RICK RIORDAN PERCY JACKSON I OLIMPIJCI KNJIGA TREĆA
TITANOVA KLETVA The Titan's Curse: Percy Jackson & the Olympians, Book Three Uvodnik: Posljednji je petak prije zimskih praznika, no Percy Jackson nije u školi. Iako su stvari same po sebi dovoljno grozne (čitaj: bori se sa strašnim Mantikorom, polučovjekompolulavom), postat će još gore; božica Artemida nestaje i vjeruje se kako je oteta. Na Percyju i njegovim prijateljima je da otkriju što se dogodilo. Tko je dovoljno moćan da otme jednu božicu? Moraju pronaći Artemidu prije zimskog solsticija, jer je ona jedna od najglasnijih u vijeću kad je riječ o poduzimanju nečega protiv Kronovih podanika. Ako nje ne bude, bogovi ništa neće odlučiti i još će jedna godina priprema za rat biti izgubljena. Kao da nevolja nema dovoljno, pred Percyja je postavljen još jedan težak zadatak; mora otkriti koje je to rijetko čudovište Artemida lovila prije nego što je nestala - čudovište za koje se priča kako je toliko moćno da bi moglo zauvijek uništiti Olimp. Prijevod trećeg zabavnog i ludog nastavka popularnog serijala o Percyju Jacksonu i Olimpijcima, nominiranog za brojne književne nagrade, potpisuje Ivan Zorić, a naslovnica je preuzeta s originalnog izdanja. SADRŽAJ: Moja operacija spašavanja pođe jako ukrivo..............................................................................3 Zamjenik ravnatelja izvuče bacač projektila.............................................................................10 Bianca di Angelo odlučuje........................................................................................................15 Talija pali Novu Englesku.........................................................................................................21 Obavim podzemni telefonski poziv..........................................................................................26 Stari mrtvi prijatelj dolazi u posjet............................................................................................33 Mrze me svi osim konja............................................................................................................40 Dajem opasno obećanje............................................................................................................49 Naučim uzgajati zombije..........................................................................................................53 Polomim nekoliko raketa..........................................................................................................60 Grover dobiva Lamborghini......................................................................................................64 Daskam se na snijegu sa svinjom..............................................................................................69 Posjetimo božansko odlagalište željeznog otpada....................................................................75 Moram se braniti.......................................................................................................................85 Hrvam se sa zlim blizancem Djeda Mraza................................................................................94 Upoznajemo zmaja vječno neugodnog zadaha.......................................................................102 Nabacim nekoliko milijuna dodatnih kilograma.....................................................................110 Prijateljica se oprašta..............................................................................................................116 Bogovi glasuju kako da nas ubiju...........................................................................................120 Dobivam novog neprijatelja za Božić.....................................................................................127
Moja operacija spašavanja pođe jako ukrivo Petak prije zimskih praznika moja mi je mama spakirala nešto odjeće i smrtonosnog oružja i povezla me u novi internat. Usput smo pokupili moje prijateljice Annabeth i Taliju. Vožnja od New Yorka do Bar Harbora u Maineu traje osam sati. Susnježica i snijeg zasipali su cestu. Annabeth, Talija i ja se nismo vidjeli nekoliko mjeseci, ali zbog mećave i pomisli na ono što moramo učiniti, bili smo previše nervozni da bismo puno govorili. Za razliku od moje mame. Ona više govori kad je nervozna. Kad smo napokon stigli u Westover Hall već je padao mrak, a ona je Annabeth i Taliji ispričala ama baš sve neugodne priče o meni kad sam bio beba. Talija obriše maglu s prozora automobila i pogleda van. "O, da. Ovo će biti zabavno." Westover Hall izgleda kao dvorac zlog viteza. Sav je od crnog kamena, s tornjevima i uskim prozorima i velikim drvenim dvokrilnim vratima. Smjestio se na snijegom prekrivenoj litici iznad velike mrzle šume na jednoj strani i sivog uskovitlanog oceana na drugoj. "Sigurno ne želite da vas čekam?" upita moja mama. "Ne, hvala, mama", kažem. "Ne znam koliko će ovo trajati. Sve će biti dobro." "Ali kako ćete se vratiti? Zabrinuta sam, Percy." Nadam se da nisam pocrvenio. Kao da nije dovoljno loše to što ovisim o mami da me vozi na bitke. "U redu je, gospođo Jackson", osmjehne joj se Annabeth umirujući je. Svoju plavu kosu ugurala je pod skijašku kapu, a sive oči bile su joj jednake boje kao ocean. "Pazit ćemo da mu se što ne dogodi." Učini mi se da se moja mama malo opusti. Za nju je Annabeth najodgovornija polubožica koja se ikad našla u osmom razredu. Sigurna je da me je Annabeth puno puta spasila od smrti. Ima pravo. Što ne znači da mi to baš mora biti drago. "Dobro, mileni", kaže moja mama. "Imate li sve što trebate?" "Imamo, gospodo Jackson", kaže Talija. "Hvala na vožnji." "Rezervne veste? Imate moj broj mobitela?" "Mama—" "Imaš ambroziju i nektar, Percy? I zlatnu drahmu, u slučaju da moraš stupiti u vezu s kampom?" "Ma zbilja, mama! Sve imamo. Idemo, ljudi." Izgleda malo povrijeđeno i žao mi je zbog toga, ali zbilja sam zreo za izlazak iz automobila. Ako moja mama ispriča još samo jednu priču o tome kako sam bio sladak u kadici kad sam imao tri godine, zakopat ću se u snijeg i smrznuti se. Annabeth i Talija izađu za mnom. Vjetar mi zapuše kroz kaput kao ledeni bodeži. Nakon što mamin automobil zamakne iza ugla, Talija kaže: "Mama ti je baš cool, Percy " "Nije loša", priznam. "A ti? Vidiš li se ti kad sa svojom mamom?'' Čim sam to izgovorio, poželim da nisam. Taliji sjajno idu zli pogledi, pogotovo zbog te njezine odjeće kakvu uvijek nosi -poderana komandosica, crne kožnate hlače, lanci, crna olovka za oči i te intenzivne plave oči. Ali pogled koji sam sad dobio je čista zla desetka. "Kad bi se tebe to ticalo, Percy—" "Uđimo", prekine nas Annabeth. "Grover nas čeka." Talija pogleda dvorac i zadrhti. "Imaš pravo. Pitam se što je ovdje našao da bi zbog toga poslao poziv u pomoć." Zurim u mračne tornjeve Westover Halla. "Ništa dobro", kažem. * * * Vrata od hrastovine stenjući se otvore i nas troje uđemo u predvorje praćeni snježnim kovitlacima. Mogu samo reći: "Hej!"
Dvorac je golem. Zidovi su načičkani borbenim zastavama i izloženim oružjem: starim puškama, ratnim sjekirama i raznim drugim stvarima. Mislim, znam da je Westover vojna škola i sve, ali ti ukrasni detalji ipak su mi za krepat: Doslovno. Uvučem ruku u džep u kojem držim svoju ubojitu olovku, Brzac. Već osjećam da ovdje nešto nije u redu. Nešto opasno. Talija trlja svoju srebrnu narukvicu, što joj je omiljeni magični predmet. Znam da svi mislimo na istu stvar. Sprema se bitka. Annabeth zausti reći: "Pitam se gdje—" Vrata iza nas se zalupe. "O-okej", promrmljam. "Očito ćemo ostati neko vrijeme." Čujem glazbu koja dopire s druge strane dvorane. Zvuči kao plesna glazba. Odložimo svoje torbe iza stupa i krenemo dvoranom. Ne dođemo daleko prije nego što čujem korake na kamenom podu, a iz sjene izađu muškarac i žena koji krenu prema nama. Oboje imaju kratku sijedu kosu i crne vojne uniforme s crvenim obrubom. Žena ima paperjaste brkove, a tip je svježe obrijan, što mi se čini da je nekako naopako. Oboje hodaju kruto, kao da su im za leđa zalijepili drške od metle. "Onda?" žena će upitnim tonom. "Što radite ovdje?" "Ovaj..." Shvatim da ovo nije bilo u mom planu. Toliko sam se koncentrirao na to da nađemo Grovera i doznamo što nije u redu da mi nije palo na pamet da bi netko mogao ispitivati troje djece koja su se noću uvukla u školu. U automobilu uopće nismo razgovarali o tome kako ćemo ući. Rekao sam: "Gospođo, samo smo—" "Ha!" prekine me muškarac i natjera me da ustuknem. "Posjetitelji ne smiju na ples! Bit ćete iii-zbačeni !" Ima naglasak - možda francuski. Z je izgovorio kao da izgovara Jacques. Visok je, orlovskog lica. Nosnice mu se šire kad govori, zbog čega je zbilja teško ne zuriti u njegov nos, a oči su mu različite boje -jedno smeđe, drugo plavo - kao uličnoj mački. Zaključio sam da se spremaju izbaciti nas na snijeg, ali tad Talija istupi i učini nešto vrlo čudno. Pucne prstima. Zvuk je oštar i glasan. Možda se to meni samo učinilo, ali osjetim kako se nalet vjetra s njezine šake proširi prostorijom. Prijeđe preko svih nas i zavijori zastave na zidovima. "O, ali mi nismo posjetitelji, gospodine", kaže Talija. "Idemo u školu ovdje. Sjećale se: Ja sam Talija. A ovo su Annabeth i Percy. Idemo u osmi razred." Muški učitelj zaškilji dvobojne oči. Ne shvaćam što je Taliji. Sad će nas vjerojatno kazniti za laganje i svejedno izbaciti na snijeg. Ali čini se da muškarac oklijeva. Pogleda svoju kolegicu. "Gospođo Gottschalk, poznajete li ove učenike?" Unatoč opasnosti u kojoj se nalazimo, moram zagristi jezik da se ne bih nasmijao. Zove se Goč Olk. Ne mogu vjerovati. Žena trepne kao da ju je netko upravo trgnuo iz transa. "Ja... da. Mislim da ih poznajem, gospodine." Namršti se i pogleda nas. "Annabeth. Talija. Percy. Zašto niste u sportskoj dvorani?" Prije nego što stignemo odgovoriti, čujem još koraka i do nas dotrči zadihani Grover. "Stigli ste! Vi—" Naglo ušuti kad vidi učitelje. "O, gospođo Gottschalk. Doktore Thorn! Ja, ovaj—" "Što je, gospodine Underwood? " upita ga muškarac. Po tonu njegova glasa sasvim je jasno da ne podnosi Grovera. "Kako to mislite da su stigli? Ovi učenici žive ovdje." Grover proguta slinu. "Da, gospodine. Naravno, doktore Thorn. Samo mi je drago što su stigli... pripremiti punč za ples! Punč je izvrstan. A oni su ga pripremili!" Dr. Thorn nas šiba pogledom. Zaključujem da jedno njegovo oko mora biti umjetno. Smeđe? Plavo? Gleda nas kao da nas želi baciti s vrha najvišeg tornja u dvorcu, ali tad gospođa
Gottschalk omamljenim glasom kaže: "Jest, punč je sjajan. A sad idite svi. Više ne smijete izlaziti iz sportske dvorane!" Ne čekamo da nam dvaput kaže. Odemo uz mnogo "Da, gospođa" i "Da, gospodina" i uz malo salutiranja, samo zato što nam se to učini prikladnim. Grover nas pogura hodnikom u smjeru glazbe. Osjećam pogled učitelja na leđima, ali približim se Taliji i tiho je pitam: "Kako si izvela ono s pucketanjem prstiju?" "Misliš na Maglu? Hiron ti još nije pokazao kako se to radi?" U grlu mi se skupi nelagodna knedla. Hiron je naš glavni trener u kampu, ali meni nikad nije pokazao ništa slično tome. Zašto je to pokazao Taliji, a meni nije? Grover nas brzo ugura kroz vrata na staklu kojih piše SPORTSKA DVORANA. Uspijem to shvatiti unatoč svojoj disleksiji. "To je bilo blizu!" kaže Grover. "Hvala bogovima što ste došli!" Annabeth i Talija zagrle Grovera. Ja mu dam pet. Drago mi je što ga opet vidim poslije toliko mjeseci. Malo je viši i ima malo više dlaka na licu, ali inače izgleda kao što uvijek izgleda kad se maskira u ljudsko biće - ima crvenu kapu na glavi kako bi prikrio jarčeve rogove, široke hlače i tenisice s lažnim stopalima kako bi prikrio krznom prekrivene noge i kopita. Ima crnu majicu s natpisom koji uspijem pročitati nakon nekog vremena. Piše WESTOVER HALL: PRAŠINAR. Nisam siguran je li to, ono, Groverov čin ili možda školski moto. "Onda, u čemu je problem?" pitam. Grover duboko udahne. "Našao sam dva." "Dva mješanca?" pita Talija iznenađeno. "Ovdje?" Grover kimne. I otkriće jednog mješanca je već rijetkost. Ove godine je Hiron upregnuo satire hitnim prekovremenim radom i poslao ih po cijeloj zemlji da pročešljavaju škole od četvrtog razreda do srednje u potrazi za mogućim regrutima. Vremena su vrlo teška. Gubimo kampere. Trebaju nam svi novi borci koje možemo naći. Ali problem je u tome što jednostavno nema dovoljno polubogova. "Brata i sestru", kaže. "Imaju deset i dvanaest godina. Ne znam tko su im roditelji, ali jaki su. Istječe nam vrijeme. Trebam pomoć." "Čudovišta?" "Jedno." Grover izgleda nervozno. "Sumnjivi su mu. Ne vjerujem da je još sigurno, ali ovo je zadnji dan polugodišta. Siguran sam da ih neće pustiti da odu s kampusa prije nego što se uvjeri u to. Ovo nam je možda zadnja prilika! Svaki put kad im se pokušam približiti, on je u blizini i blokira me. Ne znam što ću!" Grover očajnički pogleda Taliju. Trudim se ne uzrujati se zbog toga. Grover je nekad rješenja tražio od mene, ali Talija je sad prvi izbor. Ne samo zato što joj je Zeus tata. Talija ima više iskustva od nas u borbi s čudovištima u stvarnom svijetu. "Dobro", kaže ona. "Ti mješanci su na plesu?" Grover kimne. "Onda zaplešimo", kaže Talija. "Tko je to čudovište?" "O", kaže Grover i nervozno se osvrne. "Upravo ste ga upoznali. Zamjenik ravnatelja, doktor Thorn." Ono što je čudno s vojnim školama: djeca se potpuno razulare kad se održava neka posebna priredba na kojoj ne moraju bili u uniformi. Valjda zato što ostatak vremena moraju živjeti u takvoj strogoći misle da sve to moraju nadoknaditi ili nešto u tom stilu. Crni i crveni baloni posvuda su po podu dvorane, a okupljeni u njoj šutiraju ih jedni drugima u lice ili pokušavaju zadaviti jedni druge papirnim vrpcama prilijepljenim po zidovima. Cure
se uokolo kreću u gusto stisnutim formacijama, kao što uvijek čine, s puno šminke na licu, u topićima tankih naramenica, hlačama žarkih boja i cipelama koje izgledaju kao sprave za mučenje. Svako toliko okruže nekog dečka kao jato piranja, uz vrisku i hihotanje, a kad se napokon odmaknu od njega, tipu je kosa puna vrpca, a lice prekriveno grafitima od ruževa. Neki stariji dečki više nalikuju na mene - nelagodno im je, drže se rubova dvorane i pokušavaju se skriti, kao da bi se svaki tren mogli boriti za vlastiti život. Naravno, u mom slučaju je to istina... "Eno ih", Grover kimne prema dvoje djece koja se svađaju na tribinama. "Bianca i Nico di Angelo." Cura ima zelenu kapu s velikim šiltom, kao da želi skriti lice. Dječak je očito njezin mlađi brat. Oboje imaju tamnu svilenkastu kosu i maslinasti ten, i oboje se mnogo koriste rukama dok govore. Dječak miješa nekakve igrače kartice. Čini se da ga sestra kori zbog nečega. Ona se stalno osvrće kao da osjeća da nešto nije u redu. Annabeth kaže: "Znaju li... mislim, jesi li im rekao?" Grover odmahne glavom. "Znate kako to ide. Tako bi se našli u još većoj opasnosti. Kad shvate tko su, njihov miris postane jači" Pogleda me, a ja kimnem. Nikad nisam shvaćao kako mješanci "mirišu" čudovištima i satirima, ali znam da zbog svog mirisa možeš poginuti. A kako postaješ sve moćniji polubog, sve više nekom čudovištu mirišeš kao ručak. "Onda ih zgrabimo i bježimo odavde", kažem. Krenem naprijed, ali Talija mi stavi ruku na rame. Zamjenik ravnatelja, dr. Thorn, ušuljao se kroz vrata u blizini tribina i sad stoji blizu brata i sestre Di Angelo. Hladno nam kimne. Njegovo plavo oko kao da svijetli. Po njegovu izrazu lica jasno mi je da ga Talijin trik s Maglom ipak nije zavarao. Nagađa tko smo. Samo čeka da vidi zašto smo došli. "Ne gledajte njih dvoje", kaže Talija. "Moramo pričekati priliku da im se približimo. Pravimo se da nas oni ne zanimaju. Navedimo ga na neki drugi trag. " "Kao?" "Troje smo moćnih polubogova. Naša prisutnost trebala bi ga smesti. Raštrkajte se. Ponašajte se prirodno. Plešite malo. Ali pazite na tu djecu." "Da plešemo?' kaže Annabeth. Talija kimne. Naćuli uho kako bi osluhnula glazbu i složi grimasu. "Bljak. Tko je odabrao Jesseja MacCartneyja?" Grover je povrijeđeno pogleda. "Ja." "Bogova mu, Groveru! To je totalno lejmerski. Ne možeš pustiti, ono, Green Day ili nešto?" "Koji Green?" "Dobro, nema veze. Plešimo." "Ali ja ne znam plesati!" "Znaš ako te ja vodim", kaže Talija. "Idemo, jarčiću." Grover cikne kad ga Talija zgrabi za ruku i povede prema plesnom podiju. Annabeth se osmjehne. "Što je?" pitam. "Ništa. Samo je super što nam se Talija vratila." Annabeth je narasla viša od mene od prošlog ljeta, što me pomalo uznemiruje. Prije nije nosila nakit, osim ogrlice s perlama iz Kampa mješanaca, ali sad ima male srebrne naušnice u obliku sove - simbola svoje majke Atene. Skine skijašku kapu i njezina duga plava kosa prospe joj se po ramenima. Zbog toga, iz nekog razloga, izgleda starije. "I tako..." Pokušavam smisliti što bih rekao. Ponašajte se prirodno, rekla nam je Talija. Kad si mješanac na opasnom zadatku, što bi to trebalo biti prirodno? "Ovaj, jesi li projektirala koju štosnu zgradu u posljednje vrijeme?"
Annabethine oči zasvjetlucaju, kao uvijek kad govori o arhitekturi. "O, bogova mu, Percy. U mojoj novoj školi idem na 3D dizajn i imaju taj super kompjutorski program..." I opiše mi kako je projektirala golemi spomenik koji bi htjela podići na mjestu srušenih Blizanaca na Manhattanu. Opisuje mi potpornu strukturu i fasade, a ja se trudim pratiti što mi govori. Znam da želi biti super arhitektica kad odraste - voli matematiku i stare građevine i sve to - ali ja jedva da razumijem ijednu njezinu riječ. Zapravo sam razočaran što čujem da joj se toliko sviđa nova škola. Prvi put ide u školu u New Yorku. Nadao sam se da ću je češće viđati. Ide u internat u Brooklynu, zajedno s Talijom, dovoljno blizu Kampa mješanaca da bi im Hiron mogao pomoći ako upadnu u kakvu nepriliku. Budući da je to škola za cure, a ja idem u OŠ-54 na Manhattanu, jedva da ih ikad vidim. "Aha, ovaj, cool, kažem."Znači, ostat ćeš ondje do kraja godine, ha?" Lice joj se zamrači. "Pa, možda, ako ne—"' "Hej!" pozove nas Talija. Pleše sentiš s Groverom, koji se spotiče o vlastita stopala, udara Taliju po cjevanicama i izgleda kao da bi najradije bio mrtav. Ali njegova stopala su bar lažna. Za razliku od mene, ima dobru izliku za nespretnost. "Plešite, ljudi!" naredi nam Talija. "Glupo izgledate dok samo tako stojite." Nervozno pogledam Annabeth, a onda skupine cura koje krstare dvoranom. "Onda?" kaže Annabeth. "Ovaj, koga bih trebao pitati?" Ona me udari u želudac. "Mene, Valoumni." "O. O, da." I tako dođemo do plesnog podija, a ja bacim pogled da vidim kako to rade Talija i Grover. Stavim jednu ruku Annabeth na bok, a ona moju drugu primi kao džudašica koja se sprema baciti me na pod. "Neću te ugristi", kaže mi. "Zbilja, Percy. Vi dečki nemate plesnjake u školi?" Ne odgovorim joj. Imamo ih. Ali ja nikad nisam, ono, zbilja plesao na nekom od njih. Uvijek bih bio jedan od onih koji u kutu igraju košarku. I tako se vučemo po podiju nekoliko minuta. Trudim se koncentrirati se na sitnice, na primjer papirne vrpce i zdjelu s punčem - bilo što drugo osim činjenice da je Annabeth viša od mene, da su mi dlanovi znojni i vjerojatno ljigavi i da joj stalno gazim po stopalima. "Što si mi ono maloprije govorila?" pitam. "Imaš li kakvih problema u školi ili nešto?" Ona napući usne. "Ma nije to. Moj tata." "O-o." Znam da Annabeth ima buran odnos sa svojim ocem. "Mislio sam da se to sad poboljšalo. Opet tvoja pomajka?" Annabeth uzdahne. "Odlučio je preseliti se. Baš kad sam se počela navikavati na New York, prihvatio je glupi novi posao istraživanja materijala za knjigu o Prvom svjetskom ratu. U San Franciscu" To je rekla tonom kakvim bi rekla Poljane muka ili Hadove hlačice za tjelesni. "I želi da se preseliš onamo s njim? " pitam. "Na drugi kraj zemlje", kaže ona sva jadna. "A mješanci ne mogu živjeti u San Franciscu. On to zna." "Molim? Zašto ne mogu?" Annabeth zakoluta očima. Možda misli da se šalim. "Ma znaš. Pa to je točno ondje." "Aha", kažem. Nemam pojma o čemu govori, ali ne želim ispasti glup. "Onda... vratit ćeš se živjeti u kamp ili što?" "Nije to tako jednostavno, Percy. Ja.., mislim da bih ti nešto trebala reći." Ona se iznenada ukoči. "Nema ih." "Molim?"
Pratim njezin pogled. Tribine. Dvoje mješanaca, Biance i Nica, više nema ondje. Vrata kraj tribine širom su otvorena. Dr. Thornu nema ni traga. "Moramo naći Taliju i Grovera!" Annabeth se uznemireno osvrne. "Ma kamo su otplesali? Dođi!" Ona potrči kroz gomilu. Krenem za njom, kad mi se na putu ispriječi gomila cura. Manevriram oko njih kako bih izbjegao tretman vrpcama i ružem, a kad se oslobodim, više ne vidim Annabeth. Okrenem se u potrazi za njom, Talijom ili Groverom. Umjesto njih, vidim nešto od čega mi se sledi krv u žilama. Petnaestak metara od sebe na podu dvorane vidim zelenu kapu sa šiltom, točno onakvu kakvu je nosila Bianca Di Angelo. Kraj nje je razbacano nekoliko kartica. A onda ugledam dr. Thorna. Žuri se izaći kroz vrata na drugom kraju dvorane, vodeći Di Angele za vrat kao mačiće. I dalje ne vidim Annabeth, ali znam da je pošla u suprotnom smjeru u potrazi za Talijom i Groverom. Zamalo da potrčim za njom, ali tad pomislim: Čekaj. Sjetim se što mi je Talija rekla u predvorju, zbunjeno me gledajući nakon što sam je pitao za trik s pucketanjem prstiju: Hiron ti još nije pokazao kako se to radi? Sjetio sam se kako se Grover obratio njoj, očekujući spasonosno rješenje od nje. Nije da išta zamjeram Taliji. Cool je. Nije ona kriva što joj je tata Zeus i što privlači toliko pozornosti... Ali svejedno ne moram trčati za njom da bih riješio baš svaki problem. Uostalom, nema vremena. Di Angeli su u opasnosti. Mogli bi već odavno nestati dok ja nađem svoje prijatelje. Poznajem i ja čudovišta. Mogu to i sam srediti. Izvučem Brzac iz džepa i potrčim za dr. Thornom. Vrata vode u mračan hodnik. Ispred sebe čujem kako se nešto vuče, a onda i bolni jecaj. Otklopim Brzac. Olovka mi raste u ruci sve dok se ne pretvori u brončani grčki mač dugačak oko jedan metar s drškom omotanom u kožu. Oštrica blago svjetluca, bacajući zlatno svjetlo na nizove ormarića. Potrčim niz hodnik, ali kada dođem do njegova kraja, ondje nema nikoga. Otvorim vrata i opet se nađem u glavnom predvorju. Prošao sam puni krug. Nigdje ne vidim dr. Thorna, ali na suprotnom kraju prostorije su Di Angeli. Stoje sleđeni od užasa i zure ravno u mene. Polako se približavam i spustim vršak mača. "U redu je. Neću vam ništa." Ne odgovore mi. Oči su im ispunjene strahom. Što im je? Gdje je dr. Thorn? Možda je osjetio prisutnost Brzaca i povukao se. Čudovišta mrze oružje od božanske bronce. "Zovem se Percy", kažem, pritom se trudeći govoriti smireno. "Odvest ću vas odavde, nekamo na sigurno." Bianca razrogači oči. Stisne šake. Ja prekasno shvatim smisao tog pogleda. Ne boji se ona mene. Pokušavala me upozoriti. Naglo se okrenem i čujem nekakvo VUUUUŠ! Na ramenu osjetim eksploziju bola. Sila nalik na golemu šaku naglo me povuče unatrag i tresne mnome o zid. Ja zamahnem mačem, ali nemam što zahvatiti. Ledeni smijeh odjekuje predvorjem. "Da, Perzeju Jacksone", kaže dr. Thorn. Svojim naglaskom izmasakrira J u mom prezimenu. "Znam tko si." Pokušam osloboditi rame. Jakna i košulja su mi prikucani za zid nekakvim šiljkom - crnim projektilom nalik na bodež, dugim oko pola metra. Okrznuo mi je kožu na ramenu kad mi je prošao kroz odjeću i sad me ta rana peče. Nešto slično sam već osjetio. Otrov. Natjeram samog sebe da se koncentriram. Neću se onesvijestiti.
Tamni obris sad se pomakne prema nama. Dr. Thorn zakorači na blijedo svjetlo. I dalje izgleda kao ljudsko biće, ali lice mu je sad monstruozno. Ima savršene bijele zube, a u njegovim plavo/smeđim očima odražava se svjetlucanje mog mača. "Hvala što si izašao iz dvorane", kaže. "Mrzim školske plesnjake." Opet zamahnem mačem, ali izvan dosega mi je. VUUUUŠ! Drugi projektil poleti odnekud iza dr. Thorna. Nije mi se učinilo da se pomaknuo. Izgledalo je kao da iza njega stoji netko nevidljiv i baca noževe. Bianca kraj mene zajeca. Drugi trn zabio se u kameni zid, milimetar od njezina lica. "Sve troje ćete poći sa mnom", kaže dr. Thorn. "Mirno. Poslušno. Ako samo pisnete, ako pozovete upomoć ili se pokušate boriti, doznat ćete koliko precizno mogu bacati."
Zamjenik ravnatelja izvuče bacač projektila Ne znam kakvo je čudovište dr. Thorn, ali brz je. Možda se mogu obraniti ako uspijem aktivirati svoj štit. Bilo bi dovoljno samo da taknem svoj ručni sat. Ali obrana di Angela je nešto posve drugo. Trebam pomoć, a na pamet mi pada samo jedan način na koji je mogu dobiti. Zažmirim. "Što radiš, Jacksone? " prosikće dr. Thorn. "Nastavi!" Otvorim oči i nastavim vući noge. "Moje rame", lažem i trudim se zvučati jadno, što i nije teško. "Peče." "Ma! Moj otrov izaziva bol. Neće te ubiti. Hodaj!" Thorn nas izvede van, a ja se pokušavam koncentrirati. Zamislim Groverovo lice. Fokusiram se na svoje osjećaje straha i opasnosti. Ljetos je Grover stvorio empatijsku vezu među nama. Poslao mi je vizije u mom snu kako bi mi javio da je u opasnosti. Koliko znam, još smo povezani, ali nikad prije nisam pokušao stupiti u vezu s Groverom. Ne znam ni je li to moguće dok je Grover budan. Hej, Groveru, pomislim. Thorn nas je oteo! On je otrovni šiljko-bacački manijak! Upomoć! Thorn nas povede u šumu. Krećemo se snježnom stazom slabo osvijetljenom staromodnim svjetiljkama. Vjetar koji mi puše kroz poderanu odjeću tako je hladan da se osjećam kao Persiga. "Pred nama je čistina", kaže dr. Thorn. "Prizvat ćemo vaš prijevoz." "Kakav prijevoz?" pita ga Bianca. "Kamo nas vodite?" "Tišina, drska curice!" "Ne razgovaraj tako s mojom sestrom!" kaže Nico. Glas mu podrhtava, ali impresioniran sam što je skupio hrabrosti da išta kaže. Dr. Thorn proizvede režanje koje ni u kojem slučaju ne može biti ljudsko. Od toga mi se nakostriješe dlačice na vratu, ali natjeram se da nastavim hodati i pravim se da sam poslušni mali zarobljenik. U međuvremenu sam projicirao svoje misli kao lud - bilo što čime bih privukao Groverovu pozornost: Groveru! Jabuke! Limenke! Dovuci ovamo svoju dlakavu stražnjicu i dovedi dobro naoružane prijatelje! "Stanite", kaže Thorn. Šuma se otvorila. Došli smo do litice koja se nadvila nad morem. U svakom slučaju, osjećam da je more dolje, nekih stotinu metara ispod nas. Čujem šum valova i njušim hladnu, slanu pjenu. Ali vidim samo maglu i mrak. Dr. Thorn nas gurne prema rubu. Posrnem, a Bianca me prihvati. "Hvala", promrmljam. "Što je on?" šapne mi ona. "Kako se možemo boriti s njim?" "Ja... radim na tome." "Bojim se", promumlja Nico. Prevrće nešto medu prstima-nekakvu limenu figuricu vojnika. "Prestanite govorili!" kaže dr. Thorn, "Pogledajte me!" Okrenemo se. Thornove dvobojne oči gladno svjetlucaju. Izvuče nešto iz svog kaputa. Učini mi se da je to nož na preklapanje, ali onda vidim da je samo telefon. Pritisne gumbić sa strane i kaže: "Paket - spreman je za isporuku." Nejasno čujem kako mu netko odgovara i shvatim da se Thorn služi daljinskom komunikacijom. To mi se čini previše modernom i jezivom - čudovište koje se služi mobitelom. Bacim pogled iza sebe i zapitam se koliko ima do dna. Dr. Thorn se nasmije. "Ma svakako, sine Posejdonov. Skoči! Dolje ti je more. Spasi se." "Kako te nazvao?" promrmlja Bianca.
"Poslije ću ti objasniti", kažem. "Ali imaš neki plan, je li?" Groveru! pomislim očajnički. Dođi mi! Možda mogu Di Angele nagovoriti da skoče sa mnom u ocean. Ako preživimo pad, mogao bih iskoristiti vodu da nas zaštiti. Već sam činio nešto slično. Ako je moj tata dobro raspoložen i ako sluša, možda nam pomogne. Možda. "Ubio bih te prije nego što dođeš do vode", kaže dr. Thorn, kao da mi je pročitao misli. "Ti i ne znaš tko sam ja, je li?" Još jedan nagli pokret negdje iza njega i još jedan projektil projuri tako blizu mene da mi lagano zakači uho. Nešto se podiglo iza dr. Thorna — poput katapulta, ali fleksibilnije... gotovo kao rep. "Nažalost," kaže dr. Thorn, "žele te živog, ako je moguće. Inače bi već bio mrtav." "Tko nas želi?" Bianca želi znati. "Jer ako misliš da ćeš dobiti otkupninu, varaš se. Nemamo nikakvu obitelj. Nico i ja..." Glas joj malo pukne. "Nemamo nikoga osim jedno drugo. " "Ajoj", kaže dr. Thorn. "Ne brinite se, mala derišta. Ubrzo ćete upoznati mog poslodavca. A onda ćete dobiti novu obitelj." "Luke", kažem. "Radiš za Lukea." Usta dr. Thorna iskrive se od prezira kad mu spomenem ime svog starog neprijatelja - bivšeg prijatelja koji me nekoliko puta pokušao ubiti. "Nemaš pojma što se događa, Percy Jacksone. Prepustit ću Generalu da te prosvijetli. Večeras ćeš mu učiniti veliku uslugu. Veseli se što će te upoznati. " "General?" pitam. A onda shvatim da sam to izgovorio francuskim naglaskom. ''Mislim... tko je General?" Thorn pogleda prema obzorju. "A, evo ga. Vaš prijevoz." Okrenem se i u daljini vidim svjetlo, reflektor nad morem. A onda čujem kako elisa helikoptera postaje sve glasnija i bliža. "Kamo nas vodite?" pita Nico. "Trebao bi se osjećati počašćeno, dječače moj. Imat ćeš priliku pridružiti se velikoj vojsci! Baš kao ona blesava igra koju igraš karticama i lutkama," "To nisu lutke! To su figurice! A tu svoju veliku vojsku si možeš—" "No, no", upozori ga dr. Thorn. "Predomislit ćeš se i pridružiti nam se, dječače moj. A ako ne budeš htio... mješanci se mogu i drukčije iskoristiti. Moramo hraniti mnoga čudovišna usta. Počelo je Veliko komešanje." "Veliko što?" pitam. Sve samo da on nastavi govoriti dok ja ne smislim neki plan. "Komešanje čudovišta", zlikovački se osmjehne dr. Thorn. "Ona najgora, najmoćnija sad se bude. Čudovišta koja nitko nije vidio tisućama godina. Izazvat će pomor i razaranje kakvo smrtnici još nikad nisu vidjeli. A ubrzo ćemo imati i najvažnije čudovište - ono koje će izazvati pad Olimpa!" "Okej", šapne mi Bianca. "Ovaj je totalno lud." "Moramo skočiti s litice", kažem joj tiho. "U more." "O, super ti je ta ideja. I ti si totalno lud." Ne dobijem priliku za raspravu s njom jer me u tom trenutku pogodi neka nevidljiva sila. Razmišljajući poslije o tome, Annabethin potez bio je briljantan. Stavila je svoju kapu nevidljivosti, zaletjela se u Di Angele i mene i srušila nas na tlo. Dr. Thorn je djelić sekunde bio zbunjen pa je prvi rafal njegovih projektila bezopasno prozujao iznad naše glave. To je Taliji i Groveru otvorilo mogućnost da priđu straga - Talija sa svojim magičnim štitom Egidom u ruci. Ako nikad niste vidjeli kako Talija juri u bitku, nikad se niste propisno uplašili. Koristi se golemim kopljem koje se produži iz suzavca na sklapanje koji nosi u džepu, ali nije to strašno. Njezin štit je načinjen prema onom kojim se koristi njezin tata Zeus - koji se također zove
Egida - a koji mu je darovala Atena. Na štitu je glava gorgone Meduze oblikovana u bronci, a iako vas neće skameniti, tako je stravična da većina ljudi panično pobjegne kad ga vidi. Čak se i dr. Thorn trgnuo i zarežao kad ga je vidio. Talija ga napadne kopljem. "Za Zeusa!" Pomislio sam da je dr. Thorn gotov. Talija je naciljala njegovu glavu, ali on samo zareži i odbije koplje u stranu. Njegova šaka se pretvori u narančastu Šapu s golemim kandžama koje su proizvele iskre na Talijinu štitu kad ga je zakačio. Da nije bilo Egide, razrezao bi Taliju na kriške kao kruh. Ovako je uspjela otkotrljati se unatrag i dočekati se na noge. Zvuk helikoptera iza mene sve je glasniji, ali ne usuđujem se pogledati. Dr. Thorn lansira još jedan rafal projektila prema Taliji, a ovaj put vidim kako to radi. Ima rep - kožnati rep nalik na škorpionov, na vrhu nazubljen šiljcima. Projektili se odbiju od Egide, ali snaga udarca sruši Taliju. Grover jurne naprijed. Prinese svoju sviralu od trske usnama i zasvira - živahnu poskočicu uz koju mogu zamisliti kako plešu gusari. Trava se počne probijati kroza snijeg. Za samo nekoliko sekunda korov debljine užeta omota se oko nogu dr. Thorna i splete ga. Dr. Thorn zariče i počne se preobražavati. Počne rasti dok ne zauzme svoje pravo obličje lice mu je i dalje ljudsko, ali sad ima tijelo golemog lava. Njegov bodljikavi, šiljati rep baca smrtonosne šiljke na sve strane. "Mantikora!" kaže Annabeth, sad vidljiva. Magična kapa s logotipom New York Yankeesa pala joj je kad se zaletjela u nas. "Ma tko ste vi?" pita nas Bianca. "I što je to?" "Mantikora?" kaže Nico bez daha. "Ima napadačku snagu tri tisuće i plus pet zaštitničkih bacanja!" Nemam pojma o čemu govori, ali nemam ni vremena zamarati se time. Mantikora je kandžama razderao Groverov magični korov na komadiće, a sad se okrenuo prema nama i zarežao. "Lezite!" Annabeth gurne Di Angele na nos u snijeg. U zadnji čas se sjetim svog štita. Udarim svoj ručni sat i metalni okvir se spiralno rastvori u debeli brončani štit. I to u zadnji čas. Trnje u njega udari takvom silinom da ulubi metal. Lijepi štit, dar mog brata, teško je oštećen. Nisam siguran da može izdržati još jedan takav nalet. Čujem dum i jecaj, i Grover s treskom padne kraj mene. "Predajte se!" zaurla čudovište. "Nikad!" vikne Talija s druge strane polja. Napadne čudovište i na trenutak pomislim da će ga probosti. Ali tad iza nas nastane zaglušna buka i obasja nas jarko svjetlo. Helikopter se pojavio iz magle i lebdi nešto dalje od ruba litice. To je elegantni, crni vojni helikopter s bočnim dodacima koji nalikuju na laserski navođene rakete. Helikopterom sigurno upravlja smrtnik, ali što će on ovdje? Kako ljudska bića mogu surađivati s čudovištem? Reflektori su zaslijepili Taliju i mantikora ju je odbacio u stranu svojim repom. Štit joj je odletio u snijeg. Koplje joj je odletjelo na drugu stranu. "Ne!" potrčim joj pomoći. Odbijem šiljak trenutak prije nego što bi je pogodio u prsa. Podignem svoj štit nad nama, ali znam da to neće biti dovoljno. Dr. Thorn se nasmije. "Vidite li sad koliko je to uzaludno? Predajte se, mali junaci." Zatočeni smo između čudovišta i dobro naoružanog helikoptera. Nemamo šanse. A onda čujem jasan, prodoran zvuk: dozivanje lovačkog roga iz šume. Mantikora se ukoči. Na trenutak se nitko ne pomakne. Samo se kovitla snijeg i štekće propeler helikoptera. "Ne", kaže dr. Thorn. "To nije moguće-—" Njegovu rečenicu prekine nešto što projuri kraj mene kao zraka mjesečine. Sjajna srebrna strijela iznenada se pojavi u ramenu dr. Thorna. Zatetura unatrag, zavijajući u agoniji,
"Prokleti bili!" vikne Thorn. Ispali šiljke, na desetke istodobno, u šumu odakle je doletjela strijela, ali jednako brzo, kao odgovor na to dolijeću srebrne strijele. Gotovo se čini da strijele pogađaju šiljke u letu i presijecaju ih na dva dijela, ali oči me sigurno varaju. Nitko, čak ni Apolonova djeca iz kampa, ne može biti tako precizan. Mantikora izvuče strijelu iz ramena uz bolnu riku. Teško diše. Pokušam ga zakačiti mačem, ali nije baš tako teško ozlijeđen kao što izgleda. Izmakne se mom napadu i zabije rep u moj štit te me tako odbaci u stranu. A onda strijelci izađu iz šume. Cure su, njih dvanaest. Najmlađa ima možda deset godina. Najstarija oko četrnaest, kao ja. Imaju srebrnaste skijaške jakne i traperice, i sve su naoružane lukovima. Približavaju se mantikori odlučnog izraza lica. "Lovkinje!" vikne Annabeth. Talija kraj mene promrmlja: "Ma baš super." Ne stignem je pitati što joj to znači. Jedna od starijih lovkinja istupi naprijed s nategnutim lukom u ruci. Visoka je i graciozna, brončanog tena. Za razliku od drugih cura, ima srebrnu grivnu upletenu u vrh svoje duge, tamne kose, tako da nalikuje na nekakvu perzijsku princezu. "Dopuštenje da ga ubijem, gospo?"' Ne vidim kome se obraća jer joj je pogled uperen u mantikoru. Čudovište zajeca. "Ovo nije pošteno! Izravno upletanje! To se protivi drevnim zakonima!'" "Nije istina", kaže druga cura. Ova je malo mlađa od mene, ima možda dvanaest ili trinaest godina. Ima smeđu kosu skupljenu u rep i čudne oči, srebrnastožute, kao Mjesec. Tako je lijepa da mi zapne dah u grlu, ali izraz lica joj je strog i opasan. "Lov na sve divlje zvijeri je unutar moje sfere. A ti, pogano stvorenje, divlja si zvijer." Pogleda tu curu s grivnom u kosi. "Zoe, imaš dopuštenje." Mantikora zareži. "Ako ove ne mogu dobiti žive, dobit, ću ih mrtve!" Baci se na Taliju i mene, znajući da smo slabi i ošamućeni. "Ne" vikne Annabeth i jurne na čudovište. "Makni se, mješanko!" vikne cura s grivnom. "Makni se, zaklanjaš mi ga!" Ali Annabeth je skočila na čudovište i zarila mu nož u grivu. Mantikora zajauče i počne se okretati ukrug mašući repom, dok se Annabeth svim silama drži za njega. ''Ispalite!" naredi Zoe. "Ne!" vrisnem. Ali lovkinje ispale svoje strijele. Prva pogodi mantikoru u vrat. Druga ga pogodi u prsa. Mantikora zatetura unatrag, zavijajući: "Ovo nije kraj, Lovkinjo! Platit ćeš!" I prije nego što je itko stigao reagirati, čudovište, zajedno s Annabeth koja mu se još drži za leđa, skoči s ruba litice i nestane u mraku. "Annabeth!" viknem. Potrčim prema njoj, ali naši neprijatelji još nisu završili. Začujem paf-paf-paf s helikoptera zvuk pucnjave. Većina lovkinja se raštrka kad se u snijegu pred njihovim nogama počnu pojavljivati rupice, ali cura smeđe kose samo smireno gleda helikopter, "Smrtnicima", izjavi ona, "nije dopušteno osvjedočiti se mom lovu." Ispruži ruku i helikopter eksplodira u prah - ne, ne prah. Crni metal se rasprši u jato ptica gavrana koji odlete u noć. Lovkinje nam se primaknu. Ta Zoe naglo stane kad ugleda Taliju. "Ti", kaže prezrivo. "Zoe Beladona." Taliji glas podrhtava od ljutnje. "Točno u pravi trenutak, kao uvijek!" Zoe pređe pogledom prema nama ostalima. "Četiri mješanca i satir, gospo." "Da", kaže mlada cura. "To su Hironovi kamperi, kako vidim." "Annabeth!" viknem. "Moraš nas pustiti da je spasimo!"
Cura smeđe kose okrene se prema meni. "Žao mi je, Percy Jacksone, ali tvojoj prijateljici nema pomoći." Pokušam ustati, ali me nekoliko cura pritisne natrag. "Sad nisi u stanju bacati se s litica", kaže smeđokosa. "Putite me!" kažem strogo. "Što si ti umišljaš?" Zoe zakorači prema meni kao da me želi ošamariti. "Ne", naredi joj ta druga cura. "Ne osjećam nikakvo nepoštovanje. Samo je uznemiren. Ne razumije." Mlada cura me pogleda, očiju hladnijih i bistrijih od zimskog Mjeseca. "Ja sam Artemida", kaže. "Božica lova."
Bianca di Angelo odlučuje Nakon što sam vidio kako se dr. Thorn pretvara u čudovište i pada preko ruba litice s Annabeth, pomislili biste da me više ništa ne može šokirati. A onda mi ta dvanaestogodišnja curica kaže da je božica Artemida. Ja kažem nešto vrlo inteligentno, u stilu: "Ovaj... okej." Ali to nije ništa prema Groveru. Zastane mu dah, a onda brzo klekne u snijeg i počne mucati: "Hvala, gospo Artemido! Tako ste... tako ste... Uf!" "Ustani, jarčiću", kaže mu Talija. "Imamo mi drugih briga. Annabeth je nestala!" "Hej", kaže Bianca di Angelo. "Čekajte. Minuta odmora." Svi je pogledaju. Ona uperi prstom u svakog od nas, kao da pokušava spojiti sliku po brojevima. "Tko... tko ste vi, ljudi?" Artemidin izraz lica se smekša. "Možda bi bolje pitanje bilo, curice draga, tko si ti? Tko su ti roditelji?" Bianca nervozno baci pogled na svog brata, koji još u nevjerici zuri u Artemidu. "Naši roditelji su mrtvi", kaže Bianca. "Siročad smo. Zaklada u banci plaća naše školovanje, ali..." Zastane. Očito je po našim licima vidjela da joj ne vjerujemo. "Što je?" pita nas sve. "Istinu vam govorim." "Mješanka si", kaže Zoe Beladona. Njezin naglasak je bio malo čudan. Zvučao je nekako staromodno, kao da čita iz neke jako stare knjige. "Jedan od roditelja ti bijaše smrtnik. Drugi bijaše Olimpljanin." "Misliš, olimpijac... sportaš?" "Ne", kaže Zoe. "Netko od bogova." "Fora!" kaže Nico. "Ne!" drhtavim će glasom Bianca. "Ovo nije fora!" Nico se uspleše uokolo kao da mora na WC. "Ima li Zeus zbilja munje koje mogu načiniti štetu snage šesto? Ima li dodatne bodove za kretanje—" "Nico, šuti!" Bianca podigne dlanove prema licu. "Ovo nije tvoja glupa igra Mitomagija, okej? Bogovi ne postoje!" Koliku god nervozu osjećao zbog Annabeth - želio sam što prije poći u potragu za njom - ipak mi je bilo žao Di Angela. Sjećam se kako je meni bilo kad sam doznao da sam polubog. Vjerojatno je nešto slično osjetila i Talija jer se bijes u njezinim očima malo povukao. "Bianca, znam da ti je to teško povjerovati. Ali bogovi još postoje. Vjeruj mi. Besmrtni su. A kad god dobiju dijete s nekim smrtnikom, dijete poput nas, onda... Mi živimo u opasnosti." "U opasnosti", kaže Bianca, "kao ta cura koja je pala." Talija skrene pogled. Čak i Artemida kao da ima bolan izraz lica. "Ne očajavaj zbog Annabeth", kaže božica. "Bila je hrabra djeva. Ako ju je moguće naći, naći ću je." "Zašto nam onda ne dopustite da je odemo potražiti?" pitam. "Nestala je. Zar to ne možeš osjetiti, sine Posejdonov? Tu je na djelu nekakva magija. Ne znam točno kako ni zašto, ali tvoja prijateljica je nestala." I dalje želim skočiti niz liticu i krenuti u potragu za njom, ali osjećam da Artemida ima pravo. Annabeth više nema. Da je negdje dolje u moru, pomislim, trebao bih moći osjetili njezinu prisutnost. "O-o!" Nico podigne ruku. "A što je s doktorom Thornom? To je bilo super kako ste ga izgađale strijelama! Je li mrtav?" "Bio je mantikora", kaže Artemida. "Nadam se da smo ga zasad uništile, ali čudovišta nikad ne umiru zauvijek. Ponovno poprimaju obličje i treba ih loviti svaki put kad se opet pojave." "Jer inače oni love nas", kaže Talija.
Bianca di Angelo zadrhti. "To objašnjava... Nico, sjećaš se prošlog ljeta, onih tipova koji su nas pokušali napasti u uličici u D. C.-u?" "I onog vozača autobusa", kaže Nico. "Onog s ovnovim rogovima. Rekao sam ti da je to stvarno." "Zato je Grover pazio na vas", kažem. "Kako biste bili zaštićeni ako se pokaže da ste mješanci." "Grover?" zabulji se Bianca u njega. "Ti si polubog?" "Pa, zapravo sam satir." Zbaci tenisice i pokaže joj svoja jarčeva kopita. Učini mi se da će se Bianca onesvijestiti. "Groveru, navuci opet tenisice", kaže Talija. "Uplašio si je." "Hej, moja kopita su čista!" "Bianca" kažem, "došli smo vam pomoći. Ti i Nico morate na obuku kako biste mogli preživjeti. Doktor Thorn neće biti zadnje čudovište koje ćete ikad vidjeli. Morate doći u kamp." "Kamp?" pita ona. "Kamp mješanaca", kažem. "Ondje mješanci uče preživjeti i sve to. Možete nam se pridružiti i ostati cijelu godinu." "Super, idemo!" kaže Nico. "Čekaj." Bianca odmahne glavom. "Ne znam—'" "Postoji i druga opcija", kaže Zoe. "Ne, ne postoji!" kaže Talija. Talija i Zoe se zagledaju oštro jedna u drugu. Ne znam o čemu govore, ali vidim da su u nekoj gadnoj svađi. Iz nekog razloga, jako se mrze. "Dovoljno smo već opteretili ovo dvoje djece", kaže Artemida. "Zoe, odmorit ćemo se ovdje nekoliko sati. Podignite šatore. Zaliječite ranjene. Otiđite po stvari naših gostiju u školu." "Dobro, gospo" "Bianca, pođi sa mnom. Željela bih razgovarati s tobom." "A što je sa mnom?" pita Nico. Artemida na trenutak razmisli. "Možda bi mogao Groveru pokazati kako se igra ta igra s karticama koju tako voliš. Sigurna sam da će te Grover rado zabavljati neko vrijeme... kao uslugu meni?" Grover samo što se ne spotakne o samog sebe listajući. "Ma naravno! Dođi, Nico!" Nico i Grover odu prema šumi, razgovarajući o napadačkim bodovima i snazi oklopa i sličnim štreberskim stvarima. Artemida je odvela zbunjenu Biancu u šetnju po rubu litice. Lovkinje su počele raspakiravati svoje stvari i organizirati kamp. Zoe još jedanput ošine Taliju zlim pogledom i ode nadzirati radove. Čim ona ode, Talija frustrirano udari nogom o tlo, "Drskost tih lovkinja! Misle da su tako... Joj!" "Slažem se", kažem. "Ne vjerujem—" "O, slažeš se?" Talija se bijesno okrene prema meni: "Gdje ti je bila pamet u dvorani, Percy? Htio si sam svladati doktora Thorna? Znao si da je čudovište!" "Ja—" "Da smo se držali zajedno, mogli smo ga srediti i bez upletanja lovkinja. Annabeth je i dalje mogla biti ovdje. Što misliš o tome?" Stisnem vilicu. Na pamet mi padnu svakakve grubosti koje bih mogao izgovoriti, a možda bih ih i izgovorio da nisam spustio pogled i vidio nešto tamnoplavo u snijegu pred svojim nogama. Annabethina bejzbolska kapa New York Yankeesa. Talija više ne kaže ni riječ. Obriše suzu s obraza, okrene se i odlučnim korakom ode od mene, ostavljajući me samog sa zgaženom kapom u snijegu.
Lovkinje kamp podignu za samo nekoliko minuta. Sedam velikih šatora, svi od srebrne svile, postavljenih u polumjesecu oko logorske vatre. Jedna cura puhne u srebrnu pseću pištaljku i desetak bijelih vukova izađe iz šume. Počnu kružiti oko kampa kao psi čuvari. Lovkinje hodaju oko njih i daju im poslastice, nimalo ih se ne bojeći, ali ja odlučim ostati blizu šatora. Sokolovi nas gledaju sa stabala, oči im svjetlucaju na svjetlosti vatre, a meni se nekako čini da su i oni na stražarskoj dužnosti. Čini se da su čak i vremenski uvjeti podložni volji božice. I dalje je hladno, ali vjetar je stao i snijeg je prestao padati, tako da je gotovo ugodno sjediti uz vatru. Gotovo... Osim što mi je teško zbog bola u ramenu i osjećaja krivnje. Ne mogu vjerovati da Annabeth više nema. Koliko god sam ljut na Taliju, nekako mi se ipak čini da ima pravo. Za to jesam ja kriv. Što mi je Annabeth htjela reći u dvorani? Nešto ozbiljno, rekla je. Sad to možda nikad neću doznati. Prisjetim se kako smo plesali zajedno pola one pjesme i na srcu osjetim još veći teret. Gledam kako Talija hoda rubom kampa, kako se neustrašivo šeće među vukovima. Zastane i pogleda unatrag prema sad potpuna zamračenom Westover Hallu koji se prijeteći izdiže na brežuljku s druge strane šume. Pitam se o čemu razmišlja. Prije sedam godinu Taliju je njezin otac pretvorio u bor, kako bi je spasio od smrti. Nije ustuknula na Brežuljku mješanaca protiv horde čudovišta kako bi svojim prijateljima Lukeu i Annabeth dala priliku da pobjegnu. Tek je nekoliko mjeseci opet u ljudskom obličju, ali katkad stoji tako nepomično da pomislite kako je i dalje stablo. Nakon nekog vremena jedna mi lovkinja donese moj ruksak. Grover i Nico vratili su se iz šetnje i Grover mi pomogne da se pobrinem za svoju ozlijeđenu ruku. "Zelena je!" oduševljeno će Nico. "Ne miči se", kaže mi Grover. "Evo, pojedi malo ambrozije dok ti to iščistim." Grčim se dok mi on previja ranu, ali kvadratić ambrozije itekako mi pomogne. Ima okus kao domaći čokoladni kolačić i topi mi se u ustima, nakon čega mi se cijelim tijelom razlije toplina. Uz to i magičnu mast kojom me Grover namaže, ruka mi je bolje u roku od nekoliko minuta. Nico prčka po svojoj torbi, koju su mu lovkinje očito spakirale, iako mi nije jasno kako su se neopaženo uspjele uvući u Westover Hall. Nico položi nekoliko figurica u snijeg - malene ratničke replike grčkih bogova i junaka. Prepoznam Zeusa s munjom, Aresa s kopljem, Apolona sa sunčevom kočijom. "Velika zbirka", kažem. Nico se naceri. "Imam ih gotovo sve, plus njihove holografske kartice! Mislim, nemam nekoliko onih rijetkih." "Već dugo igraš tu igricu?" "Samo ove godine. Prije toga..." Namršti se. "Što?" pitam. "Zaboravio sam. Baš čudno." Malo je uznemiren, ali to brzo prođe. "Hej, mogu li vidjeti taj tvoj mač?" Pokažem mu Brzac i objasnim kako se od olovke pretvara u mač nakon što je samo otklopim. "Fora! Nestane li ti ikad tinte?" "Ovaj, pa, ne pišem baš njome." "Zbilja si Posejdonov sin?" "Pa jesam." "Onda sigurno dobro surfaš?" Pogledam Grovera, koji svim silama suspreže smijeh. "Ma joj, Nico", kažem. "Nisam nikad pokušao."
A on nastavi s pitanjima. Svađam li se puno s Talijom, s obzirom na to da je Zeusova kći? (Na to nisam odgovorio.) Ako je Annabethina mama Atena, božica mudrosti, zašto ona Annabeth nije bila dovoljno pametna da ne padne s litice? (Dao sam sve od sebe da ne zadavim Nica zbog tog pitanja.) Je li mi Annabeth cura? (Tad sam već bio spreman nagurati malog u vreću s okusom mesa i baciti ga vukovima.) Zaključio sam da će ubrzo uslijediti pitanja u stilu koliku snagu napada imam i da ću potpuno izgubiti živce, ali tad nam priđe Zoe Beladona. "Percy Jacksone." Ima tamnosmeđe oči i prćasti nosić. S tom srebrnom grivnom u kosi i ponosnim izrazom lica izgleda tako kraljevski da moram suspregnuti nagon da sjednem uspravno i kažem: "Da, gospođo." Ona me gleda s gađenjem, kao da sam vreća prljavog veša po koju su je poslali. "Dođi sa mnom", kaže mi. "Gospa Artemida želi s tobom prozboriti koju riječ." Zoe me odvede do zadnjeg šatora, koji se ni po čemu ne razlikuje od ostalih, i pokaže mi rukom da uđem. Bianca di Angelo sjedi kraj smeđokose curice koju još ne mogu zamisliti kao Artemidu. Unutrašnjost šatora je topla i udobna. U sredini zlatni žeravnik gori, naizgled, bez vatre i dima. Iza božice, na uglačanom postolju od hrastovine, nalazi se njezin golemi srebrni luk, izrezbaren tako da nalikuje na rogove gazele. Po zidovima vise životinjska krzna -mrkog medvjeda, tigra i još nekih koje ne prepoznajem. Pomislim kako bi borac za prava životinja dobio infarkt kad bi vidio sva ta krzna ugroženih životinja, ali možda, budući da je ona božica lova, Artemida može nadomjestiti sve što ubije. Učini mi se da ima još jedno životinjsko krzno kraj sebe, a onda shvatim da je živo -jelen svjetlucave dlake i srebrnih rogova, glave smireno položene u Artemidino krilo. "Pridruži nam se, Percy Jacksone", kaže božica. Sjednem prekoputa nje na pod šatora. Božica me pozorno gleda, zbog čega sam malo nervozan. Ima vrlo stare oči, s obzirom na to da je tako mlada cura. "Iznenađuju te moje godine?" upita me. "Pa... malo“ "Mogu se pojaviti kao odrasla žena ili plamen ili što god želim, ali ovo mi je draže. Ovo je prosječna dob mojih lovkinja i svih mladih djeva kojih sam ja zaštitnica, prije nego što zastrane." "Zastrane?" pitam. "Odrastu. Glavu im smute dečki. Postanu šašave, preokupirane, nesigurne. Zaborave sebe." "A." Zoe sjedi Artemidi zdesna. Zuri u mene ljutito kao da sam ja kriv za sve ovo što je Artemida upravo rekla, kao da sam ja izmislio dečke. "Moraš oprostiti mojim lovkinjama ako nisu srdačne prema tebi", kaže Artemida. "Vrlo rijetko imamo dečke u ovom kampu. Dečkima je inače zabranjen svaki kontakt s lovkinjama. Zadnji koji je vidio ovaj kamp..." Pogleda Zoe „Koji je ono bio?" "Dječak u Coloradu", kaže Zoe. "Pretvorili ste ga u zeca s rogovima." "Ah, da", zadovoljno kimne Artemida. "Volim stvarati zečeve s rogovima. Bilo kako bilo, Percy, ovamo sam te pozvala da bi mi rekao nešto više o mantikori. Bianca mi je prenijela neke... hm, uznemirujuće stvari koje je čudovište reklo. Ali ona ih možda nije razumjela. Voljela bih to čuti od tebe." I ja joj sve ispričam. Kad završim, Artemida zamišljeno položi ruku na svoj srebrni luk. "Bojala sam se da je to odgovor." Zoe se nagne naprijed. "Miris, gospo?" "Da." "Koji miris?" pitam.
"Uskomešala su se neka stvorenja koja tisućljećima nisam lovila", promrmlja Artemida. "Lovina tako stara da sam je gotovo zaboravila." Pozorno me gleda. "Večeras smo ovamo došle jer smo osjetile prisutnost mantikore, ali ne tražim njega. Ponovi mi još jedanput što je doktor Thorn rekao." "Ovaj, Mrzim školske plesnjake." "Ne, ne. Poslije toga." "Rekao je da će mi sve objasniti netko koga je nazvao General." Zoe problijedi. Okrene se prema Artemidi i zausti nešto reći, ali Artemida podigne ruku. "Nastavi, Percy", kaže božica. "Pa, onda je Thorn počeo govoriti o velikom komušanju—" "Komešanju", ispravi me Bianca. "Aha. I rekao je: Ubrzo ćemo imati i najvažnije čudovište - ono koje će izazvati pad Olimpa" Božica je bila tako nepomična da je komotno mogla biti i kip. "Možda je lagao", kažem. Artemida odmahne glavom. "Ne. Nije. Bila sam prespora u čitanju svih znakova. Moram loviti to čudovište." Zoe izgleda kao da se jako trudi biti hrabra, ali kimne. "Odmah ćemo krenuti, gospo." "Ne, Zoe. Ovo moram učiniti sama." "Ali, Artemido—" "Ovo je preopasno čak i za lovkinje. Znate odakle moram započeti potragu. Ne možete onamo sa mnom." "Kako... kako želite, gospo." "Naći ću to stvorenje", prisegne Artemida. "I donijet ću ga na Olimp do zimskog solsticija. To će biti dovoljan dokaz da Vijeće bogova uvjerim u veliku opasnost u kojoj se nalazimo." "Znate koje je to čudovište?" pitam. Artemida čvrsto stisne luk. "Molimo se da griješim. " "Mogu li se božice moliti?'' pitam jer nikad prije nisam razmišljao o tome. Artemidi na usnama zaigra tračak osmijeha. "Prije nego što odem Percy Jacksone, imam mali zadatak za tebe." "Ima li to kakve veze s pretvaranjem u zeca s rogovima?" "Nažalost, nema. Želim da otpratiš lovkinje do Kampa mješanaca. Ondje će biti na sigurnom dok se ne vratim. " "Molim?" izleti Zoe. "Ali. Artemido, mrzimo taj kamp. Posljednji put kad smo bile ondje—" "Da, znam", kaže Artemida. "Ali sigurna sam da vam Dioniz neće zamjeriti zbog tog malog, hm, nesporazuma. Imate pravo odsjesti u bungalovu osam kad poželite. Uostalom, čula sam da su obnovili bungalove koje ste spalile." Zoe progunđa nešto o blesavim kamperima. "I sad nam preostaje još jedna odluka", kaže Artemida i okrene se prema Bianci. "Jesi li odlučila, curo? " Bianca oklijeva. "Još razmišljam o tome." "Čekaj", kažem. "O čemu razmišljaš?'' "Pozvale... pozvale su me da se pridružim Lovu." "Molim? Ne možeš! Moraš doći u Kamp mješanaca da bi te Hiron obučio. Samo ćeš tako naučiti preživjeti." "To nije jedini izbor za curu", kaže Zoe. Ne mogu vjerovati što čujem. "Bianca, kamp je cool. Ima staju za pegaze i arene za mačevanje i... Mislim, što dobivaš pridruživanjem lovkinjama?" "Za početak," kaže Zoe, "besmrtnost." Zabuljim se u nju, a onda u Artemidu. "Ona se šali, je li?" "Zoe se rijetko kad šali", kaže Artemida. "Moje lovkinje me prate u mojim pustolovinama. Moje su sluškinje, moje družice, moji suborci.
Kad mi prisegnu na odanost, uistinu postanu besmrtne... osim ako ne poginu u bici, što baš i nije vrlo vjerojatno. Ili ako prekinu prisegu." "Koju prisegu?" pitam. "Da se zauvijek odreknu romantične ljubavi", kaže Artemida. "Da nikad ne odrastu i nikad se ne udaju. Da zauvijek ostanu djevice." "Poput vas?" Božica kimne. Pokušam shvatiti što to ona govori. Besmrtnost. Vječno druženje s drugim curicama iz viših razreda osnovne. To nikako ne mogu zamisliti. "Dakle, idete zemljom i regrutirate mješanke —" "Ne samo mješanke", prekine me Zoe. "Gospa Artemida ne diskriminira prema rođenju. Mogu joj se pridružiti sve koje štuju božicu. Mješanke, nimfe, smrtnice—" "Što si onda od toga ti?" Zoe u očima bljesne ljutnja. "To se tebe ne tiče, dječače. Ono što želim reći jest da nam se Bianca može pridružiti ako to želi. To je njezin izbor." "Bianca, to je ludost", kažem. "Što je s tvojim bratom? Nico ne može biti lovac." "Naravno da ne može", složi se Artemida sa mnom. "On će otići u kamp. Nažalost, to je najbolje što se pruža dječacima." "Hej!" pobunim se. "Moći ćeš ga vidjeti s vremena na vrijeme", umiri Artemida Biancu. "Ali bit ćeš oslobođena odgovornosti. Za njega će se brinuti savjetnici u kampu. A ti ćeš imati novu obitelj. Nas." "Nova obitelj", ponovi Bianca zanesenim glasom. "Oslobođena odgovornosti." "Bianca, ne možeš to učiniti", kažem. "To je blesavo." Ona pogleda Zoe. "Je li vrijedno toga?" Zoe kimne. "Jest." "Što moram učiniti?" "Reci ovo", kaže joj Zoe. "Prisežem se božici Artemidi" "P... prisežem se božici Artemidi." "Okrećem leda društvu muškaraca, prihvaćam vječno djevičanstvo i pridružujem se Lovu" Bianca to ponovi. "I to je to?" Zoe kimne. "Ako gospa prihvati prisegu, postat će obvezujuća." "Prihvaćam je", kaže Artemida. Plamen u žeravniku se pojača, obasjavajući srebrnim svjetlom cijelu prostoriju. Bianca ne izgleda nimalo drukčije, ali duboko udahne i širom otvori oči. "Osjećam se... jačom" "Dobro došla, sestro", kaže Zoe. "Ne zaboravi svoju prisegu", kaže Artemida. "Ona je sad tvoj život." Nisam u stanju išta reći. Osjećam se kao uljez. I kao da sam potpuno zakazao. Ne mogu vjerovati da sam došao čak ovamo i toliko izgubio, samo da bi mi Biancu preoteo nekakav klub besmrtnih cura. "Ne očajavaj, Percy", kaže Artemida. "Svejedno ćeš imati priliku pokazati di Angelima svoj kamp. A ako Nico tako odluči, može ostati ondje." "Sjajno", kažem i trudim se ne zvučati mrzovoljno. "Kako bismo trebali doći do njega?" Artemida zažmiri. "Približava se zora. Zoe, raspremite kamp. Morate na Long Island otići brzo i sigurno. Prizvat ću prijevoz od svog brata." Zoe baš i ne izgleda oduševljeno tom idejom, ali kimne i kaže Bianci da pođe za njom. Na odlasku Bianca stane kraj mene. "Žao mi je, Percy. Ali želim ovo. Zbilja, zbilja to želim." I ode, a ja ostanem sam s dvanaestogodišnjom božicom. "I tako", kažem smrknuto. "Vaš brat će nam poslati neki prijevoz, ha?" Artemidine srebrne oči zasvjetlucaju. "Da, dječače. Znaš, nema samo Bianca di Angelo iritantnog brata. Vrijeme je da upoznaš mog neodgovornog blizanca Apolona."
Talija pali Novu Englesku Artemida nas je uvjerila u to da dolazi zora, iako ja to ni po čemu ne bih rekao. Bilo je hladnije, mračnije i snježnije nego ikad. Gore na brijegu svi su prozori Westover Halla bili zamračeni. Zapitam se jesu li učitelji uopće primijetili da nema di Angela i dr. Thorna. Nisam htio biti u blizini kada to doznaju. Kakve sam ja sreće, jedino ime koje će gospoda Gottschalk zapamtiti bit će ime "Percy Jackson" i opet ću biti meta nacionalnog lova... opet. Lovkinje kamp razmontiraju jednako brzo kao što su ga postavile. Stojim i tresem se u snijegu (za razliku od lovkinja koje izgledaju kao da im ništa nimalo ne smeta), a Artemida zuri u smjeru istoka kao da nešto očekuje. Bianca sjedi sa strane i razgovara s Nicom. Prema njegovu nesretnom licu jasno mi je da mu ona objašnjava svoju odluku da se pridruži Lovu. I dalje ne mogu a da ne mislim koliko je sebična što tek tako ostavlja svog brata. Talija i Grover mi priđu i stisnu se uz mene, s nestrpljenjem očekujući čuti što se dogodilo za vrijeme moje audijencije kod božice. Nakon što im sve ispričam, Grover problijedi. "Posljednji put kad su lovkinje posjetile kamp, to nije baš najbolje završilo." "Kako su uopće došle ovamo?" pitam. ''Mislim, pa samo su se pojavile niotkuda. " "I Bianca im se pridružila", kaže Talija sa gađenjem. "Za sve je kriva Zoe. Ta uobražena, blesava—" "Ma ne možeš joj zamjeriti", kaže Grover. "Vječnost s Artemidom. " Duboko uzdahne. Talija zakoluta očima. "Vi satiri. Svi ste zaljubljeni u Artemidu. Zar vam nije jasno da vam ona nikad neće uzvratiti ljubav?" "Ali ona je tako... ufurana u prirodu'', zaneseno će Grover. "Ma ti si munjen", kaže Talija. "Munje i gromovi", kaže Grover zaneseno. "Aha." Na nebu se napokon počne nazirati svjetlo. Artemida promrmlja: "Napokon. Joj kako je on lijen zimi." "Ovaj, čekate izlazak Sunca?" pitam. "Svog brata. Da." Ne želim biti nepristojan. Mislim, znam legende o Apolonu - katkad zvanom Helije - koji vozi velike sunčane kočije nebom. Ali također znam da je Sunce zvijezda udaljena valjda bilijun kilometara. Već sam se navikao na to da su neki grčki mitovi istiniti, ali svejedno... nije mi jasno kako bi Apolon mogao voziti Sunce. "Nije to baš tako kako ti misliš", kaže Artemida, kao da mi je pročitala misli. "O, onda okej, " Malo se opustim. "Znači, nije baš da će on sad doći s—" Na obzorju se iznenada pojavi snažan bljesak. Bljesak topline. "Ne gledaj! ", savjetuje mi Artemida. "Ne dok ne parkira. " Parkira? Skrenem pogled i vidim da su to učinila i ostala djeca. Svjetlost i toplina se pojačavaju sve dok ne pomislim da će se moj zimski kaput istopiti na meni. A onda svjetlost iznenada zamre. Pogledam. I ne mogu vjerovati. To je moj auto. Mislim, automobil kakav bih htio imati. Crveni kabriolet Maserati Spyder. Tako je super da svijetli, a onda shvatim da svijetli zato što je metal vruć. Snijeg oko Maseratija otopio se u savršenom krugu, što objašnjava zašto sad stojim na zelenoj travi i zašto su mi cipele mokre. Vozač izađe osmjehujući se. Izgleda kao da ima sedamnaest, osamnaest godina, a na trenutak me obuzme nelagodan osjećaj da je to moj stari neprijatelj Luke. Ovaj tip ima istu plavu kosu i zgodan je onako sportski. Ali to nije Luke. Ovaj tip je viši i na licu nema ožiljak kao Luke. Osmijeh mu je vedriji i razigraniji. (Luke se ovih dana uglavnom mršti i kesi.) Vozač Maseratija nosi traperice, mokasinke i majicu bez rukava.
"Oho", promrmlja Talija. "Sve mi je vruće koliko je seksi." "Pa bog je Sunca", kažem. "Ne mislim to." "Mlada sestro!" uzvikne Apolon. Da su mu zubi imalo bjelji, zaslijepio bi nas i bez sunčeva automobila. "Kako je? Nikad me ne zoveš. Ne pišeš mi. Već sam se zabrinuo." Artemida uzdahne. "Dobro sam, Apolone. I nisam tvoja mlađa sestra." "Hej, rodio sam se prvi." "Blizanci smo! Koliko tisućljeća se moramo svađati—" "Onda, što ima?" prekine je. "Vidim da su cure s tobom. Trebate kakav savjet o streličarstvu?" Artemida zaškrguće zubima. "Trebam uslugu. Moram u lov, sama. Trebaš mi da moje suputnice prevezeš u Kamp mješanaca." "Ma naravno, seko!" A onda podigne ruku onom gestom svi stanite. "Osjećam da mi nadolazi haiku." Sve lovkinje zastenju. Očito su već upoznale Apolona. On pročisti grlo i dramatično podigne jednu ruku. Trava i snijeg Artemida me treba Ja sam kuler. Nakesi se i čeka pljesak. "Taj zadnji redak ima samo četiri sloga", kaže Artemida. Apolon se namršti. "Zbilja?" "Da. Što kažeš na: Baš sam uobražen?" "Ne, ne, to je šest slogova. Hmm." Počne si mrmljati u bradu. Zoe Beladona okrene se prema nama. "Gospodar Apolon prolazi ovu haiku fazu otkako je bio u Japanu. To nije tako strašno kao kad bijaše u Limericku. Da sam morala čuti još jednu pjesmu koja počinje s Bio jednom mladić iz Sparte—" "Znam!" objavi nam Apolon. "Jako sam super. To je pet slogova!" Nakloni se i izgleda vrlo zadovoljan samim sobom. "A sada ti, seko. Prijevoz za lovkinje, kažeš? U pravi čas. Baš sam se pripremio na pokret. "I ovim polubogovima treba prijevoz", kaže Artemida i pokaže nas. "Hironovi su kamperi." "Nema problema!" Apolon nas odmjeri. "Da vidim... Talija, je li? Znam sve o tebi." Talija pocrveni. "Zdravo, gospodaru Apolone." "Zeusova kći, je li? To znači da si mi polusestra. Prije si bila stablo, je li? Drago mi je što si se vratila. Mrzim kad lijepe cure pretvaraju u stabla. Čovječe, sjećam se jedanput—" "Brate", kaže Artemida. "Trebao bi poći." "O, da." A onda pogleda mene i zaškilji. "Percy Jackson?" "Aha. Mislim... da, gospodine." Nekako mi je čudno tinejdžeru reći "gospodine", ali navikao sam biti oprezan s besmrtnicima. Skloni su tome da se lako nađu uvrijeđenima. A onda uvijek nešto unište. Apolon me proučava, ali ništa ne kaže, što mi je malo jezivo. "Dobro" kaže napokon. "Onda se ukrcajmo, ha? Vožnja u samo jednom smjeru - zapad. Ako je propustite, propustili ste je." Pogledam Maserati, u koji stane najviše dvoje ljudi. A nas je dvadesetak. "Fora auto", kaže Nico. "Hvala, mali", kaže Apolon. "Ali kako ćemo svi stati u njega?" "O." Apolon kao da je tek sad prvi put primijetio taj problem. "Pa, da. Ne volim kad moram mijenjati ovaj model sportskog auta, ali dobro..." Izvadi ključeve od automobila i stisne gumb za alarm. Bip-bip. Na trenutak automobil opet žarko zasvijetli. Kad se bljesak povuče, umjesto Maseratija pred nama stoji jedan od onih malih autobusa u kakvima smo se vozili na školske košarkaške utakmice. "Evo", kaže. "Svi upadajte."
Zoe lovkinjama naredi da uđu. Uzme svoju kampersku opremu, a Apolon joj kaže: "Daj, dušo. Ja ću ti to uzeti." Zoe se štrecne. Ošine ga ubojitim pogledom. "Brate", ukori ga Artemida. "Ne pomažeš mojim lovkinjama. Ne gledaš, ne razgovaraš i ne očijukaš s mojim lovkinjama. I ne obraćaš im se s dušo." Apolon raširi ruke. "Oprosti. Zaboravio sam. Hej, seko, kamo ćeš ti, kad smo kod toga?" ''Idem u lov", kaže Artemida. "Ne tiče te se," "Doznat ću. Sve vidim. Sve znam." Artemida zafrkće. "Ma samo ti njih odvezi onamo, Apolone. I bez zafrkavanja!" "Ne, ne! Nikad se ne zafrkavam. " Artemida zakoluta očima i pogleda nas. "Vidjet ćemo se do zimskog solsticija. Zoe, ti vodiš lovkinje. Vodi ih dobro. Vodi ih kako bih ih ja vodila." Zoe se uspravi. "Hoću, gospo." Artemida klekne i takne tlo kao da traži tragove. Kad ustane, izgleda zabrinuto. "Jako velika opasnost. Moram naći tu zvijer." Otrči prema šumi i stopi se sa snijegom i sjenama. Apolon se okrene i naceri se, zveckajući ključevima od automobila koje drži na prstu. "Onda", kaže. "Tko želi vozili?" Lovkinje se ukrcaju. Sve se naguraju straga kako bi bile što dalje od Apolona i nas ostalih vrlo zaraznih muškaraca. Bianca je sjela s njima i ostavila svog mlađeg brata s nama sprijeda, što se meni čini malo bezosjećajnom, ali čini se da Nicu to ne smeta. "Ovo je baš fora!" kaže Nico poskakujući na vozačkom sjedalu. "Je li ovo zbilja Sunce? Mislio sam da su Helije i Selena bogovi Sunca i Mjeseca. Kako to da su to nekad oni, a nekad vi i Artemida?'' "Mjere štednje", kaže Apolon. "Rimljani su to započeli. Nisu si mogli priuštiti da žrtvuju toliko toga po hramovima pa su otpustili Helija i Selenu i njihove dužnosti uključili u naš opis radnog mjesta. Moja seka je dobila Mjesec. Ja sam dobio Sunce. U početku sam se živcirao, ali bar sam dobio ovaj kulerski auto." "Ali kako to ide?" pita Nico. "Mislio sam da je Sunce velika plamena kugla plina!" Apolon se zahihoće i promrsi Nicovu kosu. "Ta glasina se valjda počela širiti zato što je Artemida mene nazvala velikom plamenom kuglom plina. Ali, zbilja, mali, ovisi o tome govoriš li o astronomiji ili filozofiji. Želiš razgovarati o astronomiji? Ma, to nije nimalo zabavno! Želiš razgovarati o tome kako ljudi razmišljaju o Suncu? E, to je već zanimljivije. Njima se puno toga okreće oko Sunca... da tako kažem. Ono ih grije, pomaže usjevima da rastu, pokreće im strojeve i uz njega je sve, mislim, sunčanije. Ova kočija načinjena je od ljudskih snova o Suncu, mali. Stara je kao i zapadnjačka civilizacija. Svaki dan se vozi nebom s istoka prema zapadu i osvjetljava život svih tih beznačajnih smrtnika. Kočija je utjelovljenje Sunčeve moći, onako kako je doživljavaju smrtnici. Ima li to smisla?" Nico odmahne glavom. ''Nema. " "Onda dobro, zamisli ovo kao vrlo moćan, vrlo opasan solarni auto. " "Mogu li ja voziti? " "Ne. Premlad si." "U! U!", Grover podigne ruku. "Mmm, ne", kaže Apolon. "Previše si dlakav." Pogleda iza mene i usredotoči se na Taliju. "Kći Zeusova!" kaže. "Gospodara neba. Savršeno." "O, ne", odmahne Talija glavom. "Ne, hvala." "Ma daj", kaže Apolon. "Koliko godina imaš?" Talija se zamisli. "Ne znam." To je tužno, ali istinito. Postala je stablo kad je imala dvanaest godina, a to je bilo prije sedam godina. Tako da bi trebala imati devetnaest godina, ako to želite tako brojiti. Ali ona se i dalje
osjeća kao da ima dvanaest godina. No ako je pogledate, dobivate dojam da je negdje između. Koliko je Hiron uspio shvatiti, nastavila je starjeti dok je bila u obliku stabla, ali mnogo sporije. Apolon se prstom lupka po usni. "Imaš petnaest, gotovo šesnaest godina." "Kako to znate?" "Hej, pa ja sam bog proročanstava. Svašta ja znam. Napunit ćeš šesnaest za otprilike tjedan dana." "To je moj rođendan! Dvadeset drugi prosinca." "Što znači da si već dovoljno stara da voziš s privremenom vozačkom." Talija se nelagodno promeškolji. "Pa—" "Znam što ćeš reći", kaže Apolon: "Ne zaslužuješ čast upravljanja sunčevom kočijom." "Nisam to kanila reći." "Ma nema frke! Od Mainea do Long Islanda nema puno i ne brini se zbog toga što se dogodilo zadnjem klincu kojeg sam obučavao. Ti si Zeusova kći. Pa neće tebe munjom srušiti s neba." Apolon se srdačno nasmije. Mi ostali mu se ne pridružimo. Talija se pokuša pobuniti, ali Apolon nikako ne prihvaća odbijanje. Stisne gumb na upravljačkoj ploči i na vrhu vjetrobranskog stakla pojavi se natpis. Moram ga pročitat unatraške (što za nekoga s disleksijom i nije neka razlika u odnosu na normalno čitanje). Prilično sam siguran da piše: OPREZ: AUTO ŠKOLA. "Vozi!" kaže Apolon Taliji. "Vidjet ćeš da ti to ide prirodno!" Priznajem da sam ljubomoran. Ne mogu dočekati da počnem voziti. Ove jeseni mama me nekoliko puta odvela u Montauk, kad je cesta do plaže bila pusta, i pustila me da malo vozim njezinu Mazdu. Mislim, okej, to je mali japanski automobil, a ovo je sunčeva kočija, ali to valjda ne može biti baš toliko drukčije od toga, je li? "Brzina jednako vrućina", savjetuje je Apolon. "Zato kreni sporo i podigni se dovoljno visoko prije nego što zbilja nagaziš po gasu." Talija volan zgrabi tako čvrsto da joj pobijele zglobovi na prstima. Izgleda kao da će joj pozliti. "Što nije u redu?" pitam je. "Ma nije ništa", kaže drhtavim glasom. "S-sve je u redu." Povuče volan. On se nagne, a autobus jurne uvis tako brzo da ja odletim unatrag i udarim u nešto mekano. "Joj", kaže Graver. "Oprosti." "Sporije!" kaže Apolon. "Oprostite!" kaže Talija. "Sve je pod kontrolom!" Uspijem ustati. Pogledam kroz prozor i vidim zadimljeni krug stabala oko čistine s koje smo upravo uzletjeli. "Talija", kažem. "Popusti malo gas." "Jasno mi je, Percy", kaže škrgućući zubima. Ali i dalje stišće papučicu do kraja. "Opusti se", kažem. "Opuštena sam!" kaže Talija. Kruta je toliko da izgleda kako da je od šperploče. "Moramo skrenuti južno za Long Island", kaže Apolon. "Skreni lijevo." Talija opet naglo okrene volan i baci me na Grovera koji opet zaječi. "Na drugu lijevu stranu", predloži joj Apolon. Pogriješim što opet pogledam kroz prozor. Sad smo na visini aviona tako visoko da nebo počinje crnjeti. "A..." kaže Apolon, a meni se nekako čini da se trudi ostati smiren. "Malo niže, dušo. Cape Cod će se smrznuti."
Talija nagne volan. Lice joj je bijelo kao kreda, čelo orošeno znojem. Nešto nikako nije u redu. Nikad je nisam vidio ovakvu. Bus se nagne naprijed i netko vrisne. Možda ja. Sad letimo ravno prema Atlantskom oceanu, brzinom od tisuću petsto kilometara na sat, a obala Nove Engleske nam je s lijeva. I u busu je sve vruće. Apolon je odbačen nekamo u stražnji dio busa, ali sad se probija naprijed uz redove sjedala. "Preuzmite volan!" moli ga Grover. "Nemaš brige", kaže Apolon. Ali izgleda kao daje u velikoj brizi. "Ona samo mora naučiti HEJ!" Vidim što je on vidio. Ispod nas je novoengleski gradić prekriven snijegom. Bar je prije bio prekriven snijegom. Pred mojim očima se snijeg topi sa stabala, krovova i travnjaka. Bijeli crkveni toranj posmeđio je i počinje se pušiti. Mali pramenovi dima, kao rođendanske svjećice, niču po cijelome mjestašcu. Stabla i vrhovi krovova počinju gorjeti. '"Digni nas!" viknem. U Talijinim očima svjetluca neki divlji plamen. Povuče volan unatrag, a ja se ovaj put uspijem zadržati na mjestu. Dok tako fijučemo uvis, kroz stražnji prozor vidim da se vatre u gradiću gase od naglog naleta hladnoće. "Ondje!" pokaže Apolon. "Long Island, ravno pred nama. Samo ti mrtvo hladno uspori. To mrtvo se samo tako kaže. " Talija juri prema obali sjevernog Long Islanda. Vidim Kamp mješanaca: dolinu, šumu, plažu. Vidim blagovaonicu, bungalove i amfiteatar. "Sve imam pod kontrolom", mrmlja Talija. "Sve imam pod kontrolom." Samo smo nekoliko stotina metara od cilja. "Koči", kaže Apolon. "Mogu ja to." "KOČI!" Talija opali nogom po papučici kočnice, a sunčev bus nagne se naprijed pod kutom od četrdeset pet stupnjeva i zabije se u jezero za kajakaštvo u Kampu mješanaca uz glasan VUUUUUUUŠŠŠS! Para naglo sukne uvis, a nekoliko uplašenih najada pobjegne iz jezera držeći napola ispletene košare od pruća. Bus se ziba na površini, zajedno s nekoliko napola istopljenih kajaka. "Eto“ kaže Apolon, hrabro se osmjehujući. "Imala si pravo, draga. Sve si imala pod kontrolom! Hajmo vidjeti jesmo li skuhali koga važnog, ha?"
Obavim podzemni telefonski poziv Nikad prije nisam vidio Kamp mješanaca zimi i snijeg me iznenadi. Naime, kamp ima totalnu magičnu kontrolu klimatskih uvjeta. Nikad ništa ne uđe unutar njegovih granica ako upravitelj, gospodin D, to ne dopusti. Očekivao sam da će biti toplo i sunčano, ali umjesto toga je dopustio da snijeg lagano pada. Mraz prekriva stazu za utrke kočija i polja jagoda. Bungalovi su ukrašeni sitnim žmirkavim svjetlima, poput božićnih lampica, samo što se čini da su ovo kuglice prave vatre. Svjetla svjetlucaju i u šumi, ali što je najčudnije, vatra treperi i u tavanskom prozoru Velike kuće, gdje živi Proročište, zatočeno u mumificiranom tijelu. Zapitam se peče li duh Delfija gore sljezove kolačiće ili nešto. "Oho" kaže Nico izlazeći iz busa. "Je li to stijena za penjanje?" "Aha", kažem. "Zašto se s nje slijeva lava?" "Mala dodatna prepreka. Dođi. Upoznat ću te s Hironom. Zoe, znaš li ti—" "Poznajem Hirona", kaže Zoe kruto. "Reci mu da ćemo biti u bungalovu broj osam. Lovkinje, za mnom." "Pokazat ću vam gdje je", ponudi se Grover. "Znamo gdje je." "Ma zbilja mi nije teško. Ovdje je lako izgubiti se, ako ne znaš—" spotakne se na kajak i ustane ne prekinuvši govorili - "kao što je moj stari tata jarac imao običaj reći! Dođite!" Zoe zakoluta očima, ali vjerojatno je zaključila da se neće riješiti Grovera. Lovkinje zabace svoje stvari i lukove na leda i pođu prema bungalovima. Bianca di Angelo na odlasku se nagne i šapne nešto bratu u uho. Pogleda ga očekujući odgovor, ali Nico se samo namršti i okrene od nje. "Čuvajte se, drage moje!" vikne Apolon za lovkinjama. Namigne mi. "Čuvaj se tih proročanstava, Percy. Vidimo se uskoro." "Kako to mislite?" Umjesto odgovora, uskoči u bus. "Vidimo se, Talija", vikne. "I, ovaj, budi dobra!" Zločesto joj se osmjehne, kao da zna nešto što ona ne zna. A onda zatvori vrata i turira motor. Okrenem se u stranu dok sunčeva kočija uzlijeće uz bljesak vreline. Kad se okrenem natrag, jezero se puši. Crveni Maserati vine se u zrak iznad šume, sve više svijetleći i penjući se dok ne nestane u sunčevoj zraci. Nico još izgleda mrzovoljno. Pitam se što mu je sestra rekla. "Tko je Hiron?" pita me. "Nemam njegovu figuricu." "Naš upravitelj aktivnosti", kažem. "On je... ma vidjet ćeš." "Ako se ne sviđa tim lovačkim curama," progunđa Nico, "to mi je dovoljno dobro. Hajdemo." Drugo što me u kampu iznenadilo jest to koliko je pust. Mislim, znam da većina polubogova u njemu trenira samo preko ljeta. Ovdje su samo cjelogodišnjaci - oni koji nemaju dom u koji mogu otići ili koje bi čudovišta previše napadala kad bi otišli. Ali čini mi se da ni njih nema puno. Vidim Charlesa Beckendorfa iz Hefestova bungalova kako raspiruje vatru u kovačnici pred oružarnicom kampa. Braća Stoll, Travis i Connor iz Hermesova bungalova obijaju bravu na vratima trgovine. Neka djeca iz Aresova bungalova grudaju se sa šumskim nimfama na rubovima šume. I to je otprilike sve. Čini se da nema čak ni Clarisse, moje stare suparnice iz Aresova bungalova. Velika kuća je ukrašena nizovima crvenih i žutih vatrenih kuglica koje osvjetljuju trijem, ali kao da ništa ne mogu zapaliti. Unutra vatra pucketa u kaminu. Miriše na vruću čokoladu. Gospodin D, upravitelj kampa, i Hiron u tišini se kartaju u salonu.
Hironova smeđa brada čupavija je za zimu. Njegova kovrčava kosa malo je duža. Ove godine ne glumi učitelja pa si valjda može dopustiti da bude malo opušteniji. Ima čupavu vestu s uzorkom otisaka kopita, a u krilu mu je deka koja gotovo potpuno prekriva njegova invalidska kolica. Osmjehne se kad nas vidi. "Percy! Talija! A, a ovo je sigurno—" "Nico di Angelo", kažem. "'On i njegova sestra su mješanci." Hiron uzdahne od olakšanja. "Znači, uspjeli ste. " "Pa..." Osmjeh mu se istopi. "Što nije u redu? I gdje je Annabeth?" "Ajoj", kaže gospodin D, zvučeći kao da mu je to zbilja dosadilo. "Nismo valjda opet nekoga izgubili." Trudim se ne obraćati pažnju na gospodina D-a, ali nije ga baš lako ignorirati u toj njegovoj trenirci neonski narančaste boje od leopardovog krzna i grimiznim tenisicama. (Kao da je gospodin D ijedanput trčao u svom besmrtnom životu.) Vijenac od zlatne lovorike lagano mu je nagnut u stranu na kovrčavoj crnoj kosi, što sigurno znači da je dobio zadnju partiju karata. "Kako to mislite?" pita Talija. "Koga smo još izgubili?" U tom trenutku Grover utrčkara u sobu, cereći se kao blesav. Ima šljivu na oku i crvene tragove na licu koje nalikuju na otisak pljuske. "Lovkinje su se smjestile!" Hiron se namršti. "Lovkinje, ha? Vidim da imamo o čemu razgovarati," Baci pogled na Nicu. "Groveru, možda bi mogao našeg mladog prijatelja odvesti u radnu sobu i pokazati mu naš orijentacijski film." "Ali... O, aha. Dobro, gospodine." "Orijentacijski film?" pita Nico. "Koju oznaku ima? Jer Bianca strogo pazi što—" "Zabranjen za djecu ispod trinaest godina", kaže Grover. "Fora!" Nico veselo pode za njim iz sobe. "A sad," kaže Hiron Taliji i meni, "vas dvoje biste možda trebali sjesti i sve nam ispričati: " Kada završimo, Hiron se okrene gospodinu D-u. "Odmah moramo krenuti u potragu za Annabeth." "Idem ja", kažemo Talija i ja istodobno. Gospodin D zafrkće. "Ne dolazi u obzir!" Talija i ja počnemo negodovati, ali gospodin D podigne ruku. Ima onu ljutitu grimiznu vatru u očima koja najčešće znači da slijedi nešto loše i božanski ako ne ušutimo. "Po onome što ste mi rekli," kaže gospodin D, "u ovoj eskapadi smo ostali na nuli. Nažalost, ostali smo bez Annie Bell—" "Annabeth", obrecnem se. U ovaj kamp dolazi od svoje sedme godine, a gospodin D se i dalje pravi da joj ne zna ime. "Da, da", kaže. "A doveli ste malog, iritantnog dječaka da je zamijeni. Zato ne vidim smisao u riskiranju života drugih mješanaca u tom besmislenom spašavanju. Velika je šansa da je ta Annie već mrtva." Poželim zadaviti gospodina D-a. Nije pošteno što ga je Zeus poslao ovamo da se stotinu godina odvikava od pića kao upravitelj kampa. To je bilo smišljeno kao kazna gospodinu D-u zbog njegova lošeg ponašanja na Olimpu, ali na kraju je to ispala kazna za sve nas. "Annabeth bi mogla biti živa", kaže Hiron, ali čujem koliko mu je teško održati optimizam. Gotovo je odgojio Annabeth sve te godine kad je neprestano boravila u kampu, prije nego što je odlučila drugi put pokušati živjeti s tatom i pomajkom. ''Vrlo je bistra. Ako... ako je naši neprijatelji drže, pokušat će dobili na vremenu. Možda će se čak pretvarati da surađuje s njima." "Tako je", kaže Talija. "Luke će je htjeti živu." "U tom slučaju," kaže gospodin D, "bojim se da će morati biti dovoljno pametna da pobjegne sama." Ustanem od stola.
"Percy." U Hironovu glasu jasno čujem upozorenje. Negdje u pozadini uma shvaćam da se ne smijem zamjeriti gospodinu D-u. On ne bi bio popustljiv čak ni prema impulzivnom dječaku s ADHD-om poput mene. Ali toliko sam se naljutio da mi je bilo svejedno. "Drago vam je što ste izgubili još jednog kampera", kažem. "Bilo bi vam drago kad bismo svi nestali." Gospodin D priguši zijevanje, "Vodi li to kamo?" "Vodi'", zarežim. "To što su vas ovamo poslali po kazni ne znači da morate biti lijena budala! Ovo je i vaša civilizacija. Možda biste joj mogli pokušati malo pomoći!" Neko vrijeme ne čuje se ništa osim pucketanja vatre. Svjetlo se odražava u očima gospodina D-a zbog čega izgleda zlokobno. Otvori usta kako bi nešto rekao - vjerojatno neku kletvu koja bi me raznijela na komadiće - kad u sobu uleti Nico, a za njim Grover. "KAKO JE TO FORA!" vikne Nico, ruku ispruženih prema Hironu. "Vi ste... vi ste kentaur!" Hiron se uspije nervozno osmjehnuti. "Jesam, gospodine Di Angelo, ako vam je po volji. Iako radije ostajem u ljudskom obličju u ovim kolicima prilikom, ovaj, prvih susreta." "A tek ovo! " Pogleda gospodina D-a. '"Vi ste onaj vinopija? Ma nema šanse!" Gospodin D skrene pogled s mene i prezrivo pogleda Nicu. "Onaj vinopija?'' "Dioniz, je li? Čovječe! Imam vašu figuricu." "Moju figuricu." "U svojoj igri Mitomagija. I hologramsku sličicu! Iako vam je snaga napada samo petsto i svi misle da ste najlemerskija božanska kartica, meni su vaše moći totalno super! " "A." Gospodin D izgleda potpuno zbunjeno, što mi je vjerojatno spasilo život. "Pa, to je... lijepo čuti." "Percy," brzo mi kaže Hiron, "'ti i Talija otiđite do bungalova. Obavijestite kampere da ćemo sutra navečer igrati zarobljavanje zastave." "Zarobljavanje zastave?" pitam. "Ali nemamo dovoljno—" "To je tradicija'", kaže Hiron. 'Prijateljski meč koji organiziramo svaki put kada dođu lovkinje." "Aha", promrmlja Talija. "Mogu mislili kako je prijateljski" Hiron trgne glavu u smjeru gospodina D-a, koji se i dalje mršti dok mu Nico objašnjava koliku obrambenu snagu imaju svi bogovi u njegovoj igri. "Pođite", kaže nam Hiron. "O, da", kaže Talija. "Dođi, Percy." Izvuče me iz Velike kuće prije nego što se Dioniz sjeti da me htio ubiti. "Već si se zamjerio Aresu", podsjeti me Talija na putu do bungalova. "Treba ti još jedan besmrtni neprijatelj?" Ima pravo. Prve godine u kampu zakačio sam se s Aresom pa me sad on i sva njegova djeca žele ubiti. Ne treba mi još da se i Dioniz ljuti na mene. "Oprosti", kažem. "Nisam se mogao suzdržati. To nije pošteno." Ona zastane kraj oružarnice i pogleda prema drugoj strani doline, prema vrhu Brda mješanaca. Njezin bor je još ondje, a Zlatno runo svjetluca na njegovoj najnižoj grani. Magija stabla i dalje štiti granice kampa, ali energiju više ne crpi iz Talijina duha. "Percy, ništa nije pošteno", promrmlja Talija. "Katkad poželim..." Ne dovrši rečenicu, ali zvuči tako tužno da mi ju je žao. S tom raščupanom crnom kosom, svojom crnom pankerskom odjećom i starim vunenim ogrtačem omotanim oko ramena izgleda kao nekakav golemi gavran koji potpuno odskače od bijelog krajolika. "Vratit ćemo Annabeth", obećam. "Samo još ne znam kako." "Prvo doznam da smo izgubili Lukea", kaže ona. ''A sad Annabeth—" "Ne razmišljaj tako." "Imaš pravo." Uspravi se. "Smislit ćemo nešto." Na košarkaškom igralištu hakla nekoliko lovkinja. Jedna od njih se svađa s tipom iz Aresova bungalova. Aresov klinac drži ruku na maču, a lovkinja izgleda kao da samo što nije košarkašku loptu zamijenila lukom i strijelom.
"Razdvojit ću ih", kaže Talija. "Ti obiđi bungalove. Reci svima da sutra igramo zarobljavanje zastave." "Dobro. Ti bi trebala biti kapetanica ekipe." "Ne, ne", kaže ona. "Ti si dulje u kampu. Ti budi kapetan." "Možemo, ovaj... biti zajedno kapetani ili nešto." Po njezinu izgledu vidim da joj se ta ideja ne sviđa koliko ni meni kad sam je izgovorio, ali ipak kimne. Ona krene prema igralištu, a ja kažem: "Hej, Talija." "Da?" "Žao mi je zbog onoga što se dogodilo u Westover Hallu. Trebao sam vas čekati." "Nema veze, Percy. I ja bih vjerojatno učinila što i ti." Premjesti se s noge na nogu kao da odlučuje bi li rekla još nešto. "Znaš, pitao si me za mamu, a ja sam se nekako obrecnula na tebe. To je zato što... otišla sam je potražiti poslije tih sedam godina i doznala da je umrla u Los Angelesu. Puno je, ovaj... pila i sjela je za volan kasno jedne noći prije dvije godine i..." Talija snažno trepne. "Žao mi je." "Ma, da. Nije.,, nije baš da smo ikad bile bliske. Pobjegla sam kad sam imala deset godina. Tumarala sam uokolo s Lukeom i Annabeth i to su bile dvije najbolje godine mog života. Ali svejedno—" "Zato si imala problema sa sunčevim busom." Podozrivo me pogleda. "Kako to misliš?" "Kako si se bila ukočila. Vjerojatno si razmišljala o mami i zato nisi htjela sjesti za volan." Požalim što sam išta rekao. Talijin izraz lica bio je opasno nalik na Zeusov, onaj jedini put kad sam ga vidio ljutitog- kao da iz njezinih očiju samo što nije izletjelo milijun volta. "Aha", promrmlja. "Aha, to je valjda bilo to." I krene prema košarkaškom igralištu na kojem Aresov kamper i lovkinja pokušavaju ubiti jedno drugo mačem i košarkaškom loptom. Bungalovi su najčudnija zbirka građevina koje ste ikad vidjeli. Zeusova i Herina građevina s bijelim stupovima, bungalov jedan i bungalov dva, nalaze se u sredini, s lijeve strane su bungalovi petorice bogova, a s desne pet božica, tako da zajedno tvore slovo U oko središnje poljane i glavnog roštilja. Obišao sam ih i svima rekao za zarobljavanje zastave. Probudio sam nekog Aresova sina iz poslijepodnevnog drijemeža, a on se izderao na mene da se gubim. Na moje pitanje gdje je Clarisse, odgovorio mi je: "Hiron ju je poslao u potragu. Tajna!" "Je li ona dobro? " "Mjesec dana se nije javila. Nestala je na zadatku. Kao što ćeš i ti nestati ako se ne izgubiš odavde!" Odlučim ga prepustiti snu. Napokon dođem do bungalova broj tri, Posejdonova bungalova. To je duga siva zgrada načinjena od morskog kamena, sa školjkama i fosilima koralja utisnutim u stijenu. Unutra, kao i uvijek, nema ničega osim mog ležaja. Minotaurovi rogovi vise na zidu kraj mog jastuka. Izvučem Annabethinu kapu iz ruksaka i stavim je na svoj noćni stolić. Dat ću joj je kad je nađem. A naći ću je. Skinem ručni sat i aktiviram štit. Bučno zaškripi kad se spiralno rastvori. Šiljci dr. Thorna ulubili su broncu na desetak mjesta. Zbog jednog oštećenja, štit se ne može rastvoriti do kraja, tako da nalikuje na pizzu kojoj nedostaju dvije kriške. Lijepe metalne slike koje je moj brat urezao potpuno su izubijane. Na slici na kojoj se Annabeth i ja borimo protiv Hidre čini se da je meteor načinio krater u mojoj glavi. Objesim štit na njegovu kuku, kraj Minotaurova roga, ali sad mi ga je bolno gledati. Možda mi ga Beckendorf iz Hefestova bungalova može popraviti. On je najbolji oružar u kampu. Pitat ću ga poslije večere. Zurim u štit kad postanem svjestan neobičnog zvuka - klokotanja vode - a onda shvatim da je u sobi nešto novo. U stražnjem dijelu bungalova je velika posuda od morskog kamena sa slavinom u obliku riblje glave izrezbarene od kamena. Iz njezinih usta šiklja vodeni mlaz,
izvor slane vode koja se skuplja u bazenčiću. Voda je vjerojatno topla jer se iz nje u hladan zimski zrak izdiže para, kao u sauni. Od toga je soba topla i ljetna, osvježena mirisom mora. Priđem bazenčiću. Na njemu nema nikakve poruke ni ičega sličnog, ali znam da to može biti samo Posejdonov dar. Pogledam u vodu i kažem: "Hvala, tata." Površina se namreška. Na dnu bazenčića zasvjetlucaju novčići - desetak zlatnih drahmi. Shvatim čemu služi fontana. To je podsjetnik da ostanem u kontaktu sa svojom obitelji. Otvorim najbliži prozor, a zimsko sunčevo svjetlo stvori dugu u pari. Tad ispecam jedan novčić iz vruće vode. "O, Iris, božice duge," kažem, ''prihvati moj dar." Bacim novčić u paru, a on nestane. Tad shvatim da ne znam kome bih se prvom javio. Svojoj mami? To bi bilo dobrosinovski od mene, ali nije se ona još zabrinula za mene. Navikla se da nestanem po nekoliko dana ili tjedana zaredom. Svom ocu? Prošlo je zbilja previše vremena, gotovo dvije godine, otkako sam razgovarao s njim. Ali mogu li uopće poslati Iris-poruku bogu? Nikad nisam pokušao. Razljuti li ih to, kao kad im netko pokušava nešto prodati i slično? Oklijevam. A onda se odlučim. "Pokaži mi Tysona", kažem. "U kovačnici Kiklopa." Magla zatreperi i pojavi se slika mog polubrata. Okružen je vatrom, što bi mu bio problem kad ne bi bio Kiklop. Nagnut je nad nakovnjem i čekićem udara po usijanoj oštrici mača. Iskre lete i plamenovi se kovitlaju oko njega. Iza njega je prozor u mramornom okviru koji gleda na tamnoplavu vodu - dno oceana. "Tysone!" viknem. Isprva me ne čuje od čekićanja i hučanja vatre. "TYSONE!" Okrene se, a njegovo jedino golemo oko širom se otvori. Lice mu se razlije u krivozubi, žuti osmijeh. "Percy!" Ispusti oštricu mača i potrči prema meni, pokušavši me zagrliti. Slika se zamuti, a ja instinktivno ustuknem. "Tysone, ovo je Iris-poruka. Nisam stvarno ovdje." "O." Opet se pojavi i vidim da mu je neugodno. "O, ma znao sam to. Da." "Kako si?" pitam ga. "Kako posao?" Oči mu zasvjetlucaju. "Volim posao! Gle!" Uzme vrelu oštricu mača golim rukama. "Ovo sam ja načinio! " "To je baš cool." "Napisao sam svoje ime na nju. Ovdje." "Super. Čuj, razgovaraš li što s tatom?" Tysonov osmijeh izblijedi. "Ne baš. Tata je zauzet. Zabrinut je zbog rata." "Kako to misliš?" Tyson uzdahne. Gurne oštricu kroz prozor, gdje proizvede oblak uzavrelih mjehura. Kad je Tyson opet uvuče unutra, oštrica je hladna. "Stari oceanski duhovi izazivaju probleme. Egej. Okean. Ta ekipa." Otprilike znam o čemu govori. Misli na besmrtnike koji su oceanom vladali u doba Titana. Prije nego što su Olimpljani preuzeli vlast. Činjenica da su se vratili sad, kad vladar Titana Kron i njegovi saveznici postaju sve jači, nije dobra. "Mogu li ja što učiniti? " pitam. Tyson tužno odmahne glavom. "Naoružavamo sirene. Do sutra trebaju još tisuću mačeva." Pogleda svoju oštricu mača i uzdahne. "Stari duhovi štite zli brod." "Princezu Andromedu?" pitam. "Lukeov brod?" "Da. Skrivaju ga. Štite ga od tatinih oluja. Inače bi ga on uništio." "Bilo bi dobro kad bi ga uništio." Tyson iznenada živne, kao da mu je nešto palo na pamet. "Annabeth! Je li ona s tobom?"
"O, pa.. Srce mi je kao željezna kugla. Tysonu je Annabeth nešto najbolje što je svijet vidio još od pojave maslaca od kikirikija (a zbilja jako voli maslac od kikirikija). Nemam mu srca reći da je nestala. Počeo bi plakati tako jako da bi vjerojatno pogasio sve vatre. "Pa, nije... baš sad nije ovdje." "Pozdravi je!" Sav se ozari. "Pozdrav Annabeth!" "Okej." Progutam knedlu koja mi je nastala u grlu. "Hoću." "I Percy, ne brini se zbog zlog broda. Odlazi." "Kako to misliš?" "Panamski kanal! Jako daleko." Namrštim se. Zašto bi Luke taj brod koji vrvi demonima odvezao tako daleko? Kad smo ga posljednji put vidjeli, kružio je duž Istočne obale, regrutirajući mješance i obučavajući svoju vojsku čudovišta. "Dobro", kažem, nimalo umiren. "To je... dobro. Valjda," U kovačnici neki duboki glas zaurla nešto što ne uspijem razumjeti. Tyson se trgne. "Moram se vratiti na posao! Šef će se ljutiti. Sretno, brate!" "Okej, reci tati—" Ali prije nego što stignem dovršiti rečenicu, vizija zatreperi i izblijedi. Opet sam sam u svom bungalovu i osjećam se usamljenije nego prije. Te noći za večerom osjećam se prilično jadno. Mislim, hrana je fantastična kao i inače. Ne možeš pogriješili s roštiljem, pizzom i peharima gaziranog soka koji se nikad ne prazne. Baklje i žeravnici griju otvoreni paviljon, ali svatko od nas mora sjediti s djecom iz svog bungalova, što znači da ja sjedim sam za Posejdonovim stolom. Talija sjedi sama za Zeusovim stolom, ali ne smijemo sjediti zajedno. Pravila kampa. U Hefestovu, Aresovu i Hermesovu bungalovu bar ima po nekoliko djece. Nico sjedi s braćom Stoll jer nove kampere uvijek uvale u Hermesov bungalov ako se ne zna tko im je olimpski roditelj. Čini se da braća Stoll pokušavaju uvjeriti Nicu da je poker puno bolja igra od Mitomagije. Nadam se da Nico nema novac koji bi mogao izgubiti. Jedini stol za kojim, čini se, vlada dobro raspoloženje jest Artemidin. Lovkinje piju i jedu i smiju se kao velika sretna obitelj. Zoe sjedi na čelu stola kao da im je mama. Ne smije se toliko koliko ostale, ali se s vremena na vrijeme osmjehne. Srebrna pobočnička grivna svjetluca u tamnim pletenicama njezine kose. Mnogo je ljepša kad se smiješi. Čini se da se Bianca di Angelo sjajno zabavlja. Uči obaranje ruke od krupne cure koja se potukla s Aresovim sinom na košarkaškom igralištu. Krupnija cura je stalno pobjeđuje, ali Bianci to kao da ne smeta. Nakon što pojedemo do kraja, Hiron održi uobičajenu zdravicu bogovima i službeno poželi dobrodošlicu Artemidinim lovkinjama. Pljesak koji dobiju prilično je mlak. Nakon toga najavi partiju zarobljavanja zastave u znak "dobre volje" za sutra navečer, što bude primljeno puno bolje. Poslije svi odlazimo u svoje bungalove na rano, zimsko gašenje svjetla. Iscrpljen sam, što znači da brzo zaspim. To je dobra strana. Loša strana je što imam noćnu moru koja je čak i za moje standarde nešto posebno. Annabeth stoji na mračnoj padini brda, okružena maglom. Gotovo kao da sam u Podzemnom svijetu, jer odmah osjetim klaustrofobiju i ne vidim nebo nad sobom - samo tešku tamu koja me pritišće kao da sam u spilji. Annabeth se s mukom penje uzbrdo. Stari polomljeni grčki stupovi od crnog mramora razbacani su uokolo, kao da je nešto raznijelo golemu građevinu. "Thorne!" vikne Annabeth. "Gdje si? Zašto si me doveo ovamo?" Uzvere se preko dijela srušenog zida i dođe do hrpta brijega. Zastane joj dah. Ondje je Luke. I u bolovima je. Stisnut je na stjenovitom tlu i pokušava ustati. Mrak kao da je gušći oko njega, a magla se gladno kovitla. Odjeća mu je u dronjcima, a lice ogrebeno i natopljeno znojem.
"Annabeth!" vikne. "Pomozi mi! Molim te!" Ona potrči prema njemu. Pokušam viknuti: Izdajica je! Ne vjeruj mu! Ali u snu nemam glas. Annabeth ima suze u očima. Posegne rukom kao da želi dotaknuti Lukeovo lice, ali u zadnji čas zastane. "Što se dogodilo?" pita ga. "Ostavili su me ovdje", zastenje Luke. "Molim te. Ovo me ubija." Ne vidim što mu je. Izgleda kao da se bori s nekakvom nevidljivom kletvom, kao da ga magla stišće nasmrt. "Zašto bih ti vjerovala?" pita Annabeth. U glasu joj se čuje da je povrijeđena. "Ne bi trebala", kaže Luke. "Bio sam grozan prema tebi. Ali umrijet ću ako mi ne pomogneš." Pusti ga da umre, želim vrisnuti. Luke nas je previše puta pokušao hladnokrvno ubiti. Nije ništa zaslužio od Annabeth. A onda se tama nad Lukeom počne mrviti kao strop spilje u potresu. Počnu padati goleme gromade crnih stijena. Annabeth jurne unutra baš kad se pojavi napuklina i kad cijeli strop padne. Drži ga nekako - tone stijena. Ona ga spriječi da padne na nju i Lukea koristeći se samo vlastitom snagom. To nije moguće. Nevjerojatno je da bi ona bila u stanju to učinili. Luke se otkotrlja, slobodan, teško dišući. "Hvala", nekako uspije izgovoriti. "Pomozi mi da ga držim", prostenje Annabeth. Luke dođe do daha. Lice mu je prekriveno prljavštinom i znojem. Teturavo ustane. "Znao sam da mogu računati na tebe." Okrene se i počne se udaljavati od nje, dok uzdrhtala tmina prijeti da će zgnječiti Annabeth. "POMOZI Ml!" molećivo će ona. "O, ma ne brini se", kaže Luke. "Stiže ti pomoć. Sve je to dio plana. U međuvremenu, pokušaj ne poginuti." Strop tmine počne se još malo mrviti, pritišćući Annabeth na tlo. Naglo sjednem u krevetu, grabeći pokrivač. U mom bungalovu nema zvuka osim klokotanja izvora slane vode. Sat na mom noćnom ormariću pokazuje daje tek prošla ponoć. To je bio samo san. ali siguran sam u dvije stvari: Annabeth je u strašnoj opasnosti. I Luke je odgovoran za to.
Stari mrtvi prijatelj dolazi u posjet Iduće jutro za doručkom ispričam Groveru svoj san. Sjedimo na livadi i gledamo kako satiri naganjaju šumske nimfe kroz snijeg. Nimfe su obećale satirima poljubac ako ih ulove, ali njima to gotovo nikad ne uspije. Nimfa najčešće pusti satira da se dobro zaleti, a onda se pretvori u snijegom prekriveno stablo o koje jadni satir udari glavom, nakon čega ga još zatrpa i snijeg. Nakon što ispričam Groveru svoj san, on počne vrtjeti prstom čupavo krzno na svojoj nozi. "Strop spilje je pao na nju?" pita me. "Aha. Ma što to znači?" Grover odmahne glavom. "Ne znam. Ali poslije onoga što je Zoe sanjala—" "Hej. Kako to misliš? Zoe je sanjala nešto slično?" "Ne... ne znam točno. Oko tri ujutro je ušla u Veliku kuću i zahtijevala razgovor s Hironom. Izgledala je zbilja uspaničeno." "Čekaj, kako ti to znaš?" Grover pocrveni. "Ulogorio sam se pred Artemidinim bungalovom." "Zašto?" "Da bih im bio, znaš, blizu." "Pa ti si uhoda s kopitima " "Nisam! No dobro, pratio sam je do Velike kuće, skrio se u grmu i sve vidio. Jako se uzrujala kad je Arg nije htio pustiti unutra. To je bilo pomalo opasno." Pokušao sam to zamisliti. Arg je šef osiguranja kampa - krupni plavi tip s očima po cijelom tijelu. Rijetko kad se pokazuje, osim kad se događa nešto jako važno. Ne bih se htio kladiti na borbu između njega i Zoe Beladone. "Što je ona rekla?'' pitam. Grover složi grimase. "Pa, ona počne govoriti vrlo staromodno kad se uzruja pa mi je bila malo nerazumljiva. Ali nešto o tome kako je Artemida u opasnosti i kako treba lovkinje. A onda je Argu rekla da je zatucani niškoristi, što mislim da je nešto loše, a on je njoj rekao—" "Hej, čekaj. Kako Artemida može bili u opasnosti?" "Pa... no, na kraju je Hiron izašao u pidžami i s viklerima na repu i—" "Stavlja viklere na rep?" Grover pokrije usta. "Oprosti", kažem. "Nastavi." "Pa, Zoe je zatražila njegovo dopuštenje da odmah ode iz kampa. Hiron ju je odbio. Podsjetio ju je na to da bi lovkinje trebale ostati ovdje dok ne dobiju Artemidinu zapovijed. A ona je rekla..." Grover proguta knedlu. "Rekla je: Kako možemo dobiti Artemidinu zapovijed ako je Artemida izgubljena?'' "Kako to misli da je izgubljena? Kao da ne može naći smjer?" "Ne. Mislim da je htjela reći da je nestala. Da su je odveli. Oteli." "Oteli?" Pokušam prihvatiti tu ideju. ''Kako netko može oteti besmrtnu božicu? Je li to uopće moguće?" "Pa, jest. Mislim, to se dogodilo Perzefoni." "Ali ona je bila, ono, božica cvijeća." Grover me pogleda uvrijeđeno. "Proljeća." "Ma svejedno. Artemida je mnogo moćnija od nje. Tko bi nju mogao oteti? I zašto?" Grover tužno odmahne glavom. "Ne znam, Kron? " "Pa ne može valjda već biti toliko moćan. Zar može?" Kad smo zadnji put vidjeli Krona, bio je u komadićima. Zapravo... nismo ga baš vidjeli. Prije puno tisuća godina, poslije velikog rata Titana i bogova, bogovi su ga rasjekli na komade njegovim vlastitim srpom i razbacali komadiće po Tartaru, koji je nešto kao božanski bezdan za recikliranje njihovih neprijatelja. Prije dva ljeta Kron nas je na prevaru namamio do samog ruba te jame i zamalo nas uspio uvući u nju. A onda smo prošlog ljeta na Lukeovu demonskom kruzeru vidjeli zlatni kovčeg u koji je Luke rekao da priziva gospodara Titana iz ponora, komadić po komadić, svaki put kad im se pridruži netko nov. Kron može utjecati na
ljude u snovima i prevariti ih, ali nije mi jasno kako bi mogao fizički nadjačati Artemidu ako je još samo gomila zlog komposta. "Ne znam", kaže Grover. "Mislim da bi netko znao da je Kron opet dobio tijelo. Bogovi bi bili nervozniji. Ali svejedno je to čudno - to što si imao noćnu moru iste noći kao Zoe. To je gotovo kao da—" "Da su povezane", kažem. Na sleđenoj livadi jedan satir proklizava na svojim kopitima dok jurca za crvenokosom šumskom nimfom. Ona se hihoće i pruža ruku prema njemu dok on trči prema njoj. Pop! Pretvori se u bijeli bor, a on u punoj brzini poljubi koru. "Ah, ljubav", kaže Grover zaneseno. Pomislim na Zoeinu noćnu moru, koju je imala samo nekoliko sati poslije moje. "Moram razgovarati sa Zoe", kažem. "Ovaj, prije nego što to učiniš..." Grover izvuče nešto iz džepa svog kaputa. Nešto nalik na triput presavijenu turističku brošuru. "Sjećaš se kad si rekao - ono kako je čudno da su se lovkinje tek tako pojavile kod Westover Halla? Mislim da su došle regrutirati." "Regrutirati? Kako to misliš?" Pruži mi brošuru. Govori o Artemidinim lovkinjama. Na naslovnoj stranici piše: MUDRA ODLUKA ZA TVOJU BUDUĆNOST! Unutra su slike mladih djeva u lovačkim aktivnostima, lovu na čudovišta, ispaljivanju strijela. Vidim natpise poput: ZDRAVSTVENE POVLASTICE: BESMRTNOST I ŠTO ONA ZNAČI ZA TEBE! I natpis BUDUĆNOST BEZ DJEČAKA! "To sam našao u Annabethinu ruksaku", kaže Grover. Zurim u njega. "Ne razumijem," "Pa, meni to izgleda... kao da je Annabeth možda razmišljala o tome da im se pridruži." Volio bih reći da sam tu vijest primio smireno. Ali zapravo mi je došlo da zadavim Artemidine lovkinje, jednu po jednu besmrtnu djevu. Ostatak dana se trudim naći nešto što bi me zaokupilo, ali zlo mi je od zabrinutosti za Annabeth. Odem na sat bacanja koplja, ali Aresov kamper koji to vodi izdere se na mene nakon što smeteno bacim koplje prema meti prije nego što se on stigao maknuti. Ispričam se za rupu u njegovim hlačama, ali me on svejedno otjera. Posjetim staje pegaza, ali Silena Beauregard iz Afroditina bungalova svađa se oko nečega s jednom lovkinjom, a ja odlučim da bi mi bilo bolje ne miješati se u tu. Poslije toga odem sjesti na puste tribine trkališta i durim se. Dolje u streljani Hiron vodi sat streličarstva. Znam da je on najbolja osoba za razgovor. Možda mi on može dati neki savjet, ali nešto me zadrži. Pomislim da bi me Hiron poželio zaštititi, kao što uvijek čini. Možda mi ne bi rekao sve što zna. Pogledam u drugom smjeru. Na vrhu Brda mješanaca gospodin D i Arg hrane bebu zmaja, koja čuva Zlatno runo. A onda mi padne na pamet: u Velikoj kući neće biti nikoga. Postoji netko drugi... nešto drugo što mogu pitati za savjet. Krv mi tutnji u ušima dok utrčavam u kuću i krenem uza stepenice. To sam dosad učinio samo jedanput i još imam noćne more o tome. Otvorim vrata u stropu i popnem se na tavan. Prostorija je mračna, prašnjava i pretrpana kramom, kakvom je i pamtim. Ovdje ima štitova s tragovima ugriza čudovišta i mačeva iskrivljenih u obliku glave demona, i nešto prepariranih figura, kao što su jedna harpija i jarkonarančasti piton. Ondje kraj prozora, posjednut a na tronošcu, nalazi se sasušena mumija starice u haljini s hipijevskim uzorkom. Proročište. Prisilim se da joj se približim. Čekam da zelena izmaglica prokulja iz usta mumije, kao prvi put, ali ništa se ne dogodi. "Zdravo", kažem. "Ovaj, što ima?"
I sam se trgnem koliko to glupo zvuči. Nema što osobito biti kad si mrtav i pospremljen na tavan. Ali znam da je duh Proročišta ovdje negdje. Osjećam neku hladnu prisutnost u prostoriji, kao sklupčanu uspavanu zmiju. "Imam pitanje", kažem malo glasnije. "Zanima me Annabeth. Kako je mogu spasiti?" Nema odgovora. Sunce ukoso ulazi kroz prljavi tavanski prozor i u svjetlu vidim kako plešu čestice prašine. Pričekam još malo. A onda se naljutim. Truplo se pravi da me ne čuje. "Dobro", kažem. "U redu. Sam ću se snaći." Okrenem se i udarim u veliki stol pun suvenira. Izgleda još pretrpanije nego zadnji put kad sam bio ovdje. Junaci na tavanu drže svakakve predmete: trofeje s potraga koje više ne žele držati u bungalovu ili predmete za koje ih vežu loše uspomene. Znam da je Luke ovamo donio zmajevu kandžu - onu koja mu je načinila ožiljak na licu. Vidim slomljeni mač na čijem dršku piše: Ovo se slomilo i Leroy je poginuo. 1999. A onda vidim ružičastu svilenu maramu na koju je pričvršćen papirić s natpisom. Primim papirić u ruku i pokušam pročitati što piše: MARAMA BOŽICE AFRODITE Iz Waterlanda u Denveru u Coloradu donijeli su je Annabeth Chase i Percy Jackson Zurim u maramu. Potpuno sam zaboravio na nju. Prije dvije godine Annabeth mi je istrgnula tu maramu iz ruke i rekla nešto u stilu: A, ne. Ništa od ljubavne magije za tebe! Pretpostavio sam da ju je bacila. A sad vidim da je ovdje. Sačuvala ju je sve ovo vrijeme? I zašto ju je skrila na tavan? Okrenem se prema mumiji. Nije se pomakla, ali zbog sjena oko njezina lica izgleda kao da se jezivo osmjehuje. Ispustim maramu i trudim se ne otrčati do izlaza. Te noći poslije večere opako sam spreman pobijediti lovkinje u zarobljavanju zastave. Igra će biti mala. Samo trinaest lovkinja, uključujući Biancu di Angelo, i otprilike isti broj kampera. Zoe Beladona izgleda prilično uzrujano. Stalno mrko pogledava Hirona, kao da ne može vjerovati da je tjera na to. Ni ostale lovkinje baš ne izgledaju oduševljeno. Za razliku od sinoć, ne smiju se niti se zafrkavaju. Samo su se skupile zajedno u paviljonu za objedovanje i nervozno se došaptavaju dok navlače oklope. Neke od njih izgledaju kao da su plakale. Pretpostavljam da im je Zoe ispričala svoju noćnu moru. U svojoj ekipi imamo Beckendorfa i još dvojicu Hefestovih, nekolicinu iz Aresova bungalova (iako mi je još čudno što nema Clarisse), braću Stoll i Nica iz Hermesova bungalova i nekoliko Afroditine djece. Čudno je što Afroditin bungalov želi igrati. Inače uvijek sjede sa strane, čavrljaju, gledaju svoj odraz u rijeci i slično, ali odmah su se odazvali kad su čuli da se borimo s lovkinjama. "Ma dat ću ja njima "Ljubav je bezvrijedna!'' "gunđa Silena Beauregard dok navlači oklop. "Razvalit ću ih!" Tako smo ostali još Talija i ja. "Ja ću preuzeti napad", ponudi se Talija. "Ti preuzmi obranu." "O." Oklijevam zato što sam ja kanio reći to isto, samo obrnuto. "Zar ne misliš da bi ti s tim svojim štitom i svime bila bolja obrana?" Talija već ima Egidu na ruci pa je čak i ljudi iz naše ekipe naširoko izbjegavaju i trude se ne pokazati strah od Meduzine brončane glave.
"Pa ja mislim da bi on bolje poslužio u napadu", kaže Talija. "Uostalom, ti imaš više iskustva u obrani." Nisam siguran provocira li me. Imao sam prilično loša iskustva u obrani u igri zarobljavanja zastave. Moje prve godine Annabeth me postavila kao neku vrstu mamca i zamalo da me nisu proboli kopljima, a i malo je nedostajalo da me ubije pakleni pas. "Aha, nema problema", slažem. "Cool" Talija se okrene kako bi pomogla nekoj Afroditinoj djeci koja se trude navući oklop tako da ne slome nokte. Nico di Angelo dotrči do mene s velikim osmijehom na licu. "Percy, ovo je super!" Brončana kaciga s plavim perima pada mu na oči, a prsni oklop mu je prevelik sigurno šest brojeva. Zapitam se postoji li šansa da sam ja izgledao tako blesavo kad sam stigao ovamo. Na nesreću, vjerojatno jesam. Nico s mukom podigne svoj mač. "Smijemo li ubiti protivnike?" "Pa... ne." "Ali lovkinje su besmrtne, zar ne?" "Samo ako ne padnu u bici. Uostalom—" "Bilo bi super kad bismo, ono, uskrsnuli čim nas ubiju, tako da se možemo nastaviti boriti —" "Nico, ovo je stvarno. Pravi mačevi. Mogu te ozlijediti." On gleda u mene pomalo razočarano, a ja shvatim da sam upravo zvučao kao svoja majka. Ajoj. To je loš znak. Potapšam Nicu po ramenu. "Hej, ma to je fora. Samo slijedi ekipu. Kloni se Zoe. Bit će nam zabavno." Hironova kopita zaklopoću po podu paviljona. "Junaci!" vikne. "Znate pravila! Rijeka označava granicu. Plava ekipa, Kamp mješanaca, odlazi u zapadnu šumu. Artemidine lovkinje, crvena ekipa, ide u istočnu šumu. Ja ću biti sudac i liječnik u bici. Bez namjernog sakaćenja, molim! Dopušteni su svi magični rekviziti. Na svoja mjesta!" "To je štosno", šapne Nico kraj mene. "Kakvi magični rekviziti. Hoću li i ja dobiti neki?" Zaustim mu reći da neće, kad Talija kaže: "Plava ekipo, za mnom!" Svi kliknu i krenu za njom. Moram potrčati kako bih ih sustigao i spotaknem se o nečiji štit, tako da baš i ne izgledam kao neki kapetan ekipe. Više sam nalik na idiota. Postavimo svoju zastavu na vrhu Zeusove šake. To je nakupina stijena usred zapadne šume koja, ako je pogledaš na pravi način, nalikuje na golemu stisnutu šaku koja viri iz zemlje. Ako je pogledaš s druge strane, nalikuje na gomilu velikih jelenjih brabonjaka, ali Hiron nam ne dopušta da to mjesto zovemo Kup kakice, osobito zato što je ime dobilo po Zeusu, koji nema osobitog smisla za humor. U svakom slučaju, to je dobro mjesto za postavljanje zastave. Najviša stijena visoka je šest metara i na nju je teško popeti se, lako da je zastava dobro vidljiva, kako po pravilima i mora biti, i tu nije važno što nijedan čuvar ne smije biti unutar deset metara od nje. Postavim Nicu da stražari s Beckendorfom i braćom Stoll jer sam zaključio da će tako biti na sigurnom i neće smetati. "Poslat ćemo ljude da im odvuku pozornost slijeva", kaže Talija ekipi, "Silena, ti ih povedi." "Dobro!" "Povedi Laurel i Jazona. Dobri su trkači. Zaobiđite lovkinje u širokom krugu i odvucite što više njih. Ja ću glavninu napada povesti zdesna i uloviti ih na prepad." Svi kimnu. Zvučalo je dobro, a Talija je sve to rekla s toliko samopouzdanja da ne možete ne povjerovati da će uspjeti. Talija me pogleda. ''Imaš ti što dodati, Percy?'
"Ovaj, aha. Dobro pazile u obrani. Imamo četiri čuvara i dva izvidnika. To nije mnogo s obzirom na veličinu šume. Ja ću se kretati medu svima njima. Viknite ako zatrebate pomoć" "I ne napuštajte svoj položaj!" kaže Talija. "Osim ako ne vidite zlatnu priliku", dodam. Talija se namršti. "Samo vi ne napuštajte svoj položaj." "Da, osim ako—" "Percy!" Dotakne mi ruku i strese me elektricitet. Mislim, svatko vas zimi može tako stresti, ali boli kad Talija to učini. Pretpostavljam da je to zato što joj je tata bog munje. Događalo se da nekome tako sprži obrve. "Oprosti", kaže Talija, iako baš i ne zvuči kao da joj je žao. "Je li sad svima sve jasno?" Svi kimnu. Podijelimo se u manje skupine. Začujemo zvuk roga i igra počne. Silenina skupina nestane medu stablima slijeva. Talijina skupina im da malo vremena, a onda šmugne udesno. Ja čekam da se nešto dogodi. Popnem se na Zeusovu šaku odakle je dobar pogled na šumu. Prisjetim se kako su lovkinje izjurile iz šume kad su se borile s mantikorom i spreman sam za nešto slično - jedan masovni napad kojim će nas svladati. Ali ništa se ne događa. Ugledam Silenu i njezino dvoje izvidnika. Trče čistinom, ispred pet lovkinja, vodeći ih duboko u šumu, dalje od Talije. Čini se da je plan uspio. A onda vidim drugu skupinu lovkinja kako idu udesno s napetim lukovima. Vjerojatno su primijetile Taliju. "Što se događa?" pita me Nico i pokušava se popeti do mene. Mozak mi radi sto na sat. Talija se ne može probiti, ali lovkinje su podijeljene. S toliko njih na oba boka, sredina će biti širom otvorena. Kad bih bio brz... Pogledam Beckendorfa. "Možete li vi ostati čuvati zastavu?" Beckendorf zafrkće. "Naravno." "Ulijećem." Braća Stoll i Nico klikću dok jurim prema graničnoj crti. Trčim najvećom brzinom i sjajno se osjećam. Preskočim preko potoka na neprijateljski teritorij. Pred sobom vidim njihovu srebrnu zastavu i samo jednu čuvaricu koja čak ni ne gleda u mom smjeru. Čujem zvukove borbe slijeva i zdesna negdje u šumi. Bit će lako. Čuvarica se okrene u zadnji čas. To je Bianca di Angelo. Oči joj se širom otvore kad se zaletim u nju i srušim je u snijeg. "Oprosti!" viknem. Strgnem srebrnu svilenu zastavu sa stabla i otrčim. Pobjegnem deset metara prije nego što Bianca stigne pozvati upomoć. Pomislim da sam već uspio. ZIP! Srebrna nit mi preleti ispred gležnjeva i zabije se u stablo. Žica ispaljena lukom! Prije nego što stignem i pomisliti na zaustavljanje žestoko padnem i prospem se po snijegu. "Percy!" vikne Talija s moje lijeve strane. "Ma što to radiš?" Prije nego što ona stigne do mene, strijela joj eksplodira pred nogama i žuti dim počne kuljati oko njezine ekipe. Počnu kašljati i gušiti se. Osjetim smrad plina s druge strane šume - grozan smrad sumpora. "Nije pošteno!" prokrklja Talija. "Prdljive strijele su nesportske!" Ustanem i opet potrčim. Još samo nekoliko metara do rijeke i pobijedio sam. Nove strijele mi fijuču oko ušiju. Lovkinja se pojavi niotkuda i zamahne nožem prema meni ali ja je izbjegnem i nastavim trčati. Čujem viku s druge strane rijeke. Beckendorf i Nico trče prema meni. Pomislim da trče kako bi me dočekali, ali tad vidim da love nekoga - Zoe Beladonu, koja prema meni trči kao gepard i lako izmiče kamperima. A u rukama nosi našu zastavu. "Ne!" viknem i ubrzam.
Metar sam od vode kad Zoe preskoči na svoju stranu i još se, da bude ljepše, zabije u mene. Lovkinje klikću dok se obje ekipe okupljaju kraj potoka. Hiron se pojavi iz šume, smrknuta lica. Nosi braću Stoll na leđima, a čini se da su obojica dobila gadan udarac u glavu. Connoru Stollu dvije strijele vire iz kacige kao antene. "Lovkinje su pobijedile!" objavi Hiron bez imalo užitka. A onda promrmlja: "Pedeset šesti put zaredom." "Perzeju Jacksone!" vikne Talija i zatutnji prema meni. Smrdi na trula jaja, a toliko je ljuta da po njezinu oklopu plešu plave iskre. Svi se stisnu i ustuknu zbog Egide. Meni treba sva moja snaga volje da se ne skvrčim pred njom. "Ma gdje ti je, bogova ti, bila PAMET? " zaurla ona. Stisnem šake. Već mi se dovoljno toga lošeg dogodilo tog dana. Ne treba mi još i ovo. "Zarobio sam zastavu, Talija!" Protresem njome pred njezinim licem. "Ugledao sam priliku i iskoristio je!" "DOŠLA SAM DO NJIHOVE BAZE!" vikne Talija. "Ali zastave više nije bilo. Da se ti nisi nepotrebno umiješao, pobijedili bismo." "Imala si ih previše za petama!" "O, znači, ja sam kriva?" "Nisam to rekao." "Aaaaa!" Talija me gurne, a mojim tijelom prođe strujni udar koji me odbaci tri metra unatrag u vodu. Nekim kamperima se presječe dah. Nekoliko lovkinja priguši smijeh. "Oprosti!" kaže Talija i poblijedi. "Nisam htjela—" U ušima mi zatutnji ljutnja. Iz rijeke šikne val, zabije se u Taliju i smoči je od glave do pete. Ustanem. "Aha", zarežim. "Ni ja nisam htio." Talija teško diše. "Dosta!" zapovijedi Hiron. Ali Talija uperi koplje u mene. "Bi li ti malo, Valoumni?" Nekako mi je okej kad mi Annabeth to kaže - ako ništa drugo, navikao sam se na to - ali nimalo mi nije fora što to čujem od Talije. "Hajde, dođi, šišarko!" Podignem Brzac, ali prije nego što se stignem obraniti, Talija vikne i munja se sjuri s neba, pogodi njezino kopije kao gromobran i zabije se meni u prsa. Naglo sjednem na zemlju. Osjećam miris paljevine; nekako mi se čini da je to moja odjeća. "Talija!" vikne Hiron. "Sad je dosta!" Ustanem i snagom volje podignem cijelu rijeku. Ona se uskovitla i podigne, stotine litara vode u golemom ledenom, žljebastom oblaku. "Percy!" molećivo će Hiron. Spremim se to baciti na Taliju, ali tad ugledam nešto u šumi. Istodobno ostanem bez ljutnje i koncentracije. Voda pljusne natrag u korito. Talija se toliko iznenadi da se okrene kako bi vidjela što ja to gledam. Netko... nešto se približava. To nešto je umotano u mutnu zelenu maglu, ali kad nam se približi, lovkinjama se otme uzdah. "To je nemoguće", kaže Hiron. Nikad ga nisam čuo tako usplahirenog. "Ono... nikad nije sišlo s tavana. Nikad." No ipak, sasušena mumija koja sadrži Proročište polako se dovuče i stane usred okupljenih. Maglica se mota oko naših nogu, dajući snijegu boležljivu nijansu zelene boje. Nitko od nas ne usuđuje se pomaknuti. A onda njezin glas prosikće u mojoj glavi. Očito ga svi mogu čuti jer nekolicina njih rukama zaklopi uši. Ja sam duh Delfija, kaže glas. Objavljivačica proročanstava Feba Apolona, što ubi moćnog Pitona.
Proročište me pogleda hladnim, mrtvim očima. A nakon toga se, nema nikakve sumnje, okrene prema Zoe Beladoni. Priđi, tražiteljice, i pitaj. Zoe proguta knedlu. "Što moram učiniti da bih pomogla božici?" Usta Proročišta se otvore i iz njih prokulja zelena maglica. Vidim nejasan obris planine i neku curu koja stoji na ogoljenom vrhu. To je Artemida, ali je umotana u lance, pričvršćena za stijenu. Kleči, ruku podignutih kao da se brani od nekog napadača, i čini se da osjeća bolove. Proročište progovori: Petero će na zapad, božici u okovima U zemlji bez kiše nestat će jedan medu njima Trepet Olimpa put će im pokazati Kamperi i lovkinje zajedno neće zakazati Titanove kletve treba izdržat' muke Netko će stradat od roditeljske ruke. A onda se pred našim očima maglica zakovitla i poput velike zelene zmije vrati se u usta mumije. Proročište sjedne na kamen i sjedi nepomično kao što je sjedilo na tavanu, kao da bi kraj ovog potoka moglo sjediti stotinu godina.
Mrze me svi osim konja Proročište je moglo biti bar tako dobro da se samo vrati na tavan. Umjesto toga, odabrali su mene i Grovera da je odnesemo. Mislim da nas nisu odabrali zato što smo najpopularniji. "Pazi joj glavu!" upozori me Graver dok smo se penjali stepenicama. Ali već je bilo prekasno. Bum! Opalio sam mumificiranim licem po okviru stropnih vrata i podigla se prašina. "O, čovječe." Spustim je i provjerim štetu. "Jesam li što slomio?" "Ne znam", prizna Grover, Podignemo je gore i posjednemo na tronožac, obojica zapuhana i oznojena. Tko bi rekao da mumija može biti tako teška! Pretpostavio sam da mi se neće htjeti obratiti i imao sam pravo. Laknulo mi je kad smo napokon otišli odande i zalupili tavanskim vratima. "E," kaže Grover, "to je bilo bljak." Znao sam da pokušava biti vedar zbog mene, ali ja sam i dalje jako potišten. Cijeli kamp će se ljutiti na mene zato što su nas zbog mene pobijedile lovkinje, a sad je tu još i novo proročanstvo Proročišta. To je bilo kao da se duh Delfija osobito potrudio isključiti me iz svega toga. Ignorirala je moje pitanje i hodala osamsto metara kako bi razgovarala sa Zoe. I usto nije rekla ništa, nije dala ni najmanji trag, o Annabeth. "Što će Hiron učiniti?" pitam Grovera. "Kad bih bar to znao!" Zamišljeno se zagleda kroz prozor na drugom katu u snijegom prekrivene brežuljke. "Htio bih biti ondje negdje." "U potrazi za Annabeth?“ On se prvo s mukom usredotoči na mene. A onda pocrveni. "Aha, da. I to. Naravno."' "Zašto?" pitam. "Na što si ti mislio? " Nelagodno lupne kopitom o kopito. "Ma ono nešto što je mantikora rekao, ono Velikome meškoljenju. Ne mogu, a da se ne zapitam... ako se sve te drevne sile bude, možda... možda nisu sve one zle." "Misliš na Pana." Osjetim se nekako sebično jer sam potpuno zaboravio na Groverovu životnu ambiciju. Bog prirode je nestao prije dvije tisuće godina. Govorka se da je umro, ali satiri to ne vjeruju. Odlučni su u tome da ga nađu. Uzalud ga traže već stoljećima, a Grover je siguran da će baš on uspjeti. Ove godine, kad je Hiron svim satirima dao hitan zadatak da traže mješance, Grover nije mogao nastaviti svoju potragu. To ga sigurno izluđuje. "Pustio sam da se trag ohladi", kaže. "Osjećam nekakav nemir, kao da mi je promaklo nešto jako važno. On je negdje živ. Osjećam to." Ne znam što bih rekao. Poželim ga ohrabriti, ali ne znam kako. Moj optimizam je prilično zgažen ondje u šumi, zajedno s našim nadama da ćemo zarobiti zastavu. Prije nego što stignem odgovoriti, Talija se zaleti uza stepenice. Sad me i službeno više ne gleda, ali pogleda Grovera i kaže: "Reci Percyju da se dovuče dolje." "Zašto?" pitam. "Je li on to nešto rekao?" upita Talija Grovera. "Ovaj, pitao je zašto." "Dioniz je sazvao vijeće predvodnika bungalova kako bismo razgovarali o proročanstvu", kaže ona. "Nažalost, to uključuje Percyja." Vijeće se okupilo oko stola za ping-pong u sobi za rekreaciju. Dioniz mahne rukom i opskrbi nas grickalicama: sirom za mazanje, krekerima i s nekoliko boca crnog vina. Tad ga Hiron
podsjeti na to da je vino među pićima koja su mu zabranjena te da je većina nas maloljetna. Gospodin D uzdahne. Pucne prstima i vino se pretvori u kolu bez šećera. Ni to nitko ne pije. Gospodin D i Hiron (u svom invalidskom obličju) sjede s jedne strane stola. Zoe i Bianca di Angelo (koja je postala nešto kao Zoeina osobna asistentica) s druge su strane. Talija, Grover i ja sjedimo zdesna, a drugi vođe bungalova, Beckendorf, Silena Beauregard i braća Stoll su slijeva. I Aresova djeca su trebala poslati predstavnika, ali svima njima su (slučajno) lovkinje polomile udove u igri zarobljavanja zastave. Odmaraju se u ambulanti. Zoe sastanak počne u pozitivnom tonu. "Ovo je besmisleno." "Sir za mazanje!" uzdahne Grover. Počne grabiti krekere i loptice za ping-pong te ih mazati sirom. "Nemamo vremena za razgovor", nastavi Zoe. "Naša božica nas treba. Lovkinje moraju odmah krenuti." "I poći kamo?" pita Hiron. "Na zapad!" kaže Bianca. Nevjerojatno je koliko se promijenila u tih samo nekoliko dana provedenih s lovkinjama. Tamna kosa joj je sad spletena kao Zoeina, tako da joj se sad čak vidi lice. Ima malo pjegica po nosu, a njezine oči me po nečem podsjećaju na neku slavnu osobu, ali ne mogu se sjetiti koju. Izgleda kao da je išla u teretanu, a lice joj blago svjetluca, kao i ostalim lovkinjama, kao da se tuširala tekućom mjesečinom. "Čuli ste proročanstvo. Petero će na zapad, božici u okovima. Možemo odabrati pet lovkinja i poći." "Da", složi se Zoe. "Artemidu drže kao taoca! Moramo je naći i osloboditi." "Nešto ti je promaklo, kao i uvijek", kaže Talija. "Kamperi i lovkinje zajedno neće zakazati. To bismo trebali učiniti zajedno." "Ne!" kaže Zoe. "Lovkinjama vaša pomoć potrebita nije." "Nije potrebna", zareži Talija. "Nitko već, ono, tristo godina ne govori potrebita nije, Zoe. Daj se malo informiraj." Zoe oklijeva, kao da pokušava tu rečenicu formirati kako treba. "Nije potrebna. Vaša pomoć nam nije potrebna." Talija zakoluta očima. "Ma zaboravi." "Bojim se da proročanstvo kaže da trebate našu pomoć", kaže Hiron. "Kamperi i lovkinje moraju surađivati." ''Moraju li?" razmišlja naglas gospodin D, okrećući kolu bez šećera pod nosom kao da ima osobito fini buke. "Nestat će netko. Netko će stradat'. To zvuči prilično gadno, zar ne? Što ako zakažete zato Što pokušavate surađivati? " ''Gospodine D," uzdahne Hiron, "uza sve dužno poštovanje, na čijoj ste vi strani?" Dioniz podigne obrve. "Oprosti, dragi moj kentaure. Samo pokušavam pomoći." "Trebali bismo surađivati", kaže Talija tvrdoglavo. "Ni meni se to ne sviđa, Zoe, ali znaš kakva su proročanstva. Želiš se boriti protiv toga?" Zoe složi grimasu, ali vidim da na to Talijino nema što reći. "Ne smijemo čekati", upozori Hiron. "Danas je nedjelja. Sljedeći petak, dvadeset prvi prosinca, zimski je solsticij." "O, kakvo veselje", promrmlja Dioniz. "Još jedan dosadni godišnji sastanak." "Artemida mora prisustvovati solsticiju", kaže Zoe. "Ona je jedna od najglasnijih u vijeću kad je riječ o poduzimanju nečega protiv Kronovih podanika. Ako nje ne bude, bogovi ništa neće odlučiti. Izgubit ćemo još jednu godinu priprema za rat." "Želiš reći da se bogovi teško dogovaraju oko toga da nešto učine zajedno, mlada damo?" pita Dioniz. "Da, gospodaru Dionize." Gospodin D kimne. ''Samo provjeravam. Imaš pravo, naravno. Nastavi."
''Moram se složiti sa Zoe", kaže Hiron. "Artemidina prisutnost na zimskom vijećanju je ključna. Imamo samo tjedan dana da je nađemo. I što je možda još važnije: moramo naći čudovište koje je lovila. A sad moramo odlučiti tko će poći u tu potragu." "Tri i dvoje", kažem. Svi me pogledaju. Čak me i Talija zaboravi ignorirati. "Trebalo bi nas biti petero", kažem i osjećam se nelagodno zbog svih tih pogleda. "Tri lovkinje, dvoje iz Kampa mješanaca. To je više nego pošteno." Talija i Zoe se pogledaju. "Pa", kaže Talija. "To ima smisla." Zoe zastenje. "Ja bih radije povela sve lovkinje. Trebali bismo biti brojniji." "Slijedit ćete trag božice", podsjeti je Hiron. "Brzo ćete se kretati. Nema sumnje da je Artemida slijedila miris tog rijetkog čudovišta, koje god ono bilo, u smjeru zapada. I vi ćete to morati učiniti. Proročanstvo je bilo jasno: Trepet Olimpa put će im pokazati. Što bi tvoja gospodarica rekla? Previše lovaca zametne trag. Mala skupina je najbolja." Zoe uzme reket za ping-pong u ruku i proučava ga kao da razmišlja koga bi prvog tresnula njime. "To čudovište - taj trepet Olimpa. Mnogo godina sam lovila zajedno s gospom Artemidom, a ipak ne znam kakva bi to zvijer trebala biti." Svi pogledaju Dioniza, pretpostavljam zato što je on jedini prisutni bog, a bogovi bi trebali svašta znati. On lista časopis o vinima, ali podigne pogled kad svi utihnu. "Pa ne gledajte mene. Ja sam mladi bog, sjećate se? Ne znam ja sva ta drevna čudovišta i prašnjave Titane. Na zabavama nije ugodno razgovarati o njima." "Hirone," kažem, "ne znaš koje bi to čudovište moglo biti?" Hiron napući usne. "Imam nekoliko ideja, a ni jedna nije dobra. I ni jedna nema smisla. Tifon bi, na primjer, odgovarao tom opisu. On je zbilja bio trepet Olimpa. Ili morsko čudovište Ketos. Ali ako se ijedno od njih uskomešalo, znali bismo to. Oni su morska čudovišta veličine nebodera. Tvoj otac Posejdon već bi objavio uzbunu. Bojim se da bi to čudovište moglo biti malo neočekivanije. Možda još i moćnije." "To je baš gadna opasnost s kojom ste se suočili", kaže Connor Stoll. (Sviđa mi se kako je rekao vi, a ne mi.) "Zvuči kao da će najmanje dvoje od tih petero poginuti." "U zemlji bez kiše nestat će netko među njima", kaže Beckendorf. "Na vašemu mjestu klonio bih se pustinje." Drugi promumljaju u znak slaganja s njim. "I Titanove kletve treba izdržat' muke", kaže Silena. "Što bi to moglo značiti?" Vidim kako se Hiron i Zoe nervozno pogledaju, ali o čemu god da razmišljaju, to ne podijele s nama. '"Netko će stradat' od roditeljske ruke", kaže Grover između dva griza sira za mazanje i loptica za ping-pong. "Kako je to moguće? Koga bi ubio njegov roditelj?" Oko stola zavlada teška tišina. Pogledam Taliju i zapitam se razmišlja li ona o čemu i ja. Prije nekoliko godina Hiron je čuo proročanstvo o idućem djetetu nekoga od velike trojke - Zeusa, Posejdona ili Hada - kad ono napuni šesnaest godina. Navodno će to dijete donijeti odluku koja će zauvijek spasiti ili uništiti bogove. Zbog toga je velika trojka poslije Drugog svjetskog rata prisegnula da više neće raditi djecu. Ali Talija i ja smo se svejedno rodili i sad se oboje približavamo šesnaestoj godini. Prisjetim se prošlogodišnjeg razgovora s Annabeth. Pitao sam je zašto me, ako sam potencijalno tako opasan, bogovi jednostavno ne unište. Neki bogovi bi te voljeli uništiti, rekla mi je tada. Ali boje se zamjeriti Posejdonu. Može li se olimpski roditelj okrenuti protiv svog mješanačkog djeteta? Bi li katkad bilo jednostavnije jednostavno ga pustiti da umre? Ako se ikoji mješanac mora brinuti zbog toga,
tad smo to Talija i ja. Zapitam se jesam li ipak trebao Posejdonu poslati onu kravatu s uzorkom školjaka za Dan očeva. "Bit će smrti", kaže Hiron. "To znamo." "O, baš dobro!" kaže Dioniz. Svi ga pogledaju. On nedužno podigne pogled sa stranice časopisa Ljubitelj vina. "A, Pinot Noir se vraća. Ne obraćajte pažnju na mene." "Percy ima pravo", kaže Silena Beauregard. "Dvoje kampera mora poći." "Aha, tako", kaže Zoe sarkastično. "A pretpostavljam da se ti želiš dobrovoljno javiti?" Silena pocrveni. "Nikamo ja ne idem s lovkinjama. Ne gledaj mene!" "Afroditina kći ne želi da je gledaju", prezirno će Zoe. "Što bi ti mati kazala?" Silena se počne dizati sa stolice, ali je braća Stoll gurnu natrag. "Prestanite", kaže Beckendorf. On je krupan tip još krupnijega glasa. Ne govori mnogo, ali kada govori, najčešće ga slušaju. ''Počnimo s lovkinjama. Koje tri idu?" Zoe ustane. "Idem ja, naravno. I povest ću Febu. Ona nam je najbolja tragačica." "Krupna cura koja voli udarati u glavu?" pita Travis Stoll oprezno. Zoe kimne. "Ona koja me pogodila strijelama u kacigu?" doda Connor. "Da", obrecne se Zoe. "Zašto?" "O, ma ništa", kaže Travis. "Samo imamo majicu za nju iz trgovine u kampu. Podigne veliku srebrnu majicu na kojoj piše: ARTEMIDA, BOŽICA MJESECA, LOVAČKA TURNEJA 2002., a ispod toga je golemi popis nacionalnih parkova i slično. To je kolekcionarski primjerak. Svidjela joj se. Hoćeš li joj je dati?" Znam da Stollovi nešto smjeraju. Uvijek je tako. Ali očito ih Zoe ne poznaje tako dobro kao ja. Samo uzdahne i uzme majicu. "Kao što sam rekla, povest ću Febu. I voljela bih da pođe Bianca." Bianca je šokirano pogleda. "Ja? Ali... ja sam tako nova. Ne bih vam mogla pomoći." "Snaći ćeš se ti", inzistira Zoe. "Boljeg načina da se istakneš nema." Bianca zatvori usta. Pomalo mi ju je žao. Sjećam se svoje prve potrage kad sam imao dvanaest godina. Osjećao sam se totalno nespremno. Malo počašćeno, možda, ali jako nezadovoljno i itekako uplašeno. Zaključio sam da se slične misli sad sigurno motaju Bianci po glavi. "A kamperi?" pita Hiron. Pogleda me u oči, ali ne znam o čemu razmišlja. "Ja!" Grover ustane tako naglo da tresne o stol za ping-pong. Obriše mrvice krekera i komadiće loptica za ping-pong s krila. "Sve da bih pomogao Artemidi!" Zoe nabora nos. "Ne bih rekla, satiru. Ti čak nisi ni mješanac." "Ali jest kamper", kaže Talija. "I ima satirska osjetila i šumsku magiju. Možeš li već odsvirati tragačku melodiju, Groveru?" "Naravno!"' Zoe se pokoleba. Ja ne znam što je tragačka melodija, ali Zoe očito misli da je to nešto dobro. "Onda dobro", kaže Zoe. "A drugi kamper?" "Idem ja." Talija ustane i osvrne se, izazivajući bilo koga da joj se usprotivi. E sad, možda moje poznavanje matematike i nije nešto. Ali iznenada mi sine da smo već došli do broja pet, a ja nisam u toj skupini. "Hej, čekajte malo", kažem. "I ja želim poći." Talija ništa ne kaže. Hiron me i dalje proučava tužnim pogledom. "O", kaže Grover, iznenada svjestan problema. "Hej, da, zaboravio sam! Percy mora ići. Nisam mislio... Ostat ću. Percy bi trebao poći umjesto mene." "Ne može", kaže Zoe. "Dječak je. Neću da lovkinje putuju s dječakom." "Ovamo ste doputovale sa mnom", podsjetim je. "To je bio kratkoročan hitan slučaj i to je bila zapovjedila božica. Neću proći pola svijeta i suočiti se s mnogim opasnostima u pratnji dječaka." "A što je s Groverom?" pitam ja nju.
Zoe odmahne glavom. "On se ne broji. On je satir. Zapravo i nije dječak." "Ej!" pobuni se Grover. "Ja moram poći", kažem. "Moram biti u ovoj potrazi." "Zašto?" pita Zoe. "Zbog prijateljice ti Annabeth?" Osjetim kako se rumenim. Mrzim što svi zure u mene. "Ne! Mislim, djelomično da. Ali osjećam kao da bih trebao poći!" Nitko ne ustane u moju obranu. Gospodin D izgleda kao da se dosađuje i čita časopis. Silena, braća Stoll i Beckendorf zure u stol. Bianca me sažaljivo gleda. "Ne!" kaže Zoe odlučno, "inzistiram na tome. Povest ću satira ako moram, ali neću povesti muškog junaka." Hiron uzdahne. "To je potraga za Artemidom. Lovkinje bi trebale imati pravo odobriti svoje pratitelje." U ušima mi zvoni kad ponovno sjednem. Znam da me Grover i još neki gledaju suosjećajno, ali ne mogu ih pogledati u oči. Samo sjedim ondje dok Hiron zaključuje sastanak. "Dakle, neka tako bude", kaže on. "Talija i Grover će ići sa Zoe. Biancom i Febom. Morate poći s prvim svjetlom. I neka bogovi—" baci pogled na Dioniza - "uključujući prisutne, nadajmo se - budu uz vas." Te noći ne dođem na večeru, što je bila pogreška jer me Hiron i Grover dođu tražiti. "Percy, jako mi je žao!" kaže Grover i sjedne kraj mene na ležaj. "Nisam znao da bi one - da bi ti - časna riječ!" Počne šmrcati i zaključim da će, ako ga ne umirim, početi ridati ili žvakati moj madrac. Ima običaj jesti nežive predmete kad je uzrujan. "U redu je", lažem. "Zbilja. Nema veze." Groveru se trese donja usna. "Nisam ni razmišljao... usredotočio sam se na spašavanje Artemide. Ali, obećavam, posvuda ću tražiti Annabeth. Ako je budem mogao naći, naći ću je." Kimnem i pokušavam zanemariti veliki krater koji mi se otvara u prsima. "Groveru," kaže Hiron, "mogu li ja malo razgovarati s Percyjem?" "Naravno", prošmrca on. Hiron pričeka. "O", kaže Grover. "Nasamo. Naravno, Hirone." Pogleda me tužno. "Vidiš? Nitko ne želi jarca." Otkasa kroz vrata, ispuhujući nos u rukav. Hiron uzdahne i klekne na svoje konjske noge. "Percy, ne pretvaram se da razumijem proročanstva." "Aha", kažem. "Pa, možda je to zato što su besmislena." Hiron baci pogled na izvor slane vode koji klokoće u kutu prostorije. "Talija ne bi bila moj prvi izbor za odlazak u ovu potragu. Previše je nagla. Reagira bez razmišljanja. Previše je sigurna u sebe." '"Bi li odabrao mene?" ''Iskreno, ne bih", kaže on. "Ti i Talija ste vrlo slični." "Baš ti hvala." On se osmjehne. "Razlika je u tome što si ti manje samouvjeren od Talije. To može bili dobro i loše. Ali jedno mogu reći: oboje zajedno možete biti opasni." ''Mogli bismo to riješiti" "Kao što ste to riješili danas kraj potoka?" Ne odgovorim mu. Jedan nula za njega. "Možda je tako najbolje", naglas razmišlja Hiron. "Moći ćeš otići kući majci za blagdane. Ako te zatrebamo, možemo te pozvati." "Aha", kažem. "Možda." Izvučem Brzac iz džepa i stavim ga na noćni ormarić. Čini se da ću se njime koristiti samo za pisanje božičnih čestitki.
Kad vidi olovku, Hiron učini grimasu. "Pa nije ni tako čudno što Zoe ne želi da pođeš s njima. Ne dok imaš to oružje." Ne razumijem što želi reći. A onda se sjetim nečega što mi je rekao prije mnogo vremena, kad mi je dao taj čarobni mač: Ima dugu i tragičnu povijest u koju sad ne moramo ulaziti. Poželim ga pitati o tome, ali on tada izvuče zlatnu drahmu iz svojih bisaga i dobaci mi je. "Nazovi majku, Percy. Javi joj da se ujutro vraćaš kući. I, ovaj, ako ti to što znači, malo je nedostajalo da se i ja prijavim za ovu potragu. I pošao bih, da nije onog posljednjeg retka." "Netko će stradat' od roditeljske ruke. Aha." Ne moram ni pitati. Znam da je Hironov tata Kron, zli vladar Titana glavom i bradom. Taj redak bi imao savršenog smisla kad bi Hiron pošao u potragu. Kronu nije stalo ni do koga, uključujući njegovu vlastitu djecu. "Hirone", kažem. "Ti znaš kakva je to Titanova kletva, zar ne?" Lice mu se zamrači. Načini kandžu nad srcem i baci ruku naprijed - drevna gesta obrane od zlih uroka. "Nadajmo se da proročanstvo ne znači ono što ja mislim. A sad laku noć, Percy. Doći će tvoje vrijeme. Uvjeren sam u to. Nema potrebe za žurbom." Rekao je tvoje vrijeme onako kako ljudi kažu kad misle tvoja smrt. Ne znam misli li Hiron tako, ali zbog njegova pogleda me strah to pitati. Stojim na izvoru slane vode, trljam Hironov novčić u ruci i pokušavam smisliti što ću reći mami. Zbilja nisam bio raspoložen za to da mi još neka odrasla osoba kaže da je u ovom trenutku najbolje ne činiti ništa, ali zaključim da moja mama ipak zaslužuje biti ukorak sa zbivanjima. Nakon nekog vremena duboko uzdahnem i ubacim novčić. "O, božice, prihvati moj dar." Maglica zatreperi. Svjetlost iz kupaonice taman je dovoljna da bi nastala blijeda duga. "Pokaži mi Sally Jackson", kažem. "Na Manhattanu." I u izmaglici vidim prizor koji ne očekujem. Moja mama sjedi za našim kuhinjskim stolom s nekim... tipom. Histerično se smiju. Između njih je velika hrpa udžbenika. Muškarac ima, ne znam, trideset i nešto godina, odužu prosijedu kosu i smeđi sako preko crne majice. Izgleda kao glumac - kao tip koji bi na televiziji mogao glumiti policajca na tajnom zadatku. Previše sam šokiran da bih išta rekao, a srećom, mama i taj tip su previše zauzeti smijanjem da bi primijetili moju Iris-poruku. Tip kaže: "Sally, za krepat si. Želiš li još malo vina?" "A, ne bih smjela. Ali ti samo daj ako želiš." "Zapravo, trebao bih na tvoj zahod. Smijem li?" "Niz hodnik", kaže ona, trudeći se suzdržati od smijeha. Taj glumac se osmjehne, ustane i ode. "Mama!" kažem. Ona skoči tako jako da zamalo sruši udžbenike sa stola. Tad se napokon usredotoči na mene. "Percy! O, dušo! Je li sve u redu?" "Što radiš?" pitam ja nju. Ona trepne. "Domaću zadaću." A onda kao da shvati smisao izraza na mom licu. "O, dušo, pa to je samo Paul - ovaj, gospodin Blofis. Na mom je seminaru pisanja." "Gospodin Blefer?" "Blofis. Brzo će se vratiti. Reci mi što nije u redu" Uvijek zna kad nešto nije u redu. Kažem joj za Annabeth. I sve ostalo, ali sve se uglavnom svede na Annabeth. Oči moje majke napune se suzama. Vidim da se jako trudi ostati pribrana zbog mene. "O, Percy..." '"Aha. I tako mi kažu da ja ništa ne mogu učiniti. Čini se da ću doći kući." Ona prevrće olovku medu prstima. "Percy, koliko god ja želim da se vratiš kući—" uzdahne kao da je ljuta na sebe - "koliko god želim da ne budeš u opasnosti, želim da nešto shvatiš. Moraš učiniti sve što misliš da moraš."
Zurim u nju. "Kako to misliš?" "Mislim, vjeruješ li zbilja, duboko u duši, da moraš pomoći u njezinu spašavanju? Misliš li da je to ispravno? Jer o tebi sigurno znam jedno, Percy. Srce ti uvijek govori dobro. Slušaj ga." "Ti mi... kažeš da pođem?" Moja majka napući usne. "Kažem ti da... već si pomalo prestar da bih ti ja govorila što da radiš. Kažem ti da ću stati uz tebe, čak i ako je to što odlučiš učiniti opasno. Ne mogu vjerovati da ovo govorim." "Mama—" Čujem puštanje vode na zahodu u našem stanu. "Nemam puno vremena", kaže moja mama. "Percy, što god da odlučiš, volim te. I znam da ćeš učiniti ono što je najbolje za Annabeth." "Kako možeš biti tako sigurna?" "Jer bi ona isto to učinila za tebe." Tim riječima, moja mama mahne rukom preko izmaglice i veza se prekine, a meni za kraj u glavi ostane slika njezina novog prijatelja gospodina Blefera koji joj se osmjehuje. Ne sjećam se kad sam zaspao, ali sjećam se sna. Opet sam u goloj spilji, strop je težak i nizak nada mnom. Annabeth kleči pod težinom tamne mase, kao pod gomilom stijena. Previše je umorna čak i da bi dozivala. Noge joj se tresu. Znam da svaki tren može ostati bez snage i da će se strop spilje srušiti na nju. "Kako je naša smrtna gošća? " zatutnji muški glas. To nije Kron. Kronov glas je hrapav i metalan, kao nož koji struže po kamenu. Već sam puno puta čuo kako me zaziva u snovima. Ovaj glas je dublji i mutniji, kao bas-gitara. Od njegove siline vibrira tlo. Luke izađe iz sjene. Otrči do Annabeth, klekne kraj nje, a onda pogleda nevidljivog čovjeka. "Polako kopni. Moramo se požuriti." Licemjer. Kao da je njemu stalo do nje. Duboki glas se zasmijulji. Pripada nekome u sjeni na rubu moga sna. A onda teška ruka gurne nekoga na svjetlo - Artemidu - ruku i nogu vezanih lancima od božanske bronce. Zastane mi dah. Njezina srebrna haljina je poderana i visi u dronjcima. Lice i ruke su joj porezani na više mjesta i krvari lihor, zlatnu krv bogova. "Čula si dječaka", kaže muškarac u sjeni, "Odluči se!" U Artemidinim očima bljesne bijes. Ne shvaćam zašto jednostavno ne raskida lance snagom volje ili nestane, ali čini se da ne može. Možda je u tome sprječavaju lanci ili neka magija u toj mračnoj, groznoj spilji. Božica pogleda Annabeth, a na licu joj se sad pojave zabrinutost i zaprepaštenost. "Kako se usuđujete ovako mučiti djevu!" "Ubrzo će umrijeti", kaže Luke. "Možeš je spasiti." Annabeth se pobuni jedva čujnim glasom. Moje srce kao da netko veže u čvor. Poželim potrčati prema njoj, ali se ne mogu pomaknuti. "Oslobodi mi ruke", kaže Artemida. Luke izvadi svoj mač, Onaj koji grize s leđa. Jednim vještim potezom raskine lisičine na božici. Artemida potrči prema Annabeth i preuzme njezin teret na svoja ramena. Annabeth se sruši na pod i ostane ležati i drhtati. Artemida posrne u nastojanju da podupre težinu crnih stijena. Čovjek u sjeni se zasmijulji. "Jednako si predvidljiva koliko te lako pobijediti, Artemido." "Iznenadio si me", kaže božica, napinjući se pod teretom. "To se neće ponoviti." "Zbilja neće" kaže muškarac "Sad sam te zauvijek maknuo s puta! Znao sam da se nećeš moći oduprijeti potrebi da pomogneš mladoj djevi. To ti je, na koncu, specijalnost, draga moja." Artemida zastenje. "Nemaš nimalo milosti, svinjo."
"Tu se", kaže muškarac, "možemo složiti. Luke, sad možeš ubiti curu." "Ne! " vikne Artemida. Luke oklijeva. "Ona - ona bi još mogla biti korisna, gospodine. Kao dodatni mamac." "Ma! Zbilja to vjeruješ?" "Da, Generale. Doći ce po nju. Siguran sam." Muškarac razmisli o tome. "Onda je zmajinje mogu ovdje čuvati. Pod pretpostavkom da neće umrijeti od ozljeda, možeš je održavati na životu do zimskog solsticija. Poslije toga će, ako naša žrtva pođe po planu, njezin život biti bezvrijedan. Život svih smrtnika bit će bezvrijedan." Luke podigne Annabethino nepomično tijelo i odnese je dalje od božice. "Nikad nećeš naći čudovište koje tražiš", kaže Artemida. "Plan će ti propasti." "Kako malo ti znaš, mlada moja božice", kaže muškarac u sjeni. "U ovom trenutku tvoje drage pratilje kreću u potragu za tobom. Doći će mi ravno u ruke. A sad se ispričavam, čeka nas dalek put. Moramo dočekati tvoje lovkinje i potruditi se da im potraga bude... puna izazova." Muškarčev smijeh odzvanja u tmini, izazivajući takvo podrhtavanje tla da se čini kako će se cijeli strop urušiti. Naglo se probudim. Siguran sam da sam čuo glasno udaranje. Osvrnem se po bungalovu. Vani je mračno. Slani izvor još klokoće. Ne čujem ništa osim hukanja sove u šumi i udaljenih valova na žalu. Obasjanu mjesečinom, na noćnom stoliću vidim Annabethinu kapu s logotipom New York Yankeesa. Zurim u nju na trenutak, a onda: BUM. BUM. Netko ili nešto nabija mi po vratima. Zgrabim Brzac i iskočim iz kreveta. "Tko je?" viknem. DUM. DUM. Došuljam se do vrata. Skinem poklopac s olovke, naglo otvorim vrata i nađem se licem u lice s crnim pegazom. "Oj, gazda! " Začujem njegov glas u glavi dok on klopoće dalje od oštrice mača. "Ne želim se pretvorili u konjski ražnjić! " Njegova crna krila rašire se u strahu, a vjetar koji podignu odbaci me korak unatrag. "Crni Jack!" kažem s olakšanjem, ali i malo iživcirano. "Kasno je!" Crni Jack zarže. "Ma nit' uopće nije, gazda. Pet ujutro je. Zašto uopće još spavaš? " "Koliko puta sam ti to rekao? Ne zovi me gazda." "Kako god ti kažeš, gazda. Ti si glavni. Ti si moj broj jedan. " Trljam san iz očiju i trudim se skriti svoje misli od pegaza. To je problem kad ste Posejdonov sin: budući da je stvorio konje od morske pjene, mogu razumjeti većinu jahaćih životinja, ali i one mogu razumjeti mene. U nekim slučajevima, kao u ovom Crnog Jacka, na neki me način prisvoje. Naime, Crni Jack je ljetos bio zatočen na Lukeovu brodu, dok nismo izazvali pomutnju koja mu je omogućila da pobjegne. Ja zbilja nemam neke velike zasluge za to, ozbiljno, ali Crni Jack je meni pripisao svoje spasenje. "Crni Jack," kažem, "ne bi smio izlaziti iz staje." "Ma kakva staja! Spava li Hiron u staji? " "Pa... ne." "Točno tako. Čuj, još jedan morski prijatelj treba pomoć. " "Opet?" "Aha. Rekao sam hipokampima da ću te dovesti. " Zastenjem. Svaki put kad se samo približim obali, hipokampi me mole da im pomognem oko njihovih problema. Nasukani kitovi, pliskavice ulovljene u ribarsku mrežu, sirene sa zanokticom - odmah me zovu pod vodu da im pomognem. "Dobro", kažem. "Evo me." "Ma nema boljeg od tebe, gazda."
"I ne zovi me gazda! " Crni Jack tiho zanjišti. To je možda smijeh. Okrenem se i pogledam svoj udobni krevet. Moj brončani štit još visi na zidu, ulubljen i neupotrebljiv. A na noćnom stoliću je Annabethina magična kapa Yankeesa. Impulzivno gurnem kapu u džep. Očito me već tada obuzeo predosjećaj da se dugo, dugo neću vratiti u svoj bungalov.
Dajem opasno obećanje Crni Jack me prenese do žala i moram priznati da je to baš fora. Jahanje na letećem konju, fijukanje nad valovima brzinom od sto pedeset na sat, s vjetrom u kosi i vodenom prašinom na licu - hej, pa to je puno bolje od skijanja na vodi. Ovdje. Crni Jack uspori i okrene se ukrug. Ravno dolje. "Hvala," Svalim se s njegovih leđa i upadnem u ledeno more. U zadnje dvije godine navikao sam se na izvođenje takvih ludorija. Pod vodom se mogu kretati gotovo kako želim, samo tako što morskim strujama mislima naredim da promijene smjer i nose me sa sobom. Pod vodom dišem bez problema, a odjeća mi se nikad ne smoči osim ako ja to ne želim. Stuštim se dolje u mrak. Osam, deset, dvanaest metara. Tlak mi nije neugodan. Nikad nisam pretjerao - pokušao doznati ima li granica dubina na koju mogu zaroniti. Znam da većina običnih ljudi ne može zaroniti dublje od šezdeset pet metara, a da ih to ne zgnječi kao limenku. Trebao bih biti i slijep ovako duboko u vodi noću, ali vidim toplinu živih bića i hladnoću struja. To je teško opisati. To nije kao običan vid, ali razaznajem gdje je što. Kako se približavam dnu, vidim tri hipokampa - konja s ribljim repom - kako plivaju ukrug oko prevrnute brodice. Hipokampe je lijepo gledali. Njihov riblji rep presijava se duginim bojama i fosforescentno svijetli. Griva im je bijela i galopiraju vodom kao što to čine uplašeni konji za vrijeme olujne grmljavine. Nešto ih je uznemirilo. Približim se i vidim u čemu je problem. Neki tamni obris - neka životinja - zavukao se napola pod prevrnutu brodicu i zapetljao se u ribarsku mrežu, jednu od onih velikih mreža koje na velikim kočaricama bacaju kako bi ulovili sve odjedanput. Mrzim ih. Već je dovoljno loše što tako potapaju pliskavice i dupine, ali tako katkada zahvate i poneku mitološku životinju. Kad se mreža zaplete, neki lijeni ribar jednostavno je presiječe i pusti ulovljene životinje da uginu. Ovo jadno stvorenje očito je tumaralo dnom longajlendskog tjesnaca i nekako se uspjelo zapetljati u mrežu ove potopljene ribarske brodice. Pokušalo je izvući se i samo se još beznadnije zapetljalo, pritom pomaknuvši i brodicu. I sad ta olupina, koja se oslanja o veliku stijenu, prijeti padom na zapetljanu životinju. Hipokampi uznemireno plivaju oko nje, želeći pomoći, ali ne znajući kako. Jedan pokušava pregristi mrežu, ali zubi hipokampa nisu smišljeni za griženje užeta. Hipokampi su vrlo jaki, ali nemaju ruke, i nisu baš (šššš!) previše pametni. "Oslobodite to, gospodaru! " kaže jedan hipokamp kad me vidi. I drugi mu se pridruže, tražeći od mene isto to. Doplivam bliže kako bih bolje pogledao zapetljano stvorenje. Isprva mi se učini da je to mladunče hipokampa. Nekoliko sam ih već bio spasio. Ali onda čujem neobičan zvuk, nešto čemu nema mjesta pod vodom: "Muuuuuu!" Priđem stvorenju i vidim da je to krava. Mislim... čuo sam za morske krave, ono, kao lamantine i slično, ali ovo je zbilja bila prava krava sa zmijskim stražnjim krajem. Prednji dio je tele - mladunče crne dlake, velikih, tužnih smeđih očiju i bijele njuške - a stražnji dio je crno-smeđi zmijasti rep sa krljuštima niz vrh i dno, kao golema jegulja. "Hej, maleni", kažem. "Odakle si ti došao?" Stvorenje me tužno pogleda. "Muuuu!" Ali ne razumijem njezine misli. Govorim samo konjski. "Ne znamo što je to, gospodaru", kaže jedan hipokamp. "Mnogo neobičnih stvorenja se uskomešalo. "
"Aha", kažem. "To sam čuo." Otklopim Brzac i mač mi izraste do pune dužine u ruci, a brončana oštrica svjetluca u mraku. Kravozmija pošizi i počne se žestoko koprcati u mreži, izbezumljenog pogleda. "Hej!" kažem. "Neću ti ništa! Samo me pusti da prerežem mrežu." Ali kravozmija se koprca i još više zapetljava. Brodica se počne naginjati, podižući mulj s dna mora i prijeteći da se sruši na kravozmiju. Hipokampi ržu u panici i bacakaju se po vodi, što nimalo ne pomaže. "Dobro, dobro!" kažem. Uklonim mač i počnem govoriti najblaže što mogu, kako bi hipokampi i kravozmija prestali paničariti. Ne znam je li moguće stradati od stampeda pod vodom, ali to ni ne želim doznati. "Sve je cool. Nema mača. Vidite? Smirene misli. Morska trava. Mama krava. Vegetarijanstvo." Sumnjam da kravozmija shvaća što govorim, ali reagira na ton moga glasa. Hipokampi su još kao na iglama, ali su prestali tako brzo kružiti oko mene. "Oslobodite je, gospodaru! " mole me. "Aha", kažem. "To ste mi već rekli. Razmišljam." Ali kako mogu osloboditi kravozmiju ako se ona (odlučio sam da je vjerojatno ženka) uspaniči kad vidi oštricu? Kao da je već prije vidjela mač i zna koliko je opasan. "Dobro", kažem hipokampima. "Želim da svi gurate točno onako kako vam kažem." Prvo počinjemo od brodice. Nije lako, ali uz pomoć tri konjske snage uspijemo pomaknuti olupinu tako da više ne prijeti padom na mladunče kravozmije. A onda prijeđem na mrežu, raspetljavajući je dio po dio, razdvajajući olovne utege i udice, povlačeći čvorove preko kopita kravozmije. To traje vječno - mislim, to je još gore od onoga kad sam morao raspetljati sve žice svog upravljača za videoigrice. Cijelo vrijeme govorim kravozmiji, objašnjavam da je sve u redu dok ona muče i jauče. "U redu je, Bessie", kažem. Ne pitajte me zašto sam je tako prozvao. To mi se jednostavno čini dobrim imenom za kravu. "Dobra krava. Krasna krava." Napokon uspijem maknuti mrežu i kravozmija jurne kroz vodu izvevši veseli salto. Hipokampi ržu od radosti. "Hvala, gospodaru! " "Muuuu!" Kravozmija me takne njuškom i pogleda krupnim smeđim očima. "Aha", kažem. "To je u redu. Dobra kravica. I tako... čuvaj se! " Što me podsjeti, koliko sam ja to dugo pod vodom? Najmanje sat vremena. Moram se vratiti u bungalov prije nego što Arg ili harpije otkriju da kršim povečerje. Sunem gore i probijem se na površinu. Crni Jack se iste sekunde sjuri dolje i namjesti vrat da se primim za njega. Podigne me uvis i odleti sa mnom prema obali. "Uspjeh, gazda? " "Aha. Spasili smo mladunče... nečega. Trajalo je sto godina. Zamalo da nisam stradao u stampedu." "Dobra djela su uvijek opasna, gazda. Spasio si moju bezvrijednu grivu, je li tako? " Ne mogu a da ne razmišljam o Annabeth iz svog sna, mlitavoj i beživotnoj u Lukeovim rukama. Ja tu spašavam mladunčad čudovišta, a ne mogu spasiti prijateljicu. Dok Crni Jack leti prema mom bungalovu, slučajno bacim pogled prema paviljonu za objede. Vidim neki lik - dječaka koji se skutrio iza grčkog stupa kao da se skriva od nekoga. To je Nico, ali još nije ni svanulo. Još ni blizu nije vrijeme doručka. Što radi ondje? Oklijevam na trenutak. Zadnje što mi treba jest da mi Nico opet govori o svojoj Mitomagiji. Ali nešto nije u redu. To mi je jasno po tome kako čuči ondje. "Crni Jack," kažem, "spusti me dolje, molim te. Kraj onog stupa. Zamalo to uprskam.
Penjem se stepenicama iza Nica. On me ne vidi. Iza stupa je i viri iza ugla, svu pozornost je usredotočio na prostor za objede. Dva metra sam od njega i spremam se pitati: Što radiš? vrlo glasno, kad shvatim da on to glumi Grovera: špijunira lovkinje. Čujem glasove - dvije cure razgovaraju za jednim stolom. U ovo bezbožno doba jutra? Mislim, osim ako nisi božica zore, valjda. Izvučem Annabethinu kapu iz džepa i navučem je. Ne osjećam se nimalo drukčije, ali kad podignem ruke, ne vidim ih. Nevidljiv sam. Došuljam se do Nica i prođem kraj njega. Ne vidim dobro cure u mraku, ali prepoznajem glasove: Zoe i Bianca. Zvuči kao da se svađaju. "To se ne može izliječiti", kaže Zoe. "Bar ne brzo." "Ali kako se to dogodilo?" pita Bianca. "Blesava šala", zareži Zoe. "Ta braća Stoll iz Hermesova bungalova. Kentaurova krv je kao kiselina. To svi znaju. Njome su pošpricali unutrašnji dio one majice na kojoj piše Lovačka turneja“ "To je grozno!" "Preživjet će," kaže Zoe. "ali bit će prikovana za krevet tjednima s groznim osipom. Nikako ne može poći s nama. Sad sve spada na me... i na te." "Ali proročanstvo", kaže Bianca. "Ako Feba ne može poći, samo nas je četvero. Morat ćemo odabrati još nekoga." "Nema vremena", kaže Zoe. "Moramo poći čim se razdani. Što znači odmah. Uostalom, proročanstvo je reklo da ćemo nekoga izgubiti." "U zemlji bez kiše," kaže Bianca, "ali to ne može biti ovdje." "Moglo bi biti", kaže Zoe, iako baš ne zvuči kao da to zbilja vjeruje. "Kamp ima magične granice. Ništa, čak ni kiša, ne može ući bez dopuštenja. Ovo bi mogla biti zemlja bez kiše." "Ali—" "Bianca, poslušaj me." Zoein glas je napet. "Ja... ja to ne mogu objasniti, ali imam neki predosjećaj da ne bismo smjele odabrati nikoga drugog. To bi bilo previše opasno. Tog nekog bi čekala sudbina gora od Febine. Ne želim da Hiron odabere nekog kampera kao našeg petog suputnika. A... ne želim riskirati život neke druge lovkinje." Bianca šuti. "Trebala bi Taliji ispričati ostatak svog sna." "Ne. To ne bi pomoglo." "Ali ako su tvoje sumnje u vezi s Generalom opravdane—" "Dade mi riječ da nećeš zboriti o tome", kaže Zoe. U glasu joj čujem veliku strepnju, "Ubrzo ćemo to doznati. A sada dođi. Zora rudi." Nico im se makne s puta. Brži je od mene. Dok cure trče niza stepenice, Zoe se zamalo zaleti u mene. Ukoči se i oči joj se suze. Ruka joj polako krene prema luku, ali joj Bianca tad kaže: "Upalilo se svjetlo u Velikoj kući. Brže!" I Zoe krene za njom dalje od paviljona. Znam o čemu Nico razmišlja. Duboko udahne i spremi se potrčati za sestrom, kad skinem kapu i kažem mu: "Čekaj" Zamalo se oklizne na skliskoj stepenici kad se naglo okrene i ugleda me. "Odakle si ti došao?" "Bio sam ovdje cijelo vrijeme. Nevidljiv." On nečujno usnama oblikuje riječ nevidljiv. "Je! Fora!" "Kako si znao da su Zoe i tvoja sestra ovdje?" On porumeni. "Čuo sam ih kad su prošle pokraj Hermesova bungalova. Ja ne... ne spavam dobro u kampu. Čuo sam korake i njihovo došaptavanje. Pa sam ih onda pratio." "I sad razmišljaš o tome da ih pratiš u potrazi", nagađam ja. "Kako si to znao?" "Zato što bih i ja, da je ona moja sestra, vjerojatno razmišljao kao ti. Ali ne možeš." Pogleda me prkosno. "Zato što sam premlad?"
"Zato što te neće pustiti. Ulovit će te i vratiti ovamo. I... da, zato što si premlad. Sjećaš se mantikore? Bit će još puno takvih. Još opasnijih. Neki junaci će umrijeti." Ramena mu se spuste. Premjesti se s noge na nogu. "Možda imaš pravo. Ali, ali ti možeš poći umjesto mene." "Molim?" "Možeš biti nevidljiv. Možeš poći!" "Lovkinje ne vole dečke", podsjetim ga. "Ako doznaju—" "Ne daj im da doznaju. Prati ih nevidljiv. Pazi na moju sestru! Moraš. Molim te?" "Nico—" "Ionako planiraš poći, ha?" Poželim reći ne. Ah, gleda me u oči, a ja mu ne mogu lagati. "Aha", kažem "Moram naći Annabeth. Moram im pomoći, čak i ako to ne žele." "Neću nikome reći", kaže on. "Ali moraš mi obećati da ćeš paziti na moju sestru." "To... to je veliko obećanje, Nico, na ovakvom putovanju. Uostalom, ima Zoe, Grovera i Taliju — " "Obećaj", inzistira on. "Dat ću sve od sebe, to obećavam." "Onda kreni!" kaže on. "Sretno!" To je suludo. Nisam se spakirao. Nemam ništa osim kape, mača i odjeće koju nosim na sebi. Jutros sam trebao poći kući na Manhattan. "Reci Hironu—" "Izmislit ću nešto." Nico se lukavo osmjehne. "To mi dobro ide. Idi!" Potrčim i stavim Annabethinu kapu. Kad se pojavi sunce, postanem nevidljiv. Dotrčim do vrha Brda mješanaca na vrijeme da vidim kako kamperski kombi nestaje niz seosku cestu, vjerojatno Arg vozi tragače u grad. Poslije toga će biti prepušteni sebi. Osjećam nalet grižnje savjesti, ali i gluposti. Kako bih trebao održavati korak s njima? Trčeći? A onda začujem lepetanje golemih krila. Crni Jack sleti kraj mene. Počne ležerno grickati buseniće trave koji vire iz leda. "Kad bih morao nagađati, gazda, rekao bih da trebaš konja za bijeg. Zainteresiran? " Knedla zahvalnosti zapne mi u grlu, ali uspijem nekako progrcati: "Aha. Poletimo."
Naučim uzgajati zombije Štos u letenju na pegazu usred dana je u tome da, ako niste oprezni, možete izazvati gadnu nesreću na autocesti za Long Island. Moram Crnog Jacka držati u oblacima, koji su, srećom, zimi vrlo nisko. Letimo medu njima i trudimo se ne izgubiti kombi Kampa mješanaca iz vida. A ako je na tlu hladno, u zraku je opako hladno i ledena kiša mi udara kožu. Poželim da sam ponio narančasto termalno donje rublje kakvo prodaju u trgovini u Kampu mješanaca, ali poslije priče s Febom i majicom natopljenom kentaurovom krvi više nisam siguran imam li povjerenja u njihove proizvode. Kombi nam dvaput izmakne iz vida, ali imam čvrst predosjećaj da će prvo otići na Manhattan, tako da nam nije teško opet im ući u trag. Promet je gust zbog blagdana i svega ostalog. Jutro je već poodmaklo kad stignu u grad. Sletim s Crnim Jackom blizu vrha Chryslerove zgrade i gledam kombi, očekujući da će stati kraj autobusnog stajališta, ali on samo produži dalje. "Kamo ih Arg vodi?" promrmljam. "O, ma ne vozi Arg, gazda", kaže mi Crni Jack. "Ona cura vozi. " "Koja cura?" "Ona lovkinja. S onom srebrnom krunom ili čime već u kosi. " "Zoe?" "Da, ta. Hej, gle! Prodavaonica krafna. Da skoknemo do nje? " Pokušam Crnom Jacku objasniti da bi, kad bismo proletjeli onuda, svi murjaci u prodavaonici dobili infarkt, ne bih rekao da me shvaća. U međuvremenu, kombi nastavi vijugati prema Lincolnovu tunelu. Nije mi palo na pamet da Zoe zna voziti. Mislim, ne izgleda kao da ima šesnaest godina. A opet, besmrtna je. Zapitam se ima li njujoršku vozačku dozvolu i, ako ima, koliko u njoj piše da ima godina. "Pa", kažem. "Hajdemo za njima." Spremimo se otisnuti od Chryslerove zgrade, kad Crni Jack uzbunjeno zarže i zamalo me zbaci. Nešto mi se kovrčavo penje nogom kao zmija. Posegnem za mačem, ali kad pogledam dolje, ne vidim zmiju. Loza - vinova loza - nikla je iz pukotina medu kamenim blokovima na zgradi. Omataju se oko nogu Crnog Jacka i sputavaju moje gležnjeve, tako da se ne možemo pomaknuti. "Ideš nekamo?" pita gospodin D. Naslanja se na zgradu levitirajući u zraku, dok mu trenirka od leopardova krzna i crna kosa vijore na vjetru. "Božanska frka! " vikne Crni Jack. "Vinopija! " Gospodin D iživcirano uzdahne. "Iduća osoba, ili konj, koja me nazove "vinopijom" završit će u boci Merlota!" "Gospodine D." Pokušavam govoriti smireno dok mi se loza i dalje omata oko nogu. "Što želite?" "O, što ja želim? Mislio si, možda, da besmrtni, svemoćni upravitelj kampa neće primijetiti da si otišao bez dopuštenja?" "Pa... možda." "Trebao bih te baciti s ove zgrade, bez konja, pa da vidim kako ćeš junački zvučati na putu prema dolje. " Stisnem šake. Znam da bih trebao šutjeti, ali gospodin D se sprema ubiti me ili osramoćenog poslati natrag u kamp, a ja ne mogu podnijeti nijednu od te dvije ideje. "Zašto me toliko mrzite? Što sam vam ja ikad učinio?" Grimizni plamenovi mu zaplešu u očima. "Junak si, dječače. Ne trebam drugi razlog."
"Moram poći u ovu potragu! Moram pomoći svojim prijateljima. To je nešto što vi ne možete shvatiti!" "Ovaj, gazda", kaže mi Crni Jack nervozno. "Budući da smo vezani lozom tristo metara u zraku, možda bi mogao bili malo ljubazniji" Vinova loza se još čvršće omota oko mene. Ispod nas se bijeli kombi sve više i više udaljava. Ubrzo će potpuno izmaknuti iz vida. "Jesam li ti kad pričao o Arijadni?" pita gospodin D. "O lijepoj mladoj princezi s Krete? I ona je voljela pomagati svojim prijateljima. Štoviše, pomogla je mladom junaku Tezeju, također Posejdonovu sinu. Dala mu je klupko magičnog konca koje mu je omogućilo da nađe izlaz iz labirinta. A znaš li kako ju je Tezej nagradio?" Poželim mu odgovoriti: Baš me briga! Ali ne vjerujem da bi to pomoglo da gospodin D svoju priču završi ranije. "Vjenčali su se", kažem. "I živjeli sretno do smrti. Kraj." "Ne baš. Tezej je rekao da će se oženiti njome. Odveo ju je na svoj brod i zaplovili su prema Ateni. Na pola puta, na otočiću Naksosu - kako to smrtnici kažu danas? - nogirao ju je. Zatekao sam je ondje, znaš? Samu. Slomljena srca. Plakala je kao ljuta godina. Svega se odrekla, ostavila je sve u svom životu kako bi pomogla zgodnome mladom junaku koji ju je odbacio kao poderanu sandalu." "To nije u redu", kažem "Ali to se dogodilo prije nekoliko tisuća godina. Kakve to veze ima sa mnom?" Gospodin D me gleda hladnim pogledom. "Zaljubio sam se u Arijadnu, dječače. Zaliječio sam njezino slomljeno srce. A kad je umrla, postala mi je besmrtna žena na Olimpu. I sad me čeka. Vratit ću joj se kad istekne ova prokleta stogodišnja kazna u vašem smiješnom kampu.'' Zurim u njega. "Vi ste... oženjeni? Ali mislio sam da ste upali u nevolju zato što ste naganjali šumsku nimfu—" „Ono što želim reći jest da se vi junaci nikad ne mijenjate. Optužujete nas bogove da smo tašti. A trebali biste pogledati sebe. Uzmete sve što želite, iskoristite svakoga koga trebate i onda izdate sve oko sebe. Pa ćeš mi zato oprostiti što nimalo ne volim junake. To su sebični i nezahvalni ljudi. Pitaj Arijadnu. Ili Medeju. Kad smo kod toga, pitaj Zoe Beladonu." "Kako to mislite da pitam Zoe?" Odmahne rukom i zanemari pitanje. '"Idi. Prati svoje blesave prijatelje.“ Loza mi se razmota s nogu. Trepnem u nevjerici. "Vi me... puštate da odem? Tek tako?" "Proročanstvo kaže da će najmanje dvoje vas umrijeti. Možda mi se posreći da jedan od tih dvoje budeš ti. Ali dobro me slušaj, sine Posejdonov, preživio ili umro, nećeš biti ništa bolji od drugih junaka." Nakon tih riječi Dioniz pucne prstima. Presavine se kao da je od papira. Začujem pop i više ga nema, a za njim ostane samo blagi miris grožđa koji brzo odnese vjetar. "To je bilo frkovito", kaže Crni Jack. Kimnem, iako bih skoro bio manje zabrinut da me gospodin D vratio natrag u kamp. To što me pustio pokazuje njegovo čvrsto uvjerenje u veliku šansu da propadnemo u ovoj potrazi. "Dođi, Crni Jack", kažem, pokušavajući zvučati optimistično. "Kupit ću ti krafne u New Jerseyju." Na kraju ipak ne kupim Crnom Jacku krafne u New Jerseyju. Zoe vozi na jug kao poludjela i dođemo do Marylanda prije nego što se napokon zaustavi na benzinskoj. Crni Jack se skoro sruši na zemlju, toliko je umoran. "Bit ću dobro, gazda, propenta. Samo... samo da dođem do daha. " "Ostani ovdje", kažem mu. "Idem u izvidnicu." "Ostani ovdje savršeno mi odgovara. Mogu ja to. "
Stavim na glavu kapu nevidljivosti i uđem u trgovinu. Teško mi je suzdržati se od šuljanja. Stalno si moram ponavljati da me nitko ne vidi. Ali to je teško, jer ne smijem zaboraviti maknuti se ljudima s puta kako se ne bi zaletjeli u mene. Pomislim da bih mogao ući malo se zagrijati, možda popiti vruću čokoladu ili nešto. U džepu imam nešto sitniša. Mogao bih ga ostaviti na pultu. Razmišljam o tome hoće li šalica postati nevidljiva kad je uzmem u ruku ili ću se morati nositi s problemom lebdeće šalice vruće čokolade, kad mi cijeli taj plan pokvare Zoe, Talija, Bianca i Grover koji tad izađu iz trgovine. "Groveru, jesi li siguran?" pita Talija. "Pa... prilično sam siguran. Devedeset devet posto. Dobro, osamdeset pet posto." "I to si učinio uz pomoć žirova?" pita Bianca kao da mu ne vjeruje. Grover je pogleda uvrijeđeno. "To je drevna tragačka čarolija. Mislim, prilično sam siguran da sam to učinio kako treba. " "D. C. je oko devedeset kilometara odavde" kaže Bianca. "Nico i ja..." Namršti se. "Nekad smo živjeli ondje. To je... to je čudno. Zaboravila sam to." "Mrsko mi je to", kaže Zoe. "Trebali bismo ići ravno na zapad. Proročanstvo je reklo da moramo na zapad." "O, a tvoje tragačke vještine su bolje?" zareži Talija. Zoe zakorači prema njoj. "Sumnjaš u moje vještine, prišipetljo? Ne znaš ti ništa o tome kako je biti lovkinja!" "O, prišipetlja! Ti meni kažeš da sam prišipetlja? I što je uopće prišipetlja?" "Ej, vas dvije", nervozno će Grover. "'Dajte. Nemojte opet!" "Grover ima pravo", kaže Bianca. "D. C. nam je najbolja šansa." Zoe baš ne izgleda kao da su je uvjerili, ali ipak nevoljko kimne. "Dobro. Nastavimo." "Zbog tvoje vožnje će nas uhititi", progunđa Talija. "Ja više izgledam kao da imam šesnaest godina nego ti." "Možda", obrecne se Zoe. "Ali ja vozim otkako su izmislili automobile. Pođimo." Dok Crni Jack i ja letimo u smjeru juga, prateći kombi, pitam se je li se Zoe šalila. Nisam baš siguran kad su izmislili automobile, ali mislim da je to bilo u prethistorijsko doba - onda kad su ljudi još imali crno-bijele televizore i lovili dinosaure. Koliko je Zoe zbilja stara? I o čemu je gospodin D govorio? Kakvo je loše iskustvo ona imala s junacima? Kako se približavamo Washingtonu, Crni Jack polako usporava i gubi visinu. Teško diše. "Jesi li dobro?" pitam ga. "Dobro sam, gazda. Mogu... mogu se suočili s cijelom vojskom. " "Ne zvučiš baš najbolje." I iznenada me obuzme grižnja savjesti što sam na pegazu jahao pola dana, bez prestanka, kako bih održao korak s prometom na autocesti. To čak i letećem konju mora biti teško. "Ma ne brini se za mene, gazda! Žilav sam ja." Mislim da zbilja jest tako, ali i da bi Crni Jack prije krepao nego se požalio, a to ne želim. Srećom, kombi je počeo usporavati. Prešao je rijeku Potomac i ušao u središnji dio Washingtona. Počnem razmišljati o zračnim patrolama, projektilima i sličnim stvarima. Ne znam baš točno kako taj obrambeni sustav radi i ne znam vidi li se uopće pegaz na tipičnom vojnom radaru, ali to ne želim doznati tako što će me pogoditi i srušiti. "Spusti me ondje", kažem Crnom Jacku. "To je dovoljno blizu." Crni Jack je toliko umoran da se nimalo ne pobuni. Spusti se prema Washingtonskom spomeniku i sleti na travu. Kombi je samo nekoliko blokova od nas. Zoe je parkirala uz pločnik.
Pogledam Crnog Jacka. "Želim da se vratiš u kamp. Odmori se malo. Pasi travu. Ja ću biti dobro." Crni Jack skeptično nakosi glavu. "Jesi siguran, gazda? " "Već si dovoljno učinio", kažem. "Bit ću dobro. Velika ti hvala." "Bolje da mi je velika bala. Mislim, sijena", kaže Crni Jack. "To zvuči dobro. Dobro, ali ti se čuvaj, gazda. Nekako mi se čini da ovamo nisu došli da bi se našli s nekim srdačnim i zgodnim poput mene. " Obećam mu da ću biti oprezan. Tad Crni Jack uzleti i dvaput obleti spomenik prije nego što nestane u oblacima. Pogledam u smjeru bijelog kombija. Svi izlaze. Grover uperi prstom u jednu od visokih zgrada koje obrubljuju promenadu. Talija kimne, a onda svi četvero krenu u hladan vjetar. Počnem ih pratiti, ali onda se ukočim. Jedan blok dalje otvore se vrata crne limuzine. Izađe muškarac sijede vojničke frizure. Ima tamne naočale i crni mantil. E sad, možda biste u Washingtonu mogli očekivati da takvih tipova bude na svakom koraku. Ali tad mi padne na pamet da sam taj automobil vidio nekoliko puta na autocesti, vozio je prema jugu. Pratio je kombi. Tip izvuče mobitel i kaže nešto u njega. A onda se osvrne, kao da se želi uvjeriti da je sve u redu, i krene prema Šoping centru u smjeru mojih prijatelja. A najgore od svega je bilo to što sam ga, kad se okrenuo, prepoznao. To je dr. Thorn, mantikora iz Westover Halla. S kapom nevidljivosti na glavi pratim dr. Thorna iz udaljenosti. Srce mi jako tuče. Ako je on preživio taj pad s litice, onda ga je sigurno preživjela i Annabeth. Moj san je bio točan. Živa je i negdje je drže zatočenu. Thorn se drži na sigurnoj udaljenosti od mojih prijatelja, pazeći da ga ne vide. Grover nakon nekog vremena stane pred velikom zgradom na kojoj piše MUZEJ AERONAUTIKE I SVEMIRSKIH ISTRAŽIVANJA. Smithsonian! Ovdje sam bio prije milijun godina s mamom, ali tad je sve izgledalo puno veće. Talija provjeri vrata. Otvoreno je, ali ne ulazi puno ljudi. Prohladno je i školski su praznici. Uđu unutra. Dr. Thorn zastane. Ne znam zašto, ali on ne uđe u muzej. Okrene se i krene na drugu stranu promenade. U sekundi se odlučim i krenem za njim. Thorn prijeđe na drugu stranu ulice i uđe u Prirodoslovni muzej. Na njegovim vratima je veliki natpis. U početku mi se učini da piše ZATVORENO ZA PREVRATNI PRIJAM. A tad shvatim da umjesto PREVRATNI sigurno piše PRIVATNI. Pođem za dr. Thornom unutra, kroz golemu dvoranu punu kostura mastodonta i dinosaura. Ispred sebe čujem glasove koji dopiru s druge strane dvokrilnih vrata. Vani stoje dvojica stražara. Otvore vrata Thornu, a ja moram potrčati da bih ušao prije nego što ih opet zatvore. Unutra vidim nešto tako strašno da zamalo glasno uzdahnem u nevjerici, nakon čega bih vjerojatno stradao. Nalazim se u golemoj kružnoj prostoriji koju u visini drugog kata obrubljuje balkon. Najmanje dvanaest stražara smrtnika stoji na balkonu, plus dva čudovišta - reptilske žene s po dva zmijska tijela umjesto nogu. Već sam ih prije vidio. Annabeth ih je nazvala stigijske zmajinje. Ali to nije najgore. Između te dvije zmijske žene stoji - i mogao bih se zakleti da gleda ravno u mene - moj stari neprijatelj Luke. Izgleda grozno. Blijed je, a njegova plava kosa izgleda gotovo sivo, kao da je ostario deset godina u samo nekoliko mjeseci. Ljutiti plamen još mu svijetli u očima i na obrazu još ima ožiljak koji je zaradio kad ga je ogrebao zmaj. Ali ožiljak je sad bolno crvene boje, kao da se nedavno opet otvorio.
Kraj njega je, sjedeći tako da ga sjena krije, neki muškarac. Vidim samo zglobove njegovih prstiju na pozlaćenom naslonu za ruke stolice nalik na tron. "Onda?" upita muškarac na stolici. Glas mu je točno onakav kakav sam čuo u snu - nije jeziv kao Kronov, ali je dublji i jači. kao da govori sama zemlja. Ispunjava cijelu prostoriju, iako ne viče. Dr. Thorn skine naočale. Njegove dvobojne oči, smeđe i plavo, svjetlucaju od uzbuđenja. Kruto se nakloni, a onda progovori tim svojim čudnim francuskim naglaskom: "Ovdje su, Generale." "Znam to, budalo", zagrmi muškarac. "Ali gdje?" "U muzeju raketa." "U Muzeju aeronautike i svemirskih istraživanja", ispravi ga Luke iziritirano. Dr. Thorn se oštro zagleda u Lukea. "Kako god vi kažete, gospodine." Nekako mi se čini da bi dr. Thorn radije probo Lukea jednim od svojih šiljaka nego mu se obraćao s gospodine. "Koliko?" pita Luke. Thorn se pravi da ga ne čuje. "Koliko?" pita ga strogo General. ''Četvero, Generale", kaže Thorn. "Satir Grover Underwood. I cura sa šiljatom crnom kosom i - kako se ono kaže - pankerskom odjećom i groznim štitom." "Talija", kaže Luke. "I još dvije cure - lovkinje. Jedna ima srebrnu grivnu u kosi." "Tu poznajem", zareži General. Svi u sobi se nelagodno promeškolje. "Dopustite mi da ih zarobim", kaže Luke Generalu. "Imamo više nego dovoljno—" "Strpljenja", kaže General. "Već imaju pune ruke posla. Poslao sam jednog ljubimca da ih malo zaokupi." "Ali—" "Ne smijemo tebe dovesti u opasnost, dječače moj." "Da, dječače", kaže dr. Thorn, okrutno se smješkajući. "Previše si krhak da bismo riskirali. Dopustite meni da ih dokrajčim." "Ne." General ustane sa stolice i prvi put ga vidim. Visok je i mišićav, svijetlosmeđe puti i unatrag zalizane tamne kose. Ima skupo smeđe svileno odijelo kakva nose tipovi s Wall Streeta, ali nikad vam ne bi palo na pamet pomisliti da je ovaj tip broker na burzi. Ima brutalno lice, golema ramena i šake koje bi mogle slomiti stup za zastavu. Oči su mu poput stijena. Osjećam se kao da gledam u živi kip. Nevjerojatno je što se uopće može kretati. "Već si me jedanput iznevjerio, Thorne", kaže on. "Ali, Generale—" "Ne želim izlike!" Thorn se sav stisne. Thorn mi je bio strašan kad sam ga prvi put vidio u crnoj uniformi na Vojnoj akademiji. Ali sad kad ovako stoji kraj Generala, Thorn izgleda kao netko tko se samo igra vojnika. General je stvoren za to. Ne treba mu uniforma. Rođeni je zapovjednik. "Trebao bih te baciti u tartarsku jamu zbog tvoje nesposobnosti", kaže General. "Pošaljem te da mi dovedeš dijete troje starijih bogova, a ti mi dovedeš žgoljavu Ateninu kćer. " "Ali obećali ste mi da ću se osvetiti!" pobuni se Thorn. "Vlastito zapovjedništvo!" "Ja sam viši zapovjednik gospodara Krona", kaže General. "I odabrat ću pobočnike koji postižu pozitivne rezultate! Samo zahvaljujući Lukeu, plan nam nije propao. A sad mi se gubi s očiju, Thorne, dok ne nađem neki drugi manje važan posao za tebe." Thornovo lice postane grimizno od bijesa. Pomislim da će mu na usta poteći pjena ili da će početi izbacivati bodlje, ali on se samo nelagodno nakloni i izađe.
"A sada, dječače moj." General se okrene Lukeu. "Najprije moramo izolirati mješanku Taliju. Tad će čudovište koje tražimo doći po nju." "Bit će teško riješiti se lovkinja", kaže Luke. "Zoe Beladona—" "Ne izgovaraj njezino ime!" Luke proguta slinu. "O-oprostite, Generale. Samo sam—" General ga ušutka pokretom ruke. "Dođi da ti pokažem, dječače moj, kako ćemo srediti lovkinje." Pokaže stražara u prizemlju. "Imaš li zube?" Tip se zatetura naprijed s keramičkom posudom u ruci. "Imam, Generale! " "Posadi ih", kaže on. Na sredini sobe je veliki krug zemlje, na mjestu na kojem bi trebao biti izložen dinosaur. Gledam nervozno dok stražar vadi oštre bijele zube iz tegle i gura ih u zemlju. Poravna zemlju nad njima dok se General hladno osmjehuje. Stražar se odmakne od zemlje i obriše ruke. "Spremno, Generale!" "Sjajno! Zalij ih i pustit ćemo ih da nanjuše svoj plijen." Stražar uzme malu limenu kanticu za zalijevanje oslikanu tratinčicama, što je pomalo bizarno jer ono što izlije iz nje nije voda. To je tamna, crvena tekućina i nekako mi se čini da to nije punč. Zemlja počne ključati. "Ubrzo," kaže General, "pokazat ću ti, Luke, vojnike pred kojima će tvoja vojska s onog brodića izgledati beznačajno." Luke stisne šake. "Potrošio sam cijelu godinu obučavajući svoje snage! Kad Princeza Andromeda stigne do planine, bit će najbolji—" "Ha!" kaže General. "Ne niječem da će tvoje trupe poslužiti kao dobri čuvari gospodara Krona. A i ti ćeš, naravno, imali ulogu u tome—" Mislim da Luke još malo problijedi nakon što General to kaže. "—ali pod mojim vodstvom sile lorda Krona će se ustostručiti. Bit ćemo nezaustavljivi. Pogledaj moje vrhunske ubilačke strojeve." Zemlja erumpira. Ja nervozno odstupim. Na svakome mjestu na kojem je posađen zub, po jedno stvorenje s mukom izlazi iz zemlje. Prvo od njih kaže: "Mijau?" To je mačkica. Mala narančasta tigrasta mačkica. A onda se pojavi druga, sve dok ih ne bude dvanaest, valjaju se i igraju na zemlji. Svi zure u njih u nevjerici. General zaurla: "Što je ovo? Slatke mace? Gdje si našao ove zube?" Stražar koji ih je donio stisne se od straha: "Od izloška, gospodine! Kao što ste rekli. Sabljozubi tigar—" "Ne, idiote! Rekao sam tiranosaur! Pokupi ove... ove šugave, čupave male zvijeri i odnesi ih van. I da te više nikad nisam vidio." Prestravljeni stražar ispusti kanticu za zalijevanje. Pokupi mačiće i zbriše iz prostorije. "Ti!" pokaže General drugog stražara. "Donesi mi zube koje tražim! ODMAH!" Taj drugi stražar otrči izvršiti njegovu zapovijed. "Imbecili", promrmlja General. "Zato se ja ne koristim smrtnicima", kaže Luke. "Nepouzdani su. " "Slaboumni su, lako potkupljivi i nasilni", kaže General. "Volim ih." Minutu poslije stražar se vrati u prostoriju s rukama punim velikih šiljatih zuba. "Sjajno", kaže General. Popne se na ogradu balkona i skoči dolje, šest metara. Na mjestu na kojem se dočeka, mramor popuca pod njegovim kožnatim cipelama. Stoji uspravno s grimasom i masira si rame. "Proklet bio taj moj ukočeni vrat." "Još jedan topli oblog, gospodine?" pita jedan stražar. "Možda tableta protiv bolova?"
"Ne! To će proći." General rukom obriše svoje svileno odijelo, a onda zgrabi zube. "Sam ću to." Podigne jedan zub uvis i osmjehne se. "Dinosaurovi zubi - ha! Ovi glupi smrtnici ni ne znaju kad u rukama imaju zmajeve zube. I to ne zube bilo kojeg zmaja. Ovi su čak iz drevnog Sibarisa! Dobro će poslužiti." Posadi ih u zemlju, njih ukupno dvanaest. A onda podigne kanticu za zalijevanje. Poškropi zemlju crvenom tekućinom, odbaci kanticu i raširi ruke. "Ustanite!" Zemlja zadrhti. Jedna kosturska ruka naglo izleti iz zemlje i počne grabiti zrak. General pogleda prema balkonu. "Brzo, imate li miris?" "Imamo, gosssspodaru", kaže jedna zmijolika žena. Izvuče maramu od srebrnastog materijala kakve nose lovkinje. "Sjajno", kaže General. "Kad moji ratnici nanjuše taj miris, neumorno će progoniti njegova vlasnika. Ništa ih ne može zaustaviti, nijedno oružje kojim raspolaže mješanac ili lovkinja. Razderat će lovkinje i njihove saveznike na komadiće. Baci mi to!" Kad on to kaže, kosturi se naglo dignu iz zemlje. Dvanaest ih je, po jedan za svaki zub koji je General posadio. Nimalo ne nalikuju na kosture za maškare ili one kakve možete vidjeti u onim jeftinim filmovima. Ovima raste meso pred mojim očima i pretvaraju se u ljude, ali ljude beživotno sive boje kože i žutih očiju, odjevene u modernu odjeću - tijesno pripijene sive prsluke, kamuflažne hlače i vojničke čizme. Kad ih ne biste pogledali izbliza, gotovo biste mogli pomisliti da su ljudska bića, ali koža im je prozirna, a njihove kosti ispod toga svjetlucaju kao rendgenska snimka. Jedan od njih pogleda ravno u mene svojim hladnim očima i znam da ga kapa nevidljivosti neće zavarati. Zmijolika žena pusti maramu i ona se vijoreći spušta prema Generalovoj šaci. Čim je on da ratnicima, progonit će Zoe i druge lovkinje dok ih ne istrijebe. Nemam vremena za razmišljanje. Zatrčim se i skočim najviše što mogu, zaletivši se među ratnike i ugrabivši maramu u zraku. "Što je ovo!" zagrmi General. Doskočim pred stopala kosturskog ratnika koji prosikće. "Uljez", zareži General. "Ogrnut tamom. Zatvorite vrata!" "To je Percy Jackson!", vikne Luke. "Mora biti." Potrčim prema izlazu, ali čujem zvuk deranja i shvatim da je kosturski ratnik otrgnuo dio mog rukava. Kad se okrenem, on ga prinosi nosu, njuši miris i daje ga dalje svojim prijateljima. Poželim vrisnuti, ali ne mogu. Provučeni se kroz vrata u trenutku kad ih stražari zalupe za mnom. I onda potrčim.
Polomim nekoliko raketa Jurim promenadom ne usuđujući se osvrnuti. Uletim u Muzej aeronautike i svemirskih istraživanja i skinem kapu nakon što prođem kroz kontrolu na ulazu. Glavni dio muzeja je jedna golema prostorija s čijeg krova vise rakete i avioni. Tri razine balkona obrubljuju prostoriju, tako da izloške možete gledati s raznih visina. Nije gužva, samo nekoliko obitelji i grupa djece koja su vjerojatno na jednoj od onih prazničkih ekskurzija. Poželim im svima viknuti da odu, ali zaključim da bi me tako samo uhitili. Moram naći Taliju, Grovera i lovkinje. Oni kosturaši samo što nisu napali muzej, a ne vjerujem da će se zadovoljiti samo obilaskom s audiovodičem. Naletim na Taliju - doslovno. Jurim rampom prema balkonu na najvišem katu i zabijem se u nju, odbacivši je na svemirsku kapsulu Apolla. Grover iznenađeno cikne. Prije nego što stignem uspostaviti ravnotežu, Zoe i Bianca su namjestile strijele i ciljaju mi u prsa. Njihovi lukovi pojavili su se niotkud. Nakon što Zoe vidi da sam to ja, nimalo se ne žuri spustiti luk. "Ti! Kako se usuđuješ pojaviti ovdje?" "Percy!" kaže Grover. "Hvala nebesima." Zoe ga prostrijeli pogledom, a on pocrveni. "Mislim, ovaj, joj. Pa ti ne bi smio biti ovdje!" "Luke", kažem, pokušavajući doći do daha. "Ovdje je." Ljutnja se odmah povuče iz Talijinih očiju. Položi ruku na svoju srebrnu narukvicu. "Gdje je?" Ispričam im za Prirodoslovni muzej, dr. Thorna, Lukea i Generala. "General je ovdje?" Zoe je u šoku. "To nije moguće! Lažeš!" "Zašto bih lagao? Čujte, nemamo puno vremena. Kosturski ratnici—" "Molim?" zaustavi me Talija. "Koliko ih je?" "Dvanaestorica", kažem. "I to nije sve. Taj tip, General, rekao je da je poslao nekoga, ljubimca, da vam ovdje malo skrene pažnju. Neko čudovište." Talija i Grover se pogledaju, "Pratili smo Artemidin trag", kaže Grover. "Bio sam prilično siguran da vodi ovamo. Miris nekog moćnog čudovišta... Vjerojatno je bila ovdje u potrazi za tim tajanstvenim čudovištem. Ali još ništa nismo našli." "Zoe", nervozno će Bianca. "Ako to zbilja jest General—" "Ne može biti! " obrecne se Zoe. "'Percy je vjerojatno vidio Iris-poruku ili neku drugu iluziju." "Iluzije ne lome mramorni pod", kažem joj. Zoe duboko udahne kako bi se pokušala smiriti. Ne znam zašto sve to shvaća tako osobno ni odakle poznaje toga Generala, ali zaključim da sad nije vrijeme da je to pitam. "Ako Percy govori istinu o kosturskim ratnicima," kaže ona, "onda nemamo vremena za raspravu. Oni su najgori, najstrašniji... Odmah moramo otići." "Dobra ideja", kažem. "U to ne uključih tebe, dječače", kaže Zoe. "Ne sudjeluješ u ovoj potrazi." "Hej, pokušavam vam spasiti život!" "Nisi trebao doći, Percy", kaže Talija smrknuto, "Ali sad si ovdje. Idemo. Vratimo se u kombi." "Ta odluka tvoja nije!" obrecne se Zoe. Talija se namršti i pogleda je. "Ti nisi šefica ovdje, Zoe. Nije me briga koliko godina imaš! Svejedno si umišljeno derište! "
"Nikad nisi bila nimalo mudra kad su u pitanju dječaci", zareži Zoe. "Nikad ih nisi mogla ostaviti za sobom!" Talija izgleda kao da će udariti Zoe. A onda se svi ukočimo. Čujem tako glasno režanje da pomislim kako se nekoj raketi upalio motor. Ispod nas nekoliko odraslih vrisne. Neko maleno dijete oduševljeno zakrešti: "Mačkica!" Nešto golemo dotrči rampom. Veličine kamioneta je, sa srebrnim kandžama i zlatnim krznom koje se presijava. To čudovište sam već vidio. Prije dvije godine, nakratko sam ga vidio iz vlaka. Sad, ovako izbliza, izgleda još veće. "Nemejski lav", kaže Talija. "Ne mičite se." Lav zariče tako glasno da mi načini razdjeljak. Očnjaci mu svjetlucaju kao nehrđajući čelik. "Razdvojite se na moj znak", kaže Zoe. "Pokušajte mu odvratiti pažnju." "Koliko dugo" zareži Grover. "Dok ja ne smislim kako ću ga ubiti. Krenite!" Otklopim Brzac i bacim se ulijevo. Strijele prozuje kraj mene, a Grover odsvira brzu ćiju-ćiju kadencu na panovoj fruli. Okrenem se i vidim kako se Zoe i Bianca penju na kapsulu Apolla. Ispaljuju strijele. Jednu za drugom, a one se sve bezopasno lome na lavljem metalnom krznu. Lav šapom opali po kapsuli i nakrivi je tako da lovkinje padnu s nje. Grover odsvira brzu, groznu melodiju i lav se okrene prema njemu, ali Talija mu stane na put i podigne Egidu, a lav zariče: "GRRRRRR!" "Ajde!" kaže Talija. "Makni se!" Lav reži i šapom reže zrak, ali povlači se kao da je štit velika vatra. Na trenutak pomislim da Talija sve ima pod kontrolom. A onda vidim kako se lav spušta u čučanj i napinje nožne mišiće. Vidio sam puno borbi mačaka u uličicama oko svog stana u New Yorku. Znam da se lav sprema skočiti. "Hej!" viknem. Ne znam baš što sam smislio, ali nasrnem na tu zvijer. Samo je želim odvesti dalje od svojih prijatelja. Zamahnem Brzacem i dobro zakačim slabine, što je to čudovište trebalo pretvoriti u mačju hranu, ali oštrica samo zazveči na krznu uz kišu iskri. Lav zamahne šapom prema meni i otkine mi komad kaputa. Odstupim prema ogradi. To čudovište teško pola tone skoči prema meni, a ja nemam što nego okrenuti se i skočiti. Sletim na krilo starog modela srebrnog aviona, koji se nagne i zamalo me istrese na pod tri kata ispod. Strijela prozuji pokraj moje glave. Lav skoči na avion, a žice koje ga drže počnu stenjati. Lav zamahne šapom, a ja skočim na drugi izložak, neobičnu svemirsku letjelicu s elisama kao na helikopteru. Podignem pogled i vidim kako lav riče - vidim mu u njušku, ružičasti jezik i grlo. Njegova usta, pomislim. Krzno mu je potpuno neranjivo, ali kad bih ga mogao probosti u usta... Jedini je problem što se čudovište kreće prebrzo. Uz te njegove kandže i očnjake, ne mogu mu se približiti, a da me ne razreže na komade. "Zoe!" viknem. "Ciljajte u usta!" Čudovište skoči. Strijela prozuji kraj njega, potpuno ga promašivši, a ja se sa svemirske letjelice spustim na vrh izloška postavljenog na dno prostorije, golemu maketu Zemlje. Skliznem niz Rusiju i padnem s Ekvatora. Nemejski lav zareži i hvata ravnotežu na svemirskoj letjelici, ali je pretežak. Jedna žica pukne. Kad se izložak zanjiše poput klatna, lav skoči na Sjeverni pol makete. "Groveru!" viknem. "Isprazni prostoriju! " Grupe djece trče uokolo i vrište. Grover ih pokuša okupiti i odvesti dalje od čudovišta baš u trenutku kad pukne i druga žica, a izložak tresne na pod. Talija skoči s ograde na drugom katu i dočeka se na noge kraj mene, s druge strane globusa. Lav nas oboje gleda i pokušava odlučiti koga bi od nas prvo ubio.
Zoe i Bianca su iznad nas, napetih lukova, ali stalno se moraju pomicati kako bi se postavile pod bolji kut. "Ne možemo ga dobro gađati!" vikne Zoe. "Natjerajte ga da više otvori usta!" Lav reži na nas s vrha globusa. Osvrnem se. Opcije. Trebam... Dućan sa suvenirima. Napola se sjećam nečega iz vremena kad sam ovdje bio kao malo dijete. Nečega što sam natjerao mamu da mi kupi i poslije to požalio. Ako to još prodaju... "Talija," kažem, "odvrati mu pozornost." Ona smrknuto kimne. "Ajde!" Uperi svoje koplje u njega i iz njega izleti paučinasti luk plavog elektriciteta koji lava strese u rep. "GRRRRRRR!" Lav se okrene i skoči. Talija mu se otkotrlja s puta, držeći Egidu u zraku kako bi zvijer održala na udaljenosti, a ja potrčim prema suvenirnici. "Sad nije vrijeme za suvenire, dječače!" vikne Zoe. Uletim u dućan, prevrćući stalke s majicama i skačući po stolovima punim planeta koji svijetle u mraku i svemirske ljige. Prodavačica se nimalo ne pobuni. Previše je zauzeta skrivanjem iza pulta. Eno! Na daljem zidu - svjetlucavi srebrni paketići. Puna ih je polica. Zgrabim sve vrste koje nađem i istrčim van punih ruku. Zoe i Bianca još zasipaju čudovište strijelama, ali to nimalo ne pomaže. Čini se da lav zna da ne bi smio previše otvarati usta. Pokuša ugristi Taliju i zamahuje kandžama. Čak i oči drži stisnute u male proreze. Talija kopljem pokuša ubosti čudovište i onda odstupi. Lav je nastavi pritiskati. "Percy," dozove me ona, "što god da si smislio—" Lav zariče i opali je šapom kao mačju igračku, a ona odleti do rakete Titan. Glavom udari u metal i sklizne na pod. "Hej!" viknem lavu. Predaleko sam da bih napao pa odlučim riskirati: bacim Brzac kao nož. Odbije se lavu od boka, ali i to je dovoljno da skrenem pozornost čudovištu. Okrene se prema meni i zareži. Samo je jedan način da mu se dovoljno približim. Napadnem ga, a kad lav skoči prema meni, ubacim paketić sa svemirskom hranom u njegove ralje - komad dehidriranog parfea od jagode umotanog u celofan. Lav širom otvori oči i počne se gušiti kao mačka koja pokušava pljunuli gvalju dlake. Posve ga shvaćam. Sjećam se da sam se i ja tako osjećao kad sam prvi put kušao svemirsku hranu kao dijete. To je stvarno gadno. "Zoe, pripremi se!" viknem. Iza sebe čujem kako ljudi vrište. Grover na svojoj fruli zasvira neku drugu groznu melodiju. Odguram se dalje od lava. Uspije nekako na silu progutati paketić svemirske hrane i ošine me pogledom čiste mržnje. "Užina!" viknem. Pogriješi što tad zareži jer mu uspijem ubaciti sladoledni sendvič u grlo. Srećom oduvijek dobro bacam, iako baš ne volim bejzbol. Prije nego što se lav prestane gušiti u tome, ubacim mu još dvije vrste sladoleda i dehidrirane špagete. Lav iskolači oči. Širom otvori usta i podigne se na stražnje noge u nastojanju da se odmakne od mene. "Sad!" viknem. Iste sekunde lavu iz ralja niknu strijele - dvije, četiri, šest. Lav se počne divlje bacakati, okrene se i padne na leda. A onda se prestane micati. Alarm zavija po cijelome muzeju. Ljudi hrpimice jure prema izlazima. Zaštitari uspaničeno jurcaju i nemaju pojma što se događa. Grover klekne kraj Talije i pomogne joj da ustane. Čini se da je dobro, samo je malo ošamućena. Zoe i Bianca skoče s balkona i dočekaju se na noge kraj mene.
Zoe me podozrivo promatra. "To je bila... zanimljiva strategija." "Hej, pa upalila je." Na to mi ne proturječi. Lav kao da se topi, kao što je nekad slučaj s mrtvim čudovištima, sve dok od njega ne ostane samo svjetlucavo krzno, a čak i ono kao da se polako smanjuje na veličinu normalne lavlje kože. "Uzmi ga", kaže mi Zoe. Zurim u nju. "Što, lavlje krzno? Ne narušavam li time, ono, prava životinja ili nešto?" "To je ratni plijen", kaže ona. "I s pravom pripada ti." "Ti si ga ubila", kažem. Ona odmahne glavom i gotovo da se osmjehne. "Mislim da je to učinio sladoledni sendvič. Što je pošteno, pošteno je, Percy Jacksone. Uzmi krzno." Podignem ga; iznenađujuće je lagano. Krzno je glatko i meko. Pod rukom nije nimalo kao nešto što bi moglo zaustaviti mač. Dok ga gledam, krzno se pretvori u smeđe-zlaćani dugački kaput. "Ovo baš i nije moj stil", promrmljam. "Moramo otići odavde", kaže Grover. "Zaštitari neće dugo ostati zbunjeni," Prvi put primijetim koliko je čudno što zaštitari nisu pohitali da nas uhite. Trčkaraju u svim smjerovima osim našeg, kao da mahnito nešto traže. Neki od njih se zalijeću u zidove ili jedni u druge. "To si ti učinio?" pitam Grovera. Kimne i izgleda kao da mu je malo neugodno. "Mala melodija zbunjivanja. Odsvirao sam nešto od Barryja Manilowa, To svaki put upali. Ali potrajat će samo nekoliko sekunda." "Zaštitari nam nisu najveća briga", kaže Zoe. "Gledajte." Kroz staklenu stijenu muzeja vidim skupinu muškaraca koji hodaju po travi. Sivih muškaraca u sivoj kamuflažnoj odjeći. Predaleko su da bismo im vidjeli oči, ali osjećam da im je pogled uperen ravno u mene. "Krenite", kažem. "Lovit će mene. Skrenut ću im pozornost." "Ne", kaže Zoe. "Idemo zajedno." Zurim u nju. "Ali, rekla si—" "Sad i ti sudjeluješ u ovoj potrazi", kaže Zoe nevoljko. "Ne sviđa mi se to, ali sudbu ne možemo mijenjati. Ti si peti član družine. A nikoga nećemo ostaviti za sobom."
Grover dobiva Lamborghini Prelazimo Potomac kad ugledamo helikopter. Elegantni crni vojni model poput onoga koji smo vidjeli kod Westover Halla. I leti ravno prema nama. "Znaju u kojem smo kombiju", kažem. "Moramo ga se riješiti" Zoe skrene u brzi trak. Helikopter nas sustiže. "Možda ga vojska sruši", kaže Grover optimistično. "Vojska će vjerojatno pomisliti da je njihov", kažem. "I kako se uopće General može služiti smrtnicima?" "To su plaćenici", kaže Zoe ogorčeno. "To je ružno, ali mnogi smrtnici će se boriti za bilo koga, samo ako im plate." "Ali zar ti smrtnici ne vide za koga rade?" pitam. "Ne primijete sva ta čudovišta oko sebe?" Zoe odmahne glavom. "Ne znam koliko oni mogu vidjeti kroz Maglu. Sumnjam da bi im to išta značilo čak i kad bi znali istinu. Katkad ljudska bića znaju biti strašnija od čudovišta." Helikopter se i dalje primiče i napreduje puno bolje nego mi kroz prometnu gužvu u D. C.-u. Talija zažmiri i moli se svim silama "Hej, tata. Munja bi nam sad zbilja dobro došla. Molim te?" Ali nebo ostane sivo i snježno. Ni traga olujnoj grmljavini koja bi nam pomogla. "Onamo!" kaže Bianca. "Na parkiralište!" "Bit ćemo u klopci", kaže Zoe. "Vjeruj mi", kaže Bianca. Zoe presiječe dva traka i skrene na parkiralište šoping centra na južnoj obali rijeke. Izađemo iz kombija i pođemo za Biancom niz neke stepenice. "Ulaz u podzemnu", kaže Bianca. "Krenimo prema jugu. Aleksandrija." "Bilo što", složi se Talija. Kupimo karte i uđemo u podzemnu, osvrćući se i gledajući prati li nas tko. Nekoliko minuta poslije smo na sigurnom, u vlaku koji vozi prema jugu, izvan D. C.-a. Kad naš vlak izađe na površinu, vidimo kako helikopter kruži nad parkiralištem, ali ne pođe za nama. Grover ispusti izdah olakšanja. "Bravo Bianca, dobro si se sjetila podzemne." Bianca izgleda zadovoljno. "Pa, da. Sjetila sam se tog stajališta od lani, kad smo Nico i ja bili ovdje. Iznenadila sam se kad sam je vidjela jer nije bila ovdje kad smo živjeli u D. C.-u." Grover se namršti. "Nova je? Ali to stajalište je izgledalo jako staro." "Jest", kaže Bianca. "Ali vjerujte mi, kad smo ovdje živjeli kao djeca, nije bilo podzemne." Talija se nagne naprijed na sjedalici. "Čekaj malo. Uopće nije bilo podzemne?" Bianca kimne. E sad, ja ne znam baš puno o D. C.-u, ali ne vidim kako bi njihov cijeli sustav podzemne mogao biti mlađi od dvanaest godina. Pretpostavljam da i drugi razmišljaju o tome jer izgledaju prilično zbunjeno. "Bianca", kaže Zoe. "Prije koliko..." Zastane. Zvuk helikoptera je opet sve glasniji. "Moramo promijeniti vlak", kažem. "Iduće stajalište." Idućih pola sata razmišljamo samo o tome kako ćemo pobjeći na sigurno. Dvaput promijenimo vlak. Nemam pojma kamo idemo, ali nakon nekog vremena uspijemo pobjeći helikopteru. Na nesreću, kad napokon izađemo iz vlaka, nađemo se na zadnjem stajalištu, u industrijskoj četvrti u kojoj nema ničega osim skladišta i željezničkih tračnica, I snijega. Puno snijega. Čini se da je ovdje mnogo hladnije. Drago mi je što imam svoj novi kaput od lavljeg krzna. Lutamo ranžirnim kolodvorom s idejom da bi još negdje mogao biti neki putnički vlak, ali vidimo samo niz za nizom teretnih vagona, od kojih je većina prekrivena snijegom kao da se godinama nisu pomakli.
Beskućnik stoji kraj vatre zapaljene u kanti za smeće. Vjerojatno izgledamo prilično otužno jer nas on počasti bezubim osmijehom i kaže: "Želite se zgrijati? Dođite!" Naguramo se oko njegove vatre. Taliji cvokoću zubi. Kaže: "Ovo je s-s-s-super." "Kopita su mi se smrzla"', kaže Grover. "Stopala", ispravim ga zbog beskućnika. "Možda bismo trebali stupiti u vezu s kampom", kaže Bianca. "Hiron—" "Ne", kaže Zoe "Oni nam više ne mogu pomoći. Ovu potragu moramo dovršiti sami." Bacim nesretan pogled po ranžirnom kolodvoru. Negdje daleko na zapadu Annabeth je u opasnosti. Artemida je u lancima. Čudovište sudnjeg dana je na slobodi. A mi smo zaglavili u predgrađu D. C.-a i dijelimo s beskućnikom njegovu vatru. "Znate," kaže beskućnik, "nikad niste posve bez prijatelja" Lice mu je prljavo i brada zamršena, ali izraz lica mu je ljubazan. "Vi djeco trebate vlak koji vozi na zapad?" "Da, gospodine", kažem. "Znate li koji takav?" Uperi jednom zamašćenom rukom. Iznenada primijetim teretni vlak, svjetlucav i bez snijega. To je jedan od onih teretnih vlakova za automobile, s čeličnim rešetkama unutar kojih su tri razine pune automobila. Na vlaku piše: SUNČEVA ZAPADNA LINIJA. "To je... baš prikladno", kaže Talija. "Hvala, ovaj..." Okrene se prema beskućniku, ali njega više nema. Kanta za smeće pred nama je hladna i prazna, kao da je odnio plamen sa sobom. Sat vremena poslije klopoćemo u smjeru zapada. Sad više nije pitanje tko će voziti jer svatko od nas ima vlastiti luksuzni automobil. Zoe i Bianca uvalile su se u Lexus na najvišoj razini. Grover se igra vozača trkaćeg automobila za volanom Lamborghinija. A Talija je na žice uspjela upaliti radio u crnome Mercedesu SLK, tako da može slušati alternativne rock stanice iz D. C.-a. "Mogu ti se pridružit'?" pitam je. Ona slegne ramenima pa sjednem na suvozačko mjesto, Na radiju svira White Stripes. Znam tu pjesmu jer je to jedan od rijetkih mojih CD-a koji se sviđaju mojoj mami. Kaže da je podsjećaju na Led Zeppelin. Razmišljanje o mami me rastuži jer je malo vjerojatno da ću biti kod kuće za Božić. Možda ne poživim tako dugo. "Dobar ti je kaput", kaže Talija. Ogrnem ga oko sebe, zahvalan na toplini. "Aha, ali Nemejski lav nije čudovište koje tražimo." "Ni blizu. Čeka nas još dug put." "Koje god to tajanstveno čudovište bilo, General je rekao da će te napasti. Htjeli su te izolirati od ostalih, kako bi se čudovište pojavilo i borilo se samo s tobom." "To je rekao?" "Pa, nešto u tom stilu. Aha." "Ma to je super. Volim kad me koriste kao mamac." "Nemaš pojma koje bi to čudovište moglo biti?" Ona mrzovoljno odmahne glavom. "Ali znaš kamo idemo, je li? U San Francisco. Onamo je Artemida pošla." Sjetim se nečega što je Annabeth rekla na plesu: da se njezin tata seli u San Francisco i da ona nikako ne može poći s njim. Mješanci ne mogu živjeti ondje. "Zašto?" pitam. "Što je tako loše u San Franciscu?" "Magla je ondje jako gusta jer je Planina očaja tako blizu. Titanska magija - ono što je preostalo od nje - još se osjeća ondje. Čudovište to područje privlači tako da to čovjek ne može vjerovati." "Što je Planina očaja?" Talija podigne obrve. "Zbilja ne znaš? Pitaj glupu Zoe. Ona je stručnjakinja." Zagleda se kroz vjetrobransko staklo. Poželim je pitati što joj to znači, ali isto lako ne želim zvučati kao budala. Mrzim kad mislim da Talija zna više od mene pa zato zadržim jezik za zubima.
Poslijepodnevno sunce probija se kroz rešetke teretnog vagona i baca sjenu na Talijino lice. Pomislim koliko je ona drukčija od Zoe - Zoe je sva formalna i na distanci kao princeza, Talija s ofucanom odjećom i buntovničkim ponašanjem. Ali su po nečemu i slične. Podjednako su žilave. Sad kada tako sjedi u sjeni s tim smrknutim izrazom lica, Talija jako podsjeća na lovkinje. A onda iznenada shvatim. "Zato se ti ne slažeš sa Zoe." Talija se namršti. "Molim?" "Lovkinje su te pokušale regrutirati", nagađam. Oči joj počnu opasno svjetlucati. Pomislim da će me pogoditi strujom i izbaciti iz automobila, ali ona samo uzdahne. "Malo mi je trebalo da im se pridružim", prizna. "Luke, Annabeth i ja smo jedanput naletjeli na njih i Zoe me pokušala nagovoriti. Zamalo je i uspjela, ali..." "Ali?" Talijini prsti čvrsto stisnu volan. "Morala bih ostaviti Lukea." "O." "Zoe i ja smo se posvađale. Rekla mi je da sam glupa. Rekla mi je da ću požaliti tu odluku. Rekla je da će me Luke jednoga dana iznevjeriti." Gledam sunce kroz metalnu rešetku. Čini se kao da svake sekunde putujemo sve brže - sjene trepere kao na starom filmskom projektoru. "To je gadno", kažem. "Teško je priznati da je Zoe imala pravo." "Nije imala pravo! Luke me nikad nije iznevjerio. Nikad." "Morat ćemo se boriti s njim", kažem. "To ne možemo izbjeći." Talija ništa ne odgovori. "Nisi ga vidjela u posljednje vrijeme", upozorim je. "Znam da je to teško vjerovati, ali—" "Učinit ću što budem morala." "Čak i ako to znači da ga moraš ubiti?" "Učini mi uslugu", kaže mi ona. "Izađi iz mog auta." Toliko mi ju je žao da se i ne pokušam pobuniti. Kad sam se spremao otići, ona kaže: "Percy." Okrenem se i vidim da su joj oči pocrvenjele, ali ne znam je li to od ljutnje ili tuge. "I Annabeth se htjela pridružiti lovkinjama. Možda bi trebao razmisliti zašto." Prije nego što stignem odgovoriti, ona podigne prozore i isključi me. Sjedim na vozačkome mjestu u Lamborghiniju. Grover spava straga. Napokon je odustao od pokušaja da ostavi dojam na Zoe i Biancu sviranjem frule, nakon što je odsvirao "Otrovni bršljan" i tako izazvao da baš to izraste iz klima-uređaja u njihovu Lexusu. Dok gledam kako sunce zalazi, mislim na Annabeth. Bojim se zaspati. Brine me ono što bih mogao sanjati. "O, ma ne boj se snova", kaže netko kraj mene. Okrenem se. Nekako se baš i ne iznenadim što na suvozačkome mjestu vidim beskućnika s ranžirnog kolodvora. Njegove traperice su toliko izlizane da su gotovo bijele. Kaput mu je poderan i iz njega viri podstava. Nekako sliči plišanome medvjediću kojeg je pregazio kamion. "Da nema snova," kaže on, "ne bih znao pola toga što znam o budućnosti. Bolji su od olimpskih tabloida," Pročisti grlo, a onda dramatično podigne ruke: "Snovi k'o podcast Pošalju mi istinu Čujem cool stvari." "Apolone?" nagađam. Zaključim da nitko drugi ne može smisliti tako loš haiku. On podigne prst na usne. "Ovdje sam inkognito. Zovi me Fred."
"Bog koji se zove Fred?" "Pa, ovaj... Zeus inzistira na nekim pravilima. Nema miješanja kad su ljudi u potrazi. Čak i kad nešto jako nije u redu. Ali nitko ne može tako s mojom mlađom sestrom. Nitko." "Možete li nam onda pomoći?" "Šššš. Već jesam. Nisi gledao van?" "Vlak. Koliko brzo se krećemo?" Apolon se zasmijulji. "Dovoljno brzo. Nažalost, istječe nam vrijeme. Još malo i zaći će sunce. Ali pretpostavljam da ćete prijeći bar jedan dobar dio Amerike." "Ali gdje je Artemida?" Lice mu potamni. "Znam mnogo, vidim mnogo. Ali to ne znam čak ni ja. Ona je... zamagljena pred mojim pogledom. To mi se ne sviđa." "A Annabeth?" Namršti se. "O, misliš ona cura koju si izgubio? Hmmm. Ne znam." Trudim se ne planuti. Znam da je bogovima teško ozbiljno shvatiti smrtnike, pa makar bili mješanci. Mi živimo tako kratko u usporedbi s bogovima. "Što je s čudovištem koje Artemida traži?" pitam. "Znate li koje je?" "Ne", kaže Apolon. "Ali znam tko bi mogao znati. Ako još ne nađete čudovište kada dođete u San Francisco, potražite Nereja, starca s mora. Ima dugo pamćenje i oštar vid. Ima dar da zna stvari koje su katkad skrivene mom Proročištu." "Ali to je vaše Proročište", pobunim se. "Ne možete nam vi reći što znači to proročanstvo?" Apolon uzdahne. "To je kao da od umjetnika tražiš da objasni svoju umjetnost ili od pjesnika da objasni svoju pjesmu. To kvari sam smisao toga. Značenje postaje jasno tek kroz potragu." "Drugim riječima, ne znate." Apolon pogleda na sat. "O, vidi koliko je sati! Moram ići. Sumnjam da ću moći opet riskirati i pomoći vam, Percy, ali ne zaboravi što sam rekao! Naspavaj se! I kad se vratiš, očekujem dobar haiku o vašem putovanju!" Poželim se pobuniti da nisam jako umoran i da nikad u životu nisam napisao haiku, ali Apolon pucne prstima, a meni se oči u istom trenutku počnu sklapati. U snu sam netko drugi. Nosim staromodnu grčku tuniku, kroz koju mi odozdo malo puše. i kožnate sandale na vezanje. Koža Nemejskog lava prebačena mi je preko ramena kao plašt i trčim nekamo, a vuče me neka cura koja me čvrsto drži za ruku. "Požuri se!" kaže ona, Premračno je da bih joj jasno vidio lice, ali u glasu joj čujem strah. "On će nas naći!" Noć je. Milijun zvijezda svijetli nad nama. Trčimo kroz visoku travu, a mirisi tisuću različitih cvjetova opojno se šire noćnim zrakom. Vrt je lijep, ali cura me njime vodi kao da ćemo ubrzo umrijeti. "Ne bojim se", pokušam joj reći. "Trebao bi!" kaže ona povlačeći me za sobom. Ima dugu kosu koja joj u pletenici pada niz leđa. Njezina svilena halja blago svjetluca na svjetlosti zvijezda. Trčimo uzbrdo. Povuče me iza trnovitog žbuna i srušimo se na zemlju, oboje jako zadihani. Ne znam čega se cura toliko boji. Vrt izgleda tako spokojno. A ja se osjećam snažno. Snažnije nego što sam se ikad prije osjećao. "Nema potrebe za trčanjem", kažem joj. Moj glas zvuči dublje, s puno više samopouzdanja. "Nadvladao sam tisuću čudovišta golim rukama." "Ovog nećeš", kaže cura. "Ladon je prejak. Moraš proći okolo, na vrh planine, do mog oca. To je jedini način." Bol u njezinu glasu me iznenadi. Zbilja je zabrinuta, gotovo kao da joj je stalo do mene. "Ne vjerujem tvom ocu", kažem.
"Ne bi ni trebao", složi se ona sa mnom. "Morat ćeš ga prevariti. Ali ne možeš nagradu uzeti izravno. Umrijet ćeš!" Zahihoćem se. "Zašto mi onda ti ne pomogneš, ljepotice?" "Jer... jer se bojim. Ladon će me zaustaviti. Moje sestre, kad bi doznale... odrekle bi me se." "Onda nema druge." Ustanem i protrljam dlanove jedan o drugi. "Čekaj!"' kaže cura. Izgleda kao da se jako muči oko neke odluke. A onda drhtavim prstima posegne gore i izvuče dugačak bijeli broš iz kose. "Ako se moraš boriti, uzmi ovo. Moja majka Plejona mi ga je dala. Bila je kći oceana i moć oceana je u njemu. Moja besmrtna moć." Cura dahne u broš i on blago zasvjetluca. Na svjetlosti zvijezda se presijava kao uglačano petrovo uho. "Uzmi ga", kaže mi ona. "I pretvori ga u oružje." Nasmijem se. "Od ukosnice? Kako će to ubiti Ladona, ljepotice?" "Možda neće", prizna ona. "Ali to je sve Što ti mogu ponuditi, ako inzistiraš na tome da budeš tvrdoglav." Njezin glas mi smekša srce. Posegnem i uzmem ukosnicu, a kako to učinim, ona mi počne rasti i postajati sve teža u ruci, sve dok ne vidim da držim poznati brončani mač. "Dobro izbalansiran", kažem. "Iako to najčešće više volim radili golim rukama. Kako ću nazvati ovaj mač?" "Anaklusmos", tužno će cura. "Struja koja iznenadi ljude. I začas te odnese na otvoreno more." Prije nego što joj stignem zahvaliti, u travi čujem zvuk teških koraka i šištanje kao da zrak istječe iz gume, a cura kaže: "Prekasno! Evo ga!" Naglo sjednem uspravno na vozačkom sjedalu Lamborghinija. Grover mi trese ruku. "Percy", kaže mi. "Jutro je. Vlak je stao. Dođi!" Pokušam se otresti pospanosti. Talija, Zoe i Bianca već su podigle metalne rešetke. Vani su snježne planine istočkane borovima, a crveno sunce uzdiže se iznad dva vrhunca. Iskopam svoju olovku iz džepa i zurim u nju. Anaklusmos, starogrčko ime za Brzac. Drukčiji oblik, ali to je sigurno isti mač koji sam vidio u snu. A siguran sam u još nešto. Ta cura koju sam vidio bila je Zoe Beladona.
Daskam se na snijegu sa svinjom Stižemo u predgrađe skijaškoga gradića ugniježđenog u planinama. Na ploči piše DOBRO DOŠLI U CLOUDCROFT, NOVI MEKSIKO. Zrak je hladan i prorijeđen. Krovovi kućica su pod debelim slojem snijega, a prljave hrpe snijega nagomilane su uz ceste. Visoki borovi nadvili su se nad dolinom i bacaju debele crne sjene, iako je jutro sunčano. Čak i u svom kaputu od lavlje kože već se smrzavam dok dođemo do Glavne ulice, koja je osamstotinjak metara od željezničkih tračnica. U hodu prepričam Groveru svoj sinoćnji razgovor s Apolonom - kažem mu kako mi je rekao da u San Franciscu potražim Nereja. Groveru je nekako nelagodno. "To je dobro, valjda. Ali prvo moramo stići onamo." Trudim se ne pasti u preveliku depresiju zbog naših šansi. Ne želim da se Grover uspaniči, ali nad glavom nam se nadvio još jedan golemi rok, osim toga da Artemidu moramo spasiti na vrijeme da bi prisustvovala Vijeću bogova. General je rekao da će Annabeth ostati živa samo do zimskog solsticija. A on je u petak, za samo četiri dana. I spomenuo je nekakvo žrtvovanje. Nikako mi se ne sviđa kako to zvuči. Stanemo usred grada. Odande se vidi gotovo sve: škola, nekoliko turističkih trgovina i kafića, skijaški bungalovi i trgovina živežnim namirnicama. "Ma sjajno", kaže Talija osvrćući se. "Nema autobusnog stajališta. Nema auta za unajmljivanje. Nema izlaza." "Ondje je kavana!" kaže Grover. "Da", kaže Zoe. "Kava bi bila dobra." "I kolači", kaže Grover zaneseno. "I voštani papir." Talija uzdahne. "Dobro. Donesite nam vas dvoje nešto za jelo. Percy, Bianca i ja idemo u trgovinu. Možda će nas ondje znati uputiti u pravom smjeru." Dogovorimo se da se nađemo pred trgovinom za petnaest minuta. Bianci je malo nelagodno što ide s nama, ali svejedno pođe. U trgovini doznamo nekoliko važnih podataka o Cloudcroftu: nema dovoljno snijega za skijanje, trgovina prodaje gumene štakore za dolar po komadu i nema lakog izlaza iz grada ako ne vozite vlastiti automobil. "Možete pozvati taksi iz Alamogorda", kaže prodavač nesigurno. "To je dolje u podnožju planine, ali trebao bi mu najmanje sat vremena da dođe ovamo. I stajao bi nekoliko stotina dolara." Prodavač izgleda tako usamljeno da odlučim kupiti gumenog štakora. A onda izađemo i stanemo na trijem. "Krasno" progunđa Talija. "Proći ću ulicom i vidjeti ima li tko u kojoj drugoj trgovini neki drugi prijedlog." "Ali prodavač je rekao—" "Znam", kaže mi ona. "Svejedno ću provjeriti." Pustim je. Znam kako je to kad si nemiran. Svi mi mješanci imamo problema s duljom koncentracijom na jednu stvar zbog svojih urođenih borbenih refleksa. Ne možemo podnijeti da samo čekamo. A i čini mi se da je Talija još uzrujana zbog našeg sinoćnjeg razgovora o Lukeu. Bianca i ja stojimo jedno kraj drugog nelagodno. Mislim... meni je ionako oduvijek pomalo nelagodno razgovarati s curama, a nikad prije nisam bio nasamo s Biancom. Ne znam što bih rekao, osobito sad kad je lovkinja i sve to. "Lijep štakor", kaže ona nakon nekog vremena. Spustim ga na ogradu trijema. Možda privuče mušterije u trgovinu. "Onda... kako ti se dosad svidjelo biti lovkinjom?" pitam. Ona napući usne. "Nisi valjda još ljut na mene zato što sam im se pridružila?"
"Ma ne. Važno je samo da si, znaš... sretna." "Ne znam baš je li sretna prava riječ sad kad nema gospe Artemide. Ali fora je biti lovkinja. Osjećam se nekako smirenije. Sve oko mene kao da je usporilo. To je valjda zbog besmrtnosti." Zurim u nju i pokušavam vidjeti neku razliku. Zbilja izgleda samopouzdanije nego prije, spokojnije. Više ne krije lice pod zelenom kapom. Kosu je privezala straga i gleda me u oči kad mi govori. Zadrhtim kad shvatim da će za petsto ili tisuću godina Bianca di Angelo izgledati kao što izgleda danas. Možda će voditi ovakav razgovor s nekim drugim mješancem dugo poslije moje smrti, ali Bianca će i dalje izgledati kao dvanaestogodišnjakinja. "Nico ne shvaća moju odluku", promrmlja Bianca. Pogleda me kao da od mene traži odobravanje te odluke. "Ma bit će on dobro", kažem. "U Kamp mješanaca primaju puno mladih klinaca. Tako su primili Annabeth." Bianca kimne. "Nadam se da ćemo je naći. Mislim, Annabeth. Sretna je što ima prijatelja kakav si ti." "Baš joj je to puno pomoglo." "Ne okrivljuj sebe, Percy. Riskirao si život da bi spasio mog brata i mene. Mislim, to je bilo totalno hrabro. Da nisam upoznala tebe, ne bi mi bilo lako ostaviti Nicu u kampu. Zaključila sam da će, ako u kampu ima ljudi kakav si ti, Nico biti dobro. Ti si dobar." Taj me kompliment iznenadi. "Iako sam te srušio kad smo igrali zarobljavanje zastave?" Ona se nasmije. "Dobro. Ali osim toga si dobar." Dvjesto metara od nas Grover i Zoe izlaze iz kavane natovareni vrećicama s kolačima i pićima. Nekako mi nije drago što već dolaze. To je čudno, ali shvatio sam da volim razgovarati s Biancom. Nije ona tako loša. U svakom slučaju, puno je lakše družiti se s njom nego sa Zoe Beladonom. "Onda, koja je tvoja i Nicova priča?", pitam je. "Kamo ste išli u školu prije Westovera?" Ona se namršti. "Mislim da smo išli u internat u D. C.-u. Čini mi se kao da je to bilo davno." "Nikad niste živjeli s roditeljima? Mislim, smrtnim roditeljem." "Rekli su nam da su nam roditelji mrtvi. Imali smo nekakvu zakladu u banci. Puno novca, mislim. Odvjetnik bi navraćao jedanput tjedno da vidi kako smo. A onda smo Nico i ja morali napustiti tu školu." "Zašto?" Ona se namršti. "Morali smo nekamo otići. Sjećam se da je to bilo vrlo važno. Dugo smo putovali. Nekoliko tjedana smo odsjeli u nekom hotelu. A onda... ne znam. Jedan dan je drugi odvjetnik došao po nas. Rekao je da je vrijeme za odlazak. Odveo nas je natrag na istok, preko D. C.-a. A onda u Maine. I tad smo krenuli u Westover." To je čudna priča. A opet, Bianca i Nico su mješanci. Ništa u njihovu životu nije normalno. "Znači, skoro cijeli svoj život odgajaš Nicu?" pitam je. "Bili ste sami?" Ona kimne. "Zato sam se tako jako htjela pridružiti lovkinjama. Mislim, znam da je to sebično, ali htjela sam svoj život i prijatelje. Volim Nicu - nemoj me krivo shvatiti - ali morala sam vidjeti kako je to kad nisi starija sestra dvadeset četiri sata na dan. " Sjetim se prošlog ljeta, kako sam se ja osjećao kad sam doznao da imam mlađeg brata Kiklopa. Shvaćam što mi Bianca govori. "Reklo bi se da ti Zoe vjeruje", kažem. "O čemu ste vas dvije razgovarale - o nečemu opasnom vezanom za potragu?" "Kad?" "Jučer ujutro u paviljonu", kažem prije nego što se uspijem zaustaviti. "Nešto o Generalu." Lice joj se smrkne. "Kako si... Kapa nevidljivosti. Prisluškivao si? " "Nisam! Mislim, nisam baš. Samo sam—"
Od tih pokušaja objašnjavanja spase me Zoe i Grover koji stignu s pićima i kolačima. Vruća čokolada za Biancu i mene. Kava za njih. Uzmem mafin s borovnicama koji je tako ukusan da gotovo uspijevam ignorirati ljutiti Biancin pogled. "Trebali bismo baciti tragačku čaroliju", kaže Zoe. "Groveru, je li ti ostao još koji žir?" "Mmmm", promumlja Grover. Žvače mafin sa žitaricama, zajedno s papirom. "Mislim da imam. Samo da—" Ukoči se. Zaustim pitati ga što je, kad kraj nas proćarlija topli povjetarac, kao nalet proljeća koji se izgubio negdje usred zime. Svjež zrak začinjen divljim cvijećem i sunčevim svjetlom. I nečim drugim - gotovo kao nekim glasom koji nam nešto pokušava reći. Upozoriti nas. Zoe se otme uzdah. "Groveru, čaša." Grover ispusti svoju čašu, koja je ukrašena crtežima ptica. Ptice se iznenada odlijepe od čaše i odlete - sićušno jato grlica. Moj gumeni štakor zaskviči. Otrči s ograde u šumu - prava dlaka, pravi brkovi. Grover se sruši kraj svoje kave, koja se puši u snijegu. Okupimo se oko njega i pokušavamo ga probuditi. Zastenje, a oči mu trepere. "Hej!" kaže Talija trčeći prema nama. "Upravo sam... Što je Groveru?" "Ne znam", kažem. "Srušio se." "Uuuuuu", zastenje Grover. "Pa dignite ga!" kaže Talija. U ruci drži svoje koplje. Osvrne se kao da je netko prati. "Moramo otići odavde." Dođemo do ruba gradića prije nego što se pojave prva dva kosturska ratnika. Iskorače iza stabala s obje strane ceste. Umjesto sive kamuflažne odjeće, sad imaju plave uniforme novomeksičkih policajaca, ali i dalje imaju istu prozirnu kožu i sive oči. Izvuku pištolje. Priznajem da sam nekad mislio kako bi bilo fora naučiti pucati iz pištolja, ali promijenim mišljenje čim kosturski ratnici upere svoje pištolje u mene. Talija potapša svoju narukvicu. Egida živne i spiralno joj se otvori na ruci, ali ratnici ni ne trepnu. Njihove svjetlucave žute oči me probadaju. Izvučem Brzac, iako ne znam kako bi mi mogao pomoći protiv pištolja. Zoe i Bianca izvuku lukove, ali Bianca ima problema jer Grover tetura i oslanja se na nju. "Odmaknite se", kaže Talija. Pomaknemo se - ali tad čujemo šuškanje grana. Još dva kostura pojave se na cesti iza nas. Opkoljeni smo. Zapitam se gdje su ostali kosturi. U Smithsonianu sam ih vidio dvanaest. A onda jedan ratnik približi mobitel ustima i nešto kaže u njega. Osim što zapravo ne govori. Proizvede nekakav klepetavi, kuckavi zvuk, kao suhi zub koji udara kost. Tad shvatim što se događa. Kosturi su se razišli u potrazi za nama. Ovi kosturi sad zovu svoje pobratime. Ubrzo će početi prava zabava. "Blizu je", kaže Grover. "Ovdje", kažem ja. "Nije", inzistira on. "Dar. Dar Divljine." Nemam pojma o čemu govori, ali zabrinut sam zbog njegova stanja. Nije u stanju hodati, a kamoli boriti se. "Morat ćemo se boriti pojedinačno", kaže Talija. "Četvorica njih. Četvero nas. Možda će tada ignorirati Grovera." "Slažem se", kaže Zoe. "Divljina!" zajeca Grover. Topao vjetar zapuše kanjonom i ćarlija medu stablima, ali ja ne skrećem pogled s kostura. Sjetim se kako se General naslađivao Annabethinom sudbinom. I sjetim se kako ju je Luke izdao. I napadnem.
Prvi kostur zapuca. Vrijeme se uspori. Ne kažem baš da vidim metak, ali osjećam njegovu putanju kao što osjećam vodene struje u oceanu. Odbijem ga rubom oštrice i nastavljam svoj napad. Kostur izvuče palicu, a ja mu odrežem ruke u laktovima. Tad zamahnem Brzacem kroz njegov pas i prerežem ga napola. Njegove kosti se razdvoje i od kostura ostane samo hrpa na asfaltu. Gotovo odmah se pokrenu i počnu ponovno sklapati. Drugi kostur zacvokoće zubima u mome smjeru i pokuša zapucati, ali mu izbijem pištolj u snijeg. Pomislim da mi ide baš dobro, kad me druga dvojica kostura pogode u leđa. "Percy!" vrisne Talija. Padnem na cestu licem prema dolje. A onda nešto shvatim... nisam mrtav. Udar metaka je bio tup, kao da me netko gurnuo s leđa, ali me nisu ozlijedili. Krzno Nemejskog lava! Moj kaput je otporan na metke. Talija napadne drugog kostura. Zoe i Bianca počnu strijelama gađati trećeg i četvrtog. Grover samo stoji ondje, ruku ispruženih prema stablima kao da ih želi zagrliti. U šumi s lijeve strane čujemo nekakav tresak, kao da dolazi bager. Možda stiže pojačanje kosturima. Ustanem i izmaknem se policijskoj palici. Kostur kojeg sam presjekao napola već se potpuno obnovio i napada me. Nikako ih ne uspijevamo zaustaviti. Zoe i Bianca gađaju ih u glavu iz velike blizine, ali strijele samo fijuču kroz njihovu praznu lubanju. Jedan skoči na Biancu i već pomislim da je gotova, ali ona naglo izvuče svoj lovački nož i ubode ratnika u prsa. Cijeli kostur plane i od njega ostanu samo hrpica pepela i policijska značka. "Kako si to učinila?" pita je Zoe. "Ne znam", nervozno će Bianca. "Posrećilo mi se?" "Pa učini to opet!" Bianca pokuša, ali preostala trojica kostura sad su oprezna. Održavaju rastojanje od nas, držeći nas na udaljenosti palicama. "Plan?" pitam dok se povlačimo. Nitko ne odgovori. Stabla iza kostura podrhtavaju. Grane pucaju. "Dar", promrmlja Grover. A onda, uz moćan urlik, najveća svinja koju sam ikad vidio izleti na cestu. To je divlji vepar visok deset metara, balave ružičaste njuške i kljova veličine kanua. Leđa su mu naježena smeđom dlakom, a oči divlje i ljutite. "SKVIIIIII!" zaskviči, a onda kljovama pomete trojicu kostura u stranu. To učini tako silovito da oni odlete preko stabala i zabiju se u planinu, gdje se razbiju na komadiće, a bedrene i ručne kosti razlete se na sve strane. Tad se svinja okrene prema nama. Talija podigne koplje, ali Grover vikne: "Nemoj ga ubiti!" Vepar frkne i kopitom zagrebe tlo, spreman za napad. "To je erimantski vepar", kaže Zoe, trudeći se ostati smirena. "Ne vjerujem da ga možemo ubiti. "To je dar", kaže Grover. "Blagoslov Divljine!" Vepar kaže SKVIIII! i zamahne kljovama. Zoe i Bianca se bace u stranu. Ja moram gurnuti Grovera da ne bi bio lansiran prema planinama Vepar-ekspresom. "Aha, baš se osjećam blagoslovljeno!" kažem. "Razlaz!" Potrčimo svaki u svom smjeru i vepar se na trenutak zbuni. "Želi nas ubiti!" kaže Talija. "Naravno", kaže Grover. "Pa divlji je!" "Kako je to onda blagoslov?" pita Bianca. Meni se to učini razumnim pitanjem, ali svinja se nađe uvrijeđena i napadne je. Bianca je brža nego što sam očekivao. Zakotrlja se izvan dohvata kopita i podigne se na noge zvijeri iza leda.
A zvijer zamahne kljovama i u tisuću komadića raznese ploču s natpisom DOBRO DOŠLI U CLOUDCROFT. Prebirem po sjećanju ne bih li se sjetio kako ono ide mit o tom vepru. Prilično sam siguran da se Heraklo jedanput borio s tim stvorenjem, ali ne sjećam se kako ga je pobijedio. Nekako se otprilike sjećam da je vepar preorao nekoliko grčkih gradova prije nego što ga je Heraklo uspio svladati. Nadam se da je Cloudcroft osiguran od napada divovskih veprova. "Krećite se!" vikne Zoe. Ona i Bianca potrče u suprotnim smjerovima. Grover pleše oko vepra i svira svoju frulu, dok vepar frkće i pokušava ga probosti. Ali Talija i ja osvojimo nagradu za najveće nesretnike. Vepar se okrene prema nama, a Talija pogriješi što podigne Egidu kako bi se obranila. Kad vidi Meduzinu glavu, vepar ljutito zaskviči. Možda ga je podsjetila na neku njegovu rođakinju. Vepar nas napadne. Uspijemo održavati rastojanje samo zato što trčimo uzbrdo i možemo zaobilaziti stabla, dok zvijer mora plužiti kroz njih. S druge strane brda naiđem na stare željezničke tračnice, napola prekrivene snijegom. "Ovuda!" zgrabim Taliju za ruku i potrčimo po tračnicama dok vepar riče iza nas, kližući se i posrćući u pokušaju da manevrira na strmini. Njegova kopita jednostavno nisu za ovo, bogovima hvala. Ispred nas vidim natkriveni tunel. Iza njega je stari most na nogarima, koji se nadvio nad klancem. Na pamet mi padne suluda ideja. "Za mnom! " Talija uspori - ne stignem je pitati zašto - ali povučem je za sobom i ona nevoljko krene. Iza nas desettonski svinjski tenk ruši borove i mrvi stijene pod kopitima u lovu na nas. Talija i ja utrčimo u tunel i izađemo na drugom kraju. "Ne!" vrisne Talija. Lice joj je bijelo kao snijeg. Stojimo na rubu mosta. Ispod nas planina ponire u snijegom ispunjeni klanac dubok dvadesetak metara. Vepar je točno iza nas. "Hajde!" kažem. "Izdržat će našu težinu, vjerojatno." "Ne mogu!" vikne Talija. Oči je razrogačila u strahu. Vepar se zaletio u tunel i juri kroz njega punom brzinom. "Sad" viknem Taliji. Ona pogleda dolje i proguta knedlu. Kunem se da je pozelenjela. Nemam vremena razmišljati o razlozima. Vepar juri kroz tunel, ravno na nas. Plan B. Zaletim se u Taliju i oboje nas bacim u stranu preko ruba mosta, uz planinu. Klizimo na Egidi kao da se daskamo, preko stijena, blata i snijega jurimo nizbrdo. Vepar nije te sreće; ne može se brzo okrenuti pa svih deset tona tog Čudovišta istrči na daske mosta, koje popuste pod njegovom težinom. Vepar počne padati prema dnu klanca uz glasno njištanje, a kad padne u snježni nanos začuje se golemi PUUUUUF! Talija i ja uspijemo stati. Oboje teško dišemo. Ja sam se porezao i krvarim. Talija u kosi ima borove iglice. Divlji vepar je blizu nas, skviči i koprca se. Vidim samo dlakavi hrbat njegovih leđa. Potpuno je zaglavio u snijegu, kao da je zapakiran stiroporom. Ne izgleda kao da je ozlijeđen, ali ni kao da će uspjeti izaći. Pogledam Taliju. "Bojiš se visine." Sad kad smo na sigurnom u podnožju planine, u očima joj vidim uobičajenu ljutnju. ''Ne budi glup." "Zato te ulovila onakva frka u Apolonovu autobusu. Zato nisi htjela razgovarati o tome. " Ona duboko udahne. A onda istrese borove iglice iz kose. "Ako ikome kažeš. Kunem se da ću —" ''Ne, ne", kažem. "To je u redu. Ali... kći Zeusa, boga neba, boji se visine?" Pripremi se zakucati me u snijeg, kad Grover iznad nas vikne: "Heeeeej!" "Dolje smo!" viknem.
Nekoliko minuta poslije nam se pridruže Zoe, Bianca i Grover. Stojimo i gledamo kako se divlji vepar migolji u snijegu. "Blagoslov Divljine", kaže Grover, iako sad izgleda nekako uznemireno. "Slažem se", kaže Zoe. "Moramo ga iskoristiti." "Čekaj malo", kaže Talija iziritiranim glasom. Još izgleda kao da je izgubila u borbi s božičnom jelkom. "'Objasni mi zašto si tako siguran da je ova svinja blagoslov." Grover pogleda u tom smjeru, odsutno. "'On nam je prijevoz na zapad. Imaš li ti pojma koliko brzo taj vepar može putovati?" "To je zabavno", kažem. "Kao... kauboji svinjari." Grover kimne. "Moramo se ukrcati. Volio bih... volio bih da imam više vremena za razgledavanje uokolo. Ali toga više nema." "Čega više nema?" Grover kao da me nije čuo. Dođe do vepra i skoči mu na leda. Vepar se već počeo polako probijati kroz snježni nanos. Kad se oslobodi, ništa ga neće moći zaustaviti. Grover izvuče svoju frulu. Zasvira neku živahnu melodiju i baci jabuku pred vepra. Jabuka ostane lebdjeti i vrtjeti se vepru nad nosom, a vepar poludi u nastojanju da dođe do nje. "Automatsko upravljanje", promrmlja Talija. "Sjajno." Dođe do njega i skoči iza Grovera, što je još ostavilo više nego dovoljno mjesta za nas ostale. Zoe i Bianca krenu prema vepru. "Čekajte malo", kažem. "Znate li vas dvije o čemu to Grover govori - o tom blagoslovu divljine?" "Naravno", kaže Zoe. "Nisi to osjetio u vjetru? Bilo je tako snažno... nisam mislila da ću ikad više osjetiti tu prisutnost." "Prisutnost čega?" Ona se zagleda u mene kao da sam idiot. "Gospodara divljine, naravno. Na trenutak sam, kad se vepar pojavio, osjetila Panovu prisutnost."
Posjetimo božansko odlagalište željeznog otpada Jašimo na vepru do zalaska sunca, a moja stražnjica ne bi više ni izdržala. Zamislite da cijeli dan jašite na golemoj čeličnoj četki po šljunku. Toliko je otprilike udobno jahanje na vepru. Nemam pojma koliko smo kilometara prošli, ali planine su nestale u daljini i zamijenili su ih kilometri suhe ravnice. Trava i žbunje su postajali sve rjeđi kako smo galopirali (galopiraju li veprovi?) po pustinji. Kad je počela padati noć, vepar je stao kraj korita potoka i zafrktao. Počeo je piti blatnjavu vodu, a nakon toga je iščupao kaktus iz zemlje i prožvakao ga cijelog, zajedno s bodljama. "Dalje ne može", kaže Grover. "Moramo sjašiti dok jede" Nikoga nije trebao nagovarati na to. Skliznemo s veprovih leđa dok je on zauzet kidanjem kaktusa. A onda oteturamo najbolje što možemo ovako nažuljani od jahanja. Poslije trećeg kaktusa i još malo blatnjave vode, vepar zaskviči i podrigne se, a onda se okrene i odgalopira natrag prema istoku. "Planine mu se više sviđaju", nagađam. "Posve ga shvaćam", kaže Talija. "Gledajte" Pred nama je dvotračna cesta napola prekrivena pijeskom. S druge strane ceste je skupina građevina premala da bi to bio gradić: kuća čiji je ulaz zatvoren prikucanim daskama, restoran koji kao da nije otvoren još otkako se Zoe Beladona rodila i bijelo ožbukana zgrada pošte s pločom na kojoj piše GILA CLAW, ARIZONA i koja visi ukrivo nad vratima. Iza toga vidim brežuljke... ali onda primijetim da to nisu uobičajeni brežuljci. Ovo je previše ravničarski kraj za takva brdašca. Ti brežuljci su zapravo goleme hrpe starih automobila, kućanskih aparata i ostalog starog željeza. To je otpad starog željeza koje se naizgled proteže unedogled. "Čovječe!" kažem. "Nekako čisto sumnjam da ćemo ovdje naći auto za unajmljivanje", kaže Talija. Pogleda Grovera. "Pretpostavljam da u rukavu više nemaš skrivenih divljih veprova?" Grover njuši vjetar i nervozan je. Izvadi svoje žirove i baci ih na zemlju, pa zasvira u svoju frulu. Oni se poslože u uzorak koji meni ništa ne znači, ali Grover se zabrine. "To smo mi", kaže. "Tih pet žirova." "Koji sam ja?" pitam. "Taj mali deformirani", predloži Zoe. "Ma daj šuti." "Ova nakupina ovdje," kaže Grover i pokaže lijevu stranu, "to je nevolja." "Čudovište?" pita Talija. Groveru je nelagodno. "Ništa ne njušim, što nema smisla. Ali žirovi ne lažu. Naš idući izazov..." Uperi prstom u otpad. Sad kad je sunce već gotovo posve zašlo, metalni brežuljci izgledaju kao nešto na drugom planetu. Odlučimo ulogoriti se za noćas i otpad pregledati ujutro. Nitko od nas ne želi kopati po smeću u mraku. Zoe i Bianca izvuku pet spavaćih vreća iz ruksaka. Ne znam kako su to izvele, budući da su im ruksaci tako sićušni, ali očito su začarani tako da u njih više stane. Primijetio sam da su i njihovi lukovi i strijele također magični. Nikad prije nisam razmišljao o tome, ali kad ih lovkinje trebaju, jednostavno se pojave prebačeni preko njihovih leda. A kad ih ne trebaju, nestanu. Noć brzo zahladni pa Grover i ja odlazimo skupiti daske s urušene kuće, a Talija ih ošine električnim šokom i upali logorsku vatru. Ubrzo nam je udobno koliko je to moguće u oronulom pustom gradu usred ničega. "Pojavile su se zvijezde", kaže Zoe.
Ima pravo. Ima ih na milijune, a u blizini nema gradskih svjetala koja bi nebo obojili u narančasto. "Fantastično", kaže Zoe. "U stara vremena ih je bilo više. Cijela zviježđa su nestala zbog ljudskog svjetlosnog onečišćavanja." "Govoriš kao da ti nisi ljudsko biće", kažem. Zoe podigne obrvu. "Lovkinja sam. Stalo mi je do toga što se događa na divljim dijelovima svijeta. A što ti zboriš na to?" "Kažeš", ispravi je Talija. "Ne zboriš" "Mene su tako učili govoriti." "Danas se više tako ne govori." Zoe ljutito podigne ruke uvis. "Mrzim ovaj jezik. Prečesto se mijenja!" Grover uzdahne. Još gleda u nebo kao da razmišlja o problemu svjetlosnog onečišćenja. "Da je bar Pan ovdje, on bi sve to doveo u red." Zoe tužno kimne. "Možda je stvar u kavi", kaže Grover. "Pio sam kavu i pojavio se vjetar. Možda kad bih pio više kave..." Prilično sam siguran da kava nema nikakve veze s onim što se dogodilo u Cloudcroftu, ali nemam srca to reći Groveru. Pomislim na gumenog štakora i papirnate ptice koje su oživjele kad je zapuhao vjetar. "Groveru, zbilja misliš da je to bio Pan? Mislim, znam da bi ti htio da je tako." "Poslao nam je pomoć", inzistira Grover. "Ne znam kako ni zašto, ali osjetio sam njegovu prisutnost. Nakon što dovršimo ovu potragu, vratit ću se u Novi Meksiko i pit ću puno kave. To nam je najbolji trag koji smo imali u zadnje dvije tisuće godina. Bio sam tako blizu." Ništa ne kažem na to. Ne želim ugasiti Groverovu nadu. "Ono što mene zanima", kaže Talija gledajući Biancu, "jest kako si uništila onog zombija. Ovdje negdje ih ima još puno. Moramo doznati kako se možemo boriti s njima." Bianca odmahne glavom. "Ne znam. Samo sam ga ubola i planuo je." "Možda je tvoj nož po nečemu poseban", kažem. "Isti je kao moj", kaže Zoe. "Božanska bronca, da. Ali moj nije tako djelovao na ratnike." "Možda moraš pogoditi kostura u određeno mjesto", kažem. Bianci je nelagodno dok joj se svi tako obraćamo. "Nema veze", kaže joj Zoe. "Doznat ćemo odgovor. U međuvremenu bismo trebali isplanirati idući potez. Nakon što prođemo ovaj otpad, moramo nastaviti u smjeru zapada. Ako nađemo cestu, moći ćemo stopirati do najbližega grada. Mislim da bi to trebao biti Las Vegas." Baš zaustim reći kako Grovera i mene za taj grad vežu loše uspomene, ali nas Bianca preduhitri. "Ne!" kaže. "Ne onamo!" Izgleda zbilja uspaničeno, kao da se počela spuštati niza strmi dio tobogana smrti. Zoe se namršti. "Zašto?" Bianca drhtavo uzdahne. "Mislim... mislim da smo nakratko bili ondje. Nico i ja. Kad smo putovali. A onda, ne sjećam se..." Iznenada mi na pamet padne ružna pomisao. Sjetim se da mi je Bianca rekla da su ona i Nico neko vrijeme živjeli u hotelu. Grover i ja se pogledamo i čini mi se da on misli što i ja. "Bianca", kažem. "Taj hotel u kojem ste bili. Da se nije slučajno zvao Lotus hotel i kasino" Oči joj se širom otvore. "Kako to možeš znati?" "Uf, baš fino", kažem. "Čekajte", reče Talija. "Što je taj Lotus hotel" "Prije dvije godine", kažem, "Grover, Annabeth i ja smo ondje upali u klopku. Načinjen je tako da nikad ne želiš otići iz njega. Ostali smo oko sat vremena. Kad smo izašli, prošlo je pet dana. Ondje vrijeme brže prolazi."
"Ne", kaže Bianca. "To nije moguće." "Rekla si da je netko došao i odveo vas odande'", prisjetim se. "Da." "Kako je izgledao? Što je rekao?" "Ne... ne sjećam se. Molim te, zbilja ne želim razgovarati o tome." Zoe se nagne naprijed, zabrinuto naboranih obrva. "Rekla si da se Washington D. C. promijenio kad si se prošlog ljeta vratila u njega. Nisi se sjećala da je ondje bila podzemna." "Da, ali—" "Bianca," kaže Zoe, "možeš li mi reći kako se zove sadašnji predsjednik SAD-a?" "Ne budi šašava", kaže Bianca. Kaže nam točno ime predsjednika. "A tko je bio predsjednik prije njega?" pita Zoe. Bianca se na trenutak zamisli. "Roosevelt." Zoe proguta knedlu. "Theodore ili Franklin?" "Franklin", kaže Bianca. "F. D. R." "Kao onaj po kojem su nazvali F. D. R. Drive?" pitam. Jer to je, zbilja, sve što znam o F. D. R.-u. "Bianca," kaže Zoe. "F. D. R. nije bio zadnji predsjednik. To je bilo prije sedamdesetak godina." "To je nemoguće", kaže Bianca. "Ja... nisam tako stara." Zuri u svoje ruke, kao da se želi uvjeriti da nisu smežurane. Talija je počne tužno gledati. Ona očito zna kako je to kad te na neko vrijeme izvuku iz vremena. "U redu je, Bianca. Najvažnije je što ste ti i Nico na sigurnom. Izvukli ste se." "Ali kako?" pitam. "Mi smo ondje bili samo sat vremena, a jedva smo uspjeli pobjeći. Kako ste vi uspjeli pobjeći nakon što ste tako dugo bili ondje?" "Rekla sam ti." Bianca izgleda kao da samo što nije zaplakala. "Došao je neki muškarac i rekao nam da je vrijeme da odemo. I—" "Ali tko? Zašto je to učinio?" Prije nego što stigne odgovoriti, ošine nas blještavo svjetlo koje nam se približava cestom. Automobilska svjetla pojavila su se niotkud. Napola se nadam da je to Apolon koji nas je opet došao povesti, ali motor je previše tih da bi to bila sunčeva kočija, a i noć je, uostalom. Zgrabimo vreće za spavanje i maknemo se s puta kad mrtvački bijela limuzina stane pred nama. Stražnja vrata limuzine otvore se točno preda mnom. Prije nego što stignem odstupiti, vrh mača mi takne grlo. Čujem kako Zoe i Bianca napinju luk. Kako vlasnik mača izlazi iz automobila, tako se ja polako odmičem. Moram, jer mi gura vrh mača pod bradu. Okrutno se nasmije. "Sad nisi tako brz, ha, ništarijo?" To je krupan muškarac kratko ošišane kose u crnoj kožnatoj bajkerskoj jakni, crnim trapericama, uskoj bijeloj potkošulji i vojnim čizmama. Oči mu potpuno skrivaju široke, zaobljene tamne naočale, ali ja znam što je iza njih - prazne šupljine ispunjene plamenom. "Ares", zarežim. Bog rata baci pogled na moje prijatelje. "Na mjestu voljno, ljudi." Pucne prstima i oružje im padne na pod. "Ovo je prijateljski susret." Vrh svog mača zabije još malo dublje pod moju bradu. "Naravno, volio bih uzeti tvoju glavu kao trofej, ali netko te želi vidjeti. I nikad ne obezglavljujem neprijatelje pred damom." "Kojom damom?" pita Talija. Ares je pogleda. "Vidi, vidi. Čuo sam da si se vratila.'" Spusti mač i odgurne me.
"Talija, kći Zeusova", kaže Ares. "Nisi baš u najboljem društvu." "Što želite, Arese?" pita ona. "Tko je u autu?" Ares se osmjehne, uživajući u pozornosti koju je privukao. "O, ne vjerujem da će ona htjeti upoznati vas ostale. Osobito ne njih.'' Izbaci bradu u smjeru Zoe i Biance. "Idite vi lijepo na taco dok čekate. Percy će se zadržati samo nekoliko minuta." "Samoga ga s vama ostaviti nećemo, gospodaru Arese", kaže Zoe. "Uostalom," kaže Grover, "restoran ne radi." Ares opet pucne prstima. Svjetla iznenada obasjaju unutrašnjost restorana. Daske odlete s vrata, a znak na kojem piše ZATVORENO okrene se na OTVORENO. "Što si ono rekao, jarčiću?" "Idite", kažem prijateljima. "Sredit ću ovo" Pokušam zvučati samopouzdanje nego što se zbilja osjećam. Ne vjerujem da sam zavarao Aresa. "Čuli ste dječaka", kaže Ares. "Velik je i jak. Sve ima pod kontrolom." Moji prijatelji nevoljko krenu prema restoranu. Ares me prezirno pogleda, a onda otvori vrata limuzine kao šofer." "Uđi, ništarijo", kaže mi on. "I pazi kako se ponašaš. Ona drskost ne prašta kao ja." Razjapim usta kad je ugledam. Zaboravim kako se zovem. Zaboravim gdje sam. Zaboravim kako se slažu prosto proširene rečenice. Ima crvenu satensku haljinu i kovrčava kosa joj pada u kaskadi uvojaka. Njezino lice najljepše je koje sam ikad vidio: savršena šminka, očaravajuće oči, osmijeh koji bi osvijetlio tamnu stranu Mjeseca. Razmišljajući poslije o njoj, ne mogu se sjetiti kako je izgledala. Čak ni koje su joj boje kosa ili oči. Odaberite najljepšu glumicu koja vam padne na pamet. Božica je deset puta ljepša od nje. Odaberite omiljenu boju kose, boju očiju, bilo što. Božica to ima. Kad mi se nasmije, na trenutak me malo podsjeti na Annabeth. A onda na televizijsku glumicu u koju sam se zatreskao u petom razredu. A onda... pa, mislim da ste shvatili. '"A, tu si, Percy", kaže božica, "Ja sam Afrodita." Ja skliznem na sjedalo kraj nje i kažem nešto u stilu: "Gu ga ge." Ona se osmjehne. "Ma baš si sladak. Pridrži mi ovo." Da mi uglačano zrcalo veličine tanjura i kaže mi da joj ga pridržim. Nagne se naprijed i malo prstima takne ruž, iako ja ne vidim da mu išla nedostaje. "Znaš li zašto si ovdje?" pita me. Poželim joj odgovoriti. Zašto ne mogu oblikovati punu rečenicu? Pa ona je samo žena. Opako zgodna žena. S očima koje su kao jezerca izvorske vode... Ajoj. Uštipnem se za ruku, jako. "Ne... ne znam", uspijem nekako izgovoriti. "Ajoj", kaže Afrodita. "Još si to ne želiš priznati?" Čujem kako se Ares vani smijulji. Čini mi se da čuje svaku našu izgovorenu riječ. Ljuti me pomisao na to da je on vani, a to mi pomogne da mi se razbistri mozak. "Ne znam o čemu govorite", kažem. "Pa zašto si onda u ovoj potrazi?" "Zarobili su Artemidu!" Afrodita zakoluta očima. "O, Artemidu. Ma daj, molim te. Kad smo već kod izgubljenog slučaja. Mislim, ako su već nakanili oteti neku božicu, ona bi trebala biti prelijepa, ne slažeš se? Žalim te jadnike koji su morali zatočiti Artemidu. Do-sa-dno!" "Ali progonila je čudovište", pobunim se. "Jako, jako gadno Čudovište. Moramo ga naći!"
Afrodita mi kaže da malo podignem zrcalo. Čini se da je otkrila mikroskopski problem u kutu oka i prstom popravlja maškaru. "Uvijek neko čudovište. Ali, dragi moj Percy, zato su ostali u ovoj potrazi. Mene više zanimaš ti" Srce mi jako lupa. Ne želim joj odgovoriti, ali njezine oči izvuku odgovor iz mojih usta. "Annabeth je u opasnosti." Afrodita se ozari. "Točno tako!" "Moram joj pomoći", kažem. "Sanjam te snove." "Ah, čak je i sanjaš! Ma to je tako slatko" "Ne! Mislim... nisam to htio reći." Ona cokne jezikom. "Percy, na tvojoj sam strani. Na koncu, ovdje si zbog mene." Zurim u nju. "Molim?" "Otrovana majica koju su braća Stoll dala Febi", kaže ona. "Misliš da je to bilo slučajno? I to što je Crni Jack došao po tebe? I što ti je pomogao da se išuljaš iz kampa?" "Vi ste to učinili?" "Naravno! Jer, zbilja, koliko su samo dosadne te lovkinje! Potraga za nekim čudovištem, bla bla bla. Spašavanje Artemide. Neka ona samo ostane izgubljena, kažem ja. Ali potraga za pravom ljubavi—" "Čekajte malo, nisam rekao—"' '"O, dušo moja. Ne moraš to ni reći. Ali znaš da je Annabeth malo nedostajalo da se pridruži lovkinjama?" Pocrvenim. "Nisam bio siguran—" "Kanila je odbaciti svoj život! A ti je dušo moja, možeš spasiti od toga. To je tako romantično!" "Ovaj..." "Ma spusti to zrcalo", zapovjedi mi Afrodita. "Dobro izgledam." Nisam ni bio svjestan da ga i dalje držim, ali čim ga spustim, primijetim da me bole ruke. "A sad me slušaj, Percy", kaže Afrodita. "Lovkinje su ti neprijateljice. Zaboravi njih i Artemidu i čudovište. To nije važno. Koncentriraj se na to da nađeš i spasiš Annabeth." "Znate li gdje je?" Afrodita iziritirano mahne rukom. "Ne, ne. Detalje prepuštam tebi. Ali prošlo je jako dugo otkako smo imali zadnju, zbilja dobru tragičnu priču." "Hej, kao prvo, nisam spominjao nikakvu ljubav. A kao drugo, kakva sad tragedija !" "Ljubav pobjeđuje sve", obeća Afrodita. "Pogledaj Helenu i Parisa. Jesu li oni dopustili da se išta postavi između njih?" "Nisu li oni izazvali Trojanski rat, i nije li zbog toga poginulo puno tisuća ljudi?" "Ma! To nije važno. Samo li slijedi svoje srce." "Ali... ne znam kamo ono ide. Moje srce, mislim. " Ona se suosjećajno osmjehne. Zbilja je lijepa. I ne samo zato što ima lijepo lice i sve. Ona toliko vjeruje u ljubav da vam se ne može ne zavrtjeti u glavi kad slušate kako govori o njoj. "Neizvjesnost je pola zabave", kaže Afrodita. "To je dražesno bolno, zar ne? Kad nisi siguran koga voliš i tko voli tebe? O, vi djeco! To je tako slatko da ću se rasplakati." "Ne, ne", kažem. "Nemojte." "I ne brini se", kaže mi. "Neću dopustiti da ti to bude lako i dosadno. Ne, pripremila sam neka divna iznenađenja. Patnju. Neodlučnost. Vidjet ćeš." "Ma zbilja nije potrebno", kažem. "Ne morate se truditi." "Ma ti si tako sladak. Voljela bih da sve moje kćeri mogu slomiti srce tako dobrog dječaka." Afroditine oči počnu se puniti suzama. "A sad idi. I budi oprezan na teritoriju mog muža, Percy. Nemoj ništa uzeti. Jako je osjetljiv na svoje tričarije i kramu." "Molim?" pitam. "Mislite na Hefesta?" Ali vrata se otvore i Ares me zgrabi za rame i izvuče iz automobila natrag u pustinjsku noć.
Moja audijencija kod božice ljubavi je završila. "Imaš sreću, ništarijo." Ares me odgurne od limuzine. "Budi zahvalan." "Na čemu?" "Na tome što smo tako dobri. Da se mene pita—" "Pa zašto me onda niste ubili?" obrecnem se. Glupo je nešto takvo reći bogu rata, ali u njegovoj blizini sam uvijek ljut i neoprezan. Ares kimne, kao da sam napokon rekao nešto inteligentno. "Volio bih te ubiti, zbilja", kaže on. "Ali, znaš, imam mali problem. Na Olimpu se govori da bi ti mogao izazvati najveći rat u povijesti. Ne mogu riskirati da to upropastim. A usto, Afrodita misli da si ti kao nekakva zvijezda sapunice ili nešto. Ako te ubijem, ispast ću loš u njezinim očima. Ali bez brige. Nisam zaboravio svoje obećanje. Jedan dan, ubrzo, mali - vrlo ubrzo - podignut ćeš mač kako bi se borio i sjetiti se bijesa Aresova." Stisnem šake. "Čemu čekati? Već sam vas jedanput pobijedio. Kako zarasta taj gležanj?" Osmjehne se ironično. "Nije loše, ništarijo. Ali ne možeš se ti nositi s gospodarom provokacija. Borbu ću započeti kad ja to odlučim. Dotad... Gubi se." Pucne prstima i cijeli svijet se okrene za tristo šezdeset stupnjeva, okrećući se u oblaku crvene prašine. Padnem na zemlju. Kad ustanem, limuzine više nema. Cesta, restoran, cijeli gradić Gila Claw je nestao. Moji prijatelji i ja stojimo usred otpada, planina željeznog otpada koje se protežu u svim smjerovima. "Što je htjela od tebe? " pita me Bianca nakon što im ispričam za Afroditu. "Ovaj, nisam siguran'', slažem. "Rekla mi je da se čuvam na otpadu njezina muža. Rekla mi je da ništa ne uzmem'' Zoe naškilji oči. "Božica ljubavi ne bi taj put prevalila samo da ti to kaže. Čuvaj se, Percy. Afrodita je mnoge junake odvela na stranputicu." "Za promjenu se slažem sa Zoe", kaže Talija. "Ne možeš vjerovati Afroditi." Grover me čudno gleda. Budući da je empatičan i sve, najčešće može čitati moje emocije i nekako mi se čini da točno zna o čemu je Afrodita razgovarala sa mnom. "Dakle," kažem, jedva čekajući da promijenim temu, "kako ćemo otići odavde?" "Tuda", kaže Zoe. "Ondje je zapad." "Kako znaš?" Na svjetlosti punog Mjeseca iznenadim se kako dobro vidim njezino kolutanje očima. "Ursa Major je na sjeveru", kaže ona, "što znači da ondje mora bili zapad." Pokaže u smjeru zapada, a onda sjeverno zvijezde, koje je teško vidjeti zato što ima tako puno drugih zvijezda. "O, da", kažem. "Ono s medvjedom" Zoe me pogleda uvrijeđeno. "Pokaži malo poštovanja. To je bio dobar medvjed. Dostojan protivnik." "Ponašaš se kao da je bio stvaran." "Ljudi", ubaci se Grover. "Gledajte!" Došli smo do vrha planine krame. Gomile metalnih predmeta presijavaju se na mjesečini: polomljene glave brončanih konja, metalne noge kipova ljudi, polomljene kočije, tone štitova, mačeva i drugog oružja, zajedno s modernim stvarima, kao što su automobili zlatnog i srebrnog sjaja, hladnjaci, perilice i kompjutorski monitori. "Ej!" kaže Bianca. "Ove stvari... neke izgledaju kao da su od pravog zlata." "I jesu", kaže Talija smrknuto. "Kao što je Percy rekao, ništa ne dirajte. Ovo je božansko odlagalište krame."
"Krame?" Grover uzme u ruke lijepu krunu načinjenu od zlata, srebra i dragulja. Polomljena je sjedne strane, kao da ju je rascijepila sjekira. "Tebi je ovo krama?" Odgrize komad i počne ga žvakati. "Ovo je jako ukusno!" Talija mu izbije krunu iz ruke. "Ne šalim se!" "Gledajte!" kaže Bianca. Potrči nizbrdo, spotičući se o brončane spirale i zlatne tanjure. Podigne luk koji se srebrnasto presijava na mjesečini. "Luk lovkinja!" Vrisne od iznenađenja kad se luk počne stiskati i pretvori se u ukosnicu u obliku srpastog Mjeseca. "To je kao Percyjev mač!" Zoe se natmuri. "Ostavi ga, Bianca." "Ali—" "Ovdje je s razlogom. Sve što su odbacili na ovaj otpad mora ovdje i ostati. Defektno je. Ili ukleto." Bianca nevoljko spusti ukosnicu. "Ne sviđa mi se ovdje", kaže Talija. Primi dršku svog koplja. "Misliš da će nas napasti divovski hladnjaci?" pitam je. Strogo me pogleda. "Zoe ima pravo, Percy. Ovdje je sve odbačeno s razlogom. Hajdemo, moramo izaći odavde." "To je drugi put da si se složila sa Zoe", promrmljam, ali me Talija ignorira. Počnemo se probijati kroz brda i doline krame. To kao da se prostire unedogled, a da nema Urse Major, izgubili bismo se. Sva brda izgledaju otprilike jednako. Volio bih reći da nismo ništa dirali, ali ovdje ima previše kulerskih stvari da ih ne bismo pogledali izbliza. Naiđem na električnu gitaru u obliku Apolonove lire koja je tako lijepa da je moram uzeti u ruke. Grover naiđe na slomljeno stablo od metala. Rasječeno je na komade, ali na nekim granama su još zlatne ptice, koje se uzvrpolje kad ih Grover uzme u ruku, pokušavajući mahati krilima. Napokon ugledamo rub otpada osamstotinjak metara pred sobom i svjetla autoceste koja se proteže pustinjom. Ali između nas i ruba... "Što je to?" Bianci se otme uzdah. Pred nama je brdo mnogo više i duže od ostalih. Poput metalne mese je, dužine nogometnog igrališta, visine prečki u footballu. Sjedne strane mese je niz od deset debelih metalnih stupova, stisnutih blizu jedan drugom. Bianca se namršti. "Izgledaju kao—" "Nožni prsti", kažem. Bianca kimne. "Jako, jako veliki nožni prsti." Zoe i Talija se nervozno pogledaju. "Zaobiđimo ih" kaže Talija. "Jako ih zaobiđimo." "Ali cesta je ravno naprijed'', pobunim se. "Brže će biti ako se popnemo preko toga." Ping. Talija izvuče koplje, a Zoe izvuče luk, ali tad shvatim daje to samo Grover. Bacio je komad otpadnog metala prema prstima i pogodio jedan, proizvevši duboku jeku, kao da je stup šupalj. "Zašto si to učinio? " pita ga Zoe. Grover se stisne. "Ne znam. Jer, ovaj, ne volim lažna stopala?" "Idemo." Talija me pogleda. "Okolo." Ne raspravljam se. I ja sam se počeo ježiti od tih prstiju. Pa mislim, tko oblikuje tri metra visoke metalne nožne prste i onda ih postavi na otpad? Poslije nekoliko minuta hodanja napokon dođemo do autoceste, na pustom, ali dobro osvijetljenom dijelu asfalta. "Uspjeli smo izaći", kaže Zoe. "Bogovima hvala."
Ali, očito, bogovi nisu htjeli da im zahvaljujemo. Čujem zvuk kao kad drobilica stišće metalni otpad. Naglo se okrenem. Iza nas se planina otpada pomiče, uzdiže. Deset nožnih prstiju se nagnu, a onda shvatim zašto tako sliče nožnim prstima. Oni i jesu nožni prsti. Stvorenje koje se izdiglo iz metala je brončani div u punom grčkom oklopu. Nemoguće je visok - neboder s nogama i rukama. Zlokobno se presijava na mjesečini. Pogleda nas, a lice mu je deformirano. Lijeva strana je djelomično rastopljena. Zglobovi mu škripe zbog hrđe, a na njegovim oklopljenim prsima netko je na debelom sloju prašine divovskim prstom napisao OPERI ME, "Talos!" otme se uzdah Zoe. "Tko... tko je Talos?" promucam. "Jedna Hefestova kreacija", kaže Talija. "Ali to ne može biti original. Premalen je. Možda je prototip. Defektan model." Metalnom divu se ne svidi riječ defektan. Pomakne ruku prema opasaču mača i izvuče oružje. Zvuk njegova izvlačenja iz korica je grozan, struganje metala o metal. Oštrica je dugačka sigurno trideset metara. Izgleda hrđavo i tupo, ali ne vjerujem da je to imalo važno. Kad bi nas udario time, to bi bilo kao da nas je udario ratnim brodom. "Netko je nešto uzeo", kaže Zoe. "Tko je nešto uzeo?" Zagleda se u mene optužujućim pogledom. Odmahnem glavom. "Ja sam svašta, ali lopov nisam." Bianca ništa ne kaže. Mogao bih se zakleti da izgleda kao da je nešto skrivila, ali nemam vremena razmišljati o tome jer divovski defektni Talos tad zakorači prema nama, smanjujući razdaljinu napola i izazivajući podrhtavanje tla. "Bježite!" cikne Grover. Odličan savjet, šteta što je beskoristan. To stvorenje bi bez problema bilo brže od nas čak i kad bi samo ležerno hodalo. Raštrkamo se, kao što smo učinili s Nemejskim lavom. Talija izvuče svoj štit i drži ga u zraku dok trči cestom. Div zamahne mačem i sruši niz električnih stupova koji iz zemlje izlete uz kišu iskra i padnu Taliji na put. Zoeine strijele fijuču prema licu stvorenja, ali se bezopasno lome na metal. Grover zableji kao mladi jarac i počne se verati po planini metala. Bianca i ja se nađemo jedno do drugog, skriveni iza polomljene kočije. "Nešto si uzela", kažem. "Onaj luk." "Nisam!" kaže ona, ali joj glas podrhtava. "Vrati ga!" kažem. "Baci ga!" "Nisam... nisam uzela luk! Uostalom, sad je gotovo" "Što si uzela?" Prije nego što mi stigne odgovoriti, čujem strašnu škripu i sjena nam blokira nebo. "Pokret!" Sjurim se nizbrdo, Bianca odmah za mnom, dok divovo stopalo ugazi krater na mjestu na kojem smo se krili. "Hej, Talose!" vikne Grover, ali čudovište podigne mač, gledajući Biancu i mene. Grover na brzinu odsvira melodiju na svojoj fruli. Srušeni električni stupovi na cesti počnu plesati. Shvatim što Grover pokušava učiniti djelić sekunde prije nego što se to dogodi. Jedan stup za koji su još pričvršćene žice poleti prema Talosovoj nozi i omota mu se oko lista. Žice zaiskre i pošalju nalet elektriciteta uz divovu kičmu, Talos se naglo okrene, škripeći i iskreći. Grover nam je osigurao nekoliko sekunda. "Dođi!" kažem Bianci. Ali ona ostane kao ukopana. Iz džepa izvadi malu metalnu figuricu, kipić boga. "To... to sam uzela za Nicu. Jedini kipić koji nema." "Kako možeš misliti na Mitomagiju u ovakvom trenutku?" pitam.
U očima su joj suze. "Baci ga", kažem, "Možda nas div pusti na miru." Nevoljko ga baci, ali ništa se ne dogodi. Div i dalje ide za Groverom. Zabio je mač u gomilu krame, promašivši Grovera za koji metar, ali tad ga zatrpa lavina starog željeza i više ga ne vidim. "Ne!" vikne Talija. Uperi svoje koplje i iz njega izleti plavi svjetlosni luk i pogodi čudovište u hrđavo koljeno, koje popusti. Div padne, ali se odmah počne dizati. Teško je reći osjeća li što. Nema nikakvih emocija na tom napola istopljenom licu, ali meni se nekako čini da je bijesan koliko god to dvadeset katova visoki metalni ratnik može biti. Podigne stopalo kako bi opalio njime po zemlji, a ja vidim da mu je potplat izbrazdan kao onaj na tenisici. U peti ima rupu, a oko nje je crvenim slovima napisano nešto što dešifriram tek kad se stopalo spusti: SAMO ZA ODRŽAVANJE. "Vrijeme je za suludu ideju", kažem. Bianca me nervozno pogleda. "Bilo što." Kažem joj za otvor za održavanje. "Možda postoji neki način da kontroliramo to stvorenje. Nekakvi prekidači ili nešto. Ući ću u njega." "Kako? Morat ćeš stati pod njegovo stopalo! Zgnječit će te." "Skreni mu pozornost", kažem. "Moram samo odabrati pravi trenutak." Bianca stisne vilicu. "Ne. Idem ja." "Ne možeš. Tebi je sve ovo novo! Poginut ćeš." "Ja sam kriva što nas je čudovište napalo", kaže ona. "To je moja odgovornost. Evo." Podigne kipić boga i stavi mi ga u ruku. "Ako se što dogodi, daj to Nicu. Reci mu... reci mu da mi je žao." "Bianca, nemoj!" Ali ne čeka me. Jurne prema lijevom stopalu čudovišta. Talija mu je na trenutak skrenula pozornost. Shvatila je da je div krupan, ali spor. Ako mu se držiš blizu, a da te pritom ne zgnječi, možeš trčati oko njega i preživjeti. To je bar dosad palilo. Bianca se približila divovu stopalu i pokušava održati ravnotežu na metalnom otpadu koji se ugiba i pomiče pod njegovom težinom. Zoe vikne: "Što radiš?" "Natjeraj ga da podigne stopalo!" kaže ona. Zoe ispali strijelu prema licu čudovišta i ona mu uleti u nosnicu. Div se uspravi i protrese glavom. "Hej, Kramanjonac!" viknem. "Ovdje sam dolje!" Potrčim do njegova nožnog palca i ubodem ga Brzacem. Magični mač otvori ranu u bronci. Nažalost, moj plan upali. Talos spusti pogled na mene i podigne stopalo da bi me zgnječio kao kukca. Ne vidim što Bianca radi. Moram se okrenuti i pobjeći. Stopalo tresne iza mene i odletim uvis. Udarim u nešto tvrdo i ošamućeno sjednem. Odbacio me do hladnjaka iz Olympus-Aira. Čudovište se spremi dokrajčiti me, ali se Grover nekako izvukao ispod gomile krame. Odsvirao je neku mahnitu melodiju na fruli i još jedan stup je opalio Talosovo bedro. Čudovište se okrene. Grover je trebao pobjeći, ali je vjerojatno bio iscrpljen trudom oko sve te magije. Učini dva koraka, padne i više ne ustane. "Groveru!" Talija i ja potrčimo prema njemu, ali znam da ćemo zakasniti. Čudovište podigne mač da bi zgnječilo Grovera. A onda se skameni. Talos nagne glavu ustranu, kao da čuje neku neobičnu novu glazbu. Počne pomicati ruke i noge nekako čudno, kao da pleše neki šaljivi ples. A onda stisne šaku i udari samog sebe u lice.
"To, Bianca!" viknem. Zoe me pogleda prestravljeno. "Ona je unutra !" Čudovište počne teturati uokolo, a ja shvatim da smo još u opasnosti. Talija i ja zgrabimo Grovera i potrčimo s njim prema cesti. Zoe je već ispred nas. Vikne: "Kako će Bianca izaći?" Div se opet udari u glavu i ispusti mač. Cijelo tijelo mu uzdrhti i krene prema električnim stupovima. "Pazi!" viknem, ali već je prekasno. Divov gležanj zapeo je za žice i plave munjice elektriciteta jurnu mu uz tijelo. Nadam se da je unutrašnjost izolirana. Nemam pojma što se događa unutra. Div se nagne unatrag prema otpadu i otpadne mu desna ruka, tresnuvši na gomilu metalnog otpada i proizvevši grozan ZVEK! I lijeva ruka mu se rasklima. Raspada se po zglobovima. Talos potrči. "Čekaj!" vikne Zoe. Potrčimo za njim, ali nema šanse da možemo držati korak s njim. Komadi robota stalno otpadaju i ometaju nas. Div se raspada od vrha prema dolje: njegova glava, dijelovi prsa, a na kraju se raspadnu i torzo i noge. Kada dođemo do ostataka, bacimo se u mahnitu potragu, izvikujući Biancino ime. Pužemo po golemim šupljim dijelovima prsa. Tražimo dok ne počne svitati, ali bez uspjeha. Zoe sjedne i zaplače. Šokiran sam što je vidim kako plače. Talija bijesno vikne i zarije svoj mač u razbijeno lice diva. "Možemo nastaviti tražiti", kažem. "Sad imamo svjetlo. Naći ćemo je." "Nećemo", kaže Graver tužno. "To se dogodilo baš onako kako je moralo." "O čemu ti to?" pitam ja njega. Podigne glavu i pogleda me krupnim vlažnim očima. "Proročanstvo. U zemlji bez kiše nestat će netko među njima." Zašto ja to nisam uvidio? Zašto sam je pustio da pođe umjesto mene? I tako smo se mi našli u pustinji. A Biance di Angelo više nema.
Moram se braniti Na rubu otpada naiđemo na vučni kamion koji je tako star da izgleda kao da je i sam bačen onamo. Ali motor se upali i ima pun spremnik benzina, pa ga odlučimo posuditi. Talija vozi. Ne izgleda šokirano kao Zoe, Grover i ja. "Kosturi su još ovdje negdje", podsjeti nas. "Moramo nastaviti." Vozi nas pustinjom, pod bistrim plavim nebom, a pijesak se lako presijava da ga je bolno gledati. Zoe sjedi naprijed s Talijom. Grover i ja smo straga, naslonjeni na dizalicu. Zrak je svjež i suh, ali lijepo vrijeme izgleda kao uvreda nakon gubitka Biance. Sklopim šaku oko figurice koja je Biancu stajala života. Još mi nije jasno ni koji bi to bog trebao biti. Nico će znati. O, bogovi... pa što ću reći Nicu? Želim vjerovati da je Bianca još negdje živa. Ali imam ružan predosjećaj da smo je zauvijek izgubili. "To sam trebao bili ja", kažem. "Ja sam trebao ući u diva."' "Ne govori to!" uspaniči se Grover. "Dovoljno je loše što je Annabeth nestala, a sad i Bianca. Misliš da bih mogao podnijeti kad bi..." Zašmrca. "Misliš li da bi itko drugi bio moj najbolji prijatelj?" "Ah, Groveru..." Obriše se pod okom masnom krpom koja mu lice zamrlja kao da je obojen ratničkom bojom. "Dobro... dobro sam." Ali nije dobro. Sve od onog susreta u Novome Meksiku - što god da se dogodilo kad je zapuhao onaj divlji vjetar - izgleda vrlo krhko, čak je osjetljiviji nego prije. Bojim se razgovarati s njim o tome jer bi mogao početi tuliti. Ali bar je zbog nečega dobro imati prijatelja koji na sve reagira emocionalnije od vas. Shvatim da ne smijem ostati deprimiran. Moram prestati razmišljati o Bianci i pomoći nam da nastavimo, kao što to čini Talija. Pitam se o čemu ona i Zoe razgovaraju na prednjem sjedalu kamiona. Vučni kamion ostane bez benzina na rubu riječnog kanjona. Što nam je svejedno, jer ondje cesta ionako prestaje. Talija izađe i zalupi vratima. U istom trenutku pukne jedna guma. "Ma super! I što ćemo sad?" Bacim pogled po obzorju. Nemam što vidjeti. Pustinja u svim smjerovima, tu i tamo nakupine golih planina. Jedino je kanjon zanimljiv. Sama rijeka nije osobito široka, možda pedesetak metara, zelena voda s nekoliko brzaca, ali je usjekla golemi ožiljak u pustinji. Stjenovite litice spuštaju se u dubinu pod nama. "Eno staze", kaže Grover. "Možemo se spustiti do rijeke." Pokušam vidjeti što to on pokazuje i napokon ugledam usku izbočinu koja vijuga niz liticu. "To je kozja staza", kažem. "Pa?" pita on. "Mi ostali nismo koze." "Možemo se spustiti", kaže Grover. "Mislim da možemo." Razmislim o tome. Već sam se spuštao liticama, ali ih ne volim. A onda pogledam Taliju i vidim kako je problijedjela. Njezin problem s visinama... ona to neće moći. "Ne", kažem. "Mislim, ovaj, da bismo trebali pogledati dalje uzvodno." Grover kaže: "Ali—" "Dođi", kažem, "Neće nam ništa biti od malo hodanja." Pogledam Taliju. Očima mi na brzinu bljesne: Hvala.
Slijedimo rijeku osamstotinjak metara prije nego što naiđemo na nešto lakšu padinu koja se spušta do vode. Na obali je netko otvorio biznis za iznajmljivanje kanua, koji je zatvoren sad kad nije sezona, ali ja ostavim nekoliko zlatnih drahma na pultu, zajedno s porukom: Dugujemo vam dva kanua. "Moramo poći uzvodno", kaže Zoe. To je prvo što je rekla još od otpada, a mene zabrine kad čujem kako loše zvuči, kao da ima gripu. "Brzaci su prebrzi" "To prepustite meni", kažem. Gurnemo kanue na vodu. Talija me odvuče u stranu kad odemo po vesla. "Hvala ti za ono maloprije." "Nema na čemu" "Možeš li zbilja..." Kimne prema brzacima. "Mislim da mogu. Obično se dobro snalazim s vodom" ''Možeš li povesti Zoe!'' pita me. "Mislim da bi, ovaj, mogao razgovarati s njom." "To joj neće biti drago." "Molim te. Ne znam mogu li podnijeti vožnju u kanuu s njom. Počinje... počinje me brinuti." To je otprilike nešto zadnje što bih htio učiniti, ali kimnem. Talijina ramena malo se opuste. "Dugujem ti uslugu." "Dvije." "Jednu i pol", kaže Talija. Osmjehne se, a ja se na trenutak prisjetim da mi je ona zapravo draga kad se ne dere na mene. Okrene se i pomogne Groveru gurnuti kanu na vodu. Na kraju ispadne da uopće ne moram kontrolirati struje. Čim uđemo u vodu, pogledam preko ruba čamca i vidim kako dvije najade zure u mene. Izgledaju kao obične tinejdžerice, onakve kakve možete vidjeti u šoping centru, osim što su pod vodom. "Hej", kažem. Proizvedu nekako grgljanje koje bi moglo biti smijuljenje. Nisam siguran. Uvijek mi je teško razumjeti najade. Idemo uzvodno, kažem im. Biste li mogle— Prije nego što uopće i završim misao, najade prime svaka jedan kanu i počnu nas gurati uzvodno. Krenemo tako brzo da se Grover u svom kanuu sruši na leda i kopita mu strše u zrak. "Mrzim najade", promrmlja Zoe. Mlaz vode štrcne sa stražnje strane čamca i pogodi Zoe u lice. "Demonice!" Zoe se maši luka. "Hej", kažem. "Samo se igraju." "Prokleti vodeni duhovi. Nikad mi nisu oprostili." "Što ti nisu oprostili?" Ona prebaci luk natrag preko leđa. "To je bilo davno. Nema veze." Jurimo rijekom, a s obje strane su se nad nama nadvile litice. "Nisi ti kriva za to što se dogodilo Bianci", kažem. "Ja sam kriv. Ja sam je pustio." Mislio sam da će to Zoe dati razloga da se dere na mene. Bar bi se tako otresla svoje depresije. Umjesto toga, objese joj se ramena. "Nisi, Percy. Ja sam je natjerala da pođe u ovu potragu. Bila sam previše nestrpljiva. Bila je moćna mješanka. I imala je dobru dušu. Mislila... mislila sam da bi mogla biti nova pobočnica." "Ali ti si pobočnica." Ona se primi za remen svog tobolca. Nikad nisam vidio da izgleda ovako umorno. "Ništa nije vječno, Percy. Više od dvije tisuće godina predvodim Lov, a za to vrijeme nisam postala ništa mudrija. A sad je i sama Artemida u opasnosti."
"Čuj, pa ne možeš sebe kriviti za to." "Da sam inzistirala na tome da pođem s njom—" "Misliš da bi se mogla boriti protiv nečega što je dovoljno moćno da otme Artemidu? Ništa nisi mogla učiniti." Zoe na to ništa ne kaže. Litice oko rijeke postaju sve više. Duge sjene padaju preko vode zbog čega je mnogo hladnije, premda je dan vedar. Bez imalo razmišljanja izvučem Brzac iz džepa. Zoe pogleda olovku i na licu joj vidim bol. "Ti si ovo načinila", kažem. "Tko ti to kaza?" "Sanjao sam o tome." Ona me gleda. Očekujem da mi kaže kako sam lud, ali ona samo uzdahne. "To je bio dar. I pogreška" "Tko je bio taj junak?" pitam. Zoe odmahne glavom. "Ne tjeraj me da izgovorim njegovo ime. Zaklela sam se da ga više nikad neću izgovorili." "Govoriš to kao da bih trebao znati tko je." "Sigurna sam da znaš, junače. Ne želite li svi vi dečki biti poput njega?" U glasu joj čujem takvu gorčinu da odlučim ne pitati što time želi reći. Pogledam Brzac i prvi put u životu se zapitam je li uklet. "Tvoja majka je bila vodena božica? " pitam. "Da, Plejona. Imala je pet kćeri. Moje sestre i mene. Hesperide." "To su bile one cure koje su živjele u vrtu na rubu zapada. Sa stablom zlatnih jabuka i zmajem koji ga je čuvao." "Da", kaže Zoe čeznutljivo. "Ladon." "Ali nisu li to bile samo četiri sestre?" "Sad jesu. Mene su protjerali. Zaboravili. Izbrisali kao da nikad nisam postojala" "Zašto?" Zoe pokaže moju olovku. "Zato što sam izdala obitelj i pomogla junaku. To nećeš naći u legendama. Nikad me nije spomenuo. Nakon što je njegov izravan napad na Ladona propao, dala sam mu ideju kako da ukrade jabuke i kako da prevari mog oca, ali on je preuzeo sve zasluge za to." "Ali—" Grglj, grglj, čujem najade u svom umu. Kanu je počeo usporavati. Pogledam pred sebe i shvatim zašto. To je najdalje što nas mogu dovesti. Rijeka je blokirana. Brana veličine nogometnog igrališta stoji nam na putu. "Hooverova brana", kaže Talija. "Golema je." Stojimo na obali rijeke i gledamo gore u betonsku krivinu koja se proteže između litica. Ljudi hodaju po vrhu brane. Tako su sitni da izgledaju kao buhe. Najade su otišle uz puno gunđanja - ne riječima koje sam uspio razumjeti, ali očito je da mrze ovu branu koja je blokirala njihovu lijepu rijeku. Naši kanui otplutali su natrag niz rijeku, okrećući se u struji vode koja izlazi iz ispusta brane. "Viša je od dvjesto metara", kažem. "Izgrađena 1930-ih godina." "Trideset pet kubičnih kilometara vode." Grover uzdahne. "Najveći konstrukcijski projekt u Sjedinjenim Američkim Državama." Zoe zuri u nas. "Kako sve to znate?" "Annabeth", kažem. "Voljela je arhitekturu." "Bila je luda za spomenicima", kaže Talija.
"Stalno je izbacivala neke podatke", prošmrca Grover. "Jako nas je živcirala." "Da je bar ovdje", kažem. Ostali kimnu. Zoe nas i dalje čudno gleda, ali mene nije briga. Nekako mi je okrutno to što smo došli do Hooverove brane, jedne od najdražih Annabethinih građevina, a nje nema s nama da je vidi. "Trebali bismo se popeti gore", kažem, "Zbog nje. Da joj možemo reći da smo bili." "Lud si", zaključi Zoe. "Ali cesta je ondje." Pokaže golemo parkiralište kraj vrha brane. "Pa onda idemo u razgledanje." Hodamo gotovo sat vremena prije nego što na idemo na stazu koja vodi do ceste. Naiđemo na nju s istočne strane rijeke. A onda se s mukom uspnemo do brane. Na vrhu je hladno i vjetrovito. S jedne strane se prostire jezero okruženo golim pustinjskim planinama. S druge strane brana strmo pada kao najopasnija svjetska rampa za skejtbord, do rijeke koja je više od dvjesto metara ispod nas i vode koja pjeneći se curi iz ispusta brane. Talija hoda po sredini ceste, daleko od rubova. Grover neprestano njuši vjetar i izgleda nervozno. Ništa ne kaže, ali znam da je nanjušio čudovišta. "Koliko su nam blizu?" pitam ga. On odmahne glavom. "Možda nisu blizu. Vjetar na brani, pustinja na sve strane oko nas... miris se sigurno prenosi kilometrima. Ali dolazi iz nekoliko smjerova. To mi se ne sviđa." Ni meni. Već je srijeda, samo dva dana do zimskog solsticija, a nas još čeka dalek put. Ne trebaju nam sad još i čudovišta. "Imaju zalogajnicu u centru za posjetitelje", kaže Talija. "Već si bila ovdje?" pitam je, "Jedanput. Posjetila sam čuvare." Pokaže prema drugom kraju brane. U planinu je urezan mali trg s dva velika brončana kipa. Malo izgledaju kao kipovi Oscara s krilima. "Posvećeni su Zeusu kad su otvorili branu'", kaže Talija. "Atenin dar." Turisti su nagurani oko njih. Čini se da gledaju stopala kipova. "Što rade?" pitam. "Trljaju nožne prste", kaže Talija. ''Misle da to donosi sreću." "Zašto?" Ona odmahne glavom. "Smrtnici imaju šašave ideje. Ne znaju da su ti kipovi sveti Zeusu, ali znaju da su po nečemu posebni." "Kad si zadnji put bila na ovoj ustavi, jesu li ti se obratili ili nešto?" Taliji se smrkne lice. Vidim da je tada došla nadajući se baš tome - nekakvom znaku od svog tate. Nekakvoj vezi. "Ne. Ništa nisu učinili. To su obični veliki metalni kipovi."' Pomislim na zadnji veliki metalni kip na koji smo naišli. To nije prošlo baš najbolje. Ali odlučim ipak ništa ne reći o tome, "Nađimo tu ustavnu zalogajnicu", kaže Zoe. "Trebali bismo nešto pojesti dok još možemo." Groveru se licem razlije osmijeh. "Ustavnu zalogajnicu?" Zoe trepne. "Da. Što je smiješno?" "Ništa", kaže Grover, trudeći se zadržati ozbiljan izraz lica. "Imamo ustavno pravo na pomirit." Na to se osmjehne čak i Talija. "A ja moram na ustavni WC." Možda je to zato što smo tako umorni i emocionalno napeti, ali ja se počnem smijali, a pridruže mi se Talija i Grover, dok nas Zoe samo gleda. "Ne razumijem." "Želim iskoristiti ustavno pravo da popijem malo vode." "A ja..." Talija se trudi doći do daha. "Ja bih kupila ustavnu majicu." Prasnem u smijeh i vjerojatno bih se nastavio smijati cijeli dan, ali onda čujem: "Muuuu."
Osmijeh mi se istopi s lica. Zapitam se je li taj zvuk bio samo u mojoj glavi, ali i Grover se prestao smijati. Zbunjeno se osvrće. "Jesam li ja to sad čuo kravu?" "Ustavnu kravu?" nasmije se Talija. "Ne", kaže Grover. "Ne šalim se." Zoe osluhne. "Ništa ne čujem."' Talija me gleda. "Percy, jesi li dobro?" "Jesam", kažem. "Samo vi idite. Doći ću za vama." "Što nije u redu?" pita Grover. "Ma ništa", kažem. "Samo... samo trebam malo vremena. Za razmišljanje." Oklijevaju, ali očito izgledam uzrujano jer na kraju ipak bez mene odu u centar za posjetitelje. Čim oni odu, otrčim do sjevernog ruba brane i pogledam dolje. "Muu." Desetak je metara ispod mene u jezeru, ali jasno je vidim: svoju prijateljicu s Long Islanda, kravozmiju Bessie. Osvrnem se. Vidim neku djecu kako trče branom. Puno umirovljenika. Nekoliko obitelji. Ali čini se da još nitko ne obraća pozornost na Bessie. "Što radiš ovdje?" pitam je. "Muu!" U glasu joj čujem uzbunu, kao da me želi upozoriti ili nešto slično. "Kako si došla ovamo?" pitam. Nalazimo se tisućama kilometara od Long Islanda, stotine kilometara u unutrašnjosti. Nema šanse da je mogla doplivati ovako daleko. Ali svejedno, ovdje je. Bessie otpliva ukrug i udari glavom u branu. "Muu!" Želi da pođem za njom. Govori mi da se požurim. "Ne mogu", kažem joj. "Prijatelji su mi unutra." Pogleda me svojim tužnim smeđim očima. A onda se oglasi još jednim hitnim "Muu!" učini salto i nestane pod vodom. Razmislim o tome. Nešto nije u redu. To mi je pokušala reći. Razmislim o tome da skočim preko ruba i pođem za njom, ali onda osjetim napetost. Dlake na rukama mi se nakostriješe. Pogledam niz cestu do brane u smjeru istoka i vidim kako dvojica muškarca polako hodaju prema meni. Imaju sivo kamuflažno odijelo koje treperi na kosturskim tijelima. Prođu kroz skupinu djece i odgurnu ih u stranu. Jedan klinac vikne: "Hej!" Jedan ratnik se okrene, a lice mu se na trenutak promijeni u lubanju. "A!" vikne klinac i cijela njegova grupa se odmakne. Potrčim prema centru za posjetitelje. Gotovo dođem do stepenica kad čujem škripanje guma. Sa zapadne strane brane crni kombi je naglo stao nasred ceste, zamalo se zaletjevši u skupinu staraca. Vrata kombija se otvore i izleti još kosturskih ratnika. Opkolili su me. Jurnem prema stepenicama pa kroz ulaz u muzej. Zaštitar uz detektor metala vikne: "Hej, mali!" Ali ja ne stanem. Protrčim kroz izloške i skrijem se iza jedne skupine ljudi u obilasku. Gledam gdje su mi prijatelji, ali ih nigdje ne vidim. Gdje je ta zalogajnica? "Stani!" vikne tip s detektora metala. Nemam kamo nego ući u dizalo s drugim ljudima. Ubacim se unutra trenutak prije nego što se zatvore vrata. "Spustit ćemo se dvjesto dvadeset dva metra", veselo će naša turistička voditeljica. Čuvarica je parka, duge crne kose vezane u rep i zatamnjenih naočala. Očito nije primijetila da me proganjaju. "Bez brige, dame i gospodo, ovo dizalo se gotovo nikad ne kvari." "Vozi li ovo do zalogajnice?" pitam je.
Nekoliko ljudi iza mene se zasmijulji. Turistička voditeljica me pogleda. Zbog nečega u njezinu pogledu, naježi mi se koža. "Do turbina, mladiću", kaže žena. "Nisi slušao moju fascinantnu prezentaciju gore?" "O, o, jesam. Ima li neki drugi izlaz iz brane?" "To je slijepa ulica", kaže jedan turist iza mene. "Za ime svijeta. Jedini izlaz je drugim dizalom." Vrata se otvore. "Izvolite, narode", kaže nam turistička voditeljica. "Drugi čuvar parka čeka vas na kraju hodnika." Nemam puno izbora, nego pođem s grupom. "I, mladiću", vikne turistička voditeljica za mnom. Okrenem se. Skinula je naočale. Oči su joj intenzivno sive, kao olujni oblaci. "Uvijek postoji izlaz za one koji su dovoljno pametni da bi ga našli." Vrata se zatvore pred turističkom voditeljicom koja ne izađe iz dizala, ostavivši me samog. Prije nego što stignem razmisliti o ženi u dizalu, iza ugla začujem ding. Otvorila su se vrata drugog dizala i čujem prepoznatljiv zvuk - cvokotanje zuba kostura. Potrčim za grupom kroz tunel urezan u stijenu. Izgleda mi kao da se proteže unedogled. Zidovi su vlažni, a zrak vibrira od zujanja elektriciteta i rike vode. Izađem na balkon u obliku slova U koji gleda na golemi skladišni prostor. Petnaest metara ispod mene rade goleme turbine. To je velika prostorija, ali ne vidim druge izlaze, osim ako ne želim skočiti u turbinu koja će me samljeti i pretvoriti u struju. A ne želim. Drugi turistički vodič govori preko mikrofona, objašnjavajući turistima o vodenim zalihama u Nevadi. Molim se da su Talija, Zoe i Grover dobro. Možda su već zarobljeni ili jedu u zalogajnici, potpuno nesvjesni činjenice da smo opkoljeni. I baš sam glup: zatočio sam samog sebe u jami dvjesto metara pod površinom. Polako prođem grupu, trudeći se to ne učiniti previše očito. Na drugoj strani balkona je hodnik - možda neko mjesto na kojem se mogu skriti. Držim ruku na Brzacu, spreman zamahnuti. Dok dođem do druge strane balkona, živci su mi već pri kraju. Polako unatraške uđem u mali hodnik i gledam tunel iz kojeg sam došao. A onda točno iza sebe začujem oštar Ču! kao glas kostura. Bez razmišljanja otklopim Brzac i okrenem se, zamahnuvši mačem. Cura koju sam upravo pokušao razrezati napola vrisne i ispusti papirnatu maramicu. "O, Bože!" vikne. "Uvijek ubiješ nekoga kad si ispuše nos?" Prvo što mi prođe kroz glavu jest da je mač nije ozlijedio. Prošao je kroz nju, bezopasna. "Smrtnica si!'" Pogleda me u nevjerici. "Što bi to trebalo značiti? Naravno da sam smrtnica! Kako si taj mač provukao kraj osiguranja?" "Nisam - Čekaj, ti vidiš da je to mač?" Cura zakoluta očima, koje su zelene kao moje. Ima kovrčavu crveno-smeđu kosu, I nos joj je crven, kao da je prehlađena. Na sebi ima veliku kestenjastu vestu s logotipom Harvarda i traperice pune tragova markera i rupica, kao da slobodno vrijeme provodi bušeći ih vilicom. ''Pa, to je mač ili najveća čačkalica na svijetu", kaže ona. "I zašto mi nije ništa? Mislim, nije da se žalim. Tko si ti? I, hej, što to imaš na sebi? Je li to od lavljeg krzna?" Postavila mi je toliko pitanja u tako kratko vrijeme da je to kao da me gađa kamenjem. Ne znam što bih rekao. Pogledam svoje rukave da vidim je li se koža Nemejskog lava nekako opet pretvorila u krzno, ali meni to i dalje izgleda kao smeđi zimski kaput.
Znam da me kosturski ratnici još love. Znam da nemam vremena na bacanje. Ali samo zurim u crvenokosu curu. A onda se sjetim što je Talija učinila u Westover Hallu da bi zavarala učitelje. Možda ja mogu manipulirati Maglom. Jako se koncentriram i pucnem prstima. "Ne vidiš mač", kažem curi. "To je samo kemijska olovka." Ona trepne. "Ovaj... nije. To je mač, Čudače." "Ma tko si ti?" pitam je. Ona ljutito otpuhne. "Rachel Elizabeth Dare. Hoćeš li ti sad odgovoriti na moje pitanje ili moram vrištati i pozvati osiguranje?' "Ne!" kažem. "Mislim, malo mi se žuri. U frci sam." "U žurbi ili u frci?" "Ovaj, pa oboje." Pogleda preko mog ramena i razrogači oči. "Zahod!" "Molim?" "Zahod! Iza mene! Odmah!" Ne znam zašto, ali poslušam je. Uvučem se u muški zahod i ostavim Rachel Elizabeth Dare vani. Poslije će mi se to učiniti malo kukavičkim. Također sam prilično siguran da mi je to spasilo život. Čujem klopotave, šištave zvukove kostura koji se približavaju. Čvršće stisnem Brzac. Ma što je meni? Ostavio sam smrtnu curu vani da pogine. Već se pripremim izletjeti i boriti se, kad Rachel Elizabeth Dare počne govoriti tim svojim rafalnim stilom. "O, Bože moj! Jeste li vi vidjeli tog klinca! Napokon ste stigli. Pokušao me ubiti! Imao je mač, zaboga! Vi zaštitari ste pustili luđaka koji maše mačem u nacionalni spomenik? Pa, mislim, zbilja! Otrčao je onamo prema onim turbinama. Mislim da je prešao preko ruba ili nešto. Možda je pao." Kosturi uzbuđeno zaklopoću. Čujem ih kako se udaljavaju. Rachel otvori vrata. "Otišli su. Ali požuri se." Izgleda uzdrmano. Lice joj je sivo i znojno. Provirim iza ugla. Trojica kosturskih ratnika trče prema drugom kraju balkona. Put prema dizalu je otvoren na nekoliko sekunda. "Dugujem ti, Rachel Elizabeth Dare." "Ma kakva su to stvorenja?" pita ona. "Izgledaju kao—" "Kosturi?" Ona nelagodno kimne. "Učini si uslugu", kažem joj. "Zaboravi to. Zaboravi da si me ikad vidjela." "Da zaboravim da si me pokušao ubiti?" "Da. I to." "Ali tko si ti?" "Percy—" počnem. A onda se kosturi okrenu. "Moram ići!" "Ma kakvo je to ime Percy Moram Ići?" Jurnem prema izlazu. * * * Restoran je prepun djece koja uživaju u najboljem dijelu obilaska - ustavnom ručku. Talija, Zoe i Grover tek sjedaju za stol s hranom. "Moramo otići", kažem uzbuđeno. "Odmah!" "Ali tek smo kupili burrito" kaže Talija. Zoe ustane i promrmlja drevnu grčku kletvu. "Ima pravo! Gledajte." Prozori restorana su zaobljeni oko cijelog vidikovca, tako da lijepo panoramski vidimo kostursku vojsku koja nas je došla ubiti.
Izbrojim dvojicu s istočne strane ceste za branu, blokiraju nam put prema Arizoni. Još trojica na zapadu, blokirajući Nevadu. Svi su naoružani palicama i pištoljima. Ali naš neposredni problem je puno bliži. Trojica kosturskih ratnika koji su me proganjali u prostoriji s turbinama sad su se pojavila na stepenicama. Vidjeli su me s druge strane restorana i klopoću zubima. "Dizalo!" kaže Grover. Jurnemo u tom smjeru, ali vrata se otvore uz ugodan ding i izađu još trojica ratnika. Sad su ovdje svi kosturi, osim onog kojeg je Bianca spalila u Novome Meksiku. Potpuno smo opkoljeni. A onda Groveru na pamet padne briljantna, potpuno groverovska ideja. "Borba burritima" vikne i baci svoj veliki burrito s gvakamolom na najbližeg kostura. E sad, ako vas nikad nije pogodio leteći bunilo, možete biti sretni. U usporedbi sa smrtonosnim projektilima, mogu se ravnopravno mjeriti s granatama i topovskim kuglama. Groverov ručak pogodi kostura i otkine mu lubanju s ramena. Ne znam što su vidjela druga djeca u restoranu, ali odmah podivljaju i počnu jedni druge gađati burritima, košaricama pomfrita i gaziranim pićima, vrišteći i cikćući. Kosturi pokušaju naciljali pištoljima, ali nemaju šanse. Tijela, hrana i piće lete posvuda. U tom kaosu Talija i ja srušimo drugu dvojicu kostura na stepenicama i gurnemo ih na stol sa začinima. A onda svi potrčimo dolje, dok nam burrita s gvakamolom lete nad glavom. "Što sad?" pita Grover kad izletimo van. Nemam odgovor na to. Ratnici na cesti nam se približavaju iz oba smjera. Potrčimo do trga s krilatim brončanim kipovima, ali tako se samo nađemo pritisnuti uz planinu. Kosturi nam se i dalje primiču, oblikujući obruč u obliku polumjeseca. Njihovi pobratimi iz restorana trče kako bi im se pridružili. Jedan od njih još namješta lubanju natrag na ramena. Drugi je prekriven kečapom i senfom. Dvojici je medu rebrima zaglavio burrito. Ne izgledaju baš presretno zbog toga. Izvuku palice i približavaju nam se, "Četvero protiv jedanaestorice", promrmlja Zoe. "A oni ne mogu umrijeti.'' "Bilo je lijepo pustoloviti s vama, ljudi", kaže Grover drhtavim glasom. Krajičkom oka vidim nešto svjetlucavo. Pogledam stopala kipa iza sebe. "Hej", kažem. "Nožni prsti su im zbilja svjetlucavi." "Percy!" kaže Talija. "Sad nije vrijeme." Ali ne mogu a da ne zurim u dva divovska brončana tipa s visokim oštrim krilima nalik na nož za otvaranje pisama. Posmeđili su od vremenskih uvjeta, osim nožnih prstiju, koji se presijavaju kao novi novčići od trljanja svih tih ljudi koji su ih protrljali za sreću. Sreća. Zeusov blagoslov. Sjetim se turističke voditeljice iz dizala. Njezinih sivih očiju i osmijeha. Uvijek postoji izlaz za one koji su dovoljno pametni da bi ga našli. "Talija", kažem. "Pomoli se svom tati." Ošine me pogledom. "Nikad ne odgovori," "Samo ovaj put", molim je. "Zatraži pomoć... Mislim da nam kipovi mogu dati malo sreće." Šestorica kostura podignu pištolj u zrak. Ostala petorica se približavaju s palicama u rukama. Petnaest metara su od nas. Deset metara. "Hajde!" viknem. "Neću!" kaže Talija. "Neće mi odgovoriti." "Ovaj put je drukčije!" "Tko ti to kaže?" Na trenutak oklijevam. "Atena, mislim." Talija se na mršti kao da pokušava odlučiti jesam li poludio. "Pokušaj", zamoli je Grover.
Talija zažmiri. Usne joj se pomiču u tihoj molitvi. Ja tome dodam svoju molitvu Annabethinoj mami, nadajući se da sam pogodio da je to u dizalu bila ona - da nam pomaže spasiti njezinu kćer. I ništa se ne dogodi. Kosturi su nam se potpuno primakli. Podignem Brzac da bih se obranio. Talija podigne svoj štit. Zoe gurne Grovera iza sebe i nacilja strijelom kostura u glavu. Sjena padne na mene. Pomislim da je to sjena smrti. A onda shvatim da je to sjena golemog krila. Kosturi prekasno podignu pogled. Bljesak bronce, a onda sva petorica s palicom odlete u stranu. Ostali kosturi zapucaju. Podignem svoj lavlji kaput da bih se zaštitio, ali to nije potrebno. Brončani anđeli stanu pred nas i sklope krila kao štit. Meci se od njih odbijaju kao kišne kapi od valovitog trava. Obojica anđela zamahnu prema van i kosturi odlete cestom. "Čovječe, kako je dobro ustati!" kaže prvi anđeo. Glas mu je metalan i zahrđao, kao da nije ništa pio otkako su ga načinili. "Ma vidi mi nožne prste!" kaže drugi. "Zeusa mu svetog, pa što je tim turistima?" Koliko god me ti anđeli šokiraju, više sam zabrinut zbog kostura. Nekoliko njih ustaje, ponovno se sklapaju, a koščate ruke pipkavo traže oružje. "Problem!" kažem. "Vodite nas odavde!" vikne Talija. Obojica anđela spuste pogled prema njoj. "Zeusova klinka?" "Da!" "Mogu li čuti molim, gospođice Zeusova klinko?" pita anđeo. "Molim vas!" Anđeli se pogledaju i slegnu ramenima. "Dobro će nam doći da se malo protegnemo", zaključi jedan. I idućeg trenutka jedan zgrabi Taliju i mene, drugi Zoe i Grovera i poletimo ravno uvis, preko brane i rijeke, kosturski ratnici ispod nas se smanjuju i pretvaraju u točkice, a zvuk pucnjave odjekuje među planinama.
Hrvam se sa zlim blizancem Djeda Mraza "Kaži mi kad ovo završi", kaže Talija. Oči je čvrsto zatvorila. Kip nas drži tako da ne možemo pasti, ali ona ga svejedno čvrsto drži za ruku kao da je to najvažnije na svijetu. "Sve je u redu", obećam joj. "Jesmo... jesmo li jako visoko?" Pogledam dolje. Ispod nas prozuji lanac snijegom prekrivenih planina. Ispružim nogu i šutnem snijeg s jednog vrha. "Ma ne", kažem. "Nismo jako visoko." "Ovo je Sierra Nevada!" vikne Zoe. Ona i Grover vise iz ruku drugog kipa. "Ovdje sam lovila. Ovom brzinom bismo u San Franciscu trebali biti za nekoliko sati." "Hej, hej, Frisco!" kaže naš anđeo. "Oj, Chuck! Mogli bismo opet posjetiti one tipove iz Spomeničkih mehaničara! Likovi znaju tulumariti!" "O, čovječe", kaže drugi anđeo. ''Totalno idemo!" "Vi ste već bili u San Franciscu?" pitam. "Mi automati se moramo zabaviti s vremena na vrijeme, je li tako?" kaže naš kip. "Ti mehaničari su nas odveli u De Voungov muzej i upoznali nas s tim ženskim mramornim kipovima. I—" "Hank!" kaže drugi kip, Chuck. "Ovo su djeca, čovječe." "Joj, da." Ako brončani kipovi mogu pocrvenjeti, kunem se da Hank jest. "Vratimo se letenju." Ubrzamo pa po tome znam da su anđeli uzbuđeni. Planine su ustupile mjesto brdima, a onda počnemo šibati nad farmama, gradićima i autocestama. Grover svira frulu da mu prođe vrijeme. Zoe se počela dosađivati i ispaljuje strijele nasumice u oglasne ploče kraj kojih letimo. Svaki put kad bi vidjela slova trgovačkog lanca Target s tom svojom velikom metom - a prošli smo ih na desetke — pogodila bi je točno u sredinu s nekoliko strijela pri brzini od stotinu pedeset kilometara na sat. Talija žmiri cijelim putem. Puno si mrmlja u bradu, kao da se moli. "Dobro si učinila ono na brani", kažem. "Zeus te poslušao." Teško mi je vidjeti o čemu razmišlja kad tako žmiri. "Možda", kaže ona. "Kako si ti pobjegao kosturima u prostoriji s generatorima? Rekao si da su te stjerali u kut." Ispričam joj o čudnoj smrtnici Rachel Elizabeth Dare koja, kako se čini, vidi kroz Maglu. Očekujem da mi Talija kaže da sam lud, ali ona samo kimne. "Neki smrtnici su takvi", kaže ona. "Nitko ne zna zašto." Iznenada mi sine nešto o čemu prije nisam razmišljao. Moja mama je takva. Vidjela je Minotaura na Brdu mješanaca i točno je znala što je. Nimalo se nije iznenadila kad sam joj lani rekao da je moj prijatelj Tyson zapravo Kiklop. Možda je to znala cijelo vrijeme. Nije ni čudo što se toliko bojala za mene kad sam odrastao. Kroz Maglu je vidjela još bolje nego ja. "Pa, ta cura je bila iritantna", kažem. "Ali drago mi je što je nisam uništio. To bi bilo loše." Talija kimne. "Sigurno je lijepo biti običan smrtnik." Rekla je to kao da je puno razmišljala o tome. "Ljudi, gdje želite da sletimo?" upita Hank, probudivši me nakon nemirno prospavane noći. Pogledam dolje i kažem: "Hoho!" San Francisco sam već prije vidio na slikama, ali nikad uživo. To je vjerojatno najljepši grad koji sam ikad vidio: nešto kao manja, čišća verzija Manhattana, kad bi Manhattan bio okružen zelenim brdima i maglom. Vidim golemi zaljev i brodove, otoke i jedrilice i most Golden Gate koji viri iz magle. Osjećam se kao da bih sve to trebao fotografirati ili nešto. Pozdrav iz Frisca. Još nisam umro. Da si bar ovdje.
"Ondje", predloži Zoe. "Kraj zgrade Embarcadero. " "Dobra ideja", kaže Chuck. "Hank i ja ćemo se uklopiti medu golubove." Svi ga pogledamo. "Šalim se", kaže. "Pa zar kipovi ne smiju imati smisao za humor?" Na kraju se pokaže da nema previše potrebe za uklapanjem. Rano je jutro i uokolo nema puno ljudi. Prestrašimo beskućnika na trajektnom pristaništu kad sletimo. Vrisne kad vidi Hanka i Chucka i odjuri vičući nešto o metalnim anđelima s Marsa. Oprostimo se od anđela, koji odlete tulumariti sa svojim ukipljenim prijateljicama. Tad shvatim da nemam pojma što ćemo dalje. Došli smo do Zapadne obale. Artemida je ovdje negdje. I Annabeth, nadam se. Ali nemam pojma kako ćemo ih naći, a sutra je zimski solsticij. Niti imam pojma koje je to čudovište Artemida lovila. Ono bi trebalo naći nas u ovoj potrazi. Trebalo je put pokazati, ali nije. A sad smo zaglavili na trajektnom pristaništu bez puno novca, bez prijatelja i bez sreće. Poslije kraće rasprave, složimo se oko toga da moramo doznati koje je to tajanstveno čudovište. "Ali kako?" pitam. "Nerej", kaže Grover. Pogledam ga. "Molim?" "Nije li ti Apolon to rekao? Da nađeš Nereja?" Kimnem. Potpuno sam zaboravio svoj zadnji razgovor s bogom sunca. "Starac s mora", sjetim se. "Trebao bih ga naći i natjerati ga da nam kaže sve što zna. Ali kako ću ga naći?" Zoe učini grimasu. "Stari Nerej, ha? " "Poznaješ ga?" upita je Talija. ''Moja majka je bila morska božica. Da, poznajem ga. Nažalost, njega nikad nije teško naći. Samo slijedi smrad." "Kako to misliš?" pitam. "Dođite", kaže ona bez imalo entuzijazma. "Pokazat ću vam." Shvatim da će biti problema čim se zaustavimo pred kutijom za dobrotvorno odlaganje stare robe. Pet minuta poslije Zoe me obukla u ofucanu flanelnu košulju i traperice tri broja prevelike, jarko crvene tenisice i šareni šešir širokog oboda. "O, da," kaže Grover, trudeći se ne prasnuti u smijeh, "sad izgledaš potpuno neupadljivo." Zoe zadovoljno kimne. "Tipična muška skitnica." "Baš ti hvala", progunđam. "Podsjeti me, zašto ovo radim?" "Kazah ti. Da se uklopiš." Povede nas natrag prema obali. Poslije dugotrajne potrage po dokovima, Zoe napokon stane u mjestu. Pokaže niz mol gdje se skupina beskućnika skutrila zajedno pod dekama i čekaju da se pučka kuhinja otvori za ručak. "Bit će ondje negdje", kaže Zoe. "Nikad ne odlazi predaleko od vode. Voli se sunčati za dana." "Kako ću znati koji je on?" "Prišuljaj im se", kaže ona. "Ponašaj se beskućnički. Prepoznat ćeš ga. Mirisat će... drukčije." "Sjajno." Ne želim ispitivati o detaljima. "A kad ga nađem?" "Zgrabi ga", kaže ona. "I drži ga. Pokušat će sve da se oslobodi. Što god da učini, ne puštaj ga. Natjeraj ga da o čudovištu ti zbori." "Mi ćemo ti čuvati leđa", kaže Talija. Pokupi nešto sa stražnje strane moje košulje - neku grudicu mucica koje su došle tko zna odakle. "Fuuj. Kad bolje razmislim... ne želim tvoja leđa. Ali navijat ćemo za tebe." Grover mi pokaže palce gore. Promrmljam kako je lijepo imati supermoćne prijatelje. A onda krenem prema doku.
Navučem kapu na čelo i teturam kao da ću se onesvijestiti, što mi nije teško s obzirom na to koliko sam umoran. Prođem kraj našeg beskućnog prijatelja s Embarcadera, koji još ostale pokušava upozoriti na metalne anđele s Marsa. Smrdi, ali ne smrdi... drukčije. Hodam dalje. Dvojica prljavih tipova s plastičnim vrećicama umjesto šešira odmjere me. "Briši, mali!" promrmlja jedan. Odmaknem se od njih. Gadno smrde, ali uobičajeno gadno. Dođem do žene iz čijih kolica iz trgovine viri nekoliko plastičnih plamenaca. Zuri u mene kao da želim ukrasti njezine ptice. Na kraju mola neki tip koji izgleda kao da ima milijun godina leži onesviješten na suncu. Ima pidžamu i čupavi kućni ogrtač koji je nekad vjerojatno bio bijel. Debeo je i ima bijelu bradu koja je požutjela, malo podsjeća na Djeda Mraza, kad bi Mraza netko izvukao iz kreveta i provukao kroz smetlište. A njegov smrad? Kad mu se približim, ukočim se. Gadno smrdi, istina - ali oceanski gadno. Kao vruće alge i krepane ribe i rasol. Ako ocean ima ružnu stranu... onda je to ovaj tip. Trudim se ne povratiti. Sjednem kraj njega kao da sam umoran. Djed Mraz sumnjičavo otvori jedno oko. Osjećam kako zuri u mene, ali ga ne pogledam. Promrmljam nešto o glupoj školi i glupim roditeljima, zaključivši da bi to moglo zvučati razumno. Djed Mraz se opet posveti spavanju. Napnem se. Znam da će to izgledati čudno. Ne znam kako će reagirati drugi beskućnici. Ali skočim na Djeda Mraza. "Aaaa! " vrisne on. Htio sam ga zgrabiti, ali čini se da je on umjesto toga zgrabio mene. Kao da uopće nije spavao. Nikako se ne ponaša kao slabašni starac. Ima čelični stisak. "Upomoć!'" vrisne dok me ubija stiskom. "To je zločin!" vikne jedan beskućnik. "Dječak želi opljačkati starca!" Počnem se kotrljati molom, sve dok glavom ne udarim u stup. Na trenutak sam ošamućen i Nerejev stisak popusti. Odluči pobjeći. Prije nego što mu to uspije, dođem k sebi i srušim ga s leđa. "Nemam novca!" Pokuša ustati i potrčati, ali ja spojim ruke oko njegovih prsa. Njegov smrad trule ribe je stravičan, ali ne puštam ga. "Ne želim novac", kažem mu dok se borimo. "Mješanac sam! Želim informaciju!' Od toga se počne još jače koprcati. "Junaci! Zašto se uvijek okomite na mene?" "Zato što sve znate!" On zareži i pokuša me zbaciti s leđa. To je bilo kao da se držim na toboganu smrti. On se bacaka unaokolo, zbog čega mi je teško ostati na nogama, ali stisnem zube i stegnem ga još jače. Oteturamo do ruba mola, a meni na pamet padne ideja. "O, ne!" kažem. "Samo ne u vodu!" Plan upali. Nerej istog trenutka trijumfalno uzvikne i skoči preko ruba. Zajedno upadnemo u zaljev San Francisca. Vjerojatno se iznenadi kad osjeti kako se moj stisak pojačava jer me ocean ispunjava dodatnom snagom. Ali i Nereju je još ostao poneki trik. Promijeni oblik i sada držim skliskog crnog tuljana. Čuo sam one šale o pokušaju da zadržite namašćenu svinju, ali, kažem vam, teže je pokušati zadržati tuljana pod vodom. Nerej zaroni ravno dolje, migoljeći se i bacakajući se kroz mutnu vodu. Da nisam Posejdonov sin, nema šanse da bih ga mogao držati. Nerej se okrene i poveća, pretvorivši se u kita ubojicu, ali ja ga zgrabim za leđnu peraju kad prasne iz vode. Čujem kako neki turisti uzviknu: "Uuuu!"
Uspijem mahnuti gomili. Aha, ovako mi to svaki dan ovdje u San Franciscu. Nerej pljusne natrag u vodu i pretvori se u ljigavu jegulju. Počnem ga vezati u čvor, ali on shvati što se događa i opet preuzme ljudsko obličje. "Zašto se ne utopiš?" zakuka, mlateći me šakama. "Ja sam Posejdonov sin", kažem mu. "Proklet bio taj dođoš! Ja sam ovdje bio prije njega!" Na kraju se sruši na rub pristaništa za brodice. Iznad nas je jedan od onih turističkih molova načičkanih dućanima, kao šoping centar na vodi. Nerej dahće i grca. Ja se osjećam fantastično. Mogao sam tako cijeli dan, ali ne kažem mu to. Želim da se osjeća kao da se dobro borio. Moji prijatelji dotrče niza stepenice s mola. "Imaš ga!" kaže Zoe. "Ne moraš zvučati tako iznenađeno", kažem. Nerej zastenje. "O, ma krasno. Publika za moje poniženje! Uobičajena pogodba, pretpostavljam? Pustit ćete me ako vam odgovorim na pitanje?" "Imam više pitanja", kažem. "Samo jedno pitanje po zarobljavanju! Takvo je pravilo." Pogledam svoje prijatelje. Ovo nije dobro. Moram naći Artemidu i moram doznati koje je to stvorenje sudnjeg dana. Također moram znati je li Annabeth još živa i kako je mogu spasiti. Kako sve to mogu pitati jednim pitanjem? Glas u mojoj glavi vrišti "Pitaj za Annabeth! " Do toga mi je najviše stalo. Ali onda pokušam zamisliti što bi mi Annabeth rekla. Nikad mi ne bi oprostila kad bih spasio nju, a ne Olimp. Zoe bi htjela da pitam za Artemidu, ali Hiron nam je rekao da je čudovište još važnije. Uzdahnem. "Dobro, Nereju. Recite mi gdje ću naći to grozno čudovište koje bi moglo označiti kraj bogova. Ono koje je Artemida lovila." Starac s mora se nasmije, pokazavši nam svoje mahovinasto-zelene zube. "O, pa to je prelako!" kaže on zluradim glasom. "On je ovdje." Nerej pokaže vodu pod mojim stopalima. "Gdje?" pitam. "Izvršio sam svoje!'' Nerej će likujućim glasom. Uza zvuk pucanja mjehurića, pretvori se u zlatnu ribicu i unatraške se baci u vodu. "Prevarili ste me!" viknem. "Čekaj", kaže Talija razrogačenih očiju. "Što je to?" "MUUUUUU!" Pogledam dolje i vidim svoju prijateljicu kravozmiju kako pliva kraj doka. Njuškom mi takne cipelu i pogleda me tužnim smeđim očima. "A, Bessie", kažem. "Nemoj sad." "Muuu!" Groveru se otme uzdah. "Kaže da se ne zove Bessie." "Razumiješ je... mislim, njega?" Grover kimne. "To je stari oblik životinjskog govora. Ali kaže da se zove Ofiotaur." "Opi-što?" "To znači zmijoliki bik na grčkom", kaže Talija. "Ali što će on ovdje?" "Muuuuuu!" "Kaže da mu je Percy zaštitnik", objavi Grover. "I bježi od zlih ljudi. Kaže da su blizu." Pitam se kako je sve to uspio izvući iz običnog muuuuu. "Čekaj", kaže Zoe, gledajući mene. "Poznaješ ovu kravu?" Nestrpljiv sam, ali im ispričam cijelu priču. Talija odmahne glavom u nevjerici. "I zaboravio si nam to prije spomenuti?"
"Pa... da." To mi zvuči šašavo sad kad ona to tako kaže, ali sve se događalo tako brzo. Ofiotaur Bessie mi se učinio nevažnim detaljem. "Baš sam glupa", iznenada će Zoe. "Pa ja znam ovu priču!" "Koju priču?" "Iz rata s Titanima", kaže ona. "Moj... moj otac mi je ispričao tu priču prije nekoliko tisuća godina. Ovo je zvijer koju tražimo." "Bessie?" Pogledam bikozmiju. "Ali... on je tako sladak. Ne bi mogao uništiti svijet." "Tu smo pogriješili", kaže Zoe. "Očekivali smo golemo opasno čudovište, ali Ofiotaur ne ruši bogove tako. Moraju ga žrtvovati." "MMMM!" zamuče Bessie. "Mislim da mu se ne sviđa ta riječ na Ž", kaže Grover. Potapšam Bessieja po glavi ne bih li ga primirio. Pušta me da mu češkam uho, ali trese se. ''Kako bi njemu itko mogao nauditi?" pitam. "Bezopasan je." Zoe kimne. "Ali u ubijanju nedužnosti se krije moć. Strašna moć. Mojre su to prorekle prije mnogo eona, kad je ovo stvorenje došlo na svijet. Rekle su da će onaj tko žrtvuje Ofiotaura i njegove iznutrice žrtvuje u vatri biti dovoljno moćan da uništi bogove." "MMMMM!" "Ovaj", kaže Grover. "Možda bismo mogli ne spominjati i iznutrice." Talija u čudu zuri u kravozmiju. "Moć da uništi bogove... kako? Mislim, što bi se dogodilo?" "To nitko ne zna", kaže Zoe. "Prvi put, za vrijeme rata s Titanima, Ofiotaura je čak uspio ubiti divovski saveznik Titana, ali tvoj otac Zeus posla orla da zgrabi iznutrice prije nego što ih je stigao baciti u vatru. To je bilo blizu. A sad se, tri tisuće godina poslije, Ofiotaur ponovno rodio." Talija sjedne na dok. Istegne ruke. Bessie odmah dođe do nje. Talija položi ruke na njegovu glavu. Bessie zadrhti. Talijin izraz lica me muči. Izgleda gotovo... gladno. "Moramo ga zaštititi", kažem joj. "Ako ga se Luke dočepa—" "Luke ne bi oklijevao", promrmlja Talija. "Moć da se svrgne Olimp. To je... to je golema stvar." "Jest, dušo", kaže muški glas s jakim francuskim naglaskom. "I to je moć koju ćeš ti osloboditi." Ofiotaur proizvede jecavi zvuk i zaroni. Podignem pogled. Toliko smo se uživjeli u razgovor da smo dopustili da nas opkole. Iza nas je, zlurado svjetlucavih dvobojnih očiju, dr. Thorn, mantikora glavom i bradom. "Ovo je perrrr-fektno", likuje mantikora. Na sebi ima otrcani crni mantil preko uniforme Westover Halla, koja je poderana i umrljana. Njegova vojna frizura sad je slijepljena u šiljke i masna. Neko vrijeme se nije brijao pa mu je lice puno srebrnih čekinja. Ukratko, ne izgleda puno bolje od onih tipova pred pučkom kuhinjom. "Nekada davno bogovi su me prognali u Perziju", kaže mantikora. "Morao sam s mukom tražiti hranu na rubovima svijeta, kriti se u šumama, proždirati beznačajne ljudske zemljoradnike za svoje obroke. Nisam imao priliku boriti se s velikim junacima. U starim pričama me se ne boje i ne cijene me! Ali to će se sada promijeniti. Titani će mi pokazati poštovanje, a ja ću se gostiti mesom mješanaca!" S obje njegove strane stoje po dvojica zaštitara, smrtnika plaćenika koje sam vidio u D. C.-u. Još dvojica stoje na doku do našeg, u slučaju da pokušamo pobjeći u tom smjeru. Posvuda uokolo ima turista - hodaju uz more, kupuju u dućanima na molu iznad nas - ali znam da to neće spriječiti mantikoru da nas napadne. "Gdje... gdje su kosturi?" pitam mantikoru.
On zareži. "Ne trebam te glupave nemrtve! General misli da sam bezvrijedan? Predomislit će se kad vas osobno porazim!" Trebam vremena za razmišljanje. Moram spasiti Bessieja. Mogao bih zaroniti pod vodu, ali kako ću brzo pobjeći s dvjesto kilograma teškom kravozmijom? I što bi bilo s mojim prijateljima? "Već smo te jedanput pobijedili", kažem. "Ha! Jedva ste se sa mnom borili kad je božica bila na vašoj strani! A, avaj... božica je trenutačno zauzeta. Sad vam nitko ne može pomoći." Zoe namjesti strijelu i nacilja mantikoru u glavu. Zaštitari s obje strane podignu pištolje. "Čekajte!" kažem. "Zoe, nemoj!" Mantikora se osmjehne. "Dječak ti dobro kaže, Zoe Beladona. Makni svoj luk. Bila bi šteta kad bih te ubio prije nego sto se osvjedočiš Talijinoj velikoj pobjedi." "O čemu ti to?" zareži Talija. Pripremila je štit i koplje. "Pa valjda je to očito", kaže mantikora. "Ovo je tvojih pet minuta. Zato te gospodar Kron vratio u život. Ti ćeš žrtvovati Ofiotaura. Ti ćeš njegove iznutrice odnijeti do svete vatre na planini. Dobit ćeš neograničenu moć. I na svoj šesnaesti rođendan svrgnut ćeš Olimp." Nitko ništa ne kaže. To ima strašnog smisla. Taliju još samo dva dana dijele od šesnaestog rođendana. Dijete je nekoga od Velike Trojke. I našla se pred izborom, groznim izborom, koji bi mogao označiti kraj bogova, to je baš onako kako je proročanstvo reklo. Nisam siguran je li mi laknulo, jesam li zgrožen ili razočaran. Dijete iz proročanstva ipak nisam ja. Sudnji dan se događa upravo sad. Čekam da Talija mantikori kaže sve što ga ide, ali ona oklijeva. Izgleda potpuno šokirano. "Znaš da je to ispravan izbor", kaže joj mantikora. "Tvoj prijatelj Luke je to shvatio. Opet ćete biti zajedno. Zajedno ćete vladali ovim svijetom pod okriljem Titana. Tvoj otac te napustio, Talija. Nije mu stalo do tebe. A sad ćeš steći moć nad njime. Zgnječi Olimpljane pod svojim nogama, kao što zaslužuju. Pozovi zvijer! Doći će ti. Upotrijebi svoje koplje" "Talija" kažem. "Trgni se!" Pogleda me onako kako me pogledala onog jutra kad se probudila na Brdu mješanaca, ošamućena i nesigurna. Gotovo kao da me ne prepoznaje. "Ja... ja ne" "Tvoj otac ti je pomogao", kažem. "Poslao je metalne anđele. Pretvorio te u stablo kako bi te očuvao." Šaka joj se stisne oko drške koplja. Očajnički pogledam Grovera. Bogovima hvala, on shvati što trebam. Podigne frulu na usne i odsvira kratku melodiju. Mantikora vikne: "Zaustavite ga!" Zaštitari su ciljali u Zoe, a prije nego što shvate da je klinac s frulom veći problem, iz drvenih dasaka pod njihovim nogama niknu mladice i omotaju im se oko nogu. Zoe brzo ispali dvije strijele koje im pred nogama eksplodiraju u oblake sumpornog žutog dima. Prdljive strijele! Zaštitari počnu kašljati. Mantikora ispali šiljke prema nama, ali se odbiju od mog lavljeg kaputa. "Grovere," kažem, "reci Bessieju da zaroni i ostane dolje!" "Muuuitur" prevede Grover. Mogu se samo nadali da je Bessie shvatio poruku. "Krava..." promrmlja Talija, još u transu. "Dođi!" Povučem je kad potrčimo uza stepenice prema šoping centru na molu. Zamaknemo iza ugla najbližeg dućana. Čujem kako mantikora svojim poslušnicima viče: "Držite ih!". Turisti počnu vrištati kad zaštitari nasumce zapucaju u zrak. Odšuljamo se do kraja mola. Skrijemo se iza malog kioska punog kristalnih suvenira - zveckalica na vjetru i hvatača snova - koji se presijavaju na suncu. Kraj nas je česma. Ispod nas se nekoliko morskih lavova sunča na stijenama. Cijeli zaljev San Francisca prostire se pred nama: most Golden Gate, otok
Alcatraz i zeleni brežuljci i magla iza njih prema sjeveru. Savršen trenutak, osim činjenice da će nas ubrzo ubiti i da slijedi kraj svijeta. "Baci se preko!" kaže mi Zoe. "Možeš pobjeći u more, Percy. Zazovi oca u pomoć. Možda možeš spasiti Ofiotaura." Ima pravo, ali ne mogu to učiniti. "Neću vas ostaviti", kažem. "Borit ćemo se zajedno." "Moraš ovo dojaviti svima u kampu!" kaže Grover. "Bar da znaju što se događa!" A onda primijetim kako kristali stvaraju duge na svjetlu. Kraj mene je česma. "Da javim kampu", kažem. "Dobra ideja." Otklopim Brzac i odrežem vrh česme. Voda šikne iz prepolovljene cijevi i zalije nas. Taliji se otme uzdah kad je zapljusne voda. Magla kao da joj se raspršila iz očiju. "Jesi li ti normalan?" pita me. Ali Grover shvati. Već kopa po džepovima u potrazi za novčićem. Baci zlatnu drahmu u dugu koja je nastala u maglici i vikne: "O, božice, prihvati moj dar!" Maglica zatreperi. "Kamp mješanaca!" kažem. I ondje, u treperavoj izmaglici kraj nas, pojavi se zadnja osoba koju želim vidjeti: Gospodin D, u svojoj trenirci od leopardove kože, koji trenutačno kopa po hladnjaku. Lijeno podigne pogled. "Ma molit ću lijepo!" "Gdje je Hiron?" viknem. "Kako nepristojno." Gospodin D potegne iz vrča soka od grožđa. "Tako se pozdravlja?" "Zdravo", ispravim se. "Samo što nismo poginuli! Gdje je Hiron?" Gospodin D razmisli o tome. Poželim vrisnuti da se požuri, ali znam da mi to ne bi pomoglo. Iza nas koraci i vriska - mantikorini vojnici se približavaju. "Samo što niste poginuli? ", ponovi gospodin D. "Baš uzbudljivo. Bojim se da Hiron nije ovdje. Želiš li da mu prenesem poruku?"' Pogledam prijatelje. "Nema nam spasa." Talija stisne svoje koplje. Opet izgleda kao ona dobra stara ljuta Talija. "Onda ćemo poginuti boreći se." "Kako plemenito", kaže gospodin D, prigušujući zijevanje. "U čemu je točno problem?" Ne vidim kako bi nam to moglo pomoći, ali svejedno mu ispričam za Ofiotaura. "Hmm." On proučava sadržaj hladnjaka. "Dakle, to je. Shvaćam." "Uopće vam nije slalo!" vrisnem. "Radije biste da poginemo!" "Da vidimo. Mislim da mi se večeras jede pizza." Poželim mahnuti rukom kroz dugu i prekinuti vezu, ali ne stignem to učiniti. Mantikora vrisne: "Eno ih!" I opkoljeni smo, iza njega stoje dvojica zaštitara. Druga dvojica se pojave na krovovima dućana iznad nas. Mantikora je zbacio kaput i pretvorio se u svoje pravo obličje, lavlje kandže su mu izbačene, a šiljati rep je nakostriješen otrovnim bodljama. "Sjajno", kaže. Pogleda prikazu u maglici i zafrkće. "Sami ste, bez ikakve prave pomoći. Divno." "Mogao bi me zamoliti za pomoć", šapne mi gospodin D, kao da ga pomisao na to zabavlja. "Mogao bi reći molim vas." Kad divlje svinje polete, pomislim. Nema šanse da ću išta moliti lijenog prasca kakav je gospodin D, samo da bi se on mogao smijati dok nas ubijaju. Zoe pripremi svoje strijele. Grover podigne frulu. Talija je podigla štit, a ja vidim da joj se suza slijeva niz obraz. Iznenada mi sine: to joj se već dogodilo. Ulovili su je u klopku na Brdu mješanaca. Dobrovoljno je dala život za svoje prijatelje. Ali ovaj put nas ne može spasiti. Kako sam mogao dopustiti da joj se to dogodi?
"Molim vas, gospodine D", promrmljam. "Pomozite nam." Naravno, ništa se ne dogodi. Mantikora se naceri. "Poštedite Zeusovu kćer. Ubrzo će nam se pridružiti. Pobijte ostale." Muškarci podignu pištolje, a onda se dogodi nešto neobično. Znate kako se osjećate kad vam sva krv jurne u glavu, kao kad visite naopako i prenaglo se okrenete natrag na pravu stranu? Takav nalet sam osjetio svuda oko sebe i čuo nekakav zvuk kao veliki uzdah. Sunčevo svjetlo je dobilo grimizan ton. Nanjušio sam grožđe i nešto kiselije - vino. PRAS! Zvuk mnogih umova koji istodobno pucaju. Zvuk ludila. Jedan zaštitar stavi pištolj među zube kao da je kost i potrči na sve četiri. Druga dvojica spuste pištolje i zaplešu valcer jedan s drugim. Četvrti počne izvoditi nešto nalik na irski ples. To bi bilo smiješno da nije tako zastrašujuće. "Ne!" vrisne mantikora. "Osobno ću se obračunati s vama!" Rep mu se nakostriješi, ali daske pod njegovim šapama erumpiraju vinovom lozom koja se odmah počne omatati čudovištu oko tijela, izbacujući novo lišće i male grozdove koji sazrijevaju u nekoliko sekunda dok mantikora kriči, sve dok ga posve ne proguta ta masa loze, lišća i grozdova grimiznoga grožđa. Grozdovi se nakon nekog vremena prestanu tresti i čini mi se da, negdje pod svim tim, mantikore više nema. "Pa", kaže Dioniz zatvarajući hladnjak. "To je bilo zabavno." Zurim u njega, zgrožen. "Kako ste mogli... Kako ste—" "Kakva zahvalnost", promrmlja on. "Smrtnici će se oporaviti. Trebalo bi previše toga objašnjavati kad bih im to učinio za stalno. Mrzim pisati izvještaje Ocu." Kivno pogleda Taliju. "Nadam se da si naučila lekciju, curo. Nije se lako oduprijeti moći, je li?" Talija pocrveni kao da se srami. "Gospodine D", kaže Grover zaprepašteno. "Vi... ste nas spasili." "Mhm. Nemoj da to požalim, satiru. A sad kreni, Percy Jacksone. Ovako sam vam dao najviše nekoliko sati." "Ofiotaur", kažem. "Možete li ga prenijeti u kamp?" Gospodin D digne nos. "Ne prevozim stoku. To je tvoj problem." "Ali kamo ćemo sad?" Dioniz pogleda Zoe. "O, mislim da lovkinja zna. Morate ući danas u suton, znate, inače je sve izgubljeno. A sada zdravo. Čeka me pizza." "Gospodine D", kažem. On podigne obrve. "Nazvali ste me mojim pravim imenom“, kažem. "Nazvali ste me Percy Jackson." "Nisam ni u kojem slučaju, Peteru Johnsone. A sad idite!" Mahne rukom i njegov lik u izmaglici nestane. Posvuda oko nas mantikorini poslušnici još se ponašaju potpuno suludo. Jedan od njih je naišao na našeg prijatelja beskućnika i s njim vrlo ozbiljno razgovara o metalnim anđelima s Marsa. Nekoliko preostalih zaštitara gnjavi turiste, proizvodi životinjske zvukove i pokušava im ukrasti cipele. Pogledam Zoe. "Što je mislio time... lovkinja zna." Njezino lice je boje magle. Pokaže prstom u smjeru zaljeva, dalje od mosta Golden Gate. U daljini se usamljena planina izdiže iznad oblačnog sloja. "Vrt mojih sestara", kaže. "Moram se vratiti kući."
Upoznajemo zmaja vječno neugodnog zadaha "Nećemo stići na vrijeme", kaže Zoe. "Krećemo se presporo. Ali ne možemo ostaviti Ofiotaura." "Muuuu!" kaže Bessie. Pliva kraj mene dok trčimo uz obalu. Mol sa šoping centrom smo ostavili daleko iza sebe. Krećemo se prema mostu Golden Gate, ali je puno dalje nego što sam mislio. Sunce već počinje zalaziti na zapadu. "Ne shvaćam", kažem. "Zašto onamo moramo stići u suton?" "Hesperide su nimfe sutona", kaže Zoe. "U njihov vrt možemo ući samo kad se dan mijenja u noć." "Što će se dogoditi ako ne stignemo?" "Sutra je zimski solsticij. Ako ne stignemo do sutona danas, morat ćemo čekati do sutra navečer. A tad će Olimpsko vijeće već završiti. Moramo gospu Artemidu osloboditi noćas." Inače će Annabeth umrijeti, pomislim, ali ne kažem to. "Trebamo auto", kaže Talija. "Ali što ćemo s Bessiejem?" pitam. Grover naglo stane. "Imam ideju! Ofiotaur se može pojaviti u raznim vodenim površinama, je li tako?" "Pa, da", kažem. "Hoću reći, bio je u zaljevu Long Islanda. Tad se pojavio u vodi kraj Hooverove brane. A sad je ovdje." "Pa onda ga možemo nekako odvući natrag u zaljev Long Islanda", kaže Graver. "Tad nam Hiron može pomoći da ga premjestimo na Olimp." "Ali on je pratio mene", kažem. "Ako ja nisam ondje, bi li znao kamo treba ići?" "Muu", tugaljivo će Bessie. "Ja... ja mu mogu pokazati", kaže Grover. "Poći ću s njim." Zurim u njega. Grover nije ljubitelj vode. Lani se zamalo utopio u Moru čudovišta i ne može baš najbolje plivati s tim svojim jarčevim kopitima. "Samo ja mogu razgovarati s njim", kaže Grover. "To ima smisla." Sagne se i šapne nešto Bessieju u uho. Bessie zadrhti, a onda se oglasi nekakvim zadovoljnim mukanjem. "Blagoslov Divljine", kaže Grover. "To bi nam trebalo pomoći da sigurno putujemo. Percy, pomoli se i ti svom tati. Vidi hoće li nam osigurati siguran prolaz morima." Nikako mi nije jasno kako bi oni mogli otplivati do Long Islanda iz Kalifornije. A opet. čudovišta ne putuju kao ljudi. Vidio sam puno dokaza toga. Pokušam se koncentrirati na valove, miris oceana, zvuk plime. "Tata", kažem. "Pomozi nam. Odvedi Ofiotaura i Grovera bez opasnosti u kamp. Zaštiti ih u moru." "Takva molitva zahtijeva žrtvu", kaže Talija. "Nešto veliko." Razmislim na trenutak. A onda svučem kaput. "Percy", kaže Grover. "Jesi li siguran? Ta lavlja koža... to je zbilja korisno. Heraklo se koristio njome!" Čim on to kaže, ja nešto shvatim. Pogledam Zoe, koja me podozrivo promatra. Shvatim da znam tko je bio Zoein junak; onaj koji joj je upropastio život, zbog kojeg su je izbacili iz obitelji i koji nikad nije ni spomenuo kako mu je ona pomogla. Heraklo, junak kojemu se divim cijeli život. "Ako uspijem preživjeti," kažem, "to neće biti zato što imam ogrtač od lavlje kože. Ja nisam Heraklo." Bacim kaput u zaljev. On se opet pretvori u lavlju kožu i presijava se na svjetlu. A onda, kad počne tonuti, kao da se rasprši u odraz sunca na površini vode.
Morski povjetarac se pojača. Grover duboko uzdahne. "Pa, nemamo vremena na gubljenje." Uskoči u vodu i odmah počne tonuti. Bessie dopluta do njega i dopusti Groveru da ga primi oko vrata. "Čuvajte se", kažem im. "Hoćemo", kaže Grover. "Dobro, ovaj... Bessie? Idemo do Long Islanda. To je na istoku. U ovom smjeru." "Muuu?" kaže Bessie. "Da", odgovori Grover. "Long Island. To ti znači Dugi Otok. Dakle, otok je. I... dug je. Ma dobro, krenimo." "Muuu!" Bessie jurne naprijed. Počne tonuti, a Grover kaže: "Ne mogu disati pod vodom! Samo da to napomenem—" Grc! I nestanu, a ja se mogu samo nadati da zaštita mog oca uključuje i sitnice poput disanja. "Pa, riješili smo jedan problem", kaže Zoe. "Ali kako ćemo doći do vrta mojih sestara?" "Talija ima pravo", kažem. "Trebamo auto. Ali ovdje nam nema tko pomoći. Osim ako, hm, ne posudimo nečiji." Ne sviđa mi se ta opcija. Dobro, to jest pitanje života ili smrti, ali krađa je krađa i tako će nas netko sigurno primijetiti. "Čekajte", kaže Talija. Počne prekapati po svom ruksaku. "Ima netko u San Franciscu tko nam može pomoći. Adresa mi je ovdje negdje." "Tko?" pitam. Talija izvuče zgužvani list papira iz notesa i podigne ga uvis. "Profesor Chase. Annabethin tata." Nakon što sam dvije godine slušao kako Annabeth rogobori protiv svog tate, očekivao sam da će imati vražje rogove i oštre očnjake. Nisam očekivao da će na sebi imati staru avijatičarsku kapu i zaštitne naočale. Izgleda tako šašavo s tim izbuljenim očima ispod stakala naočala da svi odstupimo korak unatrag na njegovu trijemu. "Zdravo", kaže on srdačnim glasom. "Dostavljate li vi moje avione? " Talija, Zoe i ja se podozrivo pogledamo. "Ovaj, ne, gospodine", kažem ja. "Vrapca mu", kaže on. "Trebam još tri Sopwith Camela." "Aha", kažem, iako nemam pojma o čemu on to. "Mi smo Annabethini prijatelji" "Annabeth?" Uspravi se kao da sam ga upravo stresao strujom. "Je li ona dobro? Je li se što dogodilo?" Nitko od nas ne odgovori, ali na licima nam sigurno pročita da nešto jako nije u redu. Skine kapu i zaštitne naočale. Ima riđu kosu kao Annabeth i intenzivne smeđe oči. Zgodan je, valjda, za tipa tih godina, ali reklo bi se da se nekoliko dana nije brijao, a košulja mu je pogrešno zakopčana, lako da mu jedna strana ovratnika strši više od druge. "Uđite", kaže. To ne izgleda kao kuća u koju su se tek uselili. Na stepenicama su LEGO roboti i dvije mačke spavaju na kauču u dnevnom boravku. Stolić u boravku pretrpan je časopisima, a zimski kaput malog djeteta raširen je na podu. Cijela kuća miriše na svježe ispečene kekse s komadićima čokolade. Jazz glazba dopire iz kuhinje. Sve izgleda kao neuredan, sretan dom dom u kojem kao da netko živi oduvijek. "Tata! " vrisne neki dječačić. "On mi rastavlja robote!" "Bobby," vikne dr. Chase odsutno, "ne rastavljaj bratove robote." "Ja sam Bobby" pobuni se maleni dječak. "On je Matthew!" "Matthew", vikne dr. Chase, "ne rastavljaj bratove robote!" "Dobro, tata!"
Dr. Chase se okrene prema nama. "Hajdemo gore u moju radnu sobu. Ovuda." "Dušo? " vikne neka žena. Annabethina pomajka pojavi se u dnevnom boravku, brišući ruke o kuhinjsku krpu. Lijepa je Azijka kose s crvenim pramenovima vezane u punđu. "Tko su naši gosti?" pita ga ona. "O", kaže dr. Chase. "Ovo su..." Pogleda nas tupim pogledom. "Frederick", prekori ga ona. "Zaboravio si ih pitati kako se zovu?" Predstavimo se pomalo nelagodno, ali čini se da je gospoda Chase dobra osoba. Pita nas jesmo li gladni. Priznamo da jesmo, a ona kaže da će nam donijeti kekse, sendviče i sokove." "Draga", kaže dr. Chase. "Došli su zbog Annabeth." Napola očekujem da će se gospoda Chase pretvoriti u mahnitu luđakinju na spomen imena njezine pokćerke, ali ona samo napući usne i izgleda zabrinuto. "Dobro. Idite u radnu sobu, a ja ću vam donijeti hranu." Osmjehne mi se. "Drago mi je što sam te upoznala, Percy. Puno sam čula o tebi." Gore uđemo u radnu sobu dr. Chasea, a ja kažem: "Au!" Svi zidovi prostorije prekriveni su knjigama, ali moju pažnju su ipak najviše privukle ratne igračke. U prostoriji je golemi stol s minijaturnim tenkovima i vojnicima koji se bore uz rijeku označenu plavom bojom, s brdašcima, lažnim stablima i svime. Stari dvokrilni avioni vise na žicama sa stropa, nagnuti pod šašavim kutovima, kao da su usred zračne bitke. Dr. Chase se osmjehne. "Da. Treća bitka kod Ypresa. Pišem o tome, znate, o upotrebi Sopwith Camela kojima su u brišućem letu mitraljirali neprijateljske položaje. Mislim da su odigrali puno veću ulogu nego što im se pripisuje." Otkine dvokrilac sa žice i prođe njime nad bojnim poljem, proizvodeći zvukove aviona dok ruši male njemačke vojnike. "O, aha", kažem. Znam da je Annabethin tata profesor vojne povijesti. Ali nikad nije spomenula da se igra figuricama vojnika. Zoe priđe i prouči bojno polje. "Njemački položaji su bili dalje od rijeke." Dr. Chase se zagleda u nju. "Kako ti to znaš?" "Bila sam ondje", kaže ona, kao da to nije ništa posebno. "Artemida nam je htjela pokazati koliko je rat strašan i kako se smrtnici međusobno bore. I koliko je glup. Ta bitka je bila potpuno besmislena." Dr. Chase otvori usta u šoku. "Ti—" "Lovkinja je, gospodine", kaže Talija. "Ali nismo zato ovdje. Trebamo—" "Vidjela si Sopwith Camele" pita dr. Chase. "Koliko ih je bilo? U kojoj formaciji su letjeli? " "Gospodine", opet se umiješa Talija. "Annabeth je u opasnosti." To privuče njegovu pozornost. Spusti dvokrilac. "Naravno", kaže. "Sve mi ispričajte." Nije lako, ali ipak pokušamo. U međuvremenu, popodnevno svjetlo vani blijedi. Istječe nam vrijeme. Nakon što završimo, dr. Chase se skljoka u kožnati naslonjač. Ispreplete prste. "Jadna moja hrabra Annabeth. Moramo se požuriti." ''Gospodine, trebamo prijevoz do planine Tamalpais", kaže Zoe. "I trebamo ga odmah." "Odvest ću vas. Bilo bi brže kad bismo odletjeli u mom Camelu, ali ima mjesta samo za dvoje." "Hej, imate pravi avion?" pitam. "Na Crissy Fieldu je", ponosno će dr. Chase. "Zbog toga sam se morao preseliti ovamo. Sponzor mi je privatni kolekcionar koji ima ponajbolju svjetsku zbirku predmeta iz Prvog svjetskog rata. Dopustio mi je da obnovim Sopwith Camel—" "Gospodine", kaže Talija. "Auto bi bio dovoljno dobar. I možda bi bilo bolje da odemo bez vas. To je previše opasno."
Dr. Chase se nelagodno namršti. "Čekaj malo, mlada damo. Annabeth je moja kći. Bilo to opasno ili ne, ja... ne mogu tek tako—" "Užina", objavi gospoda Chase. Gurne vrata i uđe s pliticom punom sendviča s maslacem od kikirikija, želea i kole i keksa tek izvađenih iz pećnice, tako da su čokoladne mrvice još rastopljene. Talija i ja usisamo nekoliko keksa, a Zoe kaže: "Ja znam voziti, gospodine. Nisam tako mlada kao što izgledam. Obećavam da vam neću uništiti auto." Gospoda Chase se namršti. "O čemu je riječ?" "Annabeth je u opasnosti", kaže dr. Chase. "Na planini Tam. Odvezao bih ih, ali... navodno to nije mjesto za smrtnike." Zvučalo je kao da mu je bilo jako teško izgovoriti taj zadnji dio. Pričekam da nam gospoda Chase to zabrani. Mislim, koji bi roditelj smrtnik dopustio troje maloljetnih tinejdžera da posudi njihov automobil? Na moje iznenađenje, gospoda Chase kimne. "Onda bi morali poći." "Da!" Dr. Chase skoči na noge i počne se tapkati po džepovima. "Moji ključevi..." Njegova žena uzdahne. "Frederick, zbilja. I glavu bi izgubio da ti nije umotana u tu avijatičarsku kapu. Ključevi vise na kuki kraj ulaznih vrata. "Da!" kaže dr. Chase. Zoe zgrabi sendvič. "Hvala vam oboma. Moramo poći. Odmah." Šmugnemo kroz vrata i spustimo se dolje, a Chaseovi odmah iza nas. "Percy," vikne mi gospođa Chase dok odlazim, "reci Annabeth... Reci joj da još ima dom ovdje, hoćeš li? Podsjeti je na to." Još jedanput pogledam na neuredni dnevni boravak, Annabethinu polubraću koja razbacuju LEGO kockice i svađaju se, onjušim miris keksa u zraku. Nije ovdje loše, pomislim. "Reći ću joj", obećam. Otrčimo do žutog VW kabrioleta parkiranog pred kućom. Sunce zalazi. Mislim da imamo još oko sat vremena da spasimo Annabeth. "Ovo ne može ići brže?" nestrpljivo će Talija. Zoe je ošine pogledom. "Ne mogu kontrolirati promet." "Obje zvučite kao moja majka", kažem. "Šuti!" kažu mi jednoglasno. Zoe se probija kroz promet na mostu Golden Gate. Sunce zalazi za obzorje kad napokon dođemo u okrug Marin i siđemo s autoceste. Ceste su suludo uske, krivudaju kroz šumu, uzbrdo i po rubovima strmih padina. Zoe nimalo ne usporava. "Zašto sve miriše na pastile za grlo?" pitam. "Eukaliptus." Zoe pokaže visoka stabla svuda oko nas. "Ono što jedu koale? " "I čudovišta", kaže ona. "Vole žvakati lišće. Osobito zmajevi." "Zmajevi žvaču lišće eukaliptusa?" "Vjeruj mi," kaže Zoe, "da imaš zmajski zadah, i ti bi žvakao eukaliptus." Na to nemam što reći. ali oči su mi širom otvorene dok se vozimo. Pred nama se nadvila planina Tamalpais. Moglo bi se reći da je, što se planina tiče, omanja, ali izgleda dovoljno golemo dok se vozimo prema njoj. "I tako, to je ta Planina očaja?'" pitam. "Jest", kaže Zoe kroza stisnute zube. "Zašto je tako zovu?" Šuti gotovo kilometar i pol prije nego što mi odgovori. "Poslije rata između Titana i bogova, mnoge Titane su kaznili i zarobili. Krona su rasjekli na komade i bacili u Tartar. Kronova desna ruka, general njegove vojske, bio je zarobljen ovdje na vrhu, odmah ispod Vrta Hesperida."
"General", kažem. Oblaci kao da se vrtlože oko vrha planine, kao da ih planina privlači i vrti ih kao zvrk. "Što se događa gore? Oluja?" Zoe ne odgovori. Nekako mi se čini da ona dobro zna što ti oblaci znače i da joj se to nimalo ne sviđa. "Moramo se koncentrirali", kaže Talija. "Magla je ovdje vrlo jaka." "Magična ili prirodna?" pitam. "Obje." Sivi oblaci zakovitlaju se još gušće nad planinom, a mi se nastavimo voziti ravno prema njima. Sad smo izašli iz šume na otvorena područja litica i trave i stijena i magle. Slučajno pogledam prema oceanu kad prođemo zavoj nakon kojega pukne dobar pogled i vidim nešto od čega poskočim sa sjedala. "Gledajte!"' Ali zašli smo za zavoj i ocean je nestao iza brda. "Što?" pita Talija. "Veliki bijeli brod", kažem. "Usidren blizu žala. Nalikuje na kruzer." Ona razrogači oči. "Lukeov brod?" Najradije bih rekao da nisam siguran. Možda je to samo slučajnost. Ali znam da nije. Princeza Andromeda, Lukeov demonski kruzer usidren je na tom žalu. Zato je svoj brod poslao sve do Panamskog kanala. Samo tako je mogao doći od Istočne obale do Kalifornije. "Onda ćemo imati društvo", kaže Zoe smrknuto. "Kronovu vojsku." Zaustim reći nešto, ali tad mi se iznenada nakostriješe dlačice na vratu. Talija vikne: "Zaustavi auto. ODMAH!" Zoe je vjerojatno osjetila da nešto nije u redu jer je odmah bez pogovora nagazila kočnicu. Žuti VW dvaput se zavrtio prije nego što je stao na rubu litice. "Van!" Talija otvori vrata i snažno me gurne. Oboje se otkotrljamo na asfalt. Iduće sekunde: BUUUM! Bljesne munja i Volkswagen dr. Chasea eksplodira uz žuti bljesak. Vjerojatno bi me ubio Šrapnel da nije bilo Talijina štita koji se pojavio nada mnom. Čujem zvuk kao da pada metalna kiša, a kad otvorim oči, okruženi smo ostacima. Jedna vrata VW-a zabila su se u cestu. Zadimljen poklopac haube vrti se ukrug. Komadi žutog lima razbacani su po cesti. Progutam okus dima iz usta i pogledam Taliju. "Spasila si mi život." "Netko će stradat' od roditeljske ruke", promrmlja ona. "Proklet bio. On bi mene uništio? Mene?" Treba mi trenutak prije nego što shvatim da ona govori o svom tati. "O, hej, ma to nije mogla biti Zeusova munja. Nema šanse." "Nego čija?" pita me Talija. "Ne znam. Zoe je izgovorila Kronovo ime. Možda je on—" Talija odmahne glavom, a vidim daje ljutita i u šoku. "Ne. Nije to." "Čekaj", kažem. "Gdje je Zoe? Zoe!" Oboje ustanemo i potrčimo oko raznesenog VW-a. U njemu nema nikoga. Ništa u oba smjera ceste. Pogledam niz liticu. Nema joj ni traga. "Zoe!" viknem. U idućem trenutku ona stoji kraj mene i vuče me za ruku. "Šuti budalo! Želiš probuditi Ladona?" "Želiš mi reći da smo stigli?" "Blizu smo", kaže ona. "Za mnom." Pramenovi magle lebde nad cestom. Zoe zakorači u jedan od njih, a kad magla prođe, nje više nema. Talija i ja se pogledamo. ''Koncentriraj se na Zoe", savjetuje Talija. "Pratimo nju. Uđi ravno u maglu i imaj to na umu." "Čekaj, Talija. Ono što se dogodilo na molu... Mislim, ono s mantikorom i žrtvovanjem—"
"Ne želim razgovarati o tome." "Ali ne bi zbilja... znaš što mislim?" Na trenutak oklijeva. "Samo sam bila u šoku. To je bilo sve." "Zeus nije poslao tu munju na naš auto. To je bio Kron. Pokušava manipulirati tobom, želi da se naljutiš na svog tatu." Ona duboko udahne. "Percy, znam da me želiš primiriti. Hvala. Ali dođi. Moramo poći." Ona zakorači u izmaglicu, u Maglu, a ja pođem za njom. Kad se izmaglica raščisti, još sam ispod vrha planine, ali cesta je sad zemljana. Trava je gušća. Zalazak sunca je poput krvavocrvenog ožiljka na moru. Vrh planine sad izgleda bliže, uskovitlan oblacima i sirovom snagom. Samo je jedan put do vrha, taj pred nama. A on vodi kroz bogatu ledinu sjenka i cvijeća: vrt sumraka, kakav sam vidio u snu. Da nema golemog zmaja, taj vrt bi bio nešto najljepše što sam ikad vidio. Trava se presijava na srebrnastom svjetlu povečerja, a cvijeće je tako jarkih boja da gotovo svijetli u mraku. Kamenje od uglačanog crnog mramora vodi s obje strane pet katova visokog stabla jabuke, na svakoj grani kojeg svjetlucaju zlatne jabuke, a pritom ne mislim reći da su to žuto-zlatne jabuke iz dućana. Mislim, prave zlatne jabuke. Ne mogu odrediti zašto su tako privlačne, ali čim onjušim njihovu aromu, znam da bi jedan griz bio nešto najukusnije što sam ikad pojeo. "Jabuke besmrtnosti", kaže Talija. "Zeusov svadbeni dar Heri." Poželim prići stablu i ubrati jednu jabuku, što bih i učinio da oko njega nije omotan zmaj. E sad, ja ne znam što vam padne na pamet kad kažem zmaj. Što god da ste zamislili, to nije dovoljno strašno. Zmijasto tijelo mu je debelo kao potisna raketa i presijava se bakrenastim krljuštima. Ima toliko glava da ih ne mogu ni prebrojiti, kao da je stotinu smrtonosnih pitona spojeno zajedno. Čini se da spava. Glave leže sklupčane u velikom špagetastom snopu na travi i sve su oči zatvorene. A onda se sjene pred nama počnu kretati. Začujem lijep, sablastan pjev, kao da glasovi dolaze s dna bunara. Posegnem za Brzacem, ali mi Zoe zaustavi ruku. Četiri prilike se polako, treperavo materijaliziraju, četiri mlade žene koje jako sliče Zoe. Sve imaju bijele grčke tunike. Koža im je boje karamele. Svilenkasta crna kosa slobodno im pada po ramenima. To je čudno, ali nisam shvaćao koliko je Zoe lijepa dok nisam vidio njezine sestre, Hesperide. Izgledaju kao Zoe - prekrasne su, a vjerojatno i vrlo opasne. "Sestre", kaže Zoe. "Mi ne vidimo nikakvu sestru"', kaže jedna od njih hladno. "Vidimo dvoje mješanaca i lovkinju. A svi oni će ubrzo umrijeti." "Pogrešno ste shvatile." Zakoračim prema njima. "Nitko neće umrijeti." Djevojke me proučavaju. Oči su im kao vulkanske stijene, staklaste i potpuno crne. "Perzej Jackson", kaže jedna. "Da", naglas razmišlja druga. "Ne vidim zašto bi on bio prijetnja." "Tko je rekao da sam prijetnja?" Prva Hesperida pogleda iza sebe, prema vrhu planine. "Oni strepe od tebe. Nesretni su što ova već te ne ubi." Pokaže Taliju. "Katkad zbilja dođem u kušnju", prizna Talija. "Ali, ne bih, hvala. Prijatelj mi je." "Ovdje nema prijatelja, kćeri Zeusova", kaže cura. "Samo neprijatelja. Vratite se odakle ste došli." "Ne bez Annabeth", kaže Talija. "I Artemide", kaže Zoe. "Moramo se približiti planini." "Znaš da ubit će te on", kaže cura. "Nisi mu dorasla." "Moramo osloboditi Artemidu", inzistira Zoe. "Pustite nas da prođemo."
Cura odmahne glavom. "Ovdje više nemaš prava. Dovoljno je da povisimo glas i Ladon će se probuditi. " "Neće mi nauditi" kaže Zoe. "Neće? A tvojim takozvanim prijateljima? " Tad Zoe učini zadnje što bih u tom trenutku očekivao. Vikne: "Ladone, probudi se!" Zmaj se promeškolji, svjetlucajući kao planina novčića. Hesperide ciknu i razbježe se. Predvodnica cura kaže Zoe: "Jesi li ti normalna?" "Nikad nisi bila hrabra, sestro", kaže Zoe. "To tvoj je problem." Zmaj Ladon se sad uvija, stotinu glava okreće se prema nama, jezici palucaju iskušavajući zrak. Zoe zakorači naprijed podignutih ruku. "Zoe, nemoj", kaže Talija. "Više nisi Hesperida. Ubit će te." "Ladon je dresiran da štiti stablo", kaže Zoe. "Prođite rubom vrta. Popnite se na planinu. Sve dok sam mu ja veća prijetnja, trebao bi vas ignorirati." "Trebao bi", kažem. "To me baš ne umiruje previše." "To je jedini način", kaže ona. "Čak ni sve troje zajedno ne možemo se boriti s njim." Ladon otvori usta. Od zvuka siktanja stotinu zmija naježi mi se koža na leđima, a tek onda do mene dođe zadah. Smrad je kao kiselina. Od njega me peku oči, ježi mi se koža i nakostriješi mi se kosa. Sjećam se kad je usred jednog ljeta štakor krepao u zidu našeg stana u New Yorku. Ovaj smrad je bio takav, ali stotinu puta jači i pomiješan s mirisom prožvakanog eukaliptusa. Na licu mjesta samome sebi obećam da više nikad u životu neću školsku bolničarku tražiti da mi da pastilu za grlo. Poželim izvući svoj mač. Ali tad se sjetim svog sna o Zoe i Heraklu, i tome kako Heraklu nije uspio izravan napad. Odlučim povjerovati Zoeinoj procjeni. Talija krene lijevo. Ja krenem desno. Zoe krene ravno prema čudovištu. "To sam ja, zmajiću moj", kaže Zoe. "Zoe se vratila." Ladon se pomakne naprijed, a onda natrag. Neka usta se zatvore. Neka i dalje sikću. Zmajska zbunjenost. U međuvremenu, Hesperide zatrepere i pretvore u sjene. Najstarija prošapće: "Budalo." "Nekada davno rukom te hranih", nastavi Zoe, govoreći umirujućim glasom dok se približava zlatnom stablu. "Još voliš janjeće meso?" Zmaju zasvjetlucaju oči. Talija i ja smo napola prošli vrt. Ispred sebe vidim jedinu kamenitu stazu koja vodi do crnog vrha planine. Oluja se kovitla nad njime, vrteći se oko vrha kao da je osovina cijelog svijeta. Već smo skoro prošli ledinu kad se dogodi nešto loše. Osjetim kako se zmajevo raspoloženje mijenja. Možda mu se Zoe previše približila. Možda je zmaj shvatio da je gladan. Koji god razlog bio, on se baci na Zoe. Dvije tisuće godina vježbanja pomognu joj da preživi. Izmakne se jednim razjapljenim ustima i prođe ispod drugih, probijajući se među zmajevim glavama u našem smjeru, gušeći se od groznog zadaha čudovišta. Izvučem Brzac kako bih joj pomogao. "Ne!" propenta Zoe. "Bježi!" Zmaj škljocne zubima kraj njezina boka i Zoe vrisne. Talija rastvori Egidu i zmaj bolno zasikće. U tom trenutku njegove neodlučnosti Zoe potrči pokraj nas uz planinu, a mi krenemo za njom. Zmaj nas ni ne pokuša uloviti. Sikće i udara nogama zemlju, ali očito je dobro dresiran da čuva stablo. Ništa ga ne može odmamiti od njega, čak ni slasna prilika da pojede nekoliko junaka. Trčimo uz planinu dok Hesperide nastavljaju svoju pjesmu u sjenama iza nas. Ta glazba mi sad više ne zvuči lijepo - više me podsjeća na glazbenu podlogu sprovoda. Na vrhu planine su ruševine, blokovi crnoga granita i mramora veliki kao kuće. Slomljeni stupovi. Brončani kipovi koji izgledaju kao da su napola istopljeni.
"Ruševine planine Otris", šapne Talija zadivljeno. "Da", kaže Zoe. "Prije nisu bile ovdje. Ovo je loše." "Kakva je to planina Otris?" pitam, osjećajući se uobičajeno glupavo. "Planinska utvrda Titana" kaže Zoe. "U prvom ratu su Olimp i Otris bila dva suparnička svjetska središta. Otris je bio-—" Učini grimasu i primi se za bok. "Ozlijeđena si", kažem. "Daj da vidim." "Ne! Nije to ništa. Dakle... u prvom ratu su Otris raznijeli na komade." "Ali... kako je sad ovdje? " Talija se oprezno osvrće dok se probijamo kroz ruševine, kraj mramornih blokova i polomljenih svodova. "Pomiče se jednako kao što se pomiče Olimp. Uvijek postoji na rubovima civilizacije. Ali to što je ovdje, na vrhu ove planine, nije dobro" "Zašto?" "Ovo je Atlantova planina", kaže Zoe. "Gdje on drži—" Ukipi se. Glas joj dobije hrapavi prizvuk očaja. "Gdje je nekada držao nebo." Došli smo do vrha. Nekoliko metara ispred nas sivi se oblaci kovitlaju u gustom vrtlogu, tvoreći oblačni žlijeb koji gotovo da dotiče vrh planine, ali umjesto toga, oslanja se na ramena dvanaestogodišnje djevojčice kestenjaste kose u poderanoj srebrnastoj haljini: Artemide, nogu vezanih za stijene lancima od božanske bronce. To sam vidio u svom snu. To što je Artemida prisiljena držati nije strop spilje. To je strop svijeta. "Gospo moja!" Zoe potrči prema njoj, ali Artemida vikne: "Stani! Ovo je klopka. Odmah morate otići" Teško govori. Okupana je znojem. Nikad prije nisam vidio kako neka božica pati, ali težina neba je očito previše za Artemidu. Zoe plače. Potrči naprijed unatoč Artemidinoj zabrani i povuče lance. Duboki glas zagrmi iza nas: "Ah, kako dirljivo." Okrenemo se. Ugledamo Generala u tom svom smeđem svilenom odijelu. Kraj njega su Luke i šest zmajinja koje nose zlatni Kronov sarkofag. Annabeth stoji uz Lukea. Ruke su joj vezane na leđima, usta su joj začepljena, a Luke joj je pod grlo gurnuo vrh svoga mača. Pogledam je u oči i pokušam postaviti tisuću pitanja. Ali ona mi šalje samo jednu poruku: BJEŽI! "Luke!" zareži Talija. "Pusti je." Lukeov osmijeh je slabašan i bljedunjav. Izgleda još gore nego prije tri dana u D. C.-u. "O tome će odlučiti General Talija. Ali drago mi je što te opet vidim." Talija ga pljune. General se zasmijulji. "Toliko o tome da ste stari prijatelji. A ti, Zoe. Prošlo je mnogo vremena. Kako je moja mala izdajnica? S užitkom ću te ubiti." "Ne reagiraj", prostenje Artemida. "Ne izazivaj ga." "Čekaj malo", kažem. "Ti si Atlant?" General me pogleda. "Dakle, čak i najgluplji junaci s vremenom napokon nešto shvate. Jesam, ja sam Atlant, general Titana i trepet bogova. Čestitam. Brzo ću te ubiti, čim se pobrinem za ovu nevoljnu curu." "Nećete nauditi Zoe", kažem. "Neću vam to dopustiti." General se naceri. "Nemaš se pravo miješati, maleni junače. Ovo je obiteljski problem." Namrštim se. "Obiteljski problem?" "Da", kaže Zoe sumorno. "Atlant je moj otac."
Nabacim nekoliko milijuna dodatnih kilograma Najgore od svega je ovo: vidim obiteljsku sličnost. Atlant ima isti kraljevski izraz lica kao Zoe, isti hladan, ponosan pogled u očima kakav Zoe nekad ima kad je ljuta, iako na njemu to izgleda samo zlo. On je sve ono što mi se u početku nije svidjelo na Zoe i ništa od onoga što mi se poslije počelo sviđati kod nje. "Pusti Artemidu", kaže mu Zoe. Atlant se primakne okovanoj božici. "Možda bi ti htjela preuzeti nebo s njezinih leđa? Samo izvoli." Zoe otvori usta da bi nešto rekla, ali Artemida kaže: "Ne! Ne nudi se, Zoe! Zabranjujem ti!" Atlant se naceri. Klekne kraj Artemide i pokuša joj taknuti lice, ali božica ga ugrize i zamalo mu odgrize prste. "Ho-ho", zahihoće se Atlant. "Vidiš, kćeri? Gospi Artemidi se sviđa novi posao. Mislim da ću svim Olimpljanima redom dati da rade moj posao kad gospodar Kron opet zavlada i ovo postane središnji dio naše palače. Tako će ti slabići naučiti što je poniznost." Pogledam Annabeth. Očajnički mi pokušava nešto reći. Glavom mi pokazuje Lukea. Ali ja mogu samo zuriti u nju. To prije nisam primijetio, ali nešto se na njoj promijenilo. Njezina plava kosa sad je prošarana sijedim pramenovima. "To je od držanja neba", promrmlja Talija, kao da mi čita misli. "Težina ju je trebala ubiti." "Ne shvaćam", kažem. "Zašto Artemida jednostavno ne pusti nebo?" Atlant se nasmije. "Kako malo toga ti razumiješ, mladiću. Ovo je točka na kojoj su se nebo i zemlja prvi put sreli, gdje su Uran i Geja stvorili svoju moćnu djecu, Titane. Nebo još žudi za zemljom koju želi zagrliti. Netko ga mora držati na rastojanju, inače bi se srušilo i u tren oka zgnječilo planinu i sve u krugu od stotinu morskih milja. Nakon što prihvatiš taj teret, nema bijega. " Atlant se nasmije. "Osim ako ga tko ne preuzme od tebe." Približi nam se, proučavajući Taliju i mene. "Dakle, ovo su najbolji junaci ovog doba, ha? I nije neki izazov." "Bori se s nama", kažem. "Pa ćemo vidjeti." "Bogovi te ničemu nisu poučili? Besmrtnik se sa smrtnicima ne bori izravno. To mu je ispod časti. Umjesto mene, zgnječit će te Luke." "Dakle, ti si još jedna kukavica", kažem. Atlantove oči zažare se od mržnje. S velikom mukom skrene pozornost na Taliju. "A što se tebe tiče, kćeri Zeusova, reklo bi se da je Luke pogriješio kad si ti u pitanju." "Nisam pogriješio", uspije prozboriti Luke. Izgleda grozno umorno i svaku riječ izgovara kao da je bolna. Da ga ne mrzim iz dna duše, gotovo bi mi ga bilo žao. "Talija, još nam se možeš pridružiti. Pozovi Ofiotaura. Doći će ti. Gledaj!" Mahne rukom, a kraj nas se pojavi voda: jezerce okruženo crnim mramorom, dovoljno veliko za Ofiotaura. Mogu zamisliti Bessieja u tom jezercu. Zapravo, što više razmišljam o njemu, sve sam sigurniji da čujem Bessiejevo mukanje. Ne razmišljaj o njemu! Iznenada u glavi začujem Groverov glas - empatijska veza. Osjećam njegove emocije. Na rubu panike je. Gubim Bessieja. Blokiraj misli! Pokušavam otupjeti svoje misli. Pokušavam razmišljati o košarkašima, skejtbordima, raznim slatkišima u maminom dućanu. O bilo čemu osim Bessieju. "Talija, pozovi Ofiotaura", uporno nastavlja Luke. "I bit ćeš moćnija od bogova." "Luke..." U glasu joj Čujem veliku bol. "Što ti se dogodilo?" "Ne sjećaš se svih onih naših razgovora? Ne sjećaš se koliko smo puta proklinjali bogove? Naši očevi nisu ništa učinili za nas. Nemaju pravo vladati svijetom!" Talija odmahne glavom. "Oslobodi Annabeth. Pusti je."
"Ako mi se pridružiš," obeća joj Luke, "bit će kao nekad. Nas troje zajedno. Borit ćemo se za bolji svijet. Molim te, Talija, ako ne pristaneš..." U glasu mu se čuje kako oklijeva. "Ovo mi je zadnja prilika. On će to učiniti na onaj drugi način ako ne pristaneš. Molim te." Ne znam o čemu govori, ali strah koji mu čujem u glasu dovoljno je stvaran. Vjerujem da je Luke u opasnosti. Njegov život ovisi o tome da mu se Talija pridruži. A bojim se da bi i Talija to mogla povjerovati. "Nemoj, Talija", upozori je Zoe. "Moramo se boriti s njima." Luke opet mahne rukom i pojavi se vatra. Brončani žeravnik, poput onog u kampu. Žrtveni plamen. "Talija", kažem. "Nemoj." Iza Lukea, zlatni sarkofag počne svijetliti. Kako postaje svjetliji, tako vidim slike u izmaglici oko nas: podizanje zidova od crnog mramora, ruševine koje opet postaju građevine, podizanje strašne i lijepe palače oko nas, načinjene od straha i sjena. "Podići ćemo planinu Otris na ovome mjestu", obeća Luke, glasom tako slabašnim da jedva zvuči kao njegov. "Ponovno će biti jača i veća od Olimpa. Gledaj, Talija. Nismo slabi." Pokaže prema oceanu, a meni potone srce. Uz planinu, s mjesta na žalu gdje je usidrena Princeza Andromeda, maršira velika vojska. Zmajinje i lestrigonci, čudovišta i mješanci, paklena pseta, harpije i druga stvorenja kojima ni ime ne znam. Vjerojatno je cijeli brod ispražnjen jer ih vidim na stotine, mnogo ih je više nego što ih je bilo na brodu prošlog ljeta. I marširaju prema nama. Za nekoliko minuta će biti ovdje. "Ovo je samo dio onoga što slijedi", kaže Luke. "Ubrzo ćemo biti spremni za napad na Kamp mješanaca. A poslije toga i na sam Olimp. Sve što nam treba jest tvoja pomoć." U jednom strašnom trenutku Talija oklijeva. Pogleda Lukea bolnim pogledom, kao da mu više od svega na svijetu želi povjerovati. A onda uperi koplje u njega. "Ti nisi Luke. Više te ne poznajem. " "Poznaješ, Talija", molećivim će on glasom. "Molim te, ne tjeraj me... Ne tjeraj njega da te uništi." Nema vremena. Ako ta vojska dođe do vrha brda, nadjačat će nas. Opet izmijenim pogled s Annabeth. Ona kimne. Pogledam Taliju i Zoe i zaključim da ne bi bilo najgore na svijetu poginuti boreći se uz takve prijatelje. "Sad", kažem. Zajedno napadnemo. Talija jurne ravno na Lukea. Moć njezina štita je tolika da se zmajske žene koje mu služe kao tjelesne čuvarice razbježe u panici, ispuštajući zlatni lijes i ostavljajući ga samog. Ali unatoč tome što izgleda slabašno, Luke je i dalje brz sa svojim mačem. Zareži kao divlja životinja i krene u protunapad. Kad njegov mač Onaj koji grize s leđa udari u Talijin štit, između njih nastane kugla munje koja prži zrak žutim pipcima energije. A što se mene tiče, ja učinim nešto najgluplje što sam učinio u životu, što u mom slučaju nije mala stvar. Napadnem gospodara Titana Atlanta. On se smije dok mu ja prilazim. Golemo koplje pojavi mu se u rukama. Njegovo svileno odijelo rastopilo se u puni grčki tjelesni oklop. "Hajde, dođi!" "Percy!" kaže Zoe. "Čuvaj se!" Znam na što me upozorava. Hiron mi je davno rekao: Besmrtnike sputavaju drevna pravila. Ali junak može ići kamo želi, izazvati bilo koga, samo ako ima hrabrosti. Nakon što sam ga napao, Atlant je stekao pravo da mi se osveti izravno, svom silinom. Zamahnem mačem, a Atlant me odbaci u stranu drškom svog koplja. Odletim zrakom i udarim o crni zid. To više nije Magla. Palača se izdiže, ciglu po ciglu. Postaje stvarna.
"Budalo!" zaurla Atlant zadovoljno, odbivši u stranu Zoeinu strijelu. "Mislio si da se, zato što si izazvao onog beznačajnog boga rata, možeš postaviti na mene?" Spominjanje Aresa potpuno me trgne. Otresem se omamljenosti i opet napadnem. Kad bih mogao doći do tog jezerca, udvostručio bih svoju snagu. Vrh koplja juri prema meni kao kosa. Podignem Brzac s nakanom da koplje prerežem u dršci, ali ruka kao da mi je od olova. Moj mač iznenada ima jednu tonu. I sjetim se Aresova upozorenja, izgovorenog na plaži u Los Angelesu prije toliko vremena: Kad ti bude bio najpotrebniji, tvoj mač će te iznevjeriti. Ne sad! molim ga. Ali ne pomaže. Pokušam se izmaknuti, ali koplje me pogodi u prsa i odbaci me kao krpenu lutku. Udarim u zemlju i vrti mi se u glavi. Podignem pogled i vidim da sam pred nogama Artemide, koja se još muči pod težinom neba. ''Bježi, dječače", kaže mi ona. "Moraš pobjeći!" Atlant se nimalo ne žuri dok mi prilazi. Mog mača više nema. Odletio je preko ruba litice. Možda mi se opet pojavi u džepu - možda u idućih nekoliko sekunda - ali to nije važno. Dotad ću već poginuti. Luke i Talija se bore kao demoni, a između njih frcaju munje. Annabeth je na zemlji i svim silama se trudi osloboditi ruke. "Umri, maleni junače", kaže Atlant. Podigne koplje da bi me probo. "Ne!"' vikne Zoe i nekoliko srebrnih strijela iznikne iz proreza na pazuhu u Atlantovu oklopu. „AAAA“ Zaurla i okrene se prema svojoj kćeri. Spustim ruku i napipam Brzac koji mi je opet u džepu. Ne mogu se boriti s Atlantom, čak ni mačem. A onda me prođu žmarci cijelim leđima. Sjetim se riječi iz proročanstva: Titanove kletve treba izdržat' muke. Nema nikakve nade da mogu pobijediti Atlanta. Ali netko drugi bi mogao imati šansu. "Nebo", kažem božici. "Dajte ga meni." "Ne, dječače", kaže Artemida. Čelo joj je orošeno znojem koji se presijava metalno kao živa. "Ne znaš što tražiš. Zgnječilo bi te!" "Annabeth ga je držala!" "Jedva je preživjela. Imala je duh prave lovkinje. Ti nećeš izdržati toliko." "Svejedno ću umrijeti", kažem. "Prebacite težinu neba na mene!" Ne čekam njezin odgovor. Izvučem Brzac i presiječem njezine lance. Tad stanem kraj nje i oslonim se na jedno koljeno - podigavši ruke - te dodirnem hladne, teške oblake. Na trenutak Artemida i ja zajedno podnosimo teret. To je nešto najteže što sam ikad osjetio, kao da me gnječi tisuću kamiona. Poželim se onesvijestiti od bola, ali duboko udahnem. Mogu ja ovo. Tad se Artemida izvuče ispod tereta i ostanem ga držati sam. Poslije ću puno puta pokušati opisati ljudima kakav je to bio osjećaj. Ali neću uspjeti. Svi mišići u mom tijelu počnu gorjeti. Kosti kao da mi se tope. Želim vrištati, ali nemam snage za otvaranje usta. Počinjem tonuti sve dublje i dublje u tlo, dok me težina neba gnječi. Bori se! čujem Groverov glas u glavi. Nemoj odustati. Koncentriram se na disanje. Kad bih samo mogao držati nebo još nekoliko sekunda. Pomislim na Biancu, koja se žrtvovala kako bismo mi stigli ovamo. Ako je ona mogla to, onda ja mogu držati nebo. Zamagli mi se pred očima. Sve poprimi crvene tonove. Vidim neke dijelove bitke, ali nisam siguran vidim li dobro. Vidim Atlanta u punom borbenom oklopu kako ubada kopljem i suludo se smije dok se bori. I Artemidu, srebrnu mrlju. Ima dva opaka lovačka noža, svaki je dugačak koliko i njezina ruka, i divlje zamahuje u smjeru Titana, izmičući se i skačući nevjerojatno graciozno. Kao da mijenja obličje dok tako manevrira. Tigrica je, gazela, medvjedica, sokolica. Ili je to možda samo tako u mom grozničavom umu. Zoe ispaljuje strijele na svog oca, ciljajući otvore u oklopu. On urla od bola svaki put kad jedna od njih
pogodi svoj cilj, ali na njega imaju isti učinak kao pčelinji ubodi. Samo ga još više razljućuju i on se nastavlja boriti. Talija i Luke bore se kopljem protiv mača, a oko njih i dalje bljeskaju munje. Talija je potisnula Lukea unatrag aurom svog štita. Čak ni on nije imun na njega. Povlači se, mršteći se i režeći od frustracije. "Predaj se", vikne Talija. "Nikad me nisi mogao pobijediti, Luke." On joj pokaže zube. "Vidjet ćemo, prijateljice stara." Znoj mi se slijeva niz lice. Ruke su mi skliske. Moja ramena bi urlala od agonije kad bi mogla. Osjećam se kao da mi netko kralješke lemi let-lampom. Atlant napreduje i potiskuje Artemidu. Ona je brza, ali njegova snaga je nezaustavljiva. Njegovo koplje zabije se u zemlju na mjestu na kojem je Artemida stajala sekundu prije toga i u stijeni se otvori pukotina. On preskoči preko nje i nastavi je progoniti. Ona ga vodi natrag prema meni. Pripremi se, kaže mi u mome umu. Od bola gubim sposobnost razmišljanja. Odgovorim joj nešto u stilu Aaaagaaa-haaauaa. '"Ne boriš se loše, s obzirom na to da si žensko", nasmije se Atlant. "Ali nisi mi dorasla." Trzne kopljem kao da je kani probiti, a Artemida to izbjegne. Odmah pročitam trik. Atlantovo koplje se okrene i izbije Artemidi noge pod njom. Ona padne, a Atlant podigne koplje spreman za završni udarac. "Ne! " vrisne Zoe. Skoči između svog oca i Artemide i ispali strijelu ravno u Titanovo čelo, gdje ona ostane zabodena kao rog jednoroga. Atlant zaurla od bijesa. Zakvači svoju kćer nadlanicom i odbaci je na crne stijene . Poželim uzviknuti njezino ime, potrčati joj u pomoć, ali ne mogu govoriti ni micati se. Ne vidim ni kamo je Zoe pala. A onda se Atlant okrene prema Artemidi trijumfalnog izraza lica. Artemida izgleda ranjeno. Ne diže se. "Prva krv u novom ratu", naslađuje se Atlant. I zamahne kopljem prema dolje. Artemida brzinom misli zgrabi dršku njegova koplja. Ono se zabije u zemlju kraj nje, a ona se trgne unatrag, iskoristivši koplje kao polugu, te nogama udari gospodara Titana i odbaci ga preko sebe. Gledam kako pada na mene i shvatim što će se dogoditi. Olabavim svoj stisak neba, a kad Atlant padne na mene, uopće ga i ne pokušavam zadržati. Pustim da me odbaci odande i otkotrljam se najdalje što mogu. Sva težina neba padne na Atlantova leđa, gotovo ga zgnječivši, sve dok on ne uspije podići na koljena u nastojanju da se izvuče ispod nevjerojatne težine neba. Ali prekasno je. "NEEEEEE!" Zaurla tako glasno da se zatrese planina. "NE OPET!" Atlant je ostao zatočen pod svojim starim teretom. Pokušam ustati i opet padnem, ošamućen od bola. Osjećam se kao da mi cijelo tijelo gori. Talija je Lukea odgurala do ruba litice, ali i dalje se bore, sad blizu zlatnog lijesa. Talijine oči su suzne. Luke ima krvavu ranu na prsima, a njegovo blijedo lice presijava se od znoja. Baci se na Taliju, a ona ga udari štitom. Lukeu ispadne mač iz ruke i zazveči na stijenama. Talija mu prisloni vršak koplja na grlo. Na trenutak nastane tišina. "Onda?" pita Luke. Trudi se to skriti, ali čujem mu strah u glasu. Talija se trese od bijesa. Iza nje se dovuče Annabeth, napokon oslobođena. Lice joj je puno modrica i prošarano prljavštinom. "Nemoj ga ubiti!" "Izdajica je", kaže Talija. "Izdajica!" U svojoj omamljenosti shvatim da Artemida više nije uz mene. Otrčala je prema crnim stijenama, gdje je pala Zoe. "Vratit ćemo Lukea natrag", molećivo će Annabeth. "Na Olimp. Bit će... bit će koristan."
"To želiš, Talija?" naceri se Luke. "Vratiti se trijumfalno na Olimp? Zadovoljiti svog tatu?" Talija na trenutak oklijeva, a Luke očajnički posegne za njezinim kopljem. "Ne!" vikne Annabeth. Ali prekasno je. Talija je bez razmišljanja odbacila Lukea unatrag. On izgubi ravnotežu, panično je pogleda i padne. "Luke!" vrisne Annabeth. Potrčimo do ruba litice. Ispod nas je vojska s Princeze Andromede zastala u nevjerici. Gledaju Lukeovo polomljeno tijelo na stijenama. Unatoč velikoj mržnji prema njemu, ne mogu to gledati. Želim vjerovati da je još živ, ali to nije moguće. Pao je s najmanje petnaest metara visine i ne miče se. Jedan div pogleda prema nama i vikne: "Ubijmo ih!" Talija je ukočena od tuge, suze joj se slijevaju niz obraze. Povučem je unatrag dok nam kiša kopalja leti nad glavom. Potrčimo prema stijenama, ignorirajući Atlantove kletve i prijetnje kad prolazimo kraj njega. "Artemido!" viknem. Božica podigne pogled, na licu joj se vidi bol velika gotovo kao Talijina. Zoe leži u rukama božice. Diše. Oči su joj otvorene. Svejedno... "Rana je otrovana", kaže Artemida. "Atlant ju je otrovao?" pitam. "Nije", kaže božica. "Nije Atlant." Pokaže nam ranu u Zoeinu boku. Gotovo sam zaboravio njezin sukob sa zmajem Ladonom. Ugriz je bio mnogo teži nego što nam je Zoe priznala. Jedva da mogu gledati njezinu ranu. Jurnula je u bitku sa svojim ocem kad joj je grozna rana već crpila snagu. "Zvijezde", promumlja Zoe. "Ne vidim ih." "Nektar i ambrozija", kažem. "Idemo! Moramo ih nabaviti." Nitko se ne pomakne. Tuga je opipljiva u zraku. Kronova vojska samo što se nije popela do nas. Čak je i Artemida previše šokirana da bi se pomaknula. Pomislim da nam je kucnuo sudnji čas, ali tada čujem neko čudno zujanje. Baš kad se vojska čudovišta popela iza brda, s neba se stušti Sopwith Camel. "Dalje od moje kćeri!" vikne dr. Chase odozgo, a njegove strojnice se aktiviraju, bušeći rupice u zemlji i natjeravši iznenađena čudovišta u bijeg. "Tata?" vikne Annabeth u nevjerici. "Bježite!" uzvrati joj on, a glas mu se polako gubio kako se dvokrilac udaljava od nas. To trgne Artemidu iz njezine tuge. Zagleda se u antikvitetni avion koji se okreće za još jedno mitraljiranje. "Hrabar muškarac", kaže Artemida s nevoljkim odobravanjem. "Dođite. Moramo odvesti Zoe odavde." Podigne svoj lovački rog na usne, a njegov zvonki zov odjekne dolinama Marina. Zoeine oči trepere. "Drži se!" kažem joj. "Sve će biti dobro" Sopwith Camel se opet stušti. Nekoliko divova baci koplja, a jedno od njih proleti između avionskih krila, ali strojnice opet zabljesnu. Iznenađeno shvatim da se dr. Chase očito nekako dokopao božanske bronce od koje je načinio metke. Prvi red zmijastih žena zajauče kad ih rafal strojnice raznese u sumporni žuti prah. "To je... moj tata!" iznenađeno će Annabeth. Nemamo se vremena diviti njegovu letačkom umijeću. Divovi i zmijaste žene već se oporavljaju od iznenađenja. Dr. Chase će se ubrzo naći u problemima. U tom trenutku pojača se mjesečina i na nebu se pojavi srebrna kočija koju vuče najljepši jelen kojeg sam ikad vidio. Sleti točno kraj nas. "Uđite", kaže Artemida.
Annabeth mi pomogne da ukrcam Taliju. Tad pomognem Artemidi oko Zoe. Umotamo Zoe u deku dok Artemida povlači uzde i kočija odjuri s planine, ravno uvis. "Kao sanjke Djeda Mraza", promumljam, još ošamućen od bola. Artemida odvoji jedan trenutak da me pogleda. "Uistinu, mladi mješanče. A odakle misliš da je došla ta legenda?" Nakon što je vidio da smo se izvukli iz opasnosti, dr. Chase okrene svoj dvokrilac i prati nas kao počasna garda. To je vjerojatno bio jedan od najčudnijih prizora ikad, čak i za San Francisco: srebrna leteća kočija koju vuče jelen u pratnji Sopwith Camela. Iza nas Kronova vojska urla od bijesa dok se okuplja na vrhu planine Tamalpais, ali najglasniji zvuk je Atlantov glas, koji izvikuje kletve protiv bogova dok stenje pod težinom neba.
Prijateljica se oprašta Noć je kad sletimo na pistu u Chrissyju. Čim dr. Chase izađe iz svog Sopwith Camela, Annabeth potrči prema njemu i snažno ga zagrli. "Tata! Letio si... pucao si... bogovi moji! To je nešto najnevjerojatnije što sam ikad vidjela!" Njezin otac pocrveni. "Pa, pretpostavljam da to i nije loše, s obzirom na to da sam sredovječni smrtnik." "Ali meci od božanske bronce! Odakle ti to?" "A, to. Ostavila si podosta mješanačkog oružja u svojoj sobi u Virginiji zadnji put kad si... otišla." Annabeth postiđeno spusti pogled. Primijetio sam da se dr. Chase osobito potrudio da ne kaže pobjegla. "Odlučio sam rastopiti neka i načiniti košuljice metaka", nastavi on. "Samo mali eksperiment." To kaže kao da nije ništa posebno, ali oči mu svjetlucaju. Iznenada vidim zašto se svidio Ateni, božici zanatstva i mudrosti. U srcu je sjajan ludi znanstvenik. 'Tata..." Annabeth zastane. "Annabeth, Percy", umiješa se Talija. U glasu joj čujem hitnost. Ona i Artemida kleče kraj Zoe, prematajući lovkinjine rane. Annabeth i ja im pohitamo pomoći, ali ne možemo učiniti ništa posebno. Nemamo ambroziju ni nektar. Nikakva uobičajena medicina joj ne bi pomogla. Mračno je, ali vidim da Zoe loše izgleda. Trese se, a blago svjetlucanje koje je inače okružuje blijedi. "Ne možete je izliječiti magijom?" pitam Artemidu. "Mislim... pa božica ste." Artemida izgleda uznemireno. "Život je krhak, Percy. Ako Mojre žele prerezati nit, ja tu ništa ne mogu. Ali mogu pokušati." Pokuša staviti ruku na Zoein bok, ali je Zoe primi za zapešće. Pogleda božicu u oči i vidim da se njih dvije razumiju oko nečega. "Jesam li... dobro vam služila?" prošapće Zoe. "Vrlo časno", tiho će Artemida. "Najbolja od mojih pratiteljica." Zoeino lice se opusti. "Odmor. Napokon." "Mogu pokušati izliječiti otrov, hrabrice moja." Ali u tom trenutku shvatim da je ne ubija samo otrov. Ubija je zadnji udarac njezina oca. Zoe je cijelo vrijeme znala da se proročanstvo odnosi na nju: da će ona umrijeti od roditeljske ruke. A svejedno je pošla u potragu. Odlučila je spasiti me, a Atlantov gnjev ju je slomio iznutra. Ugleda Taliju i primi je za ruku. "Žao mi je što smo se svađale", kaže Zoe. "Mogle smo biti sestre." "Ja sam kriva", kaže Talija, jako trepćući. "Imala si pravo za Lukea, za junake, muškarce sve." "Možda ne za sve muškarce", promrmlja Zoe. Slabašno mi se osmjehne. "Imaš li još mač, Percy?" Ne mogu govoriti, ali izvadim Brzac i stavim joj olovku na dlan. Ona ga zadovoljno stisne. "Rekao si istinu, Percy. Nisi nimalo... nimalo poput Herakla. Čast mi je što ti imaš taj mač." Zadrhti joj cijelo tijelo. "Zoe—" kažem. "Zvijezde", šapne ona. "Opet vidim zvijezde, gospo moja." Suza se slije niz Artemidin obraz. "Da, hrabrice moja. Noćas su lijepe." "Zvijezde", ponovi Zoe. Oči uperi u noćno nebo. I više se ne pomakne.
Talija spusti glavu. Annabeth proguta jecaj, a njezin otac joj stavi ruke na ramena. Gledam kako Artemida stavlja dlanove nad Zoeina usta i izgovara nešto na starogrčkom. Srebrnasti pramen dima izađe između Zoeinih usana i božica ga ulovi u ruku. Zoeino tijelo zatreperi i nestane. Artemida stane, izgovori nekakav blagoslov, ispusti dah među svoje dlanove i pusti srebrni prah u nebo. On poleti uvis, svjetlucajući, i nestane. Na trenutak ne vidim ništa drukčije. A onda se Annabeth otme uzdah. Pogledam u nebo i vidim da su zvijezde sad svjetlije. Stvaraju uzorak koji nikad prije nisam vidio - svijetlo zviježđe koje jako podsjeća na obličje mlade cure - cure s lukom koja trči nebom. "Neka ti svijet oda počast, lovkinjo moja", kaže Artemida. "Živi vječno medu zvijezdama." Teško nam je bilo oprostiti se. Gromovi i munje i dalje vriju nad planinom Tamalpais na sjeveru. Artemida je tako uzrujana da treperi srebrnim svjetlom. Zbog toga sam nervozan, jer ako iznenada izgubi kontrolu i pojavi se u svom punom božanskom obličju, pretvorit ćemo se u prah ako je pogledamo. „Odmah moram na Olimp“, kaže Artemida. "Ne mogu vas povesti, ali poslat ću pomoć." Božica položi ruku na Annabethino rame. "Neopisivo si hrabra, curo. Učinit ćeš ono što znaš da je ispravno. " A onda upitno pogleda Taliju, kao da ne zna što bi mislila o ovoj mladoj Zeusovoj kćeri. Čini se da Talija ne želi podići pogled, ali nešto je ipak natjera na to i pogleda božicu u oči. Nisam siguran kakvu su informaciju razmijenile, ali Artemidin pogled se suosjećajno smekša. A onda se okrene meni. "Bio si dobar"', kaže. "Iako si muškarac." Poželim se pobuniti. Ali tad shvatim da mi sad prvi put nije rekla da sam dječak. Popne se na svoju kočiju, koja zasvijetli. Skrenemo pogled. Snažan srebrni bljesak i božica je otišla. "I tako", uzdahne dr. Chase. "Impresivna je, iako moram reći da mi je svejedno draža Atena." Annabeth se okrene prema njemu. "Tata, ja... žao mi je što—" "Ššš." On je zagrli. "Učini što moraš, dušo. Znam da ti ovo nije lako." Glas mu malo podrhtava, ali hrabro se osmjehne Annabeth. A onda čujem huku velikih krila. Tri pegaza slete kroz maglu: dva bijela krilata konja i jedan posve crn. "Crni Jack!" viknem. "Oj, gazda! " vikne on. "Uspio si nekako preživjet' bez mene? " "Bilo je gadno", priznam. Doveo sam Gvida i Bureka. "Kako ste? " Druga dva pegaza progovore u mojoj glavi. Crni Jack me zabrinuto pogleda, a onda odmjeri dr. Chasea, Taliju i Annabeth. "Želiš da zgazimo kojeg od ovih mamlaza? " "Ne", kažem naglas. "Ovo su mi prijatelji. Moramo što prije stići na Olimp." "Nema problema", kaže Crni Jack. "Osim tog smrtnika. Nadam se da ne ide i on. " Uvjerim ga da dr. Chase ne ide. Profesor razjapljenih usta gleda pegaze. "Fascinantno!" kaže. "Kakva pokretnost! Kako li samo raspon krila kompenzira težinu konjskog tijela, pitam se?" Crni Jack nakrivi glavu. "Haaa? " "Zamisli, da su Britanci imali ove pegaze u konjičkim napadima na Krimu", kaže dr. Chase, "za vrijeme napada lake konjice—" "Tata!" prekine ga Annabeth. Dr. Chase trepne. Pogleda svoju kćer i uspije se nasmiješiti."Oprosti, dušo. Znam da moraš poći."
Zagrli je još jedanput, nekako nespretno, ali s najboljim željama. Kad se ona okrene da bi se popela na pegaza Gvida, dr. Chase joj dovikne: "Annabeth. Znam... znam da je u San Franciscu opasno za tebe. Ali, molim te, ne zaboravi da kod nas uvijek imaš dom. Mi ćemo te čuvati." Annabeth mu ništa ne kaže, ali oči su joj crvene kad se okrene od njega. Dr. Chase zausti reći još nešto, ali onda očito zaključi da je bolje da šuti. Podigne ruku u znak tužnog pozdrava i udalji se mračnim poljem. Talija, Annabeth i ja uzjašemo pegaze. Zajedno se dignemo uvis iznad zaljeva i poletimo prema brdima na istoku. Ubrzo od San Francisca ostane samo svijetli polumjesec iza nas, s povremenim bljeskom munje na sjeveru. Talija je tako iscrpljena da zaspi na leđima Bureka. Znam da je jako umorna kad je tako zaspala u zraku, unatoč svom strahu od visine, ali nema se zbog čega brinuti. Njezin pegaz leti bez problema, namještajući se povremeno kako bi Talija i dalje ostala čvrsto na njegovim leđima. Annabeth i ja letimo jedno do drugog. "Tvoj tata je baš cool " kažem joj. Previše je mračno da bih joj vidio izraz lica. Osvrne se, iako je Kalifornija sada daleko iza nas. "Pa valjda", kaže. "Puno smo se svađali svih ovih godina." "Aha, rekla si mi." "Misliš da sam ti lagala?" To zvuči kao izazov, ali prilično mlak, kao da to pita samu sebe. "Ne kažem da si lagala. Samo... čini mi se okej. I tvoja pomajka. Možda su, ovaj, postali kuleri otkako si ih posljednji put vidjela. " Ona na trenutak razmisli. "Svejedno su u San Franciscu, Percy. Ne mogu živjeti tako daleko od kampa." Ne želim joj postaviti iduće pitanje. Bojim se da znam odgovor. Ali svejedno pitam. "I što ćeš sada učinili?" Letimo nad nekim gradićem, otokom svjetla usred mraka. Projuri ispod nas brzo kao da smo u avionu. "Ne znam", prizna ona. "Ali hvala ti što si me spasio." "Hej, ma nema na čemu. Prijatelji smo." "Nisi povjerovao da sam mrtva?" "Nikad." Ušuti na trenutak. "Nije ni Luke, znaš. Mislim... nije mrtav." Zurim u nju. Ne znam puca li ona to pod stresom ili što je. "Annabeth, taj pad je bio prilično gadan. Nema šanse—" "Nije mrtav", inzistira ona. "Znam to. Isto kao što si ti znao za mene." Ta usporedba mi se nimalo ne sviđa. Gradići sad još brže prolaze pod nama, otoci svjetla su bliže jedni drugima, sve dok se cijeli krajolik pod nama ne pretvori u svjetlucavi tepih. Zora se približava. Nebo na istoku se sivi. A pred sobom vidimo kako se pod nama prostire golemo bijelo-žuto područje - svjetla New Yorka. "Što kažeš na ovu brzinu, gazda? " pravi se važan Crni Jack. "Jesmo li zaslužili dodatno sijeno za doručak ili nismo? " "Ma, najbolji si, čovječe", kažem mu. "Ovaj, želim reći, konju." "Ne vjeruješ mi za Lukea," kaže Annabeth, "ali opet ćemo ga vidjeti. U opasnosti je, Percy. Kron ga je začarao." Ne želim se svađati, iako sam se naljutio. Kako još može nešto osjećati prema tom ljigavcu? Kako ga može opravdavati? Zaslužio je taj pad. Zaslužio je... okej, reći ću to. Zaslužio je
umrijeti. Za razliku od Biance. Za razliku od Zoe. Luke ne može biti živ. To ne bi bilo pošteno. "Eno ga." Talijin glas; probudila se. Pokazuje prema Manhattanu, koji nam brzo postaje sve vidljiviji. "Počelo je." "Što je počelo?" pitam. A onda pogledam ono što ona pokazuje. Visoko iznad Empire State Buildinga, Olimp je vlastiti otok svjetlosti, lebdeća planina blještava od baklji i žeravnika, a palače od bijelog mramora presijavaju se na ranojutarnjem zraku. "Zimski solsticij", kaže Talija. "Vijeće bogova."
Bogovi glasuju kako da nas ubiju Letenje je već dovoljno gadno za Posejdonova sina, ali ulijetanje ravno odozdo u Zeusovu palaču okruženu uskovitlanim munjama i gromovima još je gore. Kružimo nad središnjim dijelom Manhattana i obletimo jedan puni krug oko Olimpske gore. Ovdje sam bio samo jedanput, popeo sam se dizalom do tajnog Šestotog kata Empire State Buildinga. Ovaj put me, ako je to ikako moguće. Olimp još više zapanji. U ranojutarnjem mraku baklje i vatre osvjetljavaju planinske palače u dvadeset različitih boja, od krvavo crvene do indigo-plave. Čini se da nitko nikad ne spava na Olimpu. Zavojite ulice su pune polubogova, duhova prirode i omanjih božanstava koji hodaju uokolo ili se voze u nosiljkama i kočijama koje vuku Kiklopi. Ovdje zima kao da ne postoji. Ulovim miris vrta u punom cvatu, jasmini i ruže i još slađi mirisi kojima ne znam izvor. Glazba dopire kroz mnoge prozore, meki zvuci lira i frula od trske. Na vrhu planine uzdiže se najveća palača, svjetleća bijela dvorana bogova. Naši pegazi nas spuste u vanjskom dvorištu, pred golemim srebrnim vratima. Prije nego što i pomislim pokucati, vrata se otvore sama od sebe. "Sretno, gazda", kaže Crni Jack. "Aha." Ne znam zašto, ali imam neki sumorni predosjećaj. Nikad prije nisam vidio sve bogove na okupu. Znam da me bilo koji od njih može pretvoriti u prah, a nekolicina njih bi to i voljela učiniti. "Hej, ako se ne vratiš, mogu tvoj bungalov koristiti kao svoju staju? " Pogledam pegaza. "Ma samo mi je palo na pamet", kaže. "Oprosti. " Crni Jack i njegovi prijatelji odlete, ostavivši Taliju, Annabeth i mene same. Na trenutak samo stojimo ondje i gledamo palaču, kao što smo stajali pred Westover Hallom, što mi se sad čini da je bilo prije milijun godina. A onda, rame uz rame, uđemo u prijestolnu dvoranu. Dvanaest golemih prijestolja tvore veliko U oko središnjeg ognjišta, baš kao što su posloženi bungalovi u kampu. Strop nad nama svjetluca zviježđima - čak i ovim najnovijim, Lovkinjom Zoe, koja juri nebom s napetim lukom. Sva sjedala su zauzeta. Svaki bog i božica visoki su oko pet metara, a, kad vam kažem, ako se ikad dvanaestero svemoćnih, superogromnih bića istodobno okrenulo prema vama... Pa, recimo samo da mi se suočavanje s čudovištima iznenada čini kao običan piknik. "Dobro došli, junaci", kaže Artemida. "Muuu!" Tad primijetim Bessieja i Grovera. Vodena kugla lebdi u sredini prostorije, odmah do vatre u ognjištu. Bessie veselo pliva u njoj, zamahujući zmijskim tijelom i provirujući sa strana i s dna kugle. Čini se da uživa u tom novom iskustvu plivanja u magičnome mjehuru. Grover kleči kraj Zeusova trona, kao da mu upravo podnosi izvještaj, ali kad nas vidi, vikne: "Stigli ste!" Potrči prema nama, a onda shvati da je okrenuo leda Zeusu te ga zamoli za dopuštenje. "Idi", kaže Zeus. Ali zapravo ne obraća pažnju na Grovera. Bog neba napeto zuri u Taliju. Grover dotrčkara do nas. Nijedno božanstvo ništa ne govori. Svaki klopot Groverovih kopita odzvanja na mramornom podu. Bessie se praćaka u svom vodenom mjehuru. Vatra u ognjištu pucketa. Nervozno bacim pogled na svog oca Posejdona. Odjeven je slično kao kad sam ga zadnji put vidio: kratke hlačice za plažu, havajsku košulju i sandale. Lice mu je potamnjelo i naborano od vjetra, mora i sunca, i ima tamnu bradu i tamnozelene oči. Nisam siguran što će osjećati kad me opet vidi, ali kutovi njegovih očiju naboraju se od osmijeha. Kimne kao da mi želi reći: Sve je u redu.
Grover snažno zagrli Annabeth i Taliju. A onda mene primi za ruke. "Percy, Bessie i ja smo uspjeli! Ali moraš ih uvjeriti! Ne mogu to učiniti! " ''Što?" pitam. "Junaci", pozove nas Artemida. Božica se spusti sa svog prijestolja i smanji na ljudsku veličinu, pretvori se u mladu curu kestenjaste kose koja se posve lagodno osjeća medu velikim Olimpljanima. Krene prema nama, a njezina srebrna halja treperi. Na licu joj ne vidim nikakvu emociju. Kao da hoda u snopu mjesečine. "Vijeće je obaviješteno o vašim djelima", kaže nam Artemida. "Znaju da se planina Otris uzdiže na Zapadu. Znaju da se Atlant pokušao osloboditi i znaju da Kron okuplja vojsku. Izglasali smo plan akcije. " Neki bogovi nešto promumljaju i promeškolje se, kao da nisu svi oduševljeni tim planom, ali nitko se ne pobuni. "Po zapovjedi moga gospodara Zeusa", kaže Artemida. "moj brat Apolon i ja ćemo loviti najmoćnija čudovišta, kako bismo ih ubili prije nego što se uspiju pridružiti Titanima. Gospa Atena će osobno obići ostale Titane, kako bi se uvjerila da nisu uspjeli pobjeći iz svojih zatvora. Gospodar Posejdon je dobio dopuštenje da svim silama iskali svoj bijes na brod Princeza Andromeda i pošalje ga na dno mora. A što se vas tiče, junaci moji..." Okrene se prema besmrtnicima. "Ovi mješanci su sjajno služili Olimpu. Niječe li to tko od vas? " Pogleda sva okupljena božanstva, zagledavši im se jednom po jednom u lice. Zeusa u njegovu tamnom odijelu na pruge, brade uredno potkresane, očiju iskričavim od energije. Kraj njega sjedi lijepa žena srebrne kose ispletene u pletenicu preko jednog ramena, u haljini na kojoj se boje presijavaju kao na paunovom perju. Gospa Hera. Zeusu zdesna je moj otac Posejdon. Kraj njega je golema hrga od čovjeka s nogom u čeličnoj udlagi, izobličene glave i raščupane smeđe brade, kojemu između brkova tinja vatra. Bog kovača, Hefest. Hermes mi namigne. Danas je u poslovnom odijelu i provjerava poruke na svom kaducejskome mobitelu. Apolon je naslonjen na svom zlatnom prijestolju sa sunčanim naočalama na očima. Na ušima ima slušalice iPoda pa ne znam sluša li nas uopće, ali podigne oba palca uvis. Dioniz izgleda kao da se dosađuje i okreće komad vinove loze među prstima. A Ares, pa, on sjedi na svom prijestolju od kroma i kože, zureći u mene dok oštri nož. Sa ženske strane prijestolne dvorane do Here sjedi tamnokosa božica u zelenoj halji, na prijestolju ispletenom od grana jabuke. Demetra, božica žetve. Do nje je lijepa, sivooka žena u elegantnoj bijeloj haljini. To može biti samo Annabethina majka Atena. I tu je još Afrodita, koja mi se osmjehuje kao da mi čita misli i zbog koje pocrvenim protiv svoje volje. Svi Olimpljani na jednome mjestu. U ovoj prostoriji je skupljena tolika moć da je pravo čudo što sve nije odletjelo u zrak. "Moram priznati", prekine tišinu Apolon, "da ova djeca nisu bila loša." Pročisti grlo i krene recitirati: "Junaci slavni—'' "Hm, da, prvoklasno", ubaci se Hermes, kao da želi izbjeći slušanje Apolonove poezije. "Svi koji su za to da ih ne uništimo?" Nekoliko ruku se nesigurno podigne u zrak - Demetra, Afrodita. "Čekajte malo", zareži Ares. Pokaže Taliju i mene. "Ovo dvoje su opasni. Bili bismo puno sigurniji, kad su već ovdje—" "Arese," prekine ga Posejdon, "oni su dostojni junaci. Nećemo mog sina raznijeli na komade." "Ni moju kćer", progunđa Zeus. "Bila je dobra." Talija pocrveni. Proučava pod. Znam kako joj je. Ja jedva da sam ikad razgovarao sa svojim ocem, a kamoli dobio kompliment.
Božica Atena pročisti grlo i nagne se naprijed. "I ja se ponosim svojom kćeri. Ali to drugo dvoje predstavljaju opasnost za nas." "Majko!" kaže Annabeth. "Kako možeš—" Atena je prekine smirenim, ali čvrstim pogledom. "Loše je što su moj otac Zeus i moj stric Posejdon odlučili prekršiti prisegu da više neće imati djece. Samo je Had održao obećanje, što mi je ironično. Kao što znamo iz Velikog proročanstva, djeca trojice starijih bogova... kakvi su Talija i Percy... opasna su. Koliko god je blentav, Ares ima pravo" "Tako je!" kaže Ares. "Hej, čekaj malo. Ma kome ti kažeš da je—" Krene ustati s prijestolja, ali mu vinova loza nikne oko pasa kao sigurnosni pojas i povuče ga natrag. "O, molim te, Arese", uzdahne Dioniz. "Sačuvaj borbu za poslije." Ares opsuje i pokida lozu. "Ti mi govoriš, pijanico stara! Zbilja želiš zaštititi ova derišta?" Dioniz nas pogleda umornim očima. "Ne osjećam nikakvu ljubav prema njima. Ateno, zbilja misliš da bismo bili najsigurniji kad bismo ih uništili?" "'Ja nikome ne sudim", kaže Atena. "Samo vam želim objasnili kakav je to rizik. Ono što ćemo učiniti mora odlučiti Vijeće." "Ne želim da ih kaznite", kaže Artemida. "Želim da ih nagradite. Ako uništimo junake koji su nam učinili veliku uslugu, nismo bolji od Titana. Ako je to olimpska pravda, ne želim imati ništa s tim." "Smiri se, seko", kaže Apolon. "Čovječe, pa daj se malo opusti." "Ne obraćaj mi se sa seko. Želim da ih nagradimo." "Pa", progunđa Zeus. "Možda. Ali bar čudovište moramo uništili. Oko toga se svi slažemo?" Mnogo kimajućih glava. Treba mi sekunda da shvatim što govore. A onda mi se srce pretvori u olovo. "Bessieja? Želite uništili Bessieja?" "Muuuuuuu!" pobuni se Bessie. Moj otac se namršti. "Ofiotaura si prozvao Bessie?" "Tata," kažem, "on je obično morsko stvorenje. Jako dobro morsko stvorenje. Ne možete ga uništiti." Posejdon se nelagodno promeškolji. "Percy, moć tog čudovišta je velika. Ako bi ga Titani ukrali ili—" "Ne možete", inzistiram. Pogledam Zeusa. Vjerojatno bih ga se trebao bojati, ali pogledam ga ravno u oči. "Kontroliranje proročanstava nikad ne pomogne. Nije li tako? Uostalom, BessOfiotaur je nedužan. Pogrešno je ubiti nešto takvo. To je jednako loše kao... kao kad je Kron pojeo svoju djecu zbog nečega što bi ona mogla učiniti. To je pogrešno!" Zeus kao da razmišlja o tome. Pogled skrene na svoju kćer Taliju. "A što je s rizikom? Kron dobro zna da bi bilo tko od vas tko žrtvuje iznutricu te zvijeri stekao moć da nas uništi. Misliš da možemo dopustiti takvu mogućnost? Ti, kćeri moja, sutra ćeš napuniti šesnaest godina, kao što je proročanstvo reklo." "Morate im vjerovati", progovori Annabeth. "Gospodine, morate im vjerovati." Zeus se namršti. "Da vjerujem junaku?" "Annabeth ima pravo", kaže Artemida. "Zbog čega prvo moram dodijeliti nagradu. Moja vjerna pratiteljica Zoe Beladona prešla je među zvijezde. Treba mi nova pobočnica. I kanim je odabrati. Ali prije toga, oče Zeuse, moram s tobom razgovarati nasamo." Zeus pozove Artemidu da mu priđe. Nagne se i sluša je dok mu ona šapće u uho. Obuzme me panika. "Annabeth", kažem tiho. "Nemoj." Ona se namršti i pogleda me. "Što?" 'Čuj, nešto ti moram reći", nastavim. Riječi se nekako iskotrljaju iz mene. "Ne bih mogao podnijeti kad bi ti... ne želim da ti—" "Percy?" kaže ona. "Izgledaš kao da će ti pozliti."
A tako se i osjećam. Poželim reći još nešto, ali me jezik izda. Ne želi se pomaknuti zbog straha u mom želucu. A onda se Artemida okrene. "Uzet ću novu pobočnicu", objavi ona. "Ako ona to prihvati." "Ne", promrmljam. "Talija", kaže Artemida. "Kćeri Zeusova. Želiš li se pridružiti Lovu?" Šokirana tišina ispuni prostoriju. Zurim u Taliju i ne mogu vjerovati što sam čuo. Annabeth se osmjehne. Stisne Talijinu ruku i pusti je, kao da je to cijelo vrijeme očekivala. "Želim", odlučno će Talija. Zeus ustane, a u očima mu vidim zabrinutost. "Kćeri moja, dobro razmisli—" "Oče", kaže ona. "Sutra neću navršiti šesnaest godina. Nikad neću navršili šesnaest godina. Neću dopustiti da se to proročanstvo odnosi na mene. Stojim uz svoju sestru Artemidu. Kron me više nikad neće dovesti u iskušenje.'" Klekne pred božicu i počne izgovarati riječi koje sam upamtio od Biancine prisege, koja mi se sad čini kao da je bila tako davno. "Prisežem se božici Artemidi. Okrećem leda društvu muškaraca..." Poslije Talija učini nešto što me iznenadi gotovo koliko i prisega. Dođe do mene, osmjehne se i pred svima okupljenima me jako zagrli. Ja pocrvenim. Kad se odmakne od mene i primi me za ramena, kažem: "Ovaj... ne bi li ti trebala to više ne raditi? Grliti dečke, mislim." "Odajem počast prijatelju", ispravi me. "Moram se pridružili lovu, Percy, Nemam mira još od... od onoga na Brdu mješanaca. Napokon se osjećam kao da imam dom. Ali ti si junak. Ti ćeš biti taj o kome govori proročanstvo.'' "Ma super", promrmljam. "Ponosim se što sam ti prijateljica. " Zagrli Annabeth, koja se svim silama trudi zadržati suze. A tad zagrli čak i Grovera, koji izgleda kao da će se onesvijestiti, kao da mu je netko dao kupon za neograničenu konzumaciju enchilada. Tad Talija ode i stane uz Artemidu. "A sad što se tiče Ofiotaura", kaže Artemida. "Dječak je i dalje opasan", upozori Dioniz. "Ta zvijer je iskušenje velike moći. Čak i ako poštedimo dječaka—': "Ne." Osvrnem se uokolo i pogledam sva božanstva. "Molim vas. Zaštitite Ofiotaura. Moj tata ga može skriti nekamo pod morem ili ga držite u akvariju ovdje na Olimpu. Ali morate ga zaštititi." "A zašto bismo vjerovali tebi?" zagrmi Hefest. "Imam tek četrnaest godina", kažem. "Ako proročanstvo govori o meni, to je za dvije godine." "Dvije godine vremena da te Kron zavara", kaže Atena. "Puno toga se može promijeniti u dvije godine, junače moj mladi" "Majko!" kaže Annabeth ljutito. "To je samo istina, dijete. Loša je strategija pustiti tu životinju da živi. Ili tog dječaka." Moj otac ustane. "Neću dopustiti uništenje morskog stvorenja ako ja tu išta mogu učiniti. A mogu." Ispruži ruku i u njoj se pojavi trozubac: šest metara dugačka drška s tri šiljka na vrhu koji se presijavaju plavom, vodenastom svjetlošću. "Jamčim za dječaka i to da će Ofiotaur biti na sigurnom." "Nećeš ga odvesti pod more!" Zeus iznenada ustane. "Ne mogu ti prepustiti takvu potencijalnu prednost za buduće pregovore." "Brate, molim te", uzdahne Posejdon.
Zeusu se u ruci pojavi munja, šipka elektriciteta koja cijelu prostoriju ispuni mirisom olujnog ozona. "Dobro", kaže Posejdon. "Izgradit ću akvarij za stvorenje ovdje. Hefest mi može pomoći. Stvorenje će biti na sigurnom. Štitit ćemo ga svim svojim moćima. Dječak nas neće izdati. Jamčim to svojom časti." Zeus razmisli o tome. "Tko je za?" Na moje iznenađenje, uvis se podigne mnogo ruku. Dioniz je suzdržan. Kao i Ares i Atena. Ali svi ostali... "Imamo većinu", proglasi Zeus. "Dakle, budući da nećemo uništiti ove junake... pretpostavljam da bismo ih trebali nagraditi. Neka počne proslava trijumfa!" Ima tuluma, ima i golemih, ogromnih, fenomenalnih tuluma. A ima i olimpskih tuluma. Ako ikad budete mogli birati, odaberite olimpski. Devet muza opiči mjuzu, a ja shvatim da je ta muzika sve ono što želite da bude: bogovi mogu slušati klasičnu glazbu, a mladi polubogovi čuju hip-hop ili što već, a to je sve ista glazba. Nema svađe ni mijenjanja stanice. Samo svi traže da se još pojača. Dioniz hoda uokolo i podiže štandove s osvježenjima iz poda, a s njim ruku pod ruku hoda lijepa žena - njegova žena Arijadna. Dioniz prvi put izgleda sretno. Nektar i ambrozija prelijevaju se iz zlatnih fontana, a plitice s raznim smrtničkim hladnim narescima prekrivaju stolove za banket. Zlatni pehari ispunjavaju se pićem kakvo želite. Grover skakuće uokolo s tanjurom punim limenki i enchilada, a pehar mu je pun duplih espressa s mlijekom, nad kojima on mrmlja kao da čara: "Pan! Pan!" Bogovi mi prilaze čestitati. Srećom, smanjili su se na ljudske dimenzije, tako da nikoga na tulumu ne gnječe pod nogama. Hermes počne čavrljati sa mnom i tako je veseo da mu nemam srca reći što se dogodilo njegovu najneomiljenijem sinu Lukeu, ali i prije nego što skupim hrabrosti za to, njega netko pozove na kaducej i on se udalji. Apolon mi kaže da njegovu sunčevu kočiju mogu voziti kad god poželim, a ako ikad poželim lekcije iz streličarstva— "Hvala", kažem mu. "Ali, zbilja, ne ide mi streličarstvo." "Ma glupost", kaže on. "Vježbanje ciljanja iz kočije dok letimo nad SAD-om? Nema bolje zabave!" Ispričam se i počnem se probijati kroz gomilu koja pleše u dvorištu palače. Tražim Annabeth. Kad sam je zadnji put vidio, plesala je s nekim manjim božanstvom. Tad iza sebe začujem muški glas: "Nećeš me iznevjeriti, nadam se." Okrenem se i vidim Posejdona koji mi se osmjehuje. "Tata... zdravo. " "Zdravo, Percy. Bio si dobar." Nelagodno mi je od njegove pohvale. Mislim, dobro se osjećam što to čujem, ali sasvim mi je jasno koliko se on izložio jamčenjem za mene. Bilo bi mnogo lakše prepustiti drugima da me dezintegriraju. "Neću te iznevjeriti", obećam. On kimne. Nije mi lako čitati emocije bogova, ali zapitam se preispituje li on to svoju odluku. "Tvoj prijatelj Luke—" "Nije mi prijatelj", ispalim. A tad shvatim da sam vjerojatno nepristojan što sam ga prekinuo. "Oprosti." "Tvoj bivši prijatelj Luke", ispravi se Posejdon. "I on je nekad obećavao što i ti. Bio je Hermesov ponos i dika. Samo to nemoj zaboraviti, Percy. I najhrabriji mogu pasti." "Luke je prilično gadno pao", kažem. "Mrtav je." Posejdon odmahne glavom. "Ne, Percy. Nije." Zurim u njega. "Molim?"
"Mislim da ti je Annabeth to rekla. Luke je još živ. Vidio sam to. Njegov brod u ovom trenutku isplovljava iz San Francisca s Kronovim ostacima. Povući će se i regrupirati prije nego što te opet napadne. Dat ću sve od sebe da njegov brod uništim olujama, ali sklopio je savezništvo s mojim neprijateljima, starijim duhovima oceana. Borit će se kako bi ga zaštitili." "Kako on može biti živ?" pitam. "Taj pad ga je trebao ubiti!" Posejdon izgleda uznemireno. "Ne znam, Percy, ali čuvaj ga se. Opasniji je nego ikad. I zlatni kovčeg je još kod njega, još prikuplja snagu." "A što je s Atlantom?" pitam. "Što ga može spriječiti da opet pobjegne? Zar ne može natjerati nekog diva ili nekoga takvog da preuzme nebo od njega?" Moj otac prezirno zafrkće. "Da je to tako jednostavno, odavno bi on već pobjegao. Ne, sine moj. Prokletstvo neba se može nametnuti samo Titanu, nekom od djece Geje i Urana. Svatko drugi mora svojevoljno odlučiti ponijeti taj teret. Samo junak, netko snažan, čista srca i velike hrabrosti može učiniti nešto takvo. Nitko se u Kronovoj vojsci ne bi usudio ponijeti takav teret, čak ni pod prijetnjom smrti." "Luke je to učinio", kažem. "On je pustio Atlanta. Tad je na prevaru dobio Annabeth da ga spasi i iskoristio je kako bi ona Artemidu uvjerila da preuzme nebo." "Da", kaže Posejdon. "Luke je... zanimljiv slučaj." Mislim da je htio reći još nešto, ali u tom trenutku Bessie počne mukati s drugog kraja dvorišta. Neki polubogovi se igraju njegovom vodenom kuglom, veselo se nabacujući njome preko ruku gomile. "Idem se pobrinuti za to", progunđa Posejdon. "Ne mogu se Ofiotaurom nabacivati kao loptom za plažu. Budi dobar, sine moj. Možda dugo nećemo dobiti priliku za novi razgovor." I tada tek tako ode. Okrenem se da bih nastavio pretraživati gomilu, kad mi se obrati netko drugi. "Tvoj otac jako riskira, znaš?" Nađem se licem u lice sa sivookom ženom koja toliko nalikuje na Annabeth da joj se zamalo tako i obratim. "Atena." Trudim se ne pokazati joj koliko joj zamjeram što me na Vijeću onako otpisala, ali očito to ne krijem dobro. Ona se suho osmjehne. "Ne osuđuj me prestrogo, mješanče. Mudar savjet nije uvijek popularan, ali rekla sam istinu. Opasan si. " "Vi nikad ne riskirate?" Ona kimne. "Tu imaš pravo. Možda bi mogao biti koristan. A ipak... tvoja fatalna mana mogla bi uništiti i sve nas, a ne samo tebe." Srce mi se popne u grlo. Prije godinu dana Annabeth i ja smo razgovarali o fatalnim manama. Svaki junak je ima. Njezina je, rekla je, ponos. Vjeruje da može sve... kao na primjer pridržavati cijeli svijet. Ili spasiti Lukea. Ali ja nisam znao koja je moja. Atena me pogleda gotovo sažaljivo. "Kron zna tvoju manu, Čak i ako je ti ne znaš. On zna proučavali svoje neprijatelje. Razmisli, Percy. Kako te izmanipulirao? Prvo ti je oduzeo majku. Pa najboljeg prijatelja Grovera. A sad moju kćer Annabeth." Zastane s neodobravanjem. "U svakom od tih slučajeva je Kron iskoristio nekoga koga voliš da bi te namamio u klopku. Tvoja fatalna mana je tvoja osobna odanost, Percy. Ne znaš odustati na vrijeme. Da bi spasio prijatelja, žrtvovat ćeš cijeli svijet. U junaku iz tog proročanstva je to vrlo, vrlo opasno." Stisnem šake. "To nije mana. Samo zato što želim pomoći prijateljima—" "Najopasnije mane su one koje su u manjim količinama dobre osobine", kaže ona. "Sa zlom je lako boriti se. S pomanjkanjem mudrosti... to je uistinu vrlo teško." Želim se raspravljati s njom, ali shvatim da ne mogu. Atena je prilično pametna.
"Nadam se da će se odluka Vijeća pokazati ispravnom", kaže Atena. "Ali motrit ću, Percy Jacksone. Ne odobravam tvoje prijateljstvo s mojom kćeri. Ne mislim da je mudro ni za tebe ni za nju. A ako se počneš kolebati u svojoj odlučnosti..." Prikuje me svojim hladnim sivim pogledom i shvatim koliko bi mi Atena bila strašna neprijateljica, deset puta gora od Aresa ili Dioniza ili čak mog oca. Atena nikad ne bi odustala. Nikad ne bi učinila ništa glupo ni ishitreno samo zato što te mrzi i, ako smisli plan kojim će te uništiti, taj plan neće zakazati. "Percy!" kaže Annabeth trčeći kroz gomilu. Naglo stane kad vidi s kim razgovaram. "O... Mama." "Ostavit ću vas", kaže Atena. "Zasad." Okrene se i krene kroz gomilu koja se pred njom razmiče kao da nosi Egidu. "Je li te gnjavila?" pita me Annabeth. "Nije", kažem. "Sve je... u redu." Ona me zabrinuto proučava. Takne novi sijedi pramen u mojoj kosi koji izgleda isto kao njezin - naš bolni suvenir od držanja Atlantova tereta. Puno toga želim reći Annabeth, ali Atena mi je oduzela samopouzdanje. Osjećam se kao da me netko opalio u želudac. Ne odobravam tvoje prijateljstvo s mojom kćeri. "Dakle", kaže Annabeth. "Što si mi ono prije htio reći?" Glazba svira. Ljudi plešu na ulicama. Kažem: "Pa, ovaj, razmišljao sam o tome kako su nas prekinuli u Westover Hallu. I... mislim da ti dugujem ples." Ona se polako osmjehne. "Dobro, Valoumni." Primim je za ruku i ne znam što su čuli ostali, ali meni to zvuči kao sentiš: pomalo tužan, ali i pomalo optimističan, možda.
Dobivam novog neprijatelja za Božić Prije nego što odem s Olimpa, odlučim obaviti nekoliko poziva. Nije to lako ali napokon nađem tihu fontanu u jednom vrtu u kutu i pošaljem Iris-poruku svom bratu Tysonu pod more. Prepričam mu naše pustolovine i sve to s Bessiejem - htio je čuti svaki detalj o slatkome mladunčetu kravozmije - te ga uvjerim da je Annabeth dobro. Na kraju dospijem i do toga kako je štit koji mi je načinio prošlog ljeta oštećen u napadu mantikore. "Jupi!"' kaže Tyson. "To znači da je bio dobar! Spasio ti je život!" "Itekako, ljudino", kažem. "Ali sad je upropašten. " "Nije upropašten!" obeća Tyson. "Posjetit ću te iduće ljeto i popraviti ga." Pomisao na to odmah me oraspoloži. Očito nisam ni shvaćao koliko mi nedostaje to što Tyson nije uz mene. "Zbilja?" pitam. "Dat će ti dopust?" "Hoće! Načinio sam dvije tisuće sedamsto četrdeset jedan magični mač", ponosno će Tyson, pokazujući mi najnoviju oštricu. "Šef kaže, bravo, dobro radiš! Dat će mi cijelo ljeto slobodno. Posjetit ću kamp!" Neko vrijeme razgovaramo o pripremama za rat i borbi našeg tate sa starim morskim bogovima i svim štosnim stvarima koje bismo mogli raditi idućeg ljeta, ali onda se Tysonov šef počne derati na njega i on se vrati na posao. Iskopam posljednju drahmu i obavim još jedan Iris-poziv. "Sally Jackson", kažem. "Manhattan. " Maglica zatreperi i vidim svoju mamu za kuhinjskim stolom kako se smije i drži za ruke sa svojim prijateljem gospodinom Bleferom. Neugodno mi je i već krenem mahnuti rukom kroz izmaglicu kako bih prekinuo vezu, ali mama me ugleda prije nego što mi to uspije. Ona razrogači oči. Brzo pusti ruku gospodina Blefera. "O, Paule! Znaš što? Ostavila sam svoj dnevnik pisanja u dnevnom boravku. Možeš li mi ga donijeti?" "Naravno, Sally. Nema problema." On izađe iz sobe, a moja mama se odmah nagne prema Iris-poruci. "Percy! Jesi li dobro?" "Dobro... sam. Kako napreduje taj seminar pisanja?" Ona napući usne. "Dobro. Ali to nije važno. Reci mi Što se dogodilo!" Sve joj prepričam najkraće što mogu. Ona odahne s olakšanjem kad čuje daje Annabeth dobro. "Znala sam da to možeš!" kaže. "Jako se ponosim tobom." "Pa, dobro, onda ću te pustiti da se vratiš domaćoj zadaći." "Percy, ja... Paul i ja—" "Mama, jesi li sretna?" To pitanje kao da je iznenadi. Na trenutak razmisli. "Jesam. Zbilja jesam, Percy. Sretna sam kad sam s njim." "Onda je to cool. Ozbiljno. Ne brini se za mene." Najsmješnije je što to zbilja mislim. S obzirom na potragu iz koje sam se upravo vratio, možda bih trebao biti zabrinut za svoju majku. Upravo sam vidio koliko ljudi znaju biti zli jedni prema drugima, kao Heraklo prema Zoe Beladoni, kao Luke prema Taliji. Osobno sam upoznao Afroditu, božicu ljubavi, a njezine moći su me uplašile još više nego Aresove. Ali sad kad vidim kako se moja majka smije i osmjehuje, poslije svih tih godina koje je propatila s mojim bivšim očuhom Gabeom Uglianom, ne može mi ne biti drago zbog nje. "Obećavaš da ga nećeš zvati gospodin Blefer?" pita ona. Slegnem ramenima. "Pa, možda bar ne njemu u lice."
"Sally?" pozove je gospodin Blofis iz našeg dnevnog boravka. "Želiš li ovo u zelenom ili crvenom uvezu?" ''Moram ići", kaže ona. "Vidimo se za Božić?" "Hoćeš li mi staviti plave slatkiše u čarapu?" Ona se osmjehne. "Ako nisi prestar za to." "Nikad nisam prestar za slatkiše." "Onda se vidimo." Mahne rukom prema izmaglici. Njezin lik nestane, a ja pomislim kako je Talija imala pravo prije toliko mnogo dana u Westover Hallu: moja mama je zbilja prilično cool. U usporedbi s Olimpskom gorom, na Manhattanu je mir i tišina. Petak je prije Božića, ali rano ujutro i na Petoj aveniji nema gotovo nikoga. Arg, mnogooki šef osiguranja, pokupio je Annabeth, Grovera i mene pred Empire State Buildingom i odvezao nas u kamp kroz blagu snježnu mećavu. Autocesta do Long Islanda je gotovo pusta. Dok hodamo Brdom mješanaca do bora na kojem svjetluca Zlatno runo, napola očekujem da će nas ondje dočekati Talija. Ali ne čeka nas. Odavno je otišla s Artemidom i ostalim lovkinjama u neku drugu pustolovinu. Hiron nas u Velikoj kući dočeka s vrućom čokoladom i tostiranim sendvičima sa sirom. Grover je otišao podijeliti sa svojim prijateljima satirima vijest o našem neobičnom susretu s Panovom magijom. U roku od sat vremena svi su se satiri uzbuđeno ustrčali uokolo, pitajući gdje je najbliži espresso-bar. Annabeth i ja sjedimo s Hironom i još nekim starijim kamperima - Beckendorfom, Silenom Beauregard i braćom Stoll. Čak je i Clarisse iz Aresova bungalova ovdje, povratnica sa svog tajnog izvidničkog zadatka. Znam da je njezina potraga bila teška jer me čak i ne pokuša pretvoriti u prah i pepeo. Ima novi ožiljak na bradi, a njezina tamnoplava kosa ošišana je kratko i neujednačeno, kao da ju je netko napao škarama za papir. "Imam novosti", promumlja ona nelagodno. "Loše novosti." "Poslije ću vam sve reći", kaže Hiron s hinjenom razdraganošću. "Najvažnije je što ste uspjeli. I spasili ste Annabeth!" Annabeth mi se osmjehne sa zahvalnošću, što me natjera da skrenem pogled. Iz nekog neobičnog razloga ulovim se u tome kako razmišljam o Hooverovoj brani i čudnoj smrtnici koju sam ondje upoznao, Rachel Elizabeth Dare. Ne znam zašto, ali stalno mi se vraćaju njezini iritantni komentari. "Uvijek ubiješ nekoga kad si ispuše nos? " Živ sam samo zato što mi je pomoglo toliko ljudi, čak i takva smrtnica koja se ondje slučajno našla. Nisam joj čak ni objasnio tko sam. "Luke je živ", kažem. "Annabeth je imala pravo." Annabeth se uspravi u fotelju. "Kako znaš?" Trudim se ne biti iživciran njezinim zanimanjem za to. Ispričam joj što mi je tata rekao za Princezu Andromedu. "Pa..." Annabeth se nelagodno promeškolji u fotelji. "Ako se konačna bitka odigra kad Percy navrši šesnaest godina, bar nam ostaju još dvije godine vremena da smislimo što ćemo." Nekako mi se čini da je, kad je rekla da smislimo, mislila reći da natjeramo Lukea da se promijeni, što me još više iživcira. Hiron ima natmuren izraz lica. Sjedeći kraj vatre u svojim invalidskim kolicima izgleda jako staro. Mislim... jest jako star, ali inače ne izgleda tako. "Dvije godine se čini kao puno vremena", kaže on. "Ali to je treptaj oka. I dalje se nadam da nisi ti to dijete iz proročanstva, Percy. Ali ako jesi, tada drugi Titanski rat samo što nije počeo. Kron će prvo napasti nas." "Kako znaš?" pitam. "Zašto bi mu bilo stalo do kampa?"
"Jer se bogovi junacima služe kao svojim oruđem", jednostavno će Hiron. "Uništi alatke i bogovi će biti obogaljeni. Lukeova vojska će doći ovamo. Smrtnici, polubogovi, čudovišta... Moramo biti spremni. Clarisseine novosti nam možda pokazuju kako će nas napasti, ali—" Čujem kucanje na vratima. Nico di Angelo zadihano uleti u prostoriju, obraza jarkocrvenih od hladnoće. Nasmiješen je, ali se uznemireno osvrće. "Hej! Gdje... gdje je moja sestra?" Mrtva tišina. Zurim u Hirona. Ne mogu vjerovati da mu nitko nije rekao. A onda shvatim zašto. Čekali su da mi dođemo, da osobno kažemo Nicu. To je zadnje što želim učiniti. Ali dugujem to Bianci. "Hej, Nico." Ustanem iz svog mekog fotelja. " Prošećimo, dobro? Moramo razgovarati." Vijest prihvati u tišini, što je nekako još gore. Ja i dalje govorim, pokušavam objasniti kako se to dogodilo, kako se Bianca žrtvovala da bi spasila potragu. Ali čini mi se da samo pogoršavam situaciju. "Htjela je da ti ovo dam." Izvadim figuricu boga koju je Bianca našla na otpadu. Nico je uzme u ruku i zagleda se u nju. U menzi smo u paviljonu, gdje smo zadnji put razgovarali prije mog odlaska u potragu. Vjetar je jako hladan, čak i uz našu magičnu zaštitu od vremenskih uvjeta. Snijeg lagano prši po mramornim stepenicama. Zaključim da je izvan granica kampa sigurno snježna mećava. "Obećao si da ćeš je štititi", kaže Nico. Kao da me probo hrđavim bodežom. To bi me manje boljelo od tog podsjećanja na moje obećanje. "Nico", kažem. "Pokušao sam. Ali Bianca se žrtvovala da bi spasila nas ostale. Rekao sam joj da to ne čini. Ali ona—" "Obećao si!" Zuri u mene, očiju obrubljenih crvenilom. Zatvori malu šaku oko figurice boga. "Nisam ti trebao vjerovati." Glas mu pukne. "Lagao si mi. Moje noćne more su imale pravo!" "Čekaj. Koje noćne more?" Baci figuricu boga na pod. Ona zazvekeće na ledenome mramoru. "Mrzim te!" "Mogla bi biti živa", kažem očajnički. "Nisam siguran—" "Mrtva je." On zažmiri. Cijelo tijelo mu drhti od bijesa. "Trebao sam to i prije znati. Na Asfodelskim poljanama je, upravo sad stoji pred sucima koji je procjenjuju. Osjećam to." "Kako to misliš da to osjećaš?" Prije nego što mi stigne odgovoriti, čujem nešto iza sebe. Siktavo cvokotanje. Itekako prepoznajem taj zvuk. Izvučem mač, a Nicu se otme uzdah. Naglo se okrenem i nađem se suočen s četvoricom kosturskih ratnika. Osmjehuju se svojim koščatim osmijehom i primiču mi se isukanih mačeva. Ne znam kako su ušli u kamp, ali nije ni važno. Pomoć mi ne bi stigla na vrijeme. "Pokušavaš me ubiti!" vrisne Nico. "Ti si doveo ove... ove stvorove?" "Nisam! Mislim, da, pratili su mene, ali ne Nico, bježi. Ne možeš ih uništiti!" "Ne vjerujem ti!" Prvi kostur napadne. Odbijem njegov mač u stranu, ali ostala trojica nastave napad. Jednog prerežem napola, ali mu se kosti odmah počnu isprepletati natrag. Drugom otkinem glavu, ali se on samo nastavi boriti. "Bježi, Nico!" viknem. "Dovedi pomoć!" "Neću!" Stisne dlanove na uši. Ne mogu se boriti s četvoricom istodobno, ne ako oni odbijaju umrijeti. Režem, okrećem se, blokiram, ubadam, ali oni i dalje nadiru. Pitanje je sekunda kad će me ti zombiji nadvladati. "Ne!" Vikne Nico još glasnije. "BJEŽITE!"
Zemlja se zatrese poda mnom. Kosturi se ukoče. Otkotrljam se u stranu baš u trenutku kad se pod kosturima otvori pukotina. Zemlja se podere i rastvori kao razjapljena usta. Plamen sukne iz pukotine i proguta četiri kostura uz glasan KRC! Tišina. Na mjestu na kojem su stajali kosturi sad je šest metara dugačak ožiljak koji vijuga mramornim podom paviljona. Ali inače ratnicima nema ni traga. Zaprepašteno pogledam Nicu. "Kako si—" "Idi!" vikne on. "Mrzim te! Da si bar mrtav!" Zemlja ne proguta mene, ali Nico potrči niza stepenice, pa prema šumi. Krenem za njim, ali se poskliznem i padnem na zaleđenim stepenicama. Ustanem i vidim na što sam se okliznuo. Podignem figuricu boga koju je Bianca uzela s otpada za Nicu. Jedina figurica koju nema, rekla je. Posljednji dar njegove sestre. Prestravljeno zurim u nju jer mi je sad jasno zašto mi je lice bilo poznato. Već sam ga vidio. To je figurica Hada, gospodara mrtvih. Annabeth i Grover satima mi pomažu u pretraživanju šume, ali nema ni traga Nici di Angelu. "Moramo reći Hironu", zadihano će Annabeth. "Ne", kažem. Ona i Grover se zagledaju u mene. "Ovaj," nervozno će Grover, "kako to misliš... ne?" Još pokušavam shvatiti zašto sam to rekao, kad riječi same izlete iz mene. "Nikome to ne smijemo reći. Mislim da nitko ne shvaća da je Nico—" "Hadov sin", kaže Annabeth. "Percy, imaš li ti pojma koliko je ovo važno? Čak je i Had prekršio prisegu! Ovo je grozno!" "Mislim da nije", kažem "Ne vjerujem da je Had prekršio prisegu." "Molim?" "Tata im je," kažem, "ali Bianca i Nico su dugo bili izvan pogona, još od prije Drugog svjetskog rata" "Lotus kasino!" kaže Grover i prepriča Annabeth razgovor koji smo vodili s Biancom za vrijeme potrage. "Ona i Nico su zaglavili ondje desetljećima. Rodili su se prije te prisege." Kimnem. "Ali kako su izašli?" pobuni se Annabeth. "Ne znam", priznam. "Bianca je rekla da je neki odvjetnik došao po njih i odveo ih u Westover Hall. Ne znam tko je to mogao učiniti ni zašto. Možda je to dio svega tog Velikog komešanja. Ne vjerujem da Nico shvaća tko je. Ali ne smijemo nikome reći. Čak ni Hironu. Ako Olimpljani doznaju—" "Mogli bi se opet početi međusobno boriti", kaže Annabeth. "Samo nam još to treba." Grover izgleda zabrinuto. "Ali bogovima ne možeš ništa kriti. Bar ne vječno." "I ne treba mi vječnost", kažem. "Samo dvije godine. Dok ne navršim šesnaest godina." Annabeth problijedi. "Ali, Percy, to znači da proročanstvo možda ne govori o tebi. Možda govori o Nicu. Moramo—" "Ne", kažem. "Ja biram proročanstvo. Govori o meni." "Zašto to kažeš?" vikne ona. "Želiš biti odgovoran za cijeli svijet?" To je zadnje što želim, ali ne kažem to. Znam da ću to morati prihvatiti. "Ne mogu dopustiti da Nico bude u još većoj opasnosti", kažem. "Toliko dugujem njegovoj sestri. Oboje... sam ih iznevjerio. Neću dopustiti da taj mali jadnik još više pati." "Jadnik koji te mrzi i koji bi te htio vidjeti mrtva", podsjeti me Grover. "Možda ga možemo naći", kažem. "Možemo ga uvjeriti da je sve u redu, skriti ga nekamo. " Annabeth zadrhti. "Ako ga se Luke dočepa—" "Luke neće", kažem. "Postarat ću se da bude zauzet drugim problemima. Mnome."
Nisam siguran da je Hiron povjerovao onome što smo mu Annabeth i ja rekli. Mislim da mu je jasno da mu tajimo nešto o Nicovu nestanku, ali na kraju je to prihvatio. Na nesreću, Nico nije prvi mješanac koji je nestao. "Tako mlad", uzdahne Hiron, ruku naslonjenih na ogradu prednjeg trijema. "Avaj, nadam se da su ga pojela čudovišta. To bi bilo mnogo bolje nego da ga regrutiraju za titansku vojsku." Od te ideje me obuzme nelagoda. Gotovo se predomislim i sve kažem Hironu, ali ne učinim to. "Zbilja misliš da će prvo napasti nas?" pitam. Hiron gleda snijeg koji pada po brežuljcima. Vidim dim zmaja koji čuva bor, svjetlucanje udaljenog Runa. "To se neće dogoditi bar do ljeta", kaže Hiron. "Ova zima će biti teška, najteža u proteklih mnogo stoljeća. Bilo bi najbolje kad bi se vratio kući u grad, Percy, i pokušao se usredotočiti na školu. I odmoriti se. Trebaš odmor." Pogledam Annabeth. "A što ćeš ti?" Obrazi joj porumene. "Ipak ću pokušati sa San Franciscom. Možda uspijem pripazili na planinu Tam, paziti da Titani ne pokušaju nešto drugo." "Poslat ćeš Iris-poruku ako nešto ne bude u redu?" Ona kimne. "Ali mislim da Hiron ima pravo. Ništa se neće dogoditi do ljeta. Luke treba vremena da opet osnaži. " Ne sviđa mi se ta ideja da čekamo. A opet, iduće ljeto ću navršiti petnaest godina. Što je tako blizu šesnaest da ne želim ni razmišljati o tome. "Dobro", kažem. "Samo se čuvaj. 1 ne izvodite ludorije u Sopwith Camelu." Ona se nesigurno nasmije. "Dogovoreno. I Percy—" Štogod da mi je htjela reći, prekine je Grover koji izleti iz Velike kuće, spotičući se preko limenki. Lice mu je usplahireno i blijedo, kao da je vidio prikazu. "Progovorio je!" vikne Grover. "Smiri se, satiru moj mladi", kaže Hiron mršteći se. "Što se dogodilo?" "Slušao... slušao sam muziku u salonu", promuca, "i pio kavu. Puno, puno kave! I obratio mi se u umu!" "Tko?" pita ga Annabeth. "Pan!" zaječi Grover. "Gospodar divljine osobno. Čuo sam ga! Moram... moram naći putni kovčeg." "Ej, ej, ej", kažem. "Što ti je rekao?" Grover se zabulji u mene. "Samo dvije riječi. Rekao je: Čekam te." Nakladnik: ALGORITAM d.o.o. Zagreb, Harambašićeva 19 Za nakladnika Neven Antićević Redaktura prijevoda Ivan Matković Korektura Tijana Vujović Grafički urednik Davor Horvat Obrada i prijelom Algoritam DTP Mario Mikulčić Tisak ZT Za graf Naklada 1000 primjeraka CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 802012 ISBN 978-953-316-543-1
