Max Weber: Protestantska Protestantska etika i duh kapitalizma
Iako se sociološke ideje mogu pronaći u najranijoj povijesti ljudskog roda, sociologija kao distiktivna disciplina nije mnogo starija od stoljeća pa se ukupna sociologijska teorija može smatrati relativno modernom. Teorije i teoretičari koji su utjecali na utemeljenje i razvoj sociologije kao znanstvene discipline i dalje su značajni sve do današnjeg dana. Primjerice, ideje glavnih teoretičara Maxa Webera, Karla Marxa i Emila Durkheima još uvijek su korisne i široko upotrebljavanje iako su prvotno bile razvijene u 1800. -tim i ranim 1900.-tim godinama. Sociološke teorije i njihovo poznavanje bitne su zbog toga što su mnoge suvremene teorije još uvijek prisutne jer bez bez nije moguće analizirati suvremeno suvremeno društvo. je široki sistem ideja koje razmatraju pitanja društvenog života od središnje važnosti. Značajni teorijski radovi sociologa koji su značajni za sociologiju i koji su zbog „velikih ideja“ u sociologiji izdržale probu vremena u kojem se raspravlja o najvažnijim društvenim pitanjima. Teško je utvrditi datum kada je nastala sociološka teorija jer su ljudi lj udi od najranijeg vremena razmišljali o društvenom životu (Grci, Rimljani ili srednji vijek). T ek
Sociološka teorija
sredinom, odnosno krajem 1800.-tih godina pojavljuju se mislioci koji bi po svom pristupu mogli biti bliski sociologiji. Iako postoji uvriježeno mišljenje da se o sociologiji misli isključivo kao o modernom zapadnom fenomenu, znanstvenici su se bavili s ociologijom i u nekim drugim dijelovima svijeta kao primjerice Abdel Rahman Ibn – Khaldun Khaldun.
rođen je u Tunisu 27. svibnja 1332. godine u obrazovanoj obitelji gdje je dobio poduku iz matematike i povijesti. Iako je tijekom života služio sultan ima u Tunisu, Maroku,. Španjolskoj i Alžiru kao ambasador, dvorski savjetnik bio je i u zatvoru u Maroku zbog svog uvjerenja da državni upravljači nisu bili istovremeno i božji upravljači. Nakon dva desetljeća, vratio se u Sjevernu Afriku gdje je započeo proučavanje i pisanje te je djelovao na Sveučilištu u Kairu gdje je djelovao na proučavanju sociološke misli. Proučavao je različite društvene institucije u politici i privredi i njihovu međusobnu povezanost.
Ibhn – Khaldun Khaldun
Sociologija je područje znanosti koje je duboko oblikovano socijalnim kontekstom u koje nastaje , a istovremeno koristi socijalni okvir kao osnovni predmet svog proučavanja (Ritzer, 1997).
Osnovni pokretač razvoja sociološkog diskursa bila je Francuska revolucija 1789. godine kao i druge revolucije koj e su rezultirale određenim kaosom i neredom kao rezultatom revolucionarnih zbivanja. Društvene Društvene promjene do kojih je došlo učinile su povratak u stabilan poredak srednjeg vijeka nemogućim, pa je potreba za novom osnovicom poretka u društvu bila time t ime veća. Interes za socijalni red u društvu postoji sve do danas kao jedan od osnovnih motiva za bavljenje sociologijom kao i razvoj socioloških teorija. Industrijska revolucija i rast kapitalizma 19.-tog i 20.- tog
stoljeća značajno je doprinijela razvoju sociološke teorije budući da je društvo doživjelo transformaciju od poljoprivrednog ka industrijaliziranom sistemu, a došlo je i do demografskih kretanja iz ruralnih krajeva prema gradovima, odnosno od promjene iz poljoprivredne djelatnosti u rad u tvornicama. Znači, 1
tehnološki razvoj doveo je do promjene tvorničkog sustava do porasta ekonomske birokracije koja je osiguravala i servisirala potrebe industrijskog i rastućeg kapitalističkog ekonomskog sistema. Prevladao je ideal slobodnog tržišta u okviru kojeg je došlo do velikih razlika u ekonomskom položaju onih koji su profitirali i onih koji su radili za niske nadnice. Industrijska revolucija i razvoj kapitalizma doveli su do reakcija i nekih preokreta u
zapadnom društvu koji su u velikoj mjeri utjecali na sociologe od kojih su četiri najznačajnija lika u toj ranoj povijesti sociološke teorije: Karl Marx, Max Weber, Emile Durkheim i Georg Simmel. Preokupacija ovih teoretičara, sociologa bila je u promjenama i problemima koje su industrijalizacija i kapitalizam stvorili u društvu. Može se reći da su živote posvetili proučavanju proučavanju različitih problema te da su dali dali svoj doprinos razvojem razvojem programa koji će pomoći pomoći u njihovu rješavanju. Razvoj sociološke teorije vezan je uz prosvjetiteljstvo i osnivanje sociologije u Francuskoj kao distinktivne discipline. U tom smislu spomenut ćemo tri francuska teoretičara oko koji postoji opća sociologija sociologija da se oni mogu smatrati osnivačima osnivačima sociologije.: sociologije.: CLAUDE HENRI SAINT – SIMON SIMON (1760.-1825.) je bio stariji od Augusta Comtea koji je nekad bio njegov učenik. Najvažniji aspekt djelovanja je činjenica da je Saint -Simon želio
sačuvati društvo kakvo je bilo, ali ne u oblicima srednjeg vijeka. Smatrao je da se pri proučavanju proučavanju društvenih fenomena moraju koristiti iste znanstvene tehnike ka o u prirodnim fenomenima. Zalagao se za socijalne reforme, centralizirano planiranje gospodarskog sustava
pa ga svrstavamo u socijaliste utopiste budući da je kapitaliste smatrao slojem koje nasljeđuje feudalno plemstvo, a ipak mu je bilo neprihvatljivo za misliti radničku klasu na vlasti umjesto kapitalista. AUGUSTE COMTE (1798.-1857.) prvi je upotrijebio termin sociologija i imao je veliki
utjecaj na rane sociologijske teoretičare kao što su Spencer i Durkheim. Auguste Comte rođen je u Montpellieru u Francuskoj 19. siječnja 1798. godine i nikada nije diplomirao što je kuriozitet. Radio je kao sekretar Saint-Simona, a o svojim odnosima s njim je kasnije pisao
kao o „morbidnoj lekciji moje mladosti koju je iskoristio korumpirani mađioničar“ (Durkheim, 1928.). Priznao je utjecaj koji je na njega u filozofskom pravcu ostvario Saint – Simon te je 1826. godine izradio shemu prema kojoj će održati seriju od 72 javna predavanja o svojoj filozofiji života. Na jednom predavanju doživio je psihički slom, a pokušao je i samoubojstvo. Iako nije mogao ostvariti regularno mjesto na Ecole Poytechnique, Comte je
dobio mjesto predavača te je time osigurao sigurne prihode. U tom periodu, radio je na djelu u 6 tomova po kojem je najpoznatiji – Course de Philosophie Positive (Kurs pozitivne filozofije) koje je publicirano 1842. godine. U tom je djelu prvi put upotrijebljen termin sociologija koju
je smatrao najvišom znanošću, a u djelu System de Politique Positive razradio je veliki plan reorganizacije društva. Imao je ideje po kojima bi svijetom konačno trebali upravljati sociolozi – svećenici, – svećenici, a on je trebao vrhovni svećenik. Iako je Comte nema više gotovo nikakav značajan utjecaj na sociologiju, važno je znati da je on razvio ideju zajednice te da je sociologija više od svake druge discipline tog stoljeća dala prednost konceptu društvenog. Za Comtea je izgubljena zajednica koja se može ostvariti kroz teme koje su dale smjer njegovoj socijalnoj statici (znanost reda), socijalnoj dinamici (znanost napretka). Jako ga je smetala anar hija hija koje se proširila društvom i bio je protiv 2
prosvjetiteljstva i revolucije. Njegov znanstveni pogled poznat ja kao pozitivizam ili
„pozitivna filozofija“ kao borba protiv negativne filozofije prosvjetiteljstva. Comte je razvio „socijalnu fiziku“ što će kasnije nazvati sociologijom koju je težio modelirati po uzoru na „krute“ znanosti. Ta nova znanost koja će po njegovom mišljenju postati glavna, trebala je proučavati i socijalnu statiku, postojeće socijalne strukture i socijalnu dinamiku (socijalnu prom jenu). Želio je socijalnu promjenu i socijalne reforme, budući da je smatrao francusko društvo u doba prosvjetiteljstva bolesnim. Držao je da prirodna evolucija dovodi do promjene. N ajvažniji dio njegovo teorije je teori ja evolu cij e i li zakon o tr i stadij a . Ta teorija tvrdi da je svijet u svojoj povijesti prošao kroz tri intelektualna stadija razvoja. Svijet je u svojoj povijesti prošao zajedno sa grupama, društvom, znanosti i pojedincima kroz tri stadija 1. Teološki stadij bio je prvi, prije 1300 godina kada je osnovni sistem ideja bilo vjerovanje u
nadnaravne sile koje su propagirali religiozni pojedinci. Socijalni i prirodni svijet shvaćen je kao božji proizvod 2. Metafizički stadij (1300. - 1800.) - vjerovanje da apstrak tne sile primjerice „priroda“, a ne
bogovi objašnjavaju gotovo sve. 3. Pozitivistička faza - vjera u znanost, ljudima nisu više bitna prapočela, već su u potrazi za zakonima koji njima upravljaju.
Comte je smatrao da intelektualni poremećaj uzrokuje socijalni poremećaj, tj. da poremećaj društvenog sustava proističu iz ranijih sistema i ideja i nastavljaju postojati u pozitivističkom dobu. Pozitivizam (znanost) treba postići potpunu kontrolu nad društvom kako bi prestali društveni poremećaji. S obzirom da se radio o evolucijskom procesu nisu potrebni socijalni nemiri i revolucije, budući da će pozitivizam doći možda ne tako brzo, ali neumitno. Comte je u sustavu pozitivne politike govorio kako pozitivistički principi dogme, rituali i forme mogu biti zasnovani na modelima koje je dao srednji vijek. U pozitivističkom društvu poduzetnička klasa je zamijenila zemljišnu aristokraciju, znanost je zamijenila religiju, republikanski oblici monarhijske. Ta vizija puno je bliže srednjovjekovnom društvu, nego onomu što dolazi nakon protestantske reformacije koju Comte osuđuje zajedeno sa individualizmom, prirodnim pravom i sekularizmom. Zastupao je autonomiju duhovne vlasti do te mjere da je čak predložio određene odore za sociologa -svećenika, vrstu oltara, novi kalendar svetkovina i načine štovanja. Comte vidi u društvu proširenu zajednicu, protiv je
prosvjetiteljske koncepcije društva kao skupa pojedinaca s institucijama koje su kao pukim projekcijama pojedinačnog. Možemo reći da u Comteovoj sociologiji nalazimo potpuno odbacivanje individualizma kao perspektive.
Njegove poznate izreke su: „Društvo se ne može ništa više rastavljati na pojedince nego što se geometrijska ploha može u linije ili linije u točke“. „Društvo se može svesti samo na elemente koje u sebi sadržavaju bit zajednice, to jest u društvene grupe i zajednice od kojih je najosnovnija obitelj“. Obitelj treba proučavati kroz moralnu perspektivu, tj. društvenu i političku. Prva se odnosi na proces socijalizacije pojedinca i njegovu pripremu za prelazak u širu zajednicu, to jest, bavi se konstitutivnim odnosima u obitelji, sinovskim, bratskim i 3
supružničkim. Iz sinovskog odnosa proizlazi poštovanjem prema višem autoritetu bitnom za moral, što je važno za poštovanje drugih autoriteta u društvu. Iz bratskog odnosa uzdiže se osjećaj društvene solidarnosti. Supružnički odnos je najvažniji, tako da Comte smatra razvod proizvodom „anarhističkog duha“ kojeg prožima moderno društvo i u pozitivizmu će biti ukinut. Uloga oca analizira odnos gospodara i sluge gdje dolazi d o izražaja Comteov srednjovjekovni mentalni sklop i njegovo zagovaranje potpunog patrijarhalnog autoriteta u
obitelji kojeg je revolucija ukinula, a unutarnju hijerarhiju u obitelji opravdava nužnom nejednakošću njezinih članova (Nisbet, 2007). da je njegova sociologija nije koncentrirana na pojedinca, već na socijalnu strukturu društva. Smatrao je da je potreban konsenzus u društvu bez neizbježnog sukoba između radnika i kapitalista. Comte je naglasio potrebu provedbe sociologijskih istraživanj a Vidljivo je
nasuprot apstraktnom teoretiziranju, a zalagao se da sociolozi koriste eksperiment i
komparativnu historijsku analizu. Comte je bio elitist kad se radi o sociologiji jer je držao da će sociologija postati glavna znanstvena sila u svijetu zbog toga jer je sposobna tumačiti društvene zakone i predlagati i provoditi reforme za rješavanje problema unutar sistema. Time je Auguste Comte položio temelje za razvoj značajnih pravaca sociološke teorije (Ritzer, 1997). Auguste Comte je smatrao znanost bitom osnovom konsenzusa u posljednjem stupnju razvoja
upravio zato jer je društvo i predmet znanstvenih proučavanja i proizvod procesa ljudske aktivnosti. Za Comtea je sociologija bila i znanost o društvu kao postojeći objekt i „primarni vodič u izgrađivanju drugačijeg i boljeg društva“. Za Augustea Comtea sociologija je kraljica znanosti. Stupnjevi razvoja kroz metafizički prema pozitivnom pokazuju proces „racionalizacije“ koji će združeni s različitim pravcima mišljenja naći svoje mjesto i kod Maxa Webera. EMILE DURKHEIM (1858 – 1917) dao je značaj znanosti i socijalnom reformizmu iako je na njega prosvjetiteljstvo imalo negativan utjecaj (Ritzer, 1997). Najpoznatiji je kao nasljednik konzervativne tradicije koja je manifestirana u radu Augustea Comtea. Tijekom svoje karijere izgradio je akademsku karijeru te legitimirao sociologiju u Francuskoj. Njegov
rad bio je pod utjecajem velikih društvenim poremećaja primjerice industrijski štrajkovi, poremećaj u vladajućim klasama, nesuglasice države i Crkve, porast političkog a ntisemitizma. Najveći dio svog opusa posvetio je izučavanju socijalnog reda jer je kao i svi predstavnici funkcionalističke orijentacije smatrao da socijalni elementi nisu nužni u modernom svijetu i da se mogu ublažiti socijalnim reformama. Za razliku od Marxa koji je u to vrijeme izražavao ideje o potrebi socijalne revolucije, Durkheim razvija koncept predmeta sociologije u
empirijskom istraživanju. U knjizi „Pravila sociološke metode“ (1895) iznio je tezu da sociologija treba proučavati ono što naziva dr uštvenim činjenicama . Razumijeva ih kao sile i strukture koje su za pojedinca izvanjske i prinudne.,. primjerice institucionalizirana pravila i zajednička moralna uvjerenja te njihov utjecaj na ljude. Što je postal o predmetom znanstvenog interesa kasnijih sociologa. Durkheim je težio kroz svoje sociološko istraživanje ukazati na korisnost takvog usmjerenja, pa je u svojoj studiji „La suicide“ (Samoubojstvo) (1897./1951 pokušavao dokazati da se 4
oblik individualnog ponašanja
kakvo je kao samoubojstvo, može povezati s društvenim uzrocima (socijalnim činjenicama) što je i doprinijelo značajnom pomaku u priznavanju sociologije kao discipline. Nije ulazio u pojedinačne uzroke tog čina već su ga zanimale razlike u sklonostima samoubojstvu pa je istraživao uzroke razlika u stupnjevima samoubojstva među grupama , regijama i zemljama a uzimao je u obzir i demografske karakteristike ljudi ,primjerice oženjeni ,neoženjeni . Bit njegovog objašnjenja je u razlikama u prirodi, intenzitetu stupnjeva samoubojstva povezanih s promjenama društvenih činjenica koje su do toga dovele. Primjerice, ratno stanje ili gospodarska kriza mogu stvoriti svekoliko raspoloženje depresije i anomije koje će imati povećanu stopu samoubojstava. Time je izrazio
poseban sociološki diskurs u namjeri dokazivanja njegove upotrebljivosti u znanstvenom proučavanju stupnjeva samoubojstava. U knjizi „Pravila sociološke metode“, razlikuje dva tipa socijalnih činjenica; materijalne i nematerijalne. Osnovni interes usmjeren je na nematerijalne društvene činjenice kao što su kultura i socijalne institucije, a manje se bavi socijalnim čimbenicima kao što su birokracije i zakoni. U djelu „Podjela društvenog rada“ (1893.) zaokupljen je analiziranjem kohezije koja drži društvo na okupu u primitivnim i modernim društvima. Primjećuje da su se ranija društva držala na okupu isključivo pomoću nematerijalnih društvenih činjenica, odnosno specifično zajedničkim moralom ili ono što je nazvao snažnom kolektivnom svijesti. Razvojem industrijskog društva, dolazi do rastakanja kolektivne svijesti, pa u modernom društvu osnova povezanosti među ljudima svedena je na usitnjenu podjelu rada koja ih povezuje u zavisne odnose. U modernom društvu podjela rada dovela je i do patološki h oblika, pa je predlagao reforme koje mogu sastaviti „moderni sistem“ i održati ga funkcionalnim. Smatrao je da zajednički moral treba biti snažniji u modernom društvu i da se ljudi mogu lakše suprotstaviti izloženim opasnostima. Nematerijalne socijalne činjenice analizirane su u radu „Elementarni oblici religijskog života“ (1912.) gdje se bavi najvišim oblikom nematerijalnih socijalnih činitelja , religijom i to proučavajući primitivna društva u kojima može analizirati korijene religioznosti. Ustanovio je da uzrok religije leži u samom društvu koje određuje što je religiozno, a što profano. Ustvrdio je da su društvo i religija zapravo istoznačni. U istraživanjima koje je provodio došao je do zapažanja da je klan izvor primitivnog oblika religije – totemizma u kojem su pojmovi primjerice biljke i životinje smatrane božanstvima. Na taj način totemizam je shvaćen kao poseban tip nematerijalne socijalne činjenice odnosno oblik socijalne svijesti. Društvo i religija kao kolektivna svijest za njega su istoznačni ,gdje je religija samo način na koji se društvo izražavalo,pa je na neki način i društvo izjednačio sa bogom(Ritzer,G,1997,Nakladni Zavod Globus ,Zagreb 1997). Budući je identificirao društvo s Bogom Durkheim nije bio poklonik socijalne revolucije već je više bio socijalni reformator koji je težio unapređenju funkcioniranja društva što je u skladu sa stajalištima tadašnje konzervativne francuske sociologije.
5
Sociologija Maxa Webera
Za Weberovu sociologiju možemo reći da se razvijala u opoziciji spram teorije Karla Marxa. Smatrao je da su Marx i marksisti njegovog vremena ekonomski deterministi koji
pojednostavljuju monouzročne teorije društvenog života jedan od primjera ekonomskog determinizma za Webera je da su ideje samo jednostavni odrazi materijalnog,posebno ekonomskog interesa to jest da materijalni interesi determiniraju ideologiju. Smatra se da je Weber „okrenuo Mar xa naglavačke “. To znači da je usredotočenost na ekonomske čimbenike i njihov utjecaj na ideje, Weber usmjerio pozornost idejama i n jihovom učinku na ekonomiju.
Za Webera ideje nisu jednostavni odraz ekonomskih činilaca već ih on vidi kao nezavisne sile koje mogu snažno utjecati na privredni svijet pa je s tim u vezi veliku pozornost dao idejama naročito iz područja religije,i njihovog utjecaja na gospodarstvo. U knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma (1904-1905) objavio je vlastita istraživanja o protestantizmu kao sistemu ideja i njegovom utjecaju na porast drugog sistema ideja –“duha
kapitalizma“ te u konačnici na ukupan kapitalistički sistem. Svoja proučavanja proširio je i na druge svjetske religije utvrđujući načine na koje je njihova suština mogla opstruirati razvoj kapitalizma u tim društvima. Gledajući ove radove neki su zna nstvenici smatrali da su oni u opoziciji spram glavnim Marxovim idejama doticaj sa tim idejama smatra se da je Weber
imao u svojoj teoriji stratifikacije koju je proširio na osnovu ugleda (statusa i moći). Weberova teorija je sveobuhvatna i ima brojne izvore među Njemačkim historičara,filozofima,ekonomistima. Smatra se da je na njega utjecao i Immanuel Kant (1724-1804) a također i Friedricha Nietzschea (1844 -1900) naročito u djelu gdje Weber govori o potrebi pojedinca da se usprotivi utjecaju birokracije. Max Weber: Kratka biografija
Max Weber rođen je u Erfurtu, Njemačka, 21.travnja 1864. , njegov otac poticao iz obitelji srednje klase Pruskih trgovaca platnom i tekstilnom robom. Bio je jedan od čelnika nacionalne liberalne partije i dugogodišnji član Njemačkog parlamenta. Njegova majka bila je obrazovana protestantkinja koja je bila podri jetlom iz učiteljske i činovničke obitelji Fallenstein. Velike razlike koje su postojale među njegovim roditeljima imale su bitan utjecaj na njegovu intelektualnu orijentaciju i psihološki razvoj (Ritzer,1997) ,Weberov otac bio dio političke strukture tog vremena pa je kao takav podcjenjivao bilo kakvu aktivnost, aktivizam,ili osobno žrtvovanje koje bi moglo dovesti u pitanje položaj u okviru sistema. Budući je bio sklon ovozemaljski užicima jako se razlikovao od svoje žene koja je bila uvjerena kalvinistkinja sklona samozatajnom životu bez zadovoljstva suprotno od svoga muža. Svoje interese vidjela je udrugom svijetu što ju je činilo neprekidno nezadovoljnom i nesavršenom što je smatrala znakom da nije predodređena za spasenje takav brak ispunjen nemirom i trzavicama među roditeljima nametnuo je jasan izbor pa se Max Weber sve više udaljava od oca i približavao majci (Marianne Weber ,1975). U osamnaestoj godini Weber napušta roditeljski dom te studira u Heidelbergu,Berlinu i Getingenu te sluša predavanja iz povijesti,ekonomije,filozofije i teologije. Predmet njegove doktorske teze pod naslovom
Prilog historiji trgovačkih društava u srednjem vijeku, nalazi se na granici između pravne i ekonomske povijesti. Sličnost sa svojim ocem pokazao je ne samo načinom živ ota na 6
sveučilištu gdje je uživao u studenskom životu i ispijanju piva već je izabrao i isu karijeru kao otac to jest studij prava (Ritzer ,1197).
Po završetku studija Weber je jedno vrijeme radio na sudu a već 1893. godine počeo je predavati ekonomiju na sveučilištu. Njegovi interesi bili su usredotočeni prema doživotnim preokupacijama u istraživanjima privrede,povijesti i sociologije. Iako je bio financi jski ovisan od svom ocu približavao se životnim vrijednostima svoje majke i asketskom tipu života . Njegovu
brilijantu akademsku karijeru prekinula je teška bolest zbog koje neko vrijeme nije bio aktivan. Poslije dugog oporavka 1904. godine u Americi je održao svoje prvo predavanje te se vratio aktivnom akademskom životu u godini 1904 -1905. Publicirao je jedan od svojih najpoznatijih radova Protestantska etika i duh kapitalizma u kojem je radu Weber uzdigao
religiju svoje majke na akademski nivo i posvetio se proučavanju religije iako sam nije bio religiozan. Kasnije je napisao najvažnije radove primjerice studije o religijama svijeta u svjetskopovijesnoj perspektivi (na primjeru Kine,Indije, starog judaizma) do svoje smrti 14. lipnja 1920.godine radio je na svom najvažnijem djelu Privreda i društvo koju nije uspio
završiti ali je ostavila neizbrisiv trag u suvremenoj sociologiji. Weber je bio osnivačem Njemačkog sociološkog društva 1910. a bio je i politički aktivan . Bio je aktivan u radu udruženja za Društvenu politiku čiji je cilj bio suzbijanje revolucionarne težnje Marxovih sljedbenika i ostvarivanje dr uštvene pravde mirnim putem. Značajno je da je počeo uređivati časopis Arhiv za društvene znanosti u kojem je mogao objavljivati recentne rezultate svojih istraživanja i znanstvene eseje. Pred kraj života nastavio je sveučilišnu karijeru u Beču i Minhenu a umro je u 56. godini života 1920. godine. Protestantska etika i duh kapitalizma
Protestantska etika i duh kapitalizma nedvojbeno ima reputaciju jednog od najcjenjenijih, ali i najkontroverznijih djela moderne društvene znanosti. Prvi puta objavljeno kao članak u dva nastavka 1904.-1905. u Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpolitik, gdje je Weber bio
jedan od urednika, odmah je izazvalo kritičku polemiku u kojoj je Weber aktivno sudjelovao – i 70 godina kasnije isto još uvijek nije izgubila na aktualno sti. Revidirana verzija djela je prvo izdana u Weberovim Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie (Sabrani eseji o sociologiji religije) 1920. godine, odmah nakon Weberove smrti te sadrži kome ntare na pisanja kritičara. Već smo ranije napomenuli da je Weber je napisao Protestantsku etiku u presudnom trenutku svoje intelektualne karijere, nedugo nakon što se oporavio od depresije koja ga je na nekih 4 godine onemogućila u ozbiljnom akademskom radu. Prije te bolesti većina Weberovih djela, makar su definitivno nagoviještala pojavu ovog kasnijeg, bila su prije svega u obliku tehničkih istraživanja ekonomske povijesti, ekonomije i prava. Sadržavala su i studije srednjovjekovnog trgovačkog prava (nje gova doktorska disertacija), razvoja rimskog sustava zemljoposjedništva te suvremenih socio -ekonomskih uvjeta ruralnih radnika u istočnom dijelu Njemačke. Ta djela nadahnuta su djelomično takozvanom povijesnom školom ekonomske misli koja je polazila od ek onomskog života povezanog sa proučavanjem povijesnog razvoja kulture i društva kao cjeline. D jela na kojima je rad započeo nakon oporavka od depresije i 7
koja su ga zaokupljala u preostalim godinama karijere odnose se na puno širi raspon od onih iz ranijeg razdoblja pa se protestantska etika smatra prvim je plodom tih novih nastojanja.
Razumijevanje onoga što je Weber htio postići tom knjigom zahtijeva barem elementarno poznavanje dvaju aspekata okolnosti u kojima je stvorena: intelektualne klime unutar koje je
pisano te veza između samog djela i velikog programa učenja koji je autor stavio pred sebe u drugoj fazi svoje karijere.
1. POZADINA
Njemačka filozofija, politička teorija i ekonomija u 19. stoljeću znatno su se razlikovale od svojih britanskih parnjaka. Dominantna pozicija utilitarizma i klasične političke ekonomije u potonjoj zemlji nije se prenijela i na Njemačku gdje su dotične držane na distanci utjecajem idealizma te, u zadnjim desetljećima 19. stoljeća, rastućim utjecajem marksizma. U Britaniji J.S.Millov Sistem Logike (1843.) združio je prirodne i društvene znanosti u okvir koji se dobro uklapao u postojeće tradicije te države. Dok prirodne pojave možemo objasniti primjenom kauzalnih zakona, ljudsko ponašanje je intrinzični značajno te se mora interpretirati ili shvatiti na način koji nema svog pandana u prirodi. Takav je naglasak blisko povezan s isticanjem središnje uloge povijesti u izučavanju ljudskog ponašanja, ekonomskog djelovanja kao i drugih područja, jer kulturalne vrijednosti koje daju značenje ljudskom životu, kako se smatralo, proizlaze iz specifičnih procesa društvenog razvoja. Kao što je prihvaćao tezu da je povijest od fokalnog značaja za društvene znanosti, Weber je prihvaćao i ideju da je ''razumijevanje'' (Verstehen) značenja esencijalno u objašnjavanju ljudskog djelovanja. Međutim, bio je kritičan prema idejama ''intuicije'', ''empatije'' itd. koje su smatrane od strane mnogih drugih nužno povezanima sa interpretativnim razumijevanjem ponašanja. Najvažnije od svega, odbijao je uvjerenje da prepoznavanja ''svrsishodnog'' karaktera ljudskog djelovanja pretpostavlja nemogućnost posljedičnog objašnjenja u društvenim znanostima. Na razini apstraktne metode, Weber nije mogao doći do zadovoljavajućeg pomirenja raznolikih niti koje je pokušao isplesti u jednu cjelinu, ali njegova nastojanja prema sintezi urodila su distinktnim stilom povijesnog izučavanja, kombinirajući osjećaj za raznolika kulturalna značenja sa inzistiranjem na temeljnim posljedičnim ulogama ''materijalnih'' faktora koji utječu na tijek povijesti. Iz takvog intelektualnog polazišta Weber je pristupao marksizmu, i kao skupini doktrina i kao političkoj sili s političkim ciljevima. Specifično, smatrali su da su ekonomske uvjete koji su prema Marxu odr eđivali razvoj i buduću transformaciju kapitalizma duboko urezani u jedinstveni kulturalni monolit. Obojica su posvetili veliki dio svog rada identificiranju
uzdizanja tog ''etosa'' ili ''duha'' modernog zapadnjačkog kapitalizma. 2. TEME PROTESTANTSKE ETIKE
U nastojanju da se specificiraju odvojene karakteristike modernog kapitalizma u
Protestantskoj etici, Weber prije svega odvaja kapitalističko poduzetništvo od želje za stjecanjem bogatstva kao takve. Želja za bogatstvom postojala je u svim vremenima i 8
podnebljima
te sama po sebi nema nikakve veze s kapitalističkim djelovanjem koje sadrži običnu orijentaciju prema stjecanju profita kroz (nominalno miroljubivu) ekonomsku razmjenu. ''Kapitalizam'', tako definiran, u obliku merkantilne operacije, primjerice, postojao
je u raznim formama društvenog uređenje: u Babilonu u drevnom Egiptu, Kini, Indiji i srednjovjekovnoj Europi. Doduše, tek na zapadu i u relativno nedavnim vremenima, kapitalistička aktivnost postala je povezana s racionalnom organizacijom formaln o slobodnog rada. Pod ''racionalnom organizacijom'' radne snage Weber podrazumijeva rutinirane,
proračunate administracije unutar kontinuirano funkcionirajućih poduzeća. K apitalističko poduzeće zasnovano na racionalnim osnovama pretpostavlja dvije stvari: discipliniranu radnu snagu i kon stantno ulaganje kapitala što je u dubokoj suprotnosti sa tradicionalnim tipovima ekonomske aktivnosti. U protestantskoj etici i duhu kapitalizma
Weber oslikava razliku između tradicionalnog kapitalizma i modernog kapitalizma koristeći primjer tekstilne industrije koju je dobro poznavao jer je njegova obitelj bila vlasnikom
tekstilne tvornice. Smatrao je primjer iz tvornice kao „ idealni tip „ koji mu je poslužio za objašnjenje onog što je esencijalno i karakteristično za tvorničku društvenu strukturu a ne pokazati empirijski tip prosjeka (Swedberg 2003.). Do sredine 19.stoljeća kao što naglašava Weber poslovi u kontinentalnoj tekstilnoj industriji obavljali su se na tradicionalan način što znači da su trgovci opskrbljivali seljake materijalom za tkanje a kad bi seljaci završili tkanje predali bi ga za uobičajenu cijenu. Nakon čega su se pojavljivali posrednici koji su od trgovaca kupovali platno za svoje potrebe, a davali su i nove narudžbe za poslove seljacima. U tom slučaju trgovac je radio nekoliko sati dnevno, profit mu je bio malen ali kao što Weber naglašava pošten. Bitno je naglasiti da je odnos među konkurentima bio prijateljski baziran na dogovoru i kao što Weber naglašavao posao trgovca bio je kapitalistički. Trgovac je zarađivao poslovanjem, vodio je računovodstvo i strogi nadzor nad količinom zarada. To je kao što Weber naglašava bio tradicionalan posao ako se uzme u obzir duh koji je pokretao poduzetnika : „Tradicionalni način života, tradicionalna stopa profita, tradicionalni način reguliranja odnosa s radnom snagom i tradicionalni krug mušterija te način privlačenja novih sve je to vladalo nad vođenjem posla i bilo temelj može se reći etosa skupine poslovnih ljudi“(Weber). Objašnjavajući nastanak racionalnog kapitalizma pa i racionalnog tržišta koje se može opisati kao tržište usmjereno na profit u kojem je dosta toga predvidljivo ukazalo je i na nastajanje novog tipa radnika koji je svoj posao vidio kao zanimanje. Za razliku od tradicionalnih radnika radnici koji su pripadali protestantskim sektama radili su mnogo i
metodički te su često gledali na rad kao cilj po sebi. Kao što su radišni poduzetnici preobražavali seljake u radnike i počeli sami trgovati svojom robom, istraživati želje mušterija, uvoditi niske cijene i veliki obrt te reinvestirati profit umjesto njegovog trošenja tako su i radišni radnici istisnuli tradicionalne radnike. U protestantskoj etici Weber ne tvrdi da je novi tip tržišta koji je nastao s protestantizmom bio isključivo rezultat novog protestantskog duha ali da je sve počelo kao novi mentalitet koji ima ishodište u religiji te se kao takvo prenijelo u svjetovne institucije te dovelo do razvoja racionalnog i metodičkog mentaliteta kako kod poduzetnika tako i kod radnika. Ekonomski religijski dio u
protestantskoj etici objašnjava aspekte nastanka racionalnog kapitalizma koji se nakon 16. stoljeća na Zapadu razvio kao oblik promjene u mentalitetu prema stjecanju profita i prema radu. Uzrok te promjene mentaliteta te uloga religije u njegovu šire nju pitanja su kojima se 9
bavi protestantska etika i duh kapitalizma. Uobičajena reprodukcija kapitala, koja uključuje kontinuirano investiranje i reinvestiranje u cilju ekonomske efikasnosti, strana je
tradicionalnim tipovima poduzetništva. Povezana je sa očekivanjima vrlo specifičnog tipa: kontinuiranom akumulacijom bogatstva koje je samo sebi svrhom, a ne sa svrhom
materijalnih ciljeva koji bi se kroz njega mogli postići. Čovjek je vođen željom za stvaranjem novca, za stjecanjem kao konačnim ciljem svog života. Ekonomska akvizicija više nije podređena čovjeku kao sredstvo za zadovoljavanje njegovih materijalnih potreba. To je, prema Weberu, esencija duha modernog kapitalizma.
Što objašnjava ovu povijesno neobičnu želju za akumulacijom bogatstva združenu s nedostatkom interesa za svjetovna dobra koja se njime mogu kupiti? Svakako bi bilo
pogrešno, tvrdi Weber, zaključiti da to proizlazi iz opuštanja tradicionalne moralnosti: ovaj novi pogled je istaknuto moralan te zahtijeva neobičnu samodisciplinu. Poduzetn ici povezani s razvojem racionalnog kapitalizma kombiniraju impuls pr ema akumulaciji sa praktički fragilnim životnim stilom. Weber nalazi odgovor u bizarnom asketizmu puritanizma koji je fokusiran u konceptu ''poslanja''. Pojam poslanja, prema Weberu, nije postojao u antici niti u
katoličkoj teologiji; predstavljen je tek u Reformaciji. Temeljno se odnosi na ideju da je najviša forma moralne obveze pojedinca ispunjavati dužnosti svojih svjetovnih poslova. Ona projicira religiozno ponašanje na dnevne poslove te stoji u kontrastu s katoličkim idealom monističkog života čiji cilj je nadići potrebe obične egzistencije. Nadalje, moralna odgovornost Protestantizma je kumulativna: ciklus grijeha, pokajanja i oprosta, koji se obnavlja tijekom života katolika, u Prot estantizmu izostaje.
Makar je ideja poslanja prisutna već i u Lutherovim doktrinama, Weber tvrdi, rigoroznije je razvijena u raznim puritanskim sektama: kalvinizmu, metodizmu, pietizmu i baptizmu. Većina Weberovih rasprava koncentrirana je na prvo od gore navedenih, makar nije toliko
zainteresiran za same kalvinističke doktrine kao za njihovu kasniju evoluciju unutar kalvinističkog pokreta. Od elemenata kalvinizma koje Weber izdvaja kao dostojne posebne pažnje, vjerojatno najvažniji, za njegovo djelo, doktrina je predodređenosti – samo neki ljudi izabrani su za spasenje od prokletstva, a izbor je predodređen od strane boga. Sam Calvin bio je možda siguran u vlastito spasenje, kao instrument božanskog proročanstva, ali nijedan od njegovih sljedbenika to nije mogao biti. U svojoj ekstremnoj nehumanosti, Weber komentira,
ta doktrina prije svega morala je imati posljedicu za živote generacije koja se prepustila njenoj veličanstvenoj dosljednosti... Osjećaj dotad nepoznate unutrašnje osamljenosti. Iz tog mučenja, Weber smatra, izrodio se duh kapitalizma. Na pastoralnoj razini, zbila su se dva događaja: postalo je nužno smatrati samoga sebe odabranim – nedostatak tog uvjerenja smatrao se pomanjkanjem vjere, dok je činjenje ''dobrih djela'' u svjetovnim aktivnostima postalo prihvaćeno kao medij kojim se mogla iskazati ta sigurnost. Tako se uspjeh poslanja naposljetku počeo smatrati ''znakom'', a nikad sredstvom kojim se postaje odabranim. Akumulacija bogatstva bila je moralno dopuštena utoliko što je kombinirana s tre zvenom, radišnom karijerom; bogatstvo se osuđivalo jedino u slučaju korištenja za bezbrižan život ili udovoljavanje vlastitim hirovima. Kalvinizam, prema Weberovu argumentu, pruža moralnu energiju i poduzetnika; Weber govori o njegovim doktrinama kao o ''željezno 10
želju kapitalističkog dosljednima'' uslijed
beznadne discipline koju to zahtijeva od svojih sljedbenika. Elementi asketske samokontrole
u svjetovnim pitanjima svakako su prisutni i u drugim puritanskim sektama; njima, međutim, nedostaje kalvinistički dinamizam. Njihov utjecaj, Weber kaže, ogleda se prije svega u formiranju moralnog pogleda koji pojačava radnu disciplinu unutar nižih i srednjih razina kapitalističke ekonomske organi zacije. ''Vrline koje zagovara pietizam'', na primjer, bile su one ''vjernog službenika, djelatnika ili sluge.''
3. PROTESTANTSKA ETIKA U KONTEKSTU WEBEROVIH DRUGIH DJELA
Svoj svojoj slavi usprkos, Protestantska etika samo je fragment. Puno je kraća i manje detaljna od Weberovih studija ostalih svjetskih religija: drevnog judaizma, hinduizma i
budizma te konfucionizma. (Weber je također planirao, ali nije napravio, cjelovitu studiju Islama). Zajedno, ta djela čine seriju radova. Niti Protestantska etika niti ijedna od drugih studija nije zamišljena kao deskriptivni rad o t ipovima religije. Djela su namijenjena za analizu divergentnih modova racionalizacije kulture te kao pokušaji da se istakne značaj takvih razilaženja po ekonomski razvoj. U svojoj studiji Indije, Weber poseban naglasak stavlja na period kada je hinduizam prvobitno
utemeljen (oko 4 ili 5 stoljeća prije Kristovog rođenja). Uvjerenja i prakse združene u ''hinduizam'' široko variraju. Weber je kao posebno važne za svoje svrhe izdvojio doktrine reinkarnacije i kompenzacije (Karma), svaka od kojih je blisko povezana sa sustavom kasti.
Ponašanje pojedinca u bilo kojoj od inkarnacija, što se tiče obnašanja kastinskih obveza, određuje njegovu sudbinu u idućem životu; vjerni se mogu nadati mogućnosti uspinjanja u hijerarhiji prema svetosti tijekom sljedećih inkarnacija. Važan je naglasak na asketizmu u hinduizmu, ali on, prema Weberu, pripada ''drugom svijetu'': takoreći, usmjeren je prema bijegu iz okova materijalnog svijeta umjesto, kako stoji u puritanizmu, prema racionalnom gospodarenju nad samim svijetom. Tijekom istog perioda u kojem je hinduizam postao sistematiziran, trgovina i proizvodnja u Indiji dosegnuli su svoj vrhunac. Utjecaj hinduizma,
međutim, uparen sa jačanjem kastinskog sustava, efektivno je zakočio bilo kakav ekonomski razvoj sličan modernom europskom kapitalizmu. ''Ritualni zakon'', Weber primjećuje, ''u kojem svaka promjena zanimanja, svaka promjena radne tehnike može rezultirati ritualnom degradacijom nikako nije sposoban izroditi ekonomsku ili tehnološku revoluciju unutar samoga sebe...'' Fraza ''unutar samoga sebe'' od vitalnog je značaja: Weberov interes bio je usmjeren na prve temelje modernog kapitalizma Europe, ne na njegove kasnije primjene drugdje.
Kao i Indija, Kina je također u određenim periodima dostizala prilično visoke razine evoluci je; trgovačka i obrtnička udruženja cvala su; postojao je monetarni sustav; postojao je razvijeni zakonski okvir. Sve te elemente Weber smatra pretpostavkama razvoja racionalnog kapitalizma u Europi. Dok je karakter konfucionizma, kako ga Weber prikazuje, jako drukčiji
od onog hinduizma nije ništa više omogućavao ''inkorporiranje akvizicijskog nastojanja svjetovne etike i ponašanja'' nego kod hinduizma. Konfucionizam je, u važnom smislu, religija ''ovog svijeta'', ali ne i jedna od onih koje prigrljuju ask etske vrijednosti. Kalvinistička etika predstavila je aktivizam u vjernikovom pristupu svjetovnim pitanjima, stremljenje 11
usavršavanju u pohodu prema vrlini u božjim očima, nešto što po sve izostaje kod konfucionizma. Konfucionističke vrijednosti ne promovir aju takav racionalan instrumentalizam, niti posvećuju transcendentnost nad svakodnevnim pitanjima kako to čini hinduizam; umjesto toga kao ideal postavljaju harmonično prilagođavanje pojedinca prethodno uspostavljenom poretku stvari. Religiozno kultivirani pojedinac je onaj koji svoje
ponašanje čini koherentnim sa intrinzičnom harmonijom kozmosa. Etika koja naglašava racionalnu prilagođavanje svijetu ''kakav jest'' nije mogla generirati moralni dinamizam u ekonomskoj djelatnosti koji bi se mogao usporediti s tom karakteristikom u duhu europskog kapitalizma.
Weberova druga završena studija ''religija svijeta'', ona o drevnom judaizmu, također je važan dio njegovog cjelovitog projekta. Prvo ishodište judaizma u drevnoj Palestini čini skupina okolnosti u kojima se određene fundamentalne razlike među religijama B liskog i Dalekog istoka mogu elaborirati. Određene doktrine iskovane unutar judaizma kasnije su prenesene u kršćanstvo te su tako inkorporirane u zapadnu kulturu kao cjelinu. Judaizam je predstavio tradiciju ''etičkog proročanstva'', koja sadrži aktivnu propagaciju Božanske misije, koja je u kontrastu s ''primjernim proročanstvima'' karakterističnijim za Indiju i Kinu. U potonjem tipu, prorok nudi primjer vlastitog života kao model kojem sljedbenici trebaju težiti: aktivan misionarski zanos karakterističan za etička proročanstva izostaje iz učenja primjernih proročanstava. Judaizam i kršćanstvo počivaju na tenziji između grijeha i spasenja i to im daje osnovni transformacijski kapacitet koji nedostaje dalekoistočnim religijama, više orijentiranima na kontemplaciju.
Protestantska etika, Weber kaže, prati ''samo jednu stranu kauzalnog lanca'' koji povezuje puritanizam i moderni kapitalizam. On nipošto ne tvrdi da su razlike koje identificira u racionalizaciji religijske etike jedina značajna razlika koja dijeli ekonomski razvoj zapadnih i istočnih civilizacija. Naprotiv, on navodi neke temeljne socio -ekonomske faktore koji obilježavaju europsko iskustvo kao različito od onog Indije ili Kine te koji su od ključnog značaja za uspon modernog kapitalizma. Oni uključuju sljedeće: 1. separaciju produktivnog nastojanja od kućanstva koja je bila naprednija na zapadu nego ikada u nekom drugom dijelu svijeta. U Kini, primjerice, proširene združene zajednice pružale su važne forme ekonomske suradnje, tako ograničavajući utjecaj cehova i individualne poduzetničke aktivnosti. 2. razvoj zapadnjačkog grada. U Europi nakon srednjeg vijeka, urbane zajednice dosegle su viši stupanj ekonomske autonomije, tako stvorivši ''buržoazijsko'' društvo iz agrarnog feudalizma. U istočnim civilizacijama, međutim, djelomično zbog utjecaja rodbinskih veza koje su sezale kroz urbano-ruralnu diferencijaciju, gradovi su ostali čvršće ukorijenjeni u lokalnoj agrarnoj ekonomiji. 3. Postojanje, u Europi, naslijeđene tradicije rimskog prava, koja je pružala integriraniju i razvijeniju racionalizaciju juridičkih procedura nego igdje drugdje. 4. To je, nadalje, bio faktor koji je omogući razvoj nacionalne države kojom su upravljali profesionalni birokratski činovnici, na višoj razini nego u istočnim civili zacijama. Racionalno-pravni sustav zapadnjačkih država bio je u nekom stupnju oblikovan samim poslovnim organizacijama, a pružao je i opći okvir za koordinaciju kapitalističke ekonomije. 5. Razvoj dvostrukog knjigovodstva u Europi. Prema Weberovom mišljenju, to je bila pojava od velikog značaja za otvaranje puta regularizaciji ekonomskog djelovanja. Ta serija promjena koje, kako je Marx
12
naglasio, pripremaju teren za formaciju ''slobodne'' mase radnika nadničara, čija egzistencija ovisi o prodaji radne snag e na tržištu. Ovo pretpostavlja prethodnu eroziju monopola nad raspolaganjem radom koji je postojao u formi feudalnih obveza (koje su maksimizirane na istoku u obliku kastinskog sustava).
Uzeti zajedno, ovi faktori predstavljaju mješavinu potrebnih i uzroč nih uvjeta koji su, skupa sa moralnom energijom puritanizma iznjedrili uspon modernog zapadnjačkog kapitalizma. Ali ako je puritanizam bio taj koji je dao vitalnu iskru koja je zapalila sekvencu promjene koja je stvorila industrijski kapitalizam, potonji poredak, jednom kad je uspostavljen, izbrisao je
specifično religijske elemente u etici koja ga je pomogla stvoriti: Kad je asketizam iznesen iz samostanskih ćelija u svakodnevni život te počeo dominirati svjetskom moralnošću, dao je svoj obol izgradnji moć nog kozmosa modernog ekonomskog poretka... trijumfalni kapitalizam, budući da počiva na mehaničkim temeljima, više ne treba taj oslonac... ideja dužnosti nečijeg poslanja dalje živi u našim životima poput duha mrtvih religijskih uvjerenja. Ovdje se Protestantska etika, zaokupljena prije svega počecima modernog kapitalizma, spaja sa Weberovom sjetnom osudom kasnijeg napretka suvremene industrijske kulture kao cjeline.
Puritanizam je odigrao ulogu u stvaranju ''željeznog kaveza'' u kojem moderni čovjek mora postojati, sve birokratiziraniji poredak iz kojega je ''spontano uživanje u životu'' bešćutno iskorijenjeno. ''Puritanci su'', Weber zaključuje, ''željeli raditi na poslanju, mi smo na to prisiljeni.''
Govoreći o utjecajima puritanizma i asketizma Weber je iznio neke ključne teze kao primjerice što je imovina veća taj teret je teži ukoliko asketski stav prema životu izdrži probu osjećaj odgovornosti prema njoj održati je neokrnjenom u slavu boga i povećavati je neprestano trudom. Podrijetlo ovakvog životnog uzora kao i drugi vidovi kapitalizma protežu se kroz srednji vijek. Citirano: (Weber 1958.) . „Ali on tek u etici asketskog protestantizma prvi put nalazi dosljednu etičku osnovu, njegov značaj je za razvitak kapitalizma očigledan.“ (Weber). Ovaj svjetovni asketski protestantizam snažno je djelovao protiv spontanog uživanja u vlasništvu. On je smanjio potrošnju naročito luksuzne robe a s druge strane imao je psihološki efekt oslobađanja dobara kao što je to bio slučaj u tradicionalnoj etici. On je oslobodio ograničenja nagona za stjecanjem time što ga je legalizirao te ga je smatrao neposredno željenim od strane boga. Kampanja protiv tjelesnih iskušenja i zavisnosti od ovozemaljski stvari predstavljala je ne borbu protiv racionalnog stjecanja već borbu pro tiv iracionalnog korištenja bogatstva. Iracionalno korištenje bogatstva tumačeno preko vanjskih oblika luksuza koje je njihov kodeks označavao kao obožavanje putenosti. Puritanci su odobravali iracionalno i svrsishodno korištenje bogatstva za zadovoljavanj e potreba pojedinca i zajednice koje je u skladu s božjom voljom. Oni nisu željeli smatra Weber bogatašima nametnuti pokoru već jedino korištenje njihovih sredstava za nužne i svrsishodne ciljeve. Budući da lagodnost nije u skladu sa etički dozvoljenim tro škovima. Weber smatra da je prirodno i da nije slučajnost što se razvijanje načina života suglasnog sa tom idejom može najranije uočite među najdosljednijim predstavnicima cjelokupnog stava prema životu. Nasuprot sjaju i 13
razmetljivosti feudalne veličanstvenosti koja počiva na nezdravoj ekonomskoj osnovi, bezvrijednu nakinđurenost pretpostavlja trezenoj jednostavnosti, oni su kao ideal postavljali besprijekornu idealnost doma srednje klase.
U području stvaranja privatnog bogatstva asketizam je osuđivao i nepoštenje i nagonsku škrtost. Želja za bogatstvom radi njega samog bila je osuđivana kao gramzljivost mamonizam jer je bogatstvo samo po sebi predstavljalo jedno od iskušenja. Asketizam je smatrao želju za bogatstvom ciljem samom sebi i nečim dostojnim krajn je osude. Dok je dostizanje ovog cilja bavljenjem nekim pozivom smatrano znakom božjeg blagoslova što je još značajnije religiozno ocjenjivanje samoprijegornog stalnog sistematskog rada u svjetovnom pozivu kao
najvišeg sredstva asketizma i u isto vrijeme najsigurnijeg i najočiglednijeg dokaza preporođivanje istinske vjere jer mora biti predstavljalo najsnažniji zamislivi podstrek za širenje takvog stava prema životu koji smo nazvali duhom kapitalizma. (Weber) Rezultat ovako ograničene potrošnje je prikupljanje kapitala putem asketske prinude na štednju. Ograničenja koja su nametnuta trošenju bogatstva su, prirodno, namijenjena njegovom uvećavanju putem stvaranja mogućnosti za produktivno ulaganje kapitala.
Iz Weberove šire analize odnosa između religije i kapitalizma može se razumjeti zašto se racionalni ekonomski sistem ( kapitalizam ) razvio na zapadu a ne u drugim dijelovima svijeta
osnovna uloga u takvom specifičnom tipu razvoja za Webera je u religiji i ima ključnu ulogu u razvoju racionalnog k apitalima na zapadu i onemogućavanju njegova razvoja u drugim dijelovima svijeta. Smatrao je da je religiozni sistem (kalvinizam) imao ključnu ulogu u razvoju kapitalizma u zapadu dok je u drugim dijelovima svijeta gdje su prevladavali iracionalni sistemi (konfucionizam,taoizam, hinduizam) na neki način inhibirali razvoj nacionalno-ekonomskog sistema (Ritzer). Protestantska etika i duh kapitalizma
Nijedan znanstvenik prije Marxa Webera nije se prihvatio tako velikog posla kao što je pisanje studije o svjetskim religijama, napisao je detaljne studije o hinduizmu, budizmu,
taoizmu i starom židovstvu također je dao objašnjenje o utjecaju kršćanstva na povijest zapada. Weber je smatrao da religija nije nužno konzervativna već da religijski pokreti mogu pozitivno djelovati na društvene promjene pa je kao što smo već ranije objasnili protestantizam a posebno puritanizam bio izvor kapitalističkog pogleda na svijet budući da su prvi poduzetnici bili uglavnom kalvinisti. Želja za uspjehom u početku je bila potaknuta željom za služenjem Bogu odnosno udovoljavanje pozivu od Boga pa je materijalni uspjeh za kalviniste bio znak božje milosti pa je i motivacija za uspjeh u poslu dovela do zapadno ekonomskog razvoja. Rasprava o utjecaju protestantizma na razvoj zapada treba se
sagledavati u svijetlu općenitog istraživanja razumijevanja utjecaja religije na društveni i ekonomski život različitih kultura. Primjerice, analizirajući istočne religije došao je do zaključka da su prisutne velike zapreke razvoju industrijskog kapital izma zapadnog tipa i razlog je vido u različitim vrijednostima, kulturnim od on ih koje su počele prevladavati u Europi. Iako su u tradicionalnoj Kini i Indiji bile razvijene trgovina i manufaktura pa i 14
industrijski način proizvodnje nisu stvoreni preduvjeti nužni za društvenu promjenu kao u slučaju industrijskog kapitalizma (racionalnog na zapadu). Religija u tim kulturama primjerice hinduizam po Weberu kao glavne vrijednosti ističe bijeg od problema materijalnog svijeta u sferu duhovnosti a ne ohr abruje se pokušaj kontrole i oblikovanja stvarnog svijeta pa je tako za tu vjeru materijalna stvarnost samo koprena koja prikriva stvarne brige koje čovječanstvo ima. Jednako tako i konfucionizam kako smatra Weber usmjeren negativno prema nastojanjima da se utječe na ekonomski razvoj racionalnog zapadnog tipa već se protežira
usklađivanje sa svijetom a ne gospodarenje nad njim. Promjene u društvu i religija
Odnos između religije i društvenih promjena je mnogoznačan, mišljenja sociologa su različita od toga da religija ponekad predstavlja prepreku društvenim promjenama a ponekad pomaže da do njih dođe. Postoji mogućnost da sama po sebi nema utjecaj na društvene promjene. Funkcionalistički i marksistički pristupi polaze od stajališta da religija djeluje konze rvativno na društvo te da društvene promjene zapravo oblikuju religiju. Kad se kaže „ konzervativno „ onda se misli na održavanje stat usa quo. Funkcionalistički pristup smatra da religija djeluje na taj način i da utječe pozitivno na društvenu integraciju i solidarnost. Upravo zato jer nudi kao zajedničko vjerovanje sustav normi i vrijednosti te pomaže pojedincima u prevladavanju napetosti i konflikata koje nastaju u društvu. U ovom pitanju sociolozi često uspoređuju stajališta Marxa i Webera. Marxa je s matrao da je materijalni svijet oblikovao ljudska uvjerenja to jest da ekonomski sustav oblikuje vjerovanja
pojedinaca pa da način proizvodnje ( u ovom slučaju kapitalistički ) determinira i određuje oblik religije koji će biti determinantan u određenom društvu. Weber odbacuje stajalište da religiju uvijek oblikuju ekonomski fenomeni iako mogu imati utjecaj na religiozno ponašanje ali to nije pravilo. Postoje okolnosti u kojima se dešava suprotno to jest da religijska uvjerenja značajno utječu na religijsko ponašanje. U nastojanju da objasni društvenu akciju i motive koji dovode do nje Weber pokušava otkriti veze među događajima i ustanoviti kauzalne odnose što se upravo može zamijetiti u njegovoj studiji Protestantska etika i duh kapitalizma . Pitanje koje se postavlja je zašto asketski protestantizam doveo nastanku kapitalizma. Povezanost te dvije akcije nastojao je razumjeti kroz analizu motivacije asketskih protestanata za prihvaćanje kapitalističkog ponašanja, a glavni motiv je po njegovom mišljenju bio uvjeriti sebe da su predisponirani za odlazak u raj.
Weberova teorija društvenog djelovanja polazi od tvrdnje da njime upravljaju značenja pa se na taj način i djelovanje može razumjeti samo ako se uvažava svjetonazor slika i predodžba o svijetu koje imaju određeni pripadnici društva. Iz takvog razumijevanja svijeta pojedinci izvlače značenja, ciljeve i motive kojima se rukovode u svojim postupcima. Religija čini važan čimbenik u svjetonazoru pojedinaca pa stoga i religiozna značenja i ciljevi mogu utjecati na djelovanje u širem društvenom kontekstu pa i to da religiozna uvjerenja upravljaju ekonomskim djelovanjem.
15
Kapitalizam i asketski protestantizam
U protestantskoj etici i duhu kapitalizma Weber dokazuje da je poseban oblik protestantizma asketski kalvinistički protestantizam prethodio razvoju kapitalizma. Dokazuje da se kapitalizam prvo razvio gdje je ta religija imala prevladavajuću ulogu. Za primjer navodi
Kinu i Indiju koje su imale tehnološko znanje, radnu snagu pa i poduzetnike ali nije postojala religijska podrška koja bi poticala razvoj racionalnog kapitalizma. Prve kapitalističke zemlje gdje se razvio racionalni kapitalizam su područja zapadne Europe i Sjeverne Amerike gdje je i prevladavao asketski protestantizam a naročito kalvinizam kojem su u najvećem dijelu pripadali građani koji su bili prvi kapitalistički poduzetnici.
Veza kalvinizma i razvoja racionalnog kapitalizma
Kalvinizam kao dio protestantizma prisutan je u zapadnoj Europi 17. Stoljeća a zasniva se na postavkama Johna Calvina koji tvrdi da u društvu postoje skupine odabranih kojima je osiguran put do nebeskog kraljevstva na način da ih je odabrao sam Bog još prije nego što su rođeni. Oni koji nisu „ odabrani „ neće dobiti mjesto na nebu u raju bez obzira na to što se dobro ponašaju u zemaljskom životu. Drugi oblik kršćanske religije polazi od uvjerenje Martina Luthera koji smatra da pojedinci kršćanske vjeroispovijesti mogu mogu doći na nebo ali to ovisi o načinu kako su se ponašali na zemlji. Za sve kršćane bitno je vjerovati istinski u Boga i ponašati se u skladu sa božjom voljom na zemlji. Da bi postigli svoj cilj prije svega se moraju u potpunosti posvetiti na način da savjesno izvršavaju svoje dužnosti neovisno od toga kakav im je položaj dodijeljen u društvu nezavisno od Boga. Iako se čini da je Lut eranstvo trebalo dovesti do razvoja kapitalizma ono je poticalo ljude da proizvode i zarađuju onoliko koliko im je potrebno za zadovoljenje osnovnih materijalnih potrebe pa je veliki naglasak bio na pobožnosti i samoj vjeri a puno manji na stjecanju materijalnog bogatstva.
Doktrina predestinacije koju zagovara Calvin sugerira da unaprijed određeni pojedinci koji završavaju na nebu bez obzira na svoje ponašanje na zemlji nemaju motivaciju. No odgovor je kako tvrdi Weber u tome što su kalvinisti imali psihološki problem a taj je da nisu bili sigurni jesu li među izabranima. Stoga je cilj njihovog ponašanja nije bio osigurati mjesto na nebu već uvjeriti sebe da su izabrani za život na nebu. Pretpostavljali su da će samo oni koje je izabrao Bog imati dobar život na zemlji a ako su se ponašali u skladu sa religijskom doktrinom mogli su očekivati da ih i nakon smrti čeka život na nebu odnosno u raju. Takva protestantska etika koja ima karakteristike asketske etike prije svega potiče na suzdržavanje od životnih užitaka i samokontrolu u ponašanju. Takav stil života stvorio je pojedince koji su se trudili razviti vlastite karijere sa jednim ciljem a taj je zarađivanje novca kao konkretan pokazatelj uspjeha u nečijem pozivu i dokaz da taj uspjeh znači da pojedinac nije izgubio milost u božjim očima. Navest ćemo stav prisutan kod vođe metodističkog preporoda koji navodi Weber (Weber, 1958.) Jer religija nužno mora urodit marljivošću i štedljivošću, a ove pa k ne mogu do uroditi 16
bogatstvom. Moramo savjetovati sve kršćane da stječu sve što mogu i štede koliko mogu; zapravo da se obogate. Smisao bogatstva nije trošenje na luksuz kao što smo već objasnili ranije već na slavu Božju. To znači raditi na što većem uspjehu na vlastitom pozivu i reinvestirati dobit u razvoj posla. Protestanti su bili veliki protivnici dokoličarenja, lijenosti i pretjeranog spavanja, trebalo je spavati šest do osam sati dnevno. Seksualne užitke trebalo je strogo uživati i isključivo u cilju prokracije (rađenja djece). Zabranjene su sve spontane zabave, užitci i odlasci u barove to jest sve što je moglo skrenuti čovjeka od njegova poziva. Takav način života u okviru tih principa bio je znak da pojedinac nije izgubio milost u božjim očima. RELIGIJSKI TEMELJI SVJETOVNOG ASKETIZMA
U povijesti su postojala
četiri glavna oblika asketskog protestantizma:
KALVINIZAM (u obliku kojeg je poprimio u glavnom području svoga utjecaja u zapadnoj Europi, osobito u 17 st.)
PIJETIZAM (koji se od kalvinističkog pokreta prvo odvojio u Engleskoj, te je ostao u labavoj vezi s ortodoksijom)
METODIZAM (njegovim utemeljiteljima nije na umu bilo stvaranje nove Crkve,
nego samo nanovo buđenje asketskog duha unutar stare) BAPTISTIČKE SEKTE
KALVINIZAM:
•
Vjerski pokret u 16. i 17.st. ( Nizozemska, Engleska i Francuska). T eološki pravac reformacije koji je nastao pod utjecajem Jeana Calvina .
•
Učenje o predodređenju dogma kalvinizma “Čovjek postoji radi Boga, on je oruđe njegove volje”
•
Kalvinizam je vjera oko koje su se vodile velike političke i kulturne bitke 16. i 17. st. u većini visoko razvijenih zemalja.
•
teološki pravac reformacije koji je nastao pod utjecajem Jeana Calvina
• Njegovo teološko djelo « Institucije kršćanske religije » obilježilo je reformaciju i sustavno predstavilo osnove reformirane teologije, koja se po njemu naziva kalvinska.
To ne znači da ga slijede kao nepogrešivi i vrhovni izvor autoriteta već je teološki predstavnik koji je svojim utjecajem dao pečat na formiranje reformirane teologije. Njegovim djelovanjem u Ženevi počinje povijest Reformirane Crkve, kao kon fesije unutar kršćanstva. •
Crkva je zajednica vjernika, pozvanih od Boga i izabranih za spasenje
•
Kalvinizam ističe da je Krist jedini posrednik između Boga i čovjeka, a dužnost crkvenih službenika nije u posredovanju pred Bogom, već upravljanju za Božju sl avu, izgradnji vjernika te služba, poučavanje i naviještanje Krista, nauka sv. Pisma te služenje sakramenata. 17
•
Kalvinska teologija ističe Bibliju kao vrhovni autoritet u pitanju teologije, vjere i morala. Biblija je istinita Božja Riječ i Objava Božje volje zbog toga ju vjernik čita, proučava i temelji duhovnost na njoj.
•
Od katoličke se vjere razlikuje po protestantskom učenju o spasenju u kojemu su vjera, milost i Sveto pismo suprotstavljeni crkvenoj ustanovi i sakramentima, a od luteranstva se razlikuje snažno naglašenom predestinacijom.
•
Bogoštovlje je kod kalvinista pojednostavljeno i služi se živim jezicima. Njihove su bogomolje bez oltara, slika, kipova te imaju samo propovjedaonicu.
PIJETIZAM:
• Nastao na tlu kalvinizma. Nije bio toliko formalna religija koliko “pokret unutar crkve” • Nastao je najprije na tlu kalvinizma u Engleskoj,i osobito,u Nizozemskoj •
On nije bio toliko formalna religija, koliko pokret unutar crkve; naglasak se stavljao
na proučavanje Biblije •
Bio je jednostavna intenzifikacija reformiranog asketizma
– snažno je stavljan naglasak na ˝praksu pobožnosti˝, dok je doktrinalna ortodoksija stavljana u pozadinu
•
Pijetizam je zbog dubokog nepovjerenja prema Crkvi teologije počeo prikupljati sljedbenike ˝prakse pobožnosti˝, tj. stvarati nevidljivu Crkvu izabranih vidljivom na ovoj zemlji
• Nisu išli tako daleko da formiraju odvojenu sektu, već su pokušali u postojećoj zajednici živjeti životom oslobođenim svih napasti svijeta i u svim svojim podrobnostima diktirani m Božjom voljom, te se na taj način uvjeriti u svoje ponovno rođenje koje bi se vanjskim znakovljem manifestiralo u njihovom svakodnevnom ponašanju
METODIZAM:
• Nastao u 18.st unutar engleske državne crkve. Metodizam je englesko -američki pandan pijetizmu.
•
Emocionalna, asketska vrsta religije koja u velikoj mjeri odbacuje dogmatski asketizam, a odgovara kontinentalnom pijetizmu.
•
Središte religioznog stremljenja pokreta je postizanje CERTITUDO SALUTIS -vjere u spas. Ova metoda je rabljena za proučavanje emocionalnog čina obraćenja što čini neprijepornu vezu s njemačkim pijetizmom. 18
•
Pošto je metodizam ušao u savez s asketskom etikom koja sve emocionalno odbacuje, prihvaća se Wesleyevo učenje o posvećenju, koje odbacuje predestinaciju
•
Pošto se u učenju o predistin aciji, vjeri u spas pristupalo kao pojavi u svjesnosti o milosti koja izrasta iz asketskog ponašanja, Wesleyevo učenje da “ samo krjeposno ponašanje nije dovoljno, već je nužan osjećaj milosti” o kojem piše u “Deklaraciji” iz 1772. god., dovodi do teškoća među metodistima.
BAPTISTIČKE SEKTE:
•
Baptistički pokret i sekte su u 16. i 17. st. izravno proizašle iz kalvinizma, te su uz menonite i kvekere neovisan izvor protestantskog asketizma.
• Najvažnije karakteristika svih tih zajednica je crkva vjernika, zajed nica osobno pravovjernih i ponovo rođenih, dakle sekta, a ne crkva. Iz toga je proizlazilo da se samo odrasli, koji su osobno stekli vlastitu vjeru, smiju krstiti.
•
Opravdanje kroz tu vjeru se sastojalo u duhovnom usvajanju dara spasenja kroz individualno otkrivenje
•
Važnost znanja crkvenih učenja je minimizirana, a to mjesto zauzima modificirana renesansa ranokršćanskih pneumatičkih učenja. Stoga se u prvim baptističkim zajednicama strogo izbjegava općenje sa svjetovnom ljudima. U kasnijim se, pak, zajednicama zadržalo samo načelo odbacivanja svih idolatrija tijela
•
Biblijski način života, kao razlaz sa svim životnim uživanjima, uveli su švicarski i južnonjemački baptisti po uzoru na život apostola.
•
To se nije slagalo s karakterom vjere koji počiva na učenju o unutarnjem svjetlu neprekidnog otkrivenja koje razlikuje čovjeka od prirodnog čovjeka koji je bezbožan. Tako je uklonjen autoritet Biblije, odbačeni su sakramenti, te je počeo razvoj.
•
Barclay je razvio teoriju da se dar božje milosti ne može zaslužiti, već se ponovo rođenim mogao smatrati samo onaj koji je odbacivao svijet, te slušao diktate savjesti kroz koju govori Bog.
•
Kako bi se nadvisilo sve nagonsko, razvijena je ideja da ekspektant tiho čeka da se Duh spusti za što on mora postići spokojstvo duše.
•
Strogo apostolski način života ipak se nije apsolutno prihvaćao, već je bila razvijena dobro stojeća buržuazija. Unatoč razvoju polukomunističkih zajednica, sekta GNJURAČI je i danas oštra u osudi obrazovanja te posjedovanju ičeg više od nužnog za život.
19
ASKETIZAM I DUH KAPITALIZMA:
•
Svećenici, kao religiozne sile, imali su odlučujući utjecaj na formiranje nacionalnog karaktera.
•
Glavni pisac engleskog puritanizma, Richard Baxter, u svom sažetku puritanske etike, “Christian Directory”, govori o moralnoj dv ojbenosti stjecanja bogatstva ako to dovodi do besposličarenja i napasti tijela, zbog čega je posjedovanje i smatrao negativnim.
•
Tračenje vremena, koje se smatralo beskonačno vrijednim, bilo je i načelu prvi i najsmrtniji grijeh, a rad je, osim što se smatrao svrhom života, bio najbolji lijek za odstranjivanje seksualnih napasti koje su podrazumijevale svaki spolni odnos, osim za nastavljanje vrste.
•
Prema Baxterovom tumačenju izjave sv. Pavla, poziv na rad ne isključuje ni bogate, a čovjeku bez poziva nedostaje metodičan karakter kojeg svjetovni asketizan zahtijeva.
•
S aspekta stvaranja privatnog bogatstva, asketizam je osuđivao nečasnost i neobuzdanu pohlepu – jurenje za bogatstvom zbog samog bogatstva osuđivao je kao gramzljivost jer je bogatstvo samo po sebi bilo napast, a s druge strane, stjecanje
bogatstva kao plod rada u pozivu smatrano je kao znak Božjeg blagoslova
Duh kapitalizma
Po Weberu duh kapitalizma začet je upravo u etici asketskog protestantizma. On objašnjava da su mnogi čeznuli za stjecanjem bogatstva koje im je bio cilj sam po sebi dok asketski protestanti imaju drugačiji stav prema bogatstvu koji je tipičan za racionalni kapitalizam čija je bit „ težnja za stjecanjem zarade i uvijek iznova novog profita „. Kapitalistička poduzeća prožeta su racionalnom birokratskom organizacijom u kojoj se poslovi vode sustavno i racionalno a troškovi procjenjuju u cilju profita. Dakle u osnovi kapitalističke prakse je duh kapitalizma kao skupina ideja etičkih načela i vrijednosti što je kod Webera ilustrira no i citatima iz Frenklinovih djela; Nužne upute za one koji se žele obogatiti i Savjet mladome trgovcu: Franklin piše:“ Upamtite da je vrijeme novac“. Razonoda i nerad troše novac. „Upamti da je ugled novac „. Reputacija da je čovjek „ mudar i pošten „ stvorit će ugled jednako kao i vraćanje dugova na vrijeme. Smatra da poslovni čovjek mora bit marljiv i štedljiv a točnost i marljivost važna su komponenta poslovanja ( Haralambos, Holborn 2002.) Weber naglašava da je „ duh kapitalizma je puno više od načina da se stekne novac „ već je to kultura i način života zasnovan na etici dužnosti i obvezama. Metodično i dosljedno inzistiranje na „svojem pozivu“ utječe na razvoj racionalnog kapitalizma. Zarađivanje novca postalo je bitnim načelom religiozne i poslovne etike a protestantska interpretacija ostvarivanja profita opravdavala je djelovanje poslovnog čovjeka . Protestantizam je utjecao na razvoj dvije glavne karakteristike kapitalističkog industrijalizma to jest uveo je standardizaciju proizvodnje i specijaliziranu podjelu rada. Upravo protestantska jednostavnost
načina života pomogla je kapitalistu pojedincu u standardizaciji proizvodnje a naglašavanje 20
„važnosti stalnog poziva osiguravalo je etičko opravdavanje za tu etičku specijaliziranu podjelu rada“. Kad se ograničenje potrošnje kombinira s tim oslobođenjem strasti za stjecanjem novca neizbježni je rezultat očit: akumulacija kapitala pomoću asketske prisile na štednju. Ograničenja koja su bila nametnuta potrošnji bogatstva prirodno su služila njegovu povećanju omogućavajući produktivno ulaganje kapitala ( Weber. 1958.). Dakle asketski protestantizam kako to naglašava Weber upravo je omogućio akumulaciju kapitala, investicije i reinvesticije te stvorio nove poslove koji su se širili i omogućavali daljnji razvoj kapitalizma. Weber dokazuje da je asketski protestantizam i njegova racionalna kalkulacija koja je potrebna za ostvarenje maksimalnog profita dovela do razvoja modernog racionalnog
kapitalizma. Ponašanje koje je u skladu s kapitalističkim sustavom ima naglasak na formalnoj racionalnosti, proračunu i točnim procjenam a u ostvarivanju maksimalnog profita. Uz racionalnost vezanu za kapitalističko poduzetništvo Weber inzistira na racionalno pravnom sustavu, odvajanju poslovnog i privatnog, upravljanju financijama i uspostavu racionalnog sustava administracije. Zaključno:
Ukratko asketski protestantizam potječe razvoj kapitalizma koji se temelji na racionalnom pristupu društvenom životu što s vremenom može umanjiti značenje religije. Weberove ideje doživjele su kritiku obzirom da u nekim dijelovima svijeta kalvinizam je bio snažan ali se ipak kapitalizam tamo nije razvio odmah. Ovdje mnogi smatraju da se radi o pitanju što je bilo prije?; kokoš ili jaje; kalvinizam ili kapitalizam. Odgovor na to pitanje je predmet nekog drugog predavanja ali se ipak može ustvrditi da se nak on tradicionalnog kapitalizma racionalno kapitalističko poduzetništvo nije pojavilo sve do kapitalizma to jest samo su kalvinisti razvili model kapitalističkog ponašanja koje je uključivalo racionalno planiranje za postupan ali siguran rast kapitala pa su samo oni mogli razviti kapitalističko ponašanje prije nego li je kapitalizam uopće zaživio. Dakle Weber je dao značajan doprinos analizi nastanka racionalnog kapitalizma i utjecaja religijske kulture na ekonomske promjene. Weber je tvrdio da ekonomska anal iza mora obuhvaćati ne s amo, ekonomske pojave“ nego i „ekonomski
relevantne pojave“ i „ekonomski uvjetovane pojave“. Ekonomski relevantne pojave su neekonomske pojave koje mogu imati utjecaj na ekonomske pojave kao što su norme i institucije. Paradigmatski primjer je asketski protestantizam analiziran u protestantskoj etici.
Tip religije koju neka skupina usvaja djelomično ovisi o vrsti posla koju njeni pripadnici obavljaju. Ekonomska sociologija upravo analizira ekonomski uvjetovane pojave i ekonomski relevantne pojave koje su ljudima značajne upravo zbog utjecaja na ekonomske aspekte stoga
je protestantska etika značajna po analizi kako idejni i materijalni interesi potiču ljudske aktivnosti ali po pravcima koje utemeljuju ideje proistekle iz kulture, reli gije i slično.
21
Literatura: M.Haralambos; M.Holborn:“ Sociologija“ , Golden marketing,Zagreb, 2002. Robert A.Nisbet:“ Sociološka tradicija“ , Golden marketing-Tenička knjiga, Zagreb, 2007. Anthony Giddens:“ Sociology“ , Polity press 2013. George Ritzer:“ Suvremena sociologijska teorija“ ,Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1997.
Max Weber:“ Protestantska etika i duh kapitalizma“, Zagreb, 2006. Max Weber: „ Suvremene interpretacije“,Sociološko društvo Hrvatske, Zagreb, 1991. Neil J. Smelser; Richard Swedberg: „The Handbook of Economic Sociology“, Princeton University Press, 1994.
R. Swedberg; „Načela ekonomske sociologije“;MATE, Zagreb 2003.
22
