnika razboritim bićem, sprečavajući prijestupe kao što su pijanstvo i krađa. Ali, glavni je cilj bio da se vojska pretvori u instrument jedinstvenog duha i volje. Časnici i vojnici moraju shvatiti da je svako djelo, ustvari, „rad jednog jedinog čovjeka“. Ili: „Nitko ne razmišlja, svi izvršavaju“, tj. razmišlja se u središnjici, 172

Militärisches Testament von 1768., Werke VI., str. 226.-227. Politisches Testament von 1752., Werke VII., str. 172.

173

87


u kraljevom umu. „Sve što se može učiniti s vojnicima“, rekao je Fridrik II. Veliki, „jest to da im se ulije duh zajednice174, da se njihove osobnosti stope u njihovim pukovnijama.“ Kada je postao stariji i ciničniji, primijetio je da dobra volja mnogo manje utječe na obične ljude nego zastrašivanje. Časnici moraju voditi svoje vojnike u opasnost i „stoga se vojnici moraju bojati svojih časnika više nego svake opasnosti, jer čast nema utjecaja na njih“. Ipak je dodao da čovječnost zahtijeva dobru liječničku skrb. Pošto se postrojbe učine poslušnima, one se intenzivno obučavaju. Pruska je bila čuvena po svojim egzercirplacevima175, gdje su bojne i eskadroni, uz divljenje stranih promatrača, s velikom preciznošću izvodili komplicirane manevre. Cilj je bio da se postigne taktička pokretljivost, umijeće u prijelazu iz hodnog u borbeni raspored, izdržljivost pod vatrom i potpuno izvršavanje zapovijedi. Ovako izvježbana vojska, ponavljao je Fridrik II. Veliki, pružala je umijeću vođenja široko polje. Zapovjednik je mogao stvarati planove, znajući da će planovi biti ostvareni. Kako je inače sve bilo prilagođeno njegovu vođenju, razum koji ga je vodio mogao je biti slobodan. Stoga Fridrik II. Veliki nikada nije prestajao navaljivati na svoje generale da neprekidno paze na obuku, kako u ratu tako i u miru. „Dokle god svaki čovjek u mirno doba nije unaprijed izvježban u onome što će morati izvršavati u ratu, imate samo ljude koji nose ime jednog zanimanja, ne znajući kako ga treba obavljati.“176 U to vrijeme su protivničke vojske, u borbenom rasporedu, bile poredane po šabloni, gotovo pravilno kao šahovske figure na početku igre. Konjica na svakom krilu, topništvo raspoređeno prilično ravnomjerno duž cijelog rasporeda, pješačke bojne postavljene u dvije paralelne krute crte, druga nekoliko stotina koraka iza prve, a obje crte, ili barem prva, sastavljene od tri reda, od kojih svaki gađa na zapovijed, dok druga dva pune oružje. Fridrik II. Veliki nikada nije odstupio od biti ovog borbenog rasporeda, premda ga je, kao i svi dobri generali, ponekad prilagođavao za posebne namjene. Borbeni raspored je uvjetovao hodni raspored. Postrojbe su trebale obavljati hodnju u tako sređenim kolonama da brzi zaokret kolona čini vatrenu crtu s konjicom na krilima. Borbeni raspored je bio krajnji cilj stroge stege. Nije bilo lako održati ljude u crtama, lakat uz lakat, na vidiku neprijatelja, udaljenog samo nekoliko stotina koraka. Ali propisi su bili izuzetno strogi. U borbenim pravilima je bilo propisano: „Ako vojnik za vrijeme akcije gleda okolo kao da hoće pobjeći ili ako samo stavi nogu izvan crte, dočasnik iza njega će ga probosti nožem ili ubiti na mjestu.“ Ako bi neprijatelj bježao, crta je i nadalje morala ostati nenarušena. Pljačkanje mrtvih ili ranjenih kažnjavalo se smrću. 174

Korpsgeist. Vojna vježbališta. 176 Politisches Testament von 1752., Werke VII., str. 173-175. 175

88

Fridrik II. Veliki

Fridrik II. Veliki je punu pozornost posvetio konjici, koja je činila otprilike četvrtinu njegove vojske, ali ju je upotrebljavao samo za operaciju udara u čvrstim taktičkim formacijama. Stoga je njegova služba izviđanja bila slaba. Godine 1744., s konjicom od 20.000 ljudi, on nije mogao utvrditi gdje se nalaze Austrijanci. Nije imao uspjeha niti u korištenju lakog pješaštva za čarkanje177 i patroliranje. Austrijanci su imali mnogo lakih postrojbi, zvanih Hrvati178 i panduri179, na konjima i pješke. Francuzi su također upotrebljavali lako pješaštvo u doba Francuske revolucije. Fridrik II. Veliki je jedva znao što raditi s takvim postrojbama, koje, raspršene i pojedinačne, nisu bile u dosegu njegova uma.

Slike 63 i 64 – Pruski kralj Fridrik Vilim I. i pripadnik Trenkovih pandura 177 178

Č arka – Kraći oružani sukob manjih postrojbi ili malog broja vojnika.

Hrvatima su nazivane lake austrijske postrojbe za raspršenu borbu. Njih su činili Hrvati i Srbi iz Vojne krajine. Te su postrojbe nanosile velike gubitke Prusima i zadavale im veliku brigu. Prusi su govorili da su oni kao lopovi i razbojnici koji se skrivaju iza drveća i ne pokazuju se nikad na otvorenom polju kao što priliči poštenim vojnicima. Fridrikove lake postrojbe – lovci, nikad nisu dostigli učinkovitost Hrvata koji su bili izvježbani u stalnim okršajima s Turcima. Oni su služili za službu osiguranja, izviđanja i manje bitke, nasuprot linijskom pješaštvu koje se koristilo za velike, uređene bitke. 179 Pandurima su u Austriji nazivane skupine vojnika za osiguranje turske granice. U austrijskoj vojsci su služili i hrvatski vojnici pod zapovjedništvom baruna Franje Trenka (* 1. siječnja 1711., Reggio Calabria – † 4. listopada 1749., Brno). Barun Trenk je hrvatski barun, vješt vojnik i genijalni vojskovođa, brigadir za kojeg se smatra da je prvi uveo glazbu u vojne postrojbe. Osnivač je Trenkovih pandura (slika 64), 1741. godine, postrojbe koja se na strani Austrije borila u Ratu za austrijsku baštinu, protiv Fridrika II. Velikog, kome su pristupili Francuska i Bavarska. Prva postrojba Trenkovih pandura brojila je 1030 vojnika. U ratovanju su se koristili novom taktikom odvažnih akcija i smjelih manevara. Trenkovi panduri su bili naoružani s dva para kubura, jataganom, sabljom i puškom. Barun Trenk je ostvario mnoge slavne pobjede sa svojim pandurima. Najslavnija od njih je osvajanje utvrde Kolin, u kojoj je boravio i sam Fridrik II. Veliki. Barun Trenk je, navodno, poslije bio osuđen i zbog toga što je Fridriku II. Velikom tom prigodom poštedio život.

89


Sredinom XVIII. stoljeća uočila se, u odnosu na druge rodove vojske, veća uporaba topništva nego u bilo kojem razdoblju od XVI. stoljeća. Austri janci su se, poslije ponižavajućeg gubitka Šleske, okrenuli poglavito topništvu radi povećanja spremnosti za ugrožavanje Fridrikovih pokretnih kolona. Francuzi su bili najnapredniji topnici u Europi. Fridrik II. Veliki se često žalio na taj razvitak, jer je Pruska, od svih vodećih država, najteže mogla podnijeti utrku u razvoju topništva. Novina povećanja topništva, uočio je Fridrik II. Veliki 1768. godine, bila je prava propast za državne financije. On se ipak priklonio pokretu i u svojoj procjeni brzog kretanja uveo poljsko topništvo s konjskom zapregom poradi brze promjene položaja tijekom bitke. Nastavio je inzistirati da topništvo nije „rod vojske“ već samo „pomoćna struka“, inferiorna pješaštvu i konjici, ali je njezinoj uporabi posvećivao sve više pozornosti i jedan od njegovih zadnjih spisa iz 1782. godine kao da pokazuje utjecaj francuskih topničkih teoretičara, od kojih je i Napoleon Bonaparte mogao nešto naučiti. Fridrik II. Veliki zapovi jeda svojim topničkim časnicima izbjegavanje gađanja samo zato da bi zadovoljili pješaštvo i konjicu te da se obučavaju u različitoj uporabi zrna i karteča180, kao i da koncentriraju početnu vatru na neprijateljsko pješaštvo kako bi stvorili rupu u neprijateljskoj crti i pomogli vlastitom pješaštvu da se probije. Uporaba dugog neprelomljenog borbenog rasporeda, koji bi u frontalnom sudaru takvih čvrstih crta postao klaonica, bila je uzrok što je Fridrik II. Veliki hvalio bočni napad, za koji je izmislio svoj čuveni „kosi raspored“181, nastupanje jednog krila sa zadržavanjem drugog. Izostavljajući taktičke detalje, jednostavno ćemo reći da je Fridriku II. Velikom, kada je davao prioritet ovom tipu bitke, bio cilj u slučaju uspjeha postići brzu pobjedu narušavajući neprijateljsku crtu, a u slučaju neuspjeha svesti gubitke na najmanju moguću mjeru, jer je zadržano krilo manevriralo tako da bi zaštitilo povlačenje angažiranog krila. Fridrikova nadmoćna pokretljivost i koordinacija davale su specijalnu učinkovitost tim bočnim pokretima, koji sami po sebi spadaju među najstarija ratna postignuća. U pitanjima vojne organizacije i taktike Fridrik II. Veliki nikada nije ozbiljno mijenjao svoje mišljenje. Mišljenje je mijenjao samo u pogledu značajni jih posljedica strategije. Na početku je izgledalo da uvodi novi duh, ali je na kraju prihvatio ograničenja koja je nametnuo politički red u pitanjima pod ko jim okolnostima treba voditi rat te gdje i kada treba prihvatiti bitku.

180

Granata punjena kuglicama, koja se rasprskava u zraku.

181

90

Oblique order.

Fridrik II. Veliki

Njegov munjeviti napad na Šlesku uplašio je Europu. Prvi šleski rat182 bio je očajna igra, koju je kralj Pruske igrao s vrlo velikim ulogom. U Drugom šleskom ratu183, koji je kao i Prvi činio dio Rata za austrijsku baštinu184, on je neko vrijeme čak nastojao potpuno razoriti Habsburšku Monarhiju. Namjera je propala, ali Fridrik II. Veliki je zadržao Šlesku. Poslije toga, njegova ratna politika je postala manje ambiciozna. U Trećem šleskom ratu185, poslije bitaka kod Rossbacha i Leuthena, koje su Prusku vjerojatno sačuvale od uništenja, on je bio natjeran na sjajnu defenzivu protiv udruženih snaga Francuske, Austrije i Rusije, od kojih je svaka imala stanovništvo barem četiri puta brojnije od stanovništva Pruske. Fridrikov zadnji rat, onaj za bavarsku baštinu186, razvukao se u beskrvne vojne demonstracije i šetnje. U djelu Principes généraux de la guerre vidimo da preporučuje strategiju munjevitog rata, iako nije upotrebljavao taj izraz. „Pruski ratovi“, kaže, „trebaju biti kratki i žestoki, a pruski generali trebaju tražiti brzo rješenje.“ To su zaista bila načela po kojima je on isprva djelovao. Međutim, značajno je da su razlozi koje je dao za ove brze i smjele operacije bili isti kao i oni koji su ga u kasnijim godinama činili sve opreznijim. „Dugotrajan rat“, rekao je, „iscrpit će izvore Pruske i upropastiti izvanrednu stegu pruskih postrojbi.“ Od davanja prednosti kratkom i brzom ratu nije bilo daleko davanje prednosti uopće ikakvom ratu ili dužem ratu niskog intenziteta u pogledu utroška ljudi i materijala. U svakom slučaju, vladajući uvjeti su bili isti: ograničeni izvori države, zavisnost vojski od stabilnih skladišta koja su unaprijed pripremljena i uporaba vojnika koji, iako dobro uvježbani, nisu imali unutarnju snagu koja bi ih podržavala u teškim vremenima. 182

Prvi šleski rat trajao je od 1740. do 1742. godine. Započeo je munjevitim upadom Prusa, koji su poslije dvomjesečne kampanje okupirali Šlesku. Završio je Breslavskim mirom kojim je Šleska podijeljena u više provincija, od kojih je najveća dodijeljena Pruskoj. 183 Drugi šleski rat je trajao od 1744. do 1745. godine. Austrijanci su htjeli povratiti izgubljene provincije u Šleskoj, ali su u dvije bitke poraženi od Prusa. Rat je završio Ugovorom iz Dresdena, kojim je samo potvrđeno stanje pruske okupacije Šleske. 184 Rat za austrijsku baštinu trajao je od 16. prosinca 1740. do 18. listopada 1748. godine. U njemu su sudjelovale sve glavne europske države, ali prouzročio je tek minimalne promjene teritorija. Rat je započeo pod izlikom da Marija Terezija ne može zaposjesti habsburški tron, zato što je žena, što ne dopušta Salijski zakonik. Rat je završio ugovorom iz Aix-la-Chapellea. 185 Treći šleski rat je trajao od 1756. do 1763. godine i predstavlja europski dio Sedmogodišnjeg rata. U njemu je Austrija pokušala povratiti Šlesku po drugi put, ali nije uspjela. Nakon toga je Pruska potvrdila svoje vlasništvo nad Šleskom za idućih 150 godina. 186 Rat za bavarsku baštinu vodio se od 1778. do 1779. godine izme đu Pruske i Austrije oko nekoliko dijelova Bavarske, nakon smrti Maksimilijana III., izbornog kneza Bavarske, koji nije imao nasljednika. Ovaj sukob je još poznat i pod nazivom „Krumpirski rat“, zato što su pruske i austrijske postrojbe dosta vremena potrošile u Češkoj, s ciljem otežavanja opskrbe hranom neprijateljskoj strani. To je bio zadnji rat Fridrika II. Velikog koji je završio mirovnim sporazumom, u Teschenu 1779. godine, uz posredovanje Rusije i Francuske.

91


Fridrik II. Veliki nije mogao svladati niti jedan od tih uvjeta. Nije mogao od Pruske napraviti bogatu državu. Mogao je samo štedjeti njezina sredstva. Nije mogao, kao vlade Francuske, pustiti svoju vojsku da živi od okupiranih zemalja, iako je preporučivao taj postupak. Njegova bi se vojska istopila da je bila razbacana tražeći izdržavanje i izgubila bi moral da se nije redovito opskrbljivala. Nije mogao ni računati na dobrodošlicu u okupiranim područ jima. Njegovi višekratni napori da u Češkoj stvori „petu kolonu“ propali su. On nije mogao svojim postrojbama uliti oduševljenje, a da ne promijeni cijeli sustav svoga života. Osim toga, kada su Austrijanci poslije gubitka Šleske pojačali svoje topništvo i svoje utvrde, oni su dodali i tehničke zapreke Fridrikovu razvoju agresivne strategije. Stari kralj je u zadnjim godinama života često primjećivao da su se promijenili uvjeti iz doba njegove mladosti i da sada može voditi samo pozicijski rat. On sam, sa svojim velikim stalnim skladištima i osjetljivim granicama, punu je pozornost pridavao solidnim utvrdama. Jednom prilikom je rekao:„Utvrde su moćni čavli koji drže provincije jednog vladara u zajedništvu.“ Opsade i svladavanje takvih utvrda postali su glavni cilj rata. Vođenje opsada je postalo znanost od Vaubanovih vremena. Fridrik II. Veliki je samo nastavio tu tradiciju. Čak je i njegovo shvaćanje bitke bilo time obojano. „Naše snage predviđene za bitku trebalo bi oslobađati obveza vezanih za opsadu utvrda.“ „Obje crte pješaštva u borbenom rasporedu“, rekao je 1770. godine, „odgovaraju paralelama koje izrađuju opsadne postrojbe.“ Čak ni pri zauzimanju sela ova načela ne treba gubiti iz vida. To mišljenje nije moglo biti udaljeno od pravca kojim se kretala vojna praksa. Napoleon je tijekom čitave svoje karijere vodio samo dvije opsade. Suprotno Napoleonu, Fridrik II. Veliki, iako je imao uspjeha kao vojskovođa, nije volio velike bitke, tj. sudare između glavnih zaraćenih snaga. Prema njegovu shvaćanju, rezultat bitke previše je zavisio od slučaja, a slučajnost je suprotnost zdravom proračunu. U žaru velike bitke ne može se osloniti ni na najviši um planiranja i moć zapovijedanja poradi postizanja poslušnosti, a to su za Fridrika II. Velikog bila polazišta znanstvenog načina vođenja rata. „Osim toga, treba imati u vidu da većina generala, koji vole bitku, ulaze u bitku u nedostatku drugih mogućnosti. To se nikako ne može smatrati njihovom zaslugom, već se obično smatra znakom sterilnosti njihova talenta“, pisao je Fridrik II. Veliki. Uništenje neprijateljske glavne vojske nije uvijek bio Fridrikov prioritetni cilj. On je shvatio da poslije bitke pobjednik treba pokušati uništavajuće gonjenje neprijatelja. Ipak, takvo gonjenje za njegovu vojsku nije bila laka stvar. Konjica, uvježbana za udar u zbijenim postrojima, bila je sklona dezerterstvu ako bi bila 92

Fridrik II. Veliki

razbijena, jer nije bila nadahnuta polubarbarskim divljaštvom neregularnih postrojbi protiv kojih se borila, niti domoljubnom strašću moderne vojske, te stoga nije bila podesna goniti potučenu vojsku u rasulu. Nešto slično djelovanju Napoleonove konjice poslije Bitke kod Jene, za Fridrikovu konjicu nije bilo moguće. Za Fridrika II. Velikog glavni je cilj bitke bio prisiliti neprijatelja da okrene leđa. On je istaknuo: „Dobiti bitku znači natjerati vašeg protivnika da vam prepusti svoj položaj.“ Tako je njegov rat sve više postajao pozicijski rat, rat složenog manevra i vještog dobivanja malih bitaka, spor i lagan u glavnim crtama (ali nikad u taktici) i sasvim različit od kratkog i oštrog ratovanja preporu čenog tijekom 1746. godine. „Postići puno malih uspjeha“, pisao je 1768. godine, „znači postupno skupljati blago.“ „Svi manevri u ratu“, dodao je 1770. godine, „okreću se oko položaja koji jedan general može zaposjesti s korišću i koji može napasti s najmanjim gubicima.“ Iz nesretnih iskustava u Češkoj zaključio je da jedna vojska ne može uspješno ratovati daleko od svojih granica. „Primjećujem,“ pisao je 1775. godine, „da svi ratovi koji se vode daleko od granica onih koji ih započinju imaju manje uspjeha od onih koji se vode u blizini svoje zemlje. Je li to poradi prirodnog osjećaja čovjeka koji smatra da je pravednije braniti se nego pljačkati svog susjeda? Možda fizički razlog i ne prednjači nad moralnim, zbog poteškoća opskrbe hranom do točaka daleko od granice i dovoljno brzog dolaska novaka, novih konja, odjeće i streljiva?“ Napoleon Bonaparte, koji je dobivao bitke na mjestima vrlo udaljenim od Francuske, kao što su Austerlitz (slika 83) i Friedland (slika 86), nasmijao bi se tim načelima opreza, iako je došla i Bitka kod Borodina 187 (slika 65), koja ga je možda podsjetila na njihovo značenje. Iako je Fridrikovo strategijsko shvaćanje ostalo u starim granicama pozicijskog rata, a on ostao nenaklonjen ozbiljnoj bici, nikada nije davao prednost pasivnosti u svojim operacijama. Naglašavao je veliku važnost iznenađenja. U godinama mira, poslije Sedmogodišnjeg rata, on je bio spreman za tren oka upasti u Saksonsku ili Češku, opskrbljen detaljnim zemljovidima i točnim obavještajnim podacima, s novim haubicama od 10 funti188 i novim načinom izvođenja konjičkih juriša, koji je čuvan kao državna tajna. Davao je prednost defenzivnoj strategiji, jer je ona pružala više slobode inicijativi. Ipak bi se radije borio defenzivno, kao što je to morao često činiti, kada je bio slabiji od neprijatelja ili kada je očekivao da će poslije određenog vremena postići neku korist. 187

Bitka kod Borodina odigrala se 7. rujna 1812. godine između snaga Prvoga Francuskog Carstva, koje je vodio Napoleon Bonaparte, i snaga Ruskog Carstva, koje je vodio maršal Kutuzov. Francuska strana je imala slabije snage (130.000 vojnika i 600 topova) od ruske strane (154.000 vojnika i 624 topa), ali je ipak izvojevala minimalnu pobjedu, s ukupnim gubicima od 35.000 poginulih i ranjenih, nasuprot 44.000 poginulih i ranjenih na suprotnoj strani. 188 Nekada su kalibri oružja izražavani težinom zrna u funtama (0,453 kg).

93


Međutim, to treba biti aktivna i izazivačka defenziva, koja, temeljeći se na solidnim utvrdama, slobodno napada neprijateljske položaje i postrojbe. „Zapov jednik“, rekao je, „koji misli da dobro vodi defenzivni rat, a ne preuzme inicijativu i ostane neaktivan tijekom cijelog rata, vara samog sebe. Takva defenziva će završiti s time da će cijela vojska biti otjerana iz zemlje koju je zapovjednik trebao zaštititi.“

Slika 65 – Shematski prikaz Bitke kod Borodina

S vremenom je sve više sumnjao u dobit koja se pod tadašnjim uvjetima mogla očekivati od rata. Budući da je svojim nastupom postigao najveću revoluciju u ravnoteži sila koja je izvršena na europskom kopnu za njegova života, osvojivši Šlesku, postao je čovjek mira i umro čvrsto vjerujući u vrijednost europske ravnoteže, jer je tada Pruska bila jedna od njezinih glavnih komponenti. Za Prusku je predviđao moguće proširenje u Poljskoj, Saksoniji i švedskoj Pomeraniji, ali je, osim prve podjele Poljske, koja je izvršena bez rata i bez poremećaja ravnoteže sila, na veliko zadovoljstvo diplomata, bio voljan prepustiti to moguće proširenje svojim nasljednicima. Bio je ljubitelj dinastije, a ne revolucionar ili pustolov. Stoga je i drugima ostavio nešto završiti. Godine 1775. zauzimao se za vojni status quo. „Ambiciozni ljudi“, pisao je, „trebaju imati u vidu da, budući da su naoružanje i stega jednaki u čitavoj Europi, a savezi u pravilu stvaraju jednakost snaga među ratujućim stranama, pojedini 94

Fridrik II. Veliki

prinčevi sada mogu očekivati da gomilanjem uspjeha dobiju ili neki mali grad na granici ili neki teritorij, koji neće isplatiti niti kamate za ratne troškove i čije stanovništvo neće ni približno biti jednako broju građana koji su poginuli u ratu.“ On se nije bojao da će ga samljeti njegovi golemi susjedi. „Osjećam da se male države189 mogu održati protiv najvećih monarhija190 ako u svoje poslove uvedu marljivost i puno reda. Smatram da su velike države pune zloporaba i pomutnji. One se održavaju samo svojim velikim izvorima i unutrašnjom silom svoje mase. Intrige dvorova velikih zemalja upropastile bi slabije prinčeve. One su uvijek štetne, ali ne sprečavaju držanje mnogobrojne vojske.“ Izgleda da nikad nije razmatrao što će se dogoditi s „ravnotežom snaga u Europi“ ako najveća od monarhija odbaci svoje zloporabe i pomutnje, poruši granice postavljene dinastičko-aristokratskim režimom i svoje poslove počne obavljati s onakvom pozornošću kakva je u Pruskoj već bila uobičajena. Fridrik II. Veliki nije predviđao da će doći do Francuske revolucije.

189

Mislio je na Prusku s njezinih pet milijuna stanovnika. Mislio je na Francusku, Austriju i Rusiju, od kojih je svaka imala oko 20 milijuna stanovnika. 190

95


JACQUES ANTOINE HIPPOLYTE DE GUIBERT Jacques Antoine Hippolyte de Guibert

(* 11. studenoga 1743., Montauban – † 6. svibnja 1790., Pariz) bio je francuski maršal, grof, teoreti čar i organizator. Svoje prvo djelo, Essai général de tactique – „Op ća rasprava o taktici“ 191, napisao je u dobi od dvadeset i devet godina. U to vrijeme je služio kao č asnik u Njema čkoj i na Korzici. Tim djelom je postao slavan i jedan od najpoznatijih pisaca XVIII. stolje ća. U djelu se prožimaju dvije teme. U jednoj se inzistira na vojsci domoljuba ili gra đana, a u drugoj se protežira manevarsko ratovanje. Neko vrijeme je služio u ministarstvu rata. Godine 1789., na po četku Francuske revolucije, teško su ga ranili udruženi revolucionari, i to na jednom okružnom zboru organiziranom poradi izbora članova Predstavništva op ćih staleža. Bio je nestalan čovjek, sujetan, neura čunljiv, ali sjajan književnik i filozof, kojega su suvremenici smatrali utjelovljenjem genija. Bio je nedosljedan i uvijek pod utjecajem trenutnog oduševljenja. Kao i drugi filozofi tog vremena divio se Fridriku II. Velikom. On je u njihovim o čima predstavljao suvremenost i prosvije ćenost. Problemima umije ća ratovanja pristupao je na originalan na čin. Istraživao je na čine ubrzavanja ratnih djelovanja i kritizirao tadašnju praksu forsiranja najamnika. Taktiku je dijelio na temeljnu (ono što danas zovemo taktika) i veliku (manevriranje postrojbama – operativno umije će). Prva se bavi pješaštvom, konjicom, topništvom i tzv. lakim postrojbama, a druga operacijama, organizacijom, fortifikacijama i opskrbom. Taktiku, u širem smislu, želio je podi ći na razinu univerzalne istine. Smatrao je da je ona znanost svih vremena, mjesta i oružja te da je rezultat svega dobrog što su vojni vjekovi izmislili i onog što je tadašnji vijek bio sposoban dodati. Zalagao se za novi tip operativne postrojbe – diviziju, ali to je uspio realizirati tek 1788. godine. Posebno je inzistirao na pokretljivosti i brzini kretanja na hodnji. Bio je pristalica ofenzive po svaku cijenu, zbog čega je i inzistirao na što široj primjeni manevra kako bi se protivnik prisilio na bitku. Takvim idejama postao je prethodnik nove epohe pa ga neki nazivaju i Napoleonovim prorokom. Poradi toga Napoleon ga je preporu čivao svojim časnicima. U 1773. godini putovao je u Njema čku da bi se upoznao s pruskom organizacijom i taktikom, a 1774. godine pomagao je ministru rata u provo đenju reformi u vojsci. Od 1787. do 1789. godine, kao član Ratnog vije ća, nastavio je rad na reorganizaciji vojske. U svom djelu Défense du système de guerre moderne – „Obrana sustava modernog rata“ 192 detaljno je razradio na čela taktičkih djelovanja, odbacuju ći duboki borbeni raspored. Za razliku od svojih ranijih na čela, opredjeljivao se za ve ć zastarjelu linijsku taktiku. Osim navedenih, važnija djela su mu: L’Eloge de Catinat 193 , Eloge du Roi Prusse 194 i Traité de la force 195 publique . Njegova djela su prevo đena na mnoge strane jezike. 191 Izdano 192

u Londonu, 1770. godine. Izdano u Neuchatelu, 1779. godine. 193 Izdano u Parizu, 1775. godine. 194 Izdano u Londonu, 1787. godine. 195 Izdano 1790. godine.

96

Jacques Antoine Hippolyte de Guibert

Sredinom XVIII. stoljeća u Francuskoj su već bili postavljeni temelji napoleonskog ratovanja. Nakon ponižavajućeg mira iz 1763. godine196 slijedilo je ozbiljno razmatranje vojnih pitanja. Gribeauval197 (slika 66) je unaprijedio topništvo uvođenjem načela zamjenjivih dijelova (slika 67), poboljšanjem točnosti gađanja i povećanjem pokretljivosti topova zbog smanjene težine. Njegove reforme su stvorile topove koji su ostali standardni sve do dvadesetih godina XIX. stoljeća. Maršal de Broglie198 (slika 68) i vojvoda de Choiseul199 (slika 69), šezdesetih godina XVIII. stoljeća, uveli su novu i brojno veću postrojbu u organizaciju vojske, diviziju.

Slike 66 i 67 – Jean-Baptiste Vaquette de Gribeauval, francuski general i instruktor „francuskog topa“, i njegov projekt topa sa zamjenjivim dijelovima

Razvijana postupno, divizija je definirana kao određen, stalan, manje-više jednak dio vojske, pod zapovjedništvom jednog generala, dovoljno jak da učinkovito angažira neprijatelja, dok ostale divizije ne stignu na bojište. Velike vojske su prestale biti jedinstvena masa koja u bici čini neprekidnu crtu bojiš196

Misli se na sporazum iz Pariza, poznat još kao Pariški mir ili Sporazum iz 1763. godine, koji je potpisan 10. veljače 1763. godine između Velike Britanije, Francuske, Španjolske i Portugala. Zajedno sa Sporazumom iz Hubertusburga, koji je potpisan 15. veljače 1763. godine, između Pruske, Austrije i Saksonije, završen je Francusko-indijski rat ili Sedmogodišnji rat. Tim sporazumom je počelo razdoblje britanske dominacije izvan Europe, a Francuska je izgubila svoje kolonije u prekomorskim zemljama i prestiž u Europi. 197 Misli se na Jeana Baptistea Vaquettea de Gribeauvala (* 15. rujna 1715., Amiens – † 9. svibnja 1789., Pariz), francuskog general bojnika, topničkog časnika i inženjera, koji je konstruirao „francuski top“. 198 Misli se na Victora Françoisa de Brogliea (* 19. listopada 1718. – † 30. ožujka 1804., Münster), francuskog aristokrata, vojnika i maršala. U vrijeme Rata za austrijsku baštinu bio je promaknut u čin brigadira, a u doba Sedmogodišnjeg rata, poslije pobjede kod Bergena (1759. godine) nad princem Ferdinandom, kralj Luj XV. dodijelio mu je čin maršala Francuske. 199 Misli se na Etiennea Francoisa vojvodu de Choiseula (* 28. lipnja 1719., Langres – † 8. svibnja 1785., Pariz), francuskog generala, diplomata i državnika.

97


nice. One su podijeljene na cjeline, s dijelovima koji se mogu izdvojiti i kojima se može posebno manevrirati. Za vrhovnog zapovjednika stvorene su nove strategijske i taktičke mogućnosti, a podređeni generali dobili su istovremeno, kao zapovjednici divizija, važnost koju u vrijeme Fridrika II. Velikog nisu nikad uživali. Revolucionarni ratovi su bili prvi ratovi u kojima je divizija pokazala svoje značenje. Rezultat su bili Napoleon i njegovi maršali. Osim praktičnih novina, poslije 1763. godine napisane su i opsežne teoretske rasprave. Među teoretičarima toga doba nalazio se i mladi plemić, grof de Guibert, koji je 1774. godine objavio svoju Opću raspravu o taktici. Bilo mu je tek dvadeset i devet godina, ali ga je njegova knjiga odmah učinila slavnim. Postao je zvijezda salona, zaljubio se u gospođicu de Lepinas, napisao tri tragedije u stihu. Na početku Francuske revolucije, na jednom okružnom zboru teško je ranjen. Umro je 1790. godine, vičući na samrtnoj postelji: „Bit ću poznat! Bit će mi odano priznanje!“ Kada je Guibert pisao svoj Essai général de tactique, služio je kao časnik u Njemačkoj i na Korzici. Kao i drugi filozofi toga vremena, divio se Fridriku II. Velikom. On je u njihovim očima predstavljao suvremenost i prosvijećenost. Pričalo se kako je Fridriku toliko dodijalo da se ovaj drski mladić divi njegovim tajnama da ga je čitanje Essai général de tactique dovelo do bijesa. Je li se Guibert u svojoj knjizi doista divio tajnama staroga Fridrika? To ne možemo sa sigurnošću znati, ali da je na nekim mjestima izišao iz njegova načina vođenja rata, to je sigurno.

Slike 68 i 69 – Francuski maršal Victor François de Broglie i francuski general Etienne François vojvoda de Choiseul

Dvije teme prožimaju Guibertovo djelo Essai général de tactique. U jednoj se inzistira na vojsci rodoljuba ili građana, a u drugoj se traži manevarski način ratovanja. Obje su bile u suglasju s Guibertovim shvaćanjem taktike. Ta riječ je u to vrijeme obično značila manevriranje postrojbama, podrazumijeva jući pod „velikom taktikom“ ono što danas zovemo operativnim umijećem, a 98


pod „temeljnom taktikom“ ono što zovemo taktikom. Ovo značenje je Guibert odbacio kao suviše usko. Taktika je za njega bila stvarno sva vojna znanost. Imala je dva dijela: prvi, postavljanje i obučavanje vojske, i drugi, umijeće generala ili ono što su ljudi tada zvali taktikom, a što mi danas zovemo taktikom i operativnim umijećem. Mladi pisac je želio da taktiku u njezinu širem smislu podigne na razinu univerzalne istine. „Ona postaje“, rekao je, „znanost svih vremena i mjesta, svih oružja… jednom riječ ju, rezultat svega dobrog što su vojni vjekovi izmislili i onog što je naš vlastiti vijek bio sposoban dodati.“ Tema o vojsci građana bila je opća doktrina u krugovima tadašnjih filozofa. Montesquieu200 (slika 70), Rousseau201 (slika 71), Mably202 (slika 72) i ostali, manje poznati mislioci, koji su sedamdesetih godina XVIII. stoljeća predstavljali tadašnje razmišljanje, podržavali su shvaćanje da se građani jedne zemlje za zaštitu od tiranije moraju obučavati u rukovanju oružjem. Suradnik Diderotove203 (slika 73) Enciklopedije, Servan204, objavio je 1781. godine knjigu o građanskom vojniku. Guibert je bio na čelu moćnog vala. Njegov Essai 205 général de tactique, posvećen domovini , gdje je predlagao izgradnju vojnog i političkog uređenja u kojem bi svi Francuzi, plemići i obični ljudi, kralj i podanici, trebali ponijeti titulu „građanin“, može se smatrati vodećim filozofskim djelom posvećenim vojnoj znanosti. „Sadašnje europske vlade“, počinje Guibert svoje najpoznatije djelo, „sve su despotski strojevi. Svi narodi bi ih najradije oborili, kada bi mogli. Nijedan se narod neće boriti za njih. Nijedna vlada nije zainteresirana za vojnu znanost. Čak je i u Pruskoj stega samo vanjski doživljaj, stanovnici su većinom nevoj200

Misli se na Charlesa Louisa de Secondata Montesquieua (* 18. siječnja 1689., La Brède kraj Bordeauxa – † 10. veljače 1755., Pariz), francuskog filozofa i političkog pisca. On je završio pravne znanosti i bio predsjednik vrhovnog suda. Napisao je mnogo rasprava iz područ ja fizike, fiziologije, političke ekonomije i filozofije. U svom kapitalnom djelu „O duhu zakona“ predlaže politički sustav u kojem je vlast podijeljena na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, što je temelj građanske demokracije. 201 Misli se na Jean-Jacquesa Rousseaua (* 28. lipnja 1712., Ženeva – † 2. srpnja 1778., Ermenville), francuskog književnika i filozofa. On je poznat po filozofskom stajalištu da je čovjek po prirodi dobar i nije počinio nikakav istočni grijeh, već su ga pokvarile civilizacija i kultura. Po njemu, sav napredak znanosti, umjetnosti, tehnike i privrede znači gubitak izvorne ljudskosti, zdrave prirodne sreće i harmonije. 202 Misli se na Gabriela Bonnota de Mablyja (* 14. ožujka 1709., Grenoble – † 2. travnja 1785., Pariz), francuskog filozofa i političara, još poznatog pod nadimkom „Abbé de Mably“. Bio je jedan od najpopularnijih pisaca XVIII. stoljeća. 203 Misli se na Denisa Diderota (* 5. listopada 1713., Langres – † 31. srpnja 1784., Pariz), istaknutog francuskog književnika i filozofa iz doba prosvjetiteljstva i glavnog urednika poznate Enciklopedije. 204 Misli se na Josepha Servana de Gerbeya (* 1741., Dauphiné – † 1808.), ministra rata u doba Francuske revolucije. Bio je pripadnik umjerenih demokrata – žirondinaca. 205

A ma patrie.

99


nički raspoloženi, a mladež je neuvježbana u ratnim i spartanskim navikama. U Francuskoj, gdje kralj nije vojnik, uvjeti su još labaviji. Ljudi su ravnodušni prema ratnoj sreći, jer se zarobljenici više ne ubijaju, a stanovnici osvojene provincije nisu izloženi neugodnostima, osim što moraju plaćati danak, koji često nije teži od njihovih starih poreza. Ukratko, svi narodi Europe su mekani, a sve vlade slabe. Ali, pretpostavimo da se u Europi podigne narod snažna duha, s jakom vladom i sredstvima na raspolaganju, narod koji bi svojim krepkim osobinama sastavio narodnu vojsku i izradio plan za proširenje. Vidjeli bismo kako takav narod pokorava svoje susjede i ruši njihova slaba društvena uređenja, kao što sjeverni vjetar savija trsku.“

Slike 70, 71 i 72 – Montesquieu, Rousseau i Mably, najpoznatiji francuski filozofi sedamdesetih godina XVIII. stoljeća

Ova primjedba se često navodila izdvojena iz konteksta, kao proricanje revolucionarnih i napoleonskih ratova. Ali ona to nije bila. Guibert kaže da se nikakav snažni narod neće podići. Rusija je pod Petrom206 (slika 74) mogla postati takva početkom stoljeća, ali čak je i Rusija suviše preobražena na zapadnjački način, suviše naviknuta na „luksuz“ i profinjenost civilizacije. Iako Guibert ne očekuje promjenu koja bi odgovarala njegovim teorijama, on primjećuje da bi, u tako iscrpljenom svijetu, zemlja koja bi izvršila samo male reforme imala veliku prednost pred drugima. To on priželjkuje Francuskoj. Uvodeći snagu svog naroda u svoju vojsku, Francuska može razviti odlučniji, brži i moćniji način ratovanja. Ali čak i to on jedva očekuje, iako se tome nada. „Mane suvremenog ratovanja“, kaže, „ne mogu se ispraviti bez političke revolucije. Revolucija ne dolazi u pitanje.“ Guibert, kao ni ostali filo206

Misli se na Petra I. Aleksejeviča Romanova, poznatijeg kao Petar I. ili Petar Veliki (* 9. lipnja 1672., Moskva – 8. veljače 1725., Moskva), ruskog cara od 25. lipnja 1682. godine do smrti. Smatra se jednim od najvećih vladara u ruskoj i europskoj povijesti. Za vrijeme njegove vladavine Rusija je postala velesilom.

100


zofi toga vremena, ne misli da nakon revolucionarnog razmišljanja može usli jediti i revolucionarno ponašanje. „Ono što moramo učiniti“, kaže on, „budući da ne možemo imati građanske i savršene postrojbe, jest to da stvorimo postrojbe koje su barem disciplinirane i uvježbane.“ Tako, poslije parade s općim načelima, Guibert, razrađujući svoj predmet razmišljanja, dolazi otprilike tamo gdje je Fridrik II. Veliki počeo, do ideje koju je on izrazio 1746. godine. Ta ideja podrazumijeva da su građanski vojnici zaista najbolji, ali da, budući da vojnici većinom nisu građani, oni moraju biti vrlo disciplinirani i dobro uvježbani.

Slike 73 i 74 – Francuski književnik i filozof Denis Diderot i ruski car Petar I.

Druga tema Guibertova najpoznatijeg djela, zahtjev za manevarskim ratovanjem, puno je razvijenija nego tema o građanskoj vojsci. Kroz ovu drugu temu, kao i kroz prvu, provlači se isti osjećaj da je kultura XVIII. stoljeća previše složena i izopačena i isto idealiziranje običnih i spartanskih vrlina. Guibert se nada da će rat učiniti pokretnim i odlučnim pojednostavljivanjem njegovih sastavnica. Misli da su vojske njegova doba prevelike, da se topništvu pridaje pretjerana pozornost, da su utvrde i skladišta suviše povećani, a proučavanje topografije pretjerano. Europski narodi, po njegovu mišljenju, nemaju snagu duha i gube se u materijalnim ciljevima i praznim brojevima. Nedostaje im srčanost, pa se uzdaju u novac. U svojim pogledima na veličinu vojski i količinu topništva, a oboje je raslo, da bi kod Leipziga207 (slika 75) godine 1813. dostiglo najvišu točku koja je 207

Bitka kod Leipziga, poznata kao Bitka naroda (na njemačkom jeziku Völkerschlacht bei Leipzig), odigrala se od 16. do 19. listopada 1813. godine i jedna je od najzna čajnijih bitaka u napoleonskim ratovima. To je ujedno i najveća bitka na tlu Europe do Prvoga svjetskog rata, u kojoj je sudjelovalo oko 500.000 vojnika. S jedne strane, u njoj su sudjelovale Francuska i Poljska, s oko 191.000 vojnika, a s druge strane Austrija, Pruska, Rusija i Švedska, s oko 330.000 vojnika. Iako znatno slabija, koalicija Francuske i Poljske izvojevala je pobjedu s gubicima od oko 38.000 poginulih i ranjenih, dok je druga strana imala gubitke od oko 52.000 poginulih i ranjenih.

101


postignuta u jednoj bici sve do XX. stoljeća, Guibert nije otišao dalje od svog učitelja Fridrika II. Velikog i ostao je u školi ograničenog rata. Iako pristalica građanskih postrojbi, nije bio prorok masovnih vojski. Glomazne vojske je smatrao znakom nesposobnosti ljudi od autoriteta. „Dobar vojskovođa“, rekao je, „bio bi sputan operativnom snagom većom od 70.000 ljudi.“ Povodom suvremene utrke u razvoju topništva ponavljao je Fridrikova jadikovanja. Kao i sam Fridrik, smatrao je da je topništvo samo pomoćno sredstvo, a nikako „rod vojske“. Gribeauvalove tehničke novine su, kao obično, stvorile široki razdor među stručnjacima. Topništvo je tada, ali u manjoj mjeri, bilo u sličnom položaju kao zrakoplovstvo poslije. Guibert se držao sredine, cijenio je Gribeauvala, ali nikad nije potpuno priznao doprinos suvremenih topničkih teoretičara, kao npr. du Teila208, koji su upotrebljavali novu pokretljivost topova da bi postigli jaku koncentraciju vatre i čije je učenje formiralo um najučinkovitijeg od svih časnika topništva, Napoleona Bonaparte.

Slika 75 – Shematski prikaz Bitke kod Leipziga

U svom lošem mišljenju o utvrdama i skladištima, Guibert se udaljio od Fridrika II. Velikog i približio praksi svjetskog rata koji je dolazio. „Vojske“, 208

Misli se na Jean-Pierrea du Teila (* 14. srpnja 1722., Chobons – † 27. veljače 1794.), francuskog maršala, glavnog inspektora topništva i zapovjednika topničke škole u Auxonneu.

102


pisao je Guibert, „trebaju živjeti od rekvizicije209 na zemljištu koje su osvojile. Rat se mora izdržavati ratom, kao u najboljim danima Rima. Postrojbe moraju biti štedljive, imati malo prohtjeva, voditi sa sobom kratke komore, podnositi oskudicu i nevolje bez žalbe. Sadašnji francuski sustav u kojem građanske osobe prate vojsku da bi nadgledale njezinu opskrbu opasan je, jer vojne odluke počinju zavisiti od pristanka građanskih činovnika, koji više skrbe za zaštitu zaliha nego za borbu s neprijateljem. Vojska koja lako putuje, izdržavajući se na zemljištu, imat će novu pokretljivost, veće područ je operacije i snagu iznenađenja.“ Guibert je mislio da je, poslije Vaubana, umijeću utvrđivanja pridavana velika pozornost. Utvrde će postati manje potrebne kada se ukinu velika skladišta, čija je zaštita bila jedna od njihovih funkcija. Građenje čitavog sustava utvrda rat je učinilo skupljim nego što je to bilo potrebno. Razbijanje postrojbi kao posada tih utvrda učinilo je vojske većima nego što je to trebalo. Pretvaranje vojnih operacija u niz opsada činilo je ratove beskrajno dugima. Isto tako, Guibert nije htio priznati da utvrđene točke imaju stvarnu obrambenu vrijednost nasuprot vrlo pokretnoj vojsci, kakvu je on zamišljao. „Kao da“, pisao je, „bastioni sami mogu obraniti gradove oko kojih su podignuti, kao da sudbina ovih gradova ne zavisi od kvalitete i jačine postrojbi koje ih brane i podržavaju, kao da slabo branjene utvrde neće dovesti do iscrpljenja, nesreće i sigurnog porobljavanja pobijeđenih naroda koji su bili njihovi graditelji i gospodari. Utvrde trebaju biti malobrojne i jake, i pomoćno sredstvo strategijskog manevriranja.“ Da bi ubrzao kretanje, Guibert je imao na raspolaganju najnoviji pronalazak – diviziju. Divizijsko načelo se 1772. godine još nije dovoljno razvilo i Guibert nije jasno razlikovao nove divizije u francuskoj vojsci od privremene podjele snaga koju je provodio Fridrik II. Veliki. Ipak, njegova je doktrina jasna i označava napredak prema Fridriku II. Velikom. Fridrikov jasan cilj je bio podijeliti vojsku u pokretu, tako da se dijelovi, kada stignu do neprijatelja, nađu na mjestima borbenog rasporeda koji je unaprijed planiran. Vojska se kretala onako kako se namjeravala boriti. Guibert je oslobodio raspored na hodnji ove zavisnosti od borbenog rasporeda. Prema njegovu shvaćanju, svaka divizija kod kretanja čini jednu kolonu. Te kolone, razdvojene na hodnji, brže se kreću, pokrivaju šire područ je i prisiljavaju neprijatelja da se okrene u željenom pravcu. One se koncentriraju na bitku, ali nikad ne gube vezu koja ih čini jedinstvenom vojskom. Vrhovni zapovjednik, koji se nalazi naprijed, pregledava teren očekivane bitke, određuje taktiku bitke u svjetlu onoga što vidi i definira smještanje divizija kako one pristižu na prostor bitke. Bitka postaje elastičnija nego prije, 209

Rekvizicija – zakonito prisilno oduzimanje imovine, sredstava, od fizičkih i pravnih osoba, za ratne svrhe.

životnih namirnica i transportnih

103


potpunije prilagođena zemljištu i ostalim uvjetima, a kada se vojske angažiraju, zapovjednik može lakše voditi svoju vojsku. Guibert vjeruje da je Fridrik II. Veliki primijenio takav sustav kod Hohenfriedeberga210 (slika 76), ali ideja je zapravo bila više napoleonska nego fridrikovska.

Slika 76 – Prikaz napada pruskog pješaštva tijekom Bitke kod Hohenfriedeberga

Temeljna misao u djelu Essai général de tactique ležala je u jednoj rečenici, u zahtjevu za novom vojskom, idealnom narodnom vojskom, u svakom slučaju vojskom koja je uzdržavanjem na terenu postala pokretljiva, slobodnija za operaciju, jer je oslobođena utvrđenih točaka i sposobnija za manevar, budući da je organizirana u divizije. S takvom vojskom stari pozicijski rat će ustupiti mjesto pokretnom ratu. „Ukoliko budemo više vodili pokretan rat, utoliko ćemo se više udaljiti od sadašnje navike i vratiti manjim i manje opterećenim vojskama te manje tražiti tzv. položaje, jer položaji za pokretnu i dobro vođenu vojsku trebaju biti samo zadnji oblik ratovanja. Kada jedna vojska zna manevrirati i želi se boriti, ima vrlo malo položaja koje ona ne bi mogla napasti s leđa ili s kojih manevriranjem ne bi mogla otjerati neprijatelja. Položaji se, jednom riječ ju, zauzimaju samo onda kada se ima razloga ne pokušati ofenzivnu operaciju.“ Guibert je skicirao munjeviti rat koji će primijeniti Napoleon Bonaparte. „Dobar 210

Misli se na Bitku kod Hohenfriedeberga (današnjeg Dobromierza), koja se odigrala 4. lipnja 1745. godine, u vrijeme Drugoga šleskog rata, i jedna je od najvećih pobjeda Fridrika II. Velikog. Bitka se vodila između pruskih snaga jačine 58.500 vojnika i 192 topa, pod zapovjedništvom Fridrika II. Velikog, i snaga Austrije i Saksonije, jačine 58.700 vojnika i 122 topa, pod zapovjedništvom princa Charlesa Alexandera Lorrainea. Završila je uvjerljivom pobjedom Prusa, koji su imali gubitke od 4800 mrtvih i ranjenih, dok su Austrijanci i Saksonci imali gubitke od 8650 mrtvih i ranjenih te 5080 zarobljenih vojnika.

104


vojskovođa“, kaže on, „ignorirat će položaje u starom smislu riječi. Tvrdim da će vojskovođa koji se u ovom pogledu oslobodi utvrđenih predrasuda zaprepastiti svog neprijatelja, zbuniti ga, neće mu dati disati, nego će ga prisiliti na borbu ili stalno povlačenje. Ali takav vojskovođa će morati imati vojsku drukčije sastavljenu od naših sadašnjih vojski, vojsku koju je sam ustrojio i pripremio za novu vrstu operacija čije će izvršenje zahtijevati.“ Francuska revolucija je stvorila tu novu vrstu vojske. Na štetu po njegov dobar glas kao proroka, Guibertovo jedino drugo dovršeno djelo o vojnoj znanosti, Obrana sustava modernog rata, otvoreno se odriče glavnih zamisli njegova prvog i najznačajnijeg djela. „Kada sam pisao tu knjigu“, rekao je, „bio sam deset godina mlađi. Isparavanja moderne filozofije su mi zagrijala glavu i zamaglila moje rasuđivanje.“ Osim toga, budući da je postao slavan svojim djelom Essai général de tactique, Guibert se sastao s Fridrikom II. Velikim, putovao kroz Njemačku, ušao u društvo poznatih mislilaca, bio pozivan kao stručnjak i postao zadovoljniji svijetom koji je vidio. „Moderni sustav“, koji djelo Obrana sustava modernog rata pokušava braniti, predstavlja samo tadašnje ratovanje suprotstavljeno ratovanju klasičnog starog vijeka. To je konzervativna vojna doktrina 1779. godine. Jezgra knjige obrađuje samo jedan pogled na ovaj „moderni“ rat, i to njegovu relativnu vrijednost, o kojoj je raspravljala cijela jedna generacija – kolone i crte u borbenoj taktici pješaštva. Guibert je stao na konzervativnu stranu, braneći crtu ili načelo vatrene snage protiv kolone ili načela napada udarom. Jezgri tog razmatranja Guibert je dodao završnu glavu: „Sadašnji sustav rata, ispitan u odnosu na politiku i administraciju.“ U njoj je došlo do velikog poništenja dotadašnjih stavova. Nadalje, više nije htio ni čuti za ideju građanske vojske. Dok je Guibert pisao, građanske snage su u Americi pobjeđivale britanske vojnike od zanata. Mnogi europski časnici su s velikom zainteresiranošću pratili taj događaj. Tako su Lafayette211 (slika 77), Berthier (slika 88) i Jourdan212 (slika 78) donijeli iz Amerike povoljne ideje o domoljubnim vojnicima i postrojbama koje su se otvoreno borile. Guibert naglašava da se građani nikako ne mogu uspješno boriti 211

Misli se na Marie-Josepha Paula Yvesa Rocha Gilberta du Motiera markiza de Lafayettea (* 6. rujna 1757., Chavaniac – † 20. svibnja 1834., Pariz), francuskog aristokrata i generala. Proglašen je nacionalnim herojem u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama za sudjelovanje u Američkoj i Francuskoj revoluciji. U vrijeme Američke revolucije služio je kao general i diplomat. 212 Misli se na Jean-Baptistea grofa Jourdana (* 29. travnja 1762., Limoges – † 23. studenoga 1833.), Napoleonova maršala. Unovačen je 1776. godine da bi služio u francuskoj pukovniji za vrijeme Američkog rata za nezavisnost. Kada je izbila Francuska revolucija, prijavio se kao dragovoljac. Godine 1793. postaje zapovjednik divizije, a poslije i zapovjednik sjeverne armije. Briljantno je pobijedio u važnoj Bici kod Watignyja, kao i u Bici kod Fleurusa, nakon koje je proširena francuska zona utjecaja preko rijeke Rajne.

105


protiv vojnika od zanata i uspjehe Amerikanaca pripisuje samo nesposobnosti Britanaca. „Nijedna suvremena država“, kaže on, „ne može riskirati uporabu građana, koji su bili vrlo dobri u staro doba, kada su manevri bili jednostavni, a vatreno oružje nepoznato, ali koje je svaki europski narod nadmašio i odbacio, osim Turske i Poljske, a Poljska poradi toga i propada.“ U tom pojašnjenju, riječ „građanin“ jedva da je značila nešto više od riječi „stanovnik“.

Slike 77 i 78 – Lafayette i Jourdan, francuski generali koji su služili u Americi

Guibert također hvali „moderan“, tj. profesionalni rat, poradi blagog i bezazlenog karaktera, zbog čega ga je u svom djelu Essai général de tactique najviše napadao. „Sada“, primjećuje Guibert, „osvojena zemlja izbjegava strahote odmazde i razaranja, a svaka zemlja koju brane njezini stanovnici neizbježno mora iskusiti tu vrstu nesreće. Za narode je humanije da ostanu gledatelji ratnog bijesa. Naglašavanje utvrđenih položaja sa svim profinjenostima formaliziranog manevra možda je zloporaba, ali ima određene korisne posljedice za mir naroda i sigurnost država. Relativna jednakost važnosti obuke, stege i izvora među vojnim silama stvara zdravu ravnotežu. Stoga će utoliko manje ratovi biti odlučujući i, prema tomu, uništavajući za nacije. Utoliko će manje postojati mogućnost za osvajanja, utoliko će manje biti objekata koji bi mamili ambiciozne vladare i utoliko manje državnih revolucija.“ Tako se završava njegova misao u djelu Défense du système de la guerre moderne. Ona se jedva može razlikovati od temeljnih zamisli Fridrika II. Velikog. Guibert je u obje svoje knjige, koje smo spominjali, uočio razliku između ograničenog i neograničenog rata ili između sudara profesionalnih vojnika i uništavajuće borbe naroda. Vidio je tijesan odnos između ratovanja i vlasti. Njegova nedosljednost nije bila logična već moralna. To je bila nedosljednost stavova, a ne analiza. U dvadeset i devetoj godini života on je povoljno gledao na ideje narodnih vojski i strategiju munjevitog rata. U trideset i petoj godini, na te iste ideje gledao je s neodobravanjem. 106


Nikada nije pokazao mnogo praktičnog predviđanja, za razliku od slučajnog predviđanja, niti određenu intuiciju, da bi ideje koje je zastupao 1772. godine, a odbacio 1779. godine, mogle postati stvarnost za tada živu generaciju. Prije nego što je završio svoje djelo Défense du système de la guerre moderne, Guibert se sukobljavao s filozofima koji su ponekad pokazivali pacifističke sklonosti ili barem prigovarali ratovima što su ih vodile tadašnje vlade. „Deklamirati protiv rata“, rekao je, „znači mlatiti praznu slamu, jer ambiciozni, nepravedni ili moćni vladari zasigurno neće biti zadržani takvim sredstvima. Ali, posljedica koja može i koja će neminovno nastati jest da će se malopomalo ugasiti vojni duh, da će vlada postati manje zainteresirana za tu važnu granu upravljanja, tako da će jednog dana predati vlastitu naciju, raznježenu i nenaoružanu, ili, što znači isto, slabo naoružanu i nevještu u uporabi oružja, jarmu ratobornih nacija koje mogu biti manje civilizirane, ali koje imaju više rasuđivanja i mudrosti.“ Ovo je proročanstvo za Francusku. Međutim, to je bila nepotrebna opomena u XVIII. stoljeću, jer među idejama filozofa pacifizam nije prevladavao.

107


DIETRICH HEINRICH BARUN VON BÜLOW Dietrich Heinrich barun von Bülow (* 1757. – † 1807., Riga) bio je njemački

vojni pisac, niži plemić s osrednjim vojnim iskustvom. Pisao je knjige iz raznih podru č ja i na taj način se izdržavao. Lutao je u svojim stavovima i bio vrlo samoljubiv. Smatrao se je mudrim iako mu to gotovo nitko nije priznavao. Proglašen je umobolnim i umro je u zatvoru u Rigi. Poslije smrti je nazivan raznim imenima, od uobraženog čudaka do osniva ča suvremene vojne znanosti. Bio je autor mnogih djela iz područ ja umijeća ratovanja i povijesti. Dva najznačajnija djela su mu: Geist des neueren Kriegssystems 213 – „Duh novijeg ratnog sustava“ , njegovo prvo djelo, i Neue Taktik der Neuern, wie 214 sie sein sollte – „Nova taktika noviteta, kakva bi trebala biti“ . Svojim prvim djelom stekao je popularnost te je ono prevedeno na francuski i engleski jezik. U njemu je istaknuo (suprotno od Fridrika II. Velikog) da je, zbog suvremenog vojnog sustava, prošlo doba m alih država. Tvrdio je da snaga države teži ispuniti određ eni teritorij te da je izvan tog teritorija neu činkovita. Svaka sila, po njemu, ima svoje prirodne granice. Predviđao je postojanje samo dvanaest država u Europi. Takvo razmišljanje je iznenađuju će dobro predvidjelo zemljovid buduće Europe. Uopćavajući ratnu praksu XVIII. stolje ća, kad su se vojske opskrbljivale i oslanjale isključivo na vojna skladišta, a ne shva ćaju ći vrijeme u kojem živi i promjene koje je unijela Francuska revolucija u sferu ratovanja, Bülow je razradio čitavu teoriju o tzv. operacijskim subjektima, crtama, osnovicama i kutovima, u koje je dogmatski pokušao uklopiti sve probleme umijeća ratovanja. Njegov „moderni sustav“ podrazumijevao je utvrđenu crtu pripremljenih skladišta, od koje se vojska u napadu ne smije udaljiti više od tri dana hodnje. Zapovjednik mora za glavni cilj imati sigurnost svojih skladišta i ovladavanje protivnikovim zalihama, a ne napad na protivnikovu snagu. Po njemu, borbu treba izbjegavati, a pobjednički general treba se obuzdati u daljnjem korištenju svojim prednostima „zaustavljajući se mudro usred trijumfa“. Borba, moral, naoružanje i inicijativa za Bülowa su bile drugorazredne kategorije. U svojoj geometrijskoj strategiji zastupao je tezu da će se u budućnosti ratna djelovanja moći matematički to čno prora čunati, tako da će borba (rat) postati suvišna, a mir vječan. Ipak, njegova djela sadrže i mnoge misli kojima je oboga ćena teorija umijeća ratovanja. Za razliku od mnogih vojnih pisaca svoje epohe, uočavao je zavisnost strategije od politike, a u područ ju operativnog umijeća prvi je uveo mnoge pojmove (operacijska osnovica, subjekt, operacija, operacijski objekt ) od kojih su neki zadržani do danas. U svome djelu Neue Taktik der Neuern, wie sie sein sollte prihvatio je iskustva francuskih revolucionarnih ratova, ne samo u taktici već i u politici. Upozoravao je na zna čenje streljačkog stroja i potrebu korištenja zemljišta u borbi te sugerirao uvo đenje op će vojne obveze, pa čak i tzv. narodne vojske .

213

Izdano u Hamburgu 1798. godine. Izdano u Leipzigu 1805. godine.

214

108

Dietrich Heinrich barun von Bülow

Zlatna odine 1793. revolucionarna Francuska Republika našla se licem u lice s koalicijom Velike Britanije, Nizozemske, Pruske, Austrije, Sardinije i Španjolske. Od naroda koji su živjeli pod jednom vladom Francuzi su bili najbrojniji i možda najbogatiji. Odbor javnog spasa215, da bi svladao krizu, eksploatirao je njihove sposobnosti na način koji pod starim režimom nikada ne bi bio moguć. Oslobođen starih narodnih prava, mjesnih i klasnih privilegija, unutarnjih zapreka i isključivih monopola koji su ometali monarhiju, Odbor je diktatorskim metodama ostvario ratnu štednju, probudio narodnu svijest i zaveo načelo opće vojne obveze.216 U pitanju političke strane ratovanja, revolucionari su bili svjesni da stvaraju novi vojni poredak. Manje su bili svjesni novina u tehničkim i strategijskim poslovima. Carnotovi (slika 45) strategijski koncepti bili su većinom zastarjeli. Ipak, puštajući svoju vojsku da se opskrbljuje više putem rekvizicija nego iz vlastitih skladišta, republikanci su izvršili revoluciju u opskrbljivanju. Bacajući svoje upola izvježbane postrojbe u bitku u jurišnim kolonama ili u razvijenim streljačkim crtama217, ljudi koji su se individualno borili, gađali i zaklanjali218 prekinuli su s fridrikovskim sustavom zbijenih bojni i pokrenuli revoluciju u taktici. Francuzi su 1794. godine preuzeli ofenzivu. Sljedeće godine su se Pruska, Nizozemska i Španjolska povukle iz rata. Godinu dana poslije je Napoleon Bonaparte, preko Alpa, upao u Italiju. Europa je 1797. godine bila u miru, a Engleska je pregovarala. Sljedeće godine je obnovljen rat s Drugom koalicijom, a godinu dana poslije Napoleon je postao vlastodržac Francuske. Napoleon je 1800. godine razorio Drugu koaliciju219 pobijedivši opet munjevitim operacijama u Italiji u prvoj od svojih velikih, brzih, odlučnih „napoleonskih“ bitaka, Bici kod Marenga220 (slika 79). Došlo je do revolucije u umijeću ratovanja. Postupno je značenje umijeća ratovanja postalo jasno promatračima. Neki obični građani, primjerice du Pan221 215

Comité de Salut public. Levée en masse. 217 Tirailleurs. 216 218

Praksa koju je donio Rat za ameri čku nezavisnost. Druga koalicija označava drugo veće sudjelovanje više europskih zemalja u ratu protiv Francuske, u vrijeme napoleonskih ratova. Trajala je od 1798. do 1800. godine. Koaliciju su činile Habsburška Monarhija, Otomansko Carstvo, Rusija i Velika Britanija. 220 Bitka kod Marenga vođena je 14. lipnja 1800. godine između francuskih snaga pod zapovjedništvom Napoleona Bonaparte i austrijskih snaga pod zapovjedništvom generala Michaela von Melasa. Bitka je vođena u blizini grada Alessandrije u pokrajini Pijemont u Italiji, a završila je s pobjedom Francuza i protjerivanjem austrijskih snaga iz Italije, iako su francuske snage bile znatno slabije (28.000 vojnika i 24 topa) od austrijskih snaga (31.000 vojnika i 100 topova). Francuzi su imali gubitke od 1000 poginulih, 3600 ranjenih i 900 nestalih, a Austri janci 963 poginulih, 5518 ranjenih i 2921 zarobljenih vojnika. 221 Misli se na Jacquesa Malleta du Pana (* 1749., Ženeva – † 10. svibnja 1800., Richmond), francuskog novinara, velikog protivnika Napoleona Bonaparte. 219

109


i Gentz222 (slika 81), dublje su i brže shvatili značenje novog načina ratovanja nego vojnici od zanata. I to stoga što je temeljna promjena bila u političkim uvjetima vojne organizacije, u onom novom gledanju na svijet223, čiji je dolazak, prema Delbrücku, bio potreban za revoluciju u vođenju rata. U Francuskoj su tih godina vojnici od zanata bili previše zaposleni vojnim operacijama i nisu mogli pisati rasprave o onom što su radili. U Njemačkoj je Scharnhorst (slika 115) izdavao časopis i u nastavcima objavljivao studije o događajima, a Gneisenau (slika 116) je u jednoj šleskoj vojarni primjenjivao svoja američka iskustva u obuci postrojbi. Obojica su se preodgajali u svom pozivu i pojavili se, poslije 1806. godine, da ponovno izgrade prusku vojsku. Vojni pisci, najpoznatiji javnosti u godinama neposredno prije i poslije 1800. godine, Berenhorst224, Bülow, Hoyer i Venturini, izgledalo je neko vrijeme kao da nisu ništa naučili iz činjenica pred sobom. Najbolji primjer za to je Bülow.

Slika 79 – Prikaz rasporeda snaga prije Bitke kod Marenga

Barun Dietrich Heinrich von Bülow bio je, isto kao i grof de Guibert, niži aristokrat s osrednjim iskustvom u vojsci. Pisao je knjige o različitim područ jima i na taj način se izdržavao. Lutao je, isto kao i Guibert, u svojim stavovima te bio čak i patološki samoljubiv. Odbijao je svakoga svojim polaganjem prava 222

Misli se na Friedricha von Gentza (* 2. svibnja 1764., Breslau – † 9. lipnja 1832., Beč), njemačkog pisca, državnika i političara. 223 224

Weltbild.

Misli se na Georga Heinricha von Berenhorsta (* 26. listopada 1733., Sandersleben – † 30. listopada 1814., Dessau), njemačkog vojnog pisca.

110


na nepriznatu mu mudrost. Uvrijedio je Ruse za vrijeme trajanja prusko-ruskog saveza, proglašen je umobolnim i umro 1807. godine u zatvoru u Rigi. Od tada je nazivan svim imenima, od uobraženog čudaka do osnivača suvremene vojne znanosti. Njegova prva vojna rasprava, Duh novijeg ratnog sustava, pojavila se 1799. godine. Vrlo brzo je postala omiljena te prevedena na francuski i engleski jezik. Geopolitičari i danas u njoj vide značajan korak u razvoju njihova predmeta zanimanja. Bülow je svoju knjigu zaključio razmatranjima o političkom prostoru. Suprotno od Fridrika II. Velikog pojasnio je da je zbog suvremenog vojnog sustava prošlo doba malih država. Tvrdio je da snaga države teži osvojiti određeni teritorij i da je izvan tog teritorija neučinkovita. Sukladno tomu svaka sila ima svoje prirodne granice. Dostizanje tih granica će stvoriti političku ravnotežu i trajan mir, jer svaka sila će tada dostići svoje prirodne granice. Rekao je da će postojati dvanaestak država u Europi: Britanski Otoci; Francuska, koja će se protezati do Meuse; Sjeverna Njemačka okupljena oko Pruske od Meuse do Memela; Južna Njemačka do Austrije, koja bi se prostirala do Dunava, a možda i do Crnog Mora; ujedinjena Italija; ujedinjeni Pirinejski poluotok; Švicarska; Turska; Rusija; Švedska, a vjerojatno, iako ne sasvim sigurno, nezavisna Nizozemska i nezavisna Danska. To je bilo iznenađujuće dobro predviđanje zemljovida Europe kakva je trebala biti oko 1870. godine. To predviđanje se jedva zasnivalo na točnom shvaćanju vojne situacije 1799. godine. Duh novijeg ratnog sustava nije pokazivao stvarno razumijevanje ratova Revolucije. Bülow je našao neku značajnu novinu samo u novostvorenom poretku tirailleursa, tj. samo u taktici pješaštva. Njemu se priznaje jasnija terminologija, jer je uveo, kao riječi određenog značenja, izraze „strategija“, „taktika“ i „operacijska osnovica“, iako njegove definicije uopće nisu dobro primljene. Ipak, teza njegove knjige iznosila je ozakonjene ideje koje su već bile zastarjele. Njegov „moderni sustav“ bio je, kao i Guibertov, jednostavno razvijeni sustav XVII. stoljeća. Međutim, on je tvrdio da je pronašao pravi ključ za taj sustav u svom shvaćanju operacijske osnovice. Također je podupirao (kao da su nove) stare zamisli o geometriji rata. „Operacijska osnovica“ u njegovu sustavu mora biti utvrđena crta pripremljenih skladišta. Obje „operacijske crte“, povučene s krajeva te osnovice, moraju konvergirati točki napada pod kutom od najmanje 90 stupnjeva. Vojska koja napada ne smije se udaljiti od svojih skladišta više od tri dana hodnje. Zapovjedniku mora biti glavni cilj ne napasti neprijateljsku snagu, već osigurati svoje vlastite službe opskrbe. Kod ofenzivnih operacija ne treba koncentrirati vojsku protiv neprijateljske vojske, već protiv neprijateljskih zaliha. Borbu treba izbjegavati. Pobjednički general se 111


treba obuzdati u daljnjem korištenju svojom prednosti, „zaustavljajući se mudro usred trijumfa“. Suvremene bitke ne odlučuju ništa, jer „neprijatelj koji je tučen na bojnom polju poslije nekoliko dana može ponovno napasti“. Nestvarnost ovih shvaćanja pokazala se već 1794. godine, kada je francuska konjica jašući po ledu ušla u Amsterdam. Bitke kod Hohenliendena225 i Marenga došle su, nekoliko mjeseci poslije objavljivanja Bülowljeve knjige, kao odgovor na njegov „sustav“. Ove bitke su mu otvorile oči. Napisao je knjigu o njima, nepošteno tvrdeći da francuske pobjede pružaju dokaze za njegovu doktrinu, pobijajući mnogo od onoga što je ranije rekao. Učio je, ali je to činio protiv volje. „Marengo je“, rekao je Bülow, „za manje od jednog mjeseca odlučio sudbinu Francuske revolucije, a time i pučanstva Europe.“ Pokretljivost je tajna francuskog uspjeha. Pred pokretnom vojskom većina utvrda se pokazala beskorisna. Pokretljivost i smjelost su postale moguće smanjenjem komora i zavisnosti od skladišta. „Napoleon Bonaparte je“, primjećuje on, „prešao Alpe samo na dvopeku, primitivno prepariranoj hrani koja nije zahtijevala kuhanje. Stigao je u Italiju s izgladnjelom vojskom u namjeri da se izdržava sredstvima s terena.“ Kako se sve to slaže s teorijom o „operacijskoj osnovici“, s njezinim pogodnim kutom od 90 stupnjeva, Bülow je propustio pojasniti, iako je tu teoriju nadugačko dokazivao. Kao izvor nove smjelosti u akciji zabilježio je novu vrstu osoblja u francuskoj vojsci, mobilizirane i vojno sposobne domoljube. S druge strane, austrijski časnici duguju svoje položaje plemićkom podrijetlu. Njihova obdarenost za vojnički poziv i motiviranost je prosječna. „S previranjem, nerazdvojnim od revolucije, u Francuskoj su se pojavili ljudi koji u doba mira nisu ni slutili što su sve sposobni učiniti. Taj nagli razvoj nenadmašnih osobina jedan je od prvih razloga kojima se mora pripisati zapažena nadmoć Francuza u ovom ratu.“ Čak i s ovim pojašnjenjima Bülow nije mogao razumjeti munjeviti rat koji je zaprepastio Europu. Francusku pobjedu nazvao je čudom, mirakulom, prstom providnosti. Postao je bonapartist i pristalica Francuza. To je njegov položaj činilo sve neugodnijim, jer se nacionalni pokret širio i u Njemačkoj, i to je pokazalo njegovu sklonost ludilu. Zatim je 1805. godine došao novi rat. Te godine su se Austrija i Rusija udružile s Velikom Britanijom u Trećoj koali225

Bitka kod Hohenliendena odigrala se 3. prosinca 1800. godine nedaleko od Münchena i dio je Rata druge koalicije. Vođena je između francuskih snaga, jačine 56.000 vojnika, pod zapovjedništvom generala Moreaua, i austrijskih snaga, jačine 62.000 vojnika, pod zapovjedništvom nadvojvode Johanna. Pobjedu su izvojevale francuske snage uz gubitke od 3000 mrtvih i ranjenih, dok su austrijske snage imale gubitke od 4600 mrtvih i ranjenih, 9000 zarobljenih vojnika i 76 uništenih topova.

112


ciji226. Obje kontinentalne sile pokrenule su svoje velike vojske prema zapadu. U tim vojskama bile su koncentrirane najveće nade aristokratske Europe. Rijetko je razočaranje došlo tako brzo. Napoleon je za nekoliko dana uputio nekoliko armijskih korpusa s atlantske obale u južnu Njemačku. Tu je, kod Ulma227 (slika 80), prisilio generala Macka228 (slika 82), koji je smatran majstorom strategije, da preda 30.000 ljudi bez ozbiljne borbe. Krećući dalje do Beča i Moravske, naišao je na ujedinjene austro-ruske snage, koje su ga željele napasti, i potukao ih kod sela Austerlitza.

Slika 80 – Prikaz rasporeda snaga prije Bitke kod Ulma 226

Treća koalicija je koalicija Velike Britanije, Austrije, Rusije, Napuljske Kraljevine i Švedske protiv Francuske u vrijeme napoleonskih ratova, 1805. godine. Bila je uspješna na moru, ali u Bici kod Austerlitza doživjela je težak poraz pa se ubrzo nakon toga raspala. 227 Bitka kod Ulma jedna je od zna čajnijih bitaka u napoleonskim ratovima, koja je vođena od 16. do 19. listopada 1805. godine, u blizini grada Ulma, u njemačkoj pokrajini Württemberg. S jedne strane, u bici su sudjelovale francuske snage jačine 150.000 vojnika, pod zapovjedništvom Napoleona Bonaparte, a s druge strane austrijske snage, jačine 72.000 vojnika, pod zapovjedništvom generala Macka von Leibericha. Rezultat bitke je velika pobjeda Francuza, koji su imali gubitke od 5980 mrtvih ili ranjenih, dok su Austrijanci imali gubitke od 12.000 mrtvih ili ranjenih i 30.000 zarobljenih vojnika. 228 Misli se na Karla baruna Macka von Leibericha (* 24. kolovoza 1752., Nennslingen – † 22. listopada 1828., Sankt Pölten), austrijskog generala, zapovjednika armije u Bici kod Ulma.

113


Slike 81 i 82 – Njema č ki pisac Friedrich von Gentz i austrijski general Karl barun Mack von Leiberich

Bülow je o tom pohodu odmah napisao djelo u dva toma i objavio ga u uzbudljivim mjesecima poslije Austerlitza229 (slika 83), kada je pruska država, poslije dvoličnog diplomatskog držanja, krenula kao hipnotizirana ususret svojoj propasti kod Jene230 (slika 84). Bülow je to djelo morao objaviti privatno. Diranje u Bitku kod Jene bilo je previše opasno za svakoga, a njega je to odvelo u propast. Ta čudna i proturječna knjiga odražavala je njegovu vlastitu umnu neuravnoteženost i opću zabunu Europe. Pisao je kao da je siguran da je jedino on vidio istinu i da, iako nepoznat, mora po dužnosti svakome dati savjet (gonjen Kantovim kategoričkim imperativom), jer su metafizika i vojna razmišljanja u Njemačkoj išli zajedno. Objavio je da je on predodređen stvoriti novu teoriju o ratu, koja će biti poznata kao „bilovska“ i iz koje će učiti svi budući časnici. Grdio je Fridrika II. Velikog i njegov sustav, zahtijevajući da se on ispravi, što Pruska nije htjela učiniti sve do Jene. Ustvrdio je da je reforma suvišna, da će 229

Bitka kod Austerlitza, još poznata i kao Trocarska bitka, jedna je od najvećih Napoleonovih pobjeda i uništenje Treće koalicije. Bitka je vođena između francuskih snaga, jačine 65.000 vojnika, pod zapovjedništvom Napoleona Bonaparte, i rusko-austrijskih snaga, jačine 73.000 vojnika, pod zapovjedništvom cara Aleksandra I. Odigrala se 2. prosinca 1805. godine, kod mjesta Austerlitza (Slavkova), oko 6,5 km istočno od Brna, u češkoj pokrajini Moravskoj, a trajala je devet sati. Francuzi su imali gubitke od 1305 mrtvih i 6940 ranjenih vojnika, dok su gubici koalicije bili 15.000 mrtvih i ranjenih, 12.000 zarobljenih vojnika i 180 izgubljenih topova. 230 Bitka kod Jene i Auerstädta odigrala se 14. listopada 1806. godine na visoravni zapadno od rijeke Saale u današnjoj Njemačkoj, između francuskih snaga pod zapovjedništvom Napoleona Bonaparte i pruskih snaga pod zapovjedništvom vojvode od Brunswicka i princa Hochenlohea. Ukupne francuske snage bile su jačine 117.000 vojnika, a pruske snage jačine 111.000 vojnika. Bitka je završila s pobjedom Francuza, koji su imali gubitke od 12.000 mrtvih i ranjenih vojnika, nasuprot 38.000 mrtvih, ranjenih ili zarobljenih vojnika na pruskoj strani.

114


Napoleon ujediniti Europu ratom i da kontinentalne sile trebaju priznati njegovu nadmoć. „Austerlitz je“, rekao je Bülow, „bio moderni Akcij.“231

Slika 83 – Shematski prikaz Bitke kod Austerlitza

Bülow je u francuskoj pobjedi 1805. godine vidio dokaz Guibertove doktrine. Uporabio je metaforu iz trgovačkog svijeta. „Veliko je umijeće u ratu“, rekao je, „da se što više izvuče iz svog kapitala, da se vojska ne razbaca po vojarnama, već da se cjelina drži stalno u prometu.“ Smatrao je da Napoleon, više nego drugi, „održava svoj kapital uvijek aktivnim“. To je bilo priznanje zastarjelosti starog pozicijskog rata. Mack je kod Ulma imao jaku vojsku na izvrsnim položajima. Unatoč tomu Napoleon ga je prisilio na predaju. Učinio je to primjenjujući Guibertova načela: vješto rukovanje divizijama (olakšano Napoleonovom novinom u uvođenju armijskog korpusa); razdvojeno kretanje tih divizija poradi brzine kretanja i zahvaćanja širih operacijskih zona, a bez gubitka jedinstva koncepta; istovremena koncentracija snaga na cilju s izborom položaja za bitku sukladno uvjetima na zemljištu. Rezultat je, prema Bülowu, bio „najsavršenije manifestiranje nadmoći strategije nad taktikom u modernom ratu“. 231

Akcij (lat. Actium, grčki Action) – mjesto kod kojeg je Oktavijan, 31. godine prije Krista, pobijedio Antonija i Kleopatru.

115


Slika 84 – Shematski prikaz Bitke kod Jene i Auerstädta

Problemi vrhovnog zapovijedanja, više zavisno od strategije, a razmjerno manje od taktike, poprimili su dotad nepoznatu složenost i važnost. Bitka je izgubila nešto od elementa čiste slučajnosti, kojeg se Fridrik II. Veliki bojao u bici i koji je prije Revolucije kočio agresivnost operacija. Bitka je postala proba razrađenih priprema koje su vršene puno prije. Planiranje je postalo plodnije, predviđanje sigurnije, a ratovanje više nego „znanost“. Vojno zapovijedanje je počelo zadirati u diplomatske odnose, s jedne strane, i u domaću politiku i ustavnu praksu, s druge strane. O tim pitanjima Bülow je trebao mnogo toga reći. Bülow je, isto kao i Fridrik II. Veliki, inzistirao na potrebi jedinstvenog ujedinjavajućeg razuma na čelu države. Smatrao je da u suvremenim uvjetima strategije ne može biti razdvajanja između politike i rata. Veliki vojnici, po njemu, moraju razumjeti vanjske poslove, kao što dobri diplomati moraju razumjeti vojna pitanja. Napoleonovi uspjesi su dokaz koristi od spajanja vanjske politike i vojnih odgovornosti u jednom umu, dok je na suprotnoj strani petljanje savezničkih vlada neka vrsta negativnog primjera. Čvrst vodeći razum je postao potrebniji i poradi suvremenih uvjeta tehnike. Vrhovno zapovjedništvo se moralo izdići iznad specijalista i stručnjaka. „Tehnika utvrđivanja, teorija o topničkoj vatri, vojna medicina, opskrba“, rekao je Bülow, „samo su pripremne znanosti. Znanost o uporabi svih tih elemenata, pogodnih za jačanje i obranu 116


društva, prava je vojna znanost. To je stvarni posao umijeća ratovanja. Slušajte ovo otvoreno: kada je poglavar jedne države prisiljen vođenje oružane sile u ratu povjeriti skupini nedoučenih specijalista, tada neizbježno dolazi do rasipanja energije u vjetar i do postavljanja krivih ciljeva, a prvi rezultat toga će biti slabost, kao da poslove vode telad i magarci, a na kraju će do ći do raspadanja, jer nedostaje moć uma koja vezuje i spaja sve sile u jednu i usmjerava je jednom cilju.“ I ovdje je pouka izvučena iz suprotnosti između Napoleona i drugih vladara Europe. O ljudstvu ili sastavu vojske Bülow je imao poglede koji nikako nisu bili laskavi za tadašnju Prusku. Prekoravao je prusku vladu što je slijepo održavala sustav Fridrika II. Velikog, za koji je rekao da je čak i sam Fridrik II. Veliki prije svoje smrti vidio njegove slabosti, sustav koji je običan narod ostavljao demoraliziranim i neodgojenim, podvrgnut stezi koja je ugrožavala prava čov jeka. Preporučio je francuski sustav opće vojne obveze s nacionalističkim djelovanjem na moral. „Čak i ako uzmemo samo jednostavno gledište, vojska se može smatrati najopćenitijom odgojnom ustanovom za mladež.“ Vojna znanost mora gledati na „stvar unutrašnje administracije, na inspiriranje i nagrađivanje vrlina i talenata.“ „Pruska je“, primjećuje Bülow, „stvorila malo genijalnih ljudi. Troše se sredstva, a ne kontroliraju ih sposobni ljudi.“ Tako Bülow traži politiku otvorenih karijera za nadarene i nudi Legiju časti232 kao model. Predložio je „Savez vrlina“,233 u kojem će ljudi biti raspoređeni prema inteligenciji, rasuđivanju i korisnosti za državu, i koji bi, barem idejno, izbrisao stare aristokratske razlike. Sve ove zamisli ostale su nesređene u Bülowljevu umu. On nikada nije postigao onu čvrstinu shvaćanja i jedinstvenost cilja koje je smatrao bitnima za vodstvo. Nemoguće je reći što je on smatrao svojim ciljevima. Izgledalo je da povlađuje Francuskoj revoluciji. Lijepo je govorio o pravima čovjeka, ali je bio manje liberalan od Gneisenaua, da navedemo drugog vojnika od zanata poradi usporedbe. Nazivao se pruskim domoljubom, ali je prezirao Fridrika II. Velikog i rekao da je Pruska svojim postojanjem okončala nacionalno postojanje Njemačke. Ponekad je govorio kao njemački nacionalist, ali je uporno ostajao pristalica Francuza. Ponekad je povlađivao ravnoteži sila, a zatim bi priznao da ne mari hoće li suvereni Europe zadržati svoju nezavisnost. Bio je sigurno bojovan, ali s kojim ciljem, nije bilo jasno. Bio je vatreni reformator, ali je reforme smatrao utvarama. Bio je neka vrsta nenadmašivog filozofa u vojnoj znanosti, koji se 232

Legija časti je viteški red i najviše francusko vojno odlič je, koje dodjeljuje predsjednik Francuske. Odlič je je ustanovio Napoleon Bonaparte 19. svibnja 1802. godine kao najviše odlič je, koje je zamjenjivalo sva dotadašnja odlič ja. 233

Bund der Tugend.

117


koristio osjećajem dužnosti zbog sebe, ne određujući njezin cilj. S praktične strane, savjetovao je Pruskoj i cijeloj Europi da se poslije Austerlitza sporazumiju s Napoleonom. Rekao je da bi četvrta koalicija bila beskorisna i navaljivao da se kontinent spoji s francuskim carem poradi ponižavanja Engleske. Njegov komentar poslije Jene bio je: „Zar vam nisam rekao?“ Bülow je 1807. godine dao povoda pruskoj vladi da ga smatra umobolnim ili barem dosadnim, u vrijeme javnog sloma. Izgledalo je da piše bez ikakve svrhe, tek da bi iznio svoje poglede. Najgore što se može reći za činovnike koji su ga poslali u zatvor, uzimajući u obzir katastrofalne uvjete 1807. godine, jest da su, uviđajući njegove pogreške, propustili priznati njegove zasluge. Bio je suviše neodgovoran, uobražen i neodređen da bi surađivao u praktičnom radu obnove društva. Njegovom smrću svijet nije izgubio novoga Scharnhorsta. Kao teoretičar ima zaslugu što je osjetio, iako sporo, prirodu vojne revolucije svoga doba. Ta revolucija nije bila zasnovana na tehnici usprkos važnom razvitku topništva, nije bila ni revolucija strategije u pravom smislu usprkos povećanoj pokretljivosti i udarnoj snazi vojske, nezavisna od skladišta i organizirana u divizije. Vojna revolucija je bila u biti politička revolucija. Pokretna snaga Francuza je bio njihov politički pogled na svijet.234 Ta snaga je ležala u stapanju vlade i naroda koji su izvršili Revoluciju. S jedne strane, narod je osjećao svoje sudjelovanje u državi, na način koji nije bio moguć prije 1789. godine, da ima velike koristi od svoje vlade i da se stoga treba za nju boriti lojalno i sa strašću. S druge strane, vlada je, upravljajući na temelju ovlasti naroda i poziva jući se na njegovu suverenu vlast, mogla izvlačiti ljudska i materijalna sredstva na način koji Fridrik II. Veliki nije mogao ni sanjati. Više privremene, prednosti Francuza su bile revolucionarni fanatizam i misionarska usrdnost. Rezultat toga je činjenica da su poslije 1793. godine bogatstvo, ljudska snaga i razum Francuske bačeni na Europu s neodoljivom učinkovitošću. Tijekom XIX. stoljeća, temeljno načelo, stapanje vlade i naroda, koje može biti demokratsko ili ne, ugrađeno je u političke sustave većine europskih država. Ratovi kraljeva su prošli, počeli su ratovi naroda.

234

118

Politisches Weltbild.

Antoine Henri de Jomini

ANTOINE HENRI DE JOMINI Antoine Henri de Jomini (* 6. ožujka 1779.,

Payerne – † 22. ožujka 1869., Passy kraj Pariza), Švicarac, rođen u mjestu Payerne, kanton Vaud, bio je francuski general, istaknuti vojni pisac i teoreti čar prve polovice XIX. stolje ća. U švicarsku vojsku stupio je 1798. godine u činu poručnika i kao tajnik ministra vojske radio na organizaciji policije. Od 1803. godine sustavno se bavio prou čavanjem umije ća ratovanja, a 1804. godine bio je primljen kao bojnik u francusku vojsku i određen za pobočnika u stožeru maršala Neya. Godine 1805., u Bici kod Ulma, svojim savjetima pridonio je uništenju Mackove vojske, a poslije Bitke kod Austerlitza postao je brigadir i prvi Neyov pobo čnik. Privlačio je pozornost Napoleona i ovaj ga je uzeo u svoj stožer, ali ga poslije bitke kod Jene, zato što se nije slagao s pohodom na Poljsku, vratio u Neyov stožer, u kojem je 1807. godine postao na čelnik stožera. Zbog nesporazuma s Napoleonom, otišao je iz Španjolske u Švicarsku i tražio službu, ali ga je Napoleon promaknuo u generala i ponovno je preuzeo svoj stožer. U pohodu na Rusiju 1812. godine nije bio aktivan. Bio je postavljen za guvernera Vilniusa, a poslije i Smolenska. Godine 1813. pomagao je u izvla čenju ostataka francuske vojske. Od svibnja 1813. godine opet je bio na čelnik Neyova stožera i istaknuo se u boju kod Bautzena, ali zbog sukoba s Berthierom prešao je Rusima. Istaknuo se u Rusko-turskom ratu, od 1828. do 1829. godine. Godine 1830. sura đivao je u osnivanju Vojne akademije, a 1837. godine postao je nastavnik umije ća ratovanja. Poslije Krimskog rata, od 1853. do 1856. godine, postao je savjetnik Napoleona III. U dugoj vojnoj karijeri nikada nije bio na zapovjednim dužnostima, ali je zato na stožernim dužnostima iskazivao veliko vojno znanje. Svoje teorijske rasprave Jomini je uglavnom zasnivao na prou čavanju francuskih revolucionarnih i napoleonskih ratova te pohoda Fridrika II. Velikog, ali se služio i primjerima iz anti čke povijesti. Prvu teoretsku raspravu o velikim operacijama objavio je 1805. godine, a sljede će godine objavio je i povijest revolucionarnih ratova. Godine 1827. objavio je opsežno djelo o životu Napoleona Bonaparte, a 1830. godine pisao je o ratnim kombinacijama i njihovoj vezi s državnom politikom. Kao lekcije za ruskog velikog kneza 1836. godine objavio je svoje glavno djelo, Pregled umije ć a ratovanja. Tri godine poslije objavio je Pregled rata 1815 . U svojim djelima Jomini je izlagao gledišta o temeljnim pitanjima rata: politici, filozofiji, strategiji, ratištu, na čelima umije ća ratovanja, vo đenju rata, operacijskim pravcima, bitkama i dr. Posebnu pozornost posve ćivao je zemljopisnom čimbeniku, zemljišnim objektima i zaprekama. Glavna odlika Jominijevih vojnopovijesnih i vojnoteoretskih radova jest njegova težnja da dokaže vje čnost i nepromjenljivost na čela umije ća ratovanja. Temeljna pravila rata su nepromjenljiva, ne zavise ni od vremena ni od prostora, – tvrdi Jomini. Temeljnim na čelom strategije smatrao je djelovanje koncentriranim snagama na odlučujućem mjestu i u odsudnom trenutku. Inicijativa je bila, po njemu, glavno sredstvo strategije, jer osigurava slobodu uporabe snaga na željenom mjestu. Svojim radovima snažno je utjecao na razvoj umije ća ratovanja prve polovice XIX. stolje ća i bio na čelu doktrinarne škole, tzv. racionalista.

119


Svjetski rat između Francuske i niza koalicija (općepoznat kao napoleonski ratovi), koji je s malim prekidima trajao od 1792. do 1815. godine, unio je u umijeće ratovanja veliku novinu, građansku vojsku prikupljenu iz mnogobrojnog stanovništva koje je bilo podvrgnuto općoj vojnoj obvezi, i dao je velikog genija, Napoleona Bonapartu. Iako Napoleonova karijera i osobnost zaslužuju opsežno i pedantno proučavanje, koje im je i posvećeno, ne može biti sumnje da je u dugoj povijesti ratova baš novina masovne vojske ono što je zaista značajno naslijeđe koje smo primili iz tih burnih godina. Rječitost čuvenog ukaza Konventa od 23. kolovoza 1793. godine o općoj vojnoj obvezi235 još utječe na nas: „Članak I. Od ovog trenutka pa do trenutka kad će naši neprijatelji opet biti protjerani s teritorija Republike, svi su Francuzi za stalno uzeti u službu u vojsci. Mladi ljudi će ići u boj, oženjeni ljudi će kovati oružje i transportna sredstva, žene će šiti šatore i odjeću te služiti u bolnicama, djeca će praviti šarpiju236 od starog platna, a stari ljudi će se dovesti na javne trgove da podižu hrabrost vojnicima, propovijedajući jedinstvo Republike i mržnju prema kraljevima.“ Opća vojna obveza uvedena je u trenutku kada je izgledalo da će Francuska biti smrvljena. Godinu dana poslije, Francuzi su poduzeli ofenzivu. Sile koalicije, koje su bile nepovjerljive jedna prema drugoj, izvele su u kritičnom trenutku snage koje su bile daleko manje od njihovih mogućnosti. Revolucionarna Francuska Republika, s jedinstvom koje joj je nametnula vlada terora i strahovitom ljudskom snagom koju je pružala opća obveza, pokazala se više nego dorasla svojim dezorganiziranim protivnicima. Koalicija je slomljena 1795. godine. Španjolska, Nizozemska i Pruska potpisale su ugovore o miru. Napoleon Bonaparte je 1796. godine, kao jedan od novih generala koji su se pojavili u razdoblju terora, dobio svoje prvo samostalno zapovjedništvo nad postrojbama. Prodro je preko Primorskih Alpa u Italiju, brzinom i točnošću svojih pokreta razdvojio je Sardince i Austrijance, svladao Sardince i okrenuo se brzo protiv Austrijanaca, koje je 1797. godine prisilio na ugovor zaključen u Campo Formiju. Francuska je dobila svoju dugo priželjkivanu „prirodnu granicu“ na Rajni, zajedno s kontrolom nad novom marionetskom republikom u Lombardiji. Iako je zbrisana stara Mletačka Republika, a njezini teritoriji kompenzacijom ustupljeni Austriji, poremećena je ravnoteža sila u Europi. Mir je 235

Levée en masse.

236

Šarpija (franc.) je u vlakna raščinjeno staro, oprano, laneno platno. Služila je sve do Francusko-pruskog rata 1870/71. godine kao materijal za zavoje. Poslije je zamijenjena pamučnom vatom, tj. bijeljenim i od masti oslobođenim pamukom.

120


trajao samo nekoliko mjeseci. Britanija i Austrija našle su novog saveznika u Rusiji. Druga koalicija je poražena nizom operacija koje su pripisane Napoleonu, iako on to nije sasvim zaslužio. Prestiž pobjede osigurao mu je ulogu diktatora, koju je prisvojio već ranije, nekoliko mjeseci prije državnog udara izvršenog 18. brimera, tj. 9. studenog.237 Obeshrabreni Britanci potpisali su u Amiensu ugovor o miru, koji je za njih bio vrlo nepovoljan. Gotovo godinu dana (od 1802. do 1803. godine) nije bilo rata. U međuvremenu Napoleon Bonaparte je učvrstio svoj položaj u Francuskoj, vojno se angažirao u Italiji, Švicarskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj, izazvao strahovanja i ambicije poraženih sila i našao se opet u ratu s Engleskom, a posredstvom britanske diplomacije bio i ugrožen Trećom koalicijom. Da bi završio s Austrijom i Rusijom, odložio je svoje planove za invaziju na Englesku. Za nekoliko tjedana je uništio Austrijance kod Ulma i Austerlitza i protjerao Ruse natrag preko Karpata. Gotovo u isto vrijeme zbog britanske pomorske pobjede kod Trafalgara238 (slika 85) postalo je nemoguće izvršiti invaziju na Englesku. Francuskoj je tada preostalo pobijediti Englesku, ako joj to uopće bude moguće, kopnenim snagama. Napoleon je tada dobio novi poticaj da postigne vlast nad kontinentom. To je osigurao pojedinačnim bitkama sa svojim preostalim neprijateljima, uništivši u brzom naletu Prusku, kao veliku silu, bitkom kod Jene 1806. godine, te nagnavši Rusiju, poslije bitke kod Friedlanda239 (slika 86), da prihvati savez s njim. Poslije Tilzitskog ugovora o miru, zaključenog 1807. godine, Napoleon se nalazio na vrhuncu svoje moći. 237

Brimer (brumaire) je mjesec republikanskog kalendara i trajao je od 23. listopada do 21. studenog. 238 Bitka kod Trafalgara odigrala se 21. listopada 1805. godine i to je najznačajnija pomorska bitka u napoleonskim ratovima. Vođena je između britanske flote, jačine 27 brodova, pod zapovjedništvom Horatija Nelsona, i zajedničke francusko-španjolske flote, jačine 33 broda, pod zapovjedništvom Pierrea Charlesa Silvestrea de Villeneuvea, zapadno od rta Trafalgara, u Španjolskoj. Bitka je završila porazom i uništenjem francuske i španjolske flote. Britanski gubici su bili 449 mrtvih i 1214 ranjenih vojnika, a gubici na suprotnoj strani su bili 4480 mrtvih, 2250 ranjenih, 7000 zarobljenih vojnika te jedan potopljen i 21 zarobljen brod. Admiral Nelson je poginuo u završnom dijelu bitke, ali je već prije osigurao svoje mjesto u povijesti kao najveći britanski mornarički junak, a Velika Britanija je tom pobjedom stekla potpunu premoć na moru, koja je trajala gotovo 150 godina. 239 Bitka kod Friedlanda vođena je 14. lipnja 1807. godine u blizini Friedlanda (današnji ruski grad Pravdinsk) u tadašnjoj Pruskoj, udaljenog 43 km od Kalinjingrada. Bitka je vođena između francuske vojske, jačine 80.000 vojnika i 118 topova, pod zapovjedništvom Napoleona Bonaparte, i ruske vojske, jačine 60.000 vojnika i 120 topova, pod zapovjedništvom Levina Bennigsena. Poslije 23 sata bitke odlučnu pobjedu je izvojevala francuska vojska, a ruska vojska se kaotično povukla preko rijeke Ale. Francuska vojska je pretrpjela gubitke od 8000 mrtvih i ranjenih vojnika, dok je ruska vojska imala gubitke od 20.000 mrtvih i ranjenih vojnika. Tom bitkom je završen Rat Četvrte koalicije, a 7. srpnja 1807. godine su Rusija i Francuska sklopile Tilzitski mir.

121


Slika 85 – Raspored brodovlja pred poč etak Bitke kod Trafalgara

Slika 86 – Prikaz strateških manevara suprotstavljenih snaga u Bici kod Friedlanda

122


Da bi srušio ekonomsku moć Engleske, zaveo je kontinentalnu blokadu, zabranjujući dovoz britanske robe na europsko kopno. To je dovelo do grozničavih napora oko kontrole obale. Španjolska je okupirana; vladanje Italijom je pooštreno; Nizozemska, njemačko primorje na Sjevernom moru te dijelovi Italije i Dalmacija neposredno su pripojeni Francuskoj. U Španjolskoj je došlo do otpora, koji su potpomagale britanske ekspedicijske snage. Austrijska vlada, na koju su navaljivali njezini domoljubi, ohrabrena španjolskim ustankom, izazvala je francuskog cara. Sama i djelujući prenagljeno, ona je poražena četvrti put u kratkom, ali krvavom ratu 1809. godine. Dvije godine je kontinent uživao u nesigurnom miru. Tada su antifrancuske, a probritanske sile u Rusiji zadobile carevo povjerenje. Da bi Rusiju zadržao na crti protiv Engleske, Napoleon se upustio u kobni rat 1812. godine. Njegova vojska, koja je brojila više od 600.000 ljudi, popunjena sve mlađim francuskim obveznicima, kao i obveznicima iz dvanaestak savezničkih ili podjarmljenih naroda, vjerojatno je bila najveća vojska koja je ikada do tog vremena u Europi prikupljena za neki pohod. Njezina sudbina je dobro poznata. Vlade donedavno povezane s Napoleonom, istina, još plašljive i upola skeptične, okrenule su se jedna za drugom protiv cara čim su im se pokazale njegove slabosti. Britaniji i Rusiji priključile su se Pruska, Austrija i njemačke državice, zajedno sa španjolskim ustanicima i talijanskim buntovnicima. Tri velike vojne monarhije kontinenta nikada prije nisu zajedno vojno djelovale. Sada kada su to učinile rezultat je bila Bitka kod Leipziga, poznata kao 240 u listopadu 1813. godine, koja je s više od pola milijuna Völkerschlacht, sudionika ostala najveća bitka vođena na tlu Europe ili Amerike do 1914. godine. Bio je to sudar narodnih vojski i on je zapečatio Napoleonovu sudbinu. Francuska, čija je ljudska snaga istrošena tijekom proteklih dvadeset godina, nije se mogla oduprijeti ujedinjenoj Europi. Britanska diplomacija se priključila uz četiri glavne sile u najjačem savezu koji je ikada sklopljen protiv Francuske. Napoleon je u proljeće 1814. godine poslan na Elbu. To je, osim straha izazvanog njegovim povratkom, značilo kraj. Zamah ovih ratova, veličina vojski koje su u njima sudjelovale, brzina kojom ih je Napoleon pokretao, potpunost njegovih pobjeda, sve uočljivija težnja Francuza za promjenom čitavog sustava europskih država i stvaranjem novog kontinentalnog poretka pod vlašću Francuske, sve je to suvremenicima izgledalo kao nešto novo, kao nešto što u povijesti nije imalo presedana. William Ellery Channing je rekao, u svome govoru 5. travnja 1810. godine u Bostonu: „Živimo u vremenima koja nemaju primjera u prošlim vjekovima, u vremenima kada je ljudski karakter uzeo novi oblik, u vremenima naročitih jada, guste pomrčine i očajanja… Ako me pitate što ima tako naročito i straho240

Völkerschlacht (njem.) – Bitka naroda.

123


vito u naše doba, ja ću vam odgovoriti: u srcu Europe, u središtu civiliziranog svijeta, zaveden je, na ruševinama starih društvenih uređenja, nov poredak, neobičan po svome karakteru i opasan po svome utjecaju. Vidimo naciju koja je, po svojem stanju, svojoj plodnosti i svojem stanovništvu, uvijek zauzimala vodeći položaj u Europi, kako naglo odbacuje oblik vladavine, zakona, te navike i duh po kojima je bila slična susjednim nacijama, a time je ovim nacijama dala moć da je obuzdaju. Ta nacija odjednom prihvaća nov oblik i uspostavlja novu vladu slobodnu po imenu i zvanju, koja na svome apsolutnom raspolaganju ima vlasništvo i život svakog podanika i koja svu svoju energiju upravlja na pod jarmljivanje stranih zemalja… vidimo je kako razdvaja i korumpira svojim umijećem i zatim svladava svojim oružjem nacije koje ju okružuju.“241 Nisu svi suvremenici bili sigurni kao Channing da ono što doživljavaju nije imalo presedana. Jednom istaknutom švicarskom časniku u francuskoj vojsci, Napoleonova karijera, iako je znao da je neobična, izgledala je u nekom smislu kao sasvim objašnjiva posljedica ratovanja i politike XVIII. stoljeća. Ukoliko su Napoleonove pobjede više iznenađivale, utoliko su one ovom časniku izgledale pogodnije za objašnjavanje izrazima onih općih istina, onih „odavno otkrivenih, a ne izmišljenih pravila“ koja je vijek prosvijećenosti uvijek tražio ne bi li ih učinio preciznijima i učinkovitijima. U svome pokušaju da objasni Napoleonovu karijeru, general Jomini je pružio svoj doprinos novinama stoljeća. On nije započeo proučavati rat već je započeo karakteristično novo i sustavno proučavanje njegove biti u obliku koji se otada zadržao. Za Jominija, pa i za Clausewitza, kome je malo prethodio, može se reći da su za proučavanje rata učinili nešto slično onome što je Adam Smith učinio za proučavanje ekonomskih znanosti. Kao što su postojale važne knjige o ekonomskim znanostima prije nego što se 1776. godine pojavila knjiga Bogatstvo 242 naroda , tako je bilo i značajnih djela o ratu prije prvih svezaka djela Raspra243 va o velikim vojnim operacijama , 1804. godine. Većina tih djela, a poglavito djela neposrednih prethodnika, kao što su bili Lloyd, Grimoard244, Guibert, Bülow, Fridrik II. Veliki, bila su dobro poznata Jominiju i on je često priznavao što njima duguje.245 Uza sve to, Jominijev pokušaj utvrđivanja načela umijeća 241

Ovaj govor je ponovno tiskan u Christian Registeru, CXX, kolovoz 1941. godine, 248-249, točno kako je održan, osim što je „Napoleon“ zamijenjen s „Hitler“, a „Francuska“ s „Njemačka“. 242 243 244

Wealth of Nations. Traité des grandes opérations militaires.

Misli se na Philippea Henrija grofa de Grimoarda (* 1753. – † 1815.), francuskog vojnika i vojnog pisca. 245 Uvodna glava prvog potpunog izdanja Jominijeva djela Précis de l’art de la guerre (1838.) zanimljiv je i potpun pregled vojnih pisaca do tog vremena. U kasnijim izdanjima knjige ovu glavu je dopunio Jominijev prijatelj, švicarski brigadir F. Lecomte.

124


ratovanja daje mu pravo da s Clausewitzem podijeli mjesto osnivača suvremene vojne misli. Jominijevo držanje prema prethodnicima i prema njegovu velikom suvremeniku baca zanimljivu svjetlost na njegov vlastiti položaj i njegove ciljeve. Dva vojna pisca kojima je Jomini posvetio posebnu pozornost jesu Bülow i Clausewitz. Njegovo djelo je značajno po pozivanju na Bülowa i kritikama njegovih teorija. Jomini je optužio Bülowa da je previše isticao umijeće ratovanja kao znanost. Bülow je, po Jominijevim riječima, smatrao da su budale oni koji su se protivili „trigonometrijskom“246 shvaćanju rata, a njegove su se vlastite teorije, potkrijepljene znanstvenim argumentima, pokazale kao čisti sofizmi kada su isprobane u napoleonskim ratovima. Dok se Jomini protivio tendenciji D. H. Bülowa da posebno naglašava znanstveni pogled na rat, dotle je Clausewitza optužio da čini svu vojnu znanost nemogućom. „Ne može se sporiti generalu Clausewitzu veliko obrazovanje i lako pero. Ali to je pero malo previše slobodno i poglavito previše pretenciozno za znanstvenu diskusiju, u kojoj jasnost mora biti na prvom mjestu. Osim toga, pisac se pokazuje previše nepovjerljiv prema vojnoj znanosti. Njegova prva knjiga je upravo deklamacija protiv svih teorija o ratu, dok su druge dvije pune teoretskih načela. Time je pisac pokazao da vjeruje u učinkovitost svojih doktrina, a u tuđe sumnja.“ Poslije čitanja Clausewitzeva djela O ratu Jomini je napisao da je u tom „labirintu znanja“247 našao samo nekoliko iznenađujućih misli i da ga je prodorni skepticizam njezina pisca uvjerio u potrebu i korisnost „dobrih teorija“. U Jominijevim kritikama Bülowa i Clausewitza možemo naći ključ za njegov koncept svrhe vlastitog djela. Pretjerani racionalizam D. H. Bülowa ukazao mu je na potrebu revizije shvaćanja rata XVIII. stoljeća. Ali, kao što se vidi iz njegovih oštrih kritika Clausewitzeva djela, on nikada nije bio voljan sasvim napustiti ta shvaćanja. Antoine Henri de Jomini rodio se 1779. godine u kantonu Vaud, u francuskoj Švicarskoj, u imućnoj obitelji srednjeg staleža, koja se nekoliko generacija ranije doselila iz Italije. Primio je uobičajen odgoj mladog građanina koji je određen za trgovinu ili bankarstvo. Stvarno je i bio radio u jednoj banci u Parizu kada je uspio dobiti neplaćeni, gotovo neslužbeni, položaj u nekom stožeru u francuskoj vojsci. Jominiju je bilo tek sedamnaest godina kada je slava pohoda generala Bonaparte u Italiji bljesnula i učinila da posao u banci izgleda zaista dosadan. Mladi Švicarac, koji je možda bio više ambiciozan i sigurno 246

Bülow je zahtijevao da se operacijski pravci, povučeni s krajeva osnovice, sijeku na objektu napada pod kutom od najmanje 90 stupnjeva. 247

Savant labyrinthe.

125


više radoznao nego što je bio naklonjen avanturama, odlučio je da i on postane vojnik. Zaista nadaren administrativnom sposobnošću, osigurao je, malo nepravilnim putem, da se ugura u francusku vojsku, u službu opskrbe, te da nastavi raditi na sitnim stožernim poslovima. Za vrijeme Amijenskog varljivog mira vratio se u komercijalni život, ali je, kad se obnovio rat, našao svoje mjesto na čelnika stožera maršala Neya248 (slika 87) i pošao u veliki pohod koji je kulminirao kod Austerlitza. Jomini je za svojih pet do šest godina komuniciranja s vojnicima od zanata mnogo razgovarao i mislio o umijeću ratovanja. Brzina i širina njegova uma, primijenjene na vojnim poslovima, ostavile su dojam na Neya, hrabrog vojnika i dobrog taktičara u akciji, ali sigurno ne istraživačkog proučavatelja umijeća ratovanja. Za vrijeme Amijenskog mira, Ney je pomogao svome štićeniku objaviti prve sveske velike rasprave o ratovima Fridrika II. Velikog, u kojoj se Jomini usudio iznijeti određena uopćavanja o vojnom razmišljanju i usporediti Fridrikov i Napoleonov način ratovanja. Jomini je sredio da jedan primjerak, kao poklon, stigne do cara,249 koji je u tišini, poslije Austerlitza, našao slobodnog vremena da mu se nešto pročita iz te knjige. Impresioniran piščevim opažanjima i razumijevanjem napoleonskih poteza, car je zapovjedio da mu se Jomini, čiji je položaj već bio reguliran promicanjem u čin brigadira u francuskoj vojsci, javi u Mainzu, u rujnu 1806. godine. Jenska operacija se već kuhala u Napoleonovoj glavi. Jomini je na kraju razgovora pitao može li se javiti caru četiri dana poslije, u Bambergu. „Tko vam je rekao da idem u Bamberg?“ pitao je car, kako se pretpostavlja, ne bez uznemirenosti, jer je vjerovao da je njegov cilj tajna. „Zemljovid Njemačke, sire, i vaše operacije kod Marenga i Ulma.“ Naš glavni autoritet za ovo, kao i za druga značajna Jominijeva predviđanja, na žalost je sam vizionar. On je o njima pričao u svo jim kasnijim godinama, kada je kao star čovjek, u Passyju 1860-ih godina, izlagao prošlost istaknutim gostima poput Sainte-Beuvea.250 Ali, ako je Jomini, slično mnogim drugim intelektualcima, bio ponekad i u pravu, ne može biti sumnje da je imao zadivljujuće jasno razumijevanje Napoleonovih strategijskih kombinacija i da je Napoleon uočavao vrijednost Jominijeva djela.251 Iako se popeo do položaja general bojnika u francuskoj vojsci i služio kao Neyov načelnik stožera u Pruskoj, Španjolskoj i poslije povlačenja od Moskve, i premda je u pohodu na Rusiju bio guverner Vilniusa, a poslije i Smolenska, 248

Misli se na Michela Neya, vojvodu od Elchingena (* 10. siječnja 1769., Saarlouis – † 7. prosinca 1815., Pariz), francuskog maršala i zapovjednika tijekom ratova Francuske revolucije i napoleonskih ratova, koji je u Bici kod Waterlooa zapovijedao Napoleonovom gardom. Smatra se jednim od najčuvenijih od ukupno 18 Napoleonovih maršala. 249 Misli se na Napoleona I. 250 Sainte-Beuve je jedan od Jominijevih biografa. 251 Jomini je često nevjerojatno ispravno proricao budućnost. Tvrdio je da je kao dvadesetogodišnjak predvidio Napoleonov pokret preko Alpa 1800. godine.

126


Jomini nikada nije dobio mogućnost samostalnog zapovijedanja i nikada nije stigao do maršalske palice, koju su ljudi manje sposobni od njega otkrivali u svojim ruksacima. Sam Jomini, pa i njegovi biografi, korili su Berthiera252 (slika 88), načelnika careva stožera, zbog njegova neprijateljstva, a izgleda da Berthier doista nije volio samopouzdanog Švicarca. Jomini se uvijek osjećao zapostavljen i uvrijeđen te je podnosio ostavke. Tijekom tih godina on je barem šest puta podnosio i povlačio ostavku. Izgleda da mu nadređeni, uključujući i samog cara, jednostavno nisu htjeli povjeriti samostalno zapovijedanje postrojbama u ratu.

Slike 87 i 88 – Maršali Ney i Berthier imali su velik utjecaj na Jominijevu vojnu karijeru

Gorko razočaran zbog nepromicanja, Jomini je u kolovozu 1813. godine odjahao do savezničkih crta i ponudio svoju službu ruskom caru Aleksandru. Budući da je još uvijek bio švicarski podanik, taj čin je bio nešto manje nego izdaja, ali, iako je onemogućio da ga Francuzi smatraju junakom, ipak nije okrenuo njihove povjesničare protiv sebe, niti je spriječio njihove nastavnike da njegova djela ne rabe kao udžbenike. U ruskoj vojsci, u kojoj je imao čin generala do smrti, bio je vojni savjetnik i sudjelovao u osnivanju ruske vojne akademije te našao dovoljno vremena da završi povijesna i analitička proučavanja koja je počeo još poslije Marenga. Svoje zadnje godine je proveo dijelom u Rusiji, a dijelom u Francuskoj. Za vrijeme Krimskog rata, ruski car ga je često pitao za savjet. Njegov savjet je 1859. godine zatražio i Napoleon III. Prije nego što se ukrcao za svoju talijansku avanturu. Do njegove smrti u Passyju, 1869. godine, Jominijeve knjige su široko korištene za vojnu izobrazbu u cijelom svijetu, a 252

Misli se na Luisa Alexandrea Berthiera (* 20. studenog 1753., Versailles – † 1. lipnja 1815., Bamberg), francuskog maršala i načelnika Napoleonova stožera. Smatra se slavnim i vrlo sposobnim Napoleonovim maršalom, koji se proslavio jer je znao provesti Napoleonove odluke do najsitnijih detalja.

127


on je imao zadovoljštinu znati da ga ljudi drže sličnim proroku. Jominijeva karijera je bila zasigurno vrlo neobična. Nije se proslavio pod teškim udarcima među običnim vojnicima, niti formalnim pripremanjem u kadetskoj školi. Uvukao se u administrativnu službu u francuskoj vojsci bez prethodne vojne izobrazbe. Njegov poseban profesionalni položaj, a mora se priznati i njegov temperament, nužno su ga spriječili da kao Švicarac, kao neka vrsta čovjeka po strani, ikada postigne drugarstvo po oružju. Kažu da je u jednom od mnogobrojnih razgovora s istaknutim posjetiteljima u Passyju istaknuo da stvarno nikada nije ni vidio juriš nožem, a kamoli da je sudjelovao u njemu, ali je vidio zauzimanje položaja s puškom o ramenu. No, sasvim je pogrešno Jominija smatrati „vojnikom na papiru“, čistim teoretičarom, intelektualcem koji s vojskom nema više veze nego što ih je akademski ekonomist starog kova imao s trgovinom. On je pomogao da se vojske kreću na ratištu. Imao je, kao Neyov načelnik stožera, tešku odgovornost brinuti se za obavljanje poslova kako stvarno treba u ovom nesavršenom svijetu. Morao je donositi važne odluke, poglavito kod Ulma i u Španjolskoj. Imao je iskustvo iz prve ruke o onome što se danas zove „osjećaj za rat“. To pokazuju njegova djela. Jominijeva djela o ratovanju mogu se podijeliti u dvije skupine. U prvu, uglavnom povijesnu, i drugu, uglavnom teoretsku ili analitičku. Podjela nije isključiva, jer Jomini u svojoj povijesti stalno traži načela koja objašnjavaju zašto i kako je poduzeta koja akcija,253 a u vojnoj teoriji on rijetko ide daleko u apstraktnom razmišljanju, a da ne pokuša poduprijeti svoje teorije povijesnim činjenicama. Ima i nekoliko brošura iz njegova pera, mahom kratkih odgovora kritičarima. Njegova povijesna djela, prvobitno tiskana u dvadeset sedam svezaka, obuhvaćaju ratove Fridrika II. Velikog i ratove Francuske revolucije te Napoleona od 1792. do 1815. godine. Sedmogodišnji rat i revolucionarni ratovi obrađeni su detaljno. Napoleonova vojna karijera poslije 1799. godine obrađena je prilično kratko, u djelu od četiri sveska, pod naslovom Napoleonov politi č ki i voj254 nič ki život , koje se pojavilo prvi put 1827. godine. Knjiga se zasniva na prilično mutnoj literarnoj zamisli svojstvenoj XVIII. stoljeću. Napisana je u prvom licu, kao da je piše sam Napoleon, koji se nalazi u drugom svijetu, svakako ne u kršćanskom raju, da pred dušama Aleksandra, Cezara i Fridrika II. Velikog, kao vojskovođa, opravdava svoje odluke. Zasebni svezak obrađuje bitku kod Waterlooa. 253

Naslovi glava njegovih djela označavaju to traganje za načelima. Tako se u djelu Traité des grandes opérations militaires javljaju ovi naslovi: Glava III. Zapažanja kod operaci ja prvog razdoblja; Opća na čela opskrbe i opsade. Glava V. Zapažanja o hodnim rasporedima Fridrika II. Velikog i Guiberta. Opća načela napada na vojsku u pokretu. Glava VIII. Operacije protiv Rusa i Šveđana; Bitka kod Jägerndorfa. Opća načela izoliranih napada. 254

128

Vie politique et militaire de Napoléon.


Jominijeva djela o vojnoj povijesti prilično su suhoparna, iako možda nisu suhoparnija nego što je uobičajeno u toj vrsti djela, ali su jasna i pripovjedački tečno pisana, i rijetko zalaze u detalje. Jomini je izvršio mnoga solidna istraživanja i njegov položaj, prvo u francuskoj, a zatim u ruskoj vojsci, pružio mu je materijala koji nije bio pristupačan stranim osobama. Ali, on je pisao prije no što je profesionalno povijesno pisanje potpuno uspostavilo svoja pravila istraživanja i izlaganja, zbog čega njegova djela nemaju suvremeni kritički aparat255 primjedbi i bibliografiju. Pošteno je reći da je njegovo djelo, kao vojnog povjesničara, iako je on ponegdje probio led, definitivno zastarjelo i da se poslije rijetko čitalo. Jominijeva teoretska djela, međutim, nadživjela su ga i bila su glavni predmet vojne nastave tijekom više od jednog stoljeća. Jominijeva prva studija o vojnoj teoriji nalazi se u Raspravi o velikim vojnim operacijama256, djelu koje je, uglavnom, povijest Sedmogodišnjeg rata. Sedma i četrnaesta glava tog djela bile su dijelovi koji su čitani Napoleonu poslije Austerlitza i koji su ostavili izvrstan dojam na njega. Ove glave u svom prvobitnom obliku predstavljaju glavna načela Jominijeve vojne misli. U sedmoj glavi tog djela Jomini je izložio svoju teoriju o „operacijskim pravcima“ i istaknuo važnu razliku između vanjskih i unutrašnjih pravaca. Četrnaesta glava nastavlja to razmatranje, naglašavajući važnost izbora operacijskog pravca i pokazujući kako na taj izbor utječu zemljopisni, pa čak i geometrijski čimbenici. Ovo djelo završava trideset i petom glavom, u kojoj se Jomini izdigao iznad specifičnih pitanja i pokušao uopćiti svoje iskustvo i formulirati temeljna načela bitna za sve vojne operacije. Jominijevo najveće teoretsko djelo jest 257 Pregled umijeća ratovanja, koji se pojavio 1838. godine u dva sveska. Djelo je imalo mnogobrojna kasnija izdanja i prevedeno je na glavne svjetske jezike (slike 89 i 90). U tom se djelu švicarski mislilac u većoj mjeri nego u ranijem bavi problemom vrijednosti općih načela u vojnoj znanosti. Jomini se prihvatio proučavanja ratovanja, kao što i sam kaže, siguran da se ono, budući da je oblik ljudske djelatnosti na zemlji, mora držati nekog pravca. Pošao je od odlučnog pobijanja takvih tvrdnji kakve su npr. čuvene tvrdnje maršala Saksonskog: „Rat je znanost pokrivena pomrčinom, kroz koju se nipošto ne korača sigurnim koracima… Sve znanosti imaju svoja načela, samo ih rat još nikako nema.“ Nasuprot onome što je, kao navedeno, smatrao pomrčinom, Jomini je uvijek stajao na stajalištu da je ljudski um sposoban razaznati i utvrditi, u nekom sustavnom obliku, metode koje će u vođenju rata vjerojatno donijeti uspjeh i metode koje vjerojatno neće donijeti uspjeh. 255

Apparatus criticus. Traité des grandes opérations militaires. 257 Précis de l’art de la guerre. 256

129


„U svim vremenima“, pisao je u Traité des grandes opérations militaires, „postojala su temeljna načela od kojih su zavisili dobri rezultati u vođenju rata… Ta načela se ne mijenjaju, nezavisna su od vrste oružja, od povijesnog vremena i mjesta.“ U svom djelu Précis de l’art de la guerre, Jomini je pokazao da je svrha knjige bila „dokazati postojanje jednog temeljnog načela za sve ratne operacije, načela koje vrijedi za sve dobre kombinacije“.

Slike 89 i 90 – Izgled naslovnica najvećeg Jominijeva djela, „Pregled umije ća ratovanja“ na izvornom, francuskom jeziku i na engleskom jeziku, izdanje iz 1854. godine

U svojoj kritici Bülowa, Jomini je pokazao da je protivan „ratnim sustavima“ koji predviđaju sve za razne eventualnosti, koji sadrže recepte kao neka knjiga za kuhanje i pružaju kruta i brza pravila za sve slučajeve vojne djelatnosti. Čovjekova umna sposobnost, osjećao je, nije u stanju pronaći takav sustav, to prije što je rat „strasna drama, a nipošto matematička operacija“. Po Jominiju, sfera umne sposobnosti je u vođenju rata smanjena, ali nikako nije sasvim isključena. Uvježbanost i stega vojnika u biti nisu stvar razuma, niti će samo ispravno razmišljanje dobiti bitke u kojima su druge osobine, kao hrabrost i inicijativa, važnije. Ali umna sposobnost je vrhovna u svojoj posebnoj sferi, a ta sfera je strategija. Na područ ju strategije postoje opća pravila i načela vječne vrijednosti, koja ljudski um može shvatiti i formulirati. Glavni problem vojne znanosti je uspostavljanje ovih općih načela. Jomini jasno izlaže to stajalište na početku svog djela Précis de l’art de la guerre. Jomini u tom djelu kaže: „Jedan časnik i general, koji je sudjelovao u dvanaest ratova, mora znati da je rat velika drama, u kojoj tisuće moralnih i fizičkih uzroka djeluje različitom snagom, i da se sve to ne da svesti u matematičke formule. Ali isto tako moram priznati bez okolišanja da su me dvadeseto130


godišnja iskustva samo utvrdila u tome. Ima tek nekoliko temeljnih načela rata, od kojih se bez opasnosti ne može odvojiti i čija je primjena bila gotovo uvijek okrunjena uspjehom. Pravila primjene koja proizlaze iz tih načela također su malobrojna pa, iako ih uvjeti ponekad izmijene, ona ipak mogu poslužiti vojskovođi kao kompas u uvijek teškom i kompliciranom vođenju velikih operacija usred borbenog loma i huke.“ Jomini je tada pristupio izradi neke vrste prvog približavanja ovim temeljnim načelima vojne znanosti. Nekako je oklijevao pred složenošću zadaće. „Usudio sam se prihvatiti ove teške zadaće možda i bez potrebnog talenta za njezino izvršenje. Ali, meni se učinilo da je važno položiti temelje, čije bi razvi janje bilo odgođeno za dugo vrijeme ako se ne bi iskoristile okolnosti za njihovo polaganje“, kaže Jomini u svom djelu Traité des grandes opérations militaires. Rad koji je Jomini završio bio je zaista pionirski rad na polju vojne znanosti. To nije bilo prvo smjelo prodiranje u nepoznatu zemlju, već prva izrada zaista dobrog zemljovida. Budući da je izvršio pokuse s drugim formulacijama, Jomini je odlučio da se temeljna načela strategije sastoje u sljedećem: „1. Strategijskim kombinacijama postupno dovesti glavne snage vojske na odlučujuće točke na bojištu i, ako je moguće, na neprijateljske komunikacije, ne izlažući pri tome vlastite komunikacije. 2. Pogodnim manevrom dovesti glavne snage tamo gdje se nalaze samo manji dijelovi neprijateljskih snaga. 3. Kada počne bitka, onda na isti način voditi i taktički manevar, da se glavnim snagama dođe na odlučujuću to čku na područ ju bitke, odnosno na dio neprijateljskih položaja koje je važno oslabiti. 4. Glavne snage ne trebaju biti koncentrirane samo na odlučujuću točku, već u akciju trebaju ući energično i složno, uz istovremeni napor svih sila.“ Ovu vrlo uopćenu i nekako apstraktnu formulaciju Jomini je učinio konkretnijom mnogobrojnim specifičnim primjerima iz vojne povijesti, ističući da je povijest dokazala kako su najsjajniji uspjesi i najveći porazi posljedice pridržavanja ili povrede temeljnih načela. Ako se umijeće ratovanja sastoji u uvođenju u borbu što jačih snaga na odlučujućoj točki ratišta, onda je sredstvo za postignuće tog cilja pravilan izbor operacijskih pravaca. „Ovo“, rekao je Jomini, „treba smatrati temeljem dobrog operacijskog plana i, prema tomu, središtem i dušom čitave vojne teorije.“ Jominijeva teorija o operacijskim pravcima jasno je postavljena prvi put u sedmoj glavi njegova djela Traité des grandes opérations militaires. Operacijski pravac definiran je kao dio cjelokupnog područ ja operacije koje jedna vojska zahvaća izvršavajući svoju zadaću, bilo da koristi više putova ili samo 131


jedan. Sedma glava počinje s razmatranjem operacije koja je prethodila Bici kod Leutena u Sedmogodišnjem ratu. U toj operaciji, Fridrik II. Veliki je podi jelio svoju vojsku, ostavljajući jedan dio u Šleskoj, a s drugim krenuvši u Saksonsku. „Dijeleći svoje snage na taj način“, kaže Jomini, „Fridrik II. Veliki je operirao ne na jednom jedinstvenom, jednostavnom operacijskom pravcu, već na dvostrukom, složenom.“ Koje su relativne prednosti jednostavnog, a koje složenog operacijskog pravca? Odgovor na ovo pitanje zavisi od toga koji će pravac u konkretnoj situaciji uspjeti „da na odlučujuću točku ratišta dovede u bitku više snaga nego neprijatelj“. Bitke ne dobivaju postrojbe koje se vode po popisima vojske, već one koje se uporabe u akciji. Prema tome, budući da razdvaja postrojbe na ratištu, složeni operacijski pravac je vrlo opasan ako se razdvojene postrojbe ne mogu brzo spojiti i formirati jedinstvenu frontu. Stoga, kada se primjenjuje složeni operacijski pravac, potrebno je da sve postrojbe ostanu pod jednim zapovjedništvom. Jomini smatra da je jedna vojska sigurna pri uporabi složenog operacijskog pravca ako je to unutrašnji pravac, tj. ako neprijatelj također djeluje složenim operacijskim pravcem, pri čemu se neprijateljske snage mogu teže ujediniti nego vlastite. Vojska s unutrašnjim pravcima, bližim jedan drugom nego kod neprijatelja, može, uz strategijski pokret, brzim spajanjem svojih snaga svladati neprijateljske snage jednu za drugom. Jomini u cijelom svom djelu ističe nadmoć unutrašnjeg položaja. Za vojsku koja djeluje složenim operacijskim pravcem, bolje je da to bude unutrašnji, osim ako nema znatnu brojnu nadmoć. Čak i u tom slučaju je opasno ako su pravci razdvojeni hodnjom od nekoliko dana. „U uvjetima brojne jednakosti“, pisao je Jomini, „uporaba složenog operacijskog pravca protiv vojske čije su snage više prikupljene, tj. djeluju po unutrašnjim pravcima, bit će uvijek kobna ako neprijatelj iskoristi prednost svog unutrašnjeg položaja.“ U djelu Précis de l’art de la guerre Jomini je rezimirao svoju teoriju o tom pitanju. „Ako su ostali uvjeti jednaki“, pisao je, „prost operacijski pravac na jednoj strani ima nesumnjivu prednost nad složenim. Međutim, treba istaknuti da su složeni pravci često prijeko potrebni zbog prirodne konfiguracije ratišta ili zbog toga što i neprijatelj djeluje složenim pravcem i što je učinio prikladnim „da se dio vojske suprotstavi svakoj od velikih masa koje je formirao“. U ovom zadnjem slučaju, prednost će imati ona vojska koja djeluje po unutrašnjim pravcima.258 S obzirom na ove čimbenike, izbor operacijskih pravaca je vrlo važan, jer može odlučiti sudbinu rata. Jomini smatra da to može umanjiti posljedice izgubljene bitke, učiniti invaziju neuspješnom, uvećati ko258

Jominijevo pisanje o operacijskim pravcima imalo je velik utjecaj na teorije pomorske strategije koje je razvio Alfred Thayer Mahan.

132


risti pobjede i osigurati osvajanje cijele države. U četrnaestoj glavi Traité des grandes opérations militaires Jomini je istaknuo čimbenike koji utječu na taj izbor i u prvi plan, između svih čimbenika, izvukao je one koji proizlaze iz prirodne konfiguracije područ ja operacije i iz odabranih putova te danih strategijskih točaka. Ovo razmišljanje prirodno vodi do koncepta koji ima veliko značenje u Jominijevoj vojnoj teoriji. Svaka vojna operacija se odigrava u određenom područ ju operacije. Jomini je, iznevjerivši matematičku tendenciju koju je kritizirao kod Bülowa, smatrao da se područ je operacije sastoji od polja s četiri strane. Dvije od ovih strana zauzima neprijatelj. Zadaća je zapovjednika da, uzimajući u obzir prirodne značajke zone u kojoj je angažiran, izabere operacijsku crtu koja će biti najučinkovitija za ovladavanje s tri strane pravokutne zone. Ako bi to uspio učiniti, neprijatelj bi bio svladan ili bi bio prisiljen napustiti područ je operacije. Teško je izbjeći zaključak da je Jomini u svome isticanju potrebe ovladavanja područ jem operacije, slično teoretičarima XVIII. stoljeća, smatrao da je ratovanje uglavnom stvar osvajanja teritorija. Jasno je da je, prema Jominijevu mišljenju, zapovjednikova prioritetna zadaća djelovanje umom. „Dobra teoretska pripremljenost“, kaže on, „i snažan karakter, spojeni zajedno, stvaraju velikog vojskovođu.“ Prirodan smisao za rat i sposobnost inspiriranja postrojbi također su važni, ali vojskovođa, ako želi uspjeh, mora dobro poznavati temeljna načela rata. „Prirodni genije će, bez sumnje, znati da uz nadahnuće primijeni i načela rata, kao što bi bio sposoban stvoriti znanstvenu teoriju. Ali teorija bez pedantnosti dovodi do uzroka, ne dajući apsolutna sustavna rješenja zasnovana na temeljnim pravilima. Ona će dopuniti zapovjednikov prirodni genij, proširiti njegovo znanje i povećati mu samopouzdanje.“ Naglašavanje načela je značajan segment Jominijevih djela. On je vjerovao da se ratna praksa može svesti na niz općih načela, koja se mogu naučiti i primijeniti u svim situacijama. U 35. glavi njegova djela Traité des grandes opérations militaires formulirao je niz takvih načela. Ovo formuliranje ističe, između ostalog, važnost „strategijske inicijative“, prednost koncentracije snaga na jednoj točki od više slabih točaka u neprijateljskom poretku, važnost gonjenja tučenog neprijatelja i, najviše, vrijednost iznenađenja. Jomini je osjetio da se važnost toga zadnjeg čimbenika nikada ne može dovoljno istaknuti. Najčešće nije dovoljno brojnom nadmoćnošću napasti neprijatelja na određenoj točki ako je on siguran da ćete ga napasti na tom mjestu i u određeno vrijeme. On će dovesti pojačanja, ukopat će se, bit će spreman i vi zaista nećete postupiti po Jominijevu načelu. Vi morate, ako je to moguće, iznenaditi neprijatelja. Naravno, Fridrikovi i Napoleonovi ratovi su dali Jominiju opsežan dokazni materijal u tom pogledu. Najmiliji mu je bio Napoleonov po133


hod iz 1800. godine, možda zato što je iznenađenje postignuto u tako golemom strategijskom razmjeru, kako po vremenu tako i po prostoru. Napoleon je tada pokrenuo nevjerojatno veliku vojsku za nevjerojatno kratko vrijeme, preko nevjerojatno teškog zemljišta, velikog Prijevoja svetog Bernarda, kako bi i strategijski, a ne samo taktički iznenadio Austrijance.259 U nekoliko točaka Jomini dolazi vrlo blizu Clausewitzevoj čuvenoj doktrini po kojoj je cilj rata uništenje neprijateljskih oružanih snaga. „Velika je Napoleonova zasluga“, kaže Jomini, „što je išao pravo u bit. Odbacujući stare rutine, po kojima je bilo važno zauzeti jedno od dva utvrđena mjesta ili neki ograničeni prostor, on se pojavio s uvjerenjem da je glavno sredstvo za postizanje velikih djela razbijanje i uništenje neprijateljskih snaga. Države i pokrajine će padati same od sebe kada više ne bude snaga koje će ih braniti.“ Unatoč svemu tome, Jomini stoji na stajalištu koje se u biti razlikuje od Clausewitzeva stajališta. Središnji problem u vođenju rata je, po Jominijevu mišljenju, pravilan izbor operacijskog pravca, a najvažniji cilj svakog generala je ovladavanje područ jem operacije u kojem je angažiran. Takvo ovladavanje je često nemoguće dok se ne unište neprijateljske snage, ali treba imati na umu da vojskovođa, kada je izabrao dobar operacijski pravac, ostavlja neprijatelju dvije mogućnosti akcije: ili borbu pod nepovoljnim uvjetima ili povlačenje iz područ ja operacije. Jominijevo isticanje izbora sigurnih manevarskih pravaca, njegovo razmišljanje da je problem za vojskovođu podudarnost teoretskih odlučujućih pravaca sa stvarno postojećim putovima, njegova stalna uporaba dijagrama s naglaskom na to da se svako područ je operacije može svesti na geometrijski oblik, sve to pokazuje da je Jomini ponajprije mislio na osvajanje teritorija, a ne na uništenje neprijatelja. Jomini stoga daje očitu prednost ofenzivi. Čak i kada je vojskovođa obvezan, sukladno političkim ili drugim uvjetima, poduzeti defenzivu, to bi trebalo biti ono što Jomini, prilično nespretno, zove ofenziva defenzive, tj. položaj podržavan ispadima protiv neprijatelja zavaravanjem, napadima i drugim borbenim postupcima potrebnim da bi se odagnalo mrtvilo koje tako često razara uobičajeni obrambeni položaj u ratu. Nijedan suvremeni publicist nije više od Jominija upozoravao na slabosti onoga što je nazvano „psihologijom crte Maginot“. Pričekati napad na jakom obrambenom položaju, s jednim ciljem da se taj položaj zadrži, po Jominijevu je mišljenju najgora od mogućih dispozicija: to je „ubitačna dispozicija“. Dokaza za ovu tvrdnju u povijesti ima vrlo mnogo. 259

Obično se smatra da je Napoleon bio blizu poraza kod Marenga, gdje je kulminirala ova dobro smišljena operacija, poglavito zato što je napravio pogrešku koju su njegovi protivnici često pravili. Podijelio je svoje snage, upućujući Desaixa gotovo izvan dosega. Desaixov povratak na bojno polje odlučio je bitku. Jomini pravda Napoleona time što je bio obmanut netočnim podacima jednog špijuna te je vjerovao da neprijatelj na toj točki neće prihvatiti bitku.

134


Suprotno od Clausewitza, koji je svoj um podvrgao razmatranju prirode i biti rata, Jomini zauzima mjesto u povijesti vojne misli kao teoretičar strategije. On se nije bavio filozofskim problemima koji su potekli iz koncepcije rata u biti ili rata u stvarnosti i ograničio se na ono što su, po njemu, bili praktični rezultati ratovanja. U njegovoj teoriji, rat zauzima središnji i odlučujući položaj. Cilj rata je okupirati sav neprijateljski teritorij ili jedan njegov dio. Takvo okupiranje se vrši uzastopnim ovladavanjem područ jem operacija. To je ovladavanje moguće samo ako je rat brižljivo planiran prije izbijanja neprijateljstava. Ratovi su uspješni samo kada su operacijski pravci unaprijed određeni i kada su raspoloživa ratna sredstva dovedena u odnos sa zemljopisnim i strategijskim čimbenicima izabranog područ ja operacije i njegove idealne matematičke konfiguracije. Zadaća strategije je izrada tih prethodnih planova. U svom djelu Précis de l’art de la guerre Jomini smatra da ukupno djelovanje vojske koje se izvodi na ratištu spada u strategiju koja obuhvaća: 1. definiranje bojišta i razne kombinacije koje ono nudi; 2. određivanje glavnih točaka koje proizlaze iz tih kombinacija i određivanje najboljeg pravca za poduzimanje operacija; 3. izbor i uređenje stalne osnovice i područ ja operacija; 4. određivanje objekata koji se nameću za napad ili obranu; 5. određivanje operacijske ili strategijske crte bojišnice i obrambene crte; 6. izbor operacijskih pravaca, koji vode od osnovice k objektu, odnosno ka strategijskoj crti bojišnice, koji vojska zauzima; 7. određivanje najboljeg strategijskog pravca za pojedinu operaciju i definiranje manevara kojima se ovi pravci uzimaju u kombinaciju; 8. određivanje eventualne strategijske baze i strategijske pričuve; 9. definiranje hodnji vojske koje se smatraju manevrima; 10. izbor mjesta skladišta koja su potrebna s obzirom na vojne hodnje; 11. definiranje utvrda koje se smatraju strategijskim objektima, kao zakloni za vojsku ili kao smetnje u nastupanju te njihovo opsađivanje i zaštita; 12. određivanje točaka na kojima bi trebalo stvoriti utvrđene tabore, mostobrane, itd.; 13. definiranje izvođenja učinkovitih diverzija i velikih premještanja snaga. Određujući mjesto strategije u umijeću ratovanja, Jomini je jasno uočio razliku između strategije i drugih grana umijeća ratovanja, kao npr. taktike i logistike. Njegovo djelo Précis de l’art de la guerre vjerojatno je pridonijelo više nego bilo koja obična knjiga utvrđivanju velike podjele suvremene vojne znanosti za sva vremena, dajući joj opću vrijednost. Jomini je definirao taktiku 135


kao „manevriranje vojske na bojištu i razne načine vođenja postrojbi u napadu“. Logistiku je definirao kao „praktično umijeće pokreta vojske, materijalne detalje hodnji i postroja te postavljanje tabora, zapravo izvršenje strategijskih i taktičkih kombinacija“. U taktici i logistici, kojima posvećuje drugi svezak djela Précis de l’art de la guerre, Jomini je misaon, konkretan, sistematičan i često sugestivan. U svom pisanju, što je kod Jominija često, on nije u cijelosti izvoran i sigurno nije potpun, ali je u pogledu elementarne pedagogije izvršio posao divljenja, što i objašnjava velik uspjeh toga djela u vojnoj izobrazbi XIX. stoljeća. Međutim, on nije bio zainteresiran baviti se nižim granama rata. Njegovo polje rada bila je strategija i on je stajao na čelu nove strategijske misli XIX. stoljeća. Pa ipak, usprkos Jominijevu mjestu koje zauzima u vojnoj misli XIX. stoljeća, očigledno je da on svoje ideje nikad nije potpuno odvojio od shvaćanja XVIII. stoljeća. Kritizirao je Bülowa zbog pretjeranog racionalizma, a njegova vlastita razmišljanja bila su pod jakim utjecajem prevladavajućeg racionalizma prošlog stoljeća. U potrazi za opće važećim načelima i nepogrešivim maksimama, previdio je iracionalne čimbenike u ratu koji se ne mogu obuhvatiti nikakvim proračunom. Istina je da se pokušavao nositi i s takvim pitanjima. Na početku svog djela Précis de l’art de la guerre uvrstio je glavu „Politika rata“260, koja je trebala raspravljati o nevojnim pitanjima, te glavu „Filozofija rata“,261 u kojoj je namjeravao govoriti o čimbeniku iracionalnosti. Pri tomu, baš te dvije glave pokazuju do koje mjere su njegove misli bile prožete čisto vojnim i čisto racionalnim pogledima. U prvoj od ovih glava Jomini daje popis raznih vrsta ratova razlikujući ih prema njihovim političkim ciljevima. On rasuđuje sasvim pravilno da politički cilj jednog rata igra veliku ulogu u određivanju prirode samoga rata. Ali, najznačajnija odlika njegovih razmatranja jest to što nije uspio uočiti mogućnost da rat može imati dinamičku tendenciju koja će ga otjerati preko prvobitnih granica i prvobitnog cilja. Druga glava, koja je posvećena pitanju narodnog rata i utjecaju moralnog čimbenika u ratu uopće, jasno dokazuje da Jomini nije potpuno proučio vojna iskustva iz revolucionarnog perioda. On nikako nije bio siguran da će narodni ratovi opstati, kao što nije ni pridavao potrebno značenje moralnom čimbeniku u ratu. U tom kontekstu, Jomini u prvoj glavi Précis de l’art de la guerre kaže: „Iako se može vjerovati da političke dogme puno pomažu, ne treba gubiti iz vida da se danas nijedna pokrajina više ne bi mogla zauzeti bez topova, bombi, granata, baruta i pušaka. U takvim prilikama daljina igra veliku ulogu i vrijeme za nomadske šetnje je sasvim minulo.“ 260 261

136

Politique de la guerre. Philosophie de la guerre.


Jominijeva vojna razmatranja divan su dokaz činjenice koju mnogi liberali XIX. stoljeća, puni nade, nisu htjeli shvatiti, a to je da rat nije zabluđivanje ljudskog života sa svojom vlastitom poviješću niti je stran drugim vrstama povi jesti, već da je sastavni dio povijesti civilizacije. Jominijeva je misao u mnogo čemu gotovo savršen primjer onoga što je Carl Becker nazvao „klimom mnijenja“ XVIII. stoljeća. Iako se sva njegova djela odnose na vojna pitanja, on je očigledan proizvod prosvijećenog stoljeća. Jedna ili dvije Jominijeve stranice nose žig toga stoljeća isto tako kao i pismo Horacea Walpolea (slika 91), epigram F. M. A. Voltairea (slika 92), raskoš Luja XVI. (slika 93), Trianon (slika 94) ili Sans-Souci (slika 95).262

Slike 91, 92 i 93 – Horace Walpole, François Marie Arouet Voltaire i Luj XVI., znač ajne osobe koje su obilježile XVIII. stolje će

Slike 94 i 95 – Versajski dvorac Trianon i potsdamski dvorac Sans-Souci, građ evine karakteristi č ne za XVIII. stoljeće 262

Osobe i građevine karakteristične za XVIII. stoljeće: Horace Walpole – engleski pisac i političar (* 24. rujna 1717., London – † 2. ožujka 1797., London); François Marie Arouet Voltaire – francuski pisac, povjesničar i filozof (* 21. studenog 1694., Pariz – † 30. svibnja 1778., Pariz); Luj XVI. – zadnji francuski kralj prije Revolucije (* 9. kolovoza 1754., Versailles – † 21. siječnja 1793., Pariz); Trianon – dva dvorca u Versaillesu, sagrađena pod Lujem XIV. i Lujem XV.; Sans-Souci – dvorac sagrađen kraj Berlina pod Fridrikom II. Velikim.

137


Osamnaesto stoljeće samo po sebi je značajno stoljeće, poglavito u povi jesti misli. Kod Jominija nema ničeg od Rousseaua ili Thomasa Painea263 (slika 96), ništa od jednostavnijih racionalista sličnih Holbachu264 (slika 97) ili La Mettrieu265 (slika 98). Jomini više pripada XVIII. stoljeću Montesquieua, kojemu doista sliči u mnogim pogledima. Ne bi bilo pogrešno reći da bi se Jominijeva djela mogla prikupiti pod naslovom „Duh rata“266. I kod Montesquieua i kod Jominija postoji ista ljubav prema uopćavanju i sustavu, koja se odlikuje poštivanjem i širokim poznavanjem činjenica, ista umjerenost naravi i ista želja više za mirnim nego savršenim svijetom. Jomini je, kronološki gledano, uistinu jedan od zadnjih pravih Montesquieuovih učenika XVIII. stoljeća. On je u Bismarckovo stoljeće donio naviku umovanja i osjećanja formiranih za vrijeme zadnjih dana Fridrika II. Velikog i Voltairea.

Slike 96, 97 i 98 – Thomas Paine, Paul Heinrich Dietrich von Holbach i Julien Offray de La Mettrie, poznate osobe XVIII. stoljeća

Jomini je svoju razboritost i oštroumnost poglavito vježbao na postignućima Napoleona i njegovih revolucionarnih prethodnika. Kasnijim je generaci jama bio, uglavnom, poznat kao prvi veliki vojni mislilac koji je tumačio Napoleona. Budući da je i sam Napoleon u mnogim važnim pogledima bio također dijete XVIII. stoljeća i prosvijećenosti, Jomini je upravo stoga imao zadaću koja mu je u cijelosti odgovarala. Napoleon je mnogo naučio od Fridrika II. Velikog, Guiberta i drugih vojnih mislilaca toga vremena, a Napoleonova veli263

Misli se na Thomasa Painea (* 29. siječnja 1737., Thetford – † 8. lipnja 1809., New York), britanskog pisca i revolucionara. 264 Misli se na Paula Henrija Thirya baruna d´Holbacha (* 8. prosinca 1723., Edesheim – † 21. siječnja 1789., Pariz), francuskog pisca, filozofa i enciklopedista. Rođen je u Edesheimu (Njemačka) kao Paul Heinrich Dietrich von Holbach. 265 Misli se na Juliena Offraya de La Mettriea (* 25. prosinca 1709., Saint-Malo – † 11. studenog 1751., Potsdam), francuskog fizičara i filozofa. 266

L’Esprit de la guerre.

138

Antoine Henri de Jomini čina

i izvornost nikada nisu Jominija toliko svladale da bi izgubio osjećaj za prirodan odnos prema njegovim prethodnicima. Bonapartin jasan, matematički izvježban razum oštro i neustrašivo je presjekao uobičajenost i nije imao smisla za osjećaje XVIII. stoljeća, koji su opće označeni kao „predrasude“. Za te crte Jomini je pokazivao suosjećajno razumijevanje. Osim toga, on je vrlo dobro shvatio što je Napoleon postigao kao vojni tehničar. Kao što je više puta zapaženo, temeljne postavke Jominijevih strategijskih načela samo su uopćeni opis napoleonskih ratova, poglavito onih između 1796. i 1797. godine kod Marenga, Austerlitza i Jene. Ali, Jomini ipak ispušta jedan dio Napoleona, ili, bolje rečeno, samo djelomično vidi i sasvim odbija ono romantično, monstruozno, nezemaljsko i nemoguće u Napoleonovoj karijeri. Napoleon, koji je htio svoju vlast nametnuti cijeloj Europi, koji je pridonio stvaranju goleme države i goleme vojske, koji je krenuo na Moskvu – taj legendarni Napoleon potaknuo je razumnog Jominija na čuđenje i strepnju. Napoleon je uspio razbiti glupa pravila običaja i odanosti osjetljivim pravilima prirode i razuma. Ali on je otišao i dalje te razbio i nekoliko pravila prirode i razuma. Iako je, bez sumnje, za to bio i zasluženo kažnjen, njegov primjer bi se mogao pokazati kao opasan. I drugi bi mogli početi voditi ratove bez ikakvih pravila. Rat bi mogao postati krvava i sasvim nerazumna borba između velikih masa opremljenih oružjem čija se snaga ne može ni zamisliti. Možda ćemo opet vidjeti ratove naroda slične ratovima iz IV. stoljeća. Možda ćemo opet biti prisiljeni proživljavati stoljeća Huna, Vandala i Tatara.267 Suvremenicima se činilo da su Napoleonove hodnje kroz Europu bez plana i sustava. Njegove bitke, koje je dobivao koncentrirajući udarnu moć u jednoj središnjoj točki, izgledale su neumjetničke i nepotrebno brutalne. Jomini je bio prvi koji je dokazao da su Napoleonovi ratovi i bitke bili utemeljeni na primjeni temeljnih načela značajnih u svim vremenima. On je otkrio racionalni element u Napoleonovu vođenju ratova. Ali, dok je Clausewitz smatrao Napoleona „bogom rata“, vojskovođom koji stvara zakone o ratu, genijem koji daje pravila, Jomini je u svojoj potrazi za redom bio sklon smatrati pravila općevažećima, a Napoleona samo instrumentom koji ih je doveo do punog izražaja. 267

U svezi s tim veoma je važno Jominijevo prosuđivanje Napoleonova pada. Napoleon je, kaže, bio veliki ekspert u vojnoj znanosti, „ali njegovo preziranje ljudi učinilo je da je zaboravi primijeniti. Njegove neuspjehe nije izazvalo nepoznavanje sudbine Kambiza ili Varovih legija, niti zaboravljanje Krasova poraza, propasti cara Julijana ili rezultata križarskih ratova. Ne, uzrok je bilo njegovo čvrsto vjerovanje da mu njegov genij osigurava daleko nadmoćnija sredstva, dok njegovi neprijatelji na drugoj strani nemaju nikakvih sredstava. Pao je s vrha zato što je zaboravio da čovjekov um i snaga imaju svoje granice, da je, ukoliko su veće mase koje se stavljaju u pokret, utoliko više moć genija podređena nepromjenjivim zakonima prirode i da utoliko manje može upravljati događajima“.

139


Za razumnog čovjeka, kao što je bio Jomini, veliki ratovi su u završnoj analizi bili ratovi XVIII. stoljeća, kada su ljudski životi bili dragocjeni, iako samo zato što su profesionalni vojnici bili skupi; kada su veliki majstori jedne od velikih grana ljudske misli mogli na propisnoj šahovskoj ploči isprobati svoje sjajne kombinacije; kada su časnici bili otmjeni ljudi, otmjeni borci, svi članovi „visokog društva“. Tako je osjećao Jomini. Onaj kome se divio ovaj Napoleonov obožavatelj, pisac čije je ime tako nerazdvojno bilo povezano s carevim imenom, poslije svega nije bio Napoleon, nego je to bio, sasvim logično i prirodno, Fridrik II. Veliki. U čemu je, dakle, Jominijevo značenje u povijesti moderne strategijske misli? S vremenom su mnoga od njegovih djela zastarjela. Napredni totalitarizam ratovanja stvarno je razorio valjanost čisto zemljopisnih ratova i učinio ograničeni rat nemogućim. Rat u Češkoj 1866. godine, koji je Jomini s mukom pokušao objasniti izrazima vlastitih teorija, dokazao je da je napredak tehničkih pronalazaka bacio ozbiljnu sumnju na nadmoć unutrašnjih operacijskih pravaca. Jominijev veliki doprinos vojnoj misli ležao je na drugom pravcu, u njegovu bistrenju temeljnih shvaćanja vojne znanosti i u njegovoj definiciji uloge strategije u vođenju ratova. Naglašavanjem planiranja operacija, on je pojasnio suvremenicima ulogu koju umna sposobnost mora igrati u ratu, a ustrojavanje glavnih stožera i vojnih akademija u cijeloj Europi pokazalo je da će se, barem u tom pogledu, i dalje osjećati njegov utjecaj.

140

Karl Phillip Gottlieb von Clausewitz

KARL PHILLIP GOTTLIEB VON CLAUSEWITZ Karl Phillip Gottlieb von Clausewitz (* 1. travnja

1780., Burg kraj Magdeburga – † 16. studenoga 1831., Breslau) bio je pruski general, vojni pisac i teoreti čar. Stupio je u vojsku 1792. godine, a sljede će godine sudjelovao je u opsadi Meinza, gdje je dobio i prvi časnički č in. U Op ć oj ratnoj školi, kojom upravlja Scharnhorst, Clausewitz je bio najbolji polaznik. Pisao je rasprave o Turenneu i Fridriku II. Velikom, ismijavao to čke, crte i trokute D. Bülowa, kojima se navodno automatski dobivaju ratovi bez bitaka. Poslije katastrofe pruske vojske kod Jene, Clausewitz je bio u francuskom zarobljeništvu za jedno s princem Augustom, čiji je bio pobo čnik. Poslije se vratio u okupiranu Prusku. Neko vrijeme je bio Schanhorstov šef kabineta u Ministarstvu rata, zatim nastavnik u Op ćoj ratnoj školi i odgajatelj pruskog prijestolonasljednika. Kada je 1812. godine Pruska stupila na stranu Francuske, napustio je prusku vojsku i otišao u Rusiju da bi se borio protiv Napoleona. U ruskoj vojsci je uglavnom bio neaktivan u stožerima, sve dok ruska v ojska nije stupila na tlo Pruske. Ponovno je bio primljen u prusku vojsku i postavljen za na čelnika stožera 3. korpusa, koji je poražen kod Lignya i Wavrea, za što ga neki smatraju glavnim krivcem. Poslije rata je neko vrijeme bio na čelnik stožera korpusa u Koblenzu. Godine 1818. postao je zapovjednikom Op će ratne škole. Tu je nastalo i njegovo glavno djelo, O ratu . Kasnije je postao na čelnik stožera armije, koja je imala zada ću spriječiti širenja ustanka u pruske dijelove Poljske. Bio je jedan od najve ćih zagovornika njema čke šovinisti čke politike i suprotstavljao se idejama o uspostavljanju nezavisne Poljske. Kad je poljski ustanak ugušen u krvi, vratio se na staru dužnost, ali ubrzo je umro od kolere. Znanstveni radovi su mu bili objavljeni izme đu 1832. i 1837. godine, u deset tomova, pod zajedni čkim nazivom Sabrana djela o ratu i vo đ enju rata . Prva tri toma, objavljena kao jedno djelo pod nazivom O ratu, bave se teorijom, a ostali tomovi vojnom poviješ ću. Iako je teoretski rad na čelu edicije, radovi su nastali obrnutim redoslijedom. Smatrao je da nije potpuno završio niti djelo O ratu . Potpuno završenom držao je samo prvu glavu prve knjige, a šestu knjigu samo pokušajem, sedmu i osmu skicom. Time se i objašnjavaju ponavljanja, nepotrebna razmatranja i kontradikcije. Odmah na po četku nalazi se njegova najpoznatija misao: Rat nije ništa drugo nego državna politika produžena drugim sredstvima. Borba se, po Clausewitzu, poklapa s pojmom rata, a dijeli se na niz bojeva. Cilj boja može se postići i bez borbe ako neprijatelj popusti. Smatrao je da je obrana ja či oblik borbe od napada i da se treba braniti sve dotle dok si slabiji. U središtu Clausewitzeve ideje o ratu jesu moralne snage. Subjektivnom čimbeniku, poglavito vojskovo đi, pridavao je veliko zna čenje. Oštro je kritizirao dogmatizam čistih teoretičara. Smatrao je da svaka ratna situacija ima svoju individualnost i svoje posebno rješenje. Bio je jedan od prvih teoreti čara partizanskog, narodnog rata. Zna čenje Clausewitzeva vojnog djela i osporavano je i preuveličavano. Njegove istine o ratu, prirodi rata te odnosu politike i rata ostale su duboko prisutne u svekolikoj vojnoj fenomenologiji XIX. i XX. stolje ća.

141


Clausewitzeva vojna djela (slike 99, 100 i 101), poglavito ono O ratu,268 zauzimaju posebno mjesto u povijesti vojne misli. Ovo se djelo s poštovanjem naziva „klasičnim“, iako se, kako izgleda, više citira nego što se stvarno čita. Premda sadrži velike odjeljke, poglavito one koji se bave taktikom, čija je vri jednost s vremenom umanjena, djelo je prva studija o ratu koja se stvarno bavi temeljnim postavkama vojne misli i koja razvija obrazac misli prilagodljiv svakom stadiju vojne povijesti i prakse. Do ove se ocjene, istina, ne može doći tako lako, jer je Clausewitzevo glavno djelo nedovršeno. Piščeva rana smrt 1831. godine269 spriječila ga je u izvršenju konačne revizije, i neke su neskladnosti ostale neriješene. Postoje znatne teškoće u razumijevanju njegova djela, djelomično i zbog filozofske terminologije koja izgleda „metafizička“. Postoji li uvredljivija kritika za jednog vojnog pisca? Švicarac Jomini, Clausewitzev suvremenik, smatrao je da je „pero njegova suparnika pretenciozno i arogantno“. Iako je francuska vojna teorija XIX. stoljeća mnogo uzela od Clausewitza, ipak se jedan francuski pisac, početkom XX. stoljeća, žalio da je Clausewitz bio „le plus Allemand des Allemands… A tout instant chez lui on a la sensation d’être dans le brouillard métaphysique“.

270

Slike 99, 100 i 101 – Naslovnice nekih od najpoznatijih Clausewitzevih djela

No, na Clausewitzeve nacionalne značajke i ograničenja gleda se na različite načine. On izgleda kao glavni predstavnik „prusizma“ i „manihejac bitaka“271 XIX. stoljeća. Njegovo djelo O ratu smatrano je gotovo udžbenikom za Sadovu i Sedan. Od grofa von Schlieffena nitko nije bio pozvaniji potvrditi da 268 269

Vom Kriege.

U dobi od pedeset i jedne godine. Ovaj tekst na francuskom jeziku znači: „Najviše Nijemac od svih Nijemaca… Svaki čas čovjek kod njega ima osjećaj da se nalazi u metafizičkoj magli.“ 271 Osoba koja promatra činjenice u krajnostima. 270

142


je Clausewitz u pruskom časničkom kadru održao koncept „istinskog rata“.272 Međutim, prirodno bi bilo da su njegovi kritičari obrnuli tu ocjenu i da su Clausewitza u nekoj mjeri držali odgovornim za sužavanje europske vojne misli u XIX. stoljeću i na početku XX. stoljeća, za strategiju „jedinog puta“ koja je rezultirala pruskim pobjedama. Po riječima satnika Liddella Harta273 (slika 102), britanskog vojnog kritičara, vojskovođe s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, „opili su se kao krv crvenim vinom Clausewitzeve loze“. Isto tako i jedan se američki pisac žalio da su, od Clausewitza do Focha274 (slika 103) i Ludendorffa275 (slika 104), „vojni mislioci uporno identificirali ideju rata s idejom krajnjeg nasilja“. Zar Clausewitz nije bio jedan od „madija mase“276 koji su teoretski pravdali „bijes brojeva“? Svojom tvrdnjom da su neprijateljske operativne snage prioritetni cilj, a bitke prioritetno sredstvo vođenja rata, zar nije Clausewitz zanemario intelektualno dostignuće teoretičara XVIII. stoljeća, koji su radije naglašavali umijeće i profinjenost nego čistu silu, „probode rapirom“277 radije nego „udarce čekićem“, posrednu akciju radije nego neposrednu?

Slike 102, 103 i 104 – Sir Basil Henry Liddell Hart, Ferdinand Foch i Erich Friedrich Wilhelm Ludendorff, poznati vojni stratezi 272

Kada je u uvodu za peto njemačko izdanje djela O ratu (1905. godine) Helmuth von Moltke upitan koje su njegove najomiljenije knjige, naveo je sljedeće: Bibliju, Homerovu Ilijadu, Litrovaljevu Wunder des Himmels, Liebegovu Briefe über Agrochemie i Clausewitzevu Vom Kriege. 273 Misli se na Basila Henryja Liddella Harta (* 31. listopada 1895., Pariz – † 29. siječnja 1970.), engleskog vojnog povjesničara i teoretičara rata, koji je imao velik utjecaj na razvoj ratovanja oklopnih postrojbi. 274 Misli se na Ferdinanda Focha (* 2. listopada 1851., Tarbes – † 20. ožujka 1929., Pariz), francuskog generala i maršala iz doba Prvoga svjetskog rata. Početkom 1918. godine on je bio vrhovni zapovjednik savezničkih snaga. 275 Misli se na Ericha Friedricha Wilhelma Ludendorffa (* 9. travnja 1865., Kruszewnia, Poljska – † 20. prosinca 1937., Tutzing, Njemačka), njemačkog generala tijekom Prvoga svjetskog rata. 276 Madija je u muslimana očekivani mesija koji će dovršiti Muhamedovo djelo, obratiti nevjernike na pravu vjeru i ući u raj. 277 Rapir je mač s dugim dvosjeklim sječivom, zašiljen na vrhu.

143


Zar prevladavanje Clausewitzeve misli nije pridonijelo zanemarivanju iskustava Američkoga građanskog rata i zauzimanju pasivnog držanja, koje je potom dovelo do mrtve točke u Prvome svjetskom ratu? Kada je ova mrtva točka postala očigledna, poslije bitaka iscrpljivanja kod Verduna278 (slika 105), na Sommi279 (slika 106) i u Flandriji, američki pisac R. M. Johnston pokušao je revidirati Clausewitza, vraćajući se na male, dobro uvježbane vojske tipa onih iz XVIII. stoljeća.280 Drugi su otišli još dalje. Satnik Liddell Hart je u svjesnoj opoziciji Clausewitzu izjavio: „Strategija mora smanjiti borbu na najmanje moguće razmjere.“ Potkrepljujući ovu definiciju, isti je pisac dao analizu onoga što je nazvao „britanskim načinom ratovanja“.281

Slika 105 – Pregled crta bojišnice tijekom Bitke za Verdun 278

U cilju što bržeg završetka rata i poraza Francuske, Njemačka je 21. veljače 1916. godine započela opsadu Verduna. Napad je otpočeo s 19 divizija, s oko 214.000 vojnika. Njemačka nije uspjela u svojoj zamisli i imala je velike gubitke od 335.000 mrtvih, dok su Francuzi imali gubitke od 360.000 mrtvih, na bojištu od 15-ak km². 279 Bitka na Sommi je počela 1. srpnja, a završila 18. studenog 1916. godine. Cilj savezničkih snaga bilo je pokretanje ofenzive u Flandriji i spajanje Britanaca i Francuza na rijeci Sommi. Poradi velikih gubitaka Britanci su na bojište poslali novo oružje, tenkove koji su pridonijeli napadu, i zauzeta su 193 km². Bitka na Sommi je najkrvavija bitka Prvoga svjetskog rata, a u njoj je poginulo 415.000 Britanaca i vojnika iz njihovih kolonija, 195.000 Francuza i više od 500.000 Nijemaca. 280 U Njemačkoj se u isto vrijeme počelo kritizirati Ludendorffa u svjetlu strategije XVIII. stoljeća, kao i Clausewitzeve „ispravno shvaćene“ strategije. 281 Sir J. Maurice je u smanjenom i konzervativnom smislu suprotstavio „britansku strategiju“ kontinentalnom ratovanju (1929.).

144


Slika 106 – Pregled crta bojišnice tijekom Bitke na rijeci Sommi

Kada se usred jednoga svjetskog rata govori o Clausewitzu, korisno je imati ovu raspravu na umu. Ona odražava ne samo jednu školu vojne misli, karakterističnu za razdoblje između dva svjetska rata, već otkriva i temeljne probleme strategije i čini očiglednom stvarnu suprotnost između „kontinentalne“ tradicije i anglosaksonske ili „otočne“ tradicije, između onih zemalja koje imaju nacionalnu vojsku kao dio svoje državne organizacije i onih koje ju nemaju. Međutim, ovo podvajanje prije naglašava nego što umanjuje važnost teorije koja sigurno nije zamišljena da se primjenjuje samo na pojedine narodne skupine ili u izvjesnim razdobljima ili područ jima. Ova se rasprava ne odnosi na zaključke koji su izvučeni iz Clausewitza, od kojih su neki pristrani ili na drugi način neopravdani, već na njegovu stvarnu namjeru ili njegovo postignuće. Clausewitzeva napisana djela o ratovima i vođenju ratova objavljena su poslije njegove smrti, u deset svezaka. Dio njegovih radova koji je stekao priznanje 145


novih naraštaja i koji je Clausewitzu donio slavu ujedinjen je u njegovu djelu O ratu. Ova studija je podijeljena na osam knjiga. Prva se bavi „prirodom rata“, a druga „teorijom rata“. U trećoj knjizi Clausewitz raspravlja o „strategiji“, a u četvrtoj o „borbi“. Peta i šesta knjiga posvećene su „oružanim snagama“ i „obrani“, a završne knjige sadrže Clausewitzeve prethodne skice za razmatranje „napada“ i „ratnog plana“. Koje je zadaće Clausewitz sebi postavio u studiji O ratu? Iako je rekao manje no što je mogao, on je svakako želio učiniti više nego pisati samo za iduću generaciju ili za prusku vojnu školu. Bio je prožet duhom traganja za „apsolutnim“, za prirodom ili „idejom sređivanja“ stvari, duhom koji je tada vladao u njemačkoj filozofiji. Značajno je da se Clausewitz, dok se specijalizirao na vojnom polju, upustio u šira proučavanja metoda znanja, valjanosti teoretskih načela i njihove primjene na druga „praktična umijeća“, osim umijeća ratovanja. Kada je počeo zamišljati svoje glavno djelo, 1816. ili 1817. godine, on je tvrdio da će njegov znanstveni karakter ležati „u težnji da se ispita bit ratnih pojava i da se upozori na njihovu vezu sa samom prirodom stvari od kojih su satkane… Ispitivanje i promatranje, filozofija i iskustvo ne smiju se nikad međusobno prezirati ni isključivati; oni uzajamno dopunjuju jedni druge“.282 Gotovo pred samu svoju smrt Clausewitz je istaknuo da smatra ispravnim barem „temeljna načela“283 svoga djela. „Ona su plod svestranog razmišljanja, koje ima stalno pred sobom praktični život“, smatrao je Clausewitz. U svom uvodu, od 1816. do 1817. godine, pisao je: „… kao što mnoge biljke donose rod samo ako ne izrastu previše visoko, tako se ni u praktičnom umijeću lišće i cvjetovi na teoriji ne smiju potjerati previsoko, već ih treba ostaviti bliže iskustvu, tlu iz kojeg su i ponikli.“ U ovoj tijesnoj kombinaciji filozofije s iskustvom leži najvažnija i posebna značajka Clausewitzeve analize rata. On djeluje između dva stoljeća. S jedne strane, još pripada njemačkom svijetu pjesnika i mislilaca XVIII. stoljeća, a s druge strane prikazuje se kao čovjek akcije, poučen poviješću i iskustvom. Taj intelektualni stav su potpomagale mnoge okolnosti njegove karijere. Rođen 1780. godine, Clausewitz je još u ranim godinama imao prvu službu u Rajnskoj vojnoj oblasti, od 1793. do 1794. godine. Sljedećih godina mira, poslije rada najteže vrste, primljen je 1801. u berlinsku Akademiju za mlade časnike. Tu je privukao posebnu pozornost G. J. D. Scharnhorsta, koji je trebao postati reor282

Clausewitzevo djelo O ratu na engleski je jezik prvi preveo brigadir J. J. Graham. Prvo izdanje objavljeno je 1873. godine. Novo pregledano izdanje s uvodom i primjedbama izradio je brigadir F. N. Maude. Treće izdanje je objavljeno u Londonu 1918. godine. Za prijevod brigadira Grahama, ali i za ostale prijevode ne može se sa sigurnošću reći da su savršeni. Stoga su svi kasniji pisci koji su pisali o Clausewitzu morali prevoditi njegova djela s originalnog, njemačkog jezika. 283 Hauptlineamente.

146


ganizator pruske vojske. Tijekom tih godina Clausewitz se upoznao s Kantovom284 (slika 107) filozofijom i u njoj, bez sumnje, našao jak poticaj za svoja buduća razmišljanja. U ratu koji se odvijao tijekom 1806. godine Clausewitz je bio satnik i pobočnik pruskog princa. Zarobljen poslije bitke kod Auerstädta, morao je više od godinu dana proboraviti u Francuskoj i Švicarskoj. Poslije povratka je postao Scharnhorstov pomoćnik i aktivno sudjelovao u reformi i moralnom preporodu pruske vojske i države. Kada je Pruska 1811. godine bila prisiljena na vojnu „suradnju“ s Napoleonom, Clausewitz je postao jedan od „slobodnih Prusa“. Stupio je u službu Rusa i bio, početkom ratova za oslobođenje 1813. godine, ruski brigadir, služeći prvo kao časnik za vezu u Blücherovu285 (slika 108) stožeru, a zatim kao načelnik stožera rusko-njemačke legije. Poslije prvog Pariškog mira ponovno je primljen u prusku vojsku. Postao je načelnik stožera jednog armijskog korpusa, koji je 1815. godine sudjelovao u bitkama kod Lignyja286 i Wavrea287 (slika 109). U taktičkom smislu, obje su bitke bile porazi, ali strategijski gledano one su pripremile put za konačnu pobjedu. U toj pobjedi, u završnim događajima kod Waterlooa, Clausewitz nije neposredno sudjelovao, što je, kako izgleda, u skladu s njegovom ukupnom vojničkom karijerom. Tijekom jednog desetljeća on je bio vrlo blizu važnih operacija, a ipak je uvijek nekako bio odvojen od njih. Usred strasne borbe zadržavao je iznenađujuću bistrinu uma i hladno promatračko držanje. Kada je, konačno, uspostavljen mir, njegova se uloga sve više svodila na ulogu kritičkog promatrača koji pravi svoje zaključke. Od 1818. do 1830. godine bio je ravnatelj Vojne akademije u Berlinu. Njegovo mjesto je bilo čisto administrativnog karaktera i nije mu davalo prilike da utječe 284

Misli se na Immanuela Kanta (* 22. travnja 1724., Königsberg – † 12. veljače 1804., Königsberg), njemačkog filozofa koji se smatra jednim od najutjecajnijih mislilaca i zadnjim velikim misliocem prosvjetiteljstva. 285 Misli se na Gebharda Leberechta von Blüchera (* 16. prosinca 1742., Toitenwinkel kod Rostocka – † 12. rujna 1819., Krieblowitz), pruskog feldmaršala. Bio je zapovjednik armi je u Bici kod Leipziga, kada se borio protiv Napoleona Bonaparte, kao i u Bici kod Waterlooa. 286 Bitka kod Lignyja odigrala se 16. lipnja 1815. godine i to je uvod u Bitku kod Waterlooa. Vođena je između francuskih snaga jačine 68.000 vojnika, pod zapovjedništvom Napoleona Bonaparte, i pruskih snaga, jačine 84.000 vojnika, pod zapovjedništvom generala Gebharda von Blüchera. To je zadnja Napoleonova pobjeda, samo dva dana prije poraza kod Waterlooa. Francuski gubici, u toj bici, bili su 11.500 mrtvih i ranjenih, nasuprot pruskim gubicima od 22.000 mrtvih i ranjenih. 287 Bitka kod Wavrea odigrala se 18. i 19. lipnja 1815. godine. U njoj su pruske pomo ćne snage, pod zapovjedništvom Johanna von Thiemanna, jačine 17.000 vojnika i 48 topova, potisnule puno jače francuske snage pod zapovjedništvom maršala Grouchyja, jačine tri korpusa s 33.000 vojnika i 80 topova, te glavnim snagama generala Blüchera omogućile pružanje pomoći Wellingtonu u pobjedi nad Napoleonom Bonapartom u Bici kod Waterlooa. Gubici u Bici kod Wavrea bili su po 2500 mrtvih i ranjenih na svakoj strani. Ta bitka je zadnja bitka napoleonskih ratova.

147


na izobrazbu pruskog časničkog zbora. Samo nekoliko Clausewitzevih prijatelja znalo je za znanstveni rad kojem se posvetio. Ne za stolom u svom uredu, već u salonu svoje supruge, on je sređivao u završnu zamisao rezultate širokih proučavanja i vojnih iskustava svoga životnog vijeka.

Slike 107 i 108 – Immanuel Kant i Gebhard Leberecht von Blücher, dvije važne osobe za Clausewitzevo razmišljanje i karijeru

Slika 109 – Prikaz odvijanja glavne bitke, Bitke kod Waterlooa, č iji su sastavni dio č inile bitke kod Lignyja i Wavrea

148


Stoljeće Francuske revolucije i Napoleona bilo je doba u kojem je, po Clausewitzevim riječima, „sam rat, takoreći, stajao na katedri“. Rat se opet pojavio kao strahoviti „čin nasilja“, koji obara teritorijalni i socijalni poredak Europe. Ratovi toga doba nisu se više vodili poradi dinastičkih zahtjeva s ograničenim ciljevima, već su zadirali i u sam opstanak dotičnih nacija te, isto kao u vjerskim ratovima XVI. stoljeća, obuhvatili suprotna načela i suprotne filozofije života. Ti novi događaji bili su isprepleteni temeljnim promjenama u političkoj i socijalnoj strukturi Europe, a ove su, sa svoje strane, djelovale kako na moralna tako i na materijalna sredstva ratovanja. Vojske „starog režima“ bile su sastavljene od profesionalnih vojnika koji su služili duge rokove, bili brojno ograničeni, ali zato dobro uvježbani. Svaki od njih je bio dio investiranog kapitala države i morao se uporabiti oprezno. Štoviše, veliki postotak profesionalnih vojnika bili su stranci ili ljudi izvučeni iz najnižih slojeva stanovništva. Kod tako sastavljene vojske nije se moglo učinkovito računati s individualnom vojnom vrlinom ili neracionalnom silom, s narodnim oduševljenjem ili dobrom voljom građana. Takva vojska je držana na okupu najkrućom stegom. Uvježbana je da se kreće i bori u točnim rasporedima i pod najstrožim nadzorom svojih časnika. Ona nije mogla slati dijelove za uznemiravanje neprijatelja ili za opskrbu hranom, jer je opasnost od dezerterstva očigledno bila veća nego opasnost od neprijatelja. Vojske su stoga uvelike ovisile o skladištima. Brze hodnje, dalekosežni napadi i odlučna gonjenja bili su nemogući ili barem krajnje opasni. Ta ograničenja su se očitovala u dva pravca. Dok je zapovjednik jedva mogao dopustiti da se njegove postrojbe odvoje od svoje opskrbne baze na duljinu hodnje od dva ili tri dana, dotle se u protivničkim komunikacijskim crtama nalazio cilj koji je mnogo obećavao. Stoga prosječna slika ratova XVIII. stoljeća predstavlja raznovrsnost manje-više kompliciranih manevara, hodnji i protuhodnji. Utvrde u kojima su se skladišta mogla sigurno smjestiti igrale su ulogu od neprocjenjive važnosti. Opsade i pokušaji oslobađanja bili su češći od običnih bitaka. Često su vojske stajale jedna prema drugoj na utvrđenim položajima i ostajale nepokretne dugo vremena. Po Clausewitzevim riječima, „vojska, sa svojim utvrdama i nekoliko organiziranih položaja, bila je država u državi u kojoj se ratna stihija polagano trošila“. Postojali su, naravno, izuzeci od te prosječne slike. Nadareno državno vodstvo ili sudar životnih političkih interesa mogli su intenzivirati rat. Ali čak ni genije nije mogao nadvladati socijalne i tehničke uvjete svoga doba. Nailazimo i na početke novog ocjenjivanja nemjerljivih čimbenika u ratovanju, duha vojske, umjesto mehaničke uvježbanosti. Ocrtavali su se novi oblici organizacije, nove taktičke i strategijske zamisli poradi povećavanja pokretljivosti. Ali napredak je bio uvjetovan i zadržan okolnostima stoljeća. 149


Francuska revolucija je otvorila put. Vojska Revolucije nije se mogla upustiti u zamršene manevre, ali je zato bila oslobođena uobičajenih ograničenja. Ona je mogla podnijeti oskudicu i boriti se gdje god je to izgledalo korisno. Mogla je napadati bez obzira na to koliko će žrtava koštati, jer je raspolagala svekolikim izvorima nacije. Ta promjena u socijalnim uvjetima učinila je mogućom vrlo pokretljivu strategiju. Razvio se divizijski sustav, a opskrba se uvelike vršila rekvizicijom. U samim bitkama bilo je moguće uzdati se u pojedince. Promišljena vatra, s pojedinačnim ciljanjem, zamijenila je ili dopunila uzastopne plotune, a taktika strijelaca je prilagođena primjeni masovnih napada. Napoleon je shvatio ove mogućnosti i dodao im osobni genij vojskovođe. Prvo je pokazao što se može učiniti s novim levée en masse 288. Njegova borbena djelovanja u Italiji, od 1796. do 1797. godine, izgledala su suvremenicima kao provala elementarnih sila, koje su udarile tamo gdje se to nije očekivalo umjesto tamo kamo upućuju „dobre manire“. Napoleon je zaista postupao protivno uobičajenim pravilima. Stavio je svoju vojsku na „unutrašnje crte“ između Sardinaca i Austrijanaca, bez mnogo obzira prema vlastitim komunikacijama. Nije štitio niti osvajao teritorij. Njegov jedini cilj je bio tući i uništiti protivničke snage. Prema Clausewitzevu gledištu, Napoleon „valjda ni u jedan rat nije pošao bez zamisli da svog protivnika potuče odmah u prvoj bici“. To je bila „neuglađena“ metoda brutalne neposrednosti. Ali, ova naizgled primitivna smjelost bila je kombinirana s velikom skrbi za tehničke pojedinosti i prodornom snagom logike i računanja. Čimbenik iznenađenja igrao je veliku ulogu, bilo da je Napoleon brzim pokretom koncentrirao sve svoje raspršeno grupiranje divizija i kao munja pao na najslabiju točku neprijateljske crte bojišta, bilo da je s glavninom vojske okrenuo bok i stavio vojsku na protivničke crte odstupanja. Kad god je to bilo moguće, pobjeda na bojnom polju je iznuđena i eksploatirana nemilosrdnim gonjenjem. Zamah napoleonskog munjevitog rata naposljetku je paraliziran, jer je povećana francuska vojska zahtijevala i povećanu sposobnost u zapovijedanju. Osim toga, Napoleonovi protivnici su naučili lekciju. Oni su usvojili mnoge od novih metoda i ciljeva, a poglavito strategiju odlučne bitke. Još važnija je bila činjenica što je kontinentalna Europa, na ovaj ili onaj način, prihvatila socijalne i moralne uvjete koji su bili korijen napoleonskog ratovanja. Bilo u primitivni jem ili modernijem obliku, otpor francuskoj vladavini postao je stvar samih naroda, u Španjolskoj i Rusiji s jedne, a u Austriji i Pruskoj s druge strane. Pruski reformator Gneisenau pisao je poslije propasti 1806. godine: „Francusku je podigao do vrhunca veličine prije svega jedan uzrok. Revolucija je probudila 288

Opća vojna obveza uvedena je prvi put u vrijeme Francuske revolucije.

150


sve njezine snage i dala je svakom pojedincu prikladno polje za njegovu djelatnost. Kakve beskrajne mogućnosti drijemaju nerazvijene u njedrima jednog naroda!“ Buđenje tih uspavanih sila nacionaliziralo je vojske diljem Europe i imalo je za posljedicu dotad neviđene napore. U ratovima 1813. i 1814. godine sudjelovalo je oko pola milijuna Rusa i Prusa pod oružjem, a tijekom osam mjeseci ratna pozornica je prebačena iz istočne Njemačke u centar Francuske. Dok je u strategijskom konceptu još bilo kolebanja, iz same naravi spora proizašlo je da se rješenje može postići samo poslije potpunog poraza francuskih snaga. Clausewitz je, sasvim prirodno, bio duboko i stalno pod utjecajem ovih „pouka iz samog rata“. Čim se rat jednom otkrio u svojoj „apsolutnoj prirodi“, predviđao je da „tjeranje do krajnosti“ neće više prestati. „Ali“, isticao je kasnije, „bit ćemo u pravu ako kažemo da je granice, koje su postojale takoreći samo u neznanju o onome što je moguće, kad su jednom ukinute, teško ponovno uspostaviti, i da će se, barem kad budu u pitanju krupni interesi, uzajamno neprijateljstvo uvijek iskaliti na isti način kao u naše dane. Clausewitz je sigurno bio u pravu kada je ovo tjeranje u krajnost vezao s činjenicom da je rat, od Napoleonova doba, postao „posao cijele nacije“ i da je spajanje socijalnih snaga u cjelinu učinilo da se rat približi „svojem apsolutnom savršenstvu“. Poglavito se skrbio da se ta poruka ne zaboravi u njegovoj zemlji. U svojim spisima on stalno prib jegava primjerima iz napoleonskog doba. Čak se i danas promjena u vođenju ratova, koja se dogodila početkom XIX. stoljeća, možda najbolje može opisati Clausewitzevim riječima. Ponekad je išao tako daleko da je govorio o Napoleonu kao o „bogu rata“, a poznata je izreka da je Clausewitz ozakonio Napoleonov način ratovanja. Clausewitz se ne može iscrpno tumačiti u granicama našeg razmatranja skromnog opsega. Kao što je spomenuto, on se nosio s temeljima rata i nije bio sklon dogmatizirati nedavne događaje. Ova činjenica postaje očigledna ako se Clausewitz usporedi bilo s kojim od vojnih teoretičara XVIII. stoljeća. Prosječna slika ratovanja XVIII. stoljeća bila je srodna misli optimističkog i racionalističkog stoljeća. To stoljeće nije poznavalo iracionalno ozrač je smrtnog neprijateljstva ili elementarne mržnje. Zategnutosti između država uopće nisu bile dovoljno jake da bi otjerale rat preko njegovih uobičajenih granica. „Ravnoteža sila“ je sa sobom donosila konzervativni pravac. Kao što je postojala ceremoni ja diplomacije, tako je postojalo i nešto slično ceremoniji ratovanja, pri čemu su obje te ceremonije bile srodne stilu rokokoa s njegovim kićenim ukrasima. Kao da se i samo društvo kretalo u ukrasnim oblicima, dok su pastoralne scene i sentimentalne igre pastira i pastirica preobražavale životne sporove u idiličnu sliku. Čak se i ratovanje slavilo poradi njegova prividno idiličnog karaktera, jer 151


su seljaci mogli orati, a građanski život se nastavljao već na maloj udaljenosti od bojišnice ili vojnog tabora. Brutalan mač kao da je bio zamijenjen elegantnim rapirom rokokoa.289 Ratovanje je bilo prilagođeno i znanstvenom duhu stoljeća. U doba prosvijećenosti je postojala, naravno, stvarna opozicija ratu, koja se temeljila na čovjekoljubivim i ekonomskim pobudama. Ali, u isto vrijeme, mnogi vojni mislioci su smatrali da je suvremeno ratovanje postalo „otmjeno“ baš poradi onih ograničenja koja su bila posljedica sastava vojski i drugih tehničkih kočnica. Rat je poslije svega toga postao znanstven. Koji bi se bolji dokaz mogao izmisliti o napretku? Prema tomu, jak naglasak je stavljen na sustav složenih pokreta koji bi mogli uštedjeti borbu uopće, na geometrijske odnose i operacijske kutove, na odsudne zemljopisne točke, čije bi zauzimanje učinilo pobjedu gotovo mehaničkom. Vojnom vođi su zapovijedale matematika i topografija. Po riječima engleskog teoretičara W. Lloyda, “vojskovođa koji poznaje ove stvari može upravljati ratnim pothvatima s geometrijskom točnošću i voditi rat, a da nema potrebe voditi bitku“. Drugi pisac, de Ligné290 (slika 110), proglasio je da bi, budući da je rat postao znanstvena kategorija, bilo prirodno uspostaviti međunarodnu vojnu akademiju. Clausewitz je odbacio kako optimizam tako i dogmatizam teorije XVIII. stoljeća. Rat, smatrao je on, nije niti znanstvena igra niti međunarodni sport, već akt nasilja. U prirodi rata nema ničega umjerenog ili filantropskog. Jedna često citirana rečenica iz djela O ratu glasi: „Nećemo čuti za vojskovođe koje pobjeđuju bez ljudske krvi. Ako je krvavo klanje strašan prizor, neka to bude samo razlog da ratove shvaćamo ozbiljno, a ne da mačeve, kojima zamahujemo, malo-pomalo iz čovječnosti tupimo, dok se jednoga dana opet ne pojavi netko s oštrim mačem da nam odsiječe obje ruke s tijela.“ Ova tvrdnja, naravno, ima svoj korijen u bolnim iskustvima, ali čovjek ne bi smio izgubiti iz vida Clausewitzeve specifične zaključke. On je, između ostalog, donosio mišljenje da znanost niti može ublažiti rat niti ga učiniti „otmjenim“, što se na neočekivani način pokazalo i previše točnim. Po Clausewitzevu shvaćanju, znanstveni dio vođenja ratova, onaj dio koji se može mjeriti i racionalizirati, ima samo drugostupanjsko značenje. Clausewitz nije podcjenjivao službe opskrbe291 ili 289

Clausewitz na značajan način govori o ratu koji ispunjava vrijeme „mnogim malim sitnicama… U tim spletkama, paradama, polu i četvrt-udarima… oni nalaze cilj svekolike teorije, prevlast duha nad materijom.“ 290 Misli se na Charlesa Josepha de Lignéa (* 23. svibnja 1735., Bruxelles – † 13. prosinca 1814., Beč), belgijskog pisca, časnika i diplomata. 291 Clausewitz se bavi ovim problemom u glavi „Izdržavanje“. U „modernim“ sustavima iznude i rekvizicije vidi težnju skraćivanju trajanja rata. On pretpostavlja da pod posebnim uvjetima sustav skladišta može opet doći do izražaja. Ali on taj sustav ne bi mogao smatrati poboljšanjem u smislu da rat bude humaniji, jer „rat sam po sebi nije ništa humano“.

152


zemljopisnu prirodu ratišta. Priznavao je da su matematički i topografski čimbenici važni u taktici, ali je istaknuo da su manje važni u strategiji. „Stoga ne griješimo kad smatramo da je savršeno točna konstatacija: strategiji je više stalo do broja i obujma pobjedničkih brojeva nego do samog oblika velikih poteza kojima su povezani“, smatra Clausewitz. On je volio ismijavati „privlačne“ izraze kao „nadmoćno zemljište“, „zaštitni položaj“, „ključ države“ itd. Ti izrazi su, po njegovu shvaćanju, bili zamišljeni „da bi se prividnoj jednostavnosti ratnih kombinacija dodao začin… Uvjeti su uzeti kao stvarnost, a oružje umjesto ruke… Osvajanja takvog zemljišta i položaja… samo su znak plus i minus kojem još nedostaje matematička veličina… Ova veličina, to je pobjednički boj.“

Slike 110 i 111 – Charles Joseph de Ligné i Wilhelm Leopold Colmar barun von der Goltz, poznati vojni pisci

Clausewitz je došao do ovog zaključka u ranijoj raspravi. Dok je kritizirao jednog od onih prethodnika koji su pokušavali rat učiniti znanstvenim, inzistirao je na davanju prednosti nematerijalnim i moralnim čimbenicima. Od geometrijskih odnosa on se okrenuo čovjeku i akcijama čovjeka usred onih neizvjesnosti koje predstavljaju poseban element rata. To je umnogome bila kopernikanska revolucija i, u isto vrijeme, obrat prožet Kantovom kritikom. Tek razaranje dogmatskog sustava čini istinitu teoriju mogućom. Na kraju djela O ratu Clausewitz je istaknuo da teorija nije „skela“ koja podupire čovjeka u akciji ili „pozitivan naputak za akciju“. Po njegovu mišljenju, teorija je „analitičko proučavanje predmeta koje vodi točnoj spoznaji i, ako se primijeni na iskustvo, u našem slučaju, dakle, na povijest umijeća ratovanja, vodi i k pravom saznanju o stvarnosti. Ukoliko više teorija postigne ovaj zadnji cilj, utoliko više ona prelazi iz objektivnog oblika znanja u subjektivni oblik umijeća.“ „Teorija“, smatra on, „treba odgojiti duh budućeg vojskovođe, ili, još bolje, pomoći mu u samoobrazovanju, ali ne tako da ga prati na bojište, isto onako kao što pametan odgajatelj upravlja i olakšava duhovni razvitak mladog učenika, a da ga opet zato ne vodi cijeli život kao na uzici.“ Otuda prava teorija ne može proturječiti 153


ili ugušiti stvaralačku praksu, kao što to, prije ili poslije, čini svako dogmatiziranje racionalnih čimbenika. U Clausewitzevoj raspravi iz 1805. godine nalazimo još jasnije izražen zaključak ponovljen u djelu O ratu: „Ono što genije učini mora nam biti najljepše pravilo, a teorija ne može učiniti ništa bolje do pokazati kako i zašto je to tako.“292 Ovo gledište osvjetljava Clausewitzev pravi odnos prema napoleonskom načinu ratovanja. Suvremeni događaji su proširili svrhu analize i iznijeli jasnije strukturni element koji je činio predodžbu o ratu. Po vlastitim Clausewitzevim riječima, „moglo bi se posumnjati u stvarnost našeg mišljenja o apsolutnoj biti rata da nismo upravo u našim danima vidjeli stvarni rat u ovakvom apsolutnom savršenstvu… Bez ovih primjera koji opominju na budnost, bez primjera razorne snage puste stihije, teorija bi uzalud promukla od vike. Nitko ne bi smatrao mogućim ono što su sada preživjeli svi.“293 Ova procjena „genija“, zajedno s Clausewitzevim filozofskim stavom, spriječila ga je da dogmatizira o najnovi jim iskustvima ili o nekoj posebnoj strategijskoj ili taktičkoj zamisli koju je Napoleon ostvario. Suprotno ranijim vojnim teoretičarima, pa i svome suvremeniku Jomini294 ju , Clausewitzevo djelo se odlikovalo time da predstavlja analizu strukturnih elemenata rata, kao i nedogmatskom elastičnošću i velikom snagom razlikovanja. Iskustvo i filozofsko razmišljanje odveli su ga do zamisli onoga što je zvao „apsolutnim ratom“ ili „savršenim ratom“. Taj izraz nije bez dvosmislenosti i zahtijeva objašnjenje. On nije identičan s izrazom „totalni rat“, iako su se oba izraza manje-više stopila u općoj uporabi. Po Clausewitzevu shvaćanju, zamisao apsolutnog rata proizlazi iz same prirode rata. On smatra da je rat po definiciji „akt sile, koji protivnika prisiljava na podređivanje našoj volji“. U drugom tekstu Clausewitz smješta rat u područ je društvenog života. Rat je sukob velikih interesa koji se rješava krvlju i samo se po tomu razlikuje od drugih sukoba. Fizička snaga je, stoga, specifično sredstvo rata i bilo bi besmisleno u filozofiji samog rata uvoditi „načelo umjerenosti“. Protivnik će se pokoriti našoj volji samo ako je „doista razoružan ili stavljen u takav položaj da mu prijeti opasnost da bude razoružan“. Iz toga slijedi da „razoružanje ili poraz neprijatelja… mora uvijek biti cilj ratovanja“. Kako obje strane imaju isti cilj, uzajamna akcija logički vodi u krajnost. „Rat je akt nasilja koje se provodi do svojih krajnjih granica“, smatra Clausewitz. 292

Prema shvaćanju H. Cohena, ova tvrdnja zvuči kao da je „kopirana“ iz Kantova djela Kritika estetskog suda. Ona sigurno svjedoči o kantovskoj metodi u opisivanju granica i pravih ciljeva jedne teorije o umijeću. 293 U ovom citatu izraz „stvarno ratovanje“ kao da zavodi, jer Clausewitz obično „stvarni rat“ stavlja u suprotnost s „apsolutnim ratom“. 294 Clausewitz je znao za Jominijevo djelo Trait é des grandes opérations kada je pisao svoje dodatke strategiji od 1804. godine. Jominija je smatrao mnogo solidnijim od Bülowa, ali mislio je da mu nedostaje sposobnost razlikovanja slučajnog od bitnog.

154


Iako malo pojednostavljeno, ovo se može nazvati Clausewitzevim shvaćanjem „apsolutnog rata“. On nikada ne propušta naglasiti njegovu teoretsku važnost. Zadaća je teorije „da apsolutni oblik rata stavi iznad svega i uporabi ga kao opći pravac, kako bi se onaj koji želi nešto naučiti iz te teorije naviknuo da ga nikad ne gubi iz vida, da ga smatra temeljnim mjerilom za sve svoje nade i sva strahovanja, da bi mu se približavao gdje može ili gdje god mora“. Osim toga, „rat s velikim rješenjima ne samo što je mnogo jednostavniji već i mnogo prirodniji, ima manje unutrašnjih proturječnosti i objektivniji je. Samo ovako predstavljen, rat će biti opet cjelina, samo pomoću ove predodžbe mogu se promatrati svi ratovi kao stvari jedne vrste i samo tako će se doći do prosuđivanja, pravog i točnog stajališta s kojega treba stvarati i ocjenjivati velike planove“. Izgleda da ima malo sumnje da je Clausewitz apsolutni rat naglašavao kao „ideal“ u filozofskom smislu, kao „ideju sređivanja“ koja pruža „jedinstvo“ i „objektivnost“ različitim pojavama, kao ideju sličnu savršenoj ljepoti u umjetnosti, koju nikada ne možemo dostići, već joj se stalno samo približavamo. On je „tjeranje u krajnost“ prihvatio s profesionalnom žestinom vojnika i osjećajem odgovornosti. U ovom obliku vidio je „savršenstvo rata“. Ali, također, nema sumnje da mu je apsolutni rat bio rat u apstraktnosti ili „rat na papiru“, kako to jednom prigodom i sam kaže. Stoga Clausewitz logičnoj definiciji rata dodaje primjedbu: „… Ali sve postaje drukčije ako iz apstrakcije prijeđemo u stvarnost.“ U svojem najviše filozofskom poglavlju295, on nabraja niz „modifikacija“ koje od rata čine ne „idealan“ već „individualan“ proces, kojim više vladaju zakoni vjerojatnosti nego pravila logike. Rat nije izoliran akt, niti se sastoji od jedne zasebne akcije. Mnogi čimbenici, kao nove postrojbe, proširenje ratišta ili sustava saveza, mogu postupno doći do izražaja: „Što god jedna ratujuća strana propusti poradi svoje slabosti postaje za drugu stranu objektivni razlog za ograničavanje vlastitih napora i tako se, tom uzajamnom akcijom, krajnje težnje smanjuju na napore ograničenih razmjera.“ Važnu skupinu tih modifikacija Clausewitz razmatra u nizu glava296 koje su karakteristične za njegovo realističko prilaženje i koje čak i danas može ocijeniti svatko tko ima ratnog iskustva. One se odnose na „opasnost“, „tjelesni napor“, „obavještenje o ratu“ i na niz drugih čimbenika neizvjesnosti i slučajeva koji „odvajaju koncept od izvršenja“. Clausewitz zbraja ove čimbenike pod naslovom „frikcije“297, izrazom koji je postao sastavni dio vojnog rječnika. „Frikcija“ je više nego samo mehanički proces. Vojni stroj je sastavljen od pojedinaca, od kojih svaki mora platiti danak ljudskoj slabosti. „Frikcija je“, 295

Knjiga I., glava I. Glava I., III., IV., V., VI., VII. 297 Trenja. 296

155


kako to drži Clausewitz, „jedina zamisao koja na opći način odgovara onome što razlikuje stvaran rat od rata na papiru.“ Beskrajnost sitnih okolnosti čini da planovi ne budu realizirani. U vezi s tim Clausewitz je formulirao jednu rečenicu koja je usvojena za vojne priručnike: „Sve je u ratu vrlo jednostavno, ali najjednostavnije je i najteže… Djelovanje u ratu je kretanje u otežanoj sredini. Kao što čovjek u vodi nije u stanju činiti najprirodnije i najjednostavnije pokrete, hodati s lakoćom i preciznošću, tako se ni u ratu ne može s osrednjim snagama ostati ma i na crti osrednjeg.“ Međutim, najvažnija modifikacija proizlazi iz veze između rata i politike. Prije nego što se priđe središnjem problemu Clausewitzeve teorije, treba reći još nekoliko riječi o „glavnoj bici“, najspecifičnijem sredstvu vođenja ratova. Treba zabilježiti da u Clausewitzevoj misli odnos između sredstva i cilja ima prioritetno mjesto. Za to je dobar primjer njegova definicija strategije i taktike: „… Taktika je znanost o uporabi oružanih snaga u boju, a strategija je znanost o uporabi bojeva za postizanje ratnog cilja.“ Clausewitz je ovu definiciju prvo formulirao u svojoj ranoj raspravi iz 1805. godine,298 suprotno stajalištu koje je razlikovalo samo vođenje pokreta u vidokrugu neprijatelja i onih izvan njega. Ma kakva bila tehnička vrijednost njegove definicije,299 ona je karakteristična po njegovu zalaganju za strukturni element, za uvjerljiv odnos između sredstva i cilja. Clausewitz to, u svojoj knjizi O ratu, postavlja ovako: „Gdje god se zamišljaju postrojbe, tu uvijek mora postojati ideja o borbi… Svako se djelovanje u ratu, prema tomu, neminovno odnosi na boj, ili neposredno ili posredno. Vojnik se novači, dobiva svoju opremu, uvježbava se, spava, jede, pije i vrši hodnje, a sve to samo zato da bi se na određenom mjestu i u određeno vrijeme borio.“ Taj se odnos, takoreći, ponavlja na višoj razini. Borbe, same za sebe, nisu sredstvo više nego što su to postrojbe. Kao što se postrojbe upotrebljavaju za borbu, tako se borbe upotrebljavaju za cilj rata. Kako je ovaj cilj svladavanje neprijateljeve volje, to proizlazi da je razoružanje protivnika odlučnom bitkom najspecifičnije sredstvo rata. Clausewitz se u mnogim zvučnim rečenicama vraća na ovu zamisao: „… uništenje neprijateljske oružane snage se javlja… uvijek kao vrhovno i najučinkovitije sredstvo, kome sva ostala sredstva moraju ustupiti mjesto… kao krvavo rješenje krize, tj. težnja za uništenjem neprijateljske oružane snage kao prvorođenog sina rata.“ 298

Ista definicija je sadržana i u „Načelima o ratu“, kojima je Clausewitz 1812. godine dopunio Naputak za pruskog prijestolonasljednika. 299 Kasniji vojni pisci opet su definirali oba izraza više sa stajališta prostora i vremena. F. Maurice npr. suprotstavlja „metode uporabe postrojbi u dodiru s neprijateljem“ i „vođenje postrojbi do vremena dodira s neprijateljem“. Wilhelm Leopold Colmar barun von der Goltz (* 12. kolovoza 1843., Bielkenfeld – † 19. travnja 1916., Bagdad), pruski feldmaršal i vojni pisac (slika 111) definira strategiju kao „znanost o upravljanju vojskama“, a taktiku kao „umijeće vođenja postrojbi“.

156


I ovdje Clausewitz ne gubi iz vida činjenicu da je malo ratova tijekom povijesti pokazalo ovu uvjerljivu skladnost sredstava i cilja. Stvarni rat je rijetko kada kulminirao u jednoj glavnoj bici, a u mnogim ratovima uopće nije bilo značajnih borbi. Da bi riješio tu suprotnost između apstraktnog i stvarnog rata, Clausewitz daje vrlo zanimljiv prijedlog, koji dalje razbistrava njegovo shvaćanje apsolutnog rata. Po njegovu mišljenju, „zamisao moguće bitke“ služi samo kao „udaljeno žarište“, čak i u ratovima u kojima se ne ostvaruje. Vojska može izbjeći borbu samo ako je sigurna da protivnik neće apelirati na „vrhovni sud“ oružane odluke ili da će prije nje izgubiti parnicu. Moglo bi se reći da je glavna bitka prema Clausewitzevoj zamisli nešto slično britanskoj „floti koja zaista postoji“300 i koja vlada događajima čak i ako se stvarno ne pojavljuje. Clausewitz je sam povukao drugu paralelu: „Rješenje oružjem je za sve operacije u ratu, velike i male, isto što i plaćanje gotovinom u trgovini.“ Kada je njemački socijalist Engels pročitao ovu rečenicu, dirnula ga je kao posebno sugestivna. Čak i ako do plaćanja gotovinom i do bitaka rijetko dolazi, sve je usmjereno prema njima. Ako se dogode, rješavaju sve. Veza sredstva i cilja također je utemeljena na Clausewitzevu političkom tumačenju rata. „Bitke, ratovi i političke transakcije“, smatra on, „čine svekolikost u kojoj cjelina vlada dijelovima ili cilj vlada sredstvom. Ponekad može izgledati kao da je taj red obrnut. Bitka, po svom odlučnom karakteru, izgleda kao da nadvladava svrhu rata.“ U svojoj raspravi o apsolutnom ratu Clausewitz također ističe da vojni cilj, tući neprijatelja, „zapravo zamjenjuje“ krajnji, politički cilj. Temeljem ove postavke tvrdilo se da je Clausewitz dokazivao nadmoć i samodostatnost vojne stvari. To je točno u određenoj mjeri, jer je Clausewitz stajao na stajalištu da vojskovođa treba biti nezavisan od političkih odluka i da zbilja treba biti u stanju utjecati na njih. „Ali politička namjera“, rekao je, „ipak nije nikakav despotski zakonodavac. Ona se mora prilagoditi prirodi samoga sredstva i time se često i sasvim mijenja… Umijeće ratovanja općenito, a vojskovođa posebno, u svakom pojedinom slučaju može zahtijevati da pravci i namjere politike ne dođu u proturječnost s tim sredstvima. A taj zahtjev zaista nije malen…“ Formulirajući ove tvrdnje, Clausewitz je možda mislio na političke ćudi vladajućih ili savjetodavnih tijela koja su se u XVIII. stoljeću tako često miješala u vojne operacije. Možda je mislio i na očiglednu činjenicu da politika, koja se slijedi u ratu, zavisi od onoga što je moguće u vojnom smislu. Ali on je zasigurno imao na umu i bitan karakter vojnih odluka, koje prema svojoj prirodi djeluju na ljude u najelementarnijem smislu i koje politika ne može „diktirati“. U tom pogledu je Clausewitz, bez sumnje, pogodio temeljnu istinu, koja se 300

Fleet in being.

157


pokazala točnom pod svakim oblikom vladavine. Čak su se i demokracije našle i naći će se u situacijama u kojima vojne potrebe nadvladavaju političke obzire. Međutim, treba dodati da cjelovit pravac Clausewitzeve misli prije pokazuje obrnuti red stvari. Rat je samo dio socijalne svekolikosti. On se od cjeline razlikuje jedino svojim specifičnim sredstvima. Ma koliko vojne potrebe djelovale „u pojedinim slučajevima i utjecale na političke namjere, treba to ipak uvijek shvatiti samo kao modifikaciju tih namjera, jer politička namjera je svrha, rat sredstvo, a sredstvo bez svrhe ne može se zamisliti“. Ovo je shvaćanje na kojem se temelji jedna od najpoznatijih izreka iz djela O ratu, koja glasi: „Rat nije ništa drugo nego produženje državne politike drugim sredstvima.“ Nadmoć političkih ciljeva načelno se nije mogla ustanoviti jasnije. Clausewitz se i u drugim prilikama vraća ovoj izreci. On smatra da je rat ne samo politički akt već pravi politički instrument, produženje političkih odnosa, njihov nastavak drugim sredstvima. Ono što kod rata još ostaje njemu svojstveno odnosi se samo na prirodu njegovih sredstava. U svome najrazrađenijem i najzrelijem obliku Clausewitzeva tvrdnja glasi: „Rat nije ništa drugo nego produženje političkih odnosa s uporabom drugih sredstava. Kažemo uporabom drugih sredstava, da time istovremeno utvrdimo kako ovi politički odnosi ne prestaju samim ratom, kako se ne pretvaraju ni u što drugo već da u svojoj biti i dalje postoje, ma kakva bila sredstva… Kako bi se drukčije i moglo zamisliti? Zar ikada s diplomatskim notama prestaju i politički odnosi između raznih naroda i vlada? Zar rat nije samo drukčiji način pisanja i kazivanja njihovih misli? On, istina, ima svoju vlastitu gramatiku, ali ne i svoju vlastitu logiku.“301 Neki kasniji vojni pisci, npr. Liddell Hart, sa žaljenjem ističu da Clausewitz, dok je razmišljao kako se dobivaju ratovi, nije razmišljao kako se dobiva mir. Budući da je politika, po shvaćanju K. Clausewitza, posao vladajućih garnitura, on sigurno nije htio ulaziti u to područ je. Ali, kada je definirao rat kao područ je političkih transakcija „pomiješano s različitim sredstvima“, naglasio je da tu nema definitivnog prekida, niti tišine ili političkog odricanja inter ar302 ma. Clausewitz bi se jedva složio s mišljenjem, koje je vrijedilo u Njemačkoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata, da politika mora čekati rezultate koje će vojne operacije postići. Po njegovu mišljenju, sigurno nije postojalo ništa slično „vojnom izolacionizmu“. 301

Treba napomenuti da Clausewitz ne kaže da je rat „proširenje politike“, kako to sugeriraju neki kasniji pisci, opisujući militaristički karakter politike izvedene po Clausewitzu. Ne bi bilo protivno Clausewitzevu stajalištu pretpostaviti da rat kao „moguće sredstvo“ djeluje na čitav politički sustav baš kao što bitka djeluje na rat. Ali njegov glavni cilj očigledno je da rat podredi državnoj politici. 302 Skraćeno od Inter arma silent leges, što znači „Između oružja, tj. za vrijeme rata, šute zakoni“. To je citat iz Ciceronova govora.

158


Ovaj temeljni koncept ima važno značenje za samu teoriju rata. On zapravo pomiruje apsolutni rat sa stvarnim ratom. Državna politika je, prije svega, „maternica u kojoj se razvija rat“. Stoga politika određuje glavne crte duž kojih se rat mora kretati. To je ispravan red stvari, pod pretpostavkom da politika ne zahtijeva ništa što se protivi naravi rata. Stvarno, bilo bi ludo pretpostaviti da generali mogu apstraktno sastavljati neki plan operacije. “Još je besmisleniji zahtjev teoretičara da postojeća ratna sredstva treba predati vojskovođi kako bi on na temelju njih stvorio čisto vojnički plan za rat ili pohod.“303 Očigledno ne postoji plan vojnog karaktera. Svaki rat ima poseban razvoj događaja. Ako su političke zategnutosti snažnog intenziteta, i ako su dana odgovarajuća materi jalna sredstva, politički cilj može prijeći u drugi prioritet, ili, bolje rečeno, podudariti se s vojnim ciljem razoružanja neprijatelja. U tom slučaju stvarni rat se približava apsolutnom ratu. Clausewitz je bio siguran, kao što je već spomenuto, da će se ova vrsta ratovanja stalno ponavljati u stoljeću nacionalizma. „Što su uzvišeniji i jači uzroci rata, to više obuhvaćaju cijelo biće naroda, i što je veća zategnutost koja prethodi ratu, to se više rat približava svom apstraktnom obliku, to više teži potpunom svladavanju neprijatelja, to više se slažu ratni cilj i politička svrha, i to više rat izgleda više vojnički, a manje politički.“ Glavna zadaća teorije je istaknuti ovaj temeljni pravac rata, koji je „prirodna mjera svih napada i bojazni“. Ali, teorija također ne smije zaboraviti da rat, kod manjih zategnutosti, postaje sve više politički. Njegovo se područ je proteže preko svih stupnjeva važnosti i energije, od poraza neprijatelja u jednoj do čistih demonstracija u drugoj krajnosti. Tako je rat zaista „sličan kameleonu, jer mijenja svoju boju u svakom pojedinačnom slučaju“. U svjetlu ovoga elastičnog tumačenja Clausewitz razmatra cijelu vojnu povijest.304 Nijedan događaj ne može se izdvojiti iz svojih socijalno-političkih preduvjeta i iz čitavog ozrač ja zategnutosti. Kada su monarhističke sile, 1792. godine, upale u Francusku i kada se načelo suprotstavilo načelu, samo je kanonada kod Valmija bila odlučnija od bilo koje krvave bitke u Sedmogodišnjem ratu. Prilično primjera ove vrste može se naći i u kasnijem povijesnom razdoblju. Clausewitz je posebno zainteresiran za probleme koji proistječu iz ratova koalicija. On ističe da se država, uvučena u rat protiv jednog saveza, nalazi pred problemom odlučivanja koga od saveznika treba prvo poraziti, jačeg ili slabijeg. On dalje ističe da, ma kakva bila odluka, ta država mora vezu koja spaja neprijateljski savez smatrati legitimnim vojnim ciljem. Isto tako, druge okolnosti mogu izmijeniti glavni cilj pobjeđivanja neprijateljske vojske. Osva303

Clausewitz je ovo načelo sam primijenio kada je, 1827. godine, jedan časnik pruskog glavnog stožera zatražio od njega savjet. 304 Clausewitz je proučio približno 130 ratova, što se može vidjeti iz njegovih povijesnih djela i neobjavljenih rukopisa.

159


janje teritorija, primjerice, samo po sebi je moćno oružje, jer uništava sposobnost neprijatelja da ponovno izgradi svoju vojsku. Gubitak teritorija s vojnim porazom može biti učinkovit za potkopavanje neprijateljeve volje. Tako se cilj razoružanja neprijatelja može spriječiti psihološkim razoružanjem, do kojeg dolazi kada neprijatelj shvati da je pobjeda ili malo vjerojatna ili previše skupa. Temeljni problem koji se nalazi pred strategom jest odrediti „središte težišta“ na koje treba usmjeriti oružani udar. Prema raznolikosti okolnosti, ovo „središte težišta“ može biti različito postavljeno. U većini slučajeva, ono leži u neprijateljevim oružanim snagama. To je bilo točno, ne samo u napoleonskim ratovima, već i u ratovima Aleksandra Makedonskog305 (slika 112), Gustava Adolfa306 (slika 113), Karla XII.307 (slika 114) i Fridrika II. Velikog. Međutim, ako je neprijateljska zemlja podijeljena građanskim sukobom, „središte težišta“ može ležati u prijestolnici. U ratovima protiv koalicije, „središte težišta“ leži u vojsci najjačeg saveznika ili u zajednici interesa među saveznicima. U narodnim ratovima, „javno mnijenje“ predstavlja važno središte težišta i bitan vojni cilj. Razmatrajući ovu zadnju konstataciju, Clausewitz je, izgleda, oživio shvaćanje XVIII. stoljeća o „beskrvnom ratovanju“. Međutim, bilo bi točnije reći da je Clausewitz dodirnuo najsuvremeniji pojam psihološkog ratovanja, koje prethodi pravoj borbi ili je prati, pa čak i zamjenjuje. Hoće li ova tako elastična analiza rata zamagliti jasne crte misli i prije zbuniti nego prosvijetliti onoga koji proučava Clausewitza? Na ovo pitanje ćemo odgovoriti u dvije točke. Prvo, potpuno izbjegavanje univerzalno povezane teorije daje Clausewitzevoj analizi trajnu kakvoću i čini je važnom čak i danas. U njoj se izrijekom apelira na „takt“, na moć razlikovanja državnika i generala. Samo onaj koji je upoznat s bogatstvom mogućih rješenja „zaronit će kao neustrašivi plivač u rijeku“. Drugo, ovo izobilje mogućnosti nije nesređeni kaos. Njihova kralježnica je priroda stvari, a ideja koja ih sređuje jest apsolutan rat „koji postoji“. Po Clausewitzevim riječima, „ne može se naći nikakva pogreška kod zapovjednika koji na vješt način isprobava oprezne metode ratovanja pod uvjetom da su pretpostavke pod kojima djeluje dobro utemeljene. Ali on mora biti svjestan da putuje samo po sporednom kolosijeku, gdje ga može izne305

Aleksandar Makedonski, poznat kao Aleksandar III. Veliki (* 356. pr. Krista, Pella – † 13. lipnja 323. pr. Krista, Babilon), makedonski kralj i zapovjednik udružene vojske Makedonije i Grčke, s kojom je osvojio Perzijsko carstvo i Egipat te stigao do Indije. 306 Gustav Adolf II. (* 9. prosinca 1594., Stockholm – † 16. studenog 1632., Lützen), jedan od najpoznatijih švedskih kraljeva. Njegova vladavina će Švedsku uspjeti preobraziti u jednu od najjačih europskih sila. Bio je poznat po izvanrednom vojnom umijeću. 307 Karl XII. (* 17. lipnja 1682., Stockholm – † 30. studenog 1718., Fredrikshald), poznati švedski kralj i vojskovođa, poznat po svojem vojnom umijeću.

160


naditi bog rata. Poraziti neprijatelja nije vrhovni zakon već, kao što je spomenuto, točka općeg pravca. Shvativši to, zapovjednik mora biti siguran da je najbolja strategija biti uvijek veoma jak , prvo općenito, a zatim na presudnoj točki. Ta rečenica nagovještava razliku između presudnih i drugorazrednih akcija. Na presudnoj točki mora se prikupiti svaki raspoloživi čovjek.“

Slike 112, 113 i 114 – Aleksandar Makedonski, Gustav Adolf i Karl XII., poznati kraljevi i veliki vojskovođ e

Daljnjom razradom Clausewitz je pokušao svoj „otvoreni sustav“ učiniti još poučnijim. U bilješci iz 1827. godine on govori o svojoj namjeri revidiranja knjige O ratu iz dva razloga. Prvo, želio je napraviti razliku između „dvije vrste rata“, jedne u kojoj je cilj „ poraziti neprijatelja“ i druge u kojoj je cilj samo “izvršiti neka osvajanja na granici svoje zemlje sa svrhom da se ta osvajanja zadrže za stalno ili da se vrate kao stvar razmjene kod pregovora o miru“. U drugom redu, Clausewitz je želio naglasiti da je rat samo produženje politike, pa je namjeravao unijeti „više jedinstva“ u ukupni koncept rata. Ova revizija, mislio je Clausewitz, „izglačala bi neke nabore u glavama stratega i državnika“. Clausewitz je, doista, revidirao neka poglavlja svoga glavnog djela o ovim pitanjima.308 U osmoj knjizi, u kojoj raspravlja o ratnom planu, brižljivo razlikuje “dvije vrste rata“, i to rat poradi nanošenja poraza neprijatelju i ograničeni rat. „Strategijska operacija“, ističe on, „kada se primijeni u jednom slučaju, može imati sasvim različito značenje od onoga koje bi imala kada bi se primijenila u drugom. U jednom slučaju vrijedi samo krajnji rezultat, a u drugom se djelomični rezultati mogu nagomilati i može se računati s čimbenikom 308

Clausewitz je revidirao VIII. knjigu i barem dijelove I. knjige (vjerojatno glave I. – III.) i II. knjige (sigurno glavu II.). U svojoj zadnjoj izjavi iz 1830. godine smatrao je samo I. glavu I. knjige „završenom“.

161


vremena dok se neprijateljeva volja ne iscrpi. U jednom slučaju, osvajanje teritorija nije ni od kakve koristi dok neprijateljske snage ne budu uništene, a u drugom može odlučiti stvarno zaposjedanje: beati sunt possidentes.“309 Ovo razlikovanje nije bilo zamišljeno kao povijesno, kao što je sugerirano. Clausewitz nije namjeravao ratovanje XVIII. stoljeća suprotstaviti ratovanju XIX. stoljeća. Prvo je predstavljalo „strategiju iscrpljivanja“, a drugo „strategiju uništenja“.310 On nije uporabio ove izraze, niti njegovo različito tumačenje povijesnih uvjeta odgovara nekom dualizmu ove vrste. Prije je naginjao sustavnoj orijentaciji.311 Do ograničenog ratovanja dolazilo je i dolazit će opet u dva slučaja: prvo, kad god su političke zategnutosti ili dotični politički ciljevi mali, i drugo, kad god su vojna sredstva takvog karaktera da se poraz neprijatelja uopće ne može zamisliti ili se može samo približno postići posrednim putem. S tim pogledima Clausewitz bar dodiruje razmatranje s kojim počinje ovaj članak. Njegova teorija ne isključuje posebne tradicije država bez narodne masovne vojske i posebna sredstva koja stoje na raspolaganju otočnim i oceanskim silama. Malim ekspedicijskim snagama i ekonomičnim ratovanjem ne može se tući neprijatelj u specifičnom vojnom smislu. Ipak, ostaje Clausewitzeva druga misao o ratu kao produženju politike, koja je zamišljena poradi uvođenja „više jedinstva“. U prvoj glavi svoga djela, jedinoj koju je Clausewitz na kraju smatrao završenom, on opet spaja obje vrste ratovanja u jedan postupni razvitak. Ključna je rečenica: „Ukoliko su veći i snažniji motivi jednog rata … utoliko će se više rat približiti svom apstraktnom obliku…“ Čini se da se ovaj koncept može primijeniti na mnoge vojne rasprave iz bliže prošlosti. Dvije vrste rata ostale su različite. Pitanje treba li naglasiti vojne ili političke metode bilo je obuhvaćeno u debatama o istočnoj i zapadnoj stra309

Sretni koji zaposjedaju. Ove je izraze, uglavnom, predložio Hans Delbrück u nekoliko rasprava i konačno u svojem djelu Geschichte der Kriegskunst. Uslijed toga je nastala dugotrajna borba oko strategi je Fridrika II. Velikog. 311 Razlikovanje se očigledno odnosi na ono što Clausewitz zove „filozofsko-dinamički“ zakon, koji postoji između veličine i izvjesnosti uspjeha. Ovaj „zakon“ pristaje uz napad i obranu te niz strategijskih i taktičkih operacija. Pobjede koje su dobivene u blizini granice jesu lakše, a one koje su dobivene poslije procesa prodiranja jesu odlučnije. Operacije po „vanjskim pravcima“ („koncentrične operacije“) vode krupnijim rezultatima. Koristi od operacija po „unutrašnjim pravcima“ („ekscentrične operacije“) jesu sigurnije. Bočni napadi i napadi s leđa imaju, u pravilu, veće djelovanje na posljedice rješenja nego na samo rješenje. Clausewitz daje, isto kao i Jomini, jasnu prednost operacijama po unutrašnjim pravcima i taktičkom proboju. Prednost „zasebnih konvergentnih pravaca“ obećava velike uspjehe, ali to je veoma opasno: “Ako se tome mora pribjeći poradi situacije ratujućih strana, to se može smatrati samo nužnim zlom:“ Zadaća „kretati se odvojeno da bi se tuklo ujedinjeno“ izgleda Clausewitzu „krajnje riskantna“. U ovom i drugim pogledima, Clausewitzeva stajališta su zastarjela uslijed tehničkog razvoja. Sjajan uvod u njegovo praktično učenje pruža englesko izdanje njegova Naputka za pruskog prijestolonasljednika. 310

162


tegiji, koje su tijekom Prvoga svjetskog rata podijelile mišljenje u Njemačkoj, a isto tako i u Engleskoj. Svedena na svoj najjednostavniji oblik, rasprava je bjesnjela o pitanju treba li težiti porazu ili iscrpljivanju neprijatelja. Ali goleme dimenzije suvremenog ratovanja i pritisak suprotnosti načela spojili su obje vrste u jedno „tjeranje u krajnost“. Jesu li posredna akcija i djelomični uspjeh preporučljivi te može li se računati na čimbenik vremena i iscrpljivanja stvar je „takta“, koji ne utječe na prioritetni cilj. Što je „iscrpljivanje“ u jednom smislu zbraja se do „uništenja“ u drugom, ne govoreći ništa o sredstvima blokade i protublokade. Isto gledište čini se da se može primijeniti na najnovije debate o maloj, vrlo mehaniziranoj vojsci ili pak masovnoj vojsci, o zračnom ratovanju ili kopnenoj borbi do kraja. U pogledu presudnog karaktera sadašnjeg rata, razlikovanje se prije tiče vojnih sredstava nego vojnih ciljeva. Izgleda da ima malo nade da će opet doći do profinjenosti XVIII. stoljeća ili borbe u „najmanjim mogućim razmjerima“. No, središnji problem se opet javlja u svezi s drugim Clausewitzevim razlikovanjem, razlikovanjem obrane i napada. To je, naravno, stalno razlikovanje i to s političke, strategijske i taktičke strane. Ali Clausewitz ga je upleo u svoju analizu naravi rata i dao mu nov obrat. Njegov koncept se znatno razlikuje od pogleda koji bi se očekivali od „pobornika napoleonskog ratovanja“. Prvo, on uvelike polaže na obranu, što je činjenica koju mnogi vojni pisci XIX. stoljeća smatraju „tamnom mrljom“ Clausewitzeve misli. Zar napadač ne nameće uvijek zakon akcije, zar on ne uživa sve koristi inicijative? Clausewitz je primjetno skeptičan u pogledu ovih koristi i „moralne nadmoći“ napada. Čimbenik iznenađenja je, naravno, važan, poglavito u taktici, ali u strategiji, prema Clausewitzevu shvaćanju, on je manje važan. Dok napadač čini prvi potez, branitelj ima prednost kazati „zadnju riječ“. Štoviše, baš je obrana ono što, nekako, i čini rat. U iznenađujućem paradoksu koji se odnosi na Napoleona, ali se može lako uopćiti, Clausewitz ističe da (politički) agresor „uvijek voli mir“, tj. on bi volio navaliti na svoje susjede na miran način bez njihova organiziranog otpora. Clausewitzeva teorija teži, u velikoj mjeri, dokazati da slabiji ima barem lijepu priliku oduprijeti se moćnijem neprijatelju. On to može jer je obrana „ja či oblik ratovanja“. Clausewitz nije predvidio, niti je mogao predvidjeti, koliko će njegova teza biti potpomognuta, poglavito u taktici, razvojem brzometnog naoružanja. Točke koje se naglašavaju u korist obrane odnose se na taktiku isto koliko i na strategiju i politiku. „Napadnuti“, smatra on, „ima političke simpatije i moralnu prednost koja proistječe iz toga što brani svoju zemlju. On se, također, koristi prednostima ratišta, utvrdama, položajima i zemljištem. On iskorištava vrijeme i sve neočekivane događaje, kao i iscrpljenost neprijatelja, nepostizanje cilja itd. Ukratko, obrana je jači oblik ratovanja po svojoj naravi. 163


Lakše je sačuvati nego steći.“ U jednoj rečenici, koja u svjetlu iskustava iz 1942. godine veoma iznenađuje, Clausewitz nagovještava da sve što se ne događa ide u korist branitelja. Po njemu: „Branitelj žanje gdje nije sijao.“ No, prednosti obrane su uravnotežene „dijalektičkim“ odnosom. Obrana je jači oblik s negativnim ciljem. Napad je slabiji oblik s pozitivnim ciljem. Idući za tim pozitivnim ciljem, baš napadač mora donijeti odluku. Ako je cilj velik, on će se morati boriti za rješenje u smislu apsolutnog rata. U samom napadu obrambena akcija je samo „usporavajući uteg“, ustvari „smrtni grijeh“, dok obrana nužno uključuje prijelaz u ofenzivnu akciju. Apsolutna obrana bi proturječila prirodi rata. Da uporabimo poznatu rečenicu iz novijeg razdoblja: „Ratovi se ne dobivaju uspješnim povlačenjem i evakuacijama.“ Stoga, Clausewitz dolazi do zaključka: „Brz i snažan prijelaz u napad, kada sijevne mač osvete, najsjajnija je točka obrane.“ Dijalektički odnos između napada i obrane nalazi se u središtu jednog od najpoučnijih Clausewitzevih shvaćanja, u shvaćanju kulminacijske točke, tj. u vrhuncu napada. Ako strategijska ofenziva ne uspije postići rješenje, polet unaprijed sam će se neizbježno iscrpiti. Pojedina moralna i materijalna napadačeva sredstva povećavaju se nastupanjem, ali, općenito uzevši, poradi mnogobrojnih razloga, on mora oslabiti. S obzirom na očigledne primjere koje su Prvi i Drugi svjetski rat pružili svakom promatraču, jedva je potrebno nabrojiti čimbenike koji „stavljaju nov teret na vojsku u nastupanju pri svakom koraku njezina napredovanja“. Kada je Clausewitz pisao, mislio je, naravno, uglavnom na iskustvo stečeno u ratu 1812. godine. Ali, njegovo tumačenje dodiruje temeljni problem: „S one strane kulminacijske točke vaga se okreće… i žestina povratka je obično znatno veća od žestine poleta naprijed.“ Ovdje leži prava proba vođenja ratova. Kao što Clausewitz ističe, „sve zavisi od pronalaženja kulminacijske točke finim taktom rasuđivanja“. Ako se nastavi napredovanje akcije, napadača će „struja ponijeti… preko crte ravnoteže“. Slično konju koji vuče teret uzbrdo, napadač misli da je možda lakše nastupati nego zaustaviti se. Možda još računa sa slomom neprijateljeve volje baš u trenutku kada se ona, ustvari, diže kao „mahnitost ranjenog bika“. Clausewitz, svakako, osjeća profesionalnu naklonost prema generalu koji pokušava postići cilj „zadnjim minimumom nadmoći“. On, takoreći, više sumnja u opreznost nego u smjelost. Pa ipak, dok jedan general, poradi pretjerane opreznosti, rasipa svoju dobru sreću, drugi se poradi bezbrižnosti strovali u propast. Nekoristan izdatak je štetan izdatak. „Često sve visi o svilenom koncu fantazije.“ Baš u tom trenutku, branitelj mora pokazati svoje umijeće i ugrabiti priliku za „munjeviti mač osvete“. Ako je, poslije dalekosežnog nastupanja, napadač prisiljen prijeći u obranu, njemu nedostaje većina prednosti „jačeg oblika“. Moralni i psihološki čimbenici okreću se protiv njega. A ipak, on još 164


drži jednu korist obrane, on je zaposjeo teritorij. Ovdje se opet javlja druga vrsta rata. Kada više nije moguće misliti na poražavanje neprijatelja, ostaje prilika pokazati da ni protivnik ne može postići svoj cilj. Takav je isto bio i problem kojem je, u drugom dijelu Sedmogodišnjeg rata, prkosio Fridrik II. Veliki, koji ga je i uspješno riješio. Ne bi bilo teško pokazati da se isti problem ponovno pojavio, u vrlo iznenađujućem obliku, u oba svjetska rata. Doista, Clausewitzevo shvaćanje i tumačenje kulminacijske točke s mnogo svjetla obasjava kasnije događaje. U svezi s tim treba istaknuti i zadnju misao. U razmatranju kulminacijske točke, kao i u svim Clausewitzevim djelima, ističe se visoka ocjena moralnih i psiholoških čimbenika kao jedan od najznačajnijih njegovih doprinosa vojnoj misli. Neke glave u djelu O ratu posvećene su poglavito tom problemu312. Clausewitz brižno analizira značajke koje treba imati vrhovni zapovjednik s jedne i običan general s druge strane. Vrlo je značajno davanje prednosti skladnoj kombinaciji subjektivnih značajki, kao što su smjelost i drugi jaki nagoni vojničke prirode, s objektivnim značajkama nepokolebljivog karaktera i hladne razboritosti bez strasti. U svom Naputku za pruskog prijestolonasljednika Clausewitz je zahtijevao „herojske odluke zasnovane na razumu“. Kao što kaže u knjizi O ratu, „ponajprije hladnim, a ne usijanim glavama trebalo bi povjeravati sudbinu naše braće i djece u doba rata. Jak um nije onaj koji je sposoban samo za jaka uzbuđenja, već onaj koji umije sačuvati ravnotežu usred najsnažnijeg uzbuđenja, tako da usprkos buri u grudima shvaćanje i rasuđivanje mogu raditi savršeno slobodno, kao igla kompasa na brodu koji oluja baca na sve strane. Jakost karaktera je ono što može najbolje svladati prirodna trenja, sumnje, paniku i crtu osrednjosti.“ Vojna vrlina jedne vojske, također, zahtijeva nešto više, a ne samo čistu hrabrost. Ne „raspoloženje“ već „duh“ jedne vojske jest ono što vrijedi, a sigurno ne samo broj. Iako Clausewitz ističe brojnu nadmoć „prvo općenito, a zatim na odsudnoj točki“, on se izričito bori protiv „sasvim pogrešnog shvaćanja“ da se brojnoj jačini pridaje isključiva vrijednost. U tom pogledu nije želio nesporazum. Štoviše, inzistirao je na tomu da „tući neprijatelja“ ne treba pogrešno razumjeti kao da se zahtijeva samo fizičko ubijanje. Glavna bitka uvjetuje prije ubijanje neprijateljeve hrabrosti nego neprijateljskih vojnika. To je Clausewitzeva formula za poznatu vojnu izreku da jedna bitka materijalno još nije izgubljena ako nije pobijeđen „duh“ zapovjednika ili vojske. Prema zadnjoj analizi, u središtu umijeća ratovanja stoji, prevladavajući i zapovijedajući, volja „kao obelisk prema kojem vode glavne ulice grada“. 312

III. glava I. knjige, II. glava II. knjige i III. knjiga od II. do VIII. glave.

165


Neke od primjedbi o moralu vojske koje Clausewitz izvlači iz svoje analize rata mogu izgledati „romantične“. Neke nagovještavaju slavljenje vojnih vrlina kao takvih, što nam zvuči strano. Međutim, Clausewitzevo temeljno shvaćanje, njegovo naglašavanje nadmoći nematerijalnog i nemjerljivog usred materijalnih i brutalnih činjenica rata zasigurno nije zastarjelo. Ono isto tako vrijedi za današnje motorizirane i mehanizirane vojske kao što je vrijedilo za vojnike koji su hodnje vršili pješke i jahali konje u ranom XIX. stoljeću. U sadašnjim sukobima svakodnevno se potvrđuju Clausewitzeve maksime. Fizičke snage su „drveni balčak“, a moralne snage su „sjajna oštrica mača“.

166

Helmuth Karl Bernhard Bernhard grof von Moltke

HELMUTH KARL BERNHARD GROF VON MOLTKE Helmuth Karl Bernhard grof von Moltke (* 26.

listopada 1800., Mecklenburg-Schwerin – † 24. travnja 1891., Berlin) bio je pruski feldmaršal. Od 1819. godine bio je časnik u danskoj vojsci, a od 1822. godine prešao je u prusku pru sku vojsku. Poslije završene Ratne škole 1826. godine bio je nastavnik u jednoj divizijskoj školi. Poslije je prešao u topografski ured, a od 1833. godine je radio u glavnom stožeru. U Istanbul je otišao 1835. godine, gdje je uz odobrenje svoje vlade ostao četiri godine kao instruktor turske vojske. U Egipatskoturskom ratu, od 1838. do 1840. godine, stekao je prva ratna iskustva. Vratio se u Prusku i pisao o doga đajima u Turskoj izme đ u 1835. i 1839. godine, a poglavito o zna čenju željeznice, o isto čnom pitanju, o Rusko-turskom ratu od 1828. do 1829. godine, o zapadnoj njema čkoj granici, tražeći Elzas i Lotaringiju. Godine 1851. postao je brigadir, a 1855. godine je bio postavljen za prvog pobočnika princa Fridrika Vilima III., koji ga je, dvije godine poslije, promaknuo u čin general bojnika i postavio za na čelnika glavnog stožera. Na tom položaju Moltke je nastojao budu će načelnike stožera i zapovjednike što bolje pripremiti za snalaženje u svim ratnim situacijama. Usporedo je prou čavao sve ratne opcije u kojima bi se Pruska mogla na ći, izrađujući odgovaraju će planove. Taj posao će po njegovu uzoru poslije postati rutinski rad glavnih stožera svih vojski svijeta. U duhu Bismarckove politike, s ministrom rata Albrechtom von Roonom, Moltke je igrao zna čajnu ulogu u ja čanju vojske, spremaju ći je da oružjem nametne prevlast Pruske u Njema čkoj. Njegov ratni plan za napad na Dansku predvi đao je uništenje danske vojske. Moltke se u završnu fazu rata uključio kao načelnik stožera savezni čkih snaga. Njegove direktive, u kojima je podre đenima ostavljao detalje izvo đenja operacije, postat će uzor u tehnici zapovijedanja. U Prusko-austrijskom ratu 1866. godine smjelo je koncentrirao sve snage protiv Austrije i umješno upotrebljavao nadmo ćniju prusku vojnu v ojnu organizaciju i povoljniju željezni čku mrežu. Omogućio je da se s e kraljeve kralje ve operativne opera tivne odluke odl uke prenose pren ose direktno dire ktno preko pre ko na čelnika glavnog stožera, a ne preko ministra rata, što je zna čilo da je dobio slobodne ruke u vo đenju operacija. Time je postao više na čelnik stožera nego zapovjednik. U pripremi Njema čko-francuskog rata od 1870. do 1871. godine veliku pozornost posvetio je ubrzavanju mobilizacije i koncentracije, pri čemu je važnu ulogu igrala željeznica. Iz tog rata vratio se kao grof i feldmaršal. Na čelu glavnog stožera ostao je do 1888. godine. Neki poštovatelji gledali su u Moltkeu pronalaza ča novog sustava umije ća ratovanja. No, u njegovoj teoriji i praksi uzaludno je tražiti sustav. Moltke je dao maha pruskom militarizmu, prioritetu vojnika nad državnikom. Njegove ideje imale su velik utjecaj na vojno i političko rukovodstvo Njema čke sve do Prvoga svjetskog rata. Moltkeova vojnoknjiževna ostavština je vrlo velika. Izdao ju je njema čki glavni stožer u četiri skupine: Vojna kores- u četiri dijela, Djelatnost na č č elnika u tri dijela, Vojnopo- pondencija u elnika glavnog stožera u miru u miru u u tri dijela i O umije ć u tri dijela. vijesni radovi u ć u ratovanja u

167


Pruska se, za pola stoljeća poslije Bečkog mira, suzdržavala od aktivnog sudjelovanja u europskim ratovima. Kada se, šezdesetih godina XIX. stoljeća, pojavila pruska vojska kao najmoćnija snaga na kontinentu, ona gotovo dvije generacije nije imala ratnog iskustva. Tijekom revolucije od 1848. do 1849. godine poduzimala je neke beznačajne vojne operacije i bila, između 1830. i 1859. godine, u nekoliko mahova mobilizirana kad su predviđani sukobi koji se nisu ostvarili. U istom razdoblju ratove su vodile ruska, austrijska, francuska i britanska vojska. Nadmoć pruske vojske u šezdesetim godinama omogućena je samo njezinom organizacijom, njezinim mirnodopskim uvježbavanjem i teoretskim proučavanjem rata, koje je polovicom stoljeća, prije Sadove313 i Sedana314, dovedeno do savršenstva. Prusku vojsku XIX. stoljeća stvorila su četiri čovjeka: Fridrik II. Veliki, Napoleon, Scharnhorst315 (slika 115) i Gneisenau316 (slika 116). Fridrik II. Veliki je ostavio u naslijeđe dragocjena sjećanja na pobjede i podnošenje nedaća, što je tako značajno za ponos i samopouzdanje jedne vojske. Osim toga, on je svojim vojnim nasljednicima ostavio saznanja da se čak i mirnodopski život jedne vojske sastoji od teškog rada i da se bitke prvo dobivaju do bivaju na vježbalištu. U pruskoj vojsci su se, bez sumnje, pretjerano naglašavale beznačajne pojedinosti vojnog života, koje je prvobitno kraljev strategijski genij držao u ravnoteži. Međutim, on nije uvježbao mlađe stratege i strani osvajači su morali podsjetiti 313

Dana 3. srpnja 1866. godine, područ je oko Sadove bilo je poprište najkrvavije bitke Austro-pruskog rata, Bitke kod Königgrätza, koja je u engleskom i francuskom govornom područ ju poznata kao Bitka kod Sadove. Sadova je selo u Češkoj, smješteno u regiji Hradec Kralove, a leži na cesti i pruzi od Hradec Kralove do Jičina. Bitka je vođena između pruskih snaga jačine 221.000 ljudi i 702 topa, pod zapovjedništvom Helmutha von Moltkea, i austrijsko-saksonskih snaga jačine 206.000 ljudi i 650 topova, pod zapovjedništvom Lajosa Benedeka. Prusi su izvojevali uvjerljivu pobjedu uz gubitke od 1900 poginulih, 275 nestalih, 6800 ranjenih vojnika te 940 izgubljenih konja, dok su austrijsko-saksonske snage imale gubitke od 5735 mrtvih, 7925 nestalih, 8440 ranjenih i 22.000 zarobljenih vojnika te 6000 izgubljenih konja i 116 uništenih topova. 314 Bitka kod Sedana je najznačajnija bitka Francusko-pruskog rata, koja je vođena 1. i 2. rujna 1870. godine, između pruskih snaga jačine 200.000 ljudi i 774 topa, pod zapovjedništvom Helmutha von Moltkea, i francuskih snaga jačine 120.000 ljudi i 564 topa, pod zapovjedništvom Napoleona III., Patricea MacMahona i Auguste-Alexandrea Ducrota. Prusi su izvojevali uvjerljivu pobjedu uz gubitke od 2320 mrtvih, 5980 ranjenih i 700 nestalih, dok su Francuzi imali gubitke od 3000 mrtvih, 14.000 ranjenih i 103.000 zarobljenih. Dana 2. rujna 1870. godine u toj je bici zarobljen i francuski car Napoleon III. U spomen na taj događaj je u združenoj Njemačkoj, sve do kraja Prvoga svjetskog rata, 2. rujna slavljen kao državni blagdan „Dan Sedana“. Inače, Sedan je gradić u Francuskoj, koji je smješten u Ardenima, pokrajini u blizini belgijske i luksemburške granice. 315 Misli se na pruskog generala Gerharda Johanna Davida von Scharnhorsta (* 12. studenog stude nog 1755., Bordenau Bordenau – † 28. lipnja 1813., Prag). Prag). 316 Misli se na pruskog generala Augusta Vilima Antoniusa grofa Neidhardta von Gneisenaua (* 27. listopada listopada 1760., Schildau – † 23. kolovoza 1831., Poznan).

168

Helmuth Karl Bernhard Bernhard grof von Moltke

Pruse na ulogu koju strategija igra u vođenju rata. Stoga je dvojici mladih časnika, koji nisu bili Prusi po rođenju, pripala zadaća davanja novog oblika pruskoj vojsci, što su uglavnom i učinili sukladno suvremenom francuskom obrascu. Tako je Napoleon postao drugi učitelj pruske vojske, a poslije Bitke kod Jene Scharnhorst i Gneisenau su prilagodili prusku vojsku novom tipu ratovanja.

Slike 115 i 116 – Pruski generali Scharnhorst i Gneisenau, tvorci pruske vojske XIX. stolje ća

Pruski vojni reformatori su znali da su nove metode rata bile izraz dubokih socijalnih i političkih promjena koje je stvorila Francuska revolucija. Vojska Fridrika II. Velikog bila je snaga najamnika, izoliranih od građanskog društva. Slavljena je samo svijest o časti i lojalnosti plemićkih časnika, a dočasnici i obični vojnici držani su brutalnom stegom. Pruski vojni reformatori zadali su sebi zadaću da vojsku iz vijeka despotizma preustroje u narodnu vojsku. U tu svrhu oni su uveli opće novačenje radikalnijeg oblika, kakvo nikad ranije nije ni pokušavano. Napoleonov ugovor o miru u Tilsitu spriječio je brzo ostvarenje Scharnhorstove zamisli, ali u pruskom vojnom zakonu iz 1814. godine, koji je skicirao njegov učenik Boyen, Scharnhorstov plan je postao stalni temelj pruskog vojnog sustava. Novačenje je postalo opće pravilo u svim zemljama na kontinentu, ali je izvan Pruske bilo ograničeno samo na siromašne slojeve pučanstva, jer je imućnima bilo dopušteno oslobađanje plaćanjem ili kupnjom zamjenika. U Pruskoj su stvarno služili svi slojevi stanovništva. U tom pogledu je pruska vojska bila više vojska građana nego vojska bilo koje druge zemlje. Na nesreću, Prusi nisu bili demokratski građani već su ostali podanici birokratskog apsolutizma. Privilegirani položaj pruskog plemstva ponovno je došao do izražaja u vladi i vojsci, a klasa mladih plemića i dalje je monopolizirala časničke položaje. Narodna služba, logična posljedica nacionalnih i liberalnih misli u Americi i Francuskoj, postala je u Pruskoj sredstvo za jačanje moći apsolutističke države. 169


San pruskih vojnih reformatora o stvaranju prave vojske građana osujećen je političkom reakcijom poslije 1815. godine. Naslijeđe njihova strategijskog i taktičkog znanja prošlo je bolje, iako je čak i na ovom polju stara škola postigla određene uspjehe. Pruskim pravilima službe, iz 1847. godine, pokušavano je ponovno oživiti taktiku Fridrika II. Velikog, koju je Scharnhorstova uredba iz 1812. godine mudro isključila. Ipak, Scharnhorstove i Gneisenauove strategijske ideje nisu zaboravljene u pruskoj vojsci. Ova dva časnika iz hanoverske i austrijske obitelji bili su jedini, uzimajući u obzir sve suvremenike, u pitanjima umijeća ratovanja ravni Napoleonu. Scharnhorsta je brza smrt, u ljeto 1813. godine, spriječila da u ratu zauzme visoku zapovjednu dužnost. Gneisenau je kao načelnik glavnog stožera pruske vojske, od jeseni 1813. godine do ljeta 1815. godine, bio određen dokazati da nova pruska škola vojne misli može stvoriti ne samo novu filozofiju već i ljude sposobne da svoje znanje provedu u djelo. Puno se raspravljalo o tomu tko je od ove dvojice bio veći vojskovođa. Clausewitz je bio prijatelj i učenik obojice, a dao je prednost Scharnhorstu, jer je kod njega duboki mislilački um bio udružen s velikom strašću za akcijom. Schlieffen je Gneisenaua smatrao nadmoćnijim, jer mu je izgledalo da ima veću pronicljivost i odlučnost na bojnom polju. Međutim, s povijesne točke gledišta najvažnije je imati na umu da su oba časnika, mirni i staloženi Scharnhorst te nagli i velikodušni Gneisenau, bili novi tip vojskovođe. Obojica su bili vođe ljudi, prvi možda veći u njihovoj izobrazbi za rat, a drugi u njihovu upravljanju na bojnom polju, a obojica, djeca filozofskog vijeka Njemačke, Kantove i Goetheove epohe, vjerovali su da misao treba dati krila akciji. Nova pruska strategija proizašla je iz originalnog tumačenja Napoleonova umijeća ratovanja. Većini ljudi XIX. stoljeća, koji su proučavali strategiju prije bitaka kod Sadove (slika 117) i Sedana (slika 118), Jominijevi spisi su izgledali kao zadnja riječ napoleonske strategije. Zar nije sam Napoleon rekao da je ovaj čovjek iz Švicarske otkrio najskrivenije tajne njegove strategije? Međutim, iako se divio Jominiju, također je primijetio da je Jomini, istina, postavio načela, ali da genij radi po intuiciji. Jominijev hladni racionalizam nije bio sposoban priznati spontanost koja je bila skrivena snaga Napoleonovih akcija. Tumačenje Napoleonove strategije, koje je utemeljio Scharnhorst i koje je nadahnulo Gneisenauovo vođenje operacija od 1813. do 1815. godine, zasnivalo se na povijesnoj i induktivnoj metodi, koja je potpuno priznavala stvaralačku maštu zapovjednika i moralnu energiju njegovih postrojbi. Nova filozofija je u Clausewitzevu djelu O ratu našla svoj klasični književni izražaj. 170

Helmuth Karl Bernhard grof von Moltke

Slika 117 – Shematski prikaz Bitke kod Königgrätza, poznate i kao Bitka kod Sadove

Slika 118 – Shematski prikaz Bitke kod Sedana

171


Nova pruska škola strategije stvorila je svoje vlastito tijelo u pruskom glavnom stožeru, koji je postao mozak i živčano središte vojske. Glavni stožer ima svoje podrijetlo u desetljeću prije 1806. godine, ali je tek u Scharnhorstovo vrijeme dobio sebi svojstveno mjesto. Kada je Scharnhorst, 1806. godine, reorganizirao ministarstvo rata, ustrojio je poseban odjel koji je bio zadužen za izradu planova za organizaciju i mobilizaciju, mirnodopsko uvježbavanje i izobrazbu vojske. U nadležnost tog odjela došlo je i pripremanje vojnih operacija obavještajnom službom i topografskim proučavanjem te, naposljetku, pripremanje i usmjeravanje taktike i strategije. Scharnhorst je kao ministar rata zadržao upravu nad tim odjelom i vršio jak utjecaj na taktička i strategijska rasuđivanja časnika u njemu, uvježbavajući ih u ratnim igrama i stožernim manevrima. Uobičajilo se da se ovi časnici dodjeljuju kao pobočnici raznim postrojbama vojske, što je dovelo do toga da se kontrola načelnika glavnog stožera proširila na sve generale. Mladi ljudi s purpurnim trakama na hlačama prenosili su strategijsku misao u sve dijelove vojske. Pod Scharnhorstom je glavni stožer još bio odjel ministarstva rata, pod kojim bi i ostao da je Pruska dobila parlament. Međutim, apsolutistička struktura pruske vlade učinila je mogućim da se vojna odgovornost podijeli pod kraljevim vrhovnim zapovjedništvom. Načelnik glavnog stožera je 1821. godine postao kraljev najviši savjetodavac u poslovima vođenja rata, dok je ministar rata bio ograničen na političku i administrativnu kontrolu vojske. Ta odluka je imala dalekosežne posljedice, jer je osposobila glavni stožer za preuzimanje vodeće uloge u vojnim poslovima, ne samo poslije izbijanja rata već i u pripremi i početnoj fazi rata. Moltke je bio određen da izvuče punu korist iz tradicionalnih ideja i ustanova koje su stvorene za vrijeme ratova za oslobođenje. Kao ni Scharnhorst ili Gneisenau, tako ni Moltke nije bio Prus po rođenju, već je potjecao iz susjednog Mäklenburga. Njegov otac je bio časnik danskog kralja, koji je, kao vojvoda Schleswiega i Hollsteina, tada još bio njemački princ. Moltke je odgojen kao danski kadet i postao je poručnik 1819. godine. Ali, njegova iskustva u školi nisu bila sjajna. Njegovi odnosi s ocem nisu bili prisni, niti mu je služba u danskoj vojsci pružala velike izglede. Moltke je 1822. godine zatražio postavljenje u pruskoj vojsci, u kojoj je njegov otac započeo svoju vojnu karijeru prije nego što je prešao u dansku vojsku. Prusi su mladog poručnika podvrgli strogom ispitivanju i pustili ga da opet počne karijeru s dna vojne ljestvice. Ipak, poslije godinu dana primljen je u ratnu akademiju, koju je vodio Clausewitz. Međutim, Clausewitz nije držao predavanja i Moltke je za njegove misli saznao tek 1831. godine, kada je posli je Clausewitzeve smrti objavljeno njegovo djelo. Svojim studijem na ratnoj školi Moltke se trajno zainteresirao za zemljopis, fiziku i vojnu povijest, koje su u toj školi bile na visokom stupnju. Od 1826. godine, Moltke je opet dvije 172


godine proveo u svojoj pukovniji, gdje je veći dio vremena posvetio teoretskom radu, ovaj put izobrazbi časnika svoje divizije. U glavni stožer je raspoređen 1828. godine i tamo je ostao više od šezdeset godina. S izuzetkom pet godina koje je proveo kao natporučnik u danskoj i pruskoj vojsci, Moltke nikada nije služio u borbenoj postrojbi, nikada nije zapovijedao satnijom ili nekom većom postrojbom, sve dok nije, u šezdeset i petoj godini života, preuzeo stvarno zapovjedništvo nad pruskim armijama u ratu protiv Austrije. Razdoblje od 1835. do 1839. godine, vrijeme koje je proveo u Turskoj kao vojni savjetnik Visoke porte, dalo mu je stvarno ratno iskustvo, makar u neznatnim vojnim operacijama protiv Mehmeda Alije. Turski zapovjednik je odbacio dobar savjet mladog satnika, a Moltke je među tučenim postrojbama vidio rat u svojem najgorem obliku. Kada se vratio u Berlin, završilo je najteže razdoblje njegova života. Kao natporučnik nikada nije imao dovoljno novca. Velika potreba za novcem natjerala ga je da piše kratke pripovijetke ili povijesne rasprave za popularne časopise. Da bi nabavio konje, bez kojih nije mogao biti raspoređen u glavni stožer, preveo je šest svezaka Gibbonove povijesti, ali time je samo otkrio da je njegov izdavač pred bankrotom. Zanimljivo je vidjeti kako se mladi Moltke borio s materijalnim problemima, ali je ipak u takvim spartanskim uvjetima stekao klasično obrazovanje. Njegov glavni rad u ranim godinama odnosio se na topografiju, ali on je ušao i u sve druge grane zemljopisa i isto tako prodro duboko u povijest. Njegova učenost i izobrazba bile su lijepo zaokružene i s njima je rasla i njegova moć izražavanja. Tako je Moltke postao jedan od prvih pisaca njemačke proze. Ali, on nije postao državnik ili izvorni politički mislilac. Scharnhorst i Gneisenau su bili državnici isto toliko koliko i generali, a njihove vojne reforme su ciljale neposredno na reformu čitavog života naroda. Ovo ih je učinilo sumnjivima u konzervativnom ozrač ju pruskog, austrijskog i ruskog dvora. Čim je izgledalo da su Francuska revolucija i Napoleon definitivno potučeni, oni su nazvani jakobincima te su i Gneisenau i mlađi reformatori uklonjeni. Moltke je bio svjestan prirodnog uzajamnog odnosa između vojskovođa i državnika te se osobno veoma interesirao za politiku. Međutim, on se uzdržavao od aktivnog sudjelovanja u političkim poslovima i nikad za tim nije težio. Bio je siguran u nadmoć monarhijske vlade i našao je njezino posebno opravdanje u činjenici koja je dopuštala časnicima vođenje vojnih poslova bez miješanja neprofesionalnih elemenata. Porazi njemačkog liberalizma u revoluciji od 1848. do 1849. godine, te opet u šezdesetim godinama XIX. stoljeća, vrlo su ga obradovali. Časnik mirnog ponašanja, kakvo je bilo njegovo, prigodnih političkih pogleda i širokog znanja bio je dobro primljen na dvoru. Fridrik Vilim IV. ga je postavio, 1855. godine, za pobočnika svog nećaka princa Fridrika Vilima, budućeg cara Fridrika III. To imenovanje dovelo je Moltkea u doticaj s prinčevim 173


ocem, poznatim princem-vojnikom, i Vilim I.317 (slika 119) očigledno je otkrio Moltkeov dar koji ga je preporučio za položaj načelnika glavnog stožera. Jedna od prvih Vilimovih akcija, kada je 1857. godine postao regent318, bila je postavljanje Moltkea na ovo mjesto. Ali, Vilim I. je bio neposredno više zainteresiran za političku i tehničku reorganizaciju vojske, i figura ministra rata, Albrechta von Roona319 (slika 120), potisnula je u državnom vijeću mirnog načelnika glavnog stožera. Ono što su Roon i Vilim predlagali bilo je odlučno poboljšanje učinkovitosti vojske, ali to je istovremeno značilo i konačno ukidanje onih odjela vojske, sličnih miliciji, u kojima je prevladavao liberalniji duh. Popularni Landwehr320 smanjen je u korist znatno povećane stajaće vojske. To je profesionalnom rojalističkom časničkom zboru dalo neospornu kontrolu nad svim vojnim narodnim ustanovama. Pruski parlament se borio protiv ovog poteza, ali je reorganizacija pod Bismarckom izvršena čak i bez pristanka parlamenta. Nastali ustavni sukob još je uvijek bjesnio kada je vođena bitka kod Sadove. Ali, parlamentarna oporba se slomila kada su Bismarckova politika i Moltkeova pobjeda ostvarile žudnju za njemačkim narodnim jedinstvom. Otuda je Moltkeova uspješna strategija imala dvije presudne posljedice: prvo, uzdizanje ujedinjene Njemačke iznad naroda Europe i, drugo, pobjedu pruske krune nad liberalnom i demokratskom oporbom u Njemačkoj, održavanjem autoritativne strukture pruske vojske.

Slike 119 i 120 – Pruski kralj Vilim I. i ministar obrane Albrecht Theodor Emil grof von Roon 317

Vilim I. ili Vilim Fridrik Ludvig von Hohenzollern (* 22. ožujka 1797., Berlin – † 9. ožujka 1888., Charlottenburg), pruski kralj i njemački car. Bio je drugi sin Fridrika Vilima III. i kraljice Luise. Uz pomoć premijera Otta von Bismarcka, osnivač njemačkog carstva. 318 Privremeni vladar u monarhijama, vršitelj vladarske dužnosti kad je budući kralj još maloljetan ili iz drugih razloga ne može obavljati dužnost. 319 Albrecht Theodor Emil grof von Roon (* 30. travnja 1803., Pleushagen – † 23. veljače 1879., Berlin), pruski političar, general i ministar obrane. 320 Teritorijalna ili narodna obrana.

174


Uloga koju je Roon, kao ministar rata, igrao u godinama političkog sukoba, učinila ga je najutjecajnijom figurom u vojsci prije 1866. godine. Vilim I. se tako naviknuo uzimati vojne savjete od njega da je načelnik glavnog stožera bio gotovo zaboravljen. Nepretenciozni Moltke je bio u vojsci malo poznat i, čak za vrijeme bitke kod Sadove, kada je neki časnik donio njegovu zapovijed zapovjedniku jedne divizije, taj je odgovorio: „Ovo je sve vrlo dobro, ali tko je general Moltke?“ Moltkeovo uzdizanje do dužnosti značajnog kraljevog savjetnika bilo je iznenadno i neočekivano, iako je to bila logična posljedica pruske vojne povijesti poslije Scharnhorsta i Gneisenaua. Njegova udaljenost od političke pozornice, u razdoblju od 1857. do 1866. godine, dopustila mu je da posveti punu pozornost pripremanju budućih vojnih operacija. Revolucija od 1848. do 1849. godine, uzdizanje Drugog carstva u Francuskoj i Krimski rat pokazali su da je već nastala nova epoha u europskoj povijesti, u kojoj se vojna moć slobodno upotrebljava. Kada je preuzeo dužnost načelnika glavnog stožera, Moltke je odmah počeo pregledavati planove koje je sastavio pruski glavni stožer. Njegov prethodnik, general Reicher, slučajno jedan od malog broja pruskih generala koji se uzdigao od običnog vojnika, bio je čovjek velike vizije i značajni nastavnik strategije. Moltke je mogao računati na sposobnost pruskih časnika u pronalaženju izvornih rješenja taktičkih problema rata. Časnici su, zbilja, šutke odbacili postojeća pravila službe od 1847. godine čim su 1866. godine prešli češku granicu i uvelike su se držali vlastitih ideja. Mirnodopski ustroj pruske vojske bio je razvijeniji nego u bilo kojoj drugoj zemlji. S izuzetkom gardijskih postrojbi, pukovnije su ročnike i vojne obveznike dobivale iz svojih okruga. Habsburška Monarhija, sa svojim nacionalnim problemima, nije mogla uporabiti takav sustav. Štoviše, pruska vojska je poslije 1815. godine zadržala organizaciju armijskih korpusa, koju je Napoleon stvorio tijekom vojnih operacija, a koju je Francuska napustila za vrijeme Burbonaca. S izuzetkom Pruske, armijski korpusi su se ustrojavali uoči rata, što je djelovalo kao kočnica na brzu mobilizaciju te sposobnost postrojbi i zapovjednika u izvršavanju operacija velikih razmjera. Iako je mobilizacija pruske vojske bila relativno brza, Moltke ju je još više ubrzao. Nepogodna zemljopisna struktura pruske monarhije toga razdoblja, sa svojim protezanjem od Aachena do Tilsita, razdvojena Hannoverom, otežavala je Pruskoj vojne aktivnosti. Doba željeznice je pružilo lijek koji je Moltke iskoristio u potpunosti. On je počeo proučavati željeznice još prije nego što je u Njemačkoj sagrađena ijedna pruga. Očigledno je vjerovao u njihovu budućnost, jer je, kada je početkom četrdesetih godine XIX. stoljeća otpočela gradnja željeznice, riskirao svoju ušteđevinu ulažući je u željezničku prugu Berlin-Hamburg. Njegov špekulantski interes povećavali su mu planovi za ženidbu, 175


jer je time htio skratiti udaljenost koja ga je odvajala od mlade zaručnice u Hollsteinu. Ali, njegovo vojno razmišljanje uvijek je bilo budno. U razdoblju od 1847. do 1850. godine, prvi put su postrojbe raznih naroda transportirane željeznicom. Kada je, 1859. godine, provođena pruska mobilizacija, za vrijeme talijanskog rata, Moltke je mogao isprobati mogućnost za željezničko transportiranje čitave vojske i uvesti u tome znatna poboljšanja. Željeznica je pružila nove strategijske mogućnosti. Postrojbe su se mogle transportirati šest puta brže nego što su se kretale Napoleonove armije, a temeljni čimbenici strategije, vrijeme i prostor, pojavili su se u novom svjetlu. Zemlja koja je imala visoko razvijen sustav željezničkih komunikacija time je stekla važne i možda odlučne prednosti u ratovanju. Brzina mobilizacije i koncentracije armija postala je značajan čimbenik u strategijskim proračunima. Ustvari, vremenski pregledi mobilizacije i koncentracije, zajedno s prvim zapovijedima za pokret, činili su otada srž strategijskih planova koje su vojni stožeri sastavljali u očekivanju rata. Osim upotrebe suvremene željeznice, Moltke je predložio korištenje gustom mrežom putova koja je izgrađena tijekom industrijske revolucije. Napoleon je već pokazao put dijeleći svoju vojsku u pokretu i dao je, u ratu 1805. godine koji je doveo do predaje austrijske vojske u Ulmu, klasičan primjer strategijskog korištenja rasporedom razdvojenog kretanja. Armijska kolona nije spremna za bitku, a da bi se razvio korpus od 30.000 ljudi potreban je cijeli dan. Prijelaz iz hodnog u borbeni raspored bio je, prema tomu, postupak koji je zahtijevao mnogo vremena i armije su se stoga morale prikupiti u danima prije bitke. Posli je 1815. godine, putni uvjeti uvelike su se poboljšali i nova taktika je postala moguća. Moltke je 1865. godine pisao: „Teškoće u pokretljivosti rastu s veličinom vojnih postrojbi. Na jednom putu se u jedan isti dan ne može transportirati više od jednog korpusa. Ali teškoće rastu što se čovjek više približava cilju, jer to ograničava broj raspoloživih putova. Odatle proizlazi da je normalno stanje jedne armije njezino dijeljenje u korpuse i da je pogrešno prikupljanje tih korpusa bez potpuno određenog cilja. Stalno prikupljanje samo poradi opskrbe je teško, a često postaje i nemoguće. Prikupljanje korpusa čini bitku neodgodivom i stoga to ne bi trebalo raditi ako trenutak za takvu odluku još nije došao. Prikupljena armija više ne može obavljati hodnju. Ona se može kretati samo preko polja, jer da bi obavljala hodnju, ona se mora podijeliti, a to je opasno u blizini neprijatelja. Međutim, kako je za bitku potrebna koncentracija svih postrojbi, bit strategije se sastoji u organiziranju razdvojenih hodnji, ali tako da koncentracija bude osigurana u pravom trenutku.“ Vjerojatno je Moltke već imao u vidu operacije u kojima bi se koncentracija vojske izvršila na samom bojištu, odbacujući tako napoleonsko načelo da vojsku treba koncentrirati prije početka bitke. Ipak je Moltkeovo upravljanje 176


operacijama u tjednima prije Sadove još od samog početka uzimalo u obzir Napoleonovo pravilo. Mogao je prikupiti armije prije bitke, ali je kasnije odlučio ostaviti ih razdvojene, pa njihovo spajanje izvršiti na bojištu. Poslije Sadove on je rezimirao svoje ideje ovako: „Čak je bolje ako se snage na dan bitke mogu pokrenuti prema bojištu iz različitih točaka. Drugim riječima, ako se operacije mogu izvesti na takav način da zadnja kratka hodnja iz raznih pravaca vodi na crtu bojišta i u bok neprijatelja, tada je strategija učinila najbolje što je mogla i veliki rezultati moraju uslijediti. Nikakvo predviđanje ne može zajamčiti takav krajnji rezultat operacija s razdvojenim armijama. Krajnji rezultat ne zavisi samo od proračunatih čimbenika, prostora i vremena, već često i od ishoda ranijih manjih bitaka, od vremenskih prilika, od pogrešnih informacija, ukratko, od svega onoga što se u ljudskom životu zove slučaj ili sreća. Međutim, veliki uspjesi se u ratu ne postižu bez velikog rizika.“ Zadnje primjedbe dopuštaju letimičan pogled na Moltkeovu filozofiju o ratu. Kao odan Clausewitzev učenik, Moltke je nastojao što više proširiti kontrolu razuma nad ratovanjem. Međutim, on je vrlo dobro znao da se problemi rata ne mogu riješiti sredstvima iz proračuna. Rat je instrument politike i Moltke je priznao da promjenjivi politički ciljevi i okolnosti uvijek mogu modificirati strategiju, premda je ostao pri tomu da zapovjednik treba biti slobodan u stvarnom upravljanju vojnim operacijama. Dok je utjecaj politike na strategiju suočavao vojskovođu s elementom neizvjesnosti, Moltke je smatrao da se mobilizacija i početna koncentracija vojske mogu proračunati, jer se mogu pripremiti mnogo prije izbijanja rata. „Pogreška“, rekao je, „u početnom grupiranju snaga teško se može ispraviti tijekom cijelog rata.“ Međutim, potrebne zapovijedi mogu se razmotriti dugo prije toga, i one će, pod pretpostavkom da su postrojbe spremne za rat i da je prevoženje organizirano pravilno, neizbježno dovesti do željenih rezultata. Poslije toga stadija, rat postaje kombinacija smjelosti i proračuna. Čim su otpočele stvarne operacije, „naša volja ubrzo nailazi na neprijateljevu nezavisnu volju. Mi možemo, doista, ograničiti neprijateljevu volju ako smo spremni i odlučni preuzeti inicijativu, ali mi je ne možemo slomiti drugim sredstvima osim taktikom, ili, drugim riječima, bitkom. Međutim, materijalne i moralne posljedice svakog većeg sukoba tako su dalekosežne da stvaraju sasvim različite situacije, koje tada postaju temelj za nove poteze. Operacijski plan ne može sa sigurnošću gledati dalje od prvog susreta s većim neprijateljskim snagama… Zapovjednik je za vrijeme cijelog rata prisiljen donositi odluke temeljem situacija koje se ne mogu predvidjeti. Stoga sve sljedeće akcije u ratu nisu izvršenje nekog unaprijed smišljenog plana već su to spontane akcije, uvjetovane vojnom situacijom. Problem je da se u bezbrojnim specijalnim slučajevima shvati stvarna situacija, koja je pokrivena maglom neizvjesnosti, da se činjenice pravilno 177


ocijene i pogode nepoznati elementi, da se brzo donese odluka i zatim provede snažno i uporno… Očigledno je da nije dostatno teoretsko znanje, već da tu dolaze do slobodnog i praktičnog izražaja osobine uma i karaktera, obučene vojnim uvježbavanjem i vođene iskustvom iz vojne povijesti ili iz samog života.“ Moltke je poricao da je strategija znanost i da se mogu postaviti opća načela po kojima bi se mogao logički razviti plan operacije. Čak i takva pravila kao što su prednosti unutrašnjeg operacijskog pravca ili bočne zaštite izgledala su mu samo od relativne vrijednosti. Svaka situacija zahtijeva objašnjenje u suglasnosti sa svojim vlastitim okolnostima i rješenje u kojem su uvježbanost i znanje kombinirani s jasnoćom pogleda i hrabrošću. Po Moltkeovu mišljenju, to je bila glavna pouka koja se mogla izvući iz povijesti. Proučavanje povijesti također je bilo od najveće koristi budućem zapovjedniku pri upoznavanju sa složenošću okolnosti pod kojima će se morati izvoditi vojne akcije. Moltke je vjerovao da stožerne vježbe ili vojni manevri, ma koliko bili neophodni za uv ježbavanje časnika glavnog stožera, ne mogu dati realnu sliku rata, onako kako je to povijest u stanju učiniti. Proučavanje povijesti ratova bila je jedna od temeljnih dužnosti pruskog glavnog stožera, koja nije bila dana u nadležnost nekog podređenog odjela, već je Moltke osobno vodio njezinu realizaciju. On je definirao način proučavanja povijesti ratova, pomoću klasične monografije o talijanskom ratu iz 1859. godine, koja je bila prvi put objavljena 1862. godine, i u kojoj je nastojao dati objektivan opis događaja, kako bi se iz njih izvukli korisni praktični zaključci. Povijest ratova iz 1866. godine te onih između 1870. i 1871. godine pisana je kasnije, pod njegovim vodstvom i na sličan način kao i povijest ranijih ratova. Moltke je zastupao stajalište da strategija može iz povijesti izvući veliku korist pod pretpostavkom da se proučava na zdravom temelju. Njegov vlastiti način rada daje primjere koristi koje je on izvukao iz proučavanja povijesti. On je, naravno, znao da je Napoleon u nekim situacijama upotrebljavao odvojene korpuse za napade na neprijateljev bok ili pozadinu. Međutim, ove operacije s izdvojenim postrojbama nisu utjecale na Napoleonovo opće načelo stroge koncentracije glavnih snaga i njegovo vjerovanje u neodoljivu snagu frontalnog udara. Prednosti takve strategije su, u Napoleonovo doba, bile velike, ali ga one ipak nisu spasile od konačnog poraza. Bitka kod Leipziga je pokazala mogućnosti koncentričnih pokreta pojedinih armija koje je Scharnhorst predvidio sav jetujući da vojsku nikad ne treba držati besciljno prikupljenu, ali da se uvijek treba boriti prikupljenim snagama. Po Moltkeovu mišljenju, napredak tehnike i transportiranja učinio je mogućim planiranje koncentričnih operacija u širim razmjerima nego što je to bio slučaj pola stoljeća prije. 178


Moltke je smatrao da povijest, iako izuzetno važna za časnika, nije istov jetna sa strategijom. On kaže: „Strategija je sustav pomaganja ad hoc, ona je više nego znanje, ona je primjena znanja na praktičan život, razvijanje izvorne misli u skladu s okolnostima koje se stalno mijenjaju. Ona je umijeće akcije pod pritiskom najtežih uvjeta.“ Prema tomu, organizacija zapovijedanja je imala istaknuto mjesto u Moltkeovim idejama o ratu. O ovom pitanju on je raspravljao, s velikim razumijevanjem, u svojem djelu o povijesti talijanskih ratova. Smatra da vojskom ne može upravljati ratno vijeće, a načelnik stožera treba biti jedini zapovjednikov savjetnik u pogledu plana operacije. Čak i nesavršen plan, samo ako se uporno izvršava, bolji je nego savršeni kojemu kumuje više ljudi. S druge strane, niti najbolji plan operacije ne može predvidjeti sve obrate rata i pojedine taktičke odluke koje se moraju donositi na licu mjesta. Po Moltkeovu mišljenju, dogmatsko nastojanje provođenja plana operacije jest smrtni grijeh, i on je posvetio punu pozornost da bi ohrabrio inicijativu kod svojih zapovjednika, kako onih na višim tako i onih na nižim razinama zapovijedanja. Sasvim u suprotnosti od načela hvaljene pruske stege, čak je definirana i nagrada za samostalno rasuđivanje časnika. Moltke se suzdržavao od izdavanja zapovijedi, osim onih najvažnijih. U svezi s tim, on je govorio: „Zapovijed treba sadržavati ono što zapovjednik ne može sam učiniti i ništa više.“ To je značilo da se vrhovni zapovjednik treba u vrlo maloj mjeri miješati u taktičke dispozicije. Ali Moltke je otišao još dalje. Bio je spreman oprostiti odstupanja od plana operacije ako je podređeni general mogao postići važne taktičke uspjehe, jer, kako je on to izrazio, „u slučaju taktičke pobjede, strategija se pokorava“. Ostao je miran kada su neki generali u prvim tjednima Francusko-pruskog rata svojim bezumnim, ali plodonosnim pothvatima promijenili cijeli njegov plan operacije. Moltke nije želio paralizirati borbeni duh vojske ili osakatiti spontanost akcije i reakcije podređenih zapovjednika. Suvremeni razvoj je na njih stavio veću odgovornost nego što je to bio slučaj u ranijim stoljećima. Jedan od glavnih razloga zbog kojih je Napoleon držao svoju vojsku, tijesno okupljenu, bio je taj što je želio imati sve postrojbe u dosegu svojih neposrednih zapovijedi. Moltkeov sustav rasporeda po širini učinio je središnje upravljanje bitkom izvanredno teškim, iako su se pokreti prije bitke mogli lako uskladiti prijenosom zapovijedi pomoću telegrafa. Moltke je većinom pokreta u ratu 1866. godine upravljao iz svog ureda u Berlinu, a na ratište je stigao tek četiri dana prije bitke kod Sadove. On se vrlo mudro ograničio na opće strategijske zapovijedi. Da bi se osiguralo prikladno, a to je značilo slobodno izvršenje strategijske zamisli, ustrojena su zapovjedništva armija, a odluka u taktičkim pitanjima ostala je na zapovjednicima korpusa i divizija. 179


Moltkeova strategijska zamisao i način rada podvrgnuti su prvoj i najvećoj probi u austrijskom ratu 1866. godine. Njegova uloga u ratu koji su Austrija i Pruska vodile 1864. godine protiv Danske bila je skromna. U zadnjoj fazi rata on je brzo obustavio nemaran rad, koji je karakterizirao režim starog feldmaršala Wrangela, a njegov kritički savjet ga je utvrdio, u Vilimovim očima, kao sposobnog stratega. U razmatranju ratnih planova protiv Austrije još se više istaknuo, tako da je 2. lipnja 1866. godine Vilim I. zapovjedio da sve zapovijedi prema postrojbama treba izdavati preko njega. Kako je kralj otada primao Moltkeove savjete gotovo bezuvjetno, šezdesetpetogodišnji general, koji se mislio povući u mirovinu, našao se u poziciji stvarnog vrhovnog zapovjednika pruske vojske. Prva proba njegova vođenja vojske bila je istovremeno i najveća u njegovoj karijeri. Snage su bile u većoj mjeri podjednake, drukčije nego što je to bio slučaj kasnije u Francusko-pruskom ratu, a Moltke je morao svladati složenije zemljopisne i političke probleme. Rat 1866. godine, poglavito češka operacija, prikazuju strategijsku stranu rata u mnogo jasnijem obliku nego Francusko-pruski rat ili većina drugih ratova. Vilim I. je želio izbjeći rat s Austrijom u koji ga je Bismarck321 (slika 121) naposljetku ugurao. Tako su Prusi počeli svoju mobilizaciju znatno kasni je nego Austrijanci, pa je čak i tada bilo sumnjivo hoće li moći uvjeriti kralja da objavi rat, kako bi time pripremio vojsku za poduzimanje ofenzive. Prvobitni strategijski problemi bili su, prema tomu, vrlo delikatni. Austrijanci su iz Češke i Moravske mogli djelovati protiv gornje ili središnje Šleske ili upasti u Saksonsku i ugroziti Berlin, vjerojatno poslije spajanja s bavarskom vojskom u sjevernoj Češkoj ili Saksonskoj. Hoće li se moći ostvariti prva ili druga od ovih inačica potpuno je zavisilo od nadnevka stvarnog otpočinjanja rata. Prirodno, Moltke je podržavao Bismarcka u njegovu navaljivanju na kralja da djeluje brzo, ali je izbjegavao da vojne aktivnosti idu na štetu političkog rezultata, suprotno od svog nećaka322 (slika 122), koji je, kao načelnik glavnog stožera, u kolovozu 1914. godine morao obavijestiti Vilima II. da su strategijski planovi glavnog stožera lišili vladu slobode akcije. 321

Misli se na Otta Eduarda princa von Bismarcka (* 1. travnja 1815., Schönhausen – † 30. srpnja 1898., Friedrichsruh), njemačkog političara, kojega smatraju jednim od najvećih i najutjecajnijih državnika u njemačkoj i europskoj povijesti. 322 Misli se na „Moltkea mlađeg“ ili Helmutha Johannesa Ludwiga von Moltkea (* 25. svibnja 1848., Mecklenburg-Schwerin – † 18. lipnja 1916., Berlin). Bio je njemački general, pomoćnik načelnika glavnog stožera od 1903. godine, a načelnik glavnog stožera od 1906. godine. Prihvatio je Schlieffenov plan, kojim je njemačka vojska ušla u Prvi svjetski rat, ali ga je razvodnio u nekim važnim elementima. Bolestan i nepokretan, tijekom nadiranja u Francusku, u kolovozu 1914. godine, i u Bici na Marni, ispustio je operacije iz ruku. Smijenjen je 14. rujna 1914. godine te postavljen za načelnika logistike glavnog stožera u Berlinu.

180


Potezi starijeg Moltkea imali su na prvom mjestu cilj da nadoknade zastoj, izazvan zakašnjelim početkom pruske mobilizacije. Osim toga, on se želio spremiti za moguće austrijsko nastupanje prema Saksonskoj i Berlinu ili prema Breslavu u središnjoj Šleskoj, dok bi gornja Šleska u prvo vrijeme ostala nezaštićena. Dok su Austrijanci za svoju mobilizaciju u Moravskoj mogli uporabiti samo jednu željezničku prugu, Moltke je iskoristio pet željezničkih pruga za prevoženje pruskih postrojbi iz cijele Pruske do područ ja koncentracije snaga. Posljedica svega je bilo to da su pruske armije, 5. lipnja 1866. godine, bile raspoređene u polukrugu od 275 milja323, od Hallea i Torgaua do Gerlitza i Landshuta. Početno grupiranje pruskih snaga bilo je sigurno sve dok su austrijske snage bile daleko na jugu. Ustvari, one nisu ni bile u Češkoj, kako je to Moltke pretpostavljao, već još uvijek u Moravskoj.

Slike 121 i 122 – Njemač ki politič ar Otto Eduard princ von Bismarck i njemač ki general Helmuth Johannes Ludwig von Moltke („Moltke Mlađ i“)

Moltke, naravno, nikada nije namjeravao ostaviti svoje postrojbe u područ jima iskrcavanja, već ih je odmah počeo privlačiti prema središtu, oko Gerlitza. Međutim, isto tako je odbijao zapovjediti potpunu koncentraciju na malom područ ju, što je zastupala većina pruskih generala, pa i neki članovi njegova vlastitog stožera. S druge strane, bio je vrlo uznemiren kada je konačno saznao da se glavne austrijske snage prikupljaju u Moravskoj, a ne u Češkoj, što je, kako izgleda, upućivalo na planiranu austrijsku ofenzivu prema gornjoj Šleskoj. Nerado je odobrio da se lijevo krilo produži prema rijeci Nysi, razvlačeći tako pruske snage opet na udaljenost od preko 270 milja od Torgaua do Nyse. Njegovo oklijevanje je bilo, uglavnom, prouzrokovano neizvjesnošću politike Vilima I., a ne vojnim oprezom. Prema Moltkeovu mišljenju, sve će biti dobro ako ne propusti priliku za izvršenje konačnog grupiranja pruskih armija duž 323

Oko 442 kilometra.

181


najkraćeg pravca, što je značilo pokretanje snaga prema Češkoj. Moltke je odabrao Jičin kao točku za takvu koncentraciju snaga, ne zato što je Jičin pružao važne strategijske prednosti, već samo poradi udaljenosti. Jičin je bio gotovo podjednako udaljen od obje glavne pruske armije, i to 2. armije pod zapovjedništvom prijestolonasljednika Fridrika Vilima, koja je činila lijevo krilo u Šleskoj, i 1. armije pod zapovjedništvom princa Fridrika Karla, koja je imala svoju bazu oko Gerlitza. Istovremeno, Jičin je bio podjednako udaljen od Torgaua i Olmütza, tj. od pruske Elbske armije i od austrijskih glavnih snaga. Pretpostavljajući da će pruske armije moći otpočeti pokretanje istog dana kada austrijska vojska napusti Moravsku, njihova bi koncentracija bila završena prije nego što bi Austrijanci stigli do Jičina. Tek 22. lipnja 1866. godine, časnici pruske prethodnice predali su austrijskim časnicima obavijest o pruskoj objavi rata, iako je Pruska bila otpočela s neprijateljstvima protiv drugih njemačkih država još 16. lipnja. Tako je Elbska armija počela s osvajanjem Saksonske, istoga dana kada je austrijska vojska krenula od Olmütza prema Josephstadtu na gornjoj Elbi. Austrijska vojska je bila dostojna najboljih tradicija austrijske vojne povijesti. Moral austrijske vojske i njezino oduševljenje bili su visoki. Njezini časnici, među njima nekoliko najboljih generala toga vremena, imali su veliku sposobnost i praktično iskustvo. Pojedini rodovi vojske, posebno konjica i topništvo, bili su mnogo nadmoćniji od konjice i topništva pruske vojske. Jačina pruske vojske je ležala u pješaštvu, a isticala se u taktici i naoružanju. Sama pruska puška iglenjača ne bi donijela pobjedu, kao što je i dokazano u ratu protiv Francuske, u kojem su se Prusi borili protiv pješaštva naoružanog nadmoćnijim puškama. Ali zastarjela udarna taktika austrijskog pješaštva i njihove staromodne puške stavili su Austrijance u zaista nepovoljan položaj. No, odlučila je manja strategijska sposobnost austrijskog vrhovnog zapov jedništva. Benedek je bio sjajan vojnik, s izvrsnom karijerom u ratnoj službi Habsburške Monarhije. Najbolji je bio u bici, neustrašivo je i ispravno upravljao povlačenjem svoje tučene vojske na bojištu kod Sadove. Ali, on je odrastao u klasičnoj školi strategijske misli i njegov glavni strategijski savjetnik, general Krizmanić, kojega on nije izabrao, živio je još uvijek u operacijskim mislima XVIII. stoljeća. Ti elementi su odredili strategijsko vođenje rata od strane austrijskog vrhovnog zapovjedništva. Oni su značili duboki raspored i isticali držanje prirodno jakih položaja. Moltke je, sa svoje strane, pokazao da se prostor može osvojiti s vremenom. Austrijska vojska je krenula iz Moravske u tri paralelne kolone. Iako je napor zbog takvog načina kretanja bio znatan, Austrijanci su stigli na cilj brzo i u dobrom redu. Ali, poslije dolaska prethodnice u Josephstadt, 26. lipnja, bila su potrebna barem tri dana da se postrojbe opet prikupe. Taj gubitak vremena vjerojatno je spasio pruske armije. 182


Usprkos Moltkeovim stalnim opomenama, 1. armija je sporo napredovala, jer je Fridrik Karlo želio pričekati Elbsku armiju, koja je, okupiravši Saksonsku, dolazila pod njegovo zapovjedništvo. To je Benedeku pružilo priliku da iskoristi unutrašnji operacijski pravac. Koju je od ove dvije, gotovo jednake pruske armije prvo trebalo napasti, bio je zanimljiv spor među stručnjacima koji su proučavali ratnu povijest. Vjerojatno je bilo ispravno Benedekovo razmišljanje kada se odlučio uglavnom za napad na 1. armiju. Međutim, on nije znao na vrijeme procijeniti da ima na raspolaganju samo jedan ili možda dva dana u kojima bi mogao poduzeti ofenzivu protiv jedne od pruskih armija, a da se ne mora bojati druge armije iza svojih leđa. Kako je austrijsko vrhovno zapovjedništvo više vjerovalo u taktičku prednost jakih položaja nego u neprocjenjivu vrijednost vremena i kako je rana koncentracija vojske ometala njezinu pokretljivost, prilika se izmakla. Kada je Benedek otkrio zabludu, bilo je prekasno za povlačenje iza rijeke Elbe, prema Josephstadtu i Königgrätzu (slika 117), i on je morao prihvatiti bitku s rijekom iza svojih leđa. Čim je prošla opasnost od austrijskog napada na jednu ili obje pruske armije, Moltke je počeo odgađati koncentraciju armija, držeći ih na međusobnoj udaljenosti od jednog dana hodnje, kako bi ih spojio na bojištu. Tijekom noći između drugog i trećeg lipnja izdane su zadnje zapovijedi. One su stvarno bile smionije nego što su izgledale u izvršenju. Prema Moltkeu, pretpostavljalo se da će lijevo krilo 2. armije i desno krilo 1. armije djelovati ne samo u neprijateljev bok već i u leđa. Moltke je Bitku kod Sadove zamišljao kao bitku zaokruživanja. Ali, pruski generali ga nisu pratili u tome i austrijska vojska se izvukla izgubivši četvrtinu svojih snaga. Neposredno gonjenje je bilo nemoguće, jer su postrojbe 2. armije ušle u crtu bojišnice 1. armije, uzrokujući tako miješanje svih armijskih postrojbi, koje se nije moglo tako lako razmrsiti. Četiri godine poslije, Bitka kod Sedana je dokazala da su Prusi naučili lekciju, iako su tom prilikom potukli manju, francusku armiju. Moltke je svojom strategijom pokazao da vrlo hvaljeni unutrašnji operacijski pravci imaju samo relativno značenje. Svoja je iskustva rezimirao ovim riječima: „Neosporne prednosti unutrašnjih operacijskih pravaca vrijede samo dotle dok imate dovoljno prostora za nastupanje protiv jednog neprijatelja u nizu hodnji, dobivajući tako vremena da ga tučete i gonite, a zatim da se okrenete protiv drugoga kojega ste do tada samo promatrali. Međutim, ako je taj prostor sužen u tolikoj mjeri da ne možete napasti jednog neprijatelja bez rizika da sretnete drugoga, koji vas napada u bok ili leđa, tada se strategijska prednost unutrašnjih operacijskih pravaca pretvara u taktički nepovoljnu situaciju zaokruživanja za vrijeme bitke.“ Ove rečenice su često tumačene kao definitivna osuda operacija po unutrašnjim operacijskim pravcima i kao preporuka koncentričnih manevara. Međutim, 183


to nije bilo Moltkeovo mišljenje. On je za vrijeme Francusko-pruskog rata, između 1870. i 1871. godine, primijenio oba načina djelovanja, slobodno i uspješno uglavnom zavisno od neprijateljeve akcije. Moltkeova strategija je bila okarakterizirana jasnoćom cilja i elastičnim prilagođavanjem plana sukladno promjenama situacije na bojištu. Tvrdilo se da je Moltkeova strategija odražavala nadmoćnu vojnu snagu koju je Pruska imala u to doba, ali takve tvrdnje su točne samo do određenih granica. Tek 1866. godine Moltke je ostvario neznatnu nadmoć pruskih armija u Češkoj, ali u tom slučaju ona se nije mogla postići u ljudskoj snazi. Riskirao je ostaviti sve pruske pokrajine bez vojske i zadržati samo male snage koje će se nositi s njemačkim saveznicima Austrije. Da se češka operacija razvukla ili dospjela na mrtvu točku, Napoleon III. je mogao iskoristiti tu priliku i zauzeti rajnsku pokrajinu te zapečatiti sudbinu kontinenta. Isto tako i tijekom rata između 1870. i 1871. godine postojale su takve mogućnosti. Poslije Frankfurtskog mira je Pruska-Njemačka mogla disati slobodnije pod pretpostavkom da je vlada uspjela spriječiti vojnu suradnju njezinih najvažnijih susjeda, Francuske i Rusije. Moltke je tu eventualnost razmatrao prvi put 1859. godine, ali tada je to bio prolazni oblak na političkom horizontu. Od 1879. godine, mogućnost francusko-ruske koalicije javlja se sve češće u mislima glavnog stožera. Zaključenjem francusko-ruskog saveza početkom devedesetih godina XIX. stoljeća, to je postalo glavna točka strategijskih razmatranja. Moltkeovi planovi u toj situaciji bili su u skladu s njegovom strategijom u prošlosti: voditi borbu s jednim neprijateljem sa što manjim snagama kako bi mogao imati na raspolaganju nadmoćne snage s kojima bi porazio drugog nepri jatelja. Njegov savjet je bio da se na zapadu ostane u defenzivi i poduzme ofenziva protiv Rusije. Njemačka, držeći Elzas i Lotaringiju, mogla je malim snagama braniti svoju zapadnu granicu, ali se nije mogla nadati da će postići brze rezultate protiv crte francuskih utvrda koje su se izgrađivale. U Rusiji se moglo nadati većim rezultatima. Moltkeov drugi nasljednik, kao načelnik glavnog stožera, grof Schlieffen, 1894. godine odbacio je ova razmišljanja. Od tog vremena njemački planovi za rat na dvije crte bojišta predviđali su prvo ofenzivu na zapadu.

184

Charles Ardant du Picq

CHARLES ARDANT DU PICQ

Charles Ardant du Picq (* 19. listopada 1821., Périgueux – † 19. kolovoza 1870., Metz) bio je istaknuti francuski vojni pisac. Završio je Saint-Cyr, poznatu francusku vojnu školu za časnike pješaštva. Sudjelovao je u Krimskom ratu, gdje je bio i zarobljen kod Sevastopolja. Vojnu službu nastavio je u Siriji i Alžiru, a poginuo je od topovskog zrna, na čelu svoje pukovnije u blizini Metza. Osim dva manja rada iz 1865. godine (o uporabi karabina i o satniji), Picq je 1868. godine objavio dio svojih studija o antičkoj borbi. Neposredno pred smrt objavio je studiju Borba u starom vijeku , u izdanju koje je bilo namijenjeno samo privatnoj uporabi nekolicine časnika. Novo izdanje je bilo tiskano između 1876. i 1877. godine u poznatom vojnom časopisu. Glavni dio njegovih bilješki o suvremenoj borbi pojavio se tek deset godina poslije njegove smrti pod naslovom Suvremena borba . Tada je u Francuskoj, poslije poraza u ratu s Njemačkom 1871. godine, vojna misao počela ponovno dobivati značajniju pozornost. Za razliku od većine tadašnjih vojnih teoretičara, Picq je vojne probleme proučavao na originalan način, služeći se anketama, proučavanjem bitaka starog vijeka i vlastitim iskustvima. Picq je smatrao da je temeljni čimbenik borbe čovjek, a ključ pob jede u ratu da je moral, svjesna stega i uzajamno povjerenje (ésprit de corps – kolektivni duh), iako pri tome ne treba isključiti ni čimbenike materijalne prirode. Međutim, zaključak koji je iz takve analize izvlačio bio je u potpunoj suprotnosti s tezom koju je obrazlagao. Umjesto masovnih vojski po načelu opće vojne obveze, Picq je predlagao male aristokratske stajaće vojske, tvrdeći da se obveznici bore protiv svoje volje, a profesionalci žude za bitkom. Potvrdu za takve zaključke nalazio je u bitkama antičkog razdoblja i vojskama Drugog carstva, koje su, po njegovu mišljenju, odnosile pobjede zahvaljujući moralnim kvalitetama svojih boraca, a ne dobroj organizaciji i opremi. Neposredno pred Prvi svjetski rat Picq je postao najčitaniji francuski vojni pisac, a svojim djelom je izvršio značajni utjecaj na poglede francuskog časničkog zbora. Njegova teza o značenju morala bila je preuveličana, a na nju se nadovezivala i teorija o ofenzivi po svaku cijenu.

185


Dugo razdoblje stvarno neprekidnog mira, koje je nastupilo između Napoleonova pada i talijanskih i njemačkih ratova za ujedinjenje, donijelo je mrtvilo u razvoju vojne teorije. Između Waterlooa324 (slika 123) i Solferina325 (slika 124), francuska vojska nije imala pravog borbenog iskustva (Krimski rat je uvelike bio opsadni rat) i zadovoljavala se odmaranjem na lovorikama koje je stekla u razdoblju Revolucije i Carstva. Osvajanje Alžira je dalo poticaj određenom interesiranju za nove teorije kolonijalnog ratovanja, ali što se tiče europskog kontinenta izgledalo je da je sva moguća mudrost sadržana u Napoleonovim ratovima i definitivno formulirana u Jominijevim djelima. Ova djela su služila kao neka vrsta vademekuma (vade mecum)326 za sve francuske časnike, a svako drugo teoretsko znanje i proučavanje izgledalo je suvišno. Tek poslije austro-pruskog rata 1866. godine i pruske pobjede kod Sadove, koja je zasjenila francuski uspjeh iz 1859. godine, francuski vojni autoriteti počeli su sumnjati da u njihovoj organizaciji vojske i radu stožera nije sve u redu. U velikoj žurbi poduzete su reforme i razvila se živa literarna diskusija o problemima vojne organizacije. Najvažniji i najtrajniji doprinos ovoj debati jesu djela Charlesa Ardanta du Picqa.

324

Bitka kod Waterlooa odigrala se 18. lipnja 1815. godine, dva kilometra od mjesta Waterloo, koje je udaljeno 12 km od Bruxellesa, u Belgiji. To je zadnja bitka napoleonskih ratova, koja je i konačni Napoleonov poraz. Bitka se odvijala između francuskih snaga, pod zapovjedništvom Napoleona Bonaparte i maršala Michela Neya, jakosti 73.000 vojnika, i snaga Sedme koalicije (Ujedinjeno Kraljevstvo, Pruska, Nizozemska, Hannover, Nassau i Brunswick) pod zapovjedništvom vojvode od Wellingtona i Gebharda von Blüchera, jakosti 127.000 vojnika. Gubici na francuskoj strani iznosili su 25.000 mrtvih i ranjenih, 15.000 nestalih i 7000 zarobljenih, dok su gubici Sedme koalicije iznosili 22.000 mrtvih i ranjenih. 325 Bitka kod Solferina odigrala se 24. lipnja 1859. godine na lokaciji sela Solferino, koje leži između Milana i Verone. Bitka je sastavni dio Drugoga talijanskog rata za nezavisnost. Vodila se između ujedinjenih snaga Francuske, pod zapovjedništvom Napoleona III., i snaga Sardinije, pod zapovjedništvom Viktora Emanuela II., jakosti 118.600 vojnika, na jednoj strani, te austrijskih snaga, pod zapovjedništvom Franje Josipa, jakosti oko 100.000 vojnika, na drugoj. Francusko-sardinijska alijansa je dobila bitku s gubicima od 2492 mrtva, 12.512 ranjenih i 2922 zarobljena ili nestala, dok su austrijski gubici iznosili 3000 mrtvih, 10.807 ranjenih i 8638 zarobljenih ili nestalih. 326 Podsjetnik.

186


Slika 123 – Shematski prikaz Bitke kod Waterlooa

Slika 124 – Shematski prikaz Bitke kod Solferina

187


O životu Charlesa Ardanta du Picqa zna se vrlo malo, osim da se rodio 19. listopada 1821. godine u mjestu Périgueux, u pokrajini Dordogne. Završio je uglednu vojnu školu Saint-Cyr, sudjelovao u Krimskom ratu, gdje je bio i zarobljen kod Sevastopolja, te službovao u Siriji i Alžiru. Poginuo je na čelu svoje pukovnije u blizini Metza, prvih dana Francuskopruskog rata, 19. kolovoza 1870. godine, na gotovo isti način na koji je i Turenne327 izgubio život kod Sassbacha. Neposredno pred smrt objavio je svoju studiju Borba u starom 328 vijeku , u izdanju koje je bilo namijenjeno samo privatnoj uporabi nekolicine časnika. Novo izdanje tiskano je u vojnom časopisu Bulletin de la Réunion des Officiers, 1876/77. godine. Neki njegovi spisi su prvi put u obliku knjige ob javljeni 1880. godine. Tek 1902. godine objavljene su u cjelini njegove Studije 329 o borbi . To izdanje je služilo kao temelj za sva sljedeća izdanja. U njemu su reproducirana Picqova potpuna djela, ukoliko mogu biti potpuna, jer je on većinu svojih rukopisa ostavio u nedovršenom obliku. Međutim, ima razloga sumnji da se svi spisi koje je ostavio zaista nalaze u tom izdanju, jer izgleda nevjerojatno da bi takav majstor pera napisao samo nekoliko komentara o jednom manje-više istom predmetu, a da nikad ne bi ništa napisao prije nego što je ušao u četrdesete godine života. U svakom slučaju, njegov stvarni životopis tek se treba napisati. Usprkos činjenici da su njegove Studije o borbi, s izuzetkom Tolstojeva djela Rat i mir , bile najčitanija knjiga u francuskim rovovima tijekom Prvoga svjetskog rata, velike nacionalne enciklopedije još uvijek ne znaju za Charlesa Ardanta du Picqa. Zato je zanimljivo spomenuti neke od mislilaca i neka iskustva koja su, vjerojatno, imala najveći utjecaj na njegovo razmišljanje. Picq sam priznaje da je njegovo vojno razmišljanje bilo pod jakim utjeca jem maršala Bugeauda330 (slika 125), prvoga francuskog vojnika u doba kada je Picq započeo vojne studije. Maršal je bio njegov zemljak, a bio je i zastupnik njegova rodnog Périgueuxa. Može se pretpostaviti da je maršal Bugeaud na neki način štitio i upućivao mladog časnika iz svoje pokrajine u njegovoj vojnoj karijeri. Bugeaud je bio manje pod utjecajem Napoleona, a više pod utjecajem Sucheta, koji je bio jedan od najsjajnijih Napoleonovih maršala, a u isto vrijeme najoriginalniji i najučeniji među njima. Bugeaudova treznoća i objektivnost prožimaju cijelo Picqovo djelo. 327

Henri de Latour d’Auvergne, vikont de Turenne, francuski maršal, poginuo je od topovskog zrna. 328

Combat en Antiquité. Etudes sur le Combat.

329 330

Misli se na francuskog maršala i generalnog guvernera Alžira Thomasa Roberta Bugeauda, markiza de la Piconneriea (* 15. listopada 1784., Limoges – † 10. lipnja 1849., Pariz).

188


Ma kakav bio neposredan Bugeaudov utjecaj na Picqa, on je bez sumnje bio upoznat s knjigom generala Trochua, Francuska vojska 1867. godine, 331 u kojoj je važno poglavlje posvećeno problemima borbe i panike te općenito vojnoj psihologiji. Trochu je bio Bugeaudov odani pobočnik i njegova knjiga, kao proizvod samokritike koja je prožimala francusku vojsku poslije Sadove, najbolje se prodavala baš u vrijeme kada je Picq počeo pisati svoju studiju. Ustvari, može se pretpostaviti da je čitanje Trochueve knjige nadahnulo Picqa za pisanje vlastite knjige. Ako dodamo da je Picq neke od svojih argumenata izvukao iz djela maršala Saksonskog, Guiberta, princa de Lignéa i maršala Marmonta, možemo se nadati da smo naveli vojne prethodnike koji su na njega najviše utjecali. Drugi izvor njegova nadahnuća sigurno je bila vojna služba. U njegovoj vojnoj karijeri posebno su se isticala dva važna iskustva, i to: nemoć vojnog vodstva za vrijeme Krimskog rata, koja je, između drugih stvari, dovela do paradoksalne situacije da je brojno jaka vojska, ustvari, bila slaba na bojnom polju, jer je sadržavala prevelik postotak neborbenog osoblja, te zatim njegova služba u Siriji i Africi, gdje je naučio da je „teorija o velikim postrojbama pogrešna teorija“, jer naprosto nije točno da pobjeda mora pripasti velikim postrojbama. Naime, ako igdje, a ono u Africi, čovjek mora naučiti „ne vjerovati matematici i materijalnoj dinamici, ako se primjenjuju na načela bitke“. Dobro uvježbana, francuska vojska je bez teškoća tukla brojno nadmoćnije Arape, dokazujući često istinitost Napoleonove tvrdnje: „Dva Mameluka držala su tri Francuza, ali 100 francuskih konjanika nije se bojalo istog broja Mameluka, 300 je pobi jedilo isti broj, 1000 Francuza tuklo je 1500 Mameluka.“ „Takav je bio utjecaj taktike, rasporeda i manevra“, dodao je Picq. I on je počeo osporavati Napoleonovu teoriju o masi: „Uzmimo Wagram, gdje njegova masa nije odbijena. Od 22.000 ljudi, njih 1500 do 3000 stiglo je do položaja. Oni sigurno nisu zauzeli položaj, već su predstavljali materijalno i moralno djelovanje bitnice od 100 topova, konjice itd. Je li 19.000 ljudi koji nedostaju bilo onesposobljeno? Ne. Možda je 7000 ljudi, što je golem broj, gotovo jedna trećina od 22.000, bilo pogođeno? Što se dogodilo s 12.000 ljudi koji nisu uračunati? Oni su legli uz put i napravili se statistima da ne bi išli do kraja.“ Kao zadnju važnu činjenicu, koja je uvelike utjecala na misli Charlesa Ardanta du Picqa, moramo spomenuti žustru diskusiju o reorganizaciji francuske vojske, koja se razvila poslije iznenadne pruske pobjede iz 1866. godine. Maršal Niel332 (slika 126) preuzeo je 1867. godine ministarstvo rata, ne samo da bi opskrbio francusku vojsku novim i poboljšanim oružjima, već i da bi je ojačao 331

L’ armée française en 1867.

332

Misli se na francuskog maršala Adolphea Niela (* 4. listopada 1802., Muret – † 13. kolovoza 1869., Pariz).

189


izgradnjom velike i snažne pričuve i da bi zapravo uveo opću vojnu obvezu. Dobro je poznato da Niel svojim reformama nije mogao nadvladati duh stranačke politike. Bonapartistička stranka se bojala nametnuti biračima naknadne vojne terete, a oporba se bojala da reorganizirana vojska ne učvrsti režim Napoleona III. Manje je poznato da se i sama francuska vojska dijelom uvelike protivila Nielovim idejama. Trochuova knjiga je htjela pokazati moguće kompromise zbog nužnosti vojnih reformi, na užas francuskih časnika zbog opće vojne obveze. Picq je bio uvjereni protivnik maršala Niela i njegova knjiga se barem do određene mjere može tumačiti kao odbijanje maršalovih ideja o općoj vojnoj obvezi. U raspravi o odgovarajućim značajkama male profesionalne i velike vojske novačene po načelu opće vojne obveze, Picq se opredijelio za prvu, stavljajući se tako, kao što je povijest dokazala, na pogrešnu stranu.

Slike 125 i 126 – Francuski maršali Thomas Robert Bugeaud i Adolphe Niel

Charles Ardant du Picq prilazio je vojnim problemima na znanstveni način. On je govorio: „Rat je, poslije svega, stvar borbe i bitke, a njegov atom je zapravo borba neprijateljskih vojnih postrojbi.“ Međutim, iznenađuje da se teoretičari rata nisu potrudili odrediti strukturu tog atoma. Oni su se zadovoljavali time što su se bavili apstraktnijim predmetima i onim što su smatrali općim ratnim načelima. Ali u vojnim stvarima, kao i na drugim poljima znanosti i umijeća, nemoguće je nešto znati ako temeljne činjenice nisu jasno određene i shvaćene. Kada je Picq pokušao prikupiti temeljne činjenice bitke, otkrio je da su te činjenice nepoznate. Stoga je isticao: „Proučavajući najveće vojne autoritete, čovjek bi zaista mogao posumnjati da je rat jedva nešto više od šahovske igre.“ Picq je smatrao svojom temeljnom zadaćom ustanoviti ove činjenice. Kako je njegovo vlastito iskustvo bilo ograničeno, pribjegao je tada novom sredstvu upitnika, koji je uputio kolegama časnicima. U to vrijeme, i u tradicionalnoj pozadini francuske vojske, ova metoda mora da je bila za njegove kolege 190


poput udara. Iako mnogi od njih vjerojatno nisu sumnjali da je to neka vrsta prevratničkog manevra, većina njih je sigurno Picqa smatrala dosadnim čovjekom. Ispravno odgovaranje na Picqova pitanja zahtijevalo je mnogo rada, možda čak i pisanje čitavih knjiga, da njegova pitanja zaista nisu bila izvan moći shvaćanja tadašnjeg prosječnog francuskog stožernog časnika. Ipak, Picqov upitnik je bio jedinstven dokument trajne vrijednosti, koji bi čak i danas mogao korisno poslužiti. Evo, ukratko, njegovih temeljnih pitanja: 1. Kako je na raspored vaših postrojbi i njihov hodni raspored utjecalo zemljište i opasnost koja se približavala, ili jedno i drugo? 2. Ako je raspored promijenjen, je li se novi raspored mogao održati pri daljnjem približavanju neprijatelju? 3. Što se dogodilo kada su postrojbe stigle na domet neprijateljske topničke i puščane vatre? 4. U kojem trenutku i na kojoj udaljenosti od neprijatelja je zauzet novi raspored, bilo spontano ili na zapovijed, da bi se reagiralo vatrom ili jurišem, ili na oba načina i u isto vrijeme? 5. Kako je počelo gađanje, kako je ono teklo i kako su se vojnici prilagodili uvjetima gađanja, koliko je metaka ispaljeno i koliko je ljudi leglo? 6. Kako je izvršen juriš, s koje je udaljenosti neprijatelj pobjegao ili na kojoj daljini se slomio vaš napad, bilo pod neprijateljskom vatrom, bilo poradi neprijateljeve čvrstine i odlučnosti, bilo pod dojmom neprijateljskih pokreta? 7. Kakvo je bilo držanje i ponašanje (tj. red, nered, uzvici, tišina, uzbuđenje ili staloženost) časnika i vojnika na vašoj i na neprijateljskoj strani, i to prije, tijekom i poslije juriša? 8. Jesu li vojnici uvijek bili poslušni, jesu li uvijek izvršavali zapovijedi ili su, u nekim trenucima, pokazivali sklonost napuštanju redova, bilo da su zaostali ili jurnuli naprijed? 9. Ako se stega nije mogla održati u boju, u kojem točno trenutku je učinkovita kontrola izmakla iz ruku zapovjedniku bojne, u kojem trenutku zapovjedniku satnije, u kojem trenutku zapovjedniku voda te od kojeg trenutka je (ako se takvo što dogodilo) postojala neka vrsta impulsa nereda, koji je odnio i časnike i vojnike? 10. Gdje i kada su stale postrojbe koje su uspješno izvršile juriš? 11. Kada i gdje su časnici ponovno uspostavili red? 191


Takve pojedinosti koje bacaju svjetlo na materijalne i moralne čimbenike vojne akcije i koje nas osposobljavaju da ih shvatimo što je moguće točnije, prema Picqu, poučnije su za vojnike nego najbolje diskusije najslavnijih vojnih vođa o ratnim planovima i općoj strategiji. Rezultati Picqova upitnika nisu bili zadovoljavajući. Shvativši njihovu ograničenost, Picq ih je pokušao dopuniti rekonstrukcijom stvarnosti bitke iz opisa staroga vijeka. Obratio se starom vijeku ne samo zato što su vojna iskustva Grka, a poglavito Rimljana, bila na vrlo visokom stupnju, već i zato što su pisci staroga vijeka o temeljnim vojnim činjenicama bili mnogo konkretniji od suvremenih pisaca. Tajna rimske legije, čiji je pronalazak pripisivan božanskom nadahnuću, zanimala je vojne mislioce još od Machiavellijevih vremena. „Kako to“, pitao se Picq, „da su Rimljani, koji u biti nisu bili hrabar narod, redovito pobjeđivali i tukli s manjom brojnom snagom najhrabrije narode, iako je priznato da je srčana žestina barbara, Gala, Cimbra i Teutonaca, natjerala Rimljane da zadrhte?“ Picqov odgovor, utemeljen na Polibijevu odgovoru, bio je da su „Rimljani slavnoj hrabrosti Grka i prirodnom junaštvu Gala suprotstavili strogi osjećaj dužnosti, pojačan strahovitom stegom masa… Rimljanin, prije svega političar… nije imao iluzija. Uzeo je u obzir ljudsku slabost i pronašao je legiju.“ Proučavanje bitaka staroga vijeka dovelo je Picqa do otkrića dviju činjenica za koje je smatrao da su od temeljnog značenja. Prvu je opisao sljedećom rečenicom maršala Saksonskog: „Ljudsko srce je polazna točka u svim stvarima koje se tiču rata.“ Druga je da u svim bitkama staroga vijeka postoji izraziti nerazmjer između gubitaka pobjednika i pobijeđenog, pri čemu su gubici pobi jeđenog neizmjerno veći. Kod prvih ljudskih sporova pojedinci su se borili protiv pojedinaca, svaki za sebe. Stoga nekritički umovi često misle da je bitka samo zbroj bezbrojnih pojedinačnih borbi. Dvije vojske se sudare, svaki vojnik počinje dvoboj s onim neprijateljskim vojnikom koji mu je najbliže. Ona strana koja je, kao posljedica tih pojedinačnih borbi, pretrpjela ozbiljnije gubitke, nađe se pred brojčanom nadmoćnošću i mora odstupiti. Tako se smatra da bitka nije ništa drugo nego uvećani dvoboj, čiji rezultat zavisi od sposobnosti pojedinih vojnika, tako da vojska koja je sastavljena od najboljih boraca bajunetom i strijelaca mora neizbježno pobijediti. Međutim, kako su, pojedinačno gledano, Gali nesumnjivo bili sjajni borci i vojnici nadmoćniji Rimljanima, trebali su, da je ova teorija točna, uvijek pobjeđivati Rimljane, a ne biti poraženi. Osim toga, strahovita razlika u gubicima ostala bi neobjašnjena. Stvarnost borbe mora, dakle, biti sasvim drukčija. Ukupan broj borbi ne odlučuje ishod. „Ustvari, uspjeh u bici je stvar morala“, smatra Picq. On još napominje: „U bici se nalaze u sukobu dvije moralne sile više nego dvije materi jalne sile. Jača pobjeđuje. Pobjednik često izgubi… više ljudi nego pobijeđe192


ni… Kod jednake, pa čak i slabije tehnike, pobijedit će onaj tko je odlučio nastupati, tko… ima moralnu nadmoć. Moralno djelovanje ulijeva strah. Taj strah treba prijeći u užas da bi se pobijedilo… Moralni impuls leži u tomu da nepri jatelj shvati odlučnost koja vas pokreće… Manevri su samo prijetnje. Onaj tko najviše ulijeva strah – pobjeđuje.“ Drugim riječima, Picq, slično nekim piscima prije njega, kao Guibert i princ de Ligné, poriče postojanje sudara i fizičkog impulsa. Po njemu, nema sudara između dvije protivničke konjičke postrojbe, niti između dvije protivničke pješačke postrojbe, niti konjica može razbiti pješačke crte čistim impulsom udara. Bitka se, stoga, ne može usporediti s dvobojem u kojem mora pobijediti fizički jača i materijalno bolje opremljena strana. Odluku ne donosi fizičko uništenje oružjem, niti mora biti poražena ona strana koja je u bici fizički uništena. Međutim, činjenica je da poraz nastupa kod one strane čije je moralno jedinstvo slomljeno. Oružje je učinkovito samo onoliko koliko utječe na nepri jateljev moral. Bitka je sukob između dvije suprotne volje, sudar dvije moralne snage, a ne, ili samo u određenoj mjeri, sukob između fizičkih sila. Juriš nije uspješan zato što njegova materijalna snaga nadilazi žestinu koju joj neprijatelj može suprotstaviti, već uspijeva protiv neprijatelja koji popušta, a propada ako je neprijatelj nepokolebljiv. Ishod bitke je odlučen prije nego što se obje strane uhvate ukoštac u tzv. borbi „prsa o prsa“. Jedino ovo pojašnjava zašto su dobro opremljene vojske bile tako često poražene od vojski koje su imale samo oružje srednje vrijednosti, i zašto su postrojbe u rovovima, ili posade jakih utvrda, tako često popuštale ili se prerano predavale. „Ako se pouzdate u nadmoć materijalnih sredstava… ona vas mogu iznevjeriti protuakcijom neprijatelja. Ako vam se neprijatelj sasvim približi, usprkos vašoj nadmoći u sredstvima za uništavanje, neprijateljev moral raste s gubitkom vašeg pouzdanja. Njegov moral nadjačava vas. Vi bježite.“ „Do sudara nikad ne dolazi, budući da to jedna od strana izbjegava, kloni se neprijatelja ili mu umakne, ako ne ostane ili se ne preda. Nikad ne dolazi do otvorene borbe između dvije borbene crte koje se bore krajnjom energijom i odlučnošću.“ „Le choc est un mot… Les ouragans de cavalerie qui se rencontrent, c’est la poésie, jamais la réalité.“333 „Nikad se u bici ne susreću dvije podjednake odlučnosti… Abordage334 nikada nije recipročan… Neprijatelj nikad ne drži svoj položaj, jer ako on to čini, vi bježite… Ako bi postojala borba prsa o prsa, postojalo bi uzajamno uništavanje, i nikad ne bi bilo pobjednika… Instinktivno, čovjek uvijek više voli borbu s udaljenosti nego borbu izbliza.“ Ovo je, uistinu, pojašnjenje za veliku razliku u gubicima, jer do gubitaka ne dolazi za vrijeme samog sudara dvije borbene crte. Zapravo, 333

Sudar je samo riječ… Konjički uragani koji se susreću, to je poezija, ali nikad stvarnost. Sudar.

334

193


jedna vojska juriša, a druga popušta i tada dolazi do klanja. Gubici se ne nanose neprijatelju za vrijeme sudara već za vrijeme gonjenja. Stoga polazna točka stvaralačkog vojnog razmišljanja ne može biti vojna vrlina ili junaštvo, već bi to trebao biti strah. Skeptični Rimljanin bez iluzija „uzeo je u obzir ljudsku slabost i pronašao legiju“. Ništa se ne može promijeniti u srcima ljudi, ali stega može učiniti da vojnik svlada svoj strah nekoliko minuta duže, baš onih nekoliko minuta koje su potrebne da bi se postigla pobjeda. Rimski generali nisu dizali moral svojih postrojbi oduševljavanjem već ljutnjom. „Rimski general je učinio život svojih vojnika bijednim zbog pretjeranog rada i lišavanja. On je silu stege rastegnuo do točke u kojoj se ona u kritičnom trenutku morala slomiti ili sručiti na neprijatelja.“ „Postoji točka preko koje ljudi na crti bojišnice ne mogu izdržati uznemirenost uslijed borbe, a da se ne angažiraju.“ Picq se složio sa slikovitom i izražajnom izrekom generala Bourbakija da napad u biti i nije ništa drugo nego „bijeg prema naprijed“. To su, dakle, bile najvažnije pouke koje su se mogle steći proučavanjem bitaka starog vijeka. Prema suvremenom materijalu i iskustvu koje je Picq prikupio, moderni rat ih nije opovrgnuo. „Ali, još postoje“, istaknuo je Picq, „mnoge legende o uspješnim jurišima i vojnim podvizima koje zasljepljuju sve, kako generale tako i dobre građane, i koje su vječiti uzrok ponavljanja istih vrsta zabluda.“ Čuveni most kod Arcolea nikad nije zauzet frontalnim napadom, niti je bitka kod Solferina, u kojoj su Francuzi, po Moltkeu, rabili bajunetu „sa stvarnim oduševljenjem“, otvorila novo razdoblje obožavanja bajunete. Poglavito su Austrijanci zapamtili svoju zastarjelu taktiku udara i ustrojili čitavu organizaciju vojske na taktičkoj zamisli odsudnih juriša na bajunetu, sasvim zaboravivši činjenicu da su Francuzi svoje bajunete uporabili tek poslije sloma austrijskih crta. Moltke je bio bistriji promatrač pravih činjenica i izvukao je iz ove bitke pouku da se pruska vatra mora krajnje poboljšati. Bitka kod Sadove 1866. godine bila je rezultat odgovarajućih zaključaka koje su Moltke i Austri janci izvukli iz Solferina. Taktika udara, koja nikad nije imala učinkovitosti koju joj obično pripisuju, očigledno se ne bi mogla učiniti učinkovitijom ni pod suvremenim uvjetima. „Čudnovato je, ali istinito, da se, ukoliko se više približavamo neprijatelju, utoliko manje osjećamo primaknuti. Zbogom teoriji o pritisku! Ako je čelni red zaustavljen, oni iza njega prije će se baciti na zemlju nego što će ga gurnuti naprijed… Danas, više nego ikad, počinje bijeg unatrag, gdje su ljudi isto toliko izloženi kao i naprijed… Ovo otkriva zabludu teorije o fizičkom impulsu.“ Glavna zadaća suvremenog vojnika jest osloboditi se takvih predrasuda i razviti taktiku koja će učiniti da se ljudi bore s najvećom energijom. Taktičke metode se moraju, naravno, stalno mijenjati. Kao što je Napoleon ispravno istaknuo, vojska nije dobre kvalitete ako svoju taktiku ne mijenja barem svakih deset 194


godina. Ipak su stega i pouzdanje „apsolutni temelj taktike“ i njihova bit je mnogo manje podložna stalnim promjenama. Oni čine jedan od Picqovih najvažnijih problema. Stega i pouzdanje zavise dijelom od vojne organizacije i kvalitete vođa, a dijelom i od onoga što možemo nazvati vojnom sociologijom. Potrebno je da časnici budu dovoljno uvježbani u predviđanju neprijateljskih akcija. Ipak, odlučnost je još važnija. „Formula je: O (odlučnost) i O i samo O, a O je veća od svih m·v²335 na svijetu.“ Ali, nije dovoljno da samo viši časnici budu nadahnuti odlučnošću. Svi činovi vojne hijerarhije moraju imati tu čvrstu odlučnost, poglavito oni koji stvarno vode svoje postrojbe u bici. Picq se snažno protivio „tendenciji sputavanja podređenih, da im se u svim stvarima nameću gledišta nadređenih, da se ne dopuštaju dobronamjerne zablude i prekoravaju kao pogreške, da se čini kako svi, do zadnjeg vojnika, osjećaju postojanje samo jednog nepogrešivog autoriteta. Brigadir, npr., smatra sebe jedinim autoritetom po rasuđivanju i inteligenciji. On oduzima podređenim časnicima svu inicijativu, čineći ih nepoduzetnima zbog nedostatka samopouzdanja i straha da će biti strogo kažnjeni.“ Pretpostavimo da je „ova čvrsta ruka koja upravlja mnogim stvarima odsutna za trenutak. Svi podređeni časnici stezani su do tog trenutka suviše čvrstom rukom, koja ih je držala u položaju neprirodnom za njih. Oni sada postupaju kao konj kojega drže na zategnutoj uzdi, a čija se uzda naglo popusti ili nestane. Oni ne mogu odmah pronaći pouzdanje u sebe, koje im je neumorno oduzimano, najčešće protiv njihove volje.“ Na kraju, osim odlučnih časnika, svaka satnija mora imati odlučne vojnike i dočasnike, koji čine, takoreći, kostur postrojbe, a koji će u kritičnim situacijama poslužiti kao točke prikupljanja i koji su sposobni nadahnuti slabije vojnike novom snagom i moralnom potporom. Sve ove različite crte odlučnosti moraju se sliti u jednu cjelinu, koja „jedina stvara borce“. Spojni čimbenik koji „stvara najveće jedinstvo, od vrha do dna… među zapovjednim časnicima, između zapovjednih časnika i vojnika. Među vojnicima… i koji nikome ne dopušta izbjegavanje akcije… jest željezna stega.“ „Kod Rimljana je stega bila najstroža i kruto se provodila u neprijateljevoj nazočnosti. Provodili su je sami vojnici. Zašto i danas ne bi vojnici u našim satnijama pazili na stegu i kažnjavali sami sebe?“ Jer, izgleda da je to „jedini put čuvanja stege, koja je sklona razbiti se na najmanje komadiće u trenutku najveće nužde“. Već je istaknuto da su Rimljani temeljili stegu gotovo isključivo na gnjevu, strahu i kažnjavanju. Ali, „drakonska336 stega nije u skladu s našim običa335

m·v² = masa puta kvadrat brzine, izražava živu silu (energiju). Drakonski po Drakonu, atenskom zakonodavcu iz VII. stoljeća prije Krista, čiji su se zakoni odlikovali izuzetnom strogošću. 336

195


jima“. Koji su, dakle, elementi stege u suvremenoj vojsci? Prije svega, časnici moraju imati veliko samopouzdanje. Oni se moraju uvježbati da se točno pridržavaju sljedećih temeljnih pravila (koja je poslije prihvatio i Foch): 1. U cilju provjeravanja: promatraj bolje! 2. U cilju dokazivanja: isprobaj i opiši bolje! 3. U cilju organiziranja: raspodijeli bolje, imajući na umu da kohezija znači stegu. Tako je Picq rimski „gnjev“ zamijenio „kohezijom“. To je učinio zato što je, u staro doba, izvlačenje iz akcije bilo za vojnika teško i opasno, a danas je iskušenje puno jače, mogućnost da se to učini veća i opasnost manja. Stoga suvremena borba zahtijeva sve veću moralnu koheziju i veću slogu nego prije. Na nesreću, malo je časnika koji su izvrsni vojnici, sposobni za inoviranje ili improviziranje borbenih metoda, koje se mijenjaju s neprijateljem i koje su prilagođene za svaki pojedini slučaj. „Tada postoji potreba za propisanom taktikom… koja će poslužiti u vođenju običnog časnika… isto onako kako je savršeno jasna i dobro definirana taktika rimske legije služila zapovjedniku legije. Časnik ne bi mogao zanemariti tu taktiku, a da se ne ogriješi o svoju dužnost. Naravno, ona od njega neće napraviti istaknutog vođu. Ali, izuzimajući slučajeve krajnje nesposobnosti, ona će ga spriječiti u promašivanju zadaće i pravljenju besmislenih pogrešaka.“ Uspjeh u suvremenom ratu zavisi od individualne hrabrosti vojnika i malih borbenih postrojbi, a ova opet od uzajamnog moralnog pritiska i uzajamnog nadgledavanja ljudi „koji se međusobno dobro poznaju“. Picq, naravno, hrabrost nije izjednačio s fizičkom snagom. Po njemu, hrabrost je uglavnom moralna kategorija i uvelike je izjednačena s „voljom“ i „odlučnošću“. Štoviše, ne odlučuju osobine pojedinog vojnika, već odlučnost i psihološki sastav, tj. kolektivna volja čitave borbene postrojbe. Borbene postrojbe i pojedini vojnici moraju proći dugu i potpunu vojnu obuku, ne samo s ciljem proučavanja zanata oružja, već i (možda ponajviše) da „uzajamnim upoznavanjem koje uspostavlja ponos“ razviju međusobno neku vrstu strasne sloge, drugarstva, pa čak i prijateljstva koje zasjenjuje individualnost i nadahnjuje svakog vojnika kolektivnom ili skupnom „strašću… vjerskim fanatizmom, nacionalnim ponosom, slavoljubljem, ludovanjem za pobjedom“. Samo ako se ostvari kolektivni duh, može postojati ono čvrsto i svjesno, prisno pouzdanje „koje se ne zaboravlja u vatri akcije i koje jedino stvara prave borce. Tada imamo vojsku, tada više nije teško objasniti kako ljudi, zaneseni strašću, čak i ljudi koji su spremni umrijeti bez razmišljanja, da i ne problijede, zaista jaki u smrtnoj opasnosti, ali bez stege, bez solidne organizacije, mogu biti pobijeđeni od drugih, pojedinačno manje hrabrih, ali čvrsto, zajednički i posebno spojenih u borbene postrojbe.“ 196


Picq je govorio: „Vrijeme je da shvatimo nedostatak snage u vojskama gomile.“ Njega nikada nije zamaralo objašnjavati važnost vojne izobrazbe i potrebe stvaranja psihološki stabilne vojske. On pravilno ističe da je vojska umjetna tvorevina društva, „kolektivan čovjek“, i da su stoga potrebna izvanredna sredstva kako bi se ona održala. „Solidarnost i pouzdanje ne mogu se improvizirati.“ Zbilja, ne može se sumnjati u to da se vojske mogu improvizirati i da, ako nužda natjera neku zemlju da brzo uputi improvizirane snage u bitku, posljedica može biti junačka, ali rijetko pobjedonosna borba. Francuski revolucionarni ratovi potpuno potvrđuju ovu tvrdnju, a Gambettino iskustvo, koje je to posvjedočilo, Ardant du Picq nije doživio. Picq se potrudio pokazati da tradicionalni militaristički oblici društva i zapovijedanja ni u kom slučaju nisu prikladan put za stvaranje pravog vojničkog duha. Žestoko se protivio traćenju milijuna godišnje na „odore, ukrase, 337 čake , perjanice, lente, zastave i druge vrste kinđurenja. Četrdeset i pet godina prije Prvoga svjetskog rata kritizirao je crvene hlače francuskih vojnika. Iako se to upozorenje moglo lako shvatiti, ono je prošlo sasvim nezapaženo. No, on nije predvidio bitnu slabost vojne organizacije koja se zasniva samo na „vojničkom duhu“, pa ma koliko on bio dobar. „Kada ljudi u potpunoj sigurnosti, poslije objeda, u punom fizičkom i moralnom zadovoljstvu razmatraju rat i bitku, oni su nadahnuti plemenitom žestinom koja nema ničeg zajedničkog sa stvarnošću. Međutim, koliko bi njih u tom trenutku bilo spremno riskirati život? Ali prisilite ih na hodnju od nekoliko dana ili tjedana da bi stigli do crte bojišnice i natjerajte ih da na dan bitke čekaju nekoliko minuta ili sati, dok ne uđu u bitku! Ako su pošteni, oni će posvjedočiti koliko su fizički zamor i duševne muke, koji su prethodili akciji, snizili njihov moral, koliko su manje bili orni za borbu nego mjesec dana prije kada su ustali od stola u velikodušnom raspoloženju.“ Oni će prebroditi ovu moralnu krizu samo ako imaju strasnu vjeru u pravednost svoje stvari. Picq nije propustio priliku uzeti za primjer Cromwellovu vojsku. Međutim, svladavanje takve krize ne omogućava samo vjera, ma koliko bila jaka, već ono zahtijeva i savršen sastav vojske, koji može biti samo plod dugog i napornog rada. U svom isticanju kvalitete nad kvalitetom Picq je bio preteča ideja generala von Säkta i generala de Gaullea. On je predviđao napuštanje napoleonske masovne vojske i smatrao da je moguće da, „u ovim vremenima usavršenog oružja za uništavanje s velike udaljenosti, mala snaga sretnom kombinacijom zdravog razuma ili genija s moralom i prikladnim sredstvima može osigurati junačke pobjede nad velikim snagama sa sličnim naoružanjem“. Iz tog razloga bio je protiv planiranih reformi maršala Niela, kojima je cilj bio pozivanje i 337

Svečana vojnička kapa sa štitnikom.

197


uvježbavanje velikih kontingenata pričuvnika, a time i demokratiziranje dotad aristokratske i profesionalne francuske vojske. Picq je dokazivao od samog početka „da je demokratsko društvo protivno vojnom duhu“. „Koja korist,“ pisao je, „od vojske s dvije stotine tisuća ljudi, od kojih se samo polovica doista bori, a druga stotina tisuća nestaje na stotinu načina?“ To pitanje navodi na misao da je Picq vjerovao da se vojni obveznici, u načelu, bore protiv svoje volje, a profesionalni vojnici žude za bitkom. Točno je da su francuskoj vojsci iz vremena prije 1870. godine, osim čisto brojnog povećanja, na kojem je inzistirao Niel, bile prijeko potrebne i druge reforme. Maršal Bugeaud je dvadeset i pet godina prije bio izjavio kralju Luju Filipu da vrlo mnogo nesposobnih časnika stiže do najviših činova vojske, a ta žalosna situacija nikad se nije sasvim popravila. Istovremeno, kadrovima, koji su prava snaga svake vojske, bilo je potrebno veliko pobolj-šanje izobrazbe, dok se u pogledu vojnog duha samih časnika moglo štošta poboljšati. Prema riječima generala Trochua, časnici su bili nadahnuti posebnom vrstom kapitalističkog duha, koji ih je vodio da skrbe za svoje živote i svoje položaje. Ipak, Picqovi zaključci se ne mogu smatrati ispravnima. Nije istina da je potrebno aristokratsko društvo da bi se razbudio pravi vojni duh. Ne poričući da je između aristokratskog društva i vojnog duha često postojao vrlo tijesan odnos, ne može se poreći ni to da su demokratska društva sposobna uspješno voditi rat. Isto tako, nije istina, kako to zastupa Picq, da samo vojno plemstvo voli voditi rat. Ima puno primjera koji pokazuju da je ratnička kasta bila često, i protiv svoje volje, prisiljena na rat od ratobornih demokratskih masa. U suvremenim uvjetima, tradicionalni duh aristokracije češće se pokazao kao zapreka razvoju vojne moći. Picq preporučuje za časnike život aristokrata, tj. novac, malo rada i besposlicu: „Nemamo ljepši ideal aristokratskog života nego što je besposlica.“ Nije potrebno puno riječi da bi se pokazalo kako bi trenutno besposlen časnik bio loš časnik. Povijest pokazuje da su i u prošlosti istaknuti časnici bili najčešće vrlo radišni ljudi, čak i kad su imali niži životni standard. Također vrlo sumnjivim se mora smatrati da će časnici, koji su od svojih vojnika odvojeni širokom klasnom pregradom, biti sposobni voditi suvremene vojnike u bitku. Naprotiv, najbolji su oni časnici koji se ne drže na udaljenosti od svojih vojnika. To je istina koju je čak priznala i militaristička Njemačka. Picq je imao u vidu vojsku koja je uglavnom bila novačena od slabije stojećih građana i seljaka. Nikako nije mogao shvatiti kakvu će golemu količinu vojne energije donijeti industrijski i intelektualni slojevi suvremenog društva. U cjelini gledano, on nije pokušao pronaći kako bi se moglo utjecati na svijest vojnika. Točno je da vrijednost jedne vojske uvelike ovisi o vrijednosti časnika i kadrova općenito. Međutim, borci nisu manje važni od časnika i oni zahtijevaju 198


isto toliko pozornosti koliko i časnici. Ako bi se slijedile upute Ardanta du Picqa, i ako bi se pokušao stvoriti vojnički duh formiranjem manje-više zatvorenog agresivnog plemstva, moglo bi se sa sigurnošću tvrditi da bi takav pokušaj propao u suvremenim uvjetima. Ratovi pojedinih desetljeća jasno pokazuju da je, kad god je vojno vodstvo bilo privilegij nekih klasa, ili kad god su se osobe, kvalificirane za vodstvo, okretale od vojne karijere drugim pozivima, neizbježno dolazilo do opadanja vojne moći. Ograničene vojne kaste više ne podržavaju pravi vojni duh već su u najboljem slučaju militarističke, što nikako nije identično s „vojnički raspoložene“, i obično skrbe samo za vlastite interese, što je, s vremena na vrijeme, pokazivala i militaristička klika Picqove vlastite zemlje. U suvremenim uvjetima ratovanja samo zasluge moraju biti temelj za promicanje i put k časti, a eventualno i do bogatstva. Vojna organizacija koja se zasniva isključivo na zaslugama pravi je uvjet za pobjedu. Golemi gubici francuske vojske 1914. godine mogli su se izbjeći da je francuski glavni stožer slijedio savjete Ardanta du Picqa gdje su oni bili mudri, a odbacio ih gdje su bili besmisleni. Predrasuda prema pričuvnicima kriva je za činjenicu što je glavni stožer, 1914. godine, angažirao protiv Nijemaca samo polovicu od mogućih snaga i što je dopustio prerano napuštanje važnih položaja, za koje je smatrao da se ne mogu braniti budući da su ih držali pričuvnici. Suvremena vojska mora se izgrađivati racionalno, a nijedna nacija ne može podnijeti, ni u političkom ni u vojnom pogledu, da osim svoje stajaće vojske ne uporabi i onoliko uvježbanih pričuvnika koliko to zahtijeva njezina sigurnost, ili da previdi mogućnost osposobljavanja svojih pričuvnika u visokokvalificirane borce. 338 Čuvena francuska škola o ofenzivi po svaku cijenu bila je nadahnuta Ardantom du Picqom, poglavito njegovom tvrdnjom „da će pobijediti onaj koji je odlučan nastupati“. Ova rečenica se tumačila tako da ofenziva, poduzeta bilo gdje, u svako doba i bilo s kakvim sredstvima, mora nužno dovesti do pobjede. Jedva da je potrebno dokazivati da je to mehaničko i usko tumačenje Picqove doktrine pogrešno. Ono što je Ardant du Picq stvarno imao na umu, bila je nadmoć manevra, bilo u ofenzivi, bilo u defenzivi. Umjesto krutog sustava, koji je tumačio brigadir de Grandmaison, on je tražio krajnju elastičnost vojnih metoda. Osim toga, nije trebalo zaboraviti neprijateljevu volju, jer ona se ne može slomiti akcijama koje ne vode računa o njoj. Nema sumnje da su glavne ideje, koje je iznio Picq, zdrave i da ih ne treba zanemarivati. Temelj rata je zbilja čovjekovo srce, a tim srcem, pod pritiskom bitke i opasnosti, vlada strah. Točno je, također, da u ratu kvaliteta nadilazi količinu. I točno je, najzad, da strahovito moćno oružje današnjice nije učinko338

Offensive à outrance.

199


vito zbog same težine čelika koju izbacuje na neprijatelja, jer „novo oružje je gotovo bez vrijednosti u rukama malodušnih vojnika, bez obzira na njihov broj“. Ardant du Picq točno osvjetljava mnoge probleme suvremenog rata, koji su dosad samo katkada razmatrani, a nikako riješeni. Ako smo sigurni da ne možemo prihvatiti rješenje profesionalne vojske, mi se ipak još uvijek nalazimo pred teškom zadaćom da građanske obveznike pretvorimo u dobro sastavljenu i moćnu vojsku, koja u trenutku krize neće izgubiti jedinstvo. Moramo, također, pronaći nove metode stege, koje vode računa o tomu da danas „čovjek u roku od pet minuta mora progutati onu dozu straha koja se u Turenneovim danima primala u roku od jednog sata“, i da je kod sadašnjih metoda rastresite borbe učinkovita kontrola teža nego ikada prije.

200

LITERATURA 1. Edward Mead Earle, Tvorci moderne strategije, Vojna biblioteka – klasici, knjiga II., Beograd, 1952. 2. Karl von Clausewitz, O ratu, Ministarstvo obrane – Politička uprava, Zagreb, 1997. 3. Michael Handel, Masters of War – Classical Strategic Thought, Frank Cass & CO. LTD, London, 1996. 4. Petar Tomac, Vojna istorija, Vojno delo, Beograd, 1959. 5. The Collins Atlas of Military History, Harper Collins Publishers, London, 2004. 6. Vojna enciklopedija, II. izdanje, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1975. 7. Hrvatski enciklopedijski rječnik, EPH d.o.o. i Novi Liber d.o.o., Zagreb, 2004. 8. Vladimir Brodnjak, Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Školske novine i Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993. 9. Vladimir Anić, Rječnik hrvatskog jezika, Novi liber, Zagreb, 1998.

Web-stranice: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16.

http://www.btinternet.com http://www.vauban.asso.fr http://www.vauban.uni-freiburg.de http://www.readprint.com http://www.ancetres-et-histoire.com http://www.villesfortifiees.org http://www.ra.se http://www.mcah.columbia.edu http://www.hanisauland.de http://www.academie-francaise.fr http://www.tportal.hr/kultura/izlozbe http://www.britannica.com http://www.justwartheory.com http://www.allempires.com http://www.nonsolobiografie.it http://www.dean.usma.edu

17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32.

http://www.germannotes.com http://www.dracobooks.com http://www.nndb.com http://www.iep.utm.edu http://www.answers.com http://www.search.com http://www.napoleon-series.org http://www.napoleonguide.com http://www.livgenmi.com http://www.usregulars.com http://www.library.yale.edu http://www.sulinet.hu http://www.marxists.org http://www.saint-malo.fr http://www.clausewitz.com http://www.burningbooks.net 201


33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48.

202

http://www.netmarine.net http://www.dhm.de http://www.firstworldwar.com http://www.allposters.com http://www.aeiou.at http://www.mlahanas.de http://www.fen-net.de http://www.info-regenten.de http://www.skylighters.org http://www.schachtschiff.com http://www.stefanjacob.de http://www.accommodation.cz http://www.onwar.com http://www.freiburg-postkolonial.de http://www.tocqueville.culture.fr http://www.thescreamonline.com

49. 50. 51. 52. 53. 54. 55.

http://www.canaldumidi.com http://www.derweg.org http://www.ostrogradsky.com http://www.saunalahti.fi http://www.mek-schuetzen.de http://www.historymania.com http://www.touregypt.net

272535369-Klasici-Teorije-o-Ratu.pdf

Recommend Documents