O POJMU POLITIČKOG CARLA SCHMITTA UVOD Schmitt je stvorio političku teoriju u kojoj je kroz dominaciju pojmova političkih prijatelja i neprijatelja, države, borbene skupine, rata, političkog jedinstva, izvanrednog stanja, norme i odluke želio objasniti fenomen političkog. U tekstu se provlače još dvije teme – Schmittova kritika liberalne političke teorije te kritika ponašanja pobjedničkih sila prema Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata za koje se Schmitt potrudio da kontekstualno odgovaraju i budu nadopuna i potkrjepa njegovim tezama glavne teme. Navedene teme, po mom mišljenju, nisu ključne za razu razumi mije jeva vanj nje e osno osnovn vnih ih teza teza Schm Schmititto tove ve poli polititičk čke e teor teorijije, e, pa ću ih u ovom ovom seminarskom radu zanemariti. Prvo ću ukratko iznijeti te teze na način kako su predstavljene u tekstu, a potom ću iznijeti svoja razmišljanja o, po mom mišljenju, nejasnoćama i nekonzistencijama takvog pristupa pojmu političkog. Nije mi namjera ''kritizirati'' ovu teoriju s nekog vrijednosno-orijentiranog stajališta. Moje primjedbe se prvenstveno odnose na njenu dosljednost i logiku kroz ponuđeni kategorijalni aparat i defi defini nira rane ne veze veze među među kate katego gori rija jama ma.. Neki Neki moji moji kome koment ntar arii u teks tekstu tu mogu mogu se protumačiti kao neukusni, neumjesni i pretjerani, čak i vulgarni, ali se ipak odlučujem riskirati i predati tekst u ovom obliku, uz ispriku i sugestiju da mi je namjera bila snažnije dočarati svoju sliku Schmittove teorije i razmišljanja. Pojmom Pojmom političkog političkog
POLITIČKO U TEORIJI CARLA SCHMITTA Schmitt ne daje definiciju političkog, nego ga određuje pomoću kriterija, a riječ je o kriter kriteriju iju razlik razlikova ovanja nja politič političkih kih prijat prijatelj elja a i neprij neprijate atelja; lja; politi političko čko se nalaz nalazii unutar unutar inte intenz nzititet eta a tog tog odno odnosa sa.. Polit Politič ičko ko ne pred predst stav avljlja a odre određe đeno no podr područ učje je ljud ljudsk skog og djelovanja, već, kako je primijetio Leo Strauss, političko može nastupiti ''naknadno'' u bilo kojoj sferi, do tada neutralnoj i nepolitičkoj, poput religije, kulture, ekonomije, morala, obrazovanja itd. ako se ispuni kriterij političkog, tj. ako se stvore barem dvije borbene skupine koje su svoj sukob oko nekog interesa unutar tog dotičnog područja spremne riješiti ratom. Dakle, upravo zato što je posrijedi ozbiljan slučaj, političko je uvijek uvijek mjerod mjerodavn avno. o. Schmit Schmittt smatra smatra da je takvo takvo prošir proširen enje je mogućn mogućnost ostii uplita uplitanja nja političkog u sve sfere ljudskog djelovanja i mišljenja omogućio liberalni model totalne države u kojoj se država i društvo međusobno prožimaju. Prošla su vremena kada je moglo vrijediti jednostavno jednačenje državnog i političkog i kada je država stajala nasuprot društva, ne priznavajući ga za partnera kao u 18. st. ili je stajala iznad društva kao prepoznatljiva moć. Ius belli bio je tada u rukama države koja je bila nosilac političkog jedinstva, a s nastankom totalne države pravo objave rata imaju različite borbene skupine unutar političkog jedinstva, bilo međusobno, bilo protiv države. Dok se prije rat vodio među političkim jedinstvima, a za unutarnje ''probleme'' bila je dovoljna snažna policija, s ovom potonjom mogućnošću preuzimanja Ius belli realni su i građanski ratovi i revolucije koje mogu uništiti vlastito političko jedinstvo. Rat je za Schmitta oružani sukob, a oružje je niz sredstava za fizičko ubijanje što navodi na zaključak o cilju rata. Cilj je uništiti egzistenciju neprijatelja isto kao što neprijatelj želi uništiti našu egzistenciju da bi osigurao vlastitu jer je jasno da je njegova egzistencija uvjetovana nestankom naše i obrnuto. Za Schmitta svijet je pluriverzum koji se sastoji od više država, a ne univerzum koji bi pretpostavljao postojanje jedne ''svjetske'' države i sve dok je tako, egzistirat će i
1
političko. Svaki narod koji želi opstati u pluriverzumu mora imati snage i volje samostalno odlučiti o prijatelju i neprijatelju i ako je potrebno, svoju egzistenciju obraniti u oružanom sukobu, inače će prestati politički egzistirati. «Ako se neki narod boji napora i rizika političke egzistencije, naći će se jednako neki drugi narod koji će mu smanjiti te napore, preuzimajući njegovu 'zaštitu od vanjskih neprijatelja' i time političku vladavinu; tada zaštitnik određuje neprijatelje, na osnovu vječne povezanosti zaštite i pokornosti.»1 Država mora, radi vlastitog unutrašnjeg reda, mira i sigurnosti, samovoljno odrediti unutrašnjeg neprijatelja o kojemu može ovisiti opstojnost političkog jedinstva. Ovisno o sposobnosti države da u građanskom ratu zaštiti svoje pripadnike, uživa pravo njihove pokornosti, inače će se i sama morati staviti pod zaštitu neke organizirane stranke s istim konsekvencijama, a pravo odluke o prijatelju i neprijatelju prijeći će u druge ruke unutar političkog jedinstva. Država predstavlja političko jedinstvo ako je dovoljno snažna da zaustavi rat koje žele započeti suprotstavljene sile unutar njenog jedinstva, odnosno da može pokrenuti rat po svojoj odluci protiv svog ''unutrašnjeg neprijatelja''. Ako mogućnost takvog političkog djelovanja imaju suprotstavljene sile koje mogu proizaći iz bilo kojeg područja poput privrede, kulture ili religije, onda one postaju nova supstancija političkog jedinstva. Političko jedinstvo ne postoji ako ni jedna strana nema potpunu moć tog djelovanja. Primjerice, ako su suprotstavljene sile «…dovoljno snažne da spriječe rat koji hoće državno vodstvo i koji proturječi njihovim interesima i principima, ali nisu dovoljno snažne da same, samovoljno, odrede rat po svojoj odluci, onda više ne postoji jedinstvena politička veličina.»2 Ako suprotstavljene sile unutar političkog jedinstva ne mogu ni jedno, ni drugo, onda još nisu dosegle odlučujuću točku političkog. Kao što je navedeno, razlikovanje prijatelja i neprijatelja je ključni kriterij za prepoznavanje političkog. Neprijatelj je za Schmitta samo politički, javni (hostis, a ne inimicus) i insistira da se to razlikovanje prihvati samostalno, tj. da se ne brka s drugim kriterijima poput kriterija dobro-zlo u moralu gdje bi neprijatelj bio zao ili kriterija korisno-štetno u ekonomiji gdje je neprijatelj štetan. Ova i sva druga razlikovanja mogu biti uzeta u obzir samo kao podrška. Neprijatelj predstavlja trajnu opasnost za postojanje vlastite egzistencije zbog čega se taj sukob mora riješiti, kada dosegne krajnju točku političkog, oružjem bez uplitanja ''trećeg'' ili nekim općenitim normama i sl. Smisao rata je u borbi protiv stvarnog neprijatelja, a ne za ideale ili pravne norme. Dok se ne dosegne ta krajnja točka političkog, ponašanje i odnos između sukobljenih borbenih skupina određeno je tom realnom mogućnošću. Razlikovanje prijatelja i neprijatelja mora biti precizno, a jedan narod ili bilo koja druga borbena skupina, svjesna krajnje posljedice kulminacije odnosa s neprijateljem, održava svoju nesigurnu egzistenciju proizvodeći ''političku napetost''. Naposljetku, taj odnos je vrlo dinamičan jer odluka jednog naroda hoće li se u odnosu na drugi narod postaviti kao njegov prijatelj, neprijatelj ili proglasiti neutralnost promjenjiva je. Dakle, rat kao realna mogućnost određuje ljudsko djelovanje i pretpostavlja ''specifično političko ponašanje'', iako nije cilj, svrha ili sadržaj politike. U ratu nisu bitni motivi koji ga pokrenu jer se može voditi jedino iz političkih razloga. Svijet bez rata bio bi svijet bez politike, a za Schmitta je vrlo upitno da li bi on bio moguć ili čak idealan i gnuša se ideje vođenja posljednjih ratova za vječni mir i blagostanje, tj. za postizanje tog ideala jer oni su najokrutniji i najkrvaviji. Odvijaju se kroz pokušaj totalne destrukcije neprijatelja lišavajući ga svakog obilježja humanosti, 1 2
Šmit (Schmitt), Karl (Carl), 2001.: Norma i odluka, tekst Pojam političkog , Filip Višnjić, Beograd; str.35 Ibid.;str.27
2
a nikad ne uspiju ispuniti svoj cilj. Zato se stječe dojam da je za Schmitta svijet bez politike možda jedino moguć u raju.
ZAPAŽANJA I INTERPRETACIJE S ovom Schmittovom konstatacijom završila bih izlaganje njegove političke teorije, iznešene u tekstu Pojam političkog jer su, po mom mišljenju, spomenute i objašnjene sve teze, bitne za njezino razumijevanje. Prije nego krenem s iznošenjem vlastitih razmišljanja o njegovoj teoriji, napomenula bih da sam odgovore na svoja pitanja tražila i u ostalim tekstovima, sadržanih u istom izdanju. Vrlo slabe tragove te teorije našla sam u tekstovima Politička teologija i Legalnost i legitimnost . Dakle, ni u jednom drugom tekstu, osim Pojma političkog, nema njene razrade, djelomične ili potpune, barem ne na način da bi mi značajnije pomoglo složiti njen ''mozaik''. 1.) Političko je kod Schmitta određeno stupnjem intenziteta odnosa prijateljneprijatelj koji je ujedno i njegov glavni kriterij raspoznavanja. Krajnji oblik tog neprijateljstva je rat, shvaćen kao oružani sukob u kojemu se zaraćene strane bore za vlastitu egzistenciju, a kad nema rata, specifično političko ponašanje dotičnih političkih subjekata određeno je njim kao realnom mogućnošću. Schmitt ne spominje drugu krajnost – mir kao ''ekstremni'' oblik prijateljstva. Možda bih kao jedino mjesto u tekstu koje dotiče tu temu označila jedan dio u petom odlomku teksta Pojma političkog koji govori o odluci o ratu i miru, a značajnim mi se čini sljedeći citat: «Međutim, učinak normalne države sastoji se prije svega u tome da u okviru države i njene teritorije prouzrokuje potpuno smirenje, uspostavi 'mir, sigurnost i red' i time stvori normalnu situaciju koja je pretpostavka za to da pravne norme uopće mogu važiti, pošto svaka norma pretpostavlja normalnu situaciju i nijedna norma ne može važiti koja je u odnosu na nju nenormalna.»3 Prvo moje pitanje, najjednostavnije izraženo, glasilo bi: Da li mir, odnosno normalna situacija koja se regulira normom, spada pod pojam političkog? Mislim da Schmitt ne daje jasan odgovor, odnosno želim pokazati da bez obzira koji odgovor bio, pozitivan ili negativan, ima reperkusije za dosljednost njegove teorije. a) Prvo bih krenula od pretpostavke da je odgovor potvrdan, tj. da političko obuhvaća i mir. U tekstu Legalnost i legitimnost Schmitt se bavi mogućnostima djelovanja, funkcijama i ovlastima koje države trebaju imati tijekom rata ili mira. Sljedeći citat iz tog teksta mogao bi pomoći za bolje razumijevanja mojih razmišljanja: «U vremenima stabilnih pravnih shvaćanja i konsolidiranog posjeda prevladavat će država jurisdikcije, a posljednje odluke donosi sudstvo odvojeno od države kao čuvar i održavatelj prava koje je različito od države, koje joj prethodi i koje joj je nadređeno. Uostalom, u jednoj takvoj zajednici, jedva da bi se još moglo govoriti o ''državi'' jer bi na mjesto političkog jedinstva došla puka pravna zajednica koja je, bar po fikciji, nepolitična. U vremenima velikih promjena ili prevrata javlja se ili država vlade ili država uprave ili, pak, već prema vrsti i vremenskoj mjeri promjene, i parlamentarna država zakonodavstva čija normiranja, čini se, najbolje omogućuju legalno prilagođavanje razvoju odnosa i povezivanja napretka i pravne sigurnosti.» 4 3
Ibid.;str.31 Šmit (Schmitt), Karl (Carl), 2001.: Norma i odluka, tekst Legalnost i legitimnost , Filip Višnjić, Beograd; str.306 4
3
S ovakvim odgovorom, pretpostavit ću da Schmitt ''prostor'' političkog dijeli na dva dijela – egzistencijalni koji je određen odlukom i vezan je za krajnji intenzitet neprijateljstva između borbenih skupina, te normativni koji podrazumijeva normalnu situaciju, tj. mir i uređen je normom. Kada odnos između dva politička subjekta odražava egzistencijalno, međusobno su se postavili kao neprijatelji, a kada je posrijedi normativno- politički subjekti su prijatelji. Kao što Schmitt sugerira da je političko, i kad nema borbe određeno realnom mogućnošću rata što izaziva specifično političko ponašanje između političkih subjekata bili oni prijatelji ili ne, zapitala sam se kako bi se ta teorija realizirala u praksi, između dvije države, kao što su, primjerice, Hrvatska i Mađarska, koje nisu nikad ratovale. Pretpostavljam da bi države, bez obzira na trenutno dobre političke odnose, uvijek trebale biti spremne na oružanu borbu, pa bi, po mojoj viziji takvog stanja, pogranično područje trebalo biti minirano, tenkovi, haubice i sl. trebali bi biti postavljeni duž granice sa cijevima okrenutima prema sada prijatelju, ali potencijalnom neprijatelju. Kada dođe izaslanstvo iz prijateljske države, treba se držati na nišanu od strane najboljih snajperista u državi – za svaki (ekstreman) slučaj jer nikad se ne zna. Ako bi mir spadao u političko, onda nastaje problem s određivanjem politički suprotstavljenih sila unutar političkog jedinstva. Lako je za prihvatiti da je pluriverzum sazdan od država koje međusobno uspostavljaju političke odnose, nebitno o prirodi tog odnosa. Schmitt kaže da suprotstavljene sile unutar bilo kojeg ljudskog djelovanja i mišljenja mogu doseći točku političkog ako dođe do grupiranja na prijatelje i neprijatelje i ako su spremne svoj sukob riješiti oružjem. Iz toga bi se moglo zaključiti da su svi ili bar većina odnosa u društvu i državi političke naravi, bez obzira regulirala se oni normama ili rješavala odlukama. Pravo zalazi u mnoge odnose, u kojima su se, po toj dedukciji, suprotstavljene strane grupirale kao prijatelji i između njih vlada normalna situacija, pa su norme dovoljne. Zvuči bizarno, ali po toj teoriji bi odnosi poput učenik-nastavnik, muž-žena, roditelj-dijete bili politički. Ako bi se tome još dodala priča o specifičnom političkom ponašanju koje je izazvano realnom mogućnošću rata, mislim da se gubi smisao.
ILUSTRACIJA 1
4
Legenda: PS1 I PS2= politički subjekti n=neprijatelj; p=prijatelj POLITIČKO=EGZISTENCIJALNO+NORMATIVNO STRIJELICE pokazuju stupanj intenziteta odnosa političkih subjekata. Pretpostavila sam da se oba politička subjekta u međusobnom odnosu, u isto vrijeme nalaze na istoj točci političkog, tj. ili kao prijatelji, ili kao neprijatelji b) Sada ću krenuti od drugog mogućeg odgovora na moje pitanje, a to je da mir, odnosno normativno ne spada pod političko. Mislim da bi onda izgubilo smisao jedna od najbitnijih, a ja bih se usudila reći najbitnija kategorija Schmittove teorije, a to je odnos prijatelj-neprijatelj jer bi ostao samo odnos između političkih neprijatelja. Tako bi, primjerice, kada bi dvije države zaratile i kada bi ostale države dijelom stale na jednu stranu, a dijelom na drugu, onda bi one države koje su stale na jednu stranu iz perspektive te zaraćene države bile njeni prijatelji, dakle ne i politički partneri iako ratuju na njenoj strani. Politički relevantan odnos bio bi samo s onim političkim subjektima s kojima ratujemo ili je rat, u njihovom odnosu, prisutan kao realna mogućnost, a reguliran je odlukama suverena. Razumijevanje političkog po tom ključu možda je smisleniji za teoretiziranje o suprotstavljenim silama unutar nekog političkog jedinstva jer se izbjegavaju bizarnosti koje su navedene u prvom slučaju, ali nastaju nove. Baš kada govorimo o suprotstavljenim silama unutar nekog političkog jedinstva, razmišljala sam koje su u Hrvatskoj dosegle točku političkog. Sjetila sam se dva primjera – Bad blue boysi i Delije ili skinheadsi i Židovi, crnci, Romi. Naravno, ni jedno to grupiranje nije u mogućnosti da postane nova supstancija političkog jedinstva jer je riječ o marginalnim skupinama, a i nisu u mogućnosti da realiziraju svoj sukob oružjem u ''klasičnom'' smislu, tako da ih ni ja, a vjerujem da ih ne bi ni Schmitt smatrao politički relevantnim grupiranjem. Hrvatska ne bi imala unutrašnje politike, tek možda malo vanjske jer nema riješene teritorijalne granice s nekim susjednim državama, a teritorij je (još) uvijek potencijalni casus belli. Schmitt kaže: «Iz pojmovnog obilježja političkog slijedi pluralizam svijeta država. Političko jedinstvo pretpostavlja realnu mogućnost neprijatelja i time neko drugo, koegzistirajuće, političko jedinstvo.» 5 Iz Schmittove teorije zaključujem da je za njega politički svijet pluriverzum kako on naziva egzistenciju više država, tj. političkih jedinstava, ali ono što nije dovoljno naglašeno – zaraćenih država ili barem onih ''loših'' političkih odnosa. Da bi neka država dobila ulaznicu za sferu međunarodne politike, mora ili obaviti rat ili proglasiti neku drugu državu neprijateljem i stvoriti ''političku napetost'' koja je potaknuta tom mogućnošću. Iz tog razloga, neke bi države poput Češke ili Švicarske bile danas u vrlo nezgodnom položaju. Također, postavlja se pitanje da li neke država ispada iz političkog kada s nekom državom okonča rat i proglasi mir, a ne ''nađe'' novog neprijatelja. Neke države, poput Japana ili Danske, već su dugo u miru sa svima. NATO i slične organizacije i savezi onda imaju vrlo pozitivan učinak za međunarodnu politiku jer mnogim državama omogućuju da budu ''in the game''. Kada Schmitt govori o svijetu bez politike kao svijetu bez rata, pretpostavlja da je ono jedino moguće ako bi nastala neka ''svjetska država'', stvorena od strane jednog ili skupa političkih subjekata pokoravanjem svih drugih država. Naravno, takav mir smatra upitnim i o njemu govori s mnogo ironije. Bitno mi je za primijetiti da Schmitt ne može zamisliti svijet bez ratova u sadašnjem obliku, podijeljenog na države kao 5
Šmit (Schmitt), Karl (Carl), 2001.: Norma i odluka, tekst Pojam političkog , Filip Višnjić, Beograd; str 36
5
teritorijalne jedinice koje vode politiku drugim sredstvima od onih kako sugerira kao jedino moguće. Ovdje dolazim do točke Schmittove teorije u kojoj se prepoznaju vrlo oštre granice pojma političkog, i da se, primjerice, prihvati ova teorija u svijetu, pa i u Hrvatskoj, otvorile bi se ozbiljne rasprave jer bi konotaciju političkog izgubili brojni procesi, fenomeni, funkcije, institucije, pa i ova znanost. Kad bi se dosljedno primijenila Schmittova teorija na trenutnu političku situaciju u Hrvatskoj, a vjerujem da je normalna (mišljeno kao Schmittov izraz), u njoj ne bi bilo politike. Recimo da bi sve ono što spada pod unutrašnju politiku Hrvatske, po Schmittovoj teoriji pripalo normativnom, ali pod normativno spada sve ono što se regulira potpuno ili djelomično normama kao ekonomija, pravo, obrazovanje, brak, religija… Kako bi se objasnila uloga premjera, izbora, političkih stranaka? Kako bi se pojmovi kao već spomenuta politička stranka ili politička znanost uopće zvala? Schmitt ne daje takve odgovore.
ILUSTRACIJA 2 Legenda: PS1 I PS2= politički subjekti n=neprijatelj; p=prijatelj POLITIČKO=EGZISTENCIJALNO STRIJELICE pokazuju stupanj odnosa političkih subjekata unutar egzistencijalnog koje je izjednačeno s političkim.
2.) Schmitt posvećuje veliku pažnju i pridaje veliki značaj ratu i izvanrednom stanju u objašnjavanju političkog. Iako ga smatra iznimkom, rat pretpostavlja miru i svim
6
političkim odnosima, a konsekvencija toga jest da se daje prednost neprijatelju pred prijateljem. Iznimka naspram pravila toliko ga oduševljava da mi se čini kao da davanje prednosti iznimci prihvaća kao vrlo važan princip funkcioniranja svijeta. Onda nije čudno da je po tom principu izveo i ovu političku teoriju. U tekstu Politička teologija piše: «Izuzetak je zanimljiviji nego normalan slučaj. Normalno ne dokazuje ništa, izuzetak dokazuje sve; on ne samo da potvrđuje pravilo, pravilo uopće živi samo od izuzetka. U izuzetku snaga stvarnog života probija koru mehanike ukrućene u ponavljanju.» 6 U istom tekstu kojeg započinje: «Suveren je onaj ko odlučuje o vanrednom stanju.» 7 još govori: «Mora da se stvori normalna situacija, i suveren je onaj ko definitivno odlučuje o tome da li to normalno stanje stvarno vlada. Sve pravo je 'situacijsko pravo'. Suveren stvara i garantira situaciju kao cjelinu u njenom totalitetu. On ima monopol te posljednje odluke. (…) Vanredan slučaj najjasnije otkriva suštinu državnog autoriteta.» 8 O važnosti izvanrednog stanja može se pročitati i sljedeće: «Vanredno stanje ima za jurisprudenciju analogan značaj kao čudo za teologiju. Tek sa sviješću o takvom analognom položaju može se saznati razvoj ideja filozofije države u posljednjim stoljećima. Jer, ideja moderne pravne države probija se s deizmom, s jednom teologijom i metafizikom koja čudo protjeruje iz svijeta i u čudu sadržano prekidanje prirodnih zakona, koje neposrednim zahvatom uspostavlja izuzetak, odbacuje isto kao i neposredni zahvat suverena u važeći pravni poredak.»9 a) Po mom mišljenju, ako bih definirala suverena s obzirom na izvanredno stanje, suveren bi bio onaj tko odlučuje efektivno do nastanka izvanrednog stanje, odnosno onaj tko ukida izvanredno stanje i uspostavlja normalnu situaciju. Schmitt se toliko fokusira na trijadu suveren-odluka-izvanredno stanje kao da ne primjećuje da svakom izvanrednom stanju prethodi neka interakcija između ''suprotstavljenih strana''. Ako se proglašava izvanredno stanje, znači – što Schmitt i govori, da norme više ne vrijede i da je potrebno ponovno uspostaviti normalnu situaciju. Znači, suveren je izgubio kontrolu nad ''redom, mirom i sigurnosti'', njegov položaj je poljuljan i mora se za njega ponovno izboriti. Moje pitanje glasi – da li je onda bitno tko ''odlučuje o vanrednom stanju'' kad ono već postoji? Suveren mora ući u rat i tu se krije još jedna moja kritika Schmitta. Smatram da bi polje političkog trebalo ograničiti prije rata (shvaćenog kao oružani sukob), odnosno da rat i izvanredno stanje ispada iz polja političkog jer u ratu, ne samo da ne vrijedi norma, već je i jamstvo ispunjenja odluke suverena neizvjesno i upitno. Političko je rasplinjeno, identitet suverena je zamućen. Rat može predstavljati diskontinuitet političkog na kojeg države moraju računati kao krajnju mogućnost nekog neprijateljstva i u kojeg ponekad moraju ući (makar ne željeli) radi obrane vlastite državnosti i suverenosti, no njegova je karakteristika da čini političke subjekte nemoćnim i stavlja ih u neizvjesnost. Primjer par excellance su mi američki ratovi protiv Vijetnama ili Iraka. SAD, ni kao najveća vojna, politička i ekonomska sila, oružanim rješavanjem svojih vanjskopolitičkih ''problema'' nije uspjela sprovesti svoju političku odluku. Rat je poraz politike, njena granica i sveopći kaos. Dakle, rat bi se po mom mišljenju trebao shvatiti kao svojevrsno podvrgavanje političkog jedinstva testu čija je politička sudbina neizvjesna do utvrđivanja rezultata tog testa. Zbog toga mislim da bi se ratno stanje za jedno političko jedinstvo trebalo smatrati kao stanje izvan političkog koje 6
Šmit (Schmitt), Karl (Carl), 2001.: Norma i odluka, tekst Politička teologija, Filip Višnjić, Beograd; str 96 Ibid.;str.91 8 Ibid.;str.95 9 Ibid.;str.107 7
7
traje do njegovog ukidanja iz razloga što se ne zna ''kvalitet'' političkog. Ne zna se o mogućnosti realiziranja odluka ''suverena'' zaraćenih političkih jedinstava ili suprotstavljenih borbenih skupina, i ne zna se sama supstancija političkog jedinstva. Također se ne zna hoće li političko jedinstvo uopće opstati nakon rata. Kontinuitet političkog ponovno se može uspostaviti jedino nakon ukidanja izvanrednog stanja. ILUSTRACIJA 3 Legenda: PJ= političko jedinstvo x, y, xy ,x+y= supstancije političkog jedinstva Ilustracijom 3 htjela sam vizualno prikazati mogućnosti uspostave političkog jedinstva nakon ukidanja izvanrednog stanja i ponovnog uspostavljanja normalne situacije. Političko jedinstvo može opstati u istom obliku, s istom supstancijom koja je označena s x. Kod PJ y pretpostavila sam dvije mogućnosti: 1.) staro političko jedinstvo prestalo je egzistirati i na njegovu mjestu nastalo je posve novo, s novom supstancijom političkog y i 2.) u političkom jedinstvu moć odluke posve je preuzela druga supstancija političkog. Unutar političkog jedinstva xy, moć odluke stara supstancija političkog x dijeli s novom y. Političko jedinstvo x+y zapravo označuje oblik saveza više političkih jedinstava koji se u odnosu na druga politička jedinstva postavljaju kao jedno. U ovoj ilustraciji pokušala sam sažeti mogućnosti i za oružane sukobe među političkim jedinstvima, a i za sukobe unutar političkog jedinstva. normalna situacija
PJ x normalna situacija
izvanredno stanje
PJ
PJ
x
x
PJ y
PJ xy
P x
J y
b) Iz navedenog Schmittovog citata o analogiji čuda i izvanrednog stanja, može se zaključiti sljedeće: Svijetom vladaju prirodni zakoni koji predstavljaju pravilo i oni
8
proizvode normalnu situaciju. Što se zapravo dogodi kada se u tom svijetu ''dogodi čudo''? Suveren neposrednim zahvatom u važeći pravni poredak uspostavlja izuzetak, tj. nenormalnu situaciju ili izvanredno stanje. Moderna pravna država želi protjerati čudo zbog čega bi se pravnici trebali zabrinuti jer izvanredno stanje za njihovu znanost isto je što i čudo za teologiju. Pravnički svemoćni Bog je omnipotentni zakonodavac koji neposrednim zahvaćanjem u pravni poredak čini ''čuda''. Mislim da nije potrebno ulaziti u dokazivanje besmislenosti i neozbiljnosti ove teze. Zanima me u kojoj bi vjeri, Bogu i ''čudu'' koje ''Biblije'' našao primjer koji bi trebao opravdati tu analogiju. Pitam se također da li je Schmitt izvorni inovator te ideje o povezivanju teoloških pojmova s pravnopolitičkim, ili ju samo podržava. Nedavno sam pročitala dobar vic o sličnostima – političara i pelena. Oboje treba mijenjati redovno i iz istog razloga. Treba li ih početi shvaćati ozbiljno? c) Schmitt kaže da je izuzetak zanimljiviji od pravila i da razbija monotoniju, ''koru mehanike ukrućene u ponavljanju''. Kao da govori o nečemu uzbudljivom, izazovnom, nešto što bi si svatko trebao priuštiti u životu da bi preživio u danima kolotečine i sl. Izuzetak je za Schmitta važniji od pravila i pravilo živi od izuzetka, ono je podređenu izuzetku. Izuzetak u Pojmu političkog je izvanredno stanje, a pravilo je normalno stanje. Moje tumačenje Schmittovog stava prema izvanrednom stanju stoga može biti samo podvojeno. S jedne strane, vidim Schmitta kao paranoika kod kojega strahu od ''lošega'', od potencijalnog uništenja egzistencije podređen je svaki mogući scenarij u političkom životu i vjerojatno svakog tko bi postupio obrnuto od onog što on sugerira, smatrao bi egzibicionistom, djetinjastim i nezrelim, neozbiljnim. Najidealnije bi bilo da je suveren paranoik i proglasi izvanredno stanje, bez obzira što mu eventualno drugi kompetentni suradnici govore da za to nema temelja, nema razloga. U rukama takvog čovjeka ta odluka bi zbilja bila moć i imala smisla. Ponekad mi se Schmitt čini fanatikom koji jednostavno voli rat i zveckanje oružjem, a ako ga nema – da se bar govori o njemu i da se za njega sprema. Taj izuzetak kao da je nešto fascinantno i veličanstveno. Moje je mišljenje da izuzetak može živjeti samo od slabog pravila. Jače pravilo iznimku onemoćuje i pravilu se podređuje organiziranje svih procesa. Uspostavljanjem pravila kao principa, kao vodilje – često se uspije naučiti kako ''ukrotiti' iznimku'', odnosno kako preživjeti iznimku bez posljedica po pravilo. Mislim da nema potrebe, a ni smisla, podrediti život neke zajednice, u ovom slučaju političkog jedinstva, iznimci koja je u ovom slučaju rat. Ne znam ni da li je taj princip koristan i za individualan svjetonazor jer neke iznimke u životu zbilja mogu biti lijepe i toliko toga zamijeniti, ali to nije sad tema jer se ova rasprava prvenstveno odnosi na ''političku'' razinu. Svjesna sam da je ovo sljedeće što ću napisati neumjesno i neukusno od mene, i da nemam prava na takve zaključke, ali ne mogu odoljeti. Razmišljala sam kakav je Schmitt bio kao osoba, ako je tako pisao… Pretpostavljam da je Schmitt bio osoba koja nikad ne bi ušla u avion ili čak u auto jer bi se bojao prometne nesreće, naselila se uz vulkan jer bi se bojao erupcije, hodala po nevremenu jer bi ga mogao ubiti grom i sl. Kad bi se i doveo u neku od takvih situacija, vjerujem da je razmišljao o takvim mogućnostima, no pitam se da li ga je taj osjećaj strepnje koji ga je tom prilikom ispunjavao činio sretnim. Moj stav prema ovom je vrijednosno neutralan, ovakvo nešto nije ništa neobično i rijetko – horori su, primjerice, vrlo popularni.
ZAKLJUČAK
9
Prostorom ovog teksta već sam izašla iz okvira poželjne maksimalne veličine seminarskog rada, pa ću zaključiti. Schmittova iznesena politička teorija koja je trebala «samo da teorijski uokviri jedan ogroman problem» 10 u najmanju ruku je nedorađena, a mislim da je daleko od bilo kakvog okvira. Uvijek očekujem od političke teorije da ponudi priču koja, ne samo da drži vodu, već da tako posloži ''stvari'' da kad se pogledaju kroz prizmu te priče čine takvim kakve su ponuđene. Očekujem da me uvjeri u mogućnost realiteta takve perspektive, bez obzira sviđala se ona meni ili ne, promatrala ja ''stvari'' iz njene perspektive ili iz neke druge. Iz tog aspekta, ne samo da ga smatram daleko ispod kategorije majstora političke teorije poput Marxa ili Webera, već ga jednostavno smatram lošim političkim teoretičarom, ako se uzme Pojam političkog kao njegov ogledni primjerak. Sama sam potrošila previše vremena na nešto od čega nema ''vajde'', čak mislim da moje uočene nekonzistencije ili bilo čije druge s kojima jesam ili nisam upoznata nemaju puno smisla jer da se i krene u usavršavanje te teorije, možda netko i jest, ona se odvija u takvim kategorijama da mislim da ne može polučiti konstruktivan pomak za aktualne moderne političke teorije. Nemam puno iskustva u ovakvim ''nastupima'', pa su velike šanse da su neke moje primjedbe pogrešne, ne odgovaraju ''pravom stanju stvari'', loše interpretirane i sl. Ja sam se ipak upustila u ova ''nabrajanja'' bez obzira jer kad bih bila opterećena s ovakvim ''opasnostima'' više nego jesam, ne bih nikad ništa napisala. Ako sam se dovela u neku ''opasnost'', voljela bih znati jer ne samo da bih željela naučiti iz svojih grešaka, željela bih da mi netko baci svijetla na Schmitta i njegovu političku teoriju. Ovo potonje doživjela bih kao čudo (u općeprihvaćenom teološkom smislu, ne šmitijansko-teološkom).
LITERATURA: Šmit (Schmitt), Karl (Carl), 2001.: Norma i odluka, Filip Višnjić, Beograd
10
Šmit (Schmitt), Karl (Carl), 2001.: Norma i odluka, tekst Pojam političkog , Filip Višnjić, Beograd; str 7
10
