SVEUČILIŠTE U MOSTARU FILOZOFSKI FAKULTET HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST
Usmena tradicija i predaja Tomislavgrada Seminarski rad iz Hrvatske usmene književnosti
Mentorica:
Studentica:
dr. sc. Mirna Brkić – Vučina
Ružica Jurčević
Mostar, prosinac 2014.
SADRŽAJ: 1. UVOD ...................................................................................................1 2. ZNAČAJKE USMENE KNJIŽEVNOSTI .......................................... 2 3. OBLICI USMENE KNJIŽEVNOSTI ................................................. 3 4. USMENA KNJIŽEVNOST BOŠNJAKA I HRVATA U BIH ........... 4 5. USMENE PREDAJE U TOMISLAVGRADU ................................... 5 5.1. O KRUNIDBI KRALJA TOMISLAVA .......................................... 5-6 5.2. SVATOVI NEKAD ......................................................................... 6-8 5.3. OD DELMINIUMA DO TOMISLAVGRADA .............................. 8-10 6. ZAKLJUĆAK ..................................................................................... 10 LITERATURA
1. UVOD Usmena književnost predstavlja najstariji oblik književnoumjetničkog rada. Na različitim prostorima razvijali su se različiti rodovi usmene književnosti. Usmena književnost se također naziva i narodna, i to nije bez razloga. Razvijala se u određenom narodu, među ljudima i prenosila se predajom s koljena na koljeno. Ima veliku važnost u našoj svakodnevnici i životu uopće. Iz priča naših predaka saznajemo kako se prije živjelo, radilo i odgajalo djecu. No, najveža značajka usmene književnosti gledano sa strane kroatistike je ta što je postavila temelje današnjoj pisanoj književnosti. Prestankom predaje i početkom zapisivanja takvih priča postavili su se temelji književnosti, kulture i jezika. U svom seminarskom radu pisati ću o predajama i običajima svog rodnog mjesta, Tomislavgrada, koje je živo vrelo usmene književnosti, zbog toga što je bilo pod okupacijom različitih svjetskih i europskih sila, te su se tako mijenjali i običaji i kultura naroda. Moji govornici će mi prenijeti svega što se sjećaju iz svoje mladosti, iz povijesti grada i mog sela, a ja ću to zapisati, te ću i ja biti spisatelj na svoj način.
4
2. ZNAČAJKE USMENE KNJIŽEVNOSTI Narodna (usmena) kniževnost je književnost koju je narod stoljećima stvarao, čuvao i prenosio naraštajima usmenim prepričavanjem, sve dok je nisu zapisali sakupljači narodnoga blaga. Usmena književnost sastoji se od bajki, priča, poslovica, legendi, lirskih, epskih i lirskoepskih pjesama, uspavanki, zagonetki i zdravica. Stilske karakteristike narodnih pjesama su ponavljanje, koje se koistilo radi lakšeg pamćenja većeg broja stihova, i stalni epiteti tk. epiteti koji se javljaju u različitim pjesmama u istom obliku i značenju, bez obzira na konkretnu situaciju u pjesmi. Kao i druge vidove književnosti i usmenu su stvarali nadareni pojedinci koji su slušateljima, koji su se okupljali da čuju pjesmu, priču, govorili o onome što ih može interesirati. U svojim pjesmama su slavili podvige junaka, izuzetnih članova zajednice, opjevali su događaje kojisu imali veliki značaj za očuvanje samosvijesti, svijesti o zajedničkom postojanju u povijesti. . Usmena književnost, ukupnost usmenoknjiževnih tvorevina koja nastaje, prenosi se i izvodi zaslugom kazivača i primatelja u usmenokomunikacijskim procesima Do današnjih primatelja usmena književnost dopire dvojako: u svojim živim ostvarenjima na terenu i u zapisima koji o tim aktualizacijama svjedoče. Ona tako ima dvostruki život, a dvojakost je na određen način sadržana već u oksimoronskoj terminološkoj odrednici usmena književnost. Hrvatsku usmenu književnost (bajke, pripovijetke, predaje, legende i druge prozne oblike; obredne i dramske dijaloge; epske i lirske pjesme, balade i romance; poslovice, zagonetke i druge usmene žanrove) obilježuju i određuju duboko prepletene povijesne veze. U njoj se dodiruju i prepleću različite tradicije, mediteranske, srednjoeuropske, panonske, balkanske, te otud izviru distinktivna svojstva i posebnost. Ona se ipak ne može omeđiti samo tim elementima, kao ni odrediti prema obično nesigurnu podrijetlu pojedinih tekstova. Specifično hrvatskom čini ju jezik (s trima narječjima: čakavskim, kajkavskim i štokavskim) na kojem su ju pripovjedači ili pjevači slušali, čitali, zapamtili i potom dalje prenosili. Proteklih stoljeća zapisani su mnogi tekstovi, često na temelju naknadnoga sjećanja. Rijetki su zapisi nastali tijekom samih izvedbi, u prigodama kada se pjevalo ili pripovijedalo. Tako je najčešće sačuvan samo verbalni dio usmene izvedbe, bez dovoljno podataka o izvedbi, kontekstu, glazbi, plesu ili namjeni.
5
3. OBLICI USMENE KNJIŽEVNOSTI Obredi i običaji prate čovjeka od rođenja pa do smrti i sinkretiziraju različite oblike narodnog stvaralaštva od glazbe i plesa do teatarskih elemenata i usmenih književnih oblika. Posebnu skupinu čine magijski (kultni) obredi. Usmene su lirske pjesme stalna pratilja narodnih obreda i običaja, a vjerovalo se da će magičnost obreda i pjesama ispuniti određene želje i molbe puka. Motivski je svijet obrednih pjesama raznovrstan i varira od svjetovne mitske do vjerske usmene lirike. Poznato je da je od najstarijih civilizacija bila razvijena magijska književnost. Takve su u Mezopotamiji bile inkantacije i molitve magijskim izvorima moći: vatri, soli, vodi. Antički grčki filozof Gorgija (493. – 370. pr. Krista) ukazao je na magijsku moć riječi proglasivši je vlastodršcem "koji najmanjim i najneupadljivijim organom postiže najčudesnija djela." Magijski obredi i pjesme, vezani za kultove, imaju cilj: odvraćanje demonskih sila od ljudi, domova; stoke, štala; doprinos zdravlju i ljepoti; povećanje rodnosti polja, livada, njiva, vrtova; liječenje bolesti. Neki apotropejski obredi imaju magijske poganske karakteristike, a neki su kristijanizirani. Apotropejski obredi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi nalaze se u: adventskim, božićnim, novogodišnjim; maškarama (mačkarama); vukarskim, vučarskim; korizmenim, uskrsnim; jurjevskim; ivanjskim; i inim obredima. Najviše je, pak, apotropejskih obreda u vukarskim, vučarskim, jurjevskim i ivanjskim obredima i ophodima, a nalaze se i u duhovskim, petrovskim, vidovdanskim, koledarskim i drugim običajima. Podrijetlo je mnogih hrvatskih obreda u drevnim pretkršćanskim mnogobožačkim vremenima, i baština su iz pradomovine. U nekima se opažaju utjecaji praindoeuropskih, slavenskih, romanskih i drugih obreda. Kultni su u apotropejskim obredima: zelenilo, vatra, pepeo, izvorska voda i dr., a raznovrsna je njihova simbolika u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. Najveći dio tih obreda prestao se izvoditi pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, ali su kao i drugi usmenoknjiževni oblici, ostali u narodnom pamćenju. Tradicija zato i jest riznica narodnoga pamćenja.
6
4. USMENA KNJIŽEVNOST BOŠNJAKA I HRVATA U BIH Usmena književnost je važan dio književnog stvaranja Hrvata u Bosni i Hercegovini i nezaobilazan i karakterističan dio njihove sveukupne kulture. To usmeno književno blago je obilno i vrijedno. Hrvatska usmena književnost, stoljećima i tisućljećima pamćena, pripovijedana, bila u izvedbi, brušena i prenošena hrvatskim jezikom, ima najveće zasluge za očuvanje hrvatskoga nacionalnoga i vjerskoga identiteta. Hrvatska tradicijska kultura i književnost svjedoče četrnaeststoljetnu ukorijenjenost Hrvata u europskoj kulturi i civilazaciji. Ta je književnost tradicija pisanoj književnosti. Višestruke su interferencije usmene i pisane književnosti. Najveći su velikani pisane književnosti stvorili djela trajne umjetničke vrijednosti nadahnuvši se na vrelu tradicijske kulture i književnosti. Bošnjačka usmena književnost zabilježena je u raznolikim i razuđenim oblicima, u rasponu od najkraćih (poslovica, zagonetka, pitalica i sl.) do najdužih (epovi i od preko dvanaest hiljada stihova). Kao cjelina, bošnjačka usmena književnost se može dalje dijeliti na onu koja je oblikovana stihom, na jednoj, te onu u prozi, na drugoj strani. Prvu skupinu djela oblikovanih stihom čine različite vrste lirske pjesme, drugu balade i romanse, a treću bošnjačka epika. Bošnjačka usmena književnost u prozi može se podijeliti na: priče o životinjama, bajke, novelističke, šaljive i druge priče sa izrazitim crtama fabuliranja, na jednoj, te legende, predaje i anegdote te druge kratke prozne oblike u kojima fabula nije razvijena (npr. poslovica i vic), na drugoj strani.
5. USMENE PREDAJE U TOMISLAVGRADU 5.1. O KRUNIDBI KRALJA TOMISLAVA
7
„Kralj Tomislav , kad je u stara vrimena vladao rvackom državom, bio je krunisan u Kongori pod čvorovim hrastom, a i danas se zna, gdje je bila crkva , u kojoj se Tomislav krunio. Kako stariji ljudi pamte i pripovidaju , ukopan je Tomislav na Jabuci njivi (na Čondraku), i pored Tomislava ukopana su još tri poglavita rvacka kralja. Najprvo je na cilom svitu od svih svitskih vladara onoga starog vakta, najprvo je Tomislav okruljen. Stari su naši pripovidali da je naroda bilo za vrime krunisanja Tomislava 3,5 miliona, i od Stražnja do Sovićkih vrata ispod kapka o si proć, da čovik pokiso nebi“.1
„Stari naši nama su pripovidali , da je prvi rvacki kralj Tomislav, kralj svega svita onda – u ona vrimena – okrunjen pod čvorovitim hrastom u Kongori. Kad su odali ovi inžinjuri za vrime austrijanske vlade, oni su pronašli, da se kralj tude krunio i da su tu velike zgrade bile. Stari naši pamte, da su Turci vozili s vrh Lipe i sa Jabuke i sa Karanove njive na Čondraku kamen od ovih velikih zgrada, kad se je grad Duvno gradio. Oni su silom nagonili fukaru, da kamen goni, i fukara ga je gonila. Na Jabuci na Čondraku pokopana su tri poglavita kralja rvacka, i kad bi se tu zemlja prikopavala, našlo bi se prstenja tizih moluća.“2
POVIJESNE ČINJENICE O KRUNDIBI Tomislav se prvi put 925. spominje kao rex ("kralj"), u pismu pape Ivana X. U svojoj povijesti, Toma Arhiđakon spominje da je 914. Tomislav dux. Iz toga je povjesničar Franjo Rački godine 1871. zaključio da je Tomislav u međuvremenu postao kralj. Uz to, u djelu Regnum Sclavorum (poznatom pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina; smatra se dosta nepouzdanim) se opisuje krunidba jednog slavenskog kralja (koji se ne naziva Tomislav ni u latinskoj verziji, niti u tzv. hrvatskoj redakciji) krunom koju mu je poslao bizantski car na polju Dalmi. Prema pretpostavci Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, krunidba kralja Tomislava je obavljena na Duvanjskom polju.
1 Ivan Jurić, 8o godina, Jošanica, Tomislavgrad 2 Jure Jurić, 82 godine, Jošanica, Tomislavgrad
8
Jedini argument o kraljevanju Tomislava je titula rex, koja se pojavljuje od 925. godine, ali to nije nepobitan dokaz. Primjerice, bugarski kan Boris se u pismu Pape Ivana VIII. spominje kao "rex Vulgarorum" iako je bio samo kan. O Tomislavu se vjerojatno može zaključiti da ga je papa smatrao kraljem, a da ga Bizant nije priznavao.
5.2. SVATOVI NEKAD „Da bi se došlo do svatova, moralo se proći kroz puno stvari. Prvo se morao dati amanet. Po amanet kod cure je dolazio momak s najboljim prijateljima. Po nekim pravilim', među onima koji dolaze prositi curu morao je biti ne'ko od starijih članova momkove obitelji ili njegov ćaća.U amanetu je bila zobnica, čarape i terluci. Ljudi u kući su do zore čekali prosce. Kad bi došli s amanetom, počelo se slaviti. Tu bi došli i komšije. Iza davanja amaneta, pila se rakija. Momkova ženska rodbina je išla u cursku kuću. Nakon rakije se prstenovalo u crkvi, a kasnije se navistilo zaručnike na misi. Navistit' se moralo triput. A onda je bila jabuka. Darivalo se curu u parama. A ona bi te pare potrošila da kupi sebi namještaj u novu kuću. Prija vinčanja je bio ugovor, dogovarale su se obe strane o datumu vinčanja, i o tom cilom danu. Ali nekad se znalo poremetiti sve umicanjem, to je bilo kad je cura bižala od kuće, a bez nj'ovog dopuštenja. Cure su umicale noći i u tajnosti. Po curu bi doš'o momak s prijateljima i sakrio bi je u kuću od neke svoje rodbine ili prijatelja. To nije bilo pravo curskim roditeljima, ali bi se poslije pomirili s tim. Znale su cure i nakon umicanja ponov'o uskočiti kod nekog drugog. Vinčanje je bilo subotom ili sridom, ritko kad drugim danima. Večer prije vinčanja kod mladoženje se skupljala rodbina na dogovor i podjelu poslova za svatove. Dogovaralo se kad će svatovi krenuti po mladu, i šta će biti čiji zadatak u svatovima. Svatovi su činili svatovski starješina, stari svat, kum, djeveruše, jende, barjektar, čauš i doktor. Koliko je svatova bilo, toliko je bilo i kumova, djeveruša i jenga. Svatovski starješina je obično bio mladoženjin ćaća, a kućni domaćin je bio stariji član obitelji, did ili stric koji nije iš'o sa svatovima, ostaj'o je u kući. Kumovi su bili mladoženjini zetovi, a djeveri braća, stričevići ili bliži rođaci. Jenge i djeveruše su bile mladoženjine sestre ili rodice. One su stajale uz mladu. Barjektar je nosio barjak i brinuo se o njemu. Čauš ili kokošar je mor'o mladinim komšijama pokrasti što više kokoša. Doktor je im'o diplomu s medicine i brinuo se o zdravlju svatova i je li hrana kvalitetna. Svaki svat je im'o svog konja, a za mladu se znala naći bila kobila koju bi kumovi doveli do mladine kuće. Konji su morali biti dobri i brzi jer je svatovska povorka morala izgledati lipo.
9
Poslije bi svatovi išli u momkovu kuću. Svatovi su nosili rakiju i s barjaktarom na čelu bi krenuli prema mladinoj kući. Kod cure se dočikalo svatove. Dočikale bi prasvatice. Svatovi su ulazili u cursku kuću, a svastike su kitile svatove, i cvit se morao platiti. Prid vratima bi svatovi tražili mladu. Do mlade su dolazili tako štu su plaćali vrata. Iz mladine kuće bi se išlo na vinčanje. I poslije vinčanja bi se vraćalo mladinoj kući. Svatovski ručak kod mlade bi bio oko podne. Jilo se i pilo uz pismu. I novi pretelji su nazdravljali. Nakon dva-tri sata fešte morala se spremiti komara. Vozila se mladoženjinoj kući na konjima ili kolima. Uz komaru su išle svastike i mladine koleginice koje bi dok svatovi stignu raspremile komaru i prostrle mladin krevet u novoj kući. Ali prije nego bi se stavile škrinje, baole s ruhom na konje, kumovi su morali platiti ruho. Onda bi svatovi krenuli mladoženjinoj kući. Prasvatice su išle prije svatova i svađale se koja će prva javiti da nova nevista dolazi. Pobjedniku se davala boca pića. Fešta je počinjala kad bi mlada došla kod mladoženje, i prebacila jabuku priko njegove kuće. I onda se ulazilo u kuću i ljubilo svekrvu koja ne bi išla mladinoj kući. Onda se igralo i pivalo. I utrke su se držale, a pobjednika bi nagrađivala mlada. Onda se ulazilo u kuću di se nastavljalo slavlje i večeralo se. Poslije večere svatovi bi se razilazili, a kumovi su oko ponoć pratili mladence na spavanje. Sutradan bi se obavljao običaj umivanja. Mlada bi polivala vodu i davala ručnik svatovima da se obrišu. Taj dan bi bio veliki ručak, a nakon toga svatovi bi išli svojim kućama. Eto sinko moj, nije ti se puno prominilo ni danas u svatovima. Samo ovi današnji moderni svatovi imaju više para, bolje aute, a i te nove sale, sve lipo sređeno. Jedino što kod nas nije bilo te torte u sali, ni bacanja buketa, a nisu se ni pare davale u kuvertu. K'o da je svit im'o para za takve budaleštine.“3
SVATOVI DANAS O starim svatovskim običajima u duvanjskom kraju i okolici već je mnogo i knjiga i priča napisano, ali o novim, iz dana u dan drukčijim, malo čudnim, malo smiješnim. Prave se veliki svadbeni saloni koji primaju preko tisuću ljudi, jer nisu svatovi ako ti nije cijelo selo u njima. Također se organiziraju djevojačke i momačke večeri prije vjenčanja, te mladenci i njihovi prijatelji i prijateljice rezerviraju stol u velikom noćnom klubu, i iste sekunde nakon uslikane slike, objavljaju je na svoj facebook profil kako bi svi ljudi koji su im na listi prijatelja znali kako se oni zabavljaju i piju Jack daniels u potocima. Večina bogatša iz kraja na taj pokazuju svoje bogatstvo i luksuz, umjesto svoje sreće i ljubavi.
3 Ruža Jurčević, Kurevija, 86 godina, Stipanići, Tomislavgrad 10
Pa se dolazi po mladenku sa što boljim automobilom, limuzinom, ili čak s helikopterom. Za ne povjerovati, ali da, s helikopterom se dolazi po mladenku. Postoji i amanet i komara danas, ali se toliko ne pridaje pozornosti tome, jer je to nebitna stvar pored svih kičeva, ukrasa i svega što se za taj dan sprema. Na dan vjenčanja se dolazi po mladenku, nakon toga se ide na vjenčanje, uslika se milijun slika kako bi mladenci imali što stavljati na facebook profil idućih pola godine, te se nakon toga ide kod mladožnjine kuće ili u svadbeni salon. Postoje također i običaji prebacivanja jabuke preko kuće i plaćanja mlade na vratima njezine sobe. U svadbenom salonu se najviše novih običaja uvelo, jer u prošlosti se to sve održavalo u kućama. Najveći obredi su nazdravljanje mladenaca i kumova i razbijanje čaša za sreću, rezanje torte, bacanje buketa i boce skupog pića neudanim i neoženjenim svatoovima, kako bi se znalo tko je idući, te čestitanje i davanje kuverte s novcem, koji će mladencima pomoći pri plaćanju svatova i u budućem životu.
5.3. OD DELMINIUMA DO TOMISLAVGRADA „Ovaj naš grad je uvik bio pod nekim narodom. Minjalo se sve svako malo. Jadni ljudi su svašta proživili. Kad su tek došli oni stari Iliri, dali su mu ime Delminium, ili Delminij, svak' ga drugačije zvao. Tu su ti bili neki Delmati. Kažu da su ga zvali tako, jer se delma kod nji' zvala ovca, a ljudi ovdi su živili od toga. Ti Delmati su ti bili tu između Kongore i Borčana. Davno je to bilo, i ja sam to čit'o i učio u školi. Kad su ovde vladali 'rvatski i bosanski vladari, zvao se Županjac, po mistu di je stanov'o upravitelj župe. Turci su mu pridili ime Županj-potok, a u vrime Austrugara su mu opet dali ime Županjac. Šta ćeš, sinko moj, k'o da se naroda išta pitalo. Onda su ga posli' drugog svjetskog rata prozvali Duvno, i uvik će se tako zvat' nama koji ovde živimo. 925. se u našem duvanjskom kraju i krunio kralj Tomislav, naš prvi kralj, pa se nakon raspada Jugoslavije prozv'o Tomislavgrad, i tako je i danas. Minjali su nam imena grada, ali nisu narod i običaje.“4
4 Ilija Brigić, 83 godine, Stipanići, Tomislavgrad 11
POVIJESNE ČINJENICE O MIJENJAJU NAZIVA GRADA Nedovoljna istraženost duvanjskih prostora za sada nam ne dopušta određivanje vremena kad se na duvanjskim prostorima pojavio čovjek. Prvi, najstariji poznati stanovnici Duvna bili su Delmati (Dalmati), čija je glavna utvrda bio Dalmion ili Delmion, premda ne znamo točno gdje se nalazio. Ne znamo točno vrijeme kada je započela kristijanizacija naših prostora. Sigurno je da su već krajem 3. stoljeća u gradovima na području Dalmacije, Istre i Panonije kršćanske zajednice brojne, a Delminij je bio jedno od jačih središta, premda ne i najvažniji. Svjedoci tomu su i brojne bazilike pronađene na našim prostorima: Crvenice, Borčani, Tomislavgrad, Šujica, Bukova Gora, Vinica itd. Proces doseljavanja Hrvata na duvanjske prostore i njihovo miješanje i integracija s domorodačkim stanovnicima nisu posve rasvijetljeni. Čini se izvjesnim da su Hrvati sami ili pomiješani s drugim etničkim skupinama, i sami već slavizirani, na kraju VI., osobito na početku VII. stoljeća probili obrambene prepreke na Dunavu i postupno naseljavali rimske provincije Dalmaciju i Panoniju. Duvanjski prostori u vrijeme hrvatskih vladara bili su kraljevsko dobro Trpimirovića. Tijekom 13. stoljeća kraj je uključen u županiju Tropolje (Tres campi), pograničnu županiju prema Bosni. Polovicom siječnja 1398. u Bosnu po prvi put provaljuju Osmanlije. Prvi put su prošli duvanjskim krajem 1449. na putu prema Cetini, a na poziv vojvode Stjepana Vukčića. Nakon potpunog zauzeća Bosne (1463.), osmanska vojska se okrenula prema Hercegovini. Negdje između 1468. i 1469. Završje (Duvno, Livno, Glamoč) potpuno dolazi pod tursku okupacijsku vlast. Tijekom 17. stoljeća duvanjski kraj je osjetio razdoblje nemira, ratova i selidbe. Pojavio se fenomen hajdučije, organiziranog otpora manjih grupa. Najpoznatiji hajduk sa duvanjskih prostora je Mijat Tomić. Duvno se u vrijeme austro-ugarske uprave zvalo Županjac i bilo je središte Duvanjskog kotara. U sastavu kotara tada nije bilo Šujice, ali su mu pripadala sela Vir, Zavelim i Zagorje (današnja općina Posušje) Međuratno razdoblje obilježila je izgradnja duvanjske bazilike i samostana. U svezi s jubilejskom proslavom tisućugodišnjice krunidbe prvoga hrvatskog kralja, Duvnjacima je kralj Aleksandar napravio veliku podvalu. Kralj je 1928. svom trećem sinu – da bi nekakako umanjio hrvatsko nezadovoljstvo – dao ime Tomislav. Duvnjaci su, s fra Šimunom Ančićem na čelu, poslali delegaciju kralju. Nedugo nakon povratka iz Beograda, Duvnjaci su primili Ukaz kojim se udovoljava njihovoj molbi o promjeni imena Duvna u Tomislav Grad, ali po imenu princa Tomislava,a ne hrvatskog kralja.
12
Izbijanjem Drugoga svjetskog rata 1941. Duvno je ušlo u sastav Nezavisne Države Hrvatske, ali su počeli i oružani sukobi ideološki podijeljenih građana.Povlačenje talijanske vojske noću 19./20. lipnja 1942. predstavlja početak nove etape u povijesti Tomislav Grada tijekom rata. Tada područje ulazi u razdoblje nemira, nesigurnosti i čestih promjena političkog i vojnog vrhovništva. Najprije su došli partizani s istočnih strana BiH, zatim je Crna legija protjerala partizane, da bi partizani opet zauzeli područje i sam grad. Tako su se na duvanjskom prostoru smjenjivale postrojbe partizana, ustaša, domobrana, Talijana, Nijemaca sve do 16. studenog 1944. kad je, poslije mnogo pokušaja i poslije povlačenja ustaških i njemačkih snaga, u napušteni grad ušla 4. dalmatinska brigada s dva bataljuna i s jednim selom u selo Kovače. Bio je to posljednji put da je Tomislavgrad promijenio "vlasnika".
6. ZAKLJUČAK Na kraju ovog svog seminarskog rada, prikupljanja priča starijih ljudi iz svoje okoline i traženja razlika između prisjećanja svojih predaka i stvarnih činjenica, mogu zaključiti da je moj duvanjski kraj pun usmenih predaja i priča, da je usmena književnost jako važna za nas općenito. Kako bismo mogli graditi našu budućnost, moramo znati dosta stvari iz svoje obiteljske ili narodne prošlosti. Uživala sam radeći ovaj svoj seminar, i zadovoljna sam time što sam i ja jednim dijelom pridonijela našoj književnosti, s time što sam usmene priće svojih predaka zapisala i tako ih ostavila budućim naraštajima na čitanje i učenje. Moj Tomislavgrad je živo vrelo usmenih priča, i mi mladi na kojima ostaje budućnost ovog grada i naše države uopće moramo brinuti o našim starim običajima, i moramo ih pokušati očuvati, jer su oni jako vrijedni za naš život i kulturu. Usmenu književnost bismo svi mi trebali proučavati,i prenositi budućim naraštajima, kako bi joj tako podigli vrijednost, i kako bismo očuvali sjećanje na sve ljude koji su je izgradili i koji su je prenijeli do nas.
13
LITERATURA
Jolić, Robert, Duvno kroz stoljeća, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2002. Jolić, Robert, Život i smrt u Duvnu, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2005. http://bs.wikipedia.org/wiki/Tomislavgrad 20.12. 2014.
14
