STILISTIKA I STILISTIČKI PRAVCI Razvoj stilistike obilježila je smjena usmjerenosti na stil književnog djela i na stil neumjetničkih djela. U novije vrijeme teoretičari dijele mišljenje da se stilistikom mogu baviti samo oni koji dobro poznaju lingvističke discipline, kao što su fonologija, morfologija, sintakse, i sl. Prema Millsu, na Zapadu je predmet stilistike istraživanje književnih tekstova. Lingvistička se stilistika dijeli na tri dominantna pravca: impresionističku, strukturalističku i poststrukturalističku stilistiku. Područje IMPRESIONISTIČKE stilistike je jezik književnog djela, koji se istražuje prema subjektivnim kriterijima. Forma i jezik dva su odvojena pojma za ovu vrstu stilistike. Impresionistička se stilistika bavi analizom forme djela, vrijednosnim sudom i (ne)uspjehom djela kod čitatelja – blizak diskurs s diskursom eseja ili kritike. Dominantna vrsta stilistike posljednjih desetljeća 20.st. bila je STRUKTURALNA LINGVISTIČKA stilistika, čiji su predstavnici koristili lingvističke tehnike za dublju i precizniju analizu književnih djela (stil), ali i za analizu svih ostalih vrsta tekstova. Lingvistička se stilistika bavi jezikom književnih djela, jezikom određenog autora ili grupe autora; ona izdvaja i analizira pojedine tipove tekstova. Predmet strukturalne stilistike je vezan za slavensku stilističku školu, dok se anglosaksonska škola bavi proučavanjem stila književnih djela. Za strukturalne lingvističare književnost je zanimljiva kao jezik. Vrhunac ove vrste stilistike je funkcionalna stilistika, čije je podrijetlo u Praškom lingvističkom kružoku, a predmet su joj grupne stilske formacije. POSTSTRUKTURALNA stilistika nastala je u okrilju postrukt. filozofije i teorije književnosti – tekst je označen teorijom intertekstualnosti – on je dio procesa proizvodnje značenja. Post.stilistika je kritička analiza koja se bavi diskusrom kao političkim procesom. Čitatelj interpretira tekst u skladu s vl.diskursivnim i sociokulturnim praksama. Jezik je sredstvo kojim manipuliraju predstavnici moći u društvu kako bi se održala dominacija. Ispituje se stil autora, društvenih grupa i knjiž.pravaca kako bi se uspostavilo tumačenje socijalnih uvjeta (pod kojima stil nastaje) i onoga što on govori o pojedincu/grupi u određenim okolnostima. Ostalim stilističkim pravcima pripadaju:
-deskriptivna (stilistika izraza) proučava ekspresivne i impresivne elemente izraza; osnivač Ch. Bally -genetička stil. (stil.pojedinca) proučava jezik pojedinca (jezik pisaca); prema Guiraudu se bavi genetičkim izučavanjem odnosa između jezika i onoga tko se njime koristi -afektivnoj stil. pažnja je usmjerena na afektivne vrijednosti izraza koji su značajniji za ljudski komunikaciju nego intelektualni; naglašena je afektivna komponenta u govoru (manifestira se u dominaciji intonacije u odnosu na jezik); dominantno fonetsko-prozodijska jer se sve pojave na svim jezičnim razinama proučavaju kroz prizmu verbalnih vrednota govora (intonacija, pauze, intenzitet, tempo govora); Vuletić razlikuje 2 pravca: kvantitativni (smatra da se afektivni izraz razlikuje od neafektivnog po intenzitetu) i kvalitativni (osnivač: Petar Guberina; afektivni izraz nikad nije potpuno isti neafektivnom – to je drugi izraz, različitog smisla) -stil. (de)kodiranja: stilistika kodiranja (pošiljatelja) analizira način kodiranja teksta od strane pošiljatelja (odabir jezičnih jedinica, proučavanje ekspresivnih sredstava); stilistika dekodiranja (primatelja) usmjerena je na primateljevo razumijevanje teksta i način/uspjeh dekodiranja kodiranih značenja -kontrastivna pokazuje razliku u stilemima dva ili više jezika, razlike u funkcionalno-stilskoj pripadnosti pojedinih jezičnih jedinica, kod udaljenijih jezika, postojanje raznih stilova i podstilova; njena primijenjena uloga – prevođenje s jednog jezika na drugi, pisanje udžbenika, stvaranje stilističke kompetencije kod govornika jednog i drugog jezika; pomaže izdvajanju i definiranju univerzalnih stilogenih postupaka (sredstava) i stilematičnih jezičnih jedinica na različitim razinama -funkcionalna se bavi teorijom, izdvajanjem, klasifikacijom i opisom funkc.stilova, podstilova i žanrova; nastala u Rusiji -feministička je nastala u okviru poststrukturalizma; djeluje u okviru kritičke diskurs-analize; pokušava pokazati razlike u rodnim stilovima kao razlike između dva tipa diskura (dominatnih – muških i podčinjenih – ženskih); proučava način na koji je prestavljen rod u diskursivnim praksama
-praktična ili pedagoška analizira konkretne tekstove koji pripadaju raznim stilovima, daje upustva zaa proizvodnju tekstova koji će biti najprimjereniji određenoj situaciji; jedan od zadataka: razvijanje svijesti o jeziku, njegovim varijetetima te omogućavanje studentima praktične primjene u materinjem ili stranom jeziku -pragmastilistika proučava presupozicije, stilski relevantno funkcioniranje i efekt govornih činova, posebno kontrast između govornog čina i stvarne radnje -kognitivna stilistika smatra da čovjek projektira elemente strukture i komponente svog fizičkog na svoje apstraktno iskustvo pomoću kognitivnih metafora
SAKRALNI STIL Naziva se još vjerskim, tj. religijskim stilom (jezikom/varijetetom). Ima određenu sferu uporabe, svoje stilsko-jezične jedinice i namijenjen je točno određenoj skupini ljudi u društvu. Obuhvaća sferu usmene i pismene religijske komunikacije – žanrovski raznorodan (svete knjige raznih religija, jezik i stil obreda, molitvi, itd.). Neki njegovi žanrovi su monološki, a neki dijaloški, no imaju zajedničkih obilježja: visoki stupanj zadatosti, postojanje ustaljenih jezičnih struktura čija uporaba označava pripadnost određenoj religijskoj zajednici, ustaljene forme početka i kraja molitvi ili drugih tekstova, određena shema razvijanja pojedinog usmenog ili pismenog žanra, mali stupanj mogućnosti razvoja individualnog stila, arhaizmi, historizmi, teološki termini, ponavljanje pojedinih dijelova, inverzija, paralelizmi, ritmiziranost, stilske figure konstrukcije, posebna prozodija, intonacija i tempo izgovaranja. Centralna je riječ ovog stila Bog. Svi teološki termini posjeduju određenu dualnost: iamju tehnički status kao dio teološkog sistema i imaju pragmatički status, koji je svojstven uporabi prosječnog vjernika. Bogat je metaforikom i alegoričnošću. Ima utjecaj i na profane stilove. Posjeduje fatičku funkciju (poznavanje ustaljenih formula kao način izražavanja pripadnosti jednoj vjerskoj zajednici). Od posebnog je značaja poetska/magijska funkcija – označava usmjerenost poruke na samu sebe, usmjerenost ka formi izraza. Zbog nje religijski jezik ostaje oneobičen; djeluje ritmom, zvučanjem, ponavljanjem. Svete knjige mogu postati
prototekstovi za primarno književnoumjetničke tekstove; poznato je tematsko metatekstualno nadovezivanje i preuzimanje citata.
ZNANSTVENI STIL Realizira se primarno u pismenoj formi, no u okviru njega postoji i usmena realizacija. Svrstava se u grupu specifičnih stilova – onih koji imaju određenu užu sferu uporabe. Karakterizira ga objektivnost, preciznost, točnost, racionalnost, no postoji doza subjektivnosti i zastupljenosti emocionalno-ekspresivnih sredstava. Specifičnostima ovog stila se, uz stilistiku, bavi i retorika znanosti. Na zapadu se ta disciplina razvila s ciljem istraživanja koji su najefikasniji načini i sredstva uspješnog prijenosa znanstvene informacije. Dominatna funkcija znanstvenog stila je referencijalna funkcija – zadatak je donošenje novih informacija; uz ovu, pristune su i konativna (argumentativna) i ekspresivna funkcija; česta je i metajezična, ponekad i fatička. Jedna od osnovnih karakteristika je apstraktnost, posebno na planu leksika i gramatike (dominacija jednine nad množinom, forme trećeg lica, bezličnih i pasivnih konstrukcija nad aktivnim i osobnim). Na tekstološko-sintaktičkom planu rečenice su podložne specifičnoj organizaciji – lančanoj vezi: svaka rečenica slijedi iz prethodne kao njena posljedica (ono što je u prethodnoj rečenici pripadalo obavijesnom predikatu, tj. remi, u sljedećoj postaje obavijesni subjekt, tj. tema). Prema funkcionalnoj stilistici, ovaj je stil izrazito monološki, dok prema poststrukt. stil. predstavlja omjer intertekstualnosti (dijalogičnosti) – citati, navodnici, prepričavanje tuđeg govora, fusnote, popis literature. Dva su tipa čitateljske publike ovog stila: oni koji su dio znanstvene zajednice ili prate tu oblast iz nekih razloga i 'laici' koji znanstveni tekst čitaju s vanjske pozicije. Postoje dva podstila: -znanstveno-akademski (znanstveni u užem smislu) posjeduje svu zannstvenu aparaturu: fusnote, bilješke, literaturu; jezgra je akademskog diskursa; osnovni je stil komunikacije u akademskoj zajednici; struktura znanstvenog teksta: I(introduction) M(methods) R(results) (A) D(discusion); znanstveni tekstovi, uz verbalna sredtsva, mogu koristiti fotografije, grafove, tabele, crteže, grafove; poseban segment su sažetci na jednom od svjetskih jezika; osnovni žanrovi: znanstveni rad, izvorni znanstveni članak, pregledni članak, stručni članak, znanstvena knjiga,
monografija, referat, recenzija, magistarski rad, (diplomski i seminarski); posebni žanrovi: enciklopedijski (članci i natuknice) -instruktivni (znanstveno-udžbenički) namijenjen je za obuku adresata koji postupno savladavaju segmente određene znanosti; stil udženika razlikuje se od stila predavanja; žanrovi: udžbenici, priručnici, skripte, zapisana predavanja; usmena realizacija predavanja popraćena je neleksičkim glasovnim umetanjima, poštapalicama, ponavljanjem segmenata, fraza, riječi, digresijama, miješanjem konstrukcija; u usmenim žansrovim zastupljena su uvjerivačka jezična sredstva RAZGOVORNI STIL Realizira se u usmenoj formi; često se radi o nepripremljenom i spontanom govoru; dominantna forma je dijalog; nerijetko služi kao obrazac dramskome podstilu književno-umjetničkog teksta. Ovaj je stil varijanta jezika koju usvajamo kao djeca, ona najjednostavnija i najbliža varijanta. Karakteriziran je antropocentričnošću, konkretnošću, slikovitošću, metaforičnošću, kolektivnošću i tipizacijom. Njegovo najbitnije obilježje je upotreba stilski neutralnih sredstava u različitim sferama komunikacije – on je bazični funkcionalni stil, osnova za razvoj drugih stilova. Zahtjeva brzu reakciju, prisutna je smjena govornika, prekidanje iskaza, naglo mijenjanje tema, pauze, poštapalice, zvuke oklijevanja, ponavljanje dijela iskaza, itd. Najviše se realizira fatička funkcija, zastupljena najviše u ubačenim neleksičkim glasovnim elementima u šutnju (e, da...) – imaju značenje uspostavljanja i produžavanja kontakta. Drugi je aspekt vidljiv u komunikaciji obitelji – privatne šale, specifične fraze. Šutnja je specifičan element ovog stila – u toku razgovora može biti signal raznih situacija, odnosno raspoloženja (su)govornika – uvrijeđenost, ljutnja, no može značiti i visoki stupanj bliskosti osoba koje razgovaraju. Na fonolističkom planu, glavno je obilježje reduckija – propuštanje nekih glasova koji bi bili neophodni u potpunom stilu izgovora; to ide u paketu s povećanom brzinom govora. Svojstvena mu je bogata prozodijsko-intonacijska varijativnost – pomaže izražavanju emocionalnih, subjektivnih nijansi govora. Na leksičkostilističkom planu, prisutna je uporaba emocionalnoekspresivnog leksika, uz prisustvo subjektiviziranih riječi (hipokoristika, npr.); u kolokvijalnoj su uporabi zabilježeni i vulgarizmi i žargonizmi. U morfostilistici se ističe frekventnost glagola. Ovaj je stil prepun uzvika,
partikula, anaforičkih i kataforičkih elemenata. Na sintaktičkostilističkom planu, dominiraju eliptične, nepotpune rečenice, one u kojima su ubačeni nepovezani elementi. Gesta i mimika također su bitni kao pomoćni jezik, odnosno nužna pratnja usmene realizacije. Individualne geste vezane su za indiv.stil govornika, dok su one grupne kulturno uvjetovane. Njegovi minimalni žanrovi: govorni činovi i događaji, molba, naredba, želja, čestitanje, savjet, izražavanje sućuti, obećanje, prijekor, određene formule početka i kraja. Obična konverzacija ima fatičku funkciju i posjeduje narativne žanrove (priče, anegdote, trač), dok specijalna ima praktičnu svrhu i u nju spadaju razgovori kod ljekara, na neformalnom sastanku, u radionicama, prodavaonici ili na kolokviju, odnosno konferenciji. Osnovni strukturni elementi priče: Početak (apstrakt) orijentacija sredina (komplikacija,evaluacija,rješenje) kraj (pouka) Apstrakt je sažeti sadržaj priče, orijentacija smještanje priče u kontekst i uvođenje aktanata. Anegdoti je često pojačana važnost komplikacije, a često nema rješenja. Trač, kao specifični žanr, ima sve elemente narativnog teksta – aktante, jezgru, indekse. Razvija se kao pripovijedanje, svojstveno su mu prekidanje, komentari i zapitkivanja, grananje tema u više pravaca, digresije, itd. Prema Griceu, svaka konverzacija trebala bi imati opće načelo suradnje, koje uključuje: kvantitetu (odgovarajuća količina informacija), kvalitetu (trebalo bi govoriti istinu i samo ono što se može dokazati), relevantnost, modalitet (potreba za jasnoćom i izbjegavanjem dvosmislenosti). REKLAMNI STIL Specifičnost je u tome što se ne svodi samo na verbalni kod; reklama sadrži i onaj vizualni, a može imati i auditivni (zvukovi iz prirode, glazba, glasanje životinja i sl.); vizualna i auditivna komponentna dolaze samostalno, bez verbalne. Reklama je tehnika zasnovana na informacijskoj pretpostavci da jedan reklama više privlači pažnju promatrača ukoliko više krši već stečene komunikacijske norme. Izbor jezičnih sredstava u reklami uvjetovan je dominantnom jezičnom funkcijom – konativnom. Reklama je uvjerivačka poruka koja sadrži retoričku i ideološku komponentu te je usmjerena na recepijente. Stilska sredstva koja se vežu uz konativnu funkciju: 2.lc.jd. i
mn., obraćanja, imperativi, stilske figure usmjerene na adresate. Referencijalna funkcija nalazi se u opisu proizvoda, u davanju podataka o njemu, u pravilu dolazi u kombinaciji iza nekih drugih funckija. Ekspresivnu f. sadrže oni elementi koji teksta reklame u kojima se susrećemo sa oblicima 1.lc.jd. ili mn., u kojima su izraženi stavovi ili emocije pošiljatelja poruke. Poseban značaj ima poetska/estetska funckija; tamo je gdje se verbalna komponenta oneobičava, gdje su jezična sredstva manje predvidljiva; takvu funkciju može imati uporaba stranoga jezika. Reklama ima i ludičku (zabavnu) funkciju (paronimska akrobacija u imenu reklame, igre riječima, glasovni simbolizam...). Reklamna verbalna poruka može biti formirana od najrazličitijih resursa jezika (žargonizmi, anarhizmi, neologizmi, profesionalizmi). U semiotičkoj se poruci simultano javljaju razni kodovi. Čest postupak privlačenja pažnje je poigravanje dvosmislenošću reklame. Jaka pozicija reklame je ime reklamniranog proizvoda; reklama uvijek ima ideološku karakterizaciju – potiče na kupovinu određenog proizvoda; reklama stvara svog imaginarnog recepijenta (jednako kao i književnoumjetnički tekst) pa u ovisnosti o tome promovira ideološke vrijednosti – patrijahalne, estetske, moderne i sl. Reklame se u okviru kritičke diskursne stilistike promatraju kao tip diskursa koji često pokazuje odnose dominacije i subordinacije jednog društva. Forma reklame je začudna, originalna, dok je njen sadržaj formiranje i podržavanje stereotipa – taj je kontrast jedan od najznačajnijih izvora djelotvornosti reklame i njene stilogenosti. Reklama se može pojaviti kao sekvenca iz poznatoga filma, pseudoznanstevni tekst, pseudointervju i sl.(radi se o prikrivanju identiteta autora reklame). KNJIŽEVNOUMJETNIČKI STIL Postupkom preregistracije rješava se problem preuzimanja elemenata drugih stilova; ovaj je termin prvi put uveden u anglosaksonskoj stilistici – pod tim se podrazumijeva mogućnost preuzimanja bilo kojeg registra u književnoumjetničkom tekstu, pri čemu književni tekst, kao samodovoljan, može generirati značenja i situacije, odnosno, virtualni svijet putem jezika. Priroda postupka stilizacije također je metatekstualna; odlikovana je oponašanjem jezičnih sredstava karakterističnih za neki tip jezilne realizacije u svrhu ostvarivanja umjetničke funkcije. Stilizaciju proučavaju semiotička i lingvistička stilistika. U književnosti se ona javlja kao oponašanje neke forme, stila nekog pravca, djela ili pisca. Može se prepoznati po specifična govorna karakterizacija, uz niz tipičnih jezičnih
sredstava. Stilizirani ej tekst dvoglasan – postoji prototekst i metatekst koji je stvoren po njegovu obrascu. Jedan od slučajeva stilizacije je skaz – uvođenje pripovjedača u tekst, uz očuvanje svih karakterističnih jezičnih osobina koje taj lik smještaju u neku sredinu, određeno doba, socijalnu skupinu i sl. Semiotika književnosti, posebno moskovsko-tartuska škola, promatra umjetnost kao sekundarni modelativni sistem u odnosu na prirodni jezik kao primarni sistem. Svako je umjetničko djelo tekst na jeziku određene umjetnosti. Prema Lotmanu, književni je tekst cjelovit znak, a svi pojedinačni prirodnojezični znakovi u njemu samo su elementi znaka – književni se tekst čita na dvije razine: na prvoj se čita kao svaki tekst na prirodnom jeziku, a na drugoj kao cjelovit umjetnički znak. Semantičari smatraju da su moguća dva postupka u knjiž.tekstu: prirodnojezične riječi u određenom kontekstu dobivaju dodatna značenja (specifične konotacije koje vrijede jeidno u okviru toga teksta) ili se uvode okazionalizmi (nove riječi čije značenje i forma ne postoje izvan konkretnog teksta). Stilska dominanta u knjiž.tekstu je element stila teksta kojem su podčinjeni svi ostali njegovi elementi; tu ulogu imaju fonostilistički, morfostil., leksikostil.elementi; mogu biti i retorička pitanja, ekspresivne sintakse ili figure; stilska dominanta može biti i najznačajniji element stila nekog autora, skupine tekstova, umjetničkog pravca ili žanra. Prozni podstil Moguća je ista stilistička analiza na svim jezičnim razinama, kao i u svim drugim stilovima. U prozi je posebno značajna govorna karakterizacija, zatim funkcioniranje točke gledišta, problemi kompozicije, uvođenje figura i njihovo funkcioniranje, analiza narativnih figura, analiza intertekstualnih postupaka. Individualni piščev stil može se karakterizirati na osnovi odnosa prema govoru likova. Tuđi govor podrazumijeva prikazani govor, odnosno govor/iskaz nekog eminenta poruke što ga prikazuje drugi eminent u vlastitom govoru/iskazu – to je govor u govoru i govor o govoru. U književnoumj.tekstu se razlikuju autorski govor i govor likova (uključuje slučajeve postojanja pripovjedača u nekim segmentima teksta pa do dosljedne ja-forme). Govor likova realizira se u vidu upravnog govora, pri čemu autor dosljedno prenosi formu i sadržaj iskaza lika, s time da može dati svoj komentar. Autor može prepričati govor lika, prikazati njegov
sadržaj uz promjenu forme – prilagoditi ga vlastitom govoru i onda je riječ o neupravnom govoru. Posebna stilistička zanimljivost je slobodni neupravni govor, u kojem se miješaju osobine upravnog i neupravnog govora, doalazi do njihovog stapanja u posebno stilsko dvoglasje – takav govor nije nije odvojen navodnicima, u formi je 3.lc., čuva sve ostale govorne karakteristike, emocionalnu markiranost iskaza lika. Tuđi se govor uvijek percipira kao govor drugoga, koji je iz vlastitog konteksta prenesen u autorski i pri tome je sačuvao sadržaj i neka obilježja forme. Problem tuđeg govora povezan je s točkom gledišta – kada u tekstu dominiraju jezilna obilježja tuđeg govora, po pravilu se radi o uvođenju tuđe točke gledišta na frazeološkom planu. Uvođenje drugog prirodnog jezika u djelo pisano na jednom jeziku ima funkcije od kojih su najznačajnije govorna karakterizacija likova, oneobičavanje i stvaranje komičnog efekta. Poseban je postupak stvaranje izmišljenog jezika, kojeg pisac uvodi kao realnu činjenicu. Podstil poezije Jezik poezija suprostavljen je jeziku drame i proznog teksta po samoj formalnoj strukturi – poezija je zabilježena stihovima i strofama (određena je njena grafijska priroda). Poetski jezik ukida zabrane i ograničenja u odabiru, ali i u kombinaciji jezilnih jedinica koje djeluju u prirodnom jeziku – otuda u poeziji individualni neologizmi, neočekivane sintagme i posebna konfiguracija jedinica. Jezilni znak u poeziji nije jednak znaku prirodnog jezika, već je u osnovi ikoničan. Posebno mjesto u strukturi ovog podstila zauzima figura ponavljanja i to na raznim jezičnim nivoima. Prihvatljiva je pretpostavka da gramatičke kategorije, kada su istaknute putem međusobnog kontrasiranja, djeluju kao pjesničke slike. Stilogeni se postupak može prepoznati u slučajevima eliminiranja pojedinih gramatičkih kategorija (pr. odsustvo glagola). Stilogene se mogućnosti mogu pratiti i na drugim razinama – ritmo-melodijska struktura stihova, grafostilemske posebnosti, punktuacijski stilemi i sl. Rima je poseban fenomen podudaranja glasovnog sklopa na kraju stiha i semantičkog nepodudaranja, uslijed čega se stvara napetost smisla i figurativnost teksta. Metar nosi značenje po sebi i značenje kulturnog obrasca, ali i značenje u korelaciji sa smislom stihova. Metar, ritam i intonacija usko su povezani, pa poezija u kojoj je stih slobodan ima prepoznatljiv ritam. Metar u poetskom diskursu ima mnemoničku funkciju – praktičnu, izraženu u nepismenim i
pismenim kulturama; kohezivnu – metar je repetativan, rima dovodi u vezu riječi koje se rimuju; intertekstualnu – uvijek se dovodi u vezu metrička struktura nekih stihova s drugim stihovima takve strukture, što može označiti ideološku poziciju autora. Dramski podstil U drami dominiraju dijalog i monolog, dok je autorski govor u drugom planu, zabilježen u formi didaskalija i autorskih remarki. Umjetnički su dijalozi filozofski i dramski dijalog. Dramski je diskurs egocentričan – govorni subjekt indeksički, definira sve prema svojoj poziciji u dramskom svijetu. Dramski dijalozi mogu biti bazirani na stvarnim dijalozima – mora poštovati zakonitosti i principe nastanka i razvijanja dijaloga, makar one bile i svjesno prekršene. Svakodnevni i dramski dijalog mogu se analizirati s nekoliko gledišta: realizacija Griecovog načela suradnje, analiza principa uljudnosti, analiza strukture moći u dijalogu, fatička funkcija u drami i svakodnevnoj konverzaciji, govorna karakterizacija likova, šutnja u drami i svakodnevnom dijalogu. Dramski dijalog ima visoki stupanj elipse, mogućnost prekidanja i ubacivanja podteme u toku dijaloga o osnovnoj temi, itd. Postoje situacije u kojima je dijalog između likova zapravo izmjena monologa (pr. Beckett – U očekivanju Godota). Razlike između dramskog i razgovornog dijaloga: dramski implicira sukob, koji je bitan pokretač zapleta; fatička funkcija zastupljenija je u svakodnevnom dijalogu; dramski dijalog nastaje uvijek na fonu dvostruke komunikacije; dramski neke osobine svakodnevne konverzacije može potencirati i ponešto zanemariti; dramski je u funkciji realizacije primarno poetske/estetske funkcije.
PITANJA ZA 1. KOLOKVIJ IZ STILISTIKE
1. Definicija jezika? Jezik je sistem znakova koji služi za komunikaciju.
2. Nabroji funkcije jezika! 1.Referencijalna(denonativna, kognitivna) funkcija – izražava odnos između poruke i referenta; funkcija svake poruke – prenosi poruku, odnosno što objektivnije i točnije informacije o referentu
2.Ekspresivna (emotivna) – izražava govornikov subjektivni stav prema poruci, usmjerena je na izražavanje govornikovih emocija. Dominatna je u porukama u 1.lc.jd.
3.Konativna (apelativna) – usmjerena na primatelja poruke; djeluje na primatelja, apelira na njegove osjećaje ili misli; treba izazvati određenu reakciju (koristi se vokativ, 2.lc.jd./mn., imperativ)
4.Fatička – usmjerena je na kontakt; služi uspostavljanju, produženju ili obustavljanju komunikacije, provjeravanju ispravnosti kanala; dominatna u svakodnevnoj komunikaciji; cilj je održavanje komunikacije, a ne razmjena poruka
5.Metajezična – označava usmjerenost poruke na kod; zastupljena u iskazima u kojima sudionici komunikacije provjeravaju koriste li isti kod, u definicijama i u citatima
6.Poetska (estetska) – usmjerenost poruke na samu sebe; poruka više nije sredstvo općenja i postaje njegov cilj; funkcija je svojstvena književnoumj. tekstovima; takožer se može koristiti u razgovornom stilu, publicističkom, političkim sloganima, reklamama
3. Što proučava lingvistička stilistika? Ljudski, prirodni jezik kao sistem znakova koji ima svoju strukturu i svoje podsisteme
4. Nabroji vrste znakova! 1.Ikone(ikonički) – stvarna sličnost između znaka i predmeta 2.Indeksi(indikatori) – znakovi koji nisu rezultat čovjekova djelovanja; javljaju se sami u vezi sa svojim predmetom na osnovu stvarne (uzročnoposljedične) veze; indikatori s motiviranom interpretacijom su simptomi; a oni s nemotiviranom su znamenja 3.Znakovi su užem smislu su arbitrarni, nemotivirani; simboli su naknadno motivirani znakovi na osnovi sličnosti ili kontigviteta
5. Tri dimenzije znaka/ dijela semiotike? 1. Semantika – proučava odnos znaka prema predmetu 2. Sintaksa – istražuje odnose među znakovima 3. Pragmatika – proučava odnos među znakovima i njihovim korisnicima; tj. odnos između znaka i čovjeka
6. Klasifikacija kodova? 1. Logički – obuhvaćaju paralingvističke (abecede, sistem gesta), praktične (signali – za upozorenje, drumska signalizacija), epistemološke (naučni
jezici – kemijski, matematički, fizički, formule), mantike (sistem znakova koji uključuju vještine proricanja (horoskop, gledanje u šalicu, karte, grah) 2.Estetski – vezani za umjetnosti i mitove; poetska/est.funkcija ima središnju centralno mjesto 3.Društveni – protokoli, obredi, igre, mode
7. Što je stil? Stil – način na koji se nešto radi
8. Što je stil u jeziku? Način izražavanja određenog sadržaja, tj. različiti načini izražavanja istog sadržaja
9. Što je stilem? Osnovna jedinica lingvostilistike koja nosi određenu stilsku informaciju
10. Kako nastaju stilemi? Prema Riffaterreu, nastau predvidljivom i nepredvidljivom uporabom jezičnih jedinica, tj. predstavljaju odstupanje od norme
11. Što znači termin 'oneobičavanje'? Očuđenje, začudnost
12. Koji su pravci u stilistici?
Impresionistički, strukturalna lingvistički, poststrukuralistički; deskriptivni i genetički, afektivni, stil.kodiranja i dekodiranja, kontrastivni, funkcionalni, feministički praktični, pragmastilistika, kognitivna
13. Koje je područje impresionističke stilistike? Jezik književnog djela
14. Koji je stilistički pravac dominantan posljednjih desteljeća? Strukturalna lingvistička stilistika
15. Koja su uvjerenja temelji poststrukturalističke stilistike? Poststrukturalna filozofija, teorija književnosti; tekst je mjesto za pregovaranje značenja; značenja proizlaze iz intertekstualnosti; svaki tekst je dio procesa proizvodnje značenja – dijalog s drugim tekstovima, diskursima
16. Osim osnovnih pravaca, koji još pravci postoje u stilistici? Deskriptivni i genetički, afektivni, stil.kodiranja i dekodiranja, kontrastivni, funkcionalni, feministički praktični, pragmastilistika, kognitivna
17. Koje se još (nelingvističke) metode koriste u stilistici? Statističke, matematičke i kompjuterske
18. Kakav je odnos stilistike i retorike? Stilistika se smatra nasljednicom retorike, odnosno modernom retorikom koja postupno utvrđuje svoj predmet, ciljeve i metode. Književnost je u prošlosti bila predmetom proučavanje retorike, a retorika teorija ukrašene
forme. Aristotel u Poetici promatra ukrase književnih djela, a u Retorici dopušta mogućnost primjene retoričkih ukrasa u književnosti. Postupno je došlo do preokreta – retorika se vezuje najviše za ukrašavanja govora, odnosno poetsku funkciju teksta.
19. Podjela retorike? Pet dijelova: inventio (invencija; služi pronalasku teme, argumenata i dokaza), dispositio (dispozicija; odgovara pojmu kompozicije), elocutio (elokucija; bavi se ukrašavanjem iskaza, tj. predstavlja teoriju tropa i figura), actio (akcija; obrađuje način izlaganja, geste, intonaciju), memoria (pamćenje; razvija mnemotehničke postupke).
20. Koja su tri elementa iz klasične retorike posebno značajna za stilistiku? Učenje o tropima i figurama, teorija kompozicije, teorija toposa i teorija triju stilova.
21. Koja su četiri tipa raslojavanja jezika? Socijalno, teritorijalno, individualno, funkcionalno-stilsko
22. Što istražuje socijalno raslojavanje jezika? Istraživanje govornih uloga pojedinca koje su direktno u vezi sa brojem njegovih socijalnih uloga.Ukupan broj govornih uloga čini govorni repertoar jedne osobe.
23. Što se podrazumijeva pod pojmom 'teritorijalno raslojavanje jezika'? Različiti dijalekti jednog jezika ili njegove varijante. Stilistiku zanima 'prebacivanje' sa jednog koda (dijalekta) na drugi u različitim situacijama. Posebno se istražuje zastupljenost dijalekata u književnosti ili novinarskom i publicističkom stilu (funkcije: govorna karakterizacija likova, istraživanje
autorove privrženosti određenom dijalektu; dijalekt u književnosti ili publicistici je postupak oneobičavanja).
24. Što proučava dijalektološka stilistika? Sve stilski markirane osobine pojedinih dijalekata na svim jezičnim razinama.
25. Što podrazumijevamo pod pojmom 'individualni stil'? Ukupnost jezičnog ponašanja, cjelokupan jezični repertoar nekog pojedinca (tempo govora, boja glasa, specifičnost glasovnih realizacija pojedinih fonema i repertoar intonacijskih tipova mogu poslužiti kao prepoznatljive crte nekog ideostila).
26. Koji je tip jezičnog raslojavanja najznačajniji za stilistiku? Funkcionalno-stilski
27. Prema ruskoj funkcionalnoj stilitici, koji su funkcionalni stilovi? Znanstveni (naučni), publicistički, književnoumjetnički, administrativni i razgovorni.
28. Koji su sekundarni funkcionalni stilovi? Scenaristički, esejistički, reklamni, memoarski, oratorski (govorni) i epistolarni.
29. Što sve obuhvaća sakralni stil?
Sferu usmene i pismene religijske komunikacije; žanrovski raznorodan (svete knjige različitih religija, jezik i stil izvođenja religijskih obreda, molitvi, obraćanja vjerskih službenika vjernicima
