RICK RIORDAN
Kradljivac Gromova Percy Jackson i Olimpijci Knjiga Prva Uvodnik: Dvanaestogodišnjeg Percyja Jacksona izbacit će iz još jednog internata. Bez obzira na to koliko se trudio, čini se da se nikako ne prestaje uvaljivati u nevolje. No zar se od njega zbilja očekuje da stoji po strani i ne čini ništa dok mu školski nasilnici zlostavljaju jadnog, žgoljavog najboljeg prijatelja? Ili da se uopće ne brani kad se učiteljica pretvori u krvožedno čudovište koje ga želi ubiti? Naravno, Percyju za epizodu s profesoricom-čudovištem nitko ne vjeruje, a nije siguran ni vjeruje li u nju i on sam. Sve dok ga u ljetnom kampu ne počne proganjati minotaur. Najednom će iz Percyjeve knjige grčke mitologije početi izlaziti pravi živi likovi i razbježati se uokolo. Sam Percy ubrzo će shvatiti da su bogovi na planini Olimp itekako živi i sad, u dvadeset prvom stoljeću. A što je još gore, neke je od njih uspio i razljutiti: ukraden je Zeusov najvažniji grom, a Percy glavom i bradom glavni je osumnjičeni. U prijevodu Andree Marić i uz filmsku naslovnu ilustraciju, predstavljamo prvu priču Ricka Riordana iz serijala o Percyju Jacksonu.
Sadržaj: 1. Slučajno uništim svoju učiteljicu rane algebre.........................................4 2. Tri bakice pletu čarape smrti.................................................................13 3. Grover neočekivano gubi hlače..............................................................20 4. Mama me podučava borbi s bikovima....................................................29 5. Igram belot s konjem.............................................................................36 6. Postajem uzvišeni gospodar kupaonice.................................................46 7. Moja večera ode u dim...........................................................................56 8. Mi uhvatimo zastavu..............................................................................64 9. Ponuđena mi je potraga.........................................................................75 10. Uništim sasvim ispravan autobus........................................................87 11. Posjećujemo Carstvo vrtnih patuljaka..................................................98 12. Dobivamo savjet od pudlice...............................................................109 13. Skočim u smrt....................................................................................114 14. Postajem slavni bjegunac...................................................................122 15. Bog nam kupuje cheeseburgere........................................................126 16. Vodimo zebru u Vegas.......................................................................139 17. Kupujemo vodene krevete.................................................................152 18. Annabeth u školi poslušnosti..............................................................162 19. Otkrijemo istinu, ili tako nešto...........................................................172 20. Borim se sa svojim glupim rođakom..................................................184 21. Izravnam račune................................................................................192 22. Proročanstvo se ostvaruje..................................................................203 Zahvale....................................................................................................215
Za Haleyja, koji je prvi čuo priču
1. Slučajno uništim svoju učiteljicu rane algebre Čuj, stvarno nisam htio biti miješane krvi. Ako ovo čitaš jer slutiš da bi i ti mogao biti takav, savjetujem ti: smjesta zatvori knjigu. Vjeruj u svaku laž koju su ti o tvojem rođenju rekli mama ili tata i pokušaj živjeti normalnim životom. Opasno je biti mješanac. Zastrašujuće. U većini slučajeva zbog toga pogineš na bolan, gadan način. Ako si normalan klinac, a ovo čitaš jer misliš da je izmišljeno, sjajno. Nastavi čitati. Zavidim ti što si u stanju vjerovati kako se ništa od ovoga uopće nije dogodilo. Ali ako u ovim stranicama prepoznaješ sebe - ako osjećaš da se u tebi nešto komeša - odmah prestani čitati. Možda i jesi jedan od nas. A čim to saznaš, samo je pitanje vremena kad će te i oni osjetiti i doći po tebe. Nemoj reći da te nisam upozorio. Ja sam Percy Jackson. Imam 12 godina. Do prije nekoliko mjeseci bio sam redovni učenik Akademije Yancy, privatne škole za problematične klince iz seljačkog dijela države New York. Jesam li ja problematičan klinac? Aha. Moglo bi se reći. Mogao bih to dokazati bilo kojim dijelom svoga kratkog, mizernog života, ali stvari su se zaista počele pogoršavati prošloga svibnja, kad je naš šesti razred otišao na izlet na Manhattan - 28 poremećenih klinaca i dvoje učitelja u žutom školskom autobusu koji juri prema muzeju Metropolitan kako bi vidjeli nekakve prastare grčke i rimske stvari. Znam - to zvuči kao mučenje. Većina školskih izleta u školi Yancy bila je mučenje. Ali ovaj je izlet vodio gospodin Brunner, naš učitelj latinskog, pa sam polagao neke nade. Gospodin Brunner je onaj sredovječni tip u motoriziranim invalidskim kolicima. Ima prorijeđenu kosu,čupavu bradu i izlizanu jaknu od tvida koja uvijek miriše na kavu. Ne bi čovjek rekao da će biti fora, ali priča nam priče i viceve i pušta nas da se igramo na satu. Ima i onu nevjerojatnu zbirku rimskih oklopa i oružja i jedini je učitelj čija me predavanja ne uspavljuju. Nadao sam se daće izlet biti dobar. Nadao sam se da se bar ovoga puta neću uvaliti u nevolje. Čovječe, kako sam se prevario. Vidiš, meni se na izletima uvijek događaju loše stvari. Kao onda kad smo, u petom razredu, otišli na bojno polje Saratoga, pa mi se dogodio onaj incident s topom iz Revolucionarnog rata. Nisam ciljao školski autobus, ali ipak su me, naravno, izbacili iz škole. I prije toga, u četvrtom razredu, kad smo za posjete akvariju išli u obilazak bazena s morskim psima i kad sam valjda pritisnuo pogrešnu polugu na mostu za posjetitelje, pa svojem razredu priuštio neplanirano plivanje. I onda, prije toga... Ma, sve vam je jasno.
Na ovom izletu odlučio sam biti dobar. Čitavim putem do grada podnosio sam Nancy Bobofit, pjegavu, crvenokosu kleptomanku, koja je cijelo vrijeme gađala u potiljak mojeg najboljeg prijatelja Grovera komadićima sendviča s kečapom i maslacem od kikirikija. Grover je bio laka meta. Bio je mršav. Plakao bi kad bi se uzrujao. Vjerojatno je pao nekoliko razreda, jer je jedini od nas već imao bubuljice i začetak nekakve pahuljaste brade na obrazima. I da sve bude još bolje, bio je bogalj. Imao je papir s doživotnom ispričnicom za tjelesni jer su mu noge stradale od neke vrste mišićne bolesti. Hodao je smiješno, kao da ga boli svaki korak, ali ne dajte da vas to zavara. Trebate ga vidjeti kako trči kad se u školskoj kantini poslužuju punjene palačinke. U svakom slučaju, Nancy Bobofit je bacala grudice sendviča koje su se lijepile po njegovoj kovrčavoj smeđoj kosi, a znala je da joj ja ne smijem vratiti jer sam već bio na uvjetnoj. Ravnatelj mi je zaprijetio smrtnom kaznom, odnosno isključenjem s nastave, ako se na ovom izletu dogodi bilo što loše, sramotno ili čak imalo zabavno. "Ubit ću je", promrmljao sam. Grover me pokušao smiriti. "Pusti, u redu je. Volim maslac od kikirikija." Izmaknuo se još jednom komadiću Nancynog sendviča. "Sad je dosta!" Počeo sam ustajati, ali Grover me povukao natrag u sjedalo. "Već si na uvjetnoj", podsjetio me. "Znaš tko će biti kriv ako se bilo što dogodi." Kad se sad toga sjetim, volio bih da sam onoga trenutka odalamio Nancy Bobofit. Isključenje s nastave nije ništa u usporedbi s kaosom u koji sam se uskoro uvalio. Gospodin Brunner nas je vodio po muzeju. Vozio se ispred nas u svojim kolicima, vodeći nas kroz velike, akustične galerije pokraj mramornih kipova i staklenih vitrina punih prastare crnonarančaste lončarije. Bilo mi je nezamislivo da su te stvari preživjele dvijetri tisuće godina. Okupio nas je oko kamenog stupa visokog gotovo četiri metra s velikom sfingom na vrhu i počeo nam objašnjavati kako je to grobni spomenik, stela, jednoj djevojčici otprilike naše dobi. Ispričao nam je što znače urezi sa strane. Trudio sam se slušati što govori jer je bilo zanimljivo, ali svi oko mene su brbljali, a svaki put kad bih im rekao neka zašute, druga pratiteljica, gospođa Dodds, uputila bi mi zlokoban pogled. Gospođa Dodds bila je sitna učiteljica matematike iz Georgije i uvijek je nosila crnu kožnu jaknu, iako joj je bilo barem 50 godina. Izgledala je dovoljno opasno da ti se s Harleyjem zaleti ravno u garderobni ormarić. Na Yancy je došla usred godine, nakon što je naš posljednji učitelj matematike doživio živčani slom. Od prvoga dana, gospođa Dodds je voljela Nancy Bobofit, a mene je smatrala đavoljim okotom. Uperila bi svoj kvrgavi prst u mene i slatko
izgovorila: "A sada ti, dušo", i odmah bih znao da ću mjesec dana morati ostajati na produžnoj iz matematike. Jednom prilikom, kad me natjerala da do ponoći brišem sve odgovore iz neke stare matematičke radne bilježnice, rekao sam Groveru kako mislim da gospođa Dodds nije ljudsko biće. Pogledao me smrtno ozbiljno i rekao: "Apsolutno si u pravu". Gospodin Brunner je i dalje pričao o grčkoj grobnoj umjetnosti. Konačno, Nancy Bobofit se počela smijuljiti na račun golog frajera na steli, a ja sam se okrenuo i rekao joj: "Hoćeš li začepiti" Ispalo je glasnije nego što sam namjeravao. Čitav se razred nasmijao. Gospodin Brunner je prekinuo priču. "Gospodine Jackson," rekao je, "želite li nešto primijetiti?" Lice mi je totalno pocrvenjelo. Rekao sam, "Ne, gospodine". Gospodin Brunner je pokazao prema jednoj od slika na steli. "Možda biste nam vi rekli što prikazuje ova slika?" Pogledao sam prema urezanom crtežu i osjetio olakšanje, jer sam u stvari prepoznao o čemu je riječ. "To je Kron koji jede svoju djecu, zar ne?" "Da", reče gospodin Brunner, očito nezadovoljan. "A to radi zato što...?" "Pa..." Napregnuo sam mozak kako bih se sjetio. "Kron je bio kralj bogova, i—" "Bog?" upita gospodin Brunner. "Titan", ispravio sam se. "I... nije vjerovao svojoj djeci, koja su bila bogovi. I tako, ovaj, Kron ih je pojeo, ne? Ali njegova žena je sakrila bebu Zeusa i umjesto njega dala Kronu da pojede kamen. A poslije, kad je Zeus odrastao, prevario je svog tatu Krona i natjerao ga da povrati njegovu braću i sestre—" "Fuuuj!" reče jedna od djevojčica pokraj mene. '—i onda je bio veliki rat između bogova i Titana", nastavim, i bogovi su pobijedili". Začulo se hihotanje. Iza mene, Nancy Bobofit promumlja prijateljici: "Kao, to će nam trebati u stvarnom životu. Ono, kad budemo tražili posao, na pristupnom obrascu će pisati: 'Molimo objasnite zašto je Kron pojeo svoju djecu'." "A zašto, gospodine Jackson", nastavi gospodin Brunner, "da parafraziram odlično pitanje gospođice Bobofit, zašto nam ta informacija može trebati u stvarnom životu?" "Sad te ulovio", promumlja Grover. "Zaveži", prosikće Nancy, lica crvenijeg čak i od njezine kose. Bar je i Nancy dobila packe. Gospodin Brunner je jedini koji ikada čuje kad ona nešto provali. Ima radare umjesto ušiju.
Razmislio sam o njegovom pitanju pa slegnuo ramenima. "Ne znam, gospodine." "Vidim." Gospodin Brunner je izgledao razočarano. "Pa, zasluge su vam samo polovične, gospodine Jackson. Zeus je doista Krona nahranio mješavinom gorčice i vina, što ga je natjeralo da povrati ostalih petero djece, a koja su, naravno, kao besmrtni bogovi, živjeli i rasli u potpunosti neprobavljeni u Titanovu želucu. Bogovi su pobijedili svog oca, isjekli ga na komadiće njegovom vlastitom kosom i prosuli njegove ostatke u Tartar, najmračniji dio Podzemlja. Kad smo već kod toga, vrijeme je za ručak. Gospođo Dodds, hoćete li nas povesti prema izlazu?" Razred je krenuo prema izlazu, djevojčice su se držale za trbuhe, dječaci gurkali jedni druge i ponašali se kao kreteni. Grover i ja upravo smo namjeravali krenuti za njima, kad gospodin Brunner reče: "Gospodine Jackson." Znao sam da će se to dogoditi. Rekao sam Groveru neka nastavi hodati. Onda sam se okrenuo prema gospodinu Brunneru. "Da, gospodine?" Gospodin Brunner ima onaj pogled koji vas ne pušta - prodorne smeđe oči koje bi mogle imati i tisuću godina i koje su vidjele sve. "Morate naučiti odgovor na moje pitanje", reče mi gospodin Brunner. "Ono o Titanima?" "O stvarnom životu. I kako se u njemu primjenjuje to što učite." "Oh." "To čemu vas ja učim", reče, "od životne je važnosti. Očekujem od vas da se prema tom znanju tako i odnosite. Od vas ću prihvatiti samo najbolje, Percy Jackson." Htio sam se naljutiti jer taj tip stvarno previše očekuje. Mislim, u redu, stvarno je fora kad su turniri i kad se on obuče u rimski oklop i zaurla: "Idemo, naprijed!" i izazove nas da s kredom protiv uperenog mača trčimo do ploče i izgovaramo imena svakog Rimljanina i Grka koji su ikad živjeli, njihovih majki i bogova koje su obožavali. Ali gospodin Brunner od mene je očekivao da budem jednako dobar kao i svi drugi unatoč činjenici da imam disleksiju i poremećaj nedostatka pažnje i što nikad u životu nisam dobio ništa bolje od minus trojke. Ne, ne očekuje on od mene da budem tako dobar, on hoće da budem bolji. A ja jednostavno ne mogu zapamtiti sva ta imena i podatke, a još ih manje mogu ispravno napisati. Promumljao sam nešto tipa trudit ću se, a gospodin Brunner je bacio jedan dug i tužan pogled prema steli, kao da je i sam bio na sprovodu te djevojčice. Rekao mi je neka idem van i pojedem ručak.
Razred se okupio na prednjem stubištu muzeja odakle smo mogli promatrati prolaznike na Petoj aveniji. Gore visoko nailazila je velika oluja s oblacima crnjim nego što sam ikada vidio nad gradom. Pomislio sam da je to zbog globalnog zatopljenja ili tako nečega, jer je vrijeme u čitavoj državi New York bilo šašavo još od Božića. Imali smo grozne snježne oluje, poplave, požare izazvane udarima groma. Ne bih se čudio da nam upravo dolazi uragan. Činilo se da nitko drugi to ne primjećuje. Neki od dječaka gađali su golubove okrajcima keksa. Nancy Bobofit pokušavala je ukrasti nešto iz torbice neke žene, a gospoda Dodds, naravno, ništa nije vidjela. Grover i ja sjeli smo na rub fontane, podalje od drugih. Mislili smo da tako nitko neće primijetiti da smo i mi iz te škole - škole za čudake i gubitnike koji se nisu mogli upisati nigdje drugdje. "Produžna?" upita Grover. "Nee", rekoh. "Ne kod Brunnera. Ali kad bi me bar malo pustio na miru. Mislim, pa nisam ja neki genije." Grover dugo nije rekao ništa. A onda, kad sam pomislio da će izgovoriti neku dubokoumnu rečenicu zbog koje bih se trebao osjećati bolje, reče: "Mogu li dobiti tvoju jabuku?" Nisam baš bio gladan, pa sam mu dao jabuku. Gledao sam rijeku taksija koja se slijevala niz Petu aveniju i razmišljao o malom stanu svoje mame koji se nalazi samo malo dalje, uzbrdo, od mjesta gdje smo sjedili. Nisam je vidio od Božića. Tako sam želio sjesti u taksi i otići kući. Zagrlila bi me i bilo bi joj drago što me vidi, ali bi također bila i razočarana. Odmah bi me poslala natrag u Yancy, podsjetila bi me da se moram više truditi, bez obzira na to što mi je to već šesta škola u šest godina i što će me vjerojatno opet izbaciti. Nikako ne bih podnio onaj tužni pogled koji bi mi uputila. Gospodin Brunner je parkirao svoja kolica na podnožju rampe za invalide. Grickao je celer dok je čitao neki roman u mekom uvezu. Zbog crvenog kišobrana zataknutog za stražnji kraj, njegova kolica više su sličila na motorizirani vrtni stol. Upravo sam se spremao odmotati sendvič kad se preda mnom pojavila Nancy Bobofit sa svojim ružnim prijateljicama - pretpostavljam da se umorila od pljačkanja turista - i istresla svoj napola pojedeni ručak ravno u Groverovo krilo. "Ups," nacerila mi se svojim kvrgavim zubima. Pjegice su joj bile narančaste, kao da joj je netko nasprejao lice tekućim smokijem. Trudio sam se ostati pribran. Školski pedagog mi je milijun puta rekao: "Broji do deset, kontroliraj svoj temperament". Ali bio sam tako ljut da mi se um pomračio. U ušima mi je tutnjao val. Ne sjećam se da sam je dotaknuo, ali sljedeće što sam vidio bila je Nancy koja sjedi usred fontane i vrišti: "Percy me gurnuo!" Gospoda Dodds se materijalizirala pokraj nas. Neki klinci su šaptali: "Jesi li vidio—"
"—voda—" "—kao da ju je zgrabila—" Nisam znao o čemu govore. Znao sam samo da sam se opet uvalio u nevolju. Čim se gospođa Dodds uvjerila da je s jadnom malom Nancy sve u redu i obećala joj kupiti novu majicu u muzejskoj trgovini itd, itd, okrenula se prema meni. U očima joj je gorio pobjednički plamen, kao da sam napravio nešto što je čekala čitavo polugodište. "A sada, dušo—" "Znam", zagunđao sam. "Mjesec dana ću prepravljati radne bilježnice." Nisam to trebao reći. "Dođi sa mnom", reče gospođa Dodds. "Čekajte!" vikne Grover. "To sam bio ja. Ja sam je gurnuo." Zagledao sam se u njega, zapanjen. Ne mogu vjerovati da me pokušao zaštititi. Grover se nasmrt plašio gospođe Dodds. Ona ga je tako pogledala da je njegova dlakava bradica počela drhtati. "Ne vjerujem da je tako, gospodine Underwood", reče ona. "Ali—" "Ti - ostaješ - ovdje." Grover me očajnički pogleda. "Sve u redu,čovječe", rekoh mu ja. "Hvala što si pokušao." "Dušo", zareži gospođa Dodds prema meni. "Odmah." Nancy Bobofit mi se naceri. Dobacio sam joj luksuznu varijantu svog ubit-ću-te-poslije pogleda. Onda sam se okrenuo prema gospođi Dodds, ali nje više nije bilo tu. Stajala je na ulazu u muzej, tamo daleko na vrhu stuba, nestrpljivo ne pozivajući da dođem. Kako je samo stigla tako brzo? Imam ja takvih trenutaka, i to dosta, kad mi mozak zaspi ili tako nešto, i u sljedećem trenutku shvatim da sam nešto propustio, kao i je komadić slagalice ispao iz svemira a ja buljim u njegovo prazno x Školski psiholog mi je rekao da je to zbog ADHD-a, zbog tog poremećaja pažnje, da moj mozak krivo interpretira stvari. Nisam baš siguran da je tako. Krenuo sam za gospođom Dodds. Na pola stubišta osvrnuo sam se za Groverom. Bio je blijed, očima je šarao od mene do gospodina Brunnera, kao da je želio da gospodin Brunner primijeti što se događa, ali gospodin Brunner bio je zaokupljen svojim romanom. Ponovno sam pogledao gore. Gospođa Dodds ponovno je nestala. Sad je bila unutar zgrade, na kraju ulaznog hodnika.
U redu, pomislio sam. Natjerat će me da kupim novu majicu za Nancy u muzejskom dućanu. No, to očito nije bio njezin plan. Slijedio sam je dublje u muzej. Kad sam je konačno sustigao, ponovno smo bili u grčkom i rimskom odjeljku. Osim nas u galeriji nije bilo nikoga. Gospođa Dodds stajala je prekriženih ruku ispred velikog mramornog friza s grčkim bogovima. Iz grla joj je dopirao čudnovat zvuk, kao da reži. I bez tog zvuka bio bih dovoljno nervozan. Neobično je biti nasamo s učiteljicom, posebno ako je to gospođa Dodds. Način na koji je gledala u friz, kao da ga želi zdrobiti pogledom... "Praviš nam probleme, dušo", reče ona. Učinio sam ono što mi se činilo najsigurnije. Rekao sam: "Da, gospođo". Zakopčala je manšete svoje kožne jakne. "Zar si stvarno mislio da ćeš se time izvući?" Pogled joj nije bio samo ljutit. Bio je zao. Ona je učiteljica, pomislio sam nervozno. Neće me ozlijediti. Rekoh, "Ja... Ovaj... Trudit ću se više, gospodo". Udar groma zatrese zgradu. "Mi nismo budale, Percy Jackson", reče gospođa Dodds. "Bilo je samo pitanje vremena kad ćemo te pronaći. Priznaj, i manje ćeš patiti." Nije mi bilo jasno o čemu govori. Jedino što mi je padalo na pamet bilo je to da su učitelji vjerojatno pronašli skrivene zalihe slatkiša koje sam prodavao u svojoj spavaonici. Ili su možda shvatili da sam sastavak o Tomu Sawyeru skinuo s interneta, a knjigu nisam ni pročitao i sad će mi spustiti ocjenu. Ili, što je još gore, natjerat će me da pročitam knjigu. "Dakle?" inzistirala je. "Gospođo, ja ne znam..." "Vrijeme ti je isteklo", prosikće ona. Tada se dogodi najluđa stvar. Oči su joj počele sjajiti kao žeravica iz roštilja. Prsti su joj se produljili i pretvorili se u pandže. Jakna joj se pretopila u velika kožnata krila. Ona nije bila ljudsko biće. Bila je smežurana vještica s krilima šišmiša i pandžama i s ustima punim žutih zuba derača i upravo se spremala izderati me na trakice. A onda je sve postalo još čudnije. Gospodin Brunner, koji je još prije minutu bio dolje ispred muzeja, uvezao je svoja kolica do ulaza u galeriju, držeći u ruci keramičku olovku. "Idemo, naprijed Percy!" viknuo je i hitnuo olovku kroz zrak. Gospođa Dodds nasrne na mene.. Uz vrisak sam se izmaknuo i osjetio kako su pandže zviznule tik kraj moga uha. Ulovio sam olovku iz zraka, ali u mojoj ruci to više nije bila olovka. Bio je to mač - brončani mač gospodina Brunnera, koji je uvijek nosio na turnirima.
Gospođa Dodds poleti prema meni s ubojitim pogledom u očima. Koljena su mi bila poput želea. Ruke su mi se tresle toliko da sam gotovo ispustio mač. Ona zareži: "Umri, dušo!" I poleti ravno na mene. Apsolutni strah preplavi moje tijelo. Automatski sam učinio kretnju zamahnuo sam mačem. Metalna oštrica zahvatila joj je rame i jednostavno prošla kroz čitavo njezino tijelo kao da je napravljeno od vode. Sšššššššk! Gospođa Dodds bila je pješčana kula na jakom vjetru. Eksplodirala je u žuti prah, nestala na licu mjesta, ostavljajući za sobom samo miris sumpora i samrtni hropac i hladnoću zla u zraku, kao da me ta dva žareća crvena oka i dalje motre. Bio sam sam. U ruci mi je bila keramička olovka. Gospodina Brunnera nije bilo. Nije bilo nikoga osim mene. Ruke su mi se i dalje tresle. Sigurno su mi u ručak podmetnuli lude gljive ili tako nešto. Jesam li sve ovo izmislio? Izašao sam. Počela je kiša. Grover je sjedio kraj fontane, s mapom muzeja raširenom iznad glave. Nancy Bobofit i dalje je tamo stajala i žalila se svojim ružnim prijateljicama, potpuno mokra od plivanja u fontani. Kad me ugledala, reče: "Nadam se da ti je gospoda Kerr dala po guzici". Rekoh: "Tko?" "Naša učiteljica. Bah!" Trepnuo sam. Mi nemamo učiteljicu koja se zove gospođa Kerr. Pitao sam Nancy očemu govori. Samo je prevrnula očima i okrenula se na drugu stranu. Pitao sam Grovera gdje je gospođa Dodds. On reče: "Tko?" Ali prije toga je zastao, nije me pogledao u oči, pa sam pomislio da me zafrkava. "Nije smiješno, čovječe", rekao sam mu. "Ovo je ozbiljno." Grom zatrese nebom iznad nas. Ugledao sam gospodina Brunnera kako sjedi ispod svog crvenog kišobrana i čita knjigu, kao da se nije ni pomaknuo s tog mjesta. Otišao sam k njemu. Pogledao me, pomalo rastreseno. "O, to bi bila moja olovka. Molim te, ubuduće nosi sa sobom vlastiti pisaći pribor, gospodine Jackson." Uručio sam gospodinu Brunneru njegovu olovku. Nisam bio ni svjestan da je još uvijek držim u ruci. "Gospodine", rekoh, "gdje je gospođa Dodds?"
Blijedo me pogledao. "Tko?" "Druga pratiteljica. Gospođa Dodds. Učiteljica iz matematike." On se namršti i nagne naprijed, pomalo zabrinuta lica. "Percy, nema nikakve gospođe Dodds na ovom izletu. Koliko ja znam, uopće ne postoji nikakva gospoda Dodds na Akademiji Yancy. Je li s tobom sve u redu?"
2. Tri bakice pletu čarape smrti Naviknut sam na povremena čudna iskustva, ali obično ta iskustva brzo prođu. No nisam bio u stanju podnijeti halucinaciju koja traje 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Ostatak školske godine činilo mi se da se čitava škola poigrava sa mnom. Učenici su se ponašali kao da su potpuno i totalno uvjereni da je gospođa Kerr - živahna plavuša koju nikad u životu nisam vidio sve dok se nije ukrcala u naš autobus na povratku s izleta bila naša učiteljica iz matematike još od Božića. Svako bih malo natuknuo nekome nešto o gospođi Dodds, čisto da vidim hoće li se bar trznuti, ali svi bi gledali u mene kao da sam luđak. Na kraju sam im zamalo povjerovao - gospođa Dodds nikad nije ni postojala. Zamalo. Ali Grover me nije mogao zavarati. Kad bih mu spomenuo ime Dodds, on bi malo oklijevao, pa onda ustvrdio da nje nikad nije ni bilo. Ali znao sam da laže. Nešto se događalo. Nešto se dogodilo u onom muzeju. Preko dana nisam imao mnogo vremena za razmišljanje o tome, ali noću su me budile u hladnom znoju vizije gospođe Dodds, s onim pandžama i kožnatim krilima. Čudnovato vrijeme se nastavljalo, što nije pomagalo mojem raspoloženju. Jedne noći, oluja s grmljavinom izbacila je stakla iz prozora moje spavaonice. Nekoliko dana poslije najveći tornado pogodio je dolinu Hudson, udaljenu samo osamdesetak kilometara od Akademije Yancy. Na satu prirode i društva spominjalo se kako neobično velik broj malih aviona u posljednje vrijeme, baš ove godine, završava u Atlantiku zbog iznenadnih naleta vjetra. Počeo sam se veći dio vremena osjećati mrzovoljno i razdražljivo. Ocjene su mi pale s dvojki na jedinice. Upleo sam se u više svađa s Nancy Bobofit i njezinim prijateljicama. Na gotovo svakom satu slali su me van iz razreda. Na kraju, kad me naš učitelj engleskog, gospodin Nicoll, po milijunti put upitao zašto sam toliko lijen kad je riječ o učenju pravopisa, puknuo sam. Rekao sam mu da je ishlapjela pijandura. Nisam bio posve siguran što to znači, ali dobro je zvučalo. Ravnatelj je sljedećeg tjedna poslao mojoj mami službeno pismo: neće me pozvati da se iduće godine vratim na Yancy. Pa dobro, rekao sam samome sebi. Baš dobro. Nedostajao mi je dom. Želio sam biti sa svojom mamom, u našem malom stanu na Upper East Sideu, pa makar zbog toga morao ići u državnu školu i trpjeti svog odvratnog očuha i njegove glupe pokeraške pajdaše. A ipak... Neke stvari s Yancyja će mi nedostajati. Pogled na šumu kroz prozore moje spavaonice, rijeka Hudson u daljini, miris borova. Nedostajat
će mi Grover, koji je stvarno bio dobar prijatelj, iako je malo čudan. Brinuo sam kako će preživjeti sljedeću godinu bez mene. Također će mi nedostajat i satovi latinskog - ludi turniri gospodina Brunnera i njegovo pouzdanje da i ja mogu nešto dobro napraviti. Kako se bližilo vrijeme pismenih ispita, latinski je bio jedini predmet za koji sam se pripremao. Nisam zaboravio kako mi je gospodin Brunner rekao da je za mene to znanje pitanje života i smrti. Nisam znao zašto, ali nekako sam mu počeo vjerovati. Večer uoči završnog ispita toliko sam se iznervirao da sam bacio Cambridgeov vodič kroz grčku mitologiju preko čitave spavaonice. Riječi su počele plivati sa stranice, kružile su mi oko glave, slova su radila slalom kao da voze skateboard. Nije bilo šanse da zapamtim razliku između Hirona i Harona, ili Polidikta i Poluksa. A konjugacija onih latinskih glagola? Zaboravi. Hodao sam po sobi, osjećajući kao da mi mravi pužu posvuda ispod košulje. Prisjećao sam se ozbiljnog izraza lica gospodina Brunnera, njegovih tisuću godina starih očiju. Od vas ću prihvatiti samo najbolje, Percy Jackson. Duboko sam udahnuo. Podignuo sam knjigu o mitologiji. Nikad do sada od učitelja nisam tražio pomoć. Možda bi mi, ako ga zamolim, gospodin Brunner dao neke smjernice. Ako ništa drugo, moći ću se opravdati za veliku masnu jedinicu koju ću dobiti na njegovu ispitu. Nisam želio napustiti Akademiju Yancy ostavljajući ga u uvjerenju da se nisam ni potrudio. Sišao sam niz stubište do školskih kabineta. Većina ih je bila mračna i prazna, ali vrata gospodina Brunnera bila su odškrinuta i svjetlo iz njegove sobe protezalo se preko poda hodnika. Bio sam na tri koraka do kvake na vratima kad sam začuo glasove iz njegova ureda. Gospodin Brunner je postavio neko pitanje. Glas koji je svakako pripadao Groveru rekao je: "... zabrinut zbog Percyja, gospodine". Ukopao sam se na mjestu. Obično ne prisluškujem, ali probajte vi ne slušati kad začujete kako vaš najbolji prijatelj govori o vama nekoj odrasloj osobi. Malo sam se primakao. "... sam ovog ljeta", nastavljao je Grover. "Mislim, Ljubazne u školi ! Sad kad to pouzdano znamo, a znaju i one —" "Samo ćemo pogoršati stvari ako ga požurujemo", reče gospodin Brunner. "Trebamo pričekati da dečko malo sazrije." "Ali on možda nema vremena. Rok koji ističe za ljetni solsticij—" "To će se morati riješiti bez njega, Grover. Pustimo ga neka uživa u svojem neznanju dok još može." "Gospodine, on je nju vidio..." "Njegova mašta", inzistirao je gospodin Brunner. "I Magla koju smo bacili na učenike i osoblje bit će dovoljna da ga uvjeri u to." "Gospodine, ja... Ja ne mogu opet iznevjeriti svoje dužnosti." Groverov glas gušile su emocije. "Vi znate što bi to značilo."
"Nisi ti ništa iznevjerio, Grover", ljubazno mu reče gospodin Brunner. "Ja sam trebao vidjeti što je ona zapravo. Sad nam je najbolje da pripazimo na to da Percy ostane živ do sljedeće jeseni—" Knjiga o mitologiji ispala mi je iz ruke i s treskom udarila o pod. Gospodin Brunner je ušutio. Pokupio sam knjigu i povukao se niz hodnik, dok mije srce divlje udaralo. Sjena je kliznula preko ostakljenog dijela vrata Brunnerovog kabineta, sjena nečega mnogo višeg od mog učitelja vezanog uz invalidska kolica, sjena koja je u ruci držala nešto strašno nalik na veliki luk. Otvorio sam najbliža vrata i kliznuo unutra. Koju sekundu kasnije začuo sam polagani klop-klop-klop, kao da se čuje prigušeno kloparanje nečega drvenog, a potom i zvuk životinjskog njuškanja baš ispred mojih vrata. Dugačka, tamna sjena zastala je ispred stakla, zatim produžila. Kapljica znoja skliznula mi je niz vrat. Negdje u hodniku, gospodin Brunner je progovorio. "Ništa", mrmljao je. "Živci su mi previše nadraženi još od zimskog solsticija." "I moji isto", reče Grover. "Ali mogao bih se zakleti..." "Idi natrag u spavaonicu", reče mu gospodin Brunner. "Sutra te čeka dugi dan s puno ispita." "Nemojte me ni podsjećati." Svjetla su se ugasila u kabinetu gospodina Brunnera. Čekao sam u mraku čitavu vječnost. Konačno, kliznuo sam u hodnik i vratio se do spavaonice. Grover je ležao na svojem krevetu zadubljen u svoje bilješke iz latinskog kao da to radi čitavu večer. "Hej", reče on, odsutnog pogleda. "Jesi li spreman za sutrašnji test?" Nisam odgovorio. "Užasno izgledaš", namršti se on. "Je li sve u redu?" "Samo sam... umoran." Okrenuo sam mu leđa tako da mi ne može vidjeti lice, i počeo sam se spremati za spavanje. Nije mi bilo jasno što sam to čuo tamo dolje. Želio sam vjerovati kako sam sve samo umislio. Ali jedno je bilo sigurno: Grover i gospodin Brunner razgovarali su o meni iza mojih leđa. I mislili su da sam u nekoj opasnosti. Sljedećeg popodneva, dok sam izlazio s trosatnog ispita iz latinskog, a pred očima su mi plesala sva grčka i rimska imena koja sam pogrešno napisao, gospodin Brunner me pozove da se vratim unutra. Na trenutak sam se prepao da je otkrio kako sam ih sinoć prisluškivao, no nije bilo to. "Percy", reče on. "Nemoj da te obeshrabri to što napuštaš Yancy. To je... to je najbolje za sve." Glas mu je zvučao ljubazno, ali njegove su me riječi ipak posramile. Iako je govorio tiho, drugi klinci koji su završavali test mogli su ga čuti. Nancy Bobofit se glupo smijuljila i ustima pravila sarkastične pokrete kao da mi šalje pusice.
Promumljao sam "U redu, gospodine". "Mislim..." Gospodin Brunner se odgurne kolicima natrag, pa naprijed, kao da ne zna što bi rekao. "Ovo nije pravo mjesto za tebe. Bilo je samo pitanje vremena." Oči su me zapekle. Evo, sad mi i moj omiljeni učitelj pred cijelim razredom govori da nisam sposoban nositi se sa situacijom. Nakon što mi je čitave godine govorio kako vjeruje u mene, sad mi govori da mi je bilo predodređeno da me izbace. "Dobro", rekoh drhteći. "Ne, ne", reče gospodin Brunner. "Nisi me razumio. Zapravo ti pokušavam reći... Ti nisi normalan, Percy. To nije nešto čega bi se trebao—" "Hvala lijepo", ispalio sam. "Baš vam hvala, gospodine, što ste me podsjetili na to." "Percy—" Ali ja sam već otišao. Zadnjeg dana školske godine natrpao sam svoju odjeću u kovčeg. Drugi dečki su se zezali okolo, pričajući jedni drugima o tome kako će provesti praznike. Jedanće od njih ići na planinarenje po Švicarskoj. Drugi će krstariti po Karibima mjesec dana. Sve su to bili maloljetni delinkventi kao i ja, ali oni su bili bogati maloljetni delinkventi. Njihovi tatice su bili direktori, ili veleposlanici, ili zvijezde. Ja sam bio nitko i ništa, iz obitelji nikoga i ničega. Pitali su me kamo ću ja ići ovog ljeta pa sam im rekao da ću se vratiti u grad. Nisam im rekao da ću preko ljeta morati pronaći neki posao, šetati pse ili prodavati pretplatu na časopise, a ostatak vremena brinuti o tome u koju ću školu ići najesen. "Oho", reče jedan od njih. "To je fora." Vratili su se svojem razgovoru kao da mene nikad nije ni bilo. Jedina osoba od koje sam se bojao oprostiti bio je Grover, no ispalo je da se s njim nisam ni morao pozdravljati. Rezervirao je kartu za isti Greyhoundov autobus na koji sam ja išao, i eto nas dvojice, ponovno zajedno, na putu za grad. Tijekom čitave vožnje Grover se nervozno okretao po autobusu, promatrajući druge putnike. Sinulo mi je da se on uvijek vrpolji i ponaša živčano kad napuštamo Yancy, kao da očekuje da se nešto loše dogodi. Prije sam uvijek mislio kako se boji da će ga netko zadirkivati. Ali u ovom autobusu nije bilo nikoga tko bi ga zadirkivao. Naposljetku, više nisam mogao izdržati. Rekoh mu: "Tražiš Ljubazne?" Grover je gotovo skočio sa sjedala. "Št— što to govoriš?" Priznao sam mu da sam prisluškivao njega i gospodina Brunnera onu večer prije ispita. Groverove oči se suze. "Sto si točno čuo?"
"O... pa ništa posebno. Kakav rok ističe za ljetni solsticij?" On zadrhti. "Gle, Percy... Ja sam samo bio zabrinut zbog tebe, kužiš? Mislim, ono tvoje haluciniranje o demonskoj učiteljici matematike. .." "Grover—" "I govorio sam gospodinu Brunneru da si možda previše pod stresom, ili tako nešto, jer nikakva gospođa Dodds ne postoji, i..." "Grover, ti stvarno jako, jako loše lažeš." Njegove uši poprime ružičastu boju. On posegne u džep košulje i iskopa zamrljanu posjetnicu. "Samo je uzmi, može? Za slučaj ako me zatrebaš ovoga ljeta." Posjetnica je bila ispisana neobičnim pismom koje je ubijalo moje disleksične oči, ali na kraju sam ipak uspio pročitati nešto kao: Grover Undervood, Čuvar Brežuljak miješane krvi Long Island,New York (0800) 009-0009 "Što je miješ..." "Ne izgovaraj to naglas!" podvikne on. "To je moja... ovaj... ljetna adresa." Meni potone srce. Grover ima ljetnikovac. Nikad mi nije palo na pamet da bi i njegovi mogli biti jednako bogati kao i obitelji drugih na Yancyju. "OK", smrknuto sam odgovorio. "Znači, kao, ako mi dođe da posjetim tvoju palaču." On kimne. "Ili... ili ako me zatrebaš." "Zašto bih te zatrebao?" Ispalo je grublje nego što sam mislio. Grover pocrveni do adamove jabučice. "Slušaj, Percy, zapravo te ja trebam, ovaj - trebam te štititi." Zabuljio sam se u njega. Čitave godine upadao sam u sukobe držeći nasilnike podalje od njega. Nisam mogao spavati od brige misleći kako će ga namlatiti sljedeće godine kad mene ne bude. A evo ti sad njega, ponaša se kao da je on štitio mene. "Grover", pitao sam ga, "od čega me to točno štitiš?" Ispod nas se začuje buka, kao da netko nešto veliko brusi. Crni dim prokulja iz upravljačke ploče kod upravljača i čitav autobus ispuni miris koji je podsjećao na pokvarena jaja. Vozač opsuje i klimavo doveze autobus na rub autoceste. Nakon što je par minuta lupkao dolje po motoru vozač objavi da svi moramo izaći. Grover i ja iskrcali smo se zajedno s ostalima. Bili smo nasred ceste koja se protezala kroz nenaseljen kraj - nije tu bilo ničega što bi primijetio da se tu nisi nasukao. Na našoj strani autoceste
nije bilo ničeg osim stabala javora i smeća iz automobila u prolazu. S druge strane, preko četiri trake asfalta koji je titrao na popodnevnoj vrućini, bio je neki starinski štand s voćem. Izložena roba je stvarno dobro izgledala: kutije natovarene krvavo-crvenim trešnjama i jabukama, lješnjacima i marelicama, vrčevi sa sokom od jabuke u bačvi punoj leda. Nije bilo kupaca, samo tri bakice koje su sjedile u stolicama za ljuljanje u sjeni javora, pletući najveći par čarapa koji sam ikad vidio. Mislim, te su čarape bile veličine džempera, ali očito su bile čarape. Bakica s desne strane plela je jednu. Bakica s lijeve strane plela je drugu. Bakica u sredini držala je u krilu golemu košaru s vunom jarko plave boje. Sve tri žene doimale su se prastaro, blijedih lica, naboranih poput suhe šljive, sa sijedom kosom podignutom u bijele punđe i s koščatim rukama koje su stršale iz njihovih izblijedjelih pamučnih haljina. A najčudnije od svega je bilo što se činilo kao da sve tri gledaju ravno u mene. Okrenuo sam se prema Groveru kako bih mu rekao nešto u vezi s tim i primijetio da mu je sva krv nestala iz lica. Trzao je nosom. "Grover?" rekao sam. "Ej,čovječe—" "Samo mi reci da ne gledaju u tebe. A gledaju, ha, gledaju li?" "Aha. Čudno, ha? Misliš da će mi te čarape pristajati?" "Uopće nije smiješno, Percy. Nimalo." Starica u sredini izvadi goleme škare - zlatno-srebrne, s dugim oštricama, kao za striženje. Čuo sam kako Grover hvata zrak. "Idemo u autobus", reče mi. "Hajde." "Molim?" kažem ja. "Unutra je tisuću stupnjeva." "Hajde!" On širom otvori vrata i popne se unutra, ali ja sam ostao. Tamo preko ceste, tri bakice su i dalje zurile u mene. Ona u sredini prereze vunicu, i kunem se da sam čuo taj "cak" preko četiri prometne trake. Njezine dvije prijateljice zamotaju one jarko plave čarape, dok sam se ja pitao za koga bi mogle biti - za Jetija ili Godzilu. Na zadnjem kraju autobusa, vozač je iz motora odvrnuo oveći komad zadimljenog metala. Autobus se zatresao, a motor se ponovno živahno pokrenuo. Putnici su se razveselili. "Zakrpano!" vikne vozač. Opali po blatobranu autobusa svojom kapom. "Svi natrag na svoja mjesta!" Kad smo krenuli, počeo sam se osjećati grozničavo, kao da sam se prehladio. Ni Grover nije bolje izgledao. Drhtao je i zubi su mu cvokotali. "Grover?" "A?" "Što mi sve nisi rekao?"
On otare čelo rukavom. "Percy, što si vidio tamo kod štanda s povrćem?" "Misliš na bakice? Što s njima,čovječe? Nisu valjda kao... gospođa Dodds, ha?" Izraz njegova lica nije bilo lako odgonetnuti, ali stekao sam dojam da su bakice sa štanda bile nešto mnogo, mnogo gore od gospode Dodds. On reče, "Samo mi reci što si vidio." "Ona u sredini je izvadila škare i prerezala vunu." On zaklopi oči i napravi pokret prstima kao da će se prekrižiti, ali to ne napravi. Ta kretnja bila je drugačija, kao da je iz nekih starijih vremena. On reče, "Vidio si kako presijeca nit." "Da. Pa što?" Ali već dok sam to govorio, znao sam da je to nešto važno. "Ovo se ne događa", promrmlja Grover. Počeo je grickati palac. "Ne bih htio da se ponovi ono od prošli put." "Koji prošli put?" "Uvijek u šestom razredu. Nikad ne prođu šesti." "Grover", rekoh, jer me stvarno počeo plašiti. "O čemu ti govoriš?" "Daj da te otpratim do kuće sa stajališta. Obećaj mi." Taj mi je zahtjev bio čudan, ali obećao sam mu da me može otpratiti. "Je li to neko praznovjerje ili tako nešto?" upitao sam ga. Nije odgovorio. "Grover - to presijecanje vune. Znači li to daće netko umrijeti?" Ožalošćeno me pogledao, kao da već bira cvijeće koje će najbolje pristajati uz moj lijes.
3. Grover neočekivano gubi hlače Vrijeme za ispovijed: zeznuo sam Grovera čim smo stigli na autobusnu postaju. Znam, znam. Bio sam bezobrazan. Ali Grover me izluđivao gledajući me kao da sam mrtav, mrmljajući "Zašto se to uvijek dogodi?" i "Zašto baš uvijek u šestom razredu?" Kad god se uznemiri, Groveru proradi mjehur pa se nisam začudio kad me,čim smo sišli s autobusa, natjerao da mu obećam kako ću ga pričekati, pa odzujao prema zahodima. Umjesto da ga čekam, ja sam dohvatio svoj kovčeg, klisnuo van i uletio u prvi taksi koji je vozio prema predgrađu. "East, križanje sto četvrte i prve", rekao sam vozaču. Da vam kažem nešto o mojoj majci, prije nego što je upoznate. Zove se Sally Jackson i najbolja je na svijetu, što samo dokazuje moju teoriju da su najbolji ljudi uvijek najgore sreće. Njezini roditelji poginuli su u avionskoj nesreći kad joj je bilo pet godina, a nju je odgojio ujak koji nije osobito mario za nju. Htjela je biti spisateljica, pa je tijekom čitave srednje škole radila kako bi uštedjela novac za studij s dobrim programom kreativnog pisanja. Onda je njezin ujak dobio rak, a ona je na zadnjoj godini morala napustiti školu kako bi se brinula za njega. Kad je umro, ona je ostala bez novca, obitelji i diplome. Jedino dobro što joj se dogodilo bio je susret s mojim tatom. U vezi s njim ja nemam nikakvih sjećanja, osim onog nekakvog toplog sjaja, možda slabašnog traga njegovog smiješka. Mama o njemu nije voljela pričati jer ju je to rastuživalo. Nije imala nikakve fotografije. Znate, oni nisu bili vjenčani. Rekla mi je da je bio bogat i važan i da je njihova veza bila tajna. A onda se jednoga dana on otisnuo na neko važno putovanje preko Atlantika i nikad se nije vratio. Nestao na moru, rekla mi je mama. Ne mrtav. Nestao na moru. Radila je kojekakve poslove, išla u večernju školu kako bi dobila srednjoškolsku diplomu i sama me odgajala. Nikad se nije žalila niti gubila živce. Ni jedan jedini put. Ali znao sam da sa mnom nije lako. Na kraju se udala za Gabea Ugliana, koji je bio ljubazan tijekom prvih trideset sekundi našeg poznanstva, a onda se pokazao kao kreten svjetske klase. Dok sam još bio mali, dao sam mu nadimak Smrdljivi Gabe. Žao mi je, ali to je istina. Tip je vonjao kao pljesniva pizza od češnjaka zamotana u znojnu trenirku. Neka ostane među nama, ali on i ja smo mojoj mami prilično zagorčavali život. To kako se on ponašao prema njoj, pa to kako smo se on i ja slagali... Dakle, to se lijepo vidjelo i taj put kad sam došao doma. Ušao sam u naš mali stan, nadajući se daje mama već stigla s posla. Umjesto nje tu je, u dnevnoj sobi, bio Smrdljivi Gabe i kartao poker sa
svojim frendovima. Na televiziji je bio sportski program. Čips i konzerve piva bili su razasuti po cijelom tepihu. Jedva me i pogledavši, promumljao je s cigarom u ustima, "Ha, došao si." "Gdje mi je mama?" "Radi", rekao je. "Imaš novaca?" To je bilo to. Nikakvo "Dobro došao kući. Drago mi je da te vidim. Kako je bilo zadnjih šest mjeseci? " Gabe se udebljao. Izgledao je kao bezubi morž u jeftinoj odjeći. Na glavi je imao otprilike tri dlake, sve tri začešljane preko ćelave glave, kao da mu to dobro stoji ili ne znam što. Bio je voditelj veletrgovine elektroničkom opremom u Queensu, ali veći dio vremena bio je kod kuće. Ne znam zbog čega ga nisu još davno otpustili. I dalje je primao plaće, trošio novac na cigare od kojih mi se povraćalo, i na pivo, naravno. Uvijek pivo. Kad god sam bio kod kuće, on je očekivao da mu popunjavam fond za kockanje. On je govorio da je to naša "muška tajna". Drugim riječima, ako kažem mami, satrat će me. "Nemam ništa kod sebe", rekao sam mu. Podignuo je masnu obrvu. Gabe je mogao nanjušiti novac kao lovački pas, što je bilo iznenađujuće, s obzirom da je njegov osobni miris prekrivao sve druge mirise. "Uzeo si taksi od autobusne postaje", rekao je. "Vjerojatno si platio dvadeseticom. Dobio si natrag šest, sedam dolara. Onaj tko namjerava živjeti pod ovim krovom treba nešto i pridonijeti. Jesam li u pravu, Eddie?" Eddie, inače kućepazitelj naše stambene zgrade, pogledao me s tračkom simpatije. "Hajde, Gabe", rekao je. "Dečko je tek stigao." "Jesam li u pravu?" ponovio je Gabe. Eddie se nadvije nad svoju zdjelu s perecima. Druga dvojica složno prdnu. "Dobro", rekoh. Iskopam smotuljak dolara iz džepa i bacim novac na stol. "Nadam se da ćeš izgubiti." "Tvoj školski izvještaj je stigao, pametnjakoviću!" viknuo je za mnom. "Da sam na tvojem mjestu, ne bih se tako umišljeno držao!" Zalupio sam vratima svoje sobe, koja i nije bila moja soba. Tijekom školske godine Gabe ju je koristio kao svoj "studio". Nije on tu ništa studirao, osim što je proučavao stare časopise o automobilima, ali volio je pregurati moje stvari u ormaru, ostaviti svoje blatnjave čizme na mojoj prozorskoj dasci, i silno se truditi kako bi soba poprimila miris njegove odvratne kolonjske vode, cigara i ustajalog piva. Bacio sam kovčeg na krevet. Dome, slatki dome. Gabeov miris bio je gotovo gori i od noćnih mora o gospođi Dodds, ili od zvuka škara one stare voćarice dok reže vunenu nit. Ali čim sam to pomislio, osjetio sam slabost u nogama. Sjetio sam se Groverova paničnog izraza - kako me natjerao da mu obećam da neću otići
kući bez njega. Najednom me obuzme jeza. Osjetio sam kao da me netko nešto - upravo promatra, možda se upravo penje po stubama, dok mu rastu dugačke, užasne kandže. A onda začujem mamin glas. "Percy?" Otvorila je vrata spavaće sobe i moji su se strahovi otopili. Dosta je da moja mama uđe u sobu pa da se osjećam dobro. Njezine oči frcaju iskricama i mijenjaju boju ovisno o svjetlu. Njezin je osmijeh topao poput popluna. U njezinoj dugoj kosi upletena je i pokoja sijeda, ali nikad o njoj nisam pomislio kao o starijoj osobi. Kad me gleda, izgleda kao da u meni vidi same dobre stvari, a nijednu lošu. Nikada nisam čuo daje povisila glas ili izrekla neljubaznu riječ bilo kome,čak niti meni ili Gabeu. "O, Percy."Čvrsto me zagrlila. "Ne mogu vjerovati. Narastao si od Božića!" Njezina crveno-bijelo-plava odora Američkog slatkiša mirisala je kao najbolje stvari na svijetu:čokolada, slatki korijen i sve druge stvari koje prodaje u prodavaonici slatkiša u Grand Centralu. Donijela mi je golemu vreću "besplatnih uzoraka", što je uvijek činila kad bih dolazio kući. Sjeli smo zajedno na rub kreveta. Dok sam ja napadao kisele lizalice od borovnice, ona je rukom prošla kroz moju kosu i zahtijevala da joj ispričam sve što joj nisam napisao u pismima. Nije spominjala ništa o mom izbacivanju. Činilo se da joj to nije važno. Nego, je li sa mnom sve u redu? Je li njezin mali dečko dobro? Rekao sam joj da me davi, da me pusti na miru i sve to, ali, zapravo, bilo mi je stvarno, stvarno drago što je vidim. Iz druge sobe Gabe se proderao: "Hej, Sally, što kažeš na jedan umak od graha, ha?" Zaškripao sam zubima. Moja mama je najbolja žena na svijetu. Trebala je biti udana za milijunaša, a ne za kretena kakav je Gabe. Čisto zbog nje, pokušao sam vedro govoriti o svojim posljednjim danima na Akademiji Yancy. Rekao sam joj da nisam previše deprimiran zbog toga što su me potjerali. Barem sam ovaj put izdržao gotovo čitavu godinu. Stekao sam neke prijatelje. Bio sam prilično dobar u latinskom. I, da budemo stvarno iskreni, moji sukobi s drugima nisu bili onako grozni kako ih je opisao ravnatelj. Sviđala mi se Akademija Yancy. Stvarno. Tako sam dobro opisivao svoju školsku godinu da i gotovo sam sebe uvjerio da je tako i bilo. Zapela mi je knedla u grlu kad sam pomislio na Grovera i gospodina Brunnera. Čak mi se ni Nancy Bobofit više nije činila tako užasnom. I tako je bilo sve do tog izleta u muzej... "Zašto?" upitala je mama. Njezine oči gledale su ravno u moju savjest, nastojeći iz nje izvući tajne. "Je li te nešto uplašilo?" '"Ne, mama." Loše se osjećam dok lažem. Htio sam joj ispričati ono o gospođi Dodds i o trima bakicama s pletivom, ali mislio sam da bi glupo zvučalo. Ona napući usne. Znala je da joj nešto krijem, ali nije navaljivala.
"Imam iznenađenje za tebe", reče. "Idemo na plažu." Oči mi se rašire. "Montauk ?" "Tri noćenja - ista kućica." "Kad ?" Ona se nasmiješi. "Čim se presvučem." Nisam mogao vjerovati. Mama i ja nismo bili na Montauku zadnja dva ljeta, jer je Gabe tvrdio da nemamo dovoljno novca. Gabe se pojavi na dovratku i zamumlja, "Umak od graha, Sally? Zar me nisi čula?" Najradije bih ga opalio šakom, ali susreo sam mamin pogled i shvatio da mi ona nudi pogodbu: neka bar malo budem pristojan prema Gabeu. Tek toliko da se ona stigne pripremiti za polazak na Montauk. A onda gibamo odavde. "Baš sam krenula, dragi", reče ona Gabeu. "Nas dvoje smo upravo pričali o putovanju." Gabeove se oči suze. "Putovanje? Hoćeš reći da si to ozbiljno mislila?" "Znao sam", promrljam ja. "On nas neće pustiti." "Naravno da hoće", reče mama bezizražajnim glasom. "Tvoj poočim je samo zabrinut zbog troškova. To je sve. K tome", doda ona, "Gabriel se neće morati zadovoljiti samo s umakom od graha. Napravit ću mu dovoljno raznih umaka za čitav vikend. Meksički od avokada. I kiselo-slatki umak. Tri sveska sabranih umaka." Gabe se malo smekša. "Dakle, taj novac za vaše putovanje... to ćeš uzeti od onog što štediš za kupnju svoje odjeće, zar ne?" "Da, dragi", reče moja mama. "I nećeš vozati moj auto nikamo osim tamo i natrag." "Bit ćemo vrlo pažljivi." Gabe se počeše po dvostrukom podbratku. "Onda u redu, ako se požuriš s tim umacima... I samo ako se mali ispriča što je prekinuo moju partiju pokera." Samo ako te raspalim tamo gdje te najviše boli, pomislio sam. Pa da tjedan dana pjevaš u sopranu. Ali mamine su me oči upozorile neka ga ne ljutim. Zašto ona uopće podnosi tog tipa? Najradije bih vrištao iz sveg glasa. Zašto ju je briga što on misli? "Žao mije", promumljao sam. "Veoma mije žao što sam prekinuo tvoju neobično važnu partiju pokera. Molim te, odmah se vrati svome kartaškom stolu." Gabeove se oči suze. Njegov sićušni mozak vjerojatno je upravo pokušavao otkriti sarkazam u mojoj izjavi. "No, dobro, nema veze", na kraju zaključi. Vratio se svojoj partiji.
"Hvala ti, Percy", reče mi mama. "Čim stignemo na Montauk, popričat ćemo malo više o... o svemu što si mi zaboravio reći, može?" Na trenutak mi se učinilo da vidim tjeskobu u njezinim očima -isti onaj strah koji sam primijetio kod Grovera u autobusu - kao da i moja mama osjeća čudnovatu jezu u zraku. Ali onda se njezin osmijeh vratio, a ja sam pomislio da sam krivo vidio. Raskuštrala mi je kosu i otišla napraviti sve one umake za Gabea. *** Sat poslije bili smo spremni za polazak. Gabe je nakratko prekinuo kartanje, dovoljno dugo da stigne promatrati kako nosim mamine torbe u auto. Nije prestajao zanovijetati i prigovarati jer će ostati bez njezinog kuhanja - i što je još važnije, bez svog Camara '78. – na čitav vikend. "Ne želim vidjeti ni ogrebotinu na ovom autu, pametnjakoviću", upozorio me dok sam tovario u auto zadnju torbu. "Ni najmanju ogrebotinu." Ono, kao daću ja voziti. Pa ja imam 12 godina. Ali to nije ništa značilo Gabeu. Da mu se galeb posere na auto, on bi našao načina da mene za to okrivi. Gledajući ga kako tromo klipsa prema ulazu u zgradu, toliko sam se razljutio da sam napravio nešto što ne mogu objasniti. Kad je Gabe stigao do vrata, napravio sam rukom onaj pokret koji sam vidio od Grovera u autobusu, kretnju kao da od sebe tjeram zlo, skupljenim prstima prešao sam preko svog srca, a onda trznuo rukom prema Gabeu. Ulazna vrata zalupila su se s takvom silinom da su ga tresnula u stražnjicu i on je poletio uza stubište kao da ga je netko ispalio iz topa. Možda je to bio samo vjetar ili neki čudni incident sa šarkama na vratima, ali nisam se zadržao dovoljno dugo da to provjerim. Sjeo sam u Camaro i rekao mami neka nagazi. Naša iznajmljena kućica nalazila se na južnoj obali, daleko od Long Islanda. Bila je to mala, vedrim bojama obojana kuća s izblijedjelim zavjesama, napola potonula u pješčane dine. Tu je uvijek bilo pijeska među plahtama i paukova u ormarima, a veći dio vremena more je bilo prehladno za kupanje. Obožavao sam to mjesto. Tu smo dolazili još dok sam bio beba. Mama je dolazila čak i dulje. Nikad mi to nije baš rekla, ali znao sam zašto joj je ta plaža tako važna. Tu je srela moga tatu. Kako smo se približavali Montauku, ona je izgledala sve mlađe i mlađe, kao da joj godine rada i brige nestaju s lica. Oči su joj poprimile boju mora. Stigli smo u vrijeme zalaska sunca, otvorili sve prozore na kućici i obavili svoje uobičajeno čišćenje. Odšetali smo na plažu, nahranili galebove
velikim plavim kukuruznim čipsom, pa i sami pojeli pokoji plavi žele, poneku plavu karamelu i još neke od besplatnih uzoraka koje je moja mama donosila s posla. Pretpostavljam da bih trebao objasniti to s plavom hranom. Znate, Gabe je jednom rekao mojoj mami da takvo što ne postoji. Bili su se svađali, što se tad i nije činilo nečim posebno važnim. Ali sve otada moja se mama jako trudila kako bi jela plavo. Pekla je plave rođendanske torte. Miješala je kreme od borovnice. Kupovala je tortilje od plavog kukuruza i donosila kući plave slatkiše iz dućana. To - uključujući i činjenicu da je zadržala djevojačko prezime Jackson umjesto da se počne zvati gospođom Ugliano - bilo je dokaz da nije totalno nasjela na Gabea. Imala je ona buntovničku crtu, baš kao i ja. Kad se smračilo, naložili smo vatru. Pekli smo hrenovke i sljezove kolačiće. Mama mi je pričala o tome kako je to bilo kad je ona bila mala, davno prije nego što su joj roditelji poginuli u avionskoj nesreći. Pričala mi je o knjigama koje bi jednom voljela napisati, kad bude imala dovoljno novca da prestane raditi u prodavaonici slatkiša. Konačno sam skupio dovoljno hrabrosti daje pitam ono što mije bilo na pameti uvijek kad bismo došli na Montauk - o mojem ocu. Mamine oči posve su se zacaklile. Mislio sam da će mi ispričati isto ono što mi je uvijek govorila, ali meni to nikad nije bilo teško još jednom čuti. "On je bio tako drag, Percy", rekla je. "Visok, naočit, moćan. Ali i nježan, također. Imaš njegovu crnu kosu, znaš, i njegove zelene oči." Mama je iščeprkala plavi žele bombon iz vrećice sa slatkišima. "Voljela bih da te može vidjeti, Percy. Bio bi tako ponosan." Pitao sam se kako to može reći. Na što bi mogao biti ponosan? Disleksični, hiperaktivni dečko koji prolazi s dvojkom, i kojeg su izbacili iz škole po šesti put u šest godina. "Koliko sam ja bio star?" upitam. "Mislim... kad je otišao." Ona je gledala u plamen vatre. "On je bio sa mnom samo jedno ljeto, Percy. Upravo ovdje, na ovoj plaži. U ovoj kućici." "Ali... vidio me kad sam bio beba." "Ne, dušo. On je znao da čekam bebu, ali nikad te nije vidio. Morao je otići prije nego što si se rodio." Pokušao sam to nekako uklopiti u činjenicu da se ja sjećam nečega... nečega o svome ocu. Topli sjaj. Osmijeh. Uvijek sam pretpostavljao da me znao kao bebu. Mama to nikad nije tako rekla, ali ipak, ja sam osjećao kako to mora biti istina. A sada,čuti da me nikad nije ni vidio... Naljutio sam se na svojeg oca. Možda je to glupo, ali prezirao sam ga zbog toga što je otišao na to putovanje morem, što nije imao petlje oženiti se mojom mamom. On nas je ostavio, a mi smo zaglavili sa Smrdljivim Gabeom. "Hoćeš li me opet poslati nekamo?" upitao sam ju. "U neki drugi internat?" Izvadila je sljezov kolačić iz vatre. "Ne znam, dušo." Glas joj je bio težak. "Mislim... Mislim da ćemo nešto morati napraviti." "Zato što me ne želiš kraj sebe?" Iste sekunde sam
požalio što sam to rekao. Mamine oči napunile su se suzama. Uzela je moje ruke u svoje i čvrsto ih stisnula. "Joj, Percy, ne. Ja –ja moram tako, dušo. Za tvoje dobro. Ja te moram poslati dalje." Njezine su me riječi podsjetile na ono što je rekao gospodin Brunner - kako je za mene najbolje da napustim Yancy. "Jer nisam normalan", rekao sam. "Ti to kažeš tako kao da je to nešto loše, Percy. Ali ti ne shvaćaš koliko si važan. Mislila sam da je Akademija Yancy dovoljno daleko. Mislila sam da ćeš napokon biti siguran." "Siguran od čega?" Pogledi su nam se susreli i preplavila su me sjećanja - na sve one čudne, zastrašujuće stvari koje su mi se ikada dogodile, a neke od njih sam se trudio zaboraviti. Dok sam bio u trećem razredu,čovjek u crnom baloneru pratio me na igralištu. Kad su učitelji zaprijetili da će zvati policiju, on se udaljio režeći kao životinja, a nitko mi nije vjerovao kad sam govorio da je ispod svog šešira sa širokim obodom taj čovjek imao samo jedno oko, smješteno točno posred čela. Prije toga - stvarno rano sjećanje, bio sam u vrtiću, i odgajatelj me slučajno stavio na spavanje baš u krevetac u koji se uvukla zmija. Moja mama je zavrištala kad je došla po mene i zatekla me kako se igram s mlitavim, krljuštima prekrivenim užetom koje sam nekako uspio nasmrt zadaviti svojim bucmastim rukicama. U svakoj, ali baš svakoj školi, dogodilo bi se nešto jezivo, nešto pogubno, i ja sam bio prisiljen otići. Znao sam da bih trebao reći mami o onim bakicama na štandu s voćem, i o gospođi Dodds u muzeju, o svojoj čudnoj halucinaciji da sam mačem pretvorio svoju učiteljicu matematike u prah. Ali nisam se mogao natjerati da joj to kažem. Imao sam neobičan osjećaj da bi to priznanje prekinulo naš boravak na Montauku, a to nisam želio. "Nastojala sam te držati što bliže sebi", rekla mi je mama. "Govorili su mi da je to pogreška. Ali postoji samo jedna alternativa, Percy - mjesto na koje te htio poslati tvoj otac. A ja jednostavno... Ja jednostavno ne mogu podnijeti da to učinim." "Moj otac je htio da idem u neku specijalnu školu?" "Ne školu", reče ona tiho. "Ljetni kamp." U glavi mi se vrtjelo. Zašto bi moj tata - koji se nije uspio zadržati dovoljno dugo ni da bi me i jednom vidio - govorio mojoj mami o ljetnom kampu? I ako je to nešto tako važno, zašto mi ona to nikada prije nije spomenula? "Žao mi je, Percy", reče ona, vidjevši izraz u mojim očima. "Ali ne mogu govoriti o tome. Ja ja te ne bih mogla poslati tamo. To bi možda značilo da ću se zauvijek morati od tebe oprostiti." "Zauvijek? Ali ako je to samo ljetni kamp..." Okrenula se prema vatri, a po izrazu njezina lica sam znao da će se rasplakati budem li je išta više pitao.
Te sam noći usnuo vrlo uvjerljiv san. Bila je oluja na plaži, i na samom rubu valova dvije prekrasne životinje, bijeli konj i zlatni orao, pokušavale su ubiti jedna drugu. Orao se stuštio dolje i svojim dugačkim kandžama zasjekao konju gubicu. Konj se propeo i zadnjim nogama pogodio orla po krilima. Dok su se borili tlo je tutnjalo, a iz dubine zemlje dopirao je čudovišan glas koji se cerekao, potičući životinje da se žešće bore. Potrčao sam prema njima, znajući da moram spriječiti da se poubijaju, ali trčao sam kao u usporenom filmu. Znao sam da neću stići na vrijeme. Vidio sam orla kako je počeo ponirati, s kljunom uperenim točno u širom otvorene oči konja, i zavrištao sam Neeeeee! Probudio sam se od vlastitog trzaja. Vani je stvarno bjesnila oluja, onakva oluja kakva lomi drveće i otpuhuje kuće. Nije bilo ni konja ni orla na plaži, ali sijevanje munja pretvaralo je noć u dan, a šestmetarski valovi udarali su u dine kao artiljerija. Sa sljedećim udarom groma, i moja mama se probudila. Sjela je, širom otvorenih očiju, i rekla, "Uragan". Znao sam da to nema smisla. Na Long Islandu nikad nema uragana u ovo doba godine. Ali činilo se da je ocean to zaboravio. Kroz riku vjetra čuo sam udaljeno mukanje, nekakav ljutiti, izmučeni zvuk od kojeg mi se digla kosa na glavi. A onda mnogo bliži zvuk, nalik na tupkanje drvenih batića po pijesku. Očajnički glas - netko tko viče, lupajući na vrata naše kućice. Mama je izletjela iz kreveta i u spavaćici otvorila vrata. Uokviren dovratkom naših vrata, tu je stajao Grover, iza kojega je kiša lijevala kao iz kabla. Ali to nije bio... to nije baš bio onaj isti Grover. "Čitavu noć tražim", dahnuo je hvatajući zrak. "Gdje vam je bila pamet?" Mama me užasnuto pogledala - očito je nije uplašio Grover, nego razlog njegova dolaska. "Percy", vikne ona nadglasavajući kišu. "Što se dogodilo u školi? Što mi nisi rekao?" Stajao sam kao ukopan, gledajući u Grovera. Nisam mogao pojmiti to što vidim. "0 Zeu kai alloi theoi!" viknuo je. "On mi je za petama! Zar joj nisi rekao?" Bio sam previše šokiran da bih primijetio kako je on upravo opsovao na starogrčkom, a ja sam ga savršeno dobro razumio. Bio sam previše šokiran da bih se upitao kako je samo Grover ovamo dospio, sam, usred noći. Jer Grover na sebi nije imao hlače - a tamo gdje su mu trebale biti noge... tamo gdje su mu trebale biti noge... Mama je neumoljivo gledala u mene i obratila mi se tonom koji nikada prije nije koristila. "Percy. Reci mi sada!" Promucao sam nešto o bakicama na štandu s voćem i gospodi Dodds, a mama je zurila u mene mrtvački blijedog lica u svjetlosti munja.
Zgrabila je svoju torbicu, dobacila mi moju nepromočivu jaknu i rekla: "Ulazi u auto. Obojica! Brzo!" Grover je potrčao prema Camaru - ali nije trčao, zapravo. Kaskao je, zabacujući čupave životinjske noge, i odjednom mi je njegova priča o mišićnoj bolesti u nogama postala jasna. Sad sam shvaćao kako je mogao onako brzo trčati, dok je i dalje šepao pri hodu. Jer tamo gdje su mu trebala biti stopala, nisu bila stopala. Nego rascijepljena kopita.
4. Mama me podučava borbi s bikovima Probijali smo se kroz noć mračnim seoskim putevima. Vjetar je udarao u Camaro. Kiša se slijevala niz vjetrobransko staklo. Nisam znao kako mama bilo što vidi, ali stalno je dodavala gas. Svaki put kad bi bljesnula munja pogledavao sam prema Groveru koji je sjedio kraj mene na stražnjem sjedalu i pitao sam se nisam li poludio, ili on možda nosi nekakve hlače napravljene od čupavog tepiha. Ali, ne, tog mirisa sam se sjećao još od onda kad smo s vrtićem išli u zoološki vrt lanolin, kao od vune. Miris mokre stajske životinje. Sve što sam uspio reći bilo je, "Dakle, ti i moja mama... se poznajete?" Groverov pogled bježao je prema retrovizoru, iako nije bilo nikakvog automobila iza nas. "Ne baš", rekao je. "Mislim, nikad se nismo osobno susreli. Ali ona je znala da pazim na tebe." "Da paziš na mene?" "Da te pratim. Da pazim jesi li dobro. Ali nisam se pretvarao da sam ti prijatelj", žurno doda. "Ja jesam tvoj prijatelj." "Ovaj... Što si ti zapravo?" "To sad nije važno." "Nije važno? Od struka naniže, moj prijatelj je magarac—" Grover ispusti oštar, grleni "Baa-ha-ha!" I prije sam ga čuo kako proizvodi takav zvuk, ali uvijek sam pretpostavljao da je to nervozni smijeh. Sad sam shvaćao da je to prije razdraženo blejanje. "Jarac!" zavapio je. "Molim?" "Ja sam jarac od struka naniže." "Upravo si rekao da to nije važno." "Baa-ha-ha! Neki satiri bi te zgazili kopitima za takvu uvredu." "Oho. Čekaj. Satiri. Misliš kao... kao u mitovima gospodina Brunnera?" "Jesu li one stare žene kod štanda s voćem bile mit, Percy? Je li gospođa Dodds bila mit?" "Dakle, sada priznaješ daje postojala gospođa Dodds!" "Naravno." "Zašto si onda—" "Što manje znaš, manje čudovišta privlačiš", reče Grover, kao da bi to trebalo biti savršeno očito. "Mi stavljamo Maglu na ljudske oči. Nadali smo se da ćeš misliti kako je Ljubazna samo halucinacija. Ali nije vrijedilo. Počeo si shvaćati tko si."
"Tko sam čekaj malo, što hoćeš reći?" Čudna buka nalik na mukanje ponovno se javi negdje iza nas, bliže nego maločas. Što god nas je proganjalo, bilo je i dalje na našem tragu. "Percy, previše je toga što se mora objasniti, a nemamo vremena. Moramo te odvesti na sigurno." "Sigurno od čega? Tko me proganja?" "O, nitko važan", reče Grover, očito još uvrijeđen zbog onog o magarcu. "Samo Gospodar mrtvih i nekolicina njegovih krvožednih ulizica." "Grover!" "Oprostite, gospođo Jackson. Možete li voziti malo brže, molim vas?" Pokušao sam nekako razumom obuhvatiti to što se događa, ali nije mi uspijevalo. Znao sam da ne sanjam. Ja nemam mašte. Nikad ne bih mogao odsanjati nešto ovako ludo. Mama naglo okrene upravljač ulijevo. Skrenuli smo na užu cestu, jureći pokraj zamračenih seoskih kuća i šumovitih brežuljaka i oglasa Sami uberite svoje jagode izvješenih na bijelim ogradama od kolja. "Kamo idemo?" pitao sam. "U ljetni kamp koji sam ti spominjala." Mamin glas bio je napet; pokušavala je zbog mene ostati hrabra i pribrana. "Tamo gdje te tvoj tata htio poslati." "Tamo gdje me ti nisi htjela poslati." "Molim te, sunce", preklinjala je. "Sve ovo je dovoljno teško. Pokušaj razumjeti. U opasnosti si." "Zato što su neke bakice prerezale vunenu nit." "Nisu to bile bakice", reče Grover. "Bile su to Suđenice. Znaš li što to znači - to što su se pojavile pred tobom? To rade samo kad trebaš... kad netko treba umrijeti." "Oho. Skoro si rekao 'ti'." "Ne, nisam. Rekao sam 'netko'." "Mislio si 'ti'. A to sam ja." "Mislio sam 'ti' općenito, a ne 'ti' kao ti." "Dečki!" reče moja mama. Naglo je okrenula upravljač nadesno, i na trenutak sam ugledao siluetu od koje je skrećući pokušavala pobjeći - tamni lepršavi oblik koji se sada gubio u oluji iza nas. "Što je to bilo?" pitao sam. "Još malo i stigli smo tamo", reče moja majka, ignorirajući moje pitanje. "Još kilometar. Daj, daj, daj." Nisam znao gdje bi to tamo trebalo biti, ali shvatio sam da sam se, od silne želje da stignemo, čitavim tijelom nagnuo naprijed u autu. Vani ništa osim kiše i mraka - ona vrsta praznog krajolika na kakav nailazite posvuda na vrhu Long Islanda. Mislio sam o gospođi Dodds i
onom trenutku kad se pretvorila u nešto sa zašiljenim zubima i kožnatim krilima. Udovi su mi obamrli od zakašnjelog šoka. Ona stvarno nije bila ljudsko biće. Namjeravala me ubiti. Onda sam mislio o gospodinu Brunneru... i maču koji mi je dobacio. Prije nego što sam uspio pitati Grovera o tome, koža na vratu mi se naježi. Zasljepljujući bljesak, pa tresak od kojeg su mi zubi zaklepetali, buum!, i naš auto je eksplodirao. Sjećam se kako sam osjetio kao da lebdim, kao da sam zdrobljen, ispečen i proliven, sve u isti čas. Jedva sam podignuo čelo s poleđine naslona prednjeg sjedala i izgovorio: "Oho". "Percy!" viknula je mama. "Ja sam OK..." Pokušao sam otresti vrtoglavicu iz glave. Nisam bio mrtav. Auto nije stvarno eksplodirao. Zaletjeli smo se u jarak. Vrata sa suvozačke strane bila su zaglavljena u blatu. Krov automobila bio je otvoren kao ljuska jajeta i kiša je pljuštala unutra. Grom. To je bilo jedino objašnjenje. Odbacio nas je s ceste. Odmah kraj mene na zadnjem sjedalu bila je velika nepomična hrpa. "Grover!" Bio je izvrnut u stranu, krv mu je kapala iz kuta usta. Protresao sam njegovo krznom pokriveno bedro misleći Ne! Čak i ako si napola stajska životinja, ti si moj najbolji prijatelj i ne dam da umreš! Tada on promrlja "Hrane", i znao sam da ima nade. "Percy", reče mama, "moramo..." Glas ju je iznevjerio. Osvrnuo sam se. U bljesku munje, kroz blatom poprskano stražnje staklo, vidio sam siluetu kako tetura prema nama preko odmorišta kraj ceste. Od pogleda na njega naježila mi se koža. Bila je to tamna silueta golemog lika, kao da je ragbijaš. Izgledalo je kao da drži deku iznad glave. Gornji mu je dio bio masivan i nejasan. Zbog podignutih ruku činilo se kao da ima rogove. S mukom sam progutao slinu. "Tko je—" "Percy", reče mi mama, mrtva ozbiljna. "Izlazi iz auta." Mama se bacila prema vratima sa suvozačke strane. Bila su posve zaglavljena u blatu. Pokušao sam otvoriti svoja. Isto zaglavljena. Očajnički sam pogledao prema rupi u krovu. Tu bi se moglo izaći, ali rubovi su još cvrčali i pištali i dimili se. "Popni se sa strane!" rekla mi je majka. "Percy - moraš trčati. Vidiš li ono veliko drvo?" "Molim?" Još jedan bljesak munje, i kroz zadimljenu rupu na krovu vidio sam drvo koje mi je pokazivala: golemu jelku, veličine onih koje za Božić kite u Bijeloj kući, na vrhu najbližeg brežuljka.
"To je granica imanja", reče mama. "Popni se preko tog brda i vidjet ćeš veliku ladanjsku kuću dolje u dolini. Trči i ne okreći se. Zovi u pomoć. Ne zaustavljaj se dok ne dođeš do vrata." "Mama, ideš i ti." Lice joj je bilo blijedo, oči tužne kao onda kad je gledala u ocean. "Ne!" vrisnuo sam. "Ti ideš sa mnom. Pomozi mi nositi Grovera." "Hrane!" promumljao je Grover, ovaj put malo glasnije. Čovjek s dekom iznad glave i dalje nam se približavao, ispuštajući zvukove nalik na graktanje i frktanje. Sad je bio bliže, pa sam primijetio da on ne može držati deku iznad glave, jer se njegove ruke - velike mesnate ruke klate sa strana. Nije bilo nikakve deke. Što je značilo da je golema, lelujava masa koja se činila prevelikom da bi mu bila glava... ipak bila njegova glava. A oni šiljasti oblici koji su sličili na rogove... "On ne traži nas", reče mi majka. "Tebe hoće. Usput, ja ne mogu prijeći granicu imanja." "Ali..." "Nemamo vremena, Percy. Idi. Molim te." Naljutio sam se, tada - naljutio na svoju majku, na kozolikog Grovera, i na tu stvar s rogovima koja je klimala prema nama polako i sporo kao, kao bik. Popeo sam se preko Grovera i otvorio vrata. Kiša se slijevala. "Idemo zajedno. Hajde, mama." "Rekla sam ti—" "Mama! Ne ostavljam te tu. Pomozi mi s Groverom." Nisam čekao da mi odgovori. Iskobeljao sam se van, vukući Grovera iz auta. Bio je iznenađujuće lagan, ali ne bih ga mogao nositi daleko da mi mama nije priskočila u pomoć. Zajedno smo prebacili Groverove ruke preko naših ramena i počeli teturati uzbrdo kroz mokru travu, visoku do struka. Pogledavajući unatrag, uspio sam prvi put jasno vidjeti čudovište. Bio je viši od dva metra, blago nagnut, ruke i noge izgledale su mu kao s naslovnice časopisa za body buildere istaknuti bicepsi i tricepsi i razni drugi 'cepsi', zbijeni kao loptice ispod kože pune nabreklih žila. Nije nosio nikakvu odjeću, osim nekakvih gaća - mislim, bijelih Fruit of the Loom - što bi i smiješno izgledalo da mu gornji dio tijela nije bio onako stravičan. Gruba smeđa dlaka rasla mu je od pupka i zgušnjavala se prema ramenima. Vrat mu je bio masa mišića i krzna koja vodi do njegove nenormalno velike glave, na kojoj je bila njuška dugačka poput moje ruke, s balavim nosnicama i sjajnim mjedenim ringom, okrutnim crnim očima i rogovima gigantskim crno-bijelim rogovima s toliko šiljastim završecima da ih tako ne bi zašiljilo ni jedno električno šiljilo. O kej, prepoznao sam čudovište. Spominjao se u jednoj od prvih priča koje nam je pričao gospodin Brunner. Ali nije mogao biti stvaran. Treptanjem sam pokušavao maknuti kišu s očiju. "To je—"
"Sine moj", reče moja mama. "Da sam barem znala kako te silno žele ubiti." "Ali to je Min—" "Ne izgovaraj mu ime", upozorila me. "Imena imaju moć." Jelka je i dalje bila predaleko - najmanje još sto metara uzbrdo. Ponovno sam se osvrnuo. Čovjek-bik njuškao je oko našeg auta, zavirujući u prozore - ili ne zavirujući, zapravo. Više je gurkao nosom, njuškao. Nije mi bilo jasno zašto to radi, kad smo mi bili možda petnaestak metara dalje. "Hrana?" promumljao je Grover. "Psst", rekao sam mu. "Mama, što on radi? Zar nas ne vidi?" "Užasno loše vidi i čuje", reče ona. "Vodi se njuhom. Ali brzo će shvatiti gdje smo." Kao da je dobio znak,čovjek-bik bijesno zamuče. Uhvatio je Gabeov Camaro za razderani krov, šasija je zastenjala i popucala. Podignuo je auto iznad glave i bacio ga niz cestu. Automobil je bubnuo o mokri asfalt i otklizao u roju iskri valjda pola kilometra prije nego što je stao. Rezervoar s benzinom je eksplodirao. Ni ogrebotine, sjetio sam se kako je Gabe rekao. Ups. "Percy", reče mi mama. "Kad nas ugleda, napast će. Čekaj do zadnje sekunde, a onda skoči s njegove putanje - točno ustranu. Kad napada, ne može lako promijeniti smjer. Razumiješ li?" "Kako to sve znaš?" "Već dugo sam zabrinuta zbog mogućnosti napada. Ovo sam trebala očekivati. Bila sam sebična što sam te držala blizu sebe." "Blizu sebe?! Ali—" Još jedna provala bijesnog mukanja, i čovjek-bik nagrne uzbrdo. Nanjušio nas je. Do jelke je sada bilo tek nekoliko metara, ali brdo je postajalo strmije i klizavije, a Grover nije postajao ništa lakši. Čovjek-bik se približavao. Još koju sekundu i bit će nam na glavama. Moja majka je sigurno bila umorna, ali preuzela je na sebe Grovera. "Bježi, Percy! Makni se! Sjeti se što sam ti rekla!" Nisam se htio odvojiti od nje, ali imao sam osjećaj da je u pravu - to nam je bila jedina prilika. Zatrčao sam se ulijevo, okrenuo sam se i vidio kako to stvorenje nasrće na mene. Njegove crne oči sjajile su mržnjom. Zaudarao je kao trulo meso. Spustio je glavu i naciljao, oni poput britve oštri rogovi uperili su se ravno u moja prsa. Najradije bih bio ispalio munju od bijesa koji sam osjetio u trbuhu, ali to ne bi išlo. Nisam imao kad pobjeći. Zato sam ostao na mjestu i u posljednji čas, skočio ustranu. Bik je protutnjao ravno kraj mene kao teretni vlak, muknuo bijesno i okrenuo se, ali ovaj put ne prema meni, nego prema mojoj mami koja je polagala Grovera u travu.
Već smo bili na vrhu brijega. Tamo s druge strane mogao sam vidjeti dolinu, baš kao što je mama rekla, i svjetla seoske kuće koja su žućkasto svijetlila kroz kišu. Ali to je bilo udaljeno pola kilometra. Nećemo to uspjeti. Čovjek-bik je zagunđao, kopajući nogom zemlju. I dalje je gledao u moju mamu, koja se sad polako spuštala nizbrdo, ponovno prema cesti, pokušavajući odvući čudovište dalje od Grovera. "Trči, Percy", rekla mi je. "Ja dalje ne mogu. Trči!" Ali ja sam samo stajao, zaleđen od straha, dok je čudovište nasrtalo na nju. Pokušala se izmaknuti, onako kako je i meni rekla da napravim, ali čudovište je naučilo trik. Ispružio je ruku daleko i zgrabio je za vrat baš kad se skoro izvukla. Podignuo ju je u zrak dok se ona borila, udarajući i mašući nogama po zraku. "Mama!" Uhvatila je moj pogled i uspjela progrgljati jednu jedinu riječ: "Trči!" Onda, s gnjevnim urlikom,čudovište skupi svoje šake oko vrata moje mame i ona počne nestajati pred mojim očima, topeći se u svjetlost, u svjetlucavi zlatni oblik kao da je hologramska projekcija. Zasljepljujuće svjetlo, i ona je jednostavno... nestala. "Ne!" Gnjev je zamijenio moj strah. U mojim udovima gorjela je neka nova snaga - isti nalet energije koji sam doživio kad je gospođa Dodds pustila kandže. Čovjek-bik se stuštio prema Groveru koji je bespomoćno ležao u travi. Čudovište se zgrbi preko njega, njuškajući mojeg najboljeg prijatelja kao daće ga svaki čas podignuti gore i učiniti da i on nestane. Nisam to mogao dopustiti. Strgnuo sam sa sebe svoju crvenu jaknu. "Hej!" viknuo sam, mašući jaknom i trčeći prema čudovištu. "Hej, glupane! Govedino!" "Raaaarrrr!"Čudovište se okrene prema meni, tresući mesnatim šakama. Imao sam ideju - glupu ideju, ali bolje išta nego ništa. Naslonio sam se na jelku i zamahnuo crvenom jaknom ispred čovjeka-bika, s namjerom da mu se izmaknem s puta u posljednjem času. Ali to se nije dogodilo. Čovjek-bik je prebrzo navalio, s rukama raširenim dovoljno da mu ne mogu umaknuti ni na jednu stranu. Vrijeme se usporilo. Noge su mi se napele. Nisam mogao skočiti u stranu, pa sam skočio ravno naprijed, odupirući se o glavurdu tog stvorenja, iskoristio je kao odskočnu dasku, okrenuo se u zraku i aterirao na njegov vrat. Kako sam to uspio? Nisam imao vremena misliti o tome. Milisekundu kasnije glava čudovišta zabila se u drvo, a udar mi je skoro izbio sve zube.
Čovjek-bik je zateturao, pokušavajući me otresti. Zakvačio sam ruke čvrsto oko njegovih rogova kako me ne bi zbacio. Munje i gromovi postajali su snažniji. Kiša mi je bila u očima. Miris trulog mesa pržio mi je nosnice. Čudovište se otresalo i ritalo kao bik na rodeu. Da je samo leđima udario natrag u drvo, spljoštio bi me kao palačinku, ali počeo sam shvaćati da ova stvar ima samo jedan smjer kretanja: naprijed. U međuvremenu, Grover je počeo stenjati u travi. Htio sam mu viknuti neka ušuti, ali s obzirom na to kako me bacalo na sve strane, da sam otvorio usta pregrizao bih si jezik. "Hrane!" cvilio je Grover. Čovjek-bik krene prema njemu, kopajući opet zemlju, i spremi se za napad. Pomislio sam kako je stisnuo moju majku, učinio da ona nestane u bljesku svjetla, i bijes me ispunio poput visoko-oktanskog goriva. Stisnuo sam obje ruke oko jednog roga i povukao iz sve snage. Čudovište se napne, iznenađeno progunđa i-pras! Čovjek-bik zaurla i odbaci me kroz zrak. Pao sam ravno na leđa u travu. Glava mi je udarila o kamen. Kad sam sjeo, vid mi je bio zamućen, ali u rukama sam držao rog, hrapavo koštano oružje veličine noža. Čudovište je opet krenulo. Bez razmišljanja, otkotrljao sam se u stranu i uspravio se na koljenima. Dok je čudovište jurilo kraj mene, zabio sam mu slomljeni rog ravno u slabine, točno ispod dlakavih rebara. Čovjek-bik rikne u agoniji. Posrne, padne na prsa, i tada se počne dezintegrirati - ne kao moja majka, u bljesku zlatne svjetlosti, nego poput sasušenog pijeska, koji u komadićima odnosi vjetar što puše, jednako kako se raspala i gospođa Dodds. Čudovište je nestalo. Kiša je prestala. Oluja je još tutnjala, ali iz daljine. Smrdio sam kao stoka i koljena su mi se tresla. Glava me boljela kao da je pukla. Bio sam slab i prestrašen i tresao sam se od tuge. Upravo sam vidio kako mi nestaje majka. Želio sam leći i plakati, ali tu je bio Grover, kojem sam morao pomoći, pa sam ga nekako osovio na noge i odšepao s njim dolje u dolinu, prema svjetlima ladanjske kuće. Plakao sam, zvao sam mamu, ali držao sam se Grovera - nije mi padalo na pamet da ga pustim. Zadnje čega se sjećam jest da sam pao u nesvijest na drvenom trijemu, gledajući stropni ventilator koji se vrtio iznad mene, noćne leptiriće koji lepršaju u žutom svjetlu i stroga lica poznatog bradatog čovjeka i lijepe djevojčice, s plavim uvojcima, kao kod princeze. Oboje su me gledali odozgo, a djevojčica je rekla: "On je taj. Mora biti." "Tiho, Annabeth", reče muškarac. "Još je pri svijesti. Unesi ga unutra."
5. Igram belot s konjem Imao sam čudne snove pune stajskih životinja. Većina njih me pokušavala ubiti. Ostale su tražile hranu. Sigurno sam se budio više puta, ali ono što sam vidio i čuo nije imalo smisla, pa bih samo opet zaspao. Sjećam se da sam ležao u mekom krevetu, da su me žlicom hranili nečim što je imalo okus po kokicama, ali je bilo puding. Nada mnom se naginjala djevojka s plavim uvojcima, smijuljeći se dok mi je s brade žlicom strugala kapljice pudinga. Kad je vidjela da sam otvorio oči, upitala je: "Što će se dogoditi na ljetni solsticij?" Uspio sam prokreštati, "Što?" Pogledala je oko sebe, kao da se boji daće nas netko čuti. "Što se događa? Što je ukradeno? Imamo samo nekoliko tjedana!" "Žao mi je", promumljao sam, "Ja stvarno..." Netko je pokucao na vrata i djevojka mi je brzo strpala još jednu žlicu pudinga u usta. Kad sam se opet probudio, nje više nije bilo. Nekakav plavokosi, nabijeni frajer, preplanuo poput surfera, stajao je u kutu spavaće sobe i gledao me. Imao je plave oči - najmanje njih dvanaestak - na obrazima, na čelu, na nadlanicama. Kad sam napokon stvarno došao k sebi, oko mene nije bilo ničega čudnog, osim što je sve bilo ljepše nego što sam navikao. Sjedio sam u ležaljci na velikom trijemu i gledao preko livade u zelene brežuljke u daljini. Povjetarac je mirisao na jagode. Preko mojih nogu je bila prebačena dekica, jastuk mi je bio ispod glave. Sve je to bilo krasno, ali u ustima sam imao osjećaj kao da ih je škorpion koristio za svoje gnijezdo. Jezik mi je bio suh i odvratan i boljelo me čitavo zubalo. Na stoliću kraj mene bilo je piće u visokoj čaši. Izgledalo je kao sok od jabuke s ledom, sa zelenom slamkom i papirnatim suncobranom zabodenim u trešnju iz likera. Ruke su mi bile toliko slabe da sam gotovo ispustio čašu kad sam je pokušao dohvatiti. "Polako", reče mi poznati glas. Grover je stajao naslonjen na ogradu trijema, a izgledao je kao da nije spavao tjedan dana. Jednom je rukom obgrlio kutiju za cipele. Na sebi je imao plave traperice, visoke Converse tenisice i svijetlo-narančastu majicu na kojoj je pisalo KAMP MIJEŠANE KRVI. Dobri stari Grover. Nije izgledao kao koza. Možda sam samo ružno sanjao. Možda je moja mama dobro. Još smo na odmoru, i zbog nekog razloga stali smo u ovoj velikoj kući. I... "Spasio si mi život", reče Grover. "Ja, ovaj... Najmanje što sam mogao... Otišao sam natrag na brdo. Mislio sam da bi htio ovo imati." Smjerno je položio kutiju od cipela u moje krilo.
Unutra je bio crno-bijeli bikov rog, nazupčen na onom kraju gdje je puknuo, s vrhom umrljanim od sasušene krvi. To nije bila noćna mora. "Minotaur", rekoh. "Hm, Percy, nije ti baš pametno—" "Tako ga zovu u grčkim mitovima, zar ne?" inzistirao sam. "Minotaur. Pola čovjek, pola bik." Grover se nelagodno premjesti s noge na nogu. "Nisi bio pri sebi zadnja dva dana. Čega se sve sjećaš?" "Moja mama. Je li stvarno..." On spusti pogled. Zurio sam preko livade. Tamo su bili šumarci, vijugavi potok, polja jagoda protezala su se pod plavim nebom. Dolina je bila okružena okruglim brežuljcima, a najviši od njih, točno ispred nas, bio je onaj s golemom jelkom na vrhu. Čak je i ona prekrasno izgledala na tom suncu. Moje mame nema. Čitav svijet bi trebao biti hladan i crn. Ništa ne bi trebalo izgledati prekrasno. "Žao mi je", šmrcne Grover. "Ja sam totalni promašaj. Ja sam -ja sam najgori satir na svijetu." On zajeca i zatopta nogom tako jako da mu je ispala. Hoću reći, ispala mu je ona visoka konversica. Unutrašnjost joj je bila ispunjena stiroporom, sve osim rupe u sredini u obliku kopita. "Tako mu Stiksa!" zagunđa on. Grmljavina se razlegne preko jasnoga neba. Dok se on mučio da natakne lažnu nogu natrag na kopito, ja sam pomislio Dakle, to je to. Grover je satir. Mogao sam se okladiti da bih mu na čelu, samo kad bih mu obrijao tu kovrčavu smeđu kosu, našao malene rogove. Ali bio sam previše jadan da bih mario što postoje satiri, pa čak i minotauri. Sve što je bilo važno jest da mi je mama zaista nestala u ništavilo, da se raspršila u žuto svjetlo. Bio sam sam. Siroče. Morat ću živjeti s... Sa Smrdljivim Gabeom? Ne. To ne dolazi u obzir. Radije ću živjeti na ulici. Pravit ću se da imam sedamnaest godina i prijavit ću se u vojsku. Smislit ću nešto. Grover je i dalje šmrcao. Jadni mali - jadni jarac, satir, što već -izgledao je kao da očekuje udarac. Rekoh, "Nisi ti ništa kriv". "Jesam, jesam. Trebao sam te štititi." "Je li moja mama tražila od tebe da me štitiš?" "Nije. Ali to mi je posao. Ja sam čuvar. Bar sam to... bio." "Ali zašto..." Odjednom mi se zavrtjelo u glavi, a vid mi se zamutio. "Ne napreži se", reče Grover. "Uzmi." Pomogao mi je držati čašu i namjestio mi slamku u usta. Ustuknuo sam od tog okusa, jer sam očekivao sok od jabuke. A nije to uopće bio. Bio je to okus keksa s komadićima čokolade. Tekućeg keksa. I
to ne bilo kojeg keksa - nego okus domaćih, plavih čokoladnih keksa koje je spravljala moja mama, sočnih i vrućih, s čokoladom koja se još uvijek topila. Dok sam pio, u čitavom tijelu sam osjetio toplinu i snagu. Moja tuga nije nestala, ali osjetio sam se kao da mi je mama upravo pogladila obraz i dala mi keks onako kako je to znala činiti dok sam bio mali, i rekla mi daće sve biti u redu. Prije nego što sam to i shvatio, popio sam sve iz čaše. Zabuljio sam se u dno, siguran u to da sam upravo popio topli napitak, ali kockice leda su još bile tu, nisu se ni otopile. "Je li bilo dobro?" upita Grover. Kimnuo sam glavom. "Kakav je bio okus?" Zvučao je toliko tužno da sam se osjetio krivim. "Oprosti", rekao sam mu. "Trebao sam ti dati da probaš." Njegove se oči rašire. "Ne! Nisam na to mislio. Samo... samo me zanimalo." "Na kekse s čokoladom", rekao sam. "Mamine. Domaće." On uzdahne. "I kako se sada osjećaš?" "Kao da bih mogao baciti Nancy Bobofit preko čitavog igrališta." "To je dobro", reče on. "To je dobro. Mislim da ne bi smio popiti još jedno takvo piće." "Kako to misliš?" On oprezno uzme od mene praznu čašu, kao da nosi dinamit, i položi je natrag na stol. "Dođi. Hiron i Gospodin D nas čekaju." Trijem se prostirao oko čitave kuće. Noge su mi se pomalo tresle dok sam pokušavao hodati za Graverom. On se ponudio da mi ponese kutiju s Minotaurovim rogom, ali nisam je želio pustiti. Skupo sam platio taj suvenir. Sam ću ga držati. Kad smo došli do suprotnog kraja kuće, ostao sam bez daha. Bit će da smo se nalazili na sjevernoj obali Long Islanda, jer se s ove strane kuće dolina spuštala do mora, koje se ljeskalo u daljini. No jednostavno nisam mogao pojmiti sve što sam vidio. Krajolik je bio sav išaran građevinama koje su podsjećale na drevnu grčku arhitekturu otvoreni paviljon, amfiteatar, kružna arena - osim što su sve izgledale potpuno novo, a bijeli mramorni stupovi blještali su na svjetlu. U obližnjem pješčaniku, desetak dječaka i satira srednjoškolske dobi igrali su odbojku. Kanui su prolazili preko malog jezera. Klinci u svijetlo-narančastim majicama, poput Groverove, igrali su se lovice oko nakupine kućica smještenih među drvećem. Neki od njih gađali su metu lukom i strijelom. Drugi su jahali konje, jureći niz drveno trkalište i, osim ako nisam halucinirao, neki od konja imali su krila. Dolje na kraju trijema dva su muškarca sjedila jedan nasuprot drugom za kartaškim stolom. Tu pokraj njih, plavokosa djevojčica koja me hranila pudingom od kokica stajala je naslonjena na ogradu trijema. Čovjek koji je sjedio licem okrenut prema meni bio je malen, ali debeo. Imao je crven nos, vodnjikave oči i kovrčavu kosu toliko crnu da se činila ljubičastom. Izgledao je kao one slike bucmastih anđelaka - kako ih ono
zovu, rubini? Ne, kerubini. Da, tako je. Izgledao je kao kerubin koji je ostario na kampiranju. Na sebi je imao havajsku košulju s tigrastim uzorkom, i posve bi se uklopio u Gabeovu pokerašku škvadru, s tim što mi se činilo da bi ovaj tip bio u stanju nadigrati čak i mog očuha. "Ovo je gospodin D", došapne mi Grover. "On je direktor kampa. Pristojno se ponašaj. Cura se zove Annabeth Chase. Ona tu samo kampira, ali ovdje je dulje od bilo koga. A već poznaješ Hirona..." On pokaže na tipa koji mi je bio okrenut leđima. Prvo sam shvatio da sjedi u kolicima. Onda sam prepoznao jaknu od tvida, prorijeđenu smeđu kosu,čupavu bradu. "Gospodin Brunner!" viknuo sam.' Učitelj latinskog se okrene i nasmiješi mi se. Oči su mu imale onaj vragolasti sjaj kakav su katkad imale i u razredu kad bi nam zadao da rješavamo kviz, a svi mogući ponuđeni odgovori su bili B. "O, baš dobro, Percy", reče on. "Sad imamo četvoricu za belot." Ponudio mi je mjesto s desne strane gospodina D-a, koji me pogledao zakrvavljenim očima i ispustio težak uzdah. "Ah, pretpostavljam da to moram reći. Dobrodošao u Kamp miješane krvi. Eto. E, pa nemoj očekivati da mi bude drago što te vidim." "Uf, hvala." Otkliznuo sam zajedno sa svojom stolicom malo dalje od njega jer ako sam ikakvo znanje stekao tijekom života s Gabeom, onda je to da mogu točno reći kad je neki odrastao malo zavirio u čašicu. Ako gospodinu D-u alkohol nije blizak, onda sam ja satir. "Annabeth?" Gospodin Brunner pozove plavokosu. Ona priđe i gospodin Brunner nas predstavi jedno drugom. "Ova mlada dama te njegovala sve dok nisi ozdravio, Percy. Annabeth, draga moja, zašto ne bi otišla provjeriti je li Percyjev krevet spreman? Zasad ćemo ga staviti u bungalov broj 11." Annabeth reče, "Svakako, Hirone." Bila je vjerojatno mojih godina, možda koji centimetar viša i znatno više atletskog izgleda. S izrazito preplanulim tenom i plavom kovrčavom kosom izgledala je gotovo onako kako sam zamišljao tipičnu curu iz Kalifornije, osim što su njezine oči kvarile taj stereotip. Bile su zapanjujuće zelene, poput olujnih oblaka; lijepe, ali i opasne, gledale su me kao da upravo analiziraju kojim će me zahvatom najbrže srušiti u borbi. Letimice je pogledala rog u mojoj ruci, pa opet u mene. Mislio sam daće reći O, ubio si Minotaura! ili Vau, kako si ti fora! ili nešto slično. Umjesto toga rekla je: "Sliniš dok spavaš." Onda je otrčala niz travnjak, a plava kosa lepršala je iza nje u zraku. "Dakle", rekoh, željan da promijenim temu. "Vi, ovaj, radite ovdje, gospodine Brunner?" "Nisam ja gospodin Brunner", reče bivši gospodin Brunner. "Bojim se da mi je to bio samo pseudonim. Možeš me zvati Hiron."
"Dobro." Totalno zbunjen pogledao sam u direktora. "A gospodin D - da li to D nešto znači?" Gospodin D prestane miješati karte. Pogledao me kao da sam upravo glasno podrignuo. "Mladiću, imena su moćna stvar. Ne možeš se s njima razbacivati i spominjati ih bez razloga." "Aha. Imate pravo. Oprostite." "Moram ti reći, Percy", upadne Hiron-Brunner, "da mi je drago što te vidim živoga. Prošlo je puno vremena otkako sam pozvan zbog potencijalnog kampera. Bilo bi mi krivo da je sve bilo uzalud". "Bili ste pozvani?" "Godinu dana na Akademiji Yancy, da bih te podučavao. Držimo satire u većini škola, naravno, da paze. Ali Grover mi je javio čim te sreo. Osjetio je da si nešto posebno, pa sam odlučio doći. Uvjerio sam tamošnjeg učitelja latinskog da... pa, da uzme dopust." Pokušavao sam se sjetiti početka školske godine. Činilo mi se kao daje to bilo tako davno, ali maglovito sam se sjećao kako je tamo bio neki drugi učitelj latinskog, samo prvih tjedan dana mog boravka na Yancyju. Onda je, bez objašnjenja, on iščeznuo, a gospodin Brunner je preuzeo nastavu latinskog. "Došli ste na Yancy samo da biste mene podučavali?" upitao sam. Hiron kimne. "Da budem iskren, isprva nisam bio siguran u tebe. Kontaktirali smo tvoju majku, dali joj do znanja kako te promatramo za slučaj da si spreman za Kamp miješane krvi. Ali ti si morao još toliko toga naučiti. Međutim, ovamo si stigao živ, a to je uvijek prvi ispit." "Groveru", nestrpljivo reče gospodin D, "igraš ili ne igraš?" "Da, gospodine!" Grover je drhturio dok je privlačio četvrtu stolicu, premda mi nije bilo jasno zbog čega bi se toliko bojao malog debeljka u tigrastoj havajki. "Ti znaš kako se igra belot?" Gospodin D prostrijelio me sumnjičavim pogledom. "Bojim se da ne znam", rekao sam. "Bojim se da ne znam, gospodine", ispravi me on. "Gospodine", ponovio sam za njim. Upravitelj kampa mi se sve manje sviđao. "Pa", reče on meni, "to je, uz gladijatorske igre i Pac-Man, jedna od najvećih igara koju su ljudi ikad izmislili. Od svakog civiliziranog mladića očekujem da poznaje pravila." "Siguran sam da ih dečko može naučiti", reče Hiron. "Molim vas", rekoh ja, "recite mi, kakvo je ovo mjesto? Što ja radim ovdje? Gospodine Brunn— ovaj, Hiron, zašto biste Vi dolazili na Akademiju Yancy samo zbog mene?" Gospodin D otfrkne. "I ja sam to pitao." Upravitelj kampa je dijelio karte. Grover se lecnuo svaki put kad bi karta sletjela na njegov kup. Hiron mi se simpatično nasmiješio, kao što je činio i na satovima latinskog, kao da mi želi reći da sam ja, bez obzira na ocjene, ipak njegov najdraži učenik. Očekivao je od mene da znam točan odgovor. "Percy", reče on. "Zar ti majka ništa nije rekla?"
"Rekla je..." Sjetio sam se njezinih tužnih očiju, onog pogleda uprtog preko mora. "Rekla je da me se bojala poslati ovamo, iako je moj otac želio da baš to učini. Rekla je da kad jednom dospijem ovamo, vjerojatno više neću moći otići. Htjela je da budem bliže njoj." "Tipično", reče gospodin D. "Tako ih obično i poubijaju. Mladiću, zoveš li ili ne?" "Što?" upitao sam. Objasnio mi je, nestrpljivo, kako se igra belot i što je zvanje, pa sam rekao da zovem. "Bojim se da ti previše toga moramo ispričati", reče Hiron. "Bojim se da naš uobičajeni orijentacijski film neće biti dovoljan." "Orijentacijski film?" upitao sam. "Ne", odluči Hiron. "Dakle, Percy. Znaš daje tvoj prijatelj Grover satir. Znaš" - on pokaže prstom na rog u kutiji - "da si ubio Minotaura. Ne malenog, niti nedoraslog. Možda ne znaš da u tvojem životu djeluju velike sile. Bogovi - sile koje zoveš grčkim bogovima - veoma su žive." Buljio sam u ostale za stolom. Čekao sam da netko poviče Ne! Ali jedino je gospodin D viknuo: "Moj adut! Imam te!" Hihotao je dok je bilježio svoje bodove. "Gospodine D", pitomo upita Grover, "ako je Vi ne namjeravate pojesti, mogu li ja dobiti Vašu konzervu Cole Light?" "Ha? Aha, može." Grover odgrize povelik komad prazne aluminijske konzerve i počne je predano žvakati. "Čekajte", rekoh Hironu. "Hoćete reći da postoji nešto kao bog." "Pa sad", reče Hiron. "Bog - s velikim B, da, Bog. To je nešto sasvim drugo. Nećemo se baviti metafizikom." "Metafizikom? Pa ovaj čas ste pričali o—" "Ah, o bogovima, u množini, kao kad kažeš da nadnaravna bića upravljaju silama prirode i ljudskim djelima: o besmrtnim bogovima Olimpa. To je nešto ipak bitno manje." "Manje?" "Da, tako nekako. Pričao sam o bogovima o kojima smo govorili na satovima latinskog." "Zeus", rekao sam. "Hera. Apolon. Mislili ste na njih." I evo ga opet - udaljena tutnjava groma usred dana bez ijednog oblačka. "Mladiću", reče gospodin D, "da sam ja na tvom mjestu, ne bih se tako komotno razbacivao s tim imenima". "Ali to su samo priče", rekao sam. "Oni su - mitovi, mitovi koji služe da bi se objasnila grmljavina, promjena godišnjih doba i takve stvari. U to su ljudi vjerovali prije nego što se pojavila znanost." "Znanost!" frkne gospodin D. "A reci mi, Perzeju Jackson" -trznuo sam se kad je izgovorio moje pravo ime, koje nikad nisam nikome otkrio - "što bi ljudi mislili o tvojoj 'znanosti' za dvije tisuće godina?" nastavi gospodin D. "Hmmmm? Rekli bi da su to primitivne bljezgarije. Eto što bi rekli. O, kako volim smrtnike - oni apsolutno nemaju nikakvog smisla za širu perspektivu. Misle da su ne-znam--kako-daleko dogurali. A jesu li, Hirone? Pogledaj ovog klinca pa mi reci."
Nije mi se previše sviđao gospodin D, ali način na koji me nazvao smrtnikom, kao da on... kao da on to nije. To je bilo dovoljno da mi se pojavi knedla u grlu, da shvatim zbog čega Grover tako pažljivo prati svoje karte, žvačući konzervu, i šuti kao zaliven. "Percy", reče Hiron, "možeš birati hoćeš li vjerovati ili ne, ali činjenica je da su besmrtnici stvarno besmrtni. Možeš li to na trenutak sebi predočiti, to da nema smrti? Nema nestanka? Da postojiš, ovakav kakav si sad, za sva vremena?" Umalo sam odgovorio prvo što mi je palo na pamet, da mi to zvuči posve prihvatljivo, ali ton Hironova glasa ipak me ponukao da zastanem. "Mislite, bez obzira na to vjeruju li ljudi u vas ili ne?" "Upravo tako", reče Hiron. "Da si bog, kako bi ti se svidjelo da te prozivaju mitom, starom pričom kojom se objašnjava grmljavina? Što ako ti kažem, Perzeju Jackson, da će jednoga dana ljudi tebe nazivati mitom, stvorenim samo zato da se objasni kako mali dječaci mogu preboljeti gubitak majke?" Srce mi je zalupalo. Iz nekog me razloga pokušavao naljutiti, ali nisam mu namjeravao to dopustiti. Rekao sam: "To bi mi se baš svidjelo. Samo što ja ne vjerujem u bogove." "O, bolje bi ti bilo da povjeruješ", promumlja gospodin D. "Prije nego što te jedan od njih pretvori u pepeo." "M-molim vas, gospodine. On je upravo izgubio majku. U šoku je." "Ma krasno, još i to", progunđa gospodin D, bacajući kartu na stol. "Kao da nije dovoljno što sam osuđen na ovaj mizerni posao, još se moram baviti i dječacima koji čak i ne vjeruju!" Mahnuo je rukom i pehar se pojavi na stolu, kao da se sunčev sjaj na trenutak savio i u zraku ispleo stakleni pehar. Pehar se sam od sebe ispunio crvenim vinom. Zinuo sam u čudu, no Hiron je jedva pogledao. "Gospodine D", upozorio je. "Vaše suzdržavanje." Gospodin D pogleda u vino i odglumi čuđenje. "Jadan ja." Pogleda prema nebu i zavapi: "Stare navike! Oprosti!" Još grmljavine. Gospodin D ponovno mahne rukom i pehar vina pretvori se u konzervu dijetalne Cole. On tužno uzdahne, otpije gutljaj i vrati se partiji karata. Hiron mi namigne. "Gospodin D je prije mnogo vremena uvrijedio svog oca. Svidjela mu se jedna šumska nimfa koja mu je bila zabranjena." "Šumska nimfa", ponovio sam, i dalje zureći u dijetalnu Colu kao da je pala iz svemira. "Da", prizna gospodin D. "Otac me voli kažnjavati. Prvi put, zabrana alkohola! Grozno. Apsolutno užasnih deset godina! Drugi put - pa, ona je stvarno bila zgodna i nisam se mogao držati podalje - drugi put, poslao me ovamo. Brežuljak miješane krvi. Ljetni kamp za balavce poput tebe. 'Budi bolji uzor', rekao mi je. 'Radi s mladima umjesto da ih uništavaš'. Ha! Apsolutno nepošteno." Gospodin D je zvučao kao da mu je šest godina, poput djeteta koje se duri. "A..." zamucao sam, "vaš otac je..."
Di immortales, Hirone", reče gospodin D. "Mislio sam da si objasnio ovom dečku osnovne stvari. Moj otac je Zeus, naravno." Prolistao sam u glavi imena na D iz grčke mitologije. Vino. Tigrova koža. Satiri za koje se činilo da su svi zaposleni ovdje. I to kako mu se Grover ulizuje, kao da mu je gospodin D gospodar. "Vi ste Dioniz", rekao sam. "Bog vina." Gospodin D zakoluta očima. "Kako ono kažu danas, Groveru? Kažu li djeca 'o issse!'?" "D-da, gospodine D". "Onda, o issse! Percy Jackson. Da nisi možda pomislio da sam Afrodita?" "Vi ste bog." "Da, dijete." "Bog. Vi." Okrenuo se i pogledao me ravno u oči, i ugledao sam nekakvu ljubičastu vatru u njegovim očima, nagovještaj da mi ovaj cmizdravi, punašni čovječuljak pokazuje najmanju trunčicu svoje prave prirode. Preplavile su me vizije vinove loze koja nasmrt davi nevjernike, vidio sam pijane vojnike poludjele od žudnje za bitkom, mornare koji vrište dok im se ruke pretvaraju u peraje, a lica izdužuju u delfinske njuške. Znao sam da će mi, budem li ga poticao, gospodin D pokazati i gore stvari. Mogao bi mi u mozak ubaciti takve boleštine da bih lako proveo ostatak života u gumenoj sobi i luđačkoj košulji. "Želiš li me iskušati, dijete?" tiho me upitao. "Ne. Ne, gospodine." Vatra je malčice zgasnula. On se okrenuo svojim kartama. "Mislim da pobjeđujem." "Ne baš, gospodine D", reče Hiron. Položio je svoje karte na stol, upisao si bodove i rekao: "Ja dobivam." Pomislio sam da će gospodin D taj čas pretvoriti u paru Hirona zajedno s njegovim kolicima, ali on je samo puhnuo kroz nos, kao da je naviknut gubiti od učitelja latinskog. On ustane, a ustane i Grover. "Umoran sam", reče gospodin D. "Mislim da ću odrijemati prije večernjeg pjevanja. Ali najprije, Groveru, moramo popričati, ponovno, o tvom ne posve savršenom držanju na ovom zadatku." Na Groverovu licu se pojave kapljice znoja. "D-da, gospodine." Gospodin D se okrene prema meni. "Bungalov 11, Percy Jackson. I pazi kako se ponašaš." Ušao je u kuću, a za njim, sav poguren, Grover. "Hoće li s Groverom biti sve u redu?" pitao sam Hirona. Hiron kimne, iako je izgledao pomalo zabrinuto. "Stari Dioniz nije stvarno lud. On samo mrzi svoj posao. On je... eh, u kazni, pretpostavljam da bi ti to tako rekao, i ne može dočekati da prođe još jedno stoljeće, pa da se ponovno smije vratiti na Olimp."
"Planina Olimp", rekao sam. "Hoćete reći da tamo stvarno postoji palača?" "Pa sad, postoji planina Olimp u Grčkoj. I postoji Olimp kao dom bogova, kao sjecište njihovih sila, koje je, istina, nekoć bilo na toj planini. Mi to i dalje zovemo Olimpom, iz poštovanja prema starini, ali palača mijenja mjesto, Percy, baš kao i bogovi." "Hoćete reći da su grčki bogovi ovdje? Kao, u... tu u Americi!" "Da, svakako. Bogovi se sele zajedno sa srcem Zapada." "S čim?!" "Dođi ovamo, Percy. Ono što zoveš 'zapadnom civilizacijom'. Misliš li da je to samo apstraktni koncept? Ne, to je živa sila. Kolektivna svijest koja gori sjajnim plamom već tisućama godina. Bogovi su njezin dio. Može se čak reći i da su joj oni izvorište, ili, u najmanju ruku, oni su s njom toliko usko povezani da nikako ne mogu izblijedjeti, ne prije nego što čitava zapadna civilizacija ne bude izbrisana. Plamen je počeo gorjeti najprije u Grčkoj. Potom, kao što dobro znaš - ili se barem ja nadam da znaš, jer si prošao moj tečaj – srce vatre pomaknulo se u Rim, a s njime i bogovi. O da, možda ih jesu drukčije zvali Jupiter umjesto Zeus, Venera umjesto Afrodite, i tako dalje - ali to su iste sile, isti bogovi." "A onda su umrli." "Umrli? Ne. Je li Zapad umro? Bogovi su se jednostavno premjestili, u Njemačku, Francusku, Španjolsku, na neko vrijeme. Gdje god je plamen gorio najsjajnijim plamom, tu su bili bogovi. Proveli su više stoljeća u Engleskoj. Dovoljno ti je pogledati arhitekturu. Ljudi ne zaboravljaju bogove. Na svakom mjestu gdje su vladali u zadnjih tri tisuće godina, možeš ih prepoznati u slikarstvu, u skulpturama, na najvažnijim građevinama. I da, Percy, naravno da su sada u tvojoj Americi. Pogledaj samo vaš simbol, Zeusovog orla. Pogledaj kip Prometeja u Rockefeller Centru, grčka pročelja vaših upravnih zgrada u Washingtonu. Nađi ako možeš jedan jedini američki grad u kojem Olimpljani nisu prikazani na raznim istaknutim mjestima. Sviđalo ti se to ili ne - a vjeruj mi, mnogi ljudi nisu previše simpatizirali ni Rim, također Amerika je sada srce plamena. Ona je velika sila Zapada. I zato je Olimp sada tu. I mi smo tu." Sve mi je to bilo stvarno previše, posebice činjenica da sam, kako se činilo, i ja uključen u Hironovo mi, kao da sam član nekog kluba. "Tko ste vi, Hirone? Tko... tko sam ja?" Hiron se nasmije. Prebacio je težinu kao da će ustati iz svojih kolica, ali znao sam da je to nemoguće. Bio je uzet od struka naniže. "Tko si ti?" zamišljeno je ponovio. "Pa, to je pitanje na koje bismo svi voljeli naći odgovor, zar ne? Ali, za sada, idemo te smjestiti u tvoj bungalov broj 11. Upoznat ćeš neke nove prijatelje. A sutra će biti mnogo vremena za učenje. K tome, bit će i čokoladnih sljezovih kolačića večeras uz vatru, a ja jednostavno obožavam čokoladu." A onda je doista ustao iz svojih kolica. Ali bilo je nešto vrlo čudno u načinu na koji je to izveo. Deka mu je pala s koljena, no koljena se nisu maknula. Njegovo tijelo se počelo izduljivati u struku, izdižući se uvis iznad pojasa. Prvo sam pomislio da nosi vrlo dugačke, bijele plišane gaće, ali kako se dalje izduljivao, postajući viši od bilo kojeg čovjeka, počinjao sam shvaćati
da plišane gaće nisu gaće; bio je to prednji dio životinjskog tijela, mišićavog i snažnog ispod oštrog bijelog krzna. A invalidska kolica nisu bila kolica. Bio je to svojevrsni spremnik, golema kutija na kotačima, i morala je biti magična, jer nije bilo šanse da je čitavo to tijelo stalo u nju. Iskoračila je noga, duga noga s kvrgavim koljenom, s golemim lakiranim kopitom. Onda druga prednja noga, pa stražnje noge, i tek se onda kutija ispraznila, poprimajući lik obične metalne ljušture na koju su bile pričvršćene umjetne ljudske noge. Zurio sam u konja koji je upravo iskočio iz invalidskih kolica: golemi bijeli pastuh. Ali tamo gdje mu je trebao biti vrat bio je gornji dio tijela mog učitelja latinskog, glatko usađen na torzo konja. "Koje olakšanje", reče kentaur. "Tako dugo sam bio skvrčen u ovome da su mi kopita utrnula. A sada dođi, Percy Jackson. Dođi da te upoznam s drugim kamperima."
6. Postajem uzvišeni gospodar kupaonice Nakon što sam se pomirio s činjenicom daje moj učitelj latinskoga konj, šetnja s njim bila je posve ugodna, iako sam morao paziti da ne hodam iza njega. Nekoliko puta sam, kao čistač konjske balege, sudjelovao u Macyinoj povorci povodom Dana zahvalnosti i, da 'prostite, Hironovoj stražnjoj strani nisam vjerovao onako kao njegovoj prednjoj strani. Prošli smo pokraj igrališta za odbojku. Nekoliko kampera se naguravalo. Jedan je pokazivao rukom na Minotaurov rog koji sam nosio. Drugi je rekao: "To je on". Većina kampera bila je starija od mene. Njihovi prijatelji satiri bili su krupniji od Grovera, a svi su nabadali uokolo u narančastim majicama s natpisom KAMP MIJEŠANE KRVI, bez ičega što bi pokrilo njihove gole dlakave životinjske noge. Inače nisam sramežljiv, ali zbog načina na koji su me gledali osjećao sam se neugodno. Imao sam dojam kako očekuju da napravim dvostruki salto ili tako nešto. Pogledao sam prema ladanjskoj kući. Bila je puno veća no što sam mislio četiri kata visoka, boje neba, s bijelim ukrasima, poput kakvog skupog odmarališta na obali. Promatrao sam bakreni vjetrokaz u obliku orla na njezinu krovu kad mi je nešto privuklo pažnju, neka sjena u gornjem tavanskom prozoru na samom zabatu kuće. Nešto je pomaknulo zavjesu, samo na trenutak, a ja sam odjednom imao snažan osjećaj da me netko gleda. "Što ima tamo gore?" pitao sam Hirona. Pogledao je u smjeru koji sam pokazivao i osmijeh mu je nestao s lica. "Samo tavan." "Netko tamo živi?" "Ne", odlučno odgovori. "Nitko živ." Imao sam dojam da govori istinu. Ali također sam bio siguran da je nešto pomaknulo tu zavjesu. "Dođi ovamo, Percy", reče Hiron, a njegov srdačni ton sad mi je zvučao pomalo usiljeno. "Čeka nas mnogo toga što trebamo vidjeti." Hodali smo kroz polja jagoda, gdje su kamperi brali jagode, dok su satiri svirali na frulicama. Hiron mi je rekao da ih se u kampu uzgaja mnogo za izvoz u njujorške restorane i na planinu Olimp. "Tako plaćamo svoje troškove", objasnio je. "A oko jagoda gotovo nema nikakvog posla." Rekao je kako gospodin D ima taj učinak na uzgoj voća: jednostavno polude kad je on u blizini. Najbolje se to vidi na vinovoj lozi, ali gospodinu D je zabranjeno uzgajati lozu, pa umjesto nje uzgajaju jagode. Promatrao sam jednog satira kako svira frulu. Njegova je glazba nagonila čitave kolonije kukaca na bijeg iz nasada jagoda, u svim smjerovima, kao da panično bježe od vatre. Pitao sam se bi li Grover mogao izvesti takvo što. Pitao sam se je li još unutra, u kući, i da li ga gospodin D još gnjavi.
"Grover valjda nije u prevelikoj nevolji, ha?" upitao sam Hirona. "Mislim... bio je dobar zaštitnik. Stvarno." Hiron uzdahne. Skinuo je jaknu od tvida i prebacio je preko svojih konjskih leđa, poput sedla. "Grover ima velike snove, Percy. Možda i veće nego što bi trebao. Kako bi dosegnuo svoj cilj, najprije mora iskazati veliku hrabrost i to tako da se pokaže kao dobar čuvar, pronađe novog kampera i dovede ga na Brežuljak miješane krvi." "Ali on je to i napravio!" "Ja bih se možda i složio s tobom", reče Hiron. "Ali nije na meni da sudim. O tome odlučuju Dioniz i Savjet starijih kopitara. Bojim se da se njima ne čini da je uspješno obavio zadatak. Naposljetku, Grover te izgubio u New Yorku. A onda, tu je i nesretna... ah... sudbina tvoje majke. I činjenica da Grover nije bio pri svijesti kad si ga dovukao preko granice imanja. Savjet će preispitati je li time Grover uopće pokazao ikakvu hrabrost." Htio sam prosvjedovati. Grover nije bio ništa kriv za to što se dogodilo. Ja sam osjećao itekakvu krivnju. Da mu nisam pobjegao na autobusnoj stanici, možda se uopće ne bih doveo u ovu nezgodnu situaciju. "Dobit će drugu priliku, zar ne?" Hiron se trzne. "Bojim se da je to bila Groverova druga prilika, Percy. A Savjet mu nije lako dao ni tu, drugu priliku, nakon onoga što se dogodilo prvi put, prije pet godina. Olimp zna da sam ga savjetovao neka pričeka dulje prije no što ponovno pokuša. On je još tako sitan za svoju dob..." "Koliko ima godina?" "O, dvadeset i osam." "Molim? A još ide u šesti razred!?" "Satiri sazrijevaju dvostruko sporije od ljudi, Percy. Grover već šest godina po uzrastu odgovara učeniku osnovne škole." "Pa to je strašno." "Prilično", složi se Hiron. "U svakom slučaju, Grover tek treba procvjetati. Još je nezreo čak i prema satirskim standardima, a nije još dovoljno dobar ni u šumskoj magiji. Avaj, bio je tako nestrpljiv da ostvari svoj san. Sad će možda morati potražiti neko drugo zanimanje..." "To nije pošteno", rekao sam. "Što se dogodilo prvi put? Je li stvarno bilo tako loše?" Hiron naglo okrene glavu. "Idemo dalje, hajde." Ali ja nisam baš bio spreman promijeniti temu. Nešto mi je palo na pamet kad je Hiron govorio o sudbini moje mame, kao da je namjerno izbjegavao riječ smrt. Jedna zamisao tanašna vatrica nade - počela je tinjati u mome umu. "Hirone", rekoh, "ako su bogovi Olimpa i sve to zbilja stvarni..." "Da, dijete?" "Znači li to da postoji i Podzemlje?" Hironovo lice se smrači. "Da, dijete." Zastao je, kao da pažljivo bira riječi. "Postoji mjesto na koje duše odlaze nakon smrti. Ali za sada... dok ne doznamo više... molim te da izbaciš te misli iz glave." "Kako to mislite, 'dok ne doznamo više'?"
"Dođi, Percy. Idemo pogledati šumu." Tek kad smo se približili, shvatio sam kako je šuma bila velika. Prostirala se preko četvrtine doline, a drveće je u njoj bilo tako visoko i debelo da sam mogao zamisliti kako u nju nakon Indijanaca nije nitko ni zalazio. Hiron reče: "Drveće je spremno, ako želiš iskušati svoju sreću, ali moraš biti naoružan." "Spremno za što?" upitao sam. "Naoružan čime?" "Vidjet ćeš. Hvatanje zastave je u petak navečer. Imaš li vlastiti mač i štit?" "Svoj vlastiti—?" "Ne", reče Hiron. "Naravno da nemaš. Mislim da će ti po veličini odgovarati petica. Skoknut ću kasnije do oružarnice." Htio sam ga pitati kakav je to ljetni kamp koji ima oružarnicu, ali bilo je toliko drugih stvari o kojima sam morao misliti, pa smo samo nastavili obilazak. Pogledali smo poligon za streličarstvo, jezerce s kanuima, staje (koje se Hironu, kako se činilo, nisu nimalo sviđale), poligon za bacanje koplja, amfiteatar u kojem se održavaju zajednička pjevanja, te arenu u kojoj se, kako je rekao Hiron, održavaju borbe mačevima i kopljima. "Borbe mačevima i kopljima?" pitao sam. "Natjecanja između bungalova i takve stvari", objasnio smrtonosno. Uglavnom. Ah, da, a ovdje je trpezarija."
je.
"Ništa
Hiron pokaže prema jednom otvorenom paviljonu kojeg su obrubljivali bijeli grčki stupovi, na brežuljku s pogledom na more. U paviljonu su bili deseci kamenih stolova za piknik. Nije bilo krova. Nije bilo zidova. "Što radite kad pada kiša?" Hiron me pogleda kao da sam malo poludio. "I tada moramo jesti, zar ne?" Odlučio sam to zanemariti. Konačno, pokazao mi je bungalove. Bilo ih je dvanaest, smještenih u šumi pokraj jezera. Bili su raspoređeni u obliku obrnutog slova U, s dva u sredini, te po pet sa svake strane. I predstavljali su, bez ikakve sumnje, nabizarniji skup građevina koji sam ikada vidio. S izuzetkom činjenice da je svaki imao veliki bakreni broj iznad vrata (neparni s lijeve, parni s desne strane), nisu imali apsolutno ništa zajedničkog. Broj devet je imao visoke dimnjake, poput majušne tvornice. Broj četiri je imao zidove obrasle lozama rajčice, a krov od pravog stakla. Bungalov sedam je, izgleda, bio od čistog zlata koje je tako sjajilo na suncu da se u njega gotovo nije moglo gledati. Sve kuće su bile okrenute prema zajedničkom unutrašnjem prostoru, velikom poput nogometnog igrališta, prekrivenim grčkim kipovima, fontanama, cvijetnjacima, i s dva obruča za košarku (konačno nešto i za mene). U sredini polja nalazio se golemi, kamenom obrubljeni kamin. Iako je bio topao dan, iz njega se dimilo. Djevojčica od nekih devet godina pazila je na vatru, bockajući ugljen dugačkim štapom. Par kućica načelu poljane, s brojevima jedan i dva, izgledale su kao muški i ženski mauzoleji, velike kockaste građevine od bijelog mramora s teškim stupovima sprijeda. Bungalov broj jedan bio je najveći i najmasivniji od
svih dvanaest. Uglačana brončana vrata sjajila su se kao hologram, tako da se, gledano iz različitih kuteva,činilo kao da preko njih pucaju munje. Bungalov dva bio je dražesniji, s tanjim stupovima opasanim vijencima mogranja i cvijeća. Na zidovima su bile urezane slike paunova. "Zeus i Hera?" pretpostavio sam. "Točno", reče Hiron. "Te kuće izgledaju kao da su prazne." "I nekoliko drugih kuća je prazno, istina. Ali u kućama jedan i dva nikad nitko ne boravi." U redu. Dakle, svaki bungalov ima drugog boga, nešto kao maskotu. Dvanaest bungalova predstavlja dvanaest olimpskih bogova. Ali zašto bi neke bile prazne? Zastao sam ispred prvog bungalova s lijeve strane, s brojem tri. Nije bio visok i moćan poput kuće s brojem jedan, ali bio je dugačak i nizak i čvrst. Vanjski su mu zidovi bili od grubog sivog kamena punog školjki i koralja, kao da su čitave ploče u komadu dignute ravno s morskog dna. Zavirio sam kroz otvorena ulazna vrata, a Hiron reče: "O-o, bolje ti je da to ne radiš!" Prije no što me je stigao povući natrag, osjetio sam miris soli koji je dopirao iz kuće, poput vjetra na obali Montauka. Unutarnji zidovi su sjajili kao sedefasta unutrašnjost školjke. Unutra je bilo šest praznih ležaja s razgrnutim svilenim plahtama. Ali nije bilo nikakvog znaka da je tu ikada itko spavao. Mjesto se doimalo tako tužno i napušteno da mi je čak bilo drago kad mi je Hiron stavio ruku na rame i rekao: "Dođi ovamo, Percy". Većina drugih bungalova bila je natrpana kamperima. Broj pet bio je žarko crvene boje - stvarno šlampavo obojan, kao da je boja nanošena pljuskanjem iz kante pa razmazana rukama. Krov je bio obrubljen bodljikavom žicom. Preparirana veprova glava visjela je nad ulaznim vratima, a činilo mi se kako me njezine oči prate pogledom. Unutra sam mogao vidjeti hrpu klinaca koji su izgledali zločesto, i djevojčice i dječaci, hrvali su se i svađali jedni s drugima, uz treštanje rock glazbe. Najglasnija je bila cura od možda trinaest ili četrnaest godina. Nosila je XXXL majicu KAMP MIJEŠANE KRVI ispod vojničke jakne s maskirnim uzorkom. Uprla je prst u mene i zlobno se nasmijala. Podsjetila me na Nancy Bobofit, iako je kamperica bila mnogo krupnija i izgledala je opasnije, a kosa joj je bila duga i ravna, smeđa, a ne crvena. Nastavio sam hodati, pazeći da ne stajem preblizu Hironovim kopitima. "Nismo vidjeli druge kentaure", primijetio sam. "Ne", tužno reče Hiron. "Bojim se da je moj narod previše divlji i barbarski. Može ih se sresti u divljini ili na većim sportskim natjecanjima. Ali ovdje ih nećeš vidjeti." "Rekli ste da vam je ime Hiron. Jeste li vi stvarno..." "Onaj Hiron iz priča? Herkulov trener i sve ostalo? Da, Percy, jesam." "Ali, zar vi ne biste trebali biti mrtvi?"
Hiron zastane, kao da ga to pitanje zabavlja. "Stvarno ne znam ništa o tome što bi trebalo biti. Stvar je u tome što ja ne mogu biti mrtav. Vidiš, prije mnogo eona bogovi su mi uslišali jednu želju. Dopustili su mi da se nastavim baviti poslom koji volim. Dali su mi da budem učitelj heroja dokle god me čovječanstvo bude trebalo. Zbog te želje mnogo sam dobio... i mnogočega se odrekao. No, još uvijek sam tu, pa mogu samo pretpostaviti da sam i dalje potreban." Promislio sam o tome kako je raditi kao učitelj čitave tri tisuće godina. Ta se ideja ne bi probila među prvih deset na mojoj listi želja. "Zar vam nikad ne dosadi?" "Ne, ne", reče on. "Zna biti užasno depresivno, s vremena na vrijeme, ali nikada dosadno." "A zašto depresivno?" Hiron se opet počeo ponašati kao da ne čuje najbolje. "O, pogledaj", reče. "Annabeth nas čeka." Plavokosa djevojčica koju sam susreo u velikoj kući čitala je knjigu ispred zadnjeg bungalova u nizu s lijeve strane, s brojem 11. Kad smo stigli do nje, pogledala me strogo, kao da još razmišlja o tome koliko sam slinio. Pokušao sam vidjeti što čita, ali nisam mogao razabrati naslov. Mislio sam da me opet zeza moja disleksija. Onda sam shvatio da naslov uopće nije na engleskom jeziku. Slova su mi izgledala kao da je posrijedi grčki. Mislim, grčko pismo. Bilo je tu slika hramova i kipova i različitih tipova stupova, kao u knjigama o arhitekturi. "Annabeth", reče Hiron, "imam napredni tečaj streličarstva u podne. Možeš li ti sada preuzeti Percyja?" "Da, gospodine." "Bungalov 11", reče mi Hiron, pokazujući rukom prema ulazu. "Osjećaj se kao kod kuće." Od svih bungalova, jedanaestica je izgledala najviše poput obične stare kuće za ljetni odmor, s naglaskom na ono stare. Prag je bio izlizan, smeđa boja se Ijuštila. Iznad vrata bio je jedan od onih simbola lječništva, krilati štap oko kojeg su upletene dvije zmije. Kako ga ono zovu? Kaducej. Unutra je bila prava gužva, gomila dječaka i djevojčica, daleko više njih nego što je bilo ležajeva. Vreće za spavanje bile su prostrte na sve strane po podu. Prostorija je izgledala poput gimnastičke dvorane u koju je Crveni križ smjestio izbjeglice. Hiron nije ušao. Vrata su bila preniska za njega. Ali kad su ga kamperi ugledali, svi su stali i s poštovanjem mu se naklonili. "U redu, dakle", reče Hiron. "Sretno, Percy. Vidimo se na večeri." Odgalopirao je prema poligonu za streličarstvo. Stajao sam na vratima i gledao ostale klince. Više se nisu klanjali. Zurili su u mene, odmjeravajući me. Poznavao sam tu rutinu. Prošao sam je kroz dovoljan broj škola. "Dakle?" ponuka me Annabeth. "Hajde već jednom." I tako, normalno da sam se spotaknuo na ulazu i napravio totalnu budalu od
sebe. Tamo su bile nečije tenisice, ali nitko ništa nije rekao. Annabeth me predstavi: "Percy Jackson, upoznaj bungalov 11". "Obični ili neodređeni?" netko je upitao. Nisam znao što bih odgovorio, ali Annabeth je rekla, "Neodređeni". Svi su zagunđali. Mladić koji se činio malo starijim od ostalih istupi naprijed. "Hajde, hajde kamperi. Zato i jesmo ovdje. Dobrodošao, Percy. Možeš zauzeti mjesto na podu, evo ovdje." Tip je imao oko 20 godina, i izgledao je prilično cool. Bio je visok i mišićav, s kratko ošišanom kosom boje pijeska i s prijateljskim smiješkom. Nosio je narančastu majicu bez rukava, odrezane kratke hlačice, sandale i kožnu ogrlicu s pet različito obojenih kuglica od gline. Jedino uznemirujuće u njegovu izgledu bio je duboki bijeli ožiljak koji mu se protezao od donje strane desnog oka do vilice, kao stara posjekotina od noža. "Ovo je Luke", reče Annabeth, a glas joj zazvuči nekako drukčije. Dobacio sam joj pogled i mogao bih se zakleti da je porumenjela. Vidjela je da je gledam, i lice joj poprimi prijašnji čvrsti izgled. "Za sada je on tvoj savjetnik." "Za sada?" upitao sam. "Ti si neodređeni", strpljivo mi objasni Luke. "Ne znaju u koju kuću da te stave, pa si zato ovdje. U bungalov 11 dolaze svi novopridošli, svi posjetitelji. Naravno, tako i treba. Hermes, naš zaštitnik, bog je putnika." Pogledao sam prema malenom komadiću poda koji su mi dodijelili. Nisam imao ništa što bih tu stavio i obilježio taj dio poda kao svoj - ni prtljage, ni odjeće, niti vreću za spavanje. Samo Minotaurov rog. Pomislio sam da njega stavim dolje, ali onda sam se sjetio da je Hermes također i bog lopova. Pogledao sam lica kampera oko sebe. Neki su me gledali mrko i sumnjičavo, neki su se glupo smješkali, a neki su me motrili kao da samo čekaju priliku da me odžepare. "Koliko dugo ću biti ovdje?" upitao sam. "Dobro pitanje", reče Luke. "Dok ne odrede što će s tobom." "Koliko će im vremena za to trebati?" Svi kamperi su se nasmijali. "Dođi", reče mi Annabeth. "Pokazat ću ti igralište za odbojku." "Već sam ga vidio." "Dođi." Zgrabila me za zglavak ruke i odvukla me van. I tamo sam mogao čuti kako mi se smiju svi klinci iz bungalova 11. Kad smo se udaljili nekoliko koraka, Annabeth reče, "Jackson, možeš ti to i bolje." "Što?" Ona zakoluta očima i tiho promrmlja, "Ne mogu vjerovati da sam mislila kako si ti taj." "Što je tebi?" počeo sam se ljutiti. "Sve što znam je da sam ubio nekakvog rogatog tipa—" "Ne govori tako!" reče mi Annabeth. "Znaš li koliko klinaca iz ovog kampa priželjkuje da im se pružila takva prilika?"
"Da nekog ubiju?" "Da se bore s Minotaurom! Što misliš, zbog čega smo ovdje na obuci?" Odmahnuo sam glavom. "Gle, ako je ta stvar s kojom sam se borio zbilja Minotaur, onaj iz priča..." "Da, je." "Onda postoji samo jedan takav." "Da." "A i taj je poginuo prije, ono, milijun godina, zar ne? Ubio ga je Tezej u labirintu. Dakle..." "Čudovišta ne umiru, Percy. Možeš ih ubiti. Ali ne umiru." "O, baš ti hvala. Sad mi je sve jasno." "Oni nemaju dušu, poput tebe i mene. Možeš ih otjerati na neko vrijeme, možda na čitav životni vijek, ako imaš sreće. Ali oni su primarne sile. Hiron ih naziva arhetipovima. Kad-tad, na kraju opet poprime oblik." Pomislio sam na gospođu Dodds. "Misliš, ako slučajno jedno ubijem, na primjer mačem..." "Fur... Hoću reći, tvoja učiteljica matematike. Da, tako je. I dalje negdje postoji. Samo si je jako, jako naljutio." "Otkud ti znaš za gospođu Dodds?" "Govoriš u snu." "Gotovo si je nazvala nekim drugim imenom. Furija? To su mučiteljice iz Hada, zar ne?" Annabeth nervozno pogleda u tlo pod nogama, kao da očekuje da se otvori i proguta je. "Ne bi ih trebao nazivati njihovim imenima,čak ni ovdje. Mi ih zovemo Ljubazne, ako ih baš moramo spomenuti." "Čuj, a smijemo li nešto reći a da ne zagrmi?" Zvučao sam grintavo,čak i samome sebi, ali u tom trenutku mi to nije bilo važno. "I zašto uopće moram stanovati u tom bungalovu 11? Zašto je tamo tako natrpano? Pa ima toliko mjesta u drugim kućama, evo tu, preko puta." Pokazao sam prema prvim dvjema kućama, a Annabeth problijedi. "Ne možeš sam birati smještaj, Percy. To ovisi o tome tko su ti roditelji. Ili... roditelj." Gledala je u mene čekajući da shvatim što mi govori. "Moja mama je Sally Jackson", rekao sam. "Radi u prodavaonici slatkiša na postaji Grand Central. Hoću reći, radila je." "Žao mi je zbog tvoje mame, Percy. Ali nisam na to mislila. Govorim o tvom drugom roditelju. O tvom ocu." "On je mrtav. Nisam ga nikad upoznao." Annabeth uzdahne. Bilo je jasno da je ovakve razgovore već vodila s drugim klincima. "Tvoj otac nije mrtav, Percy." "Otkud ti znaš? Poznaješ ga?" "Ne, naravno da ne."
"Kako onda možeš reći—" "Jer poznajem tebe. Ne bi bio ovdje da nisi jedan od nas." "Ne znaš ti ništa o meni." "Ne?" Ona podigne obrvu. "Kladim se da si se selio iz škole u školu. Kladim se da su te iz većine njih izbacili." "Otkud—" "Dijagnosticirali su ti disleksiju. Vjerojatno i ADHD, također." Pokušao sam dubokim udahom odagnati posramljenost. "Kakve to uopće ima veze bilo s čim?" "Sve zajedno, to predstavlja gotovo posve pouzdan znak. Slova otplivaju sa stranice kad počneš čitati, zar ne? To je zato jer je tvoj mozak umrežen za starogrčki. I ADHD - naglo planeš, ne možeš mirno sjediti na satu. To su ti refleksi s bojnoga polja. U pravoj borbi, oni će ti sačuvati život. Što se tiče problema s koncentracijom, to je zbog toga što si previše vidio, Percy, a ne premalo. Tvoja osjetila su jača nego kod običnih smrtnika. Naravno da te učitelji žele nahraniti tabletama. Većina njih su čudovišta. Ne žele da vidiš što oni stvarno jesu." "Ti zvučiš kao... jesi li i sama sve to prošla?" "Većina klinaca koji su ovdje je to prošla. Da nisi poput nas, nikako ne bi preživio Minotaura, a još manje ambroziju i nektar." "Ambroziju i nektar." "Hrana i piće koje smo ti dali da se oporaviš. Te supstance bi ubile normalno dijete. Pretvorile bi ti krv u vatru i kosti u pijesak i bio bi mrtav. Shvati već jednom. Ti si miješane krvi." Miješane krvi. U glavi mi se vrtjelo toliko pitanja da nisam znao odakle početi. Potom živahni glas dovikne: "Vidi! Novajlija!" Pogledao sam u tom smjeru. Krupna djevojka iz ružne crvene kuće teturala je prema nama. Oko nje su bile još tri djevojčice, sve krupne i ružne i zlokobne poput nje, sve u vojničkim jaknama s maskirnim uzorkom. "Clarissa", uzdahne Annabeth. "Zašto ne odeš polirati svoje koplje ili tako nešto?" "Svakako, gospođice Princezo", reče velika. "Tako da te mogu njime probosti u petak navečer." "Erre es korakas!" reče Annabeth, a ja sam nekako razumio da to na starogrčkom znači "Idi u vrane!", iako sam imao osjećaj da je ta psovka gora nego što zvuči. "Nećeš ni dobiti priliku." "Pretvorit ćemo te u prah", reče Clarissa, ali oči su joj zatreptale. Možda nije bila sigurna da je u stanju izvršiti svoju prijetnju. Okrenula se prema meni. "Tko je ovaj mali izrod?" "Percy Jackson", reče Annabeth, "upoznaj Clarissu, Aresovu kćer." Zatreptao sam. "Ono, kao... bog rata?" Clarissa se isceri. "Imaš nekih problema u vezi s tim?" "Ne", rekoh, povrativši svoju dosjetljivost. "To bar objašnjava taj smrad."
Clarissa zareži. "Imamo jednu ceremoniju inicijacije za novajlije, Prissy." "Percy." "Kako god. Dođi, pokazat ću ti." "Clarissa—" Annabeth je pokuša prekinuti. "Makni se, pametnjakovićko." Annabeth je izgledala izmučeno, ali se maknula, a ja zapravo i nisam želio da mi pomaže. Ja sam ovdje novi. Moram se izboriti za svoju reputaciju. Pružio sam Annabeth svoj Minotaurov rog i pripremio se za borbu, ali prije no što sam shvatio što se događa Clarissa me zgrabila za vrat i već me vukla prema zgradi od pepeljaste cigle koju sam odmah prepoznao kao mjesto za održavanje osobne higijene. Udarao sam i lupao. Bio sam i prije u mnogim tučnjavama, ali ova velika Clarissa imala je ruke kao od željeza. Dovukla me u žensku kupaonicu. S jedne je strane bio niz zahoda, drugom stranom protezao se niz tuševa. Miris je podsjećao na bilo koji javni zahod i mislio sam - koliko sam uopće mogao misliti dok mi je Clarissa čupala kosu iz glave - kako bi bogovi, ako im uopće pripada ovo mjesto, trebali sebi moći priuštiti malo luksuzniji zahod. Sve Clarissine prijateljice su se smijale, a ja sam pokušao smoći onu snagu kakvu sam imao u borbi s Minotaurom, ali jednostavno je nije bilo. "I ovo mi je materijal za Veliku trojicu, ha", reče Clarissa dok me gurala prema jednom zahodu. "Aha, kako da ne. Minotaur je vjerojatno umro od smijeha kad je vidio tu tvoju glupu facu." Njezine prijateljice su se hihotale. Annabeth je stajala u kutu, promatrajući nas kroz prste. Clarissa me srušila na koljena i počela mi gurati glavu prema zahodskoj školjki. Smrdjelo je na hrđave cijevi i, pa, na ono što već ide u zahode. Upinjao sam se održati glavu gore. Gledao sam u prljavu pjenastu vodu misleći Ne, ja neću u ovo. Neću. A onda se nešto dogodilo. Osjetio sam trzaj u dnu trbuha. Čuo sam kako žubore vodovodne cijevi, kako klokoću slavine. Clarissin stisak na mojoj kosi je popustio. Voda je grunula iz školjke, tvoreći visoki luk iznad moje glave i, sljedeće što znam, ležao sam ispružen na pločicama kupaonice, a iza mene je vrištala Clarissa. Okrenuo sam se točno u trenutku kad je voda ponovno šiknula iz zahoda, pogađajući Clarissu ravno u lice tako snažno da je pala na stražnjicu. Voda je ostala na njoj poput mlaza iz vatrogasne cijevi, gurajući je unatrag prema tuš-kabinama. Iskobeljala se hvatajući zrak, a njezine prijateljice počele su joj prilaziti. Ali onda su i drugi zahodi eksplodirali, i šest mlazova zahodske vode odbacilo ih je unatrag. I tuševi su se uključili, i voda iz svih instalacija zajedno odšpricala je djevojke u maskirnim jaknama van iz kupaonice, bacajući ih po podu poput komada smeća koje ispiru poljevači ulice. Čim su proletjele kroz vrata kupaonice osjetio sam kako mi onaj osjećaj u trbuhu popušta, a voda je prestala teći jednako naglo kao što je i počela.
Čitava kupaonica bila je poplavljena. Ni Annabeth nije bila pošteđena. Bila je mokra do kože, ali voda je nije izgurala kroz vrata. Stajala je na istom onom mjestu, šokirano me promatrajući. Pogledao sam po sebi i shvatio kako sjedim na jedinom suhom komadiću tla u čitavoj prostoriji. Oko mene je bio krug suhog poda. Na mojoj odjeći nije bilo niti kapljice. Ništa. Ustao sam, a noge su mi se tresle. Annabeth reče, "Kako si to—" "Ne znam." Otišli smo do vrata. Vani, Clarissa i njezine prijateljice ležale su u blatu, a skupina drugih kampera okupila se i blenula u njih. Clarissi je kosa bila zalijepljena preko čitavog lica. Njezina maskirna jakna bila je posve natopljena i vonjala je na kanalizaciju. Dobacila mi je pogled apsolutne mržnje. "Ti si mrtav, novajlijo. Totalno si mrtav." Vjerojatno sam trebao prijeći preko toga, ali ipak sam rekao, "Zar želiš progrgljati još zahodske vode, Clarissa? Bolje ti je da zatvoriš usta." Prijateljice su je morale zadržati da ne skoči na mene. Odvukle su je prema bungalovu broj pet, dok su se drugi izmicali njezinim nogama koje su mlatile po zraku. Annabeth je zurila u mene. Nisam mogao reći je li samo zgrožena ili i ljuta na mene što sam je polio vodom. "Što je?" dobacio sam joj. "Što misliš?" "Mislim", reče ona, "o tome da te želim u svojoj ekipi za hvatanje zastave."
7. Moja večera ode u dim Glasine o incidentu u kupaonici odmah su se proširile. Kamo god pošao, kamperi su upirali prstom u mene i mrmljali nešto o zahodskoj vodi. Ili su samo buljili u Annabeth, s koje se još prilično cijedilo. Pokazala mi je još nekoliko mjesta: željezariju (gdje su klinci sami kovali svoje mačeve), radionicu za umjetnost i obrt (u kojoj su satiri pjeskarili golemu mramornu skulpturu kozo-čovjeka) i stijenu za penjanje, koja se zapravo sastojala od dva nasuprotna zida koja bi se strahovito zatresla, ispuštala komade stijenja, špricala lavu i međusobno se sudarala ako se dovoljno brzo ne popneš do vrha. Na kraju smo stigli do jezera s kanuima, odakle je puteljak vodio natrag prema bungalovima. "Moram trenirati", reče Annabeth ravnodušno. "Večera je u pola osam. Samo kreni za ostalima iz svog bungalova prema trpezariji." "Annabeth, žao mi je zbog onog u zahodu." "Nema veze." "Nisam ja bio kriv." Sumnjičavo me pogledala, a ja sam shvatio da jesam bio kriv. Zbog mene je ta voda šiknula iz instalacija u kupaonici. Nisam shvaćao kako. Ali zahodi su reagirali na mene. Postao sam jedno s vodovodom. "Moraš se obratiti Proročištu", reče Annabeth. "Kome?" "Ne kome. Čemu? Proročištu. Pitat ću Hirona." Zurio sam u jezero, priželjkujući da mi konačno netko da izravan odgovor. Nisam očekivao da će mi itko s dna uzvratiti pogled, pa mije srce stalo kad sam primijetio dvije tinejdžerice kako sjede prekriženih nogu dolje kod stupa, nekih šest metara pod vodom. Na sebi su imale plave traperice i svjetlucave zelene majice, a duga smeđa kosa plutala im je oko ramena dok su kroz nju brzo poput strelica plivale male ribe. Smijale su mi se i domahivale kao da sam im stari prijatelj kojeg dugo nisu vidjele. Nisam znao što bih drugo učinio. Mahnuo sam i ja njima. "Nemoj ih ohrabrivati", upozori me Annabeth. "Nije ti pametno upuštati se u flert s Najadama." "Najade", ponovio sam, osjećajući se potpuno pregaženo. "To je to. Želim odmah otići kući." Annabeth se namršti. "Zar ne razumiješ, Percy? Ti jesi kod kuće. Ovo je jedino sigurno mjesto na svijetu za klince poput nas." "Misliš, za mentalno poremećene klince?"
"Mislim na klince koji nisu ljudi. Ili barem nisu posve ljudi. Polu-ljudi." "Polu-ljudi i polu-što?" "Mislim da znaš." Nisam to želio priznati, ali bojim se da sam stvarno znao. Osjetio sam žmarce u udovima, osjećaj kakav sam katkada imao kad bi moja mama pričala o mom tati. "Bogovi", rekao sam. "Polu-bogovi." Annabeth kimne glavom. "Tvoj otac nije mrtav, Percy. On je jedan od Olimpljana." "To je... ludo." "Je li? Što su bogovi obično radili u starim pričama? Hodali su okolo i zaljubljivali se u ljude i imali djecu s njima. Misliš da su promijenili navike u zadnjih par tisućljeća?" "Ali to su samo—" Gotovo sam opet rekao mitovi. No onda sam se sjetio Hironove opaske da bi i mene za dvije tisuće godina mogli smatrati mitom. "Ali ako su svi klinci ovdje polubogovi—" "Demibogovi", reče Annabeth. "To je službeni naziv. Ili mješanci." "Tko je onda tvoj tata?" Njezine šake se čvršće stisnu oko prečke na ogradi mola. Imao sam osjećaj da sam upravo načeo osjetljivu temu. "Moj tata je profesor na West Pointu", reče ona. "Nisam ga vidjela otkako sam bila jako mala. Predaje američku povijest." "On je čovjek." "I što? Zar pretpostavljaš da se ljudska bića sviđaju samo muškim bogovima? Kako seksistički." "Tko ti je onda mama?" "Bungalov šest." "Što to znači?" Annabeth se uspravi. "Atena. Boginja mudrosti i bitke." U redu, pomislio sam. Zašto ne? "A moj tata?" "Neodređen", reče Annabeth, "kao što sam ti već rekla. Nitko ne zna." "Osim moje majke. Ona je znala." "Možda i nije, Percy. Bogovi ne otkrivaju uvijek svoj identitet." "Moj tata bi njoj rekao. On je nju volio." Annabeth me oprezno pogleda. Nije željela uništiti moj mjehurić od sapunice. "Možda si u pravu. Možda će on poslati znak. Samo je jedan način da budeš u to siguran: tvoj otac treba poslati znak i potvrditi te kao svog sina. Katkad se i to dogodi." "Hoćeš reći da se katkad i ne dogodi?" Annabeth klizne rukom preko prečke na ogradi. "Bogovi su jako zauzeti. Imaju puno djece i nije baš da svaki put... Pa, katkad ne mare za nas, Percy. Ignoriraju nas." Sjetio sam se nekih klinaca koje sam vidio u Hermesovu bungalovu, tinejdžera koji su se doimali mrko i deprimirano, kao da čekaju poziv koji
nikad neće stići. Viđao sam takve klince i na Akademiji Yancy, klince koje su bogati roditelji šutnuli u internat jer se nisu imali vremena njima baviti. Ali bogovi bi se trebali bolje ponašati. "Znači, zaglavio sam ovdje", rekao sam. "I to je to? Do kraja svojeg života?" "Ovisi", reče Annabeth. "Neki kamperi ostaju samo preko ljeta. Ako si dijete Afrodite ili Demetre, vjerojatno nisi stvarno moćna sila. Čudovišta bi te onda mogla ostaviti na miru, pa se možeš izvući samo s par mjeseci ljetnog treninga i živjeti u svijetu smrtnika ostatak godine. Ali za neke od nas suviše je opasno otići. Mi smo na stalnom boravku. U svijetu smrtnika, mi privlačimo čudovišta. Ona nas osjete. Dolaze nas izazvati. U većini slučajeva nas puštaju na miru sve dok ne odrastemo dovoljno da bismo mogli izazvati nevolje - do desete ili jedanaeste godine, ali nakon toga, većina demibogova ili uspije doći ovamo, ili budu ubijeni. Samo nekolicina uspije preživjeti u vanjskom svijetu, i takvi postanu slavni. Vjeruj mi, da ti kažem imena nekih od njih, prepoznao bi ih. Neki ni ne shvate da su demibogovi. Ali takvih je stvarno jako, jako malo." "Znači,čudovišta ne mogu ući ovamo?" Annabeth odmahne glavom. "Osim u slučaju kad su namjerno zarobljeni u drveću ili kad dobiju specijalni poziv od nekoga iznutra." "Zašto bi itko želio pozvati čudovište?" "Da bi vježbao borbu. Ili da im se naruga." "Da im se naruga?" "Poanta je u tome što su granice imanja zapečaćene na takav način da ne propuštaju ni smrtnike ni čudovišta. Gledano izvana, smrtnici vide dolinu u kojoj nema ništa neobično, samo farma jagoda." "A ti si... Ti si tu stalno?" Annabeth kimne. Iz ovratnika ispod majice izvuče kožnu ogrlicu s pet glinenih perli različite boje. Bila je ista kao Lukeova, osim što je kroz Annabethinu ogrlicu bio provučen i zlatni prsten, poput pečatnjaka kakvi se dobivaju na koledžu. "Ovdje sam od svoje sedme godine", reče ona. "Svakog kolovoza, zadnjeg dana ljetne smjene, dobiješ ovakvu perlu jer si preživio još jednu godinu. Ja sam ovdje dulje od većine savjetnika, a oni svi već idu na koledž." "Zašto si došla tako mlada?" Zavrtjela je prsten na ogrlici. "To se tebe ne tiče." "Oho." Ostali smo stajati u neugodnoj tišini valjda čitavu minutu. "Onda... Kad bih htio, mogao bih ovoga časa odavde jednostavno odšetati?" "Bilo bi to samoubojstvo, ali mogao bi, uz dopuštenje gospodina D-a ili Hirona. Ali ne bi ti to dopustili sve do kraja ljeta, osim ako..." "Da?" "Ako ti bude odobrena potraga. Ali to se strašno rijetko događa. Zadnji put..." Glas je izda. Po njezinom tonu mogao sam reći da to zadnji put nije
dobro završilo. "Onda kad sam bio u krevetu", rekoh, "kad si me hranila onim pudingom—" "Ambrozijom." "Aha. Tad si me nešto pitala o ljetnom solsticiju." Primijetio sam kako su joj se ramena napela. "Znači ipak nešto znaš?" "Pa... Ne. Još tamo u školi slučajno sam čuo Grovera i Hirona kako o tome govore. Grover je spomenuo ljetni solsticij. Rekao je nešto da kao nemamo mnogo vremena, jer rok istječe. Što je to značilo?" Ona stisne pesnice. "Da bar znam. Hiron i satiri, oni znaju, ali ne žele mi reći. Nešto se loše zbiva na Olimpu, nešto značajno. Zadnji put kad sam bila gore sve je izgledalo tako normalno." "Bila si na Olimpu?" "Neki od nas na stalnom boravku - Luke i Clarissa i ja i još neki - otputovali smo na izlet tijekom zimskog solsticija. Tada bogovi imaju veliko zajedničko zasjedanje." "Ali... kako si tamo dospjela?" "Glavnom željezničkom prugom preko Long Islanda, naravno. Izađeš na stanici Penn. Zgrada Empire State, pa posebnim liftom do 600. kata." Pogledala me kao da je mislila da sam to već trebao znati. "Ti jesi Njujorčanin, zar ne?" "Da, svakako." Koliko sam ja znao, Empire State ima samo 102 kata, ali odlučio sam to prešutjeti. "Odmah nakon našeg dolaska", nastavi Annabeth, "vrijeme se počelo čudno mijenjati, kao da su se bogovi počeli svađati. Nekoliko puta od tada uspjela sam čuti neke razgovore među satirima. Koliko sam uspjela shvatiti,čini se da je nešto važno ukradeno. A ako ne bude vraćeno do ljetnog solsticija, bit će gadno. Kad si ti došao, ponadala sam se... Mislim, Atena se dobro slaže s gotovo svima, osim s Aresom. I naravno, uvijek se nadmeće s Posejdonom. Ali,čini mi se, mimo toga, da bismo mogli surađivati. Mislila sam da bi ti mogao nešto znati." Odmahnuo sam glavom. Volio bih da sam joj mogao pomoći, ali bio sam previše gladan i umoran i mentalno preopterećen da bih postavio i jedno pitanje više. "Moram dobiti potragu", promrmlja Annabeth sebi u bradu. "Nisam premlada. Kad bi mi samo rekli u čemu je problem..." Osjetio sam miris roštilja koji je dolazio iz blizine. Annabeth je sigurno čula kako mi krulji u želucu. Rekla mi je neka idem, da će ona doći kasnije. Ostavio sam je na molu, šarala je prstom po ogradi kao da crta ratni plan. U bungalovu 11 svi su nešto pričali i skakutali okolo,čekajući večeru. Prvi put sam primijetio kako dosta kampera izgleda slično: oštrih noseva, uzdignutih obrva, vragolastih osmjeha. Sve su to bili klinci kakve bi učitelji označili kao problematične. Srećom, nitko nije obraćao posebnu pažnju na mene dok sam prolazio do svojeg mjesta na podu i skljokao se dolje sa svojim Minotaurovim rogom. Moj savjetnik, Luke, došao je do mene. I njegovo je lice podsjećalo na Hermesovo. Bilo je nagrđeno tim ožiljkom na desnom obrazu, ali osmijeh mu je bio netaknut.
"Našao sam ti vreću za spavanje", rekao je. "A evo, ukrao sam ti i neke higijenske potrepštine iz dućana u kampu." Nisam bio siguran šali li se u vezi s krađom. Rekao sam, "Hvala". "Nema frke." Luke sjedne odmah kraj mene, naslanjajući se leđima na zid. "Težak prvi dan?" "Meni ovdje nije mjesto", rekao sam mu. "Ja čak ni ne vjerujem u bogove." "Hm", reče on. "Tako smo svi mi počeli. A jednom kad počneš vjerovati u njih? Opet ti to ništa ne olakša." Iznenadila me gorčina u njegovu glasu, jer mi se Luke činio kao dečko prilično vedre ćudi. Izgledao je kao da bi se mogao snaći u bilo kojoj situaciji. "Dakle, tvoj tata je Hermes?" Izvadio je švicarski nož iz zadnjeg džepa i na trenutak sam pomislio daće mi ga staviti pod grlo, ali samo je njime izgrebao blato s potplata svoje sandale. "Aha. Hermes." "Onaj glasonoša s krilcima na nogama?" "Baš taj. Glasnici. Medicina. Putnici, trgovci, lopovi. Svatko tko koristi ceste. Zato si i ti prepušten dobrodošlici ovog bungalova. Hermes ne bira previše kome će biti pokrovitelj." Shvatio sam da Luke time ne želi reći da sam ja nitko i ništa. Samo je imao puno vlastitih briga na pameti. "Jesi li ikada sreo svog tatu?" "Jednom." Pričekao sam malo, misleći - ako mi želi reći, reći će, a ako ne želi, tako i tako mi neće reći. Očito, nije želio. Pitao sam se ima li ta priča ikakve veze s tim kako je dobio ožiljak. Luke podigne pogled i uspije se nasmiješiti. "Ne brini o tome, Percy. Većina kampera ovdje, sve su to dobri ljudi. Naposljetku, svi smo mi jedna velika obitelj, zar ne? Pazimo jedni na druge." Izgledalo je kao da razumije koliko izgubljeno se osjećam i za to sam mu bio zahvalan, jer bi stariji dečki poput njega čak i ako su savjetnici - trebali izbjegavati ovakve nezanimljive školarce poput mene. Ali Luke mi je poželio dobrodošlicu u bungalov. Čak je i ukrao neke potrepštine za mene, što je najljepša stvar koju je tog dana netko napravio za mene. Odlučio sam mu postaviti svoje posljednje veliko pitanje, ono koje me mučilo čitavog popodneva. "Clarissa, Aresova, rugala se sa mnom kao s materijalom za 'Veliku trojicu'. A Annabeth je... dvaput, rekla da bih ja mogao 'biti taj'. Rekla je da se trebam obratiti Proročištu. Što sve to znači?" Luke preklopi svoj nož. "Mrzim proročanstva." "Kako to misliš?" Obraz oko njegova ožiljka se tržne. "Recimo samo da sam zabrljao tako da svi ispaštaju. U zadnje dvije godine, sve od mog putovanja u vrt Hesperida, koje je pošlo po zlu, Hiron nije dopustio više nijednu potragu. Annabeth
umire od želje da vidi vanjski svijet. Toliko je dosađivala Hironu da joj je on na kraju rekao kako on već zna njezinu sudbinu. Čuo je predskazanje od Proročišta. Nije joj htio sve ispričati, ali rekao je Annabeth da njoj još nije suđeno otići u potragu. Mora čekati sve dok... u kamp ne dođe netko poseban." "Netko poseban?" "Ne brini se ti oko toga, mali", reče Luke. "Svakog novog kampera koji ovamo uđe Annnabeth želi smatrati znamenjem koje očekuje. Hajde sada, vrijeme je za večeru." U trenutku u kojem je to rekao, začuo se rog u daljini. Nekako sam znao da je to zvuk školjke, iako ga nikad prije nisam čuo. Luke povikne: "Bungalov 11, navali!" Čitav bungalov, nas dvadesetak, nagrne u dvorište. Poredali smo se po uzrastu, pa sam ja naravno bio sasvim na kraju. Kamperi su došli i iz drugih bungalova, osim iz tri zadnje prazne kuće, i osim iz bungalova osam, koji je po danu izgledao normalno, a sada je, u zalasku sunca, počeo isijavati srebrnim sjajem. Marširali smo uzbrdo prema trpezariji. Satiri s livade su nam se pridruživali. Najade su izronile iz jezera s kanuima. Nekoliko drugih djevojaka izašlo je iz drveća - i kad kažem izašlo iz drveća, mislim ravno iz drveća. Vidio sam jednu djevojčicu, od devet ili deset godina, kako se materijalizirala iz jednog jasena i počela skakutati uz brežuljak. Sve u svemu, bilo je tu možda stotinjak kampera, nekoliko desetaka satira i desetak što šumskih, što vodenih vila. U paviljonu su baklje gorjele na svakom mramornom stupu. Središnja vatra plamtjela je u brončanom žeravniku veličine kade. Svaki bungalov je imao svoj stol, prekriven bijelim stolnjakom s grimiznim ukrasima. Četiri stola su bila prazna, ali za stolom bungalova 11 vladala je više nego velika gužva. Morao sam se stisnuti na rub klupe tako da mi je pola stražnjice ostalo u zraku. Vidio sam Grovera kako sjedi za stolom 12 s gospodinom D, nekoliko satira i parom punašnih plavokosih dječaka koji su izgledali točno kao gospodin D. Hiron je stajao s jedne strane budući da je stol za piknik bio daleko premalen za kentaura. Annabeth je sjela za stol broj šest sa skupinom atletski građenih klinaca ozbiljnih lica, a svi su imali iste sivo-zelene oči i kosu boje meda, baš kao i ona. Clarissa je sjela iza mene za Aresov stol. Očito je preboljela polijevanje, jer se smijala i podrigivala nadglasavajući se sa svojim prijateljicama. Konačno, Hiron zatopta kopitom po mramornom podu paviljona i svi zamuknu. On podigne čašu. "Za bogove!" Vodene nimfe izađu s poslužavnicima punim hrane: grožđa, jabuka, jagoda, sira, svježeg kruha, i da, roštilja! Moja čaša je bila prazna, no Luke mi reče, "Reci joj. Što god želiš bezalkoholno, naravno". Rekao sam, "Cola od višnje."
Čaša se ispuni pjenušavom karamelnom tekućinom. Onda mi nešto padne na pamet. "Plava Cola od višnje." Cola smjesta postane intenzivne boje kobalta. Oprezno sam probao. Savršeno. Podignuo sam čašu u čast svojoj majci. Ona nije otišla, rekao sam samome sebi. U svakom slučaju, ne zauvijek. Ona je u Podzemlju. A ako to mjesto stvarno postoji, onda, jednoga dana... "Izvoli, Percy", reče Luke, dodajući mi poslužavnik pun teletine s roštilja. Napunio sam svoj tanjur i baš sam se spremao staviti veliki zalogaj u usta kad sam primijetio da svi ustaju, noseći svoje tanjure prema vatri u sredini paviljona. Pitao sam se idu li po desert ili tako nešto. "Dođi", reče mi Luke. Kad sam se približio, vidio sam kako svi uzimaju po komadić hrane sa svog tanjura i bacaju ga u vatru, najslađe jagode, najsočnije komadiće odreska, najtoplije, najljepše pecivo. Luke mi promrmlja na uho, "Spaljivanje darova bogovima. Sviđa im se miris." "Šališ se." Pogledom me upozorio neka to ne shvaćam olako, ali nisam se mogao prestati pitati zašto bi se nekom besmrtnom, svemoćnom biću sviđao miris izgorene hrane. Luke je prišao vatri, naklonio glavu, i ubacio u nju bujan grozd crvenog grožđa. "Hermes." Ja sam bio na redu. Kad bih barem znao čije ime izgovoriti. Konačno, odlučio sam se za obraćanje u tišini. Tko god da jesi, reci mi. Molim te. Odgurnuo sam vilicom velik komad teletine u vatru. Kad sam osjetio miris dima, nije mi pozlilo. Uopće nije mirisalo na spaljenu hranu. Mirisalo je na vruću čokoladu i svježe pečene kolačiće, na hamburger na roštilju i na poljsko cvijeće i na još stotinu drugih divnih stvari koje po mirisu ne bi trebale pristajati jedne drugima, pa ipak jesu. Gotovo sam mogao i povjerovati da bogovi mogu živjeti od tog dima. Kad su se svi vratili na svoja mjesta i dovršili jelo, Hiron opet zalupa kopitom zahtijevajući našu pažnju. Duboko uzdahnuvši, gospodin D ustane. "Da, sad bih ja trebao pozdraviti sve vas, balavce. Pa, bok. Naš upravitelj za sve aktivnosti, Hiron, kaže da je sljedeće hvatanje zastave u petak. Trenutačno pobjedu drži bungalov pet." Nekoliko ružnih pokliča uzdigne se od Aresova stola.
"Osobno", nastavi gospodin D, "mene to uopće nije briga, ali čestitam. Također, moram vam reći da od danas imamo i novog kampera. Petera Johnsona." Hiron nešto promrmlja. "Ovaj, Percyja Jacksona", ispravi se gospodin D. "Tako je. Hura, i sve ostalo. A sad idite do svoje glupe logorske vatre. Hajde, crta." Svi zakliču. Svi smo krenuli dolje prema amfiteatru, gdje je društvo iz Apolonovog bungalova vodilo pjesmu. Pjevali smo kamperske pjesme o bogovima i jeli čokoladne kolačiće od bijelog sljeza i zezali se, a što je bilo najbolje od svega, nisam osjećao da itko više bulji u mene. Osjećao sam da sam kod kuće. Kasnije navečer, dok su se iskre iz logorske vatre u spiralnim kovrčama penjale u zvjezdano nebo, ponovno se oglasilo hučanje školjke i svi smo se vratili u svoje bungalove. Nisam znao koliko sam iscrpljen dok se nisam srušio na svoju posuđenu vreću za spavanje. Moji prsti su zagrlili Minotaurov rog. Mislio sam na mamu, ali sve neke lijepe misli: njezin osmijeh, priče koje mi je čitala pred spavanje dok sam bio mali, način na koji bi mi poželjela laku noć. Zaspao sam čim sam sklopio oči. Bio je to moj prvi dan u Kampu miješane krvi. Da sam barem znao koliko ću kratko uživati u svome novom domu.
8. Mi uhvatimo zastavu Tijekom sljedećih nekoliko dana uhvatio sam rutinu koja se činila gotovo normalnom, ako ne računate činjenicu da sam dobivao poduku od satira, nimfi i jednog kentaura. Svako jutro Annabeth me učila starogrčki i razgovarali smo o bogovima i božicama u sadašnjem vremenu, što je bilo malo čudno. Otkrio sam da je Annabeth imala pravo u vezi s mojom disleksijom: nije mi bilo tako teško čitati starogrčki. Bar ništa teže nego engleski. Već nakon nekoliko jutara mogao sam se bez prevelike glavobolje probiti kroz nekoliko redaka Homera. Ostatak dana bavio sam se malo ovim, malo onim dnevnim aktivnostima, tražeći nešto u čemu sam dobar. Hiron me pokušavao naučiti gađanju lukom i strijelom, ali prilično smo brzo otkrili da baš i nisam za te stvari. Nije se žalio,čak ni kad je morao otpetljati zalutalu strijelu iz svoga repa. Trčanje? Ni u tome nisam bio dobar. Šumske vile, trenerice trčanja, svaki bi me put ostavile iza sebe u oblaku prašine. Govorile su mi da ne brinem zbog toga. One već stoljećima treniraju bježanje pred bogovima željnim ljubavi. Ali ipak,činilo mi se malo ponižavajuće biti sporiji od drveta. A hrvanje? Zaboravi. Svaki put kad bih stupio na strunjaču, Clarissa bi me rasturila. "Samo reci ako ti nije dosta, bijedniče", promumljala bi mi u uho. Jedina stvar u kojoj sam bio odličan bilo je veslanje, a to baš i nije vrsta herojske vještine kakvu ljudi očekuju od klinca koji je premlatio Minotaura. Znao sam da me stariji kamperi i savjetnici motre, pokušavajući proniknuti tko mi je tata, ali to im stvarno nije bilo lako. Nisam bio snažan poput Aresove djece, niti dobar strijelac poput Apolonove djece. Nisam imao Hefestovu okretnost u kovanju željeza niti, bože sačuvaj, Dionizovu darovitost u uzgoju vinove loze. Luke mi je rekao da bih mogao biti dijete Hermesa, koji je neka vrst majstora za sve, i ni za što posebno. Ali imao sam osjećaj da me samo nastoji utješiti. Ni on nije znao što bi sa mnom. Usprkos svemu tome, sviđalo mi se u kampu. Odmah sam se naviknuo na jutarnju maglu iznad plaže, miris ugrijanih polja jagoda popodne,čak i na čudnovatu buku čudovišta iz šume noću. Večerao sam svaku večer s ekipom iz bungalova 11, bacio bih dio svoje večere u vatru i pokušavao osjetiti nekakvu povezanost sa svojim pravim ocem. Ništa mi nije nadolazilo. Samo onaj isti topao osjećaj koji sam uvijek imao, nešto poput uspomene na njegov smiješak. Nastojao sam ne misliti previše na svoju mamu, ali stalno sam se pitao: ako su bogovi i čudovišta stvarni, ako su sve te magične stvari moguće, onda sigurno postoji i neki način da je spasim, da je dovedem natrag... Počeo sam shvaćati Lukeovu ogorčenost i to što, kako se činilo, zamjera svom ocu Hermesu. Pa dobro, možda bogovi stvarno imaju puno važnoga posla. Ali zar ne mogu bar povremeno nazvati, zagrmjeti, javiti se nekako? Dioniz može stvoriti konzervu dijetalne Cole ni iz čega. Zašto moj tata, tko god on bio, ne može stvoriti telefonski aparat?
U četvrtak poslijepodne, tri dana nakon što sam stigao u Kamp miješane krvi, imao sam svoju prvu lekciju iz mačevanja. Svi iz bungalova 11 okupili su se u velikoj kružnoj areni, a Luke nas je podučavao. Započeli smo s osnovnim ubodima i udarcima, koje smo vježbali na nekakvim slamnatim lutkama obučenim u grčke oklope. Mislim da sam dobro počeo. Ako ništa drugo, shvaćao sam što se od mene očekuje i refleksi su mi bili dobri. Problem je bio u tome što nikako nisam mogao pronaći mač koji bi mi dobro ležao u ruci. Ili su bili preteški, ili prelagani, ili predugački. Luke se jako potrudio da me dobro opremi, ali i on se složio da mi nijedan od mačeva za vježbanje ne pristaje. Prešli smo na vježbe u parovima. Luke je najavio da će mi on biti partner budući da mi je ovo prvi put. "Sretno", rekao mi je jedan od kampera. "Luke je najbolji mačevalac koji se pojavio u zadnje tri stotine godina." "Možda će biti blag prema meni", rekao sam. Kamper je prasnuo u smijeh. Luke mi je pokazao napade i obrane i blokiranje štitom, i nije bio blag. Nakon svakog napada imao sam samo sve više bubotaka i modrica. "Drži obranu, Percy", rekao bi, pa bi me zviznuo u rebra tupom stranom mača. "Ne, ne idi tako daleko!" Fljas! "A sada natrag!" Fljas! Do trenutka kad je proglasio stanku, bio sam potpuno mokar od znoja. Svi su se sjatili oko posude s hladnim pićima. Luke se polio hladnom vodom po glavi, što mi se činilo kao dobra ideja, pa sam i ja napravio isto. Istog sam se trena osjetio bolje. Snaga mi se vratila u ruke. Mač mi se više nije činio tako nezgrapnim. "OK, a sada svi u krug!" naredio je Luke. "Ako Percy nema ništa protiv, pokazat ću vam nešto." Krasno, pomislio sam. Neka svi vide kako će Percy dobiti batina. Hermesova ekipa se okupila u krug. Svi su potiskivali hihotanje. Palo mi je na pamet da su svi ranije i sami prošli ovako nešto, pa su sad jedva čekali vidjeti kako ću se ja provesti kao vreća za Lukeove udarce. Objasnio je svima da će nam pokazati tehnike razoružavanja: kako ploštimice mačem zahvatiti mač neprijatelja i zakrenuti ga tako da ovaj nema drugog izbora nego ispustiti oružje. "To je teško", naglasio je. "Ja sam taj zahvat često koristio. Zato bez smijanja na račun Percyja. Većina mačevalaca mora godinama vježbati kako bi usavršila tu tehniku."
Prvo je usporenim pokretima na meni demonstrirao kako se izvodi zahvat. Bez greške, mač mi je izletio iz ruke. "A sad normalnom brzinom", rekao je, nakon što sam ponovno podignuo svoje oružje. "Vježbat ćemo u paru sve dok jedan od nas ne bude razoružan. Spreman, Percy?" Kimnuo sam, i Luke me napadne. Nekako sam uspijevao izbjegavati njegov udarac u držak mog mača. Osjetila su mi se probudila. Očekivao sam pravi napad. Brojao sam. Iskoračio sam naprijed i pokušao mu sam zadati udarac mačem. Luke se lako obranio, ali vidio sam promjenu na njegovu licu. Oči su mu se suzile i počeo me jače pritiskati. Mač mi je otežao u ruci. Ravnoteža nije bila dobra. Znao sam da je samo stvar sekunde kad će me Luke srušiti, i pomislio sam, pa što onda? Isprobao sam manevar za razoružavanje. Pogodio sam svojim mačem držak Lukeova mača i naglo zakrenuo prema van, usmjeravajući svu svoju težinu u taj pokret. Kleng. Lukeov mač zalupetao je po kamenju. Vrh mojeg mača zaustavio se nekoliko centimetara od njegovih nebranjenih prsa. Ostali kamperi su umuknuli. Spustio sam svoj mač. "Ojoj, oprosti." Na trenutak, Luke je bio previše zapanjen da bi progovorio. "Da oprostim?" Njegovo lice s ožiljkom razvuče se u osmijeh. "Za mile bogove, Percy, zašto da ti oprostim? Pokaži mi to još jednom!" Nisam to želio. Kratki nalet manijakalne energije već me posve napustio. Ali Luke je inzistirao. Ovaj put nije bilo borbe. U trenutku kad su nam se mačevi dodirnuli, Luke je pogodio držak mog mača i odbacio ga tako da je otklizao daleko preko poda. Nakon dulje tišine, netko iz publike reče: "Početnička sreća?" Luke otare znoj sa čela. Sad me promatrao s posve novim zanimanjem. "Možda", reče. "Ali pitam se što bi tek Percy napravio da ima odgovarajući mač..." U petak poslijepodne sjedio sam s Groverom kraj jezera, odmarajući se od iskustva bliskog smrti koje sam doživio na stijeni za penjanje. Grover se uspeo do vrha brzo poput planinske koze, a mene je umalo spržila lava. Majica mi je bila puna rupa koje su se dimile. Dlačice na podlakticama su mi bile potpuno oprljene. Samo smo sjedili na molu gledajući Najade kako pod vodom pletu košare od šiblja, dok nisam skupio dovoljno snage i upitao Grovera kako je prošao njegov razgovor s gospodinom D. Njegovo je lice poprimilo blago žućkastu nijansu. "Dobro", rekao je. "Stvarno krasno." "Znači, i dalje ganjaš karijeru?"
Nervozno me pogledao. "Hiron ti je r-rekao da želim dozvolu za tragača?" "Pa... nije." Nisam imao pojma što je dozvola za tragača, ali nije mi se činilo da je pravi trenutak da to pitam. "Rekao je samo da imaš velike planove, znaš... i da ti treba odobrenje kako bi dovršio svoj zadatak čuvara. Pa jesi li ga dobio?" Grover spusti pogled dolje, prema Najadama. "Gospodin D još nije donio odluku. Rekao je da nisam još s tobom ni uspio ni propao, pa su nam sudbine i dalje povezane. Ako ti dodijele potragu, a ja odem s tobom kako bih te štitio, i obojica se vratimo živi, tada bi mogao smatrati da je moj zadatak obavljen." To me je razveselilo. "Znači, i nije tako loše, zar ne?" "Baaa-ha-ha! Isto me tako mogao prebaciti i na posao čišćenja staja. Šanse da ti dobiješ potragu... pa čak i da dobiješ, zašto bi mene poveo sa sobom?" "Naravno da bih te poveo sa sobom!" Grover je tmurno gledao u vodu. "Pletenje košara... Sigurno je lijepo kad imaš neku korisnu vještinu." Pokušao sam ga uvjeriti da i on ima mnogo raznih talenata, ali to ga je samo još više ozlovoljilo. Malo smo pričali o vožnji kanua i o mačevanju, potom razglabali o prednostima i manama različitih bogova. Konačno, upitao sam ga o one četiri prazne kuće. "Broj osam, ona srebrna, pripada Artemidi", rekao je. "Ona se zaklela da će zauvijek ostati djevicom. I tako, naravno, nema djece. Taj bungalov je, znaš, počasni. Da joj nije dodijeljen, naljutila bi se." "Aha, u redu. Ali ostale tri, one na kraju. Da li one predstavljaju Veliku trojicu?" Grover se ukoči. Očito smo zašli u osjetljivo područje. "Ne. Jedna od njih, s brojem dva, pripada Heri", reče on. "I ta je počasna. Ona je boginja braka, pa normalno da neće ići okolo i uplitati se u afere sa smrtnicima. Za to je zadužen njezin muž. Kad spominjemo Veliku trojicu, mislimo na tri moćna brata, Kronove sinove." "Zeus, Posejdon, Had." "Točno. Vidiš da znaš. Nakon velike bitke s Titanima, preuzeli su svijet od svoga oca i vukli slamke kako bi odlučili što kome pripada." "Zeus je dobio nebo", prisjetio sam se. "Posejdon more, Had podzemni svijet." "Mmm-hm." "Ali Had nema svoj bungalov ovdje." "Ne. Nema ni tron na Olimpu. On, kako bih rekao, samostalno obavlja svoje stvari u Podzemlju. Kad bi imao kuću ovdje..." Grover se strese. "Pa, ne bi bilo ugodno. Da ne govorim dalje." "Ali Zeus i Posejdon - obojica imaju, kao, hrpetinu djece u mitovima. Zašto su njihove kuće prazne?" Grover nelagodno prekriži kopita. "Prije šezdesetak godina, nakon Drugog svjetskog rata, Velika trojica su se dogovorila da neće više stvarati heroje.
Njihova djeca su bila naprosto previše moćna. Previše su utjecala na tijek ljudske povijesti, uzrokujući suviše pokolja. Drugi svjetski rat, znaš, to je zapravo bio rat između sinova Zeusa i Posjedona s jedne strane, i sinova Hada s druge strane. Pobjednička strana, Zeus i Posejdon, natjerali su Hada da zajedno s njima prisegne: nema više afera sa smrtnim ženama. Svi su se u to zakleli na rijeci Stiks." Zagrmilo je. Rekao sam, "To je najozbiljnija moguća zakletva." Grover kimne glavom. "I jesu li braća održala riječ - bez djece?" Groverovo lice se smrači. "Prije sedamnaest godina Zeus je pokleknuo. Posrijedi je bila ta televizijska starleta s ogromnom lepršavom frizurom u stilu osamdesetih - to je jednostavno bilo jače od njega. Kad im se rodilo dijete, djevojčica koju su nazvali Talija... Pa, rijeka Stiks ne zaboravlja obećanja. Zeus se lako provukao jer je besmrtnik, ali navukao je stravičnu sudbinu na svoju kćer." "Ali to nije fer! Mala nije bila ni za što kriva." Grover je oklijevao. "Percy, djeca Velike trojice imaju mnogo veće moći nego drugi mješanci. Imaju snažnu auru, miris koji privlači čudovišta. Kad je Had doznao za djevojčicu, nije bio baš sretan što je Zeus prekršio zakletvu. Had je pustio najgora čudovišta iz Tartara i poslao ih na Taliju. Kada je Talija navršila dvanaest godina, bio joj je dodijeljen satir kao zaštitnik, ali on nije mogao ništa učiniti. Pokušao ju je dopratiti ovamo zajedno s još nekoliko mješanaca s kojima se sprijateljila. Gotovo su uspjeli. Prešli su čitav taj put, sve do samog vrha ovog brežuljka." Pokazao je rukom preko doline, prema visokoj jelki pod kojom sam se borio s Minotaurom. "Sve tri Ljubazne su ih proganjale, zajedno s čitavom hordom paklenih pasa tragača. Prije nego što su ih sustigli, Talija je rekla satiru neka povede ostalih dvoje mješanaca na sigurno dok ona zadrži čudovišta. Bila je umorna i ranjena, ali nije željela živjeti poput progonjene zvijeri. Satir je nije želio ostaviti, ali nije je mogao natjerati da se predomisli, a morao je štititi i ostale. I tako je Talija ostala sama u završnoj bitki, na vrhu toga brijega. Kad je poginula, Zeus se sažalio nad njom. Pretvorio ju je u tu jelku. Njezin duh i dalje pomaže čuvati granice doline. Zbog toga se ovaj brijeg i zove Brežuljak miješane krvi." Zurio sam u jelku u daljini. Zbog te sam priče osjetio nekakvu prazninu, i krivnju, također. Djevojčica moje dobi žrtvovala je sebe kako bi spasila prijatelje. Suočila se s čitavom vojskom čudovišta. U usporedbi s tim, moja pobjeda nad Minotaurom nije se činila ničim posebnim. Pitao sam se, da sam se tada drugačije ponio, bih li mogao spasiti svoju majku? "Groveru", upitao sam, "jesu li heroji zaista odlazili u potragu u Podzemlje?" "Tu i tamo", rekao je. "Orfej. Herkul. Houdini." "I jesu li ikad nekoga vratili iz svijeta mrtvih?" "Ne. Nikada. Orfej je skoro uspio... Percy, ne misliš valjda ozbiljno—"
"Ne", slagao sam. "Samo sam se pitao. Dakle... satiri uvijek moraju pratiti demibogove?" Grover me pozorno promotrio. Nisam ga uvjerio u to da se ne bavim mišlju o odlasku u Podzemlje. "Ne uvijek. Mi potajno obilazimo brojne škole. Pokušavamo nanjušiti mješance koji možda imaju potencijala za prave heroje. Ako nađemo nekog sa stvarno snažnom aurom, kao daje dijete nekog od Velike trojice, alarmiramo Himna. On ga nastoji držati na oku, jer takvi mogu izazvati zaista velike probleme." "I našao si mene. Hiron mi je rekao da si pomislio kako bih ja mogao biti nešto posebno." Grover me pogledao kao da sam ga upravo doveo u klopku. "Nisam... Ma daj, nemoj tako razmišljati. Da jesi - znaš već što -nikad ti, ali nikad, ne bi dopustili da ideš u potragu, a ja nikad ne bih dobio svoju dozvolu. Vjerojatno si Hermesov sin. Ili možda sin nekog od manjih bogova, možda nekog potomka Nemesis, boginje osvete. Ne brini o tome, OK?" Imao sam dojam da on pokušava uvjeriti samoga sebe više nego mene. Te noći je nakon večere bilo uzbudljivije nego inače. Konačno, došlo je vrijeme za hvatanje zastave. Kada su tanjuri bili pospremljeni, začuo se huk školjke i svi smo ustali od stolova. Kamperi su počeli vikati i kliktati kad su Annabeth i njezinih dvoje srodnika utrčali u paviljon noseći svilenu zastavu. Bila je duga oko tri metra, sjajna i siva, sa slikom bijele sove nad stablom masline. S druge strane paviljona utrčali su Clarissa i njezina ekipa s drugačijom zastavom, iste veličine, ali kričavo crvene boje s naslikanim krvavim kopljem i veprovom glavom. Okrenuo sam se prema Lukeu i doviknuo mu, nadglasavajući buku: "Jesu li to te zastave?" "Aha." "Ares i Atena uvijek predvode timove?" "Ne uvijek", dovikne mi on. "Ali često." "I što ako neki drugi bungalov uhvati zastavu, što napravite -prebojate je?" On se naceri. "Vidjet ćeš. Najprije je moramo uhvatiti." "Na čijoj smo mi strani?" Dobaci mi prepreden pogled, kao da zna nešto što ja ne znam. Zbog ožiljka na licu izgledao je gotovo zlokobno pri svjetlosti baklji. "Sklopili smo privremeni savez s Atenom. Noćas lovimo Aresovu zastavu. A i ti ćeš nam pomoći." Ekipe su predstavljene. Atena je sklopila savez s Apolonom i Hermesom, dakle s dva najveća bungalova. Očito, u tu su svrhu razmjenjivane povlastice - vrijeme za tuširanje, rasporedi zadataka, najbolja mjesta za obavljanje dnevnih aktivnosti - kako bi se pridobila podrška. Ares se udružio sa svima ostalima: Dionizom, Demetrom, Afroditom i Hefestom. Koliko sam već vidio, Dionizovi klinci su bili dobri atletičari, ali bilo ih je samo dvoje. Demetrina djeca imala su žicu za sve poslove i sportove u prirodi, ali nisu bila osobito agresivna. Zbog Afroditinih kćeri i sinova se nisam mnogo zabrinjavao. Obično bi prekidali sve što su radili kako bi provjerili svoj odraz u jezeru, popravili frizure i malo ogovarali druge.
Hefestova djeca nisu bila lijepa, a bilo ih je samo četvoro, ali bili su veliki i mišićavi jer su po čitave dane radili u željezariji. Oni bi mogli predstavljati problem. A tu je, naravno, bio i čitav bungalov Aresove djece: dvanaestero najvećih, najružnijih, najopakijih klinaca na Long Islandu, ili čak na čitavom planetu. Hiron zatopta kopitom o mramorni pod. "Heroji!" povikne. "Pravila znate. Potok je granica. Čitava šuma je borilište. Svi magični predmeti su dopušteni. Zastava mora biti vidljivo istaknuta, i smiju je čuvati najviše dva čuvara. Zarobljenici se moraju razoružati, ali ne smiju se vezati ni ušutkivati. Nije dopušteno ubijanje ni sakaćenje. Ja ću biti sudac i vojni liječnik. Naoružajte se!" Raširio je ruke i stolovi su najednom bili prekriveni kojekakvom opremom: šljemovima, brončanim mačevima, kopljima, štitovima od volovske kože presvučene metalom. "Oho", rekoh ja. "Zar ćemo stvarno koristiti ove stvari?" Luke me pogledao kao da sam blesav. "Osim ako ne želiš da te tvoji prijatelji iz bungalova pet nataknu na ražanj. Evo ti - Hiron je rekao da bi ti ovo moglo odgovarati. Ti ćeš biti u graničnoj ophodnji." Moj štit je bio velik otprilike kao ploča na kojoj stoji koš u NBA ligi, s velikim kaducejem na sredini. Bio je težak oko milijun kilograma. Mogao sam ga mirno koristiti kao snowboard, ali ipak sam se nadao da nitko od mene stvarno ne očekuje da trčim. Moj šljem, kao i šljemovi svih ostalih koji su se borili na Ateninoj strani, imao je na vrhu plavu perjanicu od konjske dlake. Ares i njegovi saveznici nosili su crvene perjanice. Annabeth klikne: "Plavi tim, naprijed!" Svi smo bodro povikali i zatresli svojim mačevima i krenuli za njom niz stazu prema južnom dijelu šume. Crveni su nam dovikivali poruge dok su kretali prema sjeveru. Uspio sam nekako sustići Annabeth, a da se pritom nisam sapleo o vlastitu opremu. "Hej." Marširala je bez zastajkivanja. "Onda, koji je plan?" upitao sam. "Posudiš mi koji magični predmet?" Ruka joj je poletjela prema džepu, kao da se prepala da ću joj nešto ukrasti. "Samo pazi na Clarissino koplje", rekla je. "Ne želiš da te ta stvar dotakne. Za ostalo ne brini. Uzet ćemo zastavu Aresu. Je li ti Luke dodijelio zadatak?" "Granična ophodnja, što god to značilo." "To je lako. Stani kraj potoka, drži crvene podalje. Ostatak prepusti meni. Atena uvijek ima plan." Ubrzala je korak, ostavljajući me u prašini. "OK", promrmljao sam. "Drago mi je što si me uzela u svoj tim." Noć je bila topla i ljepljiva. Šuma je bila mračna, tu i tamo bi se pojavile i nestale krijesnice. Annabeth me postavila na mjesto pokraj malog potoka
koji je grgoljio preko nekakvog kamenja, a onda su ona i ostali iz ekipe nestali među drvećem. Stojeći tamo sam samcat, s onim golemim šljemom s plavom perjanicom i ogromnim štitom, osjećao sam se kao idiot. Brončani mač, kao i svi mačevi koje sam isprobao do sada,činio se pogrešno balansiran. Kožni štitnik pritiskao mi je ruku poput kugle za kuglanje. Nema šanse da će me netko stvarno napasti, zar ne? Mislim, pa valjda i na Olimpu imaju nekakvog osjećaja za odgovornost, je li tako? Tamo u daljini oglasio se zvuk školjke. Začuo sam viku i graju u šumi, klepetanje metala, klince kako se bore. Plavi saveznici iz Apolonova bungalova projurili su pokraj mene kao jelen, preskačući potok i nestajući na neprijateljskom teritoriju. Super, pomislio sam. Propustit ću čitavu zabavu, kao i obično. Potom začujem zvuk od kojeg mi se jeza popela uz kičmu, potmulo pseće rezanje, negdje prilično blizu. Nagonski sam podignuo štit; imao sam osjećaj da me nešto prati. Onda rezanje prestane. Osjetio sam kako se to nevidljivo nešto povlači. S druge strane potoka, žbunje je eksplodiralo. Pet Aresovih ratnika iskoči vičući i vrišteći iz tame. "Rasturi bijednika!" urlala je Clarissa. Ružne svinjske oči sjajile su joj kroz proreze na šljemu. Vitlala je metar i pol dugačkim kopljem, oštri metalni vrh svjetlucao je crvenim sjajem. Njezini srodnici imali su samo obične bakrene mačeve - no zbog toga se nisam osjetio nimalo bolje. Nagrnuli su preko potoka. Nigdje pomoći na vidiku. Mogao bih potrčati. Ili bih se mogao braniti od pola Aresovog bungalova. Uspio sam se izmaknuti pred zamahom prvoga klinca, ali hej, ovi nisu bili glupi poput Minotaura. Opkolili su me, a Clarissa je uperila koplje u mene. Štitom sam se zaklonio od njegova vrha, ali osjetio sam bolno peckanje u čitavom tijelu. Kosa mi se digla na glavi. Ruka kojom sam držao štit posve mi je utrnula, a zrak je gorio. Elektricitet. Njezino glupo koplje je električno. Pao sam unatrag. Drugi aresovac me opalio u prsa tupim krajem mača i osjetio sam blato pod sobom. Mogli su me tući dok se ne pretvorim u žele, ali bili su previše zauzeti ismijavanjem. "Ošišaj ga", reče Clarissa. "Zgrabi ga za kosu." Uspio sam stati na noge. Podignuo sam mač, ali Clarissa ga je uspjela sa strane dohvatiti kopljem tako da su frcnule iskre. Sad su mi obje ruke bile utrnute. "Oh, strašno", reče Clarissa. "Kako me strah ovoga frajera. Stvarno je strašan." "Zastava je tamo", rekao sam joj. Htio sam da mi glas zvuči ljutito, ali bojim se da nije baš tako ispalo. "Aha", reče jedan od njezinih srodnika. "Ali vidiš, nas nije briga za zastavu. Zanima nas samo lik zbog kojeg je čitav naš bungalov ispao glup."
"Pa to ste uspjeli bez moje pomoći", rekao sam im. To vjerojatno nije bilo najpametnije što sam mogao reći. Dvoje njihovih krene na mene. Počeo sam se povlačiti prema potoku, pokušao sam podignuti štit, ali Clarissa je bila prebrza. Njezino koplje me pogodilo ravno u rebra. Da nisam nosio štitnik za prsa, vjerojatno bi me bila spržila. Ovako, udar električnog vrha mi je samo umalo izbio zube iz usta. Jedan od njezinih cimera raspalio me mačem preko ruke i prilično me posjekao. "Bez sakaćenja", uspio sam reći. "Ups", reče taj tip. "Pretpostavljam da će mi zbog ovoga uskratiti desert." Gurnuo me u potok i ja sam pao uz pljusak vode. Svi su se smijali. Shvatio sam, dok su se oni zabavljali zbog mog pada, da ću poginuti. Ali onda se nešto dogodilo. Čini se da je voda razbudila moja osjetila, kao da sam upravo pojeo čitavu vrećicu maminih double-espresso bombončića. Clarissa i njezini cimeri ušli su u potok kako bi me zgrabili, ali dočekao sam ih na nogama. Znao sam što trebam napraviti. Zamahnuo sam mačem, ploštimice po glavi udario prvog kojeg sam dohvatio i zbacio mu kacigu. Tako sam ga jako raspalio da su mu oči vibrirale dok se strovaljivao u potok. Napali su me Ružni broj 2 i Ružni broj 3. Jednog sam odalamio u lice štitom, dok sam mačem onom drugom odrezao perjanicu od konjske dlake. Obojica su se brzo povukla. Ružni broj 4 nije izgledao kao da se žuri napasti, ali upravo je nadirala Clarissa, a vrh njezina koplja isijavao je od energije. Čim me napala, uspio sam rubom štita s jedne, a mačem s druge strane uhvatiti drveni dio koplja i ono je puklo kao grančica. "Ah!" vrisnula je. "Idiote jedan! Bezvrijedni crve!" Vjerojatno bi mi još svašta izgovorila, ali raspalio sam je među oči drškom mača i ona je zateturala unatrag iz potoka. Potom sam začuo viku, pokliče oduševljenja, i ugledao Lukea kako trči prema graničnoj liniji s visoko podignutom crvenom zastavom u rukama. Pratila su ga dvojica Hermesovih sinova pokrivajući mu odstupnicu, a iza njih je još nekoliko Apolonove djece odbijalo napade Hefestovih klinaca. Aresova škvadra je poustajala, a Clarissa je zbunjeno promumljala psovku. "Trik!" urlala je. "To je bio trik." Pojurili su za Lukeom, ali bilo je kasno. Svi su se okupili uz potok čim je Luke pretrčao natrag u prijateljski teritorij. Naši su glasno slavili. Crvena zastava je zasjala i pretvorila se u srebrnu. Vepra i koplje zamijenio je veliki kaducej, simbol bungalova 11. Svi iz plavog tima podignuli su Lukea i počeli ga nositi okolo na ramenima. Hiron je dokasao iz šume i puhnuo u rog od školjke. Igra je gotova. Pobijedili smo. Upravo sam se htio pridružiti proslavi kad sam čuo Annabethin glas, točno pokraj mene u potoku, kako govori, "Nije loše, heroju." Pogledao sam, ali nje nije bilo.
"Gdje si se, zaboga, naučio tako boriti?" upitala je. Zrak je zatreperio i ona se materijalizirala, držeći u ruci bejzbolsku kapu Yankeesa kao da ju je upravo skinula s glave. Osjetio sam kako se počinjem ljutiti. Činjenica da je upravo bila nevidljiva nije me čak ni uznemirila. "Smjestila si mi", rekoh. "Stavila si me ovamo jer si znala daće Clarissa krenuti na mene, a Lukea si poslala po zastavu. Sve si to smislila." Annabeth slegne ramenima. "Rekla sam ti. Atena uvijek, uvijek ima plan." "Plan po kojem mene netko treba smožditi." "Došla sam čim sam mogla. Upravo sam ti htjela priskočiti u pomoć, ali..." Slegnula je ramenima. "Nije ti trebala pomoć." Onda ona opazi moju ranjenu ruku. "Kako se to dogodilo?" "Posjekotina od mača", rekao sam. "Što misliš?" "Ne. To je bila posjekotina od mača. Pogledaj bolje." Krv je nestala. Na mjestu gdje je bila povelika posjekotina, sada je bila dugačka bijela ogrebotina, a čak je i to nestajalo. Pred mojim očima pretvorilo se u mali ožiljak, pa posve iščezlo. "Ja - ja ne razumijem", rekao sam. Annabeth se zamislila. Gotovo sam mogao čuti kako joj rade kotačići u glavi. Pogledala je dolje, prema mojim stopalima, potom u Clarissino slomljeno koplje, pa rekla, "Izađi iz vode, Percy." "Što—" "Samo izađi." Izašao sam iz potoka i u istom trenutku osjetio nesavladiv umor. Ruke su mi ponovno utrnule. Iz tijela mi je nestao sav adrenalin. Gotovo sam pao, ali Annabeth me pridržala. "Tako mu Stiksa", opsovala je. "To nije dobro. Ne bih htjela... Pretpostavljam da bi to bio Zeus..." Prije nego što sam stigao upitati što je zapravo mislila, ponovno sam začuo ono pseće rezanje, ali još bliže nego prije. Urlik se razlegao šumom. Klicanje kampera smjesta je zamrlo. Hiron je viknuo nešto na starogrčkom, što sam tek poslije shvatio, a što sam odmah savršeno dobro razumio: "Na mjesta! Moj luk!" Annabeth izvuče svoj mač. Tamo na stijenama upravo iznad nas bio je veliki crni pas veličine nosoroga, očiju poput goruće lave i očnjacima veličine bodeža. Gledao je ravno u mene. Nitko se nije ni pomaknuo, osim Annabeth koja je kriknula: "Percy, bježi!" Pokušala je stati između mene i psa, ali pas je bio brži. Preskočio ju je golema sjena sa zubima - i u trenutku kad me pogodio, kad sam ustuknuo i osjetio kako njegove kandže, oštre poput britve, razdiru moj oklop, čuo se slap zvukova, zazviždali su udarci, kao da se četrdeset komada papira
poderalo jedan za drugim. Iz psećeg vrata virio je čitav kup strijela. Čudovište se mrtvo srušilo pred moja stopala. Nekim čudom bio sam živ. Nisam htio pogledati što se krije ispod ostataka mog razderanog oklopa. Na prsima sam osjećao nešto toplo i mokro, i znao sam da sam gadno porezan. Da je imalo samo sekundu više,čudovište bi me pretvorilo u 46 kilograma delikatesnog nareska. Hiron dokaska do nas, s lukom u ruci, smrknuta lica. "Di immortales!" reče Annabeth. "To je pakleni tragač s Poljana kazni. Oni ne mogu... oni ne bi trebali..." "Netko ga je dozvao", reče Hiron. "Netko iz kampa." Luke je prišao, držeći u ruci već zaboravljenu zastavu. Njegov trenutak slave je prošao. Clarissa vikne, "Sve je to Percy kriv! Percy ga je dozvao!" "Tiho, dijete", reče joj Hiron. Pred našim očima tijelo paklenog tragača topilo se u sjenku, iscurilo u zemlju i nestalo. "Ranjen si", reče mi Annabeth. "Brzo, Percy, uđi u vodu." "Ja sam dobro." "Ne, nisi", reče ona. "Hiron, pogledaj ovo." Bio sam preumoran da bih raspravljao. Zakoračio sam ponovno u potok, dok se čitav kamp okupljao oko mene. Smjesta sam bio bolje. Mogao sam osjetiti kako mi se zatvaraju rane na prsima. Neki od kampera su glasno uzdahnuli. "Gle, ja - ja stvarno ne znam zašto..." počeo sam se ispričavati. "Jako mi je žao..." Ali oni nisu gledali kako moje rane zacjeljuju. Gledali su u nešto iznad moje glave. "Percy", reče Annabeth, pokazujući prstom. "Gle..." Kad sam i ja pogledao gore, znak je već blijedio, ali i dalje sam mogao razaznati hologram od zelenog svjetla, koji se vrtio i sjajio. Koplje s tri vrha: trozubac. "Tvoj otac", promrmlja Annabeth. "Ovo stvarno nije dobro." "Određeno je", objavi Hiron. Svi kamperi okupljeni oko mene počeli su se spuštati na koljena,čak i oni iz Aresovog bungalova, iako se nisu doimali sretnima zbog toga. "Moj otac?" upitao sam, potpuno zbunjen. "Posejdon", reče Hiron. "Zemljotresac, Onaj koji diže oluje, Otac konja. Pozdravljam te, Perzeju Jackson, sine Boga mora."
9. Ponuđena mi je potraga Sljedećeg jutra Hiron me premjestio u kuću broj tri. Ni s kim je nisam morao dijeliti. Imao sam mjesta koliko god hoću za sve svoje stvari: Minotaurov rog, jedan komplet rezervne odjeće i toaletnu torbicu. Morao sam večerati za svojim vlastitim stolom, sam birati svoje dnevne aktivnosti, paliti i gasiti svjetlo kad ja to poželim, i nisam nikoga morao slušati. I bio sam apsolutno jadan. Taman kad sam se počeo osjećati prihvaćenim, osjećati da mi je dom u bungalovu 11 i da bih konačno mogao biti normalan klinac - ili bar toliko normalan koliko to možeš biti kad si miješane krvi - bio sam izdvojen kao da imam nekakvu rijetku bolest. Nitko nije spominjao paklenog tragača, ali imao sam dojam da iza mojih leđa svi pričaju o tome. Napad je u sve nas unio strah. Poslao je dvije poruke: prvo, da sam ja sin Boga mora; i drugo, da čudovišta ništa neće zaustaviti u želji da me ubiju. Mogli bi čak napraviti invaziju i na kamp za koji se uvijek mislilo kako je siguran. Drugi kamperi su me se klonili koliko god su mogli. Nakon onog što sam u šumi napravio škvadri iz Aresove kuće, nitko iz bungalova 11 nije se usuđivao vježbati mačevanje sa mnom, pa sam vježbao samo s Lukeom, jedan na jedan. On me tjerao da vježbam više nego ranije, i nije se bojao hoće li mi pritom napraviti pokoju modricu. "Trebat će ti što više treninga", rekao mi je dok smo vježbali s mačevima i upaljenim bakljama. "A sad, idemo ponoviti onaj udarac kad odsjecaš glavu otrovnici. Ponovi ga još pedeset puta." Annabeth mi je i dalje izjutra davala poduku, ali doimala se odsutnom. Svaki put kad bih nešto rekao, ona bi namrgođeno pogledala, kao da sam je bocnuo prstom medu oči. Nakon održane lekcije, odlazila bi mumljajući sebi u bradu: "Potraga?. .. Posejdonovom sinu?... Koji pokvarenjak... Moram smisliti plan..." Čak se i Clarissa držala podalje, iako mi je, sudeći prema njezinim otrovnim pogledima, bilo jasno da bi me najradije ubila jer sam joj slomio čarobno koplje. Više bih volio da je vikala na mene ili me udarila ili tako nešto. Radije bih se svaki dan potukao nego bio ignoriran. Znao sam da me netko u kampu mrzi, jer sam jedne večeri ušao u kuću i pronašao novine iz vanjskog svijeta ubačene ispod praga, primjerak New York Daily Newsa, otvoren na stranicama gradske rubrike. Trebalo mi je skoro sat vremena da pročitam članak, jer što sam ljući, riječi mi više bježe sa stranice. I DALJE NEPOZNATA SUDBINA DJE ČAKA I MAJKE NAKONČUDNE PROMETNE NESREĆE
Piše Eileen Smythe Tjedan dana nakon njihova zagonetnog nestanka, sudbina Sally Jackson i njezina sina Percyja i dalje nije poznata. Njihov obiteljski automobil marke Camaro '78 pronađen je izgoren prošle nedjelje na sjeveru Long Islanda, s otrgnutim krovom i slomljenom prednjom osovinom. Automobil se prevrnuo i klizao nekoliko stotina metara prije no što je eksplodirao. Majka i sin bili su na odmoru tijekom vikenda u Montauku, no odande su otišli naglo, uslijed nepoznatih okolnosti. Neznatni tragovi krvi pronađeni su u automobilu te u blizini mjesta nesreće, no nisu pronađeni nikakvi drugi tragovi nestalih Jacksonovih. Stanovnici ruralnog područja u kojem se incident dogodio tvrde kako nisu primijetili ništa neobično u vrijeme nesreće. Suprug gđe Jackson, Gabe Ugliano, tvrdi da je njegov posinak, Percy Jackson, problematično dijete koje je izbačeno iz brojnih internata i koje je i u prošlosti pokazivalo sklonost nasilju. Policija zasad ne želi reći sumnjiči li sina Percyja u vezi s nestankom njegove majke, ali ne isključuje mogućnost obiteljskog nasilja. Redakcija je u posjedu novijih fotografija Sally Jackson i Percyja (dolje). Policija moli građane koji imaju bilo kakvu informaciju o nestalima da se jave na besplatni broj telefona... Telefonski broj bio je zaokružen debelim crnim flomasterom. Zgužvao sam novine i bacio ih daleko od sebe, pa se sklupčao u krevetu u sredini svoje prazne kuće. "Gasi svjetlo", rekoh ojađeno samome sebi. Te noći sam usnuo najgori san u životu. Jurio sam niz plažu u oluji. Ovaj put, iza leđa mi je bio grad. Ali ne New York. Konture grada bile su drugačije: zgrade su bile razmještene daleko jedna od druge, bilo je palminog drveća i vidjeli su se neki brežuljci u daljini. Oko tri metra ispred mene, u valovima, borila su se dva muškarca. Izgledali su poput hrvača s TV-a, mišićavi, s bradama i dugim kosama. Obojica su bila u grčkim tunikama, jedna s plavim, druga sa zelenim ukrasima. Grabili su jedan drugoga, hrvali se, udarali glavom i rukama, a svaki put kad bi se dotaknuli sijevnule bi munje, nebo se zatamnilo i vjetar postao još jači. Morao sam ih zaustaviti. Nisam znao zašto. Ali što sam brže trčao, to me jače vjetar bacao unatrag, sve dok na kraju nisam trčao na mjestu, besmisleno kopajući nogama po pijesku. Kroz urlik vjetra čuo sam kako onaj u plavoj tunici viče na onog u zelenoj, Vrati mi ga! Vrati mi ga natrag! Zvučalo je kao kad se djeca u vrtiću potuku oko igračke. Valovi su postajali sve jači, razbijali su se o plažu, slana voda me bolno prskala. Vikao sam Prestanite! Prestanite se tući! Tlo se zatreslo. Odnekud ispod zemlje dopro je smijeh, i glas tako dubok i zao da mi se od njega zaledila krv u žilama. Dođi dolje, mali heroju, pjevušio je glas. Dođi dolje!
Pijesak se pod mojim nogama rastvorio, pokazala se pukotina duboka ravno do središta zemlje. Noga mi se omakla i progutao me mrak. Probudio sam se uvjeren kako padam. I dalje sam bio u krevetu u bungalovu broj tri. Tijelo mi je govorilo da je jutro, ali vani je bio mrak i grmljavina se valjala preko brežuljaka. Ključala je oluja. To nisam sanjao. Začuo sam kloparanje na vratima, zvuk kopita koje kucka po pragu. "Naprijed?" Grover doskakuće unutra, zabrinutog lica. "Gospodin D te želi vidjeti." "Zašto?" "Želi ubiti... Mislim, bolje da ti on sam kaže." Nervozno sam se odjenuo i skočio za njim, siguran u to da sam u velikoj nevolji. Danima sam već napola iščekivao da me pozovu u Veliku kuću. Sada kad sam proglašen sinom Posejdona, jednog od Velike trojice bogova koji ne bi ni smjeli imati djece, shvaćao sam da sam u prijestupu već zato što postojim. Ostali bogovi su vjerojatno raspravljali o tome kako da me najbolje kazne za to što sam živ, a gospodin D je sada spreman objaviti njihovu presudu. Visoko gore, iznad čitavog Long Islanda, nebo je izgledalo kao juha od tinte koja će svaki čas proključati. Magličasti zastori kiše nadolazili su prema nama. Pitao sam Grovera trebam li uzeti kišobran. "Ne", rekao je. "Ovdje nikad ne pada kiša, osim ako to poželimo." Pokazao sam prema gore, na olujno nebo. "A koji je onda ovo klinac?" On nelagodno pogleda prema nebu. "Zaobići će nas. Oluje nas uvijek zaobiđu." Shvatio sam da je u pravu. U tjedan dana, koliko sam bio ovdje, nikad nije bilo čak ni oblačno. I onih nekoliko kišnih oblaka koje sam ranije primijetio kretali su se uvijek oko rubova doline. Ali ova oluja... ova je bila strašna. Na odbojkaškom igralištu, klinci iz Apolonovog bungalova igrali su redovite jutarnje igre sa satirima. Dionizovi blizanci šetali su kroz polja jagoda i poticali usjeve da rastu. Svi su se bavili svojim uobičajenim poslovima, ali izgledali su napeto. Svi su gledali gore, u olujne oblake. Grover i ja stigli smo do prednjeg trijema Velike kuće. Dioniz je sjedio za stolom za belot u svojoj havajskoj košulji s tigrastim uzorkom i sa svojom konzervom dijetalne Cole, baš kao kad sam ga prvi put vidio. Hiron je sjedio njemu preko puta, u svojim lažnim invalidskim kolicima. Kartali su s nevidljivim suigračima - dva kompleta karata lebdjela su u zraku. "Dakle, dakle", reče gospodin D ne dižući pogled. "Naša mlada zvijezda." Pričekao sam. "Priđi bliže", reče gospodin D. "I ne očekuj da ti se ja klanjam, smrtniče, samo zato što ti je stari Bradonja otac."
Čitava mreža munja prošara oblačno nebo. Grom udari tako jako da su se stresla sva stakla na kući. "Bla-bla-bla", reče Dioniz. Hiron se pravio da je jako zadubljen u karte. Grover se klatio preko ograde trijema, kloparajući kopitima u zraku. "Da je po mom", reče Dioniz, "zapovjedio bih molekulama tvog tijela da se pretvore u plamen. Pomeli bismo pepeo i hrpa problema bila bi riješena. Ali Hironu se, izgleda,čini kako bi to bilo u suprotnosti s mojom misijom u ovom prokletom kampu: da čuvam vas balavce od svakog mogućeg oštećenja." "Spontano samozapaljenje jest oblik oštećenja, gospodine D", dobaci Hiron. "Besmislica", reče Dioniz. "Mali ne bi ništa osjetio. U svakom slučaju, odlučio sam se suzdržati. Razmišljam o tome da te, umjesto toga, pretvorim u dupina i pošaljem natrag tvome ocu." "Gospodine D—" upozori ga Hiron. "Joj, dobro, dobro", popusti Dioniz. "Postoji još jedna mogućnost. Ali to je tek potpuna budalaština." Dioniz ustane, a karte nevidljivih igrača padnu na stol. "Moram na Olimp zbog hitnog sastanka. Ako ovaj mali još bude tu kad se vratim, pretvorit ću ga u atlantskog tupokljunog dupina. Razumiješ li? A ti, Perzeju Jackson, ako imaš imalo pameti, shvatit ćeš da ti je to puno bolji izbor od onog što Hiron misli da moraš učiniti." Dioniz uzme jednu kartu sa stola, savine je i ona postane plastični pravokutnik. Kreditna kartica? Ne. Sigurnosna propusnica. On pucne prstima. Činilo se kao da se zrak zgusnuo i savinuo oko njega. Postao je hologram, potom vjetar, a onda je nestao, ostavljajući za sobom samo miris svježe zgnječenog grožđa. Hiron mi se nasmiješi, ali izgledao je umorno i napeto. "Sjedni, Percy, molim te. I ti, Grover." Sjeli smo. Hiron spusti svoje karte na stol, pobjedničku kombinaciju koju nije stigao ni odigrati. "Reci mi, Percy", reče mi on. "Kako ti se činio onaj pakleni tragač?" Od samog spomena na njega sam se stresao. Hiron je vjerojatno želio da kažem Ma dajte, nije to ništa. Ja jedem paklene tragače za doručak. Ali nisam bio raspoložen za laganje. "Preplašio me", rekoh. "Da ga niste pogodili, ja bih bio mrtav." "Vidjet ćeš i mnogo gore od toga, Percy. Mnogo gore, prije nego što završiš." "Završim... što?" "Svoju potragu, naravno. Hoćeš li je prihvatiti?" Bacio sam pogled prema Groveru, koji je držao palčeve.
"Ovaj, gospodine", rekoh, "još mi niste rekli o čemu se radi." Hiron napravi grimasu. "Eh, tu dolazimo do težeg dijela, do detalja." Grmljavina se razlegne dolinom. Olujni oblaci sada su već bili iznad plaže. Koliko sam odavde mogao vidjeti, i more i nebo su ključali. "Posejdon i Zeus", rekao sam. "Bore se zbog nečega vrijednog... nečega što je ukradeno, zar ne?" Hiron i Grover se pogledaju. Hiron se nagne naprijed u svojim kolicima. "Kako to znaš?" Lice mi je postalo vruće. Da bar nisam ništa rekao. "Vrijeme je neobično još od Božića, kao da se more i nebo bore. A onda sam pričao i s Annabeth, ona je načula nešto o krađi. I... ti snovi, sanjao sam te čudne snove." "Znao sam", reče Grover. "Šuti, satiru", naredi Hiron. "Ali to je njegova potraga!" Groverove oči žarile su se od uzbuđenja. "Mora biti tako!" "Samo Proročište to može odrediti." Hiron promrsi svoju čupavu bradu. "Ipak, Percy, ti si u pravu. Tvoj otac i Zeus su u svađi u kakvoj nisu bili već stoljećima. Svađaju se zbog nečeg vrijednog što je ukradeno. Da budem precizan: oko gromovnika." Nervozno sam se nasmijao. "Oko čega?" "Nemoj to olako shvaćati", upozori me Hiron. "Ne govorim o nekakvom stroju za specijalne efekte kakve možeš vidjeti u drugorazrednom kazalištu. Govorim o cilindru veličine oko 60 centimetara izrađenom od vrhunske zvjezdane bronce, začepljenom sa svake strane eksplozivom božanske razine." "A, tako." "Zeusov glavni uređaj za gromove", reče Hiron, koji se sad već počeo uzrujavati. "Simbol njegove moći, iz koje izviru svi njegovi gromovi. Prvo oružje koje su skovali Kiklopi za rat s Titanima, kojim je otkinuo vrh planine Etne i svrgnuo Krona s njegovog trona; vrhunski gromovnik, koji sadrži toliku moć da u usporedbi s njom hidrogenske bombe smrtnih ljudi nalikuju na petarde." "I toga sad nema?" "Ukradeno je", reče Hiron. "Pa 'ko ga je ukrao?" "Tko ga je ukrao", ispravi me Hiron. Jednom učitelj, uvijek učitelj. "Ti." Usta su mi se otvorila. "U najmanju ruku" - Hiron podigne ruku - "tako misli Zeus. Tijekom zimskog solsticija, na zadnjem vijećanju bogova, Zeus i Posejdon su se posvađali. Uobičajene besmislice tipa 'Majka Rea je uvijek više voljela tebe', 'Zračne katastrofe su spektakularnije nego pomorske katastrofe', i tako dalje. Nakon toga je Zeus otkrio da mu nedostaje glavni gromovnik, da mu ga je netko uzeo iz odaje s tronovima, ravno pred nosom. Smjesta je okrivio Posejdona. Inače, jedan bog ne može izravno prisvojiti simbol
moći drugog boga - to sprečava većina drevnih božanskih zakona. Ali, Zeus misli kako je tvoj otac uvjerio nekog ljudskog heroja da to učini." "Ali ja nisam ništa—" "Budi strpljiv i slušaj, dijete", reče Hiron. "Zeus ima valjanih razloga da bude sumnjičav. Kovačnice Kiklopa nalaze se ispod oceana, što Posejdonu daje određeni utjecaj na tvorce bratovog gromovnika. Zeus vjeruje da je Posejdon uzeo njegov glavni gromovnik, te da sada Kiklopi u tajnosti za njega izrađuju čitav arsenal ilegalnih kopija, koje se mogu iskoristiti za svrgavanje Zeusa s trona. Jedino u što Zeus nije bio siguran jest to kojeg je heroja Posejdon iskoristio da za njega ukrade gromovnik. A sada te Posejdon otvoreno priznao za svog sina. Bio si u New Yorku tijekom zimskih praznika. Lako si se mogao uvući na Olimp. Zeus vjeruje da je pronašao svog lopova." "Ali ja nikad nisam ni bio na Olimpu! Zeus je lud!" Hiron i Grover nervozno pogledaju prema nebu. Oblaci se,čini se, doista nisu nakupljali iznad nas, baš kao što je Grover i rekao. Valjali su se točno preko rubova naše doline, kao da oko nas zatvaraju nebo poput poklopca na lijesu. "Ovaj, Percy...?" reče Grover. "Mi ne koristimo tu riječ na L kad govorimo o Gospodaru neba." "Možda paranoičan", predloži Hiron. "A opet, Posejdon je već prije pokušavao svrgnuti Zeusa. Mislim da je to bilo 34. pitanje na tvom završnom testu..." Pogledao me kao da stvarno očekuje da se sjećam pitanja pod rednim brojem 34. Kako mene itko može optužiti za krađu božanskog oružja? Nikad nisam uspio ukrasti ni komad pizze s Gabeova stola, a da me ne uhvati. Hiron je i dalje čekao da mu odgovorim. "Nešto u vezi sa zlatnom mrežom?" nagađao sam. "Posejdon i Hera i još nekoliko drugih bogova... oni su, kao, uhvatili Zeusa i nisu ga htjeli pustiti prije nego što obeća da će biti bolji vladar, je li tako?" "Točno", reče Hiron. "I otada Zeus nikad više nije vjerovao Posejdonu. Naravno, Posejdon niječe da je ukrao gromovnik. Jako se uvrijedio zbog te optužbe. Njih dvojica se zbog toga već mjesecima svađaju, prijeteći ratom. I onda si se pojavio ti - poslovična zadnja kap koja je prelila čašu." "Ali ja sam samo dijete!" "Percy", uleti Grover, "da si ti na Zeusovom mjestu, i da si već otprije uvjeren da se tvoj brat urotio protiv tebe kako bi te zbacio s trona, pa onda taj brat odjednom prizna da je prekršio svetu zakletvu koju je dao nakon Drugog svjetskog rata i da je postao otac novom smrtnom heroju kojega može iskoristiti kao oružje protiv tebe... Zar te to ne bi malo iznerviralo?" "Ali ja nisam ništa učinio. Posejdon - moj tata - on nije stvarno naručio krađu tog gromovnika, zar ne?" Hiron uzdahne. "Većina razumnih promatrača složila bi se s tim da krađa nije u Posejdonovom stilu. Ali Bog mora je suviše ponosan da bi pokušao u to uvjeriti Zeusa. Zeus zahtijeva da Posejdon vrati gromovnik do ljetnog
solsticija. To je 21. lipnja, za deset dana. Posejdon, pak, traži da mu se do istog datuma Zeus ispriča jer ga je nazvao lopovom. Nadao sam se da će diplomacija ipak prevladati, da će Hera ili Demetra ili Hestija urazumiti dvojicu braće. Ali zbog tvog dolaska Zeus je stvarno izgubio živce. Sad se nijedan od dvojice bogova neće povući. Ako se netko ne umiješa, ako gromovnik ne bude pronađen i vraćen Zeusu do ljetnog solsticija, bit će rata. A imaš li ti ikakvu ideju o tome kako bi takav totalni rat izgledao, Percy?" "Loše?" pretpostavio sam. "Zamisli svijet u kaosu. Prirodu u ratu sa samom sobom. Olimpljane koji su prinuđeni odabrati stranu između Zeusa i Posejdona. Destrukciju. Krvoproliće. Milijune mrtvih. Zapadnu civilizaciju pretvorenu u bojno polje tako veliko da bi se u usporedbi s tim Trojanski rat činio poput borbe vodenim balonima." "Loše", ponovio sam. "A ti, Percy Jackson, ti ćeš prvi osjetiti Zeusov gnjev." Počela je kiša. Na odbojkaškom igralištu svi su prestali igrati i zapanjeno su zurili u nebo. Ja sam donio ovu kišu na Brežuljak miješane krvi. Zeus zbog mene kažnjava čitav kamp. Bio sam ljut. "Znači, ja moram naći glupi gromovnik", rekao sam. "I vratiti ga Zeusu." "Ima li boljeg načina da se ponudi mir", reče Hiron, "nego da Posejdonov sin Zeusu vrati što je njegovo?" "Ako gromovnik nije kod Posejdona, gdje bi mogao biti?" "Mislim da znam." Izraz Hironova lica bio je mrk. "Dijelom zbog proročanstva koje sam čuo prije mnogo godina... pa, tek sad mi se čini da neke rečenice imaju smisla. Ali prije no što mogu reći nešto više, ti moraš službeno prihvatiti potragu. Moraš zatražiti savjet Proročišta." "Zašto mi ne možete prije toga reći gdje je gromovnik?" "Zato što će te, ako ti to kažem, biti previše strah prihvatiti izazov." Progutao sam knedlu. "Dobar razlog." "Dakle, prihvaćaš?" Pogledao sam u Grovera, koji je ohrabrujuće kimao glavom. Lako je njemu. Ja sam taj kojeg Zeus želi ubiti. "U redu", rekoh. "Bolje i to nego da se pretvorim u dupina." "Onda je vrijeme da poslušaš savjet Proročišta", reče Hiron. "Idi gore, Percy Jackson, na tavan. Kad se vratiš, pod pretpostavkom da i dalje budeš pri zdravoj pameti, nastavit ćemo razgovor." Četiri kata više, stube su završavale pod zelenim vratašcima u podu tavana.
Povukao sam konop. Vratašca su se širom otvorila, zaljuljavši se na šarkama, a kroz njih su pale drvene ljestve. Topli zrak odozgo mirisao je na plijesan i trulo drvo i na još nešto... neki miris kojeg sam se sjećao sa sata biologije. Reptili. Miris zmija. Zadržao sam dah i popeo se. Tavan je bio pun starih stvari koje su podsjećale na grčke junake: bili su tu podupirači za oklope prekriveni paučinom; nekoć sjajni štitovi sada prekriveni hrđom; stari kožnati kovčezi, koji su valjda zadnji put putovali parobrodom, s naljepnicama na kojima je pisalo ITAKA, KIRKIN OTOK i ZEMLJA AMAZONKI. Dugački stol bio je pretrpan staklenkama s ukiseljenim stvarima - oštrim dlakavim kandžama, velikim žutim očima i drugim različitim dijelovima čudovišta. Prašnjavi trofej visoko na zidu izgledao je kao glava gigantske zmije, ali s rogovima i čitavim kompletom zuba kao u morskog psa. Na pločici u podnožju pisalo je: HIDRINA GLAVA br. 1, WOODSTOCK, N.Y., 1969. Pored prozora, posjednut na drveni tronožac, bio je memento najjeziviji od svih: mumija. Ne onaj tip mumije zamotane u zavoje ili odjeću, nego mumija koja je očigledno predstavljala žensko tijelo smežurano poput mahune. Na sebi je imala zategnutu izblijedjelu ljetnu haljinu, čitavu hrpu ogrlica od perli i povez preko duge crne kose. Koža na njezinom licu bila je tanka i glatka poput stavljene kože, zategnuta preko lubanje, a oči su joj bili staklasti bijeli prorezi, kao da su prave oči zamijenjene špekulama; bila je mrtva već dugo, dugo vremena. Od pogleda na nju čitava leđa su mi se naježila. A to je bilo prije nego što se uspravila na svom stolcu i otvorila usta. Kroz usta mumije navrla je zelenkasta magla, spustila se preko poda uvijajući se u viticama, sikćući poput dvadeset tisuća zmija. Sapleo sam se sam o sebe pokušavajući dohvatiti tavanska vratašca, ali ona su se s treskom zatvorila. U svojoj glavi začuo sam glas, koji mi se uvlačio kroz jedno uho i omatao mi se oko mozga: Ja sam duh Delfa, ja sam ona koja objavljuje proročanstva Apolona Feba, ubojice moćnog Pitona. Priđi, tragatelju, i pitaj. Htio sam reći Ne, hvala, kriva vrata, samo sam tražio kupaonicu. Ali prisilio sam se da duboko udahnem. Mumija nije bila živa. Bila je neka vrsta jezivog spremišta za nešto drugo, neke moći koja je sada vijugala oko mene u vidu zelene magle. Ali njezinu prisutnost nisam osjećao kao zlu, kako sam osjećao primjerice svoju učiteljicu matematike, gospođu Dodds, ili Minotaura. Doimala se više poput triju Suđenica koje sam vidio kako pletu vunu pokraj štanda uz autocestu: drevne, moćne, i definitivno neljudske. Ali ni one nisu bile posebno zainteresirane za to da me ubiju. Skupio sam hrabrost i upitao: "Koja je moja sudbina?" Magla se sada kovitlala u gušćim pramenovima, nakupljajući se točno ispred mene i oko stola s ukiseljenim dijelovima čudovišta u staklenkama. Odjednom su za stolom sjedila četiri muškarca, kartajući. Lica su im postala raspoznatljiva. Bili su to Smrdljivi Gabe i njegovi prijatelji.
Šake su mi se automatski još jače stisnule, iako sam znao da pokeraška družina ne može biti stvarna. Sve je to iluzija, stvorena od magle. Gabe se okrenuo prema meni i progovorio hrapavim glasom Proročice: Ići ćeš na zapad i suočiti se s bogom koji se okrenuo. Njegov prijatelj zdesna podigao je pogled i rekao istim glasom: Pronaći ćeš ukradeno i vidjeti to vraćeno. Tip s lijeve strane bacio je na stol dva žetona, a onda rekao: Izdat će te onaj koji te naziva prijateljem. Konačno, Eddie, naš kućepazitelj, izrekne najgoru rečenicu: I na kraju nećeš uspjeti spasiti ono što je najvažnije. Prikaze se počnu rastvarati. Isprva sam bio previše zapanjen da bih išta rekao, ali dok se magla povlačila i, vijugajući poput velike zelene zmije, uvlačila natrag u usta mumije, povikao sam: "Čekaj! Što to znači? Koji prijatelj? Što neću uspjeti spasiti?" Rep zmije-magle nestao je u mumijinim ustima. Ona se opet naslonila na zid. Usta su joj se čvrsto zatvorila, kao da nisu bila otvarana zadnjih stotinu godina. Tavan je opet bio tih, napušten, ništa drugo nego prostorija puna stare krame. Imao sam osjećaj da bih mogao stajati tu sve dok i mene samog ne prekrije paučina, a da pritom ništa više ne doznam. Moj prijam kod Proročišta bio je gotov. "I?" upitao me je Hiron. Srušio sam se u stolicu pokraj stola za belot. "Kaže da ću vratiti ono što je ukradeno." Grover se nagne u svome stolcu, uzbuđeno žvačući ostatke konzerve dijetalne Cole. "Pa to je super!" "Što je Proročište točno reklo?" bio je uporan Hiron. "To je važno." U mojim ušima još je odzvanjao onaj reptilski glas. "Ona... ona je rekla da ću ići na zapad i suočiti se s bogom koji se okrenuo. Pronaći ću ukradeno i vidjeti to vraćeno." "Znao sam", reče Grover. Hiron i dalje nije izgledao zadovoljno. "Još nešto?" Nisam mu htio reći. Koji prijatelj će me izdati? Nemam ih tako puno. A zadnja rečenica - neću uspjeti spasiti ono što je najvažnije. Kakvo bi me to Proročište poslalo u potragu i reklo mi O, uzgred budi rečeno, nećeš uspjeti. Kako da im to priznam? "Ne", rekao sam. "Toliko o tome." Pažljivo me je gledao. "U redu, Percy. Ali zapamti: riječi Proročišta često imaju skriveno značenje. Ne razmišljaj previše o tim riječima. Istina nije uvijek jasna, sve dok se događaji o kojima govori ne dogode."
Imao sam osjećaj da on zna kako sam prešutio nešto loše, a on me pokušava ohrabriti. "OK", rekoh, jedva čekajući da promijenimo temu. "Dakle, kamo idem? Tko je taj bog na zapadu?" "Ah, promisli, Percy", reče Hiron. "Ako Zeus i Posejdon oslabe jedan drugog u ratu, tko će zbog toga profitirati?" "Netko drugi tko želi preuzeti vlast?" nagađao sam. "Da, tako nekako. Netko tko gaji zavist, zapalo kad se svijet dijelio prije mnogo moćnije zbog smrti milijuna ljudi. Netko natjerala da se zakune kako neće više obojica sada prekršila."
tko je nesretan onim što ga je eona,čije će kraljevstvo postati tko mrzi svoju braću što su ga imati djece, a istu su zakletvu
Mislio sam o svojim snovima, o zlom glasu koji je govorio iz nutrine zemlje. "Had." Hiron kimne. "Gospodar mrtvih je jedina mogućnost." Komadić aluminija ispadne iz Groverovih usta. "Huh,čekaj. Š-što?" "Percyja je pratila Furija", podsjeti ga Hiron. "Promatrala ga je sve dok nije bila sigurna u to tko je on, a onda ga je pokušala ubiti. Furije se pokoravaju samo jednom gospodaru: Hadu." "Da, ali - ali Had mrzi sve heroje", protestirao je Grover. "Pogotovo ako je otkrio da je Percy sin Posejdonov..." "Pakleni tragač je došao u šumu", nastavi Hiron. "Takva se bića mogu poslati samo s Poljana kazni, a morao ga je i dozvati netko iz kampa. Sigurno Had ovdje ima špijuna. Bit će da je posumnjao kako će Posejdon pokušati posredstvom Percyja očistiti svoje ime. Had bi ovog mladog mješanca sigurno volio ubiti i prije nego što preuzme potragu." "Krasno", promumljao sam. "Tako sada imamo dva velika boga koja me žele ubiti." "Ali potraga u..." Grover proguta knedlu. "Mislim, zar ne bi gromovnik mogao biti na nekom mjestu kao što je Maine? U Maineu je jako lijepo u ovo doba godine." "Had je poslao svojeg slugu da ukrade gromovnik", inzistirao je Hiron. "Sakrio ga je u Podzemlju, dobro znajući da će Zeus za krađu kriviti Posejdona. Neću se pretvarati da su mi posve jasni motivi Gospodara mrtvih, niti to zašto je odabrao baš ovaj trenutak da započne rat, ali jedno je sigurno. Percy mora otići u Podzemlje, pronaći gromovnik i razotkriti istinu." U trbuhu sam osjetio neobičnu vatru. Što je najčudnije od svega, to nije bio strah. Nego iščekivanje. Želja za osvetom. Had me već triput do sada pokušao ubiti, prvo preko Furije, zatim Minotaura, pa onda i preko paklenog tragača. On je kriv što mi je mama nestala u bljesku svjetlosti. A sada pokušava meni i mojem tati smjestiti krađu koju nismo počinili. Bio sam spreman na to da mu uzvratim. K tome, ako je moja mama u Podzemlju... : Huh, čovječe, reče mali dio mog mozga koji je još bio razuman. Ti si klinac. Had je bog. Grover je drhtao. Počeo je trpati u usta karte za belot kao da su čips. Jadničak je morao završiti potragu sa mnom kako bi mogao dobiti svoju dozvolu tragača, što god to bilo, ali kako sam mogao od njega tražiti da ide sa mnom na ovo putovanje, pogotovo kad je Proročište reklo kako mi
je suđeno da ne uspijem? Ovo je samoubojstvo. "Gledajte, ako mi znamo da je to Had", rekoh Hironu, "zašto jednostavno to ne kažemo drugim bogovima? Zeus i Posejdon bi mogli otići u Podzemlje i tamo nekome razbiti glavu." "Sumnjati i znati nije ista stvar", reče Hiron. "Usto,čak i ako drugi bogovi sumnjaju na Hada - a ja pretpostavljam da Posejdon sumnja oni ne mogu sami vratiti gromovnik. Nijedan bog ne može stupiti na teritorij drugoga osim ako je pozvan. To je još jedno staro pravilo. Heroji, s druge strane, imaju određene privilegije. Oni mogu ići kamo hoće, izazivati koga hoće, dokle god su dovoljno hrabri i dovoljno snažni da to učine. Nijedan bog ne može se smatrati odgovornim za djela heroja. Zašto misliš da bogovi uvijek djeluju preko ljudi?" "Pa sami ste rekli da će mene iskoristiti." "Kažem samo da nije slučajno to što te Posejdon sada priznao za sina. Sve je to vrlo riskantno, ali on je u očajničkoj situaciji. On te treba." Moj tata me treba. Emocije su se u meni počele prelamati poput komadića stakla u kaleidoskopu. Nisam znao bih li bio ogorčen ili zahvalan ili sretan ili ljut. Posejdon me ignorirao čitavih dvanaest godina. A sad me odjednom treba. Pogledao sam Hirona. "Vi ste čitavo vrijeme znali da sam ja Posejdonov sin, zar ne?" "Imao sam svoje pretpostavke. Kao što sam rekao... i ja sam se obratio Proročištu." Imao sam osjećaj kako mi nije rekao mnogo toga u vezi sa svojim proročanstvom, ali odlučio sam ne misliti o tome baš sada. Naposljetku, i ja sam neke informacije zadržao za sebe. "Dakle, dajte da malo pojasnimo", rekao sam. "Od mene se očekuje da odem u Podzemlje i suočim se s Gospodarom mrtvih." "Točno", reče Hiron. "Da nađem najmoćnije oružje u svemiru." "Točno." "I da ga vratim natrag na Olimp prije ljetnog solsticija, za deset dana." "Tako nekako." Pogledao sam u Grovera, koji je upravo progutao asa srce. "Jesam li spomenuo daje u Maineu jako lijepo u ovo doba godine", upitao je slabašnim glasom. "Ti ne moraš ići", rekao sam mu. "Ne mogu to tražiti od tebe." "Oh." Nelagodno je premjestio kopita. "Ne... samo, znaš, satiri i podzemni prostori... ovaj..." Duboko je udahnuo, potom je ustao, otirući s majice komadiće papira od karata i mrvice aluminija. "Spasio si mi život, Percy. Ako... ako si stvarno želio da idem s tobom, neću te razočarati." Osjetio sam takvo olakšanje da sam poželio zaplakati, mada mi se činilo da to ne bi bilo baš jako herojski. Grover je jedini prijatelj kojeg sam ikad imao dulje od nekoliko mjeseci. Nisam bio siguran što uopće jedan satir može učiniti protiv sila mrtvih, ali osjećao sam se bolje znajući da ide sa mnom.
"Čitav put je pred nama, čovječe." Okrenuo sam se prema Hironu. "Dakle, kamo idemo? Proročište je samo reklo da idemo na zapad." "Ulaz u Podzemlje uvijek je na zapadu. Ono se od stoljeća do stoljeća pomiče, jednako kao i Olimp. U ovom trenutku, naravno, nalazi se u Americi." "Gdje?" Hiron me iznenađeno pogleda. "Mislio sam da je to dovoljno očito. Ulaz u Podzemni svijet je u Los Angelesu." "Oh", rekao sam. "Naravno. I što, samo ćemo sjesti na avion—" "Ne!" drekne Grover. "Percy, zar nimalo ne razmišljaš? Jesi li ikad u životu bio u avionu?" Odmahnuo sam glavom, posramljen. Mama me nikamo nije vodila avionom. Uvijek je govorila da za to nemamo novaca. Osim toga, njezini roditelji su poginuli u avionskoj nesreći. "Percy, promisli", reče Hiron. "Ti si sin Boga mora. Najljući neprijatelj tvog oca je Zeus, Gospodar neba. Tvoja mama nije slučajno izbjegavala letove avionom. Tako bi bio na Zeusovom području. Nikad se ne bi živ spustio dolje." Iznad naših glava zasvijetlila je munja. Začuo se prasak groma. "U redu", rekoh, namjerno ne gledajući gore u oluju. "Dakle, putovat ću cestama." "Tako je", reče Hiron. "S tobom može ići dvoje u pratnji. Grover je jedan. Drugi dobrovoljac se već prijavio, ako želiš prihvatiti njezinu pomoć." "Vau", hinio sam iznenađenje. "Tko bi još bio toliko glup da dobrovoljno krene na ovakav put?" Zrak pokraj Hirona zadrhti. Annabeth postane vidljiva, trpajući svoju kapu Yankeesa u stražnji džep. "Već dugo čekam priliku da krenem u potragu, algoglavi", reče ona. "Atena nije Posejdonova obožavateljica, ali ako već ideš spasiti svijet, ja sam najbolja osoba koja te može spriječiti da sve ne uprskaš." "Ako ti tako kažeš", rekao sam. "Pretpostavljam da već imaš plan, mudrice?" Njezini obrazi se zarumene. "Hoćeš li da ti pomognem ili nećeš?" Istina, želio sam to. Trebala mi je sva pomoć koju sam mogao dobiti. "Trio", rekao sam. "To će biti dobro." "Odlično", reče Hiron. "Danas poslijepodne možemo vas odvesti do autobusnog terminala na Manhattanu. Nakon toga, prepušteni ste sami sebi." Munja rasvijetli nebo. Kiša se slijevala na livade nad kojima nikad nije trebalo biti nevremena. "Nemamo vremena za gubljenje", reče Hiron. "Mislim da biste se svi trebali početi pakirati."
10. Uništim sasvim ispravan autobus Nije mi trebalo mnogo vremena za pakiranje. Odlučio sam ostaviti Minotaurov rog u svojem bungalovu, nakon čega mi je preostalo jedino spremiti rezervnu odjeću i četkicu za zube u ruksak koji mi je nabavio Grover. Iz trgovine u kampu posudili su mi stotinu dolara u novcu smrtnika i dvadeset zlatnih drahmi. Ti novčići su bili veliki poput keksa, s jedne strane su bili ukrašeni prikazima različitih bogova, a s druge reljefom Empire State Buildinga. Drahme koje su u antičko doba koristili smrtni Grci bile su srebrne, rekao nam je Hiron, ali Olimpljani nikad nisu rabili ništa manje od čistoga zlata. Hiron nam je rekao da nam taj novac može dobro doći prilikom transakcija koje se ne tiču smrtnih ljudi - što god to značilo. Dao je meni i Annabeth svakom po jednu čuturicu nektara i torbu s patentnim zatvaračem punu pločica ambrozije, rekavši da to koristimo samo u hitnim slučajevima, ako budemo ozbiljno ozlijeđeni. To je božanska hrana, podsjetio nas je Hiron. Izliječit će nas od gotovo svake ozljede, ali za smrtnike je pogubna. Ako mješanac pojede malo više te hrane, postat će vrlo, vrlo grozničav. A pretjerana količina će nas doslovno spržiti. Annabeth je ponijela svoju magičnu kapu Yankeesa, koju joj je, kako mi je rekla, darovala mama za dvanaesti rođendan. Ponijela je i knjigu o slavnoj grčkoj arhitekturi, napisanu na starogrčkom, kako bi imala što čitati ako joj bude dosadno, i veliki brončani nož koji je sakrila u rukavu. Bio sam siguran da će nas zbog njega uhititi prvom prilikom, čim budemo morali proći kroz detektor metala. Grover je nosio svoja lažna stopala i hlače kako bi izgledao poput čovjeka. Stavio je zelenu kapu u rastafarijanskom stilu, jer bi mu se svaki put kad pokisne, kosa izravnala i otkrila male rogove na glavi. Njegov kričavonarančasti ruksak bio je pun komadića metala i jabuka koje je mogao grickati. U džepu je imao čitav komplet svirala od trske koje je za njega napravio njegov tata jarac, mada je na njima znao svirati samo dvije pjesme: Mozartov koncert za klavir br. 12 i "So Yesterday" od Hilary Duff, a obje su prilično loše zvučale na svirali. Mahnuli smo u pozdrav drugim kamperima, bacili posljednji pogled na polja jagoda, ocean i Veliku kuću, pa se popeli preko Brežuljka miješane krvi do visoke jelke koja je nekoć bila Talija, Zeusova kći. Hiron nas je tamo čekao u svojim kolicima. Odmah do njega stajao je onaj tip surferskog izgleda kojeg sam vidio dok sam se oporavljao u bolesničkom krevetu. Prema Groverovim riječima, tip je bio šef osiguranja u kampu. Navodno je imao oči po čitavom tijelu, pa ga nikad ništa nije moglo iznenaditi. Danas je, doduše, nosio šofersku uniformu, pa sam mogao vidjeti samo dodatne virilice na njegovim rukama, licu i vratu. "Ovo je Argus", rekao mi je Hiron. "On će vas odvesti do grada, i, hm, držati vas na oku." Začuo sam korake iza nas.
Luke je dolazio trčeći uzbrdo, noseći par košarkaških tenisica. "Hej!" zasoptao je. "Drago mi je što sam vas uhvatio." Annabeth pocrveni, kao što je uvijek činila kad je Luke bio u blizini. "Samo sam vam htio poželiti sreću", reče mi Luke. "I mislio sam... ovaj, možda bi ti ovo bilo od koristi." Uručio mi je tenisice koje su izgledale prilično normalno. Čak su i mirisale normalno. Luke reče: "Maia!" Iz peta na tenisicama rašire se bijela ptičja krila, što me je tako iznenadilo da sam ih ispustio. Tenisice su lepršale po tlu sve dok se krila nisu uvukla i nestala. "Fenomenalno!" reče Grover. Luke se nasmiješi. "Dobro su me služile dok sam ja bio u potrazi. Dar od tate. Naravno, ne koristim ih baš previše ovih dana..." Lice mu se rastuži. Nisam znao što bih rekao. Bilo je tako genijalno što je Luke uopće došao da nas pozdravi. Bojao sam se da bi mi mogao zamjeriti što privlačim toliku pažnju na sebe ovih dana. A evo, on mi još poklanja magični dar... Zbog toga sam pocrvenio gotovo kao i Annabeth. "Hej, čovječe", rekao sam. "Hvala." "Slušaj, Percy..." Luke je izgledao kao da mu je neugodno. "U tebe se polažu velike nade. Stoga samo... ubij koje čudovište i za mene, može?" Čvrsto smo se rukovali. Luke je pogladio Grovera po čelu između rogova, te zagrlio Annabeth, koja je izgledala kao da bi se mogla onesvijestiti. Kad je Luke otišao, rekao sam joj: "Hiperventiliraš." "Nije istina." "Prepustila si mu da uhvati zastavu umjesto tebe, zar ne?" "Ma daj... Zašto sam uopće htjela ići s tobom, Percy?" Odjurila je niz brijeg, dolje na drugu stranu gdje nas je čekao bijeli terenac parkiran pokraj ceste. Za njom je otišao Argus, zveckajući ključevima automobila. Podignuo sam leteće tenisice i odjednom sam se loše osjetio. Pogledao sam u Hirona. "Ovo ja neću moći koristiti, zar ne?" On odmahne glavom. "Luke je imao dobru namjeru, Percy. Ali letenje zrakom... tebi to ne bi bilo baš pametno." Kimnuo sam, razočaran, ali onda mi je sinula ideja. "Hej, Grover, želiš jedan magični predmet?" Oči su mu zasvijetlile. "Ja?" Prilično brzo smo zavezali tenisice preko njegovih lažnih stopala, i prvi leteći dječak-jarac na svijetu bio je spreman za polijetanje. "Maia!" viknuo je.
Dobro je uzletio, ali onda se izvrnuo, tako da mu je ruksak strugao po travi. Krilate tenisice su se neprestano ritale gore-dolje, poput divljeg konjića. "Vježbaj", viknuo je Hiron za njim. "Samo trebaš vježbati!" "Aaaaaaa!" Grover je odletio izvrćući se lijevo-desno nizbrdo poput opsjednute kosilice za travu, ravno prema terencu. Prije nego što sam stigao krenuti za njim, Hiron me primi za rame. "Trebao sam te bolje obučiti, Percy", reče. "Da sam bar imao više vremena. Herkul, Jazon - svi su oni imali puno više treninga." "Ma u redu je. Samo bih volio da je—" Prekinuo sam se u pola rečenice jer sam sam sebi zazvučao kao cendravac. Da je bar meni moj tata dao neki zanimljiv magični predmet koji bi mi pomogao u potrazi, nešto tako dobro kao što su Lukeove tenisice ili Annabethina kapa nevidljivosti. "Skoro sam zaboravio", povikne Hiron. "Ne mogu te nikamo pustiti bez ovoga." Izvadi olovku iz prednjeg džepa svoje jakne i stavi mi je u ruku. Bila je to obična keramička olovka, s crnom tintom i kapicom za zatvaranje. Vjerojatno je koštala trideset centi. "Vau", rekao sam. "Hvala." "Percy, to je poklon od tvoga oca. Godinama sam ga čuvao, ne znajući jesi li ti taj kojeg čekam. Ali sad mi je proročanstvo jasno. Ti si taj." Sjetio sam se izleta u muzej umjetnina Metropolitan, gdje sam u prah pretvorio gospođu Dodds. Hiron mije bio dobacio olovku koja se pretvorila u mač. Je li možda ovo...? Skinuo sam kapicu s olovke i ona je narasla u mojoj ruci. Za pola sekunde, držao sam sjajni brončani mač s dvostrukom oštricom, s rukohvatom presvučenim u kožu i s ravnom drškom okovanom zlatnim zakovicama. Bilo je to prvo oružje koje mije stvarno dobro ležalo u ruci. "Ovaj mač ima dugu i tragičnu povijest u koju sad ne moramo ulaziti", reče mi Hiron. "Zove se Anakluzmos." "Brzac", preveo sam, iznenađen što tako lako razumijem starogrčki. "Koristi ga samo u nuždi", reče Hiron, "i samo protiv čudovišta. Nijedan heroj ne bi smio ozlijediti smrtnike, osim ako je to stvarno neophodno, naravno, ali ovaj mač neće im ni u kojem slučaju naškoditi." Pogledao sam opasno naoštrene oštrice mača. "Kako to mislite, neće naškoditi smrtnicima? Kako je to moguće?" "Mač je napravljen od zvjezdane bronce. Iskovali su ga Kiklopi, prekalili ga u srcu planine Etne, ohladili u vodi rijeke Lete. Smrtonosan je za čudovišta, za svako biće iz Podzemlja, naravno, ako te ne ubiju prije nego što ga stigneš upotrijebiti. Ali njegova oštrica će kroz smrtnike proći kao kroz zrak. Oni jednostavno nisu dovoljno važni da bi ih ovaj mač ubio. Ali moram te upozoriti: kao demibog, ti možeš stradati i od zvjezdanog i od običnog oružja. Ti si dvostruko ranjiv." "Dobro da znam." "A sad zatvori olovku."
Dotaknuo sam kapicom olovke vrh mača i Brzac se istoga časa smanjio i pretvorio u keramičko pero. Stavio sam ga u džep, pomalno nervozno, jer sam u školi bio poznat po tome da gubim olovke. "Ovu ne možeš", reče mi Hiron. "Što ne mogu?" "Izgubiti olovku", reče on. "Začarana je. Uvijek će se ponovno stvoriti u tvojem džepu. Probaj." Nije mi bilo svejedno, ali bacio sam olovku koliko god sam dalje mogao niz brijeg i gledao za njom kako nestaje u travi. "Može potrajati koji trenutak", rekao mi je Hiron. "A sada pogledaj u džep." Bez ikakve sumnje, olovka je bila unutra. "OK, to je totalno genijalno", priznao sam. "Ali što ako me smrtnik vidi kako izvlačim mač?" Hiron se nasmije. "Magla je vrlo moćna stvar, Percy." "Magla?" "Da. Pročitaj Ilijadu. U njoj se magla često spominje. Kad god se božanski ili demonski elementi miješaju sa svijetom smrtnika, oni stvaraju Maglu koja ljudima zaklanja vid. Ti ćeš vidjeti stvari onakve kakve jesu, jer si miješane krvi, ali ljudi će ih tumačiti posve drugačije. Zadivljujuće je, stvarno, na što su sve ljudi spremni kako bi to što vide uklopili u vlastitu viziju stvarnosti." Spremio sam Brzac natrag u svoj džep. Prvi put sam osjetio da je ova potraga stvarna. Upravo sam napuštao Brežuljak miješane krvi. Kretao sam na zapad bez pratnje odraslih, bez rezervnog plana,čak i bez mobitela. (Hiron je rekao da čudovišta lako prate signale mobilnih telefona; da upotrijebimo mobitel samo jedanput, bilo bi to kao da smo ispalili signalnu raketu.) Osim mača, nisam imao nikakvo jače oružje kojim bih odbio čudovišta i prokrčio put do Zemlje mrtvih. "Hiron..." rekao sam. "Kad ste rekli da su bogovi besmrtni... Mislim, postojalo je i vrijeme prije njih, zar ne?" "Četiri vremena prije njih, zapravo. Doba Titana bilo je Četvrto doba, koje ljudi katkad posve pogrešno nazivaju Zlatnim dobom. Današnje vrijeme, vrijeme Zapadne civilizacije i vladavine Zeusa, je Peto doba." "A kako je to bilo... prije bogova?" Hiron napući usne. "Čak ni ja nisam dovoljno star da bih se toga sjećao, dijete, ali znam da je to za smrtnike bilo doba tame i divljaštva. Kron, gospodar Titana, nazvao je doba svoje vladavine Zlatnim dobom jer su u to vrijeme ljudi živjeli nedužni i u potpunom neznanju. Ali to je bila čista propaganda. Titanski kralj nimalo nije mario za tvoju vrstu - ljudi su mu bili samo predjelo ili izvor jeftine zabave. Tek tamo na početku vladavine Gospodina Zeusa, kad je dobri Titan Prometej donio ljudima vatru, tvoja je vrsta počela napredovati, a već tada je Prometej etiketiran kao radikalni mislilac. Zeus ga je okrutno kaznio, kao što se možda i sjećaš. Naravno, naposljetku su i bogovi zavoljeli ljude, i Zapadna civilizacija je rođena." "Ali bogovi sada ne mogu umrijeti, zar ne? Mislim, dokle god je Zapadna
civilizacija živa, i oni žive. Tako da...čak i ako ja ne uspijem, ne može se dogoditi ništa toliko loše da se uništi sve, zar ne?" Hiron mi se sjetno osmjehne. "Nitko ne zna koliko će dugo trajati doba Zapadne civilizacije, Percy. Bogovi su besmrtni, da. No s druge strane, to su i Titani. I oni još postoje, zaključani daleko u svojim raznim zatvorima, prisiljeni da trpe beskonačnu bol i patnju, moći su im veoma smanjene, ali i dalje su itekako živi. Neka Suđenice ne dopuste da bogovi ikada budu primorani trpjeti takav usud, niti da se mi ikad ponovno vratimo u tamu i kaos prošlosti. Sve što mi možemo, dijete, jest slijediti svoju sudbinu." "Svoju sudbinu... pod pretpostavkom da uopće znamo što je to." "Opusti se", reče mi Hiron. "Nastoj očuvati bistru glavu. I upamti, možda ćeš upravo ti spriječiti najveći rat u ljudskoj povijesti." "Da se opustim", rekao sam. "Totalno sam opušten." Kad sam sišao u podnožje brijega, osvrnuo sam se. Pod jelkom koja je nekoć bila Talija, Zeusova kći, Hiron je sada stajao u svom pravom obličju čovjeka-konja, držeći visoko u ruci luk u znak pozdrava. Tipični pozdrav tvog tipičnog kentaura na tipičnom odlasku iz ljetnog kampa. Argus nas je odvezao iz seoskog područja u zapadni dio Long Islanda. Bilo je čudno ponovno se voziti autoputom, s Annabeth i Groverom na stražnjem sjedalu, kao da smo obična djeca koju netko vozi u školu. Nakon dva tjedna na Brežuljku miješane krvi, stvarni svijet činio mi se kao fantazija. Zatekao sam se kako buljim u svaki McDonald's, u svakog klinca u automobilima drugih ljudi na cesti, u svaku reklamu i trgovački centar u prolazu. "Do sad je dobro", rekao sam Annabeth. "Prešli smo petnaest kilometara, a nema nijednog čudovišta." Dobacila mi je pogled koji je govorio da joj idem na živce. "Govoriti tako znači izazivati lošu sreću, algoglavi." "Daj me opet podsjeti - zašto me toliko mrziš?" "Ne mrzim te." "Gotovo si me uvjerila." Gužvala je u ruci svoju kapu nevidljivosti. "Gle... ti i ja se jednostavno ne možemo lijepo slagati, razumiješ? Naši roditelji su suparnici." "Zašto?" Ona uzdahne. "Koliko razloga ti trebam nabrojati? Jednom je moja mama ulovila Posejdona s djevojkom u Ateninom hramu, što je bio veliki izraz nepoštovanja. Drugi put, Atena i Posejdon su se natjecali tko će biti zaštitnik grada Atene. Tvoj tata im je za dar stvorio nekakav glupi izvor slane vode. Moja mama je stvorila maslinovo drvo. Ljudi su vidjeli da je njezin dar bolji, pa su nazvali grad po njoj." "Sigurno su stvarno voljeli masline." "Ma daj, zaboravi." "A čuj, da je bar izmislila pizzu to bih mogao razumjeti." "Rekla sam ti, zaboravi." Na prednjem sjedalu, Argus se nasmijao. Ništa nije rekao, ali jedno plavo oko na stražnjoj strani njegova vrata mi je namignulo.
Gužva na cesti u Queensu nas je usporila. Kad smo konačno stigli na Manhattan sunce je već zalazilo i počinjala je padati kiša. Argus nas je odbacio na postaju Greyhounda na Upper East Sideu, nedaleko od stana moje mame i Gabea. Na poštanskom sandučiću bio je zalijepljen razmočeni mali plakat s mojom slikom i natpisom: JESTE LI VIDJELI OVOG DJEČAKA? Potrgao sam ga prije nego što su ga Annabeth i Grover stigli opaziti. Argus je izvadio naše torbe, provjerio imamo li karte za bus, a onda se odvezao, prateći nas i dalje širom otvorenim okom sa svoje nadlanice dok je napuštao parkiralište. Razmišljao sam o tome kako sam blizu svom nekadašnjem stanu. U ovo vrijeme bi moja mama već došla kući iz prodavaonice slatkiša. Smrdljivi Gabe je vjerojatno sada u stanu, sigurno igra poker, a ona mu možda čak i ne nedostaje. Grover je zabacio na rame svoj ruksak. Pogledao je dolje niz ulicu, u smjeru u kojem sam i ja gledao. "Želiš znati zašto se udala za njega, Percy?" Zabuljio sam se u njega. "Jesi li mi čitao misli ili tako nešto?" "Samo osjećaje." Slegnuo je ramenima. "Valjda sam ti zaboravio reći da satiri to mogu. Razmišljao si o svojoj mami i svome očuhu, je li tako?" Kimnuo sam, pitajući se što mi je sve Grover još zaboravio reći. "Tvoja mama se udala za Gabea zbog tebe", reče mi Grover. "Ti ga zoveš 'Smrdljivi', ali nemaš ti pojma. Taj tip ima tu auru... Bljak. Mogu ga nanjušiti odavde. Mogu nanjušiti tragove njegova mirisa na tebi, a nisi mu bio ni blizu već dva tjedna." "Baš ti hvala", rekao sam. "Gdje je najbliži tuš?" "Trebao bi mu biti zahvalan, Percy. Tvoj očuh ima tako odbojan ljudski miris da njime može maskirati prisutnost bilo kojeg demiboga. Čim sam udahnuo prvi dašak zraka u njegovom Camaru znao sam: Gabe već godinama prikriva tvoj miris. Da nisi živio s njim svakoga ljeta, čudovišta bi te vjerojatno pronašla još prije mnogo godina. Tvoja mama je bila s njim kako bi tebe zaštitila. Bila je to pametna žena. Morala te stvarno jako voljeti da bi izdržala pokraj tog tipa - ako ti je zbog toga imalo lakše." Nije mi bilo lakše, ali prisilio sam se da to ne pokažem. Vidjet ću je opet, mislio sam. Ona nije zauvijek nestala. Pitao sam se može li Grover i dalje čitati moje osjećaje, ovako pomiješane kakvi su bili. Bilo mi je drago što su on i Annabeth sa mnom, ali osjećao sam krivnju jer nisam bio iskren prema njima. Nisam im rekao koji je pravi razlog zašto sam pristao na ovo ludo putovanje. Istina je bila da ja nisam mario za vraćanje Zeusova gromovnika, niti za spašavanje svijeta, pa čak ni za pomaganje svojem ocu u nevolji. Što sam više mislio o tome, više sam zamjerao Posejdonu što me nikad nije posjetio, nikad nije pomogao mojoj mami, nikad nije poslao ni pišljivi ček za alimentaciju. Priznao me samo zato što je htio da obavim posao za njega. Ali meni je bilo stalo samo do moje mame. Had ju je uzeo na nepošten način, i Had će je morati i vratiti.
Izdat će te onaj koji te zove prijateljem, prošaptao je glas Proročice u mome umu. I na kraju nećeš uspjeti spasiti ono što je najvažnije. Začepi, rekao sam joj. Kiša je i dalje padala. Bilo nam je dosadno čekati autobus pa smo odlučili igrati se tehniciranja, koristeći jednu Groverovu jabuku umjesto lopte. Annabeth je bila nevjerojatna. Mogla je tehnicirati jabukom na koljenu, na čelu, ramenu, gdje god hoćeš. Ni ja nisam bio loš. Igra je završila kad sam odbacio loptu prema Groveru, a ona je došla preblizu njegovim ustima. U jednom jedinom kozjem mega-zijevu, naša lopta je nestala - s košticama, peteljkom i svim skupa. Grover je porumenio. Pokušao se ispričati, ali Annabeth i ja nismo ga mogli slušati jer smo umirali od smijeha. Konačno je i autobus stigao. Dok smo stajali u redu pred ulaznim vratima, Grover se počeo osvrtati oko sebe, njuškajući zrak kao da je osjetio svoju omiljenu delikatesu iz školske kantine - punjene palačinke. "Što je?" upitao sam ga. "Ne znam", rekao je napeto. "Možda ništa." Ali znao sam da nešto jest posrijedi. I ja sam se počeo osvrtati preko ramena. Osjetio sam olakšanje kad smo se napokon popeli u autobus i pronašli svoja sjedala na kraju autobusa. Skinuli smo ruksake. Annabeth se stalno nervozno lupkala svojom kapom Yankeesa po nozi. Kad su se i zadnji putnici ukrcali, Annabeth me ošine rukom po koljenu. "Percy." Jedna stara dama upravo se popela u autobus. Na sebi je imala izgužvanu baršunastu haljinu, čipkaste rukavice i bezoblični pleteni šešir narančaste boje koji joj je potpuno zakrivao lice, i nosila je veliku heklanu torbu. Kad je podigla glavu, sjevnule su njezine crne oči, a moje srce je na trenutak stalo. Bila je to gospođa Dodds. Starija, sasušenija, ali to je definitivno bilo njezino zlo lice. Skutrio sam se niže u sjedalu. Za njom su ušle još dvije stare dame: jedna u zelenom šeširu, druga u ljubičastom. Inače su izgledale identično kao gospođa Dodds - iste kvrgave ruke, heklane torbe, naborane baršunaste haljine. Trojka demonskih bakica. Sjele su naprijed, u prvi red, točno iza vozača. One dvije koje su sjedile uz prolaz prekrižile su noge poprijeko, tvoreći slovo X. Nije to bilo osobito napadno, ali poruka je bila jasna: nitko ne izlazi odavde. Autobus je izašao sa postaje, sad smo se vozili po mokrim ulicama Manhattana. "Nije dugo bila mrtva", rekao sam, pazeći da mi glas ne zadrhti. "Čini mi se da si rekla kako ih se može odagnati i na čitav životni vijek." "Da, ali kao što sam i rekla – ako imaš sreće", reče Annabeth. "A ti je očito nemaš." "Sve tri su tu", proštenje Grover.
"Di immortales!" "Sve je u redu", reče Annabeth, očito brzo razmišljajući. "Furije. Tri najgora čudovišta iz Podzemlja. Nema problema. Nema problema. Jednostavno ćemo pobjeći kroz prozor." "Ali prozori se ne mogu otvoriti", zakuka Grover. "Stražnji izlaz?" predloži ona. Nije ga bilo. Čak da ga je i bilo, ne bi pomoglo. U tom smo trenutku već bili na Devetoj aveniji i jurili prema tunelu Lincoln. "Neće nas napasti pred ovoliko svjedoka", rekao sam. "Ili ipak hoće?" "Smrtnici ne vide dobro", podsjeti me Annabeth. "Njihovi mozgovi mogu obraditi samo ono što im oči vide kroz Maglu." "Vidjet će tri bakice kako nas ubijaju, zar ne?" Ona promisli. "Teško je reći. Ali ne možemo računati na pomoć smrtnika. Možda u krovu postoji izlaz za slučaj opasnosti...?" Ušli smo u tunel Lincoln i autobus je prekrio mrak, ako ne računamo svjetla jurećih automobila u prolazu. Bez zvuka kiše, najednom je bilo jezivo tiho. Gospođa Dodds ustane. Bezizražajnim glasom, kao da je to uvježbavala, objavi čitavom autobusu: "Moram na toalet". "I ja", reče druga sestra. "I ja", reče treća sestra. Sve tri krenu niz prolaz ka stražnjoj strani autobusa. "Kužim", reče Annabeth. "Percy, uzmi moju kapu." "Molim?" "Tebe traže. Postani nevidljiv i odi dolje niz bus. Prođi pored njih. Možda se uspiješ dočepati ulaznih vrata i pobjeći." "Ali vas dvoje—" "Postoji mala šansa da ni nas ne primijete", reče Annabeth. "Ti si sin jednog od Velike trojice. Tvoj miris bi mogao nadvladati naše." "Ne mogu vas ostaviti." "Ne brini za nas", reče Grover. "Idi!" Ruke su mi se zatresle. Osjetio sam se kao kukavica, ali uzeo sam kapu Yankeesa i stavio je na glavu. Kad sam pogledao prema dolje, mojeg tijela više nije bilo tamo. Počeo sam se šuljati niz prolaz. Uspio sam prijeći deset redova, pa uskočiti na prazno sjedalo baš kad su Furije prolazile kraj mene. Gospođa Dodds zastane, njuškajući i gledajući ravno u mene. Srce mi je lupalo. Očito nije ništa vidjela. Ona i sestre nastavile su hodati. Bio sam slobodan. Stigao sam do početka autobusa. Još malo pa ćemo izaći iz tunela. Upravo sam namjeravao povući kočnicu za slučaj opasnosti kad sam začuo odurno naricanje iz zadnjeg reda autobusa. Stare gospođe nisu više bile stare gospođe. Lica su im i dalje bila ista valjda nisu ni mogla postati ružnija - ali tijela su im se nabrala u vrećaste
kožnate vještičje oblike s krilima šišmiša i s groznim kandžama na rukama i nogama. Ručne torbe su im se pretvorile u bijesne bičeve. Furije su opkolile Grovera i Annabeth. Šibale su bičevima oko njih i siktale: "Gdje je? Gdje je to?" Drugi putnici u autobusu počeli su vrištati i pokrivati glave rukama. Očito su ipak nešto vidjeli. "Nije ovdje!" viknula je Annabeth. "On je otišao!" Furije podignu bičeve. Annabeth izvadi svoj brončani nož. Grover dohvati limenu konzervu iz ruksaka, spreman da je baci. Ono što sam tada napravio bilo je toliko impulzivno i opasno da bi me trebali proglasiti klincem godine s ADHD-om. Vozač autobusa nije obraćao pažnju jer je pokušavao vidjeti u retrovizoru što se događa u zadnjem dijelu busa. I dalje nevidljiv, ja sam zgrabio volan i naglo ga okrenuo ulijevo. U autobusu je nastala dreka dok su svi padali udesno, i čuo sam zvuk za koji sam se nadao da su tri Furije koje se razbijaju o prozore. "Hej!" vikao je vozač. "Hej - ohoj!" Potezali smo upravljač svaki na svoju stranu. Autobus je udario o jednu stranu tunela, metal je strugao bacajući iskre kilometar iza nas. Isteturali smo iz tunela Lincoln natrag na olujnu kišu, ljudi i čudovišta bili su razbacani po autobusu, automobili sa strane naglo su se micali i zanosili kao čunjevi pred kuglom za kuglanje. Vozač je nekako uspio pogoditi izlaz s glavne ceste. Izletjeli smo s autoputa, projurili kroz šest crvenih semafora i konačno se otkotrljali niz jednu od onih nevjerojatno praznih seoskih cesta New Jerseya, na kojima nikad nema ni žive duše, a samo ih rijeka dijeli od pretrpanog New Yorka. S naše lijeve strane bila je šuma, zdesna rijeka Hudson, a vozač je,čini se, pokušavao upraviti autobus baš prema rijeci. Sinula mi je još jedna genijalna ideja: povukao sam kočnicu za slučaj opasnosti. Autobus je zastenjao, zadnjim krajem napravio puni krug na mokrom asfaltu, pa udario o drveće. Upalila su se alarmna svjetla. Vrata su se širom otvorila. Prvi je iskočio vozač, putnici su vikali dok su skakali van za njim. Ja sam stao na vozačevo sjedalo i pustio ih da prođu. Furije su ponovno uhvatile ravnotežu. Zavitlale su bičevima prema Annabeth dok je ona prijetila nožem i vikala im na starogrčkom neka odstupe. Grover je na njih bacao konzerve. Pogledao sam prema otvorenim vratima. Mogao sam pobjeći, ali nisam mogao ostaviti prijatelje. Skinuo sam kapu nevidljivosti. "Hej!" Furije su se okrenule i uperile prema meni svoje žute kandže, a izlaz mi se odjednom činio kao odlična ideja. Gospođa Dodds se hitro došuljala niz prolaz, baš onako kako se prije šuljala i po učionici, kad bi mi htjela gurnuti pod nos moj test s ocjenom -1. Svaki put kad bi ošinula svojim bičem, crveni plamičci zaplesali bi uzduž njegove nazupčane kože.
Njezine dvije gadne sestre skočile su na vrhove sjedala, svaka s jedne strane gospođe Dodds, i sve su puzale prema meni poput tri grozna guštera. "Perzeju Jackson", reče gospođa Dodds, s naglaskom koji ju je definitivno smještao u neki kraj mnogo južniji od države Georgija. "Uvrijedio si bogove. Umrijet ćeš." "Više ste mi se sviđali kao učiteljica matematike", rekao sam joj. Ona zareži. Annabeth i Grover oprezno su se kretali za Furijama, pazeći da ih ne dohvati koji bič. Izvadio sam keramičku olovku iz džepa i otvorio kapicu. Brzac je narastao u sjajni mač s dvostrukom oštricom. Furije su zastale. Gospođa Dodds je već jednom osjetila oštricu Brzaca. Očito joj nije bilo drago što ga ponovno vidi. "Pokori se sada", prosikće. "I poštedjet ćemo te vječne patnje." "Dobar pokušaj", rekao sam joj. "Pazi, Percy!" vikne Annabeth. Gospođa Dodds zamahnula je bičem i on mi se omotao oko ruke kojom sam držao mač, dok su druge dvije Furije sa strana jurnule na mene. Ruka me je pekla kao da mi je oko nje namotano tekuće olovo, ali uspio sam ne ispustiti Brzac. Pogodio sam Furiju s lijeve strane njegovim drškom, tako da je odletjela natrag u sjedalo. Okrenuo sam se i sasjekao Furiju zdesna. U trenutku kad joj je Brzac dotaknuo vrat, zavrištala je i eksplodirala u prah. Annabeth je s leđa ščepala gospođu Dodds u hrvački zahvat i povlačila je unatrag dok joj je Grover iz ruke trgao bič. "Joj!" vikao je. "Joj! Vruće, vruće!" Ona Furija koju sam opalio drškom mača opet je kretala na mene, sa spremnim kandžama, ali zamahnuo sam Brzacem i ona je pukla poput lubenice. Gospođa Dodds je pokušavala zbaciti Annabeth sa svojih leđa. Udarala je, grebala, siktala i grizla, ali Annabeth se nije dala, dok je Grover vezao noge gospođi Dodds njezinim vlastitim bičem. Konačno su je zajedno uspjeli srušiti na leđa. Gospođa Dodds se koprcala u prolazu autobusa, pokušavajući ustati, ali nije bilo mjesta da raširi svoja šišmišja krila, pa je stalno padala natrag na pod. "Zeus će te uništiti!" zaprijetila mi je. "Had će ti uzeti dušu!" "Braccas meas vescimini!" vrisnuo sam na nju. Nisam točno znao odakle mi je došao ovaj latinski. Mislim da je to značilo "Možeš mi pojesti gaće". Grom je zatresao autobus. Kosa mi se digla na glavi. "Van!" viknula mije Annabeth. "Odmah!" Nije me trebalo dodatno poticati.
Izjurili smo van i zatekli druge putnike kako zbunjeno tumaraju, svađaju se s vozačem ili trče u krugovima vičući: "Svi ćemo poginuti!" Turist u košulji s havajskim uzorkom fotografirao me prije nego što sam uspio spremiti svoj mač. "Naše torbe!" sjeti se Grover. "Ostavili smo svoje—" BUUUUUUM! Prozori autobusa eksplodirali su dok su putnici bježali tražeći zaklon. Grom je napravio golemi krater u krovu, ali gnjevni jauk koji se čuo iz autobusa govorio mi je da gospođa Dodds nije još mrtva. "Trči!" reče Annabeth. "Ona zove pojačanje! Moramo pobjeći odavde!" Utrčali smo u šumu dok se kiša i dalje slijevala, autobus iza nas gorio je u plamenu, a ispred nas je bio samo mrak.
11. Posjećujemo Carstvo vrtnih patuljaka Na neki način, lijepo je znati da postoje grčki bogovi, jer tako znaš koga možeš kriviti kad sve pođe po krivu. Na primjer, većina ljudi bi mislila, dok se udaljava od autobusa kojeg su upravo napale čudovišne vještice, a potom ga razorio grom, i povrh svega još pada kiša, da je posrijedi stvarno ozbiljan peh; kad si mješanac, tada znaš da se neka božanska sila zaista trudi pokvariti ti dan. I tako smo hodali, Annabeth, Grover i ja, kroz šumu duž riječne obale New Jerseya, nebo je bilo žuto zbog odsjaja New Yorka iza nas, a vonj Hudsona dražio nam je nosnice. Grover se tresao i cendrao, njegove velike kozje oči bile su tako stisnute od straha da je škiljio kroz trepavice. "Tri Ljubazne. Sve tri odjednom." I ja sam bio prilično potresen. Eksplozija autobusa još mi je odzvanjala u ušima. Ali Annabeth nas je stalno požurivala, govoreći: "Idemo, dečki! Što dalje odemo, to bolje". "Sav naš novac je ostao tamo", podsjetio sam je. "Naša hrana i odjeća. Sve." "Pa, možda da ti nisi odlučio uskočiti u borbu —" "A što bi ti htjela? Zar sam trebao pustiti da vas ubiju?" "Mene ne trebaš braniti, Percy. Ja bih se već lijepo snašla." "Da, lijepo bi se snašla u ulozi sendviča", nadodao je Grover. "Jer bi te one nasjeckale kao kruh za sendvič," "Ti šuti, kozoliki", reče Annabeth. Grover tužno zanjače. "Moje limenke... Puna torba finih limenki." Gacali smo po blatnom šumskom tlu, između ružno izvijenog drveća koje je smrdjelo kao kad se prljavo rublje ukiseli od stajanja. Nakon nekoliko minuta, Annabeth počne koračati pokraj mene. "Gle, ja..." Zamucala je. "Cijenim to što si se vratio po nas, OK? To je stvarno bilo hrabro." "Mi smo ekipa, zar ne?" Šutjela je još nekoliko koraka. "Samo, znaš, da si ti poginuo... osim što bi to bilo stvarno gadno za tebe, to bi značilo i kraj naše potrage. A ovo je možda moja jedina šansa da vidim stvarni svijet." Oluja se konačno počela smirivati. Svjetla grada iza nas su blijedila, ostavljajući nas u gotovo potpunoj tami. Osim sjaja njezine plave kose, jedva da sam uopće i vidio Annabeth. "Ti nisi napuštala Kamp miješane krvi još od svoje sedme godine?" pitao sam je. "Ne... samo na kratke izlete. Moj tata—" "Učitelj povijesti." "Aha. Nisam mogla živjeti doma, jednostavno nije išlo. Mislim, Kamp miješane krvi je moj dom." Sad je jako brzo govorila, kao da se boji da bi je
netko mogao prekinuti. "U kampu treniraš i treniraš. I to je sve fora i tako to, ali pravi svijet je onaj u kojem su čudovišta. Tek tu vidiš jesi li čemu ili nisi." Da je nisam znao, pomislio bih da čujem nekakvu sumnju u njezinu glasu. "Ti si prilično dobra s tim nožem", rekao sam. "Stvarno misliš?" "Svatko tko može jahati Furiji na vratu po mom mišljenju je dobar." Nisam je mogao dobro vidjeti, ali učinilo mi se da se nasmiješila. "Znaš", rekla je, "možda bih ti trebala reći... Nešto je bilo čudno tamo u autobusu..." Što god da je htjela reći, bilo je prekinuto prodornim tuuutuuu--tuuu, jakim piskom koji je podsjećao na sovu koju netko maltretira. "Hej, moje svirale još rade!" viknuo je Grover. "Kad bih se samo mogao sjetiti pjesmice 'pronađi put', mogli bismo začas izaći iz ove šume!" Puhnuo je u sviralu još nekoliko nota, ali melodija je i dalje zvučala sumnjivo nalik na Hilary Duff. Umjesto da nađem put, raspalio sam glavom o drvo i dobio krasnu kvrgu na glavi. Dodatak mom popisu super moći koje nemam: infracrveni vid. Nakon što sam se još kilometar ili tako nešto spoticao, psovao i općenito osjećao mizerno, počeo sam nazirati neko svjetlo ravno ispred nas: boje neonske reklame. Mogao sam namirisati hranu. Prženu, masnu, prekrasnu hranu. Shvatio sam kako nisam pojeo ništa nezdravo još otkako sam stigao u Kamp miješane krvi, gdje smo živjeli od grožđa, kruha, sira, i posebno finog nemasnog roštilja kojeg su pripremale nimfe. Ovaj dečko treba dvostruki cheeseburger. Nastavili smo hodati sve dok kroz drveće nisam ugledao nekakvu praznu dvotračnu cestu. S druge strane ceste bila je napuštena benzinska crpka, poderani plakat za neki film iz devedesetih, ijedan otvoreni dućan iz kojeg je dopiralo neonsko svjetlo i onaj ugodni miris. Nije to bio restoran brze prehrane kakvom sam se ponadao. Bila je to jedna od onih otkačenih trgovina uz cestu, koja prodaje kipove flamingosa koji se stavljaju na travnjak, i drvene Indijance i betonske medvjede i takve stvari. Glavna zgrada bila je dugačka, niska radionica, okružena golemim travnjakom s hrpom kipova. Nikako nisam uspijevao pročitati neonski natpis iznad ulaza, jer ako za moju disleksiju postoji išta gore od običnih riječi, onda su to nakošene riječi koje sjaje crvenim neonskim sjajem. Meni je to izgledalo ovako: RACSVTO RVTINH TAPULJAKA ETTE EM. "Što piše, koji je ovo klinac?" pitao sam. "Pojma nemam", rekla je Annabeth. Ona je toliko voljela čitati da sam zaboravio kako je i sama disleksična. Grover nam je preveo: "Carstvo vrtnih patuljaka tete Em".
Poprijeko od ulaza, kako je i oglašeno, bila su dva vrtna patuljka, dva ružna bradata kepeca, nasmijana i s rukama koje nepomično mašu u znak pozdrava, kao da poziraju za fotografiju. Prešao sam cestu, slijedeći miris hamburgera. "Hej", upozorio me je Grover. "Vidi se svjetlo unutra", reče Annabeth. "Možda je otvoreno." "Zalogajnica", rekao sam zaneseno. "Zalogajnica", potvrdi ona. "Jeste li vas dvoje ludi?" reče Grover. "Ovo mjesto je jako čudno." Ignorirali smo ga. Prednja parcela bila je prava šuma kipova: betonske životinje, betonska djeca, čak i betonski satir koji svira frulu, od čega se Grover naježio. "Baaa-ha-ha!" zablejao je. "Ovaj izgleda kao moj ujak Ferdinand!" Stali smo pred vratima radionice. "Ne kucajte", molio nas je Grover. "Njušim čudovišta." "Nos ti je začepljen od Furija", rekla mu je Annabeth. "Ja njušim samo hamburgere. Zar ti nisi gladan?" "Meso!" reče on gadljivo. "Ja sam vegetarijanac." "Ali jedeš palačinke sa sirom i aluminijske konzerve", podsjetio sam ga. "Sve su to biljke. Hajde. Idemo odavde. Ovi kipovi... gledaju u mene." Vrata se uz škripu otvore i pred nama se pojavi visoka žena s Bliskog istoka - barem sam pretpostavio da je s Bliskog istoka, jer je na sebi imala dugačku crnu haljinu koja joj je prekrivala sve osim šaka, a glava joj je bila posve zakrivena velom. Oči su joj blistale kroz zastor od crne gaze, i to je bilo sve koliko sam mogao nazrijeti. Njene ruke boje kave izgledale su staro, ali njegovano i elegantno, pa sam zamišljao da je to baka koja je nekoć bila predivna gospođa. I njezin naglasak je pomalo podsjećao na arapski. Rekla je, "Djeco, kasno je da biste bili sami vani. Gdje su vam roditelji?" "Oni su... ovaj..." Annabeth je počela zamuckivati. "Mi smo siročad", rekao sam ja. "Siročići?" reče žena. Ta riječ je čudno zazvučala iz njezinih usta. "Ali, dragi moji! Kako je to moguće!" "Odvojili smo se od svoje karavane", rekao sam. "Od naše cirkuske karavane. Vođa karavane nam je rekao da ćemo se naći na benzinskoj crpki ako se izgubimo, ali možda je zaboravio, ili je možda mislio na neku drugu benzinsku. U svakom slučaju, izgubili smo se. Miriše li to hrana?" "Oh, dragi moji", reče žena. "Morate ući, jadna dječice. Ja sam teta Em. Idite ravno do kraja radionice, molim vas. Tamo je blagovaonica." Zahvalili smo joj i ušli unutra. Annabeth mi došapne, "Cirkuska karavana, ha?" "Uvijek imaš plan, je li?" "Glava ti je puna algi." U radionici je bilo još više kipova - ljudi u svim mogućim pozama, u svim mogućim odorama i sa svim
mogućim izrazima lica. Mislio sam o tome kako moraš imati prilično velik vrt da bi u njega smjestio i jednu od ovih statua, jer su sve bile u prirodnoj veličini. Ali uglavnom sam mislio o hrani. Hajde, slobodno mi recite da sam idiot jer sam ušetao u trgovinu nepoznate žene tek tako, samo zato što sam bio gladan, ali eto, ja se ponekad ponašam impulzivno. K tome, vi nikad niste osjetili miris hamburgera tete Em. Miris je djelovao poput plina za smijanje u zubarskoj stolici - jednostavno je sve učinio tako nevažnim. Jedva da sam primijetio Groverovo nervozno cviljenje, ili to da su oči kipova izgledale kao da me prate, ili činjenicu da je teta Em za nama zaključala vrata. Jedino mi je bilo važno doći do blagovaonice. I kako da ne, ona je bila tu, u stražnjem dijelu radionice, s pultom za sendviče i roštiljem, aparatom za vodu, grijačem za perece i dozerom za umak. Sve što bih mogao poželjeti, plus nekoliko laganih metalnih stolova ispred nas. "Molim vas, sjednite", rekla je teta Em. "Fenomenalno", rekao sam ja. "Uf", nevoljko reče Grover, "mi nemamo nikakvih novaca, gospođo". Prije nego što sam ga stigao bubnuti pod rebra, teta Em je rekla, "Ne, ne, dječice. Nikakvi novci. Ovo je iznimna situacija, ne? Red je da počastim ovakve krasne siročiće". "Hvala vam, gospođo", rekla je Annabeth. Teta Em se na to ukoči kao da je Annabeth napravila nešto loše, ali jednako brzo stara se žena ponovno opusti, pa sam pomislio da mi se sve samo učinilo. "Sve je u redu, Annabeth", reče ona. "Imaš tako lijepe sive oči, dijete." Tek sam se poslije zapitao kako je znala Annabethino ime, kad se uopće nismo predstavili. Naša domaćica nestane iza pulta za sendviče i počne pripremati hranu. Prije nego što smo se snašli, donijela je pred nas prepune plastične poslužavnike s cheeseburgerima, shakeom od vanilije i XXL porcijama prženih krumpirića. Pojeo sam svoj hamburger do polovine prije nego što sam se i sjetio disati. Annabeth je u trenu posrkala svoj shake. Grover je grickao krumpiriće i pohlepno gledao voštani papir kojim je bio podložen poslužavnik, kao da bi ga rado pojeo, ali i dalje se činilo kako je previše nervozan da bi jeo. "Kakvo je to siktanje?" Poslušao sam, ali ništa nisam čuo. Annabeth odmahne glavom. "Siktanje?" upita teta Em. "Možda čuješ kako šišti ulje za prženje. Imaš dobar sluh, Grover." "Uzimam vitamine. Baš za uši." "To. je izvrsno", reče ona. "Ali opusti se, molim te." Teta Em nije jela. Nije skinula veo s glave čak ni dok je pripremala hranu, a sada je sjedila za stolom nagnuta prema naprijed, ispreplela je prste i promatrala nas kako jedemo. Bilo je to pomalo uznemirujuće, to što me
tako gleda, a ja joj ne mogu ni lice vidjeti, ali bio sam zadovoljan nakon cheeseburgera, i pomalo pospan, i pomislio sam kako mogu barem pokušati povesti neobavezan razgovor s našom domaćicom. "I tako, prodajete patuljke", rekao sam, trudeći se zvučati zainteresirano. "O, da", reče teta Em. "I životinje. I ljude. Sve za vrt. I po narudžbi. Vrtne skulpture su jako popularne, znate." "Ima li puno posla uz ovu cestu?" "Ne tako puno, ne. Otkako je izgrađen autoput... većina auta, znate, više ne prolazi ovuda. Moram paziti na svakog klijenta." Koža na vratu me zaškakljala, kao da me još netko promatra. Okrenuo sam se, ali to je bila samo statua djevojčice koja drži uskršnju košaru. Detalji su bili nevjerojatno dobro izrađeni, puno bolje nego na većini vrtnih kipova inače. Ali bilo je nešto čudno s njezinim licem. Izgledalo je kao da je zatečena, ili čak užasnuta. "Ah", tužno će teta Em. "Primijetio si da neki od mojih kipova ne ispadnu baš dobro. Ovi su upropašteni. Ne prodaju se. Lice najteže ispadne dobro. Uvijek samo lice." "Sami radite ove kipove?" pitao sam. "O, da. Jednom davno imala sam dvije sestre koje su mi pomagale u poslu, ali one su preminule, i eto, teta Em je posve sama. Imam samo svoje kipove. Zato ih i radim, vidite. Oni su moje društvo." Tuga u njezinom glasu činila mi se tako duboka da nisam mogao drugačije nego suosjećati s njom. Annabeth je prestala jesti. Nagnula se naprijed i rekla, "Dvije sestre?" "To je užasna priča", reče teta Em. "Stvarno nije za djecu. Vidiš, Annabeth, jedna zločesta žena je bila ljubomorna na mene, nekad davno, kad sam bila mlada. Imala sam... dečka, znaš, a ta zločesta žena nas je po svaku cijenu željela rastaviti. Uzrokovala je strašnu nesreću. Moje sestre su ostale uz mene. Dijelile su moju zlu sudbinu dokle god su mogle, ali na kraju su umrle. Nestale. Samo sam ja preživjela, ali skupo sam to platila. Jako skupo." Nisam je baš najbolje razumio, ali svejedno mi ju je bilo žao. Oči su mi se sklapale, zbog punog želuca mi se spavalo. Jadna stara gospođa. Pa tko bi ikada htio povrijediti ovako dragu osobu? "Percy?" Annabeth me je drmusala. "Možda trebamo poći. Mislim, vođa karavane će nas čekati." Zvučala je napeto. Nije mi bilo jasno zbog čega. Grover je sada jeo voštani papir s poslužavnika, ali ako je teti Em to i bilo čudno, ničim to nije pokazivala. "Tako lijepe sive oči", ponovno je rekla teta Em gledajući Annabeth. "O, da, davno je to bilo kad sam zadnji put vidjela takve sive oči." Ispružila je ruku kao da će pogladiti Annabeth po obrazu, ali Annabeth naglo ustane. "Stvarno moramo ići." "Da!" Grover proguta svoj papir i ustane. "Vođa karavane čeka! Tako je!"
Meni se nije nikuda išlo. Bio sam sit i zadovoljan. Teta Em je bila tako draga. Htio sam još malo biti s njom. "Molim vas, dragi moji", usrdno će teta Em. "Tako sam rijetko u dječjem društvu. Prije nego što odete, zar mi ne biste barem pozirali?" "Pozirali?" oprezno upita Annabeth. "Za fotografiju. Upotrijebit ću je da napravim nove kipove. Djeca su tako popularna, znate. Svi vole djecu." Annabeth se premjesti s noge na nogu. "Mislim da ne možemo, gospođo. Hajde, Percy—" "Naravno da možemo", rekao sam. Išlo mi je na živce što se Annabeth tako ponaša, što je tako gruba prema staroj gospođi koja nas je upravo besplatno nahranila. "Pa to je samo fotografija, Annabeth. Od toga nam ništa neće biti." "Da, Annabeth", rekla je žena glasom koji je zvučao poput mačke koja prede. "Ništa vam neće biti." Vidio sam da se to Annabeth nije svidjelo, ali dopustila je teti Em da nas doprati natrag do ulaznih vrata, u vrt kipova. Teta Em nam pokaže da sjednemo na klupu pokraj kamenog satira. "Sada", reče, "samo ću vas postaviti kako treba. Djevojčica u sredini, mislim, a dva mlada gospodina svaki s jedne strane." "Nema baš svjetla za fotografiranje." "O, ima dovoljno", reče teta Em. "Dovoljno je svijetlo da vidimo jedni druge, zar ne?" "Gdje vam je fotoaparat?" upita Grover. Teta Em se malo odmakne, kao da se divi prizoru koji će snimiti. "A sada, kao što znate, s licima je najteže. Možete li mi se nasmiješiti, svi skupa? Jedan veliki osmijeh?" Grover pogleda betonskog satira pokraj sebe i promrmlja, "Ovaj stvarno izgleda kao moj ujak Ferdinand." "Grover", prekori ga teta Em. "Gledaj ovamo, dragi." I dalje nije imala u rukama nikakav aparat. "Percy—" reče Annabeth. Neki instinkt mi je govorio da slušam Annabeth, ali borio sam se sa snom, s ugodnom pospanošću u koju me uljuljkivala hrana i glas stare gospođe. "Samo trenutak", reče teta Em. "Znate, ne mogu vas dobro vidjeti kroz ovaj prokleti veo..." "Percy, nešto je ovdje krivo", inzistirala je Annabeth. "Krivo?" reče teta Em, rukama posežući iza potiljka kako bi odriješila tkaninu svezanu oko svoje glave. "Ništa tu nije krivo, draga. Imam tako ugledno društvo večeras. Što bi bilo krivo?" "Ovo je ujak Ferdinand!" prostenje Grover. "Ne gledaj u nju!" vikne Annabeth. Brzo natakne svoju Yankee kapu na glavu i nestane. Njezine nevidljive ruke odgurnu i Grovera i mene s klupe. Bio sam na tlu, gledajući u sandale tete Em.
Čuo sam kako Grover bježi u jednom smjeru, a Annabeth u drugom. Ali ja sam bio previše ošamućen da bih se pomaknuo. Potom iznad sebe začujem čudan, siktav zvuk. Podigao sam pogled do ruku tete Em, a one su postale kvrgave i pune bradavica, s oštrim brončanim kandžama umjesto noktiju. Gotovo sam pogledao više, ali negdje ulijevo od mene Annabeth krikne: "Ne! Nemoj!" Još siktanja - zvuk sitnih zmija, točno iznad mene... odande gdje je trebala biti glava tete Em. "Trči!" zableji Grover. Čuo sam ga kako trči preko šljunka vičući "Maia!" kako bi pokrenuo svoje leteće tenisice. Nisam se mogao pomaknuti. Zurio sam u kvrgave kandže tete Em, i pokušavao se oduprijeti čudnovatom transu u koji me bacala ova žena. "Šteta je uništiti ovako lijepo, mlado lice", govorila mi je umirujućim glasom. "Ostani sa mnom, Percy. Samo me pogledaj." Borio sam se s porivom da je poslušam. Umjesto da je pogledam, okrenuo sam glavu u stranu i ugledao jednu od onih staklenih kugli kakve ljudi stavljaju u vrtove - ogledalnu loptu. U njezinom narančastom staklu mogao sam vidjeti tamni odraz tete Em; njezinog vela više nije bilo, a lice joj je bilo poput svjetlucavog blijedog kruga. Kosa joj se micala, uvijajući se poput klupka zmija. Teta Em. Teta "M". Kako sam mogao biti tako glup? Misli, rekao sam samome sebi. Kako Meduza umire u mitu? Ali nisam mogao misliti. Nešto mi je govorilo da je u mitu Meduza spavala kad ju je napao moj imenjak, Perzej. Sad nije bila ni blizu toga da zaspe. Da je htjela, mogla je samo ispružiti te kandže i raskoliti mi facu. "Sivooka mi je ovo učinila, Percy", reče Meduza, a nimalo nije zvučala kao čudovište. Njezin glas me pozivao da je pogledam, da suosjećam s jadnom starom bakom. "Annabethina majka, prokleta Atena, pretvorila me iz prelijepe žene u ovo." "Ne slušaj je!" viknuo je Annabethin glas, odnekud iza kipova. "Bježi, Percy!" "Tiho!" zareži Meduza. Potom joj se glas ponovno promijeni u onaj umirujući ton, poput mačke koja prede. "Eto vidiš zbog čega moram uništiti djevojčicu, Percy. Ona je kćer moje neprijateljice. Njezin ću kip razbiti u prah. Ali ti, dragi Percy, ti ne moraš patiti." "Ne", promumljao sam. Pokušavao sam pomaknuti noge. "Zar stvarno želiš pomoći bogovima?" upita Meduza. "Znaš li ti uopće što te sve čeka na ovom suludom putovanju, Percy? Što će se dogoditi ako stigneš do Podzemlja? Ne budi pijun Olimpljana, dragi moj. Bolje ti je da budeš kip. Manje boli. Manje boli." "Percy!" Iza sebe sam začuo zujanje, kao da iza mojih leđa upravo ponire kolibrić od sto kilograma. Grover vikne: "Dolje glavu!" Okrenem se i ugledam njega na noćnom nebu, kako ulijeće odozgo, u tenisicama koje lepršaju, držeći u rukama granu veličine bejzbolske palice.
Oči su mu bile čvrsto zatvorene, glavom je vrtio lijevo-desno. Orijentirao se samo sluhom i njuhom. "Dolje!" ponovno je viknuo. "Sredit ću je!" To me konačno pokrenulo. Znajući Grovera, bio sam siguran da će promašiti Meduzu i zakucati mene za pod. Skočio sam u stranu. Plenk! Najprije sam pomislio da je to Grover štapom udario o drvo. A onda je Meduza bijesno riknula. "Ti bijedni satiru!" zagunđala je. "Stavit ću te u svoju kolekciju!" "To je bilo za ujaka Ferdinanda!" doviknuo joj je Grover. Otpuzao sam i sakrio se medu kipove dok je Grover ponovno prelijetao. Ka-bong! "Arrrrgh!" viknula je Meduza, zmije iz njezine glave šištale su i pištale. Točno kraj mene Annabeth reče, "Percy!" Tako sam skočio da sam nogama umalo pokupio vrtnog patuljka. "Ajoj! Nemoj mi to raditi!" Annabeth skine svoju kapu Yankeesa i postane vidljiva. "Moraš joj odsjeći glavu." "Molim? Jesi li poludjela? Bježimo odavde." "Meduza je opasna. Ona je zla. Sama bih je ubila, ali..." Annabeth proguta zrak, kao da se sprema priznati nešto važno. "Ali tvoje oružje je bolje. Uz to, ja joj se nikad neću uspjeti približiti. Sasjeći će me na komadiće zbog moje majke. Ti - ti imaš neke šanse." "Što? Ja ne mogu—" "Gle, zar hoćeš da pretvori još nedužnih ljudi u kipove?" Pokazala je prema skulpturi ljubavnog para, muškarca i žene koji su sjedili zagrljeni kad ih je čudovište okamenilo. Annabeth dograbi zelenu ogledalnu kuglu s obližnjeg postolja. "Polirani štit bi bio bolji." Pažljivo je proučavala kuglu. "Konveksnost će u određenoj mjeri uzrokovati distorziju. Proporciju refleksije treba podijeliti s faktorom —" "Možeš li govoriti normalnim jezikom?" "Pa i govorim!" Dobaci mi staklenu kuglu. "Gledaj je samo u odrazu kugle. Nikad je nemoj gledati izravno." "Hej, ljudi!" vikne Grover odnekud iznad nas. "Mislim da je u nesvijesti." "Grrrroaaar!" "Možda i nije", ispravi se Grover. Ponovno uzleti sa svojom granom kako bi uzeo novi zalet. "Požuri", reče mi Annabeth. "Grover ima odličan njuh, ali na kraju će ipak pasti." Izvadio sam svoju olovku i otklopio je. Brončana oštrica Brzaca naraste mi u ruci. Pratio sam zvuk šištanja i pištanja Meduzine kose.
Pogled mi je bio prikovan za staklenu kuglu kako bih mogao pronaći Meduzin odraz, a da ne pogledam stvarno u nju. I tada, u zelenoj površini stakla, ugledao sam je. Grover je nadolazio ponovno zamahujući palicom, ali ovaj put je letio malo prenisko. Meduza je zgrabila štap i povukla ga dolje. On se prevrnuo u zraku i pao na ruke kamenom grizliju, praćen bolnim "Ufffff!" Meduza je upravo kretala prema njemu kad sam viknuo, "Hej!" Prišao sam joj bliže, što nije bilo baš lako, s tom kuglom u jednoj, a mačem u drugoj ruci. Ako me napadne, teško ću se obraniti. Ali pustila me da priđem - na šest metara, na tri metra. Sada sam u kugli mogao vidjeti odraz njezinog lica. Sigurno nije bilo baš tako ružno. Sigurno je izgledalo mnogo gore u ovom izbrazdanom zelenom odrazu nego u stvarnosti. "Ti ne bi naudio jednoj starici, Percy", pjevušila je. "Znam ja da ne bi." Oklijevao sam, opčinjen odrazom lica koje sam vidio u staklu - te oči su izgledale kao plamen koji prolazi ravno kroz zeleno staklo, i moje ruke su malaksale. S betonskog grizlija Grover je vikao: "Percy, ne slušaj je!" Meduza se zahihotala. "Prekasno." Jurnula je na mene ispruženim kandžama. Zamahnuo sam mačem, začuo odvratno šljakf, a potom siktanje kao kad vjetar šiklja iz rupa u stijeni – zvuk čudovišta koje se raspada. Nešto je palo na tlo baš pokraj mojih nogu. Upotrijebio sam svu svoju snagu volje da ne pogledam u to. Osjetio sam kako mi nekakvo toplo blato natapa čarape, osjetio sam kako mi se glave umirućih zmijica zavlače među žnirance. "Ah, bljak", reče Grover. Oči su mu i dalje bile čvrsto zatvorene, ali pretpostavljam da je čuo kako ta stvar grgolji i ključa. "Mega-bljak." Annabeth mi priđe, očiju uprtih u nebo. U ruci je držala Meduzin crni veo. Reče: "Ne miči se." Vrlo, vrlo pažljivo, ne spuštajući pogleda, ona je kleknula i umotala glavu čudovišta u crno platno, a onda je podigla. Iz nje je još kapao zeleni sok. "Jesi li dobro?" upitala me drhtavim glasom. "Jesam", rekao sam, iako sam mislio da ću povratiti svoj dvostruki cheeseburger. "Zašto nije... zašto glava nije nestala?" "Kad je jednom odrubiš, postane ratni plijen", rekla je. "Isto kao i tvoj Minotaurov rog. Ali ne odmataj glavu. Još uvijek te može okameniti." Grover je jaukao dok se spuštao s grizlijeva kipa. Imao je veliku čvorugu na čelu. Njegova zelena rastafarijanska kapa visjela je s jednog od njegovih kozjih roščića, a lažna stopala otpala su mu s kopita. Magične tenisice besciljno su lepršale oko njegove glave. "Crveni Barun", rekao sam. "Odlično si to izveo,čovječe."
Uspio se stidljivo nasmiješiti. "Ovo stvarno nije bilo zabavno. No dobro, onaj dio kad sam je lupao po glavi, to je bilo zabavno. Ali sudar s betonskim medvjedom? Suprotno od zabavnog." Pokupio je tenisice iz zraka. Ja sam zaklopio mač. Zajedno smo, svi troje, oteturali natrag u radionicu. Tamo smo, ispod pulta za sendviče, pronašli nekakve stare plastične vrećice i s njima dvostruko omotali Meduzinu glavu. Stavili smo je na stol za kojim smo ranije večerali i sjeli oko nje, preumorni da bismo pričali. Konačno, ja sam rekao, "Znači, Ateni možemo zahvaliti za ovo čudovište?" Annabeth me ošine razdraženim pogledom. "Tvome tati, zapravo. Zar se ne sjećaš? Meduza je bila Posejdonova djevojka. Odlučili su se sastati u hramu moje majke. Zato ju je Atena pretvorila u čudovište. Meduza i njezine dvije sestre, uz čiju je pomoć ušla u hram, postale su tri gorgone. Zato me Meduza htjela uništiti, ali tebe je htjela sačuvati kao lijepi kip. I dalje je slaba na tvog tatu. Vjerojatno si je podsjetio na njega." Lice mi je gorjelo. "Aha, znači sad sam ja kriv što smo naletjeli na Meduzu." Annabeth se uspravi na stolici. Lošom imitacijom mog glasa, reče: "To je samo fotografija, Annabeth. Od toga nam ništa neće biti". "Pusti me na miru", rekao sam. "Stvarno si nemoguća." "A ti si nepodnošljiv." "A ti si—" "Hej!" prekine nas Grover. "Od vas dvoje dobivam glavobolju, a satiri uopće ne mogu imati glavobolju. Što ćemo s tom glavom?" Zurio sam u tu stvar na stolu. Jedna mrtva zmijica je virila kroz rupu na vrećici. Riječi otisnute na plastičnoj ambalaži poručivale su: MI CIJENIMO VAŠ IZBOR! Bio sam ljut, ne samo na Annabeth ili na njezinu mamu, nego na sve bogove, zbog čitave ove potrage, zbog toga što smo sletjeli s ceste i uletjeli u dvije grozne bitke već prvog dana otkako smo napustili kamp. Ako se ovako nastavi, nikad nećemo u L.A. stići živi, a još manje na vrijeme, prije ljetnog solsticija. Što je ono rekla Meduza? Ne budi pijun Olimpljana, dragi moj. Bolje ti je da budeš kip. Ustao sam. "Vratit ću se." "Percy", zazvala me je Annabeth. "Što namjeravaš—" Pretraživao sam stražnji dio radionice sve dok nisam pronašao Meduzin ured. U registratoru je bio popis šest stvari koje je nedavno prodala, a sve su isporučene u Podzemlje, za ukras Hadovom i Perzefoninom vrtu. Sudeći prema jednom računu, adresa na koju su isporučivane pošiljke za Podzemni svijet glasila je DOA Studio za snimanje, Zapadni Hollywood, Kalifornija. Presavinuo sam račun i spremio ga u džep. U blagajni sam našao dvadeset dolara, nekoliko zlatnih drahmi i nekoliko poštanskih formulara za Hermes Overnight Express, a na svaki je bila
pričvršćena i mala kožna torbica za drahme. Premetao sam stvari po uredu dok nisam pronašao kutiju odgovarajuće veličine. Vratio sam se natrag do metalnog stolića, upakirao Meduzinu glavu i popunio formular za isporuku pošiljke: Bogovi Planina Olimp 600. kat Empire State building New York, NY Srdačan pozdrav, Percy Jackson "To im se neće svidjeti", upozorio je Grover. "Pomislit će da si drzak." Ubacio sam nekoliko zlatnih drahmi u kožni novčanik. Čim sam ga zatvorio, začuo se zvuk kao da netko zatvara starinsku blagajnu. Paket se odigao od stola i nestao uz zvuk plop! "Ja jesam drzak", rekao sam. Pogledao sam u Annabeth, izazivajući je da nešto kaže. Nije ništa rekla. Činilo se kako se počinje miriti s činjenicom da imam poseban talent da naljutim bogove. "Dođi", promrmljala je. "Trebamo novi plan."
12. Dobivamo savjet od pudlice Bili smo prilično jadni te noći. Utaborili smo se u šumi, stotinjak metara od glavne ceste, na močvarnoj čistini koju su lokalni klinci očito koristili za tulume. Tlo je bilo posuto spljoštenim limenkama od sokova i masnim omotima iz brze prehrane. Uzeli smo nešto hrane i deke od tete Em, ali nismo se usudili zapaliti vatru kako bi nam se vlažna odjeća osušila. Furije i Meduza pružile su nam dovoljno uzbuđenja za jedan dan. Nismo željeli privući nikoga više. Odlučili smo spavati u smjenama. Prijavio sam se za prvu stražu. Annabeth se sklupčala na dekama i zahrkala čim joj je glava dotakla tlo. Grover je pomoću svojih letećih tenisica odlepršao do najniže debele grane na drvetu, naslonio se leđima na deblo i zurio u noćno nebo. "Slobodno spavaj", rekao sam mu. "Probudit ću te ako iskrsne nekakva nevolja." Kimnuo je, ali i dalje je gledao u daljinu. "Ovo me rastužuje, Percy." "Što te rastužuje? To što si se prijavio za ovu glupu potragu?" "Ne. Ovo me rastužuje." Pokazao je prema smeću na zemlji. "I nebo. Ne možeš čak ni vidjeti zvijezde. Zagadili su nebo. Ovo je grozno doba za satire." "Aha, je. Pretpostavljam da bi se trebao baviti zaštitom okoliša." Bljesnuo je pogledom prema meni. "Samo se ljudi time ne bave. Tvoja vrsta tako brzo guši svijet... ah, nema veze. Besmisleno je o tome govoriti čovjeku. Ako se ovako nastavi, nikada neću pronaći Pana." "Parna? Kao onaj prašak za paniranje hrane?" "Pan!" ozlojeđeno je viknuo. "P-A-N. Veliki bog Pan! Što misliš, zašto mi treba tragačka dozvola?" Neobičan vjetar zašuška čistinom, nakratko odnoseći smrad smeća i nečistoće. Donio je miris šumskih jagoda i divljeg cvijeća i čiste kišnice, stvari koje su nekoć mogle biti u ovoj šumi. Odjednom sam osjetio nostalgiju prema nečem što nikad nisam ni doživio. "Pričaj mi o traganju." Grover me oprezno pogledao, kao da se boji da sam se samo šalio. "Bog divlje prirode nestao je prije dvije tisuće godina", rekao mi je. "Jedan je mornar blizu obale Efeza čuo zagonetni glas koji je dovikivao s obale: 'Reci im da je veliki bog Pan umro!' Kad su ljudi čuli tu vijest, povjerovali su. Sve otada oni pljačkaju njegovo kraljevstvo. Ali za satire, Pan je naš gospod i gospodar. Štitio je nas i sva divlja mjesta na planetu. Mi odbijamo povjerovati da je umro. U svakoj generaciji, najhrabriji satiri posvećuju svoj
život potrazi za Panom. Pretražuju zemlju, istražuju sva netaknuta mjesta, nadajući se kako će pronaći gdje je skriven i probuditi ga iz njegova sna." "I ti želiš biti tragač." "To je moj životni san", reče on. "Moj otac je bio tragač. I moj ujak Ferdinand... vidio si onaj kip tamo—" "Oh, da, žao mi je." Grover odmahne glavom. "Ujak Ferdinand je znao koliko riskira. A isto tako i moj tata. Ali ja ću uspjeti. Ja ću biti prvi tragač koji će se vratiti živ." "Čekaj malo - prvi?" Grover izvadi sviralu iz džepa. "Nijedan tragač se nikad nije vratio. Jednom kad odu, iščeznu. Nikada poslije ih nitko nije vidio žive." "Nijednog u dvije tisuće godina?" "Nijednog." "A tvoj tata? Zar ne znaš ništa o tome što je bilo s njim?" "Ništa." "A i dalje želiš ići", rekao sam, zapanjen. "Mislim, zar stvarno misliš da ćeš baš ti pronaći Pana?" "Moram to vjerovati, Percy. Svaki tragač to vjeruje. To je jedino što nas čuva od očaja kad gledamo što su ljudi učinili svijetu. Moram vjerovati da se Pan još može probuditi." Zurio sam u narančastu izmaglicu na nebu i pokušavao shvatiti kako Grover može slijediti san koji se činio tako beznadnim. A opet, zar sam ja nešto bolji? "Kako ćemo ući u Podzemlje?" upitao sam ga. "Mislim, kakve su nam uopće šanse protiv boga?" "Ne znam", priznao je. "Ali tamo kod Meduze, dok si pretraživao njezin ured? Annabeth mi je rekla—" "Oh, zaboravio sam. Annabeth će smisliti pravi plan." "Nemoj biti takav prema njoj, Percy. Imala je stvarno težak život, ali dobra je osoba. Naposljetku, meni je oprostila..." Glas ga iznevjeri. "Što si htio reći?" upitao sam ga. "Što ti je oprostila?" Odjednom, Grover je bio jako zainteresiran za sviranje nota na svojoj frulici. "Čekaj malo", rekao sam. "Prvi put si radio kao čuvar prije pet godina. Annabeth je u kampu pet godina. Ona nije bila... Mislim, tvoj prvi zadatak kad je sve pošlo po krivu—" "Ne mogu o tome razgovarati", reče Grover, a njegova uzdrhtala donja usnica pokazivala je da će se rasplakati ako ga budem nagovarao. "Ali, kako sam rekao, tamo kod Meduze, Annabeth i ja smo se složili da se nešto čudno zbiva s ovom potragom. Nešto nije onako kako se čini." "Pa da, baš. Mene okrivljuju da sam ukrao gromovnik koji je maznuo Had." "Nisam na to mislio", reče Grover. "Fur - Ljubazne su se ponašale nekako suzdržano. Kao i gospođa Dodds na Akademiji Yancy... Zašto je čekala toliko dugo prije nego što te pokušala ubiti? A onda u autobusu, one jednostavno nisu bile onoliko agresivne kako su mogle biti." "Meni su se činile jako agresivne."
Grover odmahne glavom. "Pretraživale su nas i govorile: 'Gdje je? Gdje je to?'" "Tražile su mene", rekao sam. "Možda... ali Annabeth i ja, oboje smo imali osjećaj da nisu pitale za osobu. Pitale su 'Gdje je to?' Izgleda da su tražile neki predmet." "Ali to nema smisla." "Znam. Ali ako smo pogrešno razumjeli nešto u vezi s ovom potragom, a imamo samo devet dana da pronađemo gromovnik..." Pogledao me je kao da se nada da ću mu dati neke odgovore, ali ja nisam imao nijedan. Mislio sam o onome što je rekla Meduza: bogovi me koriste za svoje svrhe. Ono što me čeka gore je od okamenjivanja. "Nisam bio iskren prema tebi", rekao sam Groveru. "Nije mene briga za gromovnik. Pristao sam otići u Podzemlje zato da bih doveo natrag svoju majku." Grover odsvira nježnu notu na svojoj fruli. "To znam, Percy. Ali jesi li siguran da je to jedini razlog?" "Ne radim to zato da bih pomogao svom ocu. On ne mari za mene. Ne marim ni ja za njega." Grover me gledao sa svoje grane na drvetu. "Gle, Percy, ja nisam tako pametan kao Annabeth. Nisam ni hrabar kao ti. Ali prilično sam dobar u čitanju emocija. Tebi je drago što ti je tata živ. Drago ti je što te priznao, a dio tebe želi ga učiniti ponosnim. Zato si i poslao Meduzinu glavu na Olimp. Htio si da primijeti što si napravio." "Ma da? Pa, možda emocije kod satira funkcioniraju drukčije nego ljudske emocije. Jer nisi u pravu. Mene nije briga što on misli." Grover podigne nogu i osloni je na granu. "OK, Percy. Kako god hoćeš." "Usput, nisam ni napravio nešto s čim bi se vrijedilo hvaliti. Jedva smo izašli iz New Yorka, a već smo zapeli ovdje bez novaca i bez ideje o tome kako da dođemo na zapad." Grover se zagledao u noćno nebo, kao da razmišlja o tom problemu. "Što misliš o tome da ja preuzmem prvu smjenu, ha? Ti malo odspavaj." Htio sam prosvjedovati, ali on je počeo svirati Mozarta, tiho i nježno, i ja sam se okrenuo na drugu stranu. Oči su me bockale. Nakon nekoliko taktova Koncerta za klavir br. 12 već sam spavao. Sanjao sam da stojim u mračnoj spilji ispred goleme jame. Oko mene su se komešale nekakve sive sjenke, nekakvi šaputavi dronjci dima za koje sam nekako znao da su duhovi mrtvih. Zavlačili su mi se u odjeću, pokušavajući me povući, ali ja sam bio primoran hodati naprijed, do samog ruba bezdana. Od pogleda dolje mi se zavrtjelo. Jama je bila tako duboka i široka i tako potpuno crna da sam znao kako nema dna. Ipak sam osjećao da se nešto pokušava izdignuti iz tog ponora, nešto golemo i zlo. Mali heroju, odjekivao je razdragani glas duboko dolje u tami. Preslab, premlad, ali valjda ćeš i ti biti dovoljan. Glas je zvučao drevno - hladan i težak. Omatao se oko mene poput plahte od olova. Prevarili su te, dječače, govorio je.
Trampi se sa mnom. Ja ću ti dati to što želiš. Svjetlucavi lik zatreperio je iznad praznine: moja majka, zamrznuta u trenutku kad se rastvorila u zlatnu svjetlost. Lice joj je bilo iskrivljeno od bola, kao da joj Minotaur još uvijek stišće vrat. Njezine oči gledale su ravno u mene, moleći me: Idi! Pokušao sam viknuti, ali nisam imao glasa. Hladni smijeh odjekivao je iz bezdana. Nevidljiva sila gurala me naprijed. Uvući će me u jamu ako ne budem čvrsto stajao. Pomozi mi da ustanem, dječače. Glas je počeo zvučati silovitije. Donesi mi gromovnik. Gromom pogodi izdajničke bogove! Duhovi mrtvih šaptali su oko mene, Ne! Probudi se! Slika moje majke počne blijediti. Biće iz bezdana pojača svoj nevidljivi stisak oko mene. Tad sam shvatio da me ne namjerava povući dolje. Koristilo me da bi sebe izvuklo van. Dobro je, šaptalo je. Dobro je. Probudi se! šaptali su mrtvi. Probudi se! *** Netko me tresao. Otvorio sam oči, bio je dan. "Pa", reče Annabeth. "Zombi je živ." Tresao sam se od sna. Na prsima sam još osjećao stisak čudovišta iz bezdana. "Koliko dugo sam spavao?" "Dovoljno dugo da skuham doručak." Annabeth mi dobaci vrećicu kukuruznog čipsa s okusom sira iz zalogajnice tete Em. "A Grover je otišao u istraživanje. Pogledaj, pronašao je prijatelja." Imao sam problema s izoštravanjem slike. Grover je sjedio prekriženih nogu na deki, a u krilu mu je bilo nešto pahuljasto, prljavo i neprirodno. Ružičasta punjena životinja. Ne. Nije bila punjena. Bila je to prava ružičasta pudlica. Pudlica sumnjičavo zaštekće prema meni. Grover reče, "Ne, nije." Zatreptao sam. "Je li ti to... pričaš s tim čudom?" Pudlica zareži. "To čudo", upozori me Grover, "je naša karta za zapad. Budi pristojan prema njoj." "Zar možeš razgovarati sa životinjama?" Grover je ignorirao to pitanje. "Percy, upoznaj Gladiolu. Gladiola, Percy." Zabuljio sam se u Annabeth, misleći kako će ona puknuti od smijeha na ovu neslanu šalu koju mi je priredio, ali ona je izgledala potpuno ozbiljno.
"Neću se valjda pozdravljati s ružičastom pudlicom", rekao sam. "Zaboravi." "Percy", reče Annabeth. "Ja sam pozdravila pudlicu. Pozdravi pudlicu." Pudlica zareži. Pozdravio sam pudlicu. Grover je objasnio kako je nabasao na Gladiolu u šumi i kako su se zapričali. Pudlica je pobjegla od bogate obitelji iz toga kraja, a oni su ponudili nagradu od 200 dolara za njezin povratak. Gladiola se zapravo nije željela vratiti toj obitelji, ali bila je spremna učiniti to ako će time pomoći Groveru. "Kako Gladiola zna za nagradu?" pitao sam. "Čita oglase", rekao je Grover. "O, isse." "Naravno", rekoh. "Kako sam šašav." "Dakle, vratimo Gladiolu", objasni Annabeth svojim najboljim glasom za izlaganje strategije, "uzmemo novac i kupimo karte za Los Angeles. Jednostavno." Mislio sam o svojem snu - šaputavim glasovima mrtvih, o biću iz bezdana, o licu moje majke koje je blistalo dok se rastvarala u slapu zlatne svjetlosti. Sve me to možda čeka na zapadu. "Samo ne autobusom", oprezno rekoh. "Ne", složi se Annabeth. Pokazala je rukom niz brdo, prema željezničkim tračnicama koje sinoć zbog mraka nisam mogao vidjeti. "Do postaje ima manje od kilometra u ovom smjeru. Gladiola kaže da vlak za zapad kreće u podne."
13. Skočim u smrt Proveli smo dva dana u vlaku, jureći na zapad po brijegovima, preko rijeka, pokraj žutih žitnih polja. Nismo napadnuti ni jedan put, ali nisam se opustio. Osjećao sam se kao da putujemo u izlogu, da smo promatrani odozgo a možda i odozdo, da nešto samo čeka pravi trenutak. Nastojao sam ostati neprimijećen jer su se moje ime i slika pojavili na nekoliko naslovnica lokalnih novina koje sam vidio u vlaku. Trenton Register-News objavio je fotografiju koju je snimio onaj turist kad sam izašao iz Grayhoundovog autobusa. Imao sam divljački izraz u očima. Moj mač je izgledao kao svijetla mrlja u mojim rukama. Mogla je to biti i palica za bejzbol ili metalna šipka. Tekst ispod slike glasio je: Dvanaestogodišnji Percy Jackson, kojeg policija traži radi saslušanja u vezi s nestankom njegove majke na Long Islandu prije dva tjedna, snimljen je kako bježi iz autobusa u kojem je pristupio trima starijim putnicama. Autobus je eksplodirao na cesti u istočnom New Jerseyju neposredno nakon njegova bijega s poprišta. Na temelju iskaza očevidaca, policija vjeruje da dječak možda putuje u društvu dvoje tinejdžera. Njegov poočim Gabe Ugliano ponudio je novčanu nagradu za informacije koje bi mogle dovesti do njegova uhićenja. "Ne brini", rekla je Annabeth. "Policija smrtnika nikad nas neće pronaći." Ali nije zvučala kao da je baš uvjerena u to. Ostatak dana proveo sam ili hodajući gore-dolje duž vlaka (jer mije stvarno bilo teško mirno sjediti), ili gledajući kroz prozor. U jednom trenutku opazio sam obitelj kentaura kako galopira kroz polje pšenice, sa zapetim lukovima u rukama, kao da love ručak. Njihov sinčićkentaur, koji je bio veličine klinca iz drugog razreda na poniju, uhvatio je moj pogled i mahnuo mi. Osvrnuo sam se oko sebe po vagonu, ali nitko drugi to nije primijetio. Svi odrasli putnici gledali su u svoje laptope ili časopise. Drugi put, prije večeri, Mogao sam se zakleti šumama, a ovaj je bio poput zlata u zalasku bilo.
ugledao sam nešto veliko kako se kreće kroz šumu. da je to lav, jedino što lavovi ne žive u američkim veličine omanjeg kamiona. Krzno mu se presijavalo sunca. Onda je skočio među drveće i više ga nije
Novac koji smo dobili za nagradu što smo vratili pudlicu Gladiolu bio je dovoljan samo za karte do Denvera. Nismo mogli dobiti spavaće kabine, pa smo drijemali u svojim sjedalima. Vrat mi se ukočio. Trudio sam se ne sliniti dok spavam, jer je Annabeth sjedila odmah pokraj mene. Grover je stalno hrkao i blejao i budio me. Jednom se tako naglo okrenuo da mu je lažna cipela spala s kopita. Annabeth i ja brzo smo je uglavili natrag na mjesto, prije nego što je itko od drugih putnika išta primijetio.
"Dakle", upitala me Annabeth nakon što smo pričvrstili Groverovu cipelu. "Tko traži tvoju pomoć?" "Na što misliš?" "Maloprije, dok si spavao, mrmljao si: 'Neću ti pomoći'. Koga si sanjao?" Nisam znao bih li joj rekao ili ne. Već drugi put sam sanjao opaki glas iz jame. Ali to me toliko mučilo da sam joj ipak odlučio ispričati. Annabeth je dugo šutjela. "To ne zvuči kao Had. On se uvijek pojavljuje na crnom tronu i nikada se ne smije." "Ponudio mi je moju majku u zamjenu. Tko bi drugi to mogao učiniti?" "Pretpostavljam... ako je rekao 'Pomozi mi se se uzdignem iz Podzemlja'. Ako želi rat s Olimpljanima. Ali zašto bi od tebe tražio da mu doneseš gromovnik ako ga već ima?" Zatresao sam glavom, priželjkujući da barem znam odgovore. Mislio sam o onome što mi je Grover rekao, da se činilo kako su Furije u autobusu tražile neki predmet. Gdje je? Gdje je to? Možda je Grover osjetio moje emocije. Brektao je u snu, mrmljajući nešto o povrću, i okrenuo je glavu. Annabeth mu namjesti kapu tako da mu pokrije rogove. "Percy, ne možeš se pogađati s Hadom. Znaš to, zar ne? On je prijetvoran, bezosjećajan i pohlepan. Nije me briga ako su njegove Ljubazne ovaj put bile manje agresivne—" "Ovaj put?" upitao sam. "Hoćeš reći da si i prije naletjela na njih?" Rukom je automatski dotakla svoju ogrlicu. Gladila je bijelu perlicu s naslikanom jelkom, jednu od svojih uspomena na kraj ljeta. "Recimo samo da nemam simpatija za Gospodara mrtvih. Ne možeš doći u iskušenje da se pogađaš oko svoje mame." "Što bi ti napravila da je posrijedi tvoj tata?" "To je lako", reče ona. "Ostavila bih ga da istrune." "Ne misliš valjda ozbiljno?" Annabethine sive oči prodorno me pogledaju. Imala je isti onakav izraz kakav je imala u šumi u kampu kad je potegnula mač na paklenog tragača. "Moj tata me odbacivao još od dana mog rođenja, Percy", rekla je. "Nikad nije želio bebu. Kad me dobio, zamolio je Atenu da me uzme natrag i da me odgoji na Olimpu jer je on bio previše zauzet svojim poslom. Njoj se to nije svidjelo. Rekla mu je da heroje mora odgajati njihov smrtni roditelj." "Ali kako... Mislim, pretpostavljam da se nisi rodila u bolnici..." "Pojavila sam se na kućnom pragu svoga oca, u zlatnoj kolijevci, koju je s Olimpa spustio Zefir Zapadni Vjetar. Pomislio bi da će to moj tata zapamtiti kao čudesan događaj, zar ne? Ono, snimiti koju digitalnu fotografiju i tako to. Ali on je o mojem dolasku uvijek govorio kao o najnezgodnijoj stvari koja mu se dogodila u životu. Kad mi je bilo pet godina, on se oženio i
posve zaboravio Atenu. Oženio je 'pravu' smrtnu ženu i dobio dvoje 'prave' smrtne djece, i pokušavao se pretvarati da ja ne postojim." Zagledao sam se kroz prozor vlaka. Pokraj nas su prolazila svjetla uspavanog grada. Htio sam utješiti Annabeth, ali nisam znao kako. "Moja mama se udala za stvarno užasnog tipa", rekao sam joj. "Grover kaže da je to napravila kako bi mene zaštitila, kako bi me sakrila mirisom ljudske obitelji. Možda je i tvoj tata imao tako nešto na umu." Annabeth se i dalje igrala svojom ogrlicom. Vrtjela je zlatni pečatnjak koji je visio preko perlica. Palo mi je na pamet da bi to mogao biti prsten njezinog oca. Pitao sam se zašto ga nosi ako ga toliko mrzi. "Njega nije bilo briga za mene", reče ona. "Njegova žena - moja pomajka ponašala se prema meni kao da sam čudovište. Nije dopuštala da se igram s njezinom djecom. Moj tata se u svemu slagao s njom. Kad god bi se dogodilo nešto opasno - znaš, nešto s čudovištima - oboje bi me tako prijekorno gledali, tipa 'Kako se samo usuđuješ dovoditi našu obitelj u opasnost'. Naposljetku sam shvatila poruku. Nisam bila poželjna. Pobjegla sam." "Koliko si imala godina?" "Isto koliko sam imala kad sam ušla u kamp. Sedam." "Ali... nisi mogla sama prijeći čitav taj put do Brežuljka miješane krvi." "Ne, ne sama. Atena je pazila na mene, usmjeravala me prema pomoći. Stekla sam nekoliko neočekivanih prijatelja koji su pazili na mene, barem u tom kratkom razdoblju." Htio sam je pitati što se zapravo dogodilo, ali činilo se da su Annabeth preplavile tužne uspomene. Tako da sam samo slušao Groverovo dahtanje i zurio kroz prozor u mračna polja Ohija koja su jurila kraj nas. Potkraj našeg drugog dana u vlaku, 13. lipnja, osam dana prije ljetnog solsticija, prešli smo preko nekakvih zlatnih brežuljaka i preko rijeke Mississippi i stigli u St. Louis. Annabeth je istezala vrat kako bi vidjela visoki luk građevine Gateway Arch, koji je meni izgledao poput goleme ručke vrećice za shopping zataknute nad gradom. "Ja želim raditi ovakve stvari", uzdahnula je. "Kakve?" pitao sam. "Izgraditi nešto ovakvo. Jesi li ikada vidio Partenon, Percy?" "Samo na slikama." "Jednoga dana, ja ću ga vidjeti izbliza. Namjeravam izgraditi najveći spomenik bogovima ikad. Nešto što će trajati tisuću godina." Nasmijao sam se. "Ti? Arhitektica?" Ne znam zašto, ali meni je to bilo smiješno. Sama pomisao na Annabeth kako pokušava mirno sjediti i crtati cijeli dan. Obrazi joj porumene. "Da, arhitektica. Atena očekuje od svoje djece da stvaraju stvari, a ne da ih samo ruše do temelja, kao što radi jedan bog
zemljotresa kojeg bih mogla spomenuti." Gledao sam dolje u uzburkanu smeđu vodu Mississippija. "Oprosti", reče Annabeth. "To je bilo zločesto." "Zar ne možemo malo raditi zajedno?" zamolio sam je. "Mislim, zar Atena i Posejdon nikad nisu surađivali?" Annabeth je morala malo promisliti. "Pretpostavljam... kočije", sjetila se. "Moja mama ih je izmislila, ali Posejdon je stvorio konje od krijesti morskih valova. Tako da su očito surađivali kako bi ih dovršili." "Onda i mi možemo surađivati. Zar ne?" Ušli smo u grad. Annabeth je promatrala kako Gateway Arch zamiče iza hotela. "Pretpostavljam", konačno odgovori. Zaustavili smo se na željezničkoj postaji u centru grada. Glas iz zvučnika nas je obavijestio da imamo tri sata vremena do polaska za Denver. Grover se protegnuo. Prije nego što se stvarno probudio rekao je, "Hrana". "Hajde, kozoliki", reče Annabeth. "Razgledavanje grada." "Razgledavanje?" "Idemo vidjeti Gateway Arch", reče ona. "Ovo mi je možda jedina prilika da se popnem do vrha. Ideš ili ne ideš?" Grover slegne ramenima. "Valjda imaju neku zalogajnicu bez čudovišta." Gateway Arch je bio nekih kilometar od stanice. Kasno popodne red na ulazu nije bio jako dug. Probili smo se kroz gužvu u muzeju u podrumskom dijelu zgrade, promatrajući tendama prekrivena kola i drugo smeće s početka 19. stoljeća. Stvarno nije bilo baš uzbudljivo, ali Annabeth nam je stalno prepričavala zanimljive dogodovštine o tome kako je zgrada Archa izgrađena, a Grover mi je stalno dodavao žele-bombone, pa mi nije bilo loše. Ipak sam se stalno osvrtao motreći druge ljude u redu. "Njušiš li nešto?" pitao sam Grovera. Nakratko je izvukao nos iz vrećice s bombonima kako bi onjušio zrak. "Podzemlje", reče gadljivo. "Zrak u podzemlju uvijek smrdi kao čudovišta. Vjerojatno je sve u redu." Ali meni se činilo da nešto nije u redu. Imao sam osjećaj da ne bismo trebali biti ovdje. "E, ljudi", rekao sam. "Znate božje simbole moći?" Annabeth je bila zadubljena u čitanje o građevinskoj opremi korištenoj prilikom gradnje Archa, ali ipak me je pogledala. "Da?" "Pa, Had—" Grover se nakašlje. "Na javnom smo mjestu... Hoćeš reći, naš prijatelj odozdo?" "Ovaj, da", rekao sam. "Naš prijatelj od-jako-odozdo. Nema li on kapu poput one kakvu ima Annabeth?" "Misliš na Kacigu tame", reče Annabeth. "Aha, to je njegov simbol moći. Vidjela sam je točno kraj njegovog sjedala na sastanku vijeća tijekom zimskog solsticija." "On je bio tamo?"
Kimnula je. "To je jedino vrijeme kad mu je dopušteno posjetiti Olimp - na najmračniji dan u godini. Ali njegova kaciga je mnogo moćnija od moje kape nevidljivosti, ako je točno ono što sam čula..." "Pomoću nje on može postati sam mrak", potvrdio je Grover. "Može se pretvoriti u sjenku ili proći kroza zid. Ne možeš ga dodirnuti, ni vidjeti, niti čuti. A on može isijavati tako silan strah da od toga lako poludiš ili ti stane srce. Što misliš, zašto se sva razumna bića boje mraka?" "Ali onda... kako možemo znati da on nije upravo ovdje sada, da nas ne promatra?" upitao sam. Annabeth i Grover razmijene poglede. "Nikako", reče Grover. "Hvala, sad se puno bolje osjećam", rekao sam. "Imaš još koji plavi žele u toj vrećici?" Gotovo sam uspostavio kontrolu nad svojim prenapregnutim živcima kada sam ugledao sićušno dizalo kojim smo se trebali odvesti do vrha Archa, i znao sam da sam u neprilici. Mrzim skučene prostore. Od njih poludim. Nagurali smo se u dizalo s nekom debelom gospođom i njezinim psićem, čivavom koja je oko vrata imala dijamantnu ogrlicu. Pomislio sam da je to možda specijalna čivava-vodič slijepih, budući da čuvari na nju uopće nisu reagirali. Počeli smo se kretati prema gore, kroz luk građevine. Nikad se još nisam vozio dizalom koje se kreće ukoso, ali mom želucu se to nikako nije sviđalo. "Bez roditelja?" upitala nas je debela gospođa. Imala je prodorne oči; zubi su joj bili šiljasti i zamrljani od kave; nosila je široki šešir od trapera i traper-haljinu koja se na njoj toliko napinjala da je izgledala kao cepelin od plavog trapera. "Dolje su", reče Annabeth. "Boje se visine." "Oh, srčeka mala." Čivava je zarežala. Žena reče: "No, no, sinko. Pristojno se ponašaj." I pas je imao prodorne oči kao i gospodarica, inteligentne i opake. "Sinko", rekao sam ja. "Je li mu to ime?" "Ne", odgovorila je žena. Nasmiješila mi se kao da je time sve razjašnjeno. Promatračnica na vrhu Archa izgledala mi je kao konzerva s tepisonima. Kroz nizove malih prozora pružao se pogled s jedne strane na grad, a s druge na rijeku. Pogled je bio OK, ali ako mi se nešto sviđa manje od skučenih prostora, onda je to skučeni prostor na 180 metara visine. Brzo sam bio spreman za polazak odatle. Annabeth je i dalje pričala o strukturi potporanja i o tome kako bi ona napravila veće prozore, a dizajnirala bi i prozirni stakleni pod. Ona bi
vjerojatno tu rado stajala satima, ali, srećom, čuvar je objavio kako se promatračnica zatvara za nekoliko minuta. Usmjerio sam Grovera i Annabeth prema izlazu, ugurao ih u dizalo i upravo sam i ja htio ući kad sam shvatio da su još dva turista već unutra. Nema mjesta za mene. Čuvar je rekao, "Sljedećim dizalom, gospodine." "Idemo i mi van", rekla je Annabeth. "Pričekat ćemo drugo dizalo s tobom." Ali to bi samo stvorilo dodatnu zbrku i trajalo bi još dulje, pa sam rekao, "Nee, sve je u redu. Vidimo se dolje." I Grover i Annabeth izgledali su uznemireno, ali pustili su da se vrata dizala zatvore. Lift je nestao dolje niz kosinu. U prostoru promatračnice sada smo ostali samo ja, jedan mali dječak s roditeljima,čuvar i debela gospođa s čivavom. Nelagodno sam se osmjehnuo debeloj gospođi. Ona mi je uzvratila osmijeh, palucajući svojim račvastim jezikom između zuba. Čekaj malo. Račvasti jezik? Prije nego što sam stigao promisliti jesam li to dobro vidio, njezina čivava skočila je dolje i počela štektati na mene. "No, no, sinko", reče gospođa. "Zar ti se ovo čini kao zgodan trenutak? Pa vidi sve ove drage ljude oko nas." "Pesek!" rekao je dječak. "Vidi, pesek!" Roditelji su ga povukli natrag. Čivava je iskezila zube na mene, dok joj se oko crnih usana skupljala pjena. "Dobro, sine", uzdahnula je debela gospođa. "Kad već inzistiraš." Osjetio sam kako mi se led stvara u trbuhu. "Ovaj, jeste li upravo nazvali tog čivavu svojim sinom?" "Himera, dušo", ispravi me debela gospođa. "A ne čivava. Ljudi se često zabune." Zavrnula je svoje rukave od trapera, otkrivajući zelenu kožu prekrivenu ljušturama. Kad se opet nasmijala, vidio sam da su joj zubi postali kljove. Zjenice su joj postale uske i dugačke, kao u reptila. Čivava je glasnije zalajala, a sa svakim lavežom postajala je veća i veća. Prvo je došla na veličinu dobermana, a onda i na veličinu lava. Lavež je postao rika. Mali dječak je počeo vrištati. Roditelji su ga povukli prema izlazu, ravno na čuvara, koji je stajao, paraliziran, otvorenih usta gledajući u čudovište. Himera je sada bila tako visoka da su joj leđa zapinjala za strop. Imala je glavu lava s krvavo-crveno obrubljenom grivom, tijelo i kopita gigantske koze, a zmiju umjesto repa, tri metra dugu zvečarku koja je rasla ravno iz čupavog krzna. Dijamantna ogrlica bila joj je još oko vrata, a pseća markica, sada veličine tanjura, mogla se lako pročitati: HIMERA BIJESNA,
PLAMENO-RIGAČICA, OTROVNA - AKO JE NAĐETE MOLIMO NAZOVITE TARTAR - POZ. BR. 954. Shvatio sam da čak nisam ni otklopio svoj mač. Ruke su mi bile ukočene. Stajao sam na tri metra od Himerine krvave gubice i znao sam da će, čim se pomaknem, skočiti na mene. Zmijska gospođa ispusti siktavi zvuk koji je mogao biti i smijeh. "Neka ti bude čast, Percy Jackson. Gospodin Zeus mi rijetko dopušta da iskušam heroja s nekim od svojih potomaka. Jer ja sam Majka čudovišta, strašna Ehidna!" Zabuljio sam se u nju. Jedino što mi je palo na pamet bilo je: "Nije li to vrsta mravojeda?" Zaurlala je, njezino reptilsko lice postalo je smeđe i zeleno od bijesa. "Mrzim kad ljudi to govore! Mrzim Australiju! Nazvati tu smiješnu životinju mojim imenom. Zbog toga, Percy Jackson, moj sin će te uništiti!" Himera je napala, škrgućući svojim lavljim zubima. Uspio sam se izmaknuti u stranu i izbjeći ugriz. Završio sam odmah pokraj obitelji i čuvara, koji su sada svi vrištali, pokušavajući silom otvoriti vrata za slučaj opasnosti. Nisam mogao dopustiti da stradaju. Otvorio sam svoj mač, pretrčao na drugu stranu promatračnice i viknuo: "Hej, čivava!" Himera se okrenula brže nego što sam mislio da je moguće. Prije no što sam zamahnuo mačem, otvorila je gubicu, koja je smrdjela kao najveća rupa za roštilj na svijetu, i ispalila stup vatre ravno na mene. Zaronio sam prema podu prije udara. Tepison je izgorio u plamenu; vrućina je bila tako intenzivna da mi je skoro spalila obrve. Na mjestu gdje sam maloprije stajao sada je bila nazupčana rupa, izbušena u bočnoj stijenki Archa, a po njezinim rubovima dimio se otopljeni metal. Super, pomislio sam. Upravo smo propalili nacionalni spomenik. Brzac je sada bio blistava oštrica u mojoj ruci, i kad se Himera okrenula, udario sam je mačem po vratu. To je bila fatalna pogreška. Oštrica je bezopasno zaiskrila udarivši o pseću ogrlicu. Pokušao sam povratiti ravnotežu, ali bio sam toliko zaokupljen obranom od bijesnih lavljih usta da sam potpuno zaboravio na rep u obličju zmije, sve dok se nije ovio oko mene poput biča i zaronio svoje očnjake u list moje noge. Čitava noga mi je gorjela. Pokušao sam zabiti Brzaca u Himerina usta, ali zmijski rep mi se omotao oko gležnjeva i srušio me, a mač mi je izletio iz ruke, odletjevši kroz rupu u Archu ravno dolje prema rijeci Mississippi. Uspio sam se osoviti na noge, ali znao sam da sam izgubio. Bio sam razoružan. Osjećao sam kako mi se smrtonosni otrov penje u prsa. Sjetio sam se kako mi je Hiron rekao daće mi se Anakluzmos uvijek vratiti, ali u mom džepu nije bilo olovke. Možda je pao predaleko. Možda se vraća samo kad je u obličju keramičke olovke. Nisam znao, a očito neću dovoljno dugo živjeti kako bih to doznao.
Ustuknuo sam prema rupi u zidu. Himera je krenula prema meni, ričući, pramenovi dima sukljali su joj iz usta. Zmijska gospođa, Ehidna, zakikotala se. "Ne rade više onakve heroje kao prije, ha, sine?" Čudovište je zarežalo. Činilo se da mu se ne žuri dokrajčiti me, sada kad sam poražen. Pogledom sam potražio čuvara i onu obitelj. Mali dječak se skrivao iza tatinih nogu. Moram zaštititi te ljude. Ne mogu samo... poginuti. Pokušao sam nešto smisliti, ali čitavo tijelo mi je gorjelo iznutra. U glavi mi se vrtjelo. Nisam imao mač. Ispred mene je golemo čudovište koje riga vatru i njegova majka. I bilo me je strah. Nisam imao druge mogućnosti, pa sam stao na rub rupe. Daleko, daleko dolje svjetlucala se rijeka. Ako poginem, hoće li i čudovišta nestati? Hoće li ostaviti na miru ove ljude? "Ako si stvarno Posejdonov sin", prosiktala je Ehidna, "nećeš se bojati vode. Skoči, Percy Jackson. Pokaži mi da ti voda ne škodi. Skoči i dohvati svoj mač. Dokaži čija krv teče tvojim žilama." Aha, svakako, pomislio sam. Negdje sam čitao da je skočiti u vodu s visine nekoliko katova isto kao da skočiš na tvrdi asfalt. S ove visine, razletjet ću se pri udaru kao mrlja. Himerina usta počela su plamtjeti crvenim sjajem, zagrijavajući se za sljedeći udar plamena. "Nemaš vjere", reče mi Ehidna. "Ne vjeruješ bogovima. Ne mogu tebe za to kriviti, mala kukavice. I bolje je da odmah pogineš. Bogovi su nevjerni. Otrov ti je u srcu." Imala je pravo: umirao sam. Nitko me ne može spasiti, čak ni bogovi. Koraknuo sam unatrag i pogledao prema vodi. Sjetio sam se toplog sjaja tatinog osmijeha dok sam bio beba. Sigurno me vidio. Sigurno me došao posjetiti dok sam još bio u kolijevci. Sjetio sam se rotirajućeg zelenog trozupca koji se pojavio nad mojom glavom one noći kad smo uhvatili zastavu, kad me Posejdon priznao za sina. Ali ovo nije more. To je Mississippi, mrtvo središte Sjedinjenih Američkih Država. Nema ovdje Boga mora. "Umri, nevjerniče", zahropće Ehidna, a Himera ispali plameni stup prema mojem licu. "Oče, pomozi", zamolio sam. Okrenuo sam se i skočio. Odjeća mi je gorjela, otrov mi je kolao tijelom, padao sam ravno prema rijeci.
14. Postajem slavni bjegunac Volio bih vam reći da sam doživio duboko otkrivenje na svom putu prema dolje, da sam se suočio s vlastitom smrću, nasmijao se u lice smrti i tako dalje. Istina? Moja jedina misao bila je: Aaaaaaggghhhh! Rijeka mi se približavala brzinom kamiona. Vjetar mi je otkinuo zrak iz pluća. Tornjevi i neboderi i mostovi prevrtali su mi se pred očima i nestajali. A onda: Flaaaa-buuuum! Sve se zabijelilo od mjehurića. Potonuo sam kroz mrak, siguran da ću završiti ispod pet metara mulja i ostati tamo zauvijek. Ali udar u vodu nije bolio. Sada sam propadao polako, mjehurići su se vitlali uvis prolazeći mi pored prstiju. Bez ikakva zvuka, dotaknuo sam riječno dno. Som veličine mog očuha odvijugao je dalje u tamnu vodu. Oblaci mulja i odvratnog smeća - boce od piva, stare cipele, plastične vrećice - kovitlali su se oko mene. U tom trenutku shvatio sam nekoliko stvari: prvo, nisam se pretvorio u palačinku. Nisam ni spržen. Više nisam osjećao čak ni Himerin otrov kako mi ključa u žilama. Bio sam živ, što je dobro. Druga spoznaja: nisam bio mokar. Mislim, mogao sam osjetiti hladnoću vode. Mogao sam vidjeti na kojim mi je mjestima vatra progorjela odjeću. Ali kad bih dotaknuo vlastitu košulju, osjećao sam da je potpuno suha. Gledao sam smeće koje je plutalo oko mene i pokupio neki stari upaljač. Nema šanse, pomislio sam. Upalio sam upaljač. Zaiskrio je. Tanašni plamen pojavio se, točno tu, na dnu Mississippija. Dohvatio sam gnjecavi papir od hamburgera iz vodene struje i papir je smjesta postao suh. Zapalio sam ga bez ikakvih problema. Čim sam ga pustio iz ruke, vatra je utrnula. Papir se ponovno pretvorio u mokro, sluzavo smeće. Čudno. Ali najčudnija misao sinula mi je tek na kraju: ja dišem. Bio sam ispod vode i disao sam normalno. Uspravio sam se, mulj mi je bio preko koljena. Noge su mi se pomalo tresle. Ruke su mi drhtale. Trebao sam biti mrtav. Činjenica što nisam bio mrtav djelovala mi je kao... pa, kao čudo. Zamišljao sam ženski glas, glas koji je zvučao poput maminog: Što kažeš na ovo, Percy? "Ovaj... hvala." Pod vodom, zvučao sam kao na snimci, kao da sam puno stariji. "Hvala ti... Oče." Nema odgovora. Samo smeće nošeno tamnom strujom niz rijeku, golemi som koji klizi kraj mene i odsjaj zalazećeg sunca na površini vode visoko gore, od kojeg je sve poprimilo boju karamele.
Zašto me Posejdon spasio? Što sam više mislio o tome, više sam se sramio. Dakle, nekoliko puta mi se već posrećilo. Protiv nečeg kao što je Himera nikad nisam imao nikakve šanse. Oni jadni ljudi u Archu sigurno su već tostirani. Nisam ih uspio zaštititi. Nisam bio heroj. Možda bih jednostavno trebao ostati ovdje dolje, s ovim somom, i pridružiti se ribama riječnog dna. Fump-fump-fump. Kotač parobroda na lopate zabućkao je iznad mene, kovitlajući blato u vodi. Tamo, ni metar od mene, bio je moj mač, blistava brončana drška virila je iz mulja. Ponovno sam začuo ženski glas: Percy, uzmi mač. Tvoj otac vjeruje u tebe. Ovaj put sam znao da glas ne dopire iz moje glave. Nisam ga zamišljao. Njezine riječi kao da su dopirale odasvud, šireći se kroz vodu poput dupinova sonara. "Gdje si?" glasno sam zazvao. I onda, kroz tamnu vodu, ugledao sam je - ženu boje vode, poput duha u vodenoj struji, kako pluta baš iznad mača. Imala je dugu valovitu kosu, a njezine oči, jedva vidljive, bile su zelene kao i moje. Knedla mi se stvorila u grlu. "Mama?" rekao sam. Ne, dijete, samo glasnica, iako ni sudbina tvoje majke nije tako beznadna kao što misliš. Otiđi na plažu u Santa Monici. "Što?" To je volja tvojega oca. Prije nego se spustiš u Podzemlje, moraš otići u Santa Monicu. Molim te, Percy, ne mogu dugo ostati. Rijeka je ovdje suviše nečista za mene. "Ali..." Bio sam siguran da je ta žena bila moja majka, ili se bar pojavila kao njezina prikaza. "Tko - kako si—" Toliko sam toga htio pitati da su mi riječi zapele u grlu. Ne mogu ostati, hrabri, reče žena. Ispružila je ruke prema meni i osjetio sam kako me voda dotakla po licu, poput poljupca. Moraš otići u Santa Monicu! I Percy, ne vjeruj darovima... Glas joj je izblijedio. "Darovima?" upitao sam. "Kakvim darovima? Čekaj!" Još jednom je pokušala progovoriti, ali zvuka nije bilo. Njezina slika je nestala. Ako je to bila moja majka, ponovno sam je izgubio. Osjećao sam se kao da se utapam. Jedini problem bio je u tome što sam bio imun na utapanje. Tvoj otac vjeruje u tebe, tako je rekla. Nazvala me i hrabrim... osim ako se možda obraćala somu. Zagazio sam prema Brzacu i zgrabio ga za dršku. Himera je možda i dalje tamo, sa svojom zmijskom, debelom majkom, čeka da me dokrajči. U
najmanju ruku, trebala bi stići barem smrtna policija i pokušati dokučiti tko je probušio rupu u Archu. Ako me pronađu, sigurno će me htjeti svašta pitati. Stavio sam kapicu na svoj mač, zabio olovku natrag u džep. "Hvala ti, Oče", opet sam rekao tamnoj vodi. Onda sam se odgurnuo od blatnog dna i zaplivao prema površini. Isplivao sam točno pokraj plutajućeg McDonald'sa. Kompleks zgrada dalje, sva vozila hitne pomoći iz St. Louisa opkolila su Arch. Policijski helikopteri kružili su zrakom. Gomila promatrača podsjetila me na Times Square u novogodišnjoj noći. Jedna djevojčica vikne: "Mama! Ovaj dečko je izašao iz rijeke." "To je lijepo, dušo", reče njezina majka, istežući vrat kako bi promatrala ambulantna kola. "Ali on je suh!" "To je lijepo, dušo." Televizijska novinarka govorila je u kameru: "Vjerojatno nije riječ o terorističkom napadu, rekli su nam, ali istraga je još u ranoj fazi. Šteta je, kao što vidite, veoma ozbiljna. Pokušavamo doći do nekih preživjelih, kako bismo dobili izravna svjedočanstva o osobi koja je pala s Archa." Preživjeli. Osjetio sam val olakšanja. Možda su se onaj čuvar i obitelj s dječakom izvukli. Nadao sam se da su Annabeth i Grover dobro. Pokušao sam se progurati kroz gužvu kako bih vidio što se zbiva unutar zone koju je okružila policija. "...jedan tinejdžer", govorio je drugi izvjestitelj. "Channel Five doznaje kako je nadzorna kamera snimila tinejdžera koji je podivljao u promatračnici, te nekako uzrokovao ovu neobičnu eksploziju. Teško je povjerovati, John, ali to je ono što smo čuli. Ponovno ponavljam, zasad se čini da nitko nije stradao..." Ustuknuo sam unatrag, trudeći se ne podizati glavu. Trebao sam proći čitav taj dugi put uzduž policijske linije. Policajci u civilu i novinski izvjestitelji bili su posvuda. Gotovo sam izgubio nadu da ću ikada pronaći Annabeth i Grovera kad je poznati glas zameketao, "Perrr-cy!" Okrenuo sam se i bio uhvaćen u Groverov medvjeđi zagrljaj - ili kozji zagrljaj. Rekao je, "Mislili smo da si otišao Hadu na teži način!" Annabeth je stajala iza njega, trudeći se izgledati ljutito, ali činilo se da je čak i njoj drago što me vidi. "Ne možemo te ostaviti ni na pet minuta! Što se dogodilo?" "Izgleda da sam pao." "Percy! S visine od 189 metara?"
Iza nas, policajac je viknuo: "Mjesta!" Gužva se razmaknula, a par bolničara izjurio je gurajući ženu na nosilima. Odmah sam je prepoznao bila je to majka malog dječaka iz promatračnice. Govorila je, "I onda je taj veliki pas, golema čivava koja bljuje vatru—" "U redu, gospođo", rekao je bolničar. "Samo se smirite. Vaša obitelj je dobro. Vaš lijek će brzo početi djelovati." "Nisam ja luda! Taj dečko je iskočio kroz rupu i čudovište je nestalo." Onda me ugledala. "Evo ga! To je taj dečko!" Brzo sam se okrenuo i povukao za sobom Annabeth i Grovera. Nestali smo u gužvi. "Što se događa?" inzistirala je Annabeth. "Je li ona govorila o čivavi iz dizala?" Ispričao sam im cijelu priču o Himeri, Ehidni, svom skoku iz visine i poruci koju sam dobio od dame pod vodom. "Oho-ho", reče Grover. "Moramo te odvesti u Santa Monicu! Ne možeš ignorirati poruku svoga oca." Prije nego što je Annabeth uspjela odgovoriti, prošli smo pokraj drugog izvjestitelja koji je javljao najnovije vijesti i ja sam se gotovo smrznuo u mjestu kada je rekao: "Percy Jackson. Tako je, Dan. Channel Twelve doznaje da dječak koji je možda izazvao ovu eksploziju odgovara opisu mladića kojega vlast traži zbog ozbiljne autobusne nesreće koja se dogodila prije tri dana u New Jerseyju. Vjeruje se također kako dječak putuje na zapad. Za naše gledatelje koji ovaj prijenos prate od kuće, evo i fotografije Percyja Jacksona." Zaklonili smo se iza reporterskog kombija i kliznuli niz uličicu. "Idemo po redu", rekoh Groveru. "Moramo se izvući iz grada!" Nekako smo uspjeli neprimijećeni stići do željezničke postaje. Ukrcali smo se na vlak upravo prije nego što je krenuo za Denver. Dok se spuštao mrak, vlak se kotrljao prema zapadu, a policijska svjetla još su pulsirala na horizontu St. Louisa iza nas.
15. Bog nam kupuje cheeseburgere Sljedećeg jutra, 14. lipnja, sedam dana prije solsticija, naš vlak je ušao u Denver. Nismo jeli još od večere prethodnog dana, u vagon-restoranu, negdje u Kansasu. Otuširali se nismo još od Kampa miješane krvi, i bio sam siguran da se to i vidi. "Pokušajmo kontaktirati Hirona", reče Annabeth. "Želim mu ispričati o tvom razgovoru s riječnim duhom." "Ne možemo koristiti telefon, zar ne?" "Ja i ne govorim o telefonu." Lutali smo po centru grada nekih pola sata, iako nisam točno znao što to Annabeth traži. Zrak je bio vruć i suh, što je bilo neobično nakon sve one vlage u St. Louisu. Kamo god bismo se okrenuli,činilo mi se da planinski lanac Rocky Mountainsa gleda u mene, poput plimnog vala koji će svaki čas udariti u grad. Konačno smo našli praznu samoposlužnu praonicu za automobile. Skrenuli smo prema pregradi koja je bila najdalje od ulice, pazeći da ne naiđe kakvo policijsko vozilo. Bili smo troje tinejdžera koji bauljaju po autopraonici bez automobila; svakom policajcu koji zavređuje svoje krafne bilo bi jasno da nešto smjeramo. "Što mi zapravo radimo?" upitao sam kad je Grover dohvatio štrcaljku. "Trebam 75 centa", progunđao je. "Imam još samo dvaput po 25 centa. Annabeth?" "Ne gledaj u mene", reče ona. "Sve sam potrošila u vagonrestoranu." Izvadio sam iz džepa posljednji sitniš i dao Groveru 25 centa, nakon čega su mi ostala dva novčića i jedna drahma iz Meduzine kuće. "Odlično", reče Grover. "Možemo to i s bocom na pumpicu, naravno, ali onda veza nije toliko dobra, a i ruka mi se umori od pumpanja." "O čemu ti to govoriš?" On ubaci novčiće u aparat i podesi štrcaljku na FINO RASPRSKAVANJE. "O slanju I-poruke." "Kakve poruke?" "Iris-poruke", reče Annabeth. "Boginja duge Iris prenosi poruke bogovima. Ako znaš kako je trebaš pitati, i ako ona nije previše zauzeta, učinit će istu uslugu i mješancima." "Dozivaš boginju štrcaljkom?" Grover usmjeri štrcaljku u zrak i voda počne prskati gustim mlazom sitnih kapljica. "Osim ako ti znaš bolji način da napraviš dugu." I bez greške, svjetlost kasnog popodneva počela se prelamati kroz vodene čestice i stvarati dugine boje.
Annabeth ispruži preda mnom svoj dlan. "Molim jednu drahmu." Dao sam joj drahmu. Ona podigne novčić iznad glave. "O, boginjo, prihvati naš dar." Potom baci drahmu u dugu. Nestala je u zlatnom treptaju svjetlosti. "Brežuljak mješane krvi", izdiktira Annabeth. Nekoliko trenutaka ništa se nije događalo. A potom sam kroz vodenu paru ugledao polja jagoda i tjesnac Long Islanda u daljini. Činilo se da smo na trijemu Velike kuće. Naslonjen na ogradu, leđima okrenut prema nama, stajao je plavokosi lik u kratkim hlačicama i narančastoj majici bez rukava. Držao je brončani mač i činilo se da napeto promatra nešto dolje na livadi. "Luke!" pozvao sam ga. Okrenuo se, širom otvorenih očiju. Mogao sam se zakleti da stoji pola metra od mene iza zaslona od vodenih kapljica, jedino što sam mogao vidjeti samo onaj dio njega koji je bio točno iza duge. "Percy!" Njegovo lice s ožiljkom razvuklo se u osmijeh. "Je li to i Annabeth? Hvala bogovima! Jeste li vi dobro?" "Mi smo... uf... dobro", zamuca Annabeth. Luđački je natezala svoju prljavu majicu i pokušavala popraviti kosu koja joj je padala na lice. "Mislili smo Hiron - hoću reći—" "On je dolje kod bungalova." Lukeov osmijeh nestane. "Imamo nekih problema s kamperima. Slušajte, je li s vama sve u redu? Je li Grover OK?" "Tu sam, evo me", javi se Grover. Pomaknuo je cijev štrcaljke na drugu stranu i stao tako da ga Luke vidi. "Kakvih problema imate?" Baš tada se veliki Lincoln Continental uveze u praonicu. Iz zvučnika u automobilu treštao je hip-hop do daske. Automobil se uparkirao točno u susjedni pregradak, a basevi iz zvučnika vibrirali su tako jako da nam je asfalt pod nogama podrhtavao. "Hiron je morao - kakva je to buka?" vikao je Luke. "Ja ću se pobrinuti za to!" doviknula mu je Annabeth, a činilo se kao da je jedva čekala da mu se makne s vidika. "Grover, dođi ovamo!" "Što?" reče Grover. "Ali—" "Daj Percyju taj šmrk i dolazi ovamo!" zapovjedila je. Grover promrmlja nešto o tome da je teže shvatiti cure nego Proročište iz Delfa, potom mi uruči štrcaljku i ode za Annabeth. Namjestio sam šmrk tako da se i dalje vidi duga i kroz nju Luke. "Hiron je otišao smirivati borbu", vikao mi je Luke nadglasavajući glazbu. "Ovdje je prilično napeto, Percy. Pročulo se o zahlađenju odnosa između Zeusa i Posejdona. Još ne znamo tko je to razglasio - vjerojatno isti onaj gad koji je pozvao paklenog tragača. Sada kamperi počinju zauzimati
strane. Sve izgleda kao da ponovno počinje Trojanski rat. Afrodita, Ares i Apolon podržavaju Posejdona, više-manje. Atena podržava Zeusa." Stresao sam se na pomisao da bi ekipa iz Clarissinog bungalova bila na strani moga tate, iz bilo kojeg razloga. Iz susjednog pregratka dopirali su zvukovi svađe između Annabeth i nekog tipa, a onda se glazba drastično stišala. "Onda, kako ste, svi skupa?" pitao me je Luke. "Hironu će biti žao što nije bio tu." Ispričao sam mu gotovo sve, uključujući i svoje snove. Bilo mi je tako drago što ga vidim, što se osjećam kao da sam ponovno u kampu makar na nekoliko minuta, tako da nisam bio svjestan koliko dugo sam pričao sve dok se nije oglasio signal iz automatske prskalice, a ja shvatio da imam još samo minutu prije nego što se voda ugasi. "Volio bih da sam s vama", reče mi Luke. "Bojim se da vam mi odavde ne možemo puno pomoći, ali slušaj... sigurno je Had uzeo gromovnik. Bio je na Olimpu tijekom zimskog solsticija. I ja sam bio tamo, kao pratitelj ostalih na izletu, i vidjeli smo ga." "Ali Hiron je rekao da bogovi ne mogu sami jedan drugome uzeti magični predmet." "To je istina", reče Luke, zabrinutog lica. "Ipak... Had ima kacigu tame. Kako bi se itko drugi mogao ušuljati u odaju s tronovima i ukrasti gromovnik? Za to moraš biti nevidljiv." Obojica smo ušutjeli, sve dok Luke nije shvatio što je upravo izgovorio. "Ej, hej", pobunio se. "Nisam mislio na Annabeth. Ona i ja smo puno toga zajedno prošli. Ona ne bi nikada... Mislim, ona mi je poput mlađe sestrice." Pitao sam se bi li se njoj svidio takav opis. U pregratku do nas glazba je potpuno prestala. Muškarac je užasnuto vrisnuo, vrata automobila s treskom su se zalupila, i Lincoln je odjurio van iz praonice. "Bolje da odeš pogledati što je to bilo", reče Luke. "Slušaj, nosiš li leteće cipele? Bilo bi mi drago znati da su ti od koristi." "Oh... uh, da!" Nastojao sam ne zvučati poput lažljivca. "Aha, da, dobro dođu." "Stvarno?" Nasmiješio se. "Pašu ti i sve?" Voda se ugasila. Vodena para u zraku je nestajala. "Pa, pazite na sebe tu u Denveru", vikao je Luke, a njegov glas je postajao sve tiši. "I reci Groveru da će ovaj put biti bolje! Nitko se neće pretvoriti u jelku samo ako on—" Ali vodena zavjesa je potpuno nestala i Lukeov lik iščezao je u ništavilo. Bio sam sam u mokroj, praznoj pregradi autopraonice. Annabeth i Grover došli su iza ugla, smijući se, ali prestali su se smijati kad su ugledali moje lice. Annabethin osmijeh izblijedi. "Što se dogodilo, Percy? Što je Luke rekao?" "Ne baš puno toga", lagao sam. Trbuh mi je bio prazniji od bungalova Velike trojice. "Hajde, idemo potražiti neku večeru." Nekoliko minuta poslije sjedili smo u odjeljku blještavog kromiranog restorana brze prehrane. Svugdje oko nas obitelji su jele hamburgere i pijuckale pivo i sokove. Konačno nam priđe konobarica. Sumnjičavo podigne obrvu. "Onda?"
Rekoh, "Mi, ovaj, želimo naručiti večeru." "Imate li, vi klinci, novaca za to?" Groverova donja usnica zadrhti. Prepao sam se da će početi meketati ili još gore, da će početi jesti linoleum. Annabeth je izgledala kao da će se onesvijestiti od gladi. Pokušavao sam smisliti nekakvu plačljivu priču za konobaricu kad je tutnjava potresla čitavu zgradu; motocikl veličine slonove bebe zaustavio se odmah uz rub pločnika. Svaki razgovor u restoranu utihne. Glavno svjetlo motocikla je svijetlilo crvenim sjajem. Na spremniku za gorivo bili su naslikani plamičci vatre, a sa svake strane klatila se po jedna futrola za pištolj, zajedno s pištoljima. Naslon motora bio je presvučen kožom - ali kožom koja je izgledala kao... pa, kao bjelačka ljudska koža. Tip na motoru mogao je nastupati na hrvačkim paradama. Bio je odjeven u crvenu majicu koja mu je isticala mišiće, crne traperice i crnu kožnu jaknu, a oko bedra mu je bio privezan lovački nož. Nosio je crvene sunčane naočale, priljubljene uz glavu, i imao je najokrutnije, najbrutalnije lice koje sam ikada vidio - naočito, pretpostavljam, ali opako - s nauljenom crnom gangsterskom frizurom i obrazima izbrazdanim ožiljcima iz brojnih, brojnih bitaka. Najčudnije je bilo to što sam osjećao da odnekud poznajem to lice. Kad je ušao u restoran, za njim je ušao i vrući, suhi vjetar. Svi u restoranu su ustali, kao da su hipnotizirani, ali motociklist je odmahnuo rukom i svi su ponovno sjeli. Svi su se vratili svojim razgovorima. Konobarica je trepnula, kao da je netko upravo pritisnuo tipku za premotavanje unatrag u njezinoj glavi. Ponovno nas je upitala: "Imate li, vi klinci, novaca za to?" Motociklist reče, "Ja plaćam." Sjeo je u naš odjeljak, koji je za njega bio znatno premalen, i pritisnuo Annabeth sasvim do prozora. Pogledao je konobaricu koja je gledala u njega otvorenih usta i rekao joj: "Jeste li još prisutni?" Uperio je prst u nju, a ona se ukočila. Okrenula se kao da ju je netko zavrtio, te odmarširala prema kuhinji. Motociklist pogleda u mene. Nisam mu mogao vidjeti oči kroz crvene naočale, ali loši osjećaji mi počnu ključati u trbuhu. Bijes, prezir, gorčina. Poželio sam udariti šakom u zid. Poželio sam se potući s nekim. Što si ovaj tip umišlja, tko je on? Izopačeno mi se nasmiješio. "Znači, ti si mali od onog Algaša, ha?" Trebao sam valjda biti iznenađen, ili preplašen, ali umjesto toga osjećao sam se kao kad gledam u svog poočima Gabea. Htio sam tom tipu razbiti glavu. "Što to tebe briga?" Annabeth bljesne očima prema meni, upozoravajući. "Percy, to je—" Motociklist podigne ruku. "Ma sve u redu", reče. "Ne smeta mi malo drskosti. Dok god ne zaboraviš 'ko je gazda. Znaš 'ko sam, mali rođače?"
Tada mi sine zbog čega mi je taj tip izgledao poznato. Imao je isti prepredeni izraz kao i neki klinci iz Kampa miješane krvi, oni iz bungalova broj pet. "Ti si Clarissin tata", rekao sam. "Ares, bog rata." Ares se naceri i skine sunčane naočale. Tamo gdje su mu trebale biti oči bila je sama vatra, prazne duplje iz kojih su sijale minijaturne nuklearne eksplozije. "Tako je, bijedniče. Čujem da si slomio Clarissino koplje." "Sama je to tražila." "Vjerojatno. To je u redu. Ne bijem ja bitke svoje djece, znaš? Zašto sam ovdje čuo sam da ste u gradu. Imam mali prijedlog za vas." Konobarica se vrati s poslužavnicima prepunim hrane - cheesburgerima, pomfrijem, kolutovima luka i čokoladnim shakeovima. Ares joj uruči nekoliko zlatnih drahmi. Ona uznemireno pogleda u novčiće. "Ali, ovo nisu..." Ares izvuče svoj veliki nož i počne njime čistiti nokte. "Imaš nekih problema, mala?" Konobarica proguta slinu, pa ode sa zlatnim novcem. "Ne možeš tako", rekao sam Aresu. "Ne možeš bez veze prijetiti ljudima nožem." Ares se glasno nasmije. "Ti to mene zezaš? Kako volim ovu državu. Najbolje mjesto nakon Sparte. Zar ti ne nosiš oružje, bijedniče? Trebao bi. Opasno je ovdje. Što me dovodi do mojeg prijedloga. Trebam uslugu od vas." "Kakvu uslugu ja mogu učiniti bogu?" "Nešto što bog nema vremena obaviti sam. Ništa posebno. Ostavio sam svoj štit u napuštenom vodenom parku, tu u gradu. Išao sam na mali... spoj s prijateljicom. Prekinuli su nas. Ostavio sam svoj štit. Želim da mi ga vi pokupite i donesete." "Zašto ne odeš i uzmeš ga sam?" Vatra u njegovim dupljama zasvijetli malo jače. "Zašto te ne pretvorim u prerijskog svisca i pregazim svojim Harleyjem? Zato što mi se ne da. Bog ti pruža priliku da se pred njim dokažeš, Percy Jackson. Želiš li dokazati da si kukavica?" Nagne se naprijed. "Ili se ti boriš samo kad je u blizini neka rijeka u koju možeš skočiti, tako da te tvoj tatica može zaštititi, ha?" Želio sam udariti tog tipa, ali nekako sam znao da on to i očekuje. Aresova moć mi je izazivala gnjev. On bi volio da ga napadnem. Neću mu priuštiti to zadovoljstvo. "Ne zanima nas", rekao sam. "Mi već imamo svoj zadatak." Aresov ljutiti pogled natjerao me da vidim stvari koje nisam želio vidjeti krv i dim i mrtva tijela na bojnom polju. "Znam ja sve o vašem zadatku, bijedniče. Čim je taj predmet ukraden, Zeus je poslao svoje najbolje da ga potraže - Apolona, Atenu, Artemidu, i naravno, mene. Ako ja nisam mogao nanjušiti tako moćno oružje..." Oblizao je usne, kao da je ogladnio od same pomisli na gromovnik. "Pa, ako ga ja nisam mogao naći... Onda ti nemaš nikakve šanse. Ipak, pokušavam ti pružiti povlasticu dvojbe. Tvoj tata i ja
smo mnogo toga prošli zajedno. Naposljetku, ja sam taj koji mu je otkrio svoje sumnje u vezi sa starim Mrtvačkim zadahom." "Ti si mu rekao da je Had ukrao gromovnik?" "Naravno. Smjesti nekome kako bi započeo rat. Najstariji od svih trikova. Odmah sam ga prepoznao. Na neki način, meni trebaš zahvaliti za svoju malu potragu." "Hvala", progunđao sam. "Hej, ja sam velikodušan tip. Samo obavi taj mali posao za mene, i ja ću ti pomoći na tvom putovanju. Organizirat ću put na zapad za tebe i tvoje prijatelje." "Mi se dobro snalazimo i sami." "Aha. Svakako. Bez love. Bez vozila. Nemate pojma što je pred vama. Pomozi mi, i možda ću ti reći nešto što moraš znati. Nešto u vezi s tvojom mamom." "Mojom mamom?" On se isceri. "Sad te zanima, vidim. Vodeni park je samo kilometar zapadno od Delancvja. Ne možete promašiti. Potražite Tunel ljubavne vožnje." "Što je prekinulo tvoj spoj?" pitao sam. "Nešto te uplašilo?" Ares mi je pokazao zube, ali taj prijeteći izgled već sam vidio na Clarissi. Bilo je nešto lažno u vezi s tim, gotovo kao da je nervozan. "Sretan si što si sreo mene, bijedniče, a ne nekog drugog od Olimpljana. Oni ne opraštaju nepristojnost tako lako kao ja. Srest ćemo se opet ovdje kad to obavite. Nemoj me razočarati." Nakon toga sam se onesvijestio, ili sam pao u trans, jer kad sam opet otvorio oči Aresa nije bilo. Bio bih i pomislio da sam sanjao čitav ovaj razgovor, ali izrazi lica Annabeth i Grovera uvjerili su me u suprotno. "Nije dobro", reče Grover. "Ares te potražio, Percy. To nije dobro." Zurio sam kroz prozor. Motocikl je nestao. Zna li Ares doista nešto o mojoj mami, ili se samo poigrava sa mnom? Sad kad je otišao, sav bijes me napustio. Pretpostavljao sam da se Ares voli igrati ljudskim emocijama. U tom je njegova moć - uzvitla ti strasti tako jako da ti zamute sposobnost razmišljanja. "Vjerojatno je posrijedi neki trik", rekao sam. "Zaboravi Aresa. Jednostavno idemo dalje." "Ne možemo", reče Annabeth. "Gle, ja mrzim Aresa jednako kao i svi, ali ne smiješ ignorirati boga osim ako želiš navući stvarno lošu sreću. Nije se šalio kad je rekao da te može pretvoriti u glodavca." Pogledao sam dolje u svoj hamburger, koji mi se više nije činio tako slasnim. "Zašto on treba nas?" "Možda je posrijedi problem za koji treba uključiti mozak", reče Annabeth. "Ares ima snagu. To je sve što ima. Čak se i snaga katkada mora nakloniti pred mudrosti."
"Ali taj vodeni park... on se ponašao gotovo kao da je uplašen. Što bi natjeralo boga rata da samo tako pobjegne?" Annabeth i Grover se nervozno pogledaju. Annabeth reče, "Bojim se da ćemo to morati otkriti." Sunce je već tonulo iza planina kad smo pronašli vodeni park. Prema natpisu iznad ulaza, nekoć se nazivao VODENI PARK, ali sada su neka slova bila razbijena pa je pisalo samo VOD N ARK. Glavni ulaz je bio zatvoren lokotom i omotan bodljikavom žicom. Unutra, veliki suhi vodeni tobogani i cijevi i slavine zavijale su na sve strane, vodeći do praznih bazena. Stare ulaznice i plakati bili su razasuti po podu. U tami koja se spuštala, mjesto je izgledalo tužno i sablasno. "Ako je Ares ovdje dovodio curu na spoj", rekao sam gledajući u bodljikavu žicu, "stvarno ne bih volio vidjeti kako je tek ona izgledala." "Percy", upozori me Annabeth. "Budi malo pristojniji." "Zašto? Mislio sam da ti mrziš Aresa." "Ipak je on bog. A njegova djevojka je vrlo ćudljiva." "Ne želiš je uvrijediti, pogotovo ne na račun njezinog izgleda", dodao je Grover. "Tko je ona? Ehidna?" "Ne, Afrodita", reče Grover, pomalo zaneseno. "Boginja ljubavi." "Mislio sam da je ona udana za nekog", rekoh. "Za Hefesta." "Što želiš reći?" upita on. "Oh." Odjednom sam osjetio poriv da promijenim temu. "Onda, kako ćemo unutra?" "Maia!" Groverove tenisice ispruže krila. On odleti preko ograde, nenamjerno napravi salto u zraku, te padne na drugu stranu. Otresao je prašinu sa svojih traperica kao da je sve to isplanirao. "Dakle, dolazite?" Annabeth i ja morali smo se popeti preko ograde na staromodni način, pridržavajući jedno drugom bodljikavu žicu dok smo se provlačili preko vrha. Sjene su se izduljile dok smo hodali parkom, promatrajući njegove nekadašnje atrakcije. Bilo je tu otočića s blagom, kabina za presvlačenje, labirinata kroz koje se u neko drugo doba moglo plivati. Nikakvo čudovište se nije pojavilo. Nije se čuo ni najmanji šum. Pronašli smo suvenirnicu čija su vrata bila širom otvorena. Roba je i dalje stajala poredana na policama: staklene kugle sa snježnim pahuljicama, olovke, razglednice, i police s— "Odjeća", reče Annabeth. "Čista odjeća." "Aha", rekoh ja. "Ali ne možeš tek tako—" "Samo me gledaj." Pokupila je čitav red robe s police i nestala u garderobi. Nakon nekoliko minuta kasnije pojavila se odjevena u hlačice s cvjetnim uzorkom i znakom Vodenog parka, u veliku crvenu majicu s natpisom Vodeni park, i
memorijalne cipele Vodenog parka. Ruksak s natpisom Vodeni park visio joj je preko ramena, očito pun još besplatne odjeće. "Ma što, uostalom." Grover je slegnuo ramenima. Uskoro, sve troje smo išetali van nalik na hodajući oglas za disfunkcionalni tematski park. Nastavili smo tražiti Tunel ljubavi. Imao sam osjećaj kao da čitav park zadržava dah. "Dakle, Ares i Afrodita", rekao sam kako bih odvratio misli od činjenice da je mrak postajao sve gušći, "to između njih i dalje traje?" "To je stari trač, Percy", rekla mi je Annabeth. "Tri tisuće godina star trač." "A što je s Afroditinim mužem?" "Pa, znaš već", reče ona. "Hefest. Kovač. Unakažen je još dok je bio dijete, kad ga je Zeus bacio s Olimpa. Tako da nije baš zgodan. Spretan je s rukama, i sve, ali Afroditu ne zanimaju previše pamet i talenti, znaš?" "Nju zanimaju motociklisti." "Što god." "Hefest sve zna?" "O, svakako", reče Annabeth. "Jednom ih je uhvatio zajedno. Mislim, doslovno ih je uhvatio, u zlatnu mrežu, i pozvao je sve bogove da dođu i smiju im se. Hefest ih stalno pokušava osramotiti. Zato se sastaju na napuštenim mjestima poput..." Stala je, gledajući ravno pred sebe. "Poput ovog." Ispred nas se pružao prazan bazen koji bi odlično poslužio za skateboarding. Bio je pedesetak metara širok i imao je oblik zdjele. Oko ruba bazena desetak brončanih kipova Kupida držalo je stražu, raširenih krila i s lukovima spremnim da odapnu strelice. Na strani nama nasuprot otvarao se tunel u kojeg je vjerojatno utjecala voda kad je bazen bio pun. Iznad ulaza je pisalo: UZBUDLJIVA LJUBAVNA VOŽNJA: OVO NIJE TUNEL LJUBAVI ZA VAŠE RODITELJE! Grover dopuže do samog ruba. "Ej, ljudi, gledajte." Nasukan na dnu bazena bio je ružičasto-bijeli čamac s dva sjedala s nadstrešnicom, sav oslikan malim srcima. Na lijevom sjedalu, svjetlucav u polumraku, bio je Aresov štit, uglačani krug bronce. "Ovo je prelako", rekao sam. "Što, samo ćemo se spustiti dolje i uzeti ga?" Annabeth prstima prođe preko podnožja najbližeg Kupida. "Tu su ugravirana neka grčka slova", reče ona. "Eta. Pitam se..." "Groveru", rekoh ja, "njušiš li kakva čudovišta?" On onjuši zrak. "Ništa." "Ništa kao u Archu kad nisi nanjušio Ehidnu, ili stvarno ništa?" Grover je izgledao uvrijeđeno. "Rekao sam ti, bilo je to zbog podzemlja." "Dobro, oprosti." Duboko sam udahnuo. "Idem dolje." "Idem s tobom." Grover nije zvučao previše oduševljeno, ali imao sam osjećaj da se želi iskupiti za ono što se dogodilo u St. Louisu.
"Ne", rekao sam mu. "Želim da ostaneš gore s letećim tenisicama. Ti si Crveni Barun, leteći as, sjećaš se? Računam na tebe u slučaju da nešto pođe po krivu." Grover se malo isprsi. "Naravno. Ali što bi moglo poći po krivu?" "Ne znam. Samo imam neki osjećaj. Annabeth, dođi sa mnom—" "Šališ se?" Pogledala me je kao da sam upravo pao s Mjeseca. Obrazi su joj bili žarko crveni. "Što je sad?" inzistirao sam. "Ja, da idem s tobom na... na 'Uzbudljivu ljubavnu vožnju'? Postoji li nešto neugodnije? Što ako me netko vidi?" "Tko bi te vidio?" Ali sada je i moje lice gorjelo. Uvijek se možeš osloniti na cure ako želiš da sve postane komplicirano. "Dobro", rekao sam joj. "Obavit ću to sam." Ali kad sam se počeo spuštati niz stijenku bazena ona je krenula za mnom, mrmljajući nešto o dečkima koji uvijek sve pokvare. Došli smo do čamca. Štit je bio naslonjen na jednom sjedalu, a odmah do njega bio je ženski svileni šal. Pokušavao sam zamisliti Aresa i Afroditu ovdje, par bogova koji se sastaju u otpisanom čamcu u napuštenom zabavnom parku. Zašto? Potom sam opazio nešto što nisam vidio odozgo: zrcala sa svih strana, na unutrašnjim stijenkama bazena, okrenuta prema ovom mjestu. Mogli smo se vidjeti bez obzira na to u kojem smjeru pogledali. Sigurno je to bio razlog. Dok su se Ares i Afrodita ljubakali, mogli su gledati one koje najviše vole: same sebe. Podignuo sam šal. Treperio je ružičastim sjajem, a mirisao je nevjerojatno na ruže, na planinski lovor. Na nešto predobro. Nasmiješio sam se, nekako zanesen, i upravo sam ga počeo dizati prema svom licu kako bih u njega zagnjurio nos kad mi ga je Annabeth iščupala iz ruke i strpala ga u svoj džep. "E, nećeš. Drži se podalje od te ljubavne magije." "Molim?" "Samo uzmi štit, algoglavi, i idemo odavde." U trenutku kad sam dotaknuo štit znao sam da smo u nevolji. Rukom sam prekinuo nekakvu nit kojom je bio spojen s upravljačkom pločom čamca. Paučina, pomislio sam, ali onda sam pogledao na komadić niti što mije ostala na dlanu i vidio daje to nekakav metalni končić, toliko tanak da se gotovo nije ni vidio. Ovo je klopka. "Čekaj", reče Annabeth. "Prekasno." "Evo još jednog grčkog slova sa strane, na čamcu, još jedna Eta. Ovo je zamka." Sa svih strana oko nas provali buka, kao da se milijuni mehaničkih kotačića pokreću, kao da se čitav bazen pretvara u gigantski stroj. Grover vikne: "Pazite!" Gore na rubu bazena, kipovi Kupida namještali su svoje lukove u položaj za napad. Prije nego što sam stigao i predložiti da se sklonimo oni su ispalili strijele, ali ne na nas. Pucali su jedni prema drugima, preko čitavog bazena. Strijele su u luku letjele preko bazena ostavljajući za sobom svilenkastu užad, sidrile ih na mjestima gdje su se zabile s druge strane, i tako stvorile golemu zlatnu zvijezdu. Tada su se manje metalne niti same
od sebe počele čudesno upletati između glavnih svilenih niti, tvoreći mrežu. "Moramo van", rekao sam. "Ups!" rekla je Annabeth. Zgrabio sam štit i mi smo potrčali, ali popeti se gore uz rub bazena nije bilo tako lako kao sići. "Dođite!" vikao je Grover. Pokušavao je poderati dio mreže kako bismo prošli kroz rupu, ali gdje god ju je dotaknuo, zlatne niti počele bi se umatati oko njegovih ruku. Glave Kupida su se otvorile. Iz njih su izvirile videokamere. Reflektori su se upalili posvuda oko bazena, zasljepljujući nas svjetlošću, a glas iz zvučnika zagrmio je: "Prijenos uživo na Olimp počinje za jednu minutu... Devedeset i devet sekundi, devedeset i osam..." "Hefest!" krikne Annabeth. "Kako sam glupa! Eta je 'H'. On je napravio ovu zamku kako bi uhvatio svoju ženu s Aresom. Sad će snimiti nas i mi ćemo u izravnom prijenosu na Olimp izgledati kao totalne budale!" Gotovo smo stigli do ruba bazena kad se čitav red zrcala otklopio i iz otvora su nagrnule tisuće malih metalnih... stvari. Annabeth zavrišti. Bila je to čitava vojska užasnih malih puzavih stvorenja na navijanje: brončana mehanička tijela, vretenaste nogice, mala klještasta usta, i svi su jurili na nas poput klepetavog, zujavog metalnog vala. "Paukovi!" reče Annabeth. "Pauuuu-aaaa-ah!" Nikad je nisam vidio takvu. Pala je nauznak od straha i umalo bi je pregazili mali robotski paukovi da je nisam povukao gore i odvukao natrag u čamac. Te stvari su i dalje navirale iz otvora sa svih strana bazena, milijuni njih, bauljajući prema središtu bazena i opkoljavajući nas. Govorio sam sam sebi da sigurno nisu programirani da ubiju, nego samo da nas opkole i izgrickaju i natjeraju da izgledamo blesavo. A opet, to je bila zamka smišljena za bogove. A mi nismo bogovi. Annabeth i ja popeli smo se u čamac. Počeo sam udarati paukove koji su dopuzali do nas. Vikao sam Annabeth da mi pomogne, ali ona je bila previše paralizirana strahom i nije mogla ništa osim vrištati. "Trideset, dvadeset i devet..." odbrojavao je glas iz zvučnika. Paukovi su sada počeli izbacivati niti metalne paučine, pokušavajući nas svezati. Niti su bile dovoljno tanke da bi se isprva lako kidale, ali bilo ih je toliko, a paukovi su i dalje nadirali. Jednog sam svojim stopalom otresao s Annabethine noge, a njegova su mi kliješta, usput, otkinula komadić moje nove surferske cipele. Grover je lebdio iznad bazena u svojim letećim tenisicama, pokušavajući barem olabaviti mrežu, ali ona se nije nimalo micala. Misli, rekao sam samome sebi. Misli.
Ulaz u Ljubavni tunel bio je ispod mreže. Mogli bismo ga iskoristiti kao izlaz, jedino što nam je put u njega blokiralo milijun robotskih paukova. "Petnaest,četrnaest..." govorio je zvučnik. Voda, pomislio sam. Odakle je dolazila voda za plovidbu tunelom? Onda sam ih ugledao: goleme vodene cijevi iza zrcala, odakle su dolazili paukovi. I gore, iznad mreže, pokraj jednog od Kupida, bila je ostakljena kabina u kojoj je sigurno morala biti upravljačka kućica. "Grover!" dreknuo sam. "Uđi u kabinu! Pronađi prekidač za otvaranje slavina!" "Ali—" "Napravi što ti kažem!" Bila je to luda nada, ali ipak nam je to bila jedina šansa. Pauci su već prekrivali čitav pramac čamca. Annabeth je tako vrištala da sam mislio da će joj puknuti glava. Morao sam nas izbaviti odatle. Grover je sada bio u upravljačkoj kućici, udarao je po svim prekidačima. "Pet,četiri—" Grover me pogledao beznadno, podižući ruke uvis. Pokazivao mi je da je stisnuo baš svaki prekidač, a i dalje se ništa nije događalo. Zatvorio sam oči i mislio o valovima, o vodi koja juri, o rijeci Mississippi. Osjetio sam poznati trzaj u trbuhu. Pokušavao sam zamisliti kako vučem čitav ocean iz daljine prema Denveru. "Dva, jedan, nula!" Voda je eksplodirala iz svih slavina. Slila se u bazen, otplavljujući paukove. Gurnuo sam Annabeth u sjedalo kraj mene i pričvrstio joj sigurnosni pojas upravo u trenutku kad je plimni val udario u čamac, prelio se preko nas, raspršujući paukove sa čamca, ali nas nije prevrnuo. Čamac se okrenuo, podignut vodenom masom, i počeo se vrtjeti u krugovima oko bazena. Voda je bila puna paukova kojima je mehanizam bio uništen, neki od njih udarali su o betonske stijenke bazena takvom snagom da su proizvodili male eksplozije. Svjetla reflektora bila su na nama. Kupidove kamere snimale su nas i prenosile snimku uživo na Olimp. Ali ja sam se mogao usredotočiti samo na kontroliranje čamca. Snagom volje prisilio sam ga da plovi na vodenoj struji, da ne udari o zidove. Možda sam to samo umišljao, ali činilo se da čamac reagira na moje misli. U najmanju ruku, nije se razbio u milijun komadića. Zavrtjeli smo se još jedan, posljednji put, razina vode bila je već gotovo dovoljno visoka da udarimo u metalnu mrežu iznad bazena. Potom se pramac čamca okrene prema tunelu i mi poput rakete odjurimo u mrak. Annabeth i ja čvrsto smo se držali, oboje smo vrištali dok je čamac preskakao virove i skrivene kutke i naglo ponirao pokraj slika Romea i Julije i čitave hrpe drugih fotografija prikladnih za Valentinovo. Onda smo izašli iz tunela, noćni zrak zviždao nam je kroz kosu dok je čamac jurio ravno prema izlazu.
Da je vožnja tekla predviđenom brzinom, bili bismo polako uplovili kroz prolaz između zlatnih Vrata ljubavi i nježno pristali u izlaznom bazenu. Ali imali smo jedan problem. Dva čamca koja je bujica kroz tunel odnijela prije našeg sad su bila nagomilana preko barikade jedan potopljen, drugi prelomljen na pola. "Odveži sigurnosni pojas", doviknuo sam Annabeth. "Jesi li ti normalan?" "Zar se želiš razbiti i poginuti?" Pričvrstio sam za ruku Aresov štit. "Morat ćemo iskočiti." Moja ideja je bila jednostavna i luđačka. Kad čamac udari, iskoristit ćemo udarnu silu da nas odbaci, poput odskočne daske, preko ograde. Čuo sam za neke ljude koji su tako preživjeli prometne nesreće, odbačeni na desetke metara od mjesta sudara. Uz malo sreće, mogli bismo pasti u bazen. Činilo se da Annabeth shvaća. Zgrabila me za ruku dok su vrata jurila prema nama. "Na moj znak", rekao sam. "Ne! Na moj znak!" "Molim?" "Jednostavna fizika!" vikala je. "Sila puta kut nagiba putanje—" "Dobro!" vikao sam. "Na tvoj znak!" Ona je oklijevala... i oklijevala... i onda viknula, "Sad!" Zbreng! Annabeth je bila u pravu. Da smo skočili onda kad sam ja mislio da trebamo, razbili bismo se o vrata. Ovako smo imali maksimalni uzgon. Na nesreću, bilo je to malo više nego što nam je trebalo. Naš čamac se razbio od ostatka drugih čamaca, a mi smo odbačeni u zrak, točno preko vrata, preko bazena, i dolje na tvrdi asfalt. Nešto me zgrabilo odostraga. Annabeth je kriknula: "Au!" Grover! Ravno iz zraka, zgrabio me za majicu, a Annabeth za ruku, i pokušavao nas je podignuti kako bismo izbjegli udar o tlo, ali Annabeth i ja smo bili u punom zamahu. "Preteški ste!" rekao je Grover. "Padamo!" Padali smo spiralnom putanjom prema tlu, a Grover se trudio da nam uspori pad. Udarili smo u pano za fotografiranje, Groverova glava uletjela je točno kroz rupu u koju su inače turisti stavljali lica praveći se da su Dobri Kit Noo-Noo. Annabeth i ja skljokali smo se na zemlju, natučeni, ali živi. Aresov štit još mi je bio na ruci. Kad smo konačno došli do daha, Annabeth i ja izvukli smo Grovera iz panoa za fotografiranje turista i zahvalili mu što nam je spasio život. Pogledao sam prema Uzbudljivoj ljubavnoj vožnji. Voda se povlačila. Naš čamac se razbio o vrata i otišao u sto komada. Nekoliko metara dalje, kod ulaznog bazena, Kupidi su i dalje snimali. Kipovi su se okrenuli oko svoje
osi tako da su im kamere i dalje bile uperene ravno na nas, kao i reflektori koji su nam obasjavali lica. "Predstava je završena!" viknuo sam. "Hvala! Laku noć!" Kupidi su se okrenuli u izvorni položaj. Svjetla su se ugasila. Park je ponovno postao tih i mračan, izuzmemo li nježno kapanje vode u izlaznom bazenu Uzbudljive ljubavne vožnje. Pitao sam se gledaju li sad Olimpljani reklame i je li nam gledanost bila dovoljno visoka. Mrzim kad me zafrkavaju. Mrzim kad me varaju. A imam i poprilično mnogo iskustva s napasnicima koji su mi baš voljeli raditi takve stvari. Prebacio sam štit na rame i okrenuo se prijateljima. "Moramo malo popričati s Aresom."
16. Vodimo zebru u Vegas Bog rata nas je čekao na parkiralištu restorana brze prehrane. "O, o", reče on. "Niste poginuli." "Znao si da je to zamka", rekoh. Ares mi se opako iskesi. "Ali onaj šepavi kovač bio je stvarno iznenađen kad je shvatio da je u mrežu ulovio dvoje glupih balavaca. Dobro ste izgledali na televiziji." Dobacio sam mu štit. "Ti si kreten." Annabeth i Grover su prestali disati. Ares uhvati štit i baci ga u zrak, zavrtjevši ga kao tijesto za pizzu. U zraku je promijenio oblik i pretvorio se u pancirku. Prebacio ju je preko leđa. "Vidiš ovaj kamion preko?" Pokazao je prema golemom kamionu s prikolicom parkiranom s druge strane ceste ispred restorana. "To je vaš prijevoz. Vozi vas ravno u L. A., s jednim stajanjem u Vegasu." Kamion je preko zadnjih krilnih vrata imao natpis koji sam mogao pročitati samo zato što je bio ispisan bijelim slovima na crnoj podlozi, što je dobra kombinacija za disleksičare. Pisalo je: LJUBAZNOST BEZ GRANICA HUMANI TRANSPORT ŽIVOTINJA UPOZORENJE: ŽIVE DIVLJE ŽIVOTINJE. Rekao sam, "Šališ se". Ares pucne prstima. Reza na stražnjim vratima kamiona se otvori. "Besplatna vožnja, bijedniče. Prestani cendrati. A evo i jedna sitnica jer ste dobro obavili posao." On skine plavi plastični ruksak s ručke motocikla i dobaci mi ga. Unutra je bila svježa odjeća za nas troje, dvadeset dolara, vrećica puna zlatnih drahmi i vrećica punjenih keksa marke Oreo. Rekao sam, "Ne trebaju mi tvoje pišljive—" "Hvala vam, Gospodaru Ares", prekine me Grover, upućujući mi najuvjerljiviji pogled upozorenja. "Puno vam hvala," Zaškripao sam zubima. Vjerojatno je smrtna uvreda odbiti dar nekog boga, ali stvarno nisam želio ništa što je Ares imao u rukama. Preko volje sam objesio ruksak na rame. Znao sam da ovaj bijes u meni izaziva prisutnost boga rata, ali i dalje sam ga želio udariti u nos. Podsjećao me na svakog napasnika kojeg sam ikada sreo: Nancy Bobofit, Clarissu, Smrdljivog Gabea, sarkastične učitelje - svakog kretena koji me u školi nazvao glupanom ili mi se smijao kad bih bio izbačen. Pogledao sam prema restoranu u kojem je sada bilo samo nekoliko klijenata. Konobarica koja nas je prije posluživala nervozno je virkala kroz prozor, kao da se boji da bi nas Ares mogao ozlijediti. Sada je izašla van zajedno s kuharom kako bi nas izbliza pogledala. Nešto mu je rekla. On je
kimnuo glavom, podignuo mali fotoaparat za jednokratnu upotrebu i škljocnuo prema nama. Krasno, pomislio sam. Sutra ćemo ponovno osvanuti u novinama. Zamislio sam naslov: DVANAESTOGODIŠNJI ODMETNIK PREBIO BESPOMOĆNOG MOTOCIKLISTA. "Duguješ mi još jednu stvar", rekao sam Aresu, trudeći se da mi glas zvuči ravnodušno. "Obećao si mi informaciju o mojoj majci." "Jesi li siguran da možeš podnijeti tu vijest?" Upalio je motor. "Ona nije mrtva." Činilo mi se da se tlo pod mojim nogama počelo vrtjeti. "Kako to misliš?" "Mislim tako da je bila oduzeta Minotauru prije nego što ju je uspio ubiti. Pretvorila se u kišu zlatne svjetlosti, ne? To ti je metamorfoza. Ne smrt. Tako je i drže." "Drže. Zašto?" "Trebao bi malo proučavati ratove, bijedniče. Taoci. Uzmeš nekoga da bi držao u šaci nekog drugoga." "Nitko mene ne drži u šaci." On se glasno nasmije. "Ma da? Vidimo se, mali." Stisnuo sam šake. "Prilično si samodopadan, Gospodaru Ares, za nekog tko bježi od kipova Kupida." Iza njegovih naočala zasja plamen. Osjetio sam vrući vjetar u kosi. "Ponovno ćemo se susresti, Percy Jackson. Sljedeći put kad budeš u borbi, čuvaj leđa." On zaturira svojim Harleyjem i odgrmi niz ulicu Delancy. Annabeth reče: "To ti nije bilo pametno, Percy." "Baš me briga." "Ne želiš boga za neprijatelja. Posebno ne tog boga." "Hej, ekipa", reče Grover. "Ne želim vas prekidati, ali..." Pokaže prema restoranu. Na blagajni su posljednja dva posjetitelja plaćala račun, dva muškarca u identičnim crnim kombinezonima, s bijelim logotipom na leđima, istim onim kakav je bio i na kamionu LJUBAZNOST BEZ GRANICA. "Ako mislimo ići zoo-expressom", reče Grover, "moramo požuriti". Nije mi se to nimalo sviđalo, ali nismo imali bolju mogućnost. K tome, već sam vidio dovoljno od Denvera. Pretrčali smo ulicu i uspeli se u veliku kamionsku prikolicu, zatvarajući za sobom vrata. Prvo što me pogodilo bio je miris. Smrdjelo je kao najveće mačje leglo na svijetu. Prikolica je iznutra bila potpuno mračna sve dok nisam otklopio svoj Anakluzmos. Oštrica je bacala blijedo brončano svjetlo na doista tužan prizor. U prljavim kavezima, poredanim jedan do drugog,
bile su tri najjadnije životinje koje sam ikada vidio: zebra, mužjak albino lava i neka neobična vrsta antilope za koju nisam znao kako se zove. Netko je u lavlji kavez ubacio vreću bijele repe, koju on očito nije želio jesti. Ispred zebre i ispred antilope bili su stiroporni poslužavnici s mljevenim mesom. Zebrina griva bila je sva ulijepljena gumama, kao da ju je netko u slobodno vrijeme gađao prožvakanim žvakama. Antilopi je za jedan rog bio svezan glupi srebrni rođendanski balon na kojem je pisalo PREKO BRDA! Očito, lavu se nije nitko usuđivao toliko približiti da bi ga maltretirao, ali jadna životinja je hodala u krug po mokrim dekama, u prostoru koji mu je bio stahovito malen, dahćući od sparine u pregrijanoj prikolici. Oko ružičastih očiju skupljale su mu se muhe, a kroz bijelo krzno vidjela su mu se rebra. "To oni zovu ljubaznošću?" viknuo je Grover. "Humanim transportom životinja?" Vjerojatno bi najradije bio smjesta izašao van i prebio one kamiondžije svojim sviralama, a i ja bih mu pomogao, ali u tom trenutku zabrenčao je motor kamiona, prikolica se počela tresti i mi smo bili prisiljeni sjesti da ne padnemo. Skutrili smo se u kutu na nekakvim pljesnivim vrećama za zob, trudeći se ignorirati miris i vrućinu i muhe. Grover je razgovarao sa životinjama obraćajući im se serijom kozjeg meketanja, ali one su ga samo tužno promatrale. Annabeth je bila za to da uništimo kaveze i oslobodimo ih na licu mjesta, ali ja sam naglasio da im to ne bi bilo baš od koristi dok god se kamion kreće. K tome, imao sam osjećaj da bismo lavu mogli izgledati puno bolje od one repe. Našao sam vrč s vodom i napunio im posude vodom, a onda pomoću Anakluzmosa privukao pogrešno raspoređenu hranu iz njihovih kaveza. Dao sam meso lavu, a repu zebri i antilopi. Grover je umirivao antilopu dok je Annabeth svojim nožem odrezala balon s njezina roga. Htjela je odsjeći i žvake sa zebrine grive, ali zaključili smo da je to suviše riskantno dok se kamion ovoliko trese. Rekli smo Groveru neka obeća životinjama da ćemo im više pomoći ujutro, pa smo se smjestili na počinak. Grover se skvrčio na vreći repe; Annabeth je otvorila našu vrećicu dvostruko punjenih Oreosa i nevoljko grickala keks; ja sam se pokušavao razvedriti razmišljajući o tome da smo već na pola puta do Los Angelesa. Na pola puta do našeg odredišta. Bio je tek četrnaesti lipnja. Solsticij je tek dvadeset i prvog. Mogli bismo sve to obaviti na vrijeme. S druge strane, nisam imao pojma što bih sljedeće trebao očekivati. Bogovi se i dalje igraju sa mnom. Hefest je barem bio toliko pristojan da to pošteno prizna - postavio je kamere i najavio me kao zabavni program. Ali čak i kad kamere nisu bile upaljene, imao sam osjećaj da se moja potraga promatra. Ja sam bio izvor zabave za bogove. "Hej", reče Annabeth. "Oprosti što sam onako ispalila tamo u vodenom parku, Percy." "Sve u redu." "Jednostavno..." Ona se strese. "Paukovi."
"Zbog priče o Arahne", pretpostavio sam. "Pretvorena je u pauka jer je izazvala tvoju mamu na tkalačko natjecanje, je li tako?" Annabeth kimne. "Arahnina se djeca sve otad osvećuju na Ateninoj djeci. Ako postoji pauk na kilometar od mene, pronaći će me. Mrzim ta ljigava mala stvorenja. U svakom slučaju, tvoj sam dužnik." "Mi smo tim, sjećaš se?" rekao sam. "Osim toga, Grover je izveo onaj elegantni let." Mislio sam da spava, ali on je promumljao iz kuta, "Bio sam nevjerojatan, jel' da?" Annabeth i ja smo se nasmijali. Prelomila je jedan Oreo i dala mi pola. "U Iris-poruci... zar Luke stvarno nije ništa rekao?" Grickao sam svoj keks i razmišljao kako da joj odgovorim. Razgovor kroz dugu me mučio čitave večeri. "Luke je rekao da ste ti i on puno toga prošli zajedno. Rekao je i da Grover ovaj put neće zakazati. Nitko se neće pretvoriti u jelku." U prigušenom brončanom svjetlu koje je isijavao mač nije bilo lako čitati izraze njihovih lica. Grover ispusti ojađen meket. "Trebao sam ti odmah reći istinu." Glas mu je drhtao. "Mislio sam da me, kad bi znao kakav sam ja promašaj, ne bi htio povesti sa sobom." "Ti si bio satir koji je pokušao spasiti Taliju, Zeusovu kćer." On tmurno kimne. "A drugih dvoje mješanaca s kojima se Talija sprijateljila, oni koji su sretno stigli u kamp..." Pogledao sam Annabeth. "To ste bili ti i Luke, zar ne?" Spustila je svoj Oreo, nepojeden. "Kao što si rekao, Percy, sedmogodišnji mješanac sam ne bi uspio stići daleko. Atena me usmjeravala prema pomoći. Talija je imala dvanaest godina. Lukeu je bilo četrnaest. Oboje su pobjegli od kuće, kao i ja. Rado su me uzeli sa sobom. Oni su bili... nevjerojatni borci protiv čudovišta, čak i bez treninga. Putovali smo na sjever iz Virginije bez ikakvog posebnog plana, odbijajući napade čudovišta otprilike dva tjedna prije nego što nas je Grover našao." "Ja sam trebao otpratiti Taliju u kamp", reče on, šmrcajući. "Samo Taliju. Imao sam točne zapovijedi od Hirona: ne učini ništa što bi moglo usporiti spašavanje. Znali smo da joj je Had za petama, vidiš, ali jednostavno nisam mogao ostaviti Lukea i Annabeth da se brinu sami o sebi. Mislio sam... mislio sam da ću ih sve troje dovesti na sigurno. Ja sam kriv što su nas Ljubazne sustigle. Smrznuo sam se. Prepao sam se još na putu prema kampu i nekoliko puta pogrešno skrenuo. Da sam samo bio malo brži..." "Prestani", reče Annabeth. "Nitko ne misli da si ti kriv. Ni Talija to nije mislila." "Ona je žrtvovala sebe da spasi nas", reče on potišteno. "Ja sam kriv što je poginula. Vijeće starijih kopitara tako je reklo." "Zato što nisi htio napustiti drugih dvoje mješanaca?" rekao sam ja. "To nije fer." "Percy je u pravu", reče Annabeth. "Ja danas ne bih bila ovdje da nije bilo tebe, Groveru. A isto tako ni Luke. Nas nije briga što kaže vijeće." Grover je i dalje šmrcao u mraku. "Takve sam ja sreće. Ja sam najjadniji satir na svijetu, a našao sam dvoje najmoćnijih mješanaca ovog stoljeća, Taliju i Percyja."
"Nisi ti jadan", ustrajala je Annabeth. "Najhrabriji si od svih satira koje sam ikad srela. Navedi bilo kojeg drugoga koji bi se usudio poći u Podzemlje. Kladim se da je Percyju jako drago što si sada tu." Udarila me u cjevanicu. "Aha", rekao sam, što bih učinio i da me nije udarila. "Nije sreća to što si pronašao Taliju i mene, Grover. Ti imaš najveće srce od svih satira. Ti si rođeni tragač. Zato ćeš baš ti i biti taj koji će pronaći Pana." Začuo sam duboki, zadovoljan uzdah. Čekao sam da Grover kaže nešto, ali samo je njegovo disanje postalo dublje. Kad se taj zvuk pretvorio u hrkanje, shvatio sam da je zaspao. "Kako mu to uspijeva?"čudio sam se. "Ne znam", reče Annabeth. "Ali stvarno je lijepo od tebe što si mu to rekao." "Rekao sam mu što mislim." Vozili smo se u tišini nekoliko kilometara, truckajući se na vrećama. Zebra je grickala repu. Lav je polizao zadnje ostatke mljevenog mesa s usnica i gledao me očima punim nade. Annabeth je dodirivala svoju ogrlicu kao da je utonula u duboke, strateške misli. "Ta perla s jelkom", rekao sam. "To ti je za prvu godinu?" Pogledala me. Nije bila svjesna da je dodiruje. "Aha", reče. "Svakog kolovoza savjetnici odaberu najvažniji događaj ljeta i naslikaju ga na perlu koju ti daju te godine. Ja sam dobila Talijinu jelku, galiju u plamenu, kentaura u svečanom odijelu - e, to je bilo čudno ljeto..." "A pečatnjak ti je od oca?" "To se tebe ne—" Zaustavila se. "Aha. Da, je, od njega je." "Ne moraš mi ništa govoriti." "Ne... U redu je." Nesigurno je uzdahnula. "Moj tata mi ga je poslao u pismu, prije dva ljeta. Prsten je, kao, njegova glavna uspomena na Atenu. Ne bi nikad prošao kroz program za doktorat na Harvardu da ga nije bilo... To je duga priča. Uglavnom, napisao je kako bi volio da ga ja imam. Ispričavao se što je bio idiot, rekao mi je da me voli i da mu nedostajem. Htio je da se vratim kući i živim s njim." "To ne zvuči tako loše." "Aha, da... problem je bio u tome što sam mu povjerovala. Potrudila sam se da te školske godine budem kod kuće, ali moja pomajka je bila ista kao i uvijek. Nije htjela da joj djeca budu ugrožena jer ja živim s njima. Čudovišta su napala. Svađali smo se. Čudovišta su opet napala. Mi smo se opet svađali. Nisam izdržala ni zimske praznike. Pozvala sam Hirona i vratila se ravno natrag u Kamp miješane krvi." "Što misliš, hoćeš li ikad opet pokušati živjeti sa svojim tatom?" Izbjegavala je moj pogled. "Daj, molim te. Nisam ja od onih koji se samoranjavaju." "Ne bi trebala odustati", rekao sam joj. "Trebala bi mu napisati pismo ili tako nešto." "Hvala na savjetu", reče ona hladno, "ali moj otac je odlučio o tome s kim želi živjeti." Vozili smo se još nekoliko kilometara u tišini.
"I što, ako bogovi zarate, hoće li se svrstati onako kao u Trojanskom ratu? Hoće li Atena biti protiv Posejdona?" Naslonila je glavu na ruksak koji nam je dao Ares i sklopila oči. "Ne znam ja što će učiniti moja mama. Samo znam da ću se ja boriti na tvojoj strani." "Zašto?" "Jer si ti moj prijatelj, algoglavi. Imaš još neko glupo pitanje?" Nisam mogao smisliti odgovor na to. Srećom, nisam ni morao. Annabeth je zaspala. Imao sam nekih poteškoća dok sam nastojao slijediti njezin primjer, s Groverom koji je hrkao i albino lavom koji me gladno promatrao, ali na kraju sam sklopio oči. Moja noćna mora počela je kao san koji sam sanjao već milijun puta: na sebi sam imao luđačku košulju, a bio sam prisiljen pisati test. Svi ostali klinci već su izašli iz učionice, a učitelj je stalno ponavljao: Hajde, Percy. Nisi glup, zar ne? Uzmi olovku. Onda je san odlutao od uobičajenog. Pogledao sam prema susjednom stolu i vidio djevojčicu kako tamo sjedi, također u luđačkoj košulji. Bila je moje dobi, s raščupanom, pankerskom frizurom, s debelom crnom crtom pod olujno-zelenim očima i pjegicama na nosu. Nekako sam znao tko je to. Talija, Zeusova kći. Pokušavala se izvući iz svoje luđačke košulje, gledala me nezadovoljno i ispalila, Dakle, algoglavi? Jedno od nas dvoje se mora izvući odavde. Ima ona pravo, pomislio sam u snu. Idem ja natrag u onu spilju. Svašta moram izgovoriti onom Hadu. Luđačka košulja je spala s mog tijela. Pao sam kroz pod učionice. Glas učiteljice se mijenjao sve dok nije postao hladan i zao, te počeo odjekivati iz dubokog procjepa. Percy Jackson, govorio je. Da, da, vidim da je razmjena dobro obavljena. Bio sam ponovno u tamnoj spilji, oko mene su se skupljali duhovi mrtvih. Nevidljiv u svojoj jami, jezivi glas je govorio, ali ovaj put nije se obraćao meni. Činilo se da se njegov hipnotički glas obraća nekome drugome. I on ništa ne sumnja? pitao je. Drugi glas, koji sam gotovo prepoznao, odgovorio je s mojeg ramena. Ništa, gospodaru moj. Jednako je neupućen kao i drugi. Pogledao sam preko ramena, ali nikog nije bilo. Govornik je bio nevidljiv. Prevara za prevarom, glasno je sanjarilo biće iz jame. Odlično. Doista, gospodaru moj, reče glas kraj mene, dobro su vas nazvali Varalicom. No, je li to stvarno bilo nužno? Mogao sam vam i sam donijeti to što sam ukrao — Ti? reče čudovište prezirno. Ti si već pokazao svoja ograničenja. U potpunosti bi me iznevjerio da nisam sam intervenirao. Ali, gospodaru moj— Mir, slugo mali. Mnogo smo postigli u tih šest mjeseci. Zeusov gnjev je narastao. Posejdon igra na kartu očajnika. Sada ćemo je iskoristiti protiv njega. Uskoro ćeš dobiti nagradu koju toliko želiš, i osveta će biti tvoja.
Čim se oba predmeta dostave u moje ruke... ali čekaj. On je tu. Što? Nevidljivi sluga odjednom je zvučao napeto. Jeste li ga vi dozvali, gospodaru? Ne. Preko mene se sada prelijevala čitava moć pažnje čudovišta, sleđujući me na mjestu. U njemu teče krv njegova oca on je previše promjenjiv, previše nepredvidljiv. Dječak se prebacio ovamo. Nemoguće! zavapio je sluga. Da, za slabića poput tebe možda i jest, zagunđao je glas. Tada se njegova hladna moć opet usmjerila na mene. Tako dakle, želiš sanjati o svojoj potrazi, mladi mješance? Bit će mi zadovoljstvo. Scena se promijeni. Stajao sam u golemoj odaji s tronovima sa zidovima od crnog mramora i brončanim podom. Prazni, jezivi tron bio je načinjen od stopljenih ljudskih kostiju. U podnožju podija stajala je moja majka, zaleđena u zlatnom treperavom svjetlu, s raširenim rukama. Pokušao sam koraknuti prema njoj, ali noge mi se nisu micale. Posegnuo sam prema njoj, samo da bih shvatio da su mi se ruke isušile u kosti. Nacereni kosturi u grčkim oklopima nakupljali su se oko mene, omatajući me svilenom odjećom, kiteći mi glavu lovorovim vijencem koji se dimio od Himerina otrova i palio mi tjeme. Zli glas se počeo smijati. Živio, heroju osvajaču! Probudio sam se od trzaja. Grover mi je tresao rame. "Kamion je stao", rekao je. "Mislimo da dolaze provjeriti kako su životinje." "Sakrij se", prosikće Annabeth. Njoj je to bilo lako. Samo je stavila svoju magičnu kapu i nestala. Grover i ja morali smo zaroniti pod vreće s hranom i nadati se da izgledamo kao repa. Vrata prikolice se širom otvore. Sunčana svjetlost i vrućina nahrupe unutra. "Čovječe", reče jedan od kamiondžija, mašući rukom ispred svog ružnog nosa. "Da bar vozim elektronske uređaje." Popeo se gore i prolio nešto vode iz vrča u posude za životinje. "Je li ti vruće, veliki dečko?" upitao je lava, a onda prolio ostatak vode ravno u njegovo lice. Lav je ojađeno riknuo. "Da, da, da", rekao je čovjek. Odmah kraj mene, ispod vreća s repom, Grover se ukočio. Izgledao je potpuno ubilački za jednog miroljubivog biljojeda. Kamiondžija dobaci antilopi nešto što je izgledalo kao spljoštena vrećica od hamburgera. Žmirkao je prema zebri. "Kako ide, prugasta? Ak' niš' drugo, tebe ćemo se riješiti na ovoj postaji. Voliš mađioničarske predstave? Ova će ti se svidjeti. Prepilit će te na pola!" Zebra, kojoj su oči bile iskolačene od straha, pogledala je ravno u mene.
Nije bilo nikakvog zvuka, ali jasno kao dan, čuo sam je kako govori: Oslobodi me, gospodaru. Molim te. Bio sam previše zapanjen da bih reagirao. Začulo se glasno kuc, kuc, kuc na bočnoj strani prikolice. Kamiondžija koji je bio unutra viknuo je, "Što hoćeš, Eddie?" Glas izvana - to je morao biti Eddie - vikao je natrag, "Maurice? Šta si rekao?" "Pitam zašto kucaš?" Kuc, kuc, kuc. Izvana, Eddie je vikao: "Tko kaže da kucam?" Naš kamiondžija Maurice prevrne očima i krene natrag van, psujući Eddieja što je takav idiot. Sekundu poslije, Annabeth se pojavi pokraj mene. Sigurno je ona kucala kako bi navela Mauricea da izađe van iz prikolice. Rekla je, "Ovaj posao s transportom ne može biti legalan." "Bez zafrkancije", reče Grover. Zastao je, kao da osluškuje. "Lav kaže da ovi tipovi krijumčare životinje!" Tako je, reče zebrin glas u mojoj glavi. "Moramo ih osloboditi!" reče Grover. I on i Annabeth gledali su u mene, očekujući da nešto napravim. Čuo sam zebru kako govori, ali ne i lava. Zašto? Možda je posrijedi još jedan poremećaj pažnje... Mogu razumjeti samo zebre? A onda sam se sjetio: konji. Što je ono rekla Annabeth o tome da je Posejdon stvorio konje? Je li zebra dovoljno blizu konju? Je li to razlog što ju razumijem? Zebra reče, Otvori moj kavez, gospodaru. Molim te. Nakon toga ću biti dobro. Vani su se Eddie i Maurice i dalje svađali, ali znao sam daće se svaki čas vratiti kako bi mučili životinje. Zgrabio sam Brzac i razbio lokot na zebrinom kavezu. Zebra provali van. Okrene se k meni i nakloni glavu. Hvala ti, gospodaru. Grover podigne ruke i reče nešto zebri na svom kozjem jeziku, kao da je blagoslivlja. Baš kad je Mauriceova glava provirila unutra kako bi provjerio kakva je to buka, zebra preskoči preko njega na ulicu. Čula se vriska i dreka i trube automobila. Pojurili smo prema vratima prikolice točno na vrijeme da vidimo kako zebra galopira niz široki bulevar obrubljen hotelima i kasinima i neonskim reklamama. Upravo smo oslobodili zebru usred Las Vegasa. Maurice i Eddie su potrčali za njom, a za njima par policajaca, vičući, "Hej, za ovo trebate imati dozvolu!" "Sad je zgodan trenutak da pobjegnemo", reče Annabeth. "Najprije ostale životinje", reče Grover. Presjekao sam lokot svojim mačem. Grover je podignuo ruke i opet izgovorio isti onaj kozji blagoslov koji je uputio i zebri. "Sretno", rekao sam životinjama. Antilopa i lav iskočili su iz svojih kaveza i zajedno izjurili na ulicu.
Neki turisti su vrištali. Većina ih se samo povukla unatrag i snimala fotografije, vjerojatno misleći kako je posrijedi nova senzacija u organizaciji nekog kasina. "Hoće li životinje biti u redu?" pitao sam Grovera. "Mislim, pustinja i sve—" "Ne brini", reče on. "Na njih sam stavio satirsku zaštitu." "Što to znači?" "Znači da će sretno stići u divljinu", reče on. "Naći će vodu, hranu, zaklon, sve što im je potrebno dok ne pronađu sigurno mjesto za život." "Zašto ne možeš staviti takav blagoslov na nas?" upitao sam. "Djeluje isključivo na divlje životinje." "Znači da bi utjecalo samo na Percvja", zaključi Annabeth. "Hej!" prosvjedovao sam. "Šala", reče ona. "Hajde. Idemo van iz ovog prljavog kamiona." Isteturali smo u pustinjsko popodne. Bilo je otprilike sto stupnjeva, a mi smo vjerojatno izgledali kao kuhane skitnice, no svi su bili previše zaokupljeni divljim životinjama da bi na nas obratili pažnju. Prošli smo pokraj Monte Carla i MGM-a. Prošli smo kraj piramida, gusarskog broda i Kipa slobode, koji je bio prilično sitna kopija, ali svejedno mi je pobudio čežnju za domom. Nisam znao što zapravo tražimo. Možda samo neko mjesto na koje se nakratko možemo skloniti od vrućine, pojesti sendvič i popiti čašu limunade, smisliti novi plan o tome kako otputovati dalje na zapad. Vjerojatno smo pogrešno skrenuli, budući da smo se zatekli u slijepoj ulici, točno ispred hotela i kasina koji se zvao Lotus. Čitav ulaz bio je golemi neonski cvijet, s laticama koje su svjetlile i treperile. Nitko nije ulazio ni izlazio, ali sjajna kromirana vrata bila su otvorena, prosipajući na ulicu svježinu klimatiziranog prostora koji je mirisao na cvijeće - na lotosov cvijet, pretpostavio sam. Nikad nisam omirisao lotus, pa nisam bio siguran. Vratar nam se nasmiješio. "Hej, klinci. Izgledate umorno. Hoćete malo ući i sjesti?" Naučio sam biti sumnjičav, i to baš u proteklih tjedan dana, otprilike. Mislio sam kako bilo tko može biti čudovište ili bog. Jednostavno ne znaš unaprijed. Ali ovaj lik je bio normalan. Jedan pogled na njega i bio sam posve siguran u to. K tome, osjetio sam takvo olakšanje što čujem nekoga tko zvuči simpatično da sam samo kimnuo i rekao kako bismo voljeli malo ući. Ušli smo i pogledali oko sebe, a Grover je rekao: "Voa." Čitavo predvorje bilo je gigantska igraonica. A ne mislim pritom na glupe starinske igre tipa Pac-Man ili slot-mašine. Unutra je bio vodopad koji je vijugao između staklenih liftova, a oni su se uzdizali do visine od najmanje četrdeset katova. Bila je tu i stijena za penjanje na jednom zidu, i most za bungee-jumping u zatvorenom prostoru. Bila su tu odijela za razne igre u virtualnoj stvarnosti i posve ispravni laserski pištolji. Stotine videoigara, svaka veličine golemog TV-ekrana. U stvari, sve čega bi se mogao sjetiti bilo je tu.
Posvuda su bile konobarice i restorančići, u kojima se posluživala svaka vrsta hrane koju bi mogao poželjeti. "Hej!" rekao nam je liftboj. Barem sam pretpostavljao da je to liftboj. Nosio je bijelo-žutu havajsku košulju s uzorkom lotosa, kratke hlače i japanke. "Dobro došli u kasino Lotus. Evo ključeva vaše sobe." Zamucao sam, "Uh, ovaj, ali..." "Ne, ne", reče on smijući se. "Za račun su se već pobrinuli. Nikakvih dodatnih plaćanja, nikakve napojnice. Samo se odvezite dizalom gore na zadnji kat, soba 4001. Ako bilo što trebate, primjerice, dodatne mjehuriće u kadi za kupanje, ili nove mete za gađanje, bilo što, samo nazovite recepciju. Evo vaših Lotus Cash kartica. Primaju ih u restoranu i na svim igralištima i vožnjama." Svakom od nas uručio je zelenu plastičnu kreditnu karticu. Znao sam da to mora biti zabuna. Očito je mislio da smo klinci nekog milijunaša. Ali uzeo sam karticu i rekao, "Koliko tu ima?" On se simpatično namršti. "Kako to misliš?" "Mislim, koliko smijemo potrošiti?" Nasmijao se. "O, pa ti se šališ. Hej, to je baš šašavo. Uživajte." Otišli smo dizalom gore i otvorili vrata svoje sobe. Bio je to apartman s tri odvojene spavaće sobe i barom prepunim slatkiša, sokova i čipsa. Izravni telefon za posluživanje hrane u sobu. Paperjasti ručnici i vodeni kreveti s jastucima od perja. Veliki televizor sa satelitskim prijamnikom i širokopojasnim Internetom. Na balkonu je bila posebna kada za kupanje i, bez greške, bio je tu uređaj za gađanje glinenih golubova i pištolj, tako da ste mogli lansirati glinene golubove ravno u zrak iznad horizonta Las Vegasa i pucati u njih. Nije mi bilo jasno kako to može biti legalno, ali jako mi se svidjelo. Pogled je padao na Strip, a pustinja je bila fascinantna, iako sam sumnjao da ćemo, u ovakvoj sobi, ikada imati vremena za gledanje kroz prozor. "Oh, bogovi..." reče Annabeth. "Ovo mjesto je..." "Prekrasno", reče Grover. "Apsolutno prekrasno." U ormaru je bilo odjeće, i točno mi je pristajala. Namrštio sam se, misleći kako je to malo čudno. Bacio sam Aresov ruksak u koš za smeće. Neće nam više trebati. Kad budemo odlazili, jednostavno ću kupiti novi u hotelskoj trgovini. Istuširao sam se, što je nevjerojatno godilo nakon tjedan dana prašnjavog putovanja. Odjenuo sam čistu odjeću, pojeo vrećicu čipsa, popio tri Cole, i na kraju sam se osjećao bolje nego već dulje vremena. Negdje iz podsvijesti stalno me kopkao neki problemčić. Nešto sam sanjao ili takvo što... Trebao sam porazgovarati s prijateljima. Ali bio sam siguran da to može malo pričekati. Izašao sam iz svoje spavaće sobe i otkrio da su se i Annabeth i Grover također okupali i presvukli. Grover je jeo čips do mile volje, dok je Annabeth gledala National Geographic Channel.
"Od svih mogućih kanala", rekao sam joj, "ti izabereš National Geographic. Jesi ti normalna?" "Zanimljivo je." "Tako se dobro osjećam", reče Grover. "Sviđa mi se ovdje." Nije ni primijetio da su se krilca na njegovim tenisicama raširila i podigla ga tridesetak centimetara od poda, pa spustila natrag. "I, što ćemo sada?" upitala je Annabeth. "Spavanje?" Grover i ja pogledali smo jedan drugog i nacerili se. Obojica smo u rukama držali svoje zelene plastične Lotus Cash kartice. "Vrijeme je za razonodu", rekao sam. Ne sjećam se kad sam se zadnji put tako zabavio. Moja je obitelj relativno siromašna. Naš pojam ludog provoda svodio se na večeru u Burger Kingu i posudbu filma iz videoteke. Hotel s pet zvjezdica u Las Vegasu? Zaboravi. Skočio sam bungeejem nekih pet ili šest puta, spustio se niz vodopad, snowbordao niz umjetnu snježnu padinu, igrao se u virtualnoj stvarnosti pucajući iz laserskog pištolja i glumeći FBI-jevog najboljeg strijelca. Nekoliko puta naletio sam na Grovera koji je išao od igre do igre. Jako mu se sviđala obrnuta verzija lova - u kojoj jelen izlazi iz šume i upucava lovce. Vidio sam kako Annabeth igra razne kvizove i druge igre mozgalice. Bilo je tu golemih 3D igara u kojima gradiš vlastiti grad i zapravo možeš vidjeti kako se s igraće ploče uzdižu holografske zgrade. Nisam ih baš puno gledao, ali Annabeth su se očito jako sviđale. Nisam siguran kad mi je prvi put sinulo da nešto nije u redu. Vjerojatno je to bilo onda kada sam primijetio jednog klinca koji je stajao blizu mene s VR pištoljem. Mogao je imati oko trinaest godina, prepostavljao sam, ali odjeća mu je bila čudna. Pomislio sam da je sin nekog od onih tipova koji oponašaju Elvisa. Nosio je traperice sa zvončićima na nogavicama i crvenu majicu s crnim svjetlucavim ukrasima, a frizura mu je bila natapirana i zalizana sa strane uz pomoć hrpe gela. Igrali smo se pucačine zajedno i on je rekao, "Gala, kompa. Ovdje sam dva tjedna, a igra je sve bolja i bolja." Gala?! Kasnije, kad smo razgovarali, rekao sam da je nešto "bolesno", a on me pogledao tako začuđeno kao da nikad nije čuo tu riječ u takvom kontekstu. Rekao je da se zove Darrin, ali dosadio sam mučim sam ga počeo ispitivati pa se okrenuo od mene ponovno ka kompjutorskom zaslonu. Rekao sam, "Hej, Darrin?" "Što je?" "Koja je sada godina?" Pogledao me je mršteći se. "U ovoj igri?" "Ne. U stvarnom životu." Morao je razmisliti. "1977." "Ne", rekao sam, a već me počeo hvatati strah. "Stvarno." "Hej, kompa. Širiš lošu vibru. Ide mi igra."
Nakon toga me potpuno ignorirao. Pokušao sam razgovarati s drugim ljudima i otkrio da to nije nimalo lako. Svi su bili zalijepljeni za TV-ekrane, ili videoigre, ili za svoju hranu ili što već. Jedan tip mi je odgovorio da je godina 1985. Drugi tip mi je rekao da je 1993. Svi su tvrdili kako nisu dugo ovdje, tek nekoliko dana, najviše nekoliko tjedana. Nisu točno znali i nije ih bilo ni briga. A onda mi je sinulo: koliko dugo sam ja ovdje?Činilo mi se da je prošlo samo nekoliko sati, no je li tako? Pokušavao sam se sjetiti zašto smo uopće ovdje. Išli smo u Los Angeles. Trebali smo pronaći ulaz u Podzemlje. Moja majka... tijekom jedne duge i vrlo zastrašujuće sekunde nisam se mogao sjetiti njezinog imena. Sally. Sally Jackson. Moram je pronaći. Moram spriječiti Hada da pokrene treći svjetski rat. Pronašao sam Annabeth koja je i dalje gradila svoj grad. "Dođi", rekao sam joj. "Moramo van odavde." Ništa. Pretresao sam je. "Annabeth?" Digla je pogled prema meni, nezadovoljna. "Što hoćeš?" "Moramo otići." "Otići? O čemu ti to govoriš? Tek sam dobila tornjeve—" "Ovo mjesto je zamka." Nije mi odgovorila dok je nisam ponovno pretresao. "Što je?!" "Slušaj me. Podzemlje. Naša potraga!" "Ma daj, Percy. Još samo par minuta." "Annabeth, neki ljudi su ovdje od 1977. Klinci koji nisu ostarili ni minute. Uđeš u hotel i ostaneš zauvijek." "Tako?" pitala je. "Možeš li zamisliti bolje mjesto za to?" Zgrabio sam je za ručne zglobove i odvukao je od njezine igre. "Hej!" viknula je i udarila me, ali nitko drugi nas nije ni pogledao. Svi su bili suviše zabavljeni. Natjerao sam je da me pogleda ravno u oči. Rekao sam, "Paukovi. Veliki, dlakavi paukovi." To ju je uzdrmalo. Oči su joj se izbistrile. "O, bogovi moji", rekla je. "Koliko dugo smo već— " "Ne znam, ali moramo pronaći Grovera." Otišli smo ga tražiti, i pronašli ga kako još se uvijek igra virtualnog lova na jelene. "Groveru!" oboje smo povikali. On reče: "Umri, čovječe! Umri, ti glupa zločesta osobo što zagađuje okolinu!" "Groveru!" Okrenuo je cijev plastičnog pištolja prema meni i počeo pritiskati okidač, kao da sam i ja tek jedna od slika s ekrana.
Pogledao sam Annabeth i zajedno smo uzeli Grovera za ruke i odvukli ga dalje od igre. Njegove leteće tenisice su oživjele i počele vući njegove noge u suprotnome smjeru dok je on urlao "Ne! Upravo sam došao na novu razinu! Ne!" Lotusov liftboj potrči prema nama. "Pa, jeste li sada spremni za svoje platinaste kartice?" "Odlazimo", rekao sam mu. "Kakva šteta", rekao je, a ja sam imao dojam da je to stvarno i mislio, da ćemo mu slomiti srce ako odemo. "Upravo smo dodali čitav novi kat s puno igara za naše goste s platinastom karticom." Izvadio je kartice i ja sam želio jednu. Ali znao sam da, uzmem li svoju karticu, nikada neću otići odavde. Ostat ću ovdje, zauvijek sretan, igrajući se zauvijek, i ubrzo bih zaboravio svoju mamu i svoju potragu, a možda čak i svoje ime. Igrat ću se virtualnih pucačina s gala Disco Darrinom zauvijek. Grover je posegnuo da uzme karticu, ali Annabeth gaje povukla natrag za ruku i rekla: "Ne, hvala". Otišli smo prema vratima, a dok smo tako hodali,činilo se kako mirisi hrane i zvukovi igre postaju još privlačniji. Razmišljao sam o našoj sobi tamo gore. Mogli smo barem prespavati još jednu noć, još jednom zaspati u pravom krevetu... A onda smo izjurili kroz vrata kasina Lotus i otrčali niz pločnik. Činilo se da je popodne, otprilike isto doba dana kao onaj dan kad smo stigli u kasino, ali nešto nije bilo kako treba. Vrijeme se potpuno promijenilo. Spremala se oluja, munje su bljeskale suhim pustinjskim nebom. Preko ramena mi je bio zabačen Aresov ruksak, što je bilo čudno, jer sam bio siguran kako sam ga bacio u smeće u sobi 4001, ali u tom trenutku imao sam drugih problema o kojima sam morao misliti. Otrčao sam do najbližeg kioska s novinama i pogledao najprije koja je godina. Bogovima hvala, još uvijek je bila ista godina kao kad smo došli ovamo. Onda sam opazio datum: 20. lipnja. Bili smo u kasinu Lotus punih pet dana. Imali smo samo još jedan dan do ljetnog solsticija. Jedan dan da dovršimo svoju potragu.
17. Kupujemo vodene krevete Bila je to Annabethina ideja. Ukrcala nas je na zadnje sjedište vegaškog taksija kao da stvarno imamo novaca i rekla vozaču, "Do Los Angelesa, molim." Vozač je premetao po ustima svoju cigaru i odmjerio nas pogledom. "To je 480 kilometara. Za to morate platiti unaprijed." "Primate kreditne kartice kasina?" upitala ga je Annabeth. Slegnuo je ramenima. "Da, neke od njih primam. Kao i druge kreditne kartice. Moram ih prvo provući." Annabeth mu uruči svoju zelenu LotusCash karticu. Pogledao ju je sumnjičavo. "Provucite je", potakne ga Annabeth. Učinio je to. Njegov uređaj za mjerenje počne zveketati. Svjetla zasvijetle. Konačno, na malom zaslonu uređaja pojave se, jedan do drugog, znak beskonačnosti i znak za američki dolar. Cigara ispadne iz vozačevih usta. Okrene se opet prema nama, širom otvorenih očiju. "Gdje točno u Los Angelesu... eh, Vaša Visosti?" "Na dok Santa Monica." Annabeth se malo uspravila na sjedalu. Čini mi se da joj se svidjelo ono "Vaša Visosti". "Odvezite nas tamo stvarno brzo, pa možete zadržati ostatak." Možda mu to nije trebala reći. Čitavim putem kroz pustinju Mojave kazaljka na brzinomjeru taksija uopće se nije spuštala ispod 150 na sat. *** Dok smo putovali imali smo mnogo vremena za razgovor. Ispričao sam Annabeth i Groveru onaj svoj zadnji san, ali detalji su mi sve više izmicali što sam ih se jače pokušavao sjetiti. Izgleda daje kasino Lotus nekako djelovao na moj mozak. Nisam se mogao sjetiti kako je ono zvučao glas nevidljivog sluge, iako sam bio siguran da poznajem taj glas. Sluga je nazvao čudovište iz bezdana nekako drugačije, a ne "moj gospodaru"... nekim posebnim imenom ili titulom... "Šutljivi?" predložila je Annabeth. "Bogati? I jedno i drugo su Hadovi nadimci." "Možda..." rekao sam, iako mi ni jedno od tih imena nije zvučalo točno. "Ta soba s prijestoljem zvuči kao da bi mogla biti Hadova", reče Grover. "Tako je obično opisuju."
Odmahnuo sam glavom. "Nešto tu ne štima. Soba s prijestoljem nije bila glavni dio sna. A onaj glas iz bezdana... Ne znam. Jednostavno mi nije zvučao kao božanski glas." Annabethine oči se rašire. "Što je?" pitao sam. "Oh... ništa. Samo sam se— Ne, to je morao biti Had. Možda je poslao tog kradljivca, tu nevidljivu osobu, po gromovnik, i onda je nešto pošlo po zlu —" "Kao na primjer?" "Ja-ja ne znam", reče ona. "Ali ako je ukrao Zeusov simbol moći s Olimpa i ako su ga bogovi proganjali, mnogo toga je moglo poći po zlu. Pa je onda taj kradljivac morao sakriti gromovnik, ili ga je nekako izgubio. U svakom slučaju, nije ga uspio odnijeti Hadu. To je rekao glas u tvome snu, zar ne? Tip nije uspio. To bi objasnilo što su zapravo tražile Furije kad su nas napale u autobusu. Možda su mislile da mi imamo gromovnik." Nisam mogao procijeniti što joj je. Bila je blijeda. "Ali, da sam ja već došao do gromovnika", rekao sam, "zbog čega bih onda putovao u Podzemlje?" "Da zaprijetiš Hadu", predložio je Grover. "Da ga podmitiš ili ucijeniš kako bi ti vratio mamu." Fućnuo sam. "Imaš prilično pokvarenu maštu za jednu kozu." "O, baš ti hvala." "Ali ona stvar iz jame je kazala da čeka dva predmeta", rekao sam. "Ako je gromovnik jedna, što bi moglo biti drugo?" Grover zatrese glavom, očito zbunjen. Annabeth me gledala kao da točno zna što ću je sljedeće pitati i kao da me prešutno moli da je to ne pitam. "Ti imaš neku predodžbu o tome što bi moglo biti to u jami, zar ne?" pitao sam je. "Mislim, ako nije Had." "Percy, hajde da ne pričamo o tome. Jer, ako nije Had... Ne. Mora biti Had." Pokraj nas je prolazila pusta zemlja. Prošli smo pored znaka na kojem je pisalo KALIFORNIJA DRŽAVNA GRANICA 20 KILOMETARA. Imao sam dojam da mi nedostaje bitan dio informacije. Bilo je to kao kad zurim u običnu riječ koju sigurno znam, ali ne mogu shvatiti što je jer mi jedno ili dva slova plešu okolo. Što sam više mislio o svojoj potrazi, bio sam sigurniji da suočavanje sa Hadom nije pravi odgovor. Nešto je drugo tu posrijedi, nešto još opasnije. Problem je bio u sljedećem: mi se upravo drmusamo prema Podzemlju brzinom od 150 kilometara na sat, uvjereni da Had ima gromovnik. Ako stignemo tamo i shvatimo da smo bili u krivu, nećemo imati vremena popraviti svoju pogrešku. Rok koji ističe na solsticij će proći, i počet će rat. "Odgovor je u Podzemlju", uvjeravala me Annabeth. "Vidio si duhove mrtvih, Percy. Oni mogu biti samo na jednom mjestu. Činimo pravu stvar."
Pokušala nam je dignuti moral predlažući domišljate strategije ulaska u Zemlju mrtvih, ali nisam je pažljivo slušao. Bilo je tu jednostavno previše nepoznanica. To je kao kad bubaš za ispit, a ne znaš koja će biti tema. A vjerujte mi, to sam prošao dovoljno mnogo puta. Taksi je jurio na zapad. Svaki zapuh vjetra kroz Dolinu smrti zvučao mi je poput duhova mrtvih. Svaki put kad bi zapištale kočnice na kamionu pokraj nas, sjetio bih se Ehidninog reptilskog glasa. U smiraj dana, taksi nas je ostavio na plaži Santa Monica. Izgledala je točno onako kako izgledaju plaže L.A.-a u filmovima, samo što je ružnije mirisala. Vrtuljci su stajali poredani uz lukobran, palme su bile poredane uz pločnike, beskućnici su spavali na pješčanim dinama, a surferi su čekali savršeni val. Grover, Annabeth i ja odšetali smo do samog ruba mora. "Što sad?" pitala je Annabeth. Pacifički ocean poprimao je zlatnu boju zalazećeg sunca. Razmišljao sam o tome koliko je prošlo otkako sam ovako stajao na plaži Montauka, na suprotnoj strani države, i gledao drugo more. Kako može postojati bog koji kontrolira sve to? Što je ono govorio moj učitelj zemljopisa - da su dvije trećine Zemljine površine pokrivene morem? Kako ja mogu biti sin nekoga toliko moćnog? Zakoračio sam u val. "Percy?" rekla je Annabeth. "Što to radiš?" Nastavio sam hodati, gazio sam u more sve do struka, a onda do prsa. Vikala je za mnom, "Znaš li ti koliko je zagađena ta voda? Tu postoje sve moguće vrste toksičnih tvari—" U tom mi je trenutku glava zaronila pod more. Prvo sam držao dah. Teško je namjerno udahnuti vodu. Naposljetku više nisam mogao izdržati. Udahnuo sam. I bez greške, mogao sam normalno disati. Odšetao sam dolje među sprudove. Nisam trebao biti u stanju išta vidjeti u mutnom moru, ali nekako sam mogao reći što je što. Mogao sam osjetiti naboranu teksturu dna. Mogao sam razaznati kolonije školjki na pješčanim nanosima. Čak sam mogao vidjeti i struje, hladnu i toplu, kako se međusobno miješaju i kovitlaju. Osjetio sam kako me nešto pogreblo po nozi. Pogledao sam dolje i gotovo iskočio iz mora poput torpeda. Pored mene je klizio metar i pol dugačak morski pas. Ali nije me napadao. Gurkao me nosom. Ponašao se poput običnog psa. Oprezno sam mu dotaknuo leđnu peraju. Malo se ritao, kao da me poziva da ga uhvatim čvršće. Uhvatio sam se za peraju objema rukama. On je pojurio, vukući me na leđima. Morski pas me odnio dolje u tamu. Ostavio me na rubu pučine, na mjestu gdje se pješčano dno strmoglavo spuštalo u golemu brazdu. Bilo je to kao da stojiš na rubu Grand Canyona u ponoć, ne
možeš baš dobro vidjeti, ali ti je jasno da je točno ispred tebe golema praznina. Pedesetak metara iznad moje glave svjetlucala se površina mora. Znao sam da bi me pritisak već trebao zgnječiti. A opet, nisam trebao biti u stanju ni disati pod morem. Pitao sam se postoji li neka granica dubine do koje bih mogao sići, pitao sam se mogu li potonuti ravno na dno Pacifičkog oceana. A onda sam ugledao nešto svjetlucavo u tami ispod sebe. Postajalo je veće i sjajnije dok se penjalo prema meni. Ženski glas, nalik na glas moje majke, pozvao je: "Percy Jackson". Kad se približila obrisi su joj postali jasniji. Imala je dugu tamnu kosu koja je plutala oko nje u vodi, haljinu napravljenu od zelene svile. Oko nje je palucalo svjetlo, a oči su joj bile toliko neopisivo lijepe da sam jedva primijetio vodenog konjića veličine pastuha na kojem je dojahala. Ona siđe s konjića. Vodeni konjić i morski pas živahno pojure i počnu se igrati lovice. Podvodna dama mi se nasmiješi. "Daleko si dospio, Percy Jackson. Svaka čast." Nisam bio siguran što bih trebao učiniti, pa sam joj se naklonio. "Vi ste mi se obratili u rijeci Mississippi." "Da, dijete. Ja sam Nereida, duh mora. Nije bilo lako pojaviti se tako daleko od mora, u rijeci, ali najade, moje slatkovodne rođakinje, pomogle su održati moju životnu silu. One poštuju boga Posejdona, iako ne služe na njegovu dvoru." "A vi... služite na Posejdonovu dvoru?" Ona kimne. "Prošlo je mnogo godina otkako je rođen sin Boga mora. Motrili smo te s velikim zanimanjem." Odjednom sam se sjetio lica koja sam viđao ispod valova tamo na Montauku, dok sam još bio mali, odraza lica nasmiješenih žena. Nisam prije o tome puno razmišljao, kao ni o drugim čudnim stvarima u svom životu. "Ako mog oca toliko zanima kako sam", rekao sam, "zašto on nije ovdje? Zašto mi se on ne obrati?" Hladna struja nadigne se iz dubina. "Ne sudi prestrogo o Gospodaru mora", reče mi Nereida. "On se upravo nalazi na samom rubu neželjenog rata. Mnogo je toga o čemu mora brinuti. K tome, njemu je zabranjeno da ti izravno pomaže. Bogovi ne smiju iskazivati takvu pristranost." "Čak ni prema svojoj vlastitoj djeci?" "Posebno ne prema svojoj djeci. Bogovi mogu djelovati samo putem neizravnog utjecaja. Zbog toga ti ja dajem upozorenje, i jedan dar." Ona ispruži ruku. Tri bijela bisera zablistaju na njezinu dlanu. "Znam da putuješ u Hadove predjele", reče. "Samo nekoliko smrtnika uspjelo je to učiniti i preživjeti: Orfej, koji je imao veliki glazbeni dar; Herkul, koji je imao veliku snagu; Houdini, koji može umaknuti čak i dubinama Tartara. Imaš li ti takve talente?"
"Ovaj... ne, gospođo." "Ah, ali ti imaš nešto drugo, Percy. Ti imaš darove koje tek počinješ upoznavati. Proročišta su za tebe prorekla veliku i strašnu budućnost, samo ako preživiš djetinjstvo. Posejdon neće dopustiti da umreš prije nego što dođe tvoje vrijeme. Stoga uzmi ovo, i kad budeš u potrebi, razbij biser nogom." "Što će se dogoditi?" "To", reče ona, "ovisi o potrebi. Ali upamti: ono što moru pripada, uvijek će se u more vratiti." "Kako glasi upozorenje?" Oči joj bijesnu zelenim sjajem. "Čini ono što ti govori tvoje srce, inače ćeš izgubiti sve. Had se hrani sumnjom i beznađem. Prevarit će te ako može, učinit će da ne vjeruješ vlastitoj prosudbi. Jednom kad se nađeš u njegovu području, nikad te neće sam pustiti da odeš. Vjeruj. Sretno, Percy Jackson." Ona dozove svog konja i odjaše u dubinu. "Čekajte!" zazvao sam je. "Tamo u rijeci, tamo ste mi rekli da ne vjerujem darovima. Kakvim darovima?" "Zbogom, mladi heroju", odvratila mi je, dok joj se glas gubio u dubinama. "Moraš slušati svoje srce." Postala je samo točkica zelenog svjetla, a onda potpuno nestala. Htio sam poći za njom u dubinu i mrak. Htio sam vidjeti Posejdonov dvor. Ali pogledao sam gore, prema površini mora koja je postajala sve mračnija. Moji prijatelji me čekaju. Imamo tako malo vremena... Odgurnuo sam se prema obali. Kad sam došao na plažu, moja odjeća je u tren oka postala suha. Rekao sam Groveru i Annabeth što se dogodilo i pokazao im bisere. Annabeth je napravila grimasu. "Nijedan dar nije besplatan." "Ovi su bili." "Ne." Ona odmahne glavom. "U prirodi ne postoji besplatan ručak. To je drevna grčka poslovica koja se i danas lako može razumjeti. I to će te koštati. Pričekaj pa ćeš vidjeti." S tim vedrim mislima, okrenuli smo leđa moru. S nešto sitniša koji nam je preostao u Aresovom ruksaku kupili smo karte za autobus do Zapadnog Hollywooda. Pokazao sam vozaču onaj račun koji sam uzeo iz Carstva vrtnih patuljaka tete Em na kojem je pisala adresa Podzemlja, ali on nikad nije čuo za DOA Studio za snimanje. "Podsjećaš me na nekog koga sam vidio na televiziji", rekao mi je. "Jesi li ti mali glumac ili tako nešto?" "Ovaj... ja sam kaskader... za mnoge male glumce." "Oho! Sad mi je jasno." Zahvalili smo mu i brzo sišli na sljedećoj stanici. Kilometrima smo besciljno hodali tražeći DOA studio. Činilo se da nitko nije znao gdje je to. Nije ga bilo ni u telefonskom imeniku. Dvaput smo se sklanjali u pokrajnje uličice kako bismo izbjegli policijska vozila. Gotovo sam se zaledio kad smo
nabasali na izlog prodavaonice televizora jer je na jednom ekranu upravo prikazivan razgovor s nekim tko mi je bio jako poznat - bio je to moj očuh, Smrdljivi Gabe. Razgovarao je s Barbarom Walters - ono, kao da je on nekakva velika zvijezda. Intervjuirala ga je u našem stanu, usred partije pokera, a kraj njega je sjedila mlada plavuša, gladeći ga po ruci. Lažna suza zablistala mu je na obrazu. Govorio je, "Časna riječ, gospođo Walters, da nije ove Slatkice ovdje, koja me tješi u tuzi, bio bih potpuno shrvan. Moj posinak mi je uzeo sve do čega mi je bilo stalo. Moju ženu... moj Camaro... Ja - ja, ah, žao mi je. Još uvijek ne mogu o tome govoriti." "Čuli ste, dragi gledatelji." Barbara Walters se okrenula prema kameri. "Muškarac kojem je uništen život. Dječak optužen za ozbiljna nedjela. Dopustite da vam ponovno pokažem posljednju dostupnu fotografiju mladog bjegunca, snimljenu prije tjedan dana u Denveru." Na ekranu se pojavi zrnata fotografija mene, Annabeth i Grovera kako stojimo ispred restorana brze prehrane i pričamo s Aresom. "Tko su ostala djeca na ovoj fotografiji?" dramatičnim je glasom pitala Barbara Walters. "Tko li je taj muškarac u njihovu društvu? Je li Percy Jackson delinkvent, terorist ili možda žrtva kakvog zastrašujućeg novog kulta koji mu je isprao mozak? U nastavku razgovaramo s uglednom dječjom psihologinjom. Ostanite s nama i nakon reklama." "Daj, idemo", reče mi Grover. Odvukao me dalje prije nego što sam uspio razbiti izlog trgovine s televizorima. Mračilo se, i na ulicama su se počeli pojavljivati svakakvi grozni likovi. Čekajte, nemojte me krivo shvatiti. Ja sam Njujorčanin. Mene nije lako uplašiti. Ali u L.A.-u je bila totalno drukčija atmosfera nego u New Yorku. Tamo kod kuće sve mi se činilo blisko. Bez obzira na to koliko je grad velik, mogao si stići bilo kamo, a da se ne izgubiš. Raspored ulica i podzemne željeznice tamo je imao nekog smisla. Postoji sistem u načinu na koji sve funkcionira. Klinac je tamo na sigurnom dokle god ne radi ništa glupo. L.A. nije bio takav. Bio je raspršen, kaotičan, teško prohodan. Podsjećao me na Aresa. Ovom gradu nije bila dovoljna njegova veličina kako bi se pokazao kao velik; morao je biti i užasno glasan, i težak za snalaženje. Nisam imao pojma kako ćemo uopće pronaći ulaz u Podzemlje i to do sutra, prije ljetnog solsticija. Hodali smo pored skupina bandi, propalica i neotesanaca koji su nas promatrali kao da pokušavaju procijeniti jesmo li uopće vrijedni toga da nas opljačkaju. Dok smo žurno prolazili pored jedne mračne uličice, glas iz mraka doviknuo je: "Hej, ti!" Stao sam, kao zadnji idiot. Prije nego što smo trepnuli, bili smo opkoljeni. Okružila nas je banda klinaca. Sve skupa, njih šestero - bjelačka djeca u skupoj odjeći, sa zlim izrazima lica. Poput klinaca s Akademije Yancy: bogati klinci koji se igraju loših momaka. Instinktivno sam otvorio Brzac.
Kad se mač pojavio niotkuda, klinci su ustuknuli, ali njihov vođa je bio ili stvarno glup ili stvarno hrabar, jer je krenuo na mene sa skakavcem u ruci. Pogriješio sam i zamahnuo mačem. Klinac je viknuo. Ah morao je biti stopostotni smrtnik, jer mač mu je poput holograma, potpuno bezopasno, prošao ravno kroz prsa. Pogledao je po sebi. "Koji je ovo..." Shvatio sam da imam otprilike tri sekunde prije nego što se njegovo čuđenje pretvori u gnjev. "Trčite!" viknuo sam Annabeth i Groveru. Odgurnuli smo dvoje klinaca s puta i potrčali niz ulicu, ne znajući kamo idemo. Naglo smo skrenuli za neki ugao. "Ovamo!" viknula je Annabeth. Samo jedan dućan u blizini je izgledao kao da je otvoren, izlozi su mu bili jarko osvijetljeni neonom. Natpis nad vratima poručivao je nešto kao CRSTUJYEAV LAPAČA OVDENHI KRETVAE. "Crustyjeva palača vodenih kreveta?" preveo je Grover. Nije to zvučalo kao mjesto na koje bih ikada ušao, osim u slučaju teške nužde, a sad je bio baš takav slučaj. Uletjeli smo kroz vrata, protrčali pored vodenih kreveta i sakrili se dolje. Djelić sekunde kasnije, banda klinaca protrčala je ispred dućana. "Mislim da smo se izvukli", prodahtao je Grover. "Što ste izvukli?" zagrmi glas iznad nas. Sve troje smo skočili na noge. Iznad nas je stajao tip koji je izgledao kao grabežljivac u neformalnom odijelu. Bio je visok preko dva metra, bez ijedne vlasi kose. Koža mu je bila sivkasta i sjajila se kao da je stavljena, oči su mu bile smještene nekako preblizu jedno drugom, a osmijeh mu je bio leden, gotovo gušterski. Krenuo je prema nama vrlo polako, ali imao sam dojam da bi se mogao kretati i vrlo brzo kad bi to htio. Njegovo odijelo moglo je mirno potjecati iz kasina Lotus. Pripadalo je razdoblju sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, i to vrlo očito. Košulja mu je bila od svilenog kašmirskog materijala, raskopčana tako da su mu se vidjela čitava bezdlaka prsa. Reveri njegovog plišanog sakoa bili su široki poput avionskih krila. Srebrni lanci oko njegova vrata nisam ih mogao ni prebrojati. "Ja sam Crusty", rekao je pokazujući zube žute od kamenca. Nekako sam se savladao da ne kažem Aha, možeš si mislit'. "Oprostite što smo ovako upali", rekao sam mu. "Samo smo htjeli, ovaj... pogledati." "Hoćeš reći sakriti se od onih malih huligana", progunđao je. "Motaju se ovuda svake večeri. Zahvaljujući njima, mnogi svrate k meni. Recite, želite li pogledati vodene krevete?" Htio sam reći Ne, hvala kad mi je stavio golemu ručetinu na rame i okrenuo me prema unutrašnjosti dućana. Unutra je bilo vodenih kreveta svih mogućih vrsta: s okvirima od različitih vrsta drveta, s plahtama različitih uzoraka; kraljevske veličine, carske
veličine, veličine svemira. "Ovo mi je najpopularniji model." Crusty ponosno raširi ruke preko kreveta s crnim satenskim plahtama i lampama od vulkanskog kamena ugrađenim pokraj uzglavlja. Madrac je vibrirao, pa je čitav krevet izgledao kao da je napravljen od želea. "Kao da vas tisuće ruku masira", rekao nam je Crusty. "Hajde, isprobajte. Slobodno, odspavajte malo. Meni to ne smeta. Ionako danas nema nikakvog posla." "Ovaj", rekao sam, "mislim da ne..." "Masaža", zacvilio je Grover i bacio se na krevet. "O, ljudi! Da znate kako je dobro!" "Ha?" reče Crusty, lupkajući se prstom po zategnutom podbratku. "Još malo, još malo." "Što još malo?" pitao sam. Pogledao je u Annabeth. "Budi tako ljubazna i isprobaj ovaj ovdje, draga. Mogao bi ti biti baš po mjeri." Annabeth reče, "Ali, što to vi—" Ohrabrujuće ju je potapšao po ramenu i poveo je do Safari Deluxe modela s ugraviranim lavovima od tikovine i naslonom s uzorkom leoparda. Kad Annabeth nije htjela leći na krevet, Crusty ju je jednostavno gurnuo. "Hej!" pobunila se. Crusty pucne prstima. "Ergo!" Iz stranica kreveta iskoči užad i zategne se preko Annabeth, držeći je priljubljenu uz madrac. Grover pokuša skočiti sa svog kreveta od crnog satena, ali i tu iskoči užad i čvrsto ga sveže. "O-o-ovo n-nije do-o-bro!" vikao je Grover, a glas mu je vibrirao od masaže-tisuću-ruku. "Oo-ovo nnije-e ni-kako-o dobro-o-o!" Div pažljivo pogleda Annabeth, a onda se okrene prema meni i naceri se. "Još malo, kopčaš." Pokušao sam uzmaknuti, ali on ispruži ručetinu i ščepa me za šiju. "Ej, mali. Ne brini. Naći ćemo jedan i za tebe." "Pustite moje prijatelje." "O, da, svakako. Ali moram ih prvo podesiti." "Kako to mislite?" "Svi kreveti su dugački točno 180 centimetara, vidiš? Tvoji prijatelji su prekratki. Moram ih podesiti." Annabeth i Grover i dalje su se bezuspješno pokušavali osloboditi. "Ne podnosim nesavršene proporcije", promumljao je Crusty. "Ergo!" Novi kompleti užadi iskoče s vrha i dna kreveta, omatajući se oko Annabethinih i Groverovih gležnjeva, a potom i ispod pazuha. Užad se počne natezati, razvlačeći moje prijatelje. "Ništa ne brini", reče mi Crusty. "Moram ih malo rastegnuti. Možda nekoliko centimetara duž kičme. Možda čak i prežive. Onda, zašto ne bismo potražili krevet koji se tebi sviđa, ha?" "Percy!" kriknuo je Grover.
Misli su mi jurile. Znao sam da sam ne mogu izaći na kraj s ovim divovskim prodavačem vodenih kreveta. Prebio bi mi vrat prije nego što uopće izvadim svoj mač. "Vaše pravo ime nije Crusty, zar ne?" upitao sam ga. "Službeno, zovem se Prokrust", priznao je. "Rastezač", rekao sam. Sjetio sam se priče: to je onaj div koji je svojom pretjeranom gostoljubivošću pokušao ubiti Tezeja na njegovu putu u Atenu. "Aha", reče prodavač. "Ali tko danas može točno izgovoriti Prokrust? Nije to dobro ime za posao. A Crusty, to svi mogu lako reći." "U pravu ste. Ima nešto zvučno u tom imenu." Oči mu zasvijetle. "Stvarno to misliš?" "O, apsolutno", rekoh. "A tek očito majstorstvo na ovim krevetima? Fantastično!" On se široko naceri, ali njegovi prsti nisu olabavili stisak na mom vratu. "Ja to govorim svojim klijentima. Stalno. Nitko si ne da toliko truda ni da pogleda taj majstorski rad. Koliko ugrađenih lampi od vulkanskog kamena si dosad vidio na krevetima?" "Ne previše." "Eto vidiš!" "Percy!" vrištala je Annabeth. "Što to radiš?" "Ne obraćajte pažnju na nju", rekoh Prokrustu. "Nemoguća je." Div se nasmijao. "Takvi su svi moji klijenti. Nikad nemaju točno 180 centimetara. To je tako neobzirno. A onda se žale na razvlačenje." "Što učinite ako su dulji od 180 centimetara?" "O, to se stalno događa. To je jednostavno." On pusti moj vrat, ali prije nego što sam stigao reagirati, posegne iza obližnjeg pulta i izvadi golemu bakrenu sjekiru s oštricama na obje strane. Reče, "Jednostavno centriram osobu što bolje mogu i odsječem sve što god strši preko bilo kojeg ruba." "Aha", rekao sam, s mukom gutajući slinu. "Uviđavno." "Tako mi je drago što sam napokon naišao na inteligentnog klijenta!" Užad je sad već ozbiljno razvlačila moje prijatelje. Annabeth je u licu posve problijedjela. Grover je krkljao kao pridavljena guska. "Dakle, Crusty..." rekao sam trudeći se da mi glas zvuči vedro. Pogledao sam prema etiketi s natpisom Medeni mjesec Specijal koja je visjela s jednog velikog kreveta u obliku srca. "Zar ovaj stvarno ima dinamičke stabilizatore koji sprječavaju valno gibanje?" "Apsolutno. Isprobaj ga." "Da, možda i hoću. Ali, bi li to radilo i u slučaju ovako velikog gospodina kao što ste vi? Nikakvi valovi, uopće?"
"Jamčim za to." "Nema šanse." "Ima." "Pokažite." Spremno je sjeo na krevet, lupkajući rukama po madracu sa strane. "Nema valova. Vidiš." Pucnuo sam prstima. "Ergo!" Užad iskoči oko Crustyja i pričvrsti ga za madrac. "Hej!" vikao je. "Centriraj ga točno kako treba", rekao sam. Užad se prerasporedila i zategnula odgovarajući na moju komandu. Crustyjeva čitava glava stršala je s gornje strane kreveta. Stopala su mu stršala s donje strane. "Ne!" reče on. "Čekaj! To je samo probni model." Otvorio sam Brzac. "Uz sasvim malo podešavanja..." Nisam nimalo dvojio oko toga što sam kanio učiniti. Ako je Crusty čovjek, ionako ga neću povrijediti. Ako je čudovište, zaslužio je da se na neko vrijeme pretvori u pijesak. "S tobom nije lako trgovati", rekao mi je. "Dat ću ti popust od 30 posto na svu izloženu robu!" "Mislim da ću početi od vrha." Podigao sam mač. "Bez pologa! Šest mjeseci bez kamata!" Moj mač se zanjihao. Crusty je završio sa svojom ponudom. Presjekao sam užad na drugim krevetima. Annabeth i Grover su ustali, gunđajući i jaučući i obilno me psujući. "Izgledate više." "Vrlo smiješno", reče Annabeth. "Drugi put budi malo brži." Ugledao sam oglasnu ploču iza Crustyjevog pulta. Tamo je bio oglas za Hermesovu dostavnu službu, i još jedan za Cjelovit novi pregled čudovišta na području L.A.-a - "Sve servisne informacije za čudovišta koje će vam ikada trebati!". Ispod toga, svijetlocrveni letak za DOA studio za snimanje, s ponudom provizija za duše heroja. "Mi uvijek tražimo nove talente!" Adresa Studia DOA bila je odmah pri dnu letka, zajedno s mapom. "Dođite", rekao sam prijateljima. "Pričekaj malo", požalio se Grover. "Bili smo rastegnuti skoro do smrti!" "Onda ste spremni za Podzemlje", rekao sam. "Udaljeno je samo jednu četvrt od nas."
18. Annabeth u školi poslušnosti Stali smo u sjeni Valencia Boulevarda, gledajući u zlatna slova urezana u crni mramor: DOA STUDIO ZA SNIMANJE. Ispod, na staklenim vratima pisalo je: ZABRANJEN PRISTUP ODVJETNICIMA. ZABRANJENO DANGUBITI. ZABRANJENO ŽIVJETI. Bila je gotovo ponoć, ali ulazni je prostor bio jarko osvijetljen i pun ljudi. Iza pulta za djelatnike zaštitarske službe sjedio je neki opasan tip sa sunčanim naočalama i slušalicom zataknutom u usnu školjku. Okrenuo sam se svojim prijateljima. "OK. Sjećate se plana." "Plan", Grover je progutao knedlu. "Aha. Super je plan." Annabeth reče, Što ako plan ne bude funkcionirao?" "Nemoj razmišljati tako negativno." "Imaš pravo", reče ona. "Upravo ulazimo u Zemlju mrtvih i nemam nikakvog razloga za negativne misli." Izvadio sam bisere iz džepa, tri mliječne bobice koje mi je Nereida dala u Santa Monici. Nisu izgledale kao neka jaka podrška za slučaj da nešto pođe po zlu. Annabeth stavi ruku na moje rame. "Žao mi je, Percy. Stvarno imaš pravo, uspjet ćemo. Sve će biti u redu." Lagano je gurnula Grovera. "O, da", zakimao je i on. "Daleko smo stigli. Naći ćemo mi gromovnik i spasiti tvoju mamu. Nema problema." Pogledao sam jedno, pa drugo, i osjetio istinsku zahvalnost. Prije samo nekoliko minuta gotovo sam pustio da ih rastegnu do smrti na deluxe vodenim krevetima, a oni već sad zbog mene pokušavaju biti hrabri, samo da bih se osjećao bolje. Spustio sam bisere natrag u džep. "Idemo isprašiti neke podzemne stražnjice." Ušli smo u ulazni hol DOA studija. Nenametljiva glazba tiho je dopirala iz nevidljivih zvučnika. Tepih i zidovi bili su čelično sivi. U uglovima prostorije bile su tegle s nekom vrstom kaktusa koji su jako podsjećali na ruke kostura. Namještaj je bio od crne kože, a sva su mjesta bila zauzeta. Neki su sjedili na naslonjačima, neki su stajali, neki su zurili kroz prozore ili pak čekali dizalo. Nitko se nije micao, ni govorio, niti radio išta drugo. Ako ih nisam gledao izravno, mogao sam ih sve sasvim fino vidjeti, ali ako bih usredotočeno pogledao bilo koga od njih, svi bi počeli izgledati... prozirno. Mogao sam vidjeti kroz njihova tijela. Zaštitar je stajao za pultom koji je zapravo bio na izdignutom podiju, tako da smo morali istezati vratove kako bismo ga vidjeli.
Bio je visok i elegantan, koža mu je bila boje čokolade, a izbijeljena plava kosa ošišana vojnički. Nosio je naočale s okvirima od kornjačevine i svileno talijansko odijelo koje mu je pristajalo uz kosu. Za reverom mu je stajala crna ruža, odmah iznad srebrne pločice s imenom. Pročitao sam ime na pločici, a onda ga zapanjeno pogledao. "Zovete se Hiron?" Nagnuo se preko pulta. U njegovim naočalama nisam mogao vidjeti ništa osim vlastitog odraza, ali osmijeh mu je bio sladak i hladan, kao kod pitona, trenutak prije nego što te pojede. "Kakav krasan mladić." Imao je neobičan naglasak - britanski, možda, ali po tome kako je zvučao moguće je i da mu engleski uopće nije bio materinji jezik. "Reci mi, prijatelju, izgledam li ja tebi kao kentaur?" "N-ne." "Gospodine", doda on blagim glasom. "Gospodine", kažem ja. On prstom pokuca na pločicu s imenom i prstom prođe ispod svakog slova. "Znaš li ti čitati, prijatelju? Piše H-a-r-o-n. Ponovi za mnom: Haaarrron." "Haron." "Nevjerojatno! A sada: gospodin Haron." "Gospodin Haron", poslušno sam ponovio. "Bravo." On se ponovno uspravi. "Stvarno mrzim kad me miješaju s onim starim čovjekom-konjem. A sada, kako vam mogu pomoći, vi mali mrtvaci?" Njegovo pitanje udarilo me u trbuh poput lopte. Pogledao sam u Annabeth tražeći pomoć. "Želimo sići u Podzemlje", reče ona. Haronova usta se trznu. "O, pa to je pravo osvježenje." "Stvarno?" upitao sam ja. "Izravno i pošteno. Bez vrištanja. Bez cendranja tipa 'ovo je sigurno nekakva pogreška, gospodine Haron'." Pogledao nas je svisoka. "Dakle, kako ste umrli?" Gurnuo sam Grovera. "Oh", reče on. "Ovaj... utopili smo se... u kadi." "Sve troje?" upita Haron. Mi kimnemo. "Velika neka kada."Činilo se da je Haron pomalo zadivljen. "Pretpostavljam da nemate novca za plaćanje prolaza. Inače, s odraslima je lakše, znate, njima mogu teretiti American Express, ili dodati trošak transporta njihovom zadnjem računu za kablovsku. Ali s djecom... Ovaj, vi uvijek umrete nepripremljeni. Najbolje da pronađete neko mjesto za sjedenje i pričekate nekoliko stoljeća." "O, ali mi imamo novca." Stavio sam na pult tri zlatne drahme, koje sam, među ostalim stvarima, pronašao u Crustyjevom radnom stolu.
"Pa, dakle..." Haron ovlaži usne. "Prave drahme. Prave zlatne drahme. Nisam ih vidio već..." Njegovi prsti gramzivo se skupe nad kovanicama. Bili smo tako blizu. Onda me Haron pogleda. Činilo mi se da taj hladni pogled njegovih naočala buši rupe na mojim prsima. "Čekaj malo", reče. "Nisi mogao dobro pročitati moje ime. Jesi li disleksičan, mladiću?" "Ne", rekoh. "Mrtav sam." Haron se opet nagne prema naprijed i onjuši zrak. "Niste vi mrtvi. Trebao sam odmah shvatiti. Vi ste mali bogovi." "Mi moramo u Podzemlje", navaljivao sam. Haron ispusti gunđavi zvuk, nalik na režanje, duboko iz grla. Tog trena, svi ljudi u čekaonici ustanu i počnu šetati gore-dolje, uznemireni, paleći cigarete, provlačeći prste kroz kosu ili pogledavajući na ručne satove. "Otiđite dok još možete", reče nam Haron. "Ja ću samo uzeti ovo i praviti se da vas nisam vidio." Posegnuo je rukom za kovanicama, ali ja sam ih brže-bolje pokupio. "Nema usluge - nema napojnice." Trudio sam se zvučati hrabrije nego što sam se osjećao. Haron ponovno zareži - ovaj put bio je to dubok, prodoran zvuk od kojeg ti se ledi krv. Duhovi mrtvih počnu šakama lupati po vratima dizala. "A i šteta je", uzdahnem ja. "Možemo još štogod ponuditi." Podignuo sam malo čitavu torbu koju sam pokupio iz Crustyjeve zalihe. Izvadio sam šaku punu drahmi i pustio da mi zlatne kovanice propadaju kroz prste. Haronovo režanje pretvori se u nešto nalik zvuku lava koji zadovoljno prede. "Misliš da me možeš kupiti, božiću? Eh... Samo iz znatiželje, reci mi koliko imaš kod sebe?" "Puno", rekoh. "Kladim se da vam Had ne plaća dovoljno za tako težak posao." "O, ne znaš ti ni pola priče. Što misliš, kako je dadiljati sve ove mrtve duše po cijeli dan? Stalno nešto moljakaju 'molim vas, ne dopustite da budem mrtav' ili 'pustite me na drugu stranu besplatno'. Nisam dobio povišicu već tri tisuće godina. Što misliš, da su ovakva odijela jeftina?" "Zaslužujete bolje", složio sam se. "Trebali bi vam pokazati da vas cijene. Malo poštovanja. Poštena plaća." Sa svakom izgovorenom riječju stavljao sam po jednu zlatnu drahmu na njegov pult. Haron letimice pogleda po svom svilenom talijanskom odijelu, kao da se već zamišlja u nečem mnogo boljem. "Moram reći, mladiću, tvoje riječi imaju smisla. Barem malo." Dodao sam još nekoliko drahmi. "Mogao bih spomenuti vašu povišicu dok budem razgovarao sa Hadom." On uzdahne. "Čamac je gotovo pun, ionako. Mogao bih ugurati i vas troje pa neka krene." Ustao je, skupio naš novac i rekao, "Dođite".
Gurali smo se kroz gužvu mrtvih u čekaonici, koji su nas počeli grabiti za odjeću - bilo je to kao da nas dodiruje vjetar, a njihovi glasovi šaputali su nam nešto što nisam mogao razaznati. Haron im je dao znak neka nam se maknu s puta, mrmljajući, "hulje". Dopratio nas je do dizala koje je već bilo puno mrtvih duša, a svaka je držala u rukama zelenu propusnicu za ukrcaj. Haron dohvati dva duha koja su se pokušala ukrcati za nama u dizalo i gurne ih natrag u predvorje. "Dobro. A sada, da nikom ne bi na pamet palo bilo što činiti dok me nema", objavio je čekaonici. "A ako se itko usudi ponovno mijenjati stanicu na mom radiju, svi ćete ostati ovdje još tisuću godina. Je li vam jasno?" Zatvorio je vrata. Provukao je karticu kroz uređaj u upravljačkoj ploči dizala i mi smo krenuli prema dolje. "Što se događa duhovima koji čekaju u predvorju?" upitala je Annabeth. "Ništa", odgovori Haron. "Koliko dugo?" "Zauvijek, ili dokle im se ne smilujem." "Oh", reče ona. "To je... fer." Haron podigne obrvu. "Tko je ikad rekao da je smrt fer, mlada gospođice? Pričekaj dok bude tvoj red. A to će biti vrlo brzo, s obzirom na to kamo putuješ." "Mi ćemo izaći živi", rekao sam. "Ha." Odjednom mi se zavrtjelo. Više se nismo kretali prema dolje, nego naprijed. Zrak je postao vlažan. Duhovi oko mene počeli su mijenjati oblik. Njihova suvremena odjeća počela je treperiti, pretvarajući se u sive ogrtače s kapuljačom. Pod dizala počeo se ljuljati lijevo-desno. Na trenutak sam zažmirio. Kad sam otvorio oči, Haronovo svijetlo talijansko odijelo zamijenio je dugački crni ogrtač. Njegove naočale u okvirima od kornjačevine su nestale. Tamo gdje su mu trebale biti oči stajale su prazne duplje - poput Aresovih očiju, jedino što je u Haronovim dupljama bio potpuni mrak, pun noći, smrti i očaja. Vidio je kako ga promatram i rekao, "Što je?" "Ništa", uspio sam reći. Mislio sam da se cereka, ali to nije bilo to. Meso na njegovu licu postalo je prozirno, dopuštajući mi da ravno kroz njega vidim njegove kosti. Pod se i dalje ljuljao. Grover reče, "Mislim da imam morsku bolest." Kad sam ponovno trepnuo, dizalo više nije bilo dizalo. Stajali smo u drvenom čamcu. Haron nas je visokom motkom odgurivao preko mračne, uljaste rijeke, u kojoj su se vrtložile kosti, mrtve ribe i druge neobične stvari - plastične lutke, slomljeni karanfili, raskvašene diplome s pozlatom na rubovima.
"Rijeka Stiks", promrmljala je Annabeth. "Tako je..." "Zagađena", reče Haron. "Tisućama godina vi ljudi ovamo bacate sve što stignete - nade, snove, želje koje se nikada nisu ispunile. To je neodgovorno gospodarenje otpadom, ako mene pitate." Magla se dizala s prljave vode. Iznad nas, gotovo izgubljen u tami, bio je kameni strop pun stalaktita. Ispred nas, udaljena obala svjetlucala je zelenkastim sjajem boje otrova. Panika mi je stisnula grlo. Što ja radim ovdje? Ovi ljudi oko mene... svi su mrtvi. Annabeth me čvrsto primila za ruku. Pod normalnim okolnostima bilo bi mi neugodno zbog toga, ali shvaćao sam kako se osjeća. I njoj je trebala potvrda da je još netko u ovom čamcu živ. Zatekao sam samoga sebe kako tiho mrmljam molitvu, iako nisam bio posve siguran kome se uopće molim. Ovdje dolje utjecajan je samo jedan bog, a baš njemu sam se i došao suprotstaviti. Na vidiku se pojavi obala Podzemlja. Špičaste stijene i vulkanski pijesak protezali su se tristotinjak metara prema podnožju visokog kamenog zida koji se širio u oba smjera dokle god nam je sezao pogled. Odnekud iz zelenkastog sjaja dopro je zvuk čija se jeka odbijala o stijene - rezanje neke velike životinje. "Stari troglavac je gladan", reče Haron. U zelenom svjetlu, osmijeh mu postane kosturski. "Loše za vas, mali bogovi." Dno našeg čamca zastruže po vulkanskom pijesku. Mrtvi se počnu iskrcavati. Jedna žena vodila je za ruku malu djevojčicu. Starac i starica šepali su zajedno zagrljeni. Dječak u sivom plaštu, ne stariji od mene, šutke se provlačio kroz gužvu. Haron reče, "Poželio bih ti sreću, prijatelju, ali nje ovdje dolje nema. Samo da te podsjetim, ne zaboravi spomenuti moju povišicu." Prebrojao je svoje zlatne drahme i jednu po jednu spustio ih u svoju vrećicu, pa opet dohvatio onu motku. Dok je odgurivao prazan čamac natrag preko rijeke, mumljao je nešto što je zvučalo kao pjesma Barryja Manilowa. Krenuli smo za duhovima po dobro utabanoj stazi. Nisam siguran što sam u stvari očekivao - golema vrata, ili veliku crnu rešetku, tako nešto. Ali ulazak u Podzemlje izgledao je više poput kombinacije cestovne rampe i prolaza za sigurnosnu provjeru na aerodromu. Ispod velikog crnog luka s natpisom SADA ULAZITE U EREB bila su tri odvojena ulaza. Na svakom ulazu moralo se proći kroz detektore za metal, iznad kojih su bile pričvršćene sigurnosne kamere. Iza njih bile su rampe kojima su rukovale spodobe u crnim plaštevima, nalik na Harona. Zavijanje gladne životinje sad je bilo zaista glasno, ali nikako nisam mogao otkriti odakle dopire. Troglavog psa, Kerbera, koji bi trebao čuvati Hadova vrata, nije bilo na vidiku. Mrtvi su se poredali u tri
dugačka reda, dva označena natpisom SLUŽBENIK NA DUŽNOSTI, a jedan natpisom LAKA SMRT. Taj red se brzo pomicao. Druga dva su gmizala. "Što misliš?" upitao sam Annabeth. "Brzi red vjerojatno ide ravno na Polja Asfodela", reče ona. "Nema testiranja. Ne žele riskirati prosudbu suda, jer bi ona mogla biti loša za njih." "Postoji sud za mrtve ljude?" "Aha. Tri suca. Povremeno se izmjenjuju na sudačkoj klupi. Kralj Minos, Thomas Jefferson, Shakespeare - takvi ljudi. Ponekad pregledaju život i odluče da ta osoba zaslužuje posebnu nagradu - Elizejska polja. Katkad se odluče za kaznu. Ali većina ljudi, pa, oni su samo živjeli svoj život. Nisu bili ništa posebno, ni dobri niti zli. Pa onda idu na Polja Asfodela." "I što tamo rade?" Grover reče, "Zamisli da stojiš u poljima žita u Kanzasu. Zauvijek." "Okrutno." "Ne tako okrutno kao ovo", promrmlja Grover. "Pogledaj." Par spodoba u crnim plaštevima odvukla je u stranu jednog duha i nabacila ga na pult za sigurnosni pregled. Lice mrtvaca izgledalo mi je nekako poznato. "To je onaj propovjednik koji je bio na vijestima, sjećaš se?" upitao je Grover. "Ah, da." Sad sam se sjetio. Vidjeli smo ga nekoliko puta na televiziji još kad smo bili na Akademiji Yancy. To je bio onaj naporni TVpropovjednik sa sjevera države New York koji je prikupio milijune dolara za sirotišta, a onda su ga uhvatili kako troši novac na stvari za svoju palaču, u kojoj je imao uređeno golf igralište i zlatne daske za wc. Poginuo je tijekom policijske potjere, kad je njegov "Lamborghini za Boga" sletio s litice. Pitao sam, "Što mu rade?" "Posebna kazna od Hada", pretpostavio je Grover. "On osobno obrati pažnju na sve jako loše ljude čim stignu ovamo. Fur— hoću reći, Ljubazne će mu prirediti vječnu torturu." Od pomisli na Furije sav sam se stresao. Shvatio sam da sam sad na njihovom domaćem terenu. Stara gospođa Dodds vjerojatno se već oblizuje od iščekivanja. "Ali ako je on propovjednik", rekoh, "i ako vjeruje u drugu vrstu pakla..." Grover slegne ramenima. "Tko kaže da on ovo mjesto vidi na isti način kao mi? Ljudi uvijek vide ono što žele vidjeti. Vi ste u tome vrlo tvrdoglavi ovaj, ustrajni, htio sam reći." Približili smo se vratima. Zavijanje je sada bilo toliko glasno da mi se od njega treslo tlo pod nogama, ali i dalje nisam mogao odrediti odakle dolazi. A onda, oko pet metara ispred nas, zelenkasta magla zatreperi. Točno na mjestu na kojem se put račvao u tri staze stajalo je golemo sjenovito čudovište.
Nisam ga ugledao ranije jer je bio napola proziran, poput mrtvih. Sve dok se nije pomaknuo bio je potpuno uklopljen u sve što se nalazilo iza njega. Samo su mu oči i zubi izgledali čvrsto. A zurio je ravno u mene. Usta su mi se sama širom otvorila. Sve što sam uspio reći bilo je: "Pa on je rotvajler." Uvijek sam Kerbera zamišljao kao velikog crnog mastifa. Ali on je očito bio čistokrvni rotvajler, osim što je, naravno, bio veličine mamuta, uglavnom nevidljiv, i imao je tri glave. Mrtvi su hodali ravno prema njemu nisu ga se uopće bojali. Red onih koji su čekali na SLUŽBENIKA NA DUŽNOSTI račvao se od njega na dvije strane. Duhovi koji su išli prema pultu s natpisom LAKA SMRT hodali su ravno kroz njegove prednje šape i prolazili mu ispod trbuha, a pritom se nisu morali ni saginjati. "Počinjem ga bolje razaznavati", promrmljao sam. "Zašto je tako?" "Mislim..." Annabeth navlaži usne. "Bojim se da je to zato što smo sve bliže tome da budemo mrtvi." Srednja glava psa okrene se prema nama. Ponjušila je zrak i zarežala. "On može nanjušiti žive", rekao sam. "Ali to je OK", reče Grover, tresući se pokraj mene. "Jer mi imamo plan." "Tako je", reče Annabeth. Nikad još nisam čuo da joj je glas bio tako tanak. "Naš plan." Primaknuli smo se bliže čudovištu. Srednja glava zareži na nas, a onda zalaje tako glasno da su mi se zatresle i oči u glavi. "Možeš li ga razumjeti?" upitao sam Grovera. "O, da", reče on. "Mogu." "Što govori?" "Ne vjerujem da se to može pristojno prevesti na ljudski jezik." Izvadio sam debeli štap iz svog ruksaka - drvenu prečku koju sam odvalio sa Crustyjevog Safari Deluxe modela kreveta. Podignuo sam je visoko i pokušavao odaslati vesele pseće misli prema Kerberu -mislio sam na reklame za pseću hranu, na slatke male štence, zgodne hidrante na koje se pas može pomokriti. Pokušao sam se i nasmiješiti, kao da ne gledam smrti u oči. "Hej, veliki dečko", pozvao sam ga. "Kladim se da se s tobom ovdje ne igraju dovoljno." "GROOOARRRR!!!" "Dobar dečko", rekao sam slabašno. Zamahnuo sam štapom. Srednjom glavom pas je pratio taj pokret. Druge dvije glave fiksirale su me pogledom, potpuno ignorirajući duhove. Sad sam imao Kerberovu nepodijeljenu pažnju. Nisam bio siguran je li to dobro. "Lovi!" Bacio sam štap u tminu, dobro sam ga hitnuo. Čuo sam kako je bućnuo u rijeku Stiks. Kerber me je gledao, potpuno neimpresioniran. Oči su mu bile mračne i hladne. Toliko o našem planu. Kerber je sad ispuštao drugačiji zvuk, još dublje rezanje koje je dolazilo iz njegova tri grla. "Ovaj", reče Grover. "Percy?"
"Ha?" "Samo sam mislio da trebaš znati." "Da?" "Kerber kaže da imamo deset sekundi da se pomolimo bogu po svom izboru. Nakon toga... Pa... On je gladan." "Čekaj!" reče Annabeth. Počela je mahnito preturati po svojim stvarima. O-o, pomislio sam. "Pet sekundi", reče Grover. "Hoćemo li sad potrčati?" Annabeth izvadi crvenu gumenu lopticu veličine grejpa. Na njoj je pisalo VODENI SVIJET, DENVER. Prije nego što sam je uspio zaustaviti, podignula je lopticu i krenula ravno prema Kerberu. Viknula je: "Vidiš lopticu? Želiš lopticu, Kerberu? Sjedni!" Kerber je izgledao zatečeno jednako kao i mi. Sve tri njegove glave napeto su je motrile. Šest nosnica se raširilo. "Sjedni!" ponovno naredi Annabeth. Bio sam siguran da će je on u trenutku pretvoriti u najveći pseći kolačić na svijetu. Ali umjesto toga, Kerber je oblizao sva troja usta, premjestio se sa šape na šapu i sjeo na mjestu mrveći desetak duhova koji su upravo prolazili ispod njegova trbuha u redu za LAKU SMRT. Duhovi su ispustili prigušen pisak dok su nestajali, poput zraka koji izlazi iz probušene gume. Annabeth reče, "Dobar dečko". Dobaci Kerberu lopticu. Ulovio ju je svojim srednjim ustima. Jedva da je bila dovoljno velika da bi je mogao žvakati, ali druge dvije glave su počele cvoktati zubima prema srednjoj, pokušavajući dohvatiti novu igračku. "Pusti je!" naredi Annabeth. Kerberove glave se prestanu svađati i pogledaju prema njoj. Loptica mu je stajala između dva zuba poput gume za žvakanje. Glasno i zastrašujuće je zacvilio, a onda ispustio lopticu, sada mokru od sline i gotovo pregriženu na pola, pred Annabethine noge. "Dobar dečko." Podignula je lopticu, nimalo ne mareći što je posve slinava. Okrenula se prema nama. "Idite sad. Krenite u red za LAKU SMRT - brže je." Rekao sam, "Ali—" "Sad!" naredila nam je, istim tonom kojim se maloprije obraćala psu. Grover i ja oprezno krenemo prema naprijed. Kerber počne režati. "Mir!" naredi Annabeth čudovištu. "Ako želiš lopticu, budi miran." Kerber zacvili, ali ostane na mjestu. "A ti?" upitao sam Annabeth dok smo prolazili kraj nje.
"Znam što radim, Percy", promumljala je. "Bar mi se tako čini..." Grover i ja prošli smo čudovištu kroz noge. Molim te, Annabeth, molio sam u sebi. Samo mu nemoj reći da sjedne. Prošli smo ispod njega. Kerber nije nimalo bezopasnije izgledao ni straga. Annabeth reče, "Dobar pas!" Podignula je razderanu lopticu, i vjerojatno došla do istog zaključka do kojeg sam došao i ja ako nagradi Kerbera, ništa joj neće ostati za sljedeći trik. Ipak je bacila lopticu. Lijeva usta čudovišta smjesta su je uhvatila, no odmah se umiješala i srednja glava, dok je ona s desne strane jaukala u znak protesta. Dok je čudovište bilo zabavljeno lopticom, Annabeth živahno protrči ispod njegova trbuha i pridruži nam se pokraj detektora metala. "Kako si to uspjela?" pitao sam je zadivljeno. "Škola poslušnosti", reče ona hvatajući dah, a ja sam u čudu primijetio suze u njezinim očima. "Kad sam bila mala, u tatinoj kući, imali smo dobermana..." "Pustite sad to", reče Grover povlačeći me za majicu. "Dođite!" Upravo smo trebali proći ispod natpisa LAKA SMRT kad je Kerber tužno zaječao iz svih svojih gubica. Annabeth je stala. Okrenula se da pogleda psa, koji se također okrenuo za sto osamdeset stupnjeva kako bi je mogao pratiti pogledom. Kerber je dahtao u iščekivanju, crvena loptica, sada sva u komadićima, ležala je u lokvi sline ispred njegovih šapa. "Dobar dečko", reče Annabeth, a glas joj je zvučao tužno i nesigurno. Glave čudovišta pognule su se svaka na svoju stranu, kao da je zabrinut. "Donijet ću ti novu lopticu, uskoro", obeća Annabeth klonulo. "Htio bi novu lopticu?" Čudovište zacvili. Nisam morao govoriti pasji kako bih razumio da Kerber i dalje čeka da mu ona baci lopticu. "Dobar dečko. Brzo ću te ponovno posjetiti. Ja -ja ti to obećavam." Annabeth se okrene prema nama. "Idemo." Grover i ja prošli smo kroz detektor metala, koji je smjesta zavrištao i po kojem su se odmah upalile crvene lampice. "Neovlašteno posjedovanje! Detektiran magični predmet!" Kerber počne lajati. Projurili smo kroz vrata s natpisom LAKA SMRT, što je pokrenulo još više alarma, i otrčali u Podzemlje. Nekoliko minuta poslije skrivali smo se, bez daha, u unutrašnjosti gigantskog trulog drveta dok su okolo prolazile spodobe iz osiguranja, tražeći pojačanje od Furija. Grover promrmlja, "Dakle, Percy, što smo danas naučili?"
"Da troglavi psi više vole gumene loptice nego štapove?" "Ne", reče mi Grover. "Nego da je tvoj plan stvarno upalio!" Nisam bio baš siguran u to. Mislio sam da smo možda i Annabeth i ja došli na pravu ideju. Čak i ovdje u Podzemlju, svatko - pa čak i čudovišta - s vremena na vrijeme treba malo pažnje. Razmišljao sam o tome dok smo čekali da prođu one spodobe. Pravio sam se da ne vidim kako je Annabeth obrisala suzu s obraza dok je osluškivala tužno dozivanje Kerbera u daljini, koji je cvilio za svojom novom prijateljicom.
19. Otkrijemo istinu, ili tako nešto Zamislite gužvu na najvećem koncertu koji ste ikada vidjeli, stadion na koji se naguralo milijun obožavatelja. Sada zamislite polje koje je još milijun puta veće, natrpano ljudima, i zamislite daje nestalo struje, i da nema nikakvih zvukova, ni svjetla, nikakve lopte za plažu koja poskakuje okolo preko gužve. Nešto se tragično dogodilo iza pozornice. Mase ljudi, koji samo šapuću ispod glasa, mile uokolo skriveni sjenama,čekajući koncert koji nikada neće ni početi. Ako možete zamisliti tako nešto, onda imate prilično jasnu predodžbu o tome kako izgledaju Polja Asfodela. Crna trava ugažena nogama mrtvih koji već eonima hodaju po njoj. Topli, vlažan vjetar puše poput daha močvare. Crno drveće - Grover mi je rekao da su to jablanovi raste tu i tamo u manjim skupinama. Strop spilje bio je tako visoko iznad nas da je mogao biti i nakupina olujnih oblaka, s izuzetkom stalaktita, koji su blijedo svijetlili onako sivi u mraku, i izgledali bolesno zašiljeni. Pokušavao sam ne misliti o tome da bi svakoga trena mogli pasti na nas, ali na sve strane, okolo na poljima, moglo se vidjeti stalaktite koji su pali i zabili se u crnu travu. Pretpostavljam da se mrtvi nisu morali previše zabrinjavati zbog omanjeg rizika da ih probuši stalaktit veličine rakete. Annabeth, Grover i ja nastojali smo se uklopiti u gužvu, i dalje na oprezu zbog spodoba iz osiguranja. Nisam mogao prestati pogledavati oko sebe, tražeći možda neko poznato lice među duhovima Asfodela, ali u mrtve je vrlo teško gledati. Lica im trepere. Svi izgledaju pomalo ljutito ili zbunjeno. Priđu k vama i počnu vam nešto govoriti, ali njihovi glasovi zvuče kao cvrkut, kao da šišmiši cijuču. A kad shvate da ih ne razumijete, namršte se i odu. Mrtvi nisu strašni. Samo su tužni. Vukli smo se polako kroz gomilu, prateći red novopridošlih koji je vijugao od glavnog ulaza prema crnom natkrivenom paviljonu iznad kojeg je pisalo: PROCJENE ZA ELIZEJSKA POLJA I VJEČNO PROKLETSTVO Dobrodošli, novopreminuli! Od stražnje strane paviljona kretala su se dva mnogo manja reda. U redu koji je išao nalijevo, duhovi koje su sa strana pratile spodobe iz osiguranja marširali su niz stjenovitu stazu prema Poljanama kazni koje su se bjelasale i dimile u daljini - bila je to nepregledna, nazupčana pustoš s rijekama lave i minskim poljima i kilometrima bodljikave žice kojima su bila odvojena različita područja za mučenje. Čak i iz daljine mogao sam vidjeti ljude koje proganjaju pakleni psi, ljude koji gore na ražnju, ili one što su bili prisiljeni trčati goli kroz polja kaktusa ili pak slušati operu. Mogao sam nazrijeti majušno brdo i na njemu poput mrava sitnu figuru Sizifa koji se muči dogurati svoj kamen do vrha. A vidio sam i gore muke - stvari koje ne želim opisivati.
Red koji je izlazio nadesno iz paviljona izgledao je puno bolje. Taj je vodio dolje prema maloj dolini okruženoj zidovima - zatvorenoj zajednici koja se činila kao jedini sretan dio Podzemlja. Iza sigurnosne kapije bile su četvrti s prekrasnim kućama iz svih razdoblja svjetske povijesti, rimske vile i srednjovjekovni dvorci i viktorijanske palače. Srebrno i zlatno cvijeće blistalo je na travnjacima. Trava se presijavala u duginim bojama. Mogao sam odande čuti smijeh i osjetiti miris svježeg roštilja. Elizej. U sredini te doline bilo je svjetlucavo plavo jezero, s tri otočića nalik na otoke za odmor na Bahamima. Otoci Blagoslovljenih, za ljude koji su odabrali da će se ponovno roditi tri puta, i sva tri puta zavrijedili Elizej. Odmah sam znao da je to mjesto na koje bih volio doći kad umrem. "O tome se i radi", reče Annabeth kao da mi čita misli. "To je mjesto za heroje." Ali ja sam mislio o tome kako je malen broj ljudi bio u Elizeju, koliko sićušne su te poljane u usporedbi s Poljima Asfodela ili čak Poljanama kazni. Tako malo ljudi je bilo dobro za života. Kako depresivno. Krenuli smo nalijevo iza paviljona prosudbe i zašli dublje u Polja Asfodela. Postalo je mračnije. I naša odjeća je izgubila boju. Masa duhova koji žvrgolje smanjila se. Nakon nekoliko kilometara hodanja, do nas su iz daljine počeli dopirati poznati zlokobni zvukovi. Na horizontu se svjetlucala palača od sjajnog crnog opsidijana. U zraku nad njezinim zidinama kovitale su se tri tamne šišmišje kreature: Furije. Imao sam osjećaj da nas čekaju. "Pretpostavljam da je kasno da se vratimo", reče Grover malo-dušno. "Bit će sve u redu." Nastojao sam zvučati samouvjereno. "Možda bismo najprije trebali pretražiti neke druge palače", predloži Grover. "Na primjer, one tamo na Elizeju..." "Hajde, hajde, kozoliki." Annabeth mu stavi ruku za rame. Grover vrisne. Njegove tenisice su ispružile krilca i noge su mu poletjele ravno uvis, vukući ga dalje od Annabeth. Sletio je ravno na leđa u travu. "Groveru", prekori ga Annabeth. "Prestani se zafrkavati." "Ali ja nisam—" On ponovno vrisne. Njegove tenisice sad su već mahnito lamatale. Odignule su se od tla i počele ga vući dalje od nas. "Maia!" vikao je, ali magična riječ očito više nije palila. "Maia, već jednom! Zovite hitnu! Upomoć!" Prenuo sam se iz vlastite zaprepaštenosti i pružio ruke prema Groveru, ali prekasno. Kretao se sve brže, kližući na leđima nizbrdo poput sanjki. Potrčali smo za njim. Annabeth vikne, "Odveži tenisice!" Bila je to pametna ideja, ali vjerojatno ne i lako ostvariva u situaciji kad te vlastite tenisice punom brzinom vuku, s glavom otraga a nogama prema
naprijed. Grover je pokušavao sjesti, ali nikako nije uspijevao dosegnuti žnirance. Pratili smo ga koliko god brzo smo mogli, nastojeći ne izgubiti ga iz vida dok je jurio u cik-cak putanji kroz noge duhova koji su nezadovoljno cičali na njega. Bio sam uvjeren da će Grover projuriti ravno kroz vrata Hadove palače, ali njegove tenisice naglo skrenu udesno i odvuku ga u suprotnom smjeru. Padina postane strmija. Grover je jurio još brže. Annabeth i ja morali smo sprintati da ga ne izgubimo iz vida. Stijenke spilje sužavale su se sa svake strane i ja sam shvatio da ćemo ući u neku vrstu unutarnjeg tunela. Tu nije bilo ni crne trave niti drveća, samo stjenovito tlo, i prigušeno svjetlo stalaktita odozgo. "Grover!" vikao sam, a glas mi je vraćala jeka. "Uhvati se za nešto!" "Što kažeš?" vikao je on meni. Rukama se pokušavao zaustaviti grabeći šljunak, ali nije tu bilo ničeg dovoljno krupnog da ga uspori. Tunel je postao mračniji i hladniji. Koža na rukama mi se naježila. Ovdje se osjećalo zlo u zraku. Natjeralo me da mislim o stvarima o kojima ne bih trebao ništa znati - o krvi prolivenoj na drevnom kamenom oltaru, o nečistom dahu ubojice. A onda sam ugledao što je ispred nas i stao kao ukopan. Tunel se širio u veliku tamnu špilju, a u sredini je bio procjep veličine gradske četvrti. Grover je klizao ravno prema rubu. "Hajde, Percy!" vikala je Annabeth, vukući me za ruku. "Ali ovo je—" "Znam!" viknula je. "Mjesto iz tvog sna! Ali Grover će pasti ako ga ne uhvatimo." Bila je u pravu, naravno. Groverova nevolja natjerala me da se ponovno pokrenem. On je vikao, grebao po tlu, ali leteće tenisice i dalje su ga vukle prema jami, i nije se činilo da ćemo ga ikako uspjeti uloviti na vrijeme. Jedino što ga je spasilo bila su njegova kopita. Leteće tenisice su mu uvijek labavo stajale i Grover je naposljetku udario u jedan veći kamen tako jako da mu se lijeva tenisica izula. Projurila je dalje u mrak, dolje u bezdan. Desna tenisica ga je i dalje povlačila, ali ne više tako brzo. Grover je uspio dograbiti veliki kamen i usporio je koristeći ga kao sidro. Bio je oko tri metra od ruba jame kad smo ga uspjeli dohvatiti i odvući natrag uzbrdo. Druga krilata tenisica sama se odvezala, kružila nam je nad glavama i namjerno nas udarila nekoliko puta po glavama prije nego što je odletjela u bezdan pridružiti se svojoj blizankinji. Sve troje smo se srušili, premoreni, na šljunak od opsidijana. Udovi su mi bili kao od olova. Čak mi se i ruksak činio težim, kao da ga je netko napunio kamenjem.
Grover se prilično gadno izgrebao. Ruke su mu krvarile. Oči su mu se suzile i zjenice su mu postale kozje, kao i uvijek kad se jako uplaši. "Ja ne znam kako..." dahtao je. "Ja nisam ništa..." "Čekaj", rekao sam. "Slušajte."Čuo sam nešto - duboki šapat iz tame. Nakon nekoliko sekundi, Annabeth reče, "Percy, ovo mjesto—" "Ššššt." Ustao sam. Zvuk je postajao glasniji, nerazgovjetan, zao glas dopirao je iz velike dubine ispod nas. Dolazio je iz bezdana. Grover je sjeo. "Št— što je to?" I Annabeth ga je sada čula. Mogao sam to vidjeti po njezinim očima. "Tartar. Ulaz u Tartar." Otvorio sam Anakluzmosa. Brončani mač je iskočio, svijetleći u mraku, a zli glas kao da se na trenutak sapleo prije nego što je nastavio mumljati svoju melodiju. Sad sam već gotovo mogao razaznati riječi, drevne, drevne riječi, starije čak i od grčkih. Kao da je to... "Magija", rekao sam. "Moramo odavde", reče Annabeth. Zajedno smo pomogli Groveru da se osovi na kopita i krenuli natrag prema tunelu. Moje noge se nisu htjele kretati dovoljno brzo. Ruksak me svojom težinom povlačio prema dolje. Glas iza nas postane jači i gnjevniji, i mi potrčimo. Niti trenutak prerano. Hladni udar vjetra uhvatio nas je za leđa, kao da je čitava jama duboko udahnula. Tijekom jednog užasnog trenutka prokliznuo sam po šljunku i tlo mi se izmaknulo pod nogama. Da smo bili imalo bliže rubu, bili bismo usrkani u jamu. I dalje smo se probijali naprijed, i konačno dospjeli do vrha tunela, na mjesto gdje se špilja širila u Polja Asfodela. Vjetar je zamro. Bijesno naricanje odzvanjalo je iz dubine tunela. Nešto nije bilo sretno što smo se izvukli. "Što je to bilo?" prodahtao je Grover kad smo se srušili u relativnu sigurnost šumarka crnih jablanova. "Jedan od Hadovih kućnih ljubimaca?" Annabeth i ja se pogledamo. Mogao sam naslutiti da joj se po glavi vrzmala neka zamisao, vjerojatno ista ona koja joj je pala na pamet dok smo se vozili taksijem u L.A., ali bila je previše uplašena da bi je podijelila s nama. To mi je bilo dovoljno da se užasno uplašim. Zaklopio sam svoj mač, vratio olovku natrag u džep. "Idemo dalje." Pogledao sam u Grovera. "Možeš li hodati?" Progutao je knedlu. "Aha, naravno. Ionako mi se nikad nisu sviđale te tenisice." Pokušavao je zvučati hrabro, ali i on se tresao kao i Annabeth i ja. Što god bilo u onoj jami, nije to bio ničiji ljubimac. Bilo je to nešto neizrecivo staro i moćno. Čak ni Ehidna nije na mene ostavila takav dojam.
Skoro sam osjetio olakšanje kad smo okrenuli leđa tom tunelu i produžili naprijed prema Hadovoj palači. Skoro. Furije su kružile iznad ograde, visoko u tami. Vanjske zidine tvrđave sjajile su se crnim sjajem, a bročana vrata visine dva kata bila su širom otvorena. Izbliza sam vidio da su rezbarije na vratima prikazivale scene smrti. Neke su pripadale modernim vremenima - atomska bomba koja eksplodira nad gradom, redovi gladnih Afrikanaca koji čekaju s praznim zdjelicama - ali sve su izgledale kao da su urezane u tu broncu prije više tisuća godina. Pitao sam se gledam li ja to u proročanstva koja su se ostvarila. Unutar zidina nalazio se najčudniji vrt koji sam ikada vidio. Raznobojne gljive, otrovno žbunje i čudnovate fluorescentne biljke rasle su tu bez sunčeva svjetla. Drago kamenje nadomještalo je manjak cvijeća, hrpe rubina velikih kao moja šaka, gomilice nebrušenih dijamanata. Tu i tamo po vrtu stajali su, poput zaleđenih gostiju na zabavi, Meduzini vrtni kipovi okamenjena djeca, satiri i kentauri - svi groteskno nasmiješeni. U sredini vrta bio je voćnjak mogranja, njihovi cvjetovi narančasto su svijetlili u mraku. "Perzefonin vrt", reče Annabeth. "Nastavite hodati." Shvatio sam zašto ne želi da zastanemo. Opori miris tih mogranja bio je opojan. Odjednom sam osjetio silnu želju da ih pojedem, ali sjetio sam se priče o Perzefoni. Jedan zalogaj hrane iz Podzemlja, i nikad se više nećemo moći odavde vratiti. Odgurnuo sam Grovera i spriječio ga da ubere jedan veliki, sočan plod. Popeli smo se stubama palače, između crnih stupova, kroz crni mramorni trijem, i ušli u Hadovu kuću. Ulazni hol bio je prekriven uglačanom broncom, i činilo se kao da ključa reflektirajući svjetlost upaljenih baklji. Nije bilo stropa, samo svod špilje visoko gore iznad nas. Valjda se ovdje nikad ne moraju brinuti zbog kiše. Pred vratima sa svake strane stajali su kosturi čuvari u vojnoj opremi. Neki su nosili grčke oklope, neki crvene mundire britanske vojske, neki maskirne uniforme s ušivenim američkim zastavama na ramenima. U rukama su držali koplja, muškete ili puške M-I6. Nitko od njih nije nas zaustavljao, ali njihove su nas prazne očne duplje pratile dok smo hodali niz hodnik, prema velikim dvokrilnim vratima na njegovu kraju. Dva kostura američkih marinaca čuvala su vrata. Spustili su glave prema nama i nacerili nam se, držeći preko prsa raketne bacače bombi. "Znaš", promrmljao je Grover, "kladim se da Had nema problema s trgovcima koji nude robu od vrata do vrata". Moj ruksak je sada težio valjda čitavu tonu. Htio sam ga otvoriti i pogledati jesam li slučajno negdje pokupio odlutalu kuglu za kuglanje, ali sad nije bilo vrijeme za to. "Dakle, ljudi", rekoh. "Pretpostavljam da bismo trebali... pokucati?" Vrući vjetar zapuše niz hodnik i vrata se širom otvore. Čuvari se razmaknu. "To valjda znači izvolite", reče Annabeth.
Unutrašnjost sobe izgledala je baš kao u mojem snu, jedino što je sada Hadov tron bio zauzet. Bio je to već treći bog kojeg susrećem, ali zapravo prvi koji mi je izgledao poput božanstva. Bio je visok barem tri metra, kao prvo, a nosio je crnu svilenu odoru sa zlatnom krunom. Koža mu je bila bijela kao da je albino, potpuno crna kosa padala mu je do ramena. Nije bio mišićav poput Aresa, ali iz njega je zračila moć. Naslonjen na svoj tron od staljenih ljudskih kostiju, izgledao je vitko, graciozno i opasno poput pantere. Odmah sam osjetio kako je on taj koji bi trebao izdavati naređenja. Zna više od mene. On treba biti moj gospodar. A onda sam rekao sam sebi neka smjesta prekinem s tim glupostima. Hadova aura djelovala je na mene, baš kao i Aresova. Gospodar mrtvih u meni je izazivao slike koje su se javljale i protiv moje volje - slike Adolfa Hitlera koje sam negdje vidio, ili Napoleona, ili terorističkih vođa koji upravljaju bombašima samoubojicama. Had je isto imao onakve prodorne oči, istu vrstu hipnotičke, zle karizme. "Hrabar si kad si ovamo došao, sine Posjedonov", reče mi svojim uljastim glasom. "Nakon svega što si mi napravio, vrlo hrabro, dapače. Ili si samo veoma glup." Mrtvilo mi je obuzimalo zglobove toliko jako da sam bio u iskušenju leći na pod i zadrijemati pod Hadovim nogama. Skvrčiti se tu dolje i zaspati zauvijek. Pobijedio sam taj poriv i iskoračio naprijed. Znao sam što moram reći. "Gospodaru i striče, došao sam k vama s dva zahtjeva." Had podigne obrvu. Kada se nagnuo naprijed na svom tronu, lica-sjenke pojavile su se u pregibima njegove crne odore, lica na kojima se ogledala užasna patnja, kao da je sama tkanina načinjena od zarobljenih duša s Poljana kazni koje se pokušavaju izbaviti van. Onaj dio mene koji pati od ADHD-a pitao se, dokono, je li mu i ostatak odjeće napravljen na isti način. Kakve grozne stvari moraš napraviti u životu da završiš utkan u Hadovo donje rublje? "Samo dva zahtjeva?" reče Had. "Arogantno dijete. Kao da već nisi dovoljno uzeo. Govori, dakle. Toliko si mi zabavan da te neću smjesta usmrtiti." Progutao sam knedlu. Zasad mi ide baš toliko dobro kako sam se i bojao. Letimice sam pogledao prazan, manji tron odmah do Hadovog. Bio je oblikovan poput crnoga cvijeta, obrubljen zlatom. Priželjkivao sam da je bar kraljica Perzefona ovdje. Prisjećao sam se kako se u mitovima spominje da ona umije smiriti svog ćudljivog muža. Ali bilo je ljeto. Naravno, Perzefona je negdje gore, u svijetu svjetla, sa svojom majkom Demetrom, boginjom poljoprivrede. Njezini posjeti, a ne okretanje planeta, stvaraju godišnja doba. Annabeth pročisti grlo. Osjetio sam kako me prstom bocnula u leđa. "Gospodaru Hade", rekao sam. "Gledajte, gospodine, ne smije doći do rata među bogovima. To bi bilo... loše."
"Stvarno loše", nadoda Grover. "Vratite mi Zeusov gromovnik", rekoh. "Molim vas, gospodine. Dajte da ga odnesem na Olimp." Hadove oči opasno zasvijetle. "I još se usuđuješ tako pretvarati, nakon svega što si učinio?" Bacio sam pogled na svoje prijatelje. I oni su izgledali jednako zbunjeno kao i ja. "Ovaj... striče", rekoh. "Stalno govorite da sam nešto učinio. Što sam to zapravo učinio?" Čitava odaja s tronovima zadrhti tako snažno da su to vjerojatno osjetili i gore u Los Angelesu. Krhotine padnu sa stropa spilje. Vrata se s treskom otvore duž svih zidova prostorije i kroz njih umarširaju kosturi vojnika, na stotine njih, iz svakog povijesnog razdoblja i iz svih naroda zapadne civilizacije. Opkolili su prostoriju, blokirajući nam svaki izlaz. Had zagrmi, "Zar misliš da ja želim rat, mali bože?" Htio sam reći, Pa, ovi dečki ne izgledaju kao mirovni aktivisti. Ali pomislio sam da bi to mogao biti opasan odgovor. "Vi ste Bog mrtvih", oprezno rekoh. "Rat bi proširio vaše kraljevstvo, zar ne?" "To je misao tipična za moga brata! Zar misliš da mi treba još podanika? Zar nisi vidio gužvu na Poljima Asfodela?" "Pa..." "Imaš li ti uopće pojma koliko je ljudi moje carstvo moralo primiti samo u zadnjih sto godina, koliko sam podružnica morao otvoriti?" Otvorio sam usta da odgovorim, ali Had je sada vodio riječ. "Zaposliti još prokletih duša u sigurnosnoj službi", jadikovao je. "A čepovi u prometu kod paviljona suđenja. Dvostruki prekovremeni sati za sve zaposlenike. Ja sam nekoć bio bogat bog, Percy Jackson. Pod mojom su nadležnošću svi dragocjeni metali pod zemljom. Ali moji troškovi!" "Haron želi povišicu", ispalio sam, jednostavno se prisjećajući obične činjenice. Ali čim sam to izvalio poželio sam si zašiti usta. "Ne počinji mi sad s Haronom!" vikao je Had. "Nemoguć je sve otkako je otkrio talijanska odijela! Problemi na sve strane, a za sve se moram osobno pobrinuti. Već su smjene u palači i na vratima dovoljne da izludim! A ti mrtvi samo dolaze. Ne, božiću. Ne treba meni još podanika! Nisam ja tražio ovaj rat." "Ali vi ste uzeli Zeusov gromovnik." "Laži!" Još tutnjave. Had ustane sa svoga trona, uzdižući se u visini ne manjoj od nogometnih vratnica. "Tvoj otac može prevariti Zeusa, dječače, ali ja nisam tako glup. Vidim ja što on planira." "Što planira?" "Ti si ukrao gromovnik tijekom zimskog solsticija", reče on. "Tvoj te otac naputio kako da sačuvaš njegovu malu tajnu. On te poslao u odaju s tronovima na Olimpu. Ti si uzeo gromovnik i moju kacigu. Da nisam poslao svoje Furije i da te nisu pronašle na Akademiji Yancy, Posejdon bi možda i uspio prikriti svoj plan za započinjanje rata. Ali sad si istjeran na čistinu. Bit ćeš razotkriven kao Posejdonov kradljivac, a ja ću dobiti natrag svoju
kacigu!" "Ali..." progovorila je Annabeth. Mogao sam reći da joj je mozak radio milijun kilometara na sat. "Gospodaru Hade, zar i vaša kaciga nedostaje?" "Nemoj se preda mnom praviti nevina, djevojko. Ti i taj satir pomagali ste ovom heroju - koji je ovamo došao da mi prijeti u Posejdonovo ime, bez sumnje - da pred mene stavi ultimatum. Zar Posejdon misli da me može ucjenama natjerati da ga podržim?" "Ne!" rekao sam. "Posejdon nije -ja nisam—" "Nisam ni spominjao nestanak kacige", zarežao je Had, "jer nisam imao iluzija o tome da će mi itko na Olimpu ponuditi i najmanje pravde, i najmanje pomoći. Ne mogu si dopustiti da se pročuje kako je moje najjače oruđe straha nestalo. Stoga sam vas sam potražio, i kad sam bio siguran da dolazite k meni kako biste mi iznijeli svoje prijetnje, nisam vas ni pokušavao spriječiti." "Niste nas pokušavali spriječiti? Ali—" "Vrati mi odmah moju kacigu, ili ću zaustaviti smrt", zaprijeti Had. "To je moj protuprijedlog. Otvorit ću zemlju i pustiti da se mrtvi izliju natrag u gornji svijet. Od vaših zemalja napravit ću noćnu moru. A ti, Percy Jackson tvoj kostur vodit će moju vojsku iz Hada." Svi kosturi-vojnici istupe korak naprijed, podižući oružje. U tom sam se trenutku vjerojatno trebao potpuno užasnuti. Začudo, ja sam se osjetio uvrijeđenim. Ništa me ne može naljutiti više nego kad me optužuju za nešto što nisam učinio. S tim imam prilično mnogo iskustva. "Vi ste jednako loši kao i Zeus", rekao sam. "Mislite da sam ja vama nešto ukrao? Zato ste na mene poslali Furije?" "Naravno", reče Had. "I druga čudovišta?" Had napući donju usnicu. "S njima ja nemam ništa. Nisam ti želio brzu smrt - htio sam da te pred mene dovedu živoga tako da možeš iskusiti sve patnje u Poljima kazni. Što misliš, zašto sam dopustio da uđeš u moje kraljevstvo tako lako?" "Lako?" "Vrati mi što je moje!" "Ali ja nemam vašu kacigu. Došao sam po gromovnik." "Koji je već kod tebe!" viknuo je Had. "Donio si ga ovamo, ti mala budalo, misleći da meni možeš prijetiti!" "Ali nisam!" "Onda hajde, otvori svoj ruksak." Preplavio me je užasan osjećaj. Težina mog ruksaka, kao da nosim kuglu za kuglanje. Nije valjda... Zbacio sam ruksak s ramena i otvorio patentni zatvarač. Unutra je bio veliki metalni cilindar, nazubljen s oba kraja, zujeći od energije.
"Percy", reče Annabeth. "Kako—" "Ja -ja ne znam. Ne razumijem." "Svi ste vi heroji isti", reče Had. "Vlastiti ponos od vas radi budale. Kako si mislio da možeš to oružje donijeti pred mene? Ja nisam tražio Zeusov gromovnik, ali kad je već tu, ti ćeš mi ga predati. Siguran sam da će mi dobro poslužiti prilikom pregovora. A sada... moja kaciga. Gdje je?" Bio sam bez riječi. Nisam imao kacigu. Nisam imao pojma kako se gromovnik našao u mojoj torbi. Mislio sam da to Had na meni izvodi nekakve trikove. Had je negativac. Ali najednom mi se čitav svijet preokrene. Shvatio sam da sam izigran. Zeusa, Posjedona i Hada zavadio je netko četvrti. Gromovnik je bio u ruksaku, a ruksak sam dobio od... "Gospodaru Hade,čekajte", rekao sam. "Sve je ovo jedan nesporazum." "Nesporazum?" rikne Had. Kosturi upere na nas svoje oružje. Iz visine do nas je dopro lepetavi zvuk kožnatih krila, i tri Furije naglo se spuste i smjeste se iza trona svog gospodara. Ona s licem gospođe Dodds iskezi prema meni svoje žute zube i palucne bičem. "Nema tu nesporazuma", reče Had. "Znam zašto si došao - znam pravi razlog zbog kojeg si donio gromovnik. Došao si pregovarati o njoj." Had otpusti iz dlana svoje ruke zlatnu plamenu loptu. Ona se rasprši na stepenici ispred mene i u njoj se pojavi moja majka, zaleđena u slapu zlatne svjetlosti, baš onakva kakva je bila prije no što ju je Minotaur stisnuo do smrti. Nisam mogao progovoriti. Pružio sam ruku da je dotaknem, ali svjetlo je bilo vruće poput vatre. "Da", zadovoljno reče Had. "Uzeo sam je k sebi. Znao sam, Percy Jackson, da ćeš se na kraju doći k meni pogađati. Vrati mi kacigu, i možda je pustim. Znaš, ona nije mrtva. Ne još. Ali ako mi ne udovoljiš, to će se promijeniti." Pomislio sam na bisere u svom džepu. Možda me oni mogu izvući odavde. Samo kad bih mogao nekako osloboditi svoju mamu... "Ah, biseri", reče Had, a meni se smrzne krv u žilama. "Da, moj brat i njegovi mali trikovi. Izvadi ih, Percy Jackson." Moja ruka pokrene se protiv moje volje i izvadi bisere. "Samo tri komada", reče Had. "Kakva šteta. Ti valjda shvaćaš da jedan štiti samo jednu osobu. Pokušaj, dakle, izbaviti svoju mamicu, mali bože. A kojeg od svojih prijatelja ćeš ostaviti ovdje da provede vječnost sa mnom? Hajde. Odaberi. Ili mi daj ruksak i prihvati moje uvjete." Pogledao sam u Annabeth i Grovera. Lica su im bila smrknuta. "Prevareni smo", rekao sam im. "To je bila zamka." "Da, ali zašto?" upita Annabeth. "A glas iz bezdana—" "Još ne znam", rekao sam. "Ali namjeravam to pitati."
"Odluči, dječače!" vikne Had. "Percy" Grover mi stavi ruku na rame. "Ne možeš mu dati gromovnik." "To znam." "Ostavi mene ovdje", reče. "Iskoristi treći biser za svoju mamu." "Ne!" "Ja sam satir", reče Grover. "Mi nemamo duše kao ljudi. On me može mučiti do smrti, ali ne može me držati zauvijek. Jednostavno ću se reinkarnirati kao cvijet ili tako nešto. Tako je najbolje." "Ne." Annabeth izvuče svoj brončani nož. "Idite vas dvojica. Grover, ti moraš štititi Percyja. Moraš dobiti svoju dozvolu za traganje i početi potragu za Panom. Izbavi njegovu mamu odavde. Ja ću vam čuvati odstupnicu. Ionako planiram poginuti boreći se." "Nema šanse", reče Grover. "Ja ostajem." "Razmisli još jednom, kozoliki", reče Annabeth. "Prestanite, oboje!" Osjećao sam se kao da mi je srce rasparano na dva dijela. Oboje su sa mnom već toliko toga prošli. Sjetio sam se kako je Grover iz zraka napadao Meduzu u vrtu kipova, kako nas je Annabeth spasila od Kerbera; zajedno smo preživjeli i vožnju koju nam je Hefest upriličio u Vodenom parku, kao i posjet Archu u St. Louisu i Lotus Casinu u Las Vegasu. Tisuće kilometara putovanja proveo sam zabrinut zbog proročanstva da će me izdati prijatelj, ali ovi prijatelji nikad to ne bi učinili. Nisu radili ništa drugo osim što su me spašavali, iznova i iznova, a sad su htjeli žrtvovati i svoje živote za moju mamu. "Znam što ću učiniti", rekao sam. "Uzmite ovo." Svakom od njih dao sam po biser. Annabeth reče, "Percy, ali..." Okrenuo sam se i pogledao u svoju majku. Očajnički sam želio žrtvovati samoga sebe, a zadnjim biserom spasiti nju, ali znao sam što bi mi ona rekla. Nikada mi to ne bi dopustila. Morao sam vratiti gromovnik na Olimp i reći Zeusu istinu. Morao sam spriječiti rat. Nikada mi ne bi oprostila da umjesto toga spasim nju. Sjetio sam se proročanstva koje sam čuo na Brežuljku miješane krvi, sad mi se činilo kao da je to bilo prije milijun godina. I na kraju nećeš uspjeti spasiti ono što je najvažnije. "Žao mi je", rekao sam joj. "Vratit ću se po tebe. Naći ću načina." Samodopadni izraz nestane s Hadova lica. On reče, "Mali bože...?" "Pronaći ću vašu kacigu, striče", rekao sam mu. "I vratit ću vam je. Sjetite se povišice za Harona, molim vas." "Ne izazivaj me—" "A ne bi vam škodilo ni da se tu i tamo poigrate s Kerberom. On voli crvene gumene loptice." "Percy Jackson, da se nisi usudio—" Viknuo sam, "Sada, idemo!"
Razbili smo svaki po jedan biser pod svojim nogama. U jednom zastrašujućem trenutku ništa se nije zbivalo. Had vikne, "Uništite ih!" Vojska kostura nagrne prema nama, s isukanim mačevima i uperenim automatskim puškama. Furije polete, njihovi bičevi pretvore se u plamen. Upravo kad su kosturi otvorili vatru, komadići bisera pod mojim nogama eksplodirali su u plamu zelene svjetlosti, ispuštajući zapuh svježeg morskoga vjetra. Našao sam se zatvoren u mliječno bijeloj sferi, koja se počela dizati od tla. Annabeth i Grover bili su odmah iza mene. Koplja i meci odbijali su se bez ikakvih tragova o naše biserne mjehure dok smo se uzdizali uvis. Had je urlao toliko bijesno da se čitava tvrđava tresla i znao sam da ova noć u L.A.-u neće biti nimalo mirna. "Pogledaj gore!" vikne Grover. "Razbit ćemo se!" I stvarno, jurili smo ravno na stalaktite koji će, mislio sam, razbiti naše zaštitne mjehure i zabiti se u nas. "Kako se ovime upravlja?" vikala je Annabeth. "Mislim da se ne upravlja!" odgovorio sam joj vičući. Vrištali smo iz sveg glasa dok smo udarali mjehurima u strop spilje i.... Mrak. Jesmo li mrtvi? Ne, i dalje sam osjećao kako jurimo. Išli smo prema gore, ravno kroz čvrstu stijenu, ali s lakoćom s kakvom se mjehurić zraka penje kroz vodu. U tome je bila moć bisera ono što moru pripada, uvijek će se u more vratiti. Neko vrijeme nisam mogao vidjeti ništa kroz prozirne zidove moje sfere, a onda se moj biser probije kroz dno mora. Druge dvije mliječne sfere, Annabeth i Grover, i dalje su me pratile dok smo se dizali uvis kroz vodu. I onda kaa-buć! Eksplodirali smo na površinu, usred zaljeva Santa Monice, rušeći s daske jednog surfera koji je nezadovoljno viknuo, "Hej,čovječe!" Dograbio sam Grovera i dovukao ga do plutače za spašavanje. Uhvatio sam i Annabeth pa i nju izvukao na plutaču. Oko nas je znatiželjno kružio morski pas, veliki bijeli, dugačak nešto više od tri metra. Rekao sam mu, "Gubi se". Morski pas se okrenuo na drugu stranu i odjurio. Surfer je vrištao nešto o ludim gljivama i odveslao na svojoj dasci što je brže mogao. Nekako sam znao koje je vrijeme: rano jutro, 21. lipnja, dan ljetnog solsticija. U daljini, Los Angles je bio u plamenu, stupovi dima dizali su se iz kompleksa zgrada po čitavom gradu. Bio je potres, u redu, i to je bila Hadova krivnja. Vjerojatno upravo sad šalje vojske mrtvih za mnom. Ali u ovom trenutku, Podzemlje nije bilo moj najvažniji problem.
Morao sam stići do obale. Morao sam vratiti Zeusov gromovnik natrag na Olimp. A više od svega, morao sam obaviti ozbiljan razgovor s bogom koji me pokušao nasamariti.
20. Borim se sa svojim glupim rođakom Pokupio nas je čamac za spašavanje obalne straže, ali imali su previše posla da bi se s nama dugo zadržavali, ili da bi se upitali otkud se troje klinaca u gradskoj odjeći našlo usred zaljeva. Imali su čitavu katastrofu koju su morali rješavati. Radio uređaji bili su im zakrčeni od poziva u pomoć. Ostavili su nas na doku Santa Monica, s bocama vode u rukama i zaogrnute ručnicima na kojima je pisalo JA SAM MALI SPASILAC! i odjurili spašavati druge ljude. Odjeća nam je bila potpuno mokra, pa čak i moja. Kad se pojavio čamac obalne straže, potiho sam izgovorio molitvu da me ne pokupe iz vode potpuno suhoga, jer bi to moglo izazvati prilično čuđenje. Tako da sam se nekako, snagom vlastite volje, uspio smočiti. I gle, stvarno, moja vodootporna magija me napustila. Bio sam i bos, jer sam svoje cipele dao Groveru. Bolje da se obalni stražari pitaju zašto je jedan od nas bos, nego da se pitaju zašto jedan od nas ima kopita. Kad smo se domogli suhog tla, oteturali smo na plažu i gledali kako grad gori u prekrasnom izlasku sunca. Osjećao sam se kao da sam upravo došao iz svijeta mrtvih - što i jesam. Ruksak mi je bio težak od Zeusovog gromovnika. Srce mi je bilo još teže jer sam tamo vidio svoju majku. "Ne vjerujem", reče Annabeth. "Čitav taj put i—" "To je bio trik", rekoh. "Strategija dostojna Atene." "Hej", reče ona upozoravajući. "Kužiš, zar ne?" Spustila je pogled, bijes ju je napuštao. "Da. Kužim." "E, pa ja ne!" požalio se Grover. "Bi li mi netko možda—" "Percy", reče Annabeth. "Žao mi je zbog tvoje mame. Jako mi je žao..." Pravio sam se da je ne čujem. Ako sad počnem pričati o svojoj mami, rasplakat ću se poput malog djeteta. "Proročište je bilo u pravu", rekao sam. '"Ići ćeš na zapad i suočiti se s bogom koji se okrenuo'. Samo što to nije Had. Had ne želi rat između Velike trojice. Netko drugi je zakuhao tu krađu. Netko je ukrao Zeusov gromovnik i Hadovu kacigu i sve podmetnuo meni jer sam Posejdonov klinac. Tako da Posejdona okrive obje strane. Do zalaska sunca večeras izbit će rat između tri strane. A mene će kriviti da sam ga izazvao." Grover zatrese glavom, začuđen. "Ali tko bi mogao biti tako podao? Tko bi tako strašno želio rat?" Stao sam kao ukopan, gledajući niz plažu "Da, to je stvarno teško pogoditi." Stajao je tamo i čekao nas, u svojoj crnoj kožnoj jakni, sa svojim sunčanim naočalama i s aluminijskom bejzbolskom palicom naslonjenom na rame.
Motor je brenčao pokraj njega, pod svjetlošću njegove lampe pijesak je postajao crven. "Hej, mali", reče Ares, naizgled iskreno oduševljen što me vidi. "Ti si dosad već trebao biti mrtav." "Prevario si me", rekoh. "Ti si ukrao kacigu i gromovnik." Ares se isceri. "Pa, sad, nisam ga ukrao svojim rukama. Da jedan bog uzme simbole moći od drugoga - ne, ne, to ne ide. Ali ti nisi jedini heroj koji može obaviti nečiji nalog." "Koga si iskoristio? Clarissu? Ona je bila tamo tijekom zimskog solsticija." Činilo se da ga je ta pomisao zabavila. "Nije bitno. Stvar je u tome, mali, da ti stojiš na putu ratnih napora. Vidiš, trebao si umrijeti u Podzemlju. Onda bi se stari Algobradi naljutio na Hada što te ubio. A stara Lešina bi imala Zeusov gromovnik, pa bi se Zeus ljutio na njega. A Had i dalje traži svoju..." Iz džepa izvadi skijašku kapu - onakvu kakve nose i pljačkaši banaka - i položi je između ručki svog motora. U istom trenutku kapa se pretvori u pomno izrađenu brončanu ratnu kacigu. "Kaciga tame", dahne Grover. "Točno", reče Ares. "Onda, gdje sam stao? O da, Had bi bio ljut i na Zeusa i na Posejdona, jer ne bi znao koji od njih mu je ovo uzeo. Ne bi prošlo dugo, i imali bismo krasno malo krvoproliće na tri strane." "Ali oni su tvoja rodbina!" pobuni se Annabeth. Ares slegne ramenima. "Najbolji rat je rat unutar obitelji. Uvijek je najkrvaviji. Nema ti bolje nego gledati rođake kako se tuku, uvijek sam to govorio." "Dao si mi ruksak u Denveru", rekao sam. "Gromovnik je čitavo vrijeme bio unutra." "I da i ne", reče Ares. "To je možda malo nepojmljivo za tvoj smrtni mozak, ali ruksak je zapravo oplata gromovnika, samo malo izmijenjena. Gromovnik je s njome spojen, na sličan način kao i onaj tvoj mač, mali. On se uvijek vraća u tvoj džep, zar ne?" Nisam imao pojma otkud Ares zna za moj mač, ali pretpostavio sam da je bogu rata valjda i posao voditi brigu o svakom oružju. "U svakom slučaju", nastavi Ares, "malo sam petljao s magijom, tako da se gromovnik vrati u svoju oplatu tek kad stigneš u Podzemlje. Približiš se Hadu... Bingo, imaš paket. Ako usput pogineš, ništa nije izgubljeno. U tom slučaju ja i dalje imam oružje." "Ali zašto jednostavno nisi zadržao gromovnik za sebe?" pitao sam. "Zašto si ga slao Hadu?" Ares je dobio grč u vilici. Nagnuo je glavu i primio se prstima pokraj uha, tako da je na trenutak izgledalo gotovo kao da sluša neki drugi glas, duboko u svojoj glavi. "Zašto nisam... Aha... S tom vrstom vatrene moći..." Ostao je u transu još jednu sekundu... i drugu sekundu...
Razmijenio sam nervozne poglede s Annabeth. Aresovo lice se ponovno izbistri. "Nisam htio probleme. Bolje da uhvate tebe s prstima u pekmezu, hoću reći s gromovnikom." "Lažeš", rekao sam mu. "Poslati gromovnik u Podzemlje nije ni bila tvoja ideja, zar ne?" "Naravno da je!" Dim prosuklja ispod okvira njegovih sunčanih naočala, kao da će se svaki čas zapaliti. "Ti nisi ni naručio krađu", pretpostavio sam. "Netko drugi je poslao kradljivca po te dvije stvari. A onda, kad te Zeus poslao da uhvatiš kradljivca, to si i učinio. Ali nisi ga predao Zeusu. Nešto te uvjerilo da ga pustiš. Zadržao si ukradene stvari dokle god ne naiđe drugi heroj i dovrši isporuku. Tebi naređuje ona stvar iz bezdana." "Ja sam bog rata! Ja ne primam naredbe ni od koga! Ja nemam nikakve snove!" Oklijevao sam. "Tko je uopće spominjao snove?" Ares je izgledao razdraženo, ali pokušao je to prikriti usiljenim smiješkom. "Vratimo se našem problemu, mali. Živ si. Ne mogu dopustiti da odneseš taj gromovnik na Olimp. Mogao bi čak i navesti one tvrdoglave idiote gore da te saslušaju. Tako da te moram ubiti. Nemoj to shvatiti osobno." Pucnuo je prstima. Pijesak pod njegovim nogama je eksplodirao i iz njega je izletio divlji vepar, još veći i ružniji od onog čija je glava visjela iznad bungalova broj sedam u Kampu miješane krvi. Zvijer je papcima rovala pijesak, zureći u mene prodornim očima dok je spuštala glavu s kljovama oštrim poput britve i čekala znak da me ubije. Zakoračio sam u plićak. "Sam se bori sa mnom, Ares." Nasmijao se, ali bilo je nešto napuklo u tome smijehu... nekakva nesigurnost. "Ti si talentiran samo za jednu stvar, mali, za bježanje. Pobjegao si od Himere. Pobjegao si iz Podzemlja. Nemaš ti ono što se traži." "Bojiš se?" "Samo u tvojim pubertetskim snovima." Ali sunčane naočale su mu se počele otapati od vrućine njegovih očiju. "Bez izravnog miješanja. Žalim, mali. Nisi na mojoj razini." Annabeth reče, "Percy, bježi!" Divovski vepar pojuri prema meni. Ali meni je bilo dosta bježanja od čudovišta. Ili od Hada, ili od Aresa, ili bilo koga drugog. Dok je vepar nasrtao, otvorio sam svoju olovku i izmaknuo se u stranu. Brzac mi se pojavio u rukama. Zamahnuo sam prema vepru. Veprova oštra desna kljova padne mi pred noge, a dezorijentirana životinja odjuri u more. Viknuo sam, "Val!" Istoga trenutka niotkud se pojavi val i preplavi vepra, omatajući se oko njega poput prekrivača. Zvijer je samo jednom uspjela zacićati od straha. A onda je nestala, progutana morem.
Okrenuo sam se opet prema Aresu. "Hoćeš li se sada boriti sa mnom?" upitao sam ga. "Ili ćeš se skrivati iza nekog drugog praščića?" Aresovo lice bilo je ljubičasto od bijesa. "Pazi se, mali. Ja te mogu pretvoriti u—" "U žohara", rekoh. "Ili u trakavicu. Aha, znam. To bi ti pomoglo da sačuvaš svoju božansku kožu, zar ne?" Plamen je palucao uzduž ruba njegovih naočala. "Joj, mali, ti stvarno tražiš da te pretvorim u masnu fleku." "Ako izgubim, pretvori me u bilo što. Uzmi gromovnik. Ako pobijedim, kaciga i gromovnik su moji, a ti moraš otići." Ares se podrugljivo osmjehne. Skine bejzbolsku palicu s ramena. "Kako želiš da te smoždim: klasično ili moderno?" Pokazao sam mu svoj mač. "To je u redu, mali mrtvače", reče on. "Dakle klasično." Palica se pretvori u dugački, veliki mač. Na kraju drške, dugačke dovoljno da se drži s obje ruke, bila je velika srebrna lubanja s rubinom u ustima. "Percy", reče Annabeth. "Ne čini to. On je bog." "On je kukavica", rekao sam joj. Ona proguta knedlu. "Barem stavi ovo. Za sreću." Ona skine ogrlicu, s pet teško stečenih perli i prstenom koji je dobila od oca, i pričvrsti mi je oko vrata. "Pomirba", reče. "Atena i Posejdon zajedno." U licu sam osjetio vrućinu, ali uspio sam se nasmiješiti. "Hvala." "Uzmi i ovo", reče Grover. Uručio mi je spljoštenu aluminijsku limenku koju je vjerojatno skrivao u džepu već tisućama kilometara. "Satiri su na tvojoj strani." "Grover... ne znam što bih rekao." On me potapše po ramenu. Ugurao sam limenku u svoj ruksak. "Jeste li gotovi s pozdravljanjem?" Ares krene prema meni, dok mu je kožna jakna lepršala iza leđa, a mač svijetlio poput vatre na svjetlu izlazećeg sunca. "Ja se borim čitavu vječnost, mali. Moja snaga je neograničena i ne mogu umrijeti. Što ti imaš?" Manji ego, pomislio sam, ali nisam rekao ništa. I dalje sam stajao u plićaku, voda mi je dopirala do gležnjeva. Sjetio sam se što je Annabeth rekla još davno, tamo u Denveru: Ares ima snagu. To je sve što ima. A čak se i snaga katkad mora pokloniti pred mudrošću. Zamahnuo je mačem odozgo prema mojoj glavi, ali ona više nije bila tamo. Moje je tijelo mislilo umjesto mene. Činilo se da me voda odgurnula u zrak i ja sam poput katapulta izletio preko njega, udarajući mačem dok sam padao dolje. Ali i Ares je bio jednako brz. Izvio se, a moj udarac, koji ga je trebao pogoditi posred kičme, samo se odbio od dršku njegova mača. Nacerio se. "Nije loše, nije loše."
Ponovno je zamahnuo mačem i ja sam bio prisiljen skočiti na suho tlo. Pokušao sam skočiti u stranu, ponovno se dočepati vode, ali činilo se da Ares zna što smjeram. Potiskivao me na drugu stranu, tako silovito da sam svu svoju pažnju morao uložiti u to da me ne nasjecka na komadiće. Nastavio sam se povlačiti i udaljavati od mora. Nisam imao nikakvu priliku za napad. Njegov mač bio je dulji i sezao mnogo dalje nego moj Anakluzmos. Približi se, rekao mi je jednom Luke dok me učio mačevanju. Kad imaš kraći mač, moraš doći bliže. Zakoračio sam samouvjereno prema Aresu, ali on je to i čekao. Izbio mi je mač iz ruku i udario me u prsa. Odbacio me u zrak - šest, možda sedam metara. Da nisam pao u meki pijesak, slomio bih kičmu. "Percy!" viknula je Annabeth. "Murija!" Vidio sam dvostruko. Prsa su me boljela kao da ih je udario ovan za rušenje bedema, ali uspio sam stati na noge. Nisam se usuđivao maknuti pogled s Aresa, da me ne bi presjekao na pola, ali krajičkom oka vidio sam crvena svjetla kako bljeskaju na cesti pokraj plaže. Čulo se kako su se vrata automobila s treskom zalupila. "Ovamo, gospodine!" netko je vikao. "Vidite?"Čuo se osoran glas policajca: "Izgleda kao onaj mali s televizije... koji klinac..." "Tip je naoružan", rekao je drugi policajac. "Pozovi pojačanje." Prevrnuo sam se na drugu stranu dok je Aresov mač zasjekao pijesak. Bacio sam se prema svom maču, pokupio ga i zavitlao u Aresovu facu, samo da bih vidio kako ga je opet odbacio. Činilo se da Ares točno zna što ću učiniti, i to trenutak prije nego što to učinim. Zakoračio sam unatrag prema plićaku, prisiljavajući ga da pođe za mnom. "Priznaj, mali", reče Ares. "Nemaš nikakve šanse. Samo se igram s tobom." Osjetila su mi ubrzano radila. Sad sam razumio ono što je Annabeth govorila o tome kako ti ADHD sačuva život u borbi. Bio sam potpuno budan, primjećujući svaki, i najsitniji detalj. Mogao sam primijetiti koji se mišići na Aresu napinju. Mogao sam procijeniti s koje će strane udariti. U isto vrijeme, bio sam svjestan Annabeth i Grovera, devet metara nalijevo od mene. Vidio sam kako se pored prvoga zaustavlja i drugi policijski automobil,čuo sam zavijanje sirene. Gledatelji, ljudi koji su lutali ulicama zbog potresa, počeli su se okupljati. U gužvi, čini mi se da sam ugledao nekoliko njih koji su šepavo hodali, poput prerušenih satira. Bilo je tu i svjetlucavih oblika duhova, također, kao da su se mrtvi digli iz Hada kako bi promatrali borbu. Čuo sam lepet kožnatih krila kako kruže negdje iznad. Još sirena. Zakoračio sam dublje u vodu, ali Ares je bio brz. Vrh njegova mača poderao mi je rukav i ogrebao mi rame. Policijski glas kroz megafon je rekao, "Spustite pištolje! Stavite ih na zemlju. Odmah!" Pištolje?
Pogledao sam Aresovo oružje, a ono je treperilo; u jednom trenutku izgledalo je kao veliki pištolj, u drugom kao veliki mač. Ne znam što su ljudska bića vidjela u mojim rukama, ali bio sam prilično siguran da ne vide isto što i ja. Ares se okrenuo da promotri gledatelje, što mi je dalo trenutak odmora. Tamo je sad bilo pet policijskih vozila, a ispred njih se poredala čitava četa policajaca, s pištoljima uperenim u nas. "Ovo je privatna stvar!" riknuo je Ares. "Nestanite!" Zamahnuo je rukom i zid crvene vatre zakotrljao se prema policijskim kolima. Policajci su jedva stigli zaroniti u zaklon prije nego što su im vozila eksplodirala. Gomila iza njih se raspršila, vrišteći. Ares je kroz smijeh zarežao. "A sada, mali heroju. Vrijeme je da te bacimo na roštilj." Napao je mačem. Odbio sam napad. Došao sam dovoljno blizu da udarim, pokušao sam ga zavarati trzajem, ali moj udarac je bio lako odbijen. Sad su me valovi udarali u leđa. Ares je bio u vodi do bedara, teturajući kroz vodu za mnom. Osjetio sam ritam mora, osjetio sam kako valovi rastu i kako nadolazi plima, i odjednom mi je sinula ideja. Mali valovi, pomislio sam. A činilo mi se i da se voda iza mene povlači. Držao sam plimu snagom svoje volje, ali napetost je rasla, kao vrenje u boci pod čepom. Ares je prišao bliže, samouvjereno se cereći. Spustio sam svoj mač, kao da sam previše umoran da bih nastavio borbu. Čekaj još malo, rekao sam moru. Pritisak mi je sad već gotovo podizao noge od dna. Ares je podigao mač. Oslobodio sam plimu i odskočio na valu, poput rakete, točno preko Aresove glave. Val od dva metra udario ga je posred lica, ostavljajući ga da psuje i pljuje alge iz usta. Uz pljusak vode dočekao sam se na noge iza njega i trznuo prema njegovoj glavi, onako kao prije. Okrenuo se dovoljno brzo da podigne mač, ali ovaj put je bio dezorijentiran i nije predvidio moj trik. Promijenio sam smjer, bacio se sa strane, i zabo Brzacem ravno dolje kroz vodu, ubadajući boga ravno u petu. Začuo se takav urlik da je u usporedbi s njim i Hadov potres izgledao kao omanji incident. Samo more razmaknulo se od Aresa, ostavljajući oko njega krug od dva metra mokrog pijeska. Ikor, zlatna krv bogova, šikljala je iz duboke posjekotine na čizmi boga rata. Izraz njegova lica bio je s onu stranu mržnje. Bio je to bol, šok, potpuna nevjerica da je ranjen. Zateturao je prema meni, mrmljajući psovke na starogrčkom. Nešto ga je zaustavilo. Bilo je to kao da je oblak prekrio sunce, samo gore. Svjetlo je nestalo. Zvuči i boje su izblijedjeli. Hladna, teška prisutnost nadvila se nad plažom, usporavajući vrijeme, spuštajući temperaturu do smrzavanja, i tjerajući me da se osjećam kao da je život beznadan i svaka borba uzaludna. Tama se razmaknula. Ares je izgledao zapanjeno.
Iza nas su gorjela policijska vozila. Gomila promatrača je nestala. Annabeth i Grover su stajali na plaži, u šoku, gledajući kako voda ponovno nadire oko Aresovih nogu i kako se u plimi otapa njegov zlatni ikor. Ares spusti svoj mač. "Stvorio si sebi neprijatelja, mali bože", reče mi on. "Zapečatio si svoju sudbinu. Svaki put kad podigneš svoj mač u borbi, svaki put kad se ponadaš uspjehu, osjetit ćeš moju kletvu. Strepi, Perzeju Jackson. Strepi." Njegovo tijelo počelo je isijavati. "Percy!" viknula mi je Annabeth. "Nemoj gledati!" Okrenuo sam lice dok je Ares otkrivao svoje stvarno besmrtno obličje. Nekako sam znao da ću se, ako ga pogledam, dezintegrirati u pepeo. Svjetlo je zgasnulo. Pogledao sam. Aresa nije bilo. Plimni se val povukao i otkrio Hadovu brončanu kacigu tame. Podignuo sam je i krenuo prema svojim prijateljima. Ali prije nego što sam uspio stići do njih, začuo sam lepet kožnatih krila. Tri zloguke bakice sa čipkastim šeširima i nervoznim bičevima spustile su se sa neba i stale pred mene. Furija u sredini, ona koja je bila gospođa Dodds, iskorači naprijed. Kandže su joj bile ispružene, ali bar ovaj put nije izgledala prijeteće. Izgledala je više razočarano, kao da me već isplanirala za večeru, a potom se predomislila jer bih joj mogao izazvati zatvor. "Sve smo vidjele", prosikće ona. "Znači... to stvarno nisi bio ti?" Dobacio sam joj kacigu, koju je iznenađeno ulovila. "Vratite to Gospodaru Hadu", rekoh. "Recite mu istinu. Recite mu da opozove rat." Malo je oklijevala, a onda račvastim jezikom preleti preko svojih zelenih, kožnatih usta. "Dobro živi, Percy Jackson. Postani pravi heroj. Jer ako to ne postaneš, ako te se ja ikad opet dočepam..." Zahihotala se, naslađujući se tom mišlju. Onda se ona i njezine sestre uzdignu u zrak na svojim šišmišjim krilima, odlepršaju visoko u zadimljeno nebo, i nestanu. Pridružio sam se Annabeth i Groveru koji su zapanjeno zurili u mene. "Percy..." reče Grover. "To je bilo tako nevjerojatno..." "Užasno!" reče Annabeth. "Zakon!" ispravi je Grover. Nisam bio užasnut. Svakako nisam bio ni zakon. Bio sam umoran i bolan i potpuno iscijeđen. "Jeste li vi ljudi osjetili ono... što god je to bilo?" pitao sam ih. Oboje su uznemireno kimnuli. "Sigurno je to bilo zbog Furija gore na nebu", reče Grover.
Ali ja nisam bio siguran da je tako. Nešto je spriječilo Aresa da me ubije, a što god to bilo, moralo je biti jače od Furija. Pogledao sam Annabeth, i među nama prostruji razumijevanje. Sada sam znao što je u onom bezdanu, što je govorilo iz ulaza u Tartar. Uzeo sam svoj ruksak od Grovera i pogledao unutra. Gromovnik je i dalje bio tu. Tako mala stvar, a skoro je izazvala treći svjetski rat. "Moramo se vratiti u New York", rekao sam. "Do večeri." "To nije moguće", reče Annabeth. "Osim ako—" "Letimo", složio sam se s njom. Gledala me je. "Misliš, da letimo, avionom, na što si upozoren da nikada ne učiniš kako te ne bi Zeus skinuo s neba, i da pritom još nosiš oružje koje u sebi ima više razorne snage nego nuklearna bomba?" "Aha", rekao sam. "Tako nekako. Idemo."
21. Izravnam račune Zanimljivo je na koji na čin ljudi mogu doživjeti određene stvari i prilagoditi ih tako da se uklope u njihovu verziju stvarnosti. Hiron mi je to odavno govorio. Kao i obično, mudrost njegovih riječi znao sam cijeniti tek mnogo kasnije. Prema vijestima koje su objavili mediji u L. A.-u, eksploziju na plaži Santa Monica uzrokovao je ludi otmičar koji je pucao na policijske automobile. Slučajno je pogodio glavni plinski vod koji je ostao otkriven uslijed potresa. Ludi otmičar (iliti Ares) bio je isti onaj čovjek koji je oteo mene i drugih dvoje adolescenata u New Yorku i poveo nas preko čitave države na desetodnevnu odiseju užasa. Jadni mali Percy Jackson na kraju uopće nije nikakav međunarodni kriminalac. Izazvao je metež u onom Greyhoundovom autobusu u New Jerseyju jer je pokušao pobjeći od svog otmičara (i, nakon svega, očevici bi se čak i zakleli da su vidjeli muškarca u crnoj kožnoj jakni u autobusu - "Zašto ga se nisam ranije sjetio?"). Taj luđak je izazvao i eksploziju u Archu, onoj monumentalnoj građevini u St. Louisu. Naposljetku, nikakav klinac to ne bi ni mogao učiniti. Zabrinuta konobarica iz Denvera vidjela je tog čovjeka kako pred njezinim restoranom prijeti djeci koju je oteo, nagovorila je prijatelja da snimi fotografiju i obavijestila policiju. Konačno, hrabri Percy Jackson (taj klinac mi se počeo i sviđati) ukrao je pištolj od svoga otmičara u Los Angelesu i borio se s njim, pištoljem protiv puške, na plaži. Policija je stigla točno na vrijeme. Ali tijekom spektakularne eksplozije, pet policijskih vozila potpuno je uništeno, a otmičar je pobjegao. Nitko nije ozbiljnije stradao. Percy Jackson i njegovih dvoje prijatelja sada su na sigurnom, pod policijskom paskom. Reporter nam je dao čitavu tu priču. Mi smo samo kimali glavama i pazili da izgledamo jako iscrpljeno i kao da bismo se svaki tren mogli rasplakati (što nam i nije bilo teško) i pred kamerama smo glumili izmaltretiranu djecu. "Sve što želim", rekao sam, susprežući suze, "jest ponovno vidjeti svoga ljubljenog poočima. Svaki put kad sam ga vidio na televiziji, svaki put kad me nazvao prijestupnikom i izrodom, znao sam... nekako sam znao... da će s nama sve biti u redu. I znam da on sada više od svega želi nagraditi svaku, ali baš svaku osobu iz ovog prekrasnog grada, Los Angelesa, besplatnim ali vrijednim uređajem iz svoje trgovine. Ovo je njegov telefonski broj." Policajci i reporteri bili su toliko ganuti da su poslali šešir ukrug i prikupili novac za tri karte za prvi avion koji leti u New York. Znao sam da nema druge nego letjeti. Nadao sam se da će mi Zeus malo progledati kroz prste, s obzirom na okolnosti. Ali svejedno sam se teško prisilio da uđem u avion. Uzlijetanje je bilo prava noćna mora. Svaki trzaj turbulencije bio mi je strašniji nego grčka čudovišta. Grčevito sam se držao
za rukohvate svojeg sjedala sve dok nismo konačno sletjeli na aerodromu La Guardia. Lokalni novinari čekali su nas odmah iza sigurnosne rampe, ali uspjeli smo ih izbjeći zahvaljujući Annabeth koja je stavila svoju kapu Yankeesa i navela ih da odu na drugu stranu vičući, "Eno ih tamo, kod sladoleda! Dođite!" pa nam se ponovno pridružila u redu za prtljagu. Razdvojili smo se kod taksi stajališta. Rekao sam Groveru i Annabeth neka se vrate u Kamp miješane krvi i ispričaju Hironu sve što se dogodilo. Bunili su se, a i meni je bilo teško pustiti ih da odu nakon svega što smo prošli, ali znao sam da ovaj zadnji dio potrage moram obaviti sam. Ako stvari pođu po krivu, ako mi bogovi ne povjeruju... htio sam da Annabeth i Grover ostanu živi kako bi Hironu rekli istinu. Uskočio sam u taksi i krenuo za Manhattan. *** Trideset minuta kasnije ušao sam u predvorje zgrade Empire State. Sigurno sam izgledao kao mali beskućnik, u izderanoj odjeći i s izgrebanim licem. Nisam spavao najmanje 24 sata. Prišao sam čuvaru za prednjim pultom i rekao, "Na kat broj šesto." Čitao je golemu knjigu sa slikom čarobnjaka na naslovnici. Ja nisam baš za fantazijsku literaturu, ali knjiga je morala biti jako zanimljiva jer je čuvaru trebalo dosta vremena da s nje podigne pogled. "Nema takvog kata, mali." "Moram vidjeti Zeusa." Odsutno mi se osmjehnuo. "Molim?" "Čuli ste me." Gotovo sam pomislio da je taj tip samo običan smrtnik i da bi mi bilo najbolje pobjeći prije nego što pozove policijsku ophodnju, kad je rekao, "Ako nije dogovoreno, nema sastanka, mali. Gospodar Zeus ne prima nikog nenajavljenog." "O, mislim daće napraviti iznimku." Spustio sam ruksak i otvorio patentni zatvarač na vrhu. Čuvar je zavirio unutra i pogledao metalni cilindar ne shvaćajući u prvi mah o čemu je riječ. Onda mu lice problijedi. "Nije valjda..." "Da, baš je", rekao sam mu. "Želite li da ga izvadim iz torbe i—" "Ne, ne!" Brzo se iskobeljao iz svog sjedala, malo prtljao po stolu dok nije našao karticu za ulaz, te mi je uručio. "Provuci ovo kroz sigurnosni uređaj. Samo pazi da nitko ne bude s tobom u dizalu." Učinio sam kako mi je rekao. Čim su se vrata dizala za mnom zatvorila, provukao sam karticu kroz uređaj. Kartica je nestala, a na konzoli se pojavio novi gumb, crveni, na kojem je bila brojka 600. Pritisnuo sam je i čekao, i čekao.
Umirujuća glazba dopirala je iz zvučnika. "Raindrops keep falling on my head..." Konačno, ding. Vrata dizala se otvore. Iskoračio sam i gotovo doživio srčani udar. Stajao sam na uskom kamenom prolazu usred zraka. Ispod mene je bio Manhattan, kakav se vidi iz aviona. Ispred mene, bijele mramorne stube spiralno su zavijale oko oblaka, ravno u nebo. Pogledom sam pratio stubište do kraja, a onda je moj mozak odbio prihvatiti to što vidim. Pogledaj ponovno, reče mi moj mozak. Pa evo baš gledamo, inzistirale su moje oči. To je stvarno tamo. Iz vrha oblaka uzdizao se ravni vrh planine, mjestimično pokriven snijegom. Na njezinim strminama bili su deseci visokih palača čitav grad dvoraca - sve su imale trijemove s bijelim stupovima, pozlaćenim terasama i brončanim žeravnicima koji su isijavali tisuće vatri. Cesta je suludo zavijala sve do vrha, na kojemu je najveća palača blistala na snijegu. Vrtovi na opasno kosim padinama bujali su maslinovim drvećem i ružama. Mogao sam razaznati tržnicu pod vedrim nebom, punu šarenih šatora, kameni amfiteatar na jednoj strani planine, hipodrom i koloseum na drugoj. Bio je to drevni grčki grad, samo što nije bio u ruševinama. Bio je nov, i čist, i pun šarenila, onakav kako je Atena morala izgledati prije dvije i pol tisuće godina. Ovo mjesto ne može biti ovdje, rekao sam samome sebi. Vrh planine koji visi iznad New Yorka poput asteroida od milijardu tona? Kako nešto poput ovoga može stajati u zraku iznad Empire State Buildinga, točno pred nosom milijunima ljudi, i ostati neprimijećeno? Ali to je bilo tu. A i ja sam bio tu. Moj put kroz Olimp bio je vrtoglav. Prošao sam pored nekih nimfi koje su se hihotale i iz svog vrta bacale na mene masline. Piljari na tržnici nudili su mi na prodaju ambroziju na štapiću, novi štit, ili originalnu, svjetlucavo istkanu repliku Zlatnog runa, kakvo se može vidjeti na Hefestovoj televiziji. Devet muza ugađalo je svoje instrumente za koncert u parku dok se oko njih okupljala publika - satiri i najade i gomilica zgodnih tinejdžera koji su mogli biti manji bogovi i boginje. Činilo se da nitko nije zabrinut zbog neminovnog građanskog rata. Dapače, svi su bili u nekom svečarskom raspoloženju. Neki od njih su se okretali za mnom u prolazu i međusobno se došaptavali. Popeo sam se glavnom cestom, prema velikoj palači na vrhu. Bila je to obrnuta kopija palače iz Podzemlja. Tamo je sve bilo crno i brončano. Ovdje, sve je blistalo od bjeline i srebra. Shvatio sam da je Had sebi sigurno napravio palaču tako da podsjeća na ovu. Nije bio poželjan na Olimpu, osim za zimskog solsticija, pa je sebi napravi novi Olimp pod zemljom. Unatoč lošem iskustvu koje sam imao s njim, pomalo sam sažaljevao tog tipa. Biti protjeran odavde činilo se doista nepošteno. Zbog toga bi svatko postao ogorčen. Stube su vodile u središnje dvorište. Pokraj njega bila je soba s tronovima.
Soba zbilja nije prava riječ. U odnosu na to mjesto, stadion Grand Central bi se činio kao izba za držanje metli. Masivni stupovi uzdizali su se do kupolastog svoda, protkanog sazviježđima koja su se polagano kretala. Dvanaest tronova, izgrađenih za bića veličine Hada, bila su poredana u obliku obrnutog slova U, baš kao i bungalovi u Kampu miješane krvi. Gigantska vatra pucketala je u središnjem ognjištu. Tronovi su bili prazni, osim dva na kraju: glavnog trona nadesno i trona odmah do njega, s lijeve strane. Nitko mi nije trebao reći koja su to dva boga što su sjedila tamo, čekajući da priđem. Krenuo sam prema njima, noge su mi drhtale. Bogovi su bili u obličju golemih ljudi, baš kao što je bio i Had, ali jedva sam mogao i gledati u njih od nekog osjećaja vruće jeze, kao da će mi se tijelo zapaliti. Zeus, Gospodar bogova, nosio je tamnoplavo prugasto odijelo. Sjedio je na jednostavnom tronu od čiste platine. Imao je njegovanu bradu, protkanu crnim i sijedim pramenovima, poput olujnog oblaka. Lice mu je bilo ponosno i muževno i smrknuto, oči sive poput kišnog oblaka. Kad sam mu se približio, zrak je počeo pucketati i mirisati po ozonu. Bog koji je sjedio do njega bio mu je brat, bez sumnje, ali bio je potpuno drukčije odjeven. Podsjetio me na tipove koji se motaju po plažama Key Westa. Nosio je kožne sandale, kaki bermude i Tommy Bahama košulju s naštampanim kokosima i papagajima. Koža mu je bila veoma preplanula, ruke pune ožiljaka, kao kod starih ribara. Kosa mu je bila crna, kao i moja. Lice mu je imalo onaj mrki izgled koji je u meni uvijek izazivao želju da se pobunim. Ali njegove oči, morskozelene poput mojih, bile su okružene sitnim borama koje su mi govorile i da se puno smije. Njegov tron bio je udobna ribarska stolica. Bila je one jednostavne vrste, koja se okreće na svojoj osi, sa sjedalom od crne kože i ugrađenim držačem za ribički štap. Umjesto štapa, na držaču je stajao brončani trozubac,čiji su vrhovi palucali zelenim svjetlom. Bogovi se nisu ni micali niti govorili, ali u zraku se osjećala napetost, kao da su se upravo posvađali. Pristupio sam ribarskom tronu i kleknuo pred njegovim podnožjem. "Oče." Nisam se usuđivao podignuti pogled. Srce mi je luđački udaralo. Osjećao sam energiju što je isijavala iz obojice bogova. Nisam nimalo sumnjao da bi me, samo ako kažem nešto pogrešno, lako mogli pretvoriti u pepeo. Meni slijeva, progovorio je Zeus. "Zar se ne bi prvo trebao obratiti gospodaru ove kuće, dječače?" Držao sam glavu pognutu i čekao. "Mir, brate", konačno reče Posejdon. Njegov glas uzburkao je moja najstarija sjećanja: topli sjaj kojeg pamtim otkako sam bio beba, dodir njegove božanske ruke na mome čelu. "Dečko iskazuje poštovanje svome ocu. To je jedino ispravno." "Znači, i dalje tvrdiš da je tvoj?" upita Zeus zloslutno. "Priznaješ ovo dijete koje si začeo prekršivši našu svetu zakletvu?"
"Ja sam priznao svoju pogrešku", reče Posejdon. "Sada hoću čuti što on želi reći." Pogrešku. Knedla mi se stvori u grlu. Jesam li ja za njega to? Pogreška? Posljedica zabune jednoga boga? "Već sam ga jednom poštedio", zatutnji Zeus. "Usuditi se onako letjeti kroz moje područje... Tjah! Trebao sam ga oboriti s neba zbog takve drskosti." "I riskirati da uništiš vlastiti gromovnik?" mirno upita Posejdon. "Daj da ga saslušamo, brate." Zeus ponovno zagrmi. "Saslušat ću ga", odluči. "A onda ću vidjeti hoću li ili neću baciti ovog dječaka s Olimpa." "Perzeju", reče Posejdon. "Pogledaj me." To sam i učinio, ali nisam bio siguran što vidim na tome licu. Na njemu nije bilo jasnog znaka ljubavi ili odobravanja. Ničega što bi me ohrabrilo. Bilo je to kao kad gledaš u ocean: za nekih dana, mogao bi i reći kako je raspoložen. Većinu dana, ipak, on je nečitljiv, posve tajanstven. Imao sam osjećaj da Posejdon stvarno ne zna što bi mislio o meni. Nije znao bi li bio sretan što sam mu sin ili ne. Na neki čudan način, bilo mi je drago što je Posejdon tako distanciran. Da se pokušao ispričati, ili mi reći da me voli, pa čak i da se samo nasmiješio, osjetio bih da je to lažno. Bio bi poput ljudskoga oca koji smišlja kojekakve glupe isprike jer nije bio tu kad je trebalo. Mogao sam živjeti s tim. Naposljetku, ni ja nisam još znao što bih mislio o njemu. "Obrati se Gospodaru Zeusu, dječače", reče mi Posejdon. "Ispričaj mu svoju priču." I tako sam rekao Zeusu sve, baš kako se i dogodilo. Izvadio sam metalni cilindar koji je počeo iskriti u blizini Boga neba, i položio ga pred njegove noge. Nastupila je duga tišina, prekidana jedino pucketanjem vatre s ognjišta. Zeus ispruži svoj dlan. Gromovnik sam doleti u njegovu ruku. Čim je stisnuo šaku oko njega, metalni vršci zaiskrili su mu od elektriciteta, a gromovnik je počeo više sličiti na klasičnu munju, na šest metara dugo koplje što iskri i šišti energijom od koje se podignula svaka vlas na mojoj glavi. "Osjećam da dječak govori istinu", promrmlja Zeus. "Ali da bi Ares tako nešto napravio... To ne nalikuje na njega." "On je ponosan i nagao", reče Posejdon. "To nam je u obitelji." "Gospodaru?" upitao sam. Obojica rekoše, "Da?" "Ares nije djelovao sam. Netko drugi - nešto drugo - došlo je na tu zamisao." Opisao sam im svoje snove i osjećaj koji sam imao na onoj plaži, trenutačni dah zla koji kao da je zaustavio svijet i spriječio Aresa da me ubije. "U mojim snovima", rekao sam, "glas mi je govorio neka donesem gromovnik u Podzemlje. Ares je nagovijestio kako je i on imao snove. Mislim da je i on bio korišten, kao i ja, kako bi započeo rat." "Ti optužuješ Hada, nakon svega?" upita Zeus.
"Ne", rekao sam. "Mislim, Gospodaru Zeuse, boravio sam u Hadovu društvu. Onaj osjećaj na plaži bio je drukčiji. To je bila ista stvar koju sam osjetio onda kad sam se približio onom bezdanu. To je bio ulaz u Tartar, zar ne? Nešto moćno i zlo se komeša tamo dolje... nešto još starije od bogova." Posejdon i Zeus pogledaju jedan drugoga. Počeli su razgovarati brzo i napeto na starogrčkom. Ulovio sam samo jednu riječ. Otac. Posejdon je očito nešto predložio, ali Zeus ga je prekinuo. Posejdon je pokušao nešto dokazati. Zeus je Ijutito podignuo ruku. "O tome više nećemo razgovarati", rekao je Zeus. "Moram osobno otići pročistiti ovaj gromovnik u vodama Lemnosa, kako bih iz njega uklonio ljagu ljudskog dodira." Ustao je i pogledao me. Izraz na njegovu licu omekšao je samo za djelić stupnja. "Učinio si mi uslugu, dječače. Malo je heroja uspjelo postići toliko." "Imao sam pomoć, gospodine", rekao sam. "Grover Underwood i Annabeth Chase—" "Kako bih ti pokazao svoju zahvalnost, poštedjet ću ti život. Ne vjerujem ti, Perzeju Jackson. Ne sviđa mi se ono što tvoj dolazak znači za budućnost Olimpa. Ali zbog mira u obitelji, ostavit ću te na životu." "Uf... ovaj, hvala gospodine." "Neka ti ne pada na pamet ponovno letjeti. Nemoj da te zateknem ovdje kada se vratim. Ili ćeš okusiti ovaj gromovnik. I bit će ti to zadnje u životu." Grom zatrese zgradu. U zasljepljujućoj svjetlosti munje, Zeus je nestao. Bio sam sam u sobi s tronovima sa svojim ocem. "Tvoj stric", uzdahne Posejdon, "uvijek je imao smisla za dramatične izlaske. Mislim da bi dobro prošao kao bog kazališta." Neugodna tišina. "Gospodine", upitam, "što je bilo ono u bezdanu?" Posejdon me promatrao. "Zar nisi pretpostavio?" "Kron", rekao sam. "Kralj Titana." Čak i u odaji s tronovima na Olimpu, daleko od Tartara, ime Kron zatamnilo je prostoriju, a vatra s ognjišta nije mi više onako grijala leđa. Posejdon dohvati svoj trozubac. "U Prvom ratu, Percy, Zeus je isjekao našeg oca Krona na tisuće komadića, baš kao što je i Kron učinio svom vlastitom ocu, Uranu. Zeus je bacio Kronove ostatke u najmračniji bezdan Tartara. Vojska Titana je rasturena, njihova planinska uporišta na Etni uništena, njihovi čudovišni saveznici protjerani u najdalje kutke svijeta. A ipak Titani ne mogu umrijeti, baš kao što ne možemo ni mi bogovi. Štogod da je ostalo od Krona, to je i dalje živo na neki skroviti način, i dalje svjesno u svojoj vječnoj boli, i dalje žudi za moći." "On se oporavlja", rekao sam. "Vraća se."
Posejdon zatrese glavom. "S vremena na vrijeme, tijekom eona, Kron se budi. Ulazi ljudima u noćne more i udahnjuje im opake misli. Budi nemirna čudovišta iz dubina. Ali tvrditi da se on uzdiže iz bezdana posve je druga stvar." "To mu je namjera, Oče. Tako je rekao." Posejdon je dugo šutio. "Gospodar Zeus je razgovor o tome proglasio završenim. On neće dopustiti priče o Kronu. Ti si dovršio svoju potragu, dijete. To je sve što si trebao napraviti." "Ali—" Zaustavio sam se. Prepiranje mi ovdje neće biti od koristi. Vrlo vjerojatno bi samo naljutilo jedinog boga koji je na mojoj strani. "Kako... kako vi želite, Oče." Odsutan osmijeh zatitrao mu je na usnama. "Poslušnost za tebe nije prirodna, zar ne?" "Ne... gospodine." "Pretpostavljam da sam i ja za to kriv u nekoj mjeri. More ne voli da ga se obuzdava." Uspravio se u punoj veličini i uzeo svoj trozubac. Tada zatreperi i pojavi se u veličini običnog čovjeka, stojeći točno ispred mene. "Moraš ići, dijete. Ali prije svega, znaj da se tvoja majka vratila." Buljio sam u njega potpuno zatečen. "Moja majka?" "Naći ćeš je kod kuće. Had ju je poslao kad si mu vratio njegovu kacigu. Čak i Gospodar smrti plaća svoje dugove." Srce mi je udaralo. Nisam mogao vjerovati. "Hoćete li vi... biste li..." Htio sam pitati hoće li Posejdon doći sa mnom kako bi je vidio, ali odmah sam shvatio kako bi to stvarno bilo smiješno pitanje. Zamislio sam Boga mora kako sjeda u taksi i vozi se na Upper East Side. Da je tijekom svih ovih godina htio vidjeti moju mamu, on bi je i vidio. A bio je tu i Smrdljivi Gabe na kojeg je trebalo misliti. Posejdonove oči se pomalo rastuže. "Kad se vratiš kući, Percy, morat ćeš donijeti važnu odluku. Naći ćeš i paket koji te čeka u tvojoj sobi." "Paket?" "Shvatit ćeš kad ga vidiš. Nitko ne može odabrati tvoj put, Percy. Ti moraš odlučiti." Kimnuo sam, iako nisam znao što je time mislio. "Tvoja majka je kraljica medu ženama", reče Posejdon sjetno. "Tisuću godina nisam vidio takvu smrtnu ženu. Ipak... Žao mi je što si se rodio, dijete. Ja sam na tebe navukao sudbinu heroja, a sudbina heroja nikad nije sretna. Nikad nije ništa drugo nego tragična." Trudio sam se da se ne osjećam povrijeđeno. Evo tu je moj vlastiti tata i upravo mi govori da mu je žao što sam se rodio. "Meni to ne smeta, Oče." "Još ne, pretpostavljam", reče on. "Još ne. Ali bila je to neoprostiva pogreška s moje strane." "Onda ja idem." Nezgrapno sam se naklonio. "Neću ti - neću vam više smetati." Bio sam već pet koraka dalje kad me je zazvao, "Perzeju". Okrenuo sam se.
Oči su mu svijetlile drugačijim sjajem, nekakvim vatrenim ponosom. "Sve si dobro napravio, Perzeju. Nemoj me krivo shvatiti. Što god još u životu radio, znaj da si ti moj. Ti si istinski sin Boga mora." Dok sam koračao natrag kroz grad bogova, razgovori na ulici su zamirali. Muze su prekinule koncert. Ljudi i satiri i najade, svi su se okretali prema meni, lica su im bila puna poštovanja i zahvalnosti, a dok sam prolazio oni su klecali, kao da sam stvarno neki heroj. Petnaest minuta kasnije, i dalje u transu, bio sam ponovno na ulicama Manhattana. Uhvatio sam taksi do stana svoje mame, pozvonio na vratima i - ona je bila tu, moja prekrasna majka, mirišući na pepermint i slatkiše. Jad i zabrinutost nestali su s njezinog lica u trenutku kad me ugledala. "Percy! O, hvala Bogu! O, moje dijete!" Tako me zagrlila da sam ostao bez zraka. Stajali smo u hodniku dok je ona plakala i rukama mi kuštrala kosu. Evo, priznat ću - i moje su oči bile pomalo vlažne. Tresao sam se, toliko mi je laknulo što ju vidim. Rekla mi je kako se jednostavno pojavila u stanu tog jutra, prestrašivši Gabea toliko da je skoro izgubio razum. Nije se sjećala ničega nakon Minotaura i nije mogla vjerovati kad joj je Gabe rekao da sam ja traženi kriminalac koji putuje preko čitave države i uništava nacionalne spomenike. Bila je izvan sebe od brige jer nije čula zadnje vijesti. Gabe ju je natjerao da ode na posao, rekavši joj da mora nadoknaditi čitavu mjesečnu plaću i kako joj je bolje da odmah počne. Progutao sam bijes i ispričao joj vlastitu priču. Trudio sam se da zvuči manje strašno nego što je bilo, ali to nije bilo lako postići. Upravo sam došao do onoga kad sam se borio s Aresom kad nas je prekinuo Gabeov glas iz dnevne sobe. "Hej, Sally! Je li ta mesna štruca konačno gotova ili što?" Sklopila je oči. "On neće biti sretan što te vidi, Percy. Njegov dućan je danas nazvalo pola milijuna ljudi iz Los Angelesa... nešto u vezi s besplatnim uređajima." "A, to. Što se toga tiče..." Uspjela mi se slabašno nasmiješiti. "Samo ga nemoj dodatno ljutiti, može? Dođi." Tijekom mjesec dana koliko me nije bilo, stan se pretvorio u Gabeland. Na tepihu je bilo smeća do koljena. Sofa je dobila dodatne naslone od praznih konzervi piva. Prljave čarape i donje rublje visjeli su s lampi. Gabe i njegova tri idiotska prijatelja igrali su poker za stolom. Kad me Gabe ugledao, cigara mu je ispala iz usta. Lice mu je postalo crvenije od lave. "Imaš obraza ovdje se pojaviti, ti mali izrode. Mislio sam da te je policija—" "On ipak nije bjegunac pred zakonom", prekine ga moja mama. "Nije li to prekrasno, Gabe?" Gabe je gledao nju, pa mene, pa nju. Njemu se očito moj povratak kući nije činio tako prekrasnim.
"Dovoljno je loše što sam morao vratiti novac od tvog životnog osiguranja, Sally", zarežao je. "Daj mi telefon. Pozvat ću muriju." "Gabe, ne!" On podigne obrve. "Jesi li ti upravo rekla ne? Misliš da ću ja opet živjeti s ovim izrodom? Još uvijek ga mogu tužiti jer mi je uništio Camaro." "Ali—" Podignuo je ruku, a moja majka se lecnula. Prvi put sam shvatio nešto. Gabe je tukao moju majku. Nisam znao kada, niti koliko. Ali bio sam siguran da je to činio. Možda je to trajalo i godinama, kad god sam bio odsutan. Balon bijesa počeo se napuhavati u mojim plućima. Zakoračio sam prema Gabeu, instinktivno vadeći svoju keramičku olovku iz džepa. On se samo nasmijao. "Što je, skote? Pisat ćeš po meni? Samo me takni i ideš u zatvor doživotno, je li ti jasno?" "Hej, Gabe", prekine ga prijatelj Eddie. "Pa on je samo klinac." Gabe ga pogleda ogorčeno i ponovi njegove riječi u falsetu: "Samo klinac". Njegovi ostali prijatelji nasmiju se kao kreteni. "Bit ću fin prema tebi, izrode." Gabe mi pokaže svoje od duhana žute zube. "Dat ću ti pet minuta da pokupiš svoje stvari i nestaneš odavde. A nakon toga, zovem policiju." "Gabe!" molila ga je moja mama. "On je pobjegao", reče joj Gabe. "I neka tako i ostane." Bio sam u napasti da izvadim Brzac, ali čak i da jesam, njegova oštrica ne bi naškodila čovjeku. A Gabe je, barem u najširem smislu te riječi, ipak bio čovjek. Mama me uzela za ruku. "Molim te, Percy. Dođi. Idemo u tvoju sobu." Dopustio sam joj da me odvuče, ruke su mi se još tresle od bijesa. Moja soba je bila puna Gabeovog smeća. Tu je bilo odlagalište praznih akumulatora za automobil, truli buket cvijeća s porukom podrške od nekog tko je vidio njegov razgovor s Barbarom Walters. "Gabe je samo uzrujan, sunce", reče mi majka. "Razgovarat ću s njim kasnije. Sigurna sam da će se sve to srediti." "Mama, nikad se to neće srediti. Ne dokle god je Gabe ovdje." Nervozno je stiskala šake. "Mogu te... Vodit ću te sa sobom na posao do kraja ljeta. Na jesen možda možemo naći neki drugi internat—" "Mama." Ona spusti pogled. "Pokušavam, Percy. Ja samo... trebam malo vremena." Na mom krevetu pojavi se paket. Barem sam se mogao zakleti da ga trenutak ranije nije bilo. Bila je to udubljena kartonska kutija velika taman toliko da u nju stane košarkaška lopta. Adresa na naljepnici paketa bila je ispisana mojim vlastitim rukopisom:
B0GOVI PLANINA OLIMP 600. KAT EMPIRE STATE BUILDIN6 NEW YORK, NY SRDAČAN POZDRAV, PERCY JACKSON Iznad toga je crnim flomasterom, odlučnim krupnim rukopisom, bila napisana adresa našega stana, i riječi: VRATITI POŠILJATELJU. Odjednom sam shvatio što mi je Posejdon govorio na Olimpu. Paket. Odluka. Što god još u životu radio, znaj da si ti moj. Ti si istinski sin Boga mora. Pogledao sam svoju majku. "Mama, želiš li da Gabe nestane?" "Percy, to nije tako jednostavno. Ja—" "Mama, samo mi reci. Taj kreten te tukao. Želiš li da nestane ili ne želiš?" Oklijevala je, a onda je gotovo neprimjetno kimnula glavom. "Da, Percy. Želim. I skupljam snagu da mu to kažem. Ali to ne možeš ti obaviti umjesto mene. Ne možeš riješiti moje probleme." Pogledao sam prema kutiji. Ja mogu riješiti njezin problem. Želio sam otvoriti širom taj paket, tresnuti ga na pokeraški stol i izvaditi ono što je bilo unutra. Mogao bih započeti s vlastitim vrtom skulptura, točno tamo u dnevnoj sobi. Baš to bi grčki heroj učinio u pričama, mislio sam u sebi. Gabe to i zaslužuje. Ali herojske priče uvijek završavaju tragično. Posejdon mi je to rekao. Sjetio sam se Podzemlja. Pomislio sam na to kako bi Gabeov duh zauvijek plutao Poljem Asfodela, ili bio osuđen na neku neviđenu patnju iza bodljikave žice Poljana kazni - na vječnu partiju pokera, možda, posjednut do struka u ključalo ulje dok mu u uho trešti operna glazba. Imam li ja pravo nekoga poslati tamo? Pa čak i ako je to Gabe? Prije mjesec dana ne bih oklijevao. Sada... "Ja to mogu", rekao sam mami. "Jedan pogled u ovu kutiju i on ti više nikada neće dosađivati." Bacila je pogled prema paketu i činilo se kako je smjesta shvatila o čemu je riječ. "Ne, Percy", rekla je, koraknuvši unatrag. "Ne možeš to učiniti." "Posejdon te nazvao kraljicom", rekao sam joj. "Rekao je da nije sreo ženu poput tebe tisuću godina." Njezini obrazi porumene. "Percy—"
"Ti zaslužuješ bolje od ovoga, mama. Trebala bi otići na koledž, dobiti diplomu. Možeš napisati svoj roman, možda sresti nekog normalnog tipa, živjeti u lijepoj kući. Ne moraš me više štititi ostajući uz Gabea. Daj da ga se riješim." Obrisala je suzu s obraza. "Zvučiš točno poput svog oca", rekla je. "Jednom je ponudio da za mene zaustavi plimu. Ponudio je da će mi izgraditi palaču na dnu mora. Mislio je kako može riješiti sve moje probleme jednim zamahom ruke." "Što tome fali?" Njezine višebojne oči gledale su me kao da mi pretražuju dušu. "Mislim da znaš, Percy. Mislim da si dovoljno poput mene da to možeš razumjeti. Ako moj život treba išta značiti, moram ga sama proživjeti. Ne mogu dopustiti da se za mene brine bog... ili moj sin. Ja moram... sama pronaći snagu. Tvoja potraga me podsjetila na to." Slušali smo zveckanje žetona za poker i psovanje, i zvuke sportske emisije iz dnevne sobe. "Ostavit ću ovdje paket", rekao sam. "Ako on opet podigne ruku na tebe..." Bila je blijeda, ali je kimnula. "Kamo ćeš otići, Percy?" "Na Brežuljak miješane krvi." "Do kraja ljeta... ili zauvijek?" "Pretpostavljam da to ovisi o nekim stvarima." Pogledi su nam ostali prikovani i ja sam osjetio da imamo dogovor. Vidjet ćemo kako stvari stoje krajem ljeta. Poljubila me u čelo. "Ti ćeš biti heroj, Percy. Bit ćeš najveći od svih." Osvrnuo sam se i zadnji put pogledao po svojoj sobi. Imao sam osjećaj da tu sobu više nikada neću vidjeti. Onda sam zajedno s mamom otišao do izlaznih vrata. "Već ideš, skote?" viknuo je Gabe za mnom. "Kakvo olakšanje." Osjetio sam još jedan trzaj sumnje. Kako mogu odoljeti savršenoj prilici da mu se osvetim? Odlazio sam, a da nisam spasio svoju majku. "Hej, Sally", vikao je on. "Što je s onom mesnom štrucom, ha?" Čelični sjaj bijesa zatreperi u očima moje majke, i ja pomislim kako je možda, možda ipak, naposljetku ostavljam u dobrim rukama. Njezinim vlastitim. "Mesna štruca upravo stiže, dragi", rekla je Gabeu. "Mesna štruca iznenađenja." Pogledala me i namignula. Zadnje što sam vidio prije no što su se vrata zalupila bila je moja majka kako zuri u Gabea, kao da upravo zamišlja kako bi on izgledao kao vrtna skulptura.
22. Proročanstvo se ostvaruje Mi smo bili prvi heroji koji su se nakon Lukea živi vratili na Brežuljak miješane krvi, pa su se prema nama, naravno, svi ponašali kao da smo pobijedili na nekom natjecanju za reality-TV. U skladu s tradicijom kampa, nosili smo lovorove vijence na velikoj proslavi priređenoj u našu čast, a potom vodili procesiju do logorske vatre, gdje smo morali spaliti mrtvačke pokrove koje su nam izradili naši kolege iz bungalova dok nas nije bilo. Annabethin pokrov bio je tako lijep - od sive svile, s utkanim sovama po rubovima - da sam joj rekao kako je prava šteta što je neće sahraniti pod njim. Udarila me i rekla mi da zašutim. Budući da sam Posejdonov sin, nisam imao nikakvih kolega iz bungalova, pa se Aresov bungalov dobrovoljno ponudio da mi izradi pokrov. Uzeli su staru plahtu i na rubovima narisali nasmiješena lica s X-evima umjesto očiju, i napisali riječ GUBITNIK stvarno krupnim slovima na sredini. Bilo je zabavno gledati ga kako gori. Dok je Apolonov bungalov vodio zborsku pjesmu i dodavao svima sljezove kolačiće s čokoladom, bio sam okružen svojim starim cimerima iz Hermesovog bungalova, Annabethinim prijateljima iz Atenine kuće i Groverovim prijateljima satirima, koji su se divili njegovoj novoj novcatoj dozvoli za traganje koju je dobio od Vijeća starijih kopitara. Vijeće je Groverovo držanje tijekom potrage ocijenilo "Hrabrim do točke neprobavljivosti. Za rogove i dlaku bolje od svega što smo ikad vidjeli u prošlosti". Jedno Clarissa i njezini kolege nisu bili raspoloženi za slavlje, a njihovi otrovni pogledi govorili su da mi nikada neće oprostiti što sam osramotio njihovog tatu. Po mojem mišljenju to je bilo sasvim u redu. Čak ni Dionizov govor dobrodošlice nije mi uspio pokvariti raspoloženje. "Da, da, i tako mali balavac nije poginuo i sad će mu glava još više narasti. Pa, hura za to. Što se tiče drugih obavijesti, nema utrke kanua u subotu..." Ponovno sam uselio u bungalov broj tri, ali nisam se u njemu više osjećao onako usamljenim. Imao sam prijatelje s kojima sam trenirao po cijele dane. Noću, ležao bih budan i slušao more, znajući da je tamo moj otac. Možda još uvijek nije posve siguran u vezi sa mnom, možda čak nije želio da se rodim, ali promatrao me. A do sada, bio je ponosan zbog svega što sam učinio. Što se tiče moje majke, pred njom je bila prilika za novi život. Njezino pismo stiglo je tjedan dana nakon što sam se vratio u kamp. Pisala mi je kako je Gabe misteriozno nestao - potpuno nestao s lica zemlje, u stvari. Prijavila je njegov nestanak policiji, ali imala je neobičan osjećaj da ga oni nikada neće pronaći. Kad je riječ o drugoj, s time potpuno nepovezanoj temi, prodala je svoju prvu betonsku skulpturu u prirodnoj veličini, nazvanu Igrač pokera, jednom
kolekcionaru posredstvom umjetničke galerije u Sohou. Dobila je za nju toliko novaca da je uplatila polog za novi stan i platila prvi semestar na Sveučilištu New York. Galerija Soho preklinjala ju je da pošalje još koji svoj rad, a ovaj koji su dobili nazvali su "velikim korakom naprijed u super ružnom neorealizmu". Ali ne brini, pisala je moja mama. Završila sam sa skulpturiranjem. Bacila sam onaj paket s kiparskim alatom koji si mi ostavio. Došlo je vrijeme da se okrenem pisanju. Na dnu je dodala PS.: Percy, pronašla sam odličnu privatnu školu ovdje u gradu. Uplatila sam im polog, tako da ti čuvaju mjesto, u slučaju da poželiš upisati sedmi razred. Moći ćeš živjeti kod kuće. Ali ako poželiš ostati cijele godine na Brežuljku miješane krvi, i to ću razumjeti. Pažljivo sam preklopio poruku i stavio je na stolić pored uzglavlja kreveta. Svake večeri prije nego što bih išao spavati čitao sam je ponovno i pokušavao odlučiti kako joj odgovoriti. Sedmog srpnja čitav se kamp okupio na plaži da gleda vatrometa koji je pripremila ekipa iz bungalova devet. Budući da su to bili Hefestovi klinci, nisu se namjeravali zadovoljiti s nekoliko običnih crveno-bijelo-plavih eksplozija. Usidrili su barku podalje od obale i napunili je raketama veličine projektila Patriot. Prema onome što je rekla Annabeth, koja je već prije gledala takav šou, eksplozije će biti podešene toliko blizu jedna drugoj da će izgledati kao sekvence animiranih pokreta na nebu. Finale su trebala predstavljati dvojica kilometrima visoka spartanska ratnika koji će zasjati iznad oceana, malo se boriti, pa eksplodirati u milijunima boja. Dok smo Annabeth i ja prostirali deku za piknik, došao je Grover da nam kaže zbogom. Bio je odjeven u svoje uobičajene traperice, majicu i tenisice, ali u zadnjih nekoliko tjedana počeo je izgledati starije, gotovo kao srednjoškolac. Njegova kozja bradica postala je gušća. Nabacio je koji kilogram. Rogovi su mu porasli barem za dva i pol centimetra, tako da je sad morao stalno nositi kapu kako bi izgledao poput čovjeka. "Idem ja", rekao je. "Samo sam vam došao reći... ma, znate." Želio sam biti sretan zbog njega. Naposljetku, ne događa se svaki dan da jednom satiru dopuste potragu za velikim bogom Panom. Ali bilo je teško reći zbogom. Znao sam Grovera tek godinu dana, a ipak je bio moj najstariji prijatelj. Annabeth ga je zagrlila. Rekla mu je neka pazi na svoje lažne tenisice. Pitao sam ga gdje će prvo ići tražiti. "To je kao, kužiš, tajna", reče on, izgledajući posramljeno. "Volio bih da i vi možete sa mnom, ljudi, ali ljudska bića i Pan..." "Razumijemo", reče Annabeth. "Imaš dosta limenki za put?" "Aha." "I nisi zaboravio svoje svirale?" "Nizzzam, Annabeth", promrmljao je. "Zvučiš mi kao stara mama koza."
Ali nije zvučalo kao da mu ide na živce. Dohvatio je svoj putnički štap i zabacio ruksak preko ramena. Izgledao je poput svih drugih autostopera koje možete vidjeti na američkim cestama nimalo nalik na malog kržljavca kojeg sam branio od nasilnika na Akademiji Yancy. "Pa", reče on, "poželite mi sreću". Ponovno je zagrlio Annabeth. Pljesnuo me po ramenu, pa se zaputio preko dina. Vatromet na nebu je oživio: Herkul je ubijao Nemejskog lava, Artemida je lovila vepra, George Washington (koji je, uzgred rečeno, bio Atenin sin) prelazio je Delaware. "Hej, Grover", viknuo sam za njim. Okrenuo se kod ruba šume. "Kamo god išao - nadam se da tamo rade dobre punjene palačinke." Grover se iscerio, i onda je nestao, zaklonilo ga je drveće. "Vidjet ćemo mi njega opet", reče Annabeth. Pokušavao sam vjerovati u to. Činjenica da se već dvije tisuće godina ni jedan tragatelj nikada nije vratio... pa, odlučio sam ne misliti o tome. Grover će biti prvi. Mora biti. Srpanj je prošao. Provodio sam dane razrađujući nove strategije za igru hvatanja zastave i stvarajući saveze s drugim bungalovima kako bismo zastavu sačuvali podalje od Aresovih ruku. Prvi put sam se popeo do vrha zida za penjanje, a da me nije opržila lava. S vremena na vrijeme prolazio sam pored Velike kuće, bacio pogled prema tavanskom prozoru i mislio na Proročište. Nastojao sam uvjeriti samoga sebe da je njezino proročanstvo ispunjeno. Ići ćeš na zapad i suočiti se s bogom koji se okrenuo. Tamo sam bio, to sam obavio - iako je ispalo daje izdajnički bog ipak bio Ares, a ne Had. Pronaći ćeš ukradeno i vidjeti to vraćeno. Kvačica. Jedan gromovnik izručen. Jedna kaciga nevidljivosti vraćena na nauljenu Hadovu glavu. Izdat će te onaj koji te naziva prijateljem. Taj me dio i dalje mučio. Ares se pravio da mi je prijatelj, pa me izdao. Sigurno je to ono na što je Proročište mislilo... I na kraju nećeš uspjeti spasiti ono što je najvažnije. I nisam uspio spasiti svoju mamu, ali samo zato što sam je pustio da spasi samu sebe, i znao sam da sam postupio ispravno. Zbog čega sam onda i dalje nespokojan? Zadnja noć ljeta došla je prebrzo.
Kamperi su posljednji put večerali zajedno. Spalili smo dio svoje hrane za bogove. Uz logorsku vatru, stariji savjetnici podijelili su perle za kraj ljeta. Dobio sam vlastitu kožnu ogrlicu i kad sam ugledao perlu za svoje prvo ljeto, bilo mi je drago što se uz svjetlost vatre ne vidi kako crvenim. Bila je crna kao noć, s morsko-zelenim trozupcem koji je svjetlucao u sredini. "Izbor je bio jednoglasan", objavio je Luke. "Ova perla podsjećat će nas na prvog sina Boga mora u ovom kampu, i na potragu zbog koje je pošao u najtamniji dio Podzemlja kako bi zaustavio rat!" Čitav kamp ustao je na noge i klicao. Čak se i ekipa iz Aresove kuće osjetila dužnom ustati. Kolege iz Atenina bungalova izvukli su Annabeth u prvi red kako bi sa mnom podijelila pljesak. Ne znam jesam li ikada bio toliko sretan i toliko tužan kao u tom trenutku. Konačno sam pronašao obitelj, ljude kojima je stalo do mene i koji misle da sam nešto dobro učinio. A već ujutro većina njih otići će provesti godinu negdje drugdje. Sljedećeg jutra pronašao sam pokraj svog uzglavlja službeno pismo. Znao sam da ga je morao ispuniti sam Dioniz, jer je baš on tvrdoglavo inzistirao na tome da mi krivo zapamti ime. Dragi Peter Johnson, Ako namjeravaš ostati u Kampu miješane krvi čitavu godinu, moraš o tome obavijestiti Veliku kuću danas do podne. Ako ne objaviš svoju namjeru, pretpostavit ćemo da si napustio svoj bungalov ili poginuo na neki užasan način. Čistačice harpije počinju raditi u sumrak. Bit će ovlaštene pojesti svakog neregistriranog kampera. Sve ostavljene osobne stvari bit će spaljene u rupi s lavom. Ugodan dan! Gospodin D (Dioniz), Direktor kampa, Olimpsko vijeće #12 To je još jedna stvar povezana s ADHD-om. Rokovi mi jednostavno ne znače ništa dok god me ne lupe u čelo. Ljeto je prošlo, a još nisam odgovorio svojoj majci, niti kampu, o tome hoću li ostati. Sad imam još samo nekoliko sati da odlučim. Odluka je trebala biti lagana. Mislim, devet mjeseci herojskog treninga ili devet mjeseci sjedenja u učionici - uf. Ali tu je bila i moja mama. Prvi put imao sam priliku živjeti s njom čitave godine, bez Gabea. Imao sam priliku biti kod kuće i lunjati gradom u slobodno vrijeme. Sjetio sam se kako je Annabeth rekla, još davno, tijekom naše potrage: Pravi svijet je onaj u kojem su čudovišta. Tek tu vidiš jesi li čemu ili nisi. Mislio sam o sudbini Talije, Zeusove kćeri. Pitao sam se koliko bi me čudovišta napalo kad bih napustio Brežuljak miješane krvi. Ostanem li na
jednom mjestu tijekom cijele školske godine, bez Hirona i bez svojih prijatelja da mi pomognu, bismo li moja mama i ja uopće preživjeli do sljedećeg ljeta? Pod pretpostavkom, naravno, da me ne ubiju diktati i pisanje sastavaka od pet stranica. Odlučio sam poći dolje u arenu i malo vježbati mačevanje. Možda mi to razbistri glavu. Kamp je uglavnom bio pust, treperav u kolovoskoj vrućini. Svi kamperi su se pakirali u svojim bungalovima, ili trčali okolo s metlama i četkama, pripremajući se za posljednji pregled. Argus je nekim Afroditinim klincima pomagao nositi njihove Gucci kovčege i nesesere sa šminkom preko brda, do mjesta s kojega kreće autobus što vozi kampere do aerodroma. Nemoj još razmišljati o odlasku, rekao sam samome sebi. Samo vježbaj. Došao sam do arene za mačevanje i otkrio da je i Luke došao na istu ideju. Njegova torba sa stvarima za trening ležala je bačena na rub podija. Vježbao je sam, zamahujući na lutke mačem koji još nikad nisam vidio. Mora da je to bila standardna čelična oštrica, jer je s lakoćom odsijecao lutkama glave i probadao ih prosipajući im slamnata crijeva. Njegova narančasta majica bila je mokra od znoja. Izraz lica bio mu je toliko napet da sam pomislio kako mu je život možda stvarno u opasnosti. Gledao sam, fasciniran, kako sakati čitav red lutaka, odsjecajući im udove i svodeći ih na hrpe slame i oklopa. Bile su to samo lutke, ali svejedno se nisam mogao prestati diviti Lukeovom umijeću. Tip je stvarno nevjerojatan borac. Ponovno sam se zapitao kako je samo mogao zakazati prilikom vlastite potrage. Konačno me ugledao i zastao usred zamaha. "Percy." "Ovaj, oprosti", rekao sam skrivajući neugodu. "Samo sam—" "U redu je", reče on, spuštajući mač. "Malo treniram u zadnji čas." "Te lutke nikad više neće nikoga maltretirati." Luke slegne ramenima. "Napravimo nove svakog ljeta." Sad kad njegov mač nije više lamatao, mogao sam vidjeti da je nekako čudan. Oštrica mu se sastojala od dvije različite vrste metala - s jedne strane je bila od bronce, s druge od čelika. Luke primijeti da gledam u njegov mač. "Ah, ovo? Nova igračka. Ovo je Onaj koji grize s leđa." "Onaj koji grize s leđa?" Luke podigne mač prema svjetlu i ovaj opako zablista. "S jedne strane je zvjezdana bronca. S druge je ugođeni čelik. Djeluje i na smrtnike i na besmrtnike." Pomislio sam na ono što mi je Hiron rekao kad sam kretao u potragu - da heroj ne bi nikada smio ozlijediti smrtnika, osim kad je to apsolutno nužno. "Nisam znao da rade takvo oružje." "Vjerojatno i ne rade", složi se Luke. "Ovo je jedinstveni primjerak." Malo mi se nasmiješio, pa umetnuo mač u korice. "Čuj, baš sam te mislio potražiti. Što kažeš na to da još jednom odemo u šumu i potražimo nešto s čim se možemo boriti?" Nisam znao zašto, ali oklijevao sam. Trebao sam osjetiti olakšanje zbog toga što se Luke tako prijateljski ponaša. Sve
otkako sam se vratio s potrage držao se nekako rezervirano. Bojao sam se da bi mu moglo biti krivo što sam privlačio toliko pažnje. "Misliš da je to dobra ideja?" pitao sam. "Mislim—" "Ma hajde, idemo." Prokopao je po svojoj torbi i izvadio pakiranje od šest limenki Coca-Cole. "Ja častim pićem." Zabuljio sam se u Cole, pitajući se kako ih je, zaboga, nabavio. U dućanu u kampu nije bilo običnih smrtničkih napitaka. Nije bilo načina da ih prokrijumčariš unutra, osim možda, ako nagovoriš nekog satira. Naravno, magični pehari za večerom napunili bi se bilo čim što hoćeš, ali Cola jednostavno nije imala isti okus kao kad je piješ ravno iz limenke. Šećer i kofein. Moj otpor je bio skršen. "Može", odlučio sam. "Zašto ne?" Šetali smo među drvećem i pomalo lupkali okolo kako bismo probudili koje čudovište za borbu, ali bilo je prevruće. Sva čudovišta s imalo pameti sigurno su uživala u hladu svojih spilja. Pronašli smo sjenovito mjesto pokraj potoka u kojem sam slomio Clarissino koplje tijekom moje prve igre hvatanja zastave. Sjeli smo na veliki kamen, pili svoje Cole i gledali kako se zrake sunca lome kroz krošnje. Nakon nekog vremena Luke progovori, "Nedostaje li ti potraga?" "S čudovištima koja me napadaju na svakih par metara? Ti se šališ?" Luke podigne obrvu. "Da, malo mi nedostaje", priznam. "A tebi?" Sjena preleti preko njegova lica. Navikao sam slušati od cura u kampu kako je Luke zgodan, ali u ovom trenutku on je izgledao umorno, ljutito i nimalo zgodno. Plava mu je kosa na suncu izgledala sivo. Ožiljak na licu izgledao je dublji nego inače. Mogao sam ga zamisliti kao starog čovjeka. "Živio sam na Brežuljku miješane krvi čitave godine još otkako mi je bilo četrnaest", rekao mi je. "Sve otkako je Talija... ma, znaš već. Trenirao sam, trenirao i trenirao. Nikada nisam uspio biti običan tinejdžer, vani u pravome svijetu. Onda su me poslali u potragu, a kad sam se vratio, bilo je ono, 'OK, igra je gotova. Ugodan ti život'." Zdrobio je svoju limenku Cole i bacio je u potok, što me stvarno šokiralo. Jedna od prvih stvari koje naučiš u Kampu miješane krvi je: ne zagađuj. Inače ćeš dobiti svoje od nimfi i najada. Vratit će ti istom mjerom. Jedne noći ćeš se uvući u krevet i otkriti da su ti plahte pune stonoga i blata. "Boli me briga za lovorove vijence", reče Luke. "Ne namjeravam završiti poput onih prašnjavih trofeja na tavanu Velike kuće." "Zvuči kao da odlaziš." Luke mi se čudnovato nasmiješi. "O, da, odlazim, kako da ne, Percy. Doveo sam te ovamo da ti kažem zbogom."
Pucnuo je prstima. Mali plamičak progori rupu u zemlji pod mojim nogama. Iz rupe ispuže nešto blistavo crno, veliko otprilike kao moja ruka. Škorpion. Posegnuo sam rukom za svojom olovkom. "Radije nemoj", upozori me Luke. "Škorpion jamar može skočiti četiri metra u vis. Njegova bodlja lako ti probuši odjeću. Bit ćeš mrtav za šezdeset sekundi." "Luke, što to—" Tada mi sine. Izdat će te onaj koji te naziva prijateljem. "Ti", rekoh. Mirno je stajao i otirao traperice. Škorpion nije na njega obraćao pažnju. Držao je svoje prodorne crne oči na meni, škljocajući klještima dok se penjao po mojoj cipeli. "Puno sam toga vidio vani u svijetu, Percy", reče Luke. "Zar nisi i ti osjetio mrak se nakuplja,čudovišta jačaju? Nisi li shvatio kako je sve to skupa besmisleno? Svi heroji - samo su igračke bogova. Trebalo ih je svrgnuti još prije tisuću godina, ali oni se još drže, zahvaljujući nama mješancima." Nisam mogao vjerovati da se ovo doista događa. "Luke... ti govoriš o našim roditeljima", rekao sam. Nasmijao se. "I zbog toga bih ih trebao voljeti? Njihova dragocjena 'zapadna civilizacija' je bolest, Percy. Ona ubija svijet. Jedini način da to spriječimo jest da je sravnimo sa zemljom i započnemo nešto poštenije." "Lud si kao i Ares." Oči mu zasvijetle. "Ares je budala. Nikada nije shvatio tko je pravi gospodar kojemu služi. Da imam vremena, Percy, objasnio bih ti. Ali bojim se da nećeš toliko dugo poživjeti." Škorpion mi se popeo uz nogavicu. Mora postojati neki izlaz iz ove situacije. Trebalo mi je vremena da razmislim. "Kron", rekao sam. "Eto kome ti služiš." Zrak postane hladniji. "Trebao bi više paziti s tim imenima", upozori me Luke. "Kron te nagovorio da ukradeš gromovnik i kacigu. Obraćao ti se u tvojim snovima." Luke zatrepće. "Obraćao se i tebi, Percy. Trebao si ga slušati." "On ti ispire mozak, Luke." "Griješiš. On mi je pokazao da se moji talenti uzalud troše. Znaš čime sam se bavio prilikom svoje potrage prije dvije godine, Percy? Moj otac, Hermes, želio je da ukradem zlatnu jabuku iz vrta Hesperida i da je vratim na Olimp. Nakon onoliko treniranja, to je bilo najbolje što je mogao smisliti." "To nije bio lak zadatak", rekao sam. "I Herkul je to napravio." "Upravo tako", reče Luke. "U čemu je slava ako ponavljaš nešto što su drugi već radili? Bogovi znaju jedino ponavljati svoju prošlost. Nisam se mogao u to uživjeti. Zmaj iz vrta mi je ovo učinio" - on ljutito pokaže na
svoj ožiljak - "a kad sam se vratio, dobio sam samo sažaljenje. Tada sam poželio srušiti Olimp kamen po kamen, ali čekao sam svoje vrijeme. Počeo sam sanjati Krona. Uvjerio me da ukradem nešto zaista vrijedno, nešto što se nijedan heroj do sada nije usudio uzeti. Kad smo otišli na onaj zajednički izlet tijekom zimskog solsticija, dok su drugi kamperi spavali, ušuljao sam se u odaju s tronovima i uzeo Zeusov gromovnik ravno iz njegove stolice. A tako i Hadovu kacigu tame. Ne bi vjerovao koliko je to bilo lako. Olimpljani su tako arogantni; nisu ni sanjali da bi se itko usudio krasti od njih. Osiguranje im je totalno loše. Prešao sam pola New Jerseyja prije nego što sam čuo kako tutnje gromovi i znao sam da su tek tada otkrili moju krađu." Škorpion mi je sada sjedio na koljenu, gledajući me sjajnim očima. Trudio sam se da mi glas zvuči mirno. "Pa zašto onda nisi odnio te stvari Kronu?" Lukeov osmijeh zadrhti. "Ja... postao sam previše samouvjeren. Zeus je poslao svoje sinove i kćeri da pronađu ukradeni gromovnik - Artemidu, Apolona, mog oca Hermesa. Ali Ares je bio taj koji me uhvatio. Mogao sam ga pobijediti, ali nisam bio dovoljno oprezan. Razoružao me, uzeo simbole moći, prijetio da će ih vratiti na Olimp i da će me živoga spaliti. Onda mi se javio Kronov glas i rekao mi što mu trebam reći. Ja sam Aresu stavio u glavu ideju o velikom ratu između bogova. Ja sam mu rekao da treba samo sakriti te stvari na neko vrijeme i promatrati druge kako se bore. Ares je imao bolestan sjaj u očima. Znao sam da se navukao. Pustio me da odem i ja sam se vratio na Olimp prije nego što je itko i primijetio da me nema." Luke izvuče svoj novi mač. Prijeđe jagodicom palca niz plosnatu stranu mača, kao da je hipnotiziran njegovom ljepotom. "Nakon svega, Gospodar Titana... k-kaznio me noćnim morama. Zakleo sam se da ga neću ponovno iznevjeriti. Kad sam se vratio u Kamp miješane krvi, u snovima mi je rekao kako će stići drugi heroj, jedan koji se da zavarati tako da prenese gromovnik i kacigu ostatak puta - od Aresa dolje u Tartar." "Ti si dozvao paklenog tragača, one noći u šumi." "Morali smo navesti Hirona da pomisli kako kamp nije sigurno mjesto za tebe, tako da te lakše pošalje u potragu. Morali smo potvrditi njegova strahovanja o tome da te progoni Had. I upalilo je." "Leteće tenisice su bile uklete", rekao sam. "Trebale su odvući i mene i ruksak u Tartar." "A to bi i napravile da si ih ti nosio. Ali dao si ih satiru, što nije bilo u planu. Grover zabrlja sve što dotakne. Zbunio je i samu kletvu." Luke pogleda dolje u škorpiona, koji mi je sada sjedio na bedru. "Trebao si poginuti u Tartaru, Percy. Ali ne brini, ostavit ću te sa svojim malim prijateljem da ispravite tu pogrešku." "Talija je dala život da te spasi", rekao sam mu kroz zube. "I ti joj ovako vraćaš?" "Ne spominji mi Taliju!" viknuo je. "Bogovi su pustili da umre! To je jedna od brojnih stvari za koje će platiti." "Ti si izmanipuliran, Luke. I ti i Ares. Ne slušaj Krona." "Ja izmanipuliran?" Lukeov glas postane piskutav. "Pogledaj radije sebe. Što je tvoj tata ikad napravio za tebe? Kron će ustati. Ti si samo odgodio njegove planove. Bacit će Olimpljane u Tartar i vratiti ljude natrag u spilje.
Sve osim onih najjačih - koji će mu služiti." "Pozovi natrag svoju bubu", rekao sam. "Ako si tako jak, sam se bori sa mnom." Luke se nasmiješi. "Zgodan pokušaj, Percy. Ali ja nisam Ares. Mene ne možeš namagarčiti. Moj gospodar me čeka, i ima za mene puno zadataka." "Luke—" "Zbogom, Percy. Dolazi novo Zlatno doba. Ti nećeš biti dio toga." On zamahne iznad sebe mačem i nestane u treptaju tame. Škorpion me napadne. Otepao sam ga rukom i otklopio svoj mač. Skočio je na mene i ja sam ga u zraku presjekao na pola. Gotovo sam sam sebi čestitao, a onda sam si vidio ruku. Na dlanu mi je bila velika crvena oteklina iz koje je šištao dim i žuti mjehurići. Ipak me ubo. U ušima mi je tutnjalo. Vid mi se maglio. Voda, pomislio sam. I prije me izliječila. Oteturao sam u potok i uronio ruku, ali činilo se da se ništa ne događa. Otrov je bio prejak. Pred očima mi se mračilo. Jedva sam još stajao. Šezdeset sekundi, rekao je Luke. Moram se vratiti do kampa. Ako se ovdje srušim, moje će tijelo poslužiti kao večera za čudovišta. Nitko nikad neće doznati što se dogodilo. Noge su mi bile poput olova. Čelo mi je gorjelo. Zateturao sam prema kampu, a nimfe su izašle iz svojeg drveća. "Pomozite", progrgljao sam. "Molim vas..." Njih dvije su me uhvatile pod ruke i povukle me. Sjećam se da smo došli na čistinu, jedan je savjetnik zvao u pomoć, kentaur je puhnuo u rog od školjke. Tada je sve postalo crno. Probudio sam se sa slamkom u ustima. Pijuckao sam nešto što je imalo okus po tekućim čokoladnim keksima. Nektar. Otvorio sam oči. Sjedio sam zavaljen u bolesničkom krevetu u Velikoj kući, desna ruka bila mi je zamotana kao palica. Argus je čuvao stražu u kutu. Annabeth je sjedila pokraj mene, pridržavajući mi čašu s nektarom i hladeći mi čelo mokrom krpom. "Evo nas opet", rekao sam. "Ti idiote", reče Annabeth, zbog čega mi je bilo jasno da je oduševljena što sam došao k svijesti. "Bio si zelen i postajao si siv kad smo te pronašli. Da nije bilo Hironovog liječenja..." "Hajde, hajde", začujem Hironov glas. "I Percyjeva izdržljivost ima tu neke zasluge." Sjedio je podno kreveta u ljudskom obličju, i zato ga nisam ranije primijetio. Donji dio tijela bio mu je magično upakiran u invalidska kolica, gornji dio u jakni i s kravatom.
Smiješio se, ali lice mu se doimalo klonulo i blijedo, onako kao kad bi cijelu noć ispravljao testove iz latinskog. "Kako se osjećaš?" upitao je. "Kao da mi je unutrašnjost bila smrznuta, pa stavljena u mikrovalnu." "Prikladno, s obzirom da je to bio otrov škropiona jamara. A sad mi moraš ispričati, ako možeš, što se točno dogodilo." Između gutljaja nektara ispričao sam im čitavu priču. U sobi je dugo bila tišina. "Ne mogu vjerovati da bi Luke..." Annabeth izda glas. Lice joj poprimi ljutit i tužan izraz. "Da. Da, mogu vjerovati. Možda su ga bogovi prokleli... Nakon svoje potrage nikad više nije bio isti." "Ovo mora biti javljeno na Olimp", promrmlja Hiron. "Smjesta krećem." "Luke je već tamo vani", rekao sam. "Moram ići za njim." Hiron odmahne glavom. "Ne, Percy. Bogovi—" "Neće uopće ni razgovarati o Kronu", ispalio sam. "Zeus je diskusiju proglasio završenom!" "Percy, znam da to nije lako. Ali ne možeš srljati zbog želje za osvetom. Nisi još spreman." Nije mi se to sviđalo, ali dio mene je znao da je Hiron u pravu. Jedan pogled na moju ruku, i bilo mi je jasno da se neću tako skoro služiti mačem. "Hiron... ono što vam je proreklo Proročište... radilo se o Kronu, zar ne? Jesam li ja spomenut? A Annabeth?" Hiron nervozno pogleda prema stropu. "Percy, nije na meni da—" "Naređeno vam je da mi ne govorite o tome, je li tako?" Oči su mu bile sućutne, ali tužne. "Ti ćeš biti veliki heroj, dijete. Dat ću sve od sebe da te pripremim. Ali ako sam u pravu u vezi s putem koji je ispred tebe..." Grom udari negdje iznad kuće, tresući prozore. "U redu!" vikne Hiron. "Dobro!" Nezadovoljno uzdahne. "Bogovi imaju svoje razloge, Percy. Nikad nije dobro previše znati o vlastitoj budućnosti." "Ne možemo samo sjediti i ne činiti ništa", rekao sam. "Mi ni nećemo sjediti", obeća Hiron. "Ali ti moraš biti oprezan. Kron te želi dovesti u potpunu pomutnju. On želi da ti život bude u neredu, a misli zamagljene strahom i ljutnjom. Ne daj mu to što želi. Strpljivo treniraj. Tvoje vrijeme će doći." "Pod pretpostavkom da poživim dotle." Hiron položi dlan na moj nožni članak. "Morat ćeš mi vjerovati, Percy. Živjet ćeš. Ali najprije moraš odabrati svoj put za nadolazeću godinu. Ja ti ne mogu reći koji je najbolji izbor..." Imao sam dojam da on o tome ima itekako jasan stav i da ulaže svu svoju snagu volje da mi ne da savjet. "Ali
moraš odlučiti hoćeš li ostati u Kampu miješane krvi tijekom čitave godine, ili ćeš se vratiti u svijet smrtnih ljudi, završiti sedmi razred i biti ljetni kamper. Razmisli o tome. Kad se vratim s Olimpa, moraš mi reći što si odlučio." Htio sam prosvjedovati. Htio sam mu postaviti još pitanja. Ali po izrazu njegova lica znao sam da nema više diskusije; rekao mi je koliko je mogao. "Vratit ću se čim prije", obeća Hiron. "Argus će paziti na tebe." Pogledao je Annabeth. "Oh, da, zlato moje... ti reci kad si spremna. Oni su već ovdje." "Tko je ovdje?" upitao sam. Nitko mi nije odgovorio. Hiron se odgura na svojim kolicima iz sobe. Čuo sam kako njegovi kotači oprezno udaraju niz stepenice, po dva odjednom. Annabeth je proučavala led u mojoj čaši. "Što ne valja?" pitao sam je. "Ništa." Stavila je čašu na stol. "Samo... Samo sam poslušala tvoj savjet u vezi s nečim. Ti... ovaj... trebaš još nešto?" "Aha. Pomozi mi da se dignem. Želim izaći van." "Percy, to ti nije dobra ideja." S mukom sam izbacio noge s kreveta. Annabeth me uhvatila prije nego što sam se uspio srušiti na pod. Preplavila me mučnina. Annabeth reče, "Rekla sam ti..." "Dobro mi je", inzistirao sam. Nisam htio ležati u krevetu kao neki invalid dok Luke vani planira uništiti zapadnu civilizaciju. Uspio sam napraviti korak. Pa još jedan, i dalje se potpuno oslanjajući na Annabeth. Argus nas je slijedio van, ali držao se podalje. Do trenutka kad smo stigli na trijem, lice mi je bilo orošeno znojem. Želudac mi se grčio. Ali uspio sam doći skroz do ograde trijema. Bio je sumrak. Kamp se činio potpuno napušten. Bungalovi su bili mračni, igrališta za odbojku prekrila je tišina. Nijedan kanu nije sjekao površinu jezera. S onu stranu šume i polja jagoda, tjesnac Long Islanda ljeskao se na zadnjim tracima sunca. "Što ćeš učiniti?" upita me Annabeth. "Ne znam." Rekao sam joj da imam osjećaj kako mi Hiron želi reći neka ostanem čitave godine, kako bismo imali više vremena za individualne treninge, ali da nisam siguran da i ja to želim. Priznao sam joj da mi je ipak grozno ostaviti je ovdje samu, gdje će joj jedino Clarissa praviti društvo... Annabeth napući usne, pa tiho reče, "Neću biti ovdje do sljedećeg ljeta. Idem kući, Percy." Zapanjeno sam je pogledao. "Misliš, svome tati?" Pokazala je rukom prema vrhu Brežuljka miješane krvi. Odmah do Talijine jelke, na samom rubu magične granice kampa, vidjele su se siluete neke obitelji - dvoje male djece, žena i visoki muškarac plave kose. Činilo se da nekoga čekaju. Muškarac je držao ruksak koji me je podsjećao na onaj što
ga je Annabeth pokupila iz Vodenog parka u Denveru. "Napisala sam mu pismo kad smo se vratili ovamo", reče Annabeth. "Baš kao što si mi i predložio. Rekla sam mu... da mi je žao. Da bih došla kući preko školske godine ako me još uvijek želi primiti. Odmah mi je otpisao. Odlučili smo... da ćemo još jednom pokušati." "Za to treba imati petlje." Opet je napućila usne. "Nećeš pokušati učiniti ništa totalno glupo tijekom školske godine, zar ne? Barem ne... Barem ne prije nego što mi pošalješ Iris-poruku?" Uspio sam se nasmiješiti. "Neću sam tražiti nevolje. Obično i ne moram." "Kad se vratim sljedećeg ljeta", reče ona, "uhvatit ćemo Lukea. Tražit ćemo da nam odobre potragu, ali ako ne dobijemo odobrenje, iskrast ćemo se i svejedno to učiniti. Može?" "Zvuči kao plan dostojan Atene." Ispružila je ruku. Stisnuo sam je i pretresao. "Pazi na sebe, algoglavi", reče mi Annabeth. "Drži oči otvorene." "I ti, mudrice." Gledao sam kako se penje uz brijeg i pridružuje svojoj obitelji. Nespretno je zagrlila oca i okrenula se da još jednom pogleda dolinu. Dotaknula je Talijinu jelku, a potom pustila da je odvedu dolje preko hrpta brijega, u svijet smrtnika. Prvi put sam se u kampu osjetio potpuno sam. Pogledao sam tamo prema tjesnacu Long Islanda i sjetio se kako je moj otac rekao, More ne voli da ga se obuzdava. Pitao sam se, ako me Posejdon sada gleda, bi li odobrio moj izbor? "Vratit ću se sljedećeg ljeta", obećao sam mu. "Preživjet ću do tada. Naposljetku, ja sam tvoj sin." Zamolio sam Argusa da me otprati dolje do bungalova broj tri, da spakiram stvari za odlazak kući.
Zahvale Bez pomoći brojnih hrabrih pomagača,čudovišta bi me bila satrala i tisuću puta dok sam se borio da ovu priču pripremim za tisak. Hvala mom starijem sinu, Haleyju Michaelu, koji je prvi čuo priču; mom mlađem sinu, Patricku Johnu, koji je u dobi od šest godina posve ravnopravan član obitelji; i mojoj ženi, Becky, koja je strpljivo podnosila sve one duge sate koje sam provodio u Kampu miješane krvi. Hvala i mojim stožernim srednjoškolskim stručnjacima za beta-testiranje: Travisu Stollu, koji je pametan i brz kao Hermes; C. C. Kelog, omiljenoj kao Atena; Allison Bauer, jasnoga oka kao u Artemide, boginje lova; i gospođi Margaret Floyd, mudroj i ljubaznoj proročici koja predaje engleski u srednjoj školi. Zahvalan sam, također, profesoru Egbertu J. Bakkeru, iznimnom klasicistu; Nancy Gallt, agentici summa cum laude; Jonathanu Brunhamu, Jennifer Besser, te Sarah Hughes što su vjerovali u Percyja.
