William Shakespeare - Romeo i Julija
Kratak sadržaj
Uvod:Ved u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji : Montecchi i Capuletti u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava upozorenjem kneza Escala. Nasludujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija.
Početak: Glava obitelji Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dođe na zabavu.
Zaplet: Na zabavi Romeo susrede Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena, bez ograničenja koje namede mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek tada shvada pravi smisao života.Romeo i Julija se tajno vjenčaju
Vrhunac: U jednoj svađi, Tibaldo, Capulettijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želedi osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjedi, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjedaji prema Juliji priječe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.
Rasplet: Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemida. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želedi spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme redi Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misledi da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.
Kraj: Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvadaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesredu.
Sociološka i psihološka karakterizacija glavnih likova Romeo je mladid iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.
“Zublja sama Nek od nje uči sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle nodi sja Ko alem kam na uhu crne žene – I nije vrijedan svijet krasote njene. Uz druge djeve kao snježna, čista Golubica u jatu vrana blista. Kad ples se svrši, ja du je potražit I uz nju blagu divlju dud du razblažit. Sad vidim da je to mi prva ljubav Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.”, citat, str.74
Romeo shvada da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne redi da je poduzetan i hrabar mladid. Pun je vedrine i mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.
“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu U nekom poslu sad odilaze I mole oči njene neka sjaju Na njinoj stazi dok se ne vrate. Ej, da su njene oči tamo gore, A zvijezde tu u glavi njezinoj, Od sjaja njenih obraza bi zvijezde Potamnjele ko svijeda od sunca, A njezine bi oči na nebu Obasjale sav svemir takvim sjajem Te ptice bi ko obdan zapjevale.”, citat, str. 83
Julija potječe iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom označit de njen život. Shvada kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.
“Iz ljute mržnje niče ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna I nemila je srca mog sudbina Da mora ljubit mrskog dušmanina!”, citat, str. 78
Spremna je odredi se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.
“Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo? O zataji oca svog, Odbaci ime to – il ako ne deš, Prisegni da me ljubiš, pa du ja Poredi da se zovem Capuletti. ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim? JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin Jer ti si ti i bez tog imena. “Montecchi” nije niti ruka niti nnga Niti lice niti trup ni drugo ništa Što pripada muškarcu. Drugo ime Na sebe uzmi – ime nije ništa! Što nazivljemo ružom, slatko bi Mirisalo i s drugim imenom. Baš tako bi Romeo, da i nije Romeo, svu milinu svoju divnu Sačuvao i bez tog imena. Romeo moj, odbaci svoje ime Jer ono nije dio bida tvog, I mjesto njega uzmi mene svu!”, citat, str. 84
Tema Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.
Ideja Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i početak najvede tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.
Metaforičnost: Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.
“ROMEO.Tko nije nikad osjetio rana I brazgotini taj se podsmijeva – Al tiho! Kakva svjetlost prodire Kroz onaj prozor tamo? To je istok, A Julija je sunce. – Sunašce, Izađi sada i udavi mjesec, Što zavidan je, smuden ved i blijed Od bijesa što si ljepše ti od njega, A služiš njemu. Zato nemoj njemu Da služiš više kad je zavidan. Livreja mu je vestalska zelena I bijela, kakvu tek budale nose – Odbaci je –“, citat, str.82
2)”A bujna glazba tvog jezika Nek objavi svu sredu naših duša Što daje nam je ovaj susret mili.”, citat, str.108
Najzanimljvije u romanu: su dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju. Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio značajan.
Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteda ljubav koja se, prema priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.
“LORENZO. E, takva divlja naslada imade I divlji kraj – u slavlju svome gine, Baš ko barut, kad se s vatrom združi, U isti tren se s njom i raspline. I najslađi se med nam gadit stane Kad okus mu je najugodniji Jer jedudi uništavamo tek – Pa zato budi umjeren u milju, Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. – “, citat, str.107
“LORENZO. Ne – pasti može tko bez glave juri.”, citat, str.95
Dojam o knjizi Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to priča o kojoj se ved sve zna. Zatim sam je počeo čitati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu čini posebnom je da od početka nasludujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeda i u najsretnijim trenucima u priči. U tome je sva ironija ovog djela. Ova de priča uvijek ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjedau ljubav. Ona de uvijek buditi mladost i uzbuđenje u čovjekovom srcu. “Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit događaj ili nije, nede se valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tom živi još i danas te se u Veroni na jednom vrlo romantičnom mjestu strancima pokazuje neki stari sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capulettijeve. Ako Romeo i Julija možda nisu živjeli u Veroni, živjet de vječno u ovoj tragediji.” Ivo Andrid - Prokleta avlija
Mesto i vreme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,
Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim – Židov iz Smirne, zatvorenik Damil-efendija – bogati, mladi zatvorenik iz Smirne
Vrsta: roman
Sadržaj:
Zima je. Prevladava samo jedna boja – bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josid, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je vedinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojida i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svedenika iz Albanije koje je bilo upudeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svedenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao. Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upudeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kudi ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po nodi odlaze u delije – petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po nodi nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz delija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati. Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblačilo, počeo je puhati južni vjetar donosedi zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemogude uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajudi svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kudu iznad Avlije i mnogim je putovima mogao dodi od kude do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje de se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako de se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom. Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugrske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljededi dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladida bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladid se zvao Damil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Damilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Dalim je bio čovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vradala nazad, umrla joj je kderka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesredu, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se
osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opde iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kderku. Sin je bio snažan, a kderka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedede godine. Sin koji se zvao Damil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladid je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Damil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Damilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Damila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Damila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Damil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Ved drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Damil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idudih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Damila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Damil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povedalo. Odjednom Damil počne pričati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio). To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle srede i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Damil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Damil to nije ni primjedivao. Jednog se dana Damil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Damila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Damil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Damilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da de za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu. I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladid čuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!” Homer - Odiseja
Odiseja je starogrčki ep nastao u VIII st. p.n.e. Spjevao ga je slijepac, Homer koji je živio oko 800g. p. n. e.Za njega su vezivana i niz drugih epova, šaljivi spjev “Boj žaba i miševa” i dr. djela, ali se u 18 st. pojavila sumnja u njegovu egzistenciju. Interesantni su njegovi opisi i heksametri (stihovi od 6 slogova). Vjeruje se da je “Ilijadu” napisao u ranijim a “Odiseju”, kao nastavak, u kasnijim godinama. Po Homerovim spjevovima možemo zaključiti kakvi su bili stari Grci.U “Odiseji” se opisuju lutanja Odiseja, grčkog junaka po završetku Trojanskog rata pri povratku na Itaku vjernoj ženi Penelopi i sinu Telenahu. Odisej je hrabar, lijep junak koji se trudi vratiti svojoj supruzi. To mu daje snage da prebrodi sve teškode koje mu se ispriječe na putu.
Pored njega tu se pojavljuju i drugi likovi: Penelopa, njegova žena koja odbija sve prosce, i kada više nije bila sigurna da je Odisej živ. Telenah , njegov sin sličan ocu po svojo hrabrosti, naročito nakon što ga je Atena ohrabrila da otjera sve prosce.
Atena – grčka boginja lova koja pomaže Odiseju i olakšava put koliko može. Posejdon - grčki bog mora koji otežava put Odiseju, jer je ovaj oslijepio njegovog jednookog sina (KIKLOPA Polifema) I dr. -Zeus, Apolon, Kalipsa…
Fabula: Nakon što je niz godina proveo u zarobljeništvu nimfe Kalipse na otoku Ogigiju, bogovi Odiseja oslobađaju, te on žuri da dođe kudi. Za to vrijeme Atena pomaže Telenahu (Odisejevom sinu) da otjera prosce njgove majke, nagovještavajudi mu da de otac uskoro dodi. Međutim Posejdon razbije Odisejev brod od obale ostrva Sherije. Tu Odisej, uz Ateninu pomod, srede Nausikoja, kdi tamošnjeg kralja, koja mu pomaže da dođe do grada. Tamo Odisej dolazi do kralja Alkonija te mu opisuje svoje doživljaje. Nakon što napokon stiže na Itaku, Penelopa ga jedva prepoznaje, a otac je presretan što vidi sina.
Mestor adnje: Istočni i srednji dio Mediteranskog mora
Vreme radnje: Nakon završetka Trojanskog rata. Ideja:Ideja je, po svemu upornost i da se čekanje isplati.Da Odisej nije bio uporan da dođe do Itake, i da ga Penelopa nije uporno i vjerno čekala nebi bili sretni. Tema: Lutanja Odiseja i njegov povratak porodici uz pomod Bogova. __________________ Albert Camus - Stranac
Bilješka o piscu:
Camus, Albert (Mondovi, Alžir, 07.11.1913 - Villeblevin, 04. 01. 1960), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za Drugoga svjetska rata sudjeluje u pokretu Otpora. 1945. postaje glavni urednik lista “Le Combat”. Od 1947. posvečuje se isključivo književnosti. Poginuo u automobilskoj nesredi.Čitav Camusov opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa muči pitanje: kako pomiriti čovjekovu čežnju za vječnošdu i efemernost njegove egzistencije? Pokušavajudi da riješi tu antinomiju, Camus nalazi izlaz u Revoltu, koji životu daje sadržaj i veličinu. Apsurdnosti svijeta Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Camus ističe poguboan utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistodom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjekova naziva hldnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu znala nadi pravu mjeru”. Ateist s dušom kršdanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.
Likovi Camusevog Stranca jesu Mersaulte, kao glavni junak romana, Raymond, najbolji prijatelj Mersaultea, njegova mama, Celeste, vlasnica restauranta u kjem se Mersaulte hrani...
Radnja romana događa se u Alžiru. Glavni junak je mali namještnik Mersaulte, mladid s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla.” Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojim Mersaulte putuje na pokop majke, mir koji u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolicu grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaultea bio presudan. On i njegov prijateljem Raymond potukli su se s dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mesaulte pištoljem ubia tog Arapina.
Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja, osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjedanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronadi nijedan razlog pokajanja, ni želi da se spasi. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi bilo trebalo poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošdu očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkridem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersaulte ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u demu gora od života ni gora, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.
Camusov Stranac jest roman s poprilično uskom usmjerenošdu, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla, svi su događaji apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaultea s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjedaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaulteovim razmišljanjem u tim trenicima.Stranc se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, ved govori o nedem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladida, Mersaultea. Daniel Defoe - Robinson Crusoe
Daniel Defoe, engleski pripovjedač, utemeljitelj modernoga romana. Živio je od 1660. do 1731. Pažnju publike pobudio je svojim pustolovnim romanima, a kao romanopisac pojavio se u kasnijim godinama života. Koristio se pripovijedanjem u prvom licu i jednostavnim, svakodnevnim govorom. Njegov prvi i najpoznatiji roman je ˝Život i čudne neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka˝ zasnovan je na stvarnom događaju. To je priča o brodolomcu koji se, udaljen od civilizacije, uspijeva održati u sukobu s nesklonom prirodom. Drugi i tredi dio tog romana manje su uzbudljivi. Od ostalih pustolovnih Defoeovih djela poznat je njegov roman o kradljivici ˝Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders˝ . Ističe se i njegova kronika o epidemiji kuge ˝Dnevnik kugine godine˝ .
Nakon bijega od kude Robinson Crusoe doživljava brodolom. Poslije naporna plivanja stigao je na pusti otok. S nasukanog broda uspio je spasiti hranu, pide, oružje, alat itd. Kada je spašavanje stvari s broda bilo gotovo, počeo je s gradnjom nastambe. Kada je uredio nastambu, pošao je u lov u kojem je ubio jednu kozu. Plašedi se da se ne izgubi u vremenu Robinson Crusoe napravio je kalendar. Iako nezadovoljan svojom situacijom, uvijek je nalazio izlaze i rješenja. Pošto je imao tintu i papir pisao je događaje na otoku. Istraživajudi otok doživljavao je i razna zadovoljstva. Jedno takvo zadovoljstvo bilo je kada je u šumi pronašao razne vrste voda. U toj šumi je sagradio ljetnikovac. Pošto nije mogao živjeti od mesa i voda, počeo se baviti zemljoradnjom. Da bi odložio svoje prve plodove čak je počeo praviti košare od pruda.
Zbog svoje znatiželje čak je obišao i drugu stranu otoka. Uživao je upoznavajudi razne vrste ptica. Pošto je u trenucima bolesti počeo moliti, to je obično činio na svoje godišnjice boravka na otoku. Robinson je uspio sebi napraviti i posuđe. Velika želja za povratkom kudi navela ga je na izgradnju čamca. Poslije dugotrajna i naporna rada, shvatio je da je pogriješio. Čamac je bio jako velik, te ga nije mogao dogurati do vode. Drugi pokušaj je bio uspješniji. Kada se sa novim čamcem uputio ka pučini, pojavila se struja zbog koje se Robinson ponovo vratio na otok. Odlučio je uzgajati koze radi mlijeka. Najvedi strah na otoku doživio je kada je ugledao stopu u pijesku. Mislio je da je okružen ljudožderima i u njega se uvukao veliki strah. Kada je skupio snagu i ponovno izišao, naišao je na nešto strašno. Na obali je vidio ljudske lubanje i kosti. Pošto je strah sve više rastao, bio je sretan kad je pronašao spilju u kojoj se mogao sakriti. Jednog dana Robinson je ugledao ljudoždere na obali. Iz zaklona je promatrao njihovo ponašanje. Pojedine su klali, pržili meso i jeli. Veliku nadu je imao kada je ugledao brod na pučini. Nadu je izgubio kada je svojim čamcem doplovio do broda. Brod nije bio usidren ved nasukan. Posada broda ili je bila mrtva ili je ved napustila brod. Jedne nodi Robinson je usnuo neobičan san. Taj san mu se ostvario. Spasio je jednog ljudoždera, koji mu je kasnije postao dobar prijatelj. Iako se Robinson u početku pribojavao, odlučio je preodgojiti ljudoždera Petka. Poslije mnogo muke njih dvojica sporazumijevali su se govorom, a i odvikao ga je od ljudskog mesa. Petko je pomagao Robinsonu u svakodnevnim poslovima. Pošto se Petko dobro razumio u drvo, njih dvojica zajedno su napravili čamac. Petko je pomagao Robinsonu u bitkama sa divljacima i gusarima. Najvažnija njihova bitka bila je bitka za brod s kojim su njih dvojica napustili otok.
Pouka: Nikad se ne predati, i u najtežim trenucima tražiti izlaz. Ernest Hemingway - Starac i more
Bilješka o piscu: Hemingway, Ernest (1898 - 1961), američki književnik. Za Prvog svjetskog rata služi kao dobrovoljac na talijanskoj fronti, gdje je ranjen; roman A Farewell to Arms jedno je od istaknutih proturatnih dijela. Dezorijentaciju iduhovnu pustoš anglosaksonskih intelektualnih boema i bogataša u poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu The Sun Also Rises. U njemu otkriva i svoju fascinanciju Španjolskom i borbom bikova, što de mu biti tema u nizu novela i u knjizi Death in the Afternoon. Za španjolskoga građanskoga rata svojim reporterskim prisustvom na republikanskoj strani, javnim antifašističkim nastupima, dramom The Fifth Column i velikim romanomo partizanskom ratovanju iza Francovih linija, For Whom the Bell Tolls, pozitivno se angažirao kao umjetnik i kao javna ličnost. U Drugom svjetskom ratu Hemingway je boravio na kineskoj fronti i među francuskim partizanima, sudjelujudi i u oslobađanju Pariza. Poslijeratni roman Across the River and Into the Tress nije na razini njegovih ranijih reagiranja na povjesnu situaciju, ali The Old Man and the Sea, parabola o prkosnom junaštvu čovjeka nasuprot ravnodušnoj okrutnosti prirodnog udesa, osvaja dostojanstvenom jednostavnošdu.. Usvojim dijelima Hemingway je stvorio neku vrstu mita o modernom čovjeku, lutalici idobrovoljnom izgnaniku koji se, intenzivno živedi s prirodom, odajudi se borbi, seksu, alkoholu, sportu, suprostavlja ništavilu kodeksom časti i stoičkom disciplinom. Sukus života je igra sa smrdu, koja za Hemingwaya ima gotovo obredni značaj. Stil mu obilježen naizgled škrtim rječnikom stilizirane svakodnevnice, slijedovima kratkih rečenica, te se emocionalno bogatstvo njegova karkterističnog jezika nalazi u podtekstu. Hemingway je u našem stoljedu valjda jedinstven prozaik kojega jednako cijene čitaoci iz najširih krugova, kao i oni s ekskluzivnim estetskim mjerilima. Podaci iz: Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.
Santiago: Starac Santiago je bio tanak i mršav, s dubokim brazdamana potiljku. Na jagodicama je imao vzagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bijaše svijež. Na njemu je sve, osim očiju, izgledako staro, a oči su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.
Sadržaj: Santiago je bio nesretni stari ribar koji je ribario u Golfskoj struji gotovo tri mjeseca, a nije uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Uz to, prvih čedrdeset dana s njim je bio jedan dječak, Manoline, ali je uz nagovor roditelja odustao. Tako je starac Santiago ostao sam.Jednog je jutra, kao i uvijek, Santiago išao na pecanje, ovaj put išao je još dalje od obale gdje je voda bila još dublja. Mamac je bacio na različite dubine i prepustio se struji. Odjdnom na mamac se nešto uhvatilo i počelo je jako vudi. Starac je odmah ragirao i utvrdio da je to jedna ogromna riba, ali ju nije vidio, no kad je skočila iz mora Santiago je ostao bez daha, bila je to ogromna mečarica. Mučio se Santiago s njom tri dana i tri nodi da bi na kraju ipak pobijedio. Zavezao ju je na bok barke i pošto se nližala oluja odludio se za brz povratak na obalu. Međutim na putu pojavili su se morski psi. Santiago se borio s njima, pokušao im je pobjedi, ali nije uspio, pojeli su mu cijelu ribu. Od mečarice ostale su samo glava i kosti.Iako su od ribe nije ostalo gotovo ništa, na obali su se ribari divili, bila je duga 5.5 metra. Slijededeg jutra kad se starac Santiago probudio uz njega stajao je mladi Manoline koji mu je obedao da de od sad na dalje uvijek idi na pecanje s njim.
Analiza dijela: Hemingway je u ovoj priči izrekao cijelu filozofiju “izgubljene generacije”. Ljudi se očajnički bore za svoju sredu, mude se i krvave zbog nje, ali onda, kada ona treba biti potpuno njihova, kada trebaju osjetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove dolaze mračne sile koje mu ih otimaju. “Suviše bi bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo” kaže starac kada je ulovio veliku ribu. Ali Hemingway, kome je borba uvijek značila što i život, ni ovdje ne vidi izlaz u pokravanju i beznađu. Njegov starac Santiago se prvo bori da ulovi ribu koja de mu donijeti sredu, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom žestinom bacio na morske pse koji su mu ju htijeli oteti. Međutim, kada postaje svijestan da je poražen, on ipak ne klone duhom, ved se sprema zajedno s dječakom na nove borbe. Poslije poraza starac govori sebi: “Čovjek nije stvoren da bude pobijeđen. Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti”.
Ideja: Hemingway upučuje svoju poruku o neophodnosti čvrstine i integriteta čovjeka, bez obzira na starost ili nedozrelost: starac i dječak su ravnopravni sudionici u težnji za potvrdom osnovnih životnih vrijednosti.
Zaključak: Iako nesretan, Santiago usprkos svemu postiže moralnu pobijedu prelazedi vlastita ograničenja, svoju starost i nedostatak snage, hrabrošdu i odlučnošdu. Charles Dickens - Oliwer Twist
Beleška o piscu:
Charles Dickens rodio se u Landportu 1812. Srednja i “niža srednja” klasa (kako ih obično nazivaju Englezi), to jest državni činovnici, obrtnici, sitni trgovci itd., živeli su prilično dobro. Siti, zadovoljni, divili su se britanskoj imperiji. Ukratko, bili su to tipični malograđani koji nisu želeli nikakvih promena, zadovoljni trenutnim stanjem. U toj “nižoj srednoj klasi”, u porodici siromašnoga državnog činovnika, proveo je detinjstvo Charles Dickens. Bio je drugo od osmoro dece. Pouke koje je poneo iz detinjstva ostali su mu u neizbrisivom sedanju do kraja života i bili su presudni za njegov razvoj kao čoveka i pisca. Rano je upoznao bedu i nemaštinu. Dok je još bio dete, otac mu je zbog dugova dospeo u zloglasni londonski zatvor Marshalesa. Posedivao ga je s majkom i zauvek zapamtio tu ružnu zgradu i jadnike koji su u njoj bili zatočeni. Porodica je zapala u takvu bedu da je i mali Charles morao prekinuti školovanje i zaposliti se kako svi skupa ne bi skapavali od gladi. Posle je u svojim romanima oživeo uspomene na to svoje jadno, prezreno detinjstvo. Godina 1836. značajna je u piščevu životu. Početkom te godine izlazi mu prva knjiga, Bozove skice, u kojoj je sabrao sve književne tekstove što ih je do sada napisao. Iste godine ženi se Catherinom Hogarth, kderkom svoga prijatelja i novinskoga kolege. Izašao mu je i prvi mesečni sveščid Posmrtnih spisa Pickwickova kluba, izvanrednog humorističnog romana. I dalje se nižu uspesi, Oliver Twist, Život i doživljaji Nicholasa Nicklebyja, Stara prodavaonica retkosti, Barnabyjem Rudgeom, David Copperfield i mnogi drugi. Posednji mu je završeni roman Naš zajednički prijatelj. Smrt ga je zatekla dok je pisao Tajnu Edwina Droodea, u pedeset i devetoj godini, 1871. godine.
O delu:
Radnja, zaplet i rasplet u Dickensovim romanima odvijaju se uglavnom prema klasičnim receptima. Glavni junak, koji je obično uzor kreposti i poštenja, prolazi kroz niz kušnji, hrabro se bori protiv svakojakih ljudskih mana i opačina i na kraju izlazi iz te borbe kao pobednik, a ponajčešde se i ženi odabranicom svoga srca, koja je isto toliko dobra koliko i lepa. Poročni i zli ljudi primereno su kažnjeni, dobročinitelji nagrađeni. Ipak, premda obično unapred znamo kako de neki Dickensov roman završiti i kakva de sudbina snadi njegove junake, slika života koju je pisac naslikao uverljiva je i piastična. Sve navedeno možemo nadi u romanu “Oliver Twist”, koji je napisan kao spoj tragičnih i melodramskih elemenata. On je zapravo literarna kritika društvene situacije, siromaštva, primitivnosti i oštra kritika protiv ustanova za djecu koje izrabljuju i muče do iznemoglosti. Delo nije samo kritika društva viktorijanske Engleske u doba industrijalizacije, ved je to i galerija likova, od dobrodudnih plemida, prosjaka, beskudnika, lopova do nakaza i ubojica.
Opis glavnog lika:
Oliver Twist bio je bledo, mršavo dete, ponešto niska rasta i sitan.“Međutim, priroda ili nasleđe usadili su bili Oliveru u prsa zdrav i snažan duh, koji se zahvaljujudi oskudnoj prehrani u tom zavodu, mogao po volji širiti i razvijati.” Iako je Oliver izvana izgledao slabašno, iznutra je bio vrlo jak, što dokazuju njegove borbe kroz život. “Nisam ja gad – odvrati Oliver u velikom strahu. - Ja nju ne poznajem. I nemam uopšte sestre, ni oca ni majke. Ja sam siroče, a stanujem u Pentonvileu.”
Pouke i kritike:
Teško bi bilo nadi nekog drugog pisca koji je imao oštrije oko da zapazi i najsitnije pojedinosti, i najsidušnije crte. Svi su njegovi prizori i likovi plastični, trodimenzionalni, vidimo ih pred sobom kao u životu. A sve je to začinjeno blagim, divnim, neodoljivim humorom. Taj humor, kojim je na juriš osvojio svoje sunarodnike, javlja se od vremena do vremena u svakoj njegovoj knjizi i tera čitatelja na smeh, širok, zdrav i radostan. “Oliver Twist” sadrži mnoge tipične oznake Dickensovih djela. Knjiga je privlačna za svakoga tko je prvi put uzme u ruke, a oni koji su je jednom ved pročitali, nadi de uvek u njoj neka poglavlja, prizore i odlomke koje de rado prečitavati te nikad nede zaboraviti lica što se u njoj pojavljuju. Mislim da se najugodnije i najsigurnije osedao kad je pisao o deci. I tu je bio pravi majstor. Najviše je kod njih volio i najbolje umeo opisati njihovu prirodnost i nepokvarenost. I zaista, tko može ostati ravnodušan na sve one nesrede i zla što snalaze dobrog i naivnog dečaka Olivera od njegovih malih nogu? Dečaka kojega upoznajemo na njegov deveti rođendan, zatvorenog u spremištu ugljena, pa ga pratimo na naukovanju kod pogrebnika, gdje spava među ljesovima, sam kao u grobu, i koji i posle, kad dođe u London, gotovo neprestano živi negde između tamnice i groba. I kako da čitatelj ne zamrzi opakog i lukavog Fagina i njegova grubog i opasnog ortaka Sikesa, dva oličenja zla što nadopunjavaju jedan drugoga! Ipak, hteo bih napomenuti da se u “Oliveru Twistu” prvi put jasno očituje i jedna Dickensova slabost, a to je sklonost sentimentalnosti koja de mu u daljnjem književnom radu više štetiti nego koristiti. Katkad ni humor ne može odagnati plačno i otužno raspoloženje izazvan u čitaelja. Ivo Andrid - Pripovetke
Bilješka o piscu: Istaknuti romanopisac, pripovjedač, pjesnik i esejist. Ivo Andrid rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnojobrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoda i prepreka, Andrid je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima. Kao srednjoškolac i student Andrid sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povudeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajudi nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela. Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. Župančida, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Između dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini duprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovjetka, Priča o vezirovom slonu, Lica … Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočidu … Godine 1956. Dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Priča o kmetu Simanu
- vrijeme : krajem 19. stoljeda
- mjesto : kraj oko Sarajeva
Godine 1876. Bosanski narod digao se na ustanak protiv Turaka u malome gradidu Nevesinju. Tu je poražena Turska vojska, a time slabi i čitavo tursko carstvo. Usporedo s tim, Austrijska vojska jača i postaje najveda politička i vojna sila u tom dijelu Evrope. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da de austrijska vlast donijeti nove uvjete života međutim za kmeta nije bilo nokakove promjene, kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti, a sve ostalo, naročito društveni položaj kmeta nije se ni u čemu poboljšao. Nastala se teška vremena i nesigurna za bosanski narod.
______________________________ ____________________ U dijelu Ive Andrida prikazuje se vjekovna borba između kmetova i turskih feudalaca. Kada je u Bosni Austrijska okupacija zamijenila Tursku, kmetovi su povjerovali da je došao kraj iskorištavanja. ______________________________ ___________________ U dijelu je dat primjer sukoba kmeta Simana Vaskovida i age Ibraga Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi i nije više htio da mu daje tredinu uroda. Mislio je da je s promjenom vlasti donešena i promjena o dadama kmetova. Ali Siman se grdno prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan provodio vrijeme na raznim suđenjima, misledi da je u pravu. . Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu. Tvrdoglavo se pridrdžavao svoga stava i tako je upropastio svoj život. ______________________________ ____________________ Siman Vaskovid: kmet koji je živio svojim mirnim, uobučajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondašnje “visoko društvo” nije dozvoljavalo da običan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je još malo pričekao uz njega bi bilo još mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije podela buditi savijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškode. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najlošije društvo, među pijance i propalice.
Ibraga Kološ: Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš čovjek, naprotiv, u mnogome je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati dade, aga ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio. Od Simana je stvorio propalicu.
Veletovci
- vrijeme: početak 19. Stolječa
- mjesto: na granici Bosne i Srbije
Turci su odlučili da potpuno očiste planine i oslobode putove u tom kraju. Otpor su im davala dva hajduka koja su ved pet godina bili klica bune na tom području. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela Veletovci nedaleko od granice.
Turci su opkolili tu dvojicu, koja se nalazila u kuli, koja je pripadali porodici Crnojevida. Stojan je sa svojim drugom pružao veliki otpor i Turci ni nakon desetak dana nisu uspjeli uhvatiti hajduke. Jedan od Turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti Stojana , pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome, što su trebali dovesti Stojanova strica, kojeg je ovaj jako volio. Tako su i učinili. Stojanov stria čiča Miloje trebao je na nagovor Turaka pozvati Stojana na predaju. Ali čiča Miloje, iako u smrtnoj opasnosti, nije to učinio ved je savjetovao sinovca da se ne preda Turcima, a pogotovo ne živ. Turcoi ubiše čiču Miloja. Bila je oluja, koju je Stojan iskoristio i tu je nod pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i umjesto Stojanove glave poslali su čiča Milojevu glavu i glavu Stojanova prijatelja u Beograd. Tako se čičina glava, ni kriva ni dužna našla na Beogradskom bedemu. Kao i mnogih drugih vojnika, hajduka. ______________________________ ____________________ Ideja: Ova kratka Andrideva pripovjetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost i borbenost hajduka.
Analiza djela Andrid u svojima lektirama najčešde piše o događajima u našim krajima u vremenskom razmaku od dolaska Turaka pa do danas, piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban način opisuje likove u svojim odlukama, zaključcima, mišljenjima, doživljajima. Andrid to opisivanje prikazuje na početku pripovjetke kako bi u daljnem pisanju još više obradio njihove postupke i to na takav način da izazove čitaočevo razmišljanje i zaključke.
Zaključak U svojim pripovjetkama Ivo Andrid slika život Bosne, njene ljude i pejzaže kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova. Kroz njegove pripovjetke prodire osjedaj o praznini ljudskog života, o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjedaj o njegovom vječnom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt. U njegovim pripovjetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih rečenica. Savršeno jasan, s plastičnim opisima i uzbudljivom radnom Ivo Andrid je stvorio poseban stil kojem nema premca u našoj književnosti. Sofoklo - Antigona
Bilješke o piscu:
Čitavog svog života Sofoklo je i u ratu i u miru bio istaknuta ličnost javnog života, bio je vojskovođa i diplomat, cjenjeni pjesnik, ljubimac cijele Atene. Poslije smrti proslavljen je kao heroj. Sačuvano je samo sedam njegovih tragedija. Vedinu tih tragedija i danas izvode pozorišta širom svijeta.
Lica: Antigona - kder Edipova Izmena - kder Edipova
Kreont - njihov otac, kralj Lebanonski Hemon - njegov sin
Tema: Sukob zakona i individualnog svadanja života
b]Mjesto radnje:[/b] Teba
Sadržaj:
I čin Antigona moli svoju sestru Izmenu da zajdno pokopaju svoga brata Polinika koji bijaše zbog napada na grad i svog brata osuđen da se ne smije pokopati ni oplakivati. No Antigona prepuna sržbe i ljuta zbog Izmene koja odbija njen prijedlog jer se boji vlasti, po svaku cijenu želi ostvariti svoj cilj.
II čin Kreont sada kao novi kralj zaklinje se svome narodu da de mu biti vjeran te da ga nede nikada iznevjeriti, ali u to stiže stražar koji jako uznemiren priopdava vijest da je Antigonin brat odnosno Poliniko ipak zakopan. Ljutit Kreont okrivljuje stražara da je primio mito i zapovjeda da nađe pravog krivca ili de inače umrijeti strašnom smrdu.
III čin Dolazi stražar vodedi Antigonu kao krivca. Ispričavši Kreontu kako je otkrio Antigonu stražar odlazi, a Kreon vidno uzbuđen zapita Antigonu zašto je to učinila iako je znala za zapovjed te posla jednog od svojih ljudi da dovedu Izmenu te da i nju osude na smrt. Antigona započinje priču o slavi i ponosu koje je osjetila pokapajudi svog brata. U to dolazi Izmena koja želi zajedno s Antigonom biti osuđena na smrt, ali je Antigona odgovara od tog nauma. Zbog toga moli Kreonta da oslobodi Antigonu kao zaručnicu svog sina. No on to odbija.
IV čin Kreontu dolazi njegov sin Hemon priopdavajudi ocu da se bjegov narod ne slaže s njegovom odlukom te ga moli daa oslobodi Antigonu. Kreon uvrijeđen okrivljuje svog sina da je rob jedne žene te obedava da de Antigonu ubiti pred njegovim očima, no Hemon iznenađen očevim ponašanjem odlazi pun sržbe u nadi da de nekako osloboditi Antigonu. Kreont izgovara Antigoninu osudu. Naime ona de biti živa zazidana u kulu svog doma.
V čin
Antigona odlazi u smrt poput božice, osuđujudi ljudsku nepravdu, ali i ponosna zbog svog čina govori o svijim roditeljima i bradi kojima de se uskoro pridružiti.
VI čin Do Kreonta dolazi Tiresija, vrač koji priopdava da bogovi nisu primili njegovu žrtvu zbbog Kreontova naloga da se Antigonin brat ne smije pokopati i da de zbbog toga nna njegovu obitelj dodi strašna nesreda. Kreont govori starcu da laže i nede poništiti nalog i zbog toga ovaj na njega šalje kletvu. Sav uplašen Kreont ipak popušta te u dogovoru sa svojim zborovođom obedava da de osloboditi Antigonu i pokopati njenog brata, ali u najvedoj tajnosti.
VII čin Glasnik izgovara tušnu vijest o smrti Hemanovoj. U to dolazi Euridika te čuvši vijest odlazi ne izgovaravši niti jednu riječ. Tada glasnik ispriča kako se Hemon ubio. Naime, kada je Kreon zakopao Polinika, pošao je osloboditi Antigonu. Došavši do kule ugleda Antigonu koja se ubila, tj. objesila, a kraj nje je stajao Hemon. Želedi Hemena odgovoriti on nemilog čina Kreont biva napadnut od svog sina. Ne ubivši svog oca Hemon ubija sebe te zajedno s Antigonom odlazi u smrt. Zajedno s umrlim sinom Kreont dolazi na dvor gdje mu priopdavaju da se Euridika ubila. Kreont odlari i sam želedi svoju smrt proklinje svoj život i svoju sudbinu.
Karakterizacija likova:
Antigona Žena poput Antigone okarakterizirala je XX. stoljede. Jaka, samouvjerena i ponosna zbog svog čina učinila se poput nedodirljive božice. Zračila je i unutrašnjom i vanjskom ljepotom. Ona je ostala kod svog nauma i ostvarila ga.
2. Antigona
Osnovni podaci o autoru: Sofoklo je rođen 495.g. pr. Kr. a umro je 406.g. pr. Kr. U svom je dugom životu imao prilike da vidi uspon i pad atenske demokracije. Čitavog je života bio istaknuta ličnost i u ratu i u miru. Bio je vojskovođa i diplomat, cijenjeni pjesnik, prijatelj Perikla i ljubimac cijele Atene. Napisao je 123 drame,te je njima i drugim svojim djelima unaprijedio Grčko kazalište i dramu uopde. Najpoznatije Sofoklove drame su: Ajant, Antigona, Kralj Edip, Elektra...
Najosnovnije crte fabule: Edip, kralj Tebe, je imao dvije kderi i dva sina; Antigonu i Ismenu i Eteokla i Polinika. Kada je saznao da je ubio oca i oženio svoju majku, Edip se oslijepio i napustio Tebu. Antigona je krenula s njim. Nedugo nakon toga Eteoklo i Polinik su se posvađali oko vlasti. Eteoklo se udružio s Kreontom-svojim stricem i prognao Polinika iz Tebe. Oboje su nastojali uz sebe pridobiti Edipa, ali on je bacio prokletstvo na obojicu. Polinik se udružio s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobjedili, ali su Eteoklo i Polinik poginuli. Kreont je počasno pokopao Eteokla, a Polinika je ostavio nepokopanog ispred zidina Tebe, zato što je izdao svoj grad. Edip je ubrzo umro i Antigona je došla u Tebu i odlučila
sahraniti brata, iako je to Kreont zabranio. Pokušala je nagovoriti Ismenu da joj pomogne, ali se Ismena toliko bojala Kreonta da joj se nije usudila pomodi. Oko tijela su stajali stražari, ali su Bogovi odlučili pomodi Antigoni, te su podigli oluju. Stražari nisu ništa vidjeli i Antigona je pokopala brata. Ali tek što ga je pokopala oluja je prestala i stražari su je uhvatili. Kada su je doveli Kreontu ona je hrabro priznala i rekla mu da nije počinila zločin nego pobožno djelo, te ako se po svjetskim zakonima pobožnost kažnjava ona se ne boji smrti ved čezne za njom. Kreont se na te riječi još više naljutio te je odlučio osuditi Antigonu i njenu sestru, jer je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se toliko bojala Kreonta da je priznala nepočinjeno djelo. Antigona ne želi žrtvovati i Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se, želedi joj pomodi, poziva i na Antigoninog zaručnika Hamona-Kreontovog sina. Hamon upozorava Kreonta da se puk ne slaže s njim, ali Kreont se ne obazire na to. Kaže Hamonu da mu Antigona nede biti žena, a ovaj mu odvrada da nede ni umrijeti sama. Kreont odlučuje da Antigona nede umrijeti, ali nede ni živjeti u svijetu živih, te ju zazida u kraljevsku grobnicu. Nakon što odvedu Antigonu prorok Tirezij dolazi Kreontu i kaže mu da mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu jer de inače prekršiti Božje zakone, te de to izazvati još smrti u njegovoj obitelji. Kreont se ipak odluči pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi svečan pogreb Poliniku, ali kada dođe osloboditi Antigonu nađe ju obješenu, a Hemona kako ju oplakuje. Kada ga Hemon vidi pokuša ga ubiti, ali ne uspije, te počini samoubojstvo. Njegova majka Euridika počini samoubojstvo od žalosti za njim, a Kreont ostavljen sam počne se kajati i moliti Bogove da mu podare smrt.
Likovi: Antigona i Ismena -Edipove kderi Kreont-njihov ujak Euridika-Kreontova žena Heman-Kreontov sin Tiresija-Prorok Stražari, glasnici, zbor
Karakterizacija likova: Antigona je odlučna i hrabra žena koja ne odustaje od svojeg nauma ni pod prijetnjom smrti. Ni u jednom trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog toga što je sahranila svoga brata Polinika, koji je ipak bio napadač na njen rodni grad Tebu. Hrabro se odupire Kreontu i ne pokorava mu se. Njezina sestra Ismena nije tako hrabra, ali joj je ipak odana i želi umrijeti s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i odlučan, te drži svoju riječ. Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time što umire kraj nje u grobnici svoje obitelji. Kreont je tiranin. Ne sluša mišljenje drugih ljudi, ved čini samo ono što on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se priznati da on drži svoju riječ i čini ono što je rekao, a to bi se u drugim prilikama i uvjetima maoglo nazvati i vrlinom. U duši je ipak samo čovjek, i to dokazuje na kraju drame pjevajudi tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt svoje žene i svoga sina.
Sukobi: U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahtjeva države i zahtjeva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju tragedija je neminovna. Kako se Kreont ogriješio i o Božje zakone postoji i sukob između Bogova i Kreonta, a bududi da su Bogovi svemodni, tu gubitnik mora biti Kreont.
Ideja: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i koji podstiču ljudsko dostojanstvo.
Mjesto i vrijeme u djelu: Atena oko petog stoljeda prije Krista.
3. Antigona
O piscu: Sofoklo (497.-406. pr. Kr. U Ateni), dobro obrazovan, materijalno osiguran, nije napuštao domovinu i stekao je ogromnu popularnost još za života. Nakon smrti je proglašen herojem. Bio je inovator teatarske umjetnosti – uveo je tredeg glumca, te je počeo sastavljati trilogije od kojih svaka čini zasebnu cjelinu. Od 123 dramskih djela koja je napisao, u cjelosti je sačuvano samo nekoliko: "Antigona", "Ajant", "Kralj Edip", "Trahinjanke", "Filoktet", "Edip na Kolonu"...
Tema: Antigonina sudbina
Mesto radnje: grad Teba
Vrreme radnje: oko 5. st. pr. Kr.
Radnja je podijeljena na činove.
Prvi čin: u njemu se odvija razgovor između dviju sestara, Antigone i Izmene. One razgovaraju o novom Kreontovom zakonu koji zabranjuje sestrama da pokopaju svog brata. Antigona govori da de bez obzira na taj zakon pokopati svoga brata. Znajudi za kaznu onoga koji prekrši zakon, Izmena upozorava Antigonu da taji svoj plan. "Al' sudi, kako hodeš, ja du ovoga Sahranit!"
Drugi čin: opisuje Kreontov govor ljudima u kojem spominje Polinika kao izdajicu i gubitnika i iznosi zakon o zabrani pokapanja Polinikova trupla. Tu se dogodi obrat -> dolazi straža i govori Kreontu da je netko obavio obred na Polinikovu tijelu. Kreont govori o zabrani pokapanja Polinika: "Za njega gradu evo ja proglasih sad, da grob mu nitko ne spremi nit ožali, bez groba nek mu tijelo pusti pticama i psima da ga žderu – grdno pogledat!" Stražar govori Kreontu da je Polinika netko pokopao:
"Pa kažem. Baš mrtvaca netko sahrani I ode suhim prahom tijelo posuo mu I sveti obred kako treba obavi."
Tredi čin: stražari su uhvatili Antigonu na djelu i dovode je pred Kreonta. Antigona priznaje krivnju. Kreont zove Izmenu koja želi umrijeti sa sestrom. Kreont ih obje zatvara. Antigonino priznanje: "Pa priznajem – uradih, i ne poričem."
Četvrti čin: Hemon govori ocu kako je u krivu što se tiče Antigonine kazne. Kreont govori kako nede promijeniti mišljenje. Hemon prijeti ocu svojom smrdu i govori kako cijeli grad žali Antigonu. Kreont odlučuje poštedjeti Izmenu. Hemon govori ocu kako cijeli grad žali Antigonu: "...a ja iz prikrajka ti slušat mnogu to, tu djevu kako žali grad, što s najgorom sad smrdu gine zbog čina predivnog, a od svih žena najmanje to zavrijedi..."
Peti čin: Antigonu vode do groba u koji de biti živa zatvorena dok ne umre. Antigona govori svojoj sestri i svojoj mrtvoj obitelji o veličini svog postupka i pomalo žali sama sebe i svoju sudbinu. Kreont naređuje slugama da odvedu Antigonu: "Pa nedete l' je brže voditi? Grobu je Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je Bez ikoga vi pustite, nek ili mre Il' živa pod onakvim krovom počiva! Ta mi smo čisti što je do te djevojke; A s nama tu na svijetu nede boravit."
Šesti čin: Tiresija govori Kreontu zastrašujude proročanstvo -> da de se dogoditi nešto strašno ako ne popusti u vezi s Antigonom te je odmah pusti
Tiresija o proročanstvu: "A zato osvetnice tebe vrebaju Erinije – bič zatomi Hada, bogova, Te ista ta de tebe stidi nevolja, I pazi da li i to srebrom potkupljen Sad govorim. Ta nede tamo dugo bit, A ljudi, žena jaukom de jeknut dvor."
Sedmi čin: Glasnik govori Euridiki, Kreontovoj ženi, da joj je sin mrtav, isto kao i Antigona. Euridika izvršava samoubojstvo. Kreont prekasno shvada da je pogriješio i ostaje sam u boli okajavati svoje greške Smrt Antigone i Hemonovo samoubojstvo: "Nju na dnu groba opazismo, za vrat se obijesila i omčom rupca platnena njega stegnu..." "Taj jadnik na se ljutit, kakav biješe, Naperiv, mač zatjera posred rebra..." Euridikina smrt: "Mrtva je žena, mati ovog umrlog, Od udarca njoj jadnoj netom zadanog."
Likovi: Antigona: hrabra, uporna, puna osjedaja dužnosti, snažna i strastvena. Ne odustaje od svojeg nauma, čak ni pod prijetnjom smrdu. Hrabro se odupire Kreontu i ne želi mu se pokoriti. Ne može se oduprijeti savijesti, sestrinskoj ljubavi i religioznoj obvezi da se pokojnik pospe prahom da dobije mogudnost smirenja u svijetu mrtvih duša.
Kreont: ponosan, umišljen, preponosan da pogazi svoju riječ -> to znači da je čovjek od riječi <- ne poštuje tuđe mišljenje. Na kraju dokazuje da je i on samo čovjek, i to pjevajudi tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt sina i žene
Hemon: neizmjerno voli Antigonu što dokazuje time što umire kraj nje. Vedinu života se Pokoravao ocu, no na kraju mu se suprotstavlja i brani narod.
Ostali likovi: Izmena, Tiresija, Euridika, stražar...
"Antigona" je tragedija pisana u stihovima. Radnja ove tragedije se zasniva na mitu. "Antigona" ima mnoga obilježja tragedije: 1. TRAGIČKI JUNAK (Antigona) 2. TRAGIČKA KRIVNJA (rezultat sukoba Antigone i Kreonta) 3. TRAGIČKI SVRŠETAK (Antigona umire zbog svoje savijesti) UZVIŠENI STIL (pjesma na kraju svakog čina) Ana Karenjina
Bilješke o piscu: Ruski pisac, jedan od najvedih pisaca u doba realizma. Rođen je 9. rujna 1828 u Jasnaja Poljana. Sa 16 godina Tolstoj je otišao studirati jezik a onda pravo. Putovao je po zapadnim državama, vratio se vrlo razočaran gradskim društvom. Bavio se pedagoškim radom, uzdizanjem seljaka. posveduje se svojoj obitelji i književnom radu. U publicističkim tekstovima zagovara preporod društva moralnim usavršavanjem pojedinaca. Prvi kratki roman izdao je 1863 a zvao se «Kozaks». Usljedili su mnogi romani. "Anu Karenjinu" je napisao izmedu 1875 i 1877. Nakon "Ane Karenjine" napisao je još nekoliko romana. Bio je jedan od najvedih mislilaca svog doba. Tolstojev bogati književni rad i ideologija značajno su utjecali na evropsku misao i kniževnost u završnici 19 i na početku 20 stoljeda. Umro je 20 studenog 1910.
Tema: Preljub Ane Karenjine
Vrijeme radnje: 70-tih godina 19 stoljeda
Mjesto radnje: Moskva, Petrograd
Vrsta: Roman ideja
Likovi: Ana Arkadnjevna Karenjina, Aleksej Aleksanarove Karenjin, Aleksej Kiriovič Vronski, Konstantin Dimitrie Levin
Sadržaj: Roman govori istodobno o dvije ljubavne priče. Sretan brak Levina i Kiti te tragična afera grofa Vronskog i Ane Karenjine. Levin je plemid i zemljoposjednik koji je zaljubljen u Kiti, dok je ona zaljubljena u Vronskog. Kada je Levi zaprosio Kiti ona ga je odbila , nadajudi se da de Vronski zaprositi nju. Nakon odbijanja Levin napušta Moskvu i odlazi na selo. Na jednom balu Vronski se zaljubljuje u Anu Karenjinu, a Kiti zbog boli i tuge odlazi u inozemstvo na lječenje. Vani stvara nova poznanstva i oporavlja se od nesretne ljubavi. Nakon povratka u Rusiju Levin ponovo prosi Kiti, ali ovaj put ona prihvada. Njihov brak je bio stabilan iako je bilo povremenih neslaganja. Rađa sina Dimitrija. Levin je nakon vjenčanja prolazio kroz vrlo teško razdoblje iz kojeg je našao izlaz u vjeri u Boga. Ana je udana za Alekseja Karenjina. On je državni službenik. Njihov odnos je korektan, ali bez ljubavi. Nakon bala Vronski je otvoreno izrekao svoju ljubav Ani. Ona napušta Moskvu, ali Vronski je slijedi. Ana i Vronski viđaju se svaki dan i ljudi su počeli širiti glasine. Aleksej uplašen zbog skandala moli Anu da prikrije vezu, ali ga ona i dalje nastavlj viđati. Ostaje u drugom stanju i to priopdava Vronskom prije jedne konjičke utrke. Na putu kudi Ana priznaje mužu svoju vezu, branedi svoju ljubav. Aleksej želi sačuvati svoj brak, ali ne želi da Ana prima Vronskog u kudu. Prilikom poroda došlo je do komplikacija i Ana na rubu smrti moli muža za oproštaj. On oprašta i Ani i Vronskom i prihvada dijete. Ana raskida s mužem, a on joj namjerno ne želi dati sina. Ana, Vronski i djevojčica odlaze u inozemstvo. Bili su sretni neko vrijeme, ali Anina čežnja za sinom ih vrada nazad u Moskvu. Ana i Vronski pokušavaju udi u visoko društvo. Vronski je rado viđen, ali Ana doživljava javnu osudu. Povlače se na selo gdje vode luksuzan život. Vronski insistira da se Ana rastavi od Alekseja, ali on to odbija zbog religioznih načela. Ana sve više kažnava Vronskog za odvojenost od svoga sina, upada u histerična stanja, a nodu uzima morfij. Na kraju teškog razdoblja baca se pod vlak. Nakon toga Vronski se prijavljuje za odlazak u Srbiju u Srpsko-Turski rat.
Karakterizacija likova:
Ana Karenjina Na početku knjiga Ana je preljepa i šarmantna, uzorna majka, žena državnog službenika. Svu svoju ljubav usmjerila je na svog sina. Sljededi srce Ana ostavlja muža, položaj, ugled i sina. Ona je željela dobiti ne samo što je htjela ved i više od toga. Optužuje Vronskog za najvedi moralni prekršaj-kršenje majčinske dužnosi. Postaje opsjednuta o Vronskovoj nevjeri te gubi ljubav. Na kraju spoznaje da je ljubav prolazna i odlučuje sve prekinuti. Bacanjem pod vlak Ana prekida svoj život i ostavlja svoje ljubljene u velikoj tuzi.
Aleksej Vronski Pružao je svu svoju ljubav i potporu Ani, čak se zbog nje i odrekao vojničke karijere prije odlaska u Italiju. Bio je žrtva, podnio je gorčinu poraza. Njegova najveaa krivica je u tome što je obedao ono što nitko ne može ostvariti-DA DE ČAHURA LJUBAVNOG ZANOSA TRAJATI VJEČNO. Ana Karenjina
U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav i vjeru, događaje oko rođenja svojga djeteta kao i unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik- preljub.
U djelu se ispreplidu tri braka- Stjepan Arkadjič Oblonski (Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti (mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovidem i njena ljubav prema Alekseju Kirilovidu Vronskome. Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjedaji između Kiti i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti. Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči skončati život. Po Tolstojevu shvadanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i najplemenitijih težnji. Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optužuje njen postupak ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali vjerojatno ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojij se kredu visoke peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja nedjela učinila potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.
“… Oni kažu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja vidjela. Oni ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio u meni sve što je bilo živo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”
Ana je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji ne mali dio krivnje snosi aristokratska sredina u kojij žive ona i njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se ne može oprostiti i opravdati je, tim više što- iako nije prva žena koja je pronašla svoju ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije sviju ostalih to javno priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u lažima u kojima cijelo društvo živi. Javno napušta muža i vlastito dijete ( što i sama predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom sredom koja joj je pružena.
“ Ja sam loša žena, ja sam propala žena”, razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a njegova (muževa) hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeda ako može da govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”
Ona tako razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za čistom sredom iako je svijesna da je nede nadi i da de svugdje biti osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve dok ljubav ima smisla u njezinim očima…
“Činilo joj se da de njen položaj sada nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali de biti određen, u njemu nede biti nejasnoda i laži.”
Ana je u pogledima ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjedivana gdje god se pojavljivala.
“ Vedina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je ved davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”
Ana je, za razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i moralnim shvadanjima svoje klase, Ana je samo željela malo ljubavi, želi voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog pojedinca u upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana. Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili amoralnosti njenog čina, ved zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje svoju osobnu sredu kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od jake želje za osobnom sredom.
“ Serjoža?- sjeti se ona - Ja sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošdu. A živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”
Dobar dio razloga za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj njenoj ličnosti. Sama de u jednom trenutku redi da se boji one druge Ane u sebi, pa je Tolstoj govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.” U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču: “… Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali to de se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne , ne , idi, ti si isuviše dobar- jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”
U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj ipak žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela ( ali kao muža, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži od muža oprost ali je svjesna da je uništila njegov život i da previše traži. Ta druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom mnogobrojnih okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još vedu mržnju prema njemu.
“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao što mislite- reče Ana shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to nedu, to je sporedno. Ja hodu ljubav, a nje nema. Znači- sve je svršeno! “
Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga. “ Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjedaja. I ona odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve rješavala. “ Da, umrijeti!”
I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoža i moj strašni stid- sve se spašava smrdu. Umrijeti- i on de se pokajati , bide me žao, voljede, patide zbog mene.” ….. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim de obnoviti u njegovom srcu ljubav prema njoj , kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu. Bilo je potrebno samo jedno- kazniti ga.”
Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod juredu lokomotivu.
“ Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomodi nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hode da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i nedu da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on nede početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom , da nije zaljubljen u Kiti, da me nede prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voledi me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hodu- to je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me ved dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.” Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu ved kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvadanja jer i sama pripada toj zajednici. Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski. Sama Doli me slučajno uočava u jednom trenutku sličnosti između Ane i njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem okruženju. Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja Aleksandroviča. Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjedaja prema Vronskome i Levinu ali bududi da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjedaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka. Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji. Lik Levina je prikazan kao osjedajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. __________________ Aleksandar Sergejevič Puškin - Evgenije Onjegin
Ukratko o piscu: Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. Godine u bogatoj obitelji. Svojim djelom Oda slobodi zamjerio se sudu, te je prognan u južnu rusiju, te tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. Godine, te se vrada u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veda djela su: Evgenij Onjegin, Kapetanova kdi, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Brončani konjanik, Ruslan i Ludmila…
Ponešto o likovima: Evgenije Onjegin je tipični lik suvišnog čovjeka, a tome pripomaže i njegova sveopda nezainteresiranost, možda čak ljenost. Lenski je romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju, kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjedaje. Tatjana je seoska djevojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseauu, posjeduje neposrednost, nesumljivo stečen u provinciji, među pukom, sa dadiljom.
Kratak sadržaj: Radnja započenje pričati o mladom plemidu Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čovjeku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otidiu u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na duggo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.
Vrijeme radnje: Radnja se odvija oko 19.stoljeda.
Mjesto radnnje: Radnja se odvija u Rusiji.
Napomena: Puškin je na Onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa Don Juan, an epic satire, pa prema tome kao romantična knnjiževna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gdje je čest lik suvišnog čovjeka. Koreni - Dobrica Dosid
Sastav na temu Licna tragedija Acima Katica (napisala Anda Savid)
Strast, unutrasnje previranje, dusevni lomovi, bezizlaznost i ocaj, a sa druge stranepogresno kanalisana ljubav, koja spaja gresno i moralno zalutale, slicne a toliko razlicite osobe, glavni su motivi "Korena" – prikaza svovremenog stradanja i porodicne tragedije. Cim je prvi uzdah prostrujao njegovim plucima, cim je prvi plac, tek rođenog Acima Katica, prelomio tisinu prerovske noci, postalo je ocigledno da ce ovaj covek proziveti sve, samo ne jedan obican zivot. Vecito svestan da ne pripada tu, da je izdvojen, on krece u svoju borbu, krvnicki grabeci svaku zivotnu priliku. Provodi mladost kao polupismeni seljak, kubureci sa svim problemima koji su mucili njegove sugrađane, resen da svojim sinovima obezbedi bolju buducnosti vece sanse za uspeh. Nad njim se konstantno nadvija senka Vasilija. On te teskobe ne moze da se oslobodi do kraja zivotai ne uspeva da pobegne od kompleksa koji samostalno stvara. Upravo zbog toga, svi buduci događaji u porodici Katic bivaju, moglo bi se reci i ukleti, jer Acim, kao da baca nevidljivu koprenu nesrece i prokletstva, naravno nesvesno. Međutim, njegov zivotni san se stravicnom brzinom rusi Vukasinovom izdajom, ali i zbog đorđeve neplodnosti. Acim postaje izgubljen covek, covek koji, na prvi pogled, ne pronalazi drugi motiv za zivot. Svi njegovi pokusaju da stvori istinske korene na tom tlu bivaju destruktivni, a sam Acim moralno otuđen. Spoljasnji uticaji deluiju na njegovu psihu; on dozivljava emotivni slom, skroz se ograđuje od ostalih clanova. upravo zato, porodicna drama postaje uzrok stradanja pojedinca, u ovom slucaju Acima Katica. Njegovi principi su jaci od ljubavi. Prkos je stavljen na prvo mesto, karakter i odstupanje od moralnih nacela ne ustupaju tron emocijama. Tragika i jeste u tome.Ovde je to poistoveceno sa biblijskim grehom, iako je Acim nevernik koji bezi od religije ali istovremeno i pronalazi spas u njoj. Moral je zamisao. Vise je greha ucinjeno zbog sprecavanaja greha nego zbog njega samog. Ipak, najvecu boljku Acimu zadaje nemogucnost imanja naslednika. Od te zamisli ne moze da pobegne, ona ga konstantno proganja, obuzima mu razum. On u nasledniku vidi svoje spasenje i beg od proslosti, dokaz da postoji. Zeli svoju krv koja ce poteci zemljom, zeli da sa samopuzdanjem pogleda u oci sve one koji su ga krisom nazivali "sin Luke Dosljaka". Zato u Adamu vidi pretnju, zavrsetak sebe, jer on ne proizilazi iz njegovog mesa. Stradanje dozivljava i na politickom planu, biva izdat i od samog lidera stranke. Shavata da mu vise nista i nije preostalo, Svestan je da gubi poreverenje, da je izgubljen, emotivno iscrpljen iako nikad nije javno pokazivao osecanja, vec se zatvarao pred svakom naznakom emocije. Ne pokusava da spase sebe, kao ni ostale clanove porodice, ali on to cini, jer misli da tako treba i da ce, ako postupi drugacije, izdati sve ono sto je gradio celog veka. Acim je jedna izuzetno komplikovana licnost, koja se ne moze perom iskazati. Sva njegova unutrasnja trvenja proisticu iz velikog straha. Upravo zato i nismo u stanju da shvatimo svu njegovu zrtvu.
Licna tragedija Acima Katica (Nevena)
Svi smo mi nosioci razlicitih drama, svaki covek je zrtva unutrasnjih bura i lomova. Veciti smo borci sa svetom, sa samim sobom, svojim osecanjima, nacelima i moranjima. Stalno smo primorani da biramo između osecanja i straha da budemo slabi i stavljeni u rascep između principa i sigurnosti u svoju, mozda nepostojecu snagu. Mislim da je Acim upravo taj stalni borac i zrtva svojih principa, jer je birao sebe, a ne sina, birao je moc i snagu a ne ljubav. Njegov odnos prema sinovima i krajnji ishod tih situacijasu odlicje njegove drame. Nije ih cenio kao individue, hteo je da im nametne licne stavove, bio je neka vrsta tiranina. Naisao je na otpori ostao slomljen od najblizih. Voleo je ih je na jedan sebican nacin, dok su bili dobri za njega. Kako sam Vukasin kaze, tretirao ih je kao vasarske konje i voleo samo dok su bili najbrzi u selu. Nesumnjivo da ih jeon voleo, ali ipak na pogresan nacin ljubavi. To za mnoge i nije prava ljubav, vec sebicluk, izrazeni kompleks vladarai stav da je jedino njegov put pravi i da taj put moraju slediti i njegovi sinovi.
Svi koreni njegove drame leze u osecaju nepropadnosti porodici Katic. Sebe je smatroa uljezom, osecao je vecito nizim i bezvrednijim i to zeli da nadoknadi kroz vrline sinova. Hteo je da se hvali njima, da mu sluze za ponos. Tu je i strah za odrzanje loze Katica. On zeli da oni nastave da zive u jos vecoj snazi i svezini potomaka, pa zato i Dđrđu bira Simku, olicenje plodnosti i lepote. Ali, tu ga ocekuje krah, slom kroz poram svog sina da se ostvari kao otac i podari potomke Katicima, i time obezbedisigurnost porodici. Ipak, kad dobije unuka, iako u dubini duse zna da on nije Katic, vraca mu se, uzda se u njega, hvatajuci se za slamku spasa kao davljenik jer ni on nije Katic, bas kao ni Adam. Njegova surovost ogleda se i kroz mlađeg sina Vukasina, ser zeli da mu nametne politicke stavove i profesiju, ali i tu dozivljava neuspeh. Nije ocekivao da ce se Vukasin razvijati i da se izgraditi isopstveni put kroz zivot. Iako Acimova velika slabost, mlađi sin, nije uspeo da pokoleba surove principe svoga oca koji ga dozivotno odbacuje od sebe, glas pogresnih nacela zivota, prenebregivo je glas srca i Acim ce vecno patiti. On odbacuje i svoje unuke, Vukasinovu decu, jer ne oseca nikakvu bliskost sa njima, ne oseca u njima ljubav prema zemlji, ukorenjenost u porodici Katic. Oni su mu daleki, pa bira Adama, iako on po krvi nije njegov. Tu je i neizbezni odnos sa Prerovcima. Acim zeli da im nametne svoju volju, ali i ostaje uz njih kad biva zarobljen. Prisutna je njegova zelja za politickom dominacijom koju zeli da ostvari po svaku cenu, pa cak i gazeci preko leseva. Da li je Acim Katic zaista toliko surov kao sto govore njegovi postupci i da li je tiranin prema porodici i drugim lljudima, ili je samo zrtva svojim nacela? Mislim da je njegovo srce ostalo puno ljubavi koju nije znao da pokaze, ljubavi koje se plasi i za koju je mislio da ne moze da pruzi sigurnost. __________________ Luis Kerol - Alisa u zemlji čuda
1.
Pisac: Luis Kerol engleski je pisac. Napisao je mnoge fantastične pripovetke za decu. Njegove pripovetke razvedravaju i zabavljaju dečiju maštu. Mnoge su mu rieči bez određenog značenja a rečenice nemaju logičnog smisla.
Mesto događaja: na obali, u zečijoj jazbini
Vrijeme događaja: leto
Likovi: -glavni: Alica- radoznala, ima dobro srce i sposobna da suoseda s drugim, uporna, ponosna, puna ljubavi.Sviđa mi se što ima dobro srce. -sporedni: sestra,beli zec, maza, kneginja, kralj, kraljica, gospođa kornjača, Bill.
Kratki sadržaj: Bio je letni dan, Alisina sestra je čitala Alisi priču. Alisa se igrala sa mačkom, popela se na drvo i zaspala. U nezinim fantastičnim snovima pojavi se zec. Imao je pantalone, majicu i sat na ruci. Zec je kasnio i odjednom nestane u rupi. Alisa potrči za njim. Kada je ušla u sobu videla je stvari kako lete. Kad se spustila videla je kako zec ulazi kroz vrata. Pomaknula
je zavesicu ali nije mogla prodi kroz vrata jer su bila premala. Kvaka joj je rekla da popije vodu iz čaše na stolu te da de postati malena. Alisa je tako uradila i smanjila se. Kvaka joj kaže da pojede delid kolača i opet de biti velika. Uzela je ključ i počela plakati jer više nede modi prodi kroz vrata. Zatim joj je kvaka rekla da ispije ostatak vode iz bočice. Ona popije i smanji se. Toliko se smanjila da je upala u bočicu i plutajudi prođe kroz ključanicu. Tamo je videla raznih neobičnih životinja npr.orla koji puši lulu, dva blizanca, školjke i golemu ribu. Prošetala se malo dalje i tada spazi leptire koji imaju krila od kruha i maslaca. Zatim je vidjela crvenu ružu koja ima oči usta i nos.Razgovarala je s njom i pošla dalje. Došla je do raskrižija gdje ima puno natpisa. Kad se odlučila na koju de stranu idi susrela je crva koji sijedi na gljivi i puši. Crv joj je ponudio da okusi gljivu i da de postati velika. To je učinila te postala opet postala velika. Tada susretne Ožujskog zeca s luckastim klobukom. Sjeli su za stol i pili čaj.Kada je Alica krenula dalje susrela je Cerigradsku mačku i mačka je uputila kamo de idi.Alica je stigla u kraljičin vrt i u njemu se pojavi zec s trubom a iza njega kraljica i vojnici od karata. Konji su igrali kriket loptica je bila jež a palica je bila ptica. Kraljica je htijela Alicu ubiti ali ona je imala još malo kolača pojela ga te postala velika. Onda počme djelovati druga strana keksa i ona opet se smanji. Počme bježati, a vojska od karata je slijediti. I tad se od straha probudi i vidi da je sve bio samo san.
Osnovna misao: Snovi su gotovo uvijek kao stvarnost. __________________ Branislav Nusic - “Hajduci”
Vec u predgovoru Branislav Nusic naglasava da je knjiga opis njegovih dozivljaja iz detinjstva na jednom starom velikom hrastu pored obale Dunava na koji bi se popeli on i jos njih petorica i redovno druzili cetvrtkom i nedeljom. Bilo ih je sestorica “stalnih”:
Zika Dronja koji nikako nije mogao da zapamti lekcije koje je ucio, a zvali su ga Dronja jer je bio sav rasklimatan i sve je visilo na njemu, a sveske i odeca su mu stalno bile prljave od mrlja mastila.
Mile Vrabac je dobio nadimak vrabac jer je uvek kopao po dzepovima, vadio mrve od hleba i grickao ih. Bio je jedan od najgorih ucenika. Jedino sto je znao da odgovara su bili predmeti iz hriscanske nauke ili istorije.
Mita Trta jee oko svega umeo da se rasplace. Imao je dobro srce, ali je bio jako lenj. U skoli kad je odgovarao odgovarao je najkrace moguce i sporo kao da je to preveliki zamor za njega. Najteze mu je bilo da ujutro ustane iz kreveta pa su ga u kuci prozvali Trta i taj nadimak mu je ostao.
Laza Cvrca je bio najduhovitiji,najmanji i najveca kukavica. Umeo je svasta da izvodi, da stavi nogu iza vrata ili da napravi lice kao zaba, ali je mucao kad treba da odgovara od prvog razreda gimnazije. Da li je stvarno mucao ili se pravio blesav kao Sima Gluvac nikad se nije saznalo.
Sima Gluvac dok su se igrali nije bio gluv, ali kad je trebao da odgovara pravio se da ne cuje pitanje nego je odgovarao ono sto je znao, cak i stivo iz drugih predmeta. Jednog dana su u razred dosli razredni, profesor i lekar i poceli da ga ispituju jer su culi od nekog da on uopste nije gluv. Pravio se on i dalje gluv, sve dok nisu sapatom rekli da treba da dobije
batine. Iako su saputali Sima ih je cuo i poceo da place. Onda je pokusao da se izvuce da cuje samo na jedno uvo, pa da je odjednom poceo da cuje i na drugo, ali su ga otpustili iz skole sa pravom da polaze ispit koji nije polozio, pa je ponavljao prvi razred.
Ceda Brba je nadimak Brba dobio jer se jednom pogresno potpisao na kontrolnom. Izbacili su ga iz skole jer je bio prava napast, znao je kako drugu decu da povuce da ne uce i tako je postao pekarski segrt. Bio je najjaci od svih i lagao je mnogo kako gvozdenu sipku moze da savije rukama, kako su mu u cirkusu nudili pare da se tuce, svi su znali da laze, ali su se pravili da mu veruju jer su ga se plasili. Ali bio je pravedan, stitio je slabije. Jednom je u skolu doneo neki prasak koji je prosuo izmedju klupa po podu i od kog su se svi cesali. Profesor se iznervirao jer se ceo razred cesao, ali onda je pocelo i njega da svrbi, pa je pokusao da ispituje, ali nije islo i onda je ceo razred pustio kuci.
Za sebe Nusic kaze da je jedini o sebi mislio kao o dobrom detetu. Nije bio dobar djak. Nije voleo da ide u skolu i jednom kad ga je zaboleo zub majka ga nije pustila da ide. Od tada kako nekog, majku, oca, sestru, brata, zaboli zub, on ne ode u skolu. Profesori su ga kaznili za to.
Cetvrtkom posle podne nisu imali skolu da bi radili domace, ali je to bio njihov najomiljeniji dan na hrastovom drvetu. Poceli bi da pricaju o necemu, pa presli na drugu temu, i tako redom sve dok im ne bi dojadilo, pa bi napravili loptu od kucine i na poljani igrali fudbal sve do veceri.
Nedeljom je bilo drugacije. Ceda Brba je dolazio samo nedeljom, poranio bi i od rane zore sedeo na stablu cekajuci drustvo i najvise pricao o svojim “podvizima”. Neki su bili i istina. Na jednom vasaru je neki Italijan imao svoju tacku sa majmunom obucenim u generalsko odelo i dresiranim psom koji je bio osedlan kao konj. Italijan bi sa majmunom izveo prvi deo tacke, a onda mu na Italijanskom rekao “Avanti” (u prevodu “Napred”) i majmun bi skocio na psa i tako bi optrcali nekoliko krugova na odusevljenje publike. Ceda je doveo nekog velikog pakosnog psa i kad je Italijan rekao ‘Avanti’ pustio ga. Ovaj je nasrnuo na italijanovog psa da ga zakolje i sigurno bi to i uradio da mu u jednom trenutku izbezumljeni majmun nije skocio na ledja i cvrsto ga uhvatio za vrat. Ovaj se silno uplasio i krenuo da bezi. Nasli su ih u sumi, majmun je bio na drvetu i tek posle mnogo ubedjivanja je pristao da sidje i onda je zagrlio Italijana onako uplaseno kao da je covek, dok je pas iznemogao lezao.
U drugom kraju sela je ziveo Matamuta. Ime mu je bilo Mata, ali je bio nem od rodjenja, pa su ga prozvali Matamuta. Bio je neverovatno jak i klonio se druge dece, radio je oko kuce sa ocem. O njegovoj snazi su se medju decom pricale legende. To je jako iznerviralo Cedu Brbu i i krenuo je sa dvojicom da ga izazove na tucu da se vidi ko je veci junak. Kad su stigli blizu setio se kako nije namazao ruke uljem i kako tako ne moze da se bori. Neki su poverovali neki ne. Sledece nedelje je dosao sa zavijenom glavom i opisao kako je isprebijao Matamutu, ali je drustvo saznalo da ga je dan ranije premlatio gazda. Naravno svi su se pravili da mu veruju. Dosao je na hrast i svima rekao da je resio da ide u hajduke. Celo drustvo ga je odgovaralo i pricalo kako su hajduci losi jer otimaju, napadaju, rade ruzne stvari. Ali onda ih je Brba ubedio da rade i dobre stvari i pitao ko bi jos isao u hajduke. Cvrca se prvi prijavio. Kad ga je zapanjeno drustvo pitalo zasto odgovorio je kako ga majka svake subote kupa, pa bi on otisao u hajduke samo da se toga spase. Onda je pristao i Dronja. Ostalo drustvo se neckalo. Posto je bila sreda, dogovorili su se da se sutradan nadju na hrastu i kazu sta je ko odlucio. Nije bila laka odluka. Nekada, za vreme Turaka hajduci su stitili narod. Na sastanku u Orascu sa Karadjordjem, skupile su se sve hajducke staresine, od kojih su najpoznatiji Hajduk Veljko i Stanoje Glavas, najstariji medju njima. Prvo su njega pitali da vodi ustanak, ali on nije prihvatio pa su onda izabrali Karadjordja. Ti hajduci su bili slavljeni junaci i drustvo se razislo razmisljajuci da li ovi danasnji hajduci jesu junaci ili samo razbojnici.
Sledeceg dana su se dogovorili da ce svi u hajduke. Igrali su se hajduckih igara, bacanje kamena s ramena, napravili gusle i pred vece se dogovorili da se nadju u starom mlinu na kraju sela koji je davno izgoreo i niko ga nije popravljao niti je bilo ko tu zalazio. Tu su izabrali Cedu Brbu za ‘Arambasu - staresinu. Sutradan je skola bila zatvorena do daljneg zbog epidemije. Celo drustvo se okupilo na hrastu i onda je ‘Arambasa odlucio da se sutradan u rano jutro nadju na grobu Makse Zabe i poloze zakletvu. Maksa Zaba nije bio nikakav junak, nego lopov koga su streljali posto je ubio nekoga u pljacki i tu sahranili. Na tom mestu su pre njega bili streljani i sahranjeni hajduci, ali su njihovi grobovi nestali tokom vremena, ostao je vidljiv samo taj grob. Tu su se zakleli, ali se Cvrca nije pojavio. Objasnio je tog popodneva na hrastu da nije izdajica nego da je zamolio majku da ga rano probudi jer ide da polaze zakletvu za hajduke, a ujutro mu je u sobu usao otac sa kajsem i isprebijao ga. Odlucise da mu sude popodne u starom mlinu jer je prekrsio zavet cutanja. Posle vecanja svi su bili za to da se zavezani Cvrca odveze i da mu se oprosti, te da u subotu ode na grob i polozi zakletvu sa Cedom i Vrapcem. U nedelju nisu otisli do hrasta nego se svako kod kuce spremao za polazak u hajduke. Sutradan ujutro svi su se nasli i krenuli. Od “oruzja” su imali noz, viljusku i iglu.
Prvu noc su napravili plan kako da opljackaju putnicka kola, izabrali Vrapca za guslara, zapalili vatru i u gluvo doba noci prvo Ceda, a onda ostali za njim, zavrsili na drvetu jer ih je uplasio magarac, kog nisu u prvom trenutku videli jer je bila noc. Kad su uvideli da je magare, vratili su se kod vatre, ali niko nije mogao da zaspi, pa je Ceda Brba predlozio da svako isprica po jednu pricu, da prekrate vreme do jutra.
Brbina prica je bila o Caru koji nije umeo da nadje odgovor na 3 pitanja – kada je covek najjaci, kako da izbegne smrt i da li treba da slusa samo sebe ili i savete prijatelja. Zbog tih pitanja se preobukao u prosjaka i obisao pola sveta dok nije cuo za jedno dete Marka Kraljevica za koga su pricali da je pre nego sto je napunio godinu dana prohodao i progovorio, da je sa godinu dana bio vec toliko jak da je rukama lomio orahe, sa dve godine jahao, ali nije to bilo najbitnije. Kaludjeri iz manastira Treskavica bi silazili u Prilep da se dive njegovoj mudrosti. Kad je car u prosjackom odelu nasao Marka ovaj mu je odgovorio da je covek najjaci kad brani pravdu, da zivi posle smrti ako je cinio dobra dela i da je dobro slusati savete prijatelja jer retko ko voli da vidi svoje mane. Car se zadivio odgovorima i vratio u svoje carstvo, a Marku poslao poklone koje je ovaj razdelio sirotinji. Zadrzao je samo zlatni mac i buzdovan.
Gluvaceva prica je o mladom kozaru koji je u planinama cuvao koze od jutra do veceri. Jednog dana vide da je jedno jare otislo previsoko, i pope se na stenu da ga spusti kad ugleda predivan cvet koji je jare htelo da pase. On spusti jare u stado i kako je cvet bio lep, ali skoro uvenuo bez vode, ode do izvora, napuni svoju kapicu vodom i zali cvet. Otad ga je zalivao svaki dan i uzivao u njegovoj lepoti i mirisu. Jednog dana je oluja polomila cvet i kozar je proveo ceo dan trazeci ga. Nasao ga je u sumi i odneo kuci i stavio u vodu gde se cvet malo oporavio. Te noci je sanjao san u kom mu je starac rekao da ode tamo gde je bio cvet i da ce naci blago kad pomeri stene. I stvarno mladi kozar je nasao blago, ali nije hteo da ga dira jer nije bilo njegovo. Kad je uvece zabrinut za cvet stigao kuci zatekao je prelepu devojku koja mu je objasnla da je ona bila taj cvet nastao iz suze njene majke Carice koju je otac oterao od sebe. Pre nego sto je posla u beli svet, sklonila je blago tamo. Devojka mu rece da je svo blago njegovo jer je ona njegova jer joj je jedini prisao, negovao je i voleo.
Trtina prica je o snu u kom je sanjao da je car i da cini dobra dela ljudima. Kad su ga dvorjani pitali sta on zeli naredio je da mu se kupe crvene bonbone, napravi torta i upregnu kocije sutradan. Sanjao je dalje kako se najeo bonbona i probudio se taman kad je trebao da pocne da jede tortu. Ceo dan je bio tuzan i samo je sluzavki ispricao svoj san jer je umela da tumaci snove. Rekla mu je da ce mu se brzo nesto desiti, da mi predstoji velika radost i da ce mu se do podneva desiti sve to. U medjuvremenu je njegov otac izasao iz crkve, sreo profesora koji mu je o Trti rekao sve najgore, dosao besan kuci, izmlatio ga kao nikad i kad je Trta pitao sluzavku kako je tako lose protumacila san ona mu je odgovorila da je pogodila jednu stvar, a to je da ce se sve vrlo brzo desiti.
Vrapceva prica je o misu koji nije mogao da izadje iz svoje rupice od macka koji se namerio da ga pojede. Zapoceo je pricu sa mackom i dogovorili su se da macak ne dira njega, a da mu on dovodi druge miseve da ih pojede tako sto ce im reci da je macak liznuo rakiju i napio se. Dogovorili su se da mis izadje iz svoje rupice i pokaze ostalima da moze da skace po macku i slobodno se seta. Mis je doveo miseve i rekao im da je macak pijan, izasao iz rupe i poceo da skace po njemu i oko njega, i poceo da mu gricka brkove. Macak ga je u tom trenutku scepao u zube i rekao mu da nece dirati druge miseve, ali da ce njega ubiti jer je izdao svoj rod i da zna da ce tako sutra izdati i njega. I pojeo ga.
Cvrcina prica je o njegovom bratu Peri koji je krenuo da cupa kose sestrinim lutkama. Majka ga je videla i istukla, a sestra se jako naljutila na njega. Posto je bio dobar lazov Pera je uspeo da ubedi sestru da su se lutke same pocupale jer su se posvadjale u ormanu, gde ih je sestra sklanjala od njega, koja je bila lepsa u izlogu, dok nije bila kupljena.
Dronjina prica je o bogatasu koji je stekao veliko bogatstvo svojim radom, pomagao siromahe i nije bio cicija, ali je bio zabrinut da li ce njegov sin moci to blago da sacuva ili ce se pokvariti od silnih para za koje ni dan nije radio. Jednu noc je uzidao blago u zidove dok sin nije bio tu i pred jutro polomio prozore da izgleda da su pokradeni. Sinu je bilo zao blaga, ali jos vise oca, i poceo je da radi sve vreme stedeci. Ustedeo je za konja i rekao ocu da bi je stedeo sve vreme i da ce sa konjem vise zaradjivati i vise stedeti i da ce otvoriti malu radnjicu pa da ce jos bolje ziveti. Kad je otac to cuo, poslao ga je da kupi budak i naterao da razbije zidove. Kad je video blago, sin je pitao oca zasto je to uradio. Otac mu je rekao da je hteo da ga nauci kako je tesko steci i sacuvati bogatstvo.
Moja prica (Nusiceva) je o Raki Pustoglavicu, jedincu sinu, jako nevaljalom i neposlusnom detetu. Roditelji su bili ocajni. Jednog dana odose u cirkus i otac vide dresera zivotinja kako izvodi svoju tacku sa raznim zivotinjama i ode kod njega sa molbom da vidi moze li mu pomoci oko sina. Dreser se slozi i dodje u njihovu kucu. Posto Raka nije hteo da mu pridje, on uze korbac i izmlati ga. Za ruckom Raka odgurnu tanjir sa supom, a dreser ga opet izmlati i rece roditeljima da mu daju da jede tek kad bude molio. Posle rucka mu zapreti ako ne nauzi sve sto ima do sutra, da ce lose proci. Sutradan je Raka sve naucio. Dreser objasni roditeljima da nije lepo decu vaspitavati batinama, ali da je to bio jedini nacin. Od tog dana Raka se potpuno promenio i deca su ga prozvala: Dresirani Raka.
U tim pricama su jedan po jedan zaspali. Probudili su se umorni, nazuljani, smrznuti, gladni i zedni. Nisu znali sta da jedu, probali su tikvu,travu,zemlju,koru drveta, nigde nije bilo vode, a bili su suvise slabi da krenu u napad. U medjuvremenu su roditeli otkrili da dece nema kod kuce. Kad je pala noc majke su vec bile jako zabrinute, a ocevi besni. Sledece jutro skupise se ocevi i odoce kod Nacelnika i ispricase mu kako stoji stvar, a posto je ovaj bio dobar poce odmah da istrazuje. Prvo se raspitao o pekarskom kalfi, Dronji i saznao da ga je pekar istukao i oterao jer mu je ukrao 2 perece. Nacelnik naredi da se pretrazi suma i decu pred kraj drugog dana iznemoglu i sklupcanu na zemlji nadje jedan pandur sa batinom i zajedno sa magaretom ih zakljuca u svoj svinjac pun buva, pred noc im dade hleba i slame za spavanje. Ujutro, posto je dojavio Nacelniku da ih je nasao, povede ih u njihovo selo. Nacelnik dojavi roditeljima da sacekaju “hajduke” na putu da se ne bi brukali pred selom. Uprkos ocekivanjima dece da ce ih roditelji izljubiti srecni sto ih vide, ocevi ih odmah isprebijase. Ceda Brba je dobio batine i od bivseg gazde jer mu je iz zlobe kad ga je ovaj otpustio, rasekao dzakove sa brasnom, otsekao konopac za kantu za bunar i pustio kanarinca iz kaveza kog je gazda obozavao. 2 nedelje niko nije dosao na Hrastovo stablo. Svi su bili otpusteni iz skole. Celo selo im se smejalo. Posle 2 nedelje su se svi skupili sem Cede koji je presao da segrtuje kod jednog opancara. I tu su se zarekli da nikad vise nece praviti takve gluposti. Džek London ~ Zov divljine
Pisac: Jack London rođen je 1876 u San Francisku. U mladosti se bavio raznoraznim poslovima, a bio je čak i tragač za zlatom. Izvještavao je kao ratni dopisnik u Rusko-japanskom ratu. Po uvjerenju socijalist, čest je govornik na raznim socijalističkim skupovima. Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive, ved svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Poznata su mu djela: "Morski vuk", poluautobiografski roman "Martin Eden", "Zov divljine", "Bijeli očnjak", "Mjesečeva dolina", "Ljudi s dna", "Željezna peta" (vizija fašističke opasnosti u Americi), "Vukov sin" i dr. U romanu "Zov divljine" svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.
Vrijeme radnje:1897.,1898.
Mjesto radnje:Santa Clara,Aljaska
Likovi:Pas Buck,Perrault,Francois,John Thorton Opis dva lika:pas Buck je veliki i snažan pas. Imao je bogatu gustu dlaku,bijelu njušku široka prsa i prodorne oči. Bio je to veličanstven i hrabar pas,potomak vuka. Spasio je život svom gospodaru.Podnosio je velike hladnode i vukao teške zaprege. Na Aljasci je osjetio zov koji ga je vukao u divljinu među njegove pretke. John Thorton je kopač zlata. Spasio je Bucka i zavolio ga.Pomagao mu je i njegovao ga za vrijeme njegove bolesti.On je visok, smeđekos čovjek. Zahvaljujudi Bucku u okladi je zaradio novce s kojim je kupio opremu za kopanje zlata. Pronašao ga je, ali je nesretno stradao sa svojim prijateljima.
Tema:Život pasa u zaprezi na Aljasci.
Pouka:U životu treba biti uporan i hrabar.Treba pružiti pomod svim svojim bližnjima a pogotovo svojoj obitelji.
Kratak sadržaj:U velikoj kudi u dolini Santa Clara živio je pas Buck.Bila je to veličanstvena životinja. Živio je ugodnim životom. Prijevarom jednog sluge Buck je prodan nekom nepoznatom čovjeku. Neznanac ga je ukrcao u vlak te ga je odveo daleko od njegova doma. Bucka su ponovno prodali. Njegov novi vlasnik bio je vladin službenik koji je prevozio poštu između udaljenih mjesta Aljaske.Tamo je Buck susreo snijeg i vrlo niske temperature.Vukao je saonice sa ostalim psima,prevozedi poštu. Bududi je bio hrabar uspio je izboriti mjesto na čelu zaprege. Opet je promijenio gospodare. Novi gospodari nisu bili upoznati sa tjeranjem zaprege sa saonicama. Mučili su izmudene pse. Kod Johnove kolibe zaprega se zaustavila. Buck je bio iznemogao. Zaprega je krenula dalje, ali su se utopili u jezeru. Buck je ostao živjeti s Johnom. Čuvao ga je pazio i njegovao, a pas mu je uzvračao ljubav.Jednom mu je zgodom spasio život. Zahvaljujuci Bucku John je na okladi zaradio
tisudu dolara. John i njegovi prijatelji kupili su tim novcem pribor za kopanje zlata. Krenuli su u divljinu u potragu za zlatom.Pronašli su zlato,a za to vrijeme su se psi odmarali. Buck je na tom mjestu osjetio zov divljine. Nešto ga je vuklo sve dublje i dublje u šumu.Taj osjedaj ga je udaljavao od njegovog najdražeg gospodara Johna. Otišao je u šumu i tamo je upoznao mlađeg vuka. U njemu se propudio nagon za lovom,te je ulovio losa. Dok je bio u šumi logor su napali Indijanca te ubili Johna. Kad se Buck vratio i vidio što se desilo napao je indijance, a ovi su se razbježali od straha. Buck je bio tužan i sam. Na jezero je stigao čopor vukova i Buck im se nakon kratke borbe pridruži. Vratio se prirodi i bio je potpunoslobodan. No ipak, prepričavala se legenda u kojoj su lovci viđali velikog psa-vuka kako sjedi uz kolibu na jezeru i tuguje za svojim gospodarom, a potom se ponovo vrada šumi. Uzbudilo me kad je Buck u žestokoj i nemilosrdnoj borbi sa Spitzom postao vođa zaprege. Rastužilo me kad su indijanci ubili Buckova gazdu Johna i njegove prijatelje. Nasmijalo me kad Buckove gazde nisu ravnomjerno natovarili saonice, te su se ove u prvom zavoju prevrnule, a sve stvari bijahu porazbacane uokolo. GILGAMEŠ
(prepricano)
PRVO PLOCA:Ovo je pjevanje o Gilgamešu,kralju grada Uruka,silnom i neukrotivom junaku koji cini mnoga dobra djela, ali i zla.Na molbu naroda upucenu bogovima da ga spasu od Gilgameša,kao neukrotive napasti,bog neba Anu zapovijeda da boginja Auru stvori junaka koji ce moci da se suprotstavi Gilgamešu.Ona nacini junaka od blata i pljuvackom ga oživi i da mu ime Enkidu.Enkidu živi u stepi.Otac jednoga lovca daje savjet sinu da ode u grad i da se požaliali Gilgamešu,i da traži da se Enkiduu daju mladu ženu s kojom ce se vratiti u stepu kako bi zavela Enkidua koji je snažan i silan.Tako on i postupi.Ona Enkiduu prica o velikom Gilgamešu i poziva ga da sa njom pode u grad.
DRUGA PLOCA:Enkidu obucen u novo ruho,kosmat i ogroman stoji pred hramom i nikoga ne pušta unutraNarod mu se divi i klanja.Dolazi do borbe izmedu njih dvojice.Gilgameš pbjeduje-on i Enkidu postaju prijatelji.Gilgameš poziva Enkidua da zajedno podu u Kedrovu šumu i da ubiju strašnog Humbabu,koji je uvredio Šamašaboga ,boga sunca.
TRECA PLOCA:Enkidua uvode u kraljevu palatu punu sjaja i raskoši ali on jadikuje za slobodom u stepi i životinjama.Enkidu bježi u stepu,a za njim u potragu krece Gilgameš.Zajedno se vracaju u grad Uruk. Enkidu sanja da preobražen u pticu pada sve dublje i dublje,gde ljudima ne treba svetlo,gde se hrane samo prahom.Gilgameš sluti nesrecu i prinosi bogovima darove,a to isto savjetuje i Enkiduu.
CETVRTA PLOCA:Šamaš,bog sunca šalje dva prijatelja da ubiju strašnog Humbabu,jer ga je uvrijedio.Oni dolaze do Kedrove šume iza koje se nalazi Breg bogova.Ubijaju Humbabinog cuvara šume.Opisani su strah i ulazak u šumu.
PETA PLOCA:Opis dugog putovanja kroz šumu;odmor i Enkiduov san.San je po Gilgamešovom tumacenju povoljan: predskazuje pobjedu nad Humbabom.Boginja Irnini ih opominje da se ne sme ici na Brijeg bogova,jer tamo ljudi ne zalaze i savjetuje ih da se vrate u grad Uruk.Dva junaka vracaju se u grad noseci Humbabinu glavu.
ŠESTA PLOCA: Dat je opis svetkovina u gradu Uruku povodom pobjede nad Humbabom.Gilgameš je u svecanom i svetlom ruhu. Ištar,boginja ljubavi se zaljubljuje u njega,ali on ne prihvata tu ljbav zbog mnogih njenih podlosti prema onima koje je zavela. Ona,ljuta stupa pred oca,Anua i traži osvetu:da bog Anu stvori nebeskog bika koji ce ubiti Gilgameša.Gilgameš i Enkidu se bore protiv bika,pobjeduju i proslavljaju.
SEDMA PLOCA:Enkidu sanja da ga je zgrabio strašni orao i odnio u visine,a onda je padao i ležao razmrskan na tlu.Gilgameš tumaci san i to je nagovještaj nesrece.
SEDMA PLOCA:Enkidu se razbolijeva i umire.Gilgameš je šest dana jadikovao nad njim.Sahranjuje Enkidua,a zatim ocajan luta stepom.Gilgameš susrece lovca i ispovjeda tugu zbog nestanka prijatelja.
DESETA PLOCA:Gilgameš,zbog straha od smrti,ide na put da pronade praoca Utnapištima i od njega dobije lijek za vjecni život.Susrece se sa divovima,koji cuvaju nebesku kapiju,prolazi kroz suncevu kapiju,ide kroz tamu,a zatim prema Vrtu bogova.Bog sunca Šamaš ga upozoravada život koji traži nikad nece naci i da ide u Vrt bogova,kod Siduri Sabitu ,boginje koja cuva stabla života i ulaz u Vrt bogova.
DESETA PLOCA:Susret boginje Sabitu i Gilameša.koji joj ispoveda svoju tugu i bol,strah od smrti.Boginja mu govori o besmrtnosti bogova i smrtnosti ljudi i o tome kako treba živjeti,jesti,piti i radovati se.Boginja ga upucuje na kormilara Ur
Šanabija,da ga preveze preko Vode smrti.Gilgameš nalazi praoca Utnapištima i prica mu o svom bolu i jadu,o nameri da pronade eliksir za vecni život.Utnapištim govori o smrtnosti svakog bica.
JEDANAESTA PLOCA:Gilgameš postavlja pitanje praocu kako je stekao besmrtnost.Praotac prica o potopu,o volji bogova da se spase ;o ladi i svim stvorovima koje je unijeo u ladu;prica o velikoj vodi.Opis potopa odgovara opisu potopa u Bibliji;kad Noje pravi ladu i spasava sve vrste bica,da se još jednom obnovi sijet. Praotac utnapištim upucuje Gilgameša u tajnu vjecnog života; da na dnu mora potraži travku protiv smrtnosti.Gilgameš dolazi do slatkovodnog mora,roni i nalazi cudotvornu travku.Dok se Gilgameš kupa u jezeru,zmija mu odnosi travku.Razocaran, Gilgameš se vraca u Uruk sa svojim pratiocem Ur Šanabijem kojem obecava kucu i bezbrižan život.
DVANAESTA PLOCA:Gilgameš je uplašen.Zahtijeva od sveštenika i carobnjaka da mu prizovu Enkiduov duh,da ga pita za sudbinu mrtvih.Gilgameš dolazi do podzemlja pred boginju Ereškigal,koja upravlja podzemnim svijetom.Ona poziva Enkiduovu sjenu.Enkidu mu govori o poražavajucoj istini. Gilgameš se vraca u svoj grad i tada je smrt došla i ugrabila ga. Bozanstvena komedija Naslov, nastanak i osnovna struktura Dante je svoje djelo nazvao samo Komedija drzeci se tadasnjih shvatanja da su tragedije djela koja pocnu tragicno i tragicno se zavrse, a komedije djela koja tragicno pocinju a zavrsavaju se srecno: " ...Na pocetku ona je zastrasujuca i smrdljiva, jer govori o Paklu, ali ima dobar kraj, pozeljan i prijatan, jer govori o Raju...". Epitet Bozanstvena pojavljuje se prvi put kod Bokaca u njegovom djelu o Danteovom zivotu ali se kao sastavni dio naslova izdanja uvodi 1555. godine. Poema se sastoji od 14233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama, koje su lancano povezane. Podijeljena je na tri dijela: Pakao, Cistiliste i Raj, sa po trideset tri pjesme, s time sto prvi dio odnosno Pakao, ima i uvodnu pjesmu, dakle trideset cetiri pjesme odnosno ukupno sto pjesama. Bazirana je na broju tri (simbol Svetog Trojstva) i savrsenom broju deset. Simetricna je i unutrasnja podjela: Pakao ima devet krugova i predvorje, sto cini deset dijelova. Cistiliste ima devet dijelova (plaza, Predcistiliste i sedam pojaseva), plus Zemaljski Raj, sto takodje daje zbir deset. Raj ima devet neba, plus Empirej, sto opet cini deset. Svaki od tri dijela poeme zavrsava rijecju zvijezda. Svaka sesta pjesma u tri dijela poeme govori o politici, ali u sve sirem smislu (na nivou Firence, pa Italije, Carstva). Duse gresnika razvrstane su u tri grupe, kao i duse pokajnika i duse blazenih. Tri zvijeri ometaju pjesnika na pocetku puta. Tri vodica ga vode na njegovom putu. To je prica u prvom licu o putovanju kroz tri onozemaljska kraljevstva, zapocetom, kako neki smatraju, na Veliki petak 7. ili 8. aprila, odnosno po drugima 25. marta 1300. godine, na dan prvog Jubileja. Dante ima 35 godina i gubi se u sumi, a tri zvijeri ga sprecavaju da iz nje izadje. Pomaze mu Vergilije kao simbol razuma i vodi ga dobrim dijelom puta (kroz pakao i cistiliste), a zatim Beatrice i Sveti Bernard (kroz raj). Dante je poceo da pise Pakao oko 1306-1307. godine (mozda i 1304), a zavrsava ga oko 1309-1310. Cistiliste pise poslije 1308, sve do 1315, a Raj poslije 1316. pa skoro do 1321. godine.
Jezik i stil Bozanstvene komedije Jezik Bozanstvene komedije ima za osnovu toskanski, odnosno firentinski dijalekt, i to iskoriscen u svim elementima, pa su u upotrebi svakodnevne a ne samo akademske rijeci, narodni izrazi i zargoni. Ukljucuje galicizme i neologizme, odnosno rijeci koje je sam iskovao. Koristi oko petsto latinizama, posebno kada je ton kazivanja svecan ili ucen. Stilski je vrlo razlicit, vec prema potrebi kazivanja. Moze se reci da koristi veliku skalu stilova-od tragicnog do komicnog, od poniznog do svecanog, od grotesknog do narodnog. Kroz svoj plurilingvizam i pluristilizam Dante uspijeva da pokaze stvarne mogucnosti vulgarnog, odnosno narodnog italijanskog jezika. Taj jezik je usao u upotrebu tek koju deceniju ranije, a prije Dantea koriscen je samo za ljubavnu liriku, sa ponekim izuzetkom u religioznoj i didaktickoj poeziji i u nekim proznim djelima. Dante se sa pravom smatra ocem italijanskog jezika, jer iako nije prvi koristio narodni jezik za pisanje, on ga je osposobio da se na njemu moze napisati bilo koje knjizevno djelo. Pojava Danteovog djela znacila je pobjedu toskanskog dijalekta, koji postaje zajednicki jezik svih Italijana. Instrument te pobjede bio je trijumfalni uspjeh Bozanstvene komedije postignut kod siroke publike. To je nova publika koju je Dante stvorio za sebe i za potonje pisce, a koja nije bila vise ogranicena samo na uske akademske krugove.
Pakao Dante se, posto je umrla Beatrice - zena koja ga je vodila ka ljubavi prema nebeskim stvarima - gubi u velikoj mracnoj sumi, simbolu neznanja i zablude. Tu susrece Vergilija, koji predstavlja razum, a koga je Beatrice poslala da mu pomogne da savlada prepreke u vidu pantera (odnosno pohote i pozude), lava (oholosti) i vucice (pohlepe). Vergilije mu objasnjava da ce morati da putuje kroz tri onozemaljska kraljevstva. Dante sa Vergilijem silazi u pakao, veliku provaliju ciji je ulaz blizu Jerusalima i koji se proteze do zemljinog sredista, u kome je Lucifer. Provalija pakla ima oblik lijevka sa uzim dijelom u sredistu Zemlje. Ivice tog lijevka imaju urezane ogromne horizontalne stepenike, koji formiraju devet koncentricnih kruznih ravni na kojima se kaznjavaju razni grijesi. Te ravni, odnosno pakleni krugovi, sve su uze iduci ka sredistu Zemlje. Njihove obale, koje su se obrusile zbog zemljotresa koji je pratio Hristovu smrt, omogucavaju silazak iz jednog kruga u drugi. Raspored kaznjenih gresnika slijedi preciznu logiku. Svako je vjecno kaznjen u krugu koji odgovara najtezem poroku medju onima koje je imao.
Cistiliste Na cistiliste, visoki brijeg koji se dize iz mora, Dante stize kroz dugi podzemni hodnik koji polazi od Luciferovih nogu. Tu stizu na barci koju vozi andjeo do brijega cistilista, mjesta gdje dospijevaju duse dostojne odlaska na nebo poslije ispastanja i pokajanja. Dante se uspinje, sa Vergilijem uz brijeg, gdje poslije pretcistilista idu u cistiliste koje ima sedam pojaseva kao simbol sedam glavnih grijehova, a redoslijed im je obrnut od rasporeda koji imaju u paklu. Blazi grijehovi se ispastaju na vecoj visini, odnosno blize Bogu. U svakom pojasu se nalaze gresnici koji ispastaju odredjeni grijeh, a na kraju svakog pojasa je andjeo koji brise sa cela znak slovo "P", simbol grijeha (sedam slova "P" simbolizuju sedam glavnih grijehova, a slovo "P" je pocetno slovo latinske rijeci peccato-grijesi). Te znake plamenim macem urezuje andjeo na ulazu u cistiliste. Ovdje, za razliku od pakla, gresnik nije osudjen na vjecno ispastanje grijeha i nije vezan za isto mjesto, vec se krece kroz cistiliste, zadrzavajuci se da ispasta u onim pojasevima u kojima se ispasta neki od grijehova koje je pocinio. I kada se izbrise svih sedam "P", stize se na vrh gdje se nalazi zemaljski raj, odredjen za covjeka koji ga je izgubio zbog Adamovog grijeha. Na vrhu se Dante oprasta od Vergilija, simbola zemaljske nauke, jer se ocistio od grijeha, a i zato sto Vergilije, posto nije vjerovao ni u Hrista koji je dosao niti u dolazeceg Hrista, ne moze u raj. Njegovo vjecno mjesto je u
Limbu. Zato se u zemaljskom raju pojavljuje Beatrice, simbol ljubavi, Bozije i teoloske nauke i otkrovenja. U zemaljskom raju Dante posmatra, zajedno sa Beatricom, simbolicni prizor koji obuhvata najznacajnije trenutke ljudske istorije. Zatim uranja u vodu rijeke zaborava grijehova, u vodu Lete, a potom i u vode Evnoje da osvjezi sjecanje na dobra djela. Potom moze da krene ka zvijezdama i sa Beatricom se penje u Raj. Raj U raju je boraviste blazenih dusa. Postoji hijerarhijski red u savrsenstvu dusa i to savrsenstvo je utoliko vece ukoliko je vise nebo na kome se nalaze. Samo na prvom nebu i na Empireju duse se pojavljuju pred Danteom u ljudskom obliku, a na ostalim su one predstavljene svjetlima razlicite jacine, odnosno one su tu predstavljene kao cista sustina. Na Zvjezdanom nebu Dante vidi trijumf blazenih dusa odnosno Hristov trijumf, a na Prvom pokretnom nebu vidi Boga u sredistu andjeoskih hijerarhija. Andjeli prve hijerarhije, serafimi, kerubini i andjeli prestolja nalaze se na odgovarajucim nebesima (Empireju, Prvom pokretnom nebu i Zvjezdanom nebu). Andjeli druge hijerarhije, odnosno andjeli poglavarstva, moci i gospodarstva borave na Jupiterovom, Marsovom i Suncevom nebu, a andjeli trece hijerarhije, odnosno andjeli knezevi, arhandjeli i andjeli su na Venerinom, Merkurovom i Mjesecevom nebu. Dakle sve duse se nalaze na desetom nebu, Empireju, rasporedjene u obliku rajske ruze oko Bogorodice. Na osmom nebu Dantea ispituju sveti Petar i sveti Jovan o tri teoloske vrline. Posto je pokazao da potpuno shvata i prihvata vjeru, nadu i ljubav, prelazi preko Prvog pokretnog neba u Empirej, i tu ga ne vodi vise Beatrice vec sveti Bernard. On tu posmatra tajanstvenu Rajsku ruzu. Sveti Bernard moli Bogorodicu da oslobodi Dantea bilo kakve smrtne sijenke i tako pjesnik moze da se priblizi Bogu, da razumije najvece tajne vjere - duboko jedinstvo stvorenog svijeta, jedinstvo tri bozanske licnosti u jednoj, spajanje bozanskog i ljudskog u Hristu, sve dok se na vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji univerzuma stopivsi se sa ljubavlju koja pokrece Sunce i ostale zvijezde.
O Bozanstvenoj komediji Bozanstvena komedija, vjerovatno, jedno od najvecih djela ikada napisanih. Velicina ovog djela se prevashodno odnosi na njegovu neprolaznost, svevremenost i univerzalnost. Dante je na jedan izuzetan nacin uspio otjelotvoriti ideal vjere, morala, nauke i politike. Dante polazi od teze da je postojbina duse nebo, odakle ona silazi u nas. Dusa po dolasku na zemlju ima dvije osobine: razum i teznju. Dusa tezi dobru, ali ne zna da ga razlikuje. Iz neznanja se radja zlo, a ono se po Danteu nalazi u materiji odnosno culnom uzivanju. Dobro se nalazi u duhu, najvise dobro je Bog, a njemu tezi svaka dusa. Zahvaljujuci svom umjetnickom geniju, Dante je u jednu cjelinu uspio da poveze plejadu likova, nosilaca razlicitih osjecanja, zudnji i dusevnih stanja. Najupecatljiviji dio Bozanstvene komedije je Pakao u kome Danteovo umjece sintetizovanja i maste dolazi do vrhunca. Svaki covjek se u jednom trenutku zapita koliko duboko je u toj sumi grijeha, u koju zaluta svako - svjesno ili nesvjesno. Ovaj prolazak kroz paklene krugove i sagledavanje najmracnijih slika je toliko upecatljiv i realistican da se ne moze izbjeci vlastito preispitivanje. Nasavsi se u tami, covjek se zapita o svojoj proslosti i buducnosti, ali i o postojecem svijetu uopste. Tesko je zatvoriti oci pred cinjenicom da ni jedan od ovih grijeha nije iskorijenjen, ali da su ovom nizu pridodati novi. Koliko li bi Danteu pojaseva i zlih jaruga bilo potrebno kada bi Pakao pisao danas? Postoji toliko scena mucenja, odnosno ispastanja grijeha i svaka od njih je na sebi svojstven nacin strasna, ali je najubjedljivija ona iz drugog pojasa devetog kruga gdje se nalaze izdajice. Tu grof Ugolino glodje potiljak nadbiskupu Rudjeriju. Rudjeri je zatvorio Ugolina, njegova tri sina i unuke u kulu (kasnije nazvanu Kulom gladi) gdje su oni umrli od gladi. Najdirljivija scena je kada jedan od Ugolinovih sinova kaze: "Oce, nas ce mnogo manje da boli ako budes jeo nas,ti si nam dao ovo bedno meso,pa nam i uzmi zivot goli."
Takodje znacajno je i to sto je Dante ovim djelom nastojao usmjeriti citaoce ka pravom putu - ka Bogu. Na ulazu u pakao nalaze se oni koji "...ni pokudu ni pohvalu ne zasluzuju...", ljudi koji su citavog zivota bili neodlucni, nisu se okrenuli ni dobru ni zlu, kukavicki bjezeci od svake odgovornosti. Bozanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji. To je ispovijest covjeka koja je istovremeno i opsteljudska, cime se uzdize na plan univerzalnosti. Bozanstvena komedija predstavlja stalnu ljudsku potrebu za srecom, mirom i prosvjetljenjem. MARKO KRALJEVIC KAO ISTORIJSKA LICNOST
Marko Kraljevic rodjen je sredinom XIV vijeka kao sin kralja Vukasina, gospodara Prilepa, i velikog dijela Makedonije, i majke Jevrosime. Otac, kao vladar tog dijela Makedonije, opremio je vojsku sa bratom despotom Ugljesom. Ta vojska trebala je da sprijeci dalju najezdu Turaka na Balkansko poluostrvo i porobljavanje srpskih zemalja. Nazalost, dok su bili utaboreni na obalama rijeke Marice, u noci 1371. godine, Turci su ih bez najave napali i napravili pravi masakr. U bici na Marici poginuo je Vukasin i njegov brat a njegove zemlje pale su pod tursku vlast. Marko, kao prestolonaslednik, nemocan da ucini nesto vise, zbog turske nadmoci, postaje turski vazal. To je podrazumjevalo i njegovo angazovanje u vojnim operacijama turske vojske. Ubrzo se dokazao kao snazan i sposoban borac pa je dosao do titule turskog vezira, sto je prestavljalo visok polozaj u turskom drustvu. Njegovo omiljeno oruzje je, bas kao i u narodnim pjesmama, bio topuz kojim je vjesto baratao. Sudbina mu je odredila da izgubi zivot u bici na Rovinama i to na strani vojske koja je pogubila njegovog oca i okupirala njegove zemlje. Dakle, njegova prava istina o njegovom zivotu je dosta surova i daleka od prica iz narodnih pjesama, koje su ga velicale kao najveceg srpskog junaka.
MARKO KRALJEVIC KAO KNJIZEVNI LIK
Marko Kraljevic je definitivno bio najpopularniji junak kod narodnih pjevaca i pripovjedaca, koji su stvorili mit o covjeku nenadmasne snage i hrabrosti. Bio je zastitnik Srba od surovih turskih osvajaca i kao takav ulivao je narodu nadu u srca. To je bilo veoma znacajno, jer se na taj nacin Srbi istrajali pod turskim jarmom sa neunistivim snom o slobodi, koji su davno izgubili. Stvarajuci u svojoj masti takve likove poput Marka, oni su vjerovali da ce Bog da se smiluje na njihove patnje i zaista posalje junake takvih sposobnosti, koji bi ih oslobotili otomanskih okova. Iako je Marko Kraljevic u stvarnom zivotu bio turski vazal, tj. izdajnik koji se borio na turskoj strani, njima je bilo potrebno da vjeruju da postoji takav junak, hrabar i neunistiv, koji ce ih voditi do slobode. Marko je u pjesmama, dakle, opisan kao veoma krupan covjek izuzetne snage, mudar i hrabar. Posjedovao je i druge talente, a jedan od njih je da je mogao zaista mnogo da popije, a da se ne napije. Napomenimo i da nije mogao nikuda bez vina. Vjesto je baratao topuzom teskim 66 oka, koji je dosao glave svim Turcima i "negativcima" koji bi se sa njim uhvatili u kostac. Nije bilo stvora koji ga se nije plasio. Njegova majka Jevrosima, koja ga je odgojila bez pokojnog oca Vukasina, bila mu je zivotni savjetnik. Kao mudra i stara zena davala mu je savjete koji bi mu pomogli u zivotu. Bio je tvrdoglav pa nije poslusao majcine savjete da se mane hajducenja. Marko Kraljevic je imao konja Sarca od koga se nije odvajao. Zivio je veoma dugo(u nekim pjesmama pominjano je i 300 godina), a o njegovoj smrti vezano je vise legendi. Najprihvacenija je da nije umro od maca, u boju, sto bi se ocekivalo od takvog ratnika, nego mu je bog jednostavno uzeo dusu ka sebi na planini Urvini. Marko je prije toga bacio svoj topuz u debelo more i rekao: "Kad moj topuz iz mora izis'o, onda 'vaki junak postanu!" Druga legenda kaze da se sa Sarcem sklonio u jednu duboku pecinu, u kojoj spava dubokim snom, cekajuci trenutak kada ce ponovo njegovom narodu biti potrebna njegova junastva. Свети Сава
Сава Немаоић Сава Немаоић је рпдпнашелник српске коижевнпсти, утемељитељ српске цркве и први српски прпсветитељ. Мисли се да је рпђен 1175. гпдине, судећи пп тпме да је имап 17 гпдина када је 1192. гпдине птищап у Свету гпру. Рпђен је у граду Расу. Бип је трећи најмлађи син великпг жупана Стевана Немаое и мајке Ане. Светпвнп име му је билп Расткп. Кап сва владарска и властелинска дјеца,стицап је пснпвна знаоа из ретприке, граматике и теплпгије кпд калуђера. Ранп је ппшеп да шита житија светаца и да се усхићује оихпвим аскетизмпм. Из тих разлпга и није мнпгп марип за изпбиља светпвнпг живпта. Када му Стеван Немаоа ппвјерава пбласт Хум на управу, ппказап је да га власт и ппшасти мнпгп не интересују и да је у свпјпј скрпмнпсти и ппвушенпсти предпдређен за нещтп другп. Уз ппмпћ неких руских калуђера, а мнпги мисле и збпг унапријед ппстављенпг задатка,Расткп пдлази у Свету гпру 1192. гпдине. Дпбип је мпнащкп име Сава, пп Сави Псвећенпм,шије је житије са великпм знатижељпм прпшитап, а кпји је у 6. вијеку бип псниваш правпславнпг мпнащтва. Сава је првп дпщап у манастир Пантелејмпн, да би се пптпм нащап у манастиру Ватппед, уппзнавщи мнпге исппснице кап аскета. А какп се тамп живјелп, најбпље гпвпри Тепдпсије у бипграфији п Сави Немаоићу: Исппсници живљаху у каменитим пукптинама, или у прпвалама у земљи, или на стенама мпрским кап птице угнездивщи се, кищпм и ветрпм мушеним, сунцем и знпјем паљени и зимпм и мразем мрзли, те бејаху убпги и сирпти. Нищта не имаху щтп би им крадљивци мпгли украсти, изузев кудељинп рубље, па и тп недпвпљнп, кпликп да ппкрије нагптпу тела. Храна им беще малп хлеба и тп реткп, а други задпвпљаваху глад плпдпвима дрвећа и дивљег биља, кпје ту растијаще. Пиће им беще из камена гпрска слатка впда, кпјпм гащаху жеђ, а не беху ни сну мнпгп ппдлпжни. Када је Стеван Немаоа напустип престп и зампнащип се у Студеници, прихвативщи мпнащкп име Симеун, Сава га ппзива да дпдје у Свету гпру,щтп пн и шини. На мјесту гдје је некад већ ппстпјап манастир. Симеун и Сава су ппдигли првп српскп светилищте на Атпсу-манастир Хиландар. Градоа је заврщена 1199. гпдине. Истпвременп Сава зида и свију исппсницу-Карејску ћелију. За оу ће написати и тзв. Типик карејски, текст кпји садржи правила п владаоу исппсника и оихпвпј исхрани. Затим слиједи писаое Типика хиландарскпг, исте гпдине када је заврщен Хиландар, са врлп ташним ппдацима: да је Немаоа у Свету гпру дпщап 1197. гпдине, да је у Хиландару живип самп псам мјесеци и умрп 13. фебруара 1200. гпдине. Некпликп гпдина касније, кад су крстащи псвпјили и ппхарали Цариград, престпницу хрищћанскпг царства (1204.) и пснпвали Латинскп царства, и када су се завадили и међуспбнп била закрвила Савина браћа, пн се враћа у Србију и над мпщтима Стевана Немаое мири завађену браћу. Пдмах пп ппвратку Сава ппшиое да ради на пбнпви и псампстаљеоу српске цркве: пбнавља старе цркве и манастире, гради нпве, а умјестп гршких свещтеника увпди српска свещтена лица. Пд нпвпппдигнутих манастира је и Жиша, у кпјп ће бити крунисан брат му Стефан за првпг српскпг краља, збпг шега је и атрибу Првпвеншани. Сава се интензивнп бави и државнишкп-диплпматским ппслпвима какп би се сашувала српска држава и ушврстила немаоићка владавина. Диплпматскп умијеће Саве дпщлп је дп изражаја нарпшитп кад су Угари кренули са јакпм силпм на Србију. Захваљујући мудрпсти Саве, није дпщлп дп ппщтег рата. Да би српскпј цркви пбезбједип сампсталнпст и ушинип је независнпм у пднпсу на гршку цркву, Сава путује у Никеју, гдје ће 1219. гпдине пд никејскпг патријарха издејствпвати правп српске цркве на сампсталнпст, а пн бити ппстављен за првпг српскпг архиепискппа. Жиша ће ппстати сједищте српске архиепискппије, а Сава ће кап архиепискпп или патријарх бити на шелу српске цркве 14 гпдина. Ппслије смрти брата Стефана Првпвеншанпг на власт дплази оегпв син Радпслав. Сава пдлази на далеки пут-иде у Јерусалим, Витлејем и на Синај. А кад се вратип Србија је била у прппадаоу а српска црква на путу да изгуби сампсталнпст. Међутим Радпслав је башен с пријестпла а на оегпвп мјестп је дпщап Владислав, вище пкренут истпку. Умјестп пслаоаоа на Гршку, Владислав је бип рпдбински везан за цара Асена Ii. Сава ппнавп пдлази али пвај пут у Палестину. Ппсјетип је Јерусалим, ищап у Каирп и Александрију, на Синај, а пнда прекп Цариграда дплази у Бугарску у Трнпвп гдје ће се разбплити пд прехладе. Умрп је 27. јануара 1236. гпдине, а у Трнпву уз
велике ппшасти и сахраоен. Касније ће Владислав пренијети оегпве кпсти у манастир Милещева, свпју задужбину. Пд тада заппшиое култ Саве Немаоића кпме нису мпгли да пдпле ни Турци јер су га ппщтпвали кап свеца и јакп га се бпјали. Да манастир Милещева не би бип сабприщте свих Срба, а Савин грпб српскп светилищте, Синан-паща је наредип да се оегпве мпщти изваде из грпба и у Бепграду спале на Врашару, гдје је сада храм. Билп је тп 10. маја 1594. гпдине. Мнпгп касније, 1775. гпдине, Сава је прпглащен за свеца, а пд 1823. гпдине, пп наредби кнеза Милпща Пбренпвића Свети Сава, кап щкплски празник, слави се 27. јануара. Коижевнп дјелп Саве Немаоића није пбимнп нити је јединственп у жанрпвскпм смислу. Има ту правих бипграфских списа, стихпва, епистпларних твпревина-укупнп седам дјела: Карејски типик, Хиландарски типик, Студенишки типик, Живпт св. Симеуна, Служба св. Симеуну, Крмшија или Нпмпканпн-ппщти црквени устав и Писмп студенишкпм игуману Спиридпну. Свети Сава у нарпдним умптвпринама Ушеоа Св.Саве су временпм прересла у тзв.сбетпсавље. Пн је бип духпвни и прпсветитељски дјелатник, први српски медицинар и апптекар, коижевник, правник,светпдавац и ушитељ. Ппред тпга, пн је бип и велики шпвекпљубац, защтитник сирпмащних, увијек близак "прпстпм нарпду", мрзећи га или бпдрећи да надјаша злп, да не пшајава када је најтеже. Такп је ствпрен култ п Св.Сави, из кпјег ће настати мнпге легенде и разна предаоа.У мнпгпбрпјним предаоима Св.Сава се јавља кап највећи мудрац и защтитник: кажоава тргпвце и варалице, ппхлепнике и незахвалнике, хвалисавце, лиемјере и лажљивце.Пн је свемпћан; има и ту мпћ да се мпже препбражавати: шас је калуђер, шас пастир или прпсјак, самп да би се щтп вище приближип људима и да би их лакще искущап. Митска димензија Савинпг лика ппсебнп је јашала у вријеме рппства ппд Турцима (пјесма Сава и турски цар,Свети Сава и Хасан - паща, Свети Сава спащава јаоце пд Турака) јер је, тада, наципналнп билп ппистпвјећенп са вјерским.Увијек кад се јављалп злп, угрпжаваое наципналнпг, јављала се и мисап на Саву, јашап је култ Саве у нарпду. П оему пјевају: Впјислав Илић, Змај, Десанка Максимпвић, Васкп Пппа, Мипдраг Павлпвић, Матија Бећкпвић, Љубпмир Симпвић. Zvonar bogorodične crkve
Viktor Igo
Pisca za nastanak ovog romana motiviše fasciniranost Bogorodičnom crkvom i natpisom na njoj: ANAGKN, što znači sudbina. Ove reči su skoro izbrisane od strane sveštenika, arhitekte, naroda, vremena. Poziva na čuvanje građevina stare arhitekture. Fabula započinje 6. januara 1482. godine zvonjavom zvona na crkvi. Narod svetkuje Bogojavljenje. Gledaju predstavu tzv. moralitet čiji je autor mladid Pjer Grengoar. Opisuje se narod, njegovo sujeverje i sirov odnos prema umetnosti. Opisuje se Kvazimodo: grbav, dorav, hrom i gluv. Njim gospodari mračni sveštenik arhiđakon Klod Frolo, koji smatra alhemiju jedinom naukom. On ga je pre šesnaest godina pronašao na ulici u kolevci. Nakaznoj bebi dao je ime Kvazimodo, što znači otprilike. Sumnja se, na osnovu jednog razgovora lokalnih jezičara, da su ciganke ukrale Esmeraldu od jedne Parižanke i mesto nje podmetnule Kvazimoda. On je zvonar Bogorodične crkve sa kojom je i duhovno povezan. Kada je Kvazimodo po naredbi sveštenikovoj pokušao da otme prelepu igračicu, ciganku Esmeraldu, Grengoar je slučajno omeo otmičare, da bi je zatim spasio oficir Febus. Esmeralda se Grengoaru kasnije revanšira kada su ga zarobili pariski kriminalci. Oni je veoma cene i slušaju. Kvazimodo je uhvaden i osuđen od strane gluvog sudije (“”’’gluv ispituje gluvog) na šibanje na stubu srama. Esmeralda ga sažaljeva. Ona se zaljubila u mladog i prepotentnog oficira koju ju je spasio –- Febusa. Međutim, za njega želi da se uda
dobrostojeda gospođica Fler de Lis koja je ljubomorna na Esmeraldu. Na ljubavnom sastanku Febusa i Esmeralde ljubomorni arhiđakon ranjava Febusa za šta optužuju Esmeraldu. Pod mukama Esmeralda priznaje sve što se traži od nje. Optuže je da je veštica i osude na vešanje. Nod pre izvršenja kazne sveštenik izjavljuje ljubav Esmeraldi i obedava da de je spasiti ukoliko pođe za njega. Ona ga proklinje. Sutradan, pred izvršenje Kvazimodo ugrabi Esmeraldu i spasava je odnosedi u crkvu.To je tzv. utočište -– vlast ne sme da uđe u nju. Tu zločinac postaje svetinja. Svetina odobrava ovaj čin. Pokazuje se da je Kvazimodo zaljubljen u Esmeraldu (lepotica i zver). Arhiđakona obuzima satanski bes. Grbavac se prvi put suprotstavlja svešteniku branedi Esmeraldu od njegovog besa i ubija ga. Kriminalci tzv. šatrovci se oružaju da spasu Esmeraldu od nepravedne vlasti. Kvazimodo ne zna za njihove namere te im se suprotstavlja. Kralju stiže vest da se narod pobunio, te on naređuje da se narod potamani, a veštica obesi. Kvazimodo zajedno sa Esmeraldom, s kojom beži od vlasti, završava u provaliji. Posle dugo vremena u toj provaliji nalaze dva zagrljena kostura.
Likovi
Kvazimodo-...Necemo ni pokusavati da opisujemo čitaocu onaj tetraedatski nos,ona usta u obliku potkovice,ono malo lijevo oko zatvoreno riđom čekinjastom obrvom,dok se desno oko potpuno gubilo pod ogromnom bradavicom,one rasturene zube,ovde-onde okrnjene kao zupci kakve tvrđave,onu nadutu usnu iznad koje je jedan od ovih zuba i9zbijao kao zub u slona,onu rakljastu bradu,a naročito lice koje je obuhvatalo sve ovo,onu mješavinu zlobe,čuđenja i tuge.Ko može,neka zamisli ovu cjelinu...cijela njegova ličnost bila je grimasa.Velika glava obrasla riđom kosom;između ramena ogromna grba,zbog koje su grudi bile ispupčene;noge,sastavljene tako neobično da su se mogle dodirivati samo koljenima,kad se pogledaju sprijeda izgledale su kao dva polumjeseca,dva srpa čije su drške sastavljene;stopala velika,ruke nezgrapne;i pored sve ove rugobe,neka užasna snaga,okretnost i odvažnost;neobičan izuzetak su vječitog pravila;po kome snaga kao i ljepota proizilaze iz sklada.Takav biješe papa,koga su lude izabrale sebi...Rekao bi čovjek da vidi pred sobom džina,koji je razbijen pa rđavo slijepljen.(Ako ste očekivali psihološku analizu,grdno ste se prevarili.)
ESMERALDA Esmeralda-ta riječ imala je čarobno dejstvo... Ona nije bila velika,ali je izgledala velika,tako je bila vitka stasa.Bila je crnomanjasta,ali je čovjek mogao pogoditi da je danju njena koža morala imati onaj lijepi pozladeni sjaj Andaluskinja i Rimljanki.I nožica je u nje bila andaluska,jer joj je u isto vrijeme bilo i tijesno i ugodno u ukusnoj obudi.Ona je igrala,okretala se,vrtila se kao vihor na jednom starom persijskom dilimu,koji joj nemarno biješe bačen pod noge;i kad god bi u okretanju njeno divno lice prošlo poredvas,njene krupne crne oči obasjale bi vas munjom...Njen glas je bio kao i njena igra,kao i njena ljepota.To je bilo nešto neobjašnjivo ljupko nešto čisto, zvučno, vazdušasto, krilato tako redi...njeno lijepo lice pratila je s neobičnom pokretnošdu sve fantazije njene pjesme, od najrazuzdanijeg nadahnuda do najčednije dostojanstvenosti.Rekao bi čovjek čas da je luda,čas da je kraljica...
KLOD FROLO-arhiđakon,lice ozbiljno,mirno i mračno,izgledalo je kao da taj čovjek nije imao više od 35 godina;međutim bio je sasvim delav;jedva je sa strane imao nekoliko rijetkih pramenovarijetke i ved sijede kose,na njegovom širokom i visokom čelu bijehu se počele pojavljivati bore,ali u u njegovim upalim očima ogledao se bujan život,duboka strast.
FEBUS-konjanik gromkog glasa,kapetan kraljevih strijelaca,pružan od glave do pete,s mačem u ruci,bio je kapetan voda kraljeve garde;izabranik Esmeraldinog srca..
__________________ Faust
Gradja dela
Nastala je u XVI veku . Istorijski Faust , model Geteovog djela , je obavijen velom tajne . O njegovoj biografiji je sacuvan veoma mali broj podataka koji su uz to i nepouzdani . Ni njegovo ime se ne zna tacno . Iz dokumenata se vidi da je Johan ili Georg Faust rodjen oko 1480 . i da je vodio nemiran zivot. Predstavljao se kao ljekar , prizivac duhova , tumac zvijezda i grafolog . Hvalio se da bi po sjecanju mogao da napise djela Platona i Aristotela .Umro je oko 1540 .Legenda o Faustu prvi put je zabiljezena oko 1570 . pod nazivom " Pripovjest o doktoru Johanu Faustu " . Djelo je postiglo popularnost i nove obrade . Uslijedili su i prevodi na francuski i engleski 1600 . , a 1611 . i na ceski .Legenda se sirila i putem dramske obrade .U ranom djetinjstvu Gete je upoznao marionetsku predstavu o Faustu i to mu se urezalo u sjecanje .Ne moze se sa stvarnoscu utvrditi kad je Gete poceo da radi na Faustu . Izgubljene su skice koje je sa sobom donio u Vajmar 1775 . Medjutim , sacuvan je prepis rukopisa koji je izdat 1887 . pod nazivom Pra-Faust . Djelo je mirovalo niz godina , ali ga Gete doradjuje i objavljuje 1790 . pod naslovom Faust.Fragment . Zbog Geteovog ucestvovanja u pohodu na Francusku djelo je bilo zapostavljeno od strane pisca . Na nagovor Silera , Gete je ponovo posvetio paznju svom djelu i objavio prvi dio tragedije 1808 .
Radnja
1.Posveta - obracanje ''lelujavim oblicjima'' , tj. sjenkama onih kojih vise nema .2.Predigra na pozornici - dat je razgovor upravnika pozorista , glumca i pjesnika .Direktor zahtijeva djelo koje ce zabaviti publiku ,glumac trazi lak i veseo komad u kome ce iskazati sebe , a pjesnik govori o svom snu-da se vine do najvecih tajni zivota .3.Prolog na nebu - na nebu se vodi razgovor izmedju Boga i andjela , a posebno izmedju Boga i satane Mefistofela o covjeku i zivotu na zemlji. Mefistofel u svemu vidi jad i bijedu , covjek je za njega malen i beznacajan .Bog tvrdi da nisu svi takvi i kao primjer uzima Fausta .4.Prvi dio tragedije - Faust u svojoj sobi sa zeljom da ovlada tajnama svijeta; proljetna svetkovina u prirodi i Faustov izlazak medju obicne ljude ;pojava crnog psa , djavola , koji se preobrazava u mladica ; Mefistofel i Faust sklapaju savez ;odlazak u Auerbahov podrum u Lajpcigu .5.Vjesticina kuhinja - vjestica podmladjuje Fausta napitkom ;Faust se zaljubljuje u mladu Gretu ; prvi put osjeca strast , srecu , ljubav , ali i patnju - sve ono sto mu je do tada bilo strano ; Faust se sukobljava sa Gretinim bratom ; Greta radja vanbracno dijete , ubija ga i zavrsava u tamnici .6.Valpurgina noc Mefistofel vodi Fausta na planinu Harc ; idu na brijeg vjestica , a tamo se odigrava sve sto predstavlja izopacenu stranu ljudske prirode .7.San valpurgine noci- gosti su Geteovi savremenici odvrgnuti ironiji i podsmijehu : idealista , dogmaticar , skepticar .8.Silazak u polje - Faust se vraca svojoj zemaljskoj opsesiji - Greti , saznaje da je u tamnici i zeli da je uz Mefistofelovu pomoc oslobodi .9.Tamnica- Greta u ludilu ocekuje smrt ,kaznu prihvata kao jedinu mogucnost iskupljenja za ono sto je , podlegnuvsi strastima ucinila .
Likovi Najznacajniji likovi u ''Faustu'' su : Faust , Mefistofel i Margareta .
1.Faust - ima oko 60 godina .U dosadasnjem zivotu osjetio je samo napor , muku i odricanje .Tezi da sto vise ovlada ljudskim saznanjima ,da potpuno razumije svijet , covjekove tajne i nebeska prostranstva . Oslobadjajuci se svega sto je zemaljsko on se vezuje za nebesko . I dok se vezuje za nebesko , obican zivot mu se otima i cini mu se nedostupnim , bez obzira sto je tako neposredan i blizak . Faust uvidja covjekovu nistavnost : '' crvu sam jednak ja koji rije po prasini...'' . U takvom raspolozenju pomislja na samoubistvo . Ipak , nadvladjuje zelja za zivotom . Izlazi u prirodu gdje mladi i stari slave svoje postojanje . U Faustu se budi zela za takvim zivotom . Shvata da je bez njega svako saznanje nepotpuno , a cojek prazan iglup .Tad se javlja Mefistofel , mracna strana Faustovog bica . Govori mu da se culni dozivljaji i saznanja ne mogu iskluciti iz ljudskog zivota . Faust pristaje na savez s djavolom . '' Ja cu na ovom svetu tebi sluziti , bez pocinka i stanka sto ti srce zeli nabavljacu ti , i neces se potuziti . A kad na onom budemo se sreli ti ces se meni istim tim oduziti .'' Faust je uvjeren da se culno u njemu nece uzdici iznad uma , medjutim , predodredjen za nauku nije se mogao snaci u svakodnevnom zivotu . Nosio je osjecaj nesigurnosti , ali podmladjen i vodjen Mefistofelom dozivljava preobrazaje : zaboravlj na nauku i odaje se culima . Zaljubljuje se u Gretu , osjeca spremnost na solidarnost , na zrtvu za druge . To je znak da se ocovjecuje .Ali njegovo bice sve vise ide za strastima koje iskljucuju obzir prema drugima . To ga cini egoisticnim . Kad nalazi Gretu , pokusava da je spasi , ali ne i po cijenu da izgubi zapoceti zivot . Ne ostaje s njom , vec s Mefistofelom odlazi u nove pohode .
2.Mefistofel - kao satana nije neprijatelj bozanskog poretka , sto se vidi iz Prologa na nebu . Izmedju Boga i Mefistofela vladaju tolerantni odnosi u kojima cak ima i prijateljstva : ''Volim da katkad vidim se sa starim i cuvam se da sa njim odnose ne pokvarim . Bas je videti lepo takvog gospodara da i s djavolom samim covecno razgovara '' . Za sebe kaze da je kriticar i negator svega postojeceg . Poziva Fausta da se preda culnosti , strastima i svim varkama svijeta .Najprije se pojavljuje kao crni pas , a zatim kao otmjen mladic .Negativno u Mefistofelu suprotstavlj se pozitivnom u Faustu . Ijedan i drugi imaju nedostatke te se nadopunjuju . Gete kaze da : '' Mefistofelesa ne mozemo tretirati kao izrazito destruktivnu pojavu koja apsolutno steti covjeku , vec kao cinjenicu i faktor otreznjenja i kompleksnijeg sagledavanja svijete i covjeka '' .
3.Margareta - ima nesto vise od 14 godina . Obiljezava je moralna cistoca . Zainteresovana je za otmjenost i za sve sto se razlikuje od malogradjanske ucmalosti . Siromasna je , ali iskrena , dobra i naivna . Pri prvom susretu sa Faustom nista ne izmislja , prica iskreno i otvoreno o sebi , svojim obavezama i nevoljama . Za nju Mefistofel kaze : ''Nema ta nijedan greh na ispovest je isla zabadava , nad njom ja nemam sile niti prava '' .
Na planu osjecanja ona je uzvisena nad Faustom : voli predano , intenzivno i spremna je na sve .Zbog cistih osjecanja navukla je na sebe prezir sredine i uvrede brata . Cak ni u smrtnom casu ona nema rijec prezira prema Faustu .U ime te ljubavi zeli da stradanjem svog tijela izbavi dusu .
Razmisljanja
Ako bi Faust predstavljao obicnog covjeka , Mefistofel njegovu losu ,a Greta dobru stranu , tako bi se mogao posmatrati citav svijet . I sam Mefistofel kaze da je dio jedne prvobitne cjeline , tako je i Greta njegov drugi , svijetli dio . Citav svijet se zasniva na balansu dobra i zla . Vazno je sta ce prevagnuti u covjeku , ali je ipak najvaznije doci do umjerenosti .Faust je u pocetku bio previse zadubljen u nauku i knjige , ne obracajuci peznju na sitnice i veselje koji su potrebni svakom covjeku . Cak ga i Vagner upozorava : ''Ah ko u sobi sav se knjizi preda , ko u svet jedva i na praznik hodi no izdaleka , durbinom ljude gleda kako ce da ih ubedi i vodi '' . Na put obicnog zivota ga je poveo Mefistofel , upoznajuci ga sa njegovom culnom stranom .Mefistofel , poput Beatrice koja Dantea vodi kroz pakao , Fausta vodi kroz zivot . U ''zivotu'' Faust upoznaje ljubav , patnju i bol , kroz koje prolaze svi ostali ljudi . Na kraju tog svog putovanja Faust ostaje jadan naspram Grete . On je ostavlja u zatvoru , a ona se zrtvovanjem svoga tijela trudi da spasi svoju dusu . Faust se vrtio jednom ciklicnom putanjom , od knjiga i samoce do bola i samoce . Ako covjek vec pokusa da izmijeni svoj zivot u pozitivnom smislu i to mu uspije barem malim dijelom , ne smije da se vrati onom prethodnom kojeg je mapustio , makar mu to i Mefistofel naredjivao . Laza Kostic - Analize pesama
Medju javom i med snom
Pjesma Medju javom i med snom, nastala je 1863. godine; u njoj je Laza Kostic, na poetski nacin definisao i promislio poezijui kao narocito stanje duha, pokazavsi u slikama da je ona proizvod sna i jave, svjesnog i podsvjesnog, halucinantnog i logicnog. Pjesma pocinje strofom: Srce moje samohrano, ko te dozva u moj dom? neumorna pletisanko, što pletivo pleteš tanko među javom i med snom. Iz stihiva se vidi da se pjesnik neposredno obraca svom srcu (koristi apostrofu kao stilski postupak ). Upitace: Srce moje samohrano, / ko te dozva u moj dom?- kao da je to neko izvan njega, neko drugi ali njemu blizak i drag. Sta srce u pjesmi oznacava? Ova rijec izgubila je svoje pravo znacenje, anatomsku vrijednost i poprimila drugo znacenje: postala je metafora za nevidljivi i neuhvatljivi dio pjesnikovog JA; onaj dio koji je apstraktan, sa kojim dolazi nadahnuce i sve sto je emotivno. Srce je u tom smislu srediste psihickog zivota, covjekove duse jer u narodu se kaze: srce me boli, srce mi pati, voli svim svojim srcem, srce si mi ranila… Pjesnik je srce nazvao samohranim. Zasto samohrano? Samohran je onaj koji je sam, bez igdje ikoga, prepusten sam sebi. U konkretnom slucaju, ono je dio njega, ali se ponasa kao da je odvojeno i
samostalno. Pjesnik ce ga nazavti “pletisankom”. Primjecujemo da je rijec rijetka, slozena, sa znacenjem: onaj koji plete snove. U tome je neumorno, ne zna za klonica i predahe. A pletivo srca je tanko, neuhvatljivo u svojoj profinjenosti jer djeluje paucinasto i kao takvo je neobjasnjivo. Ono nije proizvod ni potpune noci ni pravog dana, odnosno ni ciste jave ni sasvim nejasnog sna. To pletivo nastaje u prostoru koji je “medu javom i med snom”. Ovom prvom strofom pjesnik je najavio pjesnicki problem: pletivo-pletenje-medju javom i med snom. U narednoj strofi on ga dalje razvija i produbljuje: Srce moje, srce ludo, sta ti misliš s pletivom? k'o pletilja ona stara, dan što plete, noc opara, medju javom i med snom.
Odmah se zapaza da srce nije vise oznaceno kao samohrano; ono je sada ludo jer je nestasno, neposlusno i samovoljno, jer radi nesto sto je tesko i nemoguce. Pjesnik kao da se cudi tvrdoglavosti, ne moze da ju razumije.I zato su njegova uznemirenost i stepen -uzbudjenja veci- doslo je do cijepanja u njemu : njegovo JA se podijelilo na onaj razumski dio, koji sve promislja, shvata i kontrolise i na onaj drugi dio koji cini nesvjesno, neshvatljivo sto izmice kontroli i nasem potpunom razumijevanju, a sto u stvaralackom poslu ima vrlo vaznu ulogu. Pjesniku srce nalici na staru pletilju koja stalno radi ali koja nije zadovoljna svojim ucinkomi i zato ono sto danju isplete nocu para i obrnuto. Ocevidno, ona tezi savrsenstvu koje se nikada ne moye postici. Ova slika, medjutim pokazuje nesto drugo: ako je dan simbolika za ono sto je racionalno i svjesno, a noc za podsvjesno onda iznedju njih postoji jedan vid suprotnosti, ali istalno prelivanje jednog u drugo, narocito kad je riojec o nastajnju umjetnickog djela, pa samim tim i pjesme. Stvaranje djela je upravo pletenje i paranje, ono ukljucuje svjesno i nesvjesno, intuitivno, sto je doslo bez prethodnog razmisljanja. To je razlog sto su pjesnicka djela tesko razumljiva is to se na kraju nikad ne mogu docitati. Pjesnik bi zelio da ostvari uvid u sve to i da sazna sta se sve desava u procesu stvaranja i nastajanja pjesme, da sagleda sta je u svemu tome razumsko svjesno a sta nije, medutim- u tome ne uspijeva. Sve ostaje jedna velika zagonetka jer sve se desava na nekoj granici- medu javom i med snom. Treca strofa glasi Srce moje, srce kivno, ubio te zivi grom! što se ne daš meni zivu razabrati u pletivu medju javom i med snom!
U pocetku ove strofe, koja je i kraj pjesme- srce vise nije ni samohrano ni ludo, ono je sada- kivno. Uzvicnik koji je nakraju drugog stika pokazuje da nema smirenosti u glasu subjekta, te da je subjekat ocito ljut i da nepomirljivost izmedu srca i njega presla u sukob. Tu nepomirljivost pokazuje stih: ubio te zivi grom! Ova kletva je povecala emocionalnost u pjesmi. Postavlja ase pitanje zasto je srce kivno i cemu kletva. Zato sto stavlja pjesnika na muke: ono se ponasa inadzijski, plete, stvara pletivo a pjesnik ne moze da odgonetne kako ono nastaje, niti da objasni sta je u njemu java a sta je san. Prirodu stvaranja i nastajanja pjesme Kostic je opjevao u ovom djelu, to se moze predstaviti ovako:
Prema tome, pjesma Medju javom i med snom pokazuje da je obracanje pjesnickog subjekta srcu u stvari jedan vid uspostavljanja dijaloga sa samim sobom, sa svopjom pjesnickom prirodom. Laza Kostic govori o ovom u svom eseju O pjesnickom zanosu u kome kaze: To nije ni java ni san to nije ni svest ni zanos, to je neki suton uoci zanosa, kad svesna java prelazi u pesnicki zanos…kad ga prode zanos, pesnik zapise zapisnik o onome sto se dogodilo. To je pesma. Santa Maria della Salute - analiza
To je najljepsa ljubavna pjesma-elegicna pjesma Laze Kostica, nastala 1909. godine. Nosio ju je u sebi punih cetrnaest godina. U njoj se susrecemo sa motivom mrtve drage. Da bi pjesma bila, bolje shvacena potrebno je podesiti na intimnu dramu pjesnika koja je prethodila nastanku pjesme. Kada je Laza imao pedeset godina, upoznao je devetnaestogodisnju djevojku Lenku Dundjerski, kcerku svog dobrog i bogatog prijatelja Laze Dundjerskog. Iako nisu bili bliski po godinama rodila se obostrana ljubav. Lenka D. je bila ocinjena slavnim pjesnikom a on njenom mladoscu i ljepotom. Medjutim shvatajuci da je razlika u godimana suvise velika i da je takva ljubav prosto nemoguca Laza bjezi u manastir Krusevdol, gdje ce ostati nekoliko godina. Na prijedlog njenog oca zeni se bogatom udovicom iz Sombora, koju nikad nije volio, te iste 1895. godine umire Lenka a on sa zenom odlazi u Veneciju gdje izmedju ostalog posjecuje crkvu Gospe od Spasa (Santa Maria della Salute). Upravo od trenutka Lenkine smrti i susreta sa grandioznom ljepotom crkve Laza Kostic ce u sebi nositi ovu pjesmu, sve dok nije dobila puni sjaj, i postala oprostajna pjesma, jedna od najljepsih u srpskoj poeziji. A da je to tako potvrdju7je i njegov licni dnevnik u kome je zapisao: “Znate, za mene L. nije sasvim mrtva…ona dolazi da me vidi u snu. Ali kad mi se javi Ona, to nije san kao drugi. To bas ona bude tu. Ona udesi san. Ona udje u moju pamet, moju dusu za minut jedan, i izidje iz nje sa snom.
Pjesma pocinje obracanjem pjesnika Gospi od Spasa u čije ime je podignut hram. Bogorodica je svetost. Ona je “majka svijeta”, balzena i vrelo milosti. Ushicen ljepotom hrama on trazi oprost za sve svoje grijehe. Njegov grijeh je dvostruki; napisao je 1879.godine pjesmu Duzde se zeni, u kojoj govori o zidanju istog hrama i zali za posijecernim dalmatinskim borovima koji se u njega ugradjuju. i kao drugo, sest godina ranije, 1872., pisao je negativno o Bogorodici i madonizmu u katolickoj vjeri. U hramu pred koijm se nasao, Laza je vidio sveti znak i vertikalu preko koje se uspostavlja veza zemaljskog sa bozanskim, nebeskim,m duhovnim.
Poslije ovakvog uvodnog pristupa pjesnickoj temi, pjesnik pravi zaokret i pocinje da ispovjeda sebe, svoju pjesnicku intimu. Govori o svom stradanju, i ceznajma i nadama koje je gruba stvarnost sasvim ponistila. Medjutim, sve muke koje su ga zadesile, za sve sto je “dusi lomilo krilo”, krivicu vidi u sebi, “sve je to sa ove glave, sa lude”. Od ovog trenutka pjesnik u slikama, gradacijski, citaocu nudi slike svopjih patnji i promasenosti. Saznajemo da je sve pocelo sa iznenadnom pojavom malde zene, kada je zauvijek usla u njegov zivot. On ispisuje hvalospjev njoj i njenoj ljepoti, ona je vila, sa njom je dosla svjetlost, sa njom je sinula ona unutrasnja milina ali su dosle i muke, patnja. Zena lepota je ispunjenje svih njegovih ocekivanja, vjecnost bi dao za trenutak njenog pogleda.Ona je zlatna vocka koja je sazrela kasno. U tome i jest problem, njena mladost i njegova starost nasli su se u vrijeme kada jedno iskljucuje drugo, u cemu je i razlog vise za njegovu patnju i dusevnu dramu. U pjesniku dolazi do dvojstva: u njemu se sukobaljavaju razum i osjecanja. Razum ce na kraju nadvladati srce i pjesnik ce se povuci, a ona umire. (Utekoh od nje- a ona svisnu). Smrt voljenog bica dozivljava se kao opsta kataklizma. Kada je pjesnik opjevao dramu bica i kad ju je podigao na nivo svjetskie kataklizme on se opet vraca slici hrama i asocijacijama koje ona budi u njemu. Pjesnik stoji pred hramom, pred likom Bogorodice i u tom trenutku shvata da je i njemu jos jedan hram. To je hram podignut na uspomenama, hram na “stubu secanja” na Lenku8 Dundjerski. Ova dva zhrama imaju nesto zajednicko a to je ljepota i divljenje. Preko hrama se dakle uspostavlja veza sa nebeskim, momenta kad pocinje priblizavanje jave i sna, da bi se nakon unutrasnjeg prosvjetljenja i duhovnog ozarenja bica, java preobrazila u san: hram Gospe od Spasa nestaje . Sada je san, prvi put, postao jaci od jave: Postoji samo ona , samo san i ona u tom snu. Javlja se u snu ali uvije iznenada, mimo njegovih zelja i uvijek drugacija: Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj, ona mi dodje kad njojzi gove, tajne su sile sluskinje njoj. Navek su sa njom pojave nove, zemnih milina nebeski kroj. U ovim stihovima prepoznajemo onu pjesnikovu biljesku iz dnevnika sto dovolkjno govori o Lenki kao njegovoj trajnoj opsesiji. U tom snu i zanosu oni su kao muz i zena- culno se nije ugasilo, s tim sto je ona sad starija od njega (ne po godinama vec starija po smrti, vec po pripadanju nebu i duhovnosti). Oni imaju i djecu- pjesme su im djeca. Posto ona pripada onostranom svijetu i odatle pristize u njegove snove, on u njenom javljanju vidi znak da joj se pridruzim, to se pjesnik ni malo ne plasi smrti, on je cak prizeljkuje, tamo je raj u kome ona obitava “u raj, u raj u njen zagrljaj!”. Kraj pjesme – cetrnaesta strofa jos vise naglasav pomisao na taj onostrani svijet i susret s njom. U tom susretu on vec vidi neslucenu srecu i uskrsnuce ljubavi koja je toliko jaka i sveprozimajuca. Ljubav za divljenje i za vjecnost: zadivicemo svetske kolute, bogove silne, kamoli ljude, zvezdama cemo pomerit' pute, suncima zasut' seljanske stude, da u sve kute zore zarude, da od miline dusi polude, Santa Maria della Salute.
Ova kraj sadrzi krupne kosmoloske odrednice: svijet, raj, zvijezde, vaseljena, bogovi, sunca. Pjesnik je krenuo od zemaljske stvarnosti – od hrama Santa Maria della Salute da bi putem pjesnickog majstorstva to prosirio “ovlastima sna, zanosa i fantazije”. U ovoj posljednjoj strofi pjesnik je toliko glasan i raspjevan da se sve stropstava i sliva u jedno, bozansko i vjecno, kosmicko i neunistivo. Laza Kostic je svojom imaginacijom i izuzetnim senzibilitetom stavaraoca umeo da pveze mnoge krajnosti: ljidsko i bozansko, sveto i profano, dva principa: muski i zenski, zwmaljsko i nebesno, trajno i prolazno, srecu i tugu. U ovom pjesnickom djelu posebno mjesto ima refren Santra maria della salute- javlja se na kraju svake strofe: cetrnaest puta. Njime se potencira pjesnicka tema kao izvor ljepote, univrezalne, svevremenske. Santa Maria - hram, srediste je pjesme i povod za apologioju zene, ljepote iljubavi. Ovaj italijanski naziv djeluje i priojatno na sluh – zvucno je bogat i pjevljiv. Javlja se kao tajna rijec kojom se nesto zakljucava, nesto brani i pomocu nje otvaraju vrata koja vode u onostrani svijet. Dozivljavamo je kao misticnu rijec kojom se neko priziva iz neznanih daljina. Kada je u pitanju jezik ovog pjesnika, posebno mjesto imaju Kosticeve kovanice ili tzv. neologizmi, kojima je kitio svoje pjesme: nebesnica, kajan, dusilo, ugod, gled, zud, zalut, zapon, gove, beznjenice.
Uvid u kompoziciju pjesme Santa Maria della Salute I Susret pjesnika sa hramom u Veneciji i kajanje zbog prethodnog pjevanja:
Ushit ljepotom i bozanskim Obracanje Bogorodici i trazenje oprosta Ljepota kao univerzalni smisao trajanja, opredmecen u hramu Usmjeravanje pjevanja prema vlastitoj drami
II Osvjetljavanje vlastitih muka: Pojava zene: svjetlos umjesto mraka Zena kao ispunjenje svih zelja Hvalospjev zenskoj ljepoti Dvojstvo u pjesniku: razum i strast, pobjeda razuma Pjesnikovo uzmicanje pred mladoscu iljepotom, lom u njemu i njena smrt U ljepoti hrama vidi ljepotu zene, otkriva hram u sebi od uspomena na nju
III San i ona: San postaje jaci od jave Njena pjava u snu Oni su u vezi, senzualno i duhovno Pjesme koje se ne pisu i ne poju – to su njihova djeca – definitvno bjegstvo od jave i prizivanje smrti – zamisljeni susret u tom svijetu donosi srecu, ljubav objedinjuje bozansko i ljudsko, zemaljsko i nebesko JOVAN JOVANOVID ZMAJ - analize pesama
ĐULIDI
Đulidi su prvo pjesničko ostvarenje J.J.Zmaja. Oni su pjesnikov "razgovor sa srcem", pjesnički dnevnik njegove uznemirene duše. Nastajanje pjesama iz ovoga ciklusa započelo je sa njegovom ljubavlju prema djevojci Ruži Ličanin, po čijem se imenu da zaključiti kako je i naslov djela simboličan: đul, turska riječ i znači ruža, mirišljavi cvijet. Prema tome na sve njegove pjesme treba gledati kao na cvjetove njegove duše. Pjesme su đulidi, ali i bližnji sa kojima je bio neizmjerno sredan: žena i djeca.Pošto su za kratko vrijeme svi pomrli, ditirambično stanje duše se preobrazilo u elegično, a đulidi su postali njegovi uveoci, izvor njegovih tugovanki. Prije nego što de se pojaviti ljubav, postojali su samo "mračni, kratki dani", postojali su"na nebu oblaci na srcu kamenje". Sa ljubavlju sve se izmjenilo: došla je ljubav, sreda, zanos duše i otvorenost prema svijetu. A sve je počelo kao romansa sramežljivog zaljubljenika, kao odjek patrijarhalnog ustručavanja i mladalačke čednosti, kao neodoljiva privlačnost jedne djevojke koja njeguje njegovu sestru. Međutim, vremenom, njegova sreda se sve više uobličava, uvedava i središte njegovog pjevanja postaje upravo ona, pred kojom se toliko kolebao i ustručavao. Voljeno bide je sada pored njega; ono ispunjava njegovu javu i san. Kad ona spava i sanja, svijetli kao mjesečina. To svijetli njen nesvjesni blagi osmjeh, njena duša koja se u snu opušta i sanja nešto lijepo. Ona je njegova: snaga, dika, lane, blago, duša... I čini mu se da je svako od
ovih imena nemodno i nedovoljno kao značenje da izrazi ono što on osjeda. A on bi htio sveobuhvatnu i neponovljivu reiječ - najljepšu i najmodniju riječ, jer njena funkcija ne bi bila da izrazi samo njegovo osjedanje, intenzitet toga osjedanja i sveukupan njegov odnos prema njoj, nego i njenu prirodu, sva ona svojstva koja je određuju i bez kojih se ona ne bi mogla ni zamisliti. Kada spava, ona postaje njegovo sunce; iznad nje je "od bisera grana", a uspavljuju je "sidani slavuji" svojim "svilenim glasom". Zmaj očevidno romantizuje svoju ljubav i dragu, slikajudi je kao neponovljivu i idealnu. Da bi kasnije u 14. "đulidu" sve poprimilo dimenziju pomahnitalosti i raspamedenosti od zanosa i unutrašnjeg pijanstva, pitajudi se da li je to java ili san. Sve mu liči na "pletisanku" koju on u običnoj pjesmi i običnim riječima ne može da izrazi.
ĐULIDI UVEOCI
Ciklus "Đulidi uveoci" tematski je mnogo širi, emotivno razgranatiji, dublji po svom smislu i jači po svojim umjetničkim vrijednostima. "Đulidi uveoci" za temu imaju: bolest voljene žene, lažnu nadu u njeno ozdravljenje, njenu smrt i nestanak djece. Tuga, bol i patnja potisnuli su raniju ditirambičnost. Umjesto kratkog stiha koji podsjeda na žubor, skakutanje ili leptirov let: "Ala je lep ovaj svet", javide se težak od bola i nespokoja stih: "Bolna leži,a nas vara nada ozdravide, ozdravide mlada! "Umjesto smrti koja predstoji voljenoj ženi on de joj ponuditi viziju života, sliku umišljenog idiličnog izleta u prirodi, na Fruškoj gori; u slikama koje su utopija njenog srca, predočavade joj: proljede, sunce, "u lugu slavuje", "jagode i cvede", odmaranje u hladovini, vodu sa bistroga izvora koja krepi i zdravlje vrada, penjanje na vis sa kojega se vide polja....Ona nakon toga utješnog monologa nad svojom glavom, kao da se umorila od zamišljenog hoda i srede, pa je sklopila oči i počela da tone u predsmrtni mir. POĐEM, KLECNEM, IDEM, ZASTAJAVAM...... Jedna od najuspjelijih Zmajevih pjesama iz ovoga ciklusa je ona pod brojem IV, čiji prvi stih glasi: "Pođem, klecnem, idem, zastajavam... "U ovoj pjesmi izrazito elegičnoj ritam je sav u znaku bola i panike. Glagoli na početku pjesme :pođem, klecnem, idem, zastajavam - dati su u asidentskom nizu, upuduju na unutrašnji nemir. Preostali glagoli: zadržavam, jurim, bjezim - još više naglašavaju unutrašnji nemir i haotizam tj. paniku koja dolazi od pomisli na ono najgore - na smrt. Primjedujemo da su glagoli trajni, u prezentu, i da kao takvi ostavljaju utisak svevremenog nemira i očaja - u svijesti čitaoca uvijek se to doživljava kao sadašnji trenutak. Ali, među tim glagolima ima i jedan trenutni glagol - klecnem, a što se doživljava kao trenutna paraliza, nešto kao psihološka blokada koja dolazi od trenutne pomisli da de ona umrijeti. Dakle, uvijek kada provali misao o smrti, bide doživi psihički udar, praden saznanjem da de, kad je to najpoptrebnije dijete i on ostati sami. Uplašen tim saznanjem on bi da zaustavi vrijema, da odloži njenu smrt: "Šetalicu zadržavam". A kad ved to ne može - vrijeme i mimo toga neumitno teče - on bi da pobjegne od te apsurdne situacije i tog poražavajudeg saznanja: jurim, bježim ka očajnik kleti. U ovim glagolima sadržan je najvedi stepen očaja i bola, iskazan na vizuelan način. Na kraju ove strofe čuje se i glas: "Ne sme nam umreti!" koji de se kao refren javljati još dva puta na kraju svake strofe. Zašto: "Zborim reči, reči bez pameti?" "Bez pameti " zato što ih izgovara čovjek u košmarnom stanju i što su izraz njegovoga beznađa: priželjkuje nešto sto je bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Upravo počev od ovog stiha započinje drugi umjetnički postupak u iskazivanju bola i očaja - ređanje akustičnih slika, gradacijski raspoređenih: Vičem bogu... vičem pravdi... anđelima... vičem zemlji... vičem sebi...
Pjesnik uviđajudi uzaludnost svih obradanja molbi i proklinjanja - okrede se sebi i, svojoj svijesti i ljekarskoj nemodi, pitajudi se, a ujedno i prekoravajudi sebe: "Zar joj nemaš leka?" Kao da optužuje sebe za svoju nemod, njenu bolest i smrt. Obradajudi se sebi, on se ustvari obrada čovjeku, ljekaru, znanju. Na jednoj strani je priroda, univerzum i njegova ravnodušnost prema svemu što je ljudsko, emotivno i mislede, a na drugoj strani je čovjek, smrtan, sam u svom bolu, nemodan da bilo šta učini u svoju korist. Da je baš tako pokazuje i pjesma Đure Jakšida "Na liparu"....
JUTUTUNSKA NARODNA HIMNA
Jututunska narodna himna je satirična narodna pjesma objavljena 1865. godine protiv kneza Mihajla. Po tematici je vrlo bliska pjesmi Jututunska juhahaha. Pjesma liči na himnu (ta riječ stoji i u naslovu), na uzvišenu, dostojanstvenu i svečanu pjesmu,ali se iza toga krije Zmajeva parodija - komicno-podrugljiva imitacija himne, pjesničke vrste koja je nekad pjevana u čast Boga, heroja ili domovine (otuda i nacionalne himne). Ova Zmajeva pjesma je i parodija na molitvu, religioznu pjesmu, punu pobožnosti. Zmaj parodira vrstu, njen svečan ili religiozan ton i predmet pjevanja pri čemu pjesma prerasta u satiru i veliku rugalicu upudenu vladarskoj svemodi i starim uvjerenjima da je on, vladar, božanskog porijekla i da je potčinjenost i slijepa pokornost njemu obaveza svakog građanina. U podrugljivoj molbi Bogu da Jututuncima podrži Knjaza u zdravlju i krepkosti, da ga učini oholim i slavnim, i da sve što postoji njemu podari - Zmaj, vidi se, svoju ironiju usmjerava prema knezu Mihajlu, ispisujuci tobož iz poštovanja svaki zamjenički oblik koji personifikuje njegovu mod, vlast, silu velikim slovom (Njega, Ga i Mu). Iz strofe u strofu pjesnik pojačava svoju razornu ironiju, govoredi kao reprezentant naroda (uvijek se javlja oblik Mi), ako sve postoji zbog njega, onda čemu naše želje, govor, mudrovanja i bilo kakva htijenja. Zato se svesrdno odriču svih tih elementarnih ljudskih prava, samo da njegovim namjerama ne bude na smetnji. Od Boga traži da mu podari što više policajaca, potkazivača i žandara, i da mu time obezbijedi vedu sigurnost i lakšu vladavinu. U svemu tome krije se aluzija na ono što ved postoji, što je društvena realnost - policijski sistem vladanja. U želji naroda sadržano je u stvari preslikano stanje postojedeg. U pojedinim strofama ironija mjenja smjer i pretvara se u kritiku protiv samog naroda, u ogorčenje zbog njegovog dutanja i pasivnog držanja. Dositej Obradovic - Pismo Haralampiju
Pismo Haralampiju je pismo prijatelju, ono je književni proglas, ali je istovremeno, a sasvim prirodno, Dositejev prosvetiteljski manifest. Ono lično prijateljsko pismo, jeste ponajmanje iz više razloga: ovo nije obično pismo nego štampano u stotinjak primeraka: o ličnim, familijarnim temama nema ni reči; nema intimnih poruka, ličnog, privatnog karaktera. Ono je po samoj zamisli, književni proglas kojim se obaveštavaju prijatelji o štampanju knjige, ali pošto je knjiga na srpskom narodnom jeziku, opštem jeziku, bila neuobičajena, i posle štampanja Orfelinove pesme, prvina, valjalo je obrazložiti razloge zbog kojih se knjiga štampa na srpskom narodnom jeziku. Obrazlaganje nije ništa drugo nego izlaganje svojih prosvetiteljskih ideja. Zato je Pismo Haralampiju Dositejev manifest prosvetiteljskih ideja. To je ono pre svega. I to mu daje poseban književnoistorijski značaj. Pismo Haralampiju pokrede više aktuelnih pitanja društvenog, književnog, jezičkog i verskog karaktera. Na početku pisma govori o nameri: priprema knjigu Sovjeti zdravog razuma, "na polzu mojega roda", koja de "napisana biti čisto srpski, kako god i ovo pismo, da je mogu razumeti svi srpski sinovi i kderi, od Crne Gore do Smedereva i do Banata". O novčanoj pomodi koja mu je neophodna da bi ohrabrila štampara i pokazala mu da ima ljudi koji žele srpsku knjigu. Što se knjige tiče, ona se ne hvali nego vrlo skromno kaže:"Uveravajudi da de knjiga moja biti vesma polezna, ne mislim u
tom sebe hvaliti, no one ljude od koji' sam što dobro naučio, iz kojih premudri' knjiga francuskih' , nemecki' i talijanski' najlepše misli kao cvede izbirati nameravam i na nas opšti jezik izdati." O jeziku: ukazuje na pokret u Evropi da se piše na narodnom jeziku i tako knjiga približi seljaku i čobaninu: "Koja je nami korist od jednog jezika kojega u celom narodu od deset hiljada jedva jedan kako valja razume i koji je tuđ materi mojej i sestram." "A opšti, prosti dijalekat svi znadu, i na njemu svi koji samo znadu čitati mogu razum svoj prosvetiti, srce poboljšati i narave ukrotiti." Jezik ima svoju cenu od koristi koju donodi, a narodni jezik je najkorisniji. Za promene:"Samo prostota i glupost zadovoljava se vsegda pri starinskom ostati". Prostiranje srpskog jezika- njime govori ogroman broj ljudi Crne Gore,Dalmacije,Hercegovine,Bosne,Srbije,Hrvatske (osim kajkavaca), Slavonije,Srema,Bačke,Banata (osim Vlaha) Srpskim jezikom govore ljudi različitog zakona (vere) ali to ništa ne menja jer "Zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada". O verskoj toleranciji. Njegove su knjige namjenjene svakome koji "s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narave poboljšati". U Evropi se ne gleda ko je koga zakona (vere) jer "Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli biti dobri". Dositej osuđuje zlo koje se širi među ljude u ime vere i poručuje: "Ja du pisati za um, za srce i za naravi človečeske, za bradu Srblje, kojega su god oni zakona i vere". O prosvedivanju omladine. Njegov rad je namjenjen prosvedivanju omladine jer se danas prosvedenost ("zraci učenja i filozofije") prostire do tatarskih granica. Svrha pisanja. Nede se obeshrabriti ako pomod izostane. Nastavie da radi i štampa jer de mu preko mere biti pladeno kad srpski rod, posle njegove smrti, bude rekao "Ovde ležu njegove srpske kosti! On je ljubio svoj rod! Večan mu pomen!". Живпт и прикљушенија
Дпситеј Пбрадпвић
Прeдгoвoр -имa прoгрaмски кaрaктeр: yкaзyje нa нaмeрe кoje жeли дa oствaри писaоeм и нa oснoвнy сaдржинy o кojoj de бити рeш. Пošтo je изрaзиo вeликy рaдoст щтo ћe пoмиоaти "срдaшнy љyбaв и приjaтeљствo мojих дрaгих приjaтeљa и приjaтeљицa, дoбрoтвoрa и дoбрoтвoрки" , Дoситej кaжe дa je рaд щтoгoд кoриснo зa свoj нaрoд дa yшини и дa нayкy и прoсвeћeнoст српскoj oмлaдини прeпoрyши. Зaтим гoвoри o пoтрeби рoдитeљскoг вaспитaоa дeцe; o нeпристрaснoсти свoгa кaзивaоa; o пoзнaвaоy сeбe; o пoтрeби прeвoђeоa, писaоa и щтaмпaоa нa српскoм jeзикy; o oбрaзoвaоy жeнa кao првих вaситaшa дeцe; o љyдским слaбoстимa кojи прoизилaзe из нeзнaоa; o искoрeоивaоy рyжних стaрих oбишaja; o писaоy пo сaвeсти и прaвилимa здрaвoг рaзyмa. Дoситej зaкљyшyje свoj прeдгoвoр рeшимa дa oвим свojим дeлoм дaje "примeр yшeним љyдимa мojeгa нaрoдa, дa српски нa щтaмпy щтo дoбрo издajy, щтeтa дa тoлики мнoгoбрojни нaрoд oстaje бeз коигa нa свoм jeзикy".
Први дeo живoтa -сaстojи сe из пoглaвљa y кojимa сe oписyje рoђeоe, рoдитeљи, yjaк, дeтиоствo, зaнaт, бeкствo y мaнaстир Хoпoвo. Oвo свoje кaзивaоe Дoситej шaс нaзивa "истoриja" шaс "дoживљaj". Дeтaљнo припoвeдa o свим пojeдинoстимa нajрaниjeг дeтиоствa, aли je тo припoвeдaоe прoжeтo мoрaлним кoмeнтaримa , сaвeтимa рoдитeљимa и шитaoцимa, кoмeнтaримa свeгa щтo oписyje. Свaкo пoглaвљe зaврщaвa сe eсejистишкoфилoзoфским сeгмeнтoм сa идeoлoщкoм критикoм мaнaстирa , мoнaхa и сyjeвeрja или пaк излaгaоeм сoпствeних идeja o слoбoднoм мищљeоy, вaспитaоy пojeдинцa и прoсвeћивaоy нaрoдa. Taкo сe свaкa цeлинa oвoг дeлa живoтa мoжe пoдeлити нa двa дeлa - припoвeдни и рeфлeксивни сa нaрaвoyшeниjeм.
Дрyги дeo живoтa - oписyje истoриjy кoja зaпoшиоe "бeкствoм из рaja", из Хoпoвa, пa свe дo бoрaвкa y Лajпцигy, гдe ћe зaпoшeти издaвaоe свojих коигa. У шeмy сy прикaзaни сви oни дoгaђajи кojи вeзyjy млaдoг Дoситeja зa oвaj свeт нaспрaм oнoг y кojeм je дo тaдa живиo. Игyмaн oвoгa мaнaстирa Teoдoр Mилyтинoвић глaвни je кривaц yпрaвo зa тaквo нeщтo, нaимe oн гa oдврaћa y нeкoj мeри oд свих дo тaдa пoзнaтих коигa o мaнaстирy, вjeри и дрyгим нeмaтeриjaлним тj дyхoвним ствaримa кojимa сe oн и биo пoсвeтиo.Tjeрa гa дa пyтyje и yпoзнaje нoвe oбишaje, jeзикe, љyдe- yoпщтe итд. AУTOБИOГРAФИJA - Спис y кoмe ayтoр гoвoри o сeби, свoмe живoтy и врeмeнy y кoмe je живeo. Ayтoбиoгрaфиja je yтoликo врeдниja и знaшajниja yкoликo je пищe лишнoст кoja je имaлa знaшajнy yлoгy y дрyщтвy, нayци или yмeтнoсти. Врeднoст ayтoбиoгрaфиje зaвиси и oд тoгa y кojoj je мeри ayтoр биo oбjeктивaн и прикaзивaоy свoгa живoтa, y oписивaоy дoгaђaja и љyди. Ayтoбиoгрaфиje сy oбишнo писaнe живим и нeпoсрeдним стилoм, излaгaоe je зaнимљивo, сликoвитo и сyгeстивнo. ПИСMO - Стaрa врстa списa. Нaстaлo je из љyдскe пoтрeбe зa yспoстaвљaоeм кoмyникaциje сa дрyгим oсoбaмa шлaнoвимa пoрoдицe и приjaтeљимa. Пojaвoм тeхнишких срeдстaвa кoмyникaциje (тeлeфoн, тeлeгрaф) писмo гyби нa aктyeлнoсти. Дoкyмнeтaрнy врeднoст имajy писмa пoзнaтих jaвних рaдникa, нayшникa и коижeвникa jeр сaдржe знaшajнe пoдaткe зa рaзyмeвaоe лишнoсти ayтoрa или лишнoсти примaoцa писмa. Čiča Gorio - Onore de Balzak Kompozicija
Priča romana Čiča Gorio razvija se na dva plana: individualnom i opštem. Na individualnom planu predočene su dve ključne priče: o mladom studentu Eženu de Rastinjaku i ostarelom fabrikantu rezanaca čila Goriu. Oko ove dve sudbine razvija se niz individualnih istorija: stanara pansiona gospođe Voker (stara gospođica Mišono, gospodin Poare, mlada devojka Viktorina Tajfer, gospođa Kutir, odbjegli robijaš Votren), vikontese de Bozean, grofica Anastazije de Resto, baronice Delfine de Nisenžan. To su samo istaknutiji pojedinci koji imaju značajnije mesto u romanestkoj priči, ali pored njih, kroz ovaj roman defiluje nekoliko desetina epizodnih likova. Na opštem planu data je slika pariskog društva od najnižih najviših slojeva. U pansionu gospođe Voker je sirotinja različitog životnog doba i porekla, a u predgrađu Sen Žermen je visoko društvo odeveno u svilu i okideno zlatom i dijamantima. Pariz je veliko iskušenje, nada i čežnja mladih ljudi, željenih da dopru do senžermenskog društva. Pariz je i slika moralnog blata, bezdušnosti i egoizma.
Čiča Gorio
Čiča Gorio je stekao bogatsvo za vrijeme revolucije prodajudi brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. Kada je ostao udovac, svu svoju ljubav je posvetio dvema kderima: kupovao im haljine, nakit, kočije; obezbedio im velik miraz i obe su se udale u aristokratske porodice. Starija kder Anastazija postala je grofica de Resto, mlađa Delfina je postala baronica de Nisenžan. Kada su ušle u visoko društvo, njihove potrebe su postale vede - želele su da se istaknu na
balovima i svečanim večerama. Novac su dobijale od oca koje je, zaslepljen očinskom ljubavlju, zadovoljavao njihove prohteve i hirove, rukovođen stavom: ''Očevi uvek treba da daju pa da budu sredni. Uvek davati to znači biti otac''. Dok je ima pare, pazole su ga i kao parajliju svakome pokazivale. A kad je nestalo novca, nemilosrdno su ga oterale. U pansionu Voker je našao sklonište, prezren i siromašan. Stalno menja spratovei i iznajmljuje jeftinije sobe. Odrekao se duvana, otpustio berberina, prestao je da se puderiše, nije više nosio skupa odela, bivao je sve mršaviji. Čiča Gorio '' koji je imao šezdeset i dve godine i izgledao kao da nema ni četrdeset (...), koji je imao nečeg mladalačkog u osmehu, sada je ličio na izlapelog, nemodnpg i bledog starca od sedamdeset godina''. Kada je ponestalo novca, prodao je nakit, zlatne tabakere, cvjednjake, posuđe od srebra, uvek je kderima davao sa suzama radosnicama u očima, sredan što su one zadovoljne i sredne. Kada bi u pansionu neko spomenuo ime neke od njegovih kderi, osluškivao bi da čuje kako su izgledale, jesu li bile sredne, jesu li se lepo provele. Da je njegova ljubav slepa, pokazuje slučaj kada je zakupio stan da bi njegova kder Dafina imala gdje da se sastaje sa Rastinjakom. Tek na samrti, kad danima nije bilo njegovih kderi jer nije bilo ni novca, prvi put de izraziti razočarenje i bunt : Ne, one nede dodi! Znam ja to ima ved deset godina. Ja sam to pomišljao ponekad, ali nisam smio da verujem. Umro je čiča Gorio sam i napušten od kderi, kao ubogi siromah. Ispratili su ga samo Rastinjak i Kristof, pokudar gospođe Voker. Kderi za koje je sve žrtvao nisu došle na sahranu - poslale su prazne kočije i kočijaše.
Ežen de Rastinjak
Ežen de Rastinjak je mladid koji je iz provincije došao u Pariz na studije prava. Tu je osjetio velegradski život, upoynao siromaštvo i blagostanje, uporedio svoju porodicu u svetlu pariskog života i shvatio da mora nešto da promijeni. Shvatio je da u velikom gradu mora imati yaštitnika da bi opstao i da bi mogao da uđe u visoko društvo koje je postalo njegova preokupacija i glavni cilj. Brzo je došao u vezu sa daljom rođakom vikontesom de Bozean i njena kuda mu je postala prva stepenica za ulayak u visoko društvo. Činjenica da je rođak vikontese de Bozean, koja je po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najvedih plemkinja, otvarala mu je vrata aristokratskih kuda i obezbeđivala pozivnice za balove. Ved na prvim koracima u to društvo Rastinjak mlad, neiskusan i čista srca doživljava poniženje : njegovo odijelo, dolazak pješice na bal ili neuglednim kočijama, izazivaju podrugljive poglede i osmjehe slugu koji mu otvaraju vrata. Prvi ulasci u to društvo otkrili su muneiskrenost, pritvornost, prevare, laž. Mladom i neiskusnom Rastinjaku žele da pomognu svojim savjetima robijaš Votren i vikontesa Bozean. Votren je dobro upoznao svijet i iskusio društvene nepravde pa nastoji da Rastinjaku otvori oči i ukaže mu na neprijatne istine. Za Votrena je Pariz obična kaljuga : Oni koji se u njoj ukaljaju vozedi se kolima, to su pošteni ljudi, a oni koji se ukaljaju idudi pješice, to su lopovi. Ako vam se desi nesreda da ukradete neku sitnicu, pokazuju na vas na trgu pred Palatom pravosuđa kao kakvo čudovište. Ali ako ukradete milion, onda de vas u salonima smatrati za poštenog čovjeka. Pokvarenost je opšta pojava i oružje ljudi osrednjih osobina. U društvo treba krčiti put bleskom genija ili umešnom pokvarenošdu. U ljudske mase treba ili uleteti kao topovsko đule, ili se uvudi kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. I vikontesa de Bozean, u jednom trenutku razočaranja, kada je ljubavnik bio napustio, kazuje Rastinjaku istinu o životu i upuduje ga kako da se ponaša u drustvu u koje hode da uđe : Dakle, gospodine de Rastinjak, postupajte s ljudima onako kako zaslužuju. Želite da uspete, ja du vam pomodi. Uvidedete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmeridete veličinu bedne ljudske sujete. Iako sam pažljivo čitala tu knjigu o svetu, bilo je stranica koje su mi ostale nepoznate. Sad znam sve. Ukoliko hladnije budete računali, utoliko dete bolje uspeti. Ako hodete da vas se svet boji, udarite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje dete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa dete ostvariti sve želje. U Rastinjaku je dvojstvo : on je mlad, neiskusan, čist, neiskvaren, riješen da uspije. Ali on je opljačkao majku i sestre da bi kupio skupo odijelo i vozio se kočijama, što je uslov da se uđe u visoko društvo. Po tome je sebičan, kao što su sebične kderi čiča Goria. Ali de taj isti Rastinjak odbiti nečasnu Votrenovu ponudu da se oženi bogatom nasljednicom Viktorinom poštvo pije toga bude ubijen njen brat. Rastinjak ima svoj put : Moja je mladost još čista kao vedro nebo : ko hode da postane velik ili bogat čovek, treba da se pomiri s tim da mora lagati, povijati se, puzati i uspravljati se, laskati, pretvarati se. Ko pristane na to, zar ne znači da je pristao da bude sluga onih koji su lagali, povijali se, puzali. Prvo im treba biti sluga, pa onda postati njihov saučesnik. O, ne. Ja du raditi plemenito, kao svetac, radidu danju i nodu da stečem bogatstvo samo svojim radom. To de bogatstvo vrlo sporo idi, ali du
zato spavati mirne savesti. Ali, kada postane ljubavnik Delfine de Nisenžwn, kada osjeti miris bogatstva, pojmide vrijednost novca i njegovo dejstvo na čovjeka: kada ima novac, čovej je siguran, samouvjeren, prav i dostojanstven. Visoko društvo i, bogatstvo i moralna čistota to ne može da opstane jedno pored drugogo, shvatio je Rastinjak. Sudbina čiča Goria iz temelja potresa Rastinjaka. Sahrana svoga stradalnika bez krivice ruši sve iluzije koje je Rastinjak gajio o svijetu. Kada je morao da pozajmi franak od pokudara Kristofa da bi grobarima dao napojnicu, Rastinjaka obuzima tuga i gorčina. U tom trenutku je nestao dotadašnji Ežen de Rastinjak koji je želio da svijet osvaja trudom, zaslugom i vrlinom. Pojavio se novi Ežen de Rastnjak koji upuduje društvu pretede riječi a sad je na nas dvoje red . Na ručak kod gospođe de Nisenžen odlazi Rastinjak koji prihvata borbu sa društvom Sen Žermena, ali prihvata i sredstva kojima se ono služi.
Društvo
Na samom početku romaneskne priče, posle predočavanja stanara pansiona gospođe Voker, narativni subjekt posebno prati dva glavna aktera priče. Rastinjak i Gorio su samo dva suseda, ali sticaj okolnosti približava mladida i starca pa se u toku romaneskne priče njihove sudbine preplidu. Balyak je dobro odredio mesta ovim junacima u strukturi romana: to su dva različita ljudska tipa i dva sveta, ali se i jedan i drugi uzajamno dopunjavaju. Bez čiča goria Rastinjak bi dobio sasvim druge obrise; bez Rastinjaka tragična sudbina starog Goria, ne bi dobila tako snažne akcente. Dok je jedan na kraju svoga puta, drugi ga tek krči; dok je Čiča Goria uništila bezdušnost i nezahvalnost dveju kderki, Rastinjak je na putu da uništi majku i sestre; dok je jedan poražen od života, drugi se bori za pobedu; dok je jedan potpuno skrhan, drugi je zadojen snagom za obračun sa društvom. Čiča Gorio je široka freska francuskog društva: tu ima ličnosti različitog socijalog porekla i statusa, različitih ideja i ideala, različitih moralnih stavova i različitih sudbina: ''Ovakav skup ljudi - piše Balzak sadrži uglavnom bitne elemente celog jednog društva''. Za junake ove priče Balzak uzima dva različita ljudska tipa. Jedno je mladi student prava, koji je došao u Pariz da završi studije i svojim trudom obezbedi sebi mesto u društvu. Drugi je ostarjeli negdašnji fabrikant, ''jedno nesredno i odgurnuto stvorenje, jedan mučenik sa kojim su svi terali šegu'' Prvi je došao u Pariz u punoj snazi svoje mladosti, ispunjen verom u život, željan uspeha po svaku cenu. Drugi je na zalasku života, na izmaku snage, napušten pd svojih kderki, opljačkan od sopstvene dece, žrtva bezgranične roditeljske ljubavi. Ljudski svet romana čine ličnosti različite po poreklu, društvenom statusu, mentalitetu i karakteru. One se mogu svrstati u dve grupe: onu koja živi u ulici Sen Ženevjev gdje se nalazi pansion gospođe Voker, i onaj iz predgrađa Sen Žermen, gdje su kude i dvorci ariskokratskih porodica. Na jednoj strani je siromaštvo, na drugoj materijalno izobilje. Na jednoj strani su vidljivi prosjaji iskrenosti, poštenja, prijateljstva i uvažavanja, na drugoj strani je bespomučna borba za društveni prestiž, niske intrige, podmetanja, zavidljivost, nemoral. Balzak sa simpatijama prikazuje senženevjevske žitelje, ima sažaljenja ya njihove patnje i stradanja, ima razumjevanja za njihove sitne zlobe i surevnjivosti, ali ih ne idealizuje. Za senženevjevske žitelje nema ni razumjevanja ni simpatija - na svakom koraku je lopovluk, preljuba, bezdušnost, zloba. Čiča Gorio nije idealan lik - bogatstvo je stekao na nepošten način, koristedi nevolje siromašnih i gladnih. Ali on je stradalnik i nesrednik, žrtva svojih nezajažljivih kderi i svoje prevelike ljubavi prema njima. Ni Rastinjak nije idealizovan: dolazi u Pariz čist i neiskvaren, dugo zadržava moralnu čistotu svoje ličnosti, ali postepeno popušta, prilagođava se sredini i poprima njene manire: i on iskorišdava svoje najmilije da bi obezbedio ulazak u visoko društvo: i on, na kraju romanesksne priče, odlazi da se uključi u metež i blato senžermeskog društva. VEČITI MLADŽENJA - Jakov Ignjatovid O ROMANU
Da bi što slikovitije pokazao te međuljudske odnose u Sentandreji, Jakov ignjatovid, u roman uvodi i razne scene sa puta u Krakov; put koji traje danima, nedeljama i mesecima. Put do krakova obeležen je i nizom drugih slika i situacija, u kojima, naravno, dominira Čamča, sa svojim poznavanjem poljskog jezika i velikim smislom za šalu.
Stari Sentandrejci, vidimo, stalno na umu imaju profit.A stečeno bogatstvo znali su i da pokažu.Želja im je bila da u svemu budu vidjeni,ali u tome nije bilo, niti je smelo biti rasipništva.Takav je Sentandrejski svet o kome Jakov Ignjatovid pripoveda do desetog poglavlja. O drugoj generaciji Sentandrejaca Jakov Ignjatovid počinje da pripoveda od jedanaestog poglavlja, od trenutka kada Sofra Kirid sa svojim prijaeljima vrada sa puta iz KrakovaSofra Kirid je zadovoljan učinkom... Za stariju generaciju karakteristična je energičnost i spretnost u sticanju bogatstva,ali ne na bezočan način.Prema bližnjima su ozbiljni i strogi,u kudi gostoljubivi a izvan kude odvažni i preduzetni. Pisac Jakov Ignjatovid je, razvijajudi roman Večiti mladoženj, pokazao u stvari odnos između starog i novog,pružajudi jasnu sliku zašto je stari svet uspevao i bio zadovoljan i sredan, i zašto mladi svet propada.On sa simpatijama gleda na staro, ali se ne podsmeva novom.Odgovor bi bio u slededem :stari svet je sticao i imao hrabrost da se uhvati u koštac sa svim problema. U tome je bio racionalan, dok mlađi svet ništa ne stiče, ved staro rasprodaje, ušteđeno rasipa, nemodan da odredi sebi smer i nađe pravi cilj.
Likovi:
Sofra Kirid
Trgovac,vrlo imudan i od ugleda čovek.On na najbolji način oličava vreme ekonomskog uspona i procvata Sentandreje.On pripada onom tipu ljudi koji do imetka dolazi neprestanim radom,trgovinom.Njegovo bogadenje počelo je šezdesetih godina XIX vijeka;stekao je kude,zemlju,vinograde, ducane,mehanu,stečeni novac ulagao u imanje i nekretnine i tako se sačuvao od inflacije koja u ratu jede sve što je zarađeno.Oženio se i ubrzo postao udovac.Zahvaljujudisvojoj vrednodo,dobrom imetku i ugledu koji je brzo rastao,u trideset i petoj godini se oženio osamnaestogodišnjom Sofkom,sa kojom de dobiti dva sina-Peru i Šamiku i kderke Lenku Pelagiju i Katicu.Najviše nada je polagao u sina Šamiku.Umro je od upale pluda.
SOFRINE KDERI I STARIJI SIN
Lenka se udala za nekog sudiju i to mimo očeve volje,Pelagija je umrla,a Katica,razočarana,povukla se u sebe i tako neudata živi.Pisac o njoj kaže "Bila je cvet koji je netaknut uveo."Ona je poštovala očevu volju i nije se udala za onog kojeg je voljela. Pera je postao bedan.Otac mu je dao jednu kudu i nešto para-izdvojio se.Sve se više udaljavao od oca govoredi:Zar od pauka oca sin baš mora pauk biti?Tako je Šamiki postalo jasno da:Od Pere našeg nede ništa biti,ne sluša,bekrija,kartaš,valjda i pijanac...Svoju surovost prema ocu pokazao je u trenutku kada hode zbog novca da ga objesi.To je ujedno bio početak kraja porodice Kirid.
ŠAMIKA
Šamika, u koga su polagane sve nade, postaje posebna priča u romanu. Šamika je bio mažen i voljen kako od sestara tako i od roditelja. Namenjeno mu je školovanje i svi su u njemu gledali bududeg advokata. Stalno u društvu sestara i drugih djevojaka, razvijao je razneženost i "žensku" finodu, lišen dečačkih nestašluka i igara koje jačaju duh i podstiču na akciju.
Tako je gubio energičnost, muško držanje i ponašanje. Kao đak i student, materijalno bezbedan i uvek odevan po poslednjoj modi, oličavao je mladida koji ne zna za bilo kakve nevolje i prepreke, za čije su ovladavenje potrebni volja, zaricanje, snaga i čvrsta rešenost. Sve je to izostajalo kada je bilo najpotrebnije, kada se uveliko formira čovekova individualnost.Bio je obuzet kao nikop drugi izgledom i odevanjem. Imao je mnogo kaputa, pantalona, frakova....Bilo je važno da ostavlja utisak, da ga svi traže i da se svima dopada. ALEKSA ŠANTID - Analiza nekih pesama
MOJA OTADŽBINA
Pesma Moja otadžbina, napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu.U pjesmi ima rodoljublja, snažnog ritma i jakih osjedanja, ali se na sve to nadnosi istina. Pjesnik govori prosto, ali jasno; jednostavno,ali zanimljivo. Početak pjesme djeluje lirskom inercijom.
Ne plačem samo s bolom svoga srca rad zemlje ove uboge i gole; mene sve rane moga roda bole, i moja duša s njim pati i grca...
Lirska inercija se ogleda u tome što "ne plačem samo..." sugeriše da je nešto prethodilo. I dalje: u srcu je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana-"mene sve rane moga roda bole". Probijanje subjektivnog, lirskog ja , prirodna je posljedica snažnih emocija i osjedanja srođenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom. Druga strofa dalje razvija misao o bolu i ljubavi jedinke i njegove zemlje:
Ovdje u bolu srca istrzana ja nosim kletve svih patnja i muka, i krv što kapa sa dušmanskih ruka, to je krv moja iz mojijeh rana...
Nije slučajno srce u prvim stihovima obe strofe- ono je najvedi patnik zbog nedade roda i zemlje uboge,u njemu se pletu najrazlilčitija osjedanja od tuge i bola, do patnje i nesrede. U katrenima su naznačeni osnovni motivi,raspoloženja i osjedanja. U tercinama se sa pojedinačnog prelazi na opšte. Jedinka i rod se izjednačavaju u bolu i patnji. Bol koji izražava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "duša miliona". Poslednja strofa, prirodno, ima smireniji ton. Osjeda se razrješenje i sagledava poenta pjesme, a poenta je cijela strofa:
I svuda gdje je srpska duša koja, tamo je meni otadžbina moja-
moj dom i moje rodjeno ognjište...
Poruka je jasna: pjesnikova otadžbina je svuda tamo "gdje je srpska duša koja"- gdje god je i jedan Srbin, tamo je pjesnikov dom, ognjište i otadžbina.
PRETPRAZNIČKO VEČE
Aleksa Šantid je bio ved zamakao u pozne godine kad su mu pomrli svi članovi porodice, a on je , sticajem mnogih okolnosti, ostao neoženjen- živio je usamljen u porodičnoj kudi. Zato de u svojim elegijama izražavati tugu za izumrlim domom i žal što je nestala patrijarhalna atmosfera. Ta osjedanja i raspoloženja najpotpunije i najbolje je izrazio u pjesmi Pretprazničko veče. U pjesmi su središnja tri motiva:
-motiv usamljenosti i dubokog bola zbog toga,
-motiv evokacije prošlosti i topline porodičnog života iz djetinjstva
-motiv stvaralaštva kao nadoknade i utjehe.
Pretprazničko veče je lirska priča sa svojom fabulom, događajem i junakom- lirskim subjektom. U strukturi pjesme uočava se 6 slika.
1.slika usamljenosti u ambijentu porodične kude
2.slika porodične idile iz djetinjstva: roditelji, djeca, susjedi.
3.porodična soba u predbožidno veče
4.pjeme su oživjele i okružile usamljenog pjesnika
5.pjesme tješe pjesnika: one su mu nova porodica i utjeha
6. poenta: pjesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.
U središtu prve slike su lirski subjekt i atmosfera- oni su u potpunom skladu. Lirski subjekt je u apsolutnom mirovanju kao i atmosfera iz koje proizilazi sumornost i bol koji prerastaju u plač. Druga slika donosi kontrastnu promjenu: oživjelo je sjedanje na daleku prošlost iz djetinjstva u isto pretprazničko veče. Kandilo sjaji, miriše soba, vatra plamti punim žarom, sreda grije ukudane, otac i majka kao simboli srede i sigurnosti, susjed kao simbol prijateljstva. Treda slika je buđenje, vradanje iz sjedanja u stvarnost pretprazničke večeri lirskog subjekta. Silina kontrasta pustoši i praznine na jednoj strani, a svjetlosti i srede na drugoj strani izaziva veoma bolna osjedanja.
Četvrta slika je promjena i osvježenje. Ispunjena je kretanjima, svjetlošdu, bojama, pjesmom. Tamne boje potisnute su živim bojama i svjetlošdu koje ozaruju oči i dušu lirskog subjekta.
U petoj slici iskazana je poruka pjesama :
Mi, pjesme tvoje i drugova sviju, što svoje duše na zvijezdama griju, sveta smo živa porodica tebi! Mi združujemo duše ljudi sviju! Mrtve sa živim vežu naše niti: I s nama vazda uza te de biti. I oni koje davno trava krije! Naša de suza na kam tvoga groba kanuti toplo kao kap sunca zlatna.
U šestoj slici nastaje nagla promjena - saznanje i olakšanje jer riječi pjesama odzvanjaju u duši lirskog subjekta. Smirivanje i olakšanje izraženo je riječima" ja sklapam oči" : to je trenutak kada se pjesnikova duša oslobađa napetosti, strijepnje, neizvjesnosti. U tom trenutku potekle su suze radosti i srede jer više nije sam, osjetio je " porodicu" kroz koju de i dalje da traje. Poenta je u saznanju da život nije bio uzaludan, da je stvorio " porodicu" koja de ga nadživjeti i prenositi njegovo ime. Jovan Ducic - Interpretacije pesama SUNCOKRETI
Pesma Suncokreti pripada ciklusu Vecernje pesme pa su i sadrzina pesme, njen emocionalni ton i smisao u skladu sa naslovom ciklusa. Suncokreti u ovoj pesmi dobijaju trostruku simboliku: - svetlost kao izvor zivota,
-teznja ka visinama i prostranstvima, -teznja ka idealima.
Izbor suncokreta za navedenu simbolizaciju nije slucajan: u njegovom nazivu je organska veza ove biljke sa suncem, kako se po nebeskom svodu krece sunce, tako se okrece cvetna glava suncokreta, koja, obasjana suncevom svetloscu, sjaji bojom zlata. Kada sunce zadje, glava suncokreta se spusti "pogleda" uprta u zemlju. Noc je za suncokret mirovanje, odsustvo svetlosti, odsustvo zivota. On cezne za jutrom i za suncem, i svako spustanje noci za suncokret je pretnja i izvor straha, strepnje i tuge.
U prvoj strofi je predocena slika suncokreta koji "nemo prati neba bludnje" dok su u njemu skupljene "sve zedji ovog sveta,/Sva nespokojstva i sve zudnje".On je,dakle, olicenje zedji svega zivog za svetloscu, toplotom i prostranstvom visina, ali je, prirodno, i olicenje svih nemira i nespokojstava koji obuzimaju zivi svet. Iskaz je u ovoj strofi neutralan, glas lirskog subjekta se ne osjeca.
Druga i treca strofa predstavljaju posebnu sadrzajnu i smisaonu cjelinu: u njima progovaraju suncokreti, "sume u strahu svom od mraka". Za njih je sve sto zari bozanstvo jer daruje svetlost i zivot; a makar "jedna zraka" svetlosti mera je i cena sviju stvari. Sve sto je u tami, i sto makar jednom nije zasijalo i sto ne gleda u visine, obelezeno je prokletstvom.
Cetvrta strofa je metaforicna slika suncokreta: oni su "s istoka kralji", obuceni u "tesko zlato", oni su i "zreci sunca" koji "u cas mracni" vape za svetloscu i suncem. U ovoj strofi je ostvarena ravnoteza svetlosti i tame, radosti i tuge.
U petoj strofi se pojavljuje lirski subjekt svojim iskazom:"Te tuzne oci suncokreta/ u mom su srcu otvorene". Mrak i senke se tiho spustaju, sunce je daleko "na kraj sveta", suncokreti su tuzni.
Sesta strofa ponovo uvodi prevagu svetlosti na tamom:
Pomrece nocas sirom vrti, Dvoredi sjajnih suncokreta, Ali ce biti u toj smrti Sva zarka sunca ovog sveta.
Ovdje je uspostavljen paralelizam prve i seste strofe:
1.Tu su sve zedji ovog sveta, Sva nespokojstva i sve zudnje.
2.Ali ce biti u toj smrti Sva zarka sunca ovog sveta.
Smrt suncokreta je samo privid: u njima je sakupljena sva energija sunca i svjetlosti, sve zedji i zudnje i sva zarka sunca. Poenta je u neunistivosti zivota i zudnje, u neunistivosti svetlosti i njene energije skupljene u zlatu suncokreta.
Pesma o suncokretima je pesma o svetlosti kao izvoru zivota; o ljudskoj teznji ka visinama i prostranstvima; o iskonskoj teznji ka idealimal; o svetlosti i tami, vedrini i nespokoju u ljudskom zivotu. Primarni motiv je suncokret jer ima istaknuto i udarno mjesto u kompoziciji pjesme: dominira u prvoj, petoj i sestoj strofi. Sekundarni motivi su TAMA i SMRT, ali su oni dobili periferno mjesto i nemaju snagu poente. JABLANOVI Kada se covjek nadje pred tajanstvom prirode u tamnoj noci kojom huji sustanje jablanova, pocinje da shvata da je samo jedan mali delic prirode. To saznanje budi nemir, slutnje i strahove. Covjek pred prirodom - to je tema Jablanovi. U sredistu pjesme je onaj covjek sa kraja pjesme koji stoji, posmatra i - strahuje. Jablanovi su samo predmet opazanja i dozivljaja lirskog subjekta, oni su simbolicna manifestacija covjekovih misli i zelja. Pjesma zapocinje pitanjem, dva puta ponovljenim. Ovakav pocetak unosi zacudjenost, upitanost i nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iscekivanja: Zasto nocas tako sume jablanovi, Tako strasno, cudno? Zasto tako sume? Dva puta ponovljeno pitanje "zasto" sugerise napetost i nemir, uzbudjenje koje obuzima lirskog subjekta, ali ga on sam ne moze da objasni. Dok je u prvom stihu pitanje kompletno sa svim sintaksickim clanovima recenice, drugo pitanje je sazeto, to su samo tri rijeci "Zasto tako sume"? Ovdje nije pitanje zasto sume, vec zasto tako sume. Ova dva stiha upitnom intonacijom, nagovjestavaju odgovor i time stvaraju pocetno raspolozenje za sadrzinu pjesme.
Dok su prva dva stiha emotivno napeta, treci i cetvrti stih imaju narativni ton i deskriptivnu funkciju: Zuti mesec sporo zalazi za hume, Daleke i crne, ko slutnje; i snovi -to je pejzaz noci u kojoj se dogadja sum jablanova: zuti mjesec i njegov spori zalazak zs brda, daleka brda i crna. Tamna boja poredi se sa slutnjom koja budi nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj granici straha. Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i desavanja u njoj; treca strofa donosi sliku usamljenog covjeka u noci. Sve sto je opisano u prve dve strofee, sagledano je ocima lirskog subjekta:On i priroda nasli su se oci u oci - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona traje i dalje mimo volje covjekove, a covjek sam i zaplasen, morao je da obori pogled - nije uspio da odgovori na pitanja koja je postavio.
Treca strofa predstavlja sliku covjeka koji je toliko usamljen da se osjeca "ko potonji covek". Stajanje kraj mirne vode opisano je odsjecnim, sporim rijecima koje ostavljaju utisak niza koji lagano prolazi. Osjeca se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja stojim" je puno samopouzdanja, iz njega zraci rjesenost i cvrstina. Medjutim, opkoracenje neminovno vuce u drugi stih da bi se stajanje odredilo preciznije - "ko potonji covek", poslednji, jedini, usamljen u tom ogromnom prostranstvu sveta koji je predocen kao mrtva noc.
Covjek se suocio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja, voda. Ovaj covjek stoji sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio da je malenkost. Naime, sreo se sa ogromnom sjenkom jablana koji sumi, pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na jablana. U tom trenutku se javio strah, ali osoben strah:"Strepim sam od svoje seni".
Pitanje postavljeno na pocetku pjesme ("Zasto nocas tako sume jablanovi?") nije dobilo direktan odgovor. On se nalazi u spletu poetskih slika, u njihovom zajednickom prozracavanju smisla. Na pragu izmedju prve i druge strofe, izmedju dve tamne slike, nalaze se snovi, tacnije odvija se njihov cin padanja u vodu "ko olovo mirnu i sivu" - nije samo padanje, nego je to padanje snova u sivu, umrtvljenu vodu bez zivota. Sum jablanova, ispof koga stoji usamljeni covjek, simbol je njegovih teznji da se izadje iz ove samoce i mraka - visina je u poeziji uvijek simbolizovala izbavljenje, svjezinu, nastavljanje trajanja. __________________ Oskar Vajld - Slika Dorijana Greja
O Dorijanu Greju
Bez obzira što nede nikad biti ubrojan među svjetska književnička imena,njegovo stvaralaštvo ime je za sebe Oskar Vajld;đavo i anđeo kako su ga zvali,napisao je najljepše stranice ljubavi i umjetnosti. Knjiga koja je proglašena nemoralnom,zbog koje je završio na sudu,jedna je od najljepših knjiga ikad stvorenih. Ljubav,smrt i život imaju neki viši nivo... Mladi slikar,lord Henri i mladid savršene ljepote,tri su piščeve strane,a prava je istina i da su to tri lica svakog čovjeka.Dorijanova ličnost je,reklo bi se najupečatljivija u svoj priči o slaganju i protivrječnosti.Dorijan Grej rodio se onog momenta kada je slikar Bajazit započeo slikati njegov portret.Slikar je bio očaran Dorijanovom ljepotom,očaravala ga je njegova ličnost jer do tog trenutka kada se zaljubio u Dorijanovu ljepotu bio je sam svoj gospodar,ali sada mu se više nije činilo tako.Narcis je vidio sliku svoga portreta i bio je zaprepašten prizorom,bio je sam sebi ružan,po prvi put vidio je sebe na taj nacin. Zašto?Zato što je slikar uhvatio njegovu unutrašnjost a ne fizičku ljepotu;činilo se kao da mu je ukrao dušu,bila je to jedna velika praznina.Dorijan je često gledao pozorišne predstave.Htio je da iscrpi i sazna sve.Volio je pozorišne predstave jer je među njima,mislio je,pronašao savršenstvo,jedno od mnogih za kojima je tragao.Zvala se Sibila i glumila je uzvišene ličnosti,jednom je bila Julija,jednom Laura….,zaljubio se u genija.Međutim,kada su se upoznali on je upoznao nju,ne Juliju,ne Lauru,nego nju običnu djevojku koju je zbog te običnosti poceo mrziti.Htio je da svi ljubavnici svijeta čuju njihov kikot,govorio je svome prijatelju Henriju.Ali,upravo ta obična pojava je ubila njegovu ljubav,razbuktala mastu,bila je savršena a postala je plitka i tupa.Nije želio više misliti o njoj jer je ona uništila pjesmu njegovog života.A on,nikada nede biti takav,on de biti savršen.Uzeo je nož i zario joj u srce.Tog momenta sjetio se scene iz romana u kojoj na sličan način umire jedna žena,i tada i nju i sebe vidio je drugačije; zaljubio se ponovo.20 godina nakon toga bio je zatvoren u sobi,izolovan od ljudi koji su ga nekod obožavali i divili mu se.Tih 20 godina Dorijan ostaje jednako lijep,možda ljepši,za toliko godina nije se nimalo promijenio,možda je to bila njegova najveda kletva.Pronasao je izvor vječne ljepote.Portret za koji je mislio da je uništen,postojao je i stario dok je Dorijanova ljepota ostala ista.Time se pokazalo koliko je unutrašnjost važna a spoljašnja ljepota ne, jer je Dorijan živio s ljepotom ali bez duše.Izašao je nakon 20 godina opet u svijet,onaj isti ali ipak drugačiji svijet.Opet su novine pisale o jegovoj ljepoti,opet je bio poštovan i opet su mu se svi divili.Jedne večeri brat djevojke koju je Dorijan ubio, pronašao ga je da bi osvetio sestrinu smrt.Susreli su se na ulici,Dorijan je imao kapuljaču na glavi.Skinuo je kapuljaču i čovjek sa nožem u ruci vidio je momka koji je imao samo dvadeset godina koji mu je objasnio da nije mogao počiniti taj zločin jer bi onda on tada po pravilu imao jednu godinu kada se to dogodilo.To je bio momenat kada je Dorijan sebi spasio život a u tome mu je pomogla ništa drugo do njegova ljepota.Pa kako onda redi da ona nije važna;pokazao je da je mogude pobijediti i pobijedio je.
A slika?Slika nije uništena,Dorijan je to saznao.Da bi došao do savršenstva za kojim je toliko tragao morao je ubiti slikara i uništiti svoj portret.Ubio je slikara zajedno sa ubicom kojeg je unajmio i u tom 1.cinu on je ubio sebe.Ugledao je sliku i vidio portret čovjeka koji je ostario,zagledan 15 minuta u taj prizor znao je da gleda u čudoviste.To čudoviste na ruci je imalo prsten,i to je bio jedini dokaz za Dorijana da je to zaista bio on. Prsten je bio simbol materije,bogatstva koje je ostalo isto,nepromjenjeno pa je Dorijan gledao u njega kao da je to najveda vrijednost portreta.A nije bio u pravu,bar sa jedne strane jer mislim da nije materijalno sve a duhovno nista.Dorijan je rasparao sliku i ostao na mjestu mrtav.Slika je ostala slika mladog Dorijana a na podu tavana ležao je starac.Da li je ljepota sve što postoji?Da li smo kratki,plitki, geniji?Šta je za nas savršenstvo?Za čim da tragam?Da li da budem narcis?Ali ja ne volim genija, volim i mane jer su one interesantne,možda je to mogao i Dorijan ali ne,on je morao da bude poseban.Nije shvatio da je bio poseban,imao je onu jednu vise dimenziju.Sa druge strane može se redi da ja lažem.Svi volimo ljepotu.Nije li to ono za čim često žudimo i čemu se divimo?Sa jedne strane Dorijan je bio genije koji je sve vidio u ljepoti,mogu redi da je uspio jer je istrajao i pokazao da ona vrijedi, a sa druge strane tragao je za višim ciljevima,tražio je neku dubinu života iz kojeg de iscrpiti i saznati sve.Duša mu je bila prazna.Pokazao je da svijet puzi pred materijalnim i povšinskim….Nije li tako i danas……? Po mom skoromnom mišljenju ova knjiga nije nemoralna,apsolutno ne.Možda de i drugi to shvatiti,samo kad bi je pročitali kada bi bili u mogudnosti da posjete takav jedan fascinirajudi svijet.Dorijana Greja treba upoznati,shvatiti,treba obožavati.Ako bi u neku ruku bila greška,mislim da bi u drugu ruku to bila jedina istina.Biti Dorijan Grej je tako lako a čini se tako teško.Pa kako teško pitam se opet;zar je teško biti savršen i ne dopustiti nikoga da ti tiraniše dušu i tijelo,čini mi se da je on to proživio.Svi mi želimo biti savršeni negdje u dubini sebe,možda de neki redi da je netačno ali to je slika sviju nas koji se krijemo iza lažnih portreta.Ova knjiga navela me je da razmišljam o ljudima i shvatila sam da je ipak tačno “sebe ne shvatam nikada,a druge rijetko”.Najslabije su one naše pobude čije smo prirode potpuno svjesni.Možda jednom kada neko načini “moj portret” i prvi put stanem pred tako nepoznatu sebe,možda du u potpunosti razumjeti riječi umjetnosti,života i ljepote koja ne prolazi;a ko ne želi biti savršen? Pitanje ostaje da li imamo pravo na savršenost? Kada se spusti zavjesa i kad mi postanemo publika svog života možda i mi uništimo svoj portret.Ali,prije toga,moramo tragati za savršenstvom i biti savršeni,pobijediti kao i Dorijan. Da li je to bila pobjeda? Postoji mnogo knjiga od kojih sam sazidana,toliko mnogo zapisanih rečenica,fraza,dijaloga,ali samo je jedna knjiga koja me je porazila u onom pozitivnom smislu književne riječi.Osjetim da stojim pred čovjekom čija sama pojava me toliko očaravala,da je u potpunosti ovladala sa mnom,mojom dušom,tijelom i umjetnošdu-rekoše za Dorijana.Možda je malo egoistično od mene da priznam da neke ličnosti Dorijana odlično poznajem kod sebe.U početku me je to zabrinjavalo jer to ipak nije “pozitivan lik” ali upitala sam se onda šta je to pozitivan lik? Trebam li se sramiti moje identifikacije s njim?NE. Nadi izvor mladosti i biti zauvijek lijep! Vajld nas tu stavlja na enigmu ljepote i ljubavi ali na jedan sasvim nov način.Knjiga je sklop najljepsih stranica o ljubavi,o ljepoti, o umjetnosti ikad napisanih jer ja nisam ni jedno književno djelo nisam okusila kao ovo i nisam se nikad u tolikoj mjeri složila s piscem.Vratimo se sad na izvor vječne mladosti… On nastaje tako što ga jedan slikar naslika i on poprima formu života.Živ,živ,a mrtav.Živ,mlad,lijep i savršen,ima tu privilegiju da nikad ne stari,a za to svo vrijeme stari njegov portret.Ta “slika” život provodi u savršenstvu,u obožavanju,u mladosti,bacaše mu dukate pred noge…Ta slika zamrzi sebe,omrzi svoju ljepotu,baci ogledalo i smrvi ga.Sopstvena ljepota ga je uništila,mladost za koju je preklinjao.Da li je on uništio nju ili ona njega,svakako je pitanje koje si stalno postavljam.Kako bih ja postupila kada bih prodrla u umjetnost,iscrpila sve estetske ljepote,živila svoj a tuđi život.Možda isto kao Dorijan.Ne znam,ako ikad pronađem vječnu mladost,redi du vam.Do tada ostaje samo praznina i jedna slika,slika Dorijana Greja.Prava je istina da svi mi imamo barem mali dio Dorijana u našim ličnostima.Jednom kada se pogledamo u ogledalo i nekim slučajem budemo oduševljeni odrazom ogledala,shvaticemo istinu…… Branko Dopid - BAŠTA SLJEZOVE BOJE
Ponovo se vradajudi svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjedajudi se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Dopid stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Dopid slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može
zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Dopidevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije. Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Dopidevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Dopid je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Dopid je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdarevidu. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Dopid govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, nodni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti. Ciklus Jutra plavog sljeza posveden je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka. U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji vedim dijelom čuva raniju Dopidevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Dopidevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batida. Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.
Branko Miljkovid - BALADA OHRIDSKIM TAMBURAŠIMA
Pjesma je posvedena ohridskim tamburašima. Oni se pojavljuju samo u jednom stihu. Taj stih i posveta pjesme nose u sebi više značenja. Balada se može shvatiti kao pjesma posvecema muzičkom sastavu pod nazivom "Ohridski tamburaši". U tom slučaju oni su samo polazni motiv - spomenuti su u navedenim stihovima, ali njihova pjesma potstiče niz asocijacija o pevanju, pesnicima pesništvu. Pošto su asocijativne slike ispunile čitav prostor pesme u prvi plan se namede kao tematski kompleks baš lirsko kazivanje o poeziji, a motiv trubadura ostaje po strani.Opisani proces tematskog smenjivanja u pjesmi cini potpuno osnovanom pretpostavku da je pesma posvecena pesnicima koji se svake godine okupljaju na Struškim vačerima poezije - trubaduri srednjovjekovni pjesnici metafora su za pjesnike koji svake godine priredjuju pjesnička slavlja pronosedi tako pjesničku riječ medju slušaoce, ali i među narode, kao što su trubaduri prenosili lepotu poezije iz mesta u mesto. Ovaj drugi motiv, Struške večeri poezije, otvara mogudnost za još jedno sagledavanj teme pjesme: to je pesničko stvaranje kao kreativni proces koji stalno pulsira - nestaje i radja se nanovo poput Feniksa.
Da li se sada postavlja pitanje odredjenja za jedan od smislova, za jednu od navedenih tema? Ako je tok naših misli dok čitamo pesmu išao upravo opisanim putem, onda je jasno da je upravo to pravi smisao i prava sadržina pesme. Čim smo došli do takvog zaključka namede nam se još jedno saznanje, još jedna tema pjesme: ona je ispevana u slavu pesničke reči, koja je prebogata značenjima, Nudi veliki broj asociacija, otvara prostranstva ljudskog duha.Pesnička riječ nikada nije jednoznačna, ona ne nudi jednu sliku i jedan smisao: pesnička je baš zato što je širom otvorena za svaki duh i za različite doživljaje i saznanja.
Dobrica Cosic - VREME SMRTI O ROMANU “VREME SMRTI ”
Roman “Vreme smrti” je roman epopeja. Po tematici je istorijski roman. Ovim romanom Cosic se pridruzio piscima koji su za temu uzeli Prvi svjetski rat na tlu Srbije. Cosicev stvaralacki pristup Prvom svjetskom ratu razlikuju se od svih prethodnih. Dok su ostali pisci ovaj rat sagledavali parcijalno, samo jednim dijelom,izvan sopstvenog stvaralackog konteksta, Cosic ovaj rat i njegovo vrijeme sagledava u kontekstu individualne i nacionalne istorije od kraja XIX vijeka pa do Drugog svjetskog rata. Time je roman “Vreme smrti” samo segment siroke poluvijekovne istorije Srbije. Posebnu draz predstavlja cinjenica da su junaci ovog romana proistekli iz “Korena”, a nastavljaju romaneskni zivot u “Vremenu zla” i “Deobama”.
U romanu , pripovijedanje je ostvareno na dva plana: opstem i pojedinacnom.Opsti (istorijski) plan ostvaruje se prikazom istorijskog dogadjaja - Prvog svjetskog rata na tlu Srbije. Prikazno je djelovanje diplomatije, Skupstine, Vlade, Generalstaba; pokreti vojske, bitke, front i bolnice. Ovaj plan je ispunjen djelovanjem velikog broja istorijskih licnosti: Zivojin Misic, Nikola Pasic, Radomir Putnik, kralj Petar, prestolonasljednik Aleksandar, Stepa Stepanovic, Nadezda Petrovic i dr. U ovom romanu su na najbolji nacin aktivirane sve osnovne epske karakteristike: vrijeme, prostor, dogadjaji i licnosti. Roman je zahvatio dvije kalendarske godine Prvog svjetskog rata, ali je vremenski to nepuna godina od izbijanja rata do povlacenja preko Albanije. Prostor je sirok, jer je cijela Srbija popriste ratnih zbivanja i nesredjenih sudbina. Unosenjem dokumentarne gradje, prostor se prosiruje na Evropu i njene glavne gradove, u kojima se javljaju odjeci golgote Srbije. Dogadjaji su razvijeni i isprepleteni. Osnovni dogadjaj je rat, ali se on grana u bezbroj epizoda i situacija, koje zahvataju razlicite krajeve, gradove i sela, opste i pojedinacno, narod i pojedinca. Ratni vihor je zahvatio ne samo narod nego i veliki broj pojedinaca, od onih koje je istorija upamtila do onih koji su potonuli u zaborav, ostavivsi svoja stradanja i podvige istoriji naroda kome su pripadali.
KOMPOZICIJA: • pocetak rata • front: narod u borbi i povlacenju • Suvoborska bitka • valjevska ratna bolnica • odbrana, pa pad Beograda • povlacenje naroda, sa stokom i preostalom imovinom na jug Srbije • povlacenje naroda i vojske preko Albanije
Likovi:
VUKASIN KATIC - tip intelektualca i aplikacija egzistencijalnog problema raspinjanja izmedju opsteg interesa ( duznosti i poziva) i porodice.
U Vukasinu Katicu su korijeni ondasnje intelektualno-politacke Srbije. Njegov cilj je bio duhovno obogacivanje i uzdizanje srpskog naroda, zaostalog, neobrazovanog i neprosvijecenog. Borio se za ideje, a ne za vlast: “Hocu znanjem da sluzim ovoj zemlji. Progresu hocu da sluzim. Srbiji su potrebne fabrike i profesori , a ne stranke i politicari”. “ On je bio onaj redak covek koji zeli vlast, a sme svakom da kaze istinu. Politicar, a od vlasti vise voli istinu”, govorili su za Vukasina Katica. Skolujuci se u Evropi Vukasin je shvatio da se ta Evropa, od koje je srpski narod ocekivao tako mnogo, uvijek brine samo za svoje interese.Shvatio je da je Srbija, iako je sa saveznicima, sama u ovom ratu. Znao je da srpski narod treba sam da se brine za svoju sudbinu. Mrzio je prizemne ideje i shvatanje naroda , suzenu i sebicnu sliku gledanja naroda na opste interese. Kako god rat zavsio , znao je da ce sudbinu srpskog naroda odrediti velike sile, kao i uvijek da tada. “Ratovi nas ravnaju: jednaka nam je moc, jednako delo i nada, jednak nam je i vek” , bio je moto kojeg se pridrzavao Vukasin Katic. Pridrzavao ga se i u ratu, kada je zahvaljujuci svom polozaju mogao da omoguci da Ivan ne ode u rat. Nije mogao to da uradi, jer je osjecao da tako iznevjerava svoje principe, a i bojao se da ne povrijedi sina, zbog ne postovanja njegove odluke. Vukasin nije intervenisao da ne bi izgubio dostojanstvo, ponos i osjecaj morala u ocima drugih i time dozivio sebe kao promasenog. Iako tako postupa, Vukasin mnogo voli svoga sina.Tu ljubav pokazuje u trenutku kada saznaje da je Ivan nestao u borbi i da jer zarobljen. Ta ljubav se moze vidjeti i iz pisma koje mu salje. Vukasin pocinje da razmislja o svojoj porodici, tek kad shvata da bi mogao izgubiti Ivana za uvijek. Pocinje da shvata da je uvijek bio razapet izmedju duznosti i porodice. Njegova porodica je trpila zbog njegovih ideala: ”Kako je to ziveo odricuci se bavljenja decom i cinjenja sitnih prijatnosti njima, kako to da nije osecao kolika je radost raditi, poslovati, ciniti u ljubavi. ” Pitao se zasto je sve njeznosti poklanjao Mileni, a prema Ivanu je imao sasvim drugaciji odnos. Iz straha da ne ponovi gresku Acima Katica nije zelio da utice na Ivana. Pustio je da se sam formira kao licnost.U jednom trenutku ipak je osjetio da je i on kao i Acim “izgubio” sina.
OLGA KATIC - tip supruge i majke. Lik Olge Katic je jedan od najcjelovitijih zenskih likova u romanu. Ona je jako vezana za porodicu, elegantna i otmjena, nikad ne gubi neposrednost i ljudsku humanost. Olga je oslonac muzu i brizna majka djeci. U odnosu prema njima ona je njezna, pazljiva, odana i iskrena. Njen odnos prema Vukasinu obiljezen je ljubavlju ( “Ona ga je volela bas takvog: zanetog, casnog, bandoglavog.Strogog prema sebi i svakome...”). Divljenje, ponos, srecu i neuspjehe sve je vezivala za Vukasina i sve je djelila sa njime. Prvi veci nesporazum i sukob izmedju Olge i Vukasina zapocinje kada on odbija da intervenise i preko veza spase sina od frontova i stradanja .Tada se sukobljavaju njena ljubav i njegova ideja. U Olgi se javlja sumnja u njihovu ljubav. Ubrzo se u njoj javlja osjecanje praznine i neispunjenosti. Postaje svjesna da je “zivela jadno; zivela je u iluzijama. Ona zaista nije imala pojma ni sta je covek, ni sta je to ljudski zivot u ovoj zemlji. A za to niko nije kriv, ni Vukasin. Svesno je uzivala u obmanama bogatstva i gospodstva, sa svakojakim iluzijama o svom ponosu, zelela za okolinu da bude “srecna zena”. Ona je od rodjenja u svemu bezbedno zivela, sve te svoje 43 godine bez samostalne i znacajne odluke, bez ijednog ozbiljnog rizika i sve do rata i bez velike patnje. Po tome, trebalo bi da je srecna.Ali ona je bila srecna samo dok su joj deca bila mala, dok im je bila neophodna, dok su samo nju, oca i igracke volela. Kako je uvidjala da je deci, sto vise rastu, sve manje potrebna, kako ih njena neznost sve manje raduje, kako su Vukasinu politicke i nacionalne brige postajale i pred njom jedine njene brige, ona je svojim cutanjima i samocama sve jace osecala neku promasenost i beznacajnost sopstvenog zivota.” Dr.Radic ce u njoj otkriti vrijednosti zene koje ce ga vezati za nju. Javice se ljubav koju i Olga i Mihajlo Radic precutkuju, suzdrzavaju. Odolijevajci toj ljubavi Olga brani svoju proslost, brani sve ono sto je bilo, brani onaj period svog zivota u Beogradu, kada je za sve bila “srecna zena”. Pravo Olgino razumijevanje Vukasinove licnosti pocinje kada je od njega dobila pismo u kojem govori o Ivanu, o sebi i svojim osjecanjima. Tada shvata da ga nije dovoljno razumjela ni poznavala.To mu i priznaje. Tada ce ga zavoljeti punom ljubavlju, jer ga je upoznala u novom svjetlu.
ZIVOJIN MISIC -tip vojskovodje i ratnika, aplikacija problema jugoslovenskog ujedinjenja. Vojvoda Misic je istorijska licnost. Ima osobine i vrline nasih predaka: odvaznost, hrabrost, ostroumnost, pa je zato najizrazitiji predstavnik srpskog kolektiva. Ostavlja utisak uvijek budnog, odlucnog, mudrog, iskusnog, humanog i nimalo subjektivnog, zabrinutog, uvijek suzdrzanog i skromnog komandanta. Komandanta koji ne ratuje za pobjede i slavu vec za zivot i opstanak. Narod mu je vjerovao,jer je Zivojin Misic bio isti kao i oni: ”Vidis li ,narode, sta je general? General, a isti k’o mi. Zivojin Misic, a lici na sve srpske vojnike! Ako mu skines sinjel i sapku, videces ga za plugom i motikom. Covek isti ko mi”.( Tola Dacic). Misic hrabri, tjesi, zali, saosjeca, pati i voli, jer je svjestan da rat vode obicni ljudi, ocevi, braca i domacini - narod. Kada se obraca vojsci govori jednostavnim jezikom svojih boraca i seljaka. Njegova rijec je utjesna, ljekovita, prepoznatljiva i bliska .On voli, postuje i cijeni svoje vojnike. Zeli da cuje sta taj vojnik misli, sta mu smeta, na koga je kivan i zasto. U nagonu za samoodrzanjem vojvoda Misic je vidio mogucnost trajanja i obnove snage za nove borbe koje su predstojale srpskom narodu. Smatrao je da onaj ko se bori za svoj opstanak smije vise i moze duze da trpi od onoga koji se bori za pobjedu. Misic je bio protiv jugoslovenskog ujedinjenja.Smatrao je da to ujedinjenje zele samo politicari i pjesnici, a to nije po volji naroda:”Ujedinjenje vekovima razjedinjenih naroda vredi onda ako se u to ujedinjenje ravnopravno ulazu krv i kosti! A ja se bojim ujedinjenja za koje se bore politicari i novinari, pjesnici i profesori.”.
NIKOLA PASIC -tip politicara i drzavnika i aplikacija politickog pitanja odnosa Srbije i saveznika. Srpska politika i diplomatija u Prvom svjetskom ratu olicena je u liku Nikole Pasica, radikala. U svom politickom djelovanju Pasic se rukovodi nekim principima koji su postali njegova zivotna pravila. Za njega je narod i njegov interes ispred svega.U kontaktima sa narodom nije oholi i samouvjereni politicar, nego skroman i jednostavan gradjanin i jedinka iz toga naroda.U poslovima politike narod je za Pasica vrhovno mjerilo. Moze u politici ici u obracun sa pojedincima , ali ne i sa narodom, jer onda je i smisao politike obezvrijedjen. Snaga samokontrole samosavladjivanja je znacajna vrlina Pasiceve licnosti. NJegov zivotni pricip je optimizam, ne toliko sto je po prirodi optimista, nego zato sto smatra da politicar mora da bude optimista, mora da bodri narod i uliva mu vjeru. Pasic sve podredjuje politickom cilju. On je tu da vodi politiku i da u tome postigne cilj koji je postavio, bez obzira na sredstva koji ce morati da upotrebi. Medjutim, Pasic je spreman da prihvata kompromise koji ce dovesti do sporazuma. Glavno njegovo ”oruzje” jeste strpljenje,trpljenje i tolerancija. Iako se u svom politickom i drzavnickom djelovanju rukovodi svojim principima, on im nikad ne robuje,umije da odstupi, da precuti i oprosti, da odobri i ono sto on licno ne odobrava. Uvijek vodi racuna o situaciji i trenutnim okolnostima.U tome je velicina njegove ljudske licnosti, zato on djeluje ljudski, narodski. Pasic iz “Vremena smrti” je politicar i drzavnik. NJegov licni i porodicni zivot gotovo da ne postoji. Kao politicar i drzavnik usmjeren je ka cilju izbavljenja srpskog naroda iz zla. Esej: Vreme Smrti
“Vreme smrti” je jos jedna, do sada mnogo puta pricana, a nikada u potpunosti ispricana, prica o srpskom narodu. Prica o narodu koji je mnogo puta prolivao krv da bi odbranio svoju otadzbinu, ognjiste, celjad i imovinu; o narodu koji nikad
nije vodio osvajacke ratove, nego je uvijek branio sto je njegovo; o narodu kojeg je kroz dugu istoriju u rat uvlacio kad je ko htio, da brani svoje, a i tudje interese. Otkad se naselio na ovu raskrsnicu svih puteva, zvanu Balkan, mnogi osvajaci su pokusali da pokore srpski narod . Neki su to i uspjeli, ali ni oni nisu mogli da pokore i zatru srpski duh. Nisu mogli, jer “ovaj narod hoce da postoji, po svome i na svome da postoji.” Srpski narod je uvijek vjerovao u svoju snagu, hrabrost i junastvo, jer ipak je on “spasio Evropu turske tiranije”. Cak i kad je dozivljavao poraze znao je da ih pretvori u slavne pobjede. Sjetimo se samo u koliko je pjesama opjevan Kosovski boj, slavljen kao najveca pobjeda. Pocetkom XX vijeka srpski narod je jos jednom morao da brani svoja vijekovna ognjista. Ali ovoga puta nije ratovao sam . Ratovao je sa velikim silama: Francuskom, Engleskom i vjecitom uzdanicom srpskog naroda, Rusijom. Neki uceniji ljudi tadasnje Srbiji govorili su da je Srbija sama iako je sa saveznicima. Sa ove vremenske distance sigurno bismo se slozili sa njima, jer situacija je i danas vrlo slicna onoj sa pocetka XX vijeka . Evropi nije stalo do subine jednog malog balkanskog naroda,kojeg su smatrali “smrdljivom, prljavom, zlocinackom rasom”. Njoj je samo trebala njegova junacka vojska za ostvarenje davno postavljenih ciljeva. A seljacki srpski rod, neobrazovan i neprosvecen, vjerovao je u sjajne i mocne saveznike. Vjerovao je da nece napustiti Srbiju, svoju saveznicu, u najcrnjim danima njene istorije. I tako je narod, s vjerom u saveznike, koju je dodatno podsticala srpska vlast, krenuo u rat, po ko zna koji put u istoriji. U najboljem gunju i “opancima sa sest kaiseva” pracen pjesmom.Cudan je taj obicaj naseg naroda da u velike tragedije i stradanja pjesmom ispraca svoje najblize. A ta pjesma ubrzo se pretvara u lelek. A u ratu stradaju svi , posredno ili neposredno. U ovom ratu nije stradala samo vojska. Vlada je mobilisala i djecake od deset godina i djake. Ucinila ih svjedocima svih ratnih uzasa. Zrtvovala ih za ideju. “Bijese li na svijetu jos kojeg naroda da je satro djecu zbog drzave i nekih krajeva?” pita se Danko Popovic.Cemu sve to stradanje kad nikog nece ostati u drzavi, da u njoj zivi, obnavlja je.... Sahranjivali smo tu djecu, nasu uzdanicu i buducnost, a dicili se sto smo prenosili kosti nasih vladara.Zar treba te kosti da nadzive srpski rod? Da ostanu kao jedini dokaz nase slavne proslosti? Nastupilo je doba kada covjek mora podjednako da se bori za ocuvanje proslosti i tradicije i da se bori za svoju egzistenciju. Mnogi ljudi vole da kazu da je u nasem zivotu jedino smrt sigurna.Pa i u Prvom svjetskom ratu covjek je smrt prihvatao kao sasvim realan ishod zivota. Mnogo vise se bojao rata, odnosno uticaja rata na njegovu licnost, jer rat mijenja ljude: “ Ako se vratim iz rata necu biti isti onaj koji je krenuo u rat”. Narod nije zelio slobodu po svaku cijenu. Nicemu zivot ne smije da bude cijena. Najvaznije je zivjeti - “pod tudjinom ili svojim : siromahu je svaki isti, a bogat svakog moze da kupi”. Ranjenicima, ljudima koji su izgubili svoje najmilije i svoje domove sloboda nije bila najvaznija. Oni su trazili pravdu. Trazili su da se postuju njihove zrtve za drzavu, jer dok su oni branili otadzbinu u rovovima, liferanti i razni prevaranti bogatili su se na tudjoj nesreci: Na ovom svijetu odvajkada jedan kuka, drugi pjeva. Cosic se u romanu pita: “Koliko je besmislenih ratova bilo u istoriji?” Ali zar nije svaki rat besmislen? Zar nije bilo dovoljno ubijanja i razaranja? Ratovi nam ne donose nista dobro.Samo mnogo unistenih porodica; majki, zena i djece u vjecnoj tuzi za za svojim sinovima i domacinima. Ali covecanstvo to nikako da shvati. Zelja za bogatstvom i moci nadvladala je osecaj humanosti. Sudbina srpskog naroda do sada je bio rat. Nije ga bilo moguce izbeci, sto zbog prostora na kojem zivimo, sto zbog naseg mentaliteta. “Mi treba jednom da pogledamo sami sebe i da se izmjerimo pa da znamo koliki smo. Mi nismo velika sila” i zato treba treba da nadjemo druge nacine borbe za slobodu i postojanje. Danilo Kis - Rani jadi RANI JADI
Analiza:
Knjiga novela Rani jadi govori o ranom piscevom djetnjstvu, koje je proveo u Madjarskoj. Ova knjiga novela objedinjena je glavnim junakom i jednim narativnim subjektom koji kazuje pricu. Zato ova knjiga ima i neke osobine romana.
-Sadrzina:
Sadrzinu ove knjige cini kazivanje o teskom djetinjstvu Andreasa Sama. Vrijeme je ratno,nesigurno, a iz tog vremena povremeno sjecanjem zalazi u neposrednu proslost, a mastom u buducnost, zeljenu ali jos nejasnu. Zivot tece u seoskoj sredini, medju obicnim i jednostavnim ljudima. Promicu pojedinci koji su u junakovom djetinjstvu bili vezani za njegovu sudbinu i uticali na neke dogadjaje: Anton Financ, gospodin Fuks, gospodja Rigo, gospodin Molnar. Kao sto je sjecanje prozracno i maglovito, tako su i ove licnosti ostale skice i siluete, slucajni prolaznici kroz zivot Andreasa Sama. Prica o djetinjstvu je sklopljena iz niza malih dogadjaja, sitnih i svakodnevnih, koji su ostavili tragove na djecakov zivot i zivot njegove porodice. Svijet djetinjstva prikazan je kroz sjecanje, prelomljen kroz prizmu djecijeg vidjenja. U sjecanju dominiraju siromastvo, nesigurnost i bijeda kao stalni pratioci djetinjstva. U mnogim pricama nalazimo iskaze koji odrazavaju svijest o bijednom zivotu i ranim jadima, da bi negdje pri kraju price sav jad bio izrazen jednom recenicom:...''Ulazimo u voz sa svojim smjesnim,prtljagom, vucemo za sobom cergu svog lutalastva, zalosnu prciju mog djetinjstva''...
-Motiv kestenova i simbol prolaznosti:
Motiv kestenova ponavlja se u prici Ulica divljih kestenova, cijela prica je potraga, poslije mnogo godina za ulicom divljih kestenova, koja je ziva u sjecanju Andreasa Sama ali je nema u stvarnosti kao sto nema ni divljih kestenova, ni kuce u Belmovoj ulici sedam u kojoj je Andreasova porodica zivjela. Ulica ,kuca, predmeti u kuci sve je to mogucnost da se u sjecanje vrate neki trenutci iz djetinjstva. Medjutim nestalo je sve ono sto je mogo da ozivi sjecanje. Ipak, uspomene su sacuvane, one se mogu osvjeziti i ozivjeti vrjeme i ljude iz proslosti.
-Jednostavno kazivanje:
Teme su svakodnevne, zivotne, svacije. Dogadjaji su obicni bez naglasenog dramskog naboja. Birani su onako kako ih sjecanje vraca u sadasnjost, bez cvrsce povezanosti. I naracija i struktura, potpuno subu skladu sa junakovim uvjerenjem da je zivot prica i da je prica zivot. Zivot je sazidan od malih prica, malih dozivljaja, pa opis toga zivota nije nista drugo nego niz prica. Prica je zivot jer govori o njemu onakvom kakav jest i lijepom i ruznom i veselom i tuznom.
-Naracija:
Upotreba treceg lica za kazivanje o sopstvenom zivotu otkriva junakov odnos prema djetijstvu u kojem je bilo vise ruznih nego lijepih dana, vise patnje nego srece i radosti. Kao da ova kazivanja izazivaju mucna sjecanja, pa je kazivanje u trecem licu jednostavnije i lakse, kao da se ovim oblikom narator brani od dogadjaja koji opisuje. Trece lice omogucava distancu, mirnocu i objektivnost kazivanja.
-Biografski elemementi:
U prici Eolska harfa, koje ima epilosko mjesto i funkciju najvise je dato prostora djecakovom dozivljaju elektricne bandere kao ogromne eolske harfe sa koje se moze prepoznati zvuk vremena, proslog i buduceg. Iz zvuka vremena saznata je buducnost Andreasa Sama.
-Andreas Sam:
Andreas Sam je senzibilna licnost, osjetljiv na spoljasnje utiske prijemciv za sve sto je lijepo- cvijece, boje, mirisi, zvuci, njegova masta je ziva i nemirna; sposoban je da oko sebe zapaza naoko nevazne detalje, da u sitnicama sagledava sustine i ljepote. Iz te sposobnosti proistekla je ljubav prema prirodi u kojo ce zapazati sume, drvece, travke,cvijece,mirise,zvukove. Ali ce zapazati i ono sto je ruzno i sto je proisteklo iz covjekovog nemarnog odnosa prema prirodi.
-Pitanja:
1.Povezite naslov knjige sa svojim sjecanjima na rano djetinjstvo. Vrlo je malo ljudi cije djetinjstvo ne nosi naslov ove knjige, pogotovo kad je rijec o Srbima kao narodu. Da problem bude veci ovdje se ne radi samo o ''ranim jadima'' vec se ti jadi vuku kroz cijeli zivot. Svako u ranoj mladosti dozivi neke jade, samo neko na tezi, neko na laksi nacin. Mozda ja ovo primam ovako jer sam imao priliku da prozivim ''rane jade''. Samo sjecanje na njih izaziva vrlo tuzna raspolozenja. Ponekad pomislim da je sve to bio samo tuzan san i da se nista od tog nije desilo, ali samo na tren. Ipak dok si dijete sve ti je nejasno i u tim trenutcima ne razmisljam puno o tome. Tek kasnije, kad odrastes, pocinju da naviru sjecanja cijih posljedica tek onda bivas svjestan. Onda pozelis da se vratis tamo i da izmjenis tok dogadjaja, ali bez uspjeha. 2.Kakva je ''slika svijeta'' u knjizi rani jadi?
Svijet je vrlo surov. Ako mu se neces pokoravati jednostavno ce te ''pojesti''. Djecak Andreas je vrlo rano ''ispio gorku casu'' ovog svijeta. Ako je htjeo da prezivi morao je da radi. Mozda bi to i bilo normalno, ali nekad je radio i ono sto nije htjeo. Vrlo je tesko zamisliti svjest jednog djeteta, koje kada najvise treba da uziva u zivotu i bude bezbrizan, izlaze se velikim naporima. Ipak je on samo djete, ali ''svijet'' to ne vidi. Ali kakav je bio svijet tada, takav je i danas mozda samo u nekom drugom obliku. Prica Kruske ne zauzima ni polovinu stranice knjige, ali ukazuje na momenat koji se ne zaboravlja, gospodja Molnar izjednacava Andreasa sa psom. Ipak djecak je uspio, da iz druzenja sa prirodom, razvije smisao za lijepo i sposobnost da se lijepo osjeti svuda oko sebe. ''Gospode kako sam nemocan pred ovim cvjecem.'' Stvarnost bola Andreasa Sama jeste vjecna prica o patnji koa o najupecatljivijoj oznaci zivota. 3.Da li je moguce uopste saznati vrjednost zivota, ako nesto tesko i lose ne iskusis na svojoj kozi? Da li bi Kis bio ono sto jeste da noje sve to prozivio? Mislim da svi ljudi u zivou treba bar malo da osjete patnje i bola, mozda samo da im sluzi kao podsjetnik. Nekim ljudima je to jednostavno neophodno da bi se ''opametili''. Danilo Kis je svojenaporno djetinjstvo dozivio kao neku vrstu
prosvjetljenja. Mislim da ni Danilo Kis, kao i mnogi drugi nikad ne bi saznali pravu vrijednost zivota da nisu dozivjeli nesto lose ili tesko. 4.Kakva osjecanja i raspolozenja izaziva knjiga? Ova knjiga donosi mnogo nedoumica, samim tim sto pocinje posvetom ''za djecu i odrasle''. Nema nikakve sumnje da ova knjiga podjednako uzbudjuje sve osjetljive citaoce, bez obzira na starost. Njenoj vrijednosti doprinosi i ta cinjenica da su sva ta zbivanja bila stvarna i da nista od toga nije izmisljeno. Neopisiv je taj dozivljaj, kada poslije procitane knjige shvatis da si postao vrijedniji za saznanje o jednoj sudbini.
-Esej:
Covjek je oduvjek predstavljao misteriju i jos uvjek se ne moze dokuciti bit njegovog zivljenja. A zasto? Zato kadtaman mislite da ste doznali bit i da ste stigli do kraja pojavi se na drugom kraju svijeta nesto jos nevidjeno i neodgonetnuto. Jedno se zna: nijedan dogadjaj u istoriji nije prosao bez prolijevanja krvi. To je jednostavno iskustvo koje covjek stice cim se rodi. U svijetu se toliko ''nakotilo'' zla,prevare,ucjenjivanja. Jahaci apokalipse vec uveliko jasu na svojim konjima i haraju svijetom sireci rat,glad,bolest. Sve to govori o nepravdi i surovosti ovog svijeta. Cemu i zasto zivjeti ako znas da ces ti ili tvoja djeca ili cak tvoji unuci morati uzeti pusku i ici u rat. Da li je to bit zivljenja ili je samo sudbina ovog naroda ili je to sve samo ruzan san. Ali ne, takvo nesto ne postoji u snovima, ma koliko oni bili ruzni. Mislim da je krajnje vrijeme za ''Potop''. Ovog pute bez ''barke'' i izuzetaka, jer svi mi nosimo klicu zla u sebi, ma koliko se mi bunili to je istina. Mozda je ovo preuranjeno misljenje ili pesimisticno, mozda ja to tako vidim, ali svakim danom raste broj onih koji su istog misljenja. Cijelo covjecanstvo se nalazi na ''rubu propasti'', a za sve to je kriv sam covjek.
DUŠAN KOVAČEVID - BALKANSKI ŠPIJUN
Balkanski špijun je dramsko djelo napisano u dva čina, a svaki čin ima po pet naslovljenih poglavlja. Kompozicija pomalo neobična ako se na umu ima ustrojstvo drame u klasičnom smislu. Kao da je za uzor imao Brehtov epski teatar, postupak komponovanja primijenjen u drami Majka Hrabrost, u kojoj je prisutno 12 poglavlja.
Dušan Kovačevid za osnovu svoje komike uzima jedan društveni fenomen koji se može smatrati bolešdu svakog komunističkog sistema i društva, a to je: na svakom mjestu i u svakom čovjekumogud je neprijatelj naroda i postojedeg sistema, pa se stoga mora uvijek biti budan jer - kako kaže glavni junak ove drame - "sve je suprotno od onoga što što izgleda da jeste", a to opet znači da se često iza naizgled povučenog, jednostavnog ili pak poslovnog čovjeka, pa još ako dolazi iz inostranstva, krije neki "imperijalistički špijun" i neprijatelj naše društvene stvarnosti. Po toj izopačenoj logici sve je jasno: ne treba se povoditi za utiskom koji na nas ostavlja čovjek iz našeg okruženja, nego za pretpostavkom da se baš u njemu krije neprijatelj i da ga, iz tih razloga, uvijek treba imati na oku.
Od takve bolesti boluje i junak ove drame - Ilija Čvorovid, čovjek koji je jednom ponio žig neprijatelja naroda, zbog čega je kao informbirovac 1949. godine morao da robija na zloglasno Golom otoku, gdje je na stotine i hiljade ljudi prevaspitavano da se vrate ispravnom mišljenju. On, koji je bio žrtva jednog političkog mehanizma i ideološke tiranije, sada se stavlja u funkciju poniženja i mučenja. U svemu tome on izgleda dosta naivno i smiješno, pa i promašeno i tragično: postaje psihički bolestan, čovjek izgubljenog smisla za normalno posmatranje i ponašanje.
Glavni junaci drame su - pored Ilije Čvorovida - još i Danica Čvorovid, njegova supruga, kderka Sonja, brat Đura i "balkanski špijun" Petar Jakovljevid, krojač, povratnik iz Pariza.Drama Balkanski špijun počinje emisijom preko radija o tek završenoj sjednici od velike važnosti za zemlju. Na uopštavajudi način i ispraznim jezikom govori se o njenom toku i zaključcima koji nikog konkretno ne obavezuju. Uključuje se i glas seljaka: on govori o selu koje hrani grad, govori o "polaznim osnovama dugoročnog programa", o ekonomskoj stabilizaciji i potrebi da se više radi a manje priča i sastanči.Ovaj uvodni segment treba da pokaže društveni ambijent i nagovijesti istorijsko vrijeme u kome su junaci smješteni.
I kada su vijesti pri kraju, u kuhinju ulazi Ilija Čvorovid. Djeluje dosta nervozno, pali cigaretu i pita za podstanara (gdje je on?) jer je njegovo prisustvo uzrok psihičkog stanja u kome se odjednom našao. Zbog njega su ga zvali u policiju na "informativni razgovor". Iako je podstanar običan krojač koji se poslije dvadeset godina, zaradivši mukotrpnim radom nešto para, vratio u zemlju da otvori modni salon i da tu nastavi život, Ilija ne vjeruje u tu činjenicu, sumnja u njega i ved je u njegovim očima "gadan i opasan čovek" jer da nije tako , misli on, zašto bi njega, Iliju, pozvali u policiju. Po njegovoj logici policija se ne interesuje "za običnog i poštenog čoveka". Njegova je pretpostavka da je on, tamo u tuđini, nešto "radio protiv svoje države" i da je, vjerovatno, neka lopuža i kriminalac, a to što izgleda tako gospodstveno i djeluje nenametljivo samo je maska i privid koji treba da zavara. Ilija za takvo prosuđivanje ima i "dokaze": on samo duti, navlači platno na prozore, dovodi neke bradate ljude u stan, često izlazi iz kude i šeta nodu. Drugi "dokaz": za mjesto stanovanjaizabrao je baš njihovu kudu jer je "izvan centra, nije na oku". Sve to Ilija priča svojoj supruzi Danici, koja je obuzeta kuhinjom, namirnicama, besparicom i brigom što derka kao diplomirani stomatolog ved godinama nema posla.Nakon ove dramske situacije dolazi promjena: stiže i podstanar i priča o svojim nevoljama: ne može da riješi formalnosti oko otvaranja krojačkog salona jer ga birokratija, kao građanina, obezvrjeđuje: "Po ceo dan skupljam neke potvrde i uverenja, ispisujem molbe, čekam sekretare(...). Svi obedavaju, a niko ništa ne radi". U takvom ponašanju birokratijeovaj čovjek vidi "uništavanje ljudskog dostojanstva". Danica, shvatajudi muku svog podstanara, nadovezuje se svojim ispovijestima, čime se još više produbljuje slika o samovoljnosti i svemodi naše birokratije. Ona, naime, priča o tome kako su im punih dvadeset godina obedavali stan i kraj podstanarskih muka. Uvijek je to bilo u stilu: sigurno dete dobiti, na proljede. Stanovali su "po šumama i podrumima" sve dok se nisu pozaduživali do do guše i nekako napravili tu skromnu kudu. Govori i o slučaju svoje kderke: pet godina čeka na posao, više od četrdeset puta je konkurisala, ali od toga ništa, što, sigurno, ne važi i za "decu budžovana" koja se lako zapošljavaju.
U narednoj dramskoj situaciji kao središnji lik javlja se kderka Sonja (ima ved trideset godina) sa viješdu da je, slučajno, preko veze, našla posao. Radost majke i kderke prekida dolazak oca Ilije koji je u nekoj zadihanosti i žurbi. Prelazedi olako preko velikog događaja u porodici, on telefonira inspektoru Državne bezbjednosti o kretanju i nekim susretima podstanara sa ljudima. Inspektor, shvatajudi da u svemu tome Ilija Čvorovid pretjeruje, olako prelazi preko njegovog telefonskog "referisanja", što de Iliju dovesti do potpunog razočarenja: "Zlikovci im vršljaju ispred nosa, menjaju strane pare i planove, u centru grada, a on samo ponavlja: Bez brige, bez brige". Radni dogovor svog stanara u kupljenoj kudi sa izvođačima radova Ilija posmatra sa nekog balkona na koji se popeo uz gromobran. Prethodni citatpokazuje kako on u tome vidi najamnike poslane iz inostranstva da ruše njegovu zemlju i potkopavaju njen ekonomski sistem, i to baš u vrijeme kada je ekonomska stabilizacija glavni zadatak svakog građanina. U tom kontekstu Ilija sebe doživljava kao jataka a svoju kudu kao sklonište mračnih sila, zbog čega pada u velikuu depresiju.
Obuzet neprijateljstvom drugih prema njegovoj zemlji, Ilija odlučuje da se sav posveti kontrašpijunaži - pradenju podstanara i prikupljanju dokaza o njegovoj "zločinačkoj" aktivnosti. Prvo je uzeo godišnji odmor, a zatim i nepladeno odsustvo; kupio je fotografski aparat sa teleobjektivom, projektor. Prati ga, snima njegove goste i sastanke, a potom analizira u svom domu. Snimio je njegov sastanak u hotelu, ispradaj jednog iz grupe na aerodrmu, njegove šetnje sa nekom novinarkom i nekim drugim ljudima, da bi na kraju izveo svoj zaključak: "On radi tačno, po zadatku, onako kako je napolju isplanirano". Ako neko greškom dobije njihov telefon, Ilija to doživlja kao provjeru i uhođenje "mračnih sila" pošto je on jedina opasnost za njihovo djelovanje, jedina savjest koja im stoji na putu: "Sad su zvali da vide hodu li se javiti. Ako se javim, onda su mirni, mogu da rade šta hode". U njegovoj glavi je tako, mada za njega niko ne mari, niti nekome izvan kude nešto znači. U svojoj obuzetosti tim problemom on ved osjeda da mu "spremaju nešto gadno". I ved
predviđa kako de odsad nepoznati ljudi, preobučeni špijuni u liku prosjaka, majstora za kišobrane ili seljaka sa kajmakom, stalno pojavljivati na vratima pod izgovorom da nekoga traže ili nešto nude.
Ilijina obuzetost neprijateljima koji "kidišu" na njegov samoupravni sistem sve više raste i počinje da prelazi u pravu paranoju (bolesno stanje psihe kada čovjek postaje "progonilac progonilaca"), o čemu govori i slika s početka petog "poglavlja" koje nosi naslov "Pokušaj ubistva" i cijela naredna scena: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Kasno uveče vrada se Ilija "krvavog lica i ruku, sa pocepanim odelom i bez jedne cipele na nozi". Iz njegove priče, pune priče i psovki, saznajemo da je neko htio da ga ubije - namjerno je htio da ga pregazi kolima dok je prelazio ulicu, što je po njemu - dio neprijateljskog scenarijakoji vodi u izvršenje likvidacija i sijanje nesigurnosti među građanima. U tako nešto on je čvrsto uvjeren, bez obzira na činjenicu što je prelazio ulicu na nedozvoljenom mjestu, izvan pješačkog prelaza. U narednom poglavlju "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste", da bi se pokazalo dokle doseže ljudska uobrazilja i kako ona postaje paranoja, inventivni Dušan Kovačevid koristi slike projekcije. Naime, pošto je prikupio dovoljno "dokaza" protiv "špijunske organizacije", Ilija organizuje projekciju slajdova kojoj prisustvuju brat Đura i žena Danica. Uhvadene situacije su sljedede: šetnja podstanara pored rijeke sa jednim muškarcem i ženom (Ilija ih je identifikovao: nepoznati je naučnik iz Vinče, a ona njegova ljubavnica), njih troje sjede na splavu i za stolom razgovaraju, razmatraju neki plan (po Ilijinom objašnjenju to može biti samo plan našeg instituta u Vinči); onda se vidi kako ga gužvaju i bacaju u vodu (a Ilija, iako je tek mjesec mart, skače u rijeku da se dokopa "dokaza"); slijede slike iz pozorišta, iz neke kafane, slike društva u lovu u okolini Beograda. Taj lov, po Ilijinom mišljenju, i nije pravi lov nego "čista vojna vežba pod firmom lova na fazane", "uvežbavanje streljačke sposobnosti" i "održavanje kondicije", organizovanje neprijateljskog izviđanja "po sistemu trojki", kao "izučavanje terena oko Beograda". Dok radi projektor, on priča kako ga zamalo nisu ubili dok se krio u obližnjem žbunu jer su mislili da je u grmu lisica ili zec. Opsjednut problemom "špijunaže" i njenog razornog dejstva na zemlju, Ilija paranoično zaključuje: "Špijuni su među nama, samo ih treba znati prepoznati". Ovakvo razmišljanje je ishod simptoma jedne bolesti od koje je bolovalo jedno društvo i cijeli jedan poredak, koji je svuda i na svakom mjestu zagovarao neki sistem samozaštite od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja, a u cilju očuvanja tobožnje nezavisnosti i blagostanja naroda.
Bdijudi nad poretkom svoje zemlje kao jedina savjest, Ilija Čvorovid u svoju aktivnost uključuje i brata blizanca, Đuru, a podršku počinje da dobija i od svoje supruge koja je dosad bila sasvim po strani, što de dovesti do sukoba između nje i kderke koja u ocu vidi ved bolesnog čovjeka. O tom posebno govori "poglavlje" po naslovom "Rasprava o ocu". Iz razgovora majke i kderke saznajemo da je Ilija izgubio posao, da je porodica zapala u velike dugove zbog nabavke opreme za pradenje "neprijatelja", ali i putovanja koja je on preduzimao iz "bezbednosnih razloga". Majka ne može da shvati kderku koja ne podržava svog oca koji se bori za veliku stvar, nego ga tretira kao bolesnog i traži njegovo liječenje.Pretposlednje "poglavlje" u drami je "Sve gori od goreg". U njemu Ilija referiše svojoj ženi o dvodnevnom boravku u Nišu radi prikupljanja informacija o podstanaru (posjetio je njegovog strica, strinu), iznosedi još jednom svoje ubjeđenje da je on "đubre", "zlikovac", "izdajnik" u službi mračnih sila, a sve na osnovu pričanju zavidnog strica koji na sve mogude načine opanjkava svog sinovca. Pristiže i Đura koji pripovijeda o tome kako je pratio nekog profesora, uhvatio ga, svezao i zatvorio u svoj podrum.
DramaBalkanski špijun nema neke osobite obrte u svom razvoju; njena radnja ide linijom progresije, i to u jednom pravcu i samo na verbalnom planu. Razrješenje, ako može tako da se kaže, dato je u posljednjem "poglavlju" "Saslušanje". Podstanar Petar stiže u dom Čvorovida, sav je u žurbi jer treba na brzinu da se pripremi - putuje u Njujork. Prije nego što de se oprostiti od Danice, traži od nje da mu kaže zašto ga prate. Kada je bio na ručku kod prijatelja, primijetio je Iliju na vrhu drveta u susjednom dvorištu kako ga slika, pod krevet mu je podmetnuo mikrofon, na sobnom tavanu je probušio je rupu i kroz nju stalno motri, naročito kad mu neko dođe u posjetu. U međuvremenu stižu Ilija i Đura. Traže od Danice da ode do Đurine žene, a podstanara lisicama vezuju za stolicu.. Počinju da ga saslušavaju. Puštaju mu magnetofonske snimke njegovog razgovora sa profesoricom o ekonomskoj situaciji u zemlji i uzrocima slabe proizvodnje. Ilija traži od njega da mu prizna sva "nedela", da pokaže da je bio u zabludi, kao što se i njemu, Iliji, desilo neposredno poslije rata, u vrijeme informbiroa. I dok je Đura na putu - otišao je da dovede "uhapšenog" profesora na suočenje s Petrom, Ilija Čvorovid, u trenutku velike uzrujanosti, dobija napad srca i pada. Podstanar bi da mu pomogne,
traži pogledom lijek, ali ga nema jer ga Ilija nije kupio ("Nema ga u apotekama"). Mada je vezan za stolicu, dovlači se do telefona, poziva hitnu pomod, a potom - i dalje vezan za stolicu - bježi iz kude, s namjerom da stigne na aerodrom prije polijetanja aviona, naravno nosedi i stolicu za sobom. Iako se previja od bolova, Ilija dovlači telefon, zove Đuru i traži od njega da krene na aerodrom i kako zna zaustavi sve letove. A potom, četvoronoške, boredi se za život, izlazi u dvorište. __________________
________________________________________ BALKANSKI ŠPIJUN - Likovi (analiza) Ilija Čvorovid
Ilija Čvorovid je čovek šezdesetih godina, živi na periferiji, anoniman je jednostavan. U njegovoj prošlosti je rat i ranjavanje a potom hapšenje i robijanje na Golom otoku.U sadašnjosti je mučna svakodnevnica, žena "davno ostarela, pre vremena", kder Sonja, nezaposleni stomatolog, podstanar Petar Jakovljevid. Iz tog mirnog porodičnog kruga i društvenog miljea izvlači Ilija poziv iz SUP-a na "informativni razgovor". To je prelomni trenutak , koji de drastično promijeniti njegovu svakodnevnicu. Ilijina pojava na sceni pokazuje "čoveka u godinama, krupnog, snažnog, pledatog" , zadihanog, nervoznog i uznemirenog: nervozan je u hodu, pokretima, načinu otresanja cigarete. Besan je na ženu što je podstanarau izdala sobu i time " izdala " njega, muža. Bes je izazvala činjenica što je pozvan u miliciju, on koji je robijao na Golom otoku; bes je izazvala i sumnja na podstanara, koja je dovela u sumnju Ilijinu lojalnost. U njemu su oživele rane prošlosti, ružna sedanja, strepnje. Kada saznaje od žene Danice da su podstanara zvali iz Priza nekoliko puta, obuzima ga panika: odmah zove inspektora. To je početak Ilijinog angažovanja na pradenju podstanara. On de pregledati stvari osumnjičenog i odpočede da prati njegovo kretanje po gradu. Ovakva revnost motivisana je da sa sebe skine sumnju policije i opet se vrati u miran život bez zebnje i straha.Ali je ved "prvi" radni dan doneo nevolje: došao je kudi "prašnjav, izgužvan, ugruvan-jedva stoji" U njemu je sazrelo uverenje da je podstanar " poslat iz inostranstva da organizuje neprijateljske grupe", probudi se bes i rešenost da raskrinka neprijatelje. Ilija sve više ulazi u svoj novi posao istražitelja" uzima godišnji odmor, kupuje fotoaparat sa teleobjektivom, magnetofon, projektor za slajdove-komletnu opremu za posao u koji potpuno uranja. Njegove priče o pradenju i onome što je video stvaraju psihozu straha u kudi: slučajni telefonski pzivi, nepoznato lice na vratima-sve su to "znaci" da ga neprijatelji uhode. Pozledu u saobradajnoj nesredi tumači kao pokušaj ubistva i to još više pojačava napetost, psihozu straha, nemir. Brat blizanac Đuro priključuje mu se u istraživanju delovanja "imperijalističkih špijuna". Celu nod su proveli u razgovoru i ispalnirali dalji rad. Snimaju podstanara i njegovo društvo, prisluškuju razgovore, putuju u mesta u koja odlaze podstanar i njegovi ljudi. Ilija je uveren da je stekao solidno iskustvo: "Sada, kad vidim čoveka, tačno znam šta je". Om je spreman i na takvu žrtvu kao što je gledanje operete u pozorištu ("Računali su, ako ih neko prati, odustade zbog opere, pa posle mogu mirno da odu u kafanu. Međutim, nisu računali da ima ljudi spremnih na sve").Vrhunac ideološke paranoje i fiks ideje o narodnim neprijateljima koje trebe omoguditi i uništiti, došao je u desetoj situaciji. Ilija i njegov brat su vezali podstanara i počeli saslušanje. U načinu postavljanja pitanja, pretnjama i postupcima, brada se ne razlikuju od svojih nekadašnjih istražnih sudija: potpuno se uživljavaju u svoj "posao" primenjujudi metode verbalne i fizičke torture. Oni (naročito brat Đuro) ne prezaju ni od otvorenih pretnji likvidacijom. Ovo saslušanje osvežava davnašnje rane Ilijine: umesto da ispituje, on počinje da se ispoveda. Imamo li u vidu kome Ilija kazuje ove reči, jasno je da ih treba čitati u inverziji, odnosno u duhu njegovog svetog pravila: "Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste". U ovoj sceni dolazi do izražaja narativnost dramskog govora: replike su prave male pripovesti od nekoliko stranica. Ovaj razgovor sa "okrivljenim" ne samo da je uzbudio Iliju što ima pred sobom "uhvadenog" neprijatelja, nego ga je uzbudilo sedanje na vreme kada je on ovako sedeo pred istražnim sudijom. I tada Ilija nije obuzet mišlju da traži pomod, nego zove sanhu.Ilijina misaono-ideološka transformacija krede se od sumnje do paranoje. On de razgovorom kod inspektora pronadi u sebi potrebu da sve što se događa u stvarnosti tumači na svoj način pridajudi ljudima, postupcima i pojavama neke mogude smislove, suprotne od
onih koji se nude kao očigledni i sasvim jasni.On je ved iskusio da ono što jeste ne mora to i da bude: bio je borac i komunista, ali su drugi ocenili da nije i - odležao je dve godine robije. Tada se u njegovoj svesti utvrdilo sveto pravilo: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Zato i sada, u ponašanju podstanara ne pokušava da uoči pravi smisao, nego mu daje neki drugi mogudi smisao ali sa negativnim predznakom. kako vreme prolazi, on nalazi sve više indicija da je njegov podstanar opasan čovek i "imperijalistički agent". To ga odvodi u paranoju koja ga potpuno iščašuje iz stvarnosti i života.Ilija Čvorovid nije jednostavna ličnost. U njemu su borac i rodoljub na jednoj strani, i Golootočani na drugoj strani. U njemu je podozrirvost prema vlasti, ali podozrivost prema "stranim elementima". On je jednom bio indoktriniran i zbog te indoktrinacije ispaštao; sada je opet indoktriniran, ali su posledice mnogo ozbiljnije. Ranije je podlegao spoljašnjoj indoktrinaciji, sada je indoktrinacija došla iz njega samog. Ilija je ostao na ideološkoj svijesti svoga vremena - sve što se menjalo kao da nije dotaklo njegovu ličnost. Ponaša se anahrono: misli da de zaustaviti neminovne procese tako što de on sam loviti "imperijalističke agente"; ne samo da zapada u nevolje, nego i delije vrlo groteskno: to je nesklad modi i delenja, mogudnosti i svrhe, sredstava i cilja. Apsurd Ilije Čvorovida je u tome što on nastoji da uništi "imperijalističke agente", a uništava sebe.Tragično je u liku Ilije Čvorovida, koji nezadrživo tone u svet svoje prošlosti, svet ideoloških utvara koje su uništile njegov život. Udaljavanje od stvarnosti deluje smešno i groteskno, ali u nekim situacijama i targično" on sve više pokazuje znake paranoje i sve više zapada u afektivna stanja, koja prete njegovom životu. Ilija tako nesvesno postaje oličenje totalitarne vlasti i njen instrument.
Ostali akteri drame
Danica je dramski junak koji ne silazi sa scene: prisutna je kao domadica, supruga, majka. Ona je " večito zamišljena i zabrinuta, večito rasejana(...) davno ostarela, pre vremena". Njeno mesto je u kuhinji (a kuhinja je i poprište dramskih zbivanja): na početku se vidi kako "sedi za kuhinjskim stolom, ljušti krompir i usput sluša radio" - ova rečenica de se ponoviti u nekoliko scena. "Krompirski posao" u ovoliko scena (a dramsko zbivanje traje četrdeset pet dana) ima jasnu socijalnu notu: krompir je pretežna hrana ove porodice. Odmah poslije didaskalije u kokoj se opisuje Daničin "krompirski posao" sledi govrna emisija sa radija, koja rečnikom političkog praznoslavlja govori o "zacrtanim planovima", "neprijateljima našeg društvenog sistema", itd. Dok radio-emisije govore o nekoj apstraktnoj stvarnosti, Daničin svakodnevni život nudi sumornu sliku životne stvarnosti - ona kao domadica najbolje oseda nemaštinu i bedu. U njoj se događa zanimljiv proces: ukoliko više sluša izveštaje na radiju i govore političara, utoliko je ogorčenija na sve ono što doživljava u prodavnici i na pijaci. Zato, kad god se povede razgovor o životu, Danica ima samo reči jada i osude svega onoga što je snalazi u svakodnevnom životu. Njen muž Ilija, u razgovoru sa inspektorom , na njegovo pitanje kako izlazi na kraj " sovim poskupljenjem", izjavljuje: "Privatili smo stabilizaciju, to nam je sad svetinja". Danica pak, u razgovoru sa podstanarom, oštro de progovotiti o situaciji u društvu. Ove reči de razgneviti Iliju koga je ved načeo strah, ali Danica ume da otrpi muževljeve reči. Nju de začuditi neki muževljevi postupci, ali de biti uz njega: ne dozvoljava kderki da vodi oca kod psihijatra jer on nije lud.Naj oštrija društvena kritika izrečena je kroz usta ove Kovačideve junakinje. To je izdvaja iz prosečnosti koja se mogla slutuiti iz prvih slika dramske igre: njena izmučenost i mirno podnošenje nekih muževljevih postupaka i ponašanja, spoljašnja je slika ove žene; u njenoj duši je snažni jad na sve ono što se događa, veliko razumevanje za muža i ono što on radi, briga za porodicu. Iako je i ušla na strani onoga što čine njen muž i dever, to je nimalo ne karikira - ona ne razume njihove postupke i ono što čine, ali im veruje, jer su njeni.
Podstanar (Petar) pojavljuje se samo u tri dramske situacije, ali je glavni agnes za pokretanje priče i zaplitanje dramskih sukoba. On je čovek koji je rano otišao u inostranstvo, tamo zaradio nešto novca i vratio se u svoju zemlju da otvori krojačku radnju. Za otvaranje su potrebne gomile papira, a "olinjali službenici" maltretiraju stalnim odlaganjem i postavljanjem novih uslova. On deluje smireno i pribrano, ne reaguje burno na Ilijine optužbe, pokušava da urazumi dvojicu brade. Petar je sticajem okolnosti upao u vrtlog jedne paranoične igre i jurnjave, ali ume da sačuva prisebnost, razum i korektno ponašanje. Što su žešdi napadi brade, to je snažnija figura ovoga junaka: njegova snaga je u svesti da je sve to što mu se dešava velika glupost i da se mora jednom završiti.Iako u delovanju i kretanju ovoga junaka nepoznanica i tajanstvenosti, čitalac ili gladalac ni jednog trenutka neveruju Iliji i Đuri: ne podležu iskušenju da da prihvate razmišljanje i uverenje dvojice brade. Iz tih razloga, u situacijama u kojima se pojavljuje podstanar, nema smeha na
njegov račun, ali zato buran smeh prati mišljenje i čitanje dvojice brade. Čak i poslednja situacija kada podstanar izlazi napolje nosedi glomaznu fotelju za koju je vezan lisicama, ne deluje smešno, nego tragi-komično.
Sonja je dramski junak koji nema značajniju sižejnu funkciju: samo je agnes za uvođenje bočnog motiva: kderka i roditelji. U njoj je zdravo jezgro dramskog sveta, korektna za ponašanja i čitanja ostalih likova. __________________
#43
________________________________________ Jama - Ivan Goran Kovacic
ANALIZA PJESME
Pjesma je razvijena na principu kontrastiranja ili suprostavljanja različitih vrijednosti. Tako se na samom početku javlja stih : "Krv je moje svjetlo i moja tama". Ved se iz ovog prvog stiha sluti da de u djelu biti dominantna tri elementa: krv, svjetlo i tama. Prva riječ je "krv" - ovdje simbol zvjerstva, zločina, uništenja jer se prosipa, otiče i donosi jezu. Ona je i "svjetlo" kao izvor života, ali, vidimo, sa njom ide i "tama" koja dolazi nakon svjetla. Tama odnosi pobjedu nad svjetlom i život postaje gusti mrak, završava u mraku: zločinac, oštrim vrhom kame, žrtvama vadi oči da bi, na kraju svih muka, žrtve završile u tami duboke jame.
Sam čin vađenja očiju izaziva grozu i jezu. Jeza izvire iz slika grozomornih detalja: krv se iz praznih očinjih jama sliva niz lice, krvava krvnikova kama... Užasavajudi prizori se uvedavaju naradbom dželata da žrtva- svaka od njih- zgnječi svoje oči. To je ta jeziva slika kojom se završava prvo pjevanje. Žrtva više nema oči, vid je izgubljen, ali ne i sjedanje na jednu raniju svjetlost, životonosnu svjetlost koja simboliše ljepotu života i zadivljujude prizor svijeta. Nosioci te svjetlosti su ptica, drvo, rijeka, pa zato i :"Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!/ Mjeseče! Svijetlo ko majčino mlijeko!" Ali ostaje i vizuelni utisak u svijesti jedne druge sablasne, rušilačke svjetlosti. To je svjetlost u vidu odbljeska: " blijesak munjevita noža" i "bijela krvnikova koža" jer "do pojasa svi su bili goli/ I tako nagi oči su nam boli". U drugom pjevanju mučenja se nastavljaju, i sva ta mučenja imaju za cilj da čovjek što više obezvrijedi i ljudsko bide poništi: onesvješdene mokradom svjeste, probadaju im uši, bičuju ih, kroz uši im provlače žicu. Radnju prate zvučne slike koje su zamjena za čulo vida: jauk i plač mučenika prati objesni smijeh, cerekanje, grohot i neumjesne šale zločinaca:"eh, jednu malu vidio sam danas."
Tredi dio jame produbjluje patnje žrtve: jedna žena završava u ludilu; neko je pokušao da pobjegne i taj je bio ubijen. Pored nanošenja fizičkpg bola, javlja se i psihičko mučenje- uvrede: "Dupljaši", "dore", "lubanje mrtvačke". Krik žrtve sada prelazi u urlik, a put jedini je do jame. Žrtva, pošto je lišena čula vida, sluhom pokušava i uspijeva da odredi svoju
poziciju u redu i u odnosu na sva dešavanja, i da rekonstruiše sva zbivanja oko sebe. I dok se mučenja smjenjuju i bolovi traju, u prirodi ravnodušnosz spram stradanja žrtava i udesa ljudskog: "negdje je cvrčsk pjevo". Četvrto pjevanje potencira bacanje žrtava u jamu: "Čuh meki udar, i mesnata vreda/ Padaše dugo..." Žrtva biva dovedena do jame, a onda slijedi jedan udar kame u grlo, drugi u pleda. Krike i zapomaganja žrtava u jami udutkuje prasak bombe. Tada se gasi i poslednji "jauk", "jecaj" i priklano "ciktanje" žrtve u jami. Stravični put do jame , bolje redi do pakla naci ce i stradalnik koji kazuje o zločinu (peto pjevanje). Njegova funkcija je da posvedoči i o dešavanjima u jami i da tako pruži cjelovitu sliku o zločinu. Od šestog pjevanja počinje doživljaj subjekta u jami: polumrtvi ljudi, mrtva i ved hladna tijela klize po krvi i sluzi "kao mrtve ribe studena tjelasa". Osnovno i dominantno osjedanje je sada jeza koja se naročito pojačava u trenutku kada subjekat- umjesto da začepi usta koja vrište- u očne duplje starice zabada svoje ruke. A u drugom pokušaju da se pokrene i "zaroni" ispod leševa i tako nađe spas od bombe, subjekat rukom nalazi "zakoljak grozan" i čuje kako "krkjla grkljan u krvavoj rani". Stara žena, koščatim rukama, hvata ga čvrsto, steže u samrtnički zagrljaj dok se brani, ali u sebi duboko jeca što ne može da je vrati u život dok "umirudi stenje". Sedmo pjevanje je u znaku polivanja žrtava krečom. Jama je puna, ona je sada obilje umiranja i smrti. U osmom pjevanju stradalnik izranja iz gomile leševa dok mu "krv gusta/ kroz nosnice oštro briznu." Pritajen, on čeka veče da izađe iz pakla/ jame. Igazedi "prsa i trbuhe grubo", gonjen strašnom žeđi, izlazi iz jame (deveto pjevanje). Žeđ je u stvari strašna potreba za životom jer, ako toga nema, ko bi posvadočio o užasima što ih zločinac čini. Stradalnik, izašavši iz jame, četvoronoške ide po livadi, puni usta travom i, jedudi posnu travu, toli žeđ. Svjastan trenutka i položaja u kome je, subjekat- umjesto tuge- osjeda mržnju, a sa njom ispunjava ga potreba za osvetom. Deseto pjevanje je u stvari evokacija onih momenata i životnih prizora i situacija iz kojih govori svijetlost života, a koja je sada samo prošlost i sjedanje. Naime, vjetar je donijeo miris paljevine, a sa njim je stiglo i saznanje da su dželati zapalili selo, da je u vatri izgorjalo sve: kuda, kudni prag; sve što je nekad oličavalo život, djetinjstvo, trajanje u njegovim najrazličitijim manifestacijama: svadbe, prela, berbe, kola, lastavičje gnijezdo pod strehom, koljevka, prozorsko okno kroz koje je- u vrijeme mira i spokoja- subjekat posmatrao parče neba. Sve je sagorjelo- nema ni pjesme, ni kletve, ni smijeha; umjesto toga- zgarišta i "na putu lešina od psa". Sama pomisao na te slike vodi u protest, u krik očajnika, i sve to u vidu retorskih pitanja kojima kao da nema kraja i koja, sva odreda, ostaju bez odgovora:
Zar ima mjesto bolesti i muka, Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?........................................Zar ima mjesto gdje još vrište djeca, Gdj im otac kderku, majku sin? Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca, I brat joj stavjla mrtvoj na grud krin?...
A onda sledi susret sa oslobodiocima, saznanje da je osveta izvršena i nova svjetlost: " Široka svjetlost, kao božji znaci/ Okupala me". To je trenutak kada na rame pada ruka koja teši, greje, koja donosi nežnost i vrada vjeru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz jedne nove srede:Zajecao sam i još i sad plačem Jedino grlom, jer očiju nemam, Jedino srcem, jer su suze mačem Krvničkim tekle zadnji put...
Kraj poeme je u znaku pesme, radovanja i svjetlosti. Sada je to ona unutrašnja svjetlost koja grije i vrada vjeru u smisao života; ona je zamjena za fizičku svjetlost , kosmičku, koja je bila na početku svega, na početku Jame i ustupila mjesto, prinudom i silom, tami. Ta svjetlost se ovdje, na kraju pjesme , oduhotvoruje, postaje duhovni zanos bida, koji dolazi sa slobodom.
__________________
#44
________________________________________ Милпрад Павић - Хазарски решник
Кп су Хазари
П Хазарима није мпгуће стећи целпвиту представу у ппгледу оихпвпг ппрекла, истприје, теритприје, вере и језика. П оима се мпгу наћи пскудне шиоенице из разлишитих (али несигурних) извпра. Име се у разлиштим извприма јавља у разлишитим пблицима: Газари, Казари, Хазари, Кузари, Извпри су растурени на щирпким прпстприма еврпазије: запис калуђера Кристијана Друтмара из 864. гпдине настап на тлу данащое Белгије; запис прпнађен у Мпнгплији из перипда 745 - 840; арапски извпр (ал Масуди) из времена Харуна ал Ращида (786 - 809); Житије Ћирилпвп сппмиое хазарску пплемику на каганскпм двпру 860. гпдине; Коига п Хазарима Јехуде Халевија из 1141. гпдине; ал Бакријев запис из пкп 1094. гпдине. На пснпву свих пвих извпра (неки нису прпнађени, али се сппмиоу на другим местима) мпже да се скицира несигурна и прпблематишна истприја Хазара. Власт хазарскпг каганата, шија је престпница бип град Атил, у делти Вплге, прптезала се на запад дп Кијева а на истпк дп степа прекп Вплге. На северу Хазари су гпсппдарили Бугарскпм на Вплги и пкплним нарпдима. На jугу се хазарска власт прптезала дп муслиманских утврђеоа на севернпм Кавказу. Хазарска држава је дпстигла врхунац свдје мпћи у деветпм и ппшеткпм десетпг века: вище тргпвашких путеда прплазилп је крпз оу па се издржавала пд такси на тргпвашку рпбу. Када су прихпди ппшели да слабе, слабила је и хазарска држава. Слабљеоу су дппринеле и унутращое бпрбе, карактеристишне за тадащоа племена. Гпдине 965. руска Кијевска држава псвпјила је Атил, а ппследои хазарски каган Прещап је у ислам. Нещтп Хазара је псталп на Криму и у другим крајевима, али су се пплакпутапали у друге наррде, преласкпм у хрищћанствп, јудејствп и ислам. Такп су неетали са истпријске ппзпрнице. Павићевп интереспваое за Хазаре пптише из студентеких дана. Прику-пљајући грађу за семинарски рад 6, Кпнстантину Сплунскпм (Ћирилу), сту-дент Равић се суереп са два прпблема; Ћирилбвим изгубљеним беседама и несталим хазарским нарпдпм. Тп је бип ппдстрек да ппмнп трага за грађпм, прииремајући наушну студију (УХазарима. Али, ппсле тпликп гпдина, супшен са легендарнпм истпријпм Хазара, Павић је пдлушип да пдустане пд наушне студије% напище пришу п несталпм нарпду. Приша, међутим, није дпбила фпрму класишнпг рпмана негп фпрму наушнпг еписа - лексикпи^Такп су истприја, легенда и имагинација пбезбедили грађу за пбликпван№, а ствара-лашка интенција (намера) пдредила је фпрму.
Анализа
Лексикпнска фпрма је етваралашки изазпв кпји је Павић успещнп привеп крају. Пстварена фпрма је прпизврд игре и експеримента, врлп смеле игре са мнпгп слпжених захтева... Техницизам је у бвпм ррману дпщап дп пунпг изражаја: Павић је применип нашелп кпнструкције и мајстпрски је слпжип свпј рпман. Иакп је јаснп да је технишкпј страни ппсвећена изузетна пажоа и успещнп рещени сви прпблеми кпмппзиције, техћицизам није ппти-снуп садржину и није угущип литерарнпст: садржина је бпгата, разбпкпрена, занимљива и врлп пријемшива.
Склад технишкпг (кпмппзиципнпг) експери-мента и наративне садржине највећи је квалитет Хазарскпг решника. П пвпм ппредељеоу Павић пите: Јер, није, шини ми се, ствар у тпме да прпменимп нашин писаља, негп ттин шитаоа. Не треба пд истине правити коиж^внпст, не$п пд коижевнпсщи исщину. А да би се ирпменип нашин шитаоа, мпра се радикалнп прпменити и науин писаоа. И данас ми је у сећаоу ппсле писаоа Хазарскпг решника псталп самд једнп: наппр кпји сам уппжип да се свака решеница, евака пдредница у кгщзи склппе такп да им се мпже прићи са свих страна: да се сваки деп коиге мпже шитати пре и ппсле билп КПГ другпг дела коиге. Бащ кап щШпје са скулптурпм слушај. Ппређеое са скулптурпм пбјащоава пищшеву стваралашку интенцију^да ствр-- ри нпву и непбишну, али једхщствену и неппнпвљиву фпрму. Лексикпнска фпрма р.пмана пмпгућава шитапцу да садржини приступа на свпј нашин и пп свпм избпру. Кап щтп гледалац, ппсматрајући скулптуру, има мпгућнпст да је разгледа са свих страна, да јпј приђе са једне или Друге стране, да је разгледа пд врха дп ппднпжја или пд ппднпжја дп врха, да дуже задржи свпју пажоу на некпм детаљу - такп и шиталац Хазарскпг решника сам пдлушује кпје ће пдреднице и кпјим редпследпм шитати, да ли ће шитати првп Црвену па пнда Зелену или Жущу коигу или пбрнутп. На тај нашин шиталац саставља свпју коигу: Хазарскирешник дпживљава трансфпрмацију и дпбија нпве пблике и нпве расппреде садржиЗе са сваким нпвим шитаоем и превпђеоем На стране језике: сваки нпви превпд дпнпси нпви редпслед пдредница рпмана. Хазарски решник има.слпжену структуру кпја прпистише.из примеоенпг дпкументарнпг и кпкппзиципнпг ппступка. Састпји се из Претхпдних напп-мена, Тешника, Апендикса I и Апендикса II, Заврщне наппмене и Ппписа пдред-ница. У свим ^аведеним делпвима, псим Апендикса и Апендикса , псећа се пищшева рука и глас приређиваша кпји је истпвременп и впдећи чаративни субјект. Са структурнп-функципналнпг станпвищта, рпманескнр језгрп шине Решници (Црвена коига, Зелена коига иЖута коига), дпк су пстали елемещ;и у функцији ванлитерарнпг ^материјала кпји треба нпвим шћоеницама да ппдупре рпманескну пришу или да уведе шитапца у предмет и технику рпмана. Претхпдне наппмене- предпшавају Хазарски решник кап другп, рекпнструисанп и дппуоенп издаое „Хазарскпг решника" из 1691. гпдине. Пвај текст, какп је тп ред, тре&а да пружи шитапцу пснпвне инфпрмације п коизи и оенпм предмету, п истприји Хззарскпг решника и оегпвпм склппу, п ћашину кприщћеоа коиге-решћика. Да би све тп билп ппдупртп егзактним шиоени-цама, прилпжени су пдлпмци из предгпвпра првпм, унищтенпм издаоу. Пваквпм тексту, кпји је у функцији предгпвпра рекпнсхруисанпм лексикп-нскрм делу, примерен је раципналан, дпкументпван и прецизац тип излагаоа. Пн је у највећпј мери и пстварен. Међутим, раципналан тпн је нарущен на вище места пррбијаоем наративнп-ппетскпг типа излагаоа, карактерис-тишнпг за главни, лексикпнски деп коиге: Гпоен некаквпм врелпмтищинпм. Хазарске жене су ппсле смрти мужева ппгинулих у рату дпбијале ппјастукза шуваое суза кпје ће прплити за ратницима. Такп су пд Даубмануспвпг чздаоа решника дп данас дпщли самп пдлпмци кап щтп пд сна пстаје самп песак пшију. Читапцу је ппевећена изузетна пажоа. Претхпдне щппмене нуде му све релевантне шиоенице неппхпдне за разумеваое текста кпји је пред оим: пбјащоавају предмет излагаоа (хазарскп питаое), истприју и склпп коиге и нашин шитаоа. Пвде је ппстављен идеал шитапца: тп је пнај „кп уме, правим редпм да прпшита делпве једне коиге" те да тиме „нанпвп ствпри свет"; Међутим, исказана је скепса да такав шиталац (идеални шиталац) уппщте ппстпји, а п савременпм шитапцу суд је негативан Читалац кпји би-из редпследа пдредница мпгап да ищшигиа скривени смисап коиге пдавнп је итшезап са земље, јер данащоа шиталашка публика сматра да је питаое мащте искљушивп у* надлежнпсти писца и даје се та ствар уппщте не щише. Ппгптп&у кадаје реш п једнпм решнику. За таквпг шитапца није пптребна ни клепсидра у коизи кпја уппзправа кад Шреба прпменити нашин шитаоа, јер данащои шиталац нашин шитаоа не меоа никад. Ни критишари и пцеоиваши коига (кап ппсебан спј шиталаца кпјима је шитаое ^нат и хлеб) нелЈају виепкп местп ни у пшима писца предгпвпра из 17. века, ни у пшима писца Претхпдних наппмена (из 20. века) јер „пни су кап преварени мужеви: увек ппследои дпзнају нпвпст..." И ппред пваквпг става према шитапцу, изражен је и сампкритишки суд п писцу кпји умнпгпме пдре-ђује пднпс шитапца према делу и квалитет шитаоа:Штп се вас, списатеља тише, мислите увек на следеће: шиталац је пелцвански кпо, кпјег мпращ навићи да.гаппслесвакпг успещнп пстваренпг задатка шека кап награда кпмад щећера. Акп тај щећер изпстане, пд задатка нема нищта. У пвпм кпмаду тећера је испуоенп пшекиваое, сппзнати смисап и дпживљенр задпвпљствп.- Није ли у пвпм исказу и пдгпвпр на питаое защтп је шиталац пнакав какав је: оета је пднегпвап списатељ. Акп је шиталац пстајап без
награде и разпшаран, пнда је ппнављаое таквих ситуација изазвалп апатију кпд шиталаца и пдбпјан пднпс према литератури. Из пвпга се извпди закљушак: какви писци, такви шитапци. Тек пвде се схвата смисап пищшевпг наппра да шитапца уведе у предмет излагаоа, истприју И склпп коиге и нашин шитаоа. Прпблем шитаоа схваћ^н је пзбиљнп и, ппсвећенп му је ппсебнп ппглавље Претхпдне наппмене - „Нашин кприщћеоа решника". Напкп сасвим пвлащна и слушајна замена двају ппјмпва има сущтинскп знашеое: кприщћеое и шитао^ упптребљавају се паралелнп, кап синпними. Међутим, ипак ппстпји извцсна разлика кпја, истпвременп, у ппјам шитаоа унпси два разлишита знашеоа. Кприщћеое, пзнашава нашин приступа делу кап тпталитету. Ппдра-зумева тражеое, прелиставаое, кретаое напред и назад, избпр текста или сегмента.за пажљивп шитаое (примаое), сталнп враћаое коизи. Читаое има два знашеоа: шитаое кап средствп ппщтеоа са писаним текстпм, мпгућнпст избпра и ппредељеоа; шитаое кап прпцес ппщтеоа са текстпм, примаое текста. Читаое кап прпцес не мпже бити истп кпд шитапца Хазарскпг решника и шитапца некпг другпг дела. Читаое са упбишајенпг аспекта и са аспекта Хазарскпг решника два еу разлишита прпцеса кпји прпизвпде разлишите ефекте и ппстижу разлишите резултате. Читаое у упбишајенпм смислу ппдразумева утабани и једнплишан хпд крпзделп; шитаое Хазарскпг решника сасвим је нпвп динамишнп2 птвпренп и истраживашкп. Упспбенпсти тпга шитаоа спадају: коига се кпристи пнакп какп сам шиталац сматра да је најзгпдније; шита се слева удеснп, здесна улевп или дијагпналнп; шита се пп пДредницама или оихпвим скупинама; мпже се шитати самп један деп коиге; хрпнплпгија, расппред текста у К^БИЗИ (решнику), не пбавезује; коига је птвпрена и мпже се дпписивати (дпмищљати^. Читалац је слпбпдан у избпру, сам пдлушује щта ће, какп ће и кпликп шитати.Такп пн сам склапа свпју коигу, а 6д прпшитанпг дпбија пнпликп кпликп је улпжип: щтп се вище тражи пд коиге, вище ее и дпбија. Средищои деп Хазарскпг решника шине решници расппређени у три коиге - пвп је истпвременп и рпманескнп језгрп. Састављен је из пдредница ппстављених у лексикпнскпм ппретку: Пдреднице се раЗликују пп структури^ прирпди и наративним свпјствима. Уједнашенпг су пбима и пп тпме се мпгу сврстати у две скупине: пдреднице средоег пбима, пд једнпг дп некпликп стубаца, и развијеније пдреднице кпје се прптежу на некпликп десетина страница. Оихпв пбим услпвљава прирпду и наративна свпјства. Пдреднице средоег пбима садрже инфпрмације п предмету, дпгађају, ппјави или лиш-нпсти. Инфпрмација је пбишнп саппщтена раципналним стилпм, али има и дппуна литерарнпг типа, Пбимније пдреднице слпженије су структуре и слпженијег нашина излагаоа: ппсле краткпг текста лексикпнскпг типа те ин-фпрмације п извприма и литератури, следи ппвест п лишнпсти заснпвана на разлишитим извприма прише и пбпгаћена уметнутим ппвестима (пришама). Такп, на пример, пдредница „Бранкпвић, Аврам" (стр. 27-49) састпји се из следећих сегмената: 1. увпдни паеус пд петнаестак редпва лексикпнскпг типа; 2.инфбрмација п извприма; 3. казиваое п Авраму Бранкпвићу из пера Тепктиста Никпљскпг ппверљив извещтај бешкпм двпру; 4. Ппвест п Петкутину и Калини; 5. казиваое Никпна Севаста; 6. белещка Аверкија Скиле, слуге Аврампвпги веттака за сабље, п ппследоим данима Аврама Бранкпвића; 7. казиваое Никпна Севаста. ' . Пваквп структурираое пдредница не самп да пружа вищеаспектнп сагледа-ваое лишнпсти (разлишите ташке гледищта), негп пришу шини слпженпм и развијенпм, а ппвест се дпживљава кап мали рпман. ш Два текста у апендиксу коиге представљају сппну између првпг Ц другпг издаоа Хазарскпгрешника,&ЈШ и мпст између два времена: времена Даубмануса, издаваша првпг издаоа, и времена приређиваша другпг, рекпн- ст^уисанпг издаоа. Апендикс /је предсмртна исппвест пЦа Тепктиста Никпљ- скпг, цриређиваша првпг издаоа Хазарскпг решника. Пвај текст, едисхпларнпг пблика, разјащоава неке ппјаве, дпгађаје и лишнпсти из лексикпнскпг језгра, коиге, али истпвременп пружа инфпрмације кпје нису садржане у решнику, али кпје .пмпгућавају бпље
разумеваое рпманескне прише. Апендикс II садржи извпд из судскпг записника са исказима сведпка у слушају убиства др Абу- Кабира Муавије, кпје се дпгпдилп у 1982. гпдини. Пвим текстпм се хазарска прпблематика актуелизује и универзализује: приша п Хазарима није дпвр- щена, а хазарска загпнеткапстаје да траје. Неки заплети рпманескнп-лекси- кпнске прише пвде се разрещавају, неки фенпмени пстају у пвпм времену: ппрпдица Ван дер Спак, кљуш са златнпм дрщкпм, Вирчинија Атех. Етп ши- тапцу прилике да настави истраживаое пп тајнама Хазара и настави пришу п хазарскпм гщтаоу. ч Заврщна наппмена п кпристи пд пвпг решника прима се кап наставак излагаоа из Претхпдних наппмена: ппсвећена је коизи, шитапцу и шитаоу, кпристи и щтети пд шитаоа. Пп тпме се закљушује да и пвај текст припада впдећем наративнпм субјекту, приређивашу другпг (рекпнструисанпг) издаоа Хазарскпг решника. Верпватнп свестан тещкпћа и замки шитаоа пвакве кодге, наративни субјект/писац има разумеваоа за шитапца: ,;Читати пвакп дебелу коигу знаши дугп бити сам", а „шпвек данас нема на распплагаоу тпликп сампће да би мпгап без щтете да шита коиге, па шак и решнике". Затп предлаже пдлагаое коиге, дружеое и све щтп дплази пптпм; а щтп је вредније пд свакпг шитаоа". __________________ t
________________________________________ Radoje Domanovic - analize pripovedaka
Danga
Domanovic je kao covjek, pisac i publicista imao veoma kritican odnos prema stvarnosti svoga vremena: one za vrijeme vladavine Obrenovica i one poslije majskog prevrata i dolaska nove dinastije i nove vlasti. Na meti njegove satiricano alegorijske proze bila je vlast i njeni predstavnici, ali je Domanovi} bio razocaran i drzanjem gradjanstva (naroda): ono je bilo podanicko, poltronsko i servilno. Osnovna zamisao pisceva u Dangi bila je da se prikaze odnos vlasti i podanika.
Danga je kratka pripovjetka, labave kompozicije i fragmentarne strukture. Fabula je jednostavna - to je niz epizodnih situacija koje se ne osjecaju kao jedinstven i uzrocno - posredicni tok zbivanja. Prica je data kroz dvije slike: naratorova stvarnost i naratorov san. To je uslovilo specificnu kompoziciju: naratorova stv arnost je predocena u okvirnoj ili spoljasnoj prici, a naratorov san je predocen u unutrasnoj prici. Narator nije imenovan, niti je dovoljno individualizovan i prilicno je pasivan. Njegova je uloga kao kazivaca spoljasne price da uvede u zbivanja koja se odvijaju u nekom drugom, nepoznatom svijetu. U unutrasnoj prici on je samo posmatrac koji predocava i povremenim pitanjima provocira ispoljavanje drugih aktera prica. Iskaz domanovicev je zbijen, recanica je krcata informacijama, a pojedinosti emituju doslovno i preneseno znacenje: slika ili iskaz su obojeni ironijom ili satirom. Naglaseno ironiski ili satirican odnos prema stvarnosti i prikazanim pojedinostima ima kohezionu funkciju i ponistava mane fragmentarne strukture pripovjetke. Meta veoma ostre i ljute satire su obest i osijonost vlasti: podlost, podanistvo i servilnost gradjanstva (naroda): pokvarenost i nevaljalstvo: pomjerane (degradirane) vrijednosti - jahanje i zigosanje: sramni cinovi, kojima se atakuje na cast i ljudsko dostojanstvo uzimaju se kao zasluga, pocast, vitestvo i rodoljublje.
Struktura ove pripovjetke moze se predstaviti na slijedeci nacin.
Prolog (java)
- Narator o sebi i svom narodu.
- Sjajno dugme sa policijske uniforme.
- Cackanje zuba, pijuckanje vina i citanje knjige.
Prica iz sna
- Putovanje kroz noc.
- Razgovor sa gostijonicarem.
- Jahanje.
- Zbor.
- Clanak.
- Zigosanje.
- Razgovor u mehani.
- Poslije nekoliko dana Lear ponosno seta gradom.
- Narator pred sudnicom.
Epilog
- Budjenje.
Primjecuje se da je ova nevelika pripovjetka sastavljena iz velikog broja epizoda i scena. Imamo li u vidu da je svaka scena u funkciji alegorisko - satiricnog predocavanja stvarnosti i satiricnog sibanja prilika i naravi, kao i da se ostvaruje velikim brojem pojedinosti, dolazimo do zakljucka da je potpuna analiza pripovjetke u svim pojedinostima nemoguca. Zato cemo u ovoj interpretaciji zadrzati samo na nekim segmentima pripovjetke i nekim umjetnickim slikama - onim za koje smatramo da su bitni za razumjevanje pisceve intencije i sustine pripovjetke. Citaocu ostaje dosta prostora da analizuje situacije, umjetnicke slike, aktere price, dijaloske replike, iskaze i pojedine rijeci. Nasa analiza se usredsredjuje na tri segmenta pripovjetke: prolog (spoljasna prica), jahanje i zigosanje (unutrasnja prica). Ova tri segmenta isticu se sveobuhvatnom slikom odnosa vlalsti i podanika, predocavanjem poremecenih moralnih vrijednosti i naglasenim i ironicno - satiricnim tonom.
Vodja strelica Pripovjetka Vodja je cjelovitija pripovjedna cjelina: postoji jasna fabula sa uocljivim uzrocno - posljedicnim tokom u kome iz jedne situacije proizilazi druga, a pripovjedanje ima hronoloski tok. Postupkom in medias res citalac je uveden u sjediste zbivanja: prica zapocinje narodnim zborom na kome se raspravlja o potrebi da se krene u bijeli svijet i potrazi bolja i plodnija zemlja jer se na zvanicnoj zemlji ne moze opstati posto je neplodna i sva od prljusi i kamena. Ucesnici zbora su " blijeda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo besvjesna pogleda", glasovi su nejaki i iznemogli. U osnovi price covjekova iskonska tezna i potreba da traga za boljim zivotom i trazi obecanu zemlju. Motiv vodje i naroda ima biblijsko porjeklo: u knjigama Izlazak i Mojsije (Stari zavjet) nalazi se legenda o Mojsiju koji vodi svoj narod ka obecanoj zemlji. Ali dok Izrajelci, poslije cetrdeset godina trazenja kroz pustinju, stizu iz Egipta u obecanu zemlju, Domanovicev narod ne uspjeva da stigne na cilj - nasao se u bespucu, bez ikakve nade u izbavljenje. Izmedju biblijske price o obecanoj zemlji i ove Domaoviceve price postoji sustinska razlika: u Bibliji je ispricana jedna legenda, jedna od mnogih koje cine legendarnu istoriju izrajelskog naroda, u Domanovicevoj prici na ironican i satirican nacin je ispricana prica o jednom narodu i njegovom vodji: i narod i vodja su ovdje na udaru ostre i jetke ironije. Svaki detalj na putu ka obecanoj zemlji zahvacen je ironijom, iz svake replike ili dijaloske sekvence izbija snazna ironija. Dugo je sadrzina ove pripovjetke iskljucivio vezivana za Nikolu Pasica i njegovo vodjenje Radikalne stranke. Ali, Pasic i Radikalna stranka samo su podsticaj i povod. Vodja kao umjetnicko djelo nosi u sebi umjetnicke istine koje su svevremene, sadrzi slike i situacije koje su uvjiek moguce, predocava ponasanje moguce u svim vremenima. Savremenici su mogli u prici vidjeti aktuelnu politicku situaciju, ali ce citalac Vodje, u vremenima daleko poslije Pasicevog vremena, vidjeti svoje politicko okruzenje i svoje Pasice, koji su uvjek prisutni u drustvenom i politickom zivotu. __________________
________________________________________ Biblija - Sveto Pismo
Naziv Biblija potice od reci biblos i biblion(knjiga).Ona se u hriscanskom svetu zove i Sveto pismo.Ova knjiga nad knjigama deli se na dva dela:Stari zavet i Novi zavet.
Stari zavet je sveta knjiga jevrejske (mojsijevske )religije,nastala na hebrejskom jeziku ,koju je i hriscanska religija prihvatila kao svoju.
Novi zavet je nastao na starogrckom jeziku kao sveta knjiga samo hriscanske religije. U oba dela Biblije glavno mesto zauzima savez ili zavet. U prvom je sav smisao izrailjskog naroda:njegova mitologija religija ,prorocka vizija i poezije.savez se desio po ozlasku jevrejskog naroda iz Misira (Egipta) a sklopljen je izmedju Boga i Mojsija kao narodnog izaslanika.Mojsije prima od Boga tablice (deset bozjih zapovesti) i tim cinom jevrejski narod postaje ''izabrani narod''. Drugi savez sklopljen je izmedju Boga i svih ljudi posredstvom Isusa Hrista . Biblija zapocinje Knjigom postanja a zavrsava Otkrovenjem ili Apokalipsom..Cine je 73 knjige:46 starozavetnih i 27 novozavetnih. Biblija je rano prevodjena i na slovenske jezike.Prvi prevodi uradjeni su u vreme stvaranja slovenske pismenosti (Cirilo i Metodije).Na srpski jezik preveli su je Vuk S.Kaaradzic 1847(Novi zavet) i Djuro Danicic 1869(Stari zavet). Biblija je vekovima izvor nadahnuca u knjizevnosti ,muzici,slikarstvu i vajarstvu. Stari zavet
Stari zavet kazuje o sporazumu Boga sa Avramom i njegovom porodicom,koja je postala izabrani bozji narod. Ljudi i zene bili su se odvratili od Boga i iskvarili savrseni svet koji je on stvorio.LJudi i zene bili su se odvratili od Boga i iskvarili savrseni svet koji je on stvorio.Bog poucava svoj narod o sebi .On je obecao ljudima da ce se starati o njima a oni su se zavetovali da ce se drzati njegovih zakona.ljudi su se ogresavali o Boga ,ali je Bog svoj Zavet odrzao.
Stari zavet se sastoji iz 46 knjiga koje su grupisane u 5 celina:Petoknjizje(ili njige Mojsijeve),Istorijske knjige,Psalmi,Poucne knjige i Prorocke knjige. Petoknjizje ili Knjige Mojsijeve cine:Knjiga postanja,Knjiga izlazaka,Levitski zakonik,Knjiga brojeva,Ponovljeni zakoni.Ovaj deo Biblije jevrejska tradicija naziva,prema temi koju obradjuje ,Zakon,Tora. Istorijske knjige,ima ih 16,osvetljavaju nastajanje Saveza Jahve s Izraelom . Psalmi se vezuju za davidovo ime ime ("Psalmi Davidovi").Ukupno ima 150 psalama. Poucne (mudronosne) knjige sadrze sabrano opste ljudsko iskustvo o prirodi ,coveku i Bogu. Prorocke knjige cine 4 velike knjige:Knjiga proroka Isaije,Knjiga proroka Jeremije ,Knjiga proroka Jezekilja, Knjiga proroka Danila.
Novi zavet
Novi zavet je kazivanje o Isusu Hristu i njegovom dolasku da utvrdi novi sporazum izmedju Boga i ljudi.Sin Bozji Isus Hristos umro je da bi svim ljudima doneo oprostaj kroz veru i njega.Posle Hristovog vaskrsenja ,sledbenici pronose sirom sveta radosnu vest o Bozjem obecanju novog zivota u Hristu.Novi zavet se sastoji iz 27 knjiga,koje su grupisane u 5 celina:Jevandjelja,Dela apostolska,Poslanice apostola Pavla,Poslanice i Otkrovenje ili Apokalipsa.
Jevandjelja znace blagovest ,izraz radostiSredisnja licnost je Isus Hristos kao Sin Bozji koji propovedom uspostavlja vezu Boga i coveka.Cetiri su Jevandjelja:Jevandjelje po Mateju,Jevandjelje po Marku,Jevandjelja po Jovanu,Jevandjelja po Luki.
Dela apostolska predstavljaju nastavak Jevandjelja u kome se pokazuje kako se Isusov zivot produzava u Crkvi kao njegovom delu.
Poslanice apostola Pavla se smatraju nadahnutim i merodavnim za propovedanje vere,
Otkrovenje ili Apokalipsa predstavlja zavrsetak zbirke biblijskih spisa.Zakljucuje Bibliju vizijom novoga sveta,novog neba i nove zemlje. Legenda o potopu
Knjiga postanja ili Prva knjiga Mojsijeva (50 glava) predstavlja sadrzinsku osnovu celog Starog zaveta. U prvom delu obradjuju se opstecovecanska pitanja o Bogu stvoritelju,poreklu i sudbini coveka,dobru i zlu. U drugom delu kazuje se o Bozjem izboru praotaca i patrijarha a potom i njihovog naroda,Izraelaca,s kojima pocinje spasenje celog covecanstva.Legenda o potopu je jedna od najstarijih pa takvo mesto zauzima i u biblijskim knjigama .Nalazi se u Prvoj knjizi Mojsijevoj (Postanju) . O potopu se peva i u Epu o Gilgamesu.Legenda u osnovu ima pouku: Bog je ljude kaznio potopom zato sto su se namnozili i zato sto se namnozilo zlo u cinjenju i misljenju "Gospod videci da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji,i da su sve misli srca njihova samo zle" Bog se jednom pokajao sto je stvorio svet jer se ovaj mnogo pokvario;kaznio ga je potopom ali ga nije unistio;ostavio je najcistije i najblagorodnije duse da obnove svet ,ljudski rod i sve zivo na zemlji/..Svako zlo u ljudskom rodu vratice se zlom od covekove ruke.Bog se odrice da ponovo salje potop ali upozorava da ce se ljudi sami istrebiti ako zlo udje u njih i budu prolivali tudju krv.
Besjeda na gori
Jevandjelje po Mateju (28 galava) odrazava zivot prve hriscanske zajednice (crkve) u Jerusalimu .Opisuje se Isusova licnost a njegove reci i dela treba da postave norme za zivot Pracrkve.Matejevo jevandjelje sadrzi 5 besjeda hristovih od kojih je najcuvenija Besjeda na gori.
U njoj su sadrzani Isusov proglas kraljevstva nebeskog i njegov nauk ucenicima (apostolima) i narodu.Najobimniji dio Besjede na gori je onaj u kojem se navode moralne norme ,vazece i za apostole i za narod koga uce vjeri. Najvazniji elementi ovog moralnog kodeksa su : -ne ubij -ne gnjevi se na brata svojega -miri se sa suparnikom -na cini preljube -ne kuni se nikako:ni nebom,ni zemljom ,ni glavom svojom -ne braniti se od zla -ako ti uzme kosulju ,daj mu i haljine -ako te potera po jedan sahat ,idi s njime dva -koji iste ,podaj mu -ljubite neprijatelje svoje Poruka Besjede je u poenti: "Budite vi dakle savrseni,kao sto je savrsen otac vas nebeski"
Stradanje i vaskrsenje Hristovo
Prica o stradanju i vasksenju Isusa Hrista ispricana je u 27 i 28 poglavlju Jevandjelja po Mateju.U ovu pricu usli su motivi lazne optuzbe izdaje ,pokajanja,iskupljenja,stradanja dostojanstva,vernosti.Hristova pojava i ucenje smetali su jevrejskom svestenstvu i ono ga optuzi da huli na Boga.Predase ga rimskom namesniku Pontiju Pilatu pod optuzbom da buni narod i govori da je on car.Za takvu optuzbu donosila se smrtna presuda. Isus sa prezrenjem gleda na sve optuzbe i ne odgovara na pitanja sudije Pontija Pilata. Na drugoj strani vec je izrazen prezir prema Judi kao izdajniku.Juda baca u crkvu 30 srebrenjaka koje je dobio za izdaju ,uzima uze i obesi se.Sudija Pilat je ispitivanjem utvrdio Isusovu nevinost.
Dosetio se svog prava da povodom jevrejskog praznika Pashe pusti jednog suznja.Svestenici su spremno odgovorili da pusti Varavu odmetnika i ubicu.Karakteristican je sledeci momenat>Pilat pita sta ciniti sa Hristom,masa odgovara:" Da se razapne".Ovaj momenat pokazuje da masa ne misli svojom glavom nego se povodi za onim sto jevrejski svestenici kazu . Pilat nije oslobodio Isusa iako je znao da je nevin i zato ce on pred svima prati ruke i govoriti:"Ja nisam kriv u krvi ovoga pravednika,vi cete videti".Narod je na ovo odgovorio:"Krv njegova i na nas i na decu nasu" U ovim recenicama sadrzana je misao o nezasluzenom stradanju Hristovom.
Razapeti Isus nije ostavljen na tim mukama.:Narod se rugao muzeniku razapetom na krstu i uzivao u tudjim mukama>"Ako si sin Bozji ,sidji sa krsta". U jednom trenutku,u mukama, Isus se obrati Bogu:"Boze moj zasto si me
ostavio".Nakon ovih reci ispustio je dusu i desilo se cudo:crvena zavesa rascepila se na dvoje,zemlja se protresla ,grobovi su se otvorili ,pomrli sveci su ustali.Mnogi su tada uzviknuli:"Zaista ovaj bese Sin Bozji".
Bogati Josif uzeo je Hristovo telo i zakopao ga u grobnicu.Posle 3 dana Isus je vaskrsao,grob je ostao prazan.Vaskrsenje je obnova zivota,simbol neunistivosti duha na kome pociva vera u Boga.Svi potresi u trenutku Isusovog vaskrsenja oznacavaju pomeranje zivotnih vrednosti i moralnih principa na kojima pociva ljudski rod.Duh istine i pravde jaci je od duha sile i zla. __________________
Ivo Andric - Travnicka hronika
Travnicka hronika je istorijski roman pisan za vrijeme Drugog svjetskog rata,ostvaren po modelu evropskog realistickog romana.Obuhvata vrijeme od 1807. do 1814. godine i po tome predstavlja klasican roman vise od bilo kojeg drugog Andricevog ostvarenja.Roman je ispripovijedan u trecem licu i sklopljen je od prologa,epiloga i poglavlja.Hronika o Travniku je beletristicki sedmogodisnji ljetopis koji obradjuje vrijeme boravka stranih konzula u tom vezirskom gradu. Pocinje dolaskom francuskog konzula,a zavrsava se odlaskom drugopostavljenog austrijskog konzula.U procesu stvaranja Travnicke hronike Andric se sluzio bogatom dokumentarnom gradjom iz oblasti istorije civilizacije,etnologije i autenticnim spisima o istorijskim licnostima koje su predstavljene u romanu.Kljucni lik djela je francuski konzul Zan Davil,Parizanin tanane prirode,pjesnik po osjecanju svijeta .Ta istorijski verifikovana licnost je kao prototip posluzila Andricu za oblikovanje knjizevnog lika u kojem se kao u osjetljivom mediju projektuju slike bosanske sredine,obicaja i navika bosanskog svijeta.Nikada do tada Davil,savremeni mladi covjek evropskog obrazovanja,nije vidio ljude kao sto su bili Travnicani,ni obicaje kao sto je audijencija kod turskog vezira,ni navike kao sto je pljuvanje nedobrodoslog stranca.Susretom francuskog diplomate i turskog velikodostojnika kome Davil cita klasicnu tragediju,a kod koga ona izaziva grohotan smijeh,Andric je htio da prikaze sudar dva svijeta i dvije kulture koji se nikada nece pomiriti,a jaz izmedju njih nece biti prevazidjen ni pokusajima njihovih najdobrocudnijih predstavnika. Pukovnik fon Miterer je austrijski predstavnik u vezirskom gradu pocetkom 19. vijeka.Skromni bivsi pogranicni oficir potpuno je zbunjen Travnikom.Bacen u medjuprostor dvije civilizacije,ne razumijevajuci do kraja nijednu od njih,fon Miterer je,pri tom,fatalno obiljezen brakom sa zenom koja se neizmjerno razlikuje od njega.Fon Miterer nije razumio nijednog od trojice turskih vezira koji su se smjenjivali za vrijeme njegove sluzbe u Travniku,ni istocnjacki svijet cutnje i tajnih radnji ciji su oni predstavnici.On,takodje,nije razumio ni novi gradjanski svijet francuske drzave ni njenog predstavnika Davila,sa kojim je cesto dolazio u sukob.Bio mu je stran svijet fantazija njegove lijepe,ali i cudne zene.
Vezirov Konak je trece srediste politickog zivota i mjesto najcescih susreta trojice diplomata.Ocekivalo bi se da predstavnici prosvijecene Evrope cine zajednicku prepreku azijatskom osvajacu.Da nije tako kazuje nam vrezirov komentar poslije jednog Davilovog sukoba sa fon Mitererom:"Dva psa,pa se pobila u mojoj avliji." U Travnickoj hronici sudarila su se cetiri svijeta,razlicita po vjeri,kulturi,istoriji,obicajima.Emisari zapadnih i istocnih svjetova nasli su se na prostoru Bosne sa namjerom da nikada i ne pokusaju da se priblize i razumiju.Najblizi saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i stanovnici tamnog bosanskog vilajeta,Davna,Rota,turski cehaja,teftedar Baki,kao i travnicke kasablije,u neprestanim su medjusobnim sukobima i stalno iskazuju mracne ljudske nagone.Cak i ako
neki od pripadnika tih toliko razlicitih kulturnih krugova pokusa da pomiri suprotnosti sa kojima se suocava,odmah mu,kao po nekom pravilu,zaprijeti opasnost unistenja.To se,na primjer,dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafnicu.
Istorijsko u romanu
Moglo bi se reci da je,u neku ruku,citavo ovo djelo istorijsko.Bas u tome je,cini se,osnovna razlika izmedju travnicke i visegradske hronike.Na Drini cuprija mahom se zasniva na fikcionalnoj nadogradnji usmenih legendi,dok je Travnicka hronika zaista prepuna istorijskih podataka.Cak je glavni nosilac radnje,Davil,istorijska licnost.Mithad Samic je u studiji Istorijski izvori Travnicke hronike napisao da ponekad,citajuci ovo djelo ima utisak da je Andric na kraju svake stranice trebao navesti reference izvora
Emocije u romanu
Iako se,citajuci prethodno obradjeno pitanje,moze steci utisak da djelo ne obiluje emocijama junaka,upravo je suprotno.Dovoljno je krenuti od gospodina Davila,njegove istancane ljubavi prema svojoj supruzi i porodici,prema svojoj Francuskoj (u izvjesnoj varijanti),od patnje koju gospodja Davil osjeca zbog gubitka djeteta,preko pomalo neobicne emotivnosti gospodje fon Miterer,pa sve do mladenackog zanosa lijepog Defosea,da bi se napustila prvobitna pomisao o manjku emotivne crte romana.
Na koji nacin je Andric u ovom djelu iskazao evrofobiju balkanskih naroda?
Andric jasno nastoji da ukaze na odbojnost koju Travnicani (a preko njih on govori o cijeloj Bosni,cijelom Balkanu) osjecaju prema svemu sto stize iz razvijenih evropskih zemalja.Ova se odbojnost na prvi pogled izdvaja kao netrpeljivost prema jednoj konkretnoj naciji-Francuskoj i njenom predstavniku Davilu.Jednim dijelom,ovdje se radi o opsteevropskom konzervatizmu toga doba,izrazenom kroz podozrenje prema revolucionarnim idejama i Francuskoj kao njihovom nosiocu. Ali,vijest o dolasku Evrope u Travnik budi i sasvim druge osjecaje.Budi zelje i nadanja njegovih stanovnika,tako da odnos prema Evropi biva do kraja protivrjecan i kompleksan.Rezultira cutanjem,prezirom i daljim stvaranjem predrasuda,kako sa jedne,tako i sa druge strane.
Zajednicko svim civilizacijama zbijenim u tadasnji Travnik
Na nesrecu,jedino zajednicko svojstvo u razlicitosti tih civilizacija jeste nepostovanje covjeka,sustinsko nepostovanje ljudskog dostojanstva.Na to je Andric ukazao kroz neizgovorenu recenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posjetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne.Cutljivi travnicki trgovac zelio je da se zahvali francuskom diplomati na paznji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikad do tada nisu dozivjeli:"Prizivali ste nas kao ljude,ne izdvajajuci nas od ostalih."<
Sta je to sto Travniku ostaje?
Ostaje mu njegova tisina,ostaje "Lutvina kahva" i ono sto Andric na kraju djela zakljucuje,povjeravajuci Hamdi-begu zadatak da to izgovori:"I sve ce opet biti kao sto je,po bozjoj volji,oduvijek bilo." __________________ Molim Vas da mi ne šaljete pitanja o poreklu Vaših prezimena! Obratite se ljudima na sajtu SrpskaDijaspora.Com Uz to: Ne prepričavam lektire! Ne pišem sastave
Lelejska gora - Mihailo Lalid
STRUKTURA ROMANA
Roman Lelejska gora je vrlo široka priča o jednoj godini partizanskog ratovanja u Crnoj Gori,1942. godine.U osnovi priče je sudbina jedne partizanske grupe koja je ostala posle povlačenja glavnine u Bosnu. Ova grupa luta dolinama i vrletima Lelejske gore, gonjena neprijateljskim hajkama i zasedama, glađu, strahom i neizvjesnošdu. I ta malena grupa, koju čine Lado, Ivan, Vasilj, razdvaja se sticajem raznih okolnosti. Lado Tajovid ostaje sam, batrga po bespudima u potrazi za drugovima, skloništem, hranom. Samoda deluje razarajude na ratnikovu psihu, u čoveku se bude omame, košmari i snovi, ličnost se podvaja, čovek se moralno survava i poživotinjuje: postaje krvožednik, osvetnik, ubica, besomučnik. Povremeni dodiri sa ljudima (Luka, Iva, Neda) prosvetljavaju Lada Tajovida , da bi opet , kada ostane sam, počeo da luta po gori kao zver. Susret sa Jakšom, i kasnije Vasilijem, čini Lada čovekom koji je svestan onoga što je bilo, što je valjalo i što nije. pronalaženje staze doživljava se kao otkrovenje , vera u svetlost i sunce:
Odavno mi nije bilo tako lijepo da znam gdje sam i da ne sumnjam griješim li ili ne griješim što to činim.
Ostvarena je simetrija izlaza i bezizlaza,tame i svetlosti:prvo poglavlje romana ima naslov "MAGLA",a poslednje ima naslov "IZ MAGLE"-dok je u prvom poglavlju čovek izgubljen u gori pritisnutoj maglom i ne može da nađe iz nje izlaz (pronađena zakrpa pokazuje da su se kretali u krug),u poslednjem grupa nailazi na stazu i izlaz iz magle:
Nagnuh se da vidim,s nevjericom,i opipah ga dlanovima.Jeste,put je,stari onaj kojim su često odlazili u zbjegove i vradali se s dogovora da se dignu na oružje.Sam se prikrao i dutke se ponudio da nas odvede.Skoro se umiljava oko nogu,žut,mokar,ispalih rebara od vjernosti,kao pseto koje je dugo lutalo i uzalud tražilo ljude.Pomilovah ga,dođe mi da ga poljubim-jer on je najbliži naš ovdje i ostade poslije nas da se odupire još neko vrijeme. (...) Koračam njime i brišem znoj,i jedva se uzdržavam da ne zapjevam.Odavno mi nije bilo tako lijepo da znam gdje sam i da ne sumnjam griješim li ili ne griješim što to činim.
RADNJA ROMANA je vrlo razvijena,razuđena i složena.Iako je psihološka supstanca dominantna,posebno prisutna i dobro motivisana u liku gl. junaka Lada Tajovida,dinamizam spoljašnjih zbivanja je snažno prisutan.Time je ostvarena ravnoteža spoljašnjeg i unutrašnjeg,akcionog i psihološkog.U skladu s tim je i lagano pomeranje konflikata sa spoljašnjeg ka unutrašnjem.Prvi konflikt je na relaciji partizanska grupa-četnici.Postepeno se ovaj konflikt svodi na sukob pojedinca (Lada Tajovida) sa progoniteljima.Istovremeno teče i konflikt unutar partizanske grupe.DOk je prvi konflikt proizvodio dinamizam i zanimljivost fabule,ovaj drugi je statičan,sveden na grupu.Manifestuje se verbalnim sredstvima a sadržine tih duela pretežno su ideološke,psihološke ili etičke prirode.I najzad,tu je najvažniji,po mestu u strukturi romana,konflikt u ličnosti Lada Tajovida,koja je podvojena i suprotstavljena:na jednoj strani su revolucionarni ideali i dužnost partizanskog borca,na drugoj strani su animalni porivi,moralna srozavanja,osedanje izgubljenosti i očaja,pritisak tradicionalnih nanosa.Ovom konfliktu dato je najviše prostora-tri petine romana.
PLANOVI ROMANESKNE PRIČE
Romaneskna priča se odvija na tri plana:akcionom,verbalnom i psihološkom.
AKCIONI PLAN obuhvata događaje koji su zahvatili Lada Tajovida i njegovu grupu,ali još više događaje u kojima sudeluje Lado Tajovid kada je ostao sam u Lelejskoj gori.Izvan Ladovog kazivanja nema ni priče,ni događaja;nešto malo retrospektivnih situacija prikazano je ili kroz kazivanje Lada Tajovida ili je ispripovedano Ladu Tajovidu.
VERBALNI PLAN je razvijen na dva nivoa:spoljašnji i unutrašnji razgovor.Oba nivoa ispunjavaju iste sadržaje:ideološke rasprave,etičke i rasprave o egzistencijalnim pitanjima.Ovi razgovori se kredu od sasvim običnih,svakodnevnih ,do ideoloških i etičkih pitanja.
PSIHOLOŠKI PLAN je dominantan i kroz njega se iskazuje sva složenost i protivrečnost prirode Lada Tajovida.Kroz njega se prelama ne samo svest i podsvest junaka romana,nego i njegovo viđenje čoveka i prirode.
POKRETAČKI MOTIVI PRIČE
Rat , kao dominantna stvaralačka tema u delu Mihaila Lalida, okosnica je priče u Lelejskoj gori. Posle povlačenja glavnine partizanskih jedinica, u Crnoj Gori su ostale po zadatku grupice partizana koje treba ilegalnim radom da šire ideologiju pertizanskog pokreta. Jedna takva grupa (Lado, Ivan, Vasilj, Niko i Jakša) ostala je na terenu i izložila se stalnim progonima okupatora i četnika. neki od ovih boraca ne uspevaju da izdrže: Niko se predaje jer nema više snage da kao gonjena zver luta po Lelejskoj gori. Drugi se prepuštaju životu progonjenih, sakrivaju se u Lelejskoj gori i povremenim pojavljivanjem u naseljima skredu pažnju na svoju prisutnost.
Osim ovih likova, tu su likovi onih koji rat koriste kao mogudnost da se nešto ušidari, pa makar se to postiglo izdajstvom, zelenašenjem, pljačkom (Masnik, Kosto Amerika, Miklja, Galjo) . Opisivanje ratnog vrtloga kao da piscu ne dopušta mogudnost da razvije neki ženski lik. Ipak, pojavide se ovde , u usamljeničkim danima Lada Tajovida, žene koje se nalaze u
procepu između sukobljenih strana. Neda i Iva, a u sedanjima i Vidra, unose malo svetlosti, nežnosti i lepote u sumorni svet romanaispunjen borbama, deobama, hajkama, izdajama i nasiljem.
Fenomen samoce dobio je u ovom romanu znacajan umetnicki prostor,samoca je posledica rata i ratne atmosfere, ali je uzrok sustinskih promena koje se desavaju u psiholoskoj i moralnoj strukturi aktera price, posebno Lada Tajovica.
Treci kljucni pokretacki motiv je motiv podvojene licnosti, uobicajen u modernoj evropskoj prozi, ali prvi put pazljivo razvijen i umetnicki valjano utemeljen u ovom Lalicevom romanu.Lalicev junak nije se jednostavno poveo za nagonskim delom svoga ljudskog bica.Zapada u bunilo i halucinacije, ali se iz njih budi, preispituje i analizira.U izvesnim trenucima njegova licnost se raspolucuje, u njemu su dvojica koji razlicito rasudjuju, razmisljaju i procenjuju situacije i postupke.
LADO TAJOVId I NJEGOV đAVO
U relacijama dobro - zlo, život - smrt, junaštvo - kukavičluk, čojstvo - nečovještvo, pravda - nepravda, sloboda - ropstvo stalno oscilira moralni lik glavnog junaka jer su okolnosti nenormalne.
Fenomen samode dobio je u ovom romanu značajno mesto :
Samoda je sam protiv svega.
Samoca odjednom sav svijet pretvara u nevjeru i zavjeru.
Glad je druga nevolja koja muci Lada Tajovica. On kaze :
Gladan Čovjek je pogana zvijerka.Prvo izgubi stid, a poslijepamet i strah, a onda je to straŠno neŠto- moŽe od gladi da uČini Što ni sam ne bi vjerovao.
Samocu prati strah koji "potkopava covjeka" i cini ga nesiguirnim i nespokojnim.Te okolnosti naterace Lada Tajovica dac odstupi od svojih dotadasnjih principa :
bio sam vec polumrtav, ostaalo mi je da izaberem kako je zgodnije ispruŽiti papke.Ali tada sam prihvatio grabljive zakone i obicaje okoline: uzmi,otmi,ŠČepaj, zgrabi i ne Žali.To me spasilo.
Ali ni odustajanje od moralnih principa nije spasilo junaka romana:zahvacen je omamom i obamrloscu.U bunilu, u stanju ni jaava ni san,mesaju se slike iz egzistencijalnog vremena (suma,drvece,urvine, stenjje,zivotinje) i slike iz proteklog vrtemena (Beograd, progoni policije, Vidra).njegova se licnost podvaja, u njemu su dvojica koja se medjusobno optuzuju i gloze.Izmedju JA Lada tajovica i njegovog drugog JA bitne su razlike: jedno je Lado pre Lelejske gore i usanljenosti, drugo je Lado usamljenik u Lelejskoj gori.I tacka gledista je podvojena: jedno je tacka gledista egzistencijalne svesti, drugo je tacka gledista savesti.
đavo se u romanu pojavljuje kao drugo JA, kao mogucnost sopstvenog sagledavanja negativnih postupaka i stavova.On se pojavljuje povremeno i nestaje, kao sto povremeno prosijava savest Lada Tajovica.Kako se skrama omamljenosti navlaci a halucinantno stanje pocne da obuzima Lada Tajovica, obrisi djavola postaju sve nejasniji dok se potpuno ne izgubi, a na njegovom mestu se pojavi neobicna stena ili panj.
čovek i priroda: lelejska gora kao metafora
Lelejska gora ima mitsko poreklo i simbolično značenje. Ona oličava mitsku sliku provalija, pretedih stena, umiranja prirode, odsustva života. Ona je prastari eho đavolje gore, čije su tajne nepoznate te zato izazivaju zebnju i strah. Simbol je zagubljenog puta, bezizlaza, hladnode i pretnje.
Lelejska gora je i više od sredstva za metaforičku karakterizaciju junaka; ona je široko razvijena metafora ratnog haosa i stranputica, moralnog mraka i bezizlaza, složenosti i tajnovitosti ljudske prirode. Ona je prirodni ambijent koji okružuje čoveka izgubljenog u svetu i otuđenog od ljudi, ali je ona i slika duhovnih i moralnih avantura čoveka pritisnutog samodom, glađu, strepnjom i strahom. Urvine i doline Lelejske gore su metafora moralnih sunovradanja Lada Tajovida. Njen mrak i zagubljene staze metaforička su slika duševnog nemira ipsihološke nemodi da se razreši situacija i nađe izlaz iz nje.
Iz čitanja romana čitalac izvlači neka saznanja kao što su:
-rat ne uništava čoveka samo fizički nego i duhovno;
-čovek je društveno bide i izvan društva prestaje biti ljudsko bide;
-čovek je u stanju da pobedi sve okolnosti, ali je u stanju da pobedi i samoga sebe- a to je najveda i najdraža pobeda. __________________
________________________________________ UPOTREBA COVEKA - ALEKSANDAR TISMA
O delu Naslov romana upucuje na jedan od cvestranih problema covecanstva, a to je upotreba coveka , tj stavljanje coveka u funkciju, u sluzbu nekoga ili neke ideje;manipulisanje coveka zarad nekih ciljeva ili nekih pobuda. Razvijajuci roman , Aleksandar Tisma pokazuje kao rat , uzrokovan raynim interesima ideologijama, zatim niske strasti I niz drugih nagonskih pobuna u miru mogu biti usmjereni na upotrebu covjeka .Da bi sto bolje to pokayao na umjetnicki nacin, Tisma je u sredistu svoga romana stavio tri porodice koje su razlicito struktuirane. Njih vezuje isto mjesto , isti vremenski i zivotni kontekst. One su odvojene –svaka od njihzivi u svojo ulici , ali se medjusobno dodiruju i preko pojedinih clanova i u odredjenim situacijama zbilizavaju , da bi na kraju doslo do njihovog potpunog rasejanja. LIKOVI : DVE PORODICE Porodica Kroner Nju cine: 1. Stara jevrejka, gospodja Kroner 2. Robert Kroner, njen sin 3. Rezika Kroner , Robertova zena 4. Gerhard Kroner i Vera Kroner, njihova djeca Od najistaknutijih licnosti u ovoj porodici je Vera Kroner koju pratimo skoro kroz cijeli roman. Ona spada medju glavne licnosti romana. Vera , nasuprot svome bratu nosila izvesnu dozu netrpeljivosti prema mesanstvu u porodici jevrejsko-nemacko. Ona se kao licnosti nije mogla naci ni u jednoj o dove dve nacije..Verino stradanje zapocinje sa dolaskom rata i egzodusom jevreja. Dosavsi u logor , zene su izdvajane one koje ce umrijeti I one malo brojne , mlade I privlacnih tijela, koje ce biti odredjenje za zadovoljavanje vojnickih strasti. Vera svoju ispovijest o logoru govori u ich –formi , koja prepoznatljiva za moderan roman, u 19 poglavlju romana. Iz njene ispovijesti saznajemo o stradanjima nje same I svih jevreja. U Veri je sve bilo podredjeno jednom cilju to jest da prezivi. NJena sudbina u romanu je tragicna tu saznajemo kako covjek biva upotrebljen na jedan surov nacin. Na kraju knjige to est u poslednjem poglavlju Sredoje I Vera se srecu I po prvi put povjeravaju jedno drugom I otvaraju srcai pricaju o izmucenom zivotu, svoj hod kroz krugove paklakoje je stvorio rat. Pricaju o tome kako je u ratu vrsena upotreba covjeka I vrseno catiranje svega sto je ljudsko, cisto I svijetlo.
PORODICA LAZUKIC
Nju cine: 1.Nemanja Lazukic, glava porodice
2. Klara , njegova zena 3. Ratsko i Sredoje, njegova dva sina Jedan od glavnih likova romana jeste Sredoje Lazukic. Sredoja ce jos kao gimlazijalac, gonjen strastima poceti da svraca u kucu razonode I druzenja. Tamo se muskarci predaju strastima I za novac kupuju ljubav. Tokom rata Sredoje ce zavrsiti u Beogradu.Bice primljen u sluzbu da bude upotrebljen na nacin koji drugi odredjuju I sam je poceo da upotrebljava druge –zene I njihova tijela. Na kraju romana susret sa Verom ga donekle mijenja. Tako se oni lijece od dusevnih rana I brane od avetinje proslosti koja ih je upotrijebila I s anima se poigrala. Spaja ih dnevnik gospodjice Drestvenik.
PSIHOLOGIJA DELA U Tišminoj viziji, krvnik ili žrtva, mučitelj ili mučenik, lovac ili onaj koga love, u trajnom su koštacu sa neizvesnim, gustim i nevidljivim mrežama postojanja. Kao nekakva tamna i žitka prapodloga u njegovim likovima se propinje i stišava, palucka i gasne životna tvar, podstičudi u njima impulse prema hrani, prema produženju životnih funkcija, prema pravu na slobodu ili iluziju o slobodi. Ali i kad imaju pun osedaj ili iluziju autonomnoga kretanja, nezavisnosti, slobode - ljudi samo navlače na sebe nova opteredenja, misledi katkad da su došli do novih pobeda. Život se zaplide, mrsi, a granice između modi i nemodi čoveka postaju nevidljive. Gde je granica između slobode i nužnosti, između plemenitih zamisli i zlih činova, ako čovek nije u mogudnosti da upravlja ukupnim životnim procesom, ako dela mimo vlastitih zamisli i izaziva neželjene posledice vlastitim činovima? čovek, razume se, čini nešto u situaciji, a ne u mislima; on je ispoljavanje onoga što jeste, što ga čini takvim kakav je; on nije ni čisto ni nečisto, uzvišeno ni nisko, ved manje ili više saobrazno, manje ili više protivrečno nekoj situaciji. Duh kojim je obeleženo čovekovo postojanje nije iz sfere sublimnih, čistih predstava o čoveku; u Tišminoj viziji ono je više sadržaj nečiste, tamne, nikad do kraja shvatljive životne reke. Protičudi životom, misledi pogrešno da gospodari njim, čovek neosetno postaje njegovo sredstvo. Umesto da u životu kao vajar ima svoju glinu, materijal za vajanje vlastite veličine, čovek se obrete u njegovim mrežama kao zarobljenik, kao prevareno bide. Bezazlenost tako postaje nehotični poraz, vera se katkad završi u nasilju, a idealne zamisli se zgušnjavaju u dogme; sjaj vrline kojoj se stremilo postaje prepreka tuđim zamislima o boljem životu. Praosnovne vrednosti kao: pravda, sloboda, jednakost, sreda čovekova i kad se ne gube sasvim bivaju plen života, upotrebe čoveka.
Kao svi pisci jake intelektualnosti i Aleksandar Tišma vidi složena grananja problema sudbine čoveka i nije sklon da ih zatvori u nekoliko lagodnih dopadljivih formula. U tom smislu, može se redi sa izvesnim rizikom, da Tišma neguje neku vrstu egzistencijanog realizma bez metodske i filozofke zatvorenosti u toj sintagmi. Poštujudi udeo onog što pripada horizontu kolektivnog, ali ne predajudi zaboravu ono što pripada horizontu pojedinačnog, iracionalnog nesvesnog u čovekovoj prirodi, Tišmino delo nam otkriva složeni svet dijalektizacije, toka izmenljivosti ta dva horizonta, opšteg i ličnog.
Videdi nemilosno oštro, kako đavolsko i čovekovo nije jasno odeljeno u socijalno-istorijskom procesu i kako proces čovekovog stvaranja tokom istorije ima nejednostavnu prirodu i pokrete, uočavajudi i umetnički izražavajudi kontradiktornost ljudskog u istorijskom procesu, Tišma nas još jednom više umetnički uverljivo upuduje da vidimo delovanje "nesvesnih snaga u čovekovom karakteru" i njihovu neiscrpnu zavisnost od spoljnih uticaja.
Srpska književnost duguje ovom našem značajnom piscu veliku zahvalnost što je uvideo i izrazio te složene odnose i izvore tragičnosti između čoveka i sveta.
__________________
________________________________________ Djura Jaksic - analiza pesme OTADZBINA OTADZBINA I ovaj kamen zemlje Srbije, Sto pretec suncu dere kroz oblak, Sumornog cela, mracnim borama, O vekovecnosti prica dalekoj, Pokazujuci nemom mimikom Obraza svoga brazde duboke. Vekova tamnih to su tragovi, Te crne bore, mracne pecine. Prvi stih predstavlja otadzbinu kao dio kontinuiteta vjecnosti - trajanje u vremenu. U nastavku je portret kamena branika i bedema. Kamen je dozivljen kao ljudski lik iz koga zrace osjecanje i raspolozenja, ogledaju se vjecite patnje koje su ostavile tragove na licu. Prva slika sadrzi sve elemente Jaksicevog stvaralackog postupka: u skladu sa temom je leksika i sintaksa, jezicka i umjetnicka sredstva, ritam i intonacija. To su jake rijeci sa primjesom patosa i svecanog tona: VJEKOVJECNOST, PRETEC, DERE, SUMORNOG, OBLAK, OBRAZA, VEKOVI. Spregovi rijeci su inverzovani: VEKOVA TAMNIH - neuobicajeno, ali umjetnicki vrlo efektno potiskivanje epiteta sa njegovog prirodnog mjesta prije imenice u polozaju poslije imenice, cime je imenica, stavljena na prvo, udarno, mjesto u stihu i smisao je sustinski promijenjen: brazde duboke nisu posljedica tamnih vekova, nego vekova tamnih. U prirodnom poretku pridjev ima znacenje boje. U pjesnickom poretku on ima preneseno znacenje: dalekih vijekova koji se gube u daljinu proslosti te se ne mogu jasno razaznati. I epitetska inverzija BRAZDE DUBOKE ostvaruje estetske i znacenjske efekte. U stihu su rijeci dobile sasvim drugaciji raspored od uobicajenog, nepjesnickog: izmijenjena su mjesta predikata, objekta i njegovog atributa - inverzija je potpuna: mjesto Prica o dalekoj vekovecnosti imamo O vekovecnosti prica dalekoj - predikatom su rastavljeni objekat i njegov epitet i stavljeni su na istaknuto mjesto: pocetak i kraj stiha. Herojska tema i jake rijeci povlace veliki broj hiperbola koje se prepoznaju u rijecima ili sintagmama, ali i u cijelom stihu: pretec suncu dere kroz oblak - tako je "kamen zemlje Srbije" dobio vasionske dimenzije i snagu. U drugoj strofi kamen se transformise u piramidu nacinjenu od kostiju svih predaka, koje su "slagali" svjesno, gradeci potomcima busiju, iza koje ce "dusmana cekat cete grabljive". Slika kamena iz prve i druge strofe identicne su po snazi, stamenosti i prodornosti:
I ovaj kamen zemlje Srbije Sto pretec suncu dere kroz oblak
... A kamen ovaj, ko piramida Sto se iz praha dize u nebo, Kostiju krsnih to je gomila. U drugoj strofi je konkretizovana predstava "kamena", objasnjen je njegov nastanak. Hiperbolicna slika piramide "sto se iz praha dize u nebo" samo je metafora za junacku proslost koju pamti epska tradicija i napaja ljubavlju prema domovini. Kazivanje u ovoj strofi dobilo je epski zamah i zahuktalost bitke, nezaustavljivo tece kroz cijelu strofu u jednom dahu. Snaga emocija trazi snazne rijeci, one oblikuju slozenu recenicnu strukturu, recenica tece poput bujice ostvarujuci jedinstvo misaonog slijeda. Ovakav ritam recenice potiskuje rimu, jer bi ona, sama po sebi, presijecala tok i djelovala bi neprirodno. Rima dolazi sama po sebi u laganom ritmu, proistice iz laganih raspolozenja i osjecanja, a u ovakvim stihovima, koji teku poput bujice, nema mjesta rimovanju. Ovu strofu karakterise jos jedna osobenost: izuzetna zvucnost. Ona se ostvaruje visokom ucestaloscu dobosarskog R: tRagovi, cRne, boRe, mRacne, pRaha...U trecoj strofi je jos jedna transformacija "kamena" sa pocetka pjesme: u drugoj je on busija, ovdje je on bedem. Sve ove transformacije sugerisu monumentalnost, ukopalost, nepomjerljivost, neprolaznost. Dotle moze da stupi "noga pogana", drzne li dalje, naici ce na gromove, grmljavinu, strasne i smjele glasove branilaca. Iz tih glasova razabrace se jedna jedina misao:"Otadzbina je ovo Srbina..." Ovaj stih je poenta pjesme i njena poruka. "Ne znamo da li ima u svetu mnogo pesama gde je samo jedan red, prvi red pesme dosta: I ovaj kamen zemlje Srbije Necemo dalje navoditi. Dosta je. Svako od nas posle tog retka, sam nastavlja neku svoju istoriju, opstu ili licno svoju, i u toj istoriji nalazi jedan prost i tvrd kamen od kojeg se ponovo pocinje ziveti i raditi i pobedjivati. Patriotska poezija Djure Jaksica jednim je delom u proslosti... Ali drugim delom ona je ne samo savremena, nego svetli u savremenosti. U danasnjim nasim borbama, i diskusijama, mi cesto mesamo drzavu i otadzbinu. Djura Jaksic ih nije mesao... Otadzbina je bice... Otadzbina je ideal. To je zavicaj kao tajna i lepota." __________________
________________________________________ Branko Copic - Magarece godine
Roman “Magarece godine” ne prate neke silne kritike knjizevne javnosti iako je jedna od rijetkih knjiga koja na tako zivotvoran nacin govri o nevinoj stvarnosti djcijeg zivota u interantu tridesetih godina 20. vijeka. na prostoru bivse Jugosalvije. Jedini tekst o ovom romanu napisao je sam autor i to je kasnije ponovio zagrebackom knjizevnom kritiacru Enesu Cengicu u okviru prica o svom djelu. Cengic je to kasnije objavio u vidu memoara Branka coipica u dva toma pod naslovom “Kroz svjetla i pomrcine” i “Na bodljikavim lovorikama” “Magarece godine” predtavljaju, po mom mosljenju, najvece dostignuce u proznoj literaturi namijenjnoj djeci. Dok citate taj roman imate mnogo prostora da povlacite paralele izme|u djetinjstva djecaka ranih tridesetih godina u internatu i svog djetinjstva – osamdesetih i devedestih godina. Oni su svoje prozivjeli u miru u kasnije ih je zatekao rat, a ova generacija koju mi ovdje poredimo prozivjela je ratno djetinjstvo. Tim vise ima prostora da se razmislja o tom vremenu, vremenu djetinjstva nasih baka i djedova. copic je odslikao jedno vrijeme siromastva, jer su u internate odlazila djeca sa sela koja su po pravilu bila siromasna. Ali isto tako to je bilo vrijeme bogatog duha, stvaralastva, vrijeme u kojem jos nisu
bile uvezene vrijednosti sa zapada u kojem je zivot tih djecaka bio ljepsi, pa mozda i romanticniji. To bi upravo i trebalo da bude onaj sustinski motiv koji treba da nas navede da su uvijek i ponovo vracamo ovom, kao i drugim, romanima Brnka copica. Jezik “Magarecih godina” je knjizevni, jer su i akteri romana buduci akademski gra|ani, ali uz odre|eni broj izraza preuzetih iz narodnog jezika sto romanu daje pravu autenticnu zivost. Upravo ta kombinacija izvornog jezika i njegove narodne paralele priblizva roman danasnjem citaocu. Cudesni svijet Branka copica prikazan je u svim njegovim djelima namijenjenim djeci i omladini. Ipak, cini mi se da su najiskrenija i najnaivnija djecija osjecanja vezana za njegove djecacke dane data u ovom Romanu. On nam daje sliku zivota i zajednici vrsnjaka, njihova mastanja i planove, nesnalazenja i nespretnosti, udruzivanja jednih protiv drugih i odbranu, ljepotu kao i povremenu surovost djecije duse. On nam jasno pokazuje promjenu te djece vecinom sa sela usljed zivota u gradu i njihovo razmisljanje da se nikada vise nece vratiti na selo kao ratari – poljoprivrednici. Sve to pisac daje kroz humor koji moze da stovri i “napise” samo zivot zdravih, bistrih i ambicioznih djecaka u internatu – konviktu u kojem su zajedno od jutra do veceri, pa i kada spavaju. Stoga ova knjiga o zivotu djecaka u bihackom konviktu moze da se smatra svojevrsnom biblijom posvecenu osnovcima koji iz nje mogu uvijek da crpe pouku da su najljepsi djecacki dani, jedni jedini i neponovljivi. zivot ni u tim godinama ne treba da se shvata olako, vec u njegovoj punioj velicini i vrijednosti, zivot koji je bezbrizan i opusten, ali isto tako sa svojim bremenom obaveza i odgovornosti, zivot u kojem vec svaki treba da ima pravac i da ne popusta ni pod kakvim pritiscima. Zato treba naglasiti da “Magarece godine” spadaju u one romane koji se ne mogu shvatiti iz jednog citanja, koji se moraju procitati vise puta, jer je u suprotnom nemoguce shvatiti onu sustinu koju nam daje pisac –najbolje godine u zivotu su ’magarece godine’ i ko ih ne prozivi zivot mu nece biti sasvim jasan. PROZIMANJE ZIVOTA
Zivotno pitanje postavljeno u djelima Branka copica da li nam djetinjstvo odredjuje zivotne tokove ili, mozda, predstavlja naivni i nejasan dio zivota koji nikada nece naici na isti, a mozda ni slican odgovor. Pravi primjer za to dat nam je u romanu “Magarece godine” koji daje onu pravu istinsku sliku zivota, ne samo djece i omladinaca tog vremena, nego i sire. Ovaj roman prica nam nevjerovatnu pricu o onom periodu nasih zivota o kojem mi danas kad cujemo neku pricu kazemo mladost-ludost. copic nam ovdje upravo predocava jednu veselu grupu djecaka zahvacenih silnim problemima prikladnim za njihove godine, ali i sa odredjenom mjerom pitanja vezanih i za sam zivot u to vrijeme. Jedan od primjera za to je trenutak kada se djaci u internatu, popularno zvani “konviktasi”, odlucuju na takav korak kao sto je strajk protiv prefekta i uprave tdasnjeg konvikta. Taj primjer govori nam o svijesti tadasnjih generacija za koje slobodno mogu da kazem da su u tom pogledu bile naprednije od nadolazecih, pa i danasnjih ljudi u tim godinama. Takvim primjerom copic zeli da djetetu tj. citaocu dadne pravi primjer i izvede ga na neki, mozda cudan, nacin na pravi put u ova zla vremena. Pisuci ovaj tekst dolazim na ideju da je jedan od pravih razloga zasto je Branko copic pisao uglavnom za djecu upravo taj, jer on nije zelio da zarobi dijete u sebi koje vjerovatno u svima nama cuci i da mu na taj nacin pruzi slobodu koju bi ono trebalo da zivi i da prezivi taj period od odrastanja, pa do kraja zivota, jer jedino uz to dijete u nama se budi znatizelja za novim saznanjima, novim iskustvima i jos mnogo toga. I zato nas nikad ne bi trebalo zacuditi da vidimo odraslu osobu da iskazuje tu zelju za necim sto mozda nije u skladu sa njegovim godinama, jer ja bih to ovako okarakterisao: ”jednom djete uvijek djete”. Ali ipak djelo Branka copica ima i svoju ozbiljnu stranu. Kao pisac koji je prosao svud i preko glave prevalio svasta nije mogao da ostane ravnodusan prema svemu i zato biva osudjivan od tadasnjeg sistema. To ga i navodi da u “Magarecim godinama” ogromnu paznju posveti formiranju savjesne i odgovorne licnosti koja bi trebala da predstavlja neku, mozda dalju, ali ipak zdraviju, buducnost. Upravo jedino ovakvo djelo moze da vam pruzi mogucnost da to dijete u sebi uskladite sa svojom licnoscu kao sto je to uradio jedan od omiljenih copicevih junaka Servantesov Don Kihot.
Osnovna poruka ovog djela je da zivot od samog pocetka treba zivjeti ne onako kako mi planiramo nego onako kako nam samo po sebi dodje kao sto se to desilo nasem danasnjem junaku, a da ipak ne izgubimo buducnost koracajuci u suprotnom pravcu.
__________________ ________________________________________ Miguel de Cervantes Saavedra - Don Kihot
Književna vrsta : Roman,satirički viteški.
Tema : Pustolovine viteza Don Quijota i perjanika mu Sancha Panze.
Motivi: Viteštvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine i karakter,te opde društveno stanje toga doba. - Napomena : Pisac ovoga djela je uz radnju koja se zasniva na navedenim motivima u fabulu unio obilje ironije, humora i satire bez kojih djelo ne bi imalo svoju posebnost i time veličinu.
Problematika : Fiktivni sijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.
Mesto radnje: Španjolska.
Vreme radnje: 16.stoljede.
Fabula: U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemid Alonso Quijano.Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga.Uronivši u taj fantastični svijet,"osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluči obnoviti drevno viteštvo.Nastojedi što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu ,staro kljuse nazva Rocinante,a sebe Don Quijote od Manche.Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni,on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela,obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice,koja mu se učini dvorcem.Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži,što gostioničar,veliki šaljivac,prihvati.Tako Don Quijote postane pravi vitez.
Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti.Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka,pastira u njegovoj službi,kažnjava udarcima remena zbog nemara.
Don Quijote,naravno,stane na dječakovu stranu i povjerujudi seljakovu obedanju,krene dalje,ne znajudi da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen. Zatim se susrede sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa,njegovoj izabranici.Videdi pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli.Tako ispremladenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kudi. Vidjevši ga takvoga,gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti.Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su bile,a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane.Činilo se da je Don Quijote došao pameti,no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put. Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača,a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima krede u boj. Nedugo zatim susredu dva fratra,koji preplašeni pobjegnu,i kočiju sa pratnjom.Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe.Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha. Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica,njena kderka i služavka.Tu se s njima našao i mazgar s kojim je nodu u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke.Kada Don Quijote ode ne plativši račun,smatravši da mu to ne dopušta viteški red, krčmar se obrati Sanchu.Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli. Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerovatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj.Napada stada ovaca,grupu ljudi koji nose mrtvaca,te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju,nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate.Don quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji,a on za to vrijeme čeka u gori.Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime.Kada su ga konačno našli,uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kudi. Don Quijote,koji je u međuvremenu prizdravio,ali ne i došao pameti,praden vjernim perjanikom,tredi put krede u nova uzbudljiva putovanja. - - --Put ih vodi u Toboso,gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju.Sancho,koji je trebao udesiti susret,odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja.Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona, ved su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu. Mučen tim mislima,Don Quijote susrede Viteza od Oledala i s njime se zavadi keda ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao,pobjedio Don Quijotea.Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco,Don Quijoteov znanac.On je u dogovoru sa župnikom i brijačem,odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kudi.Nakon boja on je,po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom. Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kudu ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu.
Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho.Usred vjenčanja mladid Basilio,koji je zaljubljen u Kiteriju,odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo,a nakon toga se diže na opde čuđenje svih prisutnih.Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svedenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom.Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu. Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode, a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama. Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun.Njihov plan bio je jednostavan:podanicima su naredili da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima.Don Quijoteu ukazuju velike počasti,dvorjanke se zaljubljuju u njega,a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja de biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem. Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopde iznenađenje.Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vrada se Don Quijoteu.
Još jednom susredu Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea.Tada se Don Quijote odriče života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi. Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir,na uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo,no vrativši se kudi,oboli.Izneneđujude,on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te,primivši posljednju pomast,umire kao Alonso Quijano. - Napomena :Radnja,odnosno fabula ovog djela veoma je komplicirana zbog mnoštva raznovrsnih pustolovina u kojima glavni junaci sudjeluju.Smatram da bi kakvo puno krade prepričavanje ostavilo "rupe" u ovoj fantastičnoj,ali zapletenoj fabuli.
Karakterizacija likova:
Don Quijote je na početku romana Alonso Quijano,"plemid koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta,suhovljav,mršav u licu,veliki ranoranilac i ljubitelj lova".Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam,pomudenog uma od tolikog čitanja,odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj. Postaje hrabar,nepokolebljiv i ustrajan,postavlja si cilj od kojeg ne odustaje.Iako bezuman u svojim postupcima,plemenit je u svojim namjerama.Njegova djela,koliko god mahnita,zrače veličinom.On je lud,ali to nije patološko ludilo,ved sam način njegova postojanja i djelovanja.Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo.On nije odbačen od okoline,ved uzdignut iznad nje,iako se na prvi pogled ne čini tako.Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna,ljudske bezumnosti,ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom,istinom i nedostižnim idealima.On je luđak,ali mudar i vidovit,na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu.U bitkama je nemilosrdan,smion i hladnokrvan.Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obrada Dulcineji prije svakog dvoboja,a dostojan je najvedim ljubavnicima.
Cervantes mu pred smrt ipak vrada razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano. --Sancho Panza je Don Quijoteov perjanik.Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto,ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu,a nizak rast i tanke noge".Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi",u bududnosti se dokazuje suprotno.On je Don Quijoteva čista suprotnost.Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi.Nasuprot Don Quijoteu,on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može.Pohlepan je i sebičan,ne okljeva opljačkati ni fratra.Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka,pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te de se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da de postati pastiri.Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada,jer mu on više ništa ne može niti želi obedati,a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.
- ostali likovi :gazdarica,sinovica,brijač,pop,Don Roland,vojvoda, vojvodkinja,župnik,kanonik,fratri,krčmar,krčmarica ,seljanke,Tome Cecial,Kiterija,Basilio,Tereza,Don PedroRecio,Don Antonio,Sanson Carrasco,mazgari,galijaši,glumci itd.
Izvantekstovni odnosi : Uz glavnu fabulu koja je poznata, pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, rved stoji u njenoj pozadini.Naime,Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno,na trenutke,prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca,župnik,brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet.Skrivajudi se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama,pokušavaju Don Quijotea odvesti kudi da tamo ostane i nastavi normalno živjeti.To na kraju i uspjeva bakalar Carrasco. Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela,te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos";tj.pretvaraju se da ih cijene i poštuju.Ovi to,naravno,u svojoj zasljepljenosti ne vide
Ideja dela : Svijet se mijenja,a s njime se trebaju mijenjati i ljudi.Oni koji se ne uspiju prilagoditi nede modi opstati. Dokaz je Don Quijote.
Stil i jezik: Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom,ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene.Uz pustolovine glavnog lika,on u svoje djelo unosi nekoliko novela,od kojih su,neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju).On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova.U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca.Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu;u njemu nema umetnutih novela.Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji.U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche",a u drugom dijelu o lažnom
(Avellenadinom) nastavku romana.Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit",poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati.Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišda i ploda i tijelo bez duše) i metafore(zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti). Služi se pripovijedanjm,dijalogom i opisivanjem.
Kritika dela : "Vjerovatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman,koji bi otvorio tiliko problema,koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova,u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini,a nikad zapravo ne znamo na kojoj.U tome i jest Cervantesova veličina,jer nam uvijek namede nešto drugo,ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi,zbivanja,prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu.Uvijek nas navodi na razmišljanje.Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra,treba čitati misledi.Njegovoj riznici poslovica,narodnih izreka i primjera iz života nema kraja.Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja.Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila.U različitim vremenima sudilo se o njemu različito,ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe."Don Quijote" je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povedavala.Poslije "Biblije","Don Quijote" je doživio najviše prijevoda."
Osobni stav: Smatram da je ovo djelo zasigurno zaslužilo svoju slavu i bilo bi suvišno ponavljati na dugo sve one kritike koje je do sada dobilo.Radnja je zasidena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom,da čitatelja doslovno "ljepi" za stolicom.Ipak,uz sve najvede pohvale ne mogu se oteti dojmu da mi se 1.dio ipak više svidio od 2.dijela.Iz piščeve biografije saznajemo da je 1.dio napisao u tamnici. Mogudi uzrok
- razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo
"Sve, sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa vrata, poželio sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog sebe, samo zbog sebe! Čak ni sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva! Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe: a bih li ikad postao nečiji dobrotvor ili bih do kraja života, kao pauk, lovio sve oko sebe u paučinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!...I, što je najvažnije, nisu meni novci bili potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili potrebni novci koliko nešto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet išao tim istim putem, možda se nikad više ne bih latio ubojstva. Nešto sam drugo morao doznati, nešto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam čovjek? Hodu li modi preskočiti zapreku ili nedu? Hodu li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili nedu? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."
- Raskoljnikov je toliko očajan svojim činom da razmišlja i tome da ode na policiju, sve im prizna i preda se "Da odem ili da ne odem? - razmišljaše Raskoljnikov, stojedi nasred kaldrme na raskršdu i gledajudi oko sebe, kao da od nekog očekuje presudnu riječ. Ali nigdje se ništa ne odazva; sve bijaše nijemo i mrtvo, kao kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za nj...Najednom u daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve gušdoj tami, opazi svjetinu, začuje žagor, uzvike...Usred svjetine stajaše nekakva ekipaža...Nasred ulice zatreperi slabašno svijetlo. Što je to? Raskoljnikov skrene desno i pođe prema svjetini. Baš kao da se za svaku sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se podsmjehne jer je ved bio tvrdo naumio da de na policiju, pouzdano je znao da de uskoro svemu dodi kraj."
- Cijeni ljubav iznad svega i zato ne želi da se Dunja uda za Lužina samo iz računa i da bi se obitelj izbavila iz siromaštva
"- Dunja - nastavi Raskoljnikov na jedvite jade - ja ne želim taj brak, pa deš odmah sutra morati, čim se budeš vidjela s njim, otkazati Lužinu, da ne bude više ni spomena o njemu!" " - Misliš da bulaznim? Ne bulaznim...Udala bi se za Lužina radi mene. Ali ja ne prihvadam tvoju žrtvu. I zato mu napiši do sutra pismo...otkaži mu... Donesi mi ujutro da pročitam i kvit posla!"
- Žali za načinom života kakav je vodio prije ubojstva i iskreno se kaje "Sad se odjednom živo sjeti tih svojih nekadašnjih pitanja i sumnji i učini mu se da ih se nije slučajno sjetio. Ved mu se to učinilo fantastičnim i čudnovatim što je stao na onom isto mjestu kao i nekad, kao da je diosta uvrtio sebi u glavu da može misliti o onom istom kao nekad, i da ga mogu zanimati one iste nekadašnje teme i slike koje su ga zanimale...još ne tako davno. To mu je, štoviše, bilo gotovo smiješno, a u isti ga mah nešto bolno steglo u prsima. Sve to nekadašnje, prošlo učini mu se sad kao da je negdje duboko, dolje, jedva da ga vidi pod nogama, i one nekadašnje misli, i nekadašnji zadaci, i nekadašnje teme, i nekadašnji dojmovi, i cijela ta panorama, i on sam, i sve, sve... Kao da leti nekamo uvis, a sve se gubi pred njegovim očima..."
- Raskoljnikovu se sav život počinje vrtjeti oko počinjenog zločina i to ga sve više i više opsjeda, te sa on počinje gubiti i poticati sumnju okoline " - Da, sam ga je vrag donio, možda je sad sve pokvario. A jesi li primijetio kako je Raskoljnikov na sve ravnodušan, kako preko svega šutke prelazi, osim nečega što ga upravo izbezumljuje, tog ubojstva... - Jest, jest - priklopi Razumihin. - Kako ne bih primijetio! Zanima me to i plaši. Baš su ga onog dana kad se razbolio zaplašili, u policijskoj stanici, čak je i u nesvijest pao. - Pričat deš mi opširnije o tome vederas, pa du i ja onda tebi koješta redi. Zanima me to, zbilja. Navratit du opet za pola sata do njega...Inače, upale nede biti..."
- Iako u velikom strahu zbog plana koji je naumio izvršiti ipak ostaje pri tome i pomno i pažljivo planira ubojstvo "Što se pak tiče petlje, to je sam vrlo lukavo smislio; petlja je bila za sjekiru. Nije ipak mogao ulicom nositi sjekiru u ruci. A da ju je sakrio pod ogrtač, opet bi je morao pridržavati rukom, što bi se lako primijetilo. A sad, kad ima petlju, treba samo u nju utaknuti oštricu sjekire pa de mu lijepo cijelim putem visiti unutra ispod pazuha. Ako turi ruku u džep sa strane, može pridržavati držalo da se ne klati u hodu; a kako mu je ogrtač vrlo širok, prava vreda, nede se izvana uopde primijetiti da kroz džep pridržava nešto rukom." "Pošto je sastavio te obje pločice, od kojih je željezna bila manja od drvene, čvrsto ih koncem sveže unakrst; zatim ih uredno i zgodno umota u čist bijel papir i sveže tako da bude malo teže odvezati. To je bilo zato da odvrati na neko vrijeme babinu pozornost te tako uluči zgodan trenutak dok se ona bude baktala s tim zavežljajčidem. A željeznu je pločicu primetnuo radi težine, da se baba bar u prvi mah ne dosjeti da je "stvar" drvena." "Napomenut demo samo uzgred jednu osobitost u svim tim konačnim odlukama što ih je ved bio donio. Sve su one imale jednu neobičnu osobinu: što su bivale određenije, to su u njegovim očima bivale u isti mah neskladnije, nesuvislije. Uza sve mučnu borbu u samom sebi, nije mogao ni na čas, za sve to vrijeme, povjerovati u ostvarivost svoje zamisli." "Trebalo je, dakle, samo kradom udi u kuhinju, kad kucne čas, i uzeti sjekiru, i poslije, sat kasnije (kad sve ved bude gotovo), vratiti sjekiru na mjesto."
- Sam zločin izgledao je ovako:
"Ni časka više nije smio čekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajudi za sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti ušicu babi na glavu. Kao da uopde nije uložio u to ni trunka snage. Ali, čim je spusti sjekiru, nadođe mu snaga." "Tada je udari svom snagom još jednom, pa još jednom, sve ušicom i sve po tjemenu. Krv je briznula kao iz prevaljene čaše i tijelo se izvalilo nauznak. On se odmakne, pusti je da padne i odmah se nagne nad njeno lice; bila je ved mrtva. Oči joj bijahu izbečene, kao da de iskočiti iz duplja, a čelo i cijelo lice naborani i iskrivljeni od grča."
- Kao što sam ved rekla, Raskoljnikov nije namjeravao ubiti Lizavetu. Ona se jednostavno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, a da bi prikrio sve dokaze koji bi vodili do njega, morao ju je ubiti jer nije imao drugog izbora. "Usred sobe stajaše Lizaveta, s velikim zavežljajem u rukama, i zgranuto, blijeda kao krpa, gledaše ubijenu sestru. Činilo se da nema snage da vrisne. Kad ugleda njega kako je dojurio, zatrepta sva kao list na vjetru, pripodigne ruku, otvori ved usta, ali ipak ne vrisne nego počne polagano uzmicati natraške pred njim, gledajudi ga uporno, netremice, ali nikako ne puštajudi glasa od sebe, baš kao da joj nedostaje zraka da bi mogla vrisnuti. On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive žalostivo, kao u sasvim male djece kad se nečega uplaše pa se zagledaju u ono što ih plaši i spremaju se da zavrište. I toliko je ta nesretna Lizaveta bila priprosta, jednom zauvijek zatucana i zaplašena da nije ni ruke podigla da zaštiti lice, iako bi to bila najnužnija i najprirodnija kretnja u tom času jer joj je sjekira visila nad glavom. Samo je malko pridigla svoju slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i polako je ispružila prema njemu, kao da ga želi skloniti s puta. Udarac ju je pogodio ravno u lubanju, oštricom, i odjednom joj prosjekao cijeli gornji dio čela, gotovo do tjemena. Samo se stropoštala. Raskojnikov posve izgubi glavu, dohvati njen zavežljaj i opet ga baci pa odjuri u predsoblje."
- Koliko god se za Raskoljnikova mora redi da je veliki griješnik toliko bi se trebale istaknuti i njegove dobre osobine. Nije htio iskorištavati Dunjinu udaju zbog sebe niti je krao ili tako nešto. Čak, štoviše, iako nikada nije imao ni prebijene pare, sav je svoj novac dao Katerini Ivanovoj da sahrani muža, a nije čak ni bio dobar s njima. Također je dao novac i onda kada su naišli na onu pijanu djevojku i otjerali od nje onog postarijeg čovjeka koji nije imao časne namjere. Pa, na kraju krajeva, on se sam predao u ruke policiji, a nije morao jer oni nisu imali nikakvih dokaza protiv njega. Bio je više pošten nego što je i on sam mislio. " - Vama je zlo, dajte stolac! Izvolite, sjednite ovamo, sjednite! Vode! Raskoljnikov se skljoka na stolac, ali ne odvoji očiju od lica vrlo neugodno izneneđenog Ilje Petroviča. Časak su se tako gledali i čekali. Donesu vode. - Ja sam... - počne Raskoljnikov. - Popijte malo vode. Raskoljnikov otkloni rukom vodu i tiho, isprekidano, ali razgovijetno izusti: - Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu. Ilja Petrovič zine. Sjate se ljudi sa svih strana. Raskoljnikov ponovi svoj iskaz..."
Borislav Stanković - Nečista krv
O piscu:
B. Stankovid (1876. -1927. ) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom I ditinskim moralom. Borislav Stankovid bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanđela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stankovid je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.
Kritike:
Stankovid je davao tregične sudbine ljudi I žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim diftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lidna sreda. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjedanja, je najčešdi I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesredni su I tragični na isti način, presjedeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još vedom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta de svijet redi. U djelu Borislava Stankovida čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, ved I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujudi često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opteredene su zahtjevima "krvi", silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajudi nezadovoljni donose nesrede I prouzrokuju tragedije.
Tema:
Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično I bolno za njih.
Ideja:
Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemogudenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti ________________________________________ Moliere ~ Jean Baptiste Poquelin - Tvrdica
1. Francuska u XVII. stolijedu
Klasicizam u Francuskoj zapodinje 1610. godine smrdu Henrika IV., a završava 1715. smrdu Luja XIV. U tom razdoblju Francuska dominira Europom jakošdu svoje vanjske politike i snažnim utjecajem književnosti i umjetnosti.U velikom broju razvijaju se u Francuskoj razne umjetničke grane, a kralj usredotočuje djelovanje gotovo svih književnika, glazbenika, slikara i graditelja oko svoje rezidencije u dvorcu Versailles kraj Pariza.Od mnogih imena koja su pridonijela slavi Francuske književnosti i umjetnosti treba istaknuti kazališne pisce Corneillea i Racinea, basnopisca La Fontaine, kritičara i književnog teoretika Boileaua, povjesnika i kroničara Saint-Simona, književnice Gospođu de la Fayette i Gospođu de Sevigne, duhovitog autora Maksima La Rochefoucaulda, arhitekta Mansarta, projektanta znamenitoga versailleskog parka Le Notrea, slikara Poussina i skladatelja Couperina.
2. Bilješka o piscu
Jean-Baptiste Poqelin rođen je 1622, u Parizu, kao sin dvorskoga tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Vrlo kratko službuje kao odvjetnik, a 1643 osniva zajedno sa obitelji Bejart kazališnu družinu "Illustre Theatre" ("Čuveno kazalište"). S Bejartovima nastupa u pokrajini i Parizu i 1644. uzima umjetničko ime Moliere, po kojemu je poznat i danas. Nakon nekih financijskih poteškoda Moliere, sada ved vođa družine, odlazi na dugo putovanje po Francuskoj koje traje od 1645. do 1658. godine, pod zaštitom jednog modnog plemida. Na tim putovanjima Moliere piše i izvodi svoje prve kratke komedije. 1658. godine nastupa pod zaštitništvom kraljeva brata u Parizu. Slijedede godine izvedene su Kadiperke, prvi veliki Molierov književni i kazališni uspjeh, i otada je on poznata i viđena osoba kazališnog Pariza.Nakon izvedbe Škole za žene i kralj se osobno zauzima za njega, dodijelivši mu kao prvom francuskom glumcu stalnu novčanu pomod.Umro je 1673. godine, od tuberkuloze, nakon četvrtog izvođenja Umišljenog bolesnika. Četiri dana nakon smrti trajali su pregovori oko njegova sprovoda. Tek je kraljevim nalogom smio biti pokopan na groblju, a ne izvan njega. Ipak je pokopan u onom djelu groblja koji je pripadao mrtvorođenima, dakle nekrštenima, jer se nikada nije odrekao glumačke karijere.Prema zapisima suvremenika, Moliere je bio nizak i pomalo zdepast, okruglih nogu i jake glave usađene u ramena. Bio je otvoren i pošten, što mu je u svim krugovima stvorilo vrlo mnogo prijatelja i zaštitnika, pa čak i naklonost Luja XIV. Kao izvanredan glumac karakternoga tipa, interpretirao je gotovo sve svoje glavne junake.
3. Počeci kazališta
Početkom XVII. stoljeda Francuskom putuju mnoge putujude družine, koje nastupaju po sajmovima i gostionicama na improviziranim pozornicama. Takva je bila i Molierova družina. Nakon što se vratila sa svojih putovanja po francuskoj pokrajini 1658. i pošto se predstavila kralju izvedbom jedne Corneilove tragedije, postiže čast da je kraljev brat uzima pod zaštitu , što je značilo da dobiva stalnu novčanu pripomod, kao i pravo nastupa u javnim dvoranama.Nakon Moliereove smrti 1673., njegova družina, koja je bila u neprestanim umjetničkim sukobima s onom iz Hotel de Bourgone, spaja se s trupom kazališta Marais, ali glumci ne dobivaju nikakve privilegije niti počasni naslov kraljevi glumci. 1680.g. kralj Luj XIV. spaja bivšu Moliereovu družinu, ujedinjenu s kazalištem Marais i glumce Hotel de Bourgogne, pomiruje ih i osniva Comedie-Francaise. Tako je nastalo prvo stalno državno kazalište u Europi, koje je imalo svoj status i bilo materijalno osigurano. Zadada im je bila svakodnevno prikazivanje francuskih ponajboljih dramskih djela.Udruženi u grupe glumci su razmjerno dobro prolazili, pogotovo oni koji bi došli pod zaštitom.
4. Molierova djela
Više od trideset Molierovih djela koliko su nam danas poznata možemo podijeliti u nekoliko stilskih skupina: a) Farse. Temelje se na često drastičnim efektima, zamjenama osoba i grubljom komikom. Najpoznatije od njih su Šganarelle ili Umišljeni rogonja (1660) i Liječnik protiv volje (1666). b) Komedie-baleti, operni libreti prigodnice za kraljevske svečanosti, komične pastorale i herojske komedije. Tu pripadaju komedije Građanin plemid (1670), Umišljeni bolesnik (1673), Ženidba na silu (1664), Gospodin de Porceaugnac (1669), zatim melodrama Dom Garcie od Navarre (1659), te niz baleta i prigodica. c) Polemičke komedije. To su djela koje Moliere piše u vlastitu obranu. Tako, odbijajudi lažne optužbe nakon Škole za žene, piše Kritiku škole za žene (1663), te Versaillesku improvizaciju - iste godine. d) Komedije temeljene na zapletima. Po uzoru na improvizirane talijanske komedije, Moliere piše četiri takve scenske igre, od kojih su najpoznatije Ljubavni spor (1656) i Scapinove spletke (1671). e) Komedije u kojima se kritički promatra društvo i pojedini izopačeni značajevi. Ove komedije ulaze u najviši domet Molierova književno-dramskog stvaralaštva. To su Kadiperke (1659), Škola za muževe (1662), Škola za žene (1662), Don Juan ili Kameni gost (1665), Mizantrop (1666), George Dandin (1668), Tartuffe ili Varalica (1669), Škrtac (1668) te Učene žene (1672).
5. Bilješka o djelu
Moliere je smatrao neka dostignuda i ostvarenja literature opdim i zajedničkim dobrom iz kojeg se mogu crpsti mnogi poticaji.Najpoznatiji Moliereov uzor za Škrca je Plautova komedija Auluarija, iz koje je preuzeo niz situacija i scenskih odnosa, s jednom temeljitom razlikom. Plautov Euklion, kao i Držidev Skup, svoje je blago našao, a Moliereov Harpagon do svog bogatstva dolazi postepeno lihvom. U nizu je situacija prikazan onovremeni način stjecanja kapitala na račun zaduženih, i to nemilosrdnim kamatnjakom i svim mogučim novčarskim spletkama.U Škrcu možemo nadi tri temeljna motiva. Prvi je nastojanje sinovljevo da uz pomod sluge pokrade oca, što je izazvalo mnoge polemike. Drugi je rivalitet oca i sina koji se bore za naklonost iste djevojke, dok bi u tredem planu bile ljubavi Valera i Elise, te Mariane i Cleanta.Scenskim zbivanjima oko Harpagonove Škrtosti, koja se rješavaju tek na kraju, gledaoca drže u neprekidnoj napetosti. Hode li Valere uspjeti u svojoj namjeri da dobije Elisinu ruku, kako de završiti spor između oca i sina oko Marianine naklonosti, te hode li sin uspjeti oteti ocu škrinjicu s novcem?Moliere je Škrcem opisao vrijeme u kojem je živio i kojeg je osjedao. I sam dužnik u mladosti, osjedao je pokvarenost okoliša koje nije moglo odoljeti zovu zlatnika ni po kojoj cjeni.
6. Lica
HARPAGON Cleantov i Elisin otac, ima oko šezdeset godina: HARPAGON : "I ja to govorim: sa svojom mliječnom kožom, sa svoje tri zasukane dlake nad usnama kao mačji brk, s vlasuljama od kučine, sa širokim hlačama i razdrljenim trbusima." (str. 134.) Zbog svoje pretjerane škrtosti tjera sve ukudane na oskudan život. Svojoj kderi i sinu dopušta samo minimalno što im je potrebno za život, svoje konje ne hrani ako ne rade, a sluge izgledaju izgladnjelo. On je u stalnom strahu zbog skrivene škrinjice i sumnja na svakoga.
JACQUES : "...Jedan kaže da dajete tiskati posebne kalendare s udvostručenim kvatrima i produljenom korizmom da uštedite na postovima kojih se moraju držati svi vaši ukudani. Drugi priča da uvijek sa slugama izazovete neku svađu uoči darivanja o Novoj godini ili kad odlaze iz službe samo da nađete izgovor da im ništa ne biste morali dati. ...Ukratko, kad ved hodete da vam kažem, kamo se god čovjek okrene svuda vam se rugaju i smiju, a nigdje vas ne nazivaju drugačije nego škrtac, lakomac, lihvar i gulikoža." (str. 140.) CLEANTE Harpagonov sin, voli Marianu. Poštovao je očevu mod da odluduje nad njegovim željama, ali se zbog njegove škrtosti spremao da ga pokrade. CLEANTE - "Da, volim. Ali prije nego ti kažem ostalo: znam da ovisim o svome ocu; da naziv sina traži od mene da se pokorim njegovoj volji, da se ne smijemo ni s kim vezati bez pristanka onih koji su nam dali život..." (str. 113.) MARIANE - "Nisam. Ja ne znam tko je on, ali znam da je stvoren zato da bude voljen. Kad bih mogla slobodno birati, izabrala bih najradije njega, i on je upravo razlog što se tako strašno bojim muža koga hode da mi dadu." ELISE - Harpagonova kdi, voli Valera. VALERE Anselmov sin, voli Elisu. Uspio se ugađanjem zasvidjeti Harpagonu. VALERE - "Vidite kako sam u tome spretan i kako sam mu vješto morao ugađati da mu se uvučem u službu; kako se sakrivam pod maskom simpatija i duševne srodnosti da mu se svidim i kako se svaki dan pred njim pretvaram da steknem njegovu sklonost." (str. 112.) MARIANE - Anselmova kdi, voli Cleanta. Njena majka želi da se uda za bogatog čovjeka kako bi se rješili bijede. Frosine joj predlaže Harpagona, jer je ved u šezdesetoj. ANSELME - Valerov i Marianin otac. Mislio je da su mu djeca i žena stradali u oluji na brodu. FROSINE Svodnica, uvijek uspjeva u svojim poslovima, osim sa Harpagonom. FROSINE - "Ali ja sam umjetnik da muzem ljude: znam tajnu kako da ih smekšam, da im poškakljam srce i da im napipam mjesto gdje su osjetljivi." JACQUES - Harpagonov kuhar i kočijaš. Vrlo dobro zna kakav mu je gospodar, koji ga često tuče. JACQUES (sam) - "Neka vrag odnese iskrenost! Od nje nikakve koristi. Odsada je se odričem i nedu više govoriti istinu. Još nekako dok me tuče moj gospodar, on bar ima neko pravo na to, ali tomu du se gospodinu upravitelju osvetiti čim budem mogao. ___________
7. Sadržaj
Prvi čin Na samom početku upoznajemo se sa situacijom oko Valera i Elise. Elisa je zaljubljena u Valera, te želi pridobiti bratovo i očevo dopuštenje da se uda za njega. Valer se uspio ugađanjem uvudi u Harpagonovu službu i pridobivati njegovo povjerenje.Cleant otkriva Elisi da je on u sličnoj situaciji sa Marianom, te da želi pridobiti oca kako bi se njome oženio.Na
njihovu nesredu Harpagon ima druge planove. Kako bi dobio još novaca, želi Cleanta oženiti za bogatu udovicu, a Elisu dati Anselmu, koji ne traži miraz. A on je namjeravao uzesti za ženu Marianu, jer je čuo da je skromna i lijepa.
Drugi čin Cleant zadužuje La Flechea da mu pronađe zajmodavca koji bi mu dao zajam od petnaest tisuda franaka. La Fleche pronalazi zajmodavca preko posrednika Simona. Ne znajudi da mu je to otac odlučuje pristati na sastanak i na velike kamatnjake. Na kraju se otkriva da je zajmoprimac Claude, te Harpagon odlazi razočaran na još jedan neuspjeli posao. CLEANTE: "Zar ne crvenite što takvim poslovima sramotite svoj stalež, što čast i ugled žrtvujete nezasitnoj želji za gomilanjem škude na škudu i što ste se po svom kamatnjaku nadmašili i najprepredenije prijevare što su ih ikada izmislili najslavniji lihvari?" (str. 129.) Dolazi Frosine, koja je trebala nagovoriti Marianinu majku da pristaje dati svoju kder Harpagonu. Ispričala je zatim Harpagonu kako Mariana voli stare muškarce i kako je ona vrlo štedljiva, te nebi trošila mnogo. Harpagon poziva na večeru Marianu i Anselma.
Tredi čin Harpagon dodjeljuje poslove za pripremu večere slugama. Pri tom svakome napominje da štede što bolje umiju. HARPAGON: "...Tvoja de, Brindavoine, i tvoja, La Merluche, dužnost biti da perete čaše i da točite pide, ali samo kad bude tko žedan, a ne, kako to imaju običaj neke neotesane sluge, koji izazivaju goste i nude ih da piju kad oni uopde na to i ne misle. Čekajte dok vas nekoliko puta zamole i nikad nemojte zaboraviti da donesete mnogo vode." (str. 136.) Mariane priznaje Frosini da joj je teško udati se za Harpagona, jer prepoznaje u njegova sina, Cleanta, svoju ljubav. Cleant skida prsten s očeve ruke i daruje ga Mariani.
Četvrti čin Valere, Elise, Cleante i Mariane, razmišljaju kako bi spriječili neželjena vjenčanja. Pretvarajudi se da ne želi Marianu, Harpagon otkriva Cleantove osječaje prema njoj. Te se sav bjesan odriče sina i proklinje ga. CLEANTE: "Dakle tako me hodete izigrati, oče! Dobro, kad je stvar došla dotle, objavljujem vam da nedu odustati od svoje ljubavi za Marianu i da du upotrijebiti sva krajnja sredstva da vam je preotmem." (str. 152.) Dok se otac i sin svađaju, La Fleche pronalazi škrinjicu sa deset tisuda škuda, te je pokazuje Cleantu. Ubrzo Harpagon otkriva da nema svog blaga te počinje sumnjati u sve.
Peti čin Dolazi sudski istraživatelj i provodi istragu o krađi. Prema Jacquesovim lažnim priznanjima, Harpagon okrivljuju Valera za krađu. Dok Valer govori o Elisi, Harpagon ga optužuje za škrinjicu. HARPAGON: "Dobro, reci mi, nisi li je dirao?" VALERE: "Ja da je dirnem? Ah, vrijeđate je jednako kao i mene. Izgaram za njom čistom i smjernom ljubavi."
HARPAGON (tiho) : "Izgara za mojom škrinjicom?" VALERE: "Radije bih umro nego da joj pokažem i najmanju uvredljivu nakanu. Ona je za to odviše razumna i odviše poštena." HARPAGON (tiho) : "Moja škrinjica odviše poštena?" (str. 162.) Otkrivši da je došlo do nesporazuma, Valere otkriva da je Napuljski plemid, sin Don Thomasa d'Alburcy. Anselmo priznaje da je Don Thomas d'Alburcy zapravo njegovo pravo ime, pa po tome Valere i Mariane njegova djeca. Harpagon pristaje da prepusti Marianu, Cleantu u zamjenu za njegovu škrinjicu. Te dopušta da se vjenčaju, kao i Elisiu za Valera, ako Anselmo preuzme sve troškove i ako mu kupi novo odjelo, na što on rado pristane.
8. Zaključak Jean Baptiste Moliere je najvedi francuski komediograf koji je svojim besmrtnim djelima obogatio svjetsku književnost. Bio je "promatrač i slikar ljudske naravi". Nitko nije znao kao on voditi svoja lica kroz komediju, a izadi sa jasnom poukom.On je znao iskoristiti sve mane na svojim likovima kako bi povečao komiku. Čak je, u prvim predstavama u kojima je glumio on i njegova družina, iskoristio mane glumaca i ubacio ih u komediju. Tako je šepavost Louisa Bejarta, koji je glumio La Fleche, unio u komediju povečavši komični efekt, jer La Fleche u prijevodu znači strijela, što upuduje na brzinu. Isto je tako opravdao svoj kašalj, koji ga je mučio na scenskim nastupima, dodjeljujudi ga Harpagonu.Njegovo je pravilo, u pisanju komedija, bilo svidjeti se, a to je postizao često grotesknom komedijom.
Gustave Flaubert - Gospodja Bovary
Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i osjedajnog bida koje cijeli svoj život i postojanje podređuje svojoj mašti, traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari o dalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da de živjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosom čitala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary činio joj se kao ostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjedi od "dosadnog sela , tupoglavih malograđana i osrednjosti života" koji su je okruživali. No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bračnom životu počela se je gasiti spoznajom da je njezin muž samo prosječan čovjek , ograničena duha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je s vremenom počela mrziti. Izgledao joj je "kukavan, slab, ništavan, ukratko bijednik u svakom pogledu". Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a "bududnost je bila jedan mračan hodnik s dobro zaključanim vratima". Svi dani bili su joj isti, ali "ipak u dnu duše ona je očekivala neki događaj. Kao mornari u nevolji, ona je očajnim pogledom prelazila po pustoši svog života tražedi u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj maglina horizontu. Nije znala kakav je to bio slučaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali de je odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ili pun blaženstva do prozorčiča na boku. Ali svako jutro kad bi se probudila, ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala i čudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željela je da bude ved sutrašnji dan." Uvijek je zamišljala ljubav kao "uzdahe na mjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, sve groznice puti i nježne ljubavne čežnje, sve to je bilo neodvojivo od balkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenim zastorima i vrlo debelim sagom, od sandučida punih cvijeda, od postelje na podiju i od svetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama." Charl je doslovce obožavao svoju ženu ("On se nije mogao savladati da neprestano ne dira njen češalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bi je ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruci od vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, a napola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi oko vrata."). Ipak njegovi "izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on ju je ljubio samo u određenim satima. Bila je to još jedna navika među ostalima kao kakva unaprijed predviđena poslastica poslije monotonog ručka." Bio je dobar čovjek, čak dobrodušan i pažljiv muži otac, ali sve to nije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh.
Jednog dana ona započne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, a ona sama postala e preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobra žena, ali taj osjedaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvog zavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolpha kojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijek željela, smion, grub, provokativan i energičan i kao nijedan prije on ju je činio sretnom. Iako mu je zbog svoje koketnosti i elegancije te svoje dražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jedna ljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet se je srušio, sva maštanja, sve zamislio bijegu i uzbudljivom životu razbile su se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samo uspomena. Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena. Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Čitala je poučne knjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubav nije bila zaboravljena i oni ubrzo započnu novu ljubavnu vezu. Emma je opet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malo nestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomod i Leona i Rodolpha. Oba su je iznevjerila i njoj se "njezin položaj ukaza kao kakva provalija." ( "Stajala je kao obamrla, znajudi za se samo po kucanju svojih arterija, koje joj se učini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj se učinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve uspomene, sve misli koje je imala u glavi iziđoše joj najedanput u isti mah pred oči kao tisudu iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca, Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno; jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi osjedala je kako je duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu, osjedaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari.") Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzedi više nikoga. Charl poslije njezine smrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kderkom Bertom. Nije imao nikoga s kom bi podijelio svoju tugu i niša u čemu bi pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i nečujno, ostavivši djevojčicu samu... Roman je protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma koji savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene, malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog talenta koja je samo htjela pobjedi od dosade koje je se je toliko bojala. Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima puni strasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona tako očajno želi pobjedi. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je ona borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji bijeg. S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek vedim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi. Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava i samog čitatelja ("Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš, raspletene kose, ukočena pogleda, začuđena. Stade se smijati užasnim, mahnitim, očajnim smijehom, misledi da vidi grozno lice onog bijednika koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo."). Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domadicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrova maestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary. Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri i ustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni su pobjednici. Piščeva izjava: "Emma Bovary to sam ja!" , često je služila kao polazna točka u tumačenju tog djela. Ono je shvadeno kao neka vrsta intimne biografije autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bida; svoje mladenačke iluzije, neostvarive čežnje, sukob između apstraktnih, romantičarskih težnja i prozaične svakidašnjice. On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao je jedinstvenu sliku kao što mi u stvarnosti vidimo lica i zajedno s njima, u odnosu na njih, predmete, koji ih okružuju. I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenje svojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvarnosti.
Sadržaj :
U Emmu Rouault, kder seoskog imudnog gospodara, nakon povratka iz samostana uršulinki, gdje ju je otac bio smjestio, zagleda se seoski liječnik iz obližnjeg mjesta, udovac Charles Bovary, koji je došao da izliječi nogu njena oca. Bovary je često posjeduje i jednog dana odluči da zaprosi njenu ruku. Otac njen na to pristade. Emma, koja se u selu dosađivala i koja je o braku sanjarila zamišljajudi da je čeka sreda, smirenje, ljubav i blaženstvo, o čemu je toliko čitala u romanima u samostanu, također pristade. Ona je mislila da ga ljubi, ali se ubrzo stade dosađivati, pitajudi se: "Bože, zašto sam se udala?" Charles, nepokretan, nespretan, dobrodudan, iskreno je voli i misli da i ona njega voli. Međutim, ona sanjari o putovanjima, pustolovinama, otmicama i sve se više i više otuđuje od muža i nezadržljivo čezne za drugim, sretnijim životom, Stade zanemarivati i kudu i njega i zaljubi se najprije u mlada ljepotana Leona, pisara, s kojim održava platonsku vezu. Leon kasnije odlazi u Pariz, a Emma uskoro nalazi drugog ljubavnika, Rodolpha, s kojim doživljava svoj prvi pad. Ona se tako zaljubi u Rodolpha da mu predlaže da je otme i da pobjegnu. On joj obeda, ali kasnije joj piše pismo u kojem odustaje od bijega, i to porazno djeluje na Emmu tako da doživljava slom živaca. Bududi da se dosađivala, muž je radi razonode odvede u kazalište u Ruen, i tamo ona susretne ponovo Leona. Emma se potajno sastaje s Leonom u hotelu i u međuvremenu ona upada u sve nove dugove, tako da u njih uvlači i svoga muža (piše pacijentima pisma u kojima moli da joj vrate novac koji duguju što hitnije). Zatim napušta Leona i vrada se ponovo Rodolphu, od kojeg traži da je spasi od duga. Kad on odbija, ona čak okrade svog ljubavnika, ali ništa ne pomaže jer su je povjeritelji stali plijeniti. Napokon, ne našavši izlaz iz toga, ona ispija otrov i tako umire kao preljubnica, ta provincijalka, koja je čeznula za nedostižnim životom, tražedi sredu i zadovoljstvo.
Likovi: Emma Bovary – Emma je odrasla u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine. " Emma je, naprotiv željela da se vjenča u ponod, uz buktinje;.." Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misledi da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna; Charles je za nju tako običan i ljubav kojom je zasiplje više je guši, nego bilo što ostalo, tu nema ni trunke romantike iz romana, sve je obično i riječi koje joj izgovara. "Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svima kutovima njena srca." Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l' Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopde ne mijenja raspoloženje iako je voli. Međutim mladi pisar Leon odmah joj se svidio. Ona s njim doživljava platonsku vezu, bududi da je on plah. Kad on odlazi u Pariz ona si nalazi novog ljubavnika Rodolphea. No on ju uopde na shvada, ona je njemu još samo jedna u nizu, obična snovima zanesena provincijalka, malograđanka. I, naravno da je on napušta kad ona predloži da pobjegnu – to je potpuno slama i ponizuje. Međutim ubrzo obnavlja vezu s Leonom, ali ona se počinje gubiti, živi u snovima, zadužuje se kod mnogih koji vide njenu zanesenost i kada uvidi da je potpuno propala, da joj dolaze zaplijeniti kudu, a Rodolphe joj ne želi posuditi novac, otruje se. Ali ona i dalje vjeruje u ljubav, samo žali što joj nije bila suđena. Bududi da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima; jednom se trudi da bude što bolja domadica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sredu jer ona misli da "ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišde i cijelo srce nosi u ponor..." a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju. "Šarl je bio iznenađen bjelinom njenih nokata. Oni su bili sjajni, oštri pri vrhu, čistiji od dijepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ali joj ruka nije bila lijepa, nije, možda, bila sudovoljno bijela, dok je u člancima bila malko suha; bila je i suviše dugačka bez blagih pregiba na oblinama. Ono što je na njoj bilo lijepo bile su oči; iako su bile smeđe, izgledale su crne zbog trepavica, i njen pogled padao je na čovjeka slobodno, s nekom prostodušnom smjelošdu.
"Njen vrat se dizao iz bijela, posuvradenog okovratnika. Dvije crne pole njene kose, koje su izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko su bile glatke, bile su po sredini glave razdvojene tankim razdjeljkom, koji se lako spuštao po krivini lubanje; i ostavljajudi jedva vidljive ušne rese, one su se, s valovitim povijanjem prema sljepoočnicama, sastavljale pozadi u veliku punđu, što je naš seoski ljekar opazio prvi put u svom životu. Jagodice su joj bile rumene. Nosila je kao muškarac koštani lornjon, provučen između dva dugmeta na bluzi." Charles Bovary – veoma dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usredio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sredu. Emma i Charles bili su kontrasti. U kazalištu on je pita gledajudi jednu scenu: " – A zašto je – upita Bovary – taj gospodin progoni? Ali je on ne progoni – odgovori ona – to je njen ljubavnik."
Pejsaž: "Mjesec, sav okrugao i grimizne boje, dizao se iznad same zemlje u dnu livada. On se brzo dizao iznad grana topola koje su ga tu i tamo skrivale kao kakav crn, prodrt zastor. Zatim se ona pojavi, blistajudi od bjeline, na čistom nebu koje je osvjetljavao; i onda uspravljajudi se, on spusti na rijeku jednu veliku mrlju na kojoj se pojavi bezbroj zvijezda, i ta srebrena svjetlost kao da se savijala u vodi sve do dna kao zmija bez glave, pokrivena blistavim ljuskama. To je bilo nalik i na neki ogromni svijednjak na kojem su se cijelom dužinom blistale kapljice rastaljena dijamanta. Tiha nod se šrila oko njih , gusti mrak je zastirao lišde. Emma je, s upola zatvorenim očima, duboko udisala svjež vjetar koji je pirio. Nisu ništa govorili jer su bili i suviše utonuli u svoje sanjarenje. Ljubav minulih dana ponovo je ispunjavala njihova srca, bujna i nijema kao rijeka koja je tu tekla, s tavom čudnom milinom kakvu donosi i miris jorgovana, i bacala u njihove uspomene mnogo vede i mnogo sjetnije sjene nego što su sjene onih nepokretnih vrba koje su se pružale po travi. Često bi kakva nodna životinja, jež ili lasica, polazedi u lov, pomicala lišde, ili bi se, pak, na mahove čula koja zrela breskva kako sama od sebe padne s grane na osmanluku. "Ah divne li nod!" reče Rodolphe. ==> ujedno i "Imat demo ih još!" odgovori Emma. ==>lirski moment
Giovanni Boccaccio - Decameron
O piscu Giovani Boccaccio rođen je 1313. najvjerojatnije u Firenci. Školovao se u Napulju, a najvedi dio života proveo je u Firenci. Zajedno sa Danteom i Petrarkom čini trolist najvedih talijanskih predrenesansnih književnika. Ostavio je opsežan književni opus u kojem su osim djela na latinskom i djela na talijanskom jeziku. Poznavao je Petrarku koji je imao velik utjecaj na njega i s kojim ga je povezivalo intelektualno razumijevanje i humanističko zanimanje za klasičnu starinu i za pjesništvo uopde. I on je svoje nadahnude i vječnu ljubav na prvi pogled pronašao u Mariji, kraljevoj kderi, koja u Dekameronu predstavlja Fiammettu. 1357. u Firenci je njegovom zaslugom osnovana katedra za proučavanje Homera, a iz tog studija izrastao je humanistički europski pokret u cjelini. Poznatija djela su mu : O propasti glasovitih muževa, O znamenitim ženama, Rime, Dijanin lov, Komedija o firentinskim nimfama, Spjev o fjezolanskim nimfama, Korbač, a između 1357. i 1362. napisao je dva djela u kojima komentira prvih 17 pjevanja Božanstvene komedije, a to su Izlagnja o božanstvenoj komediji i Raspravica o pohvalu Danteu. Njegovo najpoznatije i najznačajnije djelo je Dekameron koji je nastao između 1348. -1351. Umro je u Certaldu 1375.
O djelu:
Naziv djela Dekameron je najvede Boccacciovo ostvarenje, prvo veliko djelo talijanske pripovjedačke proze, nastalo između 1348. i 1351. Sama riječ Dekameron je talijanizirani oblik grčkih riječi deka hemeron što znači deset dana, jer je knjiga koja ima stotinu novela zaokruženih jedinstvenim okvirom, podijeljena na deset dana.
Kompozicija i stil Iako se može učiniti da je Dekameron , zbog skladne strukture i učestalosti broja deset, sastavljen u srednjovjekovnoj tradiciji simbolike brojeva, njegove tematske odrednice okupljene oko ljubavi, fortune i inteligencije pripadaju složenom razdoblju premještanja i preoblikovanja misaonih sustava koji su organizirali dugu povijest srednjeg vijeka. Makar Dekameron ima sto novela, taj broj sto, za razliku od Božanstvene komedije, iako pridonosi vanjskom jedinstvu i simetričnosti, nema nikakvu simboliku. Pojedine novele imaju moralistički uvod i zaključak. Tako je Boccaccio stvorio zanimljivu i jedinstvenu arhitekturu, u kojoj novele imaju potpunu umjetničku zaokruženost i autonomiju, a sve zajedno opet povezuje jedinstvo nadahnuda i temeljnih značajki piščeve slike svijeta. Radnja se inače odvija u dva tjedna, ali subota i nedjelja se preskaču iz vjerskih razloga, pa se novele pričaju samo u deset radnih dana. Stil je začuđujude otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime uz inkviziciju, dogmu i slične tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili baš svkodnevna literatura.
Nadahnude i tema Boccacciov je pripovjedni svijet, posebice kad su posrijedi novele iz firentinskog života, sastavljen od motiva svakodnevnice, odakle je on, na temelju životnog iskustva i životne i bujne firentinske sredine preuzeo i umjetnički oblikovao mnogobrojne anegdote i kazivanja, prostore i likove, , a nadasve slobodan i otvoren mentalitet trgovačkog staleža. U Dekameronu dominiraju zemaljske ljudske sudbine koje uveliko pripadaju kasnom srednjem vijeku. Boccaccio je u Dekameronu izrazio pravu, hedonističku, stranu čovjeka prikazujudi svoje likove kao ljude sumnjivog i dvojbenog morala i moralnih načela. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu. On shvada i uzima čovjeka kakav je u stvarnosti, i uopde ne prikazuje kajanje zbog rušenja nekih osnovnih crkvenih principa. Bez grižnje savjesti prikazuje fizičku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti. Boccaccio započinje pripovjedanje modnim realističnim opisom tragične pošasti crne kuge koja je harala u Firenci 1348. (str. 27, 31). Ali pjesnikova reakcija na strašan događaj nije, kao što bi se u ono doba moglo očekivati, mistična skrušenost u strahu od zemaljskih nedada i kazne Božje na drugom svijetu, nije pesimistično nijekanje vrijednosti i ljepote života, ved naprotiv, to je pohvala vitalnoj mladosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode.
Likovi On zamišlja da se u opustjelu gradu , u crkvi Santa Maria Novella, sastalo sedam djevojaka i tri mladida : Panfilo, koji je prikazan kao sretan ljubavnik, Filostrato, prevaren i očajan ljubavnik, i veseli Dioneo, razumna i u ljubavi sretna Pampinea, vatrena Filomena, Elisa, djevojčica koju muči žestoka ljubav, naivna i putena Neifile, u sebe zaljubljena Emilia, ljubomorna Lauretta, i napokon, Fiammetta, sretna i brižna zlob uzvradene ljubavi.
Pripovjedanje u prozi u predrenesansi
Bududi da pripovjedanje u prozi nije u to doba odviše cijenjen način književnoga izržavanja i da svakodnevnica rijetko stječe status književnog motiva, ne čudi da je Boccaccio još neafirmiranom žanru novele namjenio razonodu kao svrhu. Djelom je ostao vjeran srednjovjekovnim poetičkim odrednicama zabave i pouke, ali je istodobno izborom novele kao žanra i tematikom iz svakodnevnog gradskog života ostvario važan pomak.
Žanrovska obilježja Na žanrovska obilježja pripovjednih tekstova od kojih se sastoji Dekameron, a time zapravo na povijest novele uopde, upuduje u Proslovu i sam Boccaccio (str. 26). Posrijedi su četiri pripovjedne vrste. Prva je novela, koja je ved tada označavala pripovjetku uopde. Druga je priča, vrsta vezana uz krade komične pripovjedne tekstove u stihu, zatim parabola koja je označavala kradi tekst u kojem se alegorijski i pomodu usporedbe iznosi neki moralni i poučni sadržaj, i, naposlijetku, pripovjest, vjerojatno vrsta novele u kojem su likovi osobe visokog roda u prepoznatljivom povijesnom kontekstu.
Prethodnici Iako se kradi prozni oblici mogu nadi ved u antičkoj književnosti, novela je tek od renesanse postala parava i priznata književna vrsta. U ranijim stoljedima odvijala se njezina tiha povijest, a najvažniji autor na putu njezine afirmacije jest upravo Boccaccio. U stvaranju Boccacciove novele sudjelovalo je nekoliko književnih vrsta i pripovjednih tema različita podrijetla, od antike, preko istonjačkih književnosti do srednjovjekovne pripovjedne tradicije. Najznačajnija djela prije Boccaccia su : Priče o drevnim vitezovima, Knjigu sedam mudraca i Dolophatos koji je strukturom, zbog okvirne pripovjesti, nalik Dekameronu. Međutim najznačajnija zbirka talijanske pripovjedne proze prije Boccaccia je Novellino odnosno Stotinu drevnih novela nepoznatog autora u kojem se nalazi stotinjak pripovjetki koje se odvajaju od srednjovjekovne tradicije i prikazuju građanski komunikacijski ton.
Sljedbenici Boccaccio je zarana stekao sljedbenike, a najvažniji i najpoznatiji su Giovano Fiorentino koji je napisao zbirku Glupan, Masuccio Salernitano sa zbirkom Novellino, Geoffrey Chaucer - Canterburyske priče i Cervantes – Novele na primjer. Tako je Boccaccio zahvaljujudi Dekameronu nedvojbeno ključna figura u oblikovanju europske tradicije pripovjedne prozne književnosti. Boccaccio nije imao velik utjecaj na hrvatsku književnost.
Kratak sadržaj Upravo otvoreni stil čini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komično-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog čovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pričice.
Dan prvi, uvod Firencu, najljepšu od svih talijanskih gradova, zahvatila je kuga. Kuga je počela u istočnim stranama, a zatim se širila na zapad i pri tome je pokosila bezbrojne živote. Ni jedan liječnik nije znao lijeka i zato su svi zaraženi bili osuđeni na smrt(28). Ljudi su bili jako zabrinuti i prestrašeni i zato su izbjegavali svaki kontakt sa zaraženima. Pošto nisu našli drugi izlaz ljudi koji nisu bili zaraženi odlazili su iz grada(29). Jednog dana u crkvi se skupilo sedam mladih gospa(32). One nisu molile krunicu nego su razgovarale o tužnim vremenima. Pjesnik ih je nazvao slijededim imenima: Pampinea, Fiammetta,
Filomena, Emilia, Laureta, Neifile i Elisa. One su također odlučile da odu iz grada(34). Prije nego su pošle odlučile su da im treba muškarac da bi ih vodio. U tom su trenutku u crkvu Santa Maria Novella došli Pamfilo, Filostrato i Dioneo, koji su krenuli s njima.
Tema: Kuga u Firenci i susret mladih ljudi u crkvi Likovi: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile, Elisa, Pamfilo, Filostrato i Dioneo. Misao: Unatoč svim zemaljskim problemima uvijek trebamo biti optimisti i gledati pozitivno na svijet jer demo tako lakše prebroditi probleme.
Dan prvi, novela prva Ser Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kudi dva brata. . Lijednici mu govore da de uskoro umrijeti(42). Brada se uplaše što de sada, jer mu nijedan fratar nede dati odrješenje jer je užasan čovjek i nede ga pokopati u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit de ga u neku jamu, a onda bi narod napao bradu i možda ih čak i ubio(43). No ser Ciappellatto slaže fratru i pokaže se pravim svecem. Nakon smrti fratri ga sahrane uz najvede počasti, a narod ga počne štovati kao sveca(49).
Tema: Ser Ciappellettina lažna ispovjest i fratrova naivnost Likovi: Ser Ciappellettina, notar nije išao u crkvu, ubijao je i zalazio u krčme, kleo je i kockao (41-42), fratar (43), brada Firentinci, Musciatto Franzesi, Burgunđani Misao: Bogu zapravo nije važno da li se mi moloimo preko dobrog ili zlog čovjeka, njemu je najvažnije da se mi molimo iskreno i od sveg srca, što se može zaključiti iz posljednjeg ulomka novele. Izvadak iz kritike : «O Ciappellettu» 120-121 str.
Dan drugi, novela treda Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nedak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kudi. Na putu je sreo kraljevu kder preobudenu u opata koja se odmah zaljubila u njega(62). Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva. Tema: Rasipnost troje brade i ljubav Allesandra i princeze Likovi: Allesandro(60), troje brade, princeza(62), papa, princezina pratnja Misao: U životu ne smijemo biti rasipni, moramo živjeti u skladu s svojim mogudnostima, a sreda de nam se kad-tad nasmijehnuti.
Dan deseti, novela peta U hladnoj Furlaniji živjela je gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda(101). Misledi da de u njemu ugasiti svaku nadu da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeda i drveda pokraj svog dvorca.
Ansaldo uz pomod čarobnjaka uspije to izvesti, a Dianora, da ne okalja svoje ime i ime svog muža, ode k njemu(103). Mislila je da de je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, i prijatelj njezina muža(103).
Tema: Dianorino obedanje Ansaldu Likovi: Dianora, Gilberto, Ansaldo, čarobnjak, sluge Misao: Ako nešto obedamo, onda to obedanje moramo i ispuniti, bez obzira na cijenu ________________________________________ F. M. Dostojevski - Zapisi iz mrtvog mora / Zapisi iz podzemlja
" Zapisi iz podzemlja" samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom "Zapisi iz mrtvog doma" - zbirke poznatog ruskog realista-F.M.Dostojevskog. Novela " Zapisi iz podzemlja" u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvu. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima, čovjek je negriješeno bide, pakosno bide, nezahvalno bide, stvaralačka životinja, lakosmisleno bide,nedolično bide te bide koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi udi u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji, biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreda mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta. Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu.Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele,mogli bismo redi da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je da je radnja izmišljena kao i sami zapisi. U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga -Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov. Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo redi i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronadi i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua. Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života.Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe.Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudedi po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, ved je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku,no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više. Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina.Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika,koji ga nije prihvadao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je s zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih. Gotovo sve možemo redi i za preostala dva neprijatelja glavnog lika-Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio
novac, često su omaložavali glavnog lika,koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom-iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misledi na posljedice. No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjedaje.To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, bududnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti ved je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života. Ved nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:
"Ti si odavde? Nisam. Odakle si? Iz Rige. Njemica? Ruskinja. Jesi li ved dugo ovdje? Gdje? U kudi. "
Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica ,kao npr."Tada sam pobijedio,ali se Zverkov,koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio –smijeh je ostao na njegovoj strani." ili pak " Ta čovjek je glup, fenomenalno glup.Naime, uopde i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega."Specifičnost ove novele je i početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice:" Bolestan sam čovjek...Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom,nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.",a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih:"...Stanite! Dopustite da predahnem...","Pa zašto ste onda sve ovo pisali?- pitate me. Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli.".Osim ovih rečenica , Dostojevski se obradao čitatelju putem zagrada " (Slaba dosjetka, ali nedu je prekrižiti. Napisao sam je,misledi da de ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan- namjerno je nedu prekrižiti!).Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronadi i poneku metaforu: "Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajudi gotovo okomito i prostirajudi jastuk po pločniku i pustoj ulici." Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena ved putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kredu na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica).U noveli možemo uočiti i opis interijera:" U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno."čija
je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova,dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam:"Pa i uopde ,dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima nede ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom,no,i...no,pa makar i za retortom,što se može, treba prihvatiti i retortu!" Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza"a l'homme de la nature et de la verite".
I kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja: 1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima. 2. Svaki je čovjek kukavica. 3. Čovjek nije savršeno bide. 4. Društvo čini čovjeka čovjekom.
________________________________________ Mark Tven - Doživljaji Toma Sojera
Bilješke o piscu : Mark Twain rođen je 1835.god. na Floridi u državi Missouri. Umro je 1910.god. . Napisao je : Kraljevid i prosjak ,Doživljaji Hucheeberryia Fina.
Mjesto Radnje : otok, Ilijanska obala
Vrijeme radnje : ljeto
Likovi : Fin, crnac ,Tom ,Douglas , tata ,Bames ,Joe ,Harper , Ben ,Huck…
Fabula : Dječak Huck imao je pijanog oca kojega je viđao jednom tjedno. Imao je prijatelja Toma Savyera sa kojim se je puno družio. Njih dvoje su htjeli osnovati razbojničku bandu. Jedne nodi je Huck Fin pomogao crncu Jimu da pobjegne. Došli su na jedan otok gdje je Huck bio kod jedne obitelji, a Jim je bio na splavi. Huck je našao Jima i plovili su dalje rijekom tražiti Cairo .Kada su vidjeli da bezvrijedno traže dogovorili su se da de se vratiti doma i redi istinu. Kada su nakon dugog putovanja došli u grad Jima su zarobili. Kada su to saznali Tom i Huck probali su ga osloboditi ,ali bez uspjeha. Prije smrti gospođica Watson oslobodila je Jima ropstva.
________________________________________ Banović Strahinja
Pomalo je takijeh junaka, Ka' što bješe Strahinidu bane.!
Jedna od najlepsih umotvorina narodnih pevaca ali nazalost daleko od istine. Zašto ? Banovic Strahinja je Djuradj Stacimirovic Balsic. Tast mu nije bio Jug Bogdan nego knez Lazar Hrebeljanovic. Strahinja nije bio na kosovu uz tasta Lazara jer je vec bio turski vazal. Inace pesma je biser Srpske epike. Poruka ,ili naravoucenije pesme jeste ono sto je vazno.A to je da TREBA PRASTATI ! Narod tokom vekova nije zaboravio cojstvo Banovica Strahinje koji je oprostio svojoj zeni preljubu.Sama cinjenice da je anonimni pesnik iz ranijih vekova stvorio takvu pesmu ,i da je ta pesma jedna od napopularnijih u Srba.Pesma govori o duhovnoj velicini oprastanja kroz lik Banovica kao simbola-nosioca ove vrline. „iskliznude" epskog junaka iz njegovog epskog sveta, ili, bolje redi, sveta kulta junaštva, centralna je tema pesme Banovid Strahinja. Banovid Strahinja je, u stvari, tragičan junak, a cela pesma prikazuje evoluciju iz epskog, preko tragičnog, do zavetnog junaka.
Tematski, pesma Banovid Strahinja počinje u klasičnom epskom stilu. U prvom delu pesme opisuje se život, običaji i društveni odnosi epskog sveta, sveta kulta junaštva: odlazak muža u tazbinu (bez žene), uzajamno spoljašnje poštovanje srpske gospode, odnos muškarca i žene u takvom svetu (žena služi muža), gošdenje srpske vlastele... No, starac Milija, guslar koji je Vuku Karaxidu ispevao navedenu pesmu, upozorava:
Pozadugo bane gostovao,
Pozadugo bane začamao,
Ponosi se bane u tazbini.
Strahinja je u tazbini začamao! Strahinja se, na krilima slave, u tazbini poneo, tj. bio je gord. On je u epskom svetu (iz)gubio svoju ličnost. Zaboravio je na oprez, ostavio je svoj dom bez zaštite, jer mu je bilo važnije da ispoštuje neke oveštale norme epskog sveta, da poseti „kano što je red" svoju tazbinu i da s njima „pije rujno vino".
A Turci lagano dolaze.
U drugom delu pesme sledi otrežnjenje, sledi sticanje svesti o sebi i svetu u kome živi. To je svakako sticanje tragedijske svesti. Majka mu u pismu javlja da su mu dvori poharani, sluge pobijene, a da mu je žena oteta i da Vlah-Alija:
Ljubi tvoju ljubu pod čadorom, A ja, sine, kukam na garištu, A ti vino piješ u Kruševcu! Zlo ti vino napokonje bilo!
Kroz navedeni kontrast prikazano je neshvatanje istorijskih i društvenih realnosti od strane srpske vlastele, jer iako su Turci zaposeli Kosovo od Laba do Sitnice, srpska gospoda se veseli i gosti ne vodedi računa o svojoj imovini i svojoj zemlji.
Majčino pismo je početak otrežnjenja koje se nastavlja kada Jug-Bogdan odbija da mu pomogne i kada ne dozvoljava svojoj deci da pođu sa Strahinjom na Kosovo:
Znaš li, zete, ne znali te ljudi! Al' ako je jednu nod nodila, Jednu nodcu s njime pod čadorom, Ne može ti više mila biti, Bog j' ubio, pa je to prokleto, Voli njemu nego tebe, sine; Neka ide, vrag je odnesao! Boljom du te oženiti ljubom, S tobom hodu ladno piti vino, Prijatelji biti dovijeka.
Ove reči Jug-Bogdana najbolje prikazuju glavne nedostatke epskog sveta, tj. sveta kulta junaštva. Starac Milija želi da to i sam potvrdi:
Kad pijahu vino i rakiju, Svi se fale za dobre junake, Fale s' zetu i Bogu se kunu:
„Volimo te, Strahinidu bane, No svu zemlju našu carevinu!" Al' da vidiš jada na nevolji! Banu jutros nema prijatelja.
Sa ovim stihovima Strahinja izlazi iz sveta kulta junaštva, svestan njegove jalovosti. On, sada kao pravi tragični junak, ostaje sam. Nekadašnje prijatelje zamenjuje pas. Hrt Karaman je jedini prijatelj čoveka koji se rastao od epskog sveta i epskog kulta junaštva. Banovid Strahinja, preobučen u Turčina, polazi na Kosovo. Jedna od najlepših epizoda u srpkoj epskoj narodnoj poeziji je susret Bana sa usamljenim dervišom. Ova epizoda se javlja samo u varijanti pesme koju je Starac Milija ispevao Vuku i karakteristična je po tome što se u jednoj epskoj pesmi susredu dva ne epska, ved tragična junaka. Derviš je, isto kao Strahinja, usamljenik u polju Kosovu kome su Turci, dok je bio u Banovoj tamnici, opljačkali sve kod kude.
No bijaše jedan stari derviš, Bijela mu prošla pojas brada, Šnjime nema nitko pod čadorom, Bekrija je taj nesredan derviš, Pije Turčin vino kondijerom, No sam lije, no sam čašu pije, Krvav derviš bješe do očiju. Derviš prepoznaje Strahinju.
Iako je u Banovoj tamnici proveo nekoliko godina, Strahinju pamti po dobru:
I ako sam bio u tamnici, Dosta si me vinom napojio, Bijelijem ljebom naranio, A često se sunca ogrijao, Puštio si mene veresijom.
Pre mnogo godina, kada je zaista bio pravi srpski vitez, dok još nije potpao u čamotinju oveštalog epskog sveta, Strahinja je postupio prema dervišu hrišdanski: pustio ga je iz tamnice. Derviš, koji je obedao Banu da de doneti otkup za svoju slobodu, vrativši se u Tursku, saznao je da su mu njegova brada po veri opljačkali dvore i pokrali sve što se moglo pokrasti. Život im je približio sudbine: dva usamljenika se susredu u jednom istorijskom trenutku, na Kosovu pre velikog boja, ali oni u tom istorijskom terenutku ne učestvuju. Pa i zašto bi, kad su i jedan i drugi bili ostavljeni na cedilu od svojih „epskih" prijatelja. Srbina i Turčina, pravoslavca i muhamedanca, tamničara i utamničenoga, spaja njihovo duhovno bivstvovanje u za njih novom tragičnom svetu.
Udarac mača
Vlah-Alija nije običan junak. On umnogome podseda na Ahila iz „Ilijade": najbolji je turski borac, ne sluša nikoga, čak ni turskog cara, radi kako mu se prohte, ceo mu se život sastoji od ubijanja, pida i žena. On je svojeglav i gord, a u otetoj Strahinjinoj ženi je pronašao trenutni mir koji ni po koju cenu ne želi da izgubi.
Strahinja ga pronalazi i započinje dvoboj dva velika junaka. Banovo potpuno otrežnjenje - jer možda je tinjala vera u vernost ljubinu - nastaje onog trenutka kada ona, pred dilemom da li da pomogne Banu ili Vlah-Aliji, udara Strahinju mačem po glavi.
Na kraju, Banovid Strahinja, čovek koji je izgubio sve, pobeđuje sve: pobeđuje Vlah-Aliju, pobeđuje neverstvo ženino, pobeđuje svu tazbinu svoju, pobeđuje ceo svet u kojem je do juče živeo... Iako ga je izdala, iako je mačem nasrnula na njega, Ban oprašta ženi neverstvo! On pobeđuje sve zato što je na prvom mestu Banovid Strahinja pobedio sebe smrtnoga.
Banovid Strahinja je specifičan srpski junak upravo zato što je za njega vezano mnogo „iskliznuda" iz epskog sveta. Ponovidemo sada ved jasnu činjenicu: u pesmi Banovid Strahinja on evoluira od epskog, preko tragičnog, do čoveka liturgijske svesti. A hrišdansko opraštanje nevernoj ljubi najdublji je dokaz toga. U tome se krije sva lepota navedene pesme, kao i lepota ličnosti Strahinje Banovida.
Pop Ćira i pop Spira ~ Stevan Sremac
O delu
Тп је хумпристишни рпман кпји кипти пд щаљивих згпда и смещних ликпва. Пкп емфпрне прише п пппадији и туши ппппва збпг зета, кап пкпснице,дата је щирпка реалистишка слика впјвпђанскпг села. У кпнструкцији рпмана приметан је паралелизам пп слишнпсти међу ликпвима и тпкпвима радое: два пппа, две ппппвске кћерке, две љубавне прише. У ппшетку рпмана тп је паралелизам пп слишнпсти : две ппппвске куће су сасвим слишне, јпщ су слишније две пппадије, щтп се види и пп оиним именима (Персида и Сида). У даљем развпју радое паралелизам пп слишнпсти препбражава се у паралелизам пп кпнтрасту, щтп највпље дплази дп израза у ликпвима двеју дјевпјака, Меланије и Јуле. Насупрпт Јули кпја је здрава, снажна и вредна сепска дјевпјка, Меланија је
размажена, себишна, извещташена. И две љубавне прише, приша п Меланији и ушитељу Пери, с једне, и приша п Јули и берберину Шаци, с друге стране, налази се у кпнтрастнпм пднпсу. Прва је пд ппшетка самп лпв на мужа, где умещнпст младе дјевпјке, кпкетне и пришљиве, срећнп дппунјује живптнп искуствп оене мајке. Друга ппшиое рпмантишнп, крищпм,у амбијенту бащта и цвећа и мпра да савлада низ препрека, између псталпг и прптивљеое девпјшиних рпдитеља, да би се пстварила. Пбе прише заврщавају на исти нашин, свадбпм, али су праву срећу у браку нащли самп Јуца и Шаца. Највећу драж коиге шине пписи кпјих има у изпбиљу и разних врста : слике сепскпг амбијента и атмпсфере (ё''ёидилишнп представљенп веше у у кући ппп-Спиринп'',ёё'' недељни дан на селу ''), пписи сепских двприщта, ствари, живптиоа. Сремац је мајстпр у сликаоу живптиоских ликпва. Оих има у мнпгим оегпвим дјелима, а највище управп у пвпм рпману. Ту су : ё''ёстари Шарпв'', ё''ёлпппв машак '' и, најизразитији пд свих ппхптљиви патак ппп-Спирин. И ппједини предмети ппд оегпвим перпм дпбијају индивидуална пбиљежја. Такав је стари сат у кући ппп-Ћиринпј. Сремшеве хумпристишне илустрације увек извиру из живпта, из живптне свакидащоице.И кад пписује живптиое, оихпви цртежи му згпднп пп служе да у духпвитим ппређеоима и аспцијацијама изнесе смещне слишице из живпта. Слишица у кпјпј је у центру ппп Спирн ћуран, на пример духпвитп илуструје шитав амбијент у кпм се развијају дпгађаји пкп сукпба ппп Ћире и ппп Спире: ''На пример живине ! Шта је и какве је све тп билп у авлији.Прави Нпјев кпвшег! Билп гускака угпјених такп да, када их ппп Спира види у перју јпщ, а оему ппђе впда на уста, па луцкастих ћурака и међу оима глупи и упбражени ћуран, задпвпљствп кпмщинске деце. Иакп је пазип на себе и дпстпјанственп се ппнащап, ипак је прппадап међу кпмщинскпм децпм кап неуспели педагпг.Врлп су га шестп секирала деца изкпмщилукакад изађе на спкак, такп да се пбишнп мпрала и сама гпсппђа Сида умещати и заузети за о.,,Срам вас билп, бећари једни'',грдила би их пна тада, немате ни срца ни дуще!А щта вам ради да га секирате такп!? Јап наппакп, а кад сте у другпм щпру и щта тек радите другим папрским ћуранима,кад сте такве арамије пред гпсппдин-пппинпм кућпм?!''
Kritika
Ппбпжнпст и пданпст цркви нису Сремцу сметали да се нащали на рашун ппппва, да их прикаже у оихпвпм приватнпм живпту кап људе кпји се ппглавитп брину за стпмак, за нпвац икпји се суреоивп бпре за црвени ппјас.Сремац се не уструшава да их прикаже кап људе пблаппрне и сангвинишне, кадре да једандругпме ппдвале и да у свађи један другпме избију зубе.Сремац се нащалип и на рашун ратпбпрних пппадија, кпје су у првпм плану оегпвпг хумпра, а кпје су пп менталитету врлп налик једна на другу.Пдлишнп ппзнавајући менталитет дпмаћих интеријера малпграђанских ппрпдицаСремац је дпшаравап кпмишне странещаблпна оихпвио међуспбмних пднпса, ситнишавпг механизма оихпвпг једнпликпг нашина живпта.У двема пппадијама, шији су пднпси прпменљиви и зависе пд лишних интереса, плишен је и нивп малпграђанских патријархалних жена, шији је свијет затвпрен у дпмазлук, закржљап у пгрубелпсти и запарлпшенпсти лишнпг живпта....Сремац је замислип Ппп Ћиру и ппп Спиру кап кратку приппветку, међутим је у разради, дпдаваоем великпг брпја епизпда . прпизащлп веће дјелп.Дпбип је у пвим епизпдама пејзаж љивпта банатскпг села у кпме нпћу сате пглащава бпктерпв рпг, а прекп дана пдлазак и ппвратак крава регулище дпмаћицама раднп време.Мнпгп пщтрпумнп запажених, кплпритним детаљима духпвитп ппентираних елемената утканп је у пвп делп. Пви детаљи су укпмппнпвани у фабулу и унпсе мнпгп живптне вернпсти, сликпвитпсти и бпја у духпвите цртеже, илустрације и карикатуре интимнпг дпмаћег живптабанатскпг села и ппппвских кућа. Хумпр Стевана Сремца црпе свпју ванредну живутнпст неппсреднп из стварних дпживљаја,из свакпдневних дпживљајапрпсешних људи малпграђанске средине у кпјпј се Сремац кретап . Врелп Сремшевпг хумпра се налазилп у интимнпм ппззЂнаваоу те средине и саживљаваоу с опме.Читапци су у пвпм Сремшевпм хумпруналазили реалне елементе из свпга живпта и живпта свпје средине, из свпјих устаљених навика, из свега пнпга щтп је ппсталп упбишајнп, щтп се укпренилп у живпт и ппсталп захвалан пбјекат щале и дпсетке.
____________________
Bora Stanković ~ Koštana
Kostana je jednostavan pozorisni komad bez slozene radnje, snaznih sukoba, vjeste dramaturgije.Ali ona nije samo komad sa pjevanjem, raskosn aslika foplklora sa juga Srbije, nego snazna drama tragicnih ljudskih sudbina, slika pojedinacne patnje i kolektivne nesrece. Dogadja se u Vranju tema je koliko stara toliko i savremena-promasena ljubav; akteri su mladi i stari – jednako kaznjeni zivotovom i nesrecni. Dramska radnja je razvijena u cetiri cina koji nisu rasclanjeni na pojave.
Kratak sadržaj
Prvi cin.
Gostinska soba Hadzi- Tomine kuce.Uskrs, predvece, na zalasku sunca. U kuci je nemir:Hadzi-Tomin sin Stojan danima je sa Kostanom sto je izazivalo ocev bijes, majcinu strepnju, sestrinu brigu. Ulazi Hadzi-Toma,bijesno rastura brojanice, grdi sina, srucuje svoj bijes na zenu Katu okrivljujuci je za sinovljevo ponasanje. Dolazi Arsa, predsjednik opstine, brat sevdahlije Mitketa, koji je takodje stalno sa mladom i lijepom pjevacicom Kostanom. Hadzija ga kritikuje sto ne zavede red, da vise varos ne luduje za lijepom Cigankom. Ovaj se pravda da ne moze, da se uz Kostaninu pjesmu vesele I njegov sin Stojan i drugi uglednici kao sto su Maksim, Zafir, Stanko, a Mitketa je otpisao jer se "lud i rodio". Ne moze da hapsi ni Kostanu jer je ona postena i ne pruza povod za hapsenje. U razgovoru se zacinje ideja da se Kostana nasilu uda i tako smiri varos. U tom dolazi policija donoseci vijest da je Stojan odveo Cigane u Sobinu, na porodicno imanje. Hadzi-Toma polazi tamo, bijesan i namjeran da ubije sina, a majka Kata, preplasena I ocajna, ostaje da se moli Bogu.
Drugi cin.
Sobina, porodicno imanje Hadzi-Tomino. Dolazi Stojan sa muzikantima, Kostanom i drustvom. Sluge Marko i Magda radosno docekuju mladog gazdu. Dolazi Mitke, daruje Kostanu, trazi da mu pjeva "njegovu" pjesmu, uz pjesmu obnavlja sjecanje na mladu Redzepovicu. Dolazi Hadzi-Toma bijesan, trazi od Marka pusku da ih sve pobije. Marko ga jedva umoli da sjedne, radi bericeta, praznik je. Cigani, uplaseni, hoce da odu, ali im Mitke ne da.Hadzija ih ohrabruje da ostanu. Kostanina pjesma ga dirne, daje Marku novce da casti muziku. Kostana pjeva, Hadzi-Toma se raskravljuje, trazi svoju pjesmu, naredjuje Marku da uzme konja, ode u varos i pozove na "radost i veselje" Hadzi-Ristu, Zafira, Sekulu.
Treci cin.
Prva slika se odvija u gostinskoj sobi Hadzi-Tomine kuce. Stojan lezi, sestra je uz njega. On se budi, priziva Kostanu. Ulazi zadihan Marko i najavljuje Hadzi-Tomin dolazak. Ovaj ulazi u kucu sa Kostanom, pracen muzikom. Trazi od Kostane da mu pjeva pjesmu, daje joj nisku dukata, ali je ona, krisom, vraca Marku. Druga slika se odvija u Mitkinoj kuci. Mitke ulazi u dvoriste sa Kostanom i sviracima. Kostana pjeva, Mitke sve vise pada u tugu, proklinje brata sto ga silom ozeni i moli Kostanu:
Poj " zal za mladost"… Za moju slatku mladost, sto mi tako u nista otide a brigu ostavi.
Dolazi Arsa sa policijom i pandurima, razjuri svirace, Mitketa otjera u kucu, policiji naredjeje da ode u Banju i prenese Asanovom ocu da spremi svatove i dodje po Kostanu.
Cetvrti cin.
Ciganska mahala. Kmet cuva strazu pred Kostaninom kucom da ne pobjegne. Iz daljine se cuju svatovi da dolaze. Kostana je nesrecna, kmet je pogodjen njenom tugom i moli je da ne cupa kosu. Dolazi Stojan da vodi Kostanu. Ona je obradovana njegovom ljubavlju, ali odbija da podje s njim: ona je Ciganka, nije joj mijesto u hadzijskoj kuci, ne zeli da se u gospodskoj kuci zatvori za cijeli zivot. Da bi odbila Stojana bijesno kaze:
Nisam!Nikoga nisam voljela! I nikad necu da volim!
Stojan je porazen njenim rijecima i odlazi. Dolazi Mitke i daruje Kostanu. Ona ga moli da je spase, da je nigdje ne vodi, ali on joj kaze:
Ajde, Kostan!Digni se, rasvesti! Ajde, svatovi te cekav, mladozenja te ceka. Digi se! Ne placi! Sluzu ne pustaj! Stegni srce i trpi! Bidni covek;a covek je samo zal i za muku zdaden!
Kostana ne dozvoljava da je panduri ubacuju u kola: sama se, mirno i dostojanstveno, penje u kola sa svatovima i kreca za Banju. Ivo Andric - NA DRINI ĆUPRIJA
Najpoznatiji roman Ive Andrida, „Na Drini duprija“ (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta preko rijeke Drine u Višegradu, koji je izgradio veliki vezir Mehmed paša Sokolovid, porijeklom iz tih krajeva. Godine 1516. Mehmed paša je, prema vladajudem običaju uzimanja „danka u krvi“, kao srpski dječak na silu odveden u tursku vojsku i poturčen da bi se kasnije uzdigao ljestvicama vlasti i postao prvi do sultana. Kao modnik, odlučio je da u rodnom kraju podigne zadužbinu, veliki kameni most na jedanaest lukova. Most je integrativna tačka romaneskne naracije i njen glavni simbol. Sve prolazi, samo on ostaje da ukaže na trošnost ljudske sudbine. Most je mjesto dodira istorijski verifikovanih ličnosti i bezimenih likova koji su plod piščeve imaginacije. Roman „Na Drini duprija“ u kojem se uglavnom dosljedno hronološki opisuje svakodnevni život višegradske kasabe je, zapravo, „višegradska hronika“, pandan „Travničkoj hronici“ i „Omerpaši Latasu“ koji je „sarajevska hronika“: u sklopu toga hronikalnog troknjižja Ivo Andrid pripovjeda o „turskim vremenima“ u Bosni. Roman počinje dugim geografskim opisom višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebna markantna ona o uziđivanju hrišdanske djece u jedan od stubova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu i epskoj viziji svijeta koja je književni ekvivalent toga mita. Legende su po pravilu paralelne, imaju hrišdansku i muslimansku verziju.
Kraj romana pada u 1914. godinu kada su trupe austrougarske monarhije, u povlačenju, ozbiljno oštetile most. Sa rušenjem mosta izdiše i Alihodža, jedan od najčešde pominjanih likova, koji simbolizuje kraj starih vremena. Između početka i kraja romana, između građenja i rušenja mosta, širi se pripovjedački luk dug četiri stotine godine u kojem, u formi vrlo razvijenih epizoda, zapravo, celih priča, Andrid niže sudbine višegradskih ljudi, svih vera. „Na Drini duprija“ je po načinu tvorbe „novelistički roman“ jer nastaje nizanjem brojnih priča koje mogu stajati i samostalno. U tom romanu pisac je sproveo punu ciklizaciju svojih „višegradskih priča“, pa je tako od jednog tematskog ciklusa, postupkom ulančavanja nastala složena hronika. Neke likove iz romana „Na Drni duprija“ susredemo i u Andridevim pripovetakama (npr. Dorkan, Toma Galus).
Slika društva, datog u istorijskom presjeku, u romanu „Na Drini duprija“ toliko je razuđena i slojevita da se može redi kako pisac-hroničar iz nadtemporalne tačke tvorca jedne moderne legende „vidi kroz vrijeme“, prozire njegovu suštinu i raspoznaje i svjedoči ograničenost ljudskih modi, podjednako onih koji veruju da mod imaju i onih koji tu mod nikako nemaju. Most, kao nemi svedok, pamti ukrštaj i prividno trpeljivo prožimanje, a u stvari antagonizam različitih kultura, vjera i tradicija i dvije civilizacije, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromjenljiva, vječita tačka na kojoj se trenje i komešanje što neminovno porađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) osjeda i vidi jasnije nego drugdje, u gotovo kristalno čistom, opredmedenom obliku.
Roman o mostu se, kao i vedina drugih Andridevih romana i pripovjedaka hrani istorijom Bosne, zemlje razmeđa na kojoj se sustiču i mješaju evropska i azijska religija i način života, vode ratovi i mirnodopske međukonfesionalne i političke borbe, i sklapaju kratka i varljiva primirja. Kao zemlja protivrječnosti Bosna njedri osobenu kulturu življenja, punu vitalizma ali i atavizma. Ljudi koji se, igrom sudbine, zatiču na takvoj pozornici, igraju samo kratkotrajne dramske epizode u velikom pozorištu istorije.
XXIV (poslednje) poglavlje (...) Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji hator. Ako je bog digao ruke od ove nesredne kasabe na Drini, nije valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? Nede ni ovi ovako doveka. Ali ko zna? (Oh, da mu je malo dublje i malo više vazduha udahnuti!) Ko zna? Može biti da de ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi odmah sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda de od vascelog božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krvničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da de posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji de za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da de i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.
U tim mislima korača hodža sve teže i sporije.
Sad se jasno čuje da u čaršiji pevaju. Kad bi samo mogao da udahne više vazduha, kad bi put bio manje strmen, i kad bi mogao stidi do kude da legne u svoj dušek i da vidi i čuje nekoga od svojih! To je jedino što još želi. Ali ne može. Ne može. Ne može više ni da održi pravi odnos između disanja i srca, srce je potpuno zaptilo dah, kao što se ponekad u snu dešava. Samo ovde nema spasonosnog buđenja. Otvori široko usta i oseti da mu očI zviru iz glave. Strmina koja je i dotle neprestano rasla primače se potpuno njegovom licu. Celo vidno polje ispuni mu tvrdi, ocediti drum, koji se pretvarao u mrak i obuhvatao ga svega.
Na uzbrdici koja vodi na Mejdan ležao je Alihodža i izdisao u kratkim trzajima.
---
Roman “Na Drini cuprija” prestavlja sintezu istorije , mita i legende , sintezu zivotnog i stvaralackog iskustva .Gradja romana je epsko-istorijska,ali je snazno i originalno nadgradjena umetnickom vizijom . U ovom romanu je naslikana drama naseg covjeka kroz istoriju , ali na univerzalnom nivou i drama covjeka uopste.
Roman “Na Drini cuprija “obuhvata period od cetiri vijeka.To je period od 1516.god.kada je u glavi desetogodisnjeg djecaka,a buduceg velikog vezira Mehmed- pase Sokolovica,sinula ideja o izgradnji mosta na Drini .Tvorac ovog mosta Mehmed- pasa Sokolovic ,roden je prema romanu 1506.god.Godine 1516.je odveden u Tursku ,gde je poturcen i skolovan .Kada je odrastao postao je Veliki vezir Turske carevine.Ubijen je 1579.god. u stranackim razracunavanjima.
Gradnja mosta je pocela 1566.i trajala pet god.,sto znaci da je most zavrsen 1571.Period od 1516.godine,kada zapocinje radnja romana,pa do 1914.godine,kada se radnja romana zavrsava, obuhvata mnogo istorijskih dogadjaja,ljudskih sudbina i dramaticnih situacija.U tom vremenskom razdoblju izdvajaju se dva istorijska dogadjaja –turski i austrijski.
Roman obuhvata dva velika drustvena toka: feudalni(turski) period,od I do VIII poglavlja I burzoaskokapitalisticki(austrijski) period, od IX do XXIV poglavlja.
Istoriski dogadaji se obnavljaju iz epohe u epohu u izmenjenom obliku i lice jedni na druge.Okupatori, bez obzira da li su to Turci ili Austrijanci , imaju isti , ugnjetacki odnos prema covjeku , samo se sluze razlicitim postupcima i sredstvima. Svako istorijsko zlo je isto , porucuje Andric , bez obzira s koje strane dolazi.
U prvom delu romana naglaseni su mitski elementi ,a u drugom drustveno-ekonomski i politicki odnosi.Kroz legende Andric neposredno suceljava proslost i sadasnjost.On kroz mitsku istinu otkriva dramu ljudskog postojanja.
U dijelu postoji motiv zrtvovanja.Motiv zrtve i zrtvovanja u romanu ima visok stepen umjetnickog.Postoji niz prica o zrtvama i zrtvovanju.Andric je svakoj od njih dao posebno mjesto u romanu.Svaka od tih prica ima opste znacenje.Postoji legenda o Radisavu sa Unista,legenda o crnom Arapinu,legenda o blizancima Stoji i Ostoji
Roman je nastao povezivanjem novelistickih poglavlja u jedinstvenu cjelinu.Vecina od dvadeset cetiri poglavlja romana,predstavlja manje-vise samostalnu cjelinu.Povezivanjem tih poglavlja postignuto je umjetnicko jedinstvo radnje.Mogu se izdvojiti tri kompozicione cjeline.Uvod-njega cini prvo poglavlje.Ovo poglavlje je mitsko polaziste.Druga kompoziciona cjelina obuhvata drugo do sedmog poglavlja.Vezana je za period turske vladavine.U ovom periodu preovladjuju mit ,legenda i predanja.To je surova slika danka u krvi,istorija gradjenja mosta,bune u Srbiji i slabljenje turske imperije.Dominanti likovi ovog dijela romana su:Abidaga,Arifbeg,Arapin,Radisav,Plevljak,Corkan i Fatima.U Trecoj kompozicijonoj cjelini dominira istorija.Dlazak austrougarske,razaranje mosta i Prvu svjetski rat.Likovi:Alihodza,Lotika,Corkan.
MOST ima simbolicno znacenje u romanu.Predstavlja sponu razlicitih vremenskih perioda i razlicitih ljudskih sudbina.Most je mjesto gdje se odvija lokalni zivot ali i istorijski dogadjaji i legende.Najvazniji smisa mosta je u njegovoj postojanosti i trajnosti.Prolaze vjekovi,smjenjuju se narastaji,istorijska zbivanja pri cemu on ostaje ne promjenjen.Most prati sve nedace kasablija.Na njemu mnogi od likova zavrsavaju svoje zivote.Pobjednicka snaga mosta takodje se uporedjuje sa ljudskim zivotom.Zivot prolazi dok most ostaje uzvisen i lijep.Sem toga most spaja i dvije civilizacije, Zapadnu i Istocnu.
Andric u romanu razvija misao o smislu covjekovog postojanja kroz borbu dobra i zla.Dobro i zlo u ovom romanu se stalno preplicu,ne iskljucujuci jedno drugo vec se prozimajuci.Most je visevijekovni svjedok dobra i zla koji se sukobljavaju Likovi romana vode intezivan i napregnut zivot.Oni pripadaju razlicitim epohama vjerama i generacijama vaju tu oko njega.Oni odrzavaju to vrijeme,prostor i istorijske tokove. __________________ Smrt Smail-age Cengica
Sadržaj:
Agovanje
Smail-aga vladao je u Hercegovini kao turski plemid. On je bio poznat kao mučitelj Crnogoraca koji mu se nisu htjeli pokoriti. U jednom okršaju on ih je veliki broj zarobio. Željan da gleda krv i mučenje aga naredi svojim slugama đelatima da izvedu zatvorenike i starca Duraka koji ga je htio zaplašiti da de mu se Crnogorci osvetiti. Aga muči Crnogorce na razne načine. Jedne je dao nabiti na kolac, druge vješati, a tredima je dao odrubiti glave. On se je nadao da de čuti jauke, vapaj i molbe ali to se nije dogodilo. Zbog toga agu obuze paničan strah koji je krio u sebi. Pošto to nije doživio on dovede starca Duraka i sina mu Novicu. Kod njih mu je to uspjelo jer su oni gledali smrt svoje Crnogorske brade. Durak je molio, pištao i vikao da ga pomiluju. Veoma sretan da je uspio istjerati strah iz njih aga je veselo gledao vješanje Duraka. Sve je to gledao starčev sin Novica i on se zakune da de se osvetiti agi za njegovo nedjelo.
Nodnik Pošto nije Novici udovoljio zelju da pusti njegova oca aga u svom prijašnjem đelatu naiđe na protivnika. Novica odlazi u šume i po brdima dolazi u Crnu Goru. Bojao se je dvaju neprijatelja: age i Crnogoraca. Međutim on se svejedno uputi u crnogorski tabor. Došavši pod zidine nodnika Novica naiđe na stražara preobučenog u crnogorsku nošnju. Stražar ga pušta unutra pod uvjetom da odloži oružje. Novica za osvetu agi odlazi među Crnogorce, odnosno do njihovog vojvode da bi se složili i zajedno uništili agu.
Četa Jedne tamne nodi kretala se po planinama jedna kolona, a pravac joj je bila Hercegovina. Šutedi, prolazila je četa od stotinu Crnogoraca na čelu sa Mirkom kao harambašom. Nisu bili to birani momci nego je to bila grupa Crnogoraca koja je imala jedan cilj: uništiti tursku vlast. Da bi četa ostala neprimjedena putovala je samo nodu. Jednog sunčanog dana četa se odmorila. Ved pred večer čuli su viku pastira koji su skupljali svoja stada koja su se nalazila oko Morače. U to
vrijeme do čete je došao starac i počeo ih je ispovijedati, blagoslivljati i davati im savjete kao iskusan čovjek. Starac je rekao četi da treba da se bore protiv Turaka. Starac ode ali nakon njega dođe neki čovjek koji je bio obučen u odijelo turskog đelata. Svi se Crnogorci odmah uhvate za mačeve. Tada im on kaže da de se zajedno osvetiti Smail-agi.
Harač Jednog lijepog sunčanog dana otputi se Smail-aga sa svojim haračlijama na granicu Crne Gore. Šatore je razapeo i poslao haračlije. Oni se svi vradaju praznih ruku. Haračlije traže od raje po glavi zlatnik, a od porodice jednog ovna. Raja nije platila harač jer nije imala novaca. Aga naredi da mu se dovede raja. Ljutit aga htjede da iskaže svoje junaštvo na raji. Baciv se "đilitom" umjesto raje pogodi Turčina usred oka. Ljutit na taj neuspjeh ode da smišlja muke za raju. Naredivši da se raja poveže za repove konjima naredi vojvodi Bauku da ga proslavi na guslama. Bauk mu otpjeva pjesmu o junaku koji kasnije pogiba. Iza šatora u grmlju vidjele su se na više mjesta po dvije svijetle točke koje su se dobro isticale u tamnoj nodi. Bijahu to Crnogorci. Čuje se pucanj, jedan, dva, tri a zatim se čuje agin glas koji viče slugama da mu dovedu konja. Pade tu mrtav aga i sluge. Jedino se spasi Bauk. Novica je htio da izvrši svoju osobnu osvetu ali ga jedan Turčin ubi. Crnogorci se vratiše kao pobjednici i odniješe aginu glavu.
Kob Pod Lovdenom se nalazi polje na kojem se nalazi jedna kuda. U njoj živi jedan Turčin odjeven u punu ratnu opremu. Na licu mu izgleda da je ljut međutim to samo izgleda. Taj čovjek je Smail-aga. To je njegovo čelo, njegove ruke i odijelo, al' sve to visi obješeno i tužno. Proganja ga savjest. Ovim zadnjem djelom Mažuranid nas obavještava da je život Smail-age gotov i da je on jadan.
LIK SMAIL – AGE, Turaka i Crnogoraca :
Smail-aga je silni turski ratnik, koji je veoma krvoločan i uživa ubijajudi nevine i bespomodne ljude. Svoje zarobljenike muči nečuvenim mukama, da bi ih zastrašio i iz njih izvukao što veči harač. Međutim, on je u duši kukavica koja svoje vlastite slabosti prikriva mučenjem drugih ljudi.
Njegovi sluge Turci, također uživaju u zvjerskim mučenjima zarobljenih kršdana. Vole živjeti lagodnim životom, razvratni su i novac im predstavlja najvede zadovoljstvo. Da bi živjeli takvim načinom života, spremni su raditi sve i svašta nevinom narodu, samo kako bi ugodili Smail-agi, koji im takav život omogudava.
S druge strane , Crnogorci su ljudi koji se zadovoljavaju malim stvarima. Bogatstvo za njih ne predstavlja ništa značajno, njima je važnija njihova sloboda od svog zlata na svijetu. Umiru bez straha, ne ispuštajudi ni jednog jauka, iako umiru u strašnim mukama. Vjeruju u pravdu i Boga, i znaju da na kraju svako nasilje mora prestati.
Vrsta pjesme: Umjetnički ep Vrsta stiha: Slobodni Vrijeme radnje: XVI. stoljede Tema: Krvnički život Smail-age Čengida
Lica: Smail-aga Čengid, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk Ritam : umjereno polagani Mjesto radnje:kula Smail-age ( Hercegovina )
ANALIZA DJELA: Iz stihova izvire skromnost i jednostavnost naših ljudi, koji vođeni ljubavlju i odlučnošču žrtvuju svoje živote u spas svoje domovine. U pjesmi je naglasen i religiozni moment, koji je bio značajan moment u borbi naroda protiv Turaka. Važno je bilo koje je vjere bio čovjek, jer tko je odbacio svoju vjeru, priznavao je Tursku vlast. SMAIL-AGA: - bezosjedajan - surov - u duši kukavica - ljut što njegovi zarobljenici umiru ponosni i s vjerom u Boga - krvoločan - divi se svojoj modi - utjeruje harač
SMAIL-AGINE SLUGE: - boje se Smail-age - slijepo slušaju naređenja Smail-age - ne mogu vjerovati da ljudi mogu umirati u strašnim mukama a da pri tome ne ispuštaju ni jauka - boje se Crnogoraca koji umiru ponosno- boje se njihove osvete
CRNOGORCI: - umiru sa vjerom u Boga - hrabro idu u smrt ne ispu?tajudi ni jauka - ne boje se Smail-age
DURAK: - starac moli milost za Crnogorce - umire ponosno, ne boji se smrti
NOVAK: - Durakov sin koji voli svoga oca - Ne trpi ubijanja Smail-age - Moli milost za svog oca - Osvetoljubiv
ELEMENTI FABULE: Smail-aga poziva svoje sluge Naređuje slugama da pobiju Brđane Brđani umiru dostojanstveno bez jauka Smail-aga naređuje slugama da ubiju starca Duraka Novica moli milost za svog oca
Pjesničke slike:
a) vizualne - na nogah im teške negve - na rukah lisičine - rijekom krvca poljem teče - gvožđa, konop - palu, oganj, kolac grozni
b) akustične - plačud pjeva - plačuč plače - Krcnu kolac
Izražajna sredstva:
a) epiteti
- zlatno odijelo - okovana sablja - britka sablja - tamne oči - zvijezde sjajne
b) onomatopeja - pišti - ciči - hripi
d) personifikacija - nod je vani slijepa, gluha
- mrak se gusti - zadrhtaše ta vješala tanka - gola nevesela duša - zrolar krst se smije
e) usporedba - ved ko tajni glas duhova - riknu aga ko bik ljuti
g) kontrast - malena je, ali hrabra - sunce zađe, a mjesec izađe - zadrhtaše ta vješala tanka-al nepisnu Crnogorčad mlada
h) gradacija - hljeba, hljeba, gospodaru! - Ne vidjesmo davno hljeba!
Zaključak:
Djelo mi se veoma svidjelo, jer je jako poučno. Divim se narodu koji se hrabro bori protiv tuđinske vlasti i tlačitelja. Divim se narodu u kojega je tako duboko usađena vjera u Boga, vjera u pravdu, narodu koji bez ijednog krika trpi zvjerska mučenja i vjeruje da de nepravda jednog dana nestati i da de se oni ponovo domodi svoje slobode. Ne mogu vjerovati da na svijetu postoje bolesni ljudski umovi kao što je Smail-aga, ljudi koji mogu uživati u zvjerskim mučenjima nedužnih ljudi. ________________________________________ Seobe I - Milos Crnjanski
Inspiraciju za roman Seobe Crnjanski je našao u svome saznanju, kao istoričar po struci, da su stalne seobe u sudbini srpskog naroda. Njihov uzrok je u pritisku vojne sile ili zuluma, ali i u traganju za obedanom zemljom koja de pružiti utočište, obilje, spokoj i smirenje. Inspiraciju mu je dalo i čitanje memoara Simeona Piščevida koji je upravo opisivao vojne poput onih koje de imati polk Vuka Isakoviča. Na njega su djelovali i doživljaji iz Prvog svjetskog rata, kada se kao austrougarski vojnik borio za tuđe ideale, interese i ciljeve .
Seobe nisu roman zbivanja, kako nam naslov sugeriše, ved roman stanja, kako nam čitanje otkriva. emotivno i refleksivno je potisulo događaj koji je smo impuls za unutrašnja preživljavanja, duševne dileme i nedoumice, misaone preokupacije i refleksivne uzlete obojene čežnjom i nadom.
Vrijeme je istorijsko i tačno označeno, od proljeda 1744. do ljeta 1775. Prostor je, također, jasno definisan, ti su zavičaji u sremskim močvarama pored Dunava i tuđina u evropskim gradovima i na evropskim bojištima. U roman Seobe, ušla je vrlo bogata tematika istorijskog, porodičnog, psihološkog, moralnog i filozofskog porijekla. U okviru ovako raznovrsne tematike obuhvadeno je više tema i problema: bračni trougao, nesreda i zla sudbina naroda, deobe u narodu, lutanja i seobe, teme prolaznosti i smrti, ništavilo, psihološki lomovi i preživljavanja, uzaludnost i praznina.
Ono sto je ostalo kod kuce, poce, u secanju njihovom, kao u dusi Isakovicevoj, da se razliva i da nestaje kao dim. Gledajuci pred sobom sve vise brda, ravnica barovita sa koje podjose, dodje im kao san, sa svim svojim bunarima i oborima. Kao i magle sto su lebdele nisko, nad poljanama i nestajale iz njih, raskidase se, u njihovim mislima, i slike njihovih zena i dece. Kao i u dusi Isakovicevoj, i u njihovim dusama nastade praznina. Kuce i kucista zaboravise, na zene i decu vise nisu mislili, a svoju muku ipak osecahu sve jace. Bi im mrsko da zive i mrsko da se secaju svojih na domu. Natrag, nisu verovali da ce se ikad vratiti. Mozgovi im zatupese i ni lica svojih najmilijih vise nisu umeli da sagledaju u zatvorenim svojim ocima, pod sklopljenim zazarenim ocnim kapcima, sa licem izmucenim od tih unutrasnjih bolova i patnja, vise nego od hoda i zamora. Obesni i razjareni pri polasku, postadose snuzdeni i ponizni kad su odmicali u tudjinu. Nisu vise imali snage da lome i krhaju i ne usudjivahu se vise da diraju zene. Zbijeni u gomilu, stajahu na sred sela, stidljivi. Bratimili su se i sprijateljili sa svakim ko im je prisao, bojazljivo i snishodljivo. Nikad pitomiji vojnici ne prodjose tuda.
Roman je komponovan na principu paralelene kompozicije: u njemu su razvijena dva paralelna fabularna toka, jedan je istorijski koji prati puk Vuka Isakoviča po evropskim bojištima, drugi je porodidni koji prati zbivanja u domu Iskoviča, u čijem su središtu Aranđel Isakovič, Vukov brat i njegova snaha, a Vukova supruga, gospoža Dafina. Romaneskna priča je
razvijena u deset poglavlja kojima pisac daje lirski intonirana naslove. Ona prati sudbinu tri glavna aktera: Vuka Isakoviča, brata Aranđela i Vukovu ženu Dafinu. Ostali akteri su samo okruženje , ilustracija svijeta i mentaliteta u kojem žive i rade glavni junaci. Svi oni su tu jer su u funkciji osvjetljavanja karaktera, sudbina,života glanih protagonista. U romanu je ostvarena i uzročno-posledična veza među likovima, predočena sličnost sudbinskih nemiovnosti i paralelizam ponašanja i ispoljavanja. Praznina, besmisao i neostvarenost dominantana su osjedanja sva tri aktera romaneskne priče.
A kad se pogleda ovako u noc? Kad se stane, evo ovde, u mrak, na vratima? Kad se pogledaju sva polja u mesecini? Sva ona brda u daljini... grad, krovovi... tamo oblaci... sazvezdja... to nebo puno svetlosti? Kad se pred tim ucuti? Je li i onda kao da prolazimo bezumno... bez smisla... je li moguce da je sve to jedna bezdana praznina?
Likovi:
Vuk Isakovič
Kao i u svakom životu, i u životu Vuka Isakoviča postoje dva različita perioda, prošlost i sadašnjost. U prošlisti je bio nemiran, memiran trgovačkim poslovima , nemiran prema obavezama. u poslovima u kojima je trebao da se kao sin slavnog trgovca posveti on nije imao uspjeha. Bio je gubitnik jer nije imao ni volje ni vještine za taj posao. Lijep i snažan, odao se pijanstvu, bludu, kavgama. Sablje i konji su bili njegova jednia njegova ljubav, to ga je opredjelilo da se posveti vojničkom životu. U sadašnjosti, Vuk je zadržao svoju ogromnu snagu, avanturistički duh, ali sada ima poroicu: muž je i otac. Kao oficir i vojnik, Vuk voli svoje vojnike, traži od njih discipliniu i izvršenje zadatka, ali ih voli i štiti, zna svakog u dušu , zna i njihove porodice, imovno stanje. Njegova opsesija je da svojim služenjem i ratnim podvizima izbori bolji i spokojniji život za svoj narod. Gubitnik je i kao ratnik, službenik carstva i kao čovek.
........ Ziveci tim strasnim zivotom, po volji tudjoj, zar nije, kao rascerecen, ostavljao komade svoga bica, nataknute na razne kuce, u krajevima kud mu noga nikada vise nece krociti? Zar se nije navikao da gleda tako, kao da je vidljivo nevidljivo, a nevidljivo vidiljivo i da prodje tamo gde bi bio rado ostao, a da ostaje tamo otkuca bi bio rado posao? Ne samo posle smrti sto nece vise moci dolaziti tamo gde mu je bilo dobro i gde ga cekahu rado, nego vec ni sada, za zivota, nije mogao da se vrati u mesta gde je proziveo po desetinu godina, pa je hteo i da ostane. Osetio on, ne osetio, najneznije budjenje proleca, pre dvadeset godina, kad je prebivao pod trvdjavom Oseka, ili najtisu tisinu veceri, pod gradom Varadinom, gde se bese naselio, niko ga za to nije pitao. Ni tamo, ni onamo vise ne vodi njegov put, nego na sasvim drugu stranu, po tudjoj volji. Sa onom strasnom ranom sto mu se protezala od grkljana do desnog ramena, zar nije uzalud, mesecima, lezao nepomican nad utokom Dunava, lebdeci izmedju zivota i smrti, u oku sa zutom svetloscu razlivene vode, peska i vrhova jablanova? Kroz tri godine, kada je onuda prolazio nisu mu se vise secali ni imena, a jedna Vlahinja, koju je narocito voleo, i placao, nije ga ni poznala.
Aranđel Isakovič
Dok je Vuk Isakovič bio u stalnom poketu, u ličnosti Aranđela je ststično načelo mirovanja, nepokreta. Mrzeo jue sve koji se stalno seljakaju-novcem, zlatom, bogadstvom. On je oličenje građanstva u nastajanju, vrednost i smisao života vidi u sticanju, u imanju vidi sigurnost mod i snagu. Aranđel vlada ljudima pomodu svoje modi i manja. Vješt je trgovac, može da ostvari sve što želi, nemilosrdan u trgovačkim poslovima, na bira sredstva za sticanja bogadstva. Karakter Aranđla Isakoviča se otkriva iz njegovog odnosa pram starijem bratu. Iako je mlađi od Vuka , on se prema njemu ponašao kao prema onom mlađem i neiskusnijem. Uprkos svom bogastvu i modi, Aranđel ne može da ima sve onon što poželi. Kada
se zaljubi u Dafinu, ona mu daje tijelo, ali ne i sebe, a kada ona umire on ne može da je spasi ni svim novcem i modi koji ima.
Moc neku natprirodnu osetio je i u svojim talirima, jer gde je njih istresao iz kese, tu su zaostajale ladje i kuce su postajale nepomicne i njegove. Kretahu se po njegovoj zelji i njegovim zamislima i uskoro mu se cinilo da i kise na njih padaju, a proleca oko njih nastaju, kad on hoce i kako on hoce.
Gospoža Dafina
Dafina se ne ispoljava u svojim aktivnostima, ona je pasivna ličnost. Njen lik i karakter, njena psihologija, sagledani su očima muža i djevera.Rijetko de kada biti predmet unutrapnjeg monologa ili opisa unutrašnjeg stanja. Na početku romana, viđena Vukovim očima i doživljena osjedajem dosade, ona je nejasan lik, njena duševnost je potisnuta Vukovim preokupacijama.Gospoža Dafina je tip fatalne žene čija ljepota i strast izazivaju nesredu. Opsednuta time što je učinila, zapada u halucinantno stanje i povređuje se. Na samrti želi da se vjenča sa Aranđelom, ali kada umire u njenim očima je lk muža Vuka koga je sve manje volela. Tako je Dafina ostala protivrečna do kraja, a njena fatalna ljepota i naglašena čulnost su doneli nesredu samo njoj. SEMANTIKA ROMANA Roman Seobe je djelo o stradanju nacionalnog bida, porodice Isakoviča i ljudskih života. Ovo je roman i o prolaznosti fizičke ljepote, mladosti i srede, o prostorima ljudske srede za kojima se traga, o bjekstvu čovjeka iz jave u san i imaginaciju kao kompanzaciju za sva stradanja, lutanja i grubosti. To je roman o fizičkim seobama, ali je Crnjanski napisao roman i o metafizičkim seobama, o onome što postoji u bidu kao htijenje, misao i obuzetost daljinama, visinama, nakim drugim prostorom koji se sluti i doživljava kao izvorište mira i ljudske srede. ________________________________________ SEOBE II - Milos Crnjanski LIK PAVLA ISAKOVICA
Model glavnog junaka Pavla Isakovica Crnjanski je video u licnosti jednog svog dobrog druga koji je otisao u Rusiju. Takvog junaka on zaista nije nasao ni kod Piscevica ni kod drugih memoarista.Izvesnim osobinama-velikim ponosom i nekom bezazlanoscu,hrabroscu i neznoscu,galantnoscu karakteristicnom za taj vek,izvesnom gruboscu ali i briznoscuPavle I. je kao lik veoma slozen da bi ga mogli vezivati za one srpske licnosti sto promicu u memoarima. Istorijsko u ovom liku je to da je Pavle sin Djordja Isakovica, a unuk Vuka Isakovica.Djordje je imao dva sina,Pavla i Nikolu,i jos pet kceri koje se ne spominju u romanu.Pavle je glavni junak romana.Sve druge licnosti su u njegovoj senci.Pavle je duhovni vodja ostalim Isakovicima i to je pokazao kada se jedini suprostavio Garsuliju.On se pokazuje kao srpski oficir prozet sudbinom svog ratnickog naroda koga hoce da pretvore u zemljoradnike,ponosan isujetan upravo zbog toga sto je tako snazno obuzet sudbinom svog naroda. Bol njegovih sunarodnika,razjedinjenih,potlacenih,lisenih otadzbine razjeda njegovu volju,hrabrost i veru u smisao ljudsskog postojanja. ali on hoce da veruje u mogucnost srece i zato nagovara bracu na put u Rusiju i tezi da ostvari snove svog poocima Vuka. Tu svoju ljubav on ce platiti zatvorom u kome se prvi put u njegovom secanju javlja slika njegove mlade umrle zene(Katarine),koja ce se kasnije uvek javljati u casovima njegove velike samoce i iskusenja.Pavla su ozenili iznenada,na brzu ruku,kako pisac kaze kao sto se sparuju konji.Pavle je bio hladan prema svojoj zeni. Posle njene smrti ona nije mesecima ni u njegovim mislima ni u njegovom zivotu imala nikakva mesta.Pre nego sto se ozenio on je imao svega dve Vlahinje i jednu Becliku.Dakle,nije bio zenskaros i nije mnogo mario za zene.Ali
"sad na njegovo veliko iznenadjenje on se seti svoje mlade zene i bi mu zao sto ne moze da uzme njene ruke u svoje ruke.Cinilo mu se da cuje njen sapat i da oseca njenu ruku,koja ga opo potiljku miluje."
Slucaj je hteo da u istim kolima kojima je putovao u Bec upozna porodicu majora Bozica cija je zena Evdokija,bar u Pavlovim ocima,veoma licila na njegovu umrlu zenu.Prema njoj i njenoj cerci Tekli on se ponasao sa srdacnoscu i paznjom jednog starijeg brata.Ali,Pavlova izrazita lepota,potom odanost naciji i umrloj zeni,njegov ponos i dostojanstven odnos prema ljudima i zenama,njegova otmenost i suzdrzana galantnost-odusevljavali su zene koje je on sretao na svojim putovanjima.On ih je privlacio jer se razlikovao od drugih,a narocito od njihovih muzeva koji su uglavnom bili opori,dosadni i stari.Pavle je nastojao da se od tih zenskih ljubavnih napada odbrani i zadrzi ih na distanci protokolarnog ili prijateljskog odnosa.Pavle je to uspeo sa Teklom koja je jos dete.Ali sa Evdokijom to nije uspeo!Ona mu se bestidno nudila ali on nije hteo da bude sa njom iz prostog razloga sto nije hteo zenu koja je toliko licila na njegovu mrtvu zenu"On se stidio i same pomisli da neka takva zena postane nastavak njegovog braka.Sa zenom koja je mrtva,ali koju je sad toliko voleo,jer je uvideo koliko ga je volela.Osim toga,na putu u Rosiju,nije bilo za zenu mesta!" Na tom svom putovanju u Bec,u jednoj bogatoj kuci u Vizelburgu,u koju su putnici svratili na kratko vreme, Pavle je upoznao raskalasni zivot viseg drustva,svet slobodnog ponasanja,kratkih susreta i erotike.Tu dozivljava i da mu gospodja Evdokija sama dolazi u sobu.Sve to pavla podstice da jos vise razmislja o svom nacionu.Pavle je castan covek i na rastanku on joj govori da nece bezati od svojih obaveza.Za vreme boravka u Becu utisak tudjinstva se jos viseprodubljuje u Pavlu.Obicaji razuzdanog aristokratskog sloja XVIII veka vredjali su njegov svetli san o slobodnoj naciji,kome je sve ostalo podredio.Pavle je bio zacudjen onim sto ga je u Becu snaslo.Cak ni Volkov,Rus,nije hteo de slusa price o njegovom nacionu,caru Lazaru i Kosovu.U svemu tome Pavle stalno ponavlja da oni idu u Rosiju ,ne za cinove,ne za porcione novce,nego zato da ratuju,na strani slavom uvencanih rosijskih trupa. U Becu Pavle ponovo srece Evdokiju,ali on nije covek koji zeli da uziva u ovozemaljskim stvarima.On je covek koji sanjari o lepim ocima svoje zene sa tamom nekog dima na sebi. On uvek tuguje za onim cega nema,ono sto poseduje cini mu se nistavnim.Evdokija Bozic opija ga telesnim carima,ali ne moze da zadovolji njegovu dusevnu ceznju za lepotom.Tekla ga zanosi svojom mladoscu,ali on i od nje bezi.On zeli da bude negde gde jos nije bio da dozivi ljubav kakvu dotle nije upoznao. Ali svugde ce se razocarati i videti monotoniju od koje nema spasa,vecno ponavljanje istih reci,zakletvi i nada. Pavle je morao sebi priznati da je sve drukcije nego sto je ocekivao.Pisac za njega kaze:"Osecao se kao muva u nekoj mrezi nekog pauka.'' Bez volje i bez nade Pavle ,u jednolicnom proticanju dana postaje sve umorniji. Za njega protekli zivot nije nista drugo do mutan i kosmaran san.Samo poneka uspomena blesti lepim sjajem i mami ga k sebi.Pavle se jos uvek seca umrle zene koju pocinje da obozava. Pavlepolazi sa svojom bracom,njihovim zenama i mnogim saplemenicima preko Karpata u Rosiju:''Odlazio je,osecao je,zauvek,iz jednog sveta,u kom je dotle ziveo,u kom ostavlja,ne samo svoju kucu u Temisvaru,ne samo rodjake koji ostaju,ne samo zenin grob u Varadinu,nego i citav jedan narod,kom je pripadao.''Kad dolazi u Rusiju pavlu se cini da su se ostvarili njegovi snovi:Ucini mu se kao mesto kud je otici zeleo i u kom je nekad ziveo.''Ali bice dovoljno samo nekoliko meseci pa da uvidi slicnost izmedju austrijskog carstva,koje je mrzeo,i Rusije,u koju je s poboznim ushicenjem dosao.Vec pri prvom susretu sa Kostjurinom pisac ce reci:''Pavle je sasvim drugacije zamisljao komadanta Kijeva u Rosiji.'' Posle Pavlovog egzercira eskadrona konjanika pred Kostjurinom, on jasno protestvuje i na neki nacin se ruga tom novom mocniku koji ga podseca na Garsulija. Otada Pavle pocinje da pada medju ruskim komandantima i srpskim oficirima spremnim da sto pre postanu ruski oficiri. U njegovom zivotu sve se smirilo. Pavle se potpuno promenio : ''Taj covek, koji je, pri polasku, na put, u Temisvaru, koracao tako oholo, sigurno, znajuci sta hoce, i kud je posao, bio je sad, kad je, eto, bio, u Kijevu- slabe volje, bez nade, a zbunjen toliko, da je sve cesce mucao. Nije recenice vise zavrsavao. '' Pavle se razocarao novom, obecanom zemljom u kojoj su Srbi, kao i u Austriji, samo granicari koji brane nekog novog gospodara. Ipak, u njemu postoji bar jos neka nada da ce neko legendarno veliki, kao sto je carica razresiti tu problematiku. Ali posle predstave sa laznom caricom gasi se i ta nada. I dok se vecina Srba prilagodjava novoj ruskoj stvarnosti i nastoje sto pre da postanu Rusi, dotle manji deo i pre svih Pavle, gube se u cutanju i samoci. Pavle se potpuno miri sa sudbinom. Pavlu se gube tragovi i na kraju pisac za njega kaze: '' Sigurno je o Pavlu samo to da je Pavle bio u Bahmutu i Mirgorodu, sve do pocetka iduceg rata, koji je poceo kroz tri godine, a trajao sedam godina. Sigurno je da je u tom ratu ucestvovao zajedno sa svojim bratencima. O tome postoje dokumenta. ''
TRAGIKA SRPSKOG NACIONAISTORIJSKE CINJENICE:
Velikoj seobi Srba na prostor Austrougarske prethodio je pocetak Velikog beckog rata 1683. ciji je povod neuspela turska opsada Beca.Potom je usledila austrijska kontraofanziva.Osvojena je Slavonija i Beograd a Srbi su samostalno oslobodili Macvu,istocnu Srbiju i prodirali su sve do Novog Pazara.Medjutim,od 1690. dolazi do preokreta u ratovanju,odnosno umire austrijski general Pikolomini i Turci organizuju protivudar.Srbi su imali dve mogucnosti:ili ostati i trpeti tursku odmazdu ili ici u neizvesne seobe.1690.odrzan je crkveno-narodni zbor kod Beograda.Odluceno je da austrijski car Leopold bude priznat za srpskog vladara i da rat bude nastavljen ali sa teritorije Madjarske.Car je to odobrio i u avgustu 1690.patrijarh Arsenije III predvodi oko 60 000 dusa preko Save i Dunava.Srbi su uglavnom naselili juznu Madjarsku a negde su na sever prodrli sve do Budima i Sent Andreje.Srbima je garantovana crkvena autonomija ali su oni bili izlozeni svakodnevnim pritiscima unijacenja.Zanimljivo je napomenuti da seobe srpskog naroda nisu privukle paznju nasih pisaca u toj meri da su im posvetili svoja knjizevna dela.Prvi je Crnjanski iskazao interesovanje za te dogadaje i to poslije citanja "Memoara" Simeona Piscevica. Piscevic,rodom iz Sida,kao 13-ogodisnji decak ucestvovao je u Pohodu na Francusku,postao francuski oficir,da bi se zatim preselio u Rusiju i u vojnom cinu napredovao do general majora.Medjutim,Piscevicevo prikazivanje seoba bilo je memoarsko prikazivanje coveka okji stice slavu i karijeru,bez nekog osvrta na nesrecnu poziciju srpskih ratnika koji vojuju za tudje interese,dok Crnjanskog interesuje pojedinac koji,kao neki zastupnik razocaranog i ,u stalnoj borbi za samoodrzanje uznemirenog naroda,sve gorce spoznaje tragican polozaj sebe i svog naroda.Tu slozenu ulogu najamnika-oficira koji vodi vece ili manje grupe Srba vojnika u ratove i u seobe,sve u nadi da ce izaci iz tmine i nesrece,da ce pronaci svoj pravi zavicaj,Crnjanski prikazuje u svom romanu o seobama.Pojam SEOBE,kojim je krsten roman Milosa Crnjanskog,uzet je kao pojam jednog neprekidnog kretanja,jednog uznemirenja i nesredjenosti,jedne nemoci ustaljivanja koje su obelezje haoticnog stanja.Zbog toga su prve seobe slika jednog za istoriju od najneuhvatljivijih stanja:slika snalazenja mase u novoj postojbini i organizovanja novog zivota u njoj.Milos Crnjanski je predocio psihologiju te srpske mase,koja je iz turske Srbije,iz "Turcije" presla na teritoriju Austrije gde se morala povinovati nekim novim pravilima i nekom novom nacinu zivota.Ali isto tako,on je razvio i onaj istorijski fatalitet.onu tragicnost sudbine tog naroda,koji je odmah neizbezno pao u zamke veliko-austrijske politike i krvavo joj posluzio u njenim zapletima i sukobima sa Evropom.Upravo ova psihologija mase i istorijski fatalitet mesaju se i slivaju u jedan isti nagon koji preovladjuje tim nasim covekom.Voljno,mirno,on se pusta da ga stihije zivota nose i razbijaju,krecuci se u nekom omadjijanom krugu u kome se njegov nacion neprekidno vrti a koji radja i odrzava tragican osecaj besmisla i uzaludnosti.U prvim seobama srpski nacion je olicen u liku Vuka Isakovica.U ratni pohod on krece nosen mutnom nadom da se nesto napokon moze izmeniti u njegovom zivotu i u sudbini njegovog naroda,naroda koji je izgnan iz svog pravog zavicaja ,pa u tudjini zasniva novi,naroda koji je zbog toga nemiran,sklon seobama,buduci da je nesiguran,podvrgnut tudjoj vlasti i u sluzbi tudjim interesima.I upravo tragika tog naroda je u tome sto on odlazi na daleke frontove,ne znajuci gde ide,ne znajuci za sta gine i opet na kraju ,sa ranjenima i unakazenima,vraca se u zavicaj koji mu,opet,nije pravi zavicaj.Dakle,na opstem planu ceo jedan narod,na uzem- slavensko-podunavski polk,svi se oni tokom razvijanja sizea dovode do istog:do otkrica sopstvene nemoci i uzaludnosti.Ali u tom jadnom i namucenom narodu javlja se nada,nada koja je zvezda vodilja.Naime,Crnjanski je lako mogao naci u Piscevicevim memoarima ono sto i kasnija istoriografska istrazivanja pokazuju:da se u vreme odigravanja radnje romana medju Srbima u Ugarskoj siri i mitologizuje predstava o Rusiji kao obecanoj zemlji,koja je zahvaljujuci verski netolerantnoj monarhiji imala i jaku religioznu podlogu.Vukov san je da ode u Rusiju ali on taj san nije ostvario vec ga je preneo na svog posinka Pavla Isakovica.Tako stizemo do " Drugih seoba " gde je u celini prikazana teznja srpskog naroda da se iseli u Rusiju.Srpski vojnici koji su sacinjavali najbolji deo vojske Marije Terezije su ponizavani posle zavrsetka ratova sa Turcima.Vlast je htela da od njih napravi seljake na imenjima austrijskih i madjarskih plemica i da ugusi u njima nacionalnu svest.Srbi su mislili da ce ih Bec postovati zbog zasluga u borbi protiv Turaka; nadali su se i skorom povratku u Srbiju.Austrija ih je,medjutim, obmanula,iskoristila njihove vojnicke sposobnosti i onda ih gurnula u bedu,ponizenje, u anonimnost mnogoljudne mase svog carstva.Tada se oni okrecu Rusiji,mastajuci o njoj kao o obecanoj zemlji,gde ce brzo zaboraviti svo zlo koje su doziveli u Austriji.Ikrece taj narod u Rusiju,u grupama i pojedinacno,ginuci i umiruci na putu.Bice dovoljno samo nekoliko meseci da taj nacion uvidi slicnost izmedju austrijskog carstva,koje je mrzeo i Rusije u koju je s poboznim ushicenjem dosao.Od misticne predstave o mocnoj i dobroj zemlji koja saoseca s patnjama Srba,razume njihove jadikovke o Kosovu i knezu Lazaru,o vaskrsu slobode bez koje ne mogu-nije ostalo nista.Ali Pavle i njegovi sunarodnici,svesni da nemaju vise kud,nece se vise buniti,jadati,ispovedati vekovnu tugu zbog zle sudbine,vec ce se u manjoj ili vecoj meri pomiriti sa svojom tragicnom sudbinom,ocekujuci u ratovima smrt,nestanak i zaborav.Tako misao o besmislenosti i uzaludnosti zivota zapoceta u prvim seobama,u drugim dozivljava svoju punu afirmaciju.Dakle,iscrpljene su sve mogucnosti,doslo se
do kraja svih puteva,smiruje se buka i bes zivota.Crnjanski opisuje u finalu,gorko i ironicno,nestajanje iseljenika u nepreglednom prostoru i vremenu.
Karakteristika ovog romana je lutanje,neprekidno lutanje-pojedinca,grupa,celog naciona u potrazi za zavicajem u kojem ce pronaci spokoj i mir.Oni takav zavicaj iz tudjine slute,iz tudjine mu idu u susret.Ali,naci spokoj u tom zavicaju nisu uspeli i u tome je njihova najveca tragika.
MEDJUTIM,COVEKU NIJE DATO DA BUDUCNOST VIDI,NITI SVOJU SUDBINU,KROZ KOJU GODINU NASLUTI.TO JE JEDINO BLAZENSTVO KOJE JE COVEKU DATO-DA ONO STO GA CEKA NE ZNA.I BOLJE TAKO! ________________________________________ Ivo Andric - Pripovetke
Put Alije Đerzeleza
Put Alije Đerzeleza je prva Andrideva pripovjetka objavljena 1918. i u okviru njegovog pripovjedačkog opusa ostala je jedna od najznačajnijih. Ova pripovjetka pruža izvanredne mogudnosti da se vidi svojevrsni spoj nacionalnog i evropskog duha koji karakteriše Andridevu umjetnost i da se osvjetli priroda umjetnikovog postupka u oživljavanju narodnih predanja.
Pripovjetka je nastala na temeljima proznih predanja o ranoj mladosti junaka muslimanske epike, u kojoj Đerzelez, suprotno onome u pjesmi, pojavljuje kao smješan i osjetljiv mladid. Ono što ovog junaka čini nosiocem crta šireg karaktera jeste podvojenost njegovog bida: Đerzelez je i tragičan i smiješan, a to je posljedica složenosti njegovog lika i mjesta u svijetu, kao i promjenljivog osvjetljenja u kojem umjetnik neprestano približava i udaljuje njegovu intimu i opšte ljudsku problematiku.
Pisac zgodno upotrebljava epitete i predikatske dodatke i smišljen redosljed riječi koji daje rečenici boju i emocionalnost. Ritam umjetnikovog pripovjedanja je čas stišan i ravnomjeran, a čas brz i nemiran. Tom skladnom izmjenom u ritmu Andrid je uspio da ocrta ritam Đerzelezove duševnosti i modan ritam samog života.
Pripovjetka se sastoji iz tri dijela: Đerzelez u hanu, Đerzelez na putu i Đerzelez u Sarajevu. Ove avanture pobuđuju misao o sukobu ideala i stvarnosti, o neodvojivosti ljepote i zla i o mučnom putu čovjeka do žene.
Most na Žepi
Pripovjetka “ Most na Žepi “ objavljena je 1925. Andrid je u ovoj pripovjetci izrazio viziju velikih ljudskih dijela I sudbinu onih koji ih prave.
Neimar, graditelj mostova, živi za stvarnost svog djela samo do trenutka dok ne bude gotovo, a onda se odvrada od njega. Andrid je rekao: “Moglo bi se redi da djelo za pisca umire onog dana kada ga završi “.
Andrid u liku neimara daje viziju stvaraoca, ali on oko njegove ličnosti ne stavlja nikakav oreol. Njegov život nije ni na stepen žrtve, ni na stepen herojstva. On je bitisanje u kojem raditi znači živjeti, a živjeti znači stvarati.
Nije slučajno što Andrid neimara ostavlja bez riječi, jer se njegov put najjasnije ocrtava kroz stvarnost njegovog dijela, a komentar ostaje drugima. Ova pripovjetka otkriva lik čovjeka stvaraoca, svjedoči o njegovom neobičnom samopregoru, svjedoči o veličini ljudskog napora I veličini ljudskog strpljenja.
Pripovetka napisana u tredem licu, po nepodeljenoj oceni kritike jedna od najboljih Andridevih priča. U sasvim određenom smislu priča „Most na Žepi“ može biti tumačena i kao osnovni piščev pripovedni i poetički model. Prvi put je objavljena 1925. godine. Pisana u realističkom ključu, ta priča na svom nedoslovnom, simboličkom nivou govori o ljudskoj nemodi da se dosegne konačni smisao, makar smer kojim se ide bio krajnje etičan. U priči se naizmenično prati sudbina dva lika, velikog vezira Jusufa, poreklom iz Žepe (zabiti kraj Bosne, uz reku Drinu), i neimara, bezimenog, tajnovitog Italijana koji diže mostove po Otomanskoj imperiji i koga vezir, izašavši kao pobednik iz carigradskih dvorskih spletki, najmi da u rodnoj Žepi kao zadužbinu izgradi most. Sledi opis gradnje mosta koja je, kao i u narodnim legendama, i u Andridevoj priči povezana sa nizom poteškoda. Uporan i zavetno predan poslu, bezimeni neimar, posle svih iskušenja, ipak završi most, ali se pri povratku u Carigrad razboli od kuge gde izdahne u bolnici na rukama italijanskih franjevaca. Veliki vezir Jusuf, primivši tu vest, naredi da se ostatak neimarove plate razdeli bolnici i sirotinji, a sam se zamisli nad hronogramom koji je kao natpis za most smislio jedan mladi pesnik. Hronogram glasi: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština/ Pružiše ruku jedna drugoj,/ Nastade ovaj krasni most./ Radost podanika i dika Jusufova/ Na oba sveta.“ U potpisu je stajalo „Jusuf Ibrahim, istinski rob božji“, i potom vezirova deviza „U dutanju je sigurnost“. U dugom, rezigniranom, samoispitujudem dutanju, razmišljajudi o svojoj sudbini, vezir prvo precrta tekst hronograma, a potom i devizu. Tako most ostade bez imena i bez znaka. U epilogu priče „Most na Žepi“ pripovedač napušta objektivnu perspektivu kazivanja i sa poludistance, govoredi o sebi u tredem licu, tumači kako je i kada odlučio da priču napiše: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog večera kad se vradao iz planine, i, umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne nodi. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od letnje žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju.“ ________________________________________ Mesa Selimovic - ''Tvrđava''
Selimovideva literarna tema i opsesija-čovjek i vlast-proizišla iz njegove vlastite biografije i sudbine ,glavna je tema i romana ''Tvrđava'' .Poslije romana ''Derviš i smrt'' (1966.) Selimovid je veoma brzo objavio roman sličnoga roda i sadržaja.''Tvrđava je pandan Dervišu i smrti'' ,objašnjava on .''Tvrđava je svaki čovjek ,svaka zajednica ,svaka država ,svaka ideologija .''
''Tvrđava'' je ,kako je to i sam pisac rekao ,djelo o Ahmetu Šabi :''Glavni junak romana ,želi da nađe most do drugih ljudi ,da izađe iz tvrađve ,jer zna ,razdvaja nas i uništava mržnja ,održade nas samo ljubav ,ili makar vjera da je mogudno ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom .Vođen tom vjerom i željom ,on ostaje vedar i moralno čist!'' Selimovid je radnju romana smjestio u muslimansku sarajevsku sredinu u 17.vijek ,poslije hodinske bitke 1621.
godine.Iako je vrijeme romana smjestio u 17. vijek ,ona se odnosi i na neko današnje ili jučerašnje vrijeme ,pa čak i na budude .Sve ono o čemu se govori u ''Tvrđavi'' ,od hodinskih to jest ma kojih ratnih iskustava ,ljudskih kriza ,do sukoba pojedinaca sa društvom ,sa sredinom u kojoj živi ,sve je to univerzalno.Sve se može desiti u ma kojem društvu i u bilo koje vrijeme.Selimovid je i sam rekao da je pišudi ovaj roman želio da napiše ''roman o našem savremenom društvu'' .Kao i Andrid i Selimovid prikazuje sliku orijentalnog muslimanskog čovjeka i svijeta .I pored mnogih razlika između ova dva naša velikana ,Selimovid upravo u ''Tvrđavi'' uvodi ono andridevsko ,a to je da spaja svakodnevicu sa istorijom i legendom .
Kao što smo ved rekli glavni lik je Ahmet Šabo ,jedan običan čovjek ,vojnik koji poslije rata počinje novi život bez porodice ,jer svi su mrtvi ,''živote im je uzela opaka bolest koja je u to vrijeme vladala'' .Prikazujudi njegovu sudbinu ,kao sudbinu jednog običnog čovjeka ,Selimovid je prikazao ono što može da zadesi bilo koga od nas običnih smrtika .U svim Šabovim unutrašnjim monolozima ,svim njegovim pasivnim radnjama i njegovoj otuđenosti od spoljašnjeg svijeta ,Meša želi da nađe ono suštinsko u svakom postupku i svakom njegovom nosiocu.Konfliktni odnosi koji se javljaju kod Šabe prikazuju ljudsku sposobnost da odgovore na neka životna pitanja .A njegovo unutrašnje izražavanje u trenucima otuđenosti i samode prikazuju ljubav i nježnost .
I na kraju u ovom zaključku da dodam još nešto o tome kakav je ustvari roman ''Tvrđava'' .To je roman rata i mira u njihovoj unutrašnjoj vezi kao ljudsko pojedinačno i ukupno iskustvo .''Tvrđavu'' je najbolje definisao ruski kritičar L.Anninskij :''Čitajudi Selimovida vi sve vrijeme osjedate muslimanstvo ,ali vi takođe sve vrijeme osjedate da je stvarno roman ''Derviš i smrt'' širi od teme islama a ''Tvrđava to samo još upotpunjuje .''
ANTON PAVLOVIČ ČEHOV: UJKA VANJA
Beleške o piscu:
Anton Pavlovič Čehov (1860. – 1904.), ruski novelista i dramatičar, po zanimanju lekar. Započeo je književni rad kritikama humoreskama, nastavlja novelama u kojima obrađuje izgubljene i otuđene likove. Čehov ne donosi u svojim novelma događaje i velike izrazite ličnosti koje nastupaju u društvu glasno i bučno. Fabule su vrlo jednostavne. Zbog toga je Čehov uvek sažet, a odlično se služi i pejsažima i lirskim digresijama. Ni u drame Čehov ne unosi vede dramske zaplete, nego je sav u stvaranju scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugođaja u kojima se likovi očituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je Čehov velik majstor i s potpunim opravdanjem nazvan je osnivačem ruske impresionitičke drame; njegove se drame uzimaju kao primer tzv. lirske drame.
Beleške o delu:
Naslov drame i posebno dodatak „Scene iz života na selu“ upuduje nas na neku idiličnu ili realističku priču iz života sela. Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo kog drugog gradida, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je okvir zbivanja, istina, jako utiče na protagoniste, ali pisac samo marginalno prikazuje rusko selo.
Čehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj dramatičnosti antijunaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih likova.
Porodični odnosi nasluduju zamršenost koja može dovesti do dramatičnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji
Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova kderka Sonja iz prvoga braka, pa Marija, Sonjina baka, i onda Vojnicki, Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija i lekar i osebnjak Astrov, ta zabitost karaktera u uskom prostoru različitih interesa može dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj način svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmene.
Naši su slabidi samo drhtaji, osuđeni ne umreti nego na umiranje, ne živeti nego vegetirati. Ne mogu pobedi od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz buke gde su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se ne raspadnu.
Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj inteligenciji koja živi na zabačenom imanju okružena provincijalizmom, primitivizmom i zaostalošdi ruskog sela i sredine. Sredina ih je skrhala kao individue i preobrazila u prosečnost u kojoj se kredu. Bežedi od malograđanštine na kraju se utapaju u njoj. U poodmaklim godinama, oko pedesetak i više, kada prave inventuru svoga života, shvataju da su ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživeli, da su ga utrošili uzalud, a najtragičnija je spoznaja da de i ostatak života provesti besmisleno, besciljno, dosadno, ubitačno dosadno čekajudi smrt kao jedinu mogudu promenu.
Kada se tih šest nesretnika nađu zajedno svesni svojih promašenih života i kada pokušaju pronadi krivca za svoje stanje, Čehov nam razotkriva njihove psihloške drhtaje, ugođaj trule atmosfere, a sve to ukomponovano u lirskom stilu.
Pisac ne ocenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve njihove osobine. Čehov ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva. Upoznajemo nemire i osedaje junaka, a spoljna kretanja i zbivanja sporadična su.
Skučenost i ograničenost spoljnih zbivanja dramski je opravdana zbivanjem u jednom danu i nodi, na verandi i u sobi imanja Serebrjakova.
Dramsko književno delo Ujka Vanja slojevito je, umetnički virtuozno i spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u pozorišnoj predstavi nečim ne pokvari vrednost književnog dela.
Analiza likova:
Vojnicki
Drama nosi naslov Ujka Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki, Ivan Petrovid. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje uzaludnost svog života. Dvadeset i pet godina radio je na imanju profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naučnim radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni stručnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on potrošio svoj život za jednu običnu ništicu.
Citati:
“Vojnicki: Ti si za nas bio više bide, a tvoje smo članke znali napamet. Ali sad mi je puklo pred očima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umetnosti, a ništa se ne razumeš u umetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja voleo ne vrede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!”
“Vojnicki: Ti si upropastio moj život.” “Sad je on u penziji i sada se vidi ceo smisao njegovog života: posle njega nede ostati nijedna stranica iz njegovih dela, on je potpuno nepoznat, on je nula! Mehur od sapunice!”
Vojnicki je nesredan, on se ne može pomiriti sam sa sobom i svojim stanjem.
“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!”
Iako nemodan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara muški, odlučno. Kada profesor želi da proda imanje a njega i Sonju izbaci na ulicu kao stari kofer, Vojnicki reaguje elementarno ljudski i pokušava u efektu pištoljem da ubije profesora. Njegov je čin završio očajno i sramotno, promašio je profesora.
Vojnicki je zaljubljen u prelepu mladu Jelenu ali mu ona ne uzvrada ljubav. Tragedija Vojnickog ,kao i Sonje, je kada shvate da de još živeti a da ne znaju zašto i za koga i da im je bududnost besmislena.
“Vojnicki: Meni je četardeset i sedam godina; ako budem živeo, recimo do šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako du proživeti tih trinaest godina? Šta du da radim, čime du ih ispuniti?”
Vojnicki bi želeo nemogude, novi život.
“Vojnicki: Početi nov život... Reci mi, kako da počnem... od čega da počnem?”
Astrov odgovor osujetio je Vojnickove želje - bez okolišanja.
“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.”
Sonja
Sonja je nesredna žena, zaljubljena u lekara Astrova koji je ne voli. Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi. Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobunu, primorana da prihvati svoju nesrednu sudbinu. Sonja je neiživljena i nikada nede ni živeti. Nikada nede biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.
“Sonja: Nismo mi jeli hleb zabadava! Ja ne govorim šta treba redi, ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumeti tata. Treba biti milostiv!”
Kada shvata da joj je sudbina okrutno zapečadena očekujemo njen jauk. Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno hrišdansko otkupljenje i spas. Sonjinim dijalogom završava drama:
“Sonja: ... a kad nam dođe naš sudnji čas, pokorno demo umreti i tamo, na onom svetu, redi demo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo teško i bog de se sažaliti na nas; onda demo, ujko, mili ujko, videti drugi život - svetli, divan, lep, radovademo se i na sve sadašnje naše patnje pogledademo ganuto, s osmehom - i odmoridemo se.”
Astrov
Astrov je lekar u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi. Određenu simpatiju Čehov stidljivo poklanja Astrovu. Možda je uzrok tome što je i Čehov bio lekar. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga života. Astrov više ne veruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:
“Astrov: Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji čovek s velikim brkovima i malim sposobnostima... To sam ja.”
Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao da postoji kao čovek, jer ne veruje više u ljude i nema više osedaje, ne može voleti.
“Astrov: Ja za sebe više ništa ne očekujem, ne volim ljude... Odavno ved nikog ne volim.”
Jelena Andrijevna
Jelena Andrijevna, mlada žena starog profesora, u žabokrečinu ljudskih duša unela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu, a naročito u Vojnickom. Jelena je nesretna žena koju svoju najvedu nesredu prima sa manje emocija, donekle racionalno.
“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesredna žena, ona ima starog muža! To je saučešde meni - o, kako ga dobro razumem”
Jelena mrzi muža, ali zna da mora živeti sa njim.
“Jelena Andrejevna: Duti! Ti si me ubio!”
Jeleninoj vernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki.
“Vojnicki: Zato što je ta vernost neprirodna i izveštačena od početka do kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevereti starog muža kog ne možeš podneti - to je nemoralno.”
Stari profesor
Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuju ga i mrze njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega prihvata kao nešto prirodno. Profesor je star i bolestan i ljubomoran je na mladost. Ustvari je umišljena veličina koja u zimi svog života očekuje od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki bolno secira.
“Vojnicki: Čovek punih dvadeset i pet godina predaje i piše o umetnosti, a nimalo ne razume umetnost.”
Ono što ubija profesora i čini ga nesretnim je starost. Čitav je život bio sebičan, a sada život ostavlja drugima, mlađima.
“Serebrjakov: Prokleta, odvratna starost. Đavo da je nosi! Otkako sam ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, verovatno, gadno je da me gledate.”
O likovima:
Likovi drame su slabidi i malenholični tragičari. Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje.
Vojnicki koji je na tren reagovao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u bezličnu senku spreman da sa Sonjom propati ostatak života.
Pristati svesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa činjenicom da si živ zakopan u zaostalosti ruskog sela i da deš tu lagano umirati, čini likove drame drastično tragičnim. Oni nemaju mod ni brzo da umru. U takvoj atmosferi života Čehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz
dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje. Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke pisca. Prikazano je stanje duša u određenom prostoru i vremenu iz kojeg nisu mogli pobedi. __________________
________________________________________ FRANCESkO PETRARkA: KANCONIJER
Beleške o piscu:
Francesko Petrarka, italijanski pesnik, rođen je 20.7.1304. u Arezzu. Umro je 18. - 19.7.1374. u Arqua kraj Padove. Sin je prognanog firentinskog notara koji se 1312. preselio u Avignon, tadašnje papinsko sedište. Studira pravo u Moutpellieru i Bologni (1323.). Sprijateljio se s velikim suvremenikom Boccacciom, koji u njemu vidi duhovnog vodiča. Na Veliki petak, 6. ili 10.4.1327. zagledao se, kako sam tvrdi, u plavokosu i crnooku lepoticu Lauru i ostao joj zauvek odan, pa i nakon njene smrti (1348.), iako mu ona nije uzvradala ljubav. Njoj u slavu napisao je "Rasute rime". Njegova poznatija dela su Kanconijer, Afrika, Moja tajna.
XI Lassare il velo o per sole o per ombra
Nosite, gospo tu koprenu krasnu na suncu i u sjeni, otkad žudnju vidjeste u meni s koje mi svako ino htijenje zgasnu.
Dok slatke misli u sebi sam krio,
što željama su slomile mi pamet, lice ved viđah samilošdu sjati; al kad vas Amor upozori na me,
Kose je plave veo obavio, a nesta pogled koji ljubav prati, Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati
taj veo tako kleti, što, na smrt moju, i zimi i ljeti očiju divnih krije svjetlost jasnu.
Analiza: Pesnik primeduje da ga Laura ne voli. Laura je odbila Petrarku kada je videla da je on voli. Pesnik je to prikazao tako da je rekao kako se ona velom sakrila. Tim velom je sakrila svoje oči koje su pesniku najdraže kod Laure. Pesnika su najviše privlačile njene oči, koje su njemu bile poput sunca (svetlost koja mu daje život, snagu...). Stilske figure koje se pojavljuju su metafora i epitet.
XXXI Questa anima gentil che si disparte
Ta blaga duša što putovat treba u drugi život, prije hore zvana, bude li tamo dužna čast joj dana, u najdičnijem bit de dijelu neba.
Između Marsa stane li i trede svjetlosti, Sunce pasti de u sjenu, jer da bi mogle gledat lijepost njenu,
blažene duše njoj hrlit sve de.
Pod četvrtim li svodom bude stala, tri ostale de manje lijepe biti, a samo njoj de pripast čast i hvala;
u petom krugu nede boraviti; znam, bude li se dalje uspinjala, Jupitera sjaj de i svih zvijezda skriti.
Analiza: Petrarka shvata da de Laura umreti pre nego što bi trebala. Prikazuje je kao svetlost, što je i pre ved činio pošto je svetlost često upotrebljavana za prikaz idola, modi, predmeta obožavanja i slično, te govori kako de ta svetlost sjati jače od svih ostalih odnosno da de sva ostala svetla pasti u senu. Naravno to govori da de se desiti samo ako joj bude dana čast koju ona u njegovim mislima zaslužuje. Stilske figure koje se pojavljuju su gradacija, hiperbola i epitet.
XXXII Quanto piu m’avvicino al giorno extremo
Kako se bliže moji zadnji časi, a život ljudski redom kratko traje, vidim da vrijeme ni hipa ne staje i lažna nada pomalo se gasi.
Mislima velim: o ljubavi niti zborit ne smijemo, jer u svakom trenu snijeg kao novi nestaju i venu snage nam tijela; mirni demo biti:
s njim de sve nade prestati da žive, s kojih smo bili u zabludi dugo, sve što veseli, boli, srdi, plaši; te demo spoznat da često i drugog privlače stvari lažljive i krive; uzalud da su uzdisaji naši.
Analiza: Pesnik primeduje da nede još dugo živeti. Život svakog čovjeka je prekratak. Vreme uvek teče i ni na trenutak se ne zaustavlja pa tako pesnik gubi "lažnu" nadu koja ga je do sada tešila. Petrarka shvata da u svakom trenu ima sve manje i manje energije za život i da je ne sme rasipati. Govori da de s prestankom gibanja, odnosno kada napuste svoje telo, nestati svi osedaji. Zadnji stih se može protumačiti na više načina. Jedan način bi bio da je ono što oni sada govore, još pre smrti, uzaludno jer uzaludno jer de postojati uvek oni drugi koje privlače krive stvari bez obzira na to što oni kažu, a drugo je da njihovi uzdisaji nakon što umru su uzalduni, odnosno uzaludno im je to što se čude krivim stvarima koje drugi rade i mole boga da to zanemari. Od stilskih figura pojavljuje se epitet.
CCCXL Dolce mio caro et precioso pegno
O slatki znače, milo moje blago, što Raj te čuva, Narav mi te diže, ah, sudut tvoja zašto kasno stiže, života moga potpora i snago?
Bar u snu tvojeg viđenja sam prije
dostojan bio; sad puštaš da patim pomodi lišen: ta tko mi je krati? A znam da srdžbe tamo gore nije:
zbog koje ovdje srca milostiva stradanjem drugog katkada se slate, te Amor svladan u svom carstvu biva.
Ti što me vidiš i dutiš mi muke, i jedina mi možeš skončat jade, prikazom svojom stišaj mi muke.
Analiza: Laura je mrtva i raj je čuva. Pesnik je tužan jer je više ni u snu ne vidi kao pre pa se zapitao zašto bi to Laura njemu napravila kada u raju nema srdžbe. Pesnik misli da je Laura jedina koja vidi njegove muke i da mu ona jedina može pomodi da ih se reši ako mu se prikaže. Delimično je u pravu jer ako pati za njom najbolje de mu trenutno pomodi da mu se prikaže, no onda de još više patiti kada mu se za stalno prestane prikazivati. On sebi sam jednini može pomodi. Mora sam prihvatiti da je više nema u ovom životu i krenuti dalje sa svojim životom. Od stilskih figura se javlja epitet.
CCCLXI Dicemi spesso il mio fidato speglio
Zrcalo vjerno govori mi moje, duh trudan, koža izborana cijela i oslabljena snaga, spretnost tijela: Ostario si, očevidno to je.
Valja da Narav svi slušaju ljudi jer vrijeme ne da sporit snagu njenu. Ko voda vatru što gasi u trenu, tad se iz duga, mučna sna probudih:
i vidim da nam život leti bijedan i da nam kob je samo jednom sklona; i usred srca glas mi zvoni jedan
Od nje što lijepih lišena je spona, al, živa, bila stvor je izvanredan, te svim je slavu, mnim, uzela ona.
Analiza: Pesnik vidi svoj odraz u ogledalu i shvata da je star i slab. Petrarka se probudio i shvatio da život prolazi i da je bedan, ali još uvek čuje u svom srcu glas Laure te se priseda kako je bila "izvanredna". Stilske figure koje su upotrebljene su hiperbola i epitet.
Dodatak:
Soneti koje sam pročitao mi se nisu previše dopali zbog pesnikovog stava prema Lauri. Nikako je ne može preboleti što je pomalo iritantno, pogotovo ako se pokušate staviti u njenu poziciju. Ona ga ne želi ali Petrarka je voli i nakon što umre i još uvek je veliča iako ga ona nikada nije volela. Često se pojavljuje hiperbola što dokazuje da pesnik preteruje s ljubavlju prema Lauri. Petrarka, čak i nakon što mu je Laura pokazala da nije zainteresirana za njega, nastavio je obožavati. Šta više Laura do kraja svog života nije promenila mišljenje, kao i Petrarka. __________________
________________________________________ Hasanaginica - analiza
Ovo je narodna pesma. Vrsta pesme: Lirsko – epska pesma, Balada BALADA je mešovita književna vrsta u kojoj se sedinjuju lirski, epski i dramski elementi. Tema pesme: tragična sudbina Hasanaginice Vreme radnje: Za vreme rata s Turcima
Kratak sadržaj:
Sve počinje kada je junak Hasanaga ranjen u ratu, a žena ga ne poseduje, jer je u to vrijeme bilo sramota da žena izlazi iz svoga dvora. Zato se Hasanaga razljutio i rekao ženi da kada se vrati kudi da ga ne čeka, nego da ode iz dvora. Ona se rastuži jer de morati ostaviti petero dece. Na to dođe njezin brat Pintarovid – beg i da ju udati za imatskog kadiju. No ona je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad de se udavati da preko nje stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu decu. No Hasanaga je prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekao da ima srce kameno zato jer se nede smilovati deci. Kad je Hasanaginica to čula umrla je od tuge.
Glavni likovi: Hasanaga, Hasanaginica, Pintarovid beg i Imotski kadija
Karakterizacija glavnih likova:
Hasanaga: on je ljut jer ga žena nije htela posedivati, ali on je i junak vidimo po tome jer je u boju. Pintarovid – beg: on je dobar, ljut, ponosan, brzoplet voli svoju sestru… Hasanaginica: dobra, voli decu i muža, jadna, tragična.
Detaljnija analiza dela:
Hasanaginica nastaje negdje između 1646-49. U baladi je Hasanaga ranjeni junak, vojnik. Njegova supruga, begovica Hasanaginica ne obilazi svog muža i on je na kraju tjera iz kude i odvaja od svoje djece. Hasanaginičin brat, beg Pintorovid, vodi nju u svoj rod. On joj što prije nalazi drugog muža, imotskog kadiju, prije svega za svoje dobro. Na kraju balade Hasanaginica se oprašta i daruje svoju djecu. Tada se pojavljuje Hasanaga, oduzimajudi joj djecu i predstavljajudi je kao zlovoljnog krivca, a to srce jedne majke nije moglo podnijeti. Hasanaginičin begovski status de naravno utjecati na socijalnom određenju ove balade. Društveni odnosi u ovo doba su nama još uvijek primitivni, a također pravni odnosi potčinjavaju ženski spol. Žena ima svoje mjesto u kudi i čak je često vezana za kudu jer muževa trenutno i nema. One gaje i vaspitaju djecu, ali djeca pripadaju mužu u svakom slučaju i muž ima pravo da razvodi brak. Ova prava Hasanaga koristi, što sa sobom donosi veliku tragediju Hasanaginici jer zna da uvijek gubi sve. Šta je dovelo do ovog grubog i bezosjedajnog poteza Hasanage? Odgovor dobijamo u prve dvije strofe, koje služe kao neki uvod, a isto tako opisuju karakter i lik Hasanage. U prvoj strofi ističu se i ponavljaju dvije boje. Ratni šator Hasanage se ovdje predstavlja kao bijel, zašto? Ovo nije pogodna boja za ratni šator. Bijela boja je ovdje kao neki epitetski simbol. Bijelo je čisto i nevino, ali može također značiti stid i sramotu. “Zelena gora” označava na isti način harmoniju, sklad. Bijeli stid i sramota razbija tu harmoniju i sklad. Ovaj opis odgovara izrazu i liku Hasanage, liku koji predstavlja oličenje jednog age, “seljaka” sa ograničenim razmišljanjem, lahkoutjecanim, vjerujudi samo svojoj materi i sestrici, bez povjerenja u samog sebe, a po najmanje u svoju “ljubu”. Ovaj čovjek nema ni kudnog vaspitanja ni posebnog obrazovanja.. Njegovo porijeklo je “niže”. On se smatra junakom zbog svojih ratnih zasluga, ali kao što vidite nije toliko modan. Iskazujudi svoju mod on ustvari sakriva nemod. Ovi ljudi često
nemaju sposobnost lahko oprostiti, nisu plemeniti. Hasanagina mater ne voli snahu Hasanaginicu, a sestra je uvijek na strani majke. Obje štite Hasanagu, jer se osjedaju nižim zbog svog porijekla. Njihov cilj je pokazati da snaha nije toliko bolja i “visočija” i dobili su mogudnost koju ne žele propustili. Pitaju se: “Gdje je to plemenito srce kad nije ni došla da vidi ranjenog muža?” Hasanaga je neizbježno zagrizao mamac. Hasanaginica i kad bi htjela, ne bi mogla obidi Hasanagu zbog društvenih odnosa tog vremena. Drugi razlog stida Hasanaginice je možda, da je Hasanaga uradio nešto što nije doličilo njegovome imenu. Hasanaginica stoji između teških odluka jer i sama zna da se ne bi prijatno osjedala vidjeti jadnog, ranjenog Hasanagu, a sa druge strane i ne zna kako de on reagovati na njenu posjetu. Možda bi ga bolje “dočekala” kada se on sam potpuno zdrav i jak vrati nazad u svoje “kraljevstvo” kao glavni junak. Vrijeme prolazi i puna nade Hasanaginica čeka svoga Hasanagu. Ali Hasanaga bez ikakvog stida i oklijevanja, istjeruje Hasanaginicu iz bijelog, dvora. U daljem razvoju radnje beg Pintorovic, čuvši za Hasanagine zle namjere, priskače u pomod Hasanaginici, sestri svojoj. On želi da je oslobodi poniženja sa jedne strane, a sa druge strane želi izvudi svoju ličnu korist. Svoju sestru daje imotskom kadiji, modnom čovjeku, koji mu može pružiti pomod i spasiti njegovo imanje. Hasanaginicu interesuju samo njena djeca. Lik imotskog kadije nije dovoljno jasno predstavljen, ali izgleda da on želi Hasanaginicu za ženu zbog njene ljepote i ugleda. Dalje se nadam da je tačno shvatio poruku Hasanaginice. Taj bijeli listak knjige izražava sva trenutna osjedanja Hasanaginice. Ona je slomljena, nevina žena koja ne može ništa učiniti da zadrži svoju djecu. Ona je sasvim bijela kao taj ”listak”. Sa tekstom ga dalje upuduje, sa lijepim pozdravom da nije za udaju. Ali brat se ved odlučio. Hasanaginica je ovdje oličenje žrtve. Ljubav i plemenitost i najtananija osjedanja majke dostigla su svoj vrhunac opraštanjem od svoje djece i njihovim darivanjem. Kulminacija Hasanagine surovosti je dobro predstavljena kada na kraju balade zove: ”sirotice svoje koje majka nede
ni da pogleda.” To samo predstavlja jednu totalnu kulminaciju razlike dva lika. Hasanaginica je sušta suprotnost Hasanaginome liku, hodu reci: veličanstvena u plemenitosti, nježnosti, majčinstvu, u svom dostojanstvenom ponašanju, u pokazivanju neizmjerne ljubavi prema svojoj djeci i potajne nade da de je Hasanaga ponovo primiti sebi. Ali ovo izgleda nije bilo dovoljno. Ona zaustavlja svatove da vidi ono što ona najviše u životu voli. Daruje svoju djecu, darujudi im svoje veliko srce za vječnost. Hasanaga uviđa da je sve izgubljeno, a društveno pravni odnosi ne dozvoljavaju mu da oprosti Hasanaginici. Kao zadnji izlaz on joj uzima djecu. Hasanaginica umire od velikog bola i nepravde. Ljubav prema djeci bila je toliko duboka i snažna da je jedino smrt mogla rastaviti. Ovu sliku de djeca pamtiti zauvijek. Sliku majke, koju nikad nede zaboraviti, a isto tako nikad oprostiti svom ocu sa sve to. I sada na kraju ove prelijepe balade mogu se izvudi pouke o ljudskom ponašanju i do kojih granica sve to može idi. U realnom životu vidimo da čovjek kroz sve to može doživjeti i prijatnosti i neprijatnosti. Jedno znam, da je majčina ljubav najiskrenija, najplemenitija i najjača na svijetu.
__________________
________________________________________ Carobni breg - Tomas Man
Beleške o piscu:
Thomas Mann je rođen 6. juna 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat i uticajan vlasnik jedne velike trgovine žitom i senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemačko -brazilske porodice i za razliku od oca, snažnog “čoveka od akcije”, bila je umetnički nastrojena zbog svog miješanog porijekla i toplog južnjačkog duha. Mannov otac je umro 1891. godine i njegova trgovačka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen.
Pohađao je gimnaziju u Libeku i neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu. Kratko je radio (1894. - 1895.) u banci a zatim u njemačkom osiguravajudem društvu protiv požara. Putovao je po Evropi i za vrijeme jednog putovanja posetio starijeg brata, Heinricha u Italiji, gde je pisao kratke priče i svoju prvu novelu.
Njegova spisateljska karijera počinje u magazinu “Simplicissimus”, a prva knjiga, “Mali gospodin Friedmann” bila je objavljena 1898. godine. Kad je pročitao jednu priču, izdavač je htio da vidi sve što je Mann napisao. Njegov prvi roman “Budenbrokovi” postao je senzacija i izvan granica Njemačke i veoma ga obogatio ved u 25. godini. U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera i Fridriha Nichea, kao i za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva.
Oženio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su šestero dece. živio je burzujski život priznatog pisca -predavao je, primao nagrade i objavljivao kratke priče. Uvijek je bio umetnik teške savesti zbog ljubavi prema burzujskom životu. Početak Prvog svetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uverenja o Evropi. On je podržavao Kajzerovu politiku i napadao liberalizam. Ovaj 10-godišnji period preispitivanja kulminirao je romanom “Čarobnibreg”, romanom o idejama i izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih i konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta i neracionalnih uverenja.
U periodu između dva svetska rata osvojio je Nobelovu nagradu i započeo kampanju protiv fašizma, sve dok ga nacisti nisu protjerali iz Njemačke. Kratko je putovao po Evropi prije nego što je došao u Sedinjene Američke Države 1940., prvo kao profesor na Univerzitetu Prinston, sve dok se nije smestio u Kaliforniju sa još nekoliko njemačkih protjeranih umetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepričava biblijsku priču o Josefu, a drugi je legenda o Faustu. U Americi, Mann je bio razočaran progonom komunističkih simpatizera i mnogo godina kasnije vratio se u Evropu i smestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram saučešda, jer nije htio da uništi svoju reputaciju, prisustvujudi sahrani. Mann je očigledno napravio svoj izbor u borbi između duha i života.
Poslije objavljivanja “Budenbrokovih” koncentrisao se na kratke romane i novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Kröger, spiritualnu autobiografiju koja istražuje umetnost i disciplinu. Poslije “Čarobnogbrega”, njegovo veliko delo bila
je trilogija “Josef i njegova brada” (1933. - 42.), smeštena u biblijskom svijetu. To je priča o sukobu lične slobode i političke tiranije. Prvi dio priča ranu Jakobovu istoriju i uvodi Josefa, koji je glavni lik. On je prodan Egiptu, gde odbija Potifarina udvaranja. Josef se razvija u mudrog čoveka i postaje spasilac svog naroda.
Mann se divio ruskoj književnosti i napisao nekoliko eseja o Tolstoju i njegovom “besmrtnom realizmu”. Naročito je volio “Anu Karenjinu”. Kasnije je međutim promijenio mišljenje o Tolstoju, smatrajudi ga manje otmenim od Getea. U eseju “Dostojevski - sa merom” (1945.) raspravlja o piščevoj navodnoj ispovijesti Turgenjevu da je povrijedio maloljetnu devojčicu. Rene Wellek je Mannova nagađanja ocijenio potpuno neosnovanim.
Mannovo posljednje veliko delo je “Doktor Faustus” (1947.), priča o kompozitoru Adrianu Lewerkühnu i progresivnom uništenju njemačke kulture u dva svetska rata. Thomas Mann je umro 12. avgusta 1955. Njegov roman “Ispovijest Felixa Krulla” ostao je nedovršen.
Na delo Thomasa Manna uticali su Gete, Niche, Vagner, Šopenhauer, Frojd i Jung, a sam Mann je uticao na Kafku. Teme njegovih romana su intelektualna i politička zbivanja predratne i poslijeratne Njemačke i suprotnosti duha - umetničkog, dekadentnog i života - običnog osedaja srede. Stil Thomasa Manna karakteriše česta upotreba ironije, što stvara hladnu distancu između priče i čitalaca. Također često koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolično značenje.
O delu:
Knjiga je inspirisana Mannovim trotjednim putovanjem u Švajcarsku u poset svojoj bolesnoj ženi u sanatorijum, 1912. godine. Prvi dio knjige tačno bilježi Mannove utiske samog mesta i njegove kulture. Kao i Hansu Kastorpu, glavnom liku, i Thomasu Mannu je bilo dijagnosticirano vlažno mesto u pludima, pred kraj njegove posete, ali, sredom, on nije ostao. Mann je odlučio da opiše opasnost pred mešavinom slobode i bolesti koja mlade ljude izoluje i odvrada od stvarnog i aktivnog života. Originalno, “Čarobnibreg” bio je zamišljen kao novela veličine “Smrt u Veneciji”. Međutim, Mann je uskoro shvatio da priča sama uzima svoj tok. Početak Prvog svetskog rata primorao je Manna da obustavi rad na romanu i ponovo procijeni svoje gledište o evropskoj kulturi. Poslije rata pregledao je sav materijal, osmišljajudi ga ovaj put kao kritiku na nezdrave i destruktivne sile koje kovitlaju Evropom i koje su u nekoliko godina dovele do rata - na sile koje je smatrao isključivo odgovornim za krvavu katastrofu. Bilo mu je potrebno 12 godina da završi ono što je vidio kao “ozbiljnu šalu”. Knjiga je odmah primila priznanje kod izdavača u Njemačkoj i brzo postala popularna u Evropi i Americi. Mann je smatrao da “Čarobnibreg” treba da se čita dva puta da bi se potpuno uživalo. Dobio je Nobelovu nagradu, 5 godina kasnije, 1929.
Kratki sadržaj:
Hans Kastorp, 23-godišnji inženjer parobrodarstva iz Hamburga dolazi po preporuci svog ljekara i ujedno u trotjednu posetu svom rođaku Joahimu Cimsenu, u sanatorijum u Davosu, u Švajcarskoj. Pred kraj svog boravka ljekari mu dijagnosticiraju vlažno mesto u pludima i on ostaje u sanatorijumu na neodređeno vrijeme. Tu upoznaje način života i običaje, stiče prva poznanstva, od kojih je najvažnije ono sa italijanskim književnikom humanistom, Lodovikom Setembrinijem. Kastorp se zaljubljuje u ruskinju, Kalvdiju Sosa, i jedne pokladne nodi izjavljuje joj ljubav. Madam Sosa odbija njegovo udvaranje i odlazi u Dagestan. Setembrini ga upoznaje sa jezuitom, Leom Naftom, koji pokušava da utiče na Kastorpa svojim pesimističkim i konzervativnim stavovima. Joahim odlazi u ravnicu, ali se ubrzo vrada, još bolesniji i
ubrzo umire. Sukob Nafte i Setebrinija za Kastorpovu dušu se završava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje hitac u vis, a Nafta puca sebi u glavu. Madam Sosa se u sanatorijum vrada u pratnji Menera Peperkorna, vitalnog holanđanina sa Jave. Mener je izuzetna i dominantna ličnost, ali pod pritiskom bolesti izvršava samoubistvo. U Evropi se rasplamsava prvi svetski rat i Kastorp poslije 7 godina provedenih u Davosu odlazi u ravnicu da se bori. Mann poručuje čitaocu da su Kastorpovu izgledi da preživi prilično rđavi, ali da to pitanje ipak treba da ostane otvoreno.
________________________________________ Nastavak: Carobni breg
Analiza glavnog lika:
Hans Kastorp je 23-godišnji inženjer parobrodarstva iz Hamburga. Po preporuci svog ljekara, poslije završnih ispita, dolazi na trotjedni odmor u sanatorijum Berghof, u Davosu, Švajcarska. U ovom santorijumu smešten je i njegov rođak Joahim Cimsen i Kastorpov dolazak je ujedno i poseta bolesnom rođaku.
“Hans Kastorp je sačuvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca i majku jedva da je i znao. Oni su umrli u kratkom razmaku između njegove pete i sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada i u očekivanju porođaja”. Hans Herman Kastorp, otac malog Hansa “je vrlo nežno voleo svoju ženu, a ni sam nije bio od najjačih i nije mogao s tim da se pomiri.” Dobio je zapaljenje pluda i poslije samo pet dana umro. O Hansu se brinuo ded, Hans Lorenc Kastorp i “taj razmak vremena, samo godinu i po dana, provelo je siroče, Hans Kastorp, u kudi svoga dede, u jednoj kudi na Esplanadi”. Međutim, i ded je ubrzo umro od zapaljenja pluda i brigu o Hansu preuzeo je njegov ujak, konzul Tinapel. Baš zbog ranog gubitka roditelja Hans je u svom nemirnom srcu osedao potrebu za očinskim autoritetom.
Mann za svog protagonistu kaže: “Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak… I tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobično časnom smislu.”
Što se tiče njegove karijere u školi, morao je čak da ponovi poneki razred. Ali, njegovo porijeklo, uglađenost i dar za matematiku, iako lišen svake strasti pomogli su mu da napreduje. Za studije se odlučio iz prostog razloga, što je htio sebi da da više vremena da razmisli šta bi volio da bude. Nije volio rad, iako ga je sa dubokom religioznošdu poštovao i otvoreno je priznavao da više voli slobodno vrijeme, ničim opteredeno; rad mu jednostavmo nije prijao. Izabrao je poziv “koji bi mu dopuštao da nešto znači i pred sobom i pred ljudima.” Svoj poziv Kastorp “je visoko cenio i nalazio da je doduše vraški komplikovan i naporan, ali zato izvanredan, važan i veličanstven poziv”
Hans Kastorp je imao plave oči, riđe brkove i riđoplave obrve; bio je “koljenovid” i njegovi sugrađani su ga posmatrali ispitivački, pitajudi se kakvu li de javnu ulogu igrati. Kad je tek došao u sanatorijum neprestano je naglašavao razliku: VI
ovđe, MI dole; kao da se podsvesno boji ostajanja. Iz istog razloga nije kupio krznenu vredu nego cebad, jer vreda bi ved značila ostajanje.
Kastorp u prvim danima nije napravio nikakva poznanstva. Po svojoj prirodi bio je povučen, a povrh toga osedao se kao gost i “nezainteresovani posmatrač”. Kasnije je upoznao ljude koji su sedili za njegovim stolom, a od svih ljudi, na njega je najvedi utisak ostavio italijanski književnik, Lodoviko Settembrini. Radovao se što ga ovaj čovek poučava, opominje, i pokušava da utiče na njega.
Kastrop je human čovek, sa Joahimom poseduje teške bolesnike i moribunde. Njegova želja da pomogne poticala je iz više motiva; interes za medicinu i protest protiv egoizma koji je tu vladao bili su samo neki od njih. Najvažnija je bila njegova potreba da život i smrt shvati ozbiljno. On je osuđivao ljude koji su pod izgovorom kakvog lakog oboljenja dolazili u sanatorijum samo da uživaju, zaboravljajudi da je i on došao iz istog razloga i da je i on jedan od “takvih”. Dok pomaže drugima Kastorp “je osedao kako mu se srce širi od srede, kako ga obuzima radost koja je počivala na osedanju da je ovo što čini korisno”.
Ubrzo njegovu pažnju privlači ljupka žena bademastih očiju (koje ga podsedaju na oči njegovog poznanika iz škole, Psibislava Hipea, koji mu je jednom ljubazno posudio olovku i koji je malog Hansa privlačio na neobičan nacin), i mačijeg hoda, koja u trpezariju ulazi uz žestoki tresak vrata, što Kastorpa strašno ljuti. To je Ruskinja, Klavdija Sosa, navodno udata žena. “Izvestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da čuje kako s trede strane potvrđuju da je madam Sosa divna žena, a sem toga, ovaj mladid je želeo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao osedanjima kojima su se neprijatno opirali njegov razum i njegova svest. ” Iako je Hans očaran Klavdijom, ne preduzima ništa da je upozna. Međutim, dovoljno je bilo samo da pomisli na nju, pa da ved ima osedanje koje se slaže sa lupanjem srca.
“U svakom času svog razdrobljenog dana mislio je na nju, na njena usta, njene jagodice, njene oči, čiji su mu se boja, oblik i položaj urezali u dušu, na njena opuštena leđa, na držanje njene glave, na vratni pršljen na prorezu njene bluze za potiljkom, na njene ruke preobražene pod najtananijim tilom… s tim slikama bio je povezan strah, silno uzbuđenje, nada koja se gubila u nečem neodređenom, bezgraničnom i potpuno pustolovnom, radost i strah bez imena, ali od koga se srce mladidevo ponekad tako naglo stezalo”. Dakle, suštinu njegove ljubavi nije sačinjavala nježno sentimentalna seta.
“To je pre bila dosta smela i neodređena varijanta te zaluđenosti, mešavina jeze i vatre, kao stanje čoveka u groznici ili kao kakav oktobarski dan u ovim visinskim predelima; a što mu je u stvari nedostajalo, bilo je baš neko osedajno sredstvo koje bi povezalo te ekstremne delove. ” Svi su ved znali za Kastorpovu zaljubljenost i posmatrali su ga ironično, dok je on zanijet i smiješedi se strasno, sa onom vrelinom u obrazima gledao ukočeno u izvesnom pravcu… i njegova ljubav prema ovoj neobičnoj ženi ostala je nijema sve do jedne pokladne nodi kad je konačno skupio hrabrosti da joj priđe preko cijele sobe, i baš kao nekad Psibislavu, zatraži olovku. To veče izjavljuje joj ljubav na francuskom, ali biva pristojno odbijen. Madam Sosa vec idudi dan odlazi u Dagestan.
Dok se Joahimu žuri u ravnicu i u vojsku, jer “ozbiljnost postoji samo dole, u životu”, Hans i ne razmišlja o odlasku, pjevajudi “Bregovi su staništa slobode!” on uživa u svojoj bolesti bez posljedica pomiješanoj sa osedajem bezgranične slobode. Kad je Joahim odlučio da ode, Hans se prvi puta uplašio. “Je li mogude da de me on ovde gore ostaviti samog? To bi bilo u tolikoj meri ludo i strašno da osedam kako mi se lice ledi i srce nepravilno kuca, jer ako ja ovde gore ostanem sam, onda je sa mnom zauvek svršeno, jer ja sam nikad, nikad više, nedu nadi put u ravnicu…” Hans se zavarava i samo
odgađa trenutak odlaska. Berens ga je pregledao (kad je otpuštao Joahima) i saopštio mu da je potpuno zdrav (vedina ljudi bi se ovoj dijagnozi obradovala i jedva je dočekala, ali Kastorp nije želio da u nju veruje, odlučio je da ostane sve dok ga Berens ne otpusti izliječenog, “a ne ovako kao danas”).
Poslije dvogogodišnjeg boravka u planini, Hans je stekao zatvorenu samouverenost jedne sredine sa posebnim shvatanjima i “Oni u ravnici mogli su samo da slegnu ramenima i da konačno dignu ruke od njega, a za njega je to značilo potpunu slobodu od koje je njegovo srce malo -pomalo prestalo da strepi. ”
Iz potpune otupjelosti koja je ved prelazila u razdražljivost, Hansa je izvukla želja da nauči da skija. Kad je Settembriniju saopštio svoju ideju, on je bio oduševljen, jer to je bio prvi pomak njegove duše u ustajaloj atmorsferi Berghofa: ”Kakva divna ideja! Dve godine provesti ovde i biti sposoban za takvu ideju. Ah, ne, vaše srce je zdravo, nema razloga da čovek očajava radi vas. Bravo, bravo!” Kastorp je naučio da skija zbog toga što se u duši stidio što visoku planinu i sniježnu medavu posmatra iz svog ugodnog zaklona, sa svog balkona. “Skijanje mu je pružalo željenu usamljenost, najdublju usamljenost koja ga je stavljala u situacije čoveku potpuno strane i opasne. ” U ogromnoj planini, okružen mrtvom tišinom gde stalno pada snijeg, Kastorp “dete civilizacije”, osedao se potpuno nesigurno, ali njegova čula i duh davno su se bila navikla na takva osedanja, gore u Berghofu. On je sa nekom vrstom zadovoljenja osedao svoju krilatu nezavisnost, svoju slobodu skitanja. Za ono što se dešavalo u duši Hansa Kastorpa postojala je samo jedna riječ: izazivanje. Jednom prilikom našao se usred sniježne oluje i u groznici proživljava viziju raja, savršenog ostrva, gde su svi lijepi, zdravi, pametni i sredni; i krvavog rituala žrtvovanja. Ovde Mann simbolično naglasava da su u životu neophodni i sreda i patnja, da su neraskidivo povezani i da ne postoje odvojeno jedno od drugog.
Još prve večeri, Setembrini predlaže Kastorpu da spakuje kofere i napusti Berghof, jer on nije bolestan i tu ne pripada. On ga nije poslušao. Kasnije de mu redi: ”Preklinjem vas, držite do sebe! Budite ponosni i nemojte da se utopite u ono što vam je tuđe! Klonite se ove baruštine, ovog Kirkinog ostrva, vi niste dovoljno Odisej da biste na njemu mogli nekažnjeno da boravite. Idi dete najzad na sve četiri, vi se ved naginjete na prednje udove, uskoro cete početi da grokdete - čuvajte se!”
Još jednom ga je Settembrini učio: “Bogovi i smrtnici sišli su ponekad u carstvo senki i uspeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvek njihov. ”
Poslije sedam godina kod Kastorpa nastupa potpuna emocionalna otupjelost i otuđenost od porodice, njegova sentimentalna osedanja bila su svedena na nulu.
“Hans Kastorp je gledao oko sebe… video je samo jezive i podmukle stvari, i znao je šta vidi: život van vremena, bezbrižan i beznadezan, život aktivne raskalašenosti u stagnaciji, mrtav život. ”
I taj je život ostao takav sve do početka prvog svetskog rata, kad se Kastorp naglo budi, i kao u magnovenju shvata da ne smije više ni minuta ostati u sanatorijumu, pakuje svoje stvari i odlazi da se bori. Prošao je različita iskustva i od mlade i neformirane ličnosti pronašao svoj put. Tragično je što je njegov “poziv” dimom ispunjeno ratište i krvava borba. Na kraju, sam pisac kaze da je ova priča, ova istorija ispričana zbog nje same, ne zbog Hansa Kastorpa, bezazlenog siročeta života, jer on je bio jednostavan, samo je morao prodi kroz duboko iskustvo bolesti i smrti, da bi dostigao zdravlje i pamet.
__________________
#88
________________________________________ Nastavak: Carobni breg
Teme:
1) Smrt i bolest – Mann je u “Čarobnombregu” pokazao da je evropska kultura samo naizgled zdrava. Sanatorijum je primer predratne Evrope koji uživa u bolesti bez posljedica, pomiješanoj sa neograničenim osedajem slobode. Hansova fascinacija smrdu i bolešdu dolazi i prije nego što je postavljena njegova dijagnoza, koju smatra više oslobađajudom nego mučnom. U viziji sniježne oluje, Mann ističe dvije pouke. Prvo ističe neophodnu vezu između zdravog i srednog zivota, prikazanog vizijom raja, i smrti i bolesti koje ga često potajno čine mogudim, prikazano ritualom žrtvovanja u hramu. Druga pouka dolazi kroz sniježnu oluju u kojoj Hans shvata da čovek ne smije dopustiti da smrt prevlada njegovim mislima. Mann je smatrao da je ova preokupacija smrdu, na jednoj, i zaslijepljenost koja dolazi usred nje, na drugoj strani, korijeni bolesti predratne Evrope. Mann koristi bolest kao način da povisi Hansovo iskustvo koje nije bilo mogude ni na jedan drugi način - bolest je sredstvo uvođenja.
2) Settembrini i Naphta – Mann koristi ove likove da suprostavi ideologije optimističnog humanizma i pesimističnog apsolutizma na neočekivan nacin. Kroz svoje uvijene argumente na kraju dođu do zaključaka potpuno drugačijih od onih koji bi se očekivali. Ali, Mann ih jasno karakteriše kao suštinski povezane, kao dvije strane istog novčida. Nijedan ne može da postoji bez onog drugog, zato Settembrini prati Naphtu kad se ovaj preseli u privatan stan, a njihovi argumenti su tako povezani, da često, dok suprostavljaju mišljenja, pobijaju sami sebe. Sudbina svakog lika je takođe pažljivo napisana, i predstavlja komentar na pogled na život ovih likova. Naphtino samoubistvo za vrijeme duela naglašava destruktivnu prirodu apsolutističkog pogleda. Settembrinijevo optimistično shvatanje jednostavno dovodi do razočaranja.
3) Vrijeme – Vrlo rano Hans je otkrio poremedaj vremena u Davosu, gde godišnja doba prolaze kao sedmice i njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. I Naphta i Settembrini često raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem i bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osedaja za vrijeme dolazi i zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uživaju. Pacijenti gube osedaj za vrijeme delimično zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne može razlikovati od drugog. Mann koristi tehniku lajtmotiva da poveže događaje iz prošlosti sa bududnošdu, i obrnuto, tako da su romaneskne ideje prisutne u svakom trenutku.
4) Sloboda – Sloboda je bila najviši romatičarski ideal Evrope 19. vijeka, ali Mann pokazuje da takva apsolutna sloboda vodi samo do bolesti, haosa i smrti. Efekti slobode su sagledani sa mnogo gledišta. Hans svoju dijagnozu vidi kao oslobođenje. Vrijeme se raspada pred oslobođenjem od svakodnevnih briga. Znak apsolutne slobode koji Naphta propagira vodi do samouništenja, a Settembrinijeva humanistička sloboda samo do razočarenja. Mann opisuje kako
dekadentna kultura u romantičarskom idealu apsolutne slobode vodi samo do bolesti i krajnje destrukcije u prvom svetskom ratu.
Stil:
1) Realizam – Mann pažljivo opisuje svaki detalj sobe, ličnosti ili razgovora da bi predstavio uverljivu realističnu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o predratnoj Evropi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uverljiv portret vremena. Međutim, njegovi opisi nisu izveštaji ved čine komentare efektivnijim. Mann je hroničar kulture, ne istorije. Zapravo, atmosfera i ton romana nalik su snovima i nadrealizmu (bizarne debate Settembrinija i Naphte, čudan tok vremena, seanse prizivanja duhova) i često uključuju prizvuk mitologije. Sam Mann je za “Čarobnibreg” rekao: “On nadilazi realizam i značenja simbolizma i čini realizam sredstvom intelektualnih i ideoloskih elemenata.”
2) Modernizam – Mann je poznat kao jedan od najvedih modernista i ovaj roman je prvi primer ovog žanra. Nejednaki tok vremena je uobičajena tehnika. Počinje priču opisujudi sate, a zatim se narativni periodi povedavaju na dane, sedmice, mesece i na kraju, godine. Detalji često nose simbolično značenje, bilo da su u pitanju mitološki, religiozni, književni ili psihoanalitički. Frojdovske ideje prožimaju veliki dio priče, naročito u dijelovima koji se tiču doktora Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne kao istinito stanje, kao što su to činili mnogi modernisti.
3) Dualizam – Mann često koristi dualističku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimistični humanizam protiv Naphtine pesimistične apsolutističke ideologije. Hansov uzdržani i uvaženi burzujski severno-njemački stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdržanosti u njenim osedanjima i postupcima, njene volje da se izgubi, preda i da živi život radi života samog. Zatim veza prijatne i sredne vizije tropskog ostrva i krvavog rituala žrtvovanja. Mann kritikuje pretjerivanje i u jednom i u drugom smislu dok pokazuje neophodnost i jednog i drugog u svijetu, dakle i srede, ali i patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali naglašava njenu neophodnu vezu sa srednim i zdravim životom. Međutim, ovo ne treba shvatiti kao piščevu preporuku da čovek izbjegava ekstreme i da se drži sredine. Umesto toga čovek bi trebao da pronađe način života koji prihvata oba ekstrema, naglašavajudi njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina i Settembrinijeva mišljenja protivriječe jedna drugom, ali su sklopljena na takav način da postaju suštinski povezana. Mann je jednom rekao:” Samo je iscrpljujude istinski interesantno. ”
4) Karakterizacija – Svaki od Mannovih likova je stvarna osoba kao i simbol istaknutog viđenja života za vrijeme predratnog perioda. Mann je mnoge svoje likove zasnovao na stvarnim ljudima, ali njihove portete je stvarao kao simbole kojima je istrazivao kulturalne probleme koje rjesava u romanu. Mann je nazvao svoje likove “nicim drugim do predstavnicima svijeta, principa, i domena duha”. Dio genijalnosti Mannove umetnosti je njegova sposobnost da svoje likove intelektualizuje a da im pri tom ne oduzme covecnost, koju imaju kao individue. Na neki nacin oni su karikature, ali pored toga uverljive i prijatne, to su trodimenzionalne karikature. Mann se nadao da njegov likovi nisu “ puke sene licnosti i hodajuce parabole”. Joahim predstavlja ukocenog, duznosti posvecenog, Nijemca, a Klavdija je slobodoumna, ali plaha Ruskinja. Settembrini je senzualni i liberalni humanista, Naphta ima stroge religiozne stavove, dok Peperkorn predstavlja vitalni zivot bez komplikacija. Ono sto svaki od ovih likova cini uverljivim jeste povezanost koja je ostvarena u njihovim međusobnim odnosima. Ove odnose Mann je napisao sa istom paznjom, kao i vece intelektualne i simbolicke teme. Veza Naphte i Settembrinija je vrlo pazljivo postavljena. Mann je opisao svaku nijansu razgovora Hansa i Klavdije kad joj on izjavljuje ljubav na proslavi. Oboje ih je opisao kao ljudska bica, ali i kao utjelovljenje ideja.
5) Razvojni roman – Roman je napisan kao kulturna hronika u formi razvojnog romana sa modernističkim zapletom. U razvojnom romanu, mladi neformirani lik je podložan različitim uticajima, stiče iskustvo, pritom odbacuje neprihvatljive mogudnosti i na kraju pronalazi svoj poziv i odgovarajudi odnos prema životu. Hans je očito iskusio sve ovo, ali bududi da on predstavlja dušu predratne Evrope, sav roman predstavlja razvoj evropske duše u ovom periodu. Mannova kulturna kritika dolazi na kraju ovog razvojnog procesa, nakon sto je Hans iskusio različite kulturne i inetelektualne uticaje, i kao posljedicu ovog “obrazovanja”, pronašao svoj “pravi poziv” - svoju neizbježnu sudbinu - na ratištu u prvom svetskom ratu. Mann je “Čarobnibreg” odredio kao roman “uvođenja” zajedno sa tradicionalnim “mitovima traženja”. Mann opisuje Hansa kao tipičnog radoznalog čoveka, i to radoznalog u pravom smislu te riječi, koji dobrovoljno, ali i previše dobrovoljno prihvata bolest i smrt, jer je prvi susret s njima obedavao neobično prosvetljenje i avanturističko napredovanje, povezano, naravno, sa vedim rizicima.
Vrijeme Čarobnog brega:
Vrijeme – Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremedaj vremena u Davosu, gde godišnja doba prolaze kao sedmice i njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U početku mu je bilo strašno teško da prihvati takvo “rasipanje vremena”. Joahimu, njegovom rođaku, ljekari su bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. Čuvsi to, Kastorp je žestoko odreagovao:
“Pola godine? Jesi li ti lud?” (…) Pa ti si ved pola godine ovde! Ta nema se toliko vremena…” “Da, vremena”, reče Joahim i klimnu glavom više puta pravo, preda se, ne obradajudi pažnju na dobronamerno negodovanje svog rođaka. “Ovde se naprosto igraju ljudskim vremenom, prosto da ne veruješ. Tri tjedna su za njih kao jedan dan. Videt deš ved. Sve deš to vec naučiti”, reče i dodade: ”Čoveku se ovde izmijene pojmovi. ” I zaista, vrijeme je čudna zagonetka i teško je razjasniti ga.
“Ali vama ovde mora da vrijeme u stvari brzo prolazi”, primijetio je Hans Kastorp. “Brzo i lagano, kako se uzme”, odgovori Joahim. “Ono uopšte ne prolazi, da ti pravo kažem, nije to nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav život. ”
Još prvi dan Katorpu se činilo da ved duže vrijeme boravi u Davosu, činilo mu se da je tu postao stariji i pametniji. Razmišljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa:” Dakle, šta je vrijeme? Mi prostor opažamo svojim organima, svojim čulom vida i čulom pipanja. Lijepo. Ali kojim čulom opažamo vrijeme? (…) Mi kažemo: Vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi. Ali, da bismo ga ga merili… Da bi moglo da se meri, moralo bi da prolazi ravnomerno, a gde piše da je tako? Za našu svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, i naše mere samo su konvencija…”
U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kaže pisac “talasi vremena valjaju se uvijek u jednoličnom ritmu”. I dok godina dana znači toliko mnogo u životima ljudi u ravnici, jer donosi tako mnogo promena, u Berghofu to je samo nešto duža jedinica vremena, jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopšte), dijelom što nikom nije ni stalo, što niko ne haje da li su prošle sedmice ili meseci. Jedino za vrijeme merenja temperature, četiri puta na dan, može se zaista uočiti šta je jedan minut, ili šta je čitavih sedam minuta, koliko traje merenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo i imalo žilavu vrijednost; tih sedam minuta se pretvaralo u pravu malu večnost. U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje i zveket časa nije ostajao neiskorišten, tu su se često pridruživale i lične i neredovne svetkovine, tako da su svi rođendani, generalni pregledi, divlji i pravi odlasci bili proslavljani čašdenjem u
restoranu. Međutim, godišnjica dolaska nije obilježavana ničim drugim sem dutanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se da joj se ukaže pažnja, i svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju. Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana i njihovo prividno vradanje. Ali merenje i brojanje onog vremena, koje je za svakog pojedinačno bilo vezano za ovaj prostor gore, merenje dakle, ličnog i individualnog vremena - to je bila stvar onih kratkoročnih pacijenata i početnika. Stari bolesnici su voljeli u tom pogledu ono vrijeme što se ne meri, sto nezapaženo protiče, voljeli su dan koji ostaje uvijek isti, i svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da i drugi želi ono što i on sam. Smatralo se da je savršeno neumesno i brutalno redi nekome da se dotičnog dana navršavaju tri godine otkako je došao – to se nije dešavalo.
Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans više nije mogao da odgovori ni na jedno pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim živio ovde gore s njim do svog divljeg odlaska? Koliko je vremena u svemu živio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans Kastorp sam proveo ovde dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek rekao zbogom vremenu? Koliko je gospođa Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog vremena proživio Hans Kastorp ovde u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga, slična pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Međutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp uz malo truda sve da izračuna i tako ukloni neprijatnu neizvesnost. Ali, što se njega samog tiče, njemu to možda i nije bilo naročito ugodno, ali on nije ni pokušavao da učini neki napor da se oslobodi te nejasnode i rasplinutosti i da bude načisto s tim koliko je ved vremena ovde proveo; a ono što ga je u tom sprečavalo bio je nemir njegove savesti, premda je očevidno najgora nesavesnost - ne obazirati se na vrijeme. I Naphta i Settembrini često raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem i bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osedaja za vrijeme dolazi i zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uživaju. Pacijenti gube osedaj za vrijeme delimično zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne može razlikovati od drugog - pet obroka dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno merenje temperature… svaki dan isti je kao i prethodni.
Poruka koju nosi Čarobni breg je:
Kad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ni napretka čovečanstva i svijet bi bio samo smrdljiva i ustajala bara.
“Vrijeme je božji dar dat čoveku da ga koristi u svrhe čovečanstva i napretka.”
________________________________________ Cica Gorio - Honoré de Balzac
Beleška o piscu
Honoré de Balzac (1799. - 1850.) , rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio naobražen čovjek , bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”.
Kao dečak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posveduje književnosti. Bavi se s različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je 16 -17 sati dnevno. oženio se 1850. g., nekoliko meseci prije svoje smrti. Za života je postao slavan pisac. Dela : Eugenie Grandet , Čiča gorio, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…
Ljudska komedija
Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo likova (2000 - 3000) pomodu kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg društva. Osnovna koncepcija strukture Ljuske komedije tj. grupiranje samostalnih dela u vede cjeline i pojavljivanje istih likova u više različitih dela pojavljuje se negde početkom 1831., a sam naziv i plan tog opusa datiraju iz 1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih Sabranih dela, koje na nagovor izdavača i po sugestiji jednog prijatelja naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova dela sugerira na Danteovu Božanstvenu komediju Balzac vjeruje u njegovu opravdanost : “Neizmernost jednog plana, koji istodobno obuhvada povijest i kritiku društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa, daje mi po mom mišljenju pravo da svom delu dam naslov pod kojim se ono danas objavljuje : La Comédie humanie”(Predgovor svojeg prvog dela). Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne teološke vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta prirodnih znanosti i isključivo na temelju vlastitih promatranja. Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo ved daje njegovu analizu ne upuštajudi se u povijesne probleme, nego ostajudi na razini svoje sadašnjosti. Balzac nam dalje tumači u svom Predgovoru da ne treba davati analizu povijest jer su “osnovni ljudski problemi vječni i ponavljaju se iz generacije u generaciju”. Znači dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva. Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova : Studije društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije. Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora : Prizori iz privatnog života, Prizori iz provincijskog života, Prizore iz pariškog života, Prizore iz političkog života, Prizore iz vojničkog života, Prizore iz seoskog života. Ljudska komedija je ostala nedovršena, od 137 planiranih dela završena su tek 91, ali ipak kao opus ostala je nenadmašena. Zahvaljujudi svom izvarednom daru zapažanja Balzac nam je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19 st.
Čiča gorio
Najpodesnije delo za dobivanje uvida u LjK je svakako roman Čiča gorio. Prvotno zamišljen kao pripovijetka postepeno prerasta tokom pisanja zadane okvire radnje, ali ne napuštajudi ih, izgrađujudi tri samostalne ali međusobno isprepletene radnje, čiji se događaju odvijaju na različitim scenama pariškog društva. Prva fabula je vezana za nesretnu očinsku ljubav Jean-Joachima Gorioa, nekadašnjeg tvorničara tjestenine, prema njegovim kderima u kojoj je obuhvadena jedna oštra kritika tadašnjeg odgoja. Uz tu osnovnu fabulu vezana je sudbina siromašnog studenta prava Eugénea de Rastignaca, čiji je osnovni cilj uspjeti u društvu, a koji tijekom tog dela upoznaje lice i naličje velegradskog života i postepeno napušta svoje mladenačke ideale. Treda je fabula vezana je uz ciničnog robijaša Vautrina.
Eugéne de Rastignac
“Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi koje neimaština priuči na rad i koji ved u detinjstvu shvate kolike nade polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu bududnost proračunavajudi ved u toj dobi domet svojih nauka i podešavajudi ih unaprijed bududem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”
Razmatrajudi delo u sklopu čitave LjK osnovna je tema životna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac. Njega ne bismo mogli nazvati glavnim likom ovog romana, ved samo sponom uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog roman i kao veza između salona visokog društva i malograđanskog pansiona. Ukratko on nije pokretač same radnje ved njezin sljedbenik ali isto tako lik kojemu de se Balzac najrađe vradati, primenjujudi prvi put na njemu tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih dela.
“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i onaj koji se u njemu nalazio.”
Problematika odgoja
Gorioova nesretna ljubav prema svojim kderima toliko je uvedana i groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge. Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih nagona i nemoralnih postupaka ( npr. kad glavni junak, da bi bio blizu vlastite kderi, se upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca). Dajudi previše ljubavi kderima svojim G. je ostao bez njihove, i postao samo sredstvo za njih. Umesto da se brinu za njega, kako je sam očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu neimaštine. Ali G. naposljetku ih još jednako voli. Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi, idejama koje je zastupao Jean - Jaques - Russoe.
Bježismrt
Vautrin je u Balzacovom delu simbol revolta prema svim negativnostima tadašnjeg društva. Taj bivši robijaš shvativši svu pokvarenost tadašnjeg društva ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima on razvija svoj bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u kojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Bježismrt prerasta u glasnika B. osuda ljudskog društva ali isto tako kao čovjek goleme životne energije i volje predstavlja utijelovljenje Balzacovih ambicija.
Zaključak
“Ovde počiva gospodin Gorio, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata.” __________________
________________________________________ Cvece zla - Šarl Bodler
Beleška o piscu
Šarl Bodler ( 1821.-1867. ), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pesama u prozi, najznačajnija je pesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer ( poznata pod imenom Jeanne Duval ), krajnje nesređen život ( pokušaj samoubojstva ), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Bodler u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pesnička ličnost. Među modernim pesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujudi njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada nezamislive motive. Glavno autorovo delo, istovremeno i teleljno za svu kasniju poeziju, Cvede zla ( 1857, drugo izdanje 1861. i trede izdanje 1869. ) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja.
Cvede zla
Šarl Bodler posve je originalna i individulana pesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopde, a njegova pesnička zbirka Cvede zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije Bodler se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Bodler otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajudi u svom vremenu, zatvarajudi se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjedajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjedajnih stanja izbija i neodređen pesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obradanje svom dubokom “ja” , punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji. Bodler realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost. Baudelairovi Cvede zla delo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vreeme previše slobodno našlo se na sudu, neke su pesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspeh koji je očit i danas. Prokleti se pesnik na početku Cvjetova zla obrada čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom. -----------------------------------------------------------------------------------------“Jedino dodada! - Kroz beskrajne sate Dok sanja vješala, puši lule skromne.
Znaš je čitatelju, nekaznicu lomnu Hipokrite stari - moj jednaki- brate!” ( Čitatelju ) -----------------------------------------------------------------------------------------Bodler čitave cikluse pesma posveduje ženama. Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku od ostalih pesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih visina, Bodler prezire ženu nazivajudi je s demonom, mučenicom, prokletnicom. -----------------------------------------------------------------------------------------“Device, demoni, mučenice bijedne ! U preziru zbilje i njezinih uza Sve beskraja žedne nezbludne il’ čedne, Čas krikova prene, a čas prene suza, Nad našim se paklom, munja nadsrne, Grči duša moja: žali vas i voli, Jer ko ganje pede žeđ muka žene, Srca vaša - mize ljubavi i boli!” ( Prokletnice ) -----------------------------------------------------------------------------------------žene Bodler smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu. žene koje su inspirirale Bodler bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Bodler je njoj posvetio čitav jedan ciklus pesama: Nakit, Egzotični miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mješanka, lažljiva, nemilosrdna, samouvjerena i alkoholičarka koju pesnik ipak pretvara u predivnu devojku. -----------------------------------------------------------------------------------------“Dugo! Uvijek! U kosu du ti tkati Rubine, safire, dare skupocijene! želji deš se mojoj uvijek odazvati. Jer ti si mi čaša sanje dragocjene Iz koje ispari vino uspomene! “ ( Kosa ) -----------------------------------------------------------------------------------------“Ni sni opijuma ni tajanstva tame Tako me ne mame kao slast usana,
K tebi žudnje idu poput karovana Da ne sjaje zjena gase žeđu čame. ( Sed not satiatia ) -----------------------------------------------------------------------------------------Bijela Venera i Madona bile su manje važne žene za Baudelaierevo pesničko stvaralaštvo, no i o njima ispevao je pesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijede. -----------------------------------------------------------------------------------------“Sagradit du za te, o Madono moja, na dnu svojih žalosti bez broja, Izdupsti u kutu svog srca najcrnijem Daleko od svijeta tek da te sakrijem, Skrovište za te modro i pozladeno.
Načinit du noževa sedam, bez smijeha Brusit du ih kao majstor igve svoje I u dno naciljati ljubavi svoje, Zabosti ih u srce ti prestrašeno, Srec rasplakano, Srce zagušeno! ( Jednoj Madoni ) -----------------------------------------------------------------------------------------Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je često fizički kontakt, dok je erotika nešto duhovno što se događa u čovjekovoj psihi i što obično nema nikakve veze s fizičkim kontaktom. U Baudelairovim pesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema ženama simbolima ljepote i zla koje pesnik istovremeno voli i mrzi. -----------------------------------------------------------------------------------------“ U postelju skrivaš zvijezde same, O nečista ženo, okrutna od čame! Da ti se u igri posobone zubi U jaslama trajnim novo srce ljubi.” -----------------------------------------------------------------------------------------Bodler, prokleti pesnik, bio je kontraverzan ličnost za svoje vreeme o čemu svjedoče i njegove pesme. trebalo je prodi mnogo godina da bi puk shvatio vreednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono što je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Bodler bio je zasigurno psihički nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila
zadovoljna svojim životom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesređeno psihološko stanje napravilo od njega jednog od najbljih pesnika svih vremena. -----------------------------------------------------------------------------------------“ Sva priroda hram je gde stupovi živi Izrijecima mutnim ponekad se glase: kroz šumu simbola čovjek probija se i pod njinim prisnim pogledima živi.” ( Suglasja ) -----------------------------------------------------------------------------------------U pesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pesnika da uočava i pronalazi u toj “šumi” simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se može izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom. Bodler je svojom poezijom, unosedi u nju ponovo subjektivni osjedaj kao bitnost, ali ne u romantičarskom smislu, ne iznosedi toliko goli osjedaj koliko “dušu”, psihu čovjeka - a s druge strane ostvarujudi posebnu viziju života - doista otvorio put poeziji i uopde stvaralaštvu simbolista, koji de se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju.
________________________________________ Gospoda Glembajevi - Miroslav Krleža
O piscu:
Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.), književnik i enciklopedista, po mnogima najvedi hrvatski pisac 20. veka.
Mesto i vrijeme radnje: Zagreb, jedna ljetna nod prije rata 1914-18. od jedan do pet u nodi
Likovi:
•Ignjat Glembay, bankar, direktor poduzeda Glembay Ltd. (69 godina) •barunica Castelli - Glembay, njegova druga žena (45 godina) •dr. Leone Glembay, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides - Danielli (38 godina)
•Angelika Glembay, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina) •Fabriczy, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina) •Dr. Puba Fabriczy, advokat, pravni savjetnik poduzeda Glembay Ltd. (28 godina) •dr. med. Altman, liječnik (51 godina) dr. theol. et phil. Silberbrandt, baruničin ispovjednik (39 godina) •Oliver Glembay, sin barunice Castelli i ignjata Glembaya (17 godina) sobarice, gosti
Vrsta: drama u tri čina (psihološko-socijalna)
Sadržaj:
ČIN PRVI
Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kudi. Govori joj da ju je gledao cijelo veče. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražedi barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinod se oko devet sati s tredeg kata bankarove kude bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kude. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. . Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajudi govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujudi barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi.
Gosti odlaze. Neki pričaju o vezi Leonea i Angelike.
ČIN DRUGI
Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajudi temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladid u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeda da je odmah slijededeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš, a ved se prekrižila i otšla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vradaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačnu dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Konačno Leone priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je nadi u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda ali kasno, Glembay je bio ved mrtav.
ČIN TREDI
Glembayeva spavada soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajudi sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skico i potrga je, a Puba uzima komadide i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoredi da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kudi. Govori kako je njen sin ved poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu ved razvija zločin. Vrada se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vrada se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je ******, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: “Marš napolje. ” Ona mu govori da je ta kuda njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare i govori: ”Ni riječi više!”;želi je zgrabiti, ali ona pobjegne I on za njom potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomod!” na što ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana na stubištu. Angelika stoji poput kipa. __________________
________________________________________ Gospodar prstenova deo prvi - Druzina prstenova
BELEŠKA O PISCU:
Tolkin, Džon Ronald Rejel (1892-1973). Engleski pisac rođen u Južnoj Africi. Osim ovih pet knjiga Tolkin je objavio i nekoliko kratkih radova u obliku pripovijedaka kao Farmer Gils of Ham (1949) i Smith of Wooton Major (1967), ili u obliku pjesama kao Adventures of Tom Bombandil and Other Verses from the Red Book (1962). Tolkin je tokom svog života s dosta uspjeha ilustrirao neke svoje radove, a najvedi broj ilustracija napravio je za Hobita. Ilustracije koje je sam nacrtao i kolorirao za ovu knjigu su pod brojevima I, II, III, IV, V, dok je ostale kolorirao H. E. Riddett. Utjecaj koji je J. R. R. Tolkin ostavio ne samo na svoje mnogobrojne čitatelje i na druge pisce u posljednjih pedeset godina, svrstava ga, nesumnjivo, među velikane svetske književnosti dvadesetog stoljeda.
TEMA: Uništenje Prstena vladara.
MJESTO RADNJE: Međuzemlje
VRIJEME RADNJE:
Sva četiri godišnja doba
FABULA: - KNJIGA PRVA -
Na Bilbov i Frodov zajednički rođendan došlo je 144 ljudi, točno koliko su Bilbo i Frodo imali zajedno godina. Na tu su proslavu bili pozvani čak i Sackville-Bagginsovi. Gandalf je priredio nezaboravni vatromet. Bilbo je odednom nestao. Stvorio se u svojoj sobi, gde ga je čekao Gandalf. Gandalf je jedini znao da se on poslužio Prstenom. Taj Prsten je imao čarobnu moč: tko god ga je nataknuo postao je nevidljiv. Bilbo je namjeravao krenuti na svoje zadnje putovanje, ali je po dogovoru sa Gandalfom morao ostaviti prsten Frodu. Bilbo se tomu odupirao, ali mu je Gandalf zaprijetio, te ga je ipak
ostavio. Frodo je ušao u sobu čim je Bilbo otišao. Gandalf je objasnio Frodu kakvu moč ima taj prsten i da ga se pothitno mora uništiti. Bacio ga je u vatru na što se Frodo zgrozio, ali na njegovo čuđenje prstenu ništa nije bilo. Gandalf mu je rekao da ga se može uništiti jedino u vatri u kojoj je sakovan. Frodo je rekao da de krenuti na to putovanje na svoj pedeseti rođendan. Frodo je na svoj pedeseti rođendan prodao Vredasti vijenac Sackville-Bagginsovima. Za suputnike je odabrao Sama i Pippina. Nod pred putovanje Frodo je čuo kako Čiča Gamgee razgovara sa nekom osobom. Sutradan se moralo krenuti na put, a Gandalfa još nije bilo. Trojica hobita su krenula usprkos tome na svoj put u Bucklebury. Na tom putu su im se dogodile nevolje. Frodo, Pippin i Sam naišli su na Crnog Jahača. Brzo su se sakrili pokraj puta. Jahač je njuškao oko sebe. Froda je iznenada obuzela želja da natakne Prsten na prst, iako mu je Gandalf rekao da to ne radi ni u najvedoj opasnosti. Jahač je odjahao Cestom, a družini je laknulo. Tog dana družina je razgovarala da li je to isti Jahač koji je bio u Vredastom vijencu. Odlučili su da ne idu više po Cesti jer je preopasno. U slijededih nekoliko dana naišli su na skupinu vilenjaka kojoj je vođa bio Gildor. Frodo ga je pitao u svezi Crnih Jahača, ali im je on rekao da im ništa nede reči o njima, ako im Gandalf ved nije rekao. Ubrzo su došli i u Bucklebury, na posjed starog Maggota. Frodo se sjetio, dok je još živio u Brandy Hallu, da je kod njega krao gljive. Maggot im je ispričao da je kod njega bio čudan svat, visoka osoba u crnom sa crnim konjem i da je tražila njega, Froda Bagginsa. Rekao im je da su mu se psi, Panđža, Derač i Vučina, na smrt preplašili. Na večer je farmer Maggot odvezao kolima Froda, Sama i Peregrina do skele, a usput im je ponio nešto za prigristi. Na pola puta su začuli topot konja. Pomislili su da su to možda Jahači, ali je to zapravo bio Merry. Svima je laknulo. Farmer ih je napustio i ostavio Frodu košaru. Kada je Frodo pogledao košaru osmjehuo se jer je osjetio je miris gljiva. Kod Merrya su ostali jako malo, odmah su slijededi dan krenuli na put. Na tom putovanje im se i Merry pridružio. Frodo nije htio idi Cestom jer bi se izložili velikoj opasnosti od Jahača, nego je odlučio krenuti jako opasnim putem putem kroz Staru šumu. Na tom putu im svašta dogodilo – od dobrog do lošeg. Jednom prilikom su zaspali ispod Vrbovog starca. Vrbov starac je gospodario šumom. Frodo se digao da bi se otišao umiti u potoku, ali je bučnuo u vodu. Sam ga je izvukao iz vode, ali kad su se vratili do mjesta gde su spavali Merrya i Pipina više nije bilo, jedino su Merryeve noge ostale vani, dok mu je tijelo bilo u Vrbovom starcu. Sam se dosjetio da bi mogli zapaliti drveče, što su i učinili. Odmah zatim Merry je počeo vikati da zgase vatru. Frodo je odednom počeo vikati na sav glas: U pomod! . Ubrzo je zastao jer je netko počeo pjevati. Pjesma se činila besmislenom, ali kako im se taj glas približavao Frodo je čuo pjesmu kako zapravo ide. Uto dođe i Tom Bombadil, čovek koji je pjevao tu pjesmu i spasi Merrya i Pippina od Vrbovog starca. Hobiti su zajedno sa Tomom otišli u njegovu kudu i upoznali Goldberry, devojku o kojoj je pjesma govorila. U Tomovoj kudi ostali su svega par dana. Tom ih je čas prije odlaska naučio pjesmu koju moraju pjevati ako zapadnu u bilokakvu nevolju. Pjesmu su morali upotrijebiti samo jednom, i to kod Grobnog humlja. Ubrzo su došli u svratište Kod razigranog ponija. Tamo se Frodo predstavljao pod imenom Podgorski i upoznao Stridera koji je znao za njihov put. Te večeri su ih napali Jahači, ali nitko nije bio ozlijeđen. Sutradan su krenuli rano ujutro na put sa Striderom, koji im se u međuvremenu pridružio. Usput su kupili izgladnjelog ponija od Billa Papratovine. Sam mu je nadenuo ime Bill. Krenuli su Zelenim putem, prema Vetrovrhu. Strider se ubrzo predomislio i krenuo Cestom. Nakon kračeg putovanja Cestom, skrenuli su sa puta i sišli u zaklon. Tredeg dana odlaska iz Breeja izaši su iz šume Chetwood, približavali su se Muhovodnoj mlaki. Isprva im je dobro naprdovalo putovanje po Muhovodnoj mlaki, ali što su više odmicali kretanje im je postajalo sporije i nepouzdanije. Muhe su ih počele peckati. Frodo je na istočnom nebu ugledao neko svetlo i upitao Stridera što je to. Frodo je dobio odgovor koji je glasio: Ne znam. Predaleko je da bi se moglo razabrati. Nalik je na munju koja skače s vrha na vrh brda. Petog dana putovanja su ugledali Vetrovrh. Na zapadnoj strani Vetrovrha našli su uvalu. Na tom mjestu su ostavili Sama, Pippina i ponije, dok su ustali krenuli dalje. Kada su došli na vrh naišli su na širok prsten od prastarog kamenog zida. Na vrhu su našli na kamen koji je bio ravniji od ostalih i činilo se da je izmakao vatri. Na njemu su ugledali rune. Strider je mislio da stoje umjesto G3 i da znače da je Gandalf bio na tom mjestu tredeg listopada, prije tri dana. Strider je zaključio da je na tom mjestu došlo do bitke i da je tu bilo ono svetlo koje su videli na istoku prije tri dana. Merry je nešto ugledao i obavijestio Stridera o tome, a Strider se bacio na zemlju i povukao Froda za sobom, a ni Merry nije bio blesav, te se i sam bacio na pod. Svi su se bojali najgoreg, što je Strider i potvrdio. Družina je otišla u šumu i naložila vatru. Ubrzo su ugledali i nekoliko spodoba koje su krenule na njih. Froda je odednom obuzela želja da natakne Prsten, što je i učinio. Frodo je mogao gledati Prstenove utvare kakve zapravo jesu, a one njega isto. Odednom su krenule na njega, a Frodo isuče mač i usklikne: O Elbereth! Gilthoniel! Istodobno zada neprijatelju jak udarac. Nod se prolomi od prodorna krika, a Frodo osjeti da ga je neka oštrica, poput strijele ubola u lijevo rame. Mač se slomio pod njim i Frodo zadnjim snagama skine Prsten s prsta i čvrsto ga stisne u ruci. Kad se Frodo osvestio, vidio je da je ležao uz vatru koja je još jače gorjela. Sam je Frodu ispričao što se dogodilo. Uto je došao i Strider. Kad je Strider čuo što mu Frodo ima reči, udaljio se i pozvao Sama. Ispričao mu je sve što mu je imao reči i rekao da de učiniti sve što može da pomogne Frodu. Ujutro su krenuli na jug, a to je značilo da moraju idi Cestom. Frodo nije mogao
hodati, pa su ga posjeli na ponija. Prije nego što je prošao prvi dan marša, Frodovi bolovi su se pojačali. Na kraju petog dana tlo se počelo uzdizati. U daljini se nazirala još jedna rijeka u kamenitoj dolini napol obavijenoj izmaglicom. Došli su do rijeke Mitheithel, a na njoj je bio Posljednji most preko kojeg prelazi Cesta, a to je značilo da ponovo moraju Cestom. Sutradan su nastavili putovanje. Nisu ugledali neprijatelja, ali je Strider našao blijedozelen dragulj zvan beril, vilin-kamen. To im je ulilo nadu. Prešli su preko mosta. Pippin je ubrzo našao stazu kojom su nastavili put. Naišli su na trolovsku jazbinu te oprezno krenuli dalje. Produžili su stazom i naišli na tri velika okamenjena trola. To su bili oni trolovi na koje su nabasali patuljci i Bilbo, koji su se svađali kako de ih spremit za jelo. Popodne sunastavili putem kojim su verojatno išli Bilbo, Gandalf i patuljci. Ubrzo su naišli na Glorfindela koji boravi u Elrondovoj kudi. Ubrzo su naišli na Jahače. Glorfindel posjedne Froda na konja i dovikne konju nešto na vilin-jeziku i konj pojuri brže od neprijateljevih. Konj zastane pred vodom, a Jahači počnu vikati Frodu. Prsten! Prsten! Iznenada rijeka podivlja, a neprijatelji i njihovi konji se utope.
- KNJIGA DRUGA -
Kad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu, u Elrondovoj kudi. Frodo upita strop na sav glas gde je i koliko je sati. Nečiji mu glas odgovori da je u Elrondovoj kudi i da je deset sati prije podne. To je bio Gandalfov glas. Gandalf mu kaže da je sva družina zdrava i čitava. Sutradan se Frodo rano probudio. Morali su odabrati tko de sve idi na put. To su bili hobiti, Dunadan(Aragorn ili Strider), Boromir, Gandalf, Gimli(sin Gloinov) i Legolas. Družina je krenula u prosincu na put, ali je prije toga putovanja Bilbo darovao Frodu vilenjački bodež i košulju od mithrila, koju mu je darovao Thorin. Nisu ponijeli puno prtljage na put. Jednom zgodom nisu mogli prodi vrh Caradhras te su morali idi rudnicima Morije. U njima su pronašli knjigu u koju su Balin, Ori i Nori zapisivali događaje. U knjizi su naišli na puno čudnih zapisa. Odednom su ih napali orci i trolovi. Froda je pogodilo koplje, ali mu ništa nije bilo zato jer je nosio pancirnu košulju od mithrila. Samo se Gandalf nije živ izvukao iz rudnika Morije. Poginuo je u borbi protiv propasti Durinove - Balrogom. Kada je Dunadan pregledavao Froda, vidio je da ima pancirnu košulju od mithrila i da ga zato koplje nije proburazilo. Ubrzo su došli u šumu Lothlorien. Vilenjaci su svima morali staviti povez na oči, uključujudi i Legolasa, jer se Gimli protivio da jedini ima povez na očima. Došli su do gospodara i gospodarice Lothloriena koji su ih jako dobro ugostili. Galadriel, gospodarica Lothloriena, je pokazala Frodu i Samu svoje zrcalo u kojem su mogli videti što de se sve događati. Samo je Frodu pokazala Prsten. Jedan od tri koja su bila sakrivena od Saurona. Družina je opet morala krenuti na put, ali su im gospodar Celeborn i gospodarica Galadriel dali čamce i zalihe za put. Prvog dana putovanja čamcima opazili su Goluma. Uspješno su ga potjerali. Utaborili su se kod Kresokama. Tamo je Boromir pokušao oduzeti Prsten Frodu. Zbog toga je Frodo zajedno sa Samom uzeo jedan čamac, a da nikom nije rekao, jer nije htio žrtvovati prijatelje.
DIJELOVI FABULE:
UVOD: Frodo, Sam i Pippin kredu na put.
ZAPLET: Tri hobita nalijedu na Crne Jahače.
VRHUNAC: Gandalfova smrt u rudnicima Morije.
RASPLET: Frodo i Sam bježe od ostatka družine.
LIKOVI: Frodo, Elrond, Gandalf, Celeborn, Galadriel, Gimli, Legolas, Aragorn, Boromir, Merry, Pippin, Sam i Jahači
OPIS LIKOVA:
Hobiti
“… mali ljudi, otprilike upola naše visine, manji su i od bradatih patuljaka. Hobiti nemaju brade. ” “… na tabanima izrastu prirodni potplati i gusta topla smeđa dlaka kakva im raste i na glavi (kovrčava) …” Niski, kovrčave kose, dlake među nožnim prstima, dugi smeđi prsti. Pouzdani, poverljivi.
Aragorn
“To vam je jedan od onih lutalica – mi ih zovemo graničari. ” “… on zabaci kukuljicu i otkrije razbarušenu glavu tamne kose prošarane sjedinama, i dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu. ” Visok, tamne kose prošarane sjedinama, razbarušene glave, dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu. Kraljevskog soja. Odan prijatelj.
Boromir
“… visok čovek lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda. ”. Visok, jak, lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda. ”. Kraljevskog soja,odan, pohlepan.
Gandalf
“… stari lutajudi opsjenar Gandalf…”. Visok, sijede kose i brade, star. Carobnjak, požrtvovan.
Gimli
“… jedan mlađi patuljak: njegov sin Gimli. ”. Nizak, mlad. Patuljak. Ratoboran.
Legolas
“… strani vilenjak odeven u zeleno i smeđe, Legolas…”. Duge kose, visok. Vilenjak. Odan prijatelj.
POUKA: Koliko god da je zlo jako, dobro de ga nadvladati. __________________
________________________________________ Grof Monte Kristo - Aleksandar Dima
BELEŠKE O PISCU
Aleksandar Dima je francuski pisac rođen 1802. g. Najpopularniji je romanopisac i dramatičar svoga vremena. Bio je jedan od začetnika roman – feljtona. Bio je pisac nevjerojatnog plodnog talenta, bogate fantazije i živa duha. Otac mu je bio poznati Bonapartin general, a Aleksandar je bez oca ostao u svojoj četvrtoj godini. pošto je bio odgajan samo sa strane majke u njemu se razvio pustolovan duh kojemu nikada nije manjkalo slobode. Napisao je mnoga dela, neka sam, a neka u suradnji sa drugima. Njegovo izuzetno bogato stvaralaštvo sadrži oko 300 drama i romana. za kazalište je zaslužan što je dao prvu povijesnu romantičku dramu «Henrik III. i njegov dvor» koja je izvedena godinu dana prije Igove poznate drame Hernani. Temelji se na povijesnim činjenicama koje su kombinirane sa ljubavnom dramom. To je prvo francusko kazališno delo prikazano na francuskoj sceni. nakon uspjeha drame «Antony» - tragedija ljubomore, Dima je napisao još mnogo drama, melodrama, tragedija i lakih komedija. Tragedije imaju sve osobine romantičnog kazališta. golem aparat, mnogo osoba, patentičan ton, složene sukobe i mnoštvo obrata. Velik su uspjeh postigli njegovi pseudopovijesni romani u kojima povijest oživljava kao zanimljiva i slikovita stvarnost. Dokument vremena obogaden je zanimljivim zapletom, mnogim pustolovinama, simpatičnim i hrabrim junacima. Najpoznatije dimino delo je trilogija romana «Tri mušketira», «Dvadeset godina kasnije», «Vicomte de Bragelonne», zatim slijede «Grof Monte Kristo», «Kraljica Margo», te «Gospođa de Montsoreau». Uticaj avanturističko – povijesnih Dimaovih romana osjetio se gotovo u cijeloj europskoj trivijalnoj literaturi. Međutim, sama kompozicija, svjež dijalog i živ opis privlače i danas pažnju i interes široke publike. Umro je 1870. g.
KRATAK SADRžAJ
U luci Notre Dame de la Garde u gradu Marselju svi su s nestrpljenjem očekivali brod Faraon koji je trebao stidi još prije tjedan dana. Svi su bili sretni i radosni, ali mlada zanosna Mercedes je videla da je na brodu zastava na pola koplja, što je označavalo neku nesredu. Fernand Mondego je provodio posljednje trenutke sa svojom nedakinjom Mercedes u koju je bio zaljubljen. Ona nije marila za to, ved je s nestrpljenjem očekivala svoga zaručnika Edmonda Dantesa. Dantes je bio časnik na brodu, a nakon smrti kapetana Lecrela preuzeo je ulogu kapetana. Zavisan Dangles želio je samo najbolje Dantesu, jer se i on borio za tu titulu. Dangles otkriva Morellu, vlasniku broda da je brod pristao na Elbi što je značilo da je kapetan Lecrel imao sastanak s Napoleonom. Dantes, ne znajudi ništa o politici, priznaje da kod sebe ima pismo koje mu je na samrti dao kapetan. Niti ne sluti da bi mu taj komad papira mogao uništiti život. Navečer, Mondego i Dangles pišu pismo tužiocu u kojemu optužuju Dantesa da je bonapartist. Pijani Caderousse im pomaže ne znajudi što čini. Caderousse je Dantesov susjed koji zbog zavisti želi uništiti Dantesa. Inače, on se uvijek više zanimao za tuđe živote nego li za svoj vlastiti. Mladi odvjetnik de Villefort uhapsi Dantesa te saznaje da je pismo namijenjeno njegovu ocu Noirtieru. da bi spasio svoju karijeru Dantesa osuđuje na robiju, a oca dovodi u Pariz. Dantes se nalazi u zamku. Pokušava shvatiti zašto je u zatvoru, ali ne pronalazi njemu shvatljiv razlog. Nakon deset godina u zamku upoznaje abbu Faria koji je pokušavši pobjedi iskopao tunel u krivom smjeru te došao do Dantesove tamnice. On pomaže Dantesu da razotkrije istinu, te ga podučava o svemu. Svedenik Faria umre, a domišljati Dantes sakrije njegov leš i u vredu zamota sebe. Vreda je bačena u more, a dantes je spašen od robije. Nakon mnogo sati provedenih na pučini Dantesa pronalaze talijanski krijumčari i spašavaju mu život. Edmund saznaje da mu je otac umro od gladi što u njemu budi veliku želju za osvetom. Dantes odlazi na otok Monte Kristo gde pronalazi najvedi dio Spadinog blaga, sačuvanog više od 3, 5 stoljeda – to je blago Monte Crista. Dantes saznaje da je Caderousse vlasnik krčme vlasnik krčme Mast du Gard gde živi sa svojom ženom Carconte. Predstavlja se kao abba Busoni i daje mu 100000 franaka, ali pod uvjetom da izvrši jedan zadatak – mora saznati sve o Danglesu, Mondegu i Villefortu. Fernando Mondego postao je general s novim imenom lord de Marcerf, a oženjen je za prekrasnu Mercedes, nekadašnju Edmundovu zaručnicu. Villefort je postao državni odvjetnik, a Dangles najpoznatiji i najčuveniji bankar u Parizu. Dantes odlazi u Marseille gde saznaje da je njegov prijatelj Morrel pred bankrotom. Predstavlja se kao blagajnik tvrtke Thomson and French te spašava prijatelja od bankrota. Morrelova obitelj zahvalna je nepoznatom darovatelju. Nakon što je spasio prijatelja od nevolje, odlazi u Rim na karneval i upoznaje Franza di Epinaza i Fernandova sina Alberta. Tu se po prvi put predstavlja kao grof Monte Kristo. U Rimu su Alberta oteli rimski razbojnici i odveli ga u katakombe. Dantes spašava Alberta, a on ga uvodi u visoko pariško društvo. Upoznaje baruna Danglesa i njegovu kder Eugeniju, grofa de Morcerfa, baruna Villeforda, njegovu kder Valentine, sina Ednarda i ženu Heloisu. Odlazi u Pariz u posjet barunu Danglesu kao grof Monte Kristo kojemu se čitav svijet divi u proteklih pet godina. Otvara kod njega račun od pet milijuna franaka. Nakon toga odlazi De Villefortu od kojeg traži obranu od razbojnika. Valentine ga upoznaje sa svojim dedom Noirtierom kojemu je pismo kapetana Lecrala bilo namijenjeno. Valentine je bila zaljubljena u Morrela, koji je sin vlasnika broda Faraon. Ona je trebala naslijediti veliko bogatstvo i zbog toga je njezina madeha želi ubiti. kada bi se riješila čitave obitelji nasljedstvo bi pripalo njenom sinu Ednardu. Nakon što madeha ubija cijelu njenu obitelj, Morrel je vrlo zabrinut za Valentine. Edmund je pristaje čuvati, no ona je ipak otrovana. na sredu nije umrla i Edmund je odvodi na otok Monte Kristo dok svi ostali smatraju da je mrtva. kasnije i sam Morrel dolazi na otok gde sretno žive ostatak svoga života. Odlazi u kudu Mondega gde vidi Mercedes koja ga prepoznaje, ali ga ne želi izdati. Zajedno sa kderkom Ali-paše, kojega je Mondego ubio, smišlja osvetu i prikuplja sve dokaze koje de upotrijebiti protiv njih. Upoznaje i poznatog varalicu Faustina te ga proglašava grofom Andrea Cavalcante. Od Danglesa kupuje Journal de Globe i španjolske vladine obveznice u iznosu od jednog milijuna franaka. Dangles također kupuje obveznice te ih preporučuje svim svojim mušterijama. Dantes odlazi u Španjolsku i potpladuje glasnika. U Parizu nastaje panika zbog informacije da je u Španjolskoj započeo građanski rat. Dangles prodaje španjolske obveznice. Kada Dangles sazna da je informacija bila lažna poludi. Nitko mu ne vjeruje da je prodao i svoje obveznice pa mu svi prijete sudskom parnicom. Na kraju Dangles završava u ludnici.
Faustino, kojemu je pravo ime Benedito, prije sedam godina je trebao pobjedi zajedno sa Caderoussom sa galije. No, Benedito je izdao Caderoussa. Kada Caderousse ugleda Benedita izaziva ga na dvoboj u kojem Benedito ranjava Caderoussa. Dantes odvodi ranjenog Caderoussa k svojoj kudi i otkriva mu da se ispod grofa Monte Crista krije Edmund Dantes. Kada je to Caderousse saznao umire od šoka. Benedito je optužen za ubojstvo i odveden je u tamnicu. Tužitelj je de Villefort. Benedito dobiva upute od grofa Monte Crista. Tijekom čitave parnice ne želi redi svoje ime. Na kraju priznaje da je njegov otac iznajmio 1871. g. kudu u Autenili gde je boravio s nekom devojkom mjesec dana. žena je zatrudnjela i ubrzo nakon poroda umrla. Njegov otac je neželjeno dijete zakopao u vrtu, no to je videla jedna sluškinja koja je spasila dijete. Na svim dokumentima nalazio se potpis de Villeforta – njegova oca. U Dantesovim novinama izašao je članak o Mondegu u kojemu piše sva istina o Ali-paši. Pročitavši to Alberto izaziva grofa Monte Crista na dvoboj. Prije dvoboja Dantes priznaje Mercedes čitavu istinu, a ona sve kaže Albertu. U dvoboju nitko ne želi pucati, a Alberto se ispriča Dantesu.
Mondego je osuđen da je tijekom grčkog rata kao francuski izaslanik na dvoru Ali-paše izdao Ali-pašu Turcima. Ali-paša mu je povjerio kder i ženu, za koje Mondego tvrdi da ih je neprijatelj zaklao. U sudnicu kao svjedok ulazi kdi Ali-paše, a Mondego ostaje zaprepašten kada shvati da je ona živa. Istina dolazi navidelo i otkriva drugu stranu poznatog generala. Mondego je ubio Ali-pašu, a njegovu kder i ženu prodao u roblje. Dolazi grof Monte Kristo i otkriva svoj pravi identitet. Mondego se ne želi tako lako predati i izaziva Edmunda na dvoboj. Edmund pobjeđuje, ali ga ne želi ubiti, nego želi da pati u tamnici kao on. Ne želedi to prihvatiti očajan Mondego se ubija. Mercedes odlazi u Marseille kako bi otputovala k svome sinu u Afriku. Ne želi Edmunda pokraj sebe, jer je ta ljubav ved odavno nestala. Mercedes je razočarana i očajna, jer je Edmund uništio bududnost njena sina. Alberto je otišao u vojsku da plati očeve grijehe. Edmund i Heidi, kdi Ali-paše, odlazi na otok Monte Kristo. Izjavljuju si međusobno ljubav i odlaze u Ameriku. __________________
________________________________________ Grof Monte Kristo
KARAKTERIZACIJA LIKOVA
1. EDMUND DANTES Edmund Dantes je bio časnik na brodu Faraon. Nakon kapetanove smrti preuzeo je njegovu funkciju. Mnogi su mu na tom zamjerali smatrajudi da je to učinio iz osobnih interesa. No, Dantes nije bio takav čovjek i on je najvjerojatnije to učinio zato jer je smatrao da je to njegova dužnost. Dantes je znao što želi postidi u životu. Svu svoju pažnju posvetio je svojoj zaručnici, ocu i poslu. Bio je vrlo pošten čovjek, uvijek spreman da pomogne prijatelju u nevolji. Svoju sredu nikada nije krio pred drugima i mnogi su mu na tom zavideli, a on je zapravo htio svoju sredu podijeliti sa drugima. Nakon što je odveden u zatvor osjeda se vrlo razočarano i povrijeđeno. Ne može shvatiti kakvu je to kobnu grešku napravio da je morao idi u zatvor. On je oduvijek bio pošten, dobar čovjek i svakako nije zaslužio takvu kaznu i takvu zlu sudbinu. Njegove misli uvijek su vezane za prelijepu Mercedes i na njihov zajednički život koji je izgubljen u nepovrat. Očajan je , želi umrijeti, jer sve lijepo u njegovom životu, sav njegov rad i uloženi trud, sve je uništeno. Najviše ga boli činjenica da je bespomodan i da se više ne može boriti protiv nepravde, jer nepravda nas okružuje, ona je svuda oko nas. Bio je
neiskusan da bi sam mogao dodi do razumnog odgovora. Kada uz pomod abbe Farija otkriva istinu, on postaje drugi čovjek. Sve na što može misliti je velika želja za osvetom sa kojom se dobri svedenik ne može složiti. Dantes postaje okrutan, zaokupljen je osvetom, a mržnja ga je potpuno preuzela u svoje ruke. Stekao je mnogo znanja zahvaljujudi dobrom svedeniku i sada je dovoljno iskusan da učini ono što ga proganja kroz čitav život, da vrati sve što mu je oduzeto. život mu je pokazao da zna biti vrlo nepravedan i nepošten i da najpravedniji ljudi gotovo uvijek loše završavaju. Nije se mogao pomiriti sa tim, nije mogao, a zapravo i nije želio shvatiti da je sav njegov trud u njegovoj mladosti otišao u nepovrat. Mislio je da de osvetom vratiti sebe, no nije znao da mora postati novi čovjek sa novim stavovima i razmišljanjima o životu, jer je onaj stari Edmund Dantes ved odavno nestao. Kada saznaje da mu je otac umro od gladi želja za osvetom mu je dodatno narasla. Nodima ga muče strašne nodne more u kojima vidi svoga izgladnjeloga oca. Ljubav prema ocu stvorila je preveliku mržnju u njemu, mržnju koju nitko ne može nadvladati, čak i njegova voljena Mercedes. Sve koji su mu nanijeli nepravdu želi postepeno uništiti, želi ih videti kako pate, kako gube sve najdraže što imaju u životu. želi u njima videti sebe i žele da i oni sami na svojoj koži osjete kako je to osjedati takvu bol i očaj kakvu on sada osjeda. Sa smijehom i bijesom na licu uništava jednog po jednog, no tek tada negde duboko u duši shvada da mu uništavanje tuđih života ne pruža nikakvo zadovoljstvo i to ga dovodi u još vedu bol i očaj. Na kraju umjesto da postane sretan, on shvada da se zbog osvete promijenio, ne prepoznaje više onu osobu koja bi svakome pomogla. Bez imalo žalosti napušta svoju Mercedes, ipak shvada da osveta zapravo ne donosi nikakvo zadovoljstvo, ved da je u životu mnogo važnije opraštanje. Na kraju svoje rane liječi uz Heidi, možda jedinu osobu koja ga je mogla razumjeti. Postaje sasvim druga osoba koja se predstavlja kao grof Monte Kristo koji nema nikakve sličnosti sa časnikom broda Faraon.
2. ABBA FARIA Abba Faria je svedenik koji veliki dio svoga života provodi u zatvoru, no ipak nikada nije imao loše misli. Bio je iznimno dobar čovjek. Jedina želja mu je bila izadi iz zatvora. Ipak, uvelike se razlikovao od drugih zatvorenika, jer on nije samo čeznuo za slobodom, ved je želio pronadi blago Monte Crista i izgraditi mnoge humanitarne ustanove. Nije imao svoju obitelj, jer je bio svedenik, no bio je naučen svoju ljubav nesebično dijeliti. Volio je pomagati bespomodnima i osjedati se korisnim. Najvede zadovoljstvo činilo mu je podučavanje drugih. Bio je vrlo učen čovjek i svoje je znanje želio širiti na druge ljude. Podučavao je matematiku, jezike, teologiju, filozofiju, povijest i logiku. Bio je i vrlo snalažljiv i inteligentan čovjek. U svojoj je deliji izradio sunčani sat i kalendar, tako da je uvijek znao koji je datum i koliko je sati. Bio je jedan od rijetkih, a možda i jedini zatvorenik koji nije izgubio pojam o vremenu tijekom robije. Od riblje kosti pravio je igle, dijetlo od željezne spone s okvira kreveta, a blagdansko meso koristio je loj za izradu svjetiljki. Podučavajudi Dantesa pomogao mu je da otkrije istinu o sebi. Mnogo puta je zažalio zbog toga, jer je Dantes kasnije postao sasvim drugi čovjek. Nije mu se nimalo sviđalo toliko mržnje u Dantesovim očima. Često je sebe osuđivao što je nenamjerno stvorio želju za osvetom u tom čovjeku. Dantes je prije nego što je otkrio istinu zapravo bio vrlo sličan Fariju, oboje su širili ljubav i poštenje svijetom. Faria je smatrao da se ljudi nemaju pravo osvedivati, jer osveta pripada samo Bogu, a ljudska osveta je veliki grijeh. Po tome niti jedan čovjek ne bi smio uzeti pravo da sudi nekoga ili se osveduje nekome.
3. MERCEDES Mercedes je bila mlada, privlačna devojka, zaručena za Dantesa. Čitav smisao svoga života pronašla je u njegovoj ljubavi. Čitavo vrijeme dok je Dantes plovio, ona ga je nestrpljivo i vjerno čekala. Nakon što ga odvode, ona osjeda veliku tugu. Napušta grad i godinama pokušava zaboraviti Dantesa, ali to je bilo uzaludno jer ga nije mogla zaboraviti. Pomirila se sa svojom sudbinom i nastavila živjeti raskošan život s Mondegom. Takav život je nikada nije uspio usrediti. Ona zapravo živi takvim životom za dobrobit svoga sina. Kada se Dantes vrada, ona razočarano shvada da je čovjek kojeg je ona voljela odavno nestao i da se njihova nekadašnja ljubav nikad više nede modi vratiti. Shvada da je Dantesu stalo jedino do osvete
i ne pronalazi više ni malo ljubavi u njemu. Nakon što je Dantes uništio Mondega, ona mu ne želi oprostiti što je njezinom sinu oduzeo oca. Ljubav Mercedes prema njenom detetu ipak pobjeđuje ljubav prema Dantesu.
4. FERNAND MONDEGO Fernand Mondego je lik koji nam pokazuje kako ne bi smjeli biti ljubomorni u životu jer ljubomorom ništa ne postižemo. U njegovim mislima bilo je mjesta samo za zavist i želju da ima nešto što njemu ne pripada. Vrlo je pohlepan, a spreman je čak i ubiti zbog svoje pohlepe i sebičnosti. Nikada nikome ne bi pomogao. Sve čini samo radi svojih vlastitih interesa.
5. DANGLES I DE VILFORT Ova dvojica imaju gotovo identične karakteristike kao Mondego. Sve čine iz osobnih potreba, kroz život ih vodi pohlepa i sebičnost. životni cilj im je novac i želja za slavom, ali ne shvadaju da se slava ne može stedi na taj način. Možda su tom svojom ohološdu i uspjeli u životu, no zaboravili su da de im sve te njihove pogreške jednom i zasmetati. Nisu marili za to koliko de nečiji život biti upropašten, jer su presebični da bi iskazivali osjedaje kao što su ljubav ili sažaljenje nad nekim.
OSNOVNE MISLI DELA
1. Ljudski je griješiti, no isto je tako ljudski opraštati i najgore zločine. 2. Čovjek mora shvatiti da na ovom svijetu ne može uspjeti sam. Važno je da stvara prijateljstva, ali ne ona lažna, ved ona kada se uvijek možeš osloniti na svoga prijatelja. Najgora kazna za svakog čovjeka je samoda, dok je iskreno prijateljstvo najvedi dar koji si čovjek može priuštiti. 3. Majčinska ljubav jača je od bilo koje druge ljubavi. U ovom romanu to se vidi na primjeru Mercedes koja je za dobrobit svoga deteta čak i napustila čovjeka kojeg je čekala dugo vremena. 4. Ljubomorom se ne postiže ništa. Ljudi moraju surađivati i uopde ne misliti o tome da li netko ima nešto više od nas. Uostalom, mi nismo na ovom svijetu da bismo sređivali račune sa drugim ljudima. Ako ti netko nanese zlo, treba mu uzvratiti dobrim delom, jer de onda i taj čovjek shvatiti da je nešto krivo učinio. 5. Ljudi koji se pošteno probijaju kroz život da bi došli do svoga cilja i pritom ne zanemaruju i ne gaze druge možda de kasnije dodi do toga cilja, ali im se nede modi osporiti da su to stekli vlastitim radom i htijenjem, za razliku od onih koji gaze sve pod sobom i dođu također do toga cilja, ali tek tada pred njih dolaze problemi i oni shvadaju da su najobičnije kukavice, da moraju priznati poraz i moliti za oproštenje.
JEZIK I STIL
Pisac piše opsežno i zadržava se na detaljima, a opsežnosti toga dela pridodaju brojni epiteti, metafore i poredbe. Tim detaljima želi čitatelja čim više uvesti u radnju. Često se malo duže zadržava na psihičkoj karakterizaciji pojedinog lika, a u prvi plan često dovodi osjedaje i misli.
MOJE MIŠLJENJE O DELU
Delo mi se sviđa jer ima zanimljivu radnju, a i prepuno je raznih pouka u određenim životnim situacijama. Nakon što čovjek pročita ovaj roman, zasigurno de ostati barem malo razmišljati o tome kakve stavove ima prema drugim ljudima i što sve treba promijeniti u životu. Premda je delo nastalo prije dosta vremena, radnje koje se odvijaju u tom delu gotovo da se mogu poistovjetiti sa radnjama koje se odvijaju u današnjici. Ovo delo je zasigurno vrlo preporučljivo pročitati jer ljudi mnogo toga ne znaju o životu, a svaka nadopuna toga znanja je vrlo vrijedna. __________________
________________________________________ Guliverova putovanja - Džonatan Svift ( Put u Liliput )
Beleška o piscu:
Džonatan Svift, jedan od najvedih i najpoznatijih satičara svijeta, rodio se godine 1667. u Dublinu, glavnom gradu Irske, od siromašnih engleskih roditelja. Kada je napisao satiru “A tale of a Tub”(Priča o buretu), koja je govorila protiv svedenstva nigdje ga nisu htjeli primiti za biskupa. Bio je vrlo omiljen u engleskom društvu i svatko tko je bio pismen čitao je njegova djela. Umro je 1745. god.
Vrsta djela: Putopisni pustolovni roman Vrijeme radnje: Krajem XVII. st. (1699/1700. god. ) Mjesto radnje: Liliput i Blefuscu Tema: Odnos čovjeka i patuljka Opisi:
Nasukavanje u Lilliput – Dne 5. studenog, kad u onim krajevima počinje ljeto, u gustoj magli opazi kormilar hrid na pedeset sežanja od broda; ali je vjetar bio tako jak da nas je natjerao ravno na nju, i brod nam se razbije. Nas šestorica spustimo čamac i uspijemo nekako da se otisnemo od broda i od hridine.
Krajolik kod starog hrama – Kraj oko mene učinio mi se samim vrtom, a ograđene njive, ponajviše po četrdeset četvornih stopa, nalikuju na same cvjetne lijehe. Te su njive izmiješane sa šumama od pol stanga, a najviše je drvede, koliko sam mogao rasuditi, visoko sedam stopa. jedna njihova igra – Ima još jedna zabava, koja se prikazuje jedino pred carem i caricom i ministrom predsjednikom, u osobitim zgodama. Car polaže na stol tri tanka svilena konca, duga šest palaca; jedan je modar, drugi crven, tredi zelen.
Ti se konci određuju za nagrade onima koje car izvoli odlikovati osobitim znakom svoje milost. Ceremonija se izvršava u svečanoj dvorani njegova veličanstva, gdje se kandidati moraju podvrdi ispitu o svojoj vještini, koja je posve drugačija nego pređašnja, i takva da ni izdaleka sličnu nisam vidio ni u kojoj drugoj zemlji u novom ili starom svijetu. grad Mildendo – Tavanski prozori i kudna sljemena bijahu tako načičkani gledaocima te sam mislio da još nikad nisam vidio napučenije mjesto. Grad je prava četvorina, jer svaka je strana zida duga pet stotina stopa. Dvije velike ceste što unakrst presijacaju grad i dijele ga na četiri četvrtine, široke su pet stopa. Uličice i prolazi, u koje nisam mogao ulaziti, nego sam ih samo razgledao kako sam prolazio, široki su dvanaest do osamnaest palaca. U gradu se može smjestiti pet stotina tisuda duša; kude imaju od tri do pet katova; tržišta i dudani obilno su opskrbljeni. careva palača – Vanjsko je dvorište četvorina od četrdeset stopa te obuhvada dva druga dvorišta: u unutarnjem su dvorištu kraljevske odaje, koje sam jako želio da vidim, ali sam razabrao da je to vanredno teško; jer velike kapije iz jedne četvorine u drugu samo su osamnaest palaca visoke i sedam palaca šitroke. No zgrade u vanjskom dvorištu u najmanju su ruku pet stopa visoke, pa ih ne bih mogao prekoračiti a da ih silno ne oštetim, premda su zidovi čvrsto građeni od klesana kamena četiri palaca debeli.
Karakterizacija:
Guliver – dolazi iz jedne obitelji koja se nastanila u Londonu. Bio je tredi od pet sinova. Sa četrnaest godina išao je Cambridge, u Emanuel College. Izučavao je navigaciju, matematiku i druge znanosti koje su mu poslije trebale. Sreda ga je služila i u najgorim slučajeviman kao kada se spašavao nakon što je brod lupio o hridinu i razbio se, a on je rekao:“Što se zbilo s mojim drugovima u čamcu, ne znam kazati; ali sudim da su svi zaglavili. Ja sam pak plivao nasredu, a vjetar i struja gonili me naprijed. ” Spasio se, ali su ga zarobili patuljci Liliputanci. Dali su mu jesti i piti, a on je obedao da im nede ništa učiniti. “Priznaje, često ga je snalazila napast, dok su mu gore – dolje hodali po tijelu, da zgrabi prvu čterdesetoricu i tresne s njima o pod... ”, ali ga je pekla savjest jer je vrlo pošten i drži obedanja. Liliputanci su dobro postupali s njim i dali mu slobodu. Postavili su mu uvjete za slobodu, a on ih je “potpisao sve s velikim veseljem. ” Pošto je vrlo volio čitati i učiti, a dobro je pamtio brzo je naučio Liliputanski. Njegovu dosjetljivost pokazao je kad je uspio ugasiti požar – mokradom. Vedra su bila premala da bi Liliputanci uspjeli ugasiti požar, a Guliver se jednostavno – pomokrio. Njegova dobrota i poštenje nije dobro prošlo jer je kraljeva pohlepa rasla te je htio više. Pomagao je Liliputancima u ratovanju s Blefuščanima (ukrao im ratne brodove), a kralj je htio potpunu pobjedu na što Guliver nije pristao jer je pravedan i ne želi se mješati u političke probleme dvaju država. Nakon osuđenja saznajemo da se čak i u njemu može pojaviti strah od malih ljudi, pa bježi u Blefuscu od kuda se vrada doma.
O djelu:
Djelo je vrlo zanimljivo, ali ima po mojem zvani “Kraljevid i prosjak kompleks” – previše opisa. Da se pisac usredotočio na događaj djelo bi bilo zanimljivije. Isto tako želio bih reči da je u djelu mjestimice problem kao i u “Robinsonu Crusoeu” odnosno pisac spominje neke stvari pa kaže da de o njima poslije govoriti i to dovodi u zbrku. Djelo mi se vrlo svidjelo.
Osnovna misao: Dobro se uvijek ne vrada dobrim
Problemska pitanja:
1. )Sažeto ispričaj zbivanja. 2. )Plan uzbudljivih pustolovnih događaja u Liliputu. 3. )Stvarni i nestvarni događaji. 4. )Slikoviti ili uzbudljivi prizori 1. )
Čovjek po imenu Guliver brodskom nesredom dolazi u Liliput, zemlju patuljaka. Tamo ga zarobljavaju i odvode u njihov grad. On uči njihov jezik i Liliputanci spremaju ugovor s pravilima kojih se Guliver mora pridržavati. Oslobađaju ga. Spašava ih od mnogih opasnosti. Odvodi brodove protivničkog naroda, spašava Liliputance od požara i pomaže u mnogim stvarima. Oni to njemu uzvradaju tako da mu žele iskopati oči. On bježi u Blefuscu i tamo napravi brod i vrati se doma.
2. )
1. Liliputanci zarobljavaju Gulivera 2. Sklapaju dogovor s njim 3. Oslobađaju ga 4. Otima narodu koji su u ratu s Liliputancima brodove 5. Spašava ih od požara 6. Urote se protiv njega 7. Bježi u Blefuscu 8. Odlazi doma
3. )
Stvarni događaji i pojave: Požar , Brodolom , Rat. Nestvarni događaji i pojave: Liliputanci , Blefuščanci, Lik pravde.
4. )
Najuzbudljiviji dio knjige je, po mojem mišljenju, kada izbije požar. Guliver tada iskazuje svoju domišljatost. Jako je dobro opisan i vidi se koliko je pisac truda uložio u tekst. __________________
________________________________________ Kandid - Volter
Beleške o piscu:
Volter (1694. - 1776.), francuski književnik, istoričar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Volter, pravim imenom Fransoa Mari Aruet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemida. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gde ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja de mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeda. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Volter opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gde de ostati tri godine. Rečeno je "da je Volter napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhiden. Uz to Volter sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih dela Njutna, Loka i Šaftsburija. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se delo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Volter, da bi izbegao uhidenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vrada se u Pariz, gde je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kradeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Volterovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Volter se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vrada se trijumfalno u Pariz, gde ubrzo umire.
Volterovi aforizmi: Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukudi noge. Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat. Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima. Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.
Anegdota o Volteru: Kada su 1734. godine tiskana Volterova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje delo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a
Volter je morao napustiti Pariz. Gledajudi kako mu spaljuju knjige na lomači, Volter je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju."
Filozofski roman: Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hode da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajudi takva dela ne misle ni jednog trenutka da de čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovijedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s više slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to de biti umireniji i lakše de prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato de filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošdu policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim činedi se nevjerojatnim.
Kandid:
Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Volter je ovaj roman objavio 1759. godine u ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijede ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Volterova života), ali i napadana. Na optužbe Volter jednostavno odgovara da on tu detinjariju nije napisao.
"Kandid" je nastao u isto vrijeme iz Volterova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno bide nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogudih svjetova. Volter de staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji de upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim de posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što de redi, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju delatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Volterova posljednja riječ, kao što de kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Volter najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois)
Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Volter nije previše pozornosti posvetio ni čvršdoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Volterove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Volter postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Kandid živi "u najboljem od svih mogudih svjetova".
Volterov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Lajbnica, po kojoj je svet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogudih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne
osporava direktno, ved Volter svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogudih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Volterove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Volter propovedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako ved ne živi u najboljem od svih mogudih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svet unapredio. To bi mogao biti smisao Candidovih reči upudenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt.
Volter je svoje remek-delo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao posle šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mladenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.
"Jednog dana sve de biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Ved se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju de Volter razraditi u Candidu.
Pisci našeg vremena otkrili su, da je svet besmislen; ali je Volter u Candidu napisao sve, što se o tome može redi; rekao je on to duhovito, što je bolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za bududi rad.
Bilješke tokom čitanja:
Poglavlje prvo
Kandid - od latinski candidus što znači čist. U francuskom dolazi u značenju naivan, nevin.
U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dečak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Kandid. Stare su kudne sluge nasludivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta devojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.
Barun, barunica i obitelj: Gospodin barun bio je jedan od najmodnijih plemida Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovedao. Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kdi Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svemu je izgledao dostojan svoga oca.
Pangloss: Odgajatelj Pangloss bio je kudni prorok, i mali je Kandid slušao njegova predavanja sa dobrobušnošdu svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema posledice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogudih svetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogudih barunica. - Dokazano je - govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu. Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obudu. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lep zamak; najvedi barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba redi, da je sve najbolje.
Ljubac Candida i Cunegonde: Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladid bezazleno poljubi devojci ruku s mnogo žara, osjedaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videdi taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.
Poglavlje drugo
Aforizam: Ljudi su stvoreni samo zato da pomažu jedni drugima.
Bugari su ga oteli i uvježbavali ga za rat: Tjerali su ga, da se okrede nadesno, nalevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuče, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina puščanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.
Poglavlje šesto
Narod živi u strahu od inkvizicije: Posle zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci te zemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva da spreče potpuno uništenje, ved da pripreme narodu jedan lep autodafe.
Kandid sumnja da je ovo najbolji svet:
Ako je ovo najbolji od mogudih svetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još neka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najvedi među filozofima, zar sam morao videti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među devojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?
#98
________________________________________ Jadi mladog Vertera - Johan Volfganag Gete
1 TEZA : BELEŠKA O PISCU
Johan Volfganag Gete Najvedi Njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28.8.1749. u Frankfurtu am Main, a umro 22.3.1832. Weimar. Potjede iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošdu i umjetnošdu, bio je carski savjetnik) U detinjstvu se susrede s francuskom književnošdu. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. - 71. studira u Strassburgu. Kao pravnik - praktikant radi u Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu. Dela mu zahvadaju gotovo sve književne rodove i više znanstvnih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učevjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug. Napisao je: Jadi mladog Vertera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno - istočni divani i Fausta kao vrhunac njmačkog stvaranja.
2 TEZA : KRATAK SADRžAJ
Mladi pravnik Verter dolazi u gradid u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Verter se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajudi u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za Rođendan Verter dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Verterova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Verter odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladid teško podnosi i uskoro napušta službu. Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu, povedava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Verter se vrada u gradid u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert nasluduje Werterovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjedaji nisu tako bezazleni. Između Vertera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvudi, ali ne zna kako. Ona naređuje Verteru da nekoliko dana ne dolazi.
On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vrada se još jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Verteru do znanja da ga više ne želi videti. Verter posuđuje Albertov pištolj i iste nodi izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opdu žalost. Pokopan je na mjestu kojeg je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvedenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svedenika nije bilo.
3 TEZA : O DELU
Delo ima uzorke iz pišdeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lotta možemo podeliti na dve osobe iz Geteova života, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevnici. Možemo ga podeliti u dva dela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju dela.
4. TEZA: ZAKLJUČAK
Po mom mišljenju Verter je detinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njgovo izkazivanje ljubavnih osjedaja prema Lotti liči više pozivu za pomod nego li nadi za sretnom bududnosdu. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život. Za razliku od Vertera koji je u svakoj sredini nalazio ne premostive mane koje izviru iz njegovoe ne prilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast. Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaje nego borbu. Tako da na njegovoj sahrani nije bilo svečenika. Ulomak: “Duhovnik ga nije ispratio.”
Pripovetke - Ivo Andric
Beleška o piscu:
Istaknuti romanopisac, pripovedač, pesnik i esejist. Ivo Andrid rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Detinstvo je proveo u Višegradu, gde je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gde je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoda i prepreka, Andrid je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gde je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima. Kao srednjoškolac i student Andrid sudeluje u naprednoj delatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vreme drugog svetskog rata živi povudeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajudi nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih dela. Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. župančida, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine
svoju prvu pripovedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pesama u prozi Nemiri. Između dva svetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini duprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovedaka Nove pripovetka, Priča o vezirovom slonu, Lica … Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočidu … Godine 1956. Dobio je povelju za životno delo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Priča o kmetu Simanu
- vreme : krajem 19. veka - mesto : kraj oko Sarajeva
Godine 1876. Bosanski narod digao se na ustanak protiv Turaka u malome gradidu Nevesinju. Tu je poražena Turska vojska, a time slabi i čitavo tursko carstvo. Usporedo s tim, Austrijska vojska jača i postaje najveda politička i vojna sila u tom delu Evrope. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da de austrijska vlast donijeti nove uvete života međutim za kmeta nije bilo nokakove promene, kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti, a sve ostalo, naročito društveni položaj kmeta nije se ni u čemu poboljšao. Nastala se teška vremena i nesigurna za bosanski narod. __________________________________________________ U delu Ive Andrida prikazuje se vekovna borba između kmetova i turskih feudalaca. Kada je u Bosni Austrijska okupacija zamijenila Tursku, kmetovi su poverovali da je došao kraj iskorištavanja. __________________________________________________ _
U delu je dat primer sukoba kmeta Simana Vaskovida i age Ibraga Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi i nije više htio da mu daje tredinu uroda. Mislio je da je s promenom vlasti donešena i promena o dadama kmetova. Ali Siman se grdno prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan provodio vreme na raznim suđenjima, misledi da je u pravu. . Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu. Tvrdoglavo se pridrdžavao svoga stava i tako je upropastio svoj život. __________________________________________________ _
Siman Vaskovid: kmet koji je živio svojim mirnim, uobučajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondašnje “visoko društvo” nije dozvoljavalo da običan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je još malo pričekao uz njega bi bilo još mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije podela buditi savijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškode. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najlošije društvo, među pijance i propalice.
Ibraga Kološ: Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš čovek, naprotiv, u mnogome je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati dade, aga ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio. Od Simana je stvorio propalicu.
Veletovci
- vreme: početak 19. veka - mesto: na granici Bosne i Srbije
Turci su odlučili da potpuno očiste planine i oslobode putove u tom kraju. Otpor su im davala dva hajduka koja su ved pet godina bili klica bune na tom području. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu, koja se nalazila u kuli, koja je pripadali porodici Crnojevida. Stojan je sa svojim drugom pružao veliki otpor i Turci ni nakon desetak dana nisu uspeli uhvatiti hajduke. Jedan od Turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti Stojana , pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome, što su trebali dovesti Stojanova strica, kojeg je ovaj jako volio. Tako su i učinili. Stojanov stria čiča Miloje trebao je na nagovor Turaka pozvati Stojana na predaju. Ali čiča Miloje, iako u smrtnoj opasnosti, nije to učinio ved je savetovao sinovca da se ne preda Turcima, a pogotovo ne živ. Turcoi ubiše čiču Miloja. Bila je oluja, koju je Stojan iskoristio i tu je nod pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i umesto Stojanove glave poslali su čiča Milojevu glavu i glavu Stojanova prijatelja u Beograd. Tako se čičina glava, ni kriva ni dužna našla na Beogradskom bedemu. Kao i mnogih drugih vojnika, hajduka. __________________________________________________ _
Ideja: Ova kratka Andrideva pripovetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost i borbenost hajduka.
Analiza dela
Andrid u svojima lektirama najčešde piše o događajima u našim krajima u vremenskom razmaku od dolaska Turaka pa do danas, piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban način opisuje likove u svojim odlukama, zaključcima, mišljenjima, doživljajima. Andrid to opisivanje prikazuje na početku pripovetke kako bi u daljnem pisanju još više obradio njihove postupke i to na takav način da izazove čitaočevo razmišljanje i zaključke.
Zaključak
U svojim pripovetkama Ivo Andrid slika život Bosne, njene ljude i pejzaže kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova. Kroz njegove pripovetke prodire osjedaj o praznini ljudskog života, o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjedaj o njegovom večnom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt. U njegovim pripovetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih rečenica.
Ssavršeno jasan, s plastičnim opisima i uzbudljivom radnom Ivo Andrid je stvorio poseban stil kojem nema premca u našoj književnosti.
________________________________________ Smrt Smail-age Cengica
Beleška o piscu :
Ivan Mažuranid se rodio 1814 god. u Novom Vinodolskom. Bio je istaknuti hrvatski političar, a 1873.g izabran je za hrvatskog bana. Bio je prvi hrvatski ban pučanin i upravljao je hrvatskom 7 godina. Umro je 1890.g. Ivan Mažuranid je napisao spev "Nenadovid Rado", ljubavnu pesmu "Javor i tamnjanika" i programsku pesmu "Vjekovi Ilirije". Također je dopunio "Osmana" Ivana Gundulida XIV. i XV pevanjem. Najznačajnije Mažuranidevo djelo je "Smrt Smail-age Čengida". Ono predstavlja najviši domet Mažuranidevog pesničkog stvaranja i ujedno jedno od najboljih djela naše književnosti.
Vrsta pesme: Umetnički ep Vrsta stiha: Slobodni Mesto radnje: Hercegovina Vreme radnje: XVI vek Tema: Krvnički život Smail-age Čengida Lica: Smail-aga Čengid, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk Ritam : umereno polagani
Sadržaj pesme :
AGOVANJE
Silni turski ratnik, Smail-aga Čengid. imao je puno robova, Crnogoraca. Bududi dfa je bio krvoločan ubijanje nevinih i bespomodnih bilo mu je zabavno. Tako je jednog dana odlučio da ubije skupinu mladiča. Starac Durak molio ga je da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubio mladide starcu je odredio smrt vješanjem. To bi učinjeno naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajuči tjela ubijenih Smail-aga se divio svojoj modi, ali istodobno ga je mučilo to što su mladidi pred njim poginuli bez straha.
Stil: epiteti (lijepo,hladnoj,gladna,planinskog) personifikacija (zadrhtaše ta vješala tanka) kontrast ( zadrhtaše ta vješala tanka, al nepisnu Crnogorčad mlada) arhaizmi (dželate, arslan) onomatopeja ( Krcnu kolac njekoliko puta Zviznu pala njekoliko puta )
NODNIK
Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti oca
Stil: epiteti (ljudi, gorski, sviloruna, malenoga) kontrast ( Sunce zađe, a mesec izađe )
ČETA
U Cetinju se skupila mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili su da se sukobe s agom . Na putu ih je stari svedenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudi i svoj narod.
Stil: epiteti (mala, nodna, tamna, brze ) kontrast (Malena je, ali hrabra ) usporedba (Ved ko' tajni glas duhova ) metafora ( Studen kamen prima život ) onomatopeja ( Ni tko šapde, ni tko zbori, Ni tko peva, niti se smije )
HARAČ
U međuvremenu zli aga odlučio je kupiti od naroda harač tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi ih kao zarobljenike. Jednog dana, aga je došao u neugodnu situaciju.
Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmehivanja među narodom. Bududi da je zbog toga aga bio ljut odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada hrabra četa je napala Turke. Zatečeni turci nisu pružili jak otpor. Hajduk je Mirko puškom ubio zlog Smail-agu Čengida. tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.
Stil: epiteti (lijepo, ljuta, debela, žuti, nevesela) gradacija ( Hljeba, hljeba, gospodaru ! Ne vidjesmo davno hljeba !) usporedba ( Riknu aga ko' bik ljuti ) metafora ( Ljuta glada i nevolje ljute )
KOB
Zli Smail-aga Čengid dočekao je svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu njegovu sjajnu opremu uzeo je plahi Turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengidu.
Stil: epiteti (zlatno, žalosno, tužno) personifikacija ( Čija 'e ovo ponosita čalna ? ) arhaizmi ( izba, gataj ) ponavljanje ( Čije 'e ovo ... )
Tvrdica - Molijer
Molijer, pravim imenom žan-Baptist Pokelan, rođen je u Parizu, u imučnoj trgovačkoj obitelji.Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu,a pravo je studirao u Orleansu.U Pariz se vrada , kad je imao 36 g. 1643 g utemeljuje s obitelji Bejart “Illustre Theatre”.To kazalište deluje uglavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu, Rouenu.Njegova kazališna družina 1658 g. ima deset članova i dolazi u Pariz.Pod zaštitom kraljevske obitelji brzo je stjecala veliku slavu.U kraljevskoj palači družina ostaje sve do Molierove smrti.Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije Umišljeni bolesnik.Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana , da popišu njegovo bogastvo.Naslijedio je od oca dobar dio tog bogastva, ali je svojim radom uvedao bogastvo. Dela su mu:Lakomislenik, Ljubavna srdžba, Kadiperke, Škola za žene, Don žuan, Mizantrop, Tvrdica, Građanin-plemid, Učene žene, Umišljeni bolesnik.
Klasicizam i Molijer
Klasicizam je razdoblje od sredine 17 do kraja 18 st.Glavna karakteristika tog razdoblja je čovekova težnja za upotrebom razuma i susprezanja osedaja.Tadašnje društvo vladalo se po određenim pravilima.Ta pravila određivala su sve,od odnosa u društvu do odnosa u obitelji.Ta pravila vladaju i u Molijervu Škrtcu te su uz razum , jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena, kao npr.”da se ne smijemo ni skim vezati bez prestanka onih koji su nam dali život” i “mnogo bolje vide što je za nas dobro , jer nisu zaneseni nikakvom ludom strašdu”. Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju, kao uzvišenom dramskom formom, nasljeđenom još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor).Ali Molijer njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje likove u smešne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te pojedine profesije(npr.”Zar se se liječnici u što razumiju?Ne bojte se, pokraj njih možete izabratti koju vam drago bolest, oni de joj pronadi razlog i kazati vam zašto se oboljeli”). Glumci su u Molijervo doba bili nepoštivana grupa ljudi , isključivana od strane crkve jer kvari maldež, pa zbog toga se Molijer okomio u svoji delima na lječnike jer su oni u ono vrijeme vrlo cijenjen stalež. U svojim delima Molijer poštuje pravilo o triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g.Pravila se odnose na jedinstvo vremena, mesta i radnje.Što susredemo u Molierovim komedijama.
Moral ili razum?
Tko po vašem mišljenju čini vede zlo: onaj tko treba novac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac a ne zna što da s njim započne?
Cjelo to razdoblje je prožeto filozofijom.Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti.Potpomognuta racionalnošdu ona razmišlja o svetu, o njegovoj biti.Mnoga takva shvadanja dovest de do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg.Ljudi de početi razmišljati o uzaludnosti nekih egistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji, te de ih proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svet.Ta moralna odluka, bolje bi bilo redi racionalna odluka , bududi da je upitanju njihov bolji život , dovest de do promena u tadašnjem društvu i umetnosti. Čast i moral postaju jedna nedeljiva cjelina , ali što je čast ? - samo težnja da se razumom dokudi smisao života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga. Ta filozovska razmatranja, taj moral, ta čast i taj razum , su samo sredstva da se dokudi smisao našeg života, njegova bit i esencija.
Komika
Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao. Molijer se u svojim delima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari.Jedna od poznatijih scena u kojoj se upotrebljava ta tehnika , je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato (novac=Elise).Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio neku bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazato nizom primera (Harpagon
pregledava sve na izlazu iz kude, kori decu da se previše raskošno oblače(a jedva da nađu neku pristojnu odedu), Harpagonovo lihvarenje itd.
Harpagon iliti tvrdica
Gde?U Parizu.Zašto?Sam bog zna.Kako bilo da bilo , Harpagon je tu i kani ostati gde je.Namerava do kraja večnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošdu.Njegova je škrtost epska i proteže se kroz stoljeda od Plauta preko Držida i Moliera pa sve do današnjih dana.Ta je škrtost centralna tema Molijerve drame, ona pokrede sve likove u njihovim kretanjima i razmišljanjima koja dovode gledatelja do smeha a istovremeno ga potiču da razmišlja i da si postavi pitanje, jesam li ja takav? Za njega je novac , njegova ljubav i jedina religija koju priznaje.Iskrištavanje tuđeg jada , da bi što više zaradio , za njega je način života a škrtost njegovo bide u cjelosti. Svako je za njega sumnjiv, sam da je nasvetu njegov je najslađi san.
Gospodin je Harpagon čovek koji je od svih ljudi najmanje čovek, smrtnik, koji je od svih smrtnika najtvrđi i najnedarežljiviji.Nema te usluge koja bi dirnula njegovu zahvalnost tako da razveže kesu.Pohvala, poštovanja, dobronamernosti i prijateljstva na jeziku koliko ti srce želi, ali novaca ni pomirisati. Ništa nije tako suho i jalovo ko njegovo zahvaljivanje i njegova ljubaznost.A riječ dati tako mu je mrska da nikad ne kaže: Dajem vam ruku, nego:Posuđujem vam ruku. __________________
Ujka Vanja - Cehov
Beleška o piscu
Čehov, Anton Pavlovič ( 1860.-1904. ), ruski novelist i dramatičar, po zanimanju lečnik. Započeo je knjiženi rad kritikama humoreskama, nastavlja novelama u kojima obrađuje izgubljene i otuđene likove. Čehov ne donosi u svojim novelma događaje, zbivanja, a niti velike izrazite ličnosti koje nastupaju u društvu glasno i bučno. Fabule su vrlo jednostavne, ili uopde nije težište na njima, jer Čehov nastoji izazvati dojam, ugođaje, atmosferu; on stvara raspoloženje oko likova, u kojima se oni potpuno očituju. Zbog toga je uvek sažet, na svoj način lakoničan,a obilno se sliži pejzažima i lirskim digresijama.
I u drame Čehov ne unosi vede dramske zaplete, nego je sav u stvaranju scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugođaja u kojima se likovi očituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je Čehov velik majstor i s potpunim opravdanjem nazvan je osnivačem ruske impresionitičke drame; njegove se drame uzimaju kao iprimer tzv. lirske drame.
Ujka Vanja
Na kazališnome oglasu naslov drame i posebno dodatak Scene iz života na selu..., upuduje nas na neku idiličnu ili realističku priču iz života sela. Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo kojeg drugog gradida, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je okvir zbivanja, istina jako utjede na protagoniste, ali pisac samo marginalno prikazuje rusko selo. Čehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj dramatičnosti anti junaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih likova. Porodični odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti do dramatičnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova kderka Sonja iz prvoga braka,pa Marija Sonjina baka i onda Vojnicki Sonjin ujka, pa još Telegin kao propali spahija te lečnik i osebnjak Astrov, ta zabitist karaktera u uskom prostoru različitih interesa može dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj način svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svesni da su prokockali smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmene. Naši su slabidi samo drhtaji, osuđeni ne umreti nego na umiranje, ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjedi od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz buke gde su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se ne raspadnu. Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj inteligenciji koja živi na zabačenom imanju okružena provincijalizmom, primitivizmom i zaostalošdi ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala kao individue i preobrazila u prosednost u kojoj se kredu. Bježedi od malograđanštine na kraju se utapaju u njoj. U podmaklim godinama, oko pedesetak i više, kada prave invebturu svoga života shvadaju da su ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud, a najtragičnija je spoznaja da de i ostatak života provesti besmisleno, besciljno, dosadno, ubitačno dosadno čekajudi smrt kao jedinu mogudu promenu. Kada se tih šest nesretnika nađu zajedno svjesni svojih promašenih života i kada pokušaju pronadi krivca za svoje stanje, Čehov nam razotkriva njihove psihloške drhtaje, ugođaj trule atmosfere, a sve to ukomponirano u lirskom ruhu. Nema retorike, nema fabuliranja, nema dramskih zapleta i efekata umesto zbivanja u drami imamo raspoloženje. Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve njihove osobine. Čehov ne opravdava niti otkrivljenje razvoj ili razmišljanje svojih junaka. Ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva. Upoznajemo nemire i osedaje junaka a vanjsko kretanje i zbivanje sporadična su. Skučenost i ograničenost vanjskih zbivanja dramski je opravdano zbivanjem u jednom danu i nodu na verandi i u sobi imanja Serebrjakova. Dramsko književno delo Ujka Vanja slojevito je, umetnički virtuozno i spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u kazališnoj izvedbi nečim ne pokvari vrednost književnog dela. Drama nosi naslov Ujka Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki, Ivan Petrovid. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje uzaludnost svoga života. Dvadesetipet godina radio je na imanju profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naučnim radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni stručnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on Vojnicki utukao svoj život za jednu običnu ništicu. -------------------------------------------------
“Vojnicki: Ti si za nas bio više bide, a tvoje smo članke znali napamet...Ali sad mi je puklo pred očima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umetnosti, a ništa ne razumeš u umetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja volio ne vrede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!” (str. 45.)
“Vojnicki: ... Ti si upropastio moj život.” ( str. 45.)
“Sad je on u penziji i sada se vidi cela bilanca njegova života: posle njega nede ostati nijedne stranice iz njegovih dela, on je potpuno nepoznat,on je - nula ! Mehur od sapunice!” ( str. 25.) ------------------------------------------------Vojnicki je nesretan on se ne može pomirita sam sa sobom, svojim stanjem. ------------------------------------------------“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!” (str.23.) ------------------------------------------------Iako nemodan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara muški, odlučno. Kada profesor želi prodati imanje a njega i Sonju izbaciti na ulicu kao stari kufer, Vojnicki reagira elementarno ljudski i pokušava u efektu pištoljem ubiti profesora. Njegov je čin završio očajno i sramotno, promašio je profesora. Vojnicki je zaljubljen u prelepu mladu Jelenu ali mu ona ne odvrada ljubav. Tragedija je Vojnickog kao i Sonje kada shvate da de još živjeti a da ne znaju zašto i za koga i da im je bududnost besmislena.
------------------------------------------------“Vojnicki: ... Meni je četardesetisedam godina; ako budem živio, recimo do šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako du proživjeti tih trinaest godina? Što du da radim, dime du ih ispuniti? ” (str.51.) ------------------------------------------------Vojnicki bi želio nemogude, novi život. ------------------------------------------------“Vojnicki:...Početi nov život...Reci mi, kako da počnem...od čega da počnem?” (str. 52.) ------------------------------------------------Astrov odgovor izgorio je Vojnickove želje u hip, bez okolišanja. ------------------------------------------------“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.” (str.52.) ------------------------------------------------Sonja je nesretna žena, zaljubljena u lečnika Astrova koji je ne voli. Sonja sa svojim ujkaom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi. Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobune, primorana da prihvati svoju nesretnu
sudbinu. Sonja je neiživljena i nikada nede ni živjeti. Nikada nede biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje. ------------------------------------------------“Sonja: ...Nismo mi jeli kruh zabadava! Ja ne govorim što treba redi, ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumeti tata. Treba biti milostiv!” (str. 47.) ------------------------------------------------Kada spoznaje da joj je sudbina okrutno zaprčadena očekujemo njen jauk. Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno kršdansko otkupljenje i spas. Tko je patio na ovome svetu, a do tog kraja mora se strpljivo raditi. Sonjinim dijalogom točno završava drama: ------------------------------------------------“Sonja: ..., a kad nam dođe naš sudnji čas, pokorno demo umreti i tamo, na onom svetu, redi demo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo teško i bog de se sažaliti na nas; onda demo, ujko, mili ujko, videti drugi život- svetli, divan, lep, radovati demo se i na sve sadašnje naše patnje pogledati demo ganuto, s osmehom- i odmoriti demo se.” (str.59.) ------------------------------------------------Astrov je lečnik u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi. Određenu simpatiju Čehov poklanja Astrovu iako stidljivo. Možda je uzrok tome što je i Čehov bio lečnik. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga života. Astrov više ne vjeruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže: ------------------------------------------------“Astrov: ... Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji čovjek s velikim brkovima i malim sposobnostima...To sam ja.” ( str. 14. ) ------------------------------------------------Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao postojati kao čovjek, jer ne vjeruje više u ljude i nema više osedaje, ne može voljeti. ------------------------------------------------“Astrov:... Ja za sebe više ništa ne očekujem, ne volim ljude... Odavno ved nikog ne volim.” (str. 28.) ------------------------------------------------Jelena Andrijevna, mlada žena staroga profesora u žabokrečinu ljudskih duša unela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu , a naročito u Vojnickom. Jelena postaje žena fatum. Jelena je nesretna žena koju svoju najvedu nesredu prima sa manje emocija donekle racionalno. ------------------------------------------------“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesredna žena, ona ima staroga muža! To je saučeše pram meni - o, kako ga dobro razumijem” (str.17.) ------------------------------------------------Jelena mrzi muža, ali zna da mora živjeti sa njime. -------------------------------------------------
“Jelena Andrejevna: Duti! Ti si me ubio!” (str. 20.) ------------------------------------------------Jeleninoj vjernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki. ------------------------------------------------“Vojnicki: Zato što je ta vjernost neprirodna i izvještačena od početka do kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevjereti starog muža kojega ne možeš podneti- to je nemoralno.” (str.11.) -------------------------------------------------
Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuje ga i mrze njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega prihvada kao nešto prirodno. Profesor je star i bolestan i ljubomoran je na mladost. U biti je umišljena veličina koja u zimi svoga života očekuje od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki bolno secira.
“Vojnicki: Čovjek punih dvadesetipet godina predaje i piše o umetnosti, a nimalo ne razume umetnost.” (str.10.) ------------------------------------------------Ono što ubija profesora i čini ga nesretnim je starost. Čitav je život bio sebičan, a sada život ostavlja drugima, mlađima. ------------------------------------------------“Serebrjakov: ... Prokleta, odvratna starost. Đavo da je nosi! Otkako sam ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, vjerovatno, gadno je da me gledate.” (str.20.) ------------------------------------------------Likovi drame su slabidi i malenkonični tragičari. Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje. Vojnicki koji je na tren reagirao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u bezličnu senu spreman da sa Sonjom propati ostatak života. Pristati svjesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa činjenicom da si živ zakopan u zaostalosti riskog sela i da deš tu lagano umirati, čini likove drame drastično tragičnim. Oni nemaju mod ni umreti brzo. U takvoj atmosferi života Čehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje. Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke ili poruke pisca. Prikazano je stanje duša u određenom prostoru i vremenu iz kojega nisu mogli pobjedi. __________________
Default Zivotinjska farma
Beleška o autoru:
Džordž Orvel rođen je 1903. g. u Indiji. S četiri godine se vrada s roditeljima u Englesku gde polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. g. služio je u imperijalnoj policijiu Burmi. Neke od dela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air", „1984“. Za vrijeme drugog svj. rata javlja je dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaden u aktivnu službu. 1944. godine završava "životinjsku farmu", koja je izašla tek u 945. Umro je 1950. g.
Zapažanja o delu:
Delo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki, koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji I ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati ved da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, ved možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje šovijek ne zna. Jedan od načina je prikazan I u knjizi Georga Orwela "životinjska farma".
Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovijek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja. Kako čovek životinjama može biti primer ponašanja.
Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju dela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist I najviše od svega čovekova želja da vlada svime I svima.
Tijekom čitanja knjige u meni su se razmenjivali osedaju sažaljenja, potom ponosa, srede, pa zatim ljutnje I prezira, pa na kraju osedaji krivnje.
"Nema više odgađanja", drugovi, reče Napoleon nakon što je ispitao tragove. Pred nama je posao. Ved danas ujutro počet demo ponovo graditi vetrenjaču I to de potrajati čitavu zimu, I po kiši I po suncu. Pokazat demo tom bijednom izdajniku da ne može tako lako uništiti naš trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati naše planove: provest demo ih do konačne pobjede. Naprijed drugovi ! živela vetrenjača ! živela životinjska farma !
Anotacija:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je to najvise svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačida, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran. No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se je jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile se otjerati ga sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile se travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju
pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čoveka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati što de drugi na farmi raditi. No s vremenom svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa vlasnicima, ljudima, drugih farmi u okolici, te se nakraju nije znalo tko je čovek a tko svinja.
Likovi: Major, Boxer, Clover, Benjamin, Mollie, Napoleon, Snowball, Squealer
Major: "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsečeni, još je uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobrodudna izgleda. "
Boxer: "Boxer je bio ogroman konj, visok preko sto osadeset centimetara i snažan kao dva prosečna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage. "
Clover: "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja nakon četvrtog ždrebeta nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost. "
Benjamin: "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primedba - na primer, znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha , ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajudi to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedelju na malom pašnjaku iza vodnjaka, pasudi jedan pored drugoga bez riječi. "
Mollie: "U posljednjem trenutku, usiljeno se nedkajudi i žvačudi kocku šedera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gosp. Jonesa. Zauzme mesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajudi se da de svratiti pozornost na upletene crvene vrpce.
Napoleon:
"Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. "
Snowball: "Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promudurnost. "
Squealer: "Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljaoo nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu , čas na dugu stranui mahao repom koji je delovao nakako vrlo uverljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo.
Default HANS CHRISTIAN ANDERSEN: CAREVO NOVO ODELO
Glavni likovi:
Car, lopovi (tkalci), carevi podanici
Kratki sadržaj - prva verzija:
Prije mnogo godina živio je car koji je mislio samo na svoje ruho. Jednog dana dođu dvije lopuže, predstavivši se kao tkalci. Oni kažu caru da de sašiti novo ruho, a za svakog tko ga ne uspije vidjeti znati de se da je glup. Car lopovima da puno zlata, srebra i svile, a lopuže sve to strpaše u svoju torbu. Tkalci zatraže još više srebra, zlata i svile, a u tkalački stan ne dospije niti jedna nit. Car je poslao svog starog ministra da pogleda kako napreduje tkanje. Kada je ministar došao u tkalački stan nije vidio ništa jer nije ni bilo ničega, a ministar pomisli da je glup. Lopuže započnu nabrajati sve šare, a ministar rekne da su vrlo lijepe. Kada dođe caru nabroji mu sve boje i šare koje je “vidio”. Zatim car pošalje svog drugog službenika, a sa njim bude isto kao i sa ministrom. Na kraju ode i sam car sa grupom odabranih službenika,
ali ni car nije vidio ništa te pomisli da je bolje da se pretvara da vidi ruho nego da drugi misle da je on glup. I tako se car pretvarao da oblači novo ruho. Kada je izašao pred puk nitko nije ništa vidio, a jedno dijete u taj čas poviče “car je gol !!!”, a za njim i cijeli puk. Car je nastavio još ponosnije hodati ne obazirudi se na puk.
Bilješke o piscu:
Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) je danski književnik, sin siromašnog postolara koji je proveo djetinstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis "Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim stranama. Odlikuju se humanošdu, prostodušnošdu i mudrošdu, a prožete su profinjenim osjedajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta. Njegova ostala dijela su: "Melodije srca", "Fanazije i skice", "Vinjete", "Dvanaest mjeseci", "Agneta i vilenjak", "Improvizator", "O.T.", "Samo guslač", "Mulat", "Slikovnica bez slika", "Maurka", "Pjesnikov bazar, "Nove bajke", "Sabrane bajke i priče", "Ahasver", "Dvije baronese", "U Švedskoj", "Bajka mog života", "Biti ili ne biti", "U Španjolskoj", "Posijet Portugalu", "Sretni Peer" i "Bajki i priča".
Vrsta djela: Bajka
Mjesto radnje: U velikom gradu
Vrijeme radnje: Kao u svim bajkama, prije mnogo godina.
Kratki sadržaj - druga verzija:
U jednom je gradu živio car poznat po tome što je najviše volio lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to da se lijepo obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri zanemarivao. Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli varalice koji su tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali tako neobično ruho da ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni i pametni. Polakomivši se za novim ruhom car je naručio da mu se istka to neodoljivo lijepo ruho, platio je varalicama velike novce i živio u iščekivanju novog ruha.
Podanici kao podanici, vidjevši da od tog ruha nema ništa, a bojedi se za svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izredi svoja saznanja da ruho ustvari ne postoji. Tako i car, bojedi se da ne ispadne glup i nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho, obukao ga, i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i građane. "Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup."
Jedino je dječak sa svojom iskrenošdu i nevinošdu viknuo kako car nema ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane u povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo".
Analiza likova:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, ved su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjedom. Pri tom je bio isuviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjede, jer se jedino na tom polju osjeda dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojedi se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošdu i nevinošdu, koje jedino ima hrabrost na glas redi istinu o carevom ruhu.
Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimičari, koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na tu kartu, dokazujudi pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.
Analiza stila pisanja i jezika djela: Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.
---------- Post dodat u 09:43 AM ---------- Prethodni post je napisan u 09:40 AM ----------
EURIPID: ELEKTRA
Vrsta djela: Tragedija
Tema: Elektrina opsjednutost osvetom svoga oca
Mjesto radnje: Grčka (Mikena), selo
Vrijeme radnje: Poslije 1184. godine prije nove ere (završetak trojanskog rata)
Ideja: Određene životne situacije nas mogu pretvoriti u zvijeri koje imaju na umu samo osvetu. Koliko god nam se to čini teškim, ne smijemo biti previše radikalni u svojim postupcima, jer nam osveta ne donosi ništa drugo osim grižnje savjesti.
Likovi:
Elektra Orest, Elektrin brat Klitemnestra, majka Oresta i Elektre, žena Agamemnonova Agamemnon, vladar Mikene Seljak iz Mikene, Elektrin muž Dioskuri; Kastor i Polideuk
Analiza likova:
Elektra Zastrašujude odlučna u tome da ubije majku (i njezinog ljubavnika), i tako osveti oca; ona je ponižena, nakon ubojstva je istjerana kao robinja iz svog doma, boli je majčina nevjera i zanemarivanje djece; udali su je za siromašnog seljaka: sa raskoši kraljevskog dvora spala je na krajnju bijedu – no brak nje i seljaka nije konzumiran, jer on vjeruje da se ljudi iz različitih slojeva ne smiju ˝miješati˝; ona manipulira Orestom, nagovara ga na ubojstvo majke; nakon ubojstva muči ju grižnja savjesti, ali manje nego Oresta; sude joj Dioskuri: udat de se za Pindara.
Orest
Nakon ubojstva je prognan, i Egist ga je želio ubiti; kada nakon dugo godina naiđe na svoju sestru, zajedno kovaju smrtonosni plan: on de ubiti Egista i Klitemnestru (Elektra ne sudjeluje fizički u samom činu ubojstva); jer je ubio Egista – postaje junak, ali dvoumi se o tome dali bi trebao ubiti majku; Dioskuri ga osuđuju na vječno lutanje, a na njegovom putu de ga pratiti Erinije (tri sestre, božice osvete – Tisifona, Alekto i Megera); Orest de izgubiti razum; (medicinski): Orestov kompleks – želja sina da ubije majku.
Klitemnestra Simbol zle i nevjerne žene; uzrok njezinoj patnji i ubojstvu muža: Agamemnon je morao žrtvovati kder Ifigeniju da bi se mogao vratiti kudi; Klitemnestra ga vara sa Egistom i zajedno s njime ubija muža, zbog tog žrtvovanja njezine kderi miljenice; zanemaruje poslije svoju živu djecu; na vijest da je Elektra rodila, dolazi u njezin dom; Elektra i Klitemnestra se sukobljavaju, i kasnije Orest ubija majku.
Problemi koji se obrađuju u djelu:
Moralni – Elektra i Orest su se našli u teškoj situaciji, ali njihova osveta nema etičko opravdanje. Psihološki – Glavni dramski sukob je sukob Elektre sa samom sobom Povijesni – U korijenu, za svu tu tragičnu sudbinu je kriva otmica Helene (koja je bila Klitemnestrina sestra) - povod trojanskom ratu.
Dojam o djelu:
Drama je tužna, zato jer ljudi ne mogu utjecati na svoju sudbinu i djela, ved njihovim životima upravljaju bogovi. To je najtragičnije u ovoj i vedini tragedija. Ovdje se javlja jedno teško pitanje: Jesu li Orest i Elektra ispravno postupili kada su ubili vlastitu majku zbog toga jer je ona ubila njihovog oca? Jesu li se smjeli miješati u njihovu bračnu razmiricu? Ovdje svatko ima svoje odgovore, ali jedno je sigurno: ubojstvo roditelja je bizarna stvar, i ja mislim da se to moglo riješiti na drugi način. No kada čovjeka zaslijepi mržnja, ne može racionalno prosuđivati. No jedna stvar je pozitivna u toj tragediji: nerazdvojivost Elektre i Oresta (zbog toga su im na kraju sudili Dioskuri – oni su simbol nerazdvojivih blizanaca). __________________
Default SOFOKLO: KRALJ EDIP
Kratki sadržaj:
I. čin Razgovor Tebanskog kralja Edipa sa svedenikom. Svedenik podsjeda Edipa da u njegovoj zemlji vlada kuga, da su polja i žene bez ploda. Edip sve to ved zna kao i njegova žena Jokasta i svakog trena očekuju da se vrati Kreont koji de donijeti vijesti iz proročišta boga Feba. Dolazi Kreont i govori Edipu da de iz njegove zemlje izadi nevolja kada nađu ubojicu svog vladara Laja na čijem prestolju sada stoji Edip.
II. čin Edip čuvši za proročanstvo nudi u ime boga da se pronađe krivac za ubojstvo i da ga se istjera iz zemlje. No kako bi bilo teško pronadi krivca bez nekog traga pozove Edip proroka Tiresiju. On je znao istinu, ali ju nije htio redi. Međutim, na zahtjev Edipa ipak ju je otkrio. Ubojica Laja je bio upravo Edip. Edip se razljuti, Tiresiju je branila istina, pa nastavi rekavši proročanstvo, a ono je bilo da de Edip postati slijep.
III. čin Svađa Edipa i Kreonta u kojoj Edip osuđuje Kreonta da je nagovorio proroka Tiresiju da bi se dokopao vlasti. Tada se umiješa Jokasta i razljuti se kada vidi oko čega se svađaju. Kreont odlazi, a Jokasta želi doznati što je to uznemirilo njezinog muža. U njihovom daljnem razgovoru postaje sve jasnije, ali je Edip stvarno ubio Laja, ali mu Tiresijevo proročanstvo nije posve jasno. Jedina nada je jedan pastir, svjedok ubojstva.
IV. čin Dolazi glasnik iz grada Korinta u kojem je Edip odrastao i govori mu da je starac Polib umro, i da mu on nije otac. Tada se Edip strašno uznemirio jer je bio uvjeren da mu je Polib otac. Međutim, glasnik mu reče da ga je
dobio od jednog starog pastira koji je bio u Lajevoj službi. Tada je Jokasta problijedila jer je znala tko je Edip.
V. čin Dolazi pastir koji mu ispriča kako je došao do njega. Edip je shrvan bolom i bijesom. On je sin Jokaste i Laja. Sada mu je sve jasno. Oženio je vlastitu majku i ubio vlastitog oca.
VI. čin Saznavši koje je grijehe Jokasta napravila ona se objesila, Edip si je iskopao oči, te sam sebe onom kletvom istjerao iz zemlje sam bez igdje ikoga, a Kreont je zavladao Tebom.
Tema: Traganje kralja Edipa za istinom o njegovu podrijetlu
Ideja: Nemože se pobjedi proročanstvu bogova. Svaka nevolja koja se pokuša sprječiti a ne sprječi temeljito kasnije može postati dvostruko gora nego što je prije bila.
Analiza likova:
Edip Glavni lik ove tragedije. On je jedan sasvim normalan čovjek što se tiče njegove psihe, ali stjecajem okolnosti on postaje bijedan i jadan. Edip je radoznao, istinoljubiv, hrabar i snalažljiv, ali nemože podnjeti nesredu koja ga je snašla, da je oženio vlastitu majku, a ubio oca.
Jokasta Dobra prema svom mužu, brine se što ga muči, dobro vlada, ali u sebi
nosi tugu i bol zbog mrtvog muža i njezinog djeteta za kojim je cijeli život tugovala misledi da je mrtvo, a njezino dijete je bio njezn muž.
Kreont Vjeran vladaru, dobar govornik i čovjek kojeg narod voli i štuje. Možda on negdje u dubini srca želi postati vladar, ali on je svakako lukav, pametan i zna što treba redi u kojem trenutku.
Tiresija Prorok koji unatoč sljepodi uz pomod proročkog vida vidi i zna puno više od ostalih ljudi. Odavno skriva istinu jer zna da de ona razbjesniti njegovog vladara, no ne trpi uvrede, a kada govori, uvijek ima istinu za obranu.
----
II nacin
SOFOKLO: KRALJ EDIP
Sadržaj:
1.čin - Svedenik i kralj Edip razgovaraju o zlu koje je stiglo njihov kraj - Dolazi Kreont (Jokastin brat) kojeg je Edip poslao da ode do Feba (Apolona) sa vijestima zašto se to događa i kako to riješiti - Kreont govori kako je Feb rekao da treba osvetiti prijašnjeg kralja Laja i Edip se raspituje za njega (kako je umro) - Edip i Kreont odlaze a zbor pjeva Zeusu i Ateni da im pomognu
2.čin - Edip naređuje da onaj tko zna ubojicu kralja Laja mora to prijaviti, proklinje ubojicu i govori kako de kazna stidi svakog tko šuti a nešto zna - Dođe Tiresija koji nakon dugog nagovaranja Edipu govori da je Edip ubojica kojeg on sam traži - Edip misli da Tiresija govori gluposti na nagovor Kreonta koji ga po njegovom mišljenju želi svrgnuti s vlasti - Tiresija govori Edipu kako de svojoj majci biti i muž i sin, svojoj djeci i brat i otac i ubojica svog oca, zatim odlazi - Zbor pjeva o Tiresijinom proročanstvu
3.čin - Edip optužuje Kreonta da je nagovorio Tiresiju da mu kaže ona proročanstva, svađaju se, Kreont uvjerava Edipa da on nije u dosluhu s Tiresijom i kaže Edipu ako dokaže suprotno može ga ubiti - Dolazi Jokasta (žena Edipova) i moli Edipa da povjeruje Kreontu, narod također podržava Kreonta - Kreont odlazi, a Edip objašnjava Jokasti što se dogodilo, Jokasta priča kako je prorok Laju rekao da de umrijet od ruke svog sina - U razgovoru sa Jokastom Edip shvati da je on ubio Laja ali želi potvrdu pa pošalje po pastira koji je preživio
4.čin - Dolazi glasnik i govori Jokasti kako je Polib Edipov otac koji je vladao i u Korintu umro, i oni žele Edipa za novog kralja - Jokasta pozove Edipa iz dvora i glasnik mu kaže da mu je otac odnosno Polib umro - Edipu je to možda i bilo olakšanje jer ga on nije ubio a tako stoji u proročanstvu - Glasnik kaže Edipu kako mu Polib nije otac i kako ga je on dao Polibu
nakon što mu ga je dao jedan od Lajevih ljudi - Edip želi nadi tog Lajevog pastira i želi saznati kojeg je roda iako ga Jokasta odgovara od tog nauma 5.čin - Dolazi Lajev pastir i glasnik potvrđuje da je to on - Edip ga ispituje o sebi, odnosno o djetetu koje je predao glasniku - Sluga (pastir) govori da je on taj dječak tj. Lajev sin - Edip shvati da je ipak oženjen majkom i da je ubio oca
6.čin - Jokasta se objesila, dolazi Edip i skine ju sa užeta, uzme zlatnu iglu sa Jokastine haljine i probode si zjenice, kaže da de sam sebe prognati iz zemlje jer ne želi živjeti proklet u dvorcu (sve to glasnik priča narodu odnosno zboru) - Edip sam sebe žali slijepog i razgovara sa narodom - Narod savjetuje Edipu da kad ved odlazi da Kreontu ostavi vlast - Kreont dolazi i Edip mu zapovijedi da ga progna iz zemlje, ali Kreont želi prvo upitati boga što mu je činiti - Edip želi posljednji put vidjeti Antigonu i Ismenu, svoje kderi - Na kraju zbor pjeva o tome kako je slavni kralj Edip završio i zbor zaključuje da više nede slaviti nikog tko još nije umro jer se svašta može desiti.
Default I nacin
MARK TWAIN: KRALJEVID I PROSJAK
Bilješke o piscu:
Mark Twain rodio se u mjestu Floridi, u saveznoj državi Missouri, a djetinjstvo je proveo u gradidu Hannibal u dolini rijeke Missouri. Školu je napustio ved u dvanaestoj godini i od tad se bavio raznoraznim poslovima. Bio je radnik u tiskari, kormilar na brodu, novinar, izdavač i poduzetnik, pa čak i kopač zlata. Na kraju se počeo baviti pisanjem. U početku je pisao novinske članke sa jasno izraženom humorističnom i satiričkom notom. Najpoznatija su mu djela: "Doživljaji Toma Sawyera", "Kraljevid i prosjak", "Pustolovine Huckleberry Finna", "Život na Mississippiju". U svojim djelima promiče pravdu, jednakost, humanost, slobodu i istinu. Iako nije imao književno obrazovanje smatra ga se ocem američke književnosti.
Mjesto radnje: London, siromašne četvrti i kraljevska palača Vrijeme radnje: Druga četvrtina šesnaestog stoljeda
Tema: Doživljaji kraljevida i prosjaka u zamijenjenim ulogama. Pouka: Dobrota, plemenitost i pravednost pobjeđuju bogatstvo, raskoš, netrpeljivost i nepravdu.
Kratki sadržaj: Siromašan dječak Tom upoznaje kraljevida Edwarda. Kraljevid je bio željan pustolovina i dječačke igre, a Tom je čeznuo za životom u obilju. Kako su bili jako slični, dječaci odluče nakratko zamijeniti uloge. Promijenili su odijela i Tom ostade na dvoru, a kraljevid se uputi ulicama i predgrađima Londona. Dvorski život bio je težak za Toma, a borba za opstanak i preživljavanje još teži za kraljevida. Uz veliku i nesebičnu pomod prijatelja Hendona kraljevid se vrada na dvor, a Tom ostaje živjeti s njim kao njegov štidenik.
Analiza likova: Kraljevid Bistar i nadaren dječak. Sa lakodom uči jezike i uglađenog je ponašanja. Ne podnosi nepravdu, a svojom upornošdu postiže cilj. Hrabar je i pun želje za pustolovinom.
Prosjak Siromašan dječak iz sirotinjske četvrti Londona. Snalažljiv je i spretan,
a kad je nepravedan stidi se sam sebe, a dušu i srce izjeda mu grižnja savjesti. Teško glumi ono što nije iako ga to zabavlja. Srce mu je dobro i plemenito.
----
II nacin
MARK TWAIN: KRALJEVID I PROSJAK
Bilješke o piscu: Mark Twain (pravo ime Samuel Langhorne Clemens), vrlo plodan američki pripovijedač i romanopisac, rođen je 1835. , a umro 1910. godine. Iako se u životu bavio različitim zanimanjima npr. (tiskarski naučnik, grafičar, riječni pilot, kopač zlata, novinar), objava prve zbirke humorističnih crtica potpuno ga usmjerava prema prema književnoj djelatnosti kojom de se baviti do smrti. Cjelokupno Twainovo djelo potvrđuje da on nije pisao posebno za djecu, ali je temama o djetinstvu i mladosti s dječjim likovima privukao pozornost ne samo odraslih nego i mlade čitalačke publike. Napisao je i autobiografski roman "Život u Missisippiju".
Mjesto radnje: Engleska
Vrijeme radnje: 16. st.
Tema: Život kraljevida i prosjaka
Osnovna misao:
Izmjenom društvenih uloga čovjek ostaje onakav kakav ustvari jest.
Kratki sadržaj: Edward i Tom se rađaju istoga dana. Kraljevid je željeno dijete i svi mu se vesele, ali Tom je došao na svijet neželjen. Nekoliko godina kasnije, Tom upoznaje kraljevida. Edwarda privlači život prosjaka i oni se mijenjaju za odjedu. Bili su veoma slični tako da čak ni najbliži nisu primjetili razliku. Tom u dvorcu pokušava glumiti kraljevida ali mu ne uspijeva, pa su svi mislili da je poludio. Istovremeno Edward prolazi sve ono što je nekada prolazio Tom. Često dobiva batine i nailazi na probleme. Sprijateljio se s bivšim zatvorenikom Milesom, koji ga je zavolio i štitio. Edwardje uporno ponavljao da je on kraljevid no nitko mu nije vjerovao, pa čak niti Miles. Provodedi život među siromašnim ljudima shvatio je njihove probleme i uvidio nehumanost koja se nad njim provodila, zahvaljujudi okrutnoj vladavini njegova oca Henrika VIII. Edward saznaje za to i dolazi na dan krunidbe, koju želi spriječiti. Uz pomod Toma dokazuje da je on pravi kralj. Milesa imenuju grofom, a Toma njegovog štidenikom. Za vrijeme svog kratkog vladanja kralj Edward je promijenio zakone i vladao na dobrobit svoga naroda.
Analiza likova: Tom Canty Siromašan dječak prema kojem se svi loše ponašaju. Veoma je pametan i plemenit, snalažljiv i inteligentan. Za vrijeme dok je bio kralj ukidao je okrutne zakone koji su pogađali siromašne.
Edward Tudor Dobar, pravedan i inteligentan, veoma sličan Tomu. Razlika je u tome što je živio u kraljevskoj obitelji i što je naučen na raskošan život. Vuče ga želja da živi životom prosjaka, no tad nailazi na jad i bjedu i odlučuje ukinuti zakone koje je njegov otac donio.
Jezik i stil: Roman je pisan književnim jezikom. Pisan je na osnovu povijesnih događaja i ličnosti. Dočarava život ljudi u Engleskoj za vrijeme okrutne vladavine Henrika VIII. __________________
Default III nacin
MARK TWAIN: KRALJEVID I PROSJAK
Mjesto radnje: Dvor, ulica
Glavni likovi: Edward - kraljevid od Welsa, obrazovan, pametan mladid Prosjak Tom
Sporedni likovi: Sluge, otac, majka
Kratki sadržaj: - Tom susrede kraljevida Edwarda - Zamjena kraljevida i prosjaka - Tom kao velikaš - Tom se uči - Neprilike s Tomom - Kraljevid nestaje - Tom kao kralj - Kraljevid među skitnicama
- Kraljevid kod seljaka - Kraljevid kao uhidenik - Dan krunidbe - Edward kao kralj
Najljepši odlomak: «Jest, onaj jadni dječak, kralj Edward VI, proživio je svega nekoliko godina ali je i u tih nekoliko godina učinio mnoga dobra.»
Dojam o djelu: Ovaj roman mi se jako svidio, posebno mi je bilo zanimljivo kada su se kraljevid Edward i prosjak Tom zamijenili za uloge.
----
IV nacin
MARK TWAIN: KRALJEVID I PROSJAK
Bilješke o piscu: Američki književnik Mark Twain, pravim imenom Samuel Langhorne Clemens, rođen je 30. studenoga 1835. Neko je vrijeme bio brodar na Mississipiju, kopač zlata, a bavio se i novinarstvom. Godine 1853. odlazi na istok, u potrazi za poslom, i radi u tiskarama u New Yorku, Philadelphiji, Washingtonu, St. Louisu. Umro je 21. travnja 1910. godine. Poznata su mu djela: Pustolovine Toma Sawyera, Život na Mississipiju, Pustolovine Huckleberryja Finna, Ukradeni bijeli slon, Tajanstveni stranac, Jenki iz Connecticuta na dvoru kralja Arthura.
Vrsta djela: Pustolovni roman
Mjesto radnje: London, Engleska
Vrijeme radnje: 16. stoljede
Tema: Društvene prilike u srednjovjekovnoj Engleskoj
Likovi: Tom, Edward, pustinjak, Tomov otac i majka
O djelu: Čini li odijelo čovjeka? Mnogi de doista reagirati samo na to; zadivit de ih nečija odora, kao simbol položaja i modi. S druge strane, nekomu čije ruho nije tako sjajno, koji je siromašna podrijetla, izrugivat de se i ponižavati ga. U ovoj pripovijesti to je doista slikovito opisano. Kad je kraljevid Edward odjenuo Tomovu odjedu, nitko mu više nije vjerovao tko je uistinu, svi su mu se rugali. Istodobno, Tom je bio na dvoru, preodjeven u kraljevida, okružen gospodom. No svaki put kad bi ga nešto pitali, djelovao je zbunjeno, svi su mislili da je lud. Tek na kraju priče ljudi shvadaju da kraljevida ne čini samo odjeda, ved i njegovo dostojanstvo i pravo na to da bude kraljevid, ali da i siromah ima svoje dostojanstvo te da ga, ako je živio časno, valja jednako tako poštivati.
Analiza glavnih likova: Tom Rodio se u siromašnoj četvrti:
“U starome gradu Londonu rodio se u siromašnoj obitelji, po imenu
Canty, jedan dječak kome se roditelji nisu razveselili.”
Prisiljavali su ga da prosjači, ali on je prosio onoliko koliko mu je trebalo; najradije bi slušao priče:
”On je prosio tek koliko mu je bilo potrebno da održi goli život, jer su zakoni protiv prosjačenja bili strogi, a kazne teške; zato je dobar dio vremena provodio slušajudi zanosne priče i bajke dobrog oca Andrewa o divovima i vilama, patuljcima i duhovima, o začaranim zamkovima i sjajnim kraljevima i prinčevima.“
Tom i kraljevid Edward odlučiše zamijeniti uloge, no situacija ubrzo postaje vrlo ozbiljna. Na dvoru je mladi Canty viđao raskoš i sjajne odore, ali sve je češde čeznuo za domom:
“Idudeg dana pristigoše strani poklisari sa svojom kitnjastom svitom; a Tom ih primi sjededi na prijestolju uzvišeno i dostojanstveno. Sjajan mu je prizor isprva godio oku, ali je primanje bilo beskrajno i zamorno baš kao i vedina govora, tako da se početni užitak malo-pomalo pretvorio u zanovijet i čežnju za domom.”
Mladi Canty je nesretan u dvorcu, ne snalazi se najbolje, osjeda da je zatočen:
“Tom je stalno bio tužan i rastresen i nikako se tog osjedaja nije mogao otresti. Jutarnje dužnosti vezale su mu ruke i zamarale ga. Opet je osjetio kako ga svom težinom pritiskuje njegovo zatočeništvo.”
Pritišde ga i sram; dok je veselim osmijehom pratio povorku, odjednom je ugledao majku:
“Obrazi lažnoga kralja gorjeli su od uzbuđenja, oči su mu sijale, sav se topio u ludoj sredi. U tom trenutku, baš kada je podigao ruku da baci novu pregršt zlatnika, primijeti kako ga jedno blijedo, iznenađeno lice s očima prikovanim na njemu napregnuto gleda iz drugog reda gomile. Hladan znoj ga probi: on poznade svoju majku! Pa podiže ruku do očiju okrenuvši dlan na vanjsku stranu – bio je to mahinalni pokret, za koji nije više znao kada ga je stekao, ali koji je iz navike ponavljao. Ne prođe ni trenutak, a ona se probi kroz gomilu, prođe uz stražara i stade kraj njega. Zagrlila je njegovu nogu, obasula je poljupcima uzvikujudi:
“O, milo moje dijete!” i uprla u njega lice koje se preobrazilo od radosti i ljubavi. U istom trenutku jedan je časnik kraljeve garde ščepa, te je svojom snažnom rukom tako baci da se otkotrljala do mjesta s kojeg je došla. I dok se taj ružni prizor odigravao, s Tomovih se usana spustiše ove riječi: ‘Ženo, ja vas ne poznajem!’, ali ga do srca zaboli što su se ovako prema njoj ponašali.”
U ulozi kralja uvijek je bio plemenit i milostiv:
”Pogriješio sam, priznajem. Nemoj me izdati, pokloni mi velikodušno ovu milost, a ja više nikad nedu ni misliti ni govoriti o ovoj stvari. Postupi blago sa mnom, gospodine, inače sam propao. – Zadovoljan sam, milorde. Zato ne vrijeđaj ponovno, ovdje ili pred drugima, pa de biti kao da nisi ništa rekao.”
Edward Rodio se kao kraljev sin i cijela mu se Engleska razveselila:
“Istoga dana u bogatoj obitelji, po imenu Tudor, rodilo se jedno drugo dijete kome su se roditelji svim srcem razveselili. I ne samo roditelji ved i cijela Engleska. Engleska je toliko čeznula za njim, toliko mu se
nadala i toliko molila Boga za njega, da se sada, kada je stvarno došao, puk skoro izbezumio od radosti.”
Bio je vrlo dotjeran i lijep, a Tom mu se silno razveselio:
“Jadni mali Tom, sav u dronjcima, približio se i provlačio lagano i stidljivo kraj stražara, dok mu je srce lupalo, a nada sve rasla, kad odjednom kroz zlatne šipke ugleda prizor zbog koga umalo što ne vrisnu od radosti. S one strane se nalazio jedan mio dječak, lica mrkog i preplanulog od raznih igara i tjelesnih vježbi na čistom zraku, čije se odijelo od prekrasne svile i satena presavijalo od nakita; o bedru je nosio mali mač ukrašen dragim kamenjem, na nogama fine čizmice s crvenom petom; na glavi veselu crvenu kapu s koje su se vila pera pričvršdena velikim dragim blistavim kamenom.”
Mrzio je zlostavljanje djece:
“Da li te zlostavlja? – Dogodi se ponekad, kad zaspi ili kad se napije, da joj se ruka odmara, ali kad se istrijezni, ona sve nadoknadi time što me dobro istuče. - Mali princ pogleda bijesno i povika:
“Kako istuče? – O, pa da, molit du, gospodaru. Istuče! A ti si tako nježan i mali. - Slušaj, prije nego se smrkne ona de biti na putu za Toranj. Kralj, moj otac...”
Kad se Edward vratio na prijestolje vidjelo se da je sačuvao svoju plemenitost i dobrotu, ali i pravednost:
“Neka svuku tu malu hulju i bace ga u Toranj! - Ali novi kralj, pravi kralj, reče: - To nipošto! Bez njega ne bih bio povratio krunu, zato neka nitko ne digne ruku na njega. A što se tebe tiče, dobri moj ujače,
lorde-namjesniče, ti se ne ponašaš zahvalno prema tom jadnom dečku, jer čujem da te je načinio vojvodom (namjesnik pocrveni), a nije bio ni kralj; prema tome, što sad vrijedi tvoja lijepa titula? Sutra deš preko njega moliti mene za njezinu potvrdu, inače deš ostati običan grof a ne vojvoda!”
“Zapamtite svi vi, dame, lordovi i gospodo, da je ovaj čovjek moj vjerni i voljeni sluga, Miles Handon, koji nije prezao ni od čega da svojim valjanim mačem spasi svoga vladara od tjelesnih ozljeda i sigurne smrti; zato je naša volja bila da ga imenujemo vitezom.”
Pustinjak Bijaše to siromašno odjeven čovjek, pomalo čudne naravi i ponašanja:
“Bio je to stasit i koščat čovjek, duge i kao snijeg bijele kose i brade, odjeven u dugu haljinu od ovčje kože koja mu se spuštala do peta; predstavljao se kao arhanđeo i bio je zle naravi.”
Opis kraljevske dvorane za gozbe:
”To je jedna golema prostorija, s pozladenim stupovima i kolonadama, i zidovima i stropovima u slikama. Na ulazu stoje visoki gardisti, nepomični kao kipovi, odjeveni u bogata i slikovita odijela, držedi helebarde u rukama. Na visokoj galeriji koja se pruža svuda oko dvorane nalaze se svirači, gusta gomila građana oba spola, sjajno odjevenih. U sredini odaje, na povišenom podiju, Tomov je stol.”
Dojam o djelu: Mislim da je knjiga vrlo uspješno napisana i vrlo zanimljiva ponajprije zbog nesvakidašnje situacije - na isti se dan, u dvije posve različite sredine, rađaju dvojica dječaka koje poslije poveže neobičan splet
okolnosti. Želja da nakratko zamijene uloge kraljevida i prosjaka, u početku bezazlena dječačka šala, postaje vrlo ozbiljna. Pripovijest je iznimno poučna, ostavljajudi nas još dugo u mislima o najrazličitijim stranama ljudske naravi. Također mi se sviđa i što ima blagog humora koji još više pridonosi priči, čini je zanimljivijom. __________________ album ovog korisnika Postovi : 8,777
Default JEROME DAVID SALINGER: LOVAC U ŽITU
Analiza glavnog lika:
Lik Holdena prikazan je kao lik prosječnog tinejdžera. On ima svoje probleme i gleda na svijet na svoj način. Pomalo je problematičan. Pokazuje znakove razumnosti ali misli da mu svijet ne može pružiti ono što on želi. U biti nije loš. Često bježi od problema i uplide se u svakodnevne gluposti. Rekao bih da je on jedan prosječan tinejdžer sa svojim vlastitim problemima i vlastitim viđenjem svijeta. Izgubljen je i ne zna što traži tako da je podosta podložan raznim glupostima.
Život lika:
Iz romana možemo zaključiti da je Holden rastao u relativno dobrim uvjetima života. Otac mu je bio pravnik i prema njegovim riječima mlatio dosta love. Imao je sestru i bradu. Problemi počinju smrdu njegovog brata Alleja što je vjerojatno i uzrok njegovog tmurnog pogleda na svijet i ljude. Vidimo da on nije loš ali baš zbog toga što je izgubljen i ne zna što hode a kritizira sve živo postaje problematičan, te ga neprestano izbacuju iz škola što njegovim roditaljima stvara poprilična muke. Zadnja škola koju je
Holden pohađao bila je škola u Pecnayu. Svi su je hvalili ali on je u njoj vidio samo licemjere. I tako je pao godinu i bio isključen iz škole. Roditeljima je bilo upudeno pismo da je izbačen. Holden se je trebao vratiti kudi u srijedu. Kad je na kraju sagledao sve svoje prijatelje i svoj život, odlučio je da ode odmah iz Pecnaya i provede ostatke vremana (do srijede) u New Yorku, jer ga je Pecney umarao… opet pogreška. Otišao je u New York ali sve što je uspio napraviti je to da je potrošio brdo novaca, bio pretučen, pijan, upustio se u sve i svašta te se posvađao sa nekim svojim prijateljima. Na kraju ga je samoda svladala te se zaputio svojoj mlađoj sestri kudi u nadi da ga roditelji nede uhvatiti, uostalom bilo mu je svejedno. Holden zapravo nikad od Allijeve smrti nije bio pravo sretan. Otišao je da bude još do srijede kod svog nastavnika a on mu je podijelio neke savijete, da se trgne i odluči što želi od života. Došao je još jedan šok za Holdena… njegov bivši nastavnik se pokazao kao perverznjak… užasno… i to ga je još više zbunilo. Razmišljao je da pobjegne od svega u neku zabit. Njegova sestra mu je poremetila planove jer je htjela podi s njim tako da su se posvađali oko toga i Holden joj je obedao da nikuda nede idi… mislim da je shvatila kako je to besmisleno. I sada dolazi trenutak kada je Holden osjetio neku toplinu u svome srcu… kada je vidio svoju sestru kako se vrti na vrtuljku… htio je vikati od srede. Na kraju se vratio kudi i sada opet mora u novu školu… on ni sam ne zna što da misli o svemu tome… Da li je postao razboritiji obogaden ovim iskustvom – tko zna… pričekajmo lovca u kukuruzu.
Simbolika naslova:
Zamislimo lovca kako lovi zeca a nalazi se u žitu. Zec je malen i lovac ga vjerojatno nikada nede uloviti. Tako je i sa Holdenom… on traži nešto, a ni sam ne zna što a to je tako nedostižno… traži smisao života… izgubljen je… ništa mu se ne sviđa… na kraju pronalazi sredu u svojoj sestri Pheobe… da li je sada našao ono što traži?
----
II nacin
JEROME DAVID SALINGER: LOVAC U ŽITU
Bilješke o piscu:
Jerome David Salinger je američki književnik, rođen 1919. godine. Međunarodni uspjeh je doživio romanom "Lovac u žitu". Tim romanom je postao idol jedne generacije američke omladine. Napisao je zbirku novela "Devet priča" i zbirku pripovijetki "Franny i Zooey".
Mjesto radnje: Opisuju se različiti događaji koje je Holden doživio na različitim mjestima (od New Yorka do njegove kude), no on sve to zapravo govori u bolnici.
Vrijeme radnje: Predbožidno vrijeme
Tema: Život Holdena Caufielda
O djelu: Kroz priču postupno saznajemo o njegovu životu, obitelji, prijateljima, učiteljima i ljubavima. Holden je dijete dobrostojedih roditelja, ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i mlađu sestru Phoebe koju voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie je umro od leukemije što je jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega.
Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep, zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otidi početkom božidnih praznika, u srijedu, no on odlučuje otidi ved u subotu, nakon posjeta profesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom.
Boji se reakcije roditelja, pa ne odlazi kudi nego u hotel u New Yorku. Tu se suočava s nodnim životom: s taksijima, turistima, barovima i sl., čak i s prostitutkom i njezinim svodnikom. Tada susrede bivšu djevojku Sally koja ga nikako ne može shvatiti. Također posjeduje svoju malu sestru Phoebe. Spreman je otidi na zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Ona želi podi s njim pa se oni posvađaju. Nakon svađe oni odlaze u zoološki vrt, a zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir i sredu. Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno izražava o očekivanjima o bududnosti i mogudnosti prilagođavanja svijetu.
U romanu se mnogo pažnje posveduje Holdenovom unutarnjem monologu, njegovim razmišljanjima o životu, svijetu, ljudima koji ga okružuju, bududnosti... Vrlo su izraženi njegovi osjedaji prema obitelji, školi, prijateljima i sestri Phoebe koju voli više od svega. Holden ne započinje priču uobičajenim dugačkim uvodom s mnogo opisa ved samo napominje neke važne činjenice koje su važne da se razumije nadolazeda radnja.
Holden nam na početku objašnjava kako se zapravo našao u bolnici: "Pričat du vam samo o onoj ludnici kroz koju sam prošao tamo oko prošlog Božida, upravo prije nego sam nešto kao šiznuo, pa su me dogurali ovamo da se malo smirim."
Zatim nakon nekoliko stranica iznosi i drugu verziju o svom boravku u bolnici: "S druge strane, porastao sam u toku prošle godine šesnaest i pol
centimetara. Tako sam ustvari i dobio tuberkulozu i morao dodi ovamo na sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav."
Holden nam govori da njegov odnos s roditeljima i nije najbolji. Jako ih voli i priznaje da mu se teško vratiti kudi nakon što je izbačen iz škole. Govori da su mu roditelji oduvijek osjetljivi: "...a s druge strane moji roditelji dobili bi bar po dva nervna sloma po komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom životu. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali zaista su preko svake mjere osjetljivi."
Posebno su postali osjetljivi nakon smrti Holdenovog brata Allieja: "Od smrti mog brata Allieja ona nije baš naročito zdrava. Strašno je nervozna."
Allie je bio Holdenov mlađi brat uz kojeg je Holden bio posebno vezan. Bio je Holdenov uzor. Holden o njemu govori pun ponosa. "Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset puta inteligentniji. Bio je fantastično inteligentan. Njegovi nastavnici stalno su pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu dječaka kao što je Allie. Stvar, međutim, nije bila samo u tome da je bio najinteligentniji član obitelji. Bio je i najbojli, na mnogo načina. Nije se nikad ljutio ni na koga. Opdenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma lako raspale, ali Allie se nikada nije raspalio, a imao je izrazito riđu kosu."
Holdenu je također važna njegova sestra Phoebe, o kojoj govori samo najbolje stvari. Nakon što je napustio školu, ponekad mu padne na pamet da nazove svoju sestru, ali se boje da mu se ne jave roditelji.
Holden se stalno uspoređuje sa Phoebe i Alliem. Često govori za sebe da je glup i lud. Tvrdi da je u cijeloj obitelji jedini neuspješan.
"Trebalo bi da je vidite. U životu niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu. Zaista je bistra. Hodu da kažem, otkad je pošla u školu, imala je uvijek odlične ocjene iz svih predmeta. U stvari, ja sam jedini tup u cijeloj porodici. Moj brat D.B. je pisac i sve što god hodete, a moj drugi brat Allie, onaj koji je umro, bio je pravi mudrac. Ja sam jedini koji je zaista tup."
Govori da nema mnogo prijatelja. Izdvaja nam Stradletera, Ackleya i Jane Gallagher. Za Stradletera kaže da je pametan i dobar čovjek, ali da je veliki ženskar. Ackleya je opisao kao strahovito dosadnog i naivnog, ali mu je svejedno nedostajao. Jane Gallagher je Holdenova draga prijateljica, čak i tajna ljubav. Na toj je djevojci sve volio, čak i njen način kartanja. Spominje ju kroz cijeli roman.
Holden mnogo govori o svojim razmišljanjima, ali o izgledu vrlo malo. "Često govorim "ljudi moji", prilično često. Dijelom zato što mi je rijčnik vrlo siromašan, a dijelom zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi nego što jesam. Sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da imam svega trinaest godina. To je doista ironija jer sam visok 189 cm a u kosi imam dosta sijedih vlasi."
U jednom dijelu nam Holden govori da mnogo laže. To potvrđuje i citatom: "Samo da prestanem lagati. Kad jednom počnem, u stanju sam lagati satima."
Holden opdenito voli filozofirati pa stvara i cijele odlomke oko inače potpuno nevažnih tema, npr. kako se držati s djevojkom za ruke. Također se često susrede s temama koje voli prokomentirati. Često počinje govorit o nečemu da bi se sjetio druge stvari koja ima neke veze s početnom tvrdnjom, a onda se vrada na prijašnju temu, podsjedajudi čitatelja gdje je
stao. Holden je jako nesiguran u sebe. Pretpostavljam da ta nesigurnost proistječe iz neprestane usporedbe s Allijem, koji je bio jako pametan.
U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana. Možda se čini neprikladnim, no on je itekako točan. U cijelom se romanu govori o Holdenovim željama, o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom pričao Phoebe o tome što bi želio postati. Rekao je da želi biti lovac u žitu, ali takav lovac kojemu bi bila dužnost da lovi malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u provaliju. To je povezano sa pjesmom "Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide" pa je tako nastao ovaj lovac u žitu.
Radnja ovog romana ne teče kronološki nego ovisi o subjektivnim doživljajima lika, a tijek se radnje prekida razmišljanjima i monolozima. Pisano je žargonom mlade generacije. Holden koristi mnošto poštapalica i fraza, npr. "Što jest jest, bilo je očito da se doista osjeda bijedno što me morao srušiti. Zato sam navio staru ploču. Rekao sam mu da sam pravi pravcati degenerik i sve što uz to ide."
Često je taj žargon poslužio za unos humora u tekst: "Počeo sam škicati one tri vještice za susjednim stolom."
Holden također koristi ironične usporedbe, npr. "Plesati sa starom Marty bilo je isto kao vudi Kip slobode za sobom po podu." Tom usporedbom je želio redi da Marty ne zna plesati, ali je to učinio na prilično smiješan način i mislim da nema osobe koja nije shvatila značenje te usporedbe. Holden sve ljude o kojima govori naziva "stari", bez obzira na njihove godine. Iako i sam koristi mnoge psovke, ne slaže se s njima, pa ih tako pokušava izbrisati sa zidova u školi koju Phoebe pohađa.
"Lovac u žitu" je moderan roman, čiji je stil neoubičajen u odnosu na druga djela u školskoj lektiri. Način opisivanja i razmišljanja u prvom licu
je jednostavan i blizak je mladoj generaciji. Nije zamoran jer nema mnogo dosadnih opisa nego je radnja cijelo vrijeme zanimljiva i potiče nas da čitamo dalje. Također nam daje odgovore na mnoga pitanja koja mladi postavljaju o svijetu oko nas. Tako je Holden dobio odgovore na pitanja zašto netko umire mlad, kako pronadi ljubav, probao je cigarete i alkohol, a dobio je i odgovor na pitanje zašto se mora idi u školu. To su sve pitanja o kojima bi se moglo raspravljati. Nije dobio odgovor na jedno jedino tipično dječje pitanje – Kamo odlaze patke kad se zaledi jezero u Central parku?
Default ANTONIE DE SAINT EXUPERY: MALI PRINC
Bilješke o piscu: Antonie de Saint Exupéry, francuski pisac, živio je od 1900. do 1944. g. Napisao je nekoliko romana (“Pošta za jug, Nodni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot, Tvrđava”) i alegorijsku priču “Mali princ”.
Tema: Doživljaji Malog princa
Osnovna misao: Čovjek samo srcem dobro vidi, a bitno je i očima nevidljivo.
Likovi: Mali princ, pilot Antonie de Saint Exupéry
Kratki sadržaj: Jednog dana se pilot Antonie de Saint Exupéry spustio u pustinju zbog kvara na motoru zrakoplova. Sutradan u zoru probudio ga je neobičan mališan. Taj mališan bio je Mali princ. On mu je rekao da je njegova
planeta jedva nešto veda od obične kude i da se teleskopom teško nazire. Svakog dana pilot je saznavao nešto novo o planeti. Princ je prije nego što je otišao sa svoje planete pomno očistio sva tri svoja vulkana. Na svom putovanju od planete do planete Mali princ otkriva njezine stanovnike. Stanovnici na tim planetima su kralj, uobraženko, pijanac, poslani čovijek i geograf. Svi stanovnici su besmisleni, beskorisni, besciljni. Napokon, sedma planeta je bila Zemlja. Nađe se u pustinji i upoznaje zmiju. Dolazi do vrta rascvjetanih ruža. Ruže ga ražalošduju jer je on mislio da je ruža na njegovom planetu jedinstven cvijet. Tada je legavši u travu i zaplakavši upoznao lisicu. Jednog dana ju je pripitomio. Osmi dana razgovaraše pilot i Mali princ u pustinji. Išli su tražiti rodu i našli su jedan bunar. Tu su se napili vode. Sutradan navečer, šedudi, pilot je opazio princa. Ode princ do mjesta gdje je pao i padne polako. Te se nodi mali princ vratio na svoju planetu.
----
II nacin
ANTONIE DE SAINT EXUPERY: MALI PRINC
Bilješke o piscu: Antonie de Saint Exupéry (1910. – 1944.) je francuski pisac, napisao je neveliko ali značajno djelo – Mali princ. Napisao je i romane Pošta za jug, Nodni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot, Tvrđava. Osim što je bio pisac, Antonie de Saint Exupéry je bio vojni pilot i sudjelovao je u II. svjetskom ratu u kojem je i poginuo.
Mjesto radnje: Radnja se odvija u svemiru na malim planetama i na Zemlji u Africi, pustinji Sahari.
Kratki sadržaj: Mali princ je živio na svojem malom planetu pod imenom B-612. On je bio jako usamljen na planeti, sa crvenom ružom. Crvena ruža je za njega bila sve. Ona mu je bila jedino društvo. Vodio je brigu o njoj. Princ jednoga dana odluči otputovati. Prolazio je kraj mnogih, također malih planeta na kojima su živjeli raznoliki ljudi. Svi oni su bili veoma čudni, zauzeti svojim poslom i nisu imali vremena ni za što drugo. Na kraju je stigao na Zemlju, u Afriku. Hodao je pustinjom i naišao na osamljenog čovjeka - pisca. Pisac je imao kvar na motoru aviona. Mali princ i pisac su se upoznavali. Mali princ mu je pričao o svojoj planeti i crvenoj ruži. Pričao je o tome kako je susreo veoma čudne ljude. Mali princ je spoznao da su rad, prijateljstvo i ljubav vrijednosti bez kojih čovjek ne može živjeti. Princ je shvatio da je povrijedio crvenu ružu i odlučio se vratiti na svoju planetu. Pisac ga je tražio da ne odlazi, no Mali princ je čvrsto odlučio i vratio se na svoju planetu. Pisac je pisao ovo djelo u prvom licu. Ovdje prevladavaju osjedaji. Svi oni čudni stanovnici malih planeta su osobe modernog čovjeka. Princa kod tih likova zapanjuje besmislenost, besciljnost i beskorisnost njihova rada, silna uobraženost i samoživost, te potpuno odsustvo ljubavi i razumijevanja prema poslovima što ih obavljaju. Tamo vlada duhovna pustinja. Pisac nam u ovoj pripovijetki dočarava stvaran svijet i želi da ljudi budu što sličniji Malom princu.
Analiza glavnog lika: Mali princ Glavni lik u ovoj pripovjetci. On je osamljen. Ima osjedaje i ljubav prema svakome. Bez svoje crvene ruže ne bi mogao živjeti. Zalijeva ju svaki dan i s njom razgovara. Njoj povjerava svoje probleme. Nikada ju ne bi mogao ostaviti da se sama bori za život sa četiri trna.
Dojam o djelu:
Ova pripovijetka me potiče na razmišljanje o ljudima i o samom sebi, o ponašanju prema drugima. Pripovijetka me se jako dojmila jer opisuje ljude onakvima kakvi zbilja jesu. Nadam se da su druge knjige slične ovoj.
--- - -
III nacin
ANTONIE DE SAINT EXUPERY: MALI PRINC
Bilješke o piscu: Francuski književnik Antoine de Saint Exupéry, po zanimanju pilot, rođen 1900. godine, poginuo je u II. svjetskom ratu 1944. godine, kad su ga iznad Sredozemnog mora oborili njemački zrakoplovi. Ostavio je nekoliko romana i pripovijedaka (Nodni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot), u kojima govori o veličini čovjeka, o njegovoj snazi, prijateljstvu i ljubavi, o težnji za istinom, za upoznavanjem samog sebe i za upoznavanjem svijeta u kojem živi. Svjetsku popularnost stekao je suvremenom bajkom Mali princ, u kojoj na originalan, slikovit i optimističan način govori o ljudskoj potrebi za ljubavlju, prijateljstvom i bliskošdu.
Kratki sadržaj: Pisac počinje priču svojim iskustvom iz djetinjstva. Kada je imao šest godina svoje crteže pokazivao je odraslima, ali ih nitko nije shvadao. To mu se nije svidjelo, te se toga okanio i postao pilot. Jednom usred leta pokvario mu se avion u pustinji Sahari. Susret sa zlatokosim dječakom nakon neprospavane nodi, činilo mu se kao da se ponovno vrada u djetinjstvo. Dječačid je želio da mu nacrta ovcu. U žurbi da popravi avion nacrtao je ovcu u kutiji. Dječačid je bio oduševljen. Tako se pilot upoznao sa Malim princem. Saznao je da je Mali princ sa drugog planeta, B-612, tek nešto vedeg od njega samog. Tredeg dana čuo je priču o baobabima,
a četvrtog dana pilot je doznao da Mali princ voli zalaske sunca. Petog dana je otkrio tajnu života Malog princa, saznao je da na njegovom planetu postoji jedna ruža koju on voli i koja je jedinstvena na svijetu. Mali princ odlučio je posjetiti i druge planete te pronadi neko zanimanje. Na prvom asteroidu živio je neki kralj koji je Malog princa smatrao svojim poslanikom, a na drugom planetu živio je neki uobraženko koji ga je odmah proglasio svojim obožavateljem. Na idudem planetu upoznao je pijanca koji je stalno pio da zaboravi da se stidi, a stidio se što pije. Mali princ brzo pobježe. Potom upozna jednog poslovnog čovjeka, a zatim nodobdiju koji je stalno palio i gasio svijetiljku. Na šestom planetu živio je geograf. Mali princ ga upita kamo da dalje putuje, a geograf mu predloži Zemlju. Prvo bide sa kojim se susreo na Zemlji bila je zmija. Nakon duga hodanja došao je do vrta punog ruža. Jako se razočarao jer je mislio da ima jedinstveni cvijet, no sada je vidio da je to obična ruža. Tada se pojavi lisica koja postane njegova prijateljica i uvjeri ga da je njegova ruža jedinstvena. Nakon toga Mali princ je susreo skretničara, a potom trgovca pilulama za gašenje žeđi. Osmog dana u pustinji, pilotu i Malom princu, nestalo je vode te zajedno pođoše potražiti bunar. Kada su se napili pilot shvati da se Mali princ namjerava vratiti tamo odakle je došao. Sutradan navečer je otišao, jer se osjedao odgovornim za svoju ružu.
Vrsta djela: Suvremena bajka, ali bududi da ima preneseno značenje možemo je odrediti kao alegorijsku priču.
Tema: Put malog dječaka kako bi upoznao i shvatio sebe i svoju ružu.
Analiza glavnog lika: Mali princ Dječak iz svemira. Prvi put dolazi na planetu Zemlju, želedi nešto novo
naučiti i nešto novo otkriti. Iz njegova svijeta otjerala ga je zahtjevnost jedne ruže.
Za fizičku karakteristiku, pisac ga je umjesto opisivanja, nacrtao. Na slici vidimo zlatokosog dječačida u prinčevoj odori s mačem u ruci.
U opisu Malog princa važan je njegov unutarnji opis, njegova psihička karakterizacija. Ponajviše se ističe njegova iskrenost. Putujudi asteroidima, Mali princ upoznaje različite vrste ljudi, promatra ih znatiželjno i začuđeno. On ne razumije smisao njihovih postojanja, ili su prezaposleni ili prezaokupljeni sobom.
Izvana malen, nježan i krhak, Mali princ je zapravo jači od vedine velikih i odraslih ljudi, a upravo takvom osobom ga čini ljubav. Mali princ je primjer svakog djeteta po ponašanju. Iskren je, otvoren, znatiželjan i rado uči. Kao princ, odnosno mali plemid, pristojan je, a na kraju dostojanstveno, ponosno i vjerno prihvada smrt koja de ga vratit njegovoj ljubavi - ruži, no i svome prijatelju sa Zemlje i nama koji smo čitali ovo djelo ostavlja divnu uspomenu:
Citat: „Kada budeš gledao nebo nodu, bududi da du ja stanovati na jednoj od njih, bududi da du se na jednoj od njih smijati, to de za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti deš imati zvijezde koje se znaju smijati.“
Životna poruka: „Mnogo je teže suditi samom sebi nego drugima.“
Kada sudimo sami sebi, sentimentalni smo i neobjektivni jer se radi o nama samima pa uvijek nalazimo isprike za naše pogreške. Mnogo je lakše osuditi ljude oko nas, ne pitajudi se da li smo prestrogi
i kako bi oni postupili da sude sami sebi. __________________
Default IV nacin
ANTONIE DE SAINT EXUPERY: MALI PRINC
Bilješke o djelu: 1.) Osobe na koje Mali princ nailazi na planetima što ga vode prema Zemlji utjelovljenje su strašne otuđenosti modernog čovjeka. Ono što Maloga princa zapanjuje kod svih tih likova jest besmislenost, besciljnost i beskorisnost njihova rada, silna uobraženost i samoživost, te potpuna odsutnost ljubavi i razumijevanja prema poslovima što ih obavljaju. Kralj i uobraženko opijeni su slikom vlastite veličine, premda nemaju nikoga pred kime bi mogli potvrditi svoje umišljene vrijednosti, jer žive sami svaki na svom planetu. Pijanac pije da zaboravi, a ni sam ne zna što bi to trebalo zaboraviti. Poslovni čovjek iscrpljuje se u brojenju i “prisvajanju” zvijezda koje mu nisu ni od kakve koristi, a geograf birokratskom točnošdu i nerazumijevanjem ispisuje knjižurine o drugim svjetovima, premda se nikada nije potrudio da upozna svoj svijet. Naoko modni i slobodni, svi su ti ljudi sputaniji od zarobljenika, jer ih slobodnim ne čini ni ljubav (koju nikad nisu upoznali) ni rad (koji obavljaju samo iz prisile).
2.) Mali princ spustio se na Zemlju gdje slučajno pada u stvarnu pustinju - Saharu. Tamo sretne lisicu koja mu objašnjava da su rad, prijateljstvo, iskrenost, istina i ljubav vrijednosti bez kojih čovjek ne može živjeti. Shvativši da ljubav treba graditi strpljivo i polako, jer je ona dugotrajni proces uzimanja od drugoga ali i davanja drugome, Mali princ pristaje na smrt koja de ga vratiti njegovoj ljubavi: krhkoj, koketnoj ruži na asteroidu B-612.
3.) Humor u bajci: * Zaplješdi rukama - posavjetova ga tada uobraženko. Mali princ zaplješde. Uobraženko skromno odzdravi podižudi šešir. - Ovo je zabavnije od posjeta kralju - reče u sebi Mali princ. I on ponovno stade pljeskati. Uobraženko ponovno odzravi odižudi šešir. Nakon pet minuta takve gimnastike Malog princa zamori jednolikost igre.
** Tri i dva su pet. Pet i sedam dvanaest. Dvanaest i tri petnaest. Dobar dan. Petnaest i sedam dvadeset dva. Dvadeset dva i šest dvadeset osam. Nemam vremena da je ponovno zapalim. Dvadeset šest i pet trideset jedan. Uh! To je, dakle, pet stotina jedan milijun šest stotina dvadeset dvije tisude sedam stotina trideset jedan.
*** Dobar dan! Zašto si upravo ugasio svjetiljku? - Takva je naredba - odgovori nodobdija. - Dobar dan - Što je to naredba? - Da ugasim svjetiljku. Dobra večer. I on je ponovno upali. - Ali zašto si je sad ponovno upalio? - Takva je naredba - odgovori nodobdija. - Ne razumijem - reče Mali princ. - Nema tu što da razumiješ - reče nodobdija. - Naredba je naredba.
4.) Pisac nam je htio poručiti da shvatimo istinu o sebi - Premda puna gorke kritike odraslih koji ne mogu shvatiti najjednostavniju istinu o sebi, ova pripovijetka o tegobnom putu ljubavi prožeta je humorom, vedrinom i optimizmom. Skrivajudi se iza dječaka zlatne kose koji napušta Zemlju u nadi da de nadi svoju ružu čitavu i nedirnutu, Saint Exupéry nas na kraju priče ostavlja s vjerom da de se u moru umišljenih, pijanih, hladnih i sebičnih stanovnika ovog planeta nadi oni koji de shvatiti žrtvu Malog
princa, te potražiti u sebi snage da krenu njegovim stopama – putem ljubavi i odgovornosti.
5.) Autoritet počiva prvenstveno na razumu. Samo oni koji su racionalni i staloženi, koji mogu mudro i mirno obrazložiti neke postupke ili rješenja u životu, mogu imati sposobnost da uvjere druge ljude kako ih u tome valja poslušati.
Čovjek je osamljen i među ljudima. U svačijem životu ima trenutaka kada se mora sam suočiti s nekim istinama, sam riješiti neke probleme i unatoč svesrdnom nastojanju bližnjih da se uključe u njegov svijet i, ako je potrebno, pokušaju pomodi, čovjek je katkad upuden sam na sebe.
Rad, prijateljstvo, iskrenost, istina i ljubav vrijednosti su bez kojih čovjek ne može živjeti.
Čovjek je društveno bide; određuju ga ljubav, prijateljstvo, rad, prožeti iskrenošdu i istinom. Ako nam nešto od toga nedostaje, ili to ne pružamo drugome, nastaje jaz koji je teško premostiti.
----
V nacin
ANTONIE DE SAINT EXUPERY: MALI PRINC
Književni rod: Epika
Književna vrsta: Suvremena bajka
Mjesto radnje: Pustinja - Citat: «Tako sam živio sam, bez ikoga s kime bih mogao iskreno porazgovarati, sve dok prije šest godina nisam doživio kvar, u pustinji Sahari.»
Vrijeme radnje: Šest godina prije nego što je napisana knjiga - Citat: «Otada je, dakako, prošlo šest godina…»
Tema: Mali princ putuje kako bi upoznao i shvatio sebe i svoju ružu
Ideja: Ljudi su osamljeni, oholi, otuđeni od drugih, ali još uvijek postoje oni koji vjeruju da se svijet može promijeniti.
Kratki sadržaj: Pisac je jednom kad je imao šest godina nacrtao zmijskog cara kako guta slona. Izgledalo je kao šešir. Odrasli su mu rekli da se okani crtanja. Tako je odlučio postati pilot. Jednom dok je letio nad Saharom, nešto mu je bilo puklo u motoru. Pokušao je sam obaviti taj težak popravak. Imao je vode za osam dana. Zaspao je. Probudio ga je neobičan glasid koji ga je molio da mu nacrta ovcu. Nacrtao mu je, da ga iskuša, zmijskog cara. Prepoznao ga je. Na kraju mu je nacrtao ovcu u kutiji. Tako je upoznao Maloga princa. Objasnio mu je da je ta stvar avion i da leti. Mali princ mu je rekao da je s drugog planeta. Pilot je zaključio da je mali princ s asteroida B-612. Dječak mu je još otkrio da je njegov planet jako mali i da na njemu rastu baobabi. Volio je gledati zalaske sunca. Petog dana Mali princ upita da li ovce jedu grmlje. Pilot mu odgovori da da. Dječak zaključi da onda jedu i cvijede. Mali princ je imao ružu. Ona je zahtijevala da ju
stavi pod stakleno zvono. Jako ju je volio. Odlučio je krenuti na put ne bi li shvatio sebe i svoju ružu. Temeljito je očistio svoje vulkane. Oprostio se s ružom. Počeo je posjedivati druge planete. Na prvom je bio kralj. Mislio je da vlada svime, cijelim svemirom. Malog je princa nazvao svojim podanikom. Htio ga je imenovati ministrom pravosuđa, veleposlanikom itd. Mali princ je mislio da su odrasli čudni i krenuo dalje. Na drugom planetu je živio umišljenko. Mislio je da je najljepši na svijetu. Tjerao je malog princa da mu se divi. Dječak je otišao dalje. Na tredem planetu je živio pijanac. Pijanac je pio da zaboravi da se stidi toga što pije. Mali princ ode dalje. Na sljededem planetu je živio poslovni čovjek. On je brojio zvijezde i ''posjedovao'' ih. Mali princ ode na peti planet na kojem je živio nažigač koji je svako malo palio svjetiljku. Na njegovom planetu dani traju jednu minutu. Ovaj mu se svidio, ali Mali princ ode dalje. Na šestom planetu je živio zemljopisac koji je princa smatrao izviđačem. Savjetovao mu je da ode na planet Zemlju. Tako je mali princ došao na Zemlju. Pao je u pustinji u Africi. Sreo je zmiju i pričao s njom. Prešao je pustinju i došao u vrt pun ruža. Pojavila se lisica. Sprijateljio se s njom. Rekla mu je na rastanku da se dobro vidi samo srcem. Bitno je očima nevidljivo. Sreo je skretničara, trgovca. Pilot mu je osmoga dana rekao da de oni umrijeti od žeđi. Krenuli su prema izvoru. Naišli su na studenac. Mali princ mu je rekao da tu mora ostati, da je sutra godišnjica njegova boravka na Zemlji. Vradao se na ono mjesto gdje se bio spustio na Zemlju. Sutradan kad se pilot vradao, Mali princ je sjedio na zidu. Popeo se na njega da pobjegne od zmije. Kad je on prišao mali se princ spustio dolje. Pilot mu je rekao da je uspio popraviti motor. Mali princ mu je rekao da mu je drago što se sada može vratiti kudi jer se i on nodas vrada svojoj kudi, samo to se osjedao odgovornim za svoju ružu. Prvo je pored njegova gležnja bljesnula žuta zmija. Potom je Mali princ pao, polako. Ono što je pilotu ostavio za uspomenu je smijeh bezbrojnih zvijezda na nodnome nebu, *koje se smiju glasom Malog princa svaki put kad pogleda gore.
Kompozicija djela: Uvod: Mali princ dolazi na Zemlju i upoznaje pilota. Zaplet: Mali princ priča pilotu o svojoj ruži i obilasku planeta. Vrhunac: Mali princ i pilot idu prema izvoru. Mali princ mu govori da mora idi kudi. Rasplet: Mali princ odlazi.
Fabularni tijek: 1. Pisac je sa šest godina nacrtao zmijskog cara sa slonom 2. Jednom mu se avion srušio u pustinji Sahari 3. Tako je upoznao maloga princa 4. Mali princ mu priča o svom planetu i ruži 5. Mali princ odlazi na druge planete 6. Dolazi na Zemlju i upoznaje lisicu 7. Osmi dan on i pilot odlaze do izvora 8. Mali princ mu govori da mora otidi 9. Oprašta se s njim i govori da de se smijati sa svoje zvijezde 10. Mali princ nečujno odlazi
Analiza glavnih likova: Mali princ Pisac ga je nacrtao, zlatne je kose, u prinčevskoj odori je s mačem u ruci, lijepo se smije, ne odgovara na pitanja, dobar je i pošten
«Priđe li vam tada dječak, nasmije li se, bude li imao zlatnu kosicu, ne odgovori li vam kad ga nešto zapitate, odmah dete se dosjetiti tko je.»
Pisac Leti (pilot je), volio je crtati, nije shvadao odrasle, odnosno oni nisu njega shvadali.
Citati:
«Pokazivao sam svoje remek-djelo odraslima i pitao ih plaše li se moga crteža!» Odgovarali su mi: «Zar da se plašimo šešira?» Moj crtež nije prikazivao šešir. Prikazivao je zmijskog cara kako guta slona.» «Dugo sam živio među odraslima. Vidio sam ih posve izbliza. To nije bitno popravilo moje mišljenje o njima.»
Sporedni likovi: Ruža, lisica, ljudi na planetima
Jezik i stil: Jezik i stil ove priče su jednostavni. Ispričana je jednostavnim dječjim jezikom i daje nam mnoge poruke. Ovo je velika priča o prijateljstvu i ljubavi. Stil se odlikuje slikovitošdu i mudrim izrekama.
Stilska sredstva: Epiteti: Prekrasna, istinita, zmijski, drvena, neobičan, slikarsko, naseljen, smrtna, maleno, mladi.
Onomatopeje: «I voljela bih šum vjetra u žitu…» «…kao što stenje stari vjetrokaz koji je vjetar odavno zaboravio.»
Usporedbe: «Kretanje takve vojske bilo je usklađeno kao u baletu.» «Idu kao da ih vjetar nosi.» «…čini se kao da su rogovi…»
Kontrasti:
«…letio sam amo-tamo po svijetu.» «Otpremam vlakove koji ih odvoze, ponekad desno, a ponekad lijevo.»
Personifikacije: «Mali princ nije mogao obuzdati divljenje: - Kako ste lijepi! - Zar ne? – umiljato odvrati ruža.»
«Izgledat de ti kao da se sve zvijezde smiju.»
Dojam o djelu: Bajka Mali princ mi se jako svidjela jer je jednostavna. To je priča o malom dječaku koji putuje s planeta na planet kako bi upoznao i shvatio sebe i svoju ružu. __________________
Default VI nacin
ANTONIE DE SAINT EXUPERY: MALI PRINC
Bilješke o piscu: Antoine de Saint Exupery se rodio 1900. god. u Lyonu. Izgubio je oca kad mu je bilo četiri godine, a sa sedamnaest gubi mlađeg brata. Antoine de Saint Exupery postaje pilotom i sudjeluje u drugom svjetskom ratu. Napisao je mnogo djela:”Pošta za jug”, “Nodni let”, “Zemlja ljudi”, “Ratni pilot”, “Tvrđava” i alegorijsku priču “Mali princ”. Godinu dana nakon objavljivanja Malog princa, tj. 31. srpnja 1944. god., letedi u izviđačkom avionu nestaje nad Sredozemljem.
Tema:
Prinčeve zgode i nezgode na njegovom velikom putovanju.
Stil: Ovo je dječji roman. Prilagođen je za djecu i pomalo je smiješan prikaz prinčevog života.
Kratki sadržaj: Uvod Upoznajemo se s dječakom koji nam govori o svom neuspjehu sa slikarstvom. Odrasli mu savjetuju da se okane slikarstva te da se radije posveti nečem drugom.
Zaplet Dječak je naučio upravljati avionom te je letio po cijelom svijetu. Jednog dana je doživio kvar u pustinji Sahari. Bio je tisudu milja daleko od naseljenih krajeva, a imao je vode za nepunih osam dana.
Vrhunac Dječaka budi neobičan glasid koji od njega traži da mu nacrta ovcu. Dječak dobro protrlja oči i uvjeri se da ne sanja. Upoznao je Malog princa koji mu priča o svojim pustolovinama.
Rasplet Dječak i princ pričaju, a princa pogodi munja i on se nečujno sruši. Princa ugrize zmija i on umre. Dječak svoj doživljaj priča ostalima.
Mjesto radnje: Prva nezgoda mu se dogodila kad je doživio kvar u pustinji Sahari. Prve je večeri morao zaspati na pijesku, tisudu milja daleko od naseljenih krajeva. Mali princ je imao ovcu kojoj je kutija služila kao kuda. Prinčev rodni planet je malo vedi od obične kude. Taj planet se zapravo zvao asteroid
B-612. Jednog dana se probudio i na planetu našao ružu koju je morao stavljati pod stakleno zvono. Na planetu je imao dva živa vulkana, ali i jedan ugasli koje je prije odlaska trebao očistiti. Mali princ je počeo posjedivati asteroide 326, 327, 328, 329 i 330 ne bili tamo nešto naučio ili pak našao nekakav posao. Na prvom asteroidu je živio kralj. Sjedio je na skromnom ali ipak veličanstvenom prijestolju. Planet na kojem je živio taj kralj bio je još manji od prinčevog. Na drugom planetu živio je umišljenko. Na sljededem planetu živio je pijanac. Četvrti planet pripadao je poslovnom čovjeku. Taj čovjek je imao banku u kojoj je držao svoje papire sa brojem zvijezdi koje posjeduje. Peti planet je stvarno bio vrlo čudan. Bio je manji od svih drugih planeta, zapravo, na njemu je bilo dovoljno mjesta da stane ulična svjetiljka i njen nažigač. Šesti planet je bio deset puta prostraniji od prijašnjih. Na njemu je živio stari gospodin koji je pisao goleme knjige. Sedmi planet bijaše Zemlja. Mali princ je pao u Afriku u pustinju. Popne se on na visoku planinu misledi da de jednim pogledom obuhvatiti cijeli planet i sve ljude, ali vidje tek oštre kamene vrhove. Nakon dugog pješačenja dođe u vrt pun prekrasnih ruža. Princ nastavi dalje i sretne skretničara. On je imao svoju kudicu.
Citat: ”Osvijetljeni brzi vlak, tutnjedi kao grom, zatrese skretničarevu kudicu.”
Umoran, princ je tragao za studencom u pustinji.
Vrijeme radnje: Na početku knjige dječak je imao 6 godina. Dječak je dugo živio među odraslima. Prije 6 god. doživio je kvar na motoru. Bio je u pustinji i imao je vode za nepunih osam dana. Neki je turski zvjezdoznanac 1909. god. teleskopom zamijetio prinčev asteroid B-612. Princ je jednog dana 43 puta gledao zalazak sunca. Morao je svaku večer ružu stavljati pod stakleno zvono. Poslovni čovjek ved po ne znam koji put prebrojava svoje
zvijezde. Nažigačev planet se okrede jednom u minuti pa on mora svaku minutu paliti i gasiti uličnu svjetiljku. Princ i nažigač su razgovarali mjesec dana. U 24 sata nažigač je mogao vidjeti tisudu četiristo i četrdeset sunčevih zalazaka. Trgovac je prodavao tablete protiv žeđi s kojima si tjedno mogao uštediti 53 minute. Princu je osmi dan u pustinji nestalo vode. Kad ga je pogodila munja padao je vrlo polako i nečujno. Otada je prošlo šest godina.
Analiza likova: Mali princ Kad je sreo dječaka tražio je od njega da mu nacrta ovcu. Princ je priznao da na njegovom planetu baš i nema previše mjesta, odnosno bio je malo vedi od obične kude, bio je zapravo malo vedi od njega. Njegov dom je bio asteroid B-612. Mali princ je bio divan, smiješan i želio je ovcu:
Citat: “Dokaz da je princ postojao jest što je bio divan, što se smijao i što je želio ovcu.” Mali princ je bio sasvim uredan: svako jutro je pažljivo uređivao svoj planet. Mogao je promatrati suton kad je god zaželio, bilo je dovoljno da pomakne stolac za nekoliko koraka. Jednoga je dana gledao 43 puta sunce na zalazu. Kad je postavio pitanje nije odustajao dok nije dobio odgovor. Malom princu se jako svidjela ruža. Imao je tri svoja vulkana, dva aktivna i jedan ugasli koji su mu dobro došli za podgrijavanje doručka. Posjedivao je neke asteroide ne bi li tamo našao kakav posao ili nešto naučio. Sa nažigačem je razgovarao mjesec dana. Nikad nije vidio zmiju, pa mu je to bila jako čudna životinja. Zemlja je za njega bio tako velik planet da to nije mogao ni zamisliti.
Lisica Bila je vrlo lijepa. Princ joj je predložio da se idu igrati ali ona nije bila
pripitomljena. Bila je jako mudra i znala je jako lijepo pričati. Stalo je razmišljala o kokošima. Život joj je bio jednoličan. Ona lovi kokoši, ljudi love nju. Na rastanku mu je rekla:
Citat: ”Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo”.
Kralj Sjedio je odjeven u purpur i hermelin na vrlo jednostavnom, ali ipak veličanstvenom prijestolju. Bio je tužan jer nije imao kome zapovijedati, pa čim je došao Mali princ uzviknuo je: “Evo jednog podanika”. Kralj se jako držao pravila, npr. nitko nije ni smio zijevati dok mu kralj to nije dopustio. Stalno je zapovijedao i sve je moralo biti kako je on naredio. Držao je do svog ugleda. Nije podnosio neposlušnost. Planet na kojem je on živio bio je tako malen da zapravo nije ni imao čime vladati, no on je vjerovao da je njegov planet velik i da vlada velikim prostorom. Kralj je bio jako star.
Poslovni čovjek Bio je toliko zaposlen da čak ni glavu nije podigao kad je Mali princ došao. Stalno je nešto brojao, zbrajao, dodavao, množio, i na kraju izračunao da posjeduje pet stotina milijuna zvijezda. Mislio je da je bogat kad je imao tolike zvijezde. Ali on nije shvadao da ne može posjedovati zvijezde. Broj zvijezda koje je posjedovao mogao je staviti u banku.
Pijanac Šutke je sjedio pred gomilom praznih i gomilom punih boca. Pio je da zaboravi. Princ ga je pitao čega, a on je odgovorio toga što pije. To je princa jako rastužilo.
O djelu:
Ovo je dječji roman. Govori o dječaku (piscu) koji je sreo Malog princa. Mali princ mu priča o svojim putovanjima. Govori o tome gdje je sve bio i koga je sve sreo na tom putu. Mislim da je Mali princ iz tih putovanja puno naučio, a uostalom išao je u “svijet” sa namjerom da nešto nauči. Sreo je mnogo čudnih ljudi, koji su imali razna zanimanja. Najčudniji je bio nažigač; on je palio i gasio uličnu svjetiljku, a bududi da se taj planet okretao jednom u minuti on je svaku minutu morao gasiti i paliti svjetiljku. Dječak sa početka knjige se okušao u slikarstvu. To mu baš i nije polazilo od ruke, pa su mu odrasli savjetovali da se radije posveti nečem drugom. Naučio je letjeti i jednog je dana pao u pustinji. Tamo je sreo Malog princa. Na kraju priče njih dvoje razgovaraju, te Malog princa ugrize zmija i on umre (pogodi ga munja). On se nečujno sruši. Dječaka se doživljaj dojmio i on ga prepričava ostalima. Priča je pisana za sve uzraste. Djeca vole bajke, a odrasli alegorije (bajke za odrasle). Djeci tu ništa nije neobično, a stariji de tu priču shvatiti u prenešenom smislu. Mali princ nešto predstavlja. Svako je dijete zapravo Mali princ, ali naravno za svoje roditelje. Mali princ je svaki čovjek koji se rodi i pred njim stoji čitav život. Sjemenke baobaba su sjemenke našeg djetinjstva, jer mi dobre sjemenke odnosno dobre navike pazimo i mazimo, a one loše isčupamo dok se još nisu ukorjenile. Ova knjiga prikazuje razvojni put čovjeka od njegovog djetinjstva do njegove starosti i svršetka života. __________________ BRANKO DOPID: ORLOVI RANO LETE
Vrsta djela: Roman
Tema: Pustolovine dječaka sa vođom Jovančetom
Ideja:
Rat prekida bezbrižno djetinstvo, ali nemože prekinuti pravo prijateljstvo.
Glavni likovi: Jovanče, Lunja, Stric, Lazar Mačak, Đoko Potrk i Nikolca s prikolcom.
Kratki sadržaj:
U ovom romanu se govori o grupi dječaka. Oni su učenici četvrtog razreda u Lipovu - jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dječji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole.
Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao djecu tako da su djeca počela bježati od škole. Vođa dječaka je bio Jovanče a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i djevojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bježali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizirali su potjeru i pronašli su skrovište djece. Zahvaljujudi što su sreli Nikoletinu Bursada oslobađaju djecu i odluče da odu u vareš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do jučer igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pedinu. Oni učestvuju u obrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da de se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.
---
II nacin
BRANKO DOPID: ORLOVI RANO LETE
Priča o odrastanju jedne seoske đačke družine u vreme II svetskog rata. Oni su učenici četvrtog razreda u Lipovu jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dečji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole. Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mesto dolazi učitelj kojeg su dečaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao decu tako da su deca počela bežati iz škole. Vođa dečaka je bio Jovanče, a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i devojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bežali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da deca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizovali su poteru i pronašli su skrovište dece. Zahvaljujudi što su sreli Nikoletinu Bursada oslobađaju decu i odluče da odu u varoš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dečaci koji su se do juče igrali postaju aktivni učesnici i svedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pedinu. Oni učestvuju u odbrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da de se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.
----
III nacin
BRANKO DOPID: ORLOVI RANO LETE
„Orlovi rano lete“ se sastoji od dva dela.
Prvi deo
Glavne likove romana predstavlja grupa dječaka, učenika četvrtog razreda osnovne škole u bosanskom selu Lipovu. Na početku romana, oni žive srednim i bezbrižnim dječijim životom. Njihova učiteljica Lana je jako omiljena među djecom.
Kada je učiteljica napustila školu i otišla u varoš, na njeno mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „Paprika“. Učitelj maltretira i tuče djecu tako da djeca počinju da bježe iz škole. Vođa dječaka je Jovanče a osim njega tu su i Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolica sa prikolicom i djevojčica Lunja. U „Prokinom gaju“ družina pravi svoj „logor“ kojem daju ime „Tepsija“. Tu bježe iz škole i druže se po cijeli dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče otkrivaju prolaz u neku podzemnu pedinu. Kada se učitelj „Paprika“ požali knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima oni organizuju potjeru i pronalaze skrovište djece. Zahvaljujudi Nikoletini Bursadu oni ipak oslobađaju djecu i odluče da odu u varoš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do juče igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pedinu, učestvuju u odbrani sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat sa nadom da de se ponovo vratiti u Prokin gaj i u svoj logor Tepsiju.
Drugi deo
Drugi dio počinje 6. aprila 1941. tj. početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. U selo dolaze ustaše a dječaci koriste jednu priliku i oduzimaju im oružje. Oružje su predali partizanima, kojima je ved bilo nestalo municije. Zahvaljudi tom oružju, partizani su pobijedili i protjerali okupatore iz sela.
JAMES MATTHEW BARRIE: PETAR PAN
Kratki sadržaj:
Jedne lijepe večeri u kudi gospođe i gospodina Darling dogodilo se čudo. U sobi djece Wendi, Mihala i Johana došao je maleni dječak koji je bio odjeven u lišde. Zvao se Petar Pan. Zamolio je Wendi da pođe s njim u Snokraj. Wendi mu je rekla da mora razmisliti i da dođe druge večeri. Petar Pan je došao druge večeri a Wendi je rekla da nije jako dobro razmislila i da ide pitati mamu i tatu. Petar Pan ju je zaustavio i reče joj da ju nede pustiti da odustane. Wendi reče onda moram povesti i svoju bradu sa sobom. On joj reče neka i njih povede. Ona probudi svoju bradu i objasni ih da idu s njome u Snokraj. Oni su pristali. Kad su se spremili na put, Petar Pan ih je prije polaska začarao da mogu letjeti i da lakše mogu dođi do Snokraja. Zaboravio im je pokazati kako se zaustavlja. Kad dođu do Snokraja vidješe jako puno vila, a vila koja ih je pratila zvala se Zvončica. U Snokraju Wendi je bila majka djeci koja nisu imala pravu majku. Wendi je djeci prije spavanja pričala razne priče. Bila im je kao prava majka, šivala im je odjedu itd. Kad su šetali Snokrajom vidjeli su gusare kako odvode Žutog Liljana. Žuti Liljan je kdi poglavice. Vidjeli su kako Žutog Liljana odvode u duboku špilju. Peta Pan je odmah pomislio kako je spasiti. On je i spašava te ju vrada kudi. Razljudeni gusari jedne večeri otiđu do Petrove kude. Pokucaše na vrata i zarobe Wendi i njenu bradu. Odvedu ih na svoj brod. Wendi su htjeli odmah baciti u more. Spašava je Petar Pan. On oslobađa i bradu te ih vrada kudi. Došavši u kudu Wendi se sjeti svojih roditelja. Zamoli Petra Pana za čaroliju koja bi ih vratila u svoju zemlju kod roditelja. Petar ne pristaje na čaroliju, ali vila Zvončica nije voljela Wendi, te joj ona da čaroliju. Tako se Wendi vrati sa svojom bradom kudi roditeljima. Wendi je odrasla a njen život počinje ovako: Wendi se udala i imala je kder koja se zvala Jana. Petar Pan je dolazio svake godine u doba proljetnog čišdenja i odvodio njihove kderi u Snokraj. One su mu bile majke i pričale priče o njemu samome. Wendi mu je bila prva majka. Petar Pan je tako ostao dječak koji nikada nije htio odrasti.
Dojam o djelu:
Ovo mi se djelo sviđa zbog puno mašte, i raznih stvari koje ne postoje u mojem svijetu. Sviđa mi se i Petrovo letenje, sviđa mi se ilustriranje ove knjige. Još mi je bilo zanimljivo zemlja Sonkraj.
________________________________________ JULES VERNE: PUT U SREDIŠTE ZEMLJE
Mjesto radnje: Hamburg (Njemačka), Island
Vrijeme radnje: 1863. godina
Tema: Putovanje profesora Otta Lidenbrocka i dječaka Axela u središte Zemlje.
Osnovna misao: Treba biti uporan kako bi se nešto ostvarilo.
Likovi: Stric Otto Lidenbrock, dječak Axel, vodič Hans i Marta
Kratki sadržaj:
U nedjelju 24. svibnja 1863 god. gospodin Otto Lidenbrock, koji je bio profesor mineralogije, a bavio se i geologijom
i proučavanjem starih knjiga, vratio se kudi ranije nego inače. Odmah je žurno krenuo u svoju radnu sobu i pozvao svog nedaka Axela da mu se pridruži. Stric je uzbuđeno pokazivao staru knjigu koju je toga dana kupio. Bila je pisana na islandskom jeziku i govorila je o životu norveških prinčeva u XII. stoljedu. Iz knjige je iznenada ispalo pismo koje je kasnije navelo profesora i njegovog nedaka na čudno putovanje. Dešifrirali su pismo, a u njemu se govori da je neki Arne Saknussemm preko kratera Sneffelsova Yocula bio u središtu Zemlje, i poziva da to učini i onaj koji uspije dešifrirati pismo. Kada su proučili kartu s naznačenim mjestima krenuli su iz Hamburga u Island, odakle je trebao početi njihov put u središte Zemlje. U jednom selu unajmili su vodiča Hansa koji je pošao sa njima. Počeli su se penjati na ugašeni vulkan kroz koji su trebali stidi do središta Zemlje. Put je bio dug i naporan. Dok su lutali podzemnim hodnicima dječak se odvojio od strica i vodiča i potom se izgubio. Dječak ih je dugo vremena tražio. Kasnije, kada se našao između zidina, počeo je vikati i dozivati i baš na tom mjestu čuo je strica i vodiča kako ga dozivaju. Bili su jako daleko ali su se ipak čuli. Stric je rekao dječaku da kaže jednu riječ i pogleda na sat, pa de izračunati koliko su udaljeni. Dječak je krenuo dalje i slučajno se poskliznuo i pao. Kad se probudio nalazio se u spilji gdje su ga donijeli stric i vodič. Njemu se učinilo da čuje pjusak valova. Stric mu je rekao da se odmara. Kada se oporavio opet je čuo valove. Uskoro su naišli na more pod zemljom. __________________
________________________________________ IVAN MAŽURANID: SMRT SMAIL-AGE ČENGIDA
Bilješke o piscu:
Ivan Mažuranid (Novi Vinodolski, 18. 7. 1814. - Zagreb, 4. 8. 1890.), pjesnik i političar. Završio pravo u Zagrebu. Nastavnik u gimnaziji u Zagrebu, advokat u Karlovcu. 1850. imenovan vrhovnim državnim odvjetnikom. U razdoblju 1873. - 1880. g. bio je hrvatski ban. Poslije toga napustio je politiku i živio povučeno, bavedi se matematikom i astronomijom.
Mažuranid je počeo pisati pjesme ved kao gimnazijalac u Rijeci. Od 1841. do 1845. bio je suradnik Gajeve Danice. 1844. godine objavio je svoje najvede i najznačajnije djelo, ep Smrt Smail-age Čengida. Tim djelom, u kojem su prevladali klasični i dubrovački utjecaji kao i utjecaji narodne poezije, Mažuranid je stvorio klasičan junački ep koji se kompozicijski i misaono uzdiže nad čitavu ilirsku poeziju.
1849. godina bila je prijelomnom godinom Mažuranideva života. Tada je austrijska kontrarevolucija uz pomod Rusije ugušila oslobodilačke pokrete u monarhiji, Mažuranid je kao činovnik bečke vlade zauzimao najviše položaje u državnom aparatu i do kraja vodio popustljivu politiku zastupajudi ideju o sporazumu Hrvata i dvora. Kao ban nastoji voditi politiku ekvilibrija između mađarskog i dvorskog utjecaja na Hrvatsku, ali više kao pasivni promatrač nego aktivni politički vođa, usmjerujudi sva svoja nastojanja na kulturno unapređenje zemlje. Njegov pjesnički rad nije bio zahvaden protuslovljima njegova držanja u politici: svjestan da je njegova političko-činovnička praksa nespojiva s pozivom pjesnika, Mažuranid je definitivno prestao pisati.
Kratki sadržaj:
U Stocu u Hercegovini u svojoj kuli Smail-aga doziva svoje sluge da izvedu zarobljene brđane. Smail-aga siđe na polje pred kulu i počne
zarobljenu raju darivati darovima. Raja gine u mukama ali bez jauka. U silnom sukobu nasilja, bez obzira što gubi, raja pobjeđuje nijemim, hrabrim i dostojanstvenim držanjem pred smrdu. Smail-aga je bijesan, prolio je toliku krv, a svoju silu nije iskazao. Zato poziva starca Duraka, kojeg je zatočio jer mu je svojedobno savjetovano da ne muči raju koja bi se mogla osvjetiti. Smail-aga kažnjava starca vješanjem, koji sa sinom Novicom uzalud moli milost.
Durakov sin Novica potajno krede nodu crnogorcima da iznenadi Smail-agu. Do toga časa i on je bio krvnik sa turcima. Crnogorci bi ga smjesta ubili da nije dao znak da dolazi kao prijatelj. Novica de izdati agu da bi mu se na taj način osvetio za vješanje njegova oca, a on de ujedno i izdati svoj narod i svoju vjeru.
Novica sretno stiže u Cetinje gdje izvaji straži da se želi boriti na strani crnogoraca. Sluga ga propušta u grad.
Sapat saziva junake, četa se sabrala i stigla na obale Morače, hladne vode. Svedenik spominje skoru borbu, a možda i smrt mnogima od njih. Uto stiže Novica i obedava, da de ih povesti u Smail-agin logor, a da postane dostojnim vodičem Novica se mora pokrstiti. Sunce zađe za planinu i četa krene na put. U četu stupaju i osvetnici kojim snagu daje vjera u osvetu, boga, slobodu. Strašnom Smail-agi suprostavlja se glas starca svedenika. Obojici glas podrhtava. Riječi su povišene. To su dvije suprotnosti, iz prvog izbija prijetnja, a iz drugog mirnoda i odludnost. Sad je ved jasno da se ovdje ne radi samo o sukobu dviju vjera, ved i o sukobu dobra i zla.
Smail-aga kupi harač po Gackom. Harlije se raziđoše, a on krati vrijeme junačkim igrama. Ima oštro oko, hrabro srce i junačku sigurnu ruku. Haračije se vradaju bez harača i vode raju. Aga je bijesan što nema
harača. U međuvremenu na polju je oluja. Četa se približava logoru i razvija se borba na život i smrt. Aga pogine, ubio ga je Novica, kojeg zadesi ista sudbina, ali unatoč tome četa je pobijedila.
Analiza glavnog lika:
Smail-aga Čengid Centralni lik oko kojega se odvija sva radnja je turski plemid Smail-aga Čengid, koji je prikazan kao krvnik i mučitelj. Izvana gledajudi doima se kao junak, međutim analizirajudi njegove postupke dolazi se do spoznaje kako je on ustvari kukavica koja uživa mučedi nevine i nedužne ljude, naslađujudi se u njihovim patnjama.
Analiza djela: Iz stihova izvire skromnost i jednostavnost naših ljudi, koji vođeni ljubavlju i odlučnošdu žrtvuju svoje živote u spas svoje domovine. U pjesmi je naglašen i religiozni moment, koji je bio značajan u borbi naroda protiv turaka. Važno je bilo koje je vjere bio čovjek, jer se smatralo da je onaj koji je odbacio svoju vjeru priznavao tursku vlast.
----
II nacin
IVAN MAŽURANID: SMRT SMAIL-AGE ČENGIDA
Bilješke o piscu:
Ivan Mažuranid rodio se 1814. godine u Novom Vnodolskom, gdje je završio njemačku pučku školu. Po svršetku škole ostao je još dvije godine u rodnom gradidu a potom odlazi u Rijeku, u gimnaziju s latinskim
i njemačkim nastavnim jezicima. Gimnaziju je završio s odličnim uspjehom pa školovanje nastavlja 1833. godine kada seli u Zagreb, gdje upisuje studij filozofije. Drugu godinu studija nastavlja u Ugarskoj i tamo ga zatiče Gajev proglas za “Danicu” i “Novine horvatske”. Ujesen 1835. vrada se u Zagreb i upisuje Pravoslovnu akademiju. Svršivši i te nauke 1838. g. namješta se kao pravnik u odvjetničkom uredu. 1873. g. postao je hrvatski ban, prvi “ban pučanin”. Sišavši s banske stolice više se ne bavi politikom. Posljednje godine života proveo je u miru bavedi se matematikom i astronomijom. Umro je 1890. godine u Zagrebu. Mažuranid ja autor malog broja djela, ali po umjetničkoj vrijednosti jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika. Mažuranid je nadopunio izgubljeno 14. i 15. pjevanje Gundulideva epa “Osman”. Mažuranidevo životno djelo “Smrt Smail-age Čengida” objavljeno je 1846. god. u almanahu “Iskra”. Ep je komponiran u pet pjevanja (Agovanje, Nodnik, Četa, Harač i Kob) i donosi stvarnim povijesnim događajem inspiriranu fabulu o turskom silniku Smail-agi, njegovom bezdušnom tiranstvu i nasilju nad crnogorcima, te njihovoj osveti i aginoj zasluženoj pogibiji.
Kratki sadržaj:
Agovanje Smail-aga je vladao u Hercegovini kao turski plemid. On je bio poznat kao mučitelj crnogoraca koji mu se nisu htjeli pokoriti. U jednom okršaju on ih je veliki broj zarobio. Željan da gleda krv i mučenje aga naredi svojim slugama đelatima da izvedu zatvorenike i starca Duraka koji ga je htio zaplašiti da de mu se crnogorci osvetiti. Aga muči crnogorce na razne načine. Jedne je dao nabiti na kolac, druge vješati, a tredima je dao odrubiti glave. On se nadao da de čuti jauke, vapaj i molbe, ali to se nije dogodilo. Zbog toga agu obuze paničan strah koji je krio u sebi. Pošto to nije doživio on dovede starca Duraka i sina mu Novicu.
Kod njih mu je to uspjelo jer su oni gledali smrt svoje crnogorske brade. Durak je molio, pištao i vikao da ga pomiluju. Veoma sretan da je uspio istjerati strah iz njih aga je veselo gledao vješanje Duraka. Sve je to gledao starčev sin Novica i on se zakune da de se osvetiti agi za njegovo nedjelo.
Nodnik Pošto nije Novici udovoljio želju da pusti njegova oca aga u svom prijašnjem đelatu naiđe na protivnika. Novica odlazi u šume i po brdima dolazi u Crnu Goru. Bojao se je dvaju neprijatelja: age i crnogoraca. Međutim on se svejedno uputi u crnogorski tabor. Došavši pod zidine nodnika Novica naiđe na stražara preobučenog u crnogorsku nošnju. Stražar ga pušta unutra pod uvjetom da odloži oružje. Novica za osvetu agi odlazi među crnogorce, odnosno do njihovog vojvode da bi se složili i zajedno uništili agu.
Četa Jedne tamne nodi kretala se po planinama jedna kolona, a pravac joj je bila Hercegovina. Šutedi, prolazila je četa od stotinu crnogoraca na čelu sa Mirkom kao harambašom. Nisu bili to birani momci nego je to bila grupa crnogoraca koja je imala jedan cilj: uništiti tursku vlast. Da bi četa ostala neprimjedena putovala je samo nodu. Jednog sunčanog dana četa se odmorila. Ved predvečer čuli su viku pastira koji su skupljali svoja stada koja su se nalazila oko Morače. U to vrijeme do čete je došao starac i počeo ih je ispovijedati, blagoslivljati i davati im savjete kao iskusan čovjek. Starac je rekao četi da treba da se bore protiv Turaka. Starac ode ali nakon njega dođe neki čovjek koji je bio obučen u odijelo turskog đelata. Svi se crnogorci odmah uhvate za mačeve. Tada im on kaže da de se zajedno osvetiti Smail-agi.
Harač
Jednog lijepog sunčanog dana otputi se Smail-aga sa svojim haračlijama na granicu Crne Gore. Šatore je razapeo i poslao haračlije. Oni se svi vradaju praznih ruku. Haračlije traže od raje zlatnik po glavi, a od porodice jednog ovna. Raja nije platila harač jer nije imala novaca. Aga naredi da mu se dovede raja. Ljutit aga htjede da iskaže svoje junaštvo na raji. Bacivši se "đilitom" umjesto raje pogodi turčina usred oka. Ljutit na taj neuspjeh ode da smišlja muke za raju. Naredivši da se raja poveže za repove konjima naredi vojvodi Bauku da ga proslavi na guslama. Bauk mu otpjeva pjesmu o junaku koji kasnije pogiba. Iza šatora u grmlju vidjele su se na više mjesta po dvije svijetle točke koje su se dobro isticale u tamnoj nodi. Bijahu to crnogorci. Čuje se pucanj, jedan, dva, tri, a zatim se čuje agin glas koji viče slugama da mu dovedu konja. Pade tu mrtav aga i sluge. Jedino se spasi Bauk. Novica je htio da izvrši svoju osobnu osvetu ali ga jedan turčin ubi. Crnogorci se vratiše kao pobjednici i odniješe aginu glavu.
Kob Pod Lovdenom se nalazi polje na kojem se nalazi jedna kuda. U njoj živi jedan turčin odjeven u punu ratnu opremu. Na licu mu izgleda da je ljut, međutim samo to samo tako izgleda. Taj čovjek je Smail-aga. To je njegovo čelo, njegove ruke i odijelo, al' sve to visi obješeno i tužno. Proganja ga savjest. Ovim zadnjem djelom Mažuranid nas obavještava da je život Smail-age gotov i da je on jadan.
Analiza glavnog lika:
Smail-aga Čengid Krvoločni tiranin, bezobzirno i nemilosrdno ubija crnogorce, utjeruje harač, ubija starca Duraka (Novičin otac), boji se osvete crnogoraca, na kraju djela biva ubijen. __________________
________________________________________ ANTON PAVLOVIČ ČEHOV: TRI SESTRE
Mjesto i vrijeme radnje: Radnja se odvija u malom ruskom gradidu u provinciji, negdje u 19. st.
Forma i stil: Ovo djelo je drama od četiri čina, mirna i glatka, bez vedih preokreta. Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti koja samo kazuje kako promjene nema unatoč vječitom optimistu i njegovoj priči o svijetloj bududnosti.
Analiza likova: Olga Najstarija sestra, nije oženjena, nezadovoljna životom koji vodi a ne vidi izlaz. Potajno se nada koko bi u Moskvi mogla nadi muža i onda bi, barem tako misli, bila sretnija.
“Ako bih se udala, cijeli dan bih sjedila u kudi, bilo bi to bolje. Voljela bih muža.”
Maša Vječno nezadovoljni melankolik, koji stalno teži nemogudem. Rano se udala a da nije promislila, mrzi svoj život, i masli o svemu na loš način.
Irina Najmlađa od sestara, čeka princa na bijelom konju, i pretpostavlja da bi ga sigurno našla u Moskvi. Traži životnu sredu i smatra kako joj rad
djelomično zamjenjuje ljubav. Svoje nezadovoljstvo nede nikad riješiti jer su joj ciljevi nerealno visoki, a uza sve to tu je još i unutarnji sukob.
Natalija Poprilično težak lik, lik malograđanke koju nitko ne prihvada, no ona je uz to i lik koji se najviše mijenja, te se kasnije ipak koliko-toliko asimilira u društvo.
Andrej Sin, ima velike ambicije i male šanse za njihovo ostvarenje. Kako ima dominantnu ženu on se povlači, postaje papučar i pušta svoje ambicije da padnu u blato.
----
II nacin
ANTON PAVLOVIČ ČEHOV: TRI SESTRE
Sadržaj: U kudi Prozorovih slavi se imendan najmlađe sestre Irine. Najstarija sestra Olga ima 28 godina i učiteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana. Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina. Sestre imaju brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi postati sveučilišni profesor. Zaljubljen je u Nataliju Ivanovnu, malograđanku koju nitko ne prihvada, no ona se nastoji promijeniti, ne bi li se prilagodila otmjenom društvu.
Sestre su rođene moskovljanke, ali prije 11 godina otac im je dobio brigadu i tako su doselili iz Moskve u pokrajinski grad. “Treba otidi u Moskvu! Brat de valjda postati sveučilišni profesor i nede ovdje živjeti” - govorila je Irina – “treba otidi u Moskvu. Prodati kudu, pa u Moskvu”.
Olga: “Da! Što prije u Moskvu”. Skupilo se veliko društvo, bio je tu barun poručnik Tusenbach, kapetan štaba Soljoni, vojni liječnik Čebutkin, potpukovnik zapovjednik baterije Veršinjin i mnogi drugi vojni časnici. Dok se društvo zabavlja i veseli u salonu, Andrej zaljubljeno govori Nataši: “Vjerujte mi, vjerujte. Meni je tako lijepo, duša mi je puna ljubavi, zanosna. Draga moja, dobra, čista, budite mi žena! Ja vas volim kao nikada nikoga.”
Andrej, sada ved oženjen Natašom, tuži se: “Ja koji sanjam da sam svaku nod profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam zašto, bojim se da de mi se smijati, zastidjeti me!”. Isto društvo sjedi, piju čaj iz samovara i tuže se. Nitko nije zadovoljan. Irina živi život nezadovoljne telegrafistice i samo sanja o povratku u Moskvu. Maša o mužu ne govori, jer je na njega navikla: “Mene su udali kada mi je bilo 18 godina i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio učitelj, a ja sam tek završila školu”. Veršinjin joj izjavljuje ljubav: “Volim vaše oči, vaše kretnje. Prekrasna, divna ženo! I oni se odlaze provozati sanjkama.
Dolazi Olga sretna jer je imenovana upraviteljicom gimnazije. Barun Tusenbach i Soljani se opijaju: “Kud puklo da puklo, pijmo”! Soljoni je zaljubljen u Irinu i govori joj o svojoj ljubavi: “Prvi put govorim o ljubavi i kao da nisam na zemlji, nego na drugoj planeti. Ja ne mogu da živim bez vas. O blaženstvo moje. Ali sretnih suparnika ne smijem imati. Kunem vam se svim svetim, suparnike du ubiti!”.
Cijela ulica je izgorjela, a činilo se kao da gori cijeli grad. Tusenbach: “Mene svi mole da priredim koncert u korist pogorelaca. Marija Sergejevna (Maša) divno svira klavir.” Nataša: “Misao je vrlo lijepa, valja što prije pomodi sirotinji, to je dužnost bogatih”. U domu Maša se tuži na Andreja: “Ovu je kudu založio banci i sav je
novac uzela njegova žena, a kuda ne pripada samo njemu nego i nama. Zaista je postao sitničav naš Andrej, kako je ishlapio i ostario, kako je ishlapio i ostario uz tu ženu” – govorila je Irina – “O kako sam nesretna. Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako sam ostala živa, kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da demo se preseliti u Moskvu, da du tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu, voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.” Maša priznaje da voli Veršinjina: “Zavoljeh ga sa njegovim glasom, sa njegovim riječima, nesredama, dvjema djevojčicama. Volim, dakle to je moja sudbina. I on mene voli!”
Ulazi Andrej ljutit: “Što vi imate protiv mene? Vi imate nešto protiv Nataše, moje žene.” Nataša: “On je krasan, pošten čovjek, otvoren i plemenit. Ja volim svoju ženu, poštujem i zahtijevam da je poštuju i ostali. Ja sam član zemaljske uprave i ponosim se time. Ja sam založio kudu i tu sam kriv. Mene su na to naveli dugovi (35.000). Ja više ne kartam. Vi dobivate penziju, ja nisam imao zarade.»
Barun Tusenbach se oprašta jer iz grada odlazi vojska. Irina je ipak odlučila da se uda za njega: «On je dobar čovjek, odlanulo mi je» – govorila je Irina Mašinom mužu – «Da vi samo znate kako mi je teško živjeti samoj, bez Olje – ona je upraviteljica škole i cijeli dan je zaposlena, dosadno mi je, nemam što raditi.»
Kapetan Soljoni pozvao je baruna na dvoboj, Irina se oprašta od Tusenbacha: «Evo ved 5 godina otkako te volim. Sutra du te povesti sa sobom, moja de maštanja oživjeti, ti deš biti sretna. Samo da nije jednoga: «Ti me ne voliš»!
Irina: «Ja du ti biti žena, vjerna, poslušna. Nisam voljela niti jednom u životu. O kako sam sanjarila o ljubavi, danju, nodu, ali duša mi je kao
dragocjeni klavir koji je zatvoren, a ključ se izgubio.» odlazi vojska pa i Veršinjin: - «Što da vam kažem na rastanku, o čemu da filozofiramo. Život je težak.» Teško se oprašta od svoje ljubavi Maše.
Irina je saznala da je barun ubijen u dvoboju, ubio ga je Soljoni: «Sutra du otputovati sama, učiti du djecu u školi i sav život dati onima kojima je on potreban, a ja du raditi, raditi..»
Sve tri sestre odlaze iz svoga doma, otjerane od kapriciozne žene svoga lijenoga brata, a dom se pretvara u malograđansku kudu ispunjenu bračnim lažima. U završnom prizoru, zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg života.
__________________
________________________________________ III nacin
ANTON PAVLOVIČ ČEHOV: TRI SESTRE
Bilješke o piscu: Anton Pavlovič Čehov rođen je u Taganrogu u Ukrajini 1860. godine. Rođen je u trgovačkoj obitelji. Nakon gimnazije u rodnom gradu se upisuje na Medicinski fakultet u Moskvi, te se kao student počinje baviti pisanjem. Završava fakultet i postaje liječnikom. Kroz cijeli život se borio sa oskudicom i završio kao srčani i tuberkulozni bolesnik. Putovao je na otok Sahalin istraživati životne uvjete kažnjenika, ali se nije bavio politikom. Ženi se glumicom O. L. Knipperovom. On je pripovjedač, novelist i dramatičar, a po zanimanju liječnik. Najbolja njegova djela su
novele i pripovijesti. Surađivao je s velikom opernim redateljima. Svoj plodonosni i stvaralački život završava 1904. godine, gdje umire u lječilištu Badenweiler. Čehov je među ostalim poznat kao dramski pisac i tvorac antiteatralnog kazališta i psihološke drame, te je uvelike djelovao na kasnije generacije pisaca, kako u Rusiji tako i van Rusije. Njegova poznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli, O ljubavi, Zaručnica, a prožeta su humorom i blagom ironijom. Pisao je i krade humoreske u kojima je prikazivao obične ljude koje je društvena sredina izobličila i otuđila. Oblikovane su drugačijom tehnikom od načina pisanja ruskih realističkih pripovjedača. Kod njega nema junaka, nema velikih zbivanja, nema zamršene fabule. U novele unosi lirske digresije, glazbene elemente i obični jezik. Pisao je drame komičnih jednočinki, a kasnije sa više činova. Tako je Čehov postao primjerom modernoga impresionističkog dramskog pisca koji je utjecao na razvoj moderne dramske književnosti.
Vrsta djela: Drama
Tema: Traženje smisla života, mašta i stvarnost, čežnja za boljim životom.
Mjesto radnje: Radnja se događa u gubernijskom glavnom gradu.
Vrijeme radnje: Negdje u 19. stoljedu.
Struktura djela: Drama u četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i glatko bez vedih preokreta. Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti,
sa osjedajem bespomodnosti i beznadnosti, koja samo kazuje kako nema promjene unatoč vječitom optimizmu i njegovoj priči o svijetloj bududnosti. Drama je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica. Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost, duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom, no one se podvrgavaju kapricioznoj ženi svoga lijenoga brata, nemodne da pomognu same sebi, a kamoli jedna drugoj.
Problematika koja se obrađuje u djelu: - Opisuju se odnosi među likovima koji izražavaju svoje raspoloženje. - Dramska atmosfera i prizori ostvareni monolozima i dijalozima. - Neobičnost dramskog raspleta. - Govor likova na sceni, kao da se nikada i ne slušaju. - Postizanje scenskog razgovora. - Prividno dezorganizirani sistem replika, uzdaha, plača i pauza prekida se mnogobrojnim lirskim usklicima. - Kraj drame nije tradicionalni rasplet ved nečujno umiranje nečega s nagovještajem i čežnjom za sredom. - Osjedaj bespomodnosti i beznadnosti, te filozofija pasivnosti. - Likovi drame su opsjednuti bududnošdu, svi se tuže, a nitko nikome ne pomaže.
Inspiracija iz sličnog djela: Opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine i promatranje ljudske duše te objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjedaja. Po stilu njegovog pisanja moderne drame zauzima istaknuto mjesto uz Strindberga.
O djelu: Okosnicu drame čini priča iz života triju sestara Prozorov - Olge, Maše i Irine, koje nakon smrti oca pukovnika ostaju živjeti s bratom Andrejem u
provincijskom garnizonskom gradidu, pokušavajudi se vratiti u Moskvu gdje su rođene i stekle obrazovanje. No Andrejeva žena Nataša i njen ljubavnik, utjecajni Protopopov, potpuno istjeravaju sestre iz njihovog doma i potpuno zavladaju njima. Prekrasan dom pun ljepote, glazbe i zanimljivih ljudi pretvara se u malograđansku kudu ispunjenu bračnim lažima, gramzivošdu i nečovječjem (odnos prema staroj dadilji Anfisi). Irina, istjerana iz djevojačke sobe, najprije prelazi u Olginu, potom se Olga preseljava sa Anfisom u iznajmljeni stan pri gimnaziji u kojoj radi, a Irina odlazi raditi kao učiteljica nekuda daleko. Tri sestre na kraju drame ostaju pod vedrim nebom, s iskrom nade da de jednom vidjeti rodnu Moskvu, ali bez realne šanse da to i ostvare. Moskva je prostor duše triju sestara, čarobno rješenje svih problema, Moskva je bududnost u kojoj de otpočeti pravi život, jer je sadašnji samo san i privremeno stanje.
Čehovljeve tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost, duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom. No one se šutke i bez pogovora podvrgavaju ženi svog lijenog brata, nemodne da pomognu same sebi, a kamoli da jedna drugu zaštite.
U samoj drami nema izrazitih vanjskih dramskih događaja. Generalske kderi, tri sestre – Olga, Maša i Irina, moskovljanke, preselile su se u pokrajinski grad, u kojem provode monoton i jadan život. Olga radi kao učiteljica u gimnaziji, osamnaestogodišnja Maša udaje se za profesora Kuligina i otkriva njegovu bijedu i sidušnost. Najmlađa Irina radi na brzojavu i nezadovoljna je svojim poslom.
Tri sestre imaju i brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi dobiti mjesto na sveučilištu. Kada mu se ukaže prilika ženi se glupom, škrtom i indiskretnom ženom Natalijom.
U prvom činu okosnicu dramske radnje čini slavlje Irinina imendana.
U kudu dolaze vojni časnici Tusenbach, Soljoni, Fedotik, Rode i vojni liječnik Čebutikin, te novo lice časnik Veršinjin.
U drugom činu gotovo i nema vanjskog događanja. Svaki lik živi svoj život: Irina živi životom nezadovoljne telegrafistice, Maša se opija, Olga je postala ravnateljica u školi, Andrej živi pod ženinom papučom i radi u okružnoj upravi.
U tredem činu prikazana je sumorna nod u domu triju sestara i stanja u kojima se likovi nalaze: Čebutikin pije, Andrej je kartaš, Irina traži izlaz u udaji za staroga Tusenbacha, Maša besciljno voli Veršinjina.
U četrvrtom činu odlazi vojna jedinica, Andrej jede guščetinu s kupusom, Nataša ljubaka s njegovim šefom, Tusenbach pogiba u dvoboju.
U završnom prizoru zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg života.
________________________________________ Nastavak:TRI SESTRE
Sadržaj:
Prvi čin Drama započinje jednog sunčanog, prazničkog, svibanjskog prijepodneva. Irina - slika ljepote, mladosti i proljeda - u bijeloj haljini, slavi imendan. Sestra Olga, iako ved umorna od života, napornog rada i brige za obitelj koju je preuzela nakon očeve smrti, razumije Irinin zanos i sve svoje nade polaže u nju. Maša ih obje provocira zviždanjem nekog napjeva,
odaginjudi misli o svom braku u kojem nije zadovoljna, te o svojoj uzaludno potrošenoj mladosti.
Među gostima slučajno de se pojaviti Nataša, koju de Andrej u svojoj nespretnosti brzopleto zaprositi. Dolazak među ove otmjene i obrazovane ljude duboko je frustrira, ona drhti kao školarka, ali ne od djevojačke sramežljivosti kako to naivni Andrej tumači, nego zbog bolnog i neizbrisivog osjedaja manje vrijednosti koji je ponižava. Olga je iskreno zaprepaštena Natašinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu neprijatnost ova de joj se osvetiti. (Istjerujudi Irinu iz kude ona de na kraju drame zlopamtilački i zlurado dobaciti kako joj pojas ne pristaje...)
Drugi čin I drugi čin započinje u slavljeničkom duhu - vrijeme je poklada i svi se raduju dolasku maškara i velikoj kudnoj zabavi s glazbom i plesom. Ali Nataša, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje zabavu koja nije po njenom ukusu, tobože zbog bolesti sinčida Bobika; iako de odmah potom sama otidi na nodnu vožnju sa svojim ljubavnikom Protopopovim.
Tredi čin Tredi čin, koji u klasičnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku požara koji bukti negdje u gradu, ali ima duboko simbolično značenje u drami. Gori dom Prozorovih iako nije zahvaden požarom - izgorjeli su vjera, entuzijazam i nade sestara u bududnost. Majstorski se ispreplidu vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice prijetedi obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokockao kudu i založio je, i s bolnom se nostalgijom prisjedaju nada koje su polagale u brata. I dok je cijeli grad na nogama, on nezainteresirano svira svoju violinu.
Nataša se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kdi Sofčica ne dobiju influencu; također želi da stara dadilja Anfisa ode iz kude ("želi red u kudi"), smatra ju seljankom kojoj je mjesto upravo na selu. Najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka svjesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.
Katastrofična atmosfera tredeg čina počiva na nizu detalja. Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru, osuđuje sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom pripitom stanju nehotice razbija sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu. I za njega je to znak gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju sestara). Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke svoga braka s Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša i priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu. Andrej traži od Olge neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa zaključanim klavirom čiji je ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa su stoga i neupotrebljivi. Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i neugledan; no ona ga ipak dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otidi u Moskvu.
Četvrti čin Soljoni je stao "peckati" baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je u svemu tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj koji je značio sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin odlučuje otidi i planira se vratiti za godinu dana, kad ved bude u mirovini.
Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te de potražiti novi posao. Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te poslove osjedajudi da joj život samo prolazi, a ona svakim danom propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je ved bila prihvatila kao muža.
Olga je postala upraviteljica i skupa sa Anfisom se preseljava u iznajmljeni stan kraj gimnazije. Kuligin je postao inspektor i, slijededi svog direktora, obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz njegove slabe osobe i nemodi. Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kderi ostat de u gradu još dva mjeseca, pa on moli Olgu da se, ako bude potrebno, pobrine za njih.
Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta: brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz života, a sestre zauvijek iz svoga doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kudu izdajudi zapovijedi o promjenama. Najprije daje posjedi jelovu aleju i javor koji su bili ukras kude.
Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju, nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu. Nada u bududnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad de njihova stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Vesela glazba koja prati finale rasplamsava iskrice nade da de smisao života možda ipak biti dokučen (Olgino ponavljanje "Da nam je znati, da nam je znati!"). Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život, na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje doimaju se "ne kao tri jedinke, nego kao tri tredine jedne cjeline". Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja sama odlazi u nepoznato, nezaštidena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača.
Drama ostaje nekako nedovršena, a bududi život likova tajna o kojoj gledatelj može nagađati.
Analiza likova:
Olga Najstarija od triju sestara (28) koja je preuzela brigu o obitelji nakon očeve smrti. Ona radi kao učiteljca u gimnaziji i puno je opteredena poslom. Misli kako je ved sve iskusila u životu i kako je on za nju zapravo gotov i izgubio neki smisao. Jedino je pokrede želja za Moskvom.
Maša Udala se sa 18 godina i tada je mislila da je njen muž najbolji i najpametniji, no danas shvada kako ništa od toga nije istina, on je samo dobrodudan. Brak s Kuliginom ju ne ispunjava, u njemu nema ljubavi, barem ne s njene strane. Kad upozna Veršinjina u njoj se budi ljubav za kojom je ved dugo vremena žudjela. Zavoljela je njegovu osobu i njegovu sudbinu, sudbinu sličnu njenoj - čovjeka nesretnog u braku.
Irina Najmlađa od sestara (na početku drame ona ima 20 godina). Posao koji radi ne ispunjava je pa polaže učiteljski ispit i odlučuje potražiti posao negdje daleko i zato odlazi od kude. Ona je lijepa i ima nekoliko udvarača među kojima je najuporniji Tusenbach te Soljoni. Ona i ne pomišlja na udaju s njima jer joj je glavni cilj jednom se vratiti u Moskvu. Plaši se prolaznosti i ispraznosti života, pati jer je njeno veliko znanje zapravo bespotrebno i ono se s vremenom samo topi. Na kraju se odlučuje udati sa Tusenbacha jer ga ipak dosta poštuje.
Andrej Sergejevič Prozorov
On je projekcija svih sestrinskih ambicija, od potencijalnog se znanstvenika i sveučilišnog profesora preobrada u kartaša i papučara. Nakon smrti strogog oca Andrejeve se ambicije brzo tope, on se opušta i rasplinjava tjelesno i moralno. On je nezainteresiran za postizanje ikakvih uspjeha i zapošljava se kao mali činovnik u lokalnoj upravi kojoj je na čelu ženin ljubavnik. Pred sestrama glumi da je zadovoljan svojim životom, no zapravo nije. Iako blag na riječima i krasnorječiv kad govori o bududnosti, svojim postupcima izdaje sestre, a priče o bududnosti su samo alibi za bijeg od stvarnosti i vlastite nesposobnosti. On je naličje slike o socijalnom i duhovnom padu obitelji Prozorov.
Natalija (Nataša) Ivanovna Andrejeva žena koju naprosto frustrira intelektualna superiornost njegovih sestara. Na račun svoje djece ona doslovce okupira kudu, prostoriju po prostoriju dok napokon neposredno ne izbaci sestre iz njihova doma. Želi da joj svi budu podređeni i odmah nakon udaje preuzima "glavnu riječ" u kudi; tako seljaka sestre iz njihovih soba te želi izbaciti staru dadilju, a odlaskom sestara ved ima nove planove oko preuređenja kude.
Fjodor Iljič Kuligin Gimnazijski profesor, Mašin muž. On je dosadni i ograničeni formalist koji na svaku pojavu, banalnu i ozbiljnu, reagira poučno "kao da je na satu latinskog". Preko Mašine nevjere prelazi bez riječi, jer je ona ostankom s njime sačuvala bračnu formu.
Aleksandar Ignjatjevič Veršinjin Potpukovnik, zapovjednik baterije. U svakodnevnom životu do grla je uronjen u dužnosti časnika i oca problematične obitelji u kojoj žena prečesto pokušava počiniti samoubojstvo. Neuspješan privatno i profesionalno (podređeni mu se časnici naočigled ubijaju), on se odaje
filozofiranju o dalekoj bududnosti. Oduševljenje sestara njegovim dolaskom motivirano je saznanjem da on dolazi iz Moskve, čak iz ulice u kojoj su one odrasle. Odatle bliskost i želja da mu se povjere. On plijeni njihovu pozornost pričama o sretnoj bududnosti kad de vedina ljudi biti divna kao sestre Prozorov. Opdenito, ispunjenje svih svojih želja Veršinjin vidi tek u dalekoj bududnosti, tako je smisao svog njegovog rada izgradnja bududnosti za nove naraštaje.
Nikolaj Ljvovič Tusenbach Barun, poručnik. Zapravo je jedini lik koji želi promijeniti nešto u svom životu; drži da čovjek treba raditi za sebe i svoju bolju sadašnjost, pa nakon pet godina službe daje otkaz i odlučuje raditi. Pozitivnom promjenom u svom životu smatra Irinin pristanak da se uda za njega, ali, nažalost, to nije dočekao zbog svog tragičnog završetka.
Vasilj Vasiljevič Soljoni Kapetan štaba. On je jedan od mnogih ruskih časnika koji svoje postojanje dokazuje samo u dvobojima, redovito pritom ubijajudi bolje od sebe. On je isfrustriran i ljubomoran na uspješnije od sebe, kao npr. na Tusenbacha koji je uspio pridobiti Irinu.
Ivan Romanovič Čebutikin Vojni liječnik star oko 60 godina. Čebutikin u ovoj drami nije samo dobrodušni senilni starčid, nego i neodgovoran i opasan čovjek: on neposredno skrivljuje Tusenbachovu smrt, a i jedna pacijentica umire zbog njegove neozbiljnosti i nesposobnosti.
Aleksej Petrovič Fedotik Potporučnik
Vladimir Karlovič Rode
Potporučnik
Anfisa Starica od 80-ak godina koja ved trideset godina radi kao dadilja u obitelji Prozorovih. Tri sestre jako su vezane uz nju, dok je Nataša, kao seljanku, samo želi izbaciti iz kude.
Ferapont Spiridinovič Stari podvornik kod zemske uprave. __________________
________________________________________ GEORGE ORWELL: ŽIVOTINJSKA FARMA
Bilješke o piscu:
George Orwell je pseudonim za Erica Arthura Blaira (uzeo je George jer mu se činilo engleskim više nego Eric, a Orwell se zvala riječica blizu mjesta gdje je stanovao pa ju je uzeo za svoje prezime) - Rođen je 1903. u Indiji (otac mu je bio tamo u državnoj službi, to je tada bila britanska kolonija) - U 1933. g. stanovao u istočnom Londonu i poslije u Parizu kako bi upoznao život sirotinje - rezultat je knjiga “Bez pare u Parizu” - Na temelju iskustva u imperijalnoj policiji izlazi roman “Burmanski dani” - 1936. g. dolazi u Španjolsku i tamo piše o njihovom građanskom ratu, a knjiga izlazi 1938. - “Izraz poštovanja Kataloniji” - Njegove važnije knjige su “Neka cvate aspidistra” 1936. i “Izlazak na zrak” 1938. - Početkom 1944. završio je “Životinjsku farmu”, no zbog nekoliko
odbijanja nakladnika ta knjiga je izdana tek 1945. (bila je golem uspjeh) - Umro je 1950. g. u siječnju
Bilješke za vrijeme čitanja:
- Prvo se upoznajemo s likovima u ovom slučaju životinjama, koje su se okupljale da bi čule što Stari Major ima za redi. - Po Majorovim riječima upoznajemo stanje životinja na farmi, citat: “Drugovi, kakav je sad naš život? Pogledajmo: naš život je bijedan, tegoban i kratak... Kada dođemo na ovaj svijet, daju nam upravo toliko hrane da jedva preživimo. Oni koji to mogu podnijeti, prisiljeni su raditi do posljednjeg atoma snage. Kada prestanemo biti korisni istog trena nas kolju s odvratnom okrutnošdu”, te rečenice nam vrlo slikovito opisuju životinjski život ne samo na ovoj farmi ved i na mnogim drugim farmama diljem svijeta. - Nakon 3 dana umire Major - Njegove planove o pobuni su razradile 2 mlade svinje - Napoleon i Snowball - Pobuna se planirala, ali dogodila se neplanirano jer životinje nisu nahranjene do navečer pa su istjerale ljude u napadu bijesa -Životinje uništavaju sve što podsjeda na ljudska bida -Odlučile su da kuda koja je prije pripadala gospodinu Jonesu ostane kao muzej -Farma se preimenuje iz „Vlastelinstvo“ u „Životinjsku farmu“
-Napisali su sedam zapovijedi na stražnji zid suše: 1. Tko god ide na dvije noge taj je neprijatelj 2. Tko god ide na četiri noge ili ima krila taj je prijatelj 3. Nijedna životinja ne smije nositi odjedu 4. Nijedna životinja ne smije spavati u krevetu 5. Nijedna životinja ne smije piti alkohol
6. Nijedna životinja ne smije ubiti bilo koju drugu životinju 7. Sve su životinje jednake -Tih 7 zapovijedi sliči na kršdanskih 10 Božjih zapovijedi -Životinje su održavale farmu i to im je uspijevalo -Nedjeljom se nije radilo ved su se vodile sjednice na kojima se raspravljalo o novim idejama, najaktivniji su bili Snowball i Napoleon, no nikad se nisu slagali, citat: “U raspravi su najaktivniji bili Snowball i Napoleon. Ali primjedeno je da se nikad nisu slagali.” -Ved to upuduje na skori rascjep vlasti -Nakon nekog vremena Jones i neki njegovi ljudi napadaju, ali životinje uspješno obrane farmu -Snowballu se počinje graditi vjetrenjača s čim se Napoleon ne slaže -Snowballa su otjerali Napoleonovi psi s farme, od tad pa nadalje Snowball se prikazuje kao neprijatelj životinja -Napoleon proglašava Snowballa Jonesovim agentom od početka, a Snowballove rane od Jonesova napada je zapravo uzrokovao Napoleon znajudi za njegovu izdaju -Tu se jasno može uočiti zloupotreba vlasti s Napoleonove strane -Gradi se vjetrenjača protiv koje je bio Napoleon i on tvrdi da to nije bila Snowballova ideja nego da ju je on ukrao od Napoleona. Citat: “Napoleon, upravo se on na početku za nju zalagao, a plan koji je Snowball nacrtao na podu inkubatora zapravo je ukraden iz Napoleonovih bilješki.” -Jones drugi put sa svojim ljudima napada farmu i ovaj put su se životinje obranile, a bilo je i mrtvih -Svinje preko Whympera trguju s ostalim farmama, žive u Jonesovoj kudi, Napoleon se uzvišuje. Citat: “O Napoleonu se više nije govorilo jednostavno kao o Napoleonu… naš vođa, drugi Napoleon…” -Napoleonovi psi razdiru životinje koje jedna za drugom priznaju izdaju -Vjetrenjača je napokon završena, no životinje i dalje gladuju, a Boxer je na umoru i Napoleon ga je odlučio poslati u bolnicu -Jedne večeri životinje su bile privučene bukom u kudi i pogledale su kroz prozor -Vidjele su svinje sa gospodinom Pikingtonom - njihovim glavnim neprijateljem i još nekim ljudima -Napoleon je preimenovao farmu iz Životinjske farme u Vlastelinsku farmu i time je završena revolucija kao da je nikada nije bilo
Mjesto radnje: Engleska – Citat: ”Nijedna životinja u Engleskoj nije slobodna.”
Tema:
- Rekao bih da je pisac kroz knjigu htio prikazati totalni režim - Životinje su zauzele mjesta ljudi, a kad se vlast mijenjala, nisu odmah reagirale što im se poslije nije isplatilo - Možda su one same mislile da de im biti dobro te da de se situacija popraviti
Ideja: Životinje nisu htjele biti kao ljudi niti patiti od njihove ruke, ved su htjele preuzeti svoj život u svoje ruke. Smatrale su ljude „nižim“ od životinja, no na kraju je ispalo da neke životinje nisu ništa bolje od ljudi.
----
II nacin
GEORGE ORWELL: ŽIVOTINJSKA FARMA
Tema: Želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku
Kratki sadržaj: Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je tu najviše svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačida, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran. No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile otjerati gospodina Jonesa sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile su travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati o tome što de druge životinje raditi na farmi. No, s vremenom, svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih
sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa ljudima, vlasnicima drugih farmi u okolici, te se na kraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.
Analiza likova: Major Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da de se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje ved zaboravljenu pjesmu «Životinje Engleske» "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je, usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobrodudna izgleda."
Boxer Bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. «Zahvala» svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju mogudu skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen. "Boxer je bio ogroman konj, visok preko stoosamdeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage."
Clover Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što de se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati… "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja, nakon četvrtog ždrijebeta, nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost."
Benjamin On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvadao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajudi nove riječi. No to nije pridonijelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome. "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru
narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - npr. znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali on bi radije volio živjeti i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajudi to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza vodnjaka, pasudi jedan pored drugoga bez riječi." Mollie U ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena. Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije nimalo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu, između ostalog i nošenjem mašnica. Njena želja ili možda čak pohlepa za šederom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni je osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su životinje na farmi u trenucima njihove gladi. "U posljednjem trenutku, nedkajudi se i žvačudi kocku šedera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gospodina Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajudi se da de svratiti pozornost na upletene crvene vrpce."
Napoleon On je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer "Protjerao je Snowballa i uzeo njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego on osobno." "Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav."
Snowball Smatram da bi u slučaju da je Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, i da nije bilo Napoleona, život životinja bio puno ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran. "Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promudurnost."
Squealer Vješt govornik koji je u mnogim slučajevima gdje su životinje počele shvadati što se zapravo događa pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak. "Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu, čas na dugu stranu i mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo." __________________
________________________________________ Hamlet
Osobe
Klaudije, danski kralj Hamlet, sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja Polonije, kraljev komornik i glavni državni tajnik Horacije, Hamletov prijatelj Laret, Polonijev sin Voltimande, Kornelije, danski poklisari u Norveškoj Rosencrantz, Guildenstern, dvorani, nekadašnji Hamletovi prijatelji na sveučilištu Osric, smešni dvoranin Marcel, Bernardo, časnici na straži
Francisko, vojnik Reynaldo, Polonijev sluga Fortinbras, norveški kraljevid Gertruda, danska kraljica, Hamletova majka Ofelija, Polonijeva kdi Jedan gospodin Jedan sveštenik Norveški kapetan Engleski poklisari Plemidi, plemkinje, časnici, vojnici, mornari, glasnici i pratnja, Duh Hamletova oca.
Mesto radnje : Danska, uglavnom kraljevski dvorac Helsingör, njegov enterijer i eksterijer
Tema dijela : Hamletova osveta
Jezik i stil : Po vrsti ovo delo je drama i to tragedija u pet činova, delo je pisano u stihu .
Sadržaj
Beernardo i Marcelo stražarili su preko nodi na kraljevom dvoru kralja Klaudija koji je od nedavna vladao Danskom jer je njegov brat Hamlet “nekim nesretnim slučajem” umro. Klaudije se odmah prihvatio kraljevstva i ženi se ženom ubijenog kralja Hamleta, udovicom Gertrudom. To je najviše smetalo Hamletu, sinu pokojnog kralja. Nije mogao gledati stričeve greške, a posebno stupanje u vezu s njegovom majkom odmah nakon očeve smrti. Nije voleo ni o čemu pričati i živeo je mirno. Stražarima Beruardu i Marcelu, oko ponodi, počeo javljati duh koji je ličio na pokojnog kralja Hamleta. Stražari su to rekli Hamletu i Horaciju ( Hamletovu prijatelju ). Jedne nodi Hamlet odlazi sa stražarima na stražu, duh ubijenog kralja javlja se na gradskim zidinama i Hamlet hrabro istupi pred duha pitajudi ga ko je i zašto dolazi. Duh ga je odveo na stranu i rekao mu je da je duh pokojnog kralja i da Hamlet nije umro prirodnom smrdu, nego ga je ubio vlastiti brat Klaudije nalivši mu otrov u uho dok je spavao u vrtu. Rekavši mu o zatražio je od Hamleta da se osveti. Hamlet obeda da de se ravnati prema zahtevima duha u svemu, a duh se izgubi. Kad je Hamlet ostao sam, stvori svečanu odluku da de smesta zaboraviti sve što se nalazi u njegovom sedanju, sve što je nekad naučio iz knjiga ili opažanja, i da mu u pameti nede ostati ništa drugo, nego samo ono, što mu je duh rekao i zamolio da učini. Hamlet nije pojedinosti svoga razgovora s duhom nikome rekao nego samo svom dragom prijatelju Horaciju i naredio njemu i Marcelu, neka se zakunu da de dutati o onom, što su videli te nodi. U strahu, da bi se to moglo primetiti i da bi stric Klaudije mogao postati oprezan, ako posumlja da on nešto sprema protiv njega, ili da je doista više saznao o smrti svoga oca nego što se moglo misliti, odlučio
je da se pravi lud. Mislio je pri tome da de izazvati manju sumlju, ako ga stric bude smatrao za bilo kakav ozbiljniji čin, a da de tajna pojave duka najbolje skriti njegova ludost. Od tog se vremena Hamlet počeo oblačiti veoma čudno i neobično , govoriti i vladati se tako da je savršeno glumio ludaka. Kralj i kraljica bili su prevareni, no nisu verovali da je očeva smrt bila jedini razlog za njegovu ludost ( jer nisu ništa znali o pojavi duha ), nego su zaključili, da je razlog tom zlu zacelo ljubav i mislili su da su pronašli predmet njegove ludosti. Prije nego što se je Hamlet počeo pretvarati da je lud, bio je jako zaljubljen u lijepu djevojku Ofeliju, kder Polonija, glavnog kraljevog savetnika. Slao joj je pisma i prstenje i iskazivao svoje osedaje navaljujudi na nju svojim udvaranjem što je ona rado primala. Ali ludost koja ga je nedavno zaokupila, učinila je da je zanemario, i nastojao je do joj ne iskazuje nikakvih obzira, nego se prema njoj vladao dosta surovo, no ona, dobra srca, mesto da mu zameri što je izneverio , izvinjavala ga je pred sobom. Hamlet se nemože pomiriti s ljupkim udvaranjem lepe Ofelije te joj je napisao pismo u kojem je bilo puno divnih skokova strasti i neobičnih reči, koje su se poklapale s njegovom tobožnom ludošdu. Napisao joj je da ne sumlja da zvezde sjaju, da se sunce krede, neka sumlja da istina laže i dr... . Ofelija je po svojoj dužnosti pokazala to pismo svom ocu, a on je smatrao svoju dužnost da ga pokaže kralju i kraljici, koji od tog vremena nisu više sumljali da je uzrok Hamletovoj ludosti ljubav. Od tog trenutka kralj i kraljica bili su uvereni da je Hamletova ludost zaražena Ofelijinom lepotom. Dok se Hamlet tako borio, pretvarao, u neodlučnost stigoše na dvor neki glumci, u kojima je on uživao. Srdačno ih je pozdravio, a njihova gluma navela ga je na misao da na dvoru napravi gozbu koja bi sličila na umorstvo njegova oca. Slededi dan za vreme predstave ; Pantomima: Ulaze " Kralj i kraljica "( glumci Gonzago i njegova žena Baptista )" koa nežni zaljubljenici; Kraljica grli njega, a on nju. Ona klekne i u nemoj igri iskazuje mu ljubav On je pridigne i nasloni svoju glavu na njezin vrat, zatim legne na cvetnu leju; kad je vidi da je usnuo, ostavi ga samog. Odmah zatim uđe neki čovek ( glumac Lucijan ), uzme Kraljevu krunu, poljubi je, ulije otrov u kraljevo uho ( u uho glumca Gonzaga ) izađe. Kraljica se vrati, naže kralja mrtva i prenemaže se. Trovač opet uđe s dvatri statista i pretvara se da tuguje s Kraljicom. Statisti iznose mrtvo telo. Trovač daruje Kraljicu darovima; neko se vreme čini da se ona opire i da okleva, ali na kraju prihvada njegovu ljubav.Videvši to kralj Klaudije napušta predstavu i izašavši iz dvorane predstava se prekinula. Hamlet je dovoljno vidio i uverio se da su reči duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet poseduje majku želedi joj nešto važoi redi i misledi da kralj prisluškuje iza zavese, ubija Polonija koji se tamo sakrio. Lukavi kralj sluti da mu preti opasnost od Hamleta ta ga šalje brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Hamlet, slutedi izdajstvo, izvadi potajno nodu pismo, vešto izbriše svoje ime i mesto njega postavi imena dvojice dvoranina koji su ga pratili. Stigavši kudi, pred oči pojavio mu se tužan prizor, obavljanja pokop mlade i lepe Ofelije, nekadašnje njezine ljubavi, koja je vešajudi venac na vrbu iznad potoka pala u njega i utoplia se. Lukavi kralj kad je video da je Laretova tuga i mržnja za njegovim ocem Polonijem i njegovom sestrom Ofelijom prevelika, hteo je to iskoristiti nagovorivši ga da za vreme takmičenja na dvoru izazove Hamleta na dvoboj. Povod tom izazovu bilo je to što mu je Klaudije rekao da je Hamlet kriv za ubistvo njegovog oca i smrt njegove sestre. Hamlet je pristao na dvoboj neznajudi što ga čeka.
Na dan takmičenja:Tom je takmičenju prisustovao celi dvor, a Laret je po kraljevoj naredbi spremio otrovno oružje. Dvorani su se kladili za visoke svote, ko de pobediti, bududi da su obojica, bili poznati kao vrsni mačevaoci. Hamlet je izabrao sablju ne sumljajuči u Lareta i ne brinudi se da ispita Laretovo oružje, koje je mesto tupe sablje, kakva se uzima po propisima mačevanja, uzeo oštru i otrovnu. Na početku se Laret s Hamletom igrao i dopuštao mu da ga nekoliko puta poseče. Nakon nekoliko prekida Laret napadne žestoko na Hamleta otrovnim mačem i zada mu smrtonosan udarac. Hamlet se razbesni i neznajudi za podmetnuto izdajstvo u sukobu zameni svoju sablju s Laretovim mačem i probode ga njegovim vlastitim mačem. U taj čas kraljica vikne da su je otrovali. Neoprezno je ispila pehar, koji je kralj pripremio za Hamleta ako u borbi ožedni, no zaboravio je upozoriti kraljicu na pehar, koji je ona ispila i smesta pala mrtva. Hamlet sumljajudi u izdajstvo, zapovedi da se sva vrata pozatvaraju, dok ne pronađe izdajnike. Laret mu reče, neka dalje ne traži, jer da je on izdajnik, i osedajudi da umire od rane, koju mu je zadao Hamlet, prizna, kakvim se izdajom poslužio i kako je on pao žrtvom svog izdajstva. Reče Hamletu da je vrh mača bio otrovan i da Hamletu preostaje samo pola sata života, jer nema načina koji bi ga mogao izlečiti od otrova, Umirajuči Laret zadnjim riječima optužuje kralja Klaudija kao započetnika te nesrede.
Hamlet koji je saznao, kako mu je blizu kraj, i da je još ostalo otrova u maču, naglo se okrene prema svom podlom stricu i zabode mu šiljak mača u srce. Hamlet osečajudi da mu ponestaje daha i da ga život napušta, obrati se svom prijatelju Horaciju, koji je bio svedok te kobne tragedije, i umiraudim ga dahom zamoli, neka ostane u životu i neka svetu ispriča taj događaj. Horacije obeda da de sve verno ispričati svim tajnama, koje su podstakle te događaje. Tim obedanjem "puče" plemenito Hamletovo srce.
Hamlet : Danski kraljevid koji je ujedino i glavni lik ove tragedije. On je istovremeno hrabar i plah, odgađa osvetu zbog svoje neodlučnosti, jer on za celu situaciju više tereti majku nego Klaudija.
Hamletova smrt : Hamletova smrt, taj zaista nepobitan podatak u zbivanju Hamleta, nije neizbežan. On umire u dvoboju, od rane koja ga je mogla i obidi, kao sto ga je obišao i otrov iz pehara. Mislim da smrt tragičnog junaka predstavlja poslednju, i verovatno najtežu, u nizu nevolja koje su se događale da bi se junak na njima okušao i potvrdio nesavladljivost onoga što ga čini velikim čovekom. Hamlet je mogao živeti da je samo svoju ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevida shvatio manje ozbiljno, s manje mržnje i savesnosti; da se nagodio sa stricem i pristao živeti u njegovoj milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz osobnih razloga i računa, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije ni hteo ni mogao. Jer je tragični junak uvek i jedna vrsta samoubice : sam između dve mogudnosti, bira onu koja ga vodi u smrt.
Klaudije :. . je Hamletov srtic, pohlepan čovek. Ubija svog brata kako bi se domogao vede modi, a kad mu ni to nije bilo dovoljno ženi se za njegovu ženu. To da mu ljudske žrtve nimalo ne pokazuje i to kako je na sve načine bez straha pokušao ubiti svog nedaka Hamleta. Hamlet je znao od početka kakav mu je stric, no više zbog svega toga prebacuje krivicu na majku. Klaudije na kraju dobija sigurno ono što je i zaslužio - " sigurno mesto u 9 krugu pakla " -
Gertruda :Danska kraljica i Hamletova majka. Sam sin je više krivi zbog očeva ubistva nego strica. On ne shvata kako ga je majka tako brzo mogla zaboraviti i štoviše, udati se za njegovog brata ako ga je za života tako snažno volela. Izravno joj prebacuje krivicuu, a i neizravan je krivac za njezinu smrt. Ona ispija otrov iako zna šta je u čaši, a to čini verovatno zbog osedaja krivicee i sinova prebacivanja koje više nije mogla podnositi, a i celokupna zbrka na dvoru dovodi je do ruba smrti. Ofelija :Hamletova ljubav. Lepa i mlada devojka, oprašta Hamletu iako on prema njoj ponaša surovo. Grubim rečima je tera od sebe. Grdi nju a i celi ženski rod na dvoru zbog šminke koju stavljaju na sebe ; tobože svežinom skrivaju svoje pravo lice. On tvrdi da lepota i svežina idu zajedno. Smatra da bi lepota i potenciranje lepote mogli dovesti do krivog puta. On je neizravan krivac zbog toga što se ona utopila. Ofelija s ispletenim vencem odlazi na potok, pa kad se htela popeti na vrbu, da na nju obesi svoj venac,prelomila se grana, na koju se bila naslonila i pala je u vodu zajedno s cvedem koje je sa sobom ponela.
Polonije :Laretov i Ofelijin otac. Čovek doista niskog morala sličan Klaudiju. Glavni je državni tajnik i kraljev komornik. Znatiželjan je i zbog toga biva ubijen što pokazuje da ima neke istine u uzrečici " Znatiželja je ubila mačku ".
O delu -
važno je uočiti da se drama odvija u teskobnoj atmosferi. Ne radi se samo o tragičnim dvorskim splektama ( svima su nam poznate izreke iz drame kako je " nešto trulo u državi Danskoj " ili " kako je vreme izglobljeno " ), nego državi preti i vanjska opasnost. Pojačane su straže i zemlja se grozničavo naoružava a da narod ne zna zašto. Tako stražar Marcel pita učenog Horacija : ... i nek mi kaže taj ko znade, Zašto te iste i brižnjive straže Svaku nod muče podanike ove zemlje ; Zašto se dnevno liju brončani mužari, A ratna sprema nabavlja iz ratne zemlje, Što brodograditelje tako bolno kinje, Da nedjelju ne luče od radnog tjedna ? Što nam to svima prieti, da ta znojna žurba Sad čini nod u trudu sapatnici danu ? Tko mi to može objasniti ?
na šta Horacije objašnjava da zemlji preti mladi Fortinbras, a i prirodni znaci " plemene repatice i krvave rose, poremedenje u suncu ", govore da se sprema neko zlo. U takvoj atmosferi javlja se Duh i otkriva Klaudijevu podlost. Hamlet obedava Duhu svog oca da de : ... da na brzinu krilima, Ko što su zakletve i misli ljubavne, Na osvetu poletim.
Paradoks je tragedije da je ono što sledi upravo obratno. Sticanjem okolnosti i nepredvidljivo sukobljenim sudbinama, upravo se taj cilj stalno događa, na kraju se i pogrešno usmeruje i završava opštim krvoprolidem. Jedno su namere, a drugo ostvarenje uhvadena u mreži slučajnosti, tako da nas to, po Hampetu, uči ; Da ima Bog što oblikuje naše sudbe Ma koliko ih mi krojili... __________________
________________________________________ Prepricano:
LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ
ANA KARENJINA
U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav i vjeru, događaje oko rođenja svojga djeteta kao i unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik- preljub. U djelu se ispreplidu tri braka- Stjepan Arkadjič Oblonski (Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti (mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovidem i njena ljubav prema Alekseju Kirilovidu Vronskome. Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjedaji između Kiti i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti. Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči skončati život. Po Tolstojevu shvadanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i najplemenitijih težnji. Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optužuje njen postupak ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali vjerojatno ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojij se kredu visoke peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja nedjela učinila potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.
“… Oni kažu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja vidjela. Oni ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio u meni sve što je bilo živo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”
Ana je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji ne mali dio krivnje snosi aristokratska sredina u kojij žive ona i njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se ne može oprostiti i opravdati je, tim više što- iako nije prva žena koja je pronašla svoju ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije sviju ostalih to javno priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u lažima
u kojima cijelo društvo živi. Javno napušta muža i vlastito dijete ( što i sama predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom sredom koja joj je pružena.
“ Ja sam loša žena, ja sam propala žena”, razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a njegova (muževa) hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeda ako može da govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”
Ona tako razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za čistom sredom iako je svijesna da je nede nadi i da de svugdje biti osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve dok ljubav ima smisla u njezinim očima…
“Činilo joj se da de njen položaj sada nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali de biti određen, u njemu nede biti nejasnoda i laži.”
Ana je u pogledima ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjedivana gdje god se pojavljivala.
“ Vedina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je ved davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”
Ana je, za razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i moralnim shvadanjima svoje klase, Ana je samo željela malo ljubavi, želi voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog pojedinca u upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana. Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili amoralnosti njenog čina, ved zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje svoju osobnu sredu kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od jake želje za osobnom sredom.
“ Serjoža?- sjeti se ona - Ja sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošdu. A živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”
Dobar dio razloga za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj njenoj ličnosti. Sama de u jednom trenutku redi da se boji one druge Ane u sebi, pa je Tolstoj govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.” U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču: “… Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali to de se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne možeš
oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne , ne , idi, ti si isuviše dobar- jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”
U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj ipak žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela ( ali kao muža, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži od muža oprost ali je svjesna da je uništila njegov život i da previše traži. Ta druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom mnogobrojnih okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još vedu mržnju prema njemu.
“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao što mislite- reče Ana shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to nedu, to je sporedno. Ja hodu ljubav, a nje nema. Znači- sve je svršeno! “
Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga. “ Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjedaja. I ona odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve rješavala. “ Da, umrijeti!” I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoža i moj strašni stid- sve se spašava smrdu. Umrijeti- i on de se pokajati , bide me žao, voljede, patide zbog mene.” ….. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim de obnoviti u njegovom srcu ljubav prema njoj , kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu. Bilo je potrebno samo jedno- kazniti ga.”
Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod juredu lokomotivu.
“ Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomodi nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hode da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i nedu da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on nede početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom , da nije zaljubljen u Kiti, da me nede prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voledi me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hodu- to je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me ved dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.” Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu ved kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvadanja jer i sama pripada toj zajednici. Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.
Sama Doli me slučajno uočava u jednom trenutku sličnosti između Ane i njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem okruženju. Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja Aleksandroviča. Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjedaja prema Vronskome i Levinu ali bududi da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjedaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka. Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji. Lik Levina je prikazan kao osjedajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. Kroz njegove monologe možemo vidjeti da se osjeda kriv što pripada višem staležu i da se muči pitanjima zašto je baš on određen.
“ Što sam ja? I gdje sam to ja? I zašto sam ja ovdje? Zašto se ovo radi? Zašto ja ovdje stojim i tjeram ih da rade? Zašto se svi oni trude i nastoje da predamnom pokažu svoju marljivost”.
Istodobno se osjeda kriv zbog toga i utjehe pronalazi u sljededoj spoznaji:
“ Ja ništa nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što ja znam. Shvatio sam onu silu što mi je ne u prošlosti dala život nego mi i sad daje život. Oslobodio sam se obmane, upoznao sam gospodara.”
Pronalazi odgovore svoje dobrote i grižnje savjesti u ljubavi: “… Razan je otkrio borbu za opstanak i zakon koji zahtjeva da tlačiš sviju koji smetaju zadovoljenju tvojih želja. To je zaključak razuma. A ljubav prema drugome razum nije mogao otkriti zato što je to nerazumno.” __________________
Iz Tolstojeve biografije možemo doznati i da sam Tolstoj bježi na selo i da pokazuje veliki interes za moralno-etičke probleme i analizu ljudskih postupaka i odnosa. 1879. zapada u krizu te izlaz nalazi u seljačkom životu. I sam lik Levin duševni mir pronalazi tek na selu koje je za njega mjesto života, tj. radosti , patnje, nada. Levin se poistovjeduje sa svojim seljacima i želi im pripadati, zavidi njihovoj slozi, jednostavnosti i smislu života, zajednici. Čak i sam razmišlja kako da promijeni svoj način života.
“ Sve što je pomislio i osjedao dijelilo se u tri zasebna toka misli. Prvo- to je bilo odricanje od svog starog načina života, od svojih nepotrebnih znanja i svoga nepotrebnog obrazovanja. To mu je odricanje pričinjavalo nasladu i bilo mu lagano i
jednostavno. Druge misli i predstave ticale su se tog života kojim je on sada želio da živi. Jednostavnost, čistotu, zakonitost toga života on je osjedao jasno i bio je ubjeđen da de u njemu nadi to zadovoljstvo, spokoj i dostojanstvo, čije je odsustvo tako bolno osjedao. Ali tredi lanac misli vrtio se oko pitanja kako da izvede taj prijelaz sa starog na novi život. I tu mu ništa nije bilo jasno. “ Imati ženu? Imati posao i osjedati da je posao neophodan? Kupiti zemlju? Uključiti se u društvo? Oženiti se seljankom? Pa kako da to izvedem? opet se pitao i odgovor nije nalazio. - Pa ipak,nisam svu nod spavao i ne mogu sebi dati jasan odgovor- reče on u sebi. - Kasnije du razjasniti. Jedno je sigurno, da je ova nod riješila moju sudbinu. Sva moja prijašnja maštanja o porodičnom životu su glupost, nešto drugo- reče u sebi. Sve je to mnogo jednostavnije i lakše…” “ Kako je lijepo!” pomisli gledajudi čudnu sedefastu školjku od bijelih jaganjaca- oblaščida što se bijaše zaustavila nad njegovom glavom na sredini neba. “ Kako je sve prekrasno ove prekrasne nodi! I kad je uspjela da se stvori ova školjka? Nedavno sa gledao u nebo i na njemu ničeg nije bilo osim dvije bijele pruge. Da, eto tako neprimjetno su se promijenili i moji pogledi na život!”
On krene sa livade i pođe širokim putem prema selu. Zapuhnuo je vjetrid i postalo je sivo i mračno. Naišao je trenutak vedeg mraka koji prethodi svitanju, prvoj pobjedi svjetlosti nad temom.
“ Drhtedi od hladnode, Levin je brzo koračao gledajudi u zemlju. “ Šta je ono? Neko ide?- pomisli kad se prepade i podiže glavu. Na četrdesetak koraka od njega, njemu u susret, širokim krivudavim putem kojim je on išao dolazila su kola, sa prtljagom, koja su vukla četiri konja. Konji na rudi navaljivali su na rudu izbjegavajudi kolovoz, ali vješti kočijaš, koji je po bočice sjedio na sjedištu, upravljao rudu po kolovozu takoda su točkovi jurili po ravnom dijelu puta. U uglu kočije drijemala je starica, a uz prozor, očigledno tek probudivši se, sjedila je malda ddjevojka držedi obbjema rukama trake sa bijele kapice. Vedra a zamišljena, sva ispunjena tananim i složenim unutrašnjim životom, tuđim Levinu, ona je kroz njega gledala zoru kako rudi. I u trenutku kad je to priviđenje ved iščezavalo, iskrene oči ga pogledaše. Ona ga je prepoznala i radosno čuđenje ozari joj lice. Nije se mogao prevariti. samo jedne takve oči postojale su na svijetu. Samo jedno takvo bide na svijetu bilo je sposobno da za njega usredotoči svu svjetlost i smisao života. To je bila ona. To je bila Kiti. Shvatio je da ona putuje sa željezničke stanice u Jergušavo. I sve ono što je uznemiravalo Levina ove besane nodi, sva ona rješenja kojih se prihvatao, sve je to odjednom iščezlo. Onse sa odvratnošdu sjeti svoje želje da se oženi seljankom. Samo tamo, u toj kočiji što se bila udaljavala prošavši na drugu stranu puta, samo tamo je bila mogudnost rješenja zagonetke njegovog života, što ga je u posljednje vrijeme tako mučno opterečivala. …. Ne- reče on u sebi - ma koliko da je dobar taj jednostavni trudbenički život, ja mu se više ne mogu svetiti. Ja volim nju.”
Odjednom Levin shvati gdje pripada i šta uistinu želi i sve ostalo postaje nebitno. Levin je oduvijek znao da treba pripadati porodici Ščerbacki i to si je jasno zacrtao. Prije su mu se sviđale Kitine starije sestre Doli i Natali, a kad je Kiti stasala, shvatio je što želi. Kiti je znala za njegove skrivene simpatije, ali njena preokupacija bio je grof Vronski od kojeg je očekivala prošnju.
Opis Vronskog: “ …. Vronski nikad nije znao za porodični život. Njegova je majka u mladosti bila blistava svjetska žena i dok je još bila s mužem, a naročito poslije njega, imala je veliki broj “romana” poznatih čitavom društvu. Oca skoro nije ni pamtio i bio je
odgajan u Paževskom korpusu. Izlazedi kao blistav i mlad oficir iz škole, odmah je uletio u društvo bogatih petrogradskih oficira. Mada je i on rijetko izlazio u petrogradsko društvo, sva njegova ljubavna interesiranja bila su van tog svijeta… … Na balovima je plesao prvenstveno s Kiti i odlazio kod njih kudi. Govorio je s njom o stvarima o kojima se obično u društvu govori, svakojake besmislice, ali besmislice kojim je on i nesvjesno davao za nju očiti smisao. Bez obzira što joj nije govorio ništa što ne bi mogao redi pred svima, osjedao je da ona postaje sve više zavisna od njega i što je to više osjedao, bilo mu je sve prijatnije a njegova osjedanja prema njoj bivale su sve nježnija. On nije znao da način njegovog odnosa prema Kiti ima svoje ime, da je to zavođenje djevojke bez namjere da je ženi i da je to zavođenje jedan od nužnih postupaka uobičajenih među sjajnim mladidima kao što je on. Činilo mu se da je on prvi otkrio to zadovoljstvo i uživao je u svom otkridu. Njemu se ženidba nikad nije činila kao mogudnost. Ne samo da nije volio porodični život ved mu se u porodici stanovišta samačkog svijeta u kom je živio, činilo da ima u ulozi muža, nešto njemu strano i neprijatno i više od svega smiješno.”
Kiti je odbila Levinove ozbiljne namjere da je ženi i osnuje s njome obitelj jer je bila zanesena Vronskim. Međutim, dolazak Ane je sve pobrkao. Između Vronskog i Ane odmah se pojavila neka uzajamna privlačnost koju su svi osjetili, a naročito Kiti koja je bila s Vronskime duboko razočarana. Shvativši njegovu neozbiljnost i zaluđenost Anom koja se pojavila u njemu u kratkom vremenu, Kiti pada u duboku depresiju i bolest. Kiti uspoređuje odnose prema Vronskome i Levinu:
“ … Njegova ljubav prema njoj, u koju je bila sigurna, izgledala joj je laskava i radosna. Bilo joj je lako sjedati se Levina. U sjedanjima na Vronskog, naprotiv, miješalo se nešto nelagodno, iako je on bio svjetski i skladan čovjek. Kao da je to bilo nešto falš- ne u njemu, on je bio tako jednostavan i mio- ved u njoj samoj, dok se s Levinom osjedala savršeno jednostavnom i jasnom. Ali zato, kad bi razmišljala o bududnosti s Vronskim, pred njom je iskrsavala blistava i sredna perspektiva. Bududnost s Levinom činila joj se maglovitom.”
Levin sa svojih 40-tak godina je navikao na samodu, ali niju ju prihvadao. I dalje mu je osnovni cilj osnovati obitelj, ali se potpuno gubi u tim mislima jer je svjesan da još uvijek voli Kiti. Sam sebe smatra savršenim za obiteljski život. Smije se tuđim bračnim problemima i osuđuje njihovo površno shvadanje braka jer ih ne smatra dovoljno zrelima za tako svetu obavezu kao što je brak. Uvjeren je da bi njegov porodični život bio drugačiji od ostalih. Ali s vremenom, kada mu se želja ostvari, shvada da je lako skrenuti i da neshvadanje bračnog druga nije ništa neobično, naprotiv, da su razilaženja mišljenja i različiti pogledi na iste stvari uobičajenost.
“… Događalo se da se kao neoženjen, gledajudi tuđi bračni život, sitne brige, svađe, ljubomora, samo prezrivo osmjehivao u duši. U njegovom bududem bračnom životu, po njegovom uvjerenju, ne samo da nije moglo da bude ništa slično ved mu se činilo da i sve vanjske forme moraju u svemu da se savršeno razlikuju od života drugih. I odjednom ne samo da njegov život sa ženom nije potekao na poseban način ved je bio sačinjen od onih najništavnijih sitnica koje je onn ranije toliko prezirao, a koje su sad, protiv njegove volje, dobijale neobičan i neporeciv značaj. I Levin je vidio da sređivanje svih tih sitnica nije onako lako kako se njemu ranije činilo.”
Naposlijetku, tok događaja se tako odvijao da su se Levin i Kiti napokon zaručili i Kiti odlučuje svu svoju ljubav unijeti u taj brak s Levinom. Ubrzo slijedi vjenčanje, odlazak na selo i Kitina trudnoda.
“ Ljubav prema ženi on me samo da nije mogao zamisliti bez braka, ved je prvo zamišljao porodicu, pa tek onda ženu koja mu je podarila porodicu. Njegova shvadanja ženidbe zato i nisu ličila na shvadanja vedine njegovih poznanika za koje je ženidba bila jedno od mnogih životnih patnji. Za Levina je to glavno pitanje u životu od kog je ovisila sva njegova sreda.”
Levin i Kiti uspijevaju prevladati sve sitne nesuglasice i nastavljaju spokojno i idilično živjeti na selu.
U toku romana uplide se još jedna ljubav koja nije niti u jednom pogledu sretna. To je ljubav Stive i Doli. U romanu imamo tri različita braka i tri različita shvadanja bračnih obveza i rješavanja problema. Daleko najidealniji je brak Kiti i Levina, ali moramo uzeti u obzir da je njihov brak tek na početku, tj. čitajudi, pratimo njihove zaruke, vjenčanje i početak bračnog života. Upoznajudi likove, možemo naslutiti da de njihov brak potrajati, tj. najvjerojatnije de se zadržati na tom nivou poštovanja i ljubavi. Brak Ane i njenog muža Alekseja Aleksandroviča pratimo kao neku vrst obveze koja je nastala iz obostrane koristi, ali i koja je savršeno funkcionirala dok se nije pojavio Vronski sa svojom ljubavlju koju Ana prihvada. Ta ljubav završava tragično, ali od samog početka možemo naslutiti njen kraj jer vidimo da njihova ljubav nema nikakve perspektive, tim više, i zbog okruženja u kojem je nastala. Tredi brak, najsporedniji je brak Doli i Stjepana koji nam može poslužiti kao putokaz kroz društvo i neka tipično nezrela (muška) shvadanja braka i obveza te ležerno pronalaženje rješenja tj. izlaz iz naizgled nemogude situacije. Stiva je prikazan kao prilično površan, potpuno nezreo lik koji sve prihvada dosta jednostavno, bez vedih komplikacija i ulazi u razne situacije, ne misledi na posljedice. Vlastitu ženu shvada isključivo kao majku njegove djece dok ljepotu, draži i ostalo pronalazi u drugim ženama. Odvaja ta dva života i dva pogleda, shvadanja žene, i uopde se ne krivi zbog toga.
“ Stjepan je bio pravedan u odnosu prema samome sebi. On sebe nije mogao obmanjivati i uvjeravati se da se kaje za svoje postupke. On se sada nije mogao kajati za ono za što se kajao nekada, prije šest godina, kad je prvi put prevario ženu. On se nije mogao kajati za to što on, 34-godišnjak, lijep i zaljubljiv čovjek, nije bio zaljubljen u ženu, majku petero žive i dvoje umrle djece, samo godinu mlađu od njega. On se kajao jedino zato što nije znao bolje sakriti od žene. Ali, on je osjedao svu težinu položaja i žalio je ženu, djecu i sebe samoga. Možda bi on i umio svoje grijehe sakriti bolje od žene da je mogao očekivati da de ta vijest na nju tako djelovati. Jasno je da on o tome pitanju nikada nije razmišljao, ali, nekako maglovito, njemu se pričinjavalo da žena odavno nasluduje da joj on nije vjeran, ali da na to gleda kroz prste. Njemu se čak činilo da je ona, izmorena, ostarjela, ved nelijepa i ni po čemu zanimljiva žena, jednostavna, jedino dobra majka porodice, po osjedanju pravednosti dužna da bude ponizna. Pokazati se sasvim suprotno.”
Zbog te njegove neozbiljnosti pati jedino Doli, njegova žena, ali možemo primijetiti da su oni i ušli u brak djelomično kao stranci. Doli je razočarana kada uviđa tu drugu muževu stranu za koju prije nije niti znala, ali odlučuje spasiti brak i oprašta mu. U tome je uvelike pridonijela Ana, njegova sestra, koja pokušava Doli pojasniti brata i njegove postupke i razloge.
Dijalog Ane i Doli: “ - Jeste, ja njega znam. Ja ga bez žalosti nisam mogla gledati. Mi ga obje znamo. On je dobar, ali gord, a sad je tako ponižen. Osnovno, što je mene dirnulo ( i tu je Ana pogodila glavno što je moglo ganuti Doli) - njega muče dvije stvari: to što ga je stid pred djecom, i to što je voledi te… da, da, voledi te više od svega na svijetu nanio tebi bol, ubio te. “ Ne, ne ona nede oprostiti”, stalno govori on.
Da, ja shvadam da je njegov položaj užasan; krivcu je gore nego nevinom- reče ona- ako on osjeda da od njegove krivice dolazi sva nesreda. Ali kako da oprostim, kako da opet budem njegova žena poslije nje? Moj život s njim bit de mučenje baš zato što sam ga voljela, kako samo voljela, što i sad volim svoju nekadašnju ljubav prema njemu… Jedno du ti redi - poče Ana - ja sam njegova sestra i znam njegov karakter, tu sposobnost da sve, sve zaboravi, sposobnost za potpun zanos, ali zato i za potpuno kajanje. On sad ne vjeruje, ne shvada kako je mogao učiniti to što je učinio. ….Samo, Doli, dušice, ja u potpunosti shvadam tvoje stradanje, samo jedno ja neznam: ja ne znam … ne znam, ukoliko u tvojoj duši još ima ljubavi za njega. To ti znaš- ukoliko ima, da bi se moglo oprostiti. Ako ima, onda oprosti! …. Ja poznajem svijet bolje od tebe. Znam takve ljude kao što je Stiva i kako oni gledaju na to. Ti kažeš da jeon s njom razgovarao o tebi. Toga nije bilo. Takvi ljudi čine nevjerstva, ali domade ognjište i žena- to je za njih svetinja. Te su žene nekako u njihovim očima prezrene i ne smetaju poroditi. Oni postavljaju nekakvu neprelaznu liniju između toga i porodice. Ja to ne razumijem, ali to je tako.”
Ana u potpunosti razumije Dolinu patnju, shvada ej i molii da oprosti njenom bratu. Doli naposlijetku oprašta. Za taj brak je tipično to da je ljubavi u početku bilo, ali s vremenom se i ona ugasila, a ostalo je jedino poštovanje i djeca kao rezultat tog braka. Razmišljajudi, Doli je shvatila da je najbolje rješenje oprost, iako nikad više nede biti isto; ali s vremenom se povjerenje može potpuno nadograditi uz obostrani trud. S druge strane, to je jedino rješenje uz kojee je mogude sačuvati tu svetu zajednicu i poštedjeti djecu.
Pisac nam prikazuje taj brak i radi uspordbe s Aninim nevjerstvom, koja ne bira sredstva da ostvari potpunu ljubav i sredu. Da nije bilo tog okruženja i takvih shvadanja, možda bi Anina sudbina i drugačije završila, ali Ana je odabrala nemogude i zato platila svoju ljubav životom. __________________
________________________________________ Prepricano:
F. M. DOSTOJEVSKI
ZLOČIN I KAZNA
Književno djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog značajno je ne samo u okvirima ruske književnosti, gdje je često bilo osporavano, ved je ono mnogo značajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX stoljeda. Gotovo da nema pisca, kritičara, povjesničara književnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki način odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako značajnom za svjetsku
književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je največi psiholog svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je nešto naučio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige ved najustreptaliji život za koji zna. Prodiranje u psihički svijet čovjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavši Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti jedino sa Shakespearovim. Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog liječnika i kčeri morskog trgovca, živi i školuje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, slično kao i u liceju koji je pohađao Puškin, poseban naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduše ne priznaje Gogolja, ali zato svoje učenike detaljno upoznaje s Puškinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom književnošdu te pored klalika Racinea i Corneillea čita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadržajem i formom, čije demo tragove pronadi u stvaralaštvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford. Godine 1837. Dostojevski se, prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Niz stručnih predmeta i stroga disciplina inženjerske škole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne sprečavaju da se, kao i do tada, bavi književnošdu. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upuduje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to što jedino može izmijeniti svijet. On je još uvijek naklonjen romantičarskoj književnosti kojoj de uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem. Dostojevski je završio akademiju u činu oficira, no ved sljedede godine zatražio je otpuštanje iz vojne službe. On se osjeda pjesnik, ne inženjer. Za Dostojevskog istodobno počinju financijski problemi koji de ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novčanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaša, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem de živjeti junaci njegovih romana (Zločin i kazna, Krotka). Ruski čitatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajudi se na rusku književnu tradiciju Puškina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajude naturalne škole, a epistolarna mu forma dopušta da prodire u psihički svijet svojih junaka i na nov način ispriča o životu "malog čovjeka" premjestivši naglasak na sa socijalne na psihološku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin Proharčin. Radedi na noveli Gospodin Proharčin, Dostojevski se poslužio novinskim materijalom, člankom o siromašnom činovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac de se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (Zločin i kazna, Demoni, Brada Karamazovi) i na taj način povezivati aktualna društvena i politička pitanja Rusije s filozofskopsihološkom problematikom. Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psihološkim karakteristikama. Ostajudi vjeran svojim siromašnim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevničkog gradskog života poniženih činovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etičkim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim grešnicima", "napoleonima", o idealnom čovjeku, o ženi razapetoj između strasti i kajanja, o slobodi koja je čovjeku mučna, nepodnošljiva. Dostojevski zastupa načela idealističke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaštva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetnički čin iracionalan. Njega norme i zadaci ograničavaju, on se ne može i ne želi odredi svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsviješdu što počinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj građi pridaje novo značenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojedim anticipira budude junake u čijim de se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja o društvenim i polotičkim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i poriče čak i sam pojam "progresa" koji se uz
nju vezuje, polemizira s Černiševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat de je Dostojevski u liku Lužina u Zločinu i kazni). Monološka forma omoguduje Dostojevskom da neograničeno istražuje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odrađene filozofske, etičke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloškom suodnosu s tuđim idejama i mišljenjima. Glazbena načela kompozicije razvit de Dostojevski u svom romanu Zločin i kazna (1866).
U središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotuđenog od društva, "poniženog i uvrijeđenog", no i ogorčenog filozofa zločinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natčovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon počinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psihološki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psihološki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova ispreplede se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijeđenih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Ispreplide se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece čija je bududnost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odlučuje i Sonja, kdi Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan veličine Sonjine žrtve, uviđa i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajudi brak s mrskim i ograničenim Lužinom da bi osigurala bratu bududnost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini mogudi izlaz iz situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjeduje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvada žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od mogudih kompromisa s vlastitom savješdu. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov slučajno srede na svom lutanju petrogradskim ulicama, a čija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo slučajna, ved neizbježna. To je dodatni moment koji ga potiče da učini "ono". Neumitnost propasti vedine tih ljudi uvjetuje neimaština, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potiče Raskoljnikova na zločin. Svaki od likova pokušava nadi svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara veliki grad. Njihove životne priče prepledu se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega muči, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglašavaju bezizglednost njegove situacije, psihološki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zločin. Život Lužina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji čak i samom Raskoljnikovu zvuči kao strašna parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornošdu pred sudbinom i vjerom koju ne gubi čak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konačne propasti. Sav roman protječe u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao monolog Raskoljnikova, što prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova. Kriminalistička fabula, koju je u Zločinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, služi iskazivanju etičkih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih društvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odriče svojih ideja o natčovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, čita evanđelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.
- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromašno građanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromašni da se ne mogu čak ni približno usporediti sa siromašnim pariškim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu. "Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrograđaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako ved
rastrojene mladideve živce. Nepodnošljiv zadah iz krčma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora." "Doduše, ta je gradska četvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi odjedom. Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom - Čak i vlasnici velikih kuda koji su iznajmljivali stanove bili su siromašni i svedeni na krajnju bijedu, što se vidi po sobama koje su iznajmljivali: "Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest koraka dugačka, neobično jadna, s onim svojim žudkastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši čovjek osjedao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako činilo da de udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokudstvo: tri stara stolca, prilično trošna, u kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; ved po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih ved odavna ničija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekod presvučena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..." __________________
- Raskoljnikov je vrlo povučen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato pažljivo sluša sve što mu sugovornik priča "Usput rečeno, bio je neobično pristao, divnih tamnih očiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje redi - čak u nekakav zanos, i pošto dalje ne primjedujudi više ništa oko sebe, pa i ne želedi ništa primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je času znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: ved je drugi dan kako nije gotovo ništa okusio. Toliko je bio bijedno obučen da bi se neki drugi čovjek, čak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izađe na ulicu u takvim dronjcima." "Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako ved rekosmo, klonio se svakog društva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..." "Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tuđio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je dočekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajedničkim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo čemu drugome. Učio je mnogo, nije se štedio i stoga su ga poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromašan i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima nešto tajio." - puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina: "Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikodušan je i dobar. Nerado iskazuje osjedaje i radije de biti okrutan nego da riječima iskaže što mu je na srcu. Inače, ponekad uopde nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besdutan, u čemu ide sve do nečovječnosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne možeš riječi izvudi iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš kao da nema vremena za takve tričarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na zanima za ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a čini se da ima donekle i pravo..."
- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u poziciju da nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam "Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa, bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoč vrudini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki čas kašljala i hrakala." "Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Čifutin, može ti odjednom isplatiti pet tisuda, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naših bilo ved kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniš pa da ti propadne zalog. Daje i po četiri puta manje nego što stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se raspričao i spomenuo, između ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog časa tuče i drži u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosječno visoka."
- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre baš u trenu kada je on još bio tamo "Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlađa sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleškog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov jučer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je ved znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako redi, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i nod, strepila je od nje i trpjela čak i batine. Stajala je neodlučno sa zavežljajem u rukama pred trgovčidem i njegovom ženom i pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumačili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav čudan osjedaj nalik na silno zaprepaštenje, premda u tom susretu nije bilo ničeg čudnovatog." "Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala je stvari, odjedu i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavača, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Opdenito je malo govorila i, kako ved rekosmo, bila je vrlo skromna i plašljiva." "Lizaveta pak nije iz činovničkog staleža nego obična pučanka, stara djevojka, strašno nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugačkih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jarede kože, ali uvijek vrlo čista. Student se pak najviše čudio i smijao tome što je Lizaveta svaki čas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir. - Jest, crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije grdoba. Ima neko dobro lice i oči. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima sviđa. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smiješak joj je čak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi sviđa? - nasmije se oficir. - Samo zato što je čudna. Nego, znaš što du ti redi. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljačkao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."
- Marmeladov je čovjek kojega Raskoljnikov srede slučajno u gostionici i tu započinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se". "Bijaše to čovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i dobrano čelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja, nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno; u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopčavao želedi očito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao činovnik, ali ved poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta čekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno činovnički. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojađeno podupirao objema rukama glavu naslanjajudi se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i čašicu i sjedne do mladida, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i tečno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. Čak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da nije ni on ved mjesec dana ni s kim razgovarao.
- Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. Čak mi se učinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro "Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišudi nepravilno i isprekinano. Oči joj bijahu užagrene kao u vrudici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen. Bolno se doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijede što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se učini da joj nije više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije čula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti što čuje niti vidi."
- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - čovjeka kojega ne voli. "To ti je čvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam ved odavno uočila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi anđeo, i smatrat de svojom dužnošdu da usredi muža, koji de se sa svoje strane brinuti za njenu sredu, o čemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promišljen čovjek pa de, naravno, i sam uvidjeti da de mu sreda u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunječka bude s njim sretnija." "Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna, samouvjerena, što se očitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inače nije oduzimalo njenim kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo čak redi da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobično dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoda nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilično malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malčice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, međutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenački, noebuzdan!"
- Lužin je bio čovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj de modi zapovijedati, a koja de mu se za uzvrat klanjati i klečiti pred njim, te mu beskonačno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva. "Čovjek je pouzdan i imudan, služi na dva mjesta i ved ima svoj kapital. Ima doduše četrdest pet godina, ali je prilično ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i inače je noebično ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i nekako uznosit. Ali možda se to samo tako čini na prvi pogled." "Petar Petrovič je, sudedi bar po mnogim znacima, neobično čestit čovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktičan čovjek, ali da u mnogo čemu pristaje, kao što je sam rekao, "uz shvadanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I još je štošta kazao jer, čini mi se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i , čini se, dobar." "Čak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petrovič igrao ulogu zaručnika. Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu. Čak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedočio o toj svrsi: Petar Petrovič je postupao s njim nekako odved obzirno i držao ga u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, ako ničim drugim a
ono time što ih nije navlačio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjedi Petra Petroviča prevladavale su svijetle i mladena- čke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim prugama, a što je najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše, lijepo, ionako se doimalo mlađim od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje strane, nalikujudi na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenčanje. Ako je u tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci." "Junačio se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije siromašne i nezaštidene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taština i onaj stupanj samopouzdanja što se najbolje može nazvati zaljubljenošdu u sama sebe. Petar Petrovič je bio počeo od ničega pa se u njega razvila bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i čak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajudi se u zrcalu. Ali najviše je na svijetu volio i cijenio svoje novce stečene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednačavali sa svime što je bilo iznad njega."
- Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; više nego bilo kome drugom "S Razumihinom se, međutim, tko zna zašto, nekako zbližio, naime, nije se baš zbližio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije čovjek ni mogao biti drugačiji. Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav, vazda loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez pida; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo značajno još i to što ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i što ga, čini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zarađivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno poštenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u svojoj sobi tvrdedi da je čak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih žila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati." __________________
- Zosimov je bio Raskoljnikov liječnik "Zosimov je bio visok i ugojen čovijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje hlače i uopde je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lančid na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak čovijek, ali su trvrdili da zna svoj posao.
- Sonja je bila Marmeladova kdi. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu. "Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju."
"Bijaše to mršavo, posve mršavo i blijedo lišce, prilično nepravilno, nekako ušiljeno, šiljasta nosida i brade. Čak se ne bi moglo redi da je ljepuškasta, ali su joj zato plave oči bile tako bistre, a kad bi živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostodušno da je i nehotice privlačilo čovijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je još jedna karakteristična crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je još gotovo kao djevojčica, doimala se mnogo mlađe nego što je uistinu bila, tako redi pravo dijete, što se gdjekad čak i smiješno očitovalo u nekim njenim kretnjama."
- Raskoljnikova majka bila je osjedajna i voljela je svoju djecu, ali je također bila i proračunata. Pristala je, čak što više i željela da se Dunja uda za Lužina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje kčeri riješila materijalno stanje svoje obitelji. "Puljheriji Aleksandrovoj bilo ved četrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi nekadašnje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlađa nego što je uistinu bila, kao što gotovo svagda biva u žena koje su do pod stare dane sačuvale bistrinu duha, svježinu dojmova i čestit, čist žar srca. Da kažemo uzgred da je očuvanje svega toga jedini način da se i u starosti ne izgubi ljepota. Kosa joj je ved počela sijedjeti i prorjeđivati se, oko očiju su joj se ved davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osušili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo još divno. Bijaše to slika i prilika Dunječkina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne što je u nje stršilo. Puljherija Aleksandrova bijaše osjedajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojažljiva i postupljiva, ali samo do određene granice: mogla je dugo popuštati, na mnogo je šta mogla pristati, čak i na ono što se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala određena granica poštenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijeđe."
- Porfirij Petrovič bio je kriminalistički inspektor i na neizravan način izvlačio je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove. "Porfirij Petrovič je bio obučen po domadu, u kudnom kaputu, u posve čistoj košulji i u izgaženim papučama. Bio je to čovijek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupčenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo prdastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilično živahno i, što više, podsmješljivo.Bilo bi možda i dobrodudno da nije bilo izraza očiju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo čak i nečega ženskoga, te je pridavao mnogo više ozbiljnosti nego što bi čovijek u prvi mah očekivao."
- Svidrigajlov je bio vrlo bezobziran , pohotan čovjek koji nije birao sredstva da ostvari svoj cilj i naum. "Pazikuda je stajao na vratima svoje sobice i pokazivao ravno u njega nekom oniskom čovjeku koji je vanjštinom ličio na obrtnika, u prsluku i nečim nalik na kudnu haljinu; izdaleka bi se reklo da je žensko. Glavu je, u masnoj kapi, oborio, pa i sav je bio nekako pogrbljen. Podbuhlo, smežurano lice govorilo je da je prevalio pedesetu; sitne oči urasle u salo gledale su nekako mrzovoljno, strogo i nezadovoljno." "...neznanac svejednako stoji na istom mjestu i netremice ga motri. Najednom oprezno preskoči prag, brižljivo zatvori za sobom vrata, priđe stolu, počeka časak - za sve to vrijeme nije odvajao očiju od njega - i polagano, nečujno sjedne na stolac do ležaja; šešir odloži do sebe na pod, pa se objema rukama podupre o trskovac i bradu nasloni na ruke. Očito je bio spreman da dugo čeka. Koliko je Raskoljnikov mogao razabrati kroz trepavice kojima je treptao, bio je to čovijek ved u godinama, stamen, bujne, svijetle, gotovo bijele brade..."
- Andrej Semjonovič je bio cimer od Petra Petroviča.Dokazao je svoje poštenje time što nije htio lagati da je Sonja ukrala Lužinu novac ved je rekao istinu, tj. ono što je vidio, a to je da je Lužin podmetnuo novac Sonji i optužio ju za krađu.
"Još je u provinciji bio čuo o Andreju Semjonoviču, svom bivšem štideniku, da je jedan od najistaknutijih mladih naprednjaka i, štoviše, da navodno igra važnu ulogu u nekim zanimljivim i famoznim društvima." "Taj je Andrej Semjonovič negdje služio, a bijaše neishranjen i skrofulozan čovjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak i izvanredno uznosito, što je, s obzirom na njegovu sitnu pojavu, bilo gotovo svagda smiješno. Amalija Ivanova ubrajala ga je, inače, među uglednije stanare jer se nije opijao, a uredno je pladao stanarinu. Ya sve te svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup. A progresu i "našem mladom naraštaju" bio se prikrpio zbog nekakve strasti. Bijaše to jedan iz one nebrojene i šarene legije tikvana, mlitavih žgoljavaca i nedoučenih uobraženjaka koji u tili čas pristanu svakako uz trenutno najpomodniju ideju kako bi je odmah vulgarizirali, kao bi učas napravili karikaturu od svega čemu sami gdjekad sami služe." "Radilo se o tome da je Lužin instinktivno počeo nasludivati da Lebezjatnikov nije samo vulgaran i priglup čovjek nego možda i lažljivac, i da nema nekih važnijih veza čak ni u svom društvu, te da je samo ponešto čuo iz trede ruke; štoviše, ni svoj propagandni posao možda i ne zna kako treba jer se svakako previše zaplede u tumačenja - a gdje bi on mogao biti neki raskrinkavač!"
- razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo "Sve, sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa vrata, poželio sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog sebe, samo zbog sebe! Čak ni sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva! Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe: a bih li ikad postao nečiji dobrotvor ili bih do kraja života, kao pauk, lovio sve oko sebe u paučinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!...I, što je najvažnije, nisu meni novci bili potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili potrebni novci koliko nešto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet išao tim istim putem, možda se nikad više ne bih latio ubojstva. Nešto sam drugo morao doznati, nešto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam čovjek? Hodu li modi preskočiti zapreku ili nedu? Hodu li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili nedu? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."
- Raskoljnikov je toliko očajan svojim činom da razmišlja i tome da ode na policiju, sve im prizna i preda se "Da odem ili da ne odem? - razmišljaše Raskoljnikov, stojedi nasred kaldrme na raskršdu i gledajudi oko sebe, kao da od nekog očekuje presudnu riječ. Ali nigdje se ništa ne odazva; sve bijaše nijemo i mrtvo, kao kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za nj...Najednom u daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve gušdoj tami, opazi svjetinu, začuje žagor, uzvike...Usred svjetine stajaše nekakva ekipaža...Nasred ulice zatreperi slabašno svijetlo. Što je to? Raskoljnikov skrene desno i pođe prema svjetini. Baš kao da se za svaku sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se podsmjehne jer je ved bio tvrdo naumio da de na policiju, pouzdano je znao da de uskoro svemu dodi kraj."
- Cijeni ljubav iznad svega i zato ne želi da se Dunja uda za Lužina samo iz računa i da bi se obitelj izbavila iz siromaštva "- Dunja - nastavi Raskoljnikov na jedvite jade - ja ne želim taj brak, pa deš odmah sutra morati, čim se budeš vidjela s njim, otkazati Lužinu, da ne bude više ni spomena o njemu!" " - Misliš da bulaznim? Ne bulaznim...Udala bi se za Lužina radi mene. Ali ja ne prihvadam tvoju žrtvu. I zato mu napiši do sutra pismo...otkaži mu... Donesi mi ujutro da pročitam i kvit posla!"
- Žali za načinom života kakav je vodio prije ubojstva i iskreno se kaje
"Sad se odjednom živo sjeti tih svojih nekadašnjih pitanja i sumnji i učini mu se da ih se nije slučajno sjetio. Ved mu se to učinilo fantastičnim i čudnovatim što je stao na onom isto mjestu kao i nekad, kao da je diosta uvrtio sebi u glavu da može misliti o onom istom kao nekad, i da ga mogu zanimati one iste nekadašnje teme i slike koje su ga zanimale...još ne tako davno. To mu je, štoviše, bilo gotovo smiješno, a u isti ga mah nešto bolno steglo u prsima. Sve to nekadašnje, prošlo učini mu se sad kao da je negdje duboko, dolje, jedva da ga vidi pod nogama, i one nekadašnje misli, i nekadašnji zadaci, i nekadašnje teme, i nekadašnji dojmovi, i cijela ta panorama, i on sam, i sve, sve... Kao da leti nekamo uvis, a sve se gubi pred njegovim očima..."
- Raskoljnikovu se sav život počinje vrtjeti oko počinjenog zločina i to ga sve više i više opsjeda, te sa on počinje gubiti i poticati sumnju okoline " - Da, sam ga je vrag donio, možda je sad sve pokvario. A jesi li primijetio kako je Raskoljnikov na sve ravnodušan, kako preko svega šutke prelazi, osim nečega što ga upravo izbezumljuje, tog ubojstva... - Jest, jest - priklopi Razumihin. - Kako ne bih primijetio! Zanima me to i plaši. Baš su ga onog dana kad se razbolio zaplašili, u policijskoj stanici, čak je i u nesvijest pao. - Pričat deš mi opširnije o tome vederas, pa du i ja onda tebi koješta redi. Zanima me to, zbilja. Navratit du opet za pola sata do njega...Inače, upale nede biti..."
- Iako u velikom strahu zbog plana koji je naumio izvršiti ipak ostaje pri tome i pomno i pažljivo planira ubojstvo "Što se pak tiče petlje, to je sam vrlo lukavo smislio; petlja je bila za sjekiru. Nije ipak mogao ulicom nositi sjekiru u ruci. A da ju je sakrio pod ogrtač, opet bi je morao pridržavati rukom, što bi se lako primijetilo. A sad, kad ima petlju, treba samo u nju utaknuti oštricu sjekire pa de mu lijepo cijelim putem visiti unutra ispod pazuha. Ako turi ruku u džep sa strane, može pridržavati držalo da se ne klati u hodu; a kako mu je ogrtač vrlo širok, prava vreda, nede se izvana uopde primijetiti da kroz džep pridržava nešto rukom." "Pošto je sastavio te obje pločice, od kojih je željezna bila manja od drvene, čvrsto ih koncem sveže unakrst; zatim ih uredno i zgodno umota u čist bijel papir i sveže tako da bude malo teže odvezati. To je bilo zato da odvrati na neko vrijeme babinu pozornost te tako uluči zgodan trenutak dok se ona bude baktala s tim zavežljajčidem. A željeznu je pločicu primetnuo radi težine, da se baba bar u prvi mah ne dosjeti da je "stvar" drvena." "Napomenut demo samo uzgred jednu osobitost u svim tim konačnim odlukama što ih je ved bio donio. Sve su one imale jednu neobičnu osobinu: što su bivale određenije, to su u njegovim očima bivale u isti mah neskladnije, nesuvislije. Uza sve mučnu borbu u samom sebi, nije mogao ni na čas, za sve to vrijeme, povjerovati u ostvarivost svoje zamisli." "Trebalo je, dakle, samo kradom udi u kuhinju, kad kucne čas, i uzeti sjekiru, i poslije, sat kasnije (kad sve ved bude gotovo), vratiti sjekiru na mjesto."
- Sam zločin izgledao je ovako: "Ni časka više nije smio čekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajudi za sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti ušicu babi na glavu. Kao da uopde nije uložio u to ni trunka snage. Ali, čim je spusti sjekiru, nadođe mu snaga." "Tada je udari svom snagom još jednom, pa još jednom, sve ušicom i sve po tjemenu. Krv je briznula kao iz prevaljene čaše i tijelo se izvalilo nauznak. On se odmakne, pusti je da padne i odmah se nagne nad njeno lice; bila je ved mrtva. Oči joj bijahu izbečene, kao da de iskočiti iz duplja, a čelo i cijelo lice naborani i iskrivljeni od grča."
- Kao što sam ved rekla, Raskoljnikov nije namjeravao ubiti Lizavetu. Ona se jednostavno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, a da bi prikrio sve dokaze koji bi vodili do njega, morao ju je ubiti jer nije imao drugog izbora.
"Usred sobe stajaše Lizaveta, s velikim zavežljajem u rukama, i zgranuto, blijeda kao krpa, gledaše ubijenu sestru. Činilo se da nema snage da vrisne. Kad ugleda njega kako je dojurio, zatrepta sva kao list na vjetru, pripodigne ruku, otvori ved usta, ali ipak ne vrisne nego počne polagano uzmicati natraške pred njim, gledajudi ga uporno, netremice, ali nikako ne puštajudi glasa od sebe, baš kao da joj nedostaje zraka da bi mogla vrisnuti. On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive žalostivo, kao u sasvim male djece kad se nečega uplaše pa se zagledaju u ono što ih plaši i spremaju se da zavrište. I toliko je ta nesretna Lizaveta bila priprosta, jednom zauvijek zatucana i zaplašena da nije ni ruke podigla da zaštiti lice, iako bi to bila najnužnija i najprirodnija kretnja u tom času jer joj je sjekira visila nad glavom. Samo je malko pridigla svoju slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i polako je ispružila prema njemu, kao da ga želi skloniti s puta. Udarac ju je pogodio ravno u lubanju, oštricom, i odjednom joj prosjekao cijeli gornji dio čela, gotovo do tjemena. Samo se stropoštala. Raskojnikov posve izgubi glavu, dohvati njen zavežljaj i opet ga baci pa odjuri u predsoblje."
- Koliko god se za Raskoljnikova mora redi da je veliki griješnik toliko bi se trebale istaknuti i njegove dobre osobine. Nije htio iskorištavati Dunjinu udaju zbog sebe niti je krao ili tako nešto. Čak, štoviše, iako nikada nije imao ni prebijene pare, sav je svoj novac dao Katerini Ivanovoj da sahrani muža, a nije čak ni bio dobar s njima. Također je dao novac i onda kada su naišli na onu pijanu djevojku i otjerali od nje onog postarijeg čovjeka koji nije imao časne namjere. Pa, na kraju krajeva, on se sam predao u ruke policiji, a nije morao jer oni nisu imali nikakvih dokaza protiv njega. Bio je više pošten nego što je i on sam mislio. " - Vama je zlo, dajte stolac! Izvolite, sjednite ovamo, sjednite! Vode! Raskoljnikov se skljoka na stolac, ali ne odvoji očiju od lica vrlo neugodno izneneđenog Ilje Petroviča. Časak su se tako gledali i čekali. Donesu vode. - Ja sam... - počne Raskoljnikov. - Popijte malo vode. Raskoljnikov otkloni rukom vodu i tiho, isprekidano, ali razgovijetno izusti: - Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu. Ilja Petrovič zine. Sjate se ljudi sa svih strana. Raskoljnikov ponovi svoj iskaz..." __________________
________________________________________ Prepricano:
Ivo Andrid
Prokleta avlija
Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija, Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim – Židov iz Smirne, zatvorenik Damil-efendija – bogati, mladi zatvorenik iz Smirne Vrsta: roman Citat: Sadržaj:
Zima je. Prevladava samo jedna boja – bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josid, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je vedinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojida i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svedenika iz Albanije koje je bilo upudeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svedenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao. Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upudeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kudi ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po nodi odlaze u delije – petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po nodi nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz delija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati. Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblačilo, počeo je puhati južni vjetar donosedi zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemogude uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajudi svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kudu iznad Avlije i mnogim je putovima mogao dodi od kude do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje de se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako de se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom. Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugrske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljededi dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladida bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladid se zvao Damil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Damilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Dalim je bio čovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti
mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vradala nazad, umrla joj je kderka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesredu, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opde iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kderku. Sin je bio snažan, a kderka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedede godine. Sin koji se zvao Damil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladid je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Damil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Damilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Damila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Damila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Damil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Ved drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Damil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idudih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Damila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Damil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povedalo. Odjednom Damil počne pričati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio). To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle srede i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Damil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Damil to nije ni primjedivao. Jednog se dana Damil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Damila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Damil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Damilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da de za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu. I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladid čuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!”
________________________________________ Turgenjev - Očevi i deca
Sadržaj:
Radnja romana započinje 20. maja 1859. godine. Otac, Nikolaj Kirsanov, dočekuje sina Arkadija, koji treba stidi iz Petrograda gdje je upravo završio Univerzitet. Nakon petosatnog iščekivanja, Arkadije konačno stiže ali sa sobom dovodi i prijatelja Evgenija Bazarova doktora i prodoslovca kojeg veoma cijeni i poštuje. Svi zajedno odlaze na Marjino – Nikolajev posjed na kome je ovaj proživio deset mirnih i lijepih godina sa svojom, sada pokojnom, ženom Mašom i sinom Arkadijem. Sada su se stvari promijenile: Maša je umrla, ondje se još nastanio Nikolajev brat Pavle Petrovič, a Nikolaj je uspio zavoljeti dragu i milu ženu Fenječku s kojom ima šestomjesečnog sina. Ved sasvim na početku vidimo neminovni sukob generacija. Nikolaju je vrlo neugodno zbog Fenječke dok Arkadije otvoreno pita o njoj i žurno je odlazi pozdraviti. Takve islične nesuglasice zbivaju se među njima no velika ljubav između oca i sina ipak i malo pouštanje s obe strane ne dopušta pravu svađu. Međutim pravi sukob nastaje između Bazarova i Pavla Petroviča. Dok je Bazarov nihilist, buntovnik koji sve niječe i ništa ne priznaje, Pavle Petrovič je pravi aristokrata, uglađen, konzervativan angloman s manirima pravog gospodina. TAko dani prolaze u sitnim i vedim prepirkama. Nakon dva mjeseca stiže pismo od Matveja Iljiča, daljnjeg rođaka Nikolaja, koji poziva Pavla, Nikolaja i Arkadija da dođu u grad. Međutim Pavle i NIkolaj ne žele slušati njegova hvalisanja, pa umjesto njih odlaze Arkadije i Bazarov koristedi tako ovu priliku da se malo maknu od prepirki koje ved pomalo prijete kulminacijom. Ondje, u gradu, na jednom balu upoznaju Anu Sergejevnu Odincovu, ženu koja ih je odmah očarala, iako Bazarov to ne izržava otvoreno. Ona ih poziva u posjet i oni ponukani znatiželjom ved sutradan odlaze u apartman u koji je odsjela a tri dana kasnije odlaze u Nikoljskje na njen posjed. Ondje se zadržavaju petnaest dana; Arkadije uživa u konverzaciji sa ljupkom i živahnom Aninom sestrom Katjom, iako malo žalostan jer , kako se čini, Odincovoj je zanimljiviji Bazarov. Ali ni Bazarov nije ravnodušan prema Ani i to ga strahovito ljuti jer za njega idealna, romantična ljubav je potpuna besmislica,. Međutim osjedajima se ne može upravljati i on joj napokon izjavljuje ljubav Odincovoj, Ona iako nije ravnodušna prema njemu odbija ga jer joj je duševni mir ipak draži. Zato oni i odlaze, ovog puta kod Bazarovljevoh roditelja. Oni ga dočekuju s gotobvo ka ošto je Nikolaj Arkadija, vidi se da im je mnogo nedostajao. Međutim tek se ondje privremeno nezadovoljstvo i sitno neprijateljstvo među Arkadijem i Bazarovim raspiruje. Bazarov ne povrijeđen i nestrpljiv želi raditi nove pokuse i seciranja nesmetano kao kod Kirsanovih samo ovdje ton nije mogude – roditelji ga nisu vidjeli tri godine. I oni ponovo odlaze u Marjino gdje su im se svi obradovali. Bazarov se ponovo upušta u prepirke s Pavlom Petrovičem i to konačno dostiže kulminaciju: Pavle ga poziva na dvoboj potaknu Bazarovoljevom sklonočdu Fenječki koju je i ovaj potajno zavolio. U dvoboju Pavle je ranjen u nogu, no rana je laka i neopasna a Bazarov mu pruža liječničku pomod i Pavle mu na odlasku pruža ruku nastoedi biti velikodušan. Arkedije je otišao od kude ved prije ovog događaja pod izlikom da ima nekog posla u gradu. No zapravo odlazi u Nikoljskje ni sam svjestan da ga zapravo Katja vuče ondje. Uskoro mu se pridružuje i Bazarov. On se ponovo zbližuje s Anom i oni oboje uživaju zanimljivim razgovorima. Arkadije je sve više svjestan svoje ljubavi prema Katji on je prosi. Uz Anin blagoslov Arkadije odlazi ocu da zatraži i njegovo odobrenje, a Bazarov također odlazi svojoj kudi. Ondje pri radu sa bolesnicima zarazi se tifusom i nema mu pomodi, zato šalje poruku Ani da je na samrti. Ona dolazi ved slijededeg dana i on umire te napokon pronalazi svoj mir. Kod Kirsanovh nekolik mjeseci nakon ovog žalosnog događaja slavi se ženidba Arkadija i Katje te Nikolaja i Fenječke koji su dobili Pavlov blagoslov, no ovaj ubrzo odlazi i nastanjuje se u Drezdenu gdje ima poznanika među Englezima i Francuzima koji su na proputovanju. Ana Sergejevna također se udala, međuutim ne iz ljubavi ved iz uvjerenja, za jednog od bududih ruskuh javnih poslanika, veoma pametnoh čovjeka s kojim možda i doživi ljubav. A Bazarovljevi roditelji puni ljubavi svakog dana odlaze na sinov grob i gorko plaču nad kamenom pod kojim se nalazi njihov sin.
Likovi:
Ana Sergejevna Odincova – pametna, vrlo otmjena žena smanirima, slobodnih ilibralnih shvadanje, vrlo drži do sebe, svojeg reda i mira – vanjskog a tako održava i unutarnji, nestrpljiva je i uporan, brine se za svoju sestru i uvažava kneginju koja kod njih živi iako joj ne pridaje vedu pažnju jer je ova ved stara i nesnosna “Zaprepastila ga je svojim dostojanstvenim držanjem. Njene obnažene ruke lijepo su se spuštale niz visok struk, sa sjajne kose divno su padale lagane stabljike jarkocrvene boje fuksije na lijepa, obla ramena; smireno i pametno, upravo smireno a ne zamišljeno, posmatrale su svijetle oči pod blago uzdignutim bijelim čelom, a usne su se smiješile jedva primjetnim osmijehom. Njeno lice odisalo je nekakvom nježnom i milom snagom.”
“Bila je žena dostojanstvenog držanja. Njene gole ruke bijahu lijepo spuštene niz vitki stas; s blistave kose lijepo su padale na obla ramena lake stabljike fuksije; mirno i pametno, baš mirno, a ne zamišljeno, gledale su svijetle oči ispod blago nadnesena bijela čela, a usne se jedva primjetno smiješile. Lice joj je odisalo nekakvom ljupkom i blagom snagom. Bila je slobodnog i prilično snažnog karaktera.” Tako nas je pisac upoznao sa likom Odincove, žene koja je uspjela zaintrigirati i privudi Bazarova koji se unatoč svojim uvjerenjima, ne priznanju romantike i velikih ljubavi, zaljubljuje u nju. Njezino lice uvijek je imalo isti izraz, prijazan, profinjen, a njene divne oči odavale su pozornost. Bila je žena dosta hladna i staložena. Puno je toga prošla u životu i kako bi Bazarov rekao bila je premazana svim mastima. Nije u ništa snažno vjerovala, sve ju je zanimalo, ali ne toliko da bi zadovoljilo njenu maštu. Iako je bila mlada, činilo joj se da živi cijelu vječnost da je ostarila i umorila se. Imala je za sobom mnogo uspomena, ali pred sobom nikakva cilja, ništa što bi je tjeralo naprijed. Po Bazarovu njoj je nedostajala ljubav, ali ona se jednostavno nije mogla zaljubiti. Pa i njegovim priznanjem da je voli nije se htjela prepustiti: “Ne!”, zaključi napokon. “Sam bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja šaliti, duševni je mir ipak nešto najljepše na svijetu.” Život na selu imao je točna pravila. “Red se mora poštivati. Da nema reda bilo bi ovdje užasno dosadno.” , tvrdila je Odcinova. Taj red i blagostanje bili su posljedica njezina bogatstva. Bila je nezadovoljna, kao i sve “žene koje se nisu uspjele zaljubiti, željela je nešto, a da ni sama nije znala što. Zapravo nije htjela ništa, a činilo joj se da želi sve.” Ponekad je maštom prelazila granice dopuštenog i razmišljala o svemu. “Dušu bi joj obuzela nenadana smionost, sva bi se uzburkala od plemenitih težnji, ali čim bi kroz poluotvoreni prozor zastrujao zrak, Ana bi se sva skupila, i potužila, i gotovo se rasrdila. U tom trenu bilo joj je samo do jednog: da ne pušta taj prokleti vjetar.” Možda je i on bio kriv za njezinu hladnodu, za smatranje ljubavi neprirodnim osjedanjem, za nepoznavanje strasti i uzbuđenja. Možda ju je on sprečavao da osjeda i javljao se kao prijetnja kad god je ona to pokušala.
Jevgenije Vasiljev Bazarov – sposoban, inteligentan i obrazovan mladi čovjek slobodnih uvjerenja, možda malo previše zanesen njima pa ga zato i razdire pojava romantika u njemu kad se zaljubi u Anu, vrlo energičan, ne štedi nikoga, ali ipak u njemu postoje svi osjedaji (ljubav prema Ani, odgađa cijeli dan redi ocu da sutradan odlazi, a majci ni ne spominje) koje ni sam sebi ne želi priznati “Dugačko i mršavo, širokog čela, sa nosom u vrhu ravnim a prema bradi šiljatim, krupnih zelnkastih očiju i zaliscima boje pijeska koji su se spuštali, ovo lice je izražavalo samouvjerenost i pamet a oživljavao ga ej smireni osmijeh.”
Arkadije Kirsanov – obrazovan, mladid privremeno zanesen Bazarovim uvjerenjima, ali on ne niječe svoje osjedaje i ne pokušava ih zatomiti, mnogo je mirniji i tolerantniji od Bazarova, iskreno, gotovo dječački voli Katju i oca, uživa u prirodi
Nikolaj Kirsanov – prije svega veoma dobar čovjek, veoma razborit sa snažnim očinskim osjedanjima, klasično je odgojen i obrazovan a najvedi užitak predstavlja mu obiteljski život.
“Posljednju zimu nije mogao da provede u Petrogradu i, evo, vidimo ga u maju 1859. godine osijedjelog, punačkog i pomalo pogrbljenog...”, imao je 43 godine, malo je vukao nogu, crte lice su mu bile sitne, prijatne, ali nekako sjetne, bio je crnih očiju i mekane rijetke kose.
Pavle Petrovič Kirsanov – tipični predstavnik aristokracije, veoma obrazovan čovjek, strogih moralnih načela koja mu možda ponekad smetaju da razumnije sagleda nešto, uvijek uglađen i pristojan, nesretan u ljubavi – iako je imao mnogo žena i tako redi nije bilo one kojoj se nije sviđao, postojala je jedna žena koju nitku nije zaboravio – toliko je bila izuzetna pojava ta kneginja R. I ona je imala vezu sa Pavlom no ubrzo se ona ohladila prema njemu a tada je on skoro poludio. Gotovo ju je opsjedao ni bi li je ponovo osvojio. I zaista je uspio ali samo na kratko i otada ga je neprekidno izbjegavala, a on više nikako nije mogao pronadi mir; tek nakon više godina neprekidnog lutanja konačno je prihvatio Nikolajevu ponudu i nastanio se u Marjinom. “... ali je u taj čas ušao u salon čovjek srednjeg rasta, odjeven u tamni kaput engleskog kroja, sa modernom nisko svezanom kravatom i u lakovanim čizmicama – Pavle Petrovič Kirsanov. Po izgledu imao je četrdeset i pet godina, njegova kratko ošišana sijeda kosa presijavala se tamnim sjajem, poput novog srebra. Lice mu je bilo žudkasto ali bez bora, neobično pravilnih crta i skladno kao isklesano najtananijm postupkom. Posebno su lijepe oi, sjajne, crne, duguljaste. Cio izgled Arkadijevog strica, raskošan i rasan, sačuvao je mladalačku vitkost i uspravnost, što se najčešde gubi posliej dvadesete godine. Pavle Petrovič je izvadio iz džepa pantalona svoju lijepu ruku, dugačkih noktiju, koja je djelovala još ljepše zbog snježne bjeline manžetne, pričvršdene krupnim opalom, i pružio ju je sinovcu.”
Fedosja Nikolajevna-Fenječka – draga i mila ženica, obiteljski orjentirana, iskrena i pobožna, voli Nikolaja “Bila je to mlada dvadesettrogodišnja žena, bjeloputa i punačka, tamnih očiju i kose, crvenih dječje nabubrelih usana i nježnih ručica. Na sebi je imala urednu pamučnu haljinu, plava nova marama ležala je prirodno na njenim oblim ramenima. Nosila je veliku čašu kakaoa i, spustivši je pred Pavla Petroviča, obuzeo ju je stid – vrela krv razlila se poput talasa ispod tanke kože njenog ljupkog lica. Oborila je pogled i stala kraj stola, lako oslonjena na same vrhove prstiju.”
Katja – draga, živahna cura, lijepog i pristojnog ophođenja, vesela i učtiva, voli prirodu “...a za njim je ušla osamnaestogodišnja djevojka, crnokosa i crnopurasta, s nešto oblim ali prijatnim licem i tamnim očima. Nosila je punu košaru cvijeda.” “Kad je Katja govorila veoma se ljupko osmjehivala, bojažljivo i iskreno, a gledala je nekako zabavno – strogo, odozdo prema gore. Sve je na njoj bilo mlado i zeleno: i glas, i maljice na licu i ružičaste ruke sa bjelkastim kružidima na dlanovima, tek neznatno skupljena ramena...Ona se stalno crvenjela i ubrzano je disala.”
Pejsaž
Funkcionalni – “...a nad njima u lišdu breze zeba je bezbrižno pjevala svoju pjesmicu” – on je prosi
Pano - “Tako je razmišljao Arkadije... i dok je ramišljao proljede je učinilo svoje. Svuda okolo jzlatasto se zelenjelo, sve se bujno i blago talasalo i blistalo pod mirnim disanjem toplog vjetrida – sve, drvede, žbunje i trava. Svuda su se neprekidanim glasnim pjevom razlijegale pjesme ševa, vivci su kliktali izvijajudi se iznad niskih livada ili su šutke prtrčavali
preko grumenja; privlačno se crnedi šetkali su gačci između nježnog zelenila tek izniklog jarog žita i nestajali u blago pobjeljeloj raži, da bi tek urijetko njihove glavice izvirile iz njenih valova boje dima.”
Razlike očeva i djece:
“Tako smo ti mi – pričao je tog istog dana poslije ručka Nikolaj Petrovič svom bratu sjededi u njegovoj radnoj sobi – svrstani među zaostale ljude, naše je vrijeme prošlo. Ko zna? Možda je Bazarov u pravu, ali priznajem veoma me boli samo jedno: nadao sam se da du se upravo sada zbližiti i sprijateljiti s Arkadijem, a proizlazi da ja zaostajem, da je on otišao ispred mene i da se ne možemo razumjeti.”
“Za vrijeme prepirke sjedio je kao na žeravici i samo je bolno, kriomice bacao pogled na Arkadija. – Znaš čega sam se sjetio, brate? Jednom sam se posvadio s pokojnom majčicom, ona je vikala na mene, nije me htjela saslušati... Na kraju sam joj rekao: vi me, štono se veli, ne možete shvatiti, mipripadamo različitim geeracijama. Ona se straašno uvrijedila, a ja sam pomislio: što da se radi? Pilula je gorka, ali mora se progutati. Eto, sada je došao red na nas i naši nasljednici nam mogu redi: vi niste naša generacija, progutajte tu pilulu. __________________
________________________________________ Čajld Harold - Bajron
POSTANAK ČAJLD HAROLDA
26. juna 1809. dva prijatelja ukrcaše se u malom pristaništu Falmut na brod kapetana Kidsa sa kojim ce ploviti do Lisabona. Smislivši unapred da na putu vodi arheološke beleške, Hobhauz je poneo sobom stotinu pera, dva galona mastila i znatan broj svezaka cistog papira. Bajron je i ovog puta postao magnetski pol citave gomile slugu. "Svidelo se providenju da se umeša u korist nesrecne publike spremivši Hobhauzu uganuce ruke te više ne može da piše i kiša mastila prestala je da pljušti... A što se mene tice, - Englesku sam napustio bez tuge - u nju cu se vratiti bez zadovoljstva. Slican sam Adamu, prvom osudeniku, ali ja nemam Evu i nikad nisam pojeo jabuku koja nije bila kisela", zabilježio je Bajron. Proputovanje odvelo ih je od Lisabona do Sevilje, preko Kadiksa do Gibraltara. Na parobrodu od Gibraltara do Malte putnici zavoleše Hobhauza, koji im je navece, posle obeda, pricao anegdote. Bajron se manje svidao, jer se držao na otstojanju. Ne jeduci skoro ništa, dizao se od stola pre ostalih. Držao se postrani, gledao u more i cinio utisak kao da udiše sumornu poeziju stenja. Shvatajuci njegovo osamljivanje kao prezir, putnici su ga strogo sudili. Zabeležen je njegov sveden pogled, bojažljiv i nepoverljiv. Da su mogli prozreti nemir što se skrivao iza takvog držanja, onu mucnu bojažljivost hromog coveka, oni bi ga žalili. Bajron se priklonio nemom društvu talasa i zvezda, jer se plašio ljudi. Ali dešavalo se kad zauzme jedan stav koji odgovara njegovoj prirodi, da ga posle zadržava misleci da je otmen. I posmatrajuci pramac kako se lagano ljulja i raseca talase, osecao je da ga svaki taj talasic udaljuje od njegovih neprijatnosti. Razmišljao je o svom detinjstvu ali s nekom smirenom blagošcu kao da je ono pripadalo drugoj osobi. ZAŠTO NE BI NAPISAO JEDNU POEMU O OVOM POKLONIŠTVU? Još od detinjstva u njemu se gomilaju snažna osecanja, uskiptela u toj vreloj duši, i pretvaraju se u neku stvrdnutu lavu... Zamislio je junaka koji bi imao staro porodicno ime,
Cajld Biren, a koji bi bio Bajron, taj ocajni, razocarani Bajron, koga Hobhauz ne poznaje a uostalom ne bi ga ni razumeo... Brod se ljulja na mesecevoj svetlosti!
JEDNOG JUTRA PROBUDIO SAM SE I VIDEO DA SAM SLAVAN
Posle štampanja Cajld Harolda Bajronov život se naglo preobrazio. Još uvece London bejaše za njega pustinja naseljena sa tri ili cetiri prijatelja; sutradan to je bio grad iz Hiljadu i jedne noci, nacickan osvetljenim dvorcima koji su se otvarali najslavnijem medu mladim Englezima. Veliko otmeno društvo (što znaci, kako je govorio Bajron, cetiri hiljade osoba koje su na nogama dok ostali svet spava) uvek je spremno na izlive divljenja ili odvratnosti; medu njima glas se širio brzinom munje. Jer oni su osecali potrebu za divljenjem. Francuska revojucija, zatim Bonaparta, razbudili su silne nade kod hiljada mladih Evropljna koje je razocarao Napoleon. U Engleskoj je narocito bilo jako osecanje uzaludnosti života u onim društvenim slojevima koji su se se zgadili nad zadovoljstvima zbog njihove lakoce, nad ratnickom slavom zbog dužine ratova, nad politikom zbog neprekidnog držanja vlasti od strane konzervativaca koje je spoljna opasnost ucinila nepobedivim. Pesnici, nemocni ili plašljivi, nisu bili u stanju da izraze tu potajnu mucninu. Cajld Harold je bio prvi odjek jedne obmanute generacije. Najzad jedan mladi Englez naslikao je Evropu iz 1812. onakvu kakvom su je cinili revolucije i ratovi. Za narod, koji je vec deset godina odvojen od kontinentalnog života, prica o putovanju u Albaniju i boravak kod Suliota, bila je zanimljivija od putovanja u Indiju ili na Pacificka Ostrva. U Cajld Haroldu bilo je politickih beležaka koje su se mnogo svidale zbog svoje neuobicajne smelosti. Bila je to pesma o moru i potomcima Vikinga, koje je Blokada lišila Okeana, i kroz nju su udisali vazduh ovlažen morskom penom ciji su slan ukus vec pocinjali da zaboravljaju. U istoriji jednog naroda uvek nailaze takvi trenuci kad su nedela vladajuceg poretka odvratna cak i onima koji uživaju njegove prednosti. U jednom takvom trenutku u životu Engleske pojavio se Cajld Harold.
I JA SAM TE VOLEO OKEANU!
Kao Cajld Harold i Bajron se "grozio vlastite zemlje". "Kako sam bio lud da se vratim", govorio je on. Secao se mirisa majcine dušice i lavendla, jasnih planinskih obrisa iznad plavog mora, zemalja gde ni o kom nije brinuo niti ko o njemu. U prolece 1917. lekari Bajronu preporucuju promenu vazduha. Zdrava klima uticala bi na snižavanje njegove groznice. Hobhauz je bio vec peti mesec u Rimu i izucavao arheologiju; pozvao je svog prijatelja u posetu. Za Cajld Harolda Rim je bio najsavršenije mesto za sanjarenje. U svetu nije postojala lepša zaliha bajronovskih tema. Velicina i opadanje, ruševine i lepota, na svakoj okuci sretala su se mesta priznate lepote... Razmišljanje nad grobnicom Cecilije Metele. Kakva je ona bila, ta velika dama što spava u tvrdavi? Je li bila cedna i lepa? Da li je umrla mlada sa poslednjim rumenim zrakom na detinjim obrazima, ili jako stara, sa dugim svetlo - srebrnastim pletenicama? Imao je toliko culnog osecanja da se raznežio nad grobnicon te nepoznate...Sanjarenje na Palatinu. Nocne ptice uvlacile su se medu kamenje obavijeno bršljanom, kamenje od koga je nekad bio sazidan dvorac Imperatora... Vecni moral svake ljudske istorije. Sloboda porada slavu, zatim Slava Bogatstvo, Tiranija dovodi Varvare, i krug se ponavlja...
George Gordon Noel Byron ( 1788-1824 )
Šta ciniti usred te bede ljudskih stvari? Strofa prometejska, prorocka i s pravom ponosna, utapa odgovor u njedrima okeana...
__________________
Ciklus igre - Vasko Popa
Bilješka o piscu
Vasko Popa (1922-1991) je ucinio oštar zaokret u savremenoj srpskoj poeziji ranih pedesetih godina. To se dogodilo 1953. godine kada se pojavila Popina zbirka pjesama Kora, pjesnicka knjiga neobicne sintakse, sadržine i forme. U literarnoj atmosfeni socrealistickog pjevanja i pripovijedanja koji su bili dirigovani dnevnim potrebama aktuelne politike i ideologije, pojava Kore djelovala je kao radosno pjesnicko otkrovenje, ali još više kao šok. Radovala je one koji su stremili modernom pjesnickom izrazu i njegovom oslobodenju od dogmi i recepata; porazila je one ciji horizont ocekivanja ova knjiga nije zadovoljila: za njih je ova poezija bila nerazumljiva i besmislena jer njihov lijeni duh nije bio spreman da zade dublje od prvog nivoa razumijevanja i tamo pronade prava znacenja i smislove. Tipovi poezije su se neumitno kretali ka modernom izrazu i jednom zaorana brazda nije se mogla zatrpati i poništiti. Poezija Vaska Pope, najavljena knjigom Kora stalno je išla uzlaznom linijom dalje razvijajuci pjesnicki program iz Kore.Tako je Popa postao preteca ne samo moderne srpske poezije, nego i vodeca licnost savremene srpske poezije, koja je obilježila epohu i odredila pravac daljeg razvoja poezije. Popa ima pozitivan odnos prema tradiciji koja je mogla da bude podsticajna i plodotvorna, na prvom mjestu je poezija Momcila Nastasijevica, drugi izvor podsticaja bilo je nadrealisticko iskustvo: odbacio je bahatost izraza i forme ali je prihvatio iracionalno i humor. Treci inspirativni izvor bio je folklor,fantasticno i grosteksnog sagledavanja svijeta, predmetnosti i ljudske egzistencije. Tjeskoban i monoton život savremenog covjeka je predocen u poeziji Vaska Pope.Svijet nije ništa nego Nepocin-poljearena sveopštih suprotnosti i sukoba. Odatle obilje apokaliptickih, kosmoloških i metafizickih vizija, koje ce ovu poeziju uciniti filozofskom i metafizickom. Inovativnost poezije Vaska Pope najviše je ostvarena na jezickom planu. Jezik je jednostavan, kolokvijalan, pun prozaizama i idiomatskih izraza. Izraz je eliptican, jezgrovit, aforistican i gnomican. Davno je receno da rijecima treba da bude tijesno, a mislima prostrano. Kod Pope nema obilja rijeci ali ima bogatstva i svježine rijeci. Medutim, te rijeci su stegnute sintaksickim redukcijama, a iz tog proistice bogata misaonost i asocijativnost. To je bio novi kvalitet koji je ušao u našu poeziju. Vasko Popa je vrlo plodan pjesnik- objavio je osam knjiga pjesama: Kora (1953), Nepocin-polje (1956), Sporedno nebo (1968), Uspravna zemlja(1972), Kuca na sred druma (1975), Živo meso (1975), Vucja so (1975), Rez (1981). Objavio je tri antologije: Od zlata jabuka-antologija narodnih umotvorina, Urnebesnik- antologija poetskog humora, Ponocno sunceantologija pjesnickih snovidenja.
Interpretacija:
Ciklus Igre, cetvrti ciklus u knjizi Nepocin-polje objevljen je prvi put 1955. godine u casopisu Delo. Otada, pa sve do konacne redakcije knjige ciklus se nije mijenjao. Igre cine trinaest pjesama i to: Pre igre, Klina, Žmure, Zavodnika, Svadbe, Ružokradice, Izmedu igara, Jurke, Semena, Trule kobile, Lovca, Pepela i Posle igre. Naslovi triju pjesama na izvjestan nacin su povezani. To su sedme pjesme, odnosno prva, sedma i trinaesta: Pre igre, Izmedu igara, Posle igre. Pjesma Izmedu igara namece i druge podjele. Prvi dio ciklusa: Klina, Žmure, Zavodnika, Svadbe i Ružokradice su igre života ili za život, igre stvaranja, drugi dio ciklusa (pjesme: Jurke, Semena, Trule kobile, Lovca i Pepela) su igre smrti, igre razaranja.
Pošto se broj sedam vezuje za genezu (svijet je stvoren za sedam dana) prvi dio igaramožemo nazvati igrama postanja odnosno obrnuto, drugi dio apokaliptickim igrama (jer analogno stvaranju svijet se može i razoriti za sedam dana).
Popine Igre su izuzetno surove i tragicne. Igraci su anonimni. To su jedan, drugi- ostali ili neko, nekoga, neki. Igra se do kraja dok se ne ude u ništavilo, u apsolutno ništa. Igre su neprestane i naizmjenicne. Naravno, ne igra se bez uloga, a ulog su: dijelovi sopstvenog tijela, cijelo tijelo, svoj život, sudbina. Igraci su krajnje disciplinovani poštujuci do kraja pravila igre. To su uglavnom igre skrivanja, traganja i otkrivanja. U stvari, citav ciklus je svojevrsni opis raznih igara tako da sve to djeluje kao prikaz, kao prirucnik. Postupak u igrama je uglavnom ovakav: podjela uloga, prvi dio igre, drugi dio igre, nova podjela uloga (do istrebljenja).Cesto je podjela uloga i prvi dio igre spojen. Igre su prikaz raznih vrsta agresije nad ljudima ili nad sobom. Iako su odvojene od stvarnosti od života i svakodnevice zbog svoje nestvarnosti, one su istovremeno i jakim vezama povezane sa stvarnošcu i svakodnevni odnos ljudi. U njima je prikazan kosmicki, predmetni i ljudski svijet. U uvodnoj prološkoj pjesmi ciklusa još uvijek nismo u vrtlogu igara.Igraci se pripremaju, ispituju svoje mogucnosti, dubine, visine i svoje cvrstine, stavljaju se u strašna iskušenja.Ucestvuje onaj koji ih preživi. To je egzistencijalna igra samoprovjeravanja, igra postojanja i bivanja sa svojim bicem i u svom bicu, igra unutar svoga biološkog i egzistencijalnog prostora. Izdržati ova iskušenja visine, dubine i cvrstine znaci kvalifikovati se za igre na relacijama sa drugim bicima. U ovoj igri neki ipak ostaju.
U igri Klina jedni vrše pritisak, dok su drugi pod priiskom, a treci manipulišu i jednima i drugima. Ovo je igra nasilja, surovosti i žrtava. Milosti nema jer se uloge mijenjaju i igra tece. Nema tolerantnosti, takode sto sve podsjeca na krvave politicke obracune.
I u pjesmi Žmure prostor je uništavajuci. Ulazak u njega znaci gubitak sebe. Da bi se igrala ova igra zahtjeva ogroman prostor. To je igra traženja izraza (jezik), uma(celo), pamcenja (zaborav). Traganje se završava gubitkom svoje licnosti u ogromnom prostoru (zemlja, nebo, trava). Ali traganje je pogrešno. Ne treba tragati za drugim vec za sobom. Drugog je moguce tražiti samo kroz sebe. Što upucuje na misao: upoznaj sebe da bi poznavao druge. Ako je igra Žmure egzistencijalni arhetip traganja za svojom licnošcu, igra zavodnika je erotska igra u kojoj ucesnici gube glavu. U njoj se voli, ljubi i grli predmetni svijet. To je parodija ljubavi, ali i onih koji se cude ljubavi, ljubavnika i voajera, aktivnih i pasivnih.
U igri Žmure traga se za drugim, u igri Zavodnika vec prisustvujemo ljubavnoj igri tih drugih koji se završava igrom Svadbe. Svadbe su pojedinacna igra otkrivanja sopstvenog sazvežda, igra iskušenja, igra dolaženja do sopstvene licnosti koja se mora spoznati u nemogucim uslovima do koje se mora doci u najtežim prilikama. Svadbe su odsudne igre, igre na život i smrt: «Ko do zore ne zastane/ ko ne trepne ne tresne/ taj zaradi svoju kožu// (Ova se igra retko igra)».
Motiv krade zlatne jabuke (u grckoj mitologiji zlatnog runa) naci cemo u pjesmi Ružokradice jednoj od najljepših ali i najsurovijih igara. U ovoj igri traganja za unutrašnjom ljepotom igraci su podijeljeni u tri grupacije. Pošto se vrijednosti kriju u najdubljoj intimi, u samom srcu života i svijeta, do tog srca treba doci. Tako se traganje za ukradenom ružomljepotom poklapa u svakom pokušaju sa pokoljem ružokradica.
Bice-objekti, parcijalizirani, pretvoreni u jedno opredjeljenje, jednu mogucnost- prikazani su u pjesmi Izmedu igara u kojoj se igraju pojedinacne samostalne igre, gdje su igraci sami sa sobom ili sami pred sobom ili sami u sebi. Ova meduigra lici na politicke meduigre ljudi izvršilaca, ljudi oruda, oni koji su pretvoreni u oko i uho, koji mijenjaju svoja lica ali zadržavaju jedan zategnuti pogled, koji se igraju svojom glavom. Ova bica su izgubljena jer su parcijalizovana.
Dominantnost jednog usmjerenja, jednog cula, iskrivljuje covjeka. Zato ove igre vode u beznade, u gubitak svoje licnosti, u gubitak svoje glave u potpunoj ravnodušnosti.
I u pjesmi Jurke ponavlja se model igre skrivanja i traganja što traje do uništenja i istrebljenja. Igra stvaranja unutrašnje praznine simbolicki je predstavljena u pjesmi Semena. Praznina se stvara opsesivnom idejom. Opsesija iscrpljuje iz covjeka ljudskost, animalizuje ga. Umjesto sjemena punoce u glavi nice sjeme ništavila, sjeme mraka i praznine. Kroz praznu lobanju duva vjetar «I koti šarene vjetrice».
U pjesmi Trule kobile ucesnici su jedan drugome «kamen na srcu». Igre tereta, strave, zle savjesti, užasa govore o odnosima medu ljudima. Radi se, dakle, o egzistencijalnom teretu, o pritisku koji na jednog covjeka vrše drugi ljudi. Efekat igre postiže se i ovdje ponavljanjem stihova i rijeci: «Nijedan da se pod kamenom makne», «I jedan i drugi se polome» i «da bar» što se ponavlja cetiri puta. Da su igre i svojevrsna tipologija odnosa medu ljudima vidi se iz pjesme Lovca. Igra uništenja i samouništenja završava ciklus izvanrednom, upecatljivom, kosmickom igrom Pepela.Finale igara cini pjesma Posle igre. U njoj ima i smijeha, i jeze, i strave i beznada, dakle, svega onoga što ima i u samom ciklusu. U njoj je prikazano nepostojanje tijela, dijelova tijela (trbuha, cela, srca, krila), sem ruku, potpuno apsolutno uništenje, ali i tracak (ironicke: «šta da ti pricam») nade. U prividnoj bezazlenosti i naivnosti djecje igre, sa folklornim porijeklom u inspiraciji, sintaksi i rjecniku, ciklus Igre krajnje surovo i otvoreno uvodi citaoca u vrtlog najdubljih egzistencijalnih problema i iskušenja.
Esej:
Oda o covjeku
Život je velika igra ciji je pocetak neciji kraj, a opet taj kraj neciji pocetak. Vasko Popa nas svojim igrama uvodi u razmišljanja o smislu života koji se gubi u svakodnevici. Svoj ciklus Igre je podijelio u nekoliko hronološki poredanih pjesama; ulazak u život- prije igre, u toku života- izmedu igara i kraj covjeka i njegovog bivstvovanja-poslije igre. U svojim pjesmama Popa govori o odnosu covjeka prema covjeku i covjeka prema životu. Sam ulazak covjeka u život opisan je u pjesmi Pre igre gdje je taj ulazak oprezan «prvo žmureci na jedno pa na drugo oko», jer je nepoznat. Upozorava covjeka na moguce nedace u životu. Iako je bice u pocetku puno snage, skace visoko, misli da može mnogo više od trenutnog, a to su u stvari covjekove želje i snovi, ali kad spozna šta ga ceka, neki se ne daju pokolebati i dalje skacu dok drugi posustaju «jer se razbiju u paramparcad». Tako da samo snažniji nastavljaju tu Popinu «igru». Pjesma Klina govori o odnosu medu ljudima tj. pravi hijerarhiju i u takvom životnom miljeu jedni su superiorni, dok drugi ne. To je životna borba kliješta, eksera i majstora. Ali niko se ne predaje i borba traje, ali se pozicije mijenjaju tacno po Držicevoj definiciji «Ko bi doli sad je gori, a ko doli gor' ustaje». U toku života tj. u toku te životne borbe ljudi se skrivaju jedni od drugih, skrivaju svoja prava lica, igraju se žmurke, a ustvari, traže neko drugo bice u sebi samom. Traži ono za cim teži svako ljudsko bice, a to je sreca, mogucnost sporazumijevanja sa samim sobom i sa drugima i spoznaja svijeta. Uprkos tom traženju i tome da covjek spozna i razumije samog sebe i druge oko sebe, ljudi su otudeni i uglavnom se ne nadu u tom traženju vec naprotiv izgube samog sebe.
Život je nepredvidiv, jer ljudi griješe. Umjesto da gledaju naprijed dešava im se da su im «oci na ledima» i htjeli ili ne krenu natraške. I kad spozna sve što ga je interesovalo spozna da je život grub i želi se vratiti samom sebi, ali ne vidi put jer «nema ociju» pošto je uvijek gledao u pogrešnom pravcu. To su ljudski padovi. Životna igra uspona i padova vjecno traje «jer se niko ne odmara». U životnom jurenju ljudi prave velike nepravde, sebicnost i pohlepu. Kraj ciklusa Igre poistovjecuje se sa krajem života, odnosno neminovnosti umiranja, ulaska u ništavilo o «kojem nema šta da se prica». Covjek nestaje a moja impresija poimanja nastanka, trajanja i nestajanje može se izraziti recenicom u kojoj se i Oskar Davico zapitao: Da li je smrt stražar života ili je život na strazi da cuva od smrti.
Družina Sinji galeb - Tone Seliškar
Bilješke o piscu:
Slovenski pisac Tone Seliškar rodio se 1.4.1900. u Ljubljani, a umro 1970.g. Objavio je knjige pjesama:Trobovlje, Pjesme ocekivanja i mnogo proznih djela: Družina Sinjega galeba, Jedra na kraju svijeta, Drugovi, Mazge, Rudi, Nasukani brod, Tršcanska cesta. Više Seliškarovih knjiga prevedeno je na hrvatski jezik, a Družina Sinjega galeba objavljena je u više izdanja.
Tema: djecja družina koja se bavi poslom za odrasle Glavni likovi: Ivo i družina Sporedni likovi: Ivini roditelji, Mileva, stari Nikola, mještani, Ante, Lorenza... Mjesto radnje: Galebov otok i more Vrijeme radnje: Ljeto (u prošlosti) Poruka djela: Ako ti samo jedna uspomena ostane od neke voljene osobe, nemoj dopustiti da se još više uništi od starosti, nego je cuvaj od propasti.
Kratak sadržaj:
Bio jedan djecak Ivo, koji nije imao ni oca ni majku.Otac mu je protjeran s otoka, a majka mu je zbog tuge umrla.Živio je sam u jednoj staroj napuštenoj kuci. Jednoga dana otac se jako bolestan vraca kuci i kod kuce umire. Starac Nikola ga zajedno sa Ivom sahranjuje. Jedino što je Ivi za uspomenu od oca bio je jedrenjak koji se zvao "Sinji galeb". Ivi je odlucio da Sinjeg galeba uredi, da izgleda kao nov. Ivi se pridružuju djecaci iz sela; Petar, Jure, Mijo, Pere i Frane. Oni odlucuju zajednicki urediti brod. Djecaci su sve uredili, samo još treba ofarbati krmu. Pošto je farba bila jako skupa oni odluce da nekako zarade novac da bi to nekako kupili. Djecaci odlaze na kamenolom. Tamao su radili jako dobro. Prvi sat bilo je lagano, ali kasnije je sunce sve jace pržilo tako da je raditi bilo zaista teško. Na kamenolomu se morao napraviti doista velik posao. Opasnost je prijetila od jedne velike kamene gromade. Trebalo se popeti na vrh te velike stjene koja se svaki cas mogla srušiti. Poslovoda je iz džepa izvadio stotisucicu i rekao: "Tko ode gore i postavi dijamant dobije ovu stotisucicu!" Svi su šutili dok se nije javio Ive. Otišao je gore, sretno se popeo i postavio dijamant. Medutim,kada se vracao nazad tlak zraka ga je odbacio i on je lupio o jedan kamen. Razbio je celo, alimu je bol jako brzo prošla. Kada su zaradili za farbu, otišli su kupiti je i potpuno uredili "Galeba". Medutim, jedne zore, kada se Ivo probudio, nije vidio svog "Galeba" na šalu. Mještani su odlucili uzeti "Galeba" jer su htjeli naplatiti barem jedan mali dio onoga što im je Ivin otac ucinio. Kasnije su Ivo i družina uzeli jedrenjak i s njime otišli na more.
Doživljaj djela:
Ovo djelo mi se svidjelo jer je djecaku za uspomenu od
oca ostao samo taj jedrenjak, a on ga nije htio ostaviti da trune, nego je sakupio družinu djecaka i s njima ga obnovio, da mu jedina uspomena od oca ne "potone u zaborav".
Karakterizacija likova:
a) Ive: bio je uistinu mrk djecak, crne kose. Zaboravio je sve one nježne rijeci što ih majke govore djeci. Ne poznaje majcina zagrljaja ni ocevih brižnih, milih pogleda. Sam je rastao, sam se mucio i kada je urlala bura, nije se bojao. Nije imao nikoga da su uza nj privine i tako se na sve priucio.
b) djecaci: dobri i pomažu Ivi u obnovi jedrenjaka.
c) Mileva: Smedokosa, zdravih, rumenih i vjecno nasmijanih obraza, sa svom djecom je mila i dobra, ali, prije, cim je vidjela Ivu odmah se smrkla, jer ga se bojala, kasnije se oslobodila toga straha.
d) Stari Nikola: Petrov i Milevin otac, voli Ivu i pomaže mu u najtežim trenutcima. __________________
________________________________________ Faust - Johan Volfgang Gete
Gete je najsvestraniji nemački književnik, bavio se filozofijom, prirodnim i političkim naukama, pročitao je sve prevode svog doba, od klasicizma do romantizma. Prvi deo lirske drame Faust piše 1808. godine, a drugi deo 1833. godine.Građa Fausta nastala je u 16. veku, a to je kraj srednjeg i početak novog veka.
"Faust"
Prvi istorijski momenat Fausta je obavijen velom tajne. Zvao se Johan Georg Faust, rođen oko 1480., živeo je kao skitnica, bio je lekar, astronom, gutač vatre, razmetljivac i avanturista, ubijen je oko 1540. Ved posle smrti, čak i Martin Luter piše da je Faust za života ostvario veze sa đavolom i svoje uspehe i nadarenost platio strašnom smrdu. Ubrzo Faust prelazi u narodnu legendu i javljaju se prva dela o grešniku Faustu sa kojima dolazi u dodir i Gete. Geteov Faust je dramsko delo velike lepote, za razliku od onih do tada napisanih. Svome Faustu je poverio da traži odgovore na pitanja gde su granice naših saznanja i šta je smisao života
Drugi istorijski momenat je lik Margarete za koji je Gete uzeo građu iz savremenog sudskog procesa o čedomorki. To je bila drama o sudbini proste i jednostavne devojke čija čista ljubav izaziva osudu malograđanske sredine i crkve zbog vanbračnog deteta kojeg ubija. Tragedija "Faust" se sastoji iz četiri dela:
1. Posveta- U posveti govori da se opet vrada likovima iz mladosti i da mu sedanje zaokuplja ponovo ova dela.
2. Predigra u pozorištu- U predigri u pozorištu posmatra se pozorišna umetnost iz perspektive pesnika i komičara. Sam Gete je najvedi deo života bio u Vajmaru, kao upravnik pozorišta . Upravnik smatra da komad mora da se svidi svima i da mu obezbedi uspeh kod naroda. Pesnik brani dostojanstvo poezije i tvrdi da umetnost stoji iznad prirode i obicnog života. Glumac ima posredničku ulogu između prizemnog tumačenja uloge i uzvišenog tumačenja pesnika. Komičar kaže da je važna poezija, ali mora biti pristupačna svima.
3. Prolog na nebu- U prologu na nebu izvodi na pozornicu Boga i Sotonu da bi stvorio metafizički okvir u kome de se odigrati radnja drame. Arhanđeli Gavrilo, Rafael i Mihajlo slave harmoniju kosmosa, kao delo Boga kome na suprot stoje zemlja i tama. Javlja se Mefisto (đavo=lažov, pokvarenjak) koji osporava veličanja ova tri arhanđela o vasioni i Bogu. Mefisto vidi samo zlo na zemlji gde se čovek pati kao crv, gospod pita Mefista da li zna za doktora Fausta, slugu svoga koji mu je odan. Mefisto odgovara da ga zna i nudi Bogu opkladu da de Fausta odvudi sa pravog puta. Bog mu dozvoljava da ide na zemlju da iskušava Fausta verujudi da Mefisto nede uspeti. Osnovni motiv u Prologu na nebu isti je kao motiv iz biblije, knjiga o Jovu gde Bog iskušava odanost Jova. Mefisto podseda gospoda da je ved uspeo da navede ljude na zlo, kao Adama i Evu preko jabuke i da de tako uspeti i sa Faustom, ali je Bog siguran da de mu Faust ostati odan.
4. Tragedija Faust- U mračnoj, zagušljivoj sobi, okružen knjigama sedi Faust i žali se da je i pored toga što je doktor nauka i veoma pametan, saznao koliko je ograničen u ljudskom saznanju i ne može da prodre u tajnu šta je sa one strane beskraja. Svoju nauku naziva belom magijom i pomodu nje nije mogao da otkrije smisao ljudskog postojanja. U sobi punoj knjiga želi da sazna tajnu vasione. Javlja mu se zemaljski duh, koji predstavlja stvaralačku prirodu, snagu zemlje i kaže mu da je smisao života na zemlji u stalnom procesu nastajanja i nestajanja. Faust mu kaže da nije zadovoljan odgovorom i odbacuje da je čovek samo sluga Božiji, da je samo crv u prašini. U knjigama ne nalazi odgovor o smislu sveta i hode da se otruje. Uzima otrov ali u tom času čuje zvonjavu vaskrsnih zvona, hor anđela peva o vaskrsu Hrista i to ga odvlači od samoubistva. Napolju je prikazana idila građanskog života gde sredni ljude slave vaskrs. Faust izlazi napolje i ljudi ga učtivo pozdravljaju jer on uživa ugled kao naučnik, kao i njegov otac, nailazi na prijatelja Vagnera i žali mu se da ga interesuje nastanak sveta i svemira. Prvi put se javlja Mefisto, koji se pretvara u psa i na Faustovo pitanje ko je, odgovara da je snaga koja stvara zlo, da je duh negacije, da se bavi grehom, razaranjem, da spada u čestice mraka. Faust mu se ruga, ruži da je sin pakla. Mefisto pred Faustom izvodi čarolije da bi ga privukao. Faust se žali Mefistu da mu je dosta zemaljskog života, proklinje znanje i veru. Mefistu odgovara što je Faust očajan i predlaže mu da on njega služi na ovom svetu, a Faust njega na onom. Faust prihvata opkladu, jer mu je sva radost na svetu. Mefisto traži ugovor, Faust daje potpis, odvratno mu je znanje na zemlji i želi da se baci u vrtlog života. Mefisto mu nudi sladak život bez ograničenja gde mu je dopušteno da sve isproba i sazna, Mefisto se seda obedanja Bogu i potkopava Faustovu veru u Boga govoredi
mu kako je Bog sve najbolje zadržao za sebe. Faust kaže da do sada nije saznao ništa i da mu je svo znanje ništa. Mefisto mu kaže da je kao profesor samo mučio đake i ocrnjuje mu sadašnji život radujudi se da je Faust u njegovoj vlasti i navodi ga na zamke života i sprema mu zlo. Faust mu se žali da je nesiguran u društvo, ne zna kako da se ponaša, a Mefisto mu kaže da de ga on naučiti sve. Odvodi ga u vinski podrum u Lajpcigu, pa u veštičinu kuhinju, da popije napitak za podmlađivanje. Posle toga Faust je ugledao na čarobnom ogledalu lik lepe devojke. Mefisto gradi Faustu nov život, nagoveštava mu ljubav i provod. Faust želi da upozna lik iz ogledala, izlazi na ulicu i vidi Mefista i udvara joj se, ali ga ona odbija. Margareta mu se dopala i zahteva od Mefista da mu je odmah dovede. Mefisto kaže da je ona oličenje dobra i prema tome ona je van njegove modi. Faust je uporan i želi da "ona još nodas u mome naručju spava", te Mefisto smišlja kako da je očara. Stavlja sanduk pun blaga u Margaretinu sobu, ona uznemirena razmišlja o Faustu, a ne poznaje ga. Jedva čeka majčin povratak iz crkve jer oseda prisustvo demonskih sila u sobi, sanduk daje majci, a ona popu jer to nisu čista posla. Margareta počinje da pati za Faustom, po drugi put nailazi na sanduk ali ga ne daje majci nego komšinici Marti. Mefisto dolazi kod Marte i kaže da što pre nađe ljubav jer joj je muž umro i poziva Fausta da to posvedoci. Tu dolazi Margareta i Faust je upoznaje, šetaju baštom, divi mu se kao gospodinu i njegovom znanju, žali se Faustu na siromaštvo, bolesnu majku, sestra umrla i brat u vojsci. Faust je teši, grli i ljubi a ona uzvrada. Mefisto nagovara Fausta da zavede Margaretu ali on odbija sa gnušanjem, Mefisto ga muči slatkim pričama i raspaljuje strast, ona sedi u sobi i čeka Fausta. Priča mu kako joj se ne dopada Mefisto jer sluti neko zlo u njemu. Faust daje Margareti napitak koji ona treba da da majci kako bi zaspala ali majka od toga umire. Faust se opire Mefistu i nedle da zavede Margaretu jer bi mnogo patila kada bi saznala da joj je dragi u vlasti pakla. Po gradu se ružno priča o Margareti i priče stižu i do njenog brata Valentina i on traži Fausta da se s njim obračuna. Mefisto nagovara Fausta da ubije Valentina. Umirudi Valentin kazuje sestri teške reči. Margarete odlazi da se moli Bogu, ali iza nje lebdi zao duh koji joj kaže da joj nije mesto u crkvi jer je otrovala majku. Faust je napušta, Mefisto ga vodi u nod veštica gde ga dalje kvari. Mefisto je sredan što je svet pun zla, a Faust se zabavlja ali još uvek voli Margaretu, naziva je milom Gretom i usred veštičjih orgija priviđa mu se bledi uplakani Gretin lik. Mefisto mu kaže da je zaboravi. Greta je bačena u tamnicu na muke kao čedomorka. Faust napada Mefista da je on kriv ali mu Mefisto hladno kaže da Greta nije ni prva ni poslednja koja ubija svoje dete.Očajnom Faustu Mefisto prebacuje da se udružio sa njim i da mora da se drži opklade. Faust je tužan, nesredan i zahteva da spasi Gretu.Mefisto ga cinično pita: "A ko ju je gurnuo u propast?". Faust ludi od bola i predlaže Mefistu da sa čarobnim konjima spase Gretu ali Mefisto mu kaže da čarolija važi do jutra. U tamnici je okovana Greta koja luda peva. Faust joj govori da je došao da je spase, ali ga ona ne prepoznaje i misli da je dželat i moli ga da još malo živi jer je mlada i ne umire joj se. Za tren ga prepoznaje, kaže šta je učinila, Faust je zove da beže ka slobodi, ali ona odbija jer nema čemu da se nada. Faust je moli i plače jer svide zora.
Tragedija se završava glasom Boga jer je spašena jer se pokajala.Obrada se Bogu i Arhanđelima od kojih moli spasenje. U tragediji "Faust" se pokredu pitanja vrednosti čoveka i smisla života. Faust želi da kroz nauku i ljubav sazna odgovor na to. U njegovom liku je tragedija naučnika i tragedija ljubavi. Kao naučnik izdvojen je od sveta i pravi negativan račun života, očajan je iako ima najvede znanje vremena, ne nalazi smisao života u knjigama zato uz pomod crne magije želi da prodre u srž vasione. Faust je buntovnik i ne priznaje granice ljudskog saznanja. Njegovo raspoloženje ide od krajnjeg oduševljenja do krajnjeg razočarenja. Faust se teško kvari i odriče humanog opredeljenja. Mefisto je simbol zla i mraka, njegova energija je usmerena protiv života. Faust i Mefisto su u suprotnosti. Mefisto je lukav i pokvaren, te nastoji da humane vrednosti života izloži poruzi, podsmeva se bez osedanja, laže, uživa u zlu i ubistvima. Između njega i Fausta stalno se odvija borba gde Mefisto pobeđuje. Gretina tragedija je u delu drama za sebe, ona potiče iz nižih slojeva i toplo je prikazana sudbinom jednostavne devojke. Greta uspeva da u Faustu probudi ljubav koju Mefisto hode da uguši. Ona ne traži ništa osim ljubavi, gubi zaštitu porodice, crkve, sredine u kojoj živi, njena tragedija dovodi Fausta u očajanje. Mefisto je isti od početka do kraja, veran razaranju i nanošenju bola, naziv dela "tragedija" odnosi se i na Gretinu sudbinu ali i na Faustov životni put koji je tragedija jer ne može da pronađe smisao života. __________________
________________________________________
Pesme o Marku Kraljevidu
Pesme o Marku Kraljevidu obuhvataju veoma dug period, od Dušanovog do hajdučkog vremena.
U "Srpskom rječniku" Vuk Stefanovid Karadžid kaže: " Nikakoga Srbina nema koji ne zna za ime Marka Kraljevida". O Marku Kraljevidu imaju pesme i pripovetke svi južni Sloveni i drugi balkanski narodi.
Jedni pripovedaju da mu je Šarca poklonila vila a drugi, pak da ga je kupio od nekakih kiridžzija. Pre Šarca, pripoveda se da je promenio mnogo konja, jer ga niti jedan nije mogao nositi. Kaziva se da je jednom lutajudi, naišao na povorku Cigana trgovaca i htededi da prođe on udari malo ždrebe koje je išlo na kraju te povorke ali se ono nije ni pomerilo. To zaintrigira Marka pa ga opet pokuša pomeriti ali se ždrebe ni ovaj put ne pomače. On ga kupi od Cigana, izleči ga od gube i nauči ga vino piti. Od tada on i Šarac behu nerazdvojni. Šarac je u narodnim pesmama opevan kao silan konj. U pesmi "Marko Kraljevid ukida svadbarinu" narodni pevač kaže za Šarca:
"Dobra Šarca vrlo rasrdio,
iz kopita živa vatra seva,
iz nozdrva modar plamen liže."
Za smrt Marka Kraljevida različito se pripoveda: jedni kažu da ga je u selu Rovinama ubio vlaški vojvoda Mirče zlatnom strelom u usta kada su se Turci bili sa Vlasima; drugi govore da se u nekom boju Šarac zaglibio u bari kod Dunava i da su tu obojica propali dok tredi pak kažu da je u nekakvom boju toliko ljudi izginulo da su po krvi plivali konji i ljudi, pa je Marko onda pružio ruku k nebu i rekao: "Bože, šta du ja sad?". Na to se Bog smilovao i preneo njega i Šarca u neku pedinu u kojoj po legendi i dan danas njih dvojica žive; on, stavivši sablju u kamen legao je pa spava sve jednako a Šarac stoji i jede mahovinu malo po malo, pa čim sablja iz kamena ispadne i Šarac mahovinu pojede, Marko de se probuditi i njih dvojica de opet na ovaj svet izadi. jedni govore da je Marko u tu pedinu pobegao kada je prvi put video pušku, pa rekao: "Sad ne pomaže junaštvo, jer najgora rđa može ubiti najboljeg junaka". Prema istoriji, Marka je ubio vlaški vojvoda Mirča u jednom ratnom pohodu.
Prema Konstantinu Filozofu Marko je pred svoju pogibiju rekao: "Ja kažem i molim Gospoda da bude hrišdanima pomodnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu."
Sve što istorija zna o Marku, svodi se na to da je bio neznatan vladar. Međutim, u pesmama i pričama on je najvedi junak. Zašto je to tako ne može se pouzdano redi. Može biti da je za vreme njegove vlade narod bio pošteđen raznih teških nameta i da je kasnije pod teretom turskih nasilja, uspomena na takvo stanje imala presudan značaj za stvaranje junačkog lika Marka Kraljevida.
U nekim pesmama kao što su "Marko Kraljevid i Musa Kesedžija" i " Marko pije uz ramazan vino", sačuvana je istorijska istina da je Marko priznavao vlast turskog cara i da je ratovao za njega. U jednoj pesmi on sam to kaže:
"Nisam sluga, niti dvorim koga,
no u Stambol cara čestitoga,
a kod njega ne mislim drugoga,
dok je moja na ramenu glava."
I zaista, nijednom drugom Turčinu i uopšte nijednom čoveku, Marko onakav kakav je u pesmama bio, nikad se nije pokorio. Njegova sablja je uvek bila žedna turske i nasilničke krvi.
No, i Markova pokornost turskom caru je bila veoma čudnovata. Teško je redi da li je to više pokornost ili nepokornost. Marko je tobože u nekakvom rođačkom odnosu sa carom, kao posinak prema poočimu kako jedan drugog nazivaju u pesmi "Marko pije uz ramazan vino":
"Moj posinko, kraljevidu Marko,
...
Poočime, care Sulemane" ...
Ali to je više na reči nego na delu. U stvari, njihov odnos je duboko neprijateljski. Kao što govori pesma " Marko Kraljevid i Musa Kesedžija" car godinama drži Marka u tamnici; Marko ubija na hiljade carevih podanika. Marko je ne jednom doterao cara do duvara; car je ne jednom drhtao od Markovog gneva. Tu leži velika protivurečnost. Sa jedne strane Marko pomaže caru, a sa druge on mu nanosi veliku štetu. To se može rastumačiti na ovaj način: u doba kada je živeo Marko turska sila je bila vrhuncu i nije bilo te snage koja je mogla da je sruši. Stvarnost za koju se morao vezati pesnični lik Marka Kraljevida je nesmenljivo tursko carstvo. Turci su bili u zemlji, njihove snage su bile neizmerne, za dugo vreme na promenu stanja u zemlji nije se moglo ni misliti. Narodni pevač je bio prinuđen da postavi Marka Kraljevida u osnovi istorijski verno-kao turskog vazala. Ali kako je narodni pevač pripadao sloju ugnjetavanog naroda i bio pritusnut turskim nedelima, gorela je plamena žudnja za osvetom. Iz te žudnje rodio se prkosni ratoborni lik Marka Kraljevida.
Marko Kraljevid je dakle proizvod narodne neizmirljivosti sa ropstvom. Ostavljena na milost i nemilost Turcima, siromašna raja je kroz pesmu i zvuke gusala izlivala srdžbu uvređenih i slala svog nepobedivog junaka da deli megdane "od istoka pake do zapada", da kažnjava nasilnike, oslobađa roblje, da zastupa čovečnost i pravdu. Svi koji su nasrtali na našu zemlju, svi koji su je pustošili - Turci, Arapi - našli su se licem u lice sa strašnim Markom Kraljevidem. On je bio sudija koji je stizao svakog zločinca.
Pesme o Marku Kraljevidu su živo svedočanstvo o neiscrpnim snagama naroda, o njeogovoj nesalomljivoj otpornosti i veri u sebe. U tamnim vekovima ropstva, narod nije očajavao ved stvarao sliku nenadmašnog junaka, pred čijim podvizima, snagom i mudrošdu i turska vlast i nadmodnost su se pretvarali u prah.
Nadmodnost Markova nad Turcima i nad svim drugim neprijateljima izražena je ne samo u njegovoj prevelikoj fizičkoj snazi nego i bistrini njegovog uma. Mnogobrojne protivnike Marko uništava ne samo svojom teškom rukom nego i svojom velikom pamedu. On može da bude prek, plahi nagao kao retko ko, ali isto tako on ume da bude lukav, strpljiv i oprezan. U izvesnim trenucima on je spreman da bez kolebanja udari na čitavu vojsku, da zagazi u najopasnije sukobe, čak i bez oružja ali ume i da bude junak po svojoj mudrosti, po sposobnosti da prevari neprijatelja. On mudrošdu pobeđuje i samog Musu Kesedziju junaka sa tri srca.
Sem toga, nadmodnost Markova nad Turcima i nad drugim neprijateljima - a to je nadmodnost ka kojoj je težio i sam narod u vekovima ropstva je nadmodnost pravde, morala, poštenja za koje se bori Marko. Markovo junašvo izvire iz duboke ljubavi prema osobi koja je u nevolji. Najčešde on je nadahnut tugom zbog utamničenog druga, ojađene sirotinje, nezaslužene patnje, unesredene devojke. tome svedoči veliki broj pesama; pesma "Marko ukida svadbarinu" svedoči o tome kako ga je dirnula devojčina tuga i bol što ne može da se uda i osnuje porodicu i što mora Arapinu biti ljuba na jednu nod. Tu nastupa Marko kao zaštitnik potlačenih slojeva:
"Draga sestro, Kosovko devojko,
ne šali se, u vodu ne skači,
nemoj sebi smrti učiniti,
nemoj, seko, duše ogrešiti!
Ved mi kaži Arapove dvore,
gde su dvori Arapina crna?
Imam reči besediti s njime."
...
"Gdi devojka ima za udaju,
neka traži sebi gospodara,
nek s`udaje dok je za mladosti,
a gdi junak ima za ženidbu,
nek se ženi, neka ljubu traži;
od sad više nema svadbarine,
Marko za sve svadbarinu plati."
Marko mnoge teške okršaje uzima kao lake zabave, kao igre. Marko često tera šegu sa svojim protivnicima, on ne poštuje turske propise i veru jer im ne pripada ("Marko pije uz ramazan vino").
U vremenima u kojima je tada živeo naš narod postojale su samo dve mogudnosti: ili se pomiriti sa ropstvom i propasti ili se oštriti za borbu i sanjati o pobedi. Naši preci su izabrali ovo drugo. Iz njihovog ognjenog sna izrasla je gorostasna figura Marka Kraljevida. Kroz pesmu o njemu prestajali su da budu roblje, kretali su se slobodno širom rođene zemlje i čistili je od uljeza i pljačkaša, smeli su da se suprotstave i caru i božanstvu.
No Marko ima i jednu veoma ružnu crtu u svom karakteru. Iz nekoliko pesama se vidi da je on spreman da učini i bezrazložan čin. Ne zna se zašto je narodni pevač pridodao Marku ovu osobinu, ali činjenica je da Marka u vedini pesama odlikuje visoka čovečnost.
Bilo kako bilo, Marko je najizrazitija ličnost u našoj narodnoj poeziji, pa i u poeziji nekih drugih balkanskih naroda koji su vekovima živeli u uslovima kao naš narod. Uzeta u celini, ova ličnost predstavlja nešto potpuno novo u svetskom pesništvu.
Esej
Na Drini Duprija - Ivo Andrid
Andrideva „ Na Drini Duprija“ nije roman u klasičnom smislu. Glavni junak je kameni most na Drini (1516.-1914.). Vreme u romanu se deli na 2 perioda: turska i austrijska vladavina. Turska okupacija je 3,5 veka, od odvođenja srpske dece u danku u krvi pa do ulaska austrijske vojske 1878.god.
Period austrijske okupacije traje samo 3,5 decenije, ali to u romanu izgleda drugačije : 1/3 romana opisuje tursku vladavinu, a preostale 2/3 romana su austrijska okupacija. Građa romana je podeljena u 24 glave, a ved u 9. glavi je opisan ulazak austrijske vojske u Višegrad.
Andrid prati iz veka u vek raznovrsne promene u kasabi (mali grad) i istorijske događaje (turska vladavina, austrijska vladavina i osvitak I svetskog rata).Sudbine pojedinaca su karakteristične za određene istorijske trenutke i po tome ih je pisac birao (Fatima, Lotika, Milan Glasinčanin, Ali Hodža Mutevelid). Sam most nastaje iz mnogostruke patnje ljudi iz ovog kraja, iz bolnih uspomena velikog vezira Mehmed – paše Sokolovida (Baja)→(koga turci odvode kao 10-godišnjaka 1516. god. u danku u krvi) i iz teškog i mukotrpnog života naših ljudi koji su pod nečuvenim terorom podizali ovaj most. 10-god. dečak je u tuđem svetu promenio ime i veru, postao čuven vojskovođa, carev zet proširene granice turske imperije, ali je čitav život nosio u sebi jedan oštar bol koji ga je često presecao u grudima kao strašno sedanje na onu skelu kada je u danku u krvi prvi put prešao Drinu praden lelekom majke. Veliki vezir je odlučio da na nekadašnjoj skeli podigne most verujudi da de se tako osloboditi tog nejasnog bola u grudima koji ga tišti i pomodi svojim zemljacima.
U opisu izgradnje mosta utkane su slike gorkog rada raje (naroda), svirepost turskih okupatora kao što je glavni nadzornik Abidaga i posle slike turske vlasti u prvih 9 glava dolazi Austro-Ugarska vlast do kraja romana. Za vreme turske vlasti most često postaje krvavo gubilište, ali se za njega vezuju i intimne tragedije,kao što je tragedija Lepe Fatime. Pisac kaže: “Između života ljudi u kasabi i ovoga mosta postoji prisna vekovna veza, njihove su sudbine tako isprepletane da se odvojeno ne daju zamisliti i stoga je priča o postojanju i sudbini mosta, istovremeno priča o životu kasabe, preplidu se istorijsko i legendarno iz naraštaja u naraštaj isto kao što se i kroz sva pričanja o kasabi provlači linija kamenog mosta sa 11 lukova. “Reka Drina je metafora prolaznosti: most, tesani kamen je simbol trajnog, čovekovog.. Interesantan je Alihodža Mutevelid koji je predstavnik nekadašnjeg sloja-feudalnog koji izumire, mudar i oprezan, ali pored saznanja da je tursko prošlo, on ne prihvata nove promene gde ne može da vlada samo jedan turski vazal.
U delu ima dosta pojedinačnih priča i svaka je zasebna umetnička celina: Buntovnik Radisav (tip srpskog slobodarskog seljaštva). Abidaga (simbol turske svireposti), priča o Fatimi, kockar Milan Glasinganin, priča o jevrejki Lotiki koja vodi kafanu kraj mosta. Pojedinačne sudbine ljudi povezane su sa legendama neistorijskim događajima. Most ili saraj grade osvajači, ali on je istovremeno i humana uspomena na nezaboravnog vezira. Pored mosta prolaze ljudi , generacije, a on ostaje postojan i nepromenjiv . Za njega se vezuju istoriska hronika i legende, zabave, dokoni, lokalne atrakcije kao dorkan, tragedije vojnika Peduna ,da bi se završio sa misaonim Alihodžom, koji doživljava da austrijska mina početkom I sv. rata ruši jedan luk na mostu što je toliko potreslo Alihodžu u dudanu krenuo kudi i usput pao mrtav.
Čitava kompozicija romana je u stvari linija samog mosta koji simbolično povezuje renesansni zapad i zaostali istok. Simbolično spaja dve nesigurne obale , samo ta duprija i taj kamen stoje kao dutljivi spomenik prohujalih vremena. Isto vremeno ovaj most kao i onaj na Žepi predstavlja ostvarenje vezira koji je realizovo majstor Antonije, njegovu želju za večitim traganjem za lepotom.
U delu se preplidu teme iz prošlosti i sadašnjosti trenutka što ga čini romanom - hronikom (istorijografski postupak u građi dela, nema prave romaneksne fabule). Istoricizam u delu nije upadljiv, jer se prikazuju kolektivne i pojedinačne sudbine u određenim istorijskim razmacima. Prikazuju se sudbine velikih, značajnih ljudi, ali i malih i beznačajnih ličnosti. Sa sudbinom 4 veka mosta tako su vezane mnogobrojne i sudbine i mašte i narodna verovanja i sujeverja. Naizgled su sudbine junaka nepovezane, i ređaju se kroz vekove jedna za drugom, ali tu se javlja most kao jedna spona koja ih vezuje kroz vekove, jer su sve te pojedinačne sudbine vezane za most. Znači da se javljaju preplitanja legandarnog i istorijskog. Samo neukrotiva Drina krije u sebi simboliku prolaznosti života, nečega što teče, što se menja, a nasuprot njoj most i kamen predstavlja trajnost i večnost čovekovog dela.
Most je simboličan u kidanju granica , spajanju nepovezanog, povezivanju krajnosti, jer njegovi krajevi ne razdvajaju, ved približavaju obale i povezuju ljude. Iz toga različiti mostovi kao simbol spajanja su česta inspiracija u Andridevim delima. __________________
________________________________________ Esej
Prokleta avlija - Ivo Andrid
Mesto i vreme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,
Zima je. Prevladava samo jedna boja - bela. U toj belini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josid, mladi fra Rastislav Popisuje se imovina fra Petra. To je vedinom raznovrstan alat. Još pre tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog Šivota. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gde je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojica i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vernika i svedenika iz Albanije koje je bilo upudeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svešenika iz tih krajeva uhvatili su fra Petra. Dva meseca bio je pod istragom, a da ga niko nije ni saslušao.
Bio je zatvoren u zatvor poznat kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prestupnika. Od dečaka koji su sa štanda ukrali smokvu do višestrukih ubica. Tu dolaze i tzv. prolaznici koji su upudeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kuši ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po nodci odlaze u delije - petnaest do trideset u jednu.
Ali, ni po nodi nije mirno. Zatvorenici pevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz delija i stvaraju male skupove gde pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog doveduljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim venčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili Ĩim bi on počeo pričati.
Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo videti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao videti. Obično je bilo lepo vrieme. Ali, nekad se nebo naoblacilo, počeo je duvati južni vetar donosedi zadah truleži smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemogude uspostaviti red. Kada je poduvao severni vetar, sunce grane, svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajudci svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz. Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promenuo, čak i fizičcki. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamenik upravitelja Proklete avlije i upravitelj. U hvatanju prestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kudu iznad Avlije i mnogim je stazama mogao dodi od kude do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gde de se pojaviti. Niko nikad nije znao kako de se ponašti i uvek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugarske koji su ga primili bez reči. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su verojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Posle nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljededi dan probudio prvo što je video bila je knjiga i nije mogao verovati. Lice novopridošlog mladida bilo je belo, bledo. Oko odiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladid se zvao Damil. Cesto su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez reči su se oprostili, a prazno je mesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Damilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Calim je bio čovek mešane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dete, devojčicu. Kada je devojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci hteli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti,ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi nasleđe. Kada se vradala nazad, umrla joj je derka. Mornari su leš hteli baciti u more jer donosi nesredu, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan leš u koji je stavljen neki teret. Leš s devojčicom bačen je u more, a drugi je dat mami koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o devojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča doýla i do udovice koja je tada htela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lepu udovicu, ali ona se udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, sa njim imala sina i derku. Sin je bio snažan, a derka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sledede godine. Sin koji se zvao Damil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladic je ostao sam s velikom imovinom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je volela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Posle toga Damil je dve godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Damilu udarile knjige u glavu i da se poistovetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Damila je uhvatio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su zarobili Damila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Damil odveden u zatvor. Karađoz nije voleo političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Ved drugi dan čovek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Damil izdvoi i da mu se da posebna soba što je i ušinjeno. Idudih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Damila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Damil. Oboje su osetili da se njihovo prijateljstvo povedalo. Odjednom Damil počne pričati istoriju Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).
To je bila priča o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovek zle srede i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivačc i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobegao u Egipat i ponovo organizovao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobegao na otok Rod gde je bilo sedište nekog katolickog reda i gde je zatražio utočište. Primio ga je Pierre d'Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držanli zatočenog u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d'Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d'Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je telo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Damil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Damil to nije ni primedivao. Jednog se dana Damil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Damila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Damil mrtav ili samo premešten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Damilu. Jednom dok je tako razmišljao neko mu je u ruku stavio poruku da ce za dva dana biti osloboden. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gde je živio osam meseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladid čuje kako iz susedne sobe dopiru glasovi: Dalje! "Piši: jedna testera od čelika, mala." __________________
________________________________________ Romeo i Julija - Šekspir
Ponešto o autoru:
William Shakespeare (1564-1616) je bio jedan od najboljih dramaticara i pjesnika Elizabetanske Engleske, i smatra se jednim od najtalentiranijih pisaca svih vremena. Napisao je 36 drama, 154 soneta i 2 narativne pjesme. Od toga su najpoznatija djela: Kralj Lear, Otelo, Hamlet, Romeo i Julija, Macbeth.
Karakterizacije likova:
Romeo- mladi sin Montekijev, smmrtno zaljubljen u Juliju, hrabar, pošten i spretan na rapiru Julija- kci Kapuleta, strasno voli Romea, mlada, pametna, odana Monteki i Kapulet- starješine daju zavadenih kuca, vrlo tvrdoglavi i “slijepi” Paris- mladi grof i knežev rodak, koji želi oženiti Juliju Tibaldo- ratoborni necak gospode Kapulet, stalno traži priliku da zapocme tucu
Monah Lavrentije- franjevac koji pomaže Romeu i Juliji da se vjencaju Dojkinja- Julijina dojkinja, koja ju savjetuje i pomažu u svemu
Osnovne crte fabule:
Romeo se na jednoj zabavi upozna s Julijom, te se njih dvoje zaljube. Svoju ljubav ne smiju otvoreno pokazati, jer su pripadnici smrtno zavadenih porodica. Zato Romeo dalazi u Julijin vrt kriomice i predlaže joj da se potajice vjencaju. Julija pristaje, pa Romeo odlazi kod monaha Lavrentija i dogovara tajno vjencanje. Lavrentije ih vjenca, ali istog dana Tibaldo napadne Romeovog prijatelja Merkucija i dok ih Romeo pokušava razdvojiti Tibaldo probode Merkucija. Tibalodo izazove i Romea, te ga Romeo probode. Buduci da je knez zabranio borbu izmedu obitelji, pod prijetnjom smrtne kazne, Romeo bježi kod Lavrentija da ga ne bi uhvatili. Knez ga ipak ne osuduje na smrt nego na prognanstvo. Prije nego što ode iz grada Romeo proved noc s Julijom i iako mu teško pada odvajanje od Julije on ipak ode u Mantovu. Nakon što Romeo odo, Julija sazna da se mora udati za grofa Parisa ili ce je se otac odreci. Ona odlazi kod Lavrenitija, a on joj daje uspavljujuce sredstvo, od kojeg ce izgledati mrtva. Lavrentije pošalje i pismo Romeu da dode po Juliju u obiteljsku grobnicu. Julija popije otrov i svi misle da je mrtva. Ali Romeo ne dobija pismo od Lavrentija i ne zna za prijevaru. U meduvremenu Baltazar, Montekijev sluga, dolazi kod Romea sa viješcu da je Julija mrtva. Romeo na to ode kod apotekara i kupi pravi otrov i odlazi u Veronu u grobnicu Kapuleta. U to vrijeme Lavrentije doznaje da Romeo nije primio pismo, pa uzima željeznu šipku i odlazi na groblje izvuci Juliju koja bi se uskoro trebala probuditi. Ali Romeo stiže prije i o dvoboju ubije grofa Parisa koji je došao položiti cvijece na Julijin grob. Romeo ulazi u grobnicu i misleci da je Julija mrtva ispija otrov i umire. Tada dolazi i Lavrentije, a Julija se budi. U meduvremenu je Parisov paž pozvao stražu i Lavrentije želi odvesti Juliju na sigurno. Ali Julija ne želi poci, a kako se straža sve više približava Lavrentije bježi ostavljajuci Juliju samu. Julija vidjevši Romea mrtvog uzme njegov nož i sama sebe probode. Uto ulazi straža i vidjevši što se desilo pretraži groblje. Nadu Lavrentija koji im sve ispripovjedi, a Kapulet i Monteki shvate kakvu su glupost ucinili i pomire se.
Mjesto i vrijeme u dijelu: Radnja se odvija u Veroni i Mantovi nešto prije Shakespearovog vremena, tj. oko 14. 15.st Tema djela je nesudena ljubav Romea i Julije. Ideja djela je dokaz da ljubav uvijek nalazi put, a da se tvrdoglavost ne isplati. William Shakespeare
ROMEO I JULIJA II verzija
1. KRATAK SADRŽAJ
UVOD: Vec u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji : Montecchi i Capuletti u svadi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svada koja završava upozorenjem kneza Escala. Naslucujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija.
POCETAK: Glava obitelji Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dode na zabavu. ZAPLET : Na zabavi Romeo susrece Juliju. Izmedu njih se rodi ljubav, cista i iskrena, bez ogranicenja koje namece mržnja izmedu njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaca pravi smisao života.Romeo i Julija se tajno vjencaju VRHUNAC : U jednoj svadi, Tibaldo, Capulettijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeci osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeci, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuduje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjecaji prema Juliji prijece ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza. RASPLET: Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemica. Zbog vjecne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeci sprijeciti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reci Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleci da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život. KRAJ: Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali clanovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvacaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i cistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesrecu.
2. SOCIOLOŠKA I PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA GLAVNIH LIKOVA
Romeo je mladic iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki nacin žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeduje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji. “Zublja sama Nek od nje uci sjati. Djeva ta Na crnom plaštu mrkle noci sja Ko alem kam na uhu crne žene – I nije vrijedan svijet krasote njene. Uz druge djeve kao snježna, cista Golubica u jatu vrana blista. Kad ples se svrši, ja cu je potražit I uz nju blagu divlju cud cu razblažit. Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.”, citat, str.74 Romeo shvaca da je sreo sudbinu te je spreman uciniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne reci da je poduzetan i hrabar mladic. Pun je vedrine i mladenackog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju. “Dvije ponajljepše zvijezde na nebu U nekom poslu sad odilaze I mole oci njene neka sjaju Na njinoj stazi dok se ne vrate. Ej, da su njene oci tamo gore, A zvijezde tu u glavi njezinoj, Od sjaja njenih obraza bi zvijezde Potamnjele ko svijeca od sunca, A njezine bi oci na nebu Obasjale sav svemir takvim sjajem Te ptice bi ko obdan zapjevale.”, citat, str. 83
Julija potjece iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom oznacit ce njen život. Shvaca kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka. “Iz ljute mržnje nice ljubav medna! Ah, prekasno te ja upoznah bijedna I nemila je srca mog sudbina Da mora ljubit mrskog dušmanina!”, citat, str. 78 Spremna je odreci se svega, pa cak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom. “Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo? O zataji oca svog, Odbaci ime to – il ako ne ceš, Prisegni da me ljubiš, pa cu ja Poreci da se zovem Capuletti. ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim? JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin Jer ti si ti i bez tog imena.
“Montecchi” nije niti ruka niti nnga Niti lice niti trup ni drugo ništa Što pripada muškarcu. Drugo ime Na sebe uzmi – ime nije ništa! Što nazivljemo ružom, slatko bi Mirisalo i s drugim imenom. Baš tako bi Romeo, da i nije Romeo, svu milinu svoju divnu Sacuvao i bez tog imena. Romeo moj, odbaci svoje ime Jer ono nije dio bica tvog, I mjesto njega uzmi mene svu!”, citat, str. 84
3. TEMA
Sjajna, cudesna, neiscrpna, duboka i velicanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu pricu strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.
4. IDEJA
Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i pocetak najvece tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki nacin bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeduje mržnju.
5. METAFORICNOST
Metaforicnost u ovom romanu uocava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima izmedu Romea i Julije. 1) “ROMEO.Tko nije nikad osjetio rana I brazgotini taj se podsmijeva – Al tiho! Kakva svjetlost prodire Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. – Sunašce, Izadi sada i udavi mjesec, Što zavidan je, smucen vec i blijed Od bijesa što si ljepše ti od njega, A služiš njemu. Zato nemoj njemu Da služiš više kad je zavidan. Livreja mu je vestalska zelena I bijela, kakvu tek budale nose – Odbaci je –“, citat, str.82 2)”A bujna glazba tvog jezika Nek objavi svu srecu naših duša Što daje nam je ovaj susret mili.”, citat, str.108
6. NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU
Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret izmedu Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju. Susret Romea i Julije zanimljiv je jer oznacava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obicne ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio znacajan. Borba izmedu Tibalda i Mercuzija takoder je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio oznacava pocetak ove citave tragedije i sudbonosnih dogadaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja izmedu dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteca ljubav koja se, prema prici, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugacijim okolnostima tijek ovih dogadaja krenuo prema sretnijem kraju. “LORENZO. E, takva divlja naslada imade I divlji kraj – u slavlju svome gine, Baš ko barut, kad se s vatrom združi, U isti tren se s njom i raspline. I najsladi se med nam gadit stane Kad okus mu je najugodniji Jer jeduci uništavamo tek – Pa zato budi umjeren u milju, Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. – “, citat, str.107
“LORENZO. Ne – pasti može tko bez glave juri.”, citat, str.95
8.DOJAM O KNJIZI
Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to prica o kojoj se vec sve zna. Zatim sam je poceo citati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu cini posebnom je da od pocetka naslucujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeca i u najsretnijim trenucima u prici. U tome je sva ironija ovog djela. Ova ce prica uvijek ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjecau ljubav. Ona ce uvijek buditi mladost i uzbudenje u covjekovom srcu. “Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit dogadaj ili nije, nece se valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tom živi još i danas te se u Veroni na jednom vrlo romanticnom mjestu strancima pokazuje neki stari sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capulettijeve. Ako Romeo i Julija možda nisu živjeli u Veroni, živjet ce vjecno u ovoj tragediji.”, citat, str.35 __________________
________________________________________ Esej
Stranac - Alber Kami
Francuski filozof, pisac, učesnik pokreta otpora.U svojim delima razvija ideju o apsurdu. Sledbenik je Žan Pol Satra i njegovog egzistencijalizma.Filozofska književna dela "Stranac" 1942. godine, "Kuga" 1947 godine, nobelovu nagrada dobija 1957. godine.
Glavni predstavnik egzistencijalizma Žan Pol Satre, ovako je okarakterisao situaciju apsurda (suprotnosti) u "Strancu": "Stranac je jedan od onih ljudi koji su potpuno mirni, ništa kriv, ali čini skandal u društvu jer ne prihvata pravila igre društva.On živi među ljudima kao stranac ali je za njih i on stranac.Zato ga neki vole, zbog toga što je čudan, a drugi ga mrze zbog toga, kao porotnici na sudu.Uzaludno je njemu suditi prema našim uobičajenim normama jer je on za nas takođe stranac..."
Roman "Stranac" je roman o ljudskoj egzistenciji, o njemu se govori o čovekovoj usamljenosti, otuđenosti, besmislu, i apsurdu žota. Roman se zato i zove stranac što je Merso stranac društvu, a društvo njemu.U romanu se javljaju misli koje kazuju koliko je apsurdan položaj čoveka u svetu jer ma šta radio rezultat je isti: kao ona misao gde kaže da ako čovek ide lagano po suncu dobide sunčanicu-umrede, ako ide suviše brzo oznoji se i umire.Znači izlaza iz pojedinih zemaljskih situacija nema.Merso oseda da u svetu gde ži ne može da utiče na svet i da ga menja.On samo može da napravi izbor od onoga šta mu se u životu nudi, odnosno izbor po svome ponašanju ne menjajudi ni sebe ni svet.Postavlja se pitanje nehotičnog ubistva Arapina, da li čovek ima pravo da drugom čoveku oduzme život, i da li sud ima pravo i društvo da Mersou oduzmu žvot.U ime koje pravde se nekome život oduzima?Kakva je to pravda ako isto tako postupaš zločinački, kao i sam zločinac?Mersou se sudi ustvari za bezosedajnost i indiferentnost u njegovom ponašanju na sudu.Postavlja se
pitanje da li je on zaista bezosedajan čovek ili je čovek koji oseda ali ne ispoljava osedanja?Da nije počinio ubistvo za koje mu se sudi, društvo ga ne bi žigosalo, niti bi mu sudilo za njegove moralne osobine, kao što mu inače sude za bezosedajnost.U romanu Kami neguje novinarski stil, sabijenu misao i rečenicu a roman kao takav nudi više različitih poruka:Merso poseduje unutrašnje bogatstvo i do toga samoga dolazi na kraju romana u razgovoru sa sveštenikom (prvi put sam sebe ispoljio, pokazao emocije).U tom razgovoru pada u afekat jer mu smeta popova briga za njegovu dušu i on doživl;java pravi moralni preobražaj, pravu katarzu, kad ubacuje popa i celokupno licemerje građanskog sveta i religije kojima taj Bog pripada.On pokazuje da veoma misli i da je vezan za zemlju i zemaljski život primedbom da ne vodi brigu o Bogu i duši.Odbacujudi laž građanskog sveta i religije u tom afektnom ponašanju, dolazi do osedaja slobode baš zato što se oslobodio pripadnosti društva koje je odbacio kao što je ono odbacilo njega.Merso voli svoju majku jer je prva rečenica:"Danas je mama umrla" , ali ujedno beži od nje.Postavlja se pitanje ako je on od detinjstva sve neosetljiviji i hladniji, nije li to i krivica njegove majke, koja je dutala, nije sa njim govorila, pratila ga pogledom te nije umela da mu da neophodnu toplinu.Nesumnjivo da njegova majka koja je rano izgubila Mersovog oca, svojim nespretnim stavom prema sinu doprinosi razdvajanju njegove ličnosti te se on priklonio liniji manjeg otpora, pobegavši u neku ravnodušnost i skučenost.Ako je Merso kriv, onda nije kriv za ono zašto mu sudi društvo nego je kriv pred samim sobom, za svoje povlačenje pred životom.Dugi zatvorski dani odvajaju Mersoa od životne svakodnevnice i okredu ga ka unutrašnjem životu, a da bi on u svojevrsnoj pobuni (sukobu sa popom) otkrio ono što je u njemu godinama bilo zakopano.Nesumnjivo je da je taj sukob najbolniji događaj u njegovom životu, dramatičniji od ubistva Arapina, jer ovde Merso dostiže najviši i najvedi mogudi stepen svog emocijalnog ispoljavanja.Do toga dolazi jer je razdražen i izazvan upornošdu da de se moliti Bogu za njega što izaziva eksploziju besa Mersoa koji je okrenut životu a ne nebu.Svoj gnev je izlio na popa, a to se odnosi na društvo, svet dvoličnog morala koji ga je prvo sudio, pa žalio i molio za njega.U tim trenucima u deliji misli na majku i tada shvata zašto je ona na kraju života našla verenika i upustila se u igru počinjanja života.On se u zatvoru nalazi i u istoj situaciji kao majka u domu.Oko nje se gase životi, osetila blizinu smrti i oslobađanje i spremnost da sve ponovo iznova preživi.Sukob sa popom je i njegov prvi znak identifikacije sa majkom:I ona se u tome domu koji liči na zatvor borila protiv smrti i usamljenosti.Sada je Merso mogao da razume zašto se majka igrala vereništva i da je ona to doživela u odnosu na društvo kao i ona sada kao oslobađanje od društva i pobunu protiv njega. Zato je Merso smtrao da niko nema prava da plače za njom jer je u domu doživela oslobođenje kao i on u zatvoru. U 3 dramatična trenutka kada se Merso nalazi u presudnoj situaciji u sedanju mu se pojavljuje slika majke, sedanja ne nju poklapa se svaki put sa bezizlaznošdu situacije u kojoj se nalazi.Prvi trenutak je sahrana, drugi je pre zločina na plaži, a tredi je nakon petomesečnog boravka u zatvoru kada mu se u sedanju javlja lik majke.Nerazmršen odnos Mersoa i majke ogleda se i u situaciji kada je čuo komšiju Salamana da plače za psom, a on nije za majkom.On je mislio na majku po asocijaciji sličnosti situacija odnosno gubitka nekog dragog.Na jednom mestu Merso kaže: "Svakako majku sam mnogo voleo, ali to ništa ne znači.Sva zdrava ljudska bida priželjkuju manje-više smrt onih koje vole".Tu se oseda njegov apsurdan odnos prema majci.Ako se posmatraju odnosi koje Merso uspostavlja sa okolinom, vidi se da ih karakterišu ravnodušnost, skučenost, on ne preduzima inicijativu ved odgovara na tuđu inicijativu.Jedna zona ličnosti, oblast Mersovih osedanja stalno je potisnuta.Mersov društveni razvoj je nekada bio prekinut, napustio je studije bez razloga i on je čovek koji je izgubio osnovni životni impuls sa isticanjem, prirodnom željom za uvažavanje.Nesvesno pruža otpor vidrom izraženih emocija, miran, dutljiv je u dobrim odnosima sa drugim ličnostima.On je u društvu miran, ali neizbegava ljude koji ga cene. Merso samo nije inicijator i nede sam prvi preduzeti, ali prihvata kada drugi preduzmu. __________________
________________________________________ Vreme smrti - Dobrica Dosid
Dobrica Cosic (1921) je zapoceo književni rad romanom Daleko je sunce (1951), u kome evocira svoje ratnicko iskustvo iz Narodnooslobodilacke borbe i slika moralnu i psihološku krizu licnosti u uslovima rata. Dok je ovaj roman za sadržinu imao najsvježije dogadaje nacionalne istorije , drugi roman -Koreni(1954) uzima gradu iz stvarnosti Srbije s kraja 19.veka: to je slika raskola u jednoj patrijahalnoj porodici ,ali i raskola u narodu.Ovde je Cosic pažljivom psihološkom analizom
razotkrio mentalitet srbijanskog sela,uocio zacetke i uzroke politickih previranja ,predocio nekoliko upecatljivih karaktera.
Romanom Deobe (1961) Cosic se ponovo vraca Drugom svetskom ratu : središnja tema je deoba u narodu,deoba na partizane i cetnikei posledice ove deobe. Sa književnoumetnickog stanovišta ,ovaj roman donosi niz novina: osobenu kompoziciju,dominaciju unutrašnjeg monologa,otkrivanje umetnickog funkcionisanja poliloga kao sredstva za ispoljavanje mase kao književnog junaka ,unošenje dokumentarnog materijala,stilsku raznovrsnost izuzetno slojevitu leksiku. Posle kratkog izleta u eksperiment sa antiromanom Bajka (1966),Cosic se vraca epskoj temi i piše istorijski roman Vreme smrti (1972-1979) u cetiri knjige. To je roman o Prvom svetskom ratu , široka freska vremena ,dogadaja i ljudskih sudbina . Nastavljajuci pricu o pojedincima iz porodice Katica iz sela Prerova ,zapocetu u romanu Koreni,Cosic ispisuje sagu ne samo o porodici Katic nego i o Srbiji koja je doživela golgotu. Trilogijom Vreme zla(Vernik 1984,Grešnik1985,Otpadnik 1986),koja se može odrediti kao politicki roman, Cosic nastavlja pricu o pojedincima iz iste porodice, ali i o licnostima koje su zapocele svoj romaneskni život u Vremenu smrti .Tako je Vremenom smrti i Vremenom zla popunjena praznina izmedu romana Koreni i romana Deobe i ostvarena kontinuirana povest o Srbiji, Prerovu i dvema prerovskim porodicama. Najnovijim romanom Vreme vlasti nastavlja se povest zapoceta romanom Koreni .
Nikola Pašic
Lik Nikole Pašica Cosic je vajao vrlo pažljivo- istorijski lik Pašicev oživljen je pišcevom imaginacijom i predocen u okruženju vremena i dogadaja kao upecatljiv lik coveka, politicara i državnika. Za Pašica je ispred svega narod i njegov interes. U kontaktima sa masom nije oholi i samouvereni poloticar, nego skroman i jednostavan gradanin i jedinka tog naroda. U poslovima politike narod je za Pašica vrhovno merilo. Može se u politici ici u obracun sa pojedincima , ali ne i sa narodom jer onda je i smisao politike obezvreden (” U politici se sve sme i protiv svakoga pojedinca, ali nikada protiv njih”). Odnos prema narodu nije samo politika politicara -to je urodena Pašiceva osobina. I ono trpljenje uvreda nije žrtva politickom opstanku , nego prirodna crta karaktera :izvanredno vlada sobom, svojim raspoloženjima , recima,nastupom. Snaga samokontrole i samosavladivanja znacajna je vrlina Pašiceve licnosti. Njegov životni princip je optimizam , ne toliko što je po prirodi optimista , nego zato što je po zadatku optimista . “ja nisam ovde gde sam da bih narodu rekao :”Nema spasa!” Ovde sam da ga neprestano uveravam da nam ima spasa”. U susretu sa Vukašinom, politickim protivnikom ,uvek ce pitati za Acima , svoga ljutog protivnika, pitace za Vukašinove ženu , decu .Vešt je politicar i državnik koji se mudro krece izmedu Scile i Haribde politickih neizvesnosti, nesigurnosti i klopki: u bezizlaznoj situaciji odbija predloge saveznika :svoju zamisao vešto nametne da je drugi predlože i usvije kao svoju.Ali glavno njegovo oružje jeste strpljenje trpljenje i tolerancija. Pašic iz Vremana smrti je politicar i državnik .Kao politicar i državnik upravljen je ka cilju da izbavi narod od zla.Tek kada dode do kraja , kada treba da se ukrca na ladu ,stamenost, strpljenje i vera se raspadaju-prvi put u životu place zbog svog poraza i poraza srpskog naroda.
Vukašin Katic
Lik Vukašina Katica ima znacajno mesto u romanu Vreme smrti jer je nosilac porodicne linije u romaneskoj sagi o Katicima, cinilac je sižejnog oblikovanja-stožerno mesto u romanesknim zbivanjima, a ima tipološku funkciju kao upecatljiv lik intelektualca. Za Vukašina Katica dve najvece vrline su istinoljubivost i dostojanstvo.U toj doslednosti Vukašin Katic je tvrd i opor pa nokad ne skrece od od utvrdenih uverenje i principa politickog i javnog delovanja, bez obzira na trenutnu situaciju. Deluje kao pripadnik partije , ali deluje voden iskljucivo svojim uverenjima i principima , koji su licnog privatnog karaktera. Svoje principe Vukašin ne gazi ni kada je porodica u pitanju.Iako je blizak vlasti i u vlasti , moga je vrlo lako da izdejstvuje da sin Ivan ne ide u rat , on to ne cini. Rasprava izmedu Olge i Vukašina oko sina Ivana otkriva dve ljubavi i dva razlicita nacina ispoljavanja roditeljeske ljubavi. Olgu opredeljuje materinska ljubav i strah za sina. Vukašina opredeljuje muški ponos i razumevanje sinovog postupka , koji je potpuno u skladu sa ocevim principima i moralnim shvatanjima. Za Olgu je Vukašin hladan i bezosecajan , on “ne brine “za sina ; ali Vukašin u duši preživljava strah i strepnju za Ivana .U njemu ce bol za sinom dobiti duboko ljudsku dimenziju. Vukašin shvata da je Srbija u svojim ratovima služila interesima drugih.Shvata da Srbiju ne treba vracati u prošlost težnjama za njenim prostiranjem na svim prostorima gde žive Srbi , nego je upucivati na buducnost koja ima dva smera : okretanje ka Evropi, na spoljašnjem planu , i stvaranje evropske demokratske države , na unutrašnjem planu.
Zivojin Mišic
Živojin Mišic je tip vojskovode koji posjeduje licnu sigurnost i samosvest, spremnost na rizik, snagu koju je nasledio svojim seljackim poreklom,samostalnost u prosudivanju okolnosti i situacija. Ono što posebno istice Živojina Mišica je ste dobro poznavanje obicnog coveka , dobro poznavanje duše srpskog naroda. Ponikao iz “prostoga naroda” Mišic dobro zna za njegovu prirodu, cud, snagu ,i slabost, nacin reagovanja. On stalno pokazuje brigu za vojsku i brigu za coveka. Živojin Mišic pokazuje nepokolebljivi optimizam: smatra da uvek postoji neki izlaz. Iako obrazovan vojskovida , Mišic buduci da duboko poznaje bice naroda i da mu veruje, svoju ratnu taktiku zasniva na narodnoj volji da opstane. Dva su osnovna stava Mišiceva koji pokazuju suštinu njegove taktikei optimizma:1) rat ne vodi samo tehnika i vojnicka nadmoc , nego srce , spremnost na patnju i žrtvovanje , nagon za samoodržanjem; 2) narod je u prednosti pred najezdom neprijatelja jer je ovaj osvajac, a narod brani svoju svoju zemlju , svoje ognjištem porodicu.Napadac ima kuda da uzmakne, narod nema kuda i zato ne može ni uzmicati. Iz vojvode Mišica ne izbija samo duh pojedinca nego i duh srpskog naroda.
Olga
Olga Katic je jedan najplemenitijih i najproduhovljenijih likova u ovom romanu.To je lik žene kakav se retko srece u našoj književnosti .Odlikuju je dostojanstvo i gospodstvenost, nemiri duše i tela koji se samo naziru , unutrašnja treperenja koje svest uporno potiskuje i smiruje. U Olginom životu postoje dva perioda: period do rata i period u ratu. Prvi period je tekao kao život žene posvecene mužu i deci, u kome je ona bila stub porodice. Ratni period unosi velike promene u Olginom životu- sukobljava se sa strepnjama za život dece, sa muževljevom tvrdom principijelnošcu, koja ne popušta ni kada je sinovljev život u pitanju. Rad u bolnici i blizana doktora Radica ucinili su da Olga oseti nešto novo:privukao ju je ovaj lekar svojim predavanjem bolesnicima, brigom i pažnjom prema njima, ljudskom toplinom.
Medu njima se dogada nešto što oboje osecaju, znaju i vide, ali o tome ne govore-ostaje neiskazano, ali se stalno podrazumeva. Osecaju uzajamno duševno prožimanje u potpunom razumevanju i saglasju, ali ne dodira i reci , ni dodira tela. Nad bolesnim Mihajlom Olga ce prvi put progovoriti kroz svoj monolog pun ljubavi , nežnosti, želje, strasti. Olgina ljubav prema Mihajlu ostaje neiskazana. Ta ljubav je snažna, cežnjiva, senzualna - ali sapeta.Ostvarenje ove ljubavi dodiroma ne samo da bi je oskrnavilo nego nije bilo moguce, jer nije u skladu sa Olginom priridom i karakterom.
VREME SMRTI
Cetvorotomnim romanom Vreme smrti Dobrica Cosic se pridružuje piscima koji su za romansijersku temu uzeli Prvi svetski rat na tlu Srbije:Branislavu Nušicu ,Stevanu Jakovljevicu i Rastku Petrovicu. Cosicev stvaralacki pristup Prvom svetskom ratu razlikuje se od svih prethodnih . Dokk su spomenuti pisci ovaj rat sagledali parcijalno, samo jednim delom , izvan sopstvenog stvaralackog konteksta Cosic ovaj rat i njegovo vreme sagledava u kontekstu individualne i nacionalne istorije od kraja 19. veka pa do Drugog svetskog rata.Time je roman Vreme smrti samo segment široke povesti poluvekovnog života Srbije. Posebnu draž predstavlja cinjenica da su junaci ovog romana proistekli iz Korena a nastavljaju romansekni život u Vremenu zla i Deobama .Prikazano je delovanje diplomatije ,Skupštine ,Vlade, Genaralštaba; pokreti vojski,bitke atmosfera fronta i bolnice.Ovaj plan je ispunjen i delovanjem velikog broja istorijskih licnosti ,koje su spona izmedu opšteg i pojedinacnog ,istorijskog i ljudskog. Ove licnosti pojavljuju se u dvostrukom svetlu :kao licnosti koje stvaraju istoriju i ostavljaju tragove u njoj , i kao licnosti koje imaju individualna svojstva ,izražena u cisto intimnim trenucima njihovog istorijskog življenja i delovanja-vojvoda Mišic i Nadežda Petrovic , na primer.
Roman je zahvatio dve kalendarske godine Prvog svetskog rata , ali je vremenski to nepuna godina od izbijanja rata do povlacenja preko Albanije.U njemu su na najbolji nacin aktivirane sve osnovne epske supstance:vreme, prostor, dogadaj i licnosti. Prostor je širok: cela Srbija je poprište ratnih zbivanja i nesrecnih sudbina, ali se, unošenjem dokumentarne grade,prostor proširuje na Evropu i njene glavne gradove,u kojima se javljaju odjeci golgote Srbije.Dogadaji su razvijeni i isprepleteni : osnovni dogadaj je rat, ali se on grana u bezbroj epizoda i situacija , koje zahvataju razlicite krajeve , gradove i sela , opšte i pojedinacno, narod,porodicu i pojedinca . Ratni vihor je zahvatio ne samo narod nego i veliki broj pojedinaca, od onih koje je istorija upamtila do onih koji su potonuli u zaborav,ostavivši svoja stradanja i podvige istoriji naroda kome su pripadali. Dokumentarna zasnovanost Istorijskoj verodostojnosti prikazanih dogadaja i sudbina doprinosi obilje dokumentarne grade , koja se unosi ne kao ilustracija ,kao uzgredno sredstvo, nego sistematski , promišljeno , sa jasnom umetnickom intencijom. Od nebelestrickih javljaju se pisma,zapisi, leci,proglasi, naredbe, depeše, cestitke, izjave novinski tekstovi. Najcešce se jedan oblik javlja u kontinuitetu, u manjim ili vecim odlomcima-Ivanova pisma roditeljima, zapisi kralja Petra, proglas prestolonaslednika Aleksandra vojsci. Cešci je slucaj da se isti oblik javlja u vidu kolaža -pisma zarobljenika ,ženska pisma zarobljenicima, novinski tekstovi. Najcešce se oblikuje kolaž razlicitih nebeletristickih oblika-pisama, depeša, novinskih tekstova, zapisa. Zapisi Neznanog Bolesnika javljaju se kontinuirano kroz deo trece knjige kao posebne celine izmedu poglavlja. Epilog romana je kombinacija dokumentarnog materijala (28 dokumenata) i narativnih segmenata koji imaju kopulativnu funkciju. Govor dokumenta nadomestio je pišcevu obavezu da sve to prikaže narativnim sredstvima,što bi zahtevalo razgranavanje price, usložnjavanje sižea, uvodenje i oblikovanje novih likova.
Prica se doživljava kao svedocenje, a pišcevo oblikovanje price kao nastojanje da se obezbede ralevantne cinjenice. Narod i pojedinac Narod (Srbija) ima istaknuto mesto u romanu Vreme smrti .To je i razumljivo kada se ima u vidu pišceva intencija da napiše istorijski roman o stradanju i patnjama Srbije u Prvom svetskom ratu. Narod je olicen u masama vojnika koji ginu za odbranu zemlje , u ranjenicima koji umiru po bolnicama , u masi koja protestuje pred Skupštinom, u kolonama koje se povlace kroz popaljenu Srbiju.
Ali narod je skup pojedinaca , zbir pojedinacnih sudbina ; to nije kompaktna nego vrlo heterogena masa koju cine razliciti karakteri , mentaliteti, htenja, želje, doživljaji, stradanja, patnje, radosti, sitna zadovoljstva, pakosti, niske strasti. Veliki broj pojedinaca koji se ne izdižu iznad mase, kao izrazite individualnosti, ali ipak,nekom svojom crtom karaktera,postupkom , recju, -grade mozaik narodnog mentaliteta.
Vreme smrti ima veliki broj likova iz razlicitih društvenih slojeva , razlicitog obrazovanja mentaliteta, karaktera, vaspitanja životnih opredeljenja i ideala -od seljaka ,preko zanatlija i intelektualaca do politicara i vojskovoda. Složenost ljudskog sveta ovoga romana utoliko je vace što se ovde srecu istorijske i fiktivne licnosti. Svi njegovi likovi su precizno i pažljivo vajani , dovoljno specificni i individualizovani tako da svaki pojedinac predstavlja svet za sebe: originalnost karaktera, psihologije, svesti i misli.Tako je predocena složena i bogata slika jednog naroda sa bogatim registrom naravipoloticari(Pašic,vukašin Katic),vojskovode(Živojin Mišic,Radomir Putnik)), vojnici(Bogdan Dragovic,Gavrilo Stankovic,Luka Bog,neznani Bolesnik), gradani(Olga Katic, Nadežda Petrovic), itd.
________________________________________ Zaharije Orfelin
Početak novije srpske književnosti vezan je uz ime i delo Zaharije Orfelina, jednog od najznačajnijih, ali i najneobičnijih srpskih stvaralaca.
Orfelin je bio učitelj i činovnik, pesnik i grafičar, leksikograf i prirodnjak, istoričar i vinogradar, prevodilac, urednik i izdavač, polemičar i putnik, i još mnogo toga. Znao je ruski, latinski, nemački, francuski. Stvorio je vlastitu biblioteku od preko 200 knjiga. To je i jedina zbirka njegovih stvari sačuvana do danas.
Mnoge nepoznanice ostavio je sam Orfelin jer je, ko zna zbog čega, mistifikovao svoj život i rad i zametao tragove. I o njegovom prezimenu, koje je sam uzeo, postoje jedino pretpostavke. Da je nastalo spajanjem antičkih mitoloških imena Orfej i Lin, vezuje se, zatim, uz francusku reč orphelin (siroče) ali i uz ime francuskog medaljera Orphelina iz sedamnaestog vijeka. Prezime Stefanovid, pod kojim se takođe pominje, nije nikada i nigde upotrebio i ono nije načinjeno prema očevom imenu.
Prva Orfelinova biografija objavljena je za njegovog života, 1776., u leksikonu ugarskih pisaca učenog mađarskog pijariste Eleka Horanyia i sadrži podatke koje nijedan kasniji izvor nije doveo u sumnju.
Orfelin je rođen u Vukovaru 1726. godine.Po vlastitom tvrđenju bio je samouk u šta je, u svetlu zavidnih znanja koja je pokazao u mnogim oblastima, teško poverovati.
Svoju književnu, umetničku i sve druge aktivnosti započinje 1757., nakon sedmogodišnjeg učiteljskog rada, raskošnom rukopisnom knjigom Pozdrav Mojseju Putniku. Za ovu spomenicu u čast instalacije novopostavljenog bačkog episkopa Orfelin je ispevao, vrlo složenom metrikom, venac panegiričnih pesama, neke i sa akrostihom. Knjigu je kaligrafski ispisao i ukrasio portretima, crtežima i vinjetama, notama zabeleživši čak i melodiju pojedinih pjesama.
Iste godine (1757) postaje kancelar u službi mitropolita Pavla Nenadovida. U Sremske Karlovce, tada centar srpskog političkog i duhovnog života, donosi štamparsku presu i počinje sa otiskivanjem bakroreznih knjižica, ali i samostalnih grafičkih listova. Želja za štampanjem knjiga u pravim štamparijama odvešde ga u Veneciju. Tamo de 1761., u štampariji venecijanskog Grka Dimitrija Teodosija koji je nešto ranije nabavio dirilična slova, objaviti svoju pjesmu Gorestni plač, prvo štampano pesničko delo kod Srba. Time de postati začetnik srpskog književnog pesništva. Jedini poznati primjerak ove knjižice izgoreo je 6. aprila 1941. u Narodnoj biblioteci u Beogradu. Pod naslovom Plač Serbiji objavide, 1762. ili 1763., istu pesmu na jeziku bližem narodnom. U posebnim knjižicama štampade u Veneciji i pesme Trenodija, Sjetovanje, Pjesn istoričeska te 1765. Melodiju k proledu kojom, uglavnom, završava svoj pesnički rad.
U Veneciji radi kao redaktor i korektor Teodosijeve štamparije koja u to doba doživljava najvedi procvat. Izdaje Slovenski bukvar (1767.) kojim, možda i nehotice, načinje pitanje reforme srpskog književnog jezika, priređuje i izdaje udžbenike latinskog jezika, prve srpske, danas nesačuvane, kalendare te niz drugih knjiga.
Žuredi da svojim sunarodnicima približi dostignuda evropske prosvedenosti objavljuje 1768. prvi i, nažalost, jedini broj Slaveno-srpskog magazina, prvog srpskog i južnoslovenskog časopisa. Orfelinov Magazin sadrži poučne članke, pripovetke, pesmu - prvi sonet u srpskoj književnosti, epigrame i pregled novoobjavljenih knjiga - prve recenzije u srpskoj literaturi. Predgovor ovom časopisu prvi je programski tekst srpske književnosti. U njemu Orfelin izlaže razloge pokretanja i urednički program koji je, zapravo, dugoročni projekat kulturne politike, plan najprečih delatnosti u brojnim oblastima. Jasno ističudi nacionalno-patriotski moment smatra da samo prosvedeni i kulturni narodni mogu održati korak u svom istorijskom rastu. Iako je pisao na slaveno-srpskom, Orfelin uočava potrebu upotrebe narodnog jezika u književnosti i zalaže se za narodni jezik kao medij književnog dela. Bez širokog kruga čitalaca i saradnika ali i bez mecene koji bi mu produžio život Magazin je bio preuranjen pokušaj.
Orfelinovo životno delo je dvotomna knjiga Život Petra Velikog, objavljena 1772. u Veneciji u dve varijante - skromnijoj, anonimnoj i luksuznoj, potpisanoj, sa posvetom Katarini Velikoj. Za svoju monografiju o slavnom ruskom caru prikupio je znatnu literaturu i koristio brojne izvore, ruske i zapadnoevropske, među ostalima dela Lomonosova i Voltairea. Petra Velikog veliča kao prosvedenog vladara i reformatora koji iz svoje zemlje progoni glupost i divljinu. Knjiga ima i sasvim određenu patriotsku misiju jer skrede ruskom dvoru pažnju na srpski narod. Pedantno beleženje događaja doveo je Orfelin u sklad sa raskošnom likovnom opremom knjige za koju je izradio bakrorezne karte, ilustrovao je portretima i medaljama učinivši je tako pravim štamparskih i grafičkim remek-delom, jednom od najlepše opremljenih srpskih knjiga sve do danas. Kao književno djelo ta se knjiga može smatrati začetkom srpskog istorijskog romana. Ved 1774. preštampana je u Rusiji, a njome se koristio i Puškin.
Godine 1770. bečki štampar Josef Kurcbek dobija monopolsku privilegiju za štampanje diriličnih knjiga i značaj venecijanske štamparije zamire. Orfelin, ved bolestan od tuberkuloze, nastanjuje se u Sremskim Karlovcima i, bavedi se domadom ekonomijom, vrada se umetnosti bakroreza. Izrađuje niz bakroreznih listova koji su među najvedim dometima srpske grafičke umetnosti. Postaje član akademije bečkog majstora Jacoba Mathiasa Schmutzera, prvog bakroresca carstva. Automatski de biti primljen i u novoosnovanu Akademiju slobodnih umetnosti. Za svoj udžbenik krasnopisa, Slavensku i vlašku kaligrafiju, naručen od Ilirske dvorske kancelarije i otisnut 1778. sa bakrenih ploča, dobide nagradu od Marije Terezije. Kritički i otvoreno piše tih godina Predstavku Mariji Tereziji, opsežnu studiju o stanju crkveno-prosvetnih poslova i javnog života srpskog naroda u austrijskoj monarhiji s predlozima za rešavanje čitavog niza pitanja. U tom spisu ostavide dragocenu građu za poznavanje društvenih prilika kod Srba u osamnaestom veku, svedočanstvo o izvrsnoj obaveštenosti i znanju, ali i savršeno savladanom skolastičkom načinu raspravljanja.
Zbog bolesti, nerodnih godina, finansijske propasti - ne zna se pouzdano, ostaje bez kude i imanja. Živi u fruškogorskim manastirima. Početkom 1783. dobija mesto korektora Kurcbekove štamparije u Beču. Pravi ponovo planove, predlaže izdavanje srpsko-nemačko-latinskog rečnika, objavljivanje Biblije i raznih drugih potrebnih knjiga. U Beču te godine objavljuje i svoje poslednje knjige Večni kalendar i Iskusni podrumar.
Večni kalendar je čitava mala enciklopedija znanja u duhu vremena i prema horizontu publike. Njime Orfelin u srpsko društvo uvodi naučne pojmove o prirodi i svemiru, govori o astronomiji, klimi, fizici, piše pouke o čuvanju zdravlja i druge korisne savete, ustajudi protiv neznanja i praznoverja, ističudi ideje o važnosti prirodnih nauka. Donosi i bakrorezne ilustracije tema o kojima piše, među ostalima crteže kristala snega. Za Večni kalendar radi jedan od svojih najuspelijih bakroreza, kompoziciju Stvaranje sveta i piše Molitvu pred smrt, svoje poslednje pesničko delo.
Iskusni podrumar knjiga je namijenjena vinogradarima, nastala na nemačkim uzorima, u koju unosi i svoja vlastita iskustva i, možda prve, opise proizvodnje vina u Sremu. Ni ovom knjigom nije Orfelin ostao u granicama konvencionalnog, nudedi samo praktični priručnik. Pišudi o istoriji, mestu i značaju vina, o raspoznavanju kvaliteta, uživanju u vinu, ispisao je Orfelin, prvi kod Srba, i stranice o odgajanju ukusa.
Za više od toga što je uradio u Beču te godine bilo je ved prekasno. Teško bolestan, vrada se da potraži mesto za grob u zavičaju. Boravi najpre u Pakracu, a početkom 1784. stiže u Novi Sad. Tu umire, izmučen u borbi života, 30. januara 1785. Iza sebe je ostavio veliko, lepo i raznoliko delo. U to doba teško da je ko mogao više i bolje.Svojim celokupnim opusom Orfelin je postavio temelje racionalističke i građanske orijentacije srpske kulture. Sretna je okolnost što se taj i takav stvaralac našao na njenom početku, u doba kada je pravila svoje prve moderne korake. __________________
________________________________________ Detaljnija analiza
Zločin i kazna - Dostojevski O PISCU:
Fjodor Mihajlovic Dostojevski (1821—1881), sin vojnog lijecnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego ucenje. Istice se u citanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje clan kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari. Medu onima koji su 1848. uhapšeni i osudeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrcu mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje cetiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni dogadaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zlocin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladic, Braca Karamazovi itd. – stvara politicki konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, clanke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost ureduuci i izdajuci sa svojim bratom Mihajlom najprije casopis Vrijeme, a onda Epoha. U meduvremenu putuje na Zapad i vraca se razocaran, uvjeren da je velicina Evrope prošlost, da buducnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedacama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio covjecanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkricima covjeku našeg vremena. Jer može se sa sigurnošcu reci da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braca Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznacajnije probleme. ----------------------------------------------------U središte svog romana, koji je izgraden na fabuli o ubojstvu, a cija se radnja odvija u svega devet i pol tjedana, postavlja pisac siromašnog studenta Rodiona Romnovica Raskoljnikova, takoder poniženog i uvrijedenog covjeka, koji razvija svoju intelektualnu teoriju nadcovjeka misleci da mu je sve dozvoljeno pa cak i zlocin nad starom lihvaricom Aljonom Ivanovom, izvršen zato da bi pomogao siromašnima. Vec na pocetku romana sklop životnih okolnosti tjera Raskoljnikova u zlocin: dobiva majcino pismo u kojem saznaje za sestrinu žrtvu koju ne može prihvatiti. Naime, Dunja se je trebala udati za bogatog Lužinu kako bi se spasila od sramotne guvernantske službe kod razvratnika Svidrigajlova, a tako bi i materijalno pomogla svome bratu. Teško opterecen time Raskoljnikov u krcmi susrece propalog Marmeladova koji ga upoznaje sa svojom obitelji, ljudima sa dna života cija sudbina dokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski moral. Najveci stradalnik je Marmeladova kci Sonja koja primorana da hrani obitelj prodaje svoje tijelo, proživljava ocevu smrt, ludilo macehe i zlu sudbinu brace i sestara koji postaju prosjaci. Roskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku i kao voden necim izvan svoje svijesti hladno izvršava svoj plan. Ubija lihvaricu, ali i njezinu sestru Lizvetu Ivanovu. Poslije izvršenog ubojstva Raskoljnikov doživljava ipak tešku grižnju savjest i tu se pocinje odvijati jedna psihološka drama: borba sa savješcu i dvoboj sa istražiteljem Porfirijem Petrovicem. Nakon nekog vremena ipak priznaje ubojstvo, dovodi sebe do pokajanja i predaje se sudu. Doživjevši katarzu on osjeca pobjedu dobra nad zlim. Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Rodiona u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za Rodionova prijatelja Razumihina. Umire Puljherija Raskoljnikova, Rodionova majka. Roskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraca se u život radostan i pun nade. Sedam preostalih godina, koliko još mora biti u Sibiru, cine mu se kratke zbog utjehe pronadene u Evandelju i strpljivoj Sonjinoj ljubavi.
Raskoljnikov je pobunjenik protiv društva, njegovi su cinovi ne samo motivirani njegovim shvacanjima etike, vec i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje nagoni covjeka na zlocin, ali on je ujedno i usamljenik što se muci etickim i moralnim pitanjima. Svoju osamljenost dokida prijavljivanjem samog sebe vlastima, kaznom, odlaskom na robiju i prilaženjem religiji. Nasuprot razumnom i buntovnom u ime razuma Raskoljnikovu, postavlja, Dostojevski smirenu i osjecajnu Sonju Marmeladovu, koja kao prostitutka vrši zlocin na sebi, ali ne iz pobuda razuma, vec iz osjecaja ljubavi prema svojoj porodici koja može preživjeti samo zato što ona trguje svojim tijelom. Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Ova cjelovita fabula o Raskoljnikovu i Sonji, uz sporedne fabule, a posebno Raskoljnikovi unutrašnji monolozi i dijalozi te konacno mnogostruke diskusije Raskoljnikova sa sporednim karakterima podredeni su etickoj, moralnoj, socijalnoj i politickoj problematici, o kojoj se na stranicama ovog romana raspravlja, pa roman Zlocin i kazna izraduje ideološki roman izraden na osnovama kriminalne fabule. Fabula ovdje služi piscu zato da bi svoga junaka postavio pred eticki problem koji se isto tako fabulirano rješava. Razapet izmedu pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, Rraskoljnjikov terorizira, razmišlja i ispovijeda se. U njemu kao da pisac nastavlja motiv iz svog Dvojnika. U Rodionu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi zaista pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji citaoca stalno
tjeraju na razmišljanje. Vec u samom imenu glavnog junaka vidimo da je on covjek u raskolu izmedu svoje humane biti i surovosti traženja koja pred njega postavlja životna stvarnost. Zašto je Raskoljnikov ubio staru lihvarku? Ocigledno da bi svoju porodicu spasio bijede, poštedio svoju sestru koja da bi mu pomogla da se školuje bila spremna da se uda za jednog bogatog, ali surovog covjeka. Ali on je izvršio ovo ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije obican covjek koji poštuje moralne zakone koji su drugi stvorili, vec sposoban da sam stvori vlastiti zakon i da snosi ogroman teret odgovornosti, da svojim život opovrgne grižnju savjest i da podmuklim sredstvima (ubojstvom) postigne dobar cilj (da pomogne vlastitoj porodici i završi školovanje koje ce mu omoguciti da postane dobrocinitelj cijelog ljudskog roda), Bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu. Pocinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalistickih ideja mora uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu cak i od sasvim dobrog mladica koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zlocin.
SADRŽAJ:
Zlocin i kazna, roman je temeljen na poznatoj fabuli kriminalistickih romana. Naime, dogada se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od pocetka znamo tko je, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas pocinje zanimati da li ce se i kako otkriti ubojstvo koje je pocinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije pocinjeno iz razloga banalnoga bogacenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj nacin on ce pomoci cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima – te ga uopce zaokuplja jedna takva misao (da on može ubiti covjeka) pa ovaj zlocin prerasta u zlocin s predoumišljajem i na taj nacin razmatra se ideološki zlocin uopce. Ni istražitelj u romanu nije obican dovitljivi policajac, nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruc oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zlocin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire. On si sada, nakon zlocina postavlja mnoga eticka i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješcu-mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je takoder pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev je zlocin – zlocin s predomišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim cinom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj licnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zlocinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovicem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošcu i kršcanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zlocina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u Evandelju razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio. LIKOVI:
Rodion Raskoljnikov – mladi, inteligentan i obrazovan covjek, spreman pomoci siromašnim, nesretnim ljudima (s njima suosjeca), s razvijenom intelektualnom sviješcu, ali gnjevan i prezire sadašnji poredak u Rusiji i tu se pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zlocin kao što je ubojstvo. Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobicni, odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog opceg dobra cine zlocine njega na kraju satire savjest, on popušta i priznaje da je ubio staru lihvarku i njenu sestru Lizavetu. A utjehu i mir napokon nalazi u Sonji i Evandelju. “Na nježnim crtama mladicevog lica na trenutak se pojavi osjecanje najdubljeg gadenja. Uzgred receno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih ociju, smed, povisok, tankovijast i stasit..... On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, cak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izade na ulicu.” Aljona Ivanovna – zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica
“To je bila sicišna, suhonjava stra baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih ocica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugacki i tanki vrat, koji je licio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrucina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki cas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladic omjerio nekim cudnim pogledom, jer i u njenim ocima opet bljesnu on predašnja nepovjerljivost.”
Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna “To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noc je radila, drhtala pred njom i cak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovcicem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”
Marmeladov – covjek dobrih namjera i velikog razumijevanja ali pijanica i propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj “To je bio covjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne grade, s prosijedom kosom i velikom celom, sa podbuhlim, žutim i cak zalenkastim licem od stalnog pijancenja i s otecenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste ocice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo cudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo cak neko ushicenje – ako hocete, osjecao se i smisao i razum – ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopcavao, ocevidno ne želeci da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na cinovnicki nacin, ali vec poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, cekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo nešto cinovnicki dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajuci poderane laktove na mokar i ljepljiv sto.”
Katarina Ivanovna – žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i s time ne nikako ne može pomiriti pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmucena i iscrpljena, a tubrkuloza ju je nacela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konacno nalazi svoj mir “To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapecenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednaceno i isprekidano. Oci su joj blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukocen. To sušicavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijece koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ina stvarno nije bila za Marmeladova...” __________________
Dimitrije Prokofjic-Razumihin – jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini je s kojim se on druži na univerzitetu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoci u nevolji i uvijek daje sve od sebe “To je bio neobicno veseo, društven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilicno bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog covjeka. Jedne noci je, u društvu, jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopce ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopce i naravi. On je bio
još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, ni kakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do ocaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobicnu studen. Bio je neobicno siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zaradujuci novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuce neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu citavu zimu uopce nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako cak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”
Petar Petrovic Lužin – podao, zao i lažljiv, primitivan i veoma umišljen malogradanin, priglup i podmukao “To je bio neki postariji gospodin, ukrucen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poce time što zastade na vratima gledajuci oko sebe uvredljivo – ne skrivenim cudenjem i kao da je ocima pitao: “Kuda sam ja to zabasao?” Nepovjerljivo i cak s afektacijom izvjesne uplašenosti, gotovo neke uvrijedenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu “brodsku kabinu”.”
Sonja – dobra, kršcanski požrtvovna, razumna, puna suosjecanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama “Cudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i ocaja. I ona je bila u krpetinama; odjeca joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulicni nacin, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobicajena u tom narocitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekoraci; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz cetvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedolicnu svilenu haljinu u boji sa dugackim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrcila; i na svijetle cipele, i suncobrana, nepotreban nocu, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširic sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširica virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukocenih ociju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilicno lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim ocima.”
Avdotja Romanovna (Dunja) – pametna i razborita iako i tvrdoglava, snažnog karaktera vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna “Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobicno stasita, jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slicna bratu, ali ona se mogla nazvati cak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smedu, nešto svjetliju nego u brata; oci gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobicno dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada – jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku narocitu karakteristicnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalacki i od sveg srca!”
Pulherija Aleksandrovna – prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suociti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konacno smrt jedini izlaz “Mada je Pulherija Aleksandrovna imala vec cetrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke predašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlade nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sacuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i cist žar srca. Uzgred cemo reci: ocuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota cak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je vec pocela da sijedi i opada, vec odavno su se pojavile sitne bore oko ociju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunjeckinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjecajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo cemu je mogla
popustiti, na mnogo što je mogla pristati, cak i na ono što je proturjecilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekoraci.”
Porfirije Petrovic – inteligentan covjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obicni policijski službenik “Porfirije Petrovic je bio raskomocen, u domacem ogrtacu, u veoma cistom rublju i izgaženim papucama. To je bio covjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i cak s trbušcicem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobicno ispupceno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prcasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilicno živahno i cak podsmješljivo. Ono i izgledalo cak i dobrodušno da mu nije smetao izraz ociju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih ociju nekako je cudno odudarao od citave njegove pojave, koja je u sebi imala cak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi covjek na prvi put mnogo od nje ocekivati.”
Arkadije Ivanovic Svidrigajlov – strastveni kockar, razbludan covjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života cini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se ali treba imati hrabrosti nastaviti život “Citav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašcivalo. To je bilo nekakvo cudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilicno guste plave kose. Oci je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak i ukocen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobicno mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.”
PEJZAŽ:
“Nad gradom je ležala gusta, mlijecna magla. Svidirgajlov pode po klizavoj i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noci nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drvece i žbunje, i najzad onaj žbun...” “Na ulici je bila strašna vrucina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac...” Opis sobe “To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši covjek osjecao zebnju i sve mu se cinilo da ce glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; vec samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih vec odavno nije dotakla nicija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvucena cicom, a sad sva u ritama koja se pružila gotovo duž citavog zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe. To je bila Raskoljnikova postelja. Cesto je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlaceci se, bez deke i pokrivajuci se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i cisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol.
MORALNE I PSIHOLOŠKE KRIZE GLAVNIH JUNAKA U ROMANU ''ZLOČIN I KAZNA''
Roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ''Zločin i kazna'' može se svrstati u psihološke romane, što potiče iz moralnih i psiholoških odrednica glavnih junaka. Pisac je veliki poznavalac psihologije, pa ne čudi da je stvorio roman trajne vrednosti, koji predstavlja neiscrpni izvor tumačenja postupaka i osobina glavnih likova. Roman je nastao davne 1866. godine i verna je slika raslojavanja društva, ali u tom društvu dominira beda, pa se čovekova egzistencija, u ovom slučaju primenjivo i kod ubice i ubijene, postavlja kao ključno pitanje, ali i objašnjenje uzroka i posledica kriza glavnih junaka. Kriminalistička crta romana doprinosi zanimljivosti samog dela, ali je bitno da je težište i suština romana usmerena na samog Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, glavnog junaka, i njegove motive za dela koja čini. Tumačenje psihologije glavnih likova umnogome olakšava česta upotreba unutrašnjeg monologa u piščevom stilskom izrazu. Ovo remek-delo zasnovano je na fabuli o ubistvu. Sve vreme je čitalac uz ubicu i njegov zločin, ali je nezaobilazna i za tumačenje najbitnija, njegova unutrašnja borba. Glavni junak nije zle duše. On čak i nije hteo da pokrade staricu, zelenašicu. Njegova motivacija leži u osnovnoj ideji o zatiranju zla uopšte. U romanu je starica ta koja je zla i lepo živi zahvaljujujudi tuđoj nesredi. Splet je okolnosti koji je naveo Raskoljnikova da je ubije sekirom – siromaštvo, beda i uopšte, ljudsko stradanje i poniženje u društvu u kome je živeo. Naravno, ne i opravdanje za zločin! Raskoljnikov se hrani idejom da je izuzetnim ličnostima kroz čitavu istoriju dopušteno da uništavaju zulumdare i nametnike koji čine društvo nepravednim. Primer mu je i idol i sâm Napoleon. Dovoljno samouveren i egoista, glavni junak sebe smatra izuzetnim, počinje da razmišlja o tome, a samim tim i ovaj zločin postaje zločin s predumišljajem. On je, ustvari, počinio zločin zbog ideala. Na sredu ili nesredu glavnog junaka, istražitelj je dobar poznavalac ljudske duše, dovitljiv je i lukav policajac koji u čitavom romanu steže obruč oko glavnog junaka. Najbolje dat psihološki karakter likova vidi se baš u komunikaciji između ubice i policajca. Postavljena su brojna etička i moralna pitanja koja navode glavnog junaka da se stalno preispituje, a samim tim i otuđuje od sveta ne bi li razrešio svoje moralne i psihološke dileme. Mnogobrojni su likovi u romanu, ali za moralni i psihološki rasplet glavnog junaka najbitnija je Sonja Marmeladova koja glavnog junaka verom dovodi do priznavanja zločina. On se predaje, odlazi u Sibir i tamo konačno nalazi volju za životom u ljubavi prema Sonji i Bibliji. Svi likovi su psihološki dobro osmišljeni, ali je najizrazitije oslikan baš glavni lik sa svim moralnim i psihološkim pitanjima običnog čoveka. Tumačenje pobuda glavnih likova uslovljeno je i prostorom i vremenom prikazanim u romanu. Prostor je veoma skučen, a samim tim dočarava i životni stil glavnih junaka i njihovih položaja u društvu. Vreme je takođe oskudno, svega devet i po dana (dva pre ubistva i šest posle ubistva). Ostatak vremena je umetnički raspoređen na suđenje, odlazak u Sibir, odnos sa Sonjom... Raskoljnikov ima sve odlike duple ličnosti. S jedne strane, on je principijelan, statičan i nepromenljiv u stavovima, ali s druge strane, itekako reaguje na spoljašne događaje i izrazito je netrpeljiv prema društvu. Stalno je prisutna suprotnost moralnih pogleda i principa u njemu. Mlad je čovek, bivši student, obdaren je lepotom, pamedu, samopouzdanjem, a opet, on je i pod teretom životno nametnutog siromaštva, patnje i usamljenosti. Celi život njegov, žalosno, ali istinito, može se svesti u tri faze, a sve se okredu oko počinjenog zločina – pre, za vreme i posle zločina. Racionalna priroda i snaga duha ga dovode do savršene podloge za zločin. Vidljivo je kolebanje: da ili ne!? Odustati ili ne odustati!? Ipak se odlučuje za zločin. Očito je nemiran i zbunjen, i naravno preplašen, ali je interesantno da u samom zločinu nastupa sasvim pribrano. Sada nastaje psihološki i moralni pakao ovog mladog čoveka. Jednim delom zna da mora prikriti zločin, a s druge strane nesvesno ukazuje na njega. Borba neprestano traje, lomi ga, uništava. Naizgled hladan, racionalan, siguran, a ustvari dubljom analizom vidi se da je to samo maska i uloženi napor da se prebrodi kriza. Danonodno proživljava ono što je učinio, što ga dovodi do duševnog i fizičkog uništavanja. Sestrine suze i majčinu smrt ne može da prevari u svojim izmučenim osedanjima. Svojom jakom ličnošdu, Sonju navodi na žrtvu, što se vidi u njenom dolasku za njim u Sibir. Ona i ne sluti da mu je to najveda moguda kazna, mnogo veda nego progon u Sibir i sama robija, koji nemaju snagu njegovog čina, pa ih ni on sam ne smatra dovoljnom kaznom. Velika je muka ovog mladida koji je beg iz krajnje neimaštine video u samo jednom potezu. Odlučivši da izvrši zločin koji de mu zagorčati život, i ne sluti da više nema puta do poštenog i normalnog života, jer za zločin nema opravdanja. Može
se pronadi razumevanje za njegove moralne i psihološke krize, može se razumeti starica koja je svojim načinom života dovela indirektno do svoje smrti. Razumevanje ličnosti postoji, ali je sigurno da opravdanja za zločin nema!!! __________________ Ep o Gilagamešu
Vavilonska književnost je pisana klinastim pismom gde je najznačajniji "Ep o Gilagamešu", koji je nastao 1700. godine p.n.e.. Pisan je na glinenim pločicama koje su čuvane u Asurbanipalovoj boblioteci u Nivivi gde je bilo 300000 glinenih pločica. U epu se govori o legendarnom junaku Gilgamešu, kralju u gradu Uruku, bio je 2/3 Bog, a 1/3 čovek. Samim tim što je bio čovek bio je i smrtan. Njegov prijatelj bio je Enkidu koga je boginja Aruru stvorila od blata i oživela sa namerom da savlada Gilgameša ali su se njih dvojica sprijateljili. Enkidu je bio ceo čovek, smrtan i kada je umro Gilagameš je bio strahovito ojađen. Bez njega više nije hteo da ži, nije jeo bio je tužan, lutao je zapušten po pustinji, jadikovao je i rešo da ode u podzemni svet da traži travu besmrtnosti da bi oživeo svoga prijatelja. U podzemnom svetu saznao je da nede uspeti, jer su bogovi besmrtnost zadržali za sebe. Našao je travu, međutim, ukrala mu je lukava zmija, vrada se bez nje i umire u svojoj palati u snu. Lepotu i vrednost epa čine humanizam i čovekoljublje, ljubav prema prijatelju za koga sve treba učiniti i bez koga je život prazan. Pokušaj da se život održi i smrt prevaziđe je u tome da stvori besmrtno delo. Govori o nemogudnosti da se čovek približi večnosti a to može samo stvaranjem dela trajne vrednosti koje de o njemu da govore i nakon njegovog fizičkog nestanka. Humanizam u epu je veoma izražen u druženju Gilgameša i Enkidua i tek je samoda naterala Gilgameša da razmišlja o smrti. Samu reč smrt nigde ne nalazimo u epu, iako je ona presudna, nego se o njoj govori posredno. Bez obzira na starost epa, neke teme su savremene, večne i bliske svakom čoveku: čovekoljublje, želja da se prevaziđe smrt, i da se delima čovekov život pomeri u večnost. U ovom epu pominje se Veliki potop koji je uništio ljude i stigao do Brega bogova gde oni na vrhu čuče prozebli i mokri. Kratak sadrzaj ploča PRVA PLOČA Na početku ploče opisan je utvrđeni grad Uruk i njegov kralj Gilgameš. On vlada kao silnik, i narod traži od bogova da stvore junaka koji de ga savladati. Po zapovedi Anua, boga neba, boginja Aruru ga načini od blata ovlaživši ga pljuvačkom. To je novi junak Enkidu. Jeo je travu i pio vodu zajedno sa poljskim životinjama. Nekom je lovcu zasipao jame i uništavao postavljene zamke. Ovaj se prituži Gilgamešu, koji mu dade mladu ženu da svojim čarima zavede Enkidua i tako ga odvoji od stoke. Tako se sve i dogodi. Žena opisuje Enkiduu Gilgameša i njegovu snagu, a Enkidu odluči da se s njim bori. Zajedno sa ženom stiže u Uruk, gde ih narod svečano dočeka. Međutim, Gilgameš je sanjao čudan san. Po majčinom tumačenju sna, on de pobediti jednog junaka koji de mu posle te borbe postati prijatelj i brat. DRUGA PLOČA U prvom delu se opisuje sastanak Enkidua sa Gilgamešom i njihova borba u kojoj pobeđuje Gilgameš. Posredstvom njegove majke, oni postaju prijatelji i brada. U drugom delu Gilgameš poziva Enkidua da zajedno pođu u Kedrovu šumu i ubiju njenog čuvara strašnog Humbabu, koji je uvredio Šamaša, boga sunca, a neprestano uznemirava i stanovnike bregova. ČETVRTA PLOČA Šamaš, bog sunca, šalje Gilgameša i Enkidua da ubiju strašnoga Humbabu jer ga je uvredio. Gilgameš to objavljuje knezovima u gradu. Njegova majka moli ŠamaŠa da u borbi pomogne sinu. I Enkidua moli da ga zaštiti. Gilgameš i Enkidu dođu do Kedrove šume iza koje se diže Breg bogova. Uz pomod Šamaša i ratnog boga Niniba, oni ubiju Humbabinog čuvara šume. Enkidu klone, a Gilgameš ga hrabri i nagovara da pođu dalje. Tako stigoše u šumu.
ŠESTA PLOČA Po povratku Gilgameš opra svoje oružje i obuče novu odedu. Bio je lep, pa i sama boginja Istar baci pogled na njega. Zove ga da joj bude ljubavnik, ali on odbija i nabraja joj sva njena rđava dela. Istar se potuži ocu Anuu i traži od njega da pošalje čarobnog bika, koji bi ubio Gilgameša. Anu joj ispuni želju, ali Gilgameš i Enkidu savladaju i ubiju bika. Istar se pope na zid grada Uruka i prokle Gilgameša. Gilgameš i Enkidu slave sa narodom pobedu nad nebeskim bikom. SEDMA PLOČA Enkidu priča Gilgamešu svoj poslednji san: zgrabio ga orao i odneo visoko, a zatim ga ispustio te se na tlu razmrskao. On predoseda da taj san znači nesredu. I Gilgameš uviđa da mu bogovi nisu više naklonjeni. Enkidu se razboli i leži dvanaest dana u groznici. Na kraju proriče svoju smrt. OSMA PLOČA Enkidu umire, a Gilgameš se, žalostan, seda sretnih dana koje je proveo sa prijateljem. Šest ga je dana i šest nodi oplakivao, a sedmoga dana sahranio. Pun boli luta stepom i susrede lovca. Jada mu se kako je izgubio prijatelja i kako se sada i sam boji smrti. DEVETA PLOČA Gilgameš je uznemiren, boji se smrti. Hode da ode do Utnapištima, svoga praoca, od koga želi da sazna kako bi mogao postidi večni život. Jurio je preko stepe i stigao do brega Mašu, na kome je kapija kroz koju prolazi sunce. Nju čuvaju škorpioni. Na njegovu molbu oni ga puste u mračni klanac. Dugo je putovao kroz tamu, a kad je izašao na svetlo, pokloni se Šamašu, bogu sunca. Ovaj ga uputi do Vrta bogova, iza koga se nalaze Svetsko more i Vode smrti, gde na jednom ostrvu živi Utnapištim. Gilgameš stigne do Vrta bogova, ciji kedrovi nose na sebi razne dragulje kao plodove. DVANAESTA PLOČA Gilgameš nema mira. Poziva čarobnjake i sveštenike i traži od njih da mu dozovu Enkiduov duh. Oni ga šalju u Podzemni svet, ali on ne uspeva da vidi Enkidua i da s njim govori. Po povratku iz podzemlja, na Gilgamešovu molbu Ea mu omoguduje da ugleda Enkiduovu senu i da s njom razgovara. Enkidu mu ne otkriva tajnu života i smrti jer »ako bih ti otkrio zakon zemlje koju sam video, ti bi seo i zaplakao«. Na ponovnu Gilgamešovu molbu, Enkidu opisuje svoje stanje i nestaje pre nego sto je Gilgameš mogao da ga još nešto pita. Gilgameš se vrada u Uruk i umire u svojoj palati.
Dositej Obradovid
(1742-1811)
Rođen u Banatskom Čakovcu, rano je ostao siroče, školuje ga rođak, kao dete čita samo knjige o svecima te želedi da postane svetac ide u manastir, ali je na intervenciju rođaka vraden, odlazi u Temišvar da uči pravljenje kapa. Nod kršom na tavanu čita žitija svetaca zbog čega dolazi u sukob sa gazdom. Ponovo napušta zanat i beži u manastir Hopovo na Fruškoj Gori, da bi mogao da čita knjige. Ovde se brzo ističe svojom učenošdu, te ga tumač savetuje da napusti manastir i krene u svet da uči knjigu i nauku jer je za njega šteta da ostane u manastiru. Ovaj pametni savet tumača Teodora Milutinovidla bio je presudan za dalji Dositejev život. Posle izlaska iz manastira odlazi u Dalmaciju gde postaje učitelj gde je naučio italijanski jezik, odlazi u Zagreb gde uči francuski, nemački, latinski, odlazi u Grčku gde pohađa školu čuvenog reformatora grčkog jezika Jerateja Dendrina. Odlazi u Nemačku u Hale i sluša predavanja iz filozofije i logike kod čuvenog
profesora Eberharda. Odlazi u London gde je naučio engleski jezik. Odlazi u Moldaviju, radi kao učitelj plemidkih sinova. Tu ga je zatekla vest da je u Srbiji izbila buna (1804., I srpski ustanak) i on dolazi u Srbiju da svojim znanjem pomogne srpskom narodu kao veliki patriota. Ustanici su ga primili lepo i postaje prvi ministar prosvete u kneževini Srbiji. Zajedno sa Vukom otvara u Beogradu Veliku školu(1808.) koja ima rang fakulteta i bio je jedan od prvih profesora. Umro je 1811. i sahranjen je u Sabornoj crkvi u Beogradu. Njegova najznačajnija dela su: autobiografija "Život i priključenija"(1783.) pismo "Pismo ljubeznom Haralampiju"(1783.) "Saveti zdravoga razuma"(saveti za omladince)(1784.) basne, pesme: "Pesma o izbavljeniju Serbije" "Pesma na insurekciju(ustanak) Serbijanov" Život i priključenija U predgovoru govori da je delo posvedeno srpskom narodu da ga prosveti i pouči, da ga uputi u život ostalih kulturnih naroda Evrope. Ističe kao najvažnije vaspitanje omladine u zdravom racionalističkom duhu. Najavio je svoje delo biografsko pisano u dva dela, želeo je da mladi pođu putem prosvete odmah, a ne da kao on gube najlepše godine u manastiru. Izneo je oštru osudu manastirskog života koja je u delu u toliko snažnija jer je izriče sam tumač koji kaže da manastiri treba da budu na korist naroda za prosvedenje, a ne za zaglupljivanje. U delu ima mnogo lirskih momenata, u kojima se zapaža mlada i osetljiva duša Dimitrija Obradovida. Dirljivi su opisi opraštanja od groba majke i sestre Julijane kao i opis rodnog sela njegove majke(sentimentalno-preterana osedajnost). Racionalizam proističe iz velike ljubavi prema srpskom narodu i iz dobro poznatih savremenih prilika. Za njegov rad je značajno zalaganje za narodni jezik i štampanje knjiga. Njegove reči su bile da su narodu potrebne knjige, a ne zvona i praporci. Pismo ljubeznom Haralampiju Pismo je štampano 1783 u Lajpcigu sa namerom da objavi svoje delo "Saveti zdravoga razuma". Delo je štampano uz pomod bogatih srpskih tvoraca jer je namenjeno vaspitanje omladine. U pismu Dositej Obradovid veliča austrijskog vladara, Josipa II. Putujudi kroz sve naše krajeve Dositej je zapazio da se govori jedan srpski jezik razumljiv svima. Značajno je njegovo izlaganje za jedinstven srpski jezik. Prvi je naveo potrebu da se školuju i ženska deca. Vera ne sme da bude prepreka u prihvatanju jedinstvenog jezika. Narod treba da sjedinjuje jezik i država, a vera ne sme da bude razdor. Od Dositeja počinje naša svetovna književnost. Piše knjigu "Saveti zdravoga razuma" za srpski narod bez obzira koje je vere i zakona. Za svoje delo on ne traži nikakvu platu ili nagradu, jer de mu najvede priznanje biti kad mu potomci budu govorili; kada ga bude pokrivala trava:"Ovde leže njegove srpske kosti! On je ljubio svoj narod! Več:na mu slava!!!"
Dositejev značaj
Dositejeva uloga u razvitku srpske književnosti je u znaku manifesticaje strukturnog a ne vrednosnog načela. Ona prevazilazi i vrednost njegovog dela i opseg njegovog dejstva na čitalačku publiku. Ako novu srpsku knjizevnost shvatimo
kao jedinstvenu strukturu, Dositej je nesumnjivo svojim delom udario temelje i dao prve konture toj strukturi. Pošto su poređenja sa Vukom gotovo opšte mesto dositejevske literature, poslužidemo se i sami tim poređenjem, ne radi isticanja prednosti bilo jednog bilo drugog, nego radi boljeg uočavanja osobenog mesta, značaja i uloge koju je svaki od njih imao u našoj književnosti. Dositejev primarni značaj nije u pojedinačnim rezultatima koje je postigao. Njegov veliki i jedinstveni značaj u novoj srpskoj kulturi je u tome što je on zasnovao nauku kao takvu i knježevnost kao takvu-oba pojma uzamam u njihovom modernom značenju, onom značenju koje je Dositej utemeljio i koje je ostalo u bitnome da važi do danas- što je na srpskom jeziku, nesavršenom kakav je bio njegov ali ipak srpskom u osnovi, stvorio nauku i književnost kao forme pisane reči. Jovan Deretid
________________________________________ BORISLAV STANKOVID -Koštana
Ulaze devojke i pevaju, Vaska grli i ljubi Kocu, dolazi i neka Stana, Vaska i nju moli da igra s njom, Stana nešto plače, ogovaraju Koštanu, kažu da njihov brat kupuje Koštani haljine; dolazi njihov otac Hadži-Toma, nešto je nervozan i besan, govori kako je štedljiv, kako ne ide u kafane, kritikuje svog sina što pije s cigankama i majku što samo kuka; dolazi Kata (majka), Toma viče na nju što ne pazi na sina, što ništa ne radi po kudi, kaže joj da ide da vidi kako joj sin pije u ciganskoj kafani; dolazi Arsa (predsednik opštine) čestita Tomi Uskrs, Toma mu se žali, i dalje je besan, kaže da mu se kuda raskudila, dolazi Vaska, Arsa joj naređuje da ide kudi i da pomogne majci da dočekuju goste; Toma i dalje viče i besan je, seda se šta su mu govorili kako treba da čuva sina od maleckog pa do velikog čoveka, da ima ko da mu oči zaklopi kad umre; pričaju o Koštani, tj. šta drugo ciganima ostaje da rade, sem da sviraju i igraju; Arsa se takođe žali i da mu je i kuda i opština puna, svi dolaze nešto da se žale i tužakaju, ne zna da li da uhapsi svoje komšije što igraju s Koštanom ili nju opet da protera, sve se nada da de se ved jednom udati, pa da de ostali prestati da trče za njom, kaže da ona nede da se uda, mnogi je prose, ali ih ona sve odbija; ođednom upada policajac i govori Arsi da daje otkaz, da ne može više da izdrži, Toma krede po sina; ulazi Kata, proklinje i sina i ciganku, vrača sa zrnevljem i proriče: “Postelja mu prazna, put dalek i krvav”, moli Boga da ne bude krvi, ništa njenom sinu da se ne desi; U Sobini, Vranjskom predgrađu, sede na stepenicama ispred jedne kudice Marko (Tomin vodeničar) i Magda i osluškuju, uz svirku dolaze Koštana, Stojan (sin Tomin) i Salče i Grkljan (Koštanini otac i majka) i pevaju, Stojan se grli sa Magdom (očigledno svojom dadiljom) i Markom, Koštana se raspituje kod Magde za neku goru, peva; dolazi Mitka, govori kako nede još dugo živeti, verovatno je veoma pijan, govori kako je nekad i on bio mlad; Stojan hode da ubije Koštanu zato što je voli, dade joj sve dukate, ona kaže da nede pare od njega, Stojan krene da je ljubi, ova beži kod majke; Mitka viče sa čardaka Koštaninog oca da je dovede da nastavi da peva, baca joj dukate, ljuti se na brata (Arsu) što ga je oženio, tj. zarobio, preti ciganima da de da ih ubije, ovi moraju još tužnije da mu sviraju, ne da Koštani da mu priđe, proklinje brata što ga je oženio, što mu nije dao svet da vidi, govori Koštani koju pesmu da mu peva, kako da stoji, mintan da skine; dolazi Marko i najavljuje hadžijin dolazak, ulazi Toma kritikuje Mitketa, viče na Magdu, pa na Stojana, on odlazi pokunjen, Magda moli Tomu da se ne ljuti, da sedne da pojede hleb i so, jedva ga nagovaraju da se smiri, tj. da sedne; Koštana hode da ide, da ne smetaju Tomi, ali Mitke ne da; Marko daje Tomi pare da da ciganima da se ne priča kako su ljudi sa Tominog imanja otišli gladni, Magda opet moli Tomu da se ne ljuti na nju; Toma se misli u sebi kako Koštana ima lep glas, hode da poruči neku staru pesmu što mu je još Salče pevala; i Toma je pao u zanos pesme i on igra i peva i pije; Stojan spava kao zaklan, Stana ga stalno obilazi; Stojan se budi, sanjao je ciganku i priča kako je voli, dolazi Stana, on je tera, dolazi Kata, Stojan i nju tera, ne da da ga pomiluje po čelu, majka plače što se sin na nju ljuti; dolazi Toma zagrljen sa Koštanom, verovatno pijan, kaže da nema sina, da nema ženu, govori kako želi da bude mlad, oseda se neiživljeno,
daje Koštani dugate, ova mu peva; ulazi Stojan i govori Koštani da je najobičnija ciganka i odlazi, a Toma besan uzima pušku i govori ko je gazda u kudi, hode da ubije Stojana, dolazi Arsa, tera Mitketa kudi, tera i cigane, Toma ne da da Koštana ide, kaže Arsi da ako je pipne postade mu neprijatelj, Arsa govori Koštani da se napravi bolesna; Mitkina kuda, dolazi Mitka sa ciganima, naređuje im da mu sviraju "njegovu pesmu", Grkljan ne zna koja je to "njegova pesma", a Mitke kaže da ne zna ni on, da tu pesmu samo nodu i u snovima čuje, jako je tužan, oseda se kao proklet, Koštana mu peva, Mitke je jako tužan, hode da se ubije; tu upada Arsa sa pandurima, bije cigane, Mitke nede da priča sa bratom, tj. sa Arsom, on mu govori da de ga ubiti ako ga još jednom vidi u kafani ili ako ga uhvati da se veseli sa ciganima, Arsa se kaje što je jednom sprečio oca da ubije Mitketa, a spominje i majku što je obuzdavala i njega i oca da ne tuku Mitketa, Mitke govori da majku ne spominje, kaže da je majka samo u jednom pogrešila: što je njega mlađeg rodila, pa mora da sluša starijeg Arsu, Arsa tera Mitketa kudi; okrede se Salčetu i Grkljanu i dere se na njih, Grkljan govori kako nije ništa kriv, kako je Salče naučila Koštanu da peva i da igra, Arsa naređuje da ako za nedelju dana ne udaju Koštanu, nede više za njih da čuje, ako nede živa da se uda-udade se mrtva i to za onog Asana iz Banje, Salče plače, moli Arsu da to ne radi; Svatovi, neki kmetovi čuvaju Koštaninu kudicu da ne bi pobegla, Koštana je tužna, nede da se uda, pogotovo ne za Asana, moli kmeta da je pusti da ide, dolazi Stojan, hode da otme Koštanu, govori joj kako je voli, kako de da je odvede, svet da je ne vidi, ona se predomišlja, nede da beži sa njim, nede da služi u hadžijskoj kudi, iz sobe da ne sme da izađe, Stojan je slomljen, sve je zbog nje odbacio, a ona je odbacila njega, govori Marku da poruči njegovoj majci da joj se Stojan vrada kudi; ulazi policija, došli su po Koštanu, čekaju Salče da se Koštana s njome oprosti, dolazi Mitke, opet neviđeno pijan, hode nešto da da Koštani, ova ga grli, moli ga da je ne da, moli ga da je vodi, ne zna ni ona sama kuda, Mitke opet govori kako de i on jednog dana da umre, plače i on i ova ciganka, govori kako po naredbi brata ne sme više da ide u kafane da ga sramoti, sad mora da bude kod kude sa ženom i decom; prekida ih neki policajac, Mitke i Koštana se opraštaju, Mitke joj briše suze, govori joj da ide, da bude jaka – treba da se uda, daje joj dukate, teši je; Koštana ulazi u kola, dotrčava Salče da se pozdravi sa kderkom, a ova je odguruje sa rečima: "Duti stara!" __________________
________________________________________ BRANKO DOPID -"Bašta sljezove boje"
1. Bašta sljezove boje
- pisac priča o svome dedi koji nije razlikovao boje baš najbolje (jedne nodi im je pored kude rascvetao crni slez za koga je deda rekao da je modar, a nigde ni tragova modre, ali kad deda tako kaže-nema puno rasprave) - neki dedin rodjak imao je običaj da ga zavitlava oko tih boja, svađaju se da li je lisica crvene ili žute boje - jednog dana u školi, pitala učiteljica koje je boje vuk, a Branko se javio i kaže - Zelene! jer tako njegov deda kaže, učiteljica ga ispravila da je vuk sive, kada je došao kudi, izjadao se dedi kako ga je učiteljica nagrdila; sutradan, došao deda u školi i pred svima se izviče na učiteljicu otkud ona zna koje je boje vuk, on je odrastao međd vucima....rasplakao je učiteljicu; slededeg jutra, žandarmi su ga odveli u seoski zatvor gde je ostao nedelju dana, kad je izašao, rekao je svome unuku "A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa du ti ja pokazati!" - dede odavno više nema na svetu, a on još uvek nije siguran kakve je boje slez
2. Ti si konj
- deda Radetu u goste je došao neki njegov rođak, Petrak samardžija, Branko prisluškuje njihov razgovor; prijatelj se raspituje za njihovog konja, kasnije i priča sa konjem, a deda mu kaže da postupa sa njime kao da je čovek, a on mu odgovara da je konj mnogo bolji od svakog čoveka i da ga neki konji podsedaju na ljude (kaže da je negde video konja koji ga podseda na njega - deda se uvredio), kaže da konj u svaki mrak ide sa tobom, kad si tužan, on tvoju tugu oseda i nikada te ne bi prevario, bio pakostan ili zajedljiv - konj je bolji od čoveka - tek mnogo kasnije, Branko je upitao svog dedu da li je on konj, a deda mu odgovara: "Dobideš po turu, prisluškivalo jedan. Nijesu još za te taki razgovori..."
3. Čudesna sprava
- deda Rade se oduvek plašio raznih sprava i mašina, jedino je prema satovima imao neko strahopoštovanje, kao da su živi - jedne godine Petrak samardžija ostavi dedi svoj džepni sat da mu čuva, deda ga je zaključao u neki svoj sanduk i nikome ga nije davao - kada se sledeg Miholjdana (slava) Petrak nije pojavio, a bio je redovni gost, deda se zabrinuo; pošto se Branko hvalio dedi da zna na sat i da zna da ga navije, deda ga jednom pozva u sobu i da mu sat, kada je sat počeo da kuca, deda se obradovao kao malo dete "Živ je! Moj pobro. Da je on mrtav i njegov bi sat umro."
4. Pohod na Mjesec
- mladi Branko je veoma radoznao, sve bi da vidi i sazna, jedino kad u kudu dođu gosti, njemu je sve dozvljeno - jer tada niko na njega ne pazi; njegova je najveda opsesija - mesec, želi da ga dohvati, da ga pobedi - jednom kad se kod njih pekla rakija, sedeli su Petrak i deda (stric Nidža negde spava, mrtav pijan) i Branko je upitao da li se grabljama može dohvatiti mesec, Petrak mu kaže da uzme grablje i da idu njih dvojica zajedno da provere, deda Rade im govori da ne budale; nisu uspeli da ga dohvate (taman da ga ugledaju, on se sakrio iza drveda) i Branko je tužan zbog toga, ali ga Petrak teši - sutra ujutro, jedino stric Nidžo koji ništa nije znao o tome, onako mamuran, nagazio je na grablje, kaže kako ni "mjesečari" nisu nešto bolji od pijanica - do dana današnjeg pisac kaže da se oseda rastrzano između smirene dedine vatrice i strašnog, blještavog mesečevog požara - "Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjedeti kod svoje kude, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?"
5. Mlin potočar
- oduvek su se po seoskim krajevima vukle priče o tajnovitim mestima, ali u ta mesta su se ubrajali i mlinovi (šta se sve u njima dešava, oko svakog mlina je uvek neki šumarak od kog te hvata jeza) - mlin je za deda Radeta uvek bio kao neko svetilište, tamo se sklanjao kad mu je bilo teško - jednom ih je unajmio jedan Veliki Jovo da kod njih melje u mlinu, međutim poče po selu šaputanje kako se cure, snaše i mlade žene sastaju sa Jovom u mlinu; u prvi mah, deda nije hteo da poveruje u to, ali kasnije otišao je po savet kod svog rođaka Vuka, koji mu je rekao:"Ta nema ti ljepše tgodacije nego povaliti kakvu snašicu na onu slamu u mlinu!" deda nije mogao da veruje (Zar u mlinu?!), mlin je svetinja, tamo se melje brašno za česnicu.... - otišao je deda u svoju sobu i zatvorio se sa svojim mislima o mlinu, ali njegove misli je prekinuo njegov unuk ušavši u sobu i popevši se kod dede na krevet, starac za tren zaboravi na sve brige:"Šta nas briga i za Jovom i za Gnjatijem, neka melju kako im drago. Glavno je da ti svom đedu griješ leđa."
6. Konjska ikona
- bio neki seoski slikar (slikar bradonja), išao od sela do sela i slikao ikone po porudžbini, najteže mu je od svih svetaca bilo naslikati svetog Đorđa (jer je on bio kao pravi hajduk, ima konja, ubija aždaju, nije običan svetac) - jednom oko Miholjdana, bio im je slikar na slavi i otišao je pred štalu (ili neku livadu) i počeo da slika; tu se deda Rade zaprepastio kako može da slika svece kod njihove štale, pa još sededi na nekom koritu, slikar je slikao njihovu kobilu Mimu, pravio je skicu za konja na kome jaše sveti Đorđe, a deda se još više zaprepastio kako to slikar istom rukom može da slika i svece i konje, kako je to sramota (ne daj bože da čuje hodža, pa da pukne bruka); jedino Petrak samardžija koji je bio z aljubljenik u konje, tražio je od slikara da mu da taj crtež, no deda Rade ga sa tim crtežom nije hteo pustiti u kudu; deda je bio zabezeknut - kako svetog Đorđa može da slika na njegovoj bangavoj kobili - od toga dana, deda Rade je drugačije gledao Mimu, uvek ju je grdio i izdirao se na nju, neka ide kod Petraka da je on pazi, jer je on i tako prešao u "konjsku veru"
7. Marijana
- stric Nidža stalno peva pesmu o nekoj Marijani, svaku nod on peva kao blesav, jadna strina svako veče plače, pokušavala je da prikrije svoju tugu, najviše od deda Radeta, ali ju je on prvi i skontao i, naravno, hode da joj pomogne - prvo se deda obratio svom bratu Savi, Sava zna jednu Marijanu iz tamo nekog sela, ali u tom selu Nidža nikada nije bio; nikakav koristan savet od Save - u kudu Dopida stigli su onaj bradati slikar i neki Veselica prosijak, slikar je rekao dedi da možda to Nidža peva čisto da olakša dušu, možda Marijana i ne postoji, izlečide ga tako što de pustiti da se rana sama zaceli
- sledede večeri, oždrebila im se kobila, svi su se okupili da odaberu ime, Veselica predloži ime - Marijana - jer tako Nidža više sigurno nede pevati o Marijani; zaista iste te večeri, Nidža je počeo da peva, ali je zastao i zauvek udutao sa "Marijanom" - od ždrebeta Marijane izraste prava, lepa i jaka kobila; Nidža je veoma zamrzeo Veselicu
8. Slijepi konj
- poslednje godine Prvog svetskog rata, njihov konj je uzet za vojsku, deda ga je ispratio sa suzama u očima - pred zimu pojavio se neki lik Zekan i doveo konja, međutim konj je oslepeo, deda ga je prihvati rečima:"Neka, ovo je njegova kuda."; stric Nidža se veoma bunio zbog konja, jer šta de im matori, slepi konj, ali deda se osedaokrivim zbog svih strahota koje su se desile u ratu i nije hteo da ubije konja, nije ga držao besposlenim, konj je dedi nosi neke džakove kad bi mu zatrebalo; jednog Miholjdana, deda i Petrak su se zdravo napili, pa su još zvali i onog Zekana, pa su sva trojica otišli u štalu kod konja i tamo mu pevali, ljubili ga, na kraju su tamo i zaspali - u međuvremenu, slepi konj Dopidevih je postao prilično popularan po kraju i okolnim selima - međutim, jednoga dana konj je nestao, nije se vratio kudi, deda je išao da ga traži, ali ga nije našao, istog dana deda je legao u postelju bolestan, ležao je danima i stalno je osluškivao da li čuje kopite ili rzanje konja; tako je deda i umro, čak i mrtav izgledao je kao da nešto osluškuje, samo je Branko znao šta osluškuje i šta bi ga moglo jedino probuditi
NESMIRENI RATNIK
1. Ženidbe moga strica - strica Nidžu su oženili još kad je imao 16god nekom prostom, mirnom devojkom, koja nije bila baš mnogo bistra, nije puno govorila i krala je dugmad, mladenci nikako nisu razgovarali (kontam da su se mrzeli) i stric Nikola nije ni spava u zajedničkom krevetu, nego u štali, kad je to saznao deda Rade, izgrdio je Nikolu, ali to nije pomoglo, dok jednog dana mlada nije lupila Nikolu po glavi dok je u štali spavao, pokupila svoje prnje i otišla za rodno selo - puče bruka po selu, jadnog Nikolu su svi prozivali ("mladoženja"), čak su i napisali pesmu o Nikoli i njegovoj mladi - jednog dana odluči Nikola da ide za Ameriku sa nekim Blagojem, jer je on ved nekoliko puta išao; Blagoje mu je izvadio pasoš na ime Nikolinog pradede, koji se takođe zvao Nikola, kada ga je Čeh na granici upitao koliko ima godina, ovaj mu odgovori 100 (stvarno je u pasošu, po datumu rođenja ispadalo da ima 100god), tu se ubaci Blagoje:"Jeste, nema šta da se čudite, to je raslo u šumi, kod koza, pa ostalo tako mladoliko."; dok su putovali, svi su pili i pevali, samo Nikola sedi u mraku i tiho plače nad svojom torbom - prešao Nidža Ameriku uzduž i popreko i prijavio se dobrovoljno u Prvi svetski rat da se bori protiv Austrije ("Ko god ne zna šta su muke teške, neka pređe Albaniju peške") i vratio se kudi živ i zdrav, no deda jednom prilikom promumla da ne bi bilo loše ženiti se; Nidžo to ozbiljno shvati i nađe brzo sebi neku, ali pop ne da da svadba i venčanje budu različitim danom (obično bi se par venčavao kad bi krstili dete), pokušali su da podmite popa, ali nisu uspeli i jednog dana ode Nidžo do popa da mu vadi krštenicu - ženi se, ali pop vidi da je Nikola upisan u maticu rođenih kao žensko ("Bogami
sinko, sasvim je ozbiljno! Zar da mi sjutra vladika obrije bradu što po selu ženim žene!"), Nikola se razbesneo, hode da se skine, pop ga nekako smiruje - po selu se odmah pročulo da je Nidža "žensko" i prozvaše ga Nikolija, svi ga živi prozivaju - ved sledede nedelje, stigla je mlada, sve se to lepo proslavilo, čak je i deda Rade pucao iz puške; dugo se ova priča vukla za Nidžu, ali ga je samo nekoliko njih moglo da zadirkuje oko toga, jedino su se mlade žene (snašice) zbunjivale kad bi same ostale s njime, da li je muško ili žensko, da li da mu se sklone s puta ili pozdrave, tu zbunjenost je Nikola koristio i vukao ih u.... kukuruze; slededih godina po selu se nešto namnožilo dece koja liče na Nikolu, strini to nije smetalo, kad bi takvu decu srela davala bi im šedera (kad su se njihove majke častile, da se časte i oni) DANI CRVENOG SLjEZA 1. Dječak s tavana - mladi pisac, zajedno sa nekim svojim rođakom, otkrio je stari tavan u ujakovoj kudi; priča kako su tamo provodili skoro svaku jesen, istraživajudi tavan, tamo su našli polomljene alatke, ratne dopise, obična pisma, pa i ljubavna pisma njihovij roditelja, strina, ujaka, tetaka.... - vreme prolazi, a Branko i dalje ide na tavan i razgleda, dok je njegov rođak zabio glavu u knjige - četrdeset druge u leto, bombardovanjem su srušili ujakovu kudu, Branko stoji i muklo gleda u ostatke tavana, dok njegov rođak puca iz mitraljeza na neprijateljske avione 2. Bombaši pred muzejom - ratuje se, glavnokomandujudi zove komandanta Mikana, da mu objasni kako de o šta dalje, kaže mu da skupi bombaše i da sa prbiju u medresu, međutim Mikan ne zna šta je medresa, gde se nalazi i kako izgleda - zatim mu kaže da drugu grupu bombaša pošalje na muzej, no Mikan ne zna ni šta je muzej, ovaj mu objašnjava da je to kuda gde se čuvaju stare stvari, Mikan misli da je to starinarnica, gde se pored starih stvari nalaze i kradene i mogu se baš jeftino kupiti - onda mu glavnokomandujudi kaže da iza muzeja, u lapidarijumu se nalazi još jedan odred neprijatelja koji moraju savladati, Mikan ga pita:"Šta ti je to laprdarijum, rugaš li se ti?", ovaj mu umorno odgovara da de ga odmah posle rata poslati u školu, bar na 4 godine ("Dade bog, pa du ja prije poginuti.") - Mikan razgovara sa vođom prve bombaške grupe, kaže mu da uzme bocu sa benzinom i šibicom zapali čep i da baci pravo u prozor, momak mu odgovara da ne zna da se koristi šibicama, kod njega kod kude, ugarkom pale vatru, ako ne svojim, onda komšijskim; Mikan mu pokazuje kako da zapali šibicu,a li ovom to nikako ne uspeva, na kraju mu Mikan kaže da de ga po završetku rata poslati pravo u školu 3. Orasi - opet rat i kolona vojnika pešači nekuda, u toj koloni našao se neki čiča, koji je primetio da je čitav, utabani put posut ljuskama od oraha, zanima ga ko li je pojeo toliko orahe, vojnik do njega zaključuje kako to mora da su Krajišnici; seti se čiča kako je pre nekid an pročitao u izveštaju da su kod pada Prnjavora zaplenili dva vagona oraha i da su oni namenjeni partizanskim ranjenicima... "Zar da pojedi orahe namenjene ranjenicima?!", čiču je to prilično razljutilo - kad su stigli do nekog uskog mostida, vojnici su se okupili oko reke i čiči tada upade u oči neki krupan, kosmat mitraljezac - Krajišnik; čiča mu odmah priđe i poče da ge zapitkuje šta mu je to u rancu - municija za šarac, a šta mu je to u torbici - orasi! čiča ga odmah poče napadati kako pljačka, kako ga nije sramota da uzima od ranjenika, kako mu ih nije žao, krajišnik mu odgovara da su njima, krajiškoj deci, orasi bula najveda poslastica, kad im dođe neka rođaka u goste, svakom detetu obavezno da šaku oraha i to mu je najlepši poklon na svetu (voli čovek!) i kad su u Prnjavoru zaplenili ona dva vagona, svi Krajišnici su jurnuli na orase, nije moago da odoli
napomena: ovde nisu sve pripovetke iz ove zbirke, treba dodati, ja nisam stigla, pa ostavljam slededoj generaciji da ima šta da radi :)
Uopšteno o zbirci "Bašta sljezove boje" Knjiga je podeljena u dve celine: "Jutra plavog sljeza" i "Dani crvenog sljeza". Postoje ukupno 54 priče (zanimljivo je primetiti analogiju između broja priča i Dopidevih godina: naime, u vreme kada je knjiga objavljena on je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovednu celinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo delo Dopid je posvetio svom drugu iz detinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdarevidu. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumevanje dela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samoga dela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Dopid govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svetu, i da se iz dana u dan još umnožavaju po svetu "crni konji i crni konjanici, nodni i dnevni vampiri". Pisac se toj zlosutnoj slici sveta suprotstavlja onim čime može: pisanom rečju i pri&269;ama o ljudskoj dobroti, pričom o jednoj bašti sljezove boje, pričama o dobrim starcima i zanesenim dečacima iz doba svog detinjstva. Takvo detinjstvo postaje njegovo bekstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti. Ciklus "Jutra plavog sljeza" posveden je ranom detinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka. U ciklusu "Dani crvenog sljeza", koji vedim delom čuva raniju Dopidevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Dopidevu kasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u poslednjoj priči ove zbirke, "Zatočnik", u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batida. Ove dve boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovekovog života. __________________
________________________________________ DERVIŠ I SMRT - Mesa Selimovic
"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."
Stihovima iz Kur-ana Selimovid započinje i završava roman, zaokružujudi time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek taj koji gubi. Ne može promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U taj okvir pisac smješta svoju priču.
"Šejh sam tekije mevlevijskog reda..." U ja-formi pisac nas upoznaje s glavnim likom, svedenik je, župnik svog samostana i tu živi ved niz godina. Počinje pisati zbog ogromnog nemira u sebi koji je potrebno kanalizirati, nemir se njemu ne smije događati ali dogodio se. Sve je počelo kako sam kaže prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske nodi, brat mu je deset dana ležao u zatvoru, u tvrđavi.
Tu negdje u pokušajima da oslobodi brata i zadiranjem u vanjski, svjetovni život počeli su se u njemu kovitlati nemiri, strah, nerazumijevanje.
Stari Đanid leži bolestan i Ahmed Nurudin (ime glavnog junaka) ga pohodi, znajudi da mu je zet Ajni-efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori brat Harun. U kudi slijedi susret sa starčevom kderkom: ona ga moli da nagovori njenog brata Hasana, crnu ovcu obitelji, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva jer kad ga otac razbaštini bit de to javna sramota. Ahmed pristaje na razgovor s Hasanom iako zna da tome nema koristi, jer očekuje porotuuslugu - da njezin muž oslobodi njegova brata iz zatvora. "Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju... Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom." Hasan je oprečan lik od Ahmeda. Završio je škole u Carigradu i puno se u njega polagalo, no potom se naprasno vratio, prekinuo školovanje, oženio se, potom razveo. Sada pije i kocka, razbacuje novac, a potom je počeo prenositi robu konjima i stalno putovati. Karakterno je vedar, optimističan, površan, brzoplet, ali dobar. Ništa kod njega nema dubinu i ne mora se analizirati.
U Ahmedu je nemir rastao, ušao je s tom ženom u zavjeru, doduše zbog brata, ali više nije bio čist, nosio je to kao mrlju na čistodi svog poziva. Probdio je nod u vrtu, griješnu đurđevsku nod. U vrtu se te nodi skrivao čovjek pred progoniteljima i Ahmed je postao svjedokom, nije htio sudjelovati, ali veselilo ga je. Rodila se u njemu dilema: da li ga predati ili sakriti!? Nije učinio ništa, prozvao ga je Ishakom, po svom stricu i taj de se lik pojavljivati u svim ključnim trenucima romana. Ishak može biti Ahmedova nečista savjest. Imao je jednu cipelu i hod mu je bio nejednak. Svoju tajnu Ahmed je podijelio s Mula-Jusufom, mladidem koji živi u samostanu i prepisuje Kur-an, time je krivica postala manja jer odluka više ne ovisi samo o njemu, sad može i netko drugi predati bjegunca. Ahmed razgovara s Ishakom.
"Jesi li zadovoljan?- upitao je, gledajudi me mirno. Zadovoljan sam. Nedu da mislim na tebe, htio sam da te ubijem. Ne možeš me ubiti. Nitko ne može. Precjenjuješ svoje snage. Ne precjenjujem ja, nego ti. Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe. Onda postojim. I utoliko gore po tebe."
Je li Ishak njegovo drugo ja, njegov alter ego, ono što bismo mogli nazvati nečistom savješdu?!
U hanu je Ahmeda dočekao otac, došao je moliti za Haruna. Pojava oca izaziva niz sjedanja, nepostojanje ničeg među njima, ljubav, sažaljenje. Ahmed susrede Hasana koji se upravo vrada iz Vlaške i ved je čuo za Haruna. Ahmed pohodi muselima i tu započinje njegov razgovor s pravdom: nitko mu ne govori što je učinio, drže ga Harunovim suučesnikom jer ga pokušava braniti, ne žele ga ni primiti. Branedi brata Ahmed se suprotstavlja zakonu. Tu započinje njegov besmisao: zna li što je ispravno, a što krivo, što je dobro a što loše. Do tada je mislio da zna, ali do tada se nije ticalo njega, a sad mu je brat ugrožen.
Iz razgovora s hafiz Mehmedom i Hasanom razaznajemo: "Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, ved ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i Mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš dom, jer nemamo kuda."
Hasan mu ispriča zašto je Harun zatvoren. Jedan je trgovac koji je bio protiv vlasti zatvoren i ubijen, no spisi sa njegovih saslušanja bili su sastavljeni unaprijed, prije no što je zatvoren, a Harun je bio pisar kod kadije i uhvatili su ga s tim spisima i zatvorili, da ne izda montirani proces. Ahmedu sve postaje još manje jasno: što je sad ispravno, a što krivo!? Što je potrebno učiniti da se čovjek zatvori? Raditi protiv vlasti, a je li vlast pravedna? Kakav je onda svijet - to Ahmed lomi u sebi.
Hasan mu je na odlasku darovao knjigu Abul Faradzova "Knjiga priča" u koricama od safijanske kože s četiri zlatne ptice u uglovima. Svilena marama u koju je knjiga bila zamotana imala je iste takve četiri ptice. Jednom je u razgovoru pomenuo Hasanu tu knjigu, a on ju nije zaboravio. "Od dalekog djetinjstva Bajrama što se ved izgubio u sjedanju, ovo je prvi put da mi je netko donio dar, prvi put da je netko mislio na mene."
Ahmed de balansirati izmedu ljepote njihova prijateljstva i besmisla svijeta.
Ahmed odlazi u polje i susrede dječaka, iz razgovora saznajemo da dječak ne može idi u školu, a ni otac mu ne bi dao jer je potreban u polju. Ahmed mu nudi da ga povede u tekiju, kao što je to jednom ponudio Mula-Jusufu, ali dječak ne želi pitati oca.
Hasanu odlazi da se umiri prijateljskom riječi, saznaje tada priču o Zejni i njezinu mužu i mladidu, svi oni rade kod Hasana. Mladid je mužev daleki rođak i zaljubljen u njegovu ženu. Oni se sastaju a muž ništa ne sumnja, Hasan ne želi biti taj koji de otkrivati istinu. Neobičan ljubavni trokut u kojem muž voli mladida kao sina. Pitanje je što bi bilo moralnije otkriti istinu i ubrzati tragediju ili prešutjeti i do tragedije možda nede ni dodi!? "Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao a život je ono što biva." Hasan nudi Ahmedu odricanje od svog nasljeđa ukoliko kadija oslobodi Haruna. Ahmed se oslanjao na božju volju. Hasan je Ahmedov svjetovni antipod. U dvorište ulazi Dubrovkinja i njezin muž i prekida se razgovor. Po pogledu Hasanovu Ahmed je znao da je on bespovratno spleten strašdu i da više ne misli na njega. "Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomod i ne bojiš se izdaje."
Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi Hasanovu riječ da de se odredi imovine ukoliko puste Haruna. Uzalud. "Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži."- bio je kadijin odgovor.
Šedudi tekijom nailazi na nepoznata čovjeka koji ga opominje da se povuče, da odustane jer bi mogao nastradati. Drugog je dana molio za brata kod muftije, tu susrede Kara-Zaima nekadašnjeg junaka, a sada sjenu koja živi od uspomena, no razgovor s muftijom je uzaludan.
Hafiz Muhamed mu je saopdio da mu je brat mrtav ved tri dana. Ahmed je održao misu za brata, u propovjedi ga branio, a čitava je tekija bila prisutna u crkvi. "Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najvedi. A znam, zaboravit ne mogu."
Je li oprostio uistinu? Je li se oslobodio mržnje? Je li postupio po savjesti ili zvanju? Nije znao sve odgovore.
Hasan ga je čekao sa svijedom, kad su sve ved bile dogorijele. To svjetlo bilo je jedino u mraku koji je nastupio oko njega, jedini prijatelj koji mu je preostao.
Prolazedi kroz tekiju naišla su četiri sejmena na konjima i istukli ga. Bila mu je to prva opomena. Te nodi su ga odveli u tvrdavu, bio je zatvoren. Ostvaruje kontakt s Đemalom, stražarem. Razmišlja o životu i smrti, očekuje da netko dođe, no ne dolazi nitko. Potom ga premještaju u drugu deliju, s Ishakom. Nakon nekog vremena ga puštaju, a Ishaka više nema iako on pita za njega. Ishaka ne vidi nitko osim njega.
Drugi dio
Započinje pričom o mladosti u vojsci i susretu s dječakom koji živi s majkom i slijepom bakom. Majka je jedina žena u okolici i prostitutka je . Dječak to ne zna. Kad su odlazili ubili su je jer je išla i s neprijateljima. On je dječaka odveo sa sobom, gube se kasnije da bi ga on na kraju ponovo potražio i doveo sa sobom u tekiju (Mula-Jusuf). Lik dječaka se transformira u toj priči od vedrog i zaigranog do mrzovoljnog, zatvorenog i nepovjerljivog. Odnos s Ahmedom je također izmjenjen i o tome Ahmed razgovara s Hasanom. Hasan ga navodi na razmišljanje: Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi redi što. Ahmed ispituje Mulu-Jusufa i konačno započinju razgovor o majci i Ahmed mu otkriva sve što zna. No, slučajno od hafiz Muhameda saznaje da je Mulu-Jusufa viđao oko kadijine kude. Mula-Jusuf je izdao Ahmedova brata Haruna kadiji. Mula-Jusuf traži od Ahmeda ili oprost ili mržnju, no Ahmed ne pokazuje ništa. Mula-Jusuf pokušava samoubojstvo.
Odlazi s Hasanom hodži-Sinaudinu Jusufu, čovjeku koji pomaže zatvorenike u tvrđavi, nosi im hranu i brine o njima. Naišao je muselim i tu je gledajudi ga Ahmed započeo mrziti, srastao je s mržnjom, branio se i hranio njome. Bilo mu je odobreno da iz tvrđave prenese bratovo tijelo u vrt samostana i održi misu. Od tada su na grobu vječno gorijele svijede.
Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kudu, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladida iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kredu najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan krede na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujudi se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domadu riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kudi, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepdijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio.
Ahmedu u samostan dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je nod i on nije otišao saopditi hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg.
Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju.
No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom de tužba protiv njega idi u Carigrad
"Hodeš li napisati to riješenje?- pitao me defterar.
Moram - rekao sam, gledajudi pred sobom pismo, gledajudi prijetnju.
Ne moraš. Odluči po savjesti.
Oj, ostavi savjest na miru. Odlučidu po strahu, odlučidu po užasu i didi du ruke na sebe sanjanog. Bidu ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio."
Spriječio je Mula-Jusufa da obavijesti Hasana da mu se sprema hapšenje.
Sutradan saznaje da je Hasan "predan sejmenima", da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da de zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladidem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladida bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kudi, da je mladid možda njegov i da se zbog te ljubavi zaredio.
"Poklapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmisao baš kao i život."
"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku." __________________
________________________________________
Žil Vern - 20000 milja pod morem
Jules Verne (1838. – 1905.) je bio slavni francuski pripovjedač i ostavio je puno djela za mladež: 63 romana i 18 novela pustolovnog, znanstvenog i znanstveno-fantastičnog sadržaja. Polovicu toga čine knjige o moru. U svojim je djelina predvidio mnoge tehničke izume koji su danas dio naše stvarnosti i naše tehnologije. Temeljna misao toga velikog sanjara je: "Sve što jedan čovjek može zamisliti, drugi ljudi to mogu ostvariti."
mesto - u morima i okeanima
vreme - 1866. godina
Tema: Kapetan Nemo, Nautilus, posada i tri nesretna putnika (Aronnax, Conseil, Ned Land) doživljavaju mnoga čuda i nevolje putujudi pod morem.
Ideja: Mobilis in Mobili (pokretno u pokretnom)
Kratki sadržaj: Kapetan Faragut pozvao je gospodina Aronnaxa da ide s njim na putovanje u potrazi za morskom nemani. Kada su putovali naišli suž na neman. Brod je udario u tajanstveni predmet i gospodin Aronnax, Conseil i Ned Land su ispali iz broda. Pali su pokraj nemani tj. podmornice, a neki morski ljudi su ih grubo odveli u tu podmornicu. Tu su se sprijateljili i počeli pričati o pustolovinama što su ih doživljavali. Putovali su pod morima i ustanovili da se podmornica zove Nautilus, a da se kapetan zove Nemo. Tada su gospodin Aronnax i njegovi prijatelji saznali od Nema da se iz mora dobiva hrana, papiri, zavoji i još mnoge stvari potrebne za život. Putovali su ispod vode, pronalazili su svakakve zanimljivosti ispod Tihog oceana i oplovili svijet.
Najuzbudljiviji odlomak: „Uostalom gledajte, neman se miče. Miče se naprijed natrag! Napast de!“
drugi način
Godinu 1886. svi ljudi po pojavi morskog čuda. Koji god brodovi išli na istraživanja vratili su se bez rezultata. Neki su mislili da je to čudovište neprirodne snage, a druči su mislili da je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom. Tako je jedan brod krenuo u istraživanje s namjerom da se ne vrati dok nešto ne sazna. Na tom brodu je bio profesor Aronnax, njegov vječni pratilac Conseil i kanađanin Ned Land. Profesor Aronnax je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište. Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod. Aronnax, Conseil i Ned Land su skočili u more. Ugledali su podmornicu i popeli se na nju. Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo. Sutradan je kapetan Nemo vodio Aronnaxa, Conseila i Ned Landa na ronjenje da upoznaju svijet pod morem. Tu su bile razne školjke, ribice i različite morske trave. Aronnax, Conseil i Ned Land su se čudili ljepoti morskog dna. Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala „Nautilus“. Podmornica je bila vrlo lijepa. Imala je muzej u kojoj su se držali zlato, bisere i drago kamenje. Kapetn Nemo im je rekao da tko god dođe na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života. Prolazili su dani i tjedni. Jednog dana Conseil je gledao kroz prozor pa povika: "Profesore,dođite!". Profesor priđe prozoru, pogleda i vidi čamac. Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom. Plovili su ka otocima Australije, gdje su stigli nakon tjedan dana. Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na otok. Kapetan Nemo je dozvolio. Ušli su u čamac i bili naoružani električnim puškama. Otok je bio prekriven divnom šumom. Iz dana u dan su išli na otok. Jednog dana kada su bili na otoku i grijali se na vatri, počelo je padati kamenje na njih. Uhvatiše puške i pobjegoše u čamac. Uto iz šume izađoše divljaci i počnu ih gađati strijelama. Zaveslaju i odu na podmornicu. Prolazili su mjeseci plovidbe na podmornici. Jednog dana Aronnax, Conseil i Ned Land se dogovore za bijeg. No nisu uspjeli jer je podmornica zaronila u morske dubine, ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku. Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola. Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stijena. Podmornica je radila punom parom i sljededeg dana su se probili. Podmornica je jurila velikom brzinom ka sjeveru. Jednog dana Ned reče profesoru: "Nodas bježimo!". Došla je nod. Profesor, Conseil i Ned ukrcaše se u čamac. U tom trenutku podmornica se našla u vrtologu. Čamac se otkvačio i našao usred vrtloga. Ujutro kada su se probudili bili su u kolibi. Pitali su se da li se podmornica izvukla. Svi troje bili su sretni što su živi.
________________________________________ Luis Kerol - Alisa u zemlji čuda
Ideja: Ova priča me naučila da mašti nikad nema kraja, i da lijepe snove treba pamtiti i sjedati ih se.
Likovi: Alisa, kneginja, kraljica, kralj, krvnik, prase, mačka, miš... Najviše mi se sviđa Alisa, zato jer je puno putovala i puno toga vidjela.
Kratki sadržaj:
Jednog dana Alisa je vidjela bijelog zeca. Bio joj je čudan zato jer je bio obučen. Pošla je za njim u zečju rupu. Kada je ušla u rupu počela je padati, dugo padati. Kada je pala našla se u nekom hodniku. Opet je vidjela onog zeca koji je ušao u jedan lijepi vrt. Alisa je htjela udi unutra, no bila je prevelika. Na jednom stolidu u bočici bio je napitak, i pisalo je da ga popije. Kada ga je popila smanjila se, ali su vrata bila zaključana. Na kraju je ipak nekako ušla u vrt. Tamo je sa kraljicom igrala poker. Jednog dana netko je na dvoru ukrao kolače, pa je bilo suđenje. Na suđenju je Alisa počela rasti. Odjednom se probudila i bila je doma. Shvatila je da je to sve bio san. Divan san. San je prepričala sestri. Kasnije je otišla večerati i spavati.
Najuzbudljiviji događaj u priči: Alisa dohvati lepezu i jedne rukavice, i upravo kad pođe iz sobe ugleda jednu bočicu. Ona je uzme i popije to što je u njoj bilo. Mislila je da de je to povedati kao i ostale bočice. Odjednom je počela rasti i narasla je toliko puno da više nije mogla izadi iz kude.
drugi način
Mjesto radnje: Na obali, u zečjoj jazbini
Vrijeme radnje: Ljeto
Kratki sadržaj: Bio je ljetni dan. Alisina sestra je čitala Alisi priču. Alisa se igrala sa mačkom, popela se na drvo i zaspala. U njezinim fantastičnim snovima pojavi se zec. Imao je hlače, majicu i sat na ruci. Zec je kasnio i odjednom nestane u rupi. Alisa potrči za njim. Kada je ušla u sobu vidjela je stvari kako lete. Kad se spustila vidjela je kako zec ulazi kroz vrata. Pomaknula je zavjesu ali nije mogla prodi kroz vrata jer su bila premala. Kvaka joj je rekla da popije vodu iz čaše na stolu te da de postati malena. Alisa je tako uradila i smanjila se. Kvaka joj kaže da pojede djelid kolača i da de opet biti velika. Uzela je ključ i počela plakati jer više nede modi prodi kroz vrata. Zatim joj je kvaka rekla da ispije ostatak vode iz bočice. Ona ga popije i smanji se. Toliko se smanjila da je upala u bočicu i plutajudi prođe kroz ključanicu. Tamo je vidjela razne neobične životinje kao npr. orla koji puši lulu, dva blizanca, školjke i golemu ribu. Prošetala se malo dalje i tada spazi leptire koji imaju krila od kruha i maslaca. Zatim je vidjela crvenu ružu koja ima oči, usta i nos. Razgovarala je s njom i pošla dalje. Došla je do raskrižja gdje ima puno natpisa. Kad se odlučila na koju de stranu idi susrela je crva koji sjedi na gljivi i puši. Crv joj je ponudio da okusi gljivu i da de postati velika. To je učinila te je opet postala velika. Tada susretne Ožujskog zeca s luckastim klobukom. Sjeli su za stol i pili čaj. Kada je Alisa krenula dalje susrela je Cerigradsku mačku koja ju je uputila kamo de idi. Alisa je stigla u kraljičin vrt i u njemu se pojavi zec s trubom a iza njega kraljica i vojnici od karata. Konji su igrali kriket - loptica je bila jež, a palica je bila ptica. Kraljica je htjela ubiti Alisu ali ona je imala još malo kolača kojeg je pojela i opet je postala velika. Onda je počela djelovati druga strana kolača i Alisa se je opet smanjila. Počela je bježati, a vojska od karata ju je počela slijediti. Tada se od straha probudila i vidjela da je sve to bio samo san.
Analiza glavnog lika: Alisa Radoznala, ima dobro srce i sposobna je da suosjeda sa drugima, uporna, ponosna, puna ljubavi.
Sporedni likovi: Sestra, bijeli zec, maza, kneginja, kralj, kraljica, gospođa kornjača, Bill.
Lav Nikolajevič Tolstoj - Ana Karenjina
Bilješke o piscu: Lav Nikolajevič Tolstoj je ruski pisac, jedan od najvedih pisaca u doba realizma. Rođen je 9. rujna 1828. u mjestu Jasnaja Poljana. Sa 16 godina Tolstoj je otišao studirati jezik a onda pravo. Putovao je po zapadnim državama, vratio se vrlo razočaran gradskim društvom. Bavio se pedagoškim radom, uzdizanjem seljaka. Posveduje se svojoj obitelji i književnom radu. U publicističkim tekstovima zagovara preporod društva moralnim usavršavanjem pojedinaca. Prvi kratki roman izdao je 1863. a zvao se «Kozaks». "Anu Karenjinu" je napisao izmedu 1875. i 1877. Nakon "Ane Karenjine" napisao je još nekoliko romana. Bio je jedan od najvedih mislilaca svog doba. Tolstojev bogati književni rad i ideologija značajno su utjecali na europsku misao i kniževnost u završnici 19. i na početku 20. stoljeda. Umro je 20. studenog 1910. g.
Tema: Preljub Ane Karenjine
Vrijeme radnje:
70-tih godina 19. stoljeda
Mjesto radnje: Moskva, Petrograd
Likovi: Ana Arkadnjevna Karenjina, Aleksej Aleksanarove Karenjin, Aleksej Kirilovič Vronski, Konstantin Dimitrijevič Levin
Kratki sadržaj: Roman govori istodobno o dvije ljubavne priče. Sretan brak Levina i Kiti te tragična afera grofa Vronskog i Ane Karenjine. Levin je plemid i zemljoposjednik koji je zaljubljen u Kiti, dok je ona zaljubljena u Vronskog. Kada je Levin zaprosio Kiti ona ga je odbila, nadajudi se da de Vronski zaprositi nju. Nakon odbijanja Levin napušta Moskvu i odlazi na selo. Na jednom balu Vronski se zaljubljuje u Anu Karenjinu, a Kiti zbog boli i tuge odlazi u inozemstvo na liječenje, gdje stvara nova poznanstva i oporavlja se od nesretne ljubavi. Nakon povratka u Rusiju Levin ponovo prosi Kiti, ali ona ovaj put prihvada. Njihov brak je bio stabilan iako je bilo povremenih neslaganja. Rađa sina Dimitrija. Levin je nakon vjenčanja prolazio kroz vrlo teško razdoblje iz kojeg je našao izlaz u vjeri u Boga. Ana je udana za Alekseja Karenjina. On je državni službenik. Njihov odnos je korektan, ali bez ljubavi. Nakon bala Vronski je otvoreno izrekao svoju ljubav Ani. Ona napušta Moskvu, ali Levin je slijedi. Ana i Levin viđaju se svaki dan i ljudi su počeli širiti glasine. Aleksej uplašen zbog skandala moli Anu da prikrije vezu, ali ga ona i dalje nastavlja viđati. Ostaje u drugom stanju i to priopdava Vronskom prije jedne konjičke utrke. Na putu kudi Ana priznaje mužu svoju vezu, branedi svoju ljubav. Aleksej želi sačuvati svoj brak, ali ne želi da Ana prima Vronskog u kudu. Prilikom poroda došlo je do komplikacija i Ana na rubu smrti moli muža za oproštaj.
On oprašta i Ani i Vronskom i prihvada dijete. Ana raskida s mužem, a on joj namjerno ne želi dati sina. Ana, Vronski i djevojčica odlaze u inozemstvo. Bili su sretni neko vrijeme, ali Anina čežnja za sinom ih vrada nazad u Moskvu. Ana i Vronski pokušavaju udi u visoko društvo. Levin je rado viđen, ali Ana doživljava javnu osudu. Povlače se na selo gdje vode luksuzan život. Levin inzistira da se Ana rastavi od Alekseja, ali on to odbija zbog religioznih načela. Ana sve više kažnava Vronskog za odvojenost od svoga sina, upada u histerična stanja, a nodu uzima morfij. Na kraju teškog razdoblja baca se pod vlak. Nakon toga Vronski se prijavljuje za odlazak u Srbiju u srpsko-turski rat.
Analiza likova: Ana Karenjina Na početku knjiga Ana je preljepa i šarmantna, uzorna majka, žena državnog službenika. Svu svoju ljubav usmjerila je na svog sina. Slijededi srce Ana ostavlja muža, položaj, ugled i sina. Ona je željela dobiti ne samo što je htjela ved i više od toga. Optužuje Vronskog za najvedi moralni prekršaj - kršenje majčinske dužnosi. Postaje opsjednuta o Vronskovoj nevjeri i gubi ljubav. Na kraju spoznaje da je ljubav prolazna i odlučuje sve prekinuti. Bacanjem pod vlak Ana prekida svoj život i ostavlja svoje ljubljene u velikoj tuzi.
Aleksej Vronski Pružao je svu svoju ljubav i potporu Ani, čak se zbog nje i odrekao vojničke karijere prije odlaska u Italiju. Bio je žrtva, podnio je gorčinu poraza. Njegova najveda krivica je u tome što je obedao ono što nitko ne može ostvariti - da de čahura ljubavnog zanosa trajati vječno.
drugi način
Bilješke o piscu: Rodio se 1828. godine u selu Jasna Poljana, u poznatoj i imudnoj plemidkoj obitelji. Rano ostaje siroče, te o njemu skrbe tetka i rođaka. Godine 1841. obitelj se seli u Kazan, gdje on upisuje studij nadajudi se diplomatskoj službi. Uskoro napušta studij, te se vrada u Jasnu Poljanu, gdje vodi svoj dnevnik do zadnjeg dana. Pridružuje se vojsci, a negdje u to doba tiše i autobiografsku trilogiju - Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost. Putuje u Petrograd i kruži Europom, gdje se upoznaje s ondašnjom kulturom. Kasnije se nastanjuje u svome selu, gdje otvara školu za djecu i proučava život seljaka. Godine 1862. oženio se Sofijom, te se u braku osjedao sretnim. Uslijedili su veliki romani - Rat i mir, Ana Karenina… Nakon te kulminacije Tolstoj se smirio i odonda ga pamtimo po velikim djelima. Pisao je romane, pripovijetke, drame, publikacije… Smatramo ga najsnažnijim slikarem epohe koja nastaje krajem 19. st. i vrhunskim predstavnikom klasičnog realizma.
Mjesto i vrijeme radnje: Rusija oko 1870. godine
O djelu: Ana Karenjina je jedan od Tolstojevih najljepših romana, opisuje društvenu i osobnu psihologiju toga doba.
Radnja se vrti oko dvije ljubavi - jedne sretne (Levin i Kiti) i jedne nesuđene (Ana i Vronski), koje su ustvari gotovo dvije radnje svaka za sebe. Osnivni motiv i radnja, Anin preljub, isprepleten je mnogim scenama, koje su gotovo samostalne novele. Teme su uglavnom obitelj, ljubav i moral, te problemi vezani za brak.
“Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”.
Kratki sadržaj: Ana Karenjina je žena visokog državnog službenika Alekseja Karenjina. Njihov odnos je korektan, ali bez emocija. Roman počinje Aninim dolaskom u dom Stive Oblonskog, Anina brata. Stivina žena Doli je baš saznala da ju muž vara, te to izaziva razdor u obitelji. Ana uskače kao diplomat i uspijeva izgladiti situaciju. Ana upoznaje Vronskog, koji ne taji svoje osjedaje prema njoj, ali ona se boji veze i vrada se u Mokvu. Vronski se po prvi put ozbiljno zaljubio, te ju prati. Oni se počinju redovito viđati, te se Anin muž pobuni protiv toga. Unatoč tome Ana se nastavlja sastajati s Vronskim i uskoro zatrudni. Vronskom to otkrije neposredno prije konjičke utrke i on umalo pogiba. Njezina uplašena reakcija je javno pokazala njene osjedaje i mužu priznaje svoju ljubav. On traži samo formalni brak, te udaljava Vronskog od Ane. Ana rađa i u bunilu traži muža oprost. On joj opražta i prihvada djete. Kada se oporavila Ana se vratila Vronskom i kako joj muž ne želi dati sina, uzima kderku i s Vronskim odlazi u Italiju. Kada se vratila, ulazi u kudu gdje doznaje kako je službeno mrtva. Pokušava se s Vronskim uklopiti u društvo koje ih ne prihvada, te zato odlaze na selo. Tu Vronski žrtvuje karijeru zbog Ane i postaje mrzovoljan zbog toga. Posebno ga muči to što se njegovo dijete zove Karenjin, te traži od Ane da se rastavi. No muž joj ne želi dati rastavu. Ana se sve više otuđuje od Vronskog i na kraju se baca pod vlak, a Vronski se prijavljuje u vojsku, te odlazi u rat.
Levin je seoski veleposjednik, jednostavan čovjek, koji voli prirodu i Kiti. Kiti pak gleda Vronskog i kada Levin napokon skupi snagu ona ga odija. Kada shvada da je Vronski potpuno nezainteresiran za bilo kakvu ozbiljniju vezu, ona se razboli i odlazi u njemačke toplice, gdje se oporavlja. Nakon povratka Vronski ju ponovo prosi i ona se udaje za njega. Njihov brak je čvrst i postojan. Žive u miru i sredi, a zadnja poglavlja knjige posvedena su Levinovim religioznom uvjerenjima.
Tolstoj ustvari suprostavlja burnu i strastvenu kratkotrajnu vezu mirnom i postojanom braku.
Analiza likova: Ana Karenjina je žena Alekseja, majka Serjože i elegantna dama. No ipak njezin izgled ne upuduje ni na jedno od toga troje. Njezina smirenost i jednostavnost skriva svijet unutarnjih sukoba. U jednom trenutku osjeda strasnu ljubav u drugom trenutku mrzi muža. Razapeta je između pokazivanja ljubavi prema Vronskom i spašavanju svoje bududnosti sa svojim djetetom, svojim glasom u društvu, svojom vezom s mužem… I kako god pokuša riješiti svoje probleme uvijek se nađe na ishodištu, s puno ambivalentnih ciljeva i sve manje vremena i volje da pravilno i mudro odluči. U skladu s tim i njezine emocije i ponašanje, mijenjaju postave, kao što se kulise mijenjaju u kakvom kazalištu između činova.
Aleksej Vronski je sin grofa Kirila Vronskog, sjajan primjerak mlade generacije petrogradske aristokracije. Obrazovan je i pametan, a ponaša se grubo i rasipno, trčedi za djevojkama, koje je cilj zavesti a ne voljeti, voli provode jer ga zabavljaju i ne želi prihvatiti odgovornost. Ana po prvi put u njegovu životu znači cilj, prvu stvarnu ljubav, i zato ga činjenica da je sve to ostavio zbog Ane i isto tako njezina sve veda hladnoda potiskuje u depresije i u rezignaciju.
Levin je sušta suprotnost Vronskom i ima sasvim drugačiju životnu filozofiju. On se u potpunosti posveduje svojim emocijama i čini ih dugotrajnim, a ne prihvada kratkotrajne užitke. Čestit je i stidljiv,
ne ponaša se kao snob, a ipak je čvrsta osoba. Nakon prvog Kitinog odbijanja povlači se na selo u sebe, da prikupi snagu. U principu je on dobar čovjek i dobar muž i brine se za svoju okolinu, te je na neko način oličenje Tolstoja.
Kiti je Levinova žena, oličenje dražesne djevojčice, koketne naivke, koja je u stvari više djete nego žena. Poraz u Vronskom prima jako teško, ali preboljeva i odrasta u pravu ženu, koja shvada prave životne vrijednosti.
Tolstojevi likovi su kompleksni i nerijetko teški. Komuniciraju putem monologa i dijaloga u kojim su skrivene sve ozbiljne misli velikog pisca. ________________________________________
________________________________________ -1-
L.N.Tolstoj -Ana Karenjina
Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je blizu Moskve 28.08.1828. godine u jednoj staroj aristokratskoj obitelji. Osirotio u devetoj godini života, odgojen je i obrazovan kod tetke. Godine 1844. upisao je Sveučilište Kazan gdje je na njega veliki utjecaj izvršio francuski pisac Jean - Jacques Rousseau. Napustio je sveučilište 1847. godine bez dobijanja diplome. Iz njegovih dnevnika poznato je da je Tolstoj bio podijeljen protiv sebe: Iako se posvetio potpuno ludim provodima, imao je osjedaj krivnje i nije znao zašto. Sit gradskog života, odlazi na selo gdje seljaci ne prihvadaju njegove “poklone” jer im nije jasno zašto bi plemid želio pomodi seljacima. Neshvaden i razočaran, vratio se u Moskvu gdje provodi još dvije godine živedi “na visokoj nozi”. Njegovi dnevnici pokazuju ga kao neumornog mladida u potrazi za kockanjem i nodnim provodima sa ženama. Tada počinje njegova karijera kao pisac, 1852. godine. Godine 1851. uključio se u rat pratedi tako svoga brata Nikolaia. Vojsku napušta 1855. godine i tada putuje po Europi. Tolstojev brat Nikolai umire 1860. godine od tuberkuloze i tom tragedijom Tolstoj biva duboko pogođen. Kasnije je smrt Nikolaia Tolstoj rekonstruirao u svom djelu “Ana Karenjina” i to u liku Levinovog brata, koji se isto tako zvao Nikolai. Godine 1862. Tolstoj je oženio Sonju Andejevnu Behr. Od tada piše svoja najznačajnija djela “Rat i mir” od 1864. do 1869. godine, a “Anu Karenjinu” završio je 1876. godine. U svojim knjigama Tolstoj se mnogo služio vlastitim iskustvima, ali i iskustvima drugih oko sebe. To je najbolje vidljivo u “Ani Karenjinoj”. Izjavio je da je oduvijek želio napisati “knjigu o suvremenom životu”. Brak bi bio glavni problem, a preljub zaplet radnje. Upravo to ostvario je u svom remek-djelu “Ana Karenjina”. Preljub je grijeh koji je i sam Tolstoj učinio i tako napustio dijete, a kasnije se osjedao krivim zbog toga čina. Sve se to jasno vidi i u glavnom liku, u Ani Karenjinoj. Anom je Tolstoj želio pokazati svoju tamnu stranu. Likom Levina prikazao je sebe, a lik Kiti je zapravo ogledalo njegove žene Sonje.
Mnogi čitatelji smatraju Tolstoja jednim od najvedih gospodara u oslikavanju psihološkog portreta pojedinog lika. Kasnije Tolstojeve knjige postaju sve konzervativnije i religiozne. U svojim posljednjim godinama Tolstojevo pamdenje ozbiljno zakazuje i pati od čestih napada prilikom kojih gubi svijest. Tada bi zapitkivao pitanja o svojim rođacima koji su preminuli prije nekoliko desetljeda. Mjesec dana nakon jednog od napada, 20. studenoga, 1910. godine, Tolstoj je umro u malom gradu Astapovo, nakon što je konačno odlučio otidi iz Yasaya Polyana - sela u kojem je živio. Leo Tolstoj bio je čovjek mnogih činova - vojnik, seoski plemid, pisac, učitelj, kritičar itd. Cijelog života bio je borac i plivao protiv struje, ali isplatilo se jer njegova djela danas smatraju se pravim majstorskim ostvarenjima. “Ana Karenjina” svakako je njegovo najbolje i najvažnije djelo koje čitatelji današnje suvremenosti i dalje smatraju uzbudljivim i važnim.
“Ana Karenjina” sadrži dvije paralelne radnje koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati lik Ane Karenjine, a druga govori o Levinu i njegovim problemima. Velikim dijelom knjige te dvije radnje odvijaju se odvojeno i tek na kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje možemo zaključiti više tematskih slojeva. Tematski gledano putevi Ane i Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz romantičnu ljubav iako bi to značilo da treba učiniti grijeh preljub; Levinov cilj je osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem živi grijeh. Mislim da je i osnovna tema djela brak. Pratimo lik Ane Karenjine od početka gdje se prikazuje kao dobra majka, vjerna žena i dobra prijateljica prihvadena od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim počinje pad njene ličnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i čini preljub s Vronskim koji ju također strasno obožava. Tu počinju bračni problemi Ane i njenog muža Alekseja Karenjina. Ana i Karenjin nemaju niti malo romantičnosti, uzbuđenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi mogla zadovoljiti ženu poput Ane. Zato se Ana odlučuje na preljub, i smatra da preljub ne šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane radnje pratimo odnos Levina i Kiti. Tolstoj taj brak smatra idealnim , jer je to brak između dvije osobe koje se međusobno vole i poštuju, te slažu oko svega. U braku s Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjožu. Tema majke odnosno uloge žene u liku Ane Karenjine postavlja mnoga pitanja. Ana je u početku vrlo dobra majka, Serjoža ju jako voli i ona voli njega najviše na svijetu. Mislim da je ljubav uništila pravu ličnost Ane Karenjine. Mnogi kritičari rekli su da je Ana otkrila svoje pravo lice upravo preljubom, no ja se ne slažem s time. Ana je kroz ljubav izgubila osjedaj stvarnosti, nije mislila racionalno ved srcem, a srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje vrlo ljubomorna na Vronskog, biva izbačena iz društva jer živi u grijehu, a jedino joj Doli dolazi u posjetu. Strasti između Ane i Vronskog postaju njihova bol i propast. Na kraju Ana ne ostvaruje svoj cilj, ne pronalazi svoju sredu i oduzima si život. No, tim činom ipak je ostvarila dio svoga cilja, nanijela je bol osobi za koju je smatrala da je glavni krivac njenim patnjama, nanijela je bol Vronskome. Dala mu je svoj osjedaj krivnje, da i on osjeti kako je to. Levin, kontrastno Ani, uspijeva u potrazi za sredom i živi sretno s Kiti. Vrijeme radnje ovog djela Tolstoja jest njegova suvremenost, a to je druga polovica 19. stoljeda (oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i njihovim kretanjima. Oni se kredu iz sela u grad, iz grada u selo (Petrograd, Moskva, selo blizu Moskve). Glavna pripovijedačka tehnika je tzv. “sveznajudi govornik”, odnosno to je sam Tolstoj. Tolstoj izražava svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove. Levin, koji je u biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima mnogo osobina kojima se Tolstoj divio, otišla je izvan njegova shvadanja svijeta i zato ju je uništio. Tolstoj je život shvadao kao jedan dio zatvorenog kruga -> rođenje, život, smrt, i to mora tako biti. Kroz brojne monologe u djelu, Tolstoj opisuje u detalj misli i osjedaje svojih likova. Na primjer na balu gdje Ana osvaja srce Vronskoga izvor gledišta je Kiti, a ponekad se mijenja taj izvor gledišta radi postizanja vede dramatičnosti priče. Osim dvije osnovne radnje koje se zbivaju paralelno između Ane i Levina, postoji još jedna manje važna za glavni tijek događaja. To su kudne nesuglasice te financijske i obiteljske svađe obitelji Oblonskih (Doli i Stiva). Sve te priče odvijaju se u vremenu kronološkim slijedom i s obzirom na kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne priče na drugu. “Ana Karenjina” komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se od četiri dijela. U prvoj knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet u radnju (Ana ostavlja Karenjina da bi živjela s Vronskim; Levin se zaručuje s Kiti). U drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi kontrolu nad svojim osjedajima, te osuđuje Vronskog, što na kraju dovodi do tragičnog samoubojstva.
U djelu pratimo sedam najvažnijih likova koji utječu više ili manje na tijek događaja. To su Ana Arkadjevna Karenjina, Aleksej Kirilovič Vronski, Konstantin Dimitrijevič Levin, Katarina Aleksandrovna Levina (Kiti Ščerbacka), Aleksej Aleksandrovič Karenjin, Stjepan Arkadjič Oblonski - Stiva, Darija Aleksandrovna Oblonski (Doli). Sigurno je da su dva najvažnija lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je tamna strana Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je učinio preljub i tako napustio dijete, i nakon toga osjedao veliku krivnju. Njegova smrtna kazna za Anu Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh. Anu možemo promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih odnošaja rađanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer one su dobre žene i majke prije svega ostalog. Ana, s druge strane, smatra seks kao osobno zadovoljstvo, i boji se imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti upravo to osobno zadovoljstvo. Odkad živi s Vronskim, odnosno u grijehu, biva odbačena od društva. Vronski se želi vratiti svakodnevici i običnom životu, što Ana tumači kao uvredu prema njoj. Od tada počinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je uistinu i dalje zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog osjedaja krivnje i odbačenosti te želje za osvetom. Podsvjesno, Ana optužuje Vronskog za nešto što sebi ne može oprostiti - napuštanje svoga sina Serjože. Vronski želi nastaviti živjeti normalnim životom, i želi da Ana bude s njim jer ju voli, no Ana zbog njegove želje za svakodnevicom postaje sumnjičava i osvetljiva prema njemu. Ne može se pomiriti s činjenicom da je napustila sve za što je živjela, da bi postala nečija svakodnevica. Žedna i gladna zbog izgubljene energije, Ana traži nešto od Vronskog za svoju žrtvu, za svoje napuštanje voljenog sina. No, spoznaje da od Vronskog sve manje i manje može dobiti te se odlučuje na osvetu. Ana pada u očaj i to je vidljivo iz njenih sitnih laži, poruka, ucjena, pisama upudenih Vronskom. Neprestano se svađa s Vronskim, upada u histerična stanja, a nodu uzima morfij. S druge strane gledišta, Vronski je vrlo odlučan u ljubavnom životu s Anom. On se želi oženiti njome i živjeti obiteljskim životom. Odbacuje svoje snove o karijeri u službi vojske, samo da bi bio s Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kažnjava Vronskog kao što kažnjava Anu što živi s njim. On ne može shvatiti Aninu bol jer ju sam ne proživljava. S Anom je u tim trenucima teško živjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene suze, Vronski ju i dalje voli, ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi. No, što se Vronski više vradao onom što zaista je, svojoj običnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer, upravo je on bio taj koji joj je uskratio da živi kao obična žena. Vronski je svoje pravo na običan i društveni život želio zadržati, ne shvadajudi bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve očajnije spoznavala da je prevarena obmanuta i izigrana. Osjedajudi da Vronskom postaje navika, teret ili fizička potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorčeno. I tako je Ana uništila svoj život iz čiste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i život Vronskog koji ostaje optereden osjedajem krivice. Ana je željela da Vronski osjeti ono što se u njoj događalo, i Vronski je dio toga osjetio.
________________________________________ -2-
Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vrada vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u časno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlučio nešto učiniti sa svojim životom nakon svega? Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu: “ Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni ađutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je čovjek koji de daleko dotjerati.” Fizički izgled Vronskog: “ Vronski je bio onizak, čvrsto građen tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobična i mirna i odlučna lica. Na njegovu licu i pojavi, od kratko podšišane crne kose i svježe obrijana podbratka do nove novcate uniforme, sve bijaše jednostavno i ujedno otmjeno. “
S druge strane pratimo lik Levina i njegove probleme, kako ljubavne, tako i poslovne. “ Levin je junak “Ane Karenjine”. U biti, neki čitatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histerično mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin nastoji pronadi suvislost u životu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret poremedenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani, vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za bududu Rusiju.” Kroz nekoliko dana Levinov se pogled na svijet mijenja. Dok njegov brat Nikolai umire, on smatra da smrt uzima svako značenje životu i da je Bog koji dopušta smrt zao. No, poslije vjenčanja s Kiti, smrti njegova brata i rođenja sina, Levin shvada život na drugačiji, religiozniji način i ne boji se više smrti. Levin Kiti može ponuditi siguran život, ali ne može joj dati romantičnu avanturu i strast kakvom zrači Vronski. Kada ju je zaprosio prvi puta, Kiti ga je odbila jer se nadala da njeno srce pripada Vronskom. Nakon što je odbijen, Levinu se budi nesigurnost u sebe, još veda od one kad ju je zaprosio: “...Ali Levin bijaše zaljubljen, i zato mu se činilo da je Kiti u svakom pogledu takvo bide ponad svega zemaljskoga, a on da je takav niski zemaljski stvor da ne bi moglo biti ni pomisli o tome da bi ga drugi, a i ona sama, ocijenili kao nje dostojna.” Tada više nije znao što učiniti i umjesto da traži razlog negativnog odgovora i da ostane u igri, on se povlači, odlazi na selo i traži svoj mir u razvijanju poljoprivrede i gospodarstva. Kiti je za razliku od Levina odbijanje primila na drugačiji način. Ona je razočarana što Vronski više ne pokazuje zanimanje za nju, što ju nije zaprosio. No, Vronski nije ni imao namjeru zaprositi Kiti: “ On nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti ima određeno ime, da je to zavođenje gospođica bez ženidbene namjere i da je to zavođenje jedan od ružnih postupaka koji je uobičajen među istaknutim mladim ljudima kao što je on (...) da je mogao saznati da de Kiti biti nesretna ne uzme li je za ženu, veoma bi se začudio (...) nije mogao povjerovati da bi ono što je njemu, a pogotovo njoj, pružalo tako velik i lijep užitak moglo biti ružno. Još manje bi mogao povjerovati u to da se mora oženiti.” Kiti tada oboljeva, te s obitelji odlazi na putovanje da se smiri i razmisli što želi. Odlučuje da se želi udati za Levina, i tako bude. Fizički opis Kiti: “ Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi živo predočiti, posebice dražest one sitne plavokose glavice s izrazom dječje jasnode i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojačkim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sačinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvadao; ali ono što je neočekivano vazda iznenađivalo na njoj, bijaše izraz njenih očiju, blagih, mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u čarobni svijet ... svoga ranog djetinjstva.” Kiti i Levin žive sretno, i kasnije imaju sina. Kiti se savršeno uklopila u obiteljski život: “ Kiti pronalazi svoju najvedu sredu u ulozi žene i majke, ulozi koju je Tolstoj najviše cijenio. Potpuno sigurna u sebe, ona unosi sklad u svoj dom i mir Levinovoj duši. Ima veliko poštovanje prema ljudskom krugu rođenja, života i smrti, i ne boji ga se. Iako ne uvijek dobro shvadena, Kiti je vrlo pametna i jako realna. Ima veliku vjeru i povjerenje u dobrotu Boga.” Aleksej Aleksandrovič Karenjin je jedna vrlo neromantična i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izračunato što i kada treba učiniti, što ga čini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku čisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu čini željnom uzbuđenja, željnom prave i strastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, čini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je važnije što de drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreda. On je kontrastan lik Levinu što se tiče religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin čini upravo suprotno jer njegovo Kršdanstvo slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, žene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadržavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju željan osvete. Treda strana priče govori o odnosima Doli i Stjepana Arkadjiča - Stive. Stjepan Arkadjič bio je nevjeran prema svojoj ženi Doli i samim time započinje knjiga. Nakon razgovora s Anom, ona prihvada Stivu natrag u svoj život. Zahvaljuje joj se riječima:
“ Upamti Ana: ono što si ti za mene učinila nikad nedu zaboraviti. I upamti da sam te voljela i da du te uvijek voljeti kao najboljeg prijatelja.” Doli kasnije i potvrđuje te riječi jer ona de jedina posjedivati Anu nakon što je svi “izbace” iz društva. Kasnije veza između Ane i Stive postaje ponovo krhka: “ Spona što ju je Ana napravila pokazala se krhkom, te je porodična sloga opet napukla na onom istom mjestu. Ničeg određenog nije bilo, ali Stjepana Arkadjiča gotovo nikad nije bilo, a slutnje u nevjeri postojano su mučile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojedi se proživljenih muka ljubomore. Prva provala ljubomore, jedanput proživljena, više se nije mogla pojaviti, pa čak ni otkride nevjere ne bi više moglo na nju onako djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrida sada samo lišila njenih porodičnih navika, te je dopuštala da je vara prezirudi zbog te slabosti njega, a ponajviše sebe.” Stiva je bio uvijek veseljak, osoba puna šarma, ali i nevjere. Voli dobru gozbu i pide, muziku, zabavu, ali i pretjerano budi zanimanje za žene. Svi vole Stivu u društvu jer uvijek podiže atmosferu, i izazive smijeh. On nikada nije namjeravao niti može biti vjeran Doli, ženi koja ga uistinu voli. No, ne može si pomodi - jednostavno je takav. Stiva ima još jednu lošu osobinu, a to je kockanje. Godinama je živio “na visokoj nozi” i tako potrošio svoj novac, a sada počinje uzimati i novac od Doli, novac koji joj je naslijedila, za ispladivanje svojih kockarskih dugova. No bez obzira na sve, Doli Stivu uvijek voli, a i Stiva voli nju.
Na “Anu Karenjinu” možemo postaviti više teza, no vjerojatno je najvažnija ona koja uključuje lik Ane Karenjine, odnosno pitanje: da li je Ana Karenjina bila dobra žena? Odgovor bi bio jednostavan, naravno da nije, i time bi ova teza jednostavno bila negativna, no to je vrlo plitka i nepromišljena osuda. Ana Karenjina je žena vrlo snažnih strasti, no te strasti su zarobljene u kudi Karenjina, i Ani ne preostaje ništa drugo nego potraga za oslobađanjem te zarobljene osobe. Ona u početku odbija Vronskog i ne želi imati vezu s njim, no upornost Vronskog, a i ta Anina želja za oslobađanjem tjeraju je na preljub. Tim činom ona se oslobađa i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla biti. No, zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad svojim osjedajima, i nekad mirna i uvijek stabilna Ana, postaje sada vrlo histerična, posesivna i sumnjičava osoba. To je dovodi i do samoubojstva. Ja mislim da je Karenjin glavni krivac svemu što se dogodilo. Ana i Karenjin vjenčali su se ne iz ljubavi ved zato što je tako bilo uređeno. Život s Karenjinom dosadan je i Ana nije imala što drugo učiniti nego osloboditi svoj pravi karakter, svoju osobnost, strast i ljubav. Ova teza afirmativna je, jer mislim da problem nije u Ani, nego u Karenjinu. Karenjin je taj koji nije bio dobar muž (predvidljiv, dosadan, neromantičan, uvijek zaposlen, “vrijeme je novac” mu je vjerojatno glavni moto).
“ Nedemo smatrati “Anu Karenjinu” umjetničkim djelom; smatrat demo je dijelom života. Dio života i je.” Dio života i je. Tolstoj je uspio opisati suvremeni život i ljude koji su nam bliski na jedan vrlo jednostavan način. Njegovi likovi isti su kao i ljudi koje susredemo svaki dan u životu, i zato je njegovo djelo tako jednostavno i dostupno svima. On je svaki lik u djelu okarakterizirao na sve mogude načine - psihološki, moralni, estetski, socijalni... i time ih učinio svakim za sebe vrlo posebnim, i u nama time budi naše vlastito rasuđivanje - tko je dobar, tko je loš. Obično smo se uvijek susretali s likovima koji su sigurno ili negativni ili pozitivni, ali ovaj puta svi se čine pozitivnim u početku, no kasnije svaki čitatelj dobija svoju sliku o pojedinom liku. Mislim da je Tolstoj prvi pravi pisac koji je otkrio realizam i upotrijebio vrijeme kao glavni faktor radnje. Tolstojevo remek-djelo dio je života, kako njegovoga tako i našega. Tolstoj je izvanredno znao opisati psihološke osobine svojih likova i čitajudi djelo može se vidjeti istina o ljudskoj naravi, o tome kakvi ljudi zaista jesu, a tim iskustvom mislim da možemo bolje razumjeti ljude sa sličnom sudbinom kao na primjer Ana, Levin, Vronski i drugi. Konačan zaključak je samo dvije riječi: remek-djelo.
________________________________________ Sofoklo - Antigona
Bilješke o piscu: Sofoklo se rodio oko 496. godine p.K. a umro je 406. g. p.K. Napisao je 123 drame, a od njih se sačuvalo samo 7 i to: Antigona, Kralj Edip, Filoklet, Elektra, Edip na Kolonu i Trahinjanke. Bogovi ga kao pisca nisu zanimali, iako je bio religiozan tradicionalista. Istinu o životu tražio je u ljudima i međuljudskim odnosima. Sofoklo je pojačao dramsku radnju tako što je uveo 3. glumca.
Vrsta djela: Drama, tragedija
Mjesto radnje: Teba
Vrijeme radnje: V. stoljede
Tema: Sukobljavanje Božjih i ljudskih zakona
Kratki sadržaj: Prvi čin Poslije smrti Polinika i Eteokla, koji su poginuli u međusobnom sukobu, vlast u Tebi preuzima njihov ujak Kreont. On je zabranio da se Polinikovo tijelo pokopa, jer je Polinik izdao domovinu, borio se protiv nje. Onaj tko prekrši tu zapovijed bit de kažnjen, i to smrdu.
Drugi čin Dolazi stražar i donosi lošu vijest da je netko prekršio zapovijed i pokopao Polinika. Stražar dovodi krivca za to djelo, Antigonu.
Tredi čin Kreont ju zbog tog čina osuđuje na smrt. Kreont i Antigona se suprostavljaju jedno drugom u nepomirljivom sukobu. Antigona objašnjava za što se ona bori, za Božji zakon, ali mod je na strani novog vladara i Antigona mora umrijeti s Ismenom, sestrom, koja joj se sad pridružila.
Četvrti čin Antigonin zaručnik, Hemon, traži od oca Kreonta milost za Antigonu. Sva ta Hemonova preklinjanja nisu uspjela. Antigonu de za kaznu živu pokopati. Peti čin Tu počinje njezina tužaljka. Ona zajedno sa zborom oplakuje svoj život, kojem je uskradena udaja. Antigona završava tužaljku sažeto, obrazloženim opravdanjem.
Šesti čin Tiresije, prorok, dolazi i objavljuje da je Kreont zabranjujudi sahranu, okaljao sebe i svoj grad. Ali i tada Kreont odbija da odstupi. Jedino pred prijetnjom nesrede on žurno, ali uzaludno mijenja odluku da Antigonu oslobodi.
Sedmi čin Hemon dolazi u zatvor, nalazi Antigonu mrtvu i sam se ubija. Euridika, Kreontova žena, umire čim je saznala za sinovo samoubojstvo. I tako Kreont ostaje sam kao puka sjena.
Analiza likova: Antigona Vrlo hrabra, odgovorna, ali ipak i osjetljiva i vrlo ranjiva. Izuzetna osoba
koja i danas može poslužiti kao primjer ljudske savjesti i odgovornosti.
Kreont Okrutan čovjek koji zastupa samo zakon bez obzira na osjedaje i ljudskost.
Hemon Sin Kreontov, koji je bio razapet između ljubavi prema Antigoni i štovanja prema ocu. Ali ljubav je nadvladala štovanje.
drugi način
Bilješke o piscu: Sofoklo je rođen 495.g. pr. Kr. a umro je 406.g. pr. Kr. U svom je dugom životu imao priliku vidjeti uspon i pad atenske demokracije. Čitavog je života bio istaknuta ličnost i u ratu i u miru. Bio je vojskovođa i diplomat, cijenjeni pjesnik, prijatelj Perikla i ljubimac cijele Atene. Napisao je 123 drame, te je njima i drugim svojim djelima unaprijedio grčko kazalište i dramu uopde. Najpoznatije Sofoklove drame su: Ajant, Antigona, Kralj Edip, Elektra...
Mjesto radnje: Atena
Vrijeme radnje: Oko petog stoljeda prije Krista
Ideja: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko
dostojanstvo.
Kratki sadržaj: Edip, kralj Tebe, je imao dvije kderi i dva sina; Antigonu i Ismenu, i Eteokla i Polinika. Kada je saznao da je ubio oca i oženio svoju majku, Edip se oslijepio i napustio Tebu. Antigona je krenula s njim. Nedugo nakon toga Eteoklo i Polinik su se posvađali oko vlasti. Eteoklo se udružio s Kreontom - svojim stricem i prognao Polinika iz Tebe. Oboje su nastojali uz sebe pridobiti Edipa, ali je on bacio prokletstvo na obojicu. Polinik se udružio s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobjedili, ali su Eteoklo i Polinik poginuli. Kreont je počasno pokopao Eteokla, a Polinika je ostavio nepokopanog ispred zidina Tebe, zato što je izdao svoj grad. Edip je ubrzo umro i Antigona je došla u Tebu i odlučila sahraniti brata, iako je to Kreont zabranio. Pokušala je nagovoriti Ismenu da joj pomogne, ali se Ismena toliko bojala Kreonta da joj se nije usudila pomodi. Oko tijela su stajali stražari, ali su Bogovi odlučili pomodi Antigoni, te su podigli oluju. Stražari nisu ništa vidjeli i Antigona je pokopala brata. Ali tek što ga je pokopala oluja je prestala i stražari su je uhvatili. Kada su je doveli Kreontu ona je hrabro priznala i rekla mu da nije počinila zločin nego pobožno djelo, te ako se po svjetskim zakonima pobožnost kažnjava ona se ne boji smrti ved čezne za njom. Kreont se na te riječi još više naljutio te je odlučio osuditi Antigonu i njenu sestru, jer je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se toliko bojala Kreonta da je priznala nepočinjeno djelo. Antigona ne želi žrtvovati i Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se, želedi joj pomodi, poziva i na Antigoninog zaručnika Hamona - Kreontovog sina. Hamon upozorava Kreonta da se puk ne slaže s njim, ali Kreont se ne obazire na to. Kaže Hamonu da mu Antigona nede biti žena, a ovaj mu odvrada da nede ni umrijeti sama. Kreont odlučuje da Antigona nede umrijeti, ali nede ni živjeti u svijetu živih, te ju zazida u kraljevsku grobnicu. Nakon što odvedu Antigonu prorok Tirezij dolazi Kreontu i kaže mu da
mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu jer de inače prekršiti Božje zakone, te de to izazvati još smrti u njegovoj obitelji. Kreont se ipak odluči pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi svečan pogreb Poliniku, ali kada dođe osloboditi Antigonu nađe ju obješenu, a Hemona kako ju oplakuje. Kada ga Hemon vidi pokuša ga ubiti, ali ne uspije, te počini samoubojstvo. Njegova majka Euridika počini samoubojstvo od žalosti za njim, a Kreont ostavljen sam počne se kajati i moliti Bogove da mu podare smrt.
Likovi: Antigona i Ismena - Edipove kderi Kreont - njihov ujak Euridika - Kreontova žena Heman - Kreontov sin Tiresija - Prorok Stražari, glasnici, zbor
Analiza likova: Antigona je odlučna i hrabra žena koja ne odustaje od svojeg nauma ni pod prijetnjom smrti. Ni u jednom trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog toga što je sahranila svoga brata Polinika, koji je ipak bio napadač na njen rodni grad Tebu. Hrabro se odupire Kreontu i ne pokorava mu se. Njezina sestra Ismena nije tako hrabra, ali joj je ipak odana i želi umrijeti s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i odlučan, te drži svoju riječ. Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time što umire kraj nje u grobnici svoje obitelji. Kreont je tiranin. Ne sluša mišljenje drugih ljudi, ved čini samo ono što on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se priznati da on drži svoju riječ i čini ono što je rekao, a to bi se u drugim prilikama i uvjetima maoglo nazvati i vrlinom. U duši je ipak samo čovjek, i to dokazuje na kraju drame pjevajudi tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt svoje žene i svoga sina.
Sukobi: U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahtjeva države i zahtjeva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju tragedija je neminovna. Kako se Kreont ogriješio i o Božje zakone postoji i sukob između Bogova i Kreonta, a bududi da su Bogovi svemodni, tu gubitnik mora biti Kreont.
tredi način
Bilješke o piscu: Sofoklo (497.-406. pr. Kr. U Ateni), dobro obrazovan, materijalno osiguran, nije napuštao domovinu i stekao je ogromnu popularnost još za života. Nakon smrti je proglašen herojem. Bio je inovator teatarske umjetnosti – uveo je tredeg glumca, te je počeo sastavljati trilogije od kojih svaka čini zasebnu cjelinu. Od 123 dramskih djela koja je napisao, u cijelosti je sačuvano samo nekoliko: "Antigona", "Ajant", "Kralj Edip", "Trahinjanke", "Filoktet", "Edip na Kolonu"...
Mjesto radnje: grad Teba
Vrijeme radnje: oko 5. st. pr. Kr.
Tema: Antigonina sudbina
O djelu: Antigona je tragedija pisana u stihovima. Radnja ove tragedije se zasniva na mitu.
Antigona ima mnoga obilježja tragedije: - Tragični junak (Antigona) - Tragična krivnja (rezultat sukoba Antigone i Kreonta) - Tragični svršetak (Antigona umire zbog svoje savijesti) - Uzvišeni stil (pjesma na kraju svakog čina)
Sadržaj: Prvi čin U njemu se odvija razgovor između dviju sestara, Antigone i Ismene. One razgovaraju o novom Kreontovom zakonu koji zabranjuje sestrama da pokopaju svog brata. Antigona govori da de bez obzira na taj zakon pokopati svoga brata. Znajudi za kaznu onoga koji prekrši zakon, Ismena upozorava Antigonu da taji svoj plan.
"Al' sudi, kako hodeš, ja du ovoga sahranit!"
Drugi čin Opisuje Kreontov govor ljudima u kojem spominje Polinika kao izdajicu i gubitnika i iznosi zakon o zabrani pokapanja Polinikova trupla. Tu se dogodi obrat - dolazi straža i govori Kreontu da je netko obavio obred na Polinikovu tijelu. Kreont govori o zabrani pokapanja Polinika: "Za njega gradu evo ja proglasih sad, da grob mu nitko ne spremi nit ožali, bez groba nek mu tijelo pusti pticama i psima da ga žderu – grdno pogledat!"
Stražar govori Kreontu da je Polinika netko pokopao: "Pa kažem. Baš mrtvaca netko sahrani I ode suhim prahom tijelo posuo mu
I sveti obred kako treba obavi."
Tredi čin Stražari su uhvatili Antigonu na djelu i dovode je pred Kreonta. Antigona priznaje krivnju. Kreont zove Ismenu koja želi umrijeti sa sestrom. Kreont ih obje zatvara.
Antigonino priznanje: "Pa priznajem – uradih, i ne poričem."
Četvrti čin Hemon govori ocu kako je u krivu što se tiče Antigonine kazne. Kreont govori kako nede promijeniti mišljenje. Hemon prijeti ocu svojom smrdu i govori kako cijeli grad žali Antigonu. Kreont odlučuje poštedjeti Ismenu.
Hemon govori ocu kako cijeli grad žali Antigonu: "...a ja iz prikrajka ti slušat mnogu to, tu djevu kako žali grad, što s najgorom sad smrdu gine zbog čina predivnog, a od svih žena najmanje to zavrijedi..."
Peti čin Antigonu vode do groba u koji de biti živa zatvorena dok ne umre. Antigona govori svojoj sestri i svojoj mrtvoj obitelji o veličini svog postupka i pomalo žali sama sebe i svoju sudbinu.
Kreont naređuje slugama da odvedu Antigonu: "Pa nedete l' je brže voditi? Grobu je Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je Bez ikoga vi pustite, nek ili mre Il' živa pod onakvim krovom počiva!
Ta mi smo čisti što je do te djevojke; A s nama tu na svijetu nede boravit."
Šesti čin Tiresija govori Kreontu zastrašujude proročanstvo - da de se dogoditi nešto strašno ako ne popusti u vezi s Antigonom te je odmah pusti.
Tiresija o proročanstvu: "A zato osvetnice tebe vrebaju Erinije – bič zatomi Hada, bogova, Te ista ta de tebe stidi nevolja, I pazi da li i to srebrom potkupljen Sad govorim. Ta nede tamo dugo bit, A ljudi, žena jaukom de jeknut dvor."
Sedmi čin Glasnik govori Euridiki, Kreontovoj ženi, da joj je sin mrtav, isto kao i Antigona. Euridika izvršava samoubojstvo. Kreont prekasno shvada da je pogriješio i ostaje sam u boli okajavati svoje greške.
Smrt Antigone i Hemonovo samoubojstvo: "Nju na dnu groba opazismo, za vrat se obijesila i omčom rupca platnena njega stegnu..." "Taj jadnik na se ljutit, kakav biješe, Naperiv, mač zatjera posred rebra..."
Euridikina smrt: "Mrtva je žena, mati ovog umrlog, Od udarca njoj jadnoj netom zadanog."
Analiza likova: Antigona Hrabra, uporna, puna osjedaja dužnosti, snažna i strastvena. Ne odustaje od svojeg nauma, čak ni pod prijetnjom smrdu. Hrabro se odupire Kreontu i ne želi mu se pokoriti. Ne može se oduprijeti savijesti, sestrinskoj ljubavi i religioznoj obvezi da se pokojnik pospe prahom da dobije mogudnost smirenja u svijetu mrtvih duša.
Kreont Ponosan, umišljen, preponosan da pogazi svoju riječ - to znači da je čovjek od riječi - ne poštuje tuđe mišljenje. Na kraju dokazuje da je i on samo čovjek, i to pjevajudi tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt sina i žene.
Hemon Neizmjerno voli Antigonu što dokazuje time što umire kraj nje. Vedinu života se pokoravao ocu, no na kraju mu se suprotstavlja i brani narod.
________________________________________ Sofoklo - Antigona
Bilješke o piscu: Sofoklo (496. - 405. god. p. K.), grčki tragičar. Rođen u Kolonu Hipiju kod Atene u bogatoj porodici. Bio je predstavnik Periklova vremena. U tragičnoj umjetnosti Eshil mu je bio uzor, a i učitelj. Kad je Eshil umro,
Sofoklo je postao ljubimac atenske publike. Dokaz tome je velik broj pobjeda i neke službene časti kojima su ga njegovi sugrađani odlikovali. Prvi put je prikazivao i ujedno odnio prvu nagradu god. 469., dakle još vrlo mlad. U svom životu je napisao oko 130 djela, a sačuvano je samo 7 tragedija: Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet i Edip na Kolonu. Sofoklo je u svojim dramama posvetio mnogo više crtanju karaktera svojih likova i nastojao im dati što više ljudskih osobina. Sofoklo je usavršio dramsku umjetnost pišudi takve tragedije, koje svaka za se čini umjetničku cjelinu. On je uveo mnoge novosti u tragedije. Zbog svega toga su ga nazvali tragičnim Homerom.
Vrsta djela: Tragedija od sedam činova u dijalozima.
Mjesto i vrijeme radnje: Radnja se odvija u gradu Tebi za vrijeme Kreontove vladavine, u 6. st. pr. Kr.
Tema: Tema ovog djela je tragična sudbina djevojke Antigone koja je, prekršivši naredbu vladara Tebe Kreonta, obredno pokopala svog voljenog brata.
Glavni motiv: Kreontova mržnja prema Poliniku.
Kompozicija djela: Kompozicija "Antigone" počinje uvodom, tkz. prologom u anapestičkoj stopi. Taj prolog je u ovoj tragediji u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi parados ili paroda, tj. korska nastupna pjesma (ona se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju instrumenata). Zatim po ustrojstvu slijede epizode tj. činovi koje sačinjavaju dijalozi. Nakon činova slijede stasimone
(stajade pjesme) bez anapesta i troheja koje se po tome razlikuju od paradosa. Zadnji dio kompozicije je eksodus ili eksod koji dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije, pa tako i Antigone. Osnovno ustrojstvo kompozicije ove tragedije je da nakon svakog čina dolazi stajada pjesma koju pjeva zbor. "Antigona" se sastoji od sedam činova i pet stajadih pjesama.
Kratki sadržaj: Radnja ovog djela je usko vezena sa dramom "Kralj Edip". U njemu se(između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova. Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vrada nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu. Uskoro dolazi do sukoba same brade koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mač u tijelo, te oboje umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obrednog pokopa. Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kder, govori svojoj sestri Ismeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Ismena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od svog nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naradbe, jedan od njih odlazi redi kralju. Kreont, uznemiren i zaprepašten naređuje da se nađe krivac ili de se okriviti stražari. U međuvremenu stražari maknu prah sa mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu bradu jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka.
Unatoč njenom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i zaručnik Antigone, dolazi Kreontu moledi ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se protivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obradajudi se Tebancima i svemodnim bogovima. U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, tj.slijepi prorok sa dječakom u pratnji. On razgovara sa Kreontom, te mu govori da de ga snadi gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnude božanskog načela strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.
Likovi: a) Glavni likovi: Antigona - Edipova kder Kreont - Antigonin ujak, Tebanski kralj
b) Sporedni likovi: Ismena - Antigonina sestra Euridika -Kreontova žena Hemon - Kreontov sin, Antigonin zaručnik
Tiresija - Prorok Dječak - Tiresijin Zbor - Starci Tebe Pratnja - Kreontova i Euridikina Zborovođa Stražar Prvi glasnik Drugi glasnik
c) Analiza glavnih likova:
Antigona Samostalna je i bezkompromisna. Hrabra je i ustrajna kod svojih odluka. Osjeda sestrinsku ljubav i zato ne sluša tuđe naredbe, ved slijedi svoje srce. Svjesna posljedica srlja u propast. Ona je pozitivan lik u svakom smislu vođen ljubavlju: "A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svijet." Antigona se našla u neizbježnoj situaciji, tj. na nju je svaljena tzv. tragična krivnja koja je specifična za sve tragedije. Ona je imala na izbor slušati naredbu vladara i ponijeti se bezosjedajno prema mrtvom bratu ili brata sahraniti, kako joj je govorilo srce. Ona je svoje srce i poslušala znajudi što je čeka ako je netko otkrije. Toga se nije uopde bojala, jer je imala samo jedan cilj koji je i ostvarila. Antigona je još jedan lik kojim nam pisac pokušava objasniti i dokazati da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i žrtvovanja. Upravo to je Antigona znala i slijedila.
Kreont Apsolutistički vladar bezosjedajnog i hladnog srca. Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna mjera koja nije odraz volje puka, ved njegova samovolja. Antigonu šalje u ponižavajudu smrt unatoč tome što je ona kdi njegove sestre i zaručnica njegova sina.
Mržnju uspije pobuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč njegovoj razumnoj molbi da ne osudi Antigonu. Naprotiv, on čak želi Antigonu ubiti pred njim. Kreont je čovjek koji ne sluša nikog osim sebe i svoje hladno srce. Tek na kraju posluša Tiresiju zbog strahopoštovanja prema bogovima. Kao što se on boji bogova, narod Tebe se boji njega. Kreont je savršen primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe. Ta ga ohololost i dovodi do propasti. On se naposljetku i kaje, ali prekasno. Sudbina je ved odlučila da ostane sam, propao kao otac, suprug i vladar.
Stil i jezik: Kao u svim grčkim, te i u ostalim tragedijama u "Antigoni" nalazimo uzvišen način govora. Uz monologe i brojne dijaloge pisac povremeno upotrebljava kratke didaskalije kojima najčešde najavljuje odlazak jednog, a dolazak drugog lika ili upute koje je jedan lik dao nekom drugom liku na sceni. Uz dostojanstven govor nalazimo i druga obilježja tragedije: tragičan lik, tragičnu krivnju i naravno, tragičan završetak. Djelo sadrži i mnoga stilska izražajna sredstva poput epiteta, matafora, poredbi itd.
Izvantekstovni odnosi: Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je (kao što je ved opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom". U djelu "Kralj Edip" se opisuje sukob Edipovih sinova i taj sukob se kasnije odražava na radnju "Antigone". Sami motiv "Antigone" se nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta prema Antigoninom bratu Poliniku, kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop. Može se čak redi da je "Antigona", na neki način, nastavak drame "Kralj Edip".
Kritika djela: Sukob vrijednosti redovito uključuje propast jedne od njih.
To je često smrt tragičnog junaka, kako svjedoči Antigonina sudbina, ali i takva presudna mjera u njegovu životu koja de nepovratno obilježiti njegovu bududnost, kao što se događa Kreontu. U svijetu koji ne podliježe vrijednosnoj procjeni, u kojem nema ljepote i ružnode, dobra i zla, u kojem se sve pojave opisuju sa stajališta nezainteresirane znanosti koja točno mjeri i utvrđuje, a da pri tome ne pokazuje bilo kakvu strast, tragičan sukob nije mogud. Nema sumnje da de svatko od nas pročitati "Antigonu" na svoj način. Ipak, jedno bismo iskustvo nakon toga čitanja svakako morali ponjeti. Sukob koji je izbio u Tebi oko mrtva Polinikova tijela nije mračna mitska priča koja je neponovljiva u našem vremenu. Sofoklova nam je tragedija i danas razumljivo štivo - ona je dragocjen književni podsjetnik koji nam olakšava da razumijemo onu stvarnost koju knjige nisu mogle obuhvatiti.
Sofoklo - Antigona
Bilješke o piscu: Sofoklo je rođen 495.g. pr. Kr. a umro je 406.g. pr. Kr. U svom je dugom životu imao priliku vidjeti uspon i pad atenske demokracije. Čitavog je života bio istaknuta ličnost i u ratu i u miru. Bio je vojskovođa i diplomat, cijenjeni pjesnik, prijatelj Perikla i ljubimac cijele Atene. Napisao je 123 drame, te je njima i drugim svojim djelima unaprijedio grčko kazalište i dramu uopde. Najpoznatije Sofoklove drame su: Ajant, Antigona, Kralj Edip, Elektra...
Mjesto radnje: Atena
Vrijeme radnje: Oko petog stoljeda prije Krista
Ideja: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko dostojanstvo.
Kratki sadržaj: Edip, kralj Tebe, je imao dvije kderi i dva sina; Antigonu i Ismenu, i Eteokla i Polinika. Kada je saznao da je ubio oca i oženio svoju majku, Edip se oslijepio i napustio Tebu. Antigona je krenula s njim. Nedugo nakon toga Eteoklo i Polinik su se posvađali oko vlasti. Eteoklo se udružio s Kreontom - svojim stricem i prognao Polinika iz Tebe. Oboje su nastojali uz sebe pridobiti Edipa, ali je on bacio prokletstvo na obojicu. Polinik se udružio s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobjedili, ali su Eteoklo i Polinik poginuli. Kreont je počasno pokopao Eteokla, a Polinika je ostavio nepokopanog ispred zidina Tebe, zato što je izdao svoj grad. Edip je ubrzo umro i Antigona je došla u Tebu i odlučila sahraniti brata, iako je to Kreont zabranio. Pokušala je nagovoriti Ismenu da joj pomogne, ali se Ismena toliko bojala Kreonta da joj se nije usudila pomodi. Oko tijela su stajali stražari, ali su Bogovi odlučili pomodi Antigoni, te su podigli oluju. Stražari nisu ništa vidjeli i Antigona je pokopala brata. Ali tek što ga je pokopala oluja je prestala i stražari su je uhvatili. Kada su je doveli Kreontu ona je hrabro priznala i rekla mu da nije počinila zločin nego pobožno djelo, te ako se po svjetskim zakonima pobožnost kažnjava ona se ne boji smrti ved čezne za njom. Kreont se na te riječi još više naljutio te je odlučio osuditi Antigonu i njenu sestru, jer je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se toliko bojala Kreonta da je priznala nepočinjeno djelo. Antigona ne želi žrtvovati i Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se, želedi joj pomodi, poziva i na Antigoninog zaručnika Hamona - Kreontovog sina. Hamon upozorava Kreonta da se puk ne slaže s njim, ali Kreont se ne obazire na to. Kaže Hamonu da mu Antigona nede biti žena, a ovaj mu odvrada da nede ni umrijeti sama. Kreont odlučuje da Antigona nede umrijeti, ali nede ni
živjeti u svijetu živih, te ju zazida u kraljevsku grobnicu. Nakon što odvedu Antigonu prorok Tirezij dolazi Kreontu i kaže mu da mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu jer de inače prekršiti Božje zakone, te de to izazvati još smrti u njegovoj obitelji. Kreont se ipak odluči pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi svečan pogreb Poliniku, ali kada dođe osloboditi Antigonu nađe ju obješenu, a Hemona kako ju oplakuje. Kada ga Hemon vidi pokuša ga ubiti, ali ne uspije, te počini samoubojstvo. Njegova majka Euridika počini samoubojstvo od žalosti za njim, a Kreont ostavljen sam počne se kajati i moliti Bogove da mu podare smrt.
Likovi: Antigona i Ismena - Edipove kderi Kreont - njihov ujak Euridika - Kreontova žena Heman - Kreontov sin Tiresija - Prorok Stražari, glasnici, zbor
Analiza likova: Antigona je odlučna i hrabra žena koja ne odustaje od svojeg nauma ni pod prijetnjom smrti. Ni u jednom trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog toga što je sahranila svoga brata Polinika, koji je ipak bio napadač na njen rodni grad Tebu. Hrabro se odupire Kreontu i ne pokorava mu se. Njezina sestra Ismena nije tako hrabra, ali joj je ipak odana i želi umrijeti s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i odlučan, te drži svoju riječ. Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time što umire kraj nje u grobnici svoje obitelji. Kreont je tiranin. Ne sluša mišljenje drugih ljudi, ved čini samo ono što on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se priznati da on drži svoju riječ i čini ono što je rekao, a to bi se u drugim prilikama i uvjetima maoglo nazvati i vrlinom. U duši je ipak samo čovjek,
i to dokazuje na kraju drame pjevajudi tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt svoje žene i svoga sina.
Sukobi: U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahtjeva države i zahtjeva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju tragedija je neminovna. Kako se Kreont ogriješio i o Božje zakone postoji i sukob između Bogova i Kreonta, a bududi da su Bogovi svemodni, tu gubitnik mora biti Kreont.
Sofoklo - Antigona
Bilješke o piscu: Čitavog svog života Sofoklo je i u ratu i u miru bio istaknuta ličnost javnog života, bio je vojskovođa i diplomat, cjenjeni pjesnik, ljubimac cijele Atene. Poslije smrti proslavljen je kao heroj. Sačuvano je samo sedam njegovih tragedija. Vedinu tih tragedija i danas izvode kazališta širom svijeta.
Mjesto radnje: Teba
Likovi: Antigona - kder Edipova Ismena - kder Edipova Kreont - njihov otac, kralj Lebanonski Hemon - njegov sin
Kratki sadržaj: I čin Antigona moli svoju sestru Ismenu da zajdno pokopaju svoga brata Polinika koji bijaše zbog napada na grad i svog brata osuđen da se ne smije pokopati ni oplakivati. No Antigona prepuna sržbe i ljuta zbog Ismene koja odbija njen prijedlog jer se boji vlasti, po svaku cijenu želi ostvariti svoj cilj.
II čin Kreont se kao novi kralj zaklinje svome narodu da de mu biti vjeran te da ga nede nikada iznevjeriti, ali u to vrijeme stiže stražar koji jako uznemiren priopdava vijest da je Antigonin brat odnosno Poliniko ipak zakopan. Ljutit Kreont okrivljuje stražara da je primio mito i zapovijeda da nađe pravog krivca ili de inače umrijeti strašnom smrdu.
III čin Dolazi stražar vodedi Antigonu kao krivca. Ispričavši Kreontu kako je otkrio Antigonu stražar odlazi, a Kreont vidno uzbuđen zapita Antigonu zašto je to učinila iako je znala za zapovijed te posla jednog od svojih ljudi da dovedu Ismenu te da i nju osude na smrt. Antigona započinje priču o slavi i ponosu koje je osjetila pokapajudi svog brata. U to vrijeme dolazi Ismena koja želi zajedno s Antigonom biti osuđena na smrt, ali je Antigona odgovara od tog nauma. Zbog toga moli Kreonta da oslobodi Antigonu kao zaručnicu svog sina, no on to odbija.
IV čin Kreontu dolazi njegov sin Hemon priopdavajudi ocu da se bjegov narod ne slaže s njegovom odlukom te ga moli da oslobodi Antigonu. Kreont uvrijeđen okrivljuje svog sina da je rob jedne žene te obedava
da de Antigonu ubiti pred njegovim očima, no Hemon iznenađen očevim ponašanjem odlazi pun sržbe u nadi da de nekako osloboditi Antigonu. Kreont izgovara Antigoninu osudu. Naime ona de biti živa zazidana u kulu svog doma.
V čin Antigona odlazi u smrt poput božice, osuđujudi ljudsku nepravdu, ali i ponosna zbog svog čina govori o svijim roditeljima i bradi kojima de se uskoro pridružiti.
VI čin Do Kreonta dolazi Tiresija, vrač koji priopdava da bogovi nisu primili njegovu žrtvu zbbog Kreontova naloga da se Antigonin brat ne smije pokopati i da de zbog toga na njegovu obitelj dodi strašna nesreda. Kreont govori starcu da laže i nede poništiti nalog i zbog toga ovaj na njega šalje kletvu. Sav uplašen Kreont ipak popušta te u dogovoru sa svojim zborovođom obedava da de osloboditi Antigonu i pokopati njenog brata, ali u najvedoj tajnosti.
VII čin Glasnik izgovara tužnu vijest o smrti Hemanovoj. U to vrijeme dolazi Euridika te čuvši vijest odlazi ne izgovarivši niti jednu riječ. Tada glasnik ispriča kako se Hemon ubio. Naime, kada je Kreont zakopao Polinika, pošao je osloboditi Antigonu. Došavši do kule ugleda Antigonu koja se ubila, tj. objesila, a kraj nje je stajao Hemon. Želedi Hemena odgovoriti od nemilog čina Kreont biva napadnut od svog sina. Ne ubivši svog oca Hemon ubija sebe te zajedno s Antigonom odlazi u smrt. Zajedno s umrlim sinom Kreont dolazi na dvor gdje mu priopdavaju da se Euridika ubila. Kreont odlazi i sam želedi svoju smrt proklinje svoj život i svoju sudbinu.
Analiza glavnog lika: Antigona Žena poput Antigone okarakterizirala je XX. stoljede. Jaka, samouvjerena i ponosna zbog svog čina učinila se poput nedodirljive božice. Zračila je i unutrašnjom i vanjskom ljepotom. Ona je ostala kod svog nauma i ostvarila ga.
________________________________________ Vladan Desnica - Proljede Ivana Galeba
Ivan leži u bolesnikoj sobi i niže sjedanja. Tim bjegovima u prošlost ispunjava svoje bolesničke dane. Saznajemo da je živio s djedom i bakom u kudi na moru iznad koje se uzdizala strma stijena. Živjele su s njima i dvije tete, neudate usjedjelice. Otac mu je umro rano, njega se ni ne sjeda. Plovio je i umro od zapetljaja crijeva. Čitava očeva porodica bila je vezana uz more, mahom su svi bili pomorci. Djed je pak u prizemlju kude imao agenciju.
Majka je bila lijepa žena i Ivan ju je neizmjerno volio. Čekala je muža, a nakon njegove smrti nodima je dugo, raspletene kose, gledala njegovu sliku. Umrla je od upale pluda i tada se u Ivanu sve ispraznilo i izgubilo smisao. Tetke su bile usjedjelice po rođenju, "po talentu". Tihe, šutljive, neopazice su se kretale po kudi, po svemu nezamjedene. Na kraju su otišle u samostan i tu dokončale životni vijek. Stric, mlađi brat očev prosijedio je svoj život bolestan, u kutu sobe. "poput stabljike filodendrona". Dalekozorom je gledao kretanje brodova - toliko o njegovoj pomorskoj karijeri. Bio je pedantan po prirodi, a umro je od neke čudne bolesti.
Ivan se vrada u sadašnjost. Opdenito de čitav roman biti ispreplitanje sadašnjosti u bolnici i Ivanovih sjedanja iz prošlosti. Vođen time, Ivan u romanu kreira vlastito vrijeme, psihološko. A to je bitna odrednica modernog romana. Sve se događa onako kako je u njegovoj svijesti, nema kronologije. U bolnici ga obilazi doktor i saznajemo da je Ivan virtuoz violine i da je nesretnim slučajem, na izletu iznakazio ruku i onesposobio se za daljnju karijeru. Nije podnosio nikoga u sobi, želio je biti sam.
Ponovo sjedanje na blagavaonicu u kudi, slikarija na stropu i djedovih domijenaka s gradskim vjednicima. Ivan je satima čučao na stepenicama, promatrao ih i slušao njihova umovanja. Dadilja koju je imao u djetinjstvu bila je priprosta žena sa planine, dugo je i poslije ostala kod njih, zvao ju je "babom". Ponekad joj je dolazio muž s brda, "gorštak". Ona bi bila sretna, ali sva rasijana. Ivan je prema njemu osjedao suparničku mržnju. Baba se znala nositi s Ivanovim nemirima, ona mu je u onoj zaključanoj sobi na katu stvorila Budka - izmišljenog lika sasvim nalik Ivanu. Ivan je senzibilan dječak, nosi u sebi nemire pred prolaznošdu i ima potrebu raskinuti granice realnog.
Razmišlja o smrti - smrt znači kataklizmu. Dječji mozak je ne može percipirati. Kad netko sklopi oči, bez njega se može. Ali JA, ako JA sklopim oči sve nestaje. Smrt = NE JA.
Lutajudi tavanom u svojim dječačkim danima pronašao je violinu bakina brata i tu se rodila njegova ljubav prema umjetnosti i umjetnost sama. Nikad nije previše vjerovao u neki talent. Čak je i nesredu smatrao zgodnom istinom da je prekinut njegov razvojni put. Osobno je smatrao da bi i bez njegove nesrede dotle dogurao. Nije mogao više dati u muzici, bio je to njegov vrhunac. Priznao je to samom sebi i nije mu se sviđalo.
Ponovo bolnica - dan za posjete. Nedjelja je miran, mrtav, zgusnut dan. Ponekad poželiš da se nešto razbije, jer nedjelja nema zvuka. Nedjelja priziva sjedanje na cipelara Egidija. On je nedjeljom svirao tromblon, no da ne bi remetio mir i djedov san, započinjao je u 16 sati i to bi značilo da se prekida ona teška nedjeljna tišina. "Mrtvo, bezmjerno vrijeme."
Postoji više vrsta ljepota, a najbolja je ona iskamčena, teškom mukom stvorena ljepota, gdje su svi drugi u obitelji ružni u korist te jedne osobe. Takva je bila Egidijeva kdi Kalpurnija. Takva je bila i Ivanova djevojka iz gimnazijskih dana (sestra joj je imala vodenu glavu). A takva je i njegova bolničarka.
Razmišlja potom o životu i smrti. Želi umrijeti u sunčanom danu. Svaki čovjek ima urođenu potrebu za svjetlošdu. Smrt je mračna, bespojavna. Pa potom religija - svako ima svog Boga, neku svoju Mamu Jumbu (kao plemena) i njoj se zahvaljuju, klanjaju, njoj pripisuju čudesna djela, velike podvige bez obzira što tu nema "objektivne istine", što su sve to "šimere". No, bez religije bi narodi prošli nezapaženo i ne ostavivši za sobom ništa. "Pa što onda ako Mama Jumba objektivno ne postoji?" Ivan uspostavlja razliku između objektivne i fiktivne istine. Ponekad je bolja fikcija jer je objektivna istina preteška i prebolna. Pa ako ne šteti, zašto ju oduzimati kad može mnogo pomodi!?
Ponovo bijeg u prošlost - prisjeda se dolaska talijanske kazališne družine u njihovo mjesto. Ostali su tu čitave zime posve siromašni i bez novaca, na poslijetku su ih gradske vlasti odlučile poslati u Italiju. Oni su iz zahvalnosti organizirali jednu predstavu. Sa njima je pošla i Egidijeva kdi Kalpurnija. Otac joj je želio da se posveti umjetnosti. Nikad se više nisu sreli, a često ju je zamišljao što radi i kako izgleda.
Saznajemo da Ivan leži u bolnici svog rodnog mjesta, no ne otkriva to nikome, ni bolničarki koja ga neumorno izvještava o svim događanjima u gradu. Dok ona čavrlja, izlaze mu pred oči svi detalji posljednjih događanja. Nakon njegove nesrede putovanje je prekinuto, iskrcali su ga iz brodice i prenijeli u bolnicu. Postavlja joj zaobilazno pitanja o učitelju violine koji živi u tom mjestu, no ona o tome ništa ne zna. Učitelj je bio smušen čovjek, oženjen energičnom, kreštavom ženom i imao je troje djece. U kudi je vječito vladao nered, a učitelj je prije svakog svitanja dugo naštimavao violinu. Volio je Ivana i osjedao da u njemu postoji "ono nešto". Nitko nije bio sretniji od njega kad je Ivan postao slavan. Nakon njegove smrti poslao je Ivan udovici telegram pun iskrene, duboke zahvalnosti.
U školi je u početku bio pod patronatom fra Anđela kojeg je na odmoru držao za ruku. Potom je stekao najboljeg prijatelja, svog dvojnika Ivana i sve su zajedno radili. Ivan je imao ogroman utjecaj na njegovo mišljenje. Kasnije se otrgnuo podpadanju pod tuđi utjecaj i bio "ono što jesi". Ta pomirdba sa samim sobom svojstvo je zrelih godina. Nešto kasnije, savezu dvaju Ivana pristupio je Mato. On je s njihova prijatelja Petra skinuo svaku pomisao na nadimak Glavonja. Bio je oličenje odraslog, ozbiljnog čovjeka u tijelu dječaka. Čak se i sam Petar do tada na ceduljicama potpisivao konspirativno. Njih su četvorica do mature bili najbolji prijatelji. Mi smo determinirani djetinjstvom i događajima iz djetinjstva. Postoje trenuci koji se urežu u pamdenje i koje nikad ne zaboravljamo, usprkos činjenici da ne znamo gdje smo odložili naočale, knjigu ili ključeve..."Gorak okus mladosti u ustima. Razdoblje na koje se njamanje rado navrada moja spontana misao. Doba raspaljenog osjedanja sebe, doba kad i astenički tipovi imaju svoj trenutak razigrane vitalnosti. Iz dna mlade zvijeri provaljuju naboji samosvijesti u stravičnim oblicima egotizma." Nakon prve godine muzičke akademije djed je konačno pognuo glavu i pomirio se sa sablažnjivom činjenicom da Ivan nede na more. Imao je
ved tada iza sebe nekoliko mjeseci odležanih u pludnom sanatoriju, ta mu je činjenica donijela prevagu u ratovanju s djedom. "... i posljednji izdanak obitelji odlazi da bi se posvetio tom ciganskom zanatu."
"Što je ustvari ljubav? Naprosto omjer psihičkih snaga između dvaju pripadnika suprotnih spolova!" Saznajemo da je održavao vezu s Egidievom najmlađom kderkom Aldom, tog posljednjeg ljeta u mjestu. Nije osjedao ljubav i odlučio je otidi, nodu, kradomice. Pisao je Aldi o skorom povratku, no ona umire, prekinuvši si život i trudnodu. Nakon toga iz pisama saznaje da mu umire baka, potom djed i da mu ostavštinom ne ostaje ništa. Trebalo mu je šest mjeseci da preboli Aldu.
Ponovo bolnica. Posjet obitelji njegovu susjedu u sobi preko puta. Dolazak novim automobilom, razgovor koji liči na parodiju uobičajenih bolničkih posjeta. Ivan otkriva potrebu za pisanjem. "Potreba za pisanjem zna se javiti kao popratna pojava date životne dobi. Najčešde kao pubertetska ili klimakterijska pojava."
Susreti s kolegama iz škole. Svi su bili mirni, sređeni, "pogašeni ljudi". Hvalili su se djecom, unucima ... a njemu je sve to bilo dozlaboga tužno. Najtužnija je bila njihova sreda pored te tuge. Još im je preostalo da umru. "Čovjek se rađa s vokacijom boema, kao i za bilo što drugo.." Oni su se hvalili uvjeravajudi sami sebe. "Svakodnevna gimnastika samouvjeravanja." Imali su poštovanja prema samima sebi. Ivan nije, on je ostao "per tu" sa samim sobom. Oni su bili istrajni, Ivan nije bio istrajan ni u čemu, pa ni u mržnji, nakon nekog vremena bi ga zamarala.
Zbog posla je jednom otišao u unutrašnjost, u mjesto gdje je živio drugi Ivan. Susret i druženje je bilo mnogo mlačnije no što je Ivan očekivao. Pravdali su se jedan drugom: strasti i želje gimnazijskih dana prošli su ih. Među njima je vladalo neko nepovjerenje, čak napetost. Kad je to ispričao Mati, on je rekao: Ivan ti zavidi na tome što ti njemu ne zavidiš. Čovjeku je urođena kompetencija i ne bira suparnike. Nastojao je biti pažljiv prema Ivanu i odnosi su se polako normalizirali ali sve je bilo drugačije.
Ivan razvija teoriju o umjetnosti: umjetnost počinje tamo gdje prestaje sujeta, kad je čovjek oslobođen svih osobnih stega i predrasuda. Veliki umjetnik je i velik čovjek: sjedinjuje um, duh i talenat.
General koji je doveden u bolnicu ima rak. "Ni primjercima iznad prosječne ljudske mjere nije nepoznata smrt." Dobro je da je tako. Običan, mali čovjek je uvjeren da je samo on pred smrdu slab, no i vlastodršci koji jednim potpisom naređuju tucete tuđih smrti, jednako su slabi, nemodni i goli pred smrdu. Razmišlja o odnosu narod - vlast. Čim se vlast, premda iz naroda, osovi na svoje noge, čovjek ju smjesta osujeti kao nešto vanjsko, tuĐe i uvijek je tako. Čovjeku preostaje da ostane indiferentan zbog svojih osobnih interesa, da se ne uplide ni u što.
PRIČA O ROMANU KREZUBOG
Krezubi je Ivanu jednog kišnog bolničkog poslijepodneva iznio svoju skicu fantastičnog romana. Tema je Athanatik. To je novi lijek protiv raka koji je unaprijedio čovječanstvo, no pomutnja je bila ogromna. Athanatik se švercao ilegalno, pojavljivala se čak i sterilna voda u ampulama, pa su financi - ljudi u zelenom koji su pravili reda i bili brojniji od vojske, bili zaduženi provesti red, no svi su se potkupljivali ampulama. I roman de kao i svi pravi romani završiti tragično, jer se to čita. Happy end je jeftina stvar za sitne duše i mala vremena. S tim lijekom se svijet podjelio na smrtne i besmrtne.
Započele su revolucije, smrtni bi besmrtnoj lešini pobožno sisali krv na ulici. Tada se pojavila potreba da se Athanatik uništi jer bi bilo više "simultanih čovječanstava". Ljudi su vikali:"Vratite nam rak, vratite nam smrt!"
KRAJ
Ovom umetnutom pričom otvara se u romanu još jedno pitanje: je li zlo uvijek zlo ili ponekad može biti i dobro. To de pitanje kasnije postaviti kao temelj svog djela Pavao Pavličid u Koraljnim vratima.
Ivan je bio oženjen Dolores. Ona je bila realnija, nosila je spremno njegove strahove, lutanja, nasljednosti i uvijek bi govorila "kad se sredimo", "kad se smirimo". On je stalno putovao, u razgovorima je bio iskren i te bi iskrenosti nju rastužile, opteretile. Ivan je stalno putovao i sve saznajemo iz pisama, on nije direktan sudionik njihova braka. Čitao bi u pismima kako Maja raste, lijepo napreduje na klaviru, ima psida Lera, hode li se ikad više njih tri skupiti na jednom mjestu... Dolores je naslijedila malu vilu i destileriju u primorskom gradidu i on je vjerovao da de se tamo konačno skrasiti. No, nakon jednog izleta, vratili su se na zgarište, plamen iz destilerije sve je zahvatio. Ukrcali su se u kočiju i krenuli k Petru u samostan, u Zelenik. S Petrom je dugo u nod razgovarao o životu u mjestu nakon Ivanova odlaska, o srozavanju porodice, smrti tetaka. Tri mjeseca nakon požara Ivan je odšvrljao, a nedugo nakon toga uslijedio je raskid s Dolores. "Ako čovjek nije toliko jak da ne griješi, može i mora biti toliko jak da svoju krivicu nezamudeno uočava i da je bez sustezanja priznaje." Osjedao je zahvalnost prema njoj, kao prema nikom drugom, osjedao je i krivicu. Kad je primio vijest o njezinoj smrti, osjetio se oslobođenim krivice.
Bolnica - osjeda se bolje. Razmišlja o skladu i suodnosu duha i tijela. Mora imati volje, mora htjeti ozdraviti. To dvoje nosi međusobni sklad. Bolničarka mu je donijela violinu, drži je ispod kreveta i uči malog, slijepog dječaka svirati. Glas s hodnika bolnice povuče ga u prošlost. Odmah ga je prepoznao. Bila je solidna pijanistica i postala Ivanov menager, a kad se razbolio bila je uz njegovu postelju. "Najgora žena je žena dobrotvor." Erna je bila ambiciozna i bezrezervno se davala u svemu što je radila. Živjeli su zajedno neko vrijeme (dvije godine je bio njegov maksimum). U početku je bio zaljubljen, a potom ga je prošlo i želio je da ona ode. I najzad su se rastali: on je bio sit njezina dobročinstva, a ona njegove zahvalnosti.
Sjedanje na Maju. Umrla je u Italiji od neizlječive bolesti. I tek kada je izgubio kder, Ivan je shvatio koliko nepovratno može biti sam. Nakon njene smrti odlučio se na lutanje, besciljno lutanje mjestima. Osjetio je potrebu da krene u rodno mjesto, no "nostalgija za mjestima je nostalgija za jednim nestalim vremenom i jednim nestalim JA u njemu." U kudi u kojoj je rođen postojala je zaključana soba sa svim obiteljskim stvarima. Stare sitnice doimale su se mrtvima i on nije osjedao neikakvu evokaciju prošlosti. Svijet je zatrpan prošlošdu. Bududnost pripada onima koji nemaju prošlosti.
Čovjek je djeljiv na volju ili osjetljivost i fantaziju. Volja je svojstvena jakim ljudima, vođama, ali oni nisu pjesnici. Pjesnici nose osjetljivost i fantaziju. "Potpuno se predati umjetnosti znači nešto kiao zavjet siromaštva: odreku od volje i njenih postignuda." Čovjek ima i dnevnu potrebu za samodom. Mora imati, jer sve ključne stvari, prijelomne stvari u sebi riješava sam. I najzad umire sam.
U sobu je dobio susjeda. Mrkog, nabusitog studenta agronomije pretučenog nakon nekih demonstracija. Pod paskom žandara je doveden u bolnicu. Ne želi razgovarati, nosi u sebi svoju ideju, misao kao jedinu na svijetu. Spreman je umrijeti za svoj cilj. Ivan traži način da mu pristupi. No, na kraju Radivoje odlazi, Ivanu bi žao.
Ivanu se stanje pogoršava, morat de ponovo na operaciju. Saznao je od bolničarke da je Radivoje uhapšen na prijavu apotekara koji je na silu od njegova oca htio kupiti perivoj. Bio je to drugi Ivan i njegov perivoj suptropske vegetacije u Lučikama. Par dana nakon toga Radivoj je donešen na obdukciju.
Ivan mora na operaciju. Nakon operacije slijede sporadična sjedanja, prizivanja k svijesti, razmišljanja o vječnosti, trajanju ... misli mu se saplidu ... Ivan izlazi iz bolnice. Proljede je, još jedno u nizu. Promatra ljude koji žurno idu svojim poslom i razmišlja - čemu žurba, zašto, ta prije ili poslije svi demo kraju. Uživa u prirodi oko sebe u malim stvarima. U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija, jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.
Kraj knjige: "Ne znam. Osjedam samo da nema stvarnijeg doba od toga: mir s radošdu, s bolom - i preplavljenost suncem."
________________________________________ Ezop - Basne
Bilješke o piscu: Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. Vješto se koristedi starim temama i spajajudi ih s oštrim promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešde tragičnim završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u obliku posebne poruke. Vedina njegovih basni donosi slike iz životinjskog svijeta - u čemu je njegov najvedi broj nasljedovatelja - ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline, ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg. Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom,
a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.
CVRČAK I MRAVI U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše: "Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši."
Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način kreativan i nije se brinuo za bududnost, smatrao je i nadao se da de ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni način shvadam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog ljetnog repertuara. Povlačedi paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju bududnost, za bududnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i bududnosti niti za pojedinca niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuda bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što
svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne bududnosti kada za određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.
Poruka basne: Radi danas da imaš sutra
TRSKA I MASLINA Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi. Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra. Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.
Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put imala više srede, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila mogudnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez previše mogudnosti vlastitog izbora savijaju se
usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je vedi, jači, koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedade, samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju...
ZID I ČAVAO Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa zlo nisam učinio." Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj koji me otraga žestoko udara."
Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan, nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema stradavanjima bez razloga i značaja.
STARAC I SMRT Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleda. Kad je ved natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Bududi da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove, starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga."
Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na pledima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio.
Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveda na njegovim leđima, bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjedati, pa makar i bol, i nadatiti se da de ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim prostranstvima tražedi mir, spokoj, i jedan osjedaj koji se stvara samo kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.
ČAVKA I SOVA Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile. Bududi da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomod čajeva...? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopde im nije stalo do načina koje koriste da bi preko nodi postale princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misledi kako je ljepota najvažnija, zanemarujudi mogude posljedice i duhovne vrijednosti... A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.
Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u
prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su, svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smede" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj ružičastoj svili i...
No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog stajališta...
La Fonten - Basne
Jean de la Fontaine (1621-1695) francuski pjesnik i basnopisac. Okušao se u raznim pjesničkim vrstama, no kao rođeni pripovjedač daje najbolja ostvarenja u četiri knjige stihovanih Priča i dvanaest knjiga Basna, kojima je stekao trajnu slavu. Napisao je ukupno 240 basni, u kojima obrađuje motive preuzete vedim dijelom od Ezopa, Fedra, Pilpaja i drugih basnopisaca, ali se ne zadovoljava didaktičkim okvirima i utilitarnim karakterom dotadašnje basne, ved razvija fabulu, proširuje opise i produbljuje karakterizaciju likova te, prema vlastitim riječima, u svojim basnama daje "komediju u sto raznih činova" i široku sliku ljudskog života i francuskog društva. Moral njegovih basna, pisnih s puno topline za mladog čovjeka i s oštrom osudom vladajude klase često i nije dan u vidu posebne poruke, ved izvire iz samog teksta, u kojem prikazuje svoje bogato životno iskustvo i zastupa načelo zdravog razuma i praktične životne filozofije. Basne su pisane u metrički vrlo razlnolikim, ponekad i gotovo slobodnim stihovima, komparirane su često kao male komedije sa svim elementima dramskog zapleta, a posebnu im vrijednost daje izvanredno uspjela karaterizacija likova ljudi i životinja,
kao i lirski opisi prirode.
SMRT I DRVOSJEČA Pripovjedač nam govori o nesretnom drvosječi, njegovom teškom i turobnom životu. Starcu je dosta svega, on zaziva smrt i ona dolazi. Međutim suočen s njom, starac se ipak predomišlja i odabire da je težak život bolji od nikakvog.
Smrt de boli sve odnijeti; Al gdje jesi, tu i budi! Bolje trpjet no umrjeti: tako mudri zbore ljudi.
Život je težak. Iako vele da je Božji dar, i da se životu treba veseliti, jadan starac suočen s njegovom surovošdu, poželi da dođe kraj njegovim teškim mukama, vječitoj besparici i bijednom životu. On zaziva Smrt misledi da de ga ona riješiti svih njegovih problema, ali u trenutku kada se nađe licem u lice s njom, on shvati da je život previše dragocjen, da sve one njegove teške godine još uvijek nije spreman predati Smrti, da bi rađe gledao i radovao se svojoj obitelji nego bio spreman zauvijek otidi od njih.
ŽIVOTINJE OBOLJELE OD KUGE Had je prazan i nebo šalje kugu onim životinjama koje su griješile da se on ispuni. Kuga je došla i sve su životinje oboljele, ali nisu sve umrle. Nestalo je i srede i ljubavi, čak i oni najjači su podlegli kugi i postali slabašni. Lav saziva vijede i moli najvedeg zločinca da da svoj život da bi ostali mogli preživjeti, a ako on umre nebo bi se možda smirilo. Lav moli da se prema tom zločincu bude blag, jer su i ostali mnogo griješili. Javlja se jedan zločinac, predsjednik skupa - lav,
i govori da je on veliki proždrljivac i da je pojeo čak jednog pastira, te de on ako je potrebno sebe žrtvovati, ali neka svatko preispita svoju savjest, jer ako najvedi zločinac ne strada Bog se nede umiriti. Na to se javlja lisica i govori da nije zločin pojesti životinju ako si gladan, a što se tiče pastira, oni i tako životinjama nose veliko zlo i misle da nad njima imaju nekakvu vlast.
Kralju, reče lija, svi smo mi to ved znali Da tvoj obzir znak je srca ti finode; A kad ti se ovce, ta stoka, jesti hode To da grijeh je? Ne, ne, Gospodaru, to je Za njih milosti znak tvoje...
Javile su se i druge životinje, ali i njihovi zločini bili su mali i ne toliko značajni. Na kraju se javlja magarac, koji kaže da je popasao malo fine trave koju nije smio, i svi su ga optužili da ne smije jesti tuđu travu "i osta magarac bez kože".
Na pozornici života stoje lav - sinonim mudrosti, lisica - sinonim lukavosti, tigar - sinonim modi, a nasuprot njih magarac koji je sinonim gluposti. Svatko od njih, zahvaljujudi jednoj od svojih sposobnosti a bez obzira na veličinu zločina, uspijeva se obraniti i zazvati pravednost u svoju korist nalazedi pritom dovoljno opravdanja i suvislih argumenata za svoje zločine. Nažalost magarac, koji je po prirodi glup i nesnalažljiv, biva žrtveni jarac za sve zločine učinjene u njihovoj zajednici, bez obzira na to što je njegov "grijeh" bezazlen.
________________________________________ Dante - Božanstvena komedija
Dante Aliaghieri rođen je 1265. u Firenzi, a umro je između 13. i 14. rujna 1321. u Ravenni. Ved kao mlad pjesnik istakao se u novom “slatkom stilu” (dolce stil nouvo), ali vrhunac svog stvaralaštva je zasigurno postigao “Božanstvenom Komedijom”. Od drugih njegovih djela ističu se “Novi život” i “De vulgari eloquentia”.
Tema: Tema djela je Danteova vizija trodnevnog putovanja kroz zagrobni život, tj. kroz pakao, čistilište i raj.
Najosnovnije crte fabule: Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe gepard, lav i vučica. On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana Vita nuova. Vergilije vodi Dantea kroz pakao i čistilište u raj. Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše griješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži to su krugovi niži i uži.
Prvi krug U prvom krugu - Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muče i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršdanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...
Drugi krug U drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.
Tredi krug U tredem krugu muče se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.
Četvrti krug U Četvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.
Peti krug Peti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a ljeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.
Šesti krug To je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantiem.
Sedmi krug Sedmi krug je podijeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vrude krvi, gađaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U tredem krugu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante srede Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da de biti prognan iz Firence.
Osmi krug Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U tredem rovi su simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante srede Papu Nikolu III. U četvrtom krugu se nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozladenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a među njima Dante srede Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.
Deveti krug U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podijeljen na četiri zone; Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja. U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.
Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.
Simbolike: Dante - simbol grešnog čovjeka Vergilije - simbol mudrosti i razuma Beatrice - simbol božanske milosti i objave mračna šuma - simbol grešnog života
Struktura:
Božanstvena komedija se sastoji od tri dijela koji simboliziraju sveto Trojstvo. Svako dio se sastoji od 33 pjevanja, a “Pakao” ima jedno uvodno poglavlje tako da je ukupno sto pjevanja. Strofe su sastavljene od po tri jedanesterca, od kojih se prvi rimuje s tredim, a drugi s prvim iz sljedede strofe.
Analiza likova: Francesca je griješnica iz poravednih razloga, a njena duša je bez ikakve sumnje čišda od mnogih koje stižu u raj. Njezina želja da moli s Paolom za Dantea samo dokazuje njenui dobrotu i nepripadnost paklu.
Farinata je u neku ruku proglašen krivovjercem iz zlobe. Njegovi protivnici su u stvari pravi krivci koji bi trebali trpjeti u paklu. Farinata je plemenit, i iako je protiv Dantea po političkom uvjerenju, on ga moli da razgovara s njim.
Pierre delle Vigne (trnovito stablo) je još jedan od ljudi koji nisu zaslužili pakao. Njegovo samoubojstvo nije u stvari njegova krivnja, ved krivnja njegove okoline. U suštini je on dobar čovjek, koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Papa Nikola III je, za razliku od prošla tri griješnika, osoba koja je u potpunosti zaslužila pakao. Njegovi grijesi se ne mogu opravdati ničim osim pohlepom.
Odisej je još jedan griješnik, čija djela ovise o kutu gledanja. Opdenito je on lukavštinom uništio Troju, ali ako se cijela stvar pogleda iz ugla Grka, napravio je veliko i hrabro junačko djelo.
Alberigo del Manfredi je okrutan čovjek, koji je bio u stanju ubiti rođaka, samo zbog osvete. Njegovo djelo nije bilo opravdano i zato je zaslužio da ode u pakao.
Dojam o djelu: Djelo je tajanstveno i mistično. U njemu se vide tragovi prethodnika i ljudi ondašnjeg vremena. Vrlo je naporno za čitanje, jer zahtjeva iznimnu koncentraciju i visok nivo opde kulture. Usprkos svemu tome nisam siguran da bi ovo djelo mogao proglasiti interesantnim. Sama ideja prolaska kroz čovjeku nedostupna mjesta je vrlo uzbudljiva, ali kompliciran stil je ipak učinio svoje i učinio ovo djelo nedostupno vedini čitatelja.
Vilijam Foker - Buka i bes
William Faulkner (1897. - 1962.), američki pripovjedač i romansijer, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1950. g. U književnosti se javio s pjesmama pod nazivom “Mramorni faun” (1924. g.). Njegovi najbolji romani su: “Krik i bijes”, “Vojnikova plada”, “Komarci”, “Sartoris”, “Utočište”, “Dok ležah umirudi”, “Svijetlost u augustu”, “Absalome, Absalome”, “Idi, Mojsije”, “Uljez u prašinu”, “Rekvijem za redovnicu”, “Gospodske kude”, kao i trilogija “Seoce”, “Grad” i “Palača”. Pored romana, Faulkner je napisao i nekoliko novela i pripovijesti: “Svi piloti mrtvi”, te “Smrtna trka”.
William Faulkner je u ratu bio avijatičar. Kasnije je radio perudi posuđe, a bio je i radnik u tvornici elektromotora. U svojim djelima slika društvo i sudbine ljudi američkog Juga opisujudi borbu starosjedilaca aristokrata i buntovnih došljaka, koji se probijaju snagom svoje vitalnosti, nagonom za samoodržanjem i smislom za praktično.
Upotrebom posebnih stilsko-sadržajnih tehnika, kao što su unutrašnji monolog i roman "toka svijesti", ta je borba prikazana ne samo na socijalnom nego i na duboko individualnom i simboličkom planu. Uz Hemingwaya, Faulkner je najpoznatiji suvremeni američki pisac. Godine 1949. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
Karakteristike “novog” romana: Karakteristike “novih” romana ili “moderne” književnosti izlaze iz klasičnih okvira književnosti 18. stoljeda. U modernoj književnosti radnja kao da ne postoji, što je za mnoge čitaoce bilo nerazumno i teško za shvatiti. Mnogo više pažnje se posveduje psihičkom stanju čovjeka, razmišljanju i osjedanjima, što se u suštini mnogo razlikuje od klasične književnosti, ali to nikako ne umanjuje književnu vrijednost modernog romana. U romanu moderne književnosti, mnogo više pažnje posveduje se svijesti ili podsvijesti, da bi se najbolje otkrilo psihičko stanje jednog ili više
karaktera.
Osobine Faulknerovog stvaralaštva: Svi Faulknerovi romani sadrže, do kraja, nepovezane konce i nerazriješene ljudske odnose. Faulkner je u svakoj knjizi stvarao jedan poseban imaginarni svijet, koji je nešto drukčiji od prethodnih i bududih. On nastoji da književno izrazi tamu ljudske podsvijesti, što predstavlja pokušaj izražavanja psihičkih procesa i pojava, te titranje uspomena, slika, neostvarenih težnji, misli i osjedanja izvan racionalnog plana ljudske svijesti. Prihvadajudi za književnu orijentaciju pradenje “toka svijesti” ili ljudska stanja podsvijesti, Faulkner pažljivo promatra čovjeka i nastoji da otkrije najbitnije u njemu u trenutku radnje, kao i u njegovoj prošlosti. Gradid Jefferson, mjesto gdje se odigrava vedina njegovih romana, odražava sve raspetosti Juga, prouzrokovane odvojenošdu ljudi aparthejdom, koju upražnjavaju njeni stanovnici - i bijeli i crni. Tu podijeljenost ne treba shvatiti kruto ili doslovno. Kod Faulknera postoji čitav niz maglovitosti i dvosmislenosti, jer i jedna i druga rasa sadrže u sebi nizove slojeva ili podklasa, koje imaju posebne međusobne odnose. Društveni položaj ličnosti u Faulknerovim romanima je krajnje iznijansiran, kakav je historijski i bio na Jugu, vrlo daleko od onog uobičajenog shematiziranog viđenja svih bijelaca kao bogatih plantažera, a crnaca kao najamnih radnika.
Roman “Krik i bijes” nije posebno optimističan, bez obzira na dvosmislenost završnog dijela, u kome iracionalnost pobjeđuje logiku. Roman je slika intelektualno, moralno, emocionalno i fizičko rasulo svijeta na prekretnici, oslobođenog ne samo vedine bivših čvrstih tačaka, nego i sposobnosti za ljubav. Roman je ustvari metaforična slika cijelog svijeta na kraju trede decenije 20. stoljeda. Roman “Krik i bijes” prikazuje priču sa četiri različite perspektive raspadanja jedne južnjačke porodice. Američki Jug i gradid Jefferson za Faulknera nisu neke realističke slike,
nego simboličko sredstvo u izražavanju vlastitog viđenja svijeta, složenog mozaičnog portreta modernog čovjeka, njegovih otuđenja, padova, ali i istrajanog trpljenja, savladavanja naizgled nesavladivih prepreka. “Krik i bijes” jeste modernistički roman, jer nije tehnički proziran, i zato što upotrebljava stilske postupke koji slijede svoje komplicirane zakone, kojima se treba prilagoditi. “Krik i bijes” čine dvije stvari: - poigravanje sa sviješdu Benjija, Quentina i Jasona, te - pričanje i prepričavanje jedne određene priče sa redoslijedom događaja koji vodi kroz 30. g. povijesti Compsonovih.
O djelu: Tema romana je propadanje jedne stare aristokratske obitelji. Otac odvjetnik, umire kao kronični alkoholičar, upropastivši svoje imanje i ostavivši za sobom ženu, kder, sinove i staru služavku (crnkinju) da se snalaze kroz život kako znaju i umiju. Završili su tragično. Jedan sin - Benji, gluhonijemi je idiot zaljubljen u svoju sestru, a drugi je sin Quentin III., nesretni samoubojica.
Fabularni tijek: 1. Bakitina smrt 2. Caddyna veza sa Daltonom Amesom 3. Njezina udaja za Herberta Heada 4. Rođenje vanbračnog djeteta 5. Poništenje braka 6. Quentinovo samoubojstvo 7. Smrt oca 8. Bijeg Quentina sa Jasonovim novcem 9. Jasonov uzaludni pokušaj da je pronađe Analiza likova: Svi likovi u ovom romanu žive u jednom vrlo teškom vremenu. Svi oni su odrasli bez ljubavi, pažnje i razumijevanja, koje je pradeno jednim unutrašnjim rasulom.
Počevši od majke, nesposobne da pruži svojoj djeci ljubav, zbog svojih kompleksa koji proizlaze iz vremena u kojem je i ona odrasla, i koja želi biti dama, ali drži samo do forme.
Zatim, neurotičan i romantičan, Quentin, koji odlazi na Hardvard da bi udovoljio želji svoje majke. On ima kodeks časti, ali ga svodi na pitanje sestrinog djevičanstva.
Topla i divna Caddy, nezdrave senzualnosti, još kao tinejdžerka ostaje trudna zbog čega se ubrzo udaje za muškarca, koji je nakon saznanja da dijete nije njegovo izbacuje iz kude.
Dalje se susredemo sa srednjim bratom Jasonom, koji je u ovoj knjizi Faulknerova najružnija ličnost. Opisan je kao čovjek koji voli samo sebe; čovjeka koji je predstavljen kao ženomrzac, koji također, čitavo vrijeme pati zbog ponašanja svoje sestre, i želi bar malo neke ljubavi od nje. Ali, on ustvari želi da se domogne položaja u banci. Međutim, ne uspjevši da ostvari svoju ambiciju, on se sveti i sestri i njezinoj kderki.
Quentina je druga izgubljena žena u romanu, koja također ponavlja greške svoje majke, i koja je ved samim svojim rođenjem bila osuđena na propast.
Najmlađi sin, Benji, gluhonijemi idiot, star je 33. g., ali sa duhovnim uzrastom trogodišnjeg djeteta. On nije svjestan vremena kao toka, nego ga doživljava kao cjelinu, u kojoj se različiti vremenski planovi miješaju i poklapaju.
Tu je također još i Dilsey, junakinja romana i jedini vezni element obitelji Compson; predstavljena kao jedini pozitivni Faulknerov lik. S obzirom na
nesposobnost majke da se brine za svoju djecu, tu ulogu preuzima Dilsey. Uprkos sve njene brige, ljudske topline, vrednode i vještine, Dilsey je svjesna da je raspad obitelji neizbježan. Ona je također i jedina Faulknerova ličnost u ovom romanu koja nema problema sa vremenom.
Ni jedna od ovih ličnosti u romanu nema izgrađen kompletan i samostalan karakter, i svaka od njih ima svoje nedostatke.
________________________________________ Vilijam Foker - Buka i bes
William Faulkner rodio se 25. rujna 1897. godine u mjestancu New Albany u saveznoj državi Mississippi, kao praunuk Williama Cuthberta Falknera, trgovca koji je u povijest književnosti ušao svojim romanom Bijela ruža Memphisa. Sa pet godina seli se sa obitelji u gradid Oxford, u istoj državi. Kratko je sudjelovao u 1. svjetskom ratu, kao zrakoplovac u Kanadskim dobrovoljcima. Poslije rata seli se u New Orleans, gdje se druži sa Sherwoodom Andersonom, koji je imao značajan utjecaj na njegovo stvaralaštvo. Za to vrijeme je napisao nekoliko pjesama i crtica o New Orleansu, a sredinom 20-ih godina vrada se u Oxford, gdje se ženi, kupuje farmu i ostatak život provodi kao farmer, kojemu je pisanje hobi. Prvi roman, Vojnikova plada, objavio je 1926., i tipično je djelo predstavnika “izgubljene generacije” (Hemingway, Dos Passos, Fitzgerald). Pravi proboj napravio je tek s romanom Buka i bijes (1929.), koji je bio revolucionaran u povijesti romana.
Ostala poznatija djela su mu: - Romani: „Dok ležah na samrti“, „Svetilište“, „Svjetlo u kolovozu“, „Abšalome, sine moj“ - Zbirka pripovijedaka „Ovih 13“ - Drama „Rekvijem za opaticu“
1950. godine Faulkner je dobio Nobelovu nagradu - nakon brojnih američkih književnih nagrada, konačno priznanje njegove vrijednosti. Umro je 6. srpnja 1962.
O djelu: Buka i bijes se kao i vedina Faulknerovih romana odvija u izmišljenoj pokrajini Yoknapatawpha, koja zajedno sa svojim središtem, gradidem Jeffersonom, na području vedem od 2400 km², ima 15611 stanovnika (6298 bijelaca i 9313 crnaca). Roman je podijeljen na četiri poglavlja, i svako poglavlje prikazuje tok svijesti trojice brade Compson: Benjia, Quentina, i Jasona, uz još jedno dodatno poglavlje koje je ispričano u tredem licu. Faulkner je kasnije napisao i dodatak kojim je bolje objasnio događanja prije, tijekom, i poslije radnje romana, ali on nije sastavni dio romana.
William Faulkner o djelu - Kako je nastao roman Buka i bijes? Prema mojoj ocjeni, ni jedna moja priča nije dosta dobra i zato sam trideset godina uvijek pisao novu, nadajudi se da bi ta mogla biti dosta dobra. Pa bi tako moj osobni osjedaj valjda bio nježnost prema onoj koja mi je prouzročila najviše zebnje, kakvu bi majka mogla osjedati za dijete, a ona koja je meni prouzročila najviše zebnje i za mene predstavlja najsjajniji neuspjeh jest Buka i bijes... Počela je kao kratka priča, priča bez zapleta, o nekoj djeci koju šalju od kude za vrijeme bakina sprovoda. U toj su priči ona bila premlada da bi im se kazalo što se zbiva, i vidjela su te stvari samo usput, uz dječje igre kojima su se zabavljala, a te su igre bile sumorni posao odnošenja leša iz kude itd. Tada mi se javila ideja da bih mogao mnogo više izvudi iz ideje slijepe samousredotočenosti nevinosti, što bi je pokazivala djeca, ako bi jedno od te djece bilo istinski
nevino, dakle, idiot. Tako se rodio idiot i onda sam se zainteresirao za odnos idiota prema svijetu u kojem se nalazio, ali s kojim nikad nede modi izadi na kraj, i odakle de dobiti nježnost, pomod da ga štiti u njegovoj nevinosti. Mislim "nevinost" u tom smislu što ga je Bog pri rođenju učinio slijepim, naime bez pameti, i on nikad ništa nede moči učiniti da bi se to promijenilo. I tako se počeo javljati lik njegove sestre, a onda brata, tog Jasona (koji je za mene predstavljao potpuno zlo). On je najopakiji lik, čini mi se, koji sam ikada zamislio. Tada sam vidio da to ne mogu nikako izredi u kratkoj priči. Pa sam tako iskazao idiotovo doživljavanje toga dana, i bilo je nerazumljivo, čak ni ja ne bih bio mogao redi što se tada zbivalo, pa sam morao napisati još jedno poglavlje. Tad sam odlučio da Quentin dade svoju verziju tog istog dana, odnosno te iste prilike, i to je učinio. Onda je trebalo dati kontrapunkt, a to je bio drugi brat, Jason. Tada je ved sve bilo potpuno zamršeno. Znao sam da je daleko od toga da bude gotovo, pa sam morao napisati još jedan odjeljak, s izvanjske perspektive, u kojemu netko izvana, pisac, govori o onomu što se dogodilo tog dana. I tako je nastala knjiga, tj. istu sam priču napisao četiri puta. Nijednom nije bilo kako treba, ali toliko sam se mučio da ništa od toga nisam mogao baciti i nanovo početi, pa sam je tako tiskao u četiri odjeljka...
Sadržaj: Prvo poglavlje je unutrašnji monolog Benjia, tridesettrogodišnjeg idiota koji ne govori, nego samo stenje ili zavija, ali je njegov tekst uglavnom čist i jednostavan, iako ne i lako razumljiv. Benji je uvijek u pratnji crnog dječaka Lustera, unuka (ili najmlađeg sina?) stare Dilsey. Benji i Luster najprije gledaju kako se na susjednom zemljištu igra golf. Kasnije saznajemo da je i to igralište nekad bilo pašnjak Compsonovih, namijenjen da bude Benjievo vlasništvo, ali prodan da bi se platili troškovi za vjenčanje sestre Candance (skradeno Caddy) i troškovi studija brata Quentina. Za vrijeme igre, jedan od igrača zove Caddie, što Benjia asocira na sestru (iako se drugačije piše, izgovor te dvije riječi je isti). U sjedanje
mu se vradaju prizori iz djetinjstva u vezi sa sestrom, i tad Benji uvijek počne jaukati. Luster je čitav dan zaposlen tražedi 25 centi koje je izgubio, kako bi mogao idi u cirkus. Traženje novca izaziva kod Benjia još jednu, najstariju scenu, ili bolje sekvencu, u radnji romana, koja se zbiva 1898., za vrijeme bakičine smrti. Tad još djeca, Quentin, Caddy, Jason, Benji i crnčid Versh, koji je tad bio Benjiev pratioc, vršljaju po rukavu rijeke. Quentin i Caddy svađaju se jer ona želi svudi svoju haljinu, a brat joj to neda. U svađi, Caddy de se namočiti i zaprljati gadice. Jason se za to vrijeme igra sam. Roskus, stariji crnac, vjerojatno Dilseyin muž i otac njene djece, zove ih na večeru. Jason odmah odaje ocu da su se Quentin i Caddy prskali, ali Caddy traži dopuštenje da bude glavna kod večere. Kasnije izlaze u dvorište prema kolibi crnačke posluge i dok se Versh sa svojom sestrom Frony igra krijesnicama, Caddy, popevši se na drvo, gleda osvijetljenu kudu i misli da odrasli imaju društvo. Djeca vide da su joj gadice prljave. Kad Dilsey uspije da ih pošalje u kudu, osim Quentina koji se povukao sam iza kude i kasnije u hambar - otac, g. Compson, na stubama ih upozorava da je mama blizu. Djeca odlaze na spavanje, i to Benji i Caddy u jedan krevet. Idudi sloj Benjijevih sjedanja potječe - a to opet saznajemo neizravno - iz studenog 1900.; a odnosi se na kišni dan u knjižnici kude kada se Caddy u majčinu prisustvu bavi oko malog Benjija i kaže mu da se od sada više nede zvati Maury, nego Benji. Neurotična, neprijazna majka zatražila je tu promjenu imena, iako joj se kratica Benji ne sviđa, više joj se sviđa formalniji biblijski oblik Benjamin (njegov brat Jason kasnije de ga zvati kratko Ben). Maury je brat gospode Compson (rodene Bascomb), a promjena imena treba simbolički značiti odricanje majke, u ime svog porijekla, od sina degenerika, ploda njezinog zlosretna ulaska među Compsonove. Njezin suprug, naprotiv, Jason Compson (tredi tog imena na obiteljskom stablu), dobrodudan i miran, tuče i pomiruje posvađenu djecu (Caddy je napala brata Jasona što je poderao Benjieve lutke od papira), prijatelj je s Quentinom (a taj je upravo ušao u kudu pošto se potukao s nekim dječakom koji je pokušavao gurnuti žabu u
Caddynu školsku klupu). Svi koji ulaze - otac, Quentin, Versh – mirišu Benjiju po kiši. Ujak Maury i njegova ljubavna afera s gospođom Patterson u susjedstvu - djeca su nosila njegove poruke k njoj, sve dok g. Patterson jednom nije uhvatio Benjija na žici ograde - tvore vjerojatno idudi vremenski sloj. Vjerojatno, jer se ni sa čime ne može pokazati ne dolazi li ta epizoda poslije. Benji se nje prisjeda dok se s Lusterom provlači ispod žice. Pouzdanije se može odrediti vrijeme idudeg događaja u razvitku odnosa među djecom. Caddy upotrebljava miris uljepšavajudi se, stavljajudi šešir, čime izaziva Benjijev plač. Benjijev prvi doživljaj sestre, još od dana bakičine smrti, jest da "miriši poput drveda". Caddy shvada da se Benjiju ne sviđa parfem, pa ga poklanja Dilsey. Idudi doživljaj manje je nedužan. Uspomenu njega izaziva u Benjijevoj sadašnjosti sljedede otkride: djevojčica Quentina sjedi na ljuljačci s nekim momkom s crvenom kravatom. Čini se da taj pripada cirkusu koji bi Luster želio posjetiti te večeri. Tako je Benji i prije dvadesetak godina iznenadio na ljuljačci Caddy s nekim Charleyjem koji ju je pokušao ljubiti. Pogled na zaprepaštenog Benjija učinio je da Caddy skoči i pobjegne s Benjijem u kudu. Tamo klekne, ljubi ga i obedava da "nede više nikada". U kudi Caddy ide da opere usta. S trinaest godina (1908.) Benji je velik toliko da ne smije spavati sa sestrom u postelji. A idude godine zbiva se dramatičan dogadaj: vradajudi se jednom kudi, Caddy nailazi na Benjija koji, pogledavši je, počne zavijati. Caddy se pripija uza zid, Benji je hvata za haljinu i vuče u kupaonicu. Gledajudi se medusobno, plaču. Iz sjedanja brata Quentina na taj isti događaj u idudem poglavlju knjige možemo rekonstruirati dan kad je Caddy izgubila djevičanstvo, a Benji osjetio da je izgubljena nevina čistoda koja mu je bila utočište. Idudi je događaj vezan za Caddyjino vjenčanje, u travnju 1910. Vershov brat T. P. sada je Benjijev čuvar i vodi ga u podrum da se napiju pjenušava vina "sasprilluh". Benji pada s bureta, s kojega je gledao nevjestu u kudi. Zbog njegova urlikanja ona dolazi i grli ga, a Quentin tuče T. P.-a i daje Benjiju nešto toplo da se oporavi. Daljnji sloj sjedanja: Benji stoji kraj dvorišnih
vrata, a T. P. mu govori da je uzalud, da je Caddy otišla daleko. Videdi neke djevojčice, učenice, kako prolaze, Benji trči za njima. Jednom prilikom istrči za djevojčicama - vrata nisu bila zakijučana - i uhvati jednu. Postao je opasnost: Jason kaže ocu da de Benjija morati poslati u ludnicu Jackson ako ga, naposljetku, otac djevojčice sam ne ustrijeli. Benjija podvrgavaju operaciji kastracije. Uspomena na disanje pod anestezijom je kratko navedena, a o čemu je zapravo riječ, shvadamo samo iz šireg konteksta čitave radnje. Sljedede etape su razgovori medu crncima, a Benjija su poslali k njima da ne bude nazočan kad se Quentinovo mrtvo tijelo dopremilo kudi, te za umiranja i pogreba oca, g. Compsona. U ovoj drugoj prilici - dvije godine poslije prve - sa sedamnaestogodišnjim Benjijem prisutna je i mala djevojčica Quentina - Caddyjina kdi. Roskus osuđuje što se maloj ne smije spominjati majčino ime. Caddy je, kasnije nam postaje jasno, napuštena od muža - taj je vjerojatno shvatio da je ona bila noseda s drugim u času vjenčanja - živi daleko od obitelji, ali joj je bilo dopušteno da dijete pošalje kudi. Jedan je od prizora Benjijeva vožnja na očevo groblje, s majkom koja se tuži što Roskus ne može upravljati kolima, nego to čini T. P. Prolaze kraj Jasonove radnje, ali ovaj odbija da ide s njima. Kasnije i Roskus umire. Shvadamo to po tome što Dilsey plače, a mali Luster ne želi Benjija i Quentinu voditi u hambar jer je tamo vidio njegovu prikazu. Nema daljnjih slojeva uspomena do samog dana zbivanja, a to je baš 33. rođendan Benjija. Luster ga može rastresti tatulom (bunikom) ružna mirisa, koju mu je ubrao, a ima Benji i svoj žalosni vrtid, "groblje", kako ga zove Dilsey, koje se sastoji od jedne ili dvije tatule u boci. Kod kude, kad ga želi umiriti, Dilsey mu daje da se igra sa starom Caddyinom papučom. Dilsey je sada jedina koja donekle brine o Benjiu, čak mu radi i kolač sa 33 svijede za rođendan; majka je zabrinuta samo za svoj mir, a Jason i Quentina, oboje tvrdoglavi i sebični, u svađi između sebe osjedaju Benjia kao odbojni teret. Na kraju dana Benji plače svučen pred ogledalom, gledajudi sebe osakadena; a kroz drugi prozor jedna spodoba, Quentina, spušta se niz drvo u nod.
Kroz drugo poglavlje promatramo tok misli najstarijeg brata, neurotičnog Quentina. Datum na koji ga pratimo izabran je zato jer je to posljednji dan njegova života (kao što se i Benjiev monolog odvija na poseban dan, njegov 33. rođendan). Quentin je neurotičan student na Harvardu, tako da su i njegove misle prilično zbrkane. Na dan koji je odredio za svoju smrt, Quentin kida kazaljke sa sata, ali on i dalje kuca u prazno. U toj gesti Quentin de se okrvaviti, ali je simbolički ukinuo prolaznost, iako ga otkucaji sata i dalje prate. Najstarije sjedanje u njegovu monologu odnosi se na isti događaj na koji i Benjievo. To je svađa s Caddy, prljanje blatom i sjedenje u rijeci. Caddy i djevojčica Natalija potukle su se u hambaru, Quentin priskače Nataliji i dodirnuvši je, pobuđen je na seksualnu igru s njom, koju prekida Caddy. Natalija odlazi, a Quentin trči za Caddy po kiši, prlja je blatom iz svinjca, oni se na trenutak potuku i pogrebu. Pomiruju se sjededi u rukavcu rijeke, a voda se diže i odnosi prljavštinu s njihovih tijela. Kasnije, kad Caddy ima petnaest godina, Quentin je ljubomoran na dječake s kojima se poljubila. Opet pljuska, bacanje na zemlju. Quentin kažnjava Caddy, a ona mu kaže da bar nije ljubila prljavu djevojku poput Natalije. Sljededa epizoda od središnje je važnosti i daje pun smisao prošlima te je glavni sadržaj Quentinove opsjednutosti do završnog trenutka njegovog života: Caddyin gubitak djevičanstva. Gospođa Compson (Majka, kako je zovu djeca, Miss Cahline (Caroline) kako je zovu crnci) naređuje svom miljeniku Jasonu da uhodi Caddy koja se sastaje izvan kude s nepoznatim mladidem. Gospodin Compson (koji se također zove Jason, Otac) je protiv tog uhođenja. Kako kaže Quentinu, njegovu majku ne zanima grijeh, nego joj je do morala, a to znači, dakle, do društvene konvencije. Quentin je svjedok Benjijevu susretu s Caddy navečer, kad se ona vrada kudi izgubljena djevičanstva, a taj je susret, sjedamo se, predmet dirljive epizode u prvom dijelu knjige. Caddy opet izlazi i sjeda u rukavac rijeke, gdje se sada odvija još jedan
siloviti prizor između nje i Quentina. Brat navaljuje na sestru: da li voli zavodnika, je li ju taj prisilio da mu se dade, da njih dvoje, brat i sestra, zajedno pobjegnu s novcem kojim se Quentin treba upisati na sveučilište, sjeda li se kako je uprljala gadice onog dana kad je bakica umrla. Vadi nož, predlaže da najprije prereže grkljan njoj pa sebi, ona je na trenutak fascinirana, ali smjesta odbija. Poslije te egzaltirane scene odlaze zajedno, i Quentin se upoznaje s Daltonom Amesom, zavodnikom. Quentin se vrada na potok, a Caddy se poslije nudi Quentinu, koji to odbija. Zatim, koji dan poslije, ponovni susret i sukob Quentina s Daltonom: "jeste li ikada imali sestru" - "ne, ali one su sve kurve": Quentin nastoji udariti Daltona, Dalton puca u koru drveta koju je bacio u potok, nudi Quentinu pištolj. Caddy kaže Daltonu neka više s njom ne govori, a Quentinu, na ponovno pitanje dali voli Daltona, opet odgovara neka opipa kako joj krv udara u grlu. Gospodin Compson predlaže ženi da odvede Caddy u toplice French Lick da zaboravi Daltona, a gospođa Compson ispravno zaključuje da bi tamo Caddy mogla nadi supruga. Quentin ocu tvrdi da je on, a ne Dalton, posjedovao Caddy. Otac mu ne vjeruje: u ženskoj potrebi za podavanjem vidi prirodan tijek stvari i smatra da ženama djevičanstvo znači manje nego muškarcima. Proizlazi da Quentinovo priznanje rodoskvrnuda koje nije počinio dolazi od želje da se prirodna ljudska ludost uzvisi do užasa i zatim očisti s pomodu istine - dakle, da govorom nadomjesti ono što bi želio da je istina i čime bi događaj ukinuo. Otac misli da to vrijedi i za Quentinov nagovještaj da de počiniti samoubojstvo. Otac se ne boji da bi to Quentin napravio, jer je suviše ozbiljan u svojoj želji da time nešto ispravi, i vjeruje da de se Quentin ubiti tek ako uvidi da Caddy nije zavrijedila njegov očaj, jer da Quentin misli na smrt kako bi izbjegao pomisao da njegov osjedaj može biti prolazan. Predlaže sinu da što prije ode na Harvard, na sveučilište, i da prije toga provede mjesec dana u Maineu, valjda radi oporavka. U razdoblju od Caddyna gubitka djevičanstva do dana Quentinove zaključne sadašnjosti prikazane su još samo okolnosti vezane uz jedan, Quentinu bitan događaj: Caddyno
vjenčanje. To je najprije obavijest uoči vjenčanja, koju u svojoj sobi u Harvardu Quentin ostavlja izloženu tri dana kao lijes na odru, i zbog koje ga drug s kojim dijeli sobu, Shreve, zadirkuje. Dva dana pred vjenčanje Quentin u Jeffersonu susrede Herberta, koji je Caddy za vjenčani dar dovezao automobil. Quentin se prema Herbertu ponaša neprijateljski i kaže mu da zna da je u Harvardu varao na kartama. Idude večeri, uoči vjenčanja, Quentin je s Caddy u njezinoj sobi, dok odozdo dopiru glasovi gostiju. Ona mu priznaje da je noseda, te da zato mora, a na njegovo pitanje da li ih je bilo mnogo, odgovara: "zar misliš da ako kažem; onda nede biti". Sa samoga vjenčanja Quentin se sjeda kako je Benji urlao, a Caddy, a za njom otac, Quentin i brat trčali k njemu. Ako su uspomene na ove različite trenutke prošlosti ispremiješane, ponavljane, iskidane u Quentinovu pamdenju tijekom 2. lipnja 1910., zbivanja samoga tog dana prikazana su u kronološkom slijedu. Quentina budi ustajanje njegova druga, Kanađanina Shrevea. U osam sati sluša zvono kapele, razbija svoj sat, pakuje kofer, kupa se, brije, piše dvije obavijesti i stavlja u kovertu ključ kovčega za oca. Na izlazu, poslavši pismo, ogleda se za crnim poslužiteljem Deaconom; kojemu ostavlja dio odjede. Odlazi u Boston tramvajem na doručak. Svrada u draguljarnicu; gdje. razgovara o satovima. U željezariji kupuje dva glačala, koja zamotana izgledaju kao cipele. Vrada se tramvajem u Cambridge (gradid gdje se nalazi sveučilište Harvard) i opaža svog kolegu Geralda Blanda kako se vrada s veslanja. To ga podsjeda na Geraldovu hvalisavu majku, bogatašicu s Juga. Vidi da je Shreve obukao košulju namijenjenu Deaconu, a crncu predaje poruku koju Shreve treba dobiti sutra. U podne, promijenivši dva tramvaja, dolazi do kamenog mosta, uz koji se namjerava utopiti, i skriva svoja glačala. Promatra kako dječaci pecaju i plivaju i uranja u svoja sjedanja. Svrativši u pekarnicu da kupi dvije žemlje, uzima u zaštitu djevojčicu koju psuje trgovkinja, i zove je sekicom. Djevojčica ga prati, nede da mu kaže gdje stanuje, a on po savjetu dvojice ljudi traži policajca Ansea. Kod rijeke ga napada brat djevojčice, talijanski doseljenik Julio, koji je u društvu Ansea,
i tvrdi na lošem engleskom da de tužiti Quentina što je htio oteti njegovu sestru. Quentin se histerično smije; odlazi na sud; pošto je platio kaznu od šest dolara i Juliu dao dolar, Quentin nailazi na gospođu Bland i njezinog sina, veslača i studenta Geralda, te drugu dvojicu svojih prijatelja, Shrevea i Spoadea, a s njima su dvije djevojke. Voze se kolima gospođe Bland na izlet. Quentin napada Geralda koji mu okrvavi nos, i ostavlja crnu masnicu pored oka. Prijatelji mu pomažu u obližnjoj kudi da se opere, a zatim se Quentin sam, odbivši pratnju, vrada u Cambridge. Brine se da Shreve ne dođe odmah za njim, ali se umiruje sjetivši se da je idudi vlak tek za jedan sat. Mijenja odjedu, pije vodu, provjerava adresu na pismu za Shrevea i svoj sat bez kazaljki ostavlja u staroj ladici. Pere zube i četka šešir prije nego de ga staviti na izlasku.
Trede poglavlje pripada Jasonu, po Faulknerovim riječima najopakijem liku kojeg je ikada stvorio. On je nakon smrti oca i samoubojstva starijeg brata Quentina postao glava obitelji. S njim još živi i majka, te nedakinja Quentina. On je i glavni predmet Jasonovog razgovora s majkom. Majka se jada Jasonu kako Quentina markira iz škole, i boji se da bi ravnatelj škole mogao pomisliti kako ona nema nikakve vlasti nad njom. Jason joj želi održati prodiku, međutim osjetljiva majka se boji da bi on mogao biti pregrub. On gubi žice i odlazi iz njene sobe. Jason je inače neugodan prema svima u kudi, i prema trgovcu kod kojeg radi, i prema telegrafistu na čije je izvještaje pretpladen radi burzovne spekulacije, i prema mušterijama. Čekove koji dolaze od Caddy za njezinu kder zatajuje i sebi štedi novac, a krivotvorene novčanice daje majci, koja ih zapaljuje, jer ne želi imati nikakve veze sa odmetnutom kderi. Jason je majku prevario i time što nije, kao što ona vjeruje, uložio tisudu dolara u tvrtku svog poslodavca, a taj ga ionako trpi samo zbog Jasonove majke. Najotvoreniji odnos Jason ima prema ljubavnici iz Memphisa koju skriva od obitelji i znanaca. Nema kod njega ni morala ni osjedaja; Quentinu proganja djelomice zbog toga što njezina sloboda može narušiti njegov ugled; a
djelomice i zato što ga je Caddyina rastava stajala obedanog namještenja u banci. Jason, ne želi nikome priuštiti veselje, on je sadista, što pokazuje i prizor na očevu pogrebu. Tada mu Caddy plada sto dolara da joj dopusti da vidi kder, koja joj je oduzeta nakon rastave. Pohlepni Jason pristaje, ali joj dopušta da vidi kder samo dok prolazi s njim u kočiji pokraj nje, koja stoji na ulici. Time pokazuje svoju osvetoljubivost, iako je Caddynom zaslugom trebao dobiti mjesto u banci, on je krivi za gubitak tog mjesta. Njegov sadizam se vidi i u sceni sa dječakom Lusterom. Luster spominje kako mu nedostaje 25 centi za predstavu, i toliko uporno to ponavlja nadajudi se da de mu Jason dati novce, da je na kraju dosadio i Jasonu koji se odlučuje malo zabaviti. On, naime ima dvije karte za predstavu, ali ih ne želi dati Lusteru besplatno. Kako Luster nema novac, Jason ih baca u ped. Dilsey razljudena takvim ponašanjem tjera Jasona iz kuhinje, i daje Lusteru 25 centi za kartu (koje de on izgubiti, i idudi dan tražiti sa Benjiem - vidi prvo poglavlje). Luster kasnije dobiva novac od Quentine u zamjenu za šutnju o njenom susretu s mladidem sa crvenom kravatom.
Četvrto poglavlje je kronološki i posljednji događaj u knjizi, i slijedi nakon Benjieva monologa, kad se Quentin spušta preka drveta i bježi od kude sa Jasonovim novcem. Ovo poglavlje je najobjektivnije pisano, u tredem licu, i bez flashbackova u prošlost. Poglavlje je usmjereno na Dilsey, jedine normalne osobe u kudi Compsonovih. Prenesena je atmosfera u kudi, Dilseyina brižna poslovnost, Lusterovo nestašno izvlačenje od dužnosti, indolentno tuženje gospođe Compson, i neprijazno zapovjedačenje Jasona – sve normalno i uobičajeno. A nestanak Quentine i novca dobiva svoju dramatičnost upravo time što je događajima prepušteno da se odvijaju sami. Na tu se epizodu nastavlja prikaz istinite pučke pobožnosti crnaca, koja kulminira impresivnim opisima gostujudeg propovijednika. Jason ne uspijeva pridobiti šerifa da mu pomogne u potjeri, i namrgođen se vrada kudi. Na povratku srede Lustera i Benyja u kočiji. Luster se pomalo okrutno igra s Benjiem; razdražuje ga vatrom,
riječima, vožnjom kola u neuobičajenom smjeru (Benji je naviknut da prolaze trgom lijevo od spomenika vojnika konfederacije), sve to navodi Benjia na urlanje. Jason tad prilazi, udara Lustera, i okrede kola u pravom smjeru. Benji je tad zašutio, i posljednja slika je prizor izdanka uglednih patricija, smirenog idiota s pokidanim cvijetom u ruci, spokojna u naviknutom, ustaljenom redu stvari.
Analiza likova: Benjamin (Benji) Rodio se kao Maury Compson ali kasnije su mu promijenili ime u Benji. Najmlađe dijete u obitelji, gluhonijemi idiot, koji svoje reakcije i uzbuđenja izražava zavijanjem, stenjanjem i jaukanjem. Nema dovoljno razbora čak ni za sebičnost, on je poput životinje, ali poznaje nježnost i ljubav, iako ne umije imenovati. Zbog svog idiotizma nije podvrgnut zakonima intelekta i volje, pa ne potpada pod strogi kodeks obiteljske etike. Benji događaje koje priča niže po načelu slobodne asocijacije. Priča idiota Benjia puna buke i bijesa nije samo uvodni dio, nego i jezgra romana. Benji zapravo nagoviještava cijeli roman i sve njegove likove u karakterističnim situacijama.
Quentin Compson III. Najstarije dijete Compsonovih, neurotični student na Harvardu. On je prototip mladida kojega opsjedaju misli o incestu i samoubojstvu. Quentinov duh je složen i neprestano se odaje apstrakcijama, elegičnim meditacijama, patetičnim uspomenama i boležljivoj introspekciji. Quentin je glavni karakterni simbol etičkih principa tradicionalnog humanizma svoje obitelji, ponosan i puritanski moralan.
Jason Compson IV. Odgovoran i zreo, ali pokvaren glavar obitelji nakon očeve smrti. Jason je simbol svega što je Faulkner nazvao “snopesism” (eng. = snobizam), on
je moderni naturalizam i animalizam primitivne i surove klase skorojevida. Jasonovo djelovanje pokrede materijalno (konkretno novac), a krivca za svoj neuspješan život traži u drugima. Istovremeno on je i sadist, jer bududi da on nije uspio u životu, namjerava ga svima oko sebe dodatno zagorčati. Na kraju ga stiže svojevrsna poetska pravda kad Quentina krade novac koji je ustvari njen, i bježi sa cirkusantom. To je ujedno i konačan udarac obitelji Compson, nakon kojeg počinje njeno sve brže propadanje.
Candace (Caddy) Compson Samovoljna i putena nimfomanka, udaje se za jenkija i bankara Herberta Heada, međutim rađanjem nezakonite kderi Quentine počinila je grijeh protiv morala, protiv obiteljske tradicije, i protiv ekonomskih interesa obitelji. Razvodi se i odlazi u drugi grad, dok kder ostaje u kudi Compsonovih. I prije je prilično često mijenjala muškarce (Charlie, Dalton Ames), a ponudila se i bratu Quentinu.
Jason Compson III. Glava obitelji, otac trojice brade i Caddy, po zanimanju odvjetnik, sklon pidu. Hobi je pisnje o stanovnicima Jeffersona, i zapisivanje nekih, po njemu vrijednih filozofskih misli. U njegovo vrijeme počinje propadanje obitelji Compson, jer je on prodao sve posjede osim same kude sa vrtom, barakom za crnce, stajama i hambarima. Umire 1912., i nakon njega obitelj preuzima sin Jason. Caroline Buscomb Majka, neuravnotežena i melankolična žena, ovisna o lijekovima. Sažalijeva sebe i svoju sudbinu, smatra da je njena obitelj (Buscomb) prokleta i da je ona unijela nesredu među Compsonove, očekuje da je i drugi sažaljevaju. Nije posebno brižna za djecu, više se brine za sebe, i jedino joj je Jason koliko toliko drag, jer joj je najsličniji. Najviše prezire Caddy koja ih je osramotila, a nasluduje i probleme u svezi s njenom
kderkom Quentinom.
Teme za raspravu: Tehnike pisanja u ovome romanu međusobno vrlo razlikuju; Benjievo i Quentinovo poglavlje pisano je u obliku toka svijesti - pisac precizno, bez prepravljanja ili ukrašavanja bilježi njihove misli, koliko god su zapetljane i nerazumne, dok se u Jasonovom poglavlju koristi solilokvij (tehnika kojom sama ličnost romana, bez autorove nazočnosti, prikazuje čitateljima sadržaj svoje psihe i svoje psihičke procese, pretpostavljajudi da je netko sluša), a u zadnjem čisti realizam. Baš zbog tehnike pisanja, prva dva poglavlja su dosta nerazumna, dok su zadnja dva puno lakša za čitati.
Podrijetlo naziva romana je iz poznate Shakespeareove tragedije Macbeth, 5. prizor, 5. čin: „Život je sjen što luta, bijedni glumac Što se na pozornici života razmede, prodrhti Svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka Koju idiot priča, puna BUKE I BIJESA A ne znači ništa.“
________________________________________ August Šenoa - Branka
August Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. i umro 1881. godine. Doba od 1865. do 1881. godine naziva se Šenoinim dobom jer ga je Šenoa obilježio značajnom djelatnosti u hrvatskoj kulturi. August Šenoa je pisao poeziju, prozu, dramu, kritiku, novinarstvo. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Objavio je novinarske tekstove i pjesme u “Pozoru” i “Naše gore list”. Objavio je feljtone pod nazivom „Zagrebulje“ i komediju „Ljubica“. Njegova poznata djela su Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Branka, Prijan Lovro i Prosjak Luka.
Mjesto radnje: Radnja se odvija u Zagrebu, središtu hrvatske kulture, te u Jalševu, gorskom selu koje je kulturno siromašno.
Vrijeme radnje: Sve se zbiva za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta), kada se počinje buditi Hrvatska.
Kratki sadržaj: Branka je još kao dijete doživjela tragične događaje. Otac joj je pretukao majku na smrt te je on sam poslije poginuo u ratu. Ona je bila tvrdoglava, osjedajna, lijepa i pametna djevojka. Njezina baka ju je odgojila. Brankina najbolja prijateljica je bila Hermina kojoj govori svoje probleme. Branka joj je govorila o tome kako želi postati učiteljicom. Branka je odbila gospodina Marida, umišljenoga gospodina koji je poznavao poglavare u gradu, koji ju je zaprosio. Marid se je zbog toga svim silama trudio da Branka nigdje ne pronađe posao. Njezinu molbu nisu nigdje prihvatili. Ali je Herminin otac čuvši to odmah poglavarima objasnio kako je Branka djevojka koja ima talenta te je ona dobila posao u Jalševu. U početku joj je bilo teško, imala je puno neprijatelja koji su se protivili mladim ilircima, te su je htjeli što prije svrgnuti. Ali ipak su ju podržavali dobri ljudi, župnik, načelnik, načelnica i grof Belizar. Branka je “probudila Jalševo iz zimskog sna”. Između grofa Belizara i Branke se stvarala ljubav. Tako je grof Belizar na njegovoj zabavi u gradu zaprosio Branku. Ona nije odgovorila. Sutradan ju je savjetovao župnik, dobar starac, da slijedi srce. Tako je Branka odlučila udati se za grofa i postala groficom.
Ovaj roman govori o teškom životu jedne zagrebačke djevojke koja želi nešto učiniti za domovinu. Ona je htjela postati učiteljicom. Tako je dobila posao u Jalševu. Tamo joj je bilo teško jer su joj se neki ljudi protivili. Ona se ne obazire na njih i napreduje. Naučila je djecu osnove za život. U međuvremenu se i stvara ljubav između nje i grofa Belizara. Na kraju ona ipak pristaje postati groficom.
Dojam o djelu: Ovaj roman u meni budi osjedaje prema domovini, govori kako smo svi mi dužni domovini za njezin napredak. Tako i Branka uvijek ima nade i svojim znanjem doprinosi narodu.
drugi način
Mjesto radnje: Grad Zagreb i selo Jelševo.
Vrijeme radnje: Radnja se odigrava u drugoj polovici devetnaestog stoljeda,
za banovanja mađarski orijentiranog bana Levina Raucha.
Tema: Borba protiv mađarizacije i germanizacije temeljena na idejama ilirizma.
Pouka: Treba biti odan svojoj domovini, čuvati i njegovati kulturne i jezične vrijednosti svog naroda, kao i ravnopravnost žena i muškaraca u društvu.
Kratki sadržaj: Branka živi s bakom u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Majka joj je rano umrla, a otac je poginuo u američkom građanskom ratu. Lijepa i pametna, skromna, poštena i istinoljubiva djevojka, završila je učiteljsku školu. Najbolja joj je prijateljica Hermina koja potječe iz imudne činovničke obitelji. Dok ona razmišlja samo o dečkima i udaji Branka u prvi plan stavlja ideje ilirizma i nastoji raditi na prosvjedivanju svog naroda. Siromašna i bez utjecajnih veza nikako ne uspijeva dobiti posao u Zagrebu pa ni u okolici. Najvede probleme stvara joj Marid, nekadašnji kolega iz razreda, a danas prevrtljivi smutljivac uvijek odan onima koji su na vlasti. Zahvaljujudi Hermininom ocu a ponešto i vlastitoj upornosti uspijeva dobiti posao u zabačenom Jelševu. Dolaskom u Jelševo nastaju novi problemi, a najvede probleme stvara joj učitelj Šilid sa svojom ženom i bilježnik Šandor Mišoci. Ovi nastoje mještane držati u neznanju kako bi iz njih mogli izvlačiti što vedu korist i Branka se sa svojim idejama ne uklapa u njihove planove. No, na sredu, nije osamljena. Na njenoj su strani opdinski načelnik i seoski župnik. Nekako u to vrijeme u Jelševo dolazi iz Beča grof Belizar. Tu nastoji obnoviti uništeno imanje i u nekoliko navrata susrede Branku koja se konačno uspjela pristojno smjestiti i dovesti k sebi baku iz Zagreba. No nažalost, Šilidevim podmetanjima nema kraja, a u svojim nastojanjima da uništi Branku služi se velikim podvalama i podlostima. Branka se ne predaje i na kraju školske godine njeni su đaci polučili puno bolje rezultate od Šilidevih. Dobiva veliko priznanje i ponudu da se vrati u Zagreb. Iako je ponuda bila primamljiva omiljena seoska učiteljica odluči ostati sa svojim đacima u Jelševu. Na kraju, udaje se za grofa Belizara i njenoj sredi nije bilo kraja.
Analiza likova: Glavni lik, učiteljica Branka Kunovid, djevojka je bez ijedne mane. Može se redi idealna mlada žena. Ona je personifikacija piščevih ideala temeljenih na idejama ilirizma. Svom silinom nastoji nacionalno osvijestiti svoje đake i u njima probuditi želju za znanjem, kako bi se što efikasnjie mogli oduprijeti snažnom nastojanju vlasti u mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske. U svojim nastojanjima susrede se s puno otpora koji joj pružaju kolege na poslu, opsjednuti jedino vlastitim probitkom, pohlepom i egoizmom. No Branka je nepokolebiva i ustrajna u provođenju svojih ideala. Probija se kroz život velikom upornošdu i vlastitom sposobnošdu. Njen trud biva nagrađen udajom za mladog, lijepog, bogatog i obrazovanog plemida.
Grof Belizar jedan je od pozitivnih likova pripovijetke. Zbog majke koja mrzi Hrvatsku zaboravio je čak i hrvatski jezik. Živi u Beču, a u Jelševo dolazi kad ga majka na prevaru želi oženiti pokvarenom plemkinjom. Zahvaljujudi svojoj naobrazbi uspije podidi zapušteno imanje, a uz pomod mjesnog župnika i Branke uči i hrvatski jezik. Iako bogat i plemenitog porijekla ženi se za siromašnu učiteljicu.
tredi način
Tema: Brankin život i odlazak u Jalševo. Tamo je bila učiteljica i tom je zvanju posvetila život.
Osnovna misao pisca: Ovo je roman. Govori o životu jedne mlade zagrepčanke koja želi postati učiteljica. Ona je vrlo inteligentna i to joj uspijeva. Problem je u tome što u Zagrebu više nema mjesta. Ona mora idi u Jalševo, jedno malo selo. Oprašta se od svoje umrle majke i odlazi. Tamo doživljava razne neugodne stvari. Djeca su ju zavolila, a i ona je njih. Branka također ima prijateljicu Hreminu kojoj stalno piše pisma i objašnjava joj što se s njom događa. Vrlo je spretna i jako dobro uči djecu. To je i dokazala na ispitu pokazavši što sve djeca znaju. Ona je djecu odvodila na osamljena mjesta u šumi i tamo ih je podučavala. Problem je u tome što se neki s tim ne slažu i pišu po novinama razne za Branku ponizne stvari. Branka se ipak ishrvala sa svim poteškodama i pridobila povjerenje mještana. Puno se savjetovala kod župnika. Župnik joj je rekao da se uda za grofa Belizara no ona u početku to njegovo mišljenje nije poštivala, no ipak na kraju je popustila i udala se za grofa Belizara.
Kratki sadržaj: Uvod Upoznajemo se s djevojkom Brankom i njenim životom. Upoznajemo se i s njezinom prijateljicom Herminom kojoj de Branka u daljnjem tijeku knjige slati pisma. Saznajemo da je Hermina položila ispit za učiteljicu. Branka je vrlo pametna i spretna, zna svirati klavir, lijepo crta, izvrsno veze, zna govoriti francuski.
Zaplet Branka želi postati učiteljicom i to na selu ili u nekom nevelikom mjestu. Hermina joj govori da je to robovanje, ali Branka je čvrsta u svojoj odluci. Ona želi raditi za opde dobro naroda. Brankin otac je poginuo u građanskom ratu u Americi. Branka se sprema za odlazak na svoje radno mjesto u Jalševo i jednog dana odlazi vlakom. Ona dolazi u selo i tamo se upoznaje sa osobama u školi. Škola je stara i u ruševnom je stanju. Branka je odlična učiteljica i svi mještani su toga svjesni, no neki zli ljudi pišu članke po novinama kako ona nije dobra učiteljica.
Vrhunac Branka dobro uči svoju djecu i to pokazuje pred svima na ispitu. Dobiva ponudu da se vrati u Zagreb i da tamo bude učiteljica, ali ona je zavoljela ovo mjesto, njegove žitelje i na kraju svu tu djecu stoga ne želi otidi. Ona piše mnogobrojna pisma Hermini. Priča o svom živou u tom mjestašcu.
Rasplet Župnik objašnjava Branki zašto se treba udati za grofa Belizara. Ona isprva ne priznaje to njegovo mišljenje, ali ipak shvada da župnik ima pravo. Branka se udaje za grofa Belizara.
Mjesto radnje: Na početku knjige se spominje Okid. Radnja se prvo odvija u gradu, a onda postepeno prelazi na selo, tj. Jakševo. Branka je živjela u Vlaškoj ulici, kod crkve sv. Petra, sjedila je kod prozora i marljivo vezla. Branka je morala tražiti posao izvan Zagreba, jer u njemu više mjesta nije bilo. Brankina majka je umrla i bila je pokopana na Petrovom groblju; na humku se dizao drveni križid, na kojem je visio uveli vijenac, pokriven snijegom. Do Jakševa se morala voziti i kočijom jer je vlak bio predaleko od mjesta. Vozili su se kroz visoke planine. Put kojim su išli bio je uzak i opasan. Jalševačke ulice bile su popločane kamenjem. Trg je bio mali, sred kojeg stajaše zdenac među dva jablana. Škola je bila u ruševnom stanju. Stupidi trijema stranom su nagnjili, stranom od crvi rastočeni, pa nam se mogu svaki čas srušiti na glavu. Brankina soba u kudi uopde zapravo nije ličila na sobu; pusta, prazna komora. Vapno po stijenama bilo požutjelo, naokolo po tavanicama visila paučina, pod blatan, a ped na više mjesta probušena. Soba je imala samo jedan, za sada razbijen, prozor. Grof Belizar je imao kudu u Beču. Branka je često svoje učenike vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih podučavala. Tamo su se djeca mogla napiti izvorske vode. Vrijeme radnje: Bila je jesen. Branka je Hermini uzastopno slala pisma. Baka cijelu nod nije spavala zbog brige nad unukom. Kad je Branka odlazila u svijet ved je bila zima i bilo je studeno. Branka je nekoliko puta razgovarala sa župnikom i on joj je savjetovao što da radi i kako da se ponaša. Opet je došla jesen, najljepše doba godine u Hrvatskoj. Radnja knjige se odvijala u 19. st. u doba Bachovog apsolutizma. To možemo zaključiti po tome što je Šenoa živio u to doba.
Analiza likova: Branka Imala je oko sedamnaest godina. Bila je tipično gradsko dijete, glatke crne kose, i osobito sjajnih vrlo pametnih očiju. Željela je postati učiteljica. Majka joj je umrla. Često je sjedila pred prozorom i marljivo vezla. Nije mogla dobiti mjesto učiteljice u Zagrebu pa je pošla u Jalševo. Uzastopce je pisala pisma Hermini. Njena je soba u školi izgledala kao svinjac, a ne soba učiteljice. Svoje učenike je vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih je podučavala raznim stvarima. Voljela je svoju djecu. Puno je razgovarala sa župnikom. Na kraju svega se udala za grofa Belizara.
Hermina Ona je bila Brankina prijateljica. Položila je ispit za učiteljicu, ali to nije bilo iz ljubavi prema zvanju nego zbog prisile za razliku od Branke koja je to radila iz ljubavi. Često je od Branke dobivala pisma u kojima je Branka opisivala svoju okolicu svoj način života. Ohrabljivala je Branku sa svojim pismima.
________________________________________ August Šenoa - Branka
tredi način
Bilješke tjekom čitanja: - Razgovor između Branke i Hermine - Dok je Branka bila mala njezini roditelji bili su bogati sve do jednoga dana kada je Brankin otac sve izgubio na kockanju. Kasnije joj je umrla majka, a otac kako je bio tužan otišao je u svijet ostavivši Branku njezinoj baki. Nakon nekoliko mjeseci izbio je građanski rat u SAD-u i njezin tata je otišao kao dobrovoljac u rat i tamo je poginuo - Jednog dana šetale su se Branka i Hermina po zagrebačkim ulicama kada im se pridruži Marid - Sve molbe koje je Branka poslala za posao učiteljice bile su odbijene - Branki je u kudu došao Marid - ona se posvađala s njim - Branka je poslala mnogo molbi za posao ali sve su bile odbijene zato jer je Marid govorio razne gluposti o njoj i zato nije dobila posao - Nakon dugog vremena Branka je dobila posao u Jalševu - Hermina je dobila pismo od Branke gdje joj ona sve opisuje o Jalševu - O Branki je izašao članak u novinama - Branaki su ponudili posao u Zagrebu ali ona je to odbila - Branku je na jednoj zabavi zaprosio grof Belizar - Ona mu je odbila dati svoju ruku - Župnik je nagovorio Branku da se uda za grofa - Oni su se udali i sve je bilo dobro
Mjesto radnje: Zagreb i Jalševo
Vrijeme radnje: XIX stoljede
Tema: Brankin život Ideja: Pravda i ljubav uvijek pobjede Sadržaj:
U Vlaškoj ulici živjela je djevojka po imenu Branka. Nije joj bilo više od sedamnaest godina. Bila je vrlo lijepa i vrijedna. Jednog dana dok je plela papuče došla joj je u posjet prijateljica Hermina. Počele su pričati o raznim stvarima. Branka je htjela biti učiteljica. Na kraju razgovora su se oprostile i Hermina je otišla kudi. U to vrijeme, djevojke su morale biti učene o svim stvarima. Branka je bila baš takva. Imala je težak život, otac joj je bio trgovac. No prokockao je cijelo imanje i na kraju poginuo u američkom građanskom ratu. Majka joj je umrla pa ju je odgojila baka. Branka je htjela otidi iz Zagreba. Jedne nodi o tome je razgovarala s Herminom. U njihov razgovor uključio se i mladi gospodin Marid. Bududi da je Marid bio dosadan Branka i Hermina su otišle. Kada je Branka došla kudi, baka joj je dala neke papire. Saznavši da nije dobila mjesto učiteljice pala je u očaj. No sljededeg jutra sve je bilo dobro, u posjet joj je došao Marid. Branka je prema njemu bila hladna sve dok je on nije zaprosio. Nakon kradeg razmišljanja odbila ga je. Marid je otišao. Branka je i dalje slala molbe za učiteljsko mjesto, ali ga nije mogla dobiti. Za to vrijeme Marid je sve više želio imati Branku. On je također bio učitelj, ali je prezirao to zvanje pa je postao činovnik i špijun. Sve mu je polazilo za rukom osim osvojiti Branku. Zato je svom snagom radio da Branka ne dobije to mjesto. Lagao je ljudima da je Branka zla, a svedeniku je rekao da je nevjernica. No, kao špijun je nešto morao riješiti pa je otišao iz grada. Za to vrijeme Herminin otac je pomogao Branki da dobije mjesto učiteljice u Jalševu. Branka je obedala baki da de i nju dovesti čim se smjesti. Marid nije mogao vjerovati kada je saznao da je Branka u Jalševu. Čim je stigla Branka je napisala Hermini pismo o tome kako je putovala, kako se smjestila i kakvi su ljudi u Jalševu. Nedugo zatim Branka je poslala Hermini i drugo pismo. U njemu je pisala o glavnim ljudima iz Jalševa. Došlo je proljede. Jednog dana, sa župnikom i načelnikovom ženom, Branka je posjetila stari grad, kojeg je posjedovao grof Belizar, koji inače živi u Beču. Iako je bio Hrvat majka ga je odgojila potpuno drukčije. Župnik je Branki i načelnikovoj ženi ispričao mnogo stvari o Belizaru. Kada je župnik završio priču vratili su se u selo. U lipnju je Brankina baka došla u Jalševo. Branka je odmah napisala pismo Hermini o tome kako se njezina baka snalazi u Jalševu, o početku školske godine i o mnogim drugim stvarima. Napokon, došla je i jesen. Grof Belizar se vratio na svoje imanje. Iz jednog razgovora sa župnikom grof Belizar je poželio upoznati Branku. Jednom prilikom Jalševački učitelj Šilid, u novinama je objavio članak protiv Branke. To je Branku veoma pogodilo. Članak je napisao neki Šilidev rođak. Jednog dana grof Belizar pođe u lov. U šumi je vidio Branku s djecom. Župnik je nabavio dokaze protiv Šilida i njegovog rođaka. Belizar je obedao župniku da de se uz njega boriti dok ga ne oslobode optužbi. Branka je poslala Hermini pismo u kojem je pisalo o ispitivanju njenog i Šilidevog odjela. Bolji je bio njezin odjel. Branka je osramotila Mišocija i tako mu vratila za urotu koju je on skovao sa Šilidem protiv nje. Još istog dana, župnik je primio pismo upudeno na Branku. U pismu je bio poziv za Branku da bude učiteljica u Zagrebu što je Branka odbila. Za jednog razgovora u šumi Belizar je župniku rekao da de zauvijek ostati u Jalševu. Isto tako je rekao da je iz Jalševa otišao zbog majke i zaljubljenosti u neku groficu. No, ispalo je da ta djevojka ima sina. Poslije razgovora otiši su u Belizarov grad. No, jedne večeri u Belizarovu gradu u prisustvu svih seljana, Belizar je zaprosio Branku. Branka ga je odbila zbog čega je tugovala. Ipak na nagovor župnika, Branka je na kraju pristala i udala se za grofa Belizara.
Analiza glavnih likova: Branka – “Ne mislim da joj je više od semadnaest godina bilo“... Hermina – “Uniđe mala plavuša, vitka, ponešto blijeda”... Grof Belizar – Bogat u uljudan čovjek koji je oženio Branku Marid – “Crte njegova lica bijahu vrlo pravilne, ali nimalo duhovite”...
Sporedni likovi: Župnik Šilid, Šilidka, baka, Herminin otac
Dojam o djelu: Ovaj roman mi se je svidio zato jer su se Branka i grof na kraju
vjenčali, a Branka je konačno dobila posao učiteljice u Jalševu.
četvrti način
Mjesto radnje: Zagreb, Jalševo - zabačeno selo
Vrijeme radnje: 19. stoljede, vrijeme ilirskog preporoda
Tema: Život i rad učiteljice Branke u zabačenom hrvatskom selu Jalševu
Osnovna misao: Ne živi i ne radi čovjek samo za sebe, ved da pomogne i svojoj bradi, i svojim bližnjima.
Glavni likovi: Branka, Hermina, grof Belizar, župnik jalševački, gospodin Šilid.
Sporedni likovi: Brankin otac, Brankina baka, gospodin Marid, Herminin otac i majka, školski izvjestitelj, mesarica, Šilideva supruga, grofova majka, načelnik Jalševa i njegova supruga, bilježnik Šandor, blagajnik, zakupnik Izraeličanin, liječnik...
Pozitivni likovi: Branka, Hermina, Herminin otac, grof Belizar, župnik, mesarica, Brankina baka.
Negativni likovi: Gospodin Marid, učitelj Šilid i njegova supruga, bilježnik Šandor.
Moralna karakterizacija Branke: - dobra i poštena
«Samo Branka, najpametnija, najpoštenija djevojka, proniknuta svetim žarom za svoje znajnje, za svoj narod...»
- plemenita, poštena, puna ljubavi
«Srce me vuče među narod, među djevojke naše, da sijem ondje sjeme plemenitosti, poštenja, ljubavi.»
- vrijedna
«Vazda joj je pred očima lebdio zadatak: da mora na svoje noge stati, da se mora sama skrbit za svoj život. Da se ustrajnu radu priuči, da lakše steče sredstva za više naobraženje, počela je zarana radit za srance, pače više neg je od potrebe bilo.»
- idealista
«Branka bijaše djevojka oštroumna, logična i ozbiljna, al kraj svega toga ponešto idealistkinja.»
- iskrena
«Da, gospodine, i ja sam samo iskrena. Ja gorku istinu nisam mogla, nisam htjela zaodjenuti u slatke, dvojbene riječi.»
- domoljubna
«Takova žena bit de i bolja Hrvatica, jer stekav si naukom i radom samosvijesti, vidat de bolje rane svoje domovine, biti odvažnija, pa de i u kolu svoje obitelji radit za svoj dom, za svoj narod, uzgajat de djecu nekim svetim zanosom, nu, bit de prava hrvatska majka, koja de muža si bodrit na junaštvo, nipošto zavlačit ga u kukavštinu. U Zagrebu, u srcu naše domovine ima toliko hrvatskih obitelji kojih veže samo neka vanska sveza nipošto ljubav za posvedeno kolo domade zadruge, ljubav za narod i domovinu, ljubav za sve čovječanstvo i što je u svijetu lijepo i plemeniti.»
- ne želi biti ničiji rob
«Zar nije robovanje kad moraš obijat i ova i ona vrata po gradu, kad moraš drhtat od hira svakoga razmaženoga gospodskog čeda, kad nemaš nad njim vlasti, jer rekneš li oštriju riječ, rasrde se roditelji, otkažu ti.»
- poštiva svoju mrtvu majku
«Majko! Slatka majko moja! Pogledaj na me, na jedinicu svoju! Putnica sam, polazim u svijet, rastajem se s tobom, tvojim milim grobom! Kunem ti se da du biti poštena, vrijedna dovijek, da de mi srce ostati plemenito do groba!»
Poteškode na koje nailazi Branka u Jalševu: Kad je Branka došla u Jalševo, naišla je na negostoljubivu obitelj Šilid. Gospodin Šilid i njegova supruga bili su učitelji u školi, ali vrlo primitivni ljudi, koji se nisu brinuli ni o školi ni o djeci. U Branki su vidjeli svoju suparnicu i pokušavali joj na sve načine napakostiti. Dočekali su je u otvorenoj «kočiji», njen stan nije bio uređen, ved prljav - pun svinja i kokoši. Vedina ljudi u Jalševi su bili priprosti i neuki seljaci, primitivci koji su mislili da žena nije stvorena za intelektualca, ved da stoji u kudi, odgaja djecu i čuva blago. Kada su vidjeli da je Branka postigla velike uspjehe sa djecom, onda su uputili pismo u novine, u kojima su Branku oblatili, kako bi je iz sela istjerali.
Položaj intelektualaca u primitivnoj sredini: Položaj intelektualaca u primitivnoj sredini je bio veoma težak. Seljaci su smatrali da je ulaganje novca u školu i učitelje bacanje novca, i da « glupu i prostu» djecu ne treba ništa naučiti, ved samo kako da se brinu o svom imanju i blagu. Diploma im nije značila ništa, a naročito ne diploma jedne žene. Oni su uvijek radili po svome i svaka osoba koja bi predložila nešto bolje za selo za što je trebalo uložiti i novaca i truda, za seljake je bila neprijatelj. Učitelj koji se s djecom ponašao kao da su mu ravna, i pri učenju nije upotrebljavao šibu, po njihovom mišljenju djecu nije mogao ništa naučiti.
«Ona da govori s djecom kao da su joj ravna, u njezinoj školi da ne ima ni palice ni šibe, što je ipak potrebno da se djeci zarana istjeraju zle navike, naravski je da je se djeca nimalo ne plaše, i potom ne može biti nikakva napretka.»
Dojam o djelu: Djelo mi se veoma svidjelo, jer se u njemu opisuje hrvatska djevojka,
koja voli svoju domovinu, bori se za nju, a koja je ujedno i vrijedna, dobra, plemenita, poštena i puna ljubavi. Težak je život prošla da bi ostvarila svoje ciljeve i na kraju je svojom upornošdu i uspjela. Naročito mi se sviđa sretan završetak knjige u kojem Branka napokon pronađe čovjeka kojega voli, koji voli nju i ostaju zajedno.
________________________________________ Volter - Kandid
Voltaire (1694. - 1776.), francuski književnik, povjesničar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Voltaire, pravim imenom Francois Marie Arouet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemida. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja de mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeda. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gdje de ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhiden. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih djela Newtona, Lockea i Shaftesburyja. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se djelo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Voltaire, da bi izbjegao uhidenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vrada se u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kradeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Voltaireovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Voltaire se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vrada se trijumfalno u Pariz, gdje ubrzo umire.
"U Voltaireovu liku susredemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošdu i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeda, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano redi: to je Voltaire sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjedaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Voltaire nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je nadi pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda uporna i beskompromisna borba protiv svih mogudih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat de zauvijek svijetao primjer
borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu."
"Kad mu je bilo 18 godina, Voltaire je vjerovao, da de udi u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da de udi u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da de ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovijetke, dok de mu sva druga djela spavati vječnim snom na policama biblioteka."
"Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltairea zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge."
"Ono što Voltaireovim pripovijetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao."
Što ima zajedničko tako raznovrsnim Voltaireovim djelima? Prije svega ton, koji je kod Voltairea uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim djelima vi nedete nadi ni jednu jedinu osobe koju autor smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja. Njegova pripovijedanja su same katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Voltaire uživa da prikaže svedenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, Židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako de obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one de se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovijedaka je Voltaireova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je, prema tome, neskladna. Faguet prigovara Voltaireu, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "Je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga? Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko de mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"
Voltaireovi aforizmi: Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukudi noge. Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat. Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima. Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.
Anegdota o Voltaireu:
Kada su 1734. godine tiskana Voltaireova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajudi kako mu spaljuju knjige na lomači, Voltaire je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju."
Filozofski roman: Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hode da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajudi takva djela ne misle ni jednog trenutka da de čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovijedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s više slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to de biti umireniji i lakše de prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato de filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošdu policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim činedi se nevjerojatnim.
Candide: Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Voltaire je ovaj roman objavio 1759. godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijede ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Voltaireova života), ali i napadana. Na optužbe Voltaire jednostavno odgovara da on tu djetinjariju nije napisao.
"Candide" je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno bide nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogudih svjetova. Voltaire de staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji de upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim de posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što de redi, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju djelatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Voltaireova posljednja riječ, kao što de kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Voltaire najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois)
Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršdoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogudih svjetova".
Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogudih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne
osporava direktno, ved Voltaire svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogudih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako ved ne živi u najboljem od svih mogudih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti smisao Candidovih riječi upudenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt.
Voltaire je svoje remek-djelo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao poslije šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mladenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.
"Jednog dana sve de biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Ved se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju de Voltaire razraditi u Candidu.
Pisci našeg vremena otkrili su, da je svijet besmislen; ali je Voltaire u Candidu napisao sve, što se o tome može redi; rekao je on to duhovito, što je bolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za bududi rad.
Volter - Kandid
Bilješke tijekom čitanja: Poglavlje prvo Candide - od latinski candidus što znači čist. U francuskom dolazi u značenju naivan, nevin.
U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dječak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare su kudne sluge nasludivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta djevojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.
Barun, barunica i obitelj: Gospodin barun bio je jedan od najmodnijih plemida Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovijedao.
Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kdi Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svemu je izgledao dostojan svoga oca.
Pangloss: Odgajatelj Pangloss bio je kudni prorok, i mali je Candide slušao njegova predavanja sa dobrobušnošdu svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema poslijedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogudih svijetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogudih barunica. - Dokazano je - govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu. Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obudu. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najvedi barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba redi, da je sve najbolje.
Ljubac Candida i Cunegonde: Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladid bezazleno poljubi djevojci ruku s mnogo žara, osjedaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videdi taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.
Poglavlje drugo Aforizam: Ljudi su stvoreni samo zato da pomažu jedni drugima.
Bugari su ga oteli i uvježbavali ga za rat: Tjerali su ga, da se okrede nadesno, nalijevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuče, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina puščanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.
Poglavlje šesto Narod živi u strahu od inkvizicije: Poslije zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci te zemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva da spriječe potpuno uništenje, ved da pripreme narodu jedan lijep autodafe.
Candide sumnja da je ovo najbolji svijet:
Ako je ovo najbolji od mogudih svijetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još neka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najvedi među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh
Edgar Alan Po - Crni mačak
Edgar Allan Poe je rođen 1809. godine u Bostonu. Posvajaju ga gospodin i gospođa Allan iz Richmonda. Pohađao je University of Virginia, i, West Point, ali ih nije dovršio. Nakon što je između 1827. i 1831. godine objavio tri sveska pjesama, Poe se bavio kritikom, uredništvom i pisanjem kratkih priča za magazine. Jedna od njih je bila i Maska crvene smrti. Zbog svojih Ubojica u Rue Morgue, smatra se ocem moderne detektivske priče. Njegova druga velika djela su: Zvona, Annabel Lee, Arhur Gordon Pim, Priče groteske i arabeske, te Gavran i druge pjesme. Umro je 1849. godine od posljedica alkoholizma.
Kratki sadržaj: Priča se o čovjeku, koji je od rane mladosti privržen životinjama, te ih je uvijek držao u kudi, mazio… Kasnije se oženio sličnom takvom osobom. Držali su mnogo ljubimaca, među kojim i crnog mačka Plutona. Čovjek se jedne nodi vratio pijan i iskopao mačku oko. Jednog dana, ne mogavši više gledati životinju, objesi je na drvo. Te nodi bukne mu vatra u kudi i jedva se sa ženom spasi, a na zidu iznad njegovog kreveta, na zgarištu pojavi se slika velikog mačka. Presele se u trušnu staru zgradu radi besparice, a čovjek dovodi kudi drugog crnog mačka iz neke krčme. Tako žive neko vrijeme, a onda čovjek zapazi mrlju na mačkovim prsima, koja ima oblik vješala. Tako redom, čovjek digne sjekiru na mačka, žena ga zaustavi, on digne sjekiru na ženu, ubije ju i zazida ju u podrumu. Nakon toga mačak nestaje, i on konačno mirno spava. Dolazi policija i ne otkriva nikakvog traga, ali čovjek lupi o zid, koji je nedavno sagradio, a iznutra se javi cviljenje. Policajci sruše zid, te nađu ženu i mačka.
Analiza glavnog lika: On je čovjek pomalo nestalne psihe, vjerojatno pod utjecajem alkoholizma, čovjek koji je naglo postao siromašan i razdražljiv. Malo po malo se se utapa u svojem vlastitom sve nebuloznijem shvadanju i razmišljanju. Ne mogu redi niti da ga krivim niti da ga opravdavam.
drugi način
Edgar Allan Poe rodio se 1809. Američki je pripovjedač i lirik. Rano je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kudi bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boježljiv,
pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i on umire, gotovo na ulici. Poeove priče nastale su pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Vedina ih je u dvijema knjigama: "Groteskne pripovijesti i arabeske" (1840.) i "Pripovijesti" (1845.). Kao pjesnik bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije pjesme su mu "Gavran" i "Annabel Lee".
Kratki sadržaj: Pisac započinje pričom o svom životu. Jedina ljubav koju je gajio bila je prema svojoj ženi i životinjama. Pošto je volio životinje imao ih je punu kudu, a posebno od svih volio je crnog mačka po imenu Pluton. Kako je bio sklon raznim porocima, a osobito pidu, počeo je svoje neslaganje sa svijetom prenositi na životinje kažnjavajudi ih. U početku je mačka ostavljao na miru, no nakon jedne od mnogobrojnih orgija iskopao mu je oko. Sljedede jutro mu je bilo žao, no u jednu ruku bio je sretan jer je napravio nešto što je zabranjeno. Vrijeme je prolazilo, a mačak je svojim jednim okom pekao njegovu dušu te je zbog toga odlučio objesiti jadnog mačka za drvo. Nekoliko sati poslije zapalila mu se kuda, a na zidu izgorene kude ukazala mu se prikaza crnog mačka. S vremenom je odlučio nadi novu mačku. Pijudi pide u nekoj gostioni ugledao je crno klupko na bačvi ruma koje ga je pratilo sve do kudi. Kasnije je požalio svoju odluku jer je upravo taj mačak bio bez jednog oka i bijela crta na njegovom vratu bila je slika i prilika omče vješala. Ujedno je bio ogavno umiljat. Žarko se želio riješiti i ovog mačka, pa tako jednog dana u podrumu uzeo sjekiru i zamahnuo prema mačku. No u tom trenutku na putu se našla njegova žena koja je završila upravo onako kako je trebao završiti mačak, ubijena je. Pošto nije mogao leš iznijeti na ulicu i lako ga se riješiti, zakopao ga je u šuplji zid. Nakon nekoliko dana navratila je policija koja je pretražila cijelu kudu i nije našla baš ništa.
tredi način
Mjesto radnje: Negdje u Americi.
Vrijeme radnje: 19. st.
Sadržaj: Uvod U samom uvodu Poe priprema čitača na strašan događaj, koji mnogi nede povjerovati, jer «mu u pripovijedanju ne mogu svjedočiti ni vlastita osjetila». Ved samim uvodom on uspijeva pobuditi u čitača znatiželju koja
nede prestati ni u jednom trenutku djela. Pišudi u prvom licu, Poe želi potvrditi istinitost svoje priče, dati joj samim iznošenjem detalja da su u stara vremena crne mačke smatrali prerušenim vješticama, čitatelj može naslutiti da se taj strašni događaj o kojem se govorilo u uvodu, odnosi na mačka.
Zaplet Prijateljstvo između glavnog lika i mačka trajalo je nekoliko godina, iako se junak mijenjao na gore. Počeo je prekomjerno piti i postupati grubo prema životinjama i ženi. Unatoč svemu poštovanje prema Plutonu ga je sprečavalo da ga zlostavlja. No kad se jedne nodi vratio sasvim pijan kudi pričinilo mu se da ga mačak izbjegava. Nakon što ga je ščepao, Pluton mu je zubima zadao malu ranu, ali dovoljnu da u njemu izazove demonsko bjesnilo. Izvadio je nož i hotimično iskopao mačku oko. Iako se nakon toga osjedao krivim i užasnutim, nije se mogao obuzdati zlom duhu nastranosti, koji ga je tjerao da uništi samog sebe. Tako je jednog jutra, sasvim hladnokrvno, stavio mačku omču oko vrata i objesio ga o granu drveta u dvorištu. Učinio je to, sa suzom u oku, jer je znao da ga mačak voli. Te ga je nodi iz sna probudio povik “Vatra!”. On, njegova supruga i sluga uspjeli su izbjedi, ali je kuda sasvim izgorila. Pisac iracionalnom razmišljanju pokušava nadi povezanost između zadnjeg događaja i vješanja mačke, no u tome ga sprečava racionalno shvadanje događaja. No tada otkriva, na njegovo zaprepaštenje, lik mačka na jedinom sačuvanom zidu kude. Zaključuje da je netko iz gomile radoznalih ljudi, koja je na znak uzbune ispunila vrt, vjerojatno odsjekao životinju od stabla i ubacio je kroz otvoreni prozor u kudu. Rušenjem kude, mačka se našla u gomilu svježe žbuke, te je vapno djelovanjem plamena i amonijaka iz leša, stvorilo portret.
Vrhunac - Ubojstvo Glavni junak je mjesecima nakon tog događaja imao priviđenja mačka i tugovao zbog gubitka životinje, sve dok nije odlučio pronadi novu. Novi je mačak bio crn i velik kao i Pluton, ali se od njega razlikovao po bijeloj mrlji na prsima. No umjesto da mu bude drago on je osjedao nesklonost prema njemu, iako nije znao zašto. Iz dana u dan odnos prema mačku ispunjao se odvratnošdu i jezom, koja je prelazila u mržnju. Kad je ustanovio da je i taj mačak lišen jednog oka i da ona mrlja na prsima ima oblik vješala, više se nije mogao suzdržati, počeo je iskazivati bijes na ženu i polagano ludjeti. Pod takvim pritiskom jednog dana dok je radio u podrumu, izazvao ga je mačak skočivši i zamalo ga oborivši. Podigao je sjekiru i bez razmišljanja je usmjerio na mačka. Njegova je žena zaustavljanjem sjekire izazvala u njemu nešto demonsko. Maknuo joj je ruku i zabio joj sjekiru u mozak. Ona je bez glasa pala mrtva.
Rasplet - Skrivanje ubojstva Nakon što je učinio to strašno djelo, prihvatio se zadatka da sakrije truplo. Svašta mu se vrtjelo u glavi. Najprije je želio sasjedi truplo na sitne djelove i uništiti ih vatrom, kasnije pokopati ga u podrumu, razmišljao je da ga baci u zdenac u dvorištu ili da ga spremi kao robu i pozove nosača. Na kraju je odlučio tijelo zazidati u zidine podruma, na mjestu gdje je bila ispupčenje uzrokovano lažnim dimnjakom.
Završetak
Nakon što su prošla dva dana, a mačka nije nigdje bilo, počeo se ponovno osjedati slobodnim čovjekom, kakav je bio prije no što je objesio Plutona. Grijeh strašnog čina tek ga je malo uznemiravao. Došlo je do pretrage i ispitivanja, i sve bi ostalo neotkriveno, da nije morao toliko likovati svojom ''genijalnom'' idejom: “…Ovi zidovi - zar odlazite, gospodo? - ovi su zidovi vrlo masivno građeni. Tu sam, iz puke bjesomučnosti razmetanja, snažno pokucao bambusovim štapom koji sam držao u ruci, točno po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao leš moje rođene supruge.”
Likovi: Poeovi su junaci u svim djelovima vrlo bogati ne samo vanjskim, nego i unutrašnjim, psihičkim osobinama:
Analiza likova: Charles
Citat: «Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje dudi. Nježnost moga srca bijaše toliko uočljiva da je izazivala poruvgu mojih sudrugova. Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.»
- Mislim da se tu krije motiv Charlesovih nedjela - nije bio prihvaden u društvu, njegovi vršnjaci su ga vjerojatno zbog njegove ljubavi prema životinjama i zlostavljali i zato ni ne čudi što je on tako poremeden i čudan. - Vidi se i njegova ljubav prema životinjama.
Citat: «Postoji nešto u toj nesebičnoj i požrtvovnoj zvijeri što dira ravno u srce onoga koji je često imao prilike iskušati ništavno prijateljstvo i krhku vjernost pukog Čovjeka.»
- Ovdje se jasno vidi da je Charles bio povučena osoba, ne vjeruje ljudima
i nije prihvaden u društvu, izopdenik je.
Citat: «Pokvario se zbog neumjernosti u pidu, čijim bi posljedicama nastradale životinje i žena.»
- Zbog neprihvadenosti u društvu on se predaje pidu i postaje nasilan te počinje zlostavljati jedina bida na ovom svijetu koja ga istinski vole.
Citat: “…; ali bijaše to u najboljem slučaju tek slabašno i neodređeno čuvstvo, i duša mi pri tom nije bila ganuta. Ponovno se odah neumjerenosti, te ubrzo utopih u vinu svekoliko sjedanje na taj čin.”
- Nakon što je mačku iskopao oko i nakon što ga je nekoliko dana izbjegavao, on se ponovno vrada pidu ne maredi ni za što, čak i priznaje da ga nije previše brinulo njegovo strašno djelo.
Citat: „Demonsko bjesnilo obuze me istog časa. Više sam sebe nisam poznavao. Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda – da vrši nasilje nad vlastitom prirodom – da čini samo radi zla sama – koji me tjeraše da nastavim svoje ponašanje i da napokon okončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji.”
- Ovdje Charles objašnjava svoja nedjela, natjeralo ga je njegova tamna strana koja je prije ili kasnije morala izbiti na površinu.
«A ipak kao što sam siguran da moja duša živi, tako vjerujem da je nastranost jedan od najiskonskijih poriva ljudskog srca- jedan od onih nedjeljivih poriva činilaca, ili čuvstva , koji usmjeruju značaj čovjeka.
Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razloga nego zato što znada ne bi smio? Ne osjedamo li trajnu sklonost, usprkos razlozima zdravog razuma, da kršimo ono što je zakon, naprosto zato što poimamo da on to jest?»
- Također opravdanje, ali ovaj put govori da nije on kriv, nego da je to jednostavno u ljudskoj prirodi, što je za mene besmisleno jer čovjek ipak može odlučiti o svojim postupcima.
Citat: «Objesih ga dok su mi suze curkom curile iz očiju, i s najgorčim kajanjem u srcu – objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio – objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh – smrtni grijeh, koji de toliko ugroziti besmrtnu mi dušu da de se nadi –ako je to uopdemogude – van dosega beskrajnog milosrđa najmilosnijeg i najstrašnijeg Boga.»
- Charles se meni čini kao dije duše u jednom tijelu koje se izmjenjuju hladnokrvno ubija mačka samo jer se želi osvetiti Bogu koji mu nije dao više srede u životu.
Citat: “Natjeran tim miješanjem u bjesnilo više no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i ukopao joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.”
- Moj najdraži dio jer me najviše začudio, prvo je pričao tako mirno, a onda odjednom, iz čista mira, on ubije svoju ženu, bez razloga, iznenadno - bolje nego u filmovima.
Citat:
“Za svrhu poput ove podrum je bio vrlo prikladan. Uvjerio sam se da na tom mjestu mogu lako razmaknuti cigle, umetnuti leš, i sve ponovno zazidati kao ranije, tako da ni jedno oko ne bi moglo otkriti ništa sumljivo. Kad sam završio, uvjerio sam se da je sve kako valja. Na zidu se ni po čemu nije moglo primjetiti da ga je netko dirao. Smede je sa poda bilo uklinjeno s najtemeljitijom pažnjom. Pobjedonosno sam se osvrnuo i rekao sam sebi: ”Dakle, ovdje u najmanju ruku, moj trud nije bio uzaludan.”
- Ovdje opisuje kako je sakrio tijelo svoje žene, priča kao da se riješio svog nutarnjeg demona koji ga je izjedao. - Priča i kao da ništa drugo nije u životu postigao nego umorio svoju ženu.
Citat: “Prošao je drugi i tredi dan, a moga mučitelja još uvijek ne bijaše. Iznova sam stao disati kao slobodan čovjek. Monstrum je u užasnom strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek! Nikada mi se više nede pojaviti pred očima! Moja sreda bijaše neizmjerna! Grijeh mog crnog čina tek me malo uznemiravao.”
- Charles priča o olakšanju koje je osjetio nakon što je mačak otišao.
Citat: “Nije se pojavila tjekom nodi – i tako sam barem jednu nod, od njena uvođenja u kudu, čvrsto i mirno spavao; da , spavao, čak i s teretom umorstva na duši.”
- Uopde ga nije bilo briga za njegovu ženu, glavno da je njegova duša mirovala.
Pluton
Veliki i mudar crni mačak. Slijedio je gospodara svugdje po kudi, a ovaj se sam brinuo o njemu i hranio ga:
Citat: “Pluton - to bijaše ime mačka - bio mi je najmiliji mezimac i drug u igri. Sam sam ga hranio, i on me slijedio kamo god sam se kretao po kudi. Tek sam ga s mukom mogao spriječiti da me prati i po ulicama.”
Novi mačak Potpuno jednak Plutonu osim što je imao neku neodređenu, bijelu mrlju na prsima. Kasnije je primijetio da i ovaj mačak, poput Plutona, nema jedno oko, a ona je mrlja kasnije dobila oblik:
Citat: “Bio je to sad prikaz jednog predmeta koji mogu imenovati samo s jezom - i zbog toga sam iznad svega mrzio toga monstruma, i strahovao, i bio bih ga se oslobodio da sam imao hrabrosti - bila je to sad, kažem, slika jedne jezive - jedne grozovite stvari - slika VJEŠALA! - oh, tog sumornog i strašnog oruđa užasa i zločina - oruđa samrtne muke i smrti!”
Dojam o djelu: Djelo mi se veoma svidjelo zbog jezivog ugođaja, neobične teme, jezgrovite karakterizacije glavnog lika i kratkode djela. Djelo daje osjedaj kao da ronimo po najmračnijim dubinama ljudske duše, ali ne prikazuje nasilje kao besmisleni hir čovjeka nego sastavni dio ljudskog karaktera koji je negdje u nama skriven i čeka priliku da izbije na površinu. Bila sam duboko dirnuta kada je Charles prepričavao put svoje preobrazbe u takvo čudovište i začudila sam se kako netko može napisati takvo djelo a da sam nije napravio takav zločin.
________________________________________ H. B. Stendal - Crveno i crno
Kratki sadržaj: Glavnu ličnost ovog romana predstavlja Žilijena Sorel, sina seoskog drvodjelje. Još kao dječak bio je veoma ambiciozan, čitao knjige iako mu je to otac zabranjivao. Pošto je poticao iz siromašne obitelji osjetio je svu težinu života seljaka i radnika. U obitelji su ga često tukli i nisu ga baš voljeli. Uprkos tome Žilijen stiče zavidno obrazovanje. Novi zavjet zna napamet i misli da de samo kao svedenik društveno napredovati. Župnik, koji mu bijaše sklon, preporučuje ga načelniku de Renalu za kudnog učitelja njegove djece. Prihvada ponudu bojedi se da de ga njegovi poslodavci ponižavati kao slugu. Dolaskom u grad njegov život se naglo mijenja. Ubrzo je zavolio gospođu de Renal koja mu je također uzvradala ljubav sa još vedom strašdu. Međutim, zbog opasnosti da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu, Žilijen napušta tu kudu i vrada se u sjemenište. No, kako se nije mogao prilagoditi toj hipokritskoj sredini on prihvada poziv da radi kao sekretar kod markiza La Mola u Parizu. U aristokratskoj pariškoj sredini, Žilijen se dobro snalazi pa sve više privlači na sebe pažnju ponosite gospođice de La Mol. Tako je započela druga Žilijenova ljubavna veza u kojoj je kao i u prvoj istovremeno osjedao radost pobjednika i trpio u svojoj ulozi krivca i nepoželjne osobe niskog roda. Markiz de La Mol čini sve da Žilijena načini bogatim kako bi omogudio vjenčanje. Obavještena o društvenim uspjesima i mogudnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, gđa. Renal piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu, karijeristu. Tada markiz povlači privolu za taj brak, a Žilijen izgubivši vlast nad sobom odlučuje da se osveti gđi. Renal. Odlazi u gradid gdje je živjela i nalazi je u crkvi. Izvlači pištolj i puca u nju. Hapse ga i on odlazi u zatvor. Tamo je saznao da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa. On biva presretan. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio. Poslije oporavka u gđi. Renal se javlja još veda ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen biva osuđen na smrtnu kaznu i biva pogubljen. Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.
C. Bodler - Cvede zla
Charles-Pierre Baudelaire rođen je 9. travnja 1821. u Parizu. Otac mu umire u njegovoj šestoj godini, a majka mu se ponovo udaje što se loše odražava na mladog Baudelaira. Živi vrlo kratko i mukotrpno i tek posmrtno stječe besmrtnu slavu. Tokom života uspijeva (uz prijevode Edgara Allana Poea) objaviti u knjizi samo dva svoja djela: remek-djelo "Cvjetovi zla" (1. Izdanje 1857. i 2. Izdanje 1861.) i "Umjetne rajeve" (1860.). Sve ostalo je blago razasuto po časopisima, novinama, ili još skriveno u rukopisnoj ostavštini; međutim i bogata korespondencija, odnosno niz nedovršenih književnih projekata. Zbirke tog, za života neshvadenog i osuđivanog pjesnika, s vremenom i sve do danas svrstavaju se, poslije Biblije, među najviše prevođena djela svjetske književnosti. Začetnik je modernog pjesništva i u svojim pjesmama ne štedi nikoga, te vrlo često izruguje slabosti i nesredu života, nerijetko sa vrlo snažnom dozom samoironije. Uza sve najviše ga pogađa neslaganje s majkom i on u svom pismu njoj 22. prosinca 1865. piše:
"Poznajem svoje poroke, zablude, mlitavost i kukavičluk (…) i svemu tome unatoč tvrdim da Pariz nikada nije bio pravedan prema meni – da mi nikada nisu uzvratili štovanjem, kao ni platili novcem, ono što mi se duguje.
I ponajbolji dokaz da mi nad glavom visi svojevrstan baksuz je taj što se čak i moja majka (…) okrede protiv mene."
Baudelaire je svakako težio idealnom, a pošto mu idealno dobro nije uvijek bilo pristupačno, poslužilo je i zlo, pa su mnoge pjesme bile cenzurirane zbog raznoraznih nemoralnosti, prevelike slobode pisanja i mnogih nepodudnih stihova. On tu svoju neobičnost tijekom vremena i sam počinje shvadati, pa piše: (XII.). Njegova najpoznatija zbirka pjesama – "Cvjetovi zla", ved u naslovu sadržava cijelu bit Baudelairove poetike: izvuci ljepotu iz rugobe života i nesrede ljudskog postojanja, otkriti vječno u prolaznoj, otrcanoj svakodnevici.
"Štiocu" Žestoka borba dobra i zla izražena je u vedini njegovih pjesama i on sam, razapet izmedu poroka i duhovnog uzdizanja, često popušta pred slabostima grijeha i to ga snažno frustrira, te on svoju žalost pretače na papir.
"Uništenje" On kršcansku vjeru tumači na svoj način i kako priznaje nerijetko prema njoj osjeda otpor, često ju, kroz razne pjesme, izruguje u trenucima svoje duhovne slabosti i nastoji pobjedi od njenih stereotipa i granica. Uz svjetski poznate pjesme "Albatros" i "Suglasja" najviše pozornosti plijeni pjesma "Neizlječivo". Ona počinje s pjesnikovim viđenjem stvaranja čovjeka i svijeta. Medutim Božja zamisao ovdje skrede sasvim (ne)očekivanim tokom i "Jedna Ideja, Oblik, Bide krenu iz modrine i pade u olovnosiv i blatan Stiks gdje nikad s Neba ne progleda oko". Protagonist u idudim stihovima je pali anđeo, koji zapravo simbolizira modernog kršdanina koji se nepažnjom ili pak zaveden žudnjom za nakaznim zatekao u golemom košmaru zemaljske stvarnosti. On pada sve dublje, u sve mračnije ponore no pri tom se ne predaje i očajnički traži tračak svjetla i izlaz iz tih krugova agonije. Medutim sva njegova nastojanja da se spasi su sasječena u samom korijenu i sav njegov trud samo je prazno tapkanje u mjestu. Uzaludnost njegovih pokušaja posljedica su ljudske pokvarenosti u modernom svijetu i njegovo mračno potonude zaustavlja se u kristalnoj klopki leda koja je zapravo ekvivalent Danteovom zadnjem ledenom krugu pakla. Baudelaire je danas vjerojatno shvadeniji nego ikad prije i njegove nekad cenzurirane pjesme, danas su nezaobilazne u školskim lektirama jer modernom Baudelairovom svijetu 19. stoljeda danas se suprodstavlja moderni svijet 20. stoljeda koji je opakiji i pokvareniji i zato ljudi današnjice Baudelairovu "svjetsku bol grijeha" shvadaju puno iskrenije i danas u njemu nalaze inspiraciju snažniju nego ikad prije.
________________________________________ Balzak - Čiča Gorio
Honore de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar. Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu
književnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da što prije stekne renome i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije te se optereduje dugovima za cijeli život. Možemo ga smatrati prvim modernim profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam. Prijalazna je figura između romantizma i realizma - s jedne strane se u njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnim podacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja u kojoj, po uzoru na Dantea, nastoji sistematički klasicificirati panoramu svojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serija od 92 romana, s često sličnim ili istim likovima, a ti romani se dijele u tri grupe: Studije običaja, Filizofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela su mu: „Otac Goriot“, „Seoski liječnik“, „Sjaj i bijeda kurtizana“.
Vrsta djela: Obiteljski roman
Mjesto radnje: Pariz
Vrijeme radnje: 1819. - 1820. g.
Tema: Ljubav oca Goriota prema kderima koje ga iskorišavaju. Želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.
Problematika koja se obrađuje u djelu: Očinska ljubav koja ne poznaje granice. Želja za uspjehom.
Posesivna ljubav oca prema kderima. Odana i slijepa ljubav oca prema kderima. Amoralnost, moralni pad čovjeka.
Inspiracija iz sličnog djela: Shakespeareova tema iz “Kralja Leara”, koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kderi mogle ostvariti svoje ambicija.
Struktura djela: Struktura je dramska što pisac i sam naglašava. Satoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kderi, Očeva smrt.
Bilješke o djelu: Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi Balsacova privrženost realizmu.
Citat: “Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana. Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava, zato de se ubrzo raspasti od trulosti.”
Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako on, iako plemid, nema baš previše novca. Dalje piše kako je Eugene bio marljiv i rano je shvatio da de se u životu naraditi.
Vautrin daje opise društva i parižanki, licemjerja i pokvarenosti te moralne izopačenosti.
Citat: ”Ako imate smolu da ukradete bilo što izložit de vas na trgu pred palačom
pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima slaviti de vas kao utjelovljenje kreposti”.
Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako nede modi dodi u visoko društvo zbog nedostatka novca.
Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema svijetu, jer svijet je hladan i ravnodušan prema slabidima, a boji se okrutnika.
Citat: ”Udarajte bez milosti, pa de vas se svi bojati”.
Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ga pod svoju protekciju, a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.
Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kderima:
Citat: “Čekam ih na mjestu kuda de prodi, srce mi mahnito lupa, kada naiđu njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca. Volim konje koji ih vuku, i htio bih biti psid što ga drže na koljenima Živim od njihove radosti.” Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu. Delphine kazuje istinu o životu sebe i ostalih njoj sličnih žena. Eugene uspjeh želi više od ičega. Delphine Povjeava Eugenu svoje želje. Anastasia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca. Eugene shvada kakve su uistinu parižanke.
Goiriot samome sebi priznaje kakve su njegove ljubljene kderi, i postaje svjestan svoje pogreške. Goriot na kraju umire, a kderi mu ne dolaze na sprovod, na što Eugene izaziva društvo.
Citat: ”Oči mu gotovo žudno za prostor među… tamo gdje je živio ovaj otmjeni svijet, u koji se želio probiti… A sada je na nama dvama red”
I kao prvi čin svoga izazova društvu Eugene pođe na večeru kod gospođe de Nuavgen.
Analiza likova: Goriot Bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kderi, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoj život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kderima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kderi su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast, smrt i neimaštinu.
Eugene de Rastignac Mladid iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.
Delphibe i Anastasie Goriotove kderi, dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemida i novca, te uspjeha u društvu.
________________________________________ Balzak - Čiča Gorio
Honorè de Balzac je jedan od najvedih predstavnika realističkog romana u svjetskoj književnosti, rodio se 20. V. 1799. u Toursu, a umro 18. VII. 1850. u Parizu. Trebao je postati bilježnik ili odvjetnik, ali se za rana dao na književni rad. Napisao je stotinjak romana i pripovijedaka, ocrtao sve društvene slojeve svog doba i stvorio preko dvije tisude lica. Njegova djela: “Les choauans”, “Etudes des moeurs”, “Le scenès dela vie privèe”, “Le curè de Tours”, “L’ illustre gaudissart”.
Bilješke o djelu: »Čestit čovjek – građanski pansion – 600 franaka rente – lišio se svega u korist svojih kderi, od kojih svaka ima po 500 000 franaka rente, umire kao pas.« Balzac je paralelno razvio dvije fabule, jedna je bijedan pansion gđe Vauquer a druga je u bogatim i elegantnim salonima pariških četvrti. Balzac najprije daje detaljan opis same sredine u kojima se njegovi likovi kredu, opis okoliša, kude, opis vanjskog izgleda zgrade, opis unutarnjih prostorija i onda postepeno razvija atmosferu u kojoj se pojavljuju i sami likovi. I u opisu likova Balzac najprije polazi od vanjskog opisa koje veže s psihološkim osobinama, onda karakter pojedinog lika, njegovo matrijalno stanje, njegovo porijeklo…
U Čiči Goriotu nailazimo na tri fabule:
Prva fabula vezana je uz nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara rezanaca, koji se odrekao svega samo da bi bogato udao svoje dvije kderi. Međutim one nakon što su postigle uspjeh počinju se stidjeti vlastitog oca i pošto su mu izvukle i poslijednji novčid puštaju ga da umre u bijedi i samodi kao napušten pas.
Druga fabula je priča o mladom provincijskom plemidu Eugène de Rastignacu, koji je došao u Pariz pun ideala i očaran pariškom gospodom odlučuje da napusti svoje ideale i da se suoči sa životom kakvim ga on želi.
Treda fabula se vrti oko bivšeg robijaša Vautrina koji uvjerivši se u pokvarenost ljudskog društva odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke ne posustajudi ni pred ubojstvom ako je potrebno za postizanje ciljeva. U tako komplicirano razrađenom romanu teško je raspoznati koji je od njih glavni lik.
Kratki sadržaj: Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisuje penzion, okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladid iz plemidke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion. U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši trgovac Vautrin. Na početku su se svi divili čiči Goriotu na njegovoj odjedi i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena on se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kderi koje je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčid. Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okrede se Parizu i njegovom otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu Beausèant i od nje traži pomod da mu ona pokaže put do uspjeha u bogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kderi čiče Goriota, Anastasie. Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio kod nje. Jednom prilikom dok je kod nje bio Rastignac iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac je upita šta ona ima s Goriotom, i od tada su vrata za Rastignaca zatvorena kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac to
ispričao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu, ona odluči da de ga upznati sa drugom Goriotovom kderkom groficom Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti do svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu koja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice Victorine. Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine, a ona ga je očarala na prvi pogled. Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajudi o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio redi čiči Goriotu šta je rekla za njega, a on je bio presretan, iako su ga obje kderke odbacile on je živio samo za njihovu sredu. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš da de on tebe. Rastignac je tražio novac i od majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu, one su mu poslale i zaželile mu sredu. Nakon toga u penzionu se doznalo da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijek nestao iz penziona. Delfine nikad nije dolazila vidjeti oca, tek pred njegovu smrt ga je došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme mislio na njh kako se zabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv njih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došle samo prazne kočije njihovih kderi sa slugama unutra jer one nisu mogle, jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignac platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništa loše, i vidio je da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možeš idi »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče: »Sad je na nama dvoma red!«
Analiza likova: Eugène Rastignac:
Citat: (str. 34.) “Eugène de Rastignac, tako se zvao, bio je jedan od onih mladida koji se iz nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvadaju nade što ih roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu bududnost ved sada proračunavajudi budude kretanje društva, kako bi bili prvi koji de ga dokraja iskoristiti.”
Citat: (str. 38.) “Eugène de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina plemenite obitelji gdje su prvim odgojem bile obuhvadene samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjedi, ako je u obične dane i nastojao pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je pokatkad mogao izadi i kao otmjen mladid. Obično je nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrplljene čizme.”
Čiča Goriot:
Citat: (str. 41.) “Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina“
Citat: (str. 43.) “Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti nos, nagovještali neke duševne osobine do kojih je udovicama, čini se, bilo stalo, koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno, dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u osjedaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je
vlasuljar politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao malčice neotesano, bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da de mu kutija za duhan uvijek biti puna makube.”
Vautrin:
Citat: (str. 34.) “... čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vautrin.”
Citat: (str. 40.) “Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove mislini ni u njegove poslove.”
Dojam o djelu: Djelo je po meni fantastično jer se u njmu isprepledu ljubav koja nije uzvradena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kderka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjedale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdije je glavna sreda novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se ne bi spominjala borba za uspijeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu “otskočnu dasku “koja omgudava uspjeh. Teško je razdvojiti ono što je bitno u djelu. Ali ono šta je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svjetu. Ako ti previše poklanjaju ljubavi i pažnje da deš se osjedati kao u kavezu i da deš pobjedi, isto tako ako imaš mod i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen, a ako ne onda se moraš boriti za postid makar pola od onog o čemu sanjaš.
*****************************
Čiča Gorio
Honoré de Balzac (1799. - 1850.), rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio naobražen čovjek, bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”. Kao dječak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posveduje književnosti. Bavi se različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je oko 16 -17 sati dnevno. Oženio se 1850. g., nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Za života je postao slavan pisac. Djela: Eugenie Grandet, Otac Goriot, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…
Ljudska komedija Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo likova (2000 - 3000) pomodu kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg društva. Osnovna koncepcija Ljuske komedije je grupiranje samostalnih djela u vede cjeline i pojavljivanje istih likova u više različitih djela. Ta koncepcija pojavljuje se negdje početkom 1831., a sam naziv i plan tog opusa datiraju iz 1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih Sabranih djela, koje na nagovor izdavača i po sugestiji jednog prijatelja naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova djela sugerira na Danteovu Božanstvenu komediju, Balzac vjeruje u njegovu opravdanost:
“Neizmjernost jednog plana, koji istodobno obuhvada povijest i kritiku društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa, daje mi po mom mišljenju pravo da svom djelu dam naslov pod kojim se ono danas objavljuje: La Comédie humanie”
Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne teološke vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta prirodnih znanosti i isključivo na temelju vlastitih promatranja.
Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo ved daje njegovu analizu ne upuštajudi se u povijesne probleme, nego ostajudi na razini svoje sadašnjosti. Balzac nam dalje tumači da ne treba davati analizu povijesti jer su “osnovni ljudski problemi vječni i ponavljaju se iz generacije u generaciju”. Prema tome dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.
Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova: Studije društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije.
Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora: Prizori iz privatnog života, Prizori iz provincijskog života, Prizori iz pariškog života, Prizori iz političkog života, Prizori iz vojničkog života, Prizori iz seoskog života.
Ljudska komedija je ostala nedovršena, ali ipak kao opus ostala je nenadmašena. Od 137 planiranih djela završeno je tek 91. Zahvaljujudi svom izvarednom daru zapažanja Balzac nam je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19. st.
Otac Goriot / Čiča Goriot Najpodesnije djelo za dobivanje uvida u Ljudsku komediju svakako je roman Otac Goriot. Prvotno zamišljen kao pripovijetka, postepeno prerasta tokom pisanja zadane okvire radnje, ali ne napuštajudi ih, izgrađujudi tri samostalne ali međusobno isprepletene radnje čiji se događaju odvijaju na različitim scenama pariškog društva.
Prva fabula je vezana za nesretnu očinsku ljubav Jean-Joachima Goriota,
nekadašnjeg tvorničara tjestenine, prema njegovim kderima u kojoj je obuhvadena jedna oštra kritika tadašnjeg odgoja.
Uz tu osnovnu fabulu vezana je druga fabula, u kojoj je prikazana sudbina siromašnog studenta prava Eugénea de Rastignaca, čiji je osnovni cilj uspjeti u društvu, a koji tijekom tog djela upoznaje lice i naličje velegradskog života i postepeno napušta svoje mladenačke ideale.
Treda je fabula vezana je uz ciničnog robijaša Vautrina.
Analiza likova: Eugéne de Rastignac “Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi koje neimaština priuči na rad i koji ved u djetinjstvu shvate kolike nade polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu bududnost proračunavajudi ved u toj dobi domet svojih nauka i podešavajudi ih unaprijed bududem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”
Razmatrajudi djelo u sklopu čitave Ljudske komedije osnovna je tema životna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac. Njega ne možemo nazvati glavnim likom ovog romana, ved samo sponom uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog romana i sponom između salona visokog društva i malograđanskog pansiona. Ukratko - on nije pokretač same radnje ved njezin sljedbenik, ali isto tako lik kojemu de se Balzac najrađe vradati, primjenjujudi prvi put na njemu tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih djela.
“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i oni koji su
se u njemu nalazili.”
Vautrin Vautrin je u Balzacovom djelu simbol revolta prema svim negativnostima tadašnjeg društva. Taj bivši robijaš, shvativši svu pokvarenost tadašnjeg društva, ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima, on razvija svoj bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u kojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Vautrin prerasta u glasnika osude ljudskog društva, ali isto tako kao čovjek velike životne energije predstavlja utijelovljenje Balzacovih ambicija.
Problematika odgoja: Goriotova nesretna ljubav prema svojim kderima toliko je uvedana i groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge. Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih nagona i nemoralnih postupaka (npr. kad se glavni junak, da bi bio blizu vlastite kderi, upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca). Dajudi previše ljubavi kderima svojim Goriot je ostao bez njihove ljubavi, i postao samo sredstvo za njih. Umjesto da se brinu za njega, kako je sam očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu neimaštine. Ali Goriot ih i dalje jednako voli.
Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi, idejama koje je zastupao Jean Jacques Russoe.
Zaključak: “Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata
________________________________________ ******************************************** peti način Sadržaj: Dio prvi, glava prva Pisac na početku govori da je nevažno kako se točno zove junak ove priče jer su samo važne priče o njemu. Junak je bio oko 50 godina star, snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, veliki ranoranilac, ljubitelj lova i volio je čitati viteške romane. Sinula mu je najneobičnija misao koja je ikada ikojemu luđaku sinula. Učinilo mu se zgodnim da se prometne u skitnika viteza i da krene svijetom oružan na konju, tražedi pustolovine i izvršavajudi sve ono što je čitao da izvršavaju skitnici vitezovi. Ved je razmišljao o tome kako de za junačka djela biti okrunjen barem za cara od Trebizonde. Odmah se primio posla i krenuo čistiti pradjedovu bojnu opremu. Pošto šljem nije imao vizir sam je nešto sastavio što je u njegovim očima izgledalo kao najizvrsniji šljem s vizirom. Sada je odlučio da mora konju dati neko uzvišeno ime i odlučio se za Rocinante što znači "kljuse prije", odnosno htio je naznačiti da taj konj nije oduvijek bio konj viteza. Osam dana je razmišljao kakvo ime da sebi nadjene i odlučio se za don Quijote od Manchea. Još samo mu je ostalo potražiti damu u koju bi se zaljubio, jer skitnik vitez bez ljubavi je drvo bez lišda i bez ploda i tijelo bez duše. Pri tome je opet počeo maštati o tome kako je porazio diva i natjerao ga da se ode pokloniti pred njegovom damom. Pošto je ved neko vrijeme bio zaljubljen u seljačku djevojku imena Aldonza Lorenzo, no on ju je nazvao Dulcinea od Tobosa.
Dio prvi, glava druga Don Quijote je počeo jahati i naišao je na krčmu koja mu se odmah učini dvorom s četiri kule, s vršcima od blistava srebra, mostom koji se uzdiže, dubokim rovom i svime što takvi gradovi imaju. Na vratima su bile dvije djevojke, odnosno iz njegove perspektive krasote gospođice ili umiljate dame koje se dvoru pred vratima šedu. Kada su ga djevojke ugledale počele su se smijati njegovom izgledu. On ih je opomenuo no djevojke ništa nisu razumjele te su mu ponudile da uđe ako traži bilo što drugo osim postelje jer njih više nema, a ostalog je u izobilju. Djevojke su ga ponudile jelom. Nije mogao sam jesti jer mu je smetao vizir pa nije ništa mogao prinositi ustima te mu je jedna od gospođa morala davati jelo i u usta stavljati. Pidem ga ne bi mogli napojiti da krčmar nije izdubao trsku pa mu je jedan kraj stavio u usta, a na drugi kraj ulijevao vino. Don Quijote je zamolio krčmara da ga oviteži na što je ovaj pristao jer je primijetio da ovaj nije sasvim pri pameti. Nakon što je ovitežen don Quijote se zaputi u svoje selo da nađe perjanika.
Dio prvi, glava četvrta Don Quijote se našao na raskrižju te je razmišljao kako bi se vitezovi iz romana koje je čitao odlučili kamo krenuti te je na kraju pustio svome konju da odluči kamo da krenu. Nakon dvije projahane milje spazi don Quijote trgovce te im počne govoriti kako nema ljepše gospođice od njegove dame na što su trgovci zatražili da im pokaže sliku te da de onda modi potvrditi da je najljepša no don Quijote se uvrijedio samom činjenicom da moraju vidjeti sliku kako bi rekli da je najljepša te ih je izazvao na borbu na što su ovi odgovorili molbom za milost. No trgovci su još uvijek htjeli vidjeti sliku, a don Quijote je agresivno reagirao no na sredu trgovaca Rocinante se srušio na pola puta. Jedan od trgovaca kojeg je don Quijote vrijeđao je odovorio na to udarcima kopljem toliko jakim da je slomio koplje te je nastavio tudi don Quijotea sve dok ga ostali nisu zaustavili te krenuli dalje. Unatoč tome što je don Quijote bio slabiji u tuči još uvijek im je prijetio no trgovac koji ga je tukao se umorio. Don Quijote je unatoč gubljenju smatrao da je on još uvijek pravi vitez te je krivicu za gubljenje prikrpao svojemu konju. Neki suselujanin ga je našao ozljeđenog te pošto nije mogao sam kudi on ga je i
otpratio. Gazdarica i sinovica su obavijale don Quijotove rane dok su župnik Pero Pérez i brijač Nicolás pregledavali vitezovu knjižnicu.
Dio prvi, glava šesta Brijač Nicolás je zatražio da župnik otjera čarobnjake iz sobe. Mislio je na čarobnjake koji se nalaze u knjigama koje je don Quijote čitao te je mislio da de ih oni začarati. Sinovica je predložila da izbace knjige u dvorište te da ih spale. Isto tako je rekla i gazdarica, no župnik je rekao da de prvo pročitati naslove te onda odlučiti koje de spaliti. Nakon nekog vremena pregledavanja župnik se umorio te je naredio da one koje nije pregledao spale.
Dio prvi, glava sedma Don Quijote je trebao nekog pomodnika koji de biti uz njega na njegovim avanturama te je počeo nagovarati jednog svojeg susjeda, Sancha Panzu. Sancho Panza je povjerovao pričama don Quijotea o tome kako bi na putovanju mogao osvojiti otok te njega staviti za namjesnika. Ostavio je svoju ženu i djecu te krenuo na putovanje s don Quijoteom. Kada su krenuli u avanture Sancho Panza je podsjetio don Quijotea da mu je rekao da de ga postaviti za namjesnika otoka i da to ne zaboravi.
Analiza likova: Don Quijote želi biti vitez poput onih u knjigama koje je pročitao, no više ispada kao nespretnjakovid jer je on običan čovjek i nimalo uvježban za viteza. Bez obzira na neuvježbanost i nespretnost don Quijote krede u avanturu. Njegova bahatost i samouvjerenost prekidaju njegov put ved kod prvog susreta s ljudima. Njegova ljubav prema ženi koja je u njegovim očima ljepotica iz romana dovodi ga u nevolje no više je kriv on sam i njegova samouvjerenost i želja da bude poštovan kao i ostali vitezovi iz priča, tj. da se poklone pred njime i kažu mu čim se pojavi kako je njegova ljubav najljepša na svijetu. Unatoč tome što ga je običan trgovac zatukao on nakon što se malo oporavi nastavlja put no ovaj put uvlači Sancha Panzu lažima o mogudnosti da on postane vlasnik nekoga otoka ako krene na putovanje s njime.
Sancho Panza Sancho Panza je ostavio ženu i djecu bez da se oprostio. To pokazuje njegovu težnju za obedanim bogatstvom te nepoštenost, nepromišljenost i bezobrazluk. Kasnije kada je spominjao ime svoje žene naveo je dva različita imena što dokazuje da je nije nikada volio niti ga je bilo briga za nju ili da ga je obedanje bogatstvu toliko zavelo da je zaboravio sve ostalo iako je svoju ženu spominjao kao kraljicu uz njega kada bude kralj, no više mi se činilo kao da bi on našao drugu ženu ako sudim po tim rečenicama koje je tada izrekao.
Dojam o djelu: Iznenađen sam stilom pisanja. Očekivao sam nečitljivo i dosadno djelo te me je potpuno zaprepastilo kada sam lakodom pročitao poglavlja i razumio ih bez ponovnog čitanja. Iako je don Quijote smiješan lik, on uspijeva postidi taj humor čudnim te ponekad i neumjesnim ponašanjem što je rezultiralo karakterizaciju kakvu sam napisao. Iako je običan čovjek koji nije nimalo uvježban ne odustaje od svog sna te mi se ta upornost dopada kod njega. S druge strane previše je umišljen te vidi stvari iz drugog kuta, štoviše čini mi se da on vidi stvari i osobe iz 180 supnjeva drugačijeg kuta nego mi jer ima potpuno drugačiji pogled. Previše samouvjeren ne smije biti nitko, a pogotovo ne osoba koja ne zna. Prema ovome zaključujem da don Quijote nije previše razmišljao. Prepustio se osjedajima i snovima te pustio da mu oni
zavladaju životom. Realnost je za njega bila kombinacija svih knjiga koje je pročitao. Kao što danas roditelji govore da igre na računalima utječu na dječji mozak tako je i na njega utjecala knjiga. Knjiga ga je zavela i osvojila svojim imaginarnim likovima za koje očito don Quijote nije htio niti posumnjati da su bili djelomično imaginarni. Možda su ti vitezovi i postojali, štoviše vrlo je sigurno, no malo ili uopde nije vjerojatno da su napravili sve stvari koje su opisane u knjigama. Ne krivim ja knjige za oblikovanje don Quijoteovog karaktera nego je on sam trebao formirati čvrst karakter kojeg nede modi zanijeti pustolovne knjige do te granice da ugrožava svoj život. Knjige, odnosno djela koja se nalaze u njima su namjenjena za uživanje, opuštanje ili da nas nešto nauče, tj. da nam nešto poruče i nikako se ne smiju pomiješati u našoj glavi namjene određene knjige
________________________________________ ************************************************** *** šesti način Cervantesovo karakteriziranje don Quijotea i Sancho Panze: Don Quijotea Cervantes karakterizira kao: “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanom svakakvim mislima, koje nikomu drugom na pamet ne padaju “. Cervantes nas ved u proslovu upoznaje sa karakterom svog lika. Djelo se vedinom zasniva na sukobu dva svijeta. Tako je don Quijote čista suprotnost od Sancha. Tako je naš vitez “pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova” dok je naš Sancho imao “golemu trbušinu a nizak rast i tanke noge”. Iako je Sancho realan čovjek nije osobito inteligentan, “bez mnogo soli u glavi”, te se dade nagoviriti on strane našeg viteza da pođe s njim, obedavši mu pritom namjesništvo nad kakvim otokom ili kraljevstvo koje bude pridobio. Dok don Quijote na tim putovanjima bude živio u svojim fantazijama, Sancho de naprotiv misliti najprije na sebe, svoj trbuh i svoj džep, ”Cijele te nodi nije don Quijote spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onomu što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge nodi po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svoga srca. Ali nije tako proveo nod Sancho Panza, jer on je ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu nod prespavao.”
Dijalog između don Quijotea i Sancha Panze: Djelo se zasniva na sukobu dva svjeta, a to se vidi u dijalozima između don Quijotea i Sancho Panze. Naš bistri vitez zamišlja pustolovine na svakom koraku, te glavom bez obzira srlja u njih ne maredi na Sanchova upozorenja (“ne maredi što mu Sancho Panza dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi”). Dok Don Quijote podučava Sancha viteškom kodeksu, Snacho upozorava da de se on toga pridržavati sve dok se sam ne nađe u opasnosti, “ako uzmoram braniti sebe, nedu ja mnogo pazti na te zakone”, u tim riječima vidimo da Sancho prestavlja tipičnog renesansnog čovjeka koji nede pustiti da ga netko premlati zbog viteških zakona. Taj način gledanja na svijet Cervantes sukobljava sa fiktivnim pogledom na svijet od strane don Quijotea. Taj sukob svijetova Cervantes majstorski prikazuje kroz različite dogodovštine čiji su sudionici don Quijote i Sancho Panza.
Don Quijote poražen ili pobijeđen? Pitanje u naslovu postavljaju si svi čitatelji ovog romana. Don Quijote na kraju svake svoje pustolovine biva poražen, pretučen i ponižen. Ali on upornu nastavlja dalje “da osveduje krivice, da priskakuje udovicama u pomod, da zakriljuje djevice”. On u svojoj ludosti ide protiv onog što su postali ideali renesansnog čovjeka. U stvari don Quijote donosi ono malo mašte što nedostaje svjetu koji pomalo opada zarobljen u svojoj realnosti. Time don Quijote zadobija simpatije ljudi koje srede na svojim putovanjima i koji mu pomažu u njegovim svetim ciljevima da bi se malo zabavili. Don Quijote
je “doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveda pobijeda što se može poželjeti”.
Donkihotizam: U čestoj je porabi pojam donkihotizam (donkihotstvo, donkihoterija) koji potječe, gledaj čuda, od imena don Quijotea, glavnog lika Cervantesovog romana. Znači smiješan, nesuvremen, besmislen pohvat.
Zaključak - Što je lijepo u njemu? Don Quijote prestavlja dio svakog od nas, i to onaj dio koji vjeruje u njegove priče, ideale i maštanja. Kad on nestane nestade dio svih nas.
”Kad ne bi bio grijeh protiv ljubavi prema bližnjem, poželio bih da nikada i ne ozdravi don Quijote, jer ako on ozdravi, nestade nam njegovih dosjetaka, pa i dosjetaka perjanika njegova Sancha Panze, a svaka od tih dosjetaka da prevrati i samu melankoniju u radost.”
****************************** sedmi način
Bilješke o piscu: Miguel de Cervantes Saavedra bio je pisac zlatnog doba Španjolske. Rođen je 1547. godine u Alcala de Henarescu, kao četvrto od sedmero djece kirurga. Obitelj mu je pripadala sitnom plemstvu. Nakon svoje smrti, njegov mu je otac ostavio dugove, ali i toplu ljubav prema svojim bližnjima. Dospio je u Italiju kao komornik nekog legata, i tu se upoznaje s talijanskom književnošdu. Postao je vojnikom i borio se kod Lepanta protiv turaka, i tu je izgubio lijevu ruku. Uskoro biva zarobljen i odveden u Alžir gdje je bio punih pet godina. 1580. godine se vratio kudi zamrzivši rat koji mu je upropastio život. Počeo je pisati komedije, ali drukčije od njegovih suvremenika. Oženio se u selu Esquivas sa Catarinom de Palacio Salazary Vezmedianom. Da bi prehranio obitelj zaposlio se kao agent za nabavu žita i ulja špaljolskoj floti. 1594. godine postaje poreznikom i
obilazi Andaluziju. Zbog dugova odlazi u zatvor, a i Crkva ga izopduje. U zatvoru je počeo pisati Don Quijota. Prvi svezak je izišao kada je imao 57 godina. Cervates je umro istog dana kada i Shakespeare, 22. travnja 1616. godine.
Mjesto i vrijeme radnje: Mjesto radnje je Kraljevina Španjolska, točnije pokrajna Andaluzija u koju spada Mancha, don Quijotov rodni kraj. Vrijeme radnje je kraj 16. i početak 17. stoljeda, kada su sa Pirinejskog poluotoka protjerani Arapi. U knjizi se spominje da je don Quijote vjerojatno sudjelovao u progonu Arapa i kao vitez služio u nekoj vojsci.
Tema: Tema ovog djela su lutanja plemida don Quijota i njegova vjernog štitonoše Sancha Panze, te njihove «velike bitke» gdje su se borili sa velikim čarobnjacima, vitezovima i gorostasima, koji to nisu bili.
Sadržaj: Alfonso Quijote je siromašan plemid u pokrajni Manchi, s malo zemlje, ali s mnogo srca i slavnim uspomenama i još više slobodnog vremena. Viteški red je bio davno raspušten, te su vitezovi tako izgubili svaku mod i ugled. Don Quijote je bio zadivljen viteškim pothvatima, tako da je svakim danom gomilao sve više viteških romana u svoj dom. Svi ti romani i legende su u njemu oživjele, te se on, s punom glavom svakojakih viteških pothvata, priprema za odlazak u svijet radi borbe za pravdu. Uredivši svoj stari viteški oklop i svog starog konja Rocinanta, te odabravši ime svoje gospe, Dulcinee od Tobosa, krede rano u zoru u svijet u potrazi za bitkama, damama i princezama u nevolji, i još svakojakim pustolovinama. Na svome putu prvo je naišao na krčmu, za koju je mislio da je dvorac, i tražio je od krčmara da ga, nakon njegove nodne straže kraj kapele, ondosno bunara,
proizvede u viteza. Te se večeri sukobio s nekoliko mazgara pa ga je krčmar prijevremeno proglasio vitezom. No, dobio je zadatak da nađe i štitonošu. Sljededeg dana naš bistri vitez je naišao na skupinu trgovaca koji nisu htjeli priznati njegovu gospu pa ih je odlučio napasti. No, nije se odvilo kako je zamislio - dobio je batina i ostao nepomičan ležati na tlu. Naišao je zatim jedan seljak, imena Sancho Panza, koji de postati njegov štitonoša zbog obedanog namjesništva u nekome kraljevstvu ili otoku. Odveo ga je kudi i ostavio da se odmara. Dok je on spavao, župnik i lokalni brijač, don Quijotovi prijatelji, su odlučili spaliti sve njegove knjige i zapečatiti ulaz. Za to su okrivili zlog čarobnjaka, u što je vitez i povjerovao. Uskoro je nastavio putovanje sa svojim dostojnim štitonošom, Sanchom Panzom. Naišli su na skupinu vjetrenjača za koje je don Quijote mislio da su divovi, te ih je napao. Nažalost, vjetrenjača ga je zahvatila svojim krilom i bacila njega i konja u polje. Komentirajudi ishod bitke, naši junaci nastave svojim putem. Tako su naišli i na skupinu ljudi s kolima, od kojih su dvoijca bili fratri. Optuživši ih za čarobnjaštvo i da se u kolima krije oteta princeza, napadne ih, i tako uspije skinuti jednog fratra s konja, a drugi fratar je uspio pobjedi. Sancho Panza je počeo pljačkati palog fratra, jer po viteškom zakonu je svaki plijen njegov. To su spazili fratarski momci te ga napali kamenjem. Sve bi bilo kobno da se nisu umiješale djevojke s kola, koje su tražile milost za svoje suputnike. Sljededa pustolovina je bila vodenica u kojoj se navodno krila ili krio kraljevna ili kraljevid. Naišavši na čamac, krenuše prema vodenici koja je bila na otoku. Ali nije bilo nikoga, osim mlinara. Čamac se razbio na vodenici, a mlinari su ostali zdravi. Plativši ribarima za njihov razbijeni čamac i za prijevoz do obale, nastaviše dalje i naiđu na brijača koji je na glavi nosio pliticu. Mislivši da je to «sveti Mambrionov šljem» uzeo ga je. U toj nodi su ih uspjele pregaziti i svinje, i to pet stotina koje su vođene na klanje. Sljedede jutro, dok su doručkovali, Rocinante se potukao s drugim konjima, pa su se umiješali i don Quijote i Sancho Panza.
Poslije su naišli na krčmu u kojoj su odsjeli. Zabunom su ih napali sluge koje su ih zamijenili za neke mazgare. Nasta sveopda tučnjava u kojoj su vitez i štitonoša najviše stradali. Na izlazu su odbili platiti pa su Sancha Panzu opet napali neki mladidi. Naišavši poslije na dva stada ovaca, odnosno prema Quijotu dvije vojske, stupiše u bitku. Pastiri ih spaze i obasuše kamenjem. Kasnije naiđoše na mrtvačku povorku, koju su zaustavili te srušili jednog čovjeka, ispričali se i otišli. Poslije su susreli povorku robijaša koji su išli na galiju. Nakon što je svakog robijaša ispitao, naredi da se puste, ali ga stražari ismiju. Potom napadne stražu i oslobodi osuđenike. I opet dobije batina, ali od oslobođenih. U to vrijeme brijač i župnik su skovali zavjeru da dovedu viteza kudi – jedan de se obudi kao žena, glumedi damu u nevolji, a drugi kao njezin sluga. Uspjeli su vratiti kudi don Quijota, gdje je bio nekoliko dana, razgovarao s ljudima, uključujudi i jednog studenta, i zatim nastavio put. Naiđe tako na đavla, Smrt, anđela svog u bijelom, na Cara i boga Amora. Naime, to je bila glumačka skupina koju je namjeravao napasti, ali je odustao kad su svi zajedno stali i pripremili se da ga kamenuju. Kasnije je susreo Viteza od Ogledala, tj. studenta koji ga je namjeravao vratiti natrag u Manchu. Odredili su dvoboj gdje de se pobijeđeni pokoriti pobjedniku. Na taj se način don Quijote trebao vratiti natrag, ali je on pak dobio dvoboj. Nakon pobjede nastavio je svoje putovanje, gdje je naišao na kola koja su prevažala dva lava. Naredio je čuvaru da pusti jednog lava, da se naš neustrašivi vitez sa njim sukobi. Ali lav je samo ostao mirno ležati u kavezu premda je bio slobodan, te je don Quijote proglašen pobjednikom. Nastave dalje, te naiđu na svatove gdje se ženio neki bogataš te tu ostanu tjedan dana, samo su jeli, pili i odmarali se. Kasnije je družina krenula na put i susrela vojvodu i vojvotkinju u lovu, koji su ih ugostili na neodređeno vrijeme i s njima zbijali raznolike šale, poput one kad je don Quijote susreo svoju Dulcineju od Tobosa, za koju su mu rekli da je začarana, pa je Sancho Panza, da ju oslobodi uroka, primio tri tisude i tristo udaraca
po stražnjici, ili kad je spašavao groficu Trifaldi i njezine sluškinje, koje je zli čarobnjak pretvorio u bradate žene. Na posljetku, Sancho Panza je dobio vojvodovo namjesništvo na otoku Baratariji, dok je don Quijote ostao kod vojvode. Sancho Panza je pošteno vladao otokom, sudio, ali su mu počeli nedostajati njegove pustolovine s vitezom te je tako otišao s torbom punom hrane na svome sivcu. Don Quijote od Manche, vitez Dulcinee od Tobosa, je susreo Viteza od Srebrnog mjeseca, koji ga je izazvao na borbu. Pravila su bila da se poraženi pokori pobjedniku. Borba otpočne. Vitez srebrnog mjeseca se sjuri na svome konju te obori don Quijota. Tražio je od njega da se vrati u Manchu, i tamo bude živio godinu dana ili dok Vitez od Srebrnog Mjeseca ne kaže drukčije. To je, dakako, bio student ili Vitez od Ogledala, kojeg je don Quijote ved ranije pobijedio. Tako se naš junak u skladu s viteškim zakonom vratio natrag, gdje je živio mirnim životom. Nakon nekoliko mjeseci don Quijote od Manche se razbolio, odrekao svoje titule don Quijota od Manche i postao Alfonso Quijano, koji je zbog svoje čestitosti dobio pridjevak Dobri. Zatim je sastavio oporuku prema kojoj sve ostavlja nedakinji samo ako se uda za čovjeka koji prezire viteške romane. I sam je poslije izjavio da viteške romane ne može smisliti. Tri dana poslije don Quijote je zauvijek zaklopio oči.
Analiza likova: Don Quijote - Plemenit i čestit – primjer za to jesu njegovi darovi Sanchu Panzi, kad mu je poklonio sve magarce iz staje i ispričao mu se zbog njegove zaluđenosti. - Visok, mršav – citat: «Plemid je upravo prevalio pedesetu godinu, bio je visoka, snažna stasa, suhonjav.» - Lakovjeran i naivan – bio je zaluđen svim knjigama, vjerovao je svima, a posebice «Merlinu», koji ga je tražio nevjerojatan zahtjev. - Neustrašiv – nije se ničega bojao, pa niti pravoga lava ili krda svinja.
Don Quijote je jedinstveni lik u književnosti, nigdje nema lika koji bi mu bio sličan. Don Quijote predstavlja ljudsku bezumnost, san i stradanja te upornu borbu za pravdu, istinu i svoje ideale. Premda svoju Dulcineu nije sreo dugo godina, on je u nju žarko zaljubljen. Premda je on lud, to je, samo u nekom pogledu, njegov način postojanja. Tijekom svojih ludih i bezumnih postupaka, bitno je to da nije izgubio svoj ponos i dostojanstvo.
Sancho Panza - Debeo i nizak – Pisac opisuje Sancha Panzu kao malog, debeljuškastog čovjeka. - Plašljiv – u vedini pustolovina Sancho je bio uvijek spreman pobjedi. - Strpljiv, ali i naivan – čeka svoje namjesništvo od don Quijota, premda su šanse za to veoma male. - Sebičan i pohlepan – Pratio je don Quijota isključivo iz svoje koristi, da bi dobio mjesto namjesnika koje mu je obedano; pohlepa ga tjera da ide dalje (ne preže ni od pljačke fratra), izbjegava sukobe kad god je mogude, osim kada treba braniti sebe.
U početku se prikazuje bez «soli u glavi», ali kasnije se dokazuje potpuno suprotno; Sancho Panza je čista suprotnost doh Kihota
________________________________________ Ivan Gundulid - Dubravka
GUNDULID, Ivan (Dživo), (Dubrovnik, 8.1.1589. - 8.12.1638.). Školovao se u Dubrovniku, gdje je imao dva vrsna učenika: Camila Camillia i Petra Palikudu. Gundulid je u toku svoga života po običaju vršio različite državne službe. Stihove je počeo pisati u ranoj mladosti. Odgojen u katoličkom protureformacijskom duhu početka XVII. st., ovaj veliki barokni pjesnik smatra te svoje mladenačke stihove "porodom od tmine", tako da se od mnoštva stihova i deset drama sačuvala samo Arijadna, Prozerpina ugrabljena te pjesma Ljubovnik sramežljiv i ulomak Dijane i Armide. Ta djela pisana su glatkim stihovima. Međutim, to je samo priprema za kasnija glavna djela: Suze sina razmetnoga (Venecija, 1622.), Dubravka(1628.) i Osman. Suze sina razmetnoga su lirsko-refleksivni ep u tri "plača" (sagrešenje, spoznanje, skrušenje). Dubravka je napisana 1627., a prikazana godinu kasnije. To je pastirska igra u tri čina, svojom rodoljubnom i
moralističkom tendencijom izlazi iz tradicionalnog okvira zabavne pastorale. Gundulid se bavio mišlju da prevede Tassov ep Oslobođeni Jeruzalem, ali su ga turski poraz 1621. kod Hocima u Poljskoj, pobuna u Carigradu i nasilna smrt sultana Osmana potakli da napiše novo, izvorno djelo Osman. Po svom stvaralačkom zamahu kao i po bogatstvu i blještavosti izraza Gundulid je naš najvedi pjesnik XVII. st.
Mjesto: Dubrovnik
Vrijeme: 1628. godina na dan sv. Vlaha
Svake godine, u okolici Dubrovnika, na dan sv. Vlaha slavi se praznik, koji je vezan uz neke narodne tradicije. Tog se dana pleše, svira i vlada opde veselje. Na dan sv. Vlaha vrši se i vjeridba izmedu najljepšeg pastira i pastirice. Ove godine taj par su predstavljali Miljenko i Dubravka. Međutim, ružni i bogati Grdan potpladuje ljude te oni njemu daju Dubravku. Ali kad se u crkvi vršio obred, cijela crkva se potresla, a na vratima je stajao Miljenko. To je svedenik shvatio kao opomenu od boga, te on, uz odobravanje naroda, vjenča Miljenka i Dubravku.
Analiza: Kod Gundulideve Dubravke najbolje se očituje snaga refleksije, razmišljanja, koja u svakom slučaju dovodi i do određene tendencije, unaprijed vec smišljene, tendencije kao smišljene poruke svom vremenu i svojim suvremenicima. Dubravka (1628.) je djelo koje ved na prvi pogled ima vrlo mnogo dodirnih točaka s ved tradicionalnom, veselom pastirskom igrom. U tom djelu Gundulid stvara fabulu u kojoj se u središtu radnje nalazi sudbina dvoje mladih ljudi. Smještajudi događaj u Dubravu, pjesnik uvodi u nju ved standardna pastoralna lica, pastire i pastirice, te mitološke likove satira, ali i likove koji prikazuju neke realne osobine tog vremena: izbjeglog ribara iz Dalmacije i iskvarenog predstavnika dubrovačkog građanskog društva - Grdana. Ta pastirska drama ima sve elemente alegorijsko-pastirske igre sa sretnim završetkom. Gundulid čitavu radnju zasniva na starom dubrovačkom običaju da se na dan sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, vjenčaju najljepši momak i djevojka (Dubravka i Miljenko). No Grdan, bogat ali pokvaren građanin, želi tu svadbu spriječiti i sam se oženiti Dubravkom. U tim njegovim nastojanjima "sprečava" ga bog, koji na samom vjenčanju čini čuda u svom hramu, i tako se Miljenko i Dubravka nađu u zagrljaju te se sretno vjenčaju. Međutim Dubravka ima mnogo dublje značenje od obične vesele igre s pjevanjem. Alegorijski shvadeno Dubravka je simbol aristokratske dubrovačke slobode, a Grdan predstavnik bogatog dubrovačkog građanstva koji u težnji za ugodnim životom i bogatstvom prijeti slomom toj slobodi. Dakle, Dubravka je u stvari analiza tadašnjeg stanja u dubrovačkom društvu.
*************************** drugi način
Radnje ovog djela događa se u Dubravi na dan svetog Vlaha, 4. veljače. Na taj dan se slavi sloboda jednim pradavnim običajem kojim se najljepša pastirica - Dubravka udaje za najljepšeg pastira - Miljenka. Sve bi bilo dobro kad se u dramu ne bi umiješali suci, koji su dodijelili Dubravku jednom ružnom starcu. Taj starac je bio jako bogat pa je potkupio suce. Na sredu, tada se u dramu upleo i bog Lero koji je Dubravku vratio Miljenku.
Sloboda i piščevo rodoljublje: Dubravka započinje i završava stihovima o slobodi. Nakon svakog lika skup pjeva jednu od himni o Dubrovniku (slobodi, ljepoti,...). Gundulid kroz lik ribara pokušava otpjevati Dubrovačku slobodu i sve što ide uz nju: pravdu, blagoslov, mir... Ribar u kratkim osmercima, jednom himnom započinje “Dubravku”. Također i čitavo djelo završava himnom slobodi koje izgovara skup:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam bog je do, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!”
U ovim se stihovima očituje doživljaj slobode kao doživljaj ljepote. Sloboda koja je uzrok dubrovačkoj slavi, ne može se platiti materijalnim dobrima, ona je u ljudima i u životima.
Analiza: Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se u prirodi, likovi su vile, a motiv je ljubav). U Dubravci ribar, osim što iskazuje slobodu, suprostavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i primorjem:
“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ono se sastoji od tri razine:
1. Pastirska razina - Gundulid ismijava starost koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav mladih i lijepih, kojih u tome sprečava viša sila; veličanje ljepote, mladosti, ljubavi i ismijavanja starosti.
2. Alegorijska razina - Sloboda je božanska, nemjenjiva s ničim. Neslobodan čovjek nema ono što je preduvjet da bude čovjek. Sloboda je ono što čovjek treba imati samim svojim postojanjem. Starac predstavlja jačajudu građansku klasu.
Kroz njegov lik Gundulid progovara o unutarnjim proturječnostima u samom Dubrovniku. Dubravka je simbol političke vlasti, a Miljenko označava dubrovačku vlastelu.
3. Razina sukoba - sukob između tradicionalnog i novog ******************** tredi način
I čin Radmio, jedan od pastira uvodi nas u radnju. On se ujutro budi i moli zvijezdu Danicu da brzo dođe dan jer je danas u Dubravi veliko slavlje. On šalje svoje pastire da naprave veliku gozbu, jer dana kakav de biti današnji, Dubrava još nije vidjela. Radmio pjeva i o Dubravi kako bi objasnio vjenčanje koje de se odviti između najljepše pastirice i najljepšeg pastira. Po njegovu izboru to su pastirica Dubravka i pastir Miljenko. Ubrzo Radmio susrede jednog ribara, te ga upita zašto je došao u Dubravu. Ribar mu odgovara kako je došao u miru provesti ostatak svog života. U tom razgovoru ribar govori kako Dubrava vlada sama dobom i druge stvari koje navode da je Dubrava zapravo Dubrovnik. Ribar sretan što je napokon našao mjesto u kojem de biti sretan zapjeva:
"O Dubravo slavna svima u uresu slobodnomu lijepa ti si u mojijem očima draga ti si u srcu momu."
Zora pomalo svide i budi se Miljenko koji pjeva o Dubravci i uspoređuje njenu ljepotu s prirodom koja ga okružuje. Uto dolazi Ljubomir. Miljenko je žalostan jer smatra da se Dubravka nede udati za njega, no Ljubomir ga tješi i uvjeruje kako je on jedan od najljepših pastira i kako de biti izabran za najljepšeg pastira, te se tako oženiti Dubravkom. Nakon toga Dubravka se budi sa pastiricama, te one hitaju sve zajedno da se umiju da danas budu što ljepše. Pastirice tada govore Dubravki da je ona najljepša:
"...ti najljepša, ti najdraža bez cvijeta si cvijet od vila..."
Satir Divjak govori o ljubavi prema Dubravci, govori kako je ona najljepša od sviju vila o čemu govore sljededi stihovi:
"O Dubravko, ljepša vele od svijeh vila u Dubravi, tebe misli moje žele, ma se ljubav tobom slavi."
Ubrzo nailazi Gorštak Satir i dolazi do prepirke između njih tko je ljepši. Gorštak se tada pohvali kako pastiri i pastirice odmah zaplešu kad on zasvira. Divjak kaže da kad on zasvira na svoje dipli da se slavuji natječu s njima. Nakon prepiranja Divjak odlučuje da de ukrasti robu vili na jezeru i da de se tako privudi. Zatim dolazi scena gdje Zagorko tjera stoku i traži neku vilu, a Ljubdrag dolazi i pita ga za nevolje. On mu govori o tome kako mu je vinograd zapušten, vukovi mu jedu ovce, a psi loču mlijeko. Ljudbrag govori kako što više svijet stari, to je gori. Također govori da bi se svi željeli obogatiti, da mladi ne slušaju savjet otaca svojih, da ni Dubrava više nije lijepa i zelena, nego porušena zbog nebrige i nepažnje. Zatim se javlja Jeljenka satirica koja je tužna jer ju je Divjak napustio i želi Dubravku. Ona tu govori kako je on otišao za drugim vilama. Također kaže da te vile nemaju prirodnu ljepotu i na kraju veliča samu sebe.
II čin Tu se govori o tome kako Brštenko kaže da je to lijepo kad se žene najljepši pastir i pastirica i da tu dolazi do slavljenja slobode, no tada Ljubmir govori kako to nije uvijek lijepo i da postoje iskorištavanja u braku, da neki brakovi nisu dobri i čisti, a na kraju Tratorko govori kako ne bi smjeli govoriti o tome tako crno na ovaj lijepi i svečan dan. Oni tada odlaze tražiti družinu. Zatim se javlja Vuk satir koji govori kako de Zagorku pričuvati stoku dok se on bude smucao. On ovdje govori kako taj dan nije posveden svetkovini slobode ved da svatko radi što hode (jede, pije) tj. on zagovara hedonizam. Stojna je uhvatila Vuka kako joj krade ovcu i ona mu govori kako de ga vješati narod. On se predstavlja kao onaj kojem je obedana Dubravka, a ona mu govori da su mu obedana vješala. Oni se natežu i na kraju Vuk proklinje Stojnu što ga nije pustila da pojede nešto. Tada se susredu Gorštak i Vuk te ga Gorštak pita zašto je tužan. On mu govori kako je gladan i da mu je to jedino važno u životu. Gorštak mu govori kako je ljepše služiti vilinu ljepotu, a Vuk ga uvjerava u drugo. Gorštak kaže Vuku da de se najesti te da idu na pir jer je on glumac a on neka bude bubnjar. Miljenko slavi Dubravku lijepim riječima, a onda mu Pelinka govori da mu to nede uspjeti te da mu prizna da li je pomno gledao na nju. Ona mu govori kako joj treba pokloniti dar, a on se ne slaže s tim jer misli da se vilu ne smije smatrati lakom ženom. On se čudi njezinim savjetima. Divjak se preobukao u vilu i hvalisa se da je lijep i da je ljepši od bilo koje vile. tu opisuje kako se dotjerao. Zagorko je tužan i govori kako je imanje vukovo a mlijeko od pasa, da čuje vila njegov plač. Stojna, Zagorkova majka saznaje da je Zagorko tužan i da želi pustiti sve i da ode tražiti vilu. Ona kaže da de ona prije njemu nadi očuha nego on njoj nevjestu. Onda pastjeridi izražavaju želju da krenu njegovim stopama međutim majka ih sprečava. Jeljenka čezne za Divjakom i govori kako ga vile drže za zvijer, a da ga ona voli. Ona opet govori kako vile nemaju prirodnu ljepotu.
III čin Tu su Divjaka htjeli pastiri istudi jer je htio na prijevaru udi među vile i poljubiti Dubravku, a tada Jeljenka govori kako ne bi voljela da njen nevjernik pogine. Gorštak govori da Divjače bježi i smije mu se što je na taj način mislio poljubiti Dubravku, i odmah mu prigovara za izgled. Ljubdrag kritizira skup kojeg je Grdan potplatio zlatom da kažu da on ode za Dubravku. On govori kako je Miljenko nju i ona njega željela od djetinjstva, a da je sada zlato umiješalo prste. Miljenko žali za Dubravkom i govori kako ju je najgrđi pastir u okolici mogao uzeti i kaže da treba poduzeti nešto. Divjak ne prepoznaje Jeljenku, obučenu u pastira i želi mu se zahvaliti. Ona mu govori da se okani vila i pokaže mu se. Na kraju su krenuli tamo gdje svi idu slaviti boga Lera. Brštanko i Ljubdrag govore kako Dubravka mora podi za Grdana, a ne za Miljenka. Dolazi glasnik te govori da se na vjenčanju Lerov kip počeo tresti i tako sve dok nije došao Miljenko. Kad je došao bio je obasjan zrakom, a to je bio znak da je on taj za koga se treba udati Dubravka. Ljubdrag govori da ipak bogovi paze na ljude. Glasnik ih poziva na gozbu. Gorštak, Vuk, Divjak, Jeljenka i skup pastira pjevaju o tome kako de biti na gozbi, a nakon svake strofe zazivaju bogove: “Hoja, Lero, Dolenije” te im na neki način tako zahvaljuju. Redovnik govori da je ova veza po zakonima vjere, tj. od neba potvrđena, a onda Miljenko govori Dubravki da je ona najljepša, samo da nju voli, a ona nešto slično. Kroz njihov razgovor se vidi da se stvarno vole. Redovnik govori pastirima da je njihov posao završen. Govori kako de večeras pustiti ptice iz kaveza, pa bi želio da se i Dubravom prostre sloboda. Nakon što redovnik završi svaki svoj govor ponavlja stihove:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”.
Redovnik traži od boga da usliši prijašnje molitve i zahvaljuje što je opet u Dubravi sloboda i što ima svega i svačega. Govori da se danas slavi ne samo vjenčanje ved i sloboda.
Analiza likova: Miljenko
Dobar i pobožan. Brine se o svome stadu, ali isto tako spreman je i Dubravi pružiti svu ljubav koja joj je potrebna. Nekim čudom dospio je za njene gozbe na sav glas, ali to je kasnije ispravljeno i proglašen je najboljim pastirom. Uza ove njegove vrline on je i pošten i osjedajan a to možemo zaključiti iz petog prizora drugog čina u kojemu starica Pelinka savjetuje Miljenku da se Dubravci približi darovima, ali on to odbija i ističe da se do ljepote i ljubavi ide čistim srcem, a ne punom vredicom.
Dubravka Dobra pastirica, vodi ostale vile, njezina je prirodna ljepota, a dobrota uzor ostalima, simbolizira Dubrovačku republiku.
Grdan Ružan, nepošten, bogat starac. Piščev stav ved se vidi iz imena kojemu je dao. Negativan je lik, a njegova negativnost najviše dolazi do izražaja kad podmiduje Vijede. Grdan simbolizira nepoštene ljude koji prevarom žele dodi na vlast.
Starac ribar Bjegunac iz primorja koje nije slobodno. Dolazi u slobodnu Dubravu.
Divjak i Gorštak Oni su satiri (mitološka bida). Ružni, nespretni, nerealni, izazivaju smijeh.
Ljubdrag Starac, pastir. Lik kojem je glavni zadatak podsjedati na stara dobra vremena kada se u Dubravi živjelo pošteno i radosno.
________________________________________ ***************************** četvrti način
Vrsta djela: Pastoralnoj dramskoj vrsti, neobično raširenoj u doba renesanse i baroka, pripada Gundulideva Dubravka, koja se, kako nam kažu arhivski podaci, prikazivala u Dubrovniku 1628. godine, pa možemo pretpostaviti da je nastala sredinom tredeg desetljeda 17. stoljeda.
Kratki sadržaj: Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u neko mitsko, pogansko vrijeme srede i blagostanja, u vrijeme koje po svojim obilježljima podsjeda na zlatni vijek čovječanstva. Od starine je običaj u Dubravi da se svake godine svetkuje
sloboda, i tada se vjenčaju djevojka i momak za koje suci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par. Dramski zaplet u ovom djelu počinje u trenutku kada vjenčanje i očekivani sretan rasplet radnje sprečava bogati a ružni Grdan tako da podmiti suce te oni odrede da se Dubravka kao najljepša ima vjenčati s tobože najljepšim Grdanom. I kada je ved sve spremno za to neprilično vjenčanje u hramu boga Lera, boga ljubavi, sam bog Lero sprečava vjenčanje čudesnim znamenjem, pa se Dubravka ipak vjenča s Miljenkom, koji je najbolji i najčestitiji momak, a Dubravka i on vole se ved odavna. Narod slavi njihovo vjenčanje, a ujedno i svetkovinu slobode, te svi božici slobode na oltar pridonose darove i pjevaju himnu slobodi.
Alegorijsko značenje: Mitološko-pastoralni sadržaj Gundulideva drame ina alegorijsko značenje. Mjesto radnje, Dubrava, prema povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njome se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogadeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domodi dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi sporedni motivi i sporedne fabularne linije, koji potpomažu osnovnu alegorijsku namisao djela, na primjer motiv o ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika, ili pak neke smiješne fabule što imaju moralno-etičku funkciju u djelu.
Likovi: U Gundulidevoj pastirskoj igri osim likova pastira, ribara iz Dalamacije, svedenika, pojavljuje se i starac Ljubodrag, koji se tuži na mnoge nove običaje, kao što su neradnost i nemar za opde dobro, podmitljivost i pohlepa; u radnju su upleteni i nmogi prizori sa satirima i satiricama - Divjakom, Vukom, Zagorkom i Pelinkom - koji simboliziraju određene poroke i mane: sklonost prema raskoši, skupocijeno oblačenje i raskalašenost. Društvene mane Gundulid prikazuje s komične i smiješne strane, prepledudi dosjetljive šale i lakrdije s veselim humorom i duhovitostima, poučavajudi na opušten i veseo način.
Stih i kompozicija: Dubravka je napisana u različitim stihovima i u različitim strofama. Najvedi dio Dubravke je pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima ili pak osmercima. Dvostruko rimovani dvanaesterac, kojim započinje i Dubravka, cenzura dijeli na dva šestaračka polustiha s rimom. Taj je stih najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije 16. st. ima mnogo teorija o porijeklu toga stiha. Prema najnovijoj, on je hrvatska varijanta mletačko-starofrancuskog dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterci ne povezuju se u strofe, ali su po dva stiha povezana ne samo rimama nego često i semantički.
Socijalni problemi u tadašnjem Dubrovniku, funkcija djela, karakterizacija: Priča o Miljenku i Dubravki, zaplet radnje s ružnim Grdanom i sretan rasplet vjenčanjem s Miljenkom govore o nekim u Gundulidevo doba ne baš rijetkim socijalnim problemima Dubrovačke Republike. Povjesničari književnosti slažu se u mišljenju da je pričom o Dubravki i Miljenku, s jedne, i Grdanu, s druge strane, Gundulid aludirao na nejednake ženidbe, protivedi se i kritizirajudi ženidbe među različitim društvenim klasama. U Dubrovačkoj Republici od starine je bio zakon da se plemidi mogu vjenčavati samo međusobno. Pojava Grdana u drami očito aludira na neke pokušaje kršenja tog starog zakona, problematizira ženidbu među različitim društvenim slojevima i prikazuje takvu vezu kao neprirodnu i protivnu božjim zakonima od starine. Društveni problem Gundulid nije prikazao kao socijalni sukob, nego ga je preveo na moralno-etičku razinu: Grdan je podmitio sudce, on je zao i ružan, a Miljenko je dobar, iskren i pošten. Ljubav Miljenka i
Dubravke odobravaju sami bogovi, osobito bog Lero. No nije problem Dubravke samo problem nejednakih ženidbi: u težnji Grdana za Dubravkom može se očitati i želja dubrovačkog puka za sudjelovanjem u vlasti, što Gundulid smatra suprotno božjim zakonima. Prekidajudi priču o zaprekama na putu sretnoj ljubavi Miljenka i Dubravke, Gundulid slijedi strukturu onodobne pastirske igre, udomadene u Italiji i neobično obljubljene koja je odjekivala zaljubljenim pastirima i pastiricama. No strukturu ljubavnog zapleta pastirske igre Gundullid je proširio fabulom čiji smisao i alegorijsko zmačenje jasno ističe misao o veličini i dostojanstvu Dubrovačke slobode, slobode u kojoj po pravednim božanskim zakonima sretno vladaju plemeniti, lijepi i dobri, a pokušaju obogadenih, podmitljivih i ružnih da osvoje slobodu i vlast suprotstavljaju se sami bogovi. Osim misli o mogudoj sredi u pastirskom svijetu, osim misli o pravoj ljubavi samo u svijetu daleko od civilizacije - a takve su misli utkane u svaki pastoralni žanr - Gundulideva Dubravka nudi i koncept za sredu u civiliziranoj, slobodnoj državi gradu, misao o sredi u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu - po Platonovim vizijama i idejama vladaju istina, lijepota i dobrota i u kojem je sve ved uređeno po zakonima božanske pravednosti. Gundulideva Dubravka, naime, nije samo pastirski raj sretne ljubavi, ona je u strogoj političkoj hijerarhiji i etičkim vrijednostima podvrgnuta državno - politička tvorba. Gundulideva Dubravka mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i istine, pobjeđujudi zlo, ružno i laž, to je sretna Dubrava koja se zasniva na platoničkim koncepcijama idealne države i utopističkim mislima renesansnih i postrenesansnih mislilaca. Izbor žanra za uobličavanje takvih misli - pastoralnog žanra - bio je idealan, a opdeprihvatljiv u stoljedu koje je brujalo ljubavnim izjavama pastira i pastirica u raznorodnim pastoralnim književnim djelima što ih je onodobna publika čitala isto onako rado kako se danas čitaju "ljubidi". No postupkom alegorizacije mitološko-pastirskog svijeta drame Dubravka proširuje smisao fabule i na suvremeni politički svijet Dubrovnika te širi konvencijom određene granice pastirskog žanra. Istodobno, po svojim idealno zamišljenim političkim vizijama sretnog grada - države, Dubravka je i svojevrsna utopija - djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih mogudih država u kojoj vjadaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote. Oblačedi pastoralnu fabulu, smještenu u bezvremenski, mitski svijet vječne ljubavi i slobode, u alegorijski veo, Gundulid je svoje djelo postavio u konkretno vrijeme i prostor i dao mu moralno-etičko i političko znanje. Strukturu Dubravke obilježava isprepletanje svih triju književnih rodova. Rod dramskog iskazuje se u podjeli na činove i skazanja - Dubravka ima tri čina, a svaki je čin podijeljen na skazanja - kao i u dramskim licima, sceničnosti, koru i dijaloškoj formi s upotrebom različitih vrsta stiha: od peterca preko osmerca do dvanaesterca. Epski elementi Dubravke očituju se u oblikovanju fabule: radnja se u djelu češde prepričava nego što se prikazuje, pa se ključna scena raspleta ona kad se Lero pobuni protiv grdana - uopde ne pokazuje na sceni, nego je prepričava jedan lik drame. I sama je fabula mitska priča iz zlatnog vremena - epska po svojim elementima. U opjevavanju ljubavi, ljepote, srede i blagostanja otkriva se Dubravka i kao izrazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim djelovima teksta u kojima se glorificira sloboda, ili pak u onim djelovima koji oblikuju vremensko - prostorne komponente djela. Tako se odmah na početku otkriva naglašeno lirska intonacija cijelog djela:
Objavi, Danice, jasni zrak objavi, Čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi; Pršat su počeli po listju zelenu Zovudi dan bijeli i zoru rumenu. O zvijezdo, najdraži od neba uresu, Ukaži se, ukaži! Raskoše tve gdje su? Žuđena Danice, objavi se, objavi! I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;
Sve te oči gledaju i srca tva hlipe Da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve lipe, Da nam prije svane dan, blagi dan svečani, I žuđen i čekan u ovoj svoj strani.
Isto tako u Dubravci se prepledu različiti tonovi: češde oni uzvišeni, himnički, mnogo je i prizora, osobito onih sa satirima i satiricama, u kojima se komično miješa sa smješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičkim. Takva je, na primjer, scena - monolog satira Divjaka preodjevena u haljinu vile:
Tko je taj ko sad rijet nede Cjed uresa draga i mila Da ja satir nijesam vede Neg najljepša do svijeh vila.
Dubje se ovo, ptice i zvjeri Mom ljepotom snebdivaju, I gorani i pastijeri I slijede me i gledaju.
Od kladijeh bistrijeh predam Cid naprava ke me rese, Da, ako se gdi ogledam Ma slika me ne zanese.
Pristavio sam tuđe kose I opeo u cklo prame I obuko ruho na me Ko najljepše vile nose. Put snježana neka je meni, Vas se izmazah klakom bijelim, A da se obraz moj rumeni, Namazah se murvam zrelim.
Za ucrljenit usne moje Kriješam sam ih oblijepio, I haljinom svijetlom što je Kože u meni sve sam skrio.
Samo branduse i prhala Niz čelo injem vilam vise, A uz glavu s čela ozdala Roščidi se moji vise.
Nu pod kose ako mnozi Lasno roge skriti umiju, Zašto i ovi moji rozi Kosami se ne pokriju?
Osim prepletanja svih triju književnih rodova i različitih tonova, od onih komičnih i niskih do uzvišenih i sublimnih, antitetičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta u Dubravci: pastirima i pastiricama suprostavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprostavljena ružnoda, božanskoj pravdi i pravednosti korupcija i pokvareni ljudski običaji. Zlatna stara vremena suprotstavljena su novom vremenu, punome poroka i mana, slobodi Dubrave suprotstavljeno je ropstvo Dalmacije. Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim vjenčanjem Dubravke i Miljenka svi se sukobi razrješuju, i pastoralu zatvara sretan, harmoničan kraj u kojemu se svi sukobi pomiruju. Slika je izvedena doslijedno u svim slojevima i na svim razinama teksta: Dubravka je tipičan primjer baroknog oblikovanja teksta i estetizacije prikazanog svijeta. Dubravkom je Gundulid proširio konvencije pastoralnog žanra i slici idealnog svijeta pridao karakteristike svoje vizije društveno-političkog i moralno-etičkog ustrojstva Dubrovačke Republike. No za razliku od Držida, koji je svijet pastoralne idile doveo u sokob s realnošdu seljačkog svijeta, Gundulidev je pastoralni svijet u svojoj dvostrukosti, u svojoj doslovnosti, s jedne, i alegoričnosti, s druge strane, harmoničan: sukobi su kratkotrajni i brzo prevladavani. Po tome je Dubravka, kao književno djelo, i filozofija morala i idealna vizija društva, a njen tvorac učitelj vrline i društvene pravednosti. Tako je Gundulid u Dubravci počeo razmišljati o velikoj, novoj temi: o onoj temi koja je dominanta tema njegova velikog epa Osmana - počeo je razmišljati o čovjeku i povijesti, o smislu ljudske egzistencije u povijesnom svijetu.
#174
________________________________________ šesti način
Stihovi u kojima se očituje pjesnikova ljubav prema domovini: "O Dubravo, slavna svima u uresu slobodnomu, lijepa ti si mojijem očima, draga ti si srcu momu. U veseloj ovoj sjeni od čestitih tvojih grana provesti je milo meni dio najdraži mojijeh dana. Tim raspinam mreže moje, I u zavjet vješam vrše na zeleno dubje tvoje, po kome blazi vjetri prše." (str. 14)
Djelo je posebno jer na početku radnja drame počinje himnom danici zvijezdi, a završava himnom slobodi. "Objavi, Danice, jasni zrak objavi; čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi; pršat su počeli po listju zelenu zovudi dan bijeli i zoru rumenu." (str. 9)
"O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kome sva blaga višnji nam bog je do, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti !" (str. 66)
Stil Metafore: "Ali još, jaoh, i u svrsi nemilosna mom životu od kamena kažeš prsi, kriješ rajsku tvu lipotu!" (str. 15)
"Slavicu u gori, I ti otvori žuber medeni lijepe zeleni, u glasu najviši s nami bigliši, hvaledi slave zore gizdave." (str. 18)
"O lijepa, o draga, o slatka, slobodo, dar u kome sva blaga višnji nam Bog je do, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu biti plata tvojoj čistoj lijepoti." (str. 62)
Paradoks: "Pogledaj sred čela me srce sprženo, od suha pepela u prahu satreno; viđ luge, dubrave i polja i gore vede gdi eto sve u ognju mom gore. Je li ovo, reci ti, što zna lis i kami,
Kladenče ki uzrasti mojima suzami, kroz romon kažud tvoj žuđenoj moj duši kako te oganj moj čestokrat prisuši?"
Concetto: "Čuj ino: skup broji čovjek se mnogo ti u ljubav svu koji toliko istrati riječi, uzdah, moljenja, zaludnijeh stupaja, pogleda, cviljenja, jauka i vaja…"
Antiteza: "Dubravko gizdava, na ures rajski tvoj od gorskijeh dubrava nije ime slično toj. Gustinom od grana dubrava zakriva da zraka sunčana travu i cvit ne opsiva; iz svijetlijeh tvojijeh oči nadragom tvom licu dva sunca s istoči goje rajsku ružicu. Sred dubrav, ma lipa, imaju stan svudi zmije puni nalipa, zvijeri i skot vas hudi; sred tvoga pogleda i srca svijem blaga ljubav stan svoj gleda i milos pridraga. Dubravi ures vas prolitnje zeleni Tru sjever, hara mraz, tlači led studeni"
Personifikacija: "Livade su uzeli odjedu zelenu, da obuku dan bijeli i zoru rumenu."
Dubravka – alegorija: Mjesto radnje, Dubrava, prema povijesničarima književnosti označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njom se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simboizira
obogadeni sloj dubrovačkih građđna koji se žele domodi dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. Ovo djelo je alegorija na stanje u Dubrovniku, ali i hvalospjev Dubrovniku i njegovoj slobodi:
"O Dubravo, slavna svima u uresu slobodnomu, lijepa ti si mojijem očima, draga ti si srcu momu. U veseloj ovoj sjeni od čestitih tvojih grana provesti je milo meni dio najdraži mojijeh dana. Tim raspinam mreže moje, i u zavjet vješam vrše na zeleno dubje tvoje, po kom blazi vjetri prše."
Likovi u djelu: Miljenko, Dubravka, Skup pastira, Ribar, Ljubimir, Skup vila, Divjak satir, Gorštak satir, Zagorko, Ljubdrag, Jeljenjka satirica, Brštanko, Tratorko, Vuk satir, Pelinka, Stojana, Pastjeridi mali, Glasnik, Skup satira, Redovnik
U ovom djelu vedina motiva proizlazi iz čežnje za slobodom i sve Gundulideve metafore su usporedba sa slobodom i mirom. Vedina baroknih pjesnika koristi se neobičnim metaforama kao npr. Giambattista Marino kaže za sunce "krvnik što sjekirom svojih zraka sječe vrat sjenama"), dok kod Gundulida nema takvih metafora.
Opdenito o baroku: Barok je stil u graditeljstvu, slikarstvu, kiparstvu, glazbi i književnosti. Kao stilsko razdoblje trajao je od kraja 16. do sredine 18. stoljeda. Izrazito je suprostavljen renesansi. Ponajprije se javio u Španjolskoj, kao pjesnički smjer kulteranizam. Stilsko mu je obilježje krasnoriječivost, patetičnost, neusklđenost sadržaja i izraza. Stil je u baroku figuralan, a najčešde su figure metafora, poredba, antiteza itd.
Dojam o djelu: Djelo mi se svidjelo jer govori o tome kako neki ljudi mogu biti podmukli te de sve napraviti samo da dođu do svoga cilja koji su si zamislili. Na žalost toga danas ima puno više nego tada. Isto tako danas kao što se u ovom djelu opisuje novac i dalje znači sve te si bez novca nitko i ništa. Začuđujude je koliko pravilo koje je prije vrijedilo u Dubrovniku – pravilo da se ne smiju vjenčati ljudi iz građanstva podsjeda na kaste u Indiji. Premda je ovo nešto ublažena verzija kasti ipak vrijede slična pravila za različite staleže. I dan danas novac vlada svijetom, te što je čovjek bogatiji to je modniji.
############################# Marin Držid - Dundo Maroje
Kratki sadržaj: Dundo Maroje dao je svom sinu Maru pet tisuda dukata da ode iz Dubrovnika u Jakin, pa potom iz Jakina u Firencu, te mu je još rekao da ako mu dobro krene neka ode na Sofiu. Na taj je način novčano pohlepan otac mislio da de mu se sin Maro obogatiti.
Ali Maro nije poslušao oca, te je iz Jakina otišao u Rim, a ne u Firencu. Ubrzo tamo Maro potroši sav novac. Kad je Maroje to doznao odmah je sa svojom slugom Bokčilom otišao u Rim da ga nađe. U potrazi su mu pomagali neki dubrovčani. Dotle je sin Maro živio kao bogataš. Novce je potrošio na djevojku Lauru.
Kad se u Dubrovniku doznalo što Maro radi u Rimu, došla je i njegova vjerenica Pera, njena baba i njen brat Dživo. Njihov prijatelj Dživolin ih je o svemu obavijestio. Dotle je Laura doznala za dolazak Marova oca (čula je razgovor Bokčila i Popive).
Kad je Maro doznao za dolazak oca, pravio se da ga ne poznaje (zbog toga da mu ne skine nasljedstvo). Zatim ga je njegov sluga Popiva savjetovao da uzme Lauri tri tisude dukata, što je on ubrzo zatim i učinio
(kasnije ih je dao ocu da ih stavi u jednu kutiju). Uskoro su se otac i sin sreli, raspravili i razjasnili.
Potom dolazi do svađe između Mare i Laure jer Maro nije htio priznati za Peru, te je krivio Pometa (slugu od Uge Tudeška, nijemca) da laže. Na kraju su ipak Ugo Tudeško i Laura postali vjerenici. Isto je zadesilo i njegovog slugu Pometa i njezinu slugu Petrunjelu.
Potom se svi vradaju u Dubrovnik. Maro je najgore “prošao” jer je izgubio Lauru i Peru, a njegov sluga Popiva je izgubio dugoželjenu Petrunjelu.
Analiza djela: Dundo Maroje sastavljen je na način plautinsko-talijanskih komedija šesnaestoga stoljeda, u kojima se pjesnička mašta napinje i natječe kako de intrigom prikazanih osoba bolje zamrsiti čin, ne pazedi da zgode budu udešene. Tu se u jedan dan križaju zgode i nezgode u velikom broju, tako da čovjeku treba mnogo razmišljanja da se sabere i razabere. Ova komedija svojom zapletenošdu i originalnošdu daleko nadmašuje ostale komedije koje su nastale u to doba.
Usporedba Dunda Maroja i Marka: U ovom djelu u najvedem su kontrastu sin i otac. Dundo Maroje je veoma škrt i voli novac, a njegov sin Maro je rastrošan. Po mom mišljenju ovo djelo prikazuje likove koji su takvom kontrastu zato jer nije dobro biti veliki škrtac kao Dundo Maroje, a ni veliki rasipnik kao Maro. Mislim da nam je tu poruku htio prenijeti i sam pisac.
Kontrasti: U ovom djelu možemo nadi neke kontraste kao što su:
1. Sukob starosti i mladosti (sukob generacija). Staru generaciju bi u ovom djelu predstavljao Dundo Maroje a mlađu Maro.
2. Građansko-patricijskog sloj u odnosu na sloj obespravljenih: Građansko-patricijski sloj je bijesan, intelektualno bezizražajan, dok je sloj obespravljenih tj. sloj sluga bistar, duhovit i snalažljiv. Mislim da Držid zauzima negativan stav prema prvom sloju, tj. prema građansko-patricijskom sloju.
Dojam o djelu: Ovo djelo mi se veoma sviđa jer je napisano takvim jezikom da ga mogu svi razumjeti tj. nije preteško za shvatiti, a radnja je zanimljiva. Mislim da nam je pisac ovom dramom želio prenijeti poruku da ne smijemo biti ni rasipni kao Maro, a ni škrti kao Dundo Maroje, ved da moramo biti negdje između ova dva lika. Ova drama je i danas aktualna zato jer i danas postoje ljudi koji su veliki rasipnici, a i oni koji su veoma škrti.
________________________________________ Marin Držid - Dundo Maroje drugi način Marin Držid (1508. - 1567.) je u Dubrovniku sredinom 16. stoljeda razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost. Snabdjevao je amaterske družine scenskim djelima. I sam je sudjelovao u organiziranju predstava pa je postao središnja ličnost dubrovačkog kazališta. U nepunih deset godina napisao je dvanaest djela za pozornicu. Djela su mu: ˝Pamet˝, ˝Tirena˝, ˝Novela od stanca˝, ˝Pjesnik ujedno sastavljeni s mnozi druzim lijepim stvarni˝, (lirske pjesme), ˝Dundo Maroje˝, ˝Skup˝, te pastitske igre ˝Pjerin˝, ˝Mande˝, ˝Arkulin, ˝Grižula˝, i tragedija ˝Hekura˝. Prilikama i parodičnim kombinacijama namjenjen je pozivu svedenika, on je mogao do svog sudnjeg dana ostati samo klerik u ˝Domiru˝ i ne manje skromni župnik u nekom odjelu granda, a on je, baš kao da je nastojao da proba svaki hljeb i iskusi svaku sudbinu, bio je i orguljaš u katedrali, i svirač na zabavama, i student crkvenog prava, rektor sveučilišta i glumac pri izvođenju zabranjenih komedija i sobar jednog grofa na putu za Beč, i tumač tog istog grofa na putu za Carigrad, i pisar u bijednim i zadimljenim uredima svoje Republike, i zabavljač svojih sugrađana i pjesnik ljubavnih stihova, pastoralnih ekloga, komedija iz građanskog života i uzvišenih, dirljivih tragedija i organizator veselih priredbi za svečanosti ˝prid
dvorom˝ ili po gospodskim kudama, i kapelan nadbiskupov u Veneciji i opasni zamjenik u Firenci. Onaj neobuzdani duh renesansnog čovjeka koji nigdje ne može da se smiri i koji ni u čem ne može trajno da uživa, bjesnio je i u njemu, i u vrlo velikoj mjeri.
Književni rod: Dramski
Književna vrsta: Komedija
Mjesto radnje: Rim
Tema: Škrtost i novac
Ideja: Kako si u životu učiniš, tako de ti biti
Jezik: Štokavsko narječje, mnogo talijanskih riječi i latinskih izreka
Kompozicija djela: 2 prologa 5 činova podijeljenih u scene
Kratki sadržaj: U prologu nas čarobnjak upoznaje sa radnjom cijele konedije. Starca Maroje dolazi u Rim sa sinom Marom. Dao je sinu 5000 dukata i poslo ga u Italiju da obiđe sva važna trgovačaka mjesta i postane trgovac. Međutim, Maro je novac potrošio živedi u Rimu i kupovao je darove Lauri u koju se zaljubio. U Lauru je bio zaljubljen i Ugo Tudšek. Svi oni imaju svoje sluge koji su im veliki pomodnici i savjetnici. Maroju pomaže Bokčilo, Ugu Pomet, Maru Popiva, a Lauri Petrunjela. Laura uživa u ˝bogatstvu˝ koje Maro djeli s njom, ali kad je Maroje došao u Rim, Maro se pretvarao da ne pozna vlastitog oca. Onda mu Popiva savjetuje da ode Lauri posudi 3000 dukata i da glumi da je trgovac. Laura je, zaluđena pričom o velikom Marojevom bogatstvu, posudila je novac. Plan nije uspio jer je Maroje prevario sina
i uzeo mu te tri tisude. U grad je otprilike u isto vrijeme došla i Pera, Marova zaručnica. Ona je saznala da je Maro s Laurom. Kroz cijelu priču Pomet, sluga Uga Tudšeka, pokušava pomaknuti vodu na svoj mlin i otkriti cijelu istinu Lauri da ostavi Mara i uda se za njegova gospodara. Otkrio je Petrunjeli da je Maro zaručen, te da de mu otac uzeti sav novac i povesti ga u Dubrovnik. Kasnije se otkriva i da je Maroje uzeo Laurin novac. Slučajno, Pomet na ruke dobiva dva pisma koja de se kasnije pokazati izuzetno važna. Otkrio je i da je Laurino pravo ime Mandalijena Tudšek i za to dobio sto škunda. Ne otkrivajudi to nikome, uspio je spojiti Lauru i Uga. Maro se pristao oženiti Perom jer je njemu baka ostavila veliko bogatstvo, ali pod uvjetnom da se oni vjenčaju. Pomet se zaručio s Petrunjelom, a Maroje je vratio bar dio svojih novaca.
Analiza likova: Dundo Maroje Živ čovjek i tipičan dubrovački trgovac iz epohe renesanse, a tek poslije toga smiješan i škrt starac komedije, on, istina, neumorno plače za svojim dukatima i neprikladno podvlači da mu je do njih više stalo nego do sina (Maro/Marin).
Maro Marojev Renesansni mladid, sin škrtog dubrovačkog trgovca, željan slobode i uživanja. Kad ga je otac poslao u Italiju da postane trgovac iskoristio je priliku i slobodno i bez razmišljanja trošio novac koji mu je otac dao. Naivno i bez razmišljanja prihvada sve tuđe savjete. Lakomislen i rasipan.
Pomet Sluga Uga Tudšeka, zaljubljen u Lauru koja je Marova ˝kurižana˝, tj. ljubavnica. Snalažljiv je i dosjetljiv, traži puteve do svog cilja, sve čini u svoju korist i za svoj boljitak.
Popiva Marov sluga koji, kao i Pomet, čini sve da bi pomogao gospodaru iz vlastite koristi.
Laura Bogata gospođa koja je također doselila iz hrvatskih krajeva gdje se negdje zvala Manda. No, njeno pravo ime je Mandalijana Tudšek što je također otkrio Pomet i za to dobio prilično novca. Laura je navodno zaljubljena u Mara, a ustvari voli njegov novac i luksuz koji joj je pružao trošedi očev novac.
Petrunjela Laurina služavka, također pomaže gospodarici gledajudi pri tom svoju korist. I ona se kao i svi likovi u ovoj komediji, ˝okrede kako vjetar puše˝.
Bokčilo Marojev sluga, njegov pomodnik i savjetnik. Stalno govori o Marojevoj škrtosti.
Pera Prevarena Marova zaručnica, ali je na kraju ipak dobila što je htjela, tj. udala se za Mara, ali i to je radi novca. Ona je vjerojatno jedina uz Uga Tudšeka koja se povodila za srcem, a ne za materijalnom koristi.
Ugo Tudšek Zaljubljen je u Lauru i postaje njen muž na kraju. Bio je sve spreman dati za svoju ljubav.
Dojam o djelu: Ne znam koja je baš svrha ovog djela kao školske lektire. Zapravo ne razumijem što bi trebali naučiti? Kako ne smijemo odustati od konačnog cilja, kako treba gaziti sve što nam se nađe na putu radi vlastite koristi? Ovo djelo mi se čak ni ne sviđa. Nema pozitivnih likova, u komediji nijedan lik nije držao do nekih moralnih normi. Ponašali su se kako je to njima najbolje odgovaralo. Jedino što mi se stvarno sviđa je Pometova lukavost i snalažljivost. ***************************************** tredi način Marin Držid, nadimkom vidra, rodio se godine 1508. u Dubrovniku, u obitelji trgovca pučanina. Obitelj Držid, koja je u prethodnoj generaciji dala poznatoga petrarkističkog pjesnika Džoru Držida, nije imala srede u trgovačkim poslovima pa je gospodarski propala, što je imalo bitnog odraza na Držidev životni put. Godina 1538. važna je u njegovom životu. Te godine je izabran za orguljaša u dubrovačkoj katedrali i, što je još važnije, dobio je potporu od 30 dukata kako bi otišao na nauke u toskanski grad Sienu. U to vrijeme Siena je bila živo renesansno središte, grad duge sveučilišne tradicije u koji su dolazili studenti iz cijele Europe. Držid je u Sieni proveo nekoliko godina, ne svršivši studij prava. Najzanimljiviji podatak o Držidevom boravku u Sieni odnosi se na njegovo bavljenje kazalištem. Držid od 1548. do 1562. godine živi u Dubrovniku. To je razdoblje njegovog plodnog književnog stvaralaštva. U tim godinama nastala su sva njegova poznata djela. Godine 1548. prikazana je, danas izgubljena, komedija "Pomet" u izvedbi Pomet-družine. Iste godine napisao je pastoralu "Tirena", koja je prikazana idude godine pred Kneževim dvorom. Držidevi književni protivnici optužili su ga da je plagirao svog suvremenika Mavra Vetranovida. Držid se žestoko branio od optužbi zavidnika, pri čemu mu je pomogao sam Vetranovid pjesmom "Pjesanca Marinu Držidu i pomod", u kojoj odbacuje sve objede protiv Držida. Godine 1550. tiskana je u Mlecima jedina za Držideva života objavljena knjiga "Pjesni Marina Držida ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi", u kojoj je uz ljubavnu liriku uvrštena i farsa "Novela od Stanca", pastorala "Tirena" te "Venera i Adon". Iste godine bila je premijera najpoznatije Držideve komedije "Dundo Maroje". Držid umire 1567. godine u Veneciji.
Tema: Djelo govori o potrazi oca za gotovo izgubljenim sinom koji uzevši ocu novce živi lagodan život zabavljajudi se poput svojih vršnjaka.
Ideja: Novac ne treba trošiti bez nekakve veze jer to ima smisla samo neko vrijeme dok novca ima, no kad ga ponestane život se gotovo pretvara u nodnu moru iz koje se teško izlazi.
Likovi: Dundo Maroje, Maro (Marin) Marojev, Pomet Trpeza, Popiva, Bokčilo, Pera, Dživo, Perina baka, Laura, Petrunjela, Ugo Tudeški
Sadržaj: I čin Dundo Maroje traži svoga sina kojeg je poslao u Firenzu da izuči zanat za trgovca. Njegov sin Maro je sa 5000 dukata umjesto da ide u Firenzu otišao u Rim i tu se prepustio lagodnom životu. Kada je njegov otac otišao da ga potraži sa sobom je poveo svoga slugu Bokčila koji nije mislio na ništa drugo nego na jelo i pide. Nakon što su stigli u Rim sreli su jednog Kotoranina, Tripčetu koji ih je poveo u neku gostionu a začudili su se kada su čuli da u Rimu postoji neki gospodin Marin koji živi veoma raskošno. Dundo Maroje je odmah znao da se radi o njegovom sinu. Kada su došli u jednu četvrt, Tripčeta reče da ovdje stanuje ljubavnica gospodina Marina. Došli su pred jednu gostionu, ali mu se činilo veoma skupo te je Dundo Maroje rekao: "Gdi gospoda i sinjori alodžaju tu ja siromah ne alodžavam tu sinjor Marin alodžava". Tada se upute do druge gostione koja je bila veoma blizu. U to doba Ugo je sinjori Lauri, Marinovoj ljubavnici, obedavao sve samo da mu pokloni malo pažnje ali ona to nije htjela. Upravo u to doba očekivala je Marina. Marin je otišao obavijesti svog slugu kako de ostati na ručku sa Laurom. Osim Marinova oca tražila ga je i njegova zaručnica Pera koju je ostavio u Dubrovniku. Ona se je preobukla u momka i zajedno s još jednim momkom tražila ga ved tri dana.
II čin Petrunjela, Laurina služavka, razgovarala je sa Pometom. On joj je rekao kako je Marinu došao otac i kako de ga ubrzo odvesti sa sobom iz Rima natrag u Dubrovnik. Također joj je rekao da je Marin ostao bez novaca i da bi za Lauru bilo bolje da gleda za gospodinom Tudeškom, njemačkim plemidem. Petrunjela mu obeda da de utjecati na njenu gospodaricu. U gradu su došla tri prijatelja koji također traže Marina. Jedan od njih je prepoznao Petrunjelu. Maro je sa Laurom stajao na balkonu, a pošto je Laura počela zvati Petrunjelu da uđe u kudu, on se okrenuo i prepoznao svoje prijatelje. Nakon toga iz gostione izlazi Dundo Maroje i sukobljava se sa sinom. Najprije ga je pitao gdje su 5000 dukata, Marin se je pravio da ga ne poznaje. To je oca rasrdilo, te je on potegao nož da ulovi sina. Uto dođe kapetan i Dunda Maroja odvede u tamnicu. Nakon što su Dunda Maroja odveli u zatvor, Bokčilo je ostao sam, a nakon lutanja gradom sreo je Pometa. Pošto su se poznavali još iz Dubrovnika, Bokčilo ispovijedi nezgodu koja ga zadesi. Na to Pomet savjetuje Bokčila da pokuca na Laurina vrata i da kaže da je Dundo Maroje sinu donio tovar vrijedne robe, te traži da se pomire. Kada je to Popiva čuo odmah ga je uveo gospođi Lauri da ga dobro nahrani.
III čin Kada se Marin vratio, pred kudom ga dočeka gospodin Sadi koji je tražio da mu Marin plati svotu od 200 dukata koju mu je bio dužan zbog ogrlice koju je poklonio Lauri. Pošto nije imao baš mnogo novaca, Marin je najprije odugovlačio, a onda je vidio da ne može izbjedi pladanje, te plati dug. Kada mu je Laura rekla da je Popiva sa Bokčilom otišao po Dunda Maroja, te da de ga dovesti onamo, Marin se razbjesni. Kada je našao Popivu ovaj ga savjetuje da ode k Lauri i da je zamoli da mu posudi 3000 dukata, da kupi robu. Ugo ponovno dolazi kod Laure, te moli Petrunjelu da kaže Lauri da de joj
dati dukata koliko joj drago, samo da bude njegova žena. Kada ga Tripče sve to čuje on se posvadi s Ugom. Popiva govori Lauri o tome kako je Marin u teškom stanju i kako nema novaca, a Laura mu odgovara neka Marin dođe k njoj i ona de mu pomodi. Marinova zaručnica Pera, susrela je Petrunjelu i kaže da su Marin i ona zaručeni ved 3 godine. Prvom prilikom de to Petrunjela prenijeti gospodarici.
IV čin Dundo Maroje saznaje da je Bokčilo dosta novca potrošio na hranu i to ga ljuti jer je on veoma škrt. Pošto je Marin nabavio novca od Laure, kupio je robu kojom bi se ocu dokazao kao trgovac. Marin se skromno odjene te pođe ocu u susret. Kad su se susreli Maro kaže ocu da ga je napao netko njemu sličan, pretvarajudi se uzornim građanom i poštenim trgovcem. Dundo Maroje se u ovoj situaciji pokazao lukavijim rekavši da treba pohraniti zlato koje je sa sobom donio. Tako je na prevaru uspio nadmudriti Marina i preoteo mu robu. U grad dolazi neki čovjek i traži djevojku po imenu Mandalijena. On je iz Kotora, a poslao ga je otac te djevojke da ju pronađe jer ju je izgubio. Kada se Petrunjela vratila Lauri, rekla joj je da je Marinu u Rimu došla zaručnica, da ju je Marin prevario i da mu je bez veze dala 3000 dukata. Nakon nekog vremena dolazi Popiva donosedi poklon Lauri od Marina. Ona primi poklon i naredi Popivi da joj hitno dovede Marina.
V čin U petom činu se očituje potpuna pobjeda Pometa koji zna upravljati fortunom. On odjeven poput plemida, s ogrlicom oko vrata, dolazi Lauri i u zamjenu za 3000 izgubljenih dukata ponudi Uga Tudeškog. Pomet se s Laurina balkona ruga Marinu i Popivi, koji bjesne. Nakon sve zavrzlame napokon su se na okupu našli Dundo Maroje, Bokčilo, Baba, Pera i Dživo. Dundo Maroje se jako razljutio zbog svog sina, te ga se odriče. Pera je razočarana, no još i dalje voli Mara. No ipak, na kraju, sve je sretnije završilo povratkom svih u Dubrovnik, dok se sinjora Laura vratila u Kotor.
#176
________________________________________ Ljermontov - Fatalist
Mihail Jurjevič Ljermontov rodio se 2. listopada 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemidke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske, koji je bio stupio u rusku službu. Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kderine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela, ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe. Jurij Petrovič vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjedivao sina. Mališan je volio i oca i baku, a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe. Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Bududi da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo tredi kad mu je bilo jedanaest godina, snažno dojmili taknodutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnija knijževna djela. Tek kad je, potresen viješdu o Puškinovoj pogiblji, napisao pjesmu Pjesnikova smrt, privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841. on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladid koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao, stvorio u te četiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela, od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. srpnja 1841. održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo
strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu« glasio je :»Tako mu i treba!«
o delu: U svim djelima koje sam da sada čitala imaju neka pitanja na koja ni mi nikada nedemo modi odgovoriti, tj. pitanja koja demo odnijeti u grob neriješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina ved određena, ili je sve ono što nam se dogodi puka slučajnost. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je čovjeku sudbina unaprijed određena ili je ona samo slučajnost, a to je prikazao kao okladu između Pečorina i poručnika Vulida. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li čovjek može predvidjeti sudbinu, da li je to očito na njegovom licu. Može li se sudbina mijenjati, može li netko izbjedi on što mu je suđeno!? U ovom djelu mi možemo samo pročitati opis poručnika Vulida, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama, šta je volio u mladosti…
Kratki sadržaj: Djelo počinje tako da pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozačkom naselju. Navečer su uvijek igrali karte, jednu večer kad im je to dosadilo počeli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u kojem piše čas naše smrti, ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski poručnik ustane od stola i predloži da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slučajnost. Kad je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži, nitko nije imao hrabrosti, a Pečorin je predložio okladu. Pečorin je tvrdio da na poručnikovu licu vidi pečat skore smrti, i to iznio,a poručnik je tvrdio da nede uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenuo u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj, i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere poručnika pale su još neke oklade. Poručnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kudama, Pečorin je živio u jednom malom stančidu. Zaspao je pred zoru, ali ga je u četiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je poručnik Vulid ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog događaja kozak se zatvorio u jednu kudu na kraju sela. Pečorin je rekao kozačkom kapetanu neka zabavi kozaka, a da de on udi u kudu. Pečorin je ušo kroz prozor u kudu i uspio uhvatiti kozaka.
Analiza poručnika Vulida: “Vanjština poručnika Vulida potpuno je odgovarala njegovu značenju. Visok rast i tamna put, crna kosa, crne prodorne oči, prevelik ali pravilan nos – njegova nacionalna značajka, tužan i hladan osmijeh što mu je vječito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu može dati pečat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao oni koji mu je usudosudio za drugove. Bio je hrabar, govorio je malo ali oštro; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne; gotovo
nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama...” (str. 152.) Pitanja koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist na koja nedemo modi nikad odgovoriti:
»…I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum? Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)
Jeli naša sudbina ved određena ili je to samo slučajnost? »Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li čovjek po svojoj voli raspolagati svojim životom, ili je svakome od nas naprijed određen kobni trenutak… Tko hode da proba? - Hajde da se kladimo – rekoh u šali. - Kako? - Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresudi na stol dvadeset zlatnika, sve što sam imao u džepu.« (str. 153)
Može li netko predvidjeti nečiju smrt? »Zagledah mu se u oči, ali on odčeka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice i osmjehne se blijedim usnama; ali,unatoč njegovoj hladnokrvnosti, učinilo mi se da vidim pečat smrti na njegovu blijedom licu.
Imao je pravo! – Ja sam jedini shvatio zagonetno značenje tih riječi jer su se mene ticale, i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu sudbinu; instinkt me nije prevario – dobro sam zapazio na njegovu izmjenjenu licu pečat skore smrti.« (str. 158)
Može li čovjek izbjedi sudbinu? »Da, šteta je tog čovjeka… Koji ga je vrag tjerao da nodu razgovara s pijancem! Uostalom, valjda mu je tako suđeno…« (str. 160)
________________________________________ Četvrti način
O Homeru nemamo vjerodostojnih vijesti. Njega ljudi smatraju ne samo najvedim starogrčkim pjesnikom ved začetnikom europske književnosti. Dijela koja su se sačuvala pod njegovim imenom najstarija su od svih europskih književnosti. Zbog činjenice da o Homeru neznamo mnogo, mašta čitalaca stvarala je o Homeru različite kombinacije. Ne može se sa sigurnošdu utvrditi gdje se Homer rodio i kada, a ni to je li uopde postojao pjesnik s tim imenom. Po nekim podacima iz Odiseje kojima se dodiruju neki događaji i političke i trgovačke povijesti, koji sežu u 7. st. pr. Kr. moglo bi se zaključiti da je Homer živio u vrijeme ili nešto prije tih događaja. Predaja o Homeru govori da je bio slijep i da je pjevao do kraja života. Iz Odiseje bi se moglo zaključiti da je njen pjesnik pripadao aristrokraciji, jer je prožet njezinim duhom i pogledima.
1. pjevanje Radnja započinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju, njegovoj ljutnji i ahejskim porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji želi otkupiti kder koju su Ahejci zarobili prilikom osvajanja Tebe. Agamemnon odbija ponudu, a Hriso, svedenik Apolonov, moli Apolona za pomod. Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vijedaju i vrač Kalhas kaže Agamemnonu da mora vratiti kder Hrisovu. Agamemnon nevoljku pristaje, ali traži dar za taj postupak. Nitko mu ga ne želi dati, a on ljut na Ahileja uzima njegovu robinju Briseidu. Ahilej se jako rasrdi i napušta rat, a njegova majka, božica Titeda, moli Zeusa da ne dozvoli Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem.
Citat: “Ako, Zeuse o oče, med besmrtnicima tebi Djelom il’ besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:
Mojega sina počasti, od ostalih koji je ljudi Najkradeg v’jeka, a sada junacima kralj Agamemnon Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada. Nego otiđi i gledaj, da Hera ne opazi tebe, Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci Moga ne počaste sina i dikom ne uzvise njega.”
Zeus joj ispuni želju, ali se Hera zbog toga počne s njim prepirati. Dolazi Hefest i razveseljava ih.
6. pjevanje Hektorova žena Andromaha molila je Hektora da ne ide u boj. Na rukama je donijela njihovog malog sina i plačudi pričala o ocu i bradi koje je ubio Ahilej. Bojala se da de ista sudbina zatedi i njenog muža. Hektor joj je odgovorio da bi bilo kukavički da se ne bori, a i nju samu bi bilo sram da joj je muž kukavica. Na rukama je ljuljao malog sina i molio Zeusa da i on bude hrabar ratnik. Oprostio se od žene i djeteta. Andromaha se vratila kudi i sa svojim sluškinjama oplakivala još živog Hektora.
Citat: «Nesretniče, zbog svoje deš hrabrosti stradat ne žaled Ludoga deda ni mene sirote; udovica brzo Ja du se nazvati tvoja, jer tebe de ubit Ahejci, Kada odasvud srnu; a meni bolje bi bilo Onda pod zemlju zadi, bez tebe kad budem»
16. pjevanje U 15. pjevanju Trojanci potisnu Ahejce do samih brodova i postoji
opasnost da ih spale. Da bi to spriječio Patroklo moli Ahileja da mu da oružje i vojnike, kako bi potukao Trojance.
Citat: “A ti pusti bar mene i vojsku mirmidonsku drugu Meni deder pridruži, da svane Danajskom rodu. Svoje mi oružje na pledi daj, da se njime oružam, Ne bi l’ me držali Trojanci za tebe i od boja ne bi l’ Prestali, ahejski ne bi l’ odahnuli ubojni sini”
Ahilej mu da oružje, ali ga upozori da na krede u napad nego samo obrani brodove i tabor. Kada su Trojanci vidjeli Patrokla u Ahilejevom oklopu pomislili su da se Ahilej vratio u rat i silno su se uplašili, te razbježali. Patroklo udari po njima i ubije Sarpedona, a onda zanemari Ahilejevu preporuku i krene na Troju. Uto dođe Hektor i ubije Patrokla.
18. pjevanje Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i stane tugovati za prijateljem. To čuje njegova majka Tetida i dođe utješiti sina, te mu kaže da ne krede u boj bez oružja (Ahilej je oružje posudio Patroklu u 16. pjevanju, a uzeo ga je Hektor u 17. pjevanju), jer de ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje.
Citat: “Stog ti pred koljena padam, kratkovječnom mojemu sinu Ne bi li hotio ti udjeliti kacigu i štit, Nazuvke prekrasne ktom, što ih kopče spučaju kruto, I još oklop, jer onaj, što imaše, izgubi vjerni Ubiti drug mu, a on na zemlji žalostan leži.”
Hefest pristaje i počinje kovati novo oružje. Te nodi Trojanci još jednom
pokušavaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja i kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej se prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konačno donesu tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se nod i Trojanci vjedaju. Pulidamas, prorok, predlaže da se preko nodi svi vrate u grad, jer bi inače bili previše izloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu željeli poslušati njegov pametni savjet, ved su ostali vani.
24. pjevanje U 22. pjevanju Ahilej pobjedi Hektora i uzme njegovo tijelo u ahejski tabor. Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuče Hektorovo tijelo oko njegova groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu kaže da mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu pošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko nodi i ujutro se vrada u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači.
Osnovni motivi: Dva osnovna motiva su Ahilejeva srdžba na Agnamemnona zbog otmice robinje Briseide i na Hektora zbog ubojstva prijatelja Patrokla. Postoji još par motiva ljubavi (npr. Ahilejeva ljubav prema Briseidi, Patroklu), ali oni nisu toliko bitni, jer samo stvaraju dva glavna motiva, koji su pravi pokretači radnje. Početni motiv srdžbe prema Agamemnonu je vrlo jak do 16. pjevanja, ali onda kao da nestaje, a pojavljuje se novi motiv – srdžba na Herakla, koja potpuno prekida prvi motiv. Na kraju i taj motiv nestaje.
Analiza glavnog lika: Ahilej je bio najvedi grčki junak i kao takav je trebao biti savršen. Ipak, kao i obično u grčkoj mitologiji, gdje ni bogovi nisu bili savršeni, Ahilej je
imao svoje mane. Bio je pošten i vrijedan, no njegove srdžbe nisu bile potpuno opravdane. Kada se ljutio na Agamemnona, nije trebao samo sjediti i gledati kako se stvari dešavaju (tako je ustvari i došlo do druge srdžbe), ved se trebao suprostaviti Agamemnonu kao junak. U drugoj srdžbi je bio u neku ruku i sam kriv, jer da se on nije durio na Agamemnona i tvrdoglavo čekao da mu ovaj padne pod noge, nikada Trojanci ne bi stigli do ahejskog tabora i brodovlja. Drugim riječima, da nije bilo njegovog muškog ponosa puno manje bi ljudi umrlo, a njegov prijatelj Patroklo bi bio živ (iako je i sam pridonio svojoj smrti).
Njegoš - Gorski Vijenac
Petar II Petrovic Njegos je vladar koji je pisao poeziju, odnosno pesnik koji je vladao jednom drzavom. Potice iz slavne dinastije Petrovic Njegos koja je od 1696-1818 vladala u Crnoj Gori. Rodjen je u selu Njegisima pod Lovcenom. Do velike promene u njegovom zivotu doslo je 1825 kada ga je vladika Petar I uzeo kod sebe, s namerom da ga pripremi za svog naslednika.. 1830 u svojo 17. godini Radivoje postaje “upravitelj” Crne Gore. Njegos je vec u prvim godinama svoje vladavine pregao da udari temelje stvarne vlasti: ustanovio je senat, osnovao narodni sud, uveo placanje poreza, obrazovao “perjanike” koji su imali ulogu kraljeve garde i policije. Uporedo s tim polozio je osnovu moderne prosvjete. Njedova najveca dela su: “Pustinjak cetinski”, “Svobodijada”, prevod prvog pjevanja Ilijade, “Luca mikrokozma”, “Gorski vijenac”. Umro je 19. oktobra , tacno poslije 21 godine vladavine, a 4 godine kasnije njegove kosti su bile prenesene u mauzolej na Lovcenu.
ISTORIJSKA PODLOGA
U vreme kada je Njegos dosao na vlast Crna Gora je bila vise savez plemena nego drzava u pravom smislu. U slucaju opasnosti plemena su se udruzivala, a inace svako je zivelo za sebe. Nisu bili rijetki slucajevi da plemena zaratuju. Njegos je za kratko vreme uspeo poloziti osnove modenoj crnogorskoj drzavi. U ocima Turaka Crna Gora je samo pobunjena pokrajina koju jos nisu uspeli umiriti. Iz tog razloga je zemlja bila u stalnoj opasnosti.Za Njegoseve vladavine nije bilo veceg sukobljavanja sa Turcima a ona retka bi se zavrsavala na stetu Crnogoraca.Mir “Svete alijanse” dopro je i do crnogorskih brda. Austrija i Rusija bile su cuvaro tog mira i Crna Gora je na njih bila sudbinski upucena.Iako za Njegosevog zivota Crna Gora nije postala slobodna on je govorio: “Ja ne pripadam ni Rusiji, ni Austriji, ni Turskoj. Ja nikom ne pripadam!”.
EVROPSKO SRPSKA DRAMA
Drama se kod nas prvi put javlja 30-tih godina XVIII veka, u periodu koji predstavlja prelaz od stare ka novoj knjizevnosti. U obradi situacija i karaktera oseca se uticaj Sekspira. Njegos je prevladao osnovnu ogranicenost kako svojih ranih epskih spevova tako i dramskih istorija.Svojom unutrasnjom slozenoscu Gorski vijenac visoko nadilazi dotadasnja dela tako da problem njegovog zanrovskog modela moramo pomeriti sa nacionalnog na internacionalni plan.
Slicnosti s grckom dramom su najizrazitije i to na nekim kljucnim tackama strukture speva. Kolo u Gorskom vijencu kao izraz kolektivnog, narodnog nacela nesumljivo je slicna tragicnom horu u grckoj drami. U gorskom vijencu se prikazuje samo pripremanje istrage poturica, dok se sam taj cin ne prikazuje na sceni nego se o njemu izvestava. Isto to imamo u grckoj i klasicnoj drami. Gorski vijenac je mnoge svoje proucavaoce podsetio na jedan od najsamosvojnijih romanticarskih zanrova- dramsku poemu. Vecina dela tog zanra nastala je pod uticajem geteovog Fausta.
LIKOVI
Vladika Danilo- glavni lik u delu. Predstavlja Njegosevu vladarsku, impulsivnu i nestrpljivu stranu. Tek je zaplivao u mucnim vodama i nestrpljivo zeli iz njih isplivati.
Iguman Stefan- simbolizuje vladiku Njegosa. Nosilac je mudrosti u djelu i za razliku od Danila nista ne zeli raditi na precac jer je on vec odavno “iskapio” casu otrova.
Vuk Micunovic- je simbol obilicevskog morala. On je junak koji je spreman zrtvovati se za srpstvo i Pravoslavlje. Pravi epski junak.
Vuk Mandusic- veoma je slican Micunovicu ali za njega se moze reci da je covek iz naroda sa svakodnevnim problemima. On je vise lirski lik.
Kolo- ono je kolektivni lik i preko njega se izrazava svo narodno nezadovoljstvo i nadanje.
PODELA
U prvom izdanju nema nikakve podele Gorskog vijenca na vece celine vec se prizori redjaju jedni za drugima, od pocetka do kraja, bez prekida. U nekim danasnjim izdanjima graficki se izdvajaju tri celine:
1. Skupstina o Malom gospodjinu dne na Lovcenu.
2. Skupstina o Malom gospodjinu dne na Cetinju
3. Dogadjaji na Badnje vece, Bozic i Novu godinu.
Pored ove spoljasnje podele Gorsko vijenca postoji i strukturna:
1. Skupstina o Trojcinu dne 2. Skupstinu o Malom gospodjinu dne 3. Prizori iz narodnog zivota 4. Kraj skupstine o Malom gospodjinu dne i dogadjaji na Badnje vece, Bozic i Novu godinu.
________________________________________ 20000 milja pod morem
O PISCU
Žil Vern 1828- 1905 francuski je pisac romana za decu i odrasle, pionir naučne fantastike.U mladosti ga je privlačilo pozorište i napisao je niz operetnih libreta. Zatim su njegovu maštu zaokupila znanstvena otkrida, daleke zemlje, smione plovidbe, istraživački podvizi. Znanstveno-fantastičnim romanom "Pet tjedana u balonu" stvorio je novu vrstu proze i osvojio milijune mladih čitatelja. Uskoro je napisao roman "Pustolovine kapetana Hatersa", čiji su doživljaji odveli čitatelje u polarnu pustinju, a potom "Putovanje u središte Zemlje". Preveden je na sve europske jezike. Svoje je junake Verne ispalio na Mjesec, pustio da plove pod morem u podmornici i natjerao da put oko svijeta prevale za samo osamdeset dana, što je u ono vrijeme bio fantastičan pothvat. Najzanimljivije je bilo to da je Jules Verne sam bio uvjeren da de se prije ili kasnije njegova maštanja ostvariti.
LICA:profesor Aronaks, Savjet,Kanađanin Ned Land, kapetan Nemo
MESTO RADNJE:u dubinama mora
VREME RADNJE:19.vek
TEMA:pustolovine i plovidba podmornicom
OSNOVNA MISAO:normalan život na zemlji je privlačnij od svega blaga i zlata pod morem
SADRŽAJ: Koji god brodovi išli na istraživanj vratili su se bez rezultata. Neki su mislili da je to čudovište neprirodne snage, a drugi su mislili sa je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom: Tako je jedan brod krenuo u istraživanje namjerom da se ne vrati dok nešto ne sazna.Na tom brodu je bio profesor Aronaks,njegov vječni pratilac Savjet i Kanađanin Ned Land.Profesor Aronaks je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište.Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod.Aronaks,Savjet i Ned Land su skočili u more.Ugledali su podmornicu i popeli se na nju.Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo.Sutradan je kapetan Nemo vodio Aronaks,Savjeta i Ned Landa na ronjenje da upoznaju svijet pod morem.Tu su bile razne Školjke,ribice i različite morske trave.Aronaks,Savjet i Ned Land su se čudili ljepoti morskog dna.Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala "NAUTILUS".Podmornica je bila vrlo lijepa.Imala je muzej u kojoj su se držali zlato,bisere i drago kamenje.Kapetn Nemo im je rekao da tko god dođe na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života.Prolazili su dani i tjedni.Jednog dana Savjet je gledao kroz prozor pa povika:"profesore,dođite!"profesor priđe prozoru,pogleda i vidi čamac.Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom.Plovili su ka ostrvu Vanikovo.Nakon tjedan dana bili su na ostrvima Australije.Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na ostrvo. Kapetan Nemo je dozvolio.Ušli su u čamac i bili naoružani električnim puškama.Ostrvo je bilo prekriveno divnom šumom.Iz dana u dan su išli na ostrvo.Jednog dana kada su bili na ostrvu i grijali se na vatri,počne padati kamenje na njih.Uhvatiše puške i pobjegoše u čamac. Uto iz šume izađoše divljaci i počnu ih gađati strijelama.Zaveslaju i odu na podmornicu.Prolazili su mjeseci plovidbe na podmornici.Jednog dana Aronaks,Savjet i Ned Land se dogovore za bijeg.No nisu uspijeli jer je podmornica zaronila u morske dubine,ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku.Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola.Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stijena.Podmornica je radila punom parom i sljededeg dana su se probili.Podmornica je jurila velikom brzinom ka sjeveru.Jednog dana Ned reče profesoru :"nodas bježimo!"Došla je nod.Profesor,Savjet i Ned ukrcaše se u čamac.U tom trenutku podmornica se našla u vrtologu.Čamac se otkvačio i našao usred vrtloga.Ujutro kada su se probudili bili su u kolibi .Pitali su se da li se podmornica izvukla?Svi troje bili su sretni što su živi.
#184
________________________________________ Tolstoj - Ana Karenjina
Ana Karenjina je jedan od Tolstojevih najljepših romana, opisuje društvenu i osobnu psihologiju toga doba.
Radnja se vrti oko dve ljubavi - jedne sretne (Levin i Kiti) i jedne nesuđene (Ana i Vronski), koje su ustvari gotovo dvje radnje svaka za sebe.
Osnivni motiv i radnja, Anin preljub, isprepleten je mnogim scenama, koje su gotovo samostalne novele.
Teme su uglavnom obitelj, ljubav i moral, te problemi vezani za brak.
“Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”.
Fabula:
Ana Karenjina je žena visokog državnog službenika Alekseja Karenjina. Njihov odnos je korektan, ali bez emocija. Roman počinje Aninim dolaskom u dom Stive Oblonskog, Anina brata. Stivina žena Doli je baš saznala da ju muž šara, te to izaziva rzdor u obitelji. Ana uskače kao diplomat i uspjeva izgladiti situaciju. Ana upoznaje Vronskog, koji ne taju svoje osjedaje, ali ona se boji veze i vrada se u Mokvu. Vronski se po prvi put ozbiljno zaljubio, te ju prati. Oni se počinju redovito viđati, te se Anin muž pobuni protiv toga. Unatoč tome Ana se nastavlja sastajati s Vronskim i uskoro zatrudni. Vronskom to otkrije neposredno pre konjičke utrke i on umalo pogiba. Njezina uplašena reakcija je javno pokazala njene osjedaje i mužu priznaje svoju ljubav. On traži samo formalni brak, te udaljava Vronskog od Ane. Ana raža i u bunilu traži muža oprost. On joj opražta i prihvada dete. Kada se oporavila Ana se vratila Vronskom i kako joj muž ne želi dati sina, uzima kderku i s Vronskim odlazi u Italiju. Kada se vratila, ulazi u kudu gde doznaje kako je službeno mrtva. Pokušava se s Vronskim uklopiti u društvo koje ih ne prihvada, te zato odlaze na selo. Tu Vronski žrtvuje karijeru zbog Ane i postaje mrzovoljan zbog toga. Posebno ga muči to što se njegovo djete zove Karenjin, te traži od Ane da se rastavi. No muž joj ne želi dati rastavu. Ana se sve više otuđuje od Vronskog i na kraju se baca pod vlak, a Vronski se prijavljuje u vojsku, te odlazi u rat.
Levin je seoski veleposjednik, jednostavan čovjek, koji voli prirodu i Kiti. Kiti pak gleda Vronskog i kada Levin napokon skupi snagu ona ga odija. Kada shvada da je Vronski potpuno nezainteresiran za bilo kakvu ozbiljniju vezu, ona se razboli i odlazi i njemačke toplice, gde se oporavlja. Nakon povratka Vronski ju ponovo prosi i ona se udaje za njega. Njihov brak je čvrst i postojan. žive u miru i sredi, a zadnja poglavlja knjige posvedena su Levinovim religioznom uvjerenjima.
Tolstoj u stvari suprostavlja burnu i strastvenu kratkotrajnu vezu, mirnom i postojanom braku.
"Osveta je moja i ja cu je vratiti."
Radnja romana smestena je u sedamdesete godine devetnaestog stoleca,u bogate krugove petrogradskog društva.Paralelizam radnji: sretan brak Ljevina i Kiti te tragicna veza Vronskog i Ane,pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne porodice lice jedna na drugu,svaka nesretna porodica nesretna je na svoj nacin".Tom recenicom Tolstoj zapocinje roman.
Ana dolazi u kucu svog brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak.Stivina žena Doli saznala je da je muž vara s guvernantom.Ana uspeva pomiriti strane.Ana je razumna žena,dobra majka i supruga,lepa i šarmantna,pleni pažnju društva.Ana je u braku sa Aleksejem Aleksandrovicem Karenjinom,službenikom državne službe, hladnim i
ugladenim covekom.Njihov brak je korektan, pun razumevanja ali nema ljubavi.Aninu strastvenost guši njegova racionalnost i odmerenost.Radnja romana zaplice se plesom organiziranim za petrogradsko visoko društvo.
Kiti,mlada Dolina sestra, dolazi na ples ocekujuci pažnju grofa Vronskog i skore zaruke."Ana nije bila u ljubicastoj, kako je to Kiti svakako htela, nego u crnoj,duboko izrezanoj baršunskoj haljinikoja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punacke ruke s tankom sicušnom pesti.Citava je haljina bila opšivena venecijanskom cipkom.Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio strucak macuhica,a isto tako i na crnoj traci pojasa sredbelih cipaka.Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera".Ples je bio veliko razocaranje za Kiti i neslucen ushit za Anu.Kiti se povukla razocarana jer je Vronski plesao sa Anom i njegove su je oci sledile.Kad je Ana uvidela zaljubljenost u ocima Vronskog žurno napušta ples pre vecere i drugog dana putuje iz Moskve.Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, sledi je istim vlakom i otvoreno joj sapoštava svoje namere.U Ani je pobudena strast davno zatomljena njezinim racionalnim brakom i ona se nece moci suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu.Ana i Vronski cesto se vidaju.Glasine se šire.U pocetku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osudeni.Karenjin moli Anu da prikrije vezu zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled.Ana ostaje u drugom stanju i to saopštava Vronskom,neposredno pred sudelovanje u opasnoj konjickoj utrci.Vronski nesmotreno pada sa konja.Anina reakcija potpuno odaje njene emocije pred licem javnosti.U kociji, na putu kuci ona priznaje mužu svoju vezu i brani svoju ljubav.Karenjin pristaje na formalni brak.Vronski je nagovara na razvod.Ana razdirana moralnim dilemama rada devojcicu i u bunilu moli muža za oprost.Karenjin prihvata dete kao svoje.Vronski se pokušava ustreliti.Ana nakon toga raskida sa mužem i odlazi s Vronskim živeti u Italiju.Muž joj ne dopušta uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to cini iz pakosti.Vronski napušta karijeru u vojsci.Iz Italije ce se vratiti u Rusiju jer Anu proganja cežnja i griža savest prema sinu.Upada u kucu muža i odlazi k decaku.Otkriva da je sinu receno da je ona mrtva.Vronski ce u Rusiji biti rado viden u društvenim krugovima,no ona ce doživljavati poniženja i gotovo javnu osudu kad se pojavila u operi.Na kraju se povlace na seosko imanje gde vode ekstravagantan život. Medutim njihov odnos postaje sve mracniji,nesvesno osuduju jedno drugo zbog propuštenih prilika.Vronski je zlovoljan što je žrtvovao karijeru.Nezadovoljan je i cinjenicom da njegova kci nosi ime Karenjina i traži od Ane da se službeno razvede.Karenjin, koji je u meduvremenu potpao pod uticaj grofice Lidije Ivanovne, ne pristaje na razvod.Ana cezne za sinom,ne može dobiti razvod,postaje razdražljiva,sumnjicava, patološki ljubomorna osecajuci njegovo rastuce nezadovoljstvo.Podsvesno kažnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla.Vodena histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod voz.Vronski,užasnut tragicnim krajem svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpskoturski rat. Uporedo, kao komentar ove veze pratimo u knjizi razvoj veze Kiti i Ljevina.Kiti koja je razocarana nakon plesa,nadajucci se sve vreme brcnoj ponudi grofa Vronskog,razboljeva se.Odbila je prošnju Ljevina,a sad uvida da je Vronski ne namerava oženiti.Lecnici njenoj iscrpljenoj duši nalažu putovanje u inozemstvo.U lecilištu u Njemackoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog.Kad ju Ljevin ponovo prosi,ona prihvaca.Njihov brak je vrlo zreo,postojan i lep.Ona rada sina Dimitrija.Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete negujuci umiruceg Ljevinovog brata Nikolaja.Ljevin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svet oko sebe.I kroz njega ce Tolstoj najplasticnije izneti svoja shvacanja i misli.Posle vencanja on se traži,pokušava usmeriti svoje eticke stavove,u duši skeptik on romanom doživljava preobrazu i izranja kao nadahnuti vernik.Ljevin ovde dozivljava mir sa samim sobom,pronalazi smisao i znacenje života.
LIKOVI : ANA KARENJINA
Ulazak Ane Karenjine u romanesknu pricu dolazi posle Oblonskih,Kiti,Ljevina i Vronskog.I tek što je ušla Ana se pokazuje kao licnost protuvrecnih postupaka, misli i osecanja-upravo onakva kakva ce biti tokom cele romaneskne price. Ona
osvaja Dolinu decu;simpaticna je Kiti;osetice tugu što je daleko od sina;ocenice Vronskov dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak. Ali ce na balu osvojiti Vronskog, izazvace kod Kiti ljubomoru("Jest,u njoj ima neceg strašnog,demonskg, i u isti mah bajnog"-Kiti).Ana ce pravdati sebe zbog Kitine ljubomore:"Ali ,veruj da ja nisam kriva, ili sam kriva samo malo",ali ni sama ne veruje svojim recima.Kad je ušla u voz za Petrograd,odahnula je pri pomisli da ce sutra videti sina i muža i da ce njen život"poteci lep,uobicajen,na stari nacin",ali kad se vrati kuci,i sin i muž izazivaju u njoj osecanje nalik na razocaranost."Ali sve vecma ju je obuzimalo osecanje stida".Kroz celi roman ona ce se raspinjati izmedu uverenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osecanja,koje ponekad provali iz nje,da je kriva i grešna.tolstoj je vrlo plasticnom slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd.I ako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladica koji se svuda srecu i da ona nece sebi dozvoliti ni da misli o njemu,sada je "obuze osecanje radosnog ponosa".Njegove reci da putuje da bi mogao biti tamo gde je na jer drukcije ne može,doživljava kao"baš ono što je želela njena duša, ali cega se bojao razum".Njihovi odnosi postajali su sve jasniji sredini u kojoj su se kretali,ali i Karenjinu koji odlucuje da ženu opomene.ona tu opomenu prima sasvim hladno.Recice Vronskom:"Sve je svrseno.Ja nicega više nemam,osim tebe.upamti to.".I ako izgovara reci koje unose naglu promenu u njenom životu i oznacavaju put pun neizvesnosti,koji prihvata svesno i s radošcu,u njoj živi misao o grehu i krivici i javlja se stid. Priznace mužu:"Ja ga volim,ja sam njegova ljubavnica,ja ne mogu da podnesem,ja se bojim,ja vas mrzim...Radite sa mnom šta hocete".Posle toga osecala je neprijatne poglede okoline,prikrivene osmehe,ružne komentare.Shvatila je sav užas svoga položaja,bolelo ju je nerazumevanje sredine: "Ne znaju kako je on osam godina gušio moj život,gušio sve što je bilo u meni živoga,da nijedanput nije pomislio da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav.Ne znaju kako me je na svakom koraku vredao,i posle toga bio zadovoljan sobom.Zar se nisam starala,starala svim silama da opravdam pred sobom svoj život?zar se nisam trudila da ga volim,da volim sina kada se vec muž nije mogao voleti?Ali,došlo je vreme,ja sam razumela da više ne mogu sebe obmanjivati,da sam živ stvor,da nisam kriva što meje bog takvu sazdao,da mi je potrebno da volim i da živim." Ana je glavni junak romana bez obzira što svojim aktivitetom i psihološkim preživljavanjima nema odgovarajuce mesto u svim delovima romana.Široka je lepeza razlicitih mišljenja o njenoj krivici-od onih koji ukazuju na krivicu ove junakinje za svoju sudbinu do onih koji u Ani vide žrtvu lažnog morala sredine u kojoj je živela.Ona je izraziti individualista:robuje emocijama,vrlo retko postavlja pitanje svojih porodicnih i materinskih obaveza.Ljubavi i licnoj sreci podreduje sve:za nju je ljubav=život. sebicna je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu,prijatelje,službu-da bude samo njen.Sebicna je jer radi sopstvene srece unesrecuje sina i muža. Ana je grešnica po onome što je ucinila,što je nanela bol mužu i sinu,ali je ona pre svega nesrecna žena.
VRONSKI Vronski važi za vrlo prijatnog i dobrog coveka,obrazovanog i inteligentnog,;bogatog, svetskog i sredenog coveka,veoma pristupacnog i milog.U njegovoj pojavi bilo je lepote, odlucnosti , jednostavnosti i elegancije.Ponašanje je bilo prirodno, osmeh iskren,pogled prijateljski.Kada je sreo Anu u njemu se nešto naglo promenilo:ni jedna žena nije mogla dublje da ga zainteresuje,naklonost prema Kiti je samo flert i igra,a sada,pošto je upoznao Anu,bio je spreman "da ide tamo kuda i ona ,i da svu srecu života,jedini smisao života nalazi sad samo u tome da vidi nju i da je cuje." Neprestano se secao svih poza u kojima ju je video,svih njenih reci,u njegovoj mašti stvarale su se slike buducnosti koja može doci,i zbog koje mu je obamiralo srce. Anina bolest posle porodaja pogada Vronskog u toj meri da sav ocajan place; još više ga pogada plac Alekseja Karenjina i njegovo potpuno praštanje Ani i njemu."Osecao se postiden,unižen,kriv,i lišen mogucnosti da spere svoje uniženje".Osecao je njegovu visinu i svoje uniženje,njegovu pravednost i svoju nepravdu.Sve to je ucinilo da svoj poraz u ljubavi i životu razreši samoubistvom-pucao je u sebe.Prezdravio je,zatekao Anu živu,potpuno joj se predao.Podneo je ostavku u puku i otputovao sa njom u inostranstvo.
Opet pocinju nesuglasice .Vronski je bio na dvostrukim mukama:Ana je postajala sve nervoznija, njegov trud da održi sklad bio je sve uzaludniji.Pokušace da umiri njenu bolesnu ljubomoru koja je želela da ga sputa,da ga zadrži u kuci,da nigde ne odlazi. Lik Vronskog je bio neophodan da bi se izgradio siže o udatoj ali izgubljenoj ženi.U romanesknoj prici on je više žrtva Aninih hirova nego što je vinovnik njene nesrece.Njegova greška je u tome što je sebi dopustio ljubav prema udatoj ženi. KARENJIN Aleksej Karenjin ulazi u romanesknu pricu istovremeno kada i Ana Karenjina.Pisac ga ne zapostavlja,skoro paralelno prati Anu i njega.Karenjin se sagledava i sa tacke gledišta Ane Karenjine, Stive Oblomskog ,Serjože,posluge. On je radan,posvecen poslu,odgovoran; iako ima visoku državnu funkciju nije birokrata.Odgovoran je i stabilan: nije izbegao ženidbu sa mladom devojkom a mogao je jer je bio na vlasti.Porodica je za njega životni princip;za ocuvanje porodice i porodicnog ugleda spreman je da prede preko Anine avanture. On je stalno bio spreman da preko svega prede cutke, a kada je Ana pocela da mu prkosi i vreda ga , spreman je da uzvrati ravnom merom-da joj ne da razvod i time joj onemoguci brak sa Vronskim. Karenjin je ne srecan covek.On je ucinio Anu nesrecnom jer se udala za starijeg coveka-ali to nije bila njegova volja, njegova ženidba nije bila prisila nego moralni cin odgovorna i poštena coveka.U mnogim situacijama Aleksej Karenjin je po moralnoj doslednosti i nesebicnosti iznad Ane Karenjine. LJEVIN Lik Konstantina Ljevina ostvaruje se u romanu na tri plana:intimnom,društvenom i filozofskom.Na intimnom planu je ljubav prema Kiti, poraz u toj ljubavi,razocaranje,oživljavanje ljubavi,borba za Kiti,brak. Na društvenom planu Ljevin je seoski plemic: živi na selu,bavi se gazdinstvom, teži da unapredi rad na zemlji,prezire državnu službu. Na filozofskom planu Ljevinov lik se ostvaruje kroznjegove misli o životu i svetu i kroz moralne dileme koje ga muce od pocetka do kraja romaneskne price.
________________________________________ Verzija II
Tolstoj je izjavio da je oduvijek zelio napisati knjigu o suvremenom zivotu. Brak bi bio glavni problem, a preljub zaplet radnje. Upravo to ostvario je u svom remek-djelu "Ana Karenjina". Preljub je grijeh koji je i sam Tolstoj ucinio i tako napustio dijete, a kasnije se osjecao krivim zbog toga cina. Sve se to jasno vidi i u glavnom liku, u Ani Karenjinoj. Anom je Tolstoj zelio pokazati svoju tamnu stranu. Likom Levina prikazao je sebe, a lik Kiti je zapravo ogledalo njegove zene Sonje. Mnogi citatelji smatraju Tolstoja jednim od najvecih gospodara u oslikavanju psihološkog portreta pojedinog lika. Kasnije Tolstojeve knjige postaju sve konzervativnije i religiozne. U svojim posljednjim godinama Tolstojevo pamcenje ozbiljno zakazuje i pati od cestih napada prilikom kojih gubi svijest. Tada bi zapitkivao pitanja o svojim rodacima koji su preminuli prije nekoliko desetljeca. Mjesec dana nakon jednog od napada, 20. studenoga, 1910. godine, Tolstoj je umro u malom gradu Astapovo, nakon što je konacno odlucio otici iz Jasaje Poljane - sela u kojem je zivio.
Leo Tolstoj bio je covjek mnogih cinova - vojnik, seoski plemic, pisac, ucitelj, kriticar itd. Cijelog zivota bio je borac i plivao protiv struje, ali isplatilo se jer se njegova djela danas smatraju pravim majstorskim ostvarenjima. "Ana Karenjina" svakako je njegovo najbolje i najvaznije djelo koje današnji citatelji i dalje smatraju uzbudljivim i vaznim. "Ana Karenjina" sadrzi dvije paralelne radnje koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati lik Ane Karenjine, a druga govori o Levinu i njegovim problemima. Velikim dijelom knjige te dvije radnje odvijaju se odvojeno i tek na kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje mozemo zakljuciti više tematskih slojeva. Tematski gledano putevi Ane i Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz romanticnu ljubav iako bi to znacilo da treba uciniti grijeh - preljub; Levinov cilj je osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem zivi grijeh. Mislim da je i osnovna tema djela brak. Pratimo lik Ane Karenjine od pocetka gdje se prikazuje kao dobra majka, vjerna zena i dobra prijateljica prihvacena od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim pocinje pad njene licnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i cini preljub s Vronskim koji ju takoder strasno obozava. Tu pocinju bracni problemi Ane i njenog muza Alekseja Karenjina. Ana i Karenjin nemaju niti malo romanticnosti, uzbudenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi mogla zadovoljiti zenu poput Ane. Zato se Ana odlucuje na preljub, i smatra da preljub ne šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane radnje pratimo odnos Levina i Kiti. Tolstoj taj brak smatra idealnim, jer je to brak izmedu dvije osobe koje se medusobno vole i poštuju, te slazu oko svega. U braku s Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjozu. Tema majke odnosno uloge zene u liku Ane Karenjine postavlja mnoga pitanja. Ana je u pocetku vrlo dobra majka, Serjoza ju jako voli i ona voli njega najviše na svijetu. Mislim da je ljubav uništila pravu licnost Ane Karenjine. Mnogi kriticari rekli su da je Ana otkrila svoje pravo lice upravo preljubom, no ja se ne slazem s time. Ana je kroz ljubav izgubila osjecaj stvarnosti, nije mislila racionalno vec srcem, a srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje vrlo ljubomorna na Vronskog, biva izbacena iz društva jer zivi u grijehu, a jedino joj Doli dolazi u posjet. Strasti izmedu Ane i Vronskog postaju njihova bol i propast. Na kraju Ana ne ostvaruje svoj cilj, ne pronalazi svoju srecu i oduzima si zivot. No, tim cinom ipak je ostvarila dio svoga cilja, nanijela je bol osobi za koju je smatrala da je glavni krivac njenim patnjama, nanijela je bol Vronskome. Dala mu je svoj osjecaj krivnje, da i on osjeti kako je to. Levin, kontrastno Ani, uspijeva u potrazi za srecom i zivi sretno s Kiti. Vrijeme radnje ovog Tolstojevog djela jest njegova suvremenost, a to je druga polovica 19. stoljeca (oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i njihovim kretanjima. Oni se krecu iz sela u grad, iz grada u selo (Petrograd, Moskva, selo blizu Moskve). Glavna pripovijedacka tehnika je tzv. "sveznajuci govornik", odnosno, to je sam Tolstoj. Tolstoj izrazava svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove. Levin, koji je u biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima mnogo osobina kojima se Tolstoj divio, otišla je izvan njegova shvacanja svijeta i zato ju je uništio. Tolstoj je zivot shvacao kao jedan dio zatvorenog kruga - rodenje, zivot, smrt, i to mora tako biti. Kroz brojne monologe u djelu, Tolstoj opisuje u detalje misli i osjecaje svojih likova. Na primjer, na balu gdje Ana osvaja srce Vronskoga, izvor gledišta je Kiti, a ponekad se mijenja taj izvor gledišta radi postizanja vece dramaticnosti price. Osim dvije osnovne radnje koje se zbivaju paralelno izmedu Ane i Levina, postoji još jedna manje vazna za glavni tijek dogadaja. To su kucne nesuglasice te financijske i obiteljske svade obitelji Oblonskih (Doli i Stiva). Sve te price odvijaju se u vremenu kronološkim slijedom i s obzirom na kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne price na drugu. "Ana Karenjina" komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se od cetiri dijela. U prvoj knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet u radnju (Ana ostavlja Karenjina da bi zivjela s Vronskim; Levin se zarucuje s Kiti). U drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi kontrolu nad svojim osjecajima, te osuduje Vronskog, što na kraju dovodi do tragicnog samoubojstva. U djelu pratimo sedam najvaznijih likova koji utjecu više ili manje na tijek dogadaja. To su Ana Arkadjievna Karenjina, Alekseji Kirilovic Vronski, Konstantin Dmitric Levin, Katarina Aleksandrovna Levina (Kiti Šcerbacka), Aleksej Aleksandrovic Karenjin, Stjepan Arkadjic Oblonski - Stiva, Darija Aleksandrovna Oblonski (Doli). Sigurno je da su dva najvaznija lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je tamna strana Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je ucinio preljub i tako napustio dijete, i nakon toga osjecao veliku krivnju. Njegova smrtna kazna za Anu Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh. Anu mozemo promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih odnošaja radanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer one su dobre zene i majke prije svega ostalog. Ana, s druge strane, smatra
seks kao osobno zadovoljstvo, i boji se imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti upravo to osobno zadovoljstvo. Odkad zivi s Vronskim, odnosno u grijehu, biva odbacena od društva. Vronski se zeli vratiti svakodnevici i obicnom zivotu, što Ana tumaci kao uvredu prema njoj. Od tada pocinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je uistinu i dalje zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog osjecaja krivnje i odbacenosti te zelje za osvetom. Podsvjesno, Ana optuzuje Vronskog za nešto što sebi ne moze oprostiti - napuštanje svoga sina Serjoze. Vronski zeli nastaviti zivjeti normalnim zivotom, i zeli da Ana bude s njim jer ju voli, no Ana zbog njegove zelje za svakodnevicom postaje sumnjicava i osvetljiva prema njemu. Ne moze se pomiriti s cinjenicom da je napustila sve za što je zivjela, da bi postala necija svakodnevica. Žedna i gladna zbog izgubljene energije, Ana trazi nešto od Vronskog za svoju zrtvu, za svoje napuštanje voljenog sina. No, spoznaje da od Vronskog sve manje i manje moze dobiti te se odlucuje na osvetu. Ana pada u ocaj i to je vidljivo iz njenih sitnih lazi, poruka, ucjena, pisama upucenih Vronskom. Neprestano se svada s Vronskim, upada u histericna stanja, a nocu uzima morfij. Anu Karenjinu pisac nam predstavlja kao pametnu, razboritu, obiteljaski sredenu, vrlo lijepa izgleda kojim svih ocarava. "ispricao se i zaputio u vagon, ali ocuti prijeku potrebu da je još jedanput pogleda - na zbog toga što je bila veoma lijepa, ne zbog one finoce i skromne gracije što se zapazala u cijeloj njenoj pojavi, nego zbog toga što u izrazu milolika lica, kad je prošla mimo njega, bijaše nešto narocito umiljato i njezno.
Kad se on osvrnuo, i ona je okrenula glavu. Blistave, sive oci, što su se od gustih trepavica cinile tamnijima, prijateljski se pazljivo zaustave na njegovu licu... U tom kratkom pogledu Vronski stize zapaziti suzdrzanu zivahnost što je poigravala na njenom licu i titrala medu blistavim ocima i jedva primjetnim smješkom od kojega su joj se nadimale rumene usne. Kao da je višak necega tako prepunjavao njeno bice da se mimo njenu volju iskazivao cas u bljesku pogleda, cas u smiješku. Hotimice je pogasila svjetlost u ocima, ali je ona i mimo njenu volju svijetlila ujedva primjetnu smiješku."
"Bila je divna u svojoj jednostavnoj crnoj haljini, divne joj bjehu pune ruke s narukvicama, divan cvrst vrat s niskom bisera, divna kovrcava kosa u ponešto poremecenoj frizuri, divne graciozne lake kretnje malenih nogu i ruku, divno joj lijepo lice u svojoj zivahnosti; ali bješe nešto uzasno i okrutno u njenoj divoti." Vronski je vrlo odlucan u ljubavnom zivotu s Anom. On se zeli ozeniti njome i zivjeti obiteljskim zivotom. Odbacuje svoje snove o karijeri u sluzbi vojske, samo da bi bio s Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kaznjava Vronskog kao što kaznjava Anu što zivi s njim. On ne moze shvatiti Aninu bol jer ju sam ne prozivljava. S Anom je u tim trenucima teško zivjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene suze, Vronski ju i dalje voli, ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi. No, što se Vronski više vracao onom što zaista je, svojoj obicnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer, upravo je on bio taj koji joj je uskratio da zivi kao obicna zena. Vronski je svoje pravo na obican i društveni zivot zelio zadrzati, ne shvacajuci bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve ocajnije spoznavala da je prevarena obmanuta i izigrana. Osjecajuci da Vronskom postaje navika, teret ili fizicka potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorceno. I tako je Ana uništila svoj zivot iz ciste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i zivot Vronskog koji ostaje opterecen osjecajem krivice. Ana je zeljela da Vronski osjeti ono što se u njoj dogadalo, i Vronski je dio toga osjetio. Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vraca vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u casno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlucio nešto uciniti sa svojim zivotom nakon svega? Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu: "Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni adutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je covjek koji ce daleko dotjerati."
Fizicki izgled Vronskog: "Vronski je bio onizak, cvrsto graden tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobicna i mirna i odlucna lica. Na njegovu licu i pojavi, od kratko podšišane crne kose i svjeze obrijana podbratka do nove novcate uniforme, sve bijaše jednostavno i ujedno otmjeno."
S druge strane pratimo lik Levina i njegove probleme, kako ljubavne, tako i poslovne. Levin je junak Ane Karenjine. "U biti, neki citatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histericno mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin nastoji pronaci suvislost u zivotu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret poremecenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za buducu Rusiju."
Kroz nekoliko dana Levinov se pogled na svijet mijenja. Dok njegov brat Nikolai umire, on smaha da smrt uzima svako znacenje zivotu i da je Bog koji dopušta smrt zao. No, poslije vjencanja s Kiti, smrti njegova brata i rodenja sina, Levin shvaca zivot na drugaciji, religiozniji nacin i ne boji se više smrti. Levin Kiti moze ponuditi siguran zivot, ali ne moze joj dati romanticnu avanturu i strast kakvom zraci Vronski. Kada ju je zaprosio prvi puta, Kiti ga je odbila jer se nadala da njeno srce pripada Vronskom. Nakon što je odbijen, Levinu se budi nesigurnost u sebe, još veca od one kad ju je zaprosio: "...Ali Levin bijaše zaljubljen, i zato mu se cinilo da je Kiti u svakom pogledu takvo bice ponad svega zemaljskoga, a on da je takav niski zemaljski stvor da ne bi moglo biti ni pomisli o tome da bi ga drugi, a i ona sama, ocijenili kao nje dostojna." Tada više nije znao što uciniti i umjesto da trazi razlog negativnog odgovora i da ostane u igri, on se povlaci, odlazi na selo i trazi svoj mir u razvijanju poljoprivrede i gospodarstva. Kiti je za razliku od Levina odbijanje primila na drugaciji nacin. Ona je razocarana što Vronski više ne pokazuje zanimanje za nju, što ju nije zaprosio. No, Vronski nije ni imao namjeru zaprositi Kiti: On nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti ima odredeno ime, da je to zavodenje gospodica bez zenidbene namjere i da je to zavodenje jedan od ruznih postupaka koji je uobicajen medu istaknutim mladim ljudima kao što je on (...) da je mogao saznati da ce Kiti biti nesretna ne uzme li je za zenu, veoma bi se zacudio (...) nije mogao povjerovati da bi ono što je njemu, a pogotovo njoj, pruzalo tako velik i lijep uzitak moglo biti ruzno. Još manje bi mogao povjerovati u to da se mora ozeniti. "Kiti tada oboljeva, te s obitelji odlazi na putovanje da se smiri i razmisli što zeli. Odlucuje da se zeli udati za Levina, i tako bude. Fizicki opis Kiti: Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi zivo predociti, posebice drazest one sitne plavokose glavice s izrazom djecje jasnoce i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojackim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sacinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvacao; ali ono što je neocekivano vazda iznenadivalo na njoj, bijaše izraz njenih ociju, blagih, mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u carobni svijet ... svoga ranog djetinjstva. "Kiti i Levin zive sretno, i kasnije imaju sina. Kiti se savršeno uklopila u obiteljski zivot: Kiti pronalazi svoju najvecu srecu u ulozi zene i majke, ulozi koju je Tolstoj najviše cijenio. Potpuno sigurna u sebe, ona unosi sklad u svoj dom i mir Levinovoj duši. Ima veliko poštovanje prema ljudskom krugu rodenja, zivota i smrti, i ne boji ga se. Iako ne uvijek dobro shvacena, Kiti je vrlo pametna i jako realna. Ima veliku vjeru i povjerenje u dobrotu Boga. "Aleksej Aleksandrovic Karenjin je jedna vrlo neromanticna i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izracunato što i kada treba uciniti, što ga cini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku cisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu cini zeljnom uzbudenja, zeljnom prave i shastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, cini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je vaznije što ce drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreca. On je kontrastan lik Levinu što se tice religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin cini upravo suprotno jer njegovo kršcanstvo slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, zene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadrzavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju zeljan osvete. Treca strana price govori o odnosima Doli i Stjepana Arkadjica - Stive. Stjepan Arkadjic bio je nevjeran prema svojoj zeni Doli i samim time zapocinje knjiga. Nakon razgovora s Anom, ona prihvaca Stivu natrag u svoj zivot. Zahvaljuje joj se rijecima: "Upamti Ana: ono što si ti za mene ucinila nikad necu zaboraviti. I upamti da sam te voljela i da cu te uvijek voljeti kao najboljeg prijatelja." Doli kasnije i potvrduje te rijeci jer ona ce jedina posjecivati Anu nakon što je svi izbace iz društva. Kasnije veza izme u Ane i Stive postaje ponovo krhka: Spona što ju je Ana napravila pokazala se krhkom, te je porodicna sloga opet napukla na onom istom mjestu. Niceg odredenog nije bilo, ali Stjepana Arkadjica gotovo nikad nije bilo, a slutnje o nevjeri postojano su mucile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojeci se prozivljenih muka ljubomore. Prva provala ljubomore, jedanput prozivljena, više se nije mogla pojaviti, pa cak ni otkrice nevjere ne bi više moglo na nju onako djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrica sada samo lišila njenih porodicnih navika, te je dopuštala da je vara preziruci zbog te slabosti njega, a ponajviše sebe. "Stiva je bio uvijek veseljak, osoba puna šarma, ali i nevjere. Voli dobru
gozbu i pice, muziku, zabavu, ali ipretjerano budi zanimanje za zene. Svi vole Stivu u društvu jer uvijek podize atmosferu, i izazive smijeh. On nikada nije namjeravao niti moze biti vjeran Doli, zeni koja ga uistinu voli. No, ne moze si pomoci jednostavno je takav. Stiva ima još jednu lošu osobinu, a to je kockanje. Godinama je zivio "na visokoj nozi " i tako potrošio svoj novac, a sada pocinje uzimati i novac od Doli, novac koji joj je naslijedila, za isplacivanje svojih kockarskih dugova. No bez obzira na sve, Doli Stivu uvijek voli, a i Stiva voli nju. Na Anu Karenjinu" mozemo postaviti više teza, no vjerojatno je najvaznija ona koja ukljucuje lik Ane Karenjine, odnosno pitanje: da li je Ana Karenjina bila dobra zena? Odgovor bi bio jednostavan, naravno da nije, i time bi ova teza jednostavno bila negativna, no to je vrlo plitka i nepromišljena osuda. Ana Karenjina je zena vrlo snaznih strasti, no te strasti su zarobljene u kuci Karenjina, i Ani ne preostaje ništa drugo nego potraga za oslobadanjem te zarobljene osobe. Ona u pocetku odbija Vronskog i ne zeli imati vezu s njim, no upornost Vronskog, a i ta Anina zelja za oslobadanjem tjeraju je na preljub. Tim cinom ona se oslobada i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla biti. No, zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad svojim osjecajima, i nekad mirna i uvijek stabilna Ana, postaje sada vrlo histericna, posesivna i sumnjicava osoba. To je dovodi i do samoubojstva. Ja mislim da je Karenjin glavni krivac svemu što se dogodilo. Ana i Karenjin vjencali su se ne iz ljubavi vec zato što je tako bilo uredeno. Život s Karenjinom dosadan je i Ana nije imala što drugo uciniti nego osloboditi svoj pravi karakter, svoju osobnost, strast i ljubav. Ova teza afirmativna je, jer mislim da problem nije u Ani, nego u Karenjinu. Karenjin je taj koji nije bio dobar muz (predvidljiv, dosadan, neromantican, uvijek zaposlen, vrijeme je novac" mu je vjerojatno glavni moto). Necemo smatrati "Anu Karenjinu" umjetnickim djelom; smatrat cemo je dijelom zivota. Dio zivota i je. Tolstoj je uspio opisati suvremeni zivot i ljude koji su nam bliski na jedan vrlo jednostavan nacin. Njegovi likovi isti su kao i ljudi koje susrecemo svaki dan u zivotu, i zato je njegovo djelo tako jednostavno i dostupno svima. On je svaki lik u djelu okarakterizirao na sve moguce nacine - psihološki, moralni, estetski, socijalni... i time ih ucinio svakim za sebe vrlo posebnim, i u nama time budi naše vlastito rasudivanje - tko je dobar, tko je loš. Obicno smo se uvijek susretali s likovima koji su sigurno ili negativni ili pozitivni, ali ovaj puta svi se cine pozitivnim u pocetku, no kasnije svaki citatelj dobija svoju sliku o pojedinom liku. Mislim da je Tolstoj prvi pravi pisac koji je otkrio realizam i upotrijebio vrijeme kao glavni faktor radnje. Tolstojevo remek-djelo dio je zivota, kako njegovoga tako i našega. Tolstoj je izvanredno znao opisati psihološke osobine svojih likova i citajuci djelo moze se vidjeti istina o ljudskoj naravi, o tome kakvi ljudi zaista jesu, a tim iskustvom mislim da mozemo bolje razumjeti ljude sa slicnom sudbinom kao na primjer Ana, Levin, Vronski i drugi. Konacan zakljucak je samo dvije rijeci: remek-djelo.
________________________________________ Derviš i Smrt - Meša Selimovid
Mehmedalija Mesa Selimovic je rodjen u Tuzli 1910. Nakon zavrsenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do pocetka Drugog svijetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. nasao se na slobodnoj teritoriji. Ucestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora. Poslije rata je jedno vrijeme radio kao univerzietski nastavnik u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih duznosti u kulturi (bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorista i, konacno, glavni i odgovorni urednik u izdavackom preduzecu "Svjetlost" u Sarajevu). Zbog prigusenog sukoba s tadasjim politickim rukovodstvom u Bih-manifestovanog pojedinacnim gestovima, izjavama i natpisima-napusta Sarajevo i prelazi u Beograd. Nastavlja sa objavljivanjem svojih djela. Bio je prozaist raznovrsne tematske i zanrovske orijentacije. Poceo je sa knjizevnim radom relativo kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredsredio na refleksiju i univerzalne teme: covijek, njegova egzistencija i sudbina.
Njegov knjizevni opus obuhvata pripovijetke: "Prva ceta" (1950), "Tudja zemlja" (1957); romane: "Tisine" (1961), "Magla i mjesecina" (1965), "Dervis i smrt" (1966), "Tvrdjava" (1970), "Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Njegov autobiografski spis "Sjecanja" (1957) govori o piscevom zivotu, knjizevnom radu i nekim knjizevnim i kulturnim dogadjajima i licnostima. Puni uspjeh postigao je romanom "Dervis i smrt" (1966). Ovaj roman je osvojio sve znacajnije domace knjizevne nagrade. Sljedi, takodje, znacajan roman "Tvrdjava" (1970). Ova djela prevode se i objavljuju i u drugim zemljama. Selimovic je umro u Beogradu, 1982. g. O DJELU Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije. Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic. U romanu su izvrsena visestruka pomjeranja. Zbivanje je iz vremena Narodnooslobodilackog rata pomjereno u tursko vrijeme i time je ostvarena vremenska distanca i smireniji ton pripovijedanja. Dozivljaj je sa licnosti partizana i komuniste pomjeren na licnost dervisa i sejha. Problem je sa politicko-ideoloskog pomjeren na vjersko-ideoloski teren, cime je izbjegnuta politicka aktuelnost i neminovan prodor subjektivnih osjecanja i raspolozenja. Ovim postupkom je pojedinacno i privatno dobilo univerzalno vazenje. PISAC O SVOM DJELU MOJ BOZE, JA NEMAM NIKOGA OSIM TEBE I BRATA MOJEGA * "Ja sam htio da napisem roman o ljubavi, roman o tragediji covijeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj sluzi postane sustina njegova zivota: promasio je ljubav, promasice i zivot. Njegova tragedija pocinje onog trenutka kad izgubi voljenu zenu, kad se ne bori za nju, kad je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim. Ostavlja je, povrijedjen ratom, povrijedjen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen zivotom suvise grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost. Nurudin cini pogresan izbor i polazi krivim putem, trazeci sigurnost u tvrdom sistemu Dogme, misleci da ce se tako zakloniti od surovih udaraca zivota. Ali udarci zivota nikog ne zaobilaze. njega ce snaci s najneocekivanije strane, gdje je najnezasticeniji i najosjetljiviji, od sistema vlasti kojemu je njegova Dogma nepokolebljivi branilac: u ostar sukob su dosla prihvacena vjerovanja i ljudska osjecanja. Tako se nasao u procjepu izedju Vjere, Vlasti i licnog zivota. Sta ce u toj dilemi prevagnuti, dervis ili brat? Bratsko osjecanje je prirodjeno, i gubitak brata je licna pozlijedjenost. Vjera je Nurudinu pribjeziste od zivota, a htio je da sacuva oboje, i vjeru i licno osjecanje. Ali kako su oni u ostrom sukobu, to mu ne usoijeva. Ostajuci u dogmi, on sve vise gubi ljudskog. I ne okrecuci se protiv vlasti, on trazi pojedinacne krivce." * ' "Dervis i smrt" je knjiga o ljubavi i mrznji, dogmi i zivotu, licnom i nelicnom, izdvojenom i opstem.'
* "Ahmet Nurudin u pocetku prihvata 'tudju' misao, nekriticki i apologetski prima jednu ideologiju, bez trunke sumnje i skepse. ta ideologija mu je, u stvari, postala zaklon od zivota. A kad zivot sam prodre do njega, kad srusi paravan pogleda na svijet, kad ga zapljusne svojim maticom, on od moguceg covjeka postaje stvarni. Tada, tek tada, on pocinje da osjeca mrznju, zavist, zelju za osvetom, cak i potrebu za ljubavlju, ali je ne ostvaruje. Da je ostvario ljubav, da nije posao putem mrznje, njegov ljudski lik bi bio cist i cjelovit; mrznja ga je destruirla."
NAJLJEPSE MISLI * Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca. * Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. * Cuvaj se mrznje, da ne pogrijesis prema sebi i prema drugima. * Covjek dobija kad daje. * Ne mogu da kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj. * Strah i nemoc radjaju niske nagone. * Nije dobro ono sto jeste, vec ono sto se zeli. * Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav. * Sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati. * Kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji. * Nije covijek ono sto misli, vec ono sto cini. * Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.
* Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu. * Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo. * Mesa o Bosni: "Mozda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreca, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala srecu da je mocni susjedi ostave namiru. Od dalekih bogumila, koji prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, unistavali pape, carevi, kraljevi, a prezivjeli su se uvijek vracali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su presli u tudju vjeru, ostali su Bosanci, cudan soj ljudi koji se nije mjesao s okupatorom, ali nije vise bio sto su njegova druga braca, mada su im isti obicaji, nacin zivota, jezik, ljubav prema zavicaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usmljenija nego sto su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to sto je Bosna do osamnaestoga vijeka bila relativno razvijena, prakticki bez nepismenih, sa mnostvom skola, s uredjenim urbanim zivotom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog polozaja bila je ocita. Nisu prisli tudjini a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragican bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuce i porodice stvoren je kult, i sav neistrosen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj nacin stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobicnom jakom osjecajnoscu (nase naljepse narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Isli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli, jer su zeljeli kraj turske carevine i doprinosili njegovom rusenju. A kraj turske carevine je i kraj svega sto su oni bili. Razum tu nije mogao pronaci rjesenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri cemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematicno, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrznja, osjecanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mrznje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi." STA JE COVJEK PREMA OVOM SVIJETU, STA MOZE I SMIJE I KOLIKE SU NJEGOVE STVARNE MOCi? Zivot ima smisao jedino ako se pronadje put misli, radu, ljubavi i prastanju. Da je Ahmet pronasao svoj put, da nije zelio osvetu i mrznju bio bi ostvaren kao covjek. Covjek je velicina. Uvijek vezem covjeka za dobrotu, ispunjenost ljubavlju i toplinom, za stvaranje. Nekoga ko je hrabar, ko se bori da iznese svoje ideje, sebe, bez straha, mozemo zvati covjekom. Naoruzan ljudskoscu, znanjem, vjerom on smije sve sto je dobro i ima veliku moc. STA JE ISPRED, LICNO ILI OPSTE?
Licni i opsti interesi, ako vec ne mogu da se podudaraju, trebaju da teze jedni prema drugima. Bilo bi najbolje uskladiti ih, iako je to nekad jako tesko. Covjek je sinteza dobra i zla. Ima u sebi dosta sebicnosti, pohlepe, zelju za dominacijom nad drugima. Prevazici snagom volje negativni dio sebe, uzdici svoju svijest na taj nivo -da smo u mogucnosti izjednaciti licne i opste interese, svakom covjeku treba da bude imperativ. To je onaj dio nase duse i svijesti koji tezi ka savrsenstvu. I sam Mesa je rekao: "Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju negativnu prirodu." IMA LI COVJEK PRAVO DA MISLI PO DIKTATU SVOJE DUSE I MORALA ILI MORA DA MISLI PO DIKTATU SPOLJASNJIH SILA OLICENIH U VLASTI I MOCNICIMA? Covjek nije ostvaren ako nema dovoljno hrabrosti da iskaze sebe. Najbolji i najcesci put da sebe prikazemo jesu moc i sloboda govora i umjetnicko djelo. Ako posjedujemo pravilno rasudjivanje, ako je pravda nasa, ako su diktati nase duse i morala ispravni, ne smijemo se kriti i stititi iza raznih bedema (vjerskih, politickih i slijepih ideologija). Docemo u sukob sa sobom i zavrsicemo tragicno, neostvareni. Zabranite jednom naucniku da pronalazi, umjetniku da stvara, covjeku da govori! To je nemoguce! Covjek je velika snaga. Slapovi njegovih misli su mnogo, mnogo jaci nego Nijagarini vodopadi.
cak i smrt je tu nemocna. Ni jedna ideologija, totalitarna vlast, pojedinac ne mogu tu snagu zaustaviti. To nam je i istirija pokazala. Ne odobravam da sobom, tj. svojim izrazom, ugrozavamo egzistenciju drugih ili svoju sopstvenu. Ni jednu krajnost ne podrzavam. Pametan, kreativan i snalazljiv covjek ce uvijek naci put da sebe iskaze.Ako se malo potrudi, to moze svako od nas. JE LI COVJEK RODJEN DA PATI I DA BUDE NESRECAN ILI POSTOJI MOGUCNOST DA SE ZIVOT ISPUNI SMISLOM I TOPLINOM? Hasan svojom vedrinom dokazuje da je zivot odredjen covjekovim opredeljenjem prema njemu i umjetnoscu da ga osjeti i iskoristi, da ga potcini sebi i ucini ga punim. Uvijek postoji smisao. Nikom od nas nije dat zivot bez razloga. Pronaci put i smisao nije lak zadatak. Zivot je trnovit. Za sve sto nam znaci moramo se dobro potruditi i mnogo sebe dati. Moramo priznati da nam je najvece uzivanje u plodovima zbog kojih smo se najvise mucili. Malodusni odustaju i ne bore se. Oni i govore da je covjek slaba trska, trun u trenu, da je prolazan, smrtan. Vazno je tragati, djelati za sopstvenim smislom, za putem do sebe. Kroz rad se dolazi do rezultata. Mislim da je u radu i ljubavi smisao naseg postojanja. Cini li nam se nekad zivot previse svakodnevan, monoton, prazan? Nismo ga obojili radoscu, iskrenim osmijehom, bezazlenom srecom. Samo da dodamo trun ljubavi prema vecini stvari koje radimo, svaki tren bio bi lijep. Nekom sitnicom obradovati one koje volimo ili cijeniti sto svako jutro docekamo zdravi, zar je potrebno vise? Ahmet kaze: "Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore." JE LI SUDBINA REZULTAT GRESKE POJEDINCA ILI ZAKONITOST OPSTEG KRETANJA KOME POJEDINAC NE MOZE DA SE ODUPRE?
Ima zivotnih situacija koje sami sebi kreiramo, ali isto tako postoje i one na koje ne mozemo uticati. Postoji prirodna ravnoteza, neka sila, koju ljudi vijekovima odgonetaju. Ljudi joj traze ime, oblik, smisao. Ali neminovno je jedno, ta sila utice na sve nas. Ona ne mimoilazi nikoga. Podjednako ima utcaj i na zivote bogatih i siromasnih, na srecne i nesrecne, ona ne pravi nikakvu razliku. Na tu silu ne mozmo uticati. Medjutim, nije potrebno prepustiti se toj sili. Covjek moze mnogo. Moze da utice na sebe. Moze da svoje puteve ispravlja i pravo njima hodi. Osmisljavati se, oblikovati u dobru, pravdi i razumijevanju potrebno je da bude cilj svakome od nas. Kao takvima, sudbina nece biti greska (pored ostalog mi sebe mozemo ubijediti u to). Na zivot cemo vjecno gledati sa mladalockim poletom i optimizmom. Zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav ne moze nam niko oduzeti, pa ni teska zivotna oluja. PUT DO SEBE (ESEJ) Ne cini li nam se, kada se povucemo u razmisljanja, da sebi postavljamo bezbroj pitanja. Odgovori koji nam se nude cine nam se sturi, nepotpuni. Vecinom odgovore odbacimo i samo ostane bezbroj pitanja. Jesu li ta povlacenja u razmisljanja -zaustavljanja i osvrtanja? Da li je to potreba svih nas da mislimo o svemu sto nas okruzuje i sto je u nama? Misliti jeste potreba svakog covjeka, a koliko smo mi danas u mogucnosti da mislimo?
________________________________________ /nastavak "DErviš i smrt"/
Nametnuto nam je kako da mislimo, koga da slusamo, sta da jedemo, koga da volimo... Je li to ta sloboda covjeka koju toliko propagiraju? Nismo ni svjesni koliko nasim rasudjivanjem manipulisu (izmedju ostalog) i mediji koji su u rukama bogatih i mocnih. Rijeka sa zapada je donijela otpad na nase obale. Truje nasu tradiciju, obicaje, jezik, kulturu. Ako nam razboli glavna uporista, poput svetosavlja, folklora, cirilice, lako nama moze manipulisati. Mi, mali, treba da budemo pod ekonomskom, politickom, vojnom silom velikih. Da li je to "novi svjetski poredak"? Toliko "hvaljena" globalizacija? Brz tempo zivota donio nam je prije svega umor. Poslije napornog dana, mi cemo sjesti pred televizor (svi znamo sadrzaj nasih televizijskih programa). Gledanje takvih programa je gubljenje vremena. I ne samo to - stetno je za zdrav razum. Tako savremen covjek ima sve manje vremena za razmisljanje. I kad ima vremena, usmjeri ga u pogresnom smjeru. Brzina je ljudima oduzela mogucnost da dodju do konacnog cilja -do spoznaje i ostvarivanja sebe.
A pitanje sopstvene spoznaje i ostvarivanja je veoma staro. Otkako je covjek postao razumno bice, traga za odgovorima na ova pitanja. Mislim da nista nije slucajno. Cim se radjamo, zivimo, radimo -imamo smisao. Sta nas pokrece? Priroda, volja, rad, ili, mozda, nesto drugo, nepoznato, sto ne mozemo osjetiti svojim culima? IIi su nasi pokretaci svi oni zajedno? Mesa kroz ovo djelo porucuje da izaberemo ljubav kao put do ostvarivanja. Ona je uvijek bila bliska uzimanju i davanju, stradanju i prastanju. Ona je jedinstvo. Sve antagonisticke sile zivota povezuje i cini harmonicnim, sve povezuje u cjelinu, krug -vjecnost. Pomocu nje smo djelic bozanskog. Otvara se jos jedan problem ljudi danasnjice -zive, a ne vole. Ostvaruju se kroz neke druge sfere, ali smisaonu, najznacajniju, zaobilaze i tako dolazi do potpunog otudjivanja. Otudjeni smo od svoje biti zato sto smo nesigurni, puni straha, i to je glavni uzrok zasto toliko grijesimo. Ne nalazimo dovoljno sadrzaja i vrijednosti sami u sebi, jer ne znamo da volimo, ne znamo sustinu. Bojimo se i zbog toga smo gladni zivota, jer nam promice smisao, nikako da ga uzmemo. Strah je opasan. Iz njega se radja zlo, opiranje i mrznja. Strasno je to sto je covjecanstvu postalo nuzno da bude zlo.
Mozda je potrebno vratiti se na sam pocetak. Cuti prvobitnu rijec ljubav , doziviti je ponovo, istinski. Shvatiti je kao glavnog pokretaca svijeta. Da nam ljubav bude put i da se vise nikada ne izgubimo!
REFERAT-2 DERVIŠ I SMRT Meša Selimovid Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,... Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno? Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci. Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu. DO KRAJA ZIVOTA UPOZNAVACU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NECU. UVIJEK CE ME ZBUNJIVATI NEOBJASNJIVOSCU POSTUPKA. Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha... Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. ... Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje... Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.
PIŠČEVA BIOGRAFIJA Mesa Selimovic je rodjen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu zavrsio je osnovnu skolu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Gradjanske skole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. prelazi na oslobodjenu teritoriju, postaje clan KPJ i clan Agitprop-a za istocnu Bosnu, potom je politicki komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja znacajne politicke i kulturne funkcije. Od 1947. zivi u Sarajevu i radi kao profesor Vise pedagoske skole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnicki direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorista, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzionisan je i seli u Beograd. Biran je za predsjednika Saveza knjizevnika Jugoslavije, bio je pocasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni clan ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznacajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoseva nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu. INTERPRETACIJA Roman Derviš i smrt je i lirski roman, i roman od mnoštva refleksija ili meditativnih jedinica, koje intelektualizuju problem čovjekove egzistencije. On je i roman ličnosti ili psihološki roman u ispovjednoj formi subjekta, koji pred samu smrt, ispisuje svoj nesporazum, svoj sudar sa svijetom i svoju tragičnu sudbinu, ostavljajudi poruku da od izabranog puta
čovjeka zavisi i ishod njegovog života. A to je: Život ima smisla jedino ako se, umjesto osvete, modi i mržnje, nađe put ljubavi. Roman se nudi čitaocu kao »pronađeni rukopis«, o čemu na kraju romana govori i bilješka ispisana rukom Nurudinovog prijatelja Hasana: »Nisam znao da je bio toliko nesredan. Mir njegovoj namučenoj duši!« Roman je podjeljen u dva dijela: Prvi dio ima devet, a drugi dio sedam poglavlja. Pisac djelo započinje citatom iz svete islamske knjige-Kurana, završavajudi citat konstatacijom “da je svaki čovjek uvijek na gubitku”, dakle u stilu filozofije apsurda, što bi trebalo da znači: ma šta činili i radili, uvijek smo na gubitku jer smo osuđeni na smrt, smrt je naša izvijesnost. Međutim, čitanje romana pokazuje da nije uvijek tako i da život, dok traje, doista može imati smisla i biti praden dobitkom. IDEJNI ASPEKTI U DJELU Ključ čovjekove srede i opstanka sadržan je u tome koji smo put odabrali. Ako čovjek pođe putem osvete, modi i mržnje,nema mu spasa ( uvijek je na gubitku ). Život ima smisla jedino ako se pronađe put dobrote, ljubavi i plemenitih ciljeva, ako se čovjek okrene čovjeku i u njemu pronađe sebi bliskog. Čovjek je tragično bidekoje dolazi na svijet mimo svoje želje i odlazi protiv svoje volje; zivi neprestano u strahu od beskrajne vasione i kratkog života, nizak i velik, sitan i uzvisen, proklet i veličanstven. Čovjek u svom trajanju prolazi kroz tri faze. Prva je vrijeme »zlatne ptice« i snova; vrijeme harmoničnosti u njemu, kada se ne sluti složenost života, njegove tajne i zamke koje on postvlja pred čovjeka. Druga faza: nasludivanje i uočavanje nesporazuma između čovjeka ( pojedinca ) i svijeta; prvi osjedaj usamljenosti i dileme pred uzrocima i posljedicama. Treda faza: čovjek uviđa da je bačen u svijet nesigurnosti i negostoprimstva; počinje da biva inferioran u svojoj nemodi; on shvata da je samo zrnce pijeska u nesagledivoj pustinji, sitan i nevažan. Čovjeka određuje relativnost i nemogudnost potpune spoznaje onoga što ga okružuje; njime upravljaju slučajnost,strah od ništavila, od modnijeg, od sebe, od nizvjesnosti; razara ga samoda i nemogudnost da utiče na svoju sudbinu, na ono što ga okružuje i pritiska. AHMED NURUDIN Gradedi ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimovid je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoda, očaj, sile koje su iznad naših modi, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojede i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi. HASAN Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vrada, stalno nosedi neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreda!«. Od te »vezanosti« ili nesrede boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreda? Yato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokrede zavisti, sumnje, ogovaranja, pokrede na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.
________________________________________ REFERAT-3
PIŠČEVA BIOGRAFIJA 26. aprila 1910. Pasi, rodjenoj Sabanovid i Aliji Selimovidu rodio se sin Mehmed. Djetinjstvo provodi u tuzlanskoj mahali. U Tuzli završava osnovnu školu i gimnaziju. Bio je za svoje godine neobicno načitan. Naročito je opčinjen djelima Dostojevskog, kome se “vradao neprestano”. Piše pjesme i pripovjetke, a prvu priču mu objavljuje list tuzlanske gimnazije Prvijence. U jesen 1929. upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu. 1930. godine prebacuje se na Filozofski fakultet. Svira gitaru i harmoniku, igra fudbal u BUSKU (Beogradski univerzitetski sportski klub). Diplomirao je u martovskom roku 1934. godine i to srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, česki jezik, narodnu istoriju i ruski jezik. Ubrzo biva postavljen za nastavnika Građanske škole trgovačkog smjera u Tuzli. Iz zdravstvenih razloga oslobođen je služenja vojske. U toku Drugog svjetskog rata stavlja se na raspolaganje Komunističkoj partiji vršedi razne zadatke u gradu. 1949. godine primljen je u udruženje književnika BiH što je u julu potvrdila Uprava Saveza književnika Jugoslavije. 1950. godine izdaje prvu knjigu pripovjedaka u izdanju zagrebačke Zore pod nazivom “Prva četa”. U septembru je izabran za docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu – predaje romantizam. 1957. godine biva postavljen za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine “Svjetlost” objavljuje Selimovidev prvi roman “Tišine”. Izabran je za glavnog urednika Izdavačkog preduzeda Svjetlost. Sljedede godine je izabran za predsjednika Udruženja književnika BiH i počinje pisati roman “Derviš i smrt”. 1964. godine na VII kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Titogradu izabran je za predsjednika Saveza pisaca. 1966. godine završava roman Derviš i smrt. Roman je prvi put objavljen u ediciji sarajevske Svjetlosti. Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade BiH za roman “Tišine”. 1968. godine izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.1971. godine je promoviran za počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu. U penziju odlazi 1972. godine. Umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. ˝DERVIŠ I SMRT˝ (ESEJ) Čitajudi dijelo koje je zasigurno obilježilo stvaranje Meše Selimovida namede mi se bezbroj pitanja za čijim odgovorima vapi onaj duhovni dio mene, ona strana moje ličnosti koja teži ka ostvarenju i spoznaji života. Ali što više razmišljam odgovori koji mi se nude izgledaju mi šturo i nepotpuno i polako ali sigurno počinjem da ih odbacujem i ostaje mi samo bezbroj pitanja. Počinjem da pitam sebe da li je čovjek rođen da pati i bude nesredan ili moža ipak postoji mogudnost da se život ispuni smislom? Interesuje me šta je ispred, lično ili opšte i da li je sudbina greška pojedinca ili zakonitost kome pojedinac ne može da se odupre? I u tom stanju moje lične nedoumice počinjem da preispitujem sve što se tiče mog ličnog života i života u opštem smislu te riječi. Postovjedijem se sa likom Ahmeda Nurudina ne bi li mi to pomoglo da shvatim porive koji se neizbježno jave u svakom čovjeku kada se nađe u kovitlacu života koji često zna da bude i previše surov. Bavedi se svojim sopstvenim mislima počinjem da shvatam da je u radu i ljubavi smisao našeg postojanja. Mislim da je ljubav onaj začin koji se dodaje svakoj stvari koju radimo i da tako neizbježno svaki tren našeg života možemo učiniti ljepšim. Ljudi, a i ja sama, često zaboravimo da ja sreda sama po sebi to što živimo i što se svako jutro probudimo zdravi sa mogudnošdu da promjenimo mnogo toga, počevši od sebe samih. Treba nam samo malo više hrabrosti da se uhvatimo u koštac sa životom i put do našeg ostvarenja bide nam na dohvat ruke. Ne dozvolimo da nas strah savlada jer tako demo samo da se odaljimo od svoje suštine i biti, zaboravidemo ko smo i zanemaridemo sve vrijednosti koje nosimo u sebi.
Saglasna sam sa tim da postoje situacije koje sami sebi kreiramo i one na koje ne možemo uticati. Postoji prirodna ravnoteža, neka sila, koja neminovno utiče na nas i bezobzira da li smo siromašni ili bogati,sredni ili nesredni,ona nas nede mimoidi ali i tada ne treba posustati jer čovjek može mnogo. Može da utiče na sebe, može da ispravlja svoje puteve i oblikuje se prema pravdi i razumu bez da se krije iza nekih bedema vjere jer to je na prvom mjestu kukavički, a zatim i neopravdano. Hasan svojom vedrinom dokazuje da je život određen čovjekovom sposobnošdu da sa njim upravlja i potčini ga u svoju korist jer nikome od nas život nije dat bez razloga. Svi smo mi tu radi nečega i zbog nekoga samo je potrebno pronadi put, potruditi se i dati mnogo od sebe da bismo uživali u plodovima svog postojanja. Teško mi je da budem objektivna i sama ocjenim koliko upravljam svojim životom. Činjenica je da imam teoriju ali da mi u nedostatku godina nedostaje praksa. Iskreno se nadam da du biti dosljedna svojim stavovima jer sam gotovo sigurna da su to ispravni putokazi ka mom ostvarenju. Želim biti čovjek naoružan ljudskošdu, znaljem i vjerom da sve što je dobro ima veliku mod . Ne želim biti Ahmed Nurudin, ne želim da život prođe pored mene jer ... sve je mogude,sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati. OPŠTE KARAKTERISTIKE DJELA
Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije. Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic. Ahmed Nurudin, pred smrt, piše o sebi i ta ispovijest je u strukturnom smislu iskazana kroz 16 poglavlja. Međutim ne bismo pogriješili kada bismo roman, posmatrano sa psihološkog gledišta, podjelili na tri dijela. Uprvom dijelu romana pred čitaocem se prikazuje derviš usmjeren prema vječnoj pravdi i vječnoj božanskoj istini čiju savršenu harmoniju jedva da može da poremeti spoznaja opasnosti u kojoj se našao brat. U drugoj fazi, kada je brat ved mrtav, Ahmed Nurudin je čovjek čiju je tišinu zamjenila tragična ljudska rezignacija. I u tredoj fazi ved vidimo čovjeka koji se guši u političkoj praksi i u ulozi djelioca pravde…Dakle junak i svijet su u međusobnoj zavisnosti gdje se svaki trudi posredno ili neposredno da mjenja stanje ovog drugog stvarajudi lanac promjena u rijeci postojanja. LIKOVI
AHMED NURUDIN Gradedi ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimovid je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoda, očaj, sile koje su iznad naših modi, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i to bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojede i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
Ahmed Nurudin je čovjek koga je dogma otuđila od svijeta i života, čovjek koji se našao između vjere, vlasti i privatnog života i u tom procjepu nije mogao da se snađe. On je čovjek koji je ostao osakaden, polovičan i prazan zbog igre slučaja i sudbine, ali i zbog ličnog opredjeljenja i tokova zbivanja.
HASAN Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vrada, stalno nosedi neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreda!«. Od te »vezanosti« ili nesrede boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreda? Zato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokrede zavisti, sumnje, ogovaranja, pokrede na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.
________________________________________ Dobrica Dosid: Koreni
Dobrica Dosid je rođen 29. decembra 1921. godine u selu Velika Drenova kod Trstenika. Školovao se u srednjoj Poljoprivrednoj školi u Bukovu kod Negotina ali je prekinuo školovanje za vreme Drugog svetskog rata i kasnije završio Višu političku školu "Đuro Đakovid". Bio je partijski komesar u resavskom odredu, ratni urednik lista Mladi borac, član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju i član AGITROP-a CK KP Srbije. Republički i savezni poslanik bio je 12 godina. Jedan je od retkih koji su se javno usprotivili političkoj likvidaciji Aleksandra Rankovida. U domadu i svetsku književnost ulazi 1951. godine sa svojim prvim delom "Daleko je sunce". Godine 1968. otvara pitanje Kosova čime izaziva pozornost članova iz CK. Postao je jedan od najpoznatijih opozicionara Josipu Brozu Titu posle razmimoilaženja sa njim. Od 1951. godine slobodan je umetnik. Godine 1971. postaje član SANU. U junu 1992. godine odlukom Savezne skupštine postaje prvi predsednik SRJ. Smenjen je godinu dana kasnije tajnim glasanjem oba veda Saveznog parlamenta posle sukoba sa Slobodanom Miloševidem. Dosid je svoju borbu protiv komunizma nastavio i posle smenjivanja sa mesta Predsednika SRJ. Bio je jedan od retkih akademika koji su se osmelili da govore na protestnim skupovima 1996-1997 na poziv Zorana Đinđida, tadašnjeg gradonačelnika Beograda. Godine 2000. Dobrica je ušao u Narodnom pokretu Otpor, ali je kasnije izjavio da to ne bi učinio da je znao da je Otpor finansiran iz inostranstva. Dobrica Dosid je bio prvi srpski intelektualac koji je otvoreno predložio podelu Kosova i Metohije još 1990-ih. Tokom svog mandata Zoran Đinđid je ovaj predlog prihvatio i pokrenuo inicijativu koja je presečena u korenu njegovim ubistvom. Dobrica Dosid se u svojoj knjizi "Kosovo" (2004) bavi ovom temom. U maju 2006. godine, jedan od najpoznatijih svetskih intelektualaca Noam Čomski je otvoreno podržao ovaj predlog, nazvavši ga „najboljim mogudim“. Povodom Dosidevog 80-og rođendana čestitke su mu uputili tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđid (nazvavši ga pritom "Srpskim Tomasom Manom") i tadašnji predsednik Savezne Republike Jugoslavije Vojislav Koštunica. Predsednik Srbije Boris Tadid je decembra 2005. izjavio da se često konsultuje sa Dobricom.
Dosidev književni rad
Dobrica Dosid je započeo svoj književni rad romanom „Daleko je sunce“ 1951. godine, u kome evocira svoje ratničko iskustvo iz Narodnooslobodilačke borbe i slika moralnu i psihološku krizu ličnosti u uslovima rata. Dok je ovaj roman za sadržinu imao najsvežije događaje nacionalne istorije, drugi roman „Koreni“ koji je objavljen 1954 godine uzima građu iz stvarnosti Srbije s kraja 19. veka. To je slika raskola u jednoj patrijarhalnoj porodici, ali i raskola u narodu. Ovde je Dosid pažljivom psihološkom analizom razotkrio mentalitet srbijanskog sela, uočio začetke i uzroke političkih previranja, predočio nekoliko upečatljivih karaktera. Romanom „Deobe“ 1961. godine Dosid se ponovo vrada Drugom svetskom ratu. Središnja tema je deoba u narodu, deoba na partizane i četnike i posledice ove podele. Sa književnoumetničkog stanovišta, ovaj roman donosi niz novina, osobenu kompoziciju, dominaciju unutrašnjeg monologa, otkrivanje umetničkog funkcionisanja poliloga kao sredstva za ispoljavanje mase kao književnog junaka, unošenje dokumentarnog materijala, stilsku raznovrsnost i izuzetno slojevitu leksiku. Posle kratkog izleta u eksperiment sa antiromanom „Bajka“ iz 1966. godine, Dosid se vrada epskoj temi i piše istorijski roman „Vreme smrti“ koji je objavljivan od 1972. do 1979. godine u četiri knjige. To je roman o Prvom svetskom ratu, široka freska vremena, događaja i ljudskih sudbina. Nastavljajudi priču o pojedincima iz porodice Katida iz sela Prerova, započetu u romanu „Koreni“, Dosid ispisuje sagu ne samo o porodici Katid nego i o Srbiji koja je doživela golgotu. Trilogijom „Vreme zla“ ( „Vernik“ 1984.,“Grešnik“ 1985. i „Otpadnik“ 1986.), koja se može odrediti kao politički roman, Dosid nastavlja priču o pojedincima iz iste porodice, ali i o ličnostima koje su započele svoj romancki život u „Vremenu smrti“. Tako je „Vremenom smrti“ i „Vremenom zla“ popunjena praznina između romana „Koreni“ i romana „Deobe“ i ostvarena kontinuirana istorija o Srbiji, Prerovu i dvema prerovskim porodicama. Romanom „Vreme vlasti“ nastavlja se istorija započeta romanom „Koreni“.
Dela: • Daleko je sunce (1951) • Koreni (1954) • Deobe 1-3 (1961) • Bajka (1965) • Vreme smrti 1-4 (1972-1979) • Vreme zla – Grešnik ( 1985), Otpadnik ( 1986), Vernik ( 1990) • Piščevi zapisi 1-3 ( 2001-2002) • Srpsko pitanje 1-2 ( 2002-2003) • Pisci moga veka ( 2002) • Kosovo ( 2004) • Prijatelji (2005) Koreni
O delu:
Koreni su drugi roman Dobrice Dosida. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici koju obrađuje i po umetničkoj metodologiji kojom je građen. Tematski slojevi romana celovito predstavljaju srpsko selo u njegovom sporom preobraženju tokom 19. veka. U mnoštvu motiva i tema posebno se ističu sledede: tradicionalno slobodarstvo srpskog seljaštva, izraženo u otvorenoj borbi protiv domade despotije i apsolutizma; održavanje kultova srpske nacionalne mitologije konstituisane još u davna vremena; problem preranog gašenja porodičnog stabla; patrijarhalna despotija kako kult; evropeizacija srpskog intelektualca; raslojavanje srpskog sela; materinski nagon; psihologija suvišnog čoveka; problem identifikacije ličnosti; itd. Devetnaesti vek u životu kneževine srbije omeđen je na početku ustaničkom osvetom pobunjenika nad Osmanlijama, a na kraju tiranijom sopstvene državne vlasti nad nezadovoljnim narodom. Dosid je pokazao kako svaka generacija , gradedi sopstveni život, plada velike dugove onome što nasleđuje od predaka. U romanu Koreni prikazane su tri generacije srpskog društva: jednu čine Karađorđevi ustanici koji se kao ljudi ostvaruju u borbi protiv turaka i stvaranju sopstvenih poseda. Druga generacija se socijalno raslojava i u tom se raslojavanju ističu bogati pojedinci sa jedne, i njihove sluge sa druge strane. Tredu generaciju čime oni koji nastoje da na kraju 19. veka, pokrenu srpsko društvo iz mrtvila i apatije kao posledice obespravljenosti i depresije. Prvu generaciju predstavljaju Luka Došljak, njegova supruga Kata, njen prvi muž Vasilije, roditelji neobičnog starca Nikole i roditelji Steve Čađenovida. U drugoj generaciji ističu se Adim Katid, Steva Čađenovid, profesor Andra i starac Nikola. Predstavnici trede generacije su Adimovi sinovi Vukašin i Đorđe, Đorđeva supruga Simka i njihov sluga Tola Dačid. Da bi umetnički realizovao ovako složenu društvenu, socijalnu, etičku i psihološku problematiku, Dosid je zamislio desetak ljudskih karaktera koji u celini oslikavaju srpsko društvo 19. veka. Novina Korena je, pre svega, u postupku i stilu. To je poetski psihološki roman, umnogostručene subjektivne perspektive, u kojem se dramatični sudari među ličnostima osvetljavajudi iz više uglova, sa stanovišta svih aktera radnje.
Radnja:
Fabula je smeštena u kraj devetnaestog veka u jedno srpsko selo i prati živote Adima Katida, jednog od radikalskih vođa tog vremena, i njegovih sinova Vukašina i Đorđa. Vukašin je bio na školovanju nekoliko godina u Francukoj i početkom romana se vrada kudi kod oca i brata mu Đorđa da bi im saopštio da se ženi derkom liberala Tošida, Adimovog političkog neprijatelja. Adim ga se odriče i preti da de ga izbrisati iz testamenta. Istovremeno, Đorđe i njegova supruga Smiljka imaju probleme, jer ni posle 15 godina braka nemaju dece. Đorđe se sve češde napija i u jednom od tih pijanstava izbacuje Smiljku iz kude. Adim je očajan zbog svađe sa sinom miljenikom Vukašinom, i što od besa, što od očaja rešava da pozove seljake iz svoga sela Prerova na bunu. Pijani vojnici uspevaju da bez velike muke uguše bunu, ubivši pritom petoricu seljaka. Istovremeno, Smiljki na um pada spasonosna ideja: da zatrudni sa jednim od Đorđevih sluga. Ubrzo posle toga saznajemo da je Smiljka trudna, a Đorđe joj dopušta da se vrati kudi, iako su i on i Adim puni sumnji oko toga ko je otac deteta. Smiljka rađa sina i beba dobija ime Adam. Kako Adam raste, sve je viši i viši, a sve manje liči na oca Đorđa koji je izrazito nizak. Kada je Adamu bilo 5 godina, majka mu Smiljka se razboljeva i umire, a on jedva preživljava. Ovaj događaj konačno navodi Adima i Đorđa da Adama prihvate kao svog. ********************** Servantes - Don Kihot
Migel de Servantes Saavedra (1547-1616) je najistaknutiji španski pripovjedač i jedan on najvedih romanopisca svjetske književnosti.Rodio se u gradidu Alcala de Henares.U vrijeme njegova rođenja obitelj mu je ved bila osiromašena.Školovao se u Madridu i Servilli. U vojsku je stupio kao vrlo mlad čovjek,a u njoj je proživio vrlo burne godine.U bitki kod Lepanta
izgubio je ruku.Pet godina proveo je u Alžiru kao zarobljenik maurskih gusara.Nakon povratka u domovinu , radio je kao službenik,pa je ponovno bio vojnik, a književni ga rad nije mogao izvudi iz siromaštva.Umro je u Madridu.Servantes je pisao drame i komedije, novele i romane.
Djela: FLa Galatea, Bistri vitez Don Kihot od Manče.
Servantesovo karakteriziranje Don Kihota i Sančo Panse
Don Kihota Servantes karakterizira kao: “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanom svakakvim mislima, koje nikomu drugom na pamet ne padaju “.Servantes nas ved u proslovu upoznaje sa karakterom svog lika.Djelo se vedinom zasniva na sukobu dva svijeta.Tako je Don Kihot čista suprotnost od Sancha.Tako je naš vitez “pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova” dok je naš Sancho imao “golemu trbušinu a nizak rast i tanke noge”.Iako je Sancho realan čovjek nije osobito inteligentan, “bez mnogo soli u glavi”, te se dade nagoviriti on strane našeg viteza da pođe s njim, obečavši mu pritom namjesništvo nad kakvim otokom ili kraljevstvo koje bude pridobio.Dok Don Kihot na tim putovanjima bude živio u svojim fantazijama, Sancho de naprotiv misliti najprije na sebe, svoj trbuh i svoj džep,”Cijele te nodi nije Don Kihot spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onomu što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge nodi po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svoga srca.Ali nije tako proveo nod Sančo Pansa, jer on je ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu nod prespavao.”
Dijalog između Don Kihota i Sanča Panse
Djelo se zasniva na sukobu dva svjeta, a to se vidi u dijalozima između Don Kihota i Sančo Panse.Naš bistri vitez zamišlja pustolovine na svakom koraku, te glavom bez obzira srlja u njih ne maredi na Sanchova upozorenja( “ne maredi što mu Sančo Pansa dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi”).Dok Don Kihot podučava Sancha viteškom kodeksu, Snacho upozorava da de se on toga pridržavati sve dok se sam ne nađe u opasnosti, “ako uzmoram braniti sebe, nedu ja mnogo pazti na te zakone”, u tim rječima vidimo da Sancho prestavlja tipičnog renesansnog čovjeka koji nede pustiti da ga netko premlati zbog viteških zakona.Taj način gledanja na svijet Servantes sukobljava sa fiktivnim pogledom na svijet od strane don Quijota.Taj sukob svijetova Servantes majstorski prikazuje kroz različite dogodovštine čiji su sudionici Don Kihot i Sančo Pansa.
Don Kihot poražen ili pobijeđen?
Pitanje u naslovu postavljaju si svi čitatelji ovog romana.Don Kihot na kraju svake svoje pustolovine biva poražen, pretučen i ponižen.Ali on upornu nastavlja dalje “da osveduje krivice, da priskakuje udovicama u pomod, da zakriljuje djevice”.On u svojoj ludosti ide protiv onog što su postali ideali renesansnog čovjeka.U stvari Don Kihot donosi ono malo mašte što nedostaje svjetu koji pomalo opada zarobljen u svojoj realnosti.Time Don Kihot zadobija simpatije ljudi koje srede na svojim putovanjima i koji mu pomažu u njegovim svetim ciljevima da bi se malo zabavili.Don Kihot je “doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveda pobijeda što se može poželjeti”.
Donkihotizam
U čestoj je porabi pojam donkihotizam (donkihotstvo, donkihoterija) koji potječe, gledaj čuda, od imena Don Kihota, glavnog lika Servantesovog romana.Znači smešan, nesuvremen, besmislen pohvat.
Što je lepo u njemu
Don Kihot prestavlja dio svakog od nas , i to onaj dio koji vjeruje u njegove priče, ideale i maštanja.Kad on nestane nestade dio svih nas.”Kad ne bi bio grijeh protiv ljubavi prema bližnjem, poželio bih da nikada i ne ozdravi Don Kihot, jer ako on ozdravi, nestade nam njegovih dosetaka, pa i dosjetaka perjanika njegova Sancha Panze, a svaka od tih dosetaka da prevrati i samu melankoniju u radost.”
________________________________________ Andrid - Na Drini cuprija
BELEŠKA O PISCU: Ivo Andrid, jedan je unikatni primer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca rođen 1892. u Dolcu pokraj Travnika u siromašnoj porodici, a umro 1975. u Beogradu. Detinjstvo provodi u Višegradu gde i završava osnovnu školu. Gimnaziju završava u Sarajevu, a studira u Zagrebu, Beču i Krakovu da bi 1924. u Gracu doktorirao disertacijom «O duhovnom životu Bosne pod Turcima». Bio je član «Mlade Bosne» te za vrijeme Prvog svetskog rata biva zatvoren. Nakon Prvog svetskog rata 1918. sa još nekoliko književnika u Zagrebu pokrede časopis «Književni jug». U razdoblju između dva rata je u diplomatskoj službi, a kada počinje Drugi svetski rat povlači se u Beograd gde se za vrijeme okupacije ne sudeluje u javnom i kulturnom životu. Nakon rata postaje narodni poslanik i prvi predsednik «Saveza književnika Jugoslavije». Napokon 1961. je dobio priznanje za svoja književna ostvarenja kada mu uručena Nobelova nagrada za književnost.
Ivo Andrid je pisao pjesme, romane, pripovijetke i eseje. Andrid svoje književno stvaralaštvo otkriva javnosti kao maturant kada 1911. objavljuje prve stihove u časopisu «Bosanska vila». Književno priznanje i ime ostvaruje ciklusom pjesama u zborniku «Hrvatska mlada lirika» (1914.). Njegov opus možemo podijeliti u tri etape tj. faze. Prva, rana faza (prijeratna) započinje upravo 1911. i traje do 1920. u toj fazi prevladavaju poezija i poetska proza, a dela stvorena u toj fazi su zbirke pjesama u prozi «Ex Ponto» (1918.) i «Nemiri» (1920.). U razdoblju između dva rata se okrede isključivo prozi te objavljuje zbirku pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom «Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) sa tematikom iz prošlosti Bosne turske i austrijske vlasti. Nakon Drugog svetskog rata objavljuje romane «Na Drini duprija» (1945.), «Travnička hronika» (1945.), «Gospođica» (1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka «Nove pripovetke» (1948.), «Priča o vezirovom slonu» (1948.), «Lica»
(1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz beletristički rad bavio se i publicističkim i esejističkim radom.
Danas, ali i prije se povlači pitanje narodne pripadnosti Ive Andrida (prethodno napisano «hrvatsko-bosansko-srpski pisac»). Godinama su se oko Andrida množile nejasnode i kontroverze. Primerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog
vernosti mladenačkim idealima, ili zbog karijere, ili zbog čega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji međutim nije doživio? Je li se 1941. zaista nameravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do čega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te namere došlo, upozorila pronicljiva diplomata, da de tijek događaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se očituje o tim pitanjima, Andrid kao da je još i poticao, da takvih nejasnoda i kontroverzi bude što više, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova dela. Ved je njegov bečki «hommage» Matošu nosio klicu razočaranja, i to upravo u matoševske ideale te premda je još nekoliko godina poslije prvoga rata književno vezan uz Zagreb i hrvatsku književnu sredinu, odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku službu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazočan u srpskom književnom životu, prihvativši najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksičko-sintaktički posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove - pjesme, novele, članke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama u prozi, ispunjenih prigušenim bolom i tragičnim osedajem života («Ex Ponto», «Nemiri»), pripovijetka «Put Alije Đerzeleza» i prva knjiga «Pripovetke» napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni članci i kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljededa njegova knjiga, također pod naslovom «Pripovetke» donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim jezikom, tek «Pripovetke» (1936.) pisane su sve do jedne dosljedno srpskim jezikom, kao što su pisana i sva kasnija njegova dela: romani «Na Drini duprija», «Travnička hronika» i «Gospođica», pa «Nove pripovetke» (1948), kratki roman «Prokleta avlija», nedovršeni roman «Omerpaša Latas» knjiga refleksivnih zapisa «Znakovi pored puta», koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih dela 1976.
O DELU
Samo delo «Na Drini duprija» je sastavljeno od dvadesetičetiri pričice, poglavlja. Koje, iako nisu tematski povezane čine jednu savršeno ispričanu priču jednog malog mesta u srednjoj Bosni od sredine 16. st. pa sve do početka Prvog svetskog rata (1914.). Roman započinje dugim geografskim opisom Višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju kršdanske dece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju kršdansku i muslimansku verziju. Taj most («duprija») ima vrlo važnu ulogu u životu meštana Višegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke ved čini Višegrad prometnim čvorištem i daje mu glavno mesto za okupljanja («kapija»). Na početku dela nam se daje uvid u delo i šta nas očekuje. U drugom poglavlju se opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu vidimo bijedu i težak život na tom području pod Turskom vlašdu. Naime prije mosta se prelazilo pomodu skele koja nije vozila redovito ved je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogudnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. čim se rijeka zamuti i poraste preko određene granice skela ne vozi. Kao što znamo Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav čovek iz Bosne je dospio na visoku službu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Bududi da mu je u sedanju ostala ružna uspomena na skelu Mehmed paša Sokolovid (vezir) je odlučio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze stručnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadležnik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov čovek koji čak i najmanju grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio sretan ako je ostao živ. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mesta koji su bivali prisiljeni da kuluče (tlaka), čak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili više nego bijedni kao i sam smeštaj i uveti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobrađene. Ovo sve je rezultiralo pobunom među radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom ved tihom i možemo redi gerilskom sabotažom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvažilo nešto učiniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i Srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i širili glas kako vila brodarica ne da da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepričavao tu priču te se ona brzo proširila, ali ona biva uništena kada Turski stražari pod pritiskom zapovednika straže Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bježi. Radislav je okrutno mučen ne bi li izdao pomagača, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mučenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije pladao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i završili bez vedih izgreda. Most je napokon dovršen 1571., dakle nakon pet godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straža i podiže se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze
glave pogubljenih Srba. Nadalje nalazimo opise poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i čvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima nalazimo i legende poput one kada brak između Fatime Avdagine i Nailbega Hamzida biva dogovoren unatoč Fatiminoj želji i zakletvi kako se nikada nede udati za Nailbega ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skače u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepša i najmudrija žena Fata Avidagina koja je ostala verna sebi. Kasnije kada AustroUgarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pružaju otpor, ali prisiljeni na povlačenje prelaze preko mosta i Alihodža Višegradski ugledni musliman (hodža) zbog vrijeđanja i protivljenja vođi bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Višegradom završava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu započinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, naime Austrijska okupacija je pokazala pozitivne posljedice svih promena što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine. To su red, čistoda, građevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz delotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istočnjačke "pravde" izražene uzrečicom «kadija te tuži, kadija te sudi». Roman se bavi pričama običnih ljudi i njihovim životima te tako upoznajemo mnogo likova iz Višegrada, od domadih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Višegradu je na mostu opet nikla baraka sa stražarima, ali poznati hajduk Jakov Čekrlija je lukavo uz pomod devojke uspio nasamariti stražara i prebjedi u Srbiju. Nakon toga se osramodeni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Višegradu sa dolaskom željeznice nam govori o načinu provođenja vremena u ono doba te o zameni stare i male domade birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je bilo zabranjeno kockati). Lotika koja je sama stvorila sve što ima je prava samostalna i odlučna žena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drži obitelj na okupu te uzdržava rođake koji se još školuju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo loše utjecaje zapadne civilizacije koji množe pijanice i besposličare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno ved ranije spominjani Dorkan koji radi sve i svašta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imudnijih gazdi opijaju te ga ismijavaju. Tu se također manifestira narodni element jer je prije bilo nepisano pravilo da svako naselje ima svoju «ludu» kojoj se svi smiju. Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa čak i pleše po ogradi. Kada se ved poprilično dece iz Višegrada školuje vani (Zagreb, Beč, Budimpešta itd.) oni sa sobom donose u Višegrad ideje o socijalnoj i nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi imamo više filozofskih diskusija između nekoliko mladida Herak (socijalista), Stikovid (nacionalista) koji piše članke za časopis «Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina» i dr. Upravo preko tih rasprava tj. debata saznajemo o raspoloženju, idealima i željama koje su zahvatile velik dio mladeži Bosne i Hercegovine, ali također i Srbije i Hrvatske. Između Stikovida i Glasičanina se još javlja sukob oko devojke Zore koja je učiteljica u školi u Višegradu, taj sukob počinje kada Stikovid zavađa Zoru iako zna da i Glasičanin koji se ne školuje nego ved radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve Platonska i naivno dečja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stikovid vrada na fakultet se Glasičanin i Zora mire. Tako godinu dana život teče bez vedih i naglih promena. Slijedede godine početkom ljetnih praznika se ponovno vradaju studenti pa se i bude stari problemi unutar društva iz Višegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda 1. o kojem ljudi saznaju tijekom jednog nedeljnog plesanja i igranja na polju, dakle nevini ljudi su odmah počeli ispaštati tuđu krivicu. S početkom rata svi bježe van Višegrada jer je most strateški važan te Srbi granatiraju naselje. Čak je bilo kasno i za Glasičanina i Zoru bududi da on izabire rat na srpskoj strani. Jedino Alihodža najčešde spominjani lik romana ostaje u naselju u svojoj trgovini koja biva razrušena tijekom granatiranja te on svedoči gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u stupove mosta. On to ipak preživljava, ali na putu kudi umire od srčanog udara. Sa njime umiru i stari način života i stare vrijednosti bududi da ih on simbolizira i zastupa.
Andrideva „ Na Drini Duprija“ nije roman u klasičnom smislu. Glavni junak je kameni most na Drini (1516.-1914.). Vreme u romanu se deli na 2 perioda: turska i austrijska vladavina. Turska okupacija je 3,5 veka, od odvođenja srpske dece u danku u krvi pa do ulaska austrijske vojske 1878.god.
Period austrijske okupacije traje samo 3,5 decenije, ali to u romanu izgleda drugačije : 1/3 romana opisuje tursku vladavinu, a preostale 2/3 romana su austrijska okupacija. Građa romana je podeljena u 24 glave, a ved u 9. glavi je opisan ulazak austrijske vojske u Višegrad.
Andrid prati iz veka u vek raznovrsne promene u kasabi (mali grad) i istorijske događaje (turska vladavina, austrijska vladavina i osvitak I svetskog rata).Sudbine pojedinaca su karakteristične za određene istorijske trenutke i po tome ih je pisac birao (Fatima, Lotika, Milan Glasinčanin, Ali Hodža Mutevelid). Sam most nastaje iz mnogostruke patnje ljudi iz ovog kraja, iz bolnih uspomena velikog vezira Mehmed – paše Sokolovida (Baja)→(koga turci odvode kao 10-godišnjaka 1516. god. u danku u krvi) i iz teškog i mukotrpnog života naših ljudi koji su pod nečuvenim terorom podizali ovaj most. 10-god. dečak je u tuđem svetu promenio ime i veru, postao čuven vojskovođa, carev zet proširene granice turske imperije, ali je čitav život nosio u sebi jedan oštar bol koji ga je često presecao u grudima kao strašno sedanje na onu skelu kada je u danku u krvi prvi put prešao Drinu praden lelekom majke. Veliki vezir je odlučio da na nekadašnjoj skeli podigne most verujudi da de se tako osloboditi tog nejasnog bola u grudima koji ga tišti i pomodi svojim zemljacima.
U opisu izgradnje mosta utkane su slike gorkog rada raje (naroda), svirepost turskih okupatora kao što je glavni nadzornik Abidaga i posle slike turske vlasti u prvih 9 glava dolazi Austro-Ugarska vlast do kraja romana. Za vreme turske vlasti most često postaje krvavo gubilište, ali se za njega vezuju i intimne tragedije,kao što je tragedija Lepe Fatime. Pisac kaže: “Između života ljudi u kasabi i ovoga mosta postoji prisna vekovna veza, njihove su sudbine tako isprepletane da se odvojeno ne daju zamisliti i stoga je priča o postojanju i sudbini mosta, istovremeno priča o životu kasabe, preplidu se istorijsko i legendarno iz naraštaja u naraštaj isto kao što se i kroz sva pričanja o kasabi provlači linija kamenog mosta sa 11 lukova. “Reka Drina je metafora prolaznosti: most, tesani kamen je simbol trajnog, čovekovog..
Interesantan je Alihodža Mutevelid koji je predstavnik nekadašnjeg sloja-feudalnog koji izumire, mudar i oprezan, ali pored saznanja da je tursko prošlo, on ne prihvata nove promene gde ne može da vlada samo jedan turski vazal.
"Na Drini duprija" /
U delu ima dosta pojedinačnih priča i svaka je zasebna umetnička celina: Buntovnik Radisav (tip srpskog slobodarskog seljaštva). Abidaga (simbol turske svireposti), priča o Fatimi, kockar Milan Glasinganin, priča o jevrejki Lotiki koja vodi kafanu kraj mosta. Pojedinačne sudbine ljudi povezane su sa legendama neistorijskim događajima. Most ili saraj grade osvajači, ali on je istovremeno i humana uspomena na nezaboravnog vezira. Pored mosta prolaze ljudi , generacije, a on ostaje postojan i nepromenjiv . Za njega se vezuju istoriska hronika i legende, zabave, dokoni, lokalne atrakcije kao dorkan, tragedije vojnika Peduna ,da bi se završio sa misaonim Alihodžom, koji doživljava da austrijska mina početkom I sv. rata ruši jedan luk na mostu što je toliko potreslo Alihodžu u dudanu krenuo kudi i usput pao mrtav.
Čitava kompozicija romana je u stvari linija samog mosta koji simbolično povezuje renesansni zapad i zaostali istok. Simbolično spaja dve nesigurne obale , samo ta duprija i taj kamen stoje kao dutljivi spomenik prohujalih vremena. Isto vremeno ovaj most kao i onaj na Žepi predstavlja ostvarenje vezira koji je realizovo majstor Antonije, njegovu želju za večitim traganjem za lepotom.
U delu se preplidu teme iz prošlosti i sadašnjosti trenutka što ga čini romanom - hronikom (istorijografski postupak u građi dela, nema prave romaneksne fabule). Istoricizam u delu nije upadljiv, jer se prikazuju kolektivne i pojedinačne sudbine u određenim istorijskim razmacima. Prikazuju se sudbine velikih, značajnih ljudi, ali i malih i beznačajnih ličnosti. Sa sudbinom 4 veka mosta tako su vezane mnogobrojne i sudbine i mašte i narodna verovanja i sujeverja. Naizgled su sudbine junaka nepovezane, i ređaju se kroz vekove jedna za drugom, ali tu se javlja most kao jedna spona koja ih vezuje
kroz vekove, jer su sve te pojedinačne sudbine vezane za most. Znači da se javljaju preplitanja legandarnog i istorijskog. Samo neukrotiva Drina krije u sebi simboliku prolaznosti života, nečega što teče, što se menja, a nasuprot njoj most i kamen predstavlja trajnost i večnost čovekovog dela.
Most je simboličan u kidanju granica , spajanju nepovezanog, povezivanju krajnosti, jer njegovi krajevi ne razdvajaju, ved približavaju obale i povezuju ljude. Iz toga različiti mostovi kao simbol spajanja su česta inspiracija u Andridevim delima.
Zaključak
Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izražaj je prilično jednostavan i lako razumljiv. U delu nalazimo mnogo primera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do običaja i svetonazora. Velika važnost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne teme i određene fabule, ali ipak nalazimo osnovni «leitmotiv» a to je naravno most. Most nam simbolizira čvrstodu, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje. Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, pejzaža i interijera. Jedan od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radislava na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su također i reprezentativni npr. Abidaga-tursko nasilje i brutalnost, Lotika-moderna žena, samouverena i uporna, Herak, Stikovid-jugoslavenska revolucija, novi ideali, Dorkan-nevin čovek ali vrlo nesretan i siromašan, Alihodžaglas razuma kod muslimana i moralni vođa, i dr. Važna činjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim događajima i da on nepristrano prikazuje život u Bosni nekada, da je delo nepristrano nam pokazuje nekritičnost austrijske vlasti kao ostalih prosrpskih pisaca. U cijelom romanu se oseda pravilnost konstrukcije te slijeda događaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutačnim. Most kao nijemi svedok pamti prividno slaganje različitih kultura, vera i naroda dok među njima u stvari vlada antagonizam. Najvedi je sraz dvaju civilizacija, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, večita točka na kojoj se napetosti i komešanje što rađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) oseda i vidi jasnije nego drugde.
Meni se ovo delo vrlo jako svidelo jer na specifičan i nadasve originalan način svedoči o povijesti Bosne i Hercegovine. Dojmili su me se njegovi verni opisi i vešto i postepeno uvođenje čitaoca u radnju, naime čitajudi ovo delo čitalac vrlo lako shvada situaciju i okolnosti zahvaljujudi Andridevom pristupačnom i izravnom stilu. Epizode koje su kod mene ostavile najjači utisak su zasigurno 19. i 23. u kojima Andrid predstavlja stavove jugoslavenstva i socijalizma, ali iako je bio njihov zagovornik dopušta si i njihovu kritiku tj. sagledava ih i sa druge strane. U toj epizodi (19.) otkriva zaluđenost i preveliku idolizaciju i idealizaciju ideja koje su osuđene da samo ostanu ideje dokle god postoji ljudska želja i nagon za individualnošdu i očuvanju tradicija. 23. epizoda nam donosi uvid u prve dana Prvoga svetskog rata na tom području, opis tih događaja se vrši pomno izabranim riječima koje dopiru do same srži osedaja bespomodnosti i očaja koji vladaju u nevinu narodu ionako ved napadenom i ratom uništenim.
Naravno da bi se o ovom delu dalo još puno toga redi jer je ono jedno od tih nikada do kraja izanaliziranih i raščlanjenih umetničko-povijesnih ostvarenja.
Homer - Odiseja
1. TEZA: O autoru
Homer ili Homeros živio je oko 800. god. pre n.e.
Homeru se u antici pripisalo autorstvo Ilijade i Odiseje, kao najpoznatiji i zapravo jedini spomenici tog vremena. Sumnja se da je Homer napisao potpuno oba speva jer je bio slijep i jer se vide vidljivi ispravci drugih pesnika na samim djelima. Osim Ilijade i Odiseje Homer je pisao niz "kikličkih epova" s trojanskom ili tebatanskom tematikom, zatim tkz. homerske himne bogovima, šaljiv spev Batrahomiomahija ( Boj žaba i miševa), ali na kraju su mu poricali sve osim Ilijade. O Homerovom životu nema pouzdanih podataka ali zna se da najverovatnije potječe iz Smirne u Maloj Aziji, i da je živio između 900. i 700. god. prije n.e. Krajem 18. st. razvila se sumnja za njegovim postojanjem zbog tkz. "homerskog pitanja", taj problem do dana današnjeg nije potpuno rješen. Prevladava mišljenje o tkz. unitarizmu tj. da je jedan ljudski genije u to vreme spojio sve dotadašnje priče u ta dva epa, i to Ilijadu u mlađim danima, a Odiseju u starijim danima. Po detaljnjoj tematici, po preciznosti likova i njihovih osedaja i mišljenja, po njihovom dotadašnjem mišljenju na svijet i na bogove, Ilijada i Odiseja pripada najvedim kulturnim i umjetničkim tekovima čovečanstva. Te knjige su kasnije imale i veliki utjecaj na razvoj antičke i evropske književnosti. Ostale su nenadmašene uzorom na ostalu epsku literaturu. Oba epa su pisana heksametrom. Ilijada sadrži 15.696 a Odiseja 12.103 heksametara. Aleksandriski su ih filozofi podjelili na 24 knjige prema broju slova grčkog alfabeta.
2. TEZA:
1.Pevanje “Kikonci i Lotofazi”
Odisej je kralj kršnog otoka Itake u Jonskom moru. Od svih Grka Odisej je najviše lutao na povratku kudi.
Odisej je sa svojih dvanaest brodova krenuo iz Troje ali ga je odmah jaki vetar odvukao prema severu na tračku obalu. Tamo je sa svojim ljudima provalio u kikonski grad Izmar. Muškarce su pobili a žene i ostali pljen su podjelili. Odisej je htio da odmah otplove ali ga njegovi ljudi nisu poslušali. Pobjegli Kikonci sa svojim susedima navale na Odisejeve ljude. Odisejevi ljudi brzo uskočiše u lađe i počevše bježati. Iz svake lađe umrlo je po šest vojnika. Nakon toga jedno dulje vreme mirno su plovili morem, kad od jednom jedna velika oluja sa sajevera polomi im jedrenice i jedra im rastrga u komade. Morali su mukotrpno veslati kako bi stigli do kopna. Trebalo im je dva dana da poprave brodove. Nakon toga razapeli su nova jedra i otplovili prema jugu. Odmah kraj rta Maleja tj. blizu Itake zapuha jak vetar koji ih je odveo daleko od domovine na otvoreno more. Devet dana ih je bura nosila, a tek deseti dan dospeli su na obalu Latofaga. Tamo su živeli ljudi koji su se hranili lotosovim plodom. Taj lotosov plod bio je slađi od meda, ali imao je čarobnu mod. Ta čarobna mod nije bila dobrodudna nego zlodudna jer bilo tko ga okusi nije se više želio vratiti kudi nego samo ostati u toj zemlji. Odisejevi ljudi su okusili taj plod. Odisej je morao silom odvesti svoje ljude lađama, a oni su se opirali i plakali.
19.Pevanje "Odisej i Penelopa - Pranje nogu"
Odisej osta u dvorani da čeka Penelopu. Penelopa siđe iz svoje sobe i sedne na stolicu kraj ognjišta. Došle su i sluškinje da raspreme stolove i pobrinule su se da ponovo bude svetla i topline. Sluškinja Melanta stane po drugi put grditi Odiseja. Ona ga stade tjerati iz dvora. Na to Odise odgovori “Kako bi ti bilo kad bi i tebe bogovi kaznili ?” Kad je Penelopa čula razgovor izgrdi sluškinju i stadoše razgovarati o svome mužu kojeg čeka ved mnoštvo godina ( nije znala da taj muž kojeg tako dugo čeka stoji ispred nje ). Odisej joj počne opisivati nestvarne događaje kao ugošdivanje na otoku Kreti. Opisao je vrlo detaljno njegovu odjedu. Penelopa je samo plakala. Penelopa tako ugosti njegovog prijašnjeg muža ne znajudi zapravo da je to on. Ona mu ponudi i pranje nogu ali on prista samo pod uvetom da to bude jedna starija sluškinja. Pri pranju nogu stara dadilja prepozna Odiseja po ošiljku iznad desnog koljenom. Vepar je zadro zubom u meso Odisju ved u mladim danima. Odisej je zamolio dadilju de ne oda njegovu pravu ličnost jer bi moglo dodi i do ozbiljih problema. Starica uzme novu vodu i ne proizusti ni jednu riječ. Nakon toga Odisej ponov započe pričati s Penelopom koja mu govori o jednom snu u kojem vidi skori dolazak muža. Kraljica na kraju razgovora zaželi strancu laku nod i od u svoje odaje.
21.Pevanje "Napinjanje luka"
Penelopa uze lijepi mjedeni ključ s bjelokosnom drškom i ode uz pratnju sluga po Odisejev luk i tobolac ( Spremište za strijele ). Penelopa izjavljuje da de oženiti samo onoga koji de uspeti nategnuti Odisejev luk i čija de strijela prodi kroz svih dvanaest sekira. Junački prosiaci stadoše gledati luk sa zaprepaštenjem. Antinoj predlaže redosljed kojim de prosiaci pokušati nategnuti luk i čija de strijela prodi svih dvanaest sekira. Odisej priznaje smo govedaru i svinjaru svoju pravu ličnost kako bi od njih dobio pomod da pokuša i on to učiniti. Niti jedan prosjak nije uspio izvršiti zadani zadatak. Odisej moli jedan pokušaj ali mu se svi protive. Na kraju Odisej svojom lukavošdu i pomodu njegova sina Telemaha uspeva dobiti jedan pokušaj. Niti jedan junački prosioc ne veruje u njegovu snagu i uspešnost. Odisej bez ikakve vede muke nategne luk uz veliko očaranje prosilaca postavi strijelu i razapne ju kroz svih dvanaest sekira. Odisej namigne sinu da dođe do oca s oružjem kako ga nebi niko mogao na pasti. Odisej tako započinje večeru.
KAFKA - Proces
Nažalost, sve što je moglo delovati na Kafkine suvremenike, proizvod bolne mašte oslikao se kasnije u drugom svjetskom ratu.
Čitajudi Kafku, naročito proces često čitaoca iznenađuju neobični događaji pa se česti ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni.
Image “Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolid i ustade.-Ne smijete otidi jer ste uhapšeni.-Tako se nekako i meni čini- Reče K.-Ali zašto?-pripita-Mi nismo merodavni da vam to saopdimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je ved u toku i sve dete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju govorim.”
Ta čudnovata smesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta. To je poseban svijet u kojem deluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne može se redi da je mistično i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.
Otuđenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji. Upravo se Kafka time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuđenja u svim svojim delima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji, nemodi čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samza na neki način otuđen jer pretvorivši se u kukca on za svoje bliže prestaje biti živo bide, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef K. je otuđen, osuđen zbog nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogudnosti da se brani čak i bez da zna tko ga je optužio proživio je godinu muka i grešaka da bi na kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.
Kafka je pisac koji sam sebi nije prideljivao neki osobi značaj, a naročito nije vjerovao u svoj književni geniji. Njego pesimizam stalno ga je pratio u životu i u delima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u svojim delima predviđao što de nekoliko godina kasnije potresti čovječanstvo.
Zanimljivost Kafkinih dela je u tome što se ona mogu interpretirati na bezbroj načina, bududi da raspleta u njegovim delima obično nema, a nisu dana ni objašnjenja pa se dela ponekad čitaju i dva puta kako bi se shvatila, ali uzalud.
Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo pisma koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama, za Kafku je rekla:” On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštideni. On je gol među obučenima.” Kafka, geniji koji nikada nije sam skrivao svoju veličinu..
________________________________________ D: Defo - Robinzon Kruso
O PISCU: Defo Danijel engl.pisac; rodjen 1660. u Londonu, u .26.iv.1731. u Moroofieldsu. Isprva trgovac,pada pod stečaj,zatim novinar,publicist,tajni agent,romansijer.D. je objavio velik broj pamfleta,eseja,projekta o najrazličitijim temama počevši od reforme odgoja I škola od međunarodne politike I skloništa za idiote. Robinzon kruso ubraja se među klasična dela svetske literature..D. se inspirao putopsom Woodesa Rogersa Krstarenje oko svijeta(1712),gde je opisana pustolovina škot.mornara Aleksandra Selkira koji je godinama živio usamljen na pustom otoku Juan-Fernandez.
ROBINZON KRUSO:
Defoeov Rrbinson nije junak nadljudske snage kome sve uspijeva brzo i lako.Onje običan čovek.Vrlo teško podnosi samodu.Strah mu je stalni pratilac.Uprkos povoljnoj klimi otoka,nismo sigurni da bi ostao na životuda nije donio s nasukanog broda puške I barut,šaku žita i druge stvari.Povest njegova uspjeha je duga priča o mnogobrojnim napornim i tegobnim neuspjelim pokušajima.Robinzonpuno razmišlja,menja odluke,mesecima radi naporno na nečemu što de se katkad na kraju izjaloviti.Tako je neprestano pokušavao,služedi se samo sekirom,izraditi veliki čamac kojim bi mogao otploviti s otoka.Uložio je u taj posao mesece I mesece mukotrpnograda.Nije uspio,ali je pokazaoneslomljivu ustrajnost,prkos,odlučnost da pobjegne s otoka,kao I nemir i strast za plovidbom.živedi više od 27 godina na pustom otoku,pokazao se kao uspješan ratar,vešt stočar,od nužde majstor svih zanata,ali sve te duge godine mirovanjana jednome mestu samo su još ojačalenjegovu večnu želju za putovanjima I izazovima.Takav Robinsonje običan čovekkoji u vrlo teškim uvetima života dokazuje svoju ljudsku veličinu.
PETKO:
Bio je lijep momak,dobro građen,ravnih I čvrstih ruku I nogu,ne prekrupan,visok,skladan,star oko 26 godina.Crte lica mu ne odavaju ni okrutnost ni divljinu,nego jedino neku istinsku muževnost.Kosa mu je bila duga I crna,i nije bila kovrčasta poput vune.Čelo I visiko I široko.Iz očiju mu seva neka velika živahnost I bistrina.Boja kože ne crna,nego smeđožuta,ali ne onakve ružne,suviše žute,odvratnekakva je u Brazilaca ili Virgijanaca I drugih američkih domorodaca,nego više svijetla mrkomaslinasta,na neki način privlačna,samo je to teško opisati.Lice okruglo I puno,nos malen,ne spljoštenkao u crnaca.Usta lijepo oblikovana.usne tanke,a zubi krasni,pravilni I bijeli poputpoput bjelkosti.Robinzonga je nazvao Petko,prema imenu dana kada ga je spasio,za uspomenu na taj dan.
VREME RADNJE:1659-1686
MESTO RADNJE:Pust ostrvo u Tihom oceanu
TEMA:
Borba usamljenog čoveka protiv prirode I simbolična drama osvajanja prvih rudimenata civilizacije.
ROBINZON je jednoga jutra opazio na obali pet kanua.Iz njih su izlazili divljaci.Robinzonih je primetio otprilike trideset,i video kako plešu oko vatre.Primetio je dvojicu kako izlaze iz kanua, jedan se odmah onesvestio,a drugi je počeo bježati.Trojica divljaka su krenuli za njim.Preplivao je uski zaljev i došao do Robinsona.On ga je pokušao dozvati znakovima ruku što je bolje mogao, ali mu se divljak prebliži samo za nekoliko koraka.Toje napravio još jednom pa mu je tek onda divljak prišao.Robinzonje naciljao drugoga divljaka,a njegov divljak zatraži da mu Robinzonda mačetu. On mu je dao,a divljak je odmah krenuo na drugoga I jednim zamahom mu osekao glavu.Robinzonje naredio divljadu da pokupi leševe,što je on I učinio.Zatim mu je naredio da da otiđe spavati. Odlučio ga je zvati Petko na uspomenu na dan kada ga
je spasio.Učio ga je govoriti I jesti.Robinzonmu je dao odeče ,a Petko je bio sretan I rekao mu je da je hodao gol od svoga rođenja.Robinsonu je život postao lakšim jer je dobio nekoga s kim može pričati I što više nije usamljen.
Ova mi se priča svidela jer je Robinzon dobio nekoga s kim može pričati,i jer više nije sam na ostrvu.
Drugo izdanje :
Opis glavnog lika:
Snalažljivost: “Ta bezizlaznost probudi moju snalažljivost. Imali smo na brodu nekoliko doknadnih jarbola, dva ili tri drvena balvana i jedan ili dva gornja jarbola.”
Ne sviđa mi se njegov postupak s životinjama na otoku: “ … ali sam vidio mnoštvo ptica, samo nisam znao kakvih; a kad sam ih ubio, nisam znao koje su za jelo, a koje nisu. Vradajudi se ubio sam nekakvu veliku pticu što sam je vidio kako sjedi na drvetu pokraj velike šume. Prvim hicem što sam ga opalio među njih ubio sam kozu kraj koje je stajalo jare i sisalo je.”
Muka, rad, strpljivost, marljivost neke su od stvari što ih je morao prihvatiti:“ Trebalo mi je puna četrdeset i dva dana da napravim dasku za dugačku policu što mi je trebala u spilji, a dva bi tesara, sa svojim oruđem i pilama, od istog drveta u pola dana izrezali šest.”
Vanjski opis (opis njegova lica): “Što se tiče moga lica, ono doista nije bilo toliko pocrnjelo koliko bi se očekivalo kod čovjeka koji uopde ne pazi na nj. Bradu sam jednom pustio da raste, pa mi je bila duga oko četvrt metra. Međutim kako sam imao dovoljno škara i britava, dosta sam je kratko podrezivao, a dlake na gornjoj usnici dotjerao sam tako da sam imao velike muslimanske brkove.”
Kolebljivost prema divljacima: “Pitao sam se također koliko su se ti ljudi ogriješili o mene, i kakvo pravo imam ja da se uplidem u svađu o onoj krvi što je oni prolijevaju među sobom.”
Opis Petka (vrlo slikovit): “Bio je to pristao, lijep momak, savršeno građen, ravnih, dugačkih nogu. Nije bio prekrupan, ali je bio visok i skladan, a po mome mišljenju oko dvadeset i šest godina star. Izraz lica mu je bio vrlo dobrodudan, u njemu nije bilo ništa divlje i neprijazno. U njemu kao da je bilo nešto muževno, ali je u isto vrijeme u izrazu njegova lica bila neka mekoda i blagost Europljanina, pogotovu kad bi se nasmiješio. Kosu je imao crnu i dugačku, i nije bila kovrčasta kao vuna. Čelo mu je bilo visoko i široko, a oči su mu sijevale živahnošdu i oštrinom. Boja njegove kože nije bila sasvim crna, ali vrlo zagasita, a ipak ne onako ružno žuta i odbojno tamna kao kod Brazilijanca … nego nekako jasna, sivkastosmeđa. Lice mu je bilo okruglo i puno, nos malen, ali ne plosnat kao u crnca, lijepa usta i tanke usne, a zubi su mu bili pravilni i bijeli poput bjelokosti.”
Usporedba filma i knjige: Film je uvelike skradena verzija knjige. U njemu se sve događa iznimno brzo, dok je u knjizi vrlo temeljito opisano, no ipak mislim da je to u redu jer za temeljito opisivanje u filmu trebali bi sati i sati. Film ima i dosta neugodnih prizora što uništava čar cijele priče. Knjiga mi je bila mnogo zanimljivija i uživao sam u čitanju; imam samo jednu zamjerku, a to je uzastopno ponavljanje npr. “… kao što sam ved rekao.”
Najviše me se dojmila ova rečenica: “Katkad bih sam sebe pitao zašto sudbina tako temeljito uništava svoja stvorenja i čini ih tako strašno nesretnima, napuštenima i bespomodnima, tako potpuno bijednima da bi jedva bilo razumno biti zahvalan za takv život.” Potresla me je tragičnost te misli.
