PLANIRANJE I PROGRAMIRANJE RADA ŠKOLSKOG PEDAGOGA Orijentacijski program predstavlja inventar (popis) mogućih aktivnosti pedagoga. On nije potpun popis tih aktivnosti i to zato što takav popis nije moguće napraviti. U tome se ogleda složenost programiranja rada. U programu se stanoviti jedinstveni okviri ne mogu u većoj mjeri mijenjati i oni su relativno standardni za rad svakog školskog pedagoga. Ti okviri određuju područja rada pedagoga i spominju se u programu kao: unapređivanje odgojno-obrazovnog rada (nastava, slobodne aktivnosti, produženi i cjelodnevni boravak učenika u školi), zdravstvena zaštita učenika, kulturna i javna djelatnost škole, rješavanje posebnih odgojno-obrazovnih zadataka škole, stručno usavršavanje nastavnika i suradnja s raznim institucijama izvan škole. Ta su područja određena prilično uopćeno i odatle velik stupanj slobode programiranju. Unutar nabrojenih područja neki sadržaji rada razrađeni su detaljnije. Takva razrada je istodobno najviši stupanj određenosti koji može pružiti orijentacijski program. Daljnji postupci u izradi konkretnog programa za pojedinu školu zapravo su stvarni rad pedagoga na programiranju. Kada su konkretne prilike u školi dovoljno poznate, može se programski odrediti čitav niz aktivnosti, zajedničkih ili odvojenih, za pedagoga i nastavnike. Neophodni su i instrum instrument entii za praćenj praćenjee stvarne stvarne provedb provedbee program programa. a. Njihovo Njihovo postoja postojanje nje,, primje primjena na i obrada te povratno povratno djelovanje djelovanje rezultata rezultata nužan su dio programske koncepcije. koncepcije. Tek nakon takvih takvih sadržaj sadržajnih nih (program (programski skih) h) određen određenje je može može se prijeć prijećii na vremensk vremenskii raspored raspored pojedinih aktivnosti. I pored specifičnosti svakog programskog dijela (utvrđivanje i daljnja razrada može se u programiranju razlikovati nekoliko općih etapa od nacrta do konačnog programa:
A. Pripreme za plan i program 1. snimanje (registriranje okolnosti u školi i procjena njihova utjecaja na budući program, analiza školskih dokumenata) –STANJE 2. kvalifikacija (određivanje vrste posla i projektiranje mogućih aktivnosti) –ŠTO
1
3.kvantifikacija (orijentacijsko utvrđivanje razdoblja i vremena trajanja mogućih aktivnosti) – KOLIKO 4. orijentacijsko utvrđivanje metoda, postupaka, instrumenata – KAKO 5. orijentacijsko utvrđivanje subjekata za moguće aktivnosti (pedagog, nastavnik, liječnik, socijalni radnik i slično) – TKO
B. Daljnja razrada 6. rangiranje utvrđenih aktivnosti prema stupnju važnosti 7. odabiranje aktivnosti i poslova za godišnji plan i za perspektivni plan pedagoške službe 8. uvid u iskustva drugih školskih pedagoga i literaturi 9. eventualna analiza dosadašnjih vlastitih programa 10. predviđanje upotrebe postojećih instrumenata i izradi novih 11. procjenjivanje dubine programskih sadržaja 12. utvrđivanje povoljnih i nepovoljnih okolnosti za provođenje pojedinih dijelova programa.
C. Izrada globalnog plana i programa 13. raspoređivanje i grupiranje aktivnosti prema srodnim područjima 14. raspoređivanje dijelova programa s obzirom na logične, tematske i vremenske okvire 15. posebno označavanje dijelova programa koji su izuzetno važni za tu godinu 16. posebno označavanje dijelova programa koji su veza sa proteklim godinama 17. posebno označavanje dijelova programa za koje je potrebna daljnja programska razrada u obliku složenijih projekata 18. posebno označavanje dijelova programa koji se ne mogu vremenski egzaktnije distribuirati 19. određivanje vremenskih rezervi za svaki pojedini dio programa i ukupnih vremenskih rezervi. Pored godišnjeg plana i programa korisni su i mjesečni planovi. Mjesečnim se planiranjem postiže ravnomjerno raspoređivanje aktivnosti koje globalno predviđa godišnji plan i program. Osobitu pažnju treba posvetiti praćenju ostvarenja plana i programa.
2
Uobičajeno je da nastavničko vijeće škole usvaja program rada školskog pedagoga. To usvajanje pretpostavlja niz radnji i aktivnosti koje ukazuju na povezanost programa rada školskog pedagoga s drugim programima u školi, odnosno na opću programsku povezanost školskog rada. Osnovna su tri smjera u analizi spomenute povezanosti:
1. suradnici: U školi su nastavnici suradnici školskog pedagoga i nositelji cjelokupnog programa rada. Plan rada školskog pedagoga, plan rada razrednika i ostali planovi u školi, kao sastavni dijelovi jedinstvenog plana i programa rada škole, nastaju u personalnoj povezanosti na principu da su svi radnici škole upoznati s onim što rade ostali.
2. sadržajne osnove: One su temeljene na programu rada škole, pripadaju opisu poslova, ali i specifikaciji vrlo određenih zadataka. Školski pedagog i suradnici ostvarivat će program i njegove dijelove na različitim nivoima radne aktivnosti a to su: operativni nivo, nivo praćenja ostvarenja plana i programa i studijsko analitički nivo (projekti). Ovako bi se mogli opisati: neodgodivi , relativno malo planskog pristupa da bi se zadovoljilo neodgodivim potrebama školskog života i odgojno-obrazovnog rada u cjelini, nivo praćenja , kao niz aktivnosti koje se odvijaju da bi se ono što je određenije planirano i programirano izvršilo prema uobičajenim zahtjevima škole i stanovitoj pozitivnoj tradiciji i nivo projekta , koji unosi izmjene u uobičajene planove i programe, tokove rada, da bi se ispitala eventualna svrsishodnost nekog drugog sadržaja i načina rada i otkrio put unapređenja odgojno-obrazovne prakse.
3. ciljevi rada: Svaki rad ima svoju racionalnu zasnovanost i osmišljenost. Određivanje ciljeva rada opravdava određenu pedagošku djelatnost, utvrđuje joj okvire i vezu s ostalim sličnim djelatnostima kojima se ostvaruju srodni i bliski ciljevi. Operacionalizacija ciljeva uključuje otkrivanje mogućih veza između odgojno-obrazovnih postupaka i posljedica koje ti postupci (posebno odgojne ekologije) proizvode. Tradicionalni način planiranja i programiranja, u kojem je naglašen ljudski aspekt kao jak regulator koordinacije i povezivanja, sve teže obuhvaća sve brojnije i isprepletenije aktivnosti. Ostala područja ljudske aktivnosti nisu, zbog svog stalnog razvoja i neposrednih štetnih posljedica, mogla zadržati tradicionalne oblike planiranja
3
(projektiranje skupnih objekata, izvođenje rizičnih radova i sl.). njihovom zaslugom razvila se tehnika mrežnog planiranja (TMP) . Za sada su najpoznatije dvije metode: a) metoda kritičnog puta (Critical Peth Method – SPM) i b) metoda ocjene i revizije programa (Project Evaluation and Review Technique – PERT). Ove su metode zasnovane na modernoj algebri, teoriji grafova i matematičkoj statistici. Kako se tehnikom mrežnog planiranja predviđa ostvarenje namjere, zadataka, poduhvata, procesa i posla , nema praktično nikakvih ograničenja za ovakvo planiranje u radu školskog pedagoga.1
1
Jurić, V. (1989), Metodika rada školskog pedagoga, Zagreb, Školska knjiga
4
