SANJIN KODRIĆ
BIBLIOTEKA BOSNISTIKA | MONOGRAFIJE
knjiga 10
Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti
SANJIN KODRIĆ
Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti © Slavistički komitet i Sanjin Kodrić; prvo izdanje, 2012. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se umnožavati na bilo koji način ili javno reproducirati bez prethodnog dopuštenja izdavača i autora.
Izdavač Slavistički komitet, Sarajevo
Filozofski fakultet u Sarajevu, F. Račkog 1, Sarajevo, BiH tel. (+387) 33 253 170 e-mail
[email protected] www.slavistickikomitet.ba
Izdavački savjet Biblioteke Bosnistika – Književnost i kulturalne studije Enes Duraković, Dejan Đuričković, Renate Hansen-Kokoruš, Sanjin Kodrić, Zvonko Kovač, Nazif Kusturica, Munib Maglajlić, Angela Richter, Fahrudin Rizvanbegović, Elbisa Ustamujić, Bogusław Zieliński Glavni urednik Senahid Halilović Urednik Sanjin Kodrić Recenzenti Nihad Agić Enes Duraković Zvonko Kovač Fahrudin Rizvanbegović
ISBN 978-9958-648-09-0 BIBLIOTEKA BOSNISTIKA | MONOGRAFIJE
Sanjin Kodrić
Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti
knjiga 10
Sarajevo, 2012.
Objavljivanje ove knjige finansijski su podržali Federalno ministarstvo kulture i sporta, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, Centar za civilizaciju Balkana – BALMED (Istanbul, Turska) i Centar za napredne studije – CNS (Sarajevo, BiH).
Kao sjećanje na moje roditelje, Osmana i Suadu Kodrić, i kao uspomena mojim tetkama Ifeti i Mirsadi Kadić
Sadržaj Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 I. Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje (Književnopovijesne osobenosti novije bošnjačke književnosti i ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti”) . . . . . . . . . . . . . . . 21 II. Novija bošnjačka književnost, “unutrašnja” povijest, prošlost i predaja kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji književno-kulturalnih konektivnih struktura) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.1. Kultura sjećanja i književne konektivne strukture (“Smisao za historiju” i “okrenutost tradiciji”; “vruće” i “hladno” sjećanje i sjećajna mitomotorika; “ritualna” i “tekstualna koherencija” i književna mnemonika) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.2. Kulturalnomemorijski makromodeli, memorijske figure i memorijski formati (Funkcionalne, reprezentacijske i formativne kulturalno-memorijske opcije) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.2.1. Kanonski kulturalnomemorijski makromodel (Folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba; socijalna literatura; književnost NOB-a i socijalistički realizam) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.2.2. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel (Preporodni modernizam; postpreporodni tradicionalizam; avangardizam, neoizmi i poetičke alijanse međuratnog doba; poratni predmodernizam) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.2.3. Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel (Poratni modernizam; postmodernizam, “ratno pismo” i “poetika svjedočenja”) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
59
61
104
104
131
174
8 III. “Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume u romanima Zeleno busenje E. Mulabdića i Ponornica S. Kulenovića (Locus memoriae i dva primjera iz bošnjačkog književnog kanona) . . . . . . 201 III.1. “Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume: “Unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti i književna reprezentacija nacionalne prošlosti kao predaja “povlaštenog kulturalnog smisla” . . . 203 III.2. Zeleno busenje E. Mulabdića: “Austrougarska tema” i “nova vremena” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 III.3. Ponornica S. Kulenovića: “Austrougarska tema” i “prostori sjećanja” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264 IV. Zaključne napomene: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385 V. Concluding Remarks: Cultural Memory and Representation of the Past in Modern Bosniak Literature . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 419 VI. Izvori i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 441 Rezime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 463 Summary . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 469 Резюме . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 475 Indeks važnijih imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 483 Indeks važnijih pojmova i književnih naslova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 489 O autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 497
Uvod
9
Uvod “Mi plivamo u prošlosti kao riba u vodi i ne možemo pobjeći od nje. Ali, način našeg života i kretanja u tom mediju zahtijeva analizu i diskusiju.” (Eric J. Hobsbawm) “Jednoga dana, vjerovatno uskoro, neki će drugi E. H. Carr ustvrditi: što kulturnije postanu povijesne znanosti, a što povjesnije postanu one kulturne, to bolje za jedne i za druge.” (Lynn Hunt) “Posmatra li se literatura s motrišta pamćenja, ona se pojavljuje kao mnemotehnička umjetnost par excellence jer utemeljuje pamćenje kulture; bilježi pamćenje kulture; ona je čin pamćenja; upisuje se u prostor pamćenja koji se sastoji od tekstova; kreira prostor pamćenja u kojemu se tekstovi-prethodnici preuzimaju preko stupnjeva transformacije. Tekstovi predstavljaju iskladišteno materijalizirano pamćenje, što znači pamćenje koje se materijalizira u manifestnim znakovima, u ’vanjskom’ pisanju.” (Renate Lachmann)
To što ova knjiga počinje Uvodom kakav je ovaj samo je s jedne strane uvjetovano onim što je uobičajena praksa u radovima one vrste kojoj ona izvorno pripada * – time da se prije stvarnog početka akademskog štiva * Ova
knjiga, naime, predstavlja u osnovi neizmijenjenu verziju doktorske disertacije Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u bošnjačkoj književnosti 20. stoljeća (Od utilitarizma preporodnog doba do savremene poetike svjedočenja), koju je autor 18. 11. 2009. godine odbranio na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu pred komisijom u sastavu: prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović (predsjednik), prof. dr. Enes Duraković (član, mentor) i prof. dr. Nihad Agić (član). U tom smislu, naknadne intervencije u izvornom tekstu krajnje su rijetke i minimalne, što je i razlog da se u knjizi, s tek ponekim, nužnim izuzetkom, ne referira na književnohistorijsku građu i literaturu iz vremena nakon njezina dovršetka u ljeto 2009. godine; sve drugo, bilo koji širi zahvati u sam prvobitni tekst ove knjige, značilo bi pisanje manje-više nove, što autoru, međutim, nije bila namjera.
10
Sanjin Kodrić
uopćeno i pregledno, a prije svega informativno predstavi ono što je tip istraživanja koji ovakvo što podrazumijeva, ono što su njegovi ciljevi, zadaci te, naravno, predmet i metodologija, kao i njegov mogući ili barem željeni znanstveni doprinos i domet. Ovaj, često i sasvim formalni aspekt uvodnog dijela ove vrste literature i ovdje je uredno ispoštovan, ali ovaj Uvod, s druge strane, u jednom svojem dijelu predstavlja i ono ipak usamljeno mjesto u ovoj knjizi gdje se autor u neskriveno ličnom glasu, dakle i svojim čisto privatnim ja, barem u naznaci osvrnuo na tekst koji slijedi, bez scijentističke maske akademskog diskurza sagledavši i knjigu kao cjelinu, ali i samog sebe – onakvog kakvim se vidi onda kad se na kraju ove knjige našla i ona posljednja tačka koja je označila njezin završetak. *** Izborom temeljnog problemskog fokusa te pojedinačnih problemskih polja, ciljeva i zadataka istraživanja, kao i predmetne “građe” i njezina ukupnog metodološkog instrumentarija, ova knjiga i kao cjelina i u pojedinačnim svojim dijelovima predstavlja naglašeno književnoteorijski utemeljen rad u području bosniakističke / bosnističke književne historiografije. Otud, u smislu općeg karaktera istraživanja, ona se tiče, s jedne strane, i onog što je primjena, ali, s druge strane, i onog što su mogućnosti metodološke inovacije savremenih književnoteorijskih postavki i danas prominentnih analitičko-interpretativnih modela, u oba slučaja ostvarujući se u službi konkretne i vrlo jasno predmetno ograničene bosniakističke / bosnističke književnohistoriografske prakse, koja je jedan od ravnopravnih aspekata ove knjige. Ovako koncipirana, ova knjiga svoje utemeljenje ima u sva tri ključna segmenta savremene znanosti o književnosti – u književnoteorijskom, književnohistorijskom i, konačno, kritičkom istraživanju, slijedeći na ovaj način s razlogom prisutan proces interdiscipliniranja kako partikularnog književnoznanstvenog, tako i ukupnog istraživačkog rada u oblasti nekadašnje humanistike. S ovim u vezi, istraživanje koje podrazumijeva ova knjiga po svojim tipološkim određenjima približava se i istraživačkim interesima te procedurama savremene kulturologije, a posebno zanimanjima danas utjecajnih tzv. kulturalnih studija u različitim modalitetima njihova prakticiranja, pojavljujući se tako i u okvirima onog što je u nekadašnjem, tradicionalnom humanističkom području već odavno prisutna i prihvaćena široka tendencija postdisciplinarnog kulturaliziranja kako ukupnih humanističkih, tako i pojedinačnih književnoznanstvenih istraživanja.
Uvod
11
Istraživanje koje podrazumijeva ova knjiga usmjereno je, pritom, višestrukim i – posebno u lokalnom, bosanskohercegovačkom kontekstu – vrlo složenim kako općim, tako i pojedinačnim ciljevima. U općem smislu, a u vezi s teorijskim aspektom rada, ova knjiga predstavlja ne samo pokušaj dodatnog etabliranja savremenih kulturalno orijentiranih teorijskih postupaka i procedura unutar metodološkog instrumentarija bosanskohercegovačke književnoakademske zajednice već i nastojanje da se unutar ovog okvira, a temeljem kombiniranja elemenata bosanskohercegovačke književnoznanstvene tradicije i savremenih književnoteorijskih ideja, ostvari i svojevrstan metodološki pomak, koji bi trebao biti takav da je istovremeno sposoban kako metodološki osnažiti bosanskohercegovačku književnoakademsku zajednicu u trenutku kad se ona otvara brojnim izazovima savremenog proučavanja književnosti, tako i funkcionirati na sličan način i šire, po mogućnosti i izvan pojedinačnih, lokalnih bosanskohercegovačkih književnoakademskih okvira. S ovim u vezi, uz domaće književnoznanstveno naslijeđe i uopće širu tradiciju moderne književnoznanstvene misli, ova knjiga polazi prije svega od danas u svijetu sve utjecajnijih teorija kulturalnog pamćenja, kao i od brojnih drugih a s ovim povezanih metodoloških ideja, koje se najčešće temelje na interesima semiotike književnosti i kulture te poststrukturalističkim tzv. “novim književnim historijama”, posebno se vezujući za koncepte reprezentacije prošlosti i pitanja intertekstualnih relacija u književnosti, što je osnova na kojoj se na ovom mjestu pokušava uspostaviti prepoznatljiv, “zaseban” pristup književnosti ili “interpretativna strategija” koju autor uvjetno nominira odrednicom kulturalnomemorijska historija književnosti (ili, alternativno, kulturalnomemorijska književna historija), a što je, pak, ona – jednako uvjetno govoreći – “originalna” metodološka osnova iz koje autor nastoji pristupiti izučavanju novije bošnjačke književnosti, odnosno bošnjačke književne prakse od kraja 19. st. pa nadalje, ukazujući pritom na moguće načine i oblike uspješnog prilagođavanja i inoviranja književnoznanstvenih istraživačkih pristupa razvijenih u bitno drugačijim književno-kulturalnim i znanstvenim kontekstima, a što je, dakle, tek jedan od ciljeva ove knjige – onaj koji se tiče pokušaja ostvarivanja doprinosa općoj književnoznanstvenoj praksi unutar polja aplikacije savremenih književnih teorija. Suštinski cilj ove knjige jeste, pak, u samom istraživačkom angažiranju na ovom mjestu uspostavljene “interpretativne strategije” u području vrlo konkretnog i jasno definiranog proučavanja novije bošnjačke, ali – s obzirom na njezin kompozitni i policentrični karakter – i dobrog dijela cjeline novije bosanskohercegovačke književnosti. S ovim u vezi, preciznije govoreći, esencijalni
12
Sanjin Kodrić
cilj ove knjige jeste to da se iz metodološke perspektive teorija kulturalnog pamćenja te drugih savremenih teorijskih ideja ugrađenih u koncept “kulturalnomemorijske historije književnosti” ponudi cjelovito i sistematsko znanstveno razumijevanje najvažnijih razvojnih procesa i pojava novije bošnjačke književne povijesti, posebno one tokom 20. st., a sve to s obzirom na status književnosti kao dijela ukupnog kulturalnog sistema. U ovom smislu, ova knjiga ima za cilj ispitivanje oblika te važnih značajki kulturalnog pamćenja i reprezentacije prošlosti što karakteriziraju devetnaestostoljetnu i dvadesetostoljetnu bošnjačku književnost, i to na način tretiranja njezinih ključnih i/ili reprezentativnih književnih fenomena – paradigmatsko-egzemplarnih razvojnih pojava različitih vrsta i razina te reprezentativnih primjera širih i pojedinačnih književno-kulturalnih razvojnih procesa (od književnih stilsko-poetičkih razdoblja do partikularnih žanrovskih sistema), najvažnijih književnih figura, temeljnih ili prekretnički važnih autorskih opusa i njihovih najznačajnijih sastavnica itd., uz njezine općenitije karakteristike pokazujući sve vrijeme literarno-kulturalnu specifičnost i prepoznatljivost bošnjačke književnosti u odnosu na druge, srodne književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice, s jedne strane, te važnu i dosad kod nas nedovoljno istraženu neizbježnu povezanost i međuzavisnost književne djelatnosti i širih kulturalnih zbivanja i procesa, s druge strane. U ovakvoj situaciji, i konkretni zadaci istraživanja koje podrazumijeva ova knjiga i sami su, također, višestruki i složeni, u skladu s kompleksnošću kako ciljeva, tako i predmeta te metodologije istraživanja kao cjeline. U tom smislu, izrada ove knjige podrazumijevala je, najprije, konstituiranje potrebne teorijske osnove za istraživanje koja ona obuhvata, što u osnovi predstavlja sadržaj njezina prvog poglavlja Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje (Književnopovijesne osobenosti novije bošnjačke književnosti i ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti”). Ovakvo što ostvarilo se primarno kombiniranjem najvažnijih elemenata bosanskohercegovačke književnoakademske tradicije (posebno one koju je uspostavio vodeći domaći autorski niz koji čine Midhat Begić, Muhsin Rizvić i Enes Duraković, kojem se potom priključuju drugi, mahom mlađi autori), s jedne strane, te, s druge strane, elemenata najmanje triju relativno srodnih, ali ne i izjednačivih širih teorijskih koncepata – teorija kulturalnog pamćenja kao teorijskog koncepta razvijenog u, mahom, njemačkoj i uopće germanofonoj akademskoj zajednici (naročito u radovima Jana i Aleide Assmann, Renate Lachmann i dr.), potom književno-kulturalne semiotike Jurija M. Lotmana, a nakon toga i drugih različitih, uglavnom franko- i anglofonih
Uvod
13
ka tekstualnoj analizi i/ili historijskim pitanjima usmjerenih (najčešće) poststrukturalističkih teorijskih opcija, posebno koncepta reprezentacije prošlosti te koncepta intertekstualnih književnih veza i odnosa, razvijanih na različite načine u čitavom nizu brojnih teorijskih orijentacija i pojedinačnih struja (između ostalog, od pantekstualizma Rolanda Barthesa i dekonstrukcije Jacquesa Derridaa, preko savremene marksističke kritike i diskurznih teorija te američkog novog historicizma i britanskog kulturalnog materijalizma, pa do feminističke i rodne te postkolonijalne teorije i prakse i postdisciplinarnih kulturalnih studija itd.). Nakon uspostavljanja teorijske osnove i njezine nužne, sažete eksplikacije, naredni konkretni zadaci koje je podrazumijevala izrada ove knjige odnosili su se u prvom redu na analitičko-interpretativni tretman književnohistorijske “građe” novije bošnjačke književnosti, i to u širokom luku od njezina začetka u vrijeme tzv. preporodnog doba s kraja 19., preko njezina suštinski najvažnijeg razvojnog razdoblja tokom cjeline 20., pa do prvog desetljeća 21. st., kad bošnjačka književnost osvaja nove izražajne oblike te nove načine kako kulturalnog pamćenja, tako i reprezentacije prošlosti u užem smislu, zaokružujući tako svoju složenu dvadesetostoljetnu povijest, što predstavlja sadržaj drugog poglavlja ove knjige Novija bošnjačka književnost, “unutrašnja” povijest, prošlost i predaja kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji književno-kulturalnih konektivnih struktura). U skladu s ekspliciranim ciljevima istraživanja, i istraživački zadaci ove vrste odnosili su se primarno na problemskim fokusom definirano kulturalnomemorijsko ispitivanje različitih ključnih razvojnih pojava i procesa kao paradigmatsko-egzemplarnih pokazatelja općih razvojnih zakonitosti i širih razvojnih fenomena novije bošnjačke književnosti, pri čemu je izbor pojedinačnih primjera u istraživanju bio takav da je u konačnici u stanju zrcaliti ono što je opće i šire primjenjivo, a što je, također, slučaj i s trećim poglavljem ove knjige “Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume u romanima ‘Zeleno busenje’ E. Mulabdića i ‘Ponornica’ S. Kulenovića (‘Locus memoriae’ i dva primjera iz bošnjačkog književnog kanona), koje, s jedne strane, “kondenzira” a, s druge strane, “produbljuje” istraživanje iz prethodnog poglavlja, na nešto drugačiji način pokazujući to da se i u “mikroperspektivi” kakvu čini od prethodnog umnogome gotovo nezavisno a detaljističko komparativno kulturalnomemorijsko čitanje dvaju kanonskih tekstova novije bošnjačke književnosti – jednog sa samog kraja 19., a drugog iz posljednje trećine 20. st. – jasno ili barem dovoljno očigledno otkriva ono što je naročita “unutrašnja” povijest ove literature i njezina “kulturalna
14
Sanjin Kodrić
gramatika”, koja je, naime, cjelovito predstavljena u prethodnom poglavlju ove knjige kao cjeline. Kad je riječ o samom predmetu te metodologiji istraživanja koje obuhvata ova knjiga, valja naglasiti to da su njezin predmetni i metodološki aspekt u međusobno čvrsto, dijalektički povezanom odnosu, i to ne samo u općem smislu, već i vrlo konkretno, jer ne samo da je sam predmet proučavanja u ovoj knjizi temeljito i suštinski oblikovan izborom metodološkog instrumentarija već je, isto tako, i samo metodološko polazište istraživanja koje predstavlja ova knjiga – ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti” – bitno određeno stanjem i karakterom izučavane književnoznanstvene “građe”. S ovim u vezi, a kako je već ranije naznačeno, nekoliko je temeljnih metodoloških pretpostavki ove knjige, pri čemu je na njihovoj osnovi izvedena ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti” istovremeno, s jedne strane, i pokušaj inovativnog otklona od tradicionalističkih književnohistorijskih pristupa književnoj materiji, ali isto tako i, s druge strane, pokušaj razrješenja nekih, sasvim vidnih i ozbiljnih problema koji – kao i u svijetu – muče savremenu književnoznanstvenu praksu i kod nas posebno, što je, uostalom, i jedan od razloga zbog kojih se, na koncu, autor i odlučio na to da se ne zadovolji doslovnim preuzimanjem već postojećih teorijskih rješenja, koncepata i procedura, već da pristupi uspostavljenju nekog “novog” ili barem nešto drugačijeg metodološkog polazišta, o čemu se detaljnije govori u poglavlju Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje (Književnopovijesne osobenosti novije bošnjačke književnosti i ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti”). Pritom, “kulturalnomemorijska historija književnosti” podrazumijeva takvu vrstu književnohistorijskog interesa koji se metodološki najčvršće uvezuje sa složenim teorijskim pitanjima koja se tiču književnosti kao kulturalnog sredstva proizvodnje, pamćenja, očuvanja i predaje “kulturalnog smisla”, kao i s brojnim srodnim književno-kulturalnim semiotičkim postavkama te poststrukturalističkim idejama koje su u međuvremenu opskrbile književne proučavaoce čitavim nizom novih načina razumijevanja književnosti i onih odnosa koji se sad smatraju među najvažnijima – odnosa između književnosti i historije ili književnosti i njezine tradicijske, kulturalne i društvene pozadine (“književnost u historiji, kulturi i politici”) te, posebno, odnosa između književnosti, (historijske) stvarnosti i njezine reprezentacije, uključujući i neizostavnu vezu književnosti s politikom u cijelosti, što su, dakle, neki – ali ne i jedini – metodološki elementi koji na naročit način ulaze u okvire “kulturalnomemorijske historije književnosti”, omogućujući tako i bitno drugačiji književnoznanstveni pogled na noviju
Uvod
15
bošnjačku književnost, utoliko prije što se ova literatura kao cjelina dobrim dijelom pokazuje i kao književnost “smisla za historiju” te književnost izrazite “okrenutosti tradiciji”, sve to i zato jer se ove pojave u ukupnoj novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti ispostavljaju kao neke od njezinih najvažnijih konstanti, koje se u ovom kontekstu uporno tradiraju i variraju od vremena s kraja 19. st., od, dakle, doba kad se u osnovi konstituira cjelokupna novija bošnjačka književnost, pa sve do savremenog i, konačno, recentnog književno-kulturalnog trenutka. Pri svemu ovom, upravo “kulturalnomemorijska historija književnosti” pokazuje se kao posebno pogodna za pristup ukupnoj novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti, što je onaj okvir unutar kojeg se u ovoj knjizi na različite načine, u različitim oblicima i u različitoj mjeri fokusira nekoliko ključnih pitanja, među kojima neka od važnijih jesu i slijedeća: (1) uloga književnosti u mehanizmima formiranja vlastite i šire, nacionalne tradicije, (2) odnos književnosti prema uglavnom nacionalnoj prošlosti kao središnjem elementu u konstituiranju ovdašnje kulture sjećanja, (3) suodnošenje književnosti i kulturalnih politika nacionalnog identiteta, uključujući i aspekt nacionalne imaginacije, (4) pitanja reprezentacijske moći književnosti kao konstitutivnog dijela kulture u cijelosti, pa, donekle, i (5) problemi, uvjetno govoreći, eksterne, tj. kritičke i historijske književne kanonizacije itd. Kao ovakvo, kulturalnomemorijsko istraživanje koje obuhvata ova knjiga posebnu pažnju posvetilo je ne samo danas isticanoj politici već i poetici književnog teksta, sad, međutim, shvaćenoj u kulturaliziranoj perspektivi, zahvaljujući čemu ovdje je naznačeno i zanimanje za (6) proučavanje izuzetno širokog polja hibridnih oblika – prije svega (7) tzv. “poetičkog sinkretizma” i (8) tzv. “sinkretičkih žanrova” – kao naročitih načina na koje, iz različitih razloga i u različitim aspektima, ukupna novija, a posebno bošnjačka književnost 20. st. pamti i prisjeća se vlastite kulture, cijelih kulturalnih sistema ili nekih njihovih ključnih ili reprezentativnih elemenata, pri čemu čak i tzv. formalne književne oznake vrlo često zadobivaju sposobnost značenja, bilo u kulturalnom, bilo u užem, sadržajnom smislu. Uz ovo, u ovoj knjizi naročito se minuciozno prate (9) složeni procesi “unutrašnjeg” razvoja ukupne novije, a, opet, posebno bošnjačke književnosti 20. st., poput prije svega (10) ovaj put unutarknjiževnih povijesnorazvojnih procesa kanonizacije ili književnokanonske mémoire volontaire, (11) književnotradicijskih struja u znatno liberalnijim povijesnorazvojnim fazama te (12) različitih autoregulativnih memorijskih formacija postkanonskih kulturalnih (sup)sistema, što su sadržaji koje na različite načine obuhvataju poglavlja Novija bošnjačka književnost, “unutrašnja” povijest, prošlost i predaja kulturalnog smisla
16
Sanjin Kodrić
(Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji književnokulturalnih konektivnih struktura) i “Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume u romanima ‘Zeleno busenje’ E. Mulabdića i ‘Ponornica’ S. Kulenovića (‘Locus memoriae’ i dva primjera iz bošnjačkog književnog kanona). Pri svemu ovom, u smislu realizacije i, uvjetno govoreći, formalnog pristupa izučavanom predmetu, uslijed izrazite obimnosti predmetne materije, istraživanje koje obuhvata ova knjiga fokusiralo se – kako je također prethodno naglašeno – na paradigmatsko-egzemplarne književne fenomene, te se – uz elaboriranje općih pojava i općih zakonitosti – uglavnom insistiralo na najvažnijim književnim figurama i/ili reprezentativnim primjerima širih književnih razvojnih tendencija i procesa. S ovim u vezi, u ovoj knjizi preferirao se kvalitativni, a ne kvantitativni koncept znanja, te su se, uz druga pojedinačna pitanja i probleme, ispitivale kulturalnomemorijske značajke te uopće kulturalni status prije svega književnopovijesnih razdoblja i, donekle, širih žanrovskih sistema, individualnih autorskih opusa te pojedinačnih ključnih književnih ostvarenja itd., pri čemu je, pak, posebna pažnja posvećena onim književnim fenomenima i zasebnim književnim pojavama koje predstavljaju važne, prijelomne tačke u ukupnim poetičkim, kulturalnim i historijskim razvojnim obrascima novije bošnjačke književnosti, a zapravo onim momentima koji su bitnije promijenili njezinu cjelokupnu pojavu. Ovakvo što prvenstveno je slučaj u poglavlju Novija bošnjačka književnost, “unutrašnja” povijest, prošlost i predaja kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji književno-kulturalnih konektivnih struktura), dok je – naspram sintetsko-panoramske perspektive prethodnog, kao druga strana istog novčića – u poglavlju “Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume u romanima ‘Zeleno busenje’ E. Mulabdića i ‘Ponornica’ S. Kulenovića (‘Locus memoriae’ i dva primjera iz bošnjačkog književnog kanona) do izražaja došla podjednako važna analitičko-partikularna perspektiva praćenja značajnih književno-kulturalnih “mikrofenomena”, kakve u novijoj bošnjačkoj književnosti predstavlja i u njezinim okvirima dominantna tzv. “austrougarska tema”, baš kao i pojava Zelenog busenja (1898) Edhema Mulabdića, prvog bošnjačkog romana, te pojava Ponornice (1977) Skendera Kulenovića, prvog romana u bošnjačkoj književnosti koji bi se mogao smatrati cjelovito ostvarenim romanom kulturalnog pamćenja. Pritom, ovo poglavlje ostvareno je i kao mogući ili ogledni primjer u pojedinim aspektima i nešto drugačije izvedbeno-metodološke varijante “kulturalnomemorijske historije književnosti”, s nešto više očitih dodirnih tačaka s drugim historijski usmjerenim pristupima književnosti, uključujući i tradicionalnije
Uvod
17
književnohistorijske metodologije, čime se u konačnici, s jedne strane, htjelo i praktično ukazati na potencijalnu metodološku višestrukost izvedbenih modela “kulturalnomemorijske historije književnosti”, dok je, s druge strane, ovakvo što vođeno i namjerom da se na jednako praktičan način dodatno ukaže i na brojne elemente metodološke kompatibilnosti ove “interpretativne strategije” u nastanku u odnosu na ono što su već postojeći okviri književnohistorijskih ili uopće književnoznanstvenih proučavanja. Konačno, svim ovim, time kakva ova knjiga jeste i kao cjelina i u pojedinim svojim dijelovima, odnosno s obzirom na ono što su opći i pojedinačni ciljevi i zadaci te predmet i metodologija istraživanja koje predstavlja ova knjiga, autor je njezin mogući ili barem željeni znanstveni doprinos i domet htio vezati za nekoliko važnih tačaka. U širem smislu, a kako je ranije donekle i istaknuto, zahvaljujući ideji “kulturalnomemorijske historije književnosti” i na njoj zasnovanom pristupu novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti, ova knjiga pisana je s namjerom ostvarivanja mogućeg doprinosa trenutno još uvijek nedovoljno široko razvijenom repertoaru teorijsko-metodoloških strategija prije svega bosanskohercegovačke književnoakademske zajednice, posebno u smislu cjelovitijeg uvođenja, potpunijeg etabliranja te smislenijeg iskorištavanja prominentnih savremenih teorijsko-metodoloških procedura i inovativnih rješenja ove vrste unutar ovdašnjeg književnoznanstvenog konteksta. Naime, uprkos katkad dosta značajnim pomacima i sve prisutnijim poboljšanjima tokom prethodnog razdoblja, bosanskohercegovačka književnoakademska zajednica, uza sve druge svoje probleme, i dalje je u stanju izrazite potrebe za potpunijim približavanjem onom što su isprobani i dokazani metodološki postupci u razvijenijim književnoznanstvenim sredinama, a još više u stanju potrebe za iznalaskom one “interpretativne strategije” – ili više njih – koja neće značiti tek trendovsko-pomodarsko povođenje za teorijskim “novitetima” i uopće za na prvi pogled izrazito primamljivim novim “proizvodima” što se nude na svjetskom književnoakademskom “tržištu”, tim prije što su, nažalost, i dosadašnja unapređenja metodološke situacije u ovom kontekstu češće bila sporadičan, a rjeđe sistematski organiziran čin, kao i, u pojedinim slučajevima, tek znak nekad i čisto malograđanske, provincijski neuke prijemčivosti za “novo” i, naročito, “strano”. Pritom, treba, međutim, kazati i to da je ova knjiga zamišljena i tako da ne ostane samo na tome da tek zagovara cjelovitije uvođenje i potpunije prihvatanje onih teorijskometodoloških postupaka koji inkliniraju odavno izrazito važnom kulturaliziranom inter- i postdisciplinarnom pristupu književnoj materiji, već se autor nada da bi ona mogla isto tako otvoriti i još novije, inovativnije
18
Sanjin Kodrić
perspektive i moduse proučavanja književne djelatnosti BiH, i to one koji su prilagođeni upravo ovom, domaćem književno-kulturalnom kontekstu, što se barem čini značajnijim i suštinski bitnim. U užem smislu, pak, najpotpuniju opravdanost i glavninu željenog znanstvenog smisla i opravdanja ove knjige njezin autor vidi prije svega u njezinu naročito problemski definiranom predmetu bavljenja – u činjenici da predstavlja mjesto izučavanja izrazito interesantnih i nadasve znanstveno važnih, a dosad ipak u cijelosti neistraženih aspekata ukupne novije povijesti bošnjačke književnosti, a kakve – razumije se – predstavlja i izučavanje pojava njezina kulturalnog pamćenja, baš kao i izučavanje njezinih historijskoreprezentacijskih značajki kao takvih. S ovim u vezi, ova knjiga zamišljena je i s mogućnošću da služi i kao jedan od mogućih poticaja za inicijalno otvaranje ovih dviju naročitih, izrazito velikih tema u području bosniakističkih / bosnističkih književno-kulturalnih studija, što – vrijedi i to spomenuti – jesu književnoznanstveni problemi koji još uvijek nisu adekvatno tretirani ni u slučaju drugih južnoslavenskih i uopće bošnjačkoj ili bosanskohercegovačkoj književnosti srodnih književnih tradicija. Pri svemu ovom, baveći se problemom kulturalnog pamćenja i reprezentacije prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, autor je ovu knjigu zamislio – barem jednim dijelom – i kao jedan od mogućih nacrta za neku vrstu kulturalne poetike i/ili kulturalne historije novije bošnjačke književnosti, što, naravno, ne znači da bi ova knjiga mogla zamijeniti kod nas još uvijek prisutnu kulturalno-civilizacijsku prazninu nepostojanja cjelovite historije nacionalne bošnjačke, ali, isto tako, i nadnacionalne, mozaičke bosanskohercegovačke književnosti u cijelosti, prazninu koja je jedna od još uvijek trajućih posljedica višedesetljetnog negiranja, marginaliziranja ili zanemarivanja književne prakse u BiH. Naravno, iako je ova knjiga okrenuta prije svega bosniakističkom / bosnističkom interesu, autora bi, također, radovalo kad bi ona – zahvaljujući specifičnom, medijalno-liminalnom položaju književno-kulturalne tradicije BiH unutar ukupnog južnoslavenskog književnog i kulturalnog prostora, ali i u općenitijem kontekstu – postala i jedno od mogućih polazišta za daljnje, naprednije ili obuhvatnije komparativne i druge slične uvide u poetički, historijski i kulturalni razvoj te stanje cjeline južnoslavenske interliterarne zajednice i njezina književno-kulturalnog sistema, pa i šire, utoliko prije što ni književnost ni kultura suštinski nikad ne ostaju u uskim granicama lokalnog i pojedinačnog, a što je i poticaj i izazov koji bi na svoj način trebala prihvatiti i pratiti i književno-kulturalna znanost.
Uvod
19
*** Tačkom koja se nalazi na njezinu kraju ova knjiga ipak nije završena, zbog čega njezin kraj jeste tek prividan. Ona je, s jedne strane, samo jedan od mogućih odgovora na temu kojom se bavi, odgovor kao takav sasvim nekonačan, pa je zato, s druge strane, ova knjiga i naznaka početka jednog drugog, cijeli ljudski život dugog teksta, koji se već sad autoru s nestrpljenjem najavljuje i kao niz “mjesta pamćenja” onog što je begićevska “radost susreta s ljepotom”, baš kao i kulenovićevsko stalno vraćanje onom “čistom smaragdu svoje Une”.
I. Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje (Književnopovijesne osobenosti novije bošnjačke književnosti i ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti”)
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
23
I. Razvoj novije bošnjačke književnosti, odnosno bošnjačke književne prakse od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st., baš kao i na početku novog milenija, s jedne strane sasvim vidno korespondira s temeljnim razvojnim tokovima drugih književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice, dok, s druge strane, jednako jasno pokazuje i niz vlastitih distinktivnih obilježja, koja i ovoj književnosti osiguravaju status prepoznatljive literarne cjeline i mimo onih u osnovi formalnih kriterija kojima književna historija već tradicionalno raspoznaje granice na kojima prestaje jedna i započinje druga, ma koliko bliska, ipak različita književna pojava, zaseban književnopovijesni niz.1 Ova posebnost bošnjačke književnosti, statusno jednaka posebnosti svake druge književnosti bilo u južnoslavenskom kontekstu, bilo u slučaju drugih međusobno izrazito srodnih i povezanih literatura – posebnost koja, dakle, jeste stvarna, ali nipošto ne podrazumijeva apsolutnost književnih granica i okvira, već naprotiv prisutnost različitih i brojnih međuknjiževnih veza i uzajamnosti – temelji se, nesumnjivo, i na specifičnom historijskom, kulturalnom i književnom iskustvu konteksta za koji je ova književnost svojom prirodom vezana, ali isto tako i na onom što je za sama književna zbivanja zasigurno mnogo važnije i presudnije – na, uz ostalo, naročitoj, upravo književnoj artikulaciji istog ovog historijskog iskustva i, još više, iste ove kulturalno-književne tradicije, što su vjerovatno i najizra1
Pojam interliterarna zajednica ovdje se koristi u onom značenju koje mu je dao Dionýz Ďurišin (1991), a koji njime označava “zbir književnosti među kojima postoje više ili manje uski oblici koegzistencije, veća ili manja mjera razvojne uzajamnosti, među kojima se javlja više ili manje izrazita mjera korelacije”. Pritom, ovako shvaćena ideja interliterarne zajednice ne dovodi, naravno, u pitanje ono što je posebnost pojedinačnih literatura koje je čine, jer – kako to obrazlaže Ďurišin – “te komponente, nacionalne ili druge pojedine književnosti, imaju pored toga i vlastita, imanentna razvojna usmjerenja. Njihov je rezultat originalnost i neusporediva samosvojnost svake pojedine književnosti. Taj neposredni faktor samobitne cjeline ne može biti anuliran faktorom drugačijeg tipa.” Upravo iz ove osnove izveden je i pojam južnoslavenska interliterarna zajednica, čiju ideju, uz druge autore, u ovdašnjoj znanosti o književnosti posebno zagovara Zvonko Kovač (2001, 2005), prema kojem ovu međuknjiževnu zajednicu sačinjavaju slovenačka, hrvatska, bosanska (bošnjačka), srpska, crnogorska, makedonska te bugarska književnost, dok su joj diferencijalne karakteristike “jezička srodnost, djelomična jednojezičnost, prostorna povezanost, povremeni zajednički društveno-politički okviri, različita pripadnost nadnacionalnim prostorima, višestrukost konfesionalno-civilizacijskih krugova” (usp. Spahić 2008:87).
24
Sanjin Kodrić
zitiji činioci koji su tokom vremena na različite načine oblikovali prepoznatljive identitete bošnjačke književnosti kao osobene književne pojave, a otud i značajan dio onog što su i karakteristični identiteti bosanskohercegovačke književnosti kao policentrične kompozitne cjeline. I tradicionalna književna historija raspoznavala je karakterističnost književne djelatnosti u BiH, čak vrlo rano, pa tako i onda kad još uvijek nije govorila ne samo o statusnoj posebnosti bošnjačke književnosti kao takve, već ni o posebnosti ove vrste u slučaju bosanskohercegovačke književnosti, pri čemu je svoje u načelu najčešće ispravne dojmove nerijetko opisivala kao naročitu “bosansku aromu” jedinstvenu i prepoznatljivu u širim, obično jugoslavenskim / južnoslavenskim literarnim okvirima, kako to, uz ostalo, pokazuje i primjer ideje o tzv. “pripovjedačkoj Bosni” Jovana Kršića, jednog od prvih ozbiljnijih izučavalaca književnog stvaralaštva u BiH novijeg doba, ili, pak, razumijevanje nekih aspekata ovdašnje književne prošlosti u radovima Pere Slijepčevića ili Rize Ramića, odnosno drugih autora ovog, starijeg naraštaja bosanskohercegovačkih historičara književnosti.2 Novija književna historija, posebno ona u vremenu od kraja šezdesetih i poče tka sedamdesetih godina 20. st. i dalje, nastavit će ovaj sasvim opravdani 2
I onda kad je riječ o starijoj bošnjačkoj književnosti, tradicionalna književna historija rano je ukazala na neke njezine specifičnosti u širem kontekstu. Tako čini i, primjera radi, još Safvet-beg Bašagić, prvi – reklo bi se – bošnjački historičar književnosti u modernom smislu riječi, kad u svojoj bečkoj doktorskoj disertaciji Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912) govori o elementima domovinske ili zavičajne prepoznatljivosti bošnjačkog pjesničkog stvaralaštva na orijentalnim jezicima s obzirom na ono što je okvir cjeline osmansko-islamskog divanskog pjesništva. U tom smislu, a nezavisno od toga koliko danas bile suspektne, pojedine Bašagićeve teze i dalje su znakovit i kulturalnopovijesno važan primjer ranih pokušaja definiranja nekih bitnih činilaca povijesti bošnjačke književnosti kao takve. Također, na ovom mjestu valja posebno spomenuti i knjigu Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslimischen Slaven in Bosnien und Herzegowina (1934) njemačkog slavista Maximiliana Brauna, po svoj prilici jedan od prvih značajnih sintetskih radova posvećenih počecima novijeg bošnjačkog književnog stvaralaštva (usp. Braun 2009). Pritom, dovodeći u vezu osobenosti bošnjačke književne djelatnosti iz vremena austrougarske uprave u BiH i šire procese evropeizacije, Braunov rad jedan je i od vrijednih primjera rane evropske recepcije bošnjačke književnosti i kulture, baš kao i mogući primjer umnogome evropocentričnog i, posebno u nekim svojim aspektima, orijentalističkog razumijevanja bošnjačke “Drugosti” u evropskim književnokulturalnim okvirima, zbog čega je danas i mogući predmet različitih dekonstruktivnih, a naročito postkolonijalnih čitanja, odnosno uopće intrigantno poticajna osnova za različite inovativne pristupe najprije bošnjačkoj književnosti s kraja 19. i početka 20. st., a potom i ukupnosti novije bošnjačke književne prakse (što je manje-više i način na koji će se Braunovom knjigom autor koristiti u ovoj knjizi kao cjelini).
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
25
i razložno utemeljeni početni interes za pitanja bosanskohercegovačke, a potom i bošnjačke književnosti, postepeno nadilazeći u međuvremenu zahvaljujući poznatim političkim prilikama jugoslavenskog socijalizma plasiranu ideju “literarnog jugoslavenstva”, u godinama nakon Drugog svje tskog rata naročito snažno nametnutu unitarističku kulturalno-ideološku opciju koja je, u duhu koncepta “bratstva – jedinstva” i zarad izgradnje zamišljenog jugoslavenskog nadnacionalnog monolitnog književnog i kulturalnog identiteta, nekritički insistirala na previđanju, pa čak i doslovnom brisanju – kako se tvrdilo – “zastarjelih” ili “nazadnih”, a zapravo ideološki nepoželjnih iako prirodnih i razumljivih nacionalnih književno-kulturalnih prepoznatljivosti.3 Nakon godina manje ili više izraženog ignoriranja, a često i svjesnog zanemarivanja ovdašnje književne baštine, ovakvo što, ovaj, naime, novi, ideološkim liberaliziranjem šireg društvenog konteksta omogućen trend u pristupu bosanskohercegovačkom književnom naslijeđu, vremenom će, polahko i postepeno, rezultirati sve cjelovitijim i sve sistematiziranijim izučavanjem književnosti u BiH te – nakon niza nerijetko žestoko kritiziranih i uopće na različite načine osujećivanih, pa čak i zabranjivanih pokušaja – konačnim institucionalnim etabliranjem najprije ideje 3
Primjera radi, u predgovoru Zbornika savremene bosansko-hercegovačke proze (1950), prvog izbora iz bosanskohercegovačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata, jasno se ukida svaka iluzija o zasebnom literarnom identitetu bosanskohercegovačke književnosti kao takve, te se rezolutno poručuje: “Potrebno je i moguće ovdje govoriti samo o književnicima, jer književnost Bosne i Hercegovine sa nekim svojim specifičnim osobinama posebne književnosti ne postoji” (Nazečić 1950:8), dok u tekstu Problemi rada na istoriji jugoslovenskih književnosti isti autor kao u prethodnom slučaju – Salko Nazečić, osnivač i dugo vremena voditelj Katedre za istoriju jugoslovenskih književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, ni na koji način ne pretpostavlja čak ni mogućnost postojanja bosanskohercegovačke, a pogotovo ne bošnjačke književnosti, čiji se autori i djela “raspodjeljuju” u okvire hrvatske ili srpske književnosti (koje su, dakle, za Nazečića sasvim prihvatljive književne pojave): “S ovim u vezi je isto tako delikatno pitanje kako će se zvati ta naša istorija književnosti. Meni lično čini se da postoje samo dvije mogućnosti: to može da bude ili istorija jugoslovenske književnosti ili, što je meni lično prihvatljivije, istorija jugoslovenskih književnosti. Pa i kad se tu složimo, ostaje još delikatnije pitanje rasporeda i odnosa, o čemu ovdje treba da se porazgovara. […] Prije svega, to nije jedna književnost. Gledano sa stanovišta jezika, tu su u pitanju tri jezična područja, od kojih je očigledno najkomplikovanije srpskohrvatsko. Književnost kazana ili napisana na jednom jeziku nije jedna, već dvije. I tu su najsloženiji problemi. Usljed specifičnih uslova istorijskog razvoja Srba i Hrvata, u književnosti na srpskohrvatskom jeziku javile su se pored zajedničkih crta vrlo rano i razlike uslovljene mnogim faktorima. I dok još nismo došli do uobličavanja i formiranja nacija, pa u modernom smislu ni nacionalnih kultura, mi smo se razdvajali u nazivima koji su često bili vjerski ili usko religiozni. […] No, to je prošlost. A mi treba da kažemo kakvu istoriju književnosti danas hoćemo.” (Nazečić 1965:211)
26
Sanjin Kodrić
bosanskohercegovačke, a nakon ovog, u okolnostima dodatnog otopljenja političke klime, i “bosanskomuslimanske” – bošnjačke književnosti.4 Slijedom događaja, ali zahvaljujući i pojavi značajnog broja izrazito vrijednih književnih ostvarenja, posebno u domenu i tad naročito utjecajnijih žanrova kakvi su prvenstveno roman, pripovjedna proza i pjesništvo, ostvarenja koja su kao takva zahtijevala i odgovarajući kritički i književnohistorijski odgovor,5 i bosanskohercegovačka i bošnjačka književnost u ovom trenu tku dobivaju i svoje prve stvarne književnoznanstvene opise, koji su, istina, 4
Dio ove užarene atmosfere, kao i nimalo jednostavan kontekst u kojem se dešavaju procesi legitimiranja bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti, mogu, uz niz drugih sličnih primjera (usp. npr. radove objavljene u: Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine [1971], Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja [1977], Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u književnoj kritici [1984/85] i sl.), posvjedočiti i riječi Midhata Begića iz 1970. godine, kad, najednom otkrivši čitavu jednu i njemu samom dotad nepoznatu književnu tradiciju, i iznenađen, ali i polemički uzbuđen piše: “Da je, na primjer, u prošlosti postojala samo muslimanska narodna književnost bez ikakvog svog uticaja i produžetka u umjetničkom stvaranju Muslimana, a tu činjenicu niko ne može poreći, toj etničko-nacionalnoj grupi bi se morao priznati njen književni izraz i njena književnost. Da ne govorimo tu i o alhamijado literaturi i stvaranju na orijentalnim jezicima, što samo pojačava naš potvrdni stav. […] Zato i nacionalna, vertikalna i teritorijalna, horizontalna slika presjeka dolaze u obzir, pa prema tome, na primjer, opravdano je govoriti i o muslimanskim (pa i jevrejskim) piscima u Bosni i Hercegovini i o njihovoj književnosti. To dinamičko shvatanje može se primijeniti i na pisce koji žive van Republike, sa svim ogradama koje proizlaze iz njihove pripadnosti hrvatskoj ili srpskoj književnosti.” (Begić 1987:56–58) (O Begićevu učešću u procesima kanonizacije bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti usp. npr. Kodrić 2006, 2007, 2010a; uz dodatne pojedinosti, na istom mjestu dostupni su i relevantni izvori te šira literatura o ovom problemu.) 5 Tako, slično Begiću, 1977. godine Enes Duraković piše: “Trideset godina koliko nas dijeli od posljednjeg rata, širok je vremenski raspon u kojem se književno stvaranje u Bosni i Hercegovini ukazuje kao izuzetno dinamična literarna stvarnost u kojoj se krupniji pokreti i preobražaji prepliću s jedva vidljivim prelivima, zvučni glasovi s tihim akordima i skrivenim impulsima, što se naoko nevidljivo razrastaju i preobražavaju u kvalitetno novo i samosvojno, izgrađujući zanimljiv reljef bogat morfološkim posebnostima, unutar jednog općeg, prvom pogledu jasno uočljivog koncepta i modela stvaranja. Taj dinamični književni razvoj nije, nažalost, uvijek praćen i budnom sviješću naše znanstvene knjiže vnokritičke prakse, koja je duže vrijeme zaostajala za literaturom koju prati, ili se radije bavila širim planovima ostalih nacionalnih literatura. Tek negdje šezdesetih godina bosanskohercegovačka književna kritika pokazat će prva ozbiljnija zanimanja za suvremeno stvaranje u Bosni i Hercegovini, da bi u novije vrijeme doživjela pun i plodotvoran razvoj. // U prvi mah se čini da je bilo potrebno da se pojave takva izuzetna djela kakva su Selimovićev roman Derviš i smrt ili Dizdareva zbirka pjesama Kameni spavač, pa da se napokon shvati da se i na ovom, usudom nam dodijeljenom tlu stvara literatura dostojna pažnje.
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
27
spram ukupnosti bosanskohercegovačkog i bošnjačkog književnog korpusa i u svojem vremenu znali ostati katkad parcijalni i nedovoljni, ali su ipak u vlastitom predmetnom okviru ponudili dotad nepostojeća razumijevanja jednog važnog dijela “rasutog bošnjačkog književnog arhipelaga” te uopće još uvijek do kraja nesastavljenog bosanskohercegovačkog književnog mozaika. Pritom, većina ovih i sintetskih studija o “bosanskohercegovačkim književnim temama” i studija o pojedinačnim ovdašnjim književnim pojavama, jednako kao i značajan broj reprezentativnih izbora i sličnih priređenih izdanja iz bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, koji se također u međuvremenu pojavljuju, ni u kojem slučaju neće, međutim, prvenstveno apologetski-simplificirano ukazivati tek na postojanje stvarnih a dotad manje-više redovno previđanih bosanskohercegovačkih književnih specifičnosti te dodatnih posebnosti koje u širem bosanskohercegovačkom okviru distinktivno karakteriziraju bilo bošnjačku, bilo bosanskohrvatsku i bosanskosrpsku književnost te jevrejsku književnu tradiciju u BiH kao ovdašnje pojedinačne nacionalne književne tokove, već će, naime, u skladu s mogućnostima i ukupnim prilikama svojeg doba, nuditi često i danas vrlo značajna i poticajna razumijevanja nekih od suštinskih aspekata književnorazvojnih pojava i procesa u bosanskohercegovačkom kontekstu, a zapravo ono, dakle, što je iz perspektive književne znanosti zasigurno najvažnije.6 Na ovaj način, uprkos brojnim političkim opstrukcijama i ideoNo, pravi razlozi leže, čini nam se, koliko u čisto književnim, toliko i u općedruštvenim kretanjima.” (Duraković 2003a:11) 6 Onda, pak, kad je riječ o statusu književnosti u BiH te međusobnim odnosima nacionalnih literatura u ovom području, ovakvo što već kod Muhsina Rizvića artikulirano je na sad već znatno sistematiziraniji način (još 1980. godine): “Pojavnost bosanskohercegovačke književnosti u njenom historijskom sumiranju konstituiše nekoliko evidentnih statičkih kategorija i dinamičkih činilaca. Prvi je vertikalna (dijahronijska) ukupnost i horizontalna (sinhronijska) skupnost svih stvaranja i tradicija. Drugi je ono što ova prva kategorija nužno podrazumijeva – tolerancija koja pretpostavlja postojanje razlika. Treći činilac je zalaženje kao pojava cirkuliranja, difuzije i osmoze književnih pojava, kako u horizontalnom tako u vertikalnom smislu. // Postoje, u daljem razmatranju, četiri faktora koji strukturiraju historijsku svijest o bosanskohercegovačkoj književnosti: a. Svijest (genetička) svake književne tradicije o sebi i sopstvenom kontinuitetu. b. Svijest o bosanskohercegovačkoj skupnosti koja proizlazi iz imanentne i evidentne tolerancije prema drugim književnim tradicijama, te iz znanja o autohtonom položaju svake tradicije na bosanskohercegova čkom tlu. c. Svijest o međusobnim odnosima koji su nužnost na liniji zajedničkog jezika, bolje rečeno kada se historijski posmatra, fundamentalne jezičke baze, zatim, na liniji historijske nužnosti življenja i interesa održanja, na liniji zajedničke uzajamne tematike, ideologije socijalnog opstanka, te, najzad, na liniji interesa stilsko-estetskih dodira i prožimanja. d. Svijest o prirodnom zalaženju u matične literature kod srpskih i hrvatskih pi-
28
Sanjin Kodrić
loškim ograničenjima, kojih nije bilo ni malo niti su bila bezazlena i koja su – u međuvremenu osnažena i nacionalističkim idejama – sve donedavno redovno pratila izučavanje sveukupne bosanskohercegovačke, a posebno bošnjačke književnosti, napravljen je vidan i značajan pomak u poimanju ovdašnje književne prakse, za što – uz Aliju Isakovića kao, između ostalog, priređivača glasovitog Biserja (1972), prve antologije bošnjačke književnosti ikad – u novijoj povijesti sistematiziranja, deskribiranja, valoriziranja te, konačno, kanoniziranja i prezentiranja književne prošlosti u BiH najveće zasluge imaju – prije svih – Midhat Begić, Muhsin Rizvić i Enes Duraković, pogotovo onda kad je riječ o bošnjačkom književnopovijesnom toku, a potom i čitav niz drugih autora i autorica, od kojih će neki u međuvremenu ispisati neke od zasigurno ključnih ili važnijih priloga historiji bilo bosanskohercegovačke, bilo bošnjačke književnosti u različitim oblastima njezina proučavanja, počev od usmene, preko starije, pa do novije i savremene književnosti te književnosti za djecu i omladinu.7 saca. Kod bosansko-muslimanskih pisaca – uzimanje srpskih i hrvatskih književnih djela kao uzora na liniji književnostilskih osobina srpskohrvatskog jezika te južnoslavenske, kasnije jugoslavenske uzajamnosti.” (Rizvić 1984/85:21–22) 7 U ovom smislu, a uzevši u obzir i aktuelno stanje stvari u ovom području, čini se važnim makar spomenuti imena nekih od ovih brojnih, uglavnom bosanskohercegovačkih autora i autorica, ali i onih izvan BiH, poput npr. slijedećih (bez obzira na to što i među navedenim postoji često značajna razlika u doprinosu koji su ostvarili u izučavanju ovdašnje književnosti): Nihad Agić, Uzeir Bavčić, Hamid Begić, Slobodan Blagojević, Đenana Buturović, Hatidža Dizdarević-Krnjević, Esad Duraković, Muhidin Džanko, Dejan Đuričković, Muhamed Filipović, Ivo Frangeš, Sulejman Grozdanić, Lamija Hadžiosmanović, Fatma Hasanbegović, Muhamed Huković, Muris Idrizović, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Enver Kazaz, Zilhad Ključanin, Radomir Konstantinović, Nikola Kovač, Zvonko Kovač, Mirsad Kunić, Josip Lešić, Zdenko Lešić, Ivan Lovrenović, Munib Maglajlić, Emina Memija, Gordana Muzaferija, Fehim Nametak, Muhamed Nezirović, Alija Pirić, Kasim Prohić, Fahrudin Rizvanbegović, Aiša Softić, Vedad Spahić, Mile Stojić, Ljubica Tomić-Kovač, Stevan Tontić, Risto Trifković, Elbisa Ustamujić, Marko Vešović, Radovan Vučković, Vojislav Vujanović… Također, posebno treba istaći nekoliko u međuvremenu ostvarenih važnih projekata koji su “u paralelizmu bosanskohercegovačkog i bošnjačkog koncepta uzajamnosti i komplementarnosti bitno doprinijeli afirmaciji i jednog i drugog vida sistematizacije naše književnosti”, a to su, prije svega, edicije: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine (Svjetlost, Veselin Masleša, Sarajevo, dugoročan projekt utemeljen 1965.), Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga (Svjetlost, Sarajevo, 1984/85) i Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine (Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo, 1991), odnosno Muslimanska književnost XX vijeka, I–XXV (Svjetlost, Sarajevo, 1991), Bošnjačka književnost u 100 knjiga (Preporod, Sarajevo, dugoročan projekt utemeljen 1993.) i Bošnjačka književnost u književnoj kritici, I–VI (Alef, Sarajevo, 1998), a potom i antologije: Panorama savremene bosanskohercegovačke proze (1961) i Stari bosanski tekstovi (1971) Maka Dizdara, Suočeni sa svijetom: Antologija
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
29
II. Pitanje o statusu, distinktivnim obilježjima, razvojnim pojavama i procesima koji obilježavaju bilo bosanskohercegovačku, bilo bošnjačku knjiže vnost jeste – sasvim sigurno – dominantni problemski kompleks cjelokupne novije povijesti književnoznanstvenog bavljenja ovim dvjema južnoslavenskim literaturama, 8 pri čemu ono što se u međuvremenu iskristaliziralo i do sadašnjeg trenutka istrajalo kao drugo posebno, a nekad i kao suštinski važno pitanje pred proučavaocima i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti jeste, uza spomenuto, i pitanje o mogućnostima, načinima i postupcima njihova proučavanja, naročito ima li se u vidu paradoksalna činjenica da, uprkos očito snažnoj ulozi historije književnosti u široj južnoslavenskoj književnoznanstvenoj tradiciji, nijedna od ovih dviju novije poezije u Bosni i Hercegovini (1971) Huseina Tahmiščića, Hodoljublje (Izbor bosanskohercegovačkog putopisa) (1973) Alije Isakovića, Antologija savremene bosanskohercegovačke poezije (Život, 7/8, 1976) Ivana Kordića, Antologija savremene bosanskohercegovačke proze (Život, 7/8, 1980) Džemaludina Alića, Antologija bosanskohercegovačke poezije XX stoljeća (Lica, 3/4, 1981) Slobodana Blagojevića i Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (1990) Stevana Tontića, odnosno Biserje: Izbor iz muslimanske književnosti (1972) Alije Isakovića, Antologija muslimanske poezije XX vijeka (1990) Enesa Durakovića i deset antologija bošnjačke književnosti Maka Dizdara, Đenane Buturović, Muniba Maglajlića, Aiše Softić, Emine Memije i Lamije Hadžiosmanović, Enesa Durakovića, Gordane Muzaferije, Alije Isakovića i Fahrudina Rizvanbegovića (Alef, Sarajevo, 1995–1997). Ovom treba dodati i Antologiju bosanskohercegovačke poezije XX vijeka Enesa Durakovića, Mile Stojića i Marka Vešovića, Antologiju bosanskohercegovačke pripovijetke XX vijeka Envera Kazaza, Nikole Kovača i Ivana Lovrenovića te Antologiju bosanskohercegovačke drame XX vijeka Gordane Muzaferije, Fahrudina Rizvanbegovića i Vojislava Vujanovića (Alef, Sarajevo, 2000), kao i zbornike radova s nekoliko važnih znanstvenih skupova, kakvi su Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine (Svjetlost, Sarajevo, 1971) ili Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (ANUBiH, Sarajevo, 1977), odnosno tematske brojeve časopisa Izraz (Savremena književnost u Bosni i Hercegovini, br. 11–12/1974 i 3–4/1975) i časopisa Pozorište (Međuratna bosanskohercegovačka drama, br. 5–6/1988, i Savremena bosanskohercegovačka drama, br. 1–2/1990). (Preuzeto iz: Duraković 2003b:118) 8 Usp.: “Osnovni smisao proučavanja bošnjačke književnosti, u posljednjih dvadesetak godina, bio je da se pokaže njena posebna egzistencija, postojanje ove književnosti u historijskom kontinuitetu od XV stoljeća do danas, i da se predoči identitet njena osobnog književnog fenomena, posebno među književnostima srpsko-hrvatskog jezika.” (Rizvić 1994:7)
30
Sanjin Kodrić
književnosti još nikad nije do kraja cjelovito književnohistorijski definirana, pogotovo ne u smislu postojanja cjelovite književne historije kao onog konačnog učinka književnoznanstvene prakse koji na jednom mjestu obuhvata i na svoj način predstavlja i tumači najčešće “sve ono što se u književnosti jednog naroda ili jednog civilizacijskog kruga zbivalo od početka (tj. od prvih književnih spomenika) do modernog doba” (Lešić 1985:194). Isto ovo pitanje, doduše, prisutno je i drugdje, uključujući i susjedne kulture i njihove, bosanskohercegovačkoj po mnogu čemu srodne književnoakademske zajednice, koje – iako, poput hrvatske ili srpske, u pravilu već odavno imaju čak i višestruke književnohistorijske prezentacije vlastitih književnih tradicija – i dalje s jednakom ozbiljnošću pristupaju problemu izučavanja svojih književnih prošlosti, između ostalog i s obzirom na bitno nove, izmijenjene društveno-historijske kontekste književnohistorijskog rada, naročito one izazvane najprije krizom, a potom i raspadom književno-kulturalnog sistema zajedničke jugoslavenske države, ali i s obzirom na brojne izazove različitih novih književnoznanstvenih metodologija, koje su tokom posljednjih desetljeća temeljito redefinirale ukupnost pozicija i procedura te uopće smisao književne historije kao takve.9 Pa ipak, uprkos ovoj sličnosti dilema i srodnosti problema, pitanje o najpodesnijoj 9
Posebno u hrvatskoj književnoj znanosti značajan je broj radova koji inovativno pokušavaju promišljati savremenu situaciju historije književnosti te historijske teorije i prakse uopće, među kojima, uz već spomenute knjige Z. Kovača te brojne druge pojedinačne studije koje je nemoguće ovdje pojedinačno pobrojati, možda posebno treba istaći i zbornike radova Trag i razlika: Čitanja suvremene hrvatske književne teorije (usp. Biti, Ivić, Užarević 1995) i Prošla sadašnjost: Znakovi povijesti u Hrvatskoj (usp. Ivić, Biti 2003), a ovom slični primjeri mogu se pronaći i u srpskoj znanosti o književnosti, mada – kako se čini – u manjoj mjeri, barem dosad. Pa ipak, uz ovakve radove, javljaju se i oni koji ne samo da manje ili više previđaju ono što je savremeno stanje književnohistorijske teorije i prakse već, štaviše, znače i ogroman korak unazad, i to ne samo u metodološkom smislu. Uz Put srpske književnosti: Identitet, granice, težnje (1996) Jovana Deretića, upravo takve jesu i, primjera radi, knjige Staniše Tutnjevića Muslimanska književnost na srpskohrvatskom jeziku u odnosu prema srpskoj i hrvatskoj književnosti (1999) i Dinamika srpskog književnog prostora (2000), odnosno knjige Petra Milosavljevića Srpski filološki program (2000a), Sistem srpske književnosti (2000b) i Uvod u srbistiku (2003) i sl., gdje se nije desio samo – posebno u pojedinim njihovim aspektima sasvim evidentan – anahroni metodološki povratak u proceduralno stanje devetnaestostoljetne znanosti o književnosti, već i potpuno očit sunovrat u nacionalizam i najgori oblik dnevnopolitičkog instrumentaliziranja znanstvene misli. Ovakvi radovi javljali su se – jednako prethodnim slučajevima – i u hrvatskoj književno akademskoj zajednici, posebno tokom devedesetih godina 20. st., ali – kako autor nema namjeru na ovom mjestu polemizirati sa stavovima koje ovi i njima slični tekstovi plasiraju – ne čini se potrebnim dalje navoditi primjere ove vrste.
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
31
književnohistorijskoj metodologiji i uopće adekvatnom književnoznanstvenom pristupu u proučavanju nacionalne književne prošlosti redovno se ispostavljalo – a takvim se čini i danas – kao nesumnjivo znatno složenije u povodu bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti negoli je to slučaj s proučavanjem književnosti iz npr. hrvatskog ili srpskog kulturalno-tradicijskog kruga, bilo onog u matičnim zajednicama, bilo onog u bosanskohercegovačkom okviru (mada će se, istina, i ovdje pri pažljivijoj analizi pokazati i izvjesna, nipošto zanemariva problematična pitanja, kakva su, uz brojna druga, i problem primjerene zastupljenosti ili, pak, odgovarajuće kontekstualiziranosti pojava i procesa bosanskohrvatske i bosanskosrpske tradicije unutar okvira njihovih širih nacionalnih književnih matica i sl.). U tom smislu, uz neminovne a složene odnose izvan najuže shvaćenog područja znanosti o književnosti, prvenstveno one političke i ideološke naravi, ono što je – uprkos vidnom i dragocjenom napretku ostvarenom u istraživanju bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti uglavnom počev od posljednje trećine 20. st. pa nadalje – književnohistorijski pri stup bosanskohercegovačkoj, a posebno bošnjačkoj književnosti činilo, a i dalje čini težim i zahtjevnijim jeste, na samom početku, i relativno kratka tradicija njihova institucionalnog proučavanja, utoliko prije što to svojevrsno “izgubljeno vrijeme” nije, naime, samo problem nikad ranije do kraja omogućenih, iskorištenih i ostvarenih ili davno propuštenih prilika da se, kao u drugim, s ovim u vezi sretnijim zajednicama, ovdašnja književna prošlost integralno prostudira i definira sredstvima i načinima književne znanosti, već i problem čija ograničenja uveliko nadilaze ovu naizgled tek formalnu razinu književnoznanstvenih “počinjanja” i “trajanja”. Jer, gotovo tek nedavna, relativno skora tradicija izučavanja bilo bosanskohercegovačke, bilo bošnjačke književnosti činjenica je koja je sve ovo vrijeme – a tako i danas – pred svaki kasniji naraštaj proučavalaca književne djelatnosti u BiH, u nekoj vrsti lančane i umnožene reakcije, postavljala i čitav niz drugih, dodatnih problema i njihovih limitirajućih učinaka, među kojima je vjerovatno ipak najmanji problem nerijetko i elementarne neispitanosti i nepoznatosti same “književne građe”, bez obzira na to što ovakvo što – s problemom nepostojanja kontinuiranog, cjelovitog i dovoljno pouzdanog makar i pukog bibliografskog praćenja autorskih opusa i njihove recepcije unutar književnokritičke prakse – podrazumijeva ne samo fenomenom zaboravljenih ili izgubljenih pisaca i njihovih djela, potpuno previđenih književnih pojava ili krajnje zanemarenih književnih procesa i sl. već i još uvijek nedovoljnu istraženost čak i ovdašnjih najreprezentativnijih autorskih figura i najznačajnijih književnih zbivanja te
32
Sanjin Kodrić
gotovo potpun izostanak komparatističkih radova, i to ne samo u širem, već i u užem, južnoslavenskom kontekstu, pa čak i s obzirom na unutrašnje stanje bosanskohercegovačkog policentričnog književnog kompozita. Ma koliko ovaj problem bio velik, znatno veći od njega jeste, tako, i problem koji tokom vremena, a posebno u današnjem trenutku – trenutku sasvim nesklonom tradicionalnoj ideji historije književnosti uopće, a pogotovo ideji historije nacionalne književnosti10 – eskalira i u pitanje o tome je li uopće moguća te potrebna i, ako jeste, kakva bi onda trebala biti historija bilo koje nacionalne, pa tako i bošnjačke ili bosanskohercegovačke književnosti (usp. npr. Duraković 2003c; Kazaz 2008 i sl.), sve to utoliko prije što je riječ o literaturama koje, dakle, naknadno, sa značajnim nedostatkom u vremenu, prolaze kroz ono što je proces njihova kanoniziranja ili uopće institucionalnog etabliranja, a što sve, konačno, svaki put iznova aktuelizira i ona desetljećima stara pitanja o statusu bilo bošnjačke, bilo bosanskohercegovačke književne prakse, o njihovim distinktivnim obilježjima, razvojnim pojavama i procesima koji ih obilježavaju, sad – istina – najčešće bez otvorenih radikalnih nacionalističkih ili nekih drugih ideoloških osporavanja (što, opet, ne znači da ih i danas, nažalost, nema), ali ovaj put i s mnogo više pitanja “iznutra”, gdje – u susretu neispitane 10
Ahistoricizam te, čak, antihistoricizam bitna su i sad već čvrsto ukorijenjena opća obilježja savremene povijesti književnoteorijskog mišljenja, naročito u drugoj polovini 20. st., pa čak i danas, kad pojave poput npr. novog historicizma kao da obnavljaju nekadašnje književnoznanstveno povijesno zanimanje. Pritom, više je nego poznato to da, u osnovi, svi tzv. “unutrašnji pristupi književnosti”, baš kao, uostalom, i različiti teorijski “postizmi” koji potom slijede, na svoj način i manje ili više revolucionarno osporavaju ideju klasične historije književnosti, pa je otud – onda kad je brojni a različiti zagovornici borbe protiv “demona hronologije” nisu uspjeli do kraja eliminirati – historija književnosti u međuvremenu postala književnoznanstveno područje izrazitih metodoloških promjena, koje će tokom vremena radikalno preoblikovati ne samo cjelinu književnohistorijskog postupka u pristupu književnosti već i samu narav te epistemološke “ovlasti” književne historije kao takve (usp. npr. Lešić 1985; Biti 1989; Perkins 1991; Colebrook 1997; Kodrić 2006b i sl.). U takvoj situaciji, opće je mjesto i pitanje Je li moguća historija književnosti?, kako glasi naslov i danas još uvijek jednim dijelom relevantne knjige Davida Perkinsa, gdje autor s ovim u vezi zaključuje i slijedeće: “Pitanje, dakle, o tome da li je književna historija moguća jeste uistinu pitanje o tome da li ijedna konstrukcija književne prošlosti može zadovoljiti naše današnje kriterije plauzibilnosti. Na ovo, naposljetku, ne možemo odgovoriti s da ili ne. Ovdje je potrebna prosudba tipa više ili manje, dok se mnogi stavovi moraju pažljivo razmotriti. Pa ipak, slijed mojih argumenata naginje ka negativnom. […] Otud, moje je mišljenje da mi ne možemo pisati književnu historiju s intelektualnom uvjerenošću, ali je moramo čitati. Ironija i paradoks ove tvrdnje i sami su tipični za naš sadašnji trenutak u povijesti.” (Perkins 1992:17)
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
33
bosanskohercegovačke i bošnjačke književne prošlosti i nevjerovatno širokog niza mogućnosti savremenog redefiniranja književne historije – pitanje o odgovarajućem književnom statusu i uopće književnopovijesnim značajkama ovih dviju literatura prirodno prerasta, kao rijetko gdje, i u pitanje o najpodesnijim modusima proučavanja kako bosanskohercegovačke, tako i – posebno – bošnjačke književnosti. Onda kad je riječ o prije svega bošnjačkoj književnoj povijesti, a izuzmu li se pritom radovi iz Kršićeva, Slijepčevićeva ili Ramićeva vremena, radovi koji su – s rijetkim izuzecima, poput upravo Kršićeva slučaja (usp. npr. Lešić 1991a, 1991b) – često ostali zapamćeni tek kao primjeri davna šnjih manje ili više uspješnih a u pravilu iznenađenih pogleda u nepoznatu bosanskohercegovačku ili bošnjačku književnu prošlost ili, pak, kao primjeri blago prijekornih upozorenja na bezrazložno propuštenu avanturu duha “iza strana zamagljenih”, tek u radovima M. Begića, M. Rizvića i E. Durakovića, a potom i drugih njima manje ili više sličnih autora i autorica, pitanje o tome kako uopće proučavati ovu literaturu dobiva svoje prve čvršće konture. I ono samo, pritom, posjeduje svoj naročiti povijesnorazvojni tok, pa se – najopćenitije i, otud, sasvim uprošteno govoreći – najprije javlja u smislu ukazivanja na jednu po svojim pojavama i za nju karakterističnim procesima osobenu a dugo vremena “nepostojeću” književnu tradiciju te, s ovim u vezi, na obavezu uvažavanja složenosti i dinamičkog karaktera književne prakse u BiH (o čemu će uvjerljivo a podjednako i studiozno i strasno pisati Begić, već u startu naslućujući moguće pravce kasnijih bosnističkih i bosniakističkih izučavanja, uključujući i pretpostavke za istraživanja komparatističkog karaktera), potom u smislu nužnosti čak gotovo istovremenog iskorištavanja različitih mogućnosti pristupa ovoj razasutoj i u jednom trenutku gotovo do kraja nepoznatoj književnoj baštini (gdje će posebnu ulogu imati Rizvić, ne samo pionirski otvarajući svojim golemim književnohistorijskim sintezama i brojnim pojedinačnim radovima ovo dotad manje-više nepoznato istraživačko područje već, jednako tome, i naznačavajući puteve tumačenja bošnjačke te uopće bosanskohercegovačke književnosti u širokom metodološkom spektru od skrutiniranosti i akribičnosti klasičnog književnoznanstvenog pozitivizma pa do sve slobodnijih pogleda “iznad i ispod teksta” i nadahnutih esejističkih opservacija) te, konačno, u smislu vremenom sve prepoznatljivijeg i, na kraju, gotovo sasvim metodološki specifično profiliranog razumijevanja složene međusobne uvjetovanosti bosanskohercegovačkih književnih praksi i knjiže vnoznanstvenih procedura kojima se treba pristupiti ovoj “književnoj građi” (što će tokom godina biti jedan od naizgled usputnih, a ipak suštinski
34
Sanjin Kodrić
važnih tokova Durakovićeva književnohistorijskog bavljenja “bošnjačkim i bosanskim književnim neminovnostima”, da bi se odavde manje ili više vidljivo te s ovakvim ili onakvim uspjehom prenijelo u književnoznanstveni pristup i jednog broja drugih proučavalaca kako bošnjačke, tako i bosanskohercegovačke književnosti uopće). Tamo gdje su autori starije generacije tek naslućivali neke specifičnosti književnih pojava i književnorazvojnih procesa u BiH, u novije vrijeme javljaju se, tako, viđenja ozbiljna toliko da su, pogotovo u nekim svojim aspektima, u stanju uveliko nadići i nekad gordijevski zapetljani bosanskohercegovački književni slučaj, na ovaj način nerijetko stvarajući i moguću osnovu za rješenja i nekih drugih kompleksnih pitanja i općenitijih dilema savremene književnohistorijske problematike i u širem književnoznanstvenom okviru, utoliko prije što, kako to ističe Z. Kovač (2001:150), “u svjetlu teorije međuknjiževnoga procesa, odnosno posebne interkulturne povijesti književnosti, slučaj bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti ukazuje se svojom kompleksnom izazovnosti, posebnosti, ne kao stranputica, nego kao ozbiljenje trocivilizacijske interkulturne retorte svjetske književnosti: ono što se u svjetskim integracijskim procesima događa globalno, u Bosni, upravo u bosanskom jeziku događa se i lokalno”. Ovakvo što prvenstveno se odnosi na književnohistorijski rad E. Durakovića, pogotovo tokom posljednjih godina, pri čemu Duraković svojom književnohistorijskom praksom ne samo da konačno zaokružuje i dovršava projekt kanonizacije i institucionalne verifikacije bošnjačke, a potom – barem jednim značajnim dijelom – i bosanskohercegovačke književnosti kojem su na početku bili Begić i Rizvić već, isto tako, istovremeno otvara i nove mogućnosti za razumijevanje ovdašnje književne prošlosti, pritom na isto tako noviji način dovodeći u vezu ono što su, s jedne strane, pitanja o statusu, distinktivnim obilježjima, razvojnim pojavama i procesima bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti (i to kako u smislu njihove posebnosti te njihova međusobnog odnosa, tako i u smislu njihova položaja u okvirima južnoslavenske interliterarne zajednice) te ono što su, s druge strane, pitanja savremene književne znanosti, njezine aktuelne tendencije i trendovi izvan bosanskohercegovačkog konteksta, ali i ono što su, konačno, ovdašnje književnoznanstvene potrebe i mogućnosti njihova odgovarajućeg, ovdje postojećoj situaciji primjerenog aplikativnog iskorištavanja. Tad, slijedom radova u kojima su Begić i Rizvić te drugi autori i autorice bosanskohercegovačke književnoakademske zajednice inicijalno nastojali ostvariti “prikaz” bilo bosanskohercegovačke, bilo bošnjačke književnosti u nekim od njihovih u tom trenutku važnih povijesnorazvojnih faza ili, pak, u cjelini, a nakon niza značajnih
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
35
pojedinačnih studija o najvažnijim i bošnjačkim i bosanskohercegovačkim književnim pojavama ili cijelim književnim tokovima i širim procesima, kod Durakovića temeljne Begićeve i Rizvićeve ideje transformiraju se i naposljetku prelaze u stav da “povijest nacionalne književnosti ne može više računati na tradicijom sakrificiran status najznačajnijeg oblika sistematizacije i tumačenja književnosti”, već i ona, unutar onog konteksta koji podrazumijeva “rasap univerzalističkih teorija esencijalističke misli”, mora prihvatiti “zahtjeve za poštovanjem različitih čitanja svijeta, razumijevanja, proizvodnje i recepcije teksta kulture u mnogoglasju ‘mora priča’, polifonih diskurzivnih praksi od kojih nijedna više ne može pretendirati na transcendentalno posvećenje”, jednako kao što mora pristati i na “odustajanje od dugovječnog i pogubnog razumijevanja kulture tek kao jednog od atributa nacije, i u tom smislu svođenja književnosti na homogenu, cjelovitu pripovijest nacionalne ekskluzivnosti i agonalnog sučeljavanja s drugim naporednim kulturama”. A tad se historija nacionalne literature uopće, a odatle, dakle, “i povijest bošnjačke književnosti, može pojaviti i danas, ali bez one autoritarnosti centralnog, objedinjujućeg Teksta iz kojeg se izvode ili u koji se slijevaju rukavci ‘nižih’ oblika razumijevanja literature”, što je onda, sve zajedno, s jedne strane, obavezuje na to da “i današnje razmatranje statusa i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti valja ipak započeti od južnoslavenskoga konteksta kako zbog općih procesa redefiniranja prisutnih i u drugim nacionalnim književnostima, tako i zbog nezanemarivog fundusa općeg, zajedničkog i nedjeljivog, što se amalgamirao u dugotrajnim književnopovijesnim procesima plodonosnih susreta, prožimanja i prepleta kulturnih fenomena”, dok, s druge strane, “u bitnome podrazumijeva preispitivanje nekih njenih kanoniziranih oblika i neprekinut dijalog s recentnim, a drukčijim književnokritičkim paradigmama”, pri čemu u onom ovdje potrebnom “traganju za onom vrstom interkulturnog modela povijesti književnosti kojom bi se izbjegle zamke (jugo)globalizacijske kulturne uniformnosti, ali i političkim diktatom projektiranog kulturnog getoiziranja” posebno mjesto treba pripasti nesumnjivoj “multikulturalnoj zasnovi bosanskohercegovačke književne tradicije, a onda posljedično i bošnjačke literature” (Duraković 2003c:160–161, 165).11 11
Nastavljajući i proširujući svoj karakteristični interes za “bošnjačke i bosanske književne neminovnosti”, sve ove, kao i druge, ovdje nespomenute ideje E. Duraković cjelovito razvija i dodatno inovira u svoja nekolika novija rada te, pogotovo, u svojoj novoj knjizi Obzori bošnjačke književnosti, gdje će se do kraja ostvariti i sistematizirati zanimanje za “status i modele izučavanja bošnjačke književnosti” što ga je ovaj historičar književnosti inače inicijalno otvorio istoimenim tekstom još 1987. godine (usp. Duraković 2003d).
36
Sanjin Kodrić
Na ovaj način, i glavni tok bošnjačke književne historiografije konstituirao se i kao takav okvir koji ne samo da prihvata ključno redefiniranu poziciju književne historije kakvu danas poznajemo već, štaviše, čini se kao da insistira na ovom, kao da upravo u novom položaju historijskog izučavanja književnosti vidi i mogućnost za konačno uspješno rješenje onog starog pitanja o najpodesnijoj književnohistorijskoj metodologiji i uopće adekvatnom književnoznanstvenom pristupu u proučavanju bilo nacionalne – bošnjačke, bilo nadnacionalne – bosanskohercegovačke književne prošlosti, a preko ovog i jednako dugo trajućeg pitanja o statusu, distinktivnim obilježjima, razvojnim pojavama i procesima koji obilježavaju ove dvije južnoslavenske literature. Zbog svega ovog, upravo glavni tok bošnja čke književne historiografije ukazuje se i kao onaj kontekst u kojem je već odavno, upravo iz onog nastojanja da se postigne potrebna “podudarnost” između prirode jedne osobene “književne građe” i jednako tako specifičnih književnoznanstvenih procedura njezine “obrade”, započela i naročita pretvorba književnih u kulturalne studije, iako ne, naravno, onakva kakva će se u savremenoj književnoj teoriji javiti tek kasnije (usp. Easthope 1991), ali, ipak, i takva da joj je dovoljno blizak može biti i današnji posvemašnji trend kulturaliziranja nekadašnjih, tradicionalnih književnoznanstvenih proučavanja, utoliko prije što osobenost i bošnjačke i bosanskohercegova čke književnosti i jeste u jednom od svojih najvažnijih aspekata stvar naročite kulturalne složenosti. Otud, savremeni kulturalnoteorijski zasnovani književnoznanstveni pristupi svoj puni smisao mogu pronaći upravo u proučavanju bilo bosanskohercegovačke, bilo bošnjačke književnosti, i to u najrazličitijim mogućim problemskim perspektivama i bez nužnog sukoba s onim što je dosadašnja književnoznanstvena praksa, baš kao što ovdašnja književnost zajedno sa svom kompleksnošću njezina književnoznanstvenog proučavanja uvijek iznova može biti izazov i za pokušaje manjih ili većih inovacija u ovom području. Jedna od njih, utemeljena ne samo u općim savremenim kulturalno orijentiranim teorijskim trendovima već, isto tako, izazvana i snažno potaknuta upravo i složenom bosanskohercegovačkom Najnovija a, nažalost, još uvijek neobjavljena Durakovićeva knjiga vjerovatno je njegovo dosad najvažnije djelo i zasigurno jedan od nekoliko fundamentalnih tekstova bosniakističkih i bosnističkih književnih studija uopće, pa ipak – iako je autoru ove knjige bila od samog početka poznata, jer nastajala je jednim dijelom uporedo s autorovim tekstom – autor je smatrao da nije primjereno na ovu knjigu eksplicitno referirati prije njezina kona čnog dovršetka i zvaničnog objavljivanja, što smatra svojim svojevrsnim hendikepom, utoliko prije što Obzori bošnjačke književnosti u mnogim svojim elementima korespondiraju s čitavim nizom pitanja i problema kojima se autor i ovdje i u svojoj knjizi kao cjelini bavi.
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
37
književnom prošlošću i složenom poviješću njezina književnoznanstvenog izučavanja, mogla bi biti i “kulturalnomemorijska historija književnosti”, manje ili više “nova” i “originalna” književnopovijesno usmjerena “interpretativna strategija” koja se u svojim najvažnijim aspektima zasniva – između ostalog – na temeljnim idejama teorija kulturalnog pamćenja, a koja – iako je nesumnjivo primjenjiva i u širem okviru – ovdje za cilj ipak ima prvenstveno to da, pošavši od ovdašnje tradicije proučavanja književno sti i udruživši je pritom sa širim aktuelnim teorijskim interesima, barem okvirno naznači još jednu mogućnost u književnoznanstvenom pristupu bošnjačkoj, a potom, s obzirom na njihove neraskidive veze, i bosanskohercegovačkoj književnosti kao cjelini. Sve to čini se važnim utoliko prije što bi, zajedno s drugim, već postojećim ili eventualno još novijim opcijama, i ovaj način razumijevanja književne prošlosti mogao, barem jednim dijelom, i sam unekoliko doprinijeti razrješenju kako pitanja o odgovarajućem pristupu u izučavanju ovdašnje književne prošlosti, tako i pitanja o statusu te uopće svim drugim važnim književnopovijesnim obilježjima koja karakteriziraju bošnjačku, a onda i sveukupnu bosanskohercegova čku književnost i njihov položaj u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici i njezinim literarnim osobenostima i podudarnostima te posebnostima i uzajamnostima što se uspostavljaju između pojedinačnih književnih tokova kojih je ova “zbir”.
III. “Kulturalnomemorijska historija književnosti” ne mora se nužno smatrati cjelovitom alternativom drugim oblicima bilo historijskog, bilo nekog drugog načina razumijevanja literature, već je i ona prije upravo jedna od onih višestrukih književnopovijesnih pripovijesti u “moru priča” kojima i sama u međuvremenu temeljito preoblikovana književna znanost uvijek iznova pristupa nikad na jednostavna rješenja svodljivim pojavama nekadašnje ili tekuće književne prakse, pri čemu bi se, upravo i temeljem ove njezine pripovijesno-narativne samoosviještenosti, i ova, u osnovi tek nastajuća književnopovijesno usmjerena “interpretativna strategija” mogla – u značajnoj mjeri – smatrati i jednom od prepoznatljivih i karakterističnih “novih književnih historija” koje obilježavaju naše, poststrukturalističko ili ovom manje ili više slično vrijeme (usp. npr. Colebrook 1997), s jedne strane, mada “kulturalnomemorijska historija književnosti”, s druge strane, ne izbjegava ni svoje veze sa starijim književnohistorijskim konceptima i opcijama,
38
Sanjin Kodrić
već ih, naprotiv, nerijetko naglašava te obilato koristi.12 Uostalom, upravo 12
Terminološku odrednicu kulturalnomemorijska historija književnosti (ili kulturalnomemorijska književna historija), baš kao i cjelinu metodološkog koncepta koji podrazumijeva njome označena “interpretativna strategija”, još uvijek treba smatrati eksperimentalnom, budući da je iznađena u nedostatku drugog, možda i podesnijeg terminološkog rješenja. Pritom, iako su interesi za problem kulturalnog pamćenja i drugih srodnih pitanja već duže vrijeme prisutni u okvirima onog područja koje se tradicionalno određivalo kao područje humanističkih znanosti, jednako kao što su odavno prisutni i u književnoznanstvenim proučavanjima, posebno u unutar konteksta njemačke književnoakademske zajednice (o čemu će nešto više riječi biti u nastavku ove studije, iako i tu samo u osnovnim naznakama), sama ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti” onakva kakva se predstavlja u ovoj studiji u osnovi je i u širim okvirima “nova” i autorski “inventivna”, pa otud ova studija predstavlja i autorov još uvijek inicijalni pokušaj priloga njezinu okvirnom metodološkom utemeljenju, oblikovanju, razvijanju i afirmiranju, pri čemu je na ovom mjestu autorova koncepcija prezentirana tek u minimalnim naznakama, fragmentarno i bez cjelovite teorijske argumentacije, gotovo kao puka okvirna sinteza autorovih dosadašnjih interesa i iskustava u oblasti posvećenoj problemima pamćenja kao i uopće graničnim fenomenima savremene književne i kulturalne teorije te književne historije. Inače, ovdje naznačena autorova ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti” temelji se – sasvim razumljivo – na brojnoj i raznolikoj literaturi, unutar koje, uz onu posvećenu općim pitanjima književne historije, najveći dio čini, naravno, literatura koja se primarno tiče memorijske problematike, pri čemu u istinskom bibliografskom obilju ove vrste – nužno izostavljajući i neke od u široj perspektivi izrazito značajnih bibliografskih jedinica – posebno treba izdvojiti ili radove koji se najčešće razumijevaju kao posebno utjecajni u ovom području ili, pak, radove koji se ponajviše tiču ili mogu ticati razumijevanja književnosti kao oblika kulturalnog pamćenja, kakvima su se u dosadašnjem autorovu istraživanju pokazale, uz ostale, prvenstveno slijedeće pojedinačne i skupne bibliografske jedinice (abecednim redom): Assmann, A. 1991, 2002, 2003, 2004; Assmann, J. 2005; Bal, Crewe, Spitzer 1999; Breyer 2007; Connerton 2002; D’haen 2000; Erll 2005; Erll, Nünning 2005a, 2005b; Gorp, Musarra-Schroeder 2000; Grabes 2001, 2005; Hebel 2003; Kuljić 2006; Lachmann 1997, 2002, 2007; Nora 2006; Nünning, Gymnich, Sommer 2006; Ricœur 2006; Rossington, Whitehead 2007; Vervliet, Estor 2000 itd. Pritom, kako ova studija podrazumijeva tek predstavljanje ideje “kulturalnomemorijske historije književnosti”, dakle ne književnoteorijski i književnohistorijski program s pretenzijom potpune i zaokružene eksplikacije, u nastavku se uglavnom neće posebno referirati na pojedinačna mjesta u literaturi koja su, svako na svoj način i u određenoj mjeri, bila polazištem za autorovo oblikovanje bilo cjeline njegove koncepcije, bilo pojedinačnih rješenja unutar ovog okvira; takvo što – čini se – bez naročite stvarne potrebe ovu studiju učinilo bi znatno složenijom, otvarajući i brojna druga pitanja kojima se autor nije namjeravao baviti na ovom mjestu. (Ovdje valja napomenuti i to da je književnoznanstveno zanimanje za kulturalnomemorijska pitanja kod nas još uvijek u samom začetku, pa su o tome pisali tek rijetki autori i autorice, poput – primjera radi – prije svih sarajevskog germanista i prevodioca Assmannova Kulturnog pamćenja [2005] Vahidina Preljevića [usp. Preljević 2001, 2004, 2005], Nirman Moranjak-Bamburać [usp. Moranjak-Bamburać 2003] ili
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
39
kao jedna od “novih književnih historija”, i “kulturalnomemorijska historija književnosti” temelji se na onom još uvijek nedavnom a dalekose žnom “lingvističkom obratu” i iz njega proizašlom kako naročitom “kulturalnom zaokretu”, tako i – posebno – osobenom “zaokretu ka povijesti” koji će u savremenom teorijskom kontekstu možda najjasnije artikulirati američki novi historicizam i njegova ideja poetike kulture, a koji je, međutim, evidentan i u čitavom nizu drugih savremenih načina razumijevanja književnih pojava, počev od novom historicizmu bliske njegove britanske inačice što se javlja pod imenom kulturalnog materijalizma, pa sve do, recimo, različitih feminističkih i postkolonijalnih pristupa književnosti te još užih, specifičnijih “interpretativnih strategija” koje proizlaze iz ovog širokog spleta savremenih teorijskih trendova. Svi ovi, mahom žestoko kulturalizirani načini razumijevanja književnosti barem jednim dijelom podrazumijevat će i potrebu ne samo korjenitog redefiniranja postupaka tradicionalne književne znanosti već često i obavezu prečitavanja tradicionalnom književnom historijom oblikovane “slike” prošlosti književnosti i kulture, pri čemu će se – baš kako je to slučaj i kod američkog novog historicizma te britanskog kulturalnog materijalizma, a posebno kod brojnih feminističkih i postkolonijalnih pristupa književnim i kulturalnim pojavama – najčešće vezati za složene odnose književno-kulturalnih praksi i diskurza ideologije, u različitim “tekstualnim tragovima prošlosti” tragajući na ovaj način prije svega za onim što je totalitarni diskurz središta Moći, ovim utišani ili potpuno zagušeni “glas s ruba” ili, pak, za onim što je bilo tek subverzivna, bilo već revolucionarna (re)akcija s “margine”. Zahvaljujući ovom, a osnovom, u pravilu, neomarksističke ideje da “razumjeti ideologije znači razumjeti dublje i prošlost i sadašnjost” te da upravo “takvo razumijevanje doprinosi našem oslobođenju” (Eagleton 2002:XII– XIII), književna historija sad postaje područje ispitivanja pojava u vezi s pitanjima poput prvenstveno spola, roda, rase ili klase, odnosno identiteta, identitetskih politika, reprezentacije i reprezentacijskih strategija i sl., sve redom pojava koje se najčešće tiču raznolikih veza književnosti i kulture, s jedne, i represivnih politika i ideologija te različitih vrsta odgovora na Nihada Agića [usp. Agić 2010], kojima se, uz kritičare i kritičarke koji su se tek doticali kulturalnomemorijskih pitanja, može pridodati i Davor Beganović, sad prvenstveno njemački autor bosanskohercegovačkog porijekla [usp. Beganović 2007]. Prije ove knjige, autor se pitanjima kulturalnog pamćenja bavio, između ostalog, i u kraćoj studiji s bibliografskom oznakom Kodrić 2008, kao i u nekoliko drugih radova objavljenih u različitim domaćim i inozemnim književnoznanstvenim publikacijama, uključujući i nekolika međunarodna konferencijska izlaganja.)
40
Sanjin Kodrić
ovakvo što, s druge strane, pri čemu ova nekad oštra granica između poetičko-kulturalnog i političko-ideološkog vremenom sve više slabi, da bi se na kraju, posebno u nekim od ovih “interpretativnih strategija”, i potpuno ukinula, pa nekadašnja književna izučavanja sve se više prepoznaju i kao tzv. “politička kritika” (usp. npr. Kodrić 2010b), a što sve zajedno jeste, dakle, i onaj širi kontekst u kojem se javlja i koji otud u obzir mora uzeti i “kulturalnomemorijska historija književnosti”. Pa ipak, njezin “put”, a zapravo teorijski profil, unekoliko je drugačije osmišljen, ali – opet slično drugim “novim književnim historijama”, ali i ukupnosti savremenog “postmodernog stanja” – ponovo na način izrazitog metodološkog eklekticizma i konceptualno-proceduralne “hibridnosti”. U tom smislu, kao jedna od “novih književnih historija”, iako je i sama itekako svjesna složenih i s ideologijom te uopće širim društvenim okvirom neizbježno povezanih odnosa što se nužno uspostavljaju na liniji književnost – povijest – politika (usp. npr. Kramarić 1998), “kulturalnomemorijska historija književnosti” – paradoksalno na prvi pogled – ipak je pokušaj da se književna proučavanja na naročit način vrate u prvenstveno literarne okvire. Ovakvo što, naravno, nipošto ne znači i odustajanje od kulturaliziranja književnoznanstvenih studija, pa čak ni odustajanje od onog što je bavljenje ideološkim “učincima” književnog teksta ili “teksta kulture” (jer ovo i dalje jesu važna pitanja “kulturalnomemorijske historije knjiže vnosti”, pri čemu ih ona artikulira unutar svojeg naročitog zanimanja za tzv. “politike pamćenja” [usp. npr. Assmann, A. 2002]), već, uz ostalo, tek svojevrsno, samo naizgled radikalno okretanje “naizvrat” onih nekad zaista važnih interesa i u jednom trenutku realno potrebnih prioriteta prema kojima je, uz mnoge druge, književnu znanost nastojao usmjeriti – i, na kraju, usmjerio – i Terry Eagleton i njegova ideja “retorike” kao “političkog čitanja” (odakle će se, između ostalog, razviti ili čime će se osnažiti upravo većina današnjih “novih književnih historija”)13 ili, pak, ne tako temeljito 13
Usp.: “Kao sva najbolja radikalna polazišta, i moje je dakle iz temelja tradicionalno. Želio bih odvratiti književnu kritiku od pomodnih, novopečenih načina razmišljanja koji su je zaveli na krivi put – od mišljenja da je ‘književnost’ osobiti povlašteni predmet, a ‘estetsko’ odvojivo od društvenih odrednica – želio bih je vratiti na stare, napuštene staze. Premda je moj stav reakcionaran, ja se ne zalažem za oživljavanje čitavog inventara antičko-retoričkog nazivlja kao zamjene za suvremenu kritičku terminologiju. To nam ne treba jer u književnim teorijama što smo ih ispitali u ovoj knjizi ima dovoljno pojmova koji će nam dostajati barem za početak. Retorika, ili teorija diskursa, ima dodirnih točaka s formalizmom, strukturalizmom i semiotikom utoliko što ispituje formalne postupke jezika, ali se – kao i teorija recepcije – bavi proučavanjem djelovanja takvih postupaka na ‘potrošača’. Po shvaćanju diskursa kao određenog oblika moći i želje, retorika može štošta naučiti
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
41
“razdrmavanje” jednako značajnih i nužnih nekadašnjih upozorenja autora poput, recimo, Jana Mukařovskog, koji će skrenuti pažnju na važnost ne samo onog što je “način tkanja” ili uopće “tkačka tehnika” već i onog što je “situacija na svjetskom tržištu pamuka”, a što su poređenja kojima je ovaj nekad utjecajni književni teoretičar – također sasvim razumljivo s obzirom na trenutak u razvoju savremene književne teorije o kojem je ovdje riječ – nastojao upozoriti “formalnu metodu” svojeg vremena na to da svaka “literarna činjenica” pojavljuje se ne samo kao “autonomna estetska pojava” već, naprotiv, kao “rezultanta dviju sila: unutrašnje dinamike strukture i spoljašnje intervencije” (u čemu je inače i jedna od bitnih preteča i onog savremenog interesa za vezu poetike i politike koji je prisutan u cjelini aktuelnog, savremenog književnoznanstvenog zanimanja)14. Jer, ono što danas želi “kulturalnomemorijska historija književnosti” jeste, uza sve ostalo, iznova upozoriti na u posljednje vrijeme nerijetko – čini se – uveliko “zaboravljenu” činjenicu da književnost jeste i dio šireg diskurza kulture, ali i ono što se ipak ne može svesti samo na ono što je osobena “bojišnica na kojoj se dešavaju i historijske bitke” (kako bi to rekli, primjera radi, upravo američki novi historicisti [usp. Kodrić 2010b]), već je i dalje umjetnost posebne vrste, pa otud – iako je, naravno, i jedna od brojnih i međusobno povezanih te ukrštenih “diskurzivnih praksi” – i dalje jeste i estetska, a ne samo pojava s ideološkim “učincima” koju treba isključivo “politički čitati”, zbog čega je, uz i dalje nužan interes i za ono što je “situacija na svjetskom tržištu pamuka” (koji se nipošto ne smije zanemariti, ali ga se ne treba ni isticati kao ono jedino važno i primarno, kako to neki danas, a pogotovo kod nas čine), treba posmatrati i s obzirom na ono što od dekonstrukcije i teorije psihoanalize, a po vjerovanju da diskurs može promijeniti čovjeka slična je pogledima liberalnog humanizma. Činjenica da je ‘književna teorija’ iluzija ne znači da nam ne može biti izvorom itekako vrijednih pojmova koji će nam poslužiti za ispitivanje jedne sasvim drugačije vrste diskurzivne prakse.” (Eagleton 1987:220–221) 14 Usp.: “Razlika između gledišta savremenog strukturalizma i navedene formalističke teze mogla bi ovako da se izrazi: ‘način tkanja’ je, doduše, i danas u središtu pažnje, ali je u isti mah već jasno i to da se ne može zanemariti ni ‘situacija na svetskom tržištu pamuka’, jer na razvoj tkanja – i ne samo u slikovitom značenju – ne utiče samo razvoj tkačke tehnike (unutrašnje zakonitosti reda u razvoju) već istovremeno i potrebe tržišta, tražnja i ponuda; za literaturu važi mutatis mutandis isto. Time se otvara nova perspektiva istoriji literature: omogućava joj se da istovremeno posmatra i zakonitosti razvoja pesničke strukture na koji utiče stalno pregrupisavanje elemenata, kao i spoljašnje intervencije koje, doduše, nisu nosioci razvoja ali koje svaku od njegovih faza tek jednoznačno određuju. Svaka literarna činjenica pojavljuje se sa ovog stanovišta kao rezultanta dveju sila: unutrašnje dinamike strukture i spoljašnje intervencije.” (Mukařovský 1975:67–68)
42
Sanjin Kodrić
je “način tkanja”. Pritom, ovaj načelni povratak i “tkačkoj tehnici” koji, uz ostalo, nastoji reafirmirati “kulturalnomemorijska historija književnosti” nikad, naravno, ne treba niti uostalom može biti i čin anahronog “esencijaliziranja” ili radikalno imanentnog “formaliziranja” postupka književne historije i uopće interesa onog što je danas ostalo u nekadašnjem domenu znanosti o književnosti, već se – bitno drugačije – treba razumijevati kao pokušaj razrješenja one aporetičke situacije u koju je naročita vrsta i post strukturalističkog “redukcionizma” dovela ne samo historiju književnosti kao takvu već i cjelinu književnoznanstvenih studija, a kad, uz ironiju i paradoks “našeg sadašnjeg trenutka u povijesti” o kojima piše Perkins, “mi ne možemo pisati književnu historiju s intelektualnom uvjerenošću, ali je moramo čitati”, što, međutim, ne znači ni to da će s “kulturalnomemorijskom historijom književnosti” i njezinim na prvi pogled “tradicionaliziranjem” pristupa književnoj prošlosti književnopovijesna proučavanja ikad više zadobiti onaj status i uopće onu epistemološku vrijednost nekadašnjeg vremena, onog kad je mnogi književni historičar mogao “samouvjereno primijetiti” da se znanost o književnosti “nikad nije ni prestala tako shvatati i da je uvijek imala status povijesne znanosti” (Lešić 1985:7). Upravo u ovakvoj situaciji, “kulturalnomemorijska historija knjiže vnosti” vezuje se, s jedne strane, za onu manje ili više opću poststrukturalističku “želju” ili “san” da se “razgovara s mrtvima”15, ali isto tako, s druge strane, i za onu stariju, modernistički romantično utopijsku “čežnju za sistemom” koja je omogućila razvoj cjelokupne moderne književnokritičke svijesti unutar koje se u 19. st. razvila i historija književnosti, odnosno i za onaj “san” ili “želju” za “nekim ‘poretkom’ koji će nadoknaditi razoreni ‘hram’ klasičnih vrijednosti, za jednom novom sintezom u kojoj će se sve, pa i pjesničko [književno] stvaranje kroz istoriju, opet integrisati u jednu cjelovitu sliku, jedan totalan doživljaj, jednu jedinstvenu viziju” (Lešić 1985:54). A ovakvo što – ma koliko i ovakva “čežnja za sistemom”, baš kao “želja” i “san” da se “razgovara s mrtvima”, bila u konačnici ilu15
Usp.: “Počeo sam sa željom da razgovaram s mrtvima. // Ova želja poznat je, iako neizgovoren, poticaj u književnoj znanosti, poticaj organiziran, profesionaliziran, pokopan pod debelim naslagama birokratske pristojnosti. Profesori književnosti šamani su srednje klase sa stalnom plaćom. Iako nikad nisam vjerovao da me mrtvi mogu čuti, i iako sam znao da mrtvi ne mogu govoriti, ipak bio sam siguran da mogu iznova voditi razgovor s njima. […] // Sanjao sam da razgovaram s mrtvima, i čak ni sad ne napuštam ovaj san. Ali, greška je bila zamišljati da bih trebao čuti jedan jedini glas, glas drugog. Ako sam želio čuti jedan, morao sam čuti mnogo glasova mrtvih. A ako sam želio čuti glas drugog, morao sam čuti svoj vlastiti glas. Govor mrtvih, kao ni moj vlastiti govor, nije privatni posjed.” (Greenblatt 1988:1)
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
43
zorna – ovu književnopovijesno usmjerenu “interpretativnu strategiju” u nastanku vezat će i za neprocjenjivo poticajnu književno-kulturalnu semiotičku koncepciju Jurija M. Lotmana (usp. Lotman 1976, 1998, 2004), s jedne strane, i za – u smislu odlučujuće teorijske osnovice – danas također aktuelno široko područje teorija kulturalnog pamćenja (usp. npr. Rossington, Whitehead 2007), s druge strane, a zapravo za onaj savremeni postdisciplinarni interes koji – slično onoj cullerovskoj strukturalistički sistematičnoj “potrazi za znakovima” (usp. Culler 2002) – prvenstveno traga za procesima kulturalnog zapamćivanja i zaboravljanja, odnosno za onim što su složeni putevi i načini tradiranja “kulturalnog smisla” kao onog što se unutar pojedinačne kulture – ili u nekim od njezinih sastavnica, kakva je upravo i književnost – u cijelosti ili u nekim njezinim dužim vremenskim odsječcima nastoji razumjeti i predočiti kao njezin “sukus” ili “suštinsko” određenje, kao kulturalno predanje prvog reda, bilo u smislu idealne tendencije, bilo u smislu njezina manje ili više cjelovitog ostvarenja, u čemu – konačno – zajedno s ostalim kompatibilnim elementima savremenog stanja, ali i prethodne tradicije književnoznanstvenih proučavanja, “kulturalnomemorijska historija književnosti” pronalazi svoje temeljno i uopće presudno metodološko polazište. Kao ovakva, “kulturalnomemorijska historija književnosti” nipošto – naravno – nije sasvim “originalan”, a pogotovo ne “jedini” pristup knjiže vnosti koji se zasniva na kulturalnomemorijskim pitanjima i problemima, jer – naročito od trenutka prve potpunije teorijske elaboracije ovog koncepta kod Jana Assmanna16 – teorije kulturalnog pamćenja već odavno jesu 16
Iako su i ranije razvijane brojne manje ili više značajne ideje u ovoj oblasti, prvo cjelovito teorijsko osmišljenje koncepta kulturalnog pamćenja razvio je, dakle, njemački egiptolog J. Assmann, jedan od danas najutjecajnijih evropskih teoretičara kulture. Kulturalnomemorijski problemski kompleks proistekao je iz Assmannova rada na projektu znakovitog naziva Arheologija književne komunikacije, nakon čega će, počev od osamdesetih godina 20. st., uslijediti brojna autorova istraživanja u ovom području, a potom i istraživanja drugih u širem kontekstu manje ili više poznatih autora i autorica, među kojima jedna od prvih bila je i anglistica Aleida Assmann, danas također jedna od najutjecajnijih istraživačica u ovoj oblasti. Zasnivajući novu paradigmu unutar onog što je isprva njemačka Kulturwissenschaft, uz različite druge, ranije kulturalnoteorijske opcije (kakva je posebno i književno-kulturalna semiotika J. M. Lotmana, čija je veza s teorijama kulturalnog pamćenja i stvarno i potencijalno izuzetno važna, iako dosad nedovoljno afirmirana i iskorištena!), J. Assmann poći će i od pionirskog rada francuskog sociologa Mauricea Halbwachsa i njemačkog historičara umjetnosti Abyja Warburga o onom što je značaj i društvenih okvira za fenomen pamćenja, razvijajući dalje njihovu ideju da pamćenje nije tek neurobiološka i prvenstveno individualna pojava, već uvijek podrazumijeva i društvenu komponentu, zbog čega se treba razumijevati i kao društveni te kulturalni fenomen. Pritom, skupa sa
44
Sanjin Kodrić
i na drugačije načine prisutne u onom području koje je tradicionalno poznato pod imenom znanosti o književnosti, gdje su – uz opći savremeni interes za kompleks reprezentacije i s njim povezane druge pojave iz istog problemskog okvira te uopće sveprotežni utjecaj onog što je “nova kulturalna historija” (usp. npr. Hunt 2001) – vjerovatno najmanje dva temeljna specifična razloga njihove široke primjene u ovoj oblasti: s jedne strane, to je zapažanje da individualno pamćenje (za koje se, naime, ovdje redovno veže individualna literarna praksa i uopće literarno “predočavanje” stvarnosti) nužno “uključuje procese – svjesnog ili nesvjesnog – biranja onog što će se zapamtiti, vrednovanja sjećanja i, naravno, izbora da se zaborave izvjesne osobe, stvari ili događaji”, zbog čega je “sjećanje nepouzdana spoznajna aktivnost koja proizvodi nepredvidljive učinke”, dok je, s druge sad na ovaj način reaktueliziranim idejama Halbwachsa i Warburga, kao i drugih autora s manje ili više kompatibilnim zanimanjima, Assmannov koncept kulturalnog pamćenja ubrzo će i izvan okvira njemačkog jezika izazvati velik interes za društvene, kulturalne i medijske dimenzije individualnog i kolektivnog pamćenja, koji će se utemeljiti upravo na Assmannovoj inovaciji u ovom području. Istraživanja ove vrste posebno će postati utjecajna počev od posljednjeg desetljeća 20. st., preusmjeravajući zanimanja nekadašnjih humanističkih znanosti ka čitavom nizu novih pitanja, od kojih su neka i pitanja poput društvene, kulturalne i političke dimenzije “kultura sjećanja” (nj. Erinnerungskulturen) te druga odavde proistekla pitanja u vezi s preispitivanjem odnosa i veza između prošlosti i sadašnjosti, pri čemu se sad posebno ističe i to da je kulturalno pamćenje pojedinačnog društva uvijek odraz njegovih sadašnjih interesa, potreba te tekuće razine iskustva, što, pak, u daljem razvoju ovog problema, skreće pažnju i na ono što određuje način na koji se dato društvo odnosi prema svojoj prošlosti, baš kao i na oblike koje poprimaju date “kulture sjećanja” i sl. (usp. Erll, Nünning 2005a, 2005b). Pri svemu ovom, od presudne važnosti bit će upravo Assmannovo temeljito redefiniranje samog pojma kulturalnog pamćenja, što je za ovog autora krovna odrednica koja obuhvata sve preostale “dimenzije pamćenja” – mimetičko pamćenje, pamćenje stvari i komunikativno pamćenje: “Kulturno pamćenje se u najvećoj mjeri poklapa s onim što unutar jedne grupe funkcionira kao smisao”, pa zato ovaj pojam “obrazuje jedan prostor u koji bez lomova ulaze sva tri prethodno spomenuta područja”. Tako, “kad mimetičke rutine poprime status rituala, odnosno, uz svoje svrsishodno značenje zadobiju i značenje smisla, onda dolazi do prekoračenja mimetičkog pamćenja djelovanja. Rituali spadaju u područje kulturnog pamćenja, budući da predstavljaju oblik predaje i uprizoravanja kulturnog smisla. Isto vrijedi i za stvari kada one ne upućuju samo na svoju svrhu nego i na neki smisao: Simboli, ikone, reprezentacije poput spomenika, nadgrobnih ploča, hramova, idola itd., prekoračuju horizont pamćenja stvari, pošto ekspliciraju svoj implicitni vremenski i identitetski indeks”, dok “komunikacijski sistem mora razviti vanjsko područje u koje bi poruke i informacije – kulturni smisao – mogli biti izmješteni, kao i oblike izmještanja (kodiranja), pohranjivanje i ponovno uključivanje (retrieval). […] To su tipična područja cirkulacije kulturnog smisla.” (Assmann, J. 2005:23–25)
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
45
strane, to i sasvim evidentna činjenica da sama ideja pamćenja funkcionira i kao “interdisciplinarno ‘sučelje’ koje povezuje književnu historiju s kulturalnom historijom” (Gymnich, Nünning, Sommer 2006:1–2), sve to utoliko prije što “sjećajna prisutnost prošlosti javlja se u mnogim oblicima i služi mnogim svrhama, počev od svjesnog prisjećanja do nemišljenog poja vljivanja, od nostalgične čežnje za onim što je nestalo do polemičke upotrebe prošlosti s ciljem oblikovanja sadašnjosti” (Bal 1999:VII), a kad se i književnost otkriva kao jedan od važnih “medija” ili, čak, kao sam “čin” kulturalnog pamćenja – kao “mnemotehnička umjetnost par excellence”, koja “utemeljuje pamćenje kulture”, upisujući se u “prostor pamćenja koji se sastoji od tekstova” (Lachmann 2002:209). Upravo u ovako oblikovanom književnoznanstvenom okviru “kulturalnomemorijskoj historiji knjiže vnosti” prethodit će, dakle, i drugi – često i između sebe značajno različiti – na idejama teorija kulturalnog pamćenja zasnovani pristupi književnosti i njezinoj kulturi (usp. npr. Erll, Nünning 2005b), pri čemu su, inače, posebno primjetne tri temeljne problemske perspektive unutar kojih se u dosadašnjim književnoznanstvenim proučavanjima angažiraju ideje kulturalnomemorijskog interesa: pamćenje književnosti (gdje se, prvenstveno s naročitom vrstom dijahronijskog interesa, književnost razumijeva kao osobeni oblik “samopamćenja”, pa temeljna pitanja ovdje jesu pitanja poput intertekstualne mnemonike ili kulturalnomemorijske repozitornosti književnih žanrova, odnosno pitanja književnog kanona i književne historije kao institucionaliziranih oblika literarnog kulturalnog pamćenja), pamćenje u književnosti (gdje se, u smislu “mimeze pamćenja”, književni tekst razumijeva kao naročiti oblik reprezentacije bilo kolektivnog, bilo individualnog, no ovaj put nužno izvanknjiževnog pamćenja ili pamćenja “izvanknjiževne zbilje”) te književnost kao oblik kolektivnog pamćenja (gdje se, unutar “nove paradigme kulturalnih studija” kakvu zagovara upravo J. Assmann, sveukupna književna praksa razumijeva s obzirom na svoju širu ulogu “medija” pamćenja u “kulturama historijskog sjećanja”), s tim da nijedna od ovih problemskih perspektiva nužno ne isključuje onu drugu, već su, naprotiv, oblici međusobnih prepletanja i podudarnosti među njima nerijetko više nego očiti (usp. Erll, Nünning 2005a). Pa ipak, potpuno u skladu s onom njezinom modernistički romantično utopijskom “čežnjom za sistemom”, ono što, uz ostalo, posebno obilježava “kulturalnomemorijsku historiju književnosti” i što je, konačno, i čini jednom od “novih književnih historija”, jeste i postdisciplinarni pokušaj upravo sistemskog objedinjavanja ovih i drugih pojedinačnih interesa kulturalnomemorijski zasnovanih književnoznanstvenih proučavanja, kad njihova prepletanja i
46
Sanjin Kodrić
podudarnosti koje ostvaruju neće biti tek stvar “dijeljenih zanimanja”, odnosno nerijetko tek sporadični ishod manje ili više sličnih orijentacija i zajedničkih istraživačkih predmeta, već, naprotiv, naročiti učinak vrlo pažljivo organiziranog poduhvata kulturalnomemorijskog pristupa književnosti koji kao svoj pretpostavljeni ideal ima upravo cjelovitost onog što bi bila ostvarena težnja za “nekim ‘poretkom’ koji će nadoknaditi razoreni ‘hram’ klasičnih vrijednosti, za jednom novom sintezom u kojoj će se sve, pa i pjesničko [književno] stvaranje kroz istoriju, opet integrisati u jednu cjelovitu sliku, jedan totalan doživljaj, jednu jedinstvenu viziju”. A tad, “kulturalnomemorijska historija književnosti”, iako i dalje ne može niti uostalom želi pretendirati na tobože potpunu ekskluzivnost, svoju nesumnjivu prepoznatljivost osigurava i tako što teži konstituirati se prije svega kao ona “interpretativna strategija” koja – komunicirajući i druga istaknuta teorijska iskustva kulturalne i memorijske orijentacije i njihova zanimanja – kao svoj integralni predmet proučavanja vidi i problem pamćenja književnosti, i problem pamćenja u knjiženosti, baš kao i problem književnosti kao oblika kolektivnog pamćenja, i to u svoj složenosti njihova zajedničkog posmatranja, čime ona ne samo da ostvaruje karakter “zasebnog” povijesnog pristupa književnosti već se, isto tako, do kraja – ali opet na svoj način – uklapa i u ono što je širi horizont “nove paradigme kulturalnih studija”, u ovaj okvir unoseći i doprinos ove svoje naročite metodološke perspektive. Pritom, osnovom upravo njezina osobenog postdisciplinarnog zasnova te naročitog predmetno-problemskog integriranja pojedinačnih kulturalnomemorijskih zanimanja, ova “zasebnost” metodološke perspektive “kulturalnomemorijske historije književnosti” jeste, uza sve druge, brojne pojedinosti, i u tome što će, recimo, ideje različitih teorija međutekstualnih odnosa, a koje su, naime, svoje plodno tlo u kulturalnomemorijskim istraživanjima pronašle posebno onda kad je riječ o pitanjima književnog “samopamćenja”17, 17
U ovom smislu posebno je indikativan istraživački pristup Renate Lachmann (1997, 2002, 2007 i sl.), čija će jedna od temeljnih ideja biti ta da je upravo intertekstualnost “jedina dostupna stvarna manifestacija pamćenja”, pri čemu je inače samo pamćenje za ovu autoricu u osnovi “primalni ljudski napor da se ono što je prošlo spasi od svoje kona čne smrti”, kako to, tumačeći rad Lachmannove, sažima Wolfgang Iser (1997:XII–XIII). S ovim u vezi, a temeljem vlastitog promišljanja postavki svih važnijih teoretičara međute kstualnih odnosa počev od Mihaila M. Bahtina i Julije Kristeve pa nadalje, Lachmann razlikuje “intencionalnu intertekstualnost, koja organizira površinu teksta, i latentnu intertekstualnost, koja, iako ostavlja površinu intrateksta nedirnutom, ipak determinira način na koji se proizvode značenja teksta”, nakon čega napominje da je “važno uspostaviti razliku između ove intertekstualnosti produkcije teksta i intertekstualnosti recepcije teksta, što je tradicionalno područje interesa teorije recepcije”. Svoj kulturalnomemorijski zasnovan
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
47
ovdje sad biti iskorištene i onda kad je riječ o pitanjima bilo “mimeze pamćenja”, bilo uloge književnosti kao “medija” pamćenja u “kulturama historijskog sjećanja”, pri čemu ovdje – bez, kako izgleda, dodatnog usložnjavanja ionako odveć kompleksne debate o prirodi međutekstualnih odnošenja (usp. npr. Allen 2007; Spahić 2005) – ideja intertekstualnosti postaje upravo “pokušaj da se nađe izlaz iz strukturalističke tekstualne autarhije ka vantekstovnom okruženju s kojim tekst od nastanka permanentno održava i stvara nove odnose” (Spahić 2005:11), što je, međutim, moguće samo na način da se radikalni poststrukturalistički “pantekstualizam” koji je intertekstualistička teorija sama izazvala unekoliko “pripitomi” (naravno, bez njegova vulgariziranja), a zapravo na način da ga se analitički i interpretativno “osposobi” tako što će se ideji intertekstualnosti vratiti stvarne “upotrebne vrijednosti” koje je ona u svojoj bahtinovskoj osnovi u početku imala (usp. npr. Allen 2007:8–60). Shvatajući intertekstualnost upravo interes (koji će biti od posebnog značaja i za neke od temeljnih konceptualno-proceduralnih pretpostavki “kulturalnomemorijske historije književnosti”) Lachmann pritom vezuje za ovo prvo, povodom čega, uz ostalo, ističe i to da “intertekstualno organiziran tekst, tekst koji se odriče svojeg provizorno uspostavljenog identiteta, proizvodi se putem procesa referiranja na druge tekstove (kroz dekonstrukciju, sumiranje ili rekonstrukciju)”, pri čemu “ovaj kontakt između jednog teksta i drugih, koji se tek površno naziva ‘referiranje’, treba se opisati kao proces asimiliranja, transponiranja i transformiranja drugih znakova”. Pa ipak, kako to priznaje Lachmann, “u svakoj analizi teksta organiziranog na temelju intertekstualnosti, teksta s ‘intertekstualnim’ fokusom, mora se naravno baviti i dimenzijom čitalačkog odgovora”, pri čemu “za takvu analizu potreban je izvjestan broj konvencionalnih elemenata (iako su i oni provizorno uspostavljeni)”, kao koje autorica koristi “četiri parametra”: “(1) manifestni tekst, (2) tekst na koji se referira (‘referentni tekst’), (3) signali referiranja, i (4) intertekstualnost (shvaćena kao novi tekstualni kvalitet koji je rezultat odnosa između manifestnog teksta i drugog teksta na koji ovaj referira, pri čemu se ovaj odnos jamči specifičnim signalima referiranja” (Lachmann 1997:29–31). Uza sve ovo, za R. Lachmann “pamćenje teksta jeste njegova intertekstualnost”, zbog čega intertekstualnost jeste i “ospoljeno kulturalno pamćenje”. U razumijevanju ove autorice, intertekstualnost u konačnici “uspostavlja odnose između znakova čija su referiranja izbrisana, prefigurirana ili transkodirana. Teleskopskim posmatranjem distorziranih znakova, značenja o kojima se nikad nije mislilo razmrsuju se iz teksta na koji se referira. Kao posljedica ovog, znaci blijede u maglovite aluzije, zamagljuju ono što su trebali označavati, eksplodiraju u polisemiju i počinju prizivati nepredvidljive međusobne odnose. Štaviše, intertekstualnost također obuhvata lakune koje postoje između referentnog teksta i manifestnog teksta. Ovi prazni prostori, ili vremenski prekidi, prave pukotine u međusobnom djelovanju trans kodiranih znakova s ciljem osvjetljavanja alijenacija, kondenzacija ili naddeterminacija, istovremeno izazivajući čitaoce da grade mostove koje oni ponovo moraju urušavati. Takav uzajamni odnošaj znakova uzrokuje i semantičku složenost i osipanje značenja.” (Iser 1997:XIII–XIV)
48
Sanjin Kodrić
onako kako je definira Julia Kristeva – kao, dakle, i “pojam koji će biti oznaka načina na koji tekst čita istoriju i umeće se u nju” (usp. Spahić 2005:10), te tvrdeći, baš kao Renate Lachmann, da “pamćenje teksta jeste njegova intertekstualnost” kao “konstitutivna funkcija književnosti” te “most i indikator smisla” (Moranjak-Bamburać 2003:89), ovako što “kulturalnomemorijska historija književnosti” ostvaruje tako što iskorištava odranije postojeću postavku manje-više svih kulturalnomemorijskih teorija da se “interpretacija Kulture kao pamćenja […] odnosi subverzivno prema svijetu reprezentacije i klasičnog mimetizma”, pri čemu, međutim, to što u konceptima drugih na ideji kulturalnog pamćenja zasnovanim pristupima književnosti isključivim “referentnim prostorom teksta postaje drugi tekst” (Moranjak-Bamburać 2003:90) u metodološkoj perspektivi ove povijesno usmjerene “interpretativne strategije” nipošto ne ukida mogućnost interesa za vezu književnosti i “izvanknjiževne stvarnosti”, već ga – priskrbivši “zbilji” drugačiji i upravo tekstualni ontološki status (a kad i Svijet jeste tek Tekst) – čini, štaviše, još legitimnijim predmetom književnoznanstvenih proučavanja, zbog čega se pitanja pamćenja književnosti, pamćenja u književnosti i književnosti kao oblika kolektivnog pamćenja ukazuju kao međusobno suštinski neodvojiva, dok arheološka “intertekstualna i intertekstualizirajuća lektira”, drugdje u pravilu vezivana prvenstveno za probleme književne intertekstualne mnemonike, ovdje nije dovedena u situaciju da “istjeruje referent tjerajući prema ponoru/bezdanu predtekstova”, već – postavši jedan od ključnih metodoloških instrumenata i “kulturalnomemorijske historije književnosti” – i onda kad je riječ i o svim drugim, preostalim kulturalnomemorijskim fenomenima književnosti ona se jednako lahko “pretvara u uvijek ponovljiv pokušaj da se razabere struktura i protumači funkcija tragova, potpora, naslaga, šupljina, ureza koje je u pojavnom tekstu ostavio rad transformacija i prikrivenog upućivanja”, pa ni ovdje “posao odgonetanja nije posao skidanja slojeva koje bi oslobodilo mjesto podrijetla teksta”, jer ovdje upravo i “ono prije čini teksturu čija lektira zabranjuje ukidanje pojedinačnih slojeva” (Lachmann 2002:223). Pri svemu ovom, kao sad – očito – cjelovita i u sva tri njezina ključna aspekta ostvarena jedna od “novih knjiženih historija”, iako, naravno, nimalo formalno već suštinski i istinski prihvata i to da “pisanje historije nije, niti treba biti, stvar nekontraverznih činjenica i univerzalnih istina, uzroka i posljedica, logičkih sljedova i razvoja, već je – baš onako kako ljudi daju smisao svojoj prošlosti, svojim životima i svojem svijetu – trajni proces uvijek opetovanog pregovaranja relativnosti povijesnog vremena i topografije,
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
49
pojedinačnosti i općenitosti” (Schlaeger 2001:139), “kulturalnomemorijska historija književnosti”, s jedne strane, ipak u potpunosti ne odustaje niti želi odustati od onog što su zanimanja i ranije književnohistorijske svijesti, pa ona u cijelosti ne odbacuje sad već više ili manje, ali uvijek nužno tradicionalne književnohistorijske kategorije i principe, bez obzira na to je li riječ o kategoriji “totaliteta” modernističke književnoznanstvene misli ili, pak, o problemima koje obuhvataju pitanja o, primjera radi, “historičnosti književnog djela” te književnom “razvoju” i “periodizaciji”, baš kao što cjelovito ne izbjegava ni aksiološki problem i ono što su implikacije “vrednosnog suda” u znanosti o književnosti (usp. Lešić 1985), sve to utoliko prije što i ovo jesu neki od onih važnih elemenata uz pomoć kojih “kulturalnomemorijska historija književnosti” književnoznanstvenim proučavanjima nastoji barem unekoliko vratiti njihov u međuvremenu gotovo do kraja izgubljeni literarni karakter. Jer, opet u skladu i s onom “čežnjom za sistemom” ove književnopovijesno usmjerene “interpretativne strategije”, baš kao i ideja intertekstualnosti, svi ovi problemski kompleksi iznova se artikuliraju u cjelini savremenog književnoteorijskog stanja u svim ključnim aspektima saobraznoj perspektivi “kulturalnomemorijske historije književnosti”, pri čemu se i sami podvrgavaju temeljitom redefiniranju, gubeći na ovaj način i onu svoju esencijalistički apsolutiziranu narav koju su imali unutar tradicionalnog književnohistorijskog i uopće književnoznanstvenog koncepta. “Totalitet” književnog teksta, opusa, perioda i žanra ili “historičnost književnog djela”, književni “razvoj” i “periodizacija” te “vrednosni sud” ovdje nisu, otud, “prirodni” i “samorazumljivi” “instrumenti književnokritičkog mišljenja”, već pojave nikad odvojive od onog što je “privremenost uprkos nesigurnom krajnjem rezultatu, uopćavanje bez konačne potvrde, konzistencija kao heuristički princip koji je pod stalnom revizijom, uvođenje vremenskih struktura i sljedova unatoč izlomljenoj linearnosti, fiksiranje tamo gdje je sve u stalnom kretanju, smanjenje složenosti uz rizik njihova kasnijeg povećanja” (Schlaeger 2001:140–141), pri čemu, iako, recimo, “kulturalnomemorijska historija književnosti” i dalje referira na ono što su, između ostalog, i književni “stilovi” i “razdoblja” ili na ono što je “kontekst” književne prakse nekog vremena, nijedna od ovih tradicionalnih književnoznanstvenih ideja nema više ono svoje nekadašnje značenje. Takav je slučaj upravo i s idejom “konteksta”, koji se – čak i onda kad se inercijom zadržava staro imenovanje – prvenstveno razumijeva kao (u osnovi novohistoricistički shvaćen) kotekst, sa svim onim reperkusijama koje proizlaze iz njegova utemeljenja u savremenom “lingvističkom obratu” i njegovim pratećim konceptima, dok se književni “stilovi” i “razdoblja” sad
50
Sanjin Kodrić
vezuju i za onu situaciju kad “intertekstovi dokidaju vrijeme tako što ukrštaju manifestno vrijeme teksta i vremena predtekstova”, suspendirajući tako “originalno značenje” te pokrećući “nove procese pridavanja smisla” ili razvijajući “semantiku nestajanja” onog što je raniji smisao (Lachmann 2002:210), a kad zapravo različiti periodizacijski “odsječci” književnosti prestaju biti stabilne i homogene kategorije i postaju složeno oblikovane makrostrukturne pojave kulturalnog pamćenja “kroz koje zaboravljanje i prisjećanje […] dobivaju svoje ključne značajke” (Iser 1997:XII). S druge, pak, strane, na ovaj i njemu slične načine inovirana zanimanja ranije književnohistorijske svijesti “kulturalnomemorijska historija književnosti” ukršta sa specifično svojim interesima, pa u središte književnoznanstvenog proučavanja dovodi problem – semiotički govoreći – “kulturalno označenog” što se u kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira unutar jedne književnosti, a koje je naročito kulturalno značenje složeno i slojevito upravo onoliko koliko su kompleksne one unutrašnje veze koje pojedinačnu književnost održavaju kao cjelinu, pri čemu ono nikad, naravno, nije zatvoreno i statično niti monolitno i singularno te kao takvo svodljivo na samo jednu dominantnu i ekskluzivnu kulturalnu matricu ili metanaraciju kao fundamentalno i do kraja isključivo obilježje cjeline jedne literature, makar i tokom jednog, kraćeg i ograničenog razdoblja kakvo, primjera radi, u poređenju sa stotinama godina historijskog trajanja, predstavlja vrijeme 20. st. Pritom, a tek primjera radi, uz bitno drugačije shvaćene književne “stilove” i “razdoblja”, “kulturalnomemorijska historija književnosti” književnu praksu nekog bilo dužeg, bilo kraćeg vremena i njezin književni “razvoj” razumijeva i “periodizira” prvenstveno unutar tzv. kulturalnomemorijskih makromodela kao, naime, u njezinoj istraživačkoj perspektivi posebno važnih općih i, u pravilu, natpoetičkih i transtemporalnih obrazaca kulturalnog pamćenja ili – i ovaj put semiotički govoreći – kompleksnih makromodaliteta “kulturalno označenog” što se kao povlašteni sadržaj u kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira u nekoj literaturi kao cjelini, odnosu u nekim njezinim užim povijesnorazvojnim fazama i trenucima. Osim ovog, uz, u pravilu, tri karakteristična kulturalnomemorijska makromodela (kanonski, politradicijski i postkanonski)18, 18
Tragajući (slično, primjera radi, R. Lachmann i njezinu intertekstualističkom interesu za kulturalnomemorijske procese) za onim što su makrostrukturni obrasci kulturalnog pamćenja, ključni poticaj za razvijanje ideje o tri kulturalnomemorijska makromodela autor je pronašao prije svega u kulturalnomemorijskoj koncepciji J. Assmanna, a posebno u onim njezinim elementima koji se tiču “dinamike kulturnog procesa, pojačavanja, očvršćivanja, labavljenja i rastakanja konektivne strukture”, s čim u vezi Assmann raspravlja i o onom
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
51
isti ovaj tradicionalni književnohistorijski postupak inovira se i, recimo, idejom četiriju memorijskih formata (kolektivni, ideološki, individualni i kulturalni) kao naročitih memorijskih perspektiva ili “filtera” kroz koje se konstruira jedan književni svijet,19 baš kao i, uza sve ostalo, inače nešto užom i specifičnijom idejom memorijskih figura (figura sjećanja), a zapravo karakterističnih i ustaljenih memorijsko-reprezentacijskih opcija što kao tipični nadtematski predmetno-problemski kompleksi književne prakse u ovom ili onom broju obilježavaju svaku pojedinačnu književnost, funkcionirajući kao neke od njezinih temeljnih i prepoznatljivih metapripovijesti,20 na ovaj način zajedno s drugim distinktivnim konstituentima nekog pojedinačnog književnog toka (karakteristični pojedinačni motivi, teme, fabule i njihove “sižejne obrade”, hronotopi, likovi…, odnosno žanrovi, poetički što bi se, uvjetno govoreći, moglo nazvati trima “tipovima” kulture ili, prije, trima “fazama” u kulturalnom razvoju: kultura kanona (nju karakterizira “princip koji konektivnu strukturu jedne kulture jača u pravcu vremenske rezistentnosti i invarijantnosti”), kultura tradicijskih struja (gdje memorijski sadržaj “slobodnije teče” za razliku od kanonske kulture, koju obilježava “mémoire volontaire jednog društva, dužničko sjećanje”) i postkanonska kultura (čija je temeljna značajka “autopoetična memoria”, odnosno sadržaji koji su “izgubili svoj obavezujući karakter i svoju vezivnu snagu”) (usp. Assmann, J. 2005:20). 19 Kao i prethodna, i ideja memorijskih formata izvedena je iz već postojećih rješenja unutar teorijsko-praktičnog bavljenja pitanjima kulturalnog pamćenja, s tim da su ovaj put poticajni bili elementi kulturalnomemorijske koncepcije A. Assmann, i to njezino raslojavanje kolektivnog pamćenja o kojem govori M. Halbwachs u tri nova, zasebna “formata pamćenja”: društveno pamćenje, političko pamćenje i kulturalno pamćenje. Pritom, uz druge konceptualne modifikacije, ono što Assmannova označava kao “društveno pamćenje” ovdje je preoblikovano u kolektivni memorijski format, “političko pamćenje” izmijenjeno je u ideološki memorijski format, dok je “kulturalno pamćenje” postalo kulturalni memorijski format, čemu je na kraju dodan individualni memorijski format, koji nema svoj “ekvivalent” kod A. Assmann (usp. Assmann, A. 2004). 20 Za razliku od prethodne dvije, koje su učinak vidljivije autorske inovacije, ideja o onom što označava pojam memorijska figura (figura sjećanja) ovdje je manje-više izravno preuzeta od J. Assmanna, koji je, Halbwachsovim tragom, razumijeva između ostalog i kao “kulturno oblikovane, društveno obavezujuće slike sjećanja”, pri čemu, suprotno Halbwachsu, Assmann s punim pravom preferira “pojam figure […] u odnosu na pojam slike zbog toga što se on ne odnosi samo na ikoničko već i na, naprimjer, narativno oblikovanje” (Assmann, J. 2005:44). Pritom, Assmannov koncept figure sjećanja ovdje je tek blago nadopunjen vezom s idejom “mjesta pamćenja” kakvu zastupa Pierre Nora (2006) te vezom s idejom o temi kao i autorskoj, ali i kulturalnoj “interpretativnoj politici” kakvu zastupa Michel Foucault (1977), kao i opaskom da se figurativni status memorijskih figura ne treba vezati tek za u osnovi problem medija ostvarivanja nekog od “tekstova kulture”, već, prije svega, za upravo figurativnu ponovljivost “sadržaja” koji, slično tzv. “stalnim epitetima” (epitheta perpetua) u pojedinačnoj književnoj tradiciji, obuhvata figura sjećanja kao takva.
52
Sanjin Kodrić
elementi najrazličitijih vrsta, različite kompozicijske, verifikacijske ili bilo koje druge ma koliko na prvi pogled tek formalne značajke…, pa čak i ono što je specifičan “pogled na svijet” i “osjećaj svijeta i života” i sl.) uspostavljajući ono što su sistemska obilježja jedne literarne pojave reda pojedinačne književnosti ili pojedinačne književne tradicije, čija se osobenost ili posebnost sad ne mora više vezati za devetnaestostoljetne, anahrone distinktivne parametre poput nacionalnog jezika, nacionaliteta autora ili “duha naroda” te drugih, u osnovi izvanknjiževnih razlikovnih činilaca ili određenja, već se raspoznaje u onom što su unutarknjiževne značajke same književne prakse o kojoj je riječ. Na ovakvim i ovim sličnim osnovama uspostavljena, “kulturalnome morijska historija književnosti” bavi se – konačno – prije svega onim što je “unutrašnja” povijest književnosti, koju, međutim, ne treba više shvatati onako kako su “unutrašnjost” književnopovijesnog razvoja razumijevale tradicionalne imanentne književne historije – kao, naime, u osnovi proces tek povijesnog izmjenjivanja književnih postupaka ili modela formalnog strukturiranja književnog teksta (usp. npr. Tinjanov 1998), već prvenstveno u smislu praćenja tzv. kulturalnih konektivnih struktura jedne literature, odnosno u konačnici njezine osobene povijesti sa svojim prepoznatljivim individualiziranim identitetarnim oznakama, sve to kako u vezi s fenomenom pamćenja književnosti, tako i u vezi s fenomenom pamćenja u književnosti te onim što je književnost kao oblik kolektivnog pamćenja. A kao takva, “kulturalnomemorijska historija književnosti”, unekoliko slično nekadašnjoj ideji “književnosti kao sistema” (usp. Guillén 1982), interesira se prvenstveno za ono što je “kulturalna gramatika” datog pojedinačnog književnopovijesnog toka, pri čemu njezino zanimanje ne podrazumijeva gotovo isključivu usmjerenost ka “univerzalno gramatikaliziranoj” književnopovijesnoj pravilnosti i njezinim naročitim reali zacijama unutar okvira pojedinačnih literatura, odnosno ka tek lokalnim refleksima sveobuhvatnih književnih procesa, općih književnih pojava i širih književnih zakonitosti (što je na ovaj ili onaj način i u manjoj ili većoj mjeri najčešće u osnovi zanimanja tradicionalnih historija tzv. “malih književnosti”), već – utemeljena sad i na naročito transformiranom lokalno orijentiranom zanimanju te i s njim ovdje povezanom gotovo antropološki shvaćenom “gustom opisu” (usp. Geertz 1973, 1983) – ona između ostalog traga i za specifično lokalnim književnim značajkama, za lokalnom književnom poviješću u njezinoj partikularnosti, na karakterističan način mikrohistorije otkrivajući “autohtonu” drugost i različitost književnosti onih zajednica čije kulture nisu, u pravilu, igrale zakonomjernu ulogu
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
53
u književno-kulturalnim događanjima viših, globalnih razina, čime u ukupnosti općih književno-kulturalnih okvira distingvira nove i prepoznatljive literarne identitete, koje, međutim, nipošto ne razumijeva u njihovoj apsolutnosti, već u svojstvenoj im prepoznatljivosti, odnosno u onom što je uvijek i nužno vidljivo tek u vezi s onim drugim i drugačijim, sve to posmatrajući na višestrukim literarnim razinama, počev od razine pojedinačnog djela, preko razine širih književnih pojava najrazličitijih vrsta, pa do razine cjeline literature kao fenomena koji – baš kao i konkretno književno ostvarenje ili neka književna značajka višeg ranga – svoju specifičnost pokazuje tek u kontekstima tipičnosti, kao naročitu pravilnost kontinuiteta i modifikacija. U takvoj situaciji, “kulturalnomemorijska historija književnosti” foku sira, uz brojne druge, prije svega problem kulturalnomemorijskih konstanti i varijanti u književnosti u svoj njihovoj složenosti i poliaspektnosti, uzimajući pritom u obzir i položaj književnosti unutar širih i općenitijih kulturalnih procesa, a posebno ono što je njihova unutarknjiževna realizacija, pa neki od njezinih upadljivo čestih i najkarakterističnijih predmetno-problemskih kompleksa ili neka od njezinih ključnih predmetno-problemskih “čvorišta” – s jedne strane – jesu, uz ostala, i kako u savremenom knjiže vnoznanstvenom prostoru posebno aktuelna pitanja literarne konstrukcije i reprezentacije u pravilu nacionalne prošlosti, oblikovanja kolektivnih, personalnih ili individualnih identiteta i nacionalne (auto)imaginacije ili drugih, mahom imagoloških predstava i sl., tako i pitanja u vezi s prvenstveno imanentno književnim sredstvima i načinima koji omogućavaju ili ostvaruju ovakvo što (a što bi sve zajedno predstavljalo važan dio in teresa “kulturalnomemorijske historije književnosti” i za “politiku” i za “poetiku i retoriku pamćenja”), ali isto tako – s druge strane – i pitanja koja se, recimo, tiču bavljenja i fenomenima književne tradicije, i to u širokom problemskom rasponu od pojava različitih tradicijskih saobražavanja ili tradicijskih dijaloga i polemika, preko pojava u vezi s onim što obuhvataju pojmovi “izmišljanja tradicije” ili, pak, “žive tradicije”, pa do pojava tzv. “sinkretizma” i “sinkretičkih oblika”, što je u ovoj perspektivi jedan od možda i najinteresantnijih predmetno-problemskih kompleksa, a koji se ovdje najčešće posmatra u smislu osobenih repozitorija kulturalnog pamćenja u situaciji interkulturalnog geminiranja, umnožavanja i/ili ukrštanja ili, pak, u smislu “intertekstualnosti zasnovane na odnosu među znakovima”, kad “svi prizvani referentni tekstovi predmet su raznolikog uzajamnog odnošenja, zamagljivanja, zasjenjivanja, zamjenjivanja, podrivanja, pa čak i poništavanja njihovih mogućih značenja”, a kad književni
54
Sanjin Kodrić
tekst zadobiva svoja ključna obilježja kršenjem granica, zadiranjem u druge tekstove s izravnim i vidim učincima te pohranjivanjem onog što je bilo otuđeno”, sve to s ciljem “vraćanja sebi i izgradnje svojeg vlastitog jezgra na temelju onog što je uzapćeno” (Iser 1997:XIV). Pritom, zahvaljujući svemu ovom, interesu koji je, s jedne strane, i sasvim tipičan za stanje savremenih trendova u nekadašnjem prostoru znanosti o književnosti, ali koji je, jednako tako, s druge strane, i sasvim osviješten i intencionalan pokušaj njegova naročitog sistemskog redefiniranja, ,”kulturalnomemorijska historija književnosti” ostvaruje i brojne važne spojnice s drugim savremenim književnohistorijskim opcijama, dok istovremeno nastoji izbjeći i ono što su vjerovatno, uz nesumnjive brojne prednosti, stvarni nedostaci značajnog broja drugih “novih književnih historija”, koje će – poput npr. različitih neomarksističkih, postkolonijalnih ili feminističkih književnohistorijskih alternativa – najčešće govoriti, ipak barem jednim dijelom redu kcionistički, u ime tek jedne, u pravilu marginalizirane zajednice, gotovo slijepo prateći nerijetko isključivo njezinu zanemarenu putanju književnog razvoja (ponekad predočenu i kao svojevrsni “križni put”), ne uviđajući, tako, katkad čitav niz drugih, čak i u njihovoj perspektivi mogućno važnih književno-kulturalnih procesa, pri čemu – u konačnici – upravo “kulturalnomemorijska historija književnosti” možda najcjelovitije uvažava manje-više svim ovim savremenim pristupima izrazito bitnu ideju dijalogizma i pluraliteta, ali ne više kao u osnovi pretpostavljeni strogi politički program već, naprotiv, kao jedan od metodološki najinteresantnijih i najizazovnijih predmeta izučavanja. Takvo što sve zajedno određuje, naposljetku, odnos ove kulturalizirane književnohistorijske procedure i prema pojavi knjiže vnog kanona, nacionalnog ili nekog drugog, koji nije više ono što se tek nužno i uvijek nastoji osporiti ili radikalno redefinirati, već sad književni kanon kao svojevrsni locus memoriae jeste ono čije se izrastanje i oblikovanje želi cjelovito razumjeti u njegovoj stvarnoj ukupnoj složenosti postojanja u okvirima jedne kulture, što, međutim, nipošto ne isključuje interes za pitanja kulturalno privilegirajućeg uključivanja ili marginalizirajućeg isključivanja, već naprotiv – ona iznova dobivaju na važnosti, ali na jedan bitno drugačiji i – čini se – za književno-kulturalna proučavanja kao takva ipak umnogome važniji način. U tom slučaju, a posebno u situaciji tzv. “malih nacionalnih književnosti”, i ideja književnog kanona, pogotovo onog nacionalnog – u južnoslavenskim literarnim historiografijama danas najčešće s posebnom strašću ili nekritički tvrdokorno branjena ili agresi vno borbeno osporavana – dobit će novo značenje, baš kao i pitanja nekadašnje i današnje literarne kanonizacije, pri čemu se, međutim, književni
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
55
kanon i književnokanonizacijske prakse ne moraju više razumijevati kao na koncu “nužno zlo”, već – sasvim moguće – i kao povijest šireg kulturalnog postojanja jedne literature, njezina trajanja i mijenjanja, jednako i kao otvoreni proces dijalogiziranja s književnošću u jednom povijesno-kulturalnom trenutku, dijalog koji kao takav nije jedan niti je konačan. Zato, “kulturalnomemorijska historija književnosti” i sama je – po prirodi stvari – otvorena i za uzimanje aktivnog učešća u književnokanonizacijskim procesima (baš kao što u procesima kanonizacije književnosti – htjele to ili ne – sasvim sigurno učestvuju i one danas brojne, mahom poststrukturalistički zasnovane “interpretativne strategije” kojima je književni kanon isključivo predmet manje ili više oštre kritike i osporavanja, pa čak i pre dmet radikalne negacije), s tim da je njezin potencijalni književnokanonizacijski učinak već u startu određen da bude drugačiji u odnosu na onaj koji proizlazi iz tradicionalne književnohistorijske svijesti, jer ovaj savremeni povijesno usmjeren pristup književnosti sad je i do kraja autorefleksivan, a otud – upravo kao samo jedna književnopovijesna pripovijest u “moru priča” – svjestan i svoje narativne konstruiranosti i uvjetnosti. Sve ovo, konačno, “kulturalnomemorijsku historiju književnosti” kao jedan od mogućih savremenih pristupa književnoj prošlosti i njezinim složenim pitanjima čini i takvom povijesno usmjerenom “interpretativnom strategijom” koja se, uz druge manje ili više slične situacije, ukazuje kao posebno privlačna u slučaju kulturalno kompleksnih zaje dnica i zajednica koje u vremenu nesklonom tradicionalnoj ideji historije književnosti pokušavaju po prvi put ispisati ili iznova prečitati vlastitu književno-kulturalnu prošlost, što je – kako je istaknuto – mnogo više negoli za druge književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice naročito karakteristično kako za uopće bosanskohercegovačku, tako i za bošnjačku književnost posebno, kod kojih će otud, dakle, i glavni književni tok njihova književnoznanstvenog proučavanja indicirati potrebu za takvom vrstom književnohistorijskog pristupa koji će biti u stanju iznaći način da se uvaži kompleksnost kompozitnog i policentričnog “bosanskohercegovačkog književnog mozaika”, baš kao i osobenost njegovih pojedinačnih nacionalnih sastavnica. Usto, a s obzirom na to da je i u predmetno-problemskom i u proceduralno-metodološkom smislu na naročit način orijentirana i književno i kulturalno, ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti” ovdje je važna i zato što je složenost pitanja kulturalnog pamćenja već sama po sebi posebna karakteristika upravo bosanskohercegovačkog književno-kulturalnog konteksta, koji – s obzirom na svoju medija lnu poziciju u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici – potencijalno
56
Sanjin Kodrić
sinegdoški zrcali svu kompleksnost ove zajednice kao cjeline, uz kondenziranu, dodatnu usložnjenost što je bosanskohercegovački mozaički kultu ralni kompozit već tradicionalno podrazumijeva, pri čemu ovom u prilog ide i to što će se upravo ovdje, u suženom prostoru golemih historijskih preokreta, ponajviše dešavati neki od i u širim okvirima najradikalnijih kulturalno-civilizacijskih lomova te uspostavljati, ukidati, presijecati ili umrežavati različite identitetarne granice, oblikujući tako višestruko rubnu književnost / kulturu brojnih sinkretičkih i liminalnih fenomena s čitavim perpetuirajućim šarenilom diskurza kulturalnog uključivanja i isključivanja, prilagođavanja i preinačavanja, a zapravo prvenstveno konstituirajući upravo književnost / kulturu pamćenja – zapamćivanja i zaboravljanja, prisjećanja i potiskivanja, što je – u Lévi-Straussovoj opreci prema “hladnim”, stabiliziranim – čini pretežno “vrućom” književnošću / kulturom korjenitih, naglih i dramatičnih promjena unutar područja njezinih konektivnih struktura (kako je to uostalom na različite načine vrlo često naglašavala i ranija bosanskohercegovačka književnoznanstvena praksa, posebno zaokupljena metaforom bosanskohercegovačke raskrsnice [usp. Moranjak-Bamburać 2000]). Ovakvo što odnosi se, istina, i na stariju bošnjačku te bosanskohercegovačku književnu prošlost i njezine kompleksne kulturalnomemorijske strategije kontinuiranja i variranja distin ktivnih identitetarnih elemenata iz, vrlo često, sasvim suprotnih civilizacij skih krugova, no upravo novije i savremeno kako bošnjačko, tako i ukupno bosanskohercegovačko književno-kulturalno stanje, ono počev od kraja 19. te tokom cjeline 20. st., posebno je obilježeno složenošću konstanti i varijanti književno-kulturalnih konektivnih struktura, složenošću koja se realizira i kako kao trajno istovremeno i kontinuiranje i variranje raznolikih sadržaja kulturalnog pamćenja unutar različitih kulturalnomemorijskih makromodela, tako i kao povijesno trajuća situacija brojnih i višestrukih, u najrazličitijim smjerovima orijentiranih širih kulturalnih promjena, a zapravo kao situacija izrazite kulturalne dinamike što je vidljiva i u književnosti kao cjelini, ali i u pojedinačnim autorskim opusima i uopće pojedinačnim književnim radovima, pa čak – uz druge književne fenomene – nerijetko i u različitim najsitnijim, mikrostrukturnim književnim pojavama, gdje se, naime, kulturalna kompleksnost bošnjačkog i šireg bosanskohercegovačkog književnog stanja kapilarno izražava, oblikujući i na ovoj razini u svojoj stvarnoj sinkretiziranoj pluralnosti prepoznatljivi i specifični identitet kako bošnjačke, tako i bosanskohercegovačke književnosti uopće, a kad upravo tzv. “sinkretički oblici”, ali i čitavo mnoštvo drugih, različitih izrazitih i nerijetko sasvim osviještenih kulturalnomemorijskih fenomena
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje...
57
postaju bitna obilježja cjeline ovih literatura i pritom jedan od najvažnijih indikatora njihova osobenog literarnog identiteta. Taj prepoznatljivi identitet najprije bošnjačke, a potom i bosanskohercegovačke književnosti možda se najjasnije čini vidljivim sagleda li se povijesni razvoj ovih literatura temeljem konceptualno-proceduralnih pretpostavki što ih podrazumijeva ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti”, koja i zato, ma koliko bila nova i drugačija, na osoben način nastavlja dosadašnju tradi ciju bosanskohercegovačkih književnih proučavanja, pri čemu – i sama se osvješćujući kao jedan od oblika kulturalnog pamćenja – svim ovim što ona jeste stvara i ono što je naročita osnova za neko eventualno buduće uspostavljanje bosniakističkih i bosnističkih (inter)kulturalnih studija, čije bi jedno od središta mogla biti upravo i “kulturalnomemorijska historija književnosti”.
II. Novija bošnjačka književnost, “unutrašnja” povijest, prošlost i predaja kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji književno-kulturalnih konektivnih struktura)
Novija bošnjačka književnost...
61
II.1. Kultura sjećanja i književne konektivne strukture (“Smisao za historiju” i “okrenutost tradiciji”; “vruće” i “hladno” sjećanje i sjećajna mitomotorika; “ritualna” i “tekstualna koherencija” i književna mnemonika)
I. Bošnjačka, kao i općenito kompozitna i policentrična bosanskohercegovačka književnost dobrim je dijelom, mada nikako u cijelosti, književnost historije, književnost “priče o prošlosti”, obično onoj nacionalnoj, ali isto tako, te i s ovim u vezi, i književnost tradicije, odnosno književnost izrazite tradicijske ukorijenjenosti i vezanosti za ono što se u datom trenutku razumijeva kao kulturalna “vlastitost”, pri čemu se i u jednom i u drugom slučaju vrlo često pojavljuje kao jedan od središnjih, ako ne i najznačajniji diskurz kulture kojoj po prirodi stvari pripada, što, pak, i samu kulturu naglašeno konstituira kao kulturu sjećanja u oba ova smisla. Ovakvo što i bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost čini, pogotovo na prvi pogled, umnogome sličnim drugim književnostima južnoslavenske interliterarne zajednice, utoliko prije što – i pored složenosti i raznovrsnosti pojavnih oblika koje nužno podrazumijevaju – i “smisao za historiju” i “okrenutost tradiciji”, a zapravo izrazita povijesno-tradicijska usmjerenost i gotovo imperativ povijesno-tradicijskog pamćenja uopće, bitno je obilježje romana i pripovijetke, ali i drame, pa čak i pjesništva u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, a potom i drugih, u ovim literaturama mahom rubnih žanrova1, bez obzira na to da li je riječ o književnosti prosvjetiteljskog, artističkog (esteticističkog) ili semiotičkog poetičkog makromodela (kako se već izvjesno vrijeme u maniru književnoznanstvene semiotike i kod nas često
1
Usp. npr. Begić 1987a, 1987b; Duraković 2003a, 2003b, 2003c; Đuričković 1991; Idrizović 1991; Kapidžić-Osmanagić 1991; Kazaz 2000, 2004; Koljević, N. 1991; Koljević, S. 1991; Lešić, J. 1991a, 1991b; Lešić, Z. 1991a, 1991b; Maksimović 1984/85; Muzaferija 1984, 1996, 2000; Rizvić 1985, 1990, 1994; Tomić-Kovač 1991; Tutnjević 1991; Vučković 1991 i sl.
62
Sanjin Kodrić
uspostavlja strukturna raščlamba književnosti 20. st.)2, odnosno bez obzira na to da li je riječ o književnosti građanskog ili pluralističko-demokratskog doba (što su inače elementi trenutno najnovijeg pokušaja tipologizacije, klasifikacije i periodizacije “bosanskobošnjačke” književnosti)3. Pa ipak, 2
S obzirom na dobrim dijelom slične i uveliko povezane procese savremene bošnjačke / bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti (kao i drugih književnosti unutar južnoslavenske interliterarne zajednice), ideja o navedena tri dominantna modela književne prakse 20. st. u bosanskohercegovačku znanost o književnosti višekratno je posuđivana iz hrvatske akademske zajednice, mahom iz radova Cvjetka Milanje, kod kojeg zato i treba tražiti njihovu detaljniju deskripciju (usp. Milanja 1996:11–15). Iako postoje i kod drugih, primjeri bosanskohercegovačke primjene ove ideje najčešći su u radovima Envera Kazaza, posebno u autorovoj monografiji o bošnjačkom romanu 20. st., gdje je, uz izvjesna proširenja te, naravno, nužna prilagođavanja novoj predmetnoj “građi”, Milanjina klasifikacija poslijeratnog hrvatskog romana cjelovito iskorištena kao osnova za razumijevanje dvadesetostoljetne povijesti bošnjačkog romana (usp. Kazaz 2004). Pritom, iako je izvorno vezana za kontekst književnohistorijskog razumijevanja razvoja romanesknog žanra tokom 20. st., ova klasifikacijska shema dosta uspješnom pokazala se i u pristupu drugim žanrovima, gdje je ponovo zadržala svoje dobre, ali i slabije strane, među kojima posebno treba istaći prije svega nemogućnost da se na ovaj način do kraja jasno ekspliciraju za književnu historiju inače naročito važne specifične osobine jedne literature, odnosno posebnosti njezina povijesnorazvojnog puta koje joj i osiguravaju zasebne identitetarne oznake i status samostalne i prepoznatljive literarne pojave. 3 Ovaj zanimljivi primjer književnoznanstvenog raščlanjenja cjeline bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prošlosti nedavno je predstavio Nihad Agić (2008:12–13), i to na način koji je – ne toliko u pojedinostima koliko u elementima koji se tiču razumijevanja principa književnog razvoja – sasvim blizak i viđenjima “kulturalnomemorijske historije književnosti”. “S obzirom na kombinaciju i preplitanje unutarknjiževnih, eksterno književnih fenomena i zavisnosti razvoja književnosti od razvoja univerzalne povijesti, moguće je izvesti jednu preliminarnu tipologiju, klasifikaciju i periodizaciju bosanskobošnjačke književnosti”, piše Agić tragom ideja Pierrea Bourdieua, pri čemu na ovakvim polazištima razlikuje književnost feudalnog doba (od 15. pa do polovine 18. st.), književnost građanskog doba (od polovine 18. do polovine 20. st) te književnost pluralističko-demokratskog doba (počev od druge polovine 20. st., s tim da su u sva tri ova slučaja vremenske granice pojedinačnih književnopovijesnih razdoblja tek uvjetne i načelne). Usto, onda kad je riječ o preostalim novijim (a kod nas i dalje vrlo rijetkim) prilozima književnohistorijskoj tipologizaciji, klasifikaciji i periodizaciji bošnjačke književnosti 20. st., uz studiju Muhsina Rizvića Poetika bošnjačke književnosti (1994) te, jednim dijelom, stariju autorovu knjigu Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine (1985) ili, pak, već klasične studije Midhata Begića (1987a, 1987b), posebno valja istaći radove Enesa Durakovića o bošnjačkom pjesništvu i pripovijeci 20. st. (Duraković 2003a, 2003b) te rad Gordane Muzaferije o bošnjačkoj drami 20. st. (Muzaferija 1996), baš kao i studije ovih autora o dvadesetostoljetnom bosanskohercegovačkom pjesništvu (Duraković 2003c) i bosanskohercegovačkoj drami (Muzaferija 2000). Također, uz još jedan broj drugih tekstova ove vrste, u istom smislu valja spomenuti i rad Vedada Spahića Pregled savremene bosansko-
Novija bošnjačka književnost...
63
baš kao što ih se nipošto ne smije zanemarivati, sličnosti ove vrste što se uspostavljaju u širem južnoslavenskom književnom i kulturalnom kontekstu ne treba ni nekritički prenaglašavati, naročito ne na račun mogućnosti praćenja samosvojnih povijesnorazvojnih procesa pojedinačnih literatura u ovom okviru (jer bi i ovakvo što predstavljalo čin “krivotvorenja povije sti”!), jednako kao što se ni razlog pojave naglašenog povijesno-tradicijskog zanimanja u bošnjačkoj književnosti ne bi ipak mogao tražiti isključivo ili prvenstveno u danas posebno aktuelnoj ideji “balkanskog terora kulture”, kad “pravo na razliku” nerijetko jeste vođeno tek ciljem ostvarivanja onog što je “pravo na superiornost, na prvenstvo, na ekskluzivnost sopstvene nacionalne kulture” (Čolović 2008:12–13), niti, isto tako, u jednako općenitoj ideji da su evropske, a otud i sve južnoslavenske kulture “gradile […] svoj nacionalni identitet (nasilnim) razgraničavanjem u odnosu na susjedne nacije”, bez obzira na to što i dalje stoji načelna opaska da “svako uspjelo utemeljenje identiteta sadrži sjećanje na povrede i odricanja”, dok “svaka samoodređujuća integracija per definitionem uključuje prekid stanovite interakcije” (Biti 1994:132), pa tako, tragom suodnosa s poviješću, i stvara nje naročitih nacionalnih historijskih reprezentacija i naglašeno vlastitih tradicijskih uporišta, a što sve zajedno u konkretnom slučaju bošnjačke književnosti predstavlja, dakle, tek jedan i najčešće – iako u širem smislu nekad, možda, donekle i prihvatljiv – ipak odveć uopćen i, otud, u pravilu pojednostavljen dio odgovora na izrazito složeno pitanje povijesne i tradicij ske “markiranosti” jednog značajnog dijela bošnjačke književne prakse. Jer, za razliku od većine drugih južnoslavenskih tradicija, a pored svih inače vrlo brojnih i izrazito važnih sličnosti i uzajamnosti na drugim razinama i u drugim aspektima, bošnjačka kultura dobrahno je bila te, donekle, još uvijek ostala i kultura vrlo osobene traume – ne samo, dakle, za cjelinu južnoslavenskog prostora općenito karakteristične historijske traume naglašene povijesne napetosti što proizlazi bilo iz onog i ovdje itekako jakog “narcizma malih razlika”, bilo iz širih povijesnih okolnosti i dešavanja, već i, posebno, historijske traume što se temelji i u njezinoj naročitoj poziciji na “raskršću”, pri čemu se i u književnosti i u književnoj znanosti hercegovačke književnosti (periodizacija i tipologizacija) (2002), koji, iako jedan od onih koji se bave integralno shvaćenom bosanskohercegovačkom književnom praksom nakon Drugog svjetskog rata, najvećim svojim dijelom primjenjiv je i na pojedinačni slučaj bošnjačke književnosti ovog vremena, a na manje ili više sličan način mogu funkcionirati i, recimo, neke od relativno nedavnih Kazazovih pojedinačnih studija (Kazaz 1998a, 1998b, 2000, 2002), kao i, uz ostale moguće primjere, i sad također nešto starija knjiga Radovana Vučkovića Razvoj novije književnosti (1991) i njoj slični radovi.
64
Sanjin Kodrić
ovdje potencirana “metafora raskrsnice” (Moranjak-Bamburać 2000) zasniva posebno na onom žestokom, radikalnom kulturalno-civilizacijskom lomu što ga, kao i cijela zajednica za koju se po prirodi stvari ona inicijalno veže, ova slavenskomuslimanska kulturalna tradicija na razmeđu Istoka i Zapada trpi od kraja 19. st., najprije nakon rasapa njezinih višestoljetnih orijentalno-islamskih civilizacijskih osnova, ali također i uslijed vrlo brzih i višestrukih te jednako dramatičnih promjena njezina šireg društveno-političkog konteksta, uključujući i nesretni, pa čak katkad i sasvim tragični splet munjevitih transformacija iz specifičnog feudalnog sistema osmanskog tipa, preko naročito trusnog austrougarskog razdoblja i razdoblja jugoslavenskog najprije monarhizma, a potom i državnog te samoupravnog socijalizma, pa do kataklizmički strašnog i, konačno, nepredvidivog tranzicijskog vremena tokom i nakon nedavnih ratova što su krvavo pratili raspad nekadašnje zajedničke jugoslavenske države, a što je sve zajedno tokom vremena i samo dodatno osnaživalo i umnažalo onaj početni traumatični efekt što nastaje historijskom osmansko-austrougarskom smjenom u Bosni 1878. godine.4 Ovakva situacija, koja će, dakle, svojim višestrukim i uvijek 4
Iako je, naravno, u nekim oblicima prisutno i ranije, a posebno u samoj književnoj praksi (kao, primjera radi, između ostalog i u djelima Meše Selimovića i Derviša Sušića ili Maka Dizdara i Skendera Kulenovića), ovakvo, u osnovi na figuri raskrsnice zasnovano razumijevanje književno-kulturalnog stanja u BiH, a pogotovo bošnjačke situacije, naročito se čini upadljivim s pojavom rada Midhata Begića Naš muslimanski pisac i njegova raskršća iz 1973. godine, gdje autor ovaj svoj naročiti “prohod” kroz bošnjačku književnost zasniva na slijedećem viđenju njezine (ali i svoje?) pozicije: “[…] biti Musliman, a pisac, svakako je mučna samospoznaja, kao što je uvijek bila povoljnija pripadnost što jasnijim i što većim nacionalnim strukturama. […] Za bosanskohercegovačkog Muslimana a pisca to je odavno psihološka slabost, mučnina, vječni dodir ništavila, pa čak i onda je to tako bilo kada je pod turskom carevinom imao povlašćen položaj, za delikatnije duhove pogotovu tada. Jer Bosnom se nikad nije mogao zaodjeti nacionalno, razvrstavajući i sam sebe po vjeri umjesto po nacionalnosti kao što su ga i svi drugi time označavali. Nazivao se tada turskim imenom u svekolikom i sveopštem religijskom konfesijskom odnosu, za razliku od Osmanlija, Turkuša, koje su predstavljali došljaci iz Turske. Otuda je pitanje njegova identiteta njegova čvorna nedaća, mučnina i problematika, koja sigurno nije bila manja njegovim pristajanjem uz druga nacionalna određenja, čak ni njegovim uklapanjem u evropski civilizacijski stil i životni oblik.” (Begić 1987c:131) Nakon Begića, figura raskrsnice u razumijevanju ovdašnjeg književno-kulturalnog stanja vrlo upadljivo javljat će se i kod čitavog niza drugih autora, postepeno se, unutar barem jedne interpretativne zajednice, preobražavajući i pritom intencionalno izrastajući i u naročitu platformu za razumijevanje kako ukupnosti bosanskohercegovačke, tako i posebnosti bošnjačke književne pra kse, pa će tako (možda zahvaljujući naročito svojim istraživanjima u oblasti bošnjačke književnosti austrougarskog doba) u studiji Poetika bošnjačke književnosti Muhsin Rizvić posebno istaći i slijedeće, napominjući pritom da se upravo Begiću “književno stvaranje
Novija bošnjačka književnost...
65
‘bošnjačkog pisca na raskršću’, u središtu ravnotežnih sila, uz dramatično samoposmatranje i samoispitivanje, samoosjećanje položaja vlastitog i kolektivnog bića, i svijest o stalnom, neprekidnom raskrsnom ravnotežnom bivstvu kao, tradicijskom i modernom, estetsko-psihološkom postojanju, entitetu u koji se stječe sva svoja tradicija i prelamaju djela i iskustva drugih – otkrilo […] ne samo kao individualni estetsko-stvaralački impuls, nego i kao književnohistorijski produktivna činjenica, kao ‘cjelina jedne književnosti kroz historiju’”: “I dok je položaj između Istoka i Zapada u doba preporoda doživljavan kao razvojno oplođavanje i duhovno-estetsko posredništvo, od međuratnog razdoblja u jednom dijelu bošnjačkih književnih stvaralaca on postaje ‘Orijent na Zapadu’ i počinje narastati kao svojevrsna drama istovremenog duhovnog sabijanja i ekspanzije na raskršćima civilizacija i kultura. Ali, upravo u tome prenapregnutom položaju između, napon raspinjanja doživljava stvaralačku eksploziju u djelima Skendera Kulenovića, Maka Dizdara i Meše Selimovića, u kritici Midhata Begića. // Pojam raskršća je emocionalno-estetski neurotičan po svojoj stvaralačko-duhovnoj strukturi i potencijalu, i historijski složen od više raskršća, koja se ponekad, reverzivno, ponavljaju. On zapravo proizlazi iz pojma između, koji je kretanje u književno-historijskom vremenu i prostoru, u interpolarnoj otvorenosti i izloženosti, i poredbenosti, u odnosu srodnosti, pomirenja, tolerancije i uzajamnosti, ili antagonizma, razmirja i nerazumijevanja, sa kulturnim razvojem obiju strana, uz vlastitost i osobenost svoga duhovno-estetskog bića, imanentnog književnog puta i kulturnog razvoja. Pojam raskršća podrazumijeva onu kritičnu tačku dileme opstanka, egzistencije, pojedinca i naroda, na kojoj započinje unutarnja drama, najprije između duhovno i estetski, ideološki, zapravo životno, klasno, starog, tradicijskog nekad konzervativnog, nekad još svježeg, što je nastavilo da živi u reinkarnaciji, obnovi, kristalizaciji – i novog, duhovno modernog, stvaralački suvremenog, ali uz opasnost napuštanja vlastitog bića. To je i zastanak, ili dramatični ostanak, u nesigurnom i tjeskobnom trenutku pitanja, u neizvijesnosti duhovnog i stvaralačkog opredjeljenja: da li nastaviti dotadašnji pravac na putu kojim se išlo, ili raskrsti sa svojim bićem, i krenuti na desno ili na lijevo, za Bošnjake kao malehan narod na jugoslavenskom prostoru, konkretno, na hrvatsku ili na srpsku stranu, po alternativnoj liniji koja horizontalno, u prostoru, i sinhronijski, u vremenu, presijeca vertikalu književno-historijskog identiteta, razvojni put iz vlastite tradicije u budućnost modernog doba. Nakon starog, prevaziđenog ili još trajućeg, duhovnog i kulturno-civilizacijskog raspuća između Orijenta i Okcidenta, nova raskrsna linija je muslimanskim piscima i intele ktualcima prethodno i prvobitno značila raskršće između kršćanske i hrišćanske evropske civilizacije, kulture i duha, na kome u južnoslavenskim nacionalno-političkim prostorima oni mogu krenuti samo u jednom od ta dva pravca, ili slijediti put i razvoj po inerciji i impulsu vlastitog, duhovno svojevrsnog i estetski osobenog entiteta. Ako se zadrži na raskršću svih tih svjetova […], ili napravi otklon jednim od raskrsnih puteva, u takvom stvaraocu-putniku, svejedno, ostane i dalje dramatična trauma neispunjenja ili iznevjerenja, sudbina bića i kompleks izvorišta, porijekla, korjenike u podsvijesti, ili dvoličje duha i stalno napeta mimikrija prilagođavanja. I u jednom i u drugom slučaju to je velik stvaralački potencijal koji, kao i svaka neprevaziđena ili neprevazilazna dilema, u umjetnički nadarenom pojedincu-stvaraocu dovodi do prenapregnutosti i usijanja iz kojeg izbija djelo osobene i visoke vrijednosti.” (Rizvić 1994:36–39) Na ovoj osnovi, asimilirajući i preobražavajući Begićevo i Rizvićevo naslijeđe, figuru raskrsnice na svoj način artikulirat će i
66
Sanjin Kodrić
iznova multipliciranim “raskršćima” bošnjačku kulturu značajnim dijelom oblikovati i kao naročitu, u mnogim svojim aspektima više ili manje specifičnu kulturu traume, ovu kulturalnu tradiciju umnogome će vezati i za iskustvo što je oblikovano “u odsustvu mogućnosti stvaranja historije” (Duraković 2003b:79), a što će, također nasuprot većini drugih književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice, bošnjačku književnost, barem jednim dijelom i ponovo na poseban način, učiniti i književnošću traume, mada dakako ne sa živom ranom i mukom “kulturalne patologije” i – na Enes Duraković, zalažući se pritom i za demistifikaciju “bosanske historije u kojoj smo zapravo tragično participirali u međusobnim sukobima ‘bilo za čestitog cara, bilo svijetlog sultana, bilo moćnog ćesara’”: “A svi su bosanski (i južnoslavenski) kulturni identiteti rubni, nastali na presjecištima velikih kulturno-civilizacijskih sistema i procesa, pa uz njihove nesumnjive posebnosti, ne smijemo previdjeti i onu mnoštvenost sinkretičkih oblika koja se otima nasilju higijeniziranja nacionalne kulture, egzorcizmu i lustraciji ‘zlih duhova prošlosti’. Stoga naše razumijevanje bosanske povijesti i kulturne tradicije napokon valja osloboditi epsko-agonalnih predodžbi o dobrim i lošim gospodarima, pseudomitskih predstava po kojima smo ‘zid kršćanstva i mač islama i jezgro bogomilstva, kako smo na granici carstva, religija, civilizacija, Istoka i Zapada, a ustvari samo je u pitanju nedostatak razboritosti i kulturnog nivoa da se izjednače sve religije i da se izjednače svi okupatori kao nosioci hegemonističkih težnji i posljedica’ [Alija Isaković]. I da se, dodajmo, prate svekoliki i raznoliki kulturni obrasci, bez obzira na kojem su valu historijskih gibanja doneseni, preuzeti, asimilirani i prilagođeni.” (Duraković 2003d:177) Na slično, uz brojne druge primjere kod drugih autora, upozorava uostalom i Ivan Lovrenović (1990:162–163), akcentirajući ovaj put prvenstveno unutrašnjost bosanskohercegovačkog “labirinta i pamćenja”: “Ako Bosna jest ime za nekakav identitet, njegov sadržaj nije dakle u algebarskom zbroju nacija ili nacionalnih kultura, nije u njihovom utapanju u novoj (nad)nacionalnoj konstrukciji, već upravo u toj trajnoj kulturnoj interakciji. Ime Bosanac, bosanstvo nisu, tako, pojmovi nacionalnoga reda, a niti samo regionalno-teritorijalnoga. Prije i više od toga to je ime za opisani civilizacijski proces, koji kroza sve povijesne mijene i političke nepogode jednako svakodnevno i jednako vitalno traje milenij. U tom interakcijskom procesu kao konstanti (ime joj je Bosna) učestvuju nacionalne kulture kao varijable, zadržavajući svoj posebni identitet a ‘izlažući’ se trajnom kulturotvornom odnosu primanja i davanja. Pra ktično, svaka nacionalna kultura u Bosni jest i ono što je po imenu, jest i ‘nešto više od toga’. S gledišta nacionalne ideologije ta pojava se ukazuje kao onečišćenost. […] S gledišta kulture, pak, pojava predstavlja izvanredan primjer ‘spajanja nespojivoga’ i plodan humus za stvaralačke artikulacije prvoga reda.” Pri svemu ovom, figura raskrsnice predmet je i takvih kritičko-analitičkih shvatanja kad “frustrirajuća povijest Bosne i njen interkulturalni status u vrijednosnim sistemima Zapada i Istoka, mjesto su gdje se pojavljuje metafora kao smisao iz nesmisla, a to dozvoljava da se ona projektuje kako na prošlost, tako i na budućnost. Postavši tako povlašteni trop, raskrsnica se ujedno iskazuje kao topološki čvor, koji svakako treba ‘odriješiti’, te se ne treba čuditi da upravo u historiografiji nalazimo najjasnije izražen spor oko mogućih značenja kvazikognitivnog iskaza ‘Bosna je raskrsnica svjetova’.” (Moranjak-Bamburać 2000:124)
Novija bošnjačka književnost...
67
svu sreću! – najčešće bez u ovakvim situacijama u pravilu uobičajene mitomanije što je rađaju osjećaji “izdanosti od historije” i “gubitničke uzornosti” (Giordano 2001:87), već, naprotiv, u onom smislu da je očigledna radikalnost i u krvav čvor do kraja stegnuta nabijenost historijskih procesa ta koja je, kao realno zbivanje i posebni doživljaj života, bitno, čak često i presudno obilježila ovu literaturu, i to kako s obzirom na okolnosti, puteve i pravce književnog razvoja, tako i s obzirom na onaj naročiti književni svijet koji, u dodirima s izazovima stvarnosti, dominira unutar ukupnosti bošnjačke književnosti počev od kraja 19. i početka 20. st. pa sve do savremenog trenutka. U takvim prilikama, kao, uvjetno govoreći, osobena književnost historije / tradicije i književnost traume, ili – u kulturalnom smislu – naročita kultura sjećanja i kultura traume, dvadesetostoljetna bošnjačka književna i kulturalna tradicija snažno je obilježena i osobenim stanjem liminalnosti (usp. npr. Woodbridge, Anderson 2000) te isto tako prepoznatljivom potragom za identitetom, i to kako različitim oblicima ličnih identiteta, prvenstveno individualnih, a potom i kolektivnih, tako i njezinim književnim ili kulturalnim identitetom, pa identitetarna pitanja i problemi, baš kao i pitanja i problemi liminaliteta, jesu i neki od najčešćih njezinih tematskih interesa ili neke od najprisutnijih njezinih problemskih preokupacija u 20. st., ali i važan generator promjena u okvirima njezinih unutarknjiževnih razvojno-evolucijskih procesa, pri čemu su se ne samo na početku njezine novije povijesti već i kasnije, tokom cjeline 20. st., autori bošnjačke književnosti u ovoj složenoj situaciji, a posebno zbog “tragične sudbine nacionalnog marginaliziranja”, “više obraćali preradi literarnih motiva i iskustava, negoli panoramskoj prezentaciji historijske zbilje i realističke društvene stvarnosti, više stiliziranosti arabeske i onom tihom kujundžiluku intimne ljudske drame negoli naturalističkoj i historijskoj slici svijeta”, okrećući se pritom prije svega “porodičnom kultu i nekim trajnim, povijesnim surovostima neugroženim vrijednostima pojedinačne a ne kolektivne sudbine” (Duraković 2003b:79). Već i ovakvo što, s jedne strane, ukazuje na to da se povijesno-tradicijska usmjerenost bošnjačke književne prakse ovog dugog vremena ipak ne može svesti samo na ono što je široko shvaćeni “balkanski teror kulture” ili općenita postavka po kojoj su i sve južnoslavenske kulture “gradile […] svoj nacionalni identitet (nasilnim) razgraničavanjem u odnosu na susjedne nacije”, dok na ovoj osnovi, s druge strane, postaje jasno i to da se i “smisao za historiju” te i s njim povezana “okrenutost tradiciji” u bošnjačkoj književnosti ne trebaju isključivo ili prvenstveno shvatati u uobičajenom smislu ove riječi, pa čak ni na način do kraja jednak većini drugih književnosti južnoslavenske
68
Sanjin Kodrić
interliterarne zajednice, zbog čega se, konačno, valja iznova vratiti i samosvojnom i uvijek manje ili više specifičnom književnorazvojnom putu ove literature kao takve. Uprkos naglašeno složenoj raznolikosti njezinih književnorazvojnih pojava i procesa, sve ovo više ili manje vidljivo je u novijoj bošnjačkoj književnosti kao cjelini, od, dakle, samih prvih modernih, proevropskih ostvarenja bošnjačke književne prošlosti, onih iz tzv. preporodnog doba s kraja 19. st. (kad, recimo, ova dotad u osnovi pretežno orijentalna literatura po prvi put uvodi tipične evropske književne žanrove poput, recimo, romana, drame ili evropskih pjesničkih oblika), preko razdoblja dodatnih a izrazitih poetičkih i kulturalnih transformacija između dvaju svjetskih ratova, pa čak, iako znatno manje, i u periodu književnosti NOB-a i poratnog socrealizma (zaključno sa sredinom pedesetih), a posebno u vremenu postsocrealističke dominacije najčešće egzistencijalističkog modernizma (uglavnom od sredine pedesetih do kraja osamdesetih) i postmodernizma (mahom tokom devedesetih godina 20. st. i kasnije), kao, naposljetku, i u slučaju vrlo specifičnog “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja” tokom i nakon nedavne Agresije i godina Bosanskohercegovačkog odbrambenog rata, uoči samog početka 21. st. Pritom, cjelinom ovog vremena različitih historijskih i kulturalnih promjena, bošnjačka književnost, pozicionirana i u stvarnoj i u simboličkoj kulturalnoj topografiji između Istoka i Zapada i uopće na mjestu susretanja, prožimanja i ukrštanja različitih svjetova i njihovih književno-kulturalnih tradicija, i pri svemu tome obilježena i vrlo jakom sviješću o široj nacionalnoj prošlosti i vlastitoj tradiciji, usposta vljala je i svoj vrlo složen kulturalnomemorijski sistem, konstituiravši tako čitav niz konektivnih struktura koje će i kontinuirati i varirati u okvirima svojih povijesnorazvojnih procesa, čime se postepeno formirala i, kona čno, do kraja “gramatikalizirala” i naročita “unutrašnja” povijest bošnja čke književnosti, a zapravo cjelovito se uspostavila specifična “kulturalna gramatika” ove literature, čija, dakle, neka od bitnih, ključnih i presudnih – distinktivnih obilježja predstavljaju upravo i osobeni “smisao za historiju” i naročita “okrenutost tradiciji”, odakle će, između ostalog, proizaći i druge važne značajke bošnjačke književnosti, uključujući i njezinu karakterističnu dinamiku pojavljivanja pojedinačnih kulturalnomemorijskih makromodela, prepoznatljivi repertoar memorijskih figura (figura sjećanja) ili osobeni razvoj memorijskih “filtera”, odnosno uopće njezina naročita “poetika”, “retorika” i “politika” pamćenja, a zapravo značajan dio onih fenomena koji i u imanentnoliterarnom i u širem, kulturalnom smislu uz općenitije književnopovijesne tipičnosti otkrivaju i književnopovijesne
Novija bošnjačka književnost...
69
specifičnosti bošnjačke, a preko nje i, dobrim dijelom, ukupne bosanskohercegovačke književnosti.
II. Novija bošnjačka književnost, vrlo često izjednačiva s književnošću 20. st. ili čak savremenom književnošću u širem smislu ove riječi, svoj stvarni početak pronalazi u kraju 19. st., i to ne samo s obzirom na opću ideju o jedinstvenosti i nedjeljivosti tekućih književnih procesa i nemogućnosti njihova ograničavanja prema formalnim kriterijima, već prvenstveno s obzirom na činjenicu da književna i ukupna kulturalna zbivanja s kraja prethodnog naredno, 20. st. u ovoj književnosti obilježavaju znatno intenzivnije i sudbonosnije negoli je to inače slučaj kako u drugim južnoslavenskim, tako i u uopće drugim, mahom velikim evropskim književnostima, iako je upravo odavde – i iz južnoslavenskog i iz šireg evropskog književno-kulturalnog okvira – novija bošnjačka književnost, kao tzv. “mala literatura”, posebno u početku, ali, mada znatno manje, i kasnije, primala opće književne trendove i druge, brojne književne inovacije koje će – u pravilu u naročit lokalni tradicijski kontekst prihvaćene na specifičan način i u skladu s njegovom posebnom logikom – obilježiti njezinu povijest.5 Upravo zato, s obzirom, dakle, na suštinsku povezanost bošnjačke književne prakse 20. st. i one iz vremena potkraj prethodnog, ukupni složeni procesi kulturalnog pamćenja što se odvijaju u novijoj ili šire shvaćenoj savremenoj bošnjačkoj književnosti, a naročito njezin karakteristični “smisao za historiju”, a potom i osobena “okrenutost tradiciji”, i sami se nužno vezuju za tzv. preporodni književni trenutak s kraja 19. st., gdje se na naročit način i začinju, te od kojeg se otud nadalje daju pratiti brojne i isto tako složene promjene u ovdašnjoj kulturi sjećanja i njezinu osjećanju prošlosti i tradicije, a koje su i promjene koje, zajedno s njezinim drugim elementima, i čine onu osobenu, “unutrašnju” povijesnorazvojnu putanju bošnjačke književnosti. 5
Usp.: “[…] za sinhronijski komparativizam bošnjačke prema drugim, stranim knjiže vnostima mogu se ustanoviti tri ne baš oštro razgraničene epohe: prvo, ugledanje bošnja čke orijentalske književnosti na oblike i poetiku turske, perzijske i arapske književnosti u doba osmanlijske vladavine, a tome utisku i utjecaju arapsko-turske pismenosti podložan je i fenomen alhamijado-literature na narodnom jeziku; drugo su zračenja i poredbeni odnosi hrvatske i srpske književnosti prema bošnjačkoj od vremena kulturnog otvaranja krajem osamdesetih godina XIX stoljeća, pa do naših dana; treća epoha sa inspiracijama i ugledima na evropske književnosti počinje uglavnom prije prvog svjetskog rata.” (Rizvić 1994:36)
70
Sanjin Kodrić
U tom smislu, novija bošnjačka književnost sa svojom kulturom sjećanja i karakterističnim konektivnim strukturama onaj je književni tok kojem najneposrednije prethodi golema kulturalno-civilizacijska promjena što ju je kao učinak osmansko-austrougarske smjene u Bosni izazvao, bez imalo sumnje, najveći i najradikalniji prevrat u novijoj povijesti bosan skohercegovačkog društva, koji je u samom životu, i to prije svega u slučaju bošnjačke zajednice, značio strašni usud nezaslužene napuštenosti, beznadne izgubljenosti i tragične egzistencijalne iskorijenjenosti, 6 dok se u sferi kulture manifestirao kao iznenadan i nasilan kraj jedne i nesiguran 6
Na ovom mjestu ne čini se suvišnim napomenuti i to da, i pored brojnih dramatičnih svjedočenja o traumi okupacijskog čina (a koji, primjera radi, Edhem Mulabdić u svojim sjećanjima predstavlja i kao trenutak kad “nebo se zamrači, život zastade i ko probijen brod kad usred najbujnijeg veselja u njemu počne da tone, dođe glas: ide Švabo!” [Mul abdić 1930–31:306–307]), knjiga Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini Maximiliana Brauna nudi unekoliko drugačiju sliku onog što su osmansko-austrougarska smjena u Bosni i njezini egzistencijalno-kulturalni učinci, pri čemu se, uprkos nerijetko značajnim autorovima uvidima i katkad vrlo pronicljivim zaključcima, i kod Brauna još uvijek u manjoj ili većoj mjeri pojavljuju bilo diskretne naznake, bilo cjelovitiji elementi one karakteristične evrocentrične i orijentalističke perspektive koja je, onda kad je o bosanskohercegovačkom kontekstu riječ, svoj vrhunac doživjela vjerovatno upravo u vremenu austrougarske okupacije BiH, na ovaj način cjelokupan onovremeni tranzicijski proces u ovoj nekadašnjoj osmanskoj provinciji čineći inače još težim, dramatičnijim i traumatičnijim. To da inače vrlo vrijedna Braunova knjiga i sama barem jednim dijelom učestvuje u svojevrsnom nastavku devetnaestostoljetnog zagovaranja kolonijalnog “evropeiziranja” bošnjačke književnosti i kulture, ili da, u najboljem slučaju, u naročitoj miksturi dobro uočenih te ispravno interpretiranih činjenica i očitih imperijalnih stereotipa s “blagonaklonošću” gleda na ono što je “modernizacija” bosan skohercegovačke “divlje Evrope”, može posvjedočiti i ono što autor predstavlja kao opću kulturnu sliku u vrijeme prve faze “evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini”: “Velika masa potpuno neobrazovanog svijeta u brizi za opstanak islama ostaje uporno pri slijeđenju ‘formalnog islama’, a prema novotarijama koje su došle s okupacijom osjećaju sumnju i mržnju. Svećenstvo, čiji nivo obrazovanja nije mnogo veći, potpomaže marljivo sva ova nastojanja usmjerena protiv napretka, jačajući tako antimoderni islamski svjetonazor […], pretvarajući ga naposljetku, s obzirom na proturječnosti vremenskih okolnosti, u karikaturu. Na taj način konzervativni narod opasno podriva vlastitu snagu otpora, izlažući se opasnosti da od kršćanskih a pogotovo od pridošlih zapadnjačkih elemenata bude skroz pribijen uza zid. Brojčano mala ali nadasve aktivna i patriotski nastrojena inteligencija prepoznaje ovu veliku opasnost i zahtijeva u vezi s tim prilagođavanje zapadnjačkih ‘modernih sredstava moći’, tj. u prvoj liniji evropskog obrazovanja, dok se istovremeno svjesnim priključivanjem Hrvatima konačno obračunava s – jednako opasnom – nezainteresovanošću bosanskohercegovačkih muslimana za narodna pitanja. U ime ove modernizacije koja je od životne važnosti, kao i zbog opće duhovno-historijske situacije ona prepoznaje ‘istinski islam’ kao vjeru koja se bez razmišljanja
Novija bošnjačka književnost...
71
početak druge, nove književne i kulturalne interakcije, a zapravo kao situacija vanjskim okolnostima nametnutog i isforsiranog, artificijelnog prijekida višestoljetne kulturalne komunikacije i nužnog, mučnog pokušaja uključenja u dotad sasvim nepoznati kulturalni poredak, kad je umjesto “dotadašnjeg orijentalnog inspirativnog vrela trebala doći zapadnjačka književnost kao jedan novi umjetnički putokaz”, mada u početku, dok je bošnjačka književnost i kultura tražila svoj novi axis mundi, “kontakt s njom u ovih nekoliko godina još uvijek površne evropeizacije nije mogao, naravno, biti ostvaren u potrebnoj mjeri, pa je u tom pogledu jedno vrijeme postojala praznina” (Braun 2009:51).7 Otud, ono što je “smisao za može uskladiti s kulturnim napretkom i suprotstavlja ga ‘formalnom islamu’ konzervati vne tradicije.” (Braun 2009:50) 7 Usp.: “Okupacijom uzrokovano priključenje Evropi izazvalo je dvije u osnovi potpuno različite duhovne reakcije koje su se zasnivale na apsolutnom negiranju odnosno na principijelnom zagovaranju zapadnjačke kulture. I dok su zagovornici ovog prvog stava – konzervativni narod – bili manje-više nesvjesno pasivni prema događajima, pobornici drugog principa, tzv. ‘obrazovana inteligencija’, razvijali su jednu kulturno-prosvjetnu djelatnost kako bi se izborili za svoje stavove i kako bi uklonili jasno prepoznate opasnosti po opstanak naroda. Među ove prosvjetiteljske aktivnosti ubraja se i djelatnost pisanja, tzv. ‘umjetnička književnost’ […]. // Za razumijevanje ovog prosvjetnog pokreta – ukoliko je u pitanju odnos prema Evropi – pored već spomenutog, bitne su i slijedeće okolnosti. // Uza sve divljenje zapadnjačkim duhovnim postignućima, uza sve razumijevanje nužnosti određene modernizacije načina života muslimanski prosvjetiteljski teoretičari ni u kojem slučaju ne teže potpunom utapanju zemlje u evropski svijet kulture. O kulturnom priključenju Evropi više se razmišlja na dosta površan i neobavezan način. Nije cilj da se Bosna i Hercegovina pretvori u ‘evropsku zemlju’ u pravom smislu riječi već da se ‘osposobi za Evropu’. Ona bi u okviru evropskih naroda trebala moći da se održi kao ‘evropski-sposoban’, ravnopravan član, ne odričući se ni najmanje svoje osobnosti. Narod koji u posjedu svih evropskih ‘sredstava moći’ čuva svoju staru ‘dušu’ i svoju staru prirodu otprilike je formula na koju se ovo stremljenje svodi. Ovdje se, dakle, ne misli na ‘mješovitu kulturu’ u pravom smislu riječi, već na čisto tehničko naporedno postojanje vanjskih obilježja evropskog načina življenja i slavensko-islamskog poimanja života. […] Do jednog ne potpuno drugačijeg rezultata vodi, ma koliko to zvučalo paradoksalno, odvajanje od Orijenta. I ovo na koncu postaje sličan ‘teoretski princip’, iako sam razvoj, zasnovan na sasvim drugačijim pretpostavkama i zapravo odvijajući se direktno u suprotnom smjeru, izbliza poprima drugačiji oblik. // Islamski Orijent predstavlja u historiji bosanskohercegovačke države jednu nužnu historijsku realnost koja je od neprocjenjivog značaja. Postoje dva mosta koja spajaju ovu zemlju s Orijentom: islam i državna pripadnost Osmanskom carstvu. Kako je već gore navedeno, islam je pri tome daleko značajniji faktor. Njegovo organsko prerastanje bogumilsko-antikršćanske opozicije, teške borbe u kojima se on neprestano morao braniti, zbog svega ovog on je u svijesti bosanskohercegovačkih muslimana postao apsolutna činjenica, direktna psihološka nužnost vlastite egzistencije. Prvobitno je i pripadnost Osmanskom carstvu upravo u tom smislu shvaćena kao dug islamu i dokle
72
Sanjin Kodrić
historiju” i “okrenutost tradiciji” novije ili savremene bošnjačke književnosti u širem smislu začinje se i u prilikama nasilnog i vještačkog prijekida starije književno-kulturalne tradicije, kad sve više isključivana i na rubove kulturalnog prostora sve više potiskivana kao beživotni relikt nekadašnjeg vremena, osuđenog na bespovratan uzmak i konačan zaborav, klasična tradicija divanskog pjesništva, jednako kao i tradicionalna učenost na orijentalnim jezicima, dotad stoljećima u samom središtu elitnog kulturalnokomunikacijskog konteksta, ali manje-više i najveći dio pučkih oblika književnih praksi poput alhamijado literature, u uvjetima radikalne kulturalne tranzicije prvenstveno bivaju predmetom nužnosti kulturalnog zaboravljanja (iako se ovakvo što nikad, naravno, ne ostvaruje do kraja), što je vjerovatno upravo glavnina sadržaja onih uglavnom nevidljivih i god je ovaj stav bio zastupljen, i veza s Orijentom ostala je jedna psihološka činjenica: obje linije spajanja, i religijska i državna, međusobno su se potpomagale i dopunjavale. Zbog latentnog konflikta s Turskom […], ova povezanost vremenom je olabavila, a turske reforme u 19. stoljeću sa svim svojim posljedicama dovele su do konačnog prekida ove veze. Osmansko carstvo, koje je za Bosance i Hercegovce predstavljalo ‘konkretan Orijent’, nakon dešavanja u 19. stoljeću više nije moglo biti oslonac islamu – onako kako se on poimao – a istovremeno je tragedija bosanskohercegovačkog separatizma, koji se zasnivao na čisto državnoj a ne vjerskoj osnovi, ovoj vezi zadala prikriven smrtni udarac. Okrutan kraj ove tragedije, Omer-pašin pohod 1850/51. godine, značio je de facto psihološki raspad te praktične životne zajednice. ‘Konkretni Orijent’ tako je postao izravni ‘neprijatelj’ zemlje, a islamska bratska veza je ovo neprijateljstvo samo djelimično držala pod kontrolom, budući je povjerenje u islamski karakter Turske uglavnom nestalo. Tako je dakle ostala samo jedna iznuđena povezanost u okviru zajedničkog državnog sistema koja je ubrzo nakon toga okupacijom konačno i odsječena. U isto vrijeme je time otpočela integracija zemlje u potpuno nove i nenaviknute kulturne odnose Evrope, koji su […] odmah postali vladajući faktor i koji su djelimično svjesno, a djelimično nesvjesno u cijelosti zaokupili interes naroda. Na taj način Orijent se, tako reći, povlači u teoretsku pozadinu, postajući sve više jedan apstraktan, duhovni princip. U onim slojevima naroda koji su se prema zapadnja čkoj kulturnoj invaziji odnosili krajnje neprijateljski ovaj princip postaje nejasan ideal, zamišljeno utjelovljenje vlastitih želja i stremljenja, i samo se tako mogu shvatiti ‘simpatije prema Turskoj’ koje su nakon okupacije rezultirale mnogim iseljeničkim pokretima. Nasuprot tome, za obrazovane krugove, koji su prepoznali besmislenost ove utopije, Orijent je ostao visoko duhovno-kulturni, umjetničko-filozofski princip. I dok je zapadnjačka kultura, polazeći od jedne po mnogo čemu misaono-teoretske osnove, razvojem događaja postala realnost svakodnevnog života, na Orijentu se dešava sasvim suprotan razvoj. On zbog historijske sudbine zemlje postaje na neki način dematerijaliziran, iz jedan realnosti prerasta u jedan manje-više apstraktan princip. U vrijeme kada se o njemu govori, ove dvije linije križaju se na sličnom stepenu razvoja i tako se dešava da oba svijeta kulture u ideologiji muslimanskih teoretičara i pored svih razlika izvornih stajališta u praktičnom završnom rezultatu ne zauzimaju tako različito mjesto.” (Braun 2009:44, 46-47)
Novija bošnjačka književnost...
73
naizgled tihih zbivanja koje je u povijesti bošnjačke književnosti ovog vremena književna historija simbolično odredila kao njezino “gluho doba”8. Ovaj prigušeni sukob starog i novog, koji je, najčešće skriven od zvanične javnosti, agonalno plamsao u privatnom prostoru temeljito uzdrmane i dezorijentirane zajednice, dešavao se, pritom, kao burna i žestoka kulturalna drama sukobljenosti “svojeg” i “tuđeg” ili “vlastitog” i “neprijateljskog”, bez mogućnosti stvarnog izbora, pri čemu adaptacijska uloga i uloga sredstva pronalaženja prihvatljivih rješenja te puta njihova širenja s ciljem pokušaja rekonstituiranja kulturalne stabilnosti i održivosti biva doznačena upravo književnosti, diskurzu i inače kontinuirano privilegiranom unutar prosvijećenih evropskih kultura, a posebno u preporodno-romantičarskoj svijesti mlađih južnoslavenskih nacionalnih zajednica, kod kojih će – općenito je poznato – književnost, postepeno preuzimajući mjesto ovdašnjih jakih folklornih tradicija, u ovom trenutku biti shvatana prvenstveno kao snažni pogon emancipacije te kao važni instrument razvijanja, učvršćivanja i očuvanja tek probuđene narodne svijesti, a u slučaju bošnjačke književnosti dodatno i kao gotovo jedini preostali koliko-toliko kulturalno prihvatljivi komunikacijski kanal i uopće kao jedna od rijetkih manje-više dostupnih, najmanje stranih i nepoznatih spojnica na novi, evropski, ali i širi, tad nanovo otkriveni južnoslavenski “kulturalni kod”. Zadaća književnosti u ovakvoj situaciji bila je jasna, i ona je proizlazila iz same sirove zbilje života u naponu njegove obnove i prihvatanja historijske nužnosti, oblikujući tako postepeno i prve elemente onog karakterističnog osjećaja što će kao prepoznatljivi “smisao za historiju”, a potom i kao njezina “okrenutost tradiciji” obilježiti kulturalno pamćenje u bošnjačkoj književnosti 20. st. U naročitim okolnostima kraja 19. st., kad se u okvirima složene evropske multinacionalne monarhije, jednako kao i izvan njezinih granica, u susjedstvu, nakon dugog razdoblja oštre društvene isparceliziranosti i kulturalnog izolacionizma, u južnoslavenskom 8
Usp.: “U odnosu na tokove muslimanskog književnog stvaralaštva do 1878, koji su se razlivali i sužavali, ubrzavali i smjenjivali u atmosferi stoljetnih inercija jednog mentaliteta koji je izvirao iz ustaljenosti turske vladavine u Bosni i Hercegovini i iz duhovnog i dru štvenog položaja ovih islamiziranih Slovena u njenom okviru, – prevrat godine 1878, kao smjena uprave i kao prodor oblika života nove civilizacije i kulture, zapadne i kršćanske, nasuprot orijentalnoj i islamskoj, za muslimansko stanovništvo predstavljao je udar i potres, nesreću i kob, i opšti poremećaj njihovog psihičkog i društvenog bića. Za književno stvaranje Muslimana on je značio prelom i prekid i, nakon toga, gluho doba zbunjenosti, bešćutnosti i zastoja. […] Dotadašnje književne snage bile su prekinute u svome djelovanju, a nove sile, koje će nastaviti književnu djelatnost na osnovama zapadne pismenosti i u okvirima novih književnih struktura, bile su tek u formiranju.” (Rizvić 1990:11, 24)
74
Sanjin Kodrić
slučaju utemeljenog najčešće u posebnosti religijsko-konfesionalnih identiteta, dešava i čitav niz slobodarskih nacionalnih pokreta koji će širom Austro-Ugarske monarhije, pa tako i u bosanskohercegovačkoj nekadašnjoj “evropskoj Turskoj”, prvobitne identitetarne osnove postepeno preobražavati u moderne političke identitete (usp. npr. Filandra 1998; Lovrenović 2008), i kad, u ovdašnjem kontekstu, nove društvene prilike još uvijek krhko definirani bošnjački nacionalni korpus dovode istovremeno i u situaciju gubljenja višestoljetnog “gospodstva” i u situaciju borbe za novo samoprepoznavanje, ali – kako se vjerovalo – i za sami opstanak, u okolnostima kad je, dakle, valjalo prihvatiti novi trenutak, ali ne i zaboraviti samog sebe, svoju izgubljenu prošlost, neizvjesnu sadašnjost i priželjkivanu sretniju budućnost, u takvim okolnostima ni književnost nije imala previše izbora. Ona je bila – i jedino je mogla biti – prvenstveno utilitarna i didaktična, s nacionalnookupljačkom i propedeutičkom funkcijom istaknutom u prvi plan9, i pri svemu tome nužno literatura sjećanja – literatura 9
Usp.: “U ovoj borbi za prosvjećenje i unapređenje muslimanskog stanovništva inteligencija se služi svim sredstvima i mogućnostima odgojnog djelovanja. Ona organizuje kulturna društva i potpomaže u svakom smislu školovanje muslimanske omladine, ona osniva kulturno-prosvjetne časopise […], čitaonice i kurseve za nepismene i konačno iz istog poriva stvara ‘književnost’ – pjesničku i beletrističku, koja se u umjetničkom obliku uključuje u borbu za narod. // Jasno je da pod ovakvim okolnostima nije moglo nastati stvarno ‘pjesništvo’ u našem smislu riječi. Kao prvo, već su i opći književnohistorijski preduvjeti bili suviše nepovoljni, jer ono što je kazano o srpskohrvatskoj ‘književnosti’ u vrijeme Turaka važi – mutatis mutandis – i za prvi period evropeizacije. Izvanredna psihološka snaga narodne pjesme, za koju smo čak vjerovali da je možemo nazvati nesavladivom, ne biva slomljena okupacijom. Potreba za umjetničkom djelatnošću na srpskohrvatskom jeziku, ali nezavisnoj od narodne pjesme, nije naslijeđena iz prethodne kulturnohistorijske epohe, budući da je ove stvaralačke pobude […] uglavnom usisalo orijentalno pjesništvo. Sada je umjesto dosadašnjeg orijentalnog inspirativnog vrela trebala doći zapadnjačka književnost kao jedan novi umjetnički putokaz, ali kontakt s njom u ovih nekoliko godina još uvijek površne evropeizacije nije mogao, naravno, biti ostvaren u potrebnoj mjeri, pa je u tom pogledu jedno vrijeme postojala praznina. Ubrzo su preuzeta romantičarska sredstva i forme pjesničkog stvaralaštva koje su prevladavale u hrvatskoj književnosti, ali je književna inspiracija bila površna i pogrešno shvaćena, s obzirom da je ovom ‘romantizmu’ u potpunosti nedostajalo jezičko i formalno predškolsko klasično obrazovanje, kojem evropski romantizam (na slavenskom tlu, pogotovo u Poljskoj) duguje svoje potencijale. Mali broj čisto umjetničkih impulsa koje je u pojedinačnim slučajevima prouzrokovao kontakt sa Zapadom do kraja su potisnute snagom kulturnih zadataka koji su navirali sa svih strana. Tako je mogla nastati čisto ‘tendencijska književnost’ koja je bila bez ikakvih umjetničkih zahtjeva, s tim da ova pjesnička jednostavnost nije samo posljedica neznanja već i do određenog stepena nehtijenja. Cilj više nije stvaranje umjetničkih vrijednosti već se u prvoj liniji želi postići teoretski definiran narodnoodgojni cilj. Skromnost umjetnosti
Novija bošnjačka književnost...
75
“smisla za historiju”10, i to prije svega u najmanje dva svoja temeljna oblika: literatura zakovana za perpetuirajuće ponavljanje jednog zauvijek izgubljenog vremena, bez mogućnosti njegova željenog ponovnog pronalaženja, opetovanje nepovratno nestalog do kraja melanholično i čeznutljivo u evokacijsko-empatijskoj potrazi s onu stranu historijskog jaza, s jedne strane, te, s druge strane, literatura stalnog prisjećanja na traumatični trenutak historijske prekretnice, i to kako u smislu obnavljanja kataklizmičke slike samog trenutka propasti i nestanka jednog svijeta gotovo na način neke vrste očajničkog ritualiziranog mazohizma, tako i u smislu iskonske starinačke mudrosti podsjećanja na iskustva žrtava, padova i uspona te uopće nastojanja jednog vremena da se, pred silinom ni neslućenih iskušenja života, kako-tako iznađe put opstanka i historijskog izbavljenja, uključujući i nauk historijskih zabluda i sretnijih, u pravilu u nužnosti iznađenih i žesto kompromisnih životnih rješenja. Nastala u ovakvom kontekstu, povijesnost ove literature bit će istinski odjek cijelog novog egzistencijalnog, kulturalnog, društvenog i historijskog stanja, koje je, s jedne strane, njezin uzrok, ali nesumnjivo, s druge strane, i onaj kulturalni prostor u čije se “kolanje društvenih energija” aktivno uključuje i sama književnost kao upravo i zato jedan od najutjecajnijih diskurza kulture ovog vremena, i sama je ovim bitno obilježavajući i oblikujući te neraskidivo se preplećući s njezinim utilitarističko-didaktičnim zasnovom i u njezinoj osnovi položenom idejom nacionalnog spasenja, na čemu će u literarnom djelokrugu, kao dvije strane jednog te istog osjećaja povijesne uskraćenosti, počivati – bez obzira na međusobne razlike – i nije samo jedna krajnje karakteristična oznaka ove ne tako opsežne književnosti već je zapravo njeno osnovno suštinsko određenje i ona je to u tako izrazitoj mjeri da pojavu čisto umjetničkih shvatanja već imamo pravo vrednovati kao predznak jednog novog preokreta, jednog novog duhovno-historijskog perioda, a možemo je povezati s posebnim psihološkim prilikama. […] Iz svih ovih preduvjeta nameće se samo po sebi kakav je stav morala imati ova prosvjetiteljska književnost. Ovakav stav može biti samo napredno-liberalni i islamsko-hrvatski. Većina pjesnika zagovaraju prisvajanje razumnih ‘modernih principa’ i bore se protiv krutog konzervativizma, nepromišljenog pridržavanja starog i tradicionalnog. Oni su svi po uvjerenju muslimani koji […] u okviru promijenjenih prilika žele osigurati ugled islamu i svi se oni, osim nekoliko izuzetaka, izjašnjavaju kao dio hrvatskog narodnog bića.” (Braun 2009:51-53) 10 Usp.: “Iskustvo gubitka vodi tehnikama čuvanja te u krajnjoj konzekvenciji znači da kultura ono znanje koje ima o sebi u svakome trenutku silovitim procesom pretapanja preobražava u reprezentacijske znakove deponirane u određenu poretku na određenom mjestu. Upravo se to i poduzima: pišu se anali, kronike, enciklopedije, konstruiraju stabla i kotači znanja itd., ali sam je proces pretapanja selektivan i podređen određenim ‘svrhama kulture’.” (Lachmann 2002:219)
76
Sanjin Kodrić
nagon emocionalno napregnutog, žalujućeg prisjećanja bestragom nestalog “starog vakta” i nagon bolnog ili opominjućeg podsjećanja na sam čin historijskog preokreta u različitim oblicima i funkcionalnim formatima njegove realizacije. Pri svemu ovom – suprotno olahkim i često simplificiranim zaključcima – ovo naročito zanimanje za prošlost u bošnjačkoj književnosti s kraja 19. i uoči samog početka 20. st. ni u kojem slučaju ne nastaje, međutim, prvenstveno iz snažnog epskog duha tobože mehani čki prenesenog iz u južnoslavenskom kontekstu uopće žilave i tvrdokorne folklorne junačke tradicije, već, naprotiv, sjećajni aspekt bošnjačke književnosti ovog vremena izrasta prije svega iz sasvim naročitog duha prosvjetiteljsko-preporodnog stanja kulturalne svijesti što – uz slične primjere u drugim tzv. “malim”, a pogotovo novijim slavenskim književnostima – inače karakterizira južnoslavensku interliterarnu zajednicu potkraj 19. st., pa sve do u praskozorje inovativnih tendencija modernosti.11 Početak 11
U kontekstu često vrlo važnih i poticajnih ideja za inovativno promišljanje razvoja savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti nerijetko se ističe, pogotovo tokom posljednjeg desetljeća, i ideja da stanje ovdašnje književne tradicije na prijelazu 19. i 20. st. obilježava dominacija tzv. epskog kulturalnog koda, čime se objašnjava npr. i početak bilo bošnjačkog, bilo bosanskohercegovačkog romana, koji – kako se isključivo tvrdi – sasvim atipično nastaje kao, u osnovi, tek svojevrstan produžetak u ovdašnjem kulturalnom okviru izrazito jake epske, junačke svijesti (usp. npr. Kazaz 2004). Ovakvo razumijevanje, zasnovano, uz ostalo, i na uzimanju u obzir općepoznate činjenice o važnosti folklorne tradicije unutar ukupnosti tzv. nacionalnog romantičarskog književno-kulturalnog projekta (a kojem – jasno je – dobrim dijelom pripadaju i pozne devetnaestostoljetne južnoslavenske književnosti), nesumnjivo ima smisla, pa čak i potpuno opravdanje u slučaju pojedinih književnih pojava, ali je, barem onda kad je riječ o najvećem dijelu bošnjačke književnosti, pa i o značajnim dijelu cjeline bosanskohercegovačke književne prakse ovog vremena, vjerovatnija mogućnost da je prijelaz stoljeća u ovim literaturama kao cjelina prije u znaku onog što se ovdje nazvalo prosvjetiteljsko-preporodnom sviješću, pri čemu bi bilo vrijedno ovu ideju razmotriti i s obzirom na situaciju drugih južnoslavenskih literatura, mada – s obzirom na specifičnosti povijesnog razvoja pojedinačnih nacionalnih književnosti u južnoslavenskom okviru – ona svakako nije do kraja izjednačiva s bosanskohercegovačkim, a naročito ne s bošnjačkim književnim prilikama. Upravo s obzirom na ove sličnosti i razlike u različitim kontekstima i jeste moguće da, primjera radi, s jedne strane, u bošnjačkoj književnosti prosvjetiteljsko-preporodna svijest s kraja 19. st. (posebno vidno prisutna npr. kod Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Edhema Mulabdića, Osmana – Aziza i dr.) evoluira na početku 20. st. u svoju narednu, postpreporodnu razvojnu fazu (npr. u emancipatorsko-evromodernizacijskoj intenciji u romanima Abdurezaka Hifzija Bjelevca), dok se, s druge strane, redefiniranje tradicije u širim okvirima međuratne bilo bošnjačke, bilo bosanskohercegovačke književnosti uopće – a naročito kasnije – temelji na kritičkom odstupanju i od prosvjetiteljsko-preporodne svijesti (npr. čak i kod tako međusobno različitih autora kakvi su avangardist Hamza Humo u romanu
Novija bošnjačka književnost...
77
kulturalnog pamćenja bošnjačke književnosti na samom pragu savremenog doba potječe, otud, prvenstveno iz stanja korjenite obnoviteljske nacionalne reorganizacije i rekonstitucije, koje tek formalno liči apsolutnosti i homogeniziranosti epske svijesti, a koje je u slučaju bošnjačke književnosti izraženije i više nego drugdje s obzirom na radikalnost okolnosti u kojima začinje se i razvija njezin preporodni duh. Jer, za razliku od epskog svijeta, koji u osnovi – uz izuzetno jak “nacionalni naboj” – obilježava neprijeporna teleološka zadovoljenost, jasna sveukupna reguliranost i smireni osjećaj čvrstih i zaokruženih identiteta, a otud i egzistencijalna sigurnost, prosvjetiteljsko-preporodni svijet u složenom južnoslavenskom kontekstu, koji u ovom trenutku vrvi brojnim dilemama i nizom otvorenih pitanja, svijet je sasvim suprotan – svijet zastrašujuće zbunjujućih mogućnosti i neizvjesnosti rješenja, svijet manje jasnih putokaza, a znatno više nejasnih stremljenja, želja i nadanja te, posebno, svijet krhkih i nestabilnih identiteta, kako kulturalnih, tako i ličnih, kojima unutrašnji osjećaj životne zebnje tek prikriva ona zvanična, stjecajem historijskih okolnosti isforsirana optimistička vjera “u bolje sutra”, u čijoj službi književnost i preuzima ulogu društveno važnog i privilegiranog diskurza, mada, suprotno epskom duhu, ne dolazi više iz središta njegova “univerzalnog znanja”, ako ni zbog čega drugog, onda zato što sad nema otkud.12 A takvo što, na drugoj strani, Grozdanin kikot i autor iz okvira tzv. socijalne literature Hasan Kikić u pripovjedačkoj zbirci Provincija u pozadini ili, još možda više, u romanima Ho-ruk i Bukve) i od epskog kulturalnog koda (kao npr. krajnje izravno u pripovijeci Put Alije Đerzeleza, proznom prvjencu Ive Andrića, ali na drugačiji način i kod samog Hume te Kikića). S obzirom na njihovu važnost i jednu od ključnih uloga u oblikovanju, kontinuiranju i variranju elemenata kulturalnog pamćenja u bošnjačkoj književnosti 20. st. te njezinoj iz ove perspektive razumijevanoj “unutrašnjoj” povijesti, ova i druga s njima povezana pitanja detaljno će se tretirati na odgovarajućim mjestima u ovoj studiji te knjizi kao cjelini. 12 Na ovom mjestu valja napomenuti i to da je ovu autorovu ideju naknadno umnogome potvrdilo i nezavisno, a inače vrlo inspirativno sociološki orijentirano istraživanje Gordane Đerić o “evropsko-prosvetiteljskim i nacional-romantičarskim izvorima” modernog srpskog kulturalnog pamćenja, u kojem ova autorica, polazeći od općenitih pretpostavki kulturalnomemorijskih teorija “da je oblikovanje kulturne istorije, njenog nasleđa i ‘pamćenja’ u bliskoj vezi s počecima stvaranja nacije i da je kulturno pamćenje politički proces bez kraja”, istražuje “rivalitete, preklapanja, ‘prekidanja’ i nova uspostavljanja tradicija, sa težištem na uzajamno-zavisnom odnosu prosvetiteljske i romantičarske tradicije i posebno na njihovim neobeleženim, ‘praznim mestima’” u povijesti moderne srpske kulture. Ono na čemu autorica argumentirano insistira jeste to da u srpskoj kulturi “od početka stvaranja moderne srpske nacije pa sve do danas uporedo opstaju dva koncepta vrednosti i ideja koje je konstituišu”: “prvi je ‘evropsko-prosvetiteljski’ na čelu sa Dositejom Obradovićem kao glavnim predstavnikom, a drugi ‘nacional-romantičarski’, čiji je najznačaj-
78
Sanjin Kodrić
početke naročitog “smisla za historiju” koji će, baš kao i “okrenutost tradiciji”, snažno obilježiti i kasniju bošnjačku književnost, tokom cjeline 20. st., čini i izrazito vezanim za stanje sasvim očite kulturalno-historijske traume, jednako kao i za stanje vidne dramatične potrage za identitetom na različitim razinama i u širokom nizu – od njezina općeg kulturalnog identiteta, pa do identitetarnih pitanja postavljenih u ličnom okviru.13 niji predstavnik zvanični reformator srpskog književnog jezika Vuk Stefanović-Karadžić”. Pritom, suprotno vladajućem diskurzu, koji ova dva razvojna koncepta vidi isključivo “u stalnom konkurentskom odnosu, iako su, kao i u drugim evropskim državama, imali dosta dodirnih tačaka i prožimanja tokom razvoja”, Đerićeva, između ostalog, posebno naglašava “njihova uzajamna preklapanja – ‘romantičarsko’ u prosvetiteljstvu i ‘prosvetiteljsko’ u romantizmu”, utoliko prije što prosvjetiteljstvo, baš kao ni romantizam, ne vidi, naravno, kao ono što po prirodi stvari može biti “homogeno, jednoobrazno, zatvoreno u određeni period i bez uticaja i posledica po kasniji razvoj” (Đerić 2006:77–78, 81–82). Upravo ovakvo što, a zapravo insistiranje na razbijanju opće predstave o prirodi tzv. nacionalnog romantizma u južnoslavenskim književnostima i kulturama, jeste ono što ide u prilog autorovoj tezi o važnosti uvažavanja i pojave prosvjetiteljsko-preporodne kulturalne svijesti u bošnjačkoj književnosti s kraja 19. i početka 20. st. Ova autorova ideja čini se održivom i uprkos mogućem prigovoru da, s obzirom na njezin višestoljetni razvoj unutar orijentalno-islamskog kulturalno-civilizacijskog kruga, bošnjačka književnost uopće ne poznaje prosvjetiteljstvo kao zasebnu “stilsku formaciju”, jer u slučaju ove literature ne radi se o nekoj ‘obnovi’ u njezinu kulturalnom pamćenju preživjelog duha (evropskog) prosvjetiteljstva, već, naprotiv, o sasvim osobenom kulturalnom stanju koje je učinak novih povijesnih i ukupnih književno-kulturalnih prilika. Inače, to koliko je ovo stanje specifično može, uza sve ostalo, posvjedočiti i činjenica da će se unutar njega istovremeno, čak – gotovo u pravilu – i u jednom te istom književnom tekstu, javiti oba smjera “organizacije društvenih promena” o kojima piše Đerićeva onda kad razmatra odnose između prosvjetiteljskih i romantičarskih razvojnih tendencija u modernoj srpskoj kulturu, a kad se “prosvetiteljstvo obraća narodu, u cilju njegovog prosvećivanja, ‘popravljanja’ i napretka, a romantizam crpi idejnu snagu iz naroda ustoličujući ‘narodni duh’ za vrhovni ideal”, a što je razlika koja se, uprkos vođenju “načelno istim ciljem, u srpskom društvu […] pokazala nepremostivom” (Đerić 2006:81). 13 Upravo u ovom kontekstu ne bi se trebalo izgubiti iz vida ni ideje Aleide Assmann o afektu, simbolu i traumi kao, uz jezik, trima temeljnim i međusobno sasvim različitim “stabilizatorima pamćenja”, a koji, naime, jesu ono što u svakom slučaju na poseban način djeluje “protiv opće sklonosti ka zaboravljanju očuvavajući pri tome neke naše uspomene u boljem sjećanju od drugih koje su gotovo odmah iskliznule u zaborav”. “Afekt djeluje kao pojačivač opažanja, zadržavajući žive scene i akutne slike u nepovezanim fragmentima. Bez afekta nema uspomena; on ističe nekoliko trenutaka našega iskustva zadržavajući ih na pozadini stalnoga zaboravljanja. Afektne uspomene nose žig autentičnosti te ih stoga pojedinci čuvaju poput neotuđivoga privatnoga vlasništva. Takve žive, somatske i preverbalne uspomene zadržavaju izolirane scene, bez prije ili poslije. U svom se fragmentarnom karakteru mogu smatrati protonarativnim jezgrima. Uspomene nabijene afektom zadržavaju srednji položaj između aktivnog kodiranja simbola i pasivnog šifriranja traume. Iz
Novija bošnjačka književnost...
79
Ovakva situacija, u kojoj je, dakle, nestalo epske zaokruženosti i dostupnosti smisla i nastupila nova osjećajnost drame “transcendentalnog beskućništva” (u vezi s kojim se inače nekad, nimalo slučajno, razumijevao i postanak romana kao tipičnog žanra Novog doba [usp. Lukács 1990]) te u kojoj epska ravnoteža ostaje kao tek opći osjećaj praznine koji se – vrlo slično težnji najvećeg dijela savremenog književno-kulturalnog trenutka – uzaludno nastoji ispuniti, a što, dakle, sve posebno intenzivno karakterizira slučaj pozne devetnaestostoljetne bošnjačke književnosti, rezultirat će i njezinom naglašenom potrebom za tradicijskim ukorjenjivanjem14, toga središnjega položaja dinamika se pamćenja može kretati u dva pravca. Ako su afektne uspomene uključene u okvir vrijednosti ili kodirane u pripovjednom tekstu […] postaju dijelovi zalihe svjesnih uspomena koji podržavaju strukturu identiteta. No ako afekt prijeđe određenu granicu intenziteta on potresa pamćenje i prijeti identitetu. To se dešava u traumi. Događaj kojega se ne sjeća, ali koji nije ni zaboravljen šifriran je i ostaje nedostupan svjesnom propitivanju i retrospektivnoj interpretaciji. Trauma je nemogućnost pripovijedanja. Simboličko kodiranje i traumatsko šifriranje suprotni su polovi između kojih se rekonstruiraju naše uspomene.” Drugačije kazano, “afekti stabiliziraju uspomene, a uspomene transformirane u simbole stabiliziraju identitet”, pri čemu traumatični događaji “lebde u kriptičkom stanju” sve dok na neki način ne dođe do oslobađanja od same traume, kad na ovaj način “odbačene” traumatične uspomene “zahtijevaju suosjećajnu društvenu okolicu, komunikacijski okvir u kojem će se priopćavanje traumatskih iskustava susresti s voljnim slušateljima, spremnim potvrditi ili podijeliti to iskustvo i postati suvlasnicima traume”, pa se sama trauma “izvodi u javnoj areni” (Assmann, A. 2005:133, 143–144, 146–147). Na ovom mjestu treba također napomenuti i tezu E. Kazaza, koji – razmatrajući, istina, prvenstveno povijest romana u bošnjačkoj književnosti – i sam tvrdi da je početak ovdašnjeg romana vezan za “traumu perfekta” (usp. Kazaz 2004:40–50). (Inače, za razliku od ove, u osnovi dobro utemeljene teze, manje se prihvatljivim i, otud, na ovom mjestu manje upotrebljivim čini njezin nastavak u autorovoj ideji da je “trauma perfekta” dominantno obilježje tek onog što autor naziva “kanonskim romanom”, dok je – s druge strane – ono što autor označava kao “nekanonski roman” obilježeno zanimanjem za “traumu prezenta”. Ovakvo što nesumnjivo je primamljiva i drugdje interpretativno nerijetko produktivna ideja, ali i takva da je – pored svega ostalog – značajnim dijelom relativizira i činjenica da “priča o prošlosti” uopće, pa tako i ona traumatična, obilježava – iako, naravno, na drugačiji način – i “nekanonsku” bošnjačku romanesknu praksu, u kojoj je, naime, više nego vidno prisutan tzv. “val historizma”, sve to tim prije što i ono što se doima kao “prezentska” priča književnosti ovog vremena podrazumijeva nerijetko tek interes za “sadašnji”, tekući trenutak u znatno široj, i to upravo povijesnoj situaciji, što, konačno, svjedoči i većina primjera na koje autor referira nastojeći potvrditi svoju pretpostavku.) 14 Na ovom mjestu čini se umjesnim makar usputno i načelno ukazati na mogućnost razumijevanja ove potrebe za “tradicijskim ukorjenjivanjem” u vezi s onim što je kompleks “izmišljanja tradicije” o kojem govori Eric J. Hobsbawm, utoliko prije što “vjerojatno ne postoji vrijeme i mjesto koje je predmetom historijskog istraživanja, a da ne poznaje ‘izmišljanje’ tradicije”, a posebno zato što se ono javlja naročito onda “kad se pojavljuju do-
80
Sanjin Kodrić
voljno velike i brze promjene pri potražnji ili ponudi tradicije”, a zapravo onda “kad brza transformacija društva oslabi ili uništi društvene obrasce za koje su bile stvorene ‘stare’ tradicije tako da se stvaraju novi obrasci za koje ‘stare’ tradicije nisu upotrebljive, kad stare tradicije i njihovi institucionalni nositelji i promotori nisu više dovoljno prilagodljivi ili pak ako su bili uklonjeni na neki drugi način”. Pritom, međutim, ispostavlja se nužnim i osobeno redefiniranje pojma koji uvodi Hobsbawm, koji, naime, ovim pojmom označava tek “skupinu praksi ritualne ili simboličke prirode, kojima u načelu upravljaju javno ili prešutno prihvaćena pravila, a čiji je cilj ponavljanjem usaditi određene vrijednosti i norme ponašanja”, sve to na način kad “ponavljanje automatski implicira kontinuitet s prošlošću”, pogotovo s onom “herojskom”, čime se “izmišljanje tradicije” iako, možda, istraživačko-analitički produktivno, ipak u suštini sasvim nepotrebno svodi na ono što je manje-više doslovno shvaćeno lažiranje tradicije, kojem se, u čisto logičnom smislu, suprotstavlja, dakle, neka stvarna, nepatvorena, istinska tradicija (autor na jednom mjestu kaže: “prošlost, stvarna i izmišljena”!), a koja, pritom, nije ni “običaj” ni “konvencija ili rutina”. Istina, u tom slučaju, “element izmišljanja tu je posebno jasan jer povijest koja je postala dio fonda znanja ili ideologije nacije, države ili pokreta nije ono što je ostalo sačuvano u narodnom pamćenju, već ono što su odabrali, zapisali, naslikali, popularizirali i institucionalizirali oni čija je funkcija bila da to učine” (Hobsbawm 2006: 139–140, 142, 148–149), pri čemu, međutim, ovaj britanski historičar (neo)marksističke orijentacije, “zaboravivši” ono što upravo u perspektivi svih savremenih marksističkih povijesnih interesa funkcionira kao neka vrsta aksioma, previđa to da ni “ono što je ostalo sačuvano u narodnom pamćenju” nije neupitna povijesna istina, već je i samo oblikovano na manje-više sličan način kao i “ono što su odabrali, zapisali, naslikali, popularizirali i institucionalizirali oni čija je funkcija bila da to učine”, jer – govoreći o povijesti kao pripovijesti, rekli bi to i svi današnji marksistički orijentirani autori – svaka “sjećajna prisutnost prošlosti javlja se u mnogim oblicima i služi mnogim svrhama, počev od svjesnog prisjećanja do nemišljenog poja vljivanja, od nostalgične čežnje za onim što je nestalo do polemičke upotrebe prošlosti s ciljem oblikovanja sadašnjosti” (Bal 1999:VII). Otud, i s obzirom na teorijsku podlogu na kojoj je nastao (pa čak i s obzirom na višestrukost mogućih značenja izvornog pojma invention of tradition, gdje “invention” označava ne samo “izmišljanje” već i “izumljivanje”), Hobsbawmov koncept “izmišljanja tradicije”, zajedno sa svim svojim dobrim stranama, u cijelosti je održiv tek onda kad se svaki tradicijski kontinuitet koji od nekog trenutka postoji, na koji se poziva ili na kojem se na neki način insistira i sl. razumijeva kao ono što se “ne samo imaginira” već u doslovnom smislu ove riječi, do kraja stvarno – “de facto uspostavlja u procesu kulturne prakse” (Assmann, J. 2005:106–107), unutar čega se onda mogu razlikovati, s jedne strane, ona “izmišljanja tradicije” koja su intencionalna ili zorno ideološki proizvedena (to je ono o čemu, zapravo, govori i na što s pravom pažnju skreće ovaj autor) te, s druge strane, ona “izmišljanja tradicije” koja su stvar “prirodne” “kulturalne reprodukcije”, gdje, opet, itekako postoje i elementi “ideološkog” jer – kako to nastavljajući riječi Jacquesa le Goffa, veli američki historičar John R. Gillis (2006:171) – svaki “‘rad sjećanja’ je, poput svakog drugog fizičkog ili mentalnog rada, uronjen u složene klasne i rodne odnose te odnose moći koji određuju što treba zapamtiti (ili zaboraviti), tko treba zapamtiti i u koju svrhu”. Konačno, tek tad je moguće ono što je potreba za “tradicijskim ukorjenjivanjem” u bošnjačkoj književnosti krajem 19. st. (kao i kasnije), baš kao i u slu-
Novija bošnjačka književnost...
81
odnosno upravo onom “okrenutošću tradiciji”, pri čemu, međutim, ovakvo što – paradoksalno na prvi pogled – započinje vjerovatno najvećom tradicijskom krizom u sveukupnoj bošnjačkoj književno-kulturalnoj povijesti, pa je i zato, kao sastavnica cjeline konteksta radikalnih društveno-historijskih promjena uvjetovanih osmansko-austrijskom smjenom, i samo na različite načine povezano s ukupnim karakterom “smisla za historiju” i uopće doživljajem prošlosti u bošnjačkoj književnosti ovog te iz njega proizašlog vremena, posebno u nastupajućim, prvim desetljećima 20. st. Otud povijesnost ove literature i jeste u najčvršćoj vezi s kontinuiranim rekonstituiranjem književne tradicije, koja se, s jedne strane – između ostalog i s obzirom na svojoj “žalujući” ton te potrebu za tradicionalno naviknutim i stoga i dalje prihvatljivim komunikacijskim kanalom – u prvom trenutku sasvim prirodno oslonila prvenstveno na emotivnu napregnutost i dramatičnost sevdahlijsko-baladesknog živog književnog naslijeđa15, ali se isto čaju drugih literatura te uopće drugih kulturalnih pojava, čvršće vezati za Hobsbawmov kompleks “izmišljanja tradicije”, kad će i autorovo razlikovanje “tri tipa” ove pojave (“one koje uspostavljaju ili simboliziraju društvenu koheziju ili pripadnost grupama, stvarnim ili umjetnim zajednicama”, “one koje uspostavljaju ili legitimiraju institucije, status ili odnose autoriteta”, “one čija je osnovna svrha socijalizacija, ucijepljivanje uvjerenja, sustava vrijednosti i pravila ponašanja” [Hobsbawm 2006:145]) dobiti svoj potpuniji smisao, jednako kao i mogućnost nove “nadogradnje” te nove “upotrebne vrijednosti”. 15 Usp.: “Valja […] naglasiti da su se umjetnosti pripovijedanja naši pisci ‘učili’ ne samo na proznom nego i na pjesničkom usmenom naslijeđu. Upravo, moglo bi se, unekoliko, ustvrditi da je usmeno pjesništvo bitnije utjecalo na naše pripovjedače negoli usmena prozna baština. Takav je slučaj s usmenom epikom, a osobito bošnjačkim baladama otkud su, s jedne strane, crpili teme za heroične, odnosno sentimentalno-ljubavne pripovijesti, a s druge strane preuzimali način fabuliranja, gradnje likova i tekstualnog strukturiranja narativnih elemenata priče uopće. Već u prvoj pripovijesti Osmana Nurija Hadžića prepliću se i stapaju dva pripovjedačka modela: sentimentalno-romantična ljubavna priča natapa naraciju lirskom atmosferom poteklom koliko iz onovremene turske zabavne proze toliko i iz bošnjačke ljubavne lirike, dok je hronološka, epski razvijena fabulacija i kontrastno portretiranje likova naučeno na obrascima epske pjesme. Istina, narativni oblici epske pjesme više se javljaju u struktuiranju dužih pripovijesti i romana (Ago Šarić, Pogibija i osveta Smail-age Čengića Osmana-Aziza, Zeleno busenje Edhema Mulabdića), dok će priče i novele obično slijediti baladne modele (E. Mulabdić, Š. Sarajlić, A. H. Bjelevac…). Otud je i ona naglašena lirska atmosfera što kao konstanta traje u bošnjačkih pripovjedača. Naša je priča više vezana za lično i doživljajno negoli kolektivno-historijsko i događajno. U stogodišnjem političkom i društvenom marginaliziranju Bošnjaka, u odsustvu mogućnosti stvaranja historije, naši su se pripovjedači okretali više porodičnom kultu i nekim trajnim, povijesnim surovostima neugroženim vrijednostima pojedinačne a ne kolektivne sudbine. I, konačno, nisu li se naši pripovjedači upravo zbog te tragične sudbine nacionalnog marginaliziranja više obraćali preradi literarnih motiva i iskustava, negoli panoramskoj
82
Sanjin Kodrić
tako, s druge strane, sve čvršće vezivala za književno iskustvo šire južnoslavenske interliterarne zajednice i evropskog književnog konteksta uopće, internalizirajući ga na različite načine i postepeno prihvatajući kao “svoje” ono što je u kulturalnom smislu tek nedavno bilo krajnje “tuđe”.16 Takvo što je od kraja 19. st. pa nadalje bio izrazito složen proces: proces koji se u početku odvijao i kao niz pretvorbi u kojima, s jedne strane, bošnjački autori u prepoznatljivom maniru ostvaruju “stapanje dva svijeta, svijeta usmenosti i svijeta pismenosti”17, dok je, s druge strane, ponovo tekao na način “stapanja dva svijeta”, ali ovaj put u maniru uporednog i južnoslavenskog repatriranja i karakterističnog evropskog kulturalnog (auto)koloniziranja bošnjačke književnosti, a potom – postepeno i u skladu s ugodnijim pozicioniranjem bošnjačke kulture unutar cjeline evropskog okvira – i prezentaciji historijske zbilje i realističke društvene stvarnosti, više stiliziranosti arabeske i onom tihom kujundžiluku intimne ljudske drame negoli naturalističkoj i historijskoj slici svijeta.” (Duraković 2003b:78–79) 16 Ovakvo što, baš kao i ukupnu naglašenu potrebu za tradicijsku ukorjenjivanjem, egzem plarno može posvjedočiti slučaj E. Mulabdića, koji u ovom smislu u autobiografskom osvrtu na početke svojeg književnog rada piše: “Naročito pročitah i proučih našeg slavnog Šenou, njegova klasična djela iz hrvatske prošlosti, njegovo živo i plastično prikazivanje lica i događaja mene zanesoše. Ona mala razlika naših narječja mene ne smetaše, nego naprotiv mene pobuđivaše na misao, kakav bi taj divni kolorit tek izgledao u našem lokalnom govoru. Zato i naš život i našu prošlost treba onako slikati, da to isto reknu oni, kojima je Šenoin izgovor svojina. Samo naravno treba i ovdje snage Šenoe pisca i pripovjedača. Ono je zaista divna istina, što je rekao neki kritičar, da je onaj literarni sastav najbolji, za koji se svakom čitatelju učini, da bi ga i on mogao napisati. Šenoina romantika, Tomićeva blagost izlaganja i opisa, Kumičićeva snažna dikcija, a jedrina štila i jezika Stjepana Dmitrova Ljubiše mene su zanijele i meni se sve činilo, da ću i ja jednog dana jednostavno sjesti i pisati.” (Mulabdić 1930–31:328) 17 Usp.: “Štaviše, moderna pripovijetka se razvijala upravo na onim osnovama koje joj je – kao narativne modele – u naslijeđe ostavila velika tradicija usmenog pripovijedanja (epski narativ, baladeskni narativ, bajkoviti narativ, predanje, anegdota, ‘priča iz života’). […] Prije svega, svi ti rani bosansko-hercegovački pripovjedači su se podjednako oslanjali na tradiciju usmene književnosti. Čak i kad su bili obrazovani, oni su u svojim pripovijetkama obnavljali narativne obrasce te tradicije, koji su u to vrijeme bili još produktivni. Čak bi se moglo reći da se upravo preko njih i preko njihovog pripovjedačkog djela izvršilo ono ‘stapanje dva svijeta, svijeta usmenosti i svijeta pismenosti’, o kojem je – na primjeru naše književnosti – više puta govorio Albert B. Lord. Naravno, pojedini bosansko-hercegovački pisci su u svoje književno djelo ugrađivali različite tradicionalne pripovjedne modele, ili su, pak, to činili na različite načine. Ali se čitav književnohistorijski fenomen pripovjeda čke Bosne može posmatrati upravo s tog stanovišta: kako se i koliko usmena tradicija integrisala u narativnu strukturu bosansko-hercegovačke pripovijetke, koji vidovi tradicije su najjače profilirali tu pripovijetku i kako se ona postepeno od nje emancipovala i stekla svojstva moderne jezičke umjetnine.” (Lešić, Z. 1991b:444, 457)
Novija bošnjačka književnost...
83
kao proces njezina kreativno oslobođenog kulturalnog dekoloniziranja18, kad ova književnost, smještena nekad na razmeđu međusobno isključivih svjetova, na izrazito autentičan način iznalazi njihov spoj, nerijetko ostvaren u naročitoj sugestivnosti tzv. “sinkretičkih oblika” te drugih kulturalno kompleksnih literarnih tvorbi19, a što, pak, i samo ključno obilježava 18
Usp.: “Nakon društveno-političkog prevrata, koji se zbio sa austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, i poslije stanja psihičke letargije i zatvorenosti svim novinama i vanjskim utjecajima, tek sa organiziranjem općeg i posebnog bošnjačkog školstva i kasnijim otvaranjem čitaonica, počela se stvarati prva čitalačka publika u ovom narodu. Tada se, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, javlja i prva generacija bošnjačkih pisaca na narodnom jeziku i latiničkom i ćiriličkom pismu, ostvarujući ideje Kurtćeha jićeva racionalnog prosvjetiteljstva naroda i evropeiziranja pomoću modernih sredstava kulturnoknjiževnog djelovanja. Tako se, zapravo, kao odgovor na tuđinsku vladavinu, razvio pokret Književno-kulturnog preporoda Bošnjaka na osnovu njihova narodnog jezika i stvaralaštva, te narodnih zavičajnih vrijednosti. U tom smislu je i književnost, koja se tada stvarala u vlastitim listovima i časopisima, u knjigama i kalendarima, nastavljala taj prirodan put emancipacije duha, sticanja svijesti o sebi, o svome slavenskom biću i južnoslavenskoj domovini, o vezanosti za ostale narode u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Slavenskog juga. […] Stoga bošnjačka književnost preporoda, iz austrougarskog vremena, i čitav tok razmicanja južnoslavenskih vidika, te proces evropeiziranja ovog naroda, pored maštovne samobitnosti i osebujnosti ima bitan socijalni zasnov, i predstavlja zanimljivu pojavu za studije ove sredine i njena književnog stvaranja, ali i za višesmjerna komparativna istraživanja, kako u položaju razapetosti na raskršćima, tako u nacionalno-književnim inverzijama bića nekih književnika. Ali, treba napomenuti i to da od početka preporoda, otkako se stala evropeizirati, bošnjačka književnost napušta stilsko-estetska obilježja orijentalske književnosti i alhamijado-literature, karakteristična za književno stvaranje islamiziranih evropskih naroda, zadržavajući ih tek u arhetipsko-genetskom tragu književnih prauzora duha, osjećajnosti, slika i ljepote, i prolazi genetičkim fazama i stilskim formacijama svojstvenim svim evropskim književnostima, koje su od njih preuzele i južnoslavenske, od racionalizma M. Kapetanovića Ljubušaka do romantizma S. Bašagića, te u modernoj fazi impresionizma i simbolizma M. Ć. Ćatića, pa do ekspresionizma Humina, Muradbegovićeva, Kikićeva u međuratnom vremenu. Taj proces približavanja duhu i estetici evropske književnosti nije, međutim, potiskivao tematsko-idejnu, duhovnu i emocionalnu-estetsku liniju razvojnih tokova dotadašnje bošnjačke književne tradicije. Čak su inicijatori književno-kulturnog preporoda vidjeli ulogu, svoju i drugih bosanskomuslimanskih stvaralaca, u spajanju Istoka sa Zapadom. I upravo u tome duhovno-civilizacijskom integralu začinje se i onaj ‘sudbonosni diferencijal estetske svijesti koji dijeli Zapad od Istoka’, a čini, zapravo, od tada kritičnu liniju poetike bosansko-muslimanske književnosti sve do danas, njeno poetičko težište.” (Rizvić 1994:22–24) 19 Na ovakvo što, upravo pišući o “našem muslimanskom piscu” i “njegovim raskršćima” upozorava već i M. Begić, kao, primjera radi, i onda kad ističe to kako “promatrana u cjelini, muslimanska književnog iz austrougarskog vremena i čitav tok evropeiziranja bosanskohercegovačkih Muslimana predstavljaju zanimljive pojave za kulturno-istorijske i psihološke studije te sredine i njenog mučnog porađanja do konačnog oblika”: “Mu-
84
Sanjin Kodrić
slimanski književnik neprestano je bio razapet između Evrope i Istoka, imajući u vidu konstituciju psihe i kulturnog nasljeđa svog naroda, s kojim je želio da bude i ostane u osjećajnom i intelektualnom doticaju i rodbinstvu. Koliko je ta situacija bila ponekad dramatično preobražajna i konfliktualna, najbolje pokazuju spisi kršćanskih pisaca posvećeni Muslimanima, sve do pojave A. Šantića, kao ‘najvećeg muslimanskog pjesnika’, kako je to rekao H. Humo, i I. Andrića, koji je sigurno u tom Hamzinom smislu onda najveći ‘muslimanski’ pripovjedač, posvetivši najveći dio svoga djela najgoroj prošlosti muslimanske, bosanske sredine, šehera i kasabe. No veoma je karakteristična pojava da su se pojedini kršćanski pisci preobražavali, prerušavali u muslimanska imena pišući po nekoj čudnoj idiosinkraziji kao pravi Muslimani: simbioza Muslimana i Hrvata u potpisu Osman-Aziz možda je za to najeklatantniji znak, i ilustrativni podatak. Ta psiha i nasljeđe sačinjeni su od istočnjačkih tradicija, elemenata stvaranja na orijentalnim jezicima, alhamijado-spisa i što je najvažnije, od živog narodnog stvaralaštva u vidu epskih, epsko-lirskih i lirskih pjesama i pripovijedaka i ostalog blaga na našem jeziku, koje je velikim dijelom osebujno proizlazilo iz muslimanske bosanskohercegovačke sredine, kako gradske i spahijske tako i seoske, seljačke, zanatlijske. A u duhovnom srodstvu s tim nasljeđem stvarala se i moderna pisana tradicija muslimanskih književnika tokom epohe austrougarskog gospodstva.” (Begić 1987c:136–137) Isti ovaj interes nastavlja se i nakon Begića, pri čemu je pitanje o kulturalnoj kompleksnosti i sinkretičnosti bosanskohercegovačke književne prakse – uz druge, mahom nešto mlađe autore, koji su nerijetko došli do izuzetnih i višestruko vrijednih ili poticajnih razumijevanja ove vrste složenosti bošnjačke i uopće bosanskohe rcegovačke književne situacije (usp. npr. Ključanin 2004; Spahić 1999, 2005) – posebno prisutno kod M. Rizvića te E. Durakovića, koji će u svojim brojnim dosadašnjim radovima ostvariti, iako uglavnom sažeta, neka od zasigurno najpotpunijih i najinspirativnijih tumačenja ovog fenomena kako u bošnjačkoj, tako i u bosanskohercegovačkoj književnosti, i sam uspostavljajući na ovaj način neku vrstu sintetiziranog a širokog interpretativnog programa za kvalitativno novi pristup bosanskohercegovačkom književnom kompleksu. Tako, pišući o osobitostima bošnjačke književnosti, Duraković – kreativno komunicirajući i razumijevanja drugih – ističe da njezine posebnosti “ne izviru samo iz vrela orijentalno-islamske kulture i duhovnosti, nego su se u bošnjačkoj kulturi od srednjovjekovlja do naše suvremenosti taložila i ‘primala’ raznovrsna književna iskustva, oblici i konvencije. Zato je uz smjenu različitih književnih paradigmi isto tako važno pratiti i one tihe, manje uočljive procese preobrazbi i prelijevanja književnih oblika u poetskoj a ne historijsko-dokumentarnoj suštini i vrijednosti od srednjovjekovnog zapisa na stećku u epigraf na bašluku (nišanu) do paradigmatičnog i simboličkog susreta i slivanja bejta i soneta na razmeđu 19. i 20. vijeka. […] Smjenom makropoetičkih sistema, ali i ovih imanentnih procesa asimilacija i osmoza u bošnjačkoj se književnosti odvijao zanimljiv evolutivni proces neprekidnih smjena umnožavanja i modificiranja književnih konvencija, pa se i literarna ‘vitalnost’ stanovitih žanrova, stilova i oblika potvrđuje upravo u tim preobražajima i saobraženjima s novim i raznolikim poetičkim karakteristikama. Ti su sinkretički i hibridni oblici koliko u kanoniziranim žanrovima i vrstama prisutni i u brojnim tekstovima koji su strogom kanonizacijom književnopovijesnih kodifikacija uglavnom ostajali na marginama tradicionalnog razumijevanja literarnosti, svedeni tek na pozitivističku kategoriju pismenosti: u administrativno-dokumentarnim spisima i defterima, epistolarnom naslijeđu,
Novija bošnjačka književnost...
85
“smisao za historiju” i uopće sklonost “priči o prošlosti” u novijoj bošnjačkoj književnosti, i to ne samo u njezinim devetnaestostoljetnim počecima već i kasnije, tokom cjeline 20. st., pri čemu su upravo promjene u ovdašnjem doživljaju povijesti i tradicije istovremeno kako i izrazito važan, katkad i presudan pokazatelj, tako i nerijetko aktivni nosilac ukupnosti procesa “unutrašnje” povijesti cjeline ove literature.
III. Ono što je u ukupnosti novije bošnjačke književne prakse dominantan a specifičan njezin “smisao za historiju” te i s ovim povezana njezina “okrenutost tradiciji” rezultirat će u konačnici i time da “jedna osobenost bo šnjačke književnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko trećeg, međuratnog razdoblja, sve do današnjih dana, jeste, upravo, pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motiv skog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji”, a zapravo ono što je neka vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma”, onog što se razlikuje od “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, te evropskim književnostima u naše doba”, kako je to svojevremeno izvanredno primijetio i Muhsin Rizvić (1994:34), pritom kao potvrdu ovoj svojoj za razumijevanje bošnjačke književnosti zasigurno neprocjenjivo važnoj tezi s pravom naglašavajući i to da “primjera ove reverzije ima mnogo: krajišnička pisma se napoređuju u bošnjačkoj narodnoj epici; iz predislamske srednjovjekovne Bosne proizlazi bogumilsko-manihejska poetika Maka Dizdara; patarenska hereza se poredi sa hamzevijskom, koja nalazi izlaza u romanima Meše Selimovića i Derviša Sušića; bošnjačko orijentalsko stvaranje sa mevlevijskim misticizmom otkriva se kao inspiracija Bašagića, Ćatića, pa Hume, Skendera Kulenovića i nekoliko suvremenih mladih pjesnika, Kajana, Latića, Hajdarevića, a u prozi kod Selimovića, jer ‘Bašeskija je važan i po sebi i za docniju, najnoviju književnost’ [...]; u vakufnamama i tzv. krajišničkim pismima, raznovrsnim oblicima tariha ili epigrafa. Stoga – zaključuje Duraković – bošnjačka književnost 20. vijeka neponovljive uzlete i estetske vrhunce ima upravo onda kada se preobražajna snaga žive tradicije sinkretički slije, amalgamira i oplemeni s raznolikim literarnim oblicima što su se javljali u dinamičkoj smjeni razvojnih procesa i stilsko-formacijskih preobražaja novovjeke evropske književnosti.” (Duraković 2003d:173–174)
86
Sanjin Kodrić
tako isto je didaktika alhamijado-literature postala historijski produktivna u djelima Kapetanovića-Ljubušaka, Mulabdića, Osmana-Aziza, i to na svojevrstan, izmijenjen način; iz sevdalinke […] izvija se poezija Bašagića, Đikića, ali i Riza-bega Kapetanovića, pa Hume i čitavog niza drugih pjesnika sve do Kikića; iz bošnjačke narodne epike proizlazi duh Bašagićevih povjestica i drama”, dok “i u najnovijoj prozi kao da izbijaju inspiracije iz još dalje književne prošlosti: rezonance historije i životna aroma turskih vremena ili Istoka dokumentarno, estetski ili likovno ulaze u djela Derviša Sušića, Nedžada Ibrišimovića, Irfana Horozovića, Dževada Karahasana”, zbog čega se, konačno, i stječe dojam da “književna tradicija, u razvoju bosansko-muslimanske književnosti, izbija iz stvaralačkih gena kao ponornica u djelima pjesnika, pripovjedača, dramatičara, i nema ni jednog značajnijeg pisca koji nije povukao, na bilo kakav način, genetsku liniju duha, estetike, atmosfere, tematike, motiva, emocionalne arome, makar asimilirano, modernizirano, ili u eksperimentalnoj interpolaciji, asocijativno” (Rizvić 1994:34–35).20 Jer, “bošnjačka književnost kao kinetička estetska struktura traje od svojih iskona kroz naše dane – kao ponornica koja teče sad površinom, javnošću kulturne historije, sad dubinama podzemnih tokova, inhibirano ali u naponu gejzira, estetske 20
Istraživanja koja će potvrditi ove Rizvićeve ideje nažalost tek su nedavno poprimila nešto šire razmjere, a prvim cjelovitim knjigama koje će tokom skorijeg vremena nastati upravo ovim tragom mogle bi se smatrati knjige Lice svjetlosti: Pobožni i sinkretizirani elementi u bošnjačkoj poeziji XX vijeka Zilhada Ključanina (2004) i Vrt Bašeskija: Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti i književnoj znanosti (intertekstualne i metatekstualne relacije) Vedada Spahića (2005). Važno je, međutim, posebno istaći i to da ove i slične postavke, osim kod M. Rizvića, javljat će se – često i uporedo – i kod M. Begića te, posebno, kod E. Durakovića, kod kojeg će postati nekim od naročito važnih mjesta najvećeg dijela njegova ukupnog književnohistorijskog rada, prenoseći se nerijetko upravo odavde i u rad drugih, najčešće mlađih proučavalaca bošnjačke i uopće bosanskohercegovačke književnosti, kako je to u osnovi slučaj i s istaknutim knjigama Z. Ključanina i V. Spahića, ali i u tekstovima drugih autora, kojima se nedavno svojom knjigom Poetski diskurs u bošnjačkom romanu (2011) umnogome priključila i Dijana Hadžizukić. Otud, čak i u smislu nekih od nezaobilaznih preteča ove vrste književnohistorijskog interesa u proučavanjima bošnjačke književnosti treba posebno istaći i Durakovićeve knjige Govor i šutnja tajanstva: Pjesničko djelo Maka Dizdara (1979) i Pjesništvo Skendera Kulenovića (1983), odnosno brojne pojedinačne studije kakve su, uz brojne druge, i Pjesnik na razmeđu epoha (1988 [1998b]; studija o pjesništvu M. Ć. Ćatića) te Pjesnik životnog misterija (1988 [1998c]; studija o pjesništvu H. Hume) ili uvodne studije za Antologiju muslimanske poezije XX vijeka (1991 [2003a]) i Antologiju bošnjačke pripovijetke XX vijeka (1995 [2003b]) i sl. Ovim važnim pitanjima Duraković se, konačno, bavio i u opsežnom tekstu Bošnjačke i bosanske književnopovijesne neminovnosti (2003d), vrativši im se ponovo – ovaj put na dosad najkompleksniji i najpotpuniji način – i u svojoj najnovijoj, ali još uvijek nedovršenoj i neobjavljenoj knjizi Obzori bošnjačke književnosti.
Novija bošnjačka književnost...
87
i misaone tenzije i koncentracije, da izbije silovito na površinu književnog života i zastruji, kao masa, tokom umjetnosti riječi”, pa je Rizvić opet potpuno upravu kad na kraju zaključuje to da je “i pojam ponornice, bošnjačke, one koju je stvaralački sugerirao Skender Kulenović, teorijski produktivan, a zapravo strukturno bitan u bošnjačkoj književnosti, i kao književnohistorijska kategorija, i kao reverzivno-estetski fenomen” (Rizvić 1994:35–36), čime se i ovdje polazna Begićeva ideja širokog bosanskohercegovačkog “raskršća” upravo produktivno konkretizira, transformirajući se i u, ma koliko i dalje metaforičnu, ipak još precizniju predstavu o onom što su poetičke i povijesnorazvojne specifičnosti bošnjačke književnosti, ali i u naročito upozorenje na nužnu specifičnost književnoznanstvenog postupka kojim se pristupa ovom osobenom literarnom toku. U takvoj situaciji, gledano ovaj put iz perspektive “kulturalnomemorijske historije književnosti”, bošnjačka književnost 20. st. sa svojim “smislom za historiju” i “okrenutošću tradiciji”, baš kao i ukupna bošnjačka dvadesetostoljetna kultura sjećanja i traume, pokazuje se i kao na poseban način shvaćen “nestabilan sistem”21, a zapravo – lotmanovski govoreći – kao takav “semiotički prostor” ili “semiosfera”22 čija ključna obilježja jesu, prije svega, naročito 21
Prema Claudiju Guillénu i njegovu strukturalističkom shvatanju sistematičnosti književnosti i njezine historije (usp. Guillén 1982), svaka “književna činjenica” određena je svojim mjestom u sistemu, pri čemu i sama književnost kao cjelina postoji kao sistem – sistem žanrova, stilova, stavova, vrijednosti ili, pak, kao sistem međusobno povezanih književnosti i sl., s tim da nijedan sistem nije statična već, naprotiv, dinamična pojava, podložna različitim rekonfiguracijama te drugim manje ili više značajnim promjenama. Književnost kao sistem u pravilu teži stabilnosti, ali su mogući i nestabilni književni sistemi, a takvi su, naravno, oni koje obilježava izrazita dinamičnost i uopće sklonost radikalnoj mijeni. Na jednak način funkcionira i pojedinačna nacionalna književnost, koja je dio sistema književnosti uopće, ali i zaseban i unutar sebe zaokružen sistem. Ono što pojedinačnoj nacionalnoj književnosti osigurava status posebnog (sup)sistema jeste ono što je njezin prepoznatljivi sistem žanrova, stilova, stavova i vrijednosti, a zapravo ono što je njezina tradicija kao eliotovski shvaćen mehanizam suodnošenja starog i novog, promjenjivog i nepromjenjivog, konstantnog i varijantnog. Stabilni književni sistemi najčešće jesu tzv. “velike” i “zakonodavne” književnosti (poput ruske, francuske, njemačke ili engleske), dok su one tzv. “male” i “receptivne” najčešće nestabilne (kako to, primjera radi, za srpsku književnost tvrdi Petar Milosavljević [2000], pri čemu u vezi s pristupom ovog autora valja napomenuti i to da je njegovo tumačenje “sistema srpske književnosti” vidno opterećeno i nizom manje ili više radikalnih ideoloških polazišta, što nažalost nerijetko do kraja politikantski kontaminira njegovo razumijevanje “književnih činjenica”). 22 Usp. “Mehanizam koji se sastoji od adresanta, adresata i jedinog kanala koji ih povezuje još uvek neće da funkcioniše. Zato on mora da bude uronjen u semiotički prostor. Svi učesnici u komunikaciji moraju da imaju nekakvo iskustvo, da imaju naviku semiozisa. Na taj način semiotičko iskustvo na paradoksalan način mora da prethodi bilo kom semi-
88
Sanjin Kodrić
otičkom aktu. Ako po analogiji s biosferom (V. I. Vernadskij) izdvojimo semiosferu, postaće očigledno da taj semiotički prostor nije zbir posebnih jezika, već je uslov za njihovo postojanje i rad, u određenom smislu im prethodi i sarađuje s njima. U tom smislu jezik je funkcija, grumen semiotičkog prostora i granice među njima, toliko jasne u gramatičkom samoopisivanju jezika, u semiotičkoj stvarnosti pokazuju se kao razlivene i sa mnogo prelaznih formi. Izvan semiosfere nema ni komunikacije ni jezika. […] Na taj način se za bilo koji posebni jezik ispostavlja da je potopljen u neki semiotički prostor i sposoban da funkcioniše samo na osnovu uzajamnog delovanja s tim prostorom. Kao nedeljivi radni mehanizam – jedinicu semiozisa – ne treba uzimati posebni jezik, već celokupni semiotički prostor koji postoji u datoj kulturi. Taj prostor i određujemo kao semiosferu. Takav naziv je opravdan zbog toga što, slično biosferi koja je s jedne strane ukupnost i organsko jedinstvo žive materije […], a s druge strane je i uslov da život nastavi da postoji, semio sfera je i rezultat i uslov za razvoj kulture.” (Lotman 2004:183, 185) 23 Usp.: “Semiosferu karakteriše raznorodnost. Jezici koji popunjavaju semiotički prostor različiti su po svojoj prirodi i jedan prema drugom se odnose u spektru od potpune uzajamne prevodivosti, do isto tako potpune uzajamne neprevodivosti. Raznorodnost je određena heterogenošću i heterofunkcionalnošću jezikâ. Prema tome, ako mi kao misaoni eksperiment zamislimo model semiotičkog prostora, čiji su se svi jezici pojavili u jednom te istom trenutku i pod uticajem istih impulsa, pred nama svejedno neće biti jedna stru ktura kodiranja, već stanovito mnoštvo povezanih, ali različitih sistema. Na primjer, gradimo model semiotičke strukture evropskog romatizma, uslovno ograničavajući njegove hronološke granice. Čak i unutar takvog – u potpunosti veštačkog prostora nećemo dobiti jednorodnost, zato što će različita mera ikonizma neizbežno da stvara situaciju uslovne podudarnosti, a ne uzajamno-jednoznačne semantičke prevodivosti. […]. Međutim, ako ne govorimo o veštačkim modelima, već o modeliranju realnog književnog (ili šire – kulturnog) procesa, moraćemo da priznamo da – ako se nadovežemo na naš primer – romantizam zahvata tek određeni deo semiosfere u kojoj nastavljaju da postoje raznolike tradicionalne strukture koje ponekad potiču iz duboke arhaike. Osim toga, nijedna od etapa razvoja nije oslobođena od sudara s tekstovima koji dolaze izvana, iz kulturâ koje su se dotle uopšte nalazile izvan horizonta date semiosfere. Ti upadi, ponekad pojedinačnih tekstova, ponekad celih slojeva kulture, na različite načine zbunjujuće deluju na unutra šnji mehanizam ‘slike sveta’ date kulture. Prema tome, na bilo kom sinhronom preseku semiosfere sudaraju se različiti jezici, različite etape njihovog razvoja, za neke jezike se ispostavlja da su uronjeni u jezike koji im ne odgovaraju i da mogu da nedostaju kodovi za njihovo dešifrovanje. […] Pri tome ne treba gubiti iz vida da se elementi semiosfere ne nalaze u statičkom, već u živom dinamičkom odnosu i da se stalno menjaju forme međusobnih odnosa. To se osobito vidi kod tradicionalnih momenata koji su ostali iz prošlih stanja kulture. Evolucija kulture radikalno se razlikuje od biološke evolucije i ovde reč ‘evolucija’ često radi loš, dezorijentišući posao. […] Umetničko delo može da ‘umire’ i ponovo da oživi, da zastari, a zatim ponovo postane savremeno ili da čak proročki upućuje na budućnost. Ovde ne ‘radi’ poslednji vremenski presek, već cela masa tekstova kulture. […] U suštini sve što sadrži aktuelno pamćenje kulture direktno ili posredno se uključuje u njenu sinhroniju.” (Lotman 2004:186–189)
Novija bošnjačka književnost...
89
intenzivno izražena “raznorodnost”23, “asimetričnost”24, “graničnost”25 i “mehanizam dijaloga”26, pa ono što bošnjačku književnost 20. st. posebno 24
Usp.: “Struktura semiosfere je asimetrična. To se izražava u sistemu usmerenih tokova unutrašnjih prevodâ koji prožimaju celu masu semiosfere. […] Asimetrija se očituje u korelaciji centar semiosfere – njena periferija. Centar semiosfere formiraju najrazvijeniji i strukturno najorganizovaniji jezici. U prvom redu to je prirodni jezik date kulture. Može se reći da ako nijedan jezik (pa ni prirodni) ne može da radi ukoliko nije uronjen u semiosferu, onda nikakva semiosfera, kako je isticao još Emil Benvenist, ne može da postoji bez prirodnog jezika kao organizujuće osovine. Radi se o tome da se uporedo sa strukturno organizovanim jedinicama u prostoru semiosfere guraju i lični jezici, jezici koji su u stanju da služe samo posebnim funkcijama kulture i poluoformljene formacije slične jeziku, koje mogu da budu nosioci semiozisa ukoliko budu uključene u semiotički kontekst.” (Lotman 2004:189–190) 25 Usp.: “Unutrašnji prostor semiosfere na paradoksalan način istovremeno je neravnomeran, asimetričan, i jedinstven, istovrstan. Sastavljen od struktura u konfliktu, on poseduje i individualnost. […] Jedan od osnovnih mehanizama semiotičke individualnosti je granica. A tu granicu možemo da odredimo kao liniju na kojoj se završava forma prvog lica. Taj prostor određujemo kao ‘naš’, ‘svoj’, ‘kulturan’, ‘bezbedan’, ‘harmonično organizovan’ itd. Njemu se suprotstavlja ‘njihov prostor’, ‘tuđe’, ‘neprijateljsko’, ‘opasno’, ‘haotično’. // Svaka kultura započinje podelom sveta na unutrašnji (‘svoj’) i vanjski (‘njihov’) prostor. Kako se ta binarna podela interpretira zavisi od tipologije kulture. […] Granice semiosfere […] predstavljaju ‘vruće’ tačke semioobrazujućih procesa. Pojam granice je dvosmislen. Ona s jedne strane razdvaja, a s druge – spaja. One je uvek granica s nečim, dakle, u isto vreme pripada obema pograničnim kulturama, obema semiosferama koje se graniče. Granica je bilingvistična i polilingvistična. Granica je mehanizam prevođenja tekstova tuđe semiotike na jezik ‘naše’, mesto transformacije ‘spoljašnjeg’ u ‘unutrašnje’, to je filtrirajuća membrana koja tuđe tekstove transformiše toliko da bi se oni upisali u unutrašnju semiotiku semiosfere, a da pri tome ostanu inorodni. […] Da bi Bajron ušao u rusku kulturu morao je da se pojavi njegov kulturni dvo jnik – ‘ruski Bajron’, koji će u isto vreme da bude lice dveju kultura: kao ‘ruski’ on se organski upisuje u unutrašnje procese ruske književnosti i govori na njenom (u široko-semiotičkom smislu) jeziku. Čak štaviše, on ne može da bude isključen iz ruske književnosti, a da se u njoj ne obrazuje ničim nepopunjena zjapeća praznina. Ali u isto vreme on je i Bajron – organski deo engleske književnosti i u kontekstu ruske on će ispuniti svoju funkciju samo ukoliko se bude doživljavao upravo kao Bajron, to jest, kao engleski pesnik. […] Predstava o granici koja unutrašnji prostor semiosfere odvaja od spoljašnjeg daje tek prvobitnu, grubu podelu. Faktički ceo prostor semiosfere ispresecan je granicama raznih nivoa, granicama posebnih jezika i čak tekstova, pri čemu unutrašnji prostor svake od tih subsemiosfera ima neko svoje semiotičko ‘ja’, koje se realizuje kao odnos nekog jezika, grupe tekstova, pojedinačnog teksta (imajući u vidu da su jezici i tekstovi razmešteni hijerarhijski na raznim nivoima) prema nekom metastrukturnom prostoru koji ih opisuje. Prožetost semiosfere pojedinačnim granicama stvara sistem s mnogo nivoa. “ (Lotman 2004:194–195, 203–205) 26 Usp.: “[…] možemo da kažemo da je elementarni mehanizam prevoda dijalog. Dijalog podrazumeva asimetriju, a asimetrija se, kao prvo, izražava u različitosti semiotičke strukture (jezika) učesnikâ u dijalogu, a, kao drugo, u naizmeničnom pravcu porukâ. Iz poslednjeg
90
Sanjin Kodrić
karakterizira jeste, naime, i situacija izrazite i, štaviše, vrlo burne knjiže vno-kulturalne dinamike uopće, a pogotovo u vezi s onim što predstavlja mitomotorika sjećanja i književna mnemonika. Tad se, upravo i tragom onoga što je u njezinu devetnaestostoljetnom početku, u njegovim “raskršćima”, dramatično-traumatičnim tranzicijskim procesima i stanjima radikalne liminalnosti, razvoj bošnjačke književnosti 20. st. može opisati i posebno naglašenom “heterogenošću i heterofunkcionalnošću jezikâ” (shvaćenih prvenstveno u širem semiotičkom smislu, ali, isto tako, i s mogućnošću njihova užeg, lingvističkog razumijevanja), ovdje sasvim zornim a naglim “upadima, ponekad pojedinačnih tekstova, ponekad cijelih slojeva kulture” što “na različite načine zbunjujuće djeluju na unutrašnji mehanizam ‘slike svijeta’ date kulture”, pri čemu pogotovo “ovdje ne ‘radi’ posljednji vremenski presjek, već cijela masa tekstova kulture”, pa – onda kad je riječ o općim kulturalnomemorijskim značajkama bošnjačke književnosti – posebno u njezinu slučaju “u suštini sve što sadrži aktuelno pamćenje kulture direktno ili posredno se uključuje u njenu sinhroniju”, dok je “asimetričnost” “semiosfere” u slučaju ove literature više nego očita te se naglašeno “izražava u sistemu usmjerenih tokova unutrašnjih sledi da učesnici u dijalogu naizmenično s pozicije ‘predavanja’ prelaze na poziciju ‘primanja’ i da se predavanje odvija u diskretnim porcijama s prekidima između njih. // Ipak, ako je dijalog besmislen bez semiotičke razlike, u slučaju isključive i apsolutne razlike je nemoguć. Asimetrija podrazumeva nivo invarijantnosti. […] Navedena razmišljanja imaju smisla u proučavanju nekih aspekata istorije kulture. Kad iz istorije svetske kulture izdvojimo bilo koji izolovani niz, tipa ‘istorija engleske književnosti’ ili ‘istorija ruskog romana’ dobićemo hronološki protegnutu neprekidnu liniju u kojoj se smenjuju periodi intenzivnosti i relativnog zatišja. Međutim, dovoljno je da se u imanentnom razvoju vidi jedna partija u dijalogu da bi postalo očigledno da su periodi takozvanog opadanja često pauze u dijalogu koje su popunjene intenzivnim dobijanjem informacija, posle kojih sledi period translacije. Tako se grade odnosi među jedinicama svih nivoa – od žanrova do nacionalnih kultura. Može se izdvojiti sledeća shema: relativnu inertnost neke strukture iz stanja mirovanja izvodi bujica tekstova koji dolaze sa strane i s njom su povezani određenim odnosima struktura u stanju uzbuđenosti. Sledi etapa pasivnog upijanja. Usvaja se jezik, tekstovi se adaptiraju. Pri tome se generator tekstova po pravilu nalazi u centralnoj strukturi semiosfere, a primalac na periferiji. Kada zasićenost dosegne određeni prag, u strukturi koja prima pokreće se unutrašnji mehanizam za stvaranje tekstova. Iz pasivnog stanja ona prelazi u stanje uzbuđenosti i sama strastveno počinje da oslobađa nove te kstove, bombardujući njima druge strukture, među kojima i svog ‘uzbuđivača’. Taj proces može se opisati kao smenjivanje centra i periferije. Pri tome, što je jako bitno, dolazi do porasta energije: sistem koji je u stanju aktivnosti odaje mnogo više energije od svog izazivača i svoj uticaj širi na daleko veću regiju. Iz toga proizlazi progredirajući univerzalizam kulturnih sistema.” (Lotman 2004:213, 215–216)
Novija bošnjačka književnost...
91
prijevodâ koji prožimaju cijelu masu semiosfere”, vidno se očitujući u naročito usložnjenoj “korelaciji centar semiosfere – njena periferija”, sve to s ovdje višestrukim, vrtoglavo umnoženim linijama bilo onog što je granica kao “mehanizam prevođenja tekstova tuđe semiotike na jezik ‘naše’, mjesto transformacije ‘spoljašnjeg’ u ‘unutrašnje’”, bilo onog što predstavlja dijalog koji, kao proces “smjenjivanja centra i periferije”, u bošnjačkoj književnosti podrazumijeva posebno izraženo “stanje uzbuđenosti”, a kad, nakon osobenog “pasivnog upijanja”, ova literatura naročito “strastveno počinje da oslobađa nove tekstove, bombardirajući druge strukture, među kojima i svog ‘uzbuđivača’”. Zato je povijesni razvoj bošnjačke književnosti, baš kao, vjerovatno, i ukupnosti bošnjačke kulture, a posebno od kraja 19. st. pa nadalje, obilježen ne prvenstveno ili isključivo onim što Jurij M. Lotman opisuje pojmom postepene “linearnosti” kulturalnog “kretanja” već, prije svega, pojavom izrazite kulturalne “eksplozije”27, što bošnjačku književnost 27
U strukturalističko-semiotičkom razumijevanju kulture J. M. Lotmana, dva su temeljna i međusobno oprečna načina kojima se ostvaruje kulturalni razvoj ili – kako to veli ovaj jedan od najvećih teoretičara ikad – “kretanje kulture”: “linearna postupnost” i “eksplozija”. “Linearni” razvoj karakterizira “predvidljivost”, dok je onaj “eksplozivni” obilježen “nepredvidljivošću”: “minirano polje s nepredvidljivim mjestima eksplozije i proljetna rijeka sa svojom snažnom ali usmjerenom bujicom – tako izgledaju dvije slike koje nastaju u svijesti povjesničara koji proučava dinamičke – eksplozivne i postupne procese”. “Trenutak eksplozije istodobno je mjesto u kojem dolazi do izrazitog povećavanja informativnosti cijelog sustava. Krivulja razvoja ovdje preskače na potpuno nov, nepredvidljiv i složeniji put. Dominirajućim elementom, koji nastaje kao rezultat eksplozije i koji određuje buduće kretanje, može postati bilo koji element iz sustava, ili čak element iz nekog drugog sustava privučen eksplozijom u splet mogućnosti budućeg kretanja”, pri čemu, naravno, “nepredvidljivost eksplozivnih procesa nikako nije jedini put prema novome”. “Štoviše, čitave sfere kulture mogu ostvarivati svoje kretanje jedino u obliku postupnih promjena. Postupni i eksplozivni procesi, koji čine antitezu, postoje samo u odnosu jedan prema drugom. Uništenje jednog pola dovelo bi do nestanka drugoga. Svi […] eksplozivni dinamički procesi […] realiziraju se u složenom dinamičkom dijalogu s mehanizmima stabilizacije. Ne smije nas zbunjivati činjenica da se u povijesnoj stvarnosti oni pojavljuju kao neprijatelji koji su spremni potpuno uništiti suprotni pol. Takvo nešto bilo bi pogubno za kulturu. Srećom, to nije ostvarivo.” Pritom, “linearnost” i “eksplozija” nisu samo kategorije dijahronijskog opisa “dviju etapa što se naizmjenično smjenjuju” jer “njihovi se odnosi razvijaju i u sinkronom prostoru”. “U dinamici kulturnog razvoja njihov se odnos bazira ne samo na uzastopnosti, nego i na tome što postoje u zajedničkom mehanizmu koji funkcionira istodobno. Kultura kao složena cjelina sastoji se od slojeva koji se razvijaju različitim brzinama, tako da bilo koji sinkroni presjek otkriva istodobnu prisutnost njezinih različitih etapa. Eksplozije se u nekim slojevima mogu događati paralelno s postupnim razvojem u drugim slojevima. To, međutim, ne isključuje uzajamno djelovanje drugih slojeva. […] I postupni i eksplozivni procesi vrše važne funkcije u strukturi koja funkcionira sinkrono:
92
Sanjin Kodrić
i njezinu kulturu čini pretežno “binarnim sistemom”, dok se njezin razvoj najvećim svojim dijelom pokazuje kao “nepredvidljiv”, ali – isto tako – i bitno određen onim što je fenomen kulturalnog “samoopisivanja”28, a što je jedni osiguravaju novatorstvo, a drugi – kontinuitet. U samoprocjeni suvremenikâ te se tendencije doživljavaju kao neprijateljske, i borba među njima razumijeva se u kategorijama ratne bitke do uništenja. Zapravo su to dvije strane jednog, povezanog mehanizma, njegove sinkrone strukture. Agresivnost jedne ne umanjuje, nego potiče razvoj one druge strane.” (Lotman 1998:13–14, 19–21) Također, budući da se “dinamiku kulture” ne može posmatrati “ni kao izoliran, imanentan proces ni kao pasivnu sferu vanjskih utjecaja”, eks plozija je vezana i za trenutak “kad prostor kulture uvuče u sebe tekstove tog vanjskog jezika”, a zapravo za trenutak “kad se sudare međusobno nepoznati jezici: onaj koji prihvaća i onaj koji se prihvaća”, što, naime, stvara “eksplozivan prostor – snop nepredvidljivosti”. Zahvaljujući ovom, “dinamički razvoj kulture prati neprestano izmjenjivanje vanjskih i unutrašnjih procesa”, a isto se može reći “i za postupne i eksplozivne procese”, odakle na kraju proizlazi da “eksplozije su, dakle, neizbježan element linearnog dinamičkog procesa” (Lotman 1998:158, 160, 162, 195). Pri svemu ovom, odnosi “linearnosti” i “eksplozije” tiču se i dvaju tipova kulture – “binarne” i “ternarne”, gdje je “protjecanje kroz kritičnu crtu eksplozije” različito: “u ternarnim sustavima eksplozivni procesi rijetko zahvaćaju sve slojeve kulture, pa, u pravilu, “ovdje se istodobno događa eksplozija u jednim te postupan razvoj u drugim kulturnim sferama”, dok kod prvih “susrećemo se s idejom potpunog i bezuvjetnog uništenja prethodnoga te apokaliptičnoga rođenja novoga” (Lotman 1998:204). (Ovdje valja napomenuti i to da autorovu ideju o ulozi “eksplozije” u razvoju novije bošnjačke književnosti na svoj način potvrđuju i najnovija istraživanja E. Durakovića, koji će svojoj najnovijoj knjizi Obzori bošnjačke književnosti također naglasiti značaj Lotmanovih koncepata “semiosfere” i kulturalne “eksplozije” za tumačenje onog što su, kako i sam kaže, “dramatični historijski procesi na razmeđu 19. i 20. vijeka, u bosanskom kulturnom prostoru, i bošnjačkoj književnosti posebno”. 28 Usp.: “Stadijum samoopisivanja je najviša forma strukturne organizacije semiotičkog sistema. Sam proces opisivanja je dovođenje strukturne organizacije do kraja. Stadijum izgradnje gramatike, kao i kodifikacija običaja ili pravnih normi, objekat koji opisuju podižu na novi stepen organizacije. Zbog toga je samoopisivanje sistema poslednja etapa u procesu njegove samoorganizacije. Pri tome sistem dobija u stepenu strukturne organizovanosti, ali gubi one unutrašnje zalihe neodređenosti s kojima su povezane njegova elastičnost, sposobnost za povećanje informacionog kapaciteta i rezerva dinamičkog razvoja. // Nužnost etape samoopisivanja povezana je s pretnjom suvišne raznolikosti unutar semiosfere: sistem može da izgubi jedinstvo i određenost i da ‘se raspline’. Bilo da je reč o lingvističkim, političkim ili kulturnim aspektima, u svim slučajevima susrećemo slične mehanizme: jedan od delova semiosfere (po pravilu od onih koji ulaze u strukturu njenog jezgra) u procesu samoopisivanja – da li realnog ili idealnog to već zavisi od unutrašnje orijentacije opisa na sadašnjost ili na budućnost – stvara svoju gramatiku. Zatim se čine pokušaji da se te norme rašire na celu semiosferu. Parcijalna gramatika jednog kulturnog dijalekta postaje metajezik opisivanja kulture kao takve. […] Savremenici će sliku sveta stvorenu na taj način shvatati kao realnost. Čak štaviše, to će i biti njihova realnost u onoj meri u kojoj su oni prihvatili zakone date semiotike. A kasnija pokolenja (uključujući i
Novija bošnjačka književnost...
93
upravo karakteristični semiotički mehanizam kojim novija bošnjačka književnost uvijek iznova nastoji kontrolirati “eksplozivne” učinke u svojem povijesnom razvoju i uspostaviti koliko-toliko stabilniji vlastiti kulturalni sistem, zbog čega će, uostalom, “jedna osobenost bošnjačke književnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko trećeg, međuratnog razdoblja, sve do današnjih dana” i postati ona Rizvićeva “pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji”, a zapravo ona naročita vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” na kojem u svojem praćenju povijesti bošnjačke književnosti ovaj autor – očito je sad – s punim pravom posebno insistira, razlikujući ga od inače dugo vremena isključivog “sinhronijskog komparativizma prema istraživače), koja rekonstruišu život na osnovu tekstova, usvojiće predstavu o tome da je svakodnevna realnost bila upravo takva. Međutim, odnos takvog metasloja semiosfere i realne slike njene semiotičke ‘mape’ s jedne strane i svakodnevne realnosti života koja leži s one strane semiotike s druge, biće prilično komplikovan. Kao prvo, ako je u toj stru kturi jezgra gde se dato samoopisivanje gradilo ono zaista predstavljalo idealizaciju nekog realnog jezika, onda je na periferiji semiosfere idealna norma protivrečila semiotičkoj realnosti koja se nalazila ‘ispod nje’, a nije iz nje proizlazila. Ako je u centru semiosfere opisivanje tekstova stvaralo norme, na periferiji su norme aktivno prodirući u ‘nepravilnu’ praksu stvarale ‘pravilne tekstove’ koji su im odgovarali. Kao drugo, celi slojevi marginalnih pojava u kulturi (sa stanovišta date metastrukture) uopšte nisu imali nikakav odnos s njenim idealizovanim portretom. Oni su se proglašavali za ‘nepostojeće’. […] Dakle, na metanivou se stvara slika semiotičke unifikacije, a na nivou semiotičke ‘realnosti’ koju on opisuje vrvi od raznolikosti tendencija. Ako je mapa gornjeg sloja obojena u jednaku jednoličnu boju, donja se šareni od boja i od mnoštva granicâ koje se seku. […] Kako je već bilo rečeno, širenje metastrukturnog samoopisivanja iz centra kulture na ceo njen semiotički prostor, koje za istoričara unificira ceo sinhronijski presek semiosfere, u stvari stvara samo privid unifikacije. Ako se metastruktura u centru pojavljuje kao ‘svoj’ jezik, na periferiji se ispostavlja da je ona ‘tuđ’ jezik, nesposoban da adekvatno odrazi semiotičku praksu koja se nalazi ispod nje. To kao da je gramatika tuđeg jezika. Prema tome, u centru kulturnog prostora delovi semiosfere, podižući se do nivoa samoopisivanja, stiču čvrsto organizovani karakter i istovremeno dostižu samoregulaciju. Ali oni u isto vreme gube dinamičnost i kada iscrpe rezervu neodređenosti postaju neelastični i nesposobni za razvoj. Na periferiji – što dalje od centra, to vidljivije – odnosi semiotičke prakse i normativa koji joj je nametnut sve više dolaze u sukob. Tekstovi nastali u skladu s tim normama ostaju da vise u vazduhu, bez realne semiotičke okoline, a organske tvorevine koje određuje realna semiotička sredina dolaze u sukob s veštačkim normama. To je – oblast semiotičke dinamike. Upravo ovde se stvara polje napetosti u kojem se proizvode budući jezici.” (Lotman 2004:190–193, 198–199)
94
Sanjin Kodrić
drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, te evropskim književnostima u naše doba”. A sve ovo, iako ne znači, naravno, hermetičko izolacionističko zatvaranje bošnjačke knjiže vnosti u svoje uske nacionalne okvire, reći će, konačno, i to da “smisao za historiju” bošnjačke književnosti i njezina “okrenutost tradiciji” otkrivaju takav povijesnorazvojni tok ove literature koji podrazumijeva onu opciju sjećajne mitomotorike koja je, i onda kad je u pitanju pamćenje u književnosti, i onda kad je riječ o pamćenju književnosti, opisiva prije svega temeljem ideje ne “hladnog” već, naprotiv, “vrućeg” sjećanja (uz vrlo rije tke, sporadične i kratkotrajne “sisteme hlađenja”)29, dok ne više pretežno “ritualna” već – za razliku od starije bošnjačke književne prakse i njezina usmenoknjiževnog niza – sad prvenstveno “tekstualna koherencija”, 29
Usp.: “Prema Lévi-Straussu, hladna društva su ona koja streme ka tome da uz pomoć institucije koju sebi stvaraju maltene automatski izbrišu posljedice koje historijski faktori mogu imati na njihovu ravnotežu i kontinuitet. […] Hladna društva su, kako se čini, stekla i sačuvala jednu posebnu mudrost koja ih potiče da očajnički pružaju otpor svakoj promjeni njihove strukture koja bi omogućila prodiranje povijesti. Nasuprot tome, vruća društva su obilježena žudnom potrebom za promjenom, pa svoju povijest (leur devenir historique) internaliziraju kako bi je mogli učiniti motorom svog razvoja. Hladnoća nije samo druga riječ – i povrh toga metafora – za ono što drugi nazivaju bespovijesnošću ili nedostatkom historijske svijesti. Ono što Lévi-Strauss zove hladnoćom ne znači samo nedostatak nego i pozitivan učinak koji se pripisuje posebnoj mudrosti i specijalnim institucijama. Hladnoća nije nulto stanje kulture, nju se mora proizvesti. Nije riječ, dakle, samo o tome u kojem opsegu i u kakvim oblicima društva obrazuju svoju historijsku svijest, već se radi i o pitanju u kojem opsegu i u kakvim oblicima i uz pomoć kakvih institucija i socijalnih mehanizama društva zamrzavaju mijenu. Hladne ne žive od zaborava nečega čega se vruće kulture sjećaju; one žive u drugačijem sjećanju. Ovom sjećanju za volju prodor povijesti se mora spriječiti. Tome služe tehnike hladnog sjećanja. // Za Lévi-Straussa je razlikovanje hladnog i vrućeg tek primjereniji naziv za ‘nespretno razlikovanje naroda s historijom i drugih’ […]. Ono je za njega isto kao i razlikovanje primitivnog i civiliziranog, ili teralnog i literalnog, akefalno i državno organiziranog. Hladnoća i vrućina za njega označuju idealno-tipične polove procesa civilizacije koji nužno vodi od hladnog prema vrućem. Sa ovom ogradom, Lévi-Strauss je poništio stvarni dobitak svojih uvida. […] Čini mi se da je od pukog preimenovanja primitivnih i civiliziranih naroda u hladne i vruće uz istovremeno zadržavanje evolucionarne sheme puno produktivnije odbijanje te sheme i razumijevanje hladnoće i vrućine kao kulturnih opcija, odnosno mnemopolitičkih strategija koje su vazda prisutne nezavisno od pisma, kalendara, tehnologije i vladavine. […] Društva, odnosno kulture ne moraju u cjelini biti hladne i vruće. Unutar njih možemo razlikovati hladne i vruće elemente, odnosno, da upotrijebimo pojmove etnopsihologa M. Erdheima, sisteme hlađenja i sisteme grijanja. Sistemi hlađenja su, s jedne strane, one institucije uz čiju pomoć hladne kulture zamrzavaju povijesnu mijenu – Erdheim je kao takve istražio npr. inicijacijske rituale – s druge strane, pak izdiferencirane sfere u kontekstu društva koja su inače vruća, kao što je npr. sfera vojske ili crkve.” (Assmann, J. 2005:81–83)
Novija bošnjačka književnost...
95
shvaćena kao modus novog, interpretativno izmijenjenog i hermeneutički “pomaknutog” prenošenja starog “kulturalnog smisla” (usp. Assmann, J. 2005:105–121)30, jeste temeljeni mnemotehnički mehanizam i uopće temeljni princip kulturalne reprodukcije kojim se najčešće u bošnjačkoj književnosti tradicijski kontinuitet “ne samo imaginira” već u doslovnom smislu ove riječi, do kraja stvarno – “de facto uspostavlja u procesu kultu rne prakse”, osiguravajući joj na ovaj način istovremeno i potrebnu razinu unutrašnje konzistentnosti, ali i razvojno važan potencijal razlike, a što će se u ovoj literaturi ostvarivati ne samo čisto poetički već i raznolikim mnemoretoričkim strategijama kontinuiranja i variranja najrazličitijih kulturalnomemorijskih sadržaja bez obzira na to da li je riječ o onom što Renate Lachmann naziva “participacijom” ili, pak, o onom što ova autorica označava kao “tropiku” i “transformaciju”31, odnosno o brojnim pojavama ma30
Usp.: “Glavna razlika između tekstualne i ritualne koherencije sastoji se u tome da se ritualna koherencija bazira na ponavljanju, odnosno isključuje varijaciju, dok tekstualna koherencija je dopušta, čak i podstiče na nju. To na prvi pogled nije toliko očito. Prije bi se moglo pomisliti da varijacija više vlada u svijetu usmene predaje, rituala i mitskih pripovijesti, budući da riječi nisu fiksirane i da svaka izvedba aktualizira tekst na svoj način, dok je u pismenoj kulturi tekst utvrđen za sva vremena pa se prijepisom i lektirom može samo ponavljati. Ono što mi mislimo ne odnosi se na tekst, nego na ono što se izražava u jeziku, t.j. ne na poruku nego na informaciju. U svijetu usmene predaje je inovativni a time i informativni potencijal u tekstovima neznatan. Oni se samo onda zadržavaju u kulturnom pamćenju kada izražavaju ono što je uglavnom poznato. U svijetu pismene predaje je obrnuto […]. […] Od barda publika očekuje poznato, od pisca nepoznato.” (Assmann, J. 2005:115–116) 31 Polazeći od toga da “tretman postojećih tekstova kulture što ga reflektira kakav novi tekst – približavanje ili udaljavanje, odbijanje ili stapanje – stoji u izmjeničnom odnosu s kulturalnim mehanizmom i pojmom pamćenja prema kojemu se taj tekst orijentira”, R. Lachmann razlikuje “tri modela intertekstualnosti čija konstrukcija pokušava uzeti u obzir ovaj međuodnos: model participacije, tropike i transformacije”, napominjući da “iza njih se skrivaju daljnje i ponovno pisanje, protupisanje i preispisivanje”. “Participacija je dijaloško sudjelovanje u tekstovima kulture koje se odvija u pisanju”, pri čemu “sudjelovanje se shvaća kao ponavljanje: ‘zadovoljstvo ponavljanja’”. “Ona obuhvaća tematiziranje procesa pisanja kao procesa pamćenja: ‘Kad pišem, sjećam se, kad se sjećam, pišem’”, s tim da “u ponavljanje i prisjećanje tekstova prošlosti participacija uključuje stanovit koncept njihova oponašanja”. “U smislu pojma tropa Harolda Blooma, tropiku razumijevam kao odvraćanje od teksta-prethodnika, kao borbu protiv tuđih tekstova nužno upisanih u vlastiti tekst, kao pokušaj nadmašivanja, obrane i brisanja njegovih tragova; nasuprot tome, transformacija je prisvajanje tuđega teksta provedeno uz pomoć distance, suvereniteta i istovremeno uzurpirajuće geste koja ga prikriva, zastire velom, s njim se igra, kompliciranim ga postupcima čini neprepoznatljivim, bez ikakva respekta preokreće, miješa brojne tekstove pokazujući sklonost ezoterici, kriptici, ludizmu i sinkretizmu. // Ta se tri modela
96
Sanjin Kodrić
nje ili više izraženog opetovanja ili preoblikovanja “kulturalnog smisla”, kojem je, inače, intertekstualna mnemonika književnog “samopamćenja” na kojoj insistira Lachmannova ipak samo jedan oblik, dok su u perspektivi “kulturalnomemorijske historije književnosti” na isti način prisutni i oni drugi, vezani i za pitanja “mimeze pamćenja” te za još širi okvir, onaj kad se književnost razumijeva kao jedan od medija kolektivnog pamćenja.32 Pri svemu ovom, to što je bošnjačka književnost počev od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st. dominantno obilježena takvim “smislom za historijom” i takvom “okrenutošću tradiciji” što kao njezino bitno određenje usposta vljaju osobenu vrstu “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma”, a zapravo to što je, dakle, ukupna novija bošnjačka književna praksa umnogome označena posebno izraženom kulturalnom “samoopisivošću” kojom se u njezinu sistemskom ustroju nastoji “umiriti” za nju karakteristična povijesnorazvojna “eksplozivnost”, povijesni razvoj ove literature otkrit će i kao zavisan od onog što je njezina dinamična i uopće vrlo kompleksna “kulturalna gramatika”, pri čemu se i razvoj ove naročite “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti pokazuje kao proces ne mogu jasno razlučiti. Svi tekstovi participiraju, ponavljaju se, svi su činovi pamćenja, produkti odbijanja i nadmašivanja tekstova-prethodnika, svi osim manifestnih tragova tuđih tekstova i evidentnih transformacijskih oblika posjeduju i kriptičke elemente, svi su tekstovi manifestno/latentno obilježeni udvajanjem (svjesno ili nesvjesno). Svi tekstovi primjenjuju mnemotehničke postupke: u konstrukciji prostora, imagines, imagines agentes; kao skup intertekstova, i sam je tekst mjesto pamćenja, kao tekstura, on je arhitektura pamćenja i sl. Svi su tekstovi ovisni o transformacijskim postupcima koji se rabe prikriveno ili ludički-demonstrativno. // Kvalificirati odnos prema tuđim tekstovima značilo bi razlikovati, uz pomoć retoričkih kategorija, metonimijski od metaforičkog tipa. Vrsta prisvajanja teksta u odnosu susljednosti drugačija je negoli u odnosu sličnosti; modelu se participacije može pripisati sklonost metonimiziranju. U citatu, anagramu, silepsi pomiču se granice između prijašnjeg i novog teksta, tekstovi kao da stupaju jedan u drugi. Metaforički odnos omogućuje pojavljivanje prijašnjeg teksta kao paslike u novome tekstu, sličnost priziva original istovremeno ga prikrivajući i iskrivljujući. // Similaritetni intertekstovi, figure preskoka i preusmjeravanja djeluju na rastvaranje zatečenoga smisla teksta, dočim figure participacije, metonimijski intertekstovi, kao da zadržavaju predtekst. […] Tropika, participacija i transformacija, sa svojim različitim odmjeravanjem metonimijskih i metaforičkih postupaka, ne mogu se glede konstitucije smisla jasno odvojiti jedna od druge: smještene su između pozitivne i negativne semantike, između proizvodnje semantičkog viška vrijednosti i semantičkog evakuiranja, povezujući obje tendencije […].” (Lachmann 2002:211–214) 32 Usp. pokušaj “rekonceptualiziranja” ideja R. Lachmann naznačen u prethodnoj studiji u ovoj knjizi – Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje (Književnopovijesne osobenosti novije bošnjačke književnosti i ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti”).
Novija bošnjačka književnost...
97
koji teče najmanje dvojako. U jednom slučaju, nagli “upadi” izvana, “sa strane”, “penetracije” iz “tuđe semiotike” i “inojezičkog” književno-kulturalnog sistema, te ovom posljedična snažna destabilizacija “granica” “semiosfere” ove literature i njihovo, najprije, narušavanje, a potom i stvarno prodiranje do ovog trenutka nepoznatog “kulturalnog smisla” preko “linije na kojoj se završava forma prvog lica”, dominantna su pojava s učincima koji se realiziraju kao radikalna “raznorodnost” i “asimetričnost” njezina dotad naizgled intaktnog “semiotičkog prostora”, kad u novijoj bošnjačkoj književnosti vanjska “inseminacija” znači i “zauzetost” njezine “kulturalne gramatike” novim intenzivnim dijalogiziranjem “centra” i “periferije” njezine “semiosfere”, pa se tad, u trenucima stvaranja preduvjeta za novu kulturalnu “eksploziju”, sama književna praksa razvija i iz literarnog sistema, ali i sasvim vidno na temelju onog što su vanjski “uplivi”, uključujući i snažniju ulogu “izvanknjiževne zbilje”, koja tad za književnost postaje važna i kao “modelativni poticaj” i kao “akcijski izazov”. U drugom slučaju, pak, u vremenu koji započinje odmah po samom činu kulturalne “eksplozije”, nakon uspješno prevladanih nametnutih vanjskih “upada” i u trenucima stabilizacije njezina sistema, kad je umetnuto “strano tijelo” plodonosno sraslo s njezinom “organskom” materijom a dijalogiziranjem “centra” i “periferije” njezine “semiosfere” oslobođena snažna “semiotička energija”, “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti postaje prvenstvena osnova na kojoj se temelji književna praksa, s čitavim šarenilom vlastitih osobenih kulturalnih tvorbi, a posebno tzv. “sinkretičkih oblika” i drugih hibridnoliminalnih pojava najrazličitijih vrsta, koje su u svakoj narednom “post eksplozivnom” razdoblju uvijek izraženije negoli u onom prethodnom, jer tad se pojavljuju i oni najvitalniji činioci tradicije i ono što je izgledalo kao književno-kulturalno “mrtvo”, i jedni i drugi u izmijenjenom, novom vidu, a kad tradicija kao “jedan od mehanizama prekodiranja” nastupa upravo kao “sistem tekstova koji se čuvaju u pamćenju date kulture”33. 33
Usp.: “Kada govorimo da je kulturna tradicija jedan od mehanizama prekodiranja, treba imati na umu da se ‘tradicija’ kao kôd razlikuje od ‘savremenosti’. ‘Savremenost’ koja kodira (interpretira) tekst po pravilu se realizuje u formi jezika, to jest, norme, pravilâ, zabranâ, očekivanjâ i uputstava, po kojima treba da se grade (ili interpretiraju) još nestvoreni (ili s pozicija ‘savremenosti’ ‘nepravilno’ interpretirani) tekstovi. ‘Savremenost’ je okrenuta budućnosti. ‘Tradicija’ uvek nastupa kao sistem tekstova koji se čuvaju u pamćenju date kulture, subkulture ili ličnosti. […] Zbog toga ‘tradicija’ može da se interpretira daleko šire nego ‘savremenost’. Tekst koji se propušta kroz kod tradicije, to je tekst koji se propušta kroz druge tekstove koji vrše ulogu interpretatora. Ali budući da umetnički tekst u principu ne može da se jednoznačno interpretira, ovde se određeno mnoštvo tumačenja propušta kroz drugo mnoštvo, što dovodi do novog porasta mogućih interpretacija i
98
Sanjin Kodrić
Pa ipak, specifičnosti zakonitosti povijesnog razvoja novije bošnjačke književnosti ne iscrpljuju se samo u ovom njezinu osobenom “skokovitom” i “samoopisujućem” povijesnom “kretanju”, ma koliko već i ovakvo što vrlo teško može naći svoj cjeloviti pandan u slučaju povijesti drugih književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice, pogotovo onda kad je riječ o dominantnim a u osnovi istojezičkim literaturama u ovom kontekstu kakve su hrvatska ili srpska te crnogorska književnost, koje – iako su, naravno, i same obilježene povremenim procesima “eksplozije” i iako i same nisu uobličene u “stabilan” književni sistem – pokazuju ipak umnogome “uravnoteženiji” povijesnorazvojni tok, između ostalog i zato što su vanjski “upadi” u prostore njihovih “semiosfera” najčešće bili manje radikalni negoli u slučaju bošnjačke književnosti, ali i zato što ni hrvatska ni srpska, odnosno crnogorska književnost ne poznaju dramatično-traumatične kulturalno-civilizacijske “rezove”, “rasjede” i “pukotine” kakvi su pratili noviji razvoj bošnjačke književnosti, a pogotovo zato što ove književne tradicije nisu nikad u onoj mjeri drastično bile obilježene osjećajem goleme “nelagode” i izrazitog “stranstvovanja” bilo u neposrednom južnoslavenskom, bilo u širem evropskom književno-kulturalnom okviru koliko je to slučaj s bošnjačkom književnošću prije svega krajem 19. st., ali i kasnije, gotovo sve do savremenog trenutka u užem smislu ove riječi. A upravo zato naročiti dinamični i autorefleksivni razvoj novije bošnjačke književnosti, u kojem, dakle, kulturalna “eksplozija” i “autodeskripcija” gotovo da postaju pravilo, a “linearnost” se ograničava tek na kraća ili duža razdoblja “postepenosti” u povijesnom “kretanju”, jeste i u vezi s kompleksom kolonijalne “Drugosti” ove literature, čiji se, naime, noviji povijesni razvoj uglavnom vrlo jasno raščlanjuje u “adoptivne”, “adaptivne” i “adeptivne” faze34, odnosno u do novog dodavanja smisla. Pri tome tekstovi koji ulaze u ‘tradiciju’ sa svoje strane nisu mrtvi: dospevajući u kontekst ‘savremenosti’ oni oživljavaju, otkrivajući ranije skrivene smisaone potencije. Na taj način pred sobom imamo živu sliku organskog uzajamnog delovanja, dijaloga, gde svaki od učesnika transformiše drugog i sam se transformiše pod njegovim uticajem. To nije pasivni prenos, nego živi generator novih poruka. “ (Lotman 2004:108–109) 34 Riječ je o manje-više ustaljenim i (književno)historijski uglavnom potvrđenim fazama u razvoju postkolonijalne svijesti i, s ovim u vezi, postkolonijalne književnosti što ih je svojevremeno, pišući prvenstveno o razvoju novije afričke kulturalno-književne situacije, elaborirao Frantz Fanon, jedan od rodonačelnika današnjeg postkolonijalnog mišljenja. Prema ovom autoru, kolonijalni proces u kulturalnom smislu započinje “adoptivnom” fazom ili fazom usvajanja (engl. adopt phase), u kojoj kolonizirana kultura i pojedinac unutar nje usvaja kolonizatorove, u pravilu evropske kulturalne, pa tako – kad je riječ o književnosti – i književne norme, sve to s uvjerenjem da se radi o “civiliziranim” i “univer-
Novija bošnjačka književnost...
99
razdoblja (auto)kolonijalne zavisnosti i potčinjenosti (što je, kao i nešto kasnije, itekako prisutno u cjelini diskurza devetnaestostoljetne bošnjačke preporodne književnosti i kulture, koje su, naime, svoj specifični, često upravo i u kolonijalnom duhu zasnovani prosvjetiteljsko-propedeutički pragmatizam izuzetno velikim dijelom dugovale upravo situaciji povijesno-egzistencijalne nužnosti i književno-kulturalnog, ali i sveukupnog životnog prilagođavanja pretpostavljenom evropskom “uzoru”), razdoblja postepenog kreativnog oslobađanja kolonijalnog književno-kulturalnog “tereta” (što je situacija posebno karakteristična za međuratnu bošnjačku književnost, kad dolazi do niza ne samo značajnih poetičkih i drugih imanentnoknjiževnih promjena u ovoj literaturi već i vrlo krupnih promjena šireg kulturalnog sistema) te, konačno, razdoblja sad gotovo do kraja dekoloniziranog – slobodno artikuliranog bitno drugačijeg, a prvenstveno vlastitog povijesno-kulturalnog te uopće identitetskog samorazumijevanja, kad, umjesto nekadašnjeg nerijetko sasvim tipičnog kolonijalnog preuzimanja i daljnjeg razvijanja različitih drugih, u pravilu ipak stranih imaginativnih predodžbi o vlastitoj zajednici, bošnjačka književna praksa razvija svoje autentično samosagledavanje, koje, naravno, i dalje jeste tek fikcijsko-imaginativna predstava, ali je ovaj put autogenerirana, odnosno takva da dolazi primarno iznutra, sasvim “prirodno” pojavljujući se iz lokalno-vlastite potrebe za autoimaginativnom refleksijom, a ne više izvana i iz sa strane nametnutog osjećaja povijesne nužnosti autoredefiniranja i prilagođavajućeg transformiranja u skladu s normama i očekivanjima politički i kulturalno dominirajućeg središta Moći, a kad i činjenica bosanskohercegovačkih “raskršća” i ovdašnje povijesno-kulturalne liminalnosti te stoljetnog multikulturalnog kompozitno-mozaičkog utemeljenja umnogome postaje ono zalnim” vrijednostima koje se moraju prihvatiti s ciljem cjelovite i uspješne “emancipacije” i “modernizacije”. Naredni stadij, koji je još uvijek najvećim dijelom u karakterističnim kolonijalnim okvirima, mada znatno manje negoli u slučaju prethodnog, jeste “adaptivna” faza ili faza prilagođavanja (engl. adapt phase), kad usvojene kolonizatorove norme bivaju podvrgnute lokalnoj “preradi”, odnosno modifikaciji i transformaciji s obzirom na ono što je prvobitno stanje “domorodačke” tradicije, gubeći pritom strogi normativni status i neke od svojih izvornih obilježja. Posljednji, završni stepen u razvoju postkolonijalne svijesti, kad se, naime, dotad kolonizirani diskurz manje-više uspješno i cjelovito oslobađa kolonijalne podređenosti, jeste “adeptivna” faza ili faza umješnosti (eng. adept phase), kad se nekad kolonizirana kultura, pa tako i njezina književnost, osamostaljuje od kolonijalnih zahtjeva i utjecaja, ostvarujući i razvijajući različite, ali ovaj put primarno vlastite fenomene, pojave i razvojne procese, koje pritom više ne samjerava s kolonizatorovim nekadašnjim “modelom” i njegovim vrijednostima, već, naprotiv, prepoznaje i reafirmira svoje. (Usp. npr. Fanon 2001; Lešić, Z. 2006:536 i sl.)
100 Sanjin Kodrić
što bi i treba biti – povijesna prednost i osnova smislenijeg povijesnog trajanja (kako je to, uz manje ili veće oscilacije, najčešće slučaj u znatno sretnijem vremenu ubrzo po okončanju Drugog svjetskog rata, sve do danas, iako je i ovo povijesno doba itekako znalo za mučne, pa čak i doslovno krvave trenutke teških iskušenja i sumnji u mogućnost onog što je izvjesnost sreće “bosanske paradigme”, kao i za različita druga zbivanja koja, također, podrazumijevaju složene odnose između “središta” i “ruba”).35 35
S ovim u vezi, čini se nužnim uzeti u obzir i ono na što pažnju skreće Stijn Vervaet u povodu pitanja “kulturnih veza između Austro-Ugarske i Bosne i Hercegovine” u vremenu od 1878. do 1918. godine. I sam konstatirajući da “postkolonijalne studije mogu pružiti inspiraciju za nov način čitanja i za izučavanje međukulturnih (književnih) kontakata na Balkanu”, ovaj autor ne osporava, naravno, “u pojedinim austrijskim tekstovima o Bosni, bez obzira da li se radi o istorijskim, trivijalnim (na primer, o putopisima) ili beletrističkim tekstovima”, prisutan i lahko uočljiv “diskurs vlasti, takozvani ‘civilizatorski’ odnos prema ‘divljemu’”, baš kao ni ono što je “stereotipna, egzotična slika/predstava o drugome”, već se sasvim razložno pita “da li možemo stoga bosanski književni život i štampu onog vremena smatrati izričito periferijskim ili čak kolonijalnim, potisnutim od strane jednog, imperijalističkog centra?”. Pritom, sasvim razumno nastojeći “da izbegne opasnost da se jedan suštinski heterogeni svet redukuje ‘kroz isključivu kategoriju kolonijalizma’”, Vervaet potpuno ispravno zaključuje da “ovo, razume se, nikako ne znači da celu kulturnu i književnu istoriju Bosne za vreme austrougarske okupacije treba shvatiti u jednostranim kategorijama ili simplifikovanim binarnim opozicijama kao što su pojmovi imperijalistički centar i kolonizovana periferija ili suprotstavljeni prozapadni (u našem slučaju to bi bili austrijski i hrvatski) i antizapadni (u našem slučaju: srpski i delimično muslimanski) kulturni vektori ili diskursi”, već, naprotiv, “centar i periferiju trebalo bi u ovom kontekstu shvatiti pre kao imaginarne geografije i, dakle, upotrebljene na dinamičan način, a ne kao monolitne geografske entitete ili esencijalističke vektore”. Kako to u svojoj (inače, za razliku od cjeline ideje, ne uvijek jednako uspješnoj) argumentaciji dalje navodi autor, ovakvo što, s jedne strane, posvjedočuje i slučaj “kanonizacije epske usmene književnosti”, naročito folkloristički rad Koste Hörmanna, koji pokazuje i to da u BiH, a posebno u odnosu na Bošnjake, “Austrijanci su na samom početku stvaranja nacije i izmišljanja tradicije”, pri čemu potiču i “jednu novu vertikalnu solidarnost (koja prevazilazi socijalne i klasne razlike) među bosanskim muslimanima, iz koje se kasnije razvijala njihova nacionalna samosvest”, dok je, s druge strane, indikativan i slučaj složene “slike Dvojne monarhije u književnostima Bosne i Hercegovine” i njezin suodnos s onim što je “cenzorovo pero”. Slično Hörmannovu primjeru, gdje se “predstavnik jedne imperijalističke sile […] nalazio u kulturno privilegovanoj poziciji da predstavi podređenog drugog”, a što, dakle, nije postupak koji je “Austro-Ugarska poduzela kako bi upoznala Bosance sa sopstvenim književnim nasledstvom”, “ovi primeri će pokazati da je nemoguće govoriti o jednoj te istoj slici Dvojne Monarhije u književnostima Bosne i Hercegovine”, utoliko prije što “postoji nedvosmislen uzajamni odnos između različitih etno-religijskih zajednica (koje su se ponekad već ‘nacionalno’ osećale) i predstave o Austro-Ugarskoj u konkretnom književnom tekstu”, što, pak, otkriva “nepostojanje strogo centralizovane uprave, svojstveno austro
Novija bošnjačka književnost... 101
Pritom, čini se i to da i sami naročiti procesi (auto)kolonizacije i dekolonizacije bošnjačke književnosti i njezine kulture, s jedne strane, jesu jedan od ugarskom dualizmu”, koje je, konačno, “omogućilo […] raznoraznim protivdiskursima da dođu do izražaja”. “S vremenom slaba cenzura – barem u poređenju sa stvarnom kolonijalnom silom – mogla bi dovesti u pitanje univerzalnost kulturnih reperkusija, prouzrokovanih bilo kojim imperijalističkim mehanizmima, kao što to postkolonijalne studije na prvi pogled podrazumevaju.” I sam konstatirajući da “odnos onovremenih muslimanskih pisaca prema austrougarskoj okupaciji (odnosno, njihovo prihvatanje ili odbijanje okupacije) jeste nesumnjivo najkompleksnije ako ga uporedimo sa druga dva naroda”, Vervaet na kraju s razlogom insistira na obavezi prihvatanja onog što je “izmenjen ili pseudokolonijalni pristup habsburško-bosanskohercegovačkim vezama od 1878. do 1918.”, pri čemu, prema ovom autoru, na umu valja imati i to da “mada je sigurno bilo značajnih kulturnih razlika između postosmanske Bosne i Dvojne monarhije, ove razlike nisu uzrokovale isti jaz koji se obično osećao pri stvarnim kolonijalnim susretima”, baš kao i “raznovrsnost kulturnog i književnog života tog vremena, koji je po svoj prilici bio manje asimetričan nego u stvarnim kolonijama”, između ostalog i zato što je “kontekst austrougarske monarhije, sa svojim odsustvom centralizovane uprave, otvarao […] mnoštvo mogućnosti za građane”. Pritom, ako se nekim od ovih i drugih Vervaetovih argumenata može i prigovoriti (kao, recimo, onda upita li se zašto je i na kakvim osnovama “kontekst austrougarske monarhije, sa svojim odsustvom centralizovane uprave, otvarao […] mnoštvo mogućnosti za građane” i sl.), autor je sasvim upravu onda kad napominje da “bosanskohercegovačka periferija nije bila monolitna struktura, već da je imala svoju unutrašnju dinamiku, različite centre (Sarajevo, Mostar) i izvesna religijska i međuetnička sukobljavanja” (ali – treba dodati – i činove saradnji!), a pogotovo onda kad ističe da “isto toliko važno za dobro razumevanje prirode bosanske periferije je uočavanje ključne uloge drugih, ne-austrijskih i ne-bosanskih, ali širih južnoslovenskih centara: Zagreba, Beograda i Novog Sada” (Vervaet 2005:205–209, 211–214), odakle su, naime, posredno, “iz druge ruke”, također dolazile i brojne evropske “silnice” i “smjernice”. Upravo i zato kolonizacijski procesi u bošnjačkoj književnosti jesu i autokolonizacijski, pri čemu je – nimalo začuđujuće s obzirom na izrazitu kompleksnost bosanskohercegovačkih i bošnjačkih prilika – i ova, još jedna u nizu dodatnih njihovih atipičnosti najmanje trostruka: osim što podrazumijeva i kompleks bosanskohercegovačke “evropske Turske”, odnosno kompleks saidovski shvaćenog “Orijenta na Zapadu”, ona, s jedne strane, odgovara i onom što je tzv. “unutrašnja kolonizacija” ili “kolonizacija svoga” (i to kako u smislu hrvatsko/srpsko-bošnjačkih, pa čak i bosanskohrvatsko/bosanskosrpsko-bošnjačkih međusobnih odnosa, tako i u smislu unutarbošnjačkih odnosa na liniji društveno-intelektualna “elita” – “neprosvijećeni” puk), ali i onom što je nužnost autokoloniziranja nasuprot onom što predstavlja “evropeizacija kroz uništenje” o kojoj piše M. Braun, a kad se bošnjačkom kontekstu “kruto negiranje i odbacivanje svih evropskih novina činilo […] s ove tačke gledišta jednako pogrešnim koliko i opasnim po narod” (Braun 2009:43). Istina, sa svim ovim u vezi ne smije se iz vida izgubiti ni ono što su, prije svih, procesi “balkanizma” i “okcidentalizma”, koji će i sami u značajnoj mjeri imati utjecaja na ono što je povijesni razvoj novije bošnjačke književnosti, pa su i to pitanja koja će biti uzeta u obzir u ovoj knjizi, naravno tek u onoj mjeri koliko je to moguće na ovom mjestu, zbog čega i ovi, kao i ostali slični problemi ostaju široko otvoreni izazovi za neka daljnja, buduća istraživanja.
102 Sanjin Kodrić
“pokretačkih mehanizama” onog osobenog razvoja “semiotičkog prostora” ove literature (jer i oni su ti koji traže ili čak zahtijevaju ono što obuhvata ideja “potpunog i bezuvjetnog uništenja prethodnoga te apokaliptičnoga rođenja novoga”), dok, s druge strane, u naročitoj dijalektičkoj povezanosti, ovakvo što, a posebno dekolonizacijski aspekt cjeline ovog procesa, istovremeno se pokazuje i kao specifični “učinak” zbivanja u “semiosferi” bošnjačke književnosti, utoliko prije što ona prepoznatljiva vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” koju ističe Rizvić znači i smanjenje dominacije vrlo često upravo kolonijalnog “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, te evropskim književnostima u naše doba”, pa osobenost “estetsko-idejne revizije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji” postaje i dekoloni zirajući čin bošnjačke književnosti.36 Zbog svega toga, na posljetku, povijesni 36
U ovom smislu valjalo bi uzeti u obzir i ono što J. M. Lotman piše u povodu pitanja “prijema” vanjskog elementa u okvire vlastite književno-kulturalne “semiosfere” (tim prije što su kongenijalne dodirne tačke s idejama F. Fanona i uopće nekim od temeljnih postavki postkolonijalne teorije i kritike više nego očite): “S tačke gledišta strane ‘koja prima’ proces usvajanja deli se na sledeće etape: // 1. Tekstovi koji dolaze izvana čuvaju oblik ‘tuđih’. Oni se usvajaju na tuđem jeziku (i u značenju ‘prirodni jezik’ i u široko semiotičkom smislu). U kulturi koja prima oni u hijerarhiji zauzimaju više vrednosno mesto: njima se pripisuje istinitost, lepota, božansko poreklo itd. Tuđi jezik postaje znak pripadnosti ‘kulturi’, eliti, višoj vrlini. U skladu s tim tekstovi koji su ranije postojali na ‘svom’ jeziku isto kao i sam taj jezik dobijaju nižu ocenu: njima se pripisuje neistinitost, ‘grubost’, ‘nekulturnost’. // 2. Oba principa: ‘importovani’ tekstovi i ‘svoja’ kultura uzajamno se pregrupišu. Umnožavaju se prevodi, prepravljanja i adaptacije. U isto vreme u metakulturnu sferu ugrađuju se kodovi koji su importovani zajedno s tekstovima. // Ako je na prvoj etapi dominirala psiholo ška tendencija raskida s prošlošću, idealizacije ‘novog’, to jest pogleda na svet dobijenog izvana, težnja ka odvajanju od tradicije, ako se ‘novo’ doživljavalo kao spasonosno, sada vlada težnja da se prekinuti put obnovi, traže se ‘koreni’; ‘novo’ se tumači kao da organski potiče od starog koje se na taj način rehabilituje. Pobeđuju ideje organskog razvoja. // 3. Zapaža se težnja da se neki viši sadržaj usvojenog pogleda na svet odvoji od konkretne nacionalne kulture u čijim tekstovima je bio importovan. Stvara se mišljenje da su ‘tamo’ te ideje realizovane u ‘neistinitom’ – mutnom i izobličenom – obliku, a da se upravo ‘ovde’, u krilu kulture koja ih je primila oni nalaze u svojoj istinskoj, ‘prirodnoj’ sredini. Kultiviše se neprijateljstvo prema kulturi koja je prvobitno translirala date tekstove i ističe se njihova stvarno nacionalna priroda. // 4. Tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje uzbuđenosti i burno počinje da stvara nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prošlosti stimulisao prodor spolja, ali koje je rad asimetričnih transformacija već potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model. // 5. Kultura-primalac u čiji prostor se premestio zajednički
Novija bošnjačka književnost... 103
razvoj novije bošnjačke književnosti jednim dijelom (mada nipošto u cijelosti!) može se opisati i u čvrstoj vezi s procesima “pripovijedanja nacije” (Bhabha 1990) i uopće izgradnje nacionalne “izmišljene zajednice” (Anderson 2007), a što je društvena funkcija kulture posebno često prisutna u literaturama tzv. “malih naroda”, pri čemu se, prema češkom historičaru nacionalnih ideja u srednjoj i istočnoj Evropi Miroslavu Hrochu, i ovaj proces segmentira u tri faze: “u prvoj fazi nacionalna svijest se javlja isključivo kod nekolicine školovanih ljudi, pa možda i autodidakta, koji počinju razmišljati o svom narodu, o njegovim osobenostima i njegovoj prošlosti; u drugoj fazi vodeću ulogu preuzima nešto brojnija skupina, no još u manjini u sveukupnim socijalnim strukturama, ali ona vodi smišljeniju agitaciju i akciju, osniva časopise, čitaonice, nacionalna kulturna društva; u trećoj fazi javlja se nacionalna svijest kao integralni dio svijesti širokih masa” (Spahić 2008:95). Slično kolonizacijskim i dekolonizacijskim procesima u povijesti bošnjačke književnosti, i ovakvo što na složen način odnosit će se prema njezinu “semiotičkom prostoru”, baš kao i različita druga, manje ili više uočljiva kulturalna “kretanja” poput – primjera radi – procesa “orijentalizacije”, jugoslavenske “slavenizacije” i “balkanizacije”, odnosno “okcidentalizacije” i socijalističke “internacionalizacije” bošnjačke književnosti te njihovih “revidirajućih” ili “negativnih” pandana kakvi su njezina “dezorijentalizacija”, postjugoslavenska “deslavenizacija” i “debalkanizacija” te “dezokcidentalizacija” i postsocijalistička “dezinternacionalizacija” i sl., što će – sve zajedno – ovu literaturu učiniti izrazito kompleksnom i višestruko dinamičnom i “književnom” i “kulturalnom činjenicom”, s vrlo složenom kulturalnomemorijskom konfiguracijom i posebnom složenošću pitanja poput kulturalnog arhiviranja, kanoniziranja i interpretacije “tragova”, odnosno sadržaja, formi i modusa kulturalnog pamćenja ili, konačno, njegovih funkcionalnih, reprezentacijskih i formativnih opcija, pri svemu ovom upravo preko “kulturalnomemorijske historije književnosti” i u lokalnom, bosanskohercegovačkom književnoznanstvenom kontekstu potvrđujući i nekadašnju samo naizgled tek dovitljivu opasku da “što kulturnije postanu povijesne znanosti, a što povjesnije postanu one kulturne, to bolje za jedne i za druge” (Hunt 2001:51).
centar semiosfere prelazi u poziciju kulture-odašiljača i sama postaje izvor bujice tekstova koji se usmeravaju u druga, s njene pozicije periferna, područja semiosfere.” (Lotman 2004:219–220)
104 Sanjin Kodrić
II.2. Kulturalnomemorijski makromodeli, memorijske figure i memorijski formati (Funkcionalne, reprezentacijske i formativne kulturalno-memorijske opcije)
II.2.1. Kanonski kulturalnomemorijski makromodel (Folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba; socijalna literatura; književnost NOB-a i socijalistički realizam) Na samom početku novije povijesti bošnjačke književnosti i procesa kulturalnog pamćenja koji je obilježavaju – samo na prvi pogled paradoksalno – nalazi se kanonski kulturalnomemorijski makromodel, koji je – najopćenitije govoreći i samo uvjetno po strani ostavljajući na jednostavna rješenja nikad svodljivu izrazitu heterogenost i dinamičnost stvarne književnokulturalne prakse – u znaku manje ili više strogo ideološki zadatih ili barem društveno potenciranih i preferiranih okvira književnog rada i kulturalnog memoriranja i uopće ideološki posredno ili neposredno proskribirane funkcionalizacije i “upotrebe” (pa, čak, i zloupotrebe) književnosti i kulture, što je situacija koja će, iako često na međusobno bitno različite načine, obilježiti ono što su inače ne toliko “stilske formacije” koliko “stilske grupe” ili “književni pravci” koje obuhvata ovaj naročiti natpoetički okvir novije bošnjačke književno-kulturalne prakse – folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba sa samog kraja 19. i u praskozorje 20. st., potom socijalna literatura između dvaju svjetskih ratova te, u daljem hronološkom slijedu, književnost NOB-a i poratnog socijalističkog realizma (tzv. socrealizma), zaključno sa sredinom pedesetih godina 20. st.37 Temeljno obilježje ovog, inače vjerovatno i najkontraverznijeg te – po37
Pojmovi stilska formacija, stilska grupa i književni pravac ovdje se koriste u onom značenju koje je definirao hrvatski književni teoretičar i historičar Aleksandar Flaker, koji leksikografskom obradom prvog pojma određuje i druga dva: “Povijesno nastalo veliko stilsko jedinstvo. Pojam se pojavio kao analogan ‘društvenoj formaciji’, radi semantičkoga rasterećenja pojma stil. Za razliku od pojma pravac kojim redovno označavamo osviještene književnopovijesne tendencije koje se očituju prvenstveno unutar pojedinih nacionalnih književnosti (njemačka romantika, francuski a zatim i hrvatski realizam, francuski i ruski simbolizam, engleski imažinizam, srpski nadrealizam, socijalna literatura u Jugosla-
Novija bošnjačka književnost... 105
sebno u nekim aspektima – izrazito kompleksnog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti jeste, otud, osobena zadatost modusa i načina književnog oblikovanja te, posebno, obaveza naročitog kulturalnog samozaokruživanja i kulturalne stabilizacije osobene vrste, što je u pravilu situacija dominacije kolektivnog i ideološkog memorijskog formata te, s ovim u vezi, preferiranja manje-više jedinstvenog kulturalnog viji i dr.), pojmom stilske formacije obilježujemo velike nadindividualne i nadnacionalne književnopovijesne cjelovitosti, konstruirajući ih na temelju stilske interpretacije srodnih književnih djela, a ne na temelju programskih samoodređenja pojedinih pokreta ili škola. Konstruiranje stilske formacije znači pronalaženje bitnih stilskih osobina koje tvore pojedini model i odlučuju o njegovoj estetskoj i društvenoj funkciji, određivanje povijesno nastalih suodnosa književnih vrsta, a zatim i interpretaciju književnopovijesnoga procesa i njegove dijalektike i dosljedno tome, njegove osebujnosti u svakoj pojedinoj nacionalnoj književnosti. Tako shvaćena stilska formacija može biti pouzdaniji temelj za periodizaciju unutar povijesti književnosti. Nazive za pojedine stilske formacije možemo (ali ne moramo) preuzimati od književnih pokreta ili pravaca kada su oni odista stilogeni u nadnacionalnim mjerilima (romantizam, realizam i dr.). Kada je riječ o manjim ili manje izraženim stilskim jedinstvima, s manjim stupnjem strukturalne srodnosti, ostvarenim samo u okviru jedne književne vrste ili samo u pojedinim književnostima – govorimo o stilskim grupama.” (Flaker 1976:57–58) U takvoj situaciji, a s obzirom na kako promjene književno-kulturalnog sistema, tako i novine u teorijskim pretpostavkama za razumijevanje književne prakse (gdje je već duže vrijeme posebno izražena skepsa spram ideje o homogenosti bilo kakvih “književnih cjelina”, zbog čega je postala važna, između ostalog, i opaska o nužnosti poštivanja heterogenosti pojedinačnih “stilova” i “razdoblja” te uopće o izrazitom dinamičkom karakteru književnih pojava), ne izgleda toliko spornom ideja “stilske formacije” (iako i ona može biti predmet kritičkog promišljanja) koliko se, naime, čini da bi se književno-kulturalni fenomeni poput onog što se označava pojmom preporodna književnost mogli smatrati “stilskim grupama” (jer, primjera radi, u južnoslavenskom okviru uz bošnjačku preporodnu književnost postoji i hrvatska književnost preporoda i sl.), ali bi se – posebno danas – “stilskom grupom” moglo smatrati i ono što Flaker naziva “socijalnom literaturom u Jugoslaviji”, utoliko prije što je u današnjem vremenu primjetna i (najčešće opravdana) tendencija da se i književna praksa nekadašnjeg jugoslavenskog pokreta socijalne literature barem jednim dijelom (re)kontekstualizira (i) u okvirima povijesnog razvoja matičnih nacionalnih književnosti unutar južnoslavenske interliterarne zajednice (kako se to uostalom uveliko čini i u ovoj studiji). Tad bi ne samo bošnjački “folklorni romantizam” i “prosvjetiteljski realizam” preporodnog doba već, manje-više jednako ovom, i “socijalna literatura u bošnjačkoj književnosti” imala status “književnog pravca”, baš kao i “bošnjačka književnost NOB-a” i “bošnjački socrealizam”, koji se potom “udružuju” u “stilske grupe” pod imenom “jugoslavenske književnosti NOB-a” i “jugoslavenskog socrealizma” (s tim da bi, naravno, o svim ovim pojavama na sličan način bilo moguće govoriti i s obzirom na ono što je razina bosanskohercegovačke književnosti; istina, u tom bi slučaju odnos pojedinih “književnih pravaca” i “stilskih grupa” mogao katkad biti još kompliciraniji).
106 Sanjin Kodrić
obrasca, odnosno monokulturalnosti, pa čak i vrlo specifičnog oblika kulturalnog autoizolacionizma, ali će se upravo ovdje u onom što je književna zbilja – opet paradoksalno tek na prvi pogled – itekako dešavati različite “unutrašnje” kulturalne transformacije i biti postojeća posebno izražena kulturalna dinamika, baš kao što će se uspostavljati i katkad vrlo složeni kulturalni odnosi i međukulturalne veze, s tom razlikom da su u ovom slučaju u opticaju takva kulturalna središta i takve kulturalne preferencije koje se u odnosnu na tradiciju te, naročito, na današnje poimanje (inter) kulturalnih procesa vrlo često razumijevaju kao situacije prekidanja slobodno kreirane i nekontrolirane kulturalne interakcije. Jer, ono što presudno obilježava cjelinu kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnoj povijesti, pa samim tim – mada obavezno na različite načine – i pojedinačne “stilske grupe” i “književne pravce” koji ga čine, jeste najčešće posebno radikalna izmjena “semiotičkog prostora” književne prakse, kad se u središtu “semiosfere” ove literature, čije se prethodno postojeće granice u međuvremenu gotovo u cijelosti ukidaju, kao “generator tekstova” javlja u većoj ili manjoj mjeri tradicijski “strani jezik” – najprije “jezik” zapadne kulture (kako je to slučaj u književnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba), potom “jezik” “proletarijata” i “socijalističke internacionale” (kao onda kad je riječ o književnom radu međuratnog pokreta tzv. socijalne literature) te, na kraju, “jezik” partizansko-komunističke Revolucije (u književnosti NOB-a) i njegov najčešće svojevrsni izravni idiomatski produžetak u obliku “jezika” jugoslavenskog “državnog socijalizma” (što će ga, u mirnodopskim uvjetima nastavljajući ratni “revolucionarni put”, artikulirati književnost socrealizma u vremenu neposredno nakon Drugog svjetskog rata). Taj prodor radikalno nove, “tuđe semiotike”, koji će “primalačke”, prethodne “domaće jezike” redovno izmještati na marginu, i to u pravilu s namjerom njihova krajnjeg potiskivanja, pa čak i potpunog uništenja putem nepovratnog zaborava, kanonski kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnoj povijesti čini, pritom, naglašeno vezanim za ono što je prijekid njezina postepenog, “linearnog” književnog razvoja, pa upravo jedno od njegovih osnovnih obilježja postaje i kulturalna “eksplozija”, koja se ovdje dešava prvenstveno na dijahronijskoj osi, pri čemu upravo ovdje posebno dolazi do izražaja “vruća” mitomotorika sjećanja i “binarni” karakter bošnjačkog književno-kulturalnog sistema sa svojom temeljnom idejom “potpunog i bezuvjetnog uništenja prethodnoga te apokaliptičnoga rođenja novoga”, zbog čega je ovaj kulturalnomemorijski makromodel i ono mjesto gdje u hronološkom smislu započinje ona osobena književnopovijesna
Novija bošnjačka književnost... 107
“sistemska nestabilnost” i naročiti “skokoviti” razvoj cjelokupne bošnjačke književnosti od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st. Pritom, kanonski kulturalnomemorijski model poznaje, naravno, i ono što je za bošnjačku književnost karakteristična intertekstualna mnemonika, a zapravo “pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji” o kojoj, kao o naročitoj vrsti “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” ove literature, govori M. Rizvić, ali se ovakvo što u ovom okviru ostvaruje na poseban i izrazito složen način i – pogotovo u slučaju pojedinih “stilskih grupa” i “književnih pravaca” koje obuhvata – uz značajan udio “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama”, pri čemu se upravo ovdje posebno naglašeno dešava ona situacija naročitog “raskida s prošlošću” i “idealizacije ‘novog’”, kad “tekstovi koji dolaze izvana” u kontekstu koji ih prima “u hijerarhiji zauzimaju više vrednosno mjesto” postajući tako “znak pripadnosti ‘kulturi’, eliti, višoj vrlini”, dok će tek kasniji razvoj pojedinačnih “stilskih grupa” i “književnih pravaca” unutar ovog kulturalnomemorijskog makromodela, a najčešće u njihovim poznim fazama, poznavati i onu situaciju kad “oba principa: ‘importirani’ tekstovi i ‘svoja’ kultura uzajamno se pregrupiraju”, pa se javlja “težnja da se prekinuti put obnovi, traže se ‘korijeni’”, a sve više “‘novo’ se tumači kao da organski potječe od starog, koje se na taj način rehabilitira”. U takvoj situaciji, u svakoj pojedinačnoj “stilskoj grupi” i “književnom pravcu” unutar kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti prisutne su naročito dominantne centripetalne silnice književne prakse, koje za cilj imaju izgradnju ne samo bitno novog i drugačijeg književnog sistema već i cjelokupnog novog kulturalnog pamćenja, zbog čega će, konačno, kanonski kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnoj povijesti i biti ključno obilježen onim što je “princip kanona” i “mémoire volontaire jednog društva” ili njegovo “dužničko sjećanje”, a zapravo “princip koji konektivnu strukturu jedne kulture jača u pravcu vremenske rezistentnosti i invarijantnosti” (Assmann, J. 2005:20), a što, dakle, upravo samo prividnim paradoksom čini to što razvoj novije bošnjačke književnosti započinje iz njezina osobenog stanja težnje ka onom što je kanonsko. “Kodificirajuća” usmjerenost koja će presudno odrediti ovaj kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnosti očituje se, dakle, i u vrlo specifičnim i često proturječnim procesima “unutrašnje” kanonizacije književne i kulturalne prakse, ali i u jednako osobenim i složenim pokušajima njezina “vanjskog” kanoniziranja, koji su najčešće osmišljavani prospektivno, odnosno prvenstveno tako
108 Sanjin Kodrić
da prethode onom što je “očekivani”, a zapravo zagovarani i priželjkivani književni i kulturalni razvoj, kako će to – tek primjera radi – u preporodnom dobu potvrditi rana pojava snažnog društvenog angažmana i prosvjetiteljskog rada Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka (1839–1902) i njezin vrhunac u autorovim “zbirkama pamćenja” Narodno blago (1887)38 i Istočno blago (I – 1896, II – 1897)39, odnosno međuratna Knjiga drugova (1929) i njezino “jezgro bosanskohercegovačke književne ljevice”40 ili, pak, 38
U predgovoru ovom opsežnom kodeksu “narodnih umotvorina”, autor, tad “član muhamedovskog školskog odbora za okružje sarajevsko” i inače odlučni bošnjački “evropski emancipator” (usp. Rizvić 1990:39–56, 101–105; Maglajlić 1987), na – između ostalog – slijedeći način obrazlaže svoju sakupljačko-izdavačku namjeru: “Priča se kako je nekad mrav pošao na put – pitali ga: ‘Kuda ćeš?’ Odgovori: ‘Idem na Meku da posjetim svetu Ćabu’, reknu mu: ‘Odaklen ti toliki malehan i neznatan, pa da ti dođeš na Ćabu!’; na to mrav odgovori: ‘Ja lijepo i dobro znadem da tamo doći i doprijeti ne mogu, ali je moja želja, da se samo na tome svetome putu nađem – pa zato idem!’ // Otprilike tako sam ti i ja s ovom mojom zbirkom: i ja baš lijepo i dobro znadem da ja nijesam došao do toga, da bih mogao Bog zna što znamenitoga napisati i izdati, ali je i moja želja: da se samo na književnom polju nađem, pa zato sam se uputio ovo narodno blago sabrati! // Drugo, odavno mislim i nadam se, da će ovo moje izdanje dati lijep primjer i temeljit povod, eda će odsela biti od naše braće muhamedovaca mnogo i drugijeh, koji će rado početi po koju knjižicu na svome materinskom jeziku pisati i izdavati – i koji će objeručke prihvatit se sabirati i istraživati svoje plemenito i neiscrpivo blago. Eto, s toga sam se i ja istisnuo tobož na književno polje!” (Kapetanović Ljubušak 1987a:37). 39 U skladu sa svojim zalaganjem za ono što su osobene “dvojne slovensko-orijentalne književne i kulturne težnje” (Rizvić 1990:105), autor će u predgovoru prvoj svesci Istočnog blaga konstatirati da “‘uzevši iz svake bašče po jedan cvijet’, nije loše, što sam u našu domaću bašću ovo razno cvijeće prenio i posadio, neka se i naš mili narod i sa ovim cvijećem kiti i resi”, nakon čega će istaknuti i slijedeće: “Na ovi prevod najviše me je potaklo i prva je namjera to da se jugoslavenski svijet bar unekoliko upozna sa istočnom književnosti, pa da se lijepo osvjedoči, kako Arapi, Persijanci i Osmanlije sa svojim mnogobrojnim rečenicama i sa jezgrovitim pričama sude i kazuju. Neka lijepo uvide kako arapske znamenite halife i veliki učenjaci sa svijetom postupaju i raspoređuju. […] Istina, Nijemci, Francuzi, Englezi i svi drugi veliki narodi imadu već ovoga mnogo prevedena, te s toga se može reći da je ovo prva istočna zbirka koja danas sretno dolazi među naš mili narod, pa treba da se veselimo i radujemo. Ako je kasno, barem je časno!” (Kapetanović Ljubušak 1987b:9) 40 Usp.: “Prva faza književne ljevice u Bosni i Hercegovini obznanila se učešćem u Knjizi drugova (1929) i književnim postavljanjem na suprotnu stranu od Grupe sarajevskih književnika. Knjiga drugova je bila dobrim dijelom pripremljena upravo u Sarajevu, uz zalaganje Novaka Simića kao jednog od urednika i učešće osmorice pjesnika iz Bosne i Hercegovine, koji će činiti jezgro bosanskohercegovačke književne ljevice. […] Progovarajući izrazom socijalnoekspresionističkog izoštrenja i klasne diferencijacije i optužbe, dramatikom industrijsko-urbane civilizacije, iz Knjige drugova i na njenom zasnovu proizići će i Simić i H. Čengić i H. Dizdar, i Kikić i Grbić, Rizo Ramić i Eli Finci te marksistička
Novija bošnjačka književnost... 109
poratni, u novom, socrealističkom književnom “ukusu” i “propisu” oblikovani Zbornik savremene bosansko-hercegovačke proze (1950)41 i Izbor književnih radova 1941–1951 (1951), gdje se – kao i u brojnim drugim prilikama, a pogotovo u časopisnoj produkciji – bez obzira na različiti karakter težnji i želja pojedinačnih “stilskih grupa” i “književnih pravaca” u ovom okviru, uvijek i nužno nastoji egzemplarno predstaviti i aksiološki potvrditi te na taj način cjelovito etablirati onaj potencirani model književnog i kulturalnog rada koji će ovaj kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnosti u konačnici i učiniti kanonskim. Pri svemu ovom, a nimalo začuđujuće s obzirom na ono što su njegova ostala distinktivna obilježja, kao jedna od temeljnih značajki kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti javlja se i izraziti u samoj književno-kulturalnoj praksi dominantan “nagon” za onim što je “pripovijedanje nacije”, pri čemu se ova vrsta “imaginiranja” ostvaruje ili kao proces tipično evropskog “nacionaliziranja” već na neki način postojećih etničko-religijskih kolektivnih identiteta (kako je to inače vrlo složen slučaj u književnosti i kulturi preporodnog doba) ili, pak, kao proces njihova “internacionaliziranja” s ciljem stvaranja unutar sebe jedinstvenog nadetničkog i nadnacionalnog “bratstva” (što je prilično jasno formuliran marksističko-socijalistički projekt cijelog “lijevo” orijentiranog toka unutar ovog okvira, bez obzira na to da li je riječ o međuratnoj socijalnoj literaturi ili književnosti NOB-a te poratnog socrealizma, gdje će ove tendencije zadobiti i svoje možda najrigidnije i stoga krajnje utopijske oblike), a što će cjelinu kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti učiniti i prostorom čitavog niza naročito kompleksnih širih ili užih kulturalnih fenomena, među kojima će jedni ostati vezani samo za ovaj okvir, dok će se drugi na različite načine transformirani tradirati i intelektualno-publicistička ljevica oko kratkotrajne ‘Brazde’ i oko ‘Pregleda’ od polovine tridesetih godina, te čitava druga generacija mladih pisaca pred drugi svjetski rat: Z. Dizdarević, M. Dizdar, Džemo Krvavac, M. Mihić i drugi.” (Rizvić 1985:189–190) 41 Na ovom mjestu, slično situaciji u Izboru književnih radova 1941–1951, između ostalog konstatira se i to da “dužnost književnika u uslovima borbe za socijalizam, a danas još i u uslovima borbe za odbranu revolucionarnih principa marksizma-lenjinizma od revizije i dogmatizma, postala je složenija i odgovornija nego je to ikada bila”: “Književnost treba da odrazi našu epohu, ona treba da bude učiteljica naših ljudi koji sa ogromnim naporima i zalaganjem izgrađuju socijalističko društvo, ona treba da služi ujedinjavanju čitavog radnog naroda u jedinstvenu kulturno revolucionarnu silu. To su njeni istorijski zadaci, i mi mislimo da je naša književnost poslije oslobođenja, nastavljajući tradicije naše napredne književnosti između dva rata i iz samog oslobodilačkog rata prišla rješavanju tih osnovnih problema.” (Nazečić 1950:7–8)
110 Sanjin Kodrić
kroz kasniju “unutrašnju” povijest ove literature i njezinu “kulturalnu gramatiku”. Konačno, zbog svega ovog, a ne samo zbog toga što se neke od “stilskih grupa” i “književnih pravaca” koji ga čine javljaju na samom početku novije povijesti bošnjačke književnosti i kulture, književna praksa iz ovog okvira pokazuje sklonost da se manje razvija iz onog što su konektivne strukture i uopće sistemski elementi literature koje je ona dio, pa – naročito u poređenju s kasnijim stanjem – posebno ovdje dolazi do izražaja ne samo “tuđa semiotika” već i mimetičnost reprezentacije “izvanknjiževne zbilje”, koja osobito u kanonskom kulturalnomemorijskom modelu u bošnjačkoj književnosti postaje važna i kao “modelativni poticaj” i kao “akcijski izazov”, pri čemu, isto tako, ovdje naročito važna pitanja jesu i ne samo pitanja književne tradicije i njezina “izmišljanja” već i problemi književno-kulturalne “pripadnosti”, a što će – mada ponovo na različite načine – biti slučaj i onda kad je riječ, na jednoj strani, o književnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba, i onda kad je riječ o, na drugoj strani, književnoj praksi pokreta socijalne literature te, posebno, književnosti NOB-a i socrealizma. Sve ono što je opća slika složenosti kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u povijesti novije bošnjačke književnosti zrcali i značajan dio književnosti preporodnog doba kao zasebne šire poetičko-kulturalne cjeline, čiji se razvoj u ovoj literaturi ipak ne bi trebao statički ograničavati strogim vremenskim granicama42, već se ovako što u kompleksnoj dinamici 42
Na prvi pogled čini se da upravo ovakvo što čini i M. Rizvić, prvi ozbiljni ovdašnji istraživač i bez imalo sumnje najbolji poznavalac bošnjačke preporodne književnosti, koji u svojoj kapitalnoj knjizi Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887–1918) kao da ovaj književni tok nepotrebno strogo dijeli u četiri uže, jasno i konačno ograničene faze: “gluho doba u književnom stvaranju Muslimana” (1878–1882), “doba književnog bosanstva” (1883–1897), “doba književne polarizacije” (1894–1905) i “doba vlastitih književnih listova i izdanja” (1900–1918) (usp. Rizvić 1990). Ipak, i Rizvić je, naravno, potpuno svjestan nemogućnosti strogog “historiografskog računovodstva”, ali napomenu koja to eksplicitno kazuje ne ponavlja u spomenutoj knjizi, već ona ostaje “zaboravljena” u Uvodu njezina prvog, dvotomnog izdanja Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine (I–II, 1973), gdje autor jasno kaže da granice o kojima je riječ “nisu strogo fiksirane pošto između njih postoji interferencija težnja, zalaženje i prožimanje” (Rizvić 1973a:6). Pritom, govoreći upravo o periodizacijskim pitanjima, Rizvić piše i to da “saglasno činjenici da se ovo književno stvaranje po pravilu jav lja kao funkcija duhovnih i društvenih kretanja, i periodizacija ovog književnoistorijskog razdoblja proizišla je iz duhovne i društveno-političke pojavnosti muslimanskog književnog života” (Rizvić 1973a:6), što je, međutim, stav koji je – uprkos nemjerljivom Rizvićevu doprinosu – posebno danas podložan različitim preispitivanjima, ako ništa drugo, a onda zbog toga što ovakva periodizacijska strategija ne počiva prvenstveno na onom što su
Novija bošnjačka književnost... 111
različitih procesa i pojava prati od vremena neposredno nakon historijske osmansko-austrougarske smjene u Bosni 1878. godine, pa sve do trenutka kad ovaj prostor prestaje biti “pokrajina” Dvojne monarhije, u načelu zaključno s krajem Prvog svjetskog rata i ulaskom bosanskohercegovačkog prostora u nove državne okvire – najprije Države i Kraljevine SHS, a potom i Kraljevine Jugoslavije, u čijim će se nešto drugačijim općim kulturalnodruštvenim okolnostima postepeno razvijati književna praksa koja i u perspektivi tradicionalne historije književnosti sasvim razumljivo zadobiva umnogome drugačiji karakter. Otud, bošnjačka preporodna književnost u značajnom obimu – onom što ga čine folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam – sabrat će u sebi na osoben način i manje-više sve ono što su naročiti paradoksi kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti, pa tako i njegovu vrlo specifičnu opću sklonost “kodificirajućoj” “vremenskoj rezistentnosti i invarijantnosti”, ali i za ovaj okvir kao cjelinu također karakterističnu tranzitnost, što će postati jedno od temeljnih obilježja ukupnog preporodnog književnog trenutka43, baš kao i karakteristični književni procesi i osobene zakonitosti književnopovijesnog razvoja koji je predmet istraživanja. Zato ova studija jeste – jednim dijelom – i pokušaj da se, idući modificiranim pionirskim Rizvićevim tragom, na nešto drugačiji način promišlja i ovaj problem, a što, dakle, čini se i tako da se – fokusirajući ovaj put prije svega književno, a ne šire društveno stanje – šira cjelina književne prakse preporodnog vremena u bošnjačkoj književnosti raslojava na “književne pravce” koji pripadaju različitim kulturalnomemorijskim makromodelima, temeljem čega folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba kontekstualiziraju se u okvirima kanonskog, a preporodni modernizam i postpreporodni tradicionalizam u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti bošnjačke književnosti. 43 Razložno upozoravajući upravo na specifičnost okolnosti razvoja bošnjačke književnosti nakon 1878. godine te posebno naglašavajući činjenicu da se bošnjačka književnost južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici, “u kojoj je do tada interaktivno participirala samo usmenoknjiževnom produkcijom”, u ovom razdoblju “priključuje i svojom pisanom komponentom”, Vedad Spahić s puno prava zastupa mišljenje “da je taj prijelaz bio radikalniji no što se tvrdi u raspoloživoj literaturi”. “Sukladno takvom stavu”, nastavlja, međutim, autor, “izbjegli smo i upotrebu južnoslavenskom romantizmu sinonimnog periodizacijskog pojma – preporodna književnost i pribjegli, po nama adekvatnijoj oznaci – književnost tranzicije. Napose je u bošnjačkoj situaciji otežano govoriti o preporodu budući da samo značenje riječi podrazumijeva preporađanje, ponovno rađanje, nečeg zamrlog, potisnutog, ali u tradiciji postojećeg (primjerice u hrvatskoj književnosti ilirsko-romantičarska obnova izvjesnih dubrovačko-dalmatinskih jezičkih i književnih tradicija), ili, u još minimalnije dizajniranoj teorijskoj koncepciji, kontinualno oživljavanje, udahnjivanje nove energije i poticaja istoj kulturnoj/književnoj matrici. Nakon srednjega vijeka prvi intenzivniji susret s okcidentalnim književnim tekovinama je sve drugo prije no revivalizacija postojeće kulturne matrice.” (Spahić 2008:97) Pa ipak, za razliku od prethodnog,
112 Sanjin Kodrić
ovo viđenje što ga Spahić predstavlja u nastavku čini se ipak teže održivim. Jer, iako autor s pravom naglašava očiti i nedvojbeni tranzicijski karakter bošnjačke književne prakse s kraja 19. pa do samog početka 20. st., stanje goleme i temeljite promjene koje uistinu predstavlja pojavu zornog (iako nikad i apsolutnog!) diskontinuiteta ne samo u odnosu na npr. divansku književnost kao samo središte bošnjačkog književnog rada tokom osmanskog doba i vrh elitne kulture tokom ovog vremena u Bosni već, isto tako, i u odnosu na rubnopučke književne fenomene kakva je npr. tradicija alhamijado literature sa svojim mahom nabožnim i narodnjačkim moralno-poučnim sadržajima i sl., čini se da je inače načelno tačna odrednica književnost tranzicije prihvatljiva tek i isključivo u deskriptivnom smislu – kao indikativna i interpretativno-analitički zasigurno produktivna oznaka dominantnog književno-kulturalnog stanja ili “poetike kulture” ovog razdoblja u bošnjačkoj književnoj i kulturalnoj povijesti, ali ne i kao precizni i standardizirani književnohistorijski periodizacijski pojam, tim prije što je predložena oznaka odveć širokog pojmovnog opsega, pa je kao takva potencijalno primjenjiva i u slučaju barem još nekolika uža razdoblja u kasnijem razvoju bošnjačke književnosti i kulture. Zato se, uz paralelno iskorištavanje i afirmiranje Spahićeva inovativnog koncepta na drugim razinama – tamo gdje se on pokaže upotrebljivim, nadaje uputnim i dalje zadržati periodizacijsku odrednicu preporodna književnost što ju je svojevremeno uveo M. Rizvić, pogotovo u smislu “krovnog” književnohistorijskog pojma, i to ne prvenstveno zbog izvjesnih u povijesti kulturalnih promjena uvijek i nužno prisutnih (mikro)kontinuiteta između čak i sasvim suprotnih kulturalnih fenomena, svojevrsnih makar i krajnje diskretnih “kontinualnih rezidiuma” što su ih – uz aktuelni interes za ova pitanja – u slučaju bošnjačke književno-kulturalne tradicije već donekle potvrdila i neka dosadašnja istraživanja, pa čak ni zbog dosadašnje uobičajenosti i ustaljenosti ovakve, konvencionalne tradicije imenovanja u književnohistorijskoj praksi (mada ni ovakvo što ne treba zanemariti!), već prvenstveno s obzirom na ono što je stvarno “stanje stvari” unutar bošnjačke književne i kulturalne prakse tokom ovog vremena. Jer, uz ostala važna književnohistorijska razumijevanja, ne treba zaboraviti jednako očitu i suštinski važnu činjenicu da se upravo preporodno-prosvjetiteljski duh u bošnjačkoj književnosti i kulturi s kraja 19. st. javlja, s jedne strane, i u vezi sa sličnim stanjem književno-kulturalne svijesti u bošnjačkom “unutrašnjem” i “vanjskom” susjedstvu, u, naime, hrvatskoj i srpskoj književnosti i kulturi u Bosni, ali i izvan nje – u Hrvatskoj i Srbiji (to je ona Flakerova “stilska grupa”), da je ova pojava, dakle, kao dio “emancipacijskih”, “modernizacijskih” i “evropeizacijskih” procesa u okvirima devetnaestostoljetne bošnjačke zajednice upravo povezana sa svjesnom namjerom prilagođavanja, približavanja i, konačno, uključivanja i bošnjačke književnosti i kulture unutar i onog okvira što se danas prepoznaje kao južnoslavenska interliterarna i interkulturalna zajednica, baš kao što je, s druge strane, na naročit način rezultat i izvjesne vlastite književno-kulturalne dinamike unutar bošnjačkog nacionalnog kolektiva potkraj 19. st. (kako se to pokazuje i u nastavku ove knjige, posebno u vezi s mnemopolitičkim strategijama u oblikovanju “austrougarske teme” u Zelenom busenju E. Mulabdića), što sve zajedno ne samo da opravdava zadržavanje pojma preporodna književnost već takvo što u književnohistorijskom periodizacijskom smislu čini i nužnim te neizbježnim. Usto, u takvoj situaciji, a uprkos u mnogo čemu pronicljivim i nesumnjivo inspirativnim i vrijednim Spahićevim zaključcima, čini se važnim istaknuti i to da je preporodni karakter devetnaestostoljetne bošnjačke književne i kultu-
Novija bošnjačka književnost... 113
početak karakterističnih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih “raskršća” i liminalnih stanja koja će obilježiti cjelokupnu povijest bilo bošnjačke, bilo uopće bosanskohercegovačke književnosti. Neke od tih paradoksa posvjedočuje već i očita Ljubušakova dvojna slavensko-orijentalna književnokulturalna strategija koju sasvim zorno ilustriraju međusobni odnosi dvaju aspekata autorova “sakupljačkog” rada – onaj “narodni” i “istočni”, a na manje ili više sličan način – opet, dakle, s gotovo neminovnim proturječjima, bez obzira na to da li su ona i dalje slavensko-orijentalna ili su, pak, bošnjačko-evropska, odnosno bošnjačko-hrvatska i bošnjačko-srpska i sl. (usp. Rizvić 1990:25–276) – i književna praksa svih drugih značajnih ralne prakse ne samo neupitan već je i takav da ga, isto tako, ipak ne treba razumijevati na način jednak slučaju hrvatske i srpske književnosti i kulture istog vremena, što, međutim, Spahić nehotice čini onda kad karakteristike preporodnog stanja u bošnjačkoj književnosti i kulturi samjerava s preporodnim stanjem u hrvatskom i srpskom književno-kulturalnom kontekstu, uzimajući ih pritom i kao neku vrstu “modelativnog mjerila”. Bitno drugačije, a s obzirom na složenost i specifičnost položaja bošnjačke književnosti i kulture unutar šireg južnoslavenskog okvira, posebno onda kad je riječ o književnosti i kulturi ranijih razdoblja poput upravo preporodnog doba, preporodno stanje u bošnjačkom književno-kulturalnom kontekstu treba posmatrati u nekoj vrsti izmijenjene, gotovo “zrcalne” ili barem “kose” perspektive. Pritom, a naročito onda kad je riječ o imenovanju i suštinskom određenju pojedinačne književnohistorijske pojave, u bošnjačkoj preporodnoj književnosti i kulturi ipak ne treba očekivati – pogotovo ne u punom kapacitetu i jasnom te dosljednom programskom opredjeljenju – ono za hrvatsku i srpsku književnost i kulturu karakteristično “preporađanje, ponovno rađanje, nečeg zamrlog potisnutog, ali u tradiciji postojećeg” niti, pak, “kontinualno oživljavanje, udahnjivanje nove energije i poticaja istoj kulturnoj/književnoj matrici”, jer smisao bošnjačkog književno-kulturalnog preporoda nije – čini se – prvenstveno u retrospektivnom obnavljanju “zaboravljene starine” (mada su u bošnjačkoj situaciji krajem 19. st. sporadično i blago znali biti naznačeni i elementi ovakvih ideja, nekad i na način doslovno shvaćenog “izmišljanja tradicije” [usp. Hobsbawm 2006]), već je smisao preporodnog stanja u bošnjačkom književno-kulturalnom kontekstu prije svega u adaptacijskom životno važnom uključivanju u “novo vrijeme”, a zapravo u općem imperativu ponovnog oživljavanja i preporađanja – ponovne izgradnje i temeljite obnove ili revitaliziranja i rekonstituiranja – doslovno zamrlog, u jednom trenutku gotovo u cijelosti nestalog i književnog i kulturnog, ali i uopće društvenog i političkog života bošnjačke zajednice i pojedinca unutar nje krajem 19. st., što je vrijeme koje je književna historija do kraja jasno, tačno i precizno već odredila kao njezino “gluho doba” (usp. Rizvić 1990:11–24). Konačno, i sam tradicijski diskontinuitet i tranzicijsko stanje o kojem argumentirano govori Spahić, a na što upućuje i književnohistorijsko definiranje pojave “gluhog doba”, i sami po sebi potvrđuju (i) naročiti, upravo preporodni karakter bošnjačke književno-kulturalne prakse nakon historijski prekretne osmansko-austrougarske smjene 1878. godine, i to, dakle, u onom obliku koji jeste, istina, unekoliko drugačiji u poređenju sa situacijom u hrvatskoj i srpskoj književnosti i kulturi istog vremena, ali ga takvo što, međutim, ne sprečava da bude (i) preporodni.
114 Sanjin Kodrić
autora ovog doba, među kojima su prije svih Edhem Mulabdić (1862–1954), Osman Nuri Hadžić (1869–1937) i Safvet-beg Bašagić (1870–1934), a potom i Riza-beg Kapetanović (1868–1931), Osman Đikić (1879–1912), Hamid Šahinović Ekrem (1879–1936), Šemsudin Sarajlić (1887–1960) i dr. Pritom, kako je to – uprkos nespornom prisustvu onog što je njegov književno-kulturalni pristup bošnjačkom preporodu s kraja 19. i početka 20. st. pretvorilo i u karakteristično orijentalističko “zurenje” (engl. gaze) u “začetke evropeizacije književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini” – načelno dosta ispravno primijetio i M. Braun (2009:53–54), “osnovni tokovi misli u književnosti javljaju se u dva oblika koji su oštro razgraničeni, a da se pri tome međusobno ne isključuju”, predstavljajući tako “dva aspekta inače dosta jedinstvene ideologije muslimanske književnosti”, te su zbog toga “posebno prikladna osnova za klasifikaciju”: “na jednoj strani je pravac koji možemo označiti kao romantičarsko-historijski”44, a nasuprot ovom “nalazimo jedan drugi pravac koji bi se možda najbolje mogao označiti kao realističko-nacionalni”45, što velikim dijelom odgovara upravo onom razlikovanju folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma u bošnjačkoj književnosti s kraja 19. i početka 20. st. te njihovu, s jedne strane, sličnom 44
Usp.: “On u prvoj liniji naglašava ponosnu prošlost, junačka djela te viteški duh bosanskohercegovačkih predaka, onako kako ih opisuju legende i predaje. Generalno se izbjegava rasprava sa suštinom islama, izuzev naravno opće problematike koja se ističe kao specifičnost cjelokupne bosanskohercegovačke književnosti. Slavenski momenat, svijest o pripadnosti srpskohrvatskom (bošnjačkom) narodu, doduše, postoji, ali on u ovom slabo izdiferenciranom patetičnom osjećanju prošlosti ne igra neku posebno značajnu ulogu i javlja se inače samo u nekim povremenim izjavama. Pojmovi ‘Bosna i Hercegovina’ i ‘naša domovina’ potpuno zadovoljavaju patriotski i nacionalni osjećaj, jedino što se rado naglašava slavensko-hrvatski jezik kao takav. Predstavnicima ovog pravca ne lebde pred očima određeni politički ideali, socijalna pitanja većinom se izostavljaju, u suštini se sve svodi na idealnu sliku feudalno-patrijarhalne anarhije, u kojoj, ne računajući opću vezu s islamskim Osmanskim carstvom, ‘oštra sablja i junačka prava’ čine jedinu pravnu kvalifikaciju ljudi. Pitanje kako ove zamisli spojiti sa općim stremljenjima k modernom prosvjetiteljstvu vjerovatno je osnovni problem ovog pravca koji u ovom kontekstu ima, nesumnjivo, veliko simptomatično značenje.” (Braun 2009:53) 45 Usp.: “On naročito polazi od konkretnih pitanja kulturnog i socijalnog života, ne pridajući neki posebno velik značaj vrijednosti osjećaja prošlosti i naglašavajući posebno oštro hrvatski karakter naroda i nužnost odgovarajućeg nacionalnog samoodređenja. Ovaj temeljni stav vodi naravno k mnogo intenzivnijem bavljenju s problemom islama, pri čemu je posebno oštro izražena sklonost ka racionalizaciji islama. Također je i odnos prema Orijentu, shodno temeljnom stavu, predmet racionalnog i svjesnog istraživanja. U objašnjenju ovog posljednjeg pitanja kao i u energičnom naglašavanju aktuelnog kulturnohistorijskog i stvarnog socijalnog stanja nalazi se specifičan doprinos ovog pravca u odnosu na prvi.” (Braun 2009:53-54)
Novija bošnjačka književnost... 115
a, s druge strane, različitom položaju unutar kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti, a što, međutim, a priori ne znači i takvu vrstu stroge polariziranosti književne prakse koja ne dozvoljava to da se, primjera radi, cjelina književnog djela pojedinog autora, ili čak neki pojedinačni autorski književni tekst, prelama kroz oba ova inače samo uvjetno međusobno razlučiva “književna pravca”. Upravo ovakva, dakle izrazito složena situacija, bit će – uz mogućnost i drugih primjera – prisutna i u književnom radu S. Bašagića, na jednoj strani, i E. Mulabdića ili bošnjačko-hrvatskog književnog dvojca Osmana – Aziza, na drugoj strani, pa će, tako, Bašagićevo književno djelo, koje Braun uglavnom s razlogom smatra reprezentativnim primjerom “romantičarsko-historijskog pravca”, naglašavati ne samo “ponosnu prošlost, junačka djela te viteški duh bosanskohercegovačkih predaka, onako kako ih opisuju legende i predaje” (i na taj način “priču o prošlosti” pretvarati u osnovu obnove i/ili izgradnje nacionalne zajednice i njezine ideologije) već je i kod njega “odnos prema Orijentu, shodno temeljnom stavu, predmet racionalnog i svjesnog istraživanja”, iako, istina, ne podrazumijeva do kraja onu “duševnu evropeizaciju”, a zapravo uvijek jasnu, nedvojbenu i konstantnu ne samo evropsku već i prohrvatsku ideologiju (koju – kako izgleda – orijentalistički preferira Braun), zbog čega se, naime, kod ovog pjesnika i dramatičara ni “konkretni” ni “duhovni” Orijent ne pojavljuju artikulirani unutar prvenstveno figure neprijatelja te gotove i sasvim završene prošlosti (kako to u osnovi jednako prethodnom očekuje ovaj njemački slavist), već često postaju i “realnim” i “imaginarnim” bliskim i mističnim sjećajnim mjestom čežnje, pogotovo u Bašagićevu pjesništvu religijskog nadahnuća, kao što – također – u čitavom nizu autorovih pjesama i širi a nekad gotovo isključivo antagonistički doživljavani južnoslavenski prostor nerijetko izrasta u predmet herojskog domoljublja i prijateljsko-bratskog saobražavanja, kako je to slučaj već u njegovoj početničkoj zbirci Trofanda iz hercegovačke dubrave (1896) (usp. Braun 2009:54–69). Slična je, isto tako, situacija i kod Mulabdića i Osmana – Aziza (usp. Braun 2009:69–89), koji je (uz kraći osvrt na Mulabdićevo djelo) – ni najmanje začuđujuće – Braunov pohvalni primjer “realističko-nacionalnog pravca”, gdje se, istina, najčešće “polazi od konkretnih pitanja kulturnog i socijalnog života, ne pridajući neki posebno velik značaj vrijednosti osjećaja prošlosti i naglašavajući posebno oštro hrvatski karakter naroda i nužnost odgovarajućeg nacionalnog samoodređenja”, ali će i ovdje književni autori gotovo redovno zastupati “suštinski isto mišljenje kao i romantičarsko-historijski pravac, iako s po mnogo čemu drukčijim intenzitetom i naglaskom” (Braun 2009:70), pri čemu će i u
116 Sanjin Kodrić
ovom okviru – baš onako kako to pokazuje Mulabdićev roman Zeleno busenje (1898), prvo bošnjačko djelo u ovom žanru, ili romani Osmana – Aziza Bez nade (1895) i Bez svrhe (1897) – “priča o prošlosti”, i to isključivo onoj nacionalnoj, biti posebno dominantna, s tom razlikom da je kod nje prospektivna vizija budućnosti Naroda ne samo znatno istaknutija već i umnogome jasnija i najčešće programski manje-više cjelovito osmišljena i kao takva – najčešće vezana za neki od aktuelnih “emancipacijskih”, “modernizacijskih” i “evropeizacijskih” ili drugih sličnih ideoloških projekata – suprotstavljena “nemiloj” i “nesretnoj” povijesti, što opet ne znači i sveprisutnost krajnje negacije bilo “konkretnog”, bilo “duhovnog” Orijenta, baš kao ni “realnu” predstavu Zapada, koji inače i ovdje, ali i u onom što je bašagićevska linija bošnjačke književnosti preporoda, funkcionira najčešće tek kao “Zapad”, shvaćen – pogotovo s protokom vremena i stjecanjem saznanja o neposrednoj opasnosti “evropeizacije kroz uništenje” (Braun 2009:43) – ne toliko negatorski, na način negativnog okcidentalizma, koliko idealistički, na način okcidentalizma s pozitivnim predznakom, kad ono što je u osnovi i sama “imaginirana” “‘Evropa’ u biti ostaje formula, teoretski princip koji služi za kulturno i privredno uzdizanje vlastitog naroda”, a kad zapravo “znanje bez predrasuda, odbacivanje sujevjerja i opskuriteta svake vrste, sloboda duha i misli, oslobađanja i proglašavanja ljudske ličnosti svetom – to je ‘moderna’, tj. evropska, kultura s kakvom se neprestano susrećemo u pjesničkim radovima bosanskih muslimana” (Braun 2009:45–46). U takvoj situaciji, koja u nekim aspektima liči i onim prilikama u srpskoj kulturi o kojima govori G. Đerić, folklorni romantizam u bošnjačkoj preporodnoj književnosti također “crpi idejnu snagu iz naroda” i sam pritom “ustoličujući ‘narodni duh’ za vrhovni ideal”, dok se, isto tako, njezin prosvjetiteljski realizam “obraća narodu” zarad njegova prosvjećivanja – “‘popravljanja’ i napretka”, sve to, dakle, s “načelno istim ciljem”, ali s takvom razlikom koja se u bošnjačkoj kulturi nije – izgleda – pokazala do kraja “nepremostivom”, između ostalog i zato što se i folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam u bošnjačkoj književnosti i kulturi preporodnog doba javljaju iz njezina traumatičnog stanja, kao u osnovi integralni i tek donekle dvojako usmjereni nužni pokušaj razrješenja historijske traume i njezine drame. Upravo ovakvo što potvrdit će i repertoar memorijskih figura te uopće reprezentacijski sistem književne prakse ovog vremena u bošnjačkoj kulturalnoj povijesti, utoliko prije što – u vrijeme kad su se gotovo svi “bosansko-hercegovački pripovjedači […] suočavali s istim oblicima i oblastima povijesnog života, tj. s manje-više jedinstvenom životnom stvarnošću, koju su snažno potresali sukobi i sudari starog
Novija bošnjačka književnost... 117
orijentalno-patrijarhalnog svijeta sa modernim oblicima društvenog, privrednog, kulturnog i političkog života, sa novim odnosima društvenih klasa i sa novim moralnim normama” (Lešić, Z. 1991b:457) – u okvirima obaju ovih “književnih pravaca” bošnjačkog preporoda na ovaj ili onaj način dominira, s jedne strane, figura “novih vremena” i povijesnih raskršća, s naročito izraženom tzv. “austrougarskom temom” (koja je u ovom trenutku – čini se – ne samo njezino predmetno-problemsko uporište te uopće osnovna okosnica glavnine književnog rada već i njezino stvarno ishodište u generičkom smislu), a potom često i iz prethodne proizašla figura doma, porodice i porodičnih vrijednosti i, iako znatno manje, gotovo tek u naznaci, figura rata, ratnika i povratnika iz rata, dok, s druge strane, i u bošnjačkoj književnosti folklornog romantizma i u bošnjačkoj književnosti prosvjetiteljskog realizma jedna od najčešćih “matrica” prema kojoj se grade njihovi “literarni univerzumi” jeste sevdahlijsko emocionalno-fabulativno jezgro i tzv. baladeskni narativ, zbog čega će folklorna osnova – iako na različit način – biti izražena ne samo tamo gdje je po prirodi stvari do kraja razumljiva i očekivana – u bošnjačkom folklornom romantizmu, već i u prosvjetiteljskom realizmu u bošnjačkoj književnosti preporoda, gdje je ovakvo što, naravno, i ona važna spojnica na evropski i, posebno, širi južnoslavenski “kulturalni kod” krajem 19. st., ali – baš kao i u slučaju folklornog romantizma – i izraz onog naročitog “smisla za historiju”, a kad ova vrsta “okrenutosti tradiciji” predstavlja i čin ekspresije jednog osobenog osjećanja svijeta i života, koji će se inače upravo odavde u raznolikim oblicima tradirati i u kasnije povijesnorazvojne faze cjeline bošnjačke književnosti kao takve. Slično se odnosi i na ono što je prodor zapadnog “jezika” u prostor “semiosfere” bošnjačke književnosti ovog vremena te na “eksplozivne” i druge srodne procese koji se u ovom kontekstu dešavaju, pri čemu ono što razlikuje folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam u bošnjačkoj književnosti preporodnog doba u osnovi jeste tek manje ili više izraženo različito akcentiranje ili tek manje ili više specifična artikulacija pojedinih aspekata ove “u jednom dahu” zaprimljene “tuđe semiotike”, što bošnjački književni i kulturalni preporod s kraja 19. i početka 20. st. čini umnogome jedinstvenom pojavom, i to ne samo u smislu njezine prepoznatljivosti u komparativnim odnosima u širem južnoslavenskom i evropskom okviru već i u smislu njezine – iako uvijek vrlo kompleksne i dinamične, fluidne i difuzne – unutrašnje “koherentnosti”, kad – kako je to tragom ideja D. Ďurišina uspješno naznačio i V. Spahić (2008:90) – bošnjačka književnost oblikuje čitav niz osobenih fenomena koji neodrživim čine onu ideju o “zakašnjelosti” bilo njezina razvoja, bilo razvoja svih drugih sličnih tzv.
118 Sanjin Kodrić
“malih književnosti” te iz nje proizašla druga neosnovana razumijevanja “perifernih”, “nezakonodavnih” i “atipičnih” literatura, odnosno “književnosti nedržavnih naroda” ili “književnosti ubrzanog razvoja”, a kad “manja stilsko-formacijska diferenciranost može se, s obzirom na rasprostranjenost, uzeti kao pravilo, a avangardni iskoraci […] kao izuzeci, koji usmjeravaju razvoj književnih tokova na globalnom planu”, zahvaljujući čemu i onda kad je riječ o bošnjačkoj književnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba (ali i kasnije) “neravnomjernost razvitka, formacijska komprimacija i singularizacija bivaju tako shvaćene kao regularne pojave uvjetovane različitim determinantama književnog razvitka”, u čemu i jeste moguće tražiti doprinos bilo bošnjačkog preporoda kao cjelovite “stilske grupe”, bilo bošnjačkog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma kao njegovih “književnih pravaca” onom što su romantizam i realizam kao prvenstveno evropske “stilske formacije”.46 Tek, dakle, u – uvjetno govoreći – poznijim razvojnim etapama folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma u bošnjačkoj književnosti preporodnog doba, odnosno onda kad je nakon snažne početne “eksplozije” koja iz “haosa” ovog “velikog praska” inicira sasvim novu književnu praksu njezin sistem unekoliko stabiliziran, a konektivne strukture ove literature postale čvršće i očitije, primjetna je naznaka inklinacije ka postepenosti “linearnog” povijesnog “kretanja” u ovom okviru, pa je upravo to onaj trenutak kad – baš kao, primjera radi, u brojnim kasnijim Bašagićevim osobenim “sinkretičkim spregovima” evropsko-modernog i orijentalno-tradicionalnog kakvi se najčešće nalaze u njegovoj zbirci Misli i čuvstva (1905) – sve više “‘novo’ se tumači kao da organski potječe od starog, koje se na taj način rehabilitira”, što bošnjačku preporodnu književnost vodi u njezinu narednu povijesnorazvojnu fazu – politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, gdje će preporodni duh u bošnjačkoj književnosti poprimiti bitno drugačije oblike. Pa ipak, kanonski kulturalnomemorijski makromodel u povijesti novije bošnjačke književnosti neće biti nadiđen ovom važnom i dalekosežnom preoblikom preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma, već će se kao natpoetička i transtemporalna kategorija – često u znatno radikalnijem vidu – javiti i kasnije, u bošnjačkoj 46
Jedan dio ovih postavki, kao i čitav niz drugih važnih i zanimljivih pitanja, V. Spahić (na svoj način, naravno) opširnije razmatra i u knjizi Rob i slavuj kanona: Pjesništvo Osmana Đikića (2002b), gdje se, počev od njezina naslova pa nadalje, također često nalaze ideje manje ili više poticajne za inovativno tumačenje bošnjačke književnosti preporodnog doba.
Novija bošnjačka književnost... 119
književnoj praksi krajem međuratnog vremena, a posebno u toku Drugog svjetskog rata i poratnom, mirnodopskom nastavku “revolucionarne borbe”, a zapravo u onom što je književni rad međuratnog pokreta socijalne literature te, naročito, književnost NOB-a i jugoslavenskog socrealizma, gdje će zasigurno vrhuniti ono što je kanonska priroda literature iz ovog okvira, sa sad već do kraja očitom ideološkom zadatošću književnog oblikovanja i kulturalnog memoriranja, kad ni zorna zloupotreba literature u društveno-političke svrhe nipošto nije izuzetak, već, naprotiv, često vrlo jasno formulirano pravilo, ogoljeno i simplificirano do srži. Istina, ovakvo što manje će biti izraženo u književnoj praksi autora socijalne literature (usp. npr. Leovac 1985; Tutnjević 1982, 1985, 1991 i sl.), koja u cijelosti vremenski koincidira s jednim dijelom književnog rada iz okvira politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, pa će – kako to, primjera radi, pokazuje novelistički ciklus Provincija u pozadini (1935) Hasana Kikića (1905–1942) – i sama u onim ideološki manje radikalno zasnovanim slučajevima ulaziti i u njezine karakteristične poetičke alijanse, za razliku od onih slučajeva – kakvi su dobrim dijelom i upravo Kikićevi romani o “klasnom osvještenju” radnika i seljaka Ho-ruk (1936) i Bukve (1938) – gdje će isključivo i nametljivo insistiranje na novoj vrsti “tuđe semiotike” ne samo u literarnom smislu opasno simplificirati diskurz bošnjačke književnosti već će, štaviše, toliko ugroziti teško uspostavljenu i još uvijek tek uvjetnu stabilnost i postojanost konektivnih struktura ove literature da će ona u vrlo kratkom vremenu iznova proći kroz najmanje još jednu ili dvije, pa čak i tri dramatične kulturalne “eksplozije”, koje su vjerovatno i najradikalnije nastojale ostvariti onaj “binarni” učinak “potpunog i bezuvjetnog uništenja prethodnoga te apokaliptičnoga rođenja novoga”, utoliko prije što – za razliku od, recimo, međuratnih avangardnih strujanja iz politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela – ovo “novo” nije primarno bilo motivirano “unutrašnjom” književno-kulturalnom “revolucijom”, već – unekoliko slično situaciji u vrijeme osmansko-austrougarske smjene u Bosni krajem 19. st. – “vanjskom” intencijom potpunog društveno-političkog, a zapravo ideološkog prevrata. Ovakvo što uostalom bio je izričit cilj “nove književnosti” definiran još u Knjizi drugova, “almanahu najmlađih jugoslavenskih socijalnih liričara”, koji će nastati ne samo u želji da se u jednoj knjizi nađu stihovi autora koji “traže odgovara i ispunjenje” i u kojima “svaki pritisak samo hrani požar što će inače buknuti, zemljotres što podzemno preti” već i s obzirom na stav da “ne trebamo stvarati ideologije, jer ideologija radničkog pokreta već je stvorena i jasna”, kako se to eksplicitno kaže u predgovoru ovom “manifestu socijalne književnosti”
120 Sanjin Kodrić
kod nas (Marković 1985:61–62), a nakon kojeg socijalistička “progresivna društvena misao” (Tanović 1985) postaje nezanemarljiv tok i unutar bošnjačke književnosti, u kojoj ovim novim procesom kulturalne “eksplozije” “prosvjetiteljska orijentacija u umjetnosti vinula se, dakle, do nekih granica koje su je blokirale i kao stvaralačku slobodu i kao estetsku moć”, što je i ona situacija kad “ideologijski je diskurs ozbiljno načeo umjetnički, dok je konkretno ostvareno djelo više idejno-političke, a ne estetske prirode” (Pogačnik 1985:72). Jer, nastala u višestruko naglašenoj suprotnosti i prema onom što su relikti tradicionalnih poetika i prema onom što su moderno-avangardne tendencije autora okupljenih i, između ostalog, u okvirima Grupe sarajevskih književnika (oformljena 1928. godine), književna praksa pokreta socijalne literature nije, dakle, tek nastojala idejno “zaoštriti” ono što je zanimanje pisaca “u čijem djelima se socijalna tematika javlja kao sastavni dio interesa za cjelovitost života”, kako se to možda čini na prvi pogled ili, još prije, kako se to nekad nastojalo predstaviti (Tutnjević 1982:33–129), pa je ova nova generacija autora – koju, uz Kikića, u bošnjačkoj književnosti čine i, prije svih, vrsni pisac kratkih proza Zija Dizdarević (1916–1942), a potom i pjesnici Atif Ljubović (1904–1955), Salih Alić (1906–1981) i Husnija Čengić (1907–1986), odnosno pjesnik i prozaist Hamid Dizdar (1907–1967), pa i tad još uvijek književni početnici Skender Kulenović (1910–1978) i Mak Dizdar (1917–1971), kao i marksistički književni kritičari Akif Šeremet (1899–1939) i Rizo Ramić (1907–1981) i dr. – tražila mnogo više od puke zamjene bilo tradicionalnog književnog svijeta, bilo “ekspresionističkog napona” onim što je “socijalni temperament” (Rizvić 1985:189), zbog čega je – iako nije uspjela razviti do kraja sve one modele koje “književna ljevica” poznaje u nekadašnjim širim jugoslavenskim okvirima (usp. Flaker 1987) – i nastojala ostvariti potpuni i po samu bošnjačku književnost ipak vrlo opasni raskid i s njezinom prethodnom književnom tradicijom i s tad aktuelnom književnom “modom”, kako to svjedoči i upravo Ramićev u punom smislu riječi kritički tekst Tri generacije književnika Muslimana (1937), taj, naime, svojevrsni manifest bošnjačkog krila socijalne literature (usp. Duraković 2003a:52–53), objavljen u časopisu Putokaz, što su ga inače u vremenu 1937. do 1939. godine, kao “list za društvena i književna pitanja” bošnjačkih autora “lijeve” orijentacije, u Zagrebu pokrenuli i uređivali Kikić, Kulenović i Safet Krupić (1911–1942). “Eksplozija” u razvoju bošnjačke književnosti koju je izazvala pojava socijalne literature gotovo da je zanemariva u poređenju s onom što će se desiti s javljanjem književnosti NOB-a, čiji će se “eksplozivni” prevrat odnositi ne samo na cjelokupnu prijeratnu književnu tradiciju već – s obzirom na
Novija bošnjačka književnost... 121
radikalnost novine koju i u stvarnost i u književnost donosi Rat i Revolucija – čak i na književnu praksu pokreta socijalne literature, što i u bošnjačkoj književnosti, kao i u širim bosanskohercegovačkim te onovremenim jugoslavenskim književnim okvirima znači i niz “eksplozija” u pojedinačnim autorskim opusima, kad ne samo prijeratni socijalni pisac već, nerijetko, i avangardni autor postaje revolucionar i ratnik, sve to u onom velikom historijskom zbivanju kad “nije bilo mesta za razgranata pesnička traganja i za uopšteno i uopštavajuće ‘hvatanje’ jednog od mogućih određenja postojanja”, a kad “inspiracija se nije tražila na svim prostorima književne reči i apstraktno shvaćene ljudskosti, već se polazilo od neposrednog događanja, od onih manifestacija života koje su tad najrečitije ispisivale putanju sudbine naroda i pojedinca”, pri čemu “pisci nisu išli od književnosti ka životu već se dešavalo obrnuto: sama stvarnost je upućivala na određene književne oblike i postupke”, a “književna reč, u stvari, nije bila ni sredstvo ni svrha za sebe, već je postala otvoreni prostor na kojem se, kao i na drugim prostorima postojanja, odvija borba za čovekovo dostojanstvo i slobodu” (Đorđić 1980:8). Suočena s ovakvom, krajnje “tuđom semiotikom” kako “izvanknjiževne zbilje”, tako i nove, revolucionarne Ideje, i bošnjačka književnost “eksplozivno” se preobražava u naročiti “pjesnički dug”47, tim prije što književna praksa NOB-a ne koincidira više s drugim književnim opcijama, kako je to, naime, bio slučaj u odnosu socijalne literature i književnosti politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti, pa je najvjerovatnije više nego igdje bilo u njezinoj povijesti, bilo u povijesti književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice uopće upravo ovdje stvarnost do krajnjih granica dominantna i kao “modelativni poticaj” i kao “akcijski izazov”, a “dvostruka mimeza” i “dužničko sjećanje” postaju neka od fundamentalnih određenja cjelokupnog književnog rada i angažmana, koji se iznova ubrzano kanonizira u pravcu potpuno novog, dominantno 47
“Pesniče, znaš li svoj dug? / Zar ćutiš u ovaj čas? / Zašto se kriješ u muk? / Pesmu daj za nâs! / Pesmu, današnjim nadahnutu dobom: / složno ćemo je prihvatit za tobom” – početni su stihovi glasovite pjesme Pjesniče, znaš li svoj dug? slovenačkog pjesnika Otona Župančiča iz 1941. godine, i upravo oni – gotovo kao osoben književni manifest jugoslavenske Revolucije – možda i najeksplicitnije u cjelokupnoj jugoslavenskoj književnosti NOB-a izražavaju ono što je novo književno stanje i nova kulturalna svijest, a kad Pjesnik obećava: “Znam, o znam svoj dug, / U grudima me peče. / Čim glas mi poteče / zaurlaću ko vuk, / četvoronoške staću vrh planina, / i zarežaću sred pećina”, da bi na kraju cjelokupnoj Revoluciji proročki pripisao i naročiti povijesni smisao svenarodnog ustanka i narodne “pravice”: “Na okup, rode moj! / Na staru pravdu podsetimo, / da zimu ovu prebrodimo. // Proleća će opet cvati, / zore će opet sjati / a gladni vučji čopor / lovačka grla će klati. / Preleti Savu, preplivaj Dravu – / zub za zub i glava za glavu.” (Župančič 1980:33–34)
122 Sanjin Kodrić
“humanističko-internacionalističkog” i, prije svega, “bratstvujućeg” “pripovijedanja nacije”, pri čemu, kao temeljni “kodificirajući” faktor, “narodna sudbina postaje onaj konačni imenitelj na koji se svodi sve što čovek čini”, dok u ovdje najradikalnije izraženom kulturalnom “binarizmu” “ono što je nesvodljivo na nju ostaje po strani, kao nebitno, prolazno i nepriznato i odvija se izvan osnovnog toka života” (Đorđić 1980:9). Kolektivni i ideološki memorijski format ovdje otud u vrlo radikalnom obliku postaju osnovni “filteri” razumijevanja svijeta i života, koji, čak i onda kad je riječ o aktuelnoj stvarnosti, artikulira se – baš kao istinska “priča o prošlosti” – u perspektivi povijesti i povijesnog zbivanja, a temeljna memorijska figura jeste – naravno – figura rata, ratnika i povratnika iz rata, ponekad – u činovima suprotstavljanja vremena mira i rata, vremena življenja i umiranja – antitetički tek dovedena u vezu s figurom doma, porodice i porodičnih vrijednosti, ali uvijek bitno drugačija u poređenju s onom koja se u bošnjačkoj književnosti začela krajem 19. i početkom 20. st., pri čemu se ovdje do samog maksimuma ostvarilo ono kad se “punoća života konkretizuje na liniji kolektivne egzistencije: pojedinačna egzistencija je autentična onoliko koliko je pretočena u kolektivnu”, a individualne identifikacije s kolektivitetom idu dotle da “skoro na mitski način supstituiše se vlastiti život, koji se žrtvuje, sa sudbinom naroda koja tako postaje prostor više, neprolazne egzistencije”, pa se tumačenje života odvija prema “arhetipskim obrascima”, s jasnom predstavom o onom “šta nečiji život ili postupak znači za konačan ishod borbe koja se vodi na planu kolektivnog postojanja” (Đorđić 1980:9). U takvoj situaciji, u cjelokupnoj jugoslavenskoj književnosti NOBa, pa tako i u bošnjačkoj književnosti ovog usmjerenja, reprezentacija zbilje temelji se i na radikalnom preoblikovanju vrlo različitih “oblika svijesti”, i kreće se počev od mita pa sve do – samo na prvi pogled paradoksalno – religije, čije će teleološke strukture poprimiti potpuno novi smisao u revolucionarnoj književnoj praksi, utoliko prije što ona ne predstavlja samo ono što su “zaista probuđeni delovi naroda, narodna svest o sebi” već i ono što “deluje na društvenu svest ne samo snagom svedočenja o kolektivnom i pojedinačnom podvižništvu, nego pre svega svojim projektima budućnosti”, a koja se – u skladu s idejom o onom što je “onaj neminovni, vizionarski duh revolucionara, graditelja novog sveta” – zvanično nastojala predstaviti “ne u nekom uskom, pragmatičnom, dogmatskom smislu, u shematskim vizijama politički programirane sutrašnjice, nego u onom višem smislu naslućivanja i, što je naročito značajno, u obogaćivanju nove svesti na kojoj se grade dalje projekcije, kao što je svojevremeno govorio Lenjin” (Stevanović 1975:17–18). Pritom, onda kad je riječ o bošnjačkoj
Novija bošnjačka književnost... 123
književnosti posebno, sve ovo, konačno, značit će i takav višestruki i na najrazličitijim raznima ostvareni prodor stranog “jezika” koji će velikim dijelom dovesti u pitanje i barem očitost one osobene vrste “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” ove literature što ga M. Rizvić vezuje za ono što je “pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji”, jer cjelokupna jugoslavenska književnost NOB-a u stanju je izgradnje potpuno nove kulturalne svijesti i potpunog novog kulturalnog pamćenja, pa tako i u potrazi za novom tradicijskom osnovom, čak i na način doslovnog, najeklatantnijeg “izmišljanja tradicije”, čiji conditio sine qua non ne postaje prvenstveno u krvi strašnog ratnog stradanja još uvijek najčešće nedokučivi “proletersko-partizanski realizam”, a posebno ne tad krajnje apstraktni “realizam bez granica”, već iskonska narodna snaga južnoslavensko-balkanskog folklora, koji ne samo da se kao usmeno-narodna književnost NOB-a i sam obnavlja u godinama Drugog svjetskog rata (usp. npr. Dizdar 1958; Nazečić 1949 i sl.) već, također, izrasta u upravo “organsku” osnovu i najvećeg dijela “umjetničke književnosti” kao takve, što, s jedne strane, predstavlja i čin naročite (re)folklorizacije književnog diskurza, ali isto tako, s druge strane, i čin njezine naročite kulturalne hibridizacije, i to ne samo u smislu ukidanja granica između “semiosfera” kulture “usmenosti” i kulture “pismenosti” već i u smislu brisanja “linije na kojoj se završava forma prvog lica” i između etno-nacionalno različitih tradicijskih tokova, pa se u književnoj praksi javlja naročita vrsta “balkaniziranog folklorno-tradicijskog sinkretizma”, s težištima ili ravnomjerno raspoređenim u pojedinačne južnoslavenske etno-nacionalne “semiosfere” ili – što je u praksi najvjerovatnije češći slučaj – u epsko-herojskom i uopće folklornom diskurzu “semiosfere” dominantnog, “državotvornog”, u tadašnjem kontekstu uglavnom srpskog naroda. Ovakvo što svjedoči i književna praksa inače iz različitih razloga vrlo oskudnog naraštaja bošnjačkih autora književnosti NOB-a, u kojoj se – uz “zjapeća” mjesta mučki ubijenih partizana H. Kikića (ubijen u četničkoj zasjedi kod sela Čađavica, u blizini Mrkonjića) i Z. Dizdarevića (ubijen u ustaškom logoru u Jasenovcu) – naročito izdvaja S. Kulenović, čije je ratno književno djelo, inače “jedinstveno u veoma različitim, bosanskohercegovačkim, srpskohrvatskim, jugoslavenskim, pa i univerzalnim okvirima”, i takvo da “naša je Revolucija u njemu i kroz njeg sudbonosno pjesnički i istorijski progovorila”, a “revolucionarna se heroika tu cjelovitije no igdje pjesnički utjelovila, izravno u samoj borbi, u njenoj žiži tragike i životnog otpora, u jedinstvu
124 Sanjin Kodrić
pjesnika i borca, poezije i naroda” (Begić 1987d:549), pri čemu upravo u ovom smislu – uz Pisma Jove Stanivuka (1942–1945) i Ševu (1943) – posebno je indikativna autorova poema Stojanka majka Knežopoljka (1942), ta i dalje čudesna “pjesnička apoteoza slobode” (Begić 1987d:550), koja će na krajnje egzemplaran način sabrati sve ono što su opća obilježja jugoslavenske književnosti NOB-a, ali i njezine manje ili više prepoznatljive posebnosti u bošnjačkoj književnosti, gdje se, naime, ne dešavaju samo sve one krupne opće promjene koje ključno obilježavaju ukupnu književnu praksu jugoslavenske Revolucije, uključujući i karakterističnu “eksploziju” i na pojedinačnoj autorskoj razini, a koja kod Kulenovića dokida i naročitu miksturu elemenata najprije moderne, a potom i avangarde te socijalne literature iz njegova početničkog pjesničko-proznog književnog djela. Jer, u Kulenovićevoj proslavljenoj poemi što je i “krik iz razrivene utrobe”, ali i “himna domovini, zemlji i vitalnim snagama čovjekovog postojanja”, mjesto gdje je “pjesnički govor” zapravo i “jedan otegnut jauk, urlik čovjeka iz mračnog ždrijela udesa, vapaj za svjetlom i spokojem mira”, ali i “akt totalne pobune u odbrani samog života i čovjekovog biološkog prava na egzistenciju” (Duraković 1983:36–37, 42), na posebno simptomatičan način dolazi i do (re)folklorizacije bošnjačkog književnog diskurza, ali i do vrlo radikalnog (iako ovaj put uglavnom pjesnički uspjelog) “uskakanja” u etno-nacionalno “tuđu semiotiku” – prije svega u poetsko-kulturalni kod srpske tužbalice te u ukupno kulturalno pamćenje srpske (ili: srpsko-crnogorske) pretežno epske tradicije, što je – slično znatno kasnijem autorovu eseju Moji susreti s Mažuranićevim epom (1963) – nesumnjivo bio “najubojitiji test ljudskosti i savjesti, dostojanstva i čovječnosti, na razini pjesničke umjetnosti” (Begić 1987d:570), ali i čin izrazito radikalnog destabiliziranja konektivnih struktura dotadašnje bošnjačke književnosti, utoliko prije što – uz ono što je Stojankin “jak leksičko-ritamski udio narodnog elementa, bitno seljačkog i deseteračkog”, a koji, naime, ovu poemu izdvaja čak i “iz okvira svih književnih asocijacija od Blokove Dvanaestorice i Krležinih simfonija iz istog vremena do Jame I. Gorana Kovačića” – ona počiva i na “mogućim sjećanjima na narodne poeme Smrt majke Jugovića i Kosovka djevojka” ili na, gledano iz perspektive dotadašnje bošnjačke književnokulturalne tradicije, jednako “inojezičke” “jednovremene ratne i anonimne pokušaje oko istog motiva (Na Kordunu grob do groba, / traži majka sina svoga,)”, a pogotovo zato što “i pored polazišta iz kozarskog, narodskog i seljačkog podnožja, Stojanka ide pravce u epske visine nacionalnog i istorijskog značaja, svečanog tona i sudbinskog određenja, svetkovine naroda, u blizinu uzvišenog stila Gorskog vijenca, Smrti Smail-age Čengića i
Novija bošnjačka književnost... 125
Krsta pri Savici” (Begić 1987e:615), sve, dakle, redom tekstova bitno drugačijeg osjećanja svijeta i života i – naročito – povijesti (što inače nije do kraja slučaj u trećoj autorovoj ratnoj poemi Na pravi put sam ti, majko, izišo, koja, autorski prešućena i posthumno objavljena tek 1981. godine [usp. Duraković 1983:56–73], nimalo slučajno slijedi sudbinu onog što “ostaje po strani, kao nebitno, prolazno i nepriznato i odvija se izvan osnovnog toka života”). Istina, na ovaj način Kulenovićeva Stojanka majka Knežopoljka je i “plodotvorno sjedinila u sebi dostignuća suvremenog poetskog izraza sa višestoljetnom tradicijom usmenog narodnog stvaralaštva, preobražavajući tom sintezom i jedno i drugo u osoben poetski govor” u kojem je, “kontrastiranjem ekstatičnih vizija životnog obilja u punoći čovjekovog svijeta, iskustva i doživljaja i […] pustih pejzaža mineralnog besmisla lišenog antropološke svrhe postojanja, Kulenović […] Stojankin lični bol univerzalizirao”, pri čemu je inače slična situacija i u Ševi, gdje se, “kao i u Goranovoj Jami”, “susrećemo sa snom i prisjećanjem na ‘malu sreću’ i toplinu svakodnevnog života u miru, ali dok je kod Kovačića taj motiv razvijen tek u nekoliko strofa i nema zasebnu, nego od cjeline poeme uvjetovanu funkciju, kod Kulenovića je on zapremio i ispunio čitavu poemu” (Duraković 1983:42, 50, 74–75). Pa ipak, kako to dobrim dijelom mogu pokazati i Kulenovićeva Pisma Jove Stanivuka, u “eksplozijom” temeljito uzdrmanoj bošnjačkoj književnosti NOB-a posebno je evidentan, uz ostale, upravo problem tradicije, što će naročito doći do izražaja u književnoj praksi socrealizma, gdje će ono što je autentičnost i nepatvoreni humanizam književnosti ratnog stradanja negdje na postepeni način “linearnosti”, a negdje i novim “eksplozivnim” kulturalnim “kretanjem”, prijeći u sad do kraja izvana propisanu “tuđu semiotiku” socrealističke “partijnosti”, “odgojnosti”, “narodnosti” i “tipičnosti” književnog artefakta (usp. npr. Mataga 1987:139). Ono što je bošnjačka književnost (kao, naravno, i svaka druga južnoslavenska nacionalna literatura) tokom vremena izgradila kao niz svojih konektivnih struktura, odnosno kao svoju “unutrašnju” povijest i “kulturalnu gramatiku”, ovdje je još više negoli u slučaju književnosti NOB-a nasilno potisnuto na sami rub njezine “semiosfere”, te otud nema više nekadašnju snagu mehanizma “kulturalne reprodukcije”, pa osnovni “generator smisla” sad sasvim očito i isključivo postaje marksističko-socijalistička Ideologija48, koja će – tek 48
Primjer nimalo prikrivenih “instrukcija” ove vrste može se naći i u, recimo, Uvodnoj riječi za prvi broj Brazde, tipičnog socrealističkog “časopisa za književnost i umjetnost” (pokrenut u Sarajevu 15. 1. 1948.), gdje će riječima Slavka Mićanovića, jednog od njezinih najagilnijih saradnika, biti, između ostalog, naznačeni i ključni a radikalni zadaci te ciljevi
126 Sanjin Kodrić
primjera radi – književni diskurz toliko “sputati” da će se u prvom broju sarajevske socrealističke Brazde (1948), časopisu koji je “najpotpunije reprezentirao tadašnji stadij književnosti u Bosni i Hercegovini i njene kritičke i teoretske misli” (Martinović 1984/85:447), nekad “nemirni” avangardist, a kasnije nepatvoreni esteta Ivo Andrić “reprezentativno” javiti u osnovi vrlo nakaradnim tekstom “ideološkog kompromisa” kakva je pripovijetka o historijskim “podvizima” elektrifikacije “bosanskog bespuća” Elektrobih (1948), dok se ostatak onovremene i jugoslavenske i bosanskohercegovačke, pa tako i (i dalje oskudne) bošnjačke književne produkcije jednako jalovo iscrpljuje u najčešće semifikcionalnom i nefikcionalnom diskurzu dokumentarističke literature i njezinoj potrebi za literarnim svjedočenjem, opomenom te – prije svega – sjećanjem i pamćenjem “revolucionarne slave”, kako je to, uostalom, slučaj i kod samog Meše Selimovića (1910–1982), koji upravo u socrealističkom trenutku u bošnjačkoj književnosti započinje svoj književni rad, i to za ono vrijeme sasvim tipičnim tekstovima poput pripovijetki sabranih u zbirci Prva četa (1950), koja u načelu ničim ni izbliza nije mogla najaviti ovog kasnije jednog od ključnih autora ne samo bošnjačke već i sveukupne bosanskohercegovačke književnosti i književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice, pa i šire, što i samo može posvjedočiti literarno stanje vremena jugoslavenskog “državnog socijalizma”. U ovakvim, za svaki ozbiljan vid artističke prakse krajnje destimulirajućim književno-kulturalnim okolnostima,49 “ratni dnevnici i mekoji stoje ne samo pred netom osnovanom Brazdom već i pred ukupnom književnom praksom u onovremenom bosanskohercegovačkom i južnoslavenskom kontekstu uopće: “U našoj narodnoj republici književni časopis ima pred sobom čitav niz zadataka. Možda nigdje kao kod nas nije potrebno da se organizovano, brzo i efikasno radi na opštem kulturnom uzdizanju naroda. Mi moramo da likvidiramo nebrojeno predrasuda koje žive u glavama naših ljudi, koje su tu još uvriježene i smetaju potpunom oslobođenju našeg čovjeka. Istorija zemlje ostavila nam je u naslijeđe tragove tuđinske vladavine, tragove eksploatatorskih nenarodnih režima kojima nije bilo imalo stalo do toga da učine ma šta na zbližavanju naroda Bosne i Hercegovine koji su vijekovima bili zavađani, huškani jedan protiv drugog i držani u tami najcrnjeg neznanja i kulturne zaostalosti. Ti tragovi moraju biti što prije zbrisani i uništeni. […] Osim toga, naš književni časopis treba da njeguje i razvija kritiku koja je čist vazduh bez koga nema pravog razvitka književnosti i umjetnosti. […] Zato je potrebno da se već sada i baš sada razvije naša umjetnička kritika koja će pomoći našoj javnosti da pravilo ocjenjuje napore naših umjetnika, a umjetnicima da se oslobode grešaka, nepravilnih koncepcija i lutanja.” (Mićanović 1948:3–4) 49 Ovakve prilike, međutim, ne isključuju povlašteni kulturalno-društveni položaj literarnog diskurza, već ga, naprotiv, hipertrofiraju i čine do kraja ogoljenim: “Realizirajući […] jedno od osnovnih načela poetike socijalističkog realizma, književnost, međutim, nije samo ostvarivala svoj društveni zadatak […], već se, sociološki promatrano, i sama
Novija bošnjačka književnost... 127
moarska književnost najčešće su forme literarnog ispoljavanja, što, naravno, nije slučajnost”: “dnevnik je kao literarna vrsta omogućavao najviši stepen vjerodostojnosti i faktografskog opserviranja stvarnosti, a tek prohujala ratna drama i intenzivna svijest o herojskoj epopeji revolucije upravo su zahtijevali svjedočenje o veličini tih zbivanja”, zbog čega u književnoj praksi i bošnjačkog socrealizma “osnovni vrijednosni kriterij bio je istinitost, tj. podudaranje sadržaja u dnevniku sa sadržajima iz neposredne stvarnosti, a estetski zahtjevi su bili svedeni na stilizaciju zanimljivo ispripovijedane fabule” (Duraković 1998a:531). Upravo ovakvo što bit će slučaj i u neposredno poratnom književnom djelu Derviša Sušića (1925–1990), vjerovatno najkarakterističnijeg predstavnika socrealizma u bošnjačkoj književnosti u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, koji u književnost ulazi još tipičnije negoli Selimović – partizanskim dnevnikom S proleterima (1950), “koji se od djela slične prirode ničim posebno ne izdvaja, mada se već tu osjeća izgrađena narativna fraza, naučena u školi naše dugotrajne realističke pripovjedačke tradicije” (Duraković 1998a:531–532), baš kao što je ovdje više negoli u ukupnoj književnosti NOB-a evidentno i potiskivanje onog što je “pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji”, tim prije što na ovom mjestu izostaje i ona – ma koliko u pojedinoj nacionalnoj tradiciji izvorno manje ili više strana – ipak nepatvorena i potencijalno umjetnički produktivna “organska” snaga šireg balkanskog folklora, a afektivna autentičnost, koja inače sjećajnim žanrovima osigurava njihovu emocionalnu vjerodostojnost (usp. Assmann, A. 2005), “zagušuje” se obavezom poštivanja ideološki prihvatljive faktografske vjerodostojnosti. Pogubnost ove ideološke, do krajnjih granica artificijelne “tuđe semiotike” više od dnevnika S proleterima u Sušićevu djelu što neposredno nakon Drugog svjetskog rata nastaje osnovom slijepog slijeđenja poetike i politike jugoslavenskog socrealizma potvrdit će i druga autorova dva teksta cjelovito ostvarena u okvirima ovog “književnog pravca” – pripovijest Jabučani (1950) i kratki roman Momče iz Vrgorca (1953), gdje se Sušić – sasvim u skladu sa socrealističkom “formulom” – stavlja u propisanu ulogu “inžinjera ljudskih duša”, pa tako u oba slučaja “konstruira” doslovno “poučnu priču” o ma koliko izazovnom i teškom, nekad i našla u posebnoj i povlaštenoj poziciji, što je bila posljedica očevidnog precjenjivanja njene društvene uloge i stvarnih mogućnosti. Kao ‘inženjer duša’ književnik se, htio to ili ne, u izvjesnom smislu i sam našao u položaju koji vlastitim djelom, odričući se prava na individualnost, treba da izražava interese društva, iz čega su proizlazila sva priznanja i povlastice što ih je uživao, ali i njegove obaveze.” (Martinović 1984/85:449)
128 Sanjin Kodrić
krajnje mukotrpnom, ali ipak uvijek suštinski važnom i, otud, neizbježnom i nužnom historijskom putu “socijalističke emancipacije” Čovjeka, pri čemu se ova vrsta “borbe” ne vodi više na bojnom polju, “prsa u prsa” s uvijek lahko uočljivim neprijateljem, već u onom što je prepoznatljiva poslijeratna jugoslavenska zbilja i, još više, u “glavama ljudi”, gdje najžešći neprijatelj jeste stara, “reakcionarna” svijest i nemogućnost konačnog i sigurnog opredjeljenja za socijalistički “put progresa”, čime se prošlost, sadašnjost i budućnost uvezuju u naročitu vrstu povijesnoteleološkog “kontinuuma”, čija “pozornica” jeste, prije svega, jugoslavensko selo i njegovi problemi “kolektivizacije” i uopće “socijalističkog preobražaja” u novom, socijalističkom društvenom poretku. Pritom, kao i dnevnik S proleterima, i Jabučani i Momče iz Vrgorca u cijelosti se zasnivaju na figuri rata, ratnika i povratnika iz rata, s tim da Sušićev pristup ovoj figuri na ovim mjestima počiva na, istina, vrlo uproštenom i za ono vrijeme sasvim tipičnom, ali ipak upravo zato i dalje zanimljivom ideološkom refiguriranju postojećih memorijskih sadržaja, kad se u naročitoj ideološkoj konstrukciji nedavni rat razumijeva kao samo prividno završen, dok se ratnik – borac i revolucionar – mora iznova dokazati i pokazati i u miru, a njegova mirnodopska “borba” mora biti primjer za druge, “okovima prošlosti” još uvijek “svezane” sumnjivce, kojima Sušić na ovaj način daje i priliku, ali i uputu za njihov izlazak na “pravi put”. I ovdje je, otud, jednako kao i u ukupnosti onovremene jugoslavenske književne prakse i njezina “teksta kulture”50, prisutna tipična ideološki isključiva, crno-bijela tehnika u izgradnji cjeline “literarnog univerzuma”, s – iako izrazito 50
Na ovom mjestu ne čini se suvišnim napomenuti i to da u ovom trenutku (slično situaciji zavrijeme austrougarske vladavine u BiH), a s obzirom na značaj teatarske pozornice kao političke govornice, najednom se budi dotad – a kod nas posebno – zamrla dramska književna praksa i pozorišni život, pa, kako to pokazuju višestruko dragocjena istraživanja Josipa Lešića (1991b:5–39), na scenu stupa čitav niz tad mahom mlađih dramsko-teatarskih autora, od kojih su neki svoj pozorišni rad započeli još na ratnoj “partizanskoj pozornici”. Uz S. Kulenovića, koji se tad, kao partizanski oficir i aktuelni direktor sarajevskog Pozorišta Narodne Republike Bosne i Hercegovine (1945–1947), javlja književnopropagandnom komičkom jednočinkom A šta sad? (1945) – svojevrsnim patriotskim agitatorskim prilogom uspjehu prvih poratnih jugoslavenskih izbora (11. 9. 1945.), a koji je inače praizveden u ovoj teatarskoj kući u okviru “predizborne pozorišne večeri” 8. 9. 1945. godine, među dramskim piscima i piscima za teatar ovog vremena jesu i: Emil Petrović (I Miloš ide na izbore, 1946), Drago Vučinić, Ismet Mujezinović i Dušan Blagojević (Kafanski stratezi, 1948), Branko Ćopić (Major Bauk, 1950), Hamza Humo (Tri svijeta, 1951), Vladimir Čerkez (Špijuni, 1952), Drago Mažar (U zavjetrini, 1953, Bura pred zoru, 1956), Rasim Filipović (Neumoljive strasti, 1956) i dr. Pritom, izgleda da će, uz književnost kao vjerovatno najdominantniji kulturalni diskurz, upravo teatar u ovom trenutku biti i još neko vrijeme ostati bastionom “napredne misli” jugoslavenskog “državnog socijalizma”, baš onako kako
Novija bošnjačka književnost... 129
plošnim – ipak vrlo jasno oblikovanim “protagonistima” i “antagonistima”, koji – kako je bilo tad uobičajeno – pripadaju sučeljenim klasama i djeluju s “klasnih pozicija”, pri čemu i Sušićevo djelo do kraja vjerno slijedi onaj model kod kojeg je na pozitivnom polu radništvo, “kojemu pomažu uglavnom omladina i siromašno seljaštvo te poneki ‘napredni’ intelektualac i umjetnik”, a na negativnoj strani udružili su se “trgovci, ‘kulaci’, malograđani, svećenici i redovnici, ‘odnarođeni’ intelektualci, predratni državni činovnici, vojnici, policajci i drugi potpornji predratnog i endehazijskog režima”, pa je i kod Sušića u pojedinačnim sukobima sad u osnovi vječita marksistička “povijesna napetost”, zbog čega se “protagonist i antagonist moraju obračunati jer je to povijesna nužnost” (Senker 2001:15), tim prije što – kako će to kasnije, u svojoj komediji Baja i drugovi (1971), ovaj autor (možda i autoironijski?) primijetiti – “svako umjetničko djelo je revolucija ili kontrarevolucija” (usp. Lešić, J. 1991b:5). Zato, upravo “izrazito deskriptivan pripovjedački postupak objektivnog naratora koji posmatra i opisuje, čvrsta fabulativna osnovica zasnovana na hronološkoj kompozicionoj shemi, potisnuta individualnost ličnosti i odsustvo dubljih psiholoških zahvata u karakterizaciji ličnosti, a naglašen pogled na kolektivna zbivanja i gibanja, bitne su karakteristike tog stilskog koncepta kojim su ostvarena ova Sušićeva djela” (Duraković 1998a:532), zbog čega, u uvjetima krajnje izrazite dominacije kolektivnog i ideološkog memorijskog formata, na ovom mjestu i nije mogla doći do izražaja ona za bošnjačku književnost karakteristična vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” koji ističe M. Rizvić, pa je i Sušić u neprilici da, u potrazi za izgubljenom tradicijskom osnovom, “nastavlja tradiciju seoske pripovijetke i romana” (Duraković 1998a:532), čime se bošnjačka književnost manje ili više očito opet vraća onom što Rizvić razumijeva pod pojmom “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama”, a što, međutim, za razliku od preporodnog doba u ovoj literaturi, neće značiti onu “eksploziju” koja je produktivno omogućila cjelokupnu noviju bošnjačku književnu povijest, već će – tragom novih centripetalnih silnica, koje se u ovom kontekstu nameću počev od književnosti pokreta socijalne literature pa nadalje – uvijek i nužno predstavljati čin ne samo inhibiranja već i retrogradnog destruiranja čitavog niza razvojnih potencijala koji su se u međuvremenu upisali među konektivne strukture bošnjačke književnosti, odnosno u sistem njezine “kulturalne gramatike” i njezinu “unutrašnju” povijest. Upravo zato, i pored brojnih je i tokom austrougarskog doba pozorišni život bio jedan od važnih instrumenata “emancipacije”, “modernizacije” i “evropeizacije” cjelokupne ovdašnje kulture.
130 Sanjin Kodrić
sličnosti koje cjelokupna bošnjačka književnost “lijeve” orijentacije ostvaruje prema književnosti bilo folklornog romantizma, bilo prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja 19. i početka 20. st., ni bošnjačka književna praksa socrealizma, baš kao ni socijalna literatura i književnost NOB-a, ni u kojem slučaju nisu nastavak tendencija preuzetih iz dotadašnje bošnjačke književne povijesti, već, naprotiv, njihova radikalna negacija, koja – upravo zbog ove svoje radikalnosti težnje ka “novoj literaturi” i uopće novom književno-kulturalnom sistemu, pa tako i novom kulturalnom pamćenju – samo u nekim, općim tipološko-modelativnim elementima natpoetički i transtemporalno korespondira s onim što joj tradicijski prethodi, dok u svakom drugom smislu predstavlja “eksplozivnu” novost i “tuđi jezik” u bošnjačkoj književnoj povijesti, čime se – barem jednim dijelom – može objasniti i oskudnost bošnjačke književne produkcije unutar onog što je nekadašnja jugoslavenska “književna ljevica”. Ovakvo što odnosi se i na “narodnjački” karakter folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma u bošnjačkoj preporodnoj književnosti, na jednoj strani, i književnog rada pokreta socijalne literature te književnosti NOB-a i socrealizma u bošnjačkom okviru, na drugoj strani, koji – iako dijele kulturalnu strategiju književnosti “iz naroda” i “za narod” – na dva potpuno različita, oprečna načina ostvaruju svoja “pripovijedanja nacije”, pri čemu svoje “nacionalne imaginacije” utemeljuju i na sasvim suprotnim tradicijskim polazištima, čije se razlikovanje na kraju manifestira i kao upravo kanonska isključivost. Ova osobena vrsta autoregulativnog izolacionizma bila je moguća utoliko prije što pogotovo bošnjačka književnost NOB-a i socrealizma, unekoliko slično književnosti bošnjačkog preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma, nastaje i bez mogućnosti razvoja u odnosima naporednosti s drugim književno-kulturalnim opcijama, pa je zato njihovo daljnje povijesno “kretanje” moralo biti vrlo teško i mučno, a katkad i opasno, kako to – primjera radi – pokazuje upravo skandalozni slučaj pokušaja teatarske izvedbe Kulenovićeve Djelidbe (1947), čiji je prerani “linearni” pristup “pomjeranju” unutar kulturalnog pamćenja jugoslavenskog socrealizma već u startu bio osuđen na propast, jer nova književno-kulturalna promjena i ovdje je morala započeti novom “eksplozijom”, koju je ova u naročitim prilikama jugoslavenskog “državnog socijalizma” sporna autorova komedija tek naznačila u trenutku kad biva zabranjena i uklonjena s pozorišnog repertoara (usp. Kodrić 2006, 2007), dok je ona sama bila moguća tek u bitno drugačijim i, prvenstveno, liberalnijim okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti kako bošnjačke književnosti, tako i književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice.
Novija bošnjačka književnost... 131
II.2.2. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel (Preporodni modernizam; postpreporodni tradicionalizam; avangardizam, neoizmi i poetičke alijanse međuratnog doba; poratni predmodernizam) Svojevrsna kriza tradicije i manje-više radikalni pokušaji njezina redefiniranja ili čak dokidanja, što, dakle, najvećim dijelom karakterizira situaciju bošnjačke književnosti unutar kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, na bitno drugačiji način odredit će ono što se dešava u okvirima hronološki narednog – politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti, s tom dodatnom ključnom razlikom da se unutar ovog okvira zrcali, pak, trenutak sasvim očitog ideološkog rasterećivanja i liberaliziranja književno-kulturalnog diskurza, s različitim prijelaznim i, nerijetko, istinski liminalno-hibridnim pojavama u domenu kulturalne memorije, uključujući istovremeno supostojanje i ideološki rigidnih pragmatičnih zadaća koje središte Moći, pod imenom “narodnopreporoditeljske” ili “partijske savjesti” i “društvene korisnosti”, stavlja pred književni rad, na jednoj strani, ali i često krajnje iznenađujuće slobodoumnih istupa ili manje-više subverzivnih i uopće bitno drugačijih književno-kulturalnih memorijskih praksi, na drugoj strani, sve to katkad čak u jednom te istom književnom tekstu, što je, naime, situacija koja se kao gotovo potpuno zaokruženo pravilo prati u “stilskim grupama” ili “književnim pravcima” koji konstituiraju ovaj kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti, a to su najprije preporodni modernizam s početka 20. st. i postpreporodni tradicionalizam između dvaju svjetskih ratova, a potom i avangardizam te, posebno, različiti neoizmi i poetičke alijanse tokom međuratnog doba, kao i, konačno, predmodernizam iz vremena što će ga odrediti čin dokidanja projekta jugoslavenskog socrealizma u godinama još uvijek neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Ovaj kulturalnomemorijski makromodel stoga je distinktivno obilježen između ostalog i različitim hibridnim oblicima memorijskih formata, gdje se uz elemente ranije dominantnog kolektivnog i ideološkog sad u većini slučajeva javljaju i sve vidljiviji i sve značajniji elementi individualnog, pa čak i kulturalnog memorijskog “filtera”, pri čemu je književna praksa ovog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti u drastično uvećanom kapacitetu otvorena ka ispitivanju kulturalno
132 Sanjin Kodrić
“novog”, ali ne više na način kako je to bio slučaj u prethodnoj književnokulturalnoj situaciji već na način literarno-kulturalnog “traženja” i, nerijetko, vrlo slobodnog literarno-kulturalnog eksperimenta, kad se “tuđe” i “strano” sa znatno manje grčevitosti nego u prethodnom slučaju i, u skladu s ovim, s mnogo više kreativne inovativnosti nastoji propitati i konačno prihvatiti kao “svoje” i “vlastito”, što je naročita situacija postepenog probijanja književnih i kulturalnih granica i pokušaj “proboja” ne samo u prostor književno-kulturalne slobode nego i u stanje književno-kulturalne “prirodnosti”, a zapravo u takav poredak koji će biti lišen artificijelnosti na različite načine nametnutih ili prinudno uvedenih novih književnih i kulturalnih normi i rješenja. Zato je politradicijski kulturalnomemorijski makromodel i onaj okvir unutar kojeg se u bošnjačkoj književnosti bitno mijenja, pogotovo u nekim slučajevima, i ono što je ovdašnji “smisao za historiju”, baš kao i “okrenutost tradiciji” koja obilježava bošnjačku književnost, pri čemu se uz postojeće kulturalnomemorijske sadržaje javljaju i oni novi, uključujući i pojavljivanje novih ili dodatno razvijanje već postojećih memorijskih figura, ali i sve izraženije i sve značajnije pojave književnog “samopamćenja” na način intertekstualne mnemonike, s čim se u vezi očituju i brojne primarno imanentno književne promjene i inovacije. U tom smislu, iako i sam pripada pretežno “vrućoj” kulturi sjećanja (mada znatno manje negoli je to slučaj u prethodnoj situaciji), politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti obilježen je i onim što je stanje u kojem manje-više ravnopravno, a posebno bez radikalno izražene međusobno “napetosti” i “neprijateljstva”, supostoje često i bitno različite “tradicijske struje”, pa ovdje – za razliku od kanonske kulture i njezine “kodificirajuće” centripetalnosti – memorijski sadržaj na svim razinama i u svim aspektima znatno i sasvim vidno “slobodnije teče” (usp. Assmann, J. 2005:20), zbog čega su – i pored nespornih te nerijetko i sasvim evidentnih relikta iz kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela – centrifugalni procesi ovdje znatno očitiji, što podrazumijeva i situaciju ukidanja nekadašnje monokulturalnosti i posebne vrste književno-kulturalnog autoizolacionizma što su karakterizirali prethodni okvir, zahvaljujući čemu politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti ključno je određen i izrazitošću sad znatno slobodnijih i često posebno potenciranih različitih stanja kulturalne dinamike i raznolikih kulturalnih “razmjena” kako na dijahronijskoj, tako i na sinhronijskoj razini, a što u konačnici podrazumijeva i uveliko prisutno stanje slobodno kreirane i nekontrolirane kulturalne interakcije. Istina, i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti
Novija bošnjačka književnost... 133
bošnjačke književnosti obilježavaju složene promjene njezine “semiosfere” prouzrokovane “upadima” onog što je “tuđa semiotika”, štaviše ovakvo što i ovdje je posebno i presudno izraženo, kako to – uz kontinuiranje elemenata “jezika” preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma – pokazuje uostalom i pojava “jezika” evropske moderne u preporodnom modernizmu početkom 20. st., odnosno pojava “jezika” evropske avangarde u međuratnom avangardizmu i s njim povezanim neoizmima te različitim poetičkim alijansama ili, pak, pojava “jezika” evropskog modernističkog egzistencijalizma u poratnom predmodernizmu i njegovim nastojanjima dokidanja dotad dominantnog socrealističkog književno-kulturalnog prosedea, s tim da prisustvo “tuđe semiotike” ovdje više nije ono što je pretežno motivirano situacijom izvan književnosti i kulture te ne predstavlja više upadljivo vanjski – historijski, društveno-politički ili ideološki “namet”, već je stvar sad gotovo “organske” uključenosti i bošnjačke književnosti i kulture u šira književno-kulturalna “kretanja”, zahvaljujući čemu ovdje više ne dolazi do onog nekadašnjeg radikalnog ugrožavanja, a pogotovo ne do ukidanja prethodno postojećih granica “semiotičkog prostora” ove literature, niti je više “strani jezik” njezin “generator tekstova”, pa je u središtu “semiosfere” bošnjačke književnosti iz okvira politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela sve više ono što predstavljaju njezine konektivne strukture i uopće ključni elementi njezine “unutrašnje” povijesti ili, pak, ono što su novine više ili manje uspješno dovedene u stanje saobraznosti s onim što je njezina “kulturalna gramatika”, što – sve zajedno – “inojezičke” “uplive” ovaj put čini ne više inhibirajućom silom i retrogradnim faktorom već, sasvim naprotiv, vrlo produktivnim poticajem za aktuelni te kasniji razvoj novije bošnjačke književnosti i, otud, nemjerljivo važnom i dalekosežnom osnovom za ono što je njezino savremeno stanje. U takvoj situaciji, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti ključno obilježava i upravo ona situacija tek u naznaci primjetna i kod Bašagićeve pjesničke zbirke Misli i čuvstva, kad “‘importirani’ tekstovi i ‘svoja’ kultura uzajamno se pregrupiraju” a sve više “‘novo’ se tumači kao da organski potječe od starog, koje se na taj način rehabilitira”, odnosno “težnja da se prekinuti put obnovi, traže se ‘korijeni’”, a potom, tragom “ideje organskog razvoja”, i “težnja da se neki viši sadržaj usvojenog pogleda na svijet odvoji od konkretne nacionalne kulture u čijim tekstovima je bio importiran”, pri čemu upravo ovdje u bošnjačkoj književnosti i kulturi vjerovatno po prvi put “stvara se mišljenje da su ‘tamo’ te ideje realizirane u ‘neistinitom’ – mutnom i izobličenom – obliku, a da se upravo ‘ovdje’, u krilu kulture koja ih
134 Sanjin Kodrić
je primila oni nalaze u svojoj istinskoj, ‘prirodnoj’ sredini”, što je proces u kojem u bošnjačkoj književnosti i kulturi sad napokon, iako još uvijek samo u najsretnijim slučajevima, “tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje uzbuđenosti i burno počinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prošlosti stimulirao prodor spolja, ali koje je rad asimetričnih transformacija već potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model”, pa upravo sad u svojim najsvjetlijim trenucima bošnjačka književnost i njezina “kultura-primalac u čiji prostor se premjestio zajednički centar semiosfere prelazi u poziciju kulture-odašiljača”, zbog čega, najzad, bošnjačka književna praksa iz okvira politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela nerijetko “i sama postaje izvor bujice tekstova koji se usmjeravaju u druga, s njene pozicije periferna, područja semiosfere”. Zato je, konačno, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijesti razvoja novije bošnjačke književnosti i onaj okvir u kojem ova literatura vrlo ubrzano i, često, na način vremenske naporednosti ili vrlo intenzivne konsekutivnosti napušta svoje nekadašnje kolonijalno stanje, pa upravo ovdje bošnjačka književnost sasvim vidno počinje izlaziti iz svoje kolonijalne “adoptivne” faze te, najprije, iskušava ono što je njezina “adaptivna” faza, da bi, najčešće u kasnijim razvojnim etapama unutar ovog okvira, nerijetko došla čak i do “adeptivne” faze, s jedne strane, dok je isto tako, s druge strane, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel i onaj kontekst u bošnjačkoj književnosti u kojem se bošnjačka književna praksa jednim značajnim dijelom oslobađa (a pogotovo u pojedinačnim, u ovom smislu najizraslijim slučajevima) i nekadašnje dominacije za tzv. “male književnosti” često karakteristične obaveze “pripovijedanja nacije” i učešća u izgradnji nacionalne “izmišljene zajednice”, što se, naravno, u pravilu ne dešava na onaj način i u onom kapacitetu kako će to biti slučaj kasnije – u književnoj praksi postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, ali svakako znači zoran i važan početak konačnog raskida s angažiranjem književnog rada u funkciji bilo njegova “nacionaliziranja” na način folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja 19. i početka 20. st., bilo njegova “internacionaliziranja” na način međuratne socijalne literature, književnosti NOB-a i poratnog socrealizma, iako – razumije se – ni linije kontinuiteta ove vrste u odnosu na ranije “stilske grupe” i “književne pravce” bošnjačke književnosti ovdje nisu u potpunosti strane. Sve ovo, naposljetku, rezultira isprva najčešće tek naslutljivim, a kasnije sve očitijim i izrazitijim stabiliziranjem sistema bošnjačke književnosti, pa zato povijesnorazvojni princip
Novija bošnjačka književnost... 135
“eksplozije” ovdje je, istina, i dalje – kao i u cjelini novije povijesti ove literature – dominantan “mehanizam” njezina povijesnog “kretanja”, ali ne i jedini, jer se uz njega ovaj put javlja i princip postepene “linearnosti”, s tim da i on u pojedinim slučajevima zna izazvati “eksplozivne” učinke, koji se, otud, ovdje ne dešavaju samo na dijahronijskoj već i na sinhronijskoj osi, što politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti čini višestruko dinamičnom pojavom, koja je u nekim aspektima katkad složenija i od inače izrazito kompleksnog kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, utoliko prije što se politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijesti bošnjačke književnosti javlja i kao naročita spojnica između dvaju potpuno međusobno isključujućih okvira njezina povijesnog razvoja, kakvi se, naime, onda kad su u međusobni odnos postavljeni, pokazuju kanonski i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel. U takvim prilikama, upravo u ovom, “medijalnom” natpoetičkom i transtemporalnom okviru novije bošnjačke književne prakse po prvi put u njezinoj povijesti u gotovo punom, krajnje ostvarenom kapacitetu i na do kraja nesumnjiv, više nego očit način do izražaja dolazi ona “jedna osobenost bošnjačke književnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko trećeg, međuratnog razdoblja, sve do današnjih dana” o kojoj govori M. Rizvić, tj. upravo “pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji”, pa se ovako što upravo ovdje po prvi put sasvim jasno prepoznaje kao naročita vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” bošnjačke književnosti, onog što se razlikuje od njezina “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, te evropskim književnostima u naše doba”, s tim da i ono što je pojava “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama” ovdje je, naravno, i dalje prisutno, ali, dakle, ne više na onaj način kako je to bio slučaj ranije, pri čemu upravo književna praksa politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnoj prošlosti omogućuje da se na način “povratne sprege” i osobena vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” retroaktivno jasnije uoči i u “stilskim grupama” i “književnim pravcima” iz prethodnog okvira, baš i kao da se isti fenomen prospektivno “naslućuje”, a potom i stvarno detektira te cjelovito prati i u kasnijoj književnoj praksi, sve do recentnog književnog trenutka, ma koliko on bio otvoren i za bitno drugačije procese i
136 Sanjin Kodrić
književno-kulturalne tendencije. Zbog svega ovog, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnosti i onaj je okvir u kojem književna praksa sve izrazitije razvija se iz sistemskih pretpostavki literature čiji je ona sastavni dio, što ovdje znači i pojavu čitavog niza linija intertekstualne književne mnemonike ili književnog “samopamćenja”, ali i znatno manji “upliv” “izvanknjiževne zbilje” u ono što je “literarni univerzum” pojedinačnog književnog teksta, a zapravo umanjenje ranijeg, mahom povijesnog “mimetičkog diktata”, koji – iako ovdje uvijek i ne nestaje do kraja – najčešće gubi nekadašnju snagu gotovo isključivog “modelativnog poticaja” i “akcijskog izazova”, a što ne dovodi samo do dekanonizacije prethodno “okoštale” književne prakse, već i do ovaj put “organskog” sistematiziranja konektivnih struktura bošnjačke književnosti i njezine “unutrašnje” povijesti, kad vlastita “kulturalna gramatika” jeste ono što dominantno oblikuje identitete bošnjačke književnosti ovog vremena, u kojoj upravo sad do posebnog izražaja dolazi i snažna poetizacija izvorno nepoetskih diskurza, pa će se u punom kapacitetu upravo u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti oformiti i – primjera radi – žanr poetskog romana, koji će se odavde tradirati i dalje, postavši tako i jedno od bitnih određenja bošnjačke književnosti 20. st. uopće (usp. Hadžizukić 2011). Zato su u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u povijesti novije bošnjačke književnosti znatno manje dramatična bilo pitanja književne tradicije, bilo pitanja književne “pripadnosti”, koja – i onda kad nisu zanemariva – nisu ipak ni istaknuta u prvi plan, dok njihovo osnovno polje razumijevanja nije više društveno-politički i ideološki kontekst, već ideja umjetnosti i umjetničke slobode, što – sve zajedno, ali i dalje tek kao jedan dio najvažnijih određenja ovog natpoetičkog i transtemporalnog okvira u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti – politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u prošlosti bošnjačke književnosti čini mjestom ne toliko one vrste razlike koja će u ovoj literaturi postati pravilo tek u njezinoj narednoj povijesnorazvojnoj etapi, s dubljim ulaskom u 20. st., koliko mjestom izrazite unutrašnje raznorodnosti, višestrukosti i naporednosti, a što, pak, nije toliko stvar tek realizacije proklamiranih poetičko-programskih načela koliko (i) učinak naročite – reklo bi se: tipično bosanskohercegovačke – književne situacije u poziciji “između”, čiji je značaj i u tome što će umnogome iznaći i način “amortiziranja” tradicijskih problema te procesa često i doslovnog “izmišljanja tradicije” koji su mučili književnu praksu prethodnog, kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti, s jedne strane, baš kao što će, s druge strane, u kulturalnomemorijskoj
Novija bošnjačka književnost... 137
književnohistorijskoj perspektivi predstavljati i onaj okvir zahvaljujući kojem i brojni “književni saputnici” (kojima je inače tradicionalna historija književnosti često i upravo zbog njihove situacije “na međi” ili zbog nerijetko i iz ovog proizašlog “epigonskog” karaktera njihova djela vrlo teško mogla osigurati važniji položaj) postati značajnija pojava, između ostalog i zato što upravo u ovom kontekstu i njihov književni rad – iako ne predstavlja za budućnost i ukupni kvalitativni karakter jedne “stilske cjeline” ili jednog “književnog pravca” očito vrijednu “književnu činjenicu” – postaje “organski” važan dio književnih “zbivanja” i “kretanja” ili uopće književne zbilje jednog vremena, a katkad i važna prethodnica onog što će uslijediti tek kasnije, bilo kao “korak naprijed” već postojećim tragom i brojnih “književnih saputnika”, bilo kao njihovo manje ili više radikalno “odbacivanje” i negacija. Ovu – za njegovo opće određenje presudnu – izrazitu unutrašnju raznorodnost, višestrukost i naporednost književne prakse unutar politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bošnjačkoj književnosti, jednako kao i njegovu poziciju “između”, vrlo vjerno može posvjedočiti već hronološki prvi “književni pravac” iz ovog okvira – preporodni modernizam, pogotovo pjesničko djelo Muse Ćazima Ćatića (1878–1915), njegova najznačajnijeg predstavnika, a potom i djelo drugih autora iz ovog okvira, poput – primjera radi – također pjesnika Avde Karabegovića Hasanbegova (1878–1900) i Fadila Kurtagića (1889–1958) ili darovite, ali dugo vremena bezrazložno zanemarene prozaistice Nafije Sarajlić (1893– 1970), čiji će se književni rad, bez obzira na to o kojem od ovih i njima sličnih pojedinačnih autora je riječ, najčešće odvijati uporedo i s radom autora iz domena folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja 19. i početka 20. st., ali katkad i uporedo s nastupom posve novog, pretežno avangardnog književnog naraštaja, ili barem neposredno prije njega, što, s sjedne strane, pokazuje i izrazitu složenost te “slojevitost” preporodne književne prakse kao cjeline (koja se, dakle, suštinski razlučuje u dva kulturalnomemorijska makromodela), dok isto tako, s druge strane, već u startu ukazuje na naročitu, u odnosu na druge, njemu u književnosti s prijelaza dvaju stoljeća prethodne “književne pravce” bitno drugačiju liminalno-hibridnu poziciju kako samog preporodnog modernizma, tako i uopće politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bošnjačkoj književnosti, baš kao što svjedoči i izrazitu “zgusnutost” razvoja novije bošnjačke književne prakse uopće, zbog čega ni najmanje ne treba čuditi njezina – posebno u nekim slučajevima – izrazita kompleksnost. Sve će se ovo, naravno, sabrati i u reprezentativnom slučaju M. Ć. Ćatića, s kojim je u vezi – nima-
138 Sanjin Kodrić
lo iznenađujuće – “čovjek u nedoumici odakle bi i kako prišao njegovu djelu i pojavi” (Begić 1987f:196), pa je gotovo svaki ozbiljan govor o pjesništvu ovog autora nimalo slučajno određenim upadljivim “raskršćima” ove ili one vrste, bez obzira na to da li je riječ o “Ćatićevoj razdjelnosti” (Begić 1987f), njegovu položaju “između erotike i mistike” (Rizvić 1969) ili “na razmeđu epoha” (Duraković 1998b), odnosno između “književnog naslijeđa i duha moderne” ili, sad sasvim eksplicitno, o njegovoj “poetici liminalnosti” (Kazaz 1997, 2008), kad “kompozitnost je njegova jedina konačnost” (Begić 1987f:202), utoliko prije što, “‘jači i senzibilniji od obaju Karabegovića, dublji i gipkiji u izrazu od Đikića’ [Tode Čolak]”, sasvim tipično za politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, “Musa Ćazim Ćatić je s jedne strane nastavljao poetska iskustva prethodne generacije, ali je, s druge strane, produbljivao s Bašagićem i Karabegovićem započeto otvaranje bošnjačke poezije prema duhovnom stvaralaštvu ostalih južnoslavenskih književnosti”, pri čemu “dok Bašagićeva i Karabegovićeva poezija to otvaranje iskazuje više dekorativno, preuzimanjem versifikacijske sheme i konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma, i deklarativno, romantičarsko-patetičnim očitovanjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta, kod Ćatića je to bio proces pune stvaralačke osmoze i oplemenjivanja, što je nužno moralo rezultirati i poetskim padovima i promašajima, ali i istinskim oplođenjima dva (tri) u osnovi različita doživljaja svijeta i dvije (tri) različite kulturne i književne tradicije”, zahvaljujući čemu je upravo ovaj izraziti politradicijski pjesnik “započeo onaj put evolutivnog preobražaja bošnjačke književnosti koji će kasnije omogućiti i Humu i Kulenovića i Dizdara, dakle jednu novu generaciju pjesnika u čijim pjesmama više neće biti te unutarnje tenzije i grčevitog napora da se uzajamno prožmu dotad različiti oblici pjesničkog iskustva” (Duraković 2003a:41–42).51 Zato je – uprkos njegovoj jakoj a očitoj “starinskoj”, pozitivističkoj metodološkoj pozadini – potpuno upravu i Abdurahman Nametak kad konstatira to da “ako je ma čije literarno djelo odraz veoma kompleksnih zbivanja u sredini iz koje je književnik proizišao, u kojoj je živio i za koju je stvarao, onda je Ćatić svakako ilustrativna pojava u našoj književnosti”: “nije bio svjedok zbivanja čitavog jednog stoljeća, ali u zbivanjima koja je doživio, vidio i uočio u bosanskohercegovačkoj muslimanskoj sredini kojoj je i sam 51
Usp. i: “Kao Aškerc kod Slovenaca i Kranjčević kod Hrvata, tako je i Ćatić kod bosanskohercegovačkih Muslimana, u pjesničkom redoslijedu, bio moderni skretničar poezije, sabravši u sebi religioznu mitologiju svoga svijeta u njenom posljednjem mogućem pjesničkom ovaploćenju i otvarajući time, posredno, puteve međuratnim stilovima i pojavama H. Hume, H. Kikića pa čak i S. Kulenovića i Maka Dizdara.” (Begić 1987f:205)
Novija bošnjačka književnost... 139
pripadao, akumulirala su se zbivanja i razvojni procesi ne jednog nego više stoljeća normalnog razvoja naroda koji su svoj historijski tok mogli normalno da prožive”52, a posebno je Nametak upravu onda kad ističe to da je Ćatić svojom ocjenom o turskom pjesniku Fazuliju “time ujedno, više nesvjesno nego svjesno, indicirao i put prilaženja i njegovoj vlastitoj poeziji i cjelokupnom njegovom književnom djelu”, a kad – kako veli Ćatić – “načelo je, da pjesnikova djela moraju biti tako napisana, kako mogu služiti kao ogledalo stoljeća, u kojem je pjesnik pripadao i sviju događaja, koje je pjesnik vidio ili o njima čuo”, što – kako to i Nametak zaključuje u povodu, kako i sam kaže, “heterogenog” Ćatićeva rada – u slučaju ovog pjesnika nije tek stanje koje je “jednostavno značilo i kidanje veze sa višestoljetnom tradicijom orijentalne kulture”, već i “okretanje suvremenoj jugoslavenskoj književnosti koja se već slijevala u tokove evropske literature”, pri čemu “dva i pô decenija”, koliko je u Ćatićevu trenutku bilo prošlo od osmanskoaustrougarske smjene u Bosni 1878. godine, “ne bi bilo suviše kratko vrijeme da se u njemu pojavi, razvije i dade tipične predstavnike ma koji književni pravac, ali je i suviše kratko vrijeme da se pojave, razviju i dadu tipične predstavnike književni pravci koji su u evropskoj, pa i u jugoslavenskoj književnosti egzistirali više od jednog stoljeća” (Nametak 1968:I–II). Zbog toga, uz ona “dva (tri) u osnovi različita doživljaja svijeta i dvije (tri) različite kulturne i književne tradicije” o kojima u povodu Ćatića utemeljeno govori E. Duraković, kod ovog politradicijskog pjesnika i dalje je prisutan i Orijent, s tim da sad na sasvim vidan, konačan i odlučujući način “Ćatić je i prvi naš pjesnik kod koga je uočljiv zaokret u odnosu na istočnjačku poetiku misticizma”: “iz stiha u stih kod njega su, naime, životna radost i plotska želja nadvladale spiritualno mistično osjećanje svijeta”, pa upravo “u tom grčevitom dvojenju između svjetovno-čulnog i mistično-religijskog doživljaja ljubavi prisutna je i temeljna drama njegove pjesničke hereze”, ali – što je još značajnije u širem kontekstu Ćatićeva književno-kulturalnog okvira – i ona temeljna liminalno-hibridna crta politradicijskog kultural nomemorijskog makromodela u novijoj bošnjačkoj književnosti, koja je izraženija utoliko prije što, manje ili više nalik situaciji kod drugih autora 52
Unekoliko slično ovom o Ćatiću će znatno kasnije pisati i Irfan Horozović, i sam pjesnik: “Ćazim Ćatić je pravi pjesnik kraja stoljeća i izraziti pjesnik ulaska u dvadeseti vijek sa svim svojim raznovrsnim i šarolikim preokupacijama, u svijet bez jednog mita, u svijet rastočenih mitova, u svijet neobičnog eklekticizma u kom se stiču antika i zapadno iskustvo, istok i slavenske legende. Na toj pjesničkoj geografiji zamišljeni šestar povlači svoju imaginarnu kružnicu, svoju vibrirajuću mobilnu krivulju u kojoj je duhovni sadržaj ovog pjesništva.” (Horozović 1980:45–46)
140 Sanjin Kodrić
sličnog usmjerenja, “u ovom kolebanju između grijeha i pokajanja, u Ćatićevoj pjesmi je istodobno prisutan [i] iz sevdalinke poznat osjećaj bezizlaza i nemogućnosti ljubavnog ispunjenja, i to u oba vida: i na planu svjetovnočulnog i na planu ezoterično-mističnog shvaćanja ljubavi”, sve to ne samo u autorovoj pjesničkoj fazi što je doslovno “prijelazna” između pretežno “tradicionalnog” i prvenstveno “modernog” (1906–1908) već čak i u onoj narednoj, “zreloj” (počev od 1908. godine [usp. npr. Kazaz 1997:29–85]), kad “Ćatićeva poezija je amalgamirala bitna iskustva simbolističke poetike i secesionističkih traganja, karakterističnih za prijelaz iz XIX u XX vijek”, a kad – opet u sasvim tipičnoj i karakterističnoj politradicijskoj izvedbi – “novi lirski akcenti u njegovoj su se pjesmi asimilirali prirodno i nenametljivo, a samo ponekad su bili u punoj protivnosti i sa duhovnošću zavičajno-nacionalnog pjesničkog naslijeđa i sa njegovim osobnim ritmom i doživljajem svijeta” (Duraković 2003a:42–43), što sasvim odgovara onom također prepoznatljivom politradicijskom stanju kad “stvara se mišljenje da su ‘tamo’ te ideje realizirane u ‘neistinitom’ – mutnom i izobličenom – obliku, a da se upravo ‘ovdje’, u krilu kulture koja ih je primila oni nalaze u svojoj istinskoj, ‘prirodnoj’ sredini”. U takvoj situaciji, u kojoj “zatiče romantizam i zakašnjeli romantizam sa bogatim folklornim naslijeđem” te “izrazite zahtjeve za angažiranjem književnosti u širem društvenom i nacionalnom kontekstu”, a kad “romantičarsko pjesništvo duboko vezano za svijest o naciji, kolektivnoj žrtvi i folklornoj tradiciji postepeno zamjenjuje poezija sa izvjesnim modernističkim obilježjima”, u pjesničkom djelu M. Ć. Ćatića, uz pogotovo ranije “snažan uticaj književnog naslijeđa, narodne poezije i uzusa kasnog romantičarskog pjesništva, očit u preuzetim motivima i poetskom jeziku”, “sublimišu se iskustva parnasovskog, impresionističkog i poetički nalozi dekadentnog simbolističkog pjesništva, i stvaralački se ukrštaju sa duhom i poimanjem svijeta koje pjesniku nameće istočna, pogotovu islamska filozofija, mitologija i književna tradicija”, pri čemu je “Ćatićev preobražaj iz romantičarskog pjesnika sa naivnom i nedozrelom osjećajnošću u istinskog modernistu u završnoj fazi njegova stvaranja suštinski, a ne samo spoljnji, formalni” (Kazaz 1997:11, 15, 17, 21), za razliku od većine drugih autora i iz okvira politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, pa tako i za razliku od Karabegovića Hasanbegova i Kurtagića, čija je modernost više stvar njihovih vlastitih pjesničkih priroda i preobražaja pjesničkog diskurza na primarno ovoj osnovi, a manje programskog poetičkog “prevrata” kao kod Ćatića, što – sve zajedno – samo još više usložnjava ono što su književno-kulturalne prilike koje obilježavaju bilo preporodni modernizam, bilo uopće politradicijski kulturalnome-
Novija bošnjačka književnost... 141
morijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti.53 Zato je upravo preporodni modernizam u novijoj povijesti bošnjačkog književnog stvaranja i onaj okvir u kojem bošnjačka književna praksa – bilo programskisvjesno, bilo spontano-intuitivno – doživljava ne samo vrlo krupne i po dalji književni razvoj presudne i sudbonosne promjene, i to primarno one inovativno-progresivnog karaktera, već, isto tako – a samo na prvi pogled 53
Književnohistorijski ispitujući upravo pjesničko djelo M. Ć. Ćatića, E. Kazaz i sam će doći do zaključaka koji nesumnjivo potvrđuju ono što su u ovoj studiji definirane bitne značajke preporodnog modernizma (a preko ovog i ukupnog politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela) u novijoj bošnjačkoj književnosti, a posebno onda kad – primjera radi – piše to kako je “period od kraja prošlog vijeka do početka Prvog svjetskog rata u bošnjačkoj književnosti obilježen baš uporednim trajanjem dvaju estetskih sistema i duhovnosti usklađenih s njima”, na ovaj način slučaju bošnjačkog pjesništva s početka 20. st. dosta uspješno prilagođavajući ideje Dragiše Vitoševića o srpskom pjesništvu 1901– 1914. godine, a naročito autorovo razumijevanje “prelaznog doba”, koje je puno “raskida, ali i dvojstava koja svedoče o nemogućnosti da se to učini naglo i konačno, tj. da se uvede čist estetski ideal” (Vitošević 1975:299). “To je ona vrsta uporednosti – nastavlja Kazaz – u kojoj je naročito izraženo međusobno uticanje i specifično inkorporiranje elemenata jedne estetike u stvaralački opseg druge. Romantizam se tu pokazuje kao idejni krug koji je u stagnaciji, ili, preciznije, u opadanju. Ovaj period naše poezije daje njegove posljednje rezultate. Moderna pak na samom početku vijeka još nije izborila primat vladajuće stilske formacije i nije, barem ne na startu, agresivna u onoj mjeri koja joj garantuje normativnost u recentnoj književnoj praksi. // Podrobnije razmatranje ovog razdoblja svakako bi dovelo do zaključka da u našoj nacionalnoj poeziji postoje isti oni procesi karakteristični za tzv. novije književnosti, procesi miješanja različitih umjetničko-estetskih koncepcija, što je posljedica sasvim specifičnog ubrzanog razvoja književne svijesti i obzora ukusa. Paul van Tigem ovu situaciju određuje kao istovremeno ‘mešanje umetnosti klasične, romantičke, realističke ili parnasovske, umesto njihovog smenjivanja (kao u Zapadnoj Evropi)’ [Dragiša Vitošević]. Otud i paradoks naše poezije prve dvije decenije vijeka: u okviru iste književne generacije, ili čak, u opusu jednog pjesnika, u periodu od jedne ili dvije godine nalaze se ostvarenja koja se po izvjesnim stilskim obrascima međusobno potiru i isključuju.” Pritom, na ovoj osnovi kritizirajući pristup Pere Slijepčevića književnom radu bošnjačkih autora s prijelaza dvaju stoljeća, Kazaz konstatira i to da “Slijepčević ne uviđa miješanje raznorodnih poetičkih sistema toga vremena, njihovo međusobno ispreplitanje i istovremenost primjene u tekućoj poetskoj praksi”, a onda – tragom Isakovićeve ideje o “nacionaliziranju Muslimana” i s razlogom upozoravajući na ono što su osobenosti bošnjačke književne povijesti – nastavlja: “On za račun generalizacija u pokušaju generacijskog klasificiranja bošnjačke poezije primjenjuje vremenski, umjesto unutarnjeg literarnog kriterija književnih tokova, ponavljajući pri tom grešku vladajuće politike. I on sam, naime, nacionalizira bošnjačke pjesnike, istržući ih iz literarne matice bošnjačke književnosti, što je još jedan u nizu pokazatelja izrazito nepovoljnog sociološkog konteksta naše literature”, a što će inače, prema Kazazu, “dugo biti jedan od ključnih razloga odbacivanja modernističkih poetika i njenih zahtjeva za izdvajanjem pjesnika iz kolektivnog i individualiziranjem poetskog izraza” (Kazaz 1997:16–17, 25).
142 Sanjin Kodrić
paradoksalno – uveliko dovršava i ono što je M. Braun označio kao “začetke evropeizacije književnosti i kulture slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini”, pa gotovo simultano ili na način vrlo brze, “sažete” i “nabijene” konsekutivnosti prolazi i kroz “adoptivnu” i kroz “adaptivnu” kolonijalnu fazu, zakoračujući pritom već i u onu “adeptivnu”, kako to pokazuje upravo i slučaj pjesništva M. Ć. Ćatića, kojeg inače Braun smatra paradigmatičnim predstavnikom one književno-kulturalne generacije kod koje je “otpočela druga odlučujuća faza evropeizacije: pojačano razumijevanje za evropski mentalitet, njegovo postepeno prisvajanje i psihičko prerađivanje” (Braun 2009:120), a zapravo – reklo bi se – ona “duševna evropeizacija” koju je ovaj autor uzaludno tražio kod pisaca folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja 19. i početka 20. st., mada za ovog njemačkog slavista – valjda zbog toga što ni njegova “duša” nije do kraja “evropska” – ni “Ćatić nije nikakav inovator, nikakav revolucionar pjesništva; on se stalno drži jednog već prije njega razrađenog i utvrđenog okvira”, iako – proturječno priznaje i Braun – nasuprot “robovanju tradiciji” kod ovog pjesnika nalazi se i, “s druge strane, jaka individualistička sklonost” (Braun 2009:121, 122), a što, uz ostalo, samo još uvjerljivije govori o već značajno prisutnim “adeptivnim”, dekolonizacijskim silnicama u bošnjačkom preporodnom modernizmu, i to opet, prije svega, upravo u Ćatićevu pjesničkom djelu.54 Upravo u ovom smislu treba, 54
Usp. Braun 2009:126–135, a posebno: “Modernizacija kod Ćatića odvija se dvojako. S jedne strane on preuzima pojedinačne oblike i stilska sredstva kao i pojedinačne tematske motive i razvija ih tačno prema originalnom uzoru, tačno prema artističkim pravilima koje je zahtijevala moderna teorija – on, dakle, postaje oponašatelj u punom smislu te riječi. Budući da je stil stran i s obzirom na neposrednost sudara razumljivo je što se ovo oponašanje često zadržava na površini, a konačni rezultat je iznuđeno dekadentno, klišeizirano pjesništvo koje smatra da temeljni zahtjev za individualizacijom izraza zadovoljava time što obnavlja materijal forme i što se ne rasplinjuje o ružama i slavujima, zefirima i zorama već o novim ali jednako šablonskim frazama i poređenjima. // I dok su manje značajni muslimanski ‘modernisti’ ostali na tom nivou razvoja, kod Ćatića se istovremeno pokazuje jedno dublje, instinktivnije shvatanje prirode modernog pjesništva. Osim što se kod njega na različitim mjestima osjeća iskrena borba za samostalnim oblikovanjem i slobodnim izražavanjem, uvijek je primjetno i njegovo nastojanje da razbije diktaturu izvana datih lirskih tema i tako dođe do slobodnog, ličnog i neovisnog poimanja i prikazivanja onih raspoloženja koja izrastaju iz prirode stvari, a posebno iz ličnog i individualnog osjećaja. Stoga se kod njega na svojstven način križaju dva procesa modernizacije od kojih se jedan zasniva na naivnom, površnom razumijevanju ‘modernog duha’, dok drugi izrasta iz ličnog, individualnog doživljaja. Oba procesa idu uporedo jedan s drugim, bez direktne međusobne povezanosti. U tom smislu je interesantno što se ‘istinska modernizacija’ često ispoljava upravo kod takvih tematskih motiva koji su po sebi itekako preuzeti iz ‘starog sti-
Novija bošnjačka književnost... 143
otud, reaktuelizirati i davnašnje zapažanje M. Rizvića (1969:32) da se “okret prema zapadu kod Bašagića manifestovao više u tematsko-sadržajnom pogledu, dok je kod Ćatića kompleksniji, sa fondom emocija novog kvaliteta, sa otklonom od istočnjačke egzaltacije u dekadentsku melanholiju, od punoće sirovog doživljajnog potencijala u emotivni rafinman”55, utoliko prije što i Rizvić – očito – na svoj način “naslućuje” i ono što je naročito Ćatićevo politradicijsko “pismo”, ali i ono što su, unutar ovog okvira, i složeni kolonizacijsko-dekolonizacijski odnosi i procesi u novijoj bošnjačkoj književnosti početkom 20. st., što, opet, nije ni najmanje začuđujuće, jer – nadilazeći onu situaciju u kojoj je “import tekovina evropske moderne s početka XX. stoljeća […] u bošnjačkoj privrženosti vlastitim, imanentnim diskurzivnim modelima postajao reduktivan, površan i doimao se nekom vrstom poetičke hereze” (Spahić, Verlašević 2008:105) – upravo Ćatić dola’ […]. Prva, površna modernizacija javlja se kod Ćatića razumljivo uglavnom u kasnijim godinama, tj. nakon njegovog boravka u Zagrebu. Cijeli ciklusi soneta ubrajaju se u ovu kategoriju, ne računajući manje izdvojene pjesme. […] Umjetničko pojačanje u smislu stvarne individualizacije i produbljivanja osjećaja i izraza kod Ćatića se može primijetiti skoro u svim tematskim oblastima njegovog stvaralaštva. Prvo – kao što smo već naznačili – u oblasti čiste ljubavne lirike. Najbolji primjeri ovog književnog roda ćatićevske umjetnosti ne pokazuju samo izbrušenost umjetničkog izraza, kao što je to slučaj kod Đikića, već i sadržajno pomjeranje ka ličnoj, individualnoj analizi osjećaja. Međutim, upravo se u ovoj oblasti ne mora svaki razvoj u ovom smjeru posmatrati kao posljedica zapadnjačkog utjecaja, jer mnogo toga zavisi jednostavno i od odgovarajućih ličnih sklonosti o kojima smo već imali prilike govoriti. [...] Ovakva djela jednog muslimanskog pjesnika koji pripada prvoj generaciji pjesnika nakon okupacije i usto je u Carigradu prošao visoku školu orijentalnog obrazovanja zamisliva su jedino u oblasti moderno-evropskog utjecaja, koji se u skoro svakoj rečenici jasno i osjeti. Nije nipošto isključeno da za ovu ili onu pjesmu postoji konkretan predložak. Takva razmatranja za nas, međutim, više nisu bitna; nama je dovoljno utvrđivanje zapadnjačkog utjecaja kao onog koji ovdje razbija stare ukorijenjene forme osjećanja i utire nove puteve pjesničkom oblikovanju. // Ćatićev primjer pokazuje da djelovanje tih novih psiholoških sila ne mora nužno isključiti stara raspoloženja i metode; staro i novo idu neko vrijeme neometano jedno uz drugo. Ta naporednost ovih dviju osnova je naravno najvažniji moment procesa evropeizacije, jer se ovdje mogu naznačiti putevi kasnijeg razvoja pjesništva. To paralelno postojanje, kao što smo vidjeli, pruža uz to različite mogućnosti stapanja od kojih smo na konkretnim primjerima upoznali one dvije najvažnije: ‘formalističku’ i ‘suštinsku’ modernizaciju.” (Braun 2009:126–128, 134) 55 Usp. i: “S obzirom na užu pjesničku sredinu, treba uočiti promjenu u odnosu na Mirzu Safveta: ovaj je bio zasnivački pjesnik-mislilac i vizionar, Musa je lirski nastavljač istoga stila, i držao se pjesnički samo na svojim artističkim senzacijama. Jarka žestina Istoka je bosanskohercegovački, slavenski kod njeg zagašena. Odveć plavetnila i žubora u njega ima za pravog istočnjaka. Ali kao i evropski modernisti njegova doba, kao i njegovi uzori sa Istoka, on zna da se stopi sa predmetom svojih sanja i svojih viđenja.” (Begić 1987f:204)
144 Sanjin Kodrić
kazuje i “prijemčivost bošnjačke poezije za novo” (Spahić, Verlašević 2008:106), ali i njezinu sposobnost ne samo za njegove “prerade” već i za takve “obrade” kad, nakon osobenog “pasivnog upijanja”, cjelina ove literature “strastveno počinje da oslobađa nove tekstove, bombardirajući druge strukture, među kojima i svog ‘uzbuđivača’”, kako to nedvojbeno pokazuje i izuzetna Durakovićeva uporedba Ćatićeve dotad manje poznate pjesme Zambak (1907) i glasovitog soneta Srodnost (1910) velikog hrvatskog modernista i Ćatićeva “pjesničkog uzora” Antuna Gustava Matoša (usp. Duraković 1998b:100–102), koji je “nesumnjivo ostvaren pjesnički sugestivnije, ali koji, po našem mišljenju, svoj korijen i inspirativni impuls crpi iz Ćatićeve pjesme”, pri čemu “o mogućem utjecaju Muse Ćazima Ćatića na Matoševu poeziju mogla bi posvjedočiti i Matoševa pjesma U vrtu, a još više Mističan sonet iz 1908. godine, u kojem se sasvim u duhu panteističkog misticizma ljubav prema ženi doživljava kao mističan čin spoznaje božanskog i kosmičkog jedinstva” (Duraković 1998b:101). Kako to u nastavku s razlogom napominje Duraković (1998b:102), “ovakve usporedbe Ćatićeve poezije s Kranjčevićem, Vidrićem ili Matošem nisu, naravno, toliko bitne zbog međusobnih vrijednosnih samjeranja i određenja, nego, prije svega, da bi se otkrila ili barem naznačila kompleksnost međuodnosa, prožimanja i oplođenja koja će” – sasvim tipično za ono što je i preporodni modernizam i uopće politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti – “bitno odrediti ne samo tadašnji trenutak naših literatura, nego u bitnome i našu književnu suvremenost”, ali će, isto tako, ukazati i na ono što je promjena graničnih linija “semiosfere” bošnjačke književnosti bilo u vremenu preporodnog modernizma, bilo u cjelini politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, kad posebno kod Ćatića granica, kao “‘vruća’ tačka semioobrazujućih procesa”, “s jedne strane razdvaja, a s druge – spaja” te “u isto vrijeme pripada objema pograničnim kulturama, objema semiosferama koje se graniče”, ili kad – kako to, i sam slijedeći trag postkolonijalnih ideja, ispravno zapaža i E. Kazaz – “u takvom kontekstu mijenja se i percepcija granice kao toposa kulturalnog sukoba, te postoje valjani razlozi za njeno promatranje u Homi Babinom duhu, gdje se granica hajdegerovski vidi kao mjesto na kojem se jedan kulturalni sistem završava, ali se i transformira, a drugi također ima iste karakteristike”, pa se upravo u Ćatićevu politradicijskom slučaju “granica ukazuje kao prostor na kojem se sazdaju novi, liminalni kulturalni sistemi, pri čemu jedna kultura prodire u drugu i ponaša se poput limesa, ostavljajući tragove svoga prisustva duž neograničenog prodora” (Kazaz 2008:11). U ovakvoj situaciji, kad se, dakle, “liminalnost ukazuje kao beskonačno
Novija bošnjačka književnost... 145
upisivanje tragova tradicije u tokove moderne” (Kazaz 2008:14), saževši u sebi i sve ono što su ključna određenja bošnjačkog preporodnog modernizma i, istovremeno, anticipiravši ono što su temeljne modelativne odrednice ukupnog politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti bošnjačke književnosti, ali i neka bitna određenja njezina postkanonskog okvira ove vrste, M. Ć. Ćatić zato se i “pokazuje kao prvi veliki sintetični pjesnik bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije koji, sa granice između tradicije i moderne, uobličava nove kulturnoidentitetske procedure koje će obilježiti dvadeseti i početak dvadeset i prvog vijeka u ovdašnjim kulturnim praksama” (Kazaz 2008:15), utoliko prije što – krajnje egzemplarno za onaj lotmanovski shvaćen proces kad, između ostalog, “tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje uzbuđenosti i burno počinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prošlosti stimulirao prodor spolja, ali koje je rad asimetričnih transformacija već potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model” – “poetika liminalnosti” ovog pjesnika podrazumijeva “i onaj unutarnji proces prevazilaženja poetičkih granica, sintetiziranje poetskog duha orijentalne čulnosti sa sinestezičnim jezikom simbolizma i bodlerovskim konceptom univerzalnih analogija što, kako je naglašavao Baudelaire, imaju zadatak da skinu materijalne zastore sa stvari i prodru do mističnog jedinstva svijeta”, jednako kao i “postupak oplođavanja i ukrštanja različitih kulturnih modela, pri čemu pjesnik sa prostorne i vremenske granice neprestance hibridizira izvorne poetičke naloge simbolizma i impresionizma” (Kazaz 2008:15). Sve ovo, međutim, bilo je moguće i zato što se u naročitoj politradicijskoj književno-kulturalnoj situaciji upravo Ćatićevo pjesničko djelo prvenstveno razvija i iz onog što su temeljni principi u međuvremenu najrazličitijim “uplivima” iz vanjske, “tuđe semiotike” bitno preoblikovanih konektivnih struktura bošnjačke književnosti, zbog čega u ovoj i njoj sličnoj poeziji bošnjačkog preporodnog modernizma, baš kao i u većem dijelu ukupnosti politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti, s jedne strane izostaje i ona nekad važna mimetička obaveza književnosti, posebno tradicionalistički oblikovana “priča o prošlosti” (iako povijesna drama i trauma koju ona podrazumijeva umnogome na naročit način i dalje traje), pa u Ćatićevu pjesništvu – onda kad se i javi – ni “domovina nije, srećom, istorijski pojam, politička apstrakcija, već doživljajni trenutak, slika tla i podneblja, prigodno snatrenje uz odlazak iz Bosne i povratak u Bosnu”, “nikakva istorijska, apstraktna zamisao”, već njezino “intimno viđenje” ispunjeno sadržajem “njenog osebujnog senzibiliteta” (Begić
146 Sanjin Kodrić
1987f:200–201), dok je sama književna praksa naglašeno obilježena onim što je fenomen kulturalnog “samoopisivanja”, a zapravo izrazitom literarnom mnemonikom, što se u Ćatićevu slučaju ostvaruje na najrazličitijim razinama i na najrazličitije načine, pa – sasvim u skladu s onim što Rizvić ističe kao posebnu vrstu “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” bošnjačke književnosti – “ovdje ne ‘radi’ posljednji vremenski presjek, već cijela masa tekstova kulture”, zahvaljujući čemu u Ćatićevoj književnoj praksi “u suštini sve što sadrži aktuelno pamćenje kulture direktno ili posredno se uključuje u njenu sinhroniju”, a “zaboravljeni” sadržaji kulturalnog pamćenja iznova “oživljavaju”, a što M. Ć. Ćatića nedvojbeno čini i prvim autorom u novijoj bošnjačkoj književnosti kod kojeg će se u svoj njihovoj kompleksnosti, a često i paradoksalnosti te kontraverznosti, ostvariti neka od najvažnijih identitetskih obilježja ove literature u njezinoj ukupnosti, pa je u ovom smislu – nasuprot svim simplifikacijama, bez obzira na to da li se one ticale tobožnje emanacije “narodnog duha” ili nekih drugih, ovom sličnih ili sasvim suprotnih, a uvijek i nužno dnevnopolitički angažiranih radikalnih koncepata – Ćatić zasigurno i osobena vrsta “preteče” onih književnih figura koje u bošnjačkoj književnoj povijesti čine autori poput Hume, Selimovića, Kulenovića, Dizdara ili Sušića, koji inače neće, naravno, “ponoviti” ni Ćatića ni ono što je stanje bošnjačke književnosti njegova vremena, već će ga, naprotiv, svako na svoj način izmijeniti i dodatno usložniti. Upravo ovakvo što – ta, naime, izrazita kulturalnomemorijska složenost Ćatićeva politradicijskog pjesničkog djela koju će razvijati i kasnija bošnjačka književnost – vidljivo je, konačno, i u onom “grčevitom dvojenju između svjetovno-čulnog i mistično-religijskog doživljaja ljubavi” u kojem je “prisutna temeljna drama Ćatićeve pjesničke hereze u odnosu na baštinjeni koncept sufijske lirike, s kojim postoji stalna, neprekinuta korespondencija u njegovim pjesmama i esejima” (Duraković 1998b:95), kao i, između svega ostalog, u čitavom nizu užih književnih kulturalnomemorijskih fenomena, pa tako i u naročitoj vezi između Ćatićeva stiha i orijentalno-divanskog bejta, koji kod ovog karakterističnog politradicijskog pjesnika osobenom vrstom “oponašanja” postaje “pseudobejt”, a izvorni gazel – “pseudogazel” (usp. Spahić 1999; Spahić, Verlašević 2008), i to ne samo na razini pjesničke “sintakse”, već i na razini ukupne književno-kulturalne “semantike”, baš kao što, nerijetko, i njegov sonet nije tek ono što je u tadašnjoj, modernoj evropskoj poeziji manje-više puka svojim pravilima unutar sebe zatvorena pjesnička forma, već kompleksna književno-kulturalna pojava koju, izrazitom intertekstualnom mnemonikom, a posebno onom zasnovanom na “žanrovskoj memoriji”,
Novija bošnjačka književnost... 147
Ćatićeva osobena “žudnja za oblikom” (Spahić, Verlašević 2008) žanrovski osvještava gotovo na način one vrste njezina “poznačavanja” kakva će se kasnije susresti upravo u sonetnom pjesništvu S. Kulenovića, a naročito u njegova dva Tariha, gdje “sonet-tarih” postaje i “formalni”, a zapravo sasvim vidni čin ne samo uobičajene drame egzistencijalnog (be)smisla već i drame u “rascjepu” između dvaju kulturalno oprečnih koncepata teleološkog egzistencijalnog “smirenja” smrtnog ljudskog bića, zbog čega je, na kraju, ispravan i zaključak E. Kazaza da je M. Ć. Ćatić “svojom poetikom liminalnosti ne samo kulturalno nego i formalno-stilski preobrazio bošnjačko pjesništvo, te, skupa sa kasnim Šantićem i ranim Dučićem, i pjesništvo interliterarne bosanskohercegovačke zajednice”, pri čemu je istovremeno, “na razini južnoslavenske interliterarne zajednice, ukrštanjem orijentalnoislamskih kulturalnih podloga sa onima iz evropskog simbolizma i impresionizma, dodatnim vrijednostima obogatio hibridni karakter južnoslavenske moderne” (Kazaz 2008:17). E. Kazaz načelno je upravu i onda kad konstatira to da – nakon što ovaj pjesnik “svojim djelom uistinu jest razdijelio tradiciju i modernu” – “nemoguće je bilo ostati u kasnom, folklornom romantizmu i njegovim pleonastičnim, loše rimovanim stihovima, njegovoj epskocentričnoj herojskoj matrici i ispraznim, pasatistički profiliranim plakatskim rodoljubivim pjesmama, njegovom projektu kolektivizacije kulture, njegovom površnom oslanjanju na tradiciju usmenosti i površnom prekodiranju duhovnosti tradicije u isprazne formule ašiklijskog pjesništva u kojima se rodni i spolni ženski identiteti marginaliziraju i koloniziraju na bazi muškog seksističkog principa” (Kazaz 2008:16–17). Pa ipak, iako je Kazazova teza teorijski razumljiva i očekivana te prihvatljiva onda kad je riječ o dalekosežnijim povijesnorazvojnim procesima u novijoj bošnjačkoj književnosti, nju značajnim dijelom demantira makar i površni uvid u ono što je sama književna praksa kako ona simultana s Ćatićevim pjesničkim radom, tako i ona neposredno nakon njega, koja je i dalje – i to ne samo u izoliranim slučajevima pojedinih autora – utemeljena i u upravo “kasnom, folklornom romantizmu”, pa tako i u “njegovim pleonastičnim, loše rimovanim stihovima, njegovoj epskocentričnoj herojskoj matrici i ispraznim, pasatistički profiliranim plakatskim rodoljubivim pjesmama”, baš kao i u “njegovom projektu kolektivizacije kulture, njegovom površnom oslanjanju na tradiciju usmenosti i površnom prekodiranju duhovnosti tradicije u isprazne formule ašiklijskog pjesništva u kojima se rodni i spolni ženski identiteti marginaliziraju i koloniziraju na bazi muškog seksističkog principa”, što, naime, jeste osobena vrsta književnog manira prisutnog u bošnjačkoj knji-
148 Sanjin Kodrić
ževnosti od početka 20. st. pa sve do Drugog svjetskog rata, a ponekad i kasnije, i to toliko izraženog da ovakvo što u novijoj povijesti ove literature konstituira još jedan unutar sebe dosta čvrsto “uvezan” (a kod nas, nažalost, dosad nerazumljivo previđan) njezin naročiti zasebni “književni pravac” – postpreporodni tradicionalizam, čije će osnovno obilježje predstavljati vrlo zorno i upadljivo anahrono kontinuiranje ne samo brojnih poetičkoliterarnih već i ukupnih kulturalnih obilježja folklornoromantičarske te, također, prosvjetiteljskorealističke književne prakse s prijelaza 19. u 20. st. Ovakvo što slučaj je kod autora koji, poput – primjera radi – jednostavnog dramatičara i prozaista H. Š. Ekrema ili jednako uproštenog pripovjedača Š. Sarajlića, svoj književni rad započinju ili još krajem 19. ili na samom početku, odnosno doslovno u prvim godinama 20. st. u okvirima kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti i njegovu preporodnom folklornom romantizmu i prosvjetiteljskom realizmu (gdje inače najčešće ne pripadaju “prvom redu” aktuelne književne prakse), a koji ne uspijevaju – pa čak nekad i ne nastoje – cjelovitije se uključiti u novija književna kretanja, ali isto tako i kod autora koji na istim, starim osnovama – uprkos novom književnom stanju koje predstavlja, recimo, i Ćatićevo pjesničko djelo počev od 1906., a posebno nakon 1908. godine, a potom i druge, sve avangardnije inovacije – svoj književni rad započinju kasnije, kako je to slučaj kod autora kakav je prije svih Abdurezak Hifzi Bjelevac (1886–1972), a potom, uz ostale, i Husein Đogo (1880– 1861) i Hamdija Mulić (1881–1944), kao i znatno mlađi autori poput Alije Nametka (1906–1987) i Envera Čolakovića (1913–1976) ili, pak, u jednom trenutku neki od budućih avangardnih pisaca ili pisaca socijalne literature, poput – primjera radi – mladog prozaista Kikića ili Muradbegovića, naročito u romanu Ponos (1927) (usp. Džanko 2004), pa čak u nekim tekstovima, možda, i samog Hume i dr. Njihov književni rad – bez obzira na to što je “homogenost” književne prakse i u ovom slučaju tek, naravno, uvjetna i prepoznatljiva samo u suprotnosti s preostalim književnim praksama istog povijesnog vremena – ni u rudimentarnim oblicima ne podrazumijeva “eksplozivni” razvoj u odnosu na prethodnu tradiciju preporodne književnosti, već, naprotiv, sasvim vidnu, očitu i dosljednu postepenost “linearnog” razvitka, pa zato i bitno drugačiji razvojni tok negoli je to slučaj kod Ćatića, koji – kao autor poetičkog “prevrata” u odnosu na tradiciju preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma – i sam jeste prije svega postepeno preobrazio tradicijski diskurz, ali tako da “linearnost” njegova pjesničkog razvoja ne isključuje ni elemente “eksplozije”, zbog čega će i biti u stanju da ključno “motivira” kasnije “kretanje” bošnjačke ne samo poezije
Novija bošnjačka književnost... 149
već cjeline ove literature, a što, dakle, nije situacija u okvirima postpreporodnog tradicionalizma, gdje se, naime, često i doslovno “participacijski” ponavljaju cijeli književni svjetovi i ukupni memorijski sadržaji ranije književne prakse, uključujući i nekadašnje memorijske figure i njihove ranije memorijske formate, a promjene – ako se i jave – predstavljaju samo naročito “proširenje” ili – u najboljem slučaju – tradiciji prikladno blago “pomjeranje” prethodnih interesa, zbog čega se, s jedne strane, stječe dojam da je cjelokupna književna praksa postpreporodnog tradicionalizma nerijetko tek sinegdoški sažela ono što je njezina preporodna prethodnica, dok je, s druge strane, jasno i to zašto postpreporodni tradicionalizam nije bitnije mogao utjecati na kasniji razvoj bošnjačke književnosti, barem ne u smislu inovativnog pokretačkog mehanizma i novog “generatora tekstova”. Ovakvo što, pritom, i razlog je da se književni rad ove vrste može dobrim dijelom vezati i za pojavu “sistema hlađenja” u onom što je “unutrašnja” povijest novije bošnjačke književnosti i njezina “kulturalna gramatika”, ali – isto tako – to, međutim, ne znači da je istinski okvir postpreporodnog tradicionalizma u bošnjačkoj književnosti kanonski kulturalnomemorijski makromodel, jer ova naročita pojava svoj prepoznatljivi politradicijski karakter zadobiva bitno drugačije negoli ćatićevska linija u bošnjačkoj književnosti, i to, naime, zahvaljujući upravo, s jedne strane, svojoj izrazito naglašenoj anahronosti i očitoj vremensko-razvojnoj “izglobljenosti”, kao i, s druge strane, naznakama razlikovnih elemenata u odnosu na diskurz tradicije, pa čak i onda (ili, možda, posebno tad) kad oni nisu stvar intencionalnog pokušaja “modernizacije” tradicije već, naprotiv, tek “refleks” ukupnih novih književnokulturalnih “kretanja”, što – sve zajedno, uprkos razlici u odnosu na preporodni modernizam – i književnu praksu postpreporodnog tradicionalizma čini pojavom ipak sasvim tipičnom za politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti i, posebno, za njegov “spojnički” položaj u prošlosti ove literature, sve to utoliko prije što i književni rad ove vrste, s jedne strane, i sam – svjesno ili nesvjesno – zna ući u kasnije, pretežno međuratne poetičke alijanse, dok, s druge strane, u pravilu ignorirajući “poetiku novatorstva” konkurentskih književnokulturalnih praksi, i sam – paradoksalno tek na prvi pogled – izravno izaziva i nova, dalekosežnija književna “kretanja”, najčešće, istina, u negativnom smislu, tj. kao ono što će biti osnova kasnijih “poetika osporavanja”. Upravo ova situacija javit će se i u vezi, između ostalog, s književnim djelom A. H. Bjelevca, A. Nametka ili E. Čolakovića, koji su, nesumnjivo, najistaknutije i najkarakterističnije autorske ličnosti postpreporodnog tradicionalizma, gdje – uprkos često i njihovim međusobnim značajnim razli-
150 Sanjin Kodrić
kama – sasvim vidno nastavljaju se brojne značajke preporodne književnokulturalne prakse, a posebno njezin izraziti privid mimetizma, na različite načine ponavljana folklorna osnova i sklonost poetizaciji narativnog teksta, što, istina, jesu i opće značajke “pripovjedačke Bosne” te cijelog novog književnog naraštaja koji se također veže za ovaj okvir (usp. Lešić, Z. 1988a, 1991a, 1991b), ali dok će brojni međuratni, mahom avangardni autori ovu osnovu unaprijediti u oblik bitno drugačijeg književnog izraza i kulturalne konstitucije, ona će kod Bjelevca, Nametka i Čolakovića gotovo redovno i takorekuć na način “ritualne koherencije” ostati vezana za ranija zanimanja, pa i njihovo djelo, baš kao i djelo pisaca folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma, posebno obilježava u odnosu na tradiciju malo ili nimalo izmijenjena figura “novih vremena” i povijesnih raskršća te figura doma, porodice i porodičnih vrijednosti, bez obzira na nekad sasvim jasne žanrovske “pomake”, posebno poput, recimo, trivijalnog diskurza ljubavnog romana kod Bjelevca, a potom, mada znatno manje, i humornog diskurza kod Nametka te diskurza legende kod Čolakovića, čiji inače krajnje anahroni roman Legenda o Ali-paši (1944) ipak nije najeklatantniji primjer tradicionalističkog karaktera književne prakse ove vrste, već je – vjerovatno – to prije donedavno sasvim nepoznati autorov stihovani roman Jedinac (pisan od 1947. do 1962, a objavljen tek 2005. godine), koji je pojava što je u književnokulturalnom smislu “starija” i od prvog bilo bošnjačkog, bilo bosanskohercegovačkog romana s kraja 19. st. Istina, uz pojedine Nametkove pripovijetke, pretežno one iz zbirki Dan i sunce (1944) i Trava zaboravka (1966), gdje su, i pored njihova kontinuiranog regionalno-folklornog karaktera i sklonosti tradicionalističkoj, starinskoj “priči o prošlosti”, evidentni i elementi u autorovu vremenu aktuelnih bitno drugačijih, mahom avangardno-modernističkih poetika (usp. Hasanbegović 2006:99–100), Bjelevčev književni rad je, možda, i “najmodernija” pojava unutar okvira postpreporodnog tradicionalizma, što se posebno odnosi na njegovo prvo značajno djelo – pripovjedačku zbirku Sličice i profili (1911), u kojoj ovaj autor “odbacuje stvarnost svoga vremena i suprotstavlja joj umjetničku viziju”, pa ovdje čak dominira (neo)simbolistički prosede, koji je inače – unekoliko slično Ćatiću i sasvim znakovito u kontekstu općih obilježja politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bošnjačkoj književnosti – i Bjelevac prihvatio posredno, “prvo od turskih simbolista, školovanih u Francuskoj, kasnije čitanjem hrvatskih i srpskih modernih pjesnika” (Idrizović 1998:177),56 56
Kako je Bjelevac ne toliko u smislu estetsko-literarne vrijednosti, koliko u poetičkokulturalnom smislu izrazito zanimljiva pojava u novijoj bošnjačkoj književnosti – pojava koja, kao takva, ipak još uvijek nije dobila svoje odgovarajuće razmatranje i književno-
Novija bošnjačka književnost... 151
dok u njegovim ostalim djelima – pretežno romanima kakvi su i Pod drugim suncem (1914), Minka (1917), Rene Logotetides (1920), Ana Zolotti (1921), Iščahureni leptir (1925), Melika (1927) ili Zidanje srećnog doma (1934) – uz “moderniziranje” starijih, preporodnih književnih zanimanja, kojima je ovaj autor “spajao dva dijela ratom prekinutog muslimanskog književnog stvaranja” (Rizvić 1985:222), dešava se i naoko značajno prihvatanje bitno drugačijih, često i “internacionaliziranih” ili čak “kozmopolitskih” književnih interesa (barem formalno, priča Rene Logotetides u cijelosti je, primjera radi, izmještena iz Bosne, u Tursku i Grčku, i “jedan je od rijetkih romana u našoj književnosti kojem su tema ljubav i nacionalne ideje pripadnika različitih naroda, u ovom slučaju susjednih, koje je historija razdvojila i čiji je nacionalni antagonizam pružio dramsku osnovu” [Idrizović 1998:185–186]), pri čemu se stvara i utisak da je Bjelevac istinski “ženski” autor ili autor koji je, suosjećajući s njom, ženu vidio “poniženu i nemoćnu u mlakoj borbi za mjesto pod suncem, za svoje ljudsko dostojanstvo” (Idrizović 1998:182), ali – kako to pokazuje i novo čitanje Anise Avdagić – Bjelevčevi romani ipak “ne uspijevaju artikulirati individualno, žensko izvan heteronormativnih uokvirivanja, izvan predstave o prapočetnom stanju i nostalgije za njom, budući da se u destabilizirajućem vremenu ‘čvrst’ identitet perfekta (opet predstava o njemu) doima kao savršeno utočište, posebno u sferi monologa”: “zapravo, preko ženskog identiteta kao nepromjenjive tačke, romani eksperimentiraju, i u skladu s prosvjetiteljskim ambicijama, pronalaze i odašiljaju formulu življenja koja sintetizira uredno probrane elemente domaćeg/prošlog i evropskog/savremenog – ‘nasjedajući’ i/ili uvažavajući (na) sve imagološke kriterije”, pri čemu je žena i u Bjelevčevim romanima, slično književnoj praksi preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma, ipak tek “medij za postizanje željeznanstveni opis, iako i ovdje postoje važne naznake pomaka (usp. Avdagić 2006) – ne čini se suvišnim na ovom mjestu napomenuti i to da je i u pripovjedačkoj zbirci Aprilske kiše (1921) ovaj autor “dosledno nastavljao svoj predratni model pripovedanja, utemeljen na poetici tadašnjeg neosimbolizma, čiji je izraz bila i knjižica Sličice i profili. U toj zbirci poetskih priča prepliću se, naime, simbolika predmeta i stvari i sentimentalni zapleti u ljubavima mladih ljudi”, pri čemu svojom “mešavinom simbolističkih detalja i surovih slika rata Aprilske kiše bliske su nekim Andrićevim i Jevtićevim ostvarenjima toga vremena (Jevtićevi Zalasci, na primer). Uostalom dramsku sliku ‘Smrt Alije Đerzeleza’ Bjelevac je napisao pre Andrićeve pripovetke ‘Put Alije Đerzeleza’.” (Vučković 1991:201) Pritom, upravo ovakvo što ide u prilog opasci da politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijesti novije bošnjačke književnosti jeste i onaj okvir koji omogućuje uspješnije književnohistorijsko kontekstualiziranje i brojnih “književnih saputnika” u ovoj literaturi, od kojih je jedan, nesumnjivo, i A. H. Bjelevac.
152 Sanjin Kodrić
nog cilja” (Avdagić 2006:11), a ukupno djelo i ovog autora tek naročit produžetak preporodnog književnog rada s kraja 19. i početka 20. st. Više nego ijedan drugi, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti pokazuje natpoetički i transtemporalni karakter ove vrste okvira književne prakse određenog vremena, a unutar njega posebno je u ovom smislu važan upravo postpreporodni tradicionalizam, koji – kako to zorno pokazuju slučajevi Bjelevca, Čolakovića te, naročito, Nametka – jeste nezanemariva i otud povijesnorazvojno značajna konstanta bošnjačke književnosti više od pola stoljeća, pa će – vrlo neobično – književni rad ovakvog tipološkog određenja vremenski koincidirati s književnom praksom i kanonskog i postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bošnjačkoj književnosti, odnosno s književnim radom počev od njezina preporodnog modernizma, preko njezinih različitih “lijevo” orijentiranih “književnih pravaca”, pa do njezina modernizma nakon Drugog svjetskog rata, kad se bošnjačka književnost nalazi u bitno drugačijem stanju, s tim da postpreporodni tradicionalizam u bošnjačkoj književnoj povijesti osobito važne odnose uspostavlja s međuratnom književnom praksom, pa tako i s bošnjačkim avangardizmom između dvaju svjetskih ratova. Između ostalog i zato, avangarda je u bošnjačkoj književnosti najčešće neodvojiva od brojnih neoizama i različitih poetičkih alijansi, koje također čine jednu od osobenosti bošnjačke književnosti uopće, zahvaljujući čemu bošnjačka književna avangarda, s jedne strane, predstavlja vrlo specifičnu, pa čak katkad i sasvim atipičnu pojavu u odnosu na druge avangardne literature, dok isto tako, s druge strane, tek avangardne pojave u bošnjačkoj književnosti jesu cjeloviti “odgovor” na onu promjenu koju je u ovoj literaturi izazvala pojava pjesništva M. Ć. Ćatića, kao da se tek u bošnjačkom avangardizmu odgođeno desila “eksplozija” što ju je u bošnjačkoj književnosti iniciralo Ćatićevo djelo, a što, opet, i samo na svoj način bitno određuje specifičnost avangardnog stanja u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti, čije su inače najreprezentativnije književne figure prije svih Hamza Humo (1895–1970) i Ahmed Muradbegović (1898–1972). Slično Ćatićevu slučaju u bošnjačkoj književnosti preporodnog modernizma, upravo djelo ove dvojice autora u sebi sažima manje-više sve ono što je unutrašnja raznorodnost, višestrukost i naporednost i bošnjačke književne avangarde, koja – kao takva – u bošnjačkoj književnoj povijesti nije predstavljala do kraja radikalnu negaciju prethodne književno-kulturalne tradicije, a pogotovo ne onoliko koliko je to bio slučaj ne samo u tzv. “velikim” evropskim književnostima već i u susjednim književnostima južnoslavenske interliterarne zajednice, posebno
Novija bošnjačka književnost... 153
u hrvatskoj i srpskoj, iako je, ponovo, upravo odavde – i iz evropskog, a još češće iz neposrednog šireg južnoslavenskog konteksta – i bošnjačka književnost avangardne orijentacije primala nove književno-kulturalne “jezike” koji će kao “tuđa semiotika” njezinu “semiosferu” iznova dovesti u novi “eksplozivni” proces, a koji, dakle, ovdje neće do kraja podrazumijevati ono “binarno” poništenje prethodnog, već upravo umnogome ćatićevsko liminalno-hibridno, tipično politradicijsko “sažimanje” najrazličitijih književno-kulturalnih pojava, iako ne, naravno, na – u poređenju sa situacijom ovog pjesnika s početka 20. st. – sasvim identičnim književno-poetičkim i uopće kulturalnim osnovama. Otud, bošnjačka književna avangarda kao cjelina, baš onakva kakva se javlja i u Huminu i Muradbegovićevu djelu, iznova je obilježena onim okolnostima kad “tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje uzbuđenosti i burno počinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prošlosti stimulirao prodor spolja, ali koje je rad asimetričnih transformacija već potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model”, pri čemu – paradoksalno s obzirom na opći “razdjelni” karakter avangarde kao šire pojave – posebno ovdje dolazi do izražaja i onaj za bošnjačku književnost karakterističan fenomen pojave čitavog šarenila vlastitih osobenih kulturalnih tvorbi, a naročito tzv. “sinkretičkih oblika” i drugih hibridno-liminalnih pojava najrazličitijih vrsta, koje su u ovom “posteksplozivnom” razdoblju u pojedinim slučajevima izraženije nego ikad prije, pa se posebno sad u bošnjačkoj književnoj praksi uz brojne književno-kulturalne inovacije pojavljuju i oni najvitalniji činioci tradicije i ono što je izgledalo kao književno-kulturalno “mrtvo”, i jedni i drugi u sasvim karakterističnom izmijenjenom, novom vidu, te naročito ovdje tradicija kao “jedan od mehanizama prekodiranja” sasvim vidno nastupa upravo kao “sistem tekstova koji se čuvaju u pamćenju date kulture”, zahvaljujući čemu i avangardizam u bošnjačkoj književnosti, a naročito njegove brojne neoizme i različite poetičke alijanse, ponovo izrazito snažno obilježava ona u bošnjačkoj književnosti duboko i čvrsto ukorijenjena vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma”, pa tako i samoj ideji avangarde krajnje strana “pojava estetskoidejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji” kojom M. Rizvić opisuje bošnjačku književnost uopće, mada sve ovo, naravno, ni ovdje ne znači izostanak ne samo avangardne inovacije kao takve već ni “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama”, koji i u ovom slučaju jeste, naime, izrazito
154 Sanjin Kodrić
važan u bošnjačkom književno-kulturalnom kontekstu, i to kako u smislu jednosmjernog razvojnog “poticaja”, tako i u smislu one dvosmjerne razvojne “uzajamnosti” koja je sasvim očita postala već i u Ćatićevu slučaju, a što – u novim južnoslavenskim društveno-historijskim okolnostima i, naročito, u situaciji dijeljenja zajedničkog, jugoslavenskog prostora književno-kulturalne komunikacije – znači i bitno drugačiji položaj bošnjačke književnosti u okvirima južnoslavenske interliterarne zajednice, čiji je ona sad, konačno, neupitni integralni dio, kako to, uostalom, pokazuje i slučaj književnog rada bilo H. Hume, bilo A. Muradbegovića. Sve ovo, pritom, vidljivo je već u Huminoj obimom skromnoj početničkoj pjesničkoj zbirci Nutarnji život (1919), koja neće tek prva nagovijestiti avangardizam, a posebno elemente ekspresionizma u bošnjačkoj književnosti, već će – manje ili više uspješno – na samom početku dobrim dijelom uspostaviti i ono što će biti pretežna avangardno-ekspresionistička “modelativna matrica” i kasnijeg Humina djela, ali i književnog rada drugih autora ovog vremena, pa tako – uz, naravno, uvijek prisutne razlike – i A. Muradbegovića. Jer, već u ovoj pjesničkoj zbirci H. Humo javlja se kao autor “goleme čežnje kojoj nema imena”, njegov stih ovdje oslobođen je – sasvim tipično za avangardno osjećanje svijeta i života – formalne versifikacijske zadanosti koju poznaje tradicija i vjerno, izražavajući ga, slijedi ono što još u njezinu naslovu pjesnik ističe kao jedino bitno – “nutarnji život”, ali ni ovdje avangardna “pobuna” ne znači isključive strategije književno-kulturalnog zaborava, pa se upravo u Nutarnjem životu, a potom i u autorovim pjesničkim zbirkama Grad rima i ritmova (1924) i Sa ploča istočnih (1925), itekako iz “kulturalnog arhiva” i njegova “pohranidbenog pamćenja” tradira i na taj način reaktuelizira i, s jedne strane, folklorna, prvenstveno sevdahlijsko-baladeskna tradicija te tradicija legendarne priče i predaje, i, s druge strane, impresionističko-simbolistička tradicijska osnova, baš kao i druga ključna i prepoznatljiva mjesta aktuelnih ili prošlih poetika Zapada, ali i poetika Istoka, što će vjerovatno najeksplicitnije biti ostvareno u zbirci lirskih proza Sa ploča istočnih, gdje će Humo – tipično za “lirsku revoluciju” avangarde – prekršiti i nekoć stroge žanrovske konvencije, ali će, isto tako, i dalje – baš kao nekad Ćatić – rušeći postojeće književno-kulturalne granice, zapadnoevropsku avangardnu čežnju “ispuniti” i mistikom te sjetom, kao i uopće osobenom osjećajnošću Orijenta, kako onog islamskog, tako i onog beduinsko-nomadskog, ponovo dovodeći bošnjačku književnost u stanje kad “ovdje ne ‘radi’ posljednji vremenski presjek, već cijela masa tekstova kulture”, pa “u suštini sve što sadrži aktuelno pamćenje kulture direktno ili posredno se uključuje u njenu sinhroniju”, jednako kao i
Novija bošnjačka književnost... 155
drugi, raniji ili prostorno “izmješteni” elementi književno-kulturalne prošlosti, svi naravno bitno i uvijek na izrazito nov način preoblikovani (usp. Rizvić 1976:15–31). Na ovaj način, već, dakle, u složenom književnokulturalnom karakteru Humina pjesništva uveliko je ostvaren čitav niz specifičnih značajki bošnjačkog avangardizma, koje je na mikrorazini izvanredno ilustrirao E. Duraković u nimalo slučajnoj poredbi Humina doživljaja ploti u pjesmi Grč i doživljaja tijela koji se javlja u pjesmi Ples i uopće ekspresionističkoj poeziji Antuna Branka Šimića, a kad “kod A. B. Šimića čak ni sumnja u kršćanski mit ‘istočnog grijeha’ ne donosi radost oslobođene tjelesnosti”, već “praznina transcendencije i strah od smrti čini još besmislenijim trenutačnost čulnih zanosa, pa će se i prvotna erotska ekstaza (Gola tela radost plešu) na kraju preobraziti u makabričan ples prestravljene duše lirskog subjekta”, dok “kod Hamze Hume, opet, postoji samo ta nezatomljiva ekstaza čulnog užitka i neutoljiva žudnja i radost zapaljenog tijela u kojem se stiče svekosmička silina plođenja i rađanja koja briše granice između subjektivnog svijeta i univerzalnog bića”, jer – slično situaciji u široj bošnjačkoj književnosti ovog usmjerenja – “ekspresionistička poetika privukla je Humu prije svega mogućnostima ekstatičkog govora i ezoterijskih otkrovenja sveprirodnog ritma bajoslovnih prostora i panteističko-mističkih očitovanja beskraja, što u njegovoj duhovnoj tradiciji i nije bila neka nova, nego zapravo tradicionalna doživljajnost” (Duraković 1998c:162–163). Upravo zato, nisu, naravno, a pogotovo ne do kraja, prihvatljive oštre kritičke primjedbe koje s ideoloških pozicija pokreta socijalne literature na račun Humina pjesništva i njegove “istočnjačke egzotike” iznosi R. Ramić u tekstu Tri generacije književnika Muslimana, baš kao ni negativna opaska Slavka Leovca o prepoznatljivom čulno “markiranom” pjesničkom svijetu H. Hume, koji – kako tvrdi ovaj autor – “nije mogao da iziđe iz tih senzacija i afekata, i on ih je, sa inertnošću koja nas iznenađuje, ponavljao u poeziji”, jer Humo takvo što ne čini bezrazložno, tek “uživajući u tome da ih uvek oseća u pejsažu koji je gotovo dosadno isti u ovim njegovim pesmama” (Leovac 1957:94), već upravo i tragom onog književno-kulturalnog “samoopisivanja” koje i bošnjačkom avangardizmu osigurava specifičan položaj u širim okvirima poetike povijesne avangarde, a koje će obilježiti i autorov pripovjedački rad, posebno neke od pripovijetki kasnije okupljenih u zbirci Pod žrvnjem vremena (1928), da bi, konačno, doslovno “eksplozivno” odjeknulo i u Huminu lirskom romanu Grozdanin kikot (1927), gotovo bez imalo sumnje najreprezentativnijim ostvarenju kako bošnjačkog avangardizma, tako i, vjerovatno, cjeline politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti bošnjačke knji-
156 Sanjin Kodrić
ževnosti. Pritom, i Grozdanin kikot može se, naravno, na ovaj ili onaj način, lakše ili teže podvesti pod onaj Šimićev avangardni revolucionarno-pobunjenički uzvik “Razrušiću stari patrijarhalni očinski dom ako trebam na njegovom mjestu sazidati nove velebne dvore”, s tim da se ovdje karakteristični avangardni šimićevski vrisak koji je “danas jedini glas stvaralačkog Duha, vrisak boli i vrisak besa” preobražava u kikot, što, dakle, nije tek manje ili više istoznačni Humin pandan Šimićevu kriku posebne vrste “kojemu je telo reč i zvuk i pokret i boja”, već, naprotiv, vrlo specifičan izraz naročitog transformativno-produktivnog “susreta” čitave jedne u konektivnim strukturama bošnjačke književnosti memorijski pohranjene književno-kulturalne tradicije i njezina ovim tokom kontinuiranog senzibiliteta o kojem u eseju Iz smaragda Une govori i sam pjesnik-pripovjedač S. Kulenović57, s jedne strane, i avangardne “lirske revolucije” za koju prvenstveno 57
Usp.: “Nije li ovaj rafinman kvasao pod zračenjima iz nekih onovremenih poetskih žiža, pod prevratnim, prodornim i zasljepljujućim zračenjima one poezije koja je vladala u godinama kada se Grozdanin kikot pojavio (1927)? // Takvih pigmenata u ovoj poemi sigurno ima. Neograničenog konfundiranja raznorodnih čulnih senzacija ponajviše (onda kod nas još novog a danas standardnog). ‘Zvoni tupa i obla lupnjava: nabadaju obruče na visoke bačve i masnice.’ – ‘Cika se crveno zacereka niz vinograd.’ – ‘Sva se bašta smije vrelim crvenim smijehom.’ – ‘Tanka sunčana zraka ciknu svrh Kobilovače i zapali se na zvoniku.’ – ‘Šupalj vjetar duva kroz klisure.’ Pa ekspresionističkih uzmaha i impresionističkih proziranja. ‘Osamljenost, raspeta u suncu, kao bijela prikaza oteže se do neba.’ – ‘Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac.’ – ‘Crni oblak prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom.’ // Ali je u svemu najviše one potrebe da se ide za svojim zovom, u ovom slučaju rekao bih najviše onog neumijenja da se ide drukčije nego slobodnim pokretom one igračice Crnjanskoga, i to je u ovom izlivu na prvi pogled uočljivo i po tome što u njemu nema ni jednog jedinog jer i iako, ni jedne jedine rečenice diskurzivnog mišljenja i pjevanja: nema ovdje pripovjednog vijuganja, ni traga od njega, sve je trenutak za trenutkom, svaki ispisan u zadahtalom lirskom telegramu – čitav Grozdanin kikot nije ništa drugo nego jedan osuk tih ravnih i još mokrih lirskih telegrama. // Jedno osmjeljenje da povjeruje u autentičnu ljepotu svijeta ispod svojih očnih kapaka i da je na svijet iznese takvu kakva je, svojom rukom i svojim riječima – to je ono jedino i jedino plodonosno što je Humo upio od tadanjih beogradskih modernista; sve ostalo mu je od majke, od svile i srebra mostarskog neba i tla, od bistre domaće riječi, one što je prešla devet kamenova, od neugaslih bisera muslimanske ljubavne pjesme, od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrečenih enterijera, u kojima se vjekovima sija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture. […] Slike ovog svijeta (paradoksalno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema, ali joj svaku stranicu natapa njegova senzibilnost, u kojoj se rodila i oblikovala i Humina pjesnička senzibilnost. // Stavljajući na jedan tas svojih terazija pisca i na drugi njegovu sredinu, razini utilitarizmi, nacionalni, socijalni, vjerski, tražili su da im se tasovi umire u ravnoteži slike i slikanoga, u ravnoteži književnog djela i društvene sredine, zapravo u ravnoteži slike koju daje pisac i one koju
Novija bošnjačka književnost... 157
ovaj lirski roman te ostatak Humina djela vezuje Zdenko Lešić58, s druge strane, a koja je upravo kao “tuđa semiotika” bošnjačku “unutrašnju” književnu povijest u Huminu romanu dovela u stanje “eksplozije”. Zato se upravo ovdje najcjelovitije u okvirima bošnjačkog avangardizma, u – naime – krajnjoj potenciji i, vjerovatno, još jače negoli je to ranije bio slučaj kod Ćatića, dešava ono kad “tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje uzbuđenosti i burno počinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prošlosti stimulirao prodor spolja, ali koje je rad asimetričnih transformacija već potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model”, zahvaljujući čemu upravo u Huminu Grozdaninu kikotu do kraja se ostvaruje i ona karakteristična situacija bošnjačke književnosti kad “ovdje ne ‘radi’ posljednji vremenski presjek, već cijela masa tekstova kulture” i “u suštini sve što sadrži aktuelno pamćenje kulture direktno ili posredno se uključuje u njenu sinhroniju”, čime se, s jedne strane, relativizira programski radikalni avangardni negacijski odnos ne samo Hume već i drugih autora bošnjačkog avangardizma prema onom što je “patrijarhalni o sredini imaju oni, pa u toj svojoj linearnosti nisu mogli da vide ono skriveno a presudno: onaj način osjećanja, ono opšte čulo sredine u kojem se pisac rađa i individualizuje. Poslovična slika starog Vranja bila bi etnografska mapa da se u naoko oporom Bori nisu slili rafinman jedne prezrele patrijarhalne sredine i poeta nascitur, a ova se očiglednost samo svijećom može naći u tovaru onog što je o njem napisano. Od pisaca koji su ono transcendentno otkrivali u divljakama i kalemima Bosne, ja vjerujem da je i Andrićev urođeni poetski rafinman prvu hranu primio od bosanskih šehera, a ne samo od domaće i svjetske knjige koja je ovoj stamenoj a neosionoj pjesničkoj ličnosti bila i ostala vječita svijeća. Treba pročitati samo jednu rečenicu: rukavi joj puni ruku (Alija Nametak) pa da se vidi da je ovo ovako. (I da u redove ovog svog uležanog ogleda naknadno ubacim i ove: mnogostruko zapanjujuća pojava Derviša i smrti Meše Selimovića svakako je dosada najpotpuniji trijumf ove osobene senzibilnosti.) // Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u, modernopoetski ohrabrenom, čistom mladom erotskopoetskom izlivu, i to je sve, i to je ono najljepše. Vraćam se onom čistom smaragdu svoje Une.” (Kulenović 1983:155–156, 158) 58 Usp.: “U svakom slučaju, priroda Huminog književnog djela, kongruentnost njegovog pjesničkog i pripovjednog govora, pa i poetizacija njegove naracije ne može [se] tumačiti isključivo genetički, ni kao ishod neke njegove sasvim lične idiosinkrazije (i ‘sevdahlijske čulnosti’), ali ni kao znak njegovog ‘orijentalnog porijekla’ (i neke navodno nacionalno specifične ‘muslimanske senzualnosti’). Jer, ne smije se zaboraviti da se Humo pojavio u književnosti u godinama neposredno poslije Prvog svjetskog rata, dakle u vrijeme one velike lirske revolucije, kada je općenito došlo do jedne sveobuhvatne poetske ekstaze, jedne ‘goleme čežnje kojoj nema imena’, kako je govorio A. B. Šimić, jedne ‘genijalne luminozne i slikovite erupcije životnog osećanja’, kako je pisao Todor Manojlović.” (Lešić, Z. 1988b:366)
158 Sanjin Kodrić
očinski dom”, a zapravo cjelina u kulturalnom pamćenju pohranjene tradicije koja im prethodi, dok se, s druge strane, upravo ovdje – uprkos nespornoj avangardnoj inovaciji – posebno značajnom ukazuje Rizvićeva ideja o onoj posebnoj vrsti “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” kao bitnog i trajnog određenja cjeline novije povijesti bošnjačke književnosti uopće, zbog čega se Grozdanin kikot H. Hume pojavljuje, naposljetku, i kao osobena preteča romana kulturalnog pamćenja kakav će se u bošnjačkoj književnosti javiti tek kasnije, i to – nimalo slučajno – s Ponornicom (1977) S. Kulenovića, s tom razlikom da se ovakvo što u Huminu djelu dešava prvenstveno na razini intertekstualne književne mnemonike, što će u bošnjačkom avangardnom književnom trenutku (baš kao i u preporodnom modernizmu u bošnjačkoj književnosti) i inače biti izraženije negoli interes za tradicionalističku “priču o prošlosti”.59 U takvoj situaciji, potpuno je, otud, upravu E. Duraković kad, pišući o nepodudarnostima u razumijevanju Humina Grozdanina kikota u radovima Kulenovića i Lešića, zaključuje “da su ovi tekstovi zapravo komplementarni, ali da razlika u pristupu i imenovanju, kontekstualiziranju i atribuciji Huminog djela upućuje na nužnost da se ono sagleda u svjetlu temeljnog pitanja: šta je to što se u njemu ukazuje kao opća oznaka ekspresionističke poetike, a šta posebnost pjesničkog senzibiliteta poteklog iz vlastite duhovne tradicije, tim više što se taj izraziti čulnomistički senzibilitet uočava i kod drugih bošnjačkih pisaca koji su prihvatili bitna iskustva ekspresionističkog pokreta” (Duraković 1998c:158), pa tako i kod A. Muradbegovića, drugog najizrazitijeg avangardista u bošnjačkoj književnosti, čije književno djelo, baš kao i Humino, pokazuje čitav niz specifičnosti u kontekstu 59
Naime, za razliku od Kulenovićeve Ponornice, koja će kao cjelovito ostvareni roman kulturalnog pamćenja, uz izrazitu intertekstualnu književnu mnemoniku, podrazumijevati i karakteristični – iako specifičan – interes za “priču o prošlosti” (o čemu će biti više riječi u narednom poglavlju ove knjige kao cjeline), Humin Grozdanin kikot, kako to ističe i E. Kazaz, svoj je cijeli svijet “potpuno istrgnuo iz povijesti”, pa ovdje – slično situaciji i u čitavom nizu drugih tekstova bošnjačke književne avangarde – “uopće i nema povijesti koja je bila dominantni tematski prostor tradicionalnog romana, čak njegov identifikacijski znak”: “Nema je to te mjere da se hronotop romana povijesno uopće ne može odrediti, mada je njegov topos, bez obzira na metaforičku i simboličku transformaciju u Ozrenovoj ispovijesti, itekako prepoznatljiv. […] To znači da je Humo, redefinirajući osnove romaneskne tradicije, redefinirao i filozofiju vremena, zamijenivši ideju historije kao jedine forme vremena idejom unutrašnjeg vremena egzistencije i prirodnog bezvremena kao formi ispoljavanja vječnosti. Iz njegove priče iščiljela je historija, a u egzistenciju je uplivala svom čulnom silinom metafizika prirode i ljubavi unutar sugestivne projekcije oprirođenog čovjeka i poljuđene prirode.” (Kazaz 2004:161–162)
Novija bošnjačka književnost... 159
istovremenih južnoslavenskih i evropskih avangardnih literatura, a posebno značaj kako brojnih neoizama, tako i različitih poetičkih alijansi u ovom toku bošnjačke književnosti. Jer, uprkos nekad i značajnim razlikama u odnosu na djelo H. Hume, djelo “pjesnika životnog misterija” (Duraković 1998c), koje će obilježiti osobena, avangardnim duhom nekad samo “douobličena”, “izvorna” vrsta “prenapregnute čulnosti kao opsesije književnog izraza” (Rizvić 1976), odnosno uprkos tome što se djelo A. Muradbegovića prvenstveno nalazi “u stisku primarnih nagona i čulnog intenziteta” (Rizvić 1980), i u tom smislu – barem naoko i, posebno, u pojedinim slučajevima, najčešće onima što su vezani za ranije faze autorova književnog rada – unekoliko je, možda, bliže “izvornim” avangardnim strujanjima, a naročito spiritualnom, apstraktnom, aktivističkom i kozmičkom ekspresionizmu (usp. Vučković 1979), i ovdje se bošnjački avangardizam ostvaruje s čitavim nizom specifičnosti, i to primarno zato što će se i kod ovog autora “pokazati da je ekspresionistički prozni ogled bio ipak promptna reakcija na čitavoj generaciji neodoljivi zov postratne umjetničke avangarde”, pa – tipično za politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti – tek “refleksi ekspresionizma mogli bi se uzeti kao jedno od prepoznatljivih obilježja cjelokupne Muradbegovićeve novelistike” (Spahić 1998:265–266), a što je svakako slučaj i u pjesničkom te dramskom djelu ovog svestranog međuratnog pisca, kod kojeg se, recimo, sasvim jasno prati na prvi pogled neočekivan “pad” opće ekspresionističke “tenzije”, i u slijedu od pjesničkih zbirke Haremska lirika (1921) pa nadalje, a posebno u slijedu od ranih pripovjedačkih zbirki Nojemova lađa (1924) i Haremske novele (1924) pa do onih kasnijih – Svijet u opancima (1936) i U vezirovim odajama (1941), odnosno od prvih dramskih tekstova kakvi su Pomrčina krvi (1923) i Bijesno pseto (1926) pa do onih poznih, poput, između ostalog, Majke (1933) i Na Božijem putu (1936) ili Raseminog sevdaha (1942) i Ljubavi u planini (1943) i sl. Upravo zato, bez obzira na to što i čisto programski “Muradbegović je pripadao onoj generaciji pisaca koji su u sebi imali stvaralačke ekspanzije, žara hrabrosti i osjećanja književne i moralne slobode, koji su sasvim prirodno zaplivali na talasu ekspresionizma u jednom ‘kaotičnom’ dobu, nastojeći da svoju umjetničku snagu iscrpu iz ‘rase’, iz onog silovitog i dramatičnog stvaralačkog potencijala koji, kako su isticali, čini primordijalnu, arhetipsku magmu i posljednju tajnu naše psihe i našeg temperamenta” (Rizvić 1998:252), ukupno književno djelo ovog autora možda je i najočitiji primjer izrazite unutrašnje raznorodnosti, višestrukosti i naporednosti u bošnjačkoj književnoj avangardi i, još više, njezinih neoizama i poetičkih alijansi, koje
160 Sanjin Kodrić
posebno kod Muradbegovića podrazumijevaju ne samo obnavljanje elemenata preporodnog modernizma – najčešće onih impresionističkog i simbolističkog karaktera – već i elemenata postpreporodnog tradicionalizma, uključujući i njegovu “priču o prošlosti”, s kojim je naročito kasnije Muradbegovićevo djelo u sasvim očitoj “participacijskoj” vezi, upadljivoj utoliko prije što vrlo često ovaj osobeni književno-kulturalni “spreg” kod ovog autora ne podrazumijeva “organsko srastanje” različitih “jezika” kao kod Hume, kad i ovdje – slično, primjera radi, pojedinim dionicama Nametkova djela – “zjape” upravo karakteristične politradicijske “pukotine” i “rasjedi”, kroz koje u tipičnu “pounutarnjenu” “novu stvarnost” ekspresionističkog teksta prodiru stari reprezentacijski sadržaji, posebno kod Muradbegovića inače vrlo dominantna figura “novih vremena” i povijesnih raskršća te, isto tako, jednako tradicionalna figura doma, porodice i porodičnih vrijednosti, gdje se onaj nekadašnji patronistički prosvjetiteljsko-propedeutički interes s kolektivnim i ideološkim memorijskim formatom tek “pomakao” u pravcu istraživačko-kritičkog interesa za “rasno” kao “nutarnje”, s čim se u vezi kod Muradbegovića naznačio i individualni te, unekoliko, i kulturalni memorijski “filter”. Pritom, ovom unekoliko slična situacija prati se, između svega ostalog, i kod tad mladih autora koji će se kasnije iskazati kao pisci pokreta socijalne literature u bošnjačkoj književnosti, s tim što se ovdje dešava obratno: njihovo “lijevo” usmjereno djelo najčešće nastaje na način isprva postepenog, a kasnije sve jačeg i sve osvještenijeg upisivanja poetičko-ideoloških pretpostavki socijalne literature u početnu postpreporodnu tradicionalističku osnovu, što – uz brojne druge primjere – vrlo jasno pokazuje i veza između ranog pripovjedačkog rada H. Kikića i njegova kasnijeg novelističkog ciklusa Provincija u pozadini, gdje se unutar poetičko-idejnog okvira socijalne literature nekadašnji tipični politradicijski folklorizam zamjenjuje ekspresionističkim “naponom” i uopće drugim tipično avangardnim postupcima poput – uz karakterističnu avangardnu, a ovdje pretežno poetsku upotrebu pripovjednog jezika – žanrovskog miksiranja, montaže, kolažiranja, eksperimentiranja s pozicijom naratora i fokalizatora i sl., a što nesumnjivo ide u prilog razumijevanju značaja i atipičnog bošnjačkog avangardizma, ali i postpreporodnog tradicionalizma za kasniji razvoj bošnjačke “unutrašnje” književne povijesti, utoliko prije što se ispostavlja da su karakteristične politradicijske poetičke alijanse bošnjačke povijesne avangarde i elemenata starijih poetika najčešće značile ne kritične momente u razvoju novije bošnjačke književnosti kao cjeline već, naprotiv, njezin vrlo važan i stabilizirajući i razvojni mehanizam, te otud i kulturalnomemorijski produktivan “generator tekstova” bošnjačke književno-
Novija bošnjačka književnost... 161
-kulturalne budućnosti, a zapravo onog što će bošnjačku književnost ključno odrediti u okvirima njezina kasnijeg, postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, gdje svoju punu važnost dobivaju strategije kulturalnog zapamćivanja bošnjačkog avangardizma i njegova u širim okvirima atipična nesklonost isključivim krajnostima kulturalnog zaboravljanja. Značaj politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti bošnjačke književnosti i njezinoj “kulturalnoj gramatici” potvrđuje, konačno, i hronološki posljednji “književni pravac” iz ovog okvira – poratni predmodernizam, koji se u bošnjačkoj književnoj prošlosti prati tokom relativno kratkog vremena – uglavnom od sredine pa do kraja pedesetih i početka šezdesetih godina 20. st., javljajući se, u sasvim doslovnom smislu riječi, kao, s jedne strane, kraj kanonskog i, s druge strane, kao početak ili neposredna prethodnica, pa čak i kao “rodno mjesto” cijelog postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, zbog čega će i ovdje – iako u drugačijem smislu negoli ranije – biti naročito izražena ona za ukupni politradicijski trenutak u bošnjačkoj književnosti tipična unutrašnja raznorodnost, višestrukost i naporednost, po nekim svojim elementima možda najsličnija situaciji bošnjačkog preporodnog modernizma s početka 20. st. Pritom, poratni predmodernizam ono je stanje bošnjačke književnosti druge polovine 20. st. kad se ova literatura – slično i u vezi s istovrsnim procesima i u drugim tadašnjim jugoslavenskim književnostima – isprva postepeno, a potom sve otvorenije “buni” protiv krajnjeg simplificiranja i rigidne ideološke zloupotrebe ideje književne umjetnosti kao takve što su obilježavali njemu prethodne razvojne faze bošnjačke književnosti u okvirima kanonskog kulturalnomemorijskog okvira u ovoj literaturi, a što zapravo znači i prevratničko napuštanje socrealističkog i uopće cijelog dotadašnjeg projekta jugoslavenske “književne ljevice”, ali i dalje razvijanje onog “eksplozivnog” impulsa koji je, recimo, u bošnjačkoj književnosti značio skandalozni slučaj komedije Djelidba S. Kulenovića, gdje se u humorno “olakšanoj” formi u samom “srcu” socrealizma dotad najjasnije očitovala neizdrživost “sluganskog” položaj književnog diskurza, pa zato ni najmanje ne čudi to da upravo poratni predmodernizam u bošnjačkoj književnosti, baš kao i u drugim književnostima južnoslavenske interliterarne zajednice ovog vremena, najeksplicitnije obilježava ono za cjelinu politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi karakteristično istovremeno supostojanje i ideološki rigidnih pragmatičnih zadaća koje središte Moći stavlja pred književni rad, na jednoj strani, i često krajnje slobodoumnih istupa ili manje-više subverzivnih i uopće bitno drugačijih književno-kulturalnih memorijskih praksi, na drugoj strani, što
162 Sanjin Kodrić
se upravo ovdje gotovo redovno sasvim vidno dešava u jednom te istom književnom tekstu, kako je to slučaj i u postsocrealističkom djelu M. Dizdara, D. Sušića, M. Selimovića i S. Kulenovića, najistaknutijih autora ovog vremena, a koji će inače upravo u ovom trenutku zaokrenuti ka onom putu što će njihov rad učiniti neupitnim ključnim mjestima ukupne kako bošnjačke, tako i bosanskohercegovačke književnosti, pa i šire. Poratni predmodernizam u bošnjačkoj književnosti vrijeme je i posljednje velike, sasvim jasno očitovane “eksplozije” u ovoj literaturi, koja se ovdje desila i manifestno – javljanjem čitavog niza više ili manje izraženih alternativa dotadašnjoj književnoj i kulturalnoj praksi, što u bosanskohercegovačkom kontekstu predstavlja, između ostalog, i pojava književnih časopisa Život (1952) i Izraz (1957) nasuprot dotadašnjoj socrealističkoj Brazdi ili, pak, pojava za vrijeme počev od 1954. godine sve više karakterističnih tekstova poput U ime onih kojih nema (1954) Ivana Fogla, a naročito U odbranu pjesnika koji su i danas tužni (1954) Ivana Fochta, zahvaljujući čemu, uprkos oštrim ideološkim protivljenjima koja vjerno ilustrira i odgovor Foglu u tekstu S. Mićanovića U ime onih koji su tu (1954), “i u našoj sredini je došlo do konfrontacije između tzv. ‘realista’ i tzv. ‘modernista’, koja je mnogo više angažirala pjesnike i prozaiste nego književne kritičare” (Martinović 1984/85:458)60, a što će biti presudno upravo za razvoj 60
Sam i svjedok i učesnik ovih zbivanja, M. Begić o njima piše: “U svemu tome je kritika, sve razgranatija i bogatija, odigrala posredno ili neposredno, presudnu ulogu u naporu za literariziranjem jedne tako često neliterarne, književno neprijemčive sredine. Pojava Izraza, jedinstvenog časopisa za književnu i umjetničku kritiku, u Sarajevu, 1957, dokumenat je toga preobražaja a i Život se preobrazio pod uredništvom M. Dizdara. U smislu Umberta Ecca (Opera aperta), suvremeno djelo i književna misao otvarali su se uporedo za sva, i domaća i svjetska, saznanja.” (Begić 1987e:625) Pa ipak, pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti da je pojava tekstova poput Foglova i Fochtova, baš kao i pojava časopisa poput Života i Izraza, nužno značila i konačni te sveobuhvatni, apsolutni sukob ili raskid između nekadašnje i nove književno-kulturalne svijesti i njihovih politika, jer – sasvim tipično za politradicijsko stanje – a kako to, primjera radi, napominje Juraj Martinović u vezi s Foglovim tekstom, “njegov manifest u suštini predstavlja obračun s jednim potpuno određenim dogmatizmom i s jednim vidom realističke književnosti, ali, promatrana u krajnjim konsekvencama, literatura za koju se sam zalagao, i pored zahtijeva za formalnim inovacijama, mogla se realizirati samo na temeljima realističke poetike i kao društveno angažirana, što će, uostalom, potvrditi Foglova kasnija kritička djelatnost, njegovi idejni kriteriji, kao i otpori prema svim ‘modernističkim’ krajnostima” (Martinović 1984/85:455). Slično u povodu časopisa Izraz piše E. Kazaz onda kad zaključuje da “disidentstvo Izraza nikad nije bilo izravno i ideološko-politički eksplicitno, nego isključivo konceptualno, što je rezultat orijentacije časopisa na model akademske kritike i stalan transport recentnih književnih teorija iz svijeta u domaću akademsku zajednicu” te da “odnos Izraza i vladajućih ideo-
Novija bošnjačka književnost... 163
književnosti, koja će, naime, potvrditi i danas, a pogotovo tad bilo lucidnu Foglovu kritičku primjedbu da je ona regionalističko-folklorna tradicija bosanskohercegovačkog književnog rada što je otpočeo s Petrom Kočićem već mrtva i da njezin “put ne vodi više naprijed” nego je u “svom kretanju dostigao mrtvu tačku i po nužnosti počinje da se strmoglavljuje”, i to “ne nazad, u doba slave, nego u ambis”, bilo onu jednako utemeljenu kritičku opasku Fochta da “kad je tuga prava, istinska, siguran je znak umjetničke zrelosti i saznanja” i da bi se zato “moglo reći da je naša savremena poezija još premalo tužna”, što će i bošnjačku književnu praksu ovog vremena voditi put udaljavanja od dotad uobičajene “uprošćene optimističke vizije koju je diktirala doktrina socijalističkog realizma i tradicionalnog folklornog odnosa prema svijetu, koji je književnost zatvarao u regionalne okvire” (Martinović 1984/85:454–456), kako će to konačno pokazati i svojevrstan šok što ga daleko šire od bošnjačkih književnih okvira u ovom trenutku izaziva pojava poeme Plivačica (1954) M. Dizdara, prva u nizu i danas značajnih Dizdarevih književnih inovacija te uopće “jedna od naših najboljih poema” (Vučetić 1998:349), koju otud – slično poratnom pjesništvu Slavka Mihalića i Vaska Pope u hrvatskoj i srpskoj književnoj prošlosti – kritika i historija književnosti s punim pravom smatraju jednim od prvih i općenito paradigmatsko-egzemplarnih djela poratnog (pred)modernističkog književnog vala u BiH.61 logija nije jednoznačan i jednodimenzionalan da bi se mogli izvlačiti rezolutni stavovi o disidentstvu ukupne akademske kritike prema vladajućim ideologijama”, mada ovaj autor nije upravu onda kad sam rezolutno tvrdi da “pažljivije promotren odnos ideologije i akademske kritike pokazaće da je znatan dio akademske kritike, prije svega one razvijane na univerzitetima u ovih pedeset godina bio odan saradnik totalitarnih ideologija, pa i topos pune proizvodnje ideoloških naracija” (Kazaz 2007:111), utoliko prije što je ovdašnja te šira nekadašnja jugoslavenska okrenutost tzv. “teoriji interpretacije” i “imanentnoj kritici”, koju je, naime, preferirao i Izraz i njegov “studijski esej”, bila upravo jedan od tad (rijetkih) mogućih načina da se u kritičkom diskurzu izbjegne ono što autor s očitim pretjerivanjem naziva “saradništvom totalitarnih ideologija” te “toposom pune proizvodnje ideoloških naracija” (usp. npr. Užarević 1995). 61 Osim E. Durakovića (1979, 1981, 1988), na ovakvo što, vrlo pronicljivo i blisko današnjem senzibilitetu, pažnju skreće, uz ostale, i M. Begić: “Plivačica, danas unazad viđena, sve je to unekoliko nagovještavala svojim raskidanjem sa dotadašnjim znatno klišetiziranim načinom pisanja, u prozi kao i poeziji, sa otužnim heroi-sentimentalizmom. Prostrujala je kroz te stihove jedna nova osjećajnost, novo ljudsko i poetsko opredjeljenje, za apsolutnu slobodu traženja, dosizanja sjenke tražene sreće, individualne afirmacije čovjeka i pjesnika, jurenja i pod cijenu smrti za nečim što i samu smrt može da premosti. To je u poemi dato kao plivačka jurnjava u morskim talasima za ženom, plivačicom, pri kojoj i
164 Sanjin Kodrić
Tipično za poratni predmodernizam u bošnjačkoj književnosti, svijet Dizdareve Plivačice neće više biti svijet revolucionarnog borbenog zasnova i kolektivnih emocionalnih uzleta kao u kanonski zadatoj književnosti NOB-a i jugoslavenskog socrealizma, već će se, naprotiv, u ovoj poemi u punom glasu javiti individualizirano ljudsko ja, iznova pronađeno i kulturalnomemorijski reaktuelizirano nakon više od dva desetljeća stroge ideološke službe književnosti u okvirima kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti, pa je kulturalnomemorijska konstitucija, jednako kao i ono što su vrijednosti koje apostrofira ova poema otud suštinski drugačijeg karaktera u odnosu na one zahtijevane dužnosti ratnog sjećanja i poratne revolucionarne opomene književnosti prethodne paradigme, pri čemu njihov smisao nije više, kao u autorovoj prvoj pjesničkoj zbirci Vidovopoljska noć (1936), pisanoj u duhu pokreta socijalne literature, limitiran tek na socijalno-klasni kompleks, već se ovaj put tiče prvenstveno marginalizirane ljudske intime, privatnog i malog čovjekova svijeta što je sasvim suprotan monumentalističkoj viziji cijele “lijevo” usmjerene književnosti kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnoj prošlosti, što će Dizdarevu Plivačicu učiniti ne samo nepatvorenim “izrazom” novog književno-kulturalnog stanja već i svojevrsnim “pobuđivačem” drugih izrazito velikih promjena u ukupnom književno-kulturalnom okviru njezina vremena i njegovim kulturalnomemorijskim potencijalima. Pritom, nije nimalo slučajno to što takva kakva jeste Plivačica M. Dizdara koristi genološki okvir u ratu afirmiranog žanra poeme – žanra koji se, naime, tokom NOB-a gotovo kanonizirao kao istinski žanr Revolucije, što je upravo tipični politradicijski čin uvođenja novog “jezika” s učinkom izazivanja književno-kulturalne “eksplozije”, pri čemu će Dizdareva poema nekadašnji u doslovnom smislu lirsko-epski zasnov ovog žanra temeljito redefinirati ili, čak, dekonstruirati u lirsko-narativni, iskoristivši ga tako za “prevratnu” obnovu u međuvremenu gotovo u cijelosti zamrlog, pa čak unekoliko i prohibiranog diskurza ljubavno-intimističkog pjesništva, što je i razlog tome da svoju “revolucionarnost” Dizdareva Plivačica ne ostvaruje više u obliku nekadašnjeg patetičnog herojsko-ratničkog ethosa već ekstatično oslobođenog ljudskog erosa, pa u središtu njezina svijeta nije više pozicioniran monumentalni lik asketskog domoljuba kao funkcija pune moralne ispravnosti ili strogog društveno-partijskog ćudoređa, već strasnim univerzumom poeme u punoj svojoj tjelesnosti posljednji, ustrajali mladić, gine u ljubavnoj ekstazi koja je isto što i prevladana smrt [...].” (Begić 1987e:626)
Novija bošnjačka književnost... 165
dominira doslovno go čovjek u stanju užarene ljubavno-erotske žudnje i nezaustavljive tjelesne pomame. Sva od erotiziranog mesa – u strasti izgarajućeg ženskog i muškog tijela, Plivačica će nesumnjivo predstavljati mjesto sunovrata i cjelokupne dotadašnje jugosocijalističke estetske discipliniranosti i normativnosti, ali i društvenog birokratiziranog, malograđanskog ideala i, štaviše, mjesto njihova cjelovitog ironijsko-satiričnog najprije razotkrivanja, a potom i konačnog dokidanja, ali će, isto tako, biti i očigledno antimimetički ostvareni izrazito poetski prostor dosezanja čovjekova novog, istinskog, individualiziranog i intimiziranog egzistencijalnog smisla, sve to na način potpunog restrukturiranja nekadašnjih arhetipskih toposa kanonske tradicije čitavog jugoslavenskog “lijevog” književnog usmjerenja, posebno književnosti NOB-a i socrealizma, zbog čega Plivačica, i kako njezina obnažena žena “obasjana biserom / u školjkama očiju / crna od tajne”, tako i njezin “sneni spavač” “napet od volje za otkrovenjem / svog bića / ciganin ili pjesnik / to niko nije znao reći” (Dizdar 1981:57– 58), nije nipošto isključivo materijalna – kako se, možda, čini na prvi pogled – već se iza nesputane siline materije u poemi uspostavlja nova, nepatvoreno humana vizija panerotsko-mističkog egzistencijalnog spasa u svijetu zabranjenog i nedostupnog smirenja u Višoj zbilji, čak i u Božanskom Apsolutu, što je i situacija u kojoj, s jedne strane, “prividna raspusnost hedonističkog ljubavnog sižea preobražava se kod M. Dizdara u univerzalnu dramu iskonskog susreta čovjeka i univerzuma sred mediteranskog pejzaža otvorenih prostora neba, mora i svjetlosti”, dok, s druge strane, ovakva Plivačica “predstavlja i metaforu oslobođenog pjesništva i čovjekove neutažive žudnje za neomeđenim prostorima slobode” (Duraković 1981:19), tim prije što je, uostalom, imperativ slobode, i umjetničke i ljudske, marginalizirana intimna čežnja u totalitariziranom društvu koju će, gotovo kao potisnutu i do kraja zatomljenu “Drugost”, u Plivačici autor vrlo jasno asocirati i naizgled slučajnim pjesničkim ogrešenjima (npr. “mladić [...] / oslonjen ramenom snage / na kabinu / zabranjenih dana”, “ravnopravno je udisao nebo / i hodao hodom čovjeka od krvi” i sl.), a zapravo sasvim tipičnim politradicijskim “rasjedima” u idejnom aspektu poeme i značajnim referencama spram društvene stvarnosti, a pogotovo trostrukim refreničnim zazivima čovjekove nesputanosti i međuljudske jednakopravnosti: “Ovdje su ježevi bodljivi za sve noge / ovdje su galebovi plavi / za sve snove” (Dizdar 1981:57–59, 61–62). Pri svemu ovom, konačno zasnovana na modernističkoj ideji građanskog individualizma i usmjerena ne više ka tradicionalističkoj “priči o prošlosti” već ka istraživanju ekspresivnih mogućnosti jezika te, usto, bliska nekim poetičkim postavkama nadrealizma,
166 Sanjin Kodrić
Plivačica će u mnogo čemu predstavljati i paradigmatski primjer cjeline kasnijeg pjesništva M. Dizdara u njegovu širokom rasponu sve do pojave Kamenog spavača (1966), tim prije što se upravo ovdje na najreprezentativniji način počinju ostvarivati i ona važna i presudna odstupanja od suženog horizonta kulturalnog pamćenja u Vidovopoljskoj noći kao i ukupnog šireg poetičko-kulturalnog koncepta koji u povijesnom smislu prethodi ovoj poemi, zahvaljujući čemu Plivačica, “sav taj kompleks pojava, misli i stremljenja, i u vidu poetske kritike” (Begić 1987e:629), predstavlja i karakterističan primjer Dizdareva polemiziranja s redukcionističkom kulturalnomemorijskom svijesti ideološki angažirane književnosti u nimalo beznačajnom razdoblju od tridesetih pa gotovo sve do sredine pedesetih godina 20. st., a samim tim i važno mjesto reafirmiranja “zaboravljenih” te generiranja sasvim novih oblika kulturalnog pamćenja, pri čemu je i ovdje, baš kao i u slučaju preporodnog modernizma ili avangardizma u bošnjačkoj književnosti, primjetna tendencija da se književna praksa sve više razvija iz onog što su kulturalnomemorijski obnovljene konektivne strukture “unutrašnje” povijesti ove literature i njezine “kulturalne gramatike” kao onog mehanizma koji brojne “strane jezike” i elemente “tuđih semiotika” preobražava u “vlastiti jezik” i “svoju semiotiku”, čime i Dizdareva Plivačica postaje jedan od onih ključnih tekstova u bošnjačkoj književnoj prošlosti u kojima se, kao u njezinim povijesnorazvojno važnim, “vrućim” mjestima, razrješava njezina “trauma tradicije”, utoliko prije što će se upravo i ovdje okončati ona “tradicijska kriza” koja je obilježavala bošnjačku književnu praksu kanonske orijentacije neposredno prije, u toku te u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Jer, vođena poetskim, a ne političkim smislom književnog stvaranja te, kao takva, okrenuta pojedinačnoj ljudskoj sudbini, Plivačica se mogla realizirati isključivo u naglašeno lirskointimnom diskurzu, a što će, pak, za rezultat imati kreativnu obnovu kulturalnog sjećanja na izuzetno široko područje kako nacionalne, tako i transnacionalne poetske i uopće literarne tradicije, te upravo u ovom okviru svoju punu važnost dobivaju u kritici i književnoj historiji višestruko elaborirana pitanja veza zrelog pjesništva M. Dizdara i ovdašnje sevdahlijske ili divanske tradicijske prošlosti, odnosno modernog bilo ćatićevsko-huminskog poetskog senzibiliteta, bilo onog kasnijeg – kulenovićevsko-selimovićevskog itd., baš kao i sama autorova referiranja na velike svjetske liričare iz najrazličitijih književnih i kulturalnih tradicija poput Omara Hajjama, Rabindranatha Tagore ili Walta Whitmana (usp. npr. Duraković 1981:20–26 i d.). Situacija slična ovom obilježava i postsocrealističko djelo D. Sušića, M. Selimovića i S. Kulenovića, preostalih triju reprezentativnih književnih
Novija bošnjačka književnost... 167
figura u poratnom predmodernizmu u bošnjačkoj književnosti, gdje će također – iako, naravno, i ovdje na različite načine – doći do presudno važnog prekidanja centripetalnim silnicama u kanonskom kulturalnomemorijskom makromodelu u bošnjačkoj književnoj prošlosti uvjetovanih strategija kulturalnog zaboravljanja, pa tako i do ključnih promjena unutar onog što je “smisao za historiju” i “okrenutost” tradiciji novije bošnjačke književnosti, upravo onih tragom kojih će se u ovoj literaturi vrlo brzo razviti i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel, posebno poratni modernizam, koji će u posljednjim desetljećima 20. st. biti gotovo “prirodno” zamijenjen postmodernizmom, a potom i književnošću “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja”, sve to u prilikama kad bošnjačka “unutrašnja” književna povijest i njezina “kulturalna gramatika” funkcioniraju kao ipak znatno “smireniji”, stabilniji književni sistem, čemu se razlozi svakako nalaze upravo i u književno-kulturalnim zbivanjima iz okvira poratnog predmodernizma i uopće politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti, gdje je, dakle, osim na način “eksplozije” književni razvoj tekao i na način postepene “linearnosti”. Upravo takav slučaj jeste i u, pretežno, postsocrealističkom djelu D. Sušića, možda i najeklatantnijem primjeru također karakteristične politradicijske “linearne” postepenosti razvoja bošnjačkog poratnog predmodernizma iz okvira socrealizma u bošnjačkoj književnoj povijesti, utoliko prije što se već u Sušićevu kratkom romanu Momče iz Vrgorca, pogotovo pri njegovu kraju, javljaju – iako tek u naznaci, čak jedva vidljivo – prve “pukotine” unutar stroge socrealističke književne “formule” “partijnosti”, “odgojnosti”, “narodnosti” i “tipičnosti”, kad uprkos naročitom revolucionarnom optimizmu kojim ovaj roman želi prosvjetiteljsko-propedeutički zračiti u funkciji “socijalističke emancipacije” Čovjeka, a posebno jugoslavenskog još uvijek “reakcionarnom” sviješću “zadojenog” seljaštva, njegov junak, nekadašnji borac, i sam nehotice posrće u uvjetima teške mirnodopske “borbe” koja mora “izvojevati” siguran i potpun socijalistički historijski “put progresa”, a kad – za razliku od pripovijesti Jabučani, gdje je put u “socijalističku budućnost” nesporno težak, ali očit i nedvojbeno moguć, bez obzira na krupne lične i kolektivne žrtve koje podrazumijeva – sam završetak ovog romana svoju vjeru u “bolje sutra” zadobiva tek artificijelno, eksplicitnim a u osnovi isforsiranim te, otud, literarno neuvjerljivim upozorenjem na vitalnu snagu Partije, koja se uzaludno nastoji predstaviti dovoljno jakom da “zabludjelog” i egzistencijalno slomljenog pojedinca, baš kao i kolektiv, izvede na put njegova i ličnog i društvenog spasenja, čime je Sušić već na ovom mjestu, u zadatim okvirima poetike i politike socrealizma, i ne
168 Sanjin Kodrić
htijući naznačio bitno drugačiji tretman tematskog kompleksa što ga podrazumijeva figura rata, ratnika i povratnika iz rata da bi ga, konačno, u sasvim prepoznatljivom politradicijskom maniru poratnog predmodernizma u bošnjačkoj književnosti do kraja ostvario u romanu Ja, Danilo, inače prvobitno objavljenom u obliku dviju zasebnih romanesknih cjelina – Ja, Danilo (1960) i Danilo u stavu mirno (1961), koje će tek naknadno biti povezane u jedinstveni roman (1963). Tragom onog u što na kraju romana Momče iz Vrgorca počinje izrastati njegov junak, tipični politradicijski lik novog romana D. Sušića nije nasilno zaustavljen u svojoj romanesknoj ekspanziji, pa “Danilo Lisičić nije idealiziran lik revolucionara, nego je kompleksna, energična ličnost koja se”, upravo poput niza drugih likova književnosti cjeline jugoslavenskog socrealizma, “nesebično, bez ostatka predaje revolucionarnoj akciji, ali na svoj seljačko-ratnički način prepredenjaka i lukavca, kojega je administrativno-birokratska sredina ipak porazila” (Duraković 1998a:532–533), čime Sušić otvara cijeli jedan novi romaneskno-književni prostor, koji umnogome lični onom što je također tek uspjela nagovijestiti nekadašnja komedija Djelidba S. Kulenovića, između ostalog i zato što se naspram nekad obavezne revolucionarne ozbiljnosti i patetične uzvišenosti književne prakse prethodne paradigme ovdje javlja jak i sasvim jasno, neskriveno očitovan humorno-ironijski diskurz, ali i karikaturalno preoblikovana nekadašnja mimetička predstava jugoslavenske poratne stvarnosti, i to ne primarno s obzirom na “vanjskog neprijatelja” – “stranog okupatora” i “domaćeg izdajnika”, već, naprotiv, s obzirom na ono što je jugosocijalističko “unutrašnje” stanje, koje ovdje postaje predmetom u osnovi karnevaleskne reprezentacije, pa na ovom mjestu nekadašnja Kulenovićeva “drugarska kritika” poprima svoje znatno drastičnije oblike, a predmet Sušićeva interesa postaje poratna sudbina običnog čovjeka nekadašnjeg borca-ratnika, onog tipičnog “čovjeka iz naroda” što je u ratnom vihoru pristupio Revoluciji i u krvavim godinama ratnog stradanja čvrsto, “organski” srastao s njezinom Idejom da bi potom, u miru, doslovno je shvatajući i u njoj pronalazeći zamah za svoju nesputanu, seljačku snagu, upornost i tvrdoglavost, tražio njezino obistinjenje, ali ne tek u formalnom, dogmatski proklamiranom smislu, već suštinski i u njezinoj nepatvorenoj zbiljnosti, pri čemu se upravo na ovaj način u romanu Ja, Danilo D. Sušića umnogome i autoironijski sasvim vidno raspao kako onaj socrealistički projekt u kojemu je pisac “inžinjer ljudskih duša”, tako i cjelina socrealističke kanonske kulture sjećanja, njezina ukupna kulturalnomemorijska strategija i pripadni joj epsko-herojski oblikovani “imagološki instrumentarij”. Sve to na ovom mjestu bilo je moguće i zato što se Sušićev
Novija bošnjačka književnost... 169
politradicijski junak – “običan smrtnik koji je sa biografskog minareta tresnuo na kaldrmu”, “ostao sam, obnemogao, star i umoran, personalno – razriješen, materijalno – go”, onaj u kojem je vojnik “dobijao bitke, a seljak – batine” i kojem je nesreća to što “oba imaju zajednička, jedna leđa” (Sušić 1984/85:5) – sasvim očito razilazi s onim poretkom kojem je duboko iskreno pripadao, i to tako da “njegov sukob s društvenom sredinom proizilazi iz nezatomljive unutarnje potrebe da djeluje i stvara i nemogućnosti da se ta nabujala energija pretoči u djelotvornu akciju u sredini navikloj na letargičnu obamrlost” (Duraković 1998a:533), što je – slično nekim elementima Plivačice M. Dizdara – predstavljalo i sasvim jasan obračun s poratnim partijskim birokratizmom i ideološkim formalizmom, a zapravo s licemjerjem prakticiranja nove jugoslavenske socijalističke “religije”, baš kao i nezanemariv znak zapitanosti pred dilemom ostvarljivosti socijalističkog revolucionarnog ideala u sirovoj zbilji života, zbog čega – nalik Djelidbi S. Kulenovića – humorno-ironijska strana Sušićeva Ja, Danila, posebno prema njegovu kraju, i sama se pretvara u gorki humor i satirično zajedljivu “žaoku” zdravorazumskog i kritičkog književnog propitivanja poratne jugoslavenske zbilje na njezinu historijskom “socijalističkom putu u budućnost komunizma”, a što će – opet – sve zajedno promijeniti ne samo ono što je “smisao za historiju” u ovom romanu već i njegovu “okrenutost tradiciji”. Jer, baš onako kako ovdje vidno i ubrzano nestaje monumentalistička i na način “dvostruke mimeze” organizirana predstava povijesti, tako – jednako očito i brzo – mijenja se i tradicijska osnova na kojoj se temelji književna praksa, pa Sušićev roman Ja, Danilo zorno počinje napuštati simplificiranu socrealističku “matricu” realističke folklorno-regionalne tzv. “seoske pripovijetke i romana” i vraća se još u međuratnoj bošnjačkoj književnosti i uopće južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici ovog vremena u značajnoj mjeri zaokruženom postupku introspekcije i ispovijedanja središnje svijesti narativnog teksta, pri čemu “napustivši priprostu izražajnu formu svojih ranijih djela, Sušić je savremenu društvenu problematiku prenio na plan unutrašnjeg, individualnog, subjektivnog doživljavanja i rasuđivanja, na kojem je, u ironično-satirično-humorističkom tonu, u širokom slikovitom registru, izradio živopisnu sliku bosanske poslijeratne provincije, u njenim sudarima s novim vremenom, i istovremeno istakao individualno bogatstvo i snagu, pojedinačnost jedne svijesti i jedne ljudske sudbine onoga vremena” (Đuričković 1991:259), na ovaj način ne samo antipatetički dehistorizirajući dotadašnju socrealističku “priču o prošlosti” već i, s jedne strane, nekadašnji kolektivni i ideološki memorijski format mijenjajući sa sad pretežno onim individualnim te, s druge strane, i samu
170 Sanjin Kodrić
bitno preoblikovanu figuru rata, ratnika i povratnika iz rata unekoliko vezujući s figurom “novih vremena” i povijesnih raskršća, koja se pritom i sama radikalno mijenja i postaje okvir za sasvim nove memorijske sadržaje, što će, konačno, postati veza neraskidiva u autorovu kasnijem, čisto modernističkom romanesknom književnom djelu. Pri svemu ovom, u romanu Ja, Danilo D. Sušića primjetna je, očito, i značajnija dinamika na razini intertekstualne književne mnemonike, pa tako i inicijalni povratak u konektivnim strukturama “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti i njezinoj “kulturalnoj gramatici” uporno tradiranoj poetizaciji narativnog iskaza, zahvaljujući čemu – iako to, naravno, neće niti je u ovom trenutku moglo značiti i potpuno vraćanje ekstatičnoj lirskoj snazi Grozdanina kikota H. Hume – i Sušićev roman ispunjavaju brojni, amimetički zasnovani lirsko-poetski pasaži, naročito u situacijama erotske žudnje kako glavnog lika u romanu, tako i drugih njegovih, najčešće erotski čeznutljivih ženskih likova, koji – svi zajedno – upravo u magičnom zanosu slasti erotskog spajanja i plođenja, jednog od najopsesivnijih motiva bošnjačke književnosti uopće, doživljavaju – ma koliko kratko – i ono egzistencijalno ispunjenje koje im ne osigurava simulakrum života prozaične društvene zbilje, pri čemu i u romanu Ja, Danilo, naspram nekadašnjeg seoskog pejzaža socrealistički “slikanog” u trenucima socijalističke “preobrazbe” i “emancipacije” jugoslavenskog sela, i priroda katkad zadobiva svoj mistično-panerotski obol, baš onako – i nimalo slučajno – kako se to u integralnom vidu dešava u sasvim ideoloških te bilo kakvih drugih dotadašnjih stega oslobođenom naglašeno lirsko-poetskom govoru Dizdareve Plivačice. Ovakve, složene književno-kulturalne promjene koje obilježavaju i predmodernističko književno djelo D. Sušića nisu, dakle, nimalo slučajne, nego su upravo jedna od pojava karakterističnih za cjelinu ne samo poratnog predmodernizma u bošnjačkoj književnosti već i ukupnog politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, i u skladu su kako s onovremenom obnovom “jezika” modernizma u bošnjačkoj književnoj tradiciji, tako i s onim za nju i inače karakterističnim fenomenom osobene vrste “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” te uopće sa širim fenomenom bošnjačke književne povijesti što ga, prema M. Rizviću, predstavlja “pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji”, a što će – uprkos razlikama koje se i ovdje javljaju – još više potvrditi i postsocrealistička književna praksa M. Selimovića, gdje se ovaj dotadašnji pisac pripovijetki konačno javlja i u okvirima
Novija bošnjačka književnost... 171
romanesknog žanra, i to onog dominantno poetsko-psihološkog, kako je to slučaj i s romanima Tišine (1958) i Magla i mjesečina (1962), koji će, na način suptilnog izmjenjivanja razvojnih tendencija postepene “linearnosti” i nagle, izrazite “eksplozivnosti”, cjelokupno Selimovićevo djelo neposredno voditi u poratni modernizam, a bošnjačku književnost ovog vremena u njezin postkanonski kulturalnomemorijski makromodel. Slično romanu Ja, Danilo D. Sušića, i u Selimovićevim Tišinama javlja se temeljito izmijenjena figura rata, ratnika i povratnika iz rata, pri čemu će ovdje više negoli kod Sušića u najužu i u ovom trenutku na sasvim nov način ostvarenu vezu biti dovedena sva tri ključna predmetno-problemska konstituenta ove memorijske figure, pa je Selimovićev neimenovani glavni lik (modernistički “Čovjek” i/ili odjek onog krležijanskog avangardnog “Nepoznat Netko”?) povratnik iz rata što je, kao bivši ratnik, sudbonosno i konačno određen Ratom kao takvim, s tim da on nije više onaj NOB-ovski ili socrealistički “neznani junak” koji se u svojoj anonimnoj samozatajnosti nesebično žrtvuje pred snom i ciljem Oslobođenja i Slobode ili poratne “socijalističke izgradnje” u kojoj se “novim sredstvima” i dalje “bori” i u toj “borbi” stvara “svijetla budućnost komunizma”, kako je to bio slučaj u ranijoj književnoj praksi bilo samog Selimovića, bilo drugih bošnjačkih ili onovremenih jugoslavenskih pisaca-revolucionara, uključujući i Sušića, već je glavni lik Tišina sušta suprotnost monumentalistički beskrvnoj viziji Heroja – čovjek od krvi i mesa, čovjek straha i nade, koji u “buci i bijesu” ratne strahote i stradanja – blisko čežnji za onim “više” Dizdareva “snenog spavača” iz poeme Plivačica – žudi “tišine” mirnodopskog spokoja, bezbrižnost mira i smiraj običnog ljudskog života i malih stvari u njemu, upravo onu malu tvrđavu ljubavi, intime i smirenosti za kojom će, na vrlo sličan način, kasnije žudjeti i Selimovićev također nekadašnji ratnik Ahmet Šabo u romanu Tvrđava (1970), baš kao, uostalom, i grandiozni autorov lik nesretnika što je nekad davno i pogubno po ostatak svojeg života i sam tražio pravdu u ratu – Ahmed Nurudin u romanu Derviš i smrt (1966), čiji će se prvi nagovještaji, jednako kao i prvi obrisi Tvrđave, začeti upravo u Tišinama i njezinu bitno drugačijem pristupu figuri rata, ratnika i povratnika iz rata, što će, očito, ključno obilježiti i ostatak Selimovićeva djela, pa čak i same njegove vrhove. I ovdje će pritom doći do izražaja ne samo zoran antimo numentalistički izostanak kanonskog prosvjetiteljsko-propedeutičkog “kontroliranja” unutrašnjih svjetova književnog teksta već i pesimizam koji će obilježiti svijet kako romana Ja, Danilo D. Sušića, tako – iako na drugačiji način – i Plivačicu M. Dizdara, ali je ovaj put ovakvo što višestruko hipertrofirano i sasvim vidno artikulirano osnovom netom usvojenih
172 Sanjin Kodrić
elemenata “jezika” egzistencijalizma, pa u Tišinama, kao i inače u Selimovićevu djelu, izostaje i karnevaleskno – ma koliko gorkohumorno – sušićevsko olakšanje jednog u osnovi izrazito tmurnog svijeta, jednako kao i dizdarevska neuništivost erotske snage i panvitalizma, tim prije što u svojoj potrazi za čeznutim “tišinama” Selimovićev glavni lik, do kraja obilježen Ratom, ne samo da ne uspijeva pronaći traženo već, tragično i sasvim u skladu s novim, egzistencijalističkim osjećanjem svijeta i života, gubi i svaki životni smisao, zbog čega njegov povratak na front na kraju romana simbolično svjedoči ne više onaj nekadašnji revolucionarni polet i borbenu predanost književnosti prethodnog doba već, naprotiv, užas Čovjekove “osuđenost” na Rat i nemogućnost izbivanja iz njega, a zapravo, konačno, ono što je – nemogućnost života, a što je gotovo identična egzistencijalna muka kojom se Selimović bavi i u svojem narednom romanu – Magla i mjesečina. Tipično politradicijski, rat je i ovdje osnovni hronotopski okvir romanesknog svijeta, ali ni ovdje više – ni u naznaci – nije riječ o simplificiranom mimetičkom predočavanju ratne “slave i ponosa”, već “buka i bijes” rata i ovdje postaju tek ono unutar čega dešava se individualna, privatna ali, opet, univerzalna ljudska drama postojanja, sad do kraja lišena ne samo nekadašnje socrealističke “partijnosti”, “odgojnosti”, “narodnosti” i “tipičnosti” već i one u Tišinama još uvijek, barem u ostacima, postojeće neke vrste pijeteta spram nedavne oslobodilačke borbe, jer Magla i mjesečina rat će predstaviti ne samo kao vrijeme nesnalaženja pojedinca u odnosima “svojih” i “tuđih” već – zadirući u samu njegovu suštinu – i kao vrijeme samoće i čovjekova egzistencijalnog stranstvovanja u svijetu i životu te, konačno, umiranja i smrti. Temeljitost promjene kulturalnomemorijske strategije i drastična drugačijost nove književno-kulturalne svijesti ovdje je vidljiva i po tome što noseći likovi romana nisu prvenstveno ili isključivo ratnici ili povratnici iz rata već se i “vanjsko” i – ovdje u prvi plan istaknuto – “unutrašnje”, psihološko, zbivanje u romanu dešava u trouglu najdublje intime troje usamljenih pojedinaca – žene, njezina muža i ranjenog mladića, ostavljenog partizanskog borca kojeg njeguju – između kojih se nikad ne može uspostaviti veza cjelovitog spajanja i ispunjenja, što predstavlja vidan dodatni pomak ka još u Tišinama uspješno oblikovanom tipično egzistencijalističkom zanimanju za “čovjekovu situaciju” i “ljudsku sudbinu”, tim prije što i ranjeni partizan, baš kao i žena i muž, u užasu rata sanjaju jedan sasvim drugačiji svijet, ispunjavajući prostor romana ne više prizorima ratnog herojstva, pa čak ni isključivo traumatičnim ratnim sjećanjima, već, prije svega, bilo erotsko-ljubavnom čežnjom (žena, mladić), bilo jednako erotiziranom i uopće duboko pounutarnjenom čežnjom za
Novija bošnjačka književnost... 173
spajanjem i saživljavanjem s beskrajem prirodnog mira, sigurnosti i smislenosti (muž, mladić), što je nakon prethodne žestoke tradicijske krize, posebno u književnosti NOB-a i jugoslavenskog socrealizma, i u Magli i mjesečini, kao i u Tišinama, učinak ne samo usvajanja “jezika” modernističkog egzistencijalizma već i, preko ovog, “eksplozivni” čin mnemoničkog povratka nekim od najvažnijih elemenata konektivnih struktura “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti, nimalo slučajno srodan onom koji se cjelovito dešava u Plivačici M. Dizdara te u pojedinim dionicama romana Ja, Danilo D. Sušića, zahvaljujući čemu se i postsocrealistička književna praksa M. Selimovića konačno tipično politradicijski okrenula razvoju i iz onog što je stanje “kulturalne gramatike” literature iz koje potječe, i sama se na ovaj način – uprkos brojnim značajnim u međuvremenu ostvarenim književno-kulturalnim mijenama – uklapajući u tradiciju poetizacije narativnog teksta što u ovom književnom toku traje još od preporodnog književnog doba i njegovih pripovjedača koji su se “više obraćali preradi literarnih motiva i iskustava, negoli panoramskoj prezentaciji historijske zbilje i realističke društvene stvarnosti, više stiliziranosti arabeske i onom tihom kujundžiluku intimne ljudske drame negoli naturalističkoj i historijskoj slici svijeta”, a koju je upravo u politradicijskoj prethodnici i Selimovićeva romanesknog djela do kraja sugestivno i, otud, književnopovijesno produktivno ostvario i Humin Grozdanin kikot. Pa ipak, opet sasvim u skladu s onim što su karakteristična opća obilježja kako poratnog predmodernizma, tako i cjeline politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti bošnjačke književnosti, sve važne promjene koje se dešavaju u ovom bilo uže, bilo šire shvaćenom okviru – ma koliko krupne i značajne – neće, naravno, uvijek podrazumijevati mogućnost cjelovitog književno-kulturalnog internaliziranja kako novih “jezika” koji uporno pokušavaju prodrijeti preko granica “semiosfere” bošnjačke književnosti ovog vremena i cjelovito se etablirati u ovoj literaturi, tako i onih nekadašnjih, koji kao “živa tradicija” pohranjena u kulturalnom pamćenju sve više se nameću kao još uvijek vitalan “generator tekstova” u književnom kontekstu koji je posebno NOB-ovska i socrealistička književna praksa dovela u stanje ne samo krajnje opasne tradicijske krize već i fatalnog tradicijskog sloma. Ovakvo što, uz nerijetko u doslovnom smislu riječi kritičko prihvatanje postsocrealističkih inovacija M. Dizdara, D. Sušića ili M. Selimovića, koje je nekad značilo čak i odricanje njihovih književnih vrijednosti, potvrđuje ponovo ideološki sporan dramatičarski rad S. Kulenovića, čija će spram aktuelne društvene stvarnosti zorno kritički orijentirana drama Svjetlo na drugom spratu (1961) iznova
174 Sanjin Kodrić
izazvati podozrenje središta Moći, istina bez javnog skandala kakav je pratio Djelidbu, što će, s jedne strane, biti i razlog da ovaj autor konačno napusti svoj teatarski angažman, dok će, s druge strane, kazati i to da je sloboda književno-kulturalne inovacije tokom vremena poratnog predmodernizma u bošnjačkoj književnosti ipak bila moguća uglavnom tek onda kad nije značila krajnje eksplicitno zadiranje u “sveta mjesta” zvaničnog kulturalnog pamćenja i njegove ipak nedodirljive kanonske vrijednosti, pa će – kao u osnovi relativistička kulturalna strategija “pripitomljavanja” onog što je “nova semiotika” – izrazita sklonost metaforičnosti i univerzalnosti književnih svjetova bošnjačkog poratnog predmodernizma biti i gotovo jedini put njegove uspješne transformacije u onu vrstu modernizma koji će se u ovoj literaturi ostvariti u okvirima njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u drugoj polovini 20. st.
II.2.3. Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel (Poratni modernizam; postmodernizam, “ratno pismo” i “poetika svjedočenja”) Procesi započeti unutar politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela i njegove naglašene unutrašnje raznorodnosti, višestrukosti i naporednosti, osnovom njegova medijalnog položaja u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti i njezinoj “kulturalnoj gramatici”, po prirodi stvari te i dalje uz pravilan hronološki slijed vode u postkanonski kulturalnomemorijski makromodel, koji – za razliku od cjelokupne njegove bilo kanonske, bilo politradicijske književnopovijesne prethodnice – obilježava dominantno ili čak krajnje rasredišteni i individualizirani sistem vrijednosti i stanje u osnovi široko dezideologiziranog položaja cjeline kulturalnih diskurza, pa tako i same književnosti i njezina kulturalnog pamćenja, što je, dakle, situacija koja se prati u slučaju pojedinačnih “stilskih grupa” ili “književnih pravaca” koje obuhvata ovaj natpoetički i transtemporalni okvir u bošnjačkoj književnoj prošlosti, a to su, najprije, poratni modernizam, iz vremena uglavnom počev od šezdesetih pa do osamdesetih, i post modernizam, uglavnom tokom devedesetih godina 20. st. i dalje, a potom i recentne pojave poput tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja”. Iako ni ovdje, naravno, nikad do kraja svodljive na jedinstven, u svemu zajednički obrazac, ukupne kulturalnomemorijske strategije u bošnjačkoj te
Novija bošnjačka književnost... 175
uopće u bosanskohercegovačkoj književnosti iz okvira ovog kulturalnomemorijskog makromodela, kao i u cjelini konteksta južnoslavenske interliterarne zajednice, postaju prvenstveno pitanje pojedinačnih autorskih poetika i tendencija širih savremenih poetičkih sistema i kulturalnih procesa, pa postkanonsko stanje bošnjačke književnosti obilježava sasvim očita dominacija individualnog te, sve češće i sve upadljivije, kulturalnog memorijskog formata, pri čemu će još izrazitije negoli u prethodnom, politradicijskom slučaju književna praksa unutar ove naročite pluralističke paradigme u pravilu biti otvorena istovremeno kako za kreativni dijalog s vlastitom književno-kulturalnom tradicijom, tako i za – sve intenzivnije – opća književno-kulturalna iskustva, pa će literarni procesi kulturalnog pamćenja u ovom okviru biti manje vođeni onim izvana, posebno u smislu izostanka neposredne ideološke instruiranosti i instrumentaliziranosti književnih pojava, a više samom književnom i kulturalnom potrebom za artikulacijom na različite načine shvaćenog “sebe” i “drugog” / “Drugog”, što, međutim, ne znači i potpuni nestanak nekadašnjih književno-kulturalnih drama, već – nerijetko uz manje ili više modificirano sjećanje na neke od starih – i pojavu novih, čime se, uz ostalo, podjednako i kontinuira i modificira specifična i prepoznatljiva “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti, koja se inače s postkanonskim kulturalnomemorijskim makromodelom gotovo u cijelosti oslobađa svojeg nekadašnjeg kolonijalnog stanja, baš kao i nekadašnje neposredno ideološki doznačene obaveze učestvovanja u “pripovijedanju nacije” i njezinu “imaginiranju”, mada, naravno, ni jedno ni drugo ne podrazumijeva nužno i krajnje potiskivanje ovih vrlo važnih sastavnica kulturalnomemorijskih sadržaja cjeline novije bošnjačke književnosti, što će tek izrazito rijetko podrazumijevati i pojavu elemenata koji u ovom smislu manje ili više doslovno podsjećaju na ranije povijesnorazvojne faze bošnjačke književnosti. U takvim prilikama, i za ukupnu noviju bošnjačku književnu prošlost karakteristična “okrenutost tradiciji” i sam njezin “smisao za historiju” i ovdje su, naravno, jedno od amblematičnih obilježja književne prakse, ali je – sasvim očekivano – i ovakvo što u ovom okviru podvrgnuto dodatnim promjenama, pri čemu su, i pored evidentnih kontinuiteta, koji u konačnici i jesu neki od najvažnijih činilaca koji osiguravaju “unutrašnju” jedinstvenost jednog osobenog književnopovijesnog toka kao cjeline, transformacije u ovom području još izrazitije, utoliko prije što postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti obuhvata i različite modernističke književne pojave, ali i slom modernističke paradigme kao takve te pojavu “postmodernog stanja” u bošnjačkoj književnosti, a kad, uz često brojne modernističkim
176 Sanjin Kodrić
doživljajem svijeta i života u ovoj ili onoj mjeri modificirane tradicionalne interese, javljaju se i sasvim novi, uključujući i postmoderno revizionističko i, nerijetko, posthistorijsko iskustvo povijesti, baš kao i još noviji fenomeni koje obuhvataju pojave tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja”. Otud, uporedo s kontinuiranjem i modificiranjem kako već postojećih memorijskih figura i memorijskih formata te pojavom onih novih ili bitno drugačijih – krajnje i sad nerijetko sasvim osviješteno individualiziranih i kulturaliziranih, upravo u ovom okviru u bošnjačkoj književnosti još očitije negoli ikad prije postaje vidljivo i ono što je njezina “unutrašnja” povijest, jer se baš sad, na jednoj strani, nerijetko u potpunosti, do samog kraja razotkrivaju brojne kulturalne konektivne strukture koje bošnjačku književnost obilježavaju od kraja 19. st. pa sve do ovog trenutka, dok se, na drugoj strani, jednako vidno pojavljuju potpuno nove, što, opet, ne znači da one stare ili ranije sasvim nestaju. Naprotiv, bez obzira na to je li riječ o književnoj praksi s modernističkom ili, pak, postmodernističkom zasnovom i inklinacijom, bošnjačka književna praksa druge polovine 20. st., kao, konačno, i ona na početku novog milenija, predstavljat će i mjesto “eksplozije” najrazličitijih kulturalnomemorijskih fenomena, pa tako i pitanja pamćenja književnosti, i pitanja pamćenja u književnosti, jednako kao i pitanja književnosti kao oblika kolektivnog pamćenja postaju – slično situaciji unutar književnoakademskog diskurza (a što, pritom, nije nimalo slučajno!) – upravo neka od opsesivnih zanimanja samog književnog rada, pri čemu do izražaja dolazi posebno unutarknjiževna intertekstualna mnemonika te vrlo često i teorijski osviješteno zanimanje za cjelinu fenomena književno-kulturalne reprezentacije stvarnosti. U takvoj situaciji, sama književna praksa sve više i sve upadljivije razvija se iz onog što su konektivne strukture postojećeg nacionalnog književnog okvira, ali i uopće literature kao takve, bez uske nacionalne atribucije, što književnost i u modernističkom i u postmodernističkom slučaju čini i izrazito samosvjesnim diskurzom kulture, a što je, istina, posebno očito u slučaju postmodernističke i uopće recentne književne prakse, ali je, međutim, iako na drugačiji način, prisutno i onda kad je riječ o književnosti modernističke orijentacije, pa je upravo zato – sasvim razumljivo – i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti kao cjelina sasvim vidan dio i one osobene situacije u ovoj literaturi kad – kako to pokazuje M. Rizvić – “jedna osobenost bošnjačke književnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko trećeg, međuratnog razdoblja, sve do današnjih dana, jeste, upravo, pojava estetsko-idejne reverzije, povratka,
Novija bošnjačka književnost... 177
obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji”, a kad zapravo ono što je naročita vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” jeste dominantna pojava i u ovom povijesnorazvojnom okviru bošnjačke književnosti, koji i ovdje postoji u složenim suodnosima s tradicijom “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, te evropskim književnostima u naše doba”. Pritom, prodor “tuđe semiotike” u “semiosferu” bošnjačke književnosti u slučaju njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela bitno je drugačiji negoli u njezinim prethodnim povijesnorazvojnim fazama, pa tako ne samo da više ne znači pojavu “odbrambenih” centripetalnih silnica, već naprotiv – u situaciji nemjerljivo stabilnijeg sistema ove literature – ponaša se tek kao jedan od brojnih elemenata njezine izrazito kompleksne “kulturalne gramatike” koji može, ali i ne mora nužno dovesti do značajnijih pomaka u ovom kontekstu, zahvaljujući čemu bošnjačka književnost ovog vremena – s izuzetkom u slučaju tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja” – u povijesnorazvojnom smislu nije oblikovana prvenstveno principom “eksplozije”, već sve više postepenom “linearnošću” (iako su i ovdje pojedinačni “eksplozivni” učinci i dalje prisutni, ali ne više onako kako je to bio slučaj ranije – s posljedicama po stanje cijele njezine “semiosfere”), s tim da u bošnjačkoj književnoj praksi iz okvira postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, naročito u njezinu postmoder nističkom usmjerenju, primjećuje se i naoko paradoksalna tendencija kohabitacije književno-kulturalnog “samoopisivanja” i sasvim suprotnih procesa manje ili više izraženog odustajanja od ove vrste književno-kulturalne “autodeskriptivnosti”, što u lotmanovski zasnovanoj teorijskoj perspektivi s jedne strane znači i pojavu onih povijesnorazvojnih mehanizama koji osiguravaju “elastičnost” postojećeg književno-kulturalnog sistema i njegovih kreativnih kapaciteta i potencijala, dok, s druge strane, svjedoči upravo činjenicu stabilnijeg razvoja cjeline ove literature, koji je već takav da ga ne može ugroziti ni pojava drastično novih kulturalnomemorijskih strategija, pa tako ni onih koji, najčešće u okvirima postmodernističkog toka u bošnjačkoj književnosti te u njezinoj recentnoj književnoj praksi, umjesto na njezinu književno-kulturalnom “samoopisivanju” nekad i vrlo radikalno insistiraju prvenstveno, pa čak i isključivo na njezinu “upisivanju” u što šire, obično nadnacionalne južnoslavenske ili evropske okvire, predstavljajući katkad i očitu pobunu protiv nacionalne književne prošlosti i uopće ideje nacionalne književne i kulturalne tradicije.
178 Sanjin Kodrić
Konačno, sve ovo zajedno i u postkanonskom kulturalnomemorijskom makromodelu u povijesti novije bošnjačke književnosti na naročit način “ponavlja” i neke od njezinih povijesnorazvojnih značajki bilo iz kanonskog, bilo iz politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, još jednom potvrđujući izrazitu kompleksnost, a posebno osobenu “uvezanost” bošnjačke “unutrašnje” književne povijesti te liminalno-hibridni karakter njezine “kulturalne gramatike” i “raskršća” koja je obilježavaju počev od kraja 19. st. pa nadalje, pa je i zato, zahvaljujući, naime, i svim ovim krupnim i značajnim kako konstantama, tako i mijenama koje su se u bošnjačkoj i ukupnoj bosanskohercegovačkoj književnoj praksi dešavale tokom ovog dugog vremena, upravo postkanonski orijentirana bošnjačka književna praksa druge polovine 20. st. i mogla biti jedan od onih ključnih impetusa koji će u jednom povijesnom trenutku na svoj način potaknuti, izazvati pa, čak, i zahtijevati i to da i književna znanost najzad odgovori kako na pitanje o statusu, distinktivnim obilježjima, razvojnim pojavama i procesima koji obilježavaju i bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost kao cjelinu, tako i na pitanje o mogućnostima, načinima i postupcima njihova proučavanja, kao da je – posebno osjećajući ono što je njezina “unutrašnja” povijest – književna praksa što se oslobodila manje-više svih svojih nekadašnjih zabluda i stranputica te stega i ograničenja jednako očekivala i od znanosti o književnosti, koja će i otud upravo iz postkanonskog stanja bošnjačke književnosti naposljetku krenuti i putem njezine konačne književnohistorijske kanonizacije. Pritom, u situaciji “smirenijeg”, znatno stabilnijeg književnopovijesnog razvoja, postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnosti nekadašnju politradicijsku unutrašnju raznorodnost, višestrukost i naporednost, s jedne strane, transformirao je u stanje značajnije unutrašnje “homogenosti” i “kompaktnosti”, a zapravo u stanje “organskog” srastanja onih nekad karakterističnih politradicijskih “šupljina”, “pukotina” i “rasjeda”, dok je, s druge strane, njegovo osnovno načelo postala razlika, ali ne više prvenstveno kao situacija unutar pojedinačnog književnog teksta već, prije svega, kao odnos između pojedinih književnih pojava, čiji se broj u ovom vremenu drastično umnožava, zahvaljujući čemu postkanonski kulturalnomemorijski makromodel svoju osobenu složenost duguje ne toliko “vrućem” književno-kulturalnom stanju, kako je to slučaj ranije, koliko, pored ostalog, i pojavi čitavog niza užih književnih potsistema, koji unutar kompleksne “semiosfere” bošnjačke književnosti ovog povijesnorazvojnog okvira često podrazumijevaju bitno različite “idiome” njihova zajedničkog “jezika”, pa čak i zasebne, paralelne “jezike”, što će
Novija bošnjačka književnost... 179
biti razlog, između svega ostalog, i tome da, recimo, u savremenoj bošnjačkoj književnosti naizgled paradoksalno u jednom trenutku vremenski supostoje književne prakse i modernističke i postmodernističke orijentacije, mada, naravno, ni ovdje do kraja ne izostaje ni tipično liminalno međusobno hibridiziranje različitih “idioma” i “jezika”, kako je to slučaj ne samo u književnosti tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja”, gdje je ovakvo što možda i najočitije, već i u ostatku književnog rada iz ovog okvira, pa tako i u bilo modernističkoj, bilo postmodernističkoj bošnjačkoj književnoj praksi. Zato je već i poratni modernizam u cijelosti karakterističan primjer postkanonske situacije u bošnjačkoj književnosti, utoliko prije što je upravo ovdje posebno jasno očitovano kako znatno stabilnije stanje konektivnih struktura “unutrašnje” povijesti ove literature i njezine ukupne “kulturalne gramatike”, tako i ono načelo razlike, kad često i pojedinačni autorski opusi čine zasebne literarne potsisteme, kako je to slučaj s modernističkim djelom M. Dizdara, M. Selimovića, D. Sušića ili S. Kulenovića, autora koji su, istina, u književnost ušli ranije, ali svoje puno kreativno ostvarenje doživljavaju tek upravo u ovom trenutku, baš kao i s djelom autora koji tek sad započinju svoj književni rad, među kojima posebno treba istaći prije svih Ćamila Sijarića (1913–1989), Nedžada Ibrišimovića (1940–2011) i Abdulaha Sidrana (1944), dok su preostale više ili manje istaknute književne figure ovog doba između ostalih i Zuko Džumhur (1920–1989), Izet Sarajlić (1930–2002), Husein Tahmiščić (1931–1999), Alija Isaković (1932–1997), Muhamed Kondžić (1932–1996), Sead Fetahagić (19352010), Husein Bašić (1938–2007), Bisera Alikadić (1939), Jasmina Musabegović (1941), Mubera Pašić (1945–2007), Džemaludin Alić (1947) i dr., čiji će književni rad nerijetko, posebno u pojedinim aspektima, u ovoj ili onoj mjeri korespondirati s radom nekih od vodećih autora ovog vremena – Dizdara, Selimovića, Sušića i Kulenovića, odnosno Sijarića, Ibrišimovića te Sidrana. U ovakvim prilikama, sasvim reprezentativno potvrđujući upravo znatno stabilnije povijesnorazvojno stanje bošnjačke književnosti vremena poratnog modernizma, a dobrim dijelom i u ukupnim okvirima njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, cjelokupno poratno pjesništvo M. Dizdara razvija se tragom one nove književno-kulturalne svijesti koju je u djelu ovog pjesnika “eksplozivno” najavila poema Plivačica, pa se polifono umnožavanje kulturalnomemorijskih obrazaca u Dizdarevu pjesništvu tipično postkanonski nastavlja i u kasnijim autorovim pjesničkim zbirkama, pogotovo u Koljenima za Madonu (1963), čiji je – s obzirom na vremenske okvire nastanka pjesama – Plivačica prirodni sastavni
180 Sanjin Kodrić
dio,62 te u Okrutnostima kruga (1960), gdje će do izražaja sve više dolaziti pravo pjesnika na tugu, nekad, u optimističkom svijetu zagovaranog socijalističkog progresa, heretično i uopće nepoželjno melanholično pamćenje tragične strane ljudske povijesti. Jer, iako u mnogo čemu i različite – prvenstveno u smislu vezivanja za ili liniju pjesništva ljubavne inspiracije ili, pak, liniju pjesništva širih esencijalnih pitanja čovjekove egzistencije – obje ove pjesničke zbirke podrazumijevat će i daljnji razvoj novog pjesničkog senzibiliteta Dizdareva djela, ali i nove temeljne locuse anuliranja kulturalnog zaborava i obnove pamćenja, pri čemu i kad govori prvenstveno o ženi, i kad primarno sublimira šire egzistencijalno iskustvo čovječanstva, Dizdar otud i u Koljenima za Madonu i u Okrutnostima kruga provodi naročitu reaktuelizaciju kulturalnog pamćenja te na redefiniranim, iz ideološkog središta pomaknutim osnovama artikulacije društveno-životne zbilje i ovaj put sredstvima pjesničke umjetnosti temeljito preokreće ustaljeni kulturalni poredak, sad još cjelovitije u središte vrednosnog sistema postavljajući emocionalno prenapregnutog pojedinca i njegovu dotad skrivenu percepciju vlastitog položaja u svijetu, odakle upravo dolazi i diskurz u punoj snazi probuđene divinizirane ženskosti u Koljenima za Madonu, sa svojim ponesenim uzletima ljubavne čežnje i strmim padovima u ljubavnu sumnju i bol, i široko zasvođena arheologija ljudske patnje te čovjekove egzistencijalne izgubljenosti u Okrutnostima kruga, mada pjesnik ni ovdje ne zaboravlja realnost društvene čovjekove egzistencije, zahvaljujući čemu će i u ovim dvjema pjesničkim zbirkama, kao i u preostalom autorovu djelu nastalom u vremenu od Plivačice do Kamenog spavača, biti artikulirana i socijalna pitanja, ali, za razliku od Vidovopoljske noći i uopće tzv. angažirane književnosti iz okvira kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnoj prošlosti, ovaj put tek u skladu sa sve većim udjelom elemenata poetike egzistencijalizma, kao, naime, aspekt modernistički shvaćenog identiteta i ukupnog čovjekova položaja u egzistencijalno nesklonom mu svijetu. Pritom, svim ovim značajnim promjenama što se dešavaju u pjesništvu M. Dizdara, a koje, dakle, nisu bile samo književne, već su vrlo intenzivno učestvovale u konstituiranju novog književno-kulturalnog sistema te u, nerijetko, i subverzivnim transformacijama cjeline diskurza kulture, pjesnik se nesumnjivo približavao Kamenom spavaču – pjesničkoj zbirci koja će u presudnoj 1966. godini, zajedno s romanom Derviš i smrt M. Selimovića i pripovjedačkom zbirkom Pobune D. Sušića, 62
Iako objavljene tek 1963, pjesme iz zbirke Koljena za Madonu nastale su u vremenu od 1951. do 1956. godine (usp. Duraković 1981:20).
Novija bošnjačka književnost... 181
napraviti konačan i potpun prijelom u bošnjačkoj i ukupnoj bosanskohercegovačkoj književnosti i kulturi, preokret nakon kojeg dotad postojeća literarno-kulturalna mjerila nisu mogla ostati ista, utoliko prije što – kako je još 1972., ubrzo, dakle, po njegovu objavljivanju sasvim ispravno primijetio i M. Begić (1987g:409) – “već danas je vidljivo da nije Kameni spavač samo glavna zbirka pjesnikova, već i knjiga pjesama sasvim izuzetna, čudno sačinjena kao cjelovita gradnja, sva spomenički nazočna, te njome i sva ostala Dizdareva poezija dobija sjaj i značaj”. Jer, kako je također svojevremeno zapazila akademska kritika, “sve ono što se ‘zbivalo’ u poeziji Maka Dizdara u tridesetpetogodišnjem stvaranju i nosilo oznake i atmosferu, boju i aromu vremena u kojem je nastajalo, pojavljuje se iznova u Kamenom spavaču, ali estetski dozrelo, poetski kristalizirano, lišeno slabosti i naplavina trenutka” (Duraković 1981:34), što je, pak, konstatacija koja ne samo izrazito precizno definira poziciju Dizdareve ključne pjesničke zbirke unutar ukupnosti njegova djela već i, isto tako, predstavlja i moguću osnovu za cjelovitije razumijevanje onih složenih kako književnih, tako i kulturalnih transformacija koje će Kameni spavač učiniti knjigom sasvim karakterističnom unutar cjeline poratnog modernizma u bošnjačkoj književnosti, pa čak i u još širim okvirima njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, sve to tim prije što činjenica “da je jedna od osnovnih vrijednosti Kamenog spavača u tome što su se u njemu sretno saželi i topli sjaj zavičajnog ognjišta i odsjaj univerzalnih saznanja ljudske sudbine” (Duraković 1981:34) sasvim prirodno prelazi u zaključak da je Kameni spavač u doslovnom smislu riječi i “mozaička zbirka, upravo kakva je bosanskohercegovačka tradicija sa prepletom stranih kulturnih uticaja, ali i sa osobenom sugestijom sinkretičnosti oblika” (Begić 1987e:633), a zapravo u punom kapacitetu ostvarena pjesnička knjiga kulturalnog pamćenja, koja u sebi na krajnje očit način sabire kako naročiti “smisao za historiju” bošnjačke književnosti, tako i njezinu “okrenutost tradiciji”, što će, konačno, Dizdarevu temeljnu pjesničku zbirku učiniti i mjestom za postkanonsko stanje bošnjačke književnosti karakterističnog ukrštanja najrazličitijih književnih, društvenih i ukupnih kulturalnih opcija i koncepata ili mjestom polifonog presijecanja čitavog niza različitih diskurza kako onih sa sinhronijske, tako i onih s dijahronijske ravni, a što se, naime, ovaj put javlja gotovo bez i najmanje naznake onog nekadašnjeg tradicijskog književno-kulturalnog grča koji je razvoj bošnjačke književnosti manje ili više traumatično pratio – iako na različite načine – u njezinu i kanonskom i politradicijskom kulturalnomemorijskom makromodelu. Pritom, uz prisustvo naj raznolikijih formi ostvarivanja intertekstualne književne
182 Sanjin Kodrić
mnemonike, ovo novo, postkanonsko stanje “kulturalne gramatike” bošnjačke književnosti egzemplarno će otkriti već i reprezentacijski aspekt kulturalnomemorijske strategije Dizdareva Kamenog spavača, gdje se, u skladu s novim interesom za “priču o prošlosti”, unekoliko obnavlja i nekadašnja figura “novih vremena” i povijesnih raskršća, ali tako da se ona bitno mijenja, pa – uz transformiranje ideje “povijesti mijene” te hipertrofiranje metafore raskrsnice kao osobenih autoimaginativnih predstava što na različite načine u bošnjačkoj književnosti traju još od njezina preporodnog doba – u njezine okvire ulaze sad sasvim novi reprezentacijsko-memorijski sadržaji, u jedinstvenu cjelinu ovaj put inovativno povezani autentičnom mitopoetskom reinterpretacijom ukupnog egzistencijalnog toposa zaboravljene srednjovjekovne bogumilsko-heretičke Bosne i uopće literarnim rekreiranjem cjeline njezina egzistencijalno-kulturalnog značenja, pri čemu se ova memorijska figura – dodatno se tako mijenjajući – sasvim jasno ukršta i s onim što je od ovog trenutka inače posebno utjecajna figura povijesnog svjedočenja, sve to na način ne više kolektivnog i ideološkog već, naprotiv, individualnog te, sve češće, kulturalnog memorijskog formata, što kod Dizdara postaje toliko izraženo da se glas kojim govori njegov lirski subjekt ostvaruje, konačno, i kao glas “Drugog”, čime pjesnik u vlastiti poetski diskurz uvodi njegovo ukupno i historijsko, i socijalno, i egzistencijalno-intimno iskustvo, bez njihova redukcionističkog razdvajanja, a sam Kameni spavač ovim naposljetku cjelovito uspostavlja i u kasnijoj bošnjačkoj književnosti posebnu značajnu figuru bosanske povijesne tragike. Zato kod M. Dizdara – tipično za postkanonski trenutak bošnjačke književnosti – naspram nekadašnje kanonske “epske mjere istorije” (Kilibarda 1998) javlja se izrazito lirsko iskazivanje povijesti, te ovdje “povjesnicu Bosne ne ispisuju dvorski pisari veličanjem pobjedonosnih bitaka i slavnih pohoda”, već se ona “otkriva u oživljenim glasovima mrtvih i sva se slila u bolu epitafske tragike ‘nevoljnih vojna’“ (Duraković 1981:35), s tim da ovaj “glas mrtvih”, sačuvan u tekstualnim tragovima davno iz pamćenja izgubljenog, zaboravljenog vremena i, sad, iznova oživljen, snažno perzistira i u svojoj partikularnosti, ali isto tako transcendira ne samo svoj trenutak već i uopće pojedinačnost ukupnog iskustva “Drugosti”, pa njegova “zavičajna melodija tek je uvodna fraza polifonijski razvijene i molski intonirane simfonije o čovjeku, zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju” (Duraković 1981:38), pri čemu je, tragom pjesnikova oslanjanja na kulturalni supstrat bosanskog srednjovjekovlja, autorova važna intervencija u konstituiranju memorijskih sadržaja i uopće memorijskih potencijala ovdašnje kulture ostvarena zahvaljujući i – očito – mnemoničkim značajkama jezika ove
Novija bošnjačka književnost... 183
knjige, a zapravo onom istom okrenutošću istraživanju njegovih poetskih mogućnosti koje je Dizdar započeo već poratnom poemom i nastavio u kasnijim pjesničkim zbirkama, jer upravo jezik Kamenog spavača kao sredstvo pamćenja i posredovanja kulturalnog smisla, kao govor koji je istovremeno i odsutnost i prisutnost, tamo i ovdje, doslovno će otjeloviti puni paralelizam između povijesti i sadašnjosti, pojedinačnog i općeg, čineći tako Kameni spavač M. Dizdara i djelom što u ukupnoj dotadašnjoj bošnjačkoj književnosti predstavlja i najeksplicitnije ostvarenu pojavu “velikog citatnog dijaloga” koji kao karakteristično obilježje bošnjačke književnosti i njezine posebne vrste “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” također podrazumijeva M. Rizvić onda kad tvrdi da “jedna osobenost bošnjačke književnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko trećeg, međuratnog razdoblja, sve do današnjih dana, jeste, upravo, pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji”. S Kamenim spavačem M. Dizdara u bošnjačkoj književnosti reaktuelizirao se i njezin “bosanski duh” (usp. Filipović 1967), koji se, međutim, ovdje može shvatiti i kao osobena preoblika različitih ranijih interesa ove literature, uključujući i zanimanja “pripovjedačke Bosne” o kojoj je svojevremeno pisao J. Kršić i njezin univerzalistički pristup lokalno-regionalnoj priči, pa će se ona Dizdareva situacija u kojoj “povjesnicu Bosne ne ispisuju dvorski pisari veličanjem pobjedonosnih bitaka i slavnih pohoda”, već se ona “otkriva u oživljenim glasovima mrtvih i sva se slila u bolu epitafske tragike ‘nevoljnih vojna’”, jednako kao i ono što predstavlja pjesnikov “veliki citatni dijalog”, krajnje upadljivo varirati u ogromnom dijelu ukupne bošnjačke književne prakse tokom najmanje dva ili tri naredna desetljeća, gdje će se otud iz “priče o prošlosti” u međuvremenu konačno cjelovito formirati i osobeni “bosanski tekst” bošnjačke književnosti, koji se – vezan sad, inače, prvenstveno za okvire tzv. novohistorijske literature (usp. npr. Kazaz 2004) – na različite načine ostvario u književnim svjetovima i M. Selimovića, D. Sušića i S. Kulenovića, kao i Ć. Sijarića, N. Ibrišimovića i A. Sidrana te brojnih drugih autora ovog vremena, prodirući pritom u manjeviše sve u ovom trenutku aktuelne književne žanrove, bez obzira na to da li je riječ o pripovijeci, romanu, pjesništvu ili, pak, o drami, pa čak i u druge, u bošnjačkoj književnosti mahom rubne žanrovske pojave. Ovakvo što, uostalom, uvjerljivo potvrđuje već i činjenica da će lokalna, bosanska
184 Sanjin Kodrić
povijest na način umnogome sličan Dizdarevu postati produktivnim okvirom ispitivanja univerzalne “čovjekove situacije” i uopće “ljudske sudbine” u romanu Derviš i smrt M. Selimovića i pripovjedačkoj zbirci Pobune D. Sušića, djelima što se u bošnjačkoj književnosti javljaju u doslovno isto vrijeme kad i Kameni spavač M. Dizdara, i sama u opusima svojih autora predstavljajući kako naročiti nastavak njihova dotadašnjeg književnog rada, tako i njegovu sintezu ostvarenu na kvalitativno nemjerljivo višoj razini, pri čemu će – uza sve njihove sličnosti i dodirne tačke, naročito u smislu zasnovanosti reprezentacijskih strategija teksta na onom što je individualni i kulturalni memorijski format – pojava ovih dviju knjiga, zajedno s pojavom Dizdareve pjesničke zbirke, već u startu naznačiti dva temeljna, i kasnije tradirana oblika “priče o prošlosti” i “bosanskog teksta” u bošnja čkoj književnosti poratnog modernizma i uopće postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela: onaj gdje u “jeziku” egzistencijalizma ostvarena “priča o prošlosti” i “bosanski tekst” sasvim vidno funkcioniraju andrićevski dvostruko – i kao metaforičko-alegorijsko svevremeno kazivanje o čovjeku i njegovu svijetu uopće, ali i kao umnogome konkretizirana i lokalizirana priča o sasvim prepoznatljivoj povijesnoj zbilji kao takvoj, kako je to slučaj upravo kod Dizdara te Sušića, ali i brojnih drugih autora, poput – primjera radi – i S. Kulenovića u romanu Ponornica ili pripovjedača i romansijera Ć. Sijarića, te onaj gdje povijesni hronotop manje-više cjelovito napušta stvarni interes za prošlost kao takvu i jeste najčešće tek bosanski konkretan ambijentalno-temporalni okvir u osnovi svevremene, pa tako i “prezentske” te nerijetko i društveno-politički subverzivne priče o čovjekovu egzistencijalnom usudu, posebno često predstavljajući osobene “fikcije totalitarizma” (Kovač 2005), kako je to, uz druge isto tako brojne autore, slučaj i kod Selimovića, s tim da se ovaj binarno uspostavljen sistem “priče o prošlosti” i “bosanskog teksta” u bošnjačkoj književnosti vrlo brzo dodatno usložnjava, i to, s jedne strane, pojavom romana Ugursuz (1968) N. Ibrišimovića, kad se povijesno pripovijedanje inovira značajnim udjelom fantastičkog diskurza i uopće bitno drugačijim reprezentacijskim i kulturalnomemorijskim strategijama, sa sasvim novim osjećanjem povijesti i povijesnosti, koje će, inače, uz manje ili veće mijene ovaj autor nastaviti i u svojem kasnije pripovjedačko-romanesknom radu, naročito u romanima Karabeg (1971), Zmaj od Bosne (1980) i Braća i veziri (1989), sve do njegovih najnovijih, posljednjih romana Vječnik (2005) i El-Hidrova knjiga (2011), koji će i sami postati vrlo složene kulturalnomemorijske tvorbe, kao i, s druge strane, pojavom pjesništva A. Sidrana, koji će se unutar cijelog novog pjesničkog naraštaja izdvojiti naglašenim poetskim interesom za
Novija bošnjačka književnost... 185
lokalno-regionalni mikrotopos neposrednog življenja, postavši tako autor kod kojeg se “bosanski tekst” na naročit način kondenzira u “sarajevski tekst”, zahvaljujući kojem će ovaj pjesnik tokom vremena, a posebno u zrelim pjesničkim knjigama Sarajevska zbirka (1979) i Sarajevski tabut (1993), postati jedan od najznačajnijih autora “poetike grada” u bošnjačkoj te bosanskohercegovačkoj književnosti uopće. Pri svemu ovom, kao i kod Dizdara, i u sušićevskoj i u selimovićevskoj liniji “priče o prošlosti” i “bosanskog teksta” dominira – sasvim očekivano – kako figura “novih vremena” i povijesnih raskršća, tako i figura povijesnog svjedočenja, koje se i ovdje najčešće ukrštaju u figuru bosanske povijesne tragike, tim prije što – upravo kod Sušića i Selimovića i njima sličnih autora – iznova se javlja, baš kao i kod Dizdara, figura rata, ratnika i povratnika iz rata, i to bilo neposredno, što je najčešće slučaj u brojnim Sušićevim romanima vezanim za bosansku povijest ratnog stradanja u starobosanskom, osmanskom, austrougarskom ili jugoslavenskom vremenu, bilo posredno, kao pretpovijest ispripovijedane sudbine književnog lika, kako je to slučaj i u Selimovićevim romanima Derviš i smrt te Tvrđava, pri čemu je reprezentacijski sistem bošnjačkog poratnog modernizma usložnjen i u međuvremenu do kraja osamostaljenom figurom doma, porodice i porodičnih vrijednosti, koja se i sama plodotvorno kombinira s ostalim figurama sjećanja bošnjačke književnosti ovog vremena, pa se ispostavlja da književna praksa poratnog modernizma u bošnjačkoj književnoj povijesti i njezina usmjerenost ka “priči o prošlosti” i “bosanskom tekstu” na svoj osoben, najčešće, dakle, novohistorijski način cjelovito oživljava ukupnost reprezentacijskih aspekata kulturalnog pamćenja u novijoj bošnjačkoj književnosti od kraja 19. st. pa nadalje, zahvaljujući čemu, konačno, i ne čudi ona izrazita intertekstualna mnemonika na koju upućuje i M. Rizvić kad, posmatrajući cjelinu ove literature, naglašava upravo to da “primjera ove reverzije ima mnogo”. Jer, ne samo da “krajišnička pisma se napoređuju u bošnjačkoj narodnoj epici” već – sasvim je sad očita i potvrđena činjenica – “iz predislamske srednjovjekovne Bosne proizlazi bogumilsko-manihejska poetika Maka Dizdara”, a “patarenska hereza se poredi sa hamzevijskom, koja nalazi izlaza u romanima Meše Selimovića i Derviša Sušića”, baš kao što je očito i to da “bošnjačko orijentalsko stvaranje sa mevlevijskim misticizmom otkriva se kao inspiracija Bašagića, Ćatića, pa Hume, Skendera Kulenovića i nekoliko suvremenih mladih pjesnika, Kajana, Latića, Hajdarevića, a u prozi kod Selimovića, jer ‘Bašeskija je važan i po sebi i za docniju, najnoviju književnost’”, i ne samo da “tako isto je didaktika alhamijado-literature postala historijski produktivna u djelima Kapetanovića-Ljubušaka, Mulabdića, Osmana-Aziza, i to na
186 Sanjin Kodrić
svojevrstan, izmijenjen način”, i da “iz sevdalinke […] izvija se poezija Bašagića, Đikića, ali i Riza-bega Kapetanovića, pa Hume i čitavog niza drugih pjesnika sve do Kikića”, baš kao što “iz bošnjačke narodne epike proizlazi duh Bašagićevih povjestica i drama”, već – jednako svemu ovom – nimalo iznenađujuće jeste upravo i to da “i u najnovijoj prozi kao da izbijaju inspiracije iz još dalje književne prošlosti: rezonance historije i životna aroma turskih vremena ili Istoka dokumentarno, estetski ili likovno ulaze u djela Derviša Sušića, Nedžada Ibrišimovića, Irfana Horozovića, Dževada Karahasana”, kad, dakle, i bošnjačka književnost poratnog modernizma, baš kao i ukupni postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u ovoj literaturi potvrđuje ono što je sad mnogo više od puke smjele pretpostavke da “književna tradicija, u razvoju bosansko-muslimanske književnosti, izbija iz stvaralačkih gena kao ponornica u djelima pjesnika, pripovjedača, dramatičara, i nema ni jednog značajnijeg pisca koji nije povukao, na bilo kakav način, genetsku liniju duha, estetike, atmosfere, tematike, motiva, emocionalne arome, makar asimilirano, modernizirano, ili u eksperimentalnoj interpolaciji, asocijativno”. Konačno, ovakvo što potvrdit će i činjenica da svojim obnavljanjem srednjovjekovnih žanrovskih formi slova, zapisa, ispovijedi, besjede, poslanice ili memorativa M. Dizdar u Kamenom spavaču samo krajnje sugestivno i u svojem vremenu šokantno otkriva ono i za postkanonski trenutak u novijoj bošnjačkoj književnosti upravo, dakle, karakteristično i sad, konačno, do kraja dovedeno “samoopisujuće” osvještenje onog što su konektivne strukture “unutrašnje” povijesti ove literature, a što će isto tako posvjedočiti i rad ostalih autora bošnjačkog poratnog modernizma, koji – tragom onih procesa koji su u bošnjačkoj književnoj prošlosti započeli još u preporodnom dobu, a na naročit način intenzivirali se u međuratnom vremenu – nimalo slučajno svoje i pripovjedačko i romaneskno, pa čak i dramsko djelo ostvaruju, između ostalog, i u naglašenom poetsko-lirskom maniru, pri čemu je u istom smislu – uz brojne druge, najrazličitije primjere – indikativna i bilo eksplicitna “sinkretičnost” zrelog sonetnog pjesništva S. Kulenovića (Soneti, 1968; Soneti I–II, 1974), vrlo bliska iako ne i identična u odnosu na neke dionice politradicijskog pjesništva M. Ć. Ćatića (usp. Duraković 1983), bilo njegovo jednako zorno “obnavljanje” i “sažimanje” čitavog niza važnih tradicijskih linija bošnjačke književne prošlosti, pa tako i za nekadašnji bošnjački preporodni književni trenutak posebno karakteristične “austrougarske teme” u romanu Ponornica (koja će zato i postati vjerovatno prvi cjelovito ostvareni bošnjački roman kulturalnog pamćenja), baš kao i, konačno, Sidranova “poetika grada” i njegov “sarajevski tekst”, koji će u uznapredovaloj fazi poratnog
Novija bošnjačka književnost... 187
modernizma u bošnjačkoj književnosti, gotovo na samom prijelazu u “postmoderno stanje” u ovoj literaturi, ne samo kulturalnomemorijski iskomunicirati prototekst davnašnjeg, osamnaestostoljetnog Ljetopisa Mula-Mustafe Bašeskije (usp. Spahić 2005:147–165) već će, također, na bitno drugačiji način “obnoviti” upravo i ono što je s bogumilsko-heretičkom Bosnom učinio ranije M. Dizdar, i sam otkrivajući tako linije “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” bošnjačke književnosti i u dužim, ali i u kraćim razvojnim “odsječcima” njezine “unutrašnje” povijesti i pripadne joj “kulturalne gramatike”.63 63
Uz nevjerovatno velikih broj drugih, manje ili više indikativnih primjera, u ovom smislu – tek kao napomena – egzemplaran je i slučaj M. Selimovića, koji na neke od trajnih konektivnih struktura ne samo svojeg djela već i bošnjačke književnosti uopće upućuje i u slijedećim svojim, inače često u sličnim kontekstima navođenim razmišljanjima: “Mislim da nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomoglo ni to što je Bosna do XVIII vijeka bila relativno razvijena, praktično bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom sa dosta vjerske tolerancije – neprirodnost njihova položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu, a odvojili se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud! To je tragični bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult i sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intenzivna intimna atmosfera, s neobično jakom osjećajnošću (naše najljepše balade i romanse su muslimanske); stvorila se isto tako nepodobnost za javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom, ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, eto vam ukratko skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. Ne zaboravimo li ni našu ljubav prema tom svijetu koji je žrtva istorijske kobi, a ipak je sačuvao veoma mnogo najljepših ljudskih osobina, kao i naš živi bol što se ta nevjerovatna prošlost neprestano vuče za nama, i nikako da je stvarno učinimo prošlošću, zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih koncepcija?” (Selimović 1970:7) Uz ovom umnogome kompatibilnu autorovu napomenu o njegovim “muslimanskim korijenjima” i njihovim osjećajno-duhovnim “odbljescima” u njegovu književnom radu (“Nisam posebno izučavao islamsku filozofiju, osim koliko je neophodno da se čovjek informiše. Ali ako u mnom djelu ima filozofije, ona je sva iz ovog tla, iz mog muslimanskog korijena, iz naše tradicije, iz našeg duha. To se upilo u mene i svega me proželo tako da tim duhom prosto emaniram. […] Moje ličnosti nisu impregnirane filozofijom Istoka, bar ne čistom. Za nas u Bosni, pa i za junake mojih romana, karakteristična je misaona tangenta, nastala sudarom Istoka, većim dijelom, i Zapada. Ali ne smijemo zaboraviti da je, uz pretežno islamsku filozofiju, značajna i naša slovenska komponenta. Tako je, uza sve uticaje, na ovom razmeđu svijetova, bosanska misao – sinteza tuđeg i svoga,
188 Sanjin Kodrić
autohtona i univerzalna.” [Selimović 2002:314–315]), u istom smislu nezaobilazan je i glasoviti esej Iz smaragda Une (1968) S. Kulenovića, čija će poznata predstava o naročitom senzibilitetu koji dominira bošnjačkom književnošću i kulturom svoje dodatno značenje zadobiti i onda kad se njegovi opisi posebnim osjećanjem svijeta i života “natopljenog” bosanskomuslimanskog enterijera uporede sa sasvim nedavnim opisom bosanske kuće kod Dževada Karahasana, gdje će se ponovo otkriti neke od važnih konstanti i mijena “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti i njezine “kulturalne gramatike”: “Bosanska kuća počinje avlijom. Kad prođe kroz avlijsku kapiju, čovjek se nađe u jednom prostoru koji je na pola puta između kuće i vanjskog prostora, recimo ulice ili trga na kojem kuća stoji. Avlija je, poput kuće, ograđena sa svih strana avlijski zidom ili ogradom i samom kućom, ali nije natkrivena, ona je popločana ili kaldrmisana, ali u jednom kraju, možda uz kuću ili uz avlijski zid nasuprot kući, ima jednu plohu ‘golog tla’, naime jednu lijehu plodne zemlje u kojoj su zasađene kadifice i turski karanfili. Tako avlija spaja u sebi prirodu i kulturu, plodnu zemlju i pokriveno tlo, nebo i zidove, biljke i česmu, ponekad jedno drvo koje raste i jednu drvenu klupu u njegovoj sjeni, spaja dakle u sebi osobine prirodnog i umjetno oblikovanog prostora. Čovjek koji se zaputio u bosansku kuću, stupa nakon avlije u divanhanu ili verandu, onaj dio kuće koji je zatvorenom prostoru za jedan korak bliže nego avlija. Divanhana ima krov i za nekoliko stepenika je uzdignuta od tla, ali je ograđena samo dopola, jednim ‘poluzidom’ na čijem su vrhu najčešće saksije sa jaglikom i bosiokom, minđušicama i daninoći, pomiješanim u raznim omjerima i kombinacijama, ovisno o sklonostima žene koja ih je sadila. Čovjek koji sjedi na divanhani nije više na granici, dakle i unutra i vani, kao onaj koji se nalazi u avliji, on je definitivno unutra, odvojen od prirode i od grada, ali još uvijek povezan s njima, otvoren njihovim utjecajima, izložen onome što se zbiva vani i prijemčiv za to. On čuje zvukove što dolaze s ulice ili s trga, on udiše mirise koji do njega dolaze iz obližnje pekare, on ne može zaboraviti život koji teče oko njegove kuće i neposredno uz nju, već s onu stranu avlijskog zida. Ali je taj život, sa svim njegovim zvukovima i mirisima, ublažen i umiren, on se na divanhani već miješa sa zvukovima i mirisima kuće, recimo s onima što dolaze od žene ili iz kuhinje, s mirisom dunja s ormara ili s mirisom suhih trava iz potkrovlja. A onda se iz divanhane ulazi u takozvani muški dio kuće u kojem se sjedi s rođacima, s prijateljima, pa čak i sa strancima koji su uspjeli u kuću prodrijeti kao gosti. Muški dio kuće je dakle već sasvim odvojen od prirode, od univerzalnoga, ograđen od neba, vjetra i vode, slobodnih životinja i horizonta, ali je još uvijek zadržao jedan dosta nizak stupanj socijalne otvorenosti. Kad se prođe i taj dio, stupa se u zatvoreni, ženski dio kuće u kojem borave žene i djeca, u skroviti intimni svijet u kojem se voli, boluje i rađa, u kojem se pretresaju strahovi i brige, traži savjet i utjeha, u kojem se od majke dobivaju prvi dojmovi i pojmovi o svijetu i životu. Tu boravi duša kuće. // Na osnovu ovog opisa moglo bi se reći da je bosanska kuća, poput glavice crvenog luka, niz slojeva koji, jedan nakon drugoga, vode prema nekoj unutrašnjosti koju oni obuhvataju i štite. Kad se prođu svi ti slojevi u oba slučaja se dođe do te najdublje unutrašnjosti, koju se ne može vidjeti ni opipati, ali je se itekako može udahnuti, omirisati, upiti kožom, jer ona je doduše nevidljiva, ali sasvim realna. Kod glavice luka je najdublja unutrašnjost ono ‘prazno’ mjesto iz kojeg glavica počinje klijati, kod bosanske kuće je najdublja unutrašnjost već spomenuta duša kuće, koja sigurno ima mnogo veze sa duhovnim životom žene što vodi kuću i s njezinim osjećanjem svog boravka u svijetu, svoje familije,
Novija bošnjačka književnost... 189
Pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti to da “priča o prošlosti” i na njoj zasnovan “bosanski tekst” poratnog modernizma u bošnjačkoj književnosti predstavlja isključivi interes bošnjačke književne prakse ovog vremena, jednako kao što bi, naravno, pogrešan bio i zaključak da se samo “pričom o prošlosti” i tek povijesnim aspektom “bosanskog teksta” ostvaruje ono što su kontinuiteti i modifikacije konektivnih struktura “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti i njezine “kulturalne gramatike” u ovom književnom toku iz okvira postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, utoliko prije što i kod onih autora kod kojih vidno izostaje ovdašnji karakteristični “smisao za historiju” često je itekako na ovaj ili onaj način prisutna ona za bošnjačku književnost osobena kulturalnomemorijska “okrenutost tradiciji”, kako je to – uz značajan broj drugih primjera – slučaj i u književnom djelu A. Isakovića, koji će, s jedne strane, značajan dio svojeg književnog svijeta ostvariti kao “svijet u prezentu” (Lovrenović 1998), napuštajući tradiciju lokalno-regionalne bosanske “priče o prošlosti” u toj mjeri da njegov fantastički i ka katastrofičnoj budućnosti okrenuti roman Pobuna materije (1985) ulazi u sasvim drugačiji univerzum tzv. nežive prirode te se ostvaruje i u bošnjačkoj književnosti dotad sasvim nepoznatim žanrovskim okvirima bliskim tokovima savremene “eko-proze”, dok se, s druge strane, isti ovaj autor najuže “saobražava” s tradicijskom prošlošću, kako je to posebno vidno u Isakovićevim putopisima, a još više u njegovoj vezanosti za kanonsku temu Hasanaginice, koja se pritom – baš kao u istoimenoj drami (1981) – kao “živa tradicija” na naročit način “prevodi” u karakteristični modernistički “jezik” egzistencijalizma. Uostalom, unekoliko ovom slična situacije jeste, između ostalog, i kod B. Alikadić, čiji će roman Larva (1974), inače prvo djelo ove vrste u bošnjačkoj književnosti čiji je autor žena, svojom izrazitom izazovnošću romaneskne priče predstavljati ne toliko kulturalni skandal, kako se to nekad činilo, koliko upravo suprotno, pa – slično i slijedećem autoričinu romanu Krug (1983) – ova knjiga “o čežnji, o nedosegnutoj ljubavi, o smislu prijateljstva, o iskonskoj neusaglašenosti životnih prohtjeva i mogućnosti njihovog ostvarenja, o praznom krugu naše egzistencijalne zatočenosti u kome se zaludno batrgamo, o erosu kao zaboravu i izgubljenosti u pomami čula, o tim i sličnim trenucima našeg svakodnevnog življenja u kome svoje ovozemaljske ispunjenosti. Tako će čovjek, kad bi se takav neko mogao zamisliti, nakon deset minuta boravka u ženskom dijelu posve strane kuće, znati o emotivnom životu i snovima, zadovoljstvu i nezadovoljstvu, radosti i tugama domaćice, koliko i o socijalnom statusu familije koja u kući živi. Možda i više, sigurno više, iako sve što vidi i može opipati svjedoči o statusu, a niša od vidljivoga o onome prvom.” (Karahasan 2007:141–142)
190 Sanjin Kodrić
se gotovo ništa novo ne dešava, ali se ipak dešava – život” (Kadribegović 1998:698), i sama predstavlja čin naročito transformiranog tradiranja nekih od najprepoznatljivijih toposa bošnjačke književnosti uopće, a zapravo, prije svega, na način “tekstualne koherencije” ostvareno “ponavljanje” one specifične vrste senzibiliteta koji u novijoj bošnjačkoj književnosti traje od samih njezinih početaka krajem 19. st. da bi, posebno nakon Humina politradicijskog lirskog romana Grozdanin kikot, “eksplozivno” odjeknuo upravo u bošnjačkoj književnosti poratnog modernizma, pa tako i u djelu Alikadićeve, ali i kod drugih autora i autorica, koje se, naime, također javljaju u ovom vremenu, kako je to slučaj i kod J. Musabegović, u čijem će se djelu, kao – primjera radi – u romanu Skretnice (1986), sad iz pretežno “ženske perspektive” iznova pojaviti i “priča o prošlosti”, uslijed čega ovdje i “bosanski tekst” dobiva svoju još jednu, novu, “žensku” varijaciju, takvu da se u njoj postepeno potiskuje i ono što su nerijetki ostaci “muškog”, patrocentričnog viđenja povijesti i povijesnosti u ostatku bošnjačke poratne modernističke književne prakse. U ovakvim okolnostima, a naročito zahvaljujući izrazitoj raznolikosti književne prakse bošnjačkog poratnog modernizma i njegovoj otvorenosti za najrazličitije kulturalnomemorijske strategije bilo na razini književnokulturalne reprezentacije, bilo na razini intertekstualne književne mnemonike, a zapravo zahvaljujući stanju u kojem – očito – “semiosfera” bošnja čke književnosti podrazumijeva čitav niz unutrašnjih ali ne i nepremostivih granica koje obrazuju njezine brojne zasebne pojedinačne “semiotičke prostore” ili potsisteme ove literature, poratni modernizam u bošnjačkoj književnosti podrazumijeva znatno “relaksiraniju” situaciju u odnosima središta i ruba njezine “semiosfere” nego ikad prije, pa upravo i zato gotovo spontano i prirodno u nedavnoj bošnjačkoj književnoj prošlosti dešava se prelazak iz njezina pretežnog modernističkog književno-kulturalnog usmjerenja u okvire postmodernizma i uopće “postmoderno stanje” bo šnjačke književnosti, prelazak koji iz istih razloga nikad nije bio konačan i isključiv niti je, isto tako, u načelu podrazumijevao prvenstveno pojavu “eksplozivnog” književnopovijesnog “kretanja” već prije “linearnu” postepenost, uslijed čega u ovom nemjerljivo stabilnijem razvojnom trenutku bošnjačke književne povijesti uglavnom izostaje i onaj nekadašnji dominantni “binarni” karakter povijesne književno-kulturalne mijene, pa zato pojava “jezika” postmodernizma u ovoj literaturi ne znači i potpuni nestanak “jezika” književno-kulturalnog moderniteta, već, naprotiv, i pojavu kako, s jedne strane, njihova naročitog paralelizma, tako i, s druge strane, njihova jednako specifičnog kombiniranja u ovdašnjoj književnoj praksi,
Novija bošnjačka književnost... 191
što je i danas aktuelna situacija koja, istina, unekoliko podsjeća i na politradicijsko stanje u bošnjačkoj književnoj prošlosti, s tom važnom razlikom da je ovdje sad, međutim, riječ o procesima koji nisu više dominantno vezani za traume književne i kulturalne tradicije kao onaj problem koji bošnjačku književnost muči u manje-više svim njezin ranijim povijesnorazvojnim fazama i okvirima, a koji, dakle, umnogome, a nerijetko i u potpunosti biva razriješen u bošnjačkoj književnoj praksi iz okvira njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela. Pritom, u svoje “postmoderno stanje”, koje je ovdje također više ili manje specifično kao i većina drugih njezinih “književnih pravaca”, bošnjačka književnost najvidljivije ulazi uglavnom tokom osamdesetih godina 20. st., a u pojedinim slučajevima i znatno ranije, s tim da se postmodernističke književno-kulturalne tendencije u ovoj literaturi u narednom desetljeću, tokom devedesetih godina, u strašnom vremenu Agresije i nedavnog ratnog stradanja i same dodatno mijenjaju, pa se gotovo tek oformljeni karakteristični “jezik” postmoderniteta u bošnjačkoj književnoj praksi velikim dijelom te sad uz elemente “eksplozivnog” književnopovijesnog “kretanja” transformira u njegov posebni “idiom” ili čak, katkad, sasvim zasebni “jezik” književnosti tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja”, što – sve zajedno – pokazuje i upravo književni rad brojnih savremenih pjesnika, pripovjedača, romansijera i dramatičara, a među njima i onih kakvi su, prije svih, Irfan Horozović (1947) i Dževad Karahasan (1953) ili, pak, Tvrtko Kulenović (1935), a potom i rad čitavog novog književnog naraštaja, unutar kojeg se, uz ostale, dosad posebno istaknuo Zilhad Ključanin (1960), a onda i Semezdin Mehmedinović (1960), Amir Brka (1963) i Senadin Musabegović (1970) ili Nermina Kurspahić (1956), Alma Lazarevska (1957) i Ferida Duraković (1957), odnosno oni još mlađi, najčešće i sasvim recentni autori, među kojima naročito mjesto zauzima Asmir Kujović (1973), a nakon njega i Mirsad Sijarić (1970) te Muharem Bazdulj (1977) ili, odnedavno, Almir Imširević (1971) i Faruk Šehić (1970) i dr. Usto, ovom još uvijek živo pulsirajućem i otud u osnovi otvorenom autorskom nizu, čija je reprezentativnost stoga vjerovatno manje književnohistorijski “objektivna” u poređenju s reprezentativnim autorskim nizovima ranijih, s izuzetkom poratnog modernizma sve redom završenih i unutar sebe zaokruženih književnopovijesnih tokova u novijoj bošnjačkoj književnosti, mogli bi se nesumnjivo priključiti i danas također aktuelni autori čije se djelo ne mora uvijek nužno, isključivo i/ili u cijelosti povezivati s poetikom postmodernizma i njoj bliskim pojavama, među kojima su uz Ibrišimovića ili Sidrana i, između ostalih, Hadžem Hajdarević (1956), Džemaludin Latić (1957) i
192 Sanjin Kodrić
Selim Arnaut (1963) ili Nijaz Alispahić (1940), Isnam Taljić (1954) i Zlatko Topčić (1955) te drugi, njima slični pisci različitih kako žanrovskih, tako i stilskih usmjerenja, što, s jedne strane, zorno potvrđuje i opću ideju o pluralističkoj kompleksnosti postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti, dok isto tako, s druge strane, sad pobliže ukazuje na onu situaciju poetičkog i uopće književno-kulturalnog paralelizma koji snažno obilježava bošnjačku književnu praksu tokom najčešće prethodna dva desetljeća, omogućujući tako i pojavu liminalnih modernističko-postmodernističkih hibridnih “jezika”, koji će, konačno, biti i jedan od razloga što se i “postmoderno stanje” u bošnja čkoj književnosti često ostvaruje i s nekim posebnostima koje se nikako ili vrlo rijetko susreću u drugim evropskim literaturama, pa katkad čak i onda kad je riječ o drugim književnostima južnoslavenske interliterarne zajednice. Upravo ovakvo što potvrdit će, uostalom, i djelo I. Horozovića, autora koji će se u bošnjačkoj književnosti možda i prvi – ili barem među prvima – ostvariti na način koji će kasnije biti povezan s poetikom postmodernizma, kako je to slučaj već u njegovoj prvoj pripovjedačkoj zbirci ili “labavom” romanu Talhe ili Šedrvanski vrt (1972), koja, iako početnička, nije samo autorova “definitivna knjiga” (Mićević 1998:791), već je, s jedne strane, nesumnjivo i “ilustrativna […] za onu literarnu vizionarnost koja naoko nije vezana za društveno-historijsku sliku svijeta i koja sve razloge kreativnog nalazi jedino u samom Slovu kao Logosu, beskrajnoj Biblioteci kao jedinom zavičaju duha” (Duraković 2003b:110), dok je, s druge strane, upravo i zato jednako egzemplarna i u smislu “linearne” postepenosti prekodiranja “jezika” poratnog modernizma u “jezik” postmodernizma u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti. Jer, vrlo rano nagovještavajući nove književno-kulturalne tendencije u bošnjačkoj književnosti, Horozovićeve Talhe ili Šedrvanski vrt i same polaze od onog što su neki od u njihovu trenutku vrlo važnih elementa konektivnih struktura “unutrašnje” povijesti ove literature i njezine osobene “kulturalne gramatike”, posebno od njezine u međuvremenu dosta jasno uobličene autoimaginativne predstave “tamnovilajetski” nepoznatog i neobičnog, egzotičnog prostora te od, jednako tako, njezine tokom vremena prilično dosljedno oblikovane sklonosti ne samo ka priči i pričanju već i ka, naročito, diskurzu povijesne i porodične hronike te legende i drugih sličnih književnih tvorbi, a što je, naime, do autorova trenutka postao i ustaljeni a osobeni žanrovski okvir književnog rada većine bošnjačkih modernističkih pripovjedača i romansijera, ali ovakvo što Horozovićeva pripovjedačka zbirka pritom bitno transformira, između ostalog i na način da povijesna ili tekuća stvarnost kao takva ovdje gotovo do
Novija bošnjačka književnost... 193
samog kraja iščezava, a na njezino mjesto dolazi njezina “patvorina”, s nemogućnošću uspostavljanja jasnih granica između zbilje i mašte, realnog i imaginarnog, fakcije i fikcije, odnosno prošlog, sadašnjeg i budućeg ili historijskog, aktuelnog i budućnosnog te – konačno – teksta i konteksta, koji se poništavanjem granica što su ih razdvajale u književnoj praksi koja prethodi djelu ovog pisca do kraja stapaju u jedinstvenu “zbilju” Teksta, pa Horozovićev glavni lik nije više smješten u Povijesti već obitava u Jeziku, u njegovoj preteritnosti, prezentnosti i futurnosti, zahvaljujući čemu na ovom mjestu, sasvim tipično za novi doživljaj svijeta i života, “na tamnom fonu povijesno prepoznatljivog prostora Banje Luke (Baluk Abad) u formi obiteljske hronike iscrtava se fantazmagorična vizija šedrvanskog vrta koji hronotopski pripada literarnoj a ne historijskoj slici” (Duraković 2003b:109). Sve to, pritom, dešava se i na način kad, dakle, tradicijske tvorbe bošnjačke književnosti bivaju kulturalnomemorijski reaktuelizirane, ali tako da su sad uvedene u neomeđene prostore Literature, utoliko prije što piščev glavni lik i pripovjedač, prešavši iz “historijskog u literarno vrijeme i iskustvo” (Duraković 2003b:109), ne može – sad tipično postmodernistički – naći put ka stvarnosti mimo Teksta, pa njegovo – opet tradicijski prepoznatljivo – (samo)pripovijedanje nije niti može biti više kazivanje o “sebi” i “drugima”, kako je to bilo slučaj i kod Selimovića, i kod Sušića, i kod Kulenovića i uopće kod brojnih drugih bošnjačkih autora iz vremena poratnog modernizma, već predstavlja jedino ono karakteristično postmoderno palimpsestno pisanje i brisanje ili novo tkanje ranijih tekstova i njihovih tragova. U ovakvoj, za stanje poetike postmodernizma u bošnjačkoj književnosti umnogome vrlo karakterističnoj situaciji, a naročito onda kad je riječ o književno-kulturalnom stanju do početka devedesetih godina 20. st., najčešće, dakle, samo naizgled nestaje njezin osobeni “smisao za historiju” i njezina jednako specifična “okrenutost tradiciji”, jer se i ovakvo što vrlo često ponovo javlja i u svojoj postmodernističkoj varijanti, istina bitno preobraženo i nekad čak i drastično drugačije, pri čemu je upravo i ova izrazita transformativnost dio karakterističnog “kulturalnog smisla” koji se i kontinuira i varira kroz cijelu noviju bošnjačku “unutrašnju” književnu prošlost i njezinu “kulturalnu gramatiku”, zbog čega, naravno, ni najmanje ne čudi, s jedne strane, ni veća ili manja “neuklopljivost”, pa čak nekad i svojevrsno “stranstvovanje” I. Horozovića unutar okvira tzv. “hrvatskih fantastičara” ili “hrvatskih borhesovaca” s kojima je, kao tad zagrebački student, ovaj autor započeo svoj pripovjedački rad (usp. Pavičić 2000), baš kao što nisu iznenađujuće ni, s druge strane, brojne dodirne tačke koje se uspostavljaju između ovog pisca i drugih bošnjačkih te bosanskohercego-
194 Sanjin Kodrić
vačkih autora istog vremena, bez obzira na to da li je riječ o piscima bitno drugačijih konačnih poetičkih usmjerenja poput – primjera radi – Anđelka Vuletića i njegova romana Deveto čudo na istoku (1966) ili Vitomira Lukića s romanom Album (1968) te, posebno, N. Ibrišimovića, čija već prvjenačka pripovjedačka zbirka Kuća zatvorenih vrata (1964), a pogotovo kasniji romani u mnogo čemu korespondiraju i s Horozovićevim djelom, ili, pak, o piscima u osnovi poetički bliskog, srodnog književnog prosedea, kako je to slučaj s Dž. Karahasanom, koji u svojoj početničkoj zbirci proza Kraljevske legende (1980) također “ne piše historijsku prozu, nego, rekli bismo, demonstrira onu vrstu superiornog konstruiranja priče u kojem se smjenjuju i prepliću, oponašaju i persifliraju raznoliki narativni oblici: legenda se u trenu pretvara u lakrdiju, lirski pasaž u esej-raspravu, stvarno u fantastično, jer je svijet podređen jeziku i jer se jedino u jeziku sve i zbiva” (Duraković 2003b:110), upravo, dakle, kao kod Horozovića, tim prije što i kod Karahasana uz čitav niz elemenata konektivnih struktura “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti sad s njima u uskoj vezi javljaju se i brojne intertekstualne “spojnice” sa svijetom beskonačnog Teksta, s vrlo složenim kako dijahronijskim, tako i sinhronijskim relacijama i potpuno novim – pantekstualističkim doživljavanjem aktuelne ili povijesne stvarnosti. Uostalom, ovakvo što zadržat će se na različite načine i u kako Horozovićevu, tako i Karahasanovu kasnijem književnom radu, postavši tako neka od njihovih – iako u pojedinostima međusobno često i vrlo različitih – ipak posebno važnih prepoznatljivih a zajedničkih književno-kulturalnih značajki, čak i onda kad se ova dva autora barem na prvi pogled potpuno raziđu u romanima kakvi su – tek primjera radi – Horozovićev Kalfa (1988) i Karahasanov Istočni diwan (1989), gdje, naime, ova dva autora gotovo istovremeno do kraja napuštaju ovdašnju tradiciju ne samo klasične već i novohistorijske “priče o prošlosti” i regionalno-lokalno definiranog “bosanskog teksta”, da bi mu se, međutim, obojica vratili tek koju godinu kasnije, u vremenu posljednjeg rata i zasad posljednje, iako ne više na nekadašnji način razorne ili kao nekad radikalne povijesnorazvojne “eksplozije” u bošnjačkoj književnosti – Horozović najprije pripovjedačkim zbirkama Prognani grad (1994) i Bosanski palimpsest (1995), a Karahasan esejističkom knjigom Dnevnik selidbe (1993) i romanom Šahrijarov prsten (1994), sve to, naravno, sasvim drugačije negoli je to bio slučaj u ranijoj bošnjačkoj književnoj praksi i njezinim kulturalnomemorijskim strategijama i konceptima. Sad postmodernistički “jezik” i jednog i drugog autora, jednako slučaju i drugih njima sličnih pisaca, dotad najčešće zaokupljenih manje ili više tipičnim postmodernim književnim eksperimentom i, u
Novija bošnjačka književnost... 195
pravilu, amimetičkim te uopće antireprezentacijskim ludističkim preoblikovanjem tradicionalističke referencijalnosti u različite kompleksne fenomene inter- i metatekstualnosti (usp. npr. Bajramović 2010), neočekivano se prestrukturira u najprije poseban “idiom”, a potom i u gotovo cijeli novi “jezik” književnosti tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja”, što će manje-više cjelovito obilježiti ukupno aktuelno književno djelo kako ovih dvaju istaknutih pisaca, tako i cijelog novog, upravo u ovom trenutku nastajućeg književnog naraštaja, s tim da ovaj prodor stvarnosti u književne svjetove kako Horozovića i Karahasana, tako i drugih autora recentnog književnog trenutka dešava se tako da je, najčešće, u konačnici ipak neodvojiv od svijeta literature, a zapravo od izvorne postmodernističke ideje Biblioteke i beskonačnog Teksta, pri čemu sad – slično situaciji u hrvatskoj ratnoj književnoj praksi – i u bošnjačkoj književnosti umjesto ranijih slobodnih i nerijetko tek konstruktivističkih inter- i metatekstualnih poigravanja u prvi plan dolazi “ontotekstualnost”: namjesto nekadašnjih kulturalnomemorijskih strategija “onezbiljenja” i “fiktofaktalnosti” te “ontolo ške krhkosti” i “ontološkog ludizma” javljaju se strategije “zbiljotvorbe” i novo načelo “ontološkog moralizma” (usp. Oraić Tolić 1996), što su pojave koje inicijalno obilježavaju nove književne prakse tzv. “poetike svjedočenja” i “ratnog pisma”, pri čemu prva odrednica tiče se književnosti gdje se “svjedočenje o ratnom užasu zasniva na perspektivi žrtve i vrijednosnom sistemu gole ljudske sadržine zahvaćene kovitlacem ratne tragedije”, kad “etička, moralna, ideološka, psihološka, politička, ali i emocionalna, intimna, lična, pa i kolektivna drama temeljne su semantičke odrednice ovog toka”, koji se upravo zato imenuje i kao “antiratno” te – češće, mada znatno manje precizno – kao “ratno pismo”, dok je, pak, potonja odrednica, inače “prihvaćena u znatnijem dijelu kritičke prakse”, onda “kad se odnosi na književnost s poetikom svjedočenja, upotrijebljena samo kao termin indikator”, u alternativnom smislu, tek na drugačiji način označavajući onaj književni rad čija temeljna obilježja jesu i “individualizacija žrtve, njenog glasa u danteovskom paklu povijesti, etička odgovornost, humanistički angažman, antropološki shvaćena deskripcija ratnog užasa itd.” (Kazaz 2002:322–323), naglašavajući pritom, naime, ratno stanje i kao dominantni predmetno-problemski okvir i kao, nerijetko, neposredni životni kontekst u kojom se ostvaruje književno djelovanje, ili barem kao naročito trajno stanje kako pojedinačne, tako i kolektivne svijesti u kojem u egzistencijalnoj suštini aktuelne životne zbilje rat i dalje perzistira kao trauma i otud, konačno, kao nemogućnost dosezanja onog što su “tišine” za kojima je nekoć čeznuo i neimenovani junak istoimenog Selimovićeva romana, i sam
196 Sanjin Kodrić
povratnik iz rata. U ovakvoj situaciji, književnost, pritom, postaje ne samo manje-više “outsiderski” pokušaj “estetskog discipliniranja povijesnog užasa” (Kazaz 2002) već, odustavši od bilo kakvog društvenog eskapizma, ali i od angažmana u službi bilo koje i bilo kakve političko-kolektivne ideje i ideologije, ona izrasta u vrlo snažan i, najčešće, vidno alternativan cjeloviti kulturalni “projekt” usmjeren – često i izrazito buntovno i prodorno – protiv ne tek ideje rata već i protiv svake vrste terora i destruktivnosti, nasilja i tlačenja, jednoumlja, isključivosti te sila (samo)zatvaranja i (samo) razaranja, ne pristajući na bilo kakve jednostavne binarne opreke, simplifikacije i instrumentalizacije, baš kao ni na bilo kakva kulturalnomemorijska “sveta mjesta”, što je posebno vidno u slučaju Historije i Nacije, ali i drugih ovom bliskih pojava poput tradicije ili muškog, andro- ili patrocentričnog principa i sl., a što sve najčešće postaje predmetom ne samo distanciranja, skepse i kritičkog promišljanja već i vrlo slobodnog, ni najmanje sputanog antiesencijalističkog dekonstruiranja, dekanoniziranja i defetiširanja, s vrlo suspektnim i nerijetko krajnje antiutopističkim doživljajem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te uopće revizionističkim i, nerijetko, posthistorijskim “smislom za historiju”, koji, međutim, ovdje nije više tek stvar nekadašnjeg programsko-kreativnog pristajanja uz poetiku i politiku postmodernizma, već – kao i u slučaju svih drugih novih kulturalnomemorijskih strategija ovog trenutka – prvenstveno autentičan i specifičan odgovor na neposrednu životnu stvarnost, koja, dakle, u bošnjačkoj postkanonski orijentiranoj književnosti tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja” dovodi do potpuno drugačijih učinaka u poređenju s onima iz kanonske književne prakse NOB-a i socrealizma nakon Drugog svjetskog rata, s potpuno drugačijim memorijsko-reprezentacijskim politikama i politikama identiteta (usp. npr. Denić-Grabić 2010). Naspram nekadašnjeg ideološko-kolektivističkog te prvenstveno herojsko-monumentalističkog diskurza Revolucije, sad “dezideologizacija ratne zbilje, nepristajanje na apsolutizam ideološkog jezika i traganje za golim ljudskim sadržajima ratne stvarnosti konstante su većeg dijela antiratne i postratne bošnjačke i bosanske književnosti”, pa ova književna praksa dalje razvija individualni i kulturalni memorijski format te, unutar nove historijske perspektive, postaje dominantno obilježena “pričom o traumi u prezentu i antiutopijskom stavu prema futuru”, pri čemu ona “kao da se hoće sred apokaliptičnog svijeta uhvatiti za emocije kao činjenice egzistencije, konektirati se na njih, gotovo ih materijalizirati, kako bi iz ideološkog užasa otvorila ulaze u egzistenciju koja je postala predmetom manipulativnih strategija ideologije i koja je ratom pretvorena u hranu za topove” (Kazaz 2002:329–330), što
Novija bošnjačka književnost... 197
“jezik” bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja” upravo i čini vrlo često i mjestom osobenog liminalno-hibridnog kombiniranja dotad pojedinačnih “jezika” poratnog modernizma i postmodernizma, kad sama literatura ovog naročitog novog fine de siècla u bošnjačkoj književnosti ponovo postaje i mjestom dominantno individualne potrage za u strahoti ratnog stradanja i uništenja izgubljenom esencijom života, s tim da se takvo što ne pronalazi više u okvirima dotadašnjih modernističkih “velikih priča”, već, naprotiv, u “maloj”, u načelu krajnje decentriranoj “pri/povijesti”, u kojoj se stvarnost kulturalnomemorijski artikulira najčešće upravo kroz samu književnost, osobito onu koja – dolazeći pritom iz najrazličitijih jezika i književnih tradicija – razotkriva ono što su “fikcije totalitarizma”, ali se ovakvo što dešava i intermedijalno – kroz druge diskurze kulture poput filma, muzike, likovnih umjetnosti i, posebno, kroz dotad u “arhiv” kulturalnog pamćenja potisnuti široki repertoar supkulturalnih pojava, što će i u recentnoj bošnjačkoj književnoj praksi dovesti do “eksplozije” čitavog niza u njoj dotad mahom manje prisutnih kulturalnomemorijskih sadržaja, s jedne strane, te do vidnog potiskivanja nekih njezinih dotadašnjih zanimanja ove vrste, s druge strane. Pritom, u ovakvom literarnom stanju, koje najčešće obilježavaju, uz ostalo, i pojave naglašene osjećajnosti, iskrenosti, obnove nepatvorene ljudske moralne vertikale i čovječnosti, nostalgija za jednim nekadašnjim, sad doslovno porušenim i nestalim svijetom, ali i osjećaji straha i zebnje, praznine i nemoći, ljutnje i bijesa i sl., javljaju se i kulturalnomemorijske strategije arhivarske “katalogizacije”, “eidetske slikovitosti”, “imenovanja” (usp. Oraić Tolić 1996) i uopće one upotrebe jezika u kojoj jezička materija postaje mnogo više od “književnoizražajnog” lingvističkog sistema – upravo sam autorefleksivni “medij” i “čin” kulturalnog pamćenja, a kad kulturalnomemorijski osviještena “zbiljotvorba” i bošnjačke književnosti ovog vremena podrazumijeva, između svega ostalog, i naglašen dokumentarizam, kojim se literarno zapamćuje i ono što je “metafizika ratne svakodnevnice, statistika očaja i sumnje, estetika notiranja činjenica o genocidu, urbicidu, zlu, konclogorima, ali i o snazi ljudske supstance da se izdigne iznad krvavog ratnog pakla” (Kazaz 2002:323), baš kao i od njega najčešće neodvojiv biografizam i, naročito, autobiografizam, utoliko prije što biografija, a posebno autobiografija funkcionira i kao “žanr koji kao tekst o stvarnom životu načelno treperi između fikcije i zbilje” (Oraić Tolić 1996:135). Kako to pokazuje i skori književni rad I. Horozovića te Dž. Karahasana, koji u svojim pripovjedno-romanesknim tekstovima kakvi su i Sličan čovjek (1995), Berlinski nepoznati prolaznik (1998) ili Filmofil (2000),
198 Sanjin Kodrić
odnosno Sara i Serafina (1999), Noćno vijeće (2005) i Izvještaji iz tamnog vilajeta (2007), ostvaruju neka od važnijih mjesta bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti uopće, baš kao što to čini i N. Ibrišimović sa svojom neobičnom ratnom Knjigom Adema Kahrimana napisanom Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992), sve ove pojave, na ovaj ili onaj način, u manjoj ili većoj mjeri, obilježit će i djela vodećih autora ovog trenutka u bošnjačkoj književnosti, pa tako i djelo T. Kulenovića, čiji će romani Istorija bolesti (1994) i Jesenja violina (2000), pisani osnovom neposrednog iskustva rata u opkoljenom Sarajevu, umnogome egzemplarno ujediniti neke od temeljnih značajki onog što u recentnoj bošnjačkoj književnosti predstavlja književna praksa tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja”, pa se i ovdje, u na naročit način iskorištenom postmodernom metafikcijskom okviru, a prvenstveno kroz inter- i metatekstualni “filter” književnosti i uopće kulture, (auto)biografski posredovana lična ratna sudbina i sudbina jednog doslovno zatvorenog Grada na kraju pokazuju kao besmislena historija umiranja i smrti, a sam Život otkriva se u neraskidivoj vezanosti s Literaturom. Na ovaj način, u bošnjačkoj književnosti iznova se i bitno preoblikovana reartikulirala i “priča o prošlosti” te njezin “bosanski tekst”, baš kao što se kod čitavog niza autora i autorica ovog vremena upadljivo javlja onaj nekad manje-više tek sidranovski “sarajevski tekst”, čiji je novi oblik svojom knjigom Sarajevo blues (1992) na samom početku posljednjeg rata najavio već S. Mehmedinović, da bi ga, uz ostale, i sam Sidran dodatno preoblikovao svojim ratnim i poratnim pjesništvom, koje i samo na osoben način ulazi u korpus književnosti tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja”, a uz koji – naročito u posljednje vrijeme – sve značajniji postaje i novonastali “srebrenički tekst”, i sam oblikovan u najrazličitijim kulturalnomemorijskim perspektivama, od inicijalnog pokušaja njegova romanesknog uobličenja u Romanu o Srebrenici (2002) I. Taljića, preko očitog komemorativnog diskurza Srebreničkog inferna (2006) Dž. Latića, pa do, uz ostalo, “tvrdog” dokumentarističkog verizma Razglednica iz groba (2005) Emira Suljagića (1975). Pri svemu ovom, uz na osoben način obnovljenju figuru povijesnog svjedočenja te figuru bosanske povijesne tragike, u recentnoj bošnjačkoj književnoj praksi dominantna je postala – više nego razumljivo – ponovo figura rata, ratnika i povratnika iz rata, s tim da je, uz osobene pojave kakve predstavlja roman Šehid (1998) Z. Ključanina, ona sad dopunjena ne samo onim što je do kraja ostvarena ideje pluralnosti “priča o prošlosti” ili perspektiva “historije odozdo”, uključujući i u antiherojskom maniru pisanu književnost s prve linije fronta, već i čitavim nizom djela književnosti egzila te logoraškog iskustva, ali i iskustva
Novija bošnjačka književnost... 199
naročite vrste “unutrašnjeg” stranstvovanja i “unutrašnje” zatočenosti i sl., što – sve zajedno – ni u kojem slučaju ne znači da je na početku 21. st. bošnjačka književnost napustila ono što su konektivne strukture “unutrašnje” povijesti ove literature, jer čak i onda kad su odstupanja ove vrste sasvim očigledna, “kulturalna gramatika” bošnjačke književnosti više je nego aktivna, i to ne samo na način “dotrajale tradicije” koju se nastoji osporiti i nadići, već – jednako ovom – i na način “žive tradicije”, koju se na naročit način i “nastavlja” i s kojom se i dalje kreativno “dopisuje”, zbog čega nacionalni književno-kulturalni kanon ovdje ipak nije do kraja negiran, kako će to pokazati – uz niz drugih mogućih primjera – i relativno nedavne a u bošnjačkoj književnoj povijesti već sad važne pojave poput Horozovićeva Imotskog kadije (2000) ili Ibrišimovićeva Vječnika te El-Hidrove knjige, baš kao i aktuelni rad drugih autora, poput Z. Ključanina, trenutno vjerovatno jednog od najznačajnijih bošnjačkih pisaca srednje generacije, ili A. Kujovića, autora koji nesumnjivo zauzima najvažnije mjesto među piscima mlađeg naraštaja u bošnjačkoj književnosti. Konačno, čak i onda kad se takvo što sasvim svjesno nastoji izbjeći, bilo “smisao za historiju”, bilo “okrenutost tradiciji” javit će se, otud, i u bošnjačkoj književnosti s početka novog milenija, pa i ovdje, ma koliko transformirana i nekad čak dovedena blizu stanju neprepoznavanja, “književna tradicija, u razvoju bosansko-muslimanske književnosti, izbija iz stvaralačkih gena kao ponornica u djelima pjesnika, pripovjedača, dramatičara, i nema ni jednog značajnijeg pisca koji nije povukao, na bilo kakav način, genetsku liniju duha, estetike, atmosfere, tematike, motiva, emocionalne arome, makar asimilirano, modernizirano, ili u eksperimentalnoj interpolaciji, asocijativno”, zahvaljujući čemu i bošnjačka književna situacija na početku 21. st. potvrđuje ne samo neupitnu važnost njezina “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, te evropskim književnostima u naše doba” već i to da “jedna osobenost bošnjačke književnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko trećeg, međuratnog razdoblja, sve do današnjih dana, jeste, upravo, pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji” – odnosno, konačno, ono što je i ovdje prisutna i izrazito značajna osobena vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma”, tim prije što – kako to pokazuje domaća te inozemna recepcija najnovije bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti
200 Sanjin Kodrić
uopće – najčešće tek u ovoj situaciji recentna književna praksa “strastveno počinje da oslobađa nove tekstove, bombardirajući druge strukture, među kojima i svog ‘uzbuđivača’”, a kad se i ona identificira prvenstveno po onoj naročitoj “bosanskoj aromi”, i sad, baš kao i u književnoj prošlosti, jedinstvenoj i prepoznatljivoj u širim, bilo južnoslavenskim, bilo evropskim literarnim i kulturalnim okvirima.
III. “Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume u romanima Zeleno busenje E. Mulabdića i Ponornica S. Kulenovića (Locus memoriae i dva primjera iz bošnjačkog književnog kanona)
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 203
III.1. “Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume: “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti i književna reprezentacija nacionalne prošlosti kao predaja “povlaštenog kulturalnog smisla” I. Kao značajnim dijelom, mada nikako u cijelosti, književnost “priče o pro šlosti”, najčešće onoj nacionalnoj, bošnjačka književnost počev od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st., slično ukupnosti bosanskohercegovačke književne prakse ovog dugog razdoblja, varirala je ne samo svoje različite kulturalne zasnove i oblike njihovih književnih realizacija, već je, unutar cjeline vlastite kulture sjećanja i u kontinuiranom traganju za svojim književno-kulturalnim ja, između ostalog gradila, a potom i kontinuirala i modificirala i različite u osnovi ustaljene memorijsko-reprezentacijske opcije – tzv. memorijske figure (figure sjećanja). Među njima u ukupnim bosanskohercegovačkim književnim okvirima 20. st., a posebno u bošnjačkoj književnosti, jedna od najizrazitijih jeste figura “novih vremena” i povijesnih raskršća, a unutar nje naročito “austrougarska tema”, koja i u hronološkom i u suštinskom smislu inicijalno konstituira cjelinu ove figure, da bi se ona potom upravo na ovoj tematskoj osnovi dalje razvijala, ispunjavajući se bilo sličnim, bilo različitim, ali uvijek kompatibilnim memorijskim sadržajima. Izazvana historijski prekretnim okončanjem osmanske vlasti u Bosni, događajem koji se zbio prije više od 130 godina (1878), “austrougarska tema” u širokom vremenskom rasponu od kraja 19. st. pa nadalje ispostavljala se pritom kao opće, pa čak i opsesivno književno mjesto vezano za onaj traumatični liminalni historijski trenutak kad bosanskohercegovačka “evropska Turska”, slijedom onog što je austrougarski “Drang nach Osten”, biva isključena iz višestoljetnih okvira Osmanskog carstva i njegove tradicionalne orijentalno-islamske kulture te kao “tamnovilajetski” posjed Austro-Ugarske monarhije biva iznenada upisana u kulturalnu mapu moderne Evrope, utemeljene u jednom drugom, stranom, tad gotovo isključivo kršćanskom duhu.
204 Sanjin Kodrić
Realizirajući se najčešće kao “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine” (Rizvić 1994:29), “kojoj je kraj Turske carevine […] i kraj svega što su oni bili” (Selimović 1970:7), odnosno uopće kao literarno oblikovanje povijesnog stanja civilizacijskog i egzistencijalnog vakuuma između dviju velikih carevina u nekadašnjoj Bosni – starog, Osmanskog carstva i nove, Austro-Ugarske monarhije, i to u trenutku kad u životnoj stvarnosti “niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa” (Rizvanbegović 1990:103), “austrougarska tema” u biti je tema naročite historijske traume, kao i tema korjenite i sveobuhvatne kulturalne tranzicije ili tema složenog i dramatičnog kulturalnog prekodiranja, i to ne samo u smislu predmeta književnog oblikovanja. Ona se u bošnjačkoj, kao i općenito bosanskohercegovačkoj književnosti javlja u istom onom traumatičnom vremenu povijesne razdjelnice ili raskršća koje i u sadržinskom smislu čini njezin temeljni okvir i suštinu, pa historijska traumatiziranost i stanje kulturalne tranzicije i kulturalnog prekodiranja, pogotovo u slučaju bošnjačke zajednice, jesu i stvarne okolnosti književne produkcije te prilike ukupne književno-kulturalne komunikacije unutar koje se ova tema konstituira. Otud je “austrougarska tema” u ovom vremenu i izvan svake konkurencije dominantni predmet književnog oblikovanja, ali i nesumnjivo najpodesniji izraz cijelog novog egzistencijalnog, kulturalnog, društvenog i historijskog stanja, pri čemu njezina opsesivna prisutnost i naročita cirkulacija nije ograničena samo na ovo relativno usko književnopovijesno razdoblje, već se ona u bošnjačkoj te bosanskohercegovačkoj književnosti, između ostalog zahvaljujući i vrlo složenoj i dinamičnoj prošlosti ovog kulturalno-društvenog konteksta, ali i naročitim mehanizmima književne povijesti, tradira i u desetljećima koja slijede, uz brojne konstante bivajući modificirana i različitim mijenama. A kao takva, “austrougarska tema” umnogome jeste i osnova na kojoj se može iščitavati i dobar dio značajnih aspekata povijesti uopće bosanskohercegovačke, a naročito, pak, bošnjačke književnosti 20. st., i to ne samo u smislu praćenja puke vremenski uzastopne izmjene općih evropskih poetičkih paradigmi i njihovih prilagođavanja u ovim malim slavenskim literaturama već i u smislu prvenstveno kulturalnoteorijski osviještenog razumijevanja njihovih specifičnih razvojnih pojava i procesa, dubljih i od karakterističnog lokalnog artikuliranja širih književnih moda i tendencija, čime se već nužno ulazi i u karakteristični kompleks tradiranja tzv. “kulturalnog smisla”, a zapravo kompleks specifičnog kulturalnog pamćenja i naročitih konektivnih struktura koje bilo bosanskohercegovačkoj, bilo bošnjačkoj književnosti – kao, konačno, i svakoj drugoj literaturi – suštinski osiguravaju prepoznatljive kulturalne identitete
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 205
kako na sinhronijskoj, tako i na dijahronijskoj razini, usložnjavajući na ovaj način ono što je kulturalna mapa Evrope. Zato i ne čudi da se, uz brojne druge književne radove, u okviru “austrougarske teme” pojavljuje ne samo uopće prvi bosanskohercegovački roman – roman Bez nade (1895) Osmana – Aziza1 – već i prvi bošnjački roman Zeleno busenje (1898) Edhema Mulabdića (1862–1954), nakon kojeg će se tokom vremena ovoj temi, posebno u bošnjačkoj književnosti, vraćati čitav niz drugih autora u različitim književnim žanrovima, između ostalih i Skender Kulenović (1910–1978) u romanu Ponornica (1977), koji je jedan od, uvjetno govoreći, posljednjih bošnjačkih romana koji ukupnošću svojih kapaciteta sasvim jasno, ali ovaj put i retroaktivno ulazi u naročitu traumu što je podrazumijeva “austrougarska tema”, čime se ne ispisuje samo njezina složena povijest, već se istovremeno 1
Istina, ovaj roman, saradničko djelo Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića, mogao bi se smatrati i dijelom bošnjačke književnosti, što on, također, na jedan način nesumnjivo i jeste, baš kao što podjednako može pripadati i bosanskohrvatskoj književnosti, kao i hrvatskoj književnosti uopće (pri čemu je ovo inače samo jedan od sasvim očitih pokazatelja posebne složenosti bosanskohercegovačkog književnog prostora i u osnovi nemogućnosti strogog i konačnog razlučivanja književnih pojava i procesa unutar ovog te šireg južnoslavenskog okvira). Pritom, vezanost ovog romana (kao uostalom i svih drugih zajedničkih radova ove dvojice autora) i za bošnjačku književnost pokazala se, sasvim razumljivo, kao neupitna i u dosadašnjoj književnohistorijskoj praksi (usp. npr. Rizvić 1990), čemu svakako, uz ostalo, u prilog ide i njegova intendirana čitalačka publika, koja je – u naročitim okolnostima književne komunikacije u BiH krajem 19. i početkom 20. st., kad su bosanskohercegovačke čitalačke zajednice još uvijek najčešće bile konstituirane prvenstveno prema kriteriju religijske kulture i nacionalne pripadnosti / orijentacije – implicirana kao prvenstveno “bosanskomuslimanska” / bošnjačka. Ipak, barem na ovom mjestu, čini se primjerenijim (i jednostavnijim) ovaj roman posmatrati prvenstveno kao bosanskohercegovački, mada to nipošto ne znači da se u drugim istraživanjima Osman – Azizovo djelo ne može ili ne treba posmatrati i u pojedinačnim nacionalnim okvirima bilo bošnjačke, bilo bosanskohrvatske / hrvatske književnosti. Sam, pak, razlog za primarno bosanskohercegovačko kontekstualiziranje Osman – Azizova romana u ovoj studiji leži prije svega u činjenici da su, prirodom stvari, i bošnjačka i bosanskohrvatska / hrvatska književnost književnosti primarno definirane u dominantno nacionalnom smislu, što bi – s obzirom na hrvatsko-pravašku ideologiju i njezino eksplicitno prohrvatsko “nacionaliziranje Muslimana” kao jednu od osnova Hadžićeva i Milićevićeva koautorskog udruživanja – prvenstveno i/ili isključivo bošnjačko nacionalno atribuiranje ovog romana dovelo u situaciju naročite unutrašnje, povijesno uvjetovane kontradiktornosti, što, istina, nije ni jedinstven ni nerješiv književnohistorijski problem, ali jeste povod za čitav niz dodatnih pitanja, prvenstveno onih koja se tiču prije svega problema bošnjačke književno-nacionalne “polarizacije” na hrvatskoj ili srpskoj strani krajem 19. i početkom 20. st. i njezina udjela u politici književnog teksta, što, međutim, iako je blisko problematici ove studije i uopće važno književnohistorijsko pitanje, ovdje nije glavni predmet zanimanja.
206 Sanjin Kodrić
konstituira i ono što je jedan od posebno značajnih aspekata naročite “unutrašnje” povijesti bilo bošnjačke, bilo bosanskohercegovačke književnosti kao kompozitne i policentrične cjeline.2
II. “Austrougarska tema” u bošnjačkoj, kao i općenito bosanskohercegovačkoj književnosti javlja se u vrlo osobenom književnohistorijskom kontekstu i uopće u naročitim tranzicijski traumatičnim kulturalnim, društvenim i historijskim okolnostima tzv. preporodnog doba u bošnjačkoj književnokulturalnoj povijesti (usp. Rizvić 1990; Spahić 2008), i to kao jedan od važnih izraza pokušaja cjelovitog uključenja bošnjačke zajednice u ono što je u bosanskohercegovačkom kontekstu ovog vremena sveukupni novi, evropski društveno-kulturalni poredak, pa tako i književni sistem, s tim da – paradoksalno na prvi pogled – njezino prvobitno predmetno-problemsko jezgro ne nalazi se prvenstveno u okvirima dotadašnje bošnjačke književnosti i kulture, već, naprotiv, prije svega u kolonijalnom diskurzu novog, evropskog kulturalnog okvira i nove književno-kulturalne matrice koju ovakvo što sobom donosi u Bosnu, sasvim, dakle, u skladu s onim što je složena situacija “vanjske” i “unutrašnje” (auto)kolonizacije bošnjačke knji ževno-kulturalne prakse krajem 19. st., a kad je, između ostalog, “umjesto dotadašnjeg orijentalnog inspirativnog vrela trebala doći zapadnjačka književnost kao jedan novi umjetnički putokaz”, kako to – i sam unekoliko nastupajući s reliktima kolonizatorskog stava – u studiji Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini (1934) veli 2
Uz ovdje apostrofirana, ovaj važan segment naročite “unutrašnje” povijesti kako bošnjačke, tako i bosanskohercegovačke književnosti, jednako kao i povijest “austrougarske teme” kao naročitog mikrofenomena ovih literatura, konstituiraju i potvrđuju i djela, između ostalih Ahmeda Muradbegovića, Zije Dizdarevića, Hasana Kikića, Alije Nametka, Derviša Sušića, Nedžada Ibrišimovića, odnosno Petra Kočića, Ive Andrića, Isaka Samokovlije itd., sve redom manje ili više značajnih, pa čak nerijetko i ključnih, kanonskih autora bosanskohercegovačkog književnog konteksta. Pritom, kako ističe i Fahrudin Rizvanbegović (1990:103), “‘austrijska’ tema u bosansko-hercegovačkoj književnosti nametala se skoro sto godina, a naročito je prisutna u muslimanskoj književnosti. Privlačnost ove teme je slična vojno-krajinskoj u hrvatskoj literaturi samo djelimično. Vojačenje i razvojačenje će opsesivno privlačiti hrvatske pisce devetnaestog i samog početka dvadesetog stoljeća, ali taj fenomen ponajprije fizičke naravi i duhovno će se brzo, ma koliko bolno, razriješiti i to definitivno, tako da on danas i ne može imati neki naročiti, a pogotovu ne opsesivan značaj za hrvatskog pisca. ‘Austrijska’ tema za muslimanskog pisca je i dalje opsesivna, jer ni danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske vezanosti za ‘turski’, orijentalni svjetonazor, a prihvatio je ‘austrijski’, zapadni Weltanschaung.”
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 207
Maximilian Braun (2009:51). U ovoj situaciji krajnje, na najradikalniji mogući način destabilizirane “semiosfere” bošnjačke književnosti, kad je ona u cijelosti rastvorena spram “stranog jezika” i “tuđe semiotike” (Lotman 1998, 2004), jedan od ključnih nukleusa austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnoj tradiciji nalazi se, tako, već u prvim žurnalističko-publicističkim, pseudoliterarnim, a potom, tokom vremena, i literarnim radovima onovremenih novinara, amaterskih ili profesionalnih književnih autora ili čak tek članova nove, austrougarske administracije i njezinih vojnih struktura kojima se austrougarska uprava u Bosni, “i pored oštrog stava generala Filipovića, od početka septembra 1878, odmah nakon sloma otpora u Sarajevu” (Rizvić 1990:17), počela “približavati” bošnjačkomuslimanskoj zajednici, i to najprije informativnim člancima o Bosni, poučnim i zabavnim sadržajima, ali i reportažno-literariziranim sjećanjima na nedavna okupacijska zbivanja, kakvi su, primjera radi, tekstovi objavljivani u, na samom početku, službenim Bosansko-hercegovačkim novinama, a nakon toga i u Sarajevskom listu, a kasnije i drugdje, s jedne strane. S druge, pak, strane, i jednako na prvi pogled neočekivano, polazište za naročito oblikovanje “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti nalazi se i u tzv. “turskoj priči” te “bosančici” ili “pseudobosanskoj priči” (usp. Lešić 1991b:401–440), tim, naime, naročitim žanrovskim tvorbama prije svega hrvatske i srpske književnosti izvan Bosne, ali i u njoj, pri čemu je u najvećem broju slučajeva reprezentacijsko viđenje i uopće doživljaj ove zemlje u ovoj vrsti tekstova vrlo složen: imagološki govoreći, on je, s jedne strane, vrlo često agonalan, “ratni, gledan očima stranca koji je iznenađen balkansko-orijentalnom sredinom i mentalitetom, a u prilozima koji se bave životom Muslimana, ili ga se samo dotiču, osjeća se, uz nerazumijevanje, i naivnost predstave o jednom nekršćanskom svijetu”, dok se, s druge strane, “uza sve to zapaža vidno interesovanje za taj život i težnja da se u njega podre linijom slovenskog zajedništva i razumijevanja za sunarodnike”, koje je, prema shvatanju ove publicističko-literarne prakse, “turska vladavina ‘otuđila’“ (Rizvić 1990:18).3 Takvo što, međutim, u naročitim 3
Tako, recimo, “u anonimnoj feljtonskoj prozi preštampanoj iz Obzora pod naslovom Turci u Zagrebu, koja je sasvim blizu reportažnog kazivanja jer iznosi aktuelan dnevni događaj, iskazuje se […] karakterističan doživljaj zarobljenih bosanskohercegovačkih ustanika od strane pisca i zagrebačkog građanstva, kao da su među njih dovedeni ljudi iz neke daleke, nepoznate i egzotične zemlje. Njihov opis, koji pisac neposrednim sućutnim meditiranjem o njima preobražava u komentar, izražava u stvari austrougarski stav prema otporu koji je pružen okupaciji Bosne” (Rizvić 1990:18): “Zadnji dolaze turski ustaše. Nije ih mnogo, koji desetak […], al hiljadu jada čitaš im sa lica. Jedva da im zamazane gaće i
208 Sanjin Kodrić
košulje sakrivaju jadom izmučeno tijelo. Ima ih starih i mladih, a nekog starca morali su mlađi ponieti na leđih, toliko je oslabio. // Možda su se kajali, zato što su se oprli našoj vojsci, koja ih je pozivala blagim načinom na mir. Nu zli ljudi znali su ponukati na krvav ustanak, kojemu padoše žrtvom. // Mnogi njihove braće okvasiše svojom krvlju rodna im polja, a mogli su izčekati bolju budućnost kao sugrađani hrvatskog naroda.” (Anonim 1878; citirano prema: Rizvić 1990:18) No, tzv. “turska priča” najčešće je podrazumijevala još radikalniji, u složenim balkanskim povijesnim okolnostima dodatno agonalno zasnovan negativan doživljaj “turskog” svijeta u Bosni, a to na koji je način ovaj diskurz funkcionirao u npr. srpskoj (a, slično tome, i u hrvatskoj) književnosti tokom posljednjih desetljeća 19. st. sasvim uvjerljivo mogu ilustrirati zapažanja Nikole Šumonje u članku Muhamedanstvo i naša književnost iz 1887. godine, “toliko precizno i tačno da se ni danas tome ne može mnogo dodati” (Tutnjević 1999:37): “Mnogi književnici naši šezdesetih i sedamdesetih godina uzimali su sižete svojim pesmama, pripovetkama i drugim radovima iz života potlačene raje u turskom carstvu. Ko je ijole pratio razvijanje tadašnje književnosti, lako će se setiti, kakvim se načinom pisalo o Turcima, o njihovom Alahu, o proroku, o džamijama i o polumesecu, a setiće se također, kako to nije bilo baš ni malo u rukavicama. Kolike samo pesme Zmajeve i Jakšićeve odišu osvetnim gnjevom protiv ‘krvoločnih’ i ‘zverskih’ Turaka, a isto to bilo je i u pripovetkama Vladana Đorđevića, dramama Matije Bana i radovima mnogih drugih. Ovde su navedeni samo prvi i najznačajniji predstavnici naše knjige. Takav način pisanja dostigao je svoj vršak za vreme bosanskohercegovačkoga ustanka, srpsko-turskoga, crnogorsko-turskoga i rusko-turskoga rata. Građe je bilo dosta: valjalo je samo izmisliti kakav strašan događaj, dovesti čitaocu pred oči nekoliko četa Turaka krvavih očiju, s handžarima i dugim puškama, valjalo je ispaliti nekoliko hitaca, saseći – naravno sve na papiru – nekoliko majki i nevine dece, prikazati tamnicu, vešala, pa eto ti gotove krasne pesme, pripovetke, ili već što ti hoćeš, iz života potlačene raje. Posao ne toliko težak, koliko blagodaran. Ele, beše toga dosta. // Ova faza naše lepe književnosti morala se preći, a može se u nekoliko i opravdati, kad se uzmu u obzir tadašnje prilike. Snivalo se uvek o oslobođenju potištene braće iz petstoletnoga ropstva, o ujedinjenu Srpstva i o mnogim drugim lepim stvarima, od kojih danas nema ni pomena, pa se mislilo, da će se tim načinom doneti bar kamičak zgradi sreće srpske. […] Bilo je u tim vestima mnogo hiperbola i đavo se prikazivao crnjim, no no što je bio. Ostavićemo na stranu krvološtva za vreme ratova i ustanaka, – ta ratovi među najcivilizovanijim državama ne prelaze bez užasa i grozota! – ali se mora priznati, da Muhamedovci nisi bili baš ovako besni i krvožedni, kakvima su ih opisivali pisci, koji ih nikada nisu ni videli. […] Predstavnikom takvoga načina pisanja istaknuo se Božidar Nikašinović Vrščanin […]. U nekoliko poslednjih meseci izneo je na javnost nekoliko pripovedaka, pa u svima redom crta turske zulume; pominjemo: ‘Jusufiko i Mejramikja’, ‘Arapova odaja u kuli Čengić-age’, ‘Fazli-pašina lipa’, (u ‘Stražilovu’) i ‘Na Bjelavama’ (u kalendaru ‘Godišnjaku’). Apstrahovaću ovde kompoziciju, tehniku, došljednost ili nedošljednost narodnoga govora i provincijalnih fraza, a uzeću u obzir samo onu glavnu crtu, koja se kao crvena nit provlači kroza sve te redove: opisivanje zverstva i okrutnosti turske. Da vidimo, kakvim to načinom biva. // ‘Gora je zvijer Turčin na domu negoli vuk u gori!’, uzvikuje se na jednome mestu. // ‘Turčin će za pare i oca objesiti, a za pare i najvećeg zlikovca pustiti’, na drugom. // ‘Jadna raja ne smije ni da se iz kuće pomoli, jer bi na mah bilo pasjeg mesa za turski
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 209
okolnostima i žalovanja za “turskim vaktom”, ali i “emancipacije”, “modernizacije” i “evropeizacije” unutar devetnaestostoljetnog preporodnog doba u bošnjačkoj književnosti i kulturi izazvat će vrlo složenu reakciju, a što će rezultirati isprva skromnom, a kasnije sve značajnijom, ali uvijek u odnosu na njezinu u osnovi “stranu” prethodnicu bitno drugačijom tradicijom oblikovanja austrougarskog tematskog kompleksa prvenstveno u bošnjačkim književno-kulturalnim okvirima, uz inače istovremeno opadanje interesa za priču što je podrazumijeva “austrougarska tema” izvan područja ove književnosti i njezine kulture, a čemu će, svakako, u prilog ramazan’, kazuje se pri opisivanju položaja hrišćanskoga, a malo niže ima još neverovatnija refleksija: // ‘Kojeg hrišćanina paša pozove, taj se više živ ne vrati, niti ima o njemu kakva habera.’ // Turcima se daju ovakva epiteta: ‘skotovi’, ‘krvnici’, ‘skotsko srce Fazli-pašino’. // Kad već ni te oštre boje ne dostaju koloritu, dolaze još ovake ne samo neestetične nego i odurne slike: // ‘… kad je majčica… isplažen jezik mrtvom (sinu) u usta gurala’… ‘a u tišini raku iskopala, da mu dušmani groba ne saznaju, pa da mu se i mrtvom ne svete.’ // A posle svega toga stavlja se opet ova kontrasna refleksija: // ‘Ti su grobovi danas procvali. Lipe je nestalo… Danas nema ni onoga panja… samo živi uspomena hrišćanskoga bola.’“ (Šumonja 1887:334–336). Nasuprot ovom, “pseudobosanska priča” kakvu su, uz npr. Josipa Eugena Tomića u Zmaju od Bosne (1879), na prijelazu 19. i 20. st. ispisivali i Vjekoslav Livadić, Ivan Lepušić, Milena Mrazović, Mita Živković i brojni drugi, po porijeklu mahom nebosanskohercegovački autori često je, uporedo s manje ili više izraženim elementima orijentalističkog diskurza, podrazumijevala i u osnovi neoromantičarsku sliku Bosne, a zapravo često “jedan suštinski izmijenjen odnos prema Bosni kao književnoj temi”, pogotovo u poređenju s onim što je ranija književna situacija, a kad, naime, “još od slavnog Mažuranićevog spjeva Bosna […] u književnosti bila prikazivana isključivo kao zemlja nasilja i bezvlašća, nastanjena okrutnim turskim silnicima, obespravljenom i potlačenom rajom i hajducima-osvetnicima, u koju se s lakoćom mogao situirati romantičarski mit o borbi dobra i zla”. Pa ipak, ni ovdje ne izostaje niti uobičajena imagološka složenost niti sad sasvim jasna kolonizatorska perspektiva u pristupu “bosanskoj temi”, pa tako Livadić, otkrivajući “prave razloge tog promijenjenog odnosa prema Bosni”, piše: “Stara čežnja naša – Bosna ponosna – prostire se evo pred nama poput bašće, u koju nam je Hrvatom zasaditi po koji cvietić uljudbe, a da si za nagradu na tom trudu, opet, uberemo koj cvietić pučke samoniklosti, kakve je naći samo još u Bosni.” Upravo i na toj osnovi nastat će, dakle, i ona predstava o Bosni u kojoj, recimo, “Lepušićeva Bosna još uvijek je bila jedna romantična zemlja netaknute prirode, nastanjena ljudima koji su još sposobni za silnu ljubav i veliku mržnju, za zločine iz strasti i dobra djela, za osvetu i praštanje, za surovost i zlobu i za pobratimstvo i vjernost do groba”, ili, pak, kao kod Mrazovićeve, gdje je Bosna “neoromantički Orijent, u kojem ljudi još strasno ljube i ginu od ljubavi i nad kojim se nadvija tajanstveni dah istočnjačke mistike”, pri čemu se “stvarna povijesna Bosna sačuvala […] uglavnom u muslimanskim imenima, u narodnoj nošnji i u egzotičnim riječima kao što su feradjeh (feredža), ashyklük (ašikluk), dimije, čarschia i sl.”, sve to kao “pokušaj da se dâ uvid u dušu jednog nepoznatog i zato prezrenog naroda”, kako će svoj interes za Bosnu obrazložiti upravo M. Mrazović (Lešić 1991b:404–405, 408–409, 416–418).
210 Sanjin Kodrić
ići i činjenica da, barem zvanično, “neprijateljski, tuđinski, daleki i egzotični odnos prema Muslimana zamijenjen je ubrzo u okupatorskoj štampi i publicistici stavom dobronamjernog upućivanja, usmjeravanja prema tekovinama zapadne kulture i civilizacije i težnjom blagog emancipovanja od orijentalne vjerske pismenosti kao isključivog obrazovanja duha, te njenog kombinovanja sa svjetovnim prosvjećivanjem” (Rizvić 1990:19). U takvoj situaciji, trenutak začinjanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti vrijeme je kad se u bosanskohercegovačkom književnom okviru uopće začinje i onaj za ove književnosti karakterističan “smisao za historiju”, a kad su se svi “bosansko-hercegovački pripovjedači […] suočavali s istim oblicima i oblastima povijesnog života, tj. s manje-više jedinstvenom životnom stvarnošću, koju su snažno potresali sukobi i sudari starog orijentalno-patrijarhalnog svijeta sa modernim oblicima društvenog, privrednog, kulturnog i političkog života, sa novim odnosima društvenih klasa i sa novim moralnim normama” (Lešić 1991b:457), što su i najneposrednije prilike u kojima nastaje i Mulabdićevo Zeleno busenje, ali je takvo što i ma koliko daleka, ipak neposredna pretpovijest i Kulenovićeve Ponornice, čak gotovo i u doslovnom smislu, prije svega s obzirom na činjenicu da su književna i ukupna kulturalna zbivanja tokom 20. st. u cjelini bosanskohercegovačkih okvira vrlo snažno obilježena i onim što se dešava potkraj prethodnog, 19. st., znatno više i upečatljivije negoli u ovim dvjema književnostima po mnogo čemu inače vrlo bliskim drugim literaturama južnoslavenske interliterarne zajednice, a pogotovo u odnosu na situaciju u velikim evropskim književnostima i kulturama, čija je povijest vidno razuđenija. “Austrougarska tema”, pritom, nastaje u onom trenutku kad, nakon stoljećâ vladavine jednog dugovjekog carstva, povijest kao proces stalnih promjena, koje nerijetko imaju i karakter sila rušenja, postaje u cijelosti vidljiva i kad kao takva, kao “tragični bezizlaz”, ulazi u svaku, čak i najmanju poru stvarnog života jedne zajednice i pojedinaca unutar nje, izazivajući u njemu iste one mijene i ista ona razaranja koja se dešavaju na širem planu.4 Vrijeme je to bez imalo sumnje najradikalnijeg loma u ukupnoj novi4
“Mislim da nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomoglo ni to što je Bosna do XVIII vijeka bila relativno razvijena, praktično bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom sa dosta vjerske tolerancije – neprirodnost njihova položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu, a odvojili se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud! To je tragični bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult i sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intenzivna intimna atmosfera, s neobično jakom osjećajnošću
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 211
joj bosanskohercegovačkoj povijesti, trenutak sudbinske povijesne migracije cjeline bosanskohercegovačkog prostora iz okvira orijentalno-islamske u modernu evropsku civilizaciju i kulturu, a zapravo vrijeme unutar kojeg započinju i oni procesi čiji će učinci na različite načine oblikovati ukupni bosanskohercegovački kulturalno-društveni prostor i u desetljećima koja slijede, sve do aktuelne savremenosti, što, uz ostalo, osigurava i tradicijsku kurentnost “austrougarske teme” tokom ovog dugog razdoblja, a ne samo unutar relativno kratkih književnopovijesnih dionica devetnaestostoljetnog preporodnog doba i njegova folklornog romantizma ili prosvjetiteljskog realizma. Njezina povijest, koja – kao uostalom i većina drugih “priča o prošlosti” u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti – u svojim najboljim ostvarenjima pokazuje i ono što je “konfliktna intimna istorija Bosne” (Lešić 1991b:457), započinje, otud, i unutar naročitog povijesnog stanja koje obilježava sasvim vidni, do kraja ogoljeni dramatični kraj jednog, starog, i neizvjesni početak drugog, novog, svijeta, jednako kao i unutar naročite povijesne situacije u kojoj se ono što je doslovno do jučer bilo “tuđe”, krajnje “strano” i “neprijateljsko”, najednom ispostavlja kao ono što se, u nužnosti povijesnih promjena, mora prihvatiti kao “svoje”, “lično” i “vlastito”, što samu “austrougarsku temu” najuže vezuje za paradoksalnu situaciju istovremenog i paralelnog odvijanja potpuno oprečnih kulturalnih procesa – i procesa kulturalnog zaboravljanja i procesa kulturalnog zapamćivanja, sve zavisno od konkretnog karaktera pojedinačne situacije u kojoj se ova tema realizira. Zato ona već na samom početku postaje i okvir u kojem se na različite načine odgovara na kulturalno “jučer”, “danas” i “sutra”, a zapravo okvir u kojem se kulturalna prošlost ili nastoji nostalgično-evokativno zadržati kao kulturalno “vječno sada” (najčešće u tekstovima folklornoromantičarskog zasnova) ili, pak, razumjeti kao ono (naše najljepše balade i romanse su muslimanske); stvorila se isto tako nepodobnost za javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom, ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, eto vam ukratko skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. Ne zaboravimo li ni našu ljubav prema tom svijetu koji je žrtva istorijske kobi, a ipak je sačuvao veoma mnogo najljepših ljudskih osobina, kao i naš živi bol što se ta nevjerovatna prošlost neprestano vuče za nama, i nikako da je stvarno učinimo prošlošću, zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih koncepcija?” (Selimović 1970:7)
212 Sanjin Kodrić
mjesto odakle valja krenuti putem sretnijeg, u znaku povijesti spasa artikuliranog priželjkivanog ili slućenog kulturalnog “budućeg” (u pravilu u tekstovima prosvjetiteljskorealističkog usmjerenja), što su inače i temeljni oblici realizacije “austrougarske teme” kao takve u preporodnom dobu, ali i ona osnova na kojoj će se ova tema na različite načine i kontinuirati i modificirati tokom ukupne povijesti njezina kasnijeg književno-kulturalnog trajanja. Pritom, u svojem inicijalnom trenutku “austrougarska tema” kao krajnje dominantni predmet književnog oblikovanja i neupitni izraz jednog naročitog povijesnog stanja funkcionira i kao naročito mjesto sabiranja svega onog što su zadaće književnosti ovog vremena, sasvim prirodno uza se vezujući i utilitarizam i didaktičnost bošnjačke te inače značajnog dijela bosanskohercegovačke književnosti s kraja 19. st., njezinu okrenutost nacionalnoj mobilizaciji i uopće angažirano-pragmatičkoj funkcionalizaciji, budući na ovaj način upravo samo jezgro kulture sjećanja i općenito “smisla za historiju” što u različitim oblicima obilježava književnu praksu u BiH na prijelazu dvaju stoljeća. A kao takva, ni “austrougarska tema”, baš kao ni devetnaestostoljetni preporodni “smisao za historiju”, ne predstavlja primarno realizaciju epske kulturalne svijesti i njezina apsolutnog duha, već je i ona – sasvim naprotiv – u trenucima svojeg konstituiranja upravo izraz krize i urušavanja onog što predstavlja epski kulturalni kod, njegove regulatorne zaokruženosti, homogeniziranosti i kompaktnosti, pa je i ona prije simptom traumatičnog i liminalnog prosvjetiteljsko-preporodnog stanja kulturalne svijesti, čija otvorena a goruća pitanja o sudbini zajednice i pojedinca unutar nje, kriza vrijednosti i vrednovanja te nestabilni i krhki kolektivni, personalni i individualni identiteti i sami tek formalno liče stabilnosti epskog svijeta – tek po težnji za izgubljenim kulturalnim ucjelovljenjem, a što se, međutim, i ovdje, za razliku od epskog kulturalnog koda, pokazuje samo kao neostvariva težnja drame “transcendentalnog beskućništva”, jednako kao i čin nastojanja da se nadvlada opća historijska trauma jednog vremena (usp. Assmann, A. 2005). Otud se i “austrougarska tema”, kao i cjelina devetnaestostoljetnog preporodnog “smisla za historiju”, i sama javlja kao dio pokušaja detraumatizacijskog rekonstituiranja književno-kulturalne tradicije, pri čemu će se i ona vrlo čvrsto vezati za, prije svega, usmenolirski, sevdahlijsko-baladeskni tradicijski tok i njegovu emotivno-dramsku naglašenost,5 uz paralelno, vremenom sve cjelovitije, 5
U ovom smislu valja se podsjetiti vrlo važnih i za daljnja istraživanja nesumnjivo dalekosežnih zapažanja Enesa Durakovića (2003:78–79): “Valja […] naglasiti da su se umjetnosti pripovijedanja naši pisci ‘učili’ ne samo na proznom nego i na pjesničkom usmenom naslijeđu. Upravo, moglo bi se, unekoliko, ustvrditi da je usmeno pjesništvo bitnije utjecalo
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 213
vezivanje i za šire tradicijsko iskustvo južnoslavenske interliterarne na naše pripovjedače negoli usmena prozna baština. Takav je slučaj s usmenom epikom, a osobito bošnjačkim baladama otkud su, s jedne strane, crpili teme za heroične, odnosno sentimentalno-ljubavne pripovijesti, a s druge strane preuzimali način fabuliranja, gradnje likova i tekstualnog strukturiranja narativnih elemenata priče uopće”, pa se ovdje često “prepliću […] i stapaju dva pripovjedačka modela: sentimentalno-romantična ljubavna priča natapa naraciju lirskom atmosferom poteklom koliko iz onovremene turske zabavne proze toliko i iz bošnjačke ljubavne lirike, dok je hronološka, epski razvijena fabulacija i kontrastno portretiranje likova naučeno na obrascima epske pjesme. Istina, narativni oblici epske pjesme više se javljaju u struktuiranju dužih pripovijesti i romana […], dok će priče i novele obično slijediti baladne modele […]. Otud je i ona naglašena lirska atmosfera što kao konstanta traje u bošnjačkih pripovjedača. Naša je priča više vezana za lično i doživljajno negoli kolektivno-historijsko i događajno. U stogodišnjem političkom i društvenom marginaliziranju Bošnjaka, u odsustvu mogućnosti stvaranja historije, naši su se pripovjedači okretali više porodičnom kultu i nekim trajnim, povijesnim surovostima neugroženim vrijednostima pojedinačne a ne kolektivne sudbine. I, konačno, nisu li se naši pripovjedači upravo zbog te tragične sudbine nacionalnog marginaliziranja više obraćali preradi literarnih motiva i iskustava, negoli panoramskoj prezentaciji historijske zbilje i realističke društvene stvarnosti, više stiliziranosti arabeske i onom tihom kujundžiluku intimne ljudske drame negoli naturalističkoj i historijskoj slici svijeta.” Uostalom, uz niz drugih autora, slično te jednako utemeljeno primjećuje i Zdenko Lešić (1991b:444, 457), između ostalog i onda kad piše o ključnim značajkama onog što je pojava prepoznatljiva pod imenom “pripovjedačke Bosne”, koja se razvijala “upravo na onim osnovama koje joj je – kao narativne modele – u naslijeđe ostavila velika tradicija usmenog pripovijedanja (epski narativ, baladeskni narativ, predanje, anegdota, ‘priča iz života’”: “Prije svega, svi ti rani bosansko-hercegovački pripovjedači su se podjednako oslanjali na tradiciju usmene književnosti. Čak i kad su bili obrazovani, oni su u svojim pripovijetkama obnavljali narativne obrasce te tradicije, koji su u to vrijeme bili još produktivni. Čak bi se moglo reći da se upravo preko njih i preko njihovog pripovjedačkog djela izvršilo ono ‘stapanje dva svijeta, svijeta usmenosti i svijeta pismenosti’, o kojem je – na primjeru naše književnosti – više puta govorio Albert B. Lord. Naravno, pojedini bosansko-hercegovački pisci su u svoje književno djelo ugrađivali različite tradicionalne pripovjedne modele, ili su, pak, to činili na različite načine. Ali se čitav književnohistorijski fenomen pripovjedačke Bosne može posmatrati upravo s tog stanovišta: kako se i koliko usmena tradicija integrisala u narativnu strukturu bosansko-hercegovačke pripovijetke, koji vidovi tradicije su najjače profilirali tu pripovijetku i kako se ona postepeno od nje emancipovala i stekla svojstva moderne jezičke umjetnine.” Sve ovo, zajedno s drugim razvojnim osnovama koje će se u međuvremenu javiti u onom što će se kasnije prepoznati kao “unutrašnja” povijest bilo cjeline bosanskohercegovačke, bilo bošnjačke književnosti, na kraju će rezultirati izrazito snažnom tradicijom poetskog romana u ukupnim bosanskohercegovačkim književnim okvirima, a posebno u bošnjačkoj književnoj praksi, gdje, kako je to vrlo razložno pokazala Dijana Hadžizukić (2011:7), “uz sve zajedničke osobine koje dijeli sa evropskim i romanom južnoslavenskog prostora” roman “ima i neke specifične crte u svojoj poetici koje predstavljaju razlikovnu vrijednost i nezaobilaznu poetsku činjenicu”, a što se, opet,
214 Sanjin Kodrić
zajednice te evropskog književnog konteksta uopće, što će – uz druge uporedne razvojne procese u onom što je “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti – od kraja 19. st. pa tokom desetljeća koja slijede, uz brojne konstante, uspostaviti i čitav niz razlika u oblikovanju “austrougarske teme” kao takve. Pa ipak, uprkos sasvim očitoj povijesnosti vrlo značajnog dijela ukupnog književnog rada u BiH u vremenu počev od kraja 19. te tokom cjeline 20. st., “austrougarska tema” ni u svojem inicijalnom trenutku, baš kao što to uglavnom nije slučaj ni kasnije u bošnjačkoj književnosti, pa ni u širim okvirima bosanskohercegovačkog književnog konteksta ovog dugog razdoblja, u pravilu ne rezultira – paradoksalno na prvi pogled – književnim ostvarenjima koja u smislu žanrovskih karakteristika cjelovito ili do kraja nesumnjivo pripadaju diskurzu klasičnog književnog historijskog štiva, kojeg kao takvog u novijoj bošnjačkoj te bosanskohercegovačkoj književnosti gotovo jedva da ima u punom žanrovskom kapacitetu, pogotovo u novijem vremenu, kad se “priča o prošlosti” u pravilu javlja u okvirima tzv. novohistorijske literature, a posebno često kao tzv. novohistorijski roman (usp. npr. Kazaz 2004). Štaviše, ono što kao “književnu građu” ili kao motivsko-fabulativni potencijal podrazumijeva “austrougarska tema” u bošnjačkoj, kao i uopće bosanskohercegovačkoj književnosti tokom vremena sve češće i sve izrazitije konstituirat će se tek kao manje-više opća pretpostavka pojedinačnih književnih svjetova, pri čemu će se oni kao cjelina, u pravilu u zavisnosti od ukupnog šireg književno-kulturalnog stanja svojeg trenutka, najčešće realizirati u različitim drugim pravcima, zahvaljujući čemu ova tema i jeste jedna od osnova na kojoj se ukazuju oni specifični, “unutrašnji” aspekti povijesti i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Takvo što posebno se, pak, odnosi na promjene u karakteru apostrofirane povijesnosti bilo bošnjačke, bilo bosanskohercegovačke književne prakse počev od kraja 19. i početka 20. st., a što se konačno u slučaju književnosti u BiH ispostavlja mahom kao, ma koliko djelatan, ipak tek okvir drugih složenih pitanja, najčešće onih u najčvršćoj vezi s problemom politika identiteta na različitim razinama i nacionalne (auto)imaginacije, što i samu povijest ovdašnje kulture sjećanja čini posebno složenom i, isto tako, specifičnom, kako to, uz druge primjere, pokazuje već i realizacija izazova što ga predstavlja “austrougarska tema” u Mulabdićevu i Kulenovićevu romanu, i to kako s obzirom na odnose što ih ostvaruju prema drugim, na ostvaruje na čitavom nizu različitih literarnih razina i u vezi s čitavim nizom različitih književnih postupaka (usp. Hadžizukić 2011).
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 215
sličnim tematskim osnovama zasnovanim djelima unutar svojeg vremena ili vremena koje im u bližoj ili daljoj prošlosti prethodi, tako i – posebno – s obzirom na njihov naročiti međusobni odnos unutar širih “unutrašnjih” razvojnih procesa bošnjačke književnosti i kulture. Sve ove promjene u oblikovanju “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti (koje inače nerijetko – nimalo slučajno i sasvim u skladu sa širim razvojnim pojavama i procesima u cjelini novije povijesti ove literature – neodoljivo podsjećaju na opće ideje o razvoju postkolonijalne svijesti) jasno se, dakle, uočavaju, zajedno s drugim, sličnim primjerima konstanti i mijena, i u njezinu gotovo 80 godina dugom kulturalnom tradiranju od Zelenog busenja E. Mulabdića do Ponornice S. Kulenovića, pri čemu ove razlike – jednako kao ni sličnosti – nisu, međutim, samo razlike između dviju zasebnih i prepoznatljivih autorskih poetika, pa čak ni samo razlike između dvaju zasebnih stilskoformacijskih književnih razdoblja, već i nešto što je možda i mnogo važnije za razumijevanje suštinskih aspekata povijesnog razvoja jedne književnosti: naime i razlike između – u ovom konkretnom slučaju – dvaju specifičnih kulturalnomemorijskih makromodela – kanonskog i postkanonskog, kao, kad je riječ o razvoju bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti tokom 20. st., dvaju međusobno oprečnih općih natpoetičkih i transtemporalnih obrazaca kulturalnog pamćenja, odnosno – semiotički govoreći – kompleksnih modaliteta “kulturalno označenog” što se kao povlašteni sadržaj u kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira u nekoj literaturi. Sve to vrijeme, i unutar pojedinačnih kulturalnomemorijskih makromodela i u rasponu od jednog do drugog (među kojima je, naravno, i onaj politradicijski), “austrougarska tema” – kao uostalom i svaki drugi tematski okvir pojedinačnog djela – funkcionira kao, nesumnjivo, naročita autorska, ali – isto tako sasvim sigurno – i kao naročita kulturalna “interpretativna politika” (Foucault 1977) i opsesivno književno mjesto jedne kulture, a otud i kao naročiti okvir kulturalnog zaboravljanja i zapamćivanja, a koji – budući da je riječ o memorijskoj figuri – predstavlja i naročito “mjesto pamćenja” (Nora 2006), u osnovi “kulturno oblikovane”, pa čak u manjoj ili većoj mjeri “društveno obavezujuće slike sjećanja”, “mjesta koja nisu samo poprište […] oblika interakcije” određene zajednice i pojedinca unutar nje, “već i simboli njihovog identiteta te uporište sjećanja” – “prošlost koja ne želi da prođe”, pri čemu se sama prošlost u njima “ne može sačuvati kao takva”, nego se ona “neprestance reorganizira u skladu s promjenama spojnih okvira sadašnjice u progresu” (Assmann, J. 2005:44–52). Ovaj naročiti spoj pojedinačnog, autorskog i općeg, kulturalnog interesa, ali i karakteristično povezivanje sjećanja prošlosti, stanja
216 Sanjin Kodrić
sadašnjosti i očekivanja u budućnosti, što će u punom kapacitetu i uspostaviti “austrougarsku temu” i izdignuti je na razinu koja pripada fundusu memorijskih figura jedne književnosti, kao društvena, kulturalna i književna nužnost u punom smislu ove riječi u povijesti bošnjačke književnosti po prvi put na do kraja zaokružen način desit će se upravo u Zelenom busenju E. Mulabdića, gdje će – kao uostalom i cjelina bošnjačke preporodne književnosti s kraja 19. i samog početka 20. st. – ova tema doživjeti svoj prvi istinski vrhunac, ali i prve elemente značajnije mijene u odnosu na svoje početne okvire, dok će slučaj Ponornice S. Kulenovića predstavljati njegov savremeni pandan, kad i “austrougarska tema”, tragom njezina tradicijskog kontinuiranja i širim književno-kulturalnim procesima obilježenog modificiranja, zadržavajući i dalje svoj karakteristični predmetni sukus, postaje prostorom u koji se sad upisuju sasvim novi ili bitno drugačiji, ali opet nužno sjećajni sadržaji. Pritom, takvo što u važnoj je vezi kako s temeljnim općim karakteristikama samih ovih romana, tako i s njihovim naročitim pozicijama u ukupnosti književno-kulturalnih konteksta u kojima se javljaju, odnosno s njihovim naročitim položajem unutar “unutrašnje” povijesti prvenstveno bošnjačke, a potom i cjeline bosanskohercegovačke književnosti.
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 217
III.2. Zeleno busenje E. Mulabdića: “Austrougarska tema” i “nova vremena” I. U slučaju romana Zeleno busenje E. Mulabdića “austrougarska tema” kao književno oblikovanje trenutka “kad se carstva mijenjaju” ostvarila se prije svega kao odgovor na izvanknjiževnu stvarnost, i to u svojem doslovnom i najkonkretnijem obliku – kao prikaz samog čina austrougarske okupacije Bosne u ljeto 1878. godine i povijesnog raskola što ga ona izaziva, sve to u onom karakterističnom, a ovdje do kraja precizno izvedenom “nizu slika o raslojavanju života i duha muslimanske narodne i društvene sredine”, odnosno u sasvim izravnoj vezi s onim za ovu temu tipičnim stanjem što nastupa već u predosjećanju, a posebno u samom ostvarenju okupacijskog trenutka. Pritom, u ovom romanu reprezentativno se ucjelovilo i ono što je “austrougarska tema” kao dominantni predmet književnog oblikovanja u jednom književnopovijesnom dobu, i ono što ona predstavlja kao dominantni kulturalno-društveni kontekst književnog rada jednog vremena, i ono što je njezin karakteristični predmetni sukus, ali i ono što su elementi njegova razvojnog modificiranja čak i unutar jednog jedinstvenog književno-kulturalnog okvira, a, otud, i ono što je naročiti devetnaestostoljetni preporodni “smisao za historiju” i ono što su manje-više sve temeljne značajke, konstante i mijene bošnjačke književnosti preporodnog doba u onom njegovu segmentu koji pripada kanonskom kulturalnomemorijskom makromodelu u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti, sve do, dakle, onog trenutka kad se, u susretu i prožimanju s tendencijama evropske moderne, tokom prvog desetljeća 20. st., ova književnost počela još radikalnije mijenjati i ulaziti u svoju narednu povijesnorazvojnu fazu. Jer, mada, naravno, nemoćan da u cijelosti izdrži književnoestetski sud kasnijeg vremena, roman Zeleno busenje E. Mulabdića – izvan svake sumnje – prvorazredan je književnohistorijski događaj kako u perspektivi vremena u kojem se pojavljuje, tako i u današnjem razumijevanju njegove pozicije u novijoj povijesti bošnjačke i uopće bosanskohercegovačke knjiženosti, utoliko prije što je – sasvim u skladu s idejom o romanu kao “maturi literature” – njegovo
218 Sanjin Kodrić
pojavljivanje u bošnjačkom preporodnom književnom kontekstu krajem 19. i uoči samog početka 20. st. predstavljalo čin stvarnog dosezanja onog što je ova književnost u datom trenutku prepoznavala kao vlastitu književno-kulturalnu zrelost. Ovaj status, pak, Mulabdićev roman već u svojem vremenu zaslužio je prvenstveno zahvaljujući kako u ovom trenutku, u naročitim bosanskohercegovačkim i bošnjačkim okolnostima preporodnog doba izrazito važnoj, nimalo formalnoj činjenici da se pojavio kao prvo djelo u žanru romana u cjelokupnoj dotadašnjoj bošnjačkoj književnoj tradiciji, tako i – čak znatno više – tome da je već u trenutku pojavljivanja vrlo jasno funkcionirao i kao onaj u svakoj literaturi izuzetni i historijski važni tekst koji, s jedne strane, čini sintezu manje-više svih njezinih temeljnih dotadašnjih težnji, neku vrstu njihova konačnog ostvarenja, ali i vrhunca, dok, isto tako, s druge strane, funkcionira i kao polazna osnova i za njezin kasniji razvoj, kakav Mulabdićev roman i jeste krajem 19. i početkom 20. st. prvenstveno u bošnjačkom folklornoromantičarskom i prosvjetiteljskorealističkom književno-kulturalnom kontekstu, ali dobrim dijelom i u širim bosanskohercegovačkim okvirima, gdje kao jedino ranije romaneskno štivo Mulabdićevu Zelenom busenju prethodi tek tri godine stariji Osman – Azizov roman Bez nade. Roman Zeleno busenje E. Mulabdića, onakav kakav je sa svim svojim značajkama, a posebno s obzirom na njegovo oblikovanje “austrougarske teme”, jeste, otud, i prvi roman književnosti koja je svoj povijesni razvoj u jednom trenutku morala započeti doslovno ispočetka, ali i roman koji je u svojim okvirima artikulirao i manje-više sva najvažnija, ključna pitanja, dvojbe i izazove te težnje svojeg vremena, a kao takav on je i konačni rezultat složenog procesa evropske “modernizacije” bošnjačke književnosti i kulture i njihove vrlo često mukotrpne “emancipacije” iz stanja jedne “nesavremene”, “zaostale” i “retrogradne” poluorijentalne književno-kulturalne tradicije, one čije su se nekad nesporne vrijednosti u ovom trenutku činile duboko pokopanim sa zauvijek nestalim osmanskim vremenom u Bosni, kako je, u osnovi, temeljni pravac ukupnih književno-kulturalnih zbivanja ovog doba razumijevao manje-više čitav kvalitativno novi književni naraštaj, kojem je pripadao i Mulabdić.6 Zato Mulabdićev roman 6
Ova naročita “antiosmanlijska nota” prisutna je u cjelini kako inače vrlo intenzivne prosvjetne djelatnosti, tako i književnog djela E. Mulabdića, pa otud i u autorovu pripovjeda čkom radu koji prethodi pojavi njegova romana, što primjećuje i Muhsin Rizvić (1990:460): “Kvalitet svoga gledanja na prošlost, predokupacijski život i vrijeme s osmanlijskom upravom u Bosni Mulabdić je dao u nekoliko pripovjedaka ‘iz prošlosti’ u čijoj radnji se javljaju turski činovnici kao glavni ili epizodni likovi. Opredijeljen za novo vrijeme, za zapadno
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 219
jeste predstavljao i čin – kako je izgledalo – kvalitativne novine i konačnog cjelovitog uključenja bošnjačkog književno-kulturalnog konteksta u tokove i norme evropske književnosti i kulture na prijelazu dvaju stoljeća, i to na potpuno samostalan, ali i autentičan i po zajednicu za koju je svojom prirodom vezan najkorisniji – najbolji mogući način, zahvaljujući čemu u trenutku svojeg javljanja ovo štivo funkcionira i kao djelo koje je, nasuprot situaciji razorene književno-kulturalne tradicije, umnogome oslobodilo i potpuno novi duh, duh “novog vremena”, realizirajući se i kao željno iščekivano ostvarenje napredne kolektivne usmjerenosti ka konačnoj integraciji zajednice u novi kulturalno-društveni poredak te kao izrazito važna dionica njezina puta povijesnog spasenja. A u takvoj situaciji, kao i cjelina romana, i pojedinačne Mulabdićeve spisateljske ambicije koje prethode njegovu romanu i čije ostvarenje ovaj roman predstavlja, baš kao i oblikovanje “austrougarske teme” u ovom djelu, moraju se artikulirati i kao težnje koje snažno nadilaze razinu pojedinačnog, funkcionirajući kao zagovarana a sudbinska stremljenja cjeline kolektiva u pokušaju njegova osiguranja vlastitog opstanka te povijesnog kontinuiranja i legitimiranja. Upravo u tom smislu treba razumjeti i Mulabdićev osvrt na početke svojeg književnog rada što ga, zasigurno svjestan i kolektivne važnosti vlastitog djela, ispisuje znatno kasnije, tad već kao priznati književno-prosvjetni pregalac i ugledni član zajednice, definirajući i vrlo važna svoja polazišta, ali i konkretna očekivanja koja su pred njim stajala: “Naročito pročitah i proučih našeg slavnog Šenou, njegova klasična djela iz hrvatske prošlosti, njegovo živo i plastično prikazivanje lica i događaja mene zanesoše. Ona mala razlika naših narječja mene ne smetaše, nego naprotiv mene pobuđivaše na misao, kakav bi taj divni kolorit tek izgledao u našem lokalnom govoru. Zato i naš život i našu prošlost treba onako slikati, da to isto reknu oni, kojima je Šenoin izgovor svojina.” (Mulabdić 1930–31:328)
Ovo da “i naš život i našu prošlost treba onako slikati, da to isto reknu oni, kojima je Šenoin izgovor svojina” nije, pritom, samo inače nesumnjiva gesta Mulabdićeva pukog otkrivanja svojih književnih “uzora” i “mjerila” – među kojima je, uz “Šenoinu romantiku”, i “Tomićeva blagost izlaganja obrazovanje i optimalno usvajanje zapadnih oblika života, rada, ekonomskih odnosa, u onolikoj mjeri koliko to, prema njegovom mišljenju, odgovara bosanskim Muslimanima, da se ne suprotstavi osnovnim elementima njihove etničko-duhovne tradicije, Mulabdić je turskoj vlasti i životu narodnom u njeno vrijeme, preko oslikavanja njenih nosilaca, pristupao uglavnom kritički i negatorski, ali ipak nastojeći da ne izgubi kontakt sa realističkim i relativističkim pristupom životu i njegovim nosiocima.”
220 Sanjin Kodrić
i opisa, Kumičićeva snažna dikcija” te “jedrina štila i jezika Stjepana Dmitrova Ljubiše” (Mulabdić 1930–31:328), već i čin inovativnog, tad savremenog redefiniranja i rekonstituiranja vlastite tradicije te označavanja njezina puta do trenutka zrenja, ali je, isto tako, sve ovo skupa i onaj višestruko izazovni, pa čak i kompetitivni kontekst u kojem je potrebno upravo “i naš život i našu prošlost […] slikati”, a zapravo sam onaj okvir u kojem će se na naročit način realizirati “austrougarska tema” u Zelenom busenju E. Mulabdića.7 U sebi sjedinivši i ono što je nepatvorena životna zbilja i ono što je opće, opsesivno književno-kulturalno mjesto Mulabdićeva vremena, a pritom izazvana očitom obavezom pričanja autentične priče o “našem životu” i “našoj prošlosti”, ova tema u Mulabdićevu romanu pojavila se, otud, kao sama nužnost književnog rada, pri čemu je ulaskom u roman već u osnovi morala zadovoljiti dva jasno postavljena zahtjeva: prvi, na naročit način i pojedinačni i kolektivni – da, na jednoj strani, bude vlastiti kreativni odgovor na “misao, kakav bi taj divni kolorit tek izgledao u našem lokalnom govoru” te drugi, sasvim opći i sveobuhvatni – da, na drugoj strani, bude odgovor na cjelini književnosti, pa tako i ovom romanu, kulturalno doznačenu obavezu prihvatanja poduhvata konačnog razrješenja krucijalnih problema alarmantnom krizom izmorene i u pitanje dovedene zajednice u kojoj nastaje i kojoj je, na koncu, namijenjena. Ove zahtjeve Mulabdićevo Zeleno busenje kao i njegova realizacija “austrougarske teme” u cijelosti će nastojati i, konačno, uspjeti zadovoljiti, te će autor, sasvim jasno nadilazeći dotad često i estetski vrlo skromne i vlastite domete i domete njegove prethodnice u oblikovanju ove teme, a pogotovo ono što je njezino početno 7
Ovom zapažanju, kao nadopunu koja se tiče nešto širih procesa u vezi s Mulabdićevim književnim djelom, valja dodati i slijedeće: “Prvi pripovjedni uzori Mulabdićevi bili su pisci sa područja onih jugoslovenskih zemalja koje su se nalazile u sklopu Austro-Ugarske. Oni su u Bosnu i Hercegovinu i među Muslimane konačno prodrli sa uspostavljanjem zapadne pismenosti na srpskohrvatskom jeziku i sa prvim školama, sa činovništvom koje je u Bosnu i Hercegovinu došlo iz ovih zemalja, i mogli su se naći u školskim čitankama, knjižnicama i programima školske lektire. […] To je bilo vrijeme kada se vršilo prvo formiranje književno-pripovjedačkog izraza kod Mulabdića, i to putem rezonance na izražajna sredstva drugih pisaca, koja u njemu podstiču srodne, urođene, imanentne oblike umjetničke naracije, samo određene bosanskim muslimanskim mentalitetom, životom i ljudima i saobražene njima, uslovljene tokom, melodijom i leksikom domaćeg govora. Djela tih pisaca Mulabdić je doživljavao na planu Bosne, književno-komparativno, sa aktivnim odnosom prema pripovjedačkoj adaptaciji ovih djela i načina pripovijedanja na bosanski život, usvajao njihovu tehniku, ali ne i sadržinu i načine mišljenja, koje je crpao iz domaćeg tla. Početno stilsko-sadržajno predodređenje Mulabdića kao pisca bilo je tako završeno pred početak devedesetih godina, u kojima će se on pojaviti i potvrditi kao pripovjedač.” (Rizvić 1990:445–446)
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 221
jezgro izvan okvira bošnjačke književnosti i kulture, stvoriti za one prilike vrlo originalno književno štivo, štivo koje nesumnjivo korespondira i sa svojim novim, širim kontekstom, ali je istovremeno vezano i za domaću tradiciju, te štivo koje je – zahvaljujući upravo širini romanesknog žanra, koju Mulabdić dosta uspješno koristi – u isto vrijeme i suptilno romantično, i blago empatično, nostalgično i elegično, ali i – sasvim u skladu s ozbiljnošću aktuelnog trenutka u sudbini zajednice – veristički uvjerljivo i upečatljivo, no, prije svega, prosvjetiteljski i propedeutički zorno i hrabro odlučno. Ovakvom njegovom izvedbom, koju, naravno, ne treba precjenjivati, ali je – isto tako – ne treba ni osporavati vrednovanjem mimo konteksta njegova vremena, bošnjačka književnost kao svoj prvi roman dobila je tekst koji je mnogo složeniji negoli to izgleda na prvi pogled, baš kao što je u Zelenom busenju E. Mulabdića i bosanskohercegovačka književnost s kraja 19. i početka 20. st. dobila roman koji je, možda, bio i barem nešto pogodnija osnova za daljnji razvoj ovog njezina žanra negoli je to slučaj s Osman – Azizovim romanom Bez nade, a u čemu – sasvim sigurno – učešća ima i način Mulabdićeva oblikovanja onog što su bili već postojeći okviri “austrougarske teme” kao kontekstualno dominantne književne priče u bošnjačkom te uopće bosanskohercegovačkom devetnaestostoljetnom preporodnom književno-kulturalnom trenutku.
II. Uprkos tome što je više od 110 godina nakon svojeg nastanka i dalje potencijalno izazovan predmet za najrazličitija književnoznanstvena i druga razmatranja, Zeleno busenje E. Mulabdića nije, naravno, “otvoren” roman u smislu savremene književnoteorijske ideje “otvorenog djela” (usp. Sarić 2002:259), ali isto tako nije ni roman čija se uloga u povijesti bosanskohercegovačkog književnog konteksta iscrpljuje u pukoj faktografiji njegova određenja kao prvog romana bošnjačke književnosti, već – kako primjećuje i Enver Kazaz (2004:9) – “u tom pogledu i pitanje koji je to prvi bošnjački roman valja redefinirati u pitanje kakav je prvi bošnjački roman i kakvi ga to unutarnji književni uslovi omogućavaju, jer se upravo s te strane otkrivaju distinktivna obilježja bošnjačke književnosti u južnoslavenskome literarnom kontekstu”. Ovakva perspektiva posebno je nužna onda kad je riječ o realizaciji “austrougarske teme” u Mulabdićevu romanu, čije će oblikovanje na ovom mjestu biti bitno određeno onim što ovaj roman sam po sebi jeste, ali će istovremeno i samo obilježiti karakter ovog romana, baš kao što će, također, u istoj dijalektičkoj povezanosti, s jedne strane proizaći iz
222 Sanjin Kodrić
“književnih uslova” koji “omogućavaju” ovaj roman, dok će, s druge strane, snažno dalje oblikovati ovaj naročiti književno-kulturalni okvir, pri čemu će već ovdje, a posebno složenom poviješću svojih tradicijskih kontinuiranja i variranja, sasvim sigurno postati važnim elementom naročite “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti, inicijalno konstituirajući na ovaj način upravo i ono što su barem neka njezina “distinktivna obilježja […] u južnoslavenskome literarnom kontekstu”. U takvoj situaciji, temeljeći se na “austrougarskoj temi”, a zapravo oblikujući je u istim onim okolnostima koje kao svoj problemski okvir ova tema podrazumijeva, Zeleno busenje E. Mulabdića roman je i svojeg trenutka, ali i “novog vremena”, pa su i sam roman kao takav i njegova realizacija “austrougarske teme” sasvim sigurno i egzemplarna, “puna […] slika tadašnje književne prakse, odnosno poetičkog stanja književnosti” autorova doba (Kazaz 2004:9), ali su to tek – ma koliko očitim i značajnim – ipak samo jednim svojim dijelom, dok su onim drugim – bitno drugačije, i upravo u skladu s činjenicom da ovaj roman predstavlja čin dosezanja zrelosti cjeline jedne književnosti u datom trenutku – i čin naročitog kulminacijskog sublimiranja ukupnog dotadašnjeg preporodnog bošnjačkog književnog stanja, čin dotad najcjelovitije ostvarenog duha “novog vremena” u bošnjačkoj književnosti, zbog čega – iako, naravno, dobrim dijelom prihvatljiva u široj književnopovijesnoj perspektivi – ne stoji u potpunosti ni tvrdnja da Mulabdićev roman do kraja vjerno “slijedi duh svog vremena, ne osporava ga, ne dovodi u pitanje temeljne poetičke postulate” (Kazaz 2004:9). Jer, nimalo slučajno ubrzo po objavljivanju ocijenjeno i kao štivo koje se umnogome može “ubrojiti među najizabranije stvari naše novije pripovijesti” (Marjanović 1901:827; citirano prema: Rizvić 1990:459), a kasnije i kao djelo koje “ostaje za literarne uvjete toga vremena izrazito zapažen rad, koji bi se – uz neka skraćivanja – dokazao i u okviru prosječne evropske romaneskne djelatnosti” (Braun 2009:86), Zeleno busenje E. Mulabdića roman je koji, jednim svojim dijelom barem, najavljuje i cjelovitiju disocijaciju folklornoromantičarskog i prosvjetiteljskorealističkog doživljaja svijeta i života, ali – treba to posebno istaći – i modernije tendencije u bošnjačkoj i uopće bosanskohercegovačkoj književnosti krajem 19. i početkom 20. st., te će i s ovim u vezi napraviti nekolike važne inovacije, zahvaljujući kojima “austrougarska tema”, jednako kao i cjelina diskurza bošnjačke preporodne književnosti, u ovom romanu funkcionira i kao karakteristični izraz ukupnosti književno-kulturalnih interesa ovog trenutka, kao učinak njihova tradicijskog kontinuiranja, ali podrazumijeva i stanovitu mijenu, diskretan, ali važan pomak, što inače dodatno potvrđuje
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 223
kulturalnomemorijski figurativni status “austrougarske teme” kao takve, čak i unutar jednog relativno kratkog književnopovijesnog niza kakvo je preporodno doba u bošnjačkoj književno-kulturalnoj povijesti. U tom smislu, na jednoj strani, već s obzirom na mogućnost njegova stilskoformacijskog određenja, Mulabdićev roman, a tako i ostvarivanje “austrougarske teme” na ovom mjestu, temelji se, istina, na karakterističnoj sintezi elemenata prvenstveno folklornoromantičarskog i prosvjetiteljskorealističkog književnog postupka (naravno, sa sasvim jasno vidljivim težištem na ovom potonjem, zbog čega i ne čudi da je uz djelo Osmana – Aziza Zeleno busenje jedan od posebno istaknutih primjera onog što M. Braun preferira kao “realističko-nacionalni pravac” [usp. Braun 2009:84–89]), što je inače i u širem bosanskohercegovačkom te uopće južnoslavenskom kontekstu sve do prijelaza 19. i 20. st. bila uobičajena poetička tendencija, pa ni Zeleno busenje E. Mulabdića, baš kao ni cjelina bošnjačke književnosti njegova vremena, ni u kojem slučaju nije dio samobitnog književnokomunikacijskog okvira, već je – kao sastavnica šireg kulturalnog utilitarizma – i sam ovaj roman najuže vezan za svoju aktuelnu društvenu stvarnost i povijesnu situaciju, koja – budući obilježena stanjem krize, rasapa i egzistencijalne dramatičnosti kako na kolektivnoj, tako i na individualnoj razini – u odnosu na književni diskurz funkcionira kao dvostruki izazov: kao naročiti predmet književnog oblikovanja, ali i kao otvoreni prostor društvene akcije s ciljem razrješenja njezinih gorućih problema, što, pak, samu reprezentaciju stvarnosti i kod Mulabdića, kao i u bošnjačkoj književnosti devetnaestostoljetnog preporodnog doba uopće, dovodi u poziciju “obrnute mimeze”, gdje se književnost, predstavljajući se kao “slika” zbilje, istovremeno snažno upisuje u realnost života, namećući životnoj stvarnosti vlastita gotova rješenja pitanja i problema što je muče. Jednako ovom, u ovakvim prilikama, ni Mulabdićev roman nije, isto tako, izbjegao – niti je uostalom težio izbjeći – to da izvršava funkciju kulturalno privilegiranog sredstva društvenog djelovanja, što je i u Mulabdićevu slučaju, kao i uopće u bošnjačkom preporodnom književno-kulturalnom kontekstu, vjerovatno i jedna od najvažnijih osnova za realizaciju “austrougarske teme” kao one opsesivne književne priče kroz koju će, u različitim njezinim oblicima, književni diskurz ovog vremena pristupati cjelini zbilje ovog povijesnog razdoblja, motreći je kroz naročitu društveno-ideološku optiku, a zapravo sagledavajući je u perspektivi naročite vizije sudbine kolektiva koja je, u odnosu na stanje unutar dezorijentirane i žestoko traumatizirane zajednice, imala karakter i koliko-toliko pouzdanog, organiziranog kulturalnog i društvenog programa za njegov povijesni spas ili povijesno kontinuiranje
224 Sanjin Kodrić
i legitimiranje. Pa ipak, s druge strane, iako, očito, čvrsto integrirano u ukupnost književnih odnosa svojeg vremena, sve ovo – karakteristično cjelokupno stanje jedne literature, a posebno u bošnjačkom devetnaestostoljetnom preporodnom književno-kulturalnom kontekstu uobičajeni predmetni sukus “austrougarske teme” – Mulabdićevo Zeleno busenje artikulirat će na umnogome složeniji i unekoliko moderniji način, u vidljivo kompleksnijim i evoluiranim oblicima, sasvim primjereno statusu ovog romana kao sinteze i vrhunca dotadašnjeg razvoja jedne književne tradicije, njezinih poetičkih zasnova i naročitih vlastitih mikrofenomena, zbog čega, baš kao i njegovo bavljenje austrougarskim tematskim kompleksom, roman E. Mulabdića kao roman i “novog vremena” ne samo da se ne može u cijelosti poistovjetiti s onim književnim radom koji je “puna […] slika tadašnje književne prakse, odnosno poetičkog stanja književnosti” ovog doba, a zapravo koji dosljedno “slijedi duh svog vremena, ne osporava ga, ne dovodi u pitanje temeljne poetičke postulate”, već se nužno treba razumijevati i kao dio procesa njezina postepenog “otvaranja”, i to kako s obzirom na nove književne izazove, poetičke tendencije, tematsko-problemske interese i književne postupke, tako i s obzirom na postepeno oslobađanje književnosti te književne reprezentacije stvarnosti od jasnog i krajnje eksplicitnog prisustva unisone ideološke svijesti i njezine monofono ostvarene slike svijeta. Otud, Zeleno busenje E. Mulabdića nije, naprosto, roman koji, opetujući “austrougarsku temu”, doslovno i u cijelosti ponavlja iz vlastitog književno-kulturalnog konteksta preuzete bilo prethodno postojeće literarne obrasce i kulturalne forme, bilo tradicionalno ustaljene zadate književnokulturalne konvencije, tim prije što su – kako je u autobiografskom osvrtu na vlastito djelo upozorio i sam autor – njegovi rekonstituirani tradicijski okviri barem na ovom mjestu konačno uistinu znatno širi, a namjere – iako i dalje čvrsto vezane za perspektivu kolektiva i proizašle iz svijesti o njemu – složenije i primjerenije “novom vremenu” i u svjetlu budućnosti sagledanoj sudbini zajednice kojoj se obraća. A kao takav, ovaj roman, mada prilikom prvog izdanja i sam označen odrednicom “pripovijest”, ne počiva više na namjeri već uveliko šabloniziranog književnog kazivanja tek “sličice iz prošlosti”, “sličice iz novijeg života u Bosni” ili pojedinačnog “događaja na pragu istoka i zapada”, što je, naime, bio standardizirani žanrovski okvir najvećeg dijela književnog rada cijelog preporodnog književnog naraštaja, a tako i Mulabdićev (usp. Rizvić 1974), pa Zeleno busenje nadilazi i u Mulabdićevu preostalom ukupnom djelu i uopće u njegovu trenutku uobičajeno oblikovanje “austrougarske teme”, koja se – bez obzira
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 225
na to da li se pojavljivala kao nostalgično-evokativno prisjećanje i uzaludni pokušaj barem literarnog obnavljanja zauvijek izgubljene prošlosti ili, pak, kao sjećanje na agonalni trenutak historijskog prevrata i loma nakon kojeg se, iako teško, ipak mora hrabro krenuti dalje – gotovo isključivo, bez ijednog stvarnog izuzetka, u bošnjačkom preporodnom književnom diskurzu s kraja 19. st. ostvarivala u pravilu tek parcijalno, književno nerazvijeno i takorekuć literarno zakržljalo, u najboljem slučaju kao puko jezgro moguće a neostvarene šire narativne, poetske ili dramske situacije, redovno pritom praćena sasvim zornim, čak nerijetko i u obliku karakteristične “pouke” u “zaključnom” dijelu teksta doslovno ekspliciranim prosvjetiteljsko-propedeutičkim imperativom. Ovakve sužene i simplificirane slike svijeta, pa tako ni predodžbe povijesne stvarnosti što je obuhvata “austrougarska tema”, u Zelenom busenju E. Mulabdića, dakle, nema, već se ona – sasvim naprotiv – u ovom romanu realizira ekstenzivno (usp. Auerbach 1978), kao široko razuđeni i složeni književni svijet, čija se unutarknjiževna zbilja kreće od širokog panoramskog i detaljističkog prikaza širih društveno-historijskih zbivanja, preko fokusiranog predočavanja zbivanja na razini lokalne, uže zajednice, pa do sve izrazitijeg narativnog praćenja njezinih sve užih sastavnica – drame porodice i samog pojedinca, kojeg potresaju isti oni traumatični događaji koji su iz temelja uzdrmali kako njegov najbliži kolektiv, tako i cjelinu nacionalne zajednice i društva. Ovakvo što u Mulabdićevu romanu pritom je i predmet naročite izvedbe, čija, pak, “dominanta” ili temeljni konstruktivno-strukturni princip postaje kompleksni metonimijsko-sinegdoški postupak međusobnog zrcaljenja i međusobnog zamjenjivanja različitih razina unutarknjiževnog svijeta, pri čemu u dijalektici složenih odnosa šira društveno-historijska drama svoj odjek i konkretno uprizorenje pronalazi na lokalnoj razini i, posebno, u okvirima porodice (koja ovdje doslovno funkcionira kao “ćelija društva”), da bi se najcjelovitije i najzgusnutije otjelovljenje ukupnosti traumatičnog stanja kolektiva ostvarilo na razini individualiteta – glavnog lika romana, gdje kataklizmička i turbulentna društveno-historijska zbivanja i traumatična porodična drama prerastaju u složen i teško rješiv unutrašnji sukob, ali i pojedinačni agonalni položaj koji povratnom spregom zrcali užas stanja i porodice, i uže zajednice, i cjeline društva, čime je Mulabdić sasvim jasno kvalitativno unaprijedio i više nego zorno nadrastao u bošnjačkoj preporodnoj književnosti do njegova trenutka tek fragmentarne, vidno pojednostavljene i već uveliko tipizirane, književno mrtve literarne zahvate u aktuelnu i povijesnu zbilju cjeline jednog kolektiva i pojedinaca unutar njega, kad i
226 Sanjin Kodrić
pojedinca i kolektiv slamaju u osnovi isti zloslutni raskoli i more, pa na oba ova društvena pola ostaje užas “tragičnog bezizlaza” kao zastrašujuća konačnost nerazrješivosti vlastitog usuda. Zato je, uostalom, u Mulabdićevu Zelenom busenju umnogome usložnjeno i bitno preoblikovano i ono što je bio osnovni pripovjedački model i Mulabdića kao pripovjedača najčešće kraćih pripovjedačkih formi i manje-više čitavog niza drugih proznih autora njegova vremena, onaj naročiti naivni i književno nedozreli doživljaj svijeta i života, po kojem se – kako zapaža i Zdenko Lešić (1991b:234) – “događaji u priči nužno odvijaju ovako: unutar jednog smirenog, tihog, harmoničnog svijeta pojavljuju se prepreke konačnoj ljudskoj sreći, ali se one na kraju ipak uklanjaju i čovjek dostiže svoj mir u bezbrižnosti jednog skladnog svijeta”. Jer, svijet Mulabdićeva Zelenog busenja daleko je zreliji, a otud i književno produktivniji, svijet koji je istinski mogao rezultirati romanom, ne više autorova pojednostavljena pripovjedačka “sanjarija” o tome “kako se u pometeni svijet u kojem je živio možda ipak može vratiti mir i bezbrižnost i obnoviti izgubljena harmonija života” (Lešić 1991b:263), već roman, gdje po prirodi stvari, makar i u naznakama, i “priča postaje riskantnom” (Biti 1994).
III. Posebna, u smislu povijesti književnorazvojnih procesa na važan način izmijenjena pozicija Zelenog busenja E. Mulabdića unutar ukupnosti književnih, ali dobrim dijelom i cjeline kulturalnih praksi devetnaestostoljetnog preporodnog doba, a naročito ona, iako diskretna, ipak izrazito značajna promjena u oblikovanju “austrougarske teme” koja se desila upravo na ovom mjestu, vjerovatno je najvidljivija u karakteru njegovih uže specificiranih memorijskih potencijala, a prije svega u onom što je naročita mnemopolitička strategija Mulabdićeva romana. Naime, ovaj roman, s jedne strane, u skladu s naročitim prosvjetiteljskim duhom preporodnog “smisla za historiju”, kontinuira – istina – brojna prepoznatljiva ne samo poetička već, u najužoj vezi s njima, i kulturalnomemorijska obilježja cjeline preporodnog književno-kulturalnog diskurza s kraja 19. st. i funkcionira kao za ovaj povijesni trenutak sasvim karakteristično “mjesto pamćenja”, i sam dovodeći u vezu prošlost, sadašnjost i budućnost na način koji je suštinski obilježen idejom nacionalnog kolektiva i nužno uvjetovan trajućom traumom njegova specifičnog povijesnog položaja, pri čemu je, u skladu s naročitom ulogom književnosti u Mulabdićevu vremenu, pojedinačna memorijska perspektiva i ovdje, ipak,
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 227
nužno u cijelosti podređena interesu zajednice, i to prvenstveno onom političkom, pa pojedinačno “mjesto pamćenja” i kod Mulabdića postaje u osnovi kolektivno dobro, uslijed čega se i prisjećanje prošlosti, razumijevanje sadašnjosti kao i nadanja za budućnost i u ovom romanu, odnosno njegova ukupna memorijska praksa, u konačnici realiziraju u specifičnim okvirima – u osnovi – kolektivnog, a potom i ideološkog memorijskog formata kao naročitih “filtera” kroz koje se konstruira jedan književni svijet. Takvo što, uostalom, Mulabdićev roman nedvojbeno i smješta u kontekst kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, koji je u složenoj povijesti bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti od kraja 19. i početka 20. st. pa nadalje i inače u znaku manje ili više ekspliciranih strogo ideološki zadatih ili barem društveno potenciranih i preferiranih okvira kulturalnog memoriranja i uopće ideološki posredno ili neposredno proskribirane funkcionalizacije i upotrebe književnosti i kulture, kad književnost nije u prilici osvijestiti se u cijelosti kao tek književno mjesto memoriranja i reprezentacije prošlosti, kao njezin puki literarni konstrukt, već, naprotiv, na sebe preuzima prvenstveno prosvjetiteljske funkcije kolektivno-nacionalne historije kao apsolutnog tumača povijesti, sadašnjosti i budućnosti nacionalne zajednice, pri čemu, kao naročita mnemopolitička strategija, sjećanje nacionalne prošlosti, njezino vezivanje za sadašnjost i projekcije budućnosti funkcionira kao kohezivni mehanizam zajednice, kako je to slučaj upravo i u Zelenom busenju E. Mulabdića. U takvoj situaciji, temeljna pitanja i u Mulabdićevu romanu – pitanja kako odgovoriti na sultanovu “izdaju” i osmansku predaju Bosne pod austrougarsku, “kaursku” vlast, da li se suprotstaviti ovom činu, boriti se na bojnom polju i kućnom pragu ili, pak, ne, odnosno kako reagirati i kako živjeti u novom, neočekivanom i traumatičnom povijesnom trenutku te šta je, zapravo, ispravno i potrebno uraditi da bi se preživjelo i opstalo – uobičajene su dileme cjeline bošnjačkog književno-kulturalnog konteksta krajem 19. st. i, pritom, ključne dvojbe koliko samog pojedinca, toliko – čak i znatno više – i sudbinske dvojbe zajednice, pri čemu one ne trebaju na način žanra romana iz nedavne prošlosti predstaviti samo dramatične dileme povijesti, već, u blagom tropičkom pomaku, razriješiti i ključne, goruće probleme autorove sadašnjosti, onog što je aktuelni trenutak Mulabdićeva vremena, ali isto tako i “spremiti” zajednicu za neizvjesnu budućnost koja neumitno dolazi, a u kojoj ona mora opstati i pronaći svoju što sigurniju društvenu poziciju uprkos burnim i traumatičnim povijesnim lomovima i mijenama, a posebno uprkos nesnalaženju u procesima “emancipacije”, “modernizacije” i “evropeizacije” kao njezinim tad najvećim iskušenjima, koje, zarad svojeg
228 Sanjin Kodrić
probitka, ona mora prihvatiti. Ovakvo što, uostalom, jedna je od mogućih najočitijih poruka koje realizira i Mulabdićev roman, čiji, inače, glavni lik – čestiti, ali zbunjeni pobunjenik protiv austrougarske okupacije – gine kao žrtva jedne povijesne zablude u trenucima historijskog izbora, nespreman da prihvati ono što je – kako autor, tipično za svoje vrijeme, propedeutički tvrdi – povijesna nužnost. Pa ipak, s druge strane, uprkos ovom, sasvim je jasno da se ni ova moguća poruka, kao ni cjelina Mulabdićeve mnemopolitičke strategije u oblikovanju “austrougarske teme” i uopće predodžbe o povijesti u Zelenom busenju, ne ostvaruje do kraja dosljedno onom što su izrazito tipizirani oblici povijesne priče u bošnjačkom, ali i širem bosanskohercegovačkom književno-kulturalnom kontekstu devetnaestostoljetnog preporodnog doba, zbog čega ovaj roman nije više ni ona vrsta teksta koji, u maniru u osnovi “hladnog” sjećanja, prvenstveno arhivski-muzealno nastoji “zalediti” povijesnu mijenu i tako, sanjarski ignorirajući ih, potisnuti ili neutralizirati žestoke historijske turbulencije, stvarajući pritom puki nostalgično idealizirani privid “starog vakta”, već, naprotiv, Mulabdićev roman, kao djelo “novog vremena”, participacijski osvještava i odlučujuće dalje oblikuje ono što je u pravilu pretežno “vruća” tendencija jednog dijela kulture sjećanja ovog tranzicijskog doba, a zapravo snažno učestvuje u onom što je i žudna potreba ovog trenutka za sudbinskom promjenom aktuelnog stanja s ciljem konačnog stabiliziranja kolektiva u budućnosti i njegova nacionalnog spasenja. A kao takvo, Zeleno busenje E. Mulabdića već znatno “otopljava” i unekoliko iznutra otvara kruti i zatvoreni monofoni zasnov bošnjačkog preporodnog književnog diskurza u njegovoj kanonskoj folklornoromantičarskoj i prosvjetiteljskorealističkoj izvedbi, postepeno na ovaj način sve više proširujući kulturalnu perspektivu bošnjačke zajednice ovog vremena prema iskustvima i nazorima “novog svijeta” – onog u koji autorov nacionalni kolektiv dospijeva i ne htijući, dezorijentiran i nespreman za novu ulogu koja mu je dodijeljena u novom evropskom povijesnom poretku, a što sve zajedno – upravo i u vezi s narativnim otvaranjem romaneskne strukture i u odnosu na druge, različite glasove – Mulabdićev roman čini i mjestom mijenjanja širih okvira kulturalnog pamćenja, odnosno mjestom prosvjetiteljsko-propedeutičkog zagovaranja, prakticiranja te, konačno, samog usvajanja nove, evropskom duhu prilagođene kulturalne svijesti. Takvo što, pak, podrazumijeva upravo i novo artikuliranje starih binarnih opreka “mi” / “Drugi”, odnosno “svoje” / “tuđe” ili “vlastito” / “neprijateljsko”, ali – u skladu s ovim – i svojevrsno polifoniziranje cjeline romanesknog svijeta, uključujući i glavni lik romana, koji – sam po
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 229
sebi i u odnosima s drugim likovima Mulabdićeva djela – kao strukturno središte ispripovijedanog svijeta postaje i metonimijsko-sinegdoško središte ne samo cjeline kulturalne drame povijesnog trenutka “kad se carstva mijenjaju” već i tranzicijskog procesa kulturalnog prekodiranja u ovom romanu, što će Zeleno busenje E. Mulabdića učiniti i nekom vrstom “protopolifonijskog” romana i tako jasno označiti onu važnu diskretnu mijenu u odnosu na dotad u bošnjačkom preporodnom okviru standardizirano oblikovanje “austrougarske teme”, a što se dovoljno jasno prepoznaje na različitim razinama organizacije ovog na prvi pogled jednostavnog, a zapravo suštinski znatno kompleksnijeg djela, čija je naročita složenost uostalom sasvim u skladu sa složenošću ukupnih književno-kulturalnih prilika vremena u kojem se javlja. Tako, već na samom početku, kontinuirajući, ali i modificirajući ne, dakle, samo literarne postupke uobičajene u bošnjačkoj te uopće bosanskohercegovačkoj književnosti preporodnog doba s kraja 19. st. već i cjelinu u kulturalnom pamćenju položenog doživljaja svijeta i života, Zeleno busenje E. Mulabdića započinje – kako se čini – tipiziranom idiličnom slikom mirnog i harmoničnog života, poetsko-lirski naglašenom predodžbom stvarnosti koja – uz šira književna iskustva južnoslavenske interliterarne zajednice istog vremena – svoj generički zasnov pronalazi prvenstveno u intertekstualnom mnemoničkom nasljedovanju naročitog senzibiliteta i uopće samog sukusa bošnjačke usmene sevdahlijsko-baladeskne tradicije, za koju inače i jeste od samog svojeg početka vezana i “austrougarska tema” prije svega u bošnjačkoj književnosti, ali također i u širim bosanskohercegovačkim književnim okvirima ovog doba: “Bio je to petak, u predvečerje divna ljetnog dana. Sunce je istom zašlo, a nad maglajskim kućama hvatao se već suton. Uskim putićima, što vode iz pitome okoline u varoš, svaki čas prolazile hrpe gizdava ženskinja i vesele mlađarije, vraćalo se iz obližnjih zaselaka kud je išlo tog dana da se proveseli. Po kitnim se baščama kola vodila, pjesme orile, cika i vriska momaka razlijegala se na sve strane.” (Mulabdić 1991 [1898]:43)
Međutim, tipizirani karakter započinjanja Mulabdićeva romana – “opštim planom slike maglajskog predvečerja i prazničnog raspoloženja u petak, na dan veselja, zabavljanja i ašikovanja, planom koji je ostvaren nizovima izraza i atributa iz sfere idilskog doživljavanja ambijenta i ljudi” (Rizvić 1990:446) – samo je ipak privid te, štaviše, vjerovatno pomno osmišljeni književni postupak, pa otud ne stoji do kraja tvrdnja da takvo što, kao u
230 Sanjin Kodrić
osnovi formalno realizirano naslijeđe različitih književnih “uzora”, isključivo “predstavlja pripovjedački šablon hrvatske proze na prelazu od romantizma ka realizmu” (Rizvić 1990:447), nego je – bitno drugačije – već i na ovom, inkoativnom mjestu riječ o znatno složenijoj literarnoj operaciji, a koja, uz nesumnjivo rekonstituiranje književne tradicije, podrazumijeva upravo i naročito unutrašnje dinamiziranje literarne strukture i uopće umnogome složenije semiotičke procese, koji duboko zalaze ne samo u opći smisao ovog romana već i u njegov memorijski karakter, pa tako i u njegovu naročitu mnemopolitičku strategiju u oblikovanju “austrougarske teme” i općenito slike povijesti nacionalne zajednice, uključujući i predstavu o “sebi” i “Drugom”. Takvo što potvrdit će uostalom već prva naredna šira pejzažna predodžba, realizirana u sasvim suprotnom, ali isto tako pažljivo ostvarenom emocionalno-predmetnom registru, kad, umjesto sevdahlijsko-baladesknog, emfatičnolirskog ugođaja čovjekove harmonične situiranosti u njemu poznatom i bliskom, “prirođenom” i “prirodnom” svijetu, javlja se osjećanje posvemašnje nesigurnosti i straha, pa čak i jeze, sve to s obzirom na povijesnom stvarnošću zadatu, a u narodnoj memorijskoj tradiciji isto tako nesumnjivo sačuvanu i imaginativno preoblikovanu i sad jasno artikuliranu, osviještenu liminalnu poziciju kolektiva na susretištu dvaju međusobno isključujućih i potirućih svjetova – vlastitog, “turskog”, što znači i svijeta apsolutnog sklada i spokoja, i stranog, “kaurskog”, a zapravo svijeta nepoznatih, ali uvijek i nužno dijaboličkih prijetnji:8 8
Ovakav doživljaj “austrougarske prijetnje”, stoljećima sve više podgrijavane gotovo stalnim i brojnim napetostima i stvarnim krvavim sukobljavanjima s obje strane granice, a posebno čestim pustošećim prekograničnim upadima i ratovima, svakako su, uz uvijek prisutnu, neizbježnu imaginaciju same zajednice, upamćenu prije svega u folklornom književnom stvaralaštvu i njegovoj interpretaciji povijesne zbilje, intenzivirale i same činjenice koje su se, i mimo ovog, i kao usmeno prenošeni tradicijski “nauk”, ali i kao pisano historijsko pamćenje morale čuvati i biti poznate i u Mulabdićevu vremenu, kad je i temeljem historijskog iskustva “austrougarska prijetnja” do kraja poprimila oblik mogućnosti konačnog i potpunog povijesnog nestanka čitavog jednog kolketiva. Tako, primjera radi, uz brojne druge ratne i uopće vojne okršaje, koji su vremenom bili sve intenzivniji i sve pogubniji, “tokom Bečkog rata Slavonija je ostala bez cjelokupnog muslimanskog stanovništva i u njoj je 1696. preostalo svega 20% ranijih žitelja”, ističe Muhamed Nezirović (2004b:20), u nastavku kao potvrdu izrečene tvrdnje navodeći elaboraciju Ive Mažurana iz autorova rada Popis stanovništva i naselja u Slavoniji 1689. godine (1988:9, 25): “Toliko demografsko uništavanje nije zabilježeno […] nigdje u pisanoj povijesti Evrope – čak niti za velike epidemije kuge iz 1348. godine… Slavonija prva na udaru ratnog vihora od razvijene turske pokrajine ubrzo je bila pretvorena u zastrašujuću pustoš, kakvu u novijoj prošlosti našega naroda nije bilo. Veličina razaranja materijalnih dobara i ljudskih patnji
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 231
“Iznad hladne Bosne, koja zapljuskuje pećine pod bedemom maglajskog grada, opružio se dugačak i tanak pokrov sive magle, pa se i u širinu proteže na obje strane, lijevo zelenim poljem, a desno iznad samih šljemena kućnih, koje se poredale duž Bosne ugibajući se stijeni s jedne, a valovima s druge strane. Bit će ih do četiri stotine, pa su zaredale kao da još uvijek putuju ovim povojem sve gore do iznad grada. Zbile su se uz onaj grič i ukopane tu, kao da su iz samog topa bačene, a ni jedna se ne usudi onamo, preko vode u širinu i prostoriju. Ali i kako bi? Ta sredinom tog prostranog polja vijuga se eno cesta, što vodi iz Broda do Sarajeva, baš ravno iz kaurske zemlje. Da, žalit ih treba što su se zbile tu sve rame o rame i mnoga željna voćke pred svojim pragom, a onamo ona silna plodna ravan! Da, žalit ih treba još više kad pogledaš gdje svaka, čim osvane, zuri onamo makar u razô ili diljčicu, i gleda: je l’ vrijeme orat, kopat, je l’ zrelo da se trga i žanje, a preko široke i duboke vode ni ćuprije, već valja kumit i bratit osorna skeledžiju da te prebaci prijeko. Ali – strahovita su to i opasna vremena kad svaki čas može kaurin i ozdol i ozgor, kako mu još proklete Osmanlije Omer-pašine načiniše cestu, svaki čas more s vojskom i brzom katanom da pritisne polje, pa da je još ćuprija, eto ti od te kasabice za nekoliko časaka gotova zgarišta, same pustoši. No tri su metnule svoju glavu u torbu i prešle onamo, kô ljudi vele: što Bog da!” (Mulabdić 1991 [1898]:52–53)
Kao i u prethodnoj, i u ovoj slici pejzažna predodžba znatno je, dakle, kompleksnija, te i ona podrazumijeva naročiti doživljaj “sebe”, ali sad već i sasvim jasno kako povijesno zasnovano, u realnom iskustvu zabilježeno, tako i u kulturalnom pamćenju zajednice naknadno dooblikovano predstavljanje “Drugog”, zahvaljujući čemu ni u ovom, kao ni u prethodnom slučaju deskriptivna predstava ne funkcionira tek ambijentalno. Zato, mada i dalje ne stoji ono ipak nepotrebno isključivo razumijevanje da književne slike s početka Mulabdićeva romana “imaju jednu zajedničku književnu osobinu da ne služe otkrivanju specifičnih osobina, individualisanju predmeta, već pripadaju opštoj oblasti idilsko-emocionalnog raspoloženja i atmosfere, koja kao opšti utisak i ton prevladava njihovo posebno značenje kvaliteta, ionako otupljenog čestom upotrebom” (Rizvić 1990:446–447), ovaj put dobrim dijelom prihvatljiva je tvrdnja da, onda kad “sentimentalno-idilični ton ustupa pred snažnim naletom stvarnosti, života”, “roman počinje da se oblikuje sredstvima realističkog književnog postupka” jedva da su imali dostojnu usporedbu, pa se čine poput apokaliptičnih snoviđenja u evropskim razmjerama.”
232 Sanjin Kodrić
ostvarujući tako “zloslutni nagovještaj potencijalne ratne opasnosti i budućih događaja” (Rizvić 1990:448), sve to utoliko prije što je funkcija obiju ovih i njima sličnih deskriptivnih predstava u Mulabdićevu romanu i u vezi s očigledno u Zelenom busenju inače uveliko anticipiranim simbolističkim “pounutarnjenjem” i uopće “poznačavanjem” mahom opisnih predodžbi (literarnim postupkom koji će u središte književne prakse ući, inače, tek u okvirima moderne u bošnjačkoj književnosti, tokom prvog desetljeća 20. st.), a otud i u vezi s ključnim interesima cjeline romanesknog teksta, pa tako i u vezi s njegovim memorijskim značenjem i mnemopolitičkom strategijom u oblikovanju same “austrougarske teme”. A kao takve, i ove i ovakve slike nisu, otud, tek puko simplificirano, tradicionalistički nekreativno ponavljanje odranije postojećih književnih formi i konvencija, već i predstave sa znatno dubljim smislom, a koji, ulazeći i u neke od suštinskih kulturalnih predodžbi zajednice o “sebi” i “Drugom”, između ostalog podrazumijeva i memorijsko osvještenje ili sondažno-dubinsko uranjanje u kolektivnim kulturalnim pamćenjem oblikovano mahom negativno povijesno iskustvo vlastite zajednice, a potom i pripremanje amblematičnih okvira za naročito sučeljenje tradicionalno naviknute i okolnostima povijesnog trajanja determinirane, a zapravo do kraja kolektiviziranim kulturalnim pamćenjem naslijeđene, stare “slike svijeta” što je reproducira zajednica i one predodžbe izvanknjiževne stvarnosti koju – u novim okolnostima modificirajući postojeće kolektivne kulturalnomemorijske pretpostavke – kao potrebnu novinu nastoji afirmirati Zeleno busenje E. Mulabdića, s jedne strane, jednako kao što su, s druge strane, i čin motiviranja postupka vanjskog ozrcaljenja onog što će se u romanu dešavati i kao njegov sukob kako na razini fabularne progresije, tako i na razini, posebno, svijesti i savjesti glavnog lika romana. Njihovo ovakvo moguće značenje potvrđuje, konačno, i sam završetak romana, gdje se Mulabdićev pripovjedač iznova vraća i elementima deskribiranja, ali i cjelovito utemeljuje u sad već na bitno drugačijem stavu zasnovanoj kulturalnoj perspektivi, lišenoj isključivog prvenstveno negativno vrednovanja vlastitog povijesnog stanja, kad će u finalnoj poziciji teksta, u završnoj – poentirajućoj sceni i uopće u indikativno simboličnoj pripovjednoj situaciji upravo sjećanje kao znak dovršetka prošlosti i započinjanja budućnosti u trenutku sadašnjosti zorno markirati kraj jednog, mučnog, nesretnog i tragičnog, i početak drugog, u optimističnoj anticipaciji zazivanog vremena, funkcionirajući pritom kao neka vrsta epiloškog suštinskog sažetka cijelog romana i figurativne eksplikacije njegova razumijevanja povijesnog vremena o kojem govori:
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 233
“Mladi je petak, džamijski harem pun šarolike svjetine. Pohrlilo i staro i mlado da klanja prvu džumu. Sve je u čistoj ljetnoj nošnji, al’ sve nekako turobno dirnuto, klanja se dženaza – pod prstenom djevojci, Muharemaginoj Ajiši. Doskora je krenula duga povorka za mejitom da ga otprati do hladnog groba. Među svjetinom išlo i mlado momče u uskom odijelu, Alija, brat Ahmetov, koji je tog dana na dopust došao. I on, suzna oka pratio – nesuđenu snahu; bio tužan za Ajišom, za Mustafom – a sva mu nedavna prošlost treptila pred očima. Još ga više rastužilo kad je vidio Muharemagu, a on – kô pusto stablo kom ljuta bura skrši granje, tužan, satrven… a kako je tek sirotoj majci…! Alija se povratio s pokopa Ajišina, posjetio onda majčin grob, otišao sjutri dan na Preslicu da vidi gdje mu je brat pao; a kad se povratio u Maglaj, opazio gore, malo više Delibegova hana, lijep spomenik onim vojnicima koji padoše na Maglaju. Sve je obišao, suzna oka, promatrao ove nevine žrtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje…” (Mulabdić 1991 [1898]:257)
Na ovoj osnovi Zeleno busenje E. Mulabdića postat će, pritom, roman najmanje dvostrukog sjećanja, okupljajući na ovaj način upravo obje temeljne memorijske opcije bošnjačkog devetnaestostoljetnog preporodnog književno-kulturalnog trenutka: i roman, istina, vidno nostalgičnog prisjećanja onog zauvijek nestalog vremena čijom slikom ovo djelo i započinje te traumatičnih trenutaka raspadanja ovog nekadašnjeg svijeta, ali i roman jednako zornog prevladavanja ove i nostalgične i traumatične “boljke” u korist vremena što tek treba doći i za koje, otud, treba biti spreman, zarad kojeg valja i sebe temeljito promijeniti, prevladavajući i stare uspomene i bojazni, pri čemu u novoj situaciji prizori i nekadašnjeg sasvim razložnog straha i nedavnih povijesnih zabluda koje roman sjećajno baštini jesu stalna opomena koja bi morala premostiti historijski ambis između prošlosti i budućnosti, a koja je – paradoksalno na prvi pogled – istinski Mulabdićev interes u ovom “romanu iz nedavne prošlosti”. Upravo zato, u skladu s dvostrukošću sjećanja, i naročita “dvostruka simbolika” implicirana je već u samom naslovu Mulabdićeva romana, gdje “zeleno busenje” predstavlja “u jedan mah i prošlost i budućnost: prošlost koje se treba s dužnom pažnjom sjećati, posebno nevinih žrtava i ne dati da ih busenje prekrije; i budućnost, kojoj se treba potpuno okrenuti, sa snagom i čvrstinom mladog, zelenog busenja” (Sarić 2002:249–250), pri čemu upravo ovaj njegov dvostruki zasnov kao znak početnog rastakanja monološko-monofonog jezgra romanesknog svijeta jeste jedno od onih izrazitih i, zapravo,
234 Sanjin Kodrić
u devetnaestostoljetnom preporodnom književno-kulturalnom kontekstu diferencijalnih obilježja Mulabdićeva Zelenog busenja, a što će konačno presudno odrediti ukupnost onog kako autor u ovom romanu nastoji “i naš život i našu prošlost […] slikati”, pa tako i ono što je njegovo oblikovanje same “austrougarske teme”.
IV. Već, dakle, na deskriptivno-pejzažnom planu u Zelenom busenju E. Mulabdića, kao u ovakvoj vrsti romana u osnovi ipak marginalnom ili, barem, manje važnom kompozicijsko-strukturnom elementu, javit će se, uz evidentne kontinuitete u odnosu na cjelinu bošnjačke i općenito bosanskohercegovačke preporodne književno-kulturalne tradicije s kraja 19. st. i njezine konvencije, i vrlo bitne razlike, a koje, naime, nisu, opet, samo poetičke i kompozicijsko-strukturne naravi, već – zahvaljujući očitom pomaku od čisto “dekorativne” funkcije u romanesknom tekstu – duboko ulaze u ono što su suštinski aspekti Mulabdićeva romana, a posebno u njegovo oblikovanje predodžbe o izvanknjiževnoj povijesnoj zbilji zajednice, pa tako i u način na koji je u ovom djelu realizirana “austrougarska tema” kao okvir njegovih memorijskih potencijala i Mulabdićeve mnemopolitičke strategije. Štaviše, već opisne dionice Mulabdićeva Zelenog busenja sažet će i golemo, u osnovi negativno iskustvo povijesti i tako naznačiti historijsku traumu trenutka “kad se carstva mijenjaju” i njegovo osjećanje “tragičnog bezizlaza”, ali i ono što je u autorovoj prosvjetiteljsko-propedeutičkoj perspektivi vrlo jasno artikulirano i kao, s jedne strane, povijesna zabluda te kao, s druge strane, stvarna i neizostavna potreba prihvatanja povijesnog usuda i nužnosti traženja izlaza iz povijesnih datosti i ograničenja, bez malodušnosti i klonuća, zbog čega i u nostalgično zazivanom i idilično kolektivno imaginiranom “starom vaktu” već na samom početku Mulabdić i ističe, uz objektivne razloge kolektivne traumatiziranosti, i naročite zabludne “pukotine”, “rasjede” i svojevrsne “slijepe tačke” u kulturalnoj konstituciji vlastite zajednice, zbog kojih kao neminovnost cjelina autorova djela i zagovara prihvatanje bez izostatka onog što je “novo vrijeme”, insistirajući tako na imperativu sveobuhvatnog kulturalnog prekodiranja nacionalnog kolektiva. Ovakvo što još je očiglednije na drugim razinama organizacije ovog romana, a posebno u onom segmentu na kojem – čini se – autor posebno insistira – u načinima ostvarivanja fabularne progresije i romanesknog sukoba, na jednoj strani, te u, na drugoj strani, načinu konstituiranja glavnog lika romana i njegova pozicioniranja u ukupnosti
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 235
ispripovijedanog romanesknog svijeta, gdje Mulabdićevo naročito oblikovanje deskriptivno-pejzažnih elemenata teksta dobiva svoju punu potvrdu i osmišljenje, utoliko prije što se upravo na ovoj razini – razini ostvarivanja romaneskne priče i sukoba te djelovanja likova romana – najpotpunije realizira i ona prosvjetiteljsko-propedeutička pragmatička funkcija cjeline djela, pri čemu ovaj aspekt romana jeste i stvarni kohezivni faktor njegove strukture u cijelosti. Pritom, slično najvećem broju Mulabdićevih kraćih pripovjedačkih radova, sama priča Zelenog busenja suštinski započinje onog trenutka kad dolazi do narušavanja onog za autora karakterističnog “smirenog, tihog, harmoničnog svijeta” (čija je slika data u prvim rečenicama romana), i kad se vijest o historijskom preokretu što ga inače podrazumijeva “austrougarska tema” pojavljuje upravo kao prepreka “konačnoj ljudskoj sreći”, a zapravo onog trenutka kad se za preporodno doba u bošnjačkoj i uopće bosanskohercegovačkoj književnosti s kraja 19. st. također tipična priča o zabranjenoj ljubavi i njezin sentimentalni zaplet preobražavaju – ne bez jasne autorove nakane i razloga – u priču znatno šire, kolektivne uznemirenosti i zebnje (što će je najaviti već drugi istaknuti autorov panoramski opis), a što će, baš kao i u zajednici, ubrzo i u glavnom liku romana izazvati i naročiti unutrašnji sukob, koji će u ovakvoj situaciji nimalo slučajno postati i sukob između ličnog i pojedinačnog, na jednoj strani, i općeg i kolektivnog, na drugoj strani, već na samom početku romana vrlo precizno uspostavljajući temeljne odnose za koje će se vezati i središnja nit fabularnog razvoja, ali i autorov prepoznatljiv ideološki stav, pa tako i njegova naročita mnemopolitička strategija u oblikovanju “austrougarske teme” u Zelenom busenju: “Ahmet je mlađi u svemu pa i u znanju i iskustvu i s toga slušao pokorno što mu brat zbori. Slušao je, ali je slabo šta čuo jer čim shvati one bratove riječi da je njihova domovina dana odmah se zadubio u misli. Na jednoj strani bila Ajiša, ženidba i sve osnove, nade, život budući, sve to bilo kao kakvo zamršeno klupko, kog se on taj čas od drugih misli nije mogao dotaknuti. Na drugoj strani opet peklo ga nešto drugo. Bud smo prodani Švabi, mislio on, bud opet da šutit valja. Zašto to? On ako je u sudu, u carskom poslu, nije za to Osmanlija niti je prodo Bosne, već strašive Osmanlije prodali ih, i sad hoće da se o tom i ne govori već da Švabo što lakše uđe u njihovu domovinu. Čim se tako duboko promislio, taj čas mu se pričiniše bratove opomene odveć niske, lukave i nekako baš u tom gledao neku veću sramotu nego li u samoj prodaji Bosne.” (Mulabdić 1991 [1898]:58)
236 Sanjin Kodrić
U ovom trenutku, kako vrlo precizno primjećuje i Muhsin Rizvić (1990:452), “pripovjedno tkivo romana razgranava se […] u dva paralelna toka, koji se izlažu i prate naizmjeničnim tretiranjem pojedinih njihovih epizoda”, gdje “jedan tok je hronika ratnih operacija, u koju se upliće Ahmetova sudbina, pripovjedački ostvarena dijelom piščevom naracijom, a dijelom preko direktno ekspliciranog Ahmetovog doživljavanja”, dok “drugi dio predstavlja hronika okupacije među građanstvom nakon pada Maglaja u austrougarske ruke, zbivanja u ratnoj pozadini, koja se prati preko niza zbivanja vezanih za Ahmetovu i nešto manje za Aišinu porodicu”. U takvoj situaciji, u pojedinačnoj ljudskoj sudbini zrcaleći stanje cjeline šire zajednice, unutrašnji sukob Mulabdićeva glavnog junaka pri svemu tome kondenzira i sasvim suprotne ideološke opcije autorova vremena, a zapravo situaciju narušavanja i, konačno, raspadanja organskog jedinstva dotad u zajedničkom svjetonazoru do kraja homogeniziranog i kompaktnog kolektiva, upravo ono “raslojavanje života muslimanske narodne i društvene sredine” i njegov rasap u sudaru “starog vakta” i “novog vremena”, što se u romanu također vrlo detaljno predočava, čime Mulabdić do kraja realizira samu u ukupnosti bošnjačke književnosti počev od kraja 19. st. gotovo bez izuzetka nasljedovanu suštinu “austrougarske teme”, ali je ovaj put – nesumnjivo inovativno za svoj književnopovijesni trenutak – i vrlo temeljito interiorizira, pri čemu će ovaj njezin “pounutarnjeni” rukavac u cjelini ispripovijedanog romanesknog svijeta Mulabdićeva Zelenog busenje sve vrijeme ravnopravno supostojati s njegovim vanjskim, interpersonalnim sukobima, pojavljujući se najčešće kao sredstvo njihova dodatnog naglašavanja i emfatičnog dramatiziranja:9 “Doskora je bila kajmekamova soba puna. Svi memuri i medžlisi kajmekamovi i kadijini, po dva od svake vjere. Niko pravo ne zna zašto je taj skup, a 9
Slično opet, mada u nešto drugačijem kontekstu, primjećuje i M. Rizvić (1990:455): “Sve te suprotnosti date su u prikazu života Ahmetove i Aišine porodice, u panorami događaja od kojih svaki predstavlja dramatični iktus atmosfere, incident društvenog nesuglasja, spor između klasa, vjera. Zbivanja vezana za Ahmetovu porodicu čine, s druge strane, nit posebne individualne radnje, formirane u početku, za razliku od opštih, kolektivnih zbivanja koja se stapaju s atmosferom. U tome je sadržana jedna od kompozicionih crta ovog romana, iako se ova nit zbivanja ne može posmatrati izolovano od atmosfere, jer je njome prožeta, niti od opštih zbivanja, jer je za njih posljedično vezana. Niti bi, najzad, opšti hod vremena, istorije u romanu mogao egzistirati bez ove individualne radnje, jer bi izgubio i onaj ostatak oznaka ličnog doživljavanja od strane junaka romana, neposrednosti živog zapamćenja i interpretacije, i postao suha hronika, izgubio bi slikovitost, sceničnost, psihologiju, emocionalni odjek, sve ono što određuje književnu prozu i diferencira je od drugih opšteproznih oblika.”
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 237
ipak nešto se nazrelo pa se čeka da razgovor otpočne. Pošto zaptiju jednog postaviše pred vrata, otpoče kajmekamov pisar: – Evo emername iz Tuzle. U berlinskoj konferenciji, gdje su bili zastupnici sviju sila, zaključeno je da u Bosnu uđe Austrija. Na to je i sam sultan pristao. U ovoj se emernami nama naređuje kako treba da se držimo dok carska austrijska vojska zauzme Bosnu. Dok je pisar ovo govorio sve je šutilo, sam Hadži-Selimaga sijevao očima tamo-amo i svaki čas htio da nešto rekne. […] Za vrijeme razgovora svi su činovnici šutili kao zaliveni; a pored kajmekama i kadije oni se ustručavali miješat u razgovor. Kako ostali, tako i Ahmet. No ostali su u mislima bili protiv boja, a jedini Ahmet bio uz Hadži-Selimagu. Sva ona gospoda, pred kojom se on do tada stidio kao mlad momak i činovnik, sva ta gospoda pade u njegovim očima, duboko pade, a nada sve diže se Hadži-Selimaga. Njemu žao, upravo muka mu bila, što i on nije onako slobodan da se sad može ispravit zajedno s Hadži-Selimagom, pa im doviknut što ovaj nije mogao ni umio: da su izdajice. Muka mu bilo što se još osjećao kao sluga u carskom poslu, što ima tu starijeg brata, pred koga se ne može upletat; sve to ga jedilo pa prezirno gledao one činovnike, gledao u njima žive slike onih Osmanlija koji dadoše Bosnu Švabi. No, brzo im opet razumio. Vidio da su to ljudi pokorne sluge svog starješine i svoje kese; ama mu začudo bilo za Numan-efendiju. Zašto on da onako govori? On, koji je na glasu pametan čovjek, a i turčin dobar, koji zna što je šerijat, pa da se tako odmah pokori bez puške, bez noža! Najposlije ni činovnici ne bi trebalo da budu taki, ja kamo li slobodni ljudi kao što je Numan-efendija. Ta zašto čovjek živi? Ako živi, da se sprema za onaj svijet pa onda umre, kako i treba da radi pravi turčin, ima li onda boljeg mejdana od boja za domovinu, a da stečeš onaj svijet, da i svom rodu pomogneš, da – najposlije pokažeš da si potomak Hrnjica i Halila? Tako je Ahmet umovao.” (Mulabdić 1991 [1898]:59, 62–63)
A upravo u ovakvoj situaciji, kad, naime, čitav niz kako očito krucijalnih, tako i naizgled formalnih elemenata romaneskne priče artikuliraju na jednostavna rješenja nesvodljivu dramatičnost jednog izrazito kompleksnog ispripovijedanog svijeta, Zeleno busenje E. Mulabdića i njegovo oblikovanje “austrougarske teme” postepeno i ucjelovljuju i ona obilježja koja ovaj roman i čine onom naročitom vrstom “protopolifonijskog” djela, u kojem – u skladu s procesima kulturalnog prekodiranja što ih ovaj roman zagovara i vodi – izostaje u tradiciji odavno okamenjeni monologizirani, unisoni mnemopolitički diskurz kao od bilo kakvih sumnji, dvojenja
238 Sanjin Kodrić
i nesigurnosti očišćena, dekontaminirana ideološka osa teksta, do kraja pojednostavljena i komunicirana u samo jednom, isključivom, radikalno autoritarnom glasu. Zato ni najmanje ne čudi da se cijelim romanom u naporednosti provlači i stalno dvojenje glavnog junaka između u tradicijskom kulturalnom pamćenju etički preferirane i uopće visoko vrednovane herojsko-epske spremnosti na žrtvu u ime domoljubnih “viših ciljeva” i isto tako sasvim razumljive ljudske potrebe da se u jednom teškom i haotičnom vremenu sačuva i svoj, mali i lični, privatni svijet, a što nije ništa drugo nego duboko humana egzistencijalna čežnja za povratkom u ono inicijalno, transcendentalnim smirajem zaokruženo stanje kad je svijet bio – ili se činio, sasvim svejedno – cijel i pun, ona tipično Mulabdićeva sanjarija “kako se u pometeni svijet u kojem je živio možda ipak može vratiti mir i bezbrižnost i obnoviti izgubljena harmonija života”: “Puške prestaše, presta boj, Maglaj pade… […] Ahmet prepliva vodu i nađe se na obali, sklonjen u gust i visok kukuruz; bio mokar, umoran, poražen. Stajao zapanjen, čudio se svemu što se zbilo, stidio se svoje sjene; ta on je eto srtao u boj kanda tražio smrti, sad… o! u vodu skoči, prepliva i umače zrnu puščanom. Brzo se opet prenu iz tih. Tišina svud, puške prestale, zadnje su na njeg ispucale; a sad – sad je valjda i bio svršen, i Maglaj je uzet! Sad ga zaokupio neki prikor: Zašto se sve to tako razminu? Zašto oni pobjegoše onako sramotno uz Bosnu? E, to su ljudi stranci, koji imaju svoj krov, oni će možda još jednom na svom pragu dočekat Švabu. Ali zašto se njegovi Maglajani nijesu tukli, zašto on, ta u vodu se baci da samo smrti izbjegne! Oh lude li pameti, hrđava li srca! korio on sam sebe. Zašto se on nije tuko, zašto nije branio svoj zavičaj, svoj prag kućni, koji su sigurno dušmani već prekoračili do sada! U ovaj se čas sjeti one vatre što ih dočeka iz čaršije. Zbilja da li su već ušli u Maglaj? Trže se iz misli, naglo se okrenu i svrnu pogled onamo, kad opazi gdje se austrijski bajrak vije na gradu. Nema, svemu je kraj! klonu on. A mati, braća, gdje li su oni, gdje li – Ajiša? Šta je od nje bilo? Oh, da ga sad vidi kakav je mokar, izmučen, sramotan… pobjegô od dušmana, u vodu skočio, samo da glavu iznese! Ta zašto poginuo nije? Dugo je sjedio tako pokunjen, razmišljao, tugovao, korio sam sebe. A sad? pitao se. S kojim obrazom da potraži majku svoju, s kojim obrazom da izađe bratu na oči, koji ga onako isprati misleći da on nije kader ni stati prama Švabi. A kako da se vidi Ajišom svojom koju je već donekle pregorio i unaprijed onako rastužio, dok se rasto od nje? Ako mu i ne bi rekla, zar ne bi mogla pomisliti u sebi: vidi tokošnjeg junaka! Nit natjera Švabu, nit se rani, nit po-
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 239
ginu, već došô sad da se sa ženskinjem krije po trnju! A tek kad bi znala, kako je strugnuo sramotno! Ne! tu ljagu valja prati, on se mora biti, jedno stoga, a drugo: ta svaki je turčin dužan ustat proti dušmanu; to on zna i vjeruje, ta koliko je puta čuo od čestitog svog hodže, kog doduše nije bilo u boju, ali… za din i dom svoj ginut, to je dužan svaki turčin… Naglo skoči, odlučnim korakom pođe uz Bosnu. Kad bijaše puškomet od varoši, stade, obazre se još jedanput na svoje rodno gnijezdo pa uzdaše. Poljem se onamo vidjela vojska gdje miješa poput mravinjaka, na gradu se vije zastava, a on sam, nigdje nikog. Ali kuda, zašto? Ta eto tri puta okušô sreću i junaštvo svoje, a časkom mu se pričini, da je i dušman mnogo silniji, a kod kuće je mati, braća i… Pa zar vratit se i predat dušmanu u šake? Ne! Ostavit majku i sve, pa ići opet tražit boja? Opet ga bijahu spopale nekakve misli i cijepale mu srce na dvoje, na troje… Trže se, jurnu svom snagom uz Bosnu sam sebi govoreći: Još nije kasno, još ima vremena, da se čovjek ogleda, da opere onu ljagu, da možda domovinu oslobodi, u boj, u boj!...” (Mulabdić 1991 [1898]:133–135) “Pod Vrandukom bijaše i Ahmet. Snužden i ogorčen došao je on s vojskom od Žepča, a pogotovo kad je opazio onu neslogu razbijene turske vojske. No najedanput oživi kad ču za pljevaljskog muftiju kod Tuzle, i makar da ne bi požalio krv prolit na svakom kraju svoje domovine, ipak srce ga povuče u one krajeve, nek je bar blizu svog rodnog mjesta, a vojska mu se ona činila složnija pod mudrom upravom pljevaljskog muftije. On se brzo odluči. […] Znao je da je došao u blizinu svoje drage Ajiše pa ga spopala neka neopisiva muka i tuga. Gonilo ga nešto k njoj da je samo vidi, da se još jednom halali s njom, da je bolje utješi, ali rastat se od one družine a učinit to na oči Muharemage komu je iz očiju čitao neki prezir, to mu se nije dalo. U drugu ruku, ko zna kad bi se i sastao s njom da ga ne bi zaklela svim na svijetu da se prođe boja, pa… Zar kô kukavica ostavit vojsku i pobjeći u Maglaj il’ se tu gdje sakrit? Ne, to on neće učinit!” (Mulabdić 1991 [1898]:148–149, 152) “Ahmetu je bilo teško. Sad je vidio da je svojom tvrdom odlukom nagnao u tugu, u žalost dvije ženske glave, one koje on najvoli, za koje bi poginuo. Išao kroz mrak, a zaplivao u duboke misli, tamne poput ove tamne noći kroz koju evo gazi – u boj, u vatru. Pa ko zna ne čini li možda tim gore što je prouzročio tolike majčine suze negoli da u boju bogzna što postigne? Išao, mislio i korio sam svoju naglu odluku, ali… srce ga vuklo onamo, u boj, a slutio da će tu biti svemu nekakav kraj. Svi su dotadanji bojevi bili uzaludni, a ovaj, činilo mu
240 Sanjin Kodrić se, da će biti odlučan, zadnji, pa da će se on onda povratit veseo što je nadbio neprijatelja. To ga vuklo da se ogleda još u ovom boju u kom nije ni mislio drugog svršetka. Pa je njegova želja, ta tvrda nada stišavala u njemu bol što je osjećao za majkom, za Ajišom, koje sad tuguju, čeznu za njim. Pa sad odbijao od sebe onu ludu misao da bi se on pokorio dušmanu, položio oružje i predao se. Nije mogao ni zamislit onoga gorkog položaja da bi on mogao živjet pod neprijateljem, mirno gledat zla koja on čini kad bi već i okrenuo glavu od ćitaba i ne slušao što mu kaže. U taj se mah opet sjetio ostale svoje braće sugrađana, ta i oni znaju što je ćitab, pa čak eno hodža njegov, od kog je on najviše naučio, eto on najbolje zna božije i svečeve zapovijedi, pa on se ne bije! Ali oni vele da je i to zapovijed, da čovjek sluša starijeg, cara i zapovjednika, a car je dao Bosnu, pa… Bože dragi, il’ sam ja znaniji i bolji turčin, il’ su oni izdajice baš sve s reda? pitao on sam sebe. Zašto se ja bijem? Ah, dušman šala nije! Udarit će nam na din, obraz, imetak, a ko će to podnosit…?” (Mulabdić 1991 [1898]:165)
Na ovaj način u pravi plan došla je, konačno, i Mulabdićeva “riskantnost” romanesknog pripovijedanja priče u Zelenom busenju, a zapravo ona njegova – očito – znatno liberalizirana naročita otvorenost za najrazličitije pristupe za rješenje traumatične situacije što je i kao predmet i kao stvarni životni okvir književnog oblikovanja u autorovu aktuelnom trenutku podrazumijeva “austrougarska tema”, pri čemu, uz zorno multipliciranje sukoba kako na interpersonalnoj, tako i na intrapersonalnoj razini, specifični “protopolifonijski” karakter ovog romana postaje još očitiji i, svakako, još značajniji posmatra li se Mulabdićevo djelo u kontekstu ukupnosti književne prakse njegova vremena, unutar kojeg se već i u ovom smislu Zeleno busenje istinski izdvaja kao nesumnjivo sami vrhunac književnog razvoja u bošnjačkoj i uopće bosanskohercegovačkoj književnosti preporodnog doba s kraja 19. st., a otud – sasvim logično – i kao gotovo sasvim sigurno prvo posebno značajno predmoderno književno ostvarenje u povijesti njihovih razvojnih procesa, ali i kao prvi stvarni, upotpunjeni i cjelovito zaokruženi indikator nove, pa čak i politradicijske kulturalne svijesti.
V. Iako i sami diskretni, neupitni elementi unekoliko modernije i književne i kulturalne svijesti u Zelenom busenju E. Mulabdića, decentni simptom kojih su i sve one kako općenite književnoorganizacijske novine, tako i značajni pomaci u oblikovanju “austrougarske teme” i uopće u memorijskom karakteru što se, u odnosu na ono što je njegov tad savremeni
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 241
književno-kulturalni kontekst, javljaju u ovom romanu, posebno su vidljivi i u onim njegovim segmentima gdje se Mulabdić ne više figurativno posredno već sad programski sasvim eksplicitno, izrijekom poduzima zadaće alternativnog interveniranja u kulturalnom pamćenju vlastite nacionalne zajednice, kojoj se otud ovaj roman sasvim neposredno obraća i koju uostalom prvenstveno i implicira kao primarnu vlastitu idealnu, intendiranu čitalačku skupinu, pri čemu je upravo dobrobit nacionalnog kolektiva kao takvog ono što suštinski i ovdje određuje cjelinu autorove mnemopolitičke strategije. Zasnivajući, a potom i razvijajući romaneskni zaplet, počev već od uvodnih deskriptivno-pejzažnih dionica, preko vanjskog sukoba u romanu i, posebno, sukoba unutar svijesti njegova glavnog lika, oblikovanje “austrougarske teme” u Mulabdićevu Zelenom busenju sve vrijeme odvija se, naime, i u vezi sa složenom i mukotrpnom dramom “emancipacije” i “modernizacije” nacionalne zajednice u skladu s onim što su standardi i norme te stvarne, životne potrebe “novog vremena”, a zapravo – slično i drugim, pripovjedačkim Mulabdićevim djelima, a posebno njegovu narednom romanu Nova vremena (1901) – u neraskidivoj povezanosti sa složenim i teškim procesom njezine “evropeizacije”, odnosno procesom nerijetko i beskompromisnog zagovaranja evropocentričnog “reda” i “poretka”, što je, međutim, pitanje koje će, također, i samo u Zelenom busenju E. Mulabdića doživjeti svoju vjerovatno najkompleksniju realizaciju unutar preporodnog doba, i to ne samo u odnosu na druge autorove radove već i u odnosu na druga književna ostvarenja unutar cjeline bošnjačkog, pa i uopće bosanskohercegovačkog devetnaestostoljetnog preporodnog konteksta, čak – možda – i šire, sve do cjelovite afirmacije tendencija moderne u ovom književnom okviru potkraj prvog i početkom drugog desetljeća 20. st. Evropocentrična “emancipacija” i “modernizacija” pritom je i nedvojbeni predmet, ali i sasvim jasna zadaća književnog predstavljanja u Mulabdićevu Zelenom busenju, pa će kao takva i sama imati izrazito značajnu, pak čak i krucijalnu ulogu u oblikovanju “austrougarske teme” u ovom romanu, zahvaljujući čemu njezina realizacija u ovom djelu jeste nesumnjivo važni i pokazatelj, ali, isto tako, i konstituent naročite i “vanjske” i “unutrašnje” evropske (auto)kolonizacije prvenstveno bošnjačke književnosti potkraj 19. st., onog, naime, procesa koji će ovu slavenskomuslimansku literaturu, iako u znatno manjoj mjeri, obilježavati i kasnije, sve do trenutka njezina nešto ugodnijeg pozicioniranja u ukupnosti evropskih kulturnih okvira, a što je proces koji će se duboko zaći i u naredno, 20. st., mada ni tu neće uvijek naći svoje konačno rješenje.
242 Sanjin Kodrić
U takvoj situaciji, završna scena u romanu – scena koja počinje slikom pokopa Ajiše, “pod prstenom djevojke”, a završava se slikom Alije, brata Ahmetova, “mladog momčeta u uskom odijelu”, gotovo do kraja oblikovanog predstavnika “novog vremena” i evropske budućnosti zajednice, koji, “suzna oka”, pohodi grobove svih onih što su, bez obzira na stranu u sukobu, na ovaj ili onaj način izgubili živote u nedavnim burnim zbivanjima – mjesta sjećanja na “nevine žrtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje” – trebala bi predstavljati i konačni dovršetak mukotrpnog i, katkad, tragičnog puta u “novo vrijeme”, ono za Mulabdića inače karakteristično vraćanje u stanje kad se “u pometeni svijet u kojem je živio možda ipak može vratiti mir i bezbrižnost i obnoviti izgubljena harmonija života”, pri čemu, međutim, ispod ovog zapravo tek prividnog smirenja i ipak utopističkog povratka egzistencijalnog sklada kojim autor nastoji završiti roman i dalje jednako istrajava katkad jača, glasna i prodorna, katkad slabija, stišana i jedva čujna drama evropskom duhu prilagođenog “emancipiranja” i “moderniziranja” cjeline autorova nacionalnog kolektiva, čije je uspješno okončanje kraj romana trebao, naime, obznaniti, sve to nasuprot one mogućnosti koju M. Braun određuje kao “evropeizaciju kroz uništenje” (Braun 2009:43). Otud, upravo u ovom smislu krajnje dramatičnog, mukotrpnog, ali i neizvjesnog kretanja ka ostvarenju evropskog puta zajednice treba razumjeti i Mulabdićevo u osnovi čak i interkulturalno razobličenje krajnje eksplicitnih stereotipnih (auto)imaginativnih predstava zajednice o “sebi” i “Drugom” što se sad i verbalno reproduciraju pri svakom stvarnom susretu dvaju kolektiva, pritom uvijek iznova, a – kako Mulabdić nastoji dokazati – ipak sasvim suprotno duhu “novog vremena”, reaktuelizirajući stare povijesne napetosti i u kolektiviziranom kulturalnom pamćenju nataložena nesretna tipično graničarska povijesna iskustva, kojima, pak, autor nastoji suprotstaviti iskustva što ih, kao pozitivnu novinu i kao ono što se treba i mora prihvatiti, donosi novi povijesni trenutak. Ovakvo što vrlo precizno, pažljivo uključujući svu karakterističnu kompleksnost liminalnih pozicija i tranzicijskih paradoksa, i, naime, naročito međususjedsko “stranstvovanje”, ali i prekogranično “bratimljenje”, pokazuje već i istaknuti opis dijela maglajske panorame “preko vode”, gdje “vijuga se eno cesta, što vodi iz Broda do Sarajeva, baš ravno iz kaurske zemlje”, a posebno njegov neposredni nastavak: “Delibegova, Bektaševa i kuća Hasaničića ugnijezdile se na samoj obali do ceste, a za leđima im široka i plodna ledina. Oko kuće su još poredane zgradice i staje, blago je uz kuću, a mišice jake, pa od miline da gledaš kako to sve cvate, buja, raste, a kuće pune, koševi i hambarovi da pucaju. Pređi samo koji
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 243
dan da vidiš kako tuda prolaze ljudi s golemim škrljacima, a natovarilo na golema kola buradi, možda vina šta li, i vuku sve onim carskim murtatima, a našim zulumćarima, štono sjede u Travniku i Sarajevu sve od Omer-paše. Stoga one dvije kuće Bektaševa i Delibegova podigoše tu još po jedan han da putnici imaju gdje prenoćit. Njih zareda koji dan po deset-petnaest kola, sve jedno drugom uza šarugu a konji – u se ne daju gledat. Istom čuješ: Heee, bistaaa! i stade li prvi, stanu svi. Pa jedni Bektašu a drugi Delibegu. Dok ispregnu konje i polože im, dotle je i njima večera metnuta ondje na ledini pred hanom. Kako koji ide, kapu na plot pa za sofru. Al’ jela se dotaknut rukom, Bože sačuvaj! Već potegnu svaki nešto kô ostve ili nož, pa nabadaj zalogaj po zalogaj. Eto tako oni prolazili a svijet ih od čuda gledao, kô bolan kauri usred kaurske zemlje, al’ začudo govore ama na dlaku kô i mi, pa čak šale se s handžijama. Handžije ih već uzaznale, sve po imenu: često spominjali nekakva Vilaša, Šima, pa Sticu. Kako bijaše puška učestala na granici, a i ovako se koješta govorilo, ovi kolari tješili handžije: ‘Ako, veli, zagusti odozgor, vi bježite k nama na Brod; a ako mi odozdol udarimo, vi se i tako sebi ne bojte.’ Tako se oni pazili s njima.” (Mulabdić 1991 [1898]:53–54)
Ovakva, protiv – kako to Mulabdić predstavlja – isključivog, neukog i predrasudno-konfliktnog dijela kulturalnog pamćenja vlastite zajednice vrlo jasno usmjerena autorova inovativna prosvjetiteljsko-propedeutička svijest u Zelenom busenju, odnosno Mulabdićev prepoznatljivi literarno oblikovani zaokret ka širem kulturalnom uvezivanju i “napretku” što je jedini stvarni put “nacionalnog spasenja”, kao jedan od ključnih elemenata njegove naročite mnemopolitičke strategije u oblikovanju “austrougarske teme”, neće se, međutim, zadovoljiti samo rijetkim pojedinačnim činovima u nužnosti međusobnih susreta postepeno prevlada(va)nih graničarskih ograničenja, niti će se, pak, ograničiti isključivo na tipično krajinske trenutke varljivog i nikad dovoljno trajnog primirja (kojeg su kao stalne životne realnosti svjesni i autorovi putnici preko granice i njihovi domaćini, Mulabdićevi inače prvi pravi vjesnici “novog vremena”), već u središte interesa romana kao cjeline dolaze upravo i ratno-agonalna sučeljenja “kaurskog” i “turskog” svijeta, kad se u pažljivo literarno osmišljenoj situaciji iznevjerenog očekivanja najčešće ironijski razobličava onaj starinski i prevaziđeni sadržaj kulturalnog pamćenja koji, istinski neodrživ u novim povijesnim okolnostima, konačno mora odumrijeti i postati konačna, potpuno završena prošlost, sve u korist “novog vremena”:
244 Sanjin Kodrić “Sunce već spalo na samu ićindiju, pošto je dotle peklo odozgor i uprav zažeglo onaj pijesak na prudu. Svak klonuo od silne žege, a duhom umoran od puste brige, kretao se čaršijom zabrinut, il’ sjedio pred svojom kućom i spokojno čekao udarac nesretne sudbine. Svud grobna tišina. Najedanput kao sami grom razleže se ovom tišinom odnekle glas krupan, tugaljiv: – Eto Švabe?... Nasta strava. Jedni trgoše pogled onamo Bektaševu hanu gdje bi se imao pojaviti Švabo; drugi se zdadoše u bijeg; treći gledali: odakle glas dopire. A hâ! opazili da nema više Šajkana na bedemu stare gradine, gdje čami još od jutros da prvi smotri čiju god vojsku i da javi narodu. Bit će da je opazio nešto negdje na daleko, pa onda i on stisnuo tabanima vatru da traži glavi selameta. Nasta strah, vriska, plač; nasta bježanje. I čas-dva, pa si vidio gdje narod vrvi uz Tepe, Stranicu i Voljevac, neko s djetetom u naramku, neko vodeći staro il’ nejako; bježi sve da se skloni u šikaru da ne zaglavi, da možda ne izgori, jer će dušman sve popalit. U ovoj stisci niko nije ni gledao ni opazio šta bi od one čete pred Delibegovim hanom. Čim se razleže onaj strahoviti glas s grada, prhnu to sve poput jata plašivih ptica na sve strane kroz kukuruze i šenice. To bi kolik što bi okom trenuo, bez puške i noža, bez topa, bez kapi krvi, strugnuše ovi junaci bez cigle riječi: kud, zašto? A zar ti je što na umu tog kobnog časa, kad ti samo život tvoj lebdi pred očima, kad samo glavi svojoj gledaš spasa, kad imaš priliku vidjet, osjetit: koliko si sam sebi drag! Sve kuće ostaše puste, sve se razbježe glavom bez obzira.[…] Nit ko ču puške ni topa; ni gdje plan kuća, ni vojske nigdje na vidiku, a svijet se satra bježeći. […] Kad je varoš opustila, kad se ona četa ustaša uklonila, kad nije u kasabi bilo nikog ko bi se plašio Švabe, baš u taj čas zatrubi borija na cesti, na samom laktu pred Bektaševim hanom i carska austrijska katana zaokrenu cestom uz Bosnu Delibegovu hanu, sve dva i dva u redu. Bit će ih do sto ljudi. Po onoj tvrdoj cesti čuo se samo oštar topot konjskih kopita i zveket oružja. Ni otkle puške, ni topa, ni juriša, ama ni ciglog glasa, sve mirno, tiho. Padoše pred Delibegov han. Spadoše s konja i počeše se raspremati. Handžija sa dva-tri momka svoja nađe se u hrpi stranaca; al’ vičan čovjek, kô handžija, a i vojnik nekadašnji, koji je još na Krimu vidio i tursku a i tuđu vojničku spremu i vještinu, nađe se tu da im što pomogne ako je nužno, al’ oni ne dadoše. Svaki junak svog konja rasprema. Tek će jedan onako ko u šali, valjda zapovjednik im: – Hoćemo li se biti, komšija, â? – Meni niko nije skrivio! – požuri se on na to, – a mislim da ni ja nijesam nikom.
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 245
– A hoće li se drugi biti? – Pravi građani neće; a ima, more bit, ljudi koji i nama prijete, a kamo l’ vama. […] U taj čas opaziše skelu koja se navezla odonud od Maglaja i u njoj desetakpetnaest ljudi. […] U skeli bili činovnici i nekoliko građana. Kad stupiše na obalu, pozdraviše se sa zapovjednikom i rukovaše svi redom, pa onda posjedaše po onoj travi. – Dakle, gospodo moja, Maglaj se neće tući? – upitat će on poslije ovog srdačna dočeka. – Neće! – ozva se kadija. – Mi smo zato i došli da vam javimo; ali opet nijesmo odgovorni za sve jer imade i u nas ludih glava pa prijete čak i nama što nećemo boja! […] – Hvala vam, gospodo moja! Ja ću se potrudit da priopćim vašu izjavu gdje treba, a vi idite svojim kućama i umirite svoje sugrađane, neka ne bježe, neka čuvaju svog doma i u njem dočekaju glavnu vojsku. Niko ne treba da bježi kuda, da se plaši nas. Mi nećemo nikom ništa učiniti. Svak neka bude miran, sve će bit ko što je i bilo, ništa se promijenit neće. Dakle, zbogom, prijatelji moji! – dovrši zapovjednik, a izaslanici se rukovaše s njim, pa jedan po jedan niz obalu u skelu. Dok je ovo šaroliko društvo sjedilo onamo na obali i razgovaralo sa zapovjednikom, virio je bezazleni svijet iz daleka, odozgor iznad Maglaja, neko iza drveta, neko iza živice i čudom se čudilo: da taj Švabo, sa svom svojom vojskom dođe tako tiho, tako mirno; da se sve razmine na onom prijateljskom sastanku! Ta to nije moguće, to nikako nije Švabo, već neko drugi. Tako kaurin ne dolazi, već uh, da Bog sačuva, kako kazuju stari pamtioci: najprije, veli, nešto zatutnji, zaječi: začuje se nekakva graja, uzavri sve. Hrtovi im, kaže, zalaju, konji zanjište, a oni viču, galame, pjevaju, urliču; onda najedanput opali top, dva, tri; puška složi, kuće planu, dim se uhvati; a oni onda, ako koga živa uhvate, raznesu ga, da Bog sačuva, živa na svojim sabljama. Tako oni dolaze, a to nije kaurin; ni vojske, ni cigle puške, ni vatre…!” (Mulabdić 1991 [1898]:87–90, 93)
Nije, pritom, ni najmanje čudno što se ovo “pokapanje prošlosti” i njezinih sadržaja kulturalnog pamćenja inicijalno dešava upravo na istom mjestu u svijetu romana, kraj ceste na onoj strani “preko vode”, gdje će, kao na posljednjoj stvarnoj međi prema “kaurskoj” zemlji, ali i na putu iz nje, na mjestu nužnog susretanja različitih svjetova, Mulabdić i inače po prvi put u Zelenom busenju zaći, u naizgled tipičnom deskriptivnom maniru, u naročite imaginativne predstave vlastite zajednice, čime
246 Sanjin Kodrić
postaje jasno i to da autorovo inovativno interkulturalno razobličavanje nacionalno-kolektivnih stereotipa nipošto nije slučajno, već je, naprotiv, vrlo pomno osmišljeni element očitog “protopolifonijskog” karaktera ovog romana i njegove po mnogo čemu vrlo nove mnemopolitičke strategije u oblikovanju “austrougarske teme”.10 Pritom, ovo prepoznatljivo naznačeno višeglasje romanesknog teksta i njegovih memorijskih kapaciteta ne dolazi u pitanje čak ni onda kad se, sasvim u skladu s primarno kolektivno-ideološkim interesom Zelenog busenja, autorski glas nastoji nadmetnuti drugim, opozicionim glasovima unutar svijeta romana, tim prije što – kao i 10
Na ovom mjestu, međutim, treba naglasiti i to da i u ovom slučaju (kao i inače, u drugim situacijama) Mulabdićevo Zeleno busenje istovremeno sasvim očito prati i ono što je izvanknjiževna, povijesna zbilja, a koju, dakle, autor na naročit način ovdje mnemonički preoblikuje. Ovakvo što posebno je očito u uporedbi ovog dijela teksta s opisom austrougarske okupacije Maglaja što ga u svojoj knjižici Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878. (1910) bilježi Mihovil Mandić, čiji je prikaz “boja kod Maglaja” inače nesumnjivo manje prosvjetiteljsko-propedeutički “markiran” negoli Mulabdićev, iako je u osnovi cijeli njegov rad pisan s pozicijska austrougarske okupacijske politike u BiH: “Već u 8 sati izjutra (5. avg.) ostavi glavna kolona po najvećoj kiši svoj tabor kod Kosove, da nastavi hod prema Maglaju. // Pobočnice se bijahu još zorom otputile svaka svojim pravcem i to poprilici onako, kako su se dan prije toga pomicale prema Kosovi. // Ustaše se pokazaše blizu sela Moševca, i stadoše pucati s lijeve obale Bosne predstražama u čelo. Ali ih ne bijaše mnogo na okupu, pa moradoše brzo uzmicati prema Maglaju. U 4½ sata po podne stigoše predstraže pred Maglaj. Još prije njih bijaše prispjela 7. pričuvna pješač. pukovnija (kao lijeva pobočnica) pod vodstvom potpukovnika Pittela. Ona je s nekoliko hitaca iz topova zastrašila ustaše, koje se bijahu utaborile na lijevoj obali Bosne, te ih natjerala u bijeg prema Žepču, a 47. pričuv. pješač. pukovnija (kao desna pobočnica) pod vodstvom pukovnika pl. Kinnarta malo da ih nije opkolila! // Boj potraja samo pô sata. Ustaše biše svladane i razbjegoše se kojekuda. Nekoliko ih (do 20 ljudi) bi natjerano u Bosnu, i tu se potopiše. Išlo bi se i dalje za njima u potjeru, da se nije već počeo mrak hvatati, a čete bile obnemogle. // Gubitak: 1 mrtav, 14 ranjenih i 1 momak zagubljen (od 7. i 47. pričuvne pješač. pukovnije skupa). // Ustaše izgubiše znatno više: mnoštvo ih ostade na bojnom polju što mrtvih, što ranjenih. Osim toga ostaviše za sobom mnogo oružja, municije, živeža i 2 zastave. // Maglaj bijaše opustio; osim nekoliko kršćanskih porodica nije bilo u gradu nikoga – sve bijaše pobjeglo, čim se je dočulo, da se Filipović sa svojim četama približuje mjestu. // Čim stiže Filipović u Maglaj, udari na stanovnike ratnu kontribuciju od 50.000 for. (100.000 K), da ih tako oštro kazni za onaj potajni napadaj. Ali im se kasnije, kad se je našla ratna blagajna, oprosti tu osjetljivu kaznu. // Na putu od Doboja do Maglaja nagjeno je više husara one nesretne 5. švadrone: mnogi su se spasili po šumama, ali bijahu već obnemogli, a silesija ih je bilo strašno nakaženih. S toga je svima obružanim ustašama – do 20 ih na broju, većinom cigana – kod kojih je nagjeno stvari od poginulih vojnika, dosudio prijeki sud smrt. // Sutradan (6. avg.) dade vojskovogja četama odmor. Bilo je to nužno, pošto su vojnici oslabili od silnog napora, prenaćanja pod vedrim nebom i loših puteva, zbog kojih je i zakašnjavao dovoz hrane.” (Mandić 1910:44–45)
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 247
u prethodnom slučaju – Mulabdić, u potpunosti svjestan u kolektivnom kulturalnom pamćenju tradicijski nataloženog golemog povijesnog iskustva straha zajednice i njezina traumatičnog osjećaja stalnog bivanja na “vjetrometini historije”, vrlo slobodno i otvoreno reaktuelizira i druge diskurze pamćenja (poput onog što kazuju “stari pamtioci”), koji se i ovdje u tekst intencionalno uvode osviještenim intertekstualnim mnemoničkim postupkom, svoj ironijski osporeni, dubiozni karakter dobivajući pritom tek u polifonijskom ukrštanju s drugim glasovima teksta, kad i pitanja zajednice koja još uvijek anahrono živi u “starom vaktu” pokazuju i svu svoju neopravdanost, pa čak katkad i posebnu vrstu naivnosti, kao – tek primjera radi – u situaciji kad se Mehmed-efendija, brat glavnog lika u romanu, vratio među “svoje” nakon prvog susreta sa “Švabom”: “Ljudi ga obasipali stotinama pitanja. Neki pitao: kakve su Švabe, je su l’ kô oni kolari; drugi: koliko ih ima; neki, kakve su im puške, jesu l’ okretni, jesu l’ mladi il’ stari; s sad ovaj najedanput: kad bi se, biva, bili, bi l’ čovjek smio udarit na trojicu? Najpametniji će u to: šta govore, hoće l’ nam dirat u naš ‘rz i namus itd. Mehmed-efendija im na sve odgovarao i uvjeravao ih da su puno pametniji i kršniji od naših, biva, vlaha; riječi da su slatke kô Osmanlije i bolje; a čak, veli da je sreća što su došli, ako ne povlaste našim vlasima, da rade što hoće.” (Mulabdić 1991 [1898]:99–100)
Pa ipak, izuzme li se književno posebno uspješan prizor kolektivnog doživljaja samog čina ulaska okupacijskih trupa u mirnu maglajsku čaršiju, po svojoj izvedbi, a posebno po prikazu traumatizirane kolektivne psihologije i introspektiranju imagoloških čvorišta zajednice najvjerovatnije jedinstven i u okvirima širim od književno-kulturalnog konteksta preporodnog doba u bošnjačkoj i uopće bosanskohercegovačkoj književnosti, prizor kojem je vjerovatno teško naći jednakovrijedan destereotipizacijski pandan u, primjerice, “turskoj priči” u hrvatskoj ili srpskoj književnosti s kraja 19. st.,11 za složeni “protopolifonijski” zasnov Mulabdićeva Zelenog 11
Ovdje se valja ponovo prisjetiti onog ranije, na samom početku ove studije istaknutog Šumonjinog opisa diskurza “turske priče” u srpskoj književnosti, pri čemu je, međutim, važno istaći i to da ovo sasvim utemeljeno autorovo upozorenje o neosnovanosti dijaboliziranja bosanskohercegovačkih “muhamedanaca” u srpskoj književnosti i kulturi i samo ne podrazumijeva do kraja benevolentan odnos prema bošnjačkoj nacionalnoj zajednici, već se i ono javlja u kontekstu dugovjekog procesa “nacionaliziranja Muslimana” – kao pokušaj njihova privlačenja s hrvatske na srpsku stranu (mada će im autor trenutno ipak “dozvoliti” bošnjačko ime: “A za sada su oni Bošnjaci – i niša drugo”): “Nikakvo naše društvo, ni kulturno ni drugo kakvo, nema članova Muhamedovaca, a pogledajmo, koliko
248 Sanjin Kodrić
busenja i njegovu naročitu mnemopolitičku strategiju u oblikovanju “austrougarske teme” zasigurno je od krucijalnog značaja i ono što se s ovim u vezi dešava u prostorima ne više primarno vanjskim već prvenstveno unutar svijesti glavnog lika ovog romana. Jer, upravo ovdje, u slučaju sukoba u unutrašnjosti junakove svijesti, imaginativna priroda ukorijenjenih kolektivnih predodžbi pokazuje se ne samo kao puka besmislenost već i kao tragična pogubnost stereotipa te kao njihova apsolutna povijesna promašenost, gdje pogrešan historijski stav zadobiva konačno značenje smrti, kamo – kako Ahmetovom sudbinom pokazuje Mulabdić – vodi, istina, čist i plemenit, ali suštinski ipak pogrešan, anahron izbor, koji autor – eksplicirajući tako sadržaje zdvojne svijesti – nerijetko prikazuje i u dijaloškim sekvencama: “Išli tako kroz nijemu noć, Ahmet utonuo u misli. Najedanput se on sjeti Švaba, oni već tri hefte sjede u Maglaju, pa se okrenu Salihu: – Zbilja, Salih, ne pitam te ništa za Švabe. Ima li ih koliko u Maglaju? – Sila jedna! – Al’ onako, udaraju li na svijet? – Jok, brate, ko im nije skrivio. Vala sam pitô ljudi pa vele sad zasad ništa, nikom ni mukajet. – Nijesu nikom na kuću udarili, il’ na džamiju? – Jok, brate. Već čak, veli, slobode svijet da ih se ne plaši, da radi svak svoj posô, al’… ja im to ne mogu vjerovat. – Pravo veliš. Ko zna šta bi bilo poslije, kad bi oni ovdje ravno stali nogom. – I ja tako mislim.
ih ima u društvu Sv. Jeronima i u Matici Hrvatskoj?! Od Hrvata bi mi u opšte mnogo, vrlo mnogo taktike mogli da naučimo. Čim je austrijska monarhija došla u bliži dodir s Bosnom, izdadoše oni odmah Poviest, Zemljopis Bosne, pa roman jednoga od najboljih pripovedača svojih: Zmaj od Bosne, u kojem se naročito na Muhamedovce obratila velika pažnja. Zato se Muhamedovci u prvi mah nehotice prihvatiše hrvatskoj braći, a to se može i time rastumačiti, što nisu imali s njima nikakvih ukrštenih interesa. Danas pak bosanski Muhamedovci – inteligentniji naravno – uviđaju i sami, koliko su im bliža srpska braća, i koliko je nužnije, da se s njima uhvate u jedno kolo” (Šumonja 1887:344), između ostalog poručuje N. Šumonja u tekstu kao čiji motto inače navodi slijedeću misao: “Književnik treba da bude politički vojnik, a njegova dela političke osnove u beletrističkom obliku.” (Šumonja 1887:334)
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 249
Ahmeta je ovaj mali razgovor odvratio od majke i one tjeskobe koja ga bijaše obuzela, pa sad razmišljao o budućnosti, a sudbini turskoj, kad bi Švabo ostô u Bosni. Sad mu se vijale crne slike ispred očiju: kako bi najprije nestalo džamija, pa onda… uh, jeza ga spopadala, ni mislit nije mogao. […] – Džamije najprije, pa onda avlije, a znaš, čuo si što kazuju stari ljudi kad je ono prije nekad udario kaurin, pa stjerao žensko i muško pred Kuršumliju džamiju, a djecu bacali pa na sablje dočekivali. – Znam, čuo sam! – uzdaše ovaj. – Ja kaži mi sad, ko bi to mogô gledat? Salih je šutio. – Ja mislim da turčinu čovjeku nema preče ništa nego ustat i branit se, a brate Salih, ti znaš, mati je svaka mehka srca, vene za svojim sinom; ali… poginut, poginut svjetla obraza, bolje sto put nego li to dočekat. Ahmet je izgovorio te riječi tako ozbiljno, dirljivo da se u Salihu istom sad stvorila prava odluka za boj.” (Mulabdić 1991 [1898]:165–167)
Na ovaj način otvorenost teško jednostavno rješivih pitanja što stoje pred pojedincem i sudbinom zajednice zadobiva karakteristične elemente polifonijskog diskurza i znatno liberalizirane kulturalne svijesti i u konkretnoj pojedinačnoj realizaciji, čime Mulabdić nadopunjuje u romanu – sasvim očito – iako tek inicijalno, ipak vrlo uspješno prakticirani čitav repertoar sredstava njegova postepenog narativnog otvaranja, a što zapravo čini “upotrebljavajući sva stilska i idejna sredstva da izvede razborite zaključke o zabludi i pravoj istini: od ironično-podsmješljivog tona do isticanja kontradiktornosti moralnih pojmova, od indirektnog monologa ‘rezonera’ do direktnog piščevog komentara, i do pouke izražene sudbinom i završetkom pojedinih likova” (Rizvić 1990:456), što i jeste jedan od stvarnih temelja na kojima se u Zelenom busenju E. Mulabdića i ostvaruje njegova novina u ukupnom devetnaestostoljetnom preporodnom bošnjačkom i uopće bosanskohercegovačkom književno-kulturalnom kontekstu, i to ne samo u smislu elemenata inovativnosti književnih postupaka već i u smislu važnog pomaka u memorijskom karakteru ovog romana i njegovoj mnemopolitičkoj strategiji u oblikovanju “austrougarske teme” kao opsesivne reprezentacijske predstave ovog doba u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književno-kulturalnoj povijesti.
250 Sanjin Kodrić
VI. Više nego očito, Zeleno busenje E. Mulabdića i njegovo oblikovanje “austrougarske teme” autorov je lični društveno angažirani odgovor na situaciju višestruko dramatičnog kulturalnog hijata unutar prije svega njegove vlastite, bošnjačke nacionalne zajednice, koja se nakon nagle historijske osmansko-austrougarske smjene u Bosni našla u traumatičnom stanju svekolike kulturalne iskorijenjenosti, a što će reći i u naročito kompleksnoj, teškoj i mukotrpnoj i ličnoj i društvenoj drami, uslijed čega Mulabdićev lični odnos prema “starom vaktu” i “novom vremenu” zadobiva i društveni karakter, bez ikakve stvarne unutrašnje kontradikcije između pojedinačnog htijenja i individualnog nastojanja, na jednoj strani, i projicirane opće, kolektivne tendencije, na drugoj strani. “Nebo se zamrači, život zastade i ko probijen brod kad usred najbujnijeg veselja u njemu počne da tone, dođe glas: ide Švabo”, pisao je znatno kasnije u svojem autobiografskom članku Mulabdić (1930–31:306–307), vrlo upečatljivo iskazujući ne samo svoj vlastiti doživljaj austrougarske okupacije već i njezino preživljavanje u cjelini zajednice, u kojoj se i prije samog okupacijskog čina “osjećala […] neka mora u zraku, svako odraslo i dozvano čeljade bilo je zabrinuto, naslućivao se neki krupan događaj” (Mulabdić 1930–31:306–307), što je i neposredna stvarna osnova onog što će “kao kataklizmu i kao veliku elementarnu nesreću koja jedan narod i jednu zemlju može zadesiti, kao potpunu propast jednog života” (Rizvić 1990:441), autor ispisati i u Zelenom busenju, izvršavajući tako i onu naročitu, kulturalno višestruko doznačenu mu obavezu. Dio ovog istog ličnog tragičnog osjećanja s kompleksnim širim društvenim značenjem, a zapravo ovaj naročiti traumatični, ali nipošto i isključivo monofoni “kulturalni smisao” u “atmosferi duhovne nesređenosti i očajničkih odluka” (Rizvić 1990:442), “kao u kakva brodolomca” (Mulabdić 1930–31:307), Mulabdić će izraziti i u slijedećim dvjema naizgled gotovo nepovezanim, pa čak i međusobno u nekim od ključnih stavova suprotstavljenim crticama iz autobiografskog sjećanja, opet neposredno izvanknjiževnom stvarnošću motivirajući i verificirajući ono što će se kasnije pojaviti i u samom temelju njegova romana, provocirajući pritom njegov i vanjski i unutrašnji sukob te uopće teška dvojenja i unutar zajednice kao cjeline i unutar njezinih članova, a posebno unutar općemoralnog i individualnoljudskog lika njegova junaka: “Je li ovaj rat naših djedova sa moćnom Austrijom bio potreban i opravdan? Zdrav razum kaže, da nije bio opravdan, jer je ova zemlja međunarodnim
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 251
ugovorom prešla iz ruku jednoga cara u ruke drugoga. Jedan car dao, drugi uzeo. Pored toga maleni smo prema sili, koja nas pritiskuje. A drugi onda rekoše: ‘Neka car daje svoje, a ne naše. Ove su zemlje bile naše prije nego ih je on kao zavojevač osvojio. A kad je on mačem u ruci na nju stekao pravo, zar domaćin, imajući pravo posjeda na svoju kuću, ne stiče još veće pravo na nju, kad je od navale obrani?’“ (Mulabdić 1938:188) “Kad u toku prva dva mjeseca novoga stanja doživih u našoj kući jednu groznu nesreću i tragediju (opisanu kasnije u Zelenom busenju), tada se u meni, momčiću, iza nekog vremena i oporavka od one nesreće, budi neka tugaljiva spoznaja kao u kakva brodolomca. U najljepše mladenačko doba svoje ja osjetih, da sam zapeo nasred puta. Ono, što sam imao stečene duševne zalihe, nijesam mogao tada iskoristiti ni kao podlogu za dalji svoj razvoj niti kao kapital, s kojim bih udario temelj svom toku života. Za novi život bijah potpuno nedorastao. I ja počeh uzdisati za onim, što je prošlo i za onim, što sam imao tek da nastavim iza stečena temelja u ruždiji. Mene obuzimahu misli, da onaj život, koji je kod nas prekinut, negdje još tinja, ako je Švabo pritisnuo Bosnu, Turska je još ostala cijela i u njoj Carigrad gdje se zgrće svijet mojih misli i želja, sa sviju strana.” (Mulabdić 1930–31:307)
Pritom, ova očita i naizgled nerazrješiva raspolućenost i zajednice i pojedinca između, na jednoj strani, iako ne spokojnog, ipak uglavnom mirnog bilo čistog racionalnog, bilo prvenstveno fatalističkog prihvatanja toga da je “zemlja međunarodnim ugovorom prešla iz ruku jednoga cara u ruke drugoga” i, na drugoj strani, žestokog nepristajanja na to da “maleni smo prema sili, koja nas pritiskuje”, bez obzira na to da li se ovaj ignorirajući revolt spram novog stanja ostvarivao na epsko-junački način borbe i hrabrog pokušaja da se “od navale obrani” ili, pak, na način spasonosne posljednje misli utopljenika da “onaj život, koji je kod nas prekinut, negdje još tinja” – ovakvo kulturalno destabilizirajuće negativno agonalno trenje i razdor i unutar kolektiva i unutar individue kod Mulabdića će i u stvarnom životu i u romanu te njegovu oblikovanju “austrougarske teme” rezultirati dvjema alternativnim, a međusobno ipak vrlo čvrsto povezanim, upravo gotovo do kraja međuzavisnim idejama – najprije idejom neizmjerive važnosti obrazovanja u duhu “novog vremena” kao cjelovitog prilagođavanja i spremanja za “novi život”, s jedne strane, te, s druge strane, idejom uskim pojedinačnim nacionalnim interesima nesputanog bosanskog domoljublja i uopće bosanskog evropskog identiteta kao jedinog valjanog i zdravog odnosa
252 Sanjin Kodrić
prema vlastitom širem životnom prostoru (koji autor – ne bez razloga – u sjećanjima opisuje i kao “svoju kuću”, a u romanu redovno naziva “domovinom”), pri čemu će se upravo ove dvije ideje, a zapravo jedinstveni idejni kompleks, ujedinjujući i ono lično i ono društveno, pojaviti kao ključne, jedine i trenutno i u budućnosti ostvarive i isplative mogućnosti za rješenje i povijesne i aktuelne traumatične drame i same nacionalne zajednice kao takve i pojedinca unutar nje, a zapravo kao sredstvo njihova cjelovitog kulturalnog stabiliziranja. Ovakvo što predstavljat će, pritom, sami vrhunac Mulabdićevih prosvjetiteljsko-propedeutičkih težnji te cjelokupnim autorovim životom višestruko potvrđeni i uopće sasvim nesumnjivi fundamentalni spiritus movens njegova sveukupnog i društvenog rada i književnog djela, ali isto tako – konačno – i upravo sami suštinski raison d’etre, stvarni temelj i istinsko polazište svih, naime, drugih elemenata Mulabdićeve mnemopolitičke strategije u oblikovanju “austrougarske teme” u Zelenom busenju i uopće svih drugih sastavnica njegovih memorijskih potencijala kojima autor nastoji alternativno intervenirati u kulturalnom pamćenju kolektiva kojem se obraća svojim romanom, upravo na ovoj osnovi zasnivajući i njegovu “riskantnost” romanesknog pripovijedanja i tako na različite načine dovodeći u pitanje i neka od ključnih kohezivnih čvorišta jedne tad izrazito tradicionalne i u sebe čvrsto, hermetički zatvorene zajednice, kojoj je – kao i svakom kolektivu koji se u datom historijskom trenutku osjeća egzistencijalno ugrožen – svaka “novotarija” i promjena višestoljetnih “adeta” bila jednaka njezinoj izdaji i njezinu vođenju na put “gubljenja sebe”, otuđenja i konačnog nestanka. Jer, obrazovanje, i to ono prvenstveno zapadno, evropsko, à la franca, jeste to – inovativno tvrdi Mulabdić u brojnim svojim publicističkim i drugim radovima – što kao nemjerljivo važno evropsko “sredstvo moći” i sredstvo “osposobljavanja za Evropu” (Braun 2009:44), a zapravo kao novi i istinski, jedini u novim povijesnim i životnim okolnostima prihvatljivi način “boja” i “obrane” može ublažiti u osnovi ma koliko spasonosno, ipak oportunističko, teško i nemilo mirenje s onim “jedan car dao, drugi uzeo”, osjećaj poniženja i nemoći koji ostavlja ono “zdravorazumsko” pasivno prihvatanje historijskih datosti, na jednoj strani, baš kao što jedino nepatvoreno bosansko domoljublje i širi bosanski evropski identitet i zajednice i pojedinca može, na drugoj strani, učiniti da ono “gdje se zgrće svijet mojih misli i želja, sa sviju strana” nije negdje drugdje, u dalekom i ipak stranom “muhadžirluku”, mimo rodne grude, odnosno mimo onog što su “zemlje bile naše prije nego ih je […] zavojevač osvojio”. Upravo takvo što vrlo zorno pokazuje cjelina Zelenog busenja E. Mulabdića, gdje će autor ovom jedinstvenom idejnom kompleksu
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 253
obrazovanja, bosanskog domoljublja i identitetskog evropejstva pristupiti nesumnjivo bitno drugačije negoli je to činila njegova sveukupna književna prethodnica, a posebno “bez Osman-Azizovog superiorno avangardnog intelektualizma, bez nametljivog hrvatsko-nacionalnog agitovanja, bez sirove tendencioznosti i naturalističkog književnog postupka, iako u osnovi tretira istu problematiku muslimanskih društvenih i psiholoških stanja” (Rizvić 1990:438) karakterističnih za onaj povijesni trenutak “kad se carstva mijenjaju”. I u ovom aspektu romana, okvir Mulabdićeve usmjerenosti protiv teških tereta “starovaktovske” prošlosti, a u korist stvarnih izazova “novovremene” budućnosti nacionalne zajednice i pojedinca unutar nje ponovo je višestruk, te – kao i u slučaju drugih elementa mnemopolitičke strategije u oblikovanju “austrougarske teme” u Zelenom busenju – opet uključuje i cjelinu kolektiva, i porodični krug kao njegovu užu, “osnovnoćelijsku” sastavnicu, i djelovanje pojedinačnih likova romana, pri čemu se i ovdje dešava isto ono njihovo naizmjenično metonimijsko zamjenjivanje i sinegdoško ozrcaljivanje, s tim da se – prirodom samih stvari, ali iznova s punim i književnomotivacijskim osmišljenjem i izvanknjiževno-idejnim funkcionalnim opravdanjem – u ovom slučaju prvenstveno fokusiraju najmlađi članovi kolektiva – “ljudski potencijal” budućnosti zajednice, dok se drugi likovi pozicioniraju oko njih gotovo na način stvaranja dramske napetosti, kao njihovi ili “pomoćnici” ili “protivnici” u romanesknom sukobu, ili se, pak, antagonistički isključuju iz mogućnosti romanesknog života. Upravo ovako u ovoj situaciji funkcionira i glavni lik romana – dobrohotni i plemeniti, ali zloslutno zaneseni i zabludjeli romansirani epski junak, koji, žrtvujući vlastitu sreću i sreću svojih najbližih, onu svoju sasvim intimnu, a tako razumljivu ljudsku stranu, umjesto svijesti o važnosti i pojedinačnih života traži prvenstveno spas zajednice kao takve, i to u nemogućem otporu ne samo prema okupacijskoj sili već i prema – kako se u romanu pokazuje – nesavladivoj snazi nužnosti povijesne promjene, zbog čega, “nalazeći se na lijevoj strani toka istorije”, završava kao uostalom i cjelina “starog vakta” – “tragično, prethodno razočaran” (Rizvić 1990:450): Ahmet gine naivno junačko-epski uvjeren da “turčinu čovjeku nema ništa preče nego ustat i branit se”, dok za njim, kao u narodnoj lirskoj tradiciji, ne prežalivši ga nikad i ne htijući udati se za drugog, slomljena i izmorena tugom, umire i Ajiša, a njezina porodica, tvrdoglavo čvrstom očevom rukom vezana za konačno mrtvu i pokopanu “starovaktovsku” prošlost i do kraja, po cijenu života nesklona “novom vremenu” i izazovima budućnosti, najprije posrće u karakterističnim smutnjama i previranjima tranzicijskog doba, a potom
254 Sanjin Kodrić
doživljava i svoj doslovni i potpuni rasap i propast, što realistički zorno vodi kraju romana. Pa ipak, kako to posebno jasno pokazuje njegova završna scena, jedno od njegovih ključnih mjesta i nesumnjivih čvorišta smisla cjeline teksta, Mulabdićev roman, uprkos tuzi što je prizivaju “ove nevine žrtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje”, ne okončava se ni u kojem slučaju kao roman manje ili više desperatnog a zlokobnog povijesnog samorazumijevanja, i to ne samo u smislu izostanka onog ovdje, naravno, i neočekivanog u osnovi nihilističkog doživljavanja povijesti “ljudske situacije” koje će se, kao onaj istinski, nepatvoreni “tragični bezizlaz”, u bošnjačkoj te uopće bosanskohercegovačkoj književnosti javiti tek znatno kasnije, u drugoj polovini 20. st., s modernističkim valom autora mahom egzistencijalističke orijentacije, već ni u smislu njegove znatno simplificiranije, folklorne, antropološki elementarne opcije, lišene ove modernističke filozofski rafinirano domišljene i emocionalno suptilno iskazane povijesne hipostaze, a što se – zahvaljujući upravo i stalnoj “promjenjivosti geometrije” njihovih teritorija – u balkanskim društvima i inače tradicionalno realizira kao naročiti afektivno prenaglašeni i nerijetko krajnje uzavreli osjećaj “izdanosti od historije” (usp. Giordano 2001a:87), pa tako posebno i u devetnaestostoljetnom preporodnom bošnjačkom književno-kulturalnom trenutku. Zato se u Zelenom busenju E. Mulabdića ipak samo čini “kao da se vrijeme i istorija igraju ljudima”, jednako kao što je – ma koliko katkad možda bila i upečatljiva – s obzirom na cjelinu romana ipak prividna i “izvjesna epska mistika, koja suštinski svemu daje ton melanholičnog poetskog treperenja i spiritualnosti, a u spoljašnjem vidu zamah i intonaciju epopeje” (Rizvić 1990:453, 457–458), utoliko prije što je i ovo dio Mulabdićeve naročite mnemopolitičke strategije u oblikovanju “austrougarske teme” i autorova “protopolifonijskog” uvažavanja, a otud i vrlo osviještenog u osnovi ponovo dijaloško-intertekstualnog mnemoničkog uključivanja najrazličitijih, ne samo književnih već u njegovu vremenu itekako prisutnih i drugih kulturalnih diskurza “gubitničke uzoritosti” kao karakterističnog odgovora na nesretno proživljeno historijsko iskustvo kolektiva (usp. Giordano 2001a:87). Jer, izvjesni tragizam u razumijevanju vlastite povijesne pozicije u Zelenom busenju E. Mulabdića u konačnici je ipak samo književno izrazito uspio način autorova inače redovno pohvalno ocjenjivanog predočavanja kolektivne traumatizirane psihologije u situaciji psihotične povijesne stigmatiziranosti, što je stanje koje na kraju romana ipak nestaje, ako ništa drugo, onda kao rezultat idejnim aspektima teksta isforsirane autorove nakane i želje da se u znaku svjetlije i sretnije
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 255
budućnosti sagleda sudbina kolektiva što tek ima doći u “novom vremenu”, a što je uostalom i naročiti prosvjetiteljsko-propedeutički zadati cilj ovog romana kao cjeline. U takvoj situaciji, i ona presudna kulturalna transformacija epskog duha “starog vakta” u primarno prosvjetiteljski duh “novog doba”, što kao trajući kompleksni proces ključno obilježava ukupno preporodno književno-kulturalno stanje s kraja 19. st., u slučaju Zelenog busenja E. Mulabdića doživjet će – sasvim razumljivo, baš kao i ostale važne inovativne književno-kulturalne značajke ovog vremena – i svoj vrhunac, ali i svoju narednu povijesnorazvojnu fazu i s obzirom na ovaj aspekt romana, zahvaljujući čemu autorov roman, jednako kao i njegov odnos kako prema prošlosti, tako i prema sadašnjosti i budućnosti nacionalne zajednice, u cijelosti odustaje od agonalno-herojskog “nadmetanja” i uopće tradicijski višestruko preferiranog kulta epskog junaka, s jedne strane, dok, s druge strane, pravi i dodatni korak naprijed na putu zajednice ka konačnom usvajanju nove i bitno drugačije kulturalne svijesti, bez obzira na onu čak neku vrstu blage, diskretne naklonosti prema organiziranoj bosanskoj ustaničkoj vojsci što hodi niz Bosnu ususret austrougarskom okupatoru, tim prije što se ova prividna obnova epskog zanosa javlja samo u situacijama opreke spram tipično hvalisavo-malograđanskog ispraznog i sirovog “junačenja” po maglajskoj kasabi, i tu opet samo kao izraz autorova naročitog bosanskog domoljublja. Jer, sasvim suprotno istinskom epski sazdanom sistemu vrijednosti, Mulabdićevo Zeleno busenje jeste i roman koji, na primjeru situacije svojeg glavnog lika, ulazi i u fenomenologiju epskog heroja, u samu srž epske svijesti kao takve, koja se, i onda kad je iskrena i srčana, gotovo dekonstrukcijski pokazuje i kao ipak “junaštvo nazor”, poteklo iz neizdrživog agonalnog očaja povijesnih životnih prilika, iz nužde, s jedne strane, dok je, s druge strane, Zeleno busenje i roman koji ne samo načinje već uveliko, i to vrlo snažno i znakovito, razbija i binom “heroj” / “žrtva”, inače nerazdvojiv u onim tradicionalnim zajednicama koje u naglašeno produženom povijesnom kontinuitetu trpe ono što u vlastitim historijskim ažuriranjima prošlosti artikuliraju kao nepravdu i tiraniju, stvarajući tako one “vizije poraženog” čije su temeljne sastavnice upravo apostrofirani stav “gubitničke uzornosti” i osjećaj “izdanosti od historije” (usp. Giordano 2001a:87). Zato autorov roman odlučno odbacuje i esencijalizirani, tobože u samoj njegovoj naročitoj prirodi položeni herojski karakter epskog junaka, ali – isto tako – čak i onu naročitu posebno u ovom trenutku sve izraženiju “filozofiju žrtve”, što ju je inače kolektiv, sputan u svojoj neznatnosti između velikih sila i stradajući i od “cara” i od “ćesara” na ovoj strašnoj
256 Sanjin Kodrić
raskrsnici svjetova, paralelno izgradio već na zbiljskim marginama nekad još uvijek trajućeg epskog svijeta – u krvavoj živoj egzistencijalnoj stvarnosti žestokih krajinskih ratišta i uvijek nesigurnih pograničnih zaleđa, kao specifičnu unutrašnju antiepsku reakciju u samom tijelu epskog svijeta, a sad – u trenucima njegova konačnog raspada i naročitog preporodnog kulturalnog hijata – još više, dodatno intenzivirao uporno tražeći a ne mogući pronaći svoj zauvijek izgubljeni ucjelovljeni i skladni kulturalni poredak. A upravo ovakvo što sve zajedno jeste, na koncu, i ona pouzdana osnova na kojoj će Mulabdić, intervenirajući tako u kulturalnom pamćenju vlastite zajednice, graditi onaj “napredni” tok svojeg romana i završetak Zelenog busenja nastojati optimistički dovesti i do konačnog izmirenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nacionalne zajednice, ali i do njezina toliko potrebnog, egzistencijalno presudnog kulturalnog stabiliziranja, koje, dakle, nije više ono za devetnaestostoljetni preporodni trenutak u prvenstveno bošnjačkoj književnosti i kulturi itekako karakteristično mahom svjesno previđanje povijesne mijene na način primarno kulture “hladnog” pamćenja, već, naprotiv, čin sučeljavanja s nužnošću povijesne promjene te, s ovim u vezi, čin samoosviještenog i aktivnog vođenja zajednice i pojedinca unutar nje na putu “progresa” na način prije svega “vruće” kulturalne svijesti, što je i okvir unutar kojeg autor romana, dijalogizirajući s drugim opcijama za rješenje kulturalnog problema, promiče i ideju novog obrazovanja, ali s njom u vezi i ideju bosanskog domoljublja te novog, bosanskog evropskog identiteta vlastite nacionalne zajednice kao jedinog načina njezina povijesnog nastavljanja i očuvanja uprkos izmjeni njezinih egzistencijalno-kulturalnih datosti: “Jedne večeri bijaše u Mehmed-efendije na sijelu nekoliko prijatelja, a među njima Avdaga i Numan-efendija. Domaćin je bio nešto zamišljen, pa tek prijatelji sjeli zađe im on pričat čudnovatu novost. Toga dana odazvao ga dolje (u sud) jedan gospodin pa mu govorio da pošalje brata nekud na nauku. ‘Ja znam’, veli Mehmed-efendija, kako mu je govorio onaj gospodin, ‘vaša je porodica oduvijek bila u sudu, stari vam bili najpametniji i prednjačili u kasabi, pa zašto ne bi dao brata da izuči, nek bude ko što su mu i stari bili’. Prijatelji se njegovi čudom čudili, a jedini Numan-efendija bio ravnodušan prema tim riječima. – Taj ti je gospodi iskreni prijatelj! – trže se on prvi, a Avdaga raskolači oči u njeg: – Ma što govoriš ti? Je si l’ ti pri sebi? I ti bi to učinio?
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 257
– Zašto ne bih? – E, čuješ, Numan-efendija! – ozbiljno će Avdaga; – pametan si, a tu vidiš… Ma znaš li ti šta hoće oni s tim? – Šta je? – ovaj će smiješeći se. – Vidiš li ga; – upire prstom u Mehmed-efendiju, – ranili su ga, mater mu ubiše, a onaj i jest poginuo; – zar neće tim da ovu kuću u temelj raskopaju? Numan-efendija se u taj mah nije mnogo osvrtao na njegove riječi; on je bio obuzet ozbiljnim mislima, vidio je on već i prije, da su nastala druga vremena, a nauke je i prije trebalo, a sad kanda još više. On je sad ozbiljno razmišljao o Aliji. Al’ u taj mah Mehmed-efendija nastavi što nije dovršio, a to je bilo još začudnije da je Alija već naučio njihovo pismo. To mu je kazao onaj gospodin, a on se kasnije i uvjerio o tom. Još veće čudo, veće iznenađenje! Svi su šutili, a govorio samo Numan-efendija i Avdaga. Drugi nijesu znali uz koga da pristanu. Avdaga bio pravi turčin, zazirao da će se djeca ovako odmetnuti od dina. Numan-efendija opet sasvim drugih misli, al’ mnogo učeniji, pa razlagao potrebu da se uči. – Svak je čuo zapovjednikove riječi, – govorio on, – svak da je pod zaštitom cara i pravice, al’ svak treba da radi i da uči. Alija će po vremenu zamijenit u sudu onog gospodina, ako nauči i znade kô on. Avdagi to nije moglo leći u pamet, a nije to mogao ni da prisvoji, jer turčin treba samo dina da čuva. Numan-efendija mu dokazivao za se da je on sam slušao većinu ljudi, kad je bio mlad, da ni on ne bi otišao na nauku, a i danas i din bolje čuva od njih. Dugo se još razgovaralo, a na kraju ostao svak pri svom. Numan-efendija nije ni govorio da uvjeri Avdagu o potrebi nauke, on je govorio više Mehmedefendiji, ne bi l’ ga sklonio da ozbiljnije misli o budućnosti brata svoga. […] Mehmed efendiji se bilo teško odlučit da brata pošalje na nauku. U tom odlasku gledao, kako on ostaje sveosve sam; al’ ona misao za naukom, što je on još kao mlad momak osjećao, nadvladala i on brzo odlučio: ostat makar i sam, a poslat brata svog da izuči.” (Mulabdić 1991 [1898]:226–227, 233)
U ovakvoj situaciji nije karakter – niti, pak, neko gotovo “rasno” određenje na kojem katkad čak vrlo radikalno orijentalistički insistira autorski dvojac Osman – Aziz – ono što se pokazuje kao sudbina, već je to identitet, koji E. Mulabdić nesumnjivo doživljava već kao procesualnu kategoriju (mada, naravno, još uvijek nije u stanju i refleksivno ga odrediti na ovaj inače, iz postmoderne savremenosti gledano, vrlo anticipativan način),
258 Sanjin Kodrić
zbog čega se ono “sudbinsko” što se višestruko naglašava u Zelenom busenju i izrijekom spominje na njegovu kraju i spušta iz visina “izvjesne epske mistike” o kojoj govori Rizvić na razinu sasvim ljudskog svijeta – u sasvim konkretnu nužnost povijesne mijene i, otud, nužnost čovjekove konkretne i pojedinačne akcije, a prije svega njegova svjesnog opredjeljenja za ovaj ili onaj historijski put, za historijsku grešku ili, pak, za historijski ispravan izbor. Pritom, sasvim u skladu s prirodom stalnih povijesnih promjena, procesualnost identiteta, njegova stalna i nezaustavljiva podložnost izmjenjivanju i – kako se to kod Mulabdića čita – “napredovanju”, odnosno njegova kontinuirana otvorenost za novinu i drugačijost, u Zelenom busenju stvar je, bez imalo dvojbe, i postepene izgradnje novog i drugačijeg, upravo “naprednog” i “novovremenog” i pojedinačnog “ja” i zajedničkog “mi”, onog koje može već konačno istisnuti “starovaktovska” individualna i kolektivna ograničenja i prepreke što ih kritički predočava i cijeli ostatak romana, pa je otud i prilika koja može spasiti i pojedinca i zajednicu kao cjelinu, pri čemu je put ostvarivanja ovog stalnog identitetskog “usavršavanja” upravo samo obrazovanje kao sveobuhvatna i stalna, cjeloživotna zadaća i jasno opredjeljenje za ono istinsko kretanje ka željenoj i nužno potrebnoj promjeni. A kao takvo, obrazovanje je i ono što je nesumnjivo više od pukog učenja “švapske jazije” i “‘njihove’ nauke”, a što je samo njegovo doslovno, konkretno-pojedinačno oprimjerenje u Mulabdićevu romanu, dok na njegovu figurativno-općem planu učenje “natraške pisma” i odlazak u “‘njihove’ škole” podrazumijeva i znatno širu, upravo cjelovitu kulturalnu preobrazbu, pa tako i ono ukidanje strogih i nesavladivih identitetskih barijera prema “Drugom” i “stranom” s one strane granice, “preko vode”, u širokim evropskim horizontima, ali i identitetsko približavanje u odnosu na “Drugog” i “stranog” u granicama vlastitog neposrednog životnog prostora, u prvom susjedstvu, tu, na “kućnom pragu” i u vlastitoj “domovini”, čija se predodžba u Mulabdićevu Zelenom busenju zato nastoji artikulirati ne više kao dotad odveć česta, a sad više neprihvatljiva slika “neprijatelja” već, sasvim suprotno, kao predstava “bližnjeg” i “svojeg”. Upravo takvo što Mulabdić čini i onda kad se u Zelenom busenju, u širokoj perspektivi prateći višestruke i brojne promjene što ih u ovaj skrajnuti i povijesno uzavreli, “tamnovilajetski” svijet donosi “novo vrijeme”, fokusira i unutarbosanska međunacionalna napetost i netrpeljivost, i sama zadata složenim povijesnim okolnostima, a sad do usijanja zagrijana u kontekstu vremena kad je došao trenutak kraja “gospodstvu turskom”, a kad autor – iako svjestan opravdanog straha njegova nacionalnog kolektiva od, između ostalog, nadolazeće agrarne reforme kao vidnog konačnog kraja onog što su nekad
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 259
bili i iako, u privatnom životu, najneposrednije tragično pogođen onim što “može učiniti mržnja i obijest” (Mulabdić 1991 [1898]:97, 203) – tvrdoglavo ne istrajava na daljnjem razdoru, već naprotiv prikaz unutarbosanskih međunacionalnih suprotstavljenosti u novim povijesnim okolnostima umirujuće nastoji okončati jasnom vjerom u mogućnosti nastavka višestoljetnog ipak sretnog suživota bosanskih različitosti, insistirajući na važnosti dodatnih unutarbosanskih međusobnih približavanja: “Najedanput oćutiše oni topot konjskih kopita u avliji. Alija brzo istrka na avliju. Pred kućom je stajao njihov Lazar, a za njim konj pod tovarom. Kako je čestiti Lazar bio čovjek lijepe ćudi, odan svom gospodaru, tako je i taj tovar, što ga dotjerao, bio prva tretina od kmeta agi nakon ove promjene dviju vlada. Dotle su izdolazili seljaci iz najudaljenijih sela u Maglaj, vidjeli vojsku, ovu promjenu, pa kako niko ništa ne reče za tretinu da se i nadalje daje ili ne daje, a bijaše usto ljudi koji napuniše seljacima uši da ova promjena i nije ništa drugo nego da se svak izravna, to seljaci jednim mahom i postaše svoji gospodari, a age se ne usudiše po svoju tretinu. Ali Lazar to ništa nije čuo, on je svoje age ljubio i štovao, a u ovo doba godine znao da se u njihovu ambaru staro izmaklo, a novo ne prispjelo, pa natovario nove šenice i dotjerao svom agi. Sve je selo graknulo na njeg, grdili ga i psovali, al’ on i ne obazirući se zamače za svojim konjčetom u Maglaj. Kad otovari šenicu, izvuče iz svog torbaka nekakav svežnjić, pa ga pruži Aliji, obazirući se okolo da ga ko ne opazi. – Jedan seljak, koji je bio s Ahmetom u boju – prošapta Lazar, – šalje vam ovo nešto Ahmetovo, da znate da je odista poginuo.” (Mulabdić 1991 [1898]:205)
Istina, i Mulabdićevo isticanje važnosti bosanske uzajamnosti i zajedništva, jednako kao i njegovo insistiranje na evropskoj “modernizaciji” i “emancipaciji” vlastitog nacionalnog kolektiva i u ovom smislu, i samo je bitno uvjetovano onim povijesno-životnim okolnostima koje kao izvanknjiževno, zbiljsko dešavanje podrazumijeva “austrougarska tema” kao takva (kako to uostalom pokazuje i prethodni primjer, uključujući i očite zaostatke još uvijek jake feudalne svijesti), pa je tako i Mulabdićeva ideja zapadnog, evropskog obrazovanja, baš kao i njegovo zagovaranje bosanskog domoljublja i otvaranja identitetskih okvira vlastite nacionalne zajednice prema širem bosanskom i evropskom okviru, i temelj nove ili barem ključno drugačije mnemopolitičke strategije u oblikovanju ove teme u Zelenom busenju te nove kulturalne svijesti ovog romana, ali je, istovremeno, i sam ovaj idejni kompleks u naročito složenoj relaciji i prema u autorovu
260 Sanjin Kodrić
vremenu kako još uvijek čvrsto ukorijenjenim naslijeđenim društveno-političkim konceptima, tako i tad savremenim širim društveno-političkim tendencijama, s jedne strane, ali isto tako i prema – uvjetno govoreći – povijesti politički svjesne misli u široj bošnjačkoj književnoj, kulturalnoj i društvenoj povijesti, s druge strane. Jer, Mulabdićev istrajni “emancipacijski” i “modernizacijski” imperativ u kojem vrhuni prosvjetiteljsko-propedeutički duh devetnaestostoljetnog preporodnog doba u prvenstveno bošnjačkoj književnosti i kulturi predstavlja i čin sasvim jasnog afirmativnog pristajanja na austrougarsku politiku “integralnog bosanstva”, baš kao i čin onog okcidentalizma s pozitivnim predznakom koji manje ili više nužno prožima i druge književno-kulturalne pojave ovog vremena,12 s jedne strane, ali je, također, s druge strane, i čin “novovremene” reaktuelizacije davnašnjeg, tradicijski isto tako čvrsto položenog “poziva na viru”, kojim će se, recimo, još u 17. st. svojoj bosanskoj nemuslimanskoj sabraći obratiti alhamijado pjesnik Muhamed Hevaji Uskufi.13 A kao takvo, Mulabdićevo 12
Usp.: “Znanje bez predrasuda, odbacivanje sujevjerja i opskuriteta svake vrste, sloboda duha i misli, oslobađanja i proglašavanja ljudske ličnosti svetom – to je ‘moderna’, tj. evropska, kultura s kakvom se neprestano susrećemo u pjesničkim radovima bosanskih muslimana. […] ‘Evropa’ u biti ostaje formula, teoretski princip koji služi za kulturno i privredno uzdizanje vlastitog naroda a koji se kao živa realnost uzima u obzir samo u […] ograničenom smislu.” (Braun 2009:45–46) 13 Uskufijeva pjesma Poziv na viru (1651) još uvijek je s nedovoljnom pažnjom protumačen primjer izvorne ideje bosanstva i uopće bosanskog zajedništva u ovdašnjoj književno-kulturalnoj tradiciji, ali isto tako i primjer pjesničkih tvorbi neočekivano složenih s obzirom na uglavnom tipizirane poetičke zakonitosti starije književnosti kao takve (zbog čega, uostalom, i ne čudi to da je bilo slučajeva njezine interpretacije i na potpuno suprotan način – u smislu pjesme koja prozelitski poziva ne na međukonfesionalno povjerenje već, naprotiv, na islamizacijsko prevjeravanje, što je – čak i onda kad ova i ovakva čitanja nisu rezultat namjerne ideološke manipulacije književnim tekstom – potpuno neodrživ i neprihvatljiv način njezina razumijevanja!). U osnovi, riječ je o takvom pjesničkom radu koji, očito dovodeći u vezu dva i u autorovu vremenu temeljna značenja riječi vira (tj. vjera) – religijsko vjerovanje i međuljudsko povjerenje, počiva na svojevrsnoj “dekonstrukciji” konzervativno formalizirane teološke ideje vjere, pri čemu se religijsko vjerovanje kao vjerovanje u Božanskog Apsoluta pokazuje kao suštinski neodvojivo od međuljudskog povjerenja kao vjerovanja u drugog Čovjeka, čime Uskufi duboko humanistički i, vjerovatno, polemički upozorava na ideju vjere u izvornom islamskom učenju, a posebno, na njezina razumijevanja unutar mističke duhovne tradicije islama. Kao takva, pjesma se temelji na reaktueliziranju svetopovijesne, univerzalne religijske ideje u konkretnim povijesnim okolnostima, pri čemu i Uskufi – slično kasnijem Mulabdiću – vlastiti egzistencijalni prostor motri i s ruba epskog svijeta, u ime Više Istine, ali i mirnog ovozemaljskog suživota rasterećen i razriješen besmislenih međukonfesionalnih i sunarodnjačkih gloženja i zatiranja. Zbog toga autorova pjesma jeste i politički osviješten poziv na zajedničko
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 261
življenja bratstva ljudi i po Božanskom Biću, ali i po ovozemaljskom prostoru što ga se mora suživotno dijeliti, uslijed čega nevjernik nije “kaurin”, već upravo onaj koji izigra međuljudsko povjerenje: “Ja, kavuri, vami velju: hod’te nami vi na viru! / Po neviri što se kolju, / hod’te nami vi na viru! // Nismo vami mi zlotvori, / Bog nas jedan jer satvori, / bud’te Bogu bogodvori, / hod’te nami vi na viru! // Jedno čedo razrodi se, / naopako jer hodi se, / ter na jedin ne vidi se / hod’te nami vi na viru! // Je li slika bit se, robit, / po neviri sići, morit, / jedno drugom kuće orit? / Hod’te nami vi na viru! // Zovemo vas, jer se piše, / Boga sveta iznad više, / paka vira, težak diše, hod’te nami vi na viru! // Boj ne bije koji je pametan, / bude veće prepravetan, / i što viri on zametan? / Hod’te nami vi na viru! // Mi turčini virno žiti, / a sa svitom oboditi, / bez puta se nije biti, hod’te nami vi na viru! // Mi na viri čuvamo se, / nevirnikom rugamo se, / kud diste se i kamo se? / Hod’te nami vi na viru! // Nepriliku mnogo godin, / čini narod silu robjen, / kam kamenu srce jedin, / hod’te nami vi na viru! // Otac jedan, jedna mati, / prvo bi nam valja znati! / Jer ćemo se paski klati? / Hod’te nami vi na viru! // Ko god ima čistu pamet, / ne misli on čini zamet, / nevirniku noge sapet, / hod’te nami vi na viru! // Nek ne čini silu, slavu, / ne priliči ništa lavu, / nek uznađe svetog Savu, / hod’te nami vi na viru! // Ove riči promotrite, / zavirnici iđ’te u rite, / nevirnike gon’te, brite, / hod’te nami vi na viru! // Ne dajte se hali lučit, / zaboravio jedin mučit; / čistu viru valja učit: hod’te nami vi na viru! // Kod god hodi naopako, / valja sviti njega jako, / nek na jedin vozi valjano, / hod’te nami vi na viru! // Ovi pis je vazda viran, / ko ga drži, bude miran, / iz nevire biži zaran, / hod’te nami vi na viru! // Ko besputan bude opak, / ter nevirom digne ervah, / na put gone, valja mu pak, hod’te nami vi na viru! // Pamet nije bit se, klati, / već na viri biti brati, / vrlo pravo virno stati, / hod’te nami vi na viru! // Dosta se je zla činilo, / paski klalo i svinjilo, / i bezumno još kinjilo, / hod’te nami vi na viru! // Valja viru opraviti, / od Pakla se izbaviti, / duše Raju sve zaviti, / hod’te nami vi na viru! // Ne mislimo zlo mi vami, / već nećete ako sami, / rečeno je zvat vas nami: hod’te nami vi na viru! // Zametnuli boje ludi, / da budemo mi već ljudi, / da na viri nismo hudi, / hod’te nami vi na viru! // Od zla čina pametar, / pamet kupi, ne čini kar, / jer je pamet vazda uhar, / hod’te nami vi na viru! // Kad hiljada i šesdeset, / i još jedan god bi uzet, / pismo ovo dade pamet, / hod’te nami vi na viru! // Dobrinjatin Doljnu Solan, / radi Hevaji je viran. Pomoć čini, Bože jedan! Hod’te nami vi na viru!” (Citirano prema: Huković 1997:142–146) Pri svemu ovom, nadaje se i takav dojam da Uskufijev Poziv na viru u svojem vremenu jeste i svojevrstan pandan onom što će Mulabdićevo Zeleno busenje predstavljati u bošnjačkoj književnoj i kulturalnoj praksi krajem 19. st., utoliko prije što i Uskufijeva pjesma, baš kao i Mulabdićev roman, nastaje u jednom turbulentnom, teškom i neizvjesnom povijesnom trenutku, ovaj put onom kad Osmansko carstvo sve jasnije pokazuje svoje slabosti i nedostatak svoje ranije imperijalne snage, rezultat čega jeste i gubljenje brojnih nekadašnjih osmanskih evropskih teritorija, a zapravo onaj slijed historijskih procesa koji će, konačno, upravo, dakle, u Uskufijevu dobu, Bosnu cjelovito otkriti kao “krajinu” ili prostor nestabilne i nemirne granice, a što je, pak, samo početak najave onog “novog vremena” u kojem će se naći Mulabdić i njegova generacija. I s obzirom na ovaj aspekt ima smisla upozoriti na moguće tradicijske veze između jednog sedamnaestostoljetnog alhamijado pjesnika, na jednoj strani, i devetnaestostoljetnog preporodnog romansijera, na drugoj strani, pri čemu se u svemu ovom možda nazire i mogućnost za neke druge, buduće, temeljitije i potpunije uvide kako u ono što je pojava
262 Sanjin Kodrić
Zeleno busenje jeste i roman koji jednim svojim dijelom sasvim očito slijedi kolonizacijski diskurz novog, austrougarskog središta Moći, dok drugim svojim dijelom upravo kulturalnomemorijski oživljava i bosanski tradicijski “nauk” i artikulira ga na nov, tad izrazito savremen način, zbog čega kod Mulabdića, uprkos njegovu snažnom evropejstvu i očitim evropocentričnim silnicama, u načelu izostaju one tipično orijentalističke predstave čiji su elementi posebno primjetni u perspektivi književnog rada Osmana – Aziza i sličnih autora preporodnog doba. U takvoj situaciji, sve ovo, na kraju, Mulabdićevo Zeleno busenje predstavlja u ipak bitno drugačijem svjetlu u odnosu na ono nesumnjivo umnogome simplificirano razumijevanje po kojem je ovaj roman egzemplarna, “puna […] slika tadašnje književne prakse, odnosno poetičkog stanja književnosti” autorova doba, tekst koji tradicijski nekreativno “slijedi duh svog vremena, ne osporava ga, ne dovodi u pitanje temeljne poetičke postulate”. Jer, suprotno njegovu posmatranju sredstvima ipak unekoliko šabloniziranog književnohistorijskog instrumentarija, Zeleno busenje u cijelosti pokazuje i to da Mulabdićeva mnemopolitička strategija u oblikovanju “austrougarske teme” u ovom romanu i uopće njegov književno-kulturalni potencijal snažno učestvuju u stvaranju nove i bitno drugačije i književne i kulturalne svijesti autorova nacionalnog kolektiva, one koja je primjerena “novom vremenu” i njegovim stvarnim životnim potrebama, te da je štaviše, kao nesumnjivo sami vrhunac razvoja bošnjačke književnosti krajem 19. st., Mulabdićev roman zasigurno jedno od mjesta gdje se unutar bošnjačke nacionalne zajednice ova inovativna ideja i kreativno konstituira, ali da je, isto tako, Zeleno busenje E. Mulabdića, kao prvo posebno značajno predmoderno ostvarenje u bošnjačkoj književnosti, pa čak i kao – barem jednim dijelom – svojevrsna “preteča” politradicijskog stanja u novijoj bošnjačkoj književno-kulturalnoj povijesti, i onaj književni locus memoriae čiji se literarno-memorijski kapaciteti sve šire otvaraju i prema iskustvima “Drugog” i “drugačijeg”, uključujući i postepeno, ali i sigurno otvaranje i prema “horizontu očekivanja” i kulturalno unekoliko drugačijih čitalačkih zajednica, a koje su u devetnaestostoljetnom preporodnom dobu u cjelini bosanskohercegovačkih okvira još uvijek bile organizirane mahom prema kriterijima religijske ili etno-nacionalne pripadnosti / opredijeljenosti književnih čitalaca. Istina, uprkos brojnim drugim historijski važnim i presudnim inovacijama ne samo u domenu književnih postupaka preporoda u bošnjačkoj književnosti i kulturi krajem 19. st., tako i u šire kulturalnomemorijske procese u bošnjačkom književnom i kulturalnom kontekstu.
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 263
već i u domenu kulturalnomemorijske svijesti književnog teksta, u specifičnim devetnaestostoljetnim i bošnjačkim i uopće bosanskohercegovačkim književno-kulturalnim okolnostima s kraja 19. st. Zeleno busenje E. Mulabdića neće svoju otvorenost ka kulturalnoj “Drugosti” moći dovesti do ove razine, ali će višestruko ostvarivano “protopolifonijsko” oblikovanje “austrougarske teme” i znatno otvorenija kulturalna perspektiva u ovom romanu biti nesumnjivo važan put ka oslobađanju od naročitog osjećaja historijske kolektivne i individualne traumatiziranosti što je ova tema, kao i uopće memorijska figura “novih vremena” i povijesnih raskršća, tradicionalno podrazumijeva prvenstveno u bošnjačkoj književnosti, jednako kao što je ovakvo što i put njezine transformacije od očito uže, primarno bošnjačke književno-kulturalne teme u znatno širu, općenitiju književnokulturalnu temu “bosanskog teksta”, odnosno Bosne kao takve, s jedne strane, dok će, s druge strane, na ovaj način Mulabdićev roman naznačiti i onu osnovu na kojoj će se “austrougarska tema” u kasnijoj i bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnoj praksi preobraziti iz teme primarne vezanosti za historijski trenutak u temu prvenstvene uronjenosti u Vrijeme, kroz koje upravo struji “kulturalni smisao” sa svim svojim konstantama, ali i modifikacijama.
264 Sanjin Kodrić
III.3. Ponornica S. Kulenovića: “Austrougarska tema” i “prostori sjećanja” I. Kao jedan od ključnih i najizrazitijih pojedinačnih aspekata memorijske figure “novih vremena” i povijesnih raskršća, “austrougarska tema” neće biti dominantan predmet književnog oblikovanja samo u bošnjačkoj ili uopće bosanskohercegovačkoj književnosti s kraja 19. st., već isti ovaj karakteristični književni “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine” jeste jedan od upadljivo čestih predmetno-problemskih interesa značajnog dijela bošnjačke te bosanskohercegovačke književne prakse i tokom cjeline narednog, 20. st., čime i razvoj novijeg književnog rada u BiH, s jedne strane, nesumnjivo potvrđuje figurativni kulturalnomemorijski status “austrougarske teme” kao takve, dok se, s druge strane, na ovaj način do kraja i sasvim zorno konstituira i jedan od presudnih i uopće ključnih činilaca naročite “unutrašnje” povijesti prije svega bošnjačke, a potom i šire – bosanskohercegovačke književnosti, sa svim onim prepoznatljivim književno-kulturalnim konektivnim strukturama koje, uprkos povijesnoj mijeni, jednoj literaturi i njezinoj kulturi i osiguravaju status jasno distingviranog književno-kulturalnog entiteta. Pritom, sve to vrijeme, baš kao i krajem 19. st., i kasnije oblikovanje “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti, jednako kao i njezino uopće literarno reprezentiranje povijesti, i na sinhronijskoj i na dijahronijskoj razini uvjetovano je i, dakako, postojećom širom književnom i kulturalnom situacijom, ali je, isto tako, realizacija ove teme i jedna od onih djelatnih sila koje konstituiraju književno i kulturalno stanje svojeg vremena, pa će i tokom ovog razdoblja načini ostvarivanja “austrougarske teme” i modusi reprezentacije prošlosti na ovoj osnovi biti rezultanta složene, dijalektičke isprepletenosti različitih procesa, u odnosu na koje ova tema pokazuje se čas kao njihova važna posljedica i učinak, a čas kao jedan od njihovih ključnih poticaja i pokretačkih mehanizama. Takvo što, ovo složeno izmjenjivanje uzroka i posljedica, i samo je, međutim, pojava kod koje se uočava izvjesna književnopovijesna razvojna pravilnost, zahvaljujući čemu – slično situaciji potkraj prethodnog stoljeća – ni povijest
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 265
oblikovanja “austrougarske teme” kao i uopće reprezentacije prošlosti u bošnjačkoj književnoj praksi tokom 20. st. nije jednostavan i monolitan proces, lišen bilo ovih, bilo drugih različitih oscilacija i naročite dinamike i unutar pojedinačnih, užih književnopovijesnih razvojnih faza, što tradiciju oblikovanje ove teme u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti uopće, jednako kao i njihovu naročitu “unutrašnju” povijest, ni na koji način ne dovodi u pitanje, već, naprotiv, čini je još složenijim i specifičnijim distinktivnim fenomenom jedne književnosti i njezine kulture. Istina, kako to pokazuju različite kulturalne prakse ovog vremena, pa tako i književnost postpreporodnog doba, počev već od prvih desetljeća 20. st. pa nadalje, onaj prvobitni osjećaj “tragičnog bezizlaza” koji je, ili kao stvarno stanje kolektiva ili kao postvarenu, faktiziranu kolektivnu povijesno-egzistencijalnu autorefleksivnu predodžbu, ova tema podrazumijevala kao svoje ishodište u devetnaestostoljetnoj preporodnoj zbilji prije svega bošnjačke zajednice vremenom će – polahko i postepeno – nestajati, ali gotovo isključivo tek u onom smislu da prisustvo starog, Osmanskog carstva sve više postaje samo manje ili više daleka prošlost dostupna jedino kao sadržaj sjećanja, dok prisustvo najprije same Austro-Ugarske monarhije te potom – nakon i njezine propasti – učešće kolektiva u zapadnjačkom redu i poretku u ovom trenutku ne predstavlja više historijsku neočekivanost i iznenadnu novinu, već – sasvim razložno – sigurnu i neupitnu povijesnu datost i ustaljeno stanje stvari, “prirodno” i “samorazumljivo” kao i svako drugo iskustvo svakodnevnog života. Međutim, s druge strane, ispod ovog primjetnog, iako također privremenog stabiliziranja političkih granica evropskog prostora, kad je, dakle, i u Bosni – suprotno stanju do kraja 19. st. – u političkom smislu stara carevina već konačno “dovoljno umrla”, a nova upravo “dovoljno živa”, baš kao i ono što nakon nje slijedi u narednim historijskim procesima, kolektivno smirenje u novom načinu života još uvijek će biti ograničeno, posebno tokom prve polovine 20. st., pa u najvećem dijelu bošnjačke zajednice ovog vremena i dalje vrlo intenzivno traje onaj dobro znani desperatni osjećaj da je “kraj Turske carevine […] i kraj svega što su oni bili”, a što s kraja 19. i na početke 20. st. te dalje tokom ovog doba prenosi isto ono staro stanje naročite historijske traume, sveobuhvatne kulturalne tranzicije i dramatičnog kulturalnog prekodiranja što ga je “austrougarska tema” podrazumijevala i kao reprezentacijski predmet književnog oblikovanja i kao kontekst književnog rada u vrijeme svojeg konstituiranja, a što, uz druge kulturalne diskurze, potvrđuje ne samo nastavak književne djelatnosti autora preporodnog doba već i književna praksa narednog, novog književnog naraštaja, onog što se
266 Sanjin Kodrić
u bošnjačkoj književnosti javlja s novim stoljećem i njegovim po mnogo čemu inovativnim književno-kulturalnim stanjem. Štaviše, upravo će književnost i kultura i ovog, kao i kasnijeg vremena te njihovo daljnje upadljivo učestalo sjećajno prizivanje trenutka “kad se carstva mijenjaju” i, s ovim u vezi, tumačenje sadašnjeg stanja tragom onog što mu prethodi i sami bitno oblikovati svojevrsni povijesni kontinuum između aktuelne sadašnjice i onog strašnog, tjeskobnog vremena osmansko-austrougarske smjene u Bosni, čak i onda kad je, slijedom stalnih i na ovom prostoru u pravilu krajnje zgusnutih povijesnih rezova, lomova i mijena, i sam državni okvir nekad najmoćnije monarhije u ovom dijelu svijeta naizgled iznenada adaktiran u gotovu i završenu prošlost, što će – paradoksalno tek na prvi pogled – još dodatno aktuelizirati onu pripovijest koju od samog svojeg početka u bo šnjačkoj književnosti opetuje “austrougarska tema”. Jer, umjesto da se, kao i historijska novina koja ju je nekoć kao životnu nužnost izazvala, i sama povijesno okonča i prijeđe u arhivski, zastarjeli i kreativno mrtvi repertoar reprezentacijskih pojava ili predmetno-problemskih okosnica jedne literature i njezine kulture, “austrougarska tema” u bošnjačkoj književnosti ipak ne dospijeva na periferiju književno-kulturalnog diskurza narednog historijskog trenutka ni nakon kraja povijesno omeđenog – četrdesetogodišnjeg austrougarskog prisustva u Bosni, već, naprotiv, i dalje snažno perzistira u samom središtu književne i kulturalne prakse i kasnijeg vremena, a što će je konačno učiniti fenomenom toliko prisutnim u bošnjačkoj književnosti da će ova tema postepeno početi sve izrazitije upisivati se u sam sistem bošnjačke “unutrašnje” književne povijesti i tako konačno do kraja postati upravo jedan od elemenata koji bitno karakteriziraju “kulturalnu gramatiku” ove literature. Pa ipak, suprotno mogućim očekivanjima, na ovaj način neće, međutim, biti narušena ona historijski uglavnom pravilna “književna evolucija” neprestanog razvojnog izmjenjivanja u ovoj ili onoj mjeri radikalno suprotstavljenih elemenata koji distinktivno konstituiraju književna ostvarenja dijahronijski susjednih i međusobno oponiranih književnopovijesnih razvojnih faza u načelu svake, pa tako i bošnjačke književnosti (usp. Tinjanov 1998; Mukařovský 1999), i to prvenstveno stoga što će “austrougarska tema” u ovoj literaturi tokom manje-više cjeline 20. st., a posebno u njegovoj prvoj polovini, gotovo magnetično privlačiti i, kao svoje nove sadržaje književnog oblikovanja i kulturalne (auto)refleksije, internalizirati upravo široki repertoar novih aktuelnih, gorućih izvanknjiževnih pitanja, dilema i problema ili uopće reprezentacijskih izazova i zanimanja svakog narednog povijesno-egzistencijalnog trenutka, čime će tokom cjelokupnog ovog
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 267
vremena, uz uvijek postojeće kulturalnomemorijske veze s onim prethodnim, kontinuirano zadobivati i onu nužno potrebnu novinu i uopće presudnu književnopovijesnu drugačijost koja joj i omogućuje produženo trajanje u samoj matici tekućeg književno-kulturalnog interesa i svakog kasnijeg novonastupajućeg doba u bošnjačkoj književnosti, ali isto tako i jednu od presudnih uloga u, za procese kulturalnog pamćenja suštinski važnom, povezivanju sadašnjosti, prošlosti i budućnosti zajednice koje se tiče i pojedinca unutra nje. U takvoj situaciji, redovno artikulirajući stvarne izazove i svake naredne povijesne i životne promjene i tako ih povratnom spregom povezujući s onim ranijim te u odgovoru na aktuelnu stvarnost i sama se pritom podvrgavajući različitim modificiranjima, “austrougarska tema” u bošnjačkoj književnosti vremenom će se rekonstituirati i u njezino prepoznatljivo opće mjesto ili paradigmatski topos književno-kulturalne reprezentacije “povijesti mijene” u različitim njezinim izvedbenim modalitetima, na ovaj način, u stalnom vrlo suptilnom razumijevanju ovdašnje povijesne situacije, ali i njezinu stalnom književno-kulturalnom rekonstituiranju, do kraja realizirajući obilježje teme transformacije što ga je u bošnjačkoj književnoj tradiciji i njezinoj kulturi zadobila već u vremenu svojeg nastanka krajem 19. st., s jedne strane, dok će, s druge strane, na ovoj osnovi stvarati i pretpostavke za postepeno cjelovito izrastanje i njezina šireg, nadtematskog sjećajnog kompleksa – same memorijske figure “novih vremena” i povijesnih raskršća, kojoj, dakle, “austrougarska tema” prethodi i koju na izvjestan način i zasniva, predstavljajući pritom njezino jezgro kako u generičkom, tako i u predmetno-problemskom smislu. Zato, uostalom, i jeste moguće da upravo “austrougarska tema”, baš kao i cjelina figure sjećanja koja se iz nje razvija, jeste onaj faktor koji, u sinergijskom djelovanju s drugim memorijskim figurama i uopće drugim sastavnicama konektivnih struktura bošnjačke književnosti i njezine kulture, uspostavlja tokom vremena neke od presudnih konstituenata i one naročite “unutra šnje” povijesti bošnjačke knjiženosti, a koja se, naime, u ovoj, kao i svakoj drugoj pojedinačnoj literaturi i očituje zahvaljujući pojavi, između ostalog, upravo i distinktivne specifičnosti njezinih pojedinačnih identitetskih elemenata koji se naizmjenično komuniciraju – tradiraju i modificiraju, odnosno tradicijski ponavljaju i povijesno mijenjaju – unutar manje-više općih i zajedničkih, “univerzalnih” principa i obrazaca književnog razvoja, a koji se i sami u međuvremenu upisuju u ono što su specifični povijesnorazvojni obrasci u načelu manje-više svake, pa tako i bošnjačke književnosti. Ovo svojevrsno “okrupnjavanje” “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti, a posebno njezinih naročitih reprezentacijskih mogućnosti,
268 Sanjin Kodrić
istovremeno ju je, dakle, i modificiralo, ali i cjelovito izdizalo do “mjesta pamćenja” višeg, sistemskog reda, upravo tako sad već sasvim vidno upisujući je u sam sistem konektivnih struktura “unutrašnje” povijesti bo šnjačke književnosti i njezine “kulturalne gramatike”, pri čemu se ono nije, međutim, odvijalo tek u vezi sa “sadržajnim” aspektima književnog oblikovanja ili – semiotički govoreći – samo u vezi s njegovom “semantičkom supstrukturom”, već se proteže i na ostale elemente strukturiranja književnog diskurza, pa tako i na njegovu “sintaksičku supstrukturu”, a otud i na poetički aspekt, taj, naime, u pravilu konačni, odlučujući modelativni faktor kako pojedinačnog književnog teksta, tako i ukupnosti književnog rada cijele jedne razvojne faze u povijesti neke književnosti i njezine kulture. A u takvoj situaciji, trajanje “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti i nakon okončanja onih prilika koje su je izazvale kao naročiti književni odgovor na stvarnu, izvanknjiževnu povijesno-egzistencijalnu datost, jednako kao i njezino kulturalnomemorijsko učešće u konstrukciji i rekonstrukciji, odnosno uopće reprezentaciji prošlosti zajednice na koju se odnosi, u vezi je i s procesom u kojem ova tema pokazuje i značajnu razvijenost kreativnih kapaciteta potrebnih za odvajanje od svojih inicijalnih poeti čkih okvira devetnaestostoljetnog preporodnog doba u bošnjačkoj književnosti – od, prije svega, njegova folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma, što je poetička osnova i E. Mulabdića te cijelog književnog naraštaja njegova vremena – kao i sposobnost da, uporedo sa širenjem svojeg predmetno-problemskog registra, usvaja i druga, u datom trenutku aktuelna poetička iskustva, zahvaljujući čemu “austrougarska tema” kao sad sistemski element “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti predmet je književnog oblikovanja i mjesto književno-kulturalnog reprezentiranja prošlosti u manjoj ili većoj mjeri i u najrazličitijim užim poetičkim tokovima bošnjačke književnosti 20. st., počev od preporodnog modernizma i postpreporodnog tradicionalizma, preko avangardizma, različitih neoizama i poetičkih alijansi međuratnog doba, pa do poratnog predmodernizma i, posebno, modernizma, mada, barem u diskretnim naznakama, nije strana ni u socijalnoj literaturi neposredno prije Drugog svjetskog rata, jednako kao što se uvijek može javiti čak i u recentnoj književnoj praksi i njezinu novom i često revizionističkom ili posthistorijskom iskustvu povijesti.14 14
U načelu, ova tema jedino se ne javlja unutar književnosti NOB-a i socijalističkog realizma, kojima je, uglavnom, principijelno strana, i to prije svega u smislu ideološke osnove književnog rada tokom ovih dvaju trenutaka u razvoju bošnjačke književnosti, kad je i sama književnost kao jedna od važnih i moćnih snaga Revolucije do kraja angažirano uče-
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 269
stvovala u ostvarivanju partijski zacrtanog cilja temeljite i cjelovite promjene sveukupnog dotadašnjeg kulturalnog pamćenja šireg južnoslavenskog prostora, a zapravo konačnog i potpunog raskida s “reakcionarnom” prošlošću cjeline novog – socijalističkog jugoslavenskog društva, pa ja, otud, i insistirala i na radikalnom raskidu s predrevolucionarnom književnom i kulturalnom tradicijom. To će, dakle, biti jedina dva trenutka u povijesti oblikovanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti kad ovaj i njemu slični predmetno-problemski interesi bivaju osuđeni na izgnanstvo na sami rub aktuelne književne prakse, a što, međutim, ipak neće ostaviti ozbiljnije posljedice po status ovog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti, tim prije što je ovdje više riječ o nekoj vrsti kratkotrajnog i brzo prevaziđenog “kulturalnog ispada”, a ne o dalekosežnim promjenama unutar same “kulturalne gramatike” kako bošnjačke književnosti kao takve, tako i uopće književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice. Istina, i tokom ova dva razdoblja znali su se – mada dosta rijetko, a i tad jedva primjetno – javiti i izvjesni elementi koji se po svojoj prirodi mogu vezati i za predmetno-problemski registar “austrougarske teme”, pri čemu su i oni – gotovo do neprepoznavanja – nužno podvrgavani oblikovanju prema zahtjevima šireg poetičko-ideološkog okvira bilo diskurza književnosti NOB-a, bilo diskurza književnosti socijalističkog realizma. Ovakvo što slučaj je, uz druge moguće primjere, i u nekim segmentima književnog djela upravo S. Kulenovića, npr. u elementima opće atmosfere, pa čak i u nekim replikama autorove poratne komedije Djelidba (1947), kao i u elementima općeg dojma te, i to dosta zorno, u pojedinim slikama iz autorove ratne poeme Na pravi put sam ti, majko, izišo (objavljena tek 1981., nakon autorove smrti i dugog vremena piščeva autocenzorskog njezina prešućivanja, zahvaljujući zalaganju Enesa Durakovića), kao npr. onda kad se evocira uopće “zaostala”, “primitivna” i “tlačiteljska”, a naročito “bratoubilačka” i “feudalna” povijest “jugoslavenskog naroda”, a koja se – kako se može naslutiti dekonstrukcijom ove pjesme – počela raspadati upravo izumiranjem “turskog atavizma” u “novom vremenu”, da bi je, baš kao i cjelinu “reakcionarnog atavističkog naslijeđa”, na kraju “trijumfalno” okončala niko i ništa drugo doli sama Revolucija. Što se, pak, poetike socijalne literature u bošnjačkoj književnosti tiče, iako je riječ o, nesumnjivoj, stvarnoj prethodnici i književnosti NOB-a, a potom i književnosti socijalističkog realizma, i to ne samo u okvirima bošnjačke književne prakse i kulture već i u širem kontekstu južnoslavenske interliterarne zajednice, “austrougarska tema” i njezin karakteristični reprezentacijski interes ovdje – kako je napomenuto – ipak neće do kraja nestati. Razlog tome, između ostalog, jeste i to što su ideološka polazišta njezinih lijevo orijentiranih autora tad mahom mlađe generacije bila najčešće manje radikalna i isključiva te uopće manje homogena u poređenju s onima iz vremena borbe tokom Drugog svjetskog rata i poratne “socijalističke obnove i izgradnje”, s jedne strane, pa je, s druge strane, i sama poetika socijalne literature – tragom dvojenja i rasprava unutar “sukoba na književnoj ljevici” – pokazivala i značajne u manjoj ili većoj mjeri vidljive nagovještaje otvorenosti i spram drugih književnih iskustva i tradicija, ulazeći nerijetko i sama u za međuratni period u bošnjačkoj i općenito bosanskohercegovačkoj književnosti, ali i u širem južnoslavenskom okviru inače posebno karakteristične poetičke alijanse, naročito u smislu ukrštanja s elementima avangardnih poetika, a posebno s poetikom po mnogo čemu srodnog joj ili barem kompatibilnog tzv. “aktivističkog ekspresionizma” (usp. npr. Lasić 1970; Vučković 1979). U tom smislu, i tradicijski raskid, koji će, slično slučaju brojnih međuratnih avangardnih tendencija, zahtije-
270 Sanjin Kodrić
Pritom, u obama slučajevima, i onda kad je riječ o njezinu predmetnoproblemskom modificiranju i onda kad je u pitanju poetičko transformiranje modela njezina književnog oblikovanja (a što su inače procesi koje je u pravilu moguće tek uvjetno zasebno posmatrati, isključivo s ciljem što preciznijeg interpretativno-analitičkog tretmana ovog kompleksa), “austrougarska tema” kao naročito “mjesto pamćenja” u bošnjačkoj književnosti i kao jedna od važnih okosnica njezine “unutrašnje” povijesti i tokom 20. st., baš kao što je to – mada skromno – započela i krajem prethodnog, i u ovom razdoblju istovremeno i kontinuira ukupnu tradiciju svojeg književnog oblikovanja i kulturalne artikulacije prošlosti, ali isto tako u svoj sad već prepoznatljivi memorijski repozitorij upisuje i sve važne promjene koje se dešavaju u bošnjačkom književnom i kulturalnom prostoru ovog vati i pokret socijalne literature, neće biti uvijek potpun i konačan, čak kad je takvo što bio i krajnje eksplicitni poetičko-programski cilj, već će, naprotiv, nerijetko podrazumijevati tek manje ili veće preoblikovanje tradicionalnih književnih predmetno-problemskih interesa, i to bilo zasebno, bilo u kombinaciji s onima što kao vlastitu novinu donosi sama poetika socijalne literature, a što će, dakle, omogućiti i svojevrstan nastavak elemenata “austrougarske teme” i unutar ovog poetičkog okvira. Međutim, književno zanimanje za “novo vrijeme” i ovdje je, naravno, bitno izmijenjeno, ali ne u onoj mjeri kako je to slučaj kasnije – u okvirima poetike NOB-a i socijalističkog realizma, pa se ne samo kod npr. Kikića i Dizdarevića već, isto tako, i kod ranog Kulenovića, u njegovim prvim proznim radovima, uprkos bitno drugačijoj “interpretativnoj politici”, i dalje osjeća ako ništa drugo, a onda neko općenito, manje ili više osviješteno uvezivanje književno reprezentiranog stanja društvenog opadanja i propadanja sa širim historijskim procesima, uključujući tu i onaj traumatični lom unutar bošnjačke zajednice što se desio onog trenutka kad se zbila smjena dvaju carstava. Sve to moguće je bilo tim prije što, uprkos internacionalističkoj proletersko-socijalističkoj ideji kao njihovoj neupitnoj ideji-vodilji i temeljnom konačnom cilju, autori socijalne literature nikad nisu do kraja odustali i od bavljenja socijalnim odnosima unutar svojih užih nacionalno-konfesionalnih zajednica, između ostalog i zato što je takvo što bilo i jedan od onih puteva kojima je pokret socijalne literature zagovarao i pokušavao ostvariti novo, besklasno društvo, a što je nužno podrazumijevalo i razrješenje onih u prošlosti nagomilanih problema i prepreka za ovaj željeni doseg, pa tako – u slučaju bošnjačke i uopće bosanskohercegovačke zajednice – i samog kompleksa što ga je podrazumijevala “austrougarska tema” u bošnjačkoj te bosanskohercegovačkoj književno-kulturalnoj tradiciji, ali i u samom životu. Istina, i ovdje nisu rijetki književnoreprezentacijski spomeni na “turski atavizam”, što je ovdje bio rezultat ne samo nužno negativnog ideološkog odnosa prema “turskom zavojevaču”, već – slično slučaju drugih međuratnih poetičkih usmjerenja, posebno ekspresionizmu i njegovu zanimanju za čovjekov “nutarnji život”, lomove i drame unutar ljudskog bića, te za skrivene nagone i “rasna određenja” što razbuktavaju bjesomučne “pomrčine krvi” – i naročitog interesa primarno čisto poetičkog karaktera (kako je to npr. slučaj posebno u ekspresionističkom novelističkom i dramskom djelu Ahmeda Muradbegovića).
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 271
vremena, na ovaj način uvijek iznova stvarajući i neprekidno, od teksta do teksta, šireći naročiti mnemonički “intertekstualni mrežni prostor” ili gotovo neku vrstu hiperteksta u kojem se i u produkcijskom, a posebno u recepcijskom smislu svaki naredni tekst nužno relacionira spram onih što mu i u njegovu i u nekom ranijem trenutku prethode, postajući tako jedna od konstitutivnih karika ili dijaloških replika u naročitom, prepoznatljivom i dominantnom tekstu cijele književnosti te, još više, tekstu cjeline kulture kao takve.15 U takvoj situaciji, unutar ukupnosti bošnjačkog književno-kulturalnog konteksta kao – teorijski uopćeno gledano – kompleksne i “organski” čvrste, autoregulirane i funkcionalne cjeline, svaki novi tekst koji se na ovaj ili onaj način tiče ili dotiče “austrougarske teme” nužno se u manjoj ili većoj mjeri, osviješteno ili bez ovakve intencije i zasniva i čita na fonu onih pređašnjih, a što također jeste jedna od onih temeljnih pretpostavki koje “austrougarskoj temi” u bošnjačkoj književnosti i tokom 20. st. osiguravaju njezinu kurentnost i svojevrsni privilegirani status čak i onda kad se ona ne pojavljuje kao kulturalna nužnost one vrste koja se susreće u specifičnim povijesno-egzistencijalnim prilikama preporodnog doba krajem 19. st. i nešto kasnije, ali isto tako i onda kad, dubljim ulaskom u 20. st. i uspostavom još novijih, daleko sretnijih društveno-političkih okolnosti, postepeno počinje blijedjeti i sam onaj dugo vremena uporno književno-kulturalno tradirani osjećaj “tragičnog bezizlaza” što ga zajednica i pojedinac unutar nje traumatično trpe u ovdje uvijek dramatičnim “novim vremenima”. Tad se “austrougarska tema” sve više razvija prvenstveno zahvaljujući u međuvremenu kulturalnim pamćenjem osiguranoj 15
Pojam hiperteksta ovdje se, naravno, ne shvata kao danas inače sve dominantnija terminološka oznaka za “književno delo ostvareno u elektronskom hipertekstu”, odnosno ne kao odrednica za književni tekst izvorno “dostupan čitaocu na ekranu monitora računara (to jest na više ekranskih ‘stranica’), predstavljen u nelinearnom obliku, sa naznačenim vezama putem kojih se čitalac, po svom izboru, može ‘kretati’ unutar ponuđene mreže stranica / ‘segmenata’ teksta”, ali ni kao pojam do kraja shvaćen u onom značenju koje mu je svojevremeno dao francuski teoretičar tekstualnosti Gérard Genette, za kojeg hipertekst, kao jedan od pet mogućih tipova “transtekstualnih odnosa”, “u toj dvočlanoj relaciji” jeste “svaki (književni) tekst B izveden iz ranijeg teksta A prostom ili posrednom transformacijom” (usp. Eror 2007:172–173). Ovdje je, dakle, riječ o kombinaciji dvaju mogućih načina razumijevanja ovog pojma, a kad se hipertekst kao upravo naročiti “intertekstualni mrežni prostor” treba razumijevati kao konačni apstraktno postojeći učinak višestrukih te nelinearnih ili slobodno u ovom ili onom pravcu ostvarivanih veza između dvaju ili više pojedinačnih tekstova koji međusobno “komuniciraju” na način međusobnog istovremenog i kontinuiranja i modificiranja, odnosno i tradiranja i transformiranja, bez obzira na to da li se ovakvo što realizira u dijahronijskoj ili sinhronijskoj perspektivi, odnosno već na razini autorske kreacije ili, pak, tek na razini čitaočeve recepcije.
272 Sanjin Kodrić
čvrstoj sistemskoj poziciji u fundusu vlastitih specifičnih razvojno-evolutivnih pretpostavki jedne književnosti i njezine kulture, pa sad stanje izvanknjiževne stvarnosti i njegova izvanknjiževna artikulacija postaju sve manje bitni po sudbinu ove teme u bošnjačkoj književnosti, a i kad se svojim naglašenim izazovima i aktuelnim pitanjima i problemima jave, nemaju onu oblikotvornu snagu koju su imali u ranijim razdobljima, pogotovo ne onaj presudni utjecaj iz vremena devetnaestostoljetnog preporoda, već funkcioniraju više kao neka vrsta stvarnosnog katalizatora samosvojnih književnih procesa ili stvarnosna potvrda izvanestetske relevantnosti književne prakse u paralelnom svijetu izvanknjiževne zbilje, utoliko prije što je sad, dakle, primarno (mada nikad, naravno, isključivo) sistem književnosti i kulture onaj faktor koji regulira dinamiku i uopće cjelinu procesa oblikovanja “austrougarske teme” i njezine reprezentacije prošlosti u ovoj književnosti. Takvo što odnosi se prije svega na oblikovanje “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti druge polovine 20. st., kad je, dakle, njezino prisustvo u ovoj literaturi najčešće bitno ili čak do kraja drugačije motivirano u odnosu na prethodna razdoblja – uglavnom prvu polovinu ovog te posebno kraj prethodnog stoljeća, a što je sasvim razumljivo i s obzirom na činjenicu da je vrijeme što je proteklo od trenutka njezina konstituiranja krajem 19. st. pa sve do ovog doba, s jedne strane, te, s druge strane, uporno opstajanje ove teme u bošnjačkoj književnosti i njezinoj kulturi uprkos brojnim i različitim promjenama književnog i ukupnog kulturalnog diskurza tokom ovog dugog vremenskog niza upravo ono što je i omogućilo te dovršilo konačno “pohranjivanje” i produktivno “uvezivanje”, a zapravo cjelovito i do kraja ostvareno upisivanje “austrougarske teme” kao takve u sam sistem konektivnih struktura bošnjačke književnosti i kulture, a otud i šireg bosanskohercegovačkog okvira. Ovakva, nova situacija, a posebno sad sasvim jasno i cjelovito sistemsko pozicioniranje “austrougarske teme” u “unutrašnjoj” povijesti bo šnjačke književnosti, čin je koji ovoj temi istovremeno i osigurava neupitnu postojanost i stabilnost, ali je otud, isto tako, i otvara znatno slobodnijem oblikovanju i transformiranju bez straha od gubljenja za svaku zajednicu i njezin identitet uvijek dragocjenog, sudbinski važnog “povlaštenog kulturalnog smisla”, pri čemu ovakvo što omogućuje i nove procese koji se u vezi s “austrougarskom temom” i njezinom reprezentacijom prošlosti odvijaju u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti, čime ona postaje još postojaniji i još stabilniji element “kulturalne gramatike” ove literature: s jedne strane, “austrougarska tema” kao već paradigma “povijesti mijene” u različitim njezinim pojavnim oblicima sad se sve više prožima s cjelinom
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 273
memorijske figure “novih vremena” i povijesnih raskršća te se – u pravilu do kraja nikad ne gubeći ni u jednom ni u drugom slučaju svoj prvobitni zasebni identitet – na umnogome liberalniji način kombinira i s drugim, kompatibilnim figurama sjećanja bošnjačke književnosti 20. st., naročito s posebno joj srodnom figurom bosanske povijesne tragike te figurom doma, porodice i porodičnih vrijednosti, pa čak i s, mada – u poređenju s prethodnim – manje joj bliskom, figurom rata, ratnika i povratnika iz rata i uopće onim književnim reprezentacijama nacionalne prošlosti koji, departikularizirajući lokalno-zavičajni hronotop i njegovu povijesnu sadržinu, univerzaliziraju prvobitnu usku pojedinačnu “priču o prošlosti”, dok se, s druge strane, bošnjačka “unutrašnja” književna povijest, koju bitno izgrađuje i ova tema, unekoliko “relaksira”, i to ne, naravno, u smislu apsolutnog ili naprasnog nestanka pojedinih elemenata njezinih relativno čvrstih književno-kulturalnih konektivnih struktura (što, u osnovi, gotovo nikad do kraja nije ni moguće) već u smislu “prirodnog” popuštanja one nekadašnje stigmatiziranosti “eksplozivno” ubrzanog razvoja i emancipacije iz stanja istinski neizdrživog književno-kulturalnog hijata te grozničave i panične vezanosti za vlastiti, ortodoksni “kulturalni smisao” kao osobeni identitetski “genetski kod” što su bošnjačku književnost karakterizirali posebno u vremenu nakon osmansko-austrougarske smjene u Bosni krajem 19. st., ali na nešto drugačiji način i kasnije, sve do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata i znatno povoljnijih općih društveno-političkih prilika koje u ovom kontekstu najčešće potom slijede. Zato upravo u poratnom razdoblju, a naročito u okvirima književne prakse modernističke poetičke orijentacije, “austrougarska tema” i doživljava svoje istinske književnoestetske vrhunce ne samo u bošnjačkoj književnosti 20. st. već i uopće, u ukupnom njezinu postojanju u ovoj literaturi, kad se bilo zasebno, bilo – što je češći slučaj – u sinergiji s drugim aspektima memorijske figure “novih vremena” i povijesnih raskršća ili, pak, uopće u zajednici s drugim figurama sjećanja bošnjačke književnosti, ona iz primarno usko nacionalne teme i teme vezane za jedan, istina, sudbinski važan i nesumnjivo presudan, ali ipak i dalje pojedinačan i, otud, ograničen trenutak u povijesti naroda, i preobražava u prvenstveno naročitu temu Bosne, s jedne strane, te temu koja, s druge strane, književnoumjetnički univerzalizirajući ovaj zavičajni prostor, pretendira biti gestom naročitog književno-kulturalnog razumijevanja svevremene “ljudske sudbine”, a kad i mjesto što ga se književno sjeća, jednako kao i književno mjesto što pamti, vrlo često prerasta i u upravo osobeni “prostor sjećanja”, rasterećen i vanjske obaveze i unutrašnje pobude da, kao nekad – krajem 19. st., ali i nešto kasnije, u vremenu koje ga neposredno slijedi – na
274 Sanjin Kodrić
način “dvostruke mimeze” opominje ili vodi na “pravi put”. Pritom, do ove preobrazbe oblikovanje “austrougarske teme” doći će prešavši najprije prag svojeg početnog, kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, a potom, u relativno pravilnom vremenskom slijedu, i onog politradicijskog, dosežući tako i trenutak kad ulazi u okvire postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, a što su pratile i promjene memorijskih formata, odnosno za svaku figuru sjećanja te, otud, i za ovu temu odlučujuće važnih memorijskih perspektiva ili naročitih memorijskih “filtera” kroz koje se – bilo na način neizmijenjenog tradiranja, bilo na način manje ili više vidljivog modificiranja – ostvaruje ovaj tematski kompleks, pa se tako u povijest oblikovanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti tokom vremena upisuju memorijski formati počev od kolektivnog i ideološkog, preko različitih prijelaznih ili hibridnih njihovih oblika, pa do individualnog i kulturalnog. Jedan od upravo ovakvih književnih tekstova u već znatno više od cijelog stoljeća dugoj povijesti “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti i uopće u “unutrašnjoj” povijesti ove literature, tekst u kojem će se – na jednom mjestu – sabrati gotovo doslovno sve ključne promjene u njezinu oblikovanju u ovoj književnosti tokom ovog dugog vremena, bit će i roman Ponornica S. Kulenovića, višestruko osebujna književna pojava koja u cijelosti počiva na bavljenju ovim tematskim kompleksom u bošnjačkoj književnoj i kulturalnoj tradiciji, ali istovremeno na potpuno nedvojben način pokazuje i apostrofiranu mogućnost širenja njegovih kapaciteta, u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnoj praksi 20. st., pa čak i u širem južnoslavenskom okviru ovog vremena, važna i po tome što je riječ o takvom književnom radu koji je ukupnošću svojih književnih određenja do kraja i sasvim jasno dio svojeg, savremenog književnog trenutka i jedno od njegovih – nesumnjivo – temeljnih, kanonskih djela, pogotovo u bošnjačkom i bosanskohercegovačkom književno-kulturalnom kontekstu, s jedne strane, dok je isto tako, s druge strane, uporedo s ovom očitom i neupitnom vezanošću za šire, “univerzalno” književno i kulturalno iskustvo savremenosti, i tekst koji je – kreativno ga eksplicitno komunicirajući – duboko uronjen u tradicijski sukus vlastitog nacionalnog i povijesnog prostora i njegov “povlašteni kulturalni smisao”.16 A kao takav, Kulenovićev 16
Istina, elementi, naznake ili barem još uvijek dovoljno prepoznatljivi odjeci “austrougarske teme” prisutni su gotovo u cjelini i inače unutar sebe vrlo čvrsto uvezanog književnog djela S. Kulenovića, počev od ranih, pa sve do poznih autorovih radova i manje-više u okvirima svih žanrova koji se javljaju u ukupnosti njegova literarnog opusa, ali sve do romana Ponornica austrougarski tematski kompleks i ono cjelovito, do samog kraja razvi-
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 275
roman Ponornica jeste i jedno od onih u svakoj, pa tako i u bošnjačkoj te bosanskohercegovačkoj književnosti ipak dosta rijetkih književnih ostva renja koja vlastitu književno-kulturalnu tradiciju ne samo da manje ili više podrazumijevaju (čak i onda kad to, opirući joj se, i ne žele) već je, bitno drugačije, svjesno i hotimično čine u cijelosti sasvim vidljivom i neposredno prisutnom, ali ne, naravno, na način nekog u vremenu “iščašenog” književno-kulturalnog povijesnog anahronizma i besplodno opetujućeg epigonizma već, naprotiv, na način da se tradicija na ovom mjestu pojavljuje u onom obliku koji, u kreativnom, ali i višesmjernom susretu tradicijske prošlosti i aktuelne sadašnjosti, podrazumijeva fenomen “žive tradicije”, kad neumrle vrijednosti prošlog oblikuju savremeni trenutak upravo onoliko koliko savremenost reaktuelizira – oživljava i, zapravo, preoblikuje tradicijsku baštinu, nakon čega ni tradicija ni savremenost ne ostaju iste niti se, pak, mogu razumijevati na isti, uobičajeni način, baš kao, konačno, ni zatečeni književno-kulturalni kanon, čiju u pravilu prividnu stabilnost pojava ovog romana također dinamizira tragom upravo one naročite, složene i na jednoobraznost razvojnih procesa nesvodljive “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti, koja je s Kulenovićevim romanom postala toliko zorna da se, baš kao i njezine kanonske vrijednosti, čini gotovo opipljivo-stvarnom. U tom smislu, Kulenovićeva Ponornica jeste, uz ostalo, i jedan od onih tekstova bošnjačke književnosti i kulture koji još iz devetnaestostoljetnog preporodnog doba u bošnjačkoj književno-kulturalnoj povijesti ne samo da nasljeđuju i kreativno nastavljaju onu tradiciju oblikovanja “austrougarske teme” koju je svojevremeno presudno obilježilo i jeno aktiviranje onih kulturalnomemorijskih potencijala što ih podrazumijeva ovo djelo i njegovo oblikovanje “austrougarske teme” bit će ipak rubni, katkad sasvim usputni fenomen Kulenovićeva književnog rada. Zato će nerijetko upravo do kraja ostvareno oblikovanje ovog predmetno-problemskog usmjerenja u autorovu romanu biti ono što će potom povratnom spregom ukazivati na ovu svoju naročitu prethodnicu i u dotadašnjem piščevu književnom djelu, kako je to pokazao već ovdje uzgredno spomenuti slučaj autorove ratne poeme Na pravi put sam ti, majko, izišo ili, pak, njegove poratne drame Djelidba, a što još više može potvrditi, primjera radi, i – između ostalog – Kulenovićeva novelistika iz zbirke Divanhana (1973), ali i ona iz zbirke Gromovo đule (1975), gdje se ono što je u nekom obliku prisutna “austrougarska tema” najčešće veže za sjećanja djetinjstva i memorijsku figuru doma, porodice i porodičnih vrijednosti. Pritom, stanovita prisutnost “austrougarske teme” i u ostatku Kulenovićeva književnog djela i sama je najčešće u vezi s upravo specifičnom sistemskom pozicijom austrougarskog tematskog kompleksa u onom što je “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti tokom druge polovine 20. st., mada se ovakvo što u onom segmentu Kulenovićeva književnog rada koji prethodi Ponornici najčešće zbiva na drugačiji način negoli je to slučaj u ovom autorovu romanu (o čemu će biti više riječi u nastavku ove studije).
276 Sanjin Kodrić
Mulabdićevo Zeleno busenje već je, također, i tradicijski samoosviješteno shvataju na način da cjelovito prepoznaju njezin karakter jednog od trajnih obilježja i jedne od specifičnih, sistemskih vrijednosti unutar ovog književnog i kulturalnog povijesnog niza, što bitno određuje ono kako se ova tema pojavljuje i u Kulenovićevu romanu, ali – otud, preko njega i njegove izuzetne pozicije u bošnjačkom književnom i kulturalnom kanonu – i uopće u bošnjačkoj književnosti 20. st., jednako kao i predodžbu o prošlosti koju će ona konstituirati u cjelini bošnjačke kulture ovog vremena, pri čemu je, kao i istinski vrhunac i uopće – u punom smislu ove riječi – nova kvaliteta u povijesti oblikovanje austrougarskog tematskog kompleksa u cjelini bo šnjačke, a onda, još šire, i bosanskohercegovačke književnosti, Ponornica S. Kulenovića i ono djelo koje je u objema ovim literaturama iznova pokazalo i tako doprinijelo da se u njima sačuvaju književno-kreativne mogućnosti teme o traumi trenutka “kad se carstva mijenjaju” i drami “novog vremena”, spasivši je tako od mogućeg – iako nikad do kraja izvodljivog, apsolutnog – potiskivanja u manje ili više umrtvljeni repertoar čisto povijesnih književnih predmetno-problemskih interesa jedne književne tradicije. Pritom, u takvoj situaciji, unutar okvira onog naročitog hiperteksta što ga u bošnjačkoj književnosti i kulturi uspostavlja ova tema i njezina reprezentacija prošlosti, a s obzirom na činjenicu da se ove linije tradicijskih kontinuiranja ne ostvaruju u nekom inače nemogućem povijesnorazvojnom “vakuumu”, izdvojene iz širih književnih i kulturalnih okolnosti i procesa, već se, naprotiv, i same mijenjaju s promjenama u širim okvirima “sadašnjice u progresu”, Zeleno busenje E. Mulabdića i Ponornica S. Kulenovića kao, naime, dva izrazito značajna, paradigmatska uobličenja “austrougarske teme” iz dvaju dijahronijski odvojenih i uopće bitno različitih razvojnih trenutaka bošnjačke književne i kulturalne povijesti – njezinih, dakle, dvaju međusobno suprotstavljenih kulturalnomemorijskih makromodela, ne komuniciraju, međutim, primarno ili isključivo na kontaktno neposredan i izoliran način, već se ovaj kreativni dijalog odvija u pravilu preko prije svega čitavog niza drugih u ovaj tematsko-figurativni kompleks, ali i šire, mimo njega, u uopće “unutrašnju” povijest bošnjačke književnosti intertekstualno umreženih tekstova, njihovih međusobnih kontinuiteta i diskontinuiteta te sličnosti i razlika. Upravo zato prodor “žive tradicije” u očiglednu pojavnost što se zbiva u Kulenovićevu romanu i može, uostalom, povratnom spregom dinamički afektirati stanje cjeline bošnjačkog književnog i kulturalnog kanona, pa zato ni sličnosti i razlike koje postoje između Mulabdićeva i Kulenovićeva djela nemaju samo individualno-autorski karakter niti su samo puki učinak nekih općih, “univerzalnih” pravaca
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 277
razvoja novije evropske i “svjetske” književnosti, već su – treba naglasiti još jednom – sličnosti i razlike koje su u konačnici rezultat i – vjerovatno i presudno – zakonitosti cjeline “unutrašnjeg” povijesnog razvoja jednog naročitog pojedinačnog književno-kulturalnog toka, odnosno u ovom slučaju najprije bošnjačke, a potom i ukupne bosanskohercegovačke književnosti, što je i razlog da ih se onda prvenstveno u tom smislu treba razumijevati, bez redukcionizma bilo koje vrste ili provenijencije.
II. Uporedi li se sa Zelenim busenjem E. Mulabdića, prvim bošnjačkim romanom i ujedno prvim djelom u bošnjačkoj književnosti u kojem je “austrougarska tema” kao takva postala predmetom jasno fokusiranog i sveobuhvatnog književnoreprezentacijskog interesa za onaj i u ovom trenutku i kasnije u bošnjačkoj književnosti i kulturi prepoznatljivi “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine”, ali i mjestom gdje su se javili i prvi elementi mijene u oblikovanju austrougarskog tematskog usmjerenja u ovoj književnoj i kulturalnoj tradiciji, sasvim je jasno da Ponornica S. Kulenovića pripada u cijelosti novoj i bitno drugačijoj paradigmi, i to kako uopće, tako i naročito s obzirom na za ovaj roman karakteristične načine književne reprezentacije prošlosti u vezi s austrougarskim tematskim kompleksom, što su, uz sličnosti, razlike važne i za ono što je “unutrašnji” povijesni razvoj prije svega bošnjačke, a potom i bosanskohercegovačke književnosti od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st. Ovakvo što ne odnosi se samo na mogućnost tradicionalnog književnohistorijskog i užeg poetičkog određenja ovih dvaju romana, već, dakle, i na mogućnost njihova određenja unutar koncepta “kulturalnomemorijske historije književnosti” i njezine ideje široko kulturalnoteorijski zasnovanog inoviranja sad već klasičnog književnohistorijsko-poetičkog razumijevanja književnih pojava i procesa, a koje se sad znatno čvršće vezuju za njihovu složenu poziciju ne samo unutar tradicionalno definiranog kulturalnog konteksta kojem pripadaju već, naime, mnogo više za ono što se shvata (čak kad se tako i ne imenuje) pod pojmom koteksta, a zapravo za njihovo mjesto unutar jedne naročite “kulturalne gramatike” čiji su ovi, kao i uopće drugi tekstovi i konstituirajući, ali i funkcionalni elementi u procesima književnog tradiranja onog što se prepoznaje kao “kulturalni smisao”, a što u osnovi nije ništa drugo doli ono “kulturalno označeno” ili uopće “kulturalni sadržaj” što same pojedince ili individualne pojave povezuje u okvire neke šire zajednice ili pojave višeg
278 Sanjin Kodrić
reda, bez obzira na to da li je riječ o prvenstveno nekoj manjoj ili većoj nacionalnoj zajednici ili, pak, tek o određenoj široj literarnoj pojavi – književnoj zajednici reda pojedinačne književnosti ili književne tradicije. Na ovakvo što upućuje već i smještanje ovih dvaju romana u okvire dvaju međusobno različitih, pa čak i između sebe umnogome suprotstavljenih kulturalnomemorijskih makromodela – kanonskog, kojem pripada Mulabdićevo Zeleno busenje, i postkanonskog, kojem pripada Kulenovićeva Ponornica, pri čemu ova dva šira kulturalnomemorijska okvira pojedinačnih književnih praksi (baš kao i treći – politradicijski kulturalnomemorijski makromodel) trebaju prije svega upozoriti upravo na – najopćenitije govoreći – različite načine funkcioniranja pojedinih, pa tako i ovih dvaju tekstova unutar “kulturalne gramatike” neke književnosti kako uopće, tako i – posebno – s obzirom na ulogu književnih pojava u širim procesima koji se tiču kulturalnog pamćenje unutar određene bilo nacionalne ili neke njoj slične, bilo čisto književno-kulturalne cjeline, a koji se uvijek – bez obzira o kojem od ovih fenomena konkretno je riječ – odvijaju kao procesi složenog i istovremenog i kontinuiranja i modificiranja nekih tačno određenih njihovih konektivnih struktura, između ostalog i figura sjećanja, kao i svih onih elemenata koje one podrazumijevaju. Pritom, onda kad je riječ o “austrougarskoj temi” kao nesumnjivo jednom od ključnih konstituenata memorijske figure “novih vremena” i povijesnih raskršća u bošnjačkoj “unutrašnjoj” književnoj povijesti od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st., a prvenstveno u potezu od Zelenog busenja E. Mulabdića do Ponornice S. Kulenovića, te ne zadovolji li se s ovim u vezi onim posmatranjem razvoja “priče o prošlosti” u bošnjačkoj književnosti koje brojne i složene razlike u ovom području često svodi tek na općeniti obrat što podrazumijeva “pomak iz hroničarskog i tradicionalnog historijskog u modernistički novohistorijski roman” koji “na podlozi konkretnih povijesnih zbivanja istražuje smisao logosa povijesti” (Kazaz 2004:216, 220), tad temeljna razlika u funkcioniranju ovih dvaju i njima sličnih tekstova u “kulturalnoj gramatici” bošnjačke književnosti jeste, uz ostalo, u tome da, za razliku od Mulabdićeva romana, a s obzirom na naročiti a sad izraziti sistemski položaj “austrougarske teme” u “unutrašnjoj” povijesti ove literature tokom 20. st., posebno u njegovoj drugoj polovini, ova tema i njezina predodžba o prošlosti u Kulenovićevu romanu neće se javiti kao primarno manje ili više eksplicitni književni odgovor na neposredne, aktuelne društveno-političke prilike kao njezin izrazito važan izvanknjiževni kontekstualni izazov i okvir, već – bitno drugačije u odnosu na Mulabdićev slučaj – oblikovanje “austrougarske teme” i njezina reprezentacija povijesti
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 279
u Kulenovićevoj Ponornici rezultat je, dakle, prvenstveno unutarknjiževnih razvojnih procesa, svojevrsne dinamike upravo imanentnog književno-kulturalnog koteksta autorova vremena i njegove dijahronijske osnove, a zapravo specifične “književne evolucije” unutar onog što su, uz njegovu dijahronijsku osnovu, pojavni tokovi bošnjačke književnosti i njezine kulture u razdoblju modernizma nakon Drugog svjetskog rata. U takvoj situaciji, baš onako kako je, na samom početku i povijesti novije bošnjačke književnosti i povijesti austrougarskog tematskog kompleksa u ovoj literaturi, Mulabdićevo Zeleno busenje pokazalo prvenstveno složeni odnos književnosti i izvanknjiževne stvarnosti tokom devetnaestostoljetnog preporodnog doba u ovoj književnoj tradiciji te – sasvim razumljivo s obzirom na to o kojem je vremenu u razvoju ove literature riječ – tek naznačilo kompleksnije unutarknjiževne procese, tako će, nakon što su svi ključni elementi “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti u cijelosti konstituirani, Ponornica S. Kulenovića u punom kapacitetu pokazati složenost postojanja jednog djela unutar prije svega naročite “kulturalne gramatike” jedne literature, a kad, dakle, sad već nedvojbena a specifična sistemska pozicija onog predmetno-problemskog interesa što ga u bošnjačkoj književnosti i kulturi podrazumijeva austrougarski tematski kompleks postaje ono što u Ponornici S. Kulenovića bitno određuje njezinu i šire i uže specificiranu mnemopolitičku strategiju i njezine načine reprezentacije prošlosti u vezi s ovom tematskom orijentacijom (a što je inače, kao i onda kad je riječ o Mulabdićevu djelu, i mogući primjer za druge slične slučajeve, i mimo, naime, onog tematskog interesa što ga obuhvata “austrougarska tema”). Ovakvo što, razvijanje “austrougarske teme” ne više iz primarno odnosa književnosti i izvanknjiževne stvarnosti već iz prvenstveno sistema “unutrašnje” povijesti jedne literature, ne znači, međutim, da se “austrougarska tema” i u Kulenovićevoj Ponornici ne javlja kao naročita i autorska i kulturalna “interpretativna politika” te kao naročiti okvir kulturalnog zapamćivanja i zaboravljanja, lišena onog za svaku memorijsku figuru karakterističnog i neizostavnog povezivanja sjećanja prošlosti, stanja sadašnjosti i očekivanja u budućnosti, već je, sasvim naprotiv, ova tema i kod Kulenovića upravo krajnje prepoznatljivo književno “mjesto pamćenja”, čak na neki način vjerovatno i izrazitije negoli kod Mulabdića, a svakako višestruko književnokulturalno osvještenije u poređenju s djelom ovog autora i uopće književnom praksom njegova vremena, i to upravo zato što se Kulenovićev roman javlja u onom trenutku kad “austrougarska tema” sa svojim mogućnostima književne reprezentacije prošlosti već odavno predstavlja i jedan od ključnih sistemskih elemenata konektivnih struktura bošnjačke književnosti i
280 Sanjin Kodrić
kulture. Otud, značajna razlika u oblikovanju “austrougarske teme” u Zelenom busenju E. Mulabdića i Ponornici S. Kulenovića postoji i kao razlika koja nadilazi tek bilateralne međusobne odnose ovih dvaju romana, i ona je ekvivalentna upravo izmjeni ukupnog bošnjačkog književno-kulturalnog stanja u pomaku od Mulabdićeva devetnaestostoljetnog preporodnog doba do Kulenovićeve modernističke savremenosti, pri čemu oblikovanje “austrougarske teme” u romanu S. Kulenovića baštini u osnovi manje-više sve ono što se dešavalo u bošnjačkoj književnosti i kulturi tokom gotovo cijelih osam desetljeća koja dijele ova dva autora i njihove radove, baš kao što Mulabdićev roman i sam manje ili više podrazumijeva i ono što je, iako relativno kratka, ipak stvarno postojeća tradicija oblikovanja “austrougarske teme” u književnosti preporoda koja prethodi njegovu djelu. Međutim, ni u jednom ni u drugom slučaju ne radi se pritom o krajnjoj i bezuvjetnoj determiniranosti onog narednog književnog ostvarenja njegovom književno-kulturalnom prethodnicom, ili uopće nekim drugim njegovim književno-kulturalnim okvirom, pogotovo ne u smislu taineovske pozitivističke “determinističke trijade” i ideje “trenutka književnog razvoja”, već – umnogome drugačije, pa čak i gotovo sasvim suprotno – riječ je tek o kreativno-produktivnom nasljedovanju tradicijske baštine, a zapravo naročitog “kulturalnog smisla”, a što – u cijelosti u skladu s idejom o kulturalnomemorijskoj “unutrašnjoj” povijesti književnosti – podrazumijeva upravo dijalog s prošlošću uopće, pa tako i dijalog s književno-kulturalnom poviješću, a otud i postojanje kako brojnih linija kontinuiteta, tako i značajnih elemenata modifikacije i inovacije na različitim razinama i u različitim aspektima, kad ni sličnosti ni razlike nisu ni izbliza objašnjive pukom teorijom književnopovijesnog determinizma – “nužnosti” i “odraza”. U tom smislu, onda kad se na ovaj način posmatra Ponornica S. Kulenovića, puno opravdanje i značenje književnohistorijski sasvim ispravno utemeljenog suda ima ona inače često u Kulenovićevu slučaju isticana tvrdnja da ovaj roman predstavlja i svojevrsnu sintezu sveukupnog dotadašnjeg, cijelih pola stoljeća dugog autorova književnog rada, ono mjesto gdje se “i u tematsko-idejnom i stilsko-izražajnom vidu zbira svekolika duhovna biografija ovog pisca od ranih lirskih proza i pjesama, preko poema, eseja, drama i pripovijesti, sve do kasnih soneta i priča objavljenih u knjigama Divanhana i Gromovo đule” (Duraković 1998a:348), pa se u njega, kao u neku vrstu zaključnog ili konačnog, ali i zavjetnog teksta, “slijeva svo životno, misaono i stvaralačko iskustvo Skendera Kulenovića” (Rizvanbegović 1990:112), ali je, isto tako, kao i prethodne, u ovoj perspektivi do kraja ispunjena smislom i još šira, po razumijevanje “unutrašnjeg” povijesnog
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 281
razvoja bošnjačke književnosti, a posebno tradicije “austrougarske teme” unutar nje u ovom trenutku još značajnija, a samo naizgled pjesnički vrlo slobodna i neobavezna figurativna ideja da, slično ponornoj rijeci u autorovu sonetu koji s romanom dijeli isti naslov, “Ponornica iznosi s vremena na vrijeme, kad joj ‘grotlo otješnja’ pritajeno nakupljeno dramatično obilje svog osnovnog tematskog usmjerenja” (Rizvanbegović 1990:107), čime je, naime, vrlo slikovito, ali i književnohistorijski dosta precizno naznačen položaj i karakter Kulenovićeva romana u povijesti oblikovanja “austrougarske teme” i predodžbe o prošlosti što je ona ostvaruje u bošnjačkoj književnosti uopće, a naročito tokom 20. st. Jer, ulazeći u mnemonički “intertekstualni mrežni prostor” što ga u bošnjačkom književnom okviru uspostavlja književno-kulturalna dominacija “austrougarske teme” i uopće budući tradicijski izrazito samoosviještena, tim prije što – bez i najmanje sumnje – “doimlje se kao svojevrsno sabirno sočivo kroz koje se sabralo svekoliko iskustvo bošnjačkog književnog naslijeđa ove tematske i duhovne orijentacije, ali u onom plemenitom stvaralačkom činu kristalizacije u kojem se odstranjuje sve što je neknjiževna naplavina, romantično-nacionalni nanos i zanos trenutka” (Duraković 1998a:348), Ponornica S. Kulenovića postat će i roman koji će, zajedno s drugim amblematičnim elementima nacionalne književne i kulturalne prošlosti, kreativno iskoristi tad gotovo stoljetno iskustvo ovog, sad u “kulturalnu gramatiku” bošnjačke, a potom i bosanskohercegovačke književnosti upisanog tematskog kompleksa, pa oblikovanje “austrougarske teme” i njezina reprezentacija prošlosti u ovom romanu počiva na čitavom nizu različitih u tradiciji na ovaj ili onaj način već postojećih pretpostavki i rješenja već prethodno oprobanih u povijesti ostvarivanja ove teme ili barem njoj manje ili više bliskih reprezentacijsko-sjećajnih sadržaja, bez obzira na to javljali se oni kao noseća struktura jednog cjelovitog književnog svijeta ili samo kao jedna od njegovih osnovica, kao i na, s ovim u vezi, uvođenju novih, onih koji dotad nisu bili bitnije uključeni u ono što je oblikovanje austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj ili bosanskohercegovačkoj književnosti, zbog čega je, konačno, upravu i M. Rizvić onda kad tvrdi da je upravo “i pojam ponornice, bošnjačke, one koju je stvaralački sugerirao Skender Kulenović, teorijski produktivan, a zapravo strukturno bitan u bošnjačkoj književnosti, i kao književnohistorijska kategorija, i kao reverzivno-estetski fenomen” (Rizvić 1994:36). Tako, sažimajući značajan dio ukupne dotadašnje bošnjačke književne prošlosti u vezi sa svojim temeljnim tematskim interesom, ali i šire, te na ovaj način dovodeći bošnjačku književnost u ono stanje kad ovdje ne “radi” samo posljednji “vremenski presjek”, već cijela “masa
282 Sanjin Kodrić
tekstova kulture”, pa “u suštini sve što sadrži aktuelno pamćenje kulture direktno ili posredno se uključuje u njenu sinhroniju” (Lotman 2004:189), Kulenovićeva Ponornica i njezina realizacija austrougarskog tematskog kompleksa zasniva se i na naročitom, u bošnjačkoj književnosti još od Mulabdićeva vremena, pa nadalje sve prisutnijem uvezivanju priče o zajednici s pričom o pojedincu unutar povijesno-kulturalnog trenutka kad dramatična kolektivna kriza i rasap znače i traumatični lom i agoniju individue, potom na posebnom i vremenom sve izrazitijem predmetno-problemskom fokusiranju individualnih sudbina, drama i dilema uopće te, naročito, pozicija “rubnih” društvenih skupina, posebno situacije žene i uopće tzv. slabog subjekta unutar, najčešće, raspadajućeg patrijarhalnog društveno-kulturalnog poretka i nerijetko zbunjujućih i, isto tako, dramatičnih procesa “emancipacije”, “modernizacije” i “evropeizacije” te drugih radikalnih i traumatičnih povijesnih mijena, jednako kao i na također sve češćem (inter)kulturaliziranom osvjetljavanju onog što je na neki način određen kao “Drugi” i “drugačiji”, pa čak i na empatičkom ili solidarnom saobražavanju s njim, kao i na ukidanju ovakvih granica, te uopće na sve značajnijoj i sve osvještenijoj kulturalnoj (auto)analizi i (auto)artikulaciji i sve novijem i drugačijem razumijevanju povijesti i povijesnosti, odnosno na sve prisutnijim i sve složenije ili suptilnije postavljenim pitanjima nacionalne (auto)imaginacije te kolektivnog, personalnog i individualnog identiteta, i to kako na konkretno-lokalnoj, tako i na “općoj” i “univerzalnoj” razini, kad pojedinačna čovjekova situacija i zavičajni topos sve češće sinegdoški zrcali ne samo stanje šire nacionalne zajednice i njezine u osnovi (auto)imaginirane povijesno-egzistencijalne pozicije već sve više i onu departikulariziranu “ljudsku sudbinu”, što je ipak samo jedan, strogo selektiran niz promjena u tradiciji oblikovanja “austrougarske teme” i predodžbe o prošlosti što je ona podrazumijeva u bošnjačkoj književnosti 20. st. te uopće u “unutrašnjoj” povijesti ove literature koje, kao kreativna osnova ovog romana, prethode Ponornici S. Kulenovića, s jedne strane. I s druge strane, naime, Kulenovićevo djelo i njegovo ostvarivanje ove teme zasniva se na, isto tako, čitavom repertoaru složenih, u bošnjačkoj književnosti 20. st. mahom inovativnih književnih postupaka koji mu tradicijski prethode, od kojih je također vrlo značajan dio upadljivo često ostvarivan i pri oblikovanju upravo “austrougarske teme” ili drugih njoj manje ili više bliskih kulturalnomemorijskih sadržaja književne reprezentacije prošlosti u bošnjačkoj literaturi ovog vremena, jednako kao i mimo ovog sjećajnog kompleksa, ali opet u relativno srodnom književnoreprezentacijskom području. U tom smislu, Kulenovićev roman počiva i na vrlo brojnim, uglavnom avangardno-modernističkim
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 283
“književnoizražajnim” novinama, koje se najčešće kreću posebno počev od općenitog psihološkog produbljivanja narativnih uvida i poetizacije narativnog teksta uopće (koja se, pritom, vrlo često i ostvarivala ili u vezi s izrazitijim udjelom upravo samog postupka psihologizacije književnog diskurza ili, pak, u vezi sa značajnijim međusobnim povezivanjem i prepletanjem onih prvenstveno narativnih i onih primarno meditativnih ili deskriptivnih dionica teksta, kad i oštre tradicionalne granice različitih razina zbilje i zbivanja u njima sve više popuštaju pred estetskim doživljajem i umjetničkom vizijom stvarnosti, pa sam književni svijet sve više postaje jedinstvena i nedjeljiva, integralna i do kraja osobena literarno ostvarena egzistencijalna predodžba), preko iskorištavanja različitih pojedinačnih književnih strategija posredovanja strogo ličnog i krajnje individualnog iskustva svijeta oko pojedinca i svijeta unutar njega, u njegovoj svijesti (naročito u smislu uvođenja diskurza ispovijedanja, kritičkog samopreispitivanja i svjedočenja, posebno čestog u bošnjačkoj književnosti druge polovine 20. st.), pa do postupaka i strategija što se ostvaruju u neposrednoj vezanosti za umjetničku intenciju književnog fingiranja diskurza “privatnog povijesnog dokumenta” – u osnovi manje ili više, ali uvijek dominantno ličnog teksta iz prošlosti i teksta o prošlosti, poput sjećajnih diskurza izgubljenog, zaboravljenog ili na neki dugi način dotad nepoznatog privatnog rukopisa (vrlo često onog u najužem smislu autobiografskog karaktera), dnevnika, memoara ili hronike (najčešće one povijesne ili porodične), ali i rodoslova, nekrologija ili čak tariha te uopće povijesnog zapisa i sl., čiji će se elementi javljati upadljivo često kao dominantni iskazni oblici u bošnjačkoj književnosti naročito nakon Drugog svjetskog rata i obnove esteticističkih književnih tendencija, i to kako zasebno, tako i u različitim međusobnim kombinacijama i najrazličitijim žanrovskim hibridima, internalizirajući i tako u šire okvire uvezujući i druge inovacije ove vrste, između ostalog i naglašene postupke te strategije psihologizacije, poetizacije i uopće individualizacije načina ostvarivanja književnog svijeta, samostalno ili, još češće, u njihovoj međusobnoj vezi. U takvoj situaciji, Ponornica S. Kulenovića ne samo da predstavlja onaj tekst što je, po nekoj samosvojnoj, unutrašnjoj stvaralačkoj logici, nastao gotovo tako kao da se autorovo djelo “stalno dopjevavalo da bi se završilo romanom”, već je – čineći tako sasvim očitom “unutrašnju” povijest bošnjačke književnosti – istinski u punom kapacitetu i tekst u kojem doslovno “stiču se tokovi muslimanske literature” (Rizvanbegović 1990:154) u svoj njihovoj povijesnoj razlivenosti i raznolikosti, pri čemu – zahvaljujući upravo ovoj izrazitoj kontinualnosti i tradicijskoj otvorenosti, ali i naročitoj
284 Sanjin Kodrić
rekreaciji tradicijskog naslijeđa, što je u Kulenovićevu književnom djelu i inače posebno naglašeno – autorov roman i njegovo oblikovanje “austrougarske teme” te uopće reprezentacija prošlosti što je ona podrazumijeva i dodatno šire okvire u kojima se ova tema do ovog trenutka ostvarivala, a posebno u odnosu na njezino početno, devetnaestostoljetno preporodno doba, u sebi sintetizirajući, uz one manje ili više karakteristične i odranije poznate, i one u bošnjačkoj književnoj i kulturalnoj prošlosti tokom dugog vremena njezina povijesnog razvoja ubaštinjene tradicijske tvorbe što dotad uglavnom nisu imale većeg udjela u oblikovanju “austrougarske teme” i sličnih predmetno-problemskih reprezentacijsko-sjećajnih kompleksa ove književnosti, pa će se u Ponornici na naročit način sabrati gotovo cjelina bošnjačkog književno-kulturalnog iskustva, ili barem njegov izrazito velik, najdominantniji i najreprezentativniji dio, i to kako onog pisanog, tako i onog usmenog, a kad tradicija kao “jedan od mehanizama prekodiranja” nastupa upravo kao “sistem tekstova koji se čuvaju u pamćenju date kulture” (Lotman 2004:108). Otud se u ovom romanu – svako na svoj način i u određenoj mjeri – reflektira i živo usmenoknjiževno naslijeđe sevdalinke, balade i romanse, prvenstveno njihova naglašena emocionalnost te, posebno često, vrlo tanahno posredovana ljubavno-erotička senzualnost, ali i naslijeđe epske pjesme i usmene predaje te uopće narodne priče i mudrosti, zasnovano na naročitom povijesnom iskustvu kako onog života na “krajini”, na razmeđu međusobno sukobljenih svjetova, tako i onog života koji, i mimo epskog kulta junaka i gazije, traži načine svojeg razumijevanja svijeta i čovjeka u njemu, s jedne strane, baš kao što se, s druge strane, u ovom romanu zrcali i dugi povijesni niz bošnjačke pisane književnosti, u Kulenovićev roman unoseći tako još čitavu jednu složenu književno-kulturalnu prošlost. Ovaj potonji, pritom, i sam je krajnje široko tradicijski zasnovan, razuđen i raznolik, te se proteže počev od davnašnje i sad na ovom mjestu sjećajno obnovljene bošnjačke intelektualno-mističke pjesničke tradicije na orijentalnim jezicima i arebičke, mahom pučko-pobožne literature, preko devetnaestostoljetnih, ali autoru ne i stranih početaka evropski opredijeljene, novije bošnjačke književnosti iz vremena Mulabdića i njegove generacije, pa do sve bližih i, konačno, sasvim nedavnih bošnjačkih književnih pojava 20. st. u širokom luku od sinkretičke lirske modernosti Muse Ćazima Ćatića i njegove naročite poetičke liminalnosti s prijelaza dvaju stoljeća, preko sve smjelijih i za kasniji razvoj bošnjačke književnosti presudno važnih međuratnih avangardnih eksperimenata i složenog redefiniranja tradicijskih polazišta Hamze Hume, Ahmeda Muradbegovića, Hasana Kikića i Zije Dizdarevića te uopće njihova istraživanja kako načina
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 285
izražavanja novih književnih sadržaja, tako i načina novog ostvarivanja onih starih, pa do savremeničkog književnog naraštaja Meše Selimovića, Maka Dizdara, Derviša Sušića i Ćamila Sijarića te tad mlađih književnih autora, među njima prije svih Nedžada Ibrišimovića, kad će u bošnjačkoj i uopće bosanskohercegovačkoj književnosti još od vremena “pripovjedačke Bosne” dominantna lokalno-regionalna i naglašeno mimetička široka “bosanska tema” (usp. Lešić 1991a, 1991b) profilirati se do kraja u njihov “bosanski tekst”, a zapravo u jedan suptilni, rafinirani i sasvim novi, mahom esteticističko-artistički, modernistički doživljaj svijeta i života, općenitiji i univerzalniji te, otud, i estetski uspjeliji nego ikad prije, no i dalje u pravilu prepoznatljivo bosanskohercegovački. Pritom, ovaj složeni tradicijski koloplet na kojem će se utemeljiti Kulenovićeva Ponornica, a otud i oblikovanje “austrougarske teme” i povijesna reprezentacija u ovom romanu, neće, međutim, ostati ograničen na kreativno nasljedovanje kroz dijahronijsku razinu samo jednog, nacionalnog, unutar sebe zatvorenog književno-kulturalnog povijesnog niza, odnosno na stvaralačko “dopisivanje” preko granica povijesnog vremena samo s ipak uskom nacionalnom književno-kulturalnom prošlošću, već – ma koliko dominantno takvo što bilo u ovom romanu, a zahvaljujući suštinskoj otvorenosti njegovih pojedinačnih užih književnih i kulturalnih okvira prema i manje ili više drugačijim tradicijama, naročito u domaćem, bosanskohercegovačkom, i izrazito bliskom južnoslavenskom krugu, jednako kao i zahvaljujući u ovom romanu prisutnim procesima i redefiniranja tradicije – “Kulenovićev roman sažimlje i produžava također i onu tradiciju koja je, otvarajući se prema srpskoj i hrvatskoj književnosti, prevazilazila skučene obzore nacionalnog duhovnog izolacionizma, ne gubeći pri tom ništa od svoje kulturne i književne autohtonosti i autentičnosti” (Duraković 1998a:348), pa će se autorovo bavljenje “austrougarskom temom”, sasvim razumljivo, zasnovati i na književnom te kulturalnom iskustvu šireg, bosanskohercegovačkog konteksta, a potom i konteksta južnoslavenske interliterarne zajednice, gdje će “priča o prošlosti” već tradicionalno biti obilježena prije svega pojavom Ive Andrića i uopće novim, modernističkim iskustvom povijesne zbilje i čovjekova položaja u njoj, baš kao što će, još i ranije, u istom ovom kontekstu priča o “novom vremenu” biti na za Kulenovića vrlo važan način aktuelizirana kod, primjera radi, Ksavera Šandora Đalskog, Vjenceslava Novaka ili Ive Vojnovića i Borisava Stankovića te u djelima njima sličnih autora južnoslavenskog književno-kulturalnog prostora, s jedne strane, dok će, s druge strane, Kulenovićev roman isto tako sasvim zorno i jednako prirodno počivati i na iskustvima još šire – evropske romaneskne i uopće književno-kulturalne
286 Sanjin Kodrić
tradicije. U tom smislu, artikulirajući ih nužno u skladu s postojećim zakonitostima vlastite “unutrašnje” povijesti prvenstveno bošnjačke, a potom i bosanskohercegovačke književnosti, Kulenovićevo djelo utemeljuje se posebno na onim evropskim literarnim postignućima koja se tiču prije svega posredovanja sasvim ličnog egzistencijalnog i, još češće, sjećajnog iskustva, s čim u vezi Ponornica S. Kulenovića i njezin način bavljenja austrougarskim tematskim kompleksom beskrajno mnogo duguje onom povijesnom toku evropske literature u kojem u prvi plan dolazi nova, najčešće proustovska koncepcija vremena i stvarnosti te naročita, mahom egzistencijalističko-apsurdistička melanholija, zebnja i nemir pred onim što je svevremena “čovjekova situacija” i “ljudska sudbina”, jednako kao i onom usmjerenju unutar evropske književne prošlosti koje će, i u “velikim” i u “malim” evropskim književnostima, vezati se upravo za temu nestanka tradicionalnih svjetova i njihovih autohtonih specifičnosti i vrijednosti. Konačno, ovakvo što, sve zajedno, onaj je, dakle, okvir u kojem će se “austrougarska tema” pojaviti u romanu Ponornica S. Kulenovića, i dalje vezana za tradiciju, ali i bitno – otud – preoblikovana kako u odnosu na njezine u početku relativno skromne pojavne oblike iz vremena kad se neposredno nakon osmansko-austrougarske smjene u Bosni tokom posljednjih desetljeća 19. st. ova tema počela konstituirati u bošnjačkoj književnosti, ali i njezin skori prvi pravi i nedvojbeni vrhunac – onaj u Zelenom busenju E. Mulabdića, tako i u odnosu na njezine kasnije manje ili više učestale realizacije i manifestacije tokom narednih užih povijesnorazvojnih faza novije bošnjačke književnosti, tokom kojih je ova tema iz teksta u tekst bila predmetnom ne, naravno, sasvim neizvodljivih povijesno “vakuumiziranih” ili “konzerviranih” doslovnih opetovanja već, naprotiv, uz jasna i nimalo slučajna tradicijska kontinuiranja, i predmetom različitih mijena i modifikacija, a što je, dakle, ne samo neće istisnuti iz predmetno-problemskog registra bošnjačke književnosti 20. st., već će joj, štaviše, uz stalne promjene i inovacije, na ovaj način osigurati i onu vrlo stabilnu i prepoznatljivu poziciju u sistemu konektivnih struktura ove, kao i cjeline bosanskohercegovačke literature cijelog ovog dugog povijesnog razdoblja i tako joj produžiti ono naglašeno književnopovijesno trajanje, šireći joj pritom sve vrijeme oblikotvorne mogućnosti i u “sadržajnom” i u “izražajnom” smislu. Zahvaljujući ovom i jeste, uostalom, bilo moguće da se “austrougarska tema” u Kulenovićevoj Ponornici sa svojim karakterističnim predočavanjem povijesne zbilje, ali i sa svojim naročitim kulturalnomemorijskim potencijalima javi i mimo one uobičajene prakse u kojoj je književni rad manje ili više kreativan ili samosvjestan odgovor na
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 287
izvanknjiževnu stvarnost, kako je to bio slučaj upravo u počecima povijesti ove teme u bošnjačkoj književnosti, a zapravo da se pojavi kao, dakle, neka vrsta “nagonskog” razvojnog refleksa u okvirima naročite “književne evolucije” u “unutrašnjoj” povijesti ove literature, pri čemu, međutim, roman S. Kulenovića – baš kao i Mulabdićev roman u svojem trenutku – razlikuje se i od drugih djela bošnjačke književnosti u postpreporodnom vremenu, pa čak i od djela po drugim osnovama inače do kraja bliske mu i, u širem smislu, isto tako i njegove vlastite književne matice tokom druge polovine 20. st., između ostalog i zato što je Kulenovićeva Ponornica upravo cjelovito iskoristila tradicijski potencijal što ga je “austrougarska tema” desetljećima kontinuirano baštinila u konektivnim strukturama bošnjačke književne tradicije i njezine kulture, jednako kao i čitavo obilje drugih inovacija, uključujući i raznolikost novina iz drugih književno-kulturalnih tradicija što su i same u međuvremenu upisane u specifičnu “unutrašnju” povijest ove literature. Otud se u Ponornici S. Kulenovića austrougarski tematski kompleks neće javiti niti fragmentarno niti kao samo jedna od predmetnoproblemskih okosnica pojedinačnog književnog svijeta, kako je to, naročito nakon Drugog svjetskog rata, često slučaj kod većine kanonskih autora novije bošnjačke književnosti i brojnih njihovih “književnih saputnika”, već će, naprotiv, iako bitno preoblikovana, “austrougarska tema” ovdje biti upravo sama ključna osnova književnog sjećanja i literarnog komuniciranja “povlaštenog kulturalnog smisla”, što – uprkos brojnim razlikama na drugim razinama – djelo S. Kulenovića i čini istinskim savremenom pandanom Zelenom busenju E. Mulabdića, jednako kao i tekstom zahvaljujući kojem vrlo jasno očitavaju se neki od najvažnijih aspekata “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti od kraja 19. pa tokom cjeline narednog, 20. st.
III. Pretpostavke za ono oblikovanje “austrougarske teme” koje će Ponornicu S. Kulenovića dovesti u vezu sa Zelenim busenjem E. Mulabdića, ali i staviti je nasuprot ovom romanu i njegovu pristupu ovoj temi sličnim drugim ostvarenjima austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti i tako, u konačnici, učiniti sasvim vidljivim brojne ključne značajke bošnjačke “unutrašnje” književne povijesti nisu u osnovi ništa drugo nego neki od temeljnih elemenata konektivnih struktura njezine “kulturalne gramatike” od Mulabdićeva do Kulenovićeva vremena, dio kojih jeste u sistem ovog imanentnopovijesnog toka u međuvremenu cjelovito upisana i sama “austrougarska tema”, baš kao i, uostalom, cjelina memorijske figure
288 Sanjin Kodrić
“novih vremena” i povijesnih raskršća koja se na njoj utemeljuje. Pritom, uz samo kreativno “naslanjanje” na ono što je u međuvremenu, do autorova trenutka ostvarena “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti i austrougarski tematski kompleks u njoj kao jedan od bitnih, upravo sistemskih elementa njezinih konektivnih struktura, ono što će oblikovanje “austrougarske teme” u Ponornici S. Kulenovića i vezati za Zeleno busenje E. Mulabdića i za njemu s obzirom na odnos prema ovoj temi slična druga djela bošnjačke književne tradicije, ali i staviti nasuprot ovog romana i njemu u istom smislu bliskih drugih radova ove literature jeste, između ostalog, i promjena memorijskih formata, a koji će i sami, baš kao i njihova konkretna realizacija u Kulenovićevu romanu, proizaći iz onog što je situacija bošnjačke “unutrašnje” književne povijesti autorova vremena, iz njezinih kontinuiteta, ali i diskontinuiteta i uopće složenih modifikacija uvjetovanih kako dijahronijskim, tako i sinkronijskim odnosima u ovom imanentnom književnopovijesnom toku, pokazujući tako na još jedan način onu složenost postojanja jednog djela u onom što je sistem “unutrašnje” povijesti jedne literature, utoliko prije što je, dakle, riječ o onim dominantnim memorijskim perspektivama što su elementi od izuzetnog značaja po karakter ostvarivanja svake memorijske figure kao takve, pa tako i austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnoj tradiciji i njezinoj kulturi. Jer, baš onako kako su u počecima “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti memorijski formati u njezinu oblikovanju bili u vezi s odnosom koji književnost uspostavlja prvenstveno s izvanknjiževnom stvarnošću, tako su oni sad bitno određeni onim što je unutarknjiževna situacija, pri čemu tragom promjena u ostvarivanju austrougarskog tematskog kompleksa kao u ovom trenutku prvenstveno sistemskog elementa ukupne “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti, a pogotovo njezina u Kulenovićevu vremenu savremenog književnog stanja, sad dolazi do napuštanja primarno kolektivnog i ideološkog memorijskog formata kao u počecima “austrougarske teme” dominantne memorijske perspektive, a koja je – sasvim razumljivo s obzirom na književnopovijesni trenutak o kojem je ovdje riječ – najvećim dijelom bila još uvijek prisutna i u Mulabdićevu Zelenom busenju, mada se zahvaljujući njegovim nemalim inovacijama, uključujući i uvođenje elemenata polifonijskog diskurza u roman, i ovdje već vidno počela mijenjati, i to u pravcu onog što će se pojaviti upravo u Kulenovićevoj Ponornici. Pritom, namjesto ovih, tradicionalnih memorijskih “filtera”, u Kulenovićevu romanu sad se pojavljuju prije svega onaj individualni, a potom i kulturalni, pa će razvoj “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti od Zelenog busenja E. Mulabdića do Ponornice S.
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 289
Kulenovića ostvariti, uz ostalo, i onu promjenu koju je već postojeća književnohistorijska praksa sasvim tačno i krajnje precizno opisala i kao prijelaz u kojem “historijska freska kolektivne svijesti preobražava se nužno u egzistencijalnu dramu pojedinačne svijesti” (Duraković 1998a:354), čime se, naime, vrlo jasno upućuje i na ključnu transformaciju u mnemopolitičkoj strategiji u oblikovanju “austrougarske teme” i uopće predodžbe o prošlosti u okvirima “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti od Mulabdićeva do Kulenovićeva djela. Sad Kulenovićev roman ne prikazuje – kao Mulabdićev te čitav niz drugih književnih radova koji se prije njega bave “austrougarskom temom” – samo ili prvenstveno strahoviti povijesni rasap jednog specifičnog svijeta pred nezaustavljivim naletom novog i drugačijeg, već – mijenjajući onaj nekadašnji uglavnom, a posebno u poređenju s Kulenovićevom Ponornicom, odveć široki i sveobuhvatni, panoramski, i dominantno kolektivno-ideološki pogled perspektivom krajnje privatnog, ali i kulturalno osviještenog sjećanja, odnosno, u konačnici, upravo individualnog te kulturalnog memorijskog formata – cjelovito stupa i u naročito prisno i uopće emotivno naglašeno razumijevanje i kolektivnih, ali i sasvim individualnih sudbina unutar jednog dramatičnog vremena, jednako kao i u osobeno otkrivalačko ili, preciznije, arheološko ispitivanje te prezentiranje ključnih sadržina jedne kulture, čije se složene unutrašnje spone sad do kraja otvaraju pogledu izvana upravo i zato što su u datoj, za “austrougarsku temu” u bošnjačkoj književnosti i inače karakterističnoj situaciji čvrsti okviri jednog starog i dotrajalog, a nekad zaokruženog i potpunog načina života i razumijevanja svijeta počeli pucati. A kao takav, roman Ponornica S. Kulenovića, koji – baš kao i Mulabdićevo Zeleno busenje na svoj način i u onoj mjeri koja je bila moguća u njegovu vremenu – u sebe uključuje i privatnu, ličnu i porodičnu dramu i dramu cjeline zajednice, ne samo da je u cijelosti dekolektivizirao i dezideologizirao ono što su načini književnog posredovanja kulturalnog pamćenja zasigurno jedne od najvećih raskrsnica bošnjačkog nacionalnog, ali i ukupnog nadnacionalnog bosanskohercegovačkog kolektiva, i ne samo da je do samog razvojnog klimaksa doveo dotadašnju sveukupnu povijest individualiziranja memorijskih praksi u književnom oblikovanju “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnoj tradiciji, već ju je, isto tako, i bitno, također do samog kraja kulturalizirao, pritom – upravo zahvaljujući cjelovitom sistemskom pozicioniranu “austrougarske teme” u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti i, s ovim u vezi, uvođenju individualnog te kulturalnog memorijskog formata u oblikovanje ove teme – dovršivši proces koji je ma koliko diskretno, tek u naznakama, ali ipak stvarno započeo autor prvog bošnjačkog
290 Sanjin Kodrić
romana te dovevši tako ovu temu do onog njezina povijesnorazvojnog trenutka kad ona ne zasniva se više primarno ili isključivo na pojednostavljenom praćenju samo onog što je za zajednicu dokidajuća nužnost povijesnog procesa u kojem – kako kaže narodna pjesma (a referira je i Kulenovićevo djelo) – “zeman zida po kotarim kule // zeman zida, zeman raziđuje”, već, isto tako, i na, s ovim u vezi, ispitivanju kulturalnih pojava, a kad će Kulenovićev roman rezultirati i onim što je “svijest o trajnosti kulturnih fenomena, nepodložnih korozivnom djelovanju vremena” (Duraković 1998a:351). Zahvaljujući ovom, konačno, “austrougarska tema” upravo kod Kulenovića kao nikad prije i oslobađa se kreativne sputanosti bilo koje vrste, dok se cjelina književnosti koja je opsesivno ponavlja otvara bitno drugačijem razumijevanju i oblikovanju kako vlastitog i aktuelnog i povijesnog identiteta i uopće cjeline svoje književno-kulturalne tradicije, tako i uopće kolektivnih, personalnih i individualnih identiteta unutar zajednice kojoj zajednički pripadaju, pri čemu, zajedno s izrazitim kulturalnim interesom, upravo individualitet kao takav dolazi na prvo mjesto, pa će u tom smislu, kao i kulturalna, individualna perspektiva, kao, dakle, opća karakteristika postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti, odrediti i brojne temeljne načine reprezentacije prošlosti u ovom romanu, koji su, naravno, do kraja drugačiji u poređenju s onima kod Mulabdića, jednako kao što je, uostalom, sasvim drugačija i cjelina Kulenovićeve mnemopolitičke strategije u oblikovanju “austrougarske teme” na ovom mjestu, kao i uopće ukupnost memorijskih kapaciteta njegova djela, a što je vidljivo gotovo u svim njegovim aspektima, sve to – valja još jednom naglasiti – na temelju upravo sistemske pozicije austrougarskog tematskog kompleksa u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti i njezinoj “kulturalnoj gramatici” vremena kad nastaje Kulenovićevo djelo. Ovakvo što Ponornica S. Kulenovića u značajnoj mjeri otkriva već na samom početku – u za ostatak romana presudnim uvodnim elementima naznačavanja načina konstituiranja svojeg “dijegetičkog univerzuma”, odnosno ispripovijedanog ili pripovjednog svijeta koji podrazumijeva, a koji je – kako se već na samom početku jasno pokazuje – u ovom slučaju dvorazinski, pa se – upravo tragom promjena koje su se u međuvremenu desile u širim procesima “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti i njezine “kulturalne gramatike”, a posebno u vezi sa sistemskim pozicioniranjem “austrougarske teme” u ovom imanentnom književnopovijesnom toku i sad već u njegovu savremenom stanju – od prvih njegovih rečenica u kompoziciji Kulenovićeva romana ostvaruju u osnovi dvije uže priče koje,
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 291
svaka na svoj način, inovativno realiziraju austrougarski tematski kompleks kao takav – okvirna i uokvirena pripovijest, međusobno povezane po načelu hijerarhiziranosti, s jedne strane, ali i po načelu dijalektičke, međusobne uvjetovanosti i isprepletenosti, s druge strane, a prije svega po, iako bitno različitoj, u obama slučajevima prisutnoj upravo izrazito individualnoj, a potom i kulturalnoj perspektivi iz koje se unutar romana i stvara i sagledava njegova književnoumjetnička zbilja. Takvo što kompozicijskostrukturni je princip koji, dakle, i sam po sebi, a naročito s obzirom na reperkusije koje iz njega proizlaze i onda kad je riječ o mnemopolitičkoj strategiji u oblikovanju “austrougarske teme” te reprezentaciji prošlosti u ovom romanu, baš kao i uopće o njegovim memorijskim kapacitetima, već na samom početku Kulenovićeva romana, a još više kasnije, zasniva izrazito značajan faktor razlike u odnosu na situaciju s ovim u vezi u Zelenom busenju E. Mulabdića i njemu sličnim ostvarenjima, ali općenito i u odnosu na dobar dio tradicije koja u ovom, užem smislu u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti prethodi Kulenovićevu djelu i njegovu drugačijem ostvarivanju austrougarskog tematskog kompleksa. Jer, dok se Mulabdićev roman ostvario kao ipak uglavnom panoramski široka i – pogotovo u poređenju s Kulenovićevim romanom – još uvijek u jednom svojem sasvim vidljivom segmentu ideološki angažirana priča koja je, budući i dijelom svojeg vremena, sveobuhvatnost i totalnost vlastitog sagledavanja povijesno-egzistencijalne situacije što je podrazumijeva “austrougarska tema” u osnovi mogla tek ublažavati i unekoliko relativizirati na način kompozicijski paralelnog metonimijsko-sinegdoškog povezivanja širih povijesnih zbivanja s indikativnim “primjerima” iz pojedinačnih ljudskih života i sudbina, i dok se kao takav ovaj roman – tipično za kolektivni i ideološki memorijski format te uopće za kanonski kulturalnomemorijski makromodel – iskazao u pripovijedanju poziciono uglavnom neodređenog, sveprisutnog i ispripovijedanom svijetu ipak još uvijek dobrim dijelom nadređenog “sveznajućeg pripovjedača”, odnosno ekstraheterodijegetičkog naratora s apsolutnom fokalizacijom, a zapravo u pripovijedanju one, dakle, pripovjedačke instance koja je, uprkos “protopolifonijskom” karakteru Mulabdićeva djela, još uvijek do kraja (samo)ovlaštena govoriti “objektivnu i neprijepornu istinu” o kolektivu i njegovu povijesnom položaju, te dok je, isto tako, manje ili više slična situacija karakteristična i za druge različite postpreporodne pristupe austrougarskom tematskom kompleksu, dotle se Kulenovićeva Ponornica, kao djelo postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, ostvaruje tragom u međuvremenu u “unutrašnju” povijest bošnjačke književnosti internaliziranog, između ostalog, i upravo onog
292 Sanjin Kodrić
naglašenog inovativnog narativno-konstrukcijskog “makroprincipa” koji u jedinstvenu narativnu situaciju sinergijski okuplja najrazličitije načine korjenitog individualiziranja, a kasnije, na ovoj osnovi, i kulturaliziranja svijeta književnog teksta i njegovih reprezentacijskih mogućnosti, a otud i načine izrazito individualističkog književno-kulturalnog pamćenja prošlosti, pa ovaj roman u osnovi ne kazuje prvenstveno tek priču o kolektivu, već do kraja i priču o pojedincu, ali i priču pojedinca o onom što u bošnjačkoj književnosti i kulturi i inače podrazumijeva “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine”. Upravo u tom smislu, a zahvaljujući, naravno, sistemskom položaju austrougarskog tematskog kompleksa u onom što je “kulturalna gramatika” bošnjačke književnosti autorova vremena i onim promjenama koje su se na ovoj osnovi desile u vezi s ovim tematskim interesom, u Kulenovićevu romanu i njegovu oblikovanju “austrougarske teme” i susreću se i načelno psihološko produbljivanje narativnih uvida, i diskurzi ispovijedanja, kritičkog samopreispitivanja i svjedočenja kao uži, specifičniji postupci te strategije kojima se ostvaruje ili produbljuje i dodatno učvršćuje individualna perspektiva, ali, konačno, i diskurz “privatnog povijesnog dokumenta”, posebno diskurz u tajnosti ličnog života ispisanog rukopisa autobiografskog karaktera, kao i diskurz prije svega autobiografskim okvirom umnogome modificiranog memoara te, naročito, porodične i povijesne hronike, a na višoj, figurativnoj razini čak i neke vrste bitno preoblikovanog nekrologija – onog koji se ne odnosi više na za ovaj žanr karakteristično bilježenje pojedinačnih ljudskih odlazaka preko granica ovozemaljskog života, već sad na zapamćivanje agonalne drame pojedinca unutar postepenog nestanka i konačne smrti jednog cijelog svijeta, jednako kao i diskurzi u manjoj ili većoj mjeri, na ovaj ili onaj način hibridiziranih drugih žanrova individualiziranog povijesnog sjećanja, u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti nastalih manje ili više vidljivim transformiranjem prvobitnih žanrovskih povijesno-sjećajnih tvorbi. Sve to, pritom, već na samom početku, a pogotovo u ostatku romana, rezultirat će naročitim položajem njegove središnje književne svijesti, koja se sad unutar romanesknog svijeta ostvaruje ne, dakle, više u naraciji “sveznajućeg pripovjedača” već u osnovi autobiografskim pripovijedanjem, a što će reći u onom upravo individualnom, ali i kulturalnom te uvijek i nužno tipično sjećajnom žanru gdje “svako individualno sećanje javlja se u nekom socijalnom, kulturnom, religijskom kontekstu i kao postojeća forma”, pri čemu “ono je ujedno i sećanje tog konteksta i te forme”, ali, međutim, i “veza tog konteksta, njegovog značenja (značenja događaja koji je obeležio, uobličio
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 293
taj kontekst) sa značenjem koje se dovlači, (re)konstruiše iz prošlosti i koje je formalni predmet govora”, a sve to s ciljem u kojem je “autobiografija i oblik nepriznavanja, poricanja smrti” – “proteza smrti, pokušaj da se vlastita smrt utrapi (besmrtnoj) instanci” (Kordić 2000:66, 112–113). Ovakvo što, ustanovljavajući pritom vrlo složen semiotički sistem, toliko će relativizirati i transformirati status onog karakterističnog “dijegetičkog univerzuma” što je nekad ostvarivan kod Mulabdića i drugih autora s manje ili više sličnim pristupom “austrougarskoj temi”, a otud i u nekadašnjoj “kulturalnoj gramatici” bošnjačke književnosti ustaljeni diskurz književne reprezentacije prošlosti u vezi s ovim predmetno-problemskim zanimanjem, da Kulenovićev roman i njegovo oblikovanje “austrougarske teme”, s jedne strane, do kraja ulaze u naročite u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti do autorova trenutka već uveliko konstituirane okvire modernističkog psihološkog i uopće novohistorijskog romana (usp. Kazaz 2004:127– 154, 215–229), ali, s druge strane, i sve više prelaze u granice lirsko-poetskog, odnosno u diskurz koji, uz ostalo, obilježava upravo i radikalna individualiziranost, što, u pravilu, proteže se na sve elemente strukture teksta, pa tako i na njegovu sveukupnu unutrašnju organizaciju te procese proizvodnje njegovih značenja (usp. Ćulavkova 2001), a što je slučaj i u Ponornici S. Kulenovića, gdje se, dakle, oblikovanje “austrougarske teme” dešava i u žanrovskim okvirima u savremenoj bošnjačkoj književnosti također izrazito dominantnog poetskog romana i njegova emotivno naglašenog i empatičkog doživljavanja svijeta i života (usp. Hadžizukić 2008, 2011). Pritom, nijedno od ovih temeljnih žanrovskih određenja Kulenovićeva djela nije, naravno, tek formalno relevantno, već se najneposrednije tiče i autorove mnemopolitičke strategije te općenito reprezentacije prošlosti u vezi s austrougarskim tematskim kompleksom u ovom romanu, a otud i položaja koji Kulenovićevo djelo zauzima kako u odnosu na Mulabdićevo Zeleno busenje, tako i uopće unutar “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti i, posebno, njezine tradicije oblikovanja “austrougarske teme”, unutar koje, do kraja postavljajući razliku u odnosu na svoju prethodnicu, Kulenovićeva Ponornica u punom kapacitetu javlja se – sasvim logično – i kao njezin prvi do kraja ostvareni, istinski kulturalni roman te – još više – roman kulturalnog pamćenja, pa čak i mimo ovog konteksta, i još šire – unutar cjeline bošnjačke te uopće bosanskohercegovačke književnosti kao takve. U takvoj situaciji, roman Ponornica S. Kulenovića ne pretendira biti ni karakteristični prosvjetiteljsko-propedeutički književno-kulturalni medij pamćenja “narodne prošlosti” i, na toj osnovi, prvenstveno sredstvo “sudbinski presudnog” novog trasiranja i (pre)oblikovanja kolektivnog
294 Sanjin Kodrić
identiteta vlastite nacionalne zajednice traumatično obezglavljene i dramatično dezorijentirane povijesnim lomom i raskolom što je u svojem nužno rušilačkom i krajnje destabilizirajućem, životno pogubnom pohodu nastupio onog trenutka “kad se carstva mijenjaju” niti, pak, nastoji biti puka literarno “zorna” i “očigledna”, a zapravo mimetički vjerna “slika” ovih zbivanja u nedavnoj turbulentnoj povijesti zajednice zatečene u uvijek manje ili više trusnom bosanskohercegovačkom “krajištu”, čak ni u smislu pojedinačno fokusiranog egzemplarnog praćenja iz kolektiva izdvojenih individualnih životnih priča (kako je to u obama ovim izvedbenim oblicima slučaj, između ostalog, i u Zelenom busenju E. Mulabdića, a slično i kod drugih autora s kraja 19. i samog početka 20. st.), već će – sasvim suprotno – ovaj roman u svojem tradicijskom nastavljanju “austrougarske teme” u mnogim svojim aspektima biti znatno bliži raznolikim postpreporodnim, a prvenstveno onim novijim književnim iskustvima u ovom predmetnoproblemskom području te iskustvima drugih kasnijih, ovom manje ili više sličnih književnih povijesnoreprezentacijskih interesa u bošnjačkoj književnosti 20. st, ali i izvan nje, koje će – ni ovdje, međutim, doslovno ne opetujući u tradiciji već postojeća rješenja – Kulenovićeva Ponornica iskoristiti na način njihova daljnjeg razvijanja i nužno dodatnog mijenjanja, pri čemu će se ovo djelo sasvim prirodno gotovo isključivo vezati za “pounutarnjenu” perspektivu sagledavanja austrougarskog tematskog kompleksa. Upravo odavde, konačno, proizlazi i dvorazinska, ciklična kompozicija Ponornice – do kraja smisleno i sasvim razumljivo i s obzirom na naročito autobiografsko odvijanje naracije na ovom mjestu, ali i s obzirom na poziciju ovog romana kako u povijesti oblikovanja “austrougarske teme”, tako i uopće u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti sa svim njezinim kontinuitetima i modifikacijama te naročitom sistemskom pravilnošću, utoliko prije što će upravo uvođenje okvirne i uokvirene pripovijesti u roman što se bavi austrougarskim tematskim kompleksom Kulenovićevu djelu omogućiti i onaj u naročitoj “književnoj evoluciji” bošnjačke književne prakse tokom 20. st. nužno potrebni učinak drugačijosti i inovativnosti, ali isto tako i vrlo konkretnu i do kraja književno motiviranu osnovu za oblikovanje “austrougarske teme” iznutra, a zapravo – u poređenju s njezinom dotadašnjom tradicijom – unutar jednog sasvim drugačijeg, do kraja na savremenim književnim stremljenjima i postignućima zasnovanog koncepta, koji je, onda kad je riječ o realizaciji ove teme u bošnjačkoj književnosti prije Kulenovića, cjelovito oprobao tek N. Ibrišimović u romanu Karabeg (1971), mada na bitno drugačiji i literarno ipak manje uspio način.
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 295
Zato se, dakle, Ponornica S. Kulenovića ne ostvaruje – niti se uopće može ostvariti – kao književni “izvještaj o prošlosti” upotpunjen “snimkom sadašnjosti” i “smjernicama za budućnost”, odnosno kao književno proizvedeni egzemplarni “model života”, kako je to bio, naime, slučaj i u Zelenom busenju E. Mulabdića i drugim ovom sličnim književnim ostvarenjima u vezi s austrougarskim tematskim kompleksom koja prethode Kulenovićevu romanu, već se ovo djelo, kao tekst jednog drugog vremena i nove razvojne faze kako u povijesti oblikovanja “austrougarske teme”, tako i uopće u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti, pojavljuje, uz kulturaliziranu, i u daleko individualno konkretnijoj i uopće izmijenjenoj perspektivi – onoj koja je ovaj put ne više pretežno događajnog interesa, već prvenstveno sjećajna, doživljajna i meditativna. To je sad, u jednoj od najizrazitijih svojih dimenzija, tipično intimističko-intelektualistički modernistički roman potrage za izgubljenim, a nekad čvrstim i kolektivnim i individualnim identitetom pojedinca te, s ovim u vezi, naknadnog, četiri desetljeća zakašnjelog sjećanja njezina glavnog lika – tad, u starosti, priznatog i slavnog arheologa Muhamedbega, koji, gledajući “list iz školske pisanke, požutio poslije četrdeset godina” što “leži sada na mom radnom stolu pokraj moje suhe, žute ruke, pune već staračkih pjega i kvrga zelenih vena” i nagnut nad “ris čiste hartije” u koju “treba da se presele vrtlozi događaja u meni i oko mene, živi skamenjeni u pamćenju i napregnuti kao čir koji hoće da se izlije”, ispisuje svoju ispovijest u zapisima što “postali su mi važniji od nekih novih arheoloških otkrića i dilema oko njih, u kojima se očekuje moje mišljenje” (Kulenović 1983a [1977]:7, 197), pri čemu je, uz ostalo, i sam on – baš, i nimalo slučajno, kao i zlosretni šejh Ahmed Nurudin iz Selimovićeva Derviša i smrti (1966) te, jednako tako, kao i čitav dugi niz drugih manje ili više sličnih nespokojnih likova-samoispovjednika što dominiraju bošnjačkom književnošću naročito nakon Drugog svjetskog rata – pred vlastitom otežalom i bolnom, nemirnom savješću istovremeno i tuženi suđenik, i onaj koji tuži, i onaj koji sudi – “sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi” (Selimović 1991 [1966]:63), čime se Ponornica S. Kulenovića, baveći se tradicionalnom pričom, na sasvim očit način, svjesno i intencionalno uvezuje i u ono što je savremeno stanje u “kulturalnoj gramatici” bošnjačke književnosti, a koje, tako, njezino bavljenje austrougarskim tematskim kompleksom oblikuje upravo onoliko koliko ga oblikuje i ukupna tradicija ovog predmetno-problemskog usmjerenja u bošnjačkoj književnoj i kulturalnoj prošlosti. Takvo što, s jedne strane, već, dakle, na razini okvirne pripovijesti Kulenovićeva romana sasvim jasno govori o promjeni u oblikovanju “austrougarske teme” koja
296 Sanjin Kodrić
se, zahvaljujući u međuvremenu prisutnim njezinim istovremenim i nimalo jednostavnim i kontinuiranjima i modificiranjima, a posebno tragom usvajanja novih književnih iskustava, desila u autorovu djelu, a otud i uopće u tradiciji ovog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti i njezinoj “unutrašnjoj” povijesti od Mulabdićeva vremena pa nadalje, ukazujući na ovaj način, naime, i na naročitu određenost austrougarskog tematskog kompleksa i u Kulenovićevu djelu i u uopće bošnjačkoj književnoj praksi 20. st. i onim što je tradicija ovog predmetno-problemskog usmjerenja u bošnjačkoj književnoj prošlosti, ali i onim što je njezina savremena situacija, mada, s druge strane, a kako je već nagoviješteno, i ovdje – i u poređenju Kulenovićeve Ponornice i s, također, u ovom trenutku aktuelnim bošnjačkim književnim stanjem – uz brojne jasne i nedvojbene sličnosti, javljaju se, isto tako, i razlike, između ostalog važne ne samo za autorov roman kao takav već i za upravo ono što je potvrda složenosti naročitog “unutrašnjeg” povijesnog razvoja ove literature i tokom novijeg vremena, jednako i za ono što predstavlja i sama složena tradicija oblikovanja kako “austrougarske teme”, tako i njoj sličnih drugih književnih reprezentacija prošlosti i u ovom, užem književnopovijesnom toku, a što još izrazitije upućuje i na istinski figurativni kulturalnomemorijski status austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti uopće, kao i na, jednako tako, postojanje stvarnih specifičnosti povijesnorazvojnih obrazaca i procesa unutar ove literature, a koji i predstavljaju ono što je njezina “unutrašnja” povijest. U tom smislu, preciznije govoreći, a poređenja radi, dok Nurudin, taj, naime, nesumnjivo do kraja paradigmatski lik karakteristične situacije kritičkog samoispitivanja u cjelini savremene bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti uopće, odnosno lik koji je kao takav do kraja obilježio diskurz samoispovijedanja, kritičkog samopropitivanja i svjedočenja u književnoj tradiciji koja prethodi Kulenovićevoj Ponornici i njezinu oblikovanju “austrougarske teme”, nastupa, između ostalog, s pozicije da – prvenstveno u okvirima intimističkodnevničkog žanra, a slično slučaju brojnih drugih likova ove literature naročito tokom druge polovine 20. st. – do kraja okrenut sebi i svojoj ličnoj, unutrašnjoj muci te, otud, gotovo potpuno nezainteresiran za svoj konkretni povijesno-egzistencijalni kontekst i njegovu kulturalnu sadržinu, kazuje svoju priču “nizašto, bez ikakve koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude”, uzdajući se pritom da “tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem” (Selimović 1991 [1966]:63), dotle, pak, ostarjeli Muhamedbeg,
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 297
koji, u strahu “pred ovom bjelinom hartije i ovom mutninom svega što bi svakog časa moglo otići sa mnom” (Kulenović 1983a [1977]:197), također žuri kazati svoju priču, jeste, pored brojnih sličnosti, u sasvim suprotnoj situaciji, a što je upravo ono što će, uz ostalo, i samo presudno odrediti i onu naročitu poziciju Kulenovićeva romana kako u povijesti austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti, tako i uopće u “unutrašnjoj” povijesti ove literature, jednako kao i osobitosti njezinih i novijih razvojnih pojava i procesa. Jer, glavni lik Ponornice S. Kulenovića – svjestan da je, za razliku od Nurudina, baš kao i cijeli svijet iz kojeg potječe, već došao do samog kraja svojeg životnog puta i da tome nema niti može biti alternative – u situaciji je naknadnog bespoštednog etičkog samosagledavanja i samopresuđivanja, ne radi onog što bi, možda, tek trebalo doći, ne da se spasi onakav kakav jeste, ili kakav je možda bio, odnosno želio biti, ili – ako to već ne može – onda barem da iza sebe ostavi makar neki ljudski trag vlastite, ljudske muke da traje i svjedoči o čovjekovoj drami bivanja onda kad čovjeka više nema i kad “mrtva usta ne govore” (kako je to, naime, slučaj kod Selimovićeva Nurudina, a uz manje ili veće oscilacije i kod značajnog broja drugih autora bošnjačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata), već – bitno drugačije – Muhamedbeg je lišen makar i ovakve utjehe i pritom – tipično autobiografski – itekako svjestan svojeg i nekadašnjeg životnog puta i datog, sadašnjeg životnog trenutka, te otud sav okrenut stvarnom životu povijesti, ali bez mogućnosti da išta više promijeni, da ispravi svoje greške iz prošlosti, a pogotovo bez stvarno postojeće nade da će ga neko nepoznat, onaj kojem piše, možda razumjeti i opravdati, tim prije što, za razliku od Nurudinove situacije, gdje postoji barem dobri i vjerni Hasan, tog naslovljenika njegove “muke samosuđenja” zapravo nema – on je potpuno sam, bez ikog svojeg. Zato – presudno i po promjenu u odnosu na dotadašnje oblikovanje “austrougarske teme” i po razliku u odnosu na značajan dio šireg savremenog književnog konteksta autorova djela – Kulenovićev glavni lik, onemogućen da se cjelovito vrati u prošlost koja ga intenzivno a stvarno muči, može tek sjećanjem i vjerovatno tek sebe radi obnavljati, rekapitulirati i komemorirati povijesni sadržaj te tako, konačno, pokušati iznova proživjeti vlastiti život, ali i razriješiti i svoju staru i kolektivnu i individualnu identitetsku dramu i svoj davnašnji “grijeh” što ga je počinio samoljubivim i sebičnim te – kako i sam kaže – kukavičkim distanciranjem, a potom i doslovnim bijegom iz agonalne drame zavičajnog svijeta i traumatične kataklizme potpunog rasapa vlastite porodice, jedinih koji su ikad – mada to nije znao ili nije htio znati onda kad je to imalo smisla – bili stvarno njegovi:
298 Sanjin Kodrić “Eto kakav si, i šta onda znači to tvoje izdvajanje od svih, to tvoje bezizuzetno ‘ti i oni’! Tvoji moj-nakloni samom sebi! ‘Ti’ si um, ukus, poezija, etika, filozofija, a ‘oni’ su divljina i divljaštvo, maloumlje i bezumlje, vulkani sirovih strasti, povlašćene ulijenjene dangube koje se iz svojih nepodnošljivih dosada spasavaju u lovu, rakiji i kelnericama, sitne šićardžije, okamenjeni čuvari vjere, raspusnici, uklete usidjelice, pokoja unesrećena sanjalica i ćaknuti ili gospodstveni bjegunci! ‘Ti’ si, u Karajezeru, usamljenoj bari u polju, lokvanj koji se izvio iz barskog mulja i u rađanje sunca otvara se nebu, a u zalazak zaspiva snom pravednika, a ‘oni’ su ta baruština, tmasti barski mulj i ustajala barska voda, puna smrada, i gmizavaca, kojima se ne zna ni ime. ‘Oni’ će vječno ostati u toj svojoj opštoj koži, a ti si se preselio u neku uzvišenu svoju, čudesno se presvukao kao zmija! A zaboravljaš da se i zmiji ispod stare pojavljuje opet ista, kao što je i s ovom usamljenom jelom uz koju dižeš pogled: nadrasla je ostale, ali je ostala to što je, nešto malo više jela. Dragi moj, ispod te tvoje potkožice naobrazbe i toga grdnog sala uobraženja teško da se ikad začne neka punokrvna katarza!...” (Kulenović 1983a [1977]:195)
Ove riječi samoprijekora, koje će Ponornicu S. Kulenovića i voditi ka i individualnom i kulturalnom, a oba puta prvenstveno sjećajnom obnavljanju prošlosti, Muhamedbeg, doduše, izgovara već krajem onog davnog bosanskog ljeta, neposredno prije negoli će se konačno otisnuti u svijet, kad je i u njemu, perspektivnom kairskom studentu što je došao na ferije u svoju rodnu, daleku i ubogu bosansku kasabu, ubrzano počela razbuktavati se i njegova lična drama u susretu s nestankom čitavog jednog svijeta, što – mada i ovaj put za “austrougarsku temu” u bošnjačkoj književnosti karakteristično predstavljena “u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine” – javila se, otud, ne više, kao kod Mulabdića i njemu sličnih autora, primarno u neposrednom, živom prikazu samog čina austrougarske okupacije Bosne, već, uz uvijek pritajeno prisjećanje i ovog događaja, prije svega kao do kraja lični doživljaj onog što je u pojedinačnim ljudskim životima i njihovu kulturalnom kontekstu slijed dubokih, trajnih i dalekosežnih posljedica čina “kad se carstva mijenjaju”, drama koju, međutim, ovaj uznemireni bjegunac i od tuđih i od svojih agonalnih borbi istog trenutka panično potiskuje i gasi, dok još nije prerasla u požar koji se ne da obuzdati i koji bi sagorio i ono malo snage što je ima da ide dalje, da bi ga ona – baš kao ponorna rijeka (!), skrivena i pritajena dugo vremena u tajnim spremištima pamćenja, svijesti i savjesti, i baš onako kako je naglo, budući odlučno potisnuta, nestala – ni neslućena dočekala na samom kraju života, u konačnom trenutku “svođenja računa”, upravo krvavo puna “kao
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 299
čir koji hoće da se izlije”. Pritom, zahvaljujući upravo diskurzu naknadnog autobiografskog pripovijedanja, a za razliku od Derviša i smrti M. Selimovića i drugih književnih radova koji – upadljivo u dnevničkom ili nekom drugom njemu sličnom maniru te posebno često u okvirima “austrougarskoj temi” manje ili više bliske memorijske figure rata, ratnika i povratnika iz rata – počivaju na najčešće sasvim neposrednom književnom predočavanju same situacije ispovijedanja, kritičkog samopreispitivanja i svjedočenja središnje književne svijesti (usp. npr. Ustamujić 1990; Đuričković 1991; Vučković 1991; Kazaz 2004; Hadžizukić 2011 i sl.), a još više u temeljitom pomaku od praćenja mahom općih i vanjskih zbivanja koja podrazumijeva austrougarski tematski kompleks u Zelenom busenju E. Mulabdića i njemu sličnim djelima kasnije bošnjačke književnosti, Ponornica S. Kulenovića – paradoksalno na prvi pogled – neće se, međutim, ostvariti ni kao, naravno, roman karakterističnog devetnaestostoljetnog mulabdićevskog prosvjetiteljsko-propedeutičkog ipak naročitog kontroliranja unutrašnjih drama pojedinca te, uprkos kolektivnoj kataklizmi, neke posebne vrste optimizma i vjere u “bolje sutra”, ali, isto tako, ni kao roman čiji će književni svijet do kraja biti tragično ispunjen isključivo onim sveprisutnim mučnim i krajnje pesimističnim apsurdističko-nihilističkim “univerzalnoljudskim” sadržajima, kad, u agoniji životnog užasa iz kojeg nema spasa, “svijet mi je odjednom posao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više”, sve to toliko da se na kraju nužno mora ispostaviti da “živi ništa ne znaju”, a kad jedino preostalo pitanje jeste ono o tome “kako se može umrijeti bez straha”, jer, konačno, “smrt je besmisao, kao i život” (Selimović 1991 [1966]:67, 509), što je inače, i pored brojnih specifičnosti njihove “unutrašnje” povijesti, najčešći doživljaj svijeta i života i u bošnjačkoj te uopće bosanskohercegovačkoj literaturi modernističkog književnopovijesnog niza, posebno unutar književnosti poetike egzistencijalizma, a koja je i sama u međuvremenu cjelovito internalizirana unutar onog što je “kulturalna gramatika” ovih dviju literatura. U takvoj situaciji, Kulenovićeva Ponornica, s jedne strane, roman je koji nesumnjivo u skladu s nekim od ključnih elemenata “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti, sad, dakle, već sasvim vidno modificira još iz devetnaestostoljetnog preporodnog doba naslijeđenu tradiciju “austrougarske teme”, ali isto tako, s druge strane, i roman koji, iako se i sam poetički uže određuje kao prvenstveno i nedvojbeno modernistički tekst egzistencijalističkog tipa i iako je, otud, i sam snažno i očigledno prožet onim što je amblematična egzistencijalistička melanholija, zebnja i nemir,
300 Sanjin Kodrić
modificira, šireći im pritom pojavne oblike, i neka od ustaljenih obilježja diskurza književnosti egzistencijalizma, te – slično slučaju izvjesnog broja i drugih radova bošnjačke književnosti – do kraja iskorištavajući mogućnost upravo autobiografskog sjećajnog vraćanja u ono nekadašnje i prošlo (a koje je, dakle, preko njezine sistemske pozicije u “kulturalnoj gramatici” ove literature sad vezano i za “austrougarsku temu”), najizrazitije i najprepoznatljivije, tipično egzistencijalističke sadržaje i stanja središnje književne svijesti ograničava gotovo isključivo na svoju okvirnu pripovijest i one, mahom poziciono “rubne” dijelove uokvirene priče koji su u neposrednoj i, najčešće, kontaktnoj vezi s njom, dok sav ostatak romanesknog štiva čine sadržaji bitno drugačiji – sadržaji i povijesno te kulturalno vrlo konkretnog i ne nužno toliko i ne isključivo gorkog sjećanja, a pogotovo ne do kraja razvijenog univerzalističkog radikalnog nihilističkog apsurdizma svojstvenog osnovnom toku književnosti egzistencijalizma, mada se i oni, naravno, u ukupnost značenja romana “propuštaju” kroz okvirni “filter” ovog njegova karakterističnog egzistencijalističkog tona, postajući tako i onaj “pelin u omči grla”, ali i onaj “kasni jauk vjere” o kojem autor kao pjesnik govori u s njegovim romanom inače usko povezanom sonetu Nad mrtvom majkom svojom (Kulenović 1983b [1968]:185). A kao takva, upravo osnovom i kontinuiranja i modificiranja kako onog što je povijest austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti, tako i onog što su ostale sastavnice njezine “unutrašnje” povijesti, nekadašnje ili nove, i opet u romanesknom intertekstualnom “dopjevavanju” i ovog soneta te njegove pokajničke “opomene” na, u suštini, makar ljudsku obaveznost, ali i, isto tako, iako zakašnjelu, i dalje koliko-toliko umirujuću dostupnost utješnosti prisjećanja – “Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava” (Kulenović 1983b [1968]:185) – Kulenovićeva Ponornica težište svojeg pripovjednog interesa vezat će za u cjelini romana dominirajuću uokvirenu pripovijest te, prvenstveno, njezino prošlo vrijeme i svijet preterita, a otud ne, dakle, više isključivo za onaj “sveljudski” tipično egzistencijalistički u okvirnoj priči trajući trenutak gorkog samoispovijedanja i bolnog kritičkog samoispitivanja glavnog lika u romanu što je nastupio onda kad je osjećaj života što ga u sebi nosi kulminirao u nerazmrsiv “krvav čvor”, već, sasvim suprotno, za ono što mu prethodi, a zapravo i za onu konkretnu situaciju prošlosti što je i inače podrazumijeva “austrougarska tema”. Tamo se, međutim, autobiografski pritom internalizirajući, ali i preoblikujući posebno žanr porodične i povijesne hronike te nekrologija, Muhamedbeg kao središnja književna svijest i govoreći subjekt romana ne vraća ni mulabdićevski neposredno i cjelovito, već, naprotiv, tim prije što su razlike što ih
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 301
ovaj roman uspostavlja prema bošnjačkoj devetnaestostoljetnoj književnoj tradiciji još veće i izrazitije, tek posredno – putem pojedinačnog, privatnog sjećanja, i isključivo parcijalno – samo u vezi s onim doživljenim i u pamćenju preživjelim, u osnovi tek, dakle, selektivno, pa se – upravo s obzirom na složenost odnosa u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti u kojima učestvuje i Kulenovićevo djelo – austrougarski tematski kompleks u ovom romanu javlja kao situacijom intimističkog samopreispitivanja i kritičkog samosagledavanja potaknuta gesta pojedinčeva individualnog, a potom i kulturalno osviještenog poniranja u vlastitu svijest – “prostor sjećanja”, što je jedino ono gdje još, makar i u zrncima pamćenja, postoji i odakle se u pojavnost sjećajno rekreira jedan davni, nestali i gotovo sasvim zaboravljeni svijet. I taj, svijet, naravno, i u Ponornici S. Kulenovića posebno je obilježen onim prepoznatljivim “tragičnim bezizlazom” što je, počev od devetnaestostoljetnog preporodnog doba i Mulabdićeva vremena pa nadalje, kroz desetljeća koja slijede, upravo trajni predmet interesa u vezi s “austrougarskom temom” i njezinim reprezentiranjem povijesne zbilje u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti, pa je i Kulenovićeva Ponornica roman koji je, slično Zelenom busenju E. Mulabdića i djelima brojnih drugih autora prvenstveno bošnjačke književnosti, i sam ispunjen emocionalno teškim i mučno uznemirujućim prikazima dramatičnog raspadanja i povijesnog konačnog propadanja jednog starog i historijskom nužnošću ograničenosti povijesnog trajanja na nestanak osuđenog načina života, te i ovaj roman predočava kako uopće kolektivnu traumu “novog vremena” i naglog historijskog zaokreta što nastupa onog trenutka “kad se carstva mijenjaju” i onim što ovo sobom nosi, poput orkanskog naleta bespoštedno prodirući u svaki, pa i najmanji segment dotadašnjeg i ionako iznutra, procesima vlastitog dotrajavanja i samourušavanja već uveliko nagriženog i uzdrmanog života, tako i, naročito ga pritom naglašavajući, rasap tradicionalne, patrijarhalne porodice i njezinih vrijednosti te, unutar svega ovog, posebno dramu pojedinca nemoćnog da se kako-tako sačuva i očuva u ovom sveopćem rasulu što, nezaustavljivo, dolazi i iznutra i izvana, pri čemu, međutim, ovakvo što ovaj put tek je jedan, ali ne i jedini i ne sam po sebi bitan aspekt Kulenovićeva romana i saobražavanja njegova glavnog lika s povijesno-egzistencijalnim stanjem i kataklizmom zavičajnog svijeta koji pamti. Jer, sasvim u skladu s autobiografskim “pounutarnjenjem” oblikovanja “austrougarske teme” ili uopće uvođenjem individualnog i kulturalnog memorijskog formata u ovaj roman te, jednako tako, brojnim drugim promjenama koje su se s ovom temom u vezi tokom
302 Sanjin Kodrić
vremena desile u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti, a kako to pažljivo primjećuje i Enes Duraković (1998a:349), “u slici burne porodične i društvene drame u Ponornici se rastvara čitav jedan odminuli, stranom pogledu zatvoren svijet bošnjačkog obiteljskog života, na prvi pogled zaštićenog sigurnošću avlijskih zidova i neprikosnovenošću zakona i običaja patrijarhalne zajednice”, ali ne više u njegovu u osnovi jednostranom i pojednostavljenom razumijevanju, već se, donekle “slično poemi Na pravi put sam ti, majko, izišo”, “slika ovog svijeta ukazuje” znatno složenije i u najmanje dvostrukoj perspektivi – “i u statičkoj i u dinamičkoj projekciji”, s tim da će – za razliku od sveukupne tradicije austrougarskog tematskog kompleksa u dotadašnjoj “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti, pa tako i za razliku od Mulabdićeva Zelenog busenja – ne više isključivo ili pretežno “dinamička” već sad i upravo “statička” perspektiva vrlo odlučno obilježiti ono što je svijet ne samo uokvirene pripovijesti Kulenovićeve Ponornice nego, preko ovog, i cjeline romana, zahvaljujući čemu ovaj tekst i konstituirat će se kako kao istinski, u punom kapacitetu ostvareni kulturalni roman, tako i kao upravo naročiti “prostor sjećanja” te roman kulturalnog pamćenja, jedinstven i do kraja prepoznatljiv u cjelini bošnjačke te bosanskohercegovačke književne povijesti uopće, čime će dodatno usložniti njezin “unutrašnji” ustroj i stanje, a posebno tradiciju oblikovanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti, na još jedan način, uz tradicijske kontinuitete, ostvarujući i mijenu unutar tradiranih elemenata i povijesti austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti i uopće “unutrašnje” povijesti ove literature. Pritom, sasvim u skladu s individualnim i kulturalnim interesom Kulenovićeva romana, “statička je sva ona iz sevdalinke i balade odranije poznata atmosfera i simbolika kojima se sugerira arhetipski obrazac jednog izuzetno rafiniranog oblika života, zatvorenog u punoći ljudski osmišljenog postojanja”, odnosno “to je isti onaj poetski senzibilitet kojim je natopljen Grozdanin kikot Hamze Hume, a za koji će upravo Skender Kulenović istaknuti da je satkan ‘od bistre domaće riječi, one što je prešla devet kamenova, od kamenih i cvjetnih avlija i od bijelo okrečenih enterijera, u kojima se vijekovima sija stari bakar i miriše feslidžan jedne jedinstvene i nevjerovatno istančane gradske kulture’”, a zapravo onaj naročiti osjećaj svijeta i života što, kao jedna od njihovih konstanti, posebno intenzivno i upečatljivo provlači se kroz gotovo cjelinu prvenstveno bošnjačke, a potom i uopće bosanskohercegovačke književnosti, dok “na ovoj poetskoj patinom izatkanoj šari i podlozi rastvara se dinamička slika u kojoj je čitav taj svijet uhvaćen u onim dramatičnim trenucima kada se pred neminovnošću historijskih preobražaja i socijalnih
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 303
potresa tradicionalni oblici življenja osipaju i rastvaraju, gubeći prvotnu čistotu i humanost postojanja” (Duraković 1998a:349, 351). U tom odnosu “dinamike” i “statike” romana, koje – i jedna i druga – na svoj način učestvuju u aktiviranju kulturalnomemorijskih potencijala Kulenovićeva djela i vidljivim čine njegovo, dakle, gotovo hipertekstualno uvezivanje kako s tradicijom same “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti, tako i s najamblematičnijim elementima ukupnog “unutrašnjeg” povijesnog razvoja ove literature, Ponornica S. Kulenovića do kraja ostvaruje, uz sasvim vidljive kontinuitete, i onu svoju važnu i za njezin položaj u bošnjačkoj književnosti 20. st. odlučujuću, presudnu individualnu razliku ne samo u odnosu na mulabdićevsku i njoj sličnu tradiciju bavljenja austrougarskim tematskim kompleksom već i u odnosu na ono što je, s jedne strane, značajan segment aktuelne književne prakse Kulenovićeva vremena te, isto tako, s druge strane, uobičajeni književni svijet dobrog dijela bošnjačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata. Jer, u Kulenovićevu romanu, uz “općeljudsku” situaciju, kojom se jednako opsesivno bavi novija bošnjačka književnost, prvenstveno ona modernističke poetičke orijentacije, posebno intenzivno izraženi su, dakle, i “dinamički” i “statički” njegov plan, oba krajnje konkretna i do kraja prepoznatljiva, i književni prikaz samih povijesnih zbivanja, ali i njihovo naročito senzibilizirano doživljavanje i promišljanje, odnosno emocionalno naglašeno razumijevanje ukupnog svijeta romana svaki put i iz jedne vrlo konkretne i povijesne, ali i kulturalne podloge, koja se na ovaj način do kraja osviješteno i sasvim jasno literarno posreduje i komunicira, pa je zato opet upravu Duraković (1998a:351) kad, i sam upozoravajući na nešto drugačiji karakter egzistencijalističkog diskurza u slučaju Kulenovićeva romana, tvrdi da “dok se kod Selimovića povijesni ambijent javlja tek kao pozornica vječno istog sukoba pojedinačnog i općeg, čovjeka i vlasti”, dotle “kod Kulenovića, opet, historijski se događaji javljaju kao osnovna potka od koje se tka bogato platno romana”. Pritom, međutim, ovaj sud valja i šire shvatiti, kad razlike i sličnosti što postoje između Kulenovićeva i Selimovićeva djela samo egzemplarno-sinegdoški ukazuju i na ono što je, uz ponovljive tipičnosti jednog književnog vremena, atipična jedinstvenost prije svega Kulenovićeva romana, koja – sagleda li se ovo djelo u njegovu neposrednom književnom kontekstu – Ponornicu istovremeno i sasvim očito snažno povezuje i s jezgrom tradicije “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti i sa samom srži razvojnih pojava “unutrašnje” povijesti ove literature tokom 20. st., naročito u njegovoj drugoj polovini, ali je i posebno locira unutar obaju ovih imanentnih povijesnih tokova cjeline bošnjačke književnosti,
304 Sanjin Kodrić
i to ne da bi ih osporila već, sasvim naprotiv, da bi, na jednom mjestu sakupljajući i od brojnih povijesnih “usputnosti” razrješujući njihova ključna obilježja, istaknula i njihovu vlastitu razvojnu kako raznolikost, tako i složenost i puninu, što samo potvrđuje vitalnost jedne književne tradicije kao cjeline, a unutar nje i, uprkos mijenama, kontinuiranost njezinih identitetsko prepoznatljivih fenomena, kakva je u bošnjačkoj književnosti, uz ostalo, upravo i “austrougarska tema”, ali i onaj njezin česti vrlo specifični senzibilitet, nimalo slučajno nerijetko posebno naglašavan u kontekstu određenja ključnih aspekata identiteta i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, a koji je inače naročito čvrsto vezan i za austrougarski tematski kompleks, i to od samog njegova početka, pa tako i u Mulabdićevu Zelenom busenju, da bi ga do kraja ispunio upravo u Kulenovićevoj Ponornici. A takvo što postalo je moguće i zato što se, i kontinuirajući i modificirajući tradiciju “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti te uopće “unutrašnju” povijest ove literature, Kulenovićev roman naglašeno utemeljio, osim na individualnom, i na ovdje s njim do kraja čvrsto povezanom kulturalnom memorijskom formatu, zahvaljujući čemu, kao višestruk i složen “prostor sjećanja”, Ponornica S. Kulenovića i postat će u punom kapacitetu i u doslovnom smislu i roman kulturalnog pamćenja – roman aktiviranja kulturalnomemorijskih potencijala i mehanizama na najrazličitijim razinama i na čitav niz različitih načina, uključujući i fenomene kako reprezentacijskog pamćenja u književnosti, tako i pamćenja same književnosti na način intertekstualne mnemonike, odnosno roman vrlo osviještenog kulturalnog i prisjećanja i zapamćivanja, i tradiranja kulturalno prošlog i njegova razvojnog i savremenog modificiranja, roman konstanti, ali i mijena, a zapravo roman koji u sebi itekako sažima ono što je i prošlost, i sadašnjost, i budućnost, pri čemu kao takvom nije mu strano ni ono kolektivno, ali je pritom, bez ikakvih unutrašnjih suprotnosti, i do samog kraja, u potpunosti individualan, općenit i poseban.
IV. Kao roman kulturalnog pamćenja, Ponornica S. Kulenovića kao da besprijekorno zrcali, pa čak i u kondenziranom obliku ponavlja razvojni put bošnjačke književnosti i kulture u svoj njihovoj složenosti i nesvodljivosti na uvijek i nužno tek uvjetna i, zato, nikad zadovoljavajuća pojednostavljenja bilo koje vrste, zbog čega i ne čudi da se njezin unutrašnji svijet, sad lišen onog naročitog mulabdićevskog i dalje pretežno kolektivno-ideološkog pogleda “odozgo”, i ostvaruje gotovo na putopisnoj matrici putovanja
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 305
kroz složenu i kolektivnu i ličnu dramu, traumu i kulture i pojedinca, kroz ono što traje kad ga naizgled više i nema, a kad i nekad jasne i prostorne granice i granice prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, jednako kao i granice identiteta, postepeno popuštaju i brišu se, pa romaneskni subjekt slobodno krstari različitim svjetovima, istovremeno i svojim i tuđim, ovdje i tamo, sadašnjim i nekadašnjim, u potrazi za odgovorima kako na, naravno, ona pitanja što razumijevaju se kao “općeljudska”, tako i na, konačno, pitanja jednog sasvim konkretnog povijesno-kulturalnog prostora i sudbine jednog svijeta, ali i njegove kulture. Tad Kulenovićev roman, ne zaboravljajući ni onaj tipično modernistički interes za ono “univerzalno”, vraća se vrlo konkretno ne samo temi propadanja jednog uskog, nacionalnog kolektiva u “novom vremenu” već, sad u vezi i s kolektivnom i s individualnom identitetskom te egzistencijalnom dramom, i onoj temi Bosne što ju je svojevremeno, u naročitim prilikama bošnjačkog preporodnog kraja 19. st., ipak hrabro nagovijestilo Zeleno busenje E. Mulabdića, s tim da ovdje i Bosna, mada, naravno, pritom ne gubi ni značenje jednog posebnog mikroregionalnog prostora, sve više postaje naročiti kulturalni fenomen, a zapravo i sama osobeni “prostor sjećanja”, sve to sasvim u skladu s onom transformacijom kad “historijska freska kolektivne svijesti preobražava se nužno u egzistencijalnu dramu pojedinačne svijesti”, ali i u vezi s onim književnim postupkom kad “historijski se događaji javljaju kao osnovna potka od koje se tka bogato platno romana”. Upravo u takvoj situaciji, neopterećena izvanknjiževnom situacijom već budući vezana prvenstveno za ono što je “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti i njezina “kulturalna gramatika”, Ponornica S. Kulenovića oblikovanje “austrougarske teme” do kraja i oslobađa nekadašnjeg bilo preporodnog, bilo nešto kasnijeg didaktizma i utilitarizma te paničnosti ukupnog ubrzanog razvoja kolektiva, a što je i u poetičkom, ali i kulturalnom smislu pred književni diskurz postavljalo brojna ograničenja i očekivanja, pa će tako ova tema kod Kulenovića i ostvariti se bez one u osnovi nekadašnje književnocentrične obaveze da ponudi odgovarajući, a za povijesno preživljavanje jedne zajednice presudni model života i odnosa prema svijetu u kojem zajednica živi, pri čemu austrougarski tematski kompleks u autorovu romanu ostvaraju se ne samo u individualnom već, u najčvršćoj vezi s njim, i u kulturalnom memorijskom formatu, tom, dakle, svojevrsnom drugom licu krajnje individualiziranog pristupa “austrougarskoj temi” u ovom djelu, a koji se zato tek uvjetno može posmatrati odvojeno od individualne memorijske perspektive kao, uz kulturalni, dominantni memorijski “filter” kroz koji se ostvaruje svijet ovog romana. Otud,
306 Sanjin Kodrić
“austrougarska tema” u Kulenovićevoj Ponornici ponaša se i kao, naravno, nesumnjivo životna, povijesnoegzistencijalna, ali sad sve više i kao, u konačnici, književna te kulturalna činjenica, određena, pritom, uz brojne mijene i svojim naročitim, tokom vremena ustaljenim značenjem, i to upravo onim svojim prepoznatljivim, kroz “unutrašnju” povijest bošnjačke književnosti uporno tradiranim “kulturalnim smislom” kako traumatičnog povijesnog loma i rasapa zajednice što potom slijedi, tako i nužnosti njezine cjelovite kulturalne promjene na način “emancipacije”, “modernizacije” i “evropeizacije” cjeline kolektiva i individue unutar njega, a što Kulenović, sasvim očito, u cijelosti podrazumijeva kao tradicijsku baštinu “austrougarske teme”, da bi je kao takvu u samom romanu i predstavio, ali isto tako – i to sasvim autorski intencionalno – učinio i predmetom naročitog razumijevanja i tumačenja, sve to – što iznova treba posebno istaći – unutar jednog drugačijeg književno-kulturalnog trenutka i poretka, a zapravo njegova novog, sad prvenstveno esteticističko-artističkog, odnosno egzistencijalističkog ili uopće modernističkog doživljavanja svijeta i života, koji je, iako na specifičan način, već uveliko oblikovao i onu naročitu individualnu perspektivu iz koje se roman unutar sebe pripovijeda. Pritom, i s ovim u vezi, a sasvim u skladu s ponašanjem austrougarskog tematskog kompleksa od onog trenutka kad je već postao sistemski element “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti, kod Kulenovića nestaje i onaj nekad stvarni, izvanknjiževni i sasvim realni strah od gubljenja onog što je za zajednicu i njezin identitet presudni “povlašteni kulturalni smisao”, koji je, naime, u početku, ali i nešto kasnije, gotovo sve do savremenog književnog trenutka, čvrsto bio vezan za “austrougarsku temu”, a koji je – podsjećanja radi – E. Mulabdić nastojao očuvati i tako što ga je, radeći na preoblikovanju kulturalnog pamćenja vlastite zajednice, pokušao reorganizirati na nov, “evropski” način, pri čemu je, uz strategije kulturalnog prisjećanja, sasvim vidno angažirao i strategije kulturalnog zaboravljanja. Ovakvo što sad, dakle, u Kulenovićevoj Ponornici u osnovi izostaje, pogotovo u mulabdićevskom maniru, pa – zahvaljujući i individualnom, ali i upravo kulturalnom memorijskom formatu – strah od gubljenja vlastitog kulturalnog sukusa u ovom romanu postaje u načelu samo jedan od njegovih važnih predmetno-problemskih sadržaja, odnosno tek unutarknjiževna pojava, te se, kao jedno od ključnih a bitno i sasvim vidno preoblikovanih zanimanja ovog romana, sad tiče tek specifične egzistencijalne situacije likova u svijetu ovog djela, pa tako i središnje književne svijesti u situaciji naknadnog autobiografskog ispovijedanja, samopreispitivanja i svjedočenja. Upravo i ovo, kao i sve ono prethodno istaknuto, jeste, pritom, ono osnovom čega,
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 307
dolazeći ovaj put iz sistema “kulturalne gramatike” jedne literature, za “austrougarsku temu” u bošnjačkoj književnosti inače karakteristična “slika” povijesti u ovom romanu i bit će predstavljena ne samo izrazito individualistički već i s obzirom na kulturalni memorijski format, a zapravo u onoj, dakle, posebno i ranije istaknutoj krajnje kulturaliziranoj perspektivi što će Kulenovićevo djelo i učiniti u konačnici prvenstveno kulturalnim romanom i, još više, romanom kulturalnog pamćenja, utoliko prije što ovakvo što dodatno omogućuje te, štaviše, intenzivira i sam u romanu prisutni mehanizam autobiografskog, a zapravo neraskidivo povezanog i individualnog, ali i kulturalno osviještenog pripovijedanja: “pisanje autobiografije” (ovdje, dakle, i samo povezano s naročitom pozicijom Kulenovićeva djela u “kulturalnoj gramatici” bošnjačke književnosti) upravo je “pokušaj integrisanja života”, ali takav da se odvija “najčešće uz pomoć kulturnog pamćenja”, pri čemu “tekst autobiografije”, iako u načelu nije obavezno upućen na dijalog s drugim tekstovima, “više i drugačije nego drugi književni tekstovi, pretpostavlja pravila koja proizlaze iz odnosa prema drugim tekstovima i iz odnosa drugih tekstova prema predmetu, istom ili sličnom kao što je njegov”, pa zato uvijek i nužno autobiografskim pripovijedanjem ostvareni tekst “upisuje se u okna mreže referenci na druge tekstove i predmet pripovedanja” (Kordić 2000:69, 71), kako je to upravo slučaj i u Ponornici S. Kulenovića, gdje su intertekstualne veze s tradicijom “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti te uopće s “unutrašnjom” poviješću ove literature sasvim stvarne i očigledne, a nerijetko i posebno izražene. A takvo što, u poređenju s onim što mu prethodi u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti i njezinoj “kulturalnoj gramatici”, zajedno s drugim, općenitijim ili univerzalnijim i, samim tim, manje za bošnjačku književnost kao takvu specifičnim značajkama reprezentacije nacionalne povijesti, u autorovu romanu i njegovim kulturalnomemorijskim potencijalima na još jedan način inovirat će tradiciju oblikovanja “austrougarske teme” u ovoj literaturi te i tako ostvariti one njegove i sasvim nove, savremenom književnom trenutku saobrazne politike identiteta, i to kako onih kolektivnih, tako i onih personalnih i individualnih, i sasvim novu nacionalnu (auto)imaginaciju, odnosno književno-kulturalnu predstavu o “sebi” i “Drugom”, baš kao i jednako novo razumijevanje ukupne književne i kulturalne tradicije unutar koje se pojavljuje ovo djelo te uopće novu ideju povijesti i povijesnosti. Zato, uz u postkanonskom kulturalnomemorijskom makromodelu uobičajeno prisutan individualni memorijski “filter”, “filter” kulturalne samoosviještenosti i kulturalnog interesa uopće i postaje jedna od najprepoznatljivijih i najznačajnijih inovacija koje, sasvim
308 Sanjin Kodrić
jasno nastavljajući i njezino tradicijsko jezgro, i u povijest “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti i uopće u “unutrašnju” povijest ove literature od kraja 19. st. pa nadalje upisuje Kulenovićev roman, zahvaljujući čemu, uostalom, Ponornica S. Kulenovića i jeste određena kao ono i u bošnjačkoj književnosti i inače rijetko djelo u kojem, bez negativnih posljedica na njegov savremeni status, tradicija postaje ono što bitno oblikuje cjelinu njegova svijeta, ne sprečavajući ni novu artikulaciju starih sadržaja, kao ni uvođenje novih, i to na čitav niz različitih načina. U ovakvim prilikama, Ponornica S. Kulenovića preuzima “austrougarsku temu” ne, dakle, samo iz uopćenog povijesnog sjećanja već, naime, i iz sistema “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti i, otud, sad i kao književnu te kulturalnu činjenicu oblikuje je onda kad je ona, tragom tradicijskih kontinuiteta i mijena, zadržavši pritom svoju suštinu, već uveliko “kontaminirana” drugim pojavama koje su u međuvremenu i same upisane u “kulturalnu gramatiku” ove literature, pa autorovo djelo, razvijajući dalje, uz ostalo, i onu novinu koju je uvelo autobiografsko pripovijedanje njegove središnje književne svijesti, postaje i roman koji, s jedne strane, nastavlja onu priču koju su desetljećima prije ispričali E. Mulabdić u Zelenom busenju i ostali autori preporodnog književnog naraštaja, baš kao i autori bošnjačke književnosti i nakon ovog doba, dok, s druge strane, na osnovi tradicijske baštine i – treba to posebno naglasiti – njezina novog i sasvim osviještenog razumijevanja, kazuje ono što se u naročitoj perspektivi “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti Kulenovićeva vremena čini kao neispričana priča u vezi s onim što u ovoj literaturi podrazumijeva književni interes za “prikaz” drame i traume trenutka “kad se carstva mijenjaju” kao cjeline. Takvo što ostvaruje se ne samo drugačijim pristupom onom što su povijesnosjećajni sadržaji uopće već – čini se – i to vrlo naglašeno, i naročitim, a upravo kulturalno osviještenim redefiniranjem te svojevrsnim dekonstruiranjem priče što ju je kazivala tradicija, pa, ponavljajući tradicijsku pripovijest o “novom vremenu”, Kulenović je istovremeno na kulturalno osviješten način i mijenja, i sam pokazujući tako i, između ostalog, njezine naročite “pukotine” i “slijepa mjesta”, a što je – paradoksalno na prvi pogled – gotovo isti onaj postupak koji je, iako u znatno skromnijem, tek inicijalnom obliku, primijenjen i u Mulabdićevu Zelenom busenju, a što, međutim, ne treba ni najmanje čuditi upravo zato što to i jeste jedan od onih mehanizama zahvaljujući kojima ostvaruje se “unutrašnja” povijest svake, pa tako i bošnjačke književnosti, odnosno ono što je njezina specifična “kulturalna gramatika”.
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 309
Pri svemu ovom, ovakvo što – to, naime, sasvim zorno ili do kraja upadljivo, dominantno književno-kulturalno nasljedovanje, ali i savremeno preoblikovanje tradicije što je na različite načine omogućeno ili barem potaknuto sistemskim položajem jednog djela u “unutrašnjoj” povijesti književnosti i kulture kojoj ono pripada – u osnovi, dakle, najčešće i svjesno, a svakako nikad i ni najmanje slučajno “preispisivanje” tradicije, ali i njezino savremeno, ukupnošću i dijahronijskih i sinhronijskih odnosa određeno “prečitavanje”, u Ponornici S. Kulenovića kao djelu koje se izdiglo do razine romana kulturalnog pamćenja prisutno je u vezi s čitavim nizom elemenata koji konstituiraju ovaj tekst, a onda kad je riječ o onom što ostvaruje se primarno u vezi s uvođenjem kulturalnog memorijskog formata očito je, opet, već na samom početku romana, pa tako već i onda, naime, kad se na do kraja jasan način pokazuje to kako cijeli roman kao takav nastaje ne nužno i isključivo iz općenitog povijesnog sjećanja autora ili kolektiva te njihova mogućeg alter ega u unutarromanesknoj pripovjednoj instanci, već, sasvim vidno, i iz u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti i njezinoj “kulturalnoj gramatici” tradicijski ubaštinjenih sadržaja kulturalnog pamćenja, a zapravo i iz svojevrsnog sukusa onog što je tradicija oblikovanja austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti, ali i šire. Takvo što, naime, u cijelosti sadrži već svojevrsni motto cijelog romana – škrto i jedva razgovijetno pismo, upravo onaj “list iz školske pisanke” što “požutio poslije četrdeset godina, leži sada na mom radnom stolu pokraj moje suhe, žute ruke, pune već staračkih pjega i kvrga zelenih vena”, u kojem, pišući mu, Senija, Muhamedbegova posvojena rodica, iako teško i nemušto, ipak do kraja precizno i sa svim onim u tradiciji oblikovanja “austrougarske teme” prepoznatljivim elementima, sažima agonalnu dramu “novog vremena”, ne samo svoju već i cijelog svijeta kojeg su i ona i Muhamedbeg dio, ali i cijele kulture koju žive, pri čemu, međutim, čak ni ovdje tradicija ne ponavlja se doslovno, pa već Senijino pismo sadrži ono što se u poređenju s tradicijskom prošlošću prepoznaje kao svojevrsni “višak” informacije, u kojem je, opet, već na ovom mjestu kodirana i ona – složenim odnosima u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti Kulenovićeva vremena određena – razlika što je, nastavljajući je, autorov roman uspostavlja prema tradicijskoj baštini austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj kjiževnosti. Tako, Senijinim pismom, koje – u odnosu na središnju književnu svijest prije svega – funkcionira i kao sasvim neupitni “dokument” o postojanju jednog svijeta te njegove i kolektivne i lične drame, ali, isto tako, i – sad prvenstveno s obzirom na autorsku poziciju – kao mogući “dokument” o postojanju cijele književno-kulturalne tradicije koja
310 Sanjin Kodrić
je opsesivno vezana s ovom dramatičnom traumom, u Kulenovićevoj Ponornici u doslovno prvim njezinim riječima, i prije početka priče što je roman kazuje, pa čak i prije naročitog pozicioniranja njegova govorećeg subjekta, uz narativno jezgro ovog romana, eksplicira se i njegov ključni mnemotehnički “okidač”, svojevrsni sjećajni, upravo na temelju kulturalne osviještenosti intertekstualno posredovani “prijedložak” i “podsjetnik” iz kojeg – i unutar romana i izvan njega, odnosno i onda kad je riječ o naročitom položaju njegova naratora i onda kad je riječ o naročitom Kulenovićevu autorskom položaju te položaju njegova djela u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti – nastaje cjelina romanesknog svijeta, a u kojem su u kondenziranom obliku već sadržana ne samo ključna romaneskna zbivanja te kolektivne i lične drame koje sadrži, uključujući i poziciju glavnog lika u romanu, već i neki od presudnih preduvjeta za Kulenovićevu i autorski i kulturalno naročitu uže specificiranu mnemopolitičku strategiju u oblikovanju “austrougarske teme” i njezine reprezentacije prošlosti na ovom mjestu: “Dragi Muhamedbeg, Čula sam da se sprema da ti piše brat ti Muratbeg, pa sam ga zamolila nek metne i moje pismo, jer ja ne znam ni gdje si ni šta si. Hoće neki da prodaju kmetove, pa se velika kavga zametnula među nepodijeljenima. Pred svijetom kriju, a ja znam šta je među njima. Eto ih tamo, nek rade šta hoće, mene hoće da udaju za Sulejmanbega Topala. A kako ću, dragi Muhamedbeg?! Ja drugog prijatelja nemam osim Boga i tebe, oba mi daleko, hoćeš li ove godine dolaziti? Kako ti ode, i ja prestah učiti da pišem, pa se nemoj mnogo smijati ovom mom pismu. Gdje bio da bio, primi selam od Senije”
(Kulenović 1983a [1977]:7)
Senijine riječi17, koje, dakle, unaprijed, proleptički, sažimaju cjelinu drame jednog svijeta što je obuhvata roman, ali i ukupnu tradiciju oblikovanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti prije Kulenovića, baš kao i razliku koju će u ovom kontekstu uspostaviti autorovo djelo, dolaze – uz diferencijalne otklone koje nagovještavaju – i iz, naime, tipične 17
“Faksimil ovoga pisma razlikovao bi se od ovog mog prepisa samo u tome što sam stavio interpunkciju i razlomio ga u odjeljke.” (Kulenović 1983a [1977]:7)
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 311
situacije što je u bošnjačkoj književno-kulturalnoj tradiciji podrazumijeva manje-više svaki “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine”, pa je Senijino pismo, iako sažeta, već gotova i sasvim fabulativno zaokružena priča za sebe, i to takva da je – zanemare li se nakratko razlike što se i u pismu i u cjelini romana uspostavljaju prema tradiciji “austrougarske teme” u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti – u cijelosti zasnovana na onom što je inače ustaljeni model priče o “novom vremenu” u bošnjačkoj književnoj i kulturalnoj prošlosti, pogotovo na samom početku povijesti austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti, pa tako, barem onda kad je o polaznoj osnovi i ovog autora riječ, i Mulabdićev. Jer, ponavljajući ne samo sadržaje povijesnog sjećanja uopće, već i ono kako je ovo sjećanje oblikovano u bošnjačkoj književnoj praksi koja prethodi Kulenovićevu djelu, Senijino pismo sadrži i čitav niz jasnih indikacija i njegova očitog tradicijskog, književno-kulturalnog porijekla, a zapravo i sve nužne, ključne strukturne elemente oblikovanja “austrougarske teme” prvenstveno tokom devetnaestostoljetnog preporodnog doba, između ostalog i upravo onaj karakteristični književno-kulturalni “prikaz” jednog svijeta koji je zadesila njegova najveća povijesna nedaća, svijeta koji, razdiran i izvana i iznutra, propada i agonalno dotrajava svoje povijesno postojanje, osipa se i rasipa pred samim ambisom sveobuhvatne i konačne propasti i zajednice i pojedinca unutar nje, a prije svega – vjerovatno i presudno po otkrivanje i nesumnjivog tradicijsko-kulturalnog statusa osnove iz koje nastaje Kulenovićev roman – priča što je kazuje Senijino pismo u cijelosti je zasnovana i na dvama temeljnim obrascima koji već od vremena začinjanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti, od vremena koje, naime, prethodi Mulabdićevu Zelenom busenju, preko ovog romana, pa nadalje, sve do savremenog trenutka, pojavljuju se kao osnova kazivanja onog što je drama i trauma “novog doba”. Riječ je, naime, o pripovjednom prikazivanju i poetskom, a prvenstveno sevdahlijsko-baladesknom doživljavanju i poentiranju životne situacije i kolektiva i individue unutar njega, a što je, dakle, sasvim očito u onoj priči što je, pišući Muhamedbegu, kazuje Senija, priči koja, je, i narativna i lirska, s dominacijom jezgra baladesknog diskurza, a što – sve zajedno – pokazuje ne samo ono odakle središnja književna svijest romana kreće u svoje autobiografsko “poniranje” (!) u nekadašnji život svoj i onih što su nestali s njim već upravo i to kako ni Senijino pismo, kao ni cijeli roman koji nastaje iz njega, baš kao ni naročita pozicija glavnog lika i pripovjedača romana, nisu zasnovani tek na općenito shvaćenom autorskom ili kolektivnom povijesnom sjećanju, već, ovaj put bitno drugačije,
312 Sanjin Kodrić
i na onom što je tradicijska baština “austrougarske teme” u specifičnoj “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti. Uostalom, upravo zato, uz individualnu perspektivu, sistemskim položajem Kulenovićeve Ponornice u naročitoj “kulturalnoj gramatici” ove literature uvjetovana osviještena kulturalna perspektiva i jeste ono što je ovim romanom napravilo jednu od ključnih novina u procesima kulturalnomemorijskog i kontinuiranja, ali i modificiranja onog što je austrougarski tematski kompleks u bošnjačkoj književno-kulturalnoj tradiciji i njegov “povlašteni kulturalni smisao”. Pritom, uz brojna druga mjesta kojima je ispunjen cijeli roman, ovu razliku samo će još više potvrditi – i dalje razvijati – i onaj “višak” informacije koji također sadrži Senijino pismo, jer ono, naime, kako se već dalo naslutiti, dolazi i sa samog ruba života, iz pozicije očajnika – već poostarjele “djevojke na udaju” unutar patrijarhalne, muškocentrične zajednice, bez stvarnog “imena” i “korijena” i uopće bez ikog istinski svojeg unutar feudalnog ustroja društva i njegova prava jačeg, svojim spolnim i ukupnim socijalnim statusom već po rođenju osuđene da primi i ostvari želju drugih, nemoćne da ičim stvarno zagospodari, makar i svojim vlastitim životom, ma koliko to u dostupnim joj granicama djelovanja pokušavala, a zapravo i formalno i suštinski do kraja isključene iz mogućnosti da išta učini bilo za sebe, bilo za druge i, otud, prepuštene samo pukoj a varljivoj nadi da će biti bolje nego što jeste, zarad čega ona, kad je već Bog “daleko”, i zaziva Muhamedbega, tražeći u njemu spas prije negoli bude prekasno za sve, a što je, istina, i ona sevdahlijsko-baladeskna strana Senijine priče, ali i ono što će – istovremeno i kontinuirajući i modificirajući, a zapravo rekreirajući tradicijsku baštinu s obzirom na zanimanja novog književnokulturalnog trenutka – Ponornica S. Kulenovića, slično slučaju čitavog niza drugih djela bošnjačke književnosti u različitim drugim prilikama, ovaj put rastumačiti s obzirom na interesni fokus diskurza prije svega književnosti egzistencijalizma. Tad suptilna a neutaživa sevdahlijska čežnja, a još više tragički intonirana baladeskna dramatičnost, baš kao i značajan dio opsesivnih interesa bošnjačke književne prošlosti, koje također sažima Senijino pismo, raspoznaju se kao upravo “živa tradicija” i kulturalnomemorijski “prevode” se u ono što je egzistencijalističko-modernistički shvaćeni “zadati život” čovjeka što ga predstavlja književni junak (usp. Muzaferija 2004), a što i kao njegovo vlastito egzistencijalno breme boli i muči središnju književnu svijest u Kulenovićevu romanu. A kao takva, tradicijski zasnovana i savremeno redefinirana, Senijina životna priča samo je personalizirani sažetak priče cijelog svijeta što ga, sad i s obzirom na složene odnose u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti, obuhvata Ponornica
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 313
S. Kulenovića, u čije ime ovaj lik, i ne znajući to, njegovu povijest, otud, ispisuje na bitno drugačiji način u poređenju s onim što je bio slučaj u ranijim bavljenjima austrougarskim tematskim kompleksom u ovoj književnoj tradiciji, upravo ovako kazujući onu dotad u povijesti “austrougarske teme” u ovoj literaturi nikad do kraja ispričanu, staru a opet novu priču, pa Senijino pismo, na koje Muhamedbeg ni riječju ni djelom ne odgovara niti istinski može odgovoriti, na nov, krajnje individualiziran, ali sad i osviješteno kulturaliziran način obuhvata i međusobno zrcali i agonalne drame svih drugih likova Kulenovićeve Ponornice. I oni su, kao i Senija, dijelom svijeta što se nužno kreće prema svojem konačnom iščeznuću, bez mogućnosti promjene i izmaknuća iz zakona povijesti, čak i onda kad su tek nešto manje svjesni svoje nemoći i uzaludnosti pokušaja traženja izlaza i spasa iz povijesno-egzistencijalnih datosti, što, međutim, njihovu tragiku bitnije ne mijenja, već samo na drugačiji, možda i još potresniji, apsurdniji način kazuje priču o besmislenosti beslovesnog hrvanja s povijesnom nužnošću, a što u Ponornici S. Kulenovića kao romanu jednog drugog vremena i bitno drugačijeg kako uopće književnog, tako i, posebno, kulturalnog interesa, također producira, jednu za drugom, i upravo čitav niz vrlo krupnih promjena u ostvarivanju “austrougarske teme” u odnosu na ono što je književna prethodnica Kulenovićeva romana, bez obzira na to da li je riječ o općenitom doživljavanju i razumijevanju povijesti i povijesnosti ili, pak, o oblikovanju kako kolektivnih, tako i personalnih te individualnih identiteta, odnosno ideje književne i kulturalne tradicije. U takvoj situaciji, kao i naročita pozicija pripovjedača, već i Senijino pismo, a posebno ostatak romana, pokazuje ono što se osnovom njezinih i tradiranja, ali uvijek novih i drugačijih modificiranja u međuvremenu desilo s “austrougarskom temom” u Ponornici S. Kulenovića, a preko ovog romana i uopće u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti, a naročito to što se s ovom temom zbilo onog trenutka kad se ona počela oblikovati ne prvenstveno u vezi književnosti i izvanknjiževne stvarnosti već, prije svega, iz sistema “kulturalne gramatike” jedne literature. Uz naglašeni uklon ka ostvarivanju iz “pounutarnjene”, autobiografske, a zapravo iz krajnje individualizirane i kulturalizirane perspektive, to prestaje biti više tema skore te prvenstveno nezavršene a stvarne povijesti, a pogotovo tema koja, odgovarajući na izazove zbilje, nastoji ponuditi mogućnost povijesnog spasa, kakva je ona, naime, upravo u Zelenom busenju E. Mulabdića, kao i u njemu sličnim djelima i kasnije bošnjačke književnosti, gdje – ako se mulabdićevskom naratoru na neki način i pokuša preciznije odrediti tačka gledišta – uprkos nedavnoj kataklizmi kolektiva i dotad neviđenom
314 Sanjin Kodrić
njegovu rasapu, “sveznajući pripovjedač” romana na njegovu kraju kao da govori već iz te željene i namjerene budućnosti kolektivnog spasenja. Jer, sasvim naprotiv, u Ponornici S. Kulenovića austrougarski tematski kompleks, javljajući se ne više kao odgovor na izvanknjiževnu stvarnost već kao sistemski element “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti koji je u međuvremenu određen i drugim konstituentima konektivnih struktura “kulturalne gramatike” ove literature, ostvaruje se sad kao tema gotove i završene prošlosti koje se tek sjeća, prošlosti što je kao stvarno povijesnoegzistencijalno zbivanje odavno nestala, pokopana s davno umrlim svijetom predaka, pri čemu ona nije do kraja iščezla jedino u pojedinačnoj svijesti i, još više, u uznemirenoj pojedinčevoj savjesti, gdje – i onda kad je sve završeno i kad ničega više stvarno nema, već ostaje tek skori čas konačnog odlaska i onog što se sjeća – ona poput utvare javlja se i traži odgovore na pitanja kako o sudbini jednog kolektiva kao takvog, tako i, još prije, o smislu pojedinčeva djelovanja, njegova položaja i stava, a zapravo o pojedinačnoj sudbini unutar usuda jednog – kako se to u romanu naslućuje – na konačan nestanak povijesnim procesima osuđenog svijeta, sve to utoliko prije što Kulenovićev roman ostvaruje se kao posljednje, predsmrtno kazivanje do kraja personificiranog, sjećajućeg naratora koji ne samo pred sobom već ni pred zajednicom ne vidi niti osjeća budućnost, već svoju priču, čiji se stvarno postojeći naslovljenik jasno ne razaznaje, gotovo da kazuje kao jedini preostali njezin potomak, posljednji preživjeli – onaj upravo modernističko-egzistencijalistički “posljednji čovjek”,18 a što, 18
Uz sam simbolički potencijal naslova romana, ovakav, u osnovi interpretativno izveden zaključak ne osporava – čini se – ni književnohistorijska činjenica da je – iako je i kao ovakva sasvim zaokruženo književno ostvarenje – Ponornica S. Kulenovića zamišljena kao tek prvi dio planirane, a zbog autorove iznenadne i prerane smrti nikad dovršene romaneskne tetralogije, u kojoj bi se, slično slučaju i drugih bošnjačkih autora poput, prije svih, D. Sušića, “pratila društveno-historijska drama i sudbina muslimanske begovske obitelji od austrougarskog perioda do II svjetskog rata i revolucije” (Duraković 1983a:223). Štaviše, ovakvo što upravo potvrđuje u autorovoj spisateljskoj zaostavštini posthumno pronađeni početak nastavka današnje Ponornice, odnosno početni fragment njezina drugog dijela, koji, iako obuhvata svega nekoliko stranica teksta, tek, naime, početak uvoda novog dijela romana, dovoljno jasno naznačava pravac u kojem se trebala nastaviti priča o traumatičnom historijskom osipanju jednog naročitog svijeta i života, a što se na traci i ovdje prisutnog prisjećanja povijesnog gibanja i samo trebalo javljati kao ona ista, stara “zauzlana neumitnost” povijesnosti (Kulenović 1983d [1980]:205) koja je obilježila roman u njegovu prvom dijelu, utoliko prije što je u narednom dijelu romana kontekst ove drame trebao biti Prvi svjetski rat i krvavi raspad Austro-Ugarske monarhije kao hronološki naredni, novi i jednako korjeniti historijski obrat i novo povijesno iskušenje (usp. Kulenović 1983d [1980]), čija je strahota diskretno, ali stvarno najavljena već na samom kraju prvog
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 315
potpuno oprečno temeljnim tendencijama u prethodnoj tradiciji “austrougarske teme”, Kulenovićevo djelo, a preko njega i samo oblikovanje ovog tematskog usmjerenja u bošnjačkoj književnosti tokom druge polovine 20. st., upisuje u okvire literature izrazitog “povijesnog pesimizma”, vezujući tako austrougarski tematski kompleks za sasvim novu predodžbu povijesti i povijesnosti. Na ovaj način upravo Ponornica S. Kulenovića otkriva, konačno, i onaj novi razvojni trenutak u cjelokupnoj povijesti “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti kad, nakon jednog broja i ranijih pokušaja ove vrste (kakav je, primjera radi, i roman Karabeg N. Ibrišimovića), do kraja konačno iščezava onaj, uz ostalo, od samog početka priče o trenutku “kad se carstva mijenjaju” manje ili više prisutan karakteristični prosvjetiteljsko-propedeutički optimizam i njegovo naročito “vizionarsko” anticipiranje budućnosti, a kad se i u vezi s ovom temom, tragom one pripovijesti koju je, vođena svojim interesom, “utišala” i “zagušila”, odnosno iz književno-kulturalne komunikacije isključila tradicija, sama povijest i povijesno zbivanje uopće najzad u cijelosti razumijevaju kao očajničko, upravo sizifovsko spašavanje onog čemu zapravo nema spasa, čime se – tim prije što sad do kraja počiva na ideji i individualiziranog i kulturaliziranog sjećanja – “austrougarska tema” u doživljavanju povijesnosti sasvim približila drugim memorijskim figurama u bošnjačkoj književnosti nakon Drugog svjetskog rata, pri čemu, gubeći nekadašnji linearno-progresivni karakter, njezina koncepcija vremena ovaj put, u Kulenovićevu romanu, postaje prvenstveno ciklična, nesumnjivo i zato što je ovakvo što imanentno autobiografiji kao žanru posebne vrste (usp. Kordić 2000), ali i naročitom modernističkom stanju potrage za izgubljenim egzistencijalnim smislom, koji se sad naslućuje i u novim, alternativnim temporalnim koncepcijama. Pritom, kod Kulenovića, slijedom svih ovih kako novih zanimanja, tako i novih opsesivnih predmetno-problemskih čvorišta novog, u autorovu vremenu aktuelnog književno-kulturalnog trenutka i uopće promjena koje su se u međuvremenu desile u konektivnim strukturama bošnjačke “unutrašnje” književne povijesti i njezine “kulturalne gramatike”, kao jedino ono što ima mogućnost opstanka u općim povijesnim procesima razgradnje i dijela autorova romana: “Podrhta, u tri maha, tlo pod nama. Drhtaji su bili laki, gotovo neosjetni, i tako mi je kao da nisu ni bili, pa buljim u Fehima je li on išta osjetio. Ćuleći uši, on reče: ‘Zelzela, mrdnula uhom. Božje ime pomenimo, neko će zlo na ovaj svijet, rat, potop!’ // Zelzela, to u kasabi i stariji vjeruju, ogromna je aždaha koja ‘spava pod zemljom mrtvouzice, a kad u snu mrdne uhom, zemlja malo zatreperi, a kad se načas prene, manji je potres i samo ponegdje zidovi napuknu, a kad se probudi i protegne, na zemlji su krš, lom i leševi’.” (Kulenović 1983a [1977]:196)
316 Sanjin Kodrić
nestanka preostaju tek – krajnje indikativno po sudbinu ovog tematskog usmjerenja u bošnjačkoj književnosti – suštinski aspekti kulture, iz čega, opet, proizlaze i brojne druge novine važne za nove mnemopolitičke strategije i uopće novi kulturalnomemorijski status te općenito novi položaj austrougarskog tematskog kompleksa u “unutrašnjem” povijesnom razvoju ove literature. Slično slučaju Zelenog busenja E. Mulabdića, i u Ponornici S. Kulenovića ovim je upravo kultura došla u prvi plan, ali – kako “unutrašnji” povijesni razvoj jedne književnosti, uz kontinuitete, podrazumijeva i nužnost mijena – takvo što u ovom romanu ostvaruje se bitno drugačije. Tako, čak i na najopćenitijoj razini posmatrano, dok se u Mulabdićevu romanu, tipično za njegovo vrijeme, kultura pojavila u vezi s onim modelom života koji autor na ovom mjestu didaktično i utilitarno zagovara i nastoji potaknuti u izvanknjiževnoj stvarnosti zajednice kojoj se obraća i dok je, kao takva, a zapravo kao sredstvo kolektivnog opstanka, ideja kulture ovdje podrazumijevala kulturalnu tranziciju i kulturalno prekodiranje kao zadatak koji književnost treba ostvariti u izvanknjiževnoj zbilji s ciljem ukupnog nacionalnog preporoda i povijesnog spasenja kolektiva kojeg se tiče, u Kulenovićevu romanu kultura je, kao i u ukupnom njegovu zrelom djelu, ali i u najvećem dijelu bošnjačke književne prakse autorova vremena, prvenstveno ono povijesno trajuće stanje i upravo “povlašteni kulturalni smisao” koji nikad do kraja ne može iščeznuti, a koji se ovdje, tipično esteticističko-artistički, nastoji, prije svega drugog, razumjeti i protumačiti, a potom i predstaviti, i to kako sam po sebi, tako i – posebno – u vezi s onom dramom i traumom što je i u povijesnoj stvarnosti i u bošnjačkoj književnoj praksi od kraja 19. st. pa nadalje podrazumijeva “austrougarska tema”. Upravo i zato, uz onu karakterističnu “dinamičku” perspektivu što je u pravilu conditio sine qua non manje-više svakog književno-kulturalnog bavljenja austrougarskim tematskim kompleksom, u Ponornici S. Kulenovića javlja se i posebno dolazi do izražaja, a zapravo do kraja potencira se i ona “statička” projekcija o kojoj govori E. Duraković, a koju je – ističući njezin posebni “način osjećanja” i “rafinman” u doživljavanju svijeta i života, koji je itekako učinio vidljivim i u Senijinu pismu – upravo sam Kulenović vezivao za neka od suštinskih obilježja cjeline bošnjačke, a potom i bosanskohercegovačke kulture, shvatajući je kao njezinu temeljnu razlikovnu značajku i istinsku te trajnu njezinu vrijednost, kako je to u književnom ogledu Iz smaragda Une (1968) napisao, svega desetak godina prije svojeg romana, esejistički se saobražavajući s Grozdaninim kikotom (1927) H. Hume i njegovim mjestom u književno-kulturalnoj tradiciji iz koje potječe:
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 317
“Grozdanin kikot sav je na selu, ali nije iz seljačkog vidokruga, nego sav iz rustike, u kojoj se, kao i u svakoj pravoj, tjeskobê gradske mogao osloboditi samo urbani lirski temperament; to što je u Huminom slučaju gradska duša još u simbiozi sa dušom feudalnog čardaka samo je sreća, time je ovoj rustici jači panj. Međutim, simbioza je to samo istorijski, a u krajnjem plodu jedna je to duša, samo što je ta duša jedno vrijeme u gradu, na ćepenku, a drugo, ljetnje, na selu, u ljetnjikovcu. Ljetnjikovac! krupna riječ, zvuči turgenjevski! Kad mi se pružila prilika da nekog stranca dovedem u ovaj svijet, bio sam redovno svjedok jednog njegovog skrivenog ogromnog razočarenja: sve je ovdje priprosto, skromno, gotovo ubogo. Ali je odmah čovjeka sa strane počelo da zahvata i jedno ogromno, i otvoreno iskazivano, iznenađenje: u ovoj skromnosti nastanilo se jedno osobeno i nevjerovatno rafinovano osjećanje života. U ovom svijetu, pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obućom. Unutra je stalna sutonska tišina, govor je ispod glasa, zidovi bez šara i slika, samo na ponekom visi levha: to je neki, uokviren, kaligrafski ispis iz Kur’ana. Sećija, šiljteta, ćilimi, mangala, na zidu pustećija (ovčije runo na kojem se klanja) – odaje su bez mnogo namještaja, kao kraljevske dvorane, kao da se hoće prostor i u njemu ljudski lik, a stvar samo kao njegova pozadina. U jednom uglu je nešto kao izrezbaren i neobojen ormar, to je musander: tu se poslije svake plotne noći mora okupati, da bludna aroma ne ponesreći dan koji je svanuo. Donesena pod osmanlijskim alaj-bajracima, kuhinja je ovdje zrela vizantijska, kult jedan kulinarski prilagođen domaćoj biljci i životinji. Kumrija i lastavica pod strehom opomena su protiv grehote, badem i trešnja – procvali poziv da se još jednom živi. Mati je ovdje živa svetinja (ženu čovjek uvijek nađe, majku nikada), pred starošću se ustaje na noge, brat i sestra dvojnici su jedne ljubavi kakva samo među njima može da bude (i stoga dvojnici najvećega grijeha). Svijet je ovo dozlaboga čulan: i mašta o raju mu je čulna. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izračio se u najčišći ljubavni fluid – ispjevao, u svojoj drevnoj riječi, jednu od najrafinovanijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu. Mrtvi se poštuju, ostaju u dugom spominjanju, ali nema pompe smrti ni mnogo plača poslije nje; prije sahrane hodža će upitati vjernike je li umrli bio dobar čovjek, oni će reći da jest i na tabutu spustiti ga u crnu zemlju. Jednostavni nadgrobni spomenici (nišani iliti bašluci) stoje u zelenoj travi nagnuti svaki na svoju stranu, kao vesela pripita braća. Pa i u turbetima ćuti gola jednostavnost. (Ali u ovom svijetu, ispod njegove mirne i svečane obrazine, stalno tinjaju pa na mahove iznenadno buknu velike
318 Sanjin Kodrić ljudske strasti, drame krvi, patrijarhalnih okova, bogatstva i bijede, vlasti, bjekstva u rakiju, i baš zato što je tako prevreo i problemski gust, u njega i jest zašla Andrićeva sonda.) Slikê ovoga svijeta (paradoksalno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema, ali joj svaku stranicu natapa njegova senzibilnost, u kojoj se rodila i oblikovala i Humina pjesnička senzibilnost. Stavljajući na jedan tas svojih terazija pisca i na drugi njegovu sredinu, razini utilitarizmi, nacionalni, socijalni, vjerski, tražili su da im se tasovi umire u ravnoteži slike i slikanoga, u ravnoteži književnog djela i društvene sredine, zapravo u ravnoteži slike koju daje pisac i one koju o sredini imaju oni, pa u toj svojoj linearnosti nisu mogli da vide ono skriveno a presudno: onaj način osjećanja, ono opšte čulo sredine u kojem se pisac rađa i individualizuje. Poslovična slika starog Vranja bila bi etnografska mapa da se u naoko oporom Bori nisu slili rafinman jedne prezrele patrijarhalne sredine i poeta nascitur, a ova se očiglednost samo svijećom može naći u tovaru onog što je o njem napisano. Od pisaca koji su ono transcendentno otkrivali u divljakama i kalemima Bosne, ja vjerujem da je i Andrićev urođeni poetski rafinman prvu hranu primio od bosanskih šehera, a ne samo od domaće i svjetske knjige koja je ovoj stamenoj a neosionoj pjesničkoj ličnosti bila i ostala vječita svijeća. Treba pročitati samo jednu rečenicu: rukavi joj puni ruku (Alija Nametak) pa da se vidi da je ovo ovako. (I da u redove ovog svog uležanog ogleda naknadno ubacim i ove: mnogostruko zapanjujuća pojava Derviša i smrti Meše Selimovića svakako je dosada najpotpuniji trijumf ove osobene senzibilnosti.) Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u, modernopoetski ohrabrenom, čistom mladom erotskopoetskom izlivu, i to je sve, i to je ono najljepše. Vraćam se onom čistom smaragdu svoje Une.” (Kulenović 1983c [1968]:156–158)
Veza S. Kulenovića i Grozdanina kikota H. Hume nipošto nije slučajna, te se zato ne završava tek autorovim esejističkim bavljenjem ovim, u bošnjačkoj književnosti više nego presudnim romanom, već se najneposrednije tiče i same Ponornice te kako uopće njezina položaja u okvirima cjeline ove literature, tako i, posebno, Kulenovićeve mnemopolitičke strategije u ovom romanu i njegovu oblikovanju “austrougarske teme”. Jer, do kraja razumljivo s obzirom na i individualni, ali i kulturalni memorijski format kao onaj “filter” kroz koji se uspostavlja svijet ovog romana, a opet sasvim u skladu s njegovom i “dinamičkom”, ali i “statičkom” perspektivom ostvarivanja
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 319
onog što je u bošnjačkoj književnosti dominantna priča o traumi trenutka “kad se carstva mijenjaju” i drami “novog vremena”, Ponornica S. Kulenovića svoj tradicijski, književno-kulturalno osviješteni “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine” zasnovat će – sad sasvim očito – i tako što će, uz cjelokupnu tradiciju oblikovanja “austrougarske teme” iz “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti, utemeljiti se – dodatno – i na onom što je upravo za njezinu “kulturalnu gramatiku” vjerovatno još karakterističnija tradicija naročitog senzibiliteta ove literature i njezine kulture, a što će, tim prije što je ova naročita osjećajnost naglašena već u Senijinu pismu kao mottu, ali i narativnom nukleusu cjeline romana, još dodatno potvrditi činjenicu da oblikovanje austrougarskog tematskog kompleksa u Kulenovićev roman ovaj put dolazi i iz sistema specifične “unutrašnje” povijesti i “kulturalne gramatike” jedne literature i da je, kao takvo, uvjetovano i onim što su njezine složene a, ma kako diskretne, ipak stvarno postojeće i prepoznatljive konektivne strukture, čemu ide u prilog i to što ista ova osjećajnost karakterizira “austrougarsku temu” već od samog trenutka njezina konstituiranja u bošnjačkoj književnoj prošlosti. Štaviše, dodatno očiglednim čineći ovakvo što, Kulenovićeva Ponornica, kao djelo u kojem se austrougarski tematski kompleks ostvaruje i s obzirom na kulturalni memorijski format, uz senzibilitet ukupne bošnjačke književne i kulturalne tradicije, utemeljit će se – vrlo konkretno – i na onom što su ključni ili paradigmatski “nosači” ili “mediji” ovog naročitog “načina osjećanja” svijeta i života, i to baš na onim što ih je autor kao esejist predstavio i rastumačio pišući o Huminu romanu, pri čemu, otud, za razliku od Grozdanina kikota, gdje – kako to sasvim tačno Kulenović ističe – konkretne slike ovog svijeta u kojem u naročitoj “skromnosti nastanilo se jedno osobeno i nevjerovatno rafinovano osjećanje života” ipak nema, već ispod jedne drugačije unutarknjiževne zbilje izbija tek njegova neponovljiva senzibilnost, Kulenovićev roman, njegovu upravo “svaku stranicu”, “natapa” i ovaj naročiti senzibilitet, ali i njegova sasvim konkretna, gotovo opipljiva reprezentativna predstava, a koja nije ništa drugo negoli repozitorij ove specifične osjećajnosti, a zapravo “spremište” naročitog “povlaštenog kulturalnog smisla” što ga u cjelini svoje “unutrašnje” povijesti istovremeno i tradira i modificira bošnjačka, a potom – velikim dijelom – i ukupna bosanskohercegovačka književnost. A to su i ona “mjesta pamćenja” i oni “prostori sjećanja” kojima se, svojim unutarromanesknim naknadnim nostalgičnim ispovijedanjem, samopreispitivanjem i svjedočenjem o jednom prošlom vremenu, o jednom nestalom svijetu, o sudbinama i dramama i drugih i sebe u njemu,
320 Sanjin Kodrić
autobiografski vraća glavni lik u Kulenovićevoj Ponornici, u priči koja, dakle, nije tek stvar autorova oblikovanja “sirovog” povijesnog sjećanja niti samo čin naročitog individualiziranja onog što je u “kulturalnoj gramatici” bošnjačke književnosti priča o drami i traumi “novog vremena” poslije osmansko-austrougarske smjene u Bosni, već i učinak tradicijski, književno-kulturalno osviještenog oblikovanja onog što su neke od najizrazitijih, ključnih sastavnica konektivnih struktura prije svega bošnjačke “unutrašnje” književne prošlosti. Uostalom, zahvaljujući ovom, u romanu S. Kulenovića, još izrazitije negoli kod H. Hume, i stječe se dojam da je cijeli njegov svijet – ne negirajući niti umanjujući pritom značaj ni drugih autorovih književno-kulturalnih polazišta i poticaja – i sam satkan u osnovi, prije svega drugog, upravo “od bistre domaće riječi, one što je prešla devet kamenova, od neugaslih bisera muslimanske ljubavne pjesme, od kamenih i cvjetnih […] avlija i od bijelo okrečenih enterijera, u kojima se vjekovima sija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture” (Kulenović 1983c [1968]:156), čime Kulenović, tragom i Humina romana – kao, naime, upravo i onog djela u kojem je bošnjačka književnost po prvi put u ovoj književnoj vrsti dosegnula jedan od svojih i danas održivih, trajnih estetskih vrhunaca – u onom lokalnom pronalazi univerzalne vrijednosti te tako, uvezujući tradiciju “austrougarske teme” i u šire okvire, očitim čini i ono što je naročita “unutrašnja” povijest ove literature te njezina “kulturalna gramatika”, baš kao i Humo u ovom širem iskustvu osmjelivši se, i figurativno, ali i doslovno, da “povjeruje u autentičnu ljepotu svijeta ispod svojih očnih kapaka i da je na svijet iznese takvu kakva je, svojom rukom i svojim riječima” (Kulenović 1983c [1968]:156).19 19
S ovim u vezi ne čini se suvišnim napomenuti ni ono što je, u razgovoru sa Slobodanom Rakitićem, članom redakcije časopisa Savremenik, svojevremeno odgovorio S. Kulenović na pitanje o tome “koliko je književnost univerzalna, a koliko nacionalna”. Odgovor jeste davnašnji, ali je njegovo značenje i danas itekako smisleno i potrebno istaći, dok je njegova važnost za razumijevanje ove složene problematike u vezi s Kulenovićevim romanom, ali i uopće njegovim književnim djelom, više nego očita: “Bez obzira u kojem mi ga vidu postavljate, Vaše pitanje ni u kom slučaju ne može biti neumjesno. Jer, globalno gledano, kod nas su oči teorije književnosti (koja provejava kroz svakodnevne napise) upadljivo razroke. Jedni misle da je jedno književno djelo to univerzalnije što je više oteto od ‘lokalnog’, ‘regionalnog’, ‘folklornog’, a drugi da pisac samo kroz te kategorije može kazati upravo univerzalno. Misliti da je oslobođenje od ‘lokalnih’ itd. boja prvi znak univerzalnosti i pasoš za nju nepoznavanje je predmeta i provincijska inferiornost, što se u suštini ni po čemu ne razlikuje od provincijskog paradiranja u ‘nacionalnom’ kostimu. O umjetnosti je riječ. Ona nastaje (kroz talente) iz naših djetinjstava, iz naših docnijih iskustava (obasjanih uvijek djetinjstvima), na prvom mjestu sa našeg rodnog tla, gdje smo čuli prvu riječ,
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 321
Zato se, slobodnije govoreći, u povodu Ponornice S. Kulenovića nadaje i takav utisak kao da je ovaj roman nastao u nekoj naročitoj, povijesno kondenziranoj tački presjeka onog što je, s jedne strane, tradicija “austrougarske teme” kakva se kontinuira, ali i modificira od Zelenog busenja E. Mulabdića pa nadalje, i onog što je, s druge strane, onaj tok bošnjačke književnosti koji je, barem onda kad je o romanesknom žanru u ovoj literaturi riječ, započeo upravo s Grozdaninim kikotom H. Hume, a što je, ma koliko slobodan, zaključak koji i slikovito, ali i dovoljno precizno upućuje upravo na naročitu poziciju Kulenovićeva djela i u povijesti oblikovanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti i u uopće “unutrašnjoj” povijesti ove literature.
V. Motivirano ne više primarno izvanknjiževnom zbiljom već, bez eksplicitnih očekivanja i strogih ograničenja koje postavlja izvanknjiževna stvarnost, zasnovano prvenstveno u specifičnoj “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti, u njezinim tradicijskim kontinuitetima i modifikacijama, i – kao takvo – obilježeno i onim što je tradicijska prošlost i onim što je složeni imanentni povijesnorazvojni sistem u ovoj literaturi autorova vremena, ali i u širem književno-kulturalnom kontekstu, a zapravo bitno određeno onim što je značajni dio sveukupne “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti sa svim njezinim i dijahronijskim i sinkronijskim pojavama, odnosima i procesima, oblikovanje “austrougarske teme” u Ponornici S. Kulenovića, kao i njezina reprezentacija prošlosti u vezi s ovim tematskim okvirom, nužno je moralo, nastavljajući njegovu tradicijsku suštinu, dalje mijenjati ovaj povijesni predmetno-problemski interes, ali i općenito savremeno književno stanje, pa s obzirom na zakonitosti naročitog književnog razvoja ni na koji način nije, dakle, moglo doslovno i neizmijenjeno ponoviti niti aktuelni književni trenutak niti ono što je tradicija ove teme u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti i njezinoj “kulturalnoj gramatici”, bez obzira na to da li je riječ o onom načinu njezina ostvarivanja ugledali prvo sunce, cvijet, bubu i progovara, obraća se svakom čovjeku na svijetu jezikom i simbolikom toga tla; ostajali mi na tom tlu, ili bili svjetski putnici. Pa se to da otkriti (ne uvijek tako lako) i kod umjetnika koji su se naoko najviše udaljili od ‘nacionalnog’, utopili u univerzalnost. (Kafka, na primjer u prozi, Sen Džon Pers u poeziji). Nije dakle stvar u kostimima, nego u onome šta je pod kostimima, a pod njima je uvijek ili mrtvorođenče ili živo ljudsko meso i u tom mesu natura naturans, ono što je čovjeku, kao dijelu prirode, prirodom dato i što zato kao sama priroda može i da ostvari. Umjetnost je jedno treperenje prirode.” (Kulenović 1983e [1976]:213)
322 Sanjin Kodrić
koji se susreće u Zelenom busenju E. Mulabdića kao onom djelu ove literature u kojem se, već u njegovoj najranijoj povijesti, javila prva posebno značajna promjena u realizaciji ovog predmetno-problemskog kompleksa ili, pak, o čitavom nizu drugih, isto tako međusobno različitih načina njezinih ostvarenja unutar kasnije bošnjačke književne prakse koja u ovom smislu prethodi Kulenovićevu romanu. Jer, nasuprot nekadašnjem kanonskom, a potom i politradicijskom kulturalnomemorijskom makromodelu kao dvama povijesnim književno-kulturalnim “sistemima višeg reda” ili temeljnim kulturalnim matricama u skladu s kojima se u bošnjačkoj književnosti od kraja 19. pa do početka druge polovine 20. st. ostvarivala u datom trenutku aktuelna književna praksa, onaj književno-kulturalni okvir u kojem će se pojaviti Kulenovićevo djelo sa svojom mnemopolitičkom strategijom u oblikovanju “austrougarske teme” jeste, dakle, sad postkanonski kulturalnomemorijski makromodel i njegov, prije svega, dominantno rasredišteni i individualizirani sistem vrijednosti, a zapravo izrazito individualističko i mahom kulturalno osviješteno stanje u osnovi široko dezideologiziranog položaja cjeline kulturalnih diskurza, pa tako i same književnosti i njezina učešća u procesima kulturalnog pamćenja. Zahvaljujući ovom predodžba o prošlosti što je u ovom romanu podrazumijeva austrougarski tematski kompleks do kraja je oslobođena i naročitog devetnaestostoljetnog preporodnog prosvjetiteljsko-propedeutičkog didaktizma i utilitarizma, i obaveznosti na manje ili više uniformno ostvarivanje zadatih ili aktuelnih poetičkih trendova, a prije svega one stigmatizirane užurbanosti ne samo književnog već i ukupnog kulturalnog razvoja te historijski presudne hitrosti cjelovite “emancipacije”, “modernizacije” i “evropeizacije” nacionalnog kolektiva u cilju njegova povijesnog spasenja, a što, sve zajedno, i jeste, uz ostale važne činioce, konačno i omogućilo temeljito preoblikovanje austrougarskog tematskog kompleksa u Kulenovićevu romanu, ali i oslobađanje kulturalnomemorijskih, kao i ukupnih kreativnih kapaciteta ovog djela. Upravo na ovoj osnovi nastat će, dakle, onaj naročiti “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine” po kojem je Ponornica S. Kulenovića ne samo estetski najuspjelije ostvarenje bošnjačke književne prakse ove tematske orijentacije već i djelo u isti mah i tipično i jedinstveno i u tradiciji oblikovanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti i uopće u njezinoj “unutrašnjoj” povijesti, pri čemu je ovakav Kulenovićev roman, koliko god bio stvarno autorski prepoznatljiv, uvijek i nužno i dio šire, kulturalne “interpretativne politike”, ovaj put primarno, dakle, zato što je u vrijeme kad nastaje ovo djelo austrougarski tematski kompleks
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 323
odavno već sistemski element naročite “kulturalne gramatike” bošnjačke književnosti, a što je upravo ono što će – kao rezultat ukupnosti onih složenih pojava, odnosa i procesa što ih ova literatura podrazumijeva – ono kako se “austrougarska tema” ostvarila u Kulenovićevoj Ponornici i učiniti koliko učinkom jednog naročitog autorskog pristupa, toliko i pojavom koja je velikim svojim dijelom oblikovana, pa čak unekoliko i omogućena i onim što je isto tako specifična “unutrašnja” povijest književnosti u kojoj se ona javlja. U ovakvim okolnostima, tradicija se u Ponornici S. Kulenovića ne pojavljuje – niti se u načelu može javiti – na način u pisanoj književnosti i inače, a pogotovo u onoj savremenoj, krajnje rijetke “ritualne koherencije” (ako je ikako, a pogotovo u svojem tipičnom obliku, ona ovdje uopće i moguća), već zapravo na način koji se podrazumijeva u okviru pojma “tekstualne koherencije”, odnosno u naročitom modusu ne više primarno repetativnog već sad prvenstveno varijantnog – novog, interpretativno izmijenjenog i hermeneutički “pomaknutog” prenošenja starog “kulturalnog smisla” (usp. Assmann, J. 2005:105–121)20, a što – u poređenju s Mulabdićevim djelom, gdje je ovakvo što tek inicijalno naznačeno – upravo Kulenovićev roman sasvim jasno i u punom obimu otkriva kao temeljeni mnemotehnički mehanizam i uopće temeljni princip kulturalne reprodukcije kojim se najčešće u bošnjačkoj književnosti i onda kad je riječ o tradiciji “austrougarske teme” u ovoj literaturi, i onda kad je riječ o cjelini njezine memorijske figure “novih vremena” i povijesnih raskršća (jednako, uostalom, kao i u načelu bilo kojoj drugoj figuri sjećanja u ovom književnom toku), tradicijski kontinuitet “ne samo imaginira” već u doslovnom smislu ove riječi, do kraja stvarno – “de facto uspostavlja u procesu kulturne prakse” (Assmann, J. 2005:106–107). Upravo zato, pritom dodatno potvrđujući ovakvo što, u čitavom nizu svojih aspekata priče i uopće romaneskni svjetovi Mulabdićeva Zelenog busenja i Kulenovićeve Ponornice istovremeno 20
Ovom u prilog idu i opća teorijska razmatranja Jana Assmanna (2005:115), između ostalih i slijedeće: “Glavna razlika između tekstualne i ritualne koherencije sastoji se u tome da se ritualna koherencija bazira na ponavljanju, odnosno isključuje varijaciju, dok tekstualna koherencija je dopušta, čak i podstiče na nju. To na prvi pogled nije toliko očito. Prije bi se moglo pomisliti da varijacija više vlada u svijetu usmene predaje, rituala i mitskih pripovijesti, budući da riječi nisu fiksirane i da svaka izvedba aktualizira tekst na svoj način, dok je u pismenoj kulturi tekst utvrđen za sva vremena pa se prijepisom i lektirom može samo ponavljati. Ono što mi mislimo ne odnosi se na tekst, nego na ono što se izražava u jeziku, t.j. ne na poruku nego na informaciju. U svijetu usmene predaje je inovativni a time i informativni potencijal u tekstovima neznatan. Oni se samo onda zadržavaju u kulturnom pamćenju kada izražavaju ono što je uglavnom poznato. U svijetu pismene predaje je obrnuto […]. […] Od barda publika očekuje poznato, od pisca nepoznato.”
324 Sanjin Kodrić
su i – suštinski gledano – u mnogo čemu slični, na krajnje apstraktnoj razini čak umnogome ekvivalentni, ali, isto tako, i bitno različiti, do kraja zasebni i posebni, a što je, uza sve ono ranije naglašeno, posebno uočljivo i onda kad se u ovoj perspektivi fokusiraju za kulturalnomemorijske procese u ovim romanima inače ključna “mjesta pamćenja”: u obama slučajevima, kao i mimo njih – uopće u tradiciji austrougarskog tematskog kompleksa, to su, istina, često bitno drugačija, pa čak i sasvim suprotna, ali, u pravilu, uvijek i nužno i ona mjesta i okolnosti gdje trauma trenutka “kad se carstva mijenjaju” i drama “novog vremena” na ovaj ili onaj način pokazuju samu svoju suštinu i krajnje rušilački učinak u životu i sudbini bilo zajednice kao takve, bilo pojedinca unutar nje – sve redom sasvim karakteristična poprišta traumatične drame što je uobičajeno podrazumijeva “austrougarska tema”, vrlo često u obama ovim te drugim slučajevima intertekstualno posredovana, pri čemu, uza sve ostalo, sličnosti i razlike u organizaciji i funkcioniranju “mjesta pamćenja” i same ukazuju na ono što su kontinuiteti i modifikacije u mnemopolitičkim strategijama u oblikovanju “austrougarske teme” i uopće u kulturalnomemorijskim potencijalima što su ostvareni u Zelenom busenju E. Mulabdića i Ponornici S. Kulenovića, a preko ovog i na onu naročitu dinamiku u razvoju ove teme u bošnjačkoj književnosti, kao i, s ovim u vezi, na neke od posebno važnih aspekata “unutrašnje” povijesti ove literature i njezine “kulturalne gramatike”, sve to ovaj put možda i na još precizniji i suštastveniji način. U ovom smislu, dakle, treba posmatrati i sam čin transformacije mulabdićevskih “mjesta pamćenja” u “prostore sjećanja” kakvi se susreću u Kulenovićevu romanu, a što je u Ponornici, naime, konačni rezultat sistemskog pozicioniranja “austrougarske teme” u okvirima “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti te uopće one naročite dinamike u “unutrašnjem” povijesnom razvoju ove literature, a posebno je usko povezano s uvođenjem kako individualne, tako i kulturalne memorijske perspektive u oblikovanje ovog predmetno-problemskog kompleksa, pa ova preobrazba nije, naravno, tek formalna, već je, naprotiv, suštinska, pri čemu ne podrazumijeva samo puki obrat ka nekom općenito shvaćenom sjećajnom kazivanju o prošlosti, već, naime, i druge, manje na prvi pogled vidljive, suptilnije transformacije, a zapravo promjene još značajnije kako s obzirom na međusobni odnos ovih dvaju romana, tako i s obzirom na šire, općenitije književno-kulturalne memorijske procese čiji su ovi romani također sastavni dio. U takvoj situaciji, a sasvim u skladu sa zamjenom kolektivne i ideološke individualnom i kulturalnom memorijskom perspektivom, “nosači” ili “mediji” onog što je “povlašteni kulturalni smisao” u Ponornici S.
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 325
Kulenovića nisu više dominantno zbivanja iz u osnovi političke povijesti zajednice – situacije kolektivne neizvjesnosti, nemira i straha, uznemirenog kolektivnog iščekivanja, panike i postepenog pobunjeničkog organiziranja, pučke ustaničke akcije i uopće ratni okršaji ili, pak, poratni primjeri bilo konačnog urušavanja, bilo mogućnosti obnove života i daljeg razvoja kolektiva i individue unutar njega, odnosno uopće konkretno-fizički agonalni prostori u kojima se sasvim vidno dešava primarno kolektivna drama i trauma i stvarni, fizički obračun s neprijateljem zajednice, baš kao i rasjed i raskol unutar nje s naznakama mogućnosti razrješenja negativne povijesne situacije kolektiva, kako je to slučaj u Zelenom busenju E. Mulabdića, a s manjim ili većim, ali nikad drastičnim varijacijama vrlo često i drugdje, bilo kod savremenika ovog autora, bilo kod njihovih kasnijih nastavljača. Namjesto ovog, upadljivo često baš u onom obliku i baš onako kako ih je autor predstavio u eseju o Grozdaninu kikotu H. Hume, u Ponornici S. Kulenovića javljaju se, dakle, potpuno drugačije pojave, međusobno na prvi pogled bitno različite, ali uvijek individualno sagledane i na neki način dovedene u vezu upravo sa suštinskim aspektima kulture, pa u ovom romanu kulturalno pamćenje sasvim osviješteno “cirkulira” prije svega “u formama sjećanja koje su prvobitno bile vezane za svetkovine i ritualne obrede” ili u onom području koje je ovom već samo po sebi blisko ili na neki drugi način dovedeno u najužu vezu s njim, pokazujući se pritom prvenstveno “kao kompleks znanja koje osigurava identitet […] objektiviran u obliku simboličkih formi kao što su mitovi, pjesme, plesovi, poslovice, zakoni, sveti tekstovi, slike, ornamenti, biljezi, putevi pa i – […] cijeli krajolici” (Assmann, J. 2005:107), ovaj put, dakle, sasvim u skladu s onim što su i inače upravo elementarne pojave u kulturalnomemorijskim procesima, zbog čega je, također, i sasvim razumljivo da se Kulenovićeva Ponornica u konačnici i konstituirala, i to vrlo naglašeno, između ostalog i kao roman kulturalnog pamćenja. Dobar dio ovog, uključujući i suštinsku vezu između individualnog te kulturalnog memorijskog formata, na jednoj strani, i naročite mnemopolitičke strategije, na drugoj strani, javit će se i u prvom stvarnom “događajnom” predstavljanju složenog sučeljenja središnje književne svijesti i glavnog lika u romanu s traumom njegova zavičajnog svijeta što je kao drama “novog vremena” nastupila s trenutkom “kad se carstva mijenjaju”, otkrivajući tako i onda kad je riječ o u “prostore sjećanja” preoblikovanim “mjestima pamćenja” niz promjena koje su se u povijesti oblikovanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti te uopće u naročitoj “unutrašnjoj” povijesti ove literature desile od Mulabdićeva do Kulenovićeva djela:
326 Sanjin Kodrić “U orijent-ekspresu, uhvatih se u jednom trenutku da mi čula, doduše, rade, ali se u njima ništa ne zadržava. Gledam saputnika preko puta dok su mu oči na novinama ili prozoru: jasno ga vidim, ali u isti mah mi je kao da ga ne gledam, i čim skrenem pogled sa njega – kao da ga nisam ni vidio! Sve se u trenu gubi, kao ti telefonski stubovi što munjeviti promiču kraj prozora. Promatram predio: najedanput vidim da je to drugi, a da onaj prvi, neosjetno iščezli, nisam zapamtio. Uzimam jednog od perzijskih pjesnika, koje sam ponio da napravim izbor za prevod, ali iz stihova, pa ni iz jedne jedine riječi, ništa da se prenese u mene, pa brzo i njihova grafika počinje da mi pred očima lebdi u praznom. Na ovom međuprostoru između Kaira i zavičaja, čula kao da su mi se odlijepila od svega. Nešto neugodno i potmulo uškopilo ih. Sve se promijeni kad čuh pisak lokomotive i ugledah poznatu mi stanicu, na kojoj sa normalnog kolosijeka treba da pređem na patuljasti šumski voz djetinjstva. U meni je mutan i potmuo nemir. Nesporazum sa Muftijom, osjećam, možda mu je najmanje žarište. Nije mu uzrok, isto tako osjećam, ni Senija i njeno pismo, jer sve sam i bez tog pisma znao šta se tamo desilo i dešava i šta se može desiti. Nego, taj mi je svijet nekim svojim dnom postao odbojan, čak mrzak, možda bi najbolje bilo reći ravnodušan. Siđoh sa dva-tri putnika, i jedva ukrcah dva velika kufera u vagončić šumskog voza. Sjedoh – kao u igračku. Voz odmah krenu. Voz! Kad smo, djeca, pričali o bićima nevidljivim, od vukodlakâ do zmajeva, on je stajao na prvom mjestu. Stajao! – jurio je sa glavom kao užarenom glavnjom i sa repom kao oblakom, brži od najbržeg konja, brži od goluba i sokola, od vjetra, od očiju, ‘od ne znam čega’ – nestajalo nam je već i daha i poređenjâ. Na Djedovoj kuli, kad bi neko povikao: eno ga! Sve što bi se tu od dječurlije zateklo poletjelo bi na prozore: modrim bokom planinske gromade, jednim malim proplankom promiljele bi nekolike srebrnaste vagonske kutijice, jedva vidljive; sjeta je ostajala iza njih, činilo se da odvoze u svijet neku veliku sreću, i nesrećan sam bio kad bi se desilo da ih ne vidim. Smješkam se, i ovoga puta dolazi mi u sjećanje davni događaj. Ne znam koliko mi je tada moglo biti godina, moralo je to svakako biti u onom poluosvijetljenom sloju predmemorijske tmine iz kojeg nam počinju da niču prve klice sjećanja. Kuda je to otac bio pošao i zašto je sa sobom poveo i mene – to me nije zanimalo, naročito od onog uzbuđenog trenutka kad na putu, u fijakeru, saznah iz njegovog razgovora sa kočijašem da ćemo dalje – vozom.
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 327
Kad stigosmo na stanicu, meni srce u grlu. Vidjeću voz izbliza! Šta – vidjeti! sješću u njega! Voza još nije bilo, ali na jednom kolosijeku stajala su tri vagončića, i ja se uputih preko spleta šina da vidim da li je tako kako ja zamišljam, da se točkovi drže za šine hvataljkama. Manevarka, koja se u dnu stanice odmarala pućkajući iz svoje lule vesele lopte dima, primijetila je, opazih, da zavirujem u njene stvari, pa se zatrkala odozdo na mene kao bijesna krava; gomila putnika viče da se sklonim, neki trče preko kolosijeka da me spasu, ja bježim od svega, i od svojih spasilaca i od manevarke, od te razgoropađene crne planine koja raste za mnom, tutnji i stiže me. Nisam primijetio da sam već van kolosijeka, gdje prestaje njeno carstvo, ali ja bježim i dalje bezglavo; samo vidim i čujem kako mi se gomila grohotom smije… Moja briga da li je moja depeša o dolasku stigla na vrijeme bila je suvišna. Na stanici me već dočekao fijaker. ‘Naš’ fijaker, zvali smo ga tako, a bio je u stvari Djedov; sa gumenim točkovima, crn i blistav, sa zlatnim ornamentima kao pogrebna kočija. Bio je čuven u cijelom kraju – takav je imao još samo kotarski predstojnik, preko kojeg ga je Djed i nabavio iz Beča. Spazio sam ga još dok je voz ulazio u stanicu. Stari Djedov kočijaš Fehim žurno ga krpom briše od prašine. Evo: još nisam ni koračio na ovo tlo, a već me dočekuje ono njihovo novo držanje prema meni, ona njihova gotovo bogobojaznost pred budućim velikim čovjekom, koja će, sigurno, ovoga puta biti još veća nego lani. Kad siđoh s voza, dočeka me Fehimovo nasmijano upresrećeno lice i žurba njegovih spletenih pokreta i pitanja o zdravlju i putu. Iskreno je to kod njega, vidim, u zagrljaju osjetih njegovu istinsku radost. Drag mi starac. Vidim, u moju čast ‘kalufirao’ fes i obukao svečano, bajram sko odijelo, pa ga pitam: ‘Fehim-paša, da se to nije krenulo po djevojku?’ ‘Bogami kako je počelo, moglo bi biti i to, samo nek si ti nama živ i zdrav’, smije se povrh brade. Kod fijakera, podižući kufer, pita me: ‘Šta ti je ovo ovako teško?’ ‘Knjige?’, odgovaram. ‘Bogami ćemo imati iluma i za sto godina’, othukuje. ‘Da ne bude previše?’
328 Sanjin Kodrić Konj ljevak okreće se i frkće. Kako sam zaboravan, nečovječan! Naš Golub! Prepoznao me? Prilazim mu glavi, hvatam mu vite vilice, on me njuši, ljubi nozdrvama, u očima mu prapočetni naivni sjaj života. Dešnjak, nov konj, nepoznat mi, usamljeno ćuti. Pomilujem ga, izvinjavam mu se: on mi odgovara radosnim uzmahivanjem glave. ‘Šta je s našom Sultanijom?’ pitam Fehimu se sastaviše brkovi i brada. Kobila Sultanija, slavna trkačica, dotrajala je, dakle. Bi mi prosto neumjesno da pitam za njen kraj. Sjedoh, kao da ću tako bolje da vidim to nešto sigurno a neuhvatljivo u meni. Vozimo se, ne znam šta me to prenu. Mislim da je ipak bila trava. Ne čobani, nego trava. Na visoravni, bljedolikim zelenilom optače nerijetke bijele kamenice krečnjaka, koje mi se sad čine kao napuštena jaja u bezbrojnim gnijezdima ovdje nepostojećih, ali u pjesmi pominjanih labudova, što ih je nešto plahnulo pa su odletjeli nekud sa ovog samotnog zelenog polja-jezera među modrim obalama šuma. Iz te trave neosjetno i mutno u meni počeo je sad, pa nastavio sasvim jasno, mirisom i bojom, da buja moj djetinjski sjenokos na beskrajnom, brežuljkastom i uvalastom, Djedovom brdu iza Djedove kule. Ćudljivi sijači-vjetrovi posijali su Djedovim brdom bezbroj cvjetnih vrsta, koje kao da su tek tu pale na svoje pravo tlo i pod pravo svoje nebo pa se razmnožile u jedan svoj svijet u kojem me hvata lako i slatko pjanstvo. Osim divljeg karanfila, i još pokojeg cvijeta ili ljekovite trave, sve ovo cvijeće je bezimeno; imena bi mu morale znati, a znam da ne znaju, ni djevojke, od kojih uoči Jurjeva dana, kojim počinje proljeće, pobijeli Djedovo brdo, kad krenu da ga beru, u krčage, koje će strpljivo puniti vodenom prašinom ispod mlinskog točka (prašinom zvanom omaha) da se sutra u osvit na nekom skrovitom mjestu poskidaju gole i tim cvijećem i ‘omahom’ okupaju za svoju ljepotu, koje jedne nemaju, a drugima je nikad dosta. Evo, i sad, u fijakeru, ponavlja se u meni ta bezimenost. Arheološki o ovom kraju znam malo, etnološki i historijski nešto više nego malo, iako je tu, čitao sam to u novinama, došlo do ozbiljnih otkrića. Znam po Djedovom brdu, po svom zavičaju uopšte: svaki dio ove kraške visoravni, mnoga njena vrtača i jama, svako ono seoce i zaselak pod planinom, svako brdo i svako ukriveno vrelo imaju svoje ime, a ipak sve ovo skupa stapa se u nešto čemu može biti ime samo bezimenost – bogu za leđima je ovo u čemu sam se desio, ostajući
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 329
i dalje u svemu ovom izgubljen, iako se sad preda mnom otvaraju najljepši vidici i putevi u ono što mi ovako zabačeni nazivamo: veliki svijet. Uz cestu, čobanice s pletivom ustaju pred nama na noge. (Nije to, znam, zbog carskog fijakera i mene bega u njemu, nego muško je ovdje svetinja!) Psi ovčarski zatrkuju se za nama, izlijeću čak i pred konje, laju: vau, vau, vlau, vlau, vlah, vlah. Fehim mirno opuckuje kandžijom, viče im u šali: ‘Kakav vlah! Nije vlah, nego turčin!’ (Zaista, prvi put mi dopire u svijest: ova onomatopeja, koja odista prisiljava čovjeka da iz pasjih usta čuje tu riječ vlah, u svijetu u kojem sam se rodio znači nešto do zla boga prevarno i pogano.) Na jednoj ledini uz cestu, čobani se ‘umeću’, bacaju kamena s ramena. Zaustavih Fehima. Kako vidješe da sam se uputio k njima, zbiše se u gomilu. Desetak pari očiju slilo se u jedan pogled, uprt u mene, snebivljiv i uplašen: na moj prisan, gotovo kliktav pozdrav odgovori samo jedan, pa i on posljednji slog otpozdrava više proguta nego izgovori. Kako god pokušam da s njima zapodjenem razgovor, sve se završava jednom mrtvouzicom. Dok iza sebe ne začuh Fehimovo pitanje: ‘Čiji ste vi kmetovi?’ ‘Kako koji’, odgovori jedan. ‘Ja i ovaj do mene, mi smo Asimbegovi. I ovaj. I onaj ondje. A ovi drugi, oni su Useinbegovi.’ ‘Begova Filipovića, bezbeli?’ pita dalje Fehim. ‘Filipovića.’ U vazduhu među nama kao da se u taj mah nešto razbi – promijeni im se pogled, i glas, i čitavo držanje. Sad su neko i nešto, tako mi bî, imaju i oni nekoga za sobom. Vratila im se, vidim, snaga nogama na kojima stoje. ‘Pa koji nadjačaste?’ pita Fehim dalje. Asimbegovi se osmjehnuše. Tada jedan očevidno Huseinbegov, zgrabi kamen, ponese ga na ramenu, kivno se podvi pod njim i baci ga svom snagom sujete. Potrčaše da mjere: prebacio je Asimbegovog za čitavu podlanicu!
330 Sanjin Kodrić Suparnik mirno uze kamen, dođe do biljege, dugo ga namješta na ruci, ali sve bi uzalud: ne dobaci ni staro svoje, pobjedničko mjesto. Tad kamen uzeh ja. ‘Beg, zakasnićemo’, ispod glasa govori mi Fehim. Nisu to moje nadmetanje očekivali te ostadoše zablenuti u mene, kako se gdje koji zatekao. Bacih, ispadoh – treći. Kod svih sad, vidim, skrivena radost na licu, a u meni se javi sujeta. Pobjednik potrča kamenu i, ponesen nečim, prebaci i svoj prvi dobačaj! Njihova, sad očevidna, ozarenost i moja pogođena sujeta kao da mi udvostručiše snagu pa ga prebacih, neću ni da gledam koliko! Na Fehimu se smije svaka dlaka, moj jedini navijač nagradi me pogledom razdraganog ponosa. Ovo ispade bitka između vjera. Suparnik tada skide kapu i opanke; dobaci me. Nastade među nama sustizanje i prestizanje, i pređe se na mjerenje prstima. Dok on, najzad, poče da zaostaje, i bespomoćno zaostade za čitav pedalj. ‘E moji momci, namjeri se vila na Halila’, smije se Fehim. Svi ćute pokunjeni, a moj suparnik stavlja kapu i nazuva opanke, sa nekim mrakom u očima, kojega ću se poslije toliko puta sjetiti. Najednom se svi pogledi usmjeriše u jednom pravcu: prilazi nam ogromna momčina, gorostas, sav od kosti i žile. Za njim nekoliko dječaka (kad su vidjeli da ja odbacujem, otrčali su po njega, ispriča mi kasnije Fehim). Pređe preko mene mutnim, kao jurodivim, pogledom, smače kožun, uze kamen i ‘ukopa me’ (prebaci me za toliko koliko bi zemlje bilo potrebno za grob). Dječaci se zaboraviše, iz njih zaori smijeh i kliktanje, jedan se, vidim, od radosti valja po zemlji. Priđoh gorostasu, stisnuh mu, koliko mogoh, ruku i jedva mu dohvatih rame, kažem: ‘Halal ti vjera, momčino! Takvog majka ne rađa svake godine.’ Pođosmo, a jedan dječak viče za nama: ‘Stari, namjeri li se sad vila na Alila?’ Kod Fehima opet ono njegovo: sastavljeni brkovi i brada; samo što mi šapnu: ‘Ne okreći se!’
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 331
Ćuti do fijakera. Kako krenusmo, zaprati nas, izazovno njihova pjesma, koja je zapravo sirov melos jednog divljeg, kao iz zemlje čupanog, skupnog urlika. Fehim i dalje ćuti, vozi, vidim, namjerno polako, da ne bi pomislili da bježimo; samo mi se sa boka fijakera okrenu: ‘Ovo to nije trebalo!’ Ja u sasvim drukčijem svijetu njego on. U sjećanje mi navriješe tebanski stubovi i freske u Luksoru, ispremiješani, čas kao mutne cjeline čas kao jasni dijelovi. Izazvala ih ova, zanavijek zaustavljena i sa svih strana zatvorena visoravan s ovom ljudskom vučadi od maloprije, što hiljade godina ovako vije i spava sa stokom. U šumi smo već, među rijetkim stablima. Kao da je, nepovjerljiva i oprezna, ta svoja krajnja stabla isturila u predstražu. Ulazimo polako u njenu sumračnu utrobu. Sjećam se: iz tamne šumske dubine gleda me i prati stotinu skrivenih očiju, hvata me strah; i konje, čini mi se, jer im je hod pipav i glave uzvijerene. To mi dolazi u sjećanje onaj davni strah iz djetinjstva kad me otac vodio kroz ovu istu šumu na njegov nejasni put. Šuma – bila je u mom ranom djetinjstvu najveći, čudesni spoznajni skok! Pričao sam to lani slikaru Jovanu; i on i Tahirbeg smijali su se tome mome pomalo pjesničkom čuđenju, pa se zatim otisnuli u svoje, izgleda, redovno raspravljanje kakav je svijet onda kad ga ne gledamo, sam u sebi, i hoćemo li ikad postati sposobni da ga iščupamo iz njegove uklete nesaznatljivosti, ili nam ostaju samo beščulna čula religije, ili religija samih čula. Šuma – u mom djetinjstvu, od prvih propupljenja svijesti pa do tog iznenadnog jasnog rascvata čuđenja, bila mi je s kućnog prozora i u lutanjima Djedovim brdom, stalno pred očima (opkoljava kao bedem polje s mojom kasabom u sredini), ali nedohvatna i tajanstvena, modra i ponekad bliza, rukom da je dohvatim poslije ljetnjih pljuskova; a u pretproljetnim noćima, kad grunu vjetrovi jugovi, crna jedna gudljevina od koje me hvata strah pa ne mogu da zaspim. Jednom me otac povede u jedan naš čitluk. Taj dan javlja se evo opet u meni. Dok je naš stari kmet Todin, ispevši se na plast, sjekirom rasijecao sijeno (pola njemu pola begu), ja se, ravnodušan prema tome, iskradoh iz sela, povučen uskiptjelom željom: da vidim šumu izbliza. Ne dolazeći sebi, još dok smo se primicali selu, primijetio sam bio čudo.
332 Sanjin Kodrić Ono mi se sve više ponavljalo i obistinjivalo što smo se više približavali šumi: izdaleka modra, a izbliza zelena i sve zelenija. To i u samoj šumi: upravo tu gdje je jedno čudo nestajalo, počinjalo je drugo: to jasno, pa dalje sve magličastije zelenilo, prelazi u modrinu šumskih kosa, u plavet gorskih vrhova i neba… Konji sad žustriji. Neke neodredljive promjene u svjetlosti i šumovima nagovještavaju kraj dana. Možda bolje od mene osjećaju to list bukve i javora, i igrice smreke i bora. Ptica neka preprhnu preko ceste, kao da će na drugoj strani naći sigurniji noćaj. Napričali se Fehim i ja, i zamor već hvata i mene i njega, i konje, usporili te on sad češće popuckuje kandžijom. Vodoravni narandžasti sunčevi zraci prosjali su šumu, i tako je sad kao da joj je iz tmine pamćenja sinula jedna srećna, prava misao, pa cepti ozarena. Ali se prosjaj polako gasi i po svemu ostaje modrikasti pepeo. ‘Šta bi Sulejmanbegu Topalu’, ne znam otkud mi najednom dođe da to upitam Fehima, ‘pa hoće Seniju?’ ‘Nefs, moj Muhamedbeg, nefs. I ljudska muka. Svi ga ruže, Muftiju pjena popada, a ja znam: nije ni Sulejmanbegu lako.’ Nefs, nasmijah se. Jer i mene progoni to isto: hormoni. ‘Kad to bi? Kad je zaprosi?’ ‘Nije još. Nego priprema prosidbu kako je izišao iz Crne kuće. Izgleda, daće mu je.’ ‘Pa kako on to misli, žena na ženu?’ ‘Nije ženu na ženu. Žena mu umrla. Nije ni čudo, uz nju onakvu ljepoticu, ubio čovjeka zbog jedne švapske kurve. Nije šala, pet godina čekati, ne zna se je li stigla Crna kuća njega ili nju.’ ‘A šta Muftija?’ ‘Muftija. Čuva nam obraz kao i uvijek. Ali došao lov na prepelice i golubove, pa on i ono njegovo društvo – sve zaboravili.’ Dobro mi dođe to. I ja sam lovac. ‘Šta Tahirbeg? Da to i on nije nešto naumio?’ ‘Naume njegove sâm dragi Allah zna. Muftija mu nudi svašta, on neće ništa, koliko uši čuju. Nokat i meso s onim vašim kmetom Jovanom što slika slike
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 333
koje je Bog zabranio, po svu noć lunjaju mahalama kao dvije stuhe, dok fenjeri ne izgore, galame nešto, svijet bude.’ Što se više približavamo kasabi, u meni sve više raste nespokojstvo. Najmanji mu je sad razlog moj predstojeći susret s Muftijom. Sve ovo i ostalo što mi je Fehim rekao, a mnogo više ono pri čem je zaćutao ili što je vješto zaobišao, naročito oko moje obitelji i Senijinih dioba, pa i samo to što mi ovoga puta ništa nije pričao sam od sebe – a pričalica je velika – sluti mi na nešto nepredvidljivo a sigurno, što će se desiti, što se već dešava, u čemu ću se naći i ja i u čemu sam već: ovako se, čitao sam, unespokoje životinje kad predosjete pomračenje Sunca ili zemljotres. Fehim zaustavi, upali fenjere pa potjera konje u kas.” (Kulenović 1983a [1977]:12–21)
Kako to pokazuje ovaj tek naizgled odveć obiman i, ovakvo izdvojen, na prvi pogled možda nezgrapno dug segment teksta, Kulenovićevi “prostori sjećanja” u pravilu nisu više mimetičko-historijski prepoznatljivo te dominantno akciono, oko pravolinijske linije fabulativne progresije mahom kolektivno-ideološki organizirana a iz povlaštenog arhiva “narodne prošlosti” izdvojena i tako posebno istaknuta “zbivanja za pamćenje”, već sad, prije svega, poetsko-sinkretički izvedena cjelina i zato integralna i unutar sebe čvrsto i višestruko povezana, kompaktna i konzistentna pojava, koja svoje središte pronalazi ne više u političkoj sudbini zajednice već upravo u onom naročitom stanju središnje književne svijesti što, u pokušaju razrješenja vlastite kolektivne i individualne drame identiteta, nastoji cjelovito razumjeti zavičajni svijet, iznova prolazeći i kroz njegovu traumatičnu dramu “novog vremena”, ali i kroz njegov dublji kulturalni sadržaj, pa ona nekadašnja i dalje pretežno kolektivno-ideološka “mjesta pamćenja” u Ponornici S. Kulenovića prerastaju u sad individualiziranim i kulturaliziranim sjećanjem “patinirane” i “amalgamirane” ikonične “isječke” iz jednog naročitog, a sad više nepostojećeg svijeta i života, do kraja “natopljene” onim njegovim naročitim senzibilitetom i uopće njegovim prepoznatljivim kulturalnim sukusom. Javljajući se sad i na onaj gotovo tipično proustovski način, upravo ovakvi ovdje jesu i sjećajni proplamsaji sad već dalekog djetinjstva – onog koje se kao pradavno doba mira i spokoja ovdje pojavljuje u onoj boji i ukupnom izgledu koji je oblikovan ne samo u općenitoj dječijoj percepciji stvarnosti i njezinoj naročitoj fantazmagoriji već i u njezinu prožimanju s prepoznatljivom kulturalnom topografijom zavičaja, zbog čega su evokacije djetinjstva i ostvarene naglašeno zavičajnim
334 Sanjin Kodrić
jezikom i njegovim pripovjedački naročitim načinom kazivanja (poput, dakle, i kulturalno snažno obilježenih prisjećanja djetinjih doživljaja voza i “velikog svijeta” ili šume), takvi su i jednako indikativni prizori u osnovi manje ili više ritualne komunikacije, ritualnih obrazaca ponašanja i uopće ritualno naglašenih sadržaja svakodnevnog života što je sad dodirnuo svoj povijesni kraj (kakav je, naime, i prikaz naizgled tek šabloniziranog ili sasvim običnog razgovora Muhamedbega i Fehima, a zapravo razgovora koji vrvi čitavim nizom, iako diskretnih, stvarno prepoznatljivih tradicionalno-lokalnih, upravo ritualno ustaljenih komunikacijskih obilježja jednog naročitog svijeta, ili prikaz Fehimova “bajramskog odijela”, njegova poštovanja i svečanog držanja pred “učenim” čovjekom, baš kao i prisne, gotovo porodično tople šale na račun “iluma”, odnosno prizor ustajanja čobanica na noge ne toliko pred “begom” u “carskom fijakeru” već prije svega pred “muškom”…), baš kao i posebno fokusirano prikazivanje prastarog običaja đurđevdanskog kupanja djevojaka “omahom” te, naročito, igre “umetanja”, kao, naime, sad i cjelovito ostvarenih i do kraja opredmećenih kulturalnih pojava jednog gotovo pa zauvijek nestalog svijeta, kao – konačno – i sam pejzaž (posebno bezimenim a raznolikim poljskim cvijećem zastrto Djedovo brdo), a kad, povrh svega, i slika prirode biva oblikovana prožimanjem čas sa suptilnom usmenoknjiževnom tradicijom zavičajnog svijeta, čas s njegovom drevnom širom folklornoritualnom baštinom, da bi konačno u nju, baš kao i nekadašnji mir i spokoj, bio upisan i naročiti, upravo egzistencijalističko-modernistički nemir savremenog čovjeka te njegova drama identiteta što ovdje počinje u agonalnom susretu “starog vakta” i “novog vremena” (kao onda kad, na samom početku, u liminalnom prostoru između Kaira i zavičaja, pejzaž je i sam neraspoznatljiv – onaj “mutan i potmuo nemir”, odnosno onda kad se naspram zavičajne topografske i kulturalne pojavnosti u sjećanju glavnog lika iznenada javljaju tebanski stubovi i freske u Luksoru…). Pritom, promjene “nosača” ili “medija” kulturalnog pamćenja u vezi su – sasvim razumljivo – i s promjenama u domenu “povlaštenog kulturalnog smisla” koji se njima i tradira, ali i modificira, a takvo što u Ponornici S. Kulenovića preobražava se u prije svega onaj sasvim privatni i lični život, posebni, “pounutarnjeni” egzistencijalni tok što se odvija u do kraja privatnom, izvana gotovo nevidljivom prostoru, “s onu stranu stvari” – u “unutrašnjoj” zbilji zajednice, u suštinskom okrilju porodice, u suptilnim porodičnim odnosima i vezama, u univerzumu pojedinca dotad harmonično stopljenog i u sigurnosti i ispunjenosti života poistovjećenog s cjelinom zajednice, gdje – tragom onog za “austrougarsku temu” u
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 335
bošnjačkoj književnosti i inače karakterističnog, općeg interesa za “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine” – sad ne više u krupnim, širokim i mahom ipak površinskim, pretežno vanjskim manifestacijama već prije svega u detaljima, diskretnim a suštinskim pojedinostima, u onom nerijetko tek naznačenom, samo blago nagoviještenom ili čak sasvim prešućenom i odšućenom, dešava se, a potom u romanu i prati te kazuje ono što je drama trenutka “kad se carstva mijenjaju” i trauma “novog vremena”, kako je to uostalom slučaj i u upravo istaknutom dijelu romana: u onom Muhamedbegovu “mutnom i potmulom nemiru” što ga prožima u međuprostoru na putu ka zavičaju, u onom njegovu eskapističkom sjećajno-sanjarskom “poniranju” (!) u daleki i bezbrižni svijet djetinjstva, djetinji sigurni i naivni svijet velikih želja malih ljudi, svijet čuda i prvih začudnih spoznaja, jednako kao i u Muhamedbegu često i istovremeno prisutnom miješanju osjećaja istinske bliskosti i čvrste isprepletenosti sa zavičajnim svijetom, s jedne strane, i nastojanja intelektualističkog konačnog distanciranja od zavičajne “zaostalosti” i “primitivnosti”, koju tad središnja književna svijest romana sagledava očima stranca i pukog slučajnog, čak i zalutalog prolaznika, s druge strane, odnosno u vidnom izostanku “diskurzivne moći” te u “komunikaciji šutnje” i iznenadnim komunikacijskim rezovima u Muhamedbegovu i Fehimovu razgovoru što nadilaze razmjere usputnih komunikacijskih “šupljina” i prerastaju u mračnoduboke i zastrašujuće nesagledive komunikacijske “ponore” i “provalije” u čijoj skrivenoj unutrašnjosti ključaju vulkani golemog užasa što se pokušava barem ne iskazati i tako, nakratko i prividno, dovesti u stanje nepostojanja ili barem u ono što se može nekako istrpjeti, baš kao, konačno, i u onom, pored svega drugog, gustom kolopletu različitih snažnih a mahom prigušenih, nikad do kraja iskazanih emocija što se u svakoj gesti i riječi do neizrečenog usijanja dovode u begovsko-kmetovskom nadmetanju u igri “umetanja”, kad obična čobanska igra postaje “bitka između vjera”, a zapravo ovaj put jedan od brojnih posredno, simbolički i tek u naznakama ostvarenih prikaza upravo drame trenutka “kad se carstva mijenjaju” i traume “novog vremena”. Sve to, međutim, neće reći da se u Ponornici S. Kulenovića ne javljaju i literarno ne memoriraju i oni sadržaji uobičajeni za tradiciju oblikovanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti od Mulabdićeva trenutka i uopće preporodnog doba s kraja 19. st. pa nadalje, kroz cjelinu i dvadesetostoljetnog razvoja ove literature, te – kako je i ranije istaknuto – ni u ovom romanu ne izostaje prikaz gubitka “gospodstva turskog”, ekonomskog slabljenja i društvenog marginaliziranja nekad vladajućeg društvenog
336 Sanjin Kodrić
sloja, njegovo unutrašnje cijepanje i raslojavanje te moralno urušavanje, kao što ne izostaju ni ostale karakteristične pojave što prate kolektivnu i indi vidualnu agoniju “emancipacije”, “modernizacije” i “evropeizacije” bošnjačkog kolektiva krajem 19. i početkom 20. st., a što su upravo još u Senijinu pismu naznačeni elementi priče koji se odnose na diobe kmetova, podjelu i razdor među zavađenom braćom, osipanje starog, patrijarhalnog reda, često nakaradno prilagođavanje zapadnjačkom načinu života, seobe u Tursku, agrarnu reformu te na dodatno, iako još uvijek pritajene zategnute međunacionalne odnose i klasne napetosti… Pa ipak, sasvim u skladu s onim posredno-sjećajnim i parcijalno-selektivnim, odnosno doživljajnim te meditativnim vraćanjem u prošlost središnje književne svijesti što podrazumijeva i traumatični prohod kroz jedan povijesno dotrajali svijet, ali i njegovo cjelovito razumijevanje te prezentiranje njegovih trajnih kulturalnih sadržaja, kao i u skladu s razvijanjem austrougarskog tematskog kompleksa u ovom romanu iz onog što je njegova sad sistemska pozicija u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti, ovakvo što ovaj put javlja se u naglašenoj korelaciji s cjelovito te sad sasvim osviješteno ostvarenim prizorima trajuće kulturalne punine i smislenosti u njihovim najrazličitijim manifestacijama, bez obzira radi li se o primjerima jedne naročite, do kraja rafinirane kulture življenja i isto tako posebnog senzibiliteta jednog specifičnog svijeta – onog, naime, tipično kulenovićevskog “kućnog kulta” i uopće onog do kraja unutar sebe skladnog pristupa životu koji jedinstvenom a prepoznatljivom osjećajnošću prožima različite aspekte čovjekova postojanja, čineći ga tako jedinstvenim i cjelovito zaokruženim egzistencijalnim kompleksom, ili, pak, o prikazima ne toliko kolektivnog jedinstva, koliko zapravo u spajanju sa nekim od svojih kohezivnih čvorišta do kraja ostvarenog apsolutnog smiraja i smisaonog zaokruženja zajednice i pojedinca unutar nje – kao, recimo, prilikom obreda mevluda u skromnoj mahlskoj džamijici, koja tad, najednom, iz svoje poviješću limitirane bosanske ubogosti izrasta u sveti i zemaljski nelokalizirani prostor koji u cijelosti prožima Božanska Milost, čeznutljiva nada, ushićeni polet i onostrani smiraj te spas, ili, pak, prilikom lova, kad, uprkos povijesnoj rastrzanosti, i kolektiv i individua unutar njega svoju snagu i sam smisao crpe ovaj put prvenstveno iz “zemlje”, iz prirodnih, naturalno-primordijalnih sila neuništivosti življenja i postojanja: “U odaji prostrta dva dušeka, jedan na drugome; to se čini samo osobitom gostu. Okupah se u hamamdžiku, drvenom izrezbarenom kupatilu u samoj sobi, u kom je već sve bilo pažljivo pripremljeno: mirišljavi sapun (i to je počast!),
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 337
đugumi vode i peškiri, koji mirišu istočnjačkim mirisom jagom što ga hadžije donose. Ugasih lampu i legoh. Niko ovo nema – poda mnom svila, nada mnom mjesečina, kažem. Po našem bogatstvu, zidovi kod nas u kući mogli bi biti raskošno iscrtani, kao džamijski, ali su potpuno bijeli, bez ikakve šare, i ležeći sada među njima kao među zanoćalim jedrima, pitam se evo otkud ovaj svijet, očevidno, hoće bjelinu. Na ovim zidovima – ne zato što ih je još ubijelila i mjesečina – osjećam ono isto što i na čevrmama, djevojačkim vezovima: vezilja je izvezla sam jedan ugao, sve ostalo ostavila bijelo – snijeg negažen, lice neljubljeno, kako kaže pjesma. I na bjelini zida je samo levha, kaligrafski ispis iz Kur’ana, uramljen. Bog je svugdje, podsjeća. Nešto želim, a ne znam šta. Mjesec i orahove grane pod povjetarcem slikaju po zidovima freske, nemirne, u svakom trenutku promijenjene u plavo-zeleno-bijeloj gami, kao u jednoj svojoj igri radi igre. Gledam onda u izrezbareni drveni strop. Geometrija njegovih arabeski nije više mogla da se opire jednom drukčijem redu ljepote, redu koji je iz duboreza proniknuo svojim naprslinama i klobucima – možda su ove naprsline i klobuci napon one ljepote koja je u svemu kao krv u nama. Lutam onda pogledom po ćilimu, po njegovim šarama, koje lelujavi orah zasjenjuje i mjesečini vraća. Ćilimski emblemi, svaki svoja zagonetka, kako koji uđe u svjetlost, zažare se i trenutak tako stoje otvoreni kao lokvanji; meni se tad čini da se otvara to što želim, ali niša – sa orahovom sjenkom, koja emblem pogasi, ostanem pust. To što sam maloprije čuo – je li to gricnuo crv u tavanici? ili mi se pričulo? ili je povjetarac cimnuo rasklimanim prozorskim krilom, jedva čujno? Popuh vjetra je to bio, pokrenuta zavjesa vraća se u svoj mir, sa blagim ispupčenjem, sedefasta… Eliza! Pa nju to ja cijelo vrijeme želim! Ne znam šta je doziva: tijelo ili, možda, daleko više, moja povrijeđena sujeta: mnogo mi se puta učinilo da ona ipak vidi u meni poluurođenika (i možda je u tome za nju sva moja draž), i htio bih, evo, da joj sad pokažem da to nisam, da ovaj naš interijer, iako mali, ima nešto od kraljevskih dvorana; on je slobodan prostor, a ne stovarište stila i eklektike, sluga, ne satrap čulima; sav je od
338 Sanjin Kodrić građe ovog tla i iz ruke domaćeg majstora, a iz kosmičke srži folklora, samo neka pogleda… Govorim joj, a ona, o, comme dans la vallé des roís, sva u svome. Sve sluša, sve mi potvrđuje i sve joj je phantastique, miraculeux, ali ne prestaje da radi svoje, pocupkuje na sećiji kao da joj isprobava nosivost, skače na prozor, istura se u mjesečinu, zove me napolje – ‘pa, ludice, ti ne znaš gdje živiš!’ Postavlja mangalu nasred sobe i izvodi mi oko nje trbušni ples, nespretno i djetinjasto, pa baca onda sve sa sebe i hoće mi u dušek. ‘Umoran sam’, kažem. ‘Evo ti jedan dušek, spavaćemo odvojeno.’ A u sebi mislim: ševrljugo moja pirgava (mene na njoj uzbuđuje i ono malo pjegica oko nosa) noćas te čeka nebo u kakvom nisi bila. Ona ljutito kupi haljine, otvara hamamdžik, misli da je to ormar, da ih objesi… šta je ovo?! pita u čudu. Kupatilo, kažem, i dodajem da se kod nas ‘poslije onoga’ čovjek mora okupati… Ona (još ljuta) okupaće se ‘bez obzira’, ali kako se to ovdje radi? Ustajem i polijevam je. Ne znam štedim li to vodu ili hoću da gledam kako tanki mlaz iz đuguma poslije dodira s njenim tijelom ne zna, kao ni moje oko i ruke, kud bi prije. Sapunam joj leđa, uživam, struk joj se istegao; nalazim joj usta. Žurno spiram sapunicu, brišem je grozničavo i polumokru nosim u dušek. Nikad nije imala toliko prevoja, ni moje ruke manje moći da ih sve nađu i pređu…” (Kulenović 1983a [1977]:25–27) “I evo ga, mirisnom akustikom džamije razli se u poniznoj i čežnjivoj melodiji prvi distih Mevluda:
Od Allaha koji traži pomoći, neka Mevlud Pejgamberu prouči. […]
Da je pjesnik Mevluda vidio ove sad ovdje ljude, samo njihove oči i lica, ne bi ih sigurno u uvodu pjesme toliko opširno pozivao da je prouče, podsjećajući ih na blagodeti koje će od toga imati u ovom životu i na vatre džehennemske i slasti džennetske. To su oni omađijani trenuci u dobrom pozorištu kad gledalac zaboravi sebe, druge oko sebe, prostor i vrijeme. […] Kad pjesnik dade riječ majci Muhamedovoj da sama ispriča šta je osjetila pred sam porođaj, Muftija obori oči, a Djed ih uznese; kao da Muftija to čudo gleda na zemlji, a Djed na nebu. […]
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 339
Pošto majka Muhamedova stade da iznosi kakva je čuda vidjela kad je Muhameda rodila, Djed poče da briše suze, nadlanicom pa maramicom. […] Kao da govori iz dubine ‘svega stvorenog’ što se u pjesmi ‘učini veselo’, Muhamed-efendija zaklikta, koliko god mu to rasušeni glas dopušta ono ‘merhaba’ što ga tad božijem milosniku uputi ‘svaka stvar’ […]… Merhaba, merhaba. To ‘merhaba’ vjernici – neki šapću, neki izgovaraju poluglasno, a poneki i s glasnim uzdahom. Čini mi se, moj otac. Sjedi slegnut, kao da će na njega nešto pasti, ukrućena lica i oborenih očiju, kao da ne smije da pogleda nekoga ko stoji nad njim. Je li to izišao iz ove pjesme i zastao pokraj njega taj božiji milosnik što od njega na zemlji nije bilo sjene, jer sav od nura, božanske svjetlosti, bijaše, taj što ‘nad glavom oblak imađaše kud kod iđaše’, što bi mu ‘mošusom i ambrom zamirisala kosa ka bi je vjetar nadario’, taj što mu je i ‘znoj mirisao kao ruža’, i ‘plod mu davala hurma čim je usadi’; taj što mu je po dolasku na ovaj svijet bilo prvo da ‘klanja za nas’. […] Moj dragi Muhamed-efendija, s dušom već na jeziku, siđe sa ćursa, a na njegovo pjesmo pope se da Miradž prouči Sadik-efendija, mahalski hodža, poznat u kasabi (a takav bi sigurno bio i u Kairu!) po svom biserno-čeličnom glasu, koji se toči iz zanosa i nosi u zanos. […] U očima i na licima svih tako je kao da je Sadik-efendija svu ovu sad pobožnu kasabu uznio svojim glasom na Sidretul-Munteha, tu granicu u raju što je iza nje samo Bog. Da su svi u nekom uznesenju i da se svima nešto pomaklo, vidje se kad Sadikefendija uputivši na arapskom molitvu Bogu da primi Mevlud, pređe, i svi s njime, dlanovima niz lice, umivajući se od grijeha. Nastavi se to i poslije Mevluda. Vepar priđe Muftiji. Rokova se s njim i zagrli. Nikad među njima nije bilo nekog spora, ali zna se da su jedan od drugoga kao zejtin i voda, da je Muftija Vepru ‘suhomudac koji zavidi muhi kad na muhu uzjaše’, ‘nadžak vjere, kojemu je žao što je džehennem na onom svijetu’, kao i to da je Hrustembeg nadimak ‘Vepar’ od Muftije. Poljubiše se i zagrliše i braća, moj otac i stric hotelijer. Nisam vidio ko je kome prišao prvi, ali vidim grle se smušeni. Poslije ovog zagrljaja, sudariše se i ustobočiše jedan naspram drugoga Vepar i stric, otac krivonoge Naile. Iskrsnu mu onaj prizor u parku gdje Vepar lomi
340 Sanjin Kodrić preko koljena pušku Nailinog oca. Gledam šta će sad biti. Vepar pruži ruku Nailinom ocu, on je prihvati. Idući ka izlazu primijetih pred sobom; ubica zbog kelnerice i član Crne kuće Sulejmanbeg-Topal-Šepo, skaredni prosilac Nenine Senije, i Senijin poočim Prorašljika idu ispod ruke. Je li moguće? Progurah se ispred njih: jest, razgovaraju nešto. Mevlud traje i napolju. Umjesto svijećnjaka, bukti i igra džamijski šadrvan pod tek rođenim ogromnim mjesecom iza planine. Umjesto uda i đulsije, miris džamijskih zova, gust do nepodnošljivosti i razgaljivan tankim mirisima džamijskog cvijeća. Umjesto Sadik-efendijinog glasa, nešto sad beskrajno, bistroplavo, što gluho zvoni. […] Svi – nisu to više oni ljudi prije džamije; ili su sad ono što su? pitam se navlačeći cipele u džamijskom trijemu.” (Kulenović 1983a [1977]:121–127) “Slavlje je uveliko, zvone i vriju Medine ledine pod selom. U kakvom sam se ovo arheološkom svijetu našao? Oderali su medvjede, sad ih rasijecaju kasaturama i režu noževima, pod oštricama se ukazuje salo i mrkocrveno meso; krtina se isijeca, begovima večeras za akšamluk, butovi će se sušiti Muftiji i Djedu, sve to znam. Oko mesnice je krug radoznalih; nije to samo radoznalost, neki stariji drže noževe pa, kako ugledaju salo, pritrče i odrežu parče, lijek je to za rane, uboje, žigove, a podiže i ‘onu stvar’ kad se njime namaže. Oni kojima to nije potrebno u kolu su, ili u grupama zagrljeni, potežu iz ploski i pjevaju; riječi pjesme teško se razabiru, zvone samo vokali čistog revanja do u beskraj. Lica im crvena, nabrekle vratne žile, u očima mutnina rakije i ploti. Igra se bez pjesme i ikakvog instrumenta, njih zamjenjuje ritmičan tutanj nogu i zveket cekina u niskama po djevojkama. Teško travi. […] Je li moguće? gledam Muftiju koji upravo otpija. Da li je i on ta vrsta akšamlučara koji pod vidom šerbeta piju rakiju? U Muftijinoj ‘toli’, vidim, toči Agan, Muftiji i Djedu iz krčaga ‘šerbe’, ostalima iz ploske. Jest, moguće je, eno. Jesu li se ovo Vepar i Muftija opet rastavili, vratili na svoje? Zar je ono jutros bio samo trenutak zaborava u lovu? Ili Muftija nije sjeo s njime prosto iz bojazni da Vepar, takav kakav je, ne napravi, pred svima, svoju neobuzdanu šalu na račun njegovog ‘šerbeta’?
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 341
Mihailo s vatre donese na peškiru šiševe. Uzeh i ja jedan, samo da probam kakvo je to hvaljeno medvjeđe meso. Sočno zaista. Vepar ga odgriza, poglēda prema Muftijinoj ‘toli’. ‘Baš sladak medvjed! Slađega nisam pojeo! Halal ti oko, Muftija!’ Čekam hoće li išta dalje. Ništa. Smije se div dobrodušno, ništa se, znači, među njima nije pokvarilo. Ako sve ponovo ne pomuti rakija. S Muftijine ‘tole’ saz-tambura pa pjesma. Zapjevao je Agan. Pjesmu svi znamo, ali je svi slušamo kao prvi put, jer u njoj su žena i sloboda, prava žena i sloboda. Melodijska linija je jednolična, gotovo ravna, ali je Agan ustalasava, zalelujava i rasipa u bezbroj fioritura, u svakom stihu drukčije. Glas mu je nagrizen duhanom i rakijom, ali to ništa ne smeta, on pjeva dušom, najprije kao da priča, pa onda on postaje ta žena.
Aj, Omerbeže na čardaku bješe, lijepa Mara pusto žito žnješe. Aj, koliko su na daleko bili, jedno drugom jade zadavali. Aj, Omerbeže, nad tobom ga nema, da me prosiš, ne b’ ja pošla za te, aj, da s oženiš, bih se otrovala!
Mrak potrpava dogorjele vatre, rakija pali svoje, šljivik ječi.” (Kulenović 1983a [1977]:152–154)
I ovi dijelovi teksta – svaki na svoj način – jasno, dakle, pokazuju ono što je novi i uopće drugačiji književnoreprezentacijski interes u Ponornici S. Kulenovića i njezinoj mnemopolitičkoj strategiji u oblikovanju “austrougarske teme”. Jer, ono što su u Zelenom busenju E. Mulabdića i uopće u povijesti austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti prepoznatljiva, sasvim ustaljena i tipična “mjesta pamćenja” sad je, naime, u “prostorima sjećanja” ostvarenim u Kulenovićevu romanu potisnuto tek u drugi plan – u općepoznatu pozadinu na čijim se osnovama gradi bitno drugačiji romaneskni svijet, prikazan ovaj put ne ekstenzivno već, naprotiv, intenzivno, uz ono i inače za ovaj pripovjedni “stilski tip” osobeno “sugestivno dejstvo neizrečenog” te “mnogoznačnost i potrebu za tumačenjem” (Auerbach 1978:29). A kao takav, to je svijet koji, dakle, nije više svijet koji katkad počinje ličiti čak i na profanu zbilju tek literariziranog “historijskog narativa”, kako je to na mahove slučaj i kod E. Mulabdića, a posebno kod drugih autora koji su na način manje ili više sličan postupku ostvarenom u
342 Sanjin Kodrić
Zelenom busenju pristupali “austrougarskoj temi”, već je to prije jedan posebno oduhovljeni svijet koji svojom diskretno naznačenom raznolikošću i složenošću podsjeća na svojevrsnu vrlo plastično uprizorenu široku povijesnu etnološku predstavu21, u kojoj, međutim, još uvijek živo i jasno pulsira21
Kako to primjećuje i E. Duraković (1983b:133–134), i u romanu Ponornica, baš kao i u nekim dijelovima eseja Iz smaragda Une, a djelomice i u drugim autorovim radovima, primjetne su, naime, cijele slike koje svojim sadržajnim elementima, a ponekad i u smislu stila te uopće “tekstualne obrade”, vrlo upečatljivo podsjećaju na pojedinačne odlomke glasovite i sad već davnašnje etnološke studije Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini što ju je još 1900. godine objavio Antun Hangi (prema vlastitom priznanju u predgovoru njezinu drugom, “znatno povećanom i ispravljenom” izdanju, vođen inače željom da “braću preko Save, Dinare i Biokova” upozna “s našim muslimanima i njihovim običajima”, jer “ovo je upoznavanje tim nužnije, što u našim književnim proizvodima, pa i u dnevnoj štampi, još uvijek izbijaju znakovi nepoznavanja u tom području”). Hangijev i sam pritom uveliko literariziran etnografski “pogled u Bosnu” s Kulenovićevim djelom sasvim, dakle, vidno korespondira u čitavom nizu pojedinosti, pa tako i u onim dijelovima teksta koji se odnose na – tek primjera radi – i u Kulenovićevu djelu posebno istaknute “prikaze” kulture življenja, kako je to, uz ostalo, slučaj i u opisima kućnog enterijera ili, pak, u uvidima u naročite porodične odnose, gdje su veze između Hangijeva i Kulenovićeva djela u pojedinim elementima i sasvim očite (a što će konačno i samo podržati tezu o kulturalno osviještenom zasnovu Kulenovićeva oblikovanja “austrougarske teme” u romanu Ponornica): “Niti u haremima, niti u selamlucima nemaju muslimani ni izdaleka onoliko pokućstva, koliko ga to kod nas u skoro svakoj odličnoj kući nalazimo. Kao svuda, tako se i u muslimanskoj kući opaža ne samo lijep red i čistoća, nego jednostavnost i praktičnost. U sobi, u kojoj musliman dočeka svoje goste i prijatelje, u selamluku, a kod odličnika i u tako zvanoj šikli odaji, ima on sećije, neka vrst niskih dosta širokih klupa od drveta, koje su poredane i pričvršćene uza zidove. Na sećijama su dugačka i kao sećija široka šiljteta, prekrita makatom, tkaninom sličnom ćilimu. Makat je u odličnika često izvezen srebrom i zlatom. Mjesto matraca imaju neki na sećijama mindere, ispunjene vunom ili kostrijeti. […] U kućama odličnika su na sećijama fini jastuci, koji su uza zidove prislonjeni. Jastuci su obično od iste gragje i iste boje, koje su i minderi. // Sve sobe naših, pa i siromašnih muslimana, prostrte su ćilimima. […] Kad musliman ulazi u kuću; bilo u svoju ili u tugju, ostavlja on pred vratima cipele ili papuče i ulazi bosonog ili u čarapama u sobu, da ne zaprlja ćilima. U svakoj muslimanskoj kući koči se, obično za vratima visoka, uska, ali vrlo dobra bosanska furuna, peć, koja je obično žutom ili crvenom bojom obojena. Pokraj peći u spavaćoj je sobi hamam ili kupaonica za umivanje i obredno pranje. Obično kraj hamama naći ćeš i dolaf, ormarić u zidu, u kome drže stvari, koje im svaki čas trebaju, kao što su lule, duhan, čaše i t. d. […] Na zidovima u sobama odličnijih muslimana opazićeš lijepo uokvirene stihove iz Kur’ana, a u nekima su slike, koje nam prikazuju Hadžerul-Esved, Ćabu, Meku, Medinu ili koje drugo mjesto iz svete zemlje. Svjetskih slika, a osobito kipova nemaju, jer im to vjera zabranjuje. […] U spavaćim sobama naših muslimana nema kreveta, nego oni spavaju na jastucima i dušecima. Prije nego će na počinak, postavi oni na ćilime dušeke i jastuke i spavaju tako pod svojim pokrovom kao u najudobnijem krevetu. Kada su u jutro sa dušeka ustali, metnu dušeke u musandere, da im ne
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 343
ju i brojne pojave jednog nekadašnjeg krajnje specifičnog, osobenog i jedinstvenog načina života i pojave njegova povijesnog osipanja te nestajanja, a kad čak ni povijesno urušavanje ne sprečava nekadašnji život da zablista u svoj svojoj makar i kasnoj, zalazećoj ljepoti, koja možda tek tad – uporedo s prizorima rušenja i povijesnog dotrajavanja – pokazuje svu svoju raskoš i neki svoj začudni sjaj, koji se i sam nujno prelijeva i preko agonalnih prizora povijesnog okončavanja i nestanka. To je i onaj svijet upravo “povlaštenog kulturalnog smisla” u kojem čak i u svojoj pojavnoj neprisutnosti dominira stamena, ali blaga figura Djeda – simbola unutar sebe smirenog i sigurnog ne toliko tek patrijarhalnog već, prvenstveno, naročito zaokruženog životnog poretka, figura Nene – dobre “pramajke” cijelog roda te, uprkos izraženoj i nekoj “muškobanjastoj” crti, u suštini suptilno iskazanog ženskog principa cijelog jednog životnog univerzuma (koji je sugestivniji utoliko prije što je “skriven” ispod ove muške “maske”), što je, baš kao i lik Djeda, i misao, ali i neostvarivi san o mogućnosti njegova spasa, ili, pak, figure Muftije i Oca, koji, iz gotovo mitske davnine egzistencijalnog Smisla nasilno spušteni u zbilju života, još konkretnije tragično zrcale pokušaj njegova sačuvanja, jednako kao i svijet isto tako na svoj način začudnih, upravo u naročitom stanju trenutka “kad se carstva mijenjaju” oblikovanih pojava što se kreću od grotesknih figura tobože uspješno ostvarenog životnog imperativa “novog vremena” (Muhamedbegove “evropeizirane” amidže Hotelbeg i Kunstmaler…), preko drugih manje ili više nakaradnih “novovremenih” pojava (ostarjeli Senijin prosac Sulejmanbeg Topal što je robijao u “Crnoj kući” zbog ubistva radi kelnerice ili, barem donekle, snažno-sirovi i, sad bilo kakve stege nekadašnjeg patrijarhalnog morala razriješen, perverzno pomamljeni iako zapravo dobrodušni Hrustembeg smetaju ili ih spremaju u velike masivne sanduke od orahovine, koji su sprijeda vrlo lijepo izrezuckani.”; “Musliman vrlo ljubi obiteljski život, pa je li stekao toliko imetka, da može uzdržavati sebe i obitelj, on si savija domaće gnijezdo, da sa družicom svoga života dijeli dobro i zlo, što mu je od Boga sugjeno dok na ovoj zemlji živi. Muž je otac i glava obitelji, komu se drage volje i bez prigovora pokorava žena i djeca. Koliko žena poštuje muža, vidi se po tom, što ga od dragosti i iz poštovanja zove aga ili beg, to jest gospodar, premda on niti je aga, a još manje beg, već više puta skrajnja sirotinja. Svoju djecu ljubi musliman vrlo nježno i pazi ih, kao oči u glavi, jer su ona njegovi našljednici, krv od krvi njegove, pùt od pùti njegove. Kao što ljubi djecu, isto tako ljubi i ženu, ali ne toliko radi nje same, koliko za to, jer je ona mati njegove djece. Malo ćeš gdje naći onako nježan obiteljski život, kao kod bosanskih muslimana. […] Kao što roditelji ljube djecu, isto tako ljube i djeca roditelje. Sin poštuje oca i majku više nego ikoga na svijetu i rijetko se dogodi, da sin ocu odgovorili ili da radi protiv njegove želje i volje. O kćeri ne ću ni da govorim, jer je njojzi majčina želja zapovijed, a očeva volja svetinja, u koju se dirati ne smije.” (Hangi 1907:60–62, 64–65, 215)
344 Sanjin Kodrić
Vepar…), pa do različitih za snagu ili radost života uskraćenih i, nerijetko, krajnje tragičnih životnih sudbina (Majka s onom sjenom “nekog bezdušnog sječiva po njoj”, posvojče Senija, njezino nemoćno “Eto ih tamo” i, konačno, neizbježno ludilo, Muhamedbegova amidžična “knjigoždera” Memnuna sa svojim knjiškim sanjarijama, zabranjenom ljubavlju i strahom od života te, na kraju, onim jednako očajničkim “Bože, gdje si me posijao!”…) ili, pak, različitih pobunjenika i bjegunaca što se, kao ni Muhamedbeg, nikad ne mogu do kraja smiriti u svijetu u kojem smiraja nema niti ga zapravo ikako može biti (Tahirbeg sa svojim “Čitav svijet je kasaba”, polusestra Arifa, “hajduk-djevojka” što se najprije “ukrala”, pa se onda, opet svojeglavo, vratila u roditeljski dom, u “kaurski” “Hrakov” odbjegli brat slikar Husein, rođak konjički oficir Smailbeg i njegovo “Odavde treba bježati!”…), odnosno drugih, isto tako najrazličitijih pojava jednog života na “raskršću” (kmetovi koji se istovremeno raduju kraju “gospodstva turskog”, ali i strahuju od podjele među begovima – “E pa po stoput mili begovi, ne kopnili ko snjegovi, a mi se odavde ne selili, niti se dijelili, nego se debelili i ko cvijeće pramaljetno rumenjeli i bijeljeli!”…) Pritom, baš kao što se ono što je “povlašteni kulturalni smisao” ovdje ni najmanje ne svodi na u osnovi prosvjetiteljsko-propedeutički preoblikovane relikte epskog kazivanja i njegove lirske nadgradnje, ovakvo što, također, ne motri se više primarno ni kroz relativno jednostavnu, binarnu opreku “starog vakta” i “novog vremena” (kako je to, naime, bio slučaj u Mulabdićevu djelu te njemu sličnim radovima u bošnjačkoj književnosti Mulabdićeva ili kasnijeg doba), već prvenstveno kroz nemjerljivo složeniju ideju ukupnosti Postojanja, trajanja i nestajanja u Vremenu, pri čemu – kako to pokazuju i prethodni primjeri – u Kulenovićevu romanu dolazi i do dalekosežnog a izrazitog razbijanja prvobitne predmetno-problemske monolitnosti austrougarskog tematskog kompleksa, a što je uostalom sasvim u skladu i s onim još u njegovu mottu položenim interesom Kulenovićeva romana da konačno iskaže u tradiciji “zagušenu”, prešućenu i potisnutu priču o “zadatosti” čovjekova života što je također podrazumijeva ovaj tematski okvir. Zbog toga, upravo Kulenovićeva Ponornica sa svojim naročitim u “prostore sjećanja” preoblikovanim “mjestima pamćenja” jeste i roman svojevrsnog, i to vrlo naglašenog, proširenja, ali i rasredištenja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti, utoliko prije što ovaj roman ne samo da se ne zaustavlja na tek pukom hroničarskom praćenju jukstapozicijski međusobno postavljenog “starog” i “novog” već sad temeljito dekonstruirana priča što je ovdje podrazumijeva austrougarski tematski kompleks ne ograničava se niti tek na poziciju društveno povlaštenog
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 345
građansko-plemićkog sloja niti tek na ono što je elitna, visoka kultura, pa – iako je ovakvo što, između ostalog zahvaljujući prirodi njegove središnje književne svijesti, u ovom romanu dominantno toliko da je on u jednom trenutku označen i kao “begovski roman” (usp. Džanko 2000) – Kulenovićevo djelo u predmetno-problemski okvir “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti vidno internalizira i čitav niz različitih kulturalnih diskurza drugačije provenijencije, uključujući i autohtone vrijednosti pučke kulture i rubnih društvenih skupina, a kad – baš kao i u istaknutim odlomcima romana – gotovo tik jedni uz druge nalaze se i prikazi najekskluzivnijih kulturalnih fenomena jednog svijeta i njegova načina života, prikazi njegovih svetih mjesta i uopće bilo konkretno-materijalnih, bilo simboličko-spiritualnih prostora sakralnog, ali i karnevalski slobodni i raspusni prikazi kulture “odozdo” te kulture “Drugog”, što su – sve zajedno – upravo, dakle, oni novi “nosači” ili “mediji” isto tako vidno “pomaknutog” onog “povlaštenog kulturalnog smisla” tradicionalno vezanog za austrougarski tematski kompleks koji, komunicirajući ga, ovdje i kontinuira, ali – sad sasvim očito – i modificira Ponornica S. Kulenovića. Pritom, to redefiniranje kulturalnih okvira na kojima se temelji u bošnjačkoj te uopće bosanskohercegovačkoj književnoj i kulturalnoj tradiciji ustaljeni “prikaz” jednog svijeta koji u naročitim okolnostima smjene “starog vakta” “novim vremenom” dotrajava svoj povijesni put ovdje će, konačno, ići toliko daleko da će uključiti ne samo ono što je u ovom tematskom kontekstu dotad vrlo malo ili, najčešće, nimalo eksploatirana šira nacionalna kulturalna baština iz najrazličitijih oblasti života – čak i doslovno, od veselja do žalosti22, 22
“Uđoše tri hanume. Zbunih se potpuno. // Posljednja, najmlađa, zatvori vrata leđima. Učini to upravo ceremonijalno. // Sve što su imale, ili mogle posuditi, dijamanata, zlata, bisera i svile, sve su to navalile na sebe. Najmlađa se još i ‘nabakamila’: mlijekom se – znam cio postupak – umila, lice, obraze naročito, orujila mrkocrvenom pastom, obrve utanjila, izvila i ogaravila, trepavice podvukla surmom, crnim ljubavnim barutom, usnama dala ljubičast i uspijen izgled. Po struku joj je pâs od modre kadife, s dijamantima. Primijetih da mene prvoga pogleda, ispod oka i u magnovenju. // Hanume prođoše do sećije sa šûmom teških svilenih dimija i mekim klepetom vezenih papuča. Znam ih sve tri, najmlađu, udovicu, ponajbolje. // Nena, nasred sećije, i ne podiže se pred gošćama. […] // Sad mi sve puče pred očima: zašto je Nena širom otvorila avlijska vrata, zašto je otvorila česmu i prevrnula đugum vode, a ova najmlađa zatvorila vrata leđima. Sjetih se tog dirljivog drevnog običaja i smisla njegove simbolike: otvorena avlijska (ili kućna) vrata znače da je slobodan put onima koji dolaze; otvorena česma izražava želju da razgovor slobodno teče, a prevrnut đugum spremnost da se sve kaže dokraja, da ništa ne ostane nedorečeno; leđima zatvorena sobna vrata iskazuju, opet, želju da ono što se tu kaže ne iziđe iz kuće. // Došle su da prose Seniju. […] // Hanume su se, najprije, upitale sa Nenom: ‘upitati se’, to ovdje znači upitati za zdravlje onoga s kojim se razgovara, pa dalje redom do svih nje-
346 Sanjin Kodrić
već i one naizgled krajnje rubne, a za procese kulturalnog pamćenja isto tako elementarno važne sastavnice kulture, poput, uz brojne druge, a tek primjera radi, njezina hortikulturnog23 ili, posebno, gastronomskog aspekgovih najbližih, sve do onih koji su selidbom, udajom ili školom otišli u svijet – čuje li se za njih, ili pišu li. // Kad dođoše na red ti što su otišli, hanume pređoše na mene. // Je li istina da je u Kairu među ‘naučnima’ iz hiljadu muslimanskih zemalja naš Tahirbeg prvi? Je li istina da mu je aleksandrijski paša ponudio kćer, a on odbio? Je li istina da u kairskim džamijama klanjaju gologlavi? Je li istina da u Arapluku petkom po pet do deset hiljada žena iziđe na musalu pa klanjaju džuma-namaz? I kakve su? Pokrivaju li se kao i mi? I paze li ih muževi kao nas naši? I je li istina, kad se tamo nađe ljepotica, da joj u svijetu nema ravne? Da li me je slučajno put nanio na ćabenski kamen? […] // Cijelo to vrijeme Senija poslužuje. Red je, eto, takav kad dođu prosci. Postupa se tako da bi oni, prije same prošnje, provjerili da li možda djevojka ima neku tjelesnu ili duševnu manu, je li koliko vješta posluživanju, i uopšte kućnom poslu i kanonu, i kako se drži prema ljudima.” (Kulenović 1983a [1977]:44–46); “S ledenim podizanjem kose, u divljem trku i urliku, protrčah kraj groblja… // Osmjehujem se sad u sebi na taj svoj davni strah. // Mrtvi mi sad ustaju na drugi način, treptanjem i lelujanjem nišana kroz žitku jaru poslije sinoćnje kiše. Nišani, oni nagnuti svaki na svoju stranu i onaj pokoji posrnuli, liče mi na pjance koje zvonkom i škrgutavom muzikom prati banda cvrčaka u grobljanskoj travi. A pjanaca među njima, smijem se, bilo je, bogami, dosta. Ali svi su na onaj svijet otišli jednako, i ti što u životu rakiju nisu ni primirisali. // Na način koji je kod nas jednak za sve i bez ikakve pompe smrti. // Ma ko ovdje da umre, nema crnine i flora, cvijeća i plača; plač ostaje kod kuće, kod žena, koje ne učestvuju u ispraćanju, one pokojnika čekaju u džennetu kao hurije, a pokoja muška suza brzo se obriše ili, škrta, sama se osuši. Ne donosi se na grob cvijeće niti pale svijeće, nego se samo dva puta u godini, na dva Bajrama, jedina dva sveca, dođe na grob, šaptom ili u sebi pošalje kratka molitva pokojniku ‘pred dušu’. Poslije smrti ostaje ovdje samo trava sa poljskim cvijećem i cvrčcima i bijeli nadgrobni kamen u njoj, ili snijeg koji zatrpa i njega. // A u jednom selu nedaleko od Kaira vidio sam jednom sprovod. Ista vjera, a drukčiji odlazak na onaj svijet. // U sâm sumrak, tabut, mrtvački sanduk, visoko podignut na muškim rukama, a s obje mu strane žene sa visoko uzdignutim bakljama i fenjerima; one nariču, muškarci luđački jure, kao da će mrtvom džennet pobjeći. // A u zelenoj Bursi vidio sam veleljepne grobnice sultana, takve da ‘onaj koji ih nije vidio ništa nije vidio’… // Moj pradjed Alibeg, negdanji kapetan na granici carstva, branitelj tih umermerenih i udraguljenih sultana, dalekih i nepoznatih, koji mu nisu bili ništa, leži, evo, uza sam zid džamije koju je podigao, pod nevisokim nagrizenim bašlukom sarkofaga, koji ovdje zovu oklop. // Gorostasna lipa i zove oko groba prave mu dvostruku hladovinu. Nije mu ružno, kažem, zadovoljniji može da bude nego ikakav sultan; zove oko njega svakog proljeća izlistavaju i svakog ljeta šire nad njim dijademe svojih ogromnih krunastih cvjetova; lipa ga budi i uspavljuje svojim medom. // Čini mi se da ću ga sresti u čaršiji, u koju sam se uputio ni sam ne znajući zašto.” (Kulenović 1983a [1977]:51–52) 23 “Duž avlijskog zida, kao počasna garda gostu koji uđe, stoji bujna mnogobrojna vojska svakovrsnog cvijeća, visokog, kao što su zambaci i ruže, i prizemnog, stidljivog, kao što su lale i zumbuli, i onog najrjeđeg, koje su joj hadžije sa dalekih strana donosile u sjemenu; sjetih se šarenih gejzira cvijeća u jednom vrtu nad Nilom. // Sa kućnog zida gledaju me,
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 347
ta24, a što i samo, na razini mikroliterarnih pojava, na svoj način iskazuje kao začuđeni, blijedorujni cvjetovi sabahčića, puzavice koja nosi to ime po tome što joj se cvjetovi zorom otvaraju; a uz avlijski zid, sklopljenih očiju, pužu akšamčići, zvani tako jer se, plavi, bude pred zalazak sunca. Nena, bi mi, kao da je zavela dežurstvo cvijeća.” (Kulenović 1983a [1977]:42) 24 “Na majčin mig, sluškinja Mehinica, koja ruča s nama, ustade i donese novo jelo: pitu. // Vidim na koga je mati mislila, ova pita mi je najdraža. Još iz djetinjstva, a u Kairu sam je se ne jedanput poželio kao i naše bunarske vode i čak je hvalio jednom Elizi, da bih i našim kulinarstvom potro u njoj ono što sam stalno pretpostavljao da joj roditelji kaleme o meni a i ona sama sakriveno misli: da sam, ma koliko darovit, uglađen plemić, ipak iz podnožja Evrope, ipak pod kožom sirovina. // Ta slatka pita majčin je izum, napravljen prema jednoj stambolskoj. Stambolska je od ‘nulerice’, najfinijeg bijelog, a majčina od crnog pšeničnog brašna; stambolska je strana našem ukusu, na maslinovom je ulju, u jufke joj se meću tucani badem i cimet, grožđice i pokoja maslinka, i zalijeva se po vrhu hošafom od suhih smokava i hurmi, a majka peče na maslu, jufke posipa orasima, mljevenim oskorušama i šafranom, i pitu zalijeva po vrhu hošafom od suhih šljiva. Stambolska se topi, majčina ‘pjeva’ u ustima, te se predstojnikovica opredijelila za nju. Bože, onih zazubica, onog brizganja u ustima na tu pitu u djetinjstvu, pa i danas u Kairu! A sada mi otužna, žvaćem je kao git.” (Kulenović 1983a [1977]:58); “Poče ručak. Prvi zagrabi kašikom Todin, a za njim po hijerarhiji godina i ugleda zagrabismo ostali. // Kašike nisu drvene, koje su kod njih u redovnoj upotrebi, nego metalne, rijetko iznošene – to je da otac i ja budemo sigurni da ovdje svinja ne može ni zamirisati te da možemo jesti kao u svojoj kući. // Ručak je preobilan. Poslije grahove čorbe sa lokvanjima kajmaka dođoše kokoši ispod sača, na ukvasaloj pšenici. Počeše onda da padaju pred nas komadi janjetine, pa se u velikoj tepsiji spusti oznojena pšenična pita jajuša, po kojoj su komadi bijelog ćurećeg mesa, i na kraju velika zdjela kisela mlijeka, gustog da se reže, sa rumenim uštipcima i grudvama sira iz kozje mješine. // Sve se to trpa u sebe kao u provaliju, zalijeva rakijom, pitam se gdje nam staje. Čini mi se da bi mnogi za ovom sofrom voljeli da im begovi ovako češće dolaze. // Jedem i ja slatko, kao da sam i ja jutros kosio, i nimalo mi se ne gade njihovi crni nokti koji se zabadaju u meso i tijesto, njihovi umašćeni prsti i brkovi, njihovo mljackanje – ovdje su jezik i nepce priroda s kojom se susreću njeni sokovi.” (Kulenović 1983a [1977]:79); “Večeralo se carski. Brojao sam: dvadeset i tri jela. Smjenjivalo se slano i slatko, voćno i mliječno, biljno i životinjsko, nakiselo i trpko, suho i masno, slatko-slano u jednom jelu, tankorumeno i masnomrko, zagušljivo mirisno i rosno rashladno – moja Nena, sa Senijom, kao aščibaša, glava svih kuhara, proslijedila je sinijom sav raspon kuhinje što ju je donijela sa istoka bivša carevina, a ovo tlo prilagodilo svojoj flori i fauni. // Jelo se istočnjački, podavijenih nogu, prstima i samo kašikom, otmeno: od svakog jela zalogaj ili srktaj. // Ovog puta nađoh i glavnog junaka iz svojih dječačkih junačkih pjesama, onoga koji se poznaje i po tome što može najviše pojesti; to je sa Mevluda pjevač prvog susreta Muhamedovog s Bogom, Sadik-efendija. // Prosto ljut što tako brzo odnose jela, pa da sakrije svoju oblapornost, našao je svoj način: kašikom najprije kao da malo okusi, pa odmah zakusa, a kad dođu halve i pite, zarije odozdo prste pa obruši halve punu šaku i mađioničarski je sruči u usta. U šta mu samo staje? pitam se. Nema više onog dječaka koji se divi onome koji može najviše pojesti. // Poslije večere posjedali smo po sećiji, šiljtetima
348 Sanjin Kodrić
ono što je drama i trauma trenutka “kad se carstva mijenjaju”, baš kao i suštinsku kulturalnu te uopće egzistencijalnu puninu jednog svijeta što, eto, sad zauvijek nestaje, pretvarajući na ovaj način Ponornicu S. Kulenovića u gotovo neku vrstu njegova antropološki složenog “gustog opisa” kako na razini prolaznih, tekućih povijesnih procesa, tako i na razini njegovih kulturalnih historijski rezistentnih osnova,25 a što, opet, jesu neki od onih tei sedžadama prostrtim po vedrom bursanskom ćilimu. Srče se kafa, do presitog pupka potežu se dimovi, slatko poslije jela kunjaju ulijenjene misli. Klokoće nargila, koja je najprije dana Muftiji. Poneko podrigne, pa nekoliko njih se nadoveže, podrignu i oni; to ovdje nije ništa ružno, nego znak priznanja domaćinu da je večera bila ne može biti bolja. Tiha i rijetka, poneka riječ razgovora očuje se među susjedima.” (Kulenović 1983a [1977]:129); “Predložio sam Fehimu, koji me Djedovim fijakerom-gumenjašem vozi na moju dječačku stanicu šumskog voza, da izađemo malo tu kraj česme, koju je još stara carevina napravila na polovici šume za odmor putnicima, i da prezalogajimo na ovom topluškastom ‘oproštajnom’ suncu. // On prvo napoji konje, pa nam prostrije ćebe na čistinicu ponad česme. Rekoh mu da donese moj kuferčić sa hranom, ali on donese i svoju torbu od kostrijeti, i poče odmah da vadi jedno po jedno; najprije između nas rasturi laneni peškir, pa stade po njem da ređa svoju popudbinu, hladnu janjeću plećku, zamotuljak mladog domaćeg sira, glavice crvenog luka, pola šupljikavog hljeba ispod sača i, na kraju, izvadi bocu rakije, sve to očevidno čini da mi pokaže da i on ima svoj prilog za ručak. Ja vadim i ređam što mi je mati spremila ‘za duga puta’: pečenu kokoš, kutiju bureka, kutiju baklave, obarena jaja, tanku bijelu pogačicu, bocu turšije od vresinja i u maramu zamotanu debelu crvenozlatnu čašu maštrafu (koju sam zajedno sa zlatom vezenim čevrmama u drugom kuferu namijenio Elizi). // Gledam, jednu pored druge, te dvije hrane, kao da gledam dva svijeta: jedna gospodska, izmišljena, sva u rujnozlatastim tankim, ‘na cigar-papir’ razvijanim pitnim korama, suzi maslom i šećerom, miriše probranim, sitno sjeckanim mesom, orahom i bademom, a druga sirova, iskonska, nožem sječena, sva u sačuvanim prirodnim sokovima, vonja prčevinom, sirnom osokom, kvasom i pšenicom. Svoju popudbinu kao da i ne vidim, oči mi i zazubice na Fehimovoj. // A i njegove, primjećujem ispod oka, svaki čas na mojoj. Pruži mi rakiju. // ‘Dede, ovdje nema Muftije!’ // ‘Hajde’, veli, ‘da i mi ubijemo medvjeda!’ potegoh i dodah mu. // Nasmija se prostodušno i krkljavo, zna sve ono poslije lova na medvjede. Potegnu, pa još jednom. Odlomi mi komad svoga hljeba s ‘ako mariš’, ja stavljam pred njega komade bureka i bijele pileće krhtine, jer mu je od zuba ostalo samo nekoliko krnjataka. Dohvatih njegovu plećku, potvrdi se odmah na šta je kome zazubica. Ćutimo, jedemo, slatko, njemu se ubrzano sastavljaju brkovi i brada kao da njima žvače.” (Kulenović 1983a [1977]:191–192) 25 I ovdje se, ponovo, čini uputnim skrenuti pažnju na moguće čak i intertekstualne veze između Kulenovićeve Ponornice i sadržaja koje ovaj roman uključuje u svoje oblikovanje “austrougarske teme”, na jednoj strani, i Hangijeva etnografskog prikaza “života i običaja” bosanskohercegovačkog muslimanskog življa, na drugoj strani, gdje se specifični oblici življenja i postojanja jednog osobenog svijeta obuhvataju također u vrlo širokom i Kulenovićevu literarnom interesu umnogome sličnom spektru, pa tako i ponovo počev od trenutaka veselja i započinjanja novog života pa do njegova kraja i rituala vezanih za smrt, odnosno u onom istom širokom zahvatu koji doseže do onih sastavnih dijelova kulture
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 349
kakva je, primjera radi, kuhinja: “Ako se je momak s djevojkom sporazumio i ona mu obećala, da će za njega poći, šalje on njezinim roditeljima prosce. U nekim mjestima kao u Sarajevu, ide u prsce obično momkova mati ili udata sestra. Ako momak nema matere, ni udate sestre, šalje koju drugu ženu iz svoga roda, ili nagje kakvu nenu za plaću. Ta se nena zove svatica. // Svatica ide djevojačkoj majci ili maćesi, a rijetko kada njezinomu ocu i ponose momkov amanet, to jest prsten i novac, što joj ga je predao, da njim daruje djevojku. Kad svatica dogje djevojačkoj majci, počne razgovor o čemu drugomu, a onda tek svrne govor na momka, pa ga hvali, koliko samo može. Kada misli, da ga je dosta nahvalila, izvadi momkov amanet, pokaže ga djevojačkoj majci ili maćesi, pa govori: ‘Allahun emrile, pejgamberun sunnetile – po zapovijedi Božijoj, a po svečevu običaju – ovaj se je momak zagledao u tvoju kćer i poslao me, da je zaprosim’.”; “Smrti se naši, osobito stariji muslimani ne plaše, a ima staraca, koji teško čekaju da umru, da se tako riješe zemaljskih briga i svjetskih potreba. ‘Smrt je dobra’, vele oni, ‘ona isprti čovjeka iz muka, jer je nevolja stegla.’ A zar je čudo, da se pravovjerni musliman smrti ne plaši?! Živio je sav svoj vijek onako, kako mu zakon nalaže; molio se je bogu, postio ramazan, dijelio je milostinju, poštivao je Boga i Božije pejgambere i radio sve, što mu Kur’an zapovijeda, pa čega da se plaši?! Jedan je samo strah, koji mu dušu muči i uznemiruje, a to je da ne malakše u vjeri i da ostane pravi ‘Turčin’. Za to i moli: ‘Bože mi din, vjeruju, i iman, molitvu, da ostanem u svom zakonu, a na umiranju, da znam za Boga i njegove pejgambere’. […] Muslimanima je zabranjeno plakati i naricati za svojim milim i dragima jer je volja Božija, da ljudi umiru. Za to ko plače i nariče, kvari rahmetlomu mertebe, zasluge, kod Boga. Lijepo je, da čovjek pusti suzu za pokojnikom, ali nije lijepo ni dostojno, da viče, kuka i nariče za njim i za to nastoje i žene, koliko samo mogu, da ne nariču. […] Kao kod poroda, u bolesti, kod vjenčanja, sunnetenja i na samrti, tako će se i u svima drugim; i radosnim i žalosnim zgodama, komšije prve naći. Za to se komšije u Bosni vrlo paze i rijetko se dogagja, da dobro ne žive, jer ‘nema većeg zla od komšinske zamraze’. Naši muslimani osobito ljube komšije, jer će im oni prvi u nevolji pomoći. […] Pred svakim grobljem leži oveći kamen, isklesan u obliku pačetvorine, dug po prilici kao i čovjek. Taj se kamen zove dženaze kamen. Kada ljudi donesu merhuma do dženaze kamena, polože ga sa nosilima tako, da je licem okrenut prema Meki. Hodža stane i opet kraj nosila i pokojnika i okrenuvši se prema Meki, počne klanjati dženaze-namaz. Sav narod stoji u redovima iza hodže, pa i on šnjime zajedno moli. […] Sve to rade i govore tiho i mirno i bez najmanjega štropota, da se upravo čuditi moraš. // Sada prevuku otvorene dlanove preko čela, lica, brade i prsiju i tim je dženaze namaz dovršen. Iza toga pritegnu još jednom ruke u laktima i gledajuć u dlanove prouče fatihu i elhami šerif, a onda se hodža okrene narodu i veli: ‘Ovaj je čovjek (žena) bio dobar?’ sav narod veli ‘dobar’ bio on za života, kakav mu drago. Narod veli ‘dobar’, jer je sevap kod Boga govoriti o mrtvima dobro. Bog ljubi one ljude, koji o pokojnicima dobro govore, koji ih do kabura prate, koji im dovu ‘prid dušu uče’ i koji im od srca praštaju. Ko zašuti pokojnikova zla djela, tome će Bog i njegova zašutiti, a ko mrtvima ne oprosti i ko ne zašuti njegovih zlih djela, tome ne će ni Bog zašutiti njegovih, nego će ih na strašnomu sudu svemu svijetu otkriti.”; “Naši muslimani kuhaju i peku vrlo dobra jela, koja priugotovljavaju po uzoru grčkom i turskom, a opće je poznato, da je grčka i turska kuhinja prva u svijetu. Kada je musliman sâm sam u svojoj kući, jede on umjereno i ne pazi na broj jela, nego da je ono, što jedne masno i ukusno. Ako ima goste, nastoji, da ih
350 Sanjin Kodrić
melja zahvaljujući kojima ovaj roman jeste i označen kao onaj razvojni čin bošnjačke književnosti kad “austrougarska tema” u ovoj literaturi prestaje biti tema redukcionističke vezanosti za samo jedan, u povijesti ograničeni historijski trenutak i jedan uski reprezentacijski interes, već, naprotiv, postaje upravo tema prvenstvene uronjenosti u Vrijeme i “kulturalni smisao” što kroz njega struji, pri čemu upravo u tom smislu u Kulenovićevu djelu sasvim novo značenje zadobiva i usmenoknjiževna mudrost iskazana u onom “zeman zida po kotarim kule // zeman zida, zeman raziđuje”, a što se, kao i cijeli svijet ovog romana, sad artikulira u znatno široj perspektivi i, posebno, u skladu s onom njegovom egzistencijalističko-modernističkom melanholijom, zebnjom i nemirom u razumijevanju “čovjekove situacije” i “ljudske sudbine”. Pri svemu tome, za razliku od Zelenog busenja E. Mulabdića i njegove prosvjetiteljsko-propedeutičke intencije u oblikovanju za “austrougarsku temu” vezanih “mjesta pamćenja”, koja kao da je čak unekoliko insistirala na dramatično-traumatičnom stanju kulturalnog hijata kao kobnoj situaciji koja je zadesila kolektiv i individuu unutar njega i koja se stoga mora što prije uspješno razriješiti zarad povijesnog spasenja i zajednice i pojedinaca koji je čine, ukupni “prostori sjećanja” u Ponornici S. Kulenovića konkretiziraju se – sad je to, dakle, već sasvim vidljivo – i tako što se ovaj put ipak ne svode na samo ono što je ovo složeno događanje “u praznini između patrijarhalnog, kolektivnog i građanskog, individualnog kulturnog obrasca”, pa zato – iako je i ova tvrdnja u širim okvirima manje ili više prihvatljiva – Kulenovićev roman nije tek takva “priča o prošlosti” koja se i sama bavi tek stanjem kulturalnog hijata kao takvog, ali sad s tom promjenom da, “namjesto idealističkog fokusa baziranog na slavljenju i veličanju herojske prošlosti, koji je prisutan u tradicionalnom historijskom romanu i ukupnoj književnosti epskoga postamenta i romantičarsko-folklorne stilizacije sa potragom za identitetom etnikuma i idejom ideologije u osnovi svoje priče, promovira kritički fokus individue koja kolektivnu tragiku promatra sa njenog ruba” (Kazaz 2004:220). Jer, ovdje, u ukupnosti “dijegetičkog univerzuma” Kulenovićeve Ponornice, riječ je ipak o znatno složenijoj situaciji, što bolje podvori, pa onda ne samo, da ima jela u izobilju: dvanaest do dvadeset i četiri, nego su i vrlo tečna […]. Sad da progovorimo koju, kako se prave neke pite i kolači, koje naši muslimani osobito rado jedu. U prvom je redu burek pita, koju pravo tako, da tijeste na tanko razviju i u njega metnu fino isjeckano govegje ili ovčije meso. Baklavu prave od finoga brašna, šećera i kajmaka, a pune je orasima ili suhim šljivama. Neki prave baklavu u obliku ružice, pa to zovu gjul baklava. Lutma se pravi kao i bazlamača, a kad se ispeče, pospu je sa nešto meda ili šećera.” (Hangi 1907:169, 219, 234, 236, 92, 96)
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 351
i to onoj koju je vjerovatno bolje vezati za nešto širi i uostalom potpuniji koncept liminalnosti (usp. npr. Woodbridge, Anderson 2000), a kad u cjelini unutarknjiževnog svijeta Kulenovićeva romana umjesto prostora nedefinirane kulturalnohijatične “praznine” javljaju se prvenstveno brojni a upravo prijelazni i, otud, ukršteni – liminalni te hibridni sadržaji, odnosno upravo oni na koje uostalom sasvim precizno upućuje već ono naizgled sasvim općenito određenje “austrougarske teme” po kojem ona predstavlja prvenstveno “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine”, utoliko prije što je primarno opaskom o “raslojavanju” ovdje upozoreno ne na tobože “prazninu” između dvaju kulturalnih obrazaca u kojima kolektiv i individua žive već, naprotiv, na njihov naročit egzistencijalni susret što zadobiva karakteristike dramatičnog sukoba i traumatičnog sudara koji agonalno rastače jedan i uspostavlja drugi način života i zajednice i pojedinca unutar nje, na ovaj način oblikujući različite i upravo liminalne i hibridne fenomene u ovom području. Ovakvo što, konačno, potvrđuje cjelina Ponornice S. Kulenovića, počev već od za “austrougarsku temu” sasvim tipične situacije kolektiva (koji se najednom ne samo našao na onom sasvim prepoznatljivom “raskršću” između “starog vakta” i “novog vremena” i dvaju dotad sasvim odvojenih te, štaviše, međusobno oponiranih svjetova – Istoka i Zapada, već i sam jeste upravo to “raskršće”, u sebi zarad onog “sutra” sad morajući sjediniti i ono nekadašnje “jučer” i novo, nepoznato “danas”), preko isto tako naročite situacije u kojoj se našao njezin glavni junak i središnja književna svijest romana (pojedinac koji je, umnažajući “raskršća” kolektiva, u jednom trenutku i fizički-konkretno, a potom i duhovno-intelektualno zakoračio izvan okvira zajednice kojoj pripada i sad se u nju vraća kao istovremeno i stranac ne samo u odnosu na drugog već, isto tako, i u odnosu na samog sebe, ali i kao onaj koji je i dalje – htio to ili ne – višestruko vezan za kolektiv iz kojeg potječe) te u istom smislu sasvim indikativnih određenja drugih likova Ponornice (koji, svaki na svoj način, i sami jesu mjesta za cijeli svijet kojem pripadaju sasvim karakterističnih “raskršća”, bez obzira na to da li su, poput Djeda, naizgled u cijelosti sačuvani u svojem svijetu iznad prostora rušilačke povijesne mijene i rasula, ili su, pak, manje ili više okrutno bačeni u ovaj agonalni prostor, poput Muftije, Oca ili, recimo, Tahirbega, čiji su raskoli sad već sasvim vidni, ili poput Majke, Nene, Senije ili Memnune, čije su traume i drame prvenstveno unutrašnje i lične, ali zato ništa manje strašne i razorne, odnosno bez obzira na to da li je riječ o likovima koji na ovaj ili onaj način vidno zrcale “novo vrijeme” ili o onima koji su još uvijek tvrdoglavo vezani za “stari vakat”), pa do – zahvaljujući
352 Sanjin Kodrić
svemu ovom – svih onih drugih inovativnih kulturalnomemorijskih sadržaja koji čine ovaj roman i njihova novog, bitno drugačijeg literarnog komuniciranja, kako je to – uza sve prethodno istaknuto – sasvim vidan slučaj i u situaciji poslijemevludskog sijela u Djedovoj kuli, u divanhani, gdje se dešava ne zapravo isključivo ovdje na prvi pogled očekivano agonalno begovsko-kmetovsko “epsko natpjevavanje” (usp. Džanko 2000) već, naprotiv, prije svojevrsno “epsko dopjevavanje” između pjesnika-pjevača Hilmibega i epskog pjevača kmeta Ostoje. Pritom, ova situacija – upravo još jedan za Kulenovićev roman sasvim osobeni “prostor sjećanja” – scena je koja će možda i u cjelini ovog autorova djela na jedan od najsugestivnijih načina iskazati upravo liminalnost, a potom i naročitu s njom povezanu kulturalnu hibridnost svijeta što ga u svojem pristupu drami i traumi trenutka “kad se carstva mijenjaju” obuhvata Ponornica S. Kulenovića i njezina naročita realizacija “austrougarske teme” kao teme historijske traume te teme kulturalne tranzicije ili teme kulturalnog prekodiranja, pri čemu će se ovdje sasvim jasno očitovati i još jedna od suštinskih specifičnosti Kulenovićeve mnemopolitičke strategije i uopće cjeline njegova postupka u oblikovanju austrougarskog tematskog kompleksa na ovom mjestu, baš kao i – i s ovim u vezi – vezanost autorova pristupa “austrougarskoj temi” u ovom romanu kako za ono što je njezina naročita povijest u bošnjačkoj književnosti, tako i za ono što je prepoznatljiva “unutrašnja” povijest cjeline ove literature te ukupna njezina “kulturalna gramatika”. Također, tek u ovakvom, konačno idejom liminalnosti određenom tematskom okviru, a koji je, dakle, povezan i s onim što je tradicija austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti, ali i sa širim identitetskim povijesnim značajkama ove literature, Kulenovićeva Ponornica može se čitati i kao onaj tekst koji između ostalog, ostvaruje “pomak iz hroničarskog i tradicionalnog historijskog u modernistički novohistorijski roman” koji “na podlozi konkretnih povijesnih zbivanja istražuje smisao logosa povijesti”, utoliko prije što se tek tad u cijelosti može objasniti to kako ovo autorovo djelo ostvaruje niz onih evidentnih kompleksnih inovativnih učinaka u povijesti mnemopolitičkih strategija pri oblikovanju “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti, ali i u općenitijim okvirima ove literature, širim i od cjeline memorijske figure “novih vremena” i povijesnih raskršća.
VI. Trajući u bošnjačkoj književnosti tad gotovo već cijelo jedno stoljeće, što je, naime, vrijeme koje je proteklo od trenutka stvaranja prvih književnih
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 353
jezgri onog što će se kasnije prepoznati kao austrougarski tematski kompleks u ovom bosanskohercegovačkom književnom toku, pa do trenutka pojave romana Ponornica S. Kulenovića kao samog vrhunca u povijesti ostvarivanja ove teme u cjelini bošnjačke književnosti, “austrougarska tema” u bošnjačkoj književnoj praksi istinski će se dokazati i kao, dakle, tema historijske traume, jednako i kao tema kulturalne tranzicije ili tema kulturalnog prekodiranja, i to u smislu kako okolnosti, tako i predmeta književnog oblikovanja. Ovakvo što bio je, uostalom, sasvim očit i književno umnogome ucjelovljen slučaj već u romanu Zeleno busenje E. Mulabdića, dok će nepunih osam desetljeća kasniji slučaj Kulenovićeva romana “austrougarsku temu” sasvim jasno, bez imalo sumnje, pokazati i kao temu kulturalne tranzicije ili temu kulturalnog prekodiranja i u smislu načina književnog oblikovanja, a otud i modusa prenošenja onog što je “povlašteni kulturalni smisao”, čime će Ponornica konačno cjelovito ostvariti ono što je u tek inicijalnom obliku naznačio Mulabdićev roman, zaokružujući na ovaj način ono što su naročiti povijesnorazvojni tokovi bošnjačke, a potom i uopće cjeline bosanskohercegovačke književnosti i njezine kulture u vezi s ovim tematskim interesom, ali i šire – s obzirom, naime, i na druge, općenitije značajke povijesti ovih dviju literatura. Tad, dakle, “austrougarska tema” biva razvijana ne više prvenstveno iz odnosa književnosti i izvanknjiževne zbilje već, prije svega, iz sistema “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti i njezine “kulturalne gramatike”, pri čemu se sad kao višestruko shvaćena tema historijske traume te tema kulturalne tranzicije ili tema kulturalnog prekodiranja do kraja konkretizira i kao tema naročitog liminalnog te hibridnog stanja, što će, naime, u Ponornici S. Kulenovića predstavljati jednu od njezinih ključnih osnova uobličenja ideje “povijesti mijene” kao onog okvira zahvaljujući kojem će ova tema i postati onaj suštinski element cjeline memorijske figure “novih vremena” i povijesnih raskršća u ukupnosti bošnjačke, a potom i bosanskohercegovačke književnosti. U takvoj situaciji, ritualno ne ponavljajući već, naprotiv, sasvim zorno varirajući naslijeđenu i sad sistemski komuniciranu tradicijsku baštinu, Ponornica S. Kulenovića do kraja će se zasnovati i na onom što je “hipoleptična organizacija diskurza” “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnoj tradiciji, pri čemu ovakvo što – istovremeno, naime, naglašavajući i tradicijsku kontinualnost, ali i vidno varijantni pomak od jasnog tradicijskog polazišta – označava onaj u osnovi voluntarni “princip nenastavljanja ispočetka nego priključivanja na prethodeće nadovezujućim zaprimanjem i uključivanjem istog u tekuće komunikacijsko zbivanje” (Assmann, J. 2005:327), a što će inače – počev od onog što je njegov motto, pa kroz
354 Sanjin Kodrić
cjelinu romana – još jednom potvrditi postojanje kako austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti kao naročitog “tematskog polja” ove literature (usp. Assmann, J. 2005:333), tako i njezina “hipo leptičnog horizonta” (usp. Assmann, J. 2005:327–328), a zapravo postojanje “austrougarske teme” i kao i autorske i kulturalne “interpretativne politike” u bošnjačkoj književnosti, i kao jedne od njezinih naročitih memorijskih figura, baš kao i postojanje naročitog “unutrašnjeg” povijesnorazvojnog toka ove književne tradicije sa svim svojim karakterističnim konektivnim strukturama i na dijahronijskoj i na sinhronijskoj razini. Pritom, princip hipolepse u Kulenovićevoj Ponornici bit će izrazito čvrsto vezan ne samo za sistemsku poziciju “austrougarske teme” kao onu osnovu iz koje nastaje ovo djelo već i za autorovo zanimanje za liminalno i hibridno, te će i otud – gotovo kao ona strategija organizacije literarnog teksta koja je posebno primjerena izražavanju ovog stanja – toliko prožeti Kulenovićev roman da će i u okvirima samog njegova svijeta biti redovno korišten kao jedan od mikrofunkcionalnih postupaka kojima se ovdje ostvaruje onaj naročiti Kulenovićev “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine”. Takav slučaj jeste, pored brojnih sličnih, i u jednoj od središnjih scena Ponornice, a kakva je upravo i prethodno posebno naglašena situacija Hilmibegova i Ostojina “epskog dopjevavanja”, odnosno njihova upravo sasvim karakterističnog, do kraja tipičnog hipoleptičnog nadovezivanja, a kad, naime, “svaki naredni rapsod u recitaciji […] teksta tačno tamo mora nastaviti gdje je njegov prethodnik zastao” (Assmann, J. 2005:327). Tu će se – sasvim egzemplarno i u smislu ostatka romana – hipoleptični postupak javiti i kao rezultat onog razvijanja “austrougarske teme” u Ponornici S. Kulenovića i iz njezine sistemske pozicije u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti i njezine “kulturalne gramatike” autorova vremena, ali i u vezi s naročitim liminalno-hibridnim stanjem svijeta o kojem govori Kulenovićevo djelo: “Hilmibeg dohvati tamburu. On je kiklop, isto kao i vepar, samo što je Vepru sve pobjeglo u žensko, a Hilmibegu u pjesmu. Kula je njegova s onu stranu planine, nad divnom zelenom rijekom, koja je sad granica između carevine što je ustuknula i ove sad što namjerava da ovdje vjekuje. Hilmibeg samo u rijetkim prilikama napušta svoju oronulu postojbinu, skuplja oko sebe iz cijelog kraja pjevače obiju vjera, sluša njihove i pjeva im svoje pjesme, raspravlja se s njima čija je prava i zabranjuje im da prenoseći nje-
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 355
gove išta u njima preinače, izostave ili dodaju. Bavi se, eto, za jednog bega nedoličnim poslom, zapustio čitluke, pušta da ih subaše raznose, i da nije njegovog velikog bogatstva i ugleda od starine, njegovi najbliži ponašali bi se prema njemu kao i prema njegovim seljačinama ‘tambur-goljama’ pjevačima, s kojima je nokat i meso; i još više, sa prezrenjem, jer on njih, begove, sramoti ovako posprdnim poslom kakvom se van svake pameti i ugleda roda odao. Ali, duša im slušati njegove pjesme. ‘Sad ćeš čuti jednu novu. Reci valja li!’ kaže mi zvonckajući po žicama. ‘Izdajnik si ti velik! Otkako ode u to posrano Kairo, nema ko da mi pravo pjesme zapisuje, nego mi ih kojekakvi pjevači-rogači prepijevaju po ćeifu ovim isprtcima.’ Našao je dobru riječ: rogač. To je izmetnuti šljivin plod. Njegove pjesme dobro su mi poznate. Mnoge sam mu i zapisao. Stvara ih iz svog zamišljenog prostora davnine, i pobjesni kad se neko usudi da ih i u sitnici nekoj opovrgne. ‘Zovni mi Ostoju’, štimajući tamburu viknu sluzi koji dijeli kafu. Razgovori se prekinuše. Svi se zglédaju, Vepar se osmjehuje, Muftija se smrče. Svi znaju ko je Ostoja: Hilmibegov kmet, pjevač kao i on, ne odvaja ga od sebe. Vidio sam ga dolje u avliji među slugama. ‘Ah pobogu, Hilmo, što će ti Ostoja, nije ovo vlaško sijelo!’ reče Djed, zgranut. ‘Kad je pjesma, i vlaško je’, odgovori Hilmibeg, zatamburavši. Gledam Muftiju: hoće li ustati i otići? Ne, samo sagnuo glavu, kao da neće da gleda to što će se desiti. Pojavi se Ostoja s guslama. Stao navrh stepenica, ne smije dalje. Skide kapu, pokloni se do pojasa, pa pođe u dno divanhane ‘Ovdje, ovdje!’ viknu Hilmibeg pokazujući mu mjesto uz sećiju pod svojim koljenima. Kao da ne vjeruje da je čuo, i kao da ne vjeruje da ide, prosijedi spečeni guslar pređe preko divanhane i, kao da ne vjeruje da će zbilja sjesti, sjede pod tvrđavska Hilmibegova koljena, ‘turski’, podavivši noge. Ne zna kud bi s kapom; da ne bi njome opoganio to što nije za kmetovsku nogu, natače je na koljeno. Hilmibeg zazvoncka, poče, zazivno:
356 Sanjin Kodrić
Kliče vila s Nepočina bila, pa doziva niz Serhat junake. ‘Jeste l čuli, gluhom ogluhnuli? Jesu li vam oči ispanule? Jeste l čuli, da vas Bog ne čuje! i vidili, da vas Bog ne vidi! šta vam sprema od Primorja bane!
Kod sviju, uši i oči jedno. Znam šta će biti dalje u ovoj pjesmi. Pjevači je u ponečem, u imenima lica i mjesta i u svojim ličnim opisima, preinačuju svaki na svoj način, ali fabula joj ostaje uvijek ista. Zlatiju djevojku, ljepoticu nad ljepoticama u oba carstva, prose prosci sa svih strana, ali ona svakog odbija. Zainatile se tako na nju mušterije, svaki slijedeći bogatiji i ugledniji, dok je na kraju ne zaprosi sam vezir, ali ona odbije i njega. Toliku javnu uvredu vezirova sujeta nije mogla podnijeti. Uvrijeđen preko svake mjere, vezir pošalje pismo u kaursku carevinu, primorskom banu, s nagovorom da pokupi vojsku i bez brige krene na kulu Zlatijinog oca, da kulu pohara i otme Zlatiju. Čulo se to po svom Serhatu, ali niko banu ne ide u susret, odbijeni prosci stoga što su ljuti, ostali stoga što se boje grdne banove vojske i, najviše, vezirove osvete. Nađe se, međutim, jedan s obrazom a bez straha, najmlađi među braćom Bojičićima, stane sa svojom četom u busiju, razbije kaursku vojsku i banu u bijegu odsiječe glavu. Zlatija pođe za njega, i rodi mu, kako kod kojeg pjevača, tri ili sedam novih Bojičića. Ono što me sad jedino zanima to je po čemu će to Hilmibegova pjesma koju pjeva biti ‘jedna nova’. Pozorište! Na mjestu gdje ban Zlatijinom ocu šalje pismo u kom prosi Zlatiju, Hilmibeg dade riječ Ostoji, kao predstavniku druge strane. Tamburica je zvonckala oko jedrog Hilmibegovog basa, sad Ostojin tenor na neprekidnoj tamnoj podlozi gusala ječi kao iz pećine. Ban u pismu kuka, moli, obećava sve; Hilmibeg se vrpolji, a kad Ostoja otpjeva:
I vjeru ću svoju promijeniti, privest vojsku svijetlom veziru…
planu: ‘Lažeš! Nije tako, lažeš! Pjevaj pravo!’ Ostoja je prekinuo, pogružio, ne smije očiju da podigne.
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 357
‘Pjevaj kad ti kažem!’ ‘Ja beg’, gleda u njega molećivo, ‘drukčije ne znam.’ ‘Ne znaš! Znaš ti bolje nego ja! Nego hoćeš ovima niz dlaku! Ban je junak! Dušmanin, ali junak!’ Kresnu trzalicom po žicama, drvo zagreba. Riknu, tako da je sad kao da rika preliježe sa Primorja u Serhat; ne znam čiji je to bijes više, banov ili njegov. Ban piše ocu Zlatijinom:
‘Zar ne vidiš, kukavico sinja, da s rodio zvijezdu Danicu, koja neće sunca ni miseca, da s rodio junaka-djevojku, koja neće zlata ni berata, već junaka od muškog meraka i junačkog krvavog barjaka! Ako takvog nema na Serhatu, ni Serhatu ni u butum carstvu, rodila ga majka na Primorju! Divojka će meni privoliti, takav jesam ja sanak usnio! Šta je u snu meni govorila, to na javi da porekne neće.
Ako nećeš mojijeh svatova, a ti viči po Serhatu ravnom ko mi smije da mejdan izići, pa kom glava u travu zelenu, kom divojka u kulu kamenu! Ako li mi ne nađeš takvoga, ja sam silnu vojsku sakupio, hoću tvoju kulu zapaliti, tebe sužnja metnut na galiju, a Zlatiju u zlatnu kočiju, pa će Zlata Svetome Donatu, vodicom je svetom pomazati pa prid svetim oltarom vinčati, rodiće mi dva blizanca sina, Stojan-Janka i Kraljević Marka!’
Neko je u toku pjesme dobacio: ‘Samo ti pjevaj! Ono Ostojino je istina!’
358 Sanjin Kodrić Niko to nije prihvatio, svi bi, naročito poslije ‘Stojan-Janka i Kraljević Marka’, bana raščupali! Šire se nozdrve, frkće se, uhće, kivno uzdiše, ‘pasjeg li sina!’ ispuhuje. Muftiju ugledah gdje pogleda Alikapetanovo oružje i odežde po zidu. Tu je Alikapetanovo ovčije runo na kom je klanjao, srebrom i sedefom ukrašene puške i kubure, sablje i handžari, topuzi i nadžaci, dvije zastave, zelena, nezarobljena, i crno-žuta, zarobljena, obje trošne i kuršumima izrešetane. ‘Dede nam sad jednu veseliju!’ naredi Ostoji Hilmibeg. Ostoja navije gusle, drago mu što sad ne mora nikom ugađati, strugnu gudalom, poče:
Jež i lija tvrd dogovor grade Ko će prvi koga uzjahati…
‘Ostavi mi ježa! Dede ti nama onu o Tali!’ Tale Budalina – to je što mu ime kaže: ničiji, svačiji, svoja i opšta šega. Ostoja gleda u Hilmibega. Ipak! ustručava se. ‘Slobodno, slobodno, kad ti ja kažem!’ Ostoja povuče gudalom:
Tale jaše konja naopako, Izvadio ono muke male pa razgoni muhe po kobili…
Dođe, najzad, na kraju Hilmibegove pjesme, ono što toliko čekam, u što sam već bio posumnjao: nagoviještena njegova novina. Iznenađen sam, više nego ijedanput dosada. Ovakvog nečeg nema ni u jednoj ovoj pjesmi sa bivše surove granice među carstvima. Pjesnik je on. Bojičić razbije kaursku vojsku i posiječe bana, ali Zlatija ne htjede ni njemu, nego pobježe u goru zelenu. Tu je sad vila.
Pod grlom joj sjajna misečina, pod čelom joj do dvi zvizde sjajne, kosa joj je ko kad žito pada, u pasu se hoće prilomiti, kad popivne, sav se svit osmihne.” (Kulenović 1983a [1977]:130–134)
I ova scena – sasvim razumljivo – jedna je od za Ponornicu S. Kulenovića sasvim tipičnih ili do kraja reprezentativnih, a uvijek, dakle, izrazito tradicijski variranih predstava onog što je “prikaz austrougarske okupacije, u
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 359
nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine”. Već i na prvi pogled, i ona, naime, tragom svih onih promjena koje su se u međuvremenu desile u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti i u njezinoj “kulturalnoj gramatici”, tek u pozadini evocira “sliku” upravo u liminalnoj i kulturalnohibridnoj poziciji uhvaćenog svijeta koji se smjenom “starog vakta” “novim vremenom” i izvana i iznutra postepeno, ali sasvim sigurno i vidno rasipa (to je ono spominjanje Hilmibegove kule “koja je sad granica između carevine što je ustuknula i ove sad što namjerava da ovdje vjekuje”, odnosno njegove “oronule postojbine”, a posebno ono “zapustio čitluke, pušta da ih subaše raznose, i da nije njegovog velikog bogatstva i ugleda od starine, njegovi najbliži ponašali bi se prema njemu kao i prema njegovim seljačinama ‘tambur-goljama’ pjevačima”, kao uostalom i Hilmibegova nesvakidašnja, upravo u “starom vaktu” nezamisliva strast da “skuplja oko sebe iz cijelog kraja pjevače obiju vjera, sluša njihove i pjeva im svoje pjesme, raspravlja se s njima čija je prava i zabranjuje im da prenoseći njegove išta u njima preinače, izostave ili dodaju”…), baš kao i svijeta koji, uprkos povijesnoj mijeni, gotovo u inat njezinu rušilačkom hodu, opet liminalno i hibridno nastoji postojati i trajati kao da ove dramatične promjene i nema ili, pak, traumu mučne sadašnjosti pokušava zaliječiti sjećanjem i gotovo materijalno-stvarnim uprisutnjenjem stare, predačke slave – “svetog” i “svijetlog” povijesnog doba koje i sad zari svojim neugasivim sjajem i blještavilom (takvo je već i samo raskošno begovsko okupljanje u Djedovoj kuli na “carskoj” gozbi u divanhani, baš kao nekad, ili ono “Samo ti pjevaj! Ono Ostojino je istina!”, a posebno Muftijin pogled koji bolno i sjetno pada na “Alikapetanovo oružje i odežde po zidu” – “tu je Alikapetanovo ovčije runo na kom je klanjao, srebrom i sedefom ukrašene puške i kubure, sablje i handžari, topuzi i nadžaci, dvije zastave, zelena, nezarobljena, i crno-žuta, zarobljena, obje trošne i kuršumima izrešetane”…), pri čemu i ovdje – dodatno naglašavajući onaj varijantni pomak u odnosu na tradiciju “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti koja prethodi Kulenovićevu djelu – u ovoj vrlo složenoj, upravo poetski “zgusnuto” izvedenoj predstavi javlja se i onaj karakteristični modernistički nemir središnje književne svijesti, jednako kao i isto tako naročita mješavina osobene jetke ironije ili autoironije što prati dramu identiteta glavnog lika u romanu i njegova, opet, empatičnog pojednačavanja s cjelinom zavičajne zajednice, s njezinim strahovima i zebnjama, nadama i žudnjama, što i samo iznova naglašava stanje liminalnosti i hibridnosti svijeta Kulenovićeva romana (kao pri onom Muhamedbegovu nimalo slučajno “izvrnutom”, dvostrukom razumijevanju Hilmibegove opaske da je “izdajnik veliki”, “rogač” – “izmetnuti
360 Sanjin Kodrić
šljivin plod”, odnosno uopće u vezi s njegovim i pomalo podsmješljivim, poput istinskog stranca vidno distanciranim, gotovo nezainteresiranim, ali istovremeno i vrlo bliskim, supatničkim i iskreno dirnutim odnošenjem spram tog neobičnog veselo-tužnog skupa u kojem se zadesio…). No, isto tako, sve ovo, tvoreći literarni univerzum u kojem se stvari ne više ekstenzivno predočavaju već, zahvaljujući modusu one tzv. intenzivne konstitucije književnog svijeta i smisla koji on producira, sad tek naslućuju, i samo je, usto, znak prisutnosti postupka hipolepse u artikulaciji “austrougarske teme” u ovom romanu, jer i ovdje, u cjelini istaknute romaneskne situacije, dešava se, dakle, ono karakteristično odstupanje od Kulenovićeve tradicijske prethodnice u oblikovanju ovog tematskog kompleksa, i to upravo na temelju onog što je “princip nenastavljanja ispočetka nego priključivanja na prethodeće nadovezujućim zaprimanjem i uključivanjem istog u tekuće komunikacijsko zbivanje”, rezultat čega jeste uostalom i ono za Kulenovićevu Ponornicu i inače tipično izrazito tradicijski varirano predočavanje onog što predstavlja “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine”, baš kao i naglašeni liminalno-hibridni status ovako ostvarenog književnog svijeta. Pa ipak, i naročita liminalna hibridnost i karakteristična hipoleptična organizacija i ovog odlomka – a odatle, tragom njegova funkcionalnog proširenja, i cjeline diskurza “austrougarske teme” u Kulenovićevu romanu – do kraja će postati vidljivom tek u onoj situaciji kad u doslovnom smislu riječi “naredni rapsod u recitaciji […] teksta tačno tamo mora nastaviti gdje je njegov prethodnik zastao”, pri čemu i sama hipolepsa ovdje funkcionira najmanje dvostruko: ona se, s jedne, ovdje i sasvim konkretizirane, formalno ostvarene strane, odnosi na u romanu inače izrazito efektno uobličeno rapsodsko smjenjivanje pjesnika-pjevača Hilmibega i epskog pjevača kmeta Ostoje, dok se s druge, ovaj put dublje zasnovane i, vjerovatno, za cjelinu romana još važnije strane, tiče veze koja se uspostavlja s cjelinom epske kulturalne tradicije te uopće s epskom kulturalnom svijesti, funkcionirajući upravo kao jedan od ovdje iako diskretno naznačenih, ipak dovoljno zorno ekspliciranih mehanizama komuniciranja i naročitog liminalno-hibridnog stanja i kolektiva i pojedinca unutar njega i sad sasvim očito voluntarnog kulturalnog pamćenja, sa svim za kulturalnomemorijske procese i inače karakterističnim linijama kontinuiteta, ali i jasnim modifikacijama unutar onog što je na ovaj način komunicirani “povlašteni kulturalni smisao”, čime se sad, dakle, otkriva upravo jedna od samih jezgri one bitno, ključno drugačije pozicije Ponornice S. Kulenovića u ukupnoj dotadašnjoj povijesti bavljenja “austrougarskom temom” u bošnjačkoj književnosti, pa
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 361
tako i – posebno – još jedna od presudnih razlika što je u ovom kontekstu Kulenovićev roman uspostavlja u odnosu na Zeleno busenje E. Mulabdića. Jer, dok je Mulabdićev roman, i sam intertekstualno ušavši u očiti disput s tradicijski naslijeđenim epskim svijetom, ovu tradicijsku polemiku poveo s jasnom i njegovu “dijegetičkom univerzumu” ipak još uvijek mahom nadređenom autorskom intencijom, i to onom koja je, dakle, kao zadaću književnog predstavljanja izvanknjiževne zbilje ili njezina tek literarnog fingiranja (sasvim je svejedno), odnosno kao svoj jasno i nedvojbeno definirani, nekompromisni cilj imala tek ono mulabdićevsko instruktivno interveniranje u kulturalnom pamćenju vlastite zajednice eda bi ona, razrješujući pogubno stanje kulturalnog hijata, konačno odbacila stare, “anahrone” – “starovaktovske” zablude i, osnovom onog istovremenog i kulturalnog zaboravljanja i kulturalnog zapamćivanja, usvojila novu, “savremenu” – evropsku kulturalnu svijest, u Kulenovićevoj Ponornici situacija je, naravno, sasvim drugačija, bez obzira na to da li je riječ tek o konkretiziranom “epskom dopjevavanju” između Hilmibega i Ostoje ili, pak, o Hilmibegovu posrednom “dopjevavanju” s cjelinom epske baštine. I u jednom i u drugom slučaju, na sceni je, dakle, opet intertekstualno zasnovano ono još i kod Mulabdića prisutno kritičko dijalogiziranje i s epskoknjiževnom prošlošću i s njezinom agonalno-herojskom “slikom” svijeta, ali se ono ovaj put odvija ne samo bez karakteristične mulabdićevske prosvjetiteljsko-propedeutičke namjere zagovaranja evropske kulturalne preoblike matične mu zajednice već se ne može svesti ni samo na puko modernističko “razobličavanje” epskih fiktivnih granica i njihovih stereotipa, odnosno ono – sad već odavno klišeizirano – “dekonstruiranje naše epske tradicije”. Štaviše, “epsko dopjevavanje” između Hilmibega i Ostoje tiče se sad upravo onog i ranije istaknutog i individualistički i kulturalno osviješteno utemeljenog arheološkog pristupa središnje književne svijesti drami i traumi zavičajnog svijeta, pa je ovaj put u vezi prvenstveno s onim novim, na drugačijem literarnom i kulturalnom iskustvu zasnovanim pristupom staroj, tradicijskoj temi zahvaljujući kojem Kulenovićev roman i postaje kako onaj “gusti opis” čitavog jednog svijeta i u njegovoj povijesnoj dinamici i u njegovoj gotovo povijesno neosjetljivoj, statičkoj perspektivi, tako i naročiti “prikaz” njegova osobenog liminalno-hibridnog egzistencijalnog stanja, pri čemu se ovdje ovakvo što već na prvi pogled dešava i u vezi s cjelovito prisutnim uvođenjem sad već multipliciranog iskustva “Drugog”, i to iznova u znatno složenijem smislu negoli je to slučaj u Zelenom busenju E. Mulabdića, pa otud i s nizom izrazito važnih kako literarnih, tako i širih kulturalnih reperkusija, upravo onih koje će, zajedno s
362 Sanjin Kodrić
drugim elementima memorijskih kapaciteta ovog romana, suštinski i izmijeniti onu nekadašnju mnemopolitičku strategiju u oblikovanju “austrougarske teme” u Ponornici S. Kulenovića. Tad, u konačno izrazito polifonijskoj situaciji, koja zadobiva i oblike neke vrste ekfrazijski posredovanog kulturalnog performansa (na što upućuje i onaj parentezični pripovjedni prijekid “Pozorište!”), a tragom onog što je ovdje do kraja osviještena upravo tipično graničarska zbilja bosanskog “krajišta” (a kad i pjesma, posebno ona epska, ima svoja dva lica – ona koju su mnogo više negoli između sebe nejednake inačice grafijski nefiksiranog usmenoknjiževnog teksta oralne kulture), taj “Drugi” upravo hipoleptičnim uključivanjem najavit će se najprije u svojem etno-konfesionalno određenom obliku, onom koji je namijenjen artikuliranju u Ostojinu glasu (“Na mjestu gdje ban Zlatijinom ocu šalje pismo u kom prosi Zlatiju, Hilmibeg dade riječ Ostoji, kao predstavniku druge strane”), ali se situacija uvođenja ove vrste “Drugosti” najednom još više usložnjava, pa se, nakon što je opet u karakterističnom liminalnom okviru zanijemio u glasu atipičnim izvedbenim kontekstom i uopće atipičnim vlastitim položajem zbunjenog epskog pjevača kmeta (“I vjeru ću svoju promijeniti, / privest vojsku svijetlom veziru…”, nakon čega slijedi prijetvorni, ali nemoćni pokušaj pravdanja: “‘Ja beg’, gleda u njega molećivo, ‘drukčije ne znam’”), ratno-agonalni “Drugi” sad već u cijelosti hipoleptično javlja u glasu pjesnika-pjevača bega, i to baš onakav kakav uistinu može govoriti s onu stranu granice (“Riknu, tako da je sad kao da rika preliježe sa Primorja u Serhat; ne znam čiji je to bijes više, banov ili njegov”), u čemu se, međutim, još uvijek ne iscrpljuje niti ono što je naročiti “prikaz” liminalno-hibridnog stanja jednog svijeta na “raskršću” niti ono što je važni i upravo hipoleptični pomak što se javlja na ovom mjestu. Jer, ovakvo što jeste, s jedne strane, i čin svojevrsnog nastavka isto tako tradicijski ubaštinjenog, ali i u svakodnevnici same epske tradicije nerijetko teže primjetljivog, vrlo specifičnog i nimalo banalnog, na jednostavne binarne opreke nesvedenog – istinski viteško-herojskog osjećanja života što iznad uobičajene bipolarne neprijateljske suprotstavljenosti karakterizira samu srž epskog razumijevanja svijeta i njegove osobene etike, i samo, dakle, jedan od oblika upravo voluntarnog kontinuiranja nekih od esencijalnih, mada često ili mučno-krvavom krajinskom zbiljom ili uopće banalnom životnom stvarnošću profaniziranih i potisnutih sadržaja kulturalnog pamćenja,26 dok je, s druge strane, i jedan od – paradoksalno na 26
Kako, u studiji na kojoj trenutno radi, sasvim utemeljeno primjećuje i E. Duraković (2009) pišući o poetici bošnjačke književnosti, uvid u ovaj pogotovo danas zaboravljeni aspekt epske prošlosti i njezina svijeta čuva “i ono često citirano pismo koje udbinsko-lički
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 363
prvi pogled – isto tako voluntarnih indikatora nove, no ovaj put “posttradicionalne” i, upravo, liminalne te hibridne kulturalne svijesti u samom tijelu epskog svijeta (usp. Čolaković 2007a:47–89, 2007b:567–597), koja, međutim, sad ne javlja se, kao kod Mulabdića, nasilno, kao dio u osnovi političkog programa autora romana, već je ona “prirodni” dio svijeta Kulenovićeve Ponornice, naprosto i zato što je ovakvo što isto tako “prirodna” pojava svijeta o kojem ovaj roman govori, a zapravo svijeta koji se nalazi upravo u sasvim tipičnoj liminalnoj i kulturalnohibridnoj egzistencijalnoj situaciji. Tad i tradicionalni epski duh biva zamijenjen na važan način inoviranim razumijevanjem života i čovjekova zbiljskog položaja, pa se javlja u takvoj epskoj artikulaciji stvarnosti koja sad Hilmibegov glas određuje kao glas ovaj put epskog “posttradicionalnog” pjesnika-pjevača (kako Hilmibega – u čudesnoj koincidenciji književne prakse i teorijskog mišljenja – preko svojeg naratora naziva i sam Kulenović!), s doslovno svim ključnim karakterističnim obilježjima koje ovakvo što podrazumijeva27, zbog čega će, opet kapetan Mustafaga Hurakalović (epski Mustajbeg Lički) 1684. bosančicom piše harambaši Petru Smiljaniću u kojem mu čestita na nagradi koju je njegovom sinu harambaši Iliji Smiljaniću dodijelio dalmatinski providur Leonardo Foscolo. U pismu ne nalazimo ništa od klišetirane uglađenosti diplomatskog stila, ni od epske retorike vjersko-nacionalne netrpeljivosti, nego se u iluminativnom vidu intertekstualnog citatnog prelijevanja […] epske pjesme o Mustajbegu Ličkom i njene epistolarne palimpsestske obnove raskriva puna svijest o bliskosti i zajedničkim korijenima tragično sukobljenih Krajišnika”, baš kao i istaknuti istinski, nimalo pojednostavljeni viteški heroizam epskog svijeta: “Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i ličkoga harambaši Petru Smiljaniću poklon i vele drago i ljubeznivo pozdravljenje kako bratu i prijatelju našemu. Čudimo se v.m. da nam nigdir list ne doćo od vas budući s našim ocom prijatelj. Toliko li mislite da mi nismo ništa posli oca vri[d]ni. Molimo v.m. ako ne bude koje oprave, ča smo vam bili pisali da opravite pri gospodinu ćeneralu, molimo v.m., ako ča vidite da ne bude mira dajte nam na glas po prijateljsku skrovito, molimo v.m. I pozdravljaše vas naša mati i moljaše vas za jednu tursku robinjicu, a ča bude pravo, hoćemo vam uslati. Molimo v.m. pozdrav[vi]ite nam od naše strane sina vašega harambašau Iliju. Čuli smo da je unak na toj krajini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto mi uslasmo jedno pero sokolovo za čje za nj. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu sitnu karabinu, ča znate, da tribuje. Vira moja, hoćemo mu je pošteno jizpraviti. I Bog vas veseli. I molimo vas Ilija da nam ušaljete jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli amin.” (Citirano prema: Nezirović 2004a:245) 27 Prema izrazito inspirativnim i, svakako, vrlo razložnim inovativnim viđenjima Zlatana Čolakovića (2007a:47–89, 2007b:567–597), kao i u starogrčkoj, “i u bošnjačkoj epici postojala su dva bitno različita oblika epskih pjesama, koja se tvorilo različitom tvorbenom tehnikom”: “Ove oblike tvorbe nazivam tradicionalna i post-tradicionalna tehnika. // Posttradicionalnu epsku tvorbu definiram kao usmeno epsko pjesništvo koje bitno nadilazi, idejno i u tvorbenoj tehnici, okvire i norme tradicionalnog stvaralaštva. Njene proizvode ne može se naučiti slušanjem izvedbe, to jest prenositi usmenim putem i rekreirati po-
364 Sanjin Kodrić
tipično za epski “posttradicionalni” tvorbeni model, ali i za situaciju liminalnosti te kulturalne hibridnosti, Hilmibegova epska pjesma uključiti i u svojoj poenti posebno naglasiti i elemente izrazito lirskog, u kojima njegova pjesma vrhuni i, iznevjerenim tradicijskim očekivanjem, gotovo naizvrat izvrće cijeli tradicionalni epski svijet (“Zlatija ne htjede ni njemu, nego pobježe u goru zelenu. Tu je sad vila” – “Pod grlom joj sjajna misečina, / pod čelom joj do dvi zvizde sjajne, / kosa joj je ko kad žito pada, / u pasu se hoće prilomiti, / kad popivne, sav se svit osmihne”). A to je, konačno, i onaj trenutak kad će se – u upravo sasvim prepoznatljivoj i, štaviše, vrlo radikalnoj hipoleptičnoj izvedbi te kao izraz sad već sasvim ogoljenog liminalnog te hibridnog stanja – “Drugi” obznaniti u ne više isključivo muškom, već sad i u ženskom glasu, koji, pak, svoj smiraj pronalazi tek s onu stranu životne zbilje, u prostorima izvanstvarnosne snovito-mitske egzistencije, na ovaj način i internalizirajući, ali istovremeno i nadilazeći i zaboravljenu moću konzervativne tradicionalne epske tvorbe. Post-tradicionalni epovi jesu proizvodi umjetnosti i hibridi tradicije i inovacije. Dok njihova dikcija, stil i cjelokupni dizajn nadilaze tradicionalnu tvorbu usmenog pjesništva, njima nedostaje tradicionalno značenje, jer se u njima uništava mitsko-herojska komponenta naslijeđene tradicionalne priče. Da bi nadomjestile ovaj nedostatak, post-tradicionalne poeme sadrže mnoge dijelove drugih tradicionalnih epskih pjesama i usmenih tradicionalnih oblika (sadržaji pripovijedaka, legendi, balada i lirskih pjesama). Post-tradicionalni pjesnici, koji nalikuju pjesnicimaumjetnicima, trude se da unutar pjesme, daleko dulje od tradicionalnih pjesama, obuhvate cjelokupnu tradiciju. Oni razvijaju nove načine izvedbe i tvorbe, koji se temelje na razvijenoj improvizaciji, a deklamacija zamjenjuje pjevanje; oni mogu tvoriti dramatsko predstavljanje (mimesis) govora i djelovanja svojih likova (sa pretežnim dijelom pjesme u upravnom govoru); oni razvijaju nov način tvorbe zapleta i sadržaja. Zaplet i dikcija u poemama post-tradicionalnih pjevača nisu stabilni, i biti se mijenjaju u svakoj slijedećoj izvedbi. // Tradicionalno usmeno epsko pjesništvo definiram kao korpus mitsko-historijskih pjesama koje su čvrsto međusobno povezane; njih tvore tradicionalni pjevači u određenoj regiji u skladu sa konzervativnim tradicionalnim obrascima mitsko-herojske epske tvorbe (koristeći dikciju, etičke i estetičke karakteristike u oblicima u kojima su razvijene unutar te regije). Ti pjevači nisu slični pjesnicima-umjetnicima, nego onima koji su naučili umijeće re-kreiranja. Tradicionalni pjevači slični su rekreativnim muzičarima i oni ne improviziraju. Oni do u tančina poznaju mnoge pjesme i posjeduju ‘znanje prošlosti’. Oni mogu ‘oživjeti’ istinite događaje, kako ih opisuje tradicionalna pjesma, tako da pažljivo slijede zaplet pjesme i njen cjelokupan sadržaj onako kako su ga naučili od starijih pjevača. Njihovo umijeće sastoji se od tvorbi ‘mitskih sklopova’ kroz tvorbu pjevačima svojstvenih ‘kompozicijskih shema’. Svaki individualni pjevač predstavlja ‘utjelovljenje tradicije’ unutar okvira svog poznavanja tradicionalnih pjesama i svojih osobnih rekreativnih sposobnosti. Zapleti i dikcija u tradicionalnih pjevača ostaju stabilni tijekom njihove cjelokupne pjevačke karijere. Temeljno obilježje tradicije je njena konzervativnost.” (Čolaković 2007a:49–50)
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 365
uzvišeno-plemenitu i do kraja od svih pojednostavljenih povijesnih naplavina pročišćenu epsku etiku, u cijelosti tako ostvarujući odmak od onih tradicijski naslijeđenih epskih tvorbi što svoj smisao pronalaze u sirovoj stravi krvavog ratnog obračuna i surovih prekograničnih međusobnih satiranja i potiranja, do samog uništenja ili istrebljenja. I upravo tad, naizgled sasvim neočekivano, a zapravo iznova sasvim u skladu s liminalnim i hibridnim kulturalnim statusom njezina svijeta, ali i njegovim izrazitim hipoleptičnim ostvarivanjem, u Ponornici S. Kulenovića javlja se i izrazita lirska ekstaza, ali i sad već i sama unekoliko preoblikovana ona “izvjesna epska mistika” koja se M. Rizviću u jednom trenutku pričinila u Zelenom busenju E. Mulabdića, a koja se u ovom devetnaestostoljetnom prosvjetiteljsko-propedeutičkom romanu i nije mogla ostvariti, pogotovo ne do kraja, između ostalog upravo i zato što je – za razliku od Kulenovićeva – vođen drugačijim smislom književnog stvaranja, Mulabdićev roman ipak odustao od kazivanja šire, obuhvatnije ili univerzalnije ljudske priče o “čovjekovoj situaciji” i “ljudskoj sudbini”, koja će u povijesti oblikovanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti cjelovito biti ostvarena tek, dakle, u Kulenovićevu djelu. Nju ovdje, pritom, ostvaruje i kako, naravno, Hilmibegova pjesma, tako i ukupna Hilmibegova prilika, a što se – ni jedno ni drugo, baš kao ni ostatak romana – ne može, dakle, svesti tek na onu uobičajenu, pojednostavljenu situaciju kad rastakanje tradicionalnog epskog osjećanja svijeta i života znači i u osnovi cjeloviti “pobunjenički” istup individue iz okvira kolektiva, već je ovdje prije riječ o pojedincu koji se, u opet upravo liminalnoj i kulturalnohibridnoj egzistencijalnoj situaciji, i dalje osjeća dijelom zajednice, ali sad kao “pojedinac-uzajednici” smisao te egzistencijalno spasenje i sebe i zajednice – a zapravo čovjeka i njegova svijeta – traži u alternativnim mogućnostima postojanja, ali ponovo u onima koje su i dalje dio kolektivne baštine i njezina doživljaja života, no koje ovaj put na drugačiji način razumijevaju individuu i njezin egzistencijalni položaj, čime se u Kulenovićevoj Ponornici dovodi u vezu i ono što su suptilno varirane razlike između “čovjekove situacije” i “ljudske sudbine”. Tad se i u sceni “epskog dopjevavanja” između Hilmibega i Ostoje, a preko ovog i u, dakle, autorovu romanu kao cjelini, dešava ne samo tipično liminalno-hibridna hipoleptična promjena u razumijevanju tradicije već, konačno, i ono redefiniranje politika identiteta i nacionalne (auto) imaginacije, kad se ne samo na drugačiji način negoli je to slučaj u povijesti oblikovanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti što prethodi Kulenovićevu djelu u vezu dovode viđenja “sebe” i “Drugog” već se uopće na drugačiji način razumijevaju kolektivni, personalni i individualni
366 Sanjin Kodrić
identiteti, i to upravo opet hipoleptičnom preobrazbom onog što u bošnjačkoj književnoj praksi zaokupljenoj austrougarskim tematskim kompleksom još od Mulabdićeva vremena pa nadalje postoji kao sve izrazitije transformiranje priče o zajednici u priču o pojedincu unutar onog naročitog povijesno-kulturalnog trenutka kad dramatična kriza i rasap kolektiva znače i traumatični lom i agoniju individue, a kad, dakle, u Ponornici S. Kulenovića i njezinu liminalnom i kulturalnohibridnom svijetu u doslovno prvi plan izbijaju i brojne druge upravo “rubne” pojave i sadržaji vezani za ono što je tzv. slabi subjekt, kojeg tek radikalno predstavlja ono što je ovdje određeno kao saobražavanje s “Drugim” i “drugačijim”. Nijedan identitet, bio on kolektivni, personalni ili individualni, tad se više ni u elementarnim naznakama ne posmatra u perspektivi romanesknog kolektivno-ideološkog insistiranja na nužnosti njegove preobrazbe u procesima “emancipacije”, “modernizacije” i “evropeizacije”, već se sad tipično modernističko-egzistencijalistički prevodi u “graničnu situaciju” čovjekova ili uopće ljudskog života te se motri i tumači kako prostor bilo kolektivne, bilo individualne egzistencije u potrazi sa svojom izgubljenom esencijom, pri čemu, iako i same vezane za ono što je problem koji se tiče “promjenjivosti geometrije” teritorija, aktuelizacija povijesti u Kulenovićevu romanu i njegova identitetska politika ne samo da do kraja podrazumijevaju napuštanje onog nekadašnjeg uzavrelog osjećaja “izdanosti od historije” te, posebno, tradicionalno čvrsto ukorijenjenog osjećaja “gubitničke uzornosti” već sasvim nedvojbeno odustaju i od Mulabdićeve u osnovi “prospektivne” strategije u reprezentaciji nacionalne prošlosti i njezina intervenističkog zahvata u povijest po načelu “ovako je trebalo biti” (usp. Giordano 2001a:88–91), pa tako i od onog kad, tipično mulabdićevski, “kolektivno sećanje obično preferira da u prošlosti zajednice zadrži dva tipa situacija: one u kojima smo imali ili junake pobednike, ili nevine žrtve” (Todorov 1996:70; citirano prema: Giordano 2001a:85). Namjesto ovog, kako to pokazuje i upravo scena “epskog dopjevavanja” između Hilmibega i Ostoje, u Ponornici S. Kulenovića javlja se – sasvim razumljivo – onaj sad nepatvoreni osjećaj istinskog i, konačno, ovaj put neskriveno apsurdističkog “tragičnog bezizlaza” što inače ključno obilježava kako bošnjačku, tako i uopće bosanskohercegovačku književnost te književnost južnoslavenske interliterarne zajednice posebno tokom druge polovine 20. st., a kad kod Kulenovića i ono što bi se, možda, moglo učiniti reliktima na marginama epskog svijeta folklorno reproducirane “filozofije žrtve” biva isto tako lišeno bilo kakve radikalno ekskluzivne etno-nacionalne esencijalizacije, te se – bez zaboravljanja i njegova pojedinačnog značenja – i samo prevodi u
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 367
šire okvire “čovjekove situacije” i “ljudske sudbine”, funkcionirajući tako istovremeno i na povijesno pojedinačnoj – konkretnoj, i povijesno departikulariziranoj – univerzalnoj razini. U takvim prilikama, scena u kojoj se “epsko natpjevavanje” iznevjerava njegovim hipoleptičnim preoblikovanjem u “epsko dopjevavanje” i dobit će ono svoje šire značenje te status jedne od pozicija suštinski važnih za cjelinu romanu, baš kao i sam postupak hipolepse, pa će i ova scena i cjelina Ponornice S. Kulenovića te ukupnost njezina liminalnog i hibridnokulturalnog svijeta na isto tako hipoleptičan način postati onaj naročiti sjećajni prostor u kojem se sad na svim ovim osnovama dešava i postepeno “hlađenje”, a zapravo smirivanje one nekadašnje mulabdićevske “vruće” kulture sjećanja, pri čemu, međutim, autorovo djelo, iako je i samo kulturalnomemorijski repozitorij predstava jednog nestalog svijeta, ne ponavlja doslovno ni ona nekadašnja uobličenja “austrougarske teme” koja su, upravo na način izrazito “hladnog” sjećanja, a sasvim suprotno postupku u Mulabdićevu Zelenom busenju, nastojala “zalediti” i tako, ignorirajući je, u cijelosti neutralizirati povijesnu mijenu, barem u fikcionalnom prostoru literature artificijelno održavajući privid iščezlog “starog vakta”. Upravo ovakvo, ničim, naime, izvana ili iznutra nasilno potaknuto, forsirano smirujuće “hlađenje” austrougarskog tematskog kompleksa, ono koje, dakle, ne znači i samoobmanjujuće potiskivanje žive stvarnosti “novog vremena”, posvjedočit će se na vrlo zoran način i pri samom kraju romana, kad se prema smirenju postepeno okreće suptilno vođena, ali stvarna progresija u praćenju agonalnih stanja života “na razmeđu svjetova”, što se u romanu bilo očigledno, bilo “ponorno” (!) odvija posebno počev od, između ostalog, scene begovsko-kmetovskog nadmetanja u igri “umetanja” koja prerasta u “bitku između vjera”, preko naizgled šaljivih, a zapravo smrtnoozbiljnih kmetovskih zdravica u čast begova, odnosno različitih sukoba unutar razorene zajednice ili čitavog niza drugih znakova nezaustavljivog kolektivnog rasula i uzaludnih pokušaja njegova sretnog razrješenja (bez obzira na to da li su ostvareni u nešto širim gestama, kao prilikom poslijemevludskog sijela u Djedovoj divanhani, ili tek u krajnje diskretnim pojedinostima, poput Predstojnikove domaćim kalemom nakalemljene jabučice ili gorostasnog karamuta što svojim dubokim korijenjem u zemlji odlijeva vremenu i svakoj nedaći), pa do stvarnokrvavog sukoba prilikom konjskih utrka, kad “na svojoj vjekovnoj trci pouzjahaće […] još jednom svoje konje tri vjere, islamska, ortodoksna i katolička, dvije, zapravo, naša ‘turska’ i dvije njihove, koje za nas čine jednu, ‘đaursku’”, utrka, dakle, “između dviju carevina-utvara, jedne, koja je samo to, i druge, koju teško da
368 Sanjin Kodrić
će minuti ista sudbina”, a kad najednom u svoj svojoj nesputanoj snazi na površinu izbija sva muka i bijes strašnog tranzicijskog – odnosno upravo liminalnog i hibridnog – trenutka u kojem je vjera “‘naša’ […] ostala da strši ovdje kao badrljak prestarjele carevine koja se duboko povukla, a ‘njihova’ je pod čvrstim zaštitnim žezlom svoje koja se na ovim stranama duboko zajezerila svojim neviđenim redom u svemu, ali joj se ipak na dnu, sve je više takvih znakova, nešto prijeteći komeša i uspinje, i to od ortodoksâ, čije je nade u slobodu iznevjerila” (Kulenović 1983a [1977]:170). Upravo tad, kao u kontrapunktu, javlja se, dakle, i samo karakteristično hipoleptično smirenje zahvaljujući kojem “austrougarska tema” u Ponornici S. Kulenovića sad se ostvaruje u bitno drugačijem “hladnom” sjećanju, odnosno drugačije negoli je to bio slučaj bilo u Zelenom busenju E. Mulabdića, bilo u njemu potpuno oprečnim oblikovanjima austrougarskog tematskog kompleksa u bošnjačkoj književnosti od preporodnog kraja 19. st. pa do Kulenovićeva modernističkog književno-kulturalnog trenutka, pri čemu, opet tragom onog što je isti onaj “princip nenastavljanja ispočetka nego priključivanja na prethodeće nadovezujućim zaprimanjem i uključivanjem istog u tekuće komunikacijsko zbivanje”, njezina realizacija ovaj put dešava se na metaliterarnoj ili čak metakulturalnoj razini – na način intermedijalnog uprizorenja teatra u protejskim okvirima romana, a kad se, zahvaljujući teatarskom predstavljanju kao i pokušaju “objektiviziranja” zbiljskog dešavanja, drama “novog vremena” nastoji i detraumatizirati, ali i kad se “iz same sličnosti teatra i života” nužno “i u običnom dnevnom postojanju, bez posredničkog utjecaja pozornice, postavlja pitanje o vjerodostojnosti zbivanja u kojima čovjeku istina neprestano izmiče i on si najzad mora priznati neuhvatljivost vlastitog lica u općoj maskeradi” (Muzaferija 2005:237): “Napokon, dođe i taj čas. Iz šatre iziđe žena u atletskom trikou boje neba, snažna, jedna od onih za koje se ovdje kaže da bi ‘rep biku iščupale’ i duhnu u sjajan ‘fliglhorn’ čiji brenčavi jek izazva među gledaocima pomjeranje pa i ustajanje da se bolje vidi to što sad slijedi. Zatim se u šatri začu larma, i tad izleti Bungur, sa handžarom u zubima i janjetom svezanim preko prsa, a za njim dvojica pajaca, kostimiranih u stilu koji po kasabama najviše nasmijava, jedan je u pohabanom fraku bez jednog rukava i sa ‘hohcilindrom’, sa crnim brčinama, a drugi pod visokim egipatskim fesom sa smiješnom dugačkom kićankom i u čakširama ogromnog tura, sa bijelom bradom ‘do pasa’. Ono što im je ipak zajedničko, to su debelo okrečena lica, sa obrvama kao nastrešnicama i sa ogromnim crvenim nosevima: u ‘Švabe’ je samo baburast, u ‘Turčina’ kljunast.
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 369
Počeše pehlivanu da otimaju balansersku polugu, koju je on, prislonjenu uz šatru, uzeo da pođe na konopce. Ne daju, zaboga, luđaku da krene još, tako s tim janjetom na prsima, u gotovu smrt. On ih otrese s krajeva poluge, oni padoše, zakotrljaše se i ustaju pipajući se po glavi tobože u čudu šta to bi. Talas smijeha. Akif stade pred konopac, uravnotežuje pologu prije nego će stupiti na njega, na prvu, kratku ali veoma kosu dionicu svog vazdušnog nogostupa, koja ide do prvog stožera. ‘Švapski’ pajaco užurbano se prekrsti tri puta pa sklopi ruke na molitvu za srećan ishod, a ‘turski’, po islamskom ritualu, podignu dlanove pred lice i vidi se kako klopara usnama izgovarajući tobože odgovarajuće aje iz Kur’ana. Tajac u gledalištu, ono je sad jedno oko na pehlivanu. Akif, kad stiže do prvog stožera, rukom se lako pridržavši opkorači ga i pređe na drugu, blažu ali dužu kosinu konopca, i nastavi, sad pipavije. U tom času – primijetih je tek kad je to počela – atletka, kao u skokovima, uspuza uz predstojeći stožer, ka kome se s očevidnom usredsređenošću primiče Bungur. Šta je, da joj se nešto nije učinilo sumnjivo u njegovom držanju? (Pričalo se da mu je to sad ne zna se koja žena.) Uhvatila se za petlju kojom su konopci vezani za stožer; odatle počinje, doduše, ravna ali najopasnija jer je najviša i najduža, dionica prelaska, ta dionica na kojoj treba da se odigra to nezamislivo, to od čega više ne može biti odustajanja: klanje janjeta. Akif stiže do atletke, opkorači stožer da pređe, ona se uzvi da mu prihvati polugu, na tom mjestu gdje on sad, očekujemo, treba da sjedne i, oslonjen na stožer, zakolje janjca. Ali Akif joj uzmače polugu i produži! Otac me potegnuo za ruku – kao da njega htjede da zaustavi. Bungur, kad dođe di sredine stade… Nakostriješih se, zar će tu da počno ono najopasnije?! Hoće, počinje! Pipavo privuče lijevu nogu i prekrsti je preko desne pa, kao da ga neke nevidljive ruke pridržavaju, poče da se spušta, neprimjetno, milimetar po milimetar. Ali u po čučnja – poluga mu se zavagnu na desnu stranu, konopac zadrhta kao da će mu se oteti ispod nogu, neko za mnom zajojka i zakocenu se… umjesto sigurnog pada – Akif se uspravi, uspostavi ravnotežu i ponovo stade da se spušta… Nisam više u stanju da gledam, i, oborenih očiju i slegnut, očekujem nesreću svakog časa; ipak, javlja se u meni bolesna neka radoznalost da sve vidim, i kad opet pogledah, obuze me nešto dvostruko, sreća i jeza: Bungur upravo sjede ‘turski’, usredsređeno uravnoteži polugu u krilu, izvadi nož iz zuba i u dva laka poteza prekla janje; baci nož, za kojim zaprska mlaz krvi ljeskajući se pri padu na suncu.
370 Sanjin Kodrić Niotkud nikakvog pljeska, ili su se gledaoci uzeli, ili za taj izraz oduševljenja ovaj svijet ne zna; pohitale su da zaplješću, ruke mi, kao da bi učinile nešto sasvim smiješno, ostadoše uhvaćene. Ali ih je to, u stvari, više zaustavila nova jeza: Akif sad treba da se podigne. Osjetih (i toga sam se toliko puta poslije sjetio) kako nas tek iza najvišeg uspona čeka ona prava provalija. Toliko sam ošamućen da ne mogu da mu pratim pokrete pri ustajanju, a kad se napokon uspravi, nastupi novo zaprepaštenje. Umjesto da produži naprijed, prema slijedećem, silaznom stožeru (što bi mu bilo najlakše), on se ponovo upusti u nešto smrtonosno: zamahom desne noge okrenu se na lijevoj i pođe natrag; atletka, koja je bila sišla, uspuza bezglavo i ispe se na konopac; kad Bungur srećno stiže, odriješi mu i preuze janje, pa mu udari zvučan šamar, uz opštu smijurinu. Onda se ipak poljubiše, ona skliznu s janjetom, on se okrenu i nastavi, gotovo u trku… Niko ga više i ne gleda, oči su sad na onom što se događa na zemlji. Pajaci, kad atletka siđe, oteše joj janje, i nasta sad među njima dvojicom otimanje. Ona hrupi među njih, ‘Švabu’ obori nevjerovatnom šamarčinom (i ‘hohcilinder’ mu se otkotrlja), pa ‘Turčina’ dunu nogom u tur, on se nekoliko puta prevrnu preko glave i pipa se, ustavši, gdje mu je fes. Grohotan, zaglušno grohotan smijeh kasabe, smijem se (ne znam čemu) i ja. Atletka prevrćući se na rukama ode do šatre, donese i baci pred pajace dugu letvu, ogroman malj, klupko kanafe i dva velika klina. Oni se odmah dadoše na posao: zabiše, natežući se oko rastojanja, klinove i razapeše na njih kanafu po samoj zemlji. Onda ‘Švabo’ stade pred početak kanafe, naravnava letvu za opasni prijelaz, letva mu kriva, nikako da je podesi, odustade, i, uz talas smijeha, predade je ‘Turčinu’, ‘Turčin’ je slavodobitno uze – i ponovi se i kod njega isto. Još, tresu mu se pred kanafom koljena i tur, pa vrati letvu ‘Švabi’, ‘Švabo’ njemu, i bogzna koliko bi je jedan drugom tako ututkivali da atletki stvar ne dodija pa zgrabi letvu i utrapi je prvom ko joj dođe pod ruku, ‘Švabi’, te ga još nogom u stražnjicu gurnu na kanafu, i on poče, naginjući se na obje strane, da se povija i uzvija u smrtnom grču da ne ode u provaliju… Gledalište – prolom ubogog smijeha. ‘Švabo’ napokon nađe nekako ravnotežu i krenu. Sa krajnjim oprezom stavlja nogu pred nogu, ‘Turčin’ ga prati ukočeno kao da je i njegov život u pitanju. ‘Švabo’ gazi sve sigurnije, ali mu se letva u jednom trenutku uskoleba, i ‘Turčin’, da mu uspostavi ravnotežu, skide fes i nataknu ga na jednu stranu poluge, a na drugu stavi njegov ‘hohcilinder’, ispod koga, kad mu ga skide, sunu sjajna ćela i izazva nov smijeh. Ravnoteža dviju carevina. ‘Švabo’ časak-dva mirno produži,
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 371
ali mu jedna strana pologa, ona pod fesom, poče da preteže, i on u dva-tri maha jedva izbjegnu katastrofu; a kad vidje da tako neće dalje izdržati, siđe lijepo s ‘konopca’ i stade da naravnava fes na poluzi. Najednom – iz fesa iskoči miš, golema bijela pacovčina, ‘Švabi’ ispade letva iz ruku, ali dođe k sebi i poletje za uljezom koji mu šmugnu u publiku… Dok je tako ‘Švabo’ bio zabavljen oko miša ‘Turčin’ mu je skinuo s letve ‘hohcilinder’, i svi su vidjeli kako je iz čakšira izvadio ogromnu pacovčinu i turio mu je u njega… ‘Švabo’ kad krenu – prevagiva sad na cilindrovu stranu, i to još jače. Stade, raskorači se, metnu prst na čelo i duboko nešto misli. Onda se udari po čelu (kako se toga nije odmah sjetio!): ispod fraka izvuče elegantan ‘špacirštok’, štap sa sjajnom drškom, i kicoški njime dodirujući zemlju i vrteći ga u ruci pređe kanafom do cilja. Skide cilindar s letve i podižući ga kao čašu poklekuje i klanja se publici na sve strane… Ova posljednja dosjetka ovoj svjetini nije bila smiješna, ali kad mu iz ‘hohcilindra’ taman da ga natakne, ispade pacov na glavu i on ciknu i đipi pa se zaobada put šatre, gledalište se provali… Smije se i ‘Turčin’, koji, što je sigurno sigurno, turi ruku do laktova u svoj egipatski fes prije nego ga nasadi na glavu. Onda zametnu preko vrata janje i s letvom koju mu donese atletka stade pred ‘konopac’. Opet smijeh – ugledali su ‘Švabu’ kako izviruje iz šatre i maše mu cilindrom neka to ni za živu glavu ne radi… Ali ‘Turčin’ mu isplazi jezik i krenu. Gazi sigurno. Kad dođe na sredinu, izvuče ispod pazuha (iz košulje i čakšira) – sablju, pa poče da naravnava polugu, sad dolazi ono najopasnije, sjedenje i klanje. Priletje atletka; sklopljenih ruku moli ga, zaklinje, da to ne radi, a kad vidje da joj je sve uzalud, uhvati ga za tur i poče svom snagom da ga svlači s konopca; on, nepomičan, samo mirno omjera mjesto pod sobom i opet naravnava polugu, ali kad mu već njen bezobrazluk dodija, klepnu je sabljom ploštimice, i amazonka se odbi. Htjede onda da izvuče sablju iz korica, ali – ne ide; letvu pod pazuho, sablju među koljena – ni tako, zaglavila se! Pruži sablju ‘Švabi’ koji pritrča: ‘Švabo’ iz sve snage sebi, ‘Turčin’ sebi, dok ‘Švabo’ s koricama ne odleti na leđa. ‘Turčin’ (pogledaj, Akife!) sjede na ‘konopac’ kao na sećiju, skinu janje s vrata u krilo, podiže još dlanove na molitvu, i prekla ga simbolično; otra onda sablju o bradu i hitnu je u travu, zametnu se janjetom pa na noge lagane, nakrivi fes pa produži sigurno kao džadom. Odrasli se smijuckaju samom načinu na koji on to izvodi, a djeca, sposobna da to vide kao da se dešava u vazduhu, smiju se glasno njegovoj ćaknutoj smjelosti, dok i ona ne utihnuše pred novim prizorom: dvaput namagarčeni ‘Švabo’ izletje iz šatre sa zapaljenim lučem pa se mučki, na prstima, došulja ‘Turčinu’ za leđa i potkadi mu tur. Vatra uhvati, i uz dugu turinu uzmotaše se plamenovi, zašištaše iz nje ognjeni jezici i zaprskaše čitave vatrene lopte – aman, izgorje čovjek… doletje odnekud atletka s
372 Sanjin Kodrić kantom vode, polijeva ga kud stigne, ali ‘Turčin’ ništa, gazi ne pometa, vatra mu, voda mu – pala muha na medvjeda, još izvadi cigaru i pripali je na turu pa odbijajući dimove i krmaneći polugom u jednoj ruci stiže na kraj i gizdavo siđe na zemlju… Stvori se ‘Švabo’ pred njim, izvadi iz fraka i navuče rukavice, jednu bijelu i dugu do lakta, drugu crnu i bez prstiju, zatim skide bijelu i rukova se s ‘Turči nom’ čestitajući mu… ‘Turčin’ mu zgrabi s glave ‘hohcilindar’ i pogasi njime tur pa pljunu u njega i baci mu ga, onda stade da gledalištu u znak zahvalnosti šalje svoj pajacki selam: klanjajući se, uhvati se svaki put za tur pa hitne s njega pozdrav u nasmijanu svjetinu, na sve četiri strane, a iz svjetine mu na isti način otpozdravljaju, sa sve četiri strane… Radoznao šta na to Muftija, pogledah: i on tare suze smijeha. Drago mu, glavu bih dao, što je ‘naš’ pajaco nadigrao ‘Švabu’ u svemu, i oprašta mu ovaj neodmjereni pozdrav… Sve je bilo kao ni na nebu ni na zemlji, i mi odličnici iz prvog reda krenusmo da čestitamo Akifu na ovako velikom uspjehu...” (Kulenović 1983a [1977]:182–187)
Pa ipak, baš kao što ne znači ni iluzionističko samoobmanjivanje ignoriranjem promjene što se desila okončanjem “starog vakta” i početkom “novog vremena”, ovo smirujuće “hlađenje” kulturalnog pamćenja u onom što je Kulenovićev naročiti “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine” ne znači i potpuno potiskivanje traumatičnog učinka drame trenutka “kad se carstva mijenjaju”, već prije njegovo naročito i, ponovno, hipoleptično modificiranje. Jer, naime, i ovakvo što autorovom literarnouniverzalizacijskom gestom i samo se transformira osnovom onog što je “princip nenastavljanja ispočetka nego priključivanja na prethodeće nadovezujućim zaprimanjem i uključivanjem istog u tekuće komunikacijsko zbivanje”, te se, uz istovremeno zadržavanje i pojedinačnog značenja, i samo pokazuje kao sveljudska i sveopća povijesna konstanta stalnih procesa razgradnje starih i izgradnje novih egzistencijalnih univerzuma, ali takvih da u njima ipak nikad do kraja ne nestaje i ono čega u neposrednoj životnoj pojavnosti više nema, što je, konačno, upravo ono novo značenje koje u Ponornici zadobiva opet i sam, naime, hipoleptično preoblikovani epskoknjiževni doživljaj svijeta i života označen onim “zeman zida po kotarim kule // zeman zida,
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 373
zeman raziđuje”, stihovima koji nimalo slučajno neposredno slijede scenu Hilmibegova i Ostojina “epskog dopjevavanja”, a kao neka vrsta suštinskog “provodnog motiva” provlače se kroz cijeli roman, pa tako – sasvim očito – i kroz upravo istaknutu scenu i ozbiljno-strašne, ali i veselo-tužne pehlivansko-cirkuske predstave. Zato i na ovom mjestu – tipično za Kulenovićev pristup “austrougarskoj temi” – opet u onom intenzivnom, a ne više ekstenzivnom načinu literarnog reprezentiranja stvarnosti, ponovo, dakle, tek posredno, u detalju, naznaci, naizgled slučajnoj i usputnoj pojedinosti, i opet hipoleptično, oblikuje se i ona povijesno prepoznatljiva slika agonalne propasti jednog osobenog svijeta (tad i maske “Švabe” i “Turčina” dobivaju i svoje puno značenje, u blagom alegorijskom pomaku sad na smijehom relaksiraniji način podsjećajući kako na sam okupacijski čin, tako i na postokupacijski nastavak tek nešto izmijenih istih onih trvenja što su zbilja samog trenutka “kad se carstva mijenjaju”), ali se i ovdje do kraja ostvaruje i onaj vrlo negativan, upravo opći modernističko-egzistencijalistički doživljaj povijesti, “čovjekove situacije” i “ljudske sudbine”, što u ovom trenutku postaje jednako u međusobni zrcalni odnos dovedenoj riskantnoj pehlivanovoj igri i beslovesnoj cirkuskoj igri pajaca – igri koja ne samo da na još jedan način prikazuje jedan nestajući svijet već i u jednom i u drugom slučaju konačno znači i iluzionističku vjeru u mogućnost čovjekova Spasa, ali i gotovo apsurdističko priznanje ljudske nemoći, a što je – nimalo iznenađujuće s obzirom na izrazitu, istinski poetski složenu koheren tnost Ponornice – upravo ekvivalentno onome što kazuje i Hilmibegova pjesma ili, pak, bilo koje drugo na manje ili više sličan lirski “zgusnut” način dodatnim, simboličkim značenjem posebno “obremenjeno” mjesto Kulenovićeva romana, a posebno situacije poput, recimo, već istaknutih scena smirene harmonije jednog istančanog privatno-porodičnog života, mevludskog zanosa i osjećaja umirujuće Božanske milosti koji on donosi ili one ekspresivne provale prirodne snage života što svojom silinom doslovno pršti u prikazu lovačkog slavlja i veselja. U takvoj situaciji, još jednom se, iznova, osnažuje onaj “pounutarnjeni”, lično-doživljajni te izrazito emocionalno impregnirani i meditativni pristup “austrougarskoj temi” što ga, vezujući “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine” za sjećanje i dramatično-traumatičnu potragu za izgubljenim identitetom njezina glavnog lika, ostvaruje Ponornica S. Kulenovića i njezina artikulacija ove teme u okvirima individualnog i kulturalnog memorijskog formata, utoliko prije što će se i Muhamedbegovo i sjećajno-preteritno, a posebno trenutno-prezentsko odnošenje spram onog što je i u
374 Sanjin Kodrić
pojedinačnoj i u univerzalnoj perspektivi shvaćena “čovjekova situacija” i “ljudska sudbina” koju zrcali njegov zavičajni svijet i samo odvijati na način hipolepse, jednako kao, uostalom, i traumatične identitetske te uopće egzistencijalne drame i svih drugih bilo nosećih, bilo naizgled tek usputnih likova Kulenovićeva romana – naročito Tahirbega, ali i Djeda, Muftije, Oca, Nene, Majke, amidžične Memnune, amidža Hotelbega i Kunstmalera, polusestre Arife i braće Murata i Huseina ili, pak, likova kakvi su konjički oficir Smailbeg ili Hilmibeg i Hrustembeg Vepar, odnosno djed Todin, slikar Jovan, pa čak i Zorka, i uopće čitav kmetovski svijet ili svijet kućne posluge predstavljen likovima Fehima i Mehinice, sve do sasvim sporednih pojava poput “begovske sitneži” Arifina nesretnog muža i drugih – sve redom likova što, kao i Muhamedbeg, na ovoj ili onaj način ili u ovoj ili onoj mjeri predstavljaju oskvrnuti život “na raskršću”, pri čemu su svi oni prikazani i, naravno, samo u naznaci, često tek u konturama, ali i tako kao da su sad samo u novi a specifičan fokus doveden nastavak neke šire i upravo tradicijski poznate priče o traumatičnoj drami trenutka “kad se carstva mijenjaju”. Štaviše, ona hipoleptična organizacija diskurza “austrougarske teme” u Ponornici S. Kulenovića koja cijelom ovom romanu daje i onaj poseban ton i, zajedno s drugim elementima naročite autorove mnemopolitičke strategije u oblikovanju austrougarskog tematskog kompleksa na ovom mjestu, vodi ga ka uobličenju i u roman kulturalnog pamćenja, najkompleksnije bit će ostvarena u oblikovanju upravo Muhamedbegova lika, gdje će hipolepsa postati i jedan od ključnih načina komuniciranja i njegove unutrašnje identitetske drame te uopće Muhamedbegova traumatičnog sučeljavanja s dramom njegova zavičajnog svijeta i njezinim širim, univerzalnijim značenjem, baš kao i onog “povlaštenog kulturalnog smisla” koji Kulenovićevoj Ponornici konačno i osigurava njezin izuzetni kulturalnomemorijski status kako u povijesti oblikovanja “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti, tako i uopće u “kulturalnoj gramatici” ove literature kao cjeline. Jer, ono naročito, složeno i unutar sebe često izrazito proturječno Muhamedbegovo doživljavanje i vlastitog položaja, i položaja zajednice iz koje potječe, i – konačno – svijeta i života uopće nije samo rezultat uobičajenog autorskog konstituiranja književnog lika i njegova položaja u “dijegetičkom univerzumu” kojeg je ovaj dio, već i u osnovi upravo ono za postupak hipolepse karakteristično sasvim vidno modificirajuće kontinuiranje ranijih sadržaja kulturalnog pamćenja koje se komunicira u “unutrašnjoj” povijesti prije svega bošnjačke, a potom i bosanskohercegovačke književnosti, odnosno uopće šireg literarno-kulturalnog okvira Kulenovićeva romana. Zato će – sam najpotpunije izražavajući i
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 375
traumatično-dramatično stanje i jedne osobene zajednice i za nju vezanog pojedinca u jednom specifičnom vremenu, ali i onu modernističkoegzistencijalistički naglašenu univerzalnu “čovjekovu situaciju” i “ljudsku sudbinu” – Muhamedbegov lik u sebi sintetizirati i najveći dio onog što je literarno iskustvo tradicije “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti od Mulabdićeva vremena i uopće devetnaestostoljetnog preporodnog doba pa nadalje, ali i najveći ili barem literarno najvitalniji dio onog što su konektivne strukture bošnjačke “unutrašnje” književne povijesti uopće, što njegovu dramu identiteta te cjelinu njegova habitusa radikalno proširuje, uključujući u nju i gotovo sva ključna identitetska pitanja, ali i uopće doživljaj svijeta i života što se njima opsesivno bavi novija bošnjačka, a potom i bosanskohercegovačka književnost kao cjelina, počev od njezina dominantnog kolektivno-ideološkog interesa s kraja 19. st. u okvirima kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela pa sve do politradicijskih i, posebno, postkanonskih sve izrazitije individualno i kulturalno osviještenih zanimanja savremene književne prakse, pri čemu po strani ne ostaje ni široki spektar ovdje isto tako hipoleptično preobražene usmeno-folklorne tradicije. Otud, konačno, i ne treba čuditi što Muhamedbegova pojava u jednom trenutku može navesti na poređenje s, recimo, odraslim Alijom iz Mulabdićeva Zelenog busenja (tim prije što je i njegov odlazak “na škole” propraćen onim Muftijinim “Učiti, treba učiti. To nam jedino ostaje!”), onim koji – suprotno Mulabdićevoj prosvjetiteljsko-propedeutičkoj intenciji – nije uspio razriješiti liminalnu i kulturalnohibridnu poziciju i sebe i zajednice kojoj pripada ostajući tako uskraćen za uspješno okončan proces evropske preoblike njegova kolektivnog i individualnog identiteta, baš kao što u nekom narednom trenutku Muhamedbeg manje ili više podsjeća na čitav niz drugih na ovaj ili onaj način unutar zajednice i/ili unutar sebe agonalno suprotstavljenih, zdvojnih i uopće izrazito kompleksnih a upravo za njihovu tradiciju specifičnih likova bošnjačke ili bosanskohercegovačke književne prošlosti u širokom luku od, primjera radi, djela A. Muradbegovića, H. Kikića ili Z. Dizdarevića pa do djela M. Selimovića, D. Sušića ili I. Andrića, da bi se na kraju sasvim jasno mogao prepoznati i u onom što je u Grozdaninu kikotu H. Hume Ozren, taj “jednostavno mladi trs kroz koji samo struji i struji sok čistih doživljaja, zaobilazeći sve misaone frževe kao da ih ni nema” (Kulenović 1983c [1968]:147). Uostalom, ovakvo što, uz brojne druge slične situacije, vidljivo je i u maniru Muhamedbegova stalnog “interkulturalnog prevođenja” osobitosti njegova zavičajnog svijeta (usp. Giordano 2001b), kad – u naizgled usputnim i, tek na prvi pogled, gotovo nepotrebnim objašnjenjima značenja, primjera radi, pojedinačnih
376 Sanjin Kodrić
riječi, običajne i ritualne kulture ili uopće svakodnevnih sadržaja jednog specifičnog načina života28 – ovaj lik ne izražava iznova samo svoju liminalnu te kulturalnohibridnu egzistencijalnu poziciju, već jednako uspješno – sad do kraja osviješteno ulazeći u ono što je upravo onaj “kompleks znanja koje osigurava identitet […] objektiviran u obliku simboličkih formi kao što su mitovi, pjesme, plesovi, poslovice, zakoni, sveti tekstovi, slike, ornamenti, biljezi, putevi pa i – […] cijeli krajolici” – i sasvim jasno otkriva upravo hipoleptični postupak i vlastitog literarnog konstituiranja, a koji će se uostalom još očiglednije posvjedočiti i u, između ostalih, onoj situaciji kad Muhamedbeg, nakon jedne od u romanu prvih zornih scena agonalnog rasula i propasti i kolektiva i individue unutar njega, iznova “ponire” (!) u eskapističko stanje naročite i djetinje čiste, a potom i čulne lirske ekstaze, nakon čega, opet tipično za ovaj roman, iz “ponora” svijesti sučeljene sa zbiljom života, kad joj “grotlo otješnja”, iznenada “izbija” i Muhamedbegova lična, jednako traumatična drama i njezin “zblanuti lepet pitanja”: “Sulejmanbeg Topal i Ferhatbeg, jutrošnji odbijeni Senijini prosci, rječkaju se preko stolova oštro. Rječkaju se oko Senije, koju su oba izgubili. Nepovratno izgubili, kao da je jedna prosidba pokvarila drugu. ‘Ja sam jednoga smirio, mogu i tebe!’ prileti Sulejmanbeg Topal Ferhatbegovom stolu, s rukom u džepu od čakšira. Ferhatbeg ga uhvati za ruku, ne pušta mu je, i svojim pištoljem poče da ga bije po glavi; prizor ružan, udarci padaju po Topalovim sjedinama… Poletjesmo, da spriječimo nesreću, Vepar i ja. Neko me otraga udari štapom po glavi: moj zet. Arifin muž! Šta sam mu u svemu ovome ja kriv?! Vepar, kako vidje da je Topal napokon izvadio pištolj i hoće na njemu da podigne horoz, udari ga po ruci, i pištolj mu ispade; Vepar u trenu oka zgrabi
28
“Nailazeći na nezaobilazne riječi bosanske i orijentalne provenijencije, Kulenović je […] većinu tih riječi rječnički objašnjavao. Na taj je način, živo tkivo priče nepotrebno i tragično kidao. […] Ipak, Kulenovićevoj umjetnini to je usputna zamjerka, baš kao što je njegovo objašnjenje u pjesničkom primarnom iskazu sekundarne vrijednosti. Skenderovo prozno djelo, kao i poetsko, zapravo je jezični iskaz onog ‘nevjerovatno rafinovanog osjećanja života’, one izuzetne čulnosti (‘Svijet je ovo dozlaboga čulan: i mašta o raju mu je čulna’), ‘onog najčišćeg ljubavnog fluida’ , o čemu je on govorio u eseju Iz smaragda Une.” (Rizvanbegović 1990:142)
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 377
Ferhatbegov i podiže Topalov. Ispuca ih u krošnju; nasta prhut preplašenih vrabaca i pad lišća. Kroz gomilu zgrnutog čaršijskog svijeta krenuh kući. U ovu kasabu, kažem sebi, nećeš više nikad! Podne već. Čuh daleko za sobom dobro mi poznati tenor Šabana Ciganina, kovača i mujezina na džamiji. Nevjerovatno, zastajem, nimalo ne zaostaje za kairskim mujezinima, kao da je od njih učio. Osjetih toplo iza vrata. Pipnuh se: po dlanu krv. Kako ću ovakav kući? Šta će plahi Murat ako reknem ko me je udario? Iskrsnuše preda me dva konjanika: moj bliski rođak carski konjički oficir i Gertruda, kćerka kotarskog predstojnika, na sjajnom vrancu, vraćaju se s prijepodnevne šetnje po okolini. Rukuju se odozgo s konja sa mnom. Gertruda me poziva popodne na čaj. Primijetih pod dugom suknjom na ženskom sedlu njeno zategnuto stegno. Misli li moj rođak s njom ozbiljno? Srećom, ne primijetiše mi krv. Opet se pipnuh, teče i dalje. Kako ću kući! Tu odmah, ispod ceste, uz ponornicu, ima jedna spilja, iz koje, kad dođu kiše, izbije snažno vrelo i odmah skače u rijeku. Samo djeca tu silaze, tu ću se oprati, pa na ručak; sigurno su svi ljuti na mene što mi je, evo, svak preči nego oni. Siđoh, i perem se – perem se kao da hoću da se operem od svega! Prostrijeh košulju na sunce, nek se prosuhne. Ležim pred spiljom. Ne bih sada dalje odavde nikud. Podne je utjeralo u rupe sve. Bistra zelena ponorničina vodo, vesela kad izađeš na sunce, i ti modro oko ogromnosti neba, s vama bi bilo najljepše ostati ovako čitav vijek! Trenuci gotovo fizičke žeđi da se oslobodim svega oko sebe i iza sebe, da bar na tren zalebdim kao jastreb Djedovog brda ponad Djedove kule. Šapćem pjesmu, četiri stiha koja sam napisao lanjskih ferija poslije lutanja po sjenokosu Djedovog brda i poslije ležanja u njegovim cvjetnim travama; oko mene bezimeno poljsko cvijeće, nada mnom isto ovo modro grotlo ogromnosti. Elizi sam to u Kairu prevodio na francuski, sujetno, da joj pokažem šta se sve može izraziti na mom maltene urođeničkom maternjem jeziku. Ali brzo prestadoh, čim vidjeh koliko je glupo to što radim: maloj ćurkici pjesma je lijepa
378 Sanjin Kodrić zato što joj je lijepo sve što je na meni i od mene. Tahirbegu se i svidjela i nije; više nije: trebalo je, kaže, da počne upravo ondje gdje se završila… Da, tren, samo tren mira. Jer poslije spokojno raširenih krila u prvom stihu, počinje odmah zblanuti lepet pitanja:
Sve je Bog: i ja, i ovaj gdje ležim sjenokos. Što onda tarem travu? što ubija Bog Boga? Zašto sve zgazi gdje stane moja besputna noga? Kad sam sljepočica Božja? kad li sam Božje oko?
Kako da je počnem? pitam se nad žurnom vodom ponornice. Možda Tahirbeg boluje od nekog daltonizma? Ili ovo iz mene govori sujeta i nemoć da ukažem na ono pravo?” (Kulenović 1983a [1977]:54–56)
Naravno, i ova scena, kao i sva druga manje ili više važna mjesta u Kulenovićevu romanu, oblikovana je u za Ponornicu sasvim karakterističnim, ali nikad literarno klišeiziranim “prostorima sjećanja”, pa je i ovdje ponovo tek u naznakama i, jednako ovom, u – opet – njezinu hipoleptičnom preoblikovanju vidljiva “slika” svijeta koji je i iznutra i izvana rastočen toliko da i najmanji nemir u konačnici rezultira strašnom provalom nekontroliranog bijesa, što je i na ovom mjestu samo konačni izraz muke borbe što razjeda jedan cijeli sad isto tako u liminalno-hibridnom stanju uhvaćeni životni poredak i njegov nekad smireni unutrašnji red i smisao, baš kao i mučna šira “slika” univerzalne “čovjekove situacije” i “ljudske sudbine” (svu tu egzistencijalnu stravu samo će još dodatno pojačati onaj bezrazložni, doslovno očajni i gotovo sasvim camusovski ostvareni apsurdistički napad Arifina muža na Muhamedbega, kad se u ovoj sceni javlja i krv, što je motiv u kojem će kasnije, u prizoru konjskih utrka, kulminirati cijeli ovaj “tragični bezizlaz”), ali je ovaj put naglašena prije svega Muhamedbegova lična reakcija na užas što se zbiva oko njega (“U ovu kasabu, kažem sebi, nećeš više nikad!”, što je jednako onom Senijinom “Eto ih tamo” što ga glavni lik stalno ponavlja), kad će se cjelovito pokazati i upravo hipoleptičnost ukupnosti postupaka u izgradnji i središnje književne svijesti romana. Jer, Muhamedbegova i liminalno-hibridna egzistencijalna pozicija, i njegova drama identiteta, i uopće njegov naročiti modernistički nemir, ta cijela bolno-teška “granična situacija” čovjekova života i njegova, ljudskog svijeta, i sami se ovdje, baš kao i u cjelini Kulenovićeva djela, ostvaruju osnovom onog što je “princip nenastavljanja ispočetka nego priključivanja na prethodeće nadovezujućim zaprimanjem i uključivanjem istog u tekuće komunikacijsko zbivanje”, a kad se u ovom segmentu romana (slično situaciji
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 379
i u nekim od Kulenovićevih soneta, poput npr. dvaju Tariha) upravo na način hipolepse dešava karakteristična preobrazba onog što je i temeljni poetički okvir, i ustaljeni sadržaj, i uopće karakteristični doživljaj svijeta i života što ga nužno u svojem izvornom obliku podrazumijeva rubaija, ta, naime, naročita forma književnosti orijentalno-islamskog kulturalnocivilizacijskog kruga u čijem, u pravilu, mističkom središtu jeste, kao i u cjelini ove književne i kulturalne tradicije, egzistencijalno smireni doživljaj ljudskog postojanja tragom čovjekove metafizičke “stopljenosti” sa samim Apsolutom, gdje – harmonično sjedinjeno s Vrhovnim Principom – pojedinačno biće pronalazi svoju konačni Smisao i svoj konačni Spas (usp. npr. Nametak 1997, 2007). Tad, nasuprot ovom, u onoj za “austrougarsku temu” u bošnjačkoj književnosti sasvim tipičnoj situaciji koja u izmjeni “starog vakta” “novim vremenom” podrazumijeva i nasilni, ali neizbježni raskid i zajednice i pojedinca unutar nje ne samo s onim što je puka topografija Istoka već i s onim što je sama “duša Orijenta” (kako to veli Nerkez Smailagić29), Muhamedbegova “rubaija”, onakva kakva je preživjela ovaj tradicijski raskol, gubi ne samo svoj izvorni jezik (“Elizi sam to u Kairu prevodio na francuski, sujetno, da joj pokažem šta se sve može izraziti na mom maltene urođeničkom maternjem jeziku”) već i cijelu svoju metafizičko-egzistencijalnu smirenost, što je upravo ona sasvim prepoznatljiva hipoleptična situacija zornog ne cjelovitog kontinuiranja nego, naprotiv, izrazitog variranja kulturalnim pamćenjem naslijeđenog sadržaja, pa očigledno rubaijski složeni Muhamedbegovi stihovi postaju pjesma u kojoj u samo formalno sačuvanom nekadašnjem obliku ostaje tek “tren, samo tren mira”, dok sav njezin ostatak, u već ruševnom panteističkom jedinstvu Čovjeka i Svijeta te Čovjeka i Boga, jesu ona sad tipično modernistički nagoviještena pitanja metafizičke sumnje i strašne egzistencijalne uznemirenosti u drami postojanja modernog čovjeka Zapada (“Što onda tarem travu? što ubija Bog Boga? / Zašto sve zgazi gdje stane moja besputna noga? / Kad sam sljepočica Božja? kad li sam Božje oko?”).30 Tek tad, i upravo na onaj način 29
Usp.: “Orijentalni čovjek sin je velikog Sve, njegov sastavni dio, on živi njegovim ritmom i iz osjećanja srodnosti s njim crpi svoju snagu i postiže svoju trajnost. Šuma, planina, voda, pustinja, sunce, tišina, zvjezdano nebo, itd. njegovi su bliski drugovi u kojima on osluškuje šum svoga srca, sagledava svoju nadu, potvrđuje svoj mir. (…) Istina je sveobuhvatna (…) i jedini put k njoj je duboko i osvjedočeno međuprožimanje velikog Sve i čovječjeg bića, tj. velika i potpuna harmonija duha čovjeka i duha univerzuma.” (Citirano prema: Duraković 1998b:158) 30 Pritom, u osnovi gotovo identičan raskol dešava se – nimalo slučajno – i kod Tahirbega, tog svojevrsnog drugog, u njegovoj naizgled snažnoj odlučnosti priželjkivanog Muhamedbegova lica, i to opet u kontekstu promišljanja “čovjekove situacije” i “ljudske sudbine”
380 Sanjin Kodrić
u svijetu u kojem već sasvim vidno a dramatično čili “metafizička supstanca”, kako je to slučaj i u Tahirbegovu komentaru potaknutom Jovanovim ženskim aktom kad “bijesne potočine šumskih kosa što se ruše iz crnog grotla neba prijete da odnesu i razdru ljepotu ovog tijela, pa ono hoće da se digne uvis, a nemoćno je, i tu svoju nemoć izražava željompticom na dlanu koja polijeće”: “‘A kuda će ptica? U moje prkno! Svijet je jedan, nema svijeta van svijeta! […] Islam je došao do jednog panteizma, ali taj panteizam je nedonošče. Nije po islamu Bog negdje gore, u nebesima, u nekakvom svom nedohvatnom čardaku, odakle ravna svijetom, svojom tvorevinom, i kroz svoj božanski durbin vidi sve što se u njemu dešava, bilježeći u svojoj tefter sva naša dobra i zla djela. Spustivši, dakle, Boga na zemlju, islam je samo pronašao savršenije računovodstvo i policiju! Ima, doduše, tumača Kur’ana koji tvrde da je Bog u svemu, izbija iz svega kao dah iz nas i plamen iz fitilja, i da je sve u Bogu, kao kruška u turšiji. Ali čim se stvar prenese na glavnu, etičku poledicu, ovi drugi padaju na ispitu gore nego prvi. Moraju i oni da se podupru štapom slobodne volje koju je Bog dao čovjeku (opet spasavaju tog svoga Boga!) jer inače bi morali priznati da bi Bog, koji je u svemu, dakle čuči i u zločinu, mogao prema tome u utrobi zločina da bude ljekovita trava, a on to neće, nego baš hoće da bude zločina droga! Nedonošče ostaje nedonošče. Sve je to luk i voda, najdublji je pogled u onog jadnog Čifuta staklara. Sve što postoji je bog, i bog je sve što postoji, kako nam se već sviđa da kažemo. Taj svebog niti je dobar ni zao, on je tvorac-tvorevina, tvorevina koja tvori sama sebe iz same sebe, i sve što u tom samotvorenju nastaje, pa i etički problem, nastaje iz ovoga svijeta i rješava se u njemu. Stare tvrde kule našeg načina mišljenja i osjećanja ruše se, a nove koje danas naš um i mašta, kao tvorevina toga samotvorenja, grade u oblacima opet se moraju spustiti na zemlju, napraviti na tlu ovoga svijeta i od njegove građe, jer svijeta van ovoga nema. Kud je poletjela ova ptica? Mora jednom da padne na svoje vlastito prkno!’ […] ‘Pa i islam’, nastavi, ‘takav kakav je sam u sebi, a ne u glavama hodžusija, traži od čovjeka ne bijeg, nego ostajanje na poprištu, ne da se pusti kao tikva niz vodu, nego borbu, borbu, borbu! Po islamu je Bog u umu Muhamedovom upalio svoju božansku svijeću da prisvijetli čovjeku kuda će da ide. A kuda će da ide, to je Bogu svejedno. Džennet i džehennem, kao slikovita rješenja čovjekove dileme, nisu napravljeni od neke nadzemaljske nezamislivosti, nego od zemaljskih elemenata! Oni su samo produžeci zemaljskog života u njegovim ekstremima. Džehennem je ogromna furuna, a džennet je od hurmi, od izvorâ, od hurijâ, od ispunjenja svih meraka i zazubica. Hurije su mirisne, mesnate, krvne žene, koje zna se za šta su, a ne ova ovdje anđeoska pihtija! Pričam ti priču, kavo prolamanje neba, kakvo nošenje u ponor, kakva ptica – ptica i nebo i ponor su ovdje’ uprije prstom aktu među noge.” (Kulenović 1983a [1977]:74–76) Slično, uostalom, primjećuje i E. Duraković onda kad upravo u vezi s Muhamedbegovom “rubaijom”, odnosno preobrazbom koja se ovdje desila, ističe i to da “prvi stih je, zapravo, parafraza i sinteza tri osnovne formule sufijskog pjesništva: Sve je Bog, Ja sam Bog, Ja sam sve stvarno, prema kojima se sufijski panteizam razvio u tri glavna pravca, monistički, univerzalistički i sinkretički”, nakon čega “Kulenovićev junak razara utopijsku viziju religijskog spasa, na isti način kako je se odriče i Tahirbeg u monologu koji smo naveli”. Također, naglašavajući da je “panteistički misticizam o jedinstvu svijeta”, odnosno “ovaj ezoterički doživljaj svijeta prisutan kao trajna oznaka bosanskomuslimanskog pjesništva, od sufijskih pjesnika koji su stvarali na persijskom, turskom i arapskom jeziku, preko Safvetbega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića, sve do Hamze Hume i Maka
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 381
kad kraj jednog nužno znači početak drugog na razvalinama onog što mu prethodi (“Tahirbegu se i svidjela i nije; više nije: trebalo je, kaže, da počne upravo ondje gdje se završila…”, Kako da je počnem? pitam se nad žurnom vodom ponornice. Možda Tahirbeg boluje od nekog daltonizma? Ili ovo iz mene govori sujeta i nemoć da ukažem na ono pravo?”), cjelovito se i u ovoj sceni, ali i u ostatku romana izražava i Muhamedbegova liminalno-hibridna egzistencijalna pozicija, i njegova identitetska drama, i, ponovo, njegov naročiti modernistički nespokoj te egzistencijalna zebnja koja ga prati kao ono čime će, zajedno sa svim svojim drugim novinama u pristupu “austrougarskoj temi” u bošnjačkoj književnosti, uključujući – kako je to i ovdje slučaj – i komuniciranje i drugih sadržaja njezine “unutrašnje” povijesti te svojstvene joj “kulturalne gramatike”, Ponornica S. Kulenovića temeljito i internalizirati, ali i modificirati, a zapravo vidno preoblikovati cjelokupnu u ovoj literaturi posebno upečatljivu već više od 130 godina dugu tradiciju vezanu za ono što je “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine”, zadržavši pritom i njegovo specifično, partikularno značenje, ali ga – tragom kulturalnomemorijskog komuniciranja svih onih promjena koje su se u međuvremenu desile u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti i njezinoj “kulturalnoj gramatici” – istovremeno i proširivši do onih općenitijih i, konačno, univerzalnih okvira, koji nisu više ograničeni na nekad usko razumijevanje nacionalne književnosti kao tek takve kreativne prakse koja treba prvenstveno izraziti ono što je “nacionalni duh” i za njega neraskidivo vezano “nacionalno biće”, u pamćenju povijesti pronalazeći puteve svoje sadašnjosti i budućnosti. Zato, na samom kraju, ni najmanje ne treba čuditi to što je, dolazeći ovaj put iz sistema “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti i njezine takve “kulturalne gramatike” koja se, ne zaboravljajući ni vlastitu prošlost, i sama konačno do kraja otvorila prema drugim i drugačijim i književnim i ukupnim kulturalnim iskustvima, Ponornica S. Kulenovića postala i takav Dizdara”, i Duraković primjećuje da je u pjesništvu S. Kulenovića uopće, pa tako i ovdje, u Muhamedbegovoj “rubaiji”, “potpuno […] iščiljela […] alegorijska dvosmislenost u kojoj se realnom, profanom slikom sugerira ezoterički, sakralni smisao, pošto se svijet ukazuje samo čulnom ekstazom i doživljajem supstancijalnog jedinstva s prirodom, a to nas iznova vraća Spinozinom učenju o beskrajnoj supstanciji i jedinstvu svijeta”. Pronalazeći ono što je karakteristična “Kulenovićeva sinteza sufijskog panteizma i Spinozinog monizma” i na ovom mjestu, Duraković na kraju zaključuje: “Jednom riječju, Kulenovićev je doživljaj života sav potonuo u elementarnu, čulnu sliku prirodnog trepeta koji svojom tvarnošću ni u jednom trenutku ne pristaje na transcendentalni smisao svijeta i ne dozvoljava emanaciju čulnog u duhovno, niti njihovu odjelitost postojanja.” (Duraković 1983b:105–108)
382 Sanjin Kodrić
roman koji se nipošto ne može svesti isključivo na oblikovanje “austrougarske teme”, pogotovo ne onakve kakva je postojala u Zelenom busenju E. Mulabdića te u uopće njezinu inicijalnom devetnaestostoljetnom preporodnom dobu, baš kao što ne treba čuditi ni to da se, upravo zahvaljujući i Kulenovićevu romanu, austrougarski tematski kompleks, i sam hipoleptično otvorio i prema onim zanimanjima koja ne podrazumijevaju tek oblikovanje historijske traume, već – kako to barem u naznakama otkriva i ovo čitanje Kulenovićeva djela – i bavljenje čitavim nizom drugih književnih i kulturalnih sadržaja, uključujući – kako je to i ovdje sasvim očit slučaj – ne samo druge elemente memorijske figure “novih vremena” i povijesnih raskršća te elemente i drugih figura sjećanja bošnjačke književnosti već i onaj u osnovi književno-kulturalni “samoopisujući”, autoreferencijalni interes, zahvaljujući kojem Ponornica postaje i mnogo više od puke tradicionalne ili novim literarnim iskustvima preoblikovane “priče o prošlosti”. Suprotno kolektivno-ideološki vođenim strategijama kulturalnog zaboravljanja i kulturalnog zapamćivanja što su još uvijek determinirale “dijegetički univerzum” te uopće osjećaj svijeta i života ostvaren u Zelenom busenju E. Mulabdića, a pritom sintetski u sebi sabravši i kreativno preobrazivši izuzetno značajan dio čitave jedne i književne i kulturalne tradicije sa svim njezinim raznolikostima i složenostima koje ona podrazumijeva i sama po sebi, a još više u kontekstu bosanskohercegovačke i južnoslavenske interliterarne zajednice, to je sad – više je nego očito – upravo roman kulturalnog pamćenja i, kao takav, tekst što je u konačnici napravio dodatni korak naprijed ka onom što je do kraja “otvoreno djelo”, ali i tekst koji je, pošavši od tradicionalne teme, teme kojom je jedna, tad dominantno orijentalna literatura na ipak kolonijalan način u jednom trenutku svoje povijesti pokušala započeti izgradnju svojeg novog, evropskog identiteta, doveo i ovu temu, ali i cjelinu literature do njezina novog, i to ovaj put sasvim vidnog postkolonijalnog (samo)razumijevanja, a kad je – kako izgleda – i kod S. Kulenovića kao autora i u cjelini literature koju predstavlja dobrim dijelom nestalo i one muke što se, upravo kao ponornica, javila i u njegovu eseju Moji susreti s Mažuranićevim epom (1963). Zato, uostalom, Kulenovićeva Ponornica i jeste jedan od istinski reprezentativnih kanonskih tekstova bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti i kulture ne samo u njihovu savremenom trenutku već i uopće, s obzirom na cjelinu njihove povijesti od kraja 19. st. pa nadalje, ali i tekst koji, ni sam ne dopuštajući bilo kakav redukcionizam u razumijevanju njegove “unutrašnje” povijesti ili njegove “kulturalne gramatike”, uvijek iznova može postaviti pitanje i o prirodi samog književnokulturalnog kanona kojeg je dio, čime ovaj roman – kao djelo tzv. “visokog
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume... 383
modernizma” – ostvaruje i neke od ključnih pretpostavki onog što će se vrlo brzo u bošnjačkoj te uopće bosanskohercegovačkoj književnosti i cjelovito prepoznati kao književna praksa jedne bitno drugačije – postmoderne orijentacije. Tad i “priča o prošlosti”, ili ono što je od nje u međuvremenu ostalo, zadobiva još radikalnije izmijenjene oblike, upravo one čije su se naznake već uveliko dale prepoznati i u onim elementima Kulenovićeve izrazito individualno te kulturalno osviještene mnemopolitičke strategije što se utemeljila ne samo na “tekstualnoj koherenciji” u komuniciranju tradicije već i na dominantnom hipoleptičnom principu organizacije teksta, a odakle je inače samo, opet, korak do postmodernog pantekstualno-palimpsestnog uvezivanja u radikalno decentriranu “babilonsku biblioteku”, gdje se i povijest do kraja otkriva kao tek pripovijest. Postmoderno revizionističko i posthistorijsko iskustvo povijesti značit će, pritom, i bitno drugačiji povijesni interes književnosti, unutar kojeg je evidentno i potiskivanje svih velikih tema Nacije (usp. npr. Bajramović 2010; Denić-Grabić 2010; Kazaz 2004 i sl.), pa tako i one tradicije “priče o prošlosti” koju je na svoj način još iz vremena Mulabdićeva Zelenog busenja i nastavila, ali i izmijenila Ponornica S. Kulenovića, zbog čega se i može steći dojam da se povijest “austrougarske teme” u bošnjačkoj književnosti na neki način i završava s ovim romanom, barem onda kad je riječ o dominantnom tematskom us mjerenju jedne literature. No, i tu ono što je “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti i njezina “kulturalna gramatika” predstavlja onaj naročiti – upravo kulturalnomemorijski prostor u kojem se ponovo i, opet, na neki novi način može aktuelizirati stara, tradicijska priča, utoliko prije što će i postmoderno stanje bilo bošnjačke, bilo bosanskohercegovačke recentne književne prakse biti sučeljeno i s novim a isto tako povijesnim dramama i traumama, izazvanim ne samo posljednjim ratom (ratom koji će i sam višestruko ukazati na bosanskohercegovačku egzistencijalno-kulturalnu liminalno-hibridnu poziciju, baš kao što će obnoviti i stare te razviti nove tipično “graničarske” mitove i “velike priče”) već i novom dramom “emancipacije”, “modernizacije” i “evropeizacije”, koja, iako u drugačijem smislu, iznova potresa cjelinu bosanskohercegovačkog okvira, a kad i “austrougarska tema” može postati i tema “našeg doba”.
IV. Zaključne napomene Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti
Zaključne napomene... 387
I. Ukupna novija bošnjačka književnost, pa tako i bošnjačka književnost 20. st., jednako kao i uostalom ostatak književne prakse u BiH novijeg vremena, posebno u savremenom teorijskoj perspektivi nadaje se kao izrazito zanimljiv i poticajan, pa čak i kao naročito intrigantan predmet književnoznanstvenog izučavanja. Štaviše, zahvaljujući svojoj osobenoj ne samo književnoj već i kulturalnoj složenosti, naročito činjenici kompleksnih povijesnorazvojnih procesa što su se odvijali u naglašeno liminalno-hibridnom književno-kulturalnom prostoru pozicioniranom i u stvarnoj i u simboličkoj kulturalnoj topografiji između Istoka i Zapada i uopće na mjestu susretanja, prožimanja i ukrštanja različitih svjetova i njihovih književno-kulturalnih tradicija, ukupna novija bošnjačka književnost, zajedno s bosanskohercegovačkom tradicijom njezina književnoznanstvenog proučavanja, ispostavlja se i kao ona osnova na kojoj je moguće napraviti i manje ili više “originalan” pomak u onom što su danas utjecajne književnoteorijske koncepcije i procedure. Jer, upravo novija bošnjačka književnost, a unutar ovog okvira posebno bošnjačka književnost 20. st., mnogo više – čini se barem tako – negoli druge književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice istog vremena obiluje nizom književno-kulturalnih fenomena koji predstavljaju istinski izazov i za različita savremena književnoteorijski zasnovana promišljanja te na ovoj osnovi utemeljenu književnohistorijsku praksu, ali i za njihovo inovativno metodološko te predmetno-problemsko proširenje, što – konačno – nedvojbeno pokazuje i umnogome revizionistička ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti”, koja, naime, svoj izvorni poticaj ima upravo u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti i bosanskohercegovačkoj tradiciji njezina književnoznanstvenog izučavanja, s jedne strane, dok se, s druge strane, ova moguća, u ovoj knjizi predložena nova “interpretativna strategija” zasniva u širim teorijskim iskustvima 20. st. – najprije u onim što ih predstavljaju danas sve značajnije i sve utjecajnije teorije kulturalnog pamćenja, a potom i u iskustvima semiotike književnosti i kulture te različitih tzv. “novih književnih historija” i uopće njima bliskog poststrukturalističkog književnoteorijskog stanja, koje ovaj inovativni, ali i u nekim svojim elementima neskriveno kritički orijentiran pristup književnosti artikulira na svoj, naročit način. Na ovakvim i ovim sličnim osnovama uspostavljena, “kulturalnomemorijska historija književnosti” bavi se – prije svega ostalog – onim što
388 Sanjin Kodrić
je “unutrašnja” povijest književnosti, koju, međutim, ne treba više shvatati onako kako su “unutrašnjost” književnopovijesnog razvoja razumijevale tradicionalne imanentne književne historije – kao, naime, u osnovi proces tek povijesnog izmjenjivanja književnih postupaka ili modela formalnog strukturiranja književnog teksta, već prvenstveno u smislu praćenja tzv. kulturalnih konektivnih struktura jedne literature, odnosno u konačnici njezine osobene povijesti sa svojim prepoznatljivim individualiziranim identitetarnim oznakama, sve to – uz ostalo – kako u vezi s fenomenom pamćenja književnosti, tako i u vezi s fenomenom pamćenja u književnosti te onim što je književnost kao oblik kolektivnog pamćenja. A kao takva, “kulturalnomemorijska historija književnosti”, unekoliko slično nekadašnjoj ideji “književnosti kao sistema”, interesira se prvenstveno za ono što je “kulturalna gramatika” datog pojedinačnog književnopovijesnog toka, pri čemu njezino zanimanje ne podrazumijeva gotovo isključivu usmjerenost ka “univerzalno gramatikaliziranoj” književnopovijesnoj pravilnosti i njezinim naročitim realizacijama unutar okvira pojedinačnih literatura, odnosno ka tek lokalnim refleksima sveobuhvatnih književnih procesa, općih književnih pojava i širih književnih zakonitosti (što je na ovaj ili onaj način i u manjoj ili većoj mjeri najčešće u osnovi zanimanja tradicionalnih historija tzv. “malih književnosti”), već – utemeljena sad i na naročito transformiranom lokalno orijentiranom zanimanju te i s njim ovdje povezanom gotovo antropološki shvaćenom “gustom opisu” – ona između ostalog traga i za specifično lokalnim književnim značajkama, za lokalnom književnom poviješću u njezinoj partikularnosti, na karakterističan način mikrohistorije otkrivajući “autohtonu” drugost i različitost književnosti onih zajednica čije kulture nisu, u pravilu, igrale zakonomjernu ulogu u književno-kulturalnim događanjima viših, globalnih razina, čime u ukupnosti općih književno-kulturalnih okvira distingvira nove i prepoznatljive literarne identitete, koje, međutim, nipošto ne razumijeva u njihovoj apsolutnosti, već u svojstvenoj im prepoznatljivosti, odnosno u onom što je uvijek i nužno vidljivo tek u vezi s onim drugim i drugačijim, sve to posmatrajući na višestrukim literarnim razinama, počev od razine pojedinačnog djela, preko razine širih književnih pojava najrazličitijih vrsta, pa do razine cjeline literature kao fenomena koji – baš kao i konkretno književno ostvarenje ili neka književna značajka višeg ranga – svoju specifičnost pokazuje tek u kontekstima tipičnosti, kao naročitu pravilnost kontinuiteta i modifikacija. U takvoj situaciji, “kulturalnomemorijska historija književnosti” fokusira, uz brojne druge, prije svega problem kulturalnomemorijskih konstanti i varijanti u književnosti u svoj njihovoj složenosti i poliaspektnosti,
Zaključne napomene... 389
uzimajući pritom u obzir i položaj književnosti unutar širih i općenitijih kulturalnih procesa, a posebno ono što je njihova unutarknjiževna realizacija, pa neki od njezinih upadljivo čestih i najkarakterističnijih predmetno-problemskih kompleksa ili neka od njezinih ključnih predmetnoproblemskih “čvorišta” – s jedne strane – jesu, uz ostala, i kako u savremenom književnoznanstvenom prostoru posebno aktuelna pitanja literarne konstrukcije i reprezentacije u pravilu nacionalne prošlosti, oblikovanja kolektivnih, personalnih ili individualnih identiteta i nacionalne (auto) imaginacije ili drugih, mahom imagoloških predstava i sl., tako i pitanja u vezi s prvenstveno imanentno književnim sredstvima i načinima koji omogućavaju ili ostvaruju ovakvo što (a što bi sve zajedno predstavljalo važan dio interesa “kulturalnomemorijske historije književnosti” i za “politiku” i za “poetiku i retoriku pamćenja”), ali isto tako – s druge strane – i pitanja koja se, recimo, tiču bavljenja i fenomenima književne tradicije, i to u širokom problemskom rasponu od pojava različitih tradicijskih saobražavanja ili tradicijskih dijaloga i polemika, preko pojava u vezi s onim što obuhvataju pojmovi “izmišljanja tradicije” ili, pak, “žive tradicije”, pa do pojava tzv. “sinkretizma” i “sinkretičkih oblika”, što je u ovoj perspektivi jedan od možda i najinteresantnijih predmetno-problemskih kompleksa, a koji se ovdje najčešće posmatra u smislu osobenih repozitorija kulturalnog pamćenja u situaciji interkulturalnog geminiranja, umnožavanja i/ili ukrštanja ili, pak, u smislu “intertekstualnosti zasnovane na odnosu među znakovima”, kad “svi prizvani referentni tekstovi predmet su raznolikog uzajamnog odnošenja, zamagljivanja, zasjenjivanja, zamjenjivanja, podrivanja, pa čak i poništavanja njihovih mogućih značenja”, a kad književni tekst zadobiva svoja ključna obilježja kršenjem granica, zadiranjem u druge tekstove s izravnim i vidim učincima te pohranjivanjem onog što je bilo otuđeno”, sve to s ciljem “vraćanja sebi i izgradnje svojeg vlastitog jezgra na temelju onog što je uzapćeno”. Pritom, uz njezine druge elemente, a za razliku od onog što u današnjem teorijskom kontekstu predstavljaju tzv. “nove književne historije”, i ovakvo što određuje, naposljetku, odnos “kulturalnomemorijske historije književnosti” i prema pojavi književnog kanona, nacionalnog ili nekog drugog, koji nije više ono što se tek nužno i uvijek nastoji osporiti ili radikalno redefinirati, već sad književni kanon kao svojevrsni locus memoriae jeste ono čije se izrastanje i oblikovanje želi cjelovito razumjeti u njegovoj stvarnoj ukupnoj složenosti postojanja u okvirima jedne kulture, pa u tom slučaju, a posebno u situaciji tzv. “malih nacionalnih književnosti”, i ideja književnog kanona, pogotovo onog nacionalnog – u južnoslavenskim literarnim historiografijama danas najčešće s
390 Sanjin Kodrić
posebnom strašću ili nekritički tvrdokorno branjena ili agresivno borbeno osporavana – dobija novo značenje, baš kao i pitanja nekadašnje i današnje literarne kanonizacije, pri čemu se, međutim, književni kanon i književnokanonizacijske prakse ne moraju više razumijevati kao na koncu “nužno zlo”, već – sasvim moguće – i kao povijest šireg kulturalnog postojanja jedne literature, njezina trajanja i mijenjanja, jednako i kao otvoreni proces dijalogiziranja s književnošću u jednom povijesno-kulturalnom trenutku. Sve ovo, konačno, “kulturalnomemorijsku historiju književnosti” kao jedan od mogućih savremenih pristupa književnoj prošlosti i njezinim složenim pitanjima čini i takvom povijesno usmjerenom “interpretativnom strategijom” koja se, uz druge manje ili više slične situacije, ukazuje kao posebno privlačna u slučaju kulturalno kompleksnih zajednica i zajednica koje u vremenu nesklonom tradicionalnoj ideji historije književnosti pokušavaju po prvi put ispisati ili iznova prečitati vlastitu književno-kulturalnu prošlost, što je mnogo više negoli za druge književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice naročito karakteristično za bošnjačku, a potom i za uopće bosanskohercegovačku književnost, kod kojih će, naime, i glavni književni tok njihova književnoznanstvenog proučavanja indicirati potrebu za takvom vrstom književnohistorijskog pristupa koji će biti u stanju iznaći način da se uvaži kompleksnost kompozitnog i policentričnog “bosanskohercegovačkog književnog mozaika”, baš kao i osobenost njegovih pojedinačnih nacionalnih sastavnica. Usto, a s obzirom na to da je i u predmetno-problemskom i u proceduralno-metodološkom smislu na naročit način orijentirana i književno i kulturalno, ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti” ovdje je važna i zato što je složenost pitanja kulturalnog pamćenja već sama po sebi posebna karakteristika upravo bosanskohercegovačkog književnokulturalnog konteksta, koji – s obzirom na svoju medijalnu poziciju u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici – potencijalno sinegdoški zrcali svu kompleksnost ove zajednice kao cjeline, uz kondenziranu, dodatnu usložnjenost što je bosanskohercegovački mozaički kulturalni kompozit već tradicionalno podrazumijeva, pri čemu ovom u prilog ide i to što će se upravo ovdje, u suženom prostoru golemih historijskih preokreta, ponajviše dešavati neki od i u širim okvirima najradikalnijih kulturalno-civilizacijskih lomova te uspostavljati, ukidati, presijecati ili umrežavati različite identitetarne granice, oblikujući tako višestruko rubnu književnost / kulturu brojnih sinkretičkih i liminalnih fenomena s čitavim perpetuirajućim šarenilom diskurza kulturalnog uključivanja i isključivanja, prilagođavanja i preinačavanja, a zapravo prvenstveno konstituirajući upravo književnost / kulturu pamćenja – zapamćivanja i
Zaključne napomene... 391
zaboravljanja, prisjećanja i potiskivanja, što je – u Lévi-Straussovoj opreci prema “hladnim”, stabiliziranim – čini pretežno “vrućom” književnošću / kulturom korjenitih, naglih i dramatičnih promjena unutar područja njezinih konektivnih struktura. Ovakvo što odnosi se, istina, i na stariju bošnjačku te bosanskohercegovačku književnu prošlost i njezine kompleksne kulturalnomemorijske strategije kontinuiranja i variranja distinktivnih identitetarnih elemenata iz, vrlo često, sasvim suprotnih civilizacijskih krugova, no upravo novije i savremeno kako bošnjačko, tako i ukupno bosanskohercegovačko književno-kulturalno stanje, ono počev od kraja 19. te tokom cjeline 20. st., posebno je obilježeno složenošću konstanti i varijanti književno-kulturalnih konektivnih struktura, složenošću koja se realizira i kako kao trajno istovremeno i kontinuiranje i variranje raznolikih sadržaja kulturalnog pamćenja unutar različitih kulturalnomemorijskih makromodela, tako i kao povijesno trajuća situacija brojnih i višestrukih, u najrazličitijim smjerovima orijentiranih širih kulturalnih promjena, a zapravo kao situacija izrazite kulturalne dinamike što je vidljiva i u književnosti kao cjelini, ali i u pojedinačnim autorskim opusima i uopće pojedinačnim književnim radovima, pa čak – uz druge književne fenomene – nerijetko i u različitim najsitnijim, mikrostrukturnim književnim pojavama, gdje se, naime, kulturalna kompleksnost bošnjačkog i šireg bosanskohercegovačkog književnog stanja kapilarno izražava, oblikujući i na ovoj razini u svojoj stvarnoj sinkretiziranoj pluralnosti prepoznatljivi i specifični identitet kako bošnjačke, tako i bosanskohercegovačke književnosti uopće, a kad upravo tzv. “sinkretički oblici”, ali i čitavo mnoštvo drugih, različitih izrazitih i nerijetko sasvim osviještenih kulturalnomemorijskih fenomena postaju bitna obilježja cjeline ovih literatura i pritom jedan od najvažnijih indikatora njihova osobenog literarnog identiteta. Taj prepoznatljivi identitet najprije bošnjačke, a potom i bosanskohercegovačke književnosti možda se najjasnije čini vidljivim sagleda li se povijesni razvoj ovih literatura temeljem konceptualno-proceduralnih pretpostavki što ih podrazumijeva ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti”, koja i zato, ma koliko bila nova i drugačija, na osoben način nastavlja dosadašnju tradiciju bosanskohercegovačkih književnih proučavanja, pri čemu – i sama se osvješćujući kao jedan od oblika kulturalnog pamćenja – svim ovim što ona jeste stvara i ono što je naročita osnova za neko eventualno buduće uspostavljanje bosniakističkih i bosnističkih (inter)kulturalnih studija, čije bi središte bila upravo “kulturalnomemorijska historija književnosti”.
392 Sanjin Kodrić
II. Gledano iz perspektive “kulturalnomemorijske historije književnosti”, bošnjačka, kao i općenito kompozitna i policentrična bosanskohercegovačka književnost dobrim je dijelom, mada nikako u cijelosti, književnost historije, književnost “priče o prošlosti”, obično onoj nacionalnoj, ali isto tako, te i s ovim u vezi, i književnost tradicije, odnosno književnost izrazite tradicijske ukorijenjenosti i vezanosti za ono što se u datom trenutku razumijeva kao kulturalna “vlastitost”, pri čemu se i u jednom i u drugom slučaju vrlo često pojavljuje kao jedan od središnjih, ako ne i najznačajniji diskurz kulture kojoj po prirodi stvari pripada, što, pak, i samu kulturu naglašeno konstituira kao kulturu sjećanja u oba ova smisla, a što, s jedne strane, bošnjačku književnost i njezine književno-kulturalne povijesnorazvojne procese čini sličnim i uopće bliskim situaciji unutar širih okvira južnoslavenske interliterarne zajednice, dok se, s druge strane, sličnosti ove vrste što se uspostavljaju u širem južnoslavenskom književnom i kulturalnom kontekstu ne trebaju ni nekritički prenaglašavati, naročito ne na račun mogućnosti praćenja samosvojnih povijesnorazvojnih procesa pojedinačnih literatura u ovom okviru, koji i u slučaju bošnjačke književnosti – kao i, konačno, u slučaju svake druge literature južnoslavenske interliterarne zajednice – pokazuju i niz specifičnosti, koje upravo jesu neki od presudnih konstituenata onog što je naročita, specifična “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti i njezina “kulturalna gramatika”. Ova posebnost bošnjačke književnosti, statusno jednaka posebnosti svake druge književnosti bilo u južnoslavenskom kontekstu, bilo u slučaju drugih međusobno izrazito srodnih i povezanih literatura – posebnost koja, dakle, jeste stvarna, ali nipošto ne podrazumijeva apsolutnost književnih granica i okvira, već naprotiv prisutnost različitih i brojnih međuknjiževnih veza i uzajamnosti – temelji se, nesumnjivo, i na specifičnom historijskom, kulturalnom i književnom iskustvu konteksta za koji je ova književnost svojom prirodom vezana, ali isto tako i na onom što je za sama književna zbivanja zasigurno mnogo važnije i presudnije – na, uz ostalo, naročitoj, upravo književnoj artikulaciji istog ovog historijskog iskustva i, još više, iste ove kulturalno-književne tradicije, što su vjerovatno i najizrazitiji činioci koji su tokom vremena na različite načine oblikovali prepoznatljive identitete bošnjačke književnosti kao osobene književne pojave, a otud i značajan dio onog što su i karakteristični identiteti bosanskohercegovačke književnosti kao policentrične kompozitne cjeline.
Zaključne napomene... 393
Uprkos naglašeno složenoj raznolikosti njezinih književnorazvojnih pojava i procesa, sve ključne osobenosti novije bošnjačke književnosti kao cjeline tradiraju se od kraja 19. st., kad se i začinje novija bošnjačka književnost, pa tako i bošnjačka književnost 20. st., a zapravo, dakle, od samih prvih modernih, proevropskih ostvarenja bošnjačke književne prošlosti, onih iz tzv. preporodnog doba (kad, recimo, ova dotad u osnovi pretežno orijentalna literatura po prvi put uvodi tipične evropske književne žanrove poput, recimo, romana, drame ili evropskih pjesničkih oblika), preko razdoblja dodatnih a izrazitih poetičkih i kulturalnih transformacija između dvaju svjetskih ratova, pa čak, iako znatno manje, i u periodu književnosti NOB-a i poratnog socrealizma (zaključno sa sredinom pedesetih), a posebno u vremenu postsocrealističke dominacije najčešće egzistencijalističkog modernizma (uglavnom od sredine pedesetih do kraja osamdesetih) i postmodernizma (mahom tokom devedesetih godina 20. st. i kasnije), kao, naposljetku, i u slučaju vrlo specifičnog “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja” tokom i nakon nedavne Agresije i godina Bosanskohercegovačkog odbrambenog rata, uoči samog početka 21. st. Pritom, cjelinom ovog vremena različitih historijskih i kulturalnih promjena, bošnjačka književnost obilježena je upravo vrlo jakom sviješću o široj nacionalnoj prošlosti i vlastitoj tradiciji, temeljem čega je uspostavljala i svoj vrlo složen kulturalnomemorijski sistem, konstituiravši tako čitav niz konektivnih struktura koje će i kontinuirati i varirati u okvirima svojih povijesnorazvojnih procesa, čime se postepeno formirala i, konačno, do kraja “gramatikalizirala” i naročita “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti, a zapravo cjelovito se uspostavila specifična “kulturalna gramatika” ove literature, čija, dakle, neka od bitnih, ključnih i presudnih – distinktivnih obilježja predstavljaju upravo i osobeni “smisao za historiju” i naročita “okrenutost tradiciji”, odakle će, između ostalog, proizaći i druge važne značajke bošnjačke književnosti, uključujući i njezinu karakterističnu dinamiku pojavljivanja pojedinačnih kulturalnomemorijskih makromodela, prepoznatljivi repertoar memorijskih figura (figura sjećanja) ili osobeni razvoj memorijskih formata, odnosno uopće njezina naročita “poetika”, “retorika” i “politika” pamćenja, a zapravo značajan dio onih fenomena koji i u imanentnoliterarnom i u širem, kulturalnom smislu uz općenitije književnopovijesne tipičnosti otkrivaju i književnopovijesne specifičnosti bošnjačke, a preko nje i, dobrim dijelom, ukupne bosanskohercegovačke književnosti. Pri svemu ovom, sagledana u perspektivi “kulturalnomemorijske historije književnosti”, novija bošnjačka književnost pokazuje se i kao na poseban način shvaćen “nestabilan sistem”, a zapravo – lotmanovski govoreći
394 Sanjin Kodrić
– kao takav “semiotički prostor” ili “semiosfera” čija ključna obilježja jesu, prije svega, naročito intenzivno izražena “raznorodnost”, “asimetričnost”, “graničnost” i “mehanizam dijaloga”, pa ono što bošnjačku književnost 20. st. posebno karakterizira jeste, naime, i situacija izrazite i, štaviše, vrlo burne književno-kulturalne dinamike uopće, a pogotovo u vezi s onim što predstavlja mitomotorika sjećanja i književna mnemonika. Tad se, upravo i tragom onoga što je u njezinu devetnaestostoljetnom početku, u njegovim “raskršćima”, dramatično-traumatičnim tranzicijskim procesima i stanjima radikalne liminalnosti, razvoj bošnjačke književnosti 20. st. može opisati i posebno naglašenom “heterogenošću i heterofunkcionalnošću jezikâ” (shvaćenih prvenstveno u širem semiotičkom smislu, ali, isto tako, i s mogućnošću njihova užeg, lingvističkog razumijevanja), ovdje sasvim zornim a naglim “upadima, ponekad pojedinačnih tekstova, ponekad cijelih slojeva kulture” što “na različite načine zbunjujuće djeluju na unutrašnji mehanizam ‘slike svijeta’ date kulture”, pri čemu pogotovo “ovdje ne ‘radi’ posljednji vremenski presjek, već cijela masa tekstova kulture”, pa – onda kad je riječ o općim kulturalnomemorijskim značajkama bošnjačke književnosti – posebno u njezinu slučaju “u suštini sve što sadrži aktuelno pamćenje kulture direktno ili posredno se uključuje u njenu sinhroniju”, dok je “asimetričnost” “semiosfere” u slučaju ove literature više nego očita te se naglašeno “izražava u sistemu usmjerenih tokova unutrašnjih prijevodâ koji prožimaju cijelu masu semiosfere”, vidno se očitujući u naročito usložnjenoj “korelaciji centar semiosfere – njena periferija”, sve to s ovdje višestrukim, vrtoglavo umnoženim linijama bilo onog što je granica kao “mehanizam prevođenja tekstova tuđe semiotike na jezik ‘naše’, mjesto transformacije ‘spoljašnjeg’ u ‘unutrašnje’”, bilo onog što predstavlja dijalog koji, kao proces “smjenjivanja centra i periferije”, u bošnjačkoj književnosti podrazumijeva posebno izraženo “stanje uzbuđenosti”, a kad, nakon osobenog “pasivnog upijanja”, ova literatura naročito “strastveno počinje da oslobađa nove tekstove, bombardirajući druge strukture, među kojima i svog ‘uzbuđivača’”. Zato je povijesni razvoj bošnjačke književnosti, baš kao, vjerovatno, i ukupnosti bošnjačke kulture, a posebno od kraja 19. st. pa nadalje, obilježen ne prvenstveno ili isključivo onim što Jurij M. Lotman opisuje pojmom postepene “linearnosti” kulturalnog “kretanja” već, prije svega, pojavom izrazite kulturalne “eksplozije”, što bošnjačku književnost i njezinu kulturu čini pretežno “binarnim sistemom”, dok se njezin razvoj najvećim svojim dijelom pokazuje kao “nepredvidljiv”, ali – isto tako – i bitno određen onim što je fenomen kulturalnog “samoopisivanja”, a što je upravo karakteristični semiotički mehanizam kojim novija bošnjačka
Zaključne napomene... 395
književnost uvijek iznova nastoji kontrolirati “eksplozivne” učinke u svojem povijesnom razvoju i uspostaviti koliko-toliko stabilniji vlastiti kulturalni sistem, zbog čega će, uostalom, “jedna osobenost bošnjačke književnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetskostrukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko trećeg, međuratnog razdoblja, sve do današnjih dana” postati i “pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji” o kojoj govori Muhsin Rizvić, a zapravo ona naročita vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” na kojem u svojem praćenju povijesti bošnjačke književnosti ovaj autor – očito je sad – s punim pravom posebno insistira, razlikujući ga od inače dugo vremena isključivog “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, te evropskim književnostima u naše doba”. A sve ovo, iako ne znači, naravno, hermetičko izolacionističko zatvaranje bošnjačke književnosti u svoje uske nacionalne okvire, reći će, konačno, i to da “smisao za historiju” bošnjačke književnosti i njezina “okrenutost tradiciji” otkrivaju takav povijesnorazvojni tok ove literature koji podrazumijeva onu opciju sjećajne mitomotorike koja je, i onda kad je u pitanju pamćenje u književnosti, i onda kad je riječ o pamćenju književnosti, opisiva prije svega temeljem ideje ne “hladnog” već, naprotiv, “vrućeg” sjećanja (uz vrlo rijetke, sporadične i kratkotrajne “sisteme hlađenja”), dok ne više pretežno “ritualna” već – za razliku od starije bošnjačke književne prakse i njezina usmenoknjiževnog niza – sad prvenstveno “tekstualna koherencija”, shvaćena kao modus novog, interpretativno izmijenjenog i hermeneutički “pomaknutog” prenošenja starog “kulturalnog smisla”, jeste temeljeni mnemotehnički mehanizam i uopće temeljni princip kulturalne reprodukcije kojim se najčešće u bošnjačkoj književnosti tradicijski kontinuitet “ne samo imaginira” već u doslovnom smislu ove riječi, do kraja stvarno – “de facto uspostavlja u procesu kulturne prakse”, osiguravajući joj na ovaj način istovremeno i potrebnu razinu unutrašnje konzistentnosti, ali i razvojno važan potencijal razlike, a što će se u ovoj literaturi ostvarivati ne samo čisto poetički već i raznolikim mnemoretoričkim strategijama kontinuiranja i variranja najrazličitijih kulturalnomemorijskih sadržaja bez obzira na to da li je riječ o onom što Renate Lachmann naziva “participacijom” ili, pak, o onom što ova autorica označava kao “tropiku” i “transformaciju”, odnosno o brojnim pojavama manje ili više izraženog opetovanja ili preoblikovanja “kulturalnog smisla”, kojem je, inače, intertekstualna mnemonika
396 Sanjin Kodrić
književnog “samopamćenja” na kojoj insistira Lachmannova ipak samo jedan oblik, dok su u perspektivi “kulturalnomemorijske historije književnosti” na isti način prisutni i oni drugi, vezani i za pitanja “mimeze pamćenja” te za još širi okvir, onaj kad se književnost razumijeva kao jedan od medija kolektivnog pamćenja. Također, to što je bošnjačka književnost počev od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st. dominantno obilježena takvim “smislom za historijom” i takvom “okrenutošću tradiciji” što kao njezino bitno određenje uspostavljaju osobenu vrstu “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma”, a zapravo to što je, dakle, ukupna novija bošnjačka književna praksa umnogome označena posebno izraženom kulturalnom “samoopisivošću” kojom se u njezinu sistemskom ustroju nastoji “umiriti” za nju karakteristična povijesnorazvojna “eksplozivnost”, povijesni razvoj ove literature otkrit će i kao zavisan od onog što je njezina dinamična i uopće vrlo kompleksna “kulturalna gramatika”, pri čemu se i razvoj ove naročite “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti pokazuje kao proces koji teče najmanje dvojako. U jednom slučaju, nagli “upadi” izvana, “sa strane”, “penetracije” iz “tuđe semiotike” i “inojezičkog” književno-kulturalnog sistema, te ovom posljedična snažna destabilizacija “granica” “semiosfere” ove literature i njihovo, najprije, narušavanje, a potom i stvarno prodiranje do ovog trenutka nepoznatog “kulturalnog smisla” preko “linije na kojoj se završava forma prvog lica”, dominantna su pojava s učincima koji se realiziraju kao radikalna “raznorodnost” i “asimetričnost” njezina dotad naizgled intaktnog “semiotičkog prostora”, kad u novijoj bošnjačkoj književnosti vanjska “inseminacija” znači i “zauzetost” njezine “kulturalne gramatike” novim intenzivnim dijalogiziranjem “centra” i “periferije” njezine “semiosfere”, pa se tad, u trenucima stvaranja preduvjeta za novu kulturalnu “eksploziju”, sama književna praksa razvija i iz literarnog sistema, ali i sasvim vidno na temelju onog što su vanjski “uplivi”, uključujući i snažniju ulogu “izvanknjiževne zbilje”, koja tad za književnost postaje važna i kao “modelativni poticaj” i kao “akcijski izazov”. U drugom slučaju, pak, u vremenu koji započinje odmah po samom činu kulturalne “eksplozije”, nakon uspješno prevladanih nametnutih vanjskih “upada” i u trenucima stabilizacije njezina sistema, kad je umetnuto “strano tijelo” plodonosno sraslo s njezinom “organskom” materijom a dijalogiziranjem “centra” i “periferije” njezine “semiosfere” oslobođena snažna “semiotička energija”, “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti postaje prvenstvena osnova na kojoj se temelji književna praksa, sa čitavim šarenilom vlastitih osobenih kulturalnih tvorbi, a posebno tzv. “sinkretičkih oblika” i drugih
Zaključne napomene... 397
hibridno-liminalnih pojava najrazličitijih vrsta, koje su u svakoj narednom “posteksplozivnom” razdoblju uvijek izraženije negoli u onom prethodnom, jer tad se pojavljuju i oni najvitalniji činioci tradicije i ono što je izgledalo kao književno-kulturalno “mrtvo”, i jedni i drugi u izmijenjenom, novom vidu, a kad tradicija kao “jedan od mehanizama prekodiranja” nastupa upravo kao “sistem tekstova koji se čuvaju u pamćenju date kulture”. Pa ipak, specifičnosti zakonitosti povijesnog razvoja novije bošnjačke književnosti ne iscrpljuju se samo u ovom njezinu osobenom “skokovitom” i “samoopisujućem” povijesnom “kretanju”, ma koliko već i ovakvo što vrlo teško može naći svoj cjeloviti pandan u slučaju povijesti drugih književnosti južnoslavenske interliterarne zajednice, pogotovo onda kad je riječ o dominantnim a u osnovi istojezičkim literaturama u ovom kontekstu kakve su hrvatska ili srpska te crnogorska književnost, koje – iako su, naravno, i same obilježene povremenim procesima “eksplozije” i iako i same nisu uobličene u “stabilan” književni sistem – pokazuju ipak umnogome “uravnoteženiji” povijesnorazvojni tok, između ostalog i zato što su vanjski “upadi” u prostore njihovih “semiosfera” najčešće bili manje radikalni negoli u slučaju bošnjačke književnosti, ali i zato što ni hrvatska ni srpska, odnosno crnogorska književnost ne poznaju dramatično-traumatične kulturalno-civilizacijske “rezove”, “rasjede” i “pukotine” kakvi su pratili noviji razvoj bošnjačke književnosti, a pogotovo zato što ove književne tradicije nisu nikad u onoj mjeri drastično bile obilježene osjećajem goleme “nelagode” i izrazitog “stranstvovanja” bilo u neposrednom južnoslavenskom, bilo u širem evropskom književno-kulturalnom okviru koliko je to slučaj s bošnjačkom književnošću prije svega krajem 19. st., ali i kasnije, gotovo sve do savremenog trenutka u užem smislu ove riječi. A upravo zato naročiti dinamični i autorefleksivni razvoj novije bošnjačke književnosti, u kojem, dakle, kulturalna “eksplozija” i “autodeskripcija” gotovo da postaju pravilo, a “linearnost” se ograničava tek na kraća ili duža razdoblja “postepenosti” u povijesnom “kretanju”, jeste i u vezi s kompleksom kolonijalne “Drugosti” ove literature, čiji se, naime, noviji povijesni razvoj uglavnom vrlo jasno raščlanjuje u “adoptivne”, “adaptivne” i “adeptivne” faze, odnosno u razdoblja (auto)kolonijalne zavisnosti i potčinjenosti (što je, kao i nešto kasnije, itekako prisutno u cjelini diskurza devetnaestostoljetne bošnjačke preporodne književnosti i kulture, koje su, naime, svoj specifični, često upravo i u kolonijalnom duhu zasnovani prosvjetiteljsko-propedeutički pragmatizam izuzetno velikim dijelom dugovale upravo situaciji povijesno-egzistencijalne nužnosti i književno-kulturalnog, ali i sveukupnog životnog prilagođavanja pretpostavljenom evropskom “uzoru”), razdoblja postepenog kreativnog
398 Sanjin Kodrić
oslobađanja kolonijalnog književno-kulturalnog “tereta” (što je situacija posebno karakteristična za međuratnu bošnjačku književnost, kad dolazi do niza ne samo značajnih poetičkih i drugih imanentnoknjiževnih promjena u ovoj literaturi već i vrlo krupnih promjena šireg kulturalnog sistema) te, konačno, razdoblja sad gotovo do kraja dekoloniziranog – slobodno artikuliranog bitno drugačijeg, a prvenstveno vlastitog povijesnokulturalnog te uopće identitetskog samorazumijevanja, kad, umjesto nekadašnjeg nerijetko sasvim tipičnog kolonijalnog preuzimanja i daljnjeg razvijanja različitih drugih, u pravilu ipak stranih imaginativnih predodžbi o vlastitoj zajednici, bošnjačka književna praksa razvija svoje autentično samosagledavanje, koje, naravno, i dalje jeste tek fikcijsko-imaginativna predstava, ali je ovaj put autogenerirana, odnosno takva da dolazi primarno iznutra, sasvim “prirodno” pojavljujući se iz lokalno-vlastite potrebe za autoimaginativnom refleksijom, a ne više izvana i iz sa strane nametnutog osjećaja povijesne nužnosti autoredefiniranja i prilagođavajućeg transformiranja u skladu s normama i očekivanjima politički i kulturalno dominirajućeg središta Moći, a kad i činjenica bosanskohercegovačkih “raskršća” i ovdašnje povijesno-kulturalne liminalnosti te stoljetnog multikulturalnog kompozitno-mozaičkog utemeljenja umnogome postaje ono što bi i treba biti – povijesna prednost i osnova smislenijeg povijesnog trajanja (kako je to, uz manje ili veće oscilacije, najčešće slučaj u znatno sretnijem vremenu ubrzo po okončanju Drugog svjetskog rata, sve do danas, iako je i ovo povijesno doba itekako znalo za mučne, pa čak i doslovno krvave trenutke teških iskušenja i sumnji u mogućnost onog što je izvjesnost sreće “bosanske paradigme”, kao i za različita druga zbivanja koja, također, podrazumijevaju složene odnose između “središta” i “ruba”). Pritom, čini se i to da i sami naročiti procesi (auto)kolonizacije i dekolonizacije bošnjačke književnosti i njezine kulture, s jedne strane, jesu jedan od “pokretačkih mehanizama” onog osobenog razvoja “semiotičkog prostora” ove literature (jer i oni su ti koji traže ili čak zahtijevaju ono što obuhvata ideja “potpunog i bezuvjetnog uništenja prethodnoga te apokaliptičnoga rođenja novoga”), dok, s druge strane, u naročitoj dijalektičkoj povezanosti, ovakvo što, a posebno dekolonizacijski aspekt cjeline ovog procesa, istovremeno se pokazuje i kao specifični “učinak” zbivanja u “semiosferi” bošnjačke književnosti, utoliko prije što ona prepoznatljiva vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” koju ističe Rizvić znači i smanjenje dominacije vrlo često upravo kolonijalnog “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, te evropskim književnostima u
Zaključne napomene... 399
naše doba”, pa osobenost “estetsko-idejne revizije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji” postaje i dekolonizirajući čin bošnjačke književnosti. Zbog svega toga, na posljetku, povijesni razvoj novije bošnjačke književnosti jednim dijelom (mada nipošto u cijelosti!) može se opisati i u čvrstoj vezi s procesima “pripovijedanja nacije” i uopće izgradnje nacionalne “izmišljene zajednice”, a što je društvena funkcija kulture posebno često prisutna u literaturama tzv. “malih naroda”, pri čemu se, prema češkom historičaru nacionalnih ideja u srednjoj i istočnoj Evropi Miroslavu Hrochu, i ovaj proces segmentira u tri faze: “u prvoj fazi nacionalna svijest se javlja isključivo kod nekolicine školovanih ljudi, pa možda i autodidakta, koji počinju razmišljati o svom narodu, o njegovim osobenostima i njegovoj prošlosti; u drugoj fazi vodeću ulogu preuzima nešto brojnija skupina, no još u manjini u sveukupnim socijalnim strukturama, ali ona vodi smišljeniju agitaciju i akciju, osniva časopise, čitaonice, nacionalna kulturna društva; u trećoj fazi javlja se nacionalna svijest kao integralni dio svijesti širokih masa”.
III. “Kulturalnomemorijska historija književnosti” bitno novi pristup bošnjačkoj te ukupnoj bosanskohercegovačkoj novijoj književnoj povijesti omogućuje posebno u vezi s idejom kulturalnomemorijskih makromodela, kad se i u bošnjačkoj i u uopće bosanskohercegovačkoj novijoj književnosti, ali – s obzirom na brojne razvojno-kontekstualne povezanosti, srodnosti i podudarnosti – dobrim dijelom i u širim okvirima južnoslavenske interliterarne zajednice, kao mogući temeljni, opći natpoetički i transtemporalni obrasci literarnih procesa kulturalnog pamćenja u vremenu od kraja 19. te tokom cjeline 20. st., sve do početka novog milenija, javljaju kanonski, politradicijski i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel, svaki s bitno različitim konkretnim položajem i zadaćom književnosti unutar ukupnosti kulture i društva kojoj pripada, pri čemu u slučaju sva tri makromodela, bez obzira na razlike u realizaciji, književnost u pravilu igra ulogu jednog od središnjih kulturalnih diskurza i, kao takva, sa seizmografskom osjetljivošću, s jedne strane, reflektira sve, kod nas najčešće burne kulturalnodruštvene promjene, zaokrete i lomove, ali isto tako, s druge strane, aktivno učestvuje u ovim turbulentnim procesima, jednako kao i u brojnim interkulturalnim relacioniranjima.
400 Sanjin Kodrić
Na samom početku novije povijesti bošnjačke književnosti i procesa kulturalnog pamćenja koji je obilježavaju – samo na prvi pogled paradoksalno – nalazi se kanonski kulturalnomemorijski makromodel, koji je – najopćenitije govoreći i samo uvjetno po strani ostavljajući na jednostavna rješenja nikad svodljivu izrazitu heterogenost i dinamičnost stvarne književno-kulturalne prakse – u znaku manje ili više strogo ideološki zadatih ili barem društveno potenciranih i preferiranih okvira književnog rada i kulturalnog memoriranja i uopće ideološki posredno ili neposredno proskribirane funkcionalizacije i “upotrebe” (pa, čak, i zloupotrebe) književnosti i kulture, što je situacija koja će, iako često na međusobno bitno različite načine, obilježiti ono što su inače ne toliko “stilske formacije” koliko “stilske grupe” ili “književni pravci” koje obuhvata ovaj naročiti natpoetički okvir novije bošnjačke književno-kulturalne prakse – folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba sa samog kraja 19. i u praskozorje 20. st., potom socijalna literatura između dvaju svjetskih ratova te, u daljem hronološkom slijedu, književnost NOBa i poratnog socijalističkog realizma (tzv. socrealizma), zaključno sa sredinom pedesetih godina 20. st. Temeljno obilježje ovog, inače vjerovatno i najkontraverznijeg te – posebno u nekim aspektima – izrazito kompleksnog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti jeste, otud, osobena zadatost modusa i načina književnog oblikovanja te, posebno, obaveza naročitog kulturalnog samozaokruživanja i kulturalne stabilizacije osobene vrste, što je u pravilu situacija dominacije kolektivnog i ideološkog memorijskog formata te, s ovim u vezi, preferiranja manje-više jedinstvenog kulturalnog obrasca, odnosno monokulturalnosti, pa čak i vrlo specifičnog oblika kulturalnog autoizolacionizma, ali će se upravo ovdje u onom što je književna zbilja – opet paradoksalno tek na prvi pogled – itekako dešavati različite “unutrašnje” kulturalne transformacije i biti postojeća posebno izražena kulturalna dinamika, baš kao što će se uspostavljati i katkad vrlo složeni kulturalni odnosi i međukulturalne veze, s tom razlikom da su u ovom slučaju u opticaju takva kulturalna središta i takve kulturalne preferencije koje se u odnosnu na tradiciju te, naročito, na današnje poimanje (inter)kulturalnih procesa vrlo često razumijevaju kao situacije prekidanja slobodno kreirane i nekontrolirane kulturalne interakcije. Jer, ono što presudno obilježava cjelinu kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnoj povijesti, pa samim tim – mada obavezno na različite načine – i pojedinačne “stilske grupe” i “književne pravce” koji ga čine, jeste najčešće posebno radikalna izmjena “semiotičkog prostora” književne prakse, kad se u središtu “semiosfere” ove literature,
Zaključne napomene... 401
čije se prethodno postojeće granice u međuvremenu gotovo u cijelosti ukidaju, kao “generator tekstova” javlja u većoj ili manjoj mjeri tradicijski “strani jezik” – najprije “jezik” zapadne kulture (kako je to slučaj u književnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba), potom “jezik” “proletarijata” i “socijalističke internacionale” (kao onda kad je riječ o književnom radu međuratnog pokreta tzv. socijalne literature) te, na kraju, “jezik” partizansko-komunističke Revolucije (u književnosti NOB-a) i njegov najčešće svojevrsni izravni idiomatski produžetak u obliku “jezika” jugoslavenskog “državnog socijalizma” (što će ga, u mirnodopskim uvjetima nastavljajući ratni “revolucionarni put”, artikulirati književnost socrealizma u vremenu neposredno nakon Drugog svjetskog rata). Taj prodor radikalno nove, “tuđe semiotike”, koji će “primalačke”, prethodne “domaće jezike” redovno izmještati na marginu, i to u pravilu s namjerom njihova krajnjeg potiskivanja, pa čak i potpunog uništenja putem nepovratnog zaborava, kanonski kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnoj povijesti čini, pritom, naglašeno vezanim za ono što je prijekid njezina postepenog, “linearnog” književnog razvoja, pa upravo jedno od njegovih osnovnih obilježja postaje i kulturalna “eksplozija”, koja se ovdje dešava prvenstveno na dijahronijskoj osi, pri čemu upravo ovdje posebno dolazi do izražaja “vruća” mitomotorika sjećanja i “binarni” karakter bošnjačkog književno-kulturalnog sistema sa svojom temeljnom idejom “potpunog i bezuvjetnog uništenja prethodnoga te apokaliptičnoga rođenja novoga”, zbog čega je ovaj kulturalnomemorijski makromodel i ono mjesto gdje u hronološkom smislu započinje ona osobena književnopovijesna “sistemska nestabilnost” i naročiti “skokoviti” razvoj cjelokupne bošnjačke književnosti od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st. Pritom, kanonski kulturalnomemorijski model poznaje, naravno, i ono što je za bošnjačku književnost karakteristična intertekstualna mnemonika, a zapravo “pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji” o kojoj, kao o naročitoj vrsti “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” ove literature, govori M. Rizvić, ali se ovakvo što u ovom okviru ostvaruje na poseban i izrazito složen način i – pogotovo u slučaju pojedinih “stilskih grupa” i “književnih pravaca” koje obuhvata – uz značajan udio “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama”, pri čemu se upravo ovdje posebno naglašeno dešava ona situacija naročitog “raskida s prošlošću” i “idealizacije ‘novog’”, kad “tekstovi koji dolaze izvana” u kontekstu koji ih prima “u hijerarhiji zauzimaju više
402 Sanjin Kodrić
vrednosno mjesto” postajući tako “znak pripadnosti ‘kulturi’, eliti, višoj vrlini”, dok će tek kasniji razvoj pojedinačnih “stilskih grupa” i “književnih pravaca” unutar ovog kulturalnomemorijskog makromodela, a najčešće u njihovim poznim fazama, poznavati i onu situaciju kad “oba principa: ‘importirani’ tekstovi i ‘svoja’ kultura uzajamno se pregrupiraju”, pa se javlja “težnja da se prekinuti put obnovi, traže se ‘korijeni’”, a sve više “‘novo’ se tumači kao da organski potječe od starog, koje se na taj način rehabilitira”. U takvoj situaciji, u svakoj pojedinačnoj “stilskoj grupi” i “književnom pravcu” unutar kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti prisutne su naročito dominantne centripetalne silnice književne prakse, koje za cilj imaju izgradnju ne samo bitno novog i drugačijeg književnog sistema već i cjelokupnog novog kulturalnog pamćenja, zbog čega će, konačno, kanonski kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnoj povijesti i biti ključno obilježen onim što je “princip kanona” i “mémoire volontaire jednog društva” ili njegovo “dužničko sjećanje”, a zapravo “princip koji konektivnu strukturu jedne kulture jača u pravcu vremenske rezistentnosti i invarijantnosti”, a što, dakle, upravo samo prividnim paradoksom čini to što razvoj novije bošnjačke književnosti započinje iz njezina osobenog stanja težnje ka onom što je kanonsko. “Kodificirajuća” usmjerenost koja će presudno odrediti ovaj kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnosti očituje se, dakle, i u vrlo specifičnim i često proturječnim procesima “unutrašnje” kanonizacije književne i kulturalne prakse, ali i u jednako osobenim i složenim pokušajima njezina “vanjskog” kanoniziranja, koji su najčešće osmišljavani prospektivno, odnosno prvenstveno tako da prethode onom što je “očekivani”, a zapravo zagovarani i priželjkivani književni i kulturalni razvoj, s tim da, a nimalo začuđujuće s obzirom na ono što su njegova ostala distinktivna obilježja, kao jedna od temeljnih značajki kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti javlja se i izraziti u samoj književno-kulturalnoj praksi dominantan “nagon” za onim što je “pripovijedanje nacije”, pri čemu se ova vrsta “imaginiranja” ostvaruje ili kao proces tipično evropskog “nacionaliziranja” već na neki način postojećih etničko-religijskih kolektivnih identiteta (kako je to inače vrlo složen slučaj u književnosti i kulturi preporodnog doba) ili, pak, kao proces njihova “internacionaliziranja” s ciljem stvaranja unutar sebe jedinstvenog nadetničkog i nadnacionalnog “bratstva” (što je prilično jasno formuliran marksističko-socijalistički projekt cijelog “lijevo” orijentiranog toka unutar ovog okvira, bez obzira na to da li je riječ o međuratnoj socijalnoj literaturi ili književnosti NOB-a te poratnog socrealizma, gdje će ove tendencije
Zaključne napomene... 403
zadobiti i svoje možda najrigidnije i stoga krajnje utopijske oblike), a što će cjelinu kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti učiniti i prostorom čitavog niza naročito kompleksnih širih ili užih kulturalnih fenomena, među kojima će jedni ostati vezani samo za ovaj okvir, dok će se drugi na različite načine transformirani tradirati i kroz kasniju “unutrašnju” povijest ove literature i njezinu “kulturalnu gramatiku”. Konačno, zbog svega ovog, a ne samo zbog toga što se neke od “stilskih grupa” i “književnih pravaca” koji ga čine javljaju na samom početku novije povijesti bošnjačke književnosti i kulture, književna praksa iz ovog okvira pokazuje sklonost da se manje razvija iz onog što su konektivne strukture i uopće sistemski elementi literature koje je ona dio, pa – naročito u poređenju sa kasnijim stanjem – posebno ovdje dolazi do izražaja ne samo “tuđa semiotika” već i mimetičnost reprezentacije “izvanknjiževne zbilje”, koja osobito u kanonskom kulturalnomemorijskom modelu u bošnjačkoj književnosti postaje važna i kao “modelativni poticaj” i kao “akcijski izazov”, pri čemu, isto tako, ovdje naročito važna pitanja jesu i ne samo pitanja književne tradicije i njezina “izmišljanja” već i problemi književno-kulturalne “pripadnosti”, a što će – mada ponovo na različite načine – biti slučaj i onda kad je riječ, na jednoj strani, o književnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba, i onda kad je riječ o, na drugoj strani, književnoj praksi pokreta socijalne literature te, posebno, književnosti NOB-a i socrealizma. Svojevrsna kriza tradicije i manje-više radikalni pokušaji njezina redefiniranja ili čak dokidanja, što, dakle, najvećim dijelom karakterizira situaciju bošnjačke književnosti unutar kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, na bitno drugačiji način odredit će ono što se dešava u okvirima hronološki narednog – politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti, s tom dodatnom ključnom razlikom da se unutar ovog okvira zrcali, pak, trenutak sasvim očitog ideološkog rasterećivanja i liberaliziranja književno-kulturalnog diskurza, s različitim prijelaznim i, nerijetko, istinski liminalnohibridnim pojavama u domenu kulturalne memorije, uključujući istovremeno supostojanje i ideološki rigidnih pragmatičnih zadaća koje središte Moći, pod imenom “narodnopreporoditeljske” ili “partijske savjesti” i “društvene korisnosti”, stavlja pred književni rad, na jednoj strani, ali i često krajnje iznenađujuće slobodoumnih istupa ili manje-više subverzivnih i uopće bitno drugačijih književno-kulturalnih memorijskih praksi, na drugoj strani, sve to katkad čak u jednom te istom književnom tekstu, što je, naime, situacija koja se kao gotovo potpuno zaokruženo pravilo prati u
404 Sanjin Kodrić
“stilskim grupama” ili “književnim pravcima” koji konstituiraju ovaj kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti, a to su najprije preporodni modernizam s početka 20. st. i postpreporodni tradicionalizam između dvaju svjetskih ratova, a potom i avangardizam te, posebno, različiti neoizmi i poetičke alijanse tokom međuratnog doba, kao i, konačno, predmodernizam iz vremena što će ga odrediti čin dokidanja projekta jugoslavenskog socrealizma u godinama još uvijek neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Ovaj kulturalnomemorijski makromodel stoga je distinktivno obilježen između ostalog i različitim hibridnim oblicima memorijskih formata, gdje se uz elemente ranije dominantnog kolektivnog i ideološkog sad u većini slučajeva javljaju i sve vidljiviji i sve značajniji elementi individualnog, pa čak i kulturalnog memorijskog “filtera”, pri čemu je književna praksa ovog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti u drastično uvećanom kapacitetu otvorena ka ispitivanju kulturalno “novog”, ali ne više na način kako je to bio slučaj u prethodnoj književno-kulturalnoj situaciji već na način literarno-kulturalnog “traženja” i, nerijetko, vrlo slobodnog literarno-kulturalnog eksperimenta, kad se “tuđe” i “strano” sa znatno manje grčevitosti nego u prethodnom slučaju i, u skladu s ovim, s mnogo više kreativne inovativnosti nastoji propitati i konačno prihvatiti kao “svoje” i “vlastito”, što je naročita situacija postepenog probijanja književnih i kulturalnih granica i pokušaj “proboja” ne samo u prostor književno-kulturalne slobode, nego i u stanje književno-kulturalne “prirodnosti”, a zapravo u takav poredak koji će biti lišen artificijelnosti na različite načine nametnutih ili prinudno uvedenih novih književnih i kulturalnih normi i rješenja. Zato je politradicijski kulturalnomemorijski makromodel i onaj okvir unutar kojeg se u bošnjačkoj književnosti bitno mijenja, pogotovo u nekim slučajevima, i ono što je ovdašnji “smisao za historiju”, baš kao i “okrenutost tradiciji” koja obilježava bošnjačku književnost, pri čemu se uz postojeće kulturalnomemorijske sadržaje javljaju i oni novi, uključujući i pojavljivanje novih ili dodatno razvijanje već postojećih memorijskih figura, ali i sve izraženije i sve značajnije pojave književnog “samopamćenja” na način intertekstualne mnemonike, s čim se u vezi očituju i brojne primarno imanentno književne promjene i inovacije. U tom smislu, iako i sam pripada pretežno “vrućoj” kulturi sjećanja (mada znatno manje negoli je to slučaj u prethodnoj situaciji), politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti obilježen je i onim što je stanje u kojem manjeviše ravnopravno, a posebno bez radikalno izražene međusobno “napetosti” i “neprijateljstva”, supostoje često i bitno različite “tradicijske struje”, pa
Zaključne napomene... 405
ovdje – za razliku od kanonske kulture i njezine “kodificirajuće” centripetalnosti – memorijski sadržaj na svim razinama i u svim aspektima znatno i sasvim vidno “slobodnije teče”, zbog čega su – i pored nespornih te nerijetko i sasvim evidentnih relikta iz kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela – centrifugalni procesi ovdje znatno očitiji, što podrazumijeva i situaciju ukidanja nekadašnje monokulturalnosti i posebne vrste književno-kulturalnog autoizolacionizma što je karakterizirala prethodni okvir, zahvaljujući čemu politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti ključno je određen i izrazitošću sad znatno slobodnijih i često posebno potenciranih različitih stanja kulturalne dinamike i raznolikih kulturalnih “razmjena” kako na dijahronijskoj, tako i na sinhronijskoj razini, a što u konačnici podrazumijeva i uveliko prisutno stanje slobodno kreirane i nekontrolirane kulturalne interakcije. Istina, i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti obilježavaju složene promjene njezine “semiosfere” prouzrokovane “upadima” onog što je “tuđa semiotika”, štaviše ovakvo što i ovdje je posebno i presudno izraženo, kako to – uz kontinuiranje elemenata “jezika” preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma – pokazuje uostalom i pojava “jezika” evropske moderne u preporodnom modernizmu početkom 20. st., odnosno pojava “jezika” evropske avangarde u međuratnom avangardizmu i s njim povezanim neoizmima te različitim poetičkim alijansama ili, pak, pojava “jezika” evropskog modernističkog egzistencijalizma u poratnom predmodernizmu i njegovim nastoja njima dokidanja dotad dominantnog socrealističkog književno-kulturalnog prosedea, s tim da prisustvo “tuđe semiotike” ovdje više nije ono što je pretežno motivirano situacijom izvan književnosti i kulture te ne predstavlja više upadljivo vanjski – historijski, društveno-politički ili ideološki “namet”, već je stvar sad gotovo “organske” uključenosti i bošnjačke književnosti i kulture u šira književno-kulturalna “kretanja”, zahvaljujući čemu ovdje više ne dolazi do onog nekadašnjeg radikalnog ugrožavanja, a pogotovo ne do ukidanja prethodno postojećih granica “semiotičkog prostora” ove literature, niti je više “strani jezik” njezin “generator tekstova”, pa je u središtu “semiosfere” bošnjačke književnosti iz okvira politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela sve više ono što predstavljaju njezine konektivne strukture i uopće ključni elementi njezine “unutrašnje” povijesti ili, pak, ono što su novine više ili manje uspješno dovedene u stanje saobraznosti s onim što je njezina “kulturalna gramatika”, što – sve zajedno – “inojezičke” “uplive” ovaj put čini ne više inhibirajućom silom i retrogradnim faktorom već, sasvim naprotiv, vrlo produktivnim poticajem za
406 Sanjin Kodrić
aktuelni te kasniji razvoj novije bošnjačke književnosti i, otud, nemjerljivo važnom i dalekosežnom osnovom za ono što je njezino savremeno stanje. U takvoj situaciji, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti ključno obilježava i upravo ona situacija kad “‘importirani’ tekstovi i ‘svoja’ kultura uzajamno se pregrupiraju” a sve više “‘novo’ se tumači kao da organski potječe od starog, koje se na taj način rehabilitira”, odnosno “težnja da se prekinuti put obnovi, traže se ‘korijeni’”, a potom, tragom “ideje organskog razvoja”, i “težnja da se neki viši sadržaj usvojenog pogleda na svijet odvoji od konkretne nacionalne kulture u čijim tekstovima je bio importiran”, pri čemu upravo ovdje u bošnjačkoj književnosti i kulturi vjerovatno po prvi put “stvara se mišljenje da su ‘tamo’ te ideje realizirane u ‘neistinitom’ – mutnom i izobličenom – obliku, a da se upravo ‘ovdje’, u krilu kulture koja ih je primila oni nalaze u svojoj istinskoj, ‘prirodnoj’ sredini”, što je proces u kojem u bošnjačkoj književnosti i kulturi sad napokon, iako još uvijek samo u najsretnijim slučajevima, “tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje uzbuđenosti i burno počinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prošlosti stimulirao prodor spolja, ali koje je rad asimetričnih transformacija već potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model”, pa upravo sad u svojim najsvjetlijim trenucima bošnjačka književnost i njezina “kultura-primalac u čiji prostor se premjestio zajednički centar semiosfere prelazi u poziciju kulture-odašiljača”, zbog čega, najzad, bošnjačka književna praksa iz okvira politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela nerijetko “i sama postaje izvor bujice tekstova koji se usmjeravaju u druga, s njene pozicije periferna, područja semiosfere”. Zato je, konačno, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijesti razvoja novije bošnjačke književnosti i onaj okvir u kojem ova literatura vrlo ubrzano i, često, na način vremenske naporednosti ili vrlo intenzivne konsekutivnosti napušta svoje nekadašnje kolonijalno stanje, pa upravo ovdje bošnjačka književnost sasvim vidno počinje izlaziti iz svoje kolonijalne “adoptivne” faze te, najprije, iskušava ono što je njezina “adaptivna” faza, da bi, najčešće u kasnijim razvojnim etapama unutar ovog okvira, nerijetko došla čak i do “adeptivne” faze, s jedne strane, dok je isto tako, s druge strane, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel i onaj kontekst u bošnjačkoj književnosti u kojem se bošnjačka književna praksa jednim značajnim dijelom oslobađa (a pogotovo u pojedinačnim, u ovom smislu najizraslijim slučajevima) i nekadašnje dominacije za tzv. “male književnosti” često karakteristične obaveze “pripovijedanja nacije” i učešća u izgradnji nacionalne
Zaključne napomene... 407
“izmišljene zajednice”, što se, naravno, u pravilu ne dešava na onaj način i u onom kapacitetu kako će to biti slučaj kasnije – u književnoj praksi postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, ali svakako znači zoran i važan početak konačnog raskida s angažiranjem književnog rada u funkciji bilo njegova “nacionaliziranja” na način folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja 19. i početka 20. st., bilo njegova “internacionaliziranja” na način međuratne socijalne literature, književnosti NOB-a i poratnog socrealizma, iako – razumije se – ni linije kontinuiteta ove vrste u odnosu na ranije “stilske grupe” i “književne pravce” bošnjačke književnosti ovdje nisu u potpunosti strane. Sve ovo, naposljetku, rezultira isprva najčešće tek naslutljivim, a kasnije sve očitijim i izrazitijim stabiliziranjem sistema bošnjačke književnosti, pa zato povijesnorazvojni princip “eksplozije” ovdje je, istina, i dalje – kao i u cjelini novije povijesti ove literature – dominantan “mehanizam” njezina povijesnog “kretanja”, ali ne i jedini, jer se uz njega ovaj put javlja i princip postepene “linearnosti”, s tim da i on u pojedinim slučajevima zna izazvati “eksplozivne” učinke, koji se, otud, ovdje ne dešavaju samo na dijahronijskoj već i na sinhronijskoj osi, što politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti čini višestruko dinamičnom pojavom, koja je u nekim aspektima katkad složenija i od inače izrazito kompleksnog kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, utoliko prije što se politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijesti bošnjačke književnosti javlja i kao naročita spojnica između dvaju potpuno međusobno isključujućih okvira njezina povijesnog razvoja, kakvi se, naime, onda kad su u međusobni odnos postavljeni, pokazuju kanonski i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel. U takvim prilikama, upravo u ovom, “medijalnom” natpoetičkom i transtemporalnom okviru novije bošnjačke književne prakse po prvi put u njezinoj povijesti u gotovo punom, krajnje ostvarenom kapacitetu i na do kraja nesumnjiv, više nego očit način do izražaja dolazi ona “jedna osobenost bošnjačke književnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko trećeg, međuratnog razdoblja, sve do današnjih dana” o kojoj govori M. Rizvić, tj. upravo “pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji”, pa se ovako što upravo ovdje po prvi put sasvim jasno prepoznaje kao naročita vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” bošnjačke književnosti, onog što
408 Sanjin Kodrić
se razlikuje od njezina “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, te evropskim književnostima u naše doba”, s tim da i ono što je pojava “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama” ovdje, naravno, i dalje prisutna, ali, dakle, ne više na onaj način kako je to bio slučaj ranije, pri čemu upravo književna praksa politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnoj prošlosti omogućuje da se na način “povratne sprege” i osobena vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” retroaktivno jasnije uoči i u “stilskim grupama” i “književnim pravcima” iz prethodnog okvira, baš i kao da se isti fenomen prospektivno “naslućuje”, a potom i stvarno detektira te cjelovito prati i u kasnijoj književnoj praksi, sve do recentnog književnog trenutka, ma koliko on bio otvoren i za bitno drugačije procese i književno-kulturalne tendencije. Zbog svega ovog, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnosti i onaj je okvir u kojem književna praksa sve izrazitije razvija se iz sistemskih pretpostavki literature čiji je ona sastavni dio, što ovdje znači i pojavu čitavog niza linija intertekstualne književne mnemonike ili književnog “samopamćenja”, ali i znatno manji “upliv” “izvanknjiževne zbilje” u ono što je “literarni univerzum” pojedinačnog književnog teksta, a zapravo umanjenje ranijeg, mahom povijesnog “mimetičkog diktata”, koji – iako ovdje uvijek i ne nestaje do kraja – najčešće gubi nekadašnju snagu gotovo isključivog “modelativnog poticaja” i “akcijskog izazova”, a što ne dovodi samo do dekanonizacije prethodno “okoštale” književne prakse, već i do ovaj put “organskog” sistematiziranja konektivnih struktura bošnjačke književnosti i njezine “unutrašnje” povijesti, kad vlastita “kulturalna gramatika” jeste ono što dominantno oblikuje identitete bošnjačke književnosti ovog vremena, u kojoj upravo sad do posebnog izražaja dolazi i snažna poetizacija izvorno nepoetskih diskurza, pa će se u punom kapacitetu upravo u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti oformiti i – primjera radi – žanr poetskog romana, koji će se odavde tradirati i dalje, postavši tako i jedno od bitnih određenja bošnjačke književnosti 20. st. uopće. Zato su u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u povijesti novije bošnjačke književnosti znatno manje dramatična bilo pitanja književne tradicije, bilo pitanja književne “pripadnosti”, koja – i onda kad nisu zanemariva – nisu ipak ni istaknuta u prvi plan, dok njihovo osnovno polje razumijevanja nije više društveno-politički i ideološki kontekst, već ideja umjetnosti i umjetničke slobode, što – sve zajedno, ali i dalje tek kao jedan dio najvažnijih određenja ovog
Zaključne napomene... 409
natpoetičkog i transtemporalnog okvira u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti – politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u prošlosti bošnjačke književnosti čini mjestom ne toliko one vrste razlike koja će u ovoj literaturi postati pravilo tek u njezinoj narednoj povijesnorazvojnoj etapi, s dubljim ulaskom u 20. st., koliko mjestom izrazite unutrašnje raznorodnosti, višestrukosti i naporednosti, a što, pak, nije toliko stvar tek realizacije proklamiranih poetičko-programskih načela koliko učinak naročite – reklo bi se: tipično bosanskohercegovačke – književne situacije u poziciji “između”, čiji je značaj i u tome što će umnogome iznaći i način “amortiziranja” tradicijskih problema te procesa često i doslovnog “izmišljanja tradicije” koji su mučili književnu praksu prethodnog, kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti, s jedne strane, baš kao što će, s druge strane, u kulturalnomemorijskoj književnohistorijskoj perspektivi predstavljati i onaj okvir zahvaljujući kojem i brojni “književni saputnici” (kojima je inače tradicionalna historija književnosti često i upravo zbog njihove situacije “na međi” ili zbog nerijetko i iz ovog proizašlog “epigonskog” karaktera njihova djela vrlo teško mogla osigurati važniji položaj) postati značajnija pojava, između ostalog i zato što upravo u ovom kontekstu i njihov književni rad – iako ne predstavlja za budućnost i ukupni kvalitativni karakter jedne “stilske cjeline” ili jednog “književnog pravca” očito vrijednu “književnu činjenicu” – postaje “organski” važan dio književnih “zbivanja” i “kretanja” ili uopće književne zbilje jednog vremena, a katkad i važna prethodnica onog što će uslijediti tek kasnije, bilo kao “korak naprijed” već postojećim tragom i brojnih “književnih saputnika”, bilo kao njihovo manje ili više radikalno “odbacivanje” i negacija. Procesi započeti unutar politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela i njegove naglašene unutrašnje raznorodnosti, višestrukosti i naporednosti, osnovom njegova medijalnog položaja u “unutrašnjoj” povijesti bošnjačke književnosti i njezinoj “kulturalnoj gramatici”, po prirodi stvari te i dalje uz pravilan hronološki slijed vode u postkanonski kulturalnomemorijski makromodel, koji – za razliku od cjelokupne njegove bilo kanonske, bilo politradicijske književnopovijesne prethodnice – obilježava dominantno ili čak krajnje rasredišteni i individualizirani sistem vrijednosti i stanje u osnovi široko dezideologiziranog položaja cjeline kulturalnih diskurza, pa tako i same književnosti i njezina kulturalnog pamćenja, što je, dakle, situacija koja se prati u slučaju pojedinačnih “stilskih grupa” ili “književnih pravaca” koje obuhvata ovaj natpoetički i transtemporalni okvir u bošnjačkoj književnoj prošlosti, a to su, najprije, poratni modernizam iz vremena uglavnom počev od šezdesetih pa do osamdesetih i postmoder-
410 Sanjin Kodrić
nizam uglavnom tokom devedesetih godina 20. st. i dalje, a potom i recentne pojave poput tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja”. Iako ni ovdje, naravno, nikad do kraja svodljive na jedinstven, u svemu zajednički obrazac, ukupne kulturalnomemorijske strategije u bošnjačkoj te uopće u bosanskohercegovačkoj književnosti iz okvira ovog kulturalnomemorijskog makromodela, kao i u cjelini konteksta južnoslavenske interliterarne zajednice, postaju prvenstveno pitanje pojedinačnih autorskih poetika i tendencija širih savremenih poetičkih sistema i kulturalnih procesa, pa postkanonsko stanje bošnjačke književnosti obilježava sasvim očita dominacija individualnog te, sve češće i sve upadljivije, kulturalnog memorijskog formata, pri čemu će još izrazitije negoli u prethodnom, politradicijskom slučaju književna praksa unutar ove naročite pluralističke paradigme u pravilu biti otvorena istovremeno kako za kreativni dijalog s vlastitom književno-kulturalnom tradicijom, tako i za – sve intenzivnije – opća književno-kulturalna iskustva, pa će literarni procesi kulturalnog pamćenja u ovom okviru biti manje vođeni onim izvana, posebno u smislu izostanka neposredne ideološke instruiranosti i instrumentaliziranosti književnih pojava, a više samom književnom i kulturalnom potrebom za artikulacijom na različite načine shvaćenog “sebe” i “drugog” / “Drugog”, što, međutim, ne znači i potpuni nestanak nekadašnjih književno-kulturalnih drama, već – nerijetko uz manje ili više modificirano sjećanje na neke od starih – i pojavu novih, čime se, uz ostalo, podjednako i kontinuira i modificira specifična i prepoznatljiva “unutrašnja” povijest bošnjačke književnosti, koja se inače s postkanonskim kulturalnomemorijskim makromodelom gotovo u cijelosti oslobađa svojeg nekadašnjeg kolonijalnog stanja, baš kao i nekadašnje neposredno ideološki doznačene obaveze učestvovanja u “pripovijedanju nacije” i njezinu “imaginiranju”, mada, naravno, ni jedno ni drugo ne podrazumijeva nužno i krajnje potiskivanje ovih vrlo važnih sastavnica kulturalnomemorijskih sadržaja cjeline novije bošnjačke književnosti, što će tek izrazito rijetko podrazumijevati i pojavu elemenata koji u ovom smislu manje ili više doslovno podsjećaju na ranije povijesnorazvojne faze bošnjačke književnosti. U takvim prilikama, i za ukupnu noviju bošnjačku književnu prošlost karakteristična “okrenutost tradiciji” i sam njezin “smisao za historiju” i ovdje su, naravno, jedno od amblematičnih obilježja književne prakse, ali je – sasvim očekivano – i ovakvo što u ovom okviru podvrgnuto dodatnim promjenama, pri čemu su, i pored evidentnih kontinuiteta, koji u konačnici i jesu neki od najvažnijih činilaca koji osiguravaju “unutrašnju” jedinstvenost jednog osobenog književnopovijesnog toka kao cjeline, transformacije u ovom području još izrazitije, utoli-
Zaključne napomene... 411
ko prije što postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti obuhvata i različite modernističke književne pojave, ali i slom modernističke paradigme kao takve te pojavu “postmodernog stanja” u bošnjačkoj književnosti, a kad, uz često brojne modernističkim doživljajem svijeta i života u ovoj ili onoj mjeri modificirane tradicionalne interese, javljaju se i sasvim novi, uključujući i postmoderno revizionističko i, nerijetko, posthistorijsko iskustvo povijesti, baš kao i još noviji fenomeni koje obuhvataju pojave tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja”. Otud, uporedo s kontinuiranjem i modificiranjem kako već postojećih memorijskih figura i memorijskih formata te pojavom onih novih ili bitno drugačijih – krajnje i sad nerijetko sasvim osviješteno individualiziranih i kulturaliziranih, upravo u ovom okviru u bošnjačkoj književnosti još očitije negoli ikad prije postaje vidljivo i ono što je njezina “unutrašnja” povijest, jer se baš sad, na jednoj strani, nerijetko u potpunosti, do samog kraja razotkrivaju brojne kulturalne konektivne strukture koje bošnjačku književnost obilježavaju od kraja 19. st. pa sve do ovog trenutka, dok se, na drugoj strani, jednako vidno pojavljuju potpuno nove, što, opet, ne znači da one stare ili ranije sasvim nestaju. Naprotiv, bez obzira je li riječ o književnoj praksi s modernističkom ili, pak, postmodernističkom zasnovom i inklinacijom, bošnjačka književna praksa druge polovine 20. st., kao, konačno, i ona na početku novog milenija, predstavljat će i mjesto “eksplozije” najrazličitijih kulturalnomemorijskih fenomena, pa tako i pitanja pamćenja književnosti, i pitanja pamćenja u književnosti, jednako kao i pitanja književnosti kao oblika kolektivnog pamćenja postaju – slično situaciji unutar književnoakademskog diskurza (a što, pritom, nije nimalo slučajno!) – upravo neka od opsesivnih zanimanja samog književnog rada, pri čemu do izražaja dolazi posebno unutarknjiževna intertekstualna mnemonika te vrlo često i teorijski osviješteno zanimanje za cjelinu fenomena književno-kulturalne reprezentacije stvarnosti. U takvoj situaciji, sama književna praksa sve više i sve upadljivije razvija se iz onog što su konektivne strukture postojećeg nacionalnog književnog okvira, ali i uopće literature kao takve, što književnost i u modernističkom i u postmodernističkom slučaju čini i izrazito samosvjesnim diskurzom kulture, a što je, istina, posebno očito u slučaju postmodernističke i uopće recentne književne prakse, ali je, međutim, iako na drugačiji način, prisutno i onda kad je riječ o književnosti modernističke orijentacije, pa je upravo zato – sasvim razumljivo – i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti kao cjelina sasvim vidan dio i one osobene situacije u ovoj literaturi kad – kako to pokazuje M. Rizvić – “jedna osobenost bošnjačke knji-
412 Sanjin Kodrić
ževnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko trećeg, međuratnog razdoblja, sve do današnjih dana, jeste, upravo, pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji”, a kad zapravo ono što je naročita vrsta “dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma” jeste dominantna pojava i u ovom povijesnorazvojnom okviru bošnjačke književnosti, koji i ovdje postoji u složenim suodnosima s tradicijom “sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, te evropskim književnostima u naše doba”. Pritom, prodor “tuđe semiotike” u “semiosferu” bošnjačke književnosti u slučaju njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela bitno je drugačiji negoli u njezinim prethodnim povijesnorazvojnim fazama, pa tako ne samo da više ne znači pojavu “odbrambenih” centripetalnih silnica, već naprotiv – u situaciji nemjerljivo stabilnijeg sistema ove literature – ponaša se tek kao jedan od brojnih elemenata njezine izrazito kompleksne “kulturalne gramatike” koji može, ali i ne mora nužno dovesti do značajnijih pomaka u ovom kontekstu, zahvaljujući čemu bošnjačka književnost ovog vremena – s izuzetkom u slučaju tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja” – u povijesnorazvojnom smislu nije oblikovana prvenstveno principom “eksplozije”, već sve više postepenom “linearnošću” (iako su i ovdje pojedinačni “eksplozivni” učinci i dalje prisutni, ali ne više onako kako je to bio slučaj ranije – s posljedicama po stanje cijele njezine “semiosfere”), s tim da u bošnjačkoj književnoj praksi iz okvira postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, naročito u njezinu postmodernističkom usmjerenju, primjećuje se i naoko paradoksalna tendencija kohabitacije književno-kulturalnog “samoopisivanja” i sasvim suprotnih procesa manje ili više izraženog odustajanja od ove vrste književno-kulturalne “autodeskriptivnosti”, što u lotmanovski zasnovanoj teorijskoj perspektivi s jedne strane znači i pojavu onih povijesnorazvojnih mehanizama koji osiguravaju “elastičnost” postojećeg književno-kulturalnog sistema i njegovih kreativnih kapaciteta i potencijala, dok, s druge strane, svjedoči upravo činjenicu stabilnijeg razvoja cjeline ove literature, koji je već takav da ga ne može ugroziti ni pojava drastično novih kulturalnomemorijskih strategija, pa tako ni onih koji, najčešće u okvirima postmodernističkog toka u bošnjačkoj književnosti te u njezinoj recentnoj književnoj praksi, umjesto na njezinu književno-kulturalnom “samoopisivanju” nekad i vrlo radikalno insistiraju prvenstveno, pa čak i
Zaključne napomene... 413
isključivo na njezinu “upisivanju” u što šire, obično nadnacionalne južnoslavenske ili evropske okvire, predstavljajući katkad i očitu pobunu protiv nacionalne književne prošlosti i uopće ideje nacionalne književne i kulturalne tradicije. Konačno, sve ovo zajedno i u postkanonskom kulturalnomemorijskom makromodelu u povijesti novije bošnjačke književnosti na naročit način “ponavlja” i neke od njezinih povijesnorazvojnih značajki bilo iz kanonskog, bilo iz politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, još jednom potvrđujući izrazitu kompleksnost, a posebno osobenu “uvezanost” bošnjačke “unutrašnje” književne povijesti te liminalno-hibridni karakter njezine “kulturalne gramatike” i “raskršća” koja je obilježavaju počev od kraja 19. st. pa nadalje, pa je i zato, zahvaljujući, naime, i svim ovim krupnim i značajnim kako konstantama, tako i mijenama koje su se u bošnjačkoj i ukupnoj bosanskohercegovačkoj književnoj praksi dešavale tokom ovog dugog vremena, upravo postkanonski orijentirana bošnjačka književna praksa druge polovine 20. st. i mogla biti jedan od onih ključnih impetusa koji će u jednom povijesnom trenutku na svoj način potaknuti, izazvati pa, čak, i zahtijevati i to da i književna znanost najzad odgovori kako na pitanje o statusu, distinktivnim obilježjima, razvojnim pojavama i procesima koji obilježavaju i bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost kao cjelinu, tako i na pitanje o mogućnostima, načinima i postupcima njihova proučavanja, kao da je – posebno osjećajući ono što je njezina “unutrašnja” povijest – književna praksa što se oslobodila manjeviše svih svojih nekadašnjih zabluda i stranputica te stega i ograničenja jednako očekivala i od znanosti o književnosti, koja će i otud upravo iz postkanonskog stanja bošnjačke književnosti naposljetku krenuti i putem njezine konačne književnohistorijske kanonizacije. Pritom, u situaciji “smirenijeg”, znatno stabilnijeg književnopovijesnog razvoja, postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnosti neka dašnju politradicijsku unutrašnju raznorodnost, višestrukost i naporednost, s jedne strane, transformirao je u stanje značajnije unutrašnje “homogenosti” i “kompaktnosti”, a zapravo u stanje “organskog” srastanja onih nekad karakterističnih politradicijskih “šupljina”, “pukotina” i “rasjeda”, dok je, s druge strane, njegovo osnovno načelo postala razlika, ali ne više prvenstveno kao situacija unutar pojedinačnog književnog teksta već, prije svega, kao odnos između pojedinih književnih pojava, čiji se broj u ovom vremenu drastično umnožava, zahvaljujući čemu postkanonski kulturalnomemorijski makromodel svoju osobenu složenost duguje ne toliko “vrućem” književno-kulturalnom stanju, kako je to slučaj ranije, koliko, pored ostalog, i pojavi čitavog niza užih književnih potsistema, koji unutar kompleksne “se-
414 Sanjin Kodrić
miosfere” bošnjačke književnosti ovog povijesnorazvojnog okvira često podrazumijevaju bitno različite “idiome” njihova zajedničkog “jezika”, pa čak i zasebne, paralelne “jezike”, što će biti razlog, između svega ostalog, i tome da, recimo, u savremenoj bošnjačkoj književnosti naizgled paradoksalno u jednom trenutku vremenski supostoje književne prakse i modernističke i postmodernističke orijentacije, mada, naravno, ni ovdje do kraja ne izostaje ni tipično liminalno međusobno hibridiziranje različitih “idioma” i “jezika”, kako je to slučaj ne samo u književnosti tzv. “ratnog pisma” i “poetike svjedočenja”, gdje je ovakvo što možda i najočitije, već i u ostatku književnog rada iz ovog okvira, pa tako i u bilo modernističkoj, bilo postmodernističkoj bošnjačkoj književnoj praksi.
IV. Kao značajnim dijelom, mada nikako u cijelosti, književnost “priče o prošlosti”, najčešće onoj nacionalnoj, bošnjačka književnost počev od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st., slično ukupnosti bosanskohercegovačke književne prakse ovog dugog razdoblja, varirala je ne samo svoje različite kulturalne zasnove i oblike njihovih književnih realizacija, već je, unutar cjeline vlastite kulture sjećanja i u kontinuiranom traganju za svojim književno-kulturalnim ja, između ostalog gradila, a potom i kontinuirala i modificirala i različite u osnovi ustaljene memorijsko-reprezentacijske opcije – tzv. memorijske figure (figure sjećanja). Među njima u ukupnim bosanskohercegovačkim književnim okvirima 20. st., a posebno u bošnjačkoj književnosti, jedna od najizrazitijih jeste figura “novih vremena” i povijesnih raskršća, a unutar nje naročito “austrougarska tema”, koja i u hronološkom i u suštinskom smislu inicijalno konstituira cjelinu ove figure. Izazvana historijski prekretnim okončanjem osmanske vlasti u Bosni, događajem koji se zbio prije više od cijelih 130 godina (1878), ova tema u širokom vremenskom rasponu od kraja 19. st. pa nadalje ispostavljala se pritom kao opće, pa čak i opsesivno književno mjesto vezano za onaj traumatični liminalni historijski trenutak kad bosanskohercegovačka “evropska Turska”, slijedom onog što je austrougarski “Drang nach Osten”, biva isključena iz višestoljetnih okvira Osmanskog carstva i njegove tradicionalne orijentalno-islamske kulture te kao “tamnovilajetski” posjed Austro-Ugarske monarhije biva iznenada upisana u kulturalnu mapu moderne Evrope, utemeljene u jednom drugom, stranom, tad gotovo isključivo kršćanskom duhu. Realizirajući se najčešće kao “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine”,
Zaključne napomene... 415
“kojoj je kraj Turske carevine […] i kraj svega što su oni bili”, odnosno uopće kao literarno oblikovanje povijesnog stanja civilizacijskog i egzistencijalnog vakuuma između dviju velikih carevina u nekadašnjoj Bosni – starog, Osmanskog carstva i nove, Austro-Ugarske monarhije, i to u trenutku kad u životnoj stvarnosti “niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa”, “austrougarska tema” u biti je tema naročite historijske traume, kao i tema korjenite i sveobuhvatne kulturalne tranzicije ili tema složenog i dramatičnog kulturalnog prekodiranja, i to ne samo u smislu predmeta književnog oblikovanja. Ona se u bošnjačkoj, kao i općenito bosanskohercegovačkoj književnosti javlja u istom onom traumatičnom vremenu povijesne razdjelnice ili raskršća koje i u sadržinskom smislu čini njezin temeljni okvir i suštinu, pa historijska traumatiziranost i stanje kulturalne tranzicije i kulturalnog prekodiranja, pogotovo u slučaju bošnjačke zajednice, jesu i stvarne okolnosti književne produkcije te prilike ukupne književno-kulturalne komunikacije unutar koje se ova tema konstituira. Otud je “austrougarska tema” u ovom vremenu i izvan svake konkurencije dominantni predmet književnog oblikovanja, ali i nesumnjivo najpodesniji izraz cijelog novog egzistencijalnog, kulturalnog, društvenog i historijskog stanja, pri čemu njezina opsesivna prisutnost i naročita cirkulacija nije ograničena samo na ovo relativno usko književnopovijesno razdoblje, već se ona u bošnjačkoj te bosanskohercegovačkoj književnosti, između ostalog zahvaljujući i vrlo složenoj i dinamičnoj prošlosti ovog kulturalnodruštvenog konteksta, ali i naročitim mehanizmima književne povijesti, tradira i u desetljećima koja slijede, uz brojne konstante bivajući modificirana i različitim mijenama. A kao takva, “austrougarska tema” umnogome jeste i osnova na kojoj se u “kondenziranoj” perspektivi može iščitavati i dobar dio značajnih aspekata povijesti uopće bosanskohercegovačke, a naročito, pak, bošnjačke književnosti 20. st., i to ne samo u smislu praćenja puke vremenski uzastopne izmjene općih evropskih poetičkih paradigmi i njihovih prilagođavanja u ovim malim slavenskim literaturama već i u smislu prvenstveno kulturalnoteorijski osviještenog razumijevanja njihovih specifičnih razvojnih pojava i procesa, dubljih i od karakterističnog lokalnog artikuliranja širih književnih moda i tendencija, čime se već i u ovoj “mikrosituaciji” nužno ulazi i u karakteristični kompleks tradiranja tzv. “kulturalnog smisla”, a zapravo kompleks specifičnog kulturalnog pamćenja i naročitih konektivnih struktura koje bilo bosanskohercegovačkoj, bilo bošnjačkoj književnosti – kao, konačno, i svakoj drugoj literaturi – suštinski osiguravaju prepoznatljive kulturalne identitete kako na sinhronijskoj, tako i na dijahronijskoj razini, usložnjavajući na ovaj način
416 Sanjin Kodrić
ono što je kulturalna mapa Evrope. Zato i ne čudi da se, uz brojne druge književne radove, u okviru “austrougarske teme” pojavljuje ne samo uopće prvi bosanskohercegovački roman – roman Bez nade (1895) Osmana – Aziza – već i prvi bošnjački roman Zeleno busenje (1898) Edhema Mulabdića (1862–1954), nakon kojeg će se tokom vremena ovoj temi, posebno u bošnjačkoj književnosti, vraćati čitav niz drugih autora u različitim književnim žanrovima, između ostalih i Skender Kulenović (1910–1978) u romanu Ponornica (1977), koji je jedan od, uvjetno govoreći, posljednjih bošnjačkih romana koji ukupnošću svojih kapaciteta sasvim jasno, ali ovaj put i retroaktivno ulazi u naročitu traumu što je podrazumijeva “austrougarska tema”, čime se ne ispisuje samo njezina složena povijest, već se istovremeno konstituira i ono što je jedan od posebno značajnih aspekata naročite “unutrašnje” povijesti bilo bošnjačke, bilo bosanskohercegovačke književnosti kao kompozitne i policentrične cjeline. Pritom, sagledana u perspektivi “kulturalnomemorijske historije književnosti”, povijest “austrougarske teme” u “unutrašnjoj” bošnjačkoj književnoj prošlosti i njezinoj “kulturalnoj gramatici”, pokazuje i to da “austrougarska tema” ni u svojem inicijalnom trenutku, baš kao što to uglavnom nije slučaj ni kasnije u bošnjačkoj književnosti, pa ni u širim okvirima bosanskohercegovačkog književnog konteksta ovog dugog razdoblja, u pravilu ne rezultira – paradoksalno na prvi pogled – književnim ostvarenjima koja u smislu žanrovskih karakteristika cjelovito ili do kraja nesumnjivo pripadaju diskurzu klasičnog književnog historijskog štiva, kojeg kao takvog u novijoj bošnjačkoj te bosanskohercegovačkoj književnosti gotovo jedva da ima u punom žanrovskom kapacitetu, pogotovo u novijem vremenu, kad se “priča o prošlosti” u pravilu javlja u okvirima tzv. novohistorijske literature, a posebno često kao tzv. novohistorijski roman. Štaviše, ono što kao “književnu građu” ili kao motivsko-fabulativni potencijal podrazumijeva “austrougarska tema” u bošnjačkoj, kao i uopće bosanskohercegovačkoj književnosti tokom vremena sve češće i sve izrazitije konstituirat će se tek kao manje-više opća pretpostavka pojedinačnih književnih svjetova, pri čemu će se oni kao cjelina, u pravilu u zavisnosti od ukupnog šireg književno-kulturalnog stanja svojeg trenutka, najčešće realizirati u različitim drugim pravcima, zahvaljujući čemu ova tema i jeste jedna od osnova na kojoj se ukazuju oni specifični, “unutrašnji” aspekti povijesti i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Takvo što posebno se, pak, odnosi na promjene u karakteru apostrofirane povijesnosti bilo bošnjačke, bilo bosanskohercegovačke književne prakse počev od kraja 19. i početka 20. st., a što se konačno u slučaju književnosti u BiH ispostavlja mahom kao,
Zaključne napomene... 417
ma koliko djelatan, ipak tek okvir drugih složenih pitanja, najčešće onih u najčvršćoj vezi s problemom politika identiteta na različitim razinama i nacionalne (auto)imaginacije, što i samu povijest ovdašnje kulture sjećanja čini posebno složenom i, isto tako, specifičnom, kako to, uz druge primjere, pokazuje već i realizacija izazova što ga predstavlja “austrougarska tema” u Mulabdićevu i Kulenovićevu romanu, i to kako s obzirom na odnose što ih ostvaruju prema drugim, na sličnim tematskim osnovama zasnovanim djelima unutar svojeg vremena ili vremena koje im u bližoj ili daljoj prošlosti prethodi, tako i – posebno – s obzirom na njihov naročiti međusobni odnos unutar širih “unutrašnjih” razvojnih procesa bošnjačke književnosti i kulture. Pri svemu ovom, sve sličnosti i razlike u oblikovanju “austrougarske teme” koje se uočavaju u njezinu “kretanju” od Zelenog busenja E. Mulabdića do Ponornice S. Kulenovića (a koje inače nerijetko – nimalo slučajno i sasvim u skladu sa širim razvojnim pojavama i procesima u cjelini novije povijesti ove literature – neodoljivo podsjećaju na opće ideje o razvoju postkolonijalne svijesti) nisu, međutim, samo sličnosti i razlike između dviju zasebnih i prepoznatljivih autorskih poetika, pa čak ni samo razlike između dvaju zasebnih stilskoformacijskih književnih razdoblja, već i nešto što je možda i mnogo važnije za razumijevanje suštinskih aspekata povijesnog razvoja jedne književnosti: naime i razlike između – u ovom konkretnom slučaju – dvaju specifičnih kulturalnomemorijskih makromodela – kanonskog i postkanonskog, kao, kad je riječ o razvoju bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti tokom 20. st., dvaju međusobno oprečnih općih natpoetičkih i transtemporalnih obrazaca kulturalnog pamćenja, odnosno – semiotički govoreći – kompleksnih modaliteta “kulturalno označenog” što se kao povlašteni sadržaj u kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira u nekoj literaturi. Sve to vrijeme, i unutar pojedinačnih kulturalnomemorijskih makromodela i u rasponu od jednog do drugog (među kojima je, naravno, i onaj politradicijski), “austrougarska tema” – kao uostalom i svaki drugi tematski okvir pojedinačnog djela – funkcionira kao, nesumnjivo, naročita autorska, ali – isto tako sasvim sigurno – i kao naročita kulturalna “interpretativna politika” i opsesivno književno mjesto jedne kulture, a otud i kao naročiti okvir kulturalnog zaboravljanja i zapamćivanja, a koji – budući da je riječ o memorijskoj figuri – predstavlja i naročito “mjesto pamćenja”, u osnovi “kulturno oblikovane”, pa čak u manjoj ili većoj mjeri “društveno obavezujuće slike sjećanja”, “mjesta koja nisu samo poprište […] oblika interakcije” određene zajednice i pojedinca unutar nje, “već i simboli njihovog identiteta te uporište sjećanja” – “prošlost koja ne želi da prođe”, pri čemu se sama prošlost u njima
418 Sanjin Kodrić
“ne može sačuvati kao takva”, nego se ona “neprestance reorganizira u skladu s promjenama spojnih okvira sadašnjice u progresu”. Ovaj naročiti spoj pojedinačnog, autorskog i općeg, kulturalnog interesa, ali i karakteristično povezivanje sjećanja prošlosti, stanja sadašnjosti i očekivanja u budućnosti, što će u punom kapacitetu i uspostaviti “austrougarsku temu” i izdignuti je na razinu koja pripada fundusu memorijskih figura jedne književnosti, kao društvena, kulturalna i književna nužnost u punom smislu ove riječi u povijesti bošnjačke književnosti po prvi put na do kraja zaokružen način desit će se upravo u Zelenom busenju E. Mulabdića, prvom bošnjačkom romanu, gdje će – kao uostalom i cjelina bošnjačke preporodne književnosti s kraja 19. i samog početka 20. st. – ova tema doživjeti svoj prvi istinski vrhunac, ali i prve elemente značajnije mijene u odnosu na svoje početne okvire, dok će slučaj Ponornice S. Kulenovića predstavljati njegov savremeni pandan, kad i “austrougarska tema”, tragom njezina tradicijskog kontinuiranja i širim književno-kulturalnim procesima obilježenog modificiranja, zadržavajući i dalje svoj karakteristični predmetni sukus, postaje prostorom u koji se sad upisuju sasvim novi ili bitno drugačiji, ali opet nužno sjećajni sadržaji, a što je ona situacija kad Kulenovićev roman postaje i prvi bošnjački u punom kapacitetu ostvareni roman kulturalnog pamćenja. Pritom, takvo što u važnoj je vezi kako s temeljnim općim karakteristikama samih ovih romana, tako i s njihovim naročitim pozicijama u ukupnosti književno-kulturalnih konteksta u kojima se javljaju, odnosno s njihovim naročitim položajem unutar “unutrašnje” povijesti prvenstveno bošnjačke, a potom i cjeline bosanskohercegovačke književnosti, kad će veza što je s Mulabdićevim uspostavlja Kulenovićev roman pokazati i to da upravo na ovom mjestu, u posljednjoj trećini 20. st., nimalo slučajno sabire se i ono što je osobeni “smisao za historiju” bošnjačke književnosti i ono što je njezina jednako specifična “okrenutost tradiciji”, a kad se u Ponornici javlja ne samo na naročit način preoblikovana “priča o prošlosti” već u njezinoj unutrašnjosti “stiču se tokovi muslimanske literature” u cijelosti, pa ukupni tekst Kulenovićeva romana “doimlje se kao svojevrsno sabirno sočivo kroz koje se sabralo svekoliko iskustvo bošnjačkog književnog naslijeđa ove tematske i duhovne orijentacije, ali u onom plemenitom stvaralačkom činu kristalizacije u kojem se odstranjuje sve što je neknjiževna naplavina, romantično-nacionalni nanos i zanos trenutka”, očitim tako i u pojedinačnoj perspektivi čineći ono što su neke od najvažnijih konektivnih struktura “unutrašnje” povijesti bošnjačke književnosti i njezine “kulturalne gramatike”.
V. Concluding Remarks Cultural Memory and Representation of the Past in Modern Bosniak Literature
Concluding Remarks... 421
I. Modern Bosniak literature, particularly of the 20th century – probably more than other literatures of the South Slavonic interliterary community of the same period – abounds in a whole range of literary and cultural phenomena which represent a true challenge to both various contemporary theoretical discussions and practice of literary history based on these theoretical approaches, but also to their innovative expansion in the field of methods employed and subjects and problems addressed by them, which undoubtedly makes evident the revisionist idea of ‘Cultural Mnemonic Literary History’. This ‘original’ ‘interpretive strategy’ – innovatively suggested in the book – deals primarily with what is termed as the ‘internal’ literary history, which should be understood in a sense of tracing the socalled cultural connective structures of a particular literature, or – more precisely – its specific history with all its distinctive and individualized identity markers, relating all this to the phenomena of both memory of literature and memory in literature, as well as of literature as a form of collective memory. As such, ‘Cultural Mnemonic Literary History’ takes interest primarily in ‘cultural grammar’ of a given literary tradition, thus looking – among other elements – for specifically local literary traits, local literary history in its particularity, revealing in a characteristically micro-historical manner the ‘autochthonous’ otherness and distinctiveness of literatures of those communities whose cultures have not usually played an authoritative role in broader, global literary and cultural processes. In the perspective of ‘Cultural Mnemonic Literary History’ this is all viewed at various analytical levels, starting from a particular piece of writing, moving to the level of wider literary phenomena of various kinds and ending at the level of a literature as a whole. As a result, ‘Cultural Mnemonic Literary History’ is primarily focused on the problem of cultural mnemonic constants and variants in a literature in all their complexity and multitude of aspects, taking into account both the position of literature within broader and more general cultural processes and, particularly, what is regarded as their intraliterary realization, which is the reason why some of its distinctly frequent and most characteristic subject-matters are – on the one hand – the questions of literary construction and representation of the national past, the shaping of collective, personal and individual identities and national (self)-imagination or
422 Sanjin Kodrić
other, mostly imagological issues, as well as the questions primarily pertaining to immanently literary tools and means enabling or implementing such processes. On the other hand, ‘Cultural Mnemonic Literary History’ deals – likewise – with questions pertaining to the phenomena of literary tradition, and the way of comprehending it in a wide range of problems, including phenomena of diverse forms of ‘adjusting’, ‘harmonizing’ and ‘synchronizing’ traditions, dialogues and polemics between and among traditions as well as the phenomena related to what is encompassed by the terms ‘inventing tradition’ or ‘living tradition’ and finally the phenomena of the so-called ‘syncretisms’ and ‘syncretic forms’, in this perspective probably one of the most interesting subject-matters, here most frequently seen in the sense of distinctive repositories of cultural memory in the situation of intercultural gemination, multiplication and/or crossing, or in the sense of ‘intertextuality based on a relationship between signs’. Besides, along with its other elements, this also determines the attitude of ‘Cultural Mnemonic Literary History’ towards the phenomenon of literary canon, of national or some other sort, which is, in the perspective of this ‘interpretative strategy’, no longer understood as something to be necessarily and always contested or radically redefined: as a specific locus memoriae, literary canon becomes now a concept whose growth and formation is to be completely understood in its real and entire complexity of existence and contextualized within the framework of a culture. In this way, especially in the situation of the socalled ‘small’ and/or ‘minor’ national literatures, the idea of literary canon, particularly the national one – today mostly, in all the present-day South Slavonic literary historiographies, either passionately defended in an uncritical hardcore fashion or belligerently contested – obtains a new meaning, as well as the questions of the former and current literary canonization processes, when – as a result – literary canon and practices of literary canonization should no longer be understood as a ‘necessary evil’, but as the history of a broader cultural existence of a literature, its ‘duration’ and ‘alteration’, as well as an open process of dialoguing with literature in a particular historical and cultural moment. All this finally makes ‘Cultural Mnemonic Literary History’, as a possible contemporary approach to a literary past and its complex questions, such a historically oriented ‘interpretive strategy’ that appears particularly appealing in the case of culturally complex communities and communities which, in times unfavourable to the traditional idea of literary history, are for the first time attempting to write or re-read their own literary and cultural past, which is more characteristic of Bosniak and
Concluding Remarks... 423
Bosnian-Herzegovinian literature in general than it is of other literatures of the South Slavonic interliterary community. Furthermore, since it is – in terms of its subject and problem focus as well as procedure and methodology – both literary and culturally oriented, the idea of ‘Cultural Mnemonic Literary History’ is even more relevant here, primarily because of the fact that the complexity of the question of cultural memory is, on its own, a particular characteristic of Bosnian-Herzegovinian literary and cultural context, which – due to its medial position in the South Slavonic interliterary community – has synecdochal potential of mirroring the complexity of the community as a whole, adding a condensed complexity traditionally implicit in the Bosnian-Herzegovinian cultural composite. This is particularly applicable to the modern and contemporary Bosniak, as well as Bosnian-Herzegovinian literary and cultural state in general, starting from the end of the 19th and lasting throughout the 20th century, distinctively marked by a complexity of constants and variants of literary-cultural connective structures, becoming realized both as a permanent simultaneous continuation and a variation of diverse contents of cultural memory within various cultural mnemonic macromodels and as a historically constant situation of numerous and manifold, multioriented broader cultural changes. It is, in fact, a situation of distinctive cultural dynamics evident in the literature as a whole as well as in the opuses of individual authors and individual literary pieces in general, but often – along with some other – in various infinitesimal, microstructural literary phenomena too, where the cultural complexity of the Bosniak and broader Bosnian-Herzegovinian literary state gains its capillary expression, forming even at this level the specific and recognizable identity of Bosniak and Bosnian-Herzegovinian literature in all its syncretised plurality, when the so-called ‘syncretic forms’ and a whole variety of other, distinctive and frequently completely revived cultural mnemonic phenomena become important traits of these entire literatures and one of the major indicators of their distinctive literary identities.
II. Seen from the perspective of ‘Cultural Mnemonic Literary History’, Bosniak, as well as the overall composite and polycentric Bosnian-Herzegovinian literature, is to a great extent, but by no means completely, a literature of history, a literature of ‘narrative of the past’, usually the national one, but it can also be described as a literature of tradition, or a literature with
424 Sanjin Kodrić
a marked rootedness in its traditional foundations and connectedness to what is at a given moment understood as its cultural ‘distinctiveness’, in both cases often appearing as one of the central, if not the most important discourse of the culture to which it by the nature of things belongs, which also, in turn, constitutes Bosniak culture as the culture of memory in both senses. Bosniak literature and its literary and cultural processes of historical development are thus made similar to and generally familiar with the situation within the broader framework of the South Slavonic interliterary community, on the one hand, while similarities of this kind, established within the wider South Slavonic literary and cultural context, on the other hand, should not be uncritically overemphasized, particularly not at the expense of the possibility of tracking independent processes of historical development of individual literatures in this framework, which in the case of Bosniak literature – as well as in the case of any other literature of the South Slavonic interliterary community – reveals a whole range of specific qualities, which are some of the crucial constituents of the distinctive, specific ‘internal’ history of Bosniak literature and its ‘cultural grammar’. This particularity of Bosniak literature – equal in status to the particularity of any other literature in either the South Slavonic context or other markedly interrelated and interconnected literatures – is undoubtedly founded on a specific historical, cultural and literary experience of the context to which this literature is linked by the nature of things, but it is equally based on what is even more important and decisive for literary affairs – a special literary articulation of the very historical experience and, more crucially, the cultural and literary tradition, which are probably the most outstanding factors that have in diverse ways shaped the recognizable identities of Bosniak literature as a particular literary phenomenon, and thus an important part of the characteristic identities of Bosnian-Herzegovinian literature as a polycentric composite whole. Perceived from the perspective of ‘Cultural Mnemonic Literary History’, modern Bosniak literature appears as a peculiarly understood ‘unstable system’, which turns out to be – in Yuri M. Lotman’s terms – a ‘semiotic space’ or ‘semiosphere’ whose key traits are intensively pronounced ‘heterogeneity’, ‘asymmetry’, ‘liminality’ and ‘mechanism of dialogue’. In this connection, 20th century Bosniak literature is, as a consequence, particularly characterized by the situation of emphatic or even extremely tempestuous literary and cultural dynamics, especially in connection with the mythomotorics of memory and literary mnemonics. It is for this reason that the historical development of Bosniak literature, just like the entire
Concluding Remarks... 425
Bosniak culture, especially from the end of the 19th century onwards, is marked not primarily or exclusively by what Lotman describes as the gradual ‘linearity’ of cultural ‘movement’, but above all by an appearance of a striking cultural ‘explosion’, which makes Bosniak literature and its culture a predominantly ‘binary system’, while its development proves to be, to a large degree, ‘unpredictable’ as well as determined by the phenomenon of cultural ‘self-description’, which is exactly the characteristic semiotic mechanism with which modern Bosniak literature attempts to keep the ‘explosive’ effects in its historical development under control and establish a comparatively stable cultural system of its own. Consequently, ‘one peculiar quality of Bosniak literature, viewed in its totality, organic unity and genetic and structural continuity, from the oldest times, through the third, interwar period, until the present day’, is exactly ‘the phenomenon of an ideo-aesthetic reversion, a return, a conversion, that is an emotionalaesthetic, spiritual-ambiental, thematic-motivic and ideological renewal, self-inspiration in its literary tradition’, discussed by Muhsin Rizvić, or, in fact, the special sort of ‘diachronic, vertical (or even intergenre) selfcomparativism’ on which the author – as it is obvious now – rightfully insists, differentiating between it and a long time exclusively emphasized ‘synchronic comparativism with other literatures, Oriental in the past, and Croatian, Serbian and European literatures in the present’. Even though all of this does not imply a hermetic isolationist closing of Bosniak literature in its narrow national framework, it clearly states that the ‘sense of history’ of Bosniak literature and its ‘orientation towards tradition’ reveal such a course of historical development of the literature which includes the option of the mythomotorics of memory whose description is, when it comes to both memory in literature and memory of literature, based not on the idea of ‘cold’ memory, but on the idea of ‘hot’ memory (with very rare, sporadic and short lasting ‘cooling systems’), while – in contrast to the old Bosniak literary practice and its oral literary tradition – no longer predominantly ‘ritualistic’ but primarily ‘textual coherence’, understood as a mode of the new, interpretatively changed and hermeneutically ‘transposed’ transfer of the old ‘cultural sense’, is the basic mnemotechnical mechanism and generally the basic principle of cultural reproduction by which the continuity of tradition in Bosniak literature is most frequently ‘not only imagined’ but most literally – ‘de facto established in the process of cultural practice’, simultaneously ensuring the necessary level of its internal consistency and the potential of difference, as being something of great importance to its development.
426 Sanjin Kodrić
In addition to this, the historical development of this literature will be revealed as dependant on what is its dynamic and generally very complex ‘cultural grammar’, while the development of this special ‘internal’ history of Bosniak literature will also show itself as a twofold process. In one case, sudden ‘intrusions’ from the outside, ‘penetrations’ from ‘foreign semiotics’ or a literary and cultural system of a ‘different language’ and, as a consequence of these, a destabilization of the ‘boundaries’ of the ‘semiosphere’ of this literature, their breaching and finally a real foray of an up until now unknown ‘cultural sense’ across ‘the line where the first person form ends’, are all predominant phenomena resulting in radical ‘heterogeneity’ and ‘asymmetry’ of its until then seemingly intact ‘semiotic space’, when in modern Bosniak literature external ‘insemination’ means the ‘occupation’ of its ‘cultural grammar’ by new, intensive dialoguing between the ‘centre’ and ‘periphery’ of its ‘semiosphere’. Then, in the moments of creating preconditions for new cultural ‘explosion’, the very literary practice develops from the literary system, but also evidently on the basis of the external ‘influences’, including the vital role of the ‘extraliterary reality’, which now becomes important to literature both as a ‘modulative stimulus’ and as an ‘action challenge’. In the second case, however, in the periods starting immediately after the act of cultural ‘explosion’, after the successful suppression of imposed external ‘intrusions’ and in the moments of system stabilization, when the inserted ‘alien body’ has fruitfully merged together with its ‘organic’ material and when – due to the dialogue between the ‘centre’ and ‘periphery’ of its ‘semiosphere’ – a strong ‘semiotic energy’ is released, the ‘internal’ history of Bosniak literature becomes the primary basis for literary practice, with all the medley of its peculiar literary formations, particularly the so-called ‘syncretic forms’ and other hybrid and liminal phenomena of multifarious sorts, which become more expressed in every following ‘post-explosive’ period, for that is when both the most vital factors of tradition and those elements which seemed to be ‘dead’ in a literary and a cultural sense, both in an altered, new form, appear at the same time, when tradition as a ‘mechanism of transcoding’ appears as a ‘textual system retaining memory of a given culture’. However, the specific qualities of laws that have ruled the historical development of Bosniak literature are not exhausted in its peculiar ‘explosive’ and ‘self-describing’ historical ‘movement’, so the history of modern Bosniak literature is also connected to the complex of the colonial ‘Otherness’ of this literature, whose modern historical development is mostly clearly articulated in ‘adoptive’, ‘adaptive’ and ‘adeptive’ phases, that is in
Concluding Remarks... 427
the periods of (self-)colonial dependence and submission (especially present in the entire discourse of Bosniak literature and culture of the 19th century Revival Period, which to a great extent owed their enlightening and propaedeutic pragmatism to the state of adaptation to the superior European ‘model’), the periods of a gradual creative liberation from the colonial literary and cultural ‘burden’ (a situation particularly characteristic of Bosniak literature between the two world wars, when various important poetic and other immanently literary changes took place, as well as important changes in the broader cultural system) and, finally, the periods of now almost entirely decolonized – freely articulated and significantly altered, primarily independent historical, cultural and generally identitarian self-understanding, when, in place of a typical colonial appropriation and further development of different other – as a rule – foreign imaginative representations of its own community, Bosniak literary practice develops its own authentic self-perception, still a mere fictional and imaginative notion, but this time self-generated, primarily coming from the inside, or ‘naturally’ appearing out of a local and its own need for self-imaginative reflexion and not from the sense of historical necessity of self-definition and adaptive transformation imposed from the outside, in accordance with the norms and expectations of the politically and culturally dominant Centre of Power (which is the most often case, with varying oscillations, in more fortunate periods immediately after the Second World War, until today). In this connection, it appears, moreover, that the very peculiar processes of (self-)colonization and decolonization of Bosniak literature and its culture are one of the ‘driving forces’ of the particular development of the ‘semiotic space’ of this literature (for they are also the ones requiring or even demanding what is encompassed by the idea of the ‘entire and unconditional destruction of the preceding and the apocalyptical birth of the new’), on the one hand, while, on the other hand, in a particular dialectic connection, this process, particularly in its decolonizing aspect, simultaneously appears as a specific ‘effect’ of actions taking place in the ‘semiosphere’ of Bosniak literature, all the faster for the recognizable sort of ‘diachronic, vertical (or even intergenre) self-comparativism’ highlighted by Rizvić includes also an attenuation in domination of the – most frequently – colonial ‘synchronic comparativism with other literatures, Oriental in the past, and Croatian, Serbian and European literatures in the present’, so the peculiarity of ‘an ideo-aesthetic reversion, a return, a conversion, that is an emotional-aesthetic, spiritual-ambiental, thematic-motivic and ideological renewal, self-inspiration in its literary tradition’ becomes also an act
428 Sanjin Kodrić
of decolonization of Bosniak literature. Finally, as a consequence of all of this, the historical development of modern Bosniak literature can partly be described as tightly connected to the processes of ‘nation narration’ and an establishment of a national ‘imagined community’, which is generally the social function of culture frequently found in literatures of the so-called ‘small’ nations.
III. ‘Cultural Mnemonic Literary History’ enables an essentially new approach to Bosniak and the entire Bosnian-Herzegovinian modern literary history particularly in relation to the idea of cultural mnemonic macromodels, when in Bosniak and Bosnian-Herzegovinian literature in general, but also – considering numerous developmental and contextual links, similarities and congruencies – to a great extent in wider frameworks of the South Slavonic interliterary community, as potential basic, general suprapoetic and transtemporal patterns of literary processes of cultural memory from the end of the 19th to the end of the 20th century, until the beginning of the new millennium, Canonical, Polytraditional and Postcanonical Cultural Mnemonic Macromodels appear, each with significantly different concrete position of literature and literary task within the entire culture and society to which it belongs. However, in all three above-mentioned cases of macromodels, regardless of differences in their realizations, literature – as a rule – plays the role of one of the central cultural discourses, reflecting with seismographic sensitivity all – in our case frequently tempestuous – cultural and social changes, turns and breakdowns, while actively participating in these turbulent processes as well as in numerous intercultural relations. At the very beginning of the modern history of Bosniak literature and the processes of cultural memory marking it – paradoxically only at first sight – there is the Canonical Cultural Mnemonic Macromodel, which is – generally speaking and only conditionally leaving aside the never reducible distinct heterogeneity and dynamism of the real literary and cultural practice – characterized by more or less strict ideologically given or socially strengthened and preferred frames of literary work and cultural memorizing or generally ideologically, directly or indirectly, prescribed functionalization and ‘use’ (even abuse) of literature and culture. This is a situation which will, although frequently in mutually opposing ways, mark what can be described as ‘stylistic groups’ or ‘literary directions’ rather
Concluding Remarks... 429
than ‘stylistic formations’ included in this peculiar suprapoetic framework of modern Bosniak literary and cultural practice – Folklore Romanticism and Enlightening Realism of the Revival Period from the late 19th and early 20th centuries, then Social Literature between the two world wars, chronologically followed by the Literature of the National Liberation Struggle and the post-war Socialistic Realism (the so-called Soc-Realism), ending in the mid-1950s. The basic feature of this, probably most controversial and – especially in some aspects – very complex cultural mnemonic macromodel in Bosniak literature is thus the peculiar assignment of modes and means of literary formation, and, especially, the obligation of cultural self-completion and cultural stabilization of a particular kind, which is as a rule the state of domination of the collective and ideological mnemonic formats and, in connection to this, preference of a comparatively uniform cultural pattern or monoculturalism, or even a specific form of cultural self-isolationism. However – again paradoxically at first sight – particularly here, in the real literary practice, various ‘internal’ cultural transformations and particularly profound cultural dynamics will take place and very complex cultural relations and intercultural relationships will be established, with such a difference that in this case cultural centres and preferences in circulation are – as regards the tradition and the present day understanding of (inter)cultural processes – often understood as states of discontinuation of freely created and uncontrolled cultural interaction. Namely, what the entire Canonical Cultural Mnemonic Macromodel in Bosniak literary history – and thus, although in different ways, particular ‘stylistic groups’ and ‘literary directions’ it consists of – is decisively marked by is most often a particularly radical alteration of the ‘semiotic space’ of literary practice, when in the centre of the ‘semiosphere’ of this literature, whose former boundaries have meanwhile been completely abolished, a traditionally ‘ foreign language’ appears as a ‘text generator’ – first the ‘language’ of Western culture (as is the case in the literature of Folklore Romanticism and Enlightening Realism of the Revival Period), then the ‘language’ of the ‘proletariat’ and the ‘Socialist International’ (in cases of literary production of the interwar Social Literature movement) and, finally, the ‘language’ of the Partisan-Communist Revolution (in the Literature of the National Liberation Struggle) as well as its, most often, particular direct idiomatic extension in the form of the ‘language’ of the Yugoslavian ‘State Socialism’ (articulated as a continuation of the ‘Revolutionary Path’ by the literature of Soc-Realism in peacetime conditions immediately after the Second World War). The penetration of the radically new, ‘foreign
430 Sanjin Kodrić
semiotics’, which will regularly displace the ‘receiving’, preceding, ‘native languages’ to the margins, with the intention of their ultimate suppression, or even extinction by means of irreversible oblivion, makes the Canonical Cultural Mnemonic Macromodel in Bosniak literary history emphatically related to the discontinuation of its gradual, ‘linear’ literary development, while cultural ‘explosion’ becomes here one of its basic features, taking place primarily on a diachronic axis. This is why in the Canonical Cultural Mnemonic Macromodel the ‘hot’ mythomotorics of memory and the ‘binary’ character of Bosniak literary and cultural system come to the fore with its basic idea of the ‘entire and unconditional destruction of the preceding and the apocalyptical birth of the new’, making it in this way the chronological point at which the peculiar ‘systemic instability’ and the ‘explosive’ development of the entire Bosniak literature from the late 19th until the end of the 20th century begin. The peculiar crisis of tradition and the relatively radical attempts of its redefinition or even abolition, characterizing to a great extent the state of Bosniak literature within the Canonical Cultural Mnemonic Macromodel, will, in a largely different way, determine the occurrences in the chronologically following, Polytraditional Cultural Mnemonic Macromodel in modern Bosniak literature, whose additional key difference is evident ideological reduction and liberalization of literary and cultural discourses, with various transitional and often truly liminal and hybrid phenomena in the domain of cultural memory, including the simultaneous coexistence of ideologically rigid pragmatic tasks assigned to literary production by the Centre of Power, termed as ‘national revivalist’, ‘party consciousness’ or ‘public use’, as well as surprisingly open-minded occurrences or comparatively subversive and generally significantly different literary and cultural memory practices, usually appearing in the same text. This is a situation which predominantly characterizes ‘stylistic groups’ or ‘literary directions’ constituting this cultural mnemonic macromodel in modern Bosniak literature, primarily Revival Modernism from the early 20th century and Post-Revival Traditionalism between the two world wars, followed by Avant-gardism and different Neoisms and Poetic Alliances from the interwar time and, finally, Pre-Modernism from the period marked by the abolition of the Yugoslavian Soc-Realist project in the years immediately after the Second World War. This cultural mnemonic macromodel is hence distinctively marked by different hybrid forms of mnemonic formats, where elements of the earlier predominantly collective and ideological are now increasingly accompanied by more visible and relevant elements of the
Concluding Remarks... 431
individual, or even of the cultural mnemonic ‘filters’, when literary practice of this cultural mnemonic macromodel in Bosniak literature is drastically more open towards examining the culturally ‘new’, no longer in the way characteristic of the preceding literary and cultural situation but in the manner of literary and cultural ‘search’ and, often, very liberal literary and cultural experiment, when the ‘foreign’ and ‘alien’ is examined and finally accepted as ‘familiar’ and ‘one’s own’, this time much less frantically then in the previous case and with a lot more creative innovativeness, which is a particular situation of gradual breaching of literary and cultural borders and an attempt of ‘breakthrough’ in the space of literary and cultural freedom as well as the state of literary and cultural ‘naturalness’, in fact in the order completely free from artificiality of the newly imposed or forcefully introduced literary and cultural norms and solutions. It is for this reason that the Polytraditional Cultural Mnemonic Macromodel is also the framework within which the ‘sense of history’ in Bosniak literature, as well as its ‘orientation towards tradition’ is significantly transformed, when, along with the existing cultural mnemonic contents, there appear new ones, including new or additionally developed mnemonic figures, but also more pronounced and significant occurrences of literary ‘self-memory’ done in the manner of intertextual mnemonics, in connection to which numerous immanent literary changes and innovations become visible. In that sense, although belonging to the ‘hot’ culture of memory (but this time less than it was the case in the previous situation), the Polytraditional Cultural Mnemonic Macromodel in the modern history of Bosniak literature is marked by the state in which there equally exist, without any radically pronounced mutual ‘tension’ or ‘hostility’, significantly different ‘traditional currents’, which is the reason why here – in contrast to the canonical culture and its ‘codifying’ centripetality – mnemonic content at all levels and in all aspects ‘flows more freely’, which makes centrifugal processes – despite indisputable and often evident relicts from the Canonical Cultural Mnemonic Macromodel – more obvious and implies the situation of abolishment of the old monoculturalism and a peculiar sort of literary and cultural self-isolationalism characterizing the preceding framework. Due to this, the Polytraditional Cultural Mnemonic Macromodel in modern Bosniak literature is determined by the markedness of now significantly more liberal and often particularly emphasized states of cultural dynamics and diverse cultural ‘exchanges’ at both the diachronic and synchronic levels, which finally implies an considerably present state of freely created and uncontrolled cultural interaction. Admittedly, the Polytraditional Cultural
432 Sanjin Kodrić
Mnemonic Macromodel in the modern history of Bosniak literature is also marked by complex changes in its ‘semiosphere’ caused by ‘intrusions’ of ‘foreign semiotics’; this is, moreover, particularly noticeable and decisive in this framework too, and it is evident – along with the continuation of elements of the ‘language’ of Folklore Romanticism and Enlightening Realism of the Revival Period – in the appearance of the ‘language’ of European Modernism occurring in Revival Modernism in the early 20th century, or the appearance of the ‘language’ of European Avant-garde in the interwar Avant-gardism and related Neoisms and various Poetic Alliances, as well as the appearance of the ‘language’ of European modernist Existentialism in post-war Pre-Modernism and its attempts to abolish the dominant SocRealist literary and cultural practice, but now it is the presence of the ‘foreign semiotics’ no longer motivated by the situation outside the literature and culture, not presenting a conspicuously external – historical, socio-political or ideological ‘imposition’, but a case of almost ‘organic’ involvement of Bosniak literature and culture in broader literary and cultural ‘currents’, due to which the radical endangerment and particularly the abolishment of the formerly existing boundaries of the ‘semiotic space’ of this literature no longer occur and neither are ‘foreign languages’ any longer considered as its ‘text generators’. In this, polytraditional situation, the centre of the ‘semiosphere’ of Bosniak literature now increasingly more belongs to its connective structures and generally the key elements of its ‘internal’ history or those novelties which have been comparatively successfully brought in the state of conformity with its ‘cultural grammar’, when all of this makes ‘influences’ of ‘foreign language’ no longer an inhibiting force and a retrograde factor but a very productive stimulus for the current and future development of modern Bosniak literature, making it an immensely important and far-reaching basis for what is its contemporary state. Processes started within the Polytraditional Cultural Mnemonic Macromodel and its emphasised internal heterogeneity, variety and parallelism, on the basis of its medial position in the ‘internal’ history of Bosniak literature and its ‘cultural grammar’, by the nature of things and with a regular chronological order, lead into the Postcanonical Cultural Mnemonic Macromodel. The new model is – in contrast to its entire canonical or polytraditional literary historical precursors – marked by the predominantly or even extremely decentralized and individualized system of values as well as the state of a widely deideologized position of all cultural discourses and, consequently, literature and its cultural memory, which is the situation observed in the cases of individual ‘stylistic groups’ or
Concluding Remarks... 433
‘literary directions’ encompassed by this suprapoetic and transtemporal framework in the Bosniak literary past – primarily Post-War Modernism, mostly from the 1960s to the 1980s, and Postmodernism, typically during the 1990s and beyond, as well as recent occurrences such as the so-called ‘War Writing’ and ‘Poetics of Witnessing’. Although – here again – never reducible to a uniform, common pattern, all cultural mnemonic strategies in Bosniak and generally Bosnian-Herzegovinian literature from the framework of the Postcanonical Cultural Mnemonic Macromodel, as well as in the entire context of the South Slavonic interliterary community, are primarily a question of poetics of individual authors and tendencies of broader contemporary poetic systems and cultural processes, which is the reason why the postcanonical state of Bosniak literature is marked by obvious domination of the individual, and increasingly and more conspicuously, the cultural mnemonic formats, in addition to which literary practice within this noticeably pluralistic paradigm is – more evidently than in the former polytraditional case – simultaneously open to creative dialogue with both its own literary and cultural tradition and – more and more intensively – general literary and cultural experiences. It is for this reason that literary processes of cultural memory in this framework are less governed by the external, especially in the sense of absence of immediate ideological instruction and instrumentalization of literary phenomena, and more by the genuine literary and cultural need for the articulation of differently understood ‘self’ and the ‘other’ / ‘Other’, which, however, should not be seen as a complete disappearance of the former literary and cultural dramas, but – with often more or less modified memory of some old ones – as an appearance of new ones, which, among other elements, equally continues and modifies the specific and recognizable ‘internal’ history of Bosniak literature, entirely freed by the Postcanonical Cultural Mnemonic Macromodel of the former colonial status, as well as the former directly ideologically assigned task of participation in ‘nation narration’ and its ‘imagination’, although neither assumes necessary and utmost suppression of these important constituents of the cultural memory of the entire modern Bosniak literature, which will also, but very seldom, imply an appearance of elements more or less literally resembling the earlier phases of historical development of Bosniak literature. Under these conditions, ‘orientation towards tradition’ and the ‘sense of history’, characteristic of the entire modern Bosniak literary past, are some of the emblematic traits of literary practice here as well, but – quite expectedly – within this framework they are, however, subjected to additional alterations, during which – despite
434 Sanjin Kodrić
evident continuities, which are some of the key factors ensuring the ‘internal’ unity of a particular literary historical course as a whole – transformations in this field are even more noticeable, all the sooner for the fact that the Postcanonical Cultural Mnemonic Macromodel in modern Bosniak literary history comprises both various modernist literary phenomena and the breakdown of the modernist paradigm as such, as well as the appearance of ‘postmodern condition’ of Bosniak literature, when, along with often numerous traditional interests more or less adjusted to the modernist world image, new ones also appear, including postmodernist revisionist and, often, posthistorical experience of history, as well as even newer phenomena comprised by the so-called ‘War Writing’ and ‘Poetics of Witnessing’. That is why in this framework of Bosniak literature, parallel to continuation and modification of already existing mnemonic figures and mnemonic formats and the appearance of the new or significantly different ones – completely and now often reflexively individualized and culturized, its ‘internal’ history becomes much more visible than ever before, while numerous connective structures marking Bosniak literature from the end of the 19th century until the present day are being revealed, whereas entirely new ones appear too, which does not mean that the old ones are disappearing. On the contrary, regardless of whether literary practice shows modernist or postmodernist foundation and inclination, Bosniak literary practice from the second half of the 20th century, as well as at the beginning of the new millennium, will present a site of ‘explosion’ of multifarious cultural memory phenomena, including the questions of memory of literature, the questions of memory in literature, as well as the questions pertaining to literature as a form of collective memory, which become – similar to the situation within literary academic discourse (by no means incidentally!) – some of the obsessive interests of the very literary production, when literary intertextual mnemonics becomes particularly noticeable together with often theoretically self-conscious interest in the entire phenomena of literary and cultural representation of reality. Literary practice, in this situation, is increasingly and more conspicuously developed from connective structures of the existing national literary framework, as well as from literature as such, which makes literature in both modernist and postmodernist cases a markedly self-conscious discourse of culture, which is – admittedly – particularly evident in the case of postmodernist and generally recent literary practice, but it is also present, although in a different manner, when the literature of modernist orientation is discussed. That is exactly why – quite understandably – the Postcanonical Cultural
Concluding Remarks... 435
Mnemonic Macromodel in the modern history of Bosniak literature as a whole is also a completely visible part of the particular situation in the literature when – as shown by M. Rizvić – ‘one peculiar quality of Bosniak literature, viewed in its totality, organic unity and genetic and structural continuity, from the oldest times, through the third, interwar period, until the present day’, is exactly ‘the phenomenon of an ideo-aesthetic reversion, a return, a conversion, that is an emotional-aesthetic, spiritual-ambiental, thematic-motivic and ideological renewal, self-inspiration in its literary tradition’, when the special sort of ‘diachronic, vertical (or even intergenre) self-comparativism’ is a dominant occurrence in this new framework of the historical development of Bosniak literature too, here also existing in complex interrelations with the tradition of ‘synchronic comparativism with other literatures, Oriental in the past, and Croatian, Serbian and European literatures in the present’. In this respect, the penetration of ‘foreign semiotics’ in the ‘semiosphere’ of Bosniak literature in the case of its Postcanonical Cultural Mnemonic Macromodel is significantly different from the ones taking place in its earlier phases of historical development: it no longer entails an appearance of ‘defensive’ centripetal lines of force, but on the contrary – in the situation of an immeasurably more stable system of the literature – it acts as one of numerous elements of its exceptionally complex ‘cultural grammar’ that can, but does not have to, effect significant shifts in this context, due to which the Bosniak literature of the time – with the exception of the so-called ‘War Writing’ and ‘Poetics of Witnessing’ – in the sense of historical development is not primarily shaped by the principle of ‘explosion’, but increasingly by gradual ‘linearity ‘ (although individual ‘explosive’ effects are still felt, but not to such a great extent as was the case earlier – when they had consequences for its entire ‘semiosphere’). Besides, in the Bosniak literary practice from the framework of the Postcanonical Cultural Mnemonic Macromodel, particularly in its postmodernist orientation, there appears to be a seemingly paradoxical tendency of cohabitation of literary-cultural ‘self-description’ and entirely opposite processes of relatively pronounced abandonment of this sort of literary-cultural ‘describing’, which – according to Lotman’s theoretical perspective – also means an occurrence of those mechanisms of historical development that ensure ‘elasticity’ of the existing literary and cultural system and its creative capacities and potentials, while witnessing the fact of more stable development of this literature, that has finally achieved a state in which it can no longer be endangered by either the occurrence of drastically new strategies of cultural memory or those that – most often in the
436 Sanjin Kodrić
frameworks of the postmodern course of Bosniak literature and its recent literary practice – instead on its literary and cultural ‘self-description’, insist primarily, or even exclusively, on its ‘inscription’ in much wider, supranational South Slavonic and European frames, sometimes openly rebelling against the national literary past and, generally, against the idea of national literary and cultural tradition. In this connection, in the situation of a ‘calmer’ and significantly more stable literary-historical development, the Postcanonical Cultural Mnemonic Macromodel in Bosniak literature has transformed the former polytraditional internal heterogeneity, variety and parallelism into a state of significant internal ‘homogeneity’ and ‘compactness’, that is a state of ‘organic’ coalescence of the former distinctive polytraditional ‘lacunas’, ‘fissures’ and ‘fault lines’, on the one hand, while, on the other hand, difference has become its basic principle, no longer primarily as a situation within an individual literary text, but, rather, as a relation between particular literary phenomena, whose number is dramatically growing in this period. Due to this, the Postcanonical Cultural Mnemonic Macromodel owes its distinctive complexity not so much to the ‘hot’ literary and cultural condition, as was the case before, as to the appearance of a whole range of specific literary subsystems, which, within the complex ‘semiosphere’ of Bosniak literature of this framework of historical development, often imply essentially different ‘idioms’ of their common ‘language’, or even independent, parallel ‘languages’, bringing about, among other things, a seemingly paradoxical coexistence of modernist and postmodernist oriented literary practices, not excluding the typical liminal hybridization of different ‘idioms’ and ‘languages’, as is the case not only in the literature of the so-called ‘War Writing’ and ‘Poetics of Witnessing’, where it is probably most evident, but also in the remaining part of literary production from this framework, and thus in both modernist and postmodernist Bosniak literary practice.
IV. As in a large part, although not completely, a literature of ‘narrative of the past’, most often the national one, Bosniak literature from the late 19th and throughout the 20th century, just as the entire Bosnian-Herzegovinian literary practice from the same period, varied not only its different cultural foundations and forms of their literary realization, but among other elements – within the entire culture of memory and a continual search for its literary and cultural self – also built and later continued and modified
Concluding Remarks... 437
different more or less stabilized mnemonic-representational options – the so-called mnemonic figures (figures of memory). The most noticeable among them, in the entire 20th century Bosnian-Herzegovinian literary framework, and particularly in Bosniak literature, is the figure of ‘new times’ and historical crossroads, within it particularly the ‘Austro-Hungarian theme’, which constitutes this figure as a whole in both chronological and essential sense. Caused by the crucial historical event of the end of the Ottoman rule in Bosnia, taking place more than 130 years ago (1878), the theme turned out to be a common, or even obsessive, literary topic of Bosniak literature from the 19th century onwards, related to the traumatic liminal historical moment when the Bosnian-Herzegovinian ‘European Turkey’ was excluded from the centuries-old frameworks of the Ottoman Empire and its traditional oriental-islamic culture, suddenly becoming a ‘Dark Vilayet’ dependency of the Austrian-Hungarian Monarchy and generally a part of modern Europe and its cultural map, founded on – looking from the historical Bosniak perspective – an alien, then almost exclusively Christian spirit. Mostly realized as ‘an account of the Austro-Hungarian occupation, in a range of images of disintegration of Muslim ethnic and social environment’ ‘to which the end of the Turkish Empire [...] is the end of what they were’, or more generally, as a literary representation of historical state of civilizational and existential vacuum between the two empires in the former Bosnia – the old, Ottoman Empire and the new, Austro-Hungarian Monarchy, in the moment when in reality ‘neither the former had been dead enough nor the latter alive enough’, the ‘Austro-Hungarian theme’ is a theme of a specific historical trauma, as well as a theme of a radical and comprehensive cultural transition or a theme of a complex and dramatic cultural transcoding, not only in terms of the subject of literary representation. In Bosniak, as well as in Bosnian-Herzegovinian literature, it appears at the same traumatic moment of a historical divide or crossroads which forms its basic framework and essence in the sense of its subject matter too, so historical trauma and states of cultural transition and transcoding, particularly in the case of Bosniak community, are also real circumstances of literary production and the entire literary-cultural communication process within which the theme is constituted. The ‘Austro-Hungarian theme’ is, therefore, undoubtedly both a dominant subject of literary representation and the most suitable expression of the entire existential, cultural, social and historical condition of the time, but its obsessive presence and particular circulation is not limited only to this relatively narrow
438 Sanjin Kodrić
literary-historical period, but gets – due to the very complex and dynamic past of the socio-cultural context, as well as the mechanisms of literary history – passed down over the following decades, in the meanwhile being subjected to various changes too. As such, the ‘Austro-Hungarian theme’ is largely the basis on which many important aspects of 20th century Bosnian-Herzegovinian and particularly Bosniak literature can be analyzed in a ‘condensed’ perspective, not only in terms of following mere consecutive shifts of European general poetic paradigms and their adjustments in these ‘small’ Slavonic literatures, but also in terms of culturally-theoretically conscious understanding of specific phenomena and processes in their development, more profound than the mere characteristic local articulation of wider literary fashions and tendencies, which – even in this ‘microsituation’ – necessarily leads to a specific complex of passing down the so-called ‘cultural sense’, or more exactly a complex of specific cultural memory and particular connective structures which for both Bosnian-Herzegovinian and Bosniak – or any other – literature essentially ensure recognizable cultural identities at the synchronic as well as the diachronic level, making the cultural map of Europe even more complex. It is not surprising, then, that in the scope of the ‘Austro-Hungarian theme’ – along with other literary pieces – there appears not only the first Bosnian-Herzegovinian novel, Bez nade [‘Without Hope’] (1895) by Osman – Aziz but also the first Bosniak novel, Zeleno busenje [‘The Green Sods’] (1898) by Edhem Mulabdić (1862–1954), after whom the theme will later be addressed, especially in Bosniak literature, by a whole range of different authors, including Skender Kulenović (1910–1978) in his novel Ponornica [‘The Lost River’] (1977), which is, tentatively speaking, one of the last Bosniak novels that in its whole capacity, although retroactively, deals with the trauma implied in the ‘Austro-Hungarian theme’, not only continuing its complex history, but also building a particularly important aspect of the ‘internal’ Bosniak as well as Bosnian-Herzegovinian literature as a composite and polycentric whole. In this connection, all similarities and differences in the realization of the ‘Austro-Hungarian theme’ that could be identified in its ‘movement’ from Mulabdić’s Zeleno busenje to Kulenović’s Ponornica (not accidently, often resembling numerous general ideas in the development of postcolonial consciousness) are not, however, mere similarities and differences between individual and recognizable poetics of two authors, or only differences between two separate formal stylistic literary periods, but more importantly in terms of understanding essential aspects of historical
Concluding Remarks... 439
development of a literature, they are differences between – in this particular case – two specific cultural mnemonic macromodels – the canonical and the postcanonical one, as, in the case of the development of 20th century Bosniak, as well as Bosnian-Herzegovinian literature, two mutually opposing general suprapoetic and transtemporal patterns of cultural memory, or – semiotically speaking – complex modalities of the ‘culturally signified’, communicated as a preferred content in continuities and discontinuities within a particular literature. All the while, within individual cultural mnemonic macromodels, as well as among them (here including the polytraditional one as well), the ‘Austro-Hungarian theme’ – as any other thematic frame of an individual literary piece – functions undoubtedly as a particular authorial, but also – equally without any doubt – as a specific cultural ‘interpretative policies’ and an obsessive topic of the culture, and thus as a specific framework of cultural forgetting and remembering, which – since a memory figure is discussed – presents a specific ‘site of memory’, ‘culturally formed’ and more or less ‘socially obligatory images of memory’, ‘sites that are not only scenes of [...] forms of interactions’ of a particular community and an individual within it, ‘but also symbols of their identity and memory strongholds’ – ‘the past that does not want to pass’, in relation to which the past in them ‘cannot be retained as such’, but it is ‘constantly reorganized in accordance with changes in connective frames of the present in progress’. This special connection between the individual, authorial and general, cultural interests, as well as characteristic connecting memory of the past, the present state and future expectations – which had fully established the ‘Austro-Hungarian theme’ and raised it to a level of the mnemonic figure holdings of the literature – as a social, cultural and literary necessity of Bosniak literary history in the true sense of the word, for the first time in a fully completed manner was established in Mulabdić’s Zeleno busenje, the first Bosniak novel, where – as well as in the entire Bosniak literature of the 19th century Revival Period – the theme reached its first true climax, but also the first elements of a significant change in relation to its initial framework, while, on the other hand, Kulenović’s Ponornica presents its contemporary counterpart, where the ‘Austro-Hungarian theme’, based on its traditional continuity and by broader cultural processes marked modification, keeping its characteristic thematic essence, becomes a framework in which rather new or significantly different, but again necessarily mnemonic contents are inscribed, which is the situation when Kulenović’s novel becomes the first fully realized Bosniak novel of cultural memory. These important changes are related to both the basic
440 Sanjin Kodrić
traits of the novels as such and their specific positions in the overall literary and cultural contexts in which they appeared, or, more precisely, to their specific position within the ‘internal’ history of primarily Bosniak, and then the entire Bosnian-Herzegovinian literature, when the apparently established connection between Kulenović’s novel and the one written by Mulabdić shows how, at this very point, in the last third of the 20th century, and by no coincidence whatsoever, both the peculiar ‘sense of history’ of Bosniak literature and its equally specific ‘orientation towards tradition’ finally join together, whereas Ponornica not only offers a ‘narrative of the past’ transformed in a particular way, but in its inwardness it also ‘creates a sense of the main currents of Muslim literature’ in its entirety. It is for this reason that the complete text of Kulenović’s novel ‘appears as a peculiar convergent lens of the entire experience of Bosniak literary heritage of this thematic and spiritual orientation, but in the noble creative act of crystallization in which all that is seen as unliterary alluvium, romantic-national drift and fervour of the moment’ is removed, making visible in this way some of the most important connective structures of the ‘internal’ history of Bosniak literature and its ‘cultural grammar’ even in an individual perspective too.
VI. Izvori i literatura
Izvori i literatura 443
Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje (Književnopovijesne osobenosti novije bošnjačke književnosti i ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti”) 1. Agić, Nihad (2010), Književnost i kulturalno pamćenje, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj. 2. Allen, Graham (2007), Intertextuality, Routledge, London, New York. 3. Assmann, Aleida (1991), “Zur Metaphorik der Erinnerung”, u: Aleida Assmann, Dietrich Harth, ur., Mnemosyne: Formen und Funktionen der kulturellen Erinnerung, 13–35, Fisher Taschenbuch Verlag, Frankfurt am Main. 4. Assmann, Aleida [Asman, Alaida] (2002), Rad na nacionalnom pamćenju: Kratka istorija nemačke ideje obrazovanja, prev. Aleksandra Bajazetov-Vučen, XX vek, Beograd. 5. Assmann, Aleida (2003), “Three Stabilizers of Memory: Affect – Symbol – Trauma”, u: Udo J. Hebel, ur., Sites of Memory in American Literatures and Cultures, 15–30, Universitätsverlag C. Winter, Heidelberg. 6. Assmann, Aleida (2004), “Four Formats of Memory: From Individual to Collective Constructions of the Past”, u: Christian Emden, David Midgley, ur., Cultural Memory and Historical Consciousness in the German-Speaking World Since 1500, 19–37, Peter Lang, Oxford. 7. Assmann, Aleida, Dietrich Harth, ur. (1991), Mnemosyne: Formen und Funktionen der kulturellen Erinnerung, Fisher Taschenbuch Verlag, Frankfurt am Main. 8. Assmann, Jan (2005), Kulturno pamćenje: Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, prev. Vahidin Preljević, Vrijeme, Zenica. 9. Bal, Mieke (1999), “Introduction”, u: Mieke Bal, Jonathan Crewe, Leo Spitzer, ur., Acts of Memory: Cultural Recall in the Present, VII–XVIII, University Press of New England, Hanover, NH, London. 10. Bal, Mieke, Jonathan Crewe, Leo Spitzer, ur. (1999), Acts of Memory: Cultural Recall in the Present, University Press of New England, Hanover, NH, London. 11. Beganović, Davor (2007), Pamćenje traume: Apokaliptička proza Danila Kiša, Zoro, Zagreb, Sarajevo. 12. Begić, Midhat (1987), “Uz književna kretanja u Bosni i Hercegovini poslije oslo bođenja”, u: Midhat Begić, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, 7–59, Djela V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša, Svjetlost, Sarajevo.
444 Sanjin Kodrić 13. Biti, Vladimir (1989), “Povijest književnosti nakon poststrukturalizma”, u: Vladimir Biti, Pripitomljavanje drugog: Mehanizam domaće teorije, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb. 14. Biti, Vladimir, Nenad Ivić, Josip Užarević, prir. (1995), Trag i razlika: Čitanja suvremene hrvatske književne teorije, Naklada MD, Zagreb. 15. Braun, Maximilian (2009), Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini, prev. Ibrahim Dizdar, Suada Hedžić, Dobra knjiga, Sarajevo. 16. Breyer, Thiemo (2007), On the Topology of Cultural Memory: Different Modalities of Inscription and Transmission, Königshausen und Neuman, Würzburg. 17. Brkljačić, Maja, Sandra Prlenda, prev. i prir. (2006), Kultura pamćenja i historija, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb. 18. Colebrook, Claire (1997), New Literary Histories: New Historicism and Contem porary Criticism, Manchester University Press, Manchester, New York. 19. Connerton, Paul [Konerton, Pol] (2002), Kako društva pamte, prev. Slavica Miletić, Samizdat B92, Beograd. 20. Culler, Jonathan (2002), The Pursuit of Signs: Semiotics, Literature, Deconstruction, Routledge, London, New York. 21. Deretić, Jovan (1996), Put srpske književnosti: Identitet, granice, težnje, Srpska književna zadruga, Beograd. 22. D’haen, Theo, ur. (2000), Proceedings of the XVth Congress of the International Comparative Literature Association “Literature as Cultural Memory”, Rodopi, Amsterdam, Atlanta, GA. 23. Duraković, Enes (2003a), “Tri primjera sintetskog prikaza poslijeratne bosansko hercegovačke književnosti”, u: Enes Duraković, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, 11–19, Vrijeme, Zenica. 24. Duraković, Enes (2003b), “Slovo uz hrestomatiju Bošnjačka književnost u književnoj kritici”, u: Enes Duraković, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, 113–119, Vrijeme, Zenica. 25. Duraković, Enes (2003c), “Bošnjačke i bosanske književnopovijesne neminovnosti”, u: Enes Duraković, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, 155–179, Vrijeme, Zenica. 26. Duraković, Enes (2003d), “Status i modeli izučavanja bošnjačke književnosti”, u: Enes Duraković, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, 21–30, Vrijeme, Zenica. 27. Ďurišin, Dionýz (1991), “Daljnje mogućnosti i perspektive istraživanja među književnog procesa”, u: Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti, sv. IV, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, Gesta, Zagreb, Varaždin. 28. Eagleton, Terry (1987), Književna teorija, prev. Mia Pervan-Plavec, SNL, Zagreb. 29. Eagleton, Terry (2002), Marxism and Literary Criticism, Routledge, London, New York. 30. Easthope, Anthony (1991), Literary into Cultural Studies, Routledge, London, New York.
Izvori i literatura 445 31. Emden, Christian, David Midgley, ur. (2004), Cultural Memory and Historical Consciousness in the German-Speaking World Since 1500, Peter Lang, Oxford. 32. Erll, Astrid (2005), Kollektives Gedächtnis und Erinnerungskulturen: Eine Einfü hrung, Verlag J. B. Metzler, Stuttgart, Weimar. 33. Erll, Astrid, Ansgar Nünning (2005a), “Where Literature and Memory Meet: Towards a Systematic Approach to the Concepts of Memory Used in Literary Studies”, u: Herbert Grabes, ur., Literature, Literary History, and Cultural Memory, 261–294, REAL, 21, Gunter Narr Verlag, Tübingen. 34. Erll, Astrid, Ansgar Nünning, ur. (2005b), Gedächtniskonzepte der Literaturwissen schaft: Theoretische Grundlegung und Anwendungsperspektiven, de Gruyter, Berlin, New York. 35. Foucault, Michel (1977), “What is an Author?”, u: Donald F. Bouchard, ur., Language, Counter-Memory, Practice: Selected Essays and Interviews, 113–138, Cornell University Press, Ithaca, NY. 36. Geertz, Clifford (1973), The Interpretation of Cultures, Basic Books, New York. 37. Geertz, Clifford (1983), Local Knowledge: Further Essays in Interpretive Anthropology, Basic Books, New York. 38. Gorp, Hendrik van, Ulla Musarra-Schroeder, ur. (2000), Genres as Repositories of Cultural Memory, Rodopi, Amsterdam, Atlanta, GA. 39. Grabes, Herbert, ur. (2001), Literary History/Cultural History: Force-Fields and Tensions, REAL, 17, Gunter Narr Verlag, Tübingen. 40. Grabes, Herbert, ur. (2005), Literature, Literary History, and Cultural Memory, REAL, 21, Gunter Narr Verlag, Tübingen. 41. Greenblatt, Stephen (1988), Shakespearean Negotiations: The Circulation of Social Energy in Renaissance England, University of California Press, Berkeley. 42. Guillén, Claudio [Giljen, Klaudio] (1982), Književnost kao sistem: Ogledi o teoriji književne istorije, prev. Tihomir Vučković, Nolit, Beograd. 43. Gymnich, Marion, Ansgar Nünning, Roy Sommer (2006), “Gauging the Relation between Literature and Memory: Theoretical Paradigms – Genres – Functions”, u: Ansgar Nünning, Marion Gymnich, Roy Sommer, ur., Literature and Memory: Theoretical Paradigms – Genres – Functions, 1–7, Francke Verlag, Tübingen. 44. Hebel, Udo J., ur. (2003), Sites of Memory in American Literatures and Cultures, Universitätsverlag C. Winter, Heidelberg. 45. Hunt, Lynn, ur. (2001), Nova kulturna historija, prev. Anamarija Hucika i dr., Naklada Ljevak, Zagreb. 46. Iser, Wolfgang (1997), “Foreword. Intertextuality: The Epitome of Culture”, u: Renate Lachmann, Memory and Literature: Intertextuality in Russian Modernism, prev. Roy Sellars, Anthony Wall, VII–XVIII, University of Minnesota Press, Minneapolis, London. 47. Ivić, Nenad, Vladimir Biti, prir. (2003), Prošla sadašnjost: Znakovi povijesti u Hrvatskoj, Naklada MD, Zagreb.
446 Sanjin Kodrić 48. Kazaz, Enver (2008), Neprijatelj ili susjed u kući (Interliterarna bosanskoher cegovačka zajednica na prelazu milenija), Rabic, Sarajevo. 49. Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (1977), ur. Midhat Begić, Posebna izdanja ANUBiH, XXXV/1977, Odjeljenje za književnost i umjetnost, V/1977. 50. Kodrić, Sanjin (2006), “Literary Canon and Case of Bosnian and/or Bosniak Literary History (Example of Circumstances and Character of Early M. Begić’s Canonization Work)”, Pismo, IV/1, 229–242. 51. Kodrić, Sanjin (2007), “Begićev prilog kanonizaciji bosanskohercegovačke i/ili boš njačke književnosti”, Novi Izraz, 35–36, 57–77. 52. Kodrić, Sanjin (2008), “Modeli kulturalnog pamćenja i interkulturalna preplitanja u bošnjačkoj / bosanskohercegovačkoj književnosti 20. stoljeća (Od ‘novih književnih historija’ ka ‘kulturalnomemorijskoj historiji književnosti’)”, Pismo, VI/1, 169–186. 53. Kodrić, Sanjin (2010a), “Nevolje s kanonom: Slučaj bosanske i/ili bošnjačke književne historije (Na primjeru okolnosti i karaktera ranog kanonizacijskog rada M. Begića)”, u: Sanjin Kodrić, Književna prošlost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi), 151–176, Slavistički komitet, Sarajevo. 54. Kodrić, Sanjin (2010b), “Novi historicizam: Književnost u historiji, kulturi i politici”, u: Sanjin Kodrić, Književna prošlost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi), 25–125, Slavistički komitet, Sarajevo. 55. Kovač, Zvonko (2001), Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb. 56. Kovač, Zvonko (2005), Međuknjiževna tumačenja, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb. 57. Kramarić, Zlatko, prir. (1998), Književnost, povijest, politika, Svjetla grada, Osijek. 58. Kuljić, Todor (2006), Kultura sećanja: Teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti, Čigoja štampa, Beograd. 59. Lachmann, Renate (1997), Memory and Literature: Intertextuality in Russian Moder nism, prev. Roy Sellars, Anthony Wall, University of Minnesota Press, Minneapolis, London. 60. Lachmann, Renate (2002), Phantasia / Memoria / Rhetorica, prev. Davor Beganović, prir. Vladimir Biti, Matica hrvatska, Zagreb. 61. Lachmann, Renate (2007), Metamorfoza činjenica i tajno znanje: O ludama, mosto vima i drugim fenomenima, prev. i prir. Davor Beganović, Naklada Zoro, Zagreb, Sarajevo. 62. Lešić, Zdenko (1985), Književnost i njena istorija, Veselin Masleša, Sarajevo. 63. Lešić, Zdenko (1991a), Pripovjedačka Bosna I: Konstituisanje žanra, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 64. Lešić, Zdenko (1991b), Pripovjedačka Bosna II: Pripovjedači do 1918, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo.
Izvori i literatura 447 65. Lotman, Jurij M. (1976), Struktura umetničkog teksta, prev. Novica Petković, Nolit, Beograd. 66. Lotman, Jurij M. (1998), Kultura i eksplozija, prev. Sanja Veršić, Alfa, Zagreb. 67. Lotman, Jurij M. (2004), Semiosfera: U svetu mišljenja. Čovek – tekst – semiosfera – istorija, prev. Veselka Santini, Bogdan Terzić, Svetovi, Novi Sad. 68. Milosavljević, Petar (2000a), Srpski filološki program, Izabrana dela, Trebnik, Beograd. 69. Milosavljević, Petar (2000b), Sistem srpske književnosti, Izabrana dela, Trebnik, Beograd. 70. Milosavljević, Petar (2003), Uvod u srbistiku, Izabrana dela, Trebnik, Beograd. 71. Moranjak-Bamburać, Nirman (2000), “Ideologija i poetika (Interdiskursivna analiza kulturoloških strategija i taktika”, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, XII, 105–142. 72. Moranjak-Bamburać, Nirman (2003), “‘Gramatika pamćenja’ i konstitucija tekstualnog smisla (Intertekstualnost kao pamćenje kulture u teoretskoj koncepciji R. Lachmann)”, Novi Izraz, 21, 84–97. 73. Mukařovský, Jan [Mukaržovski, Jan] (1975), “Uz češki prevod Teorije proze Viktora Šklovskog”, Književna kritika, VI, 3. 74. Nazečić, Salko (1950), “Predgovor”, u: Zbornik savremene bosansko-hercegovačke proze, ur. Ilija Kecmanović, Marko Marković, Salko Nazečić, 5–11, Svjetlost, Sarajevo. 75. Nazečić, Salko (1965), “Problemi rada na istoriji jugoslovenskih književnosti (Uvodna riječ)”, Putevi, XI/1965, 3, O istoriji jugoslovenskih književnosti, 207–212. 76. Nora, Pierre (2006), “Između Pamćenja i Historije. Problematika mjestâ”, u: Maja Brkljačić, Sandra Prlenda, prev. i prir., Kultura pamćenja i historija, 21–43, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb. 77. Nünning, Ansgar, Marion Gymnich, Roy Sommer, ur. (2006), Literature and Memory: Theoretical Paradigms – Genres – Functions, Francke Verlag, Tübingen. 78. Perkins, David, ur. (1991), Theoretical Issues in Literary History, Harvard University Press, Cambridge, London. 79. Perkins, David (1992), Is Literary History Possible?, The Johns Hopkins University Press, Baltimore, London. 80. Preljević, Vahidin (2001), “Kulturno pamćenje Jana Assmanna”, Dijalog, 1–2, 317–322. 81. Preljević, Vahidin (2004), “Kulturološka književna znanost u Njemačkoj”, Pismo, II/1, 329–332. 82. Preljević, Vahidin (2005), “Kulturno pamćenje, identitet i književnost”, Razlika/ Différance, 10–11, Razlikovanja bosanskohercegovačke književnosti, prir. Maja H. Jašaragić, Nedžad Ibrahimović, 121–132. 83. Ricœur, Paul (2006), Memory, History, Forgetting, prev. Kathleen Blamey, David Pellauer, University of Chicago Press, Chicago, London. 84. Rizvić, Muhsin (1984/85), “Teze za pristup izučavanju bosanskohercegovačke književnosti i neki primjeri koji ih učvršćuju”, u: Savremena književnost naroda
448 Sanjin Kodrić i narodnosti BiH u književnoj kritici, prir. Ivan Lovrenović, Vojislav Maksimović, Kasim Prohić, 21–26, Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Svjetlost, Sarajevo. 85. Rizvić, Muhsin (1994), “Poetika bošnjačke književnosti”, u: Muhsin Rizvić, Panora ma bošnjačke književnosti, 7–42, Ljiljan, Sarajevo. 86. Rossington, Michael, Anne Whitehead (2007), Theories of Memory: A Reader, Edinburgh University Press, Edinburgh. 87. Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u književnoj kritici (1984/85), prir. Ivan Lovrenović, Vojislav Maksimović, Kasim Prohić, Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Svjetlost, Sarajevo. 88. Schlaeger, Jürgen (2001), “Literary History into Cultural History”, u: Herbert Grabes, ur., Literary History/Cultural History: Force-Fields and Tensions, 137–147, REAL, 17, Gunter Narr Verlag, Tübingen. 89. Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine (1971), Svjetlost, Sarajevo. 90. Spahić, Vedad (2005), “Intertekstualnost i metatekstualnost – preteče, koncepti, tipologije”, u: Vedad Spahić, Vrt Bašeskija: Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti i književnoj znanosti (intertekstualne i metatekstualne relacije), 5–53, bosniaArs, Tuzla. 91. Spahić, Vedad (2008), “Make up i tranzicijske bore: neki metodološko-historijski aspekti proučavanja bošnjačke književnosti austrougarskog perioda”, u: Vedad Spahić, Prokrustova večernja škola, 85–101, bosniaArs, Tuzla. 92. Tinjanov, Jurij (1998), Pitanja književne povijesti, prev. Dean Duda, Matica hrvatska, Zagreb. 93. Tutnjević, Staniša (1999), Muslimanska književnost na srpskohrvatskom jeziku u odnosu prema srpskoj i hrvatskoj književnosti, Open Society Institute, Center for Publishing Development, Electronic Publishing Program, Budapest, www.osi.hu/ep. 94. Tutnjević, Staniša (2000), Dinamika srpskog književnog prostora, Glas srpski, Banja Luka. 95. Vervliet, Raymond, Annemarie Estor, ur. (2000), Methods for the Study of Literature as Cultural Memory, Rodopi, Amsterdam, Atlanta, GA.
Izvori i literatura 449
Novija bošnjačka književnost, “unutrašnja” povijest, prošlost i predaja kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji književno-kulturalnih konektivnih struktura) 1. Agić, Nihad (2008), Karta i teritorij: Umjetnost pripovijedanja Meše Selimovića, Svjetlost, Sarajevo. 2. Anderson, Benedict (2007), “From Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism”, u: Michael Rossington, Anne Whitehead, ur., Theories of Memory: A Reader, 242–252, Edinburgh University Press, Edinburgh. 3. Assmann, Aleida (2005), “Tri stabilizatora pamćenja: afekt – simbol – trauma”, prev. Davor Beganović, Razlika/Différance, 10–11, Razlikovanja bosanskohercegovačke književnosti, prir. Maja H. Jašaragić, Nedžad Ibrahimović, 133–147. 4. Assmann, Jan (2005), Kulturno pamćenje: Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, prev. Vahidin Preljević, Vrijeme, Zenica. 5. Avdagić, Anisa (2006), Sačinjavanje roda: O reprezentaciji/konstrukciji ženskog identiteta u romanima Abdurezaka Hifzi Bjelevca, Zoro, Zagreb, Sarajevo. 6. Bajramović, Muris (2010), Bosanskohercegovačka metaproza, Bookline, Sarajevo. 7. Bal, Mieke (1999), “Introduction”, u: Mieke Bal, Jonathan Crewe, Leo Spitzer, ur., Acts of Memory: Cultural Recall in the Present, VII–XVIII, University Press of New England, Hanover, NH, London. 8. Begić, Midhat (1987a), “Uz književna kretanja u Bosni i Hercegovini poslije oslobođenja”, u: Midhat Begić, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, 7–59, Djela V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša, Svjetlost, Sarajevo. 9. Begić, Midhat (1987b), “Književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1970.”, u: Midhat Begić, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, 64–100, Djela V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša, Svjetlost, Sarajevo. 10. Begić, Midhat (1987c), “Naš muslimanski pisac i njegova raskršća”, u: Midhat Begić, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, 130–142, Djela V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša, Svjetlost, Sarajevo. 11. Begić, Midhat (1987d), “Djelo Skendera Kulenovića”, u: Midhat Begić, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, 549–609, Djela V, prir. Hanifa KapidžićOsmanagić, Veselin Masleša, Svjetlost, Sarajevo. 12. Begić, Midhat (1987e), “Četiri bosanskohercegovačka pjesnika”, u: Midhat Begić, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, 610–656, Djela V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša, Svjetlost, Sarajevo.
450 Sanjin Kodrić 13. Begić, Midhat (1987f), “Ćatićeva razdjelnost”, u: Midhat Begić, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, 196–207, Djela V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša, Svjetlost, Sarajevo. 14. Begić, Midhat (1987g), “Epitafi kao osnova poeziji: O Kamenom spavaču Maka Dizdara”, u: Midhat Begić, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, 409–418, Djela V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša, Svjetlost, Sarajevo. 15. Bhabha, Homi (1990), Nation and Narration, Routledge, London, New York. 16. Biti, Vladimir (1994), “Posezanje za povijesti – balkanski specijalitet?”, u: Vladimir Biti, Upletanje nerečenog: Književnost / povijest / teorija, 123–139, Matica hrvatska, Zagreb. 17. Braun, Maximilian (2009), Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini, prev. Ibrahim Dizdar, Suada Hedžić, Dobra knjiga, Sarajevo. 18. Čolović, Ivan (2008), Balkan – teror kulture: Ogledi o političkoj antropologiji, 2, XX vek, Beograd. 19. Denić-Grabić, Alma (2010), Bosanskohercegovački roman na kraju 20. stoljeća: Konstrukcije narativnih identiteta, kraj stoljeća i bosanskohercegovački roman, Preporod, Brčko. 20. Dizdar, Mak, prir. (1958), Narodne pjesme o borbi i izgradnji, Narodna prosvjeta, Sarajevo. 21. Dizdar, Mak (1981), “Plivačica”, u: Mak Dizdar, Izabrana djela – Knjiga I, prir. Enes Duraković, 57–64, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo. 22. Duraković, Enes (1979), Govor i šutnja tajanstva: Pjesničko djelo Maka Dizdara, Svjetlost, Sarajevo. 23. Duraković, Enes (1981), “Predgovor”, u: Mak Dizdar, Izabrana djela – Knjiga I, prir. Enes Duraković, 7–47, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo. 24. Duraković, Enes (1983), Pjesništvo Skendera Kulenovića, Veselin Masleša, Sarajevo. 25. Duraković, Enes (1988), “Govor i šutnja tajanstva”, u: Enes Duraković, Riječ i svijet: Studije i eseji o bosanskohercegovačkim pjesnicima XX vijeka, 253–293, Svjetlost, Sarajevo. 26. Duraković, Enes (1998a), “Književno djelo Derviša Sušića”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Proza, knj. IV, 531– 543, Alef, Sarajevo. 27. Duraković, Enes (1998b), “Pjesnik na razmeđu epoha”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Poezija, knj. III, 87–102, Alef, Sarajevo. 28. Duraković, Enes (1998c), “Pjesnik životnog misterija”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Poezija, knj. III, 155– 172, Alef, Sarajevo. 29. Duraković, Enes (2003a), “Bošnjačka poezija XX. vijeka”, u: Enes Duraković, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, 35–73, Vrijeme, Zenica. 30. Duraković, Enes (2003b), “Bošnjačka pripovijetka XX. vijeka”, u: Enes Duraković, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, 75–111, Vrijeme, Zenica.
Izvori i literatura 451 31. Duraković, Enes (2003c), “Bosanskohercegovačka poezija XX. vijeka”, u: Enes Duraković, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, 121–153, Vrijeme, Zenica. 32. Duraković, Enes (2003d), “Bošnjačke i bosanske književnopovijesne neminovnosti”, u: Enes Duraković, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, 155–179, Vrijeme, Zenica. 33. Džanko, Muhidin (2004), “Roman ‘Ponos’ Ahmeda Muradbegovića: O jednom neobjavljenom bošnjačkom romanu iz međuratnog perioda”, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, XIII, 117–128. 34. Đerić, Gordana (2006), “Evropsko-prosvjetiteljski i nacional-romantičarski izvori kulturnog pamćenja: Refleksije u savremenim društvenim raspravama”, Filozofija i društvo, 2, 77–88. 35. Đorđić, Stojan (1980), “Poezija narodnooslobodilačke borbe”, u: Poezija narodno oslobodilačke borbe, prir. Stojan Đorđić, 5–27, Rad, Beograd. 36. Đuričković, Dejan (1991), Roman 1945–1980, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 37. Fanon, Frantz (2001), “National Culture”, u: Bill Ashcroft, Gareth Griffiths, Helen Tiffin, ur., The Post-Colonial Studies Reader, 153–157, Routledge, London, New York. 38. Filandra, Šaćir (1998), Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo. 39. Filipović, Muhamed (1967), “Bosanski duh u književnosti – šta je to? Pokušaj istraživanja povodom zbirke poezije M. Dizdara Kameni spavač”, Život, 3, 3–18. 40. Flaker, Aleksandar (1976), Stilske formacije, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb. 41. Flaker, Aleksandar (1987), “Modeli književne ljevice u Jugoslaviji”, u: Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti, 2, ur. Ernest Fišer, Franjo Grčević, 103–106, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, Gesta, Zagreb, Varaždin. 42. Focht, Ivan (1954), “U odbranu pjesnika koji su i danas tužni”, Život, 16, 67–72. 43. Fogl, Ivan (1954), “U ime onih kojih nema”, Život, 16, 59–63. 44. Gillis, John R. (2006), “Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa”, u: Maja Brkljačić, Sandra Prlenda, prev. i prir., Kultura pamćenja i historija, 169–195, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb. 45. Giordano, Christian (2001), “Prošlost u sadašnjosti: Politika vremena u evropskim društvima”, u: Kristijan Đordano, Ogledi o interkulturnoj komunikaciji, prev. Tomislav Bekić, Vladislava Gordić, 69–97, XX vek, Beograd. 46. Guillén, Claudio [Giljen, Klaudio] (1982), Književnost kao sistem: Ogledi o teoriji književne istorije, prev. Tihomir Vučković, Nolit, Beograd. 47. Hadžizukić, Dijana (2011), Poetski diskurs u bošnjačkom romanu, Slavistički komitet, Sarajevo. 48. Hasanbegović, Fatma (2006), Sunce i suton: Književno djelo Alije Nametka, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj. 49. Hobsbawm, Eric (2006), “Izmišljanje tradicije”, u: Maja Brkljačić, Sandra Prlenda, prev. i prir., Kultura pamćenja i historija, 137–150, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb.
452 Sanjin Kodrić 50. Horozović, Irfan (1980), “Na tragu Musina divana”, u: Zbornik radova o Musi Ćazimu Ćatiću, 38–47, Institut za jezik i književnost, Sarajevo. 51. Hunt, Lynn (2001), “Uvod: Historija, kultura i tekst”, u: Lynn Hunt, ur., Nova kulturna historija, prev. Anamarija Hucika i dr., 25–51, Naklada Ljevak, Zagreb. 52. Idrizović, Muris (1991), Književnost za djecu i omladinu, Prilozi za istoriju književ nosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 53. Idrizović, Muris (1998), “Pripovijesti i romani A. H. Bjelevca”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Proza, knj. IV, 177–188, Alef, Sarajevo. 54. Kadribegović, Aziz (1998), “Knjiga specifične vizure”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Proza, knj. IV, 697–699, Alef, Sarajevo. 55. Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg (1987a), “Bože pomozi!” [Predgovor], u: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Narodno blago, prir. Munib Maglajlić, 37–40, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo. 56. Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg (1987b), “Bože pomozi!” [Predgovor], u: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Istočno blago, sv. I, prir. Fehim Nametak, 7–11, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo. 57. Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (1991), Poezija 1945–1980: Pjesnici lirske apstrakcije, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 58. Karahasan, Dževad (2007), “Karlo Veliki i tužni slonovi”, u: Dževad Karahasan, Izvještaji iz tamnog vilajeta: proza, 139–173, Dobra knjiga, Sarajevo. 59. Kazaz, Enver (1997), Musa Ćazim Ćatić – književno naslijeđe i duh moderne, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj. 60. Kazaz, Enver (1998a), “Iznad prizora uhodanog užasa: Poetički okviri najmlađe generacije bošnjačkih pisaca”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Poezija, knj. III, 769–788, Alef, Sarajevo. 61. Kazaz, Enver (1998b), “Dvojnost proznih modela: Poetička struktura najmlađe bošnjačke proze”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Proza, knj. IV, 913–921, Alef, Sarajevo. 62. Kazaz, Enver (2000), “Predgovor”, u: Enver Kazaz, Nikola Kovač, Ivan Lovrenović, prir., Antologija bosanskohercegovačke pripovijetke XX vijeka, 5–20, Alef, Sarajevo. 63. Kazaz, Enver (2002), “Bosanskohercegovačka i bošnjačka književnost na prelazu milenija – estetsko discipliniranje povijesnog užasa”, Godišnjak BZK “Preporod”, II, 315–338. 64. Kazaz, Enver (2004), Bošnjački roman XX vijeka, Zoro, Zagreb, Sarajevo. 65. Kazaz, Enver (2007), “Od esencijalizacije do kontekstualizacije: Modeli opiranja političkim ideologijama u Izrazu i Novom Izrazu”, Novi Izraz, 35–36, 111–118.
Izvori i literatura 453 66. Kazaz, Enver (2008), “Ćatićeva poetika liminalnosti”, u: Musa Ćazim Ćatić, Zvuči l’ to svjetlost (Pjesme, izbor), prir. Enver Kazaz, 5–17, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj. 67. Kilibarda, Novak (1998), Usmena književnost: Epska mjera istorije, Univerzitet Crne Gore, Podgorica. 68. Ključanin, Zilhad (2004), Lice svjetlosti: Pobožni i sinkretizirani elementi u boš njačkoj poeziji XX vijeka, OKO, Sarajevo. 69. Kodrić, Sanjin (2006), “Literatur und Geschichtskultur im jugoslavischen Soziali smus: Literaturtheoretische und –historische Untersuchungsmodelle nebst einem Einblick in Djelidba von Skender Kulenović”, u: Angela Richter, Barbara Beyer, ur., Geschichte (ge-)brauchen. Literatur und Geschichtskultur im Staatssozialismus: Jugoslavien und Bulgarien, 147–162, Frank & Timme, Berlin. 70. Kodrić, Sanjin (2007), “Djelidba Skendera Kulenovića i kultura pamćenja jugoslavenskog socijalizma”, Pregled, 3–4, 241–272. 71. Koljević, Nikola (1991), Poezija 1945–1980: Pesnici lirske akcije, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 72. Koljević, Svetozar (1991), Pripovetka 1945–1980, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 73. Kovač, Nikola (2005), Politički roman: fikcije totalitarizma, ArmisPrint, Sarajevo. 74. Kulenović, Skender (1983), “Iz smaragda Une (Grozdanin kikot Hamze Hume)”, u: Skender Kulenović, Eseji, 143–158, Izabrana djela, knj. VI, prir. Enes Duraković, Svjetlost, Veselin Masleša, Prva književna komuna, Glas, Sarajevo, Mostar, Banja Luka. 75. Lachmann, Renate (2002), Phantasia / Memoria / Rhetorica, prev. Davor Beganović, prir. Vladimir Biti, Matica hrvatska, Zagreb. 76. Leovac, Slavko (1957), Svetlo i tamno (Pregled književnosti Bosne i Hercegovine od 1918 do 1956 g.), Džepna knjiga, Sarajevo. 77. Leovac, Slavko (1985), “Uticaj socijalističkih ideja u književnosti Bosne i Hercegovine između dva rata”, u: Socijalistička misao i književnost u Bosni i Hercegovini između dva rata, 11–17, Institut za jezik i književnost, Sarajevo. 78. Lešić, Josip (1991a), Dramska književnost I, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 79. Lešić, Josip (1991b), Dramska književnost II, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 80. Lešić, Zdenko (1988a), Pripovjedači: Ćorović, Kočić, Andrić, Samokovlija, Humo, Veselin Masleša, Sarajevo. 81. Lešić, Zdenko (1988b), “Pjesnik kao pripovjedač”, u: Zdenko Lešić, Pripovjedači: Ćorović, Kočić, Andrić, Samokovlija, Humo, 355–438, Veselin Masleša, Sarajevo. 82. Lešić, Zdenko (1991a), Pripovjedačka Bosna I: Konstituisanje žanra, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo.
454 Sanjin Kodrić 83. Lešić, Zdenko (1991b), Pripovjedačka Bosna II: Pripovjedači do 1918, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 84. Lešić, Zdenko (2006), “Postkolonijalna teorija i kritika”, u: Zdenko Lešić i dr., Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, 529–549, Sarajevo Publishing, Sarajevo. 85. Lotman, Jurij M. (1998), Kultura i eksplozija, prev. Sanja Veršić, Alfa, Zagreb. 86. Lotman, Jurij M. (2004), Semiosfera: U svetu mišljenja. Čovek – tekst – semiosfera – istorija, prev. Veselka Santini, Bogdan Terzić, Svetovi, Novi Sad. 87. Lovrenović, Ivan (1990), Labirint i pamćenje: Kulturnohistorijski esej o Bosni, Oslobođenje, Sarajevo. 88. Lovrenović, Ivan (1998), “Svijet u prezentu”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Proza, knj. IV, 565–570, Alef, Sarajevo. 89. Lovrenović, Ivan (2008), “O kulturnome identitetu Bosne i Hercegovine”, Dijalog, 1, 137–150. 90. Lukács, Georg (1990), Teorija romana, prev. Kasim Prohić, Veselin Masleša, Sarajevo. 91. Maglajlić, Munib (1987), “Književna djelatnost Mehmed-bega Kapetanovića Ljubu šaka”, u: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Narodno blago, prir. Munib Maglajlić, 7–33, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo. 92. Maksimović, Vojislav (1984/85), “Književnost Bosne i Hercegovine (1945–1975)”, u: Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u književnoj kritici, prir. Ivan Lovrenović, Vojislav Maksimović, Kasim Prohić, 47–65, Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Svjetlost, Sarajevo. 93. Marković, Slobodan Ž. (1985), “Almanah najmlađih jugoslavenskih socijalnih liričara ‘Knjiga drugova’ i pisci iz Sarajeva”, u: Socijalistička misao i književnost u Bosni i Hercegovini između dva rata, 61–66, Institut za jezik i književnost, Sarajevo. 94. Martinović, Juraj (1984/85), “Kritička i teoretska misao savremene književnosti u Bosni i Hercegovini”, u: Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u književnoj kritici, prir. Ivan Lovrenović, Vojislav Maksimović, Kasim Prohić, 443–485, Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Svjetlost, Sarajevo. 95. Mataga, Vojislav (1987), Književna kritika i teorija socijalističkog realizma: Neki aspekti hrvatske književne kritike u razdoblju od 1945. do 1952. i njihov odnos prema teoriji socijalističkog realizma, GZH, Zagreb. 96. Mićanović, Slavko (1948), “Uvodna riječ”, Brazda, I/1, 1–4. 97. Mićanović, Slavko (1954), “U ime onih koji su tu”, Život, 17, 144–149. 98. Mićević, Kolja (1998), “Talhe ili Šedrvanski vrt Irfana Horozovića”, u: Enes Dura ković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Proza, knj. IV, 786–791, Alef, Sarajevo. 99. Milanja, Cvjetko (1996), Hrvatski roman 1945.–1990., Zavod za znanost o književ nosti Filozofskog fakulteta, Zagreb. 100. Milosavljević, Petar (2000), Sistem srpske književnosti, Izabrana dela, Trebnik, Beograd.
Izvori i literatura 455 101. Moranjak-Bamburać, Nirman (2000), “Ideologija i poetika (Interdiskursivna analiza kulturoloških strategija i taktika”, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, XII, 105–142. 102. Mulabdić, Edhem (1930–31), “Iz autobiografije (Povodom proslave četrdese t godišnjice moga kulturnog rada)”, Novi behar, 4, 21, 22–23, 305–307, 327–328. 103. Muzaferija, Gordana (1984), “Istorija kao tematski izazov: Bosanskohercegovačka drama, 1967–1977”, u: Savremena drama i pozorište u Bosni i Hercegovini, prir. Josip Lešić, 194–206, Sterijino pozorje, Novi Sad. 104. Muzaferija, Gordana (1996), “Predgovor”, u: Gordana Muzaferija, prir., Antologija bošnjačke drame XX vijeka, 7–37, Alef, Sarajevo. 105. Muzaferija, Gordana (2000), “Predgovor”, u: Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvan begović, Vojislav Vujanović, prir., Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka, 5–16, Alef, Sarajevo. 106. Nametak, Abdurahman (1968), “Musa Ćazim Ćatić”, u: Musa Ćazim Ćatić, Sabrana djela, knj. I, prir. Abdurahman Nametak, I–X, Narodni univerzitet, Tešanj. 107. Nazečić, Salko, prir. (1949), Slavne godine: Narodne pjesme iz narodnooslobodilačkog rata i borbe za socijalizam, Svjetlost, Sarajevo. 108. Nazečić, Salko (1950), “Predgovor”, u: Zbornik savremene bosansko-hercegovačke proze, ur. Ilija Kecmanović, Marko Marković, Salko Nazečić, 5–11, Svjetlost, Sarajevo. 109. Oraić Tolić, Dubravka (1996), “Hrvatska postmoderna: Ontološke strategije Pavla Pavličića”, u: Dubravka Oraić Tolić, Paradigme 20. stoljeća: Avangarda i postmoderna, 111–137, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb. 110. Pavičić, Jurica (2000), Hrvatski fantastičari: Jedna književna generacija, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb. 111. Pogačnik, Jože (1985), “Ideologijski i književni diskurs – Na modelu Hasana Kikića”, u: Socijalistička misao i književnost u Bosni i Hercegovini između dva rata, 67–76, Institut za jezik i književnost, Sarajevo. 112. Rizvić, Muhsin (1969), “Musa Ćazim Ćatić između erotike i mistike”, u: Muhsin Rizvić, Iznad i ispod teksta, 31–45, Svjetlost, Sarajevo. 113. Rizvić, Muhsin (1973a), Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine, knj. I, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela, knj. XLVI, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 2/1, Sarajevo. 114. Rizvić, Muhsin (1973b), Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine, knj. II, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela, knj. XLVI, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 2/2, Sarajevo. 115. R izvić, Muhsin (1976), “Prenapregnuta čulnost kao opsesija izraza”, u: Hamza Humo, Sabrana djela, knj. I, prir. Muhsin Rizvić, 9–75, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo.
456 Sanjin Kodrić 116. Rizvić, Muhsin (1980), “U stisku primarnih nagona i čulnog intenziteta”, u: Muhsin Rizvić, Bosanskohercegovačke književne studije, 377–380, Veselin Masleša, Sarajevo. 117. Rizvić, Muhsin (1985), Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo. 118. Rizvić, Muhsin (1990), Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887– 1918), El-Kalem, Sarajevo. 119. Rizvić, Muhsin (1994), “Poetika bošnjačke književnosti”, u: Muhsin Rizvić, Panorama bošnjačke književnosti, 7–42, Ljiljan, Sarajevo. 120. Rizvić, Muhsin (1998), “Ahmed Muradbegović u stisku primarnih nagona i ekspre sionističkog intenziteta”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Proza, knj. IV, 251–263, Alef, Sarajevo. 121. Selimović, Meša (1970), “Zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih inspiracija”, Polja, XVI/136, 7. 122. Selimović, Meša (2002), “Moja filozofija je iz ovog tla, iz moga muslimanskog korijena…”, u: Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori: Eseji, članci, polemike, intervjui, 309–316, Sabrana dela u deset knjiga, ur. Vojin V. Ančić, Book-Marso, Beograd. 123. Senker, Boris (2001), “Vrijeme dijaloga nasuprot monologu”, u: Boris Senker, prir., Hrestomatija novije hrvatske drame, II dio, 1941–1995, 5–36, Disput, Zagreb. 124. Spahić, Vedad (1998), “Novelistika Ahmeda Muradbegovića”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Proza, knj. IV, 264–284, Alef, Sarajevo. 125. Spahić, Vedad (1999), “Bejt i stih”, u: Vedad Spahić, Tekst, kontekst, interpretacija, 38–49, Grafičar, Centar za kulturu i obrazovanje, Tuzla, Tešanj. 126. Spahić, Vedad (2002a), “Pregled savremene bosanskohercegovačke književnosti (periodizacija i tipologizacija)”, Godišnjak BZK “Preporod”, II, 339–348. 127. Spahić, Vedad (2002b), Rob i slavuj kanona: Pjesništvo Osmana Đikića, Preporod, Mostar, Tuzla. 128. Spahić, Vedad (2005), Vrt Bašeskija: Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti i književnoj znanosti (intertekstualne i metatekstualne relacije), bosniaArs, Tuzla. 129. Spahić, Vedad (2008), “Make up i tranzicijske bore: neki metodološko-historijski aspekti proučavanja bošnjačke književnosti austrougarskog perioda”, u: Vedad Spahić, Prokrustova večernja škola, 85–101, bosniaArs, Tuzla. 130. Spahić, Vedad, Azra Verlašević (2008), “Žudnja i oblik: o pjesništvu Muse Ćazima Ćatića devet desetljeća poslije”, u: Vedad Spahić, Prokrustova večernja škola, 103– 133, bosniaArs, Tuzla. 131. Stevanović, Vladimir (1975), “Književnost borbe i revolucije kao svojevrstan umet nički fenomen”, u: Književnost o NOB i revoluciji, 12–18, Društvo za srpskohrvatski jezik i književnost SR Srbije, Beograd. 132. Sušić, Derviš (1984/85), Ja, Danilo, Oslobođenje, Sarajevo.
Izvori i literatura 457 133. Tanović, Arif (1985), “Progresivna društvena misao u Bosni i Hercegovini između dva rata”, u: Socijalistička misao i književnost u Bosni i Hercegovini između dva rata, 31–40, Institut za jezik i književnost, Sarajevo. 134. Tomić-Kovač, Ljubica (1991), Poezija austrougarskog perioda, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 135. Tutnjević, Staniša (1982), Socijalna proza u Bosni i Hercegovini između dva rata, Veselin Masleša, Sarajevo. 136. Tutnjević, Staniša (1985), “Neke metodološke napomene za proučavanje književne ljevice u Bosni i Hercegovini između dva rata”, u: Socijalistička misao i književnost u Bosni i Hercegovini između dva rata, 19–30, Institut za jezik i književnost, Sarajevo. 137. Tutnjević, Staniša (1991), Poezija između dva rata, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 138. Užarević, Josip (1995), “Znanost o književnosti i teorija interpretacije”, u: Vladimir Biti, Nenad Ivić, Josip Užarević, prir., Trag i razlika: Čitanja suvremene hrvatske književne teorije, 13–37, Naklada MD, Zagreb. 139. Vervaet, Stijn (2005), “Odnos centar/periferija i uticaj međukulturnih (književnih) kontakata na razvoj književnosti Bosne i Hercegovine od 1878. do 1918. godine”, Razlika/Différance, 10–11, Razlikovanja bosanskohercegovačke književnosti, prir. Maja H. Jašaragić, Nedžad Ibrahimović, 205–216. 140. Vitošević, Dragiša (1975), Srpsko pesništvo 1901–1914, knj. I, Vuk Karadžić, Beograd. 141. Vučetić, Šime (1998), “O Maku Dizdaru”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Poezija, knj. III, 343–349, Alef, Sarajevo. 142. Vučković, Radovan (1979), Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizam, Svjetlost, Sarajevo. 143. Vučković, Radovan (1991), Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 144. Woodbridge, Linda, Roland Anderson (2000), “Liminality”, u: Irena R. Makaryk, ur., Encyclopedia of Contemporary Literary Theory: Approaches, Scholars, Terms, 578–580, University of Toronto Press, Toronto, Buffalo, London. 145. Župančič, Oton (1980), Pesniče, znaš li svoj dug?, u: Poezija narodnooslobodilačke borbe, prir. Stojan Đorđić, 33–34, Rad, Beograd.
458 Sanjin Kodrić
“Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume u romanima Zeleno busenje E. Mulabdića i Ponornica S. Kulenovića (Locus memoriae i dva primjera iz bošnjačkog književnog kanona) 1. Assmann, Aleida (2005), “Tri stabilizatora pamćenja: afekt – simbol – trauma”, prev. Davor Beganović, Razlika/Différance, 10–11, Razlikovanja bosanskohercegovačke književnosti, prir. Maja H. Jašaragić, Nedžad Ibrahimović, 133–147. 2. Assmann, Jan (2005), Kulturno pamćenje: Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, prev. Vahidin Preljević, Vrijeme, Zenica. 3. Auerbach, Erich [Auerbah, Erih] (1978), Mimesis: Prikazivanje stvarnosti u zapadnoj književnosti, prev. Milan Tabaković, Nolit, Beograd. 4. Bajramović, Muris (2010), Bosanskohercegovačka metaproza, Bookline, Sarajevo. 5. Biti, Vladimir (1994), Upletanje nerečenog: Književnost / povijest / teorija, Matica hrvatska, Zagreb. 6. Braun, Maximilian (2009), Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini, prev. Ibrahim Dizdar, Suada Hedžić, Dobra knjiga, Sarajevo. 7. Čolaković, Zlatan (2007a), “Post-tradicionalna epika Avda Međedovića i Homera”, u: Zlatan Čolaković, prir., Epika Avda Međedovića: Kritičko izdanje / The Epics of Avdo Međedović: A Critical Edition, knj. I, 47–89, Almanah, Podgorica. 8. Čolaković, Zlatan (2007b), “The Singer above Tales: Homer, Međedović and Traditional Epics” u: Zlatan Čolaković, prir., Epika Avda Međedovića: Kritičko izdanje / The Epics of Avdo Međedović: A Critical Edition, knj. II, 567–597, Almanah, Podgorica. 9. Ćulavkova, Katica (2001), Poetika lirike, Narodna knjiga – Alfa, Beograd. 10. Denić-Grabić, Alma (2010), Bosanskohercegovački roman na kraju 20. stoljeća: Konstrukcije narativnih identiteta, kraj stoljeća i bosanskohercegovački roman, Preporod, Brčko. 11. Duraković, Enes (1983a), “Napomena”, u: Skender Kulenović, Ponornica, 223, Izabrana djela, knj. V, prir. Enes Duraković, Svjetlost, Veselin Masleša, Prva književna komuna, Glas, Sarajevo, Mostar, Banja Luka. 12. Duraković, Enes (1983b), Pjesništvo Skendera Kulenovića, Veselin Masleša, Sarajevo. 13. Duraković, Enes (1998a), “Od kolektivne do pojedinačne svijesti: ‘Ponornica’ Skendera Kulenovića”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Proza, knj. IV, 347–354, Alef, Sarajevo.
Izvori i literatura 459 14. Duraković, Enes (1998b), “Pjesnik životnog misterija”, u: Enes Duraković, prir., Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Poezija, knj. III, 155–172, Alef, Sarajevo. 15. Duraković, Enes (2003), “Bošnjačka pripovijetka XX. vijeka”, u: Enes Duraković, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, 75–111, Vrijeme, Zenica. 16. Džanko, Muhidin (2000), “O jednom aspektu romana Ponornica Skendera Kule novića”, Novi Izraz, 7, 59–63. 17. Đuričković, Dejan (1991), Roman 1945–1980, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 18. Eror, Gvozden (2007), Književne studije i domen komparatistike, Institut za knji ževnost i umetnost, Mali Nemo, Beograd, Pančevo. 19. Foucault, Michel (1977), “What is an Author?”, u: Donald F. Bouchard, ur., Language, Counter-Memory, Practice: Selected Essays and Interviews, 113–138, Cornell University Press, Ithaca, NY. 20. Giordano, Christian (2001a), “Prošlost u sadašnjosti: Politika vremena u evropskim društvima”, u: Kristijan Đordano, Ogledi o interkulturnoj komunikaciji, prev. Tomislav Bekić, Vladislava Gordić, 69–97, XX vek, Beograd. 21. Giordano, Christian (2001b), “Etnicitet: Procesi i diskursi u interkulturnom pore đenju”, u: Kristijan Đordano, Ogledi o interkulturnoj komunikaciji, prev. Tomislav Bekić, Vladislava Gordić, 45–68, XX vek, Beograd. 22. Hadžizukić, Dijana (2008), “Samosvjesni dramatizirani pripovjedač u postupku poetizacije romanesknog diskursa (Na primjerima romana M. Selimovića, S. Kulenovića, Ć. Sijarića i I. Horozovića)”, Pismo, VI/1, 204–225. 23. Hadžizukić, Dijana (2011), Poetski diskurs u bošnjačkom romanu, Slavistički komitet, Sarajevo. 24. Hangi, Antun (1907), Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, Naklada Daniela A. Kajona, Sarajevo. 25. Hobsbawm, Eric (2006), “Izmišljanje tradicije”, u: Maja Brkljačić, Sandra Prlenda, prev. i prir., Kultura pamćenja i historija, 137–150, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb. 26. Huković, Muhamed, prir. (1997), Zbornik alhamijado književnosti, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, Preporod, Sarajevo. 27. Kazaz, Enver (2004), Bošnjački roman XX vijeka, Zoro, Zagreb, Sarajevo. 28. Kordić, Radoman (2000), Autobiografsko pripovedanje, Narodna knjiga – Alfa, Beograd. 29. Kulenović, Skender (1983a [1977]), Ponornica, Izabrana djela, knj. V, prir. Enes Duraković, Svjetlost, Veselin Masleša, Prva književna komuna, Glas, Sarajevo, Mostar, Banja Luka. 30. Kulenović, Skender (1983b [1968]), “Nad mrtvom majkom svojom”, u: Skender Kulenović, Pjesme, 185, Izabrana djela, knj. I, prir. Enes Duraković, Svjetlost, Veselin Masleša, Prva književna komuna, Glas, Sarajevo, Mostar, Banja Luka.
460 Sanjin Kodrić 31. Kulenović, Skender (1983c [1968]), “Iz smaragda Une (Grozdanin kikot Hamze Hume)”, u: Skender Kulenović, Eseji, 143–158, Izabrana djela, knj. VI, prir. Enes Duraković, Svjetlost, Veselin Masleša, Prva književna komuna, Glas, Sarajevo, Mostar, Banja Luka. 32. Kulenović, Skender (1983d [1980]), “Ponornica, II (Fragment)”, u: Skender Kulenović, Ponornica, 199–209, Izabrana djela, knj. V, prir. Enes Duraković, Svjetlost, Veselin Masleša, Prva književna komuna, Glas, Sarajevo, Mostar, Banja Luka. 33. Kulenović (1983e [1976]), “Umjetnost je jedno treperenje prirode”, u: Skender Kule nović, Miscellanea I, 203–215, Izabrana djela, knj. VII, prir. Enes Duraković, Svjetlost, Veselin Masleša, Prva književna komuna, Glas, Sarajevo, Mostar, Banja Luka. 34. Lasić, Stanko (1970), Sukob na književnoj ljevici 1928–1952, Liber, Zagreb. 35. Lešić, Zdenko (1991a), Pripovjedačka Bosna I: Konstituisanje žanra, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 36. Lešić, Zdenko (1991b), Pripovjedačka Bosna II: Pripovjedači do 1918, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 37. Lotman, Jurij M. (1998), Kultura i eksplozija, prev. Sanja Veršić, Alfa, Zagreb. 38. Lotman, Jurij M. (2004), Semiosfera: U svetu mišljenja. Čovek – tekst – semiosfera – istorija, prev. Veselka Santini, Bogdan Terzić, Svetovi, Novi Sad. 39. Mandić, Mihovil (1910), Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Matica hrvatska, Zagreb. 40. Mukařovský, Jan (1999), Književne strukture, norme i vrijednosti, prev. Predrag Jirsak, Matica hrvatska, Zagreb. 41. Mulabdić, Edhem (1930–31), “Iz autobiografije (Povodom proslave četrdeset godišnjice moga kulturnog rada)”, Novi behar, 4, 21, 22–23, 305–307, 327–328. 42. Mulabdić, Edhem (1938), “Jedna šezdesetogodišnjica”, Narodna uzdanica, 6, 179– 188. 43. Mulabdić, Edhem (1991 [1898]), Zeleno busenje, prir. Enes Duraković, Muslimanska književnost XX vijeka, Svjetlost, Sarajevo. 44. Muzaferija, Gordana (2004), “Zadani život Isakovićevih dramskih junaka”, u: Gordana Muzaferija, Činiti za teatar: Izabrani ogledi iz drame i teatra, 105–116, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj. 45. Muzaferija, Gordana (2005), Kazališne igre Mire Gavrana, Hrvatski centar ITIUNESCO, Zagreb. 46. Nametak, Fehim (1997), Divanska književnost Bošnjaka, Orijentalni institut, Sarajevo. 47. Nametak, Fehim (2007), Pojmovnik divanske i tesavvufske književnosti, Orijentalni institut, Sarajevo. 48. Nezirović, Muhamed, prir. (2004a), Krajišnička pisma, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, Preporod, Sarajevo. 49. Nezirović, Muhamed (2004b), “Značaj krajišničkih pisama za bošnjačku kulturu”, u: Muhamed Nezirović, prir., Krajišnička pisma, 5–33, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, Preporod, Sarajevo.
Izvori i literatura 461 50. Nora, Pierre (2006), “Između Pamćenja i Historije. Problematika mjestâ”, u: Maja Brkljačić, Sandra Prlenda, prev. i prir., Kultura pamćenja i historija, 21–43, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb. 51. Rizvanbegović, Fahrudin (1990), Svjetlosti divanhane: Pripovjedna proza Skendera Kulenovića, Oslobođenje, Sarajevo. 52. Rizvić, Muhsin (1974), “Bibliografija i literatura”, u: Edhem Mulabdić, Izabrana djela: Pripovijetke, knj. II, prir. Muhsin Rizvić, 283–298, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo. 53. Rizvić, Muhsin (1990), Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887– 1918), El-Kalem, Sarajevo. 54. Rizvić, Muhsin (1994), “Poetika bošnjačke književnosti”, u: Muhsin Rizvić, Panorama bošnjačke književnosti, 7–42, Ljiljan, Sarajevo. 55. Sarić, Safet (2002), Mulabdić, Fakultet humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić”, Mostar. 56. Selimović, Meša (1970), “Zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih inspiracija”, Polja, XVI/136, 7. 57. Selimović, Meša (1991 [1966]), Derviš i smrt, prir. Enes Duraković, Muslimanska književnost XX vijeka, Svjetlost, Sarajevo. 58. Spahić, Vedad (2008), “Make up i tranzicijske bore: neki metodološko-historijski aspekti proučavanja bošnjačke književnosti austrougarskog perioda”, u: Vedad Spahić, Prokrustova večernja škola, 85–101, bosniaArs, Tuzla. 59. Šumonja, Nikola (1887), “Muhamedanstvo i naša književnost”, Stražilovo, 3, 21, 22, 334–345. 60. Tinjanov, Jurij (1998), Pitanja književne povijesti, prev. Dean Duda, Matica hrvatska, Zagreb. 61. Tutnjević, Staniša (1999), Muslimanska književnost na srpskohrvatskom jeziku u odnosu prema srpskoj i hrvatskoj književnosti, Open Society Institute, Center for Publishing Development, Electronic Publishing Program, Budapest, www.osi.hu/ep. 62. Ustamujić, Elbisa (1990), Oblici pripovijedanja u romanu Meše Selimovića, Udruženje književnika Bosne i Hercegovine – Podružnica za Hercegovinu, Mostar. 63. Vučković, Radovan (1979), Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizam, Svjetlost, Sarajevo. 64. Vučković, Radovan (1991), Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo. 65. Woodbridge, Linda, Roland Anderson (2000), “Liminality”, u: Irena R. Makaryk, ur., Encyclopedia of Contemporary Literary Theory: Approaches, Scholars, Terms, 578–580, University of Toronto Press, Toronto, Buffalo, London.
Rezime 463
Rezime I ova autorova knjiga počiva na uvjerenju da se današnja bosanskohercegovačka znanost o književnosti, a posebno domaća književnohistorijska praksa, suočava – uz druge svoje probleme, a kojih, nažalost, nije malo – i s najmanje dva svoja stalna temeljna izazova: prvi je i dalje kod nas prisutna potreba njezina potpunijeg uključenja u savremene književnoznanstvene tokove, dok je onaj drugi sad već hronična nužnost potpunijeg znanstvenog tretmana cijele jedne još uvijek dobrim dijelom nedovoljno ispitane i otud i kod nas, a još više izvan domaćeg konteksta slabo poznate književne tradicije i njezine povijesti. Desetljećima negirana, marginalizirana ili zanemarivana iz različitih razloga i s različitim pokušajima opravdanja takvog čega, ukupna književna praksa iz BiH i dalje, dakle, čeka – gotovo do uzaludnosti ili čak apsurda – da jednog dana bude iole cjelovitije istražena i predstavljena nama ovdje te drugima, i sve to vrijeme naša knjiže vnoznanstvena, ali i šira kulturalna i društvena konstanta ostaje sve veća praznina nepostojanja cjelovite historije kako nadnacionalne, kompozitne i policentrične – bosanskohercegovačke književnosti, tako i pojedinačnih nacionalnih književnosti iz okvira bosanskohercegovačkog književnog mozaika. Ovakvo što, dakle, opći je bosanskohercegovački usud, pa tako i usud bošnjačke književnosti, koja, čak ni onda kad je riječ o novijoj bo šnjačkoj književnoj praksi, odnosno onoj od kraja 19. st. pa nadalje, nikad dosad nije u cijelosti istražena i opisana na način makar i tradicionalne književne historiografije, a nekamoli u perspektivi neke od savremenih književnohistorijskih procedura ili aktuelnih ka pitanjima književne povijesti orijentiranih “interpretativnih strategija”. U ovakvoj situaciji, ova knjiga – posebno onda kad se na kraju sagleda kao cjelina – izraz je svojevrsne čežnje za historijom, i to upravo one koja se tiče i nužnosti konačnog književnoznanstvenog odgovora na slabo istraženu književnu povijest BiH bilo u integralno-nadnacionalnom, bilo u partikularno-nacionalnom smislu, ali i jednako tako nužnog vezivanja domaće književnoakademske zajednice za širi književnoznanstveni kontekst i njegov metodološko-teorijski instrumentarij, koji nesumnjivo mora biti uzet u obzir pri svakom današnjem pokušaju razmatranja pitanja povijesti ovdašnje književnosti. Pa ipak, uprkos ovom, uprkos ovoj čežnji, koja
464 Sanjin Kodrić
– barem prema autorovu mišljenju – ima svoje duboko opravdanje i stvarni smisao, ova knjiga nije niti bi i na koji način mogla biti ne samo historija književnosti već ni odgovarajuća cjelovita zamjena za ovakvo što. Ona je, u najboljem slučaju, i to tek jednim svojim dijelom, samo jedan od mogućih nacrta za neku vrstu kulturalne poetike i/ili kulturalne historije novije bošnjačke književnosti, kao i pokušaj doprinosa metodološko-teorijskom aparatu bosanskohercegovačke književnoakademske zajednice, i to takav da ne počiva tek na pukom doslovnom preuzimanju metodološko-teorijskih rješenja razvijenih u drugim, u odnosu na bosanskohercegovački po mnogo čemu drugačijim književnoznanstvenim kontekstima, već, naprotiv, podrazumijeva prije svega nužnost prilagodbe ovakvog čega domaćem, lokalnom kontekstu, kako čisto književnom, tako i književnoznanstvenom. A ovakvo što, konačno, odredit će i oblik te sadržaj ove knjige, koja u svakom svojem dijelu na različit način nastoji odgovoriti na izazove koji pred njom stoje. Sagledana u cijelosti, ova knjiga, s jedne strane, posvećena je novijoj bošnjačkoj književnosti, a što će reći onom velikom dijelu ukupne bošnja čke književne prakse koji se utemeljuje krajem 19. st., da bi se potom razvijao tokom cjeline narednog, 20. st., u kojem doživljava svoje vrhunce i kao takav ulazi u recentni trenutak, na početku 21. st. S druge strane, pak, ova knjiga novijom bošnjačkom književnošću bavi se s obzirom na dva međusobno usko povezana, bliska problema – pitanja kulturalnog pamćenja te pitanja reprezentacije prošlosti, što su ovdje, dakle, dvije temeljne problemske perspektive kroz koje se sagledava cjelina novije bošnjačke književne povijesti. Nakon Uvoda, u kojem se, kao i u svakom drugom sličnom akademskom štivu, uopćeno i pregledno, a prije svega informativno predstavlja ono što je tip istraživanja koje ona podrazumijeva, ono što su njegovi ciljevi, zadaci te, naravno, predmet i metodologija, kao i njegov mogući ili barem željeni znanstveni doprinos i domet, sama ova knjiga stvarno započinje poglavljem Književnost, prošlost i kulturalno pamćenje (Književnopovijesne osobenosti novije bošnjačke književnosti i ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti”), u kojem se – kako mu i naslov govori – razmatraju, s jedne strane, najvažnije književnopovijesne odlike novije bošnjačke književnosti, njezina ključna distinktivna obilježja te osobenosti njezina književnopovijesnog statusa i razvoja (s čim se u vezi posebno naglašava “smisao za historiju” i “okrenutost tradiciji” novije bošnjačke književne prakse), dok se, s druge strane, a s ovim u vezi, uvodi umnogome – uvjetno govoreći – “originalna” ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti” (ili, alternativno, “kulturalnomemorijske književne
Rezime 465
historije”), kao – barem prema autorovu mišljenju – jedna od inovativnih “interpretativnih strategija” koje imaju mogućnost da ponude savremeno, ali i stanju kako domaće književne prakse, tako i domaće književnoakademske tradicije primjereno razumijevanje novije bošnjačke književnosti, a samim tim i dobrog dijela novije bosanskohercegovačke književnosti uopće, čiji je novija bošnjačka književna praksa velik i važan sastavni dio. Sama ideja “kulturalnomemorijske historije književnosti”, pak, utemeljena je na naročitom kombiniranju najvažnijih elemenata bosanskohercegovačke književnoakademske tradicije, s jedne strane, te, s druge strane, elemenata najmanje triju relativno srodnih, ali ne i izjednačivih širih teorijskih koncepata – teorija kulturalnog pamćenja, potom književno-kulturalne semiotike, a nakon toga i drugih različitih ka tekstualnoj analizi i/ili historijskim pitanjima usmjerenih teorijskih opcija, najčešće onih iz okvira poststrukturalizma, posebno koncepta reprezentacije prošlosti te koncepta intertekstualnih književnih veza i odnosa, pri čemu ona sama podrazumijeva naročitu vrstu književnohistorijskog interesa – naime, onaj koji se metodološki najčvršće uvezuje sa složenim teorijskim pitanjima koja se tiču književnosti kao kulturalnog sredstva proizvodnje, pamćenja, očuvanja i predaje “kulturalnog smisla”, kao i s brojnim srodnim književno-kulturalnim semiotičkim postavkama te poststrukturalističkim idejama koje su u međuvremenu opskrbile književne proučavaoce čitavim nizom novih načina razumijevanja književnosti i onih odnosa koji se sad smatraju među najvažnijima, a prije svega odnosa između književnosti i historije ili književnosti i njezine tradicijske, kulturalne i društvene pozadine (“književnost u historiji, kulturi i politici”) te, posebno, odnosa između književnosti, (historijske) stvarnosti i njezine reprezentacije, uključujući i neizostavnu vezu književnosti s politikom u cijelosti, što su, dakle, neki – ali ne i jedini – metodološki elementi koji ulaze u okvire “kulturalnomemorijske historije književnosti” kao takve. Na ovako ustanovljenoj metodološko-teorijskoj osnovi počiva naredno poglavlje ove knjige – Novija bošnjačka književnost, “unutrašnja” povijest, prošlost i predaja kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji književno-kulturalnih konektivnih struktura), koje predstavlja i njezin središnji dio. Na ovom mjestu, upravo iz perspe ktive “kulturalnomemorijske historije književnosti”, ostvareno je naročito razumijevanje cjeline novije bošnjačke književnosti, pri čemu je, a uslijed izrazite obimnosti predmetne materije, ovo poglavlje knjige fokusirano prije svega na paradigmatsko-egzemplarne književne fenomene, te se – uz elaboriranje općih pojava i općih zakonitosti – uglavnom insistiralo na
466 Sanjin Kodrić
najvažnijim književnim figurama i/ili reprezentativnim primjerima širih književnih razvojnih tendencija i procesa. Posebna pažnja, pak, posvećena je onim književnim fenomenima i zasebnim književnim pojavama koje predstavljaju važne, prijelomne tačke u ukupnim poetičkim, kulturalnim i historijskim razvojnim obrascima novije bošnjačke književnosti, a zapravo onim momentima koji su bitnije promijenili njezinu cjelokupnu pojavu, što je – sve zajedno – onaj okvir unutar kojeg se u ovom poglavlju naročito bavi pitanjima kakva su, između ostalih, slijedeća: (1) uloga knjiže vnosti u mehanizmima formiranja vlastite i šire, nacionalne tradicije, (2) odnos književnosti prema uglavnom nacionalnoj prošlosti kao središnjem elementu u konstituiranju ovdašnje kulture sjećanja, (3) suodnošenje književnosti i kulturalnih politika nacionalnog identiteta, uključujući i aspekt nacionalne imaginacije, (4) pitanja reprezentacijske moći književnosti kao konstitutivnog dijela kulture u cijelosti, pa, donekle, i (5) problemi, uvjetno govoreći, eksterne, tj. kritičke i historijske književne kanonizacije itd. Kao ovakvo, ovo poglavlje knjige posebnu pažnju posvetilo je ne samo danas isticanoj politici već i poetici književnog teksta, sad, međutim, shvaćenoj u kulturaliziranoj perspektivi, zahvaljujući čemu ovdje je naznačeno i zanimanje za (6) proučavanje izuzetno širokog polja hibridnih oblika – prije svega (7) tzv. “poetičkog sinkretizma” i (8) tzv. “sinkretičkih žanrova” – kao naročitih načina na koje, iz različitih razloga i u različitim aspektima, ukupna novija, a posebno bošnjačka književnost 20. st. pamti i prisjeća se vlastite kulture, cijelih kulturalnih sistema ili nekih njihovih ključnih ili reprezentativnih elemenata, pri čemu čak i tzv. formalne književne oznake vrlo često zadobivaju sposobnost značenja, bilo u kulturalnom, bilo u užem, sadržajnom smislu. Uz ovo, na ovom mjestu naročito se minuciozno prate (9) složeni procesi “unutrašnjeg” razvoja ukupne novije, a, opet, posebno bošnjačke književnosti 20. st., poput prije svega (10) ovaj put unutarknjiževnih povijesnorazvojnih procesa kanonizacije ili književnokanonske mémoire volontaire, (11) književnotradicijskih struja u znatno liberalnijim povijesnorazvojnim fazama te (12) različitih autoregulativnih memorijskih formacija postkanonskih kulturalnih (sup)sistema. Temeljem ovog, u ovom poglavlju knjige novija bošnjačka književnost distingvirala se u klasifikacijsko-tipološkom smislu u njezina tri temeljna kulturalnomemorijska makromodela – kanonski, politradicijski i postkanonski, kao, naime, u ovdje angažiranoj istraživačkoj perspektivi tri opća i, u pravilu, natpoetička i transtemporalna obrasca kulturalnog pamćenja, odnosno – semiotički govoreći – kompleksna makromodaliteta “kulturalno označenog” što se kao povlašteni sadržaj u kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira u
Rezime 467
nekoj literaturi kao cjelini, odnosno u nekim njezinim užim povijesnorazvojnim fazama i trenucima, pri čemu svaki od ova tri kulturalnomemorijska makromodela podrazumijeva različit karakter, konkretni položaj i zadaću književnosti unutar ukupnosti kulture i društva kojoj pripada. U tom smislu, kanonski kulturalnomemorijski makromodel obuhvata pojave kakve su folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba, socijalna literatura, književnost NOB-a i socijalistički realizam, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel okvir je u kojem su se našle pojave poput preporodnog modernizma, postpreporodnog tradicionalizma, avangardizma, neoizama i poetičkih alijansi međuratnog doba te poratnog predmodernizma, dok postkanonski kulturalnomemorijski makromodel obuhvata pojave kakve predstavljaju poratni modernizam i postmodernizam, kao i, konačno, “ratno pismo” i “poetika svjedočenja”. Kao ovakvo, poglavlje Novija bošnjačka književnost, “unutrašnja” povijest, prošlost i predaja kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji književno-kulturalnih konektivnih struktura) na sintetsko-panoramski reprezentativan način predstavilo je ključna te distinktivna obilježja novije bošnjačke književne povijesti, što je predmet i u narednom, trećem poglavlju ove knjige – “Austrougarska tema” i oblikovanje historijske traume u romanima “Zeleno busenje” E. Mulabdića i “Ponornica” S. Kulenovića (“Locus memoriae” i dva primjera iz bošnjačkog književnog kanona), koje, s jedne strane, “kondenzira” a, s druge strane, “produbljuje” istraživanje iz prethodnog poglavlja, na nešto drugačiji način pokazujući to da se i u “mikroperspektivi” kakvu čini od prethodnog umnogome gotovo nezavisno a detaljističko komparativno kulturalnomemorijsko čitanje dvaju kanonskih tekstova novije bošnjačke književnosti – jednog sa samog kraja 19., a drugog iz posljednje trećine 20. st. – jasno ili barem dovoljno očigledno otkriva ono što je naročita “unutrašnja” povijest ove literature i njezina “kulturalna gramatika”, a koja je, naime, cjelovito predstavljena u prethodnom poglavlju ove knjige kao cjeline. Pritom, ovo poglavlje bavi se tzv. “austrougarskom temom”, jednim od prepoznatljivih književno-kulturalnih mikrofenomena novije bošnjačke književnosti, u kojoj je ova tema, kao tema koja predstavlja “prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života muslimanske narodne i društvene sredine”, odnosno kao tema “smisla za historiju” i “okrenutosti tradiciji”, ali i tema naročite historijske traume, kao i tema korjenite i sveobuhvatne kulturalne tranzicije ili tema složenog i dramatičnog kulturalnog prekodiranja na razmeđu dvaju nekad međusobno isključujućih svjetova – orijentalno-islamskog i zapadno-evropskog, dominantno prisutna od njezinih
468 Sanjin Kodrić
devetnaestostoljetnih početaka pa nadalje, tokom cjeline kasnijeg vremena, takorekuć sve do danas, uključujući i kanonski važne tekstove novije bošnjačke književne povijesti kakvi su Zeleno busenje (1898) Edhema Mulabdića, prvi bošnjački roman, te Ponornica (1977) Skendera Kulenovića, prvi roman u bošnjačkoj književnosti koji bi se mogao smatrati cjelovito ostvarenim romanom kulturalnog pamćenja, a koji su pritom glavni predmet bavljenja u ovom poglavlju knjige i neka vrsta oglednih primjera na kojima se, u smislu reprezentativnih pokazatelja širih pojava, ispituju osobenosti kulturalnomemorijskih procesa i uopće “kulturalna gramatika” novije bošnjačke književnosti kao takve. Pri svemu ovom, ovo poglavlje knjige ostvareno je, također, i kao mogući ili ogledni primjer u pojedinim aspektima i nešto drugačije izvedbeno-metodološke varijante “kulturalnomemorijske historije književnosti”, s nešto više očitih dodirnih tačaka s drugim historijski usmjerenim pristupima književnosti, uključujući i tradicionalnije književnohistorijske metodologije, čime se u konačnici, s jedne strane, htjelo i praktično ukazati na potencijalnu metodološku višestrukost izvedbenih modela “kulturalnomemorijske historije književnosti”, dok je, s druge strane, ovakvo što vođeno i namjerom da se na jednako praktičan način dodatno ukaže i na brojne elemente metodološke kompatibilnosti ove “interpretativne strategije” u nastanku u odnosu na ono što su već postojeći okviri književnohistorijskih ili uopće književnoznanstvenih proučavanja. Konačno, sve ove bitnosti “kulturalnomemorijske historije književnosti”, na njoj zasnovanog razumijevanja novije bošnjačke književne povijesti te njezinih mikrofenomena poput “austrougarske teme” na kraju ove knjige sažete su još jednom u Zaključnim napomenama, njezinu četvrtom poglavlju, kao i u petom, završnom, koje predstavlja englesku verziju prethodnog, čime se ova knjiga formalno završava, mada pitanja i problemi koje je ona inicirala i dalje ostaju otvoreni za moguća nova, manje ili više slična, jednako kao i za naprednija te obuhvatnija bavljenja, prvenstveno ona bosniakistička i bosnistička, ali – nadati se – i još šira, naročito ona na razini južnoslavenske interliterarne zajednice, pa i izvan ovog okvira. Jer, ni ona čežnja za historijom na kojoj počiva ova knjiga, baš kao ni izazovi koji su kao polazište pred njom stajali, ne podrazumijevaju niti bi smjeli podrazumijevati zatvorenost u isključive okvire tek lokalnog i vlastitog, utoliko prije što i književnost i kultura uvijek uključuju i onu vrstu “viška” koji se ne da do kraja omeđiti granicama pojedinačnog.
Summary 469
Summary In this book also, the author stipulates the conviction that today’s literary study in Bosnia-Herzegovina, especially the literary-historical practice, is facing – in addition to other of its, unfortunately, numerous problems – at least two enduring challenges: the first is an existing need of its fuller integration into the contemporary literary-historical currents, and the second is the already chronic necessity for a more comprehensive scholarly treatment of an entire literary tradition and its history vaguely familiar beyond the national literary context, in which it has not been sufficiently investigated either. Negated, marginalized or neglected through decades, for various reasons and in various attempts of justification of such a treatment, the entire literary practice of Bosnia-Herzegovina is still waiting – almost in vain or to absurdity – to be by any means more comprehensively investigated and represented to us here and to others, while through all that time, our literary studies, as well as our wider cultural and social constant dwell in an ever increasing emptiness of nonexistence of a complete history of both supranational, composite and polycentric literature of Bosnia and Herzegovina and individual national literatures within the Bosnian-Herzegovinian literary mosaic. Therefore, this is the universal fate of Bosnian-Herzegovinian context, as well as the fate of Bosniak literature, which, in many ways, still represents an unexplored field where not even its modern literary practice, that is the one from the 19th century onwards, has been properly and entirely investigated and described at least within the traditional literary historiography, let alone in the perspective of a more contemporary literary-historical procedures or current ‘interpretative strategies’ oriented towards the issues of literary history. In such a situation, this book – especially when ultimately understood as a whole – is an expression of a desire for history, a history which concerns both the necessity of a final scholarly answer to the poorly investigated literary history of Bosnia-Herzegovina, be it in integral-supranational or in particularly national sense, and the equally necessary integration of the domestic literary-academic community in a wider context of literary studies and its methodological and theoretical instrumentarium, which unquestionably needs to be taken into consideration in any present-day
470 Sanjin Kodrić
attempt of discussing the issues related to the history of our literature. Still, notwithstanding this desire, for which – at least in the author’s view – there is a deep justification and a true sense, this book is not and could not by any means be a history of literature nor is it a suitable replacement for something like that either. This book is, in the best possible case, and only partially, just one possible outline for cultural poetics and/or cultural history of modern Bosniak literature, as well as an attempt of contribution to the methodological and theoretical apparatus of the Bosnian-Herzegovinian literary-academic community, an attempt which is not founded on mere literal borrowing methodological and theoretical solutions developed in other literary scholarly contexts, in many ways different from our own, but, on the contrary, which primarily means the necessity of their adjustments to the domestic, local context, both the literary one and the one related to literary studies. And this will, ultimately, have an impact on both the form and the contents of this book, each part of which is an endeavour to give an answer to the issues it faces. Seen as a whole, this book is, on the one hand, dedicated to modern Bosniak literature, that is to the larger part of the overall Bosniak literary practice which was established in the late 19th century and which developed throughout the 20th century, when it reached its peak and as such entered the recent moment of the early 21st century. On the other hand, the modern Bosniak literature is treated in this book in the light of the two mutually related issues – the issue of cultural memory and the issue of representation of the past, which are the two fundamental perspectives through which the whole of modern Bosniak literary history is considered in this place. After the Introduction, which, like in any other similar academic writing, provides a clear, primarily informative outline of the type of research applied, of the goals, tasks and, of course, the topic and methodology, as well as the possible, or at least desired scholarly contribution and range of the research, this book truly begins with the chapter Literature, Past and Cultural Memory (Literary-Historical Peculiarities of Modern Bosniak Literature and the Notion of ‘Cultural Mnemonic Literary History’), which discusses – as the title suggests – the most important literary-historical characteristics of modern Bosniak literature on the one hand, its key distinctive features and peculiarities of its literary-historical status and development (with special emphasis on the ‘sense of history’ and ‘orientation towards tradition’ of the modern Bosniak literary practice), while, on the other hand, and in relation to the aforesaid, it introduces in many respects – tentatively speaking – an ‘original’ idea of ‘Cultural Mnemonic Literary
Summary 471
History’ (or, alternatively, ‘Cultural Mnemonic History of Literature’), as – at least in the author’s opinion – one of the innovative ‘interpretative strategies’ potentially offering a contemporary and, with regards to the situation in our literary practice and literary-academic tradition, appropriate understanding of modern Bosniak literature, as well as, in that sense, of a larger part of modern literature of Bosnia-Herzegovina in general, since Bosniak literature is its considerable and significant constituent. The very notion of ‘Cultural Mnemonic Literary History’ rests on the peculiar combination of the most significant elements of the Bosnian-Herzegovinian literary-academic tradition on the one hand, and, on the other hand, of the elements of at least three relatively related, but not equal wider theoretical concepts – cultural memory theories, literary and cultural semiotics, as well as other theoretical options directed towards textual analysis and/or historical issues, most of them being poststructuralist, especially the concepts of representation of the past and the concepts of intertextual literary connections and relations, in the light of which the notion itself implies a peculiar kind of literary-historical interest – namely, the interest most frequently connected to the complex theoretical issues concerning literature as a means of the cultural production, memory, preservation and tradition of the ‘cultural sense’, as well as with numerous other similar literary-cultural semiotic postulates and poststructuralist ideas that have, in the meantime, provided literary researchers with an array of new ways of understanding literature and relations which are now considered to be most significant, primarily the relationship between literature and history or literature and its traditional, cultural and social background (‘literature in history, culture and politics’) and, especially, the relationship between literature, (historical) reality and its representation, including the unavoidable connection between literature and politics as a whole, all of which are some – but not the only ones – methodological elements that enter the frames of ‘Cultural Mnemonic Literary History’ as such. The following chapter – Modern Bosniak Literature, ‘Internal’ History, Past and the Tradition of the Cultural Sense (Paradigmatic-Exemplary Constants and Variants in the History of Literary-Cultural Connective Structures), which is the focal section of the book, rests on methodological and theoretical basis determined in this manner. At this point, and exactly from the perspective of ‘Cultural Mnemonic Literary History’, a particular understanding of the entirety of modern Bosniak literature is achieved, wherein, because of the profuse amount of the corpus, this chapter is primarily focused on paradigmatic-exemplary literary phenomena, thus the weight
472 Sanjin Kodrić
was placed – alongside elaborate description of the general notions and general rules – on the most important literary figures and/or representative examples of the wider development tendencies and processes. However, a special consideration was given to the literary phenomena and distinctive literary occurrences representing important, crucial points in the overall poetical, cultural and historical patterns of development of modern Bosniak literature, in fact to the factors which to a greater extent changed its overall image, and all this – as a whole – represents the frame within which issues, such as the following, were treated in this chapter: (1) the role of literature in the creational mechanisms of one’s own national tradition and beyond, (2) the relationship between literature and mainly national past as the central element in constituting the local culture of memory, (3) the correlation of literature and cultural policies of national identity, including the aspect of national imagination, (4) the issues of representational power of literature as a constitutive part of culture as a whole, and, to some extent, also (5) issues that concern, conditionally speaking, external, that is critical and historical literary canonization, etc. This chapter, as such, especially treats not only politics of a literary text particularly stressed today, but also its poetics, this time understood within a cultural perspective, which is why interest is shown here also for (6) the study of an exceptionally wide filed of the hybrid forms – primarily (7) the so-called ‘poetical syncretism’ and (8) the so-called ‘syncretic genres’ – as particular ways in which, for different reasons and in different aspects, the entire modern, especially Bosniak literature of the 20th century remembers and recalls its own culture, entire cultural systems or some of their key or representative elements, in which even the so-called formal literary features frequently acquire the capability of meaning, whether in cultural or narrower, content-related sense. At this point, the author also meticulously presents (9) the complex processes of ‘internal’ development of modern Bosniak literature in general, and, again, especially the one of the 20th century, for instance and primarily this time (10) the intraliterary historical-developmental processes of canonization or literary-canonical mémoire volontaire, (11) the literary-traditional currents in considerably more liberal historical-developmental phases and (12) different self-regulative mnemonic formations of postcanonical cultural (sub) systems. On these grounds, modern Bosniak literature has been differentiated in this chapter in classification-typological sense into its three basic cultural mnemonic macromodels – Canonical, Polytraditional and Postcanonical, as the three general and, in practice, suprapoetic and transtemporal patterns of cultural memory, that is – semiotically speaking – into complex
Summary 473
modes of the ‘culturally signified’ which is continuously or discontinuously communicated as favorable content in a literature as a whole, or in some of its narrower historical-developmental phases and moments, each of these cultural mnemonic macromodels implying a different character, concrete position and task of literature within the entirety of culture and society to which it belongs. In that sense, Canonical Cultural Mnemonic Macromodel encompasses phenomena such as Folklore Romanticism and Enlightening Realism of the Revival Period, Social Literature, the Literature of the National Liberation Struggle and Socialist Realism, Polytraditional Cultural Mnemonic Macromodel is a frame which encompasses phenomena like Revival Modernism, Post-Revival Traditionalism, Avant-gardism, Neoisms and Poetical Alliances of the Interwar Period, as well as Postwar Pre-Modernism, while Postcanonical Cultural Mnemonic Macromodel encompasses phenomena such as Postwar Modernism and Postmodernism, as well as, ultimately, the ‘War Writing’ and ‘Poetics of Witnessing’. The chapter Modern Bosniak Literature, ‘Internal’ History, Past and the Tradition of the Cultural Sense (Paradigmatic-Exemplary Constants and Variants in the History of Literary-Cultural Connective Structures) as such presented, in a synthetic and panoramic way, the key and distinctive features of the modern Bosniak literary history, which is the topic of the following, third chapter of this book as well – ‘Austro-Hungarian Theme’ and Shaping of the Historical Trauma in the Novels ‘Zeleno busenje’ by E. Mulabdić and ‘Ponornica’ by S. Kulenović (‘Locus memoriae’ and Two Examples from the Bosniak Literary Canon), which, on the one hand ‘condenses’ and, on the other hand, ‘deepens’ the research from the previous chapter, showing, in a slightly different manner though, that even in the ‘microperspective’ of previous almost independent yet elaborate comparative cultural mnemonic reading of the two canonical texts of modern Bosniak literature – one from the very end of the 19th and the other from the last third of the 20th century – it is possible to, clearly or at least sufficiently, reveal what the peculiar ‘internal’ history of this literature and its ‘cultural grammar’, presented as a whole in the previous chapter, is. In doing so, this chapter deals with the so-called ‘Austro-Hungarian theme’, a recognizable literary-cultural microphenomenon of modern Bosniak literature, in which this theme, as the theme representing ‘an account of the AustroHungarian occupation, in a range of images of disintegration of Muslim ethnic and social environment’, as well as the theme of the ‘sense of history’ and ‘orientation towards tradition’, but also the theme of a peculiar historical trauma and the theme of a radical and ample cultural transition, or the
474 Sanjin Kodrić
theme of a complex and dramatic cultural transcoding at the crossroads of the two, formerly mutually exclusive worlds – Oriental-Islamic and WestEuropean, has been dominantly present from its beginnings in the 19th century onwards, throughout the time, until today so to say, including the canonically important texts of the modern Bosniak literary history, such as Edhem Mulabdić’s Zeleno busenje (1898), the first Bosniak novel, and Skender Kulenović’s Ponornica (1977), the first novel in Bosniak literature which could be considered to be fully realized cultural mnemonic novel – both of which constitute the main topic of this chapter and are a kind of model examples showing, in the sense of representative indicators of the wider phenomena, peculiarities of cultural mnemonic processes and, in general, the ‘cultural grammar’ of modern Bosniak literature as such. All this having been stated, one needs to add that this chapter is also realized as a possible or, in certain aspects, an experimental example of a different methodological variant of ‘Cultural Mnemonic Literary History’, with some more apparent points of reference to other history-oriented approaches to literature, including the more traditional literary-historical methodologies, which served as a practical example of a potential methodological multiplicity of the application models of ‘Cultural Mnemonic Literary History’, adding that this effort also intended to additionally and in an equally practical manner show numerous other elements of methodological compatibility of this emerging ‘interpretative strategy’ in relation to the already-existing frames of literary-historical or literary studies in general. In conclusion, all these important aspects of ‘Cultural Mnemonic Literary History’ and understanding of modern Bosniak literature based upon it, as well as its microphenomena such as the ‘Austro-Hungarian theme’, have been summarized in the fourth chapter of this book – Concluding Remarks, as well as in its fifth, closing chapter, an English version of the previous one, which formally ends the book. However, the issues and problems it initiated remain open for a possible new, to a greater or lesser extent similar or more comprehensive research, primarily in the field of Bosniak and Bosnian-Herzegovinian literary studies, as well as – hopefully – some wider ones, especially at the level of South Slavonic interliterary community, and beyond. For, neither the want of a history upon which this book rests nor challenges it had faced mean or should mean self-containment into the frames of exclusiveness of what is merely local and one’s own, moreover because both literature and culture always encompass the ‘extra’ which can never be bound by that what is individual.
Резюме 475
Резюме И эта книга автора опирается на убеждении, что сегодняшнее боснийскогерцеговинское литературоведение, особенно местная практика истории литературы, сталкивается – наряду с другими проблемами, которых, к сожалению, не мало – по крайней мере и с двумя своими постоянными фундаментальными вызовами: первый – попрежнему существующая у нас необходимость ее более полной вовлеченности в современные литературоведческие потоки, в то время как другим вызовом является, в настоящее время уже хроническая нужность более полного научного исследования целой одной, попрежнему в значительной степени и у нас недостаточно изученной, и тем более малоизвестной за пределами внутреннего контекста, литературной традиции и ее истории. На протяжении десятилетий отрицаемая, маргинализирована или игнорирована по разным причинам и с различными попытками и стараниями объяснить, почему это так, совокупная литературная практика в Боснии и Герцеговине остается, таким образом, все еще в ожидании – почти до бесполезности и даже абсурда – стать в один день отчасти более подробно изученной и представленной нам здесь, а так же и другим, и все это время, нашей литературоведческой, но и более широкой культуральной и социальной постоянной остается все более увеличивающаяся пустота из-за отсутствия полной истории, как наднациональной, композитной и полицентрической – боснийскогерцеговинской литературы, так и отдельных национальных литератур в рамках боснийскогерцеговинской литературной мозаики. Значит, такая обстановка является общей боснийскогерцеговинской обреченностью, следовательно, это также и судьба босняцкой литературы, которая, даже когда речь идет о новой босняцкой литературной практике, то есть той, которая начинает развиватся с конца 19-го века и далее, до сегодняшнего дня никогда не была полностью исследованной и описанной, хотя бы способом и приемами даже традиционной литературной историографии, не говоря уже о перспективе некоторой из современных литературно-исторических процедур или актуальных, к вопросам истории литературы ориентированных, “интерпретативных стратегий”.
476 Sanjin Kodrić
В такой обстановке, данная книга – особенно когда воспринимается как целое – является своего рода выражением тоски по истории, и именно той, которая касается и необходимости дать окончательный литературоведческий ответ на еще плохо исследованную литературную историю Боснии и Герцеговины, либо в интегральнонаднациональном, либо в партикулярно-национальном смысле, а также и необходимости обязательного связывания местного, национального литературно-академичемкого сообщества с более широким литературоведческим контекстом и его методологическо-теоретическими инструментами, которые, несомненно, должны быть приняты во внимание при любой сегодняшней попытке рассмотрения вопросов истории местной литературы. Тем не менее, несмотря на это, несмотря на эту тоску, которая – по крайней мере, по мнению автора – имеет свое глубокое оправдание и истинный смысл, данная книга не является, и ни в коей мере не может быть, не только историей литературы, но быть не может и соответствуюющей, адекватной ее полной заменой. Эта книга, в лучшем случае, и лишь одной своей частью, представляет собой только один из возможных проектов, т.е. планов для своего рода культуральной поэтики и / или культуральной истории новой босняцкой литературы, и является также попыткой внесения своего вклада в методико-теоретический аппарат боснийскогерцеговинского литературно-академического сообщества, и такого вклада, который не основывается просто на буквальном перенимании методологических и теоретических решений, разработанных в других литературоведческих контекстах, отличающихся во многом по отношению к боснийскогерцеговинском, а наоборот, который подразумевает собой в первую очередь необходимость адаптации вышеупомяннутого к местному национальному контексту, как к чисто литературном, так и к литературоведческом контекстам. Все это, в конечном счете, определило и форму и содержание книги, которая в каждой своей части, разными способами пытается ответить на вызовы, которые стоят перед ней. Рассматриваемая в целом, данная книга, с одной стороны, посвящена новой босняцкой литературе, а это значит, что она говорит о той большей части общей босняцкой литературной практики, которая была основана в конце 19-ого века, и которая затем развивалась в течение всего последующего, 20-ого века, который знаменует собой ее пик и, как таковая входит в последнее время, в начало 21-ого века. С другой стороны, однако, в книге говорится об исследовании
Резюме 477
новой босняцкой литературы по двум тесно взаимосвязанным, близким проблемам – по вопросам культурной памяти и по вопросам репрезентации прошлого, которые здесь, таким образом, являются двумя основными проблемными перспективами, через которые рассматривается целое новой босняцкой литературной истории. После Введения, в котором, как и в любом другом аналогичном академическом тексте, обобщенно и наглядно, а прежде всего информативно, говорится о том, что являеся типом исследования книги, каковы цели исследования, его задачи, и, конечно, предмет и методология, а также его возможные или по крайней мере желаемые достижения и научный вклад, сама по себе эта книга действительно начинается с главы под заглавием Литература, история и культурная память (литературно-исторические особенности новой босняцкой литературы и идея “культурально-памятной истории литературы”), в которой – как подчеркивается в ее названии – рассматриваются, с одной стороны, наиболее важные литературно-исторические характеристики новой босняцкой литературы, ее главные отличительные особенности и основные черты ее литературно-исторического положения и развития (и в этом отношении особенно подчеркиваются “чувство истории” и “установка на традицию” в новой босняцкой литературной практике), в то время как с другой стороны, а в связи с этим, вводится во многом – условно говоря – “оригинальная” идея “культурально-памятной истории литературы” (или, альтернативно, “культурально-памятной литературной истории”), как – по крайней мере, по мнению автора – одна из инновационных “интерпретативных стратегий”, которые имеют возможность предложить современное и, по отношению к обстановке домашней литературной практики и по отношению к местным литературно-академическим традициям, адекватное понимание новой босняцкой литературы, а тем самим и большей части новой боснийскогерцеговинской литературы вообще, чьей большей и важной частью является новая босняцкая литературная практика. Сама идея “культурально-памятной истории литературы”, однако, основана на особом сочетании, в первую очередь наиболее важных элементов боснийскогерцеговинской литературно-академической традиции, с одной стороны, а с другой стороны элементов, не менее трех относительно схожих, но не выравниваемых, более широких теоретических концепций – теории культурной памяти, затем литературно-культуральной семиотики, и после этого и других, к анализу текста и / или историческим во-
478 Sanjin Kodrić
просам ориентированных теоретических опций, чаще всего тех из рамок постструктурализма, в частности, концепции репрезентации прошлого и концепции интертекстуальных литературных связей и отношений, при чем сама эта идея подразумевает собой особый тип литературно-исторического интереса – а именно такого, который методологически самым сильным способом связывается со сложными теоретическими вопросами, касающимися литературы как культурального средства производства, памяти, сохранения и передачи “культурального смысла”, а также и с многочисленными подобными литературно-культуральными семиотическими положениями и постструктуралистическими идеями, которые тем временем предоставили литературным исследователям ряд новых способов понимания литературы и тех отношений, которые в настоящее время считаются самыми важными, а прежде всего отношений между литературой и историей или между литературой и ее традиционным, культуральным и общественным, т.е. социальным фоном (“литература в истории, культуре и политике”) и, особенно, отношений между литературой, (исторической) реальностью и ее репрезентацией, включая и неизбежную связь литературы с политикой в целом, которые, таким образом, представляют собой некоторые – но не единственные – методологические элементы, которые входят в рамки “культурально-памятной истории литературы” как таковой. На таким образом установленной методологическо-теоретической основе лежит следующая глава этой книги – Новая босняцкая литература, “внутренняя” история, прошлое и передача культурального смысла (Парадигматично-экземплярные константы и варианты в истории литературно-культуральных коннективных структур), которая представляет собой центральную часть книги. В этой главе, именно с точки зрения “культурально-памятной истории литературы”, осуществлено особое понимание целого новой босняцкой литературы, при чем, а в связи с крайним обилием материала, в этой главе книги основное внимание уделяется прежде всего парадигматическо-образцовым литературным феноменам, и – при разработке общих явлений и общих закономерностей – в основном настаивается на самых важных литературных фигурах и / или репрезентативных примерах более широких литературных тенденций и процессов развития. Особое внимание, однако, посвящено тем литературным феноменам и отдельным литературным явлениям, которые представляют собой важные, переломные моменты в общих поэтических, культу-
Резюме 479
ральных и исторических образцах развития новой босняцкой литературы, на самом деле – тем моментам, которые значительно изменили весь ее вид, что – все вместе – является той основой данной главы, в рамках которой особенно рассматриваются различные вопросы, в том числе: (1) роль литературы в механизмах образования собственной и, шире, национальной традиций, (2) отношение литературы к, в основном, национальному прошлому в качестве центрального элемента в образовании местной культуры памяти, (3) взаимоотношение между литературой и культурными политиками национальной идентичности, включая и аспект национального воображения, (4) вопросы репрезентационной мощи литературы как составной части культуры в целом, так же, в некоторой степени, и (5) проблемы, условно говоря, внешней, т.е. критической и исторической литературной канонизации, и т.д. Таким образом, в данной главе книги особое внимание уделяется не только сегодня выдвигаемой политике, но и поэтике художественного текста, в настоящее время, однако, понимаемой в культурализированной перспективе, благодаря чему здесь указан и интерес к (6) изучению очень широкого поля гибридных форм – в первую очередь (7) так называемого “поэтического синкретизма” и (8) так называемых “синкретических жанров” – в качестве специальных способов современной литературы в целом, и особенно босняцкой литературы 20 в., помнить, по разным причинам и в разных аспектах, о собственной культуре, о всех культуральных системах или о некоторых ключевых или репрезентативных элементах, вследствие чего даже так называемые формальные литературные обозначения часто приобретают способность смысла, либо в культуральном смысле, либо в, более узком, смысле содержания. Кроме того, в этой главе особенно тщательно рассматриваются (9) сложные процессы “внутреннего” развития общей новой, и, опять же, особенно босняцкой литературы 20 века, как например, прежде всего, (10) на этот раз – внутрилитературные исторические процессы развития канонизации, или литературно-каноническая mémoire volontaire (11) литературно-традиционные течения в более либеральных стадиях исторического развития и (12) различные саморегулируемые формирования памяти постканонических культуральных (суб)систем. Исходя из этого, в данной главе книги, новая босняцкая литература различалась и распознавалась, в классификационно-типологическом смысле, в трех основных ее культурально-памятных макромоделях – канонической, политрадиционной и постканонической, в качестве, с
480 Sanjin Kodrić
здесь занятой исследовательской точки зрения, трех основных и, как правило, сверхпоэтических и транстемпоральных образцов культурной памяти, или – говоря семиотически – в качестве комплексных макромодалитетов “культурально означаемого”, которое, как привилегированное содержание, и в преемственности и в разрывах, коммуницируется в определенной литературе в целом или в отдельных ее более узких этапах и моментах исторического развития, при чем, каждый из этих трех культурально-памятных макромоделей предполагает различный характер, конкретное местоположение и задачи литературы в совокупности культуры и общества, к которой принадлежит. В этом смысле каноническая культурально-памятная макромодель включает в себя такие явления, как: фольклорный романтизм и просветительский реализм эпохи народного возрождения, социальная литература, литература национально-освободительной борьбы (т. е. литература Второй мировой войны) и социалистический реализм, политрадиционная культурально-памятная макромодель является рамками, в которых оказались такие явления, как: модернизм эпохи народного возрождения, традиционализм после эпохи народного возрождения, авангардизм, новые измы и поэтические союзи межвоенного периода и послевоенный предмодернизм, в то время как постканоническая культурально-памятная макромодель включает в себя явления как например: послевоенный модернизм и постмодернизм, и, наконец, “военное письмо” и “поэтика свидетельства”. Таким образом, глава Новая босняцкая литература, “внутренняя” история, прошлое и передача культурального смысла (Парадигматично-экземплярные константы и варианты в истории литературно-культуральных коннективных структур) синтетическипанорамно репрезентативным способом представляет ключевые и отличительные особенности новой босняцкой истории литературы, что является предметом и в последующей, третьей главе этой книги – “Австро-венгерская тема” и воплощение исторической травмы в романах “Зеленый дерн” Э. Мулабдича и “Незримая река” С. Куленовича (“Locus memoriae” и два примера из босняцкого литературного канона), которая, с одной стороны, “сгущает”, а с другой стороны, “углубляет” исследования из предыдущей главы, показывая, несколько иначе, что и в “микро-перспективе”, которую составляет, от предыдущего почти независимое, но подробное сравнительное культурально-памятное чтение двух канонических текстов новой босняцкой литературы – одного с самого конца 19-ого, а второго
Резюме 481
из последней трети 20-ого века – ясно или, по крайней мере достаточно наглядно, выявляется то, что представляет собой особенную “внутреннюю” историю этой литературы и ее “культуральную грамматику”, которая, по сути, всесторонне представлена в предыдущей главе этой книги в целом. При этом, в данной главе говорится о так называемой “австро-венгерской теме”, одном из узнаваемых литературно-культуральных микро-феноменов новой босняцкой литературы, в которой эта тема, в качестве темы, которая представляет собой “изображение австро-венгерской оккупации, в серии образов о расслоении жизни мусульманской народной и социальной среды”, т. е. темы “чувства истории” и “поворота к традиции”, но и в качестве темы особенной исторической травмы, а так же и темы радикальной и всеобъемлющей культуральной транзиции или темы сложного и драматичного культурального транскодирования на перекрестке двух, порой взаимоисключающих, миров – ориентально-мусульманского и западноевропейского, является доминирующей темой, начав с самых начал зарождения этой литературы в 19 веке и далее, в течение всего времени спустя, почти до сегодняшнего дня, включая и канонически важные тексты новой босняцкой литературной истории, какими являются Зеленый дерн (1898) Э. Мулабдича, первый босняцкий роман, и Незримая река (1977) С. Куленовича, первый роман в босняцкой литературе, которого можно было бы считать полностью реализованным романом культурной памяти, и которые, в то же время, представляют собой основной объект исследования в этой главе книги и являются своего рода экспериментальными примерами, на которых, в смысле репрезентативных показателей более широких явлений, изучаются особенности культурально-памятных процессов и, вообще “культуральная грамматика” новой босняцкой литературы как таковой. При всем этом, данная глава книги осуществляется также и в качестве возможного или экспериментального примера, в некоторых аспектах несколько иного исполнительско-методологического варианта “культурально-памятной истории литратуры”, с несколькими более очевидными точками соприкосновения с другими исторически ориентированными подходами к литературе, включая и более традиционные литературно-историческое методологии. Таким образом, в конечном итоге, с одной стороны, мы хотели и практически указать на потенциальную методологическую множественность исполнительских моделей “культурально-памятной истории литратуры”, а с другой стороны, все это было вызвано намерением, таким
482 Sanjin Kodrić
же практическим способом дополнительно подчеркнуть и указать на многие элементы методологической совместимости данной “интерпретативной стратегии” в развитии с уже существующими рамками литературно-исторических и вообще литературоведческих исследований. Наконец, все эти существенности “культурально-памятной истории литературы”, на ее представлении основанное понимание новой босняцкой литературной истории и ее микрофеноменов, таких как “австро-венгерская тема”, в конце этой книги приведены снова в сжатой форме в Заключительных замечаниях, в ее четвертой главе, как и в пятой и окончательной, которая представляет собой англоязычную версию предыдущей и, таким образом, формальное окончание книги, хотя вопросы и проблемы, которые она инициировала остаются и далее открытыми для возможных новых, более или менее похожих, а также для более продвинутых и всесторонних исследований, в первую очередь босниакистических и боснистических, но – с надеждой – и для более широких исследований, особенно тех, на уровне южнославянского внутрилитературного сообщества, и даже вне этих рамок. Потому что, даже ни та тоска по истории, лежащая в основе данной книги, как ни любые проблемы и вызовы, которые в качестве отправной точки перед ней стояли, не означают и не должны означать закрытие в эксклюзивные рамки только местного и собственного, тем более потому, что и литература и культура всегда включают своего рода “излишки”, которые не в полной мере возможно ограничить пределами собственного.
Indeks važnijih imena 483
Indeks važnijih imena A Agić, Nihad 9, 28, 39, 62 Alić, Džemaludin 29, 179 Alić, Salih 120 Alikadić, Bisera 179, 189, 190 Alispahić, Nijaz 192 Allen, Graham 47, 48 Anderson, Benedict 103 Anderson, Roland 67, 351 Andrić, Ivo 77, 84, 126, 151, 157, 206, 285, 318, 375 Arnaut, Selim 192 Assmann, Aleida 13, 38, 40, 43, 51, 78, 79, 127, 212 Assmann, Jan 13, 38, 43-45, 50, 51, 80, 94, 95, 107, 132, 215, 323, 325, 353, 354 Auerbach, Erich 225, 341
B Bahtin, Mihail M. 46, 47 Bajramović, Muris 195, 383 Bal, Mieke 38, 45, 80 Barthes, Roland 13 Bašagić, Safvet-beg 24, 83, 85, 86, 114-118, 133, 138, 143, 185, 186, 380 Bašeskija, Mula Mustafa 85, 86, 185, 187 Bašić, Husein 179 Baudelaire, Charles 145 Bavčić, Uzeir 28 Bazdulj, Muharem 191 Beganović, Davor 39 Begić, Hamid 28 Begić, Midhat 12, 19, 26, 28, 33-35, 61-65, 83-87, 124, 125, 138, 143, 145, 162-164, 166, 181
Bhabha, Homi 103, 144 Biti, Vladimir 30, 32, 63, 226 Bjelevac, Abdurezak Hifzi 76, 81, 148-152 Blagojević, Dušan 128 Blagojević, Slobodan 28, 29 Bloom, Harold 95 Bourdieu, Pierre 62 Braun, Maximilian 24, 70-72, 75, 101, 114-116, 142, 143, 207, 222, 223, 242, 252, 260 Breyer, Thiemo 38 Brka, Amir 191 Buturović, Đenana 28, 29
C Carr, E. H. 9 Colebrook, Claire 32, 37 Connerton, Paul 38 Crewe, Jonathan 38 Cuddon, J. A. 34 Culler, Jonathan 43
Č Čengić, Husnija 108, 120 Čerkez, Vladimir 128 Čolak, Tode 138 Čolaković, Enver 148-150, 152 Čolaković, Zlatan 363, 364 Čolović, Ivan 63
Ć Ćatić, Musa Ćazim 83, 85, 86, 137-154, 157, 185, 186, 284, 380 Ćopić, Branko 128 Ćulavkova, Katica 293
484 Sanjin Kodrić
D Denić-Grabić, Alma 196, 383 Deretić, Jovan 30 Derrida, Jacques 13 D’haen, Theo 38 Dilthey, Wilhelm 32 Dizdar, Hamid 108, 120 Dizdar, Mak 26, 28, 29, 64, 65, 85, 86, 109, 120, 123, 138, 146, 162-166, 169-174, 179-187, 207, 285, 381 Dizdarević, Zija 109, 120, 123, 206, 270, 284, 375 Dizdarević-Krnjević, Hatidža 28 Dučić, Jovan 147 Duraković, Enes 9, 12, 26-29, 32-36, 61, 62, 66, 67, 82, 84-86, 92, 120, 124-127, 138-140, 144, 146, 155, 158, 159, 163, 165-169, 180-183, 186, 192-194, 212, 269, 280, 281, 285, 289, 290, 302, 303, 314, 316, 342, 362, 379-381 Duraković, Esad 28 Duraković, Ferida 191
Dž Džanko, Muhidin 28, 148, 345, 352 Džumhur, Zuko 179
Đ Đerić, Gordana 77, 78, 116 Đikić, Osman 86, 114, 118, 138, 143, 186 Đogo, Husein 148 Đorđević, Vladan 208 Đuričković, Dejan 28, 61, 169, 299
Ď Ďurišin, Dionýz 23, 117
E Eagleton, Terry 39-41 Easthope, Anthony 36
Eco, Umberto 162 Erdheim, Mario 94 Erll, Astrid 38, 44, 45 Eror, Gvozden 271 Estor, Annemarie 38
F Fanon, Frantz 98, 99, 102 Fetahagić, Sead 179 Filandra, Šaćir 74 Filipović, Josip 207, 246 Filipović, Muhamed 28, 183 Filipović, Rasim 128 Finci, Eli 108 Flaker, Aleksandar 104, 105, 112, 120 Focht, Ivan 162, 163 Fogl, Ivan 162, 163 Foucault, Michel 51, 215 Frangeš, Ivo 28
G Geertz, Clifford 52 Gillis, John R. 80 Giordano, Christian 67, 254, 255, 366, 375 Gorp, Hendrik van 38 Grabes, Herbert 38 Grbić, Ilija 108 Greenblatt, Stephen 42 Grozdanić, Sulejman 28 Guillén, Claudio 52, 87 Gymnich, Marion 38, 45
H Hadžić, Osman Nuri (v. i Osman – Aziz) 81, 114, 205 Hadžiosmanović, Lamija 28, 29 Hadžizukić, Dijana 86, 136, 213, 214, 293, 299 Hajdarević, Hadžem 85, 185, 191 Halbwachs, Maurice 43, 44, 51 Hangi, Antun 342, 343, 348, 350
Indeks važnijih imena 485
Hasanbegović, Fatma 28, 150 Hebel, Udo J. 38 Hobsbawm, Eric J. 9, 79-81, 113 Horozović, Irfan 86, 139, 186, 191-195, 197, 199 Hörmann, Kosta 100 Hroch, Miroslav 103, 399 Huković, Muhamed 28, 261 Humo, Hamza 76, 77, 83-86, 128, 138, 146, 148, 153-160, 170, 173, 185, 186, 190, 284, 302, 316-321, 325, 375, 380 Hunt, Lynn 9, 44, 103
I Ibrišimović, Nedžad 86, 179, 183, 184, 186, 191, 194, 198, 199, 206, 285, 294, 315 Idrizović, Muris 28, 61, 150, 151 Imširević, Almir 191 Isaković, Alija 28, 29, 66, 141, 179, 189 Iser, Wolfgang 46, 47, 50, 54 Ivić, Nenad 30
J Jakšić, Đura 208 Jevtić, Borivoje 151 Jovanović, Jovan Zmaj 208
K Kajan, Ibrahim 85, 185 Kapetanović, Mehmed-beg Ljubušak 76, 83, 86, 108, 113, 185 Kapetanović, Riza-beg 86, 114, 186 Kapidžić-Osmanagić, Hanifa 28, 61 Karabegović, Avdo Hasanbegov 137, 138, 140 Karadžić, Vuk Stefanović 78 Karahasan, Dževad 86, 186, 188, 189, 191, 194, 195, 197 Kazaz, Enver 28, 29, 32, 61, 62, 63, 76, 79, 138, 140, 141, 144, 145, 147, 158,
162, 163, 183, 195-197, 214, 221, 222, 278, 293, 299, 350, 383 Kikić, Hasan 77, 83, 86, 108, 119, 120, 123, 138, 148, 160, 186, 206, 270, 284, 375 Ključanin, Zilhad 28, 84, 86, 191, 198, 199 Kočić, Petar 163, 206 Kodrić, Sanjin 32, 39, 41, 130 Koljević, Nikola 61 Kondžić, Muhamed 179 Konstantinović, Radomir 28 Kordić, Ivan 29 Kordić, Radoman 293, 307, 315 Kovač, Nikola 28, 29 Kovač, Zvonko 23, 28, 30, 34, 184 Kovačić, Ivan Goran 124, 125 Kramarić, Zlatko 40 Kranjčević, Silvije Strahimir 138, 144 Kristeva, Julija 46, 48 Kršić, Jovan 24, 33, 183 Krupić, Safet 120 Krvavac, Džemal 109 Kujović, Asmir 191, 199 Kulenović, Skender 13, 16, 19, 64, 65, 85-87, 120, 123-125, 128, 130, 138, 146, 147, 156-158, 161, 162, 166, 168, 169, 173, 179, 183-193, 201, 205, 210, 214-216, 264, 269, 270, 274-310, 312, 313, 314-325, 333-354, 358, 359-368, 370, 372-383, 416-418, 438-440 Kulenović, Tvrtko 191, 198 Kuljić, Todor 38 Kumičić, Eugen 82, 220 Kunić, Mirsad 28 Kurspahić, Nermina 191 Kurtagić, Fadil 137, 140
L Lachmann, Renate 9, 13, 38, 45-50, 75, 95, 96, 395, 396
486 Sanjin Kodrić Lasić, Stanko 269 Latić, Džemaludin 85, 185, 191, 198 Lazarevska, Alma 191 Leovac, Slavko 119, 155 Lepušić, Ivan 209 Lešić, Josip 28, 61, 128, 129, 209 Lešić, Zdenko 28, 30, 32, 33, 42, 49, 61, 82, 99, 117, 150, 157, 158, 207, 210, 211, 213, 226, 285 Lévi-Strauss, Claude 56, 94, 391 Livadić, Vjekoslav 209 Lord, Albert B. 82, 213 Lotman, Jurij M. 12, 43, 87-93, 98, 102, 103, 145, 177, 207, 282, 284, 393, 394, 412, 424, 425, 435 Lovrenović, Ivan 28, 66, 74 Lukács, Georg (György) 79 Lukić, Vitomir 194
Lj Ljubiša, Stjepan Mitrov 82, 220 Ljubović, Atif 120
M Maglajlić, Munib 28, 29, 108 Maksimović, Vojislav 61 Mandić, Mihovil 246 Martinović, Juraj 126, 127, 162, 163 Mataga, Vojislav 125 Matoš, Antun Gustav 144 Mažar, Drago 128 Mažuranić, Ivan 124, 209, 382 Mehmedinović, Semezdin 191, 198 Memija, Emina 28, 29 Mićanović, Slavko 125, 126, 162 Mihalić, Slavko 163 Mihić, Mirko V. 109 Milanja, Cvjetko 62 Milićević, Ivan (v. i Osman – Aziz) 205 Milosavljević, Petar 30, 87
Moranjak-Bamburać, Nirman 38, 48, 56, 64, 66 Mrazović, Milena 209 Mujezinović, Ismet 128 Mukařovský, Jan 41, 266 Mulabdić, Edhem 13, 16, 70, 76, 81, 82, 86, 112, 114-116, 185, 201, 205, 210, 214-263, 268, 275-280, 284, 286-308, 311, 313, 316, 321, 322-225, 335, 341, 344, 350, 353, 361, 363, 365-368, 375, 382, 383, 417, 418, 438, 439 Mulić, Hamdija 148 Muradbegović, Ahmed 83, 148 152-154, 158-160, 206, 270, 284 Musabegović, Jasmina 179, 190 Musabegović, Senadin 191 Muzaferija, Gordana 28, 29, 61, 62, 312, 368
N Nametak, Abdurahman 138, 139 Nametak, Alija 148, 149, 150, 152, 157, 160, 206, 318 Nametak, Fehim 28, 379 Nazečič, Salko 25, 109, 123 Nezirović, Muhamed 28, 230, 363 Nikašinović, Božidar Vrščanin 208 Nora, Pierre 38, 51, 215 Nünning, Ansgar 38, 44, 45
O Obradović, Dositej 77 Oraić Tolić, Dubravka 195, 197 Osman – Aziz (v. i Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević) 76, 81, 84, 86, 115, 116, 185, 205, 218, 221, 223, 253, 257, 262, 416, 438
P Pašić, Mubera 179 Pavičić, Jurica 193
Indeks važnijih imena 487
Payne, Michael 112, 113, 118, 122 Perkins, David 32, 42 Petrović, Emil 128 Pirić, Alija 28 Pogačnik, Jože 120 Popa, Vasko 163 Prohić, Kasim 28
R Rakitić, Slobodan 320 Ramić, Rizo 24, 33, 108, 120, 155 Ricœur, Paul 38 Rizvanbegović, Fahrudin 9, 28, 29, 204, 206, 280, 281, 283, 376 Rizvić, Muhsin 12, 27-29, 33-35, 61, 62, 64, 65, 69, 73, 83-87, 93, 102, 107114, 120, 123, 129, 135, 138, 143, 146, 151, 153, 155, 158, 159, 170, 176, 183, 185, 204-208, 210, 218, 220, 222, 224, 229, 230, 231, 232, 236, 249, 250, 253, 254, 258, 281, 365, 395, 398, 401, 407, 411, 425, 427, 434 Rossington, Michael 38, 43
S Sarajlić, Izet 179 Sarajlić, Nafija 137 Sarajlić, Šemsudin 81, 114, 148 Sarić, Safet 221, 233 Schlaeger, Jürgen 49 Selimović, Meša 26, 64, 65, 85, 126, 127, 146, 157, 162, 166, 170-173, 179, 180, 183-185, 187, 188, 193, 195, 211, 285, 295-299, 303, 318, 375 Senker, Boris 129 Sidran, Abdulah 179, 183, 184, 186, 191, 198 Sijarić, Ćamil 179, 183, 184, 285 Sijarić, Mirsad 191 Slijepčević, Pero 24, 33, 141 Softić, Aiša 28
Sommer, Roy 38, 45 Spahić, Vedad 23, 28, 47, 48, 62, 84, 86, 103, 111-113, 117, 118, 143, 144, 146, 147, 159, 187, 206 Spitzer, Leo 38 Stevanović, Vladimir 122 Stojić, Mile 28, 29 Suljagić, Emir 198 Sušić, Derviš 64, 85, 86, 127-129, 146, 162, 166-173, 167-173, 179, 183-186, 193, 206, 285, 314, 375
Š Šahinović, Hamid Ekrem 114, 148 Šantić, Aleksa 84, 147 Šehić, Faruk 191 Šenoa, August 82, 219 Šeremet, Akif 120 Šimić, Antun Branko 155-157 Šumonja, Nikola 208, 209, 248
T Tahmiščić, Husein 29, 179 Taljić, Isnam 192, 198 Tinjanov, Jurij 52, 266 Tomić, Josip Eugen 82, 209, 219 Tomić-Kovač, Ljubica 28, 61 Tontić, Stevan 28, 29 Topčić, Zlatko 192 Trifković, Risto 28 Tutnjević, Staniša 30, 61, 119, 120, 208
U Uskufi, Muhamed Hevaji 260, 261 Ustamujić, Elbisa 28, 299 Užarević, Josip 30, 163
V Verlašević, Azra 143, 144, 146, 147 Vernadskij, V. I. 88
488 Sanjin Kodrić Vervaet, Stijn 100, 101 Vervliet, Raymond 38 Vešović, Marko 28, 29 Vitošević, Dragiša 141 Vučetić, Šime 163 Vučinić, Drago 128 Vučković, Radovan 28, 61, 63, 151, 159, 269, 299 Vujanović, Vojislav 28, 29
W Warburg, Aby 43, 44 Whitehead, Anne 38 Woodbridge, Linda 67, 351
Ž Živković, Mita 209 Župančič, Oton 121
Indeks važnijih pojmova i književnih naslova 489
Indeks važnijih pojmova i književnih naslova A A šta sad? (Skender Kulenović) 128 Adaptivna povijesnorazvojna faza (v. i kolonijalnost i postkolonijalnost) 98, 99, 134, 142, 397, 406, 426, 427 Adeptivna povijesnorazvojna faza (v. i kolonijalnost i postkolonijalnost) 98, 99, 134, 142, 397, 406, 426, 427 Adoptivna povijesnorazvojna faza (v. i kolonijalnost i postkolonijalnost) 98, 99, 134, 142, 397, 406, 426, 427 Ago Šarić (Osman Nuri Hadžić) 81 Album (Vitomir Lukić) 194 Ana Zolotti (Abdurezak Hifzi Bjelevac) 151 Aprilske kiše (Abdurezak Hifzi Bjelevac) 151 “Austrougarska tema” (v. i figura “novih vremena” i povijesnih raskršća) 16, 112, 117, 186, 201-383, 414-418, 437-439 Avangardizam, neoizmi i poetičke alijanse međuratnog doba (v. i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, međuratno doba i ekspresionizam) 76, 83, 108, 118-121, 124, 126, 131, 133, 137, 148, 150, 152-161, 166, 171, 253, 268-270, 282, 284, 404, 405, 430, 432
B Baja i drugovi (Derviš Sušić) 129 Berlinski nepoznati prolaznik (Irfan Ho rozović) 197
Bez nade (Osman – Aziz) 116, 205, 218, 221, 416, 438 Bez svrhe (Osman – Aziz) 116 Bijesno pseto (Ahmed Muradbegović) 159 Bosanski palimpsest (Irfan Horozović) 194 “Bosanski tekst” (v. i figura sjećanja) 183-185, 189, 190, 194, 198, 263, 285 Braća i veziri (Nedžad Ibrišimović) 184 Bukve (Hasan Kikić) 77, 119 Bura pred zoru (Drago Mažar) 128
D Dan i sunce (Alija Nametak) 150 Danilo u stavu mirno (Derviš Sušić) 168 Derviš i smrt (Meša Selimović) 26, 157, 171, 180, 184, 185, 295, 299, 318 Deveto čudo na istoku (Anđelko Vuletić) 194 “Dijahronijski autokomparativizam” (v. i semiosfera i književna mnemonika) 85, 93, 96, 102, 107, 123, 127, 129, 135, 146, 153, 158, 170, 177, 183, 185, 187, 199, 395, 396, 398, 401, 407, 408, 412, 425, 427, 435 Divanhana (Skender Kulenović) 275, 280 Djelidba (Skender Kulenović) 130, 161, 168, 169, 174, 269, 275 Dnevnik selidbe (Dževad Karahasan) 194
E Egzistencijalizam (v. i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, post kanonski kulturalnomemorijski makromodel, savremeno doba, poratni
490 Sanjin Kodrić predmodernizam i poratni modernizam) 68, 133, 172, 173, 180, 184, 189, 254, 286, 299, 300, 303, 306, 312, 314, 334, 350, 366, 373, 375, 393, 405 Ekspresionizam (v. i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, međuratno doba i avangardizam, neoizmi i poetičke alijanse međuratnog doba) 83, 108, 120, 154-156, 158160, 269, 270 Elektrobih (Ivo Andrić) 126 El-Hidrova knjiga (Nedžad Ibrišimović) 184, 199
F Figura bosanske povijesne tragike (v. i figura sjećanja) 104, 182, 185, 198, 273 Figura doma, porodice i porodičnih vrijednosti (v. i figura sjećanja) 104, 117, 122, 150, 160, 185, 273, 275 Figura “novih vremena” i povijesnih raskršća (v. i figura sjećanja i “austrougarska tema”) 104, 64-66, 117, 150, 160, 170, 182, 185, 203, 216, 223, 263, 264, 267, 273, 276, 278, 279, 287, 288, 296, 315, 323, 352-354, 382, 414, 418, 437, 439 Figura povijesnog svjedočenja (v. i figura sjećanja) 104, 182, 185, 198 Figura rata, ratnika i povratnika iz rata (v. i figura sjećanja) 104, 117, 122, 128, 168, 170, 171, 185, 198, 273, 299 Figura sjećanja (v. i kulturalno pamćenje, pamćenje u književnosti, figura bosanske povijesne tragike, figura doma, porodice i porodičnih vrijednosti, figura “novih vremena” i povijesnih raskršća, figura povijesnog svjedočenja, figura rata, ratnika i povratnika iz rata, “bosanski tekst”, “sarajevski tekst” i “srebrenički tekst”)
51, 64-66, 68, 104, 115–117, 122, 128, 132, 149, 150, 160, 168, 170, 171, 176, 182, 185, 203, 215, 216, 223, 263, 264, 267, 273-276, 278, 279, 287, 288, 296, 299, 315, 323, 352-354, 382, 393, 404, 411, 414, 417, 418, 431, 434, 437, 439 Filmofil (Irfan Horozović) 197 Folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba (v. i kanonski kulturalnomemorijski makromodel i preporodno doba) 13, 61-85, 96-102, 104-118, 129-131, 133, 134, 137, 138, 140-142, 147-152, 203-263, 268, 400-405, 407, 429, 432
G Gorski vijenac (Petar II Petrović Njegoš) 124 Grad rima i ritmova (Hamza Humo) 154 Grč (Hamza Humo) 155 Gromovo đule (Skender Kulenović) 275, 280 Grozdanin kikot (Hamza Humo) 77, 156-158, 170, 173, 190, 302, 316-319, 321, 325, 375
H Haremska lirika (Ahmed Muradbegović) 159 Haremske novele (Ahmed Muradbegović) 159 Hasanaginica 189 Hasanaginica (Alija Isaković) 189 Ho-ruk (Hasan Kikić) 77, 119
I I Miloš ide na izbore (Emil Petrović) 128 Ideološki memorijski format / “filter” (v. i memorijski format / “filter”) 51, 68, 103-105, 122, 129, 131, 149, 160,
Indeks važnijih pojmova i književnih naslova 491
169, 176, 227, 274, 288, 291, 393, 400, 404, 411, 429-431, 434 Imotski kadija (Irfan Horozović) 199 Impresionizam (v. i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, preporodno doba i preporodni modernizam) 83, 140, 145, 147, 154, 156, 160 Individualni memorijski format / “filter” (v. i memorijski format / “filter”) 51, 68, 103, 104, 131, 149, 160, 169, 175, 176, 182, 184, 196, 274, 288, 289, 291, 301, 304-307, 318, 325, 373, 393, 404, 410, 411, 430, 431, 433, 434 Istočni diwan (Dževad Karahasan) 194 Istočno blago (Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak) 108, 452 Istorija bolesti (Tvrtko Kulenović) 198 Iščahureni leptir (Abdurezak Hifzi Bjelevac) 151 Iz smaragda Une (Skender Kulenović) 156, 188, 316, 342, 376 Izvještaji iz tamnog vilajeta (Dževad Karahasan) 198
J Ja, Danilo (Derviš Sušić) 168-171, 173 Jabučani (Derviš Sušić) 127, 128, 167 Jama (Ivan Goran Kovačić) 124, 125 Jedinac (Enver Čolaković) 150 Jesenja violina (Tvrtko Kulenović) 198
K Kafanski stratezi (Drago Vučinić, Ismet Mujezinović i Dušan Blagojević) 128 Kalfa (Irfan Horozović) 194 Kameni spavač (Mak Dizdar) 26, 166, 180-184, 186 Kanonski kulturalnomemorijski makromodel (v. i kulturalnomemorijski makromodel, folklorni romantizam
i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba, socijalna literatura, književnost NOB-a i socijalistički realizam) 50, 51, 104-132, 135, 136, 148, 149, 152, 161, 164-168, 171, 174, 178, 180-182, 215, 217, 227, 274, 278, 291, 322, 375, 399-403, 405, 407, 409, 413, 417, 428-432, 439 Karabeg (Nedžad Ibrišimović) 185, 294, 315 Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (Nedžad Ibrišimović) 198 Knjiga drugova 108, 119 Književna mnemonika (v. i kulturalno pamćenje, pamćenje književnosti, dijahronijski autokomparativizam i sinhronijski komparativizam) 45-48 i d. Književnost kao oblik kolektivnog pamćenja (v. i kulturalno pamćenje) 45-48 i d. Književnost NOB-a (v. i kanonski kulturalnomemorijski makromodel i savremeno doba) 68, 104-106, 109, 110, 119-125, 127, 130, 134, 164, 165, 171, 173, 196, 268-270, 393, 400-403, 407, 429 Kolektivni memorijski format / “filter” (v. i memorijski format / “filter”) 51, 68, 103-105, 122, 129, 131, 149, 160, 169, 176, 227, 274, 288, 291, 393, 400, 404, 411, 429-431, 434 Kolonijalnost (v. i postkolonijalnost, adoptivna povijesnorazvojna faza, adaptivna povijesnorazvojna faza i adeptivna povijesnorazvojna faza) 13, 24, 39, 54, 70-72, 98-102, 134, 142, 144, 175, 206-209, 215, 382, 397, 398, 406, 410, 417, 426, 427, 433, 438 Koljena za Madonu (Mak Dizdar) 179, 180 Kosovka djevojka 124
492 Sanjin Kodrić Kraljevske legende (Dževad Karahasan) 194 Krst pri Savici (France Prešeren) 125 Krug (Bisera Alikadić) 189 Kuća zatvorenih vrata (Nedžad Ibrišimović) 194 Kulturalni memorijski format / “filter” (v. i memorijski format / “filter”) 51, 68, 103, 104, 131, 149, 160, 169, 175, 176, 182, 184, 196, 274, 288, 289, 291, 301, 304-307, 309, 318, 319, 325, 373, 393, 404, 410, 411, 430, 431, 433, 434 Kulturalno pamćenje (v. i pamćenje književnosti, pamćenje u književnosti, književnost kao oblik kolektivnog pamćenja i “kulturalnomemorijska historija književnosti”) 43-48 i d. “Kulturalnomemorijska historija književnosti” (v. i kulturalno pamćenje, kulturalnomemorijski makromodel, književna mnemonika, figura sjećanja i memorijski format / “filter”) 11, 12, 14-17, 21, 37-57, 62, 87, 96, 103, 277, 387-393, 396, 399, 416, 421-424, 428 Kulturalnomemorijski makromodel (v. i kanonski kulturalnomemorijski makromodel, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel) 50, 51, 56, 68, 104-200, 215, 217, 227, 240, 262, 274, 278, 290, 291, 307, 322, 375, 399-413, 417, 428-436, 439
L Larva (Bisera Alikadić) 189 Legenda o Ali-paši (Enver Čolaković) 150
Lj Ljetopis (Mula Mustafa Bašeskija) 187
Ljubav u planini (Ahmed Muradbegović) 159
M Magla i mjesečina (Meša Selimović) 171-173 Majka (Ahmed Muradbegović) 159 Major Bauk (Branko Ćopić) 128 Međuratno doba (v. i kanonski kulturalnomemorijski makromodel, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, postpreporodni tradicionalizam, avangardizam, neoizmi i poetičke alijanse međuratnog doba i socijalna literatura) 65, 68, 76, 77, 83, 85, 93, 99, 104-106, 108-111, 118121, 124, 126, 129-131, 133-135, 137, 138, 148-161, 164, 166, 169, 171, 177, 183, 186, 199, 253, 268-270, 282, 284, 393, 395, 398, 400-405, 407, 412, 425, 427, 429, 430, 432, 435 Melika (Abdurezak Hifzi Bjelevac) 151 Memorijska figura v. figura sjećanja Memorijski format / “filter” (v. i kolektivni memorijski format / “filter”, ideološki memorijski format / “filter”, individualni memorijski format / “filter” i kulturalni memorijski format / “filter”) 51, 68, 103-105, 122, 129, 131, 149, 160, 169, 175, 176, 182, 184, 196, 227, 274, 288, 289, 291, 301, 304-307, 309, 318, 319, 325, 373, 393, 400, 404, 410, 411, 429-431, 433, 434 Minka (Abdurezak Hifzi Bjelevac) 151 Misli i čuvstva (Safvet-beg Bašagić) 118, 133 Mističan sonet (Antun Gustav Matoš) 144 Moderna v. politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, preporodno doba i preporodni modernizam
Indeks važnijih pojmova i književnih naslova 493
Modernizam v. politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, postkanonski kulturalnomemorijski makromodel, preporodno doba, savremeno doba, preporodni modernizam, poratni predmodernizam i poratni modernizam Moji susreti s Mažuranićevim epom (Skender Kulenović) 124, 382 Momče iz Vrgorca (Derviš Sušić) 127, 128, 167, 168
N Na Božijem putu (Ahmed Muradbegović) 159 Na pravi put sam ti, majko, izišo (Skender Kulenović) 125, 269, 275, 302 Nad mrtvom majkom svojom (Skender Kulenović) 300 Narodno blago (Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak) 108, 452, 454 Neumoljive strasti (Rasim Filipović) 128 Noćno vijeće (Dževad Karahasan) 198 Nojemova lađa (Ahmed Muradbegović) 159 Nova vremena (Edhem Mulabdić) 241 Nutarnji život (Hamza Humo) 154
O Okrutnosti kruga (Mak Dizdar) 180
P Pamćenje književnosti (v. i kulturalno pamćenje i književna mnemonika) 45-48 i d. Pamćenje u književnosti (v. i kulturalno pamćenje i figura sjećanja) 45-48 i d. Pisma Jove Stanivuka (Skender Kulenović) 124, 125 Pjesniče, znaš li svoj dug? (Oton Župančič) 121
Ples (Antun Branko Šimić) 155 Plivačica (Mak Dizdar) 163-166, 169-173, 179, 180 Pobuna materije (Alija Isaković) 189 Pobune (Derviš Sušić) 180, 184 Pod drugim suncem (Abdurezak Hifzi Bjelevac) 151 Pod žrvnjem vremena (Hamza Humo) 155 Pogibija i osveta Smail-age Čengića (Osman – Aziz) 81 Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel (v. i kulturalnomemorijski makromodel, preporodni modernizam, postpreporodni tradicionalizam, avangardizam, neoizmi i poetičke alijanse međuratnog doba i poratni predmodernizam) 50, 51, 104, 111, 118, 119, 121, 130-175, 178, 182, 191, 215, 240, 262, 274, 278, 322, 375, 399, 403-410, 413, 417, 428, 430-433, 436, 439 Pomrčina krvi (Ahmed Muradbegović) 159 Ponornica (Skender Kulenović) 8, 16, 158, 184, 186, 201, 205, 210, 215, 216, 264-383, 416-418, 438, 439 Ponos (Ahmed Muradbegović) 148 Poratni modernizam (v. i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel, savremeno doba i egzistencijalizam) 68, 133, 152, 167, 170, 171, 174-193, 197, 254, 264-383, 393, 405, 409, 411, 414, 433, 434, 436 Poratni predmodernizam (v. i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, savremeno doba i egzistencijalizam) 68, 131, 133, 152, 161-174, 268, 269, 273, 275, 393, 404, 405, 430, 432
494 Sanjin Kodrić Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel (v. i kulturalnomemorijski makromodel, poratni modernizam, postmodernizam i “ratno pismo” i “poetika svjedočenja”) 50, 51, 104, 134, 135, 145, 152, 161, 167, 171, 174-200, 215, 217, 274, 278, 290, 291, 307, 322, 375, 399, 407, 409-413, 417, 428, 432-436, 439 Postkolonijalnost (v. i kolonijalnost, adoptivna povijesnorazvojna faza, adaptivna povijesnorazvojna faza i adeptivna povijesnorazvojna faza) 13, 24, 39, 54, 98-102, 134, 142, 144, 175, 215, 382, 397, 398, 406, 410, 417, 426, 427, 433, 438 Postmodernizam (v. i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel, savremeno doba i “ratno pismo” i “poetika svjedočenja”) 68, 167, 174179, 190-200, 393, 410-414, 433-436 Postpreporodni tradicionalizam (v. i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, preporodno doba i međuratno doba) 111, 131, 148-152, 160, 268, 404, 430 Poziv na viru (Muhamed Hevaji Uskufi) 260, 261 Preporodni modernizam (v. i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, preporodno doba, impresionizam i simbolizam) 83, 104, 111, 131, 133, 137-147, 149-152, 154, 156, 158, 160, 161, 166, 232, 268, 404, 405, 430, 432 Preporodno doba (v. i kanonski kulturalnomemorijski makromodel, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba i preporodni modernizam) 13, 61-85,
96-102, 104-118, 129-131, 133, 134, 137-152, 154, 156, 158, 160, 161, 166, 173, 182, 186, 187, 203-263, 265, 268, 271, 272, 275, 279, 280, 284, 287, 291, 294, 299, 301, 305, 308, 311, 316, 322, 335, 368, 375, 382, 393, 397, 400-405, 407, 418, 427, 429, 430, 432, 439 “Pripovjedačka Bosna” (v. i preporodno doba i međuratno doba) 24, 82, 150, 183, 213, 285 Prognani grad (Irfan Horozović) 194 Provincija u pozadini (Hasan Kikić) 77, 119, 160 Prva četa (Meša Selimović) 126 Put Alije Đerzeleza (Ivo Andrić) 77, 151
R Rasemin sevdah (Ahmed Muradbegović) 159 “Ratno pismo” i “poetika svjedočenja” (v. i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel, savremeno doba i postmodernizam) 68, 167, 174-179, 191, 195-200, 393, 410-414, 433-436 Razglednice iz groba (Emir Suljagić) 198 Realizam v. kanonski kulturalnomemorijski makromodel, preporodno doba i folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba Rene Logotetides (Abdurezak Hifzi Bjelevac) 151 Reprezentacija prošlosti v. pamćenje u književnosti i figura sjećanja “Ritualna koherencija” (v. i semiosfera i književna mnemonika) 61, 94, 95, 150, 323, 395, 425 Roman o Srebrenici (Isnam Taljić) 198 Romantizam v. kanonski kulturalnomemorijski makromodel, preporodno doba i folklorni romantizam
Indeks važnijih pojmova i književnih naslova 495
i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba
S S proleterima (Derviš Sušić) 127, 128 Sa ploča istočnih (Hamza Humo) 154 Sara i Serafina (Dževad Karahasan) 198 Sarajevo blues (Semezdin Mehmedinović) 198 Sarajevska zbirka (Abdulah Sidran) 185 Sarajevski tabut (Abdulah Sidran) 185 “Sarajevski tekst” (v. i figura sjećanja) 185, 186, 198 Savremeno doba (v. i kanonski kulturalnomemorijski makromodel, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, postkanonski kulturalnomemorijski makromodel, književnost NOB-a, socijalistički realizam / socrealizam, poratni predmodernizam, poratni modernizam, postmodernizam i “ratno pismo” i “poetika svjedočenja”) 15, 25-29, 56, 62, 67-69, 72, 76-79, 86, 97, 98, 104-110, 119-131, 133, 152, 161-200, 211, 254, 264-383, 393, 400-405, 407, 409-414, 429, 430, 432-436, 438-440 Semiosfera (v. i kulturalno pamćenje, kulturalnomemorijski makromodel, književna mnemonika, “dijahronijski autokomparativizam”, “sinhronijski komparativizam”, “ritualna koherencija”, “tekstualna koherencija”, figura sjećanja, sinkretičke i liminalno-hibridne pojave, adoptivna povijesnorazvojna faza, adaptivna povijesnorazvojna faza, adeptivna povijesnorazvojna faza, kolonijalnost i postkolonijalnost) 87-93, 97, 98, 102, 103, 106, 117, 123, 125, 133, 134, 144, 153, 173, 177, 178, 190, 207, 394, 396-398,
400, 405, 406, 412, 414, 424, 426, 427, 429, 432, 435, 436 Simbolizam (v. i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, preporodno doba i preporodni modernizam) 83, 104, 140, 145, 147, 150, 151, 154, 160, 232 “Sinhronijski komparativizam” (v. i semiosfera i književna mnemonika) 69, 85, 93, 102, 107, 129, 135, 153, 177, 199, 395, 398, 401, 407, 408, 412, 425, 427, 435 Sinkretičke i liminalno-hibridne poja ve (v. i semiosfera, “dijahronijski autokomparativizam”, “sinhronijski komparativizam”, “ritualna koherencija”, “tekstualna koherencija”, figura sjećanja, adoptivna povijesnorazvojna faza, adaptivna povijesnorazvojna faza, adeptivna povijesnorazvojna faza, kolonijalnost i postkolonijalnost) 15, 18, 53, 56, 66, 67, 83-85, 90, 97, 99, 113, 118, 123, 131, 137-139, 144, 145, 147, 153, 178, 179, 181, 186, 192, 197, 203, 212, 230, 242, 274, 283, 284, 292, 333, 334, 351-354, 359-368, 375-378, 380, 381, 383, 387, 389-391, 394, 396-398, 403, 404, 413, 414, 422-424, 426, 430, 436, 437 Skretnice (Jasmina Musabegović) 190 Sličan čovjek (Irfan Horozović) 197 Sličice i profili (Abdurezak Hifzi Bjelevac) 150, 151 Smrt Alije Đerzeleza (Abdurezak Hifzi Bjelevac) 151 Smrt majke Jugovića 124 Smrt Smail-age Čengića (Ivan Mažuranić) 124 Socijalistički realizam / socrealizam (v. i kanonski kulturalnomemorijski makromodel i savremeno doba) 68,
496 Sanjin Kodrić 104-106, 109, 110, 119, 120, 125-131, 133, 134, 161-165, 167-174, 196, 268270, 393, 400-405, 407, 429 Socijalna literatura (v. i kanonski kulturalnomemorijski makromodel i međuratno doba) 68, 77, 104-106, 108-110, 119-121, 124, 129, 130, 134, 148, 155, 160, 164, 268-270, 400-403, 407, 429 Soneti (Skender Kulenović) 186, 280, 281 Srebrenički inferno (Džemaludin Latić) 198 “Srebrenički tekst” (v. i figura sjećanja) 198 Srodnost (Antun Gustav Matoš) 144 Stojanka majka Knežopoljka (Skender Kulenović) 124, 125 Svijet u opancima (Ahmed Muradbegović) 159 Svjetlo na drugom spratu (Skender Kulenović) 173
Š Šahrijarov prsten (Dževad Karahasan) 194 Šehid (Zilhad Ključanin) 198 Ševa (Skender Kulenović) 124, 125 Špijuni (Vladimir Čerkez) 128
T Talhe ili Šedrvanski vrt (Irfan Horozović) 192 Tarih (Skender Kulenović) 147, 379 “Tekstualna koherencija” (v. i semiosfera i književna mnemonika) 61, 94, 95, 190, 323, 383, 395, 425
Tišine (Meša Selimović) 171-173 Trava zaboravka (Alija Nametak) 150 Tri svijeta (Hamza Humo) 128 Trofanda iz hercegovačke dubrave (Saf vet-beg Bašagić) 115 Turci u Zagrebu 207 Tvrđava (Meša Selimović) 171, 185
U U vezirovim odajama (Ahmed Muradbegović) 159 U vrtu (Antun Gustav Matoš) 144 U zavjetrini (Drago Mažar) 128 Ugursuz (Nedžad Ibrišimović) 184
V Vidovopoljska noć (Mak Dizdar) 164, 166, 180 Vječnik (Nedžad Ibrišimović) 184, 199
Z Zalasci (Borivoje Jevtić) 151 Zambak (Musa Ćazim Ćatić) 144 Zeleno busenje (Edhem Mulabdić) 8, 16, 81, 112, 116, 201, 205, 210, 215263, 275-280, 286-289, 291, 293-295, 299, 301, 302, 304, 305, 308, 311, 313, 316, 321-325, 341, 342, 350, 353, 361, 362, 365, 367, 368, 375, 382, 383, 416-418, 438, 439 Zidanje srećnog doma (Abdurezak Hifzi Bjelevac) 151 Zmaj od Bosne (Nedžad Ibrišimović) 184 Zmaj od Bosne (Josip Eugen Tomić) 209, 248
O autoru Dr. Sanjin Kodrić docent je za oblasti Bošnjačka književnost i Teorija književnosti na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Rođen je 1978. godine u Sarajevu, gdje je završio osnovnu i srednju školu (Prva gimnazija). Diplomirao je književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski, srpski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (2002), gdje je potom i magistrirao (2007) te doktorirao (2009) iz književnohistorijskih nauka. Bavi se prvenstveno novijom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom književnošću (19. i 20. st.) te savremenim književnim i kulturalnim teorijama. Predmet njegova naučnog zanimanja javlja se u rasponu od pitanja književne historije i poetike, pa do pitanja kulturalnog pamćenja i drugih književno-kulturalnih pojava, uključujući i zanimanje za komparativna te interkulturalna proučavanja, naročito na razini bosanskohercegovačke te južnoslavenske interliterarne zajednice. Uz jedan broj uređenih i/ili priređenih izdanja, autor je knjige Književna prošlost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi) (Slavistički komitet, Sarajevo, 2010), kao i sedamdesetak naučnih i stručnih radova, mahom iz bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti te književnih i kulturalnih teorija, koje je objavljivao u domaćim te inozemnim književnoznanstvenim časopisima i zbornicima (na bosanskom, engleskom i njemačkom jeziku). Aktivni je učesnik u realizaciji petnaestak naučnoistraživačkih projekata u BiH i inozemstvu, među kojima je neke i vodio, a učestvovao je i na četrdesetak, najčešće međunarodnih naučnih skupova, simpozija, konferencija i kongresa, od kojih je, također, neke organizirao. Uz studijske boravke i gostovanja na Institutu za slavistiku Univerziteta “Martin Luther” u Halleu-Wittenbergu (2001, 2004) te u Školi za slavenske i istočnoevropske studije Univerzitetskog koledža u Londonu (2008), blisko sarađuje i s više (južno)slavističkih instituta, odsjeka i katedri u BiH i inozemstvu. Saradnik je ili član više naučnih, stručnih i kulturnih ustanova i društava te izdavačkih i časopisnih redakcija i uredništava. Između ostalog, saradnik je Instituta za bošnjačke studije i predsjednik Fonda “Muhsin
Rizvić” pri BZK “Preporod”, kao i član Bosanskog filološkog društva, gdje je i urednik za oblast književnosti u Redakciji časopisa Pismo. Također, jedan je od osnivača i član Slavističkog komiteta BiH, gdje je i rukovodilac Odjeljenja za književnost i kulturalne studije te urednik u Redakciji edicije Bosnistika, kao i jedan od osnivača i član Legološkog društva BiH. Isto tako, član je Komisije za komparativno proučavanje slavenskih književnosti pri Međunarodnom komitetu slavista, kao i član uredništava inozemnih časopisa Philological Studies / Filološke studije, Południowosłowiańskie Zeszyty Naukowe i Poznańskie Studia Slawistyczne.
SANJIN KODRIĆ
Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti Slavistički komitet, Biblioteka Bosnistika, Monografije, knjiga 10 Za izdavača Senahid Halilović Lektura / korektura Sanjin Kodrić Lejla Kodrić Zaimović Mirzana Pašić Kodrić Prijevodi Amina Arnautović (engleski) Faruk Bajraktarević (engleski) Selma Đuliman (engleski) Adijata Ibrišimović-Šabić (ruski) Sanjin Kodrić (engleski) Indeksi Sanjin Kodrić Nihada Lubovac Dizajn korica Tarik Jesenković Prijelom TDP, Sarajevo Štampa Dobra knjiga, Sarajevo
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6).09 KODRIĆ, Sanjin Književnost sjećanja : kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti / Sanjin Kodrić. - Sarajevo : Slavistički komitet, 2012. - 496 str. : slika autora ; 25 cm. - (Biblioteka Bosnistika. Monografije ; knj. 10) Tekst na bos. i engl. jeziku. - O autoru: str. [497-498]. - Bibliografija: str. 443-461. ISBN 978-9958-648-09-0 COBISS.BH-ID 19254790
