POVIJESNI DIO IZ STAROSLAVENSKOG JEZIKA 1.PRVI SLAVENSKI KNJIŽEVNI JEZIK – TERMINOLOŠKO ODREĐENJE Autori najstarijih sačuvanih slavenskih tekstova jezik kojim pišu uvijek nazivaju jednako: slovênski, tj. slavenski. tako u 5. glavi Žitja Metodova bizantski car Mihajlo kaže da Solunjani "vsi čisto slovênsky besêduj ╖t", u 15. glavi kaže da se Metod prevede knjige "ot gr čska ska języka v slovênski, a u 17. glavi govori se kako Metodovi učenici nakon njegove smrti crkvenu službu "latinsky i grčsky i slovênsky strêbišę". Bugarski pisac Joan Egzarh, suvremenik cara Simeona (893-927) upotrebljava također naziv slovênƄskiƅ. Pridjev slavenski upotrebljava se u to vrijeme i u grčkim i u latinskim tekstovima kada se želi imenovati prvi slavenski književni jezik, ali i za imeno imenova vanj njee svako svakogg drugo drugogg slave slavensk nskog og idiom idioma. a. Od trnu trnutk tkaa kad kad je taj taj jezi jezikk posta postaoo predmetom znanstvenog proučavanja (2. pol. 18. st.) pa do naših dana imenovali su ga istr istraž aživ ivači ači razli različi čito to:: staroslavenski, starocrkvenoslavenski, crkvenoslavenski, crkvenoslavenski, starobugarski, staromakedonski, općeslavenski književni jezik. Počet ćemo od termina starobugarski i staromakedonski. Prvi je znatno češći od drugoga, a najčešće su ga, razumije se, upotrebljavali bugarski slavisti, ali ne samo oni. Drugi je znatno mlađi i rjeđi, ali zato točno upozorava na temelj na kome je sagrađen prvi slavenski književni jezik. No, temelj nije cjelina. Svakom je književnom jeziku u temelju neki govor, ali nijedan govor nije književni jezik. Osim temelja postoji nadgradnja, a ta je nadgradnja kod jezika o kome govorimo – općeslavenska. Općeslavensko je dakle (a ne ni samo bugarsko, ni samo makedonsko) upravo ono po čemu taj jezik i jest književni (po čemu se razlikuje od drugih idioma) i zbog čega je predmet iznimnog slavističkog interesa. Termini starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski načinjeni su tako da upozoravaju na najčešću funkciju toga jezika. Svi kanonski tekstovi su liturgijski, što znači da se u tekst tekstovi ovima ma nami namije jenje njeni nim m crkve crkveno nojj upo upotr treb ebii najs najsta tari riji ji slav slavens enski ki kn knji jiže ževn vnii jezik jezik najpotpunije sačuvao. Koliko god je, međutim, istina da je upotreba u crkvi bila daleko najčešćom upotrebom toga jezika, istina je i to da nije bila jedina. Književni jezik mora udovoljavati svim potrebama civilizacije kojoj služi i to je činio i prvi slavenski književni jezik. Treba imati na umu da je taj jezik postao pos tao i jezikom pravnih pr avnih i jezikom književnih k njiževnih (u užem smislu) tekstova čim su mu to okolnosti dopustile. Ništa se ne mijenja ni kada pojedini istraživači upotrebljavaju oba ova termina istodobno, tj. kada prvim imenuju klasič klasičnu nu fazu prvoga prvoga slavens slavenskog kog književ književnog nog jezika jezika,, onu zabilj zabilježe eženu nu u kano kanonski nskim m tekstovima, a drugim terminom (crkvenoslavenski) označavaju jezik tekstova pisanih od XII. st. dalje, dalje, tekstova u kojima kojima ima već dosta lokalnih jezičnih jezičnih osobina. osobina. Govori se onda o redakci redakcijam jamaa i recenzi recenzijam jamaa crkvenos crkvenoslav lavensk enskog og jezika jezika;; pritom pritom redakcija označava spontan spontano, o, neho nehotič tično, no, nen nenamj amjerno erno mijen mijenjanj janjee starosl staroslaven avenskog skog teksta teksta pod utjecaj utjecajem em piščeva jezika ili jezika njegova kraja, kraja , a recenzija je namjerno mijenjanje teksta pisanog općesla općeslavens venskim kim knjiže književnim vnim jeziko jezikom, m, tj. njegov njegovaa prilag prilagodba odba idiomu idiomu kojim kojim se služe služe govornici nekoga kraja. Neki autori predlažu ovakvu periodizaciju: 1. prastaroslavenski (862-8 (862-885) 85),, 2. starocrkvenoslavenski (jez (jezik ik kano kanons nski kihh teks teksttov ova) a) X-XI X-XI.. st. st. i 3. (jeziik reda redakc kcij ijsk skiih tekst ekstov ova) a) od po poče čettka XII. XII. st dalj daljee te 4. crkvenoslavenski (jez novocrkvenoslavenski (kod Hrvata od 16. st.).
Najčešće upotrebljavani termin je staroslavenski. Laici ga često zamjenjuju s praslavenskim, tj. onim jezikom iz koga su se razvili svi današnji slavenski jezici. Važni je stoga naglašavati da je riječ o književnom jeziku kojemu je govorna (narodna) osnovica južnoslavenska, točnije – makedonska, a nadgradnja općeslavenska. Općeslavenski jezik je najprihvatljiviji termin jer nam taj naziv želi kazati da je riječ o jeziku koji je služio kao književni svim slavenskim narodima, makar na jednom dijelu njihova narodnog teritorija i makar u jednom razdoblju njihove povijesti. Bio je to dakle nadnacionalni jezik slavenskog književnog srednjovjekovlja.
2. PRVI SLAVENSKI KNJIŽEVNI JEZIK – NARODNA OSNOVA Sredinom XIX. stoljeća bila je popularna tzv. panonska teorija čiji su predstavnici (najugledniji među njima bili su Slovenac J. Kopitar i F. Miklošič) tvrdili da je temeljem najstarijeg slavenskog književnog jezika poslužio jedan panonski govor. Pozivali su se na zapadnoslavenske, latinske, njemačke i mađarske elemente u najstarijim slavenskim tekstovima, a takve jezične osobine mogle su, mislili su, pripadati samo onim Slavenima koji su imali dodira s latinskom i njemačkom kulturom. Neki elementi su govorili protiv njihova stava pa su ih pokušali uskladiti sa svojom teorijom. Da bi npr. objasnili prisutnost suglasnika št i žd u starim tekstovima (karakteristični sugl. za makedonske i bugarske govore, nastali od praslavenskih t' i d'), pozvali su upomoć slavenske posuđenice u mađarskom jeziku koje sadrže takve elemente. Tvrdili su da su te suglasnike imali i panonski govori (Mađari ih uzeli od panonskih Slavena) i kasnije se izgubili. Vatroslav Jagić pokazao da su te jezične osobine Mađari dobili upravo od predaka Bugara i Makedonaca koji su se s Mađarima sreli za vrijeme seobe prema današnjim svojim domovinama. Jagićev učenik Vatroslav Oblak poduzeo je dijalektološku ekskurziju u okolicu Soluna i u svojoj raspravi Macedonischen Studien (1896) uvjerljivo demonstrirao veze između makedonskog govora i ćirilometodskog književnog jezika. Tako je panonska teorija već u XIX. odbačena, a zamijenila ju je makedonska koju danas nitko ne poriče. 3. ŽIVOTOPISI KONSTANTINA I METODA Braća Konstantin i Metoda rođeni su u Solunu (Grčka), koji je u ono doba po važnosti drugi bizantski grad odmah iza Carigrada. Njihov otac bio je drungar i zvao se Leon. Metoda se rodio vjerojatno 812.g. i po očevoj želji spremao se za vojnu i upravnu službu, te je kao mlad postao carskim namjesnikom. Konstantin rođen 826. ili 827.g. bio je iznimno talentiran. Pozvan je na školovanje u Carigrad te je tamo posjećivao visoku dvorsku školu (Carigradsku magnauru). Zbog svoje učenosti dobiva nadimak Filozof. Nakon brojnih misija Konstantin odlazi u samostan na Olimp gdje susreće Metoda koji se tamo nalazio otprije. Od trenutka susreta na Olimpu braća se više neće rastajati sve do Konstantinove smrti. Oko Božića 863.g. dolaze na prostor Velike moravske sa namjerom da Slavenima stvore vlastiti jezik i pismo te sa sobom donose knjige koje su pripremali. Smatra se da su se i prije 862.g., prije poziva, time bavili u Bregali (Makedonija). Veza između Solunske braće i Slavena bila je njihova dojilja koja je bila Slavenka.
Kroz čin dojenja, dok im je govorila usvojili su osnove slavenskog jezika. Konstantin i Metoda odlazili su na Olimp (u Maloj Aziji) gdje su meditirali i u druženjima upoznavali druge istočnjačke civilizacije. Oni su utemeljili književnost, slavensku i kršćansku, i zajednički književni jezik. Odlaze u Rim da posvete svoje učenike i dobiju papino odobrenje za svoj rad. Papa je odobrio njihov rad i posvetio slavenske knjige. Konstantin i Metoda stvorili su Slavenima pismo, napisali prve knjige na njihovu jeziku, te uveli taj jezik u javnu upotrebu, prije svega u crkvu. Konstantin je postao redovnik, uzeo je ime Ćiril i preminuo u Rimu 14.02.869.g. uputivši bratu riječi kojima traži nastavljanje zajedničkog djela. Metoda umire 06.04.885.g. u Moravskoj nakon burnih godina borbe za Slavene.
4. KONSTANTINOVE MISIJE U SLUŽBI BIZANTA Konstantin završava visoku dvorsku školu u Carigradu te zbog svoje učenosti dobiva nadimak Filozof, a zbog svoje vještine u verbalnim dvobojima (tzv. disputacije) sve češće sudjeluje u diplomatskim poslovima.Tako ima važnu ulogu u završnoj fazi borbe oko ikona (ikonomahija), tj. morao je "razoružati" ikonoklastičkog patrijarha Ivana, zatim je morao na razgovore teološke naravi k Saracenima pa onda u jednu diplomatsku i vjersku misiju k Hazarima na Krim. Prvi zabilježeni javni nastup je imao još kao mladić. Dobio je zadatak da se uključi u ikonomahiju, borbu oko ikona, tj. da polemizira s ikonoklastičkim patrijarhom Ivanom VII. Gramatikom koga stari spisi zovu i Janis/Janes. Patrijarhov stav da se ne smiju štovati svete slike bio je na sinodi 843. g. osuđen i on je zbačen s patrijaršijske stolice. Govorio je kako su ga nasilno otjerali, ali ne i uvjerili.Car je je rekao patrijarhu da će se vratiti na svoju stolicu samo ako u sporu pobijedi Konstantina.Partijarh je doživio i politički i moralni poraz. U 9. st., neki govore 851., neki 855. g., Konstantin boravi kod Saracena koji mu nisu postavljali nimalo laka pitanja: od primjedbe da se muslimani puno bolje drže Muhamedova, nego kršćani Kristova učenja, preko rasprave o kršćanskom poimanju Trojstva do prigovora ne opraštaju svojim neprijateljima mada ih njihova vjera na to poziva itd.. U odgovorima Konstantin iskazuje veliko znanje i majstorstvo u vođenju dijaloga. Velik dio Žitja Konstantinova posvećen je njegovu boravku na Krimu kod Hazara koji su od VII. do IX. st. imali snažnu državu koja se prostirala od Hersona do Kavkaza, Kaspijskog mora i Urala. U tom velikom kraljevstvu živjeli su zajedno muslimani, Židovi i kršćani i stalno je dolazilo do vjerskih sukoba u različitim oblicima. Konstantina je glavni posao čekao u razgovorima sa Židovima koji su dovodili u pitanje kršćanske dogme. I kao što je nerijetko Sarecene pobijao citatima iz Kurana, tako je Židovima neprekidno citirao Bibliju. Odgovaranjem Hazarima na pitanje kakvog je podrijetla očituje se njegova demokratičnost duha te široki obzori. Slijedi slavenska misija u Moravskoj gdje s Metodom provodi pokrštavanje Slavena prevevši najnužnije liturgijske knjige i stvorivši oko sebe krug učenika koji poučavaju. U Veneciji ulazi u "dvoboj" s akvilejskim duhovništvom koji se ticao upotrebe slavenskog jezika u crkvi, u crkvenim knjigama.
5. KONSTANTINOVE POLEMIKE, "TROJEZIČNA HEREZA" Zar sunce ne sja svima? „Trojezična hereza“ tj. trojezično prokletstvo Konstantinov je termin koji označava stav po kojem su samo hebrejski, grčki i latinski dostojni oltara i knjige. U ovoj polemici Konstantin iskazuje sav svoj polemički dar, sposobnost da svoje izvanredno poznavanje ukupne tadašnje kulture poveže s dubokim promišljanjem kršćanskog naučavanja i sve to stavi u službu obrane prava svakoga naroda da se u svim poslovima služi svojim jezikom. Nakon što je protivnicima podastro povijesne razloge (nabrajanje niza naroda za koje zna da su se služili svojim jezikom u obavljanju kršćanske liturgije), vratit će se teološkima i citiranjem Biblije da se stav o povlaštenom položaju hebrejskoga, grčkoga i latinskoga ne može izvesti iz Kristova nauka. David i Golijat Prvi zabilježeni javni nastup Konstantin je odradio kada je dobio zadatak da se uključi u ikonomahiju, borbu oko ikona tj. da polemizira s ikonoklastičkim patrijarhom Ivanom VII. Ovu polemiku započeo je car Leon III. Isaurijac, predstavnik vojne aristokracije, koji je tražio načina da ograniči moć crkve i da dio njezinih prihoda odlije u državnu blagajnu. Jedan od njegovih poteza bio je i zabrana štovanja svetih slika, a taj je potez započeo jednu osobitu diobu unutar bizantskoga društva koja je prilično uzdrmala moćnu državu i carski dvor je morao intervenirati. Svrgavanje patrijarha Ivana VII. Značilo je zapravo kraj te borbe. 6. TRAKTAT CRNORISCA HRABRA Jedan od najpoznatijih i najpopularnijih slavenskih izvora pisan općeslavenskim književnim jezikom, koji govori o počecima slavenske pismenosti i koji nam služi za rekonstruiranje prilika u kojima je ona nastajala je kratki traktat „O pismenima“, nastao krajem IX. Ili početkom X. st. negdje u istočnoj Bugarskoj. Autora ne znamo jer se skrio iza pseudonima Crnorizac Hrabar. Najčešće se tvrdi da je autor traktata bugarski car Simeon, ali ima i onih koji tvrde da je to bio sam Konstantin – Ćiril. Prvim rečenicama predstavlja se Hrabar kao smireni pripovjedač, kao povjesničar slavenske kulture koji opisuje 3 njezine faze: onu prije pokrštavanja, onu drugu koja nastupa s pokrštavanjem i treću koja počinje onoga trenutka kada je Konstantin Filozof sastavio slavensku azbuku. Iz narednih će rečenica postati jasno da je Hrabar svoj tekst pisao s namjerom da brani i obrani slavensko pismo, mladu slavensku književnost i sve početne rezultate slavenske kulture. Hrabar želi pokazati da se svaka kultura u svojim počecima naslanja na koju drugu, razvijeniju, pa prema tome slavenska situacija nije ni u kom pogledu iznimna. U raspravu unosi i ideologeme (naglašava da su grčka slova sastavili Grci pogani, a slavenska – svet čovjek). Završnim redcima dokazuje kako Slaveni poznaju svoju kulturnu baštinu bolje nego Grci svoju. Tekst „O pismenima“ nazivali su istraživači prvim slavenskim publicističkim tekstom, prvom slavenskom polemikom itd.
7. ĆIRILOMETODSKA MISIONARSKA AKCIJA I DRŽAVNI INTERESI VELIKE MORAVSKE U vrijeme vladavine Karla Velikog, veliki humanist Almin uspijeva uvjeriti Karla Velikog da će se kršćanstvo moći proširiti samo ukoliko se bude misionarilo na narodnom jeziku te on objavljuje Ahenske konstitucije. Nakon toga brojne franačke misije uspješno djeluju u skladu s tim odlukama, a najviše su uspjeha imale irske misije. Međutim, većina franačkog kraljevstva ne prihvaća demokratski koncept Ahenskih konstitucija, koristeći kršćanstvo kao sredstvo germanizacije negermanskih plemena u Franačkoj osobito u svojim ekspanzijama prema istoku i nakon smrti Karla Velikog. Moravski knez Rastislav shvaća da svoj narod može očuvati i spasiti od franačke asimilacije i ekspanzije jedino učvršćenjem svoje države prema srednjovjekovnom načelu države na čelu koje su zajedno svjetovni i crkveni vladari (knez i biskup). Bez primanja kršćanstva u 9. st. nije se moglo računati na opstanak, a kamoli na osamostaljenje. Kako je kršćanstvo u Franaka predstavljalo sredstvo njihove ekspanzije, Rastislav smatra da je manje moguće kršćanstvo primiti od Bizanta jer je udaljen i ne može stoga bitno utjecati na politiku koja je u interesu njegova naroda. Rastislav priznaje vrhovništvo Franaka nad Velikom Moravskom, ali i postupa u skladu s Karlovim Konstitucijama. Poziva Grke da misionare na narodnom jeziku čime želi otupiti franački utjecaj i germanizaciju. Ujedno traži za svoj narod biskupiju i narodnog biskupa. Bizant, koji u tome vidi priliku za proširenje svog utjecaja na zapad, šalje najbolje što ima: genijalnog diplomata Konstantina te upornog i sposobnog organizatora Metoda. To su bili spretni potezi i korištenje mogućnosti u okviru mnogostrukih interesa: Ahenske konstitucije koja daje pravo na misionarenje na narodnim jezicima, interes slavenskih država za osamostaljenjem, interesi velikh sila, Rima i Bizanta, i njihova teritorijalna i ideološka proširenja, sukob između franačkih careva i pape. 8. ZNAČENJE ĆIRILOMETODSKE MISIJE Ideološko značenje ćirilometodske misije sastoji se u tome što su stvorili Slavenima prvi književni jezik i za njega stvorili posebno pismo – glagoljicu. Stvaranjem posebne grafije Konstantin je zadovoljio težnje Slavena za stjecanjem vlastita izraza unutar tog kulturnog svijeta u koji su ulazili. Stvaranjem vlastitog književnog jezika i vlastite grafije, začet je i vlastiti, posebni slavenski kulturni izraz čime im je omogućen ulaz među kulturne narode i sudjelovanja i kulturnom svijetu iz istovremeno zadržavanje vlastite posebnosti u toj europskoj kulturi. Političko-povijesno značenje djelatnosti prvih slavenskih misionara rezultiralo je sviješću Slavena o sebi kao narodu. Stvaranjem svijesti o sebi težili su učvršćenju progresivnih društvenih tendencija: uvođenje feudalizma. Inicirali su i stvaranje nacionalnih crkava: ruske, bugarske i srpske, a u okviru latinske crkve. Zahvaljujući ćirilometodskom redu, stoljećima će djelovati hrvatski glagoljaši. 9. KANONSKO RAZDOBLJE I KANONSKI TEKSTOVI Nijedan se tekst iz vremena Ćirila i Metoda (2. pol. 9. st.) nije očuvao. Najstariji tekstovi koji su pronađeni potječu iz 10. ili 11. st., a smatra se da vjerno zrcale jezik prvotnih slavenskih tekstova. Ti tekstovi služe za proučavanje prvog slavenskog književnog jezika, na njima se temelji proučavanje staroslavenske gramatike pa ih zovemo KANONOM STAROSLAVENSKIH SPISA .
Njihovo vrijeme nastanka određuje se samo približno. Jedni od rukopisa su pisani glagoljicom, a drugi ćirilicom te se katlad može uočiti da su, u cjelini ili djelomično, prepisani iz glagoljske matice. Tekstovi (spomenici) pisani glagoljicom: 1.KIJEVSKI LISTIĆI – najstariji staroslavenski rukopis sa suvislim tekstom; 2. pol. X. st.; po sadržaju misal 2.ZOGRAFSKO EVANĐELJE – najstarije stsl. (tetra)evanđelje pisano glagoljicom (sinaksar dodan ćirilicom) potkraj X. ili na poč. XI. st. u Makedoniji 3.MARIJINO EVANĐELJE – četveroevanđelje; pisano glagoljicom i ćirilicom; XI. st. 4.ASSEMANIJEVO EVANĐELJE – aprakos (izborno, nedjeljno) evanđelje; pisano u Makedoniji u XI. st.; mnogi ga smatraju najljepšom stsl. knjigom 5.SINAJSKI PSALTIR – pronađen potpuni rukopis, prepisan u XI. st. iz starije matice u zapadnoj Makedoniji 6.SINAJSKI MOLITVENIK (EUHOLOGIJ) – u XI. st. prepisan glagoljicom u Makedoniji; zbirka raznorodnih molitava koje su i različitog podrijetla 7.KLOČEV GLAGOLJAŠ – sačuvano samo 14 listova kodeksa koji je napisan u XI. st.; sve do kraja XV. st. bio u vlasništvu Frankopana! 8. BOJANSKI PALIMPSEST – potječe iz 12.-13. st., pisan ćirilicom, aproks evanđelje 9.MAKEDONSKI LISTIĆI – sačuvano je 8 listova, pisanih u Makedoniji u 11. st.; glagoljica Tekstovi (spomenici) pisani ćirilicom: 1. SAVINA KNJIGA – 129 listova: sadrži nepotpun evanđelistar (aprakos) i sinaksar; prepisan iz starije glagoljske matice u XI. st. u sjeveroistočnoj Bugarskoj 2.SUPRASALJSKI ZBORNIK – ima 285 listova i najveći je sačuvani staroslavenski kodeks, pisan ćirilicom u XI. st.; sadrži 24 života svetaca, 23 homilije i jednu molitvu 3. ENINSKI APOSTOL – 39 slabo sačuvanih listova, praksapostol po sadržaju, pisan u XI. st.; pronađen u selu Enin u Bugarskoj pri restauraciji crkve
10.REDAKCIJE STAROSLAVENSKOG JEZIKA S POSEBNIM OSVRTOM NA JEZIČNE ZNAČAJKE HRVATSKE REDAKCIJE I NJIHOV ODRAZ NA GRAFIJU Predstavnicima tzv. klasičnog staroslavenskog jezika smatramo kanonske tekstove, koji potječu uglavnom iz 11. st. (i rijetki iz 10. st.), jer u njih nisu jače prodrle osobine drugih slavenskih idioma. One počinju jače ulaziti u staroslavenske tekstove u 12. st. pa se u znanstvenoj i stručnoj literaturi govori o redakcijama i recenzijama staroslavenskog jezika.Pod pojmom redakcija obično se misli na tekstove u kojima su neki klasični (prvotni) staroslavenski elementi spontano (nehotice) zamijenjeni osobitostima kojeg drugog slavenskog idioma, a pod pojmom recenzija se misli na tekstove u kojima su takve promjene provedene namjerno. U opisu pojedinačnih inačica staroslavenskog jezika treba paziti i onom promijenjenom i o onom zadržanom u odnosu na klasičnu staroslavensku normu. Najčešća podjela redakcije: 1. češko-moravska, 2. panonskoslovenska, 3. ruska, 4. bugarsko-makedonska, 5. hrvatsko-srpska i 6. vlaška. 1. ČEŠKO-MORAVSKA REDAKCIJA – Njenim predstavnikom se navode glagoljični Praški listići (2 lista pergamene) koji sadrže liturgijski tekst po istočnom obredu. Našao ih je 1855. K. Höfler u arhivu Sv. Vida u Hradčanima gdje se nalaze i danas. Središte slavenske pismenosti u XI. st. u češkim zemljama bio je benediktinski samostan u Sazavi (osnovan 1032., porušen 1097.) u kojem su zajedno djelovali redovnici latinskog i slavenskog obrednog jezika: slavenski su ga više puta napuštali i vraćali se jer su se moćnici prema njima različito odnosili. Posebno je zanimljiva u češko-moravskoj tradiciji Prva legenda o Svetom Vaclavu nastala sredinom X. st., a sačuvana je u hrvatskoglagoljskim časoslovima XIV. i XV. st. 1346. g. češki kralj poziva Karlo IV. poziva hrvatske glagoljaše (benediktince) i gradi samostan za njih koji se i danas zove Emaus, no i zovu ga Na Slovanech. Sazavski je samostan dobio iz Kijevske Rusije dragocjen ćirilični rukopis koji su uvezli zajedno s glagoljskim misalom i bogato ukrasili knjigu koja je u 16. st. dospjela u Reims. Zvala se Texte du sacre, a zovu je i Reimski zbornik . Glagoljaška je tradicija 1390. prenesena u krakovski samostan Svetoga Križa. Neke od jezićnih karakteristika: dl umjesto l u klasičnim stsl. tekstovima (svêtidlƄna), neki grecizmi (pętƄtkosti umjesto Duhovi), poneki izostanak titli (rozƅso umjesto rozƅstvo), tipična češko-moravska zamjena z za žd (utvr Ƅzenie umjesto utrvr Ƅždenie) i c za št. 2. PANONSKO-SLOVENSKA REDAKCIJA – Brižinski spomenici jedini su latinicom pisani tekst iz najstarijeg razdoblja slavenske pismenosti. Riječ je o 3 kratka rukopisa: u dva su zabilježene ispovjedne formule, au jednom se nalazi homilija Adhortatio ad poenitentiam (Poziv na kajanje) koja je tješnje povezana sa stsl. tradicijom. Sva tri dijela su spomenici od velike važnosti za slavistiku, a stoje ne početku slovenske književnosti (za Slovence imaju ono značenje kao što Bašćanska ploča ima za Hrvate). Prvi dio je vjerojatno nastao 1022./3., a drugi i treći između 972. i 1000. g. Uklopljeni su u veliki kodeks pisan latinicom (169 listova) i jedini su predstavnik panonske (slovenske) redakcije stsl. jezika s kraja X. i početka XI. stoljeća.. Neke od jezičnih karakteristika: mjestimična zamjena nazalnoga ╖ samoglasnikom o (močenik ) te čuvanje suglasničke skupine -dl- u drugom participu preterita (modlila).
3.RUSKA REDAKCIJA – Staroslavenski tekstovi stigli su u Rusiju iz Bugarske i Makedonije; posebice se to često događalo kada je (972) istočni dio Bugarske izgubio samostalnost jer su bugarski pisari odlazili u istočnoslavenske krajeve, tamo prepisivali rukopise i poučavali ruske pisce i pisare. Iz XI. i XII. st. sačuvano je u istočnosl. zemljama puno spomenika: Ostromirovo evanđelje (1057), Arhangelsko evanđelje (kraj XI. st.), Čudovski psaltir (XI st.), Svajtoslavov izbornik ( 1073. g.) – tekstovi su iz zbornika koji je s grčkoga preveden za bugarskog cara Simeona. Pisani su ćirilicom, ali postoje i naznake da su prepisivači u istošnosl. zemljama znali i glagoljicu. Neke od jezičnih osobina: 1) nosni samoglasnici se zamjenjuju (prema stsl. ╖, ę stoje u, ja), 2) prema stsl. r ƅ, rƄ, lƅ, lƄ između suglasnika dolaze ƅ r, Ƅ r, ƅ l, Ƅl, a kadšto se dvije tradicije spajaju 3) početni ra-, la- (< or, ol) iz stsl. zamjenjuju se skupinama ro-, lo-, 4) prema stsl. žd (< dj) u istočnosl. tekstovima nalazimo ž, a prema stsl. ĉ (št) nalazimo č 5) medijalne skupine ra, la, r ê nastale metatezom likvida zamjnjuju se skupinama oro, olo, ere 6) u gen. jd. i nom. akuz. množ. ja-deklinacije te u akuzativu mn. jo-deklinacije nalazimo ê umjsto ę; u korijenu osobnih zamjenica u dativu i lokativu umjesto suglasnika e dolazi o 4. BUGARSKA REDAKCIJA – Ne može se pouzdano reći je li i prije Metodove smrti bilo slavenskoga bogoslužja u Bugarskoj. Poznata je pretpostavka da je Metod 882. (prilikom posjete Carigradu) posjetio i rodni Solun te da su neki njegovi učenici ostali u Bugarskoj i Makedoniji. 885. i 886. su prognani Metodovi učenici stigli u bugarske krajeve i kada ih je bugarski knez Boris-Mihajlo prihvatio, oni pomažu u utvrđivanju kršćanstva i u slaveniziranju bugarske crkve. Državno-crkveni sabor iz 893. proglasio slavenski jezik i ćirilično pismo službenima. Glavnim književnim središtem u istočnom dijelu bugarske države postat će Preslav i one će imati svoju školu koja će pisati ćirilične tekstove pa će njeni djelatnici i neke stare glagoljične tekstove prepisati ćirilicom, a kanonski stsl. jezik dobivat će pri prepisivanju izrazitije bugarske osobitosti. Najtipičnija osobina bugarske redakcije stsl. jezika jest međusobno zamjenjivanje nosnih samoglasnika: prednji nazal ę iza č, ž, š i j prelazi u stražnji ╖ ( ╖zyk ƅ: (j)ęzyk ƅ, a stražnji iza ŕ, l', ń prelazi u prednji; ╖ se katkad mijenja u ƅ (jor), ê u ja; bugarski tekstovi ne miješaju jat i e. Poznatiji su tekstovi uglavnom evanđelja: Trnovsko, Bojansko, Vračansko, Jovanovo, itd. B. redakciji pripada i Traktat Crnorisca Hrabra, jedan od najpoznatijih i najpopularnijih izvora koji govore o počecima slavenske pismenosti i koji nam služi za rekonstruiranje prilika u kojima je ona nastajala. 5.MAKEDONIJA – Najstariji su njezini tekstovi iz XII. st.: Dobromirovo evanđelje, Bitoljski triod, Pogodinov psaltir, Ohridski apostol . Iz XIII. i XIV. st. ima puno tekstova. Osobitosti makedonske inačice: 1) miješanje nosnih samoglasnika: ╖ >ę iza r', l', n' i iza kombinacije usnenoga suglasnika sa suglasnikom l' (volj ╖>volję), ę > ╖ iza palatala i suglasnika c (čędo > č ╖do)
2) jerovi se katkada zamjenjuju punim samoglasnicima: ƅ(jor) > o, Ƅ > e 3) miješa se uporaba ę i ê te ê i e 4) katkad se ę zamjenjuje sa e, a ╖ sa a, ƅ, u 5) čuvaju se št i žd 6. SRBIJA I CRNA GORA – Srpskoslavenska tradicija je ćirilična i moglo bi se reći da započinje Temnićkim natpisom (XI. st.); liturgijski tekst Vukanovo jevanđelje (XII. st.); brojna svetačka žitija i tekstovi koji pravno uređuju civilne i crkvene odnose: Hilandarska povelja, Karejski tipik, Studenički tipik (tipik je skup pravila za bogoslužje ili propisa za samostanski život) itd. Posebnu ulogu u uređivanju i stabiliziranju jezika i pisma srpskih srednjovjekovnih tekstova odigrao je Sveti Sava, sin Stefana Nemanje. 7. BOSNA I HERCEGOVINA – Najznačajniji tekstovi su: 12. st. – Humačka ploča, Grškovićev odlomak apostola; 13. st. – Splitski odlomak misala; 14. st. – Divoševo evanđelje, Batalovo evanđelje; 15. st. – Hvalov zbornik ( najveći i najljepši bosanski kodeks), Mletački zbornik 8. HRVATSKA – Osobine hrvatske redakcije staroslavenskog jezika, koja se javlja u 11. st. u prvim potvrđenim tekstovima (iako vjerojatno i ranije postojala) do 16. st. jesu: 1) zamijenjeni su nazalni samoglasnici - stražnji ╖ zamijenjen je samoglasnikom u, a prednji ę samoglasnikom e (rjeđe a); 2) samoglasnik jeri (y) zamijenjen je samoglasnikom i; 3) glagoljični grafem šta (ĉ) ostvarivao se kao ć, šć i rijetko kao št; 4) jerovi su se u XI. st. izjednačili kao posljedica depalatalizacije Najstariji hrvatski tekstovi bilježe samo jor, kasnije će se mjesto poluglasa označavati štapićem, jaki jerovi dat će a u štokavštini i čakavštini, u kajkavštini e. Prisutne su i neke tvorbene karakteristike, u oblikovanju i upotrebi pridjeva, kontrahirani oblici umjesto punih. Stsl. jezik je u jezičnoj povijesti obnašao funkciju književnog jezika, a potom sveo svoje funkcije na liturgijsku. Pokušaji od 16. st. da se njegove osobine ugrade u hrv. standard bili su zakašnjeli i neuspješni. Tekstovi prvog slavenskog književnog jezika bili su pisani i glagoljicom i ćirilicom. Kako su pripadali istom jeziku njihove su grafije bile u ravnopravnom položaju, ali tako da je jedna od njih bila na određenom prostoru češća, a druga rjeđa. Budući da se stsl. mijenjao u dodiru s narodnim jezikom, moralo se unijeti neke grafeme i znakove kako bi se novi fonemi mogli zapisivati.
11. POGLED U HRVATSKO GLAGOLJAŠTVO Književnojezičnu kulturu hrvatskog srednjovjekovlja često zovemo trojezičnom i tropismenom misleći na to da su njezini tekstovi ostvareni na latinskom, staroslavenskom i starohrvatskom jeziku te u latiničnom, glagoljičnom i ćiriličnom pismu. Najstarija sastavnica je ova glagoljična, njome su ostvareni najvažniji srednjovjekovni tekstovi, a osim toga za dio se latiničnoga i ćiriličnoga hrv. tekstovnog korpusa može utvrditi da je prepisan iz starijih glagoljičnih matica.
Mada nije njezin najstariji ostvaraj, na početku te sastavnice simbolično stoji toliko proučavana i toliko opjevana Bašćanska ploča, a vrhuncem toga književnog tijeka možemo smatrati Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. g., najstariju hrvatsku tiskanu knjigu i prvi misal u Europi koji nije otisnut latinicom i nije na latinskom jeziku. On je otisnut 22. pervara (veljače) 1483. g. kada se slavio blagadan sv. Petra, tj blagdan koji nas podsjeća na prvenstvo i autoritet rimskog biskupa – time su glagoljaši htjeli naglasiti da jesu i da žele biti pravi sinovi Rimske crkve. Potreba da to naglašavaju ojačana je sumnjičenjima kojima su bili okruženi i koja su ih tretirala kao heretike jer nisu prihvatili latinski jezik i što su zastupali drukčije stavove o jedinstvu crkve od tada uobičajenih. Tim stavom upućuju na duhovni iskon hrvatskog glagoljaštva, ćirilometodsku baštinu. Kada su pomislili da bi stsl. mogao postati smetnjom za prirodno i srdačno komuniciranje s Bogom i ljudima, uveli su u svoje knjige hrvatske idiome, pa upravo njima imamo zahvaliti što je narodni jezik u hrv. knjigu ušao ranije nego u neke druge. Sve do 16. st., tj. do poznate posvete biskupa Kožičića biskupu Tomi Nigru, nemamo izvornih potvrda o stavovima kako bi jezično trebalo uređivati tekstove, ali nam o tome neizravno govore tekstovi sami i neke općenitije upute koje se ne tiču samo jezika, ali sigurno i njega. Ipak nalazimo u tekstovima njihove ideje o prosvjećivanju puka i miješanje stsl., kajkavskih i čakavskih elemenata kako bi se što veći broj ljudi mogao poistovjetiti s ponuđenim jezičnim idiomom. Iz toga je niknula misao o miješanju narječja kao temelju za zajednički književni jezik. Anonimni autori svjedoče o prosvjetnoj usmjerenosti glagoljaša i uobičajenom srednjevjekovnom skromnošću izriču misao da su učinili kako su mogli te učenije čitatelje pozivaju na ne kritiziranje, već na ispravljanje njihovih grešaka. Dodir Hrvata s djelom Svete Braće dogodio se 60-ih i 80-ih godina IX. st. za Domagoja i Branimira, ali sačuvani su spomenici iz mnogo starijeg razdoblja. Izronit će hrvatski epigrafi u XI. st. kao npr. Valunska ploča koja će na latinskom u latiničnom ruhu i na hrvatskom u glagoljičnoj grafiji najaviti slavensko-latinsku simbiozu. Među tim najranijim epigrafima posebno mjesto zauzima Bašćanska ploča. Iza prvih epigrafa slijedit će najstariji liturgijski tekstovi: Kločev glagoljaš (iako stariji od epigrafa, pripada kanonu stsl. spisa), Bečki listići ( s razmeđa XI. i XII. st.). Sve do polovice XIV. st. vrijeme je fragmenata, nemamo sačuvanih cjelovitih kodeksa i oni su do nas došli najčešće kao dijelovi uveza novijih rukopisa, a čuvaju ćirilometodsku tradiciju nastalu od velikomoravskog perioda do 12. st. (mogu se smatrati izrazom slavenskog jezičnokulturnog zajedništva). Neke su tekstove hrvatski glagoljaši još vrlo rano preveli s latinskoga i posredovali ih ćiriličnim slavenskim književnostima (npr. Nikodemovo evanđelje, Pasija Sv. Andrije i dr.). Još u 12. st. otpočinju sustavne prilagodbe Vulgati tekstova prvotno prevedenih s grčke Septuaginte. U ovom najranijem razdoblju tekstovi nisu samo liturgijski, već nalazimo i hagiografije, legende, apokrife, pasije, epistole, crkvenu retoriku, a te su kompilacije bili dijelovi velikih zbornika namijenjenih izobrazbi duhovnog podmlatka i uopće duhovničkoj lektiri. Naš prijevod opće regule Sv. Benedikta vjerojatno je prvi europski prijevod latinskog izvornika; prozni prijevod potresne sekvencije Dies irae nalazimo u Novakovu misalu 1386. g. Zbornik Gregora Borislavića (1375.) najavljuje novo vrijeme u kojem će liturgijski zbornički tekstovi zauzimati jedno od središnjih mjesta. Javljaju se tako i pravni tekstovi (Vinodolski zakonik iz 1288. te Razvod istarski).
14. i 15. st. zlatna su doba hrv. glagoljaša.Glagoljaši su prevodili i posredovali svom čitateljstvu djela europskog književnog srednjovjekovlja: Miracoli della gloriosa Vergine, Confesionale generale, Vita et Transitus Sancti Hieronymi, Dialogi Gregorii papae, De morte prologus, Altercatio corporis et animae, Summula Antonina, Fiore de virtu, Modus bene vivendi ad sororem, Perfektione vitae ad sororem, Quadragessimale perutilssimum, Quadriga spirituale, Manipulum curatorum, Disticha moarlia Catonis, Paradisus animae, Visio Tundali, Sermones de sanctis, Elucidarius, Ars bene morinedi, Aleksandrida, Trojanida itd. Za sve to vrijeme glagoljična sastavnica nije prekidala svoju vezu s ćirilometodskom baštinom. U zbornicima dolaze do izražaja i zapadnoeuropski utjecaji (latinsko.talijanski, češki), npr. u Petrisovu zborniku (1468.) koji nudi 700 stranica raznovrsne književne građe. Što se tiče liturgijskog dijela korpusa, vrhunac je 15. st.: počinje najljepšim među hrvatskoglagoljskim misalima Hrvojevim misalom (380 inicijala + 94 minijature), a završava Prvotiskom iz 1483. Hrvatski glagoljaši su tijekom povijesti iskazivali neprestani otpor "trojezičnoj herezi" Rimske crkve i uporno čuvali ćirilometodsku baštinu, slavenski liturgijski jezik i pismo. 12. NAJSTARIJI HRVATSKI GLAGOLJSKI EPIGRAFSKI SPOMENICI Kamen je čovjeku simbol postojanosti, trajnosti. Hrvatska je srednjovjekovna kultura tropismena: ostvarena je latinicom, glagoljicom i ćirilicom. Glagoljični su epigrafi izrazita vlastitost hrvatskih prostora. Izvan tih prostora ima nešto glagoljičnih grafita, tj. natpisa uparanih u zidove sakralnih ili dr. objekata, a takvi su oni iz Preslava, Ravna i Krna u Bugarskoj, oni iz Basaraba u Rumunjskoj, iz Novograda i Kijeva u Ukrajini. Ima još primjera u Carigradu, Makedoniji i srpskom mjestu Peseča, Svi su ti spomenici iz XI. i XII. st. kao i hrvatski najstariji glagoljični epigrafi. No, na hrv. je prostorima takvih spomenika više nego u svim drugim zemljama zajedno. Plominski natpis – pučka plastika u uklesanim likom ilirsko-rimskog boga životinja i raslinja Silvana; nalazi se u crkvi Sv. Jurja u Plominu; potječe iz kasnog rimskog doba; na njemu se nalazi natpis oblom glagoljicom iz XI. st. – SE E PISúLú S (= To je pisao S) Valunska ploča – kameni spomenik s tekstom iz XI. st.; nađen u trijemu crkve Sv. Marka na broblju iznad Valuna na Cresu; natpis – dvojezični i dvopismeni i simbolični je početak suživota romanske i slavenske kulture na hrv. prostorima; oblom je glagoljicom i hrv. jezikom napisano: TĔHA SIN∀ V∀ (NU)K ∀ JUNA, a zatim latinskim jezikom i karolinom TECHA ET FILIUS EIUS BRATOCHNA ĔT IUNA NEPUS EIUS. Krčki natpis – glagoljični tekst iz XI. st. uklesan na nekoj zgradi u gradu Krku; tekst: SE ZIDA MAJ∀ OPAT∀ I RADONÊ RUGOTA DOBROSLAV(∀ ), tj. Ovo zida opat Maj i Radonja, Rugota, Dobroslav; redovnici uvijek nose hrv.imena Bašćanska ploča –
Jurandvorski ulomci – 4 ulomka ploče s glagoljskim slovima; nađeni u crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru te su ulomci po paleografskim osobinama istodobni s Baćanskom pločom; ime Zvonimir - "druga Bašćanska ploča" Senjska ploča – ulomci razbijene ploče koja je biula dio crkvene pregrade u nekoj staroj senjskoj crkvi; i oblikom i funkcijom podsjeća na B. ploču; na gornjem rubu – ornamenti lozice, a pod bordurom – glagoljični tekst od 10-ak redaka; nastala poč. XII. st.; pročitan prvi redak: V∀ IME OT∀ CA I SINA I SVETAGO DUHA Grdoselski ulomak – natpis se zove po imenu srednjoistarskog sela koje je u srednjem vijeku bilo utvrđen grad kraj kojega su bile podignute svije crkve; u jednoj od njih se nalazio ovaj tekst pisan prijelaznom glagoljicom: ∀ OLTAR Ĕ / ∀ S(VE)TAMA / GOLOB∀ S TI(NA)NA / A PAN∀ GRAC ; Fučić - XII. st., "posveta nekog oltara u čast dvjema sveticama i da je u to vrijeme upravljao crkvom pop Golob iz Tinjana, kapelan grdoselskog kneza Pankarcija" Kninski ulomak – natpis s prijelaza XI. u XII. st., nađen u crkvi Sv. Bartola u Kapitulu kraj Knina; ulomak luka koji je ukrašen romaničkom lozicom, a na njemu je dio natpisa u kojemu se miješaju glagoljica i ćirilica: OĈJU PREMI ... Supetarski ulomak – ulomak kamene grede s ćiriličnim i glagoljičnim natpisom; nađen u Svetom Petru u Šumi; iz XII. st., ćirilicom - AMEN∀ , a glagoljicom - IÊKOV∀ M ... Konavoski glagoljski natpis – 1997. ustanovljeno da je na mramornom epigrafičkom spomeniku pronađenom 1979. u konavoskom selu Dunave ima glagoljskih slova; Niko Kapetanić i Mateo Žagar pročitali: (IS)KLESA GONESLAVO GOSPOIN∀ G∀ D ČM (= 1060) 13. BAŠĆANSKA PLOČA Bašćanska ploča najvažniji je među najstarijim hrvatskim glagoljičnim epigrafskim spomenicima. Napisana je oko 1100.g. uz današnje selo Jurandvor, kraj aške, na otoku Krku. U benediktinskoj crkvi Svete Lucije dijelila je prezbiterij (prostor za svećenstvo) od crkvene lađe (prostor za puk). Uz gornji rub ima borduru s tipičnim ornamentom lozice. Njezin tekst ima 13 redaka. Znanstvenici su ploču zamijetili 1851.g. kada su domaći svećenici upozorili na nju Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Godine 1934. krčki biskup J. Srebrnić dao je Ploču na „vječno čuvanje“ JAZU (danas HAZU). Oštećenja i prijelazni tip glagoljice činili su znanstvenicima velike probleme koji ni do danas nisu posve riješeni. Teškoće u čitanju ploče nisu spriječile različite pristupe njezinu tekstu. Posebno je znanstvenike zanimao problem njegove (ne)jedinstvenosti. Vjekoslav Štefanić je pretpostavio da je Ploča prijepis iz kartulara i da se vjerojatno nastavljala. Tu će tezu osnažiti Branko Fučić dokazujući da su Jurandvorski ulomci druga Ploča, a kasnije će dodati tvrdnju da predložak ploče nije nastao odjednom. E. Hercigonja uočava ritmičko pulsiranje i druge književnosne signale. Analiza M. Žagara utvrđuje da su dva bitne dijela Ploče povezana invokacijom i da su prvotni pravni tekstovi iz kartulara urezivanjem u Ploču dobili povišene komunikacijske vrijednosti s prepoznatljivim estetizirajućim izrazom. Jezikoslovni pristupi pokušavali su pronaći i naglasiti bilo
hrvatske, bilo staroslavenske jezične osobitosti i odrediti temeljni jezični sloj. Posebnu pažnju privukla je činjenica da na Ploči nalazimo i nekoliko neglagoljičnih slovba. Neki su u njima vidjeli grčko – ćirilična, a većina istraživača latinična slova. Sadržaj Bašćanske ploče segmentirali su na različit broj dijelova. Nakon kršćanske invokacije na ploči možemo pročitati zapis opata Držihe da je hrvatski kralj Zvonimir darovao ledinu Svetoj Luciji te se navode svjedoci darivanja. Nakon toga slijedi prijetnja onima koji bi osporavali darovanje i obvezu redovnika da mole za darovatelja i za sudionike u činu darivanja. Opat Dobrovit, u drugom zapisu, izvješćuje da je s devetoro samostanske braće sazidao crkvu Svete Lucije u vrijeme kneza Kosmata koji je vladao cijelom krajinom. Na kraju dolazi zapis da je u te dane Mikula bio u zajedništvu sa svetolucijskom opatijom. Ploča je nazvana „dragim kamenom“ hrvatskoga jezika. Njome su Hrvati „izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti“. Pisana je glagoljicom prijelaznoga tipa s oble na uglatu, i upravo je zbog toga važna i za proučavanje povijesti glagoljičnoga pisma.. Na njoj se prvi put na hrvatskostaroslavenskom jeziku spominje ime hrvatskoga naroda i ime kralja Zvonimira. Danas se čuva u palači HAZU u Zagrebu.
14. HRVATSKOGLAGOLJSKI LITURGIJSKI I NELITURGIJSKI TEKSTOVI Hrvatskoglagoljski liturgijski tekstovi Od X. do XII. st. od različitih je knjiga koje su služile za obavljanje liturgije sastavljena jedna koja se zove misal, točnije Rimski misal. U njemu se nalaze molitveni tekstovi, psalmi i čitanja koja se najčešće koriste na misi. I dok je misal knjiga namijenjena liturgiji u kojoj je svećenik samo predvodnik, ali sudjeluju svi okupljeni na misi, brevijar je službena crkvena knjiga koja se sastoji od molitava i čitanja raspoređenih po danima u godini i po satima u danu, a namijenjena je svećenicima i redovnicima. Drži se da je među sačuvanim cjelovitim hrvatskoglagoljskim misalima najstariji Ilirico 4, a među časoslovima Prvi vrbnički (oba iz prve polovice XIV.st.). Među onima iz XIV.st. ljepotom se ističe Novakov misal koji je u XV.st. nadmašen Hrvojevim misalom. Znameniti hrvatskoglagoljski liturgijski tekstovi: Bečki listići, Mihanovićev odlomak apostola, Vatikanski Illirico 4, Londonski odlomak brevijara, Prvi Vrbnički brevijar, Hrvojev misal, Novakov misal. Bečki listići – najstariji spomenik hrvatske liturgijske književnosti na hrvatskostaroslavenskom jeziku i najstariji svjedok češko – hrvatskih kulturnih veza. Potječu s kraja XI. Ili početka XII.st. Riječ je o proširenom gregorijanskom sakramentaru malih dimenzija, lako prenosivom, kojim su se služili misionari. Mihanovićev odlomak – potječe iz XII.st. Po osobinama svojih slova spada u prijelazno razdoblje glagoljice, između oble i uglate, a vidljiv je i utjecaj ćiriličnih tekstova. Vatikanski Illirico 4 – najstariji hrvatskoglagoljski misal koji potječe s početka XIV.st. Pisan je u dva stupca, a pismo je uglata (hrvatska) glagoljica. Danas se čuva u Vatikanskoj biblioteci. Londonski odlomak brevijara – potječe iz prve polovice XIII.st. To je najstariji odlomak hrvatskoglagoljske časoslovne tradicije. Prvi Vrbnički brevijar – najstariji sačuvani cjeloviti hrvatskoglagoljski brevijar s prijelaza XIII. u XIV.st. Glagoljica je prijelaznoga tipa, a jezik je hrvatskostaroslavenski. Pisale su ga dvije ili tri ruke, a ukrasi su skromni.
Hrvojev misal – najljepši tj. najbogatije iluminirani glagoljaški hrvatski kodeks iz 1404.g. Kodeks ima ukupno blizu 500 stranica. Hrvatskoglagoljski neliturgijski tekstovi Sveta Braća (Ćiril i Metod) su osim tekstova liturgijskog karaktera ostavila i tekstove namijenjene uređivanju pravnih odnosa, svjetovnih i crkvenih. Dakle, glagoljicu nalazimo na oltaru i na sudu, ali glagoljicom se izražavala još jedna ljudska potreba i potreba za književnim tekstovima. Pravni tekstovi do kraja XIV.st. bilježe gradnju crkava, darvanja samostana, kupoprodajne ugovore i dr. Književni tekstovi pisani su zanimljivom mješavinom staroslavenskih i starohrvatskih jezičnih elemenata. Najznačajniji hrvatskoglagoljski neliturgijski tekstovi: Ljetopis popa Dukljanina, Vinodolski zakonik, Bašćanska ploča, Istarski razvod, Regula svetoga Benedikta, Ora et labora, Pariški zbornik, Pismo Nikole Modruškoga, Zapis popa Martinca.
15. HRVATSKOGLAGOLJSKI PRVOTISAK (EDITIO PRINCEPS) Misal po zakonu rimskoga dvora otisnut glagoljicom 22.02.1483.g. najstarija je hrvatska tiskana knjiga. To je prvi europski misal koji nije otisnut latinicom i nije bio na latinskom jeziku. Svoju smo prvu knjigu dobili kada i carski Beč svoju, a prije Berlina i Moskve. Misal po zakonu rimskoga dvora nesumnjivo je najljepša među našim inkunabulama i poslije dugo nije nadmašena po ljepoti. Iz kolofona ovog misala saznajemo dan kada je tiskanje završeno – dan kada se u katoličkoj crkvi slavi Katedra Sv. Petra čime su htjeli posvjedočiti svoju pripadnost Rimskoj crkvi. Osjećali su potrebu da to učine jer su ih često sumnjičili zbog nepravovjernosti. Željeli su još jednom istaknuti da njihov poseban jezik (hrvatskostaroslavenski) i njihovo pismo (glagoljica) nisu zapreka njihova puna uključivanja u Katoličku crkvu mada su njihov jezik i pismo bili drukčiji od jezika i pisma u knjigama katoličke crkve koje su nastajale na drugim područjima. Ono što u kolofonu ne piše jest to gdje je knjiga otisnuta. Stariji istraživači držali su da je to moralo biti u nekom poznatom europskom tiskarskom središtu, a na to je upućivala visoka razina izradbe. Istraživači su najčešće pomišljali na Veneciju jer je u njoj bilo poznatih tiskarnica,a bilo je i Hrvata koji su se tamo istaknuli u tiskarstvu. Ono što je izazivalo sumnju bilo je to što na knjizi nije bilo napisano tko ju je tiskao, a tiskari poznatih europskih tiskara nisu obično propuštali da se potpišu na svoja izdanja pa je čudno da se nisu potpisali na tako reprezentativnu knjigu. Uočeno je i da je netko mislio da će te inicijale kasnije upisati, a možda i kolofon produžiti, ali nije stigao. To je upućivalo na nemirno područje pa su neki smatrali da je knjiga tiskana u domovini (Modruš, Izola, Kosinj). Danas ne možemo sa sigurnošću reći gdje je tiskana naša prva knjiga, no to nimalo ne umanjuje njezino veliko značenje. * Kolofon je jednostruk,a to nije tipično za tiskare u Veneciji. * Marija Pantelić utvrdila je da je predložak za Prvotisak nastao negdje oko Roča u Istri te je uvjerena da je negdje u blizini bila i tiskana, ali ne može ponuditi argumente. Utvrđuje da je predložak Prvotisku bio rukopisni Misal kneza Novaka iz 1368., za koji je kasnije utvrđeno da su ga kupili župljani jedne župe u blizini Roča.
16. HRVATSKE GLAGOLJSKE TISKARE I NJIHOVA DJELA Krajem 15., odnosno početkom 16. st. na ličko-primorskom terenu djelovale su tri potvrđene glagoljske tiskare u kojima je izdano sedamnaest djela, od čega šest inkunabula: Prvotisak (1483., mjesto i autor tiska nepoznati), Brevijar po zakonu rimskog dvora (1491.), Traktat o ispovijedi (1492., otisnut u Kosinju), Baromićev brevijar (1493., u Mlecima), Senjski misal (1494., u Senju) i Spovid općena (1496., u Senju). Nakon krbavske katastrofe prestaje gospodarski i kulturni napredak u gacko-modruškom zaleđu i prekida se glagoljaška tradicija, a vodeći tiskarski centar postaje Senj, čija tiskara radi u 2 navrata: 1494.-1496. kada su tiskane dvije inkunabule: Misal (1493., izdavača Blaže Baromića) i Spovid općena (1496., izdavača Jakova Blažiolovića) te od 1507.-1508. kada izdaje Meštri ê od dobra umrti ê (1507., prijevod latinskog djela Ars bene moriendi), Naručnik plebanušev ( 1507., priručnik za svećenike namijenjen duhovničkoj praksi), Mirakuli slavne Dêve Marie ( 1508., zbirke Bogorodičinih čudesa, najpopularniji lirski rod nabožne književnosti zapadnog europskog kruga u srednjem vijeku), Tranzit Sv. Jerolima (1508., odlikuju ga brojni crkvenoslavizmi i viši stil), Korizmenjak (1508., zbirka od 49 korizmenih propovijedi). Od 1530. do 1531. djeluje Riječka glagoljska tiskara pod vodstvom Šimuna Kožičića Benje, u vrijeme zamiranja glagoljaštva. Objavljena djela su: Bukvar/Psaltir (bez kolofona, 1530.), Oficii rimski (1530.), Misal hruacki (1531.), Knižice krsta (1531., sadrže ritual), Knižice od žiti ê rimskih arhier êov i cesarov (1531., povijesni priručnik o rimskim papama i carevima, prvo je povijesno djelo na crkvenoslavenskom jeziku; izravan govor o uređivanju tekstova), Od biti ê redovničkoga knižice (1531., rasprava o dignitetu za primanje u svećeničke redove). 17. HRVATSKE INKUNABULE I TISKARE Inkunabule su prve tiskane knjige od početka tiskarstva (1442./1445.) pa do kraja 15. st. Obično im stranice nisu numerirane i sadrže kolofon u zadnjem odlomku koji sadrži podatke koji su u knjigama obično sadržani na prvoj stranici.. Devet hrvatskih inkunabula možemo podijeliti na šest glagoljičnih i tri latinične. Glagoljične inkunabule: a) MISAL PO ZAKONU RIMSKOG DVORA – tiskan 22.02.1483., mjesto tiskanja nepoznato b) BREVIJAR PO ZAKONU RIMSKOG DVORA – tiskan 1491., nema kolofona, a godina tiskanja utvrđena prema tabli pomičnih blagdana: ne zna se gdje je tiskan, ali mnogi smatraju u Kosinju c) TRAKTAT O ISPOVIJEDI – 1492., nema sačuvanog primjerka, ali se po jednom zapisu iz Tkonskog zbornika zaključuje da je otisnuta 1492., ("Ispovid ku e vsaki krstjanin držan imiti i umiti" ) d) BREVIJAR BLAŽE BOROMIĆA – tiskan u Veneciji 1493. u tiskari Andreasa Torresanija; zovemo ga Baromićevim jer ga je on korigirao i imao važnu ulogu u pripravi
e) SENJSKI MISAL – prva knjiga otisnuta u Senjskoj tiskari; 7.08. 1494. pod vodstvom Blaže Baromića, a spominju se i još dva sudionika u tiskanju: Silvester Bedričić i Gašpar Turčić f) SPOVID OPĆENA – 25.04.1496., u Senju; prva i jedina neliturgijska inkunabula; duhovni priručnik za obavljanje ispovijedi Latinične inkunabule: a) MOLITVENIK – oko 1490., sadrži oficij u čast Djevice Marije i sedam pokornih psalama b) OFICIJ – oko 1490., mjesto tiska nepoznato; sadrži Ofizie sueetoga karsta (i) Oficie suetoga duha c) LEKCIONAR BERNARDINA SPLIĆANINA – 1495., tiskan u Veneciji
18. ĆIRILICA I NJEZINA UPORABA U HRVATSKOJ Nazin kurilovica prvi put se spominje u ruskom zapisu novgorodskoga popa Upyra Lihog iz 1047. g . i taj se naziv u tom tekstu vjerojatno odnosi na glagoljicu. Većina istraživača misli da je predaja o Konstantinu-Ćirilu kao autoru prvog slavenskog pisma bila vrlo jaka i da je u prvim stoljećima mogla njegovo ime vezivati uz glagoljicu, a tek kasnije uz ćirilicu, kada je ona postala premoćnom po rasprostranjenosti. Glagoljica i ćirilica su jedna drugoj posuđivale ime. Ćirilica je svečano pismo s velikim uspravnim slovima koja stoje svako za sebe, tj. nisu međusobno povezana; nastala je prema grčkom unicijalnom pismu. Znakove koje je preuzela iz grčkog alfabeta, ćirilica uopće nije mijenjala. Oni čine veći dio ćirilične azbuke (26): В Г Д Е З Х И І К Л М О Р С Т Ш Щ / ... Prvih 20 grafema označavalo je iste glasove kao i u grčkom jeziku, narednih 5 upotrebljavalo se samo u posuđenicama iz grčkog jezika i za označivanje brojne vrijednosti, a grafem Ѕ je zadržao brojnu vrijednost koju je imao i u grčkom alfabetu, ali je poprimio novu glasovnu vrijednost /dz/. Drugu veliku skupinu čine ona ćirilična slova kojih nije bilo u grčkom alfabetu:Б, Ж, ... Neki istraživači tvrde da su nastala ugledanjem u druge, a ne u klasični grčki alfabet, drugi misle da su i ona nastala ugledanjem u taj grafijski sustav, samo što su napravljena kombiniranjem znakova iz njega, treći idu od slova do slova objašnjavajući njihovo podrijetlo. Kombiniranje nekih elemenata je očito, ali nepoznanica nam je podrijetlo nekih elementa koji ulaze u te kombinacije. Većina tih slova, po mišljenju nekih istraživača, nastala su ugledanjem u glagoljična slova. Drugi misle da je proces bio obrnut: glagoljica je stilizirala te ćirilične grafeme. Pokušaji da se dokaže kako je Kliment, Naum ili tko drugi autor ćirilice (koju je on onda tako nazvao u čast Konstantinu-Ćirilu, svome učitelju) nisu prihvaćene. Nakon Metodove smrti učenici Solunske braće krenuli su u raznim smjerovima. Naum, Kliment i Angelarij stigli u tadašnju bugarsku prijestolnciu Plisku. U toj zemlji su u to doba u tijeku 2 važna procesa: pokrštavanje i slaveniziranje. U novoj bugarskoj prijestolnici Preslavu održan je 893. g. veliki državno-crkveni sabor na kojem je slavenski jezik proglašen službenim, a ćirilica službenim pismom pa su se glagoljični tekstovi prepisivali ćirilicom. Središtem takve djelatnosti postat će Preslavska književna škola. Kliment se ne slaže s takvom kulturnom politikom (prihvaćanje glagoljice značilo bi novo zaoštravanje odnosa s grčkim crkvenim i kulturnim krugovima, a i sa samim Bizantom) pa odlazi u Ohrid gdje osniva drugu poznatu školu – Ohridsku književnu školu koja će čuvati ćirilometodsku
tradiciju i glagoljicu. Naum u svemu tome sudjeluje pa je teško takvu djelatnost učenika Solinske braće povezati s tvrdnjom da je jedan od njih autor ćirilice. E. Georgiev i svi značajni suvremeni paleoslavisti smatraju kako je ćirilica rezultat povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a početak mu je u onom nesustavnom bilježenju slavenske riječi grčkim i latinskim slovima, u pisanju "bez ustrojenja". Tada je narod na nižoj kulturnoj razini postupno apsorbirao kulturu susjednog superiornog naroda, primio i pismo, a poslije ga prilagođavao svome jeziku. Najstarija ćirilica bila je temelj na kojem su se razvijali razni oblici ćiriličnih grafija sve do suvremenih kojima se služe Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi, Srbi, Crnogorci, Makedonci i Bugari. U 12. i 13. st. zamjenjuju se posebnosti ćiriličnih slova na današnjim hrvatskim i bosansko-hercegovačkim prostorima koje će u 15. st. biti toliko velike da se može govoriti o posebnoj inačici ćiriličnog pisma ( Ćiro Truhelka ga nazvao bosančicom; ali i bosanica, bosanska ćirilica, hrvatska ćirilica, bosansko-hrvatska ćirilica itd.) Najjednostavnija podjela dijeli ćirilicu na 3 inačice: bosančica, dubrovačka ćirilica i srednjodalmatinska (poljičica). Najznačaniji spomenici u Hrvatskoj su: 1) POVALJSKA LISTINA/ISPRAVA KNEZA BREČKA – iz 1184., najstarija ćirilična isprava pisan na području današnje Hrvatske; kartular bened. samostana Svetoga Ivana u Povljima (Brač) 2) POLJIČKI STATUT - iz 1440., zbornik običajnog prava koje je vrijedilo u Poljičkoj komuni, pisana poljičicom) 3) LIBRO OD MNOZIJEH RAZLOGA – dubrovački zbornik u kojemu su zabilježeni najstariji hrv. dvostruko rimovani dvanaesterci u hrv. književnosti 4) POVALJSKI PRAG – kameni natpis podijeljen u 2 dijela: lijevo od križa se nalazi obavijest mojstra Radonje da je sagradio crkvena vrata, a desno je napisano da je knez Brčko dao toj crkvi zemlje; tekst je uklesan potkraj XII. st. hrvatskom ćirilicom Najstarije tiskano djelo je Oficij BDM i 15 molitava Svete Brigite (Venecij, 1512.), a na bosanskom tlu to je Divkovićev Nauk krstjanski (1611.; hrvatska ćirilica; katekizam).
19. GLAGOLJICA I NJEZINA UPORABA U HRVATSKOJ Naziv glagoljica nastao je na hrvatskom tlu, izveden je od glagola glagolati=govoriti. U prvim stoljećima slavenske pismenosti po rasprostranjenosti je bila jednaka, tj. ravnopravna ćirilici, no kasnije će ona kontinuirano (do 1857.) živjeti na dijelu hrvatskog narodnog prostora, a povremeno njeno javljanje na drugim stranama slavenskog svijeta bit će opet posljedica djelovanja hrv. glagoljaša (u 14. i 15. st. "glagoljalo" se u praškom samostanu Emaus i u krakovskom predgrađu Kleparz). Za razliku od ćirilice, glagoljica ne podsjeća ni na jedno poznato pismo s kojim se susrećemo, iako je na prvi pogled slična nekim istočnim grafijama. U mnoštvu literature naziru se 3 polazišta u objašnjavanju geneze glagoljice: a) EGZOGENA – polazišta koja za svaki glagoljični grafem traže uzor izvana u nekom drugom grafijskom sustavu; npr. ugledanjem u grčko kurzivno pismo (=grafički pojednostavljeni, nekaligrafski tip slova koja su međusobno povezana, nastao iz potrebe za bržim pisanjem); u starožidosvsko (u samarićanskoj varijanti), koptsko, hazarsko, sirijsko, gruzijsko, armensko itd.: čak dovede u vezu sa protoalbanski pismom, alfabetom Vizigota te ciparskim slogovnim pismom
b) EGZOGENO-ENDOGENA – polazište koje tvrdi da se autor glagoljice ugledao u druga pisma, ali i da postoje elementi glagoljične strukture koji se ponavljaju, tj. iz jednoga glagoljskog grafema razvija se nekoliko; istraživači Thorvi Eckhardt i Josip Hamm – prvotna glagoljica se sastojala od 2 niza grafema: jedni se razvili u sustavu (endogeni). drugi su u sustav uneseni izvana (egzogeni) c) ENDOGENA – polazišta koja ne uzimaju u obzir poticaje izvana, nego traže grafički ključ glagoljice, tj. traže elemente od kojih su svi grafemi načinjeni i načine slaganja tih elemenata - finski slavist GEORG ČERNOHVOSTOV smatra da uzore treba tražiti u drugim pismima jer je Konstantin bio žestoki protivnik trojezične hereze; uočio 3 glavna elementa od kojih su načinjeni grafemi: križ (simbol otkupljenja), krug (simbol vječnosti) i trokut (simbol Trojstva) - hipoteza V. Jončeva: opisao kružnicu oko svakog slova i predočio nam mrežu u koju se može upisati svako glagoljično slovo (tu mrežu čine spomenuta opisana kružnica koju 4 dijametra dijele na 8 jednakih dijelova; svako slovo je samo neki dio predstavljenog modela i svaki takav dio može se poistovjetiti s kružnim isječcima - Josip Hamm zastupa tzv. gotsku tezu – mislio je da su Slaveni primili kršćanstvo od arijanskih Gota i nalazio je gotske elemente u slavenskim prijevodima biblijskih tekstova - tzv. jeronimska teorija tvrdi da je autor glagoljice Sveti Jeronim, što bi značilo da je to pismo znatno starije od Konstantina-Ćirila - neki smatraju da je glagoljica iskonsko hrv. pismo, a drugi da Sveta Braća nemaju s tim pismom nikakve veze Glagoljica se razvijala u nekoliko faza: 1) OBLA ILI OPĆESLAVENSKA GLAGOLJICA (od 863. do negdje 12. st.) - oka su bila obla; kružić je jedan od temeljnih elemenata toga pisma te su i spojnice koje povezuju elemente oble - imala 4 faze: a) SOLUNSKA (860.-863.) b) MORAVSKO-PANONSKA (863.-885.) c) ČEŠKA (885.-1097.) d) OHRIDSKA (886.-XII. st.) 2) UGLATA ILI HRVATSKA GLAGOLJICA - oka su bila uglata, prvaokutnog oblika; najproširenija na hrvatskom području - razvija se od 12. st. i razvojem se mijenjao i način pisanja koji postaje dvolinijski - u 14. i 15. st. doživljava vrhunac, pišu se veliki rukopisni kodeksi koji su i estetski vrlo vrijedni, a javlja se i tiskarstvo - javlja se i KURZIVNA (KANCELARIJSKA, BRZOPISNA) glagoljica – prije slova nisu bila spojena. a sada su međusobno spojena i blago ukošena U novijoj literaturi javlja se i teorija o postojanju TROKUTASTE (TROUGLASTE) GLAGOLJICE koju je marginirala Marica Čunčić koja je prikazala da je faza između oble i uglate bila i trokutasta glagoljica koja se razlikuje od oble i uglate trokutastim očima (pr. Krčki natpis).
20. LATINICA I NJEZINA UPORABA Kada su Hrvati zauzeli svoje današnje prostore, susreli su se s latinicom. I sami su počeli čitati i pisati tim pismom, ali ne svoj jezik, već latinski dok je hrvatskim jezikom zabilježeno tek nekakvo osobno ili mjesno ime. Zanimljivo je što je latinica uspjela potisnuti i glagoljicu i ćirilicu. Prvi spomenici na hrvatskom jeziku latinicom su iz 14.st.: Red i zakon sestara dominikanki (1345.), Šibenska molitva (sredina 14. st.), Korčulanski lekcionar . Latinicom se pisalo i latinski i hrvatski što nije bilo ostvarivo ćirilicom i glagoljicom. Obrazovani su morali znati latinski, a mnogi među njima brinuli su se i o napretku hrvatske knjige. U početku nije bila prilagođena glasovnim sustavima hrvatskih jezičnih idioma i stoga su glagoljica i ćirilica bile u znatnoj prednosti. Iako je temeljno nastojanje bilo da se udovolji načelu jedan grafem za jedan fonem, mnoga su se rješenja tražila kombiniranjem znakova, posebice za bilježenje palatala. Šibenska molitva je pohvala Gospi pisana u stilu talijanskih lauda kakve su pisali flagelanti (bičevatelji) u XII. i XIV. st. Napisana je sredinom XIV. st., a našli su je 1908. g. u šibenskom franjevačkom samostanu Ivan Milčetić i Joso Milošević. 21. O AUTORSTVU I PRIORITETU SLAVENSKIH PISAMA Sve do naših dana mislilo se da će odgovor na pitanje koje je pismo stvorio Konstantin ujedno biti i odgovor na pitanje koje je pismo starije. Međutim, iako danas gotovo svi vjeruju da je Konstantin stvorio glagoljicu, pitanje prvenstva nije iščezlo. Kad bi postojala znatnija vremenska razlika u javljanju ćiriličnih i glagoljičnih spomenika, to bi dalo odlučujuću prednost pismu na kojem se natpisi i zapisi javljaju ranije. Međutim, vremenska razlika među njima je vrlo mala – javljaju se oba u zadnja dva desetljeća 10. st. Prvenstvo se pokušalo utvrditi i pomoću odnosa između dvaju pisama, ali to nije dalo razultate jer nije pouzdano utvrđeno koje se pismo ogledalo na ovo drugo i prema tome nastalo kasnije. Argument kojim se dokazuje prvenstvo glagoljice je i brojevna vrijednost grafema. Naime, glagoljica bilježi brojnu vrijednost dosljedno (slova 'okićena' točkama i/ili titlama), brojna vrijednost nekog njezinog grafema odgovara točno njegovu mjestu u azbuci. Kod ćirilice nema kontinuiteta jer se ona posve držala bgrčkog alfabeta, pa u njoj slova koja označuju posebne slavenske glasove ili nemaju brojne vrijednosti ili imaju brojnu vrijednost onih grčkih slova koja su im bila nalik. Uz taj argument, postoji ih još koji govore u prilog veće starosti glagoljice: a) spomenici pisani glagoljicom u pravilu su primjetljivo arhaičniji po jeziku od onih pisanih ćirilicom b) u spomenicima pisanim ćirilicom susreću se pojedina glagoljska slova, riječi ili rečenice (pa i pisarske pogreške) što svjedoči o tome da je tekst prepisan iz glagoljice (iako je dokazano npr. da je jedna od čak osam ruku koje su dopisivale ćirilični tekst u gl. Zografskom evanđelju bila ruka pisara glag. teksta) c) sačuvani su PALIMPSESTI (= rukopisi na pergameni s koje je skinut jedan tekst da bi se mogao napisati drugi); na njima otkriveno da, ispod ćirilice kojom su pisani, je prethodno skinut glagoljični tekst; no, nijedan otkriveni glagoljski tekst nije stariji od poznatih nam glagoljskih i ćiriličnih rukopisa d) Hrabar u svom spisu O slovima kaže da bi svi slavenski književnici na pitanje tko im je sastavio pismo i knjige preveo odgovorili kako su to učinili Konstantin i Metod, što značio da je Konstantinovo pismo smatrano prvim slavenskim pismom.
