Fakultet za poslovne i finansijske studije Bijeljina
SEMINARSKI RAD IZ PREMETA: PRAVO EUROPSKE UNIJE TEMA : USTAV EUROPSKE UNIJE
Student : Admir Smajlović Broj indeksa: II – 1104/09
Profesor :
Prof. dr Brana Komljenović
Bijeljina, decembar 2011. godine
1
UVOD Ideja europskoga ustava nije nova, ali je sve više u prvome planu javne rasprave. Najkasnije od Maastrichtskoga ugovora govori se o preutemeljenju Europske unije koje nanovo konstituira stari sistem Europske zajednice zasnovan na Rimskim ugovorima. Uvođenje europskoga državljanstva, razvijanje zajedničke vanjske i sigurnosne politike te pojačana saradnja u oblastima unutarnje i pravne politike, ali ponajprije uvođenje Ekonomske i monetarne unije − sve to skupa uzevši, stvara dojam da se Europska zajednica nanovo konstituira u Europsku uniju. Barem bi se moglo argumentirati da je Maastrichtskim i, poslije njega, Amsterdamskim ugovorom te donesenim nacrtom povelje temeljnih prava, napravljen kvalitativan skok u okviru europske integracije, koji vodi k sve tješnjemu i integriranijemu obliku saradnje država članica Europske unije. Ima li Europska unija, međutim, time već svoj ustav? Ili je riječ o zbijenome mehanizmu pravila i mreža koji se sastoji od ugovora o utemeljenju i preutemeljenju? Ili je riječ o kontinuiranome ustavnom procesu kontinuiranim dopisivanjem ugovora? Ili se Maastrichtski i Amsterdamski ugovor te nacrt povelje temeljnih prava mogu tumačiti kao konstitutivni akti pravog europskoga ustavotvorstva? To pitanje sadržava pretpstavku da je državi ili zajednici koja se podrazumijeva kao politička zajednica potreban ustav ili, barem, ustavu ekvivalentna pravna načela kako bi se mogla smatrati političkim jedinstvom. Novija nas historija poučava tome da ustavi imaju konstitutivno i regulativno značenje. Oni konstituiraju, u doslovnome smislu, političku zajednicu. Ustav određuje politički poredak i utvrđuje tko, kada i kako može odlučivati, on, dakle, utvrđuje procedure obrazovanja volje i odlučivanja. Povrh toga, on također sadržava svagda temeljna načela i ciljeve političke zajednice. Moderni je ustav sebi postavio kao cilj štititi temeljna i ljudska prava kao i temeljne političke slobode te prava udruživanja i komuniciranja. Usto, ciljne su odredbe moderne ustavnosti demokratsko načelo, načelo pravne države, načelo socijalne države te, ako postoji, odredba o razdiobi političke zajednice na različite jedinice federalnoga poretka. Rasprave o pravom europskom ustavnom aktu pokazuje svijest o konstitucijskome deficitu. Kako se god prosuđivalo dalje ugovorno razvijanje prava Europske zajednice, čini se da postoji potreba za europskim ustavom u kojem će se složiti postojeće i eventualne nove odredbe i koji će temeljnome pravu Europske zajednice dati singularnu i poveljnu pozicijsku vrijednost, poput ustava nacionalne države. Kako drugačije protumačiti brojne pokušaje i aktivnosti usmjerene na izradu europskoga ustava? Već je 1984. godine Europski parlament predočio nacrt ustava za osnivanje Europske unije. Skupina njemačkih članova toga parlamenta izradila je 1988. godine nacrt ustava za federalnu uniju. 2
Institucijski odbor Europskoga parlamenta predstavio je 1993. godine radni dokument za ustav Europske unije. U ovom radu će se prikazati historija o nastanku Ustava Europske unije i njegova forma koju su usvojile države članice.
NASTANAK USTAVA EUROPSKE UNIJE Ugovor kojim se uspostavlja Ustav za Europu usvojen je od strane 25 šefova država i vlada u Briselu 17. i 18. juna 2004. On se temelji na početnom nacrtu koji je pripremila Europska Međuvladine konvencija i prezentiran na Europskome vijeću u Solunu 20. juna 2003. Ustav je podijeljen na četiri dijela, i to objašnjavajući ustavnu arhitekturu Europske unije, Povelju o temeljnim pravima Unije, politike i funkcionisanje Unije i, na kraju, opće i završne odredbe. Tokom proteklih 15 godina, historija Europske unije je obilježena nizom promjena u Europskim Ugovorima. Svaki od nji je pripremljen od strane Međuvladine Konferencije (IGC) sastajući se mjesecima sa svim predstavnicima vlada država članica. Komisija je također sudjelovala u radu IGC, kao i Europski parlament. Jedinstveni europski akt, potpisan u februaru 1986, je omogućio Unije da kreira jedinstveno tržište i uspostavi na svojoj teritoriji slobodu kretanja za osobe, robe, usluge i kapital, od čega je poslovni sektor i narod Europe sada imao koristi. Ugovor iz Maastrichta, potpisan je šest godina kasnije, u februaru 1992, omogućujući Uniji da ide naprijed u brojnim područjima: uvođenje jedinstvene valute, zajedničke vanjske politike, saradnja u području pravosuđa i unutrašnjim poslovima. Nakon Maastrichta, međutim, daljnji razvoj Europske političke unije kao da je izgubio svoj zamah. Dvije Konferenciije (IGC) koje su dovele do potpisivanja Ugovora u Amsterdamu (1997) i Nici (2001), iako umjereno uspješni, bili su obilježeni sa slabijim političkim riješenjem i mnogim institucionalnim pitanjima, kapitalno važno iako su bili uoči samom proširenju Unije, ostali su bez odgovora (kako osigurati glatko funkcionisanje Unije od 25 ili više država članica, kako jamčiti legitimitet institucija koje predstavljaju države i narode Europe). Kada su, u decembru 2000, čelnici država i vlada 15 članica država, na sastanku u Nici, postigli dogovor o reviziji Ugovora, osjetili su potrebu da trebaju započeti institucionalne reforme koje su mnogi smatrali nedovoljno izraženim tj. naglašenim u Ugovoru iz Nice. Europsko vijeće je u skladu s tim započelo širu i obuhvatniju raspravu o budućnosti Unije s pogledom na to da se osvježi revizija Ugovora.
3
Godinu dana nakon Nice, Europsko Vijeće se sastalo u Laekenu, i 15. decembar 2001, usvojilo Deklaraciju o budućnosti Europske Uije, obavezujući Uniju da mora postati više demokratska, više transparentnija i efikasnija, gradeći put za Ustav kao odgovor na očekivanja ljudi u Europi. Metoda koja se koristila do sada u revidiranju Ugovora je došla u situaciju da trpi mnogo kritike. Europska integracija je stvar koja se odnosi na sve naše građane. O glavnim razvojnim fazama se ne može više odlučivati na nivou Međuvladine Konferencije održane iza zatvorenih vrata, gdje se uključuju samo čelnici vlada država članica. Da bi se pripremila sljedeća Međuvladina Konferencija na transparentan i najširi način što je više moguće, Europsko Vijeće se iz tog razloga odlučilo da za sazivanje Konvencije okupi glavne učesnike u raspravi: predstavnike vlada 15 država članica i država kandidatkinja - 13 zemalja, predstavnike njihovih nacionalnih parlamenata, predstavnike Europskog parlamenta i Europske komisije, 13 promatrača iz Regionalnog odbora i Europskog Ekonomskog i socijalnog odbora, kao i predstavnike Europskih socijalnih partnera i Europskog Ombudsmana-pravobranioca. Metod koji je korišten na Konvenciji je po prvi put uspio da obezbjedi da se sva Europska i nacionalna stajališta iznesu u širokoj, otvorenoj i transparentnoj raspravi. Mandat od 105 članova ove Konvencije i njihovih zamjenika, pod predsjedanjem g. Giscard d'Estaing, je utvrđen od strane Europskog Vjeća u Laekenu. Cilj je bio da se razmotre bitna pitanja koja se odnose na budući razvoj Unije i potraže odgovori koji bi se ugradili u dokument koji će se koristiti kao polazište za pregovore o Međuvladinoj konferenciji, koja, kao što je navedeno u Ugovoru o Europskoj uniji, bi donosila konačne odluke. Određena pitanja su se identifikovala od strane Europskog Vjeća u Laekenu i to: kako osigurati bolju raspodjelu ovlasti Unije, kako pojednostaviti instrumente koje Unija koristi za svoje aktivnosti, kako osigurati bolju garanciju demokracije, transparentnosti i učinkovitosti u Europskoj uniji, kako pojednostaviti sadašnje Ugovore, i da li to pojednostavljenje može otvoriti put za usvajanja Europskog Ustava. Kako bi se mogla usmjeravati debata o Konvenciji, osnovan je jedan Praesidium, sastavljen od 13 ključnih osoba: Predsjedavajući, g. Giscard d'Estaing i dva potpredsjednika, gospoda Amato i Dehaene, predstavnika vlada tri države članice koje su Predsjedavale Vijećem tokom Konvencije, dva predstavnika nacionalnih parlamenata, dva predstavnika Europskog parlamenta i dva predstavnika Europske komisije (gospoda Barnier i Vitorino). Predstavnik slovenačkog Parlamenta je bio pozvan da učestvuje na sastancima. Prva sjednica Konvencije održana je dana 28. februara 2002. godine. Konvencija se održavala u razdoblju od 15 mjeseci na plenarnim sjednicama koje su trajale po dva ili tri dana, uključujući jedan ili dvomjesečne sastanke u prostorijama u Europskog parlamenta u Briselu. Paralelno s plenarnim sjednicama Konvencije, rad je bio organiziran u okviru radnih grupa ili mislećih 4
skupova, gdje je svakim predsjedavao član Praesidium, usredotočujući se na niz specifičnih tema. Kako bi se dodatno proširila rasprava i uključili svi ljudi Europe, jedan plenarni sastanak Konvencije bio posvećen slušanju civilnoga društva. Kontakt grupe, zajedno sa radnim grupama su također omogućile organizacijama civilnog društva da iznesu svoja gledišta. Forum civilnog društva je bio otvoren za ove organizacije (socijalnim partnerima, poslovnim krugovima, nevladinim organizacijama, akademskom svijetu, itd.), koje su tako imale priliku postavljati na namjenskoj web stranici svoje priloge i mišljenja za raspravu o budućnosti Unije. Web stranica Futurum (http://europa.eu.int/futurum) je nastavila objavljivati sve dokumenate i linkove vezane za raspravu o budućnosti Europske unije. Nakon više od godinu dana, rasprava, Konvencija je postigla konsenzus da se proslijediti nacrt Ustava Europskom vijeću. Gospodin Giscard d'Estaing je u skladu sa tim predstavio rezultate rada Konvencije u Solunu, Europskom vijeću 20. juna 2003. godine. Prema viđenju Europskog vijeća, nacrt Ustavnog ugovora kojije pripremila Konvencija je obilježio historijski korak naprijed u nastojanjima da završe Europske integracije, odnosno približavajući Uniju njenim građanima; jačanje naše Unije je demokratskog karaktera, te olakšavajući našoj Uniji u sposobnosti da djeluje kao koherentna i jedinstvena sila na svjetskoj sceni i efikasno odgovori na izazove globalizacije. Europsko vijeće je zauzelo stav da je Konvencija opravdala svoju vrijednost kao forum za demokratski dijalog. Nakon završnog sastanaka članova Konvencije, finalni nacrt Ustava je bio podnesen Predsjedništvu Europskog vijeća u Rimu 18. jula 2003. godine. Tekst koji je podnijela Konvencija poslužio je kao temelj za rad na Međuvladinoj konferenciji koja je okupila predstavnike vlada 25 država članica, Europsku komisiju i Europski parlament. Tri zemlje kandidatkinje - Bugarsku, Rumuniju i Tursku - su također učestvovale na svim sastancima Međuvladine konferencije. Međuvladina konferencija se sastala nekoliko puta od oktobra 2003 nadalje na nivou ministara vanjskih poslova i šefova država i vlada. Na Europskom vijeću u Briselu 17. i 18. juna 2004, Međuvladina konferencija dovela do kraja svoj rad, tj., nakon osam mjeseci pregovora, i to postizanjem sporazuma između vlada 25 država članica. Pošto je Ustav usvojen od strane čelnika država i vlada, on će i biti potpisan, a potom ratificiran u svakoj državi članici i to u skladu sa svojim vlastitim ustavnim aranžmanima (tj. parlamentarnim postupkom i / ili referendumom). Ustav neće stupiti na snagu sve dok ga ne ratificiraju svih 25 država članica.
USTAV EUROPSKE UNIJE
5
Ustava predstavlj jedinstven tekst koji će zamijeniti sve postojeće Ugovore a u interesu čitljivosti i jasnoće. Ustav se sastoji iz četiri dijela. a) Prvi dio sadrži odredbe koje definiraju Uniju, njene ciljeve, njene ovlasti, njen proces donošenja odluka i njene institucije. b) Povelja o temeljnim pravima, svečano proglašena u Nici na Europskom vijeću u decembru 2000 godine, je bila ugrađena u Europski Ustav kao njegov drugi dio. c) Treći dio Ustava se fokusira na politike i aktivnosti Unije, i uključuje mnoge odredbe sadašnjih Ugovora. d) Četvrti dio Ustava sadrži završne klauzule, uključujući procedure za usvajanje i reviziju ovog Ustava.
1. Vrijednosti i ciljevi Unije Europski Ustav uspostavlja Europsku uniju, zajednicu naroda i država Europe. Ta unija je otvorena za sve europske zemlje koja poštuju svoje vrijednosti i obavezuju se da će ih promovisati zajednički. Ustav određuje vrijednosti na kojima se temelji Unija: poštivanje ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava, te poštivanje ljudskih prava. Te vrijednosti su zajedničke državama članicama u društvu karakteriziranim pluralizmom, nediskriminacijom, tolerancijom, pravdom, solidarnošću i jednakošću između žena i muškaraca. Nekoliko simbola Unije su sadržanih i u Ustavu. Europska zastava sastoji se od kruga od 12 zlatnih zvjezdica na plavoj pozadini. Europska himna potječe iz „Ode radosti“ Beethovenova deveta simfonije. Moto Unije je "Ujedinjeni u raznolikosti". Valuta Unije je euro a 9. maj se slavi kao Dan Europe u cijeloj Europskoj uniji. Sloboda kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala te sloboda osnivanja, zajamčene su od strane Unije na cijeloj njenoj teritoriji. Ustav zabranjuje sve diskriminacije po osnovu nacionalnosti. Cilj Unije je promicanje mira, njegovih vrijednosti i dobrobiti za svoje narode. Ona pruža svojim građanima područje slobode, sigurnosti i pravde, i jedinstveno tržište gdje je konkurencija slobodna i nesortirana. Ona nastoji da postigne da Europa održivi razvoj temelji na uravnoteženom ekonomskom rastu, stabilnosti cijena, visoko konkuretnoj društveno tržišnoj ekonomiji, visokom stepenu zaštite i unapređenja kvalitete okoliša. Ona potiče znanstveni i tehnički napredak. Pduzima aktivnosti da smanji isključivanja i diskriminacije, te promoviše pravdu i socijalnu zaštitu, jednakost spolova, 6
međugeneracijsku solidarnost i zaštitu dječjih prava. Unija promoviše ekonomsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju i kao i solidarnost među svojim članicama. Kako bi se postigli ovi ciljevi, Unija ima određene ovlasti, koje su potvrđene u Ustavu od strane država članica. Te se ovlasti primjenjuju koristeći metodu Zajednice i specifičnih instrumenata unutar jedinstvenog institucionalnog okvira. Unija mora poštovati jednakost država članica pred Ustavom. Također mora poštovati nacionalni identitet svojih država članica, uključivo i regionalne i lokalne samouprave. Isto tako, mora poštivati osnovne funkcije države, uključujući i one za osiguravanje teritorijalnog integriteta, održavanje reda i mira i očuvanje nacionalne sigurnosti. Na temelju načela lojalne saradnje, Unija i njene države članice, u cijelosti međusobnog poštovanja, pomoći će jedne drugima u obavljanju zadataka koje proizlaze iz Ustava. Države članice će pomoći Uniji u ispunjenju njenih misija. One se moraju suzdržati od bilo kakvih mjera koje bi mogle ugroziti postizanje ciljeva definisanih Ustavom. Unija ima pravnu subjektivnost za dokazivanje i podržavanje svojih vrijednosti i interesa u međunarodnoj areni. To doprinosi miru, sigurnosti, održivom razvoju naše planete, solidarnosti i međusobnom poštovanju i uvažavanju među narodima, slobodne i fer trgovine, iskorjenjivanju siromaštva i zaštiti ljudskih prava, posebice dječjih prava, te poštivanje i jačanje međunarodnog prava. Usvojenim Ustavom i zakonom kod primjenjivanja svojih ovlasti Unija će imati prvenstvo nad nacionalnim zakonodavstvom država članica.
2. Europsko gradjanstvo i osnovna prava Ustav jasno naglašava prava proistekla iz državljanstva Unije: pravo na slobodno kretanje i prebivanje, pravo glasanja i pravo kandidovanja na izborima za Europski parlament i na općinskim izbora, pravo na diplomatske i konzularne zaštite, pravo na peticiju Europskog parlamenta i pravo da se postave pitanja Ombudsmanu, pravo obraćanja u pisanoj formi institucijama na jednom od jezika Unije i da se odgovor dobije na istom jeziku. Ova navedena lista nije nipošto završena jer su i druga prava građana Unije navedena u određenom dijelu Ustava posvećenom "demokratskom životu u Uniji ", a to se odnosi na mogućnost da izraze i razmjene svoja mišljenja o svim područjima u kojima Unija vodi akcije i pravo na pristup dokumentima koje su izradile institucije Unije. Tekst Povelje o temeljnim pravima je bio odobren od strane prethodne Konvencije. Parlament, Vijeće i Komisija svečano su proglasili Povelju 8. decembra 2000. Međutim, Povelja nije bila dio Ugovora Unije i nije imala 7
obvezujuću pravnu snagu. Ustav na taj način dobija veliku važnost i omogućava Uniji da ima svoj vlastiti katalog prava. Povelja je inkorporirana u Ustav kao njegov drugi dio; njene odredbe imaju obavezujuću pravnu snagu, ali to ne znači proširenje ovlasti Unije. Institucije, tijela i agencije Unije moraju poštovati prava napisana u Povelji. Iste obaveze postaju službene obaveze dražavamačlanicama onda kada implementiraju zakonodavstvo Unije. Europski sud pravde je odgovoraan da se osigura poštovanje Povelje. Sadržaj Povelje nije pretrpio neke promjene u odnosu na tekst koji su sastavile prethodne konvencije, osim u formi amandmana. Sadržaj Povelje je širi od sadržaja Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (ECHR) potpisane u Rimu 4. novembra 1950 i ratificiran od strane svih država članica Unije. Doista, dok ECHR ograničena na građanska i politička pravima, Povelja o temeljnim pravima pokriva i druga područja kao što su pravo na dobru upravu-administraciju, socijalna prava radnika, zaštitu ličnih podataka i bioetiku. Prema uslovima sadašnjih Ugovora, Unija nije imala kompetencije pristati na ECHR. Nasuprot tome, Ustav daje izričitu odredbu za buduće pristupanje Unije ECHR. Isto kao sto i incorporiranje Povelje u Ustav, pristupanje ECHR ne znači da se mjenjaju ovlasti Unije utvrđene Ustavom. Potpuna inkorporacija Povelje i pristupanje ECHR su komplementarni, a ne alternativni koraci.
3. Ustavno pojašnjenje nadležnosti u Uniji Jedan od ključnih doprinosa Ustava jeste u tome što pojašnjava nadležnosti i ovlasti Unije kao i odgovarajuće uloge svojih institucija. Unija može djelovati samo u granicama ovlasti koje je definisao Ustav. Ustav jasno definiše pitanja po kojim države članice imaju moć da djeluju na Uniju i ukazuje na kategorije nadležnosti Unije. Prva kategorija se sastoji od određenih i veoma specifičnih područja u kojima Unija djeluje sama u ime svih država članica. Radi se o "ekskluzivnoj" nadležnosti. Smatra se da je po definiciji aktivnost na nivou Unije je mnogo efikasnija nego što bi bila ako bi se razdvojila na djelovanja svake od država članica. Ova kategorija obuhvata Carinska uniju, uspostavljanje pravila natjecanja nužnih za funkcionisanje unutrašnjeg tržišta, monetarne politike država članica čija je valuta euro, očuvanje morskih bioloških resursa pod zajedničkom ribarskom politikom, zajedničku trgovinsku politiku. Druga kategorija podrazumjeva područja u kojima Unija djeluje kada njene aktivnosti donose dodanu vrijednost ktivnostima koje su poduzete od strane država članica, a ponekad na veo ma sveobuhvatan način. Ovakve aktivnosti se nazivaju "podijeljene nadležnosti".
8
Ova kategorija obuhvata unutrašnje tržište, određene aspekte socijalne politike, ekonomsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju, poljoprivredu i ribarstvo, osim konzerviranja morskih bioloških resursa, okolinu, zaštitu potrošača, transport, transeuropske mreže, energiju, područje slobode, sigurnosti i pravde, određene aspekte zajedničke sigurnosti koje se odnose na područje javnog zdravstva, određene ovlasti u području istraživanja, tehnološkog razvoja i svemira, određena ovlaštenja u oblasti razvoja saradnje i humanitarne pomoći. U nekim drugim područjima, odnosno ekonomskoj politici i politci zapošljavanja, drđžave članice su prepoznale da je neophodno da se nacionalne politike trebaju uskladiti unutar Unije. Ustav takođe predviđa da Unija ima nadležnost da definira i implementira zajedničku vanjsku i sigurnosnu politike, uključujući progresivnije oblikovanje zajedničke odbrambene politike. U završnoj kategoriji ovlasti, "podržavajuće" prirode, Unija djeluje samo da bi iskoordinirala ili dopunila aktivnosti koje poduzimaju države članice, koja time zadržava vrlo značajnu slobodu djelovanja i primarnu odgovornost za upravljanje u odnosu na njene građane. Unija nije uspijela uskladiti nacionalno zakonodavstvo u ovim područjima. Ova kategorija obuhvata mjere za zaštitu i poboljšanje ljudskog zdravlja, industriju, kulturu, turizam, obrazovanje, mlade, sport i stručnu obuku, civilnu zaštitu, administrativnu saradnju. Kako bi se zadržao određeni stepen fleksibilnosti u sistemu, postoji i klauzula koja omogućuje Vijeću riješi sve praznine u ovlastima koje se odnose na Uniju kad god aktivnost Unije poziva na postizanje jednog od ciljeva iz Ustavu. U takvim slučajevima, Vijeće će donijeti jednoglasnu odluku nakon odobrenja od strane Europskog parlamenta.
4. Princip supsidijarnosti koji osigurava pravilno izvršavanje ovlasti Princip supsidijarnosti je osmišljen kako bi se osiguralo da svaki put kad Unija koristi svoje ovlasti da djeluje samo u onoj mjeri u kojoj takva radnja je zapravo potrebna i donosi dodatnu vrijednost aktivnosti poduzetoj od strane država članica. Načelo supsidijarnosti je osmišljen kako bi se osiguralo da se odluke donose što je više moguće za narod, provjeravajući stalno aktivnosti koje treba poduzeti u zajednici kako bi bile nivou koji je opravdan u odnosu na ono što je moguće na nacionalnom, regionalnom ili lokalnom nivou. Načelo proporcionalnosti ima isti cilj, tj., osiguravanje pravilnog izvršavanja ovlasti, propisujući sadržaj i oblik aktivnosti koju poduzima Unija da se ne bi dogodilo da se ide dalje od onoga što je potrebno za postizanje ciljeva iz Ugovora. 9
Ustav pojačava primjenu oba principa. Kada Komisija da prijedlog, mora objasniti način na koji je uzela u obzir oba ova principa. Po prvi put, svaki državni parlament moći će ponovno razmotriti prijedloge i izdati opravdano mišljenje ukoliko smatra da princip supsidijarnosti nije ispoštovan. Ukoliko jedna trećina parlamenata ima isto mišljenje, Komisija će morati revidirati svoj prijedlog. A zadnji nivo kontrola se pokreće nakon usvajanja zakona: pravo na upućivanje na Sud Pravde.
5. Legitimna i demokratska unija po Ustavu U Ustavu se prvi put definišu demokratske osnove Unije i daje im se više opipljivih izraza. Ustav nameće nove obaveze za institucije s obzirom na konsultacije civilnog društva, transparentnost, pristup dokumentima i poštovanje ličnih podataka. Osim toga, uloga socijalnih partnera je definisana Ustavom. Unija će se takođe redovno uključivati u dijalog s crkvama i ne-konfesionalnim organizacijama. Ustav također uvodi novi mehanizam koji omogućuje direktni doprinos građana Unije, ukoliko je njihov broj barem milion i ako predstavljaju značajan broj država članica. Koristeći taj novi mehanizam, građani mogu tražiti od Komisije da mogu dostaviti zakonodavacu zakonodavni prijedlog koji oni smatraju neophodnim. Imajući većinu unutar Konvencije, članovi nacionalnih parlamenta zatražili su od članova Konvencije da pronađu načine za jačanje uloga nacionalnih parlamenata u Europskoj Integraciji. Transparentnost rada Vijeća će omogućiti parlamentima da bolje prate pozicije njihovih vlada u okviru Vijeća, kao i mehanizam "rano upozorenje " koji se odnosi na poštovanje principa supsidijarnosti će im ponuditi da na direktan način utiču na zakonodavni postupak. Kroz ovaj mehanizam, nacionalni parlamenti će biti informirani o svim novim aktivnostima poduzetim od strane Komisije i, ako trećina njih smatra da prijedlog nije u skladu s principom supsidijarnosti, Komisija će morati pregledati svoj prijedlog. Bolja međuparlamentarna suradnja će takođe ojačati ulogu parlamenata unutar Unije.
6. Članstvo u Uniji Kako bi se pridružile uniji, europske države moraju poštovati vrijednosti zadnjeg. Pristupanje država zahtijeva jednoglasnu odluku Vjeća, odobrenje Europskog parlamenta kao i ratifikaciju 10
pristupnog sporazuma u svim državama članicama. Odluku koja je donešena jednoglasno (ne računajući Državu na koju se i odnosi) i nakon odobrenja od strane Europskog parlamenta (izglasano dvotrećinskom većinom), Europsko vijeće može ukazati na ozbiljan i kontinuirano kršenje Unijskih vrijednosti od strane država članica, nakon čega Vijeće može, sa kvalifikovanom većinom, suspendirati prava države članice o kojoj je i riječ. Bilo koja država članica može odlučiti - i to je inovacija uvedena sa Ustavom - u skladu sa svojim ustavnim pravilima, da se povuče iz Unije. Njeni odnosi će se u ovom slučaju, definisati u skladu sa sporazumom između te države i Unije.
INSTITUCIONALNI OKVIR UNIJE Kako bi se nastavio Europski projekat i omogućilo Uniji da postigne svoje ciljeve, efikasnost i legitimnost potreban joj je institucionalni okvir. Ova dvostruka potreba je još važnija u proširenoj Uniji od 25 ili više država članica. Ustav uključuje skup postojećih institucionalnih odredbi i uvodi dva nova institucionalna elementa: stabilnije Predsjedništvo Europskog vijeća i ministra vanjskih poslova. Prema odredbama Ustava, institucionalni okvir kao taka podrzumjeva Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće ministara, Europsku komisiju i Sud pravde Europske unije. Europska centralna banka (ECB) igra glavnu ulogu u Ekonomsko monetarnoj politici Unije, dok Revizorski sud osigurava reviziju prihoda i rashoda Unije. Uz ove institucije postoje dva savjetodavna tijela, Odbor za Regije i Europski ekonomski i socijalni odbor. Ustav ojačava ovlasti Europskog parlamenta kao ko-zakonodavaca, šireći se na nova područja djelokruga tzv suodlučivanja, od tada se koristi termin zakonodavni postupak, pri čemu Parlament donosi zajedničke odluke sa Vijećem. Europsko vijeće
je institucija odgovorna za davanje političkog poticaja Uniji, koji joj je
potreban za njen razvoj. Ono ne prakticira zakonodavne funkcije. Općenito govoreći, Vjeće svoje stavove dobija po osnovu konsenzusa. Po Ustavu Europsko vijeće se sastaje svakog kvartala. Europsko vijeće je sastavljeno od šefova država i vlada država članica, predsjednik (nova persona u institucionalnoj arhitekturi Unije), te predsjednik Komisije. Prema odredbama Ustava, novi Ministar vanjskih poslova Unije će također učestvovati u radu Europskog vijeća. Uloga novog Predsjednika će biti da predsjedava i potiče rad Europskog vijeća. On ili ona će
11
također poslužiti kao visoki predstavnik Unije na području zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Vijeće ministara
je institucija Unije u kojoj su zastupljene vlade država članica. Vijeće, s
Europskim parlamentom, djeluje u zakonodavnim i budžetskim kapacitetima. Također je i vodeća ustanova za donošenje odluka za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, kao i za koordinaciju ekonomske politike. Europska komisija
je stvorena kao nezavisno tijelo za predstavljanje europskih zajedničkih
interesa u svim državama članicama Unije. Ono je pokretačka snaga zakonodavnom procesu, predlaže "zakone", o kojim Europski parlament i Vijeće moraju donijeti odluku. Na nivou vanjskog predstavljanja, Komisija zastupa Uniju i provodi međunarodne pregovore (npr. u World Trade Organisation). Prema Ustavu, vanjski predstavnici Unije u oblasti vanjske i sigurnosne politike će biti osigurani od strane Ministra vanjskih poslova. Stvaranje mjesta Ministra vanjskih poslova je jedana od glavnih inovacije uvedenih po Ustavu. Ova funkcija će donijeti više dosljednosti u vanjske aktivosti Unije, kako na političkom tako i na ekonomskom nivou. Ostale zemlje će identificirati glas Unije mnogo lakše. Ministar, će "nositi dva šešira" tokom obavljanja svojih zadataka, koje su do sada obavljale dvije osobe: glavni Sekretar Vijeća, Visoki Predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku i povjerenik zadužen za vanjske odnose. Ministar vanjskih poslova će biti imenovan od strane kvalifikovane većine Europskog vijeća, uz saglasnost predsjednika. Ustav propisuje da se Sud pravde Europske unije sastoji se od Suda pravde, Visokog suda (sada se zove Sud prve instance) i specijalizovanih sudova. Sud pravde i Sud prve instance će se sastojati od barem po jednoga suca iz svake države članice. Uspostavljanje monetarne unije i stvaranje jedinstvene valute, euro, su doveli do uspostavljanja Europske centralne banke (ECB).
Od 1. januara 1999, njen zadatak je da vodi Europsku
monetarnu politiku kako je definirano u Europskom sistemu centralnih banaka (ESCB). Jasno rečeno, ECB-a tijela koja donose odluke (Upravno vijeće i Izvršni odbor) upravljaju Europskm sistemom centralnih banaka u cilju upravljanja monetarnim rastom, obavljanju operacija razmjene, čuvanju i upravljanju službenim rezervama država članica i osigurala lakše vođenje platnog sistema. Primarni cilj ECB-a jeste održavati stabilnost cijena.
12
Revizorski sud nadzire račune Europske unije, ispituje zakonitost i pravilnost prihoda i rashoda
budžeta Unije i osigurava zdravo finansijsko upravljanje. Sastoji od jednog predstavnika iz svake nacionalne države članice. Odbor za regije
sastoji od predstavnika lokalnih i regionalnih vlasti. Konsultuje Parlament,
Vijeće i Komisiju u oblastima koji utječu na regionalne i lokalne interese, uključujući obrazovanje, javno zdravstvo, te ekonomsku i socijalnu koheziju. Europsko ekonomski i socijalni odbor (ECOSOC),
se sastoji od predstavnika privrednog i
društvenog sektora i civilnog društva, daje savjetodavna mišljenja institucijama, posebno po pitanju zakonodavnog postupka. ECOSOC konsultuje Europski parlament, Vijeće ili Komisiju, prije usvajanje mnogih akata u vezi sa unutrašnjim tržištem, obrazovanjem, zaštite potrošača, okoline, regionalnog razvoj i socijalne sfere. Naziv Europsko ekonomski i socijalni odbor je proistekao iz terminologije koja se koristi u Ustavnom ugovoru.
DOPRINOS USTAVA ZA REFORME Konvencija i Međuvladina konferencija su posebno usmjerile pažnju na reformu pojedinih politika (zajednička vanjska i sigurnosna politika; područje slobode, sigurnosti i pravde te ekonomske i monetarne unije). Međutim, nije bilo većih promjena u drugim politikama Unije. Nasuprot nekim od prethodnih revizija Ugovora (Jedinstveni Akt i Maastricht Ugovor), ugovor o Ustavu nije znatno proširio ovlasti Unije. Posebna pažnja je posvećena održavanju konzistentnosti u aktivnostima Unije, kroz odredbe, kako bi se osiguralo da ukupni ciljevi - a pogotovo ravnopravnost polova, okolina, potrošači – su se uzeli u obzir prilikom utvrđivanja i implementiranja svake konkretne politike. Ustav uvodi nove pravne osnove koja će dopustiti da Unija preduzme određene radnje, ako je potrebno u područjima: javnog zdravstva, kao odgovor na zajedničku zabrinutost koja utiče sigurnost javnosti (npr. SARS, bio-terorizam), energetika, a u cilju promovisanja pristupa javnoj službi. Ustavni ugovor se zasniva na pretpostavci da će biti ratificiran od strane svih država članica u skladu sa svojim vlastitim ustavnim pravilima (parlamentarnim odobrenjem i / ili referendumom). Ako, nakon dvije godine nakon što je potpisan, samo četiri petine od država članica ga ratificirju, Europsko vijeće će preispitati situaciju. Revizije će biti pripremljene od strane Konvencije, osim ako je njen opseg ograničen. Konvencija mora usvojiti konsenzusom preporuku za Međuvladinu konferenciju, gdje će se zajednički dogovoriti o dopunama koje se 13
trebaju uvesti. Ti amandmani će stupiti na snagu tek kada su ih ratificirale sve države članice u skladu s njihovim odgovarajućim ustavnim aranžmanima. Nešto fleksibilniji postupak je predviđena za određene izmjene i dopune kao što je proširenje obima glasanja kvalifikovane većine glasajući o određenim zonama djelovanja. Za takve izmjene, jednoglasan sporazum u Europskom vijeću i odobrenje Europskog parlamenta će biti dovoljno.
ZAKLJUČAK
14
Europska unija je «život» započela na uskom domenu saradnje među zemljama sličnih vrijednosti da bi ojačala povjerenje, razmjenu i njihovu odbrambenu oć sovjetskom bloku. Dosadašnja institucionalna integracija je dovela do znatnog širenja zajedničkob politika i povezivanja svih zemalja-članica vrlo snažnim vezama. Dok su raniji oblici podrazumjevali izilovanu saradnju u određenim oblastima, naredni koraci su sve više stvarali zajedničku ekonomsku zonu koja danas počiva na carinskoj uniji, zajedničkom tržištu, a djelimično i na jedinstvenoj valuti. Proces integracije, uvpđenje eura i progresivan razvoj zajedničke spoljne i bezbjednosne politike daju europskoj unijipolitički i diplomatski status koji odgovara njenoj nesmumnjivoj ekonomskoj snazi.
LITERATURA 15
•
Pravo Europske Unije ; Dr.Brana Komljenović, Dr.Žarko Ristić,Dr. Milorad Živanović, Dr.Milutin Srdić
•
www.Wikipedia.com
•
WWW.Limun.hr
SADRŽAJ
16
17
