RANKO MATASOVIĆ: Jezična raznolikost svijeta

(... ) Najveća je zabluda koja se pone kad čuje među laicima, a nažalost i među nekim lingvistima, da "mali" jezici predstavljaju prepreku razumi jevanju među ljudima, te da bi svijet bio mirnije i sretnije mjesto kada bi svi govorili nekim od velikih, svjetskih, "kulturnih", "civilizacijskih", ili kakvim drugim laskavim epitetom ukrašenih jezika. Mnoga među najmiroljubivijim ljudskim društvima tradicionalno su višejezična, a većina država u kojima je višejezičnost službeno sankcioni rana stoljećima nije vodila osvajačke ratove (pomislite na Belgiju, Kanadu i Švicarsku). Krvavi švicarski građanski rat polovicom 19. stoljeća nije podijelio tu zemlju po jezičnim granicama, već su presudnu ulogu odigrale vjerske podje le između katolika i protestanata, pa su se njemački kantoni s protestantskom i katoličkom većinom našli na suprotnim stranama bojišnice. Koliko god jezična prava bila važna, i koliko god jezik sudjelovao u izgradnji nacionalnog identiteta, u povijesti nije zabilježen slučaj nekoga rata koji bi se vodio zbog jezika. Ukidanje "malih" jezika možda bi smanjilo zbrku u glavama onih koji ne žele pamtiti ni njihova imena, ali ne bi doprinijelo miru u svijetu. Voltaireova teza, iskazana u pismu Katarini Velikoj, da bi svi ljudi svijeta govorili francuski, da nije bilo "nezgode" s babilonskim tornjem, ostaje samo neostvariva želja onih kojima učenje stranoga jezika narušava samoprisvojeno pravo na intelektualnu lijenost.

Ranko Matasović

Jezična raznolikost svijeta PODRIJETLO, RAZVITAK, IZGLEDI

ALGORITAN\. Zagreb, veljača 2011. drugo izdanje .

Sadržaj Predgovor. . . . .. . . . . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . .. . . . . . . .. . . . . .. 9 .

Predgovor drugom izdanju. ..... . .................... . . . . ............ 13 .

Uvod

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

15

Jezična raznolikost ....... . ...... . ....................... . . . .... 15 Oblici jezične raznolikosti. Podrijetlo jezične raznolikosti

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Biološke i društvene pretpostavke jezične raznolikosti

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Evolucija čovjeka i evolucija jezika

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

17

21

21

24

Kako je nastao jezik, kako su nastali jezici? ...................... 36

Zašto je jezik dobar za nas? ..................................... 48 Evolucija i funkcija jezika

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

..

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

55

Granice jezične raznolikosti........................................... 6 3

Univerzalna gramatika? ........................................ 6 3

1. Segmenti i distinktivna obilježja .............................. 6 5

2. Slog

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

4. Morfem, korijen, afiksi

.

.

.

.

3. Naglasak

5. Riječ

.

.

.

.

.

.

. .

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

68

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

69

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

70

.

..

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

6. Vrste riječi

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

7. Gramatičke kategorije 8. Argumenti i predikati.

.

72

73 77

80

9. Konstituenti (fraze, sintaktičke skupine) ....................... 8 3

10. Gramatičke relacije

.

.

.

.

.

.

11. Informacijska struktura

.

.

.

.

.

12. Struktura leksikona

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

88

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

98

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

100

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

104

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Zaključak: koliko se jezici mogu razlikovati?

Razvitak jezične raznolikosti......................................... 107 .

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

107

Kako se jezici mijenjaju?

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

113

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Jezična karta svijeta

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

119

Glasovne i morfološke podudarnosti.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

125

Ograničenja poredbene metode

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

128

Nasljeđivanje i posuđivanje

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

138

Makroaree i distribucija tipološke raznolikosti

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

150

Modeli genetske srodnosti

.

.

.

.

Lingvistička povijest svijeta ......................................... 153 Van iz afrike

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

153

Južna Azija

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

159

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

160

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

163

Australija i Nova Gvineja Istočna Azija

.

.

.

.

.

.

.

.

Amerika

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

167

Oceanija

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

171

Europa - nacrt za jezičnu povijest

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

174

Rušenje babilonskog tornja, ili budućnost jezične raznolikosti.......... 227 .

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

227

Oživljavanje jezika

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

237

Mali i veliki jezici

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

244

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

246

Izumiranje jezika

.

.

.

Svjetski jezici i jezična budućnost svijeta

Zakijučak .......................................................... 259 Literatura .......................................................... 263 Kazalo

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

275

Cenedl heb iaith} cenedl heb galon

{{Narod bez jezika, narod bez srca" (velška poslovica)

Predgovor

Predgovor "Tata, zašto ljudi govore različitim jezicima? " bile su riječi kojima me je prije nekoliko godina moj tada šestogodišnji sin Mavro naveo da razmislim o pisanju ove knjige. Kada sam Mavri morao priznati da zapravo ne znam odgovor, nije na kocki bila samo moja vjerodostojnost kao oca, Mavrino je pitanje bacalo sumnju i na smislenost mojega bavljenja lingvistikom. Ako lingvisti nisu u stanju pružiti jasan odgovor na to, naizgled najjednostavnije od svih pitanja o jeziku, tada se može posumnjati kakvoga smisla ima njihovo razglabanje daleko složenijih specijalističkih pitanja o tome kako se, primjerice, uspostavlja e-komanda u sintaktičkim strukturama, kakvi su odrazi indoeuropskih laringala u praslavenskome, ili u čemu se sastoje razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika. Stoga sam se odlučio napisati ovu knjigu, koja je na neki način odgovor na Mavrino pitanje. Pisati knjige ovako široke tematike vrlo j e nezahvalan posao. Budući da nitko ne može biti podj ednako kompetentan u svim disci plinama iz kojih se navode argumenti, treba se ponajviše oslanjati na sekundarnu literaturu umjesto na vlastita istraživanja. U prenošenju tuđih rezultata lako se može potkrasti greška, a kritičnom čitatelju bit će dovoljno da pronađe jednu ili dvije krupne pogreške da bi se uvjerio kako je čitava knjiga nedopustivo površna u metodologiji i nesigurna u zaključcima. Zbog toga sam nastojao, koliko god sam bio u stanju, kontrolirati izvore iz kojih sam crpao podatke, te ih navodio u bilj eškama uz tekst. Nadam se da velik broj bilježaka neće umanjiti čitkost ove knjige, a uvjeren sam da će pažljivu i zainteresiranu čita telju omogućiti da se lakše snađe u mnoštvu podataka i tema koje su, zbog ograničenosti opsega, u tekstu samo ovlaš dotaknute. Budući da

1 10

Jezična raznolikost svijeta

bilješke sadržavaju uglavnom podatke o literaturi, većinom se mogu preskakati u brzom čitanju. Pišući ovu knjigu često sam se pitao nisam li se prihvatio preambi ciozna posla. Kada je Karl Brugmann 1886. počeo pisati svoju sintezu cjelokupne indoeuropske lingvistike, "Nacrt poredbene gramatike indoeuropskih j ezika", relevantne knjige koje su o tome postojale mogle su stati na nekoliko polica priručne biblioteke, a članci objav ljeni o indoeuropeističkim problemima mogli su se pronaći u svega pet ili šest časopisa, od kojih je većina izlazila u Njemačkoj . Danas je pisati sintetska djela nezahvalno, pa i gotovo nemoguće, jer je količina literature, koja o svakoj pojedinoj temi godišnje nastaje, zastrašujuća. U četvrtom poglavlju ove knjige ovlaš se spominje važnost rekonstru irane indoeuropske riječi za "konja" ('�hlek'wos)\ koja pokazuje da su govornici indoeuropskoga prajezika ovladali uzgojem konja, što je iz više razloga važno za prostorno i vremensko određenje zajednice koja je govorila indoeuropskim prajezikom. Samo o toj riječi i načinu kako ju treba rekonstruirati postoje četiri članka za koja ja znam, a problemu uloge konja u indoeuropskom društvu posvećene su i tri knjige. O gotovo svakom problemu kojim se bavi ova knjiga postoji mnoštvo članaka i knjiga, a novi radovi o njima nastaju i dok ja za pisujem ove redove. Tempo objavljivanja novih publikacija takav j e, da je vrijeme potrebno za koliko-toliko iscrpno savladavanje nekoga znanstvenog područja dovoljno dugačko da u međuvremenu zastare spoznaje do kojih ste došli savladavajući područje kojim ste se bavili neposredno prije toga. Bavljenje znanstvenim radom tako se pretvara u trku Ahileja i kornjače. Ovu sam knjigu počeo pisati u proljeće 2004. godine. Brzina kojom je ona nastala ne znači i da je napisana brzopleto. Pišući neka poglavlja koristio sam se opsežnim bilješkama za predavanja koja sam održao kao profesor na poslijediplomskim studijima lingvistike u Zadru i Zagrebu, te kao pozvani predavač na sveučilištima u Bonnu i Konstanzu. Mnoge sam teme o kojima pišem u knjizi prethodno prodiskutirao sa studentima i drugim slušačima predavanja, kojima sam zahvalan na primjedbama i pitanjima koja su mi pomogla da sebi razjasnim što zapravo mislim o pojedinim problemima. Razgovor s 1

U lingvistici se zvjezdicom označuju neposvjedočeni, rekonstruirani jezični oblici.

Predgovor

mojim studentima često mi je pomagao da bolje i jasnije izrazim svoje stavove o mnogim pitanjima raspravljanim u ovoj knjizi. U prikupljanju građe za knjigu znatno mi je koristila studijska godina 2002-3003 . koju sam kao stipendist Zaklade Alexandera von Humboldta proveo na Sveučilištu u Bonnu, te kraći studijski boravak na Sveučilištu u Leidenu u studenome 2004, gdje sam boravio na poziv Alexandera Lubotskoga i Odjela za poredbenu lingvistiku toga sveučilišta. Također, na mnoge su moje poglede, iznesene u ovoj knjizi, jako utjecala predavanja o jeziku i pretpovijesti Bernarda Comrieja, održana na Lingvističkom institutu Američkoga lingvističkoga društva na Sveučilištu Kalifornije, Santa Barbara, u 2001, te razgovori koje sam s njim vodio za posjeta Institutu Max Planck u Leipzigu, u ožujku 2003. Mate Kapović pročitao je prvu verziju ovoga rukopisa i upozorio me na mnoge greške i nedosljednosti, na čemu sam mu osobito zahva lan. Svojoj supruzi, Maji Matasović, dugujem zahvalnost ne samo za pažljivo čitanje i komentiranje rukopisa, već i za duge mjesece strpljive podrške, nadahnuća i razumijevanja. Na koncu, na moje su poglede i način razmišljanja o mnogim pita njima, o kojima se govori u ovoj knjizi, znatno utjecali Johanna Nichols, Robert D. Van Valin Jr., Daniel Nettle, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Miloš Judaš, Neven Sesardić, i mnogi drugi znanstvenici. To, međutim, ne znači da se itko od njih slaže s mojim mišljenjima, a pogotovo da je na bilo koji način odgovoran za moje vlastite pogreške i zablude. U Zagrebu, 27. veljače 2005.

Predgovor

Predgovor drugom izdanju Od objavljivanja prvoga izdanja ove knjige izumrlo je, po mojoj osobnoj procjeni, pedesetak jezika, od kojih većina nije bila nikada opisana niti podrobno dokumentirana. Usprkos zastrašujućem tempu kojim izumiru jezici svijeta, jezična raznolikost svijeta i dalje je zadivljujuća pojava, a bavljenje njome nije izgubilo svoj smisao. U ovom su izdanju ispravljene neke sitne pogreške koje su se pot krale u prvom izdanju, bibliografija je nadopunjena novim naslovima, a neka su poglavlja doživjela i značajnije izmjene. Osobito se to odnosi na poglavlje o podrijetlu jezične raznolikosti, budući da je u proteklih pet godina došlo do važnih otkrića na području genetike i paleoan tropologije. Sekvencioniranje genoma neandertalaca pokazalo je da su nam oni genetski znatno bliži nego što se prije mislilo, pa čak i da je na području Europe dolazilo do miješanja genoma homo sapiensa sapiensa i homo sapiensa neanderthalensisa. Tko zna, možda se naši daleki predci s neandertalcima nisu samo parili, možda su s njima i razgovarali! U priređivanju novoga izdanja pomogle su mi rukom pisane bilješke koje je na marginama svojega primjerka ove knjige ispisao akademik Dalibor Brozović. Njegov primjerak prvoga izdanja ljubazno mi je ustupila Dunja Brozović Rončević, na čemu j oj toplo zahvaljujem. Žao mi je što akademik Brozović nije više među nama . da vidi i drugo izdanje "Jezične raznolikosti svijeta". U Zagrebu, 3 . siječnja 2011.

Uvod

Uvod Jezična raznolikost U "Knjizi postanka" (11, 1 -9) čitamo: nn� j'jDW nNj'j-"� 'j'j�} :c''''1nN c'!:::ll�

'17�� n�� j'j17p:::l �Nf1?"} c'Jp.� C179:J� 'i1�}

2

C'p·7 jj:J�7� i1:::lj'j �j'j�J-"� tLi'N �'1?N"} 1�N7 jj:J�7iJ cry" 'i1J;l} j'jDJ�� j'jDl�:J1 :'�h� CD" j'j'j'j '�n.iJ1

3

itLiN'1 ",�� "l,1 �:J,?-j'j�,�:J j'j:::lj'j �'1?N'" ':J,

4

:nNj'j-"�

,tp� "'��iJ-n�1 "17j'j-n� nK'" j'j'j'j� ij",'

:CiNj'j ':J,� �:J :l C'?�7 no� j'jDW1 in� C� lD j'j'j'j� '�N"} "j cry� '�:l'-N" j'jn�1 niW�� C'?l1iJ j'jr.1

�171?�'

N"

:niW�� \' 'tp� 'tp� cnD� ctLi j'j"�:J1 j'jil:J, j'j:::lj'j :�j'j�J n�� tLi,�

n Nj'j-"� ':J,�-"�

:"l,1j'j n�� "�FT} n�� j'j'j'j� "�:l ctLi-'� "�:l j'j�� N'P l��"� ':J,�-".tJ j'j'j'j� C�'Dry CW�� nNj'j-"� � :nNj'j-"�

5

6 7 8

9

�:

1 16


Osim u malo vjerojatnom slučaju da ste studirali biblijsku teologiju ili orijentalne jezike, u prethodnom odlomku po svoj prilici niste razumjeli ništa. Evo toga istoga odlomka u prijevodu: "Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu, i tu se nastane. Jedan drugom reče: "Haj demo praviti opeke te ih peći da otvrdnu! " Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!" Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jahve reče: "Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije." Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji". Navedeni odlomak objašnjava, očima drevnih Hebreja, razlog zbog kojega na svijetu postoje različiti jezici, a time i zašto niste razumjeli hebrejski izvornik. Poput mitotvoraca mnogih naroda, i autor hebrejske Biblije zamišlja da je isprva postojao samo jedan jezik i jedan narod, a da se postanak različitih jezika može pripisati božanskoj intervenciji. Postojanje samo jednoga jezika smatra se prirodnim stanjem, koje je narušeno nastankom jezične raznolikosti. Autoru biblijskoga odlomka, kao i većini nas, samorazumljivo je da su postankom različitih jezika nastali i različiti narodi, te da im je različitost jezika onemogućila da međusobno surađuju. Od razdoblja babilonskoga tornja postojanje se različitih jezika smatra činjenicom koju bi, vjerojatno, mogla promijeniti samo još jedna Jahvina intervencija. U ovoj ćemo knjizi kritički razmotriti neke elemente babilonskoga mita i postaviti pitanja koja zacijelo nisu mogla pasti napamet he brejskomu mitotvorcu: Što ako je prirodno stanje oduvijek bilo ono u kojem postoje različiti jezici? Što ako j ezična raznolikost nastaje posve prirodnim, biološki usađenim mehanizmima, naslijeđenima u genetskom programu ljudske vrste? Jesu li se ljudi nakon propasti gradnje babilonskoga tornja mogli dogovoriti da govore istim jezikom?

Uvod

Je li jedan narod, od onih koji su nastali u doba babilonskoga tornja, mogao pokoriti druge i nametnuti svoj jezik cijelomu svijetu? U kojoj mjeri ljudi mogu naučiti jezike drugih skupina, uz svoj vlastiti, te mora li jezična raznolikost biti preprekom ljudskoj suradnji? Danas, kada jezici u svijetu izumiru gotovo jednakom brzinom kao i životinjske vrste, kada globalna dominacija jednoga jezika (engleskoga) dovodi do međusobnoga razumijevanja među ljudima sasvim različitih kultura i povijesnih pozadina, takva su pitanja možda relevantnija nego ikada prije. Bilo bi obijesno misliti da će upravo ova knjiga uspjeti objasniti zašto se na svijetu govore različiti jezici, u kojoj se mjeri jezici uopće mogu razlikovati, te kakva je prošlost i budućnost jezične raznolikosti svijeta. Moja je želja, međutim, u ovoj knjizi izložiti ono što se o tome može koliko-toliko pouzdano znati, raspraviti najspornija pitanja povezana s jezičnom raznolikošću svijeta, te razmotriti metode koje će jednom u budućnosti možda dovesti do odgovora na njih.

Oblici jezične raznolikosti Osnovna će tema ove knjige biti jezična raznolikost svijeta; dobro je stoga na samom početku razjasniti u kojim se sve smislovima može govoriti o j ezičnoj raznolikosti2: prvi je smisao apsolutna jezična raznolikost, pri čemu se misli na ukupan broj jezika koji se govore na nekom teritoriju. Taj teritorij može biti jednak čitavu svijetu: danas se na Zemlji govori oko 6000 jezika, no taj se broj izuzetno brzo smanjuje - računa se da svaka dva tjedna izumire po jedan jezik3 • Međutim, apsolutnu j ezičnu raznolikost možemo utvrditi i za manje teritorije, primjerice za pojedine kontinente, te usporediti rezultate. U Europi se govori samo oko 4% jezika svijeta, u obje Amerike oko 15%, u Africi oko 3 1%, a u Aziji, Australiji i Oceaniji oko 50%, pri čemu samo na Papuu Novu Gvineju i Indoneziju otpada oko 25% jezika svijeta. Naravno, kontinenti nisu svi jednake veličine, stoga navedeni podatci nisu pouzdan pokazatelj stvarne jezične raznolikosti. Objektivnu usporedbu apsolutne j ezične raznolikosti na pojedinim područjima dobit ćemo tako da broj jezika 2 3

Za sličan pristup vidovima jezične raznolikosti v. Nettle 1999. Za raspravu o broju jezika u svijetu danas, te o tempu njihova izumiranja, v. Crystal 2001 : 4 i dalje, Hagege 2005: 283 i dalje.

1 18


podijelimo s površinom pojedinog područja (u četvornim kilometrima); što je dobiveni broj manji, jezična je raznolikost veća: •

•

•

•

Uzmemo li da se danas u zapadnoj i srednjoj Europi (bez zemalja bivšega SSSR-a i Finske) govori 3 8 jezika (broj koji ne uključuje jezike novijih imigranata iz bivših kolonija) na površini od 5.534.054 km2 , jezična raznolikost iznosi 145 633 km2 po jeziku. u Africi, na 20.244.030 km2 govori se oko 8 00 jezika, što nam daje jezičnu raznolikost od 25. 305 km2 po jeziku4• u Indiji na 3.287.590 km2 ima oko 300 jezika, što znači da je jezična raznolikost 10.958 km2 po j eziku. u Papui Novoj Gvineji na 462. 840 km2 ima oko 800 jezika, što nam daje vrlo veliku raznolikost od samo 579 km2 po jeziku.

Zanimljivo je da je područje najveće jezične raznolikosti na svijetu otočje Vanuatu, gdje samo 150.000 ljudi govori čak 105 jezika, na površini od 12.190 km2 ; to nam daje zastrašujuću raznolikost od samo 8 1 km2 po jeziku. Drugo, može se govoriti o genetskoj jezičnoj raznolikosti, pri čemu se misli na broj jezičnih porodica koje postoje na nekom području; Europa je primjer kontinenta razmjerno malene genetske raznolikosti. Danas se na tom kontinentu govore jezici samo triju porodica (ponovno, ne uzmemo li u obzir jezike novijih imigranata): indoeuropske, ural ske i izolirani baskijski jezik. U drugim je dijelovima svijeta genetska raznolikost dramatično veća: primjerice, na Kavkazu, na području višestruko manjemu od Europe, govore se jezici čak šest jezičnih po rodica (nahsko-dagestanske, abhasko-adigejske, kartvelske, mongolske, turkijske i indoeuropske). Genetska raznolikost ne mora pratiti apso lutnu jezičnu raznolikost: u Africi se govori oko osam stotina jezika, no svi oni pripadaju samo četirima jezičnim porodicama (zanemarimo li jezike europskih kolonizatora i austronezijski malgaški na Madaga skaru), što u principu znači da su se razvili iz samo četiri zajednička prajezika: afroazijskoga, nilsko-saharskoga, nigersko-kordofanskoga 4

Najpouzdanije suvremene podatke o broju jezika u pojedinim zemljama i kontinentima, te o broju njihovih govornika, daje jedan izvor na Internetu (http:// www.ethnologue.org), što je neobično, jer internetski izvori vrlo često nisu osobito pouzdani.

tr

Uvod

i kojsanskoga. U Africi je, dakle, velika apsolutna jezična raznolikost, ali malena genetska raznolikost. Treću vrstu jezične raznolikosti možemo zvati tipološkom: jezici se međusobno razlikuju, no nisu svi jezici međusobno podj ednako različiti. I laiku je jasno da se hrvatski od slovenskoga razlikuje manje nego od mađarskoga, da ne govorimo o "egzotičnim" jezicima poput američkog indijanskog jezika navaho. Tipološka se jezična raznolikost nekoga područja očituje u broju relevantnih strukturalnih obilježja po kojima se jezici toga područja razlikuju. Što je relevantno strukturalno obilježje nije lako odgovoriti na jednostavan način, i lingvisti se često razlikuju u svojim odgovorima na to pitanje. Uzmemo li ponovno primjer odnosa hrvatskoga i mađarskoga, u mađarskome nema mnogih jezičnih obilježja koja su tipična za hrvatski: tonskoga naglaskaS , grama tičkog roda, opreke između svršenih i nesvršenih glagola, određenih i neodređenih pridjeva, itd. S druge strane, mađarski ima neka obilježja koja nemaju ni hrvatski ni susjedni europski jezici: posvojne sufiks e na imenicama, subjektnu i objektnu konjugaciju glagola, itd. Ono što će možda iznenaditi jest činjenica da mađarski s hrvatskim dijeli neka obilježja koja mnogi jezici u svijetu nemaju: gramatičke padeže, pasiv, akuzativnu sintaktičku konstrukciju rečenice, itd. U američkom indijanskom jeziku lakhota6 ne nalazimo niti jedno od tih obilježja. Mjera u kojoj se jezici na nekom području tipološki razlikuju svakako ovisi o jezičnoj povijesti toga područja i jezika koji se ondje govore: razlog zbog kojeg se hrvatski i slovenski tako malo razlikuju svakako leži u činjenici što su se oba ta jezika razvila iz zajedničkoga prajezika, koji se govorio razmjerno nedavno, i čija su mnoga obilježja naslij edili. Jedan od razloga zbog kojega se hrvatski i mađarski ne razlikuju onoliko, koliko bi se mogli razlikovati, sigurno je činjenica da su govornici mađarskoga već više od tisuću godina u dodirima sa susjednim slavenskim i germanskim jezicima, zbog čega je mađarski od njih poprimio neka relevantna jezična obilježja. 5

6

Lingvistički termini koji se ovdje navode objašnjeni su u jednom od idućih poglavlja knjige; " to je razlog više da nastavite čitati. Tim jezikom siuske porodice govore Indijanci u filmu "Ples s vukovima" (Dances with Wolves) Kevina Costnera. Za kratak gramatički opis toga jezika v. Mithun 1999.


Zbog čega među raznim područjima na svijetu postoje tako velike razlike u sva tri vida jezične raznolikosti? Neki su razlozi za to nesum njivo povijesni, neki su geografski, sociološki i ekonomski, a neki su, kao što ćemo nastojati pokazati u nastavku ove knjige, biološki vezani uz samu narav ljudske vrste. Istraživanje koje stoji pred nama bit će dakle multidisciplinarno: u nastavku ove knjige lingvistički argumenti ispreplitat će se sa spoznajama drugih znanstvenih disciplina koje se dotiču jezika i njihove povijesti i rasprostranjenosti u svijetu.

Podrijetlo jezične raznolikosti

Podrijetlo jezične raznolikosti Biološke i društvene pretpostavke jezične raznolikosti Mnogi su učenjaci tijekom povijesti smatrali da je jezik upravo ono čime se razlikujemo od životinja, poglavito od primata poput čimpanza, bonoba, gorila i orangutana, naših najbližih srodnika u životinjskom svijetu. Rene Descartes u sedamnaestom je stoljeću smatrao da su životinje poput automata, čije je ponašanje potpuno određeno fizi kalnim zakonima, dok ljudi mogu stvarati uvijek iznova neočekivane, originalne misli koje nitko prije nije pomišljao i izražavati ih jezikom? Tu je točku gledišta na ljudski jezik u naše vrijeme obnovio Noam Chomsky8 ; on je od pedesetih godina dvadesetog stoljeća neprekidno isticao da ljudi, za razliku od svih naših evolucijskih srodnika koji također imaju sredstva komunikacije, na osnovi vrlo ograničene izloženosti jezičnoj djelatnosti u najranijoj mladosti uspijevaju stvarati potencijalno beskonačno mnogo novih jezičnih poruka, ili rečenica, 7

Descartes 1973 (1637): 156: . . , jamais elles [sc. les machines] ne pourraient user de paroles ni d'autres signes en les composant, comme nous (aisons pour declarer aux autres nos pensees. Car on peut bien concevoir qu'une machine soit tellement (aite qU'elle pro(ere des paroles... mais non pas qu'elle les arrange diversement, pour repondre au sens de tout ce qui se dira en sa presence, ainsi que les hommes les plus hebetes peuvent (aire. "Nikada oni [strojevi] ne bi

mogli koristiti riječi ni druge znakove od kojih se riječi sastoje kao što mi činimo da bismo objavili drugima svoje misli. Jer moglo bi se zamisliti da je neki stroj napravljen tako da izgovara riječi . . . ali ne i tako da ih slaže u različite poretke, kako bi po smislu odgovorio na sve što će biti izgovoreno u njegovoj prisutnosti, onako kao što i najtuplji ljudi mogu učiniti". 8

V. npr. Chomsky 1 99 1 , Chomsky 2002.


koje nikada u životu nisu čuli. Međutim, s biološke točke gledišta to uvjerenje očigledno nije točno: ljudi nisu samo jedina vrsta primata koja je razvila govornu komunikaciju, već su jedinstveni i po tome što hodaju uspravno (neprekidno, a ne povremeno poput čimpanza), znaju upaliti vatru, izrađuju oruđe prema unaprijed osmišljenu planu, rađaju se potpuno nesposobni za preživljavanje bez roditeljske skrbi, a imaju i neke, iz životinjske perspektive, neobične obrasce spolnoga ponašanja. Primjerice, j edino je u pripadnica ženskoga spola ljudske vrste ovulacija prikrivena, zbog čega su pripadnici muškoga spola nesigurni pri kojem spolnom odnosu njihova partnerica može začeti. Sa stanovišta primata, prikrivenost ovulacije mogla bi se učiniti neo bičnijim obilježjem ljudi nego što je postojanje jezika. Kao što ćemo vidjeti poslije, može se osporiti čak i teza da je ljudski jezik nešto u svakom pogledu osebujno u usporedbi s nekim životinjskim oblicima komunikacije. Jedini način da se obrani teza o izuzetnosti ljudskoga jezika bio bi dokaz da je upravo jezik odgovoran za naša postignuća kojima se možemo podičiti pred drugim životinjama: sposobnost neo buzdanog zagađivanja okoliša, skladanje glazbenih djela poput hitova Miše Kovača, konstrukciju atomske bombe i izgradnju građevina poput Babilonskoga tornja. No tada se, naravno, postavlja pitanje koje je mučilo i autora mita o Babilonskome tornju: zbog čega ne postoji samo jedan jezik, već se ljudska vrsta od pamtivijeka susreće s mnoštvom jezika. Ako je uspješna jezična komunikacija uzdigla ljudski rod nad druge životinjske vrste, jedan bi univerzalni jezik zacijelo predstavljao još uspješnije sredstvo komunikacije među pripadnicima vrste nego tisuće i tisuće jezika koji su morali postojati tijekom povijesti, a od kojih mnogi postoje i danas. Kao i svekoliko drugo ljudsko ponašanje, i jezično je ponašanje evolu iralo tijekom povijesti vrste. U biološkim terminima to konkretno znači da je pripadnicima vrste, koji su mutacijama razvili jezičnu sposobnost, ona donosila adaptivnu prednost pred onima koji te sposobnosti nisu posjedovali. U skladu s uobičajenim evolutivnim procesima, pripadnici vrste s očiglednom adaptivnom prednošću (u ovom slučaju jezičnom sposobnošću) preživjeli su i proširili svoje gene na buduća pokoljenja, dok potomci onih hominida koji nisu razvili jezik nisu među nama kako bi ispričali svoju priču. Međutim, čak i teza o adaptivnim pred nostima jezika kao sredstva komunikacije nema mnogo smisla prema


učenju suvremene evolutivne biologije; obrasci ponašanja i kognitivne sposobnosti koji su evoluirali prirodnom selekcijom ujedno su oni koji doprinose održanju genetskog koda individue koja posjeduje dotični obrazac ponašanja. Vid je evoluirao ne zato j er je lijepo gledati krajolike, već zato jer organizmi koji vide s većom vjerojatnošću uspijevaju izbjeći grabežljivce, pronaći hranu, a time i preživjeti dovoljno dugo da bi se razmnožavali i tako prenijeli svoj genetski kod budućim pokoljenjima. Jezik nije poput vida, jer priopćavajući informaciju drugima ne kori stimo sebi, ukoliko se radi o istinitoj obavijesti - primjerice, o tome gdje se nalazi hrana ili grabežljivci. Jezik pak nije mogao evoluirati prvenstveno radi priopćavanja lažnih informacija (tj. radi laganja), jer bi prirodnom i seksualnom selekcijom "geni za zavaravanje" bili elimi nirani iz populacije. To je, u svakom slučaju, mišljenje goleme većine biologa i antropologa. Time kažemo samo to da jezična komunikacija izgleda poput altruističnog ponašanja, a takva ponašanja (ukoliko nisu usmjerena prema srodnicima, nositeljima podudarnoga genetskog koda) ne mogu biti rezultatom prirodne selekcije prema suvremenom učenju o evoluciji. Prirodna selekcija ne odvija se u korist vrste, već u korist genetskoga koda čiji je nositelj jedinka: genetski uvjetovani obrasci ponašanja mogu evoluirati samo ako koriste jedinki u čijim su genima "programirani"9. Postavite se u položaj Barakiela, jednoga od graditelja Babilonskoga tornja, koji upravo sa svojim kolegama gura kamen težak nekoliko tona uz kosinu gradilišta; s njegove točke gledišta svaka istinita informacija koju pruži ljudima kojima je okružen ne pomaže njegovim genima da se prošire, već genima slušatelja; jedino ako su slušatelji njegovi srodnici, koji ionako dijele velik dio njegovih gena, isplati se obavijestiti ih o svemu onomu što njima i njihovim genima može pomoći u opstanku. Životinje nikada ne komuniciraju zato da bi pomogle pripadnicima svoje vrste10: pri životinjskoj komunikaciji uvijek se radi ili o reklamiranju vlastitih gena (kao kod ptičjega pijeva, kojim ptice prizivaju potencijalne spolne partnere), ili o zastrašivanju potencijalnih genetskih suparnika (kao u mnogim slučajevima vokalizacije kod sisavaca). U malobrojnim slučajevima životinjske komunikacije koja za cilj ima priopćavanje o 9 10

Za razumljiv uvod u evolucijsku psihologiju v. npr. Badcock 2000. V. Dawkins & Krebs 1978; za problem evolucije altruističkog ponašanja v. Trivers 1971 , a za problem jezika kao "alrruističnog" ponašanja v. Knight et al. (ur.) 2000: 19-122.


izvorima hrane (npr. među pčelama, koje plesom signaliziraju gdje se nalaze cvjetna polja), ili o upozoravanju na prisutnost grabežljivaca (npr. među vervetskim majmunima), komunikacija se uvijek odvija među genetski blisko srodnim pripadnicima iste životinjske vrste. Možda bi za Barakiela (čitaj : za njegove gene) bilo dobro kada bi mogao jezikom komunicirati samo s onim ljudima koji dijele njegove gene, ili za koje je vrlo vjerojatno da dijele barem dio njegovih gena; recimo, zato što su u dalekoj prošlosti potekli od istoga pretka (zovimo ga Abrahamom), ili malenoga broja zajedničkih predaka. Plemena, narodi, etničke zajednice, obično dijele mit o zajedničkom podrijetlu i zajedničkim predcima, suvremenim terminima: mit o zajedničkom genetskom kodu. Možda Jahvina zamisao da narodima pomiješa jezike "da jedan drugome govora ne razumije" i nije tako loša za našega Barakiela! Iskazano suvremenim znanstvenim pojmovima: može li jezična raznolikost predstavljati činilac koji je nosio evolucijsku prednost pripadnicima ljudske vrste? Da bismo odgovorili na to pitanje, morat ćemo se u idućem poglavlju pozabaviti vrlo zathjevnim problemom evolucije jezika. J

Evolucija čovjeka i evolucija jezika Pitanje o tome kako je, kada i zašto jezik evoluirao, dugo je smatrano irelevantnim za ozbiljna lingvistička istraživanja. Također, smatralo se da je na to pitanje i u principu nemoguće odgovoriti, osim upuštajući se u najfantastičnije spekulacije, te je ono stoga u lingvistici dugo bilo zanemarivano. Išlo se do toga da je najprestižnije francusko udruženje lingvista, Societe de linguistique de Paris, odlučilo da na svojim sesijama neće prihvaćati izlaganja kojima tema uključuje probleme evolucije jezika. Takvo je prezrivo gledanje postupno napušteno tijekom po sljednjih dvadesetak godina. Važnu je ulogu u tome odigrao članak S. Pinkera i M. Blooma "Prirodni jezici i prirodna selekcija"l1 u kojem je programatski istaknuto da i jezično ponašanje, kao i svi drugi vidovi ljudskoga ponašanja, mora imati svoje evolucijsko podrijetlo. Problem evolucije jezika relevantan je za teoriju jezične raznolikosti iz nekoliko razloga; kao prvo, budući da se novi jezici neprekidno razvijaju, važno bi bilo znati koliko dugo jezična sposobnost uopće postoji u ljudskome 11

Pinker & Bloom 1990.

-


rodu, te jesu li naši neposredni evolucijski predci također posjedovali tu sposobnost. Uzmimo da se iz jednoga jezika svakih tisuću godina razvije desetak jezika-potomaka (kao kada je tijekom otprilike tisuću godina iz općeslavenskoga nastalo desetak različitih slavenskih jezika); ako jezik među hominidima postoji već milijun godina - i uz pretpo stavku da jezici ne izumiru - tijekom povijesti je moralo postojati 100010 različitih jezika; ako je pak jezik nastao tek s nastankom suvremenoga homo sapiensa (recimo, prije oko 100.000 godina), tada je broj jezika koji su morali nastati tijekom povijesti 1001°: još uvijek golem broj, ali bitno manji od prethodnoga. Kao drugo, različite teorije o evoluciji jezika imaju različita predvi đanja o mjeri u kojoj se jezici mogu međusobno razlikovati. Primjerice, ako je jezična sposobnost rezultatom jedne specifične mutacije, koja je dovela do nastanka "gena za gramatiku", te ako je na taj način genetski određena struktura univerzalne gramatike koju dijele svi ljudski jezici, tada su razlike među jezicima zapravo površne i plitke, a sličnosti među njima određene su genetski. Ako je pak jezik evoluirao postupno, pri čemu je jezična sposobnost određena ukupnošću ljudskih kognitivnih moći (koje su i same rezultat dugotrajne evolucije), tada nema granica potencijalnim razlikama među jezicima, osim granica koje su nametnute općom strukturom različitih kognitivnih moći (percepcije, kratkotrajne memorije, kategorizacije, itd.). Kao treće, suvremene spoznaje o evoluciji j ezika bacaj u novo svjetlo na problem o primarnoj funkciji jezika i razlozima zbog kojih se jezična sposobnost pojavila u ljudskoj vrsti. Ukoliko je j ezična sposobnost rezultatom prirodne selekcije, postavlja se pitanje zašto je ona pripadnicima vrste koji su je posjedovali donijela selektivne prednosti (veći "fitness", kako to kažu biolozi); ako je jedini odgovor: "zato jer je sposobnost preciznog komuniciranja mentalnih sadržaja selektivna prednost", tada je razvitak različitih jezika - među kojima komunikacija nije moguća - zapravo protivan selektivnom pritisku koji je doveo do razvitka jezične sposobnosti. Međutim, možda razvitak efikasnoga sredstva za izražavanje i priopćavanje mentalnih sadržaja nije bio jedini evolucijski pritisak prema razvitku jezika; ako je jedna od primarnih funkcija jezika kohezija društvene zajednice koja se njime služi, te razlikovanje te zajednice od svih ostalih, tada treba pretpostaviti da će postojati selektivni pritisak prema razvitku i očuvanju jezične


sposobnosti dizajnirane za optimalnu integraciju društvenih zajednica u kojima žive pripadnici ljudske vrste, te za optimalno razlikovanje od drugih društvenih - i jezičnih - zajednica. Time bi bio otvoren put evolucijskom tumačenju nastanka jezične raznolikosti, a upravo takvo tumačenje željeli bismo ponuditi u ovoj knjizi. Međutim, evolucija jezika nije mnogo veća zagonetka od evolucije ljudske vrste. U suvremenoj paleoantropologiji nema konsenzusa među učenjacima o točnome tijeku evolucije čovjeka; ironično je primijećeno da ima više teorija o točnoj genealogiji ljudske vrste no što je nalazišta kosti iz paleolitika. Otkrića novih vrsta hominida12 dovode do nepre kidnog mijenjanja naše predodžbe o evolucijskim predcima ljudske vrste. Danas znamo da je prije nekoliko milijuna godina postojalo nekoliko, a možda i više od desetak vrsta hominida koje su nam sve donekle nalikovale fizičkim izgledom i uspravnim hodom. Samo je jedna od njih neposredni predak današnjih ljudi, no ne znamo koja. Istraživanje genetičkih sličnosti između ljudi i drugih primata - bo noboa, čimpanzi, orangutana, itd. - pokazalo je da ljudi najveći dio genetskoga koda (98 ,4 posto) dijele s bonoboima i čimpanzama. Stoga je na evolucijskom stablu potrebno pretpostaviti čvor iz kojega su se razvili, kao tri ravnopravne grane, ljudi, bonoboi (pigmejski čimpanze) i čimpanze13• To je razlog zbog kojega Jared Diamond čovjeka, kao biološku vrstu, naziva "trećim čimpanzom"14. Evolucijsko stablo viših primata iz zajedničkoga pretka, koji se naziva proconsul, a živio je prije petnaestak milijuna godina, vidi se na Prikazu 1 . Genetski su pripadnici ljudske vrste bliski čimpanzama i bonobo ima otprilike koliko i miševi štakorima, ili lavovi tigrovima15. Nimu Chimpskyju, poznatom čimpanzi kojega su psiholozi pokušavali naučiti 12

13

14 15

U antropološkoj literaturi termin hominini označuje sve naše zajedni čke pretke koji su postojali nakon evoluci jskog razdvajanja zajedničkog pretka čovjeka, čimpanzi i bonoboa. Hominidima se nazivaju i ljudima najbliži primati, gorile, čimpanze i bonoboi (te zajednički predci tih vrsta), a hominoidima sve navedene vrste zajedno s pongidima (orangutani) i hilobatidima (giboni). Za terminologiju biološke klasifikacije primata, hominoida i hominida v.. Lock & Peters (ur.) 1999: 35. Usp. Byrne 2000. Bonob oi su fizički slični čimpanzama, no obrasci ponašanja i razmnožavanja posve se razlikuju, a međusobno oplođivanje je nemoguće; stoga se nedvojbeno radi o dvjema razli čitim vrstama (pan troglodytes, ili čimpanza , te pan paniscus, ili bonobo). Za razlike u ponašanju bonoboa i čimpanzi v. i Jolly 1999. Diamond 1992. Tomasello 1999.


PRIKAZ 1

bonobo

Evolucija hominida

čimpanza

?

homo

proconsul

gorila

orangutan '

znakovni jezik, svatko je od nas bliži evolucijski srodnik od, primjerice, planinskih gorila ili orangutana. Na temelju procjene brzine genetskih mutacija i poznavanja dijela genetskog koda koji dijelimo s čimpanzama i bonoboima genetičari su zaključili da je zajednički predak svih triju vrsta morao živjeti prije otprilike 6,5 milijuna godina u Africi. Od toga zajedničkog pretka potekli su i australopiteci. Oni predstavljaju prvi niz primata koji su hodali uspravno na dvije noge, a to je i obilježje čitavoga roda homo, koji se razvio prije otprilike 2,5 milijuna godina. Usporedni se razvitak različitih vrsta srodnih suvremenom čovjeku vidi iz Prikaza 2 (na sljedećoj stranici). Australopiteci, kojih je bilo nekoliko vrsta (npr. Ardipithecus rami dUS!6, Australopithecus robust11:s, ili Australopithecus boisei), predstavljeni

su na prikazu jedinstveno, premda se sigurno radilo o nekoliko različitih vrsta hominida koji su hodali uspravno. Orrorin tugensis vrsta je koja je otkrivena razmjerno nedavno;!? premda postoje neke dvojbe o nalazima toga hominida, čini se da je on doista živio prije 6 milijuna godina i hodao (barem većinu vremena) na dvije noge, te da predstavlja našeg najranijeg do sada posvjedočenog pretka. I on je živio u istočnoj Africi, gdje je otkriven najveći broj ostataka hominida, uključujući i slavnu Lucy, potpuno očuvan kostur ženke australopiteka koji je živio u Hadaru u Etiopiji prije oko 3,2 milijuna godina. Općenito se smatra da se rod 16

17

Neki stru čnjaci izdvajaju ardipiteka iz roda australopiteka, smatraj lIći ga starijim rodom hominida (najstariji nalazi ardipithecusa ramidusa nađeni su u Aramisu u Etiopiji, a potje ču od prije 4 ,4 milijuna godina, v. Lock & Peters (ur.) 1999: 36). V. Aiello i Collard 2001. .


PRIKAZ 2

Evolucija homo sapiensa

rani

rani pliocen 5

4

3

milijuna godina

2

o

homo, isprva predstavljen vrstom (ili vrstama) homo rudolfensis (ili homo habilis), pojavio u Africi prije oko 2,5 milijuna godina. Za razliku od australopiteka, pripadnici roda homo upotrebljavali su primitivna oruđa olduvanskoga tipa, koje je tako nazvano po nalazištu Olduvai u Tanzaniji. Najraniji su predstavnici roda homo gotovo sigurno bili

ograničeni na afrički kontinent, što je potrajalo sve do pojave vrste homo erectus. Pripadnici te vrste posvjedočeni su i u Aziji (" Č ovjek iz Jave" s ostatcima starim 700.000 godina i "Pekinški čovjek" star 420.000 godina). Neki stručnjaci sumnjaju u jedinstvenost vrste homo erectus, i to iz dva razloga. Kao prvo, postoje velike morfološke razlike u fosilnim ostatcima između azijskih i afričkih erektusa, a varijacije su prema mnogim znanstvenicima dovoljno velike da bi mogle pripadati dvjema, ili čak trima vrstama. Kao drugo, nedvojbena su svjedočanstva o upotrebi kamenoga oruđa, koje se naziva acheulskim, posvjedočena samo kod afričkih, bliskoistočnih i europskih erektusa, a ne i kod njihovih dalekih azijskih srodnika. Oruđa pronađena kod do sada naj ranijega pripadnika vrste homo erectus izvan Afrike, u mjestu Dmanisi u Gruziji (prije oko 1,7 milijuna godina), vrlo su primitivna i podsjećaju na oruđa homo habilisa18• Zbog toga neki paleoantropolozi razlikuju dvije vrste: homo ergaster (za kojega se smatra da je bio. ograničen na Afriku, Bliski istok i Europu), i homo erectus, za kojega se misli da se 18

Klasifikacija hominidskih nalaza iz Dmanisija ponešto je sporna; neki smatraju da se radi o prijelaznoj vrsti između habilisa i erektusa, na što ukazuje i činjenica da je mozak hominida iz Dmanisija iznosio tek dvije trećine zapremine mozga prosj e čnoga erektusa.


proširio prije no što je izumljeno acheulsko kameno oruđe. To je oruđe naprednije od olduvanskoga po tome što je oblikovano na temelju "kognitivnoga plana": pretpostavlja se da su njihovi izrađivači oštrice svojih ručnih sjekira klesali tako da su unaprijed morali zamisliti oblik koji žele dobiti. Taj je postupak različit od starijega, olduvanskoga tipa, kod kojeg je oštrica dobivena slučajnim klesanjem jednoga kamena o drugi: erektusi su morali znati što žele napraviti prije no što su počeli klesati. Također je utvrđeno da je kamen od kojih su izrađena oruđa homo erectusa često donošen iz područja dosta udaljenih od mjesta gdje su ona pronađena, što potvrđuje da se erektusima može pripisati kognitivno planiranje: morali su uzimati predmete u prirodi s namje rom da ih obrade i upotrijebe na određeni način. Čimpanze, koji su u stanju ovladati upotrebom raznih kamenih i drvenih predmeta, nikada građu za obrađene predmete ne donose izdaleka; zapravo, kao što su još davno pokazali K6hlerovi eksperimenti 1 9, čimpanze mogu riješiti zadane probleme pomoću oruđa samo ako je problem koji treba riješiti u istom vidnom polju s predmetom pomoću kojega je problem rješiv (primjerice, kuka kojom treba dohvatiti banane mora biti postavljena pored banana, ili u istom vidnom polju; čimpanza se neće "sjetiti" kuke i donijeti je iz druge sobe da dohvati bananu). Acheulske su ručne sjekire mogle imati različite namjene, zavisno od toga kako su ih držali u ruci; mogle su se koristiti za bušenje, rezanje, struganje i mrvljenje, te su ih neki paleoantropolozi stoga nazvali "švicarskim nožem kamenoga doba".

PRI KAZ 3

19

V.

Acheulska "ručna sjekira"

Lock & Peters (ur.) 1 9 99: 63 0 i dalje.


Acheulsko oruđe pronalazi se na golemim prostorima koje je naselio erektus, no gotovo da nema razlika između ručnih sjekira nađenih u St. Acheulu u Francuskoj i onih koje pronalazimo u afričkim nalazi štima. Također je važno istaći da acheulska tehnologija ne pokazuje napredak tijekom više od milijun godina postojanja erektusa. Ako je sposobnost tehnološke inovacije i kulturne varijabilnosti ikakav poka zatelj razvitka simboličkih sposobnosti vrste, čini se da nepostojanje regionalnih razlika u načinu obrade kamena među erektusima ukazuje kako ni njihove komunikacijske sposobnosti nisu bile usporedive s onima suvremenih ljudi. U starijoj se antropološkoj literaturi smatralo da su se obilježja ljud skoga roda pojavila "u paketu", simultano, ili barem tijekom jednoga i jedinstvenoga procesa specijacije ljudske vrste: uspravan hod, izrada oruđa, ovladavanje vatrom, smanjivanje ruku i produljivanje nogu, povećavanje moždane mase, smanjenje očnjaka i čeljusti, razvitak viših kognitivnih sposobnosti, nastanak osobne svijesti i naravno, ljudski jezik. Međutim, paleoantropološki nalazi tijekom nekoliko proteklih desetljeća pokazali su da su različita obilježja koja pripisujemo isključivo ljudskoj vrsti nastajala neovisno i vrlo polagano. Proteklo je nekoliko milijuna godina od prvih svjedočanstava o dvonožnom hodu među našim predcima do prve dokumentirane upotrebe oruđa, koje je još u vrijeme homo habilisa bilo toliko primitivno da se, po svemu sudeći, njegova upotreba nije bitno razlikovala od upotrebe predmeta kakvu nalazimo među nekim pticama i primatima. Veličina mozga - osobito neokorteksa, dijela mozga koji je povezan s višim kognitivnim funkcija ma - nije značajnije porasla sve do pojave erektusa, a i njegov je mozak bio gotovo upola manji od našega; zanimljivo je da je neandertalac (kojega antropolozi većinom ubrajaju u vrstu homo sapiens, dodajući mu epitet neanderthalensis) imao mozak veći od našega, a da zbog toga po svemu sudeći nije bio pametniji. Ponekad se to objašnjava činjenicom da je omjer između mozga i tjelesne mase u neandertalaca zapravo bio manji nego u nas: neandertalci, naime, nisu imali samo veći mozak od sadašnjega guvernera Kalifornije, Arnolda Schwarzeneggera, nego su bili i krupniji i mišićaviji od njega. Osobito je zanimljivo da povećanje mozga (i neokorteksa) nije neposredno povezano s očiglednim razlikama u ponašanju o kojima bi se moglo zaključivati na temelju arheoloških ostataka. Prvi nepobitni dokazi simboličke djelatnosti susreću se tek


31

I

dosta vremena nakon pojavljivanja anatomski modernih ljudi, koji su imali mozak zapremine poput našega (ili čak nešto veće); anatomski moderni ljudi pojavljuju se u Africi, otprilike prije 200.000 do 150.000 godina, no njihovo je oruđe isprva bilo podjednako primitivno kao u neandertalaca, a na njihovim nalazištima nisu pronađeni nikakvi tragovi umjetnosti ili regionalnih razlikovanja u izradi upotrebnih predmeta. Na izraelskom nalazištu Qafzeh, koje su naizmjence, a možda i lstovremeno2o, nastanjivali anatomski moderni ljudi i neandertalci, u izradi oruđa uopće se ne razlikuju neandertalski nalazi i nalazi mo dernih ljudi, homo sapiensa sapiensa (zabilježeni prije 92.000 godina). Najstariji tragovi umjetnosti i regionalne varijabilnosti u arheološkoj kulturi pojavljuju se tek prije pedesetak tisuća godina, a prava revolucija nastaje s pojavom spiljskoga slikarstva povezanoga s kromanjonskim čovjekom u Europi, prije 30.000 godina. To su znameniti prikazi divljih životinja na zidovima spilja poput Lascauxa, ili kamene ženske figurice poput poznate "Wi1lendorfske Venere". Do sada je nerazjašnjeno zašto postoji tolika vremenska razlika između anatomskih nalaza modernoga čovjeka, i nalaza koji svjedoče o djelovanju ljudskoga uma, odnosno o simboličkoj djelatnosti i kulturnoj varijabilnosti. Jedno je od mogućih objašnjenja da se ključni, završni korak u evoluciji ljudske vrste odvio u unutrašnjoj organizaciji mozga, te da stoga nije vidljiv u arheološkim nalazima. Je li taj korak uključivao i pojavu jezika ostaje kao problem kojim ćemo se još pozabaviti kasnije. Dalek je put između vidljivih obilježja hominida, očuvanih u ar heološkim nalazima, i zaključaka o njihovu ponašanju, uključujući i jezično ponašanje. Primjerice, na kakve razlike u ponašanju upućuje činjenica da se zapremina mozga gotovo linearno povećava od austra lopiteka do suvremenog čovjeka? Sigurno je samo to da je povećanje moždane mase bilo, u evolucijskom smislu, izrazito "skupo"; mozak troši gotovo 20 posto kalorija u ljudskome tijelu, a sačinjava samo 5 posto tjelesne mase. Za usporedbu, mozak većine sisavaca troši tek oko 3-4 posto kalorija, a mozak antropoidnih primata oko 8 posto kalorija proizvedenih u tijelu. Iz toga se može zaključiti da je veći mozak morao biti jako korisna stvar našim dalekim predcima, inače se njegovo 20

Vjerojatnijom se čini pretpostavka da su na Bliskom istoku neandertalci obitavali za hladnijih klimatskih razdoblja, koja su se svakih nekoliko tisuća godina smjenjivala s toplijima, za kojih su u to područje pr()dirali anatomski moderni ljudi.


PRIKAZ 4 Usporedni pregled obilježja među homi nidi ma

DA

uspravan hod

DA

DA

DA

DA

ea.415 ce.

ea.500 ce.

ea.750 ce.

ea.1750 ce.

ea.1350 ce.

prosječna visina (mužjaka) u cm

146-177

131

177

165

175

NE

DA

DA

DA

DA

upotreba oruđa

(nedokazano )

(olduvanski

(aeheulski tip)

(mouste-

(možda ne isključivo)

zapremina mozga

tip)

regionalna varijabilnost oruđa

posvjedočenost

NE

NE

Afrika

Afrika

rienski tip)

NE

NP'

DA

Afrika, Bliski

Europa, Bliski

cijeli svijet

istok, Europa,

istok

Java, Kina, Kavkaz

povećanje ne bi evolucijski isplatilo. Razvitak je mozga doveo do dvije sigurno neugodne posljedice za naše pretke: natjerao ih je da s gotovo isključivo vegetarijanske prehrane, tipične za ostale primate, prijeđu na svežderstvo (a time i smanje veličinu probavnog trakta); na taj su način povećanjem unošenja mesnih bjelančevina u organizam nadoknadili 21

Tzv. cM.telperronienska oruđa, posvjedočena u doba kratkotrajne koegzistencije neandertalaca i modernih ljudi u Europi (prije oko 40.000 godina) pripisuju se neandertalcima i pokazuju određenu varijabilnost i napredak u odnosu prema mousterienskoj tehnologiji. Vjeruje se da su je neandertalci razvili u dodiru s modernim ljudima i pod njihovim utjecajem.


kalorije potrebne za održavanje mozga. Druga se neugodna posljedica sastojala u povećanom riziku pri rađanju djece, koja, kao što svaka žena koja je rodila zna, jednostavno imaju prevelike glave za rodni kanal. Da ne spominjemo činjenicu da se ljudska djeca zapravo rađaju kao nedonoščad, jer se ne mogu brinuti za sebe sve do rane adolescencije; kada bi se djeca rađala s dovoljno sazrelim mozgom, on bi bio toliko velik da bi svaka žena morala rađati carskim rezom! Spektakularni razvitak mozga morao je dakle našoj vrsti donijeti i spektakularne evolucijske prednosti, inače se zacijelo ne bi isplatilo riskirati opasnosti lova na životinje i rađanja djece čije su glave prevelike. Pitanje koje se postavlja jest - zašto je našim predcima velik mozak bio koristan? Moj kućni ljubimac, zeko Miki, ima mozak veličine malo veće špekule, s jedva primjetnim neokorteksom. Međutim, on je posve zadovoljan svojom niskokaloričnom biljnom prehranom, ne mora se, poput mene, snalaziti u složenim međuljudskim odnosima koji postoje u akademskoj zajednici, a njegove se vokalizacije svode na jedva primjetan režeći zvuk koji ispušta kada mu nešto ide na živce. Njegov mozak ne mora analizirati gramatičke strukture zavisnosloženih rečenica. Pogledamo li naše primatske srodnike, utvrdit ćemo da je veličina neokorteksa (dijela mozga koji se najviše razvio u primata) izravno povezana s veličinom zajednica u kojima dotična vrsta primata živi22 . Tako rezusni majmuni imaju razmjerno malen neokorteks, ali žive u malim skupinama, za razliku od čimpanza koji svoj razmjerno velik neokorteks koriste u skupinama od nekoliko desetaka pojedinaca. Iz toga slijedi da je do povećanja neokorteksa (u kojem je smještena i čovjekova jezična sposobnost) došlo uslijed povećanja potrebe za snalaženjem u sve većim društvenim skupinama. Ne smijemo zabo raviti da evoluciju potiče uspjeh u razmnožavanju: pojedinci koji su bolje izlazili na kraj sa složenim društvenim odnosima hijerarhije, savezništava i spolnosti u zajednicama primata, imali su više prilike za uspješno razmnožavanje; a za to im je snalaženje, kako se čini, trebao veći neokorteks. Arheološki nalazi potvrđuju da naši hominidni 22

Dunbar 1996. Na temelju odnosa između veličine neokorteksa i veličine zajednica u posvjedočenih primata, te posvjedočene (ili pretpostavljene) veličine neokorteksa u fosilnim nalazima hominida, Robin Dunbar je izračunao hipotetsku veličinu� zajednica za izumrle hominide; po njegovoj računici, australopiteci su živjeli u zajednicama od pedesetak indi vidua, a erektusi u "plemenima" od stotinjak pripadnika. O povezanosti opsega neokorteksa i razvitka socijalne inteligencije u primata v. i Jolly 1999: 215 i dalje.


predci nisu bili nedruželjubivi usamljenici, jer se njihovi ostatci često pronalaze u skupinama. Međutim, arheologija nam ne može reći ko liko su velike bile skupine u kojima su živjeli, te koliko su složeni bili društveni odnosi koji su se razvijali u tim skupinama. Oba ta pitanja, kao što ćemo vidjeti, igraju važnu ulogu u problemu postanka jezika i jezične raznolikosti. Rasprostranjenost po raznim kontinentima, a time i u mnogim ekosferama, također nije osobina isključivo suvremenih ljudi. Vidjeli srno da je erektus prodro sve do Kine i Jave, a i neandertalci su se proširili po za ostale primate prehladnim dijelovima Europe i Azije. To nije nebitno, jer, kao što ćemo vidjeti poslije, postoji povezanost između tipa ekosfere u kojima živi neka skupina ljudi i broja jezika koji se u toj ekosferi govore. Ako postoji ikakva veza između eventualnih jezika drugih hominida i današnjih jezika, to bi svakako imalo utjecaja na razvitak jezične raznolikosti svijeta. Preduvjet je za to da su bila moguća socijalna i biološka međudjelovanja između modernih ljudi i ranijih horninida, odnosno da su jezici modernih ljudi potekli od jezika ranijih horninida, ili da su trpjeli njihov utjecaj. To se, međutim, gotovo sigurno nije događalo. Genetička svjedočanstva danas pokazuju da su svi pripadnici ljudske vrste koji danas žive na planetu potekli od rnale populacije anatomski modernih ljudi koji su živjeli u Africi prije oko 100.000 godina. Osobito su uvjerljivi dokazi te teze dobiveni analizom mitohondrijske DNK (mtDNK) u suvremenim populacijama diljem svijeta. Mitohondrijska DNK ne nalazi se u jezgri ljudske stanice, nastaloj spajanjem spermija s jajašcem, već u izvanjezgrenom dijelu stanice koji stoga svaki čovjek nasljeđuje samo od majke (spermiji ne sadržavaju mtDNK). Budući da svaki čovjek irna samo jednu majku, koja pak irna svoju jedinu majku, i tako u nedogled, različitost mtDNK u dva različita čovjeka upućuje na stupanj njihove genetske udaljenosti od najbližega zajedničkoga ženskoga pretka. Usporedba genetskoga materijala na reprezentativnom uzorku populacija iz gotovo svih dijelova svijeta pokazala je da svi današnji ljudi imaju jednu "pramajku", čija je mtDNK mutacijama evoluirala u sve danas prisutne tipove mtDNK u svijetu. Biolozi smatraju da


PRIKAZ 5

mtD N K u stanici

mogu izračunati i tempo kojim mtDNK mutira23 , pa da u skladu s time mogu i doznati kada je živjela žena iz čije je mtDNK nastala sveukupna raznolikost mtDNK u današnjim populacijama svijeta. Ta je žena pomalo romantično nazvana "mitohondrijskom Evom", a usporedba genetskih sekvenci među različitim populacijama svijeta, zajedno s pretpostavkom o konstantnom tempu mutacija, pokazala je da je ona živjela prije oko 150.000 godina. Pogrešno bi bilo misliti da je ona bila jedina žena koja je tada živjela: ona nije bila prva pripadnica ljudske vrste, "Eva" u biblijskom smislu, već samo jedna od žena koje su u to doba nastanjivale Zemlju, no jedina od svih čiji je neprekidni slijed ženskih potomaka preživio do danas. Razlike među mtDNK u Africi pokazuju da je to kontinent s najvećim genetskim razlikama među populacijama, što znači da su sve populacije današnjih ljudi izvan Afrike rezultat kasnijih seobi iz toga kontinenta. Odatle slijedi da je "mitohondrijska Eva" živjela upravo u Africi. To nadalje znači da su svi ljudi koji danas žive na svijetu potomci populacije čiji se jedan dio u vremenu poslije smrti "mitohondrijske Eve" proširio i na ostale kontinente. Ako je na njima u to vrijeme bilo drugih hominida, ili čak pripadnika ljudske vrste koji su pripadali ranijim migracijama iz Afrike, oni nisu ostavili genetskoga traga. Iako neki učenjaci još zastupaju tzv. "model multiregionalnoga razvitka", prema kojemu su starije populacije hominida, prije svega erektusi, u različitim po dručjima Azije, Afrike i Europe, neovisno evoluirale u modernoga 23

Metoda kojom se dolazi do "tempa mutacije" mtDNK temelji se na navodno poznatom vremenu proconsula, zajedničkoga pretka čovjeka i viših primata, te � na utvrđenoj genets koj razlici (izraženoj u postotcima mutiranih segmenata DNK) između ljudi i ostalih viših primata. Kao potpunom nestručnjaku, meni se ta metoda ne čini osobito sigurnom, ali tko sam ja da sudim? O tome .v. Sykes 2001 i Lock & Peters (ur.) 1999: 58 i dalje.


čovjeka, danas je taj model uglavnom (i zasluženo) napušten u korist tzv. modela out ofAfrica ("van iz Afrike"), prema kojemu se moderni čovjek (homo sapiens sapiens) proširio iz Afrike prije stotinjak tisuća godina i zamijenio sve ostale populacije hominida. 24 Sve što znamo o ljudskoj naravi upućuje na zaključak da je val iseljenika iz Afrike čiji smo i mi potomci istrijebio prethodne ljudske ili poluljudske stanovnike drugih kontinenata25• O tome kako su se s pripadnicima ljudske vrste iz Afrike po drugim kontinentima širili i razvijali i njihovi jezici pisat ćemo u jednom kasnijem poglavlju.

Kako je nastao jezik, kako su nastali jezici? Čini se pretencioznim tvrditi da je nešto što smatramo važnim otkri ćem suvremene znanosti u biti znao i čovjek koji je živio prije dvjesta pedeset godina; pa ipak, riječi koje je G. W. Herder napisao u svojoj slavnoj "Raspravi o podrijetlu jezika" u biti sažimlju osnovnu tezu ovoga poglavlja o evoluciji jezika. Herder je svoje poglede uobličio u nekoliko "prirodnih zakona", od kojih drugi i treći glase ovako:

Der Mensch is in seiner Bestimmung ein Geschopf der Herde, der Gesellschaft: die Fortbildung einer Sprache wird ihm also naturiich, wesentlich, notwendig. " Č ovjek je po svojem određenju proizvod stada, društva: izgrađivanje jezika njemu je stoga naravno, bitno, nužno" (Herder 1966 (1770): 95).

So wie das ganze menschliche Geschlecht unmoglich eine Herde bleiben konnte, so konnte es auch nicht eine Sprache behalten. Es wird also eine Bildung verschiedener Nationalsprachen. "Kao

što cjelokupni ljudski rod nije mogao ostati jednim stadom, tako nije mogao niti zadržati jedan jezik. Stoga dolazi do oblikovanja jezika različitih naroda" (Herder 1966 (1770): 104).

24

Međutim, nedavno sekvencioniranje genoma neandertalaca pokazuje da e između njih i suvremenih ljudi na području suvremene Europe dolazilo do izmjene gena (parenja), te da su u biološkom smislu neandertalci znatno bliži homo sapiensu sapiensu nego što se prije mislilo. Također, nalazi homo sapiensa s neandertalskim obilježjima u nalazištu Lagar Velho u Portugalu prema nekim paleoantropolozima ukazuju na hibridizaciju anatomski mod ernih ljudi i neandertalaca, tj. na vjerojatnost da se radilo o biološki istoj vrsti. Također su pronađena svjedočanstva da su neandertalci upotrebljavali pribor za oslikavanje tijela, što bi ukazivalo na zaključak da su ovladali određenim sposobnostima kulturne simbolizacije (Zilhiio 2004). Kao nestručnjak za paleoantropologiju mogu samo čekati da takve zaključke potvrdi i prihvati većina upućenih stručnjaka.

25

To je zaključak do kojega dolaze i Diamond 1999 i Corballis 2002.

Podrijetlo j ezične raznolikosti

U ovom ćemo odjeljku pokušati pokazati da je Herder imao pravo u dva smisla: prvo, jezik je obilježjem samo ljudske vrste, u smislu vrste homo sapiens sapiens, i nema nikakva razloga da se jezik usporediv s ljudskim pripiše drugim vrstama primata ili hominida na čovjekovu genealoškom stablu. Drugo, jezik je evoluirao u sferi društvene inte rakcije u procesu koji je nužno morao dovesti do nastanka mnoštva jezika, od samoga nastanka ljudske vrste. Kao da čujemo Herdera kako se smije i govori: "Pa rekao sam vam! " Pogledi s e o tome koji j e o d hominida prvi ovladao jezikom među paleoantropolozima i evolucijskim psiholozima strahovito razlikuju. Dok Richard Leakey ocrtava scenu iz svakodnevnoga života najrani jega homo erectusa prije jedan i pol milijun godina u kojoj najraniji erectusi veselo čavrljaju pored svojih primitivnih nastambi26, Michael Corballis smatra da pravi, govorni jezik usporediv s današnjim ljud skim jezicima nije nastao sve do "paleolitske revolucije" prije 50.000 godina27• Wendy Wilkins i Jennie Wakefield smatraju, na temelju paleoantropoloških ostataka, da su se neurološki uvjeti za razvitak jezične sposobnosti pojavili već kod homo habilisa prije 2,5 milijuna godina28, drugi istraživači ističu da se sniženi položaj larinksa, koji nam omogućuje proizvodnju artikuliranih glasova, ne pojavljuje sve do nastanka anatomski modernih ljudi; čak ni neandertalci, prema arheološkim ostatcima, vjerojatno nisu mogli artikulirati glasove na način sličan načinu kako mi to činimo, jer im larinks nije bio spušten kao u suvremenih Ijudi29• Ništa slično ljudskom jeziku ne postoji u sustavima životinjske komunikacije. Bilo je pokušaja da se čimpanze i drugi primati nauče sustavima komunikacije koji podsjećaju na ljudski jezik; nastojanja da se čimpanze nauče govoriti nekim ljudskim jezikom bila su, naravno, besmislena, jer svima našim primatskim srodnicima nedostaju anatomski 26

Leakey 1994: 93 i dalje.

27

Corballis 2002. Sličnoga je mišljenja i Jared Diamond (1999). Wilkins & Wakefield 1995.

28 29

Usp. Ingold 1994 (ur.): 108 i dalje (članak P. Liebermana). Suvremeni istraživači naglašavaju, ipak, da na temelju fosilnih ostataka neandertalaca ne treba stvarati presigurne zaključke, jer neke životinje mogu podizati i spuštati larinks prilikom vokalizacija (a ne možemo biti sigurni da i neandertalci nisu to mogli činiti). Usp. Fitch 2002; Lock & Peters (ur.) 1999: 121-123 naglašavaju sličnosti govornog trakta neandertalaca i modernih ljudi, te ističu da je već erektus možda bio anatomski sposoban za neke vokalizacije slične ljudskima.


preduvjeti za to: spušteni larinks, koji nam omogućuje proizvodnju samoglasničkih zvukova i bolju kontrolu jezika i drugih artikulatora, kojima proizvodimo suglasničke glasove. Niti jedna životinja, osim (donekle) nekih vrsta papagaja, nije u stanju naučiti izgovarati riječi ljudskoga jezika, a i papagaji riječi ljudskoga jezika ne uče kao znako ve, već ih preuzimaju zbog instinkta za oponašanje zvukova u svojoj okolini (u Australiji je navodno najčešći zvuk koji oponaša j edna vrsta papagaja šištanje koje nastaje pri otvaranju limenke piva). Bolji su rezultati postignuti kada su istraživači pokušali naučiti čimpanze i bonoboe jeziku gesta ili arbitrarno konstruiranih znakova, koji bi strukturom podsjećao na ljudski jezik. Jedan je bonobo, imenom Kanzi, navodno ovladao s oko dvije stotine znakova30• Međutim, bitno je istaći da niti kod jedne životinjske vrste nije opaženo da ona tako složenim sustavima komunikacije ovladava u prirodnim uvjetima (bez ljudskoga posredovanja). Životinje u svojoj prirodnoj okolini ne komuniciraju simboličkim sustavima, jer za to nemaju potrebe; njihove se zajednice održavaju drukčijim mehanizmima. Švedski kognitivni psiholog Peter Gardenfors pripovijeda 31 kako je upitao Richarda Byrnea, primatologa koji je mnogo vremena proveo s planinskim gorilama je li ikada pokušao te životinje naučiti nekom sustavu znakovne komunikacije. Byrne mu je odgovorio: "Ne bih volio komunicirati s njima; njima je na pameti samo seks i nasilje". Neki su majmuni, doista, u stanju naučiti sustave znakova koji podsjećaju na jezik, no oni ih uče onako kao što djeca uče aritmetiku: mukotrpno, sporo, i unatoč naslijeđenom instinktu, a ne upravo zbog njega; ljudska pak djeca jezik uče bez vidljiva napora i formalnog podučavanja tijekom nekoliko ključnih prvih godina života. Za razvitak jezične sposobnosti u čovjeka morali su biti ispunjeni neki uvjeti, o kojima bi se vjerojatno složili gotovo svi istraživači evolucije jezika. Pri tome nije bitno jesu li neki predci homo sapiensa već bili ispunili neke od tih uvjeta, kao niti jesu li možda neki od njih već ispunjeni kod čimpanza, bono boa, ili čak nekih drugih primata; važno je samo to da moderni ljudski jezik nije mogao evoluirati prije no što su ispunjeni svi među sljedećim uvjetima: 30 31

Savage-Rumbaugh i drugi (1998), Ingold (ur.) 1994: 118 -1 9. Kanzijeve su jezične sposobnosti otprilike kao one dvogodišnjega djeteta. Gardenfors 2003: 156.


1. Vjerojatno nije sporno da je moralo doći do nekih neurofizioloških

promjena koje su omogućile precizno upravljanje govornim organi ma, svjesnu kontrolu disanja prilikom govora, proizvodnju zvuka podesnog za iskorištavanje u jeziku, te percepciju karakterističnih zvukova od kojih se sastoji ljudski govor. Prema suvremenim spoznajama, sposobnost vokalne artikulacije razvila se tek s pojavom anatomski modernog homo sapiensa, prije oko 150.000 godina; međutim, ostatci neandertalaca pokazuju da su oni poput modernih ljudi, ali za razliku od svih drugih hominida i primata, imali dovoljno širok tzv. "hipoglosalni kanal", prostor u kojemu je smješten živac koji upravlja govornim organima (artikulatorima)32 . To bi upućivalo na mogućnost da su neandertalci ipak imali neki oblik vokalnoga jezika, premda se on (zbog već spomenutoga ra zličitog položaja larinksa) morao znatno razlikovati od jezika naše vrste. Također, ne može se isključiti mogućnost da su neandertalci imali neki oblik gestovnoga jezika, odnosno sustava komunikacije rukama i izrazima lica. Bilo bi teško objasniti kako su bez nekoga oblika sporazumijevanja uspijevali održati društvene zajednice u kojima je postojala briga za starije i nemoćne, lov na vrlo velike i opasne životinje, te čak neki oblici posmrtnih obreda. Međutim, u svakom je slučaju postojanje takvoga jezika od malenog značaja za problem razvitka jezične raznolikosti među anatomski modernim ljudima, budući da nekoga kontinuiteta između ta dva sustava komunikacije nije moglo biti.

PRIKAZ 6

Položaj larinksa u suvremenog čovjeka (lijevo) i neandertalca (desno)

.------!,--

ždrijelo ----I�----,

jezik

larinks

32

Corballis 2002: 143-144" Lock & Peters 1999: 116 i dalje.


2 . Važna je razlika između ljudskoga jezika i komunikacijskih

sustava koje uče, ili su u stanju naučiti, naši životinjski srodnici,

gramatika: iako je ovladao mnogim znakovima, Kanzi nikada nije izrekao iskaz veći od dvije-tri riječi, npr. sakriti kikiriki, topla voda tamo, goniti ti, i sl. Složene rečenice s višestruko ugloblje nim strukturama, poput rečenice Marko zna [da Ivan vjeruje [da Marija voli Petra]]] posve su izvan dosega i bonoboa i svih

drugih životinja koje se služe znakovima. Također, u jeziku koji je Kanzi naučio nije bilo gramatičkih kategorija, poput vremena, aspekta, padeža, ili bilo kojega drugog tipičnog obilježja svih ljudskih jezika. Ako je Kanzi i uspio naučiti razmjerno apstraktno značenje prijedložnih izraza kao na, u, iz33, nema svjedočanstva da je ikada ijedna životinja naučila kombinirati jezične znakove nekonkretnoga značenja onako kako se u ljudskim jezicima to događa s izrazima gramatičkih kategorija, primjerice kada za izraz pripovijedali smo tumačimo kao [1. lice množine [prezen ta [indikativa [aktivnoga]]]]. U oba slučaja, pri tvorbi složenih sintaktičkih struktura, i pri kombinaciji gramatičkih kategorija, zajednička je kognitivna sposobnost rekurzije, potencijalno be skonačnog ponavljanja istorodnih elemenata. U ljudskoj je vrsti ta sposobnost mogla evoluirati i zbog nekog drugog razloga; naša intuicija pojma prirodnih brojeva također u bitnom ovisi o sposobnosti rekurzije; međutim, povezanost rekurzivne spo sobnosti sa semiotičkim (značenjskim) sustavima nije se razvila niti u jednoj drugoj životinjskoj vrsti34•

3. Valja, međutim, istaknuti da

semioza, sposobnost upotrebe

znakova, nije isključivo ljudska sposobnost; i životinje mogu ovladati jednostavnim kodom u kojemu postoji odnos između

33

Kanzi razumije engleske prijedloge on, in, from, itd. (Jolly 1999: 317); ako mu istraživač kaže: Kanzi, put the pine needles in the refrigerator, Kanzi će između više različitih predmeta izabrati

borove iglice i odnijeti ih u hladnjak. Postoji oskudno svjedočanstvo i da Kanzi razumije odnosne rečenice, ukoliko je zavisna rečenica iza glavne: ako istraživač kaže, Kanzi, can you get the pine needles that are in the refrigerator, Kanzi će donijeti borove iglice iz hladnjaka. Međutim, zanimljivo je da Kanzi ne može razumjeti istoznačne jezične poruke izražene u slijedu neovisnih rečenica (ne razumije rečenicu Kanzi, can you go to the refrigeratar and get the pine needles).

34

Postoje naznake da vokalizacije nekih ptica i kitova imaju rekurzivnu strukturu; međutim, ptičji pijev i glasanje kitova nisu semiotički (značenjski) sustavi; "značenje" svih ptičjih vokalizacija u osnovi se svodi na "Bok, evo me ovdje!"


41 I

označitelja i označenoga, odnosno između dvije pojave u svijetu pri čemu jedna upućuje na drugu, a da među njima ne postoji nikakva fizička ni kauzalna veza. Vervetski majmuni u prirodi raspolažu s nekoliko desetaka različitih "zovova", glasnih signala koji označuju različite stvari (primjerice, nekoliko različitih vrsta grabežljivaca)35, a simboli koje je naučio upotrebljavati Kanzi bili su podjednako arbitrarni, nevezani uz označene predmete kao i ljudske riječi za "konja" u različitim jezicima. Želimo li se ozbiljno baviti raznolikošću među ljudskim jezicima, moramo biti posve sigurni u čemu se oni razlikuju od životinjskih sustava komunikacije: prema dosadašnjim znanstvenim spoznajama, životinjama se može pripisati semioza (sposobnost vladanja znakovima). Međutim, niti u jednom do sada proučenom sustavu životinjske komunikacije nije uočeno postojanje semantičkih odnosa i struktura; primjerice, samo je u ljudskom jeziku mo guće na istu individuu ukazati različitim izrazima, zavisno od konteksta i perspektive iz koje se ona promatra; istoga čovjeka možemo označiti riječima on, onaj bradonja, Stipe i predsjednik Mesić, zavisno od toga što o njemu želimo izreći. Također, samo u ljudskom jeziku postoje složeni logičko-semantički odnosi ugrađeni u značenje riječi: svaki je predsjednik čovjek, ali nije svaki čovjek predsjednik, svako je trčanje vrsta kretanja, ali obrat ne vrijedi. Konačno, uspostavljanje značenjskih odnosa putem metafore prožima svaki ljudski jezik, no nije zabilježeno u su stavima životinjske komunikacije; samo je u ljudskom jeziku - u svim ljudskim jezicima - moguće govoriti o "vrućoj" ljubavi ili "dubokim" osjećajima; teško je uopće zamisliti ljudski jezik u kojem nikakav stupanj metaforizacije ne bi bio moguć, a upravo metaforički način izražavanja nije prisutan niti u jednom sustavu komunikacije primata ili drugih životinja.

4. Jezik pripadnici ljudske vrste uče unutar društvene zajednice od

drugih, starijih pripadnika ljudske vrste. Sposobnost socijalnog učenja morala je dakle prethoditi razvitku jezične sposobnosti. Socijalno učenj e nije puka imitacija, kao u slučaju papagajskoga

35

o jeziku verveta v. npr. Bickerton 1990: 12-15. Neki autori, npr. Deacon (1997) osporavaju vervetima, kao i drugim životinjama, stvarnu sposobnost semioze (označavanja entiteta simbolima), no prema dostupnom svjedočanstvu čini se da nemaju pravo.


oponašanja različitih zvukova iz okoline. Socijalno učenje sastoji se u "stavljanju u perspektivu" pojedinca od kojega se uči, te u tretiranju toga pojedinca kao osobe s ciljevima, mentalnim stanjima i namjerama. Želim li naučiti od oca napraviti kamenu sjekiru, nije dovoljno ako sam programiran mehanički oponašati pojedine događaje koji se zbivaju oko mene: moram, promatrajući oca, razumjeti da je on biće koje ima namjeru napraviti kamenu sjekiru, tj. moram se moći postaviti u njegovu perspektivu. Psiho lozi tu sposobnost promatranja drugih pojedinaca iste vrste kao osoba s vlastitim mentalnim sadržajima (uključujući vjerovanja, namjere i ciljeve) nazivaju "teorijom uma" (engleski theory of mind). Pripadnici ljudske vrste izdvajaju se od životinja po tome što imaju "teoriju uma"; nedostatak te sposobnosti vodi mentalnoj retardaciji, odnosno poremećaju koji se naziva autizmom36 • U literaturi postoje dva posve oprečna mišljenja mogu li neki viši primati (osobito bonoboi i čimpanze) imati teoriju uma ili ne. Neki autori, primjerice Michael Tomasello37 odgovaraju jedno značno ne: sve su životinje, uključujući naše najbliže srodnike, a vjerojatno i evolucijske prethodnike, "autistične". Drugi pak38 ukazuju na eksperimente koji upućuju na zaključak da barem čimpanze i bonoboi imaju ograničenu teoriju uma, odnosno da drugim pojedincima mogu pripisivati mentalne sadržaje. Po mojem je mišljenju ova potonja teza vjerojatnija, barem na temelju trenutno dostupnih rezultata primatoloških istraživanja. Daniel Povinelli39 osmislio je eksperiment kojim je htio pokazati da čimpanze (za razliku od "nižih" majmuna) mogu razumjeti uloge koje u nekoj igri ili djelatnosti igraju drugi sudionici, odnosno da se mogu "staviti u njihov položaj". Postavljeni s dvije strane istoga stola, istraživač i životinjski ispitanik morali su surađivati da bi došli 36

37 38

39

V. npr. Pinker 1999: 331 i dalje, de Villiers 2007. Većina autistične djece nikada ne uspije ovladati jezikom (Tomasello 1999: 133, 2001), no neka ipak nauče govoriti; njihove su jezične sposobnosti i način kojim njima ovladavaju za sada još nedovoljno istražene. Tomasello 1999. O povezanosti jezika i razvitka teorije uma u evoluciji v. Malle 2002. Usp. Byrne 2000, Lock & Peters (ur.) 1999: 632 i dalje za vrlo uvjerljive eksperimente ko jima se dokazuje da barem čimpanze i bonoboi imaju ograničenu "teoriju uma", sposobnost pripisivanja mentalnih sadržaja drugima. V. i Heyes 1998, Jolly 1999: 298 i dalje. V. Povinelli 1992; za prosudbu toga eksperimenta v. i Jolly 1999: 298-299.


do hrane: istraživač je morao pokazati na lijevu ili desnu ručku, koju je majmun trebao povući ne bi li dohvatio bananu; majmun sam nije vidio bananu, morao se dakle navići da povlači onu ručku na koju pokazuje istraživač. I čimpanze i makaki majmuni lako su naučili taj zadatak, no to još nije dokaz da su "razumjeli" namjere ili vjerovanja istraživača. Ista se igra mogla naučiti i nekom vrstom klasičnoga uvje tovanja, a ponašanje majmuna moglo se objasniti i bez pozivanja na njihova vjerovanja o namjerama i stanjima svijesti suigrača: majmuni su mogli jednostavno poopćiti pravilo - "ako povučem onu ručku na koju pokazuje onaj-tamo-čovjekoliki-automat, dobijem bananu". Međutim, kada su istraživač i ispitanici zamijenili mjesta za stolom, dva su se ispitanika ponašala posve različito: čimpanza se odmah "uživio" u ulogu istraživača, i pokazivao na ručku kojom se mogla dohvatiti dohvatiti banana, dok je makaki morao sve učiti potpuno ispočetka. Č impanza je, pak, morao "razumjeti" da je sada on stavljen u ulogu koju je istraživač igrao prije, te da će i njegovo pokazivanje na pravu ručku dovesti do istog cilja kao i kada su uloge bile obrnute. Čimpanza je dakle morao shvatiti da istraživač ne vidi i ne zna koja će ručka dohvatiti bananu sve dok mu on to ne pokaže. To pak znači da je čimpanza mogao pripisati mentalna stanja drugomu sudioniku u eksperimentu, odnosno istraživaču. Međutim, sposobnost pripisivanja mentalnih stanja, odnosno "teorija uma", nije ista stvar kao i pripisivanje komunikacijske namjere, koje smatramo neophodnom pretpostavkom razvitku jezične sposobnosti. Ako Povinellijevi čimpanze znaju da eksperimentator namjerava ručkom dohvatiti bananu,to još uvijek nije isto što i pripisivanje komunikacijske namjere koje se odvija u svakodnevnoj ljudskoj komunikaciji. Da bi u njoj sudjelovao, čimpanza bi morao znati ne samo da eksperimentator ima mentalna stanja (nešto zna, vjeruje, namjerava . . ), nego i to da eksperimentator pokušava u njemu, čimpanzi, proizvesti mentalna stanja (pobuditi u njemu znanje, vjerovanje, namjere . ). Radi se o razlici između složenosti iskaza "ja vjerujem [da on vjeruje]" i "ja vjerujem [da on vjeruje [da ja vjerujem]]". Ljudski um bez teškoća analizira i implicitno razumije takve višestruko uglobijene iskaze o mentalnim stanjima, no možda je upravo taj viši stupanj rekurzije u pripisivanju mentalnih sadržaja ona granica koju umske sposobnosti naših primatskih srodnika ne mogu prijeći. A ta je sposobnost rekurzivnog uzajamnog .

. .


pripisivanja mentalnih stanja sveprisutna u procesu "socijalnog učenja". Organizam sposoban za učenje jezika i drugih društvenih konvencija mora biti sposoban rekurzivno zaključivati na sljedeći način: "moj me sugovornik namjerava naučiti sadržaj X, jer vjeruje da ja razumijem ne samo taj sadržaj, već i to, da je on sam misaono biće s namjerama i vjerovanjima . . . " Č ini se da su jedino ljudi sposobni (implicitno) zaključivati na taj način. U svakom slučaju, izgleda da pripisivanje komunikacijskih namjera i s time povezan proces "socijalnog učenja" nisu svojstveni niti jednoj vrsti osim homo sapiensa. Pripisivanje komunikacijskih namjera nije bitno samo za usvajanje jezika, već je neophodan preduvjet i za njegovu funkcionalnu upotrebu. Pišući svaku sljedeću rečenicu ove knjige ja moram voditi računa o tome što sam već rekao i što Vi, čitatelju, već znate o predmetu o kojem pišem. Ne mogu iduću rečenicu započeti riječima On je to dobro shvatio ako iz prethodnoga odlomka nije posve jasno na koga se odnose zamjenice on i to. Prolazim li pored bara u kojem svi prisutni gledaju televizijski prijenos nogometne utakmice na svjetskom prvenstvu, znam da mogu upitati Koliko je? jer će svatko komu je postavljeno to pitanje shvatiti da pitam za rezultat utakmice, a ne, primjerice, za broj planeta u Sunčevu sustavu. Važno je shvatiti da pri proizvodnji i tumačenju svake jezične poruke govornik i slušatelj dijele određen skup pretpostavki o znanju, namjerama i očekivanjima koje sudionici govornoga čina pripisuju jedni drugima. Nije dovoljno da jezični iskazi nešto znače, iskazuju se glasovima i imaju određenu strukturu: važno je da ljudi koji ih proizvode namjeravaju njima nešto učiniti u svijesti drugih ljudi. Možda više od svih drugih upravo ovo obilježje ističe jezik kao isključivo ljudsku pojavu. Kada bismo se susreli s nepoznatim bićem, za našu bi prosudbu o tome ima li ono sustav komunikacije usporediv s ljudskim jezikom presudno bilo utvrditi ima li to biće namjeru nama, ili pripadnicima svoje vrste s kojima komunicira, nešto priopćiti, odnosno izazvati u primatelju poruke neko stanje svijesti. U doba prvih kontakata između Europljana i urođenika u raznim dijelovima svijeta do takvih je situacija doista i dolazilo. U šesnaestom je stoljeću jedan francuski moreplovac, Jacques Cartier, uplovio u zaljev Sv. Lovre u današnjoj Kanadi, te ondje susreo Indijance koji su

-


govorili jednim (danas izumrli m) irokijskim jezikom40• Dvojezičnih govornika francuskog i irokijskoga tada, naravno, nije moglo biti, a možemo zamisliti i da su neki Europljani mogli posumnjati imaju li Indijanci, koji su im se činili vrlo primitivnima, uopće ljudski jezik. Nakon početnoga oklijevanja, na Cartierov brod popelo se nekoliko urođenika, noseći životinjske kože. Možemo zamisliti susret Cartiera i jednoga od njih, koji pred francuskim moreplovcem izgovara nešto kao gavagai tapukku tanakkattu ati41. Postavite se u Cartierov položaj u tom trenutku: pažljivo slušajući, on je mogao zaključiti da se In dijančev iskaz sastoji od glasova koji se ponavljaju i sačinjavaju veće jedinice koje odgovaraju riječima. Niz sličnih rečenica mogle bi ga uvjeriti i da Indijančevi iskazi imaju određenu sintaktičku strukturu, a Indijančeva gestikulacija mogla bi upućivati na zaključak da dijelovi njegova iskaza nešto označuju; primjerice, ako bi Indijanac uz "riječ" gavagai pokazivao na zečje kože, bilo bi razumno pretpostaviti da taj dio iskaza ima neke veze sa zečevima, ili zečjom kožom. Međutim, sve to još nije moglo biti dovoljno da Cartiera uvjeri kako irokijski Indijanci uistinu imaju ljudski jezik. Do sada izneseno svjedočanstvo logički je uskladivo s mnogim drugim hipotezama: da Indijanci izvode simbolički obred zazivanja mitološko g zecolikog bića gavagai, da poput nekih vrsta ptica ponavljaju niz ritualiziranih govornih obrazaca koji imaju ulogu pri obredu parenja, da njihovo verbalno ponašanje, poput vervetskog zova, ima ulogu izražavanja straha od prisutnosti nepoznatog zecolikog grabežljivca koji se naziva gavagai, i slično. Jedino ako se Indijancima pripiše komunikacijska namjera, što je Cartier bez sumnje učinio, dolazimo do zdravotazumskog zaključka da je jedan od njih (govornik) pokušavao sugovorniku (Cartieru) svojim jezičnim iskazom svrnuti pozornost na predmet u njihovoj neposrednoj okolini (zečju kožu, na što se odnosi riječ gavagai). U skladu je s time i činjenica da je broj mogućih značenja navedenog iskaza, premda golem s logičke točke gledišta, u konkretnoj komunikacijskoj situaciji zapravo jako ograničen. Svatko bi pretpostavio da gavagai tapukku tanakkattu ati u datoj komunikacijskoj situaciji mora značiti nešto kao "izvolite zečje 40 41

Taj susret je, na temelju dostupnih povijesnih izvora, opisan u knjizi D. K. Richtera (2001: 26 i dalje). O konkretnom irokijskom jeziku, kojim su govorili Indijanci koje je susreo Cartier, ionako se premalo zna, stoga je primjer izmišljen.


kože koje smo vam donijeli", a ne nešto kao "zečevi za razliku od zmija ne mijenjaju kožu". Samo takvim promatranjem jezične djelatnosti, kao neprekidne interakcije između komunikacijskih namjera među sudionicima govornih činova, možemo objasniti kako ljudi uspijevaju naučiti strane jezike bez posredovanja dvojezičnih govornika, te kako dijete, koje još ne govori niti jedan jezik, uspijeva naučiti svoj prvi, materinski jezik, u vrlo kratkom vremenu. Dijete, kao i Cartierovi mornari, razumije društvenu situaciju u kojoj se nalazi i prije nego što nauči misli izraziti riječima jezika koji susreće u svojoj okolini. Č etiri preduvjeta razvitku jezične sposobnosti, koja smo upravo na veli, u potpunosti odgovaraju četirima bitnim komponentama ljudskoga jezika: redom od 1 do 4 to su fonologija, sintaksa (s morfologijom) 42 , semantika i pragmatika. Fonološka struktura jezika sastoji se u pravilima, poznatima govorniku i slušaocu, koja opisuju kako se jezične jedinice koje imaju značenje (riječi, morfemi, itd.) rastavljaju na jedinice bez značenja od kojih su sastavljene, te kako se kombinacijama pokreta artikulatora tvore te minimalne jedinice (segmenti). Sintaktička pravila (s morfološkima) opisuju kako se od minimalnih jedinica koje imaju značenje (morfemi) može sastaviti potencijalno neograničen broj pravilno sastavljenih iskaza (npr. rečenica). Semantička struktura određuje kako se značenja o kojima se komunicira iskazuju riječima (leksikaliziraju), te kako se značenje složenih iskaza konstruira iz značenja njihovih elemenata (riječi). Pragmatika se nekog jezika pak sastoji od skupa pravila o tome kako se u iskazu strukturira odnos između nove i poznate informacije, te kako se u razgovoru odvija interakcija između komunikacijskih namjera i očekivanja govornika i slušaoca. Samo su u ljudskom jeziku te četiri komponente funkcionalno integrirane; čak ako poneka među njima i nije evoluirala samo u ljudskome rodu, integrirana cjelina sve četiri te komponente nesumnjivo je isključivo ljudska. Zamislite jezik koji ne bi imao jednu od četiri navedene komponente. Jezik bez fonološke komponente ne bi bio glasovno izraziv; u slučaju znakovnoga jezika gluhonijemih uistinu se radi o neglasovnom jeziku, 42

Na ovome mjestu nije potrebno razlikovati sintaktička pravila od morfoloških (odnosno pravila o tome kako se od morfema tvore riječi); dovoljno je istaći da svi ljudski jezici imaju sintaksu, shvaćenu na ovako širok način, ali nemaju svi jezici morfologiju.


no i on ima fonološku strukturu. Gluhonijemi korisnici znakovnog jezika kombiniraju pokrete organa kojima se izražavaju "riječi" toga jezika na isti način kao što govornici glasovnoga jezika kombiniraju pokrete artikulatora da bi oblikovali segmente koji sačinjavaju riječi. U jeziku bez fonologije moralo bi biti onoliko riječi koliko je primarnih znakova, artikulacijskih ili gestovnih pokreta, bez mogućnosti da se različiti primarni znakovi kombiniraju u složenije. Kada se vervet oglasi da svoje srodnike upozori na dolazeće g tigra, njegov se zov ne može rastaviti na manje jedinice (koje bi odgovarale fonemima), baš kao što ni različita kombinacija elemenata toga zova neće dati neko drugo značenje (recimo, upozorenje da se približava bijeli orao). Jezik bez sintakse ne bi mogao tvoriti složenije izreke od jedne ili dvije riječi, baš kao što Kanzi ne može kombinirati simbole koje je uspio naučiti u sintaktički složene strukture. Na takvom jeziku ne bi se moglo sustavno razlikovati što tko komu radi (npr. ne bi bila iskaziva razlika između Kanzi udara Jane i Jane udara Kanzi), a ne bi bilo moguće niti uklapati jednostavnije strukture izreke u složenije (npr. Kanzi udara Jane koja jede bananu). Sva ta ograničenja uistinu vrijede za životinjske sustave komunikacije, kao i za jezik koji su uspjela naučiti tzv. "divlja djeca", djeca koja u najranijoj mladosti nisu bila u dodiru s ljudskim jezikom te ga nisu naučila43 • Jezik bez semantičke strukture ne bi imao mogućnost izražavanja značenja (pitanje je bi li ga imalo smisla uopće nazivati jezikom). Najbliži bi ekvivalent takvomu jeziku bio jezik glazbe, kao apstraktni skup pravila za izražavanje sintaktički i zvukovno složenih struktura, ali bez značenja. Dopustimo li da neki primati uspijevaju ovladati simbolima koji imaju značenje, ipak valja priznati da njihov jezik nema semantičku strukturu, odnosno nema mogućnosti izražavanja semantičkih odnosa među pojedinim jedinicama: hiponimije, hiperonimije, metafore, metonimije i slično. Zamislimo li stoga jezik u kojemu elementi imaju značenja, ali nema semantičke strukture, dobit ćemo sustav u kojem se svaka značenjska jedinica u svakom kontekstu odnosi uvijek na jedan jedini referent (konkretan ili apstraktan). Najbliži bi ekvivalent takvomu jeziku bio notacijski sustav elementarne aritmetike (premda analogija nije baš potpuna). Možemo zamisliti da njime ovladavaju računala, no on se još jako razlikuje od ljudskoga jezika. Najteže je vjerojatno zamisliti kako bi 43

Usp. Bickerton 1990.


izgledao jezik bez pragmatičke komponente; na njemu ne bi mogla postojati razlika između tvrdnje, pitanja i zapovijedi, baš kao što na jeziku verveta nema razlike među tim tipovima izreka. Vervetski "zov tigra" može podjednako biti tvrdnja ("vidim tigra koji se približava") i upozorenje ("tigar se približava! "), a izbor je između te dvije moguć nosti proizvoljan44• Također, jezik bez pragmatičke komponente ne bi pri izgradnji ptavilno sastavljenih izreka uzimao u obzir očekivanja govornika o predznanju, očekivanjima i namjerama slušaoca; stoga, primjerice, nova obavijest u izreci nikako ne bi bila istaknuta u odnosu na poznatu (intonacijom, redom riječi, i sl.). Kada zamislite jezik bez sve četiri spomenute komponente, ono što dobivate u najvećoj mjeri podsjeća na Kanzijev naučeni jezik simbola. Ljudski se j ezici mogu razlikovati s obzirom na obilježj a koja pripadaju svima četirima komponentama jezične strukture. Kao što ćemo vidjeti poslije, jezici se doista i razlikuju po svojim fonološkim, sintaktičkim, semantičkim i pragmatičkim obilježjima, no u ovom po glavlju moramo odgovoriti na pitanje - proizlazi li jezična raznolikost iz same naravi jezika kao evolucijske adaptacije, odnosno, je li uz samu jezičnu sposobnost nužno evoluirala i jezična raznolikost?

Zašto je jezik dobar za nas? Zamislite populaciju primata u njihovu prirodnom savanskom okolišu u istočnoj Africi prije oko dvjesta tisuća godina; žive u skupinama od nekoliko desetaka pripadnika (poput "primitivnih" plemena lovaca i sakupljača), sklapaju umjereno poligamne spolne zajednice (to znamo jer su mužjaci u pravilu desetak posto veći od ženki, što se redovito događa u umjereno poligamnim zajednicama), prehranjuju se pri kupljanjem biljaka i lovom na životinje (to znamo na osnovi duljine njihovog probavnog trakta). Među raznim podskupinama unutar promatrane populacije postoje male kulturne razlike u izradi oruđa, gradnji nastambi, ukrašavanju tijela, i sl. Zamislite sada da se ukupna populacija naših primata podijeli na dvije velike skupine: A, u kojoj je evoluirala jezična sposobnost, i B, skupinu koja je genetski istovjetna skupini A, samo što nema jezične sposobnosti. 44

S druge strane, "zov tigra" zacijelo nikada ne predstavlja pitanje ("može li mi netko reći ima li tigrova u blizini?").


1. Skupina u kojoj postoji jezik imat će očigledne adaptivne pred

nosti u odnosu spram druge, jer će pojedinci u skupini A lakše razmj enjivati informacije o izvorima hrane, grabežlj ivcima, i drugim stvarima relevantnima za opstanak i reprodukciju. Međutim, s evolucijske (genetske) točke gledišta, postojanje j ezične komunikacije adaptivna je prednost samo ukoliko j e kooperativna komunikacija ograničena n a one pripadnike vrste među kojima postoji osobita genetska bliskost. Pretpostavka dakle mora biti da pripadnici skupine B genetski ne mogu razviti jezičnu sposobnost, odnosno da ne mogu naučiti j ezik skupine A i (u genetskom smislu) zloupotrijebiti njihovu spremnost na komunikacijsku suradnju.

2. Budući da je j ezična sposobnost pokazatelj selektivne prednosti

("fitnessa"), možemo pretpostaviti da će u širenju genetske predispozicije za jezičnu sposobnost ulogu odigrati i seksualna selekcija45: pripadnici populacije A birat će za seksualne par tnere one pojedince kod kojih je jezična sposobnost bolje, jače, ili vidljivije razvijena nego kod drugih, što će samo povećati vjerojatnost da se geni za razvitak te sposobnosti brže prošire.

3. Naposljetku, skupina u kojoj postoji jezik lako se razlikuje od

bilo koje druge skupine u kojoj jezika nema; budući da je skupina s jezikom sastavljena od pojedinaca među kojima postoji velika vjerojatnost razmjerno bliske genetske srodnosti, svi pojedinci unu tar te skupine s evolucijske točke gledišta povećavaju vjerojatnost preživljavanja i reprodukcije svojih gena ako međusobno surađuju, a znaju da trebaju surađivati samo s onim pripadnicima svoje vrste koji, poput njih, imaju jezik. Pripadnici iste populacije primata koji nisu razvili jezik nemaju tako dobar kriterij pomoću kojeg bi razlučili s kim se, s genetske točke gledišta, isplati surađivati, a s kime ne. Čak ako pretpostavimo da unutar iste populacije postoji nekoliko različitih "kultura", obrazaca simboličkog djelovanja, pripadnici različitih skupina mogu oponašati jedni druge, stavljati na sebe odjeću sličnu kao ona koju nose pripadnici susjednog plemena, tetovirati se poput susjeda ili čak obrezivati na isti način kako to radi susjedna skupina primata: ta sposobnost, međutim,

45

V. Miller 2000.

1 50


dovodi do toga da pojedinci, genetski ne osobito srodni nekoj skupini primata, mogu oponašanjem njihove kulture potaknuti međusobnu suradnju, "prokrijumčariti se" u skupinu čiju kulturu oponašaju. Međutim, pripadnici skupine B ne mogu oponašati jezik pripadnika skupine A ako ga i sami nemaju (zbog odsutnosti genetske predispozicije za razvitak jezične sposobnosti). Jezik, i to svaki pojedini jezik, jedino je obilježje kulture koje se ne može oponašati, ako nedostaje genetska predispozicija za razvitak jezične sposobnosti. Za razliku od svih drugih kulturnih pojava, jezik je j edina za koju imamo razloga vjerovati da je utemeljena na specifičnoj skupini gena: ne postoje geni za obrasce tetoviranja, oblačenja, plesa ili glazbeni ukus. Svi se ti drugi elementi kulture, mogu oponašati, na čemu je zasnovana zadivljujuća sposobnost akulturacije pripadnika ljudske vrste. Ima svjedočanstva da su čak i neandertalci mogli oponašati neke od obrazaca ponašanja homo sapiensa (sapiensa), no oni, po svemu sudeći, nisu imali ljudski jezik. Time je njihova evolutivna sudbina bila zapečaćena, kao što su u evolutivnoj utrci s pripadnicima skupine A morali nestati i svi pripadnici skupine B i njihovi bezjezični potomci. U zamišljenom scenariju koji smo izložili, unutar nekoliko generacija skupina A (s jezikom) steći će nadrnoćnu adaptivnu prednost nad skupinama koje jezika nemaju, ne samo zato što im je lakše loviti pećinske medvjede, dijeliti upute o izradi koplja, ili razmjenjivati informacije o izvorima hrane, već i zato što su oni (odnosno njihovi geni) za razliku od svojih evolucijskih suparnika razvili kulturni pokazatelj za koji postoji genetska predispozicija, pa se ne može krivotvoriti. Pojava takvoga pokazatelja donijet će brzu evolucijsku prednost skupinama koje je posjeduju, te će njihovi geni u evolucijski kratkom vremenu zamijeniti sve ostale. Pretpostavimo sada da se početna skupina (A) raspadne na tri skupine primata (zovimo ih skupinama X, Y i Z), i to tako da vjerojatnost bliske genetičke srodnosti među pripadnicima različitih skupina bude osjetno manja negoli unutar svake pojedine skupine. S evolucijske točke gledišta, pripadnicima svake od skupina u interesu je (čitaj: u interesu je njihovih gena) da se njihov jezik razlikuje od jezika pripadnika dviju preostalih skupina. U mehanizam ontogenetskog razvitka jezične sposobnosti bit će


dakle ugrađena tendencija k razvitku komunikacijskoga sustava pomoću kojega je moguće komunicirati samo s pripadnicima one zajednice u kojoj je maksimiziran udio zajedničkih gena. Isti proces koji dovodi do adaptacijske superiornosti gena za jezičnu sposobnost dovodi i do adaptacijske prednosti jezične raznolikosti, odnosno jezične posebnosti skupina koje dijele velik dio genetskoga materijala. Kada se stvari tako postave, dolazimo do mogućega objašnjenja zašto se "populacijska eksplozija" homo sapiensa sapiensa dogodila 150.000 godina nakon pojavljivanja anatomski modernih ljudi: raniji pripadnici vrste nisu imali jezičnu sposobnost - premda su poput svih suvremenih ljudi možda posjedovali sposobnost socijalnog učenja i mnoge druge kognitivne sposobnosti. Međutim, razvijanje j ezika prije oko 50-60.000 godina nije samo omogućilo našim predci ma bolji lov i izradu oružja (ljudi su mogli učiti kako izraditi primitivno oružje kakvo je postojalo prije oko 100.000 godina i bez j ezičnih uputa), već je dovelo i do jedinoga genetički utemeljenoga kulturnog pokazatelja koji se nije mogao krivotvoriti oponašanjem. Skupine koje su razvile takav pokazatelj eksplozivno su se raširile i zamijenile sve druge anatomski moderne ljude koji nisu razvili jezičnu sposobnost (u smislu suvremenih jezika). Taj se proces bez sumnje odvijao i zbog seksualne selekcije (biranjem spolnih partnera koji znaju govoriti), zbog odbijanja društvene kooperacije s pripadnicima skupina koje nisu ovladale j ezikom, a možda i zbog otvorenog progona takvih skupina. Mehanizam razvijanja posebnih dijalekata i jezika ugrađen je u sam evolucijski proces koji je i doveo do nastanka jezične sposobnosti. Herder je imao pravo u oba svoja zakona! Važno je na ovom mjestu otkloniti nesporazume oko "urođenosti" jezika. Sve što smo do sada rekli ne znači da na ljudskim kromosomima postoji gen za jezik (usprkos nekim znanstveno-popularnim teorijama). Naprotiv, urođena dispozicija za razvitak j ezične sposobnosti vjero jatno je rezultat interakcije različitih odsječaka DNK, ili gena, koji se aktiviraju na složene načine tijekom ontogenetskog razvitka svakog pojedinog čovjeka. Također, mi ne tvrdimo da postoji gen, ili niz gena, za jezičnu raznolikost (teško je vidjeti i što bi to imalo značiti). Tvrdimo samo da je svaka ljudska jedinka genetički .predisponirana za usvajanje jezika kojemu je izložena tijekom primarne socijalizacije (a ne bilo kojeg jezika, ili jezika), te da su genetički uvjetovani obrasci


ponašanja koji, na društvenom planu, dovode do razlikovanja među j ezicima pojedinih ljudskih zajednica i društvenih skupina. Kako se kroz interakciju različitih gena konkretno ostvaruju mehanizmi koji dovode do takvih obrazaca ponašanja, to ne znamo, kao što još ne znamo toliko toga o mehanizmima genetičke uvjetovanosti ljudskog ponašanja. Važne dokaze da postoji urođena dispozicija djeteta za učenje j ezika zajednice u kojoj će odrastati pruža nam razvojna kognitivna neuroznanost. Uočeno je da dojenčad već sa šest mjeseci života per cipira fonemske razlike u različitim jezicima kojima je izložena, tj. da razlikuje različite foneme, glasove kojima se u jezicima mogu razlikovati značenja riječi; primjerice, dijete sa šest mjeseci već razlikuje foneme t i d u hrvatskome, te nizove fonema tata i tada već percipira kao različite riječi, premda su perceptivno slični. Na isti način, dijete u to doba može uočavati razliku između engleskih riječi then i den, iako fonema th nema u hrvatskome. S oko dvanaest mjeseci, međutim, dijete gubi sposobnost razlikovanja fonemskih opreka u jezicima kojima nije neprekidno izloženo, a zadržava samo sposobnost razlikovanja fonema u jeziku neposredne okoline46• Pogrešno bi bilo misliti da do fiksacije djetetova kognitivnog aparata na jezik okoline dolazi zbog ekonomije učenja; nema nikakvog svjedočanstva da bi djetetove kognitivne spo sobnosti bile nedovoljne da nastave uočavati fonološke razlike i među fonemima tuđih jezika nakon navršene godine dana života; prirodno je tumačenje da dijete "zaboravlja" percipirati fonološke razlike u drugim jezicima zato jer je "programirano" prihvaćati kao svoj jezik zajednice u kojem odrasta. Dijete još u majčinoj utrobi nauči razlikovati glasove i intonacijske obrasce materinskoga jezika od svih drugih jezičnih i nejezičnih zvukova; istraživači su dokazali da francusko dojenče staro samo mjesec dana pokazuje veći interes kada mu se puštaju snimke francuskoga govora, nego kada je suočeno sa snimkama ruskog, ili nekog drugog jezika47• Ako se istom dojenčetu pusti snimka francusko ga govora unatraške, tako da bude izloženo fizički istim zvukovima, ali uz gubitak ritma i intonacije na koje je naviklo, rezultati se ne razlikuju od onih koji se dobiju puštanjem snimke "stranoga" jezika. 46 47

V. Eliot 1999: 350 i dalje, Pinker 1994: 268 i dalje. Pinker 1994: 268 i dalje.


53 \

To pokazuje da postoji neka vrst urođene sklonosti prema usvajanju jednoga jezičnog sustava, te prema razlikovanju toga sustava od svih ostalih. Na sličan zaključak upućuje i odavno uočena činjenica da nakon kritičnog razdoblja u ranom djetinjstvu ljudi vrlo rijetko uspi jevaju naučiti strani jezik "bez akcenta", odnosno jednako dobro kao i materinski. Sposobnost takvoga ovladavanja stranoga jezika obično nestaje u adolescenciji, a ipak se zna da se ostale kognitivne sposob nosti čovjeka ne prestaju razvijati i dalje; ostajemo jednako receptivni za matematiku, fiziku i umjetnost dugo vremena pošto smo prestali s lakoćom savladavati strane jezike. S točke gledišta teorije o genetskoj uvjetovanosti jezične raznolikosti, koju zastupam u ovoj knjizi, takva se razlika između učenja j ezika i učenja drugih oblika kulture može i očekivati: jezik je evoluirao da bude pouzdan pokazatelj društvenog identiteta, odnosno pripadnosti zajednici, a može to biti samo ako se (nakon usvajanja materinskoga jezika) ne može naučiti jednako dobro kao što ga nauče oni kojima je dotični j ezik materinski. Naša teorija ima još j ednu posljedicu koja se tiče učenja j ezika; ona predviđa da će do jezičnih promjena većinom dolaziti tijekom razdoblja socijalizacije i zrele dobi, a ne u najranijem djetinjstvu, kao što to predviđaju neke druge teorije. Radi se o tome da do jezičnih promjena većinom ne dolazi zato jer djeca ne uspijevaju "točno" naučiti materinski jezik, već zbog toga što se tijekom socijalizacije sa svojom društvenom skupinom (otprilike u ranoj školskoj dobi i za adolescencije) nastoje govorom diferencirati od drugih društvenih skupina. Greške (s gledišta "gramatike odraslih") koje dijete radi u najranijem djetinjstvu, većinom se uspješno ispravljaju do školske dobi. Primjerice, moji sinovi Lujo i Mavro, koji su s tri godine bili skloni pretjeranim generalizacijama u gramatičkim pravilima (govorili su, primjerice, pekam, pekaš, peka umjesto pečem, pečeš, peče, skakam, skakaš, skaka umjesto skačem, skačeš, skače, i sl.) takve su "pogreške" naučili ispravljati do pete godine, a sada, s osam godina, pokazuju sklonost jezičnim inovacijama koje nisu mogli čuti od roditelja. Prema mnogim istraživanjima na inovacije u govoru djece najveći utjecaj vrši jezik njihove sredine, odnosno vršnjaka, a osobito onih pripadnika dobne skupine koji u njoj imaju najviši status, koji se ističu snagom,


sposobnostima i utjecajem48• Jezik raznih društvenih i kulturnih "ido la" može znatno utjecati i na jezik odraslih, a jezične promjene koje se događaju u jeziku odraslih govornika sasvim su drugoga tipa od jezičnih pogrešaka koje se susreću u govoru male djece. Premda je vrlo teško istraživati u kojem su životnom razdoblju ljudi najviše skloni usvajati nove j ezične oblike, neka istraživanja pokazuju da to nije u najranijem djetinjstvu, tijekom početnog učenja materinskoga jezika. Istraživanja koja su stručnjaci iz "Instituta za njemački jezik" u Mannheimu49 proveli na skupini govornika istog niskonjemačkog dijalekta u razmaku od pedeset godina, pokazala su da u govoru istih osoba tijekom života dolazi do značajnih promjena, kako u izgovoru (fonetici i fonologiji), tako i u gramatici. Analizom snimaka učinjenih 2004. utvrđeno je da se u govoru govornika, čiji je izgovor sniman 1957., dogodilo tek neznatno manje glasovnih i drugih jezičnih promjena nego u govoru pripadnika generacije rođene šezdesetih godina, čiji je govor po prvi put sniman 2004. Ako takva istraživanja budu potvrđena na većem broju jezika, to će značiti da se jezične promjene ne događaju isključivo zbog nesavršenosti preno šenja jezika među generacijama, već da za njih treba tražiti u prvom redu društvene i psihološke uzroke. Među tim su uzrocima svakako i nastojanja društvenih skupina da razviju jezične varijetete kojim će se odvajati od drugih skupina u društvu, a koje te, potencijalno suparničke skupine neće moći oponašati. O tome kako nemogućnost oponašanja govora druge jezične zajednice može imati neugodne posljedice svjedoči i Biblija. U knjizi Sudaca (12, 6) čitamo kako su Gileađani prepoznavali svoje protivnike Efrajimovce na temelju jednostavna lingvističkog testa: "Zatim Gileađani presjekoše Efrajimu jordanske gazove, i kada bi koji bjegunac Efrajimov rekao: 'Pustite me da prijeđem', Gileađani bi ga pitali: 'Jesi li Efrajimovac? ' A kada bi on odgovorio: 'Nisam', oni bi mu kazali: 'Hajde reci: Šibolet! ' On bi rekao: 'Sibolet', jer nije mogao dobro izgovoriti. Oni bi ga tada uhvatili i pogubili na jordanskim plićacima. Tako je poginulo četrdeset i dvije tisuće ljudi iz Efrajimova plemena." S evolucijske točke gledišta 48 49

Taj zaključak neovisno potvrđuju mnogobrojna sociolingvistička istraživanja, v. Chambers 1995. Wagener 2004.


55 1

ova biblijska priča zapravo prikazuje kako se Gi1eađanima isplatilo posjedovati dijalekt kojim su se razlikovali od svojih susjeda, a koji oni nisu mogli vješto oponašati.

Evolucija i funkcija jezika u prethodnom smo odjeljku iznijeli pretpostavku da je isti evolucijski

mehanizam, koji je doveo do nastanka jezika, doveo i do nastanka različitih jezika, da su genetski činitelji koji su doveli do razvitka je zične sposobnosti još uvijek na djelu, te da neprekidno, tijekom čitave povijesti ljudskoga roda, dovode do diversifikacije jezika. Premda je ta pretpostavka za sada spekulativna, poput većine hipoteza izrečenih o evoluciji jezika, za nju ipak postoje neke empirijske potvrde. Najjači je argument za nju svakako to, što naša pretpostavka prevladava paradoks altruističke naravi jezičnog ponašanja: diversifikacija jezika potire genetski "neželjene" posljedice evolucije jezične sposobnosti. U ovom odjeljku moramo razmotriti u kojoj mjeri način na koji je jezik evoluirao utječe na moguć doseg jezične raznolikosti: zanimat će nas koliko su evolucijski procesi i pritisci, koji su doveli do nastanka jezika, uvjetovali u kojoj se mjeri ljudski jezici uopće mogu razlikovati. Kako bismo čitatelju olakšali snalaženje u moru suvremenih knjiga i članaka o evoluciji jezika, razvrstat ćemo teorije o tom problemu u četiri skupine, prema dva bitna teorijska parametra.

A) Teorije kontinuiteta non facit saltus, "priroda ne čini skokove", naučavao je fran cuski prirodoslovac i filozof Fournier; jezik se nije mogao razviti ni iz čega, ljudski rod u svojemu sustavu komunikacije nije mogao na praviti "skok" u odnosu spram životinjskih sustava komunikacije ili u odnosu spram neke druge kognitivne sposobnosti sisavaca, odnosno primata. Takvi se skokovi ne događaju u evoluciji živih bića. Teže je utvrditi kako je zapravo mogao izgledati kontinuirani razvitak jezične sposobnosti. Neki autori, primjerice Michael Corbal1is50, smatraju da se jezik razvio iz sustava gestikulacije, neke vrste "znakovnog govora" kojim su govorili naši predci; nema empirijskih razloga zbog kojih

Natura

50

Usp. Corballis 2002.

1 56


bismo porekli da su, primjerice, neandertalci posjedovali neku vrst znakovnoga govora, s razmjerno bogatim "rječnikom" i rudimentarnom sintaksom, no nema niti dokaza da je uistinu bilo tako. Izglednijima se čine teorije koje među našim najbližim srodnicima, primatima, traže obrasce ponašanja na koje se jezično ponašanje najprirodnije moglo nadovezati. Robin Dunbar tako je ustvrdio da je jezik nastao kao zamjena timarenju (engleski grooming), koje je među primatima temeljno sredstvo održavanja društvenih odnosasl. Dunbar je pokazao, kao što smo već vidjeli, da je povećanje neokorteksa među primatima izravno povezano s veličinom zajednica u kojima oni žive, te da veličina zajednica neposredno utječe na količinu vremena koje pojedini primati provode u uzajamnom timarenju, odnosno "češkanju". Za "mentalni sklop" naših primatskih rođaka izuzetno su važni društveni odnosi, uključujući hijerarhije mužjaka i ženki, savezništva i suparništva unutar zajednice. O njima pojedinom čimpanzi ili gorili opstanak i mogućnost razmnožavanja ovise u većoj mjeri negoli o vještini pronalaženja hrane (koje u prirodnom staništu tih primata većinom ionako ima u izobilju). Uzajamno timarenje predstavlja način kojim se utvrđuju savezništva u svijetu naših primatskih srodnika; Dunbareva je pretpostavka da su tijekom evolucije hominida zajednice postale prevelike da bi se mogle održavati isključivo timarenjem, te da je zbog toga nastala potreba za efikasnijim sredstvom društvenoga povezivanja koje bi, ujedno, zahtijevalo manje vremena. To je sredstvo, prema Dunbarevoj "teoriji timarenja", jezik. Dunbareva teorija ima tu zaslugu da pokazuje barem jedan način na koji bi mogao postojati kontinuitet između obrazaca ponašanja naših hominidskih predaka i ljudske jezične sposobnosti. Pa ipak, ona zacijelo pridaje preveliku važnost veličini neokorteksa; veličina neokorteksa i drugih dijelova mozga znatno varira i među pripadnicima suvremene ljudske vrste, a da to nema vidljivih posljedica u ponašanju i inteligenciji52• Anatole France imao je mozak zapremine 850 cc (otprilike koliko i razvijeniji erektus), a Jonathan Swift gigantski mozak od čak 1700 cc.

51 52

Usp. Dunbar 1996. Lock & Peters (ur.) 1999: 87 i dalje.


57 1

B) Teorije diskontinuiteta Problem je s teorijama kontinuiteta u tome što se čini da postoji golem jaz između ljudske jezične sposobnosti i životinjskih sustava komuni kacije; nije tako da životinje imaju jezik u manjoj mjeri nego ljudi, ili da imaju jednostavnije jezike od Ijudskih53; životinje jednostavno nemaju jezičnu sposobnost, a eksperimenti s primatima pokazuju da ni naši najbliži srodnici ne mogu njome ovladati ni u laboratorijskim uvjetima. Stoga su neki istraživači skloni pretpostaviti da je jezik nastao slučajno, jednom čudotvornom genetskom mutacijom, koja je kao deus ex machina dovela do nastanka modernoga ljudskog jezika. Pogrešno je pod svaku cijenu tražiti analogone jezika u životinjskom svijetu; valja prihvatiti zoološku činjenicu da neke vrste ponekad razvijaju jedinstve na morfološka ili bihevioralna obilježja. Takvo je obilježje primjerice sonar, kojim se za navigaciju služe šišmiši, ili surla kojom se kao rukom služi slon; ni šišmišev sonar ni slonova surla nemaju neposredne ana logone kod ostalih sisavaca, već su jedinstvene adaptacije nastale radi specifičnih uvjeta u kojima žive pripadnici dotičnih vrsta54• Slično je i s jezikom, tvrde istraživači poput Noama ChomskogaSS; jezik nema evolucijskoga izvora, on predstavlja biološki i evolucijski novum do kojega je došlo tek s pojavom čovjeka. Neurološku pozadinu razvitku jezične sposobnosti prema teorijama diskontinuiteta ne treba tražiti u postupnom povećanju zapremine mozga od autralopiteka do homo sapiensa, već u reorganizaciji strukture mozga, koja u pravilu nije vidljiva u paleoantropološkim nalazima. Primjerice, iznesena je teza da je upravo prvi pripadnik roda homo (homo habilis) razvio dijelove mozga u kojima se nalazi "Brocino područje", koje igra veliku ulogu u procesiranju gramatičkih struktura56• Međutim, takvi su zaključci zasnovani na vrlo nesigurnim analizama malobrojnih dobro očuvanih lubanja habilisa i drugih paleohominida.

53 54 55 56

Usp. Deacon 1 997. Usp. Pinker 1994, 2000. Chomsky 2002, Hauser, Chomsky & Fitch 2002. V. Tobias 1987, Lock & Peters (ur.) 1999: 93. Drugi pak istraživači tvrde da se "Brocino područje" razvilo tek kod homo sapiensa (v. Ingold (ur.) 1994: 1 18-119). O važnosti "Bro cina područja" za procesiranje gramatičkih struktura svjedoči činjenica da pacijenti, koji su doživjeli moždani udar u tom dijelu mozga, imaju velike poteškoće u analizi i proizvodnji gramatičkih iskaza (o tome v. i Eliot 1999 i Deacon 1997).


C) Integrativne teorije Jezična je sposobnost jedna od ljudskih kognitivnih sposobnosti, poput pamćenja, percepcije, sposobnosti logičkog zaključivanja, manipuliranja objektima u prostoru, sposobnosti relacijskog mišljenja, itd. U kojoj je mjeri evolucija jezične sposobnosti neovisna od evolucije drugih kognitivnih sposobnosti? Integrativne teorije smatraju da su ljudske kognitivne moći evoluirale kao cjelina, te da se j ezična sposobnost ne može izdvojiti od ostalih. Važan je argument u prilog integrativnih teorija činilac vremena: ljudi su u evolucijskom smislu razmjerno mlada vrsta; za razliku od morskih pasa, koji postoje već desetcima milijuna godina, homo sapiens sapiens na zemlji je tek stotinjak tisuća godina, a hominidi kao zaseban rod postoje tek oko šest milijuna godina; prema istraživačima poput Michaela Tomasella57 to je jednostavno prekratko vrijeme za neovisni razvitak različitih kognitivnih moći, od kojih je j ezična sposobnost samo jedna. Vjerojatnost je svake adaptivno korisne mutacije nevjerojatno malena, a mogućnost da će se u - s evolucijske točke gledišta - svega nekoliko milijuna godina nagomilati nekoliko različitih mutacija koje će preobraziti sveukupne čovjekove kognitivne moći zanemariva je; stoga je bolje pretpostaviti da su u razvitku jezika presudnu ulogu odigrale one mutacije (i njima izazvane adaptacije) koje su dovele do nastanka kognitivnih sposob nosti suvremenog čovjeka, te da je nastanak j ezika samo posljedica tih, dubljih adaptacija.

D) Separativne teorije Separativne teorije ističu da se jezična sposobnost razlikuje od svih drugih ljudskih kognitivnih sposobnosti, te nema razloga za vjerovanje da je ona nastala zajedno s njima i kao posljedica njihova razvitka. Tvrdi se da postoje i posredni dokazi da je u strukturi ljudskoga uma j ezična sposobnost neovisna od drugih kognitivnih sposobnosti; jedan je od takvih dokaza postojanje specifičnog jezičnog poremećaja (engleski SL! - specific language impairment), genetskog poremećaja uslijed kojega ljudi prosječne inteligencije ne mogu u potpunosti naučiti niti jedan prirodni j ezik. Dokazano j e da se SU prenosi genetskim 57

Tomasello 1999: 4 i dalje.


putem, j er postoje obitelji u kojem se taj poremećaj susreće osobito često, a da pripadnici tih obitelji koji imaju SLI nisu ni na koji način mentalno retardirani. S druge strane, osobe koje boluju od genetski uvjetovanoga "Williamsova sindroma" mentalno su retardirane (imaju kvocijent inteligencije oko 50), ali jezična im je sposobnost posve neta knuta, čak se mogu smatrati nadarenima za vještine poput pamćenja novih riječi58• Nabrajajući životinje za koje je čulo, dijete bolesno od Williamsova sindroma sjetit će se iguane, makakija, dikobraza, lemura i koale u dobi u kojoj zdrava djeca obično ne mogu nabrojati više od dvadesetak domaćih i divljih životinja. Postojanje SLIja i Williamsova sindroma pokazuje, prema zastupnicima separativnih teorija, da j e jezična sposobnost autonomna među ljudskim spoznajnim moćima, te da je evoluirala neovisno od njih. Do sličnoga zaključka dolaze i lingvisti, pripadnici generativne škole u lingvistici, koji ističu da su univerzalna sintaktička pravila u ljudskim jezicima posve arbitrarna, nemotivirana strukturama drugih kognitivnih modula (percepcije, pamćenja, itd.), te da stoga nisu mogla biti rezultatom specifičnih adaptacija tijekom evolucije ljudske vrste. Stoga Chomsky spekulira da bi ljudska j ezična sposobnost mogla biti slučajan usputni proizvod nagomilavanja milijardi neurona u ljudskome korteksu, procesa koji je izazvan posve neovisnim evolucijskim činiteljima59• Međutim, kao što ćemo vidjeti poslije, stvaran opseg j ezičnih univerzalija i njihova arbitrarnost predmet su spora u lingvistici. Također, može se tvrditi da iz činjenice da je jezična sposobnost neovisna od drugih kognitiv nih moći u posve razvijenom ljudskom mozgu (ukoliko je to uistinu činjenica) ne slij edi niti da se ta sposobnost razvija neovisno o drugi ma tijekom ontogeneze svakoga pojedinca, a kamoli da je neovisno evoluirala na razini ljudske vrste. Valja istaći da su dva parametra po kojima se razlikuju teorije evolucije jezika posve logički neovisna, te da je zbog toga moguće kombinirati oprečne stavove obaju parametara; budući da ionako nitko ne zna kako je i zašto jezik evoluirao, nije neobično što su sve četiri logičke mogućnosti i zastupljene u pogledima različitih istraživača; to se jasno vidi na sljedećem prikazu. 58 59

Pinker 1994, Deacon 1997. V. npr. Chomsky 2002 i knjigu Chomsky jeva sljedbenika L. Jenkinsa (2000).


PRIKAZ 7

Glavne teorije evolucije jezika

Integrativne teorije

Dunbar 1 996, Corballis 2002

Miller 2000, Tomasello 1 999

separativne teorije

Pinker 1 994, 1 999

Bickerton 1 990, Chomsky 2002, Hauser et alii 2002

Premda se druge adaptivne prednosti jezika ne mogu isključiti, biološki, lingvistički i paleoantropološki argumenti svi upućuju na jedan zaključak: jezik je evoluirao primarno kao sredstvo društvene integracije, odnosno kao sredstvo razmjene informacija o društveno relevantnim činjenicama u zajednicama kakve su postojale u vrijeme prvobitnih genetski modernih ljudi. Možda to na prvi pogled izgleda kontraintuitivno: čini se prirodnim prvo pomisliti na prednosti koje je jezik ljudima morao pružati u svakodnevnom opstanku; zahvaljujući jeziku, ljudi su j edni drugima mogli objasniti kako napraviti bolje ručne sjekire, ukazati na razliku između jestivih i nejestivih biljaka, pravovremeno upozoravati jedni druge na prisutnost opasnih grabe žljivaca, itd60• Izgleda sasvim nevjerojatnim da je jezik evoluirao zbog nekog drugog razloga, premda je, jednom kada je nastao, iskorišten za druge svrhe, od kojih su neke bez sumnje sa sobom nosile i adaptivne prednosti. Međutim, na takav zaključak upućuje čitav niz argumenata. 1. Iako se jezik bez sumnje može upotrebljavati za upozoravanje

na opasnost, ili dozivanje preko velikih udaljenosti, "normalna" glasnoća ljudskoga govora iznosi samo oko 65 dB na lm od usta. Ta glasnoća, koju svaki govornik proizvodi bez posebnog napora,

60

Važno je istaći da ovdje mislimo na evoluciju ljudskog jezika u smislu komunikacijskog sustava kakvi danas postoje u svim ljudskim zajednicama. Gotovo je sigurno, kao što ističe Bickerton (2002), da se takav sustav mogao razviti samo na temelju primitivnijega (verbalnog ili neverbalnog) sustava komunikacije, koji on naziva "protojezikom" (eng. protolanguage). Protojezik, koji je mogao posjedovati već habilis ili erectus, mogao je evoluirati zbog izazova koje su pred ranije hominide predstavljali promijenjeni uvjeti u njihovu okolišu - veći rizik od grabežljivaca, potreba za većom koordinacijom u lovu i strvinarenju zbog sve oskudnijih izvora hrane, i sl. Ovdje tvrdimo samo da je ljudski jezik, obilježen sintaksom, semantikom, pragmatikom i fonologijom, evoluirao kao sredstvo društvene integracije (s čim se, u osnovi, slaže i Bickerton).


61

I

nije dovoljna za upozoravanje na velike daljine, no izvanredno je prilagođena komunikacijskim situacijama koje uključuju dva-tri sudionika, uobičajenom ljudskom razgovoru61 • Ukratko, j ezik je evoluirao za razgovaranje, ne za dovikivanje: čimpanze, koji svoje vokalizacije koriste uglavnom radi upozoravanja i prijetnji, mnogo su glasniji od ljudi u svakodnevnim situacijama. 2. Jezik se ontogenetski, tijekom djetetova razvitka, pojavljuje u

vrijeme primarne socijalizacije, dok su djetetovi opstanak i pre hrana još u potpunosti ovisni o roditeljima i zajednici odraslih s kojima živi. U doba u kojem ovladava jezičnim strukturama (oko 2 i pol godine) dijete još nije u stanju samo se prehranjivati, sudjelovati u lovu, skupljanju hrane, ili obredima parenja, no upravo postaj e svjesno svojega društvenog položaja i odnosa s odraslima i vršnjacima62• Da je sa stanovišta evolucije jezika veću ulogu igrala seksualna selekcija, ili komparativne prednosti koje omogućuje koordinacija društvenih aktivnosti pri lovu ili nabavljanju resursa, očekivali bismo da se u jezičnoj sposobnosti velik kvalitativni pomak na ontogenetskoj razini dogodi u doba puberteta; činjenica da se glavni "skok" u ovladavanju jezikom događa znatno ranije, između druge i treće godine života, govori nam da j ezik pripadnicima ljudske vrste prije svega služi pri manipulaciji i koordinaciji društvenih odnosa, a ne pri spoznaji svijeta ili aktivnostima potrebnim za fizičko preživljavanje i razmnožavanje (prikupljanje hrane i seks).

3. Na djetetov izgovor i na značajke konkretnoga idioma koji će

dijete usvojiti u velikoj većini slučajeva presudan utjecaj vrši idiom vršnjaka s kojima odrasta, čak u većoj mjeri nego idiom djetetovih roditelja. Dijete se prihvaćanjem jezika sredine dokazuje u okružju svojih vršnjaka, a usvajanje njihova idioma pomaže mu pri socijalizaciji unutar grupe i stvaranju statusa u toj gru pi63• Jezik je za dijete, dakle, sredstvo socijalizacije i društvene manipulacije, barem u jednakoj mjeri kao i sredstvo spoznavanja svijeta.

61 62 63

Škarić 1991: 288. Eliot 1999. v. Pinker 2002: 391 i dalje, Chambers 1995.

I 62


4.

64

Ljudski se jezici mogu razlikovati u golemom broju obilježja; jedina ograničenja mogućih razlika među jezicima ne proizlaze iz neovisne strukture tobožnje sintaktičkim pravilima bogate "univerzalne gramatike", već su posljedica ograničenja drugih čovjekovih kognitivnih sposobnosti: radne memorije, pozornosti, strukture govornih organa, itd. Jezična sposobnost, usprkos mišljenju Noama Chomskoga, izgleda dizajnirana kako bi se pojedini jezici međusobno razlikovali onoliko koliko je to uopće moguće, a da efikasna komunikacija među pripadnicima vrste koji govore pojedinim jezikom ne bude narušena. Osobine koje dijele različiti jezici nastale su zbog sličnih funkcionalnih uvjeta u kojima se pojedini j ezici koriste. Da je j ezik doista nastao "skokovito", kao što pretpostavljaju separativne teorije, očekivali bismo da će jezici dijeliti znatno više elemenata kao posljedice jedinstvenoga "dizajna" (u evolucij skom smislu). Da su glavni evolucijski pritisci koji su doveli do pojave jezika bili potreba za efikasnim sredstvom komunikacije i izražavanja misli, očekivali bismo da će prirodnom selekcijom gramatički sustavi različitih jezika konvergirati prema istom prototipu, dok će razlike među jezicima razlike biti svedene na rječničke razlike64 i, eventualno, razlike u elementima, ali ne i u općoj organizaciji glasovne kom ponente jezika. Međutim, količina raznolikosti u gramatičkim strukturama neočekivano je velika, a elementi koje svi jezici dijele premalobrojni su da bi se uistinu mogla pretpostaviti neka "univerzalna gramatika". O tome koja su jezična obilježja univerzalna, a koja nisu, bit će riječi u idućem poglavlju.

To je, u osnovi, teza koju zastupa Noam Chomsky, osobito u posljednjoj verziji svoje teorije ("minimalistički program", v. npr. Chomsky 2002). Premda ta teorija nije, poput ranih verzija generativizma, zasnovana isključivo na proučavanju engleskoga i nekoliko europskih jezika, empirijska osnova na kojoj ona počiva još je preoskudna, te ne zahvaća stvarni opseg jezične raznolikosti svijeta.

Granice jezične raznolikosti

Granice j ezične raznolil
Jezici se međusobno razlikuju, a prethodne su nam stranice pokazale da razlike među jezicima nisu rezultat slučajnosti, već duboke, uro đene i genetski naslijeđene ljudske potrebe da efikasnu komunikaciju ograniče na zajednicu pojedinaca za koje postoji velika vjerojatnost da međusobno dijele nezanemariv postotak genetskoga materijala. Među tim, postoje granice do kojih se jezici mogu međusobno razlikovati; premda o pojedinostima još postoje neslaganja među lingvistima, ipak se može tvrditi da postoji utvrđen popis obilježja koja predstavljaju nužne elemente svakoga ljudskog jezika. Iako ova knjiga nije zamišljena kao uvod u lingvistiku, već je, što više, namijenjena i čitateljima koji ne znaju gotovo ništa o toj znanosti, teško je govoriti o jezičnoj različitosti, a da se ne objasni u kojim se sve osobinama j ezici ne mogu razlikovati, koja su j ezična obilježja univerzalna. Da bismo to učinili, morat ćemo uvesti i malo lingvističke terminologije, koju ćemo upotrebljavati u poglavljima koja slijede.


Većina bi se lingvista vjerojatno složila da se struktura svakoga jezika može opisati pomoću sljedećih sastavnica, koje na neki način odražavaju i strukturu čovjekove jezične sposobnosti (Prikaz 8) : PRIKAz a

Sastavnice od kojih se sastoji ljudska jezična sposobnost već srno susreli u poglavlju o evoluciji jezika (v. gore). Pojednostavljeno govoreći, one predstavljaju ključne elemente kojima se ljudski jezik razlikuje od vokalizacija i drugih komunikacijskih sustava naših evolucijskih srod nika: 1. ljudska je komunikacija uvijek usmjerena prema namjerama, vjerovanjima i znanju nekoga (ponekad imaginarnoga) sugovornika (pragmatika); 2 . ljudske vokalizacije uvijek su strukturirane pomoću ograničenog broja glasovnih elemenata koji mogu izraziti značenje i nižu se u vremenu (fonologija); 3 . ljudske vokalizacije predstavljaju skup uputa sugovorniku pomoću kojih on može konstruirati neki kognitivni sadržaj, odnosno značenje (semantika), i 4. svaki je kogni tivni sadržaj koji se komunicira strukturiran u hijerarhijskom sustavu jezičnih jedinica među kojima postoje uzajamne ovisnosti i pravila o slijedu njihova pojavljivanja (sintaksa). U svakoj od navedene četiri sastavnice, ili modula, od kojih se sastoji ljudska jezična sposobnost, postoje elementi koje dijele svi jezici svijeta, i za koje možemo smatrati da ih dijete ne mora naučiti kada uči svoj materinski jezik. Budući da su ti elementi urođeni (u smislu da će ih dijete razviti na temelju


genetski određenoga razvojnog programa bez neposrednog podražaja u iskustvu), možemo o njima govoriti kao o dijelovima univerzalne gramatike svakoga ljudskog jezika65. U ostatku .Ovoga poglavlja sagledat ćemo koji se elementi mogu pripisati univerzalnoj gramatici definiranoj na taj način.

1. Segmenti i distinktivna obilježja Jezične poruke uvijek se ostvaruju u vremenu. Segmente si je najbolje zamišljati kao minimalne vremenske j edinice fonološke sastavnice jezika. Primjerice, fonološka reprezentacije hrvatske riječi ruka može se rastaviti na četiri vremenska odsječka, odnosno segmenta: r, u, k i a. Nekoć se mislilo da je organizacija segmenata u jeziku jednostavna: svaka se jezična poruka (riječ, rečenica, tekst) može rastaviti na niz segmenata. Artikulacija jezične poruke na konačan broj segmenata omogućuj e da se beskonačnost mogućeg ljudskog iskustva izrazi ograničenim sredstvima kojima raspolaže ljudski um. To je, u osnovi, ono što čini ljudske jezike naučivima. Međutim, danas znamo da je artikulacija govorne strane jezika daleko složenija od pukoga nizanja ograničenog broja segmenata koje samo treba naučiti i pohraniti u trajnome pamćenju. U svakom se segmentu, naime, ostvaruje cijeli niz distinktivnih obilježja, koja treba shvatiti kao skupove uputa koje mozak, koji upravlja pokretima artikulatora, šalje artikulatorima pri likom izgovora pojedinog segmenta. Prepoznavanje govora sastoji se u dekodiranju toga skupa uputa na temelju analize zvukova od kojih se sastoji govorna poruka. Premda među lingvistima nema o tome još potpunoga slaganja, vjerojatno bi većina prihvatila da je oko dvadesetak hijerarhijski organiziranih obilježja dovoljno za opis artikulacije svih segmenata u svim jezicima svijeta (moguće je da je taj broj i manji)66. Pri tome pod "opis artikulacije" ne mislimo na konkretan prikaz izgovora svakoga pojedinog glasa, već na skup znanja koje govornik nekoga jezika mora imati da bi segmente svojega jezika razlikovao međusobno, ali i od glasova koji nisu segmenti, ili su segmenti drugih 65

66

Otprilike u tom smislu univerzalnu gramatiku shvaća, primjerice, Ray Jackendorff (2002); u djelima Noama Chomskoga i "ortodoksnih" pripadnika transformacijske generativne gramatike pod "univerzalnom gramatikom" obično se misli samo na 'sintaktička pravila ili strukture koje su zajedničke svim jezicima i s čijim se znanjem svako dijete navodno rađa. V. npr. Goldsmith (ur.) 1995; za hrvatsku fonetsku i fonološku terminologiju v. Jelaska 2004.


j ezika. Hijerarhijska se organizacija obilježja ostvaruje kao stablasta struktura, u kojoj su bliže korijenu one skupine obilježja po kojima u opreci stoje veće skupine segmenata; primjerice, u grlenom, ili larin gainom čvoru razlikuju se obilježja zvučnosti (po kojem u opreci stoje npr. p, t, k spram b, d, g). Taj je čvor nadređen drugim čvorovima, npr. mjesnom čvoru, u kojem se razlikuju obilježja mjesta izgovora (npr. usneni m, p, b, zubni n, t, d, mekonepčani k, g, itd.) (Prikaz 9) : PRI KAZ 9

Hijerarhijska struktura distinktivnih obilježja grleni čvor

zvučni

f!If

"

f!If

"

f!If

mjesni čvor

usneni

zubni

mekonepčani

Na dnu stabla stoji tzv. "korijenski čvor" u kojem su smještena obilježja kojima se razlikuju najveće klase segmenata, npr. sonanti (poput m, n, l, r, itd.) od pravih suglasnika (npr. p, t, k, b, d, g, s, š, h, itd.). Nisu sva obilježja prisutna u svim j ezicima; primjerice, u hrvatskome ne postoji obilježje "glotalizirani", pridruženo grlenomu čvoru, koje je važno za tvorbu segmenata u mnogim kavkaskim i američkim indijanskim j ezicima; segmenti koji sadržavaju obilježje [+glotalizirani] tvore se istovremenim stiskanjem glasnica u grlu (larinksu) i stvaranjem zračne prepreke na jednom od artikulatora u usnoj šupljini. Takvi se "glotalizirani"67 segmenti obično transkribiraju s apostrofom, npr. p ', t ', k ', i slično. Govornici hrvatskoga možda ne bi ni čuli razliku između bezvučnoga t i glotaliziranoga t ', no u jeziku 67

Umjesto o glotaliziranim segmentima ponekad se govori o ejektivnima, usp. Jelaska 2004.


67 1

kao što j e sjeverozapadnokavkaski kabardinski ta je razlika jednako važna kao i razlika između segmenata t i d u hrvatskome. Premda svaki jezik izabire određeni podskup obilježja iz univerzalnoga skupa, koji je zacijelo određen neurološkim i fiziološkim ograničenjima ljudske vrste, nedvojbeno je da postoji univerzalna arhitektura distinktivnih obilježja koja predstavlja dio univerzalne gramatike. U starijoj je lingvističkoj tradiciji bilo uobičajeno govoriti o fonemi ma nekoga jezika, pri čemu se mislilo na najmanje jedinice glasovne

strane j ezika koje imaju neko vremensko trajanje i distinktivnu ulogu, tj. čijim se razlikovanjem mogu razlikovati značenja riječi. Primjerice, k i P su različiti fonemi, jer zamjenom k za p u riječi ruka dobivamo riječ drugoga značenja, rupa. Pojam fonema u principu odgovara onomu što ovdje nazivamo segmentom, samo što treba imati na umu da su segmenti određeni u prvom redu kao vremenske jedinice koje bivaju "ispunjene" distinktivnim obilježjima. Fonemi bi nekoga jezika bili moguće kombinacije distinktivnih obilježja u jednome segmentu; primjerice, kada kažemo da hrvatski ima tri nazalna (nosna) fonema n, nj i m, time hoćemo reći da se u vremenski minimalnom odsječku govora mogu istovremeno ostvariti dva različita skupa obilježja: [+na zalan, + anterioran (prednji), + koronalan, +prekidan] i [+nazalan, +anterioran, +prekidan] (m za razliku od n ne sadržava obilježje + koronalan, j er se ne tvori pomicanjem vrška jezika u usnoj šupljini). U nastavku ćemo teksta termine "fonem" i "segment" upotrebljavati kao sinonime, jer u većini konteksta ne postoji opasnost da razlika u njihovu značenju utječe na smisao teksta. Jezici se međusobno jako razlikuju s obzirom na broj segmenata, premda se za sve jezike može reći da imaju dvije skupnine segmenata: suglasnike i samoglasnike. Minimalni mogući broj samoglasnika u jeziku je samo dva. Takav sustav sa samo dva samoglasnika (a i a) izuzetno j e rijedak, ali ima ga npr. abhaski jezik, koji se govori na Kavkazu68 • Najmanji broj suglasnika od svih jezika na svijetu ima markiski, austronezijski jezik koji se govori na Markiskom Otočju; on ima samo sedam suglasnika: p, k, h, m, n, w i ? (glotaini zatvor). 68

Ž elite li čuti kako zvuči jezik s dva samoglasnika i sedamdesetak suglasnika, kliknite na sljedeću internetsku stranicu i poslušajte abhasku priču o lavu i vuku: http://titus.uni-frankfurt. de/texte/caucasica/abxaz/abxaz2:htm

\ 68


Postoji više kandidata za jezik s najvećim brojem suglasnika. Jedan je od njih nedavno.i zumrli ubihski jezik, koji je imao 78 suglasnika69 i samo dva samoglasnika; posljednji govornici donedavna su živjeli u Turskoj, kamo su protjerani s Kavkaza u 19. stoljeću (ubihski pripada sjeverozapadnokavkaskoj porodici jezika). Također se na Kavkazu govori j ezik koji vjerojatno ima najveći broj samoglasnika na svijetu: riječ je o čečenskome, jeziku sjeveroistočnokavkaske porodice, jeziku naroda koji je postao poznat zbog nedavnoga kolonijalnog rata u kojem su Rusi pokušali podčiniti Č ečeniju. Č ečenski prema nekim analizama ima čak 33 samoglasnička segmenta70•

2. Slog Svi jezici organiziraju nizove segmenata u veće jedinice koje se nazivaju slogovima; premda je u fonologiji slog kao jedinica dugo zapostavljan, danas lingvisti uviđaju da je mnoge pojave u fonologiji najlakše obja sniti pomoću strukture sloga. Postoje i razlozi za vjerovanje da djeca u početku učenja jezika (s oko godinu dana) usvajaju gotove slogove prije no što počnu učiti razlike među fonemima71 . Slog je dakle jezična jedinica koja ima neku vrst kognitivne stvarnosti, tj. ona mora biti dijelom univerzalne gramatike, a nije samo rezultat konvencije jezičnog opisa. Slogovi imaju hijerarhijsku strukturu, odnosno sastoje se od dijelova među kojima nisu sve veze podjednake; slog (s) se sastoji od pristupa (P) i rime (R), a dijelovi su rime nukleus ili jezgra (N) i koda (K); u nukleusu sloga obično stoje samoglasnici, no u nekim jezicima nukleus može sadržavati i druge glasove, osobito sonante (kao u slu čaju hrvatskoga slogotvornoga r u riječi prst). Koda obično sadržava suglasnike za koje se kaže da "zatvaraju" slog. 69

Kojsanski jezik !kung, koji se govori u Botsvani, ima čak 91 suglasnik, uzmu li se u obzir svi njegovi coktavi suglasnici ili "klikovi", koji imaju razmjerno ograničenu čestotnost i distribuciju. Teze da neki jezici imaju i više od stotinu segmenata (Nettle 1999: 143) treba shvatiti uvjetno, jer su u taj broj uračunati i samoglasnici i tonovi, koji su .distinktivni u mnogim afričkim jezicima.

70

Klimov 1986: 85. Prema drugim analizama, broj samoglasnika u čečenskom je manji, ali nikako manji od 18, što je još uvijek pri vrhu ljestvice složenosti samoglasničkih sustava. U literaturi se kao jezik s maksimalnim brojem samoglasnika navodi i mon-kmerski jezik bru, navodno s čak 68 samoglasnika (Frawley, ur. 2003 : I, 179), no tu tezu nisam uspio provjeriti u drugim izvorima. V. Jackendorff 2002: 245 i radove koji se ondje citiraju.

71


Jezici se međusobno strahovito razlikuju po složenosti slogova koje dopuštaju. Dok u jeziku kao što je havajski pristup može sadržavati samo jedan suglasnik, a koda ne postoji (tj. svi su slogovi otvoreni), jezik poput gruzijskoga može imati do četiri suglasnika u pristupu i tri u kodi, što se vidi na sljedećim primjerima:

havajski aloha "pozdrav" s

s

s

P

N

P

N

I I I I I

a

I

o

h

R

p

I 1\ 1\

N

gruzijski msxverp'l "žrtva"

a

� !\ // \\ I �

m s

x

v

e

r p' I

3. Naglasak U svim jezicima svijeta govor se odvija u određenom ritmu. Premda je stvarna "metrička" struktura svakoga jezika vrlo složena, pojedno stavljeno možemo reći da u svakom j eziku postoje pravila o tome koji slog (ili slogovi) u riječi bivaju istaknuti silinom ili povišenim tonom. U skladu s time, govori se o dinamičkom naglasku (kada se neki slog u riječi ističe silinom, snagom uloženom u izgovor), ili o tonskom naglasku (kada su pojedini slogovi istaknuti visinom glasa, tonom). Neki jezici imaju isključivo tonski naglasak (npr. mandarinski kineski), neki imaju isključivo dinamički naglasak (npr. turski), a u mnogima postoji kombinacija obje vrste naglaska (npr. u latvijskome). U takvim je slučajevima obično mjesto dinamičkoga naglaska predvidivo, od nosno pojavljuje se uvijek na istom slogu u riječi (u latvijskome to je prvi slog). Tonski naglasci mogu biti jednostavni ili složeni; u prvom slučaju, koji susrećemo u mnogim afričkim jezicima, svakom je segmentu pridružen samo jedan ton, a u potonjem slučaju jednomu segmentu može biti pridružen niz od barem dva tona različite visine. Tako je u hrvatskome, gdje se, primjerice, dugo silazni naglasak na riječima put, bol, vlak može prikazati kao slijed visokog (H) i niskog tona (L)72: 72

o

tome v. npr. Jelaska 2004.


H

L

V

x

x

x

I uI tI

p

Prethodni nam primjer prikazuje višedimenzionalnost razina prikaza, bitno obilj ežje fonološke strukture jezika. U suvremenoj fonologiji naglasak se prikazuje na posebnoj razini prikaza, putem niza tonainih autosegmenata ili metričkih mreža u kojima su istaknuti naglašeni slogovi. Te su razine prikaza povezane s vremenskom razinom prika za na isti način kao i skupine distinktivnih obilježja, čime se dobiva složena višedimenzionalna fonološka struktura. Na ovom nas mjestu ta problematika ne može zanimati.

4. Morfem, korijen, afiksi Morfem je najmanja j ezična jedinica koja ima neko značenje ili gra matičku funkciju. Primjerice, hrvatska riječ žena sastoji se od dva morfema, žen- i a. To znamo zato jer oba elementa te riječi možemo zamijeniti tako da promijenimo značenje ili gramatičku ulogu riječi: zamijenirno li prvi morfem, žen-, morfemom rib-, dobivamo drugu riječ riba; zamijenirno li drugi morfem, gramatički nastavak -a nastavkom -u, dobivamo oblik ženu, akuzativ umjesto nominativa jednine. U svim jezicima svijeta moguće j e analizirati riječi na morfeme, no u nekim jezicima broj morfema gotovo da se podudara s brojem riječi; to su takozvani izolativni jezici poput vijetnamskoga, u kojima riječi nisu promjenljive i obično se sastoje od samo jednoga morfema, kao u sljedećem primjeru73 : anh mua edi gi? " Što kupujete ? "

vi kupiti koja stvar

S druge strane, u tzv. po!isintetičkim jezicima, poput eskimskoga inuita, broj morfema u riječi je vrlo velik, pa se jednom riječi može izraziti 73

Dang At & Glebova 1963: 3 1 .


71

I

ono što se u većini jezika izražava cijelom rečenicom; u sljedećem primjeru niz morfema u inuitu predstavlja jednu rijee4: illar-ti-nngitsuur-sinnaa-nngil-ai

smijati se-kauzativ-dogoditi se-ne moći- 1jd.3mn.-indikativ "Nije mogao da ih ne nasmije" Većina j e jezika na svijetu po broju morfema u riječi negdje između vijetnamskog i inuita. Morfemi mogu biti leksički ili gramatički; leksički morfemi, ili korijeni, imaju neko konkretno ili apstraktno značenje, dok gramatički morfemi, ili gramatemi, imaju gramatičku funkciju ili služe za mo dificiranje osnovnoga značenja korijena. Leksičkih morfema u jeziku može biti neodređeno mnogo, i jezik uvijek može posuđivati nove leksičke jedinice iz drugih jezika, no gramatičkih morfema uvijek ima ograničen broj ; prilikom posuđivanja riječi iz jezika u jezik domaći se gramatički morfemi dodaju posuđenim leksičkima; tako se pri deklinaciji engleske posuđenice kompjutor dodaju hrvatski gramatički morfemi za broj i padež (kompjutora, kompjutoru, kompjutori, itd.). Razlika između korijena i afiksa u načelu je jasna, ali u pojedinostima može biti zamagljena. Primjerice, rekli bismo da se riječ komunizam sastoji od korijena komun- (kao u komuna, komunist, komunalan, itd.) i sufiksa -izam za tvorbu apstraktnih imenica (kao u solips-izam, angl-izam, manir-izam, itd.), eventualno i od neostvarenoga, "nultog" morfema za nominativ jednine. Međutim, taj se vrlo produktivni sufiks može upotrijebiti i kao korijenski morfem koji znači, otprilike, "neka raširena društvena pojava ili ideologija", pa se onda može govoriti o različitim izmima od kojih boluje naše društvo. Gramatemi mogu biti samostalne riječi, poput prijedloga u hrvat skome; u izrazito izolativnim jezicima (već spomenuti vijetnamski) svi su gramatemi posebne riječi, no u većini jezika svijeta barem neki gramatemi nisu samostalne riječi, već afiksi, vezani morfemi koji se pojavljuju samo uz neki korijen s kojim zajedno sačinjavaju riječ. Položaj je afiksa prema korijenu uvijek točno određen. Postoji nekoliko vrsta afiksa koje se razlikuju s obzirom na svoj položaj u odnosu spram 74

Fortescue 1984: 140.

ln


korijena riječi; u hrvatskome postoje sufiksi, koji stoje iza korijena (npr. -a u riječi žen-a) i prefiksi, koji stoje ispred korijena (npr. pre- u glagolu pre-gledati). Međutim, neki jezici imaju i infikse, gramaterne koji se umeću u korijen riječi, npr. u ingorotskom, filipinskom jeziku austronezijske porodice. U tom se jeziku, primjerice, gramatem za 1. lice jednine -um- umeće u glagolski korijen, pa od glagola sad- "čekati" dobivamo oblik sumid-ak "čekam"; infiks za prošlo vrijeme je in, koji se s infiksom -um- spaja u -inm-, tako da od glagola kineg "šutjeti" dobivamo preterit keininek-ak "šutio sam"75. Tipološki gledano, svi jezici svijeta imaju sufikse, a irna i jezika koji imaju samo sufikse (npr. mongolski). Mnogi jezici, poput hrvatskoga, imaju sufikse i prefikse, a u nekima su prefiksi gotovo j edini tip afiksa (npr. u tajskome), no takvi su j ezici rijetki. Infiksi su razmjerno rijetki u usporedbi s drugim vrstama afiksa, no u nekim se dijelovima svijeta (npr. u JI Aziji i Oceaniji) pojavljuju češće nego u ostalima.

5. Riječ Govornici bilo kojega jezika na svijetu neće oklijevati da ustvrde kako u njihovu jeziku postoje riječi; riječi su element jezika koji za govornike vjerojatno imaju najveću psihološku stvarnost. Međutim, riječ j e lingvistirna izuzetno teško objektivno definirati, tako da definicija bude primjenljiva na sve jezike svijeta. Općenito se uzima da je riječ "minimalni slobodni oblik", odnosno najmanji dio onoga što je izgovoreno koji samostalno može predstavljati iskaz. Riječi ne možete rastavljati i razmještati ih u rečenici; također, dijelovi riječi ne mogu međusobno zamjenjivati mjesta, a da to ne dovede do promjene značenja ili do besmislenog niza glasova. Primjerice, u riječi žena ne mogu se odvojiti morfemi žen i a: ažen ne znači ništa, kao ni niz u kojem bi žen i a bili odvojeni drugim morfemima, npr. žen ta dobra a (umjesto ta dobra žena). S druge strane, prijedlog na i zamjenica meni predstavljaju dvije riječi, premda se izgovaraju zajedno i s jednim naglaskom, zato što se oba dijela od kojih se sastoji naglasna cjelina na meni pojavljuju u drugim kontekstima kao samostalne riječi. U jeziku kao što je irski postoji posebna vrsta riječi, koja se naziva zamjenički 75

Sapir 1921: 75.

Granice jezične raznolikosti prijedlog, a odgovara kombinaciji našega prijedloga i zamjenice. Irski ekvivalent našega na meni i piše se zajedno, kao j edna riječ: orm. Kako znamo da je to jedna riječ, a ne dvije, kao u hrvatskome ? To j e zbog toga što drugi dio naglasne cjeline orm nigdje, niti u jednom kontekstu, ne dolazi kao samostalna riječ, tj. pojavljuje se samo iza prijedložnih korijena kao "vezani morfem". Element -m u irskome ne postoji samostalno, ne poj avljuje se i iza drugih riječi kao što se hrvatska zamjenica meni može pojaviti u cijelom nizu sintaktičkih okolina (daj meni taj ključ! govoriš li ti to meni? itd.).

6. Vrste riječi Iz gramatika indoeuropskih j ezika na koje smo navikli znamo za de setak vrsta riječi, otprilike: imenica, glagol, pridjev, prilog, zamjenica, prijedlog, broj , uzvik i veznik, eventualno i član u jezicima kao što su engleski, francuski i njemački. Međutim, mnogi jezici nemaju neke od navedenih vrsta riječi, odnosno u njima se pojedine vrste riječi ni po kojim morfološkim ili sintaktičkim osobitostima ne razlikuju od drugih. Primjerice, u nekim se jezicima pridjevi ne izdvajaju kao posebna vrsta riječi. Značenja koja se u hrvatskome izražavaju pridjevima, u jezicima kao što je američki indijanski jezik mohok izražavaju se gla golima, pa se umjesto bijeli čovjek mora reći nešto kao čovjek koji se bijeli, a umjesto čovjek je bijel kaže se čovjek se bijeli. S druge strane, u nekim se jezicima pridjevska značenja izražavaju imenicama; tako se u afroazijskom jeziku hausa bijeli čovjek prevodi otprilike kao čovjek s bjelinom, a čovjek je bijel izražava se kao čovjek koji ima bjelinu. Na sličan način, u jeziku kečua (Peru) riječi pridjevskoga značenja, npr. hatun "velik, veličina" imaju sva morfološka obilježja imenica, tj. mogu im se dodavati sufiksi za broj i padež. Nadalje, takve se riječi i sintaktički upotrebljavaju posve jednako kao i imenice76: Chay runa hatun "Taj

taj čovjek velik

čovjek je velik"

"Taj je čovjek gradonačelnik" taj čovjek gradonačelnik Chay runa alkaIde

76

V. članak Paula Schachtera u zborniku koji je uredio T. Shopen ( 1985: 17).


"Taj veliki čovjek" Chay alkaIde runa "Taj čovjek (koji je) gradonačelnik" Chay hatun runa

U jeziku kao što je kečua, čini se, nema ni morfološkog ni sintaktičkog načina da se pridjevi razlikuju od imenica. Jedino ostaje spornim ima li j ezika u kojima su baš sve riječi koje odgovaraju našim pridjevima po svim sintaktičkim kriterijima nerazlučive od imenica ili glagola. Neki lingvisti smatraju da u svim jezicima postoje barem minimalne sintaktičke razlike između nekih riječi pridjevskoga značenja (obično riječi koje označuju svojstva poput veličine, starosti, boje, itd.) i imenica i glagola77• U jezicima Australije obično nema prijedloga ni poslijeloga, već se značenja koja odgovaraju prijedložnim izrazima u hrvatskome izražavaju imenicama u određenim padežima; ne možete, primjerice, reći u kući, ili poslije škole, već se imenice kuća i škola upotrebljavaju samostalno u rečenici u određenom padežu (koji odgovara našemu lokativu). Na sličan način, prilozi u mnogim j ezicima odgovaraju imenicama ili pridjevima koji se upotrebljavaju u nekom padežu; primjerice, umjesto priloga brzo u mnogim se jezicima upotrebljava apstraktna imenica, koja znači "brzina" u lokativu, ili u prijedložnom izrazu lokativnoga značenja, npr. u brzini. U nekim se jezicima priloška značenja izra žavaju glagolima, ili glagolskim sufiksima; primjerice, u afričkom akanskom jeziku (nigersko-kordofanske porodice) "On onamo odlazi potajice" se kaže Ohintaw kO ho, doslovno "skriva se ide onamo". U američkom indijanskom jeziku jana pak postoje sufiksi koji izražavaju način, mjesto i vrijeme vršenja radnje, npr. -xui "u vodi", -sgin "rano ujutru", -xkid "polako", itd78 • Veznici također nisu obavezna vrsta riječi; u mnogim jezicima (npr. u većini turkijskih jezika) jednostavne se rečenice se u složene ne povezuju veznicima, već jednostavnim nizanjem, a takve su konstrukcije često moguće i kada se u veće cjeline povezuju pojedine riječi; primjerice, u irskome se "velik i dobar" kaže mor maith, doslovno "velik dobar"; 77

78

Usp. Baker 2003a, gdje se zastupa teza da svi jezici imaju barem ograničenu klasu pridjeva, riječi koje označuju svojstva i koje se sintaktički ne ponašaju niti kao neprelazni glagoli (npr. spavati) niti kao apstraktne imenice (npr. bjelina). O pridjevima kao vrsti riječi u jezicima svijeta v. i temeljni članak R. M. W. Dixona (1977). V. članak P. Schachtera u zborniku koji je uredio T. Shopen (1985: 23).

«

Granice jezične raznolikosti u mnogim se jezicima ni imenice ne povezuju samostalnim riječima, već bezveznički ("asindetski"), ili posebnim afiksima, kao što je npr. prefiks na- u južnoafričkom jeziku xhosa. Po morfološkim ili semantičkim kriterijima u mnogim se jezicima izdvajaju i druge vrste riječi, no za njih nitko ne smatra da su univerzalne, primjerice ideofoni, koji postoje u mnogim afričkim jezicima. Radi se o riječima koje obično imaju ekspresivnu ili onomatopejsku narav, te modificiraju značenje glagola otprilike onako kako to u hrvatskome čine načinski prilozi. Na sličan način, neki jezici imaju članove (obično određeni član, kao i velški, rjeđe i određeni i neodređeni član, kao engleski i francuski, još rjeđe samo neodređeni član, kao turski). U nekim jezicima razlikuju se dvije vrste riječi ondje gdje hrvatski ne pravi takve razlike. Primjerice, u austronezijskom jeziku tagalog (Filipini) osobna se imena kao vrsta riječi odvajaju od ostalih imenica cijelim nizom morfoloških i sintaktičkih kriterija, a mnogi američki indijanski jezici sustavno razlikuju stativne glagole (koji izražavaju stanje, npr. sjediti) od aktivnih (koji označuju radnju, npr. pjevati). Slično razli kovanje postoji i u sjeverozapadnokavkaskom kabardinskom jeziku. Zamjenice, koje su također kandidat za univerzalnu vrstu riječi, u mnogim su jezicima afiksi na glagolu ili imenicama. U staroirskom su zamjenički morfemi u pravilu bili izraženi kao glagolski afiksi, pa hrvatskoj rečenici "On me vidi" odgovara staroirska rečenica Atom chi, u kojoj nema niti jedne zamjenice. Glagolskim je nastavkom bilo moguće izreći i relativnu (odnosnu) zamjenicu, pa rečenica "Mač koji on nosi" na tom jeziku glasi jednostavno in claideb beir-es (doslovno: "član mač koji-nosi"), gdje nastavak -es izražava da je glagol u rela tivnoj rečenici. U nekim jezicima umjesto ličnih zamjenica u pravilu se upotrebljavaju imenice čije značenje odražava relativni društveni položaj govornika, sugovornika i osobe o kojoj se govori; tako se u malajskome, u uljudnoj konverzaciji umjesto "ja" kaže hamba, doslovno "sluga", a umjesto zamjenica "ti" ili "vi" uljudno je upotrijebiti imenicu tuan "gospodin", nenek "djed" (ako se govori starijoj osobi) ili nešto slično. Ostaje dvojbeno ima li jezika u kojima ne bi postojala niti jedna jedina samostalna riječ zamjeničkoga značenja, no to nije nemoguće; polisintetički jezici poput američkog indijanskog jezika jana79 svakako su vrlo blizu tomu tipu jezika. 79

v. Mithun 1999: 564 - 6 . .


Ostaju nam imenice i glagoli, riječi koje naizgled služe dvjema temeljnim funkcijama j ezika: označivanju, ili referenciji (imenice) i predikaciji (glagoli) 80 Neki su lingvisti tvrdili da ni razlikovanje imenica i glagola nije univerzalno. U jeziku nutka, koji pripada vakašanskoj porodici indijanskih jezika i govori se na Otoku Vancouver, sve se riječi koje imaju "imensko značenje" mogu upotrijebiti kao predikati, i obratno: sve se riječi koje označuju radnju ili stanje mogu upotrijebiti za referiranje, ukazivanje na apstraktne objekte. "Imenski" korijeni tako mogu primiti sufikse za tipično glagolske gramatičke kategorije, poput prezenta (prez.) i indikativa (ind.), dok glagolski korijeni mogu biti modificirani određenim članom (?i): •

mamu:k-ma qu: ?as-?i

raditi-prez.(ind.) čovjek-odr. "Čovjek radi"

qu:?as-ma mamu:k-?i Čovjek-prez.(ind.) raditi-odr. "Onaj koji radi je čovjek"

Ako korijen koji ima glagoisko značenje (izražava radnju ili stanje) dolazi kao subjekt rečenice, on mora imati određeni član, kao u prethodnom primjeru, dok imenski korijen može doći i bez člana, kada je značenje subjekta neodređeno:

Mamu:k-ma gu: ?as ali ne može se reći " gu: ?as-ma mamu:k raditi-prez.(ind.) čovjek čovjek-prez.(ind.) raditi "(Neki) čovjek radi" ?"Netko tko radi je čovjek" To pokazuje da ipak postoji sintaktička razlika između imenica i gla gola, premda je morfologija jezika takva da ne razlikuje "imenske" i "glagolske" gramatičke morfeme. Osim imenica i glagola, uzvici su vjerojatno vrsta riječi koja se na ovaj ili onaj način pojavljuje u svim jezicima. Uzvici mogu izražavati različite emocije (jao!, fuj!), ali mogu biti i ekvivalentni zapovijednim rečenicama (psst!, marš!, ej!). Oni nisu dio sintaktičke strukture rečenica, ne tvore konstituente niti stoje u sintaktičkim odnosima s 80

Poredbeno proučavanje razvitka vrsta riječi u raznim jezičnim porodicama pokazalo j e d a se druge vrste riječi u pravilu povijesno razvijaju iz imenica i glagola (često vrlo kompliciranim procesima gramatikalizacije). Premda danas vjerojatno na svijetu nema niti jednoga jezika koji bi razlikovao samo te dvije vrste riječi, u najranijim fazama evolucije jezika takav je jezik bio posve moguć (v. Heine & Kuteva 2002).

Granice jezične raznolikosti konstituentima koje tvore druge vrste riječi (npr. imenske ili glagolske skupine). Premda su to redovito ekspresivne vrste riječi, koje često imaju onomatopejsko podrijetlo, uzvici se ipak razlikuju u različitim jezicima. Tako je najbliži ekvivalent hrvatskoga uzvika jao u latinsko me heu, u engleskome ouch, a u njemačkome weh. Uzvici često mogu biti sastavljeni od segmenata čiji slijed proturječi pravilima koja inače vrijede za druge vrste riječi; primjerice, u hrvatskome uzviku psst nema niti jednog slogotvornog elementa. Činjenica da uzvici ne sudjeluju u sintaktičkim procesima jezika, te da za njih ne često vrijede uobičajena fonološka pravila, vodi do zaključka da oni predstavljaju "evolucijski relikt" iz razdoblja prije no što je ljudski jezik poprimio svoju današnju složenu sintaktičku i fonološku strukturu.

7. Gramatičke kategorije Gramatičke su kategorije skupovi oblika pojedinih riječi (u jezicima s morfologijom), ili skupovi sintaktičkih okolina u kojima se riječi odre đene vrste (imenice, glagoli, pridjevi, i sl.) mogu pojavljivati. Kategorije uvijek zavise od vrste, ili podvrste riječi (npr. samo kvalitativni pridjevi, koji izražavaju svojstva, u hrvatskome imaju komparaciju). Kategorije se obično dijele na imeničke (npr. rod, broj i padež) i glagolske (npr. vrijeme, glagolski način ili stanje). Međutim, kao što smo vidjeli u pri mjeru iz jezika nutka, ponekad je moguće tipično imeničke gramatičke sufikse dodavati korijenima glagolskoga značenja, i obratno. Osim toga, kategorije koje su u nekim jezicima imenske, u drugima obilježuju glagole; primjerice, dok je rod u hrvatskom gramatička kategorija koja je izražena uglavnom na imenicama i riječima koje se s njima slažu (zamjenice, brojevi i pridjevi)8 1 , u jezicima poput istočnokavkaskoga čečenskog jezika, rod se očituje samo posebnim prefiksima na glagolu, dok imenice i pridjevi ne nose nikakve afikse koji izražavaju rod. Najčešće su gramatičke kategorije imenica rod, broj, padež, posvoj nost i određenost. Međutim, niti jedna od njih nije obavezno prisutna u svakom jeziku. Ima mnogo jezika bez kategorije roda: turski i njemu blisko srodni turkijski jezici dobar su primjer, a od indoeuropskih jezika rod su izgubili, primjerice, armenski i engleski (iako se još razlikuje 81

U nekim je glagolskim načinima i vremenima rod u hrvatskome izražen i n a glagolu, u perfektu, tj. u opreci između ja sam pjevao i ja sam pjevala.


rod zamjenica he, she i it). Kategorija određenosti ne izražava se u hrvatskome (osim marginalno na pridjevima), a padež kao gramatička kategorija ne postoji, primjerice, u francuskome (gramatički se odnosi izražavaju prijedložnim izrazima). Kategorija broja obično postoji u jezicima, ali i tu ima iznimaka; u hrvatskome svaka imenica mora nositi oznaku broja, jednine ili množine, no u nekim jezicima imenica ne mora biti određena kategorijom broja. Primjerice, u japanskome j e upotreba sufiksa kojim se izražava množina slobodna: kodomo može značiti i "dijete" i "djeca", a oblik izveden sa sufiksom za množinu, kodomo-tachi upotrebljava se samo ako je važno naglasiti da je značenje "djeca", a ne "dijete". Također postoje neke imenske kategorije u jezicima koji su s naše točke gledišta neobični; primjerice, u mađarskome imenice mogu izraziti kategoriju posvojnosti. Ako neka imenica označuje predmet koji je posjedovan, lice posjedovatelja iskazuje se sufiksom, npr. imenica bardt "prijatelj" u prvom licu jednine posjedovatelja glasi bardtom "moj prijatelj". Mnogi j ezici sustavno razlikuju otuđivu i neotuđivu posvojnost; u fidžijskome se jeziku imenice koje označuju dijelove tijela, najbliže srodnike i slične predmete koji se doživljavaju kao nužno povezane s nekim posjedovateljem, moraju konstruirati s nekim posvojnim afiksom82: ne možete reći jednostavno "srce", već morate odrediti je li to "moje srce", "tvoje srce", "nečije srce", i sl. Gramatičko razlikovanje otuđive i neotuđive posvojnosti nije često u Euraziji, ali u Americi, Oceaniji i Australiji vrlo su mnogobrojni jezici koji poznaju tu gramatičku opreku. Numerički imenski klasifikatori još su jedna gramatička kategorija koja ne postoji u jezicima Europe, ali u nekim su dijelovima svijeta vrlo obična pojava83 • Radi se o gramaternima koji se moraju obavezno upotrijebiti uz imenice uz koje stoje brojevi (a u nekim jezicima klasi fikatori se upotrebljavaju i uz imenice modificirane pokaznim zamje nicama ili posvojnim afiksima). U hrvatskome, svaki govornik zna da nebrojive imenice (one koje označuju neku masu koja se ne sastoji od brojivih dijelova) dobivaju jedinicu mjere kada stoje uz brojeve; tako u načelu ne kažemo tri pijeska ili tri pšenice već tri vreće pijeska ili tri vagona pšenice. Mogući su, naravno, skraćeni (eliptični) izrazi kao tri 82 83

Dixon 1988. V. npr. Allan 1977.

Granice jezične raznolikosti mlijeka u značenju tri boce mlijeka. U jeziku s klasifikatorima, kao što

je vijetnamski, kao da su sve imenice inherentno nebrojive; da bi se mogle brojati, potrebno im je dodati gramatem koji ih čini brojivima, baš kao što u hrvatskome imenici mlijeko dodajemo j edinicu mjere kada je ona u rečenici određena brojem. Jezici poput tajskoga imaju nekoliko desetaka imenskih klasifikatora. Istovremeno, u jezicima s klasifikatorima upotreba gramatema koji izražavaju kategoriju broja obično nije obavezna (npr. u jukatečkom majanskom jeziku), i ograni čena je na razmjerno malen broj imenica, npr. samo na imenice koje označavaju živa bića. Gramatičke se kategorije, dakle, razlikuju u j ezicima, ali posve je sigurno da u svakom ljudskom jeziku postoje barem neke kategorije. Najčešće su to upravo one kategorije za koje imamo razloga vjerovati da su usađene u strukturi ljudskoga uma, odnosno da izražavaju pojmovne opreke koje nisu naučene nego urođene. Primjerice, opre ka između jedinstva i mnoštva u jezicima se redovito ostvaruje kao kategorija broja; vidjeli smo da broj ne mora biti obvezno morfološki iskazan na imenicama i glagolima, pa ipak, kako se čini, nema jezika u svijetu u kojem ta kategorija uopće ne postoji. Slično je i s oprekom između živoga i neživoga koja se u jezicima svijeta redovito odražava kroz kategoriju živosti, npr. u opreci između upitnih zamjenica tko i što; jezici u kojima postoji samo jedna upitna riječ za tko i što (npr. litavski kas, u oba značenja) izuzetno su rijetki. Također, opreka živosti i neživosti ugrađena je u tipove kategorije roda zasnovani na opreci živoga i neživog roda (npr. u dravidskim ili algonkijskim jezicima). I kada ne postoji morfološki izražena opreka između imenica koje označuju živo i onih koje označuju nežive predmete, razlika se među njima može pojaviti u sintaksi; u japanskome, primjerice, samo ime nice koje označuju nešto živo mogu biti subjekt rečenice s prijelaznim glagolom; ne može se reći "kamen je razbio prozor", već je potrebno upotrijebiti pasiv ("prozor je razbijen kamenom"), ili neku parafrazu ("netko je razbio prozor kamenom"). Konačno, opreka između prošlosti i sadašnjosti, odnosno budućnosti u jezicima se redovito ostvaruje u kategoriji glagolskoga vida ili vremena. Vid izražava unutrašnju vremensku strukturu radnje ili stanja na koju se odnosi glagol, npr. opreku trajanja prema trenutnosti ili svršenosti prema nesvršenosti (usp. hrvatske vidske parove skakati - skočiti, pjevati - otpjevati), dok

1 80


glagoIsko vrijeme izražava vremenski odnos između odvijanja glagolske radnje i trenutka govorenja (ili neke druge vremenske uporišne točke). Premda u nekim jezicima samo vid postoji kao gramatička kategorija (npr. biblijski hebrejski), a u nekima samo vrijeme (npr. govorni fran cuski), čini se da nema jezika bez ijedne od tih kategorija, odnosno jezika u kojima konceptualna kategorija vremena ne bi našla nikakva izraza u gramatičkoj strukturi. Premda se može tvrditi da su najčešće gramatičke kategorije u jezicima obično povezane s kognitivno izrazitim, možda i urođenim pojmovima, obrat ne vrijedi: ne nalaze sve urođene kognitivne kate gorije svoj izraz u gramatičkim kategorijama jezika svijeta. Primjerice, nema jezika u kojem bi kognitivno perceptivno vrlo izrazita kategorija boje služila za kategorizaciju imenica, kao ni jezika u kojem bi pojam prostorne simetričnosti objekta igrao ulogu u gramatičkoj kategori zaciji84• Čini se, dakle, da jezici u pravilu kategoriziraju one pojmove koji su komunikacijski relevantni (bez obzira na njihovu percepcijsku i kognitivnu relevantnost).

8. Argumenti i predikati Mogli bismo pomisliti da se jezične poruke sastoje od nizova riječi, modificiranih gramatemima koji izražavaju gramatičke kategorije. Možemo i zamisliti oblik sporazumijevanja u kojem bi se sve izreke sastojale od korijena i gramatema koji bi se mogli posve slobodno ni zati. Međutim, takav komunikacijski sustav još uvijek ne bi bio ljudski jezik. Dopustimo li samo toliko gramatičke strukture, u tome bi jeziku podjednako česte bile rečenice u kojima bi stajale samo imenice, i one u kojima bi dolazili samo glagoli: u izreci Ivan, Petar i Marija ne bi trebalo odrediti što tko komu radi, ili u kakvom su odnosu referenti triju spomenutih imena, već bi to proizlazilo iz konteksta. Izreka Dade, prade koristila bi se za iskazivanje tvrdnje da se negdje u univerzumu dogodilo dolaženje i prolaženje, a da ne bi bilo potrebno specificirati čega (ili koga) i u kakvoj su uzajamnoj vezi ta dva glagola. Ljudski jezici nisu takvi: u njima se svaka potpuna gramatička izreka (rečeni ca) sastoji od predikata, kojim se određuju odnosi između izraza koji 84

o

tome v. članak Leonarda Talmyja u zborniku Shopen (ur.) 1985, III: 57 i dalje.

Granice jezične raznolikosti referiraju (argumenata). Predikat, koji se prototipski izriče glagolom, treba određen broj argumenata da bi značenje izreke bilo potpuno; tako neprelazni glagol sjediti treba jedan argument (imenski izraz koji se odnosi na osobu koja sjedi), prijelazni glagol ubiti treba dva argumenta (koji se odnose na ubojicu i ubijenoga), a dvoprijelazni (ditranzitivni) glagol darivati treba tri argumenta (darivatelja, dar, i onoga komu se daruje). Posve iznimni su glagoli kao što je prodati, koji zahtijevaju četiri argumenta (prodavatelja, kupca, predmet koji se prodaje i cijenu koja se za taj predmet plaća). Takve glagole nemaju svi jezici, a vrlo su rijetki i jezici u kojima se na glagolu afiksima izražava lice više od dva argumenta; jezici obično na glagolu iskazuju samo lice "subjekta" (kao u hrvatskome), ili "subjekta" i "objekta" (npr. u majanskim jezicima u Srednjoj Americi). Posve iznimno glagol može afiksima iskazati lice tri argumenta (npr. baskijski), ili čak četiri (npr. kabardinski). Broj argumenata koji neki glagol treba kao dopunu svojega značenja naziva se (semantičkom) valencijom glagola. Potrebno je naglasiti da se radi o semantičkoj (značenjskoj) valenciji, jer se taj pojam ne podudara sa sintaktičkom valencijom, odnosno s pravilima koliko imenskih riječi mora obavezno stajati uz pojedine glagole u rečenici. Primjerice, u pasivnim rečenicama prijelazni glagoli postaju sintaktički neprelazni, no njihova semantička valentnost ostaje nepromijenjena; u rečenici Kralj je ubijen glagol stoji uz samo jednu imensku riječ (kralj), ali ostaje dvovalentan (njegovo značenje pretpostavlja da postoji ubojica, kao i ubijena osoba). Osim toga, sintaksa nekih jezika dopušta znatno veću slobodu u sintaktičkoj valenciji; tako je, primjerice, u ruskome posve pravilna rečenica Troni, ub'ju koju jedna osoba prijeteći izgovara drugoj. Njezin bi prijevod na hrvatski bio "Ako (me) dodirneš, ubit ću {te)". Kao i u hrvatskome, i u ruskome su, međutim, oba glagola (tr6nut' i ubit') semantički dvovalentna, premda se sintaktički pojavljuju kao neprelazni ("sintaktički jednovalentni") glagoli. U kabardinskom jeziku svi semantički polivalentni glagoli mogu se konstruirati i kao prijelazni i kao neprelazni, a razlika se između prijelazne i neprelazne konstrukcije izražava različitim afiksima na glagolu. Rečenica koja znači Hljapš udara Satanaju (s dva kabardinska osobna imena) može se izraziti i tako da je glagol udarati prijelazan i tako da je neprelazan,

'1

I


ali da pri tome nije u pasivu (u kabardinskom ne postoji pasiv) 85 • U oba slučaja glagol udarati ostaje dvovalentan, odnosno ima dva semantička argumenta. Broj argumenata koje neki glagol ima u sintaktičkoj strukturi rečenice uvijek je j ednak, ili manji od semantičke valentnosti toga glagola86• Izuzetak tomu pravilu predstavljaju samo tzv. semantički atranzitivni glagoli čija je valentnost jednaka nuli, npr. glagol kišiti; u mnogim jezicima sintaksa zahtijeva da se ti glagoli pojave s iskazanim argumentom kao sintaktičkom dopunom, kao u engleskome il rains, ili u francuskome il pleut. Oni predstavljaju neku vrst evolucijskog relikta, poput uzvika, o kojima smo govorili u odjeljku o vrstama riječi. Semantički atranzitivni glagoli u j ezicima kao da odražavaju stanje ljudskoga uma u kojem događaji nisu analizirani na odnose među sudionicima (argumentima), već se doživljavaju holistički, kao cjelina. Vratimo se sada natrag izmišljenom (neljudskom) jeziku u kojem ne bi vrijedila navedena univerzalna pravila o predikatima i argumen tima. Kada ne bi bilo ograničenja u broju imenskih riječi koje mogu dopunjavati neki glagol u rečenici, mogli bismo imati rečenice poput: Ivan, Marko, Petar, Josip, Marija, odstarovišemanjebivao "Ivan je bio stariji od Marka toliko godina koliko su Petar i Josip imali manje od Marije", gdje bi glagol odstarovišemanjebivati značio, otprilike "imati više godina od osobe označene drugom imenskom riječju, ali tako da razlika u godinama između osoba označenih prvom i drugom imeni com u rečenici bude jednaka onom broju godina koliko treća i četvrta osoba spomenuta u rečenici imaju manje od osobe označene petom imenicom u rečenici". Nema nikakva logičkoga razloga zašto takav jezik ne bi postojao. U jeziku matematičke logike posve se slobodno mogu upotrebljavati predikati s pet argumenata, poput R(a, b, c, d, e) gdje je R predikat, a a, b, c, d, e konstante koje odgovaraju osobnim imenima u prirodnom jeziku. Međutim, niti u jednom ljudskom jeziku nema takvih rečenica, niti glagola kao što je odstarovišemanjebivati. Iako u matematici nema logičkoga ograničenja na broj varijabli koje ulaze u neku funkciju, struktura je ljudskih jezika ograničena naravlju 85

86

Ponekad postoje razlike u nijansama značenja između prijelaznoga i neprelaznog oblika dvovalentnih glagola. Primjerice, u kabardinskom prijelazno dan znači 'šiti', a neprelazno dyn 'baviti se šivanjem'. V. Van Valin & LaPol1a 1997, Jackendorff 2002.

Granice jezične raznolikosti ljudskog uma i iskustvom o kojem se u ljudskim zajednicama obično komunicira. Č injenica da su ljudski jezici takvi da u njima glagoli u pravilu uzimaju od jedan do tri argumenta vjerojatno je posljedica j edne od evolucijski primarnih funkcija jezika koja se, kao što smo vidjeli, sasto jala u komunikaciji o društvenim odnosima u zajednici. Za većinu je komunikacijskih interakcija koje izvršavaju tu primarnu funkciju jezika dovoljno ako se specificira "što tko komu radi", "što tko komu daje", ili "što tko od koga uzima", a da se iskažu takvi sadržaji dovoljni su predikati s najviše tri argumenta. Jezik kao komunikacijsko sredstvo izgleda vrlo dobro dizajniran za priopćavanje što tko radi komu, a u etnografskoj literaturi zabilježeno je da je upravo to najčešća tema razgovora u takozvanim "primitivnim" društvima. Primjerice, među Bušmanima naroda !Kung u 60 posto razgovora snimljenih tijekom mjesec dana radilo se o tome tko ima što i tko je što komu dao (ili nije)87. Navedena ograničenja moguće valencije glagola svakako treba smatrati dijelom univerzalne gramatike; da bismo iskazali složenije odnose među referentima, primjerice odnos između mačke, miša, sira i stola u rečenici Mačka je ulovila miša, koji je pojeo sir, koji leži na stolu moramo se poslužiti složenijim sintaktičkim strukturama, u kojima su kombinirani jednostavni, jedno-, dvo- i trovalentni predikati. Da bismo mogli stvarati takve složenije strukture, u našu univerzalnu gramatiku moramo uključiti i sintaktičke skupine, sljedeće univerzalno obilježje jezika.

9. Konstituentl (fraze, sintaktičke skupine) Argumenti i predikat u rečenici ne moraju biti izraženi jednom riječ ju; ulogu argumenta u rečenici može igrati i skupina riječi. Umjesto Mačka leži na tepihu možemo reći Ta velika sijamska mačka leži na tepihu, pri čemu čitav niz riječi (ta velika sijamska mačka) igra istu ulogu argumenta glagola ležati kao i riječ mačka. Riječ koja određuje kojemu tipu pripada čitava sintaktička skupina naziva se glavom te 87

Wiessner 1982: 68.


skupine, a ostale se riječi u skupini nazivaju zavisnim elementima88 • U prethodnom je primjeru riječ mačka glava imenske skupine (NP, prema engleskome noun phrase). Međutim, nisu svi nizovi riječi u j eziku sintaktičke skupine. U rečenici Jučer sam u Savi ulovio ribu niz riječi Jučer sam u Savi ne predstavlja nikakvu sintaktičku skupinu. Sintaktičke su skupine samo oni nizovi riječi među kojima postoji uska povezanost koja se očituje u načinu kako na njih, kao na cjelinu, djeluju sintaktička pravila. Što je sintaktička skupina doznajemo primjenom sintaktičkih testova poput supstitucije89: sintaktičke se skupine mogu zamijeniti jednom riječju, kao cjelina. Primjerice, u rečenici Ta velika sijamska mačka leži na tepihu niz riječi ta velika sijamska mačka predstavlja imensku skupinu (NP) jer se čitava može zamijeniti jednom zamjeničkom riječju, a da dobiveni rezultat bude gramatičan: Ona leži na tepihu. Niz riječi leži na nije sintaktička skupina jer ne postoji mogućnost zamjene tih riječi jednom riječju koja bi igrala istu sintaktičku ulogu. Sintaktičke skupine imaju složenu unutrašnju strukturu koja se obično prikazuje u obliku stabla. Jedan bi mogući prikaz imenske skupine iz prethodnoga primjera bio sljedeći (premda među lingvisti ma još postoje brojna neslaganja o točnoj arhitekturi konstituentskih stabala) (Prikaz 10): PRIKAZ 1 0

Konstituentska struktura imenske skupine NP

ta

88

o pojmu glave i zavisnih elemenata u sintaksi v. Zwicky 1985. O pojmu konstituenata (sintaktičkih skupina) i njihovoj ulozi u sintaksi v. Bresnan 2000.

89

Postoje i drugi testovi, npr. permutacija (unutar sintaktičke skupine ne mogu se zamjenjivati mjesta riječima) i koordinacija (sintaktičke skupine samo se kao cjeline mogu međusobno povezivati). O tim testovima v. Van Valin 2001.

85 1


Skupina riječi koja igra ulogu argumenta može sadržavati čitavu rečenicu (tzv. relativnu, ili odnosnu rečenicu): [[Mačka], koja je ulovila miša], leži na tepihu. U prethodnom primjeru argument glagola ležati nije samo riječ mačka, već čitava "sintaktička skupina" (ili konsti tuent) mačka, koja je ulovila miša, koja se sastoji od "glave" (mačka) i zavisnoga dijela (koja je ulovila miša), pri čemu je u zavisnom dijelu sadržana čitava rečenica s još jednim predikatom (je ulovila). Cijeli je proces izgradnje sintaktičkih skupina rekurzivan, tj . može se ponavljati unedogled, a ograničenja na broj ciklusa ne postavlja gramatička struktura jezika, već ustroj kratkotrajnog pamćenja: Mačka,

koja je ulovila miša, koji je ukrao sir, koji je ležao u stolu, koji su radnici montirali kraj hladnjaka u kuhinji. . . leži na tepih u (nakon nekoliko

ponavljanja relativnih rečenica od kojih se sastoji prethodni primjer lako je zaboraviti to da se u njemu radi o mački). Već smo vidjeli90 da je rekurzija jedno od ključnih obilježja sintakse ljudskih jezika, te da rekurzija ne postoji u drugim sustavima životinjske komunikacije. Ni u jednoj izreci koju je ikada izgovorio bonobo Kanzi, ili ijedna druga jeziku priučena životinja, nikada nije stajalo ništa što bi podsjećalo na zavisno složenu rečenicu, ili složenu imensku ili prijedložnu skupinu. S druge strane, nema ljudskoga jezika u kojem ne bi postojale barem neke strukture koje se mogu smatrati sintaktičkim skupinama. Neki autori smatraju da u jezicima s posve slobodnim redom riječi, kakvi su neki australski aboridžinski jezici, nema smisla govoriti o sintaktičkim skupinama. Primjerice, u jeziku varlpiri, red riječi je toliko slobodan da se riječi koje modificiraju "glave" konstrukcija (kao što pridjev modificira imenicu) mogu pojavljivati na bilo kojem mjestu u rečenici, s bilo kojim brojem riječi koje ih odvajaju od "glave". Stoga su u sljedećoj rečenici jezika varlpiri moguće sve permutacije (jedino pomoćni glagol kapala mora stajati na drugom mjestu u rečenici) : Wita-jarra-rlu ka-pala wajili-pi-nyi yalumpu kurdu-jarra-rlu maliki

malen-du.-erg. prez.-3du.subjekt loviti-preterit to.aps. dijete-du-erg. pas.aps. "Dvoje male djece lovi toga psa"91 90 91

V. gore. Bresnan 2 0 0 1 : 6. D u . = dual, dvojina, prez. = prezent, erg. (padež).

=

ergativ (padež), aps.= apsolutiv

1 86


Wajilipinyi kapala witajarrarlu yalumpu maliki kurdujarrarlu Maliki kapala kurdujarrarlu yalumpu wajilipinyi kurdujarrarlu Kurdujarrarlu kapala maliki wajilipinyi witajarrarlu

Definiramo li sintaktičke skupine kao nizove riječi koje stoje zajedno u rečenici, čini se da u varlpiriju nema sintaktičkih skupina. Međutim, iz više razloga opravdanije je tvrditi da varlpiri ima imenske skupine, no da one u tom jeziku mogu biti diskontinuirane, odnosno da riječi koje ih sačinjavaju ne moraju stajati jedna uz drugu. Postojanje se imenske skupine witajarrarlu kurdujarrarlu "dvoje male djece" očituje, između ostaloga, u činjenici da se obje riječi koje sačinjavaju tu sintagmu slažu u broju i padežu: obje riječi nose sufikse za dvojinu (-jarra-) i za ergativ (-rlu). I hrvatski poznaje diskontinuirane imenske skupine; primjerice, u rečenici Dvoje je djece došlo imenska skupina dvoje djece "rastavljena" je enklitičkim glagolom (je) koji u hrvatskom mora stajati iza prve naglašene riječi u rečenici. Međutim, u hrvatskome red riječi nije tako slobodan kao u varlpiriju. Nadalje, poput većine aboridžinskih jezika, ni varlpiri nema ad pozicije, što znači da one ne upravljaju adpozicijskim skupinama (kao što u hrvatskome prijedlog na upravlja imenicom stol u adpozicijskoj skupini na stolu). To znači da u varlpiriju nema adpozicijskih skupina, a ta nam činjenica pokazuje još jedno svojstvo univerzalne gramatike: premda u svim jezicima svijeta postoje sintaktičke skupine, tj. premda svi jezici svijeta imaju konstituentsku strukturu, tipovi sintaktičkih skupina nisu nužno univerzalni. Dok univerzalnost imenski h skupina nije sporna, osobit je problem u suvremenoj sintaksi pitanje imaju li svi jezici svijeta glagolske skupine (VP, prema engleskomu verb ph rase) koje uključuju glagol i (u tradicionalnoj terminologiji) njegov izravni objekt. S jedne strane, jezici poput engleskoga pružaju mnoga svjedo čanstva za njihovo postojanje. Primjerice, u engleskome se prijelazni glagol zajedno s objektom može zamijeniti pomoćnim "deiktičkim" glagolom do, što pokazuje da se glagol zajedno sa svojim objektom ponaša kao sintaktička cjelina (skupina). Tako u odgovoru na pitanje Who caught the mouse? "Tko je ulovio miša" VP caught the mouse ("ulovio miša") možemo zamijeniti oblikom did, i odgovoriti The cat did, pri čemu oblik did igra istu sintaktičku ulogu u rečenici kao čitav


87 1

VP caught the mouse. Međutim, u mnogim j ezicima izgleda kao da nema nikakvoga svjedočanstva za postojanje VP-a kao posebne sintak tičke skupine, a među takvim je jezicima opet već spomenuti varlpiri. U tom su j eziku, za razliku od engleskoga, moguće sve permutacije u rečenici s prijelaznim glagolom: Kurdu-ngku ka-ju nya-nyi ngaju

dijete-ergativ prezent-ljd.objekta vidjeti-prezent ja(apsolutiv) "Dijete me vidi"92 Kurdu-ngku ka-ju ngaju nya-nyi Nya-nyi ka-ju kurdu-ngku ngaju Ngaju ka-ju nya-nyi kurdu-ngku . . .

I z toga bi se mogao izvesti zaključak d a VP u varlpiriju ipak postoji, no da, za razliku od engleskoga, može biti diskontinuiran. S druge strane, varlpiri također nema glagola koji bi odgovarao engleskome do, kojim bi se mogao zamijeniti glagol zajedno sa svojim objektom, kao ni hrvatski. Po kriteriju supstitucije, dakle, VP u varlpiriju i u hrvatskome ne postoji kao sintaktička skupina, no po nekim drugim kriterijima moglo bi se ustvrditi da ipak postoji. Primjerice, u varlpiriju i u hrvatskome povratni glagol može se protumačiti kao VP u kojem je glagol "integriran" sa svojim objektom, koji se mora odnositi na isti predmet označen subjektom rečenice: Ivan se udara istoznačno je s Ivan udara sebe, odnosno "Ivan udara Ivana", te je povratnim glagolom udarati se iskazan VP ekvivalentan glagolskoj skupini udara Ivana. Povratna zamjenica i u naglašenom obliku (sebe) i kao klitika (se) mora biti "koreferentna" sa subjektom, ali sama ne može doći u položaj subjekta rečenice (stoga je nepravilno *Sebe udara Ivana). Isto takvo ograničenje vrijedi u varlpiriju, gdje se može reći: Napa/jarri-rli ka-nyanu paka-rni

N.-ergativ prez.-povratnost udarati-preterit "Napaljarri se udarao" Međutim, Napa/jarri ne može biti objekt u rečenici: 92

Baker 2003: 409. Jedino je pravilo da pomoćni glagol ka-ju mora stajati na drugom mjestu u rečenici.

1 88


" Napaljarri ka-nyanu paka-mi N.apsolutiv prez.-povratnost udarati-preterit Iz toga bi se moglo zaključiti da varlpiri ipak ima diskontinuirani VP, a da se u povratnoj konstrukciji glagol i njegov objekt zamjenjuju povratnim oblikom glagola. Teorijski je problem univerzalnosti VP-a neriješen; transformacijsko-generativna škola Noama Chomskoga smatra da je taj konstituent univerzalan, dok to druge teorije, npr. gramatika uloga i referenci Roberta Van Valina, izričito osporavaju. Za nas je najvažniji zaključak to, da u svim jezicima svijeta postoje sintaktičke skupine, premda konkretan popis tipova konstituenata u pojedinim jezicima može biti različit. Međutim, u prethodnim smo primjerima upotrebljavali termine "subjekt" i "objekt" kao da je posve jasno o čemu se radi, te da su to gramatički pojmovi za koje je očigledno da postoje u svim jezicima. U sljedećem ćemo odjeljku vidjeti da nipošto nije tako.

10. Gramatičke relacije U odjeljku 8 vidjeli smo kako je jedno od evolucijskih nasljeđa ljudskoga jezika činjenica da predicirajući elementi iskaza (glagoli) obavezno uz sebe vezuju određen broj referirajućih elemenata (argumenata). Međutim, iz te činjenice ništa ne slijedi o načinima kako se u iskazu uspostavljaju odnosi među argumentima. Jezik je uistinu dizajniran da bi se njime komuniciralo "o tome što tko radi ili daje komu", no ništa u do sada razmotrenoj strukturi jezika ne objašnjava kako njegovi govornici raspoznaju odnose među argumentima polivalentnih predi kata. U komunikacijskim sustavima primata ti odnosi nisu dio nekakve gramatičke strukture, već se prepoznaju iz konteksta i po smislu. Kada jezično nadareni bonobo Kanzi svojim simbolima proizvodi poruke kao jesti banana ili piti voda, samo je iz konteksta jasno tko je onaj koji treba izvršiti radnju izraženu "glagolom" (obično je to sam Kanzi); po smislu je, naravno, jasno da činitelj radnje Kanzijevih "glagola" jesti i piti ne mogu biti neživi predmeti banana i voda. Međutim, važno je to da Kanzijev "jezik" nema nikakva načina da izrazi što tko radi komu u "rečenicama" tipa Udarati Kanzi Jane. Tko udara koga?

Granice jezične raznolikosti Golema većina jezika na svijetu ima gramatičke načine za istica nje razlike između argumenata glagola koji uzimaju više od jednoga argumenta. To znači da jezici u pravilu razlikuju tematske uloge, npr. činitelja i trpitelja kod glagola udarati. Jedan je od mogućih načina da se istakne ta razlika poredak riječi (odnosno sintaktičkih konstituenata) u rečenici. U engleskom, razlika između značenja "Kanzi udara Jane" i "Jane udara Kanzija" izražava se samo redom riječi u rečenici: Kanzi hits Jane i Jane hits Kanzi. Mogli bismo pomisliti da su u hrvatskome osnovno sredstvo za razlikovanje argumenata polivalentnih glagola padežni nastavci: Međutim, u rečenici Ines udara Dolores niti jedan od argumenata ne nosi padežni nastavak, jer se strana imena ženskoga roda na suglasnik u hrvatskome najčešće ne dekliniraju; pa ipak, svaki će govornik hrvatskoga odmah protumačiti rečenicu Ines udara Dolores tako da pretpostavi da ona znači da je Ines ona koja udara Dolores. To pokazuje da red riječi ipak igra ulogu u sintaksi hrvatskoga, odnosno da kao gramatički pokazatelj preuzima ulogu padežnih nastavaka uvijek kada oni nisu dovoljno razlikovni. Dokaz su toj tezi i slučajevi kada kao argumenti prijelaznog glagola stoje dvije imenice srednjega roda, koje u hrvatskom ne razlikuju nominativ od akuzativa; zapitamo li se "tko vidi koga? " u rečenici Tele vidi janje zaključit ćemo da je najvje rojatnije tumačenje da je tele ono koje vidi janje (osim u kontekstom jako ograničenim uvjetima, npr. ako je rečenica odgovor na pitanje Koga vidi janje?). Poistovjetirno li činitelja s tradicionalnim subjektom rečenice, a trpitelj a s objektom, reći ćemo da je u hrvatskome, kao i u engleskome, temeljni poredak sintaktičkih konstituenata S(ubjekt) V (glagol) O (bjekt). Prema jednoj je statistici93 oko 360/0 jezika svijeta poput hrvatskoga i engleskoga (temeljni poredak SVO), oko 39% jezika ima SOV poredak (npr. japanski, turski), 15% jezika ima VSO poredak (npr. irski, biblijski hebrejski), a preostali jezici pripadaju jednom od ostalih mogućih tipova: npr. VOS u majanskim jezicima i u malgaš korne, OVS u jeziku hiškarjana (Amazonija), OSV u jeziku šavante (u Brazilu), a postoje i jezici s posve slobodnim poretkom sintaktičkih konstituenata (npr. u australskom jeziku varlpiri). Međutim, kao što ćemo vidjeti poslije, poistovjećivanje subjekta s činiteljem radnje nije teorijski opravdano, ako ni zbog čega drugoga, 93

Hagege 1995: 6 8 .


onda zbog rečenica kao što j e Ivan pati od depresije; u toj je rečenici, prema uobičajenoj sintaktičkoj analizi hrvatskoga, imenica Ivan subjekt rečenice, iako u semantičkom pogledu nipošto nije činitelj radnje. Na sličan način, u pasivnim rečenicama trpitelj radnje postaje subjekt (npr. Ivan biva udaren), što također svjedoči protiv olakoga poistovjećivanja semantičkoga pojma (trpitelj) sa sintaktičkim (subjekt). Nadalje, u nekim jezicima činitelj se od trpitelj a ne može razlikovati niti mor fološkim obilježjima (npr. padežnim nastavcima), ali ni redom riječi. Takav je sinotibetski j ezik lisu. U tom jeziku razlika između činitelja i trpitelja radnje nije izražena ni redom riječi ni ikakvim morfološkim ili sintaktičkim sredstvima; rečenice s prijelaznim glagolima sustavno su višeznačne: lathyu nya ana khu-a94

ljudi tema pas gristi-deklarativ "Glede ljudi, oni grizu pse" ili "Glede ljudi, psi ih grizu". Oba su prijevoda moguća i podjednako vjerojatna: red je riječi u jeziku lisu slobodan, nema ni padeža ni glagolskoga slaganja sa subjektom rečenice, a čestica nya, koja označuje "temu" rečenice (engleski to pic) iskazuje samo to da je u navedenoj rečenici riječ o ljudima, ne o psima. Samo nam izvanjezično znanje kaže da je vjerojatnija druga interpretacija ("Psi grizu ljude"), jer, naime, ljudi ne grizu pse. Među tim, u sljedećoj rečenici izvanjezično znanje nije dovoljno za odabir vjerojatnije interpretacije: lama nya ana dza nisyv-a

tigar tema pas jesti htjeti-deklarativ "Glede tigrova, oni žele jesti pse" ili "Glede tigrova, psi ih žele jesti". \ , U jeziku lisu, dakle, ne postoji gramatički način za razlikovanje trpitelj a i vršitelja radnje (činitelja), dvaju argumenata kod (nekih) prijelaznih glagola, barem u nekim konstrukcijama. Većina jezika ipak nije kao 94

U transliteraciji su zanemareni tonovi koji postoje II jeziku lisu (Matasović 2001). Prema nekim lingvistima (usp. Palmer 1995: 23-25) u jeziku lisu ipak postoji gramatički način za razlikovanje semantičkih uloga, barem u nekim konstrukcijama.

91 1


lisu, nego posjeduje gramatičke načine razlikovanja tematskih uloga. U većini jezika svijeta činitelj se razlikuje od trpitelja padežnim nastavkom, mjestom u rečenici, ili afiksom kojim se lice (eventualno i rod i broj) j ednoga od argumenata izriče na glagolu. U nekim jezicima činitelj se ponaša na isti način kao i jedini argument neprelaznih glagola, tj. stoji na istoj strani glagola u rečenici, označen je istim padežom ili istim glagolskim afiksom. To su jezici nominativno-akuzativnog tipa, poput latinskoga, u kojem činitelj ("subjekt") prijelaznoga glagola stoji u istom padežu (nominativu) kao i jedini argument ("subjekt") neprelaznoga glagola, dok je drugi argument (trpitelj) prijelaznoga glagola istaknut osobitim padežom, akuzativom: Lupu-s currit

Lupu-s devorat lepor-em

vuk-Nom. trči

vuk-Nom. proždire zec-Akuz.

Nasuprot tomu, u ergativnim jezicima trpitelj se morfološki i sintaktički ponaša kao jedini argument neprelaznoga glagola; ako takav jezik irna padeže, tada činitelj stoji u tzv. "ergativnom" padežu, dok se padež drugoga argumenta prijelaznih glagola naziva apsolutivom. Takav je australski aboridžinski jezik jalarnnga95 :

"Riba je zagrizla muhu" riba-Erg. muha(apsolutiv) gristi-preterit

Kupi-ngku milnga tiaca-mu

"Muha je ugrizla ribu" muha-Erg. riba(apsolutiv) gristi-preterit

Milnga-ngku kupi tiaca-mu

"Muha je pala" muha(apsolutiv) pasti-preterit

Milnga waka-mu

Razlika između ergativnih i akuzativnih j ezika sastoji se, dakle, u torne koji se od dvaju argumenata prijelaznoga glagola sintaktički i morfološki (npr. padežnim nastavcima) tretira kao jedini argument neprelaznoga glagola. Ako simbolom A označimo činitelja, simbolom O trpitelj a, a simbolom S j edini argument neprelaznoga glagola, tada se razlika između ergativnih i nominativno-akuzativnih jezika može prikazati ovako (Prikaz 1 1 ) : 95

Van Valin 2001 : 35.


PRIKAZ 1 1

ergativni nominativno-akuzativni tip

Razlika između ergativnih i akuzativnih jezika ne iscrpljuje sve mogućnosti u jezicima svijeta96; postoje i jezici u kojima se sva tri tipa argumenta (S, A, i O) ponašaju različito (npr. američki indijanski jezik nez perce), te jezici kao lisu, gdje se ponašaju identično; u jezicima tzv. "aktivnoga tipa" (npr. indijanski jezik porno) argument A se konstruira poput argumenta S u neprelaznih glagola koji znače radnju, ali kod glagola koji izražavaju neko stanje, jedini argument S dobiva isti tretman kao i O (trpitelj u prijelaznih glagola). Nadalje, u nekim se jezicima samo neke sintaktičke konstrukcije ponašaju po ergativnom obrascu, dok su druge nominativno-akuzativne. Primjerice, u hindskome samo rečenice s glagolima u svršenom vidu imaju ergativnu konstrukciju, dok ostale rečenice imaju nominativno-akuzativnu. Napomenuli srno već da poistovjećivanje "činitelja" sa subjektom, a trpitelja s "objektom" teorijski nije opravdano. Ono je zasnovano na činjenici da su u hrvatskome, i drugim jezicima nominativno-aku zativnog tipa, argumenti glagola koji označuju činitelja radnje ujedno oni koji imaju sljedeća morfološka i sintaktička svojstva: 1. stoje u nominativu; 2. slažu se u licu s glagolom (npr. u rečenicama Ja

te udaram i Ti

me udaraš glagol uvijek stoji u onom licu u kojem je činitelj),

3. izražavaju temu rečenice (engleski

riječ;

96

v.

Palmer 1995.

topic), ono o čemu je u rečenici

Granice jezične raznolikosti 4. upravljaju povratnim zamjenicama (npr. u rečenicama Ja se uda ram, On se udara i Ja znam da se Ivan udara povratna zamjenica se koreferentna je sa "subjektom" rečenice u kojoj stoji). 5. mogu se izostaviti u koordiniranoj konstrukciji (složenoj rečenici

povezanoj sastavnim veznikom) : u rečenici Udario sam Ivana i _ otišao izostavljeni element mora biti koreferentan sa činiteljem, "subjektom" prvoga glagola, a ne može se odnositi na trpitelj a (Ivana).

Najjednostavniji opis jezika u kojima sva navedena ograničenja vrijede jest da se kaže kako je u svim tim slučajevima onaj konstituent koji igra ulogu u gramatičkom pravilu "subjekt" rečenice, osobita gramatička relacija. Međutim, čim se malo udubimo u gramatičku strukturu jezika, vidimo da je takvo zaključivanje prejednostavno. Kao prvo, prijelazni glagoli često imaju i druge tematske uloge osim činitelja i trpitelja. U rečenicama kao Ivan je prebolio tifus "subjekt", Ivan, svakako nije u semantičkom smislu činitelj radnje, iako stoji u padežu "subjekta", nominativu, kao i u rečenicama Ivan vidi majku, Ivan osjeća bol, i Ivan voli čokoladu. Mogli bismo pretpostaviti da se nominativni padež s "prototipskih" subjekata, činitelja radnje, nekako analogijom prenosi i na druge tematske uloge (npr. iskusitelja), no u nekim jezicima pravi "činioci radnje" gramatičkim se pravilima razlikuju od argumenata glagola koji imaju drukčije tematske uloge. U avarskome, nahsko-dagestanskom jeziku koji se govori na Kavkazu, samo svjesni činioci radnje stoje u ergativnom padežu; uz glagole spoznavanja i percepcije (npr. vidjeti) iskusitelji stoje u lokativu, a uz glagole koji izažavaju htijenje i druge vrste emocija (npr. voljeti) argumenti stoje u dativu97:

"Otac siječe drvo" otac-Erg. drvo(apsolutiv) sjeći-prezent

Inssu-cca (ul q01-ula

"Otac je vidio dijete" otac-Lok. dijete vidjeti-preterit

Inssu-da /imer wix-ana

97

Černy 1971.


"Otac voli dijete" otac-Dat. dijete voljeti-prezent

Inssu-je !imer bok'-ula

Kao drugo, jezici često (iako ne uvijek) imaju gramatička pravila koja omogućuju da se isto stanje stvari izrazi na dva načina: jednom s točke gledišta činitelja, u "aktivnom" stanju, a drugi put s točke gledišta trpitelja, u "pasivu"; u torne je razlika između rečenica Otac voli sina i Sin je voljen (od oca), ili u latinskome Pater ama t (ilium i Filius (a patre) amatur. U pasivnim rečenicama trpitelj stoji u nominativu, slaže se u licu s glagolom, i može se izostaviti u slijedu rečenica koje dijele jedan argument (Sin voli majku i voljen je od oca, latinski Filius matrem ama t et a patre amatur). To znači da je u tim slučajevima trpitelj "subjekt". U nekim jezicima, kao što je malgaški (Madagaskar), postoje i druga glagolska stanja u kojima se radnja izražava i s točke gledišta drugih argumenata, ne samo činitelja i trpitelja. Semantičke pojmove, tematske uloge činitelja i trpitelja, treba dakle razlikovati od gramatičkih relacija kao što su subjekt i objekt. Gramatičke relacije korelirane su sa semantičkim ulogama u nominativno-akuzativnim jezicima, kao i u ergativnima (na obrnut način), ali ne mogu se s njima poistovjetiti niti svesti na njih. Pravilo koje kaže da se u koordiniranim konstrukcijama može izostaviti "subjekt" posve je sintaktičko, i za njegovu formulaciju nije potrebno specificirati koju tematsku ulogu igra argument glagola koji se izostavlja. U nominativno-akuzativnim jezicima to je obično činitelj radnje, jer je u takvim jezicima tematska uloga činitelja radnje korelirana s gramatičkom relacijom subjekta; međutim, u nekim ergativnim jezicima98 element koji se može izostaviti, i koji u toj konstrukciji igra ulogu "subjekta" redovito je trpitelj radnje, odnosno onaj konstituent koji nosi apsolutivni padež; to je slučaj u australskom aboridžinskom jeziku djirbalu: _

_

balan guda bunga-n banggul yaranggu buran

on+apsolutiv pas sišao je on+ergativ čovjek+erg. vidio je "Pas je silazio i viđen je od čovjeka" 98

Takvi su ergativni jezici zapravo vrlo rijetki i za njih se kaže da su "sintaktički" ergativni, kako bi se razlikovali od "morfološki" ergativnih jezika koji imaju samo morfološka obilježja ergativnosti poput padežnoga sustava; osim već spomenutoga djirbala, sintaktički su ergativni još npr. čukotski (jezik koji se govori u Sibiru) i jezik sama (na Filipinima). O sintaktičkoj ergativnosti v. i Matasović 2001 : 195.

Granice jezične raznolikosti U djirbalu dakle gramatička relacija ("subjekt", definiran drukčije nego u hrvatskome ili latinskome) određuje pravilo o tome što se može izostaviti u koordiniranoj konstrukciji, no ta je gramatička re lacija obrnuto povezana sa semantičkim ulogama nego u hrvatskome. Ali ima i jezika u kojima gramatičke relacije uopće ne igraju ulogu u takvoj konstrukciji. U mandarinskome (kineskome) u koordiniranoj se konstrukciji može izostaviti bilo koji argument glagola, bez obzira na njegovu sintaktičku funkciju, odnosno gramatičku relaciju: Xiao gou zou dao shan dixia, nei ge ren jiu kanjian le

mali pas ići do planina podnožje ta(j) klas. čovjek tada vidjeti perfekt "Mali pas sišao je dolje i čovjek (ga) je vidio" nei ge ren zou dao shan dixia, jiu kanjian le xiao gou

ta(j) klas. čovjek ići do planina podnožje tada vidjeti perf. mali pas "Taj je čovjek sišao dolje i vidio je maloga psa" U prvom primjeru, u drugom je dijelu konstrukcije izostavljen trpitelj ("objekt"), a u drugoj je rečenici izostavljen činitelj radnje ("subjekt"). Obje su rečenice podjednako pravilne. Mandarinski j e različit i od hrvatskoga (u kojem se može izostaviti samo "subjekt") i od djirbala (u kojem se može izostaviti samo "subjekt" neprelaznoga glagola i "objekt" prijelaznoga) : u njemu ni jedan argument u koordiniranoj konstrukciji ne predstavlja gramatičku relaciju. Hrvatski je, pak, poput djirbala po tome što postoji gramatička relacija koja igra ulogu u koordiniranoj konstrukciji, premda se ta relacija ne može definirati na isti način u oba jezika. Jezici se, dakle, razlikuju i po tome u kojim konstrukcijama koriste gramatičke relacije: u nekim su jezicima gramatičke relacije važne za vrlo velik broj konstrukcija, a u nekima se pravila za samo malen broj konstrukcija moraju formulirati korištenjem gramatičkih relacija. U hrvatskome je taj broj znatan: već smo vidjeli da nam pojam "subjekta" treba za određivanje pripisivanja padeža, slaganja u glagol skom licu, pravila za upravljanje povratnim zamjenicama, pravila za izostavljanje konstituenta u koordiniranoj konstrukciji, itd. U nekim je jezicima uloga "subjekta" još i veća; u malgaškome konstituent na koji se odnosi relativna rečenica mora biti "subjekt", dok u hrvatskome on nije određen svojom gramatičkom relacij om;


u malgaškorne, za razliku od hrvatskoga, ne možete reći Čovjek, kojega vidim, ili Čovjek, kojemu dajem čokoladu, jer u tim relativnim rečenicama imenska skupina na koju se relativna rečenica odnosi nije subjekt, već bliži ili dalji objekt. Da biste u rnalgaškome izrekli istu stvar, morate upotrijebiti pasiv, ili parafrazu koja će relativizirani konstituent učiniti "subjektom"; Čovjek, kojega vidim tako bi postao Čovjek, koji biva viđen od mene, a Čovjek, kojemu dajem čokoladu reklo bi se Čovjek, koji od mene prima čokoladu, ili slično99• Jezici se, dakle, znatno razlikuju po ulogama koje gramatičke relacije igraju u njima. Jezik sama, koji se govori na Filipinima, neobičan je po torne što upotrebljava različite kriterije za određivanje gramatičke relacije konstituenta zavisno od konstrukcije o kojoj se radi. Pogledajmo koji konstituent u sljedećim primjerima upravlja povratnom zamjenicom di-na (koja je glosirana kao "sebe"): (1) B'l!i d'nda daing ma di-na

kupiti žena riba za sebe "Žena je kupila ribu za sebe": di-na mora biti koreferentno s d'nda "žena". (2) N-b'l/i d'nda daing ma di-na

antipa siv-kupiti žena riba za sebe "Žena je kupila ribu za sebe", ili '''�Riba je kupljena od žene za sebe" (na hrvatskome bi takva konstrukcija bila nepravilna, jer se povratna zamjenica, sebe, mora odnositi na subjekt rečenice). "Antipasiv" u j eziku sama u određenom smislu odgovara hrvatskomu pasivu, jer ne mijenja značenje rečenice, već samo sintaktičke odnose u njoj. Pogledajmo sada primjere s relativnim (odnosnim) rečenicama: (3) daing b'l!i d'nda ma di-na

riba kupiti žena za sebe "Riba koju je žena kupila za sebe" (4) d'nda N-b'/li daing ma di-na

žena antipasiv-kupiti riba za sebe "Žena koja je kupila ribu za sebe" 99

V. Shop en (ur.) 1985, II: 155 i dalje.

Granice jezične raznolikosti (5) "d'nda b'lli daing ma di-na

žena kupiti riba za sebe Ovaj posljednji primjer ne može značiti, kao što bismo očekivali, "žena koja je kupila ribu za sebe", već bi morao značiti "žena koju je riba kupila za sebe", što je, naravno, besmisleno. Ako je glagol u aktivnom stanju, di-na se odnosi na prvu imensku skupinu iza glagola (d'nda "žena"). Ako je glagol u antipasivnom sta nju, vrijedi isto pravilo; zovemo li prvu imensku skupinu iza glagola "subjektom", mogli bismo reći da se povratna zamjenica odnosi na subjekt, kao u hrvatskome. Poistovjetimo li "činitelja radnje" (imenicu d'nda "žena") sa subjektom, također možemo tvrditi da se povratna zamjenica odnosi na subjekt. Međutim, ako "subjekt" prve rečenice (1) stavimo u relativnu konstrukciju, glagol mora biti u antipasivu (4) : inače dobivamo posve obratnu interpretaciju od očekivane (5). To je zbog toga što je u relativ noj rečenici konstituent koji upravlja povratnom zamjenicom određen drukčije nego u glavnoj izjavnoj rečenici: to je uvijek onaj argument koji je trpitelj kod aktivnog glagola, a činitelj radnje kod antipasivnog glagola, dakle "subjekt" definiran drukčije nego u hrvatskom, i to samo za navedenu konstrukciju. U relativnim rečenicama, u istom jeziku, pravilo za određivanje "subjekta" funkcionira dakle drukčije nego u glavnim izjavnim rečenicama. Pojam "privilegiranog sintaktičkog konstituenta"100 j edini je koji je zajednički hrvatskome i jeziku sama: u hrvatskom je to konstituent koji se može neovisno definirati kao subjekt, bez obzira na sintaktičku konstrukciju, a u jeziku sama to mogu biti različiti konstituenti zavisno od toga o kojoj se konstrukciji radi. Upravo razmotrene činjenice upućuju na zaključak da u svim jezicima svijeta postoje sintaktičke konstrukcije u kojima neki konstituenti imaju određenu gramatičku relaciju bez obzira na značenje, odnosno bez obzira na svoju tematsku ulogu. Svi jezici svijeta imaju dakle pravila o privilegiranim sintaktičkim argumentima, no načini na koje ta pravila djeluju na semantički određene tematske uloge znatno se razlikuju u jezicima svijeta. To ujedno znači i da pojmovi kao "subjekt", "objekt" 100 Za pojam "privilegiranog sintaktičkog argumenta" i primjere iz jezika sama v. Van Valin i LaPaHa 1997.

l Jezična raznolikost svijeta

i "dalji objekt" nisu dijelovi univerzalne gramatike, već samo pojmovi koji mogu pomoći u opisu nekih (ali ne svih) jezika na svijetu. Jezici svijeta jako se razlikuju: 1 . ulogom koju gramatičke relacije igraju u njihovoj gramatici; 2. korelacijom između tematskih uloga i gramatičkih relacija; 3 . mjerom u kojoj gramatičke relacije ovise o tipu sintaktičke

konstrukcije u kojoj se pojavljuju.

U suvremenoj se lingvistici vodi žestok prijepor među različitim teo rijama upravo o naravi gramatičkih relacija; neke teorije, primjerice leksičko-funkcionalna gramatika Joan Bresnan101, i relacijska gramatika Barryja Blakea, uzimaju gramatičke relacije kao subjekt, objekt i dalji objekt za nedefinirane pojmove, smatrajući ih intuitivno samorazumlji vima. Prethodni nam je odjeljak pokazao da ti pojmovi nipošto nisu samorazumljivi, te da ih zapravo nije moguće definirati tako da na isti način vrijede u svim jezicima svijeta. Transformacijska generativna gramatika Noama Chomskoga pokušava na univerzalan način definirati gramatičke relacije pomoću konstituentske strukture, i izričito poriče da semantički pojmovi poput "činitelja radnje" i "trpitelja" igraju ulogu u definiciji gramatičkih relacija. Prethodna nam razmatranja pokazuju da je to vjerojatno tako u nekim jezicima, no posve različite korelacije koje postoje između tematskih uloga i gramatičkih relacija u različitim jezicima, te neposredna osjetljivost sintaktičkih pravila na tematske uloge u jezicima kao što je sama, pokazuju da značenje vjerojatno ne možemo isključiti iz definicije gramatičkih relacija u svim jezicima.

11. I nformacijska struktura Ljudska se komunikacija odvija kroz niz govornih činova. Kad razgova ramo s nekim sugovornikom, ono što činimo nije puko iznošenje teza i opisa situacije u kojoj se nalazimo, ili koja je predmet razgovora; mi također pitamo, zapovijedamo, zabranjujemo, obećavamo, ili iskazujemo svoje želje da 'se nešto dogodi. Svi jezici svijeta mogu razlikovati mnoge vrste govornih činova, za razliku od životinjskih sustava komunikacije u kojima takva razlikovanja ne postoje. Jezična poruka nije, dakle, 101 V. npr, Bresnan 2000,

Granice jezične raznolikosti samo apstraktni izraz nekoga kognitivnog sadržaja, već i sredstvo kojim manipuliramo vjerovanjima, namjerama i ponašanjem drugih ljudi. U skladu s tim, svi jezici imaju načina za izražavanje informacijske strukture jezičnih poruka, odnosno razlikovanje onih dijelova rečenice za koje govornik pretpostavlja da su sugovorniku poznati (tzv. tema rečenice, engleski topic) i onih za koje pretpostavlja da su mu nepoznati (tzv. fokus). U nekim je j ezicima to razlikovanje izraženo intonacijom (kao kada u hrvatskoj rečenici Jučer sam došao stavimo jači naglasak na fokus, jučer), u nekima redom riječi u rečenici (npr. u mađarskom, gdje je poredak sintaktičkih elemenata određen pravilom da tema prethodi fokusu), a u nekim se j ezicima razlika između teme i fokusa izražava posebnim gramatičkim morfemima; primjerice, u japanskome, čestica wa označuje temu rečenice, bez obzira na njezinu gramatičku ulogu:

"Ovo je knjiga" ovo tema knjiga jest

Kono wa han desu

Tokyao ni wa iki-masu, Osaka ni iki-mas-en "Idem u Tokio, ne idem u Osaku" Tokio dativ tema ići-prezent Osaka dativ ići-prezent-negacija

Jezici se međusobno znatno razlikuju po tome kojoj je mjeri i na kakav način opreka između teme i fokusa izražena u njihovoj gramatici. Pa ipak, ta je opreka prisutna u svim jezicima i ona na različite načine utječe na ostale komponente gramatike. Osobito je česta interakcija informacijske strukture j ezika i sintaktičkih pravila. Primjerice, u većini j e j ezika subjekt, odnosno onaj sintaktički konstituent koji sudjeluje u najvećem broju sintaktičkih pravila ("privilegirani sintak tički konstituent") obično i tema rečenice, odnosno imenska skupina koja označuje predmet razgovora koji je poznat sugovorniku. Budući da se razgovor obično strukturira tako da govornik prvo uspostavlja zajedničku pretpostavku za sporazumijevanje, odnosno spominje onaj predmet razgovora koji je poznat i njemu i sugovorniku, to će u pravilu biti tema, odnosno "subjekt". Subjekt će, dakle, ukoliko je identičan s temom, biti spomenut prije svih drugih argumenata u rečenici. Iz toga slijedi da pragmatički činioci utječu na odavna uočeno pravilo da u većini jezika svijeta subjekt prethodi objektu (u stilistički i pragmatički neobilježenim rečenicama). Doista, kao što smo vidjeli u jednom od prethodnih odlomaka, više od 900/0 jezika na svijetu ima jedan od tri

\ 1 00


poretka u kojima subjekt prethodi objektu (SOY, SYO, ili YSO), dok su preostali mogući poredci izuzetno rijetki. Drugi se vid utjecaja informacijske strukture jezika na sintaktičku osobito često očituje u načinu na koji se u jezicima postavljaju pitanja. U mnogim j ezicima pitanja se postavljaju tako da se upitna riječ, koja označuje fokus, informaciju koja se želi čuti od sugovornika, postavi na početak rečenice; takav je i hrvatski, gdje upitne zamjenice u pitanjima dolaze na početak rečenice, iako sintaktički igraju ulogu objekta: tako iz izjavne rečenice Želiš kupiti knjigu u hrvatskome dobivamo upitnu rečenicu Što želiš kupiti? Budući da se pravilo o pomicanju upitne riječi na početak rečenice pojavljuje u mnogim jezicima svijeta, neki ga lingvisti smatraju j ezičnom univerzalijom, dijelom univerzalne gramatike. Međutim, u jeziku kao što je (mandarinski) kineski, to pravilo ne djeluje, već upitna riječ stoji na istom mjestu na kojem i objekt izjavne rečenice, tj. iza glagola: nl mai-Ie shenme? doslovno "ti želiš kupiti što". Pomicanje upitne riječi (engleski Wh-movement) stoga nije niti univerzalno pravilo, niti je posve sintaktičko, jer je očigledno motivirano informacijskom strukturom rečenice. U hrvatskome upitna zamjenica može ostati u položaju objekta (iza glagola) ako j e jako naglašena, što je uobičajen intonacijski način za obilježavanje fokusa:

Želiš kupiti što?

12. Struktura leksikona U nekim se, osobito starijim, lingvističkim teorijama leksikon (rječnik) smatrao pukim "skladištem" riječi, iz kojega se pri proizvodnji jezične poruke uzimaju gotovi elementi, na koje onda djeluju sintaktička pravila 102. Leksikon je, dakle, shvaćan kao neka vrst kompjutorske memorije, mjesta na tvrdom disku gdje su smješteni podatci kojima program (sintaksa) barata u generiranju rečenica� Danas znamo da takva jednostavna slika leksikona sigurno nije točna. Leksikon ima svoju unutrašnju strukturu, koja se vrlo vjerojatno razlikuje od jezika do jezika. U hrvatskome, primjerice, pravila tvorbe riječi p o dsjećaju na rekurzivna pravila u sintaksi. Tako od glagola gledati možemo napraviti svršeni glagol pregledati dodavanjem sufiksa pre-, iz toga 102 To je, li osnovi, način na koji se leksikon promatrao transformacijske gramatike (Chomsky 1965).

li

"standardnoj" verziji generativne


10 1 I

glagola nesvršeni pregledavati, a iz toga pak opet svršeni ispregledavati, eventualno i poispregledavati103• Morfemska struktura toga glagola podsjeća na stablaste konstituentske strukture kakve susrećemo u sintaksi: [po[is[[pre[gledj[avaj[tiJJJJ. Lakoću kojom hrvatski tvori nove riječi od postojećih elemenata (morfema) puristi često ističu kao argu ment protiv prekomjernog posuđivanja novih riječi iz stranih jezika. U mnogim je jezicima, međutim, tvorba riječi znatno ograničenija nego u hrvatskome, a u izolativnim jezicima poput vijetnamskoga gotovo da je nema. Stoga nije baš vjerojatno da leksikon treba zamišljati kao velik ormar, na čijim su policama složene gotove riječi (koje u nekim jezicima mogu biti jednake morfemima); leksikon predstavlja složenu i dinamičnu komponentu gramatike koja posreduje i�među fonološke, morfosintaktičke i semantičke jezične komponente; �eksikon je ono mjesto na kojemu značenja, koja generira um, dobivaju svoj jezični izraz. Leksikon mora biti i ono mjesto na kojem se određuje koje se riječi mogu kombinirati s kojima da bi se izrazila složena značenja jezičnih poruka. Značenje rečenice i većih jezičnih poruka, naime, nikada nije jednostavan zbroj značenja pojedinih riječi od kojih je ta rečenica sastavljena; značenje je rečenice uvijek funkcija, proizvod značenja riječi izveden na osnovi pravila o značenjskom međudjelovanju riječi u kontekstu. Značenja riječi u ljudskim jezicima ograničena su kognitivnim ustrojem ljudskog uma. Već smo vidjeli da glagoli_ u jezicima u pravilu imaju od jednoga do najviše tri argumenta, riječi koje im dopunjuju značenje. Međutim, moguće značenje predikatnih riječi (pridjeva i glagola) u jezicima je ograničeno i drugim činiocima, primjerice prostorno-vremenskim kontinuitetom radnje ili svojstva označenoga pojedinim predikatom. Nema nikakva logičkog razloga zašto u nekom jeziku ne bi mogao postojati glagol, koji bi značio "kopati rupu u zemlji prije zalaska sunca, a zatim jesti salatu", ili pridjev značenja "plav do 15. veljače 2005., a zatim zelen"; međutim, riječi takvih značenja nema u ljudskim jezicima. Slična ograničenja postoje i u značenju imenica. Dijete se rađa s urođenim znanjem o tome koja su značenja riječi u jeziku kojeg će učiti moguća. Dojenče s dvanaest mjeseci, kada počne učiti prve riječi, već intuitivno zna da postoji razlika između 103 Je li to hrvatski glagol? Ne vidim zašto ne bi mogao biti, premda nije zabilježen II rječnicima.

l 1 1 02


vlastitih imena, riječi koje se uvijek odnose na konkretnu osobu, i općih imenica, riječi koje imaju općenito značenje, a u pojedinim se situacijama mogu primijeniti na uvijek nove pojedinačne predmete. Dojenče tako riječ mama isprva upotrebljava kao osobno ime, a ne kao opću imenicu da bi označilo bilo koju odraslu žensku osobu koja ima dijete. Na sličan način, imenicu duda dojenče će upotrijebiti kao opću imenicu, znajući da se ta riječ može primijeniti za označivanje čitavog niza konkretnih predmeta sličnoga oblika i namjene. Razlika između općih imenica i osobnih imena postoji u svim jezicima, iako je u rijetkima i gramatički izražena (kao u filipinskom jeziku tagalog). Također, u svim jezicima riječi u pravilu označuju cijele predmete, a ne njihove dijelove, ili proizvoljne kombinacije njihovih dijelova. Dojenče "zna" da se riječ duda odnosi na cijeli predmet, a ne na kombinaciju mekanog gumenog vrha i okruglog plastičnog držala, koji se slučajno uvijek pojavljuju zajedno u njegovu opažajnom vidokrugu 104. Premda jezici mogu na različite načine riječima "rastavljati" · dijelove tijela ili biljaka, u njima redovito postoje posebne riječi za predmete koje ljud ski um percipira kao cjelinu. Na koncu, iako u jezicima postoje riječi istoga značenja (sinonimi), oni su prije iznimka nego pravilo. Dojenče koje počinje učiti jezik zna da u novoj komunikacijskoj situaciji može ponovno upotrijebiti riječ duda za predmet istoga izgleda i namjene, ne očekujući novu riječ istoga značenja koja bi bila prikladna za tu komunikacijsku situaciju. Pa ipak, niti u jednom ljudskom jeziku značenje pripisano elementima leksikona (riječima) nije fiksno određeno i nepromjenljivo od jedne do druge komunikacijske situacije, kao što je to slučaj s elementima životinjskih komunikacijskih sustava. Ne radi se pri tome o opreci između znakova za opće i posebno; i bonobo Kanzi uspio je naučiti neke znakove koji imaju općenito značenje, no oni za njega uvijek imaju isto značenje neovisno o kontekstu i komunikacijskoj situaciji. Glava za Kanzija ne znači uvijek isti konkretni dio njegova tijela, ili tijela bilo kojega čovjeka ili majmuna u njegovoj blizini; Kanzi razumije da glava znači "glava" u općenitom smislu, da je to izraz primijenljiv na mnoštvo konkretnih predmeta. Međutim, Kanzi ne može shvatiti niti proizvesti metaforičke izraze kao što su okrenuti nešto na glavu, ili 104 v. Eliot 1999: 372 i dalje, Bloom 2001.


1 03 1

razumjeti na što se odnosi izraz glava u igri s novčićima pismo-glava. Ljudski je pak j ezik pun metafora i metonimija, a riječi slobodno mijenjaju značenje zavisno o kontekstu u kojem stoje. Osobito su česte metafore kojima riječi koje izražavaju prostorne odnose, ili kretanje u prostoru, preuzimaju apstraktna značenja izvan prostorne sfere. One se pojavljuju u svim jezicima i obuhvaćaju sve vrste riječi - glagole i prijedloge poput imenica i priloga. Naravno, govornici jezika potpuno su nesvjesni opsega i učestalosti takvih metaforizacija; uzimamo zdravo za gotovo da je prijedlog na upotrijebljen na sličan način u rečenicama Imam kapu na glavi i Imam zamisao na pameti; tek kad bolje o tome razmislimo, uvidjet ćemo da analogija između te dvije upotrebe prijedloga na nipošto nije očigledna. Neprostomu upotrebu prijedloga na i ne zamijećujemo kao nešto osobito, baš kao što u sljedećem primjeru na prvi pogled uopće nije jasno da je glagol prijeći upotrijebljen metaforički: Prešao sam s Odsjeka za lingvistiku u Odsjek za klasičnu filologiju

U čemu se sastoji prelaženje iz jednoga odsjeka u drugi, i kakva je zapravo sličnost toga procesa s prelaženjem rijeke, pustinje, ili planine? Na sličan način, u sljedećem primjeru ne trebamo posebno objašnjenje upotrebe glagola voditi i imenica dno i rub: Političari su ovu zemlju odveli na dno, na rub propasti.

U svakom pojedinom jeziku lako je naći motivaciju takvih metaforičkih upotreba riječi, no ono što zapanjuje jest da se uvijek iste metafore ponavljaju iz jezika u jezik, bez obzira na vremenske i prostorne granice među njima. U latinskome glagol ducere znači prije svega "voditi", u fizičko-prostornome smislu; međutim, ducere uxorem, doslovno "voditi ženu", zapravo znači "oženiti se", a ducere rationem "voditi račun o nečemu", baš kao i u hrvatskome. U jeziku tagalog, koji se govori na Filipinima, glagol lagay znači "postaviti", kao u maglagay ka sa aking lugar "postavi se na moje mjesto"; međutim, isti glagol može značiti i "oženiti se", u izrazu lumagay sa estado, i "misliti", kao u glagolskoj imenici palagay "mišljenje, stav". Slične metafore nalazimo u hrvatskim izrazima voditi mladu i voditi raspravu; u posve različitim jezicima pronalazimo iste puteve kojima se značenje prenosi od prostornih

l

1 104


odnosa prema društvenim odnosima i apstrakcijama. Jezik je naprosto prožet pojmovima prostora i sile, te neki stručnjaci 105 smatraju da se u tome očituje utjecaj našega "primatskog" uma, koji svijet oko sebe doživljava kroz međudjelovanja objekata na koje djeluju sile u prostoru.

Zaključak: koliko se jezici mogu razlikovati? Što nam razmotrena univerzalna svojstva jezika kažu o opsegu jezične raznolikosti? Univerzalnih je obilježja jezika dovoljno da ima smisla pretpostaviti pojam "univerzalne gramatike", ali i dovoljno malo, da univerzalnu gramatiku ne treba nužno smatrati autonomnim kognitivnim sustavom poput vida ili dugotrajnog pamćenja. S jedne strane, jezici se međusobno ne razlikuju onoliko koliko bi logički bilo moguće, ali s druge strane, većina je navedenih univerzalnih obilježja jezika međusobno logički neovisna: možemo zamisliti komunikacijske sustave koji bi imali neka od njih, ali ne sva. To nipošto ne znači da treba pretpostaviti postojanje jedinstvenoga "gena za gramatiku", 106 kao što to čine neki lingvisti, jer različita univerzalna obilježja gramatičkih sustava mogu imati i posve različite evolucijske izvore i biti povezana s drugim genetski naslijeđenim obrascima ljudskoga ponašanja. Univerzalna su obilježja jezika vrlo apstraktna, poput rekurzije, mogućnosti potencijalno beskonačnoga kombiniranja različitih struk tura iz istih elemenata. Rekurzija je sastavni dio nekoliko različitih univerzalnih gramatičkih struktura, a ne samo sintakse, kao što se ponekad misli. Osim toga, mogućnost je rekurzivnog mišljenja sastavni dio i drugih kognitivnih područja, sustava u ljudskom umu koji nemaju veze s jezikom, poput intuicije niza prirodnih brojeva, ili sposobnosti analize društvenih i rodbinskih odnosa. Radi se o kognitivnoj spo sobnosti koja postoji među pripadnicima svih ljudskih zajednica. Valja ipak spomenuti da je nedavno američki lingvist Daniel Everett, koji 105 V. npr. Pinker 1997: 352 i dalje. 106 Nedavno su genetičari identificirali gen FOXP2 koji je spektakularno nazvan "genom za jezik". Defekt na tom genu uočen je na pripadnicima obitelji čiji članovi boluju od specifičnog jezičnog poremećaja i teško ovladavaju složenijim jezičnim strukturama i artikulacijama. Utvrđeno je, međutim, da isti gen ima i mnoge druge funkcije (npr. u razvitku dišnoga su stava) te još uvijek nije sasvim jasno na koji način utječe na razvitak jezične sposobnosti, no sigurno je da se ne radi o jedinom genu "odgovornom" za jezik (v. Fisher & Scharff 2009). Isti je gen pronađen i u genomu neandertalaca.

Granice jezične raznolikosti je cijeli život posvetio proučavanju indijanskih jezika u Amazoniji, pokušao pokazati da u jeziku piraha niti jedna gramatička struktura ne uključuje rekurziju. Everett tu svoju tezu, koja je još jako daleko od općeprihvaćenosti, povezuje i s opažanjem da kultura naroda Piraha ograničuje komunikaciju na konkretne sadržaje u dosegu neposrednog iskustva. lO? O točnosti Everettovih teza među lingvisti ma i antropolo zima vode se žestoki sporovi i jedino se možemo nadati da će one biti provjerene novim terenskim istraživanjima prije nego što se govornici jezika piraha kulturno i jezično asimiliraju. Apstraktnost jezičnih univerzalija zapravo čini a priori malo vjero jatnim da su one isključivo vezane za jezičnu kognitivnu domenu 108 . U fonologiji, na najkonkretnijoj od svih jezičnih razina, teško je pronaći ijedan segment koji bi bio zajednički svim jezicima svijeta. Jedine fono loške osobine koje se mogu pripisati "univerzalnoj gramatici" očituju se u apstraktnom ustroju različitih razina prikaza (vremenske, metričke, itd.) i u hijerarhijskoj organizaciji sustava distinktivnih obilježja. Da je jezična sposobnost evoluirala neovisno od drugih ljudskih kognitivnih sposobnosti očekivali bismo postojanje većega broja specifično jezičnih struktura koje dijele svi jezici svijeta. Primjerice, očekivali bismo da će pojmovi kao "subjekt", "slaganje", "upravljanje", "padež", i slično, imati istu ulogu u gramatikama svih jezika. Međutim, upravo izložene činjenice pokazuju nam da nije tako: ono što je u gramatikama jezika univerzalno većinom nije specifično jezično.lo9 Univerzalna gramatička obilježja, poput argumentske strukture iskaza, ograničenja mogućih značenja riječi, ili postojanja gramatičkih kategorija, izravno su povezana sa strukturom ljudskoga uma, odnosno s načinom kako um percipira svijet oko sebe. Kao što smo predvidjeli na koncu prethodnoga poglav lja, jezici se međusobno razlikuju upravo onoliko koliko je moguće, a da svaki pojedini j ezik može funkcionirati kao efikasno sredstvo 107 V. Everett 2005. U jeziku piraha navodno nema niti riječi za brojeve i apstraktne pojmove, kvantifikacijskih izraza (riječi kao sav, svaki, nekoliko) te izgleda neobično što je toliko tipo loški neobičnih obilježja koncentrirano upravo u tom jeziku (koji je za sada iscrpno,opisao samo jedan lingvist). 108 Do sličnog zaključka dolazi i Terrence Deacon (1997). 109 Neki autori (npr. Evans & Levinson 2009) idu tako daleko da pokušavaju opovrći postoianje ikakvih jezičnih univerzalija, pa čak i onih koje mogu biti motivirane izvanjezičnim kogni tivnim činiocima. Zbog argumenata izloženih u poglavlju o granicama jezične raznolikost, tu radikalnu, gotovo pozitivističku tezu autor ovih redaka smatra pogrešnom.

1 1 06


komunikacije. Svaki jezik koji se danas govori na svijetu na osobit način pokazuje na koje se sve načine jezici mogu razlikovati. Svaki je od njih i nastao na j edinstven način, a procesi jezičnih promjena, koji su na djelu već tisućljećima, i danas još dovode do nastanka novih jezika. Tim će procesima biti posvećeno sljedeće poglavlje.

Razvitak jezične raznolikosti

1 07 1

Razvital< jezične raznolil
1 1 08


a govorili su se u drugom i prvom tisućljeću pr. Kr. u današnjoj Turskoj.

2 . Indoiranski jezici, koji uključuju indoarijsku granu (staroindijski ili

sanskrt, iz kojega su se razvili novoindoarijski jezici poput hindskoga, bengalskoga, marathskoga, nepalskoga, asamskoga, sinhaleškoga, itd.), iransku granu (npr. perzijski, pašto ili afganski, kurdski i baludžski), te malenu skupinu nuristanskih jezika koji se govore na granici Indije i Pakistana. 3. Grčki. 4. Italski jezici predstavljaju skupinu antičkih j ezika Italije, uključujući latinski iz kojega su se razvili romanski jezici (npr. talijanski, francuski, španjolski, portugalski, rumunjski, retoromanski, katalonski, provansalski ili okcitanski, itd.). 5. Keltski jezici, od kojih su preostali još samo irski, škotski, velški i bretonski. 6. Germanski jezici, npr. engleski, njemački, nizozemski, afrikaans, jidiš (zapadnogermanska skupina) i norveški, švedski, ferski, danski i islandski (skandinavska skupina). 7. Armenski. 8. Slavenski jezici (ruski, ukrajinski, bjeloruski, poljski, kašupski, slovački, češki, lužički, slovenski, hrvatski, srpski, bošnjački, makedonski i bugarski). 9. Baltijski jezici (od kojih su živi samo još litavski i latvijski). 10. Albanski. l l . Toharski jezici (dva izumrla jezika koji su se govorili u l . tisućljeću po. Kr. u Kineskom Turkestanu). Neki se slabo poznati izumrli indoeuropski jezici ne mogu razvrstati niti u jednu poznatu granu, npr. venetski (u sjeveroistočnoj Italiji prije rimskih osvajanja), mesapski (u antičkoj Apuliji) i frigijski (u Maloj Aziji u 1 . tisućljeću pr. Kr.). Ostale j ezične porodice u Euraziji su sljedeće: uralski jezici, koji se dijele na ugrofinsku i samojedsku granu. Ugrofinski jezici uključuju mađarski, finski, estonski, i nekoliko malih jezika koji se govore u Ruskoj Federaciji. Među turkijskim jezicima najveći je turski, ali kazaški, uzbečki, kirgiski, jakutski i ujgurski (u Kini) također imaju priličan broj govornika. Mongolski jezici uključuju halha-mongolski, koji je službeni j ezik Mongolije, a tungusko-mandžurski jezici, osim izumirućeg mandžurskoga, uključuju nekoliko malih j ezika poput evenskog i evenkijskoga (oba se govore u Sibiru). Turkijski, mongolski i tungusko-mandžurski jezici ponekad se smatraju granama altajske jezične porodice, no o njezinu se postojanju ne slažu svi lingvisti. Na Kavkazu se govore mnogobrojni jezici razvrstani u tri porodice: kartvelski jezici (npr. gruzijski), abhasko-adigejski jezici (npr. abhaski) i nahsko-dagestanski jezici (npr. čečenski i lezginski). Iako neki lingvisti smatraju sve tri porodice kavkaskih jezika genetski povezanima, ta teza za sada nije dokazana.

zd


1 09 1

Sinotibetski se jezici dijele na sinitsku granu (koju predstavlja man darinski kineski, službeni jezik Kine, zajedno s drugim j ezicima koji se govore u Kini, npr. kantonskim) i na tibetsko-burmansku granu, u kojoj se kao najpoznatiji izdvajaju tibetski i burmanski (ili mjanmar). Porodica mijao-jao (ili hmong-mien) sastoji se od malobrojnih jezika koji se većinom govore u JI Kini, dok su dajski jezici (npr. tajski i laoski) uglavnom ograničeni na Indokinu. Austroazijska porodica sastoji se od dviju grana: zapadne grane, koja se uglavnom sastoji od nekoliko jezika munda, koji se govore u SI Indiji (npr. santali, mundari i sora), i istočne grane, koja uključuje monsko-kmerske jezike, od kojih su brojem govornika najveći vijetnamski i kmerski (službeni jezik Kambodže). Na jugu Indijskoga potkontinenta govore se dravidski jezici, među kojima su najveći tamilski, telugu, kannada i malajalamski. Osim tih porodica, u Euraziji postoji i nekoliko izoliranih jezika, tj . j ezika čiji genetski srodnici nisu otkriveni. U Europi je j edini izolirani jezik baskijski, dok je u Aziji najveći izolirani jezik korejski (iako ga neki lingvisti povezuju s japanskim, koji je najveći jezik male japansko-riukiuske porodice). U teško pristupačnim područjima Hin dukuša u Pakistanu se još govori burušaski, izoliran jezik koji je već tisućljećima okružen indoeuropskim jezicima indoiranske grane. U području Himalaje izoliranim se jezikom smatra kusunda, a u Sibiru je ketski jezik jedini preživjeli pripadnik porodice jenisejskih jezika, a genetski su izolirani jezici giljački (ili nivhski, na Sahalinu) i jukagirski (na sjeveru Sibira). Mala čukotsko-kamčadalska porodica obuhvaća nekoliko jezika na krajnjemu istoku Sibira. Nasuprot velikoj genetskoj raznolikosti j ezika u Euraziji, svi se jezici Afrike mogu svrstati samo u četiri velike jezične porodice. Ti jezici uključuju afroazijsku porodicu, koja ima šest grana: 1. izumrli egipatski jezik; 2 . berberske jezike u Magrebu; 3 . kušitsku granu, koja je proširena u dijelovima istočne Afrike (npr. somalski); 4. omotsku granu, koju sačinjavaju neki mali jezici u Etiopiji; 5. čadsku granu, koja uključuje mnoge jezike koji se govore u Sahelu (npr. jezik hausa), i 6. semitsku granu, koja se iz Afrike proširila i na Bliski istok, a uključuje jezike kao što su arapski, hebrejski, sirski, tigrinja i amharski (u Etiopiji). Druga velika jezična porodica u Africi j e nigersko-kordofanska porodica, koju sačinjava nekoliko stotina j ezika. Najvažnije grupe nigersko-kordofanske porodice su mandski jezici u zapadnoj Africi

1 1 10


(npr. maninke, barnbara i kpele), zapadnoatlantski j ezici (npr. fulbe, volof i diola), voltajski j ezici (npr. senari, bvamu, itd.), te bantuski j ezici, koji su se proširili u najvećem dijelu Afrike južno od Ekvatora (npr. svahili, ngando, kikuju, kongo, luganda, ruanda, rundi, čičeva, šona, soto i zulu). Oni su tek najbrojniji odvjetak jedne od sporednih grana nigersko-kordofanskih j ezika. Među nigersko-kordofanskim jezicima koji se ne svrstavaju niti u jednu od spomenutih skupina ističu se npr. igbo (u Nigeriji), j oruba (u Nigeriji i Beninu), akanski (u Cen tralnoafričkoj Republici), eve (u Gani), itd. Većina jezika nilosaharske porodice govori se u istočnoj Africi, s izuzetkom j ezika songai, koji se govori u velikom dijelu Sahela. Među mnogim nilosaharskim jezicima možemo spomenuti jezike masai, nubijski, fur, kanuri, nuer i berta. Na koncu, kojsanska porodica jezika gotovo je posve ograničena na jug Afrike, s izuzetkom dvaju malih jezika, hadza i sandave, koji se govore u Tanzaniji. Kojsanskirn jezicima govore većinom rnale skupine lovaca-sakupljača i nomadskih stočara, npr. !xu i nama. Neki lingvisti sumnjaju u jedinstvenost koj sanske porodice, te pretpostavljaju da se radi o nekoliko jezičnih porodica koje dijele samo tipološka obilježja.

Austronezijska porodica proširena je na golemoj površini, a proteže se od Madagaskara (gdje se govori malgaški) preko Indonezije (gdje toj porodici pripadaju indonezijski, malajski, j avanski, kelabitski, acehski i balijski) i Filipina (npr. tagalog i ilokano) do Oceanije (gdje toj porodici pripadaju havajski, tonganski, samoanski) i Novog Zelanda (maorski). Tri od četiri osnovne grane austronezijskih jezika govore se na Tajvanu, no svi su austronezijski jezici koji se govore ondje pred IzumIranJem. .

.

.

U Australiji irna mnogo jezičnih porodica. Tradicionalno razlikovanje između jezika pamanjunganske porodice, koja se govori na najvećem dijelu toga kontinenta, i mnogobrojnih nepamanjunganskih j ezičnih porodica, koje su smještene na Arnhemovoj zemlji, nedavno je dovedena u pitanje. Na Novoj Gvineji je do sada otkriveno pedesetak j ezičnih porodica, no vjerojatno je da će se taj broj smanjiti kad lingvisti bolje istraže genetske veze među j ezicima toga otoka. Svi su domorodački jezici Tasmanije izumrli, a o njihovim genetskim odnosima ne zna se ništa pouzdano. Domorodački j ezici Sjeverne Amerike uključuju porodice poput

eskimsko-aleutskih jezika (npr. inuit, koji se govori na Grenlandu),

Razvitak jezične raznolikosti na-dene (npr. tlingit, koji se govori na Aljasci, te athapaskanski jezi ci, poput j ezika kiova i navaho, većinom u Novom Meksiku). Tu su zatim siuski j ezici (npr. lakhota i omaha), algički jezici, porodica koja uključuje dva malena j ezika koji se govore u Kaliforniji (vijot i jurok) te mnoštvo algonkijskih jezika, koji su se većinom govorili u istočnim državama SAD i u istočnoj Kanadi (npr. kri, menomini, čejenski, odžibva). Kadojski j ezici nekoć su se govorili u dolini Misisipija (npr. vičita i poni), a muskogijski j ezici nekoć su pokrivali velik dio JI SAD (npr. čikaso, alabama i muskogi). Irokijska je porodica predstavljena jezicima kao što su čeroki, mohok, oneida i seneka. Najveća genetska raznolikost u Sjevernoj Americi nalazi se na zapadnoj obali; ondje pronalazimo mnogo malih j ezičnih porodica poput vakašanskih jezika (npr. kvakiutl na Otoku Vancouver), sa!iških j ezika (npr. šusvap i tilamuk), te tsimšijske, čimakvanske, činučke, sahaptijske, palaihnihanske, jumanske, vintunske, kostanoanske i drugih jezičnih porodica. Valjanost penutijske j ezične porodice, koja je možda uključivala neke od spomenutih skupina jezika, nije opće prihvaćena. Uto-astečki j ezici govore se u SZ SAD i u Meksiku; to su, primjerice, hopi, kahuilja i nauatl, jezik kojim su govorili Asteci. Majanska porodica jedna je od najvažnijih indijanskih porodica Srednje Amerike; j ezici koji pripadaju toj porodici su jukatečki, kiče, mam, čol, čontal, itd. Ostale su velike j ezične porodice u Srednjoj Americi otomanguanski j ezici (npr. mištek, zapotek, otorni, itd.), totonački jezici, jezici miše-zok, itd. Genetska je klasifikacija jezika u Južnoj Americi još uvijek neriješen problem. Glavne su i općepriznate jezične porodice toga kontinenta npr. čibčanski jezici (primjerice gvajmi u Venezueli), paezanski jezici (npr. paez u Kolumbiji), mapudungu jezici (npr. araukanski u Č ileu), jezici haki (npr. ajmara u Čileu, Boliviji i Peruu), te kečuanski jezici, kojima su govorili Inke (u Peruu, Boliviji i Ekvadoru). Zatim, tu su tukanoanski j ezici (u Amazoniji), karipski j ezici (npr. hiškarjana u Venezueli), te jezici maipuranske porodice, koja j e po broju govornika vjerojatno najveća u Južnoj Americi (npr. aravački, crni karib, taino, itd.). Najviše govornika od svih indijanskih jezika u Južnoj Americi ima guarani, koji se svrstava u tupijsku porodicu, a govori se većinom u Paragvaju.

PRI KAZ

12

An NS

U.

An

Aa austroazijski Af - afroazijski Ag - algonkijski AI altajski An - austronezijski ČK čukotsko-kamčadalski -

.

-

-

D - dravidski Dj - dajski EA eskimsko-aleutski -

lE -indoeuropski Ir J

-

irokijski

- japanski

K

-

korejski

Kč - kečuanski Ko - kojsanski M majanski -

M p - maipuranski Ms - muskogijski

NK - nigersko-kordofanski NS nilo-saharski PN - pamanjunganski -

ST - sinotibetski TG U

- tupijski (tupi-guarani)

- uralski

Razvitak jezične raznolikosti Glavne su jezične porodice svijeta ucrtane na prethodnom prikazu

(Prikaz 12).

Svrha je ovoga kratkog pregleda jezičnih porodica u svijetu bila ne samo da čitatelju u neki kontekst smjesti jezike koji će biti spomenuti u nastavku teksta, već i da jasno iznese dvije empirijske činjenice o jezičnoj raznolikosti, koje zahtijevaju objašnjenja: prvo, u nekim dije lovima svijeta (npr. u Sjevernoj Americi) ima mnogo jezičnih porodica, odnosno mnogo različitih skupina genetski srodnih jezika, dok u drugim područjima (npr. u Africi) imamo tek razmjerno malen broj porodica. Zašto je tako? Ima li to neke veze s vremenom i načinom naseljavanja pojedinih kontinenata, ili s vrstama društava i komunikacijskih zajed nica koje postoje na pojedinim kontinentima? Drugo, neke su među jezičnim porodicama velike brojem jezika (npr. nigersko-kordofanska porodica, s gotovo tisuću jezika), dok su druge razmjerno malene (npr. kartvelska porodica, sa samo četiri jezika). Istovremeno, nema razloga za vjerovanje da su u vremenskom smislu male porodice nužno i mlađe; ne zna se točno kada se govorio kartvelski prajezik, no to je moralo biti prije prvoga tisućljeća pr. Kr. (najstariji gruzijski tekstovi potječu iz 4. stoljeća po. Kr., a poredbeni lingvisti mogu približno ocijeniti koliko je taj jezik bio vremenski udaljen od prakartvelskoga). Istovremeno, turkijskih jezika ima tridesetak, a praturkijski je jezik još vrlo blizak najstarijim staroturskim tekstovima iz 8 . st. po. Kr. To znači da se praturkijski vjerojatno govorilo oko 500. g. po. Kr. Što uvjetuje da se neke jezične porodice prošire i razgranaju, a druge ostanu ograničene brojem jezika i primarnih grana? Da bismo odgovorili na takva pitanja, morat ćemo prvo razmotriti kako se jezici razvijaju i dijele na nove jezike.

Kako se jezici m ijenjaju? Svi se jezici neprekidno mijenjaju. Istina je, mogu se pojaviti društveni uvjeti koji usporavaju brzinu jezičnih promjena; primjerice, purističke jezične politike koje se provode u nekim državama mogu smanjiti broj posuđenica koje bi inače ušle u službene jezike u tim državama, a utjecaj pisanoga standardnog jezika može potaknuti pismene ljude da se neko vrijeme suzdrže od prihvaćanja jezičnih novotvorina. Međutim, od oko 6000 jezika na svijetu tek oko dvjestotinjak iza sebe ima državnu silu koja može propisivati ljudima kako moraju govoriti, a. golema većina jezika uopće se ne piše. Bez umjetnoga uplitanja državne sile ili utje cajnih pedanata, pa i njima usprkos, jezične su promjene nezadržive.

1 1 14


One obuhvaćaju sve razine jezične organizacije: fonetsku i fonološku, putem glasovnih promjena, morfološku, putem gramatikalizacije lek sičkih morfema, sintaktičku, primjerice putem promjene reda riječi, ili semantičku, putem promjene značenja. Pogledajmo kako izgledaju te jezične promjene. Fonološka promjena može se sastojati u gubitku fonološke opreke među glasovima u nekoj glasovnoj okolini. Primjerice, u sanskrtu su se indoeuropski glasovi *1 i �
indoeuropski

sanskrt

*r

*1

\/

Zbog toga j e stapanja indoeuropski korijen ':-leykW- "ostaviti" (usp. latinski linquo "ostavljam") odražen u sanskrtskom glagolu rinakmi "ostavljam", a " rudh- "crven" (latinski ruber) dalo je u sanskrtu rudhiras. S druge strane, iz jednoga glasa u jeziku mogu nastati dva, i to tako da se bez podrobnog poznavanja povijesti jezika ne može znati za njihov zajednički izvor. Primjerice, u sanskrtu je od indoeuropskoga �-kw postalo e [č] (ispred e i i) i k (ispored drugih glasova). Poslije je indoeuropsko " e u sanskrtu postalo a, pa je tako nastala nova fonološka opreka, pri čemu su i e i k mogli stajati u istoj okolini, ispred sanskrtskoga a: usp. sanskrtski catviiras "četiri" < ie. " kWetwores (latinski quattuor, grčki tettares, hrvatski četiri, itd.) spram sanskrtskoga kas "tko", od ie. " kwo (latinski quod "što", staroslavenski hto, staroengleski hwaet, itd.).

*kw

indoeuropski

sanskrt

e

/\

k

Razvitak jezične raznolikosti Glasovi mogu i nestati putem pravilnih fonoloških promjena; pri mjerice, svi naslijeđeni indoeuropski bezvučni dvousneni okluzivi (indoeuropsko " p) nestali su u keltskome, tako da od indoeuropskoga *ph ter "otac" (latinski pater, gotski fadar) pravilno nastaje staroirski 2 athir, a od indoeuropskoga " pihlnos "pun" (latinski plenus, gotski fuUs) imamo staroirski ldn. Fonološke su promjene pravilne u sljedećem smislu: ako se neki glas promjeni u jednoj riječi u nekom jeziku, promijenit će se, u istoj glasovnoj okolini, u svim riječima u tom jeziku koje sadržavaju taj glas. To znači da indoeuropsko " kw nije u sanskrtu prešlo u c samo u brojki "četiri", već u svim riječima koje su sadržavale glas " kw, u istoj glasovnoj okolini (ispred prednjih samoglasnika e i i), npr. u glagolu carati "kreće se" (usp. latinski colo "obrađujem, štujem" < indoeuropski " kWeloh2). To je načelo pravilnosti glasovnih promjena važno u poredbenoj lingvistici, jer omogućuje pronalaženje glasovnih podudarnosti između srodnih jezika. Ono, međutim, ima svoja ogra ničenja. Naime, pravilnost glasovnih zakona može narušiti analogija, promjena glasovnih oblika uslijed smislenih asocijacija; primjerice, u sanskrtskoj riječi kim "što" (od indoeuropskoga " kwid, usp. latinski quid) promjena " kw > C je izostala, jer je riječ analoški povezana s riječju kas "tko" (od indoeuropskoga " kwo-), gdje se po pravilu nije ni trebala dogoditi. Suvremena su lingvistička istraživanja utvrdila i da se pojedine glasovne promjene ne odvijaju uvijek istovremeno u svakoj riječi koju zahvaćaju, već se šire od riječi do riječi, od govornika do govornika. Ta se pojava naziva leksičkom difuzijom, a uočena je kada su lingvisti proučavali kako se glasovne promjene događaju u realnom vremenu, osobito u pojedinim američkim engleskim govorima. Uko liko se proces leksičke difuzije neke glasovne promjene naglo prekine prije no što se ona proširila po čitavu rječniku, rezultati te glasovne promjene u jeziku izgledat će nepravilnima. Morfološke se promjene zbivaju, primjerice, kada neki gramatički morfem (afiks) promijeni funkciju, ili kada neki oblik riječi nestane iz upotrebe; primjerice, indoeuropski je padežni nastavak za lokativ jednine C'-i) u latinskome postao ablativom jednine (-e), a u grčkome je preuzeo ulogu dativa jednine (s nastavkom " -ey), koji je nestao iz jezika; tako grčki dativ jednine patri "ocu" po obliku odgovara san skrtskomu lokativu jednine pitari i latinskomu ablativu jednine patre:

1 1 16 indoeuropski:


dat;v '

r

tr-ey

lokativ *ph2ter-i

sanskrt:

dativ pitre

lokativ pitari

latinski:

dativ patri

ablativ patre

grčki:

dativ patri

t

t

Također, morfološke promjene mogu nastati tako da se neka samostalna riječ reducira na status klitike (riječi bez naglaska), a zatim postane afiksom na susjednoj riječi. Takva se promjena odvila kada je od latinske konstrukcije cantare habeo, doslovno "imam pjevati", u romanskim jezicima postao glagol s futurskim značenjem, npr. talijanski cantero ili francuski chanterai. Takve se jezične promjene nazivaju gramatikalizaci jama, jer uključuju promjenu značenja jezičnih elemenata od leksičkoga ("imati") do gramatičkoga ("pokazatelj futura"). Gramatikalizacije se u jezicima odvijaju po nekim prilično pravilnim obrascima, koje lingvisti tek počinju istraživati i razumijevati111• Primjerice, uočeno je da se određeni član u jezicima najčešće razvija iz pokaznih zamjenica, npr. u engleskom, grčkom, bugarskom, talijanskom, francuskome, itd. Tako su određeni članovi u francuskome (le, la) potekli od latinske pokazne zamjenice (ille). Morfološke promjene ponekad mijenjaju čitav sustav gramatičkih kategorija u jeziku; to se dogodilo, primjerice, kada je u hrvatskome nastalo buduće vrijeme (futur), koje nije postojalo u praslavenskome ni u indoeuropskome prajeziku. S druge strane, romanski su jezici zamijenili latinski futur (tipa cantabo "pjevat ću") novim tvorbama (talijanski cantero, francuski chanterai, itd.) a da to nije utjecalo na naslijeđeni sustav latinskih glagolskih vremena. Sintaktičke je promjene vjerojatno najteže precizno definirati, jer su temeljne sintaktičke jedinice ("konstrukcije") apstraktnije od fonoloških i morfoloških jedinica. Najjednostavniji tip sintaktičkih 1 1 1 Usp. Matasović 2004.

Razvitak jezične raznolikosti promjena uključuje izmjenu reda riječi; primjerice, vjeruje se da je u pragermanskome red riječi bio strogo određen, pri čemu je subjekt rečenice (S) slijedio objekt (O), dok je glagol (V) dolazio na kraju rečenice. Takav je red riječi još čest u staroengleskome: Da reoan Iudei wedende /)Qne halgan staendon

tada okrutni Židovi (5) bijesno toga svetca (O) kamenovaše (V) "Tada su okrutni Židovi bijesno kamenovali toga svetca". Na suvremenom engleskom ta rečenica glasi: Then cruel Jews (S) wildly stoned (V) that saint (O).

Suvremeni je engleski jezik poopćio poredak sintaktičkih elemenata SVO, koji je danas jedini pravilan. Rečenica s glagolom na posljednjem mjestu e·Then cruel Jews that saint stoned) bila bi nepravilna. Na koncu, riječi i morfemi tijekom jezičnoga razvitka slobodno mijenjaju značenja. Ponekad je promjena značenja od općenitoga prema pojedinačnomu, kao kad se značenje staroengleske riječi cwen "žena" promijenilo u suvremeno queen "kraljica" (tj . "kraljeva žena"). Obrnut razvitak također se ponekad odvija, a može dovesti i do gramatikalizacije leksičkih elemenata, npr. kada se značenje latinske imenice (u ablativu jednine) mente "umom, duhom" toliko poopći da od nje postane francuski sufiks -ment. Njime se od načinskih priloga tvore prilozi, npr. facilement "lagano" od facile "lagan" (usp. latinski facilis "lagan" i facili mente "laganim umom" > "lagano"). Promjene značenja mogu uključivati metonimiju - prijenos značenja s jedne riječi na drugu zbog neke prostornovremenske veze među predmetima koje označuju - kao kada od latinskoga focus "ognjište" dobijemo talijanski fuoco i francuski feu, što oboje znači "vatra". Vrlo su česte i meta foričke promjene značenja, primjerice kada od latinskoga argentum "srebro" postane francuski argent "novac". Metonimijske i metaforičke promjene značenja u određenom su smislu samo sužavanje značenja, jer su metafore i metonimije vrlo česte u svakome jeziku: jedno je od obilježja značenja svake riječi to da se ona može upotrebiti u metoni mijskom i metaforičkom smislu. Primjerice, riječ argentum već se kod Plauta upotrebljava metaforički, u značenju "novac". Nekoliko tisuća godina nakon Plautova vremena, u suvremenom francuskome, ranija

1 1 18


je metafora postala temeljnim značenjem riječi argento Na koncu, pro mjene značenja često možemo razumjeti samo ako poznajemo kulturni kontekst u kojem su se one mogle odviti. Primjerice, od staroengleskoga feoh "stoka" postalo je englesko fee "naknada, cijena", jer je stoka u ranom srednjem vijeku bila jedinica vrijednosti. Jezične promjene mogu imati vanjske i unutarnje uzroke; vanjski se uzroci jezičnih promjena u osnovi svode na utjecaj drugih jezika. U prikladnim društvenim uvjetima, govornici jednoga jezika mogu iz drugoga jezika posuditi ne samo riječi, već i glasove i gramatička obi lježja, poput sintaktičkih obrazaca. Primjerice, općenito se pretpostavlja da je poredak sintaktičkih elemenata S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol) u etiopskim semitskim jezicima (poput amharskoga) rezultat dodira s govornicima kušitskih jezika, gdje je SOV poredak uobičajen. Premda se sva obilježja jezika mogu posuđivati, općenito se pretpostavlja da se riječi posuđuju češće od glasova i sintaktičkih obrazaca, dok se gramatički morfemi posuđuju u posve iznimnim okolnostima. Unutarnji uzroci jezičnih promjena rezultat su tendencija usađenih u samoj naravi jezične sposobnosti čovjeka. Oni su u osnovi rezultat dviju težnji do kojih dolazi u ljudskoj komunikaciji: sklonosti ljudi da budu kreativni i inovativni na svim područjima kulture, uključujući i jezik, te načela ekonomije koje upravlja mnogim područjima ljudske komunikacije. U jezičnim interakcijama, naime, ljudi obično ulažu upravo onoliko napora koliko je potrebno da bi ih njihovi sugovornici razumjeli. Stoga se redundantna, suvišna informacija može isključiti iz poruke koju oblikuje govornik112• To znači da se artikulacija glasova u riječi može pojednostavniti, kao kada se u nekim našim govorima izgovara po!i 'čar umjesto političar, ili ku 'iš umjesto kužiš, ka'eš umjesto kažeš, itd. Na sličan se način u izreci mogu izostaviti riječi, ili skupine riječi, a složene se sintaktičke konstrukcije mogu pojednostavniti. Kada takva izostavljanja ili pojednostavljenja, koja isprva bivaju sporadička i zavisna od konteksta, postanu pravilna i neovisna od konteksta, nastala je jezična promjena. Primjerice, u govornom francuskome, složena negacija ne. . . pas zamijenjena je jednostavnijim oblikom negacije koji 112 Taj je uvid osnova Liidtkeove teorije jezičnih promjena (Liidtke 1986). Iz te teorije, međutim, ne slijedi da svi jezici nužno tijekom vremena skraćuju prosječnu duljinu riječi, jer se duljina riječi može povećavati dodavanjem novih afiksa korijenima, često uslijed procesa gramati kalizacije (v. dolje).

Razvitak jezične raznolikosti uključuje samo postponiranu česticu pas; stoga, dok je u književnom francuskome pravilno reći: je n'aime pas les Anglais

"ne volim Engleze",

u govornome je idiomu uobičajeno: (moi,) j'aime pas les Anglais

"ne volim Engleze"

Možemo pretpostaviti (a filološkom i povijesnom analizom i dokazati) da je negativna čestica ne isprva izostavljana u neformalnom govoru kao zalihosna, no to je izostavljanje potom postalom pravilnim u govornome jeziku.

Modeli genetske srodnosti Kada se jezik mijenja, mijenja se na različite načine u raznim dijelovima teritorija na kojemu se taj jezik govori. Zamislite jedinstveno područje na kojem se govori doidoN, ili dodem, u značenju "doći ću"; nakon nekoliko generacija, na jednome dijelu toga područja ljudi spontano u istom značenju počnu upotrebljavati izraz boNdoN došidlu, ili bom došel (područje A), a u drugome (područje B) hot'oN dot'i ili doći ću (prva faza dolje). Ako između područja A i B postoje znatne prirodne prepreke, poput planinskoga lanca, razlike između područja A i B gomilat će se sve do trenutka kada ljudi iz jednoga područja neće više moći komunicirati s ljudima iz drugoga: nastat će dva jezika na teritoriju gdje se ranije govorio samo jedan (druga faza dolje).

FAZA 1

FAZA 2

Upravo opisan proces nastanka novih jezika rekurzivan je, što znači da se svaki od jezika koji su nastali može podijeliti u nove jezike kako vrijeme prolazi. Rezultat tih ponovljenih dijeljenja jezika može

1 12 0


se prikazati kao "genealoško stablo", što je model genetskih odnosa među jezicima koji je prvi predložio njemački lingvist August Schleicher (1821-1868). U njegovu je korijenu prajezik skupine genetski srodnih jezika, koji su predstavljeni kao čvorišta na stablu. Primjerice, zajednički prajezik romanskih jezika (u korijenu stabla) bio bi latinski, a u slučaju slavenskih jezika, njihov bi zajednički prajezik bio praslavenski. Svi jezici za koje se može dokazati da imaju zajednički prajezik nazivaju se jezičnom porodicom. Svaka generacija jezika potomaka u nekoj jezičnoj porodici sadržava jezike koji i sami mogu postati prajezicima novih jezika: prajezik

� A

B

1\ A'

A"

jezici potomci

1\ B'

B"

jezici potomci (druga generacija)

U ovome su modelu svi jezici potomci prikazani kao da se jasno

razlikuju jedan od drugoga. Oni su definirani skupom promjena koje su se dogodile samo u području gdje se govori pojedini jezik potomak. Međutim, takve jasne razlike među jezicima-potomcima rijetko se susreću u jezicima čija nam je povijest dobro poznata. Pri mjerice, na genealoškom stablu germanskih jezika, lingvisti razlikuju visokonjemački (standardni jezik) od niskonjemačkoga (koji uključuje sjeverne njemačke dijalekte i nizozemski) na temelju promjena poput "drugoga germanskog suglasničkog pomaka". Tom su promjenom od pragermanskih bezvučnih okluziva (p, t, k) nastale afrikate (ili frikativi) u visokonjemačkome, ali ne i u niskonjemačkome. Stoga, nizozemskomu ik "ja" i maken "činiti" odgovaraju riječi ich i machen u visokonjemačkome. Međutim, postoje njemački govori u kojima je spomenuta promjena utjecala samo na okluzive u sredini riječi, a ima i govora u kojima se ona dogodila samo s okluzivima na kraju riječi, ali ne i s okluzivima u sredini riječi. To znači da ima njemačkih govora s oblicima ik, machen i onih s oblicima ich, maken. Hoćemo li te govore razvrstati kao visokonjemačke ili kao niskonjemačke govore? Ili treba

«

Razvitak jezične raznolikosti govoriti O četiri različita jezika, od kojih je svaki određen osobitim oblicima riječi "činiti" i "ja":

Međutim, kada bismo svaku promjenu smatrali jednako relevantnom došli bismo do posve nevjerojatnog zaključka da u svakoj generaciji ima golem broj jezika potomaka, jednak broju pojedinačnih promje na koje su se odvile u toj generaciji. Kako bi se izišlo na kraj s tim problemom, predložen je alternativni model za prikazivanje odnosa među genetski srodnim jezicima. U tom modelu, koji se naziva model valova 113 , jezici se prikazuju u dvije dimenzije, geometrijskim oblicima koji odgovaraju području na kojem se govori neki jezik ili jezična porodica. Granice do kojih su se proširile pojedine jezične promjene, koje nazivamo izoglosama, ucrtavaju se na te površine, a svaki se pojedini jezik određuje kao skup izoglosa koji se proširio do približ no istih granica. Kada se različite izoglose poklapaju, ili okupljaju u "svežnjeve", imamo jasan slučaj različitih jezika koji su se razvili iz zajedničkoga prajezika. Takvi se svežnjevi izoglosa obično poklapaju s prirodnim preprekama ili političkim granicama među skupinama govornika nekoga prajezika. Primjerice, granica između slovačkoga i poljskoga u najvećoj se mjeri poklapa s položajem planinskog masiva Tatri, dok su hrvatski i slovenski odijeljeni starom političkom granicom između njemačkog (habsburškog) i ugarsko-hrvatskoga teritorija. S druge strane, ako se izoglose ne spajaju u svežnjeve, kao u opisanom slučaju njemačkih govora, lingvisti govore o dijalekatskom kontinu umu, gdje je podjela na jezike-potomke uvijek pomalo arbitrarna i određena političkim razlozima. Odsutnost velikih prirodnih prepreka 113 Prvi ga je predložio njem,ački lingvist Johannes Schmidt (1843-1901).

1 122


i neprekidno mijenjanje političkih granica među njemačkim državama tijekom srednjega vijeka dovelo je do toga da su se jezične promjene širile iz različitih izvora i do posve različitih granica, tako da među rubnim govorima (visokonjemački i nizozemski) nema međusobne razumljivosti, no susjedni se idiomi jedva primjetno pretapaju jedan u drugi između tih rubova. Razlika između standardnoga nizozemskog i visokonjemačkog utvrđena je na temelju političkih i vjerskih razloga tek u šesnaestom stoljeću, kada je većina sjevernih luteranskih njemačkih zemalja prihvatila južnonjemački pisani jezik na kojem je svoja djela sastavljao Luther, dok se u kalvinističkoj Nizozemskoj (koja je tada stekla političku neovisnost od Španjolske) književni jezik razvijao na temelju domaćih niskonjemačkih dijalekata. Opreku između spomenute dvije situacije (svežnjevi izoglosa spram dijalekatskoga kontinuuma) prikazali bismo u modelu valova na sljedeći način:

Budući da model valova ne uzima u obzir vremensku dimenziju genetskih odnosa među jezicima, a model genealoškog stabla ne pri kazuje prostornu dimenziju (teritorij) svakoga jezika, predložen je i kombinirani prostorno-vremenski model, u kojem su genetski srodni jezici prikazani površinama u različitim povijesnim fazama svojega razvitka. Taj model, koji bolje odslikava stvarnu složenost jezičnog razvitka, može se prikazati na sljedeći način:

Razvitak jezične raznolikosti Međutim, čak i prostorno-vremenski model predstavlja apstrakciju koja ne uzima u obzir neke vidove procesa j ezičnih promjena. Primjerice, u svakom ljudskom jeziku postoje ne samo razlike među dijalektima, već i razlike među socioiektima, idiomima različitih društvenih skupina koji se govore na istom teritoriju, pa ih ne bi imalo smisla prikazivati. Među pojedinim sociolektima postoje razlike u prestižu, pri čemu sociolekt utjecajnijih članova društva (obrazovanijih, bogatijih, politički moćni jih) redovito uživa i veći ugled (prestiž) od govora "nižih" društvenih slojeva. Kada se j ezik mijenja, to se ne događa j ednakom brzinom i na isti način u svim sociolektima, a jedan od najčešćih pokretača jezičnih promjena upravo je težnja govornika "nižih" sociolekata da se govorom približe "višima", i nastojanje društveno privilegiranih govornika "viših" dijalekata da održe razliku među sociolektima. Viši i niži sociolekti stoga redovito utječu jedni na druge, a ti se utjecaji odražavaju i u odnosima među jezicima-potomcima svakoga jezika koji ima sociolekte (što je golema većina povijesno zabilježenih jezi ka). Primjerice, u književnom je, standardnom latinskom nastavak 3 . lica množine perfekta fiksiran u obliku -erunt, stoga s e "govorili su" (od glagola dico, dicere) kaže dixerunt, što je oblik koji se u školskim gramatikama uči do danas, a upotrebljavali su ga već i Ciceron. Oba ta autora, međutim, upotrebljavaju i nastavak -ere, koji je u njihovo vrijeme već imao pomalo arhaičan prizvuk. U starolatinskome pak, osobito kod Plauta, pronalazimo osim nastavka -ere i nastavak -erunt (s kratkim _e_)l1\ pa Plaut "rekli su" iskazuje oblicima dixere i dixerunt. Plautova su djela bile komedije, od čijeg je prikazivanja njihov autor zarađivao za život, te je stoga bio vrlo zainteresiran da ga njegova publika - rimski puk - dobro razumije. Stoga možemo pretpostaviti da Plautov jezik dosta dobro odražava pučki govor Rimljana na pri jelazu iz 3 . u 2. stoljeće pr. Kr. Možemo dakle zaključiti da su oblici dixere i dixerunt u to doba pripadali "nižemu" sociolektu, pri čemu je oblik dixere do vremena Cezara i Cicerona (sredina 1. st. pr. Kr.) promijenio status i postao dijelom "višega" sociolekta. Ono što je zanimljivo, međutim, jest da su u romanskim jezicima preostali samo tragovi oblika -erunt, od čega potječu npr. starofrancuski distrent i talijanski dissero. Nastavci "višega" sociolekta, -ere i �erunt nestali su 114 o tome v. Matasović 1997: 214-5.

1 124


u romanskim jezicima bez traga. Ovaj bismo složen primjer međuigre sociolekata u jezičnoj povijesti mogli prikazati ovako: Niži sociolekt

Viši sociolekt

3. st. pr. Kr.

dixerunt, dixere

?dixerunt

1 . st. pr. Kr.

?dixerunt

dixere, dixerunt

starofrancuski (od 9. st.)

'\

------..

\

\

distrent

Potpun opis razvitka svakoga jezika, pa i svake jezične porodice, uključivao bi i povijest razvitka i međuodnosa različitih sociolekata koji supostoje u svakom razdoblju povijesti pojedinih jezika. Budući . da se različiti jezici govore na istom području, razlike među njima ne možemo prikazati dvodimenzionalnim prostorno-vremenskim modelom; za to bi nam bio potreban trodimenzionalni model, u kojem bi svaki jezik u svakom vremenskom razdoblju svojega postojanja bio prikazan trodimenzionalnim geometrijskim tijelom, primjerice valjkom:

/\

-------

�------

125 1


Budući da bi ovakvi prikazi u svakom konkretnom slučaju bili neopisivo komplicirani, u praksi se ne koriste. Ovdje ih spominjem samo da bih bolje istaknuo kako su modeli jezičnog razvitka i genetskih odnosa među jezicima, kojima se služe lingvisti, uvijek pojednostavnjeni u odnosu spram stvarnih procesa koji se odvijaju tijekom jezične povijesti. Takvi se procesi obično zanemaruju pri zaključivanju o neposvjedočenim razdobljima povijesti pojedinih jezika i jezičnih porodica. U slučaju latinskoga, znamo da su suvremeni romanski jezici potekli od nižega sociolekta, varijeteta koji se naziva vulgarnolatinski; s druge strane, primjerice, kada govorimo o povijesti indoeuropskih jezika, lako je zaboraviti da ne znamo u kojoj su mjeri različiti sociolekti indoeu ropskoga prajezika sudjelovali u oblikovanju posvjedočenih oblika najstarijih indoeuropskih dijalekata 1 1 5 .

Glasovne i morfološke podudarnosti Kada govorimo o modelima jezičnog razvitka, ponekad je lako smetnuti s uma koja su konkretna povijesna zbivanja tim modelima odražena. Ono što imam na umu je činjenica da se svi do sada razmotreni modeli genetske srodnosti među jezicima zasnivaju na implicitnim pretpo stavkama o tome kako teče "normalni" jezični razvitak uslijed kojega nastaju genetski srodni jezici. Primjerice, pretpostavlja se da glasovne podudarnosti na temelju kojih zaključujemo da su neki jezici genetski srodni nastaju uslijed pravilnih glasovnih promjena, koje se na različi način odvijaju na različitim dijelovima teritorija gdje se govori neki jezik. Tako španjolskomu ch (čitaj [č]) pravilno odgovara talijansko tt, a u francuskome se u izgovoru ne pojavljuje nikakav glas (dok u pismu ostaje završno -t):

�p�nJBlskt leche

noche hecho

.

fra:rlCpskF .' lait [lE]

nuit [nui] fait [fE]

' .

. . t�ljji{qsKi.. latte

notte fatta

..

·iA�l��)�;

:�·:f;', ; <,.

..

"mlijeko" "noć" "učinio"

115 Poseban je problem u tome što naši najstariji opsežniji korpusi tekstova na indoeuropskim jezicima, Rg-veda i Homerovi epovi, odražavaju jezik junačkoga pjesništva i vjerske himnike, dakle po svoj prilici prestižni, "viši" sociolekt. S druge strane, najstariji tekstovi jezika koji su pismenost stekli tek s primanjem kršćanstva, poput armenskoga, staroirskoga ili staro slavenskoga, najvjerojatnije odražavaju pučki, "niži" sociolekt. Ta se bitna razlika obično ne uzima u obzir pri rekonstrukciji indoeuropskoga rječnika.

1 12 6


Takve su glasovne podudarnosti nastale zbog toga, što su se glasovi u vulgarnome (pučkome) latinskome na različite načine mijenjali na različitim predjelima Rimskoga Carstva, tako da se u riječima koje su sadržavale suglasničku skupinu -ct- (npr. latinski lacte- "mlijeko", nocte- "noć" i factu- "učinjen") ta skupina promijenila u -ch- u većem dijelu Španjolske, u -tt- u Italiji, dok je na području gdje se govori francuski nestala (osim u pismu) :

Drugi je važan rezultat "normalnoga" jezičnog razvitka genetski srodnih jezika nastanak podudarnih morfoloških paradigmi, odnosno sustavnih morfoloških podudarnosti. Takve su sljedeće podudarnosti u deklinaciji riječi koje znače "vuk" na tri slavenska jezika: hrvatski

padež ·

ruski

Nominativ

volk

wilk

vuk

Akuzativ

volka

wilka

vuka

Vokativ

-

wilku

vuče

Genitiv

volka

wilka

vuka

Dativ

volku

wilkowi

vuku

volkom

wilkem

vukom

volke

wilku

vuku

Instrumental Lokativ

. poljski

Podudaranje svakoga od nastavaka pojedinačno moglo bi biti i slučajno: primjerice, glas -m u instrumentalu jednine možda se posve slučajno

Razvitak jezične raznolikosti pojavljuje u svim jezicima čije smo oblike naveli. I u kabardinskom, posve nesrodnom sjeveroistočnokavkaskom jeziku, afiks koji odgovara slavenskomu instrumentalu sadržava -m. Međutim, istovremeno slučajno podudaranje glasa -a u genitivu jednine bilo bi posve nevjerojatno. Također, mogli bismo posumnjati da su govornici ruskoga, poljskoga i hrvatskoga u dalekoj prošlosti jedni od drugih posudili ne samo brojne riječi, već i neke gramatičke oblike, primjerice nastavak za instrumental jednine1 16 • Ali ipak bi bilo posve nevjerojatno pretpostaviti da su se posuđivale čitave morfološke paradigme. Stoga se jedino prihvatljivo objašnjenje takvih podudarnosti sastoji u tome, da su svi slavenski jezici naslijedili podudarne oblike imenskih padeža iz zajedničkoga prajezika, koji nazivamo praslavenskim, i koji metodama poredbenopovijesne lingvistike možemo približno rekonstruirati 117: padež Nominativ Akuzativ

pra$lavenski *wilku *wilkaN

Vokativ

*wilče

Genitiv

*wilka

Dativ

*wilk6

Instrumental Lokativ

*wilka, *wilkomi *wilkaj

Konkretno pak to znači da se praslavenski jezik na različite načine mijenjao u područjima današnje Hrvatske, Poljske i Rusije, te su stoga nastale razlike među navedenim oblicima ondje gdje je nekoć (u pra slavensko doba) postojalo jezično jedinstvo. U prostorno-vremenskom modelu prikazat ćemo odnose između posvjedočenih i rekonstruiranih 116 U nekim dijelovima svijeta čini se da je posuđivanje gramatičkih morfema češće nego u drugima; Dixon (1997: 21) spominje slučajeve posuđivanja negativnoga afiksa i sufiksa za ablativni padež u jezicima Arnhemove zemlje u Australiji. 117 Rekonstruirani se, neposvjedočeni jezični oblici konvencionalno označavaju zvjezdicom; o metodama lingvističke rekonstrukcije v. Matasović 2001.

1 12 8


oblika, a posredno i između jezika, na sljedeći način (uzmimo za primjer samo oblik lokativa jednine):

Ograničenja poredbene metode Sve do sada rečeno o scenarijima jezičnog razvitka i o dokazivanju genetske srodnosti zavisi o nekim neizrečenim pretpostavkama. Prvo, ocrtani je razvitak moguć samo ako se jezici-predci govore na dovoljno velikom području - ili se tijekom svoje povijesti prošire na dovoljno velika područja - da se izoglose (granice jezičnih promjena) ne mogu proširiti po čitavu torne području: tako nastaju isprva dijalekatske, a potom i jezične razlike. Na taj način je moguće da danas različiti slavenski narodi imaju različite oblike lokativa jednine riječi za "vuka" (wilku, vuku, odnosno votke) : na velikom teritoriju gdje se govore slavenski jezici praoblik (*wilkaj) različito se mijenjao, te su stoga današnji odrazi toga oblika različiti. Međutim, u slučaju slavenskih jezika znamo da je njihovo ishodišno područje, negdje na sjeveru od Karpata, bilo mnogo manje od golemih prostora od Habarovska do Trsta i od Murmanska do Plovdiva, na kojima se slavenski jezici danas govore. Da su govornici praslavenskoga ostali teritorijalno ograničeni, tako da su se jezične promjene nastavile širiti po čitavu teritoriju na kojem se taj jezik govorio, danas ne bismo imali petnaestak slavenskih jezika, već očuvan, premda promijenjen, praslavenski jezik. Mađarski je u Panoniju dospio u 9. stoljeću, u vrijeme kad su razlike među slavenskim jezicima bile zapravo neznatne (moglo bi se još govoriti o jednom "općeslavenskom jeziku" u to doba), pa ipak je do danas ostao jedinstvenim jezikom, jer su njegovi govornici ostali ograničeni na

Razvitak jezične raznolikosti razmjerno uzak prostor, pritisnuti sa sjevera i juga Slavenima, a s istoka i zapada Rumunjima odnosno austrijskim Nijemcima. Da su Arpad i Geza, mađarski vojskovođe u 10. stoljeću, bili vojno uspješniji, te da su svoju vlast proširili od Karpata do Rajne, danas bi zacijelo postojalo više međusobno srodnih jezika poteklih iz pramađarskoga. Očigledno je, dakle, da razvitak jezika-potomaka iz zajedničkih prajezika ne teče automatski u svakom pojedinačnom slučaju, a pogotovu taj proces ne teče u svim slučajevima podjednakim tempom. Mnogo toga pritom ne ovisi samo o veličini teritorija na kojem govornici nekoga jezika žive, već i o naravi toga područja, i o načinu njihova života. Na razmjerno malenom području švicarskih i talijan skih Alpa, u dolinama koje su međusobno odvojene teško prohodnim planinskim lancima, nastala su u svega nekoliko stotina godina tri različita jezika retoromanskog odvjetka romanskih jezika: rumončki i engandinski (s čak četiri različita standardna oblika u Švicarskoj) i njima vrlo bliski furlanski jezik u Italiji .. Slična je situacija i na Kavkazu: nekoliko desetaka nahsko-dagestanskih jezika govori se na razmjerno malenom području, pri čem je svaki jezik ograničen na svoju visora van ili planinsku udolinu. Sigurno je da iz pranahsko-dagestanskoga ne bi bi nastao tako velik broj jezika da područje svakoga jezika nije omeđeno drevnim etničkim i rodovskim podjelama, te ekonomskim činiocima: neki se kavkaski narodi tradicionalno bave poljoprivredom, neki planinskim stočarstvom, no uvijek je njihovo životno područje vezano uz sasvim određenu ekosferu. U nekim je slučajevima ta eko sfera određena plodnim područjima pogodnima za razvitak poljoprivrede, a u drugima distribucijom pašnjaka pogodnih za ispašu stoke. Drugi je važan činilac koji određuje broj jezika koji će nastati na nekom području ekološki rizik. Područja malenog ekološkog rizika dijelovi su svijeta u kojima je hranu moguće proizvoditi tijekom cijele godine, a nije velika ni mogućnost neočekivanih klimatskih zbivanja: Takva zbivanja, poput suša ili katastrofalnih poplava, ugrožavaju ili narušavaju proces proizvodnje hrane. Ekološki rizik određen je ponajviše količinom godišnjih padalina, njihovom učestalošću i raspodijeljenošću unutar godine. Područja velikog ekološkog rizika oni su dijelovi svijeta u kojima hranu nije moguće proizvoditi tijekom cijele godine, već se barem u nekim prilikama treba osloniti na ušteđene zalihe, sezonsku mi graciju, ili razmjenom stečena dobra. Primjerice, pripadnici stočarskoga

1 130


. afričkog naroda Fulbe žive u Sahelu, velikom sušnom području južno od Sahare, gdje postoje velike razlike između sušnoga dijela godine i kratkotrajnoga kišnog razdoblja, kada ima dovoljno vode i trave za prehranu stoke. Fulbe je jedan od najvećih afričkih jezika ne toliko po broju govornika, koliko po rasprostranjenosti, jer fulpski stočari prate svoja stada od polupustinjskih područja Nigera, Čada i Malija do ruba prašuma u Nigeriji i Togou, uvijek u potrazi za novom ispašom. U svojim migracijama Fulbanci stvaraju široku mrežu rodbinskih i prijateljskih odnosa, skupine zajednica na koje se u trenutcima krize mogu osloniti; društveni sustav toga naroda zasnovan je na mnoštvu obaveza uzajamne razmjene darova i uzajamnoga gostoprimstva. U vremenima suše i pošasti, koje povremeno desetkuju njihova stada, Fulbanci se uvijek mogu skloniti kod neke skupine svojih rođaka ili sunarodnjaka. Uobičajen je i sustav posuđivanja stoke za obnovu stada onih pripadnika plemena koji su zbog klimatskih katastrofa ili epidemija izgubili većinu svojega blaga. Širok pojas društvenih veza koje njeguju Fulbancima dakle služi kao neka vrsta "osiguranja" za slučaj nezgoda, do kojih često dolazi u njihovoj klimatski vrlo nepredvidljivoj ekosferi. Posve drukčije društvene odnose susrećemo, primjerice, na Novoj Gvineji. Ondje većina zajednica živi u području malenoga ekološkog rizika, bilo da se radi o primorskim ribarima i skupljačima plodova, ili o poljoprivrednim narodima koji žive na visoravnima u unutrašnjosti otoka. Obilne padaline raspoređene su ravnomjerno tijekom čitave godine, stoga nema potrebe za uskladištavanjem velikih količina hrane, a i razmjena svake zajednice sa susjednim plemenima vrlo je ograničena. Zbog svega toga, plemena na Novoj Gvineji nemaju mnogo potrebe za socijalnom interakcijom i razmjenom izvan vlastitoga sela, koje je u ekonomskom smislu gotovo posve samodovoljno. Daniel Nettle1 18 je pokazao da postoji velika korelacija između broja jezika u nekoj zemlji i razine ekološkog rizika koji postoji u toj zemlji. Tropska područja s redovitim padalinama ujedno su i područja najveće jezične raznolikosti na svijetu, primjerice Nova Gvineja, Srednja Amerika i tihooceanska otočja kao što je Vanuatu. U takvim područjima obično žive male zajednice koje su, zbog neugroženosti procesa proizvodnje hrane, u ekonomskom smislu uglavnom samo1 1 8 V. Nettle 1999: 70 i dalje.

Razvitak jezične raznolikosti dovoljne, pa nemaju potrebe za komunikacijom s vanjskim svijetom. Područja velikog ekološkog rizika, kao što su pustinje Bliskoga Istoka, Sahare i Srednje Azije, ili polarna područja Sibira, Grenlanda, Aljaske i Kanade, pogoduju jezičnoj homogenizaciji, jer zajednice koje žive u takvim područjima moraju stvarati dalekosežne razmjenske i druge društvene veze, na koje se mogu osloniti u vremenima klimatskih ili ekoloških kriza; također, u okolišu većega ekološkog rizika učestale su sezonske migracije, koje omogućuju da se različiti dijelovi toga po dručja ekonomski iskorištavaju u različitim dijelovima godine. To pak obično dovodi do širenja zajedničkog jezika nomadskih zajednica na razmjerno velikim površinama. Pokazuje se, dakle, da su zemljopisne i ekološke odlike pojedinog područja ključne za razumijevanje opsega jezične raznolikosti koja će na tom području nastati. Bilo da promatramo velike jezike, poput slavenskih jezika, mađar skoga, i jezika fulbe, ili "malene" jezike poput retoromanskih, ili većine nahsko-dagestanskih jezika, za tempo njihove izmjene i diferencijacije na jezike-potomke bitna je veličina i narav ekosfere u kojoj žive govornici dotičnih jezika. Međutim, bitno je i to da su njihovi govornici vezani za određenu ekosferu, odnosno da žive sjedilačkim životom poljopri vrednika, ili da se sezonski sele između prostora ljetne i zimske ispaše, poput većine stočarskih zajednica. Samo u takvim uvjetima može se dogoditi da izoglose koje se stanu širiti iz nekog dijela teritorija na kojem se govori određeni jezik ne prošire na čitav taj teritorij, što vodi do dijalektaInih, a potom i jezičnih razlika. Ako teritorij, na kojem se govori neki jezik, nije fiksno definiran, nije jasno može li se klasični model genetskoga razvitka uopće primijeniti. Kakvi bi se procesi jezičnih promjena odvijali kada bi se jezik-predak govorio na području koje se neprekidno mijenja iz generacije u generaciju govornika? Sve nas to vodi da postavimo još jedno pitanje: što bi se događalo s jezicima kojima govore ljudi koji nisu vezani za određeno područje, već žive nomadskim životom lovaca-sakupljača? Stvar je u tome da su pripadnici ljudskoga roda devet desetina svojega postojanja živjeli upravo u takvim uvjetima, a tih devedesetak tisuća godina prije izu mIjenja poljoprivrede i stočarstva upravo je i vrijeme tijekom kojega se oblikovao velik dio jezičriih porodica koje danas poznajemo.

1 132


Pogledamo li velike jezične porodice na svijetu, one na kojima je najlakše pokazati u čemu se sastoji jezična srodnost među jezicima, utvrdit ćemo da one obuhvaćaju jezike kojima govore narodi koji već tisućama godina žive na utvrđenim teritorijima (usprkos povremenim migracijama), te da su njihovi govornici redovito još prije nekoliko tisućljeća ovladali tehnologijama poljoprivrede i/ili stočarstva. Velike porodice (u smislu broja jezika) jednostavno nisu poznate među na rodima koji se još uvijek bave (ili su se do razmjerno nedavna bavili) lovom i sakupljanjem plodova, djelatnostima o kojima je ovisio život naših predaka sve do izuma poljoprivrede prije nekih desetak tisuća godina. Jedini mogući izuzetak, porodica pamanjunganskih jezika, koja se sastoji od nekoliko desetaka jezika raštrkanih po čitavoj Au straliji, nedavno je osporena kao valjana jezična porodica u genetskom smislu 1 1 9 . Čini se da su svi naši zaključci o tome što je "normalno" u jezičnom razvitku i člananju prajezika na jezike-potomke, dobiveni na temelju proučavanja povijesti i pretpovijesti jezika koji se koriste u posve specifičnim uvjetima, koji vrijede u većini ljudskih društvenih zajednica tek tijekom posljednjih desetak tisuća godina. Poopćavanje na temelju specifičnih povijesnih događaja (načina kako su se razvijali jezici postneolitskih društava) na općenite teorijske dogme (zaključke o tome kako se razvijaju ljudski jezici općenito) nije baš dobar način da nekoga uvjerite da se bavite ozbiljnom znanošću; to je kao kada bi fizičari zakone gibanja poopćavali na temelju specifičnih pravila o gibanju tijela u tekućini osobite gustoće (npr. u vodi). Stvar je naravno u tome što mi ne znamo kako su se razvijali jezici malih skupina lovaca-sakupljača prije dvadeset, trideset, ili stotinjak tisuća godina; možemo samo nagađati o veličini zajednica u kojima su živjeli, o stabilnosti njihovih zajednica tijekom vremena, o postojanosti ekosfera u kojima su živjeli, o učestalosti bilingvizma (dvojezičnosti) i plurilingvizma (višejezičnosti) među njima, te o tempu jezičnih pro mjena u njihovim društvima. Neke smjernice o tim pitanjima mogu nam pružiti društvene zajednice- preostalih lovaca-sakupljača, poput Bušmana u Južnoj Africi, Pigmeja u središnjoj Africi, ili Eskima i nekih malih sibirskih naroda. Međutim, zaključci koje bismo mogli izvesti iz 119 V. Dixon 1997, 2001; osobno nisam posve uvjeren da je Dixonova skepsa prema pamanjun ganskoj porodici sasvim opravdana, no njegove je poglede teško osporiti jer nije vjerojatno da itko na svijetu zna o australijskim aboridžinskim jezicima više od njega.

Razvitak jezične raznolikosti proučavanja njihovih jezika i načina kako se oni mijenjaju, čak i kada bi takvih istraživanja bilo dovoljno, ne bi bili pouzdani iz dva razloga: prvo, današnji su lovci-sakupljači izgurani od strane poljodjelaca i stočara na same rubove naseljivog svijeta, u polupustinje, džungle i arktičke pustoši. Tijekom devedesetak tisuća godina u kojima se obli kovala jezična raznolikost današnjega svijeta, lovci-sakupljači živjeli su u daleko bogatijim i raznovrsnijim ekosferama, u jezičnim zajednicama koje su možda u velikoj mjeri odudarale od jezičnih zajednica današnjih lovaca-sakupljača. Drugo, svi preživjeli lovci-sakupljači, koje je istražila suvremena etnologija, žive već stoljećima u nekoj vrsti simbioze sa su sjednim poljodjelcima i stočarima120• Gotovo u svim dokumentiranim slučajevima može se pokazati da je dolazilo do uzajamnih utjecaja između lovaca-sakupljača i njihovih "naprednijih" susjeda, tako da čisti slučajevi predneolitskih društava, koji bi mogli biti reprezentativni za oblike društvene organizacije u dalekoj prošlosti ljudske vrste, zapravo nisu poznati121• Zbog toga ne možemo sa sigurnošću reći kako su se razvijali jezici u vrijeme dok su svi pripadnici ljudske vrste živjeli u uvjetima posve različitim od onih koji prevladavaju tijekom posljednjih desetak tisuća godina. Jesu li se izoglose širile na isti način, do fiksnih granica, kao bi stvorile odvojene jezike-potomke svakih nekoliko generacija? Ili je inherentna nestabilnost i nevezano st za teritorij ljudskih zajednica dovodila do neprekidnog miješanja različitih jezičnih varijeteta, uslijed čega je proces jezičnih izmjena bio daleko sporiji, a jezična diferencijacija daleko rjeđi događaj nego u naše vrijeme? U tradicionalnom je modelu genetske srodnosti među jezicima diferencijacija jezika-potomaka poslje dica nastanka snopova izoglosa koje odvajaju dvije skupine govornika jezika koji se razvijao na nekom teritoriju (Prikaz 13, desno). Što ako su tijekom većeg dijela povijesti čovječanstva jezične zajednice bile premale, prenestabilne i premobilne da bi se snopovi izoglosa ikada mogli formirati? (Prikaz 13, lijevo) 120 V. npr. Headland & Reid 1 989, Ingold (ur.) 1994: 197-225 (članak R. Ellena). 121 Najbliži bi takvom "čistom" slučaju predneolitskoga društva bili Tasmanci, predeuropski stanovnici Tasmanije koji su uslijed tisućljeća izolacije na tom otoku "zaboravili" čak i tako primitivne tehnološke postupke kao što je paljenje vatre i izrada mreža i udica za ribolov. Međutim, njih su Europljani istrijebili još sedamdesetih godina 19. stoljeća; australska aboridžinska društva također su predstavljala razmjerno čist slučaj predneolitskih zajednica, no gotovo sve su aboridžinske skupine pretrpjele znatan, u pravilu destruktivan utjecaj Europljana uslijed kontakata koji'su započeli koncem osamnaestoga stoljeća.


PRIKAZ 1 3

Diferencijacija jezika u postojanim, sjedilačkim jezičnim zajednicama

Nepostojane, nomadske jezične zajednice ne dopuštaju stvaranje snopova izoglosa

Prvi lingvist koji je otvoreno osporio da su uobičajeni modeli genetske srodnosti univerzalno primjenljivi na sve skupine jezika svijeta australski je lingvist Robert Dixon. U danas već klasičnom eseju The Rise and Fall of Languages ("Uspon i pad jezika", Dixon 1997) on je ustvrdio da je većina ljudskih jezika, tijekom postojanja vrste homo sapiens sapiens, postojala u stanju ravnoteže (ekvilibrija), u kojem su jezici brojem govornika ograničeni na najviše nekoliko tisuća, u kojemu je tempo promjena izuzetno spor, a proces diferencijacije jezika pretka u jezike-potomke neprekidno se usporava zbog širenja riječi i gramatičkih obilježja iz jezika u jezik. Takvo je stanje tijekom pretpovijesti bilo prekidano samo u iznimnim uvjetima; primjerice, ravnoteža u kojoj se razvijaju jezici na nekom području može biti narušena naglim širenjem stanovništva koje govori jednim od jezika, a do toga može doći uslijed važne tehnološke inovacije, kao što je otkriće poljoprivrede, stočarstva, ovladavanje uzgojem konja, ili nečega sličnog. U takvoj će se situaciji jedan od jezika naglo proširiti na velikom teritoriju te potisnuti ili asimilirati sve druge jezike na tom području, a zatim će unutar toga jezika doći do diferencijacije na jezike-potomke prema tradicional nom modelu genealoškog stabla. Takav je pak model prikladan samo za prikazivanje odnosa među jezicima koji su nastali kao posljedica prekida prvobitne ravnoteže. Stoga Dixon svoj novi model genetskih odnosa među jezicima naziva modelom isprekidane ravnoteže (ili punktuiranoga ekvilibrij a, engleski punctuated equilibrium). Ravnoteže i prekidi odvijali su se tijekom ljudske povijesti na mnogo mjesta i u mnogim razdobljima, no velike porodice, poput afroazijskih ili indoeuropskih jezika, nastale su kao rezultat prekida ravnoteže,

Razvitak jezične raznolikosti dakle u iznimnim uvjetima. Kao što ćemo još vidjeti, početnom šire nju afroazijskih jezika vjerojatno je doprinijela tehnološka revolucija izazvana uvođenjem ekstenzivnog stočarstva, dok najvjerojatnija teorija o postanku indoeuropskih jezika objašnjava njihovo brzo širenje u 3 . tisućljeću pr. Kr. napretkom tehnologije kolnoga prijevoza. U oba su slučaja velike jezične porodice prekrile raniju jezičnu kartu na kojoj su mnogi jezici tisućljećima postojali u stanju ravnoteže. Genetski odnosi među tim jezicima možda nisu bili onako jasno izraženi kao u slučaju odnosa među indoeuropskim ili afroazijskim jezicima. U slučajevima jezika kojima govore, ili su donedavna govorili, jedini preostali lovci-sakupljači koje nisu istisnule velike porodice nastale u "neolitskoj revoluciji", genetski odnosi znatno se teže razaznaju, primjerice među jezicima Australije, zapadne obale Sjeverne Amerike, ili među Bušmanima u Južnoj Africi. Na ovom mjestu treba reći da bi model isprekidane ravnoteže mogao imati posljedice i na našu sliku tipološke jezične raznolikosti svijeta. Naime, teorijski postoji mogućnost da su jezici "primitivnih" lovaca i sakupljača, koji su postojali tijekom većega dijela jezične povijesti svijeta, bili na neki način strukturalno drukčiji od jezika postneolitskih društava. Takva je pomisao u suvremenoj lingvistici prilično heretička. Kao reakcija na europocentričke, a ponekad i rasističke predrasude o primitivnosti jezika neeuropskih naroda, lingvisti su u dvadesetom stoljeću razvili neku vrst dogme da su svi jezici na svijetu u struktu ralnom pogledu ravnopravni, te da nema nikakve korelacije između strukture jezika i tehnološke i ekonomske naprednosti njegovih govor nika. Znamenita je izreka velikog američkog lingvista Edwarda Sapira, prema kojemu "u pogledu jezične forme, Platon hoda s makedonskim svinjarem, Konfucije s divljim lovcem na glave iz Asama"122. Međutim, ta pretpostavka nikada nije empirijski provjerena, između ostaloga i zbog slabe dostupnosti podataka o jezicima predneolitskih društava.

A priori bismo mogli pretpostaviti da će postojati sustavne razlike između jezika malih i velikih jezičnih zajednica, i to zbog sljedećeg razloga: jezične promjene koje unose neobična obilježja, stvaraju kom plicirane strukture, ili proturječe nekim funkcionalno motiviranim 122 "Wnen it comes to linguistic form, Plato walks with the Macedonian swineherd, Confucius with the head-hunting savage of Assam", Sapir 1921: 234 (moj prijevod).

'1


svojstvima ljudskih jezika, imat će veću vjerojatnost da se prošire u malim zajednicama; u velikim zajednicama novonastale neočekivane i komplicirane strukture morale bi, u prosjeku, proći kroz više međusobno neovisnih procesa prenošenja u kojima ih novi govornici mogu prihvatiti ili odbaciti. Premda o tome još nisu provedena sustavna istraživanja, moje je mišljenje da su gramatički najkompliciraniji jezici svijeta, te oni s obilježjima koja najviše "odskaču" od tipološkoga "prosjeka", redovito mali jezici, poput kabardinskoga (na Kavkazu), jimasa (na Novoj Gvineji), ketskoga (u Sibiru) itd. Među takvim jezicima nema niti jednoga s više od milijun govornika, jer kada se neka jezična zajednica proširi, jezične promjene prirodno teže pojednostavljivanju gramatičke strukture i eliminaciji neobičnih ili nefunkcionalnih obi lježja. Gramatičke komplikacije obilježjem su, u pravilu, "malih" jezika kakvima su govorili naši paleolitski predci. Daniel Nettle123 je pokazao da doista postoje neka obilježja koja se osobito često susreću u izoliranim, malim jezičnim zajednicama, u kakvima obično žive lovci i sakupljači. Primjerice, jezici s izrazito velikim fonološkim sustavima, odnosno s jako mnogobrojnim segmen tima, osobito su česti u malenim zajednicama govornika, a rijetki u "velikim" jezicima. Na sličan način, neki se segmenti, koji inače ne postoje u jezicima svijeta, osobito često pojavljuju u malim jezicima. Takav je i suglasnik, koji podsjeća na zvuk koji se čuje pri pljuvanju, a posvjedočen je jedino u malenom jeziku vari, kojim govori nekoliko stotina Indijanaca u Amazoniji. Slične se "fonetske rijetkosti"124 u pravilu ne susreću u "velikim" jezicima porodica nastalih za vrijeme neolitske revolucije. Jezici lovaca i sakupljača često ne trebaju posebne riječi za brojeve, a u jednom od njih, amazonijskom jeziku piraha, ne postoji čak niti posebna riječ za "jedan" u opreci spram "mnogo". Au stralski aboridžinski jezici, primjerice guugu yimidhirr, često izražavaju prostorne odnose na posve različit način od suvremenih europskih jezika, u čemu neki lingvisti vide odraz lovačko-sakupljačkog načina života njihovih govornika: guugu yimidhirr nema riječi i gramatičke morfeme za izražavanje relativnih prostornih odnosa poput "pored", "pokraj", "lijevo", ili "desno", već samo za izražavanje apsolutnih 123 Nettle 1999: 138 i dalje. V. i Newrneyer 2002. 124 V. Ladefoged i Everett 1996.

Razvitak jezične raznolikosti odnosa kao što su "sjeverno", "istočno", "južno" i "sjeverno". 125 Na koncu, pravilan poredak sintaktičkih elemenata u kojem je objekt na početku rečenice (jezici tipa OVS i OSV) susreće se gotovo isključivo u šačici malih jezika kojima govore plemena lovaca i sakupljača u Amazoniji i Australiji. Samo jedan jezik toga tipa, macuši (Venecuela) ima više od 3000 govornika126• Postoje neka svjedočanstva o tome da se tipološki najrjeđa obilježja malih jezika brzo gube kada zajednica koja se njima služi stupi u intenzivne kontakte sa zajednicama koje govore "velikim" jezicima. Primjerice, papuanski jezici murik, buna i arapeš, u svega tridesetak godina od prvih intenzivnijih dodira s civiliziranim svijetom izgubili su vrlo složen sustav od dvanaestak imenskih klasa (koje odgovaraju gramatičkim rodovima u jezicima poput hrvatskoga), a kušitski jezik dahalo izgubio je neke tipološki rijetke suglasnike, poput labiovelarnoga lateralnog frikativa jlwj otkako su njegovi govornici postali većinom dvojezični na dahalu i svahiliju127• Možemo se zapitati jesu li takve tipološke neobičnosti bile uče stalije u vrijeme kada je većina ljudskih jezičnih i etničkih zajednica brojala samo nekoliko stotina lovaca i sakupljača. Ako je tako, onda je slika koju imamo o tome što je u jezicima očekivano i učestalo, a što rijetko i neočekivano, beznadno iskrivljena činjenicom da su je lingvisti desetljećima stvarali promatrajući gotovo isključivo jezike postneolitskih društava i velikih jezičnih porodica nastalih za vrijeme "neolitske revolucije", ili nakon nje. Zamislite da u nuklearnom ratu, ili uslijed globalne pošasti neke zarazne bolesti poput side, pogine 99,9% svjetskoga stanovništva, a da prežive samo pripadnici izoliranih malih plemena koja žive u pustinji Kalahari i u Amazonskoj džungli. Kakav bi si zaključak o strukturi ljudskih jezika nakon te kataklizme mogao stvoriti posjetitelj s Marsa, koji bi želio utvrditi tipična obilježja ljudskih jezika? Ako bi marsovski lingvist svoje zaključke stvarao na temelju jezika kao što je hiškarjana (koji ima poredak sintaktičkih elemenata OSV) i !kung (koji ima stotinjak segmenata, među kojima je i nekoliko desetaka "klikova"), njegov bi zaključak sigurno bio da su upravo to 125 Za problem postojanja brojeva u jeziku piraha v Frank, Everett et alii 2008, a za prostorne opise u jeziku guugu yimidhirr v. Levinson 1997. 126 Nettle 1999: 140. 127 V. Hagege 2005: 87-89. Za sličan gubitak tipološki neobične "dvostruke množine" u nekim govorima bretonskoga, koji su pretrpjeli velik utjecaj francuskoga, v. Dressler 1981: 8 .

1 13 8


tipična obilježja ljudskih sustava komunikacije. Ne možemo dakle isključiti mogućnost da generalizacije o jezičnoj strukturi, do kojih su lingvisti došli analizom suvremenih jezika i dokumentiranih jezika iz bliže prošlosti, nisu reprezentativne za ljudski jezik kao takav, jer jezici goleme većine društava lovaca i sakupljača nestali su ne ostavivši traga.

Nasljeđivanje i posuđivanje Potpuno nejasnim ostaje u kojoj su mjeri naše navodne spoznaje o torne što predstavlja "normalan jezični razvitak" oblikovane promatranjem isključivo povijesno dokumentiranih zbivanja u jezicima postneolitskih društava, te u koliko mjeri su takva zbivanja obilježavala i razvitak jezika "primitivnih" društava. Poredbena je metoda utemeljena na pretpostavci da jezici mogu međusobno posuđivati riječi, ali da u pravilu ne posuđuju riječi "temeljnoga �ječnika"128, te gramatičke morfeme, osobito u morfološkim paradigmama. Stoga kažemo da je hrvatski slavenski (i indoeuropski) jezik, iako je, primjerice, iz neindoeuropskog turskoga posudio velik broj riječi, od kojih se neke uopće ne ostjećaju kao posuđenice, npr. boja, jastuk, jarak, biser i alat. Broj posuđenica u nekim jezicima može biti i veći od broja na slijeđenih riječi; primjerice, u albanskome je broj riječi latinskoga podrijetla veći od broja naslijeđenih riječi: iz latinskoga su i posve obične albanske riječi, npr. qen "pas" (latinski canis), mik "prijatelj" (latinski amicus), (jale "riječ" (latinski vocabulum), kuptoj "razumijem" (latinski computo "računam"), luaj "igrati se" (latinski ludere), i mire "dobar" (latinski mirus "čudesan"), itd. U korejskome, također, broj posuđenica iz kineskoga sačinjava 60% rječnika, dok domaće, korejske riječi čine tek 350/0 rječnika; preostalih 5% riječi potječe iz drugih jezika (osobito iz japanskoga i engleskoga).129 Posuđenice ne moraju, naravno, biti sve iz istoga jezika, a njihov kumulativni zbroj može biti veći od broja naslijeđenih riječi. Po mojoj evidenciji, nastaloj za vrijeme izrade "Hrvatskoga enciklopedijskog rječnika", kojemu sam bio glavni urednik (zajedno s Ljiljanom Jojić), 72% hrvatskoga rječnika 128 Međutim, uvijek ima protuprimjera: u nekim su jezicima zabilježeni slučajevi posuđivanja i riječi temeljnoga rječnika poput riječi za "srce", "ime", "otac", "majka", brojeva od jedan do tri, itd., v. Haarmann 1990. 129 V. Sohn 2001: 87.

Razvitak jezične raznolikosti sastoji se od posuđenica, dok je samo 280/0 naslijeđeno pravocrtnim razvitkom od indoeuropskoga preko praslavenskoga. Treba istaći da je ta analiza nastala na temelju građe koja se sastojala od suvremenoga supstandardnoga i razgovornog hrvatskog jezika, u kojem su riječi poput kompjutor, aerodrom i klavir posve uobičajene. Da je analiza rađena na temelju prikupljanja građe standardnoga jezika, u kojem bi spomenute posuđenice bile zamijenjivane riječima računalo, zračna luka i glasovir, postotak bi posuđenica nesumnjivo bio znatno manji. Međutim, hrvatski bi ostao slavenski jezik čak i kada bi broj turcizama ili anglizama u hrvatskome bio veći od broja naslijeđenih slavenskih riječi. To bi bilo zbog toga, što bi gramatički sustav hrvatskoga ipak ostao slavenski. I danas možete sastaviti hrvatske rečenice (na žargonu ili na dijalektu) u kojima će većina riječi biti posuđenice, no gramatička im je struktura ipak naslijeđena, slavenska: kažem li mjuza je DJ-a skulirala u filingu, iz dišpeta ću lavat pjate, ili muftija se zatefterio u ćitabu, svi su gramatički morfemi u tim rečenicama naslijeđeni, iako su dodani korijenima riječi koji su posuđeni iz engleskoga, talijanskoga, odnosno turskoga. Prijedlozi kao iz, u, padežni nastavci kao -a (za akuzativ i genitiv imenica muškoga roda) ili -u (za akuzativ imenica ženskoga roda), posvojna zamjenica se, pomoćni glagol za tvorbu futura će, sve su to gramatički morfemi koje je hrvatski naslijedio iz praslavensko ga (a posredno i iz indoeuropskog prajezika). To su morfemi koji se obično ne posuđuju iz jezika u jezik, barem u uvjetima "normalnog jezičnog razvitka" koji su lingvisti proučavali na povijesti poznatih jezika. Iznimke su malobrojne; primjerice, engleski je iz staronordij skoga (također srodnoga germanskog jezika) posudio zamjenice they "oni" i their "njihov", te oblik 2 . lica jednine prezenta glagola "biti" (are); korejski je iz japanskoga najvjerojatnije posudio riječ kka, koja funkcionira kao pokazatelj subjekta rečenice (rječica za nominativni padež, usp. japanski ga)!3O; indonezijski je iz sanskrta posudio zamjenicu saya "ja" (koja na sanskrtu nije zamjenica, već imenica sahaya- koja znači "sluga") ; grčki su dijalekti u Maloj Aziji (Kapadokiji) iz turskoga posudili nastavke za 1 . lice množine glagola (-ik) i za 2 . lice množine glagola (-iniz). Južnoamerički indijanski jezik resigaro posudio je iz jezika bora morfeme za dvojinu, koje je pridodao već postojećoj opreci 130

v.

Thomason 2003: 690.

1 140


između jednine i množinel3l. Takvi bi se primjeri mogli nabrajati i dalje: u literaturi su opisani slučajevi posuđivanja svih vrsta gramatičkih morfema132, što samo potvrđuje da nema čvrstih granica i propisa o tome što se može ili ne može posuditi iz jezika u jezik. U svakom slučaju, nije dvojbeno to da se gramatički morfemi posuđuju rjeđe od leksičkih; to je zacijelo bilo tako i u jezicima naših davnih predaka. Međutim, i gramatički se morfemi ipak posuđuju, osobito u nekim sociolingvističkim situacijama, te stoga ostaje otvoreno pitanje kakav utjecaj na međusobne odnose dvaju jezika može imati gramatičko posuđivanje ako ti jezici - uslijed praktične nepromjenljivosti načina života u paleolitiku - stoje u dodiru nekoliko tisuća, ili čak desetaka tisuća godina. Neće li u takvoj situaciji i razmjerno rijetko posuđivanje gramatičkih morfema dovesti do polaganog "miješanja" jezika i potiranja njihovih iskonskih genetskih odnosa, ma kakvi oni izvorno bili? To uvelike zavisi od sociolingvističkih uvjeta u kojima su živjele ljudske zajednice tijekom tisućljeća koja su prethodila izumu poljoprivrede, sjedilačkog načina života i pismenosti, a o tim uvjetima možemo zapravo samo nagađati. Kako će teći međusobni utjecaji dvaju jezika, ili skupine jezika koji se govore na istom teritoriju (ili na susjednim teritorijima s određenim preklapanjem) zavisi od nekoliko činilaca, no najvažnijima mi se čine sljedeći: 1. postoji li, ili ne postoji, velik broj bilingvalnih (dvojezičnih) ili čak

plurilingvalnih (višejezičnih) govornika na teritoriju o kojem se radi, ili su takvi govornici izrazita manjina, a jezici koji stupaju u dodir ostaju u relativnoj izolaciji jedan od drugoga.

2. postoji li, ili ne postoji, znatna razlika s obzirom na status (prestiž)

jezika koji stupaju u dodir.

3. jesu li jezični dodiri polifunkcionalni (tj. takvi da se jezici koji

stupaju u dodir upotrebljavaju u sasvim različitim komunikacijskim situacijama) ili nisu (tj. jezici koji stupaju u dodir upotrebljavaju se u ograničenom tipu situacija, npr. pri trgovini ili pri komunikaciji gospodara i robova).

131 v. Curnow 2001: 429. 132 o tome v. Thomason & Kaufman 1988.


141

1

Pogledajmo neke primjere situacija u kojima se jezični dodiri razlikuju s obzirom na upravo spomenute činioce. U l l . stoljeću normanski je francuski (jedan starofrancuski dijalekt) dospio u Englesku zajedno s Vilimom Osvajačem i tankim slojem njegovih plemića; oni su zavla dali Engleskom i tijekom iduća dva stoljeća zadržali svoj jezik koji se upotrebljavao na engleskom dvoru i u svim službenim i javnim doku mentima, potiskujući staroengleski kao prestižni jezik Otoka. Zbog velike razlike u statusu normanskoga francuskog i staroengleskoga, dvojezičnih je govornika, koji su potpuno vladali obama jezicima, bilo vrlo malo: Norrnani se nisu trudili naučiti jezik podčinjenih Engleza, a govornicima staro engleskoga je ovladavanje starofrancuskim bilo onemogućeno zbog rigidnog feudalnog sustava koji nije dopuštao društvenu promociju, niti je pružao prilike za obrazovanje na novom prestižnom idiomu. Jaz između dviju zajednica održao se sve do sredine četrnaestoga stoljeća, kada je došlo do ponovne integracije engleskoga društva i procvata književnosti na srednjoengleskome133• U takvoj situaciji, golem je broj riječi ušao iz starofrancuskoga u sred njoengleski: normanski su vladari na otok sa sobom donijeli i riječi za predmete visoke kulture, ali i neke posve obične riječi, koje su se proširile zbog društvenog prestiža normanskofrancuskoga. Kao što je utvrdio Walter Scott na početku romana "Ivanhoe": u engleskom su riječi za jestive domaće životinje staroengleskog podrijetla (pig "svinja", calf "tele", sheep "ovca", cow "krava"), ali riječi za njihovo meso su iz normanskog francuskoga, usp. pork "svinjetina" (francuski porc), veal "teletina" (francuski veau), mutton "ovčetina" (francuski mouton), beef "govedina" (francuski boeuf). Do toga je došlo zbog toga jer engleski kmetovi nisu od svojih feudalnih gospodara morali naučiti nazive za životinje koje su uzgajali, već jedino riječi za vrste mesa kojim su ih posluživali. Usprkos takvomu golemom utjecaju starofrancuskoga rječnika na staroengleski (i srednjoengleski), utjecaja starofrancuske gramatike na gramatiku srednjoengleskoga gotovo da nije bilo: takav se utjecaj mogao ostvariti samo prenošenjem sintaktičkih ili fonoloških obrazaca u govoru dvojezičnih govornika, a takvih je u Engleskoj bilo izuzetno malo tijekom dva stoljeća koegzistencije staroengleskoga i starofrancuskoga. 133 Usp. Koziol 1967: 34-36 .

1 1 42


S druge strane, postoje i obrnuti slučajevi: na Balkanu su albanski, grčki, rumunjski, bugarski, makedonski, i srpski tor1ački dijalekti (koji se govore u J Srbiji i na Kosovu) stoljećima živjeli u susjedstvu, a djelomično i na istome teritoriju; gramatička su obilježja i fonološki sustavi svih balkanskih jezika postali sličnima, uslijed velikog broja govornika koji su još do nedavna na Balkanu znali i po nekoliko jezika; govornici različitih balkanskih jezika u srednjem su vijeku bili uključeni u složen sustav komplementarne ekonomije, pri čemu su stanovnici rijetkih gradova govorili (bizantski) grčki, poljoprivredno stanovništvo u dolinama govorilo je slavenskim jezicima, dok su stanovnici plani na, koji su se bavili ekstenzivnim, sezonskim stočarstvom, govorili romanski (prarumunjski) i (staro)albanski. Oni su dolazili u brojne kontakte, bez sumnje ne samo zbog trgovine, već i zbog razmjene žena (egzogamije). U takvim je društvenim uvjetima morao postojati velik broj govornika koji su govorili dvama, ili čak trima jezicima, čiji su se gramatički sustavi zbog toga stali približavati; primjerice, u balkanskim se jezicima buduće vrijeme, futur, tvori na podudaran način, pomoćnim glagolom htjeti, usp. albanski

do te shkruaj "pisat ću"

srpski (torlački) makedonski

htjeti.1lice jd. veznik pisati.1lice jd.konjunktiva će da pišem k'e da pišam

Slična je jezična situacija postojala na Britanskom otočju između konca 4. i konca 6. st. po. Kr.; nakon povlačenja rimskih legija (410.) latinski je jezik u velikoj mjeri izgubio status prestižnoga jezika, a Britanija se raspala na niz malenih, plemenskih teritorija u kojima se govorilo goidelski (iz kojeg je postao irski), britski (jezik-predak velškoga), piktski i anglosaski (staroengleski). Niti jedan od tih jezika nije imao status prestižnoga jezika. Niti u jednom od navedenih jezika (osim piktsko ga, koji je izumro još u srednjem vijeku i gotovo je posve nepoznat) nije zabilježen velik broj posuđenica iz drugih jezika s kojima je bio u dodiru; latinski je ostao univerzalni jezik-davatelj rječničkoga blaga i u irskome, i u velškome i u engleskome. Međutim, neka od tipološki najpoznatijih obilježja otočnih keltskih jezika (goidelskih i britskih) oblikovala su se upravo u uzajamnim dodirima tijekom 5. i 6. stoljeća, u malim plemenskim zajednicama u kojima je vjerojatno bilo mnogo


dvojezičnih (ili čak trojezičnih) govornika134; U to su doba otpali svi završni slogovi u oba jezika, te je s njima nestala i većina gramatičkih nastavaka naslijeđenih iz prakeltskoga; osim toga, ispali su i mnogi slogovi u sredini riječi, a izmijenili su se i samoglasnici početnih slogova pod utjecajem samoglasnika u susjednim slogovima (prijeglas). Tako goidelskom imenu Catubuttas, u genitiv u jednine, zabilježenom na spomeniku iz 4. st., u staroirskome 8 . stoljeća odgovara oblik Cathbad, a britskomu imenu Maglocunus nekoliko stoljeća poslije odgovara ve lški oblik Maelgwn. Neke tipične otočnokeltske gramatičke kategorije nastale su također najvjerojatnije u to doba uslijed intenzivnih dodira među jezicima Britanskog Otočja (osobito goidelskih i britskih). To su, primjerice, zamjenički prijedlozi, tj. prijedlozi koji se sprežu po licima (usp. npr. staroirski uaimm "od mene", uait "od tebe", itd.), ili postojanje osobitog stupnja usporedbe pridjeva, ekvativa, koji se upotrebljava kada neki pridjev izražava neko svojstvo u istoj mjeri kao i neki standard usporedbe, usp. staroirski senithir "jednako star kao" (od pridjeva sen "star") spram srednjevelškoga henhet "jednako star kao" (od pridjeva hen "star"). Postoje razlozi da se vjeruje kako je i tipično otočnokeltski poredak riječi u rečenici, V (glagol) S (ubjekt) O(bjekt) također rezultat kontakata među otočnim keltskim jezicima u to doba. Proces jezične konvergencije, približavanja jezika po strukturalnim obilježjima uslijed jezičnoga kontakta, olakšan je i ojačan u društvi ma u kojima postoji egzogamija, uzimanje žena iz druge društvene (i jezične) zajednice. Egzogamija u pravilu dovodi do velikoga broja dvojezičnih i višejezičnih članova društva, jer djeca od obaju roditelja uče različite jezike; dvojezičnost pak, kao što srno vidjeli, olakšava preuzimanje strukturalnih, gramatičkih elemenata iz jednoga jezika u drugi. Egzogamna su društva osobito česta u nekim dijelovima svijeta, nadasve među zajednicama lovaca-sakupljača i razmjerno "primitivnih" poljoprivrednika, primjerice u Amazoniji!35 ili na Novoj Kaledoniji136• U takvim "simbiotičkim" zajednicama između govornika različitih jezika među kojima nema jasne hijerarhije ponekad nastaju i pravi "miješani" jezici, u kojima su gramatički i rječnički elementi dvaju jezika-izvora 134 o tome v. Matasović 2004a. 135 O jezičnom savezu koji je nastao kontaktima različitih indijanskih plemena u slivu rijeke Vaupes u Amazoniji v. Aikhenvald 1 999. 136 Grace 1990.

1 1 44


potpuno pomiješani, i to u podjednakim omjerima. Premda su takvi slučajevi rijetki, u literaturi se navode, primjerice, jezik ma'a, nastao miješanjem jednoga jezika kušitske grane afroazijske porodice i dvaju bantuskih jezika nigersko-kordofanske porodice137, a jezik mičif, koji se govori ).l Kanadi i sjeverozapadnim državama SAD, nastao je mije šanjem jezika francuskih trapera i indijanskoga jezika kri iz algonkijske porodice. Mičif je nastao u zajednicama mješanaca, tzv. Mitis-a, koji potječu iz miješanih brakova Francuza i Krija. U torne su jeziku imenice i njihova morfosintaksa iz francuskoga, a glagoli i njihove gramatičke kategorije iz jezika kri 13 8 . U svakoj se rečenici mičifa miješaju, dakle, dva jezična sustava i nemoguće je objektivno utvrditi koji bi od njih trebalo smatrati naslijeđenim, a koji posuđenim (jesu li za identitet jezika važnije imenice ili glagoli?). Odnos se algonkijske i romanske (francuske) komponente mičifa vidi u sljedećoj rečenici: nu tulta aja-w a li"kol "On nije uvijek u školi"

negacija uvijek biti-3jd.živo u škola

Riječi francuskoga podrijetla su tulta (fr. tout le temps), a liRol (fr. tl recole) i, vjerojatno, negacija nu (fr. non), no glagol je, zajedno s gra matičkim nastavkom za treće lice jednine živoga subjekta, iz jezika krio I fonološki sustavi krija i francuskoga kao da su stopljeni u mičifu; taj jezik irna 14 samoglasnika i 23 suglasnika, koji uglavnom predstavljaju artikulacije zajedničke obama jezicima. Iz francuskoga potječu nazalni (nosni) samoglasnici, a iz krija "sibilantska" harmonija, zbog koje se u jednoj riječi ne mogu kombinirati frikativi š i ž s frikativima s i z; tako francuska imenica sauvage "divljak" (koja se izgovara, otprilike, sovaž) u mičifu postaje šavaž "indijanac". I u Indiji postoje neki oblici miješanih dravidsko-novoindoarijskih jezika u područjima gdje dravidske i indoarijske zajednice koegzistiraju u razmjerno egalitarnim prilikama (npr. govornici dravidskoga jezika kannada i novoindijskoga jezika konkani), a kao "miješani" jezik opi suje se i mednij aleut, jezik nastao miješanjem ruskoga i aleutskog na jednom od Aleutskih otoka. Naravno, ne možemo znati koliko su takvi 137 V. Thomason 2003. 138 V. Mithun 1999: 599.


1 45 1

slučajevi bili česti u pretpovijesti, no posve je moguće da je njihova rijetkost u današnjem svijetu posljedica činilaca koji su nastali razmjerno nedavno u povijesti: odsutnost dvojezičnosti koja obilježava velik broj nacionalnih država posljedica je oblika društvenog života koji ne može biti stariji od prvih neolitskih zajednica139, a egzogamija ne može biti česta u velikim i gusto naseljenim poljoprivrednim zajednicima čiji svi pripadnici dijele zajednički jezik i materijalnu i duhovnu kulturu. I u slučaju balkanskih jezika u srednjem vijeku, kao i u slučaju jezika na Britanskom Otočju između 4. i 6. stoljeća, niti jedan od idioma u kontaktu nije se isticao kao izrazito prestižniji od ostalih; u mnogim drugim sociolingvističkim situacijama jedan je od jezika u dodiru jezik vladajuće klase, jezik čije poznavanje omogućuje društvenu promociju. U takvim slučajevima društveno "niži" jezik često izumire, kao što se dogodilo s galskim, jezikom keltskih prastanovnika današnje Francuske koji je izumro tijekom stoljeća rimske vladavine Galijom (današnjom Francuskom). Ukoliko se "niži" jezik ipak održi, to može biti rezultat posve različitih činilaca: moguće je da je broj govornika "nižega" jezika razmjerno malen i društveno izoliran od ostatka stanovništva (kao u slučaju normanskoga francuskog u Engleskoj u 12. stoljeću), a moguće je i da "niži" jezik uslijed zemljopisnih faktora zadrži izolirana područja kao izvor novih generacija govornika, kao u slučaju baskijskoga u odnosu spram španjolskoga (kastiijanskoga). Premda je kastiljanski stoljećima bio "viši" jezik državne uprave, obrazovanja i međunarodne civilizacije u Baskiji, baskijski se održao zbog postojanja planinskih, zabitih enklava govornika toga jezika. Te su enklave iz generacije u generaciju služile kao izvor novih valova doseljenika u gradove, gdje se održavalo španjolsko-baskijsko dvojezičje. Takve su dugoročne situacije proširenoga bilingvizma, kao što ćemo vidjeti, šansa za preživljavanje mnogih "malih" i ugroženih jezika koji se danas još govore u svijetu. Kada neki jezik nižega statusa ipak izumre, to se događa tako da djeca prestanu učiti taj jezik od svojih roditelja (koji su većinom dvojezični) i počnu učiti prestižni jezik zajednice. Ako je stanovništvo koje je govorilo jezikom nižega statusa u manjini, njegov jezik obično ne ostavlja nikakvoga traga u jeziku koji ga je zamijenio; primjerice, 139 Na znatno veću proširenost dvojezičnosti i višejezičnosti u predneolitskim društvima upozorava i afrikanist Christopher Ehret (19 8 8 : 569). Za općeniti uvod u dvojezičnost (bilingvizam) v. Grosjean 1982.

1 146


staropruski, baltijski jezik koji je u 1 8 . stoljeću u istočnoj Pruskoj isti snuo njemački, nije ostavio znatnijih tragova na lokalnim njemačkim dijalektima. U vrijeme kada su zapisani dokumenti na staropruskome (14.-16. stoljeće) tim su jezikom već govorili samo seljaci u zabitim krajevima Pruske, stanovništvo koje je demografski posve preplavljeno njemačkim kolonistima. Međutim, moguća je i obrnuta situacija: većina stanovništva na nekom području govori "nižim" jezikom, a zatim taj jezik zamijeni za "viši" jezik manjine; ukoliko, kao što je često slučaj, govornici "nižeg" jezika nisu savršeno ovladali gramatikom "višega" jezika 140, rezultat će zamjene jezika biti znatno izmijenjen oblik "više ga" jezika; u takvim se slučajevima kaže da su u nekom jeziku jasno vidljivi utjecaji starijega supstrata. Primjerice, etnološki, antropološki, i povijesni podatci navode na zaključak da je armenski nekoć bio jezikom znatne manjine stanovništva u današnjoj Armeniji, no nametnuo se kao viši jezik većinskom stanovništvu koje je govorilo nekim nepoznatim jezikom, možda neindoeuropskim urartskim. Vjerojatno je uslijed te jezične zamjene armenski izgubio mnoga tipična indoeuropska jezična obilježja (npr. gramatičku kategoriju rodaI41), a stekao neka indoeurop skim jezicima prilično tuđa obilježja (npr. izrazito kompliciran sugla snički sustav). Zamjene jednoga jezika drugim, u manjim razmjerima, sigurno su se događale i tijekom paleolitskoga razdoblja, no teško je pretpostaviti da su takvi procesi mogli biti raširena pojava. Naime, u takvim procesima jezik društvene elite zamjenjuje jezik stanovništva "drugoga reda", a u paleolitiku zacijelo nisu postojali uvjeti da neka skupina dulje vremena gospodari drugom i nameće joj svoj jezik. Konačno, moramo razmotriti i problem takozvanih kontaktnih jezika. U mnogim dijelovima svijeta jezici koji dolaze u dodir izrazito su različitoga prestiža, no dodiri među njima samo su djelomični, jer različiti jezici služe različitim potrebama, tj. ne upotrebljavaju se svi podjednako za sve komunikacijske svrhe. Jednostavan je slučaj jezika koji nastaju kada se dvije zajednice, koje govore različitim jezicima, 140 Sarah Thomason (2003) naglašava stupanj ovladavanja drugim jezikom kao presudan faktor u raznim tipovima jezičnih kontakata; međutim, neutemeljenom smatram njezinu tezu da do posuđivanja riječi tipično dolazi u situacijama kada govornici potpuno ovladavaju dvama jezicima u dodiru, a do posuđivanja gramatičkih obilježja kada to ovladavanje nije potpuno. Hrvatski je danas prepun engleskih posuđenica, a očigledno je da one u jezik ne ulaze u prvom redu kroz govor potpuno dvojezičnih govornika. 141 V. Matasović 2004b.


moraju sporazumijevati u ograničenom tipu situacija, primjerice radi trgovine. U sredozemnim lukama, od srednjega vijeka sve do 18 . sto ljeća, trgovci iz romanskih zemalja susretali su se s arapskim, grčkim, kasnije i turskim trgovcima i putnicima, te komunicirali na jeziku koji je sadržavao riječi iz svih tih spomenutih jezika. Taj je jezik poznat pod imenom lingua franca, doslovno "franački", jer su na islamskom dijelu Sredozemlja Francima nazivali sve kršćane. Međutim, lingua franca nikome nije bio materinski jezik, njime se moglo razgovarati samo o ograničenom broju tema, a nemamo razloga vjerovati ni da je imao posve utvrđenu gramatiku, odnosno fiksna gramatička pravila, budući da je njegova upotreba uvijek ovisila o konkretnoj situaciji i kompetenciji pojedinih sugovornika čiji su materinski jezici bili različiti. Premda je slabo dokumentirana, lingua franca morala je pomalo podsjećati na upotrebu njemačkoga kojim govore hrvatski, grčki ili turski radnici na privremenom radu u Njemačkoj, koji nikad nisu imali prilike učiti njemački u školi. U 18. i 19. stoljeću u norveškim se i sjevernim ruskim lukama upotrebljavao russenorsk, jezik u kojemu su neke riječi i grama tički elementi iz ruskoga, a neki su iz norveškoga. I on je, poput lingua france, imao ograničen rječnik i nepotpuno određenu gramatiku, jer je služio samo pri trgovinskim transakcijama za toplijeg dijela godine kada su trgovački brodovi mogli ploviti iz norveških u ruske luke i obratno. Takvi su kontaktni jezici, nastali za potrebe trgovine, poznati pod imenom sabiri. Drugi je slučaj kontaktnoga jezika pidžin, jezik koji nastaje kada govornici različitih jezika moraju komunicirati, a da pritom kao zajednički moraju prihvatiti neki prestižni jezik kojim ne vladaju u potpunosti142• U 19. stoljeću na havajske plantaže dovedeni su radnici iz različitih dijelova Oceanije, te iz Kine i Japana. Oni su se našli na području gdje je prestižni jezik bio engleski, no oni su tim jezikom mogli ovladati samo djelomično. Oblik engleskoga koji se upotrebljavao bio je znatno pojednostavljen, pun posuđenica iz jezika koje su sa sobom na Havaje donijeli došljački radnici, a poznat je pod imenom havajski pidžinski engleski. U tijeku jedne ili najviše dvije ge neracije, međutim, djeca radnika čiji su roditelji govorili tim pidžinom naučila su ga od svojih roditelja, te je tako nastao nov jezik, s posve 142 Neki lingvisti ne razlikuju pidžine od sabira, jer u oba se slučaja radi o kontaktnim jezicima čija je komunikacijska upotrebljivost ograničena, te koji nikome nisu materinski. U ovoj se knjizi oni razlikuju činjenicom da za razliku od pidžina, jezici uslijed čijega kontakta sabiri nastaju nisu hijerarhijski odvojeni, već su barem približno ravnopravni.

1 148


određenom gramatičkom strukturom i rječnikom kojim je moguće razgovarati o svemu na svijetu. Spomenuti se proces, uslijed kojega jezik ograničene funkcionalnosti postaje materinskim i polifunkcio nainim jezikom, naziva kreolizacija, a jezici koji su tako postal� zovu se kreolskim jezicima. Jezici poput haićanskog kreolskog francuskog, ili jamajkanskog kreolskog engleskoga, u prvoj su fazi svojega postojanja bili pidžini, a kreolima su postali tek s prvom generacijom govornika koji su ih naučili kao materinski jezik. Zapaženo je da do sada proučeni kreolski jezici imaju mnoge zajed ničke elemente u svojoj strukturi; primjerice, poredak je sintaktičkih elemenata u kreolima u pravilu S(ubjekt) V(glagol) O(bjekt), posvojnost se izražava posebnim riječima (npr. prijedlozima poput engleskoga of ili francuskoga de), itd.; neki lingvisti te sličnosti kreolskih jezika pripisuju njihovu zajedničkom podrijetlu, navodnom "prakreolskom" jeziku kojim su u svojim dodirima s urođenicima govorili portugalski kolonizatori u 15. i 16. stoljeću, a neki "prakreolski" jezik poistovjećuju s lingua francom. S druge strane, lingvisti poput Dereka Bickertona143 vjeruju da su kreolski jezici strukturalno slični jer njihova gramatika izravno odražava dubinske strukture "gramatike uma" s kojom se rađamo i koja nam je genetski urođena. Premda ta teza nipošto nije dokazana, podudarnu strukturu kreolskih jezika mnogi smatraju jednom od važnih potvrda pretpostavke da su barem neke gramatičke strukture u jezicima doista univerzalne, odnosno urođene. Shematski se različiti tipovi situacija jezičnih kontakta mogu pri kazati kao na sljedećoj tablici (Prikaz 14 na sljedećoj stranici) : Miješani su jezici, kao mičif, uistinu rijetki među današnjim jezi cima, no nema načina da doznamo u kojoj su mjeri situacije, koje su mogle dovesti do nastanka takvih jezika, bile rijetke u paleolitiku. O sociolingvističkim prilikama u paleolitiku možemo samo nagađati, a spoznaje o tipovima jezičnih dodira do kojih dolazimo promatrajući suvremene jezične zajednice ne moraju biti valjane i za zaključke o jezičnim dodirima naših davnih predaka. Da, ljudi su i prije dvadeset tisuća godina dolazili u dodir s govornicima drugih jezika, da, učili su strane jezike i, da, u takvim su situacijama njihovi jezici poprimali riječi i gramatička obilježja drugih jezika. Ali u kojoj su mjeri takve 143 V. Bickerton 1990.


PRI KAZ 1 4

Tipovi jezičnih kontakata

I

';'

.S

:B Primjeri: .

·1 '" '

�E"

ro : , 0;, :::I

;,

tl��,: ro " � "' E O .!:::! .!!! ' > >

en

1

ro

" ;= E .!: ,:-

;' ��'��' " � ,� :a " k': 'O' :::I �: t;:; 1tJ c , O

a. E �,

1 . "jezični savez", npr. balkanski jezični savez; 2. miješani jezici

+

nemoguć tip

+

nemoguć tip

+

+

1 . postojana dugotrajna diglosija (npr. baskijski-španjolski); 2. izumiranje "nižega" jezika (npr. galski-latinskO, supstrat

+

+

pidžini (npr. havajski pidžin) sabiri (npr. russenorsk)

-

-

O R'· ...!: �

� " ':J,
:, '

.... v>

-

-

+ -

'

:g >lll '

,Q. �<

e

'

�<�

e; :::I ''' , i' '::ll " fo ' � � o 'N

Q; .!!; " + -

-

+

-

-

situacije u paleolitiku bile češće, ili rjeđe, nego danas? Mnogi su aspekti života u to doba bili posve neusporedivi s današnjima; pomislite kada ste zadnji put proveli čitav dan skupljajući plodove ili loveći divlje životinje kopljem. Podatke o jezičnim kontaktima u naše doba treba iznimno oprezno koristiti kada zaključujemo o jezičnim dodirima u pradavna vremena. Međutim, neke teze o "sociolingvistici paleolitika" ipak ne bi trebale biti sporne: 1. zbog egalitarne naravi većine paleolitskih zajednica, tipovi jezičnih

kontakata u kojima presudnu ulogu igra razlika između "višeg" i "nižeg" jezika bili su iznimka, prije nego pravilo.

2. zbog ograničenosti trgovine i nepostojanja robovlasništva, na

stanak kontaktnih jezika (pidžini, sabiri) bio je izuzetno rijedak, ili nemoguć.

,

I

1 150


Iz rečenoga slijedi da su najčešće posljedice jezičnih kontakata tijekom najvećega dijela postojanja ljudske vrste bile nastanak jezičnih saveza, odnosno miješanih jezika (što je ekstremni rezultat jezične konvergencije tipične za jezične saveze). To pak znači da metode kojima raspolaže poredbena lingvistika nisu efikasne u otkrivanju genetske srodnosti među jezicima paleolitskih zajednica u istoj mjeri kao i pri utvrđivanju genetskih porodica koje su nastale u postneolitskom razdoblju.

Makroaree i distribucija tipološke raznolikosti U mnogim dijelovima svijeta, u kojima postneolitske jezične zajednice nemaju onako dugu povijest kao u većemu dijelu Eurazije, neki bi jezici mogli biti povijesno povezani, a da se njihov međusobni odnos ne može svesti na genetsku srodnost u uobičajenom smislu toga ter mina. Moguće je i da jezici dijele nizove obilježja u većoj mjeri nego što to može biti slučajno, da ne možemo dokazati da su tijekom svoje povijesti stajali u dodiru, a da iz toga ipak ne možemo zaključiti da su ti jezici genetski srodni. Alternativno je objašnjenje takvih slučajeva da su strukturalne sličnosti koje dijele jezici različitih porodica na nekom području nastajale uslijed jezičnih kontakata u pretpovije snom razdoblju, kada su se ti kontakti odvijali u sasvim drukčijim sociolingvističkim uvjetima nego tijekom dokumentirane povijesti. Ako su tijekom paleolitika ljudi živjeli u malim zajednicama u kojima su velik stupanj bilingvizma i plurilingvizma bili pravilo, prije negoli izuzetak, možemo očekivati da je zemlja bila prekrivena mnoštvom jezičnih saveza koji su se postupno pretapali jedan u drugi. Širenje stanovništva iz onih jezičnih saveza, na području kojih je isprva došlo do ovladavanja poljoprivredom, stočarstvom, i drugim tehnologijama koje su dovodile do demografske ekspanzije, redovito bi uzrokovalo i širenje kontaktima stečenih obilježja na daleko veće teritorije, odnosno na makroaree144• Makroaree su velika područja, ponekad podudarna s čitavim kontinentima, na kojima se neke jezične pojave susreću češće nego što to može biti slučajno. Neka su jezična obilježja tipična samo za neke makroaree, dok se u drugima ne pojavljuju. Primjerice, ergativna 144 Više o pojmu makroaree, v. u knjigama Nichols 1992 i Matasović 2001.


konstrukcija rečenice gotovo se uopće ne susreće u sjevernoj Euraziji, većem dijelu Sjeverne Amerike (osim u sjeverozapadnim državama SAD i na krajnjem sjeveru), u istočnoj Aziji i u Africi; s druge strane, ergativni su jezici pravilo u Australiji i Srednjoj Americi, a s vjerojat nošću većom od očekivane susreću se i u dijelovima Južne Amerike. Kategorija gramatičkoga roda arealno je obilježje jugozapadnoga dijela Eurazije, čitave Afrike i Australije, te istočnih država SAD, a nema je u sjevernoj i istočnoj Euraziji, u gotovo čitavoj Južnoj Americi i najvećem dijelu Sjeverne Amerike. A priori bismo očekivali da će oba obilježja, ergativnost i rod, biti podjednako raspoređena po čitavoj zemaljskoj kugli; međutim, njihova je distribucija vrlo nejednolika, a može se opisati samo pretpostavljajući gore navedene makroaree. One su, donekle pojednostavljeno, prikazane na Prikazima 15 i 16:

PRIKAZ 1 5

Distribucija jezika s rodom u svijetu

PRIKAZ 1 6

Distribucija ergativnih jezika u svijetu

"!lj

I

1 152


Kako su, dakle, nastale te makroaree? Premda to ne možemo sa sigurnošću znati, moguće je da je današnja distribucija obilježja tipičnih za pojedine makroaree rezultat širenja jezičnih porodica koje su u predneolitskom razdoblju bile u intenzivnim jezičnim dodirima na znatno manjem teritoriju. Možda je prisutnost pojedinih obilježja koja određuju makroaree moguće objasniti jezičnim dodirima do kojih je dolazilo u pretpovijesti. Do takvih je dodira vjerojatno dolazilo u drukčijim sociolingvističkim uvjetima od onih koji su zabilježeni u dokumentiranom razdoblju, prije ekspanzije porodica koje su se proši rile za "neolitske revolucije". Ukoliko je u Africi i bilo jezika i jezičnih porodica s ergativnom konstrukcijom, oni su tijekom pretpovijesti i povijesti preplavljeni govornicima jezika jedne od četiriju porodica, od kojih niti za j ednu nije bila tipična ergativna konstrukcija. Također je potrebno pretpostaviti i da je sintaktički ustroj rečenice (nominativno akuzativni ili ergativni) povijesno izuzetno stabilno obilježje, koje se u pravilu u jeziku ne razvija ukoliko nema intenzivnog jezičnog kontakta s govornicima jezika koji imaju to obilježje145 • Iz svega toga vidimo da je neravnomjernost u raspodjeli pojedinih tipoloških obilježja među današnjim jezicima svijeta rezultat dvaju činilaca: •

dijakronijske stabilnosti samih obilježja;

•

povijesnih procesa kojim su se pojedini jezici i skupine jezika širili po svijetu.

Prethodna razmatranja pokazuju da bi nedokumentirana povijest pojedinih jezika i j ezičnih porodica mogla biti znatno složenija od dokumentirane povijesti j ezika koji su dostupni lingvistima. Da bismo doznali nešto o toj povijesti moramo iskoristiti sve dostupne lingvističke, genetičke, antropološke i arheološke podatke. Današnja jezična raznolikost svijeta rezultat je tisućljetnoga razvitka, koji samo djelomično možemo rekonstruirati. Sve to trebamo imati na umu u sljedećem dijelu ove knjige, koji će biti posvećen povijesti jezične raznolikosti svijeta.

145 o povijesno (dijakronijski) stabilnim obilježjima v. Matasović 2001 i Nichols 2003.

Lingvistička povijest svijeta

1 53 1

Lingvističl
PRIKAZ 1 7

Naseljavanje pojedinih kontinenata nakon prvobitne seobe i z Afrike (u godinama prije sadašnjice).

1 1 54


Arheologija i antropologija ne mogu potvrditi da je ijedan pripadnik moderne ljudske vrste (homo sapiens sapiens) napustio Afriku sve do otprilike prije 70.000 godina. Na tako golemu području kao što je afrički kontinent, morali su se već tada razviti mnogi različiti jezici; pretpostavimo li da su svi ljudski jezici potekli iz jednoga zajedničkog prajezika, koji se govorio pred stotinjak tisuća godina, do prve je seobe ljudi iz Afrike moralo postojati mnoštvo jezika, barem u smislu dijalekatskoga kontinuuma na čijim rubovima više nije bilo međusobne razumljivosti. Jezik, ili jezici, koji su napustili Afriku prije sedamdesetak tisuća godina odražavali su samo dio jezične raznolikosti koja je već tada ondje morala postojati. Međutim, od te pretpostavljene jezične raznolikosti Afrike u paleolitiku malo je preostalo do danas. Osim jezika kolonizatora i razmjerno nedavnih došljaka (primjerice, malgaškoga na Madagaskaru i afrikaansa u Južnoj Africi), svi jezici Afrike mogu se svrstati u samo četiri jezične porodice. Širenje barem dviju među tim porodicama može se pripisati neolitskoj revoluciji. Afroazijski jezici proširili su se po velikom području sjeverne Afrike iz pradomovine koja je možda bila na Bliskom istoku, a možda u području današnjeg Egipta ili Sudana i Eritreje, zajedno sa širenjem polunomadskoga stočarstva do kojega je došlo s pripitomljavanjem ovaca prije desetak tisuća godina. Širenje nigersko-kordofanskih jezika negdje iz predjela zapadne Afrike vjerojatno je potaknuto otkrićem poljoprivrede zasno vane na afričkom jamu i uljnim palmama, a možda i sorgum-pšenici. Do uzgoja tih biljnih vrsta došlo je već oko 3000 godina pr. Kr146 (u vrijeme koje bi se moglo pripisati nigersko-kordofanskom prajeziku). O tome da je jezična karta Afrike u genetskolingvističkom smislu nekoć morala izgledati znatno raznolikije svjedoči populacijska genetika. Utvrđeno je da su genetske razlike među različitim populacijama u Africi veće nego na bilo kojem drugom kontinentu147; međutim, čak i unutar Afrike te razlike nisu posvuda jednake; primjerice, po mnogim su genetskim obilježjima govornici nigersko-kordofanskih jezika me đusobno blisko povezani, osobito govornici bantuskih jezika koji su se proširili u područja južno od Ekvatora u razmjerno nedavnoj prošlosti. Genetski se od njih znatno razlikuju Pigmeji, lovačko-sakupljačka 146 Diamond 1999: 100. 147 V. Cavalli-Sforza et alii 1988, Underhill et alii 2000; oba navedena genetička istraživanja posve neovisno potvrđuju da su predci današnjih ljudskih populacija emigrirali iz Afrike.


plemena koja još žive među govornicima raznih bantuskih i drugih nigersko-kordofanskih jezika koji ih okružuju. Genetske su razlike tolike da su neki istraživači zaključili kako su Pigmeji od svojih današnjih susjeda, govornika nigersko-kordofanske porodice, bili odvojeni čak dvadesetak tisuća godina148 • Pigmeji, nisu zadržali svoje jezike, već su većinom preuzeli nigersko-kordofanske (osobito bantuske) jezike svojih poljoprivrednih i stočarskih susjeda. Međutim, u jednom od rijetkih istraživanja jezika kojima govore Pigmeji, Serge Bahuchet149 je pokazao da u njima irna mnoštvo riječi nepoznatog podrijetla, koje se jedino mogu pripisati iščezlom pigmejskom supstratu. Te supstratne riječi odnose se na značenjska područja važna za lovačko-sakupljački način života: riječi za divlje životinje u prašumi, razne vrste biljaka i kukaca, kulturni termini povezani s pripremom hrane, i slično. Još je zanimljivije to što analiza takvih riječi u različitim jezicima kojima govore Pigmeji pokazuje da se one sve ne mogu pripisati jednom jeziku, već da najvjerojatnije potječu iz nekoliko izvornih pigmejskih jezika koji možda uopće nisu bili genetski srodni. Genetika potvrđuje da su, primjerice, Mbuti Pigmeji iz istočnoga Konga (bivšega Zaira) bili dugo odvojeni od Kola Pigmeja iz Kameruna, a ni supstratne riječi u jeziku Mbutija nemaju ništa zajedničko sa supstratnim riječima u jeziku drugih pigmejskih naroda. Nigersko-kordofanski jezici, najveća jezična porodica u Africi, irna prilično zagonetne izvore. Vjeruje se da su se proširili odnekuda iz za padne Afrike, gdje je smješten najveći broj primarnih grana te porodice. Neki su među narodima koji govore nigersko-kordofanskim jezicima tradicionalno poljoprivrednici, koji uzgajaju afričke žitarice, osobito proso i sorgumsku pšenicu. Međutim, među skupinama govornika nigersko-kordofanske porodice irna i naroda koji se tradicionalno bave uzgojem stoke, ili miješanom privredom u kojoj stočarstvo igra veliku ulogu uz poljodjelstvo. Takav je stočarski narod (samo djelomice asimi liran s poljodjelskim stanovništvom) primjerice narod Fulbe (ili Fula, Peul). Fulbanci su prošireni po velikom dijelu zapadne Afrike (Nigerija, Gana), a govore jednim nigersko-kordofanskim jezikom zapadnoatlantske skupine. Općenito se može reći da su jezici tradicionalno stočarskih 148 V. Cavalli-Sforza 200lo 149 V. Bahuchet 1993.

1 156


naroda prošireni na znatno većoj površini od jezika poljoprivrednih naroda, no to je pravilnost koja se može uočiti i u ostalim dijelovima svijeta. Jednu kompaktnu skupinu nigersko-kordofanskih jezika, ne samo u lingvističkom, već i u genetskom smislu, čine jezici bantuske skupine, a njihovo je širenje dobro proučeno arheološkim, povijesnim i antropološkim istraživanjima. Pradomovina govornika bantuskih jezika nalazila se, prema zajed ničkom mišljenju većine afrikanista, u pograničju Kameruna i istočne NigerijeISO . Odatle je prije otprilike tri tisuće godina započela njihova ekspanzija, prvo na jug, kroz tropsku prašumu, a zatim na istok, prema području velikih jezera u Tanzaniji, Keniji i Ugandi. Dio je toga procesa kretanja stanovništva moguće pratiti i arheološkim nalazima; većina se arheologa slaže da je ekonomski pokretač te ekspanzije bilo širenje poljoprivrede, a u kasnijim fazama (od oko 500. pr. Kr.) i upotreba željeza. Kultura Chifumbaze, koja predstavlja prvu arheološku kulturu u jugoistočnoj Africi koja je znala za upotrebu željeza 151, dobro se poklapa s područjem istočnih bantu skih jezika, koji su se u prvom tisućljeću po. Kr. proširili do Transvaala i Natala u Južnoj Africi. Ondje su neki bantuski narodi s poljoprivrede prešli na ekstenzivno stočarstvo (npr. narod Zulu), te se u drugom tisućljeću proširili i do samoga južnog ruba afričkoga kontinenta. Dospjeli su do Rta Dobre Nade u 17. stoljeću, otprilike u isto vrijeme kada su Nizozemci ondje osnovali koloniju. U toj su nizozemskoj koloniji naseljeni Buri, europsko stanovništvo juga Afrike koje govori afrikaans. Jedini prastanovnici Južne Afrike, Bušmani i Hotentoti, govornici khoisanskih (kojsanskih) jezika, potisnuti su u ekonomski najmanje isplative okoliše pustinja i suhih savana, gdje preživljavaju do danas. Premda u antropološkom i genetskom smislu stanovnici Afrike pri padaju vrlo različitim populacijama, te premda njihovi jezici obuhvaćaju četiri različite jezične porodice, u jezicima Afrike ipak postoje neka obilježja koja se susreću s vjerojatnošću većom nego što bi moglo biti slučajno. U ta se obilježja ubrajaju sustavi tonskih naglasaka, postojanje gramatičkog roda, nominativno-akuzativna struktura rečenice (u Africi 150 Phillipson 1993: 198. 151 Phillipson 1993 : 204.


PRIKAZ 18

1 57 1

Jezici Afrike

II khoisanski • nilosaharski • nigersko-kordofanski D afroazijski II malgaški (austronezijski)

gotovo da nema ergativnih jezika)152 itd. Nije posve jasno je li učestalost takvih obilježja u Africi moguće protumačiti dodirima između jezika različitih porodica, do kojih je dolazilo u pretpovijesnom razdoblju. Genetička i arheološka istraživanja upućuju na zaključak da je iz Afrike najprije naseljena Azija, prije svega Bliski istok i priobalna područja J i JI Azije, odakle je krenulo naseljavanje Australije, kamo su pripadnici ljudske vrste pristigli već prije 50.000 godina. Trag se o smjeru kretanja ljudi od kontinenta do kontinenta još očituje u stupnju genetičke udaljenosti među stanovništvima kontinenata. Radi se, pomalo pojednostavljeno, o postotku genetičkih razlika između populacija različitih kontinenata; pretpostavka je da će stanovništvo u 152 Više o tipičnim obilježjima afričkih jezika v. u Matasović 2001: 167 i Heine i Nurse (ur.) 2000.

1 15 8


susjednim krajevima imati malen broj različitih gena, dok će se taj broj povećavati s udaljenosti između populacija. Međutim, manje razlike u genetičkom materijalu između dvije populacije, A i B, u odnosu spram razlika između populacija A i C, gdje je zemljopisna udaljenost između A i B podjednaka kao i udaljenost između A i C, upućuju na zaključak da je u pretpovijesti područje na kojem živi populacija B naseljeno stanovništvom iz područja populacije A, dok je područje C naseljeno nekim drugim, posrednim putem. Stoga je genetička razlika između Amerike i Azije manja negoli razlika između Amerike i Oceanije, jer predci današnjih američkih Indijanaca nisu u Ameriku stigli ploveći s Tahitija, već preko zamrznutog Beringovog tjesnaca, iz Azije. Tablica genetičke udaljenosti među kontinentima vidi se na Prikazu 1 9153 : PRIKAZ 1 9

Genetičke udaljenosti među kontinentima Afrika

Oceanija,

Amerika

Oceanija

24,7

Amerika

22,6

1 4,6

Europa

1 6,6

1 3,5

9,5

Azija

20,6

1 0,0

8,9

Europa

9,7

U prethodnoj je tablici jedino neobičan genetički položaj stanov ništva Europe. Najmanja je genetička udaljenost Europe u odnosu prema Africi, što bi moglo upućivati na dva zaključka: prvo, da je Europa naseljena neposredno iz Afrike prije ostalih kontinenata, što za sada nema potvrde u arheološkim nalazima, ili drugo, da je tijekom europske povijesti i pretpovijesti dolazilo do češćih miješanja gena s afričkim populacijama nego u odnosima između Afrike i drugih kontinenata. Ova je druga pretpostavka poveziva s onim što znamo o europskoj povijesti i pretpovijesti, premda nije sigurno da ona može u potpunosti objasniti genetsku bliskost stanovništava Europe i Afrike. O problemima naseljavanja Europe i genetskim istraživanjima koja ukazuju na tragove različitih valova doseljenika u Europu bit će još riječi poslije. 153 Prema Cavalli-Sforza 2001: 37.


J užna Azija Genetička istraživanja ukazuju na pretpostavku da je najranije širenje ljudi iz Afrike poteklo prema Bliskom istoku, uz obale Sredozemlja, te prema južnoj Aziji, vjerojatno uz morsku obalu Arabije, Irana i Indije. Analiza mtDNK različitih populacija u Indiji pokazala je da najveće sličnosti s istočnoafričkim populacijama imaju plemenske skupine koje govore mundskim jezicima austroazijske porodice (npr. jezikom santali). Plemena koja govore mundskim jezicima do nedavna su se u Indiji bavila uglavnom lovom i sakupljanjem plodova; danas su potisnuta na preostale prašume većinom u istočnoj Indiji, ali genetička istraživanja pokazuju da su ona nekoć bila rasprostranjena po čitavom Potkontinentu, te da po svoj prilici predstavljaju prastanovnike Indije koji su onamo pristigli iz Afrike prije oko 50.000 godina15\ u srednjem paleolitiku. Na to upućuje i procijenjeno vrijeme raspršivanja austroa zijske populacije u Indiji od otprilike 55.000 godina (± 6000 godina). Drugu skupinu stanovništva Indije predstavljaju govornici dravidskih jezika. Oni su danas rasprostranjeni uglavnom \ na jugu Potkontinenta (gdje se govore veliki dravidski jezici kao tamilski, malajalamski i kannada), no ima dokaza da se nekoć dravidskim govorilo po čitavoj Indiji (osim u prostorima u koje su potisnuta mundska plemena) !55. Jedan je dravidski jezik, brahui, do danas opstao daleko na sjeveru, u Pakistanu, te većina lingvista vjeruje kako on predstavlja ostatak nekoć rasprostranjenije skupine dravidskih jezika. Postoje i indicije (iako ne i dokazi) da je dravidski srodan davno iščezlomu elamskom jeziku, koji je zabilježen na klinopisnim natpisima još u 3. tisućljeću pr. Kr. u zapadnomIranu. Također, jezik pisma Indske dolinske civilizacije, predindoeuropske kulture koja je u trećem tisućljeću pr. Kr. cvjetala u dolini Inda (na granici Indije i Pakistana), mogao bi biti dravidski, ili srodan dravidskim jezicima. Premda to pismo još nije dešifrirano, dovoljno se zna o njemu da bi se vidjelo kako je jezik za koji je ono korišteno bio tipološki vrlo sličan dravidskim jezicima156• Ako je tako, 154 V. Basu et alii 2003. 155 V. Steever (ur.) 1998, Uvod. 156 Najviše je na dešifriranju pisma Indske dolinske civilizacije uradio finski indolog Asko Parpola, koji je i iznio tezu o tome da je to pismo služilo za bilježenje nekoga oblika dravid skog; njegove su rezultate, međutim, nedavno oštroj kritici izložili Michael Witze! i njegovi suradnici, koji osporavaju da zapisi "pismom" Indske dolinske civilizacije uopće predstavljaju ikakve tekstove; v. članak "The Collapse of the Indus-Script Thesis: The Myth of a Literate Harappan Civilization" na, http://www.people.fas.harvard.edu/-witze1!mwpage.htm.

1 1 60


današnji dravidski jezici vjerojatno su samo prežitak nekoć znatno veće jezične porodice koja je, osim većega dijela Indije, obuhvaćala i dijelove Pakistana i Irana. Širenje je te hipotetske porodice (i dravidskih jezika) zacijelo povezano s razvitkom poljoprivrede, koja se u Iranu i u sjevernoj Indiji pojavljuje još u 4. tisućljeću pr. Kr. Treći val doseljenika u Indiju pripisuje se govornicima indoiranskih jezika. Genetička istraživanja potvrđuju da su govornici indoiranskih jezika indoeuropske porodice najmlađi pridošlice u Indiju; njihova mtDNK i Y-kromosomi pokazuju osobitu bliskost s genomom popu lacija Srednje Azije, gdje arheolozi smatraju da je bila pradomovina Indoiranaca. Oni su odatle sredinom drugog tisućljeća provalili u dolinu Inda, gdje su zatekli ruševine Indske dolinske civilizacije. Nekoć se njezina propast pripisivala dolasku Indoiranaca, no danas znamo da je ona propala prije njihova doseljenja, vjerojatno uslijed klimatskih promjena. Koncentracija genetskih obrazaca tipičnih za govornike indoiranskih jezika na Indijskom potkontinentu još i danas je najveća na sjeveru i to osobito među višim kastama (svećenicima ili brahmanima, i plemićima ili kšatrijama)157. I danas većina jezika Indije, bez obzira na genetsko podrijetlo, dijeli neka jezična obilježja, zbog čega se govori o indijskom jezičnom savezu; primjerice, većina indijskih jezika ima tzv. cerebralne (ili "re trofleksne") suglasnike, koji se tvore pritiskanjem vrha jezika uz tvrdo nepce. Među morfološkim obilježjima indijskih jezika izdvaja se tvorba participskih konstrukcija i postojanje kategorije gramatičkoga roda, a među sintaktičkima poredak sintaktičkih konstituenata S (ubjekt) O(bjekt) V (glagol) 1 58 •

Australija i Nova Gvineja Sve do prije dvanaestak tisuća godina Australija i Nova Gvineja činile su jednu veliku kopnenu masu, koju geolozi nazivaju Sahul. Zatim je, uslijed podizanja razine mora nakon posljednjeg ledenog doba, preplavljen Torresov tjesnac, koji odvaja Australiju od Nove Gvineje. Prvi su stanovnici na Novu Gvineju pristigli pred više od 40.000 tisuća 157 Basu et alii 2003. 158 Više o tome v. u Matasović 2001.


PRI KAZ 20

161

I

Jezici Indije

iranski austroazijski sinotibetski indoarijski dravidski

godina; iako su do sada pronađeni arheološki nalazi u Australiji stariji od onih na Novoj Gvineji, Australiju se moglo doseći samo prolazeći preko otoka na sjeveru, te ne može biti dvojbe da je naseljavanje Nove Gvineje prethodilo naseljavanju Australije. Zbog toga bi se moglo očekivati i da su neki jezici Nove Gvineje genetski srodni barem nekim australijskim aboridžinskim jezicima, no tisuće godina razdvojenosti izbrisale su svaki trag o torne. Nova je Gvineja naseljena iz JI Azije, zacijelo preko Malajskog poluotoka i današnje Indonezije; genetičari su ustanovili sličnosti između papuanskog stanovništva Nove Gvi neje i govornika austroazijskih jezika u Indokini (npr. vijetnamskog i kmerskoga) i u istočnoj Indiji (mund ski jezici poput santalija) 159. Međutim, nema dokaza o genetskoj srodnosti austroazijskih jezika s jezicima Nove Gvineje, a i jezici toga otoka genetski su jako raznoliki. 159 Basu et alii 2003.

1 1 62


Na Novoj se Gvineji govori oko 750 jezika koji se mogu podijeliti na oko pedeset jezičnih porodica. Iako je vjerojatno da još nisu istražene sve genetske srodnosti među jezicima Nove Gvineje, sigurno je da i genetska raznolikost jezika na tom otoku odražava vrlo veliku starost populacija (pradavno vrijeme naseljavanja), kao i osobite ekološke uvjete koji su pogodovali jezičnoj rascjepkanosti; obalna, tropska područja teško su prohodna, a stanovništvo se sastoji od malih skupina lovaca, ribolovaca i sakupljača koji su uglavnom koncentrirani u predjelima oko rijeka; kontakti među pojedinim plemenima bili su sve do nedavna minimalni, što je doprinijelo jezičnoj fragmentaciji. U unutrašnjosti Nove Gvineje prostiru se visočja, do kojih je vrlo teško doprijeti (Eu ropljani su onamo dospjeli tek tridesetih godina dvadesetog stoljeća). Međutim, planinska klima pogodovala je razvitku poljoprivrede, koja je ondje nastala bez vanjskoga poticaja vrlo rano, još prije 6000 godina160• Premda nije sasvim sigurno koje su se biljne vrste tada uzgajale, one su vjerojatno uključivale domaće vrste taroa, jama i banana. Njih je u suvremeno doba uglavnom zamijenio uzgoj uvezenih kultura poput slatkoga krumpira i šećerne trske. Razvitak poljoprivrede na visočju središnje Nove Gvineje doveo je do toga da se ondje govore jezici sa znatno većim brojem govornika nego u priobalnim područjima. Najveći među tim jezicima, kao što je jezik enga s desetak tisuća govornika, govore se na najvišim nadmor skim visinama, gdje povremeni mrazevi predstavljaju stanovit ekološki rizik, te uvjetuju stvaranje širih društvenih mreža i sustava razmjene. Većina bi jezika Novogvinejskoga visočja mogla pripadati jednoj jedinoj jezičnoj porodici, koja se naziva "transnovogvinejskom", no njezino postojanje nije još čvrsto dokazano. U tipološkom smislu jezici visočja Nove Gvineje pokazuju mnoge sličnosti s jezicima Australije; prevladavaju jednostavni suglasnički sustavi bez frikativa (tjesnačnih suglasnika, poput t s, š), pojavljuju se složeni sustavi gramatičkoga roda, a česta je i ergativna konstrukcija rečenice. Ostaje nejasno jesu li ta obilježja rezultat slučajnoga usporednog razvitka, ili svjedoče o postojanju pretpovijesnih jezičnih kontakata (koji su se mogli odvijati samo prije više od desetak tisuća godina, dok su Australija i Nova Gvi neja još bili spojeni). Postoje i lingvisti koji smatraju da između jezika 160 Diamond 1999: 304.


1 63 1

središnje Nove Gvineje i jezika Australije postoji genetska povezanost, no te veze nikako još nisu dokazane161• Tasmanija, otok uz jugoistočni rub Australije, naseljena je prije otprilike 35.000 godina, u doba dok je još bila dijelom australijskoga kopna, no ostala je odvojena od Australije nakon podizanja razine mora koje je od nje odvojilo i Novu Gvineju. Tasmanijski su se jezici, ako su isprva i bili srodni s jezicima australskih Aboridžina, desetak tisuća godina razvijali neovisno, sve dok nisu izumrli koncem 1 9. stoljeća. Danas se o njima vrlo malo zna. U Australiji je j ezična raznolikost najveća na sjevernom dijelu Kontinenta, osobito na poluotoku Arnhemova zemlja. Ondje se govore jezici koji pripadaju nekolicini porodica, koje se obično zajedno nazi vaju nepamanjunganskima, kako bi se razlikovale od pamanjunganskih jezika, skupine jezika162 koja prevladava u preostalom dijelu Australije. Premda, kao što smo vidjeli, postoje dvojbe o tome može li se tradici onalna genetska klasifikacija primijeniti na jezike lovaca i sakupljača, nema nikakve sumnje da se najveći broj jezika, koji možda uopće nisu genetski srodni, govori upravo u onom dijelu Australije gdje su ekološki rizici najmanji, što potencira samodostatnost malih etničkih i jezičnih zajednica. U suhoj unutrašnjosti Kontinenta, na jugu, broj je jezika znatno manji, i svi su oni vjerojatno genetski srodni.

Istočna Azija U istočnoj Aziji danas dominiraju jezici sinotibetske porodice. Man darinski, jezik koji pripada toj porodici, danas je jezik s najvećim brojem govornika na svijetu. Od preko milijardu stanovnika Kine, 8 67 milijuna govori mandarinski, a još gotovo dvjesto milijuna ljudi govori nekim od jezika sinitske grane sinotibetskih jezika. Oni su svi genetski razmjerno blisko povezani, otprilike koliko i germanski jezici među sobom, te se pretpostavlja da su se, kao i mandarinski, razvili iz starokineskoga, jezika koji je pisan najstarijim oblikom kineskoga pisma. Taj je jezik zabilježen u tekstovima koji potječu iz 2 . tisućljeća 161 Usp. Foley 1 987. 162 Već smo spomenuli da neki lingvisti, a osobito poznati australijanist Robert Dixon (1997, 2001), osporavaju tvrdnju da pamanjunganski jezici predstavljaju porodicu u genetskom smislu.

1 1 64


pr. Kr. Među sinitskim jezicima Kine (osim mandarinskoga) najvažniji su jezik jue (ili kantonski), kojim govori 52 milijuna ljudi na jugu Kine, jezik wu (sa 77 milijuna govornika), i haka (s 25 milijuna govornika). Arheološka, genetička i lingvistička svjedočanstva upućuju na zaključak da su se sinitski jezici proširili sa sjevera Kine, te da u južna područja te zemlje nisu pristigli sve do posljednjih stoljeća pr. Kr., osobito za dinastije Qin, koja je ujedinila Kinu i dala joj ime (221. g. pr. Kr.). Među stanovnicima današnje Kine postoje, osim lingvističkih, i značajne genetičke razlike. Različitost genoma sjeverne i južne Kine veća je nego razlike između bilo koje dvije populacije u zapadnoj Eu ropi, što ukazuje na dugotrajnu odvojenost razvitka sjevera i juga Kine. Njihova današnja jezična homogenost r.e zultat je razmjerno nedavnih jezičnih promjena, uslijed kojih je sjever nametnuo sinitske jezike jugu. Širenje sinotibetskih jezika isprva je zacijelo bilo povezano sa širenjem poljoprivrede, koja se u Kini razvila vrlo rano, oko 7500 g. pr. Kr163. Središta su najranije neolitske privrede u Kini doline dviju velikih rijeka, Jangce na jugu, gdje se počela uzgajati riža, i Žute Rijeke na sjeveru, gdje je glavna poljoprivredna kultura bila jedna vrsta prosa. Sinotibetski su se jezici stali širiti sa sjevera prema jugu, gdje su prekrili većinu jezika koji su se ondje bili govorili (Prikaz 21). Najdalje je od sinotibetskih jezika na jug dospio mjanmar (nekoć poznat pod imenom burmanski), danas službeni jezik istoimene države. O doseljenju Mjanmaraca sa sjevera u njihovu današnju postojbinu postoje i povijesna svjedočanstva, zabilježena u mjanmarskoj pismenoj predaji koja započinje oko 1100. g. po. Kr. Osim sinotibetskih jezika, sa sjevera prema jugu proširili su se i jezici drugih porodica: dajski (ili tajski) jezici, od kojih se neki još govore u južnoj Kini, no većina je danas smještena u Indokini (npr. tajski u Tajlandu i laoski u Laosu). Zatim, tu su austronezijski jezici, od kojih se neki još govore na Tajvanu (uz većinski kineski). Oni su se s Tajvana, a možda i sa susjednoga kineskog kopna, proširili na golema područja Oceanije, o čemu će još biti riječi. Neki lingvisti smatraju da su dajski jezici genetski srodni austronezijskima, što je dosta vjerojatna, ali za sada nedokazana pretpostavka. I, naposljetku, 163 V. npr. Bellwood 2001: 36.


1 65 1

PRI KAZ 21 Sinotibetski jezici

u južnoj su Kini nekoć bili prošireni jezici porodice mijao-jao (poznati i pod imenom hmong-mien). Oni su danas ograničeni na nekoliko enklava, koje u Kini uživaju stanovit stupanj autonomije, no ubrzano im prijeti izumiranje. Tipološki su jezici mijao-jao toliko slični kine skim (sinitskim) jezicima da su neki lingvisti pomislili kako se radi o dubinskoj genetskoj srodnosti između sinotibetske porodice i porodice jezika mijao-jao. Danas ipak većina upućenih lingvista smatra da su te tipološke sličnosti nastale zbog velikoga utjecaja kineskoga i drugih sinitskih jezika na jezike mijao-jao. Osim migracija sa sjevera na jug, povezanih sa širenjem poljopri vrede iz porječja rijeka Jangce i Žute rijeke, vjerojatno je da su valovi došljaka u pretpovijesti dospjeli u Indokinu i sa zapada. Jednu granu austroazijskih jezika već smo susreli u našem pregledu lingvističke povijesti Indijskoga potkontinenta; pokazalo se vjerojatnim da su jezici munda ondje jezici najstarijeg sloja stanovništva, što bi značilo da su govornici austroazijskih jezika u Indokinu pristigli odande. Trag je te migracije vjerojatno austroazijski jezik khasi, koji se govori u najistoč nijim područjima Indije, a ne pripada u mundsku granu austroazijskih

1 1 66


jezika, već je genetski bliži austroazijskim jezicima Indokine. Iako pretpostavka o doseljenju govornika austroazijskih jezika u Indokinu sa zapada izgleda vjerojatnom, za nju za sada, koliko mi je poznato, nema genetičkih i arheoloških potvrda. Najveća grana austroazijskih jezika u Indokini naziva se mon-kmerskom, a u nju se svrstavaju jezici poput vijetnamskoga i kmerskoga (u Kambodži). Za neke se od njih može metodama lingvističke paleontologije pokazati da u Indokini predstavljaju jezike došljaka, koji su pretrpjeli velik utjecaj susjednih jezika, osobito jezika sinotibetske porodice. Primjerice, mnogi su au stroazijski jezici u dodiru sa sinotibetskim i dajskim susjedima razvili tonski naglasak i jednosložnu (izolativnu) strukturu (npr. vijetnamski). Prastanovništvo jugoistočne Azije gotovo je sigurno pripadalo genetski posve drukčijem tipu populacije, a zacijelo je govorilo i po sve različitim jezicima od jezika došljaka sa sjevera i zapada. Ostatci su toga stanovništva pripadnici naroda Semang, koji još nastanjuju tropske džungle Malajskoga poluotoka, ali su u međuvremenu preuzeli austroazijske jezike svojih susjeda poljoprivrednika (kao što su afrički Pigmeji preuzeli nigersko-kordofanske jezike). Postoje pretpostavke da su pripadnici toga naroda dio istoga pretpovijesnog sloja onoga vala ljudi koji je naselio Novu Gvineju i Australiju, te da su ostatci tih populacija još očuvani kao Vedde na Sri Lanki, Negritosi na Filipinima i kao prastanovnici Andamanskoga otočja. Međutim, nije mi poznato jesu li te pretpostavke potkrijepljene i nekim genetičkim istraživanjima, a lingvističkih potvrda za takve spekulacije nema164• Vedde danas govore jednim novoindijskim jezikom koji je blisko srodan većinskom jeziku Sri Lanke, sinhaleškomu, Negritosi su preuzeli susjedne filipinske jezike austronezijske porodice, a prastanovnici Andamanskoga otočja još govore izumirućim jezicima nepoznate genetske pripadnosti (npr. jezikom apucikvar). Nedavno je iznesena prilično uvjerljiva hipoteza da su neki od andamanskih jezika (tzv. onganski jezici) genetski srodni austronezijskim jezicima. 165 U jugoistočnoj Aziji većina jezika dijeli neka tipološka obilježja, zbog čega se o tom području može govoriti kao o jezičnomu savezu; među 164 Teza američkog lingvista Josepha Greenberga (v. Ruhlen 1991) o postojanju indo-pacifičke porodice, koja bi obuhvaćala jezike Nove Gvineje, Tasmanije i Andamanskih otoka, posve je neutemeljena. 165 V. Blevins 2007.


16 7 1

ta se obilježja ubrajaju, primjerice, tonski naglasak, izolativna struktura riječi, numerički imenski klasifikatori, itd. Već srno vidjeli da su neka od tih obilježja u jugoistočnoj Aziji poprimili i jezici naroda koji su se doselili iz drugih predjela, poput govornika austroazijskih jezika. Poseban problem predstavljaju tri jezika u sjeveroistočnoj Aziji: korejski, japanski i ainu. Sva su tri jezika tipološki dosta slična: imaju poredak sintaktičkih konstituenata S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol), po stpozicije, imenske padeže i neka druga zajednička obilježja. Međutim, nema dokaza o torne da svi oni potječu iz iste porodice. Vjerojatnom se čini pretpostavka da su japanski i korejski genetski međusobno srodni, dok ainu predstavlja jezik prastanovnika sjevernoga Japana i Sahalina. Toponimijska svjedočanstva i povijesni podatci pokazuju da se jezik ainu nekoć govorio po čitavom Hokaidu (najsjevernijem japanskom otoku), te na dijelu ostatka japanskoga otočja, ali nikada na južnim otocima. Danas je ainu pred izumiranjem, dok su korejski i, osobito, japanski, brojem govornika svjetski jezici.

Amerika Najstarija sigurno datirana arheološka kultura u Americi, kultura Clovis, pojavljuje se oko 11 200 godina prije sadašnjice na području današnjih Sjedinjenih Država. Pronađeni su i vjerojatno nešto stariji arheološki nalazi na Aljasci, a mnogi su arheolozi mišljenja da su ljudski ostatci u nalazištu Monte Verde u Čileu čak 1000 godina stariji od najstarijih nalazišta kulture Clovis. Svi su nalazi navodno stariji od toga osporavani; možemo stoga biti sigurni da su ljudi u Ameriku pristigli prije oko 14-12 tisuća godina preko koridora slobodnog od leda, koji se otprilike u to doba otvorio od Aljaske do velikih ravnica u Sjedinjenim Državama. Prvi su ljudi u Ameriku morali pristići iz sjeverne Azije preko Beringovog tjesnaca; taj je tjesnac, zbog spuštanja razine mora za posljednjega ledenog doba, zapravo bio kopneni uski prolaz između Sibira i Aljaske sve od, otprilike, 25.000 godina pr. Kr. Zbog toga su prvi naseljenici Amerike mogli iz Azije pristići kopnenim putem, premda se ne može isključiti ni mogućnost da su u Ameriku pristigli ploveći ili plutajući na santarna leda. Genetička istraživanja američkih indijanaca pokazuju da se populacije predeuropskoga stanovništva Amerike mogu podijeliti na tri skupine.

, 1 168


Prvo, tu su Eskimi, koji govore eskimsko-aleutskim jezicima, za koje se pretpostavlja da predstavljaju posljednji val doseljenika u Ameriku; oni su pristigli pred svega 4-6 tisuća godina i uspjeli se prilagoditi najtežim eko sferama krajnjega sjevera kontinenta. Drugu skupinu sačinjavali bi indijanski narodi koji govore jezicima na-dene, među kojima najveću skupinu čine athapaskanski indijanci, podijeljeni na plemena koja žive u Kanadi i nešto brojniju skupinu plemena koja su se preselila na američki srednji zapad. Među njima su najbrojniji pripadnici plemena Navaho (koji govore indijanskim jezikom s najvećim brojem govornika u Sjedinjenim Državama, u Novom Meksiku) i Apači. Treću skupinu američkih indijanaca sačinjavaju svi ostali indijanski narodi u sve tri Amerike; pripadnici te populacije, koju možemo nazvati amerindijskom, jasno se razlikuju od Eskima i govornika jezika na-dene, te od svih drugih populacija u svijetu (uključujući i istočnu Aziju), no genetske razlike unutar amerindijske populacije preduboke su da bi bile mogle nastati u Americi, tijekom prethodnih 12-13 tisuća godina. Osim toga, pripadnici amerindijske populacije govore posve različitim jezicima, koje je moguće razvrstati u barem pedesetak jezičnih porodica (prema nekim mišljenjima, čak u 157 jezičnih porodica). Po broju je jezičnih porodica Amerika (smatra li se jednim kontinentom) najraznolikiji kontinent na svijetu. Odatle je moguće izvući dva zaključka: prvo, da je genetska i jezična razlika među amerindijskim narodima postojala i prije seobe u Ameriku, i drugo, da su oni bili podijeljeni u nekoliko valova. Ti su valovi mogli biti odvojeni i razmacima od nekoliko sto tina, ili čak tisuća godina, sve dok je kopneni most preko Beringova tjesnaca omogućavao nesmetan prijelaz iz Azije u Ameriku. Druga je mogućnost da se prvotno naseljavanje Amerike dogodilo znatno prije no što to arheolozi danas mogu dokazati. Američka lingvistica Johanna Nichols166 smatra da je prvi val doseljenika u Ameriku pristigao prije četrdesetak tisuća godina, te da je danas naseljen u istočnijim predjelima obiju Amerika; ostatak bi toga vala bili, primjerice, algonkijski jezici u istočnim državama SAD. Drugi je val amerindijskoga stanovništva stigao prije trinaestak tisuća godina i danas je predstavljen jezicima koji se govore uz pacifičku obalu obiju Amerika. Nicholsova smatra da među te dvije skupine jezika postoje i 166 V. npr. Nichols 1990, 2000.


1 69 1

važne arealno-tipološke razlike, koje vode zaključku da su se izvorno govorili u različitim područjima (vjerojatno još prije doseljenja u Ameriku). Ovo su arealno-tipološka obilježja jezika pacifičke obale (ne pojavljuju se sva uvijek u istim jezicima) : obrazac ličnih zamjenica s glasom n- u prvom licu jednine i glasom m- u drugom licu, sintaktički poredak s glagolom na prvom mjestu u rečenici, imenski klasifikatori (riječi koje se obavezno upotrebljavaju uz brojive imenice), te pravi padežni sustavi (kao u indoeuropskim jezicima). Sva su spomenuta obilježja razmjerno rijetko povezana u jezicima svijeta, te njihovo supojavljivanje u jezicima pacifičke obale izgleda neočekivano. S druge strane, u jezicima koji se govore u istočnom dijelu obiju Amerika ta se obilježja gotovo uopće ne pojavljuju, a Nicholsova upravote jezike smatra potomcima prvoga vala doseljenika u Ameriku. Argumenti u prilog vrlo ranomu naseljavanju Amerike, čak prije 40.000 godina, nisu uvjerljivi; osim činjenice da u Americi nema ar heoloških dokaza o prisutnosti ljudi u predledenodobnom razdoblju, problem je i u tome što sjever Sibira, po svoj prilici, nije bio naseljen sve do prije otprilike 20.000 godina. Zbog toga je znatno vjerojatniji datum doseljenja prvih ljudi u Ameriku prije oko 14.000 godina, koncem posljednjega ledenog doba. Brzina napredovanja prvih doseljenika od sjevera prema jugu kontinenta, potrebna da se u svega tisuću godina od Aljaske pristigne do Čilea, vjerojatno je bila povećana činjenicom da su prvi doseljenici pristigli u nedirnutu i od ljudi nenaseljenu ekosferu, što je potaklo demografsku eksploziju i ubrzalo seobu167• Jezična raznolikost u takvim se uvjetima mogla brzo povećavati, kao i cijepanje jezika (ili jezika) početnih doseljenika na nove jezike. Koliko je pak duboka jezična raznolikost američkog kontinenta, te jesu li prvi doseljenici govorili jednim jezikom ili veći� brojem jezika, to zacijelo nikada nećemo pouzdano znati. Međutim, argumenti Johanne Nichols čine mi se dovoljno uvjerljivima da bih bio sklon povjerovati kako su jezične razlike među amerindijskim populacijama nastale još prije njihova doseljenja u Ameriku. To konkretno znači da je u razdoblju oko 12.000 godina pr. Kr. preko Beringova tjesnaca u Ameriku prešla jedna populacija čiji su pripadnici govorili jezicima barem dviju jezič nih porodica, ili da su se otprilike u to doba, možda s razmakom od 167 V. Diamond 1999, Nettle 1999a;


nekoliko stoljeća, u Ameriku doselile dvije skupine ljudi koji su govorili j ezicima različitih porodica. Č etrnaest tisućljeća koje nas dijele od toga doba predugačko su razdoblje da bismo mogli utvrditi dubinske genetske srodnosti jezika koje povezuju pojedine američke indijanske jezike s jezicima ostalih kontinenata. Međutim, vrijedna je pažnje teza Johanne Nichols prema kojoj jezici koji se govore uz pacifičku obalu Amerike dijele arealno-tipološka obilježja s drugim jezicima "pacifič koga obruča", tj . s jezicima Oceanije, obalnoga područja Papue Nove Gvineje i dijelova istočne Azije16 8 • U objema Amerikama razmjerno su malobrojne velike j ezične porodice, tj. porodice u koje se svrstava velik broj j ezika, osobito jezika s velikim brojem govornika. Njihovo se širenje obično dosta uvjerljivo može povezati sa širenjem poljoprivrede, koja se na američ kom kopnu pojavila u tri središta. Prvo, u Srednjoj Americi, gdje se uzgajao grah i kukuruz, poljoprivreda se razvila već oko 3500 pr. Kr. Drugo, u istočnim područjima Sjeverne Amerike poljoprivredna se proizvodnja razvila oko 2500. pr. Kr. na temelju uzgoja suncokreta i nekih, danas rijetko upotrebljavanih, sjemenarki (npr. Chenopodium, engleski goosefoot); zbog slabe iskoristivosti tih biljaka, poljoprivreda se u Sjevernoj Americi nikad nije znatnije proširila, sve dok u prvim stoljećima poslije Krista nije iz Meksika uvezen kukuruz. Na koncu, u tropskim je dijelovima Južne Amerike u još nerazjašnjenim okolnostima došlo do razvitka poljoprivrede zasnovane na uzgoju manioke. Srednjo američki je poljoprivredni kompleks po svoj prilici povezan sa širenjem majanskih i uto-astečkih jezika169, a možda i još nekoliko dominantnih porodica toga područja, kao što su jezici miše-zok i otomanguanski jezici. U Sjevernoj su Americi algonkijski jezici, prošireni po istočnoj obali današnjih SAD, po svoj prilici bili nosiocima širenja prvoga vala poljoprivrede, dok se muskogijska porodica proširila u jugoistočnim državama SAD zahvaljujući širenju poljoprivrede iz Meksika. U Južnoj su Americi sa širenjem poljoprivrede također povezane najveće porodice poput kečuanskih i ajmaranskih j ezika (u Andama) i maipuranskih jezika (u sjevernom Brazilu, Venezueli, i susjednim područjima), no ondje su naše etnolingvističke i povijesne predodžbe najmanje sigurne. 168 o tome v. Nichols 1992, Nichols 1999. 169 V. npr. Bellwood 2001: 3 8 -39.


Međutim, treba znati i to da o jezičnoj raznolikosti Amerike za cijelo imamo vrlo iskrivljenu sliku zbog strahovitog genocida koji se ondje odvio nakon europske kolonizacije; više od europskog oružja, izumiranje Indijanaca uzrokovale su europske bolesti poput ospica, na koje prastanovnici kontinenta nisu imali nikakve imunosti. Neki autori procjenjuju da je zbog epidemija izginulo oko 95% stanovništva koje je 1492. živjelo u objema Amerikama170• U mnogim su krajevima nestali čitavi narodi, a malobrojni preživjeli priključivali su se drugim desetkovanim plemenima, pri čemu je često moralo dolaziti do izu miranja, a možda i miješanja jezika.

Oceanija Oceanija je posljednje područje na Zemlji koje su ljudi naselili; budući da je čitava Oceanija naseljena populacijom koja je govorila jezicima jedne jezične porodice, otoci Pacifika predstavljaju neku vrst jezičnog laboratorija za povijesne lingviste koji žele proučiti kakve se promje ne događaju u jeziku kada se ne može pretpostaviti utjecaj starijih, supstratnih jezika. U čitavoj se Oceaniji govore jezici koji pripadaju austronezijskoj porodici; srodnost jezika Havaja sa samoanskim i tonganskim opazio je još slavni James Cook u 18. stoljeću, a lingvisti danas znaju da su jezici Oceanije genetski srodni s brojnim jezicima Indonezije (npr. bahasa indonesia, službeni jezik te zemlje), Filipina (npr. tagaloški) i udaljenoga Madagaskara (malgaški). Svi se ti jezici objedinjuju u malajsko-polinezijsku skupinu jezika, a poredbena lin gvistika uspjela je dokazati njihovu genetsku srodnost s malobrojnim izumirućim jezicima koji se još govore na Tajvanu. Zajedno s tim jezici ma, malajsko-polinezijski jezici čine austronezijsku jezičnu porodicu, a činjenica da se od četiri primarne grane te porodice tri govore na Tajvanu upućuje na zaključak da je pradomovina govornika austronezijskoga bila ondje, ili na susjednom južnokineskom kopnu, gdje je eventualno austronezijsko prastanovništvo preplavio val govornika sinitskih (kine skih) jezika sa sjevera. Širenje austronezijskih jezika s Tajvana svakako je omogućilo ovladavanje tehnologijom izrade plovila za plovidbu na velike udaljenosti; malo je pothvata u ljudskoj povijesti usporedivo 170 Diamond 1999.

"

1 1 72


po odvažnosti s austronezijskom kolonizacijom Pacifika, no do nje ne bi bilo došlo bez ekonomskih činilaca koje su te drevne moreplovce potakle na emigraciju; najvjerojatniji je uzrok njihovoj seobi zacijelo ležao u prevelikom prirastu stanovništva, do kojega je moralo doći kada su stanovnici Tajvana ovladali poljoprivredom, osobito uzgojem taroa. Prekomjerne naseljenosti ljudska se društva rješavaju uglavnom ratovima i emigracijom, osobito u slučajevima kada irna nenaseljene zemlje za kolonizaciju. Austronežani su na prostranstvima Kineskoga mora i Pacifika pronašli mnogo slobodne zemlje, kamo su se, prema arheološkim nalazima1?1, stali širiti oko 4000 godina pr. Kr. Čini se da su prvo naseljeni Filipini, gdje su austronezijski došljaci zatekli starije, negroidno lovačko-sakupljačko stanovništvo koje su jezično asimilirali. Slično se dogodilo u Melaneziji, osobito na Bismarckovu otočju, gdje se oko 3500. - 3200. g. pr. Kr. širi tzv. "Lapitska keramika", koja se povezuje s dolaskom austronezijskoga stanovništva. Odatle je naseljeno otočje Fidži, gdje su govornici austronezijskoga također zatekli negro idno stanovništvo papuanskoga tipa; austronezijski je onamo pristigao oko 1000 godina pr. Kr., a zatim je Fidži po svoj prilici poslužio kao ishodište odakle je kolonizirana Oceanija. Lingvisti i arheolozi slažu se da je s Fidžija oko 500. pr. Kr. naseljena Samoa, koja je prije toga bila nenaseljena, a ubrzo zatim i Tonga. Odatle su Poline žan i dospjeli na Markiske otoke i Tahiti (koncern prvoga tisućljeća pr. Kr.), a zatim je naseljen Uskršnji Otok (početkom nove Ere), Havaji, i, na koncu, Novi Zeland (u 11. stoljeću). Posvuda se s Polinežanirna širila i poljoprivreda, proizvodnja keramike koja se može izvesti iz drevne lapitske kulture, te karakteristične polinežanske društvene institucije, koje su opstale u vrlo sličnom obliku na jako udaljenim otocima u vrijeme kad su u Polineziju pristigli Europljani (u 18. stoljeću). Genetička istraživanja djelomično potvrđuju upravo ocrtanu sliku kolonizacije Pacifika, ali je donekle i ispravljaju. Primjerice, analiza Y-kromosoma među populacijama Pacifika pokazuje da su se Polinezijci miješali s melanezijskim stanovništvom više nego što je to ostavilo trago va u njihovu jezikuln. Čini se da je u Melaneziji došlo do dugotrajnoga suživota dviju populacija: jedne, koja je donijela austronezijske jezike s 171 V. sintezu arheoloških nalaza II Kirch 2000. 172 V. Gibbons 2001.


1 73 1

Tajvana i susjednih područja, i druge, koja je onamo pristigla s Papue Nove Gvineje još u paleolitiku. Premda Polinežani fizički mnogo više podsjećaju na svjetloputo stanovništvo JI Azije nego na tamnopute Melanežane, njihovi geni pokazuju da su se predci današnjih Polinežana pomiješali s Melanežanima prije konačne kolonizacije Polinezije. Iako znamo da je moralo doći do barem minimalnih kontakata između Po linežana i stanovnika Južne Amerike, jer je jedino na taj način moguće objasniti pretpovijesno prenošenje poljoprivredne kulture slatkoga krumpira iz Amerike na polinežanske otoke, suvremena genetika u potpunosti opovrgava spekulacije Thora Heyerdahla prema kojima je Tihi ocean naseljen kolonizacijom iz Južne Amerike 173 • Međutim, u lingvističkom smislu, austronezijski jezici Oceanije pokazuju neka tipološka obilježja koja ih vezuju ne samo uz jezike istočne Azije i obalnoga područja Nove Gvineje, već i pacifičkih obala Amerike. Primjerice, u tim područjima osobito su česti jezici koji razli kuju inkluzivne i ekskluzivne lične zamjenice prvoga lica množine174; radi se o tome da su u jezicima poput hrvatskoga zamjenice prvoga lica množine zapravo dvoznačne: mi može značiti "ja i oni" (kada nije uključen sugovornik), i "ja, ti i oni" (kada je sugovornik uključen). Prva se upotreba naziva ekskluzivnom, a druga inkluzivnom. Jezici s gramatičkom oprekom inkluziva i ekskluziva, poput fidžijskoga, imaju različite riječi za "ja i oni" i "ja, ti i oni". Budući da to razlikovanje u sustavu ličnih zamjenica inače nije osobito često u drugim područjima svijeta, čestotnost opreke ekskluzivnih i inkluzivnih zamjenica u jezicima "Pacifičkog obruča" mogla bi ukazivati na postojanje pretpovijesnih kontakata među prajezicima iz kojih su potekli ti jezici. Do takvih je kontakata moglo doći samo na nekom manjem području iz kojega su naseljeni Oceanija, Amerika (ili barem njezin zapadni dio) i obale Nove Gvineje, najvjerojatnije na obalama istočne Azije, osobito Kine. Pradomovine glavnih jezičnih porodica u Euraziji i osnovni smjerovi njihova širenja vide se na vide se na Prikazu 22. Lingvističkoj povijesti Europe, koja je osobita zbog dugotrajne dobro dokumentirane povijesti, okrenut ćemo se u idućem odjeljku. 173 V. Sykes 2001. 174 Za druga takva obilježja, jezika "Pacifičkog obruča" v. Nichols 1992.

1 1 74


PRIKAZ 22 Jezične porodice Eurazije

Aa austroazijski AI altajski An austronezijski D dravidski =

=

=

=

lE indoeuropski Dj dajski (tajski) ST sinotibetski U uralski =

=

=

=

Europa - nacrt za jezičnu povijest Europu su, kao što smo vidjeli, hominidi naseljavali još od vremena starijega paleolitika. Posljednji neandertalci izumrli su u južnoj Špa njolskoj prije tridesetak tisuća godina, što znači da su pripadnici te vrste hominida prilično dugo obitavali u Europi zajedno s modernim ljudima, čiju prisutnost na europskom kontinentu možemo arheološki pratiti od otprilike 45.000 godina prije sadašnjice. Ostaje nejasno jesu li moderni ljudi istrijebili neandertalce, ili su oni izumrli zbog nekog drugog razloga (primjerice, zato što su moderni ljudi bolje iskorištavali prirodni okoliš i preoteli im izvore prehranjivanja). U svakom slučaju, neandertalci su nestali ne ostavivši genetskoga traga u populacijama današnjih ljudi koji žive u Europi. Prema suvremenim spoznajama genetska je udaljenost između homo neanderthalensisa i homo sapiensa sapiensa bila prevelika da bi se oni mogli međusobno uspješno pariti.

«


1 75 1

Pripadnici vrste homo sapiens sapiens, naši neposredni predci, suvereno su zagospodarili Europom prije tridesetak tisuća godina; o njihovu jeziku ili jezicima ne zna se ništa; prema antropološkim i arheološkim nalazima oni su u Europu pristigli većinom s Bliskog istoka, preko Turske i Balkana. U Europi ih je zateklo posljednje ledeno doba, koje je trajalo od otprilike 25.000 g. do 13.000 godina prije sadašnjice. Mnogo je lingvista spekuliralo o tome kojim su jezičnim porodicama pripadali jezici najstarijega stanovništva Europe nakon posljednjega ledenog doba. To uvelike ovisi i o tome je li predledenodobno sta novništvo Europe bilo j ezično homogeno ili nije; kada su ledenjaci prekrili većinu kontinenta, stanovništvo se iz različitih pravaca povu klo u nezaleđene oaze na jugu, te su ljudi za ledenog doba nastavili živjeti samo u toplijim predjelima na jugu Španjolske, Francuske i na Balkanu (a vjerojatno i na jugu Italije, premda odatle nema posve sigurnih arheoloških nalaza). Povlačenjem leda prema sjeveru nakon ledenog doba, iz tih je enklava ponovno naseljena Europa, a sa širenjem stanovništva s juga proširili su se i jezici toga stanovništva. Njemački lingvist Theo Vennemann175 mišljenja je da su jezici koji su se tada proširili Europom pripadali dvjema porodicama: j ezici afroazijske porodice proširili su se, prema njegovu mišljenju, uz obale Atlantika do Britanskoga Otočja, a jezici srodni baskijskome ("vaskonski") iz juga Francuske prema srednjoj i sjevernoj Europi. Što se tiče teze o "vaskonskom" supstratu u Europi Vennemannova je teorija lingvi stički posve neosnovana; njezin ju je autor nastojao potkrijepiti samo fantastičnim etimologijama imena rijeka (hidronima) u Europi, koje on proizvoljno povezuje s baskijskim riječima ne uzimajući u obzir niti golemu vjerojatnost slučajnog podudaranja, niti jezične promjene koje su se dogodile u povijesti baskijskoga jezika tijekom posljednjih dvaju tisućljeća (neke se od tih promjena mogu i rekonstruirati na temelju proučavanja latinskih posuđenica u baskijskome, koje su jako mnogobrojne). U slučaju navodnoga afroazijskoga supstrata u zapadnoj Europi Vennemann se oslanja uglavnom na neke tipološke sličnosti između otočnih keltskih j ezika i afroazijskih jezika sjeverne Afrike; te su sličnosti odavno uočili i drugi lingvisti, npr. John Morris-Jones i Julius Pokorny; primjerice, poredak riječi u rečenici i II afroazijskom 175 V. npr. Vennemannove članke II Bammesberger & Vennemann (ur.) 2003.

1 1 76


berberskom i u otočnom keltskom je V (glagol) S(ubjekt) O(bjekt). Budući da se radi o razmjerno rijetkom poretku sintaktičkih elemenata među jezicima svijeta, nije očigledno da je podudarnost između berberskoga i otočnokeltskoga slučajna. Iako po mišljenju goleme većine lingvista, uključujući i mene, takve sličnosti nisu dovoljne da dokažu postojanje nekoga afroazijskog supstrata na zapadu Europe, takva se mogućnost ne može ni isključiti, osobito zbog postojanja arheoloških, antropoloških i genetičkih svjedočanstava o seobama stanovništva iz sjeverne Afrike i južne Španjolske uz atlantsku obalu prema Britanskom Otočju.

A priori je o jezičnoj raznolikosti Europe neposredno nakon posljed

njeg ledenog doba moguće reći ovo: povlačenje stanovništva u enklave na jugu kontinenta svakako je pogodovalo jezičnoj fragmentaciji, a dvanaest tisuća godina trajanja te fragmentacije bilo bi dovoljno da se potre svako svjedočanstvo o eventualnim genetskim srodnostima jezika u predglacijalnom razdoblju. Kada je Europa ponovno naseljena nakon ledenog doba, najvjerojatniji je scenarij onaj po kojemu se tada kontinentom proširio čitav niz malenih jezika lovaca-sakupljača, jezika među kojima genetske srodnosti ili nije bilo, ili je ona bila preduboka da bi se o njoj išta moglo znati. U nedostatku ikakvih lingvističkih svjedočanstava o najranijoj jezičnoj raznolikosti Europe, moramo se okrenuti arheologiji i genetici. Novija genetska istraživanja stanovništva Europe dovela su do nekih iznenađujućih rezultata. Kada je prije petnaestak godina u austrijskim Alpama otkriveno potpuno očuvano tijelo lovca koji se ondje smrznuo prije pet tisuća godina, znanstvenicima je uspjelo analizirati njegovu mitohondrijsku DNK (mtDNK). Ta je analiza, provedena na pokojniku iz brončanog doba koji je dobio ime Oetzi, pokazala da se on u genet skom smislu vrlo malo razlikovao od današnjeg stanovništva susjednih područja u Alpama176; iz toga slijedi da je priljev genetskoga materijala, do kojega je moglo doći samo migracijama iz drugih područja, u tom dijelu Europe bio minimalan. Ta je pretpostavka dodatno potvrđena analizom mtDNK ljudskih ostataka u drugim dijelovima Europe, primjerice usporedbom mtDNK "čovjeka iz Cheddara"177 u Engleskoj, čiji ostatci potječu iz razdoblja prije 9000 godina, s genetičkim mate176 v. Sykes 2001, Cavalli-Sforza 2001: 34. 177 V. Sykes 2001.


rijalom iz uzoraka prikupljenih među današnjim stanovništvom juga Engleske; male razlike koje su otkrivene pokazuju da je stanovništvo i toga dijela Europe bilo izrazito postojano tijekom prethodnih devet tisućljeća. Svi ti rezultati potvđuju pretpostavku da je stanovništvo Europe u genetičkom smislu vrlo postojano već tisućljećima, te da na genetsku sliku Europljana migracije koje su se zbile u posljednjih nekoliko tisuća godina nisu znatno utjecale. Istraživanja mtDNK raznih populacija u Europi pokolebala su još neke hipoteze, koje su se prije smatrale gotovo općeprihvaćenima. Primjerice, vjerovalo se da su Baski, jedini zapadnoeuropski narod koji j e sačuvao svoj predindoeuropski jezik, i genetski različiti od ostalih Europljana. Istraživanje klasičnih genetskih pokazatelja, prije otkrića suvremenih metoda za analizu DNK, potvrđivalo je tu pretpostavku, budući da je Rh-negativna krvna grupa izrazito česta u baskijskoj populaciji, a razmjerno rijetka u svim drugim dijelovima Europe (i svijeta). Međutim, analiza mtDNK među Baskima pokazuje da se oni uopće ne razlikuju po čestoći pojedinih geneskih sekvenci od susjednih zapadnoeuropskih naroda koji govore indoeuropskim jezicima 178 • Obrnut slučaj neslaganja između genetičke i lingvističke slike neke populacije nalazimo u Finskoj . Finci govore ugrofinskim jezikom uraIske porodice, koji je genetski vrlo blisko srodan laponskome (ili saamskome) jeziku, kojim govore uzgajivači sobova, polunomadski Saami na sjeveru Finske, Norveške i Švedske. Međutim, usporedba gena između Saama i Finaca pokazuje velike razlike, pri čemu se Finci jasno uklapaju u genetski prosjek ostatka Europe, dok Saami od njega znatno odstupaju179. Najvjerojatnije je tumačenje tih činjenica teza da su Finci u genetskom smislu potomci neke indoeuropske skupine poljoprivrednika i stočara, koja se u pretpovijesno doba naselila u Fin skoj i prihvatila neki ugrofinski jezik umjesto svojega indoeuropskoga jezika; o tom procesu jezične zamjene svjedoče i brojne indoeuropske posuđenice u finskome, a dodatno ga potvrđuju genetički argumenti: 178 V. Sykes 2000. Za starija istraživanja korelacija između genetike i jezika Europe v. Barbujani & Sokal 1 990. 179 V. Sajantila & P1i1ibo 1995. Za sličan primjer nepodudaranja genetičke i lingvističke situacije na Kavkazu v. Nasidze et alii 2001: genetički profil Armenaca gotovo se potpuno podudara s genomom Azerbajdžanaca, premda govore posve različitim jezicima koji pripadaju različitim porodicama. S druge strane, Inguši i Č ečenci govore bliskosrodnim jezicima, a odvaja ih prilična genetička barijera.

1 1 78


učestalost nekih nasljednih genetskih bolesti u Finskoj dokazuje da je tijekom pretpovijesti finsko stanovništvo prošlo kroz tzv. genetsko "usko grlo", situaciju u kojoj brojnost populacije drastično opada, a potom se naglo širi, ali dijeli vrlo malen broj zajedničkih predaka. Na sličan način, stanovništvo Mađarske u genetskom se smislu vrlo malo razlikuje od okolnoga, većinom slavenskog stanovništva, iako je mađarski neindoeuropski jezik uraiske porodice, srodan finskomu i saamskomu. To je u skladu s činjenicom, za koju znamo iz povijesti, da je broj mađarskih došljaka koji su koncem 9. stoljeća pristigli u Panoniju bio razmjerno malen, svega oko 25.000. Više od tisuću go dina suživota sa Slavenima, ali i sa susjednim Germanima i Romanima (Rumunjima), dovelo je do toga da su genetski tragovi neeuropskih nomada u današnjoj mađarskoj populaciji razmjerno slabo zastupljeni. Najveću je senzaciju u genetskom istraživanju europskih populacija izazvala knjiga Bryana Sykesa, "Sedam Evinih kćeri"180. U njoj je iznesena teza da golema većina stanovništva Europe (preko 95 posto!) potječe od samo sedam žena, od kojih je šest živjelo u Europi još prije neolitskoga razdoblja. Prva od žena čiji su mitohondriji preživjeli do današnjega doba, koju Sykes naziva Ursula, živjela je prije 45.000 godina, ukoliko treba vjerovati genetičkim metodama procjene tempa mutacija mtDNK. Njezinu mtDNK naslijedilo je dvanaest posto današnjih Europljana, čiji potomci žive u svim dijelovima kontinenta. Idućih pet žena, čije obrasce mtDNK možemo identificirati u današnjem stanovništvu Europe, živjelo je za ledenoga doba, između 25.000 i 13.000 godina prije sadašnjice. To potvrđuje pretpostavku o demografskoj fragmen taciji Europe za ledenoga doba, čemu je po svemu sudeći morala odgovarati i j ezična rascjepkanost kontinenta u tom razdoblju. Tek sedma i posljednja populacija u Europi potječe od žene koja je živjela poslije ledenoga doba, koju Sykes naziva Jasmin. Najveću bliskost mitohondrijske DNK ta populacija pokazuje s populacijama Bliskoga istoka, što upućuje na zaključak da je upravo Bliski istok područje s kojega je potekao dio stanovništva koje danas naseljava Europu, te da je migracija toga stanovništva počela u postglacijalnom razdoblju, pred otprilike 8.000 godina. Taj se datum izuzetno dobro poklapa s razdobljem početka širenja neolitske privrede s Bliskoga istoka prema 180 Sykes 2001.


1 79 1

Europi, što j e još jedan proces za koji arheolozi mogu dokazati da je potekao s Bliskoga istoka. Navedena istraživanja varijacije mtDNK u Europi dobro se podu daraju s posve neovisnom metodom genetičkoga istraživanja, što im daje dodatnu vjerodostojnost. Naime, osim mtDNK koja se, kao što smo vidjeli, prenosi isključivo po ženskoj liniji, genetičari danas mogu analizirati i varijabilnost gena sadržanih na Y-kromosomima, koji se prenose isključivo po muškoj liniji, od oca na sina. Analiza genetskih varijacija na Y-kromosom ima populacija Europe potvrdila je pretpo stavku da je golema većina današnjega stanovništva toga kontinenta potekla od paleolitskih lovaca-sakupljača, dok migracije s Bliskog istoka u neolitiku mogu objasniti tek 20 -260/0 ukupne genetske varijabilnosti u Europil 8 l • Iz toga možemo zaključiti da neolitski poljoprivrednici, koji su oko 8 0 0 0 godina prije sadašnjice iz Male Azije počeli prelaziti u Europu, nisu zamijenili starije europsko lovačko-sakupljačko stanov ništvo, već su se uglavnom s njime stopili. Povećanje stanovništva do kojega je doveo prelazak na neolitsku privredu proizveo je povećanje udjela gena s Bliskoga istoka na Balkanu i u JI Europi, no može se egzaktno pokazati da udio takvih gena progresivno opada prema zapadu kontinenta. Širenje neolitskih poljoprivrednika u Europi može se pratiti i u arheološkim nalazima; jedan j e val doseljenika prodirao Balkanom prema Podunavlju, gdje o njihovom širenju svjedoče neolitske kulture poput kultura Vinča i Karanovo. Drugi je val neolitskih doseljenika u Europu putovao iz Male Azije obalama Sredozemlja, zahvaćajući jug Italije, Siciliju i jugoistočne obale Španjolske (Kataloniju). Arheološki se taj trag neolitskih doseljenika poklapa s rasprostranjenošću tzv. "Kulture utisnute keramike" (engl. Impressed Ware) 182. Među vidljivim tragovima neolitskih doseljenika koji su putovali obalama Sredozemlja, a potom i Atlantika, ističu se dolmeni, veliki kameni spomenici (ili megaliti), čija se distribucija uvelike poklapa s rasprostranjenošću najstarijih zapadnoeuropskih neolitskih kultura. Među megalitskim spomenicima prvih zapadno europskih poljoprivrednika najpoznatiji je Stonehenge, pretpovijesna 181 v. Semino, Passarino, et alii 2000. i Sykes 2003. 182 V. npr. Renfrew 1973: 139, Renfiew 1987: 160, Zvelebil & Zvelebil 1988: 580.

1 1 80


megalitska konstrukcija u južnoj Engleskoj. Premda postoje mišljenja da su megalitske kulture na zapadu Europe nastale uvelike neovisno jedne o drugima, teško je poreći da je od najranijega neolitika dolazilo do širenja kulturnih utjecaja južnim rubovima Sredozemlja i obalama Atlantika, a genetika prilično vjerno potvrđuje da su ti utjecaji bili praćeni i migracijama stanovništva183 . Činjenica da poljoprivrednici pristigli s Bliskog istoka nisu istrijebili ili demografski posve preplavili mezolitske lovce-sakupljače u Europi ne bi nas trebala iznenaditi; u neolitskim uvjetima pripadnici ljudske vrste još nisu bili razvili oružja masovnoga razaranja, koja bi im omogućila efikasno uništenje prethodnih, "primitivnijih" populacija (da jesu, nema dvojbe da bi mezolitsko stanovništvo Europe doista bilo istrijebljeno). Osim toga, napredovanje neolitske privrede u Europi odvijalo se, kako pokazuju arheološki nalazi, razmjerno sporim tempom, otprilike 1 km godišnje. U takvim uvjetima, lovci-sakupljači imali su dovoljno vremena da se u kontaktima s novopridošlim poljoprivrednicima asimiliraju i prihvate njihov način privrede. Posljedice svega toga po jezičnu sliku Europe u neolitiku ponovno su dalekosežne. Kada bi točna bila slika o neolitskom naseljavanju Europe, koju zastupaju neki genetičari poput Luigi-Luce Cavalli-Sforze i arheolozi poput Colina Renfrewa1 8\ mogli bismo pretpostaviti da je populacijska eksplozija poljoprivrednika koji su se doselili s Bliskoga istoka dovela i do nagle eskpanzije njihova jezika po čitavoj Europi (uz pretpostavku da je jezik doseljenika iskonski bio homogen, odnosno da je pripadao jednoj poro dici). Nova genetička slika Europe potpuno izokreće ono što se moglo smatrati najvjerojatnijom pretpostavkom: ako su neolitski doseljenici iz Male Azije isprva i govorili jedinstvenim jezikom, nemamo razloga vjerovati da je taj jezik sačuvan u procesima asimilacije i akulturacije s lovačko-sakupljačkim stanovništvom na koje su doseljenici naišli u Europi. Znatno je vjerojatniji scenarij u kojem su se doseljenici stopili s prastanovništvom te u nekim slučajevima preuzeli jezik na koji su naišli, dok je u drugim slučajevima mogao prevladati jezik doseljenika. Nije moguće sa sigurnošću utvrditi u kojoj su mjeri malobrojni ostatci predindoeuropskih jezika Europe potomci jezika prvobitnih lovaca183 Sykes 200I. 184 V. npr. Renfrew 1987;

v.

i Richards, Macaulay et alii 2000.


181

I

sakupljača, a u kojoj se mjeri radi o jezicima neolitskih doseljenika koji su u Europu stali pristizati s Bliskog istoka od 7. tisućljeća pr. Kr. U svakom slučaju, predindoeuropski jezici Europe mogu se nabrojati na prste dviju ruku. Na Iberskom poluotoku susrećemo neindoeu ropski iberski jezik, poznat s razmjerno malobrojnih natpisa pisanih osobitim iberskim slogovno-alfabetskim pismom. Ti natpisi potječu iz posljednjih stoljeća pr. Kr. i sadržavaju uglavnom osobna imena; njihovom analizom može se utvrditi jedino to, da iberski nije bio indoeuropski j ezik, te da najvjerojatnije nije imao ništa zajedničko s baskijskim, neindoeuropskim jezikom sjeverozapada Španjolske koji se očuvao do danas, a nekoć je bio rasprostranjen i u velikom dijelu jugozapadne Francuske (otprilike do rijeke Garonne). Jezik-predak baskijskoga, koji se naziva akvitanskim, poznat je uglavnom na osnovi onomastičkih podataka iz rimskoga razdoblja. Naposljetku, u antičkoj je Hispaniji sačuvan i određen broj natpisa na tartesanskom, najvje rojatnije neindoeuropskome jeziku koji se govorio na krajnjem jugu Španjolske. Nije moguće utvrditi veze toga jezika s bilo kojim drugim jezikom Europe ili svijeta. Na sjeveru Škotske sačuvani su jezični tragovi neindoeuropskoga jezika koji nazivamo piktskim. Tim su jezikom govorili Pikti, jedan od naroda koji je u ranom srednjem vijeku uključen u stvaranje škotske države; sačuvan je i malen broj natpisa na piktskome, pisanih ogam skim pismom kojim se između 4. i 6. stoljeća pisao i indoeuropski irski jezik. Svi su ostali podatci o piktskom jeziku onomastičke naravi, te je stoga taj jezik preslabo poznat da bi se o njemu moglo reći bilo što drugo osim toga da nije pripadao indoeuropskoj porodici. U Italiji je očuvano mnoštvo natpisa na neindoeuropskom etruščanskom jeziku; većina tih tekstova potječe iz posljednjih stoljeća pr. Kr., a najveći se tekst na etruščanskome, Liber lin teus, čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, kamo je dospio iz Egipta. O podrijetlu Etruščana postoje dva različita mišljenja: neki autori, na temelju Herodotova izvješća 185 i nekih sličnosti etruščanske kulture s bliskoistočnima, smatraju da su Etruščani u drevnoj Italiji bili došljaci iz Male Azije. Na takav zaključak upućuje i činjenica da je na otoku Lemnu u Egejskom moru otkriven natpis na jeziku koji je sigurno vrlo blisko srodan etruščanskomu. 185 Herodot, I 94.

1 182 PRIKAZ 23


Predindoeuropski jezici Europe

Drugi pak stručnjaci smatraju da su upravo spomenutu "Stelu s Lemna" onamo donijeli rani etruščanski trgovci ili kolonisti iz Italije, dok izvore Etruščana treba tražiti u zapadnoj Italiji, odnosno u Toskani, pokrajini koja je po njima dobila i ime 18 6 • Tu bi tezu mogla potvrditi novija istraživanja koja pokazuju da je etruščanski vjerojatno genetski srodan s retskim, jezikom koji je poznat s malobrojnih predrimskih natpisa nađenih u talijanskim i švicarskim Alpama. Na koncu, u pre drimskom se razdoblju na Siciliji govorio elim ijski, slabo posvjedočen neindoeuropski jezik poznat uglavnom na temelju osobnih imena i toponima. Postoje još neki vrlo slabo posvjedočeni jezici u Europi koji bi mogli biti predindoeuropski; to je prije svega sjevernopicenski, jedan od dva jezika koji su se govorili u antičkom Picenumu, jednoj od talijanskih 1 8 6 Preko latinskoga Tusci, varijante imena Etrusci.


1 83 1

pokrajina. Taj je jezik zabilježen na velikoj "Steli iz Novilare"; premda taj tekst uopće nije razumljiv, neki gramatički nastavci u jeziku toga teksta j ako podsjećaju na gramatičke morfeme u indoeuropskim je zicima. Naposljetku, na Kreti je u predgrčkom razdoblju zabilježeno mnoštvo tekstova na jeziku ili jezicima od kojih bi neki mogli biti predindoeuropski. O njima će još biti riječi poslije. Danas gotovo čitava Europa govori indoeuropskim jezicima; me đutim, spoznaje genetike, arheologije i lingvistike zajedno pokazuju da se indoeuropski jezici izvorno nisu govorili u Europi, barem ne u njezinu najvećem dijelu. Doseljenje Indoeuropijana nije vidljivo u genetičkim analizama mtDNK suvremenih populacija Europe187, no druge vrste genetičkih analiza pokazuju korelaciju s najvjerojatnijim pravcem širenja govornika indoeuropskoga prajezika u Europi. Jedna se takva genetička analiza naziva metodom primarnih komponenti188• Ta se metoda sastoji u us poredbi čestoće pojedinih gena u različitim i zemljopisno odvojenim populacijama. Statističke analize pokazuju kada je učestalost pojedinoga gena, ili skupine gena, u nekoj zemljopisno određenoj populaciji sta tistički relevantna (tj . nije rezultatom slučajne varijacije u distribuciji). Na taj se način utvrđuju primarne komponente, skupine gena koje govore o zajedničkom podrijetlu pojedinih populacija. Smatra se da članovi populacije, koji dijele gene koji pripadaju poj edinoj primarnoj komponenti, dijele i veći broj zajedničkih predaka. Područje najveće učestalosti gena pojedine primarne komponente upućuju na Izvor pretpovijesnih migracija nositelja te primarne komponente. Za indoeuropeizaciju Europe važno je to što su genetičari, pred vođeni talijanskim istraživačem Lucom-Luigijem Cavalli-Sforzom 187 Kao nestručnjak za genetiku često se osjećam nesiguran kada prenosim rezultate genetičkih istraživanja koja su povezana s lingvističkom problematikom. Međutim, izgleda mi da neki stručnjaci za prirodne znanosti imaju još manje obzira u razlikovanju onoga što se u lingvistici smatra općepoznatim od čistih besmislica. Nedavno je jedan tim istraživača iz Srbije objavio članak o korelaciji nekih jezičnih i genetičkih obilježja u kojem je ustvrdio da "Dinaridi, Kromanjonci, Mediteranci i njima bliski narodi npotrebljavaju melodijski naglasak, dok svi drugi narodi svijeta imaju dinamički naglasak" (moj prijevod s engleskoga). Taj se nevjerojatan članak, čiji su autori Miloš Bogdanović, Marija Bogdanović i njihovi suradnici s Instituta Laza Lazarević u Beogradu može pročitati na sljedećoj adresi: http://www.angelfire.com/ film/materija/genlang.pdf. 188 O tome v. Cavalli-Sforza 2001 i Cavalli-Sforza, Piazza et alii1988.

1 1 84


utvrdili da jedna od primarnih komponenti u Europi ima središte ekspanzije u području sjeverno od Crnoga Mora i Kaspijskoga jezera, u rusko-ukrajinskoj stepi 189• To se, kao što ćemo vidjeti, dobro slaže s arheološkim pretpostavkama o pradomovini Indoeuropijana, za koje smo vidjeli da u Europi predstavljaju došljake. Međutim, treba reći i da je problem s metodom primarnih komponenti u tome, što za razliku od analize mtDNK, ne upućuje na starost migracija koje su doprinijele širenju frekvencije pojedinih gena. Č estoća gena koje je Cavalli-Sforza sa suradnicima otkrio u crnomorsko-kaspijskom području mogla je, u principu, nastati i kao rezultat novijih mutacija u posljednjih nekoliko stotina godina, a mogla bi odražavati i daleko stariju mutaciju, do koje je moglo doći i u paleolitiku. Pa ipak, iako su teoretski moguća i drukčija tumačenja genetičkih nalaza, poklapanje svjedočanstava genetike, arheologije i lingvistike o širenju stanovništva iz stepa prema Balkanu i Podunavlju smatramo polaznom točkom u svakoj raspravi o indoeuropeizaciji Europe. O govornicima indoeuropskoga prajezika i području na kojem su živjeli mnogo toga možemo doznati na temelju rekonstrukcije rječnika toga prajezika. U prošlom smo poglavlju vidjeli kako se rekonstruira jezik nekoga zajedničkog prajezika neke porodice; premda rekon struirani oblici i značenja riječi indoeuropskoga prajezika nisu posve sigurni, uzeti pojedinačno, kao cjelina rekonstruirani rječnik toga prajezika pruža konzistentnu sliku o kulturi i krajobrazu u kojem se indoeuropski prajezik govorio. Indoeuropijani su živjeli u području u kojemu su postojala barem tri godišnja doba; mogu se rekonstruirati riječi za zimu (indoeuropski " g'heym-, odakle latinski hiems, sanskrt heman-, hrvatski zima), proljeće (indoeuropski ':-wesr, latinski ver, staroslavenski vesna), i ljeto (,'sem-, odakle staroirski sam, i engleski summer), a postojala je i riječ za snijeg (indoeuropski " sneygWh-, latinski nix, hrvatski snijeg), što znači da nisu živjeli u južnim toplim predjelima. Postojala je barem jedna riječ za veliku vodenu površinu, more ili jezero: to je indoeuropski " mori, odakle imamo latinski mare, staroirski muir i hrvatski more (ali u hetitskome marmara- znači "močvara", kao i englesko moor). Odatle slijedi da su Indoeuropijani mogli živjeti bilo gdje u kontinentalnom 189 Cavalli-Sforza 2001. V. i Piazza et alii 1995.


18 5 1

dijelu Europe gdje postoje jezera, što svakako ne olakšava traženje pradomovine. Riječ koja nedvosmisleno znači "more" ne može se re konstruirati. Također, mogu se rekonstruirati riječi za većinu životinja proširenih posvuda u Euraziji, npr. za vuka (indoeuropski ':'wlkwos, latinski lupus i hrvatski vuk), medvjeda (,'h2rtk'os, odakle latinski ursus i grčki arktos), psa (indoeuropski " k'w6n, latinski canis, grčki ky6n), itd. Važno je što u rekonstruiranom rječniku postoji riječ za "konja" (indoeuropski " h1ek'wos, latinski equus, sanskrt asvas), jer u religiji i kulturi mnogih najstarijih indoeuropskih naroda konjska žrtva i kult konja igraju veliku ulogu, a pripitomljeni konji prema arheološkim su nalazima u Europu pristigli iz crnomorsko-kaspijskoga područja tijekom eneolitika ("bakrenog doba"). Isprva su se konji uzgajali zbog prehrane: tijekom oštrih zima u stepi, konji su pouzdaniji izvor mesa od goveda, budući da imaju instinkt za otkopavanje trave ispod sniježnog pokrivača, dok je za goveda zirni potrebno pripremiti zalihe suhoga sijena. Međutim, ubrzo nakon što su pripitomljeni, konji su se počeli koristiti i za jahanje. Najstariji arheološki tragovi upotrebe konjskih žvala potječu iz prve polovice trećeg tisućljeća pr. Kr. 190, a važna je i činjenica da u indoeuropskom rječniku možemo rekonstruirati riječ za "uzde" (ie. ':' h2ens- > grčki henia, staroirski eisi, usp. i latinski ansa "držalo, ručka posude"). Starije su generacije lingvista vrlo važnim smatrale tzv. "argument bukve": u indoeuropskom se rječniku može rekonstruirati riječ čije je najvjerojatnije značenje "bukva" (fagus silvatica, indoeuropski ':'bheh2g'os, odakle latinski fagus i grčki pheg6s "vrst hrasta"191). Mislilo se da to upućuje na zaključak da su Indoeuropijani morali živjeti negdje u Europi, jer danas bukva nije rasprostranjena istočno od crte koja spaja Konigsberg na Baltiku s Krimom na Crnom moru. Međutim, paleobotanička su istraživanja pokazala da je bukva tijekom eneolitskog razdoblja zapravo bila ograničena na Grčku i Malu Aziju, upravo ona područja gdje indoeuropska riječ " bheh2g'os nije zabilježena u značenju "bukva"; osim toga, utvrđeno je da je jedna blisko srodna vrsta drveta 190 V. Anthony 2007: 216. Najstariji tragovi upotrebe žvala otkriveni su na konjskim zubima u području Botajske kulture, istočno od Urala, no postoje jasne naznake da su konji pripito mljavani za jahanje u širokom pojasu eurazijske stepe već oko 4000. g. pr. Kr. 1 9 1 Hrvatska (i praslavenska) riječ bukva posuđena je iz germanskoga (usp. njemački Buche); odraz je indoeuropske riječi za "bukvu" u hrvatskome možda riječ bazga, koja označuje drugu vrstu drveta.

1 1 86


još uvijek rasprostranjena u sjevernom Prikavkazju i na Krimu. Zbog svega rečenoga, "argument bukve" danas više nema težine u ozbiljnim raspravama o indoeuropskoj pradomovini. Za arheologiju je osobito važno što se u indoeuropskom rječniku može rekonstruirati barem jedna riječ za "kovinu" (vjerojatno bakar) : to je indoeuropski *h2eyos, odakle potječe latinski aes i sanskrtski ayas; vjerojatna je i rekonstrukcija riječi za "srebro" (indoeuropski " h2erg'ntom, latinski argentum i staroirski argat). To indoeuropski prajezik kronološki smješta u razdoblje eneolitika (5-4. tisućljeće pr. Kr.). Postojanje riječi za "žito" (indoeuropski " yewos, sanskrt yavas, grčki zeiai) i "ralo" (indoeuropski " h2erh3trom, latinski aratrum, grčki arotron) pokazuje da su govornici prajezika poznavali poljoprivredu, premda je sigurno da su se bavili i uzgojem stoke, osobito goveda (indoeuropski ':·gW6ws, grčki hous, hrvatski gov-edo) i ovaca (indo europski " h2owis, latinski ovis, sanskrt avi-). Na temelju postojanja riječi za "kotač" (indoeuropski " kwekwlo-, grčki kyklos, sanskrt cakra-), "osovinu" (indoeuropski �·h2ek'si-, latinski axis, hrvatski os) i "jaram" (indoeuropski *(H)yugom, latinski iugum, sanskrt yugam) zaključuje se da su poznavali kolni prijevoz; može se rekonstruirati i glagol koji znači "voziti" (indoeuropski " weg'h-, latinski veho, hrvatski vezem). Osobito je važno što u indoeuropskom prajeziku možemo rekonstru irati čitav niz riječi povezanih sa "sekundarnim proizvodima", kako je britanski arheolog Andrew Sherratt nazvao proizvode povezane s uzgojem domaćih životinja koje nisu namijenjene za neposrednu konzumaciju, tj. ne uzgajaju se samo da bi se ubile radi mesa i kože. Osim kolnoga prijevoza (upotreba životinjske snage za vuču) radi se o proizvodima poput vune (ie. " wlh2neh2 > latinski lana, velški gwlan, hetitski hulana-) i mlijeka (ie. " glk- > latinski lac, lactis, grčki gala, galaktos). Sekundarni su se proizvodi proširili u području istočne Europe i Mezopotamije u drugoj polovici četvrtoga tisućljeća pr. Kr., dakle na samom kraju razdoblja kada se mogao govoriti indoeuropski prajezik. Svi navedeni argumenti značajno smanjuju broj arheoloških kultura koje bi mogle biti tragom govornika indoeuropskoga prajezika192• 1 92 V. npr. Mallory 1 996 i Anthony 2007, osobito str. 73-74. Za razvitak "sekundarnih proiz voda" v. Sherratt i Sherratt 1988, a za kritički osvrt na novije hipoteze o indoeuropskoj pradomovini v. Sherratt 1998.

rl


Rekonstrukcija termina za najbliže krvne srodnike odaje sustav u kojemu muški rođaci igraju bitno veću ulogu od ženskih; to upućuje na patrijarhalnu i patrilokalnu obitelj, u kojoj žena udajom napušta svoje srodnike (za koje u indoeuropskom prajeziku većinom ne postoje ni riječi)193 . Na patrijarhalnost indoeuropskoga društva upućuje i činjenica da je moguće rekonstruirati nekoliko imena indoeuropskih božanstava, koja dijele uglavnom činjenicu da su muškoga roda194; na čelu je indo europskog panteona bio "otac nebo" (" dyews ph ter), odakle latinski 2 juppiter, grčki Zeus (pater) i staroindijski dyaus (pita). Rekonstrukcija apstraktnoga indoeuropskog rječnika ukazuje na društvo u kojem je jedna od najvećih vrijednosti "slava" (indoeuropski " k'lewos, sanskrtski sravas, grčki kleos), osobito "slava muževa", "slava junaka", *k'lewos h ner6m, što je pjesnička formula koja se pojavljuje u homerskom 2 grčkom (klea andr6n) i vedskome sanskrtu (sravas nrnam). Sve to upu ćuje na ratničku kulturu koja svojim vrijednostima podsjeća na svijet junaka Homerove Ilijade ili srednjevjekovnih irskih saga, s njihovim neprekidnim ratovima i krađama stoke (što je još jedna od tema za koju postoje usporednice u najranijim indoeuropskim predajama)195. Ono što znamo o Indoeuropljanima na vrlo se uvjerljiv način slaže s dostupnim podatcima o nosiocima ranih eneolitskih (bakrenodobnih) kultura između Dnjepra i Kaspijskog jezera. Među tim se kulturama ističe kultura Srednji Stog, koja je zabilježena od sredine 5. tisućljeća pr. Kr. u području koje se zemljopisno vrlo dobro slaže s područjima rasprostranjenosti biljnih i životinjskih vrsta za koje su znali Indoeu ropljani. Kultura Srednji Stog poznata je s više od stotinu nalazišta. Najpoznatije je nalazište u Dereivki na srednjem Dnjepru: ondje je iskopano naselje na oko 2000 četvornih metara, s poluukopanim četve rokutnim kućama i mjestima za vršenje obredal96• U toj su kulturi mrtvi pokapani u grobovima u položaju nauznak sa skvrčenim nogama, što je tipično i za druge stepske kulture. Iznad groba se podizao humak, što je jedno od glavnih obilježja arheoloških kultura koje se povezuju s 193 o rekonstrukciji indoeuropskih termina za srodstva i druge društvene pojmove i "institucije" v. Benveniste 2005. 194 Rijetka je iznimka indoeuropska "božica Zora", homerska Eos, odnosno staroindijska Ušas, v. Matasović 1996. O indoeuropskoj kulturi i njezinoj važnosti za kronologiju indoeuropskoga prajezika v. i Zimmer 1990. 195 O rekonstrukciji indoeuropskoga pjesništva i kulture v. Matasović 1996. 196 Mallory 1989: 198, Anthony 2007: 241-249.

1 188


Indoeuropljanima; prema ruskoj riječi za "nadgrobni humak", kurgan, takve se kulture nazivaju "kurganskima". O patrijarhalnosti nositelja kulture Srednji Stog svjedoči činjenica da grobovi sadržavaju uglavnom ostatke muškaraca (ponekad i djece); grobni su prinosi bogati, a sastoje se osobito često od bodeža i bojnih sjekira, što pokazuje da ratničke vrijednosti nisu bile strane ljudima koji su u te grobove pokapani. Na kult konja, tako važan za Indoeu ropljane, upućuju konjski ostatci sačuvani u žrtvenom kontekstu; osim svjedočanstava za stočarsku privredu (ostatci ovaca i goveda), postoje dokazi da je kultura Srednji Stog poznavala i uzgoj žitarica, o čemu svjedoče mlinovi pronađeni na nalazištima. Također, nositelji kulture Srednji Stog poznavali su upotrebu kovine (bakra), a upotreba vrpča stih ukrasa na nekim od keramičkih predmeta kulturu Srednji Stog dovodi u vezu s Kulturom vrpčaste keramike koja se kasnije proširila po većem dijelu Srednje Europ e !97. Ostale su kulture ranoga eneolitika (5-4. tisućljeće) kultura No vodanilovka na Donu, kultura Donja Mihajlovka sjeverno od Krima i kultura Hvalinsk na istoku, sjeverno od Kaspijskoga mora. Sve su one zajedno s kulturom Srednji Stog utjecale na Jamnajsku kulturu (odnosno "kulturu jamastih grobova") koja je kronološki posljednja arheološka kultura koja se može pripisati govornicima indoeuropskoga prajezika. Jamnajska kultura protezala se od srednje Volge i Urala do rubova Karpata, a njezini su vremenski okviri od sredine 4. tisućljeća pr. Kr. do otprilike 2200. pr. Kr198 . Poznata je uglavnom na osnovi grobova, otkopanih ispod velikih humaka, kurgana, s obilježjima uvelike slič nima pokopima u kulturi Srednji Stog. Jamnajska je kultura osobita i po torne što se u njoj po prvi put pojavljuje svjedočanstvo za upotrebu kola. Na nalazištima te kulture pronađeni su ostatci primitivnih kola, nekad čak kao grobni prinosi. Grobovi Jamnajske kulture razlikuju se po bogatstvu prinosa, što svjedoči o društvenoj diferencijaciji među njezinim pripadnicima, a neke su naseobine (npr. Mihajlovka) 199 utvrđene, što zajedno s oružjem pronađenim u grobovima vjerojatno ukazuje na ratničku narav jarnnajskog društva. Uz bakar, poznat i iz ranijih 197 Mallory 1989: 200. 198 V. Mallory 1 989, Anthony 2007: 3 00-328. 199 V. Mallory 1989: 212, Anthony 2007: 268-271, 320-321.


18 9 1

bakreno dobnih kultura, jamnajska nalazišta sadržavaju i predmete od srebra, kovine koja je u to doba u Europi (početak 3 . tisućljeća) bila nepoznata. Neka svjedočanstva o religiji pripadnika Jamnajske kulture mogu se prikupiti analizom antropomorfnih kamenih stela, od kojih neke prikazuju naoružane muškarce, po nekim shvaćanjima ratničke bogove. Međutim, ima i stela na kojima su prikazani ženski likovi. U JI Europi je od početka 6. tisućljeća pr. Kr. do konca 5. tisuć ljeća pr. Kr. tekao razvitak neolitskih kultura izvorno maloazijskoga podrijetla. Tipične su među tim kulturama Vinča u Podunavlju i Cucuteni-Tripolje u istočnoj Rumunjskoj i Moldavi. Među njima se koncem 5. tisućljeća počela širiti upotreba bakra. Neolitske i rane eneolitske kulture JI Europe bile su, po svemu sudeći, zasnovane na poljoprivredi uz vrlo ograničen uzgoj domaćih životinja. O jezicima kojima su govorili poljoprivrednici, koji su počevši od 7. tisućljeća pr. Kr. preko Male Azije pristizali na Balkan i u Podunavlje, ne znamo ništa. Neke bi nade o njima moglo pružiti pismo koje su oni upotrebljavali, ukoliko nizove znakova pronađenih na spomenicima poput "Natpisa iz Tartarije" (u Rumunjskoj) uistinu treba smatrati pismom. To "pismo", koje bi se moglo smatrati najstarijim pismom čovječanstva za sada nije dešifrirano. Njegovi "tekstovi" potječu iz 6. i 5. tisućljeća te čak do 2000 godina prethode najstarijim sumerskim i egipatskim natpisima. Neki lingvisti misle da se može pokazati200 da su neki znakovi toga pisma u ponešto izmijenjenu liku preživjeli do 2. tisućljeća pr. Kr., kad su zabilježeni u slogovnom pismu predgrčkih stanovnika Krete, u Linearu A. Bilo bi presmiono kada bismo tvrdili da postojanje toga pisma i neobično dug kontinuitet njegove upotrebe svjedoči o tome da je na Balkanu tijekom neolitika postojao neki oblik jezične homogenosti, jer ne možemo znati čak niti to jesu li jezici pisani tim pismom pripadali istoj porodici. Više možemo reći o kulturi drevnih neolitskih Europljana (odnosno "Balkanaca", što je u ovom kontekstu zapravo isto). Litavsko-američka arheologinja Marija Gimbutas201 u mnogim je radovima izrazila mi šljenje da je postojala jedinstvena duhovna kultura, koju ona naziva "Kulturom stare Europe", zajednička neolitskim zajednicama JI Europe 200 o pismu "Stare Europe" i mogućim vezama s Linearom A v. Haarmann 1991: 70 i dalje. 201 V. npr. Gimbutas 1988, 1991.

1 1 90


prije dolaska IndoeuropIjana. Obilježja te kulture prema Gimbutasovoj teško da bi mogla biti različitija od kulture IndoeuropIjana. Naselja u "Staroj Europi" nisu bila ograđena nasipima, jarcima ili zidinama, što upućuje na razmjerno miroljubiv način života; grobovi obično ne sadržavaju oružje kao posmrtne prinose, a u religiji "Stare Europe" ističe se štovanje ženskih božanstava, prikazanih ženskim figuricama s naglašenim spolnim obilježjima. Prema mnogim arheolozima, vrhovno je božanstvo najranijih neolitskih kultura Europe štovano kao "majka zemlja", a prikazivano je ne samo u ženskom liku, već i kao zmija (simbol zemlje) i kao ptica (sjetite se znamenite "Vučedolske golubice" koja pripada tomu arheološkom kontekstu). Dodiri između došljaka iz stepa i neolitskih starosjedilaca u JI Europi vjerojatno su bili vrlo složeni; lako je moguće da se u mnogim slučajevima aristokracija stepskih osvajača nametnula starosjediocima, no ne treba uvijek zamišljati velika barbarska osvajanja kao za vrije me seobe naroda u ranome srednjem vijeku. Tezu Marije Gimbutas, prema kojoj su upravo indoeuropski došljaci iz stepe razorili civili zaciju "Stare Europe" ne treba u potpunosti odbaciti, ali ne smijemo je shvatiti niti predoslovno, jer to bi značilo previše pojednostavniti zacijelo vrlo složene povijesne procese koji su se zbivali od početka 4. tisućljeća pr. Kr. Početak izgradnje obrambenih opkopa na Balkanu i u Podunavlju, do kojega dolazi od otprilike 4200. pr. Kr., kao i sve veći broj kurganskih grobova, svjedoče o tome da barem dio kontakata između IndoeuropIjana i neolitskih starosjedilaca Europe treba shvatiti kao vojno osvajanje. Tu postupnu "militarizaciju" balkansko-podu navskog prostora dodatno potvrđuju i sve češći nalazi u grobovima koji uključuju oružje kao prinos, te širenje konja koji se u to doba još koristio prije svega za prehranu, ali zacijelo i za jahanje, što je moglo doprinijeti intenziviranju pljačkaških pohoda usmjerenih na otimanje stoke (čest motiv u mitologijama mnogih indoeuropskih naroda). Tijekom četvrtoga tisućljeća pr. Kr. mnoga su stara neolitska nalazišta napuštena, a središta kultura koje su opstale obično se premještaju u svim pravcima osim na istok. Međutim, dodiri su između stepskih došljaka i starosjedioca zacijelo bili i miroljubivi, a neki od procesa erozije predindoeuropskih kultura Balkana (koje nisu bile bnoliko homogene kako je to htjela pokazati Marija Gimbutas) vjerojatno se mogu pripisati i općenitom pogoršanju klime do kojega je došlo u 4. tisućljeću pr. Kr. U nekim su slučajevima nastajale hibridne kulture,


PRIKAZ 24

1 91

I

Približna rasprostranjenost kultura "kurganskoga" tipa u Europi

kakva je već spomenuta Cucuteni-Tripolje u Moldavi i istočnoj Ru munjskoj, kulture koje imaju i elemente pripisive stepskim izvorima i elemente naslijeđene iz razdoblja "Stare Europe". Vrlo je vjerojatno u vrijeme prvih susreta između stepskih došljaka i pripadnika balkanskih neolitskih poljoprivrednika, na prijelazu iz 5. u 4. tisućljeće, jedan val Indoeuropljana prešao s Balkana u Malu Aziju. To bi mogli biti izvori kasnijih indoeuropskih naroda Male Azije, govornika anatolijskih jezika poput hetitskoga i luvijskoga; za tu tezu, međutim, za sada još nema općeprihvaćenih arheoloških dokaza. Treba na koncu spomenuti da upravo ocrtana slika indoeurope izacije srednje i istočne Europe nije općeprihvaćena; neki arheolozi, poput Lothara Kiliana202 i Andreasa Hauslera, i lingvisti, poput W. P. 202 V. npr. Kilian 1983.


Schmida, još uvijek traže pradomovinu Indoeuropijana u Europi, obično od obala Baltika do bjeloruskih močvara i gornjega Dnjepra. Drugi, poput Rusa Vjačeslava Ivanova i Gruzijca Tamaza Gamkrelidzea203 , zastupaju vrlo slabo utemeljenu tezu o podrijetlu Indoeuropijana u Zakavkazju; Igor Diakonov204 predložio je Balkan kao pradomovinu Indoeuropijana dok Colin Renfrew i neki arheolozi smatraju da je širenje indoeuropskih jezika povezano s ekspanzijom poljoprivrede iz Male Azije, te stoga upravo današnju Tursku smatraju pradomovinom Indoeuropijana. Niti jedna od tih teza ne može se pomiriti s onim što znamo o jeziku i kulturi Indoeuropijana, a, kao što smo već vidjeli, genetička istraživanja ne podržavaju niti jednu spomenutu tezu bolje od kurganske teorije. Širenje indoeuropskih jezika iz sjevernog Balkana i Podunavlja prema zapadu, sjeveru i jugu nije dovoljno rasvijetljeno. Većina se arheologa i lingvista slaže da veliki kulturni kompleks, poznat pod imenom "Obzora vrpčaste keramike"205, odražava ostatke materijalne kulture govornika već izdiferenciranih indoeuropskih dijalekata, iz kojih će se razviti baltoslavenski, germanski, a možda i italski i keltski jezici. Obzor vrpčaste keramike pojavljuje se na velikom području srednje i sjeverne Europe u razdoblju od 3200 do otprilike 2300. g. pr. Kr., a njegovi se odvjetci granaju i daleko na istok, preko baltičkih zemalja, Bjelorusije i zapadne Rusije, sve do srednje Volge (Prikaz 25). Velika rasprostranjenost "Vrpčaste keramike", malobrojnost nalaza stalnih naselja pripisivih toj kulturi, te "bojne sjekire" koje se često nalaze u grobovima, sve to upućuje na poluselilački, pretežito stočarski i ratnički način života koji se pripisuje drevnim Indoeuropijanima. Problem je, međutim, u tome, što arheolozima još nije pošlo za rukom na uvjerljiv način povezati tu arheološku kulturu s kurganskom, od nosno sa stepskim kulturama 5. i 4. tisućljeća pr. Kr. koje pripisujemo govornicima indoeuropskog prajezika. U mnogim su obilježjima "Obzor vrpčaste keramike" i kurganska kultura vrlo različiti: za razliku od kurganske kulture, pokojnici su pri pokapanju u grobovima Vrpčaste keramike polagani na bok, a ne nauznak. Također, stepski pokopi 203 V. Gamkrelidze & Ivanov 1984. 204 V. Diakonov 1985. 205 V. Mallory 1989: 109.


PRIKAZ 25

1 93 1

Rasprostranjenost Kulture vrpčaste keramike u Europi

ispod grobnoga humka (kurgana) nisu zabilježeni u srednjoj i sjever noj Europi gdje se prostiru nalazišta Obzora vrpčaste keramike206, a nema niti svjedočanstava za izrazitu patrijarhalnost te kulture kao u slučaju Kurgana; mrtvi su obično polagani u grob u skupinama, pri čemu se žene u grobovima susreću podjednako često kao i muškarci, ali položene u različitom položaju (na lijevom, umjesto na desnom boku). Taj je "spolni dimorfizam" pokopa također posve odsutan u stepskim nalazištima koja se pripisuju Indoeuropijanima. Na koncu, fizički tip ljudskih posmrtnih ostataka na području "Vrpčaste keramike" pokazuje da je ondje postojao kontinuitet u strukturi stanovništva od neolitskoga razdoblja, za razliku od jugoistočne Europe, gdje se može 206 Iznimku predstavlja tzv. "Baalberška skupina", arheološka kultura 3. tisućljeća pr. Kr. u području Labe u Njemačkoj i Češkoj (usp. Mallory 1989: 249-50, Mallory & Adams (ur.) 1997: 41). Ondje su pronađeni pokopi koji su uključivali podizanje humka iznad groba, kao u "kurganskim". pokopima. Nalazišta su te kulture, međutim, udaljena čak 500 km od najbližih "kurgana" u panonskoj stepi, oko rijeke Tise.

1 1 94


pokazati da je od bakrenoga doba bilo prisutno došljačko stanovništvo s podrijetlom u stepi. Zbog svega toga, indoeuropeizacija područja "Obzora vrpčaste keramike" ostaje jednom od velikih zagonetki europske pretpovijesti. Genetičkih i arheoloških dokaza o velikim migracijama iz stepe ili južnoga Podunavlja prema srednjoj i sjeveroistočnoj Europi u pret povijesnom razdoblju nema; s druge strane, indoeuropski j ezici za koje imamo razloga vjerovati da su se razvili na područjima Vrpčaste keramike u dijalektainom se smislu dosta razlikuju od ostalih indo europskih j ezika, osobito od skupine dijalekata iz koje su potekli grčki, indoiranski i armenski. Također treba reći da italski, keltski, germanski i baltoslavenski jezici dijele cijeli niz riječi koje su povezane s poljoprivredom, a nisu posvjedočene u drugim indoeuropskim jezi cima; u taj "poljoprivredni" rječnik svrstavaju se riječi kao " sehlmen "sjeme" (latinski semen, hrvatski sjeme), ':-loyseh2 "lijeha" (lat. lira, hrv. lijeha), itd. Sve to pokazuje da je proces indoeuropeizacije sred nje i sjeverne Europe vjerojatno tekao drukčije nego na europskom jugoistoku; umjesto do osvajanja i s njima povezanih seobi, možda je ondje dolazilo do postupne infiltracije manjih skupina govornika indoeuropskih dijalekata, skupina koje su bile ne samo teritorijalno već i društveno pokretljive, tj. omogućavale su društveno napredovanje svakomu tko bi im se pridružio. U takvoj situaciji, kada u dodir stupe dvije društvene skupine, od kojih jedna omogućuje svakomu tko joj se pridruži ravnopravan status, dok je druga zasnovana na hijerarhiji i autoritetu, može se očekivati da će postupno prevladavati jezik prve skupine, čak ako je njezinih pripadnika isprva manje. Indoeuropeisti odavna znaju da društva rano posvjedočenih indoeuropskih naroda poznaju takav tip društvenih skupina; one su u literaturi poznate kao "bratstva" (njemački Mannerbunde)207. Riječ je o udrugama mladih i u pravilu neoženjenih ratnika, koji žive na rubu naseljenog društva, čijim zakonima nisu sputani; oni obično dijele zajednički jezik, obrede i kult ratničke časti, te koriste svaku priliku za nasilnim ovladavanjem susjednim naseljenim zajednicama. U srednjevjekovnoj Irskoj takva su ratnička bratstva bila poznata pod imenom diberg i {iana; njima među drevnim Germanima odgovaraju Vikinzi, a u antičkom Rimu 207 o društvenoj instituciiji "bratstva" kod različitih indoeuropskih naroda v. zbornik Meiser & Das 2002.


1 95 1

bila su im srodna vjerska bratstva poput Luperka. Ako su u dodiru sa starijim neolitskim stanovništvom srednje i sjeverne Europe tijekom bakrenog doba takve skupine imale ikakvu tehnološku prednost (npr. upotrebu konja u ratne svrhe), možemo zamisliti da su se lako mogle nametnuti zajedno s jezikom kojim su se služile. Širenje indoeuropskih j ezika nije, prema tome scenariju, moralo uključivati velike migracije: bilo je dovoljno da razmjerno malene skupine polunomadskih ratnika privuku dijelove stanovništva susjednih sjedilačkih područja, da im se pridruže radi pljačkaških pohoda. Nakon nekoliko desetaka gene racija, tijekom kojih su se odvijali takvi procesi, vjerojatni je rezultat bio zamjena jezika prastanovnika srednje i sjeverne Europe jezikom I društveno privlačne, iako isprva marginalne skupine (govornika indoeuropskih jezika). Sličan se proces, kao što ćemo vidjeti, odvijao na rubovima Rimskoga Carstva krajem antike, kada su se proširili germanski i slavenski jezici. Međutim, u nedostatku arheoloških ili povijesnih dokaza, i taj scenarij indoeuropeizacije srednje i sjeverne Europe mora ostati spekulacijom. Sredinom drugoga tisućljeća pr. Kr. imamo i prve dokaze prisutnosti Indoeuropijana u Europi, ali na sasvim drugom kraju kontinenta. Radi se o Grčkoj, gdje od 15. st. pr. Kr. pronalazimo najranije grčke teksto ve pisane slogovnim pismom Linear B, koje je sredinom 20. stoljeća dešifrirao Michael Ventris. Tekstovi pisani Linearom B pronađeni su na Kreti, gdje je grčka dinastija zamijenila stariju "minojsku" u 15. st. pr. Kr., ali i u drugim palačama grčkih vladara toga doba, na grčkom kopnu, primjerice u Pilu, Mikeni i Tebi. Kada su otkriveni ti tekstovi na arhaičnom obliku grčkoga jezika, koji se naziva mikenskim, mnogi su se filolozi ponadali da će na vidjelo izići najstariji književni tekstovi, možda čak najranija verzija homerskih epova, Ilijade i Odiseje. Ništa se takva, međutim, nije dogodilo, naprotiv! Mikenski su tekstovi beziznimno dosadni, birokratski zapisi o porezima i žrtvenim prino sima, te sadržavaju najvećim dijelom imena, mjere i popis robe koja se prinose kraljevskoj palači. Nemamo razloga vjerovati da su Grci u Grčkoj i na egejskim oto cima zatekli govornike samo jednoga jezika, pa čak niti jezike koji su pripadali samo jednoj jezičnoj porodici. U predgrčkom razdoblju (u

1 196


prvoj polovici 2 . tisućljeća pr. Kr.) na Kreti su nastali tekstovi pisani čak trima pismima208 : Linearom A (iz kojega je nastalo prvo grčko pismo, Linear B), kretskim hijeroglifskim pismom, koje je za sada nedešifrirano, kao i pismom "Diska iz Festa", dosta opsežnog natpisa nađenoga u gradu Festu (grčki Phaistos). Ta se pisma međusobno razlikuju i po mjestima na kojima su nađeni njihovi spomenici (iako sva tri potječu s Krete) i po naravi predmeta na kojima su pisana, a ništa ne ukazuje na zaključak da se njima pisao isti jezik. Jedan je od predgrčkih jezika, poznat pod imenom eteokrećanski, preživio i do klasičnoga grčkog razdoblja, kada je zapisivan grčkim alfabetom. Na njemu se sačuvalo nešto natpisa, no oni su za sada posve nerazumljivi. U klasičnom grčkom jeziku irna mnogo riječi koje su posuđene iz ne poznatih jezika, od kojih bi neki mogli biti i indoeuropski. Herodot, koji je pisao u 5. st. pr. Kr., smatrao je prastanovnicima Grčke narod poznat pod imenom Pelazgi. On je izričito tvrdio da njihov jezik nije bio grčki209, ali nam nije ostavio uistinu korisnih povijesnih podataka o nJ1ma. Mikensko je razdoblje trajalo do sredine 12. stoljeća pr. Kr., kada su razorene sve palače u kojima su sačuvani tekstovi na Linearu B. Val barbara nepoznatog podrijetla u to je doba uništio hetitsku državu u Maloj Aziji, a ozbiljno je ugrozio i faraonski Egipat. Migracije do kojih je zacijelo došlo u tom burnom razdoblju sigurno su izmijenile jezičnu sliku Sredozemlja, premda nam detalji ostaju nejasni. Frigijski, jedan od indoeuropskih jezika koji se govorio u Maloj Aziji, vjerojatno je u to doba dospio onamo, a mnogi misle i da naseljavanje Armenaca u njihovu povijesnu domovinu treba pripisati tomu razdoblju. Kada se grčki ponovno počeo zapisivati, u osmom stoljeću pr. Kr., bilo je to na grčkom alfabetu, pismu izvedenom iz feničkoga, semitskog alfabeta. I dijalekatska je slika Grčke u to doba znatno izmijenjena u odnosu spram mikenskog razdoblja. Primjerice, na Kreti, gdje se bio govorio mikenski dijalekt, koji se svrstava u južnu skupinu, u klasičnom je razdoblju pre vladao sjeverni, dorski dijalekt. To je najlakše objasniti pretpostavkom 208 V. Duhoux 1998. 209 Herodot, I 57: "Ne mogu točno kazati kojim su se jezikom služili Pelazgi: ako se smije izvoditi zaključak na osnovi Pelazga koji danas žive u Krestonu poviše Tirsenaca . . . i na osnovi svih ostalih pelazgičkih gradova koji su kasnije promijenili ime . . . Pelazgi su se služili barbarskim jezikom".


1 97 1

da j e u vrijeme razaranja mikenske civilizacije (ili neposredno nakon toga) došlo do seobe govornika dorskoga sa sjevera prema jugu, te da su oni preplavili ranija područja na kojima se govorilo mikenski. Arkadijski dijalekt, u lingvističkom smislu najbliži mikenskomu, ostao je očuvan u planinskim vrletima središnjeg Peloponeza, najjužnijeg grčkog poluotoka na koji su se također doselili Dorani. Tragovi grčke kolonizacije Sredozemlja vidljivi su i u geneti;koj slici europskih populacija. Luigi-Luca Cavalli-Sforza tvrdi da jedna od genetskih "primarnih komponenti" ima svoje središte upravo u Grčkoj, na Siciliji i u južnoj Italiji, glavnim područjima dorske kolonizacije210• Bilo kako bilo, širenje Grka po Sredozemlju imalo je kao posljedicu i širenje grčkoga jezika, čije natpise od 7. stoljeća pr. Kr. pronalazimo gotovo po svim kolonijama, od Massilije (današnjega Marseillea) na ušću Rhone u Francuskoj do Krima na Crnome Moru. Glavno je obi lježje grčkoga jezika u razdoblju od početaka kolonizacije do osvajanja Aleksandra Velikoga (u 4. st. pr. Kr.) dijalekatska raščlanjenost, čak rascjepkanost. Svaki je grčki grad-država, polis, izdavao javne proglase na svom lokalnom govoru, odnosno na govoru grada-osnivača pojedine kolonije. Tako je i poznata "Psefizrna iz Lumbarde", pronađena na mjestu gdje se nalazila dorska kolonija na Kerkiri (Korčuli), sastavljena na jednome dorskom govoru. Grčka je pak književnost uvijek imala veće, nadlokaino i naddijalektaino područje cirkulacije, tako da se na grčkom razvilo nekoliko dijalekatski obojenih, ali ipak općegrčkih književnih narječja: j onsko, koje je tradicionalno predstavljalo jezik epike (Homer i Heziod), dorsko, narječje na kojem su sastavljane korske pjesme (npr. djela Pindara i Bakhilida), eolsko (narječje lirske poezije) i atičko, na kojem nam je očuvan velik skup tekstova atenskih dramatičara (npr. Sofoklo, Euripid, Aristofan), filozofa (npr. Platon), povjesničara (Tukidid) i drugi. Atičko je narječje poslužilo kao osnova za izgradnju općegrčkoga standardnog jezika, zvanoga koine. D o toga je došlo u helenističkom razdoblju (3 .-2 . st. pr. Kr.), kad s e zbog Aleksandrovih osvajanja grčki kulturni i politički utjecaj proširio na goleme prostore Bliskoga istoka i Egipta. Ako je grčki bio prvi općeeuropski jezik proširen na Mediteranu, sredinom prvoga tisućljeća pr. Kr. pojavio se i prvi jezik na kojem se 210 Cavalli-Sforza 2001.

1 19 8


moglo sporazumijevati s jednoga na drugi kraj europskoga kontinenta sjeverno od Alpa. Riječ je o galskom jeziku, koji su proširili Kelti211 , indoeuropski narod čija se pradomovina, prema arheološkim nalazi ma, nalazila u području južne Njemačke, Austrije i zapadne Č eške. Najstarija arheološka kultura koja se može pripisati Keltima naziva se Hallstattskom kulturom (7-6. st. pr. Kr.), a njezina se nalazišta sastoje u prvom redu od tzv. "prinčevskih grobova" koji imaju dodirnih točki s mnogo starijim "Kurganima"212. Grobnice Hallstattske kulture odra žavaju aristokratsku, ratničku kulturu u kojoj su keltski vladari poka pani s bogatim grobnim prinosima, poput onih u razmjerno nedavno otkopanoj grobnici u Hochdorfu u južnoj Njemačkoj . Ondje su ispod nadgrobnog humka uz pokopanog vladara pronađena čitava dobro očuvana borna kola zajedno s nekoliko kamenih statua i mnoštvom predmeta od različitih plemenitih kovina. Najveću teritorijalnu ekspanziju Kelti su doživjeli za kasnije kulture La Tene (5.-2. st. pr. Kr.), koja se prostire od obala Atlantskoga oceana u Francuskoj do ušća Dunava u Crno more; premda nisu tako česti kao na kontinentu, predmeti latenske kulture pronađeni su i u južnoj Britaniji i u sjevernom dijelu Irske, premda je vrlo vjerojatno da su Kelti na Britansko Otočje pristigli i prije širenja latenske kulture ondje. U svojim su osvajačkim pohodima Kelti u 3. st. pr. Kr. dospijeli čak i u Malu Aziju, gdje su do vremena Evanđelja preživjeli kao Galaćani, poznati iz jedne od poslanica apostola Pavla. O velikom teritorijalnom širenju Kelta u to doba svjedoče i brojni keltski toponimi (imena mjesta) po čitavoj Europi; mnogi suvremeni gradovi nose imena koja potječu od Kelta, primjerice London (keltski Londinium), Leiden, Louvain i Lyon (keltski Lugdunum), Beč (njemački Wien, keltska Vindobona), Milano (keltski Mediolanum), a u našem susjedstvu nalazio se keltski Singidunum (današnji Zemun). Vjerojatno je i ime rijeke Dunav (an tički Danuvius) keltskoga podrijetla. Osim imena, od jezika latenskih Kelta ostalo je vrlo malo tragova: sačuvani tekstovi, poput druidskoga "Kalendara iz Colignyja" imamo samo u Galiji i u sjevernoj Italiji, a 211 Ime "Kelti" dolazi od grčkoga imena Ke/toi, dok su ime "Gali" proširili Rimljani, koji su terminom Galli označivali stanovnike Galije (današnje Francuske) i dijela sjeverne Italije. U antičkim je izvorima "Kelti" često sinonimna s "Gali", a danas do nesporazuma može doći stoga što se terminom "keltski jezici" označuju i drugi jezici keltske grane indoeuropskih jezika osim galskoga. 212 V. npr. Baum 2004.


1 99 1

njihov se jezik naziva galskim; ostaje nejasno u kojoj se mjeri galski razlikovao od britskoga, jezika keltskih stanovnika Britanije, te od keltskih jezika ili dijalekata koji su se govorili u Podunavlju i središnjo istočnoj Europi. Lepontijski, slabo posvjedočen keltski jezik koji se već u 6. stoljeću pr. Kr. govorio u talijanskim Alpama, mogao bi biti samo arhaičan galski dijalekt. Međutim, od galskoga se svakako u velikoj mjeri razlikuje keltiberski, keltski jezik čiji su spomenici pronađeni u središnjoj Španjolskoj, a govorio se u posljednjim stoljećima pr. Kr. (prije rimskoga osvajanja Španjolske). O tome kako su govornici keltiberskoga pristigli u današnju Španjolsku arheologija ne može ništa pouzdano reći (latenskih nalaza u Španjolskoj ima malo, a halštatskih uopće nema). Antički su pisci Keltibere smatrali mješavinom Kelta i neindoeuropskih Ibera; keltiberski su tekstovi, poput znamenitih brončanih ploča iz Botorrite, doista pisani iberskim slogovnim pismom, a i arheološka kultura keltiberskoga područja odaje velik utjecaj susjednih Ibera. Također je zagonetno kako su i kada govornici keltskih jezika pristigli na Britansko Otočje. U povijesnom razdoblju ondje su se razvili jezici goidelske skupine keltskih jezika (irski, škotski i izumrli manski), te britski jezici (velški, bretonski i izumrli kornički). Bretonski, kojemu danas prijeti izumiranje, još uvijek se govori u Francuskoj, no to nije jezik-potomak odavna izumrlog galskoga, već jezik koji su sa sobom u ranome srednjem vijeku donijeli britski izbjeglice iz Britanije. Keltske su j ezike na krajnje zapadne rubove Europe potisnuli latinski jezik, u doba velike teritorijalne ekspanzije Rima, i german ski jezici, tijekom pretpovijesnoga razdoblja. Ako podrijetlo i uzroci širenja keltskih jezika još nisu do kraja razjašnjeni, širenje je latinskoga jezika pravo čudo. Koncem sedmoga stoljeća, kada nailazimo na prve latinske natpise, latinski je bio samo mali dijalekt kojim se govorilo u ne osobito značajnom gradu na periferiji Etrurije, gradu čije je i samo ime (Roma) vjerojatno etruščansko. Tisuću godina poslije, latinski se proširio na veći dio Europe, a dvije i pol tisuće godina nakon tih skromnih početaka, romanskim jezicima koji su nastali iz latinskoga govori gotovo milijardu ljudi na trima kontinentima. Možda nas ništa više od povijesti latinskoga ne može naučiti o ulozi slučajnosti u jezičnoj povijesti, pa i u povijesti jezične raznolikosti svijeta; u sedmom stoljeću pr. Kr. svakomu bi se zacijelo učinilo da etruščanski ima više šanse od latinskoga da se proširi po čitavu svijetu, pa ipak je etruščanski

1 2 00


nestao gotovo bez traga - od njega je preostalo tek nešto posuđenica u latinskome. Najbliži srodnik latinskoga jezika je fališčanski, jezik koji se govorio u gradu Falerii oko 40 km udaljenom od Rima. Koliko je taj jezik blizak latinskomu, lako se vidi iz sljedećega natpisa, nađenoga na jednom vrču: FOIED VINO PIPAFO CRA CAREFO, što bi na latinskome glasilo Hodie uinum bibam, cras carebo "Danas ću piti vino, sutra će mi nedostajati". Latinski se zajedno s faliskičkim svrstava u latinsko faliskičku granu italskih jezika, dok drugu, oskičko-umbrijsku granu, sačinjavaju umbrijski (dosta dobro posvjedočen brončanim pločama iz Gubbija, latinski Tabulae Iguvinae, nastalim od 5. do 1. st. pr. Kr.), oskički, koji je bio rasprostranjen u Kampaniji, južno od Rima, te niz slabije poznatih jezika kao što su presamnićanski, pelignijski, volščanski, marucinski, marsijski, itd213 • Oskičko-umbrijski se jezici od latinsko faliskičkih razlikuju u prilično velikoj mjeri, tako da neki lingvisti sumnjaju predstavljaju li italski jezici valjanu granu na genealoškom stablu indoeuropske porodice. Mnoge sličnosti među njima zacijelo su nastale tek na tlu Italije. Postoje različita mišljenja o tome kada su govornici italskih jezika pristigli na Apeninski poluotok, a nije jasan niti smjer migracije; neki misle da je barem jedan val italskih doseljenika pristigao s istoka, preko Jadrana, dok drugi smatraju vjerojatnijom migraciju sa sjevera, preko Alpa, istim putovima kojim su u Italiju u S. st. pr. Kr. pristigli latenski Kelti214. Č ini se da je brončano doba najvjerojatnije vrijeme pristizanja stanovništva koje je donijelo italske jezike u Italiju. Tada se na Apeninskom poluotoku pojavljuju arheološke kulture kao što su Rinaldone, Gaudo, Terramare i Villanova, za koje arheolozi smatraju da su u Italiju donesene izvana, zajedno s migracijama došljačkoga stanovništva. Kultura Terramare (rasprostranjena u sjeveroistočnoj Italiji sredinom 2. tisućljeća pr. Kr.) osobito je zanimljiva zbog toga što naselja te kulture neobično podsjećaju na organizaciju kasnijih 213 Dvojbena je pripadnost italskoj grani južnopicenskoga jezika na jadranskoj obali Italije, venetskoga (u okolici Venecije), te sikulskoga (jednoga od pred rimskih jezika Sicilije). Međutim, svi su ti jezici sigurno indoeuropski. Pripadnost indoeuropskoj porodici ligurskoga (u Genovskom zaljevu) dvojbena je, dok vrlo slabo. poznati protosardski (jezik prastanovnika Sardinije) zacijelo nije bio indoeuropski. 214 V. Mallory & Adams (ur.) 1997: 3 16-3 1 8 .

201


PRIKAZ 26

I

Jezici Italije prije romanizacije

rimskih legionarskih logora (castra). Stoga j e posve moguće da toj arheološkoj kulturi treba pripisati širenje latinsko-faliskičkih jezika215, ako ne i drugih italskih jezika. Međutim, korelacija 'između arheološ kih kultura i jezika u Italiji brončanog doba nipošto nije potpuna; kultura Rinaldone, posvjedočena u starijem brončanom dobu (4.-3 . tisućljeće) ima mnoga obilježja susjednih kultura koje se smatraju indoeuropskima (italskima), a ipak se njezino područje gotovo posve podudara s područjem na kojem je poslije posvjedočen neindoeuropski etruščanski jezik. S druge strane, kultura kasnoga brončanog doba zvana Villanova (oko 1 100. oko 900.) prostirala se po gotovo čitavoj Italiji, prekrivajući područja na kojima su se u to doba sigurno govorili posve različiti j ezici, čak i jezici različitih porodica 216. -

215 ViHar 1997: 480. 216 Usp. MaHory & Adams (\1r.) 1997: 622-3.


V usporedbi s grčkim početcima, početci su latinskoga neobično

skromni; dok na grčkom od trenutka pojave alfabeta imamo golem broj najrazličitijih natpisa, natpisi na latinskome nastali u prva četiri stoljeća postojanja grada (8-4. st.) mogu se nabrojati na prste. Štoviše, navodno najstariji latinski natpis, poznata Fibula Praenestina ("Zlatna kopča iz Praeneste") mogao bi' biti krivotvorina, a ne izvorni natpis s konca 7. stoljeća. Premda epigrafi i lingvisti potvrđuju da taj tekst odražava vrlo arhaični oblik latinskoga, arheolozi tvrde da zlato na kojem je napisan ne može potjecati iz tako davnoga razdoblja. Osim toga, dok na grčkom na samom početku alfabetske predaje stoje dva golema epa, homerska remek-djela "Ilijada" i "Odiseja", latinska knji ževna predaja nije proizvela spomena vrijednih većih djela do Plautovih komedija, koje su nastale koncem 3 . st. pr. Kr. i početkom 2 . st. pr. Kr. V to je doba u Rim prodirala helenistička kultura, koja je prožimala sve slojeve društva. Komedije Plauta i njegova mlađeg suvremenika Terencija slobodne su prerade grčkih izvornika, osobito komediografa Menandra. Iako namijenjene običnom puku, Plautove su komedije prepune grčkih izraza i aluzija na pojave preuzete iz grčke kulture, što je značajno jer pokazuje da su i niži slojevi rimskoga građanstva već u 3 . st. pr. Kr. bili prožeti grčkim utjecajem. I nakon Plautova razdoblja, mnogi su latinski pisci svjesno oponašali grčke uzore, a bilo je i mnogo rođenih Rimljana koji su svoja djela sa stavljali na grčkome; čak je i rimski car Marko Aurelije svoje filozofsko djelo "Samomu sebi" (Eis heaut6n) napisao na grčkome. Obrazovani su slojevi Rimljana tijekom većeg dijela postojanja Carstva bili dvojezični, i dugo su zadržali običaj da svoje sinove šalju na obrazovanje u Atenu i na Rod. Cezar se podjednako dobro izražavao na grčkome kao i na latinskome, te se bez sumnje s Kleopatrom, egipatskom vladaricom s kojom je imao ljubavnu vezu, razgovarao na grčkome; i njegove su slavne posljednje riječi, "Zar i ti sine Brute? " izgovorene na grčkome217, a ne na latinskome. Rimsko je Carstvo bilo dakle dvojezična država tijekom čitava svojega postojanja, a ta se dvojezičnost protezala na mnogim razinama, ne samo među obrazovanim slojevima. Zapadom su se države osim grčkih ideja širili i grčki trgovci i obrtnici, te natpise 217 Cezar je Brutu rekao kai sy teknon "i ti, dijete", no ta je izreka dvoznačna: kai sy na grčkom uistinu znači "i ti", ali se upotrebljava i kao psovka; Cezar dakle nije samo izrazio razočaranje Brutom, nego ga je i opsovao! (v. Dubuisson 1980.


na grčkom pronalazimo u rimskom razdoblju posvuda, a ne samo na grčkome istoku; izrazito su brojni grčki natpisi sačuvani u samome Rimu. Prvi kršćani koji su iz Palestine pristigli u Rim u doba svetoga Petra, govorili su grčki, a i židovska se dijaspora u zapadnom dijelu Carstva služila grčkim jezikom. Premda je većina obrazovanih Rimljana bila filhelenski nastrojena, na mnogim se stranicama koje su napisali Ciceron (u 1. stoljeću pr. Kr.), ili satiričar Juvenal (u 1. stoljeću po. Kr.) očituje nepovjerenje, prezir, pa čak i mržnja prema Grcima, koje su mnogi Rimljani osjećali kao naširoko prošireno strano tijelo u Rimskome Carstvu. Grka i grčkoga jezika bilo je u rimskom društvu posvuda. Pa ipak, tijekom idućih pet stotina godina postojanja Rim skoga Carstva, latinski se, a ne grčki, proširio od Albanije i današnje Rumunjske do Portugala, od Tunisa do sjevera Britanije. Polibije, talac koji je 167. s mnogim drugim učenim Grcima doveden u Rim, svoju je "Rimsku povijest" započeo tvrdnjom da nema čovjeka koji ne bi htio doznati na koji je način i kojim oblikom vladavine Rim u svega pedesetak godina uspio zavladati gotovo čitavim poznatim svijetom; parafrazirajući ga, mogli bismo reći da danas ne bi smjelo biti lingvista koji ne bi htjeli doznati kako se latinski jezik u svega nekoliko stotina godina proširio od bliske okolice Rima po gotovo čitavoj Europi. Kada bi trebalo iznijeti dva činioca koja su po mojem mišljenju najviše doprinijela širenju latinskoga jezika, bile bi to rimske ceste i rimske legije. Italija je do sredine 2. st. pr. Kr. već bila dobro povezana cestama, koje su Rimljani nastavili graditi i nakon osvajanja drugih dijelova Europe. One su omogućavale brzo premještanje vojske s jednoga kraja države na drugi, ali njima su putovali i trgovci, obrtnici i robovi koji su se u Rim slijevali iz osvojenih zemalja, a posredno su njima proširene i rimske kulturne i pravne tekovine. Rimsko građan sko pravo širilo se posvuda gdje su nastajali rimski gradovi, a pravne institucije povezane sa statusom rimskoga građanina posvuda su bile prenošene latinskim j ezikom21 8 • Dugo nakon propasti zapadnoga Rimskog Carstva latinski je ostao jezikom prava i na grčkome istoku, pa upravo bizantskom vladaru Justinijanu pripada zasluga konačne redakcije latinske pravne tradicije ("Justinijanov zakonik"). 218 o rimskom pravu i rimskoj vojsci kao činiocima pri romanizaciji naših krajeva pisao je i P. Skok (1936:18-20). Iako pisana prije sedamdesetak godina, njegova analiza procesa roma nizacije i danas je vrijedna čitanja.

1 2 04


Rimska je vojska važna za širenje latinskoga jezika ne samo zato što je osvojila većinu antici poznatoga svijeta, već osobito zbog toga što je j ezik kojim se ona služila oduvijek bio latinski, te zbog toga što su se bivši legionari planski naseljavali u osvojenim provincijama. Istovremeno, rimska je vojska bila otvorena za svakoga tko joj se htio pridružiti, kojim god on jezikom kao materinskim govorio. Ponovno vidimo na djelu mehanizam koji najčešće vodi zamjeni jednoga jezika drugim: pridruživanje nekoj društvenoj skupini (rimskoj legiji) dovodi do povećanja društvenog prestiža (osobito izgleda da ćete, nakon dvadeset godina službe, dobiti vlastiti komad zemlje za obrađivanje u provinciji); istovremeno, nema društvenih prepreka pridruživanju toj društvenoj skupini (legiji), nitko zbog rase ili jezika nije unaprijed iz nje isključen. Koji bi Gal ili Ilir s malo avanturističkog duha mogao odoljeti takvoj ponudi? Nakon stravičnih gubitaka u drugome punskom ratu protiv Hani bala, koncem 3 . st. pr. Kr. Rimljani više nisu imali dovoljno slobodnih seljaka iz Lacija da popune svoje legije, te su se sve više oslanjali na italske saveznike. Za diktatora Marija, početkom 1. st. pr. Kr., stari je sustav, u kojem su slobodni ljudi služili vojsku "u slobodno vrijeme", između poljskih radova, zamijenjen novim; time je zapravo uvedena stajaća profesionalna vojska sastavljena od dobrovoljaca koji su joj se željeli pridružiti. Nakon svakog završenog rata, ti ljudi svakako nisu željeli ostati nezaposleni; stoga su ili priželjkivali da započne novi rat, s novim prilikama za otimanje plijena, ili da im se vojskovođa oduži dije ljenjem zemlje u osvojenim područjima. U nekim se slučajevima podjela zemlje veteranima svodila na pravo etničko čišćenje: kad su sredinom 2. stoljeća pr. Kr. u sjevernoj (transpadanskoj) Italiji konačno poraženi Kelti, sva je njihova zemlja podijeljena legionarima, a keltska plemena poput Boja prestala su postojati. U drugim je pak kolonizacijama odnos prema starijem stanovništvu bio nešto obzirniji, osobito u udaljenijim provincijama u koje je bilo teže privući velik broj umirovljenih vojnika. U Italiji su izuzetno brojni posjedi podijeljeni veteranima nakon "savezničkih ratova", 91-89. pr. Kr.; Sula, još jedan od diktatora koji su se domogli vlasti pomoću vojske, svojim je legionarima podijelio zemlju koja je prethodno pripadala gradovima Italije. Ti su gradovi


2 05 \

bili odbjegli od Rima boreći se za građansko pravo svojih stanovnika, odnosno za ravnopravan status s Rimljanima. Premda su izgubili rat s vrlo neugodnim posljedicama, rimsko je građansko pravo u to doba ipak podijeljeno svim slobodnim stanovnicima Italije. Biti slobodan građanin u provinciji, ali bez zemlje, nije bilo osobito privlačno mnogim stanovnicima Italije, koji su se stali naseljavati u kozmopolitskom Rimu. Ondje su živjeli kao proleteri, od državnih subvencija za siromahe, kruha i igara, te prihvaćali latinski jezik; u provinciji su pak latinski proširili veterani pobjedničke rimske vojske. Neke potvrde da je upravo naseljavanje veterana doprinijelo potpunoj romanizaciji imamo i u epigrafskim nalazima. U sjevernoj Etruriji sve do 91. pr. Kr. gotovo da nema tragova prisutnosti latinskoga jezika, a očuvani natpisi su svi na etruščanskome. Nakon toga datuma pojavljuju se dvojezični natpisi na etruščanskom i latinskome, a do Ciceronova vremena, tijekom svega jednog pokoljenja, etruščanski je praktički nestao21 9• Kada je car Klaudije sredinom 1 . stoljeća po. Kr. započeo svoje etruščanske studije, etruščanski je već zacijelo bio mrtav jezik. Slični su se procesi širenja latinskoga nakon naseljavanja veterana ponavljali posvuda u Rimskome Carstvu, sve dok je bilo nove osvojene zemlje koju se moglo podijeliti. Osobito je važna kolonizacija koju je proveo Pompej nakon svojih pobjedonosnih ratova na istoku 59. pr. Kr., a i nakon Cezarova osvajanja Galije u istome desetljeću došlo je do naseljavanja veterana u novim provincijama. Važan je mehanizam u širenju latinskoga jezika svakako bilo širenje rimskoga građanskog prava, jer upravo je ono omogućavalo pristup rimskim političkim i kulturnim institucij ama. Tijekom postojanja Rimskoga Carstva u principu nitko nije rođenjem bio isključen iz tih institucija, jer građansko pravo moglo se steći tijekom života, a mogli su ga steći čak i oslobođeni robovi. Naposljetku je ono 212. godine (za cara Karakale) dodijeljeno svim slobodnim stanovnicima države. Imamo razloga vjerovati da je u trećem stoljeću latinski već bio istisnuo većinu predrimskih jezika u zapadnom dijelu Carstva; u lingvističkom smislu, zapadni je dio carstva određen tzv. "Jirečekovom 219 Boardman et alii 1988: 37.

1 206


linijom"220, zamišljenom crtom koja prolazi Albanijom i Makedonijom i odvaja latinskojezični od grčkojezičnoga dijela rimske države. Ta se crta djelomično poklapa s rimskim trgovačkim putem poznatim kao Via Egnatia, koji je u antici spajao Drač (Dyrrachion) sa Solunom (Thessalonike). Jugoistočno od te ceste natpisi i toponimi odaju prevlast grčkoga, a sjeverozapadno od nje dominirao je latinski jezik. Izuzetak je općoj romanizaciji predstavljala donekle Britanija, koja je bila osvojena tek za Klaudija (43. godine), a posve je moguće da su se predrimski jezici uspjeli očuvati i u nekim zabačenim dijelovima Ilirika, Norika i Galije. Latinski se uspio sačuvati čak i u današnjoj Rumunjskoj, antičkoj provinciji Daciji koja je razmjerno kratko vrijeme bila pod rimskom vlašću. Osvojena je za Trajana u ratu od 101. do 106. godine po. Kr., a napuštena je već 271. ili 274. po. Kr.; od latinskoga koji se govorio u Daciji postao je današnji rumunjski jezik. Postoje, međutim, ipak neki nagovještaji da se rumunjski u ranom srednjem vijeku razvio južnije, u dijelovima Carstva južno od Dunava koji su dulje bili pod rimskom vlašću. Primjerice, postojanje brojnih riječi nelatinskog podrijetla koje rumunjski dijeli s albanskim najlakše je objasniti ako su one u rumunjski ušle u doba dok se taj jezik govorio južnije na Balkanu, bliže današnjoj Albaniji. Do migracije romanskojezičnog stanovništva u današnju Rumunjsku moglo je doći i poslije, tijekom ranog srednjeg vijeka, zahvaljujući poluselilačkom, stočarskom načinu života koji je među njima prevladao i očuvao se do razmjerno nedavna. U nekim dijelovima Rimskoga Carstva latinski se ipak nije uspio održati. U sjevernoj Africi, osobito u jako romaniziranom Tunisu, zamijenio ga je arapski, koji je onamo dospio sa širenjem islama u 7. i 8 . stoljeću. U dijelovima Njemačke, Belgije i Nizozemske, koji su nekoć bili pod rimskom vlašću, latinski je potisnuo jezik germanskih plemena koja su se od konca 4. stoljeća udruživala u provalama preko rimskoga limesa (granice) na Rajni. Franci, najmoćnija skupina tih pljačkaških plemena, uspjela je u drugoj polovici 5. stoljeća zavladati i čitavom Galijom, no njihov se jezik nije nametnuo domaćemu stanovništvu; prevladao je vulgarnolatinski, iz kojega se ondje razvio francuski. U ilirskim provincijama, između Istre i Epira, te u Panoniji, latinski 220 Ime je ta zamišljena jezična granica dobila po češkom povjesničaru Konstantinu Jirečeku koji ju je prvi predložio. Korigirao ju je hrvatski lingvist Petar Skok (v. npr. Skok 1936).


207 1

su zamijenili drugi jezici. Slaveni su u 7. stoljeću preplavili područje nekadašnjeg Rimskog Carstva južno od Dunava; kao južni Slaveni oni su postali većinskim stanovništvom na čitavom prostoru od Slo venije do crnomorske obale u Bugarskoj. U doba dolaska Slavena na Balkanu su se još, osim latinskog i grčkog, vjerojatno govorili i neki ostatci predrimskih jezika, poput tračkoga (u Bugarskoj) ; jedino tako je moguće objasniti zašto slavensko ime grčkoga grada Philippopolis glasi Plovdiv. Očito Slaveni početkom 7. stoljeća to ime nisu čuli od Grka, već od Tračana, na čijem se jeziku on zvao Pulpudeva. Iz jed noga od predrimskih indoeuropskih jezika iliričkih provincija, možda iz takozvanog "ilirskoga", razvio se u srednjem vijeku albanski jezik, koji je književnim tekstovima posvjedočen tek od kraja 15. stoljeća. Premda su stoljećima živjeli u dodiru s pismenim kulturama Grčke i Rima, predci današnjih Albanaca od njih ili nisu preuzeli pismenost, ili ništa od te pismenosti nije sačuvano. Prva je albanska rečenica koja je do nas došla "Formula za krštenje" iz 1462: Unte paghesont premenit Atit e birit et sperit senit "Krstim te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga". S kraja 15. stoljeća potječe i popis albanskih riječi i rečenica sačuvan u djelu A. von Harffa. Taj njemački pustolov proputovao je velik dio Europe i sastavio neku vrst "turističkog vodiča". U njemu je zabilježio riječi i fraze na nekoliko do tada slabo posvjedočenih europskih jezika, uključujući baskijski, novogrčki i albanski. Von Harffov spis sadržava, primjerice, brojeve od jedan do deset, fraze kao "Što je to? ", "Koliko to košta?" i "Ženo, hoću s tobom spavati! " - najvažnije rečenice koje u nepoznatoj zemlji mogu zatrebati putniku-namjerniku. Nekoliko desetljeća poslije (1555.) nastala je prva knjiga na albanskome, "Mi sal" (Meshari) Gjona Buzukua. Albanski dakle predstavlja posljednju granu indoeuropskih jezika po vremenu posvjedočenja. Iako sačinjava samostalnu granu indoeuropske porodice, albanski je pretrpio velik utjecaj latinskoga jezika, tako da je u njemu gotovo 50 posto riječi latinskog podrijetla. One su posuđene iz balkanskoga latiniteta, koji je na osobit način preživio do današnjih dana, u obliku rumunjskih dijalekata koji se govore u Makedoniji (meglenorumunjski i arumunj ski). U gradovima, ali i u planinskim predjelima Balkana, pogodnim za ekstenzivno stočarstvo, iz latinskoga su se razvili i drugi romanski jezici; na našim se otocima i u nekim gradovima na obali (npr. u Zadru i Dubrovniku) taj romanitet pod imenom dalmatskoga jezika


očuvao do visokoga srednjeg vijeka; najdulje je opstao na Krku, gdje se nazivao veljotskim, a preživio je do kraja 19. stoljeća. U Britaniji, kojom su Rimljani vladali svega tri i po stoljeća (43 . 410.), nakon povlačenja legija nastao je opći kaos. U gradovima, koji

-

su bili najbrojniji na jugoistoku Otoka, propala je novčana privreda i civilizirani način življenja; to je, više negoli masovno doseljenje germanskih Angla, Sasa i Juta (također tijekom 5. stoljeća), razlog zbog kojega je latinski jezik nestao na tom dijelu Britanije. Na zapadu i sjeveru Otoka, gdje većih gradova uglavnom nije ni bilo, tijekom rimske je vlasti opstao britski jezik, iz kojeg su se poslije razvili velški, kornički i bretonski. Zapad je Britanije u to doba pretrpio i velik priljev naseljenika iz Irske, što je vjerojatno jedan od razloga zašto se dio britskog stanovništva iselio u Bretanju. O prisutnosti Iraca u Walesu i Cornwallu tijekom 5. i 6. stoljeća svjedoče mnogobrojni ogamski natpisi, među kojima su neki dvojezični na irskom i latinskom. Tipičan je primjer kamen na kojem latinicom piše Memoria Voteporigis protic toris "Spomenik Voteporiksa, zaštitnika" a irskim ogamskim pismom Votecorigas (genitiv jednine britskoga imena Voteporix, adaptiranoga na rani staroirski). Titula Protector koju nosi spomenuti Voteporiks pokazuje nam da u 6. stoljeću još nije prekinuta svijest o kontinuitetu rimske vlasti u Britaniji, jer u rimsko je doba Protector bio jedan od zapovjednika rimske vojske na Otoku. Navedeni nam natpis dakle svjedoči o trojezičnoj sredini u kojoj se istovremeno govorilo britski, goidelski (irski) i latinski. Iz takve je sredine potekao i sveti Patrik, čija su nam djela pukim slučajem sačuvana; Patrik je bio rimski građanin, sin dekuriona, a živio je sredinom 5. stoljeća221• U svojoj "Ispovijesti" on opisuje kako su ga kao dječaka irski razbojnici oteli i s "tolikim tisućama ljudi" odveli u Irsku, gdje je služio kao rob prije no što je pobjegao; poslije se po vlastitoj odluci vratio propovijedati kršćansku vjeru. Premda je pisao latinski, Patrik je sam priznavao da je njegov stil siromašan i neuk, u što se može uvjeriti svatko tko ih pokuša čitati u izvorniku. Materinski je jezik Patriku bio britski, a za svojega je misionarskog djelovanja sigurno naučio i irski. Kao što smo vidjeli u prethodnim odlomcima, među barbarima koji su dokrajčili prevlast Rima na zapadu najveću su ulogu odigrali 221 Tradicionalni datum (432.) pokrštavanja Irske u suvremenoj je historiografiji osporen; o tome v. Matasović 2004c.


germanski narodi. Početkom nove ere oni su svi još govorili vrlo bli sko srodnim jezicima, među kojima je morao postojati velik stupanj uzajamne razumljivosti. Pragermanski je, dakle, pojava drugog reda veličine nego prakeltski (koji se govorio mnogo dublje u prošlosti) ili praitalski (za koji nije posve sigurno da je ikada postojao). Arheolozi se slažu da korijene Germana treba tražiti u Jastorfskoj kulturi koja je u željezno doba (od oko 500. pr. Kr.) bila rasprostranjena u Danskoj, južnoj Švedskoj i sjevernoj Njemačkoj, osobito uzduž rijeka Labe i Odre. Ondje je, dakle, bila pradomovina Germana, odakle je započelo njihovo širenje prema jugu i zapadu222• O izvorima Jastorfske kulture moguće je malo toga pouzdano reći, no većina se istraživača slaže da se ona razmjerno postojano razvila iz lokalnih varijanti Vrpčaste keramike. Nema, dakle, sigurnih tragova za doseljenje Indoeuropijana na područje pragermanskoga, a postoje i lingvistički argumenti koji pokazuju da u germanskome treba računati s vrlo jakim utjecajem predindoeuropskoga supstrata. Procjenjuje se da je oko 28% riječi u pragermanskome bilo neindoeuropskoga podrijetla223. Nacistički ideolozi koji su tridesetih godina olako poistovjećivali Germane s "pravim Indoeuropijanima", ili "Indogermanima", sigurno bi se na te podatke okrenuli u grobu. Premda je u osnovi autohtona, na jastorfsku je kulturu u određenoj mjeri utjecala kultura latenskih Kelta. O tim pretpovijesnim dodirima Kelta i Germana svjedoči i lingvistika. Iz keltskoga je u pragermanski posuđen čitav niz riječi, primjerice općegermanska riječ za "željezo" (engleski iron, njemački Eisen), koja dolazi od keltskoga ':· isarno- (sta roirski iarn), ili germanska riječ za "državu, kraljevstvo" (njemački Reich), koja dolazi od keltskoga " ri:gyo- (staroirski rige). Utjecaji Kelta na Germane u sferama materijalne i duhovne kulture lako su razumlji vi, uzme li se u obzir da su u doba procvata Jastorfske kulture Kelti posredovali u trgovačkim i kulturnim dodirima germanskoga sjevera i kulturno razvijenijih područja Sredozemlja. Moguće je i da su u području današnjih zemalja Beneluksa, između germanskih predjela sjeverne Njemačke i keltske Galije, živjeli i drugi, slabo poznati indo europski narodi. Onomastika Belgije i Nizozemske pokazuje brojne osobitosti u odnosu spram keltske i germanske onomastike, a i Cezar 222 V. Todd 1995. 223 Mallory & Adams (UL) 1997.


je, za svojega pohoda u Galiji (sredinom 1 . st. pr. Kr.) Belge smatrao narodom koji se razlikuje od Gala i Germana. Prve su dodire s Germanima Rimljani imali za već spomenutog vojskovođe Marija. On je 103 . pr. Kr. porazio dva germanska plemena, Cimbre i Teutonce, koji su bili ugrozili Italiju. U Cezarevo vrijeme Germani su još živjeli istočno od Rajne, no još za rimske vlasti u Porajnju oni su se stali naseljavati i na zapadu od te rijeke. Upravo je pritisak Germana na galske Aedue pružio Cezaru dobru izliku da krene u osvajanje Galije, gdje se susreo i s Germanima pod Ariovistom. Poslije Cezarove smrti, Rimljani su pokušali pokoriti i Germane, te su za Augusta uputili u Germaniju veliku vojsku pod Kvintilijem Varom. U znamenitoj bitci u Teutoburškoj šumi (13. po. Kr.) germanska su plemena pod Arminijem (Hermanom) uništila Varove legije i defini tivno zaustavila prodor Rimljana na istok. Granica je između Rima i Germana uspostavljena na Rajni i Dunavu, te je ondje, uz male izmjene, ostala sve do petoga stoljeća. Uz rimsku su se granicu, ili limes, stali oblikovati plemenski savezi koji su kontrolirali trgovinu između Rima i ostatka Germanije te novačenje savezničkih trupa u rimskoj vojsci. Najvažnije su među tim savezima sačinjavali (sa sjevera prema jugu) Franci, naseljeni od ušća Rajne do današnjeg Schwarzwalda, Alemani, po kojima su kasnije Francuzi prozvali sve Nijemce (na francuskome les Allemands), te Goti, koji se u 3 . stoljeću pojavljuju na rimskome limesu na Dunavu. Može se pretpostaviti da su područja uz granicu s Rimom privlačila i stanovništvo iz većih udaljenosti, te da je ondje dolazilo do neprekid noga povećanja stanovništva. Nije neobično to što su Germani koji su se ondje naselili samo čekali priliku za pljačku u rimskim provincijama. Prvi ozbiljniji pokušaj invazije Rimskoga Carstva dogodio se u drugoj polovici 2. st. po. Kr., kada je germansko pleme Markomana pokušalo Rimljanima preoteti Podunavlje i područje današnje Austrije. Toj se prijetnji uspješno suprotstavio car Marko Aurelije, no žrtve su na rimskoj strani bile velike. U drugome stoljeću najvjerojatnije nastaju prvi germanski natpisi pisani runskim pismom224• Njihova je distribucija najveća u područjima 224 Jedini je stariji natpis na germanskome pisan jednom varijantom etruščanskoga alfabeta, a nađen je u Negovi u Sloveniji. Čini se da potječe iz posljednjih stoljeća pr. Kr.


južne Danske i sjeverne Njemačke, no runsko su pismo poznavali svi germanski narodi; neki su runski natpisi nađeni i u anglosaskoj Engleskoj, a u Skandinaviji, gdje su se njime u srednjem vijeku služili Vikinzi, ono se zadržalo i dugo nakon pokrštavanja. Podrijetlo je runskoga pisma sporno, no u njegovu su oblikovanju sigurno odigrali ulogu sjevernoitalski alfabeti poput onih kojim su u posljednjim sto ljećima pr. Kr. bili pisani etruščanski i venetski. Runskim su pismom isprva pisani kratki natpisi, poput znamenitoga "Roga iz Gallehusa" (u Danskoj), koji vjerojatno potječe iz 3 . stoljeća. Na tom je rogu runama izrezbaren tekst Ek HlewagastiR HoltijaR horna tawido, što znači "Ja, Hlewagastir iz Holta napravio sam (ovaj) rog". Prvi dulji tekst na nekom germanskom jeziku nije, međutim, pisan runskim pismom, već posebnim alfabetom koji je na temelju grčkog alfabeta stvorio gotski biskup Wulfila u 4. stoljeću. On je na gotski preveo Novi zavjet, a pukim je slučajem taj prijevod očuvan u jedno me rukopisu koji se čuva u Uppsali i do danas je najvažniji tekst za proučavanje gotskoga jezika. Goti su pokršteni pošto su ih Rimljani prihvatili kao saveznike i dopustili im da se nasele unutar granica Carstva. Bila je to pogrešna odluka s dalekosežnim posljedicama, jer Goti su jedan od germanskih naroda koji je najviše pridonio slomu zapadnoga Rimskog Carstva. Sami Goti vjerovali su da je njihova prapostojbina bila u Skandinaviji, odakle su se početkom nove ere doselili na područje uz ušće Visle. Navodno su, prema povjesničaru Jordanu koji je u 6. st. zabilježio te stare gotske predaje, od ušća Visle Goti napredovali prema Crnome moru i ušću Dunava, uspostavivši prvu državnu zajednicu na području istočne Europe. Međutim, za takvu veliku seobu nema dovoljno ar heoloških dokaza; vjerojatno je između 2. i 4. st. po. Kr. dolazilo do povremenoga prodiranja germanske aristokracije u područja istočne Europe, na sličan način kao što su nekoliko stoljeća prije Kelti širili svoj utjecaj u Podunavlju. U takvim je uvjetima zacijelo došlo i do prvih dodira između Germana i Slavena, čemu slavenski jezici duguju mnogobrojne posuđenice iz germanskoga. Sredinom trećega stoljeća nalazimo Gote naseljene na donjem Dunavu, odakle su se u dva vala stali širiti Rimskim Carstvom. Zapadni Goti (Vizigoti) osvojili su Rim 410., a potom se naselili u južnoj Francuskoj i u Španjolskoj, gdje je njihova država opstala do arapskoga osvajanja u 8 . stoljeću. Osim razmjerno


malobrojnih posuđenica u španjolskome, gotski jezik nije ostavio mnogo traga na j ezičnoj karti Pirinejskoga poluotoka, baš kao ni germanski jezici drugih Germana koji su boravili ondje (npr. Suebi). Istočni Goti (Ostrogoti) ostali su većim dijelom na sjevernoj strani Dunava sve do sredine 5. stoljeća, kad su se pridružili valu barbara koji su zajedno s Hunima zadali posljednje udarce Rimu. Nakon poraza Huna na Ka talaunskom polju (451 .) i smrti hunskoga vođe Atile (453.) Ostrogoti su pod Teodorikom zauzeli sjevernu Italiju. Nakon Teodorikove smrti (526.) prevlast germanskih barbara u Italiji tek nakratko je ugrozilo Justinijanovo osvajanje poluotoka, kada je nakratko uspostavljena vlast Bizanta. Već koncem 6. stoljeća sa sjevera su pristigli novi Germani, Langobardi, po kojima je ime stekla Lombardija, sjeverozapadna ta lijanska pokrajina. Kao što su Gote na njihove seobe potakli Huni, i seobu Langobarda potakli su stepski jahači altajskog podrijetla, Avari. Oni su osnovali svoju državu u Panoniji u šestome stoljeću. O toj se državi zna razmjerno malo, zbog nedostatka pismenih spomenika, no ona je opstala sve do 795. kada ju je razorio Karlo Veliki. Dva j pol stoljeća avarske vlasti između Bavarske i Karpata ostavilo je, kao što ćemo vidjeti, i jezične tragove, jer je upravo avarska vlast pogodovala širenju praslavensko ga jezika u istočnoj i srednjoj Europi. Germanski je sjever ostao razmjerno izoliran od europskih zbivanja sve do vikinškoga razdoblja. U Švedskoj, Norveškoj i Danskoj razvio se u osmom stoljeću pranordijski jezik, iz kojega potječu svi suvremeni skandinavski jezici (norveški, švedski, danski, islandski i ferski). Njega su po velikom dijelu Europe proširili Vikinzi, pomorski nomadi koji su trgujući i pljačkajući obilazili Atlantik, Sredozemlje i rijeke konti nentalne Rusije od početka 9. do konca 11. stoljeća. Oni su na samom početku 9. stoljeća naselili Island, gdje su zatekli samo šačicu irskih redovnika, a u 9. stoljeću zavladali su i velikim dijelom Engleske, Škotske i Irske, gdje se njihov jezični utjecaj očitovao u velikom broju posuđenica u engleskom i goidelskim jezicima. U drugim područjima koja su osvojili, Skandinavci nisu ostavili jezičnih tragova, vjerojatno zbog toga što su već u drugoj generaciji preuzeli jezik domaćeg stanov ništva. To se dogodilo u Kijevskoj Rusiji, državi koju su u 9. stoljeću utemeljili Vikinzi. I samo ime Rusije zacijelo je nordijskoga podrijetla, ono dolazi od staronordijskoga rods-menn "veslači, vikinzi". Međutim, osim nekoliko osobnih imena (kao što je rusko ime Igor, koje dolazi od


nordijskoga Ingvarr, ili Olga, što dolazi od imena Helga) Vikinzi nisu ostavili nikakva jezičnog traga u ruskome; na sličan način, vikinška kolonija u Normandiji (u Francuskoj) vrlo je brzo prihvatila francuski jezik, tako da su Normani, koji su 1066. osvojili Englesku, već bili posve romanizirani. Isto se dogodilo i u normanskoj državi koju su Vikinzi osnovali na Siciliji. Objašnjenje zašto u tim područjima nije sačuvano ništa od jezika kojim su izvorno govorili Vikinzi vjerojatno treba tražiti u činjenici da oni u svoje pljačkaške pohode nisu sa so bom vodili žene; kada bi se naselili u udaljenim krajevima, uzimali su lokalne žene, a djeca rođena u takvim vezama naučila su svoj prvi jezik od majki (očeva vjerojatno nije često bilo u blizini). Na svojim su trgovačko-osvajačkim pohodima Vikinzi ponekad ostavljali kratke natpise pisane runskim pismom, no prvi su veći književni tekstovi na skandinavskim jezicima nastali tek nakon pokrštavanja, u postvikinškom razdoblju. Među njima se ističe Edda, zbirka mitoloških pjesama koje svoje korijene imaju u germanskom poganstvu. U područjima Europe u kojima su se germanski osvajači privremeno nametnuli stanovništvu, koje je većinom govorilo romanskim jezicima, njihovi su tragovi razmjerno oskudni. U Španjolsku su Goti pristigli u 5. stoljeću već u velikoj mjeri romanizirani, tako da je na španjolski jezik gotski razmjerno skromno utjecao. Langobardi su, međutim, u sjevernu Italiju provalili u vrijeme kada su još govorili svojim germanskim jezikom, tako da je iz langobardskoga u standardni talijanski dospjelo oko 280 riječi (i još više u sjevernim talijanskim dijalektima). Najdublje je tragove ostavio franački u galoromanskim dijalektima sjeverno od rijeke Loire, na temeljw kojih se razvio suvremeni standardni francuski jezik. Franačke posuđenice u francuskome broje se stotinama (različiti izvori spominju između 520 i 700 franačkih riječi u francuskome); među njima su neke posve obične riječi, kao imenica honte "sram" (od franačkoga '�haunitha) ili glagol gaigner "osvojiti, pobijediti" (od franačkoga *waidanjan) 225 Međutim, utjecaj se franačkoga u francu skome očitovao i u fonologiji i sintaksi, što svjedoči o dugotrajnom franačko-galoromanskom bilingvizmu u ranome srednjem vijeku. U fonološkom sustavu starofrancuskoga iz franačkoga je potekao glas h, koji se u izgovoru ponovno izgubio tijekom 16. stoljeća. Sintaktički •

225 v. Bruneau 1955: 28.


se utjecaj franačkoga još očituje, primjerice, u promjeni poretka riječi kojim se na francuskome postavljaju pitanja: upitna rečenica est-il venu? (doslovno: "je-on-došao?") postala je od izjavne il est venu zamjenom mjesta subjekta i glagola u rečenici, što je tipičan obrazac za tvorbu upitnih rečenica u germanskim, ali ne i u ostalim romanskim jezicima. Teško je odgovoriti na pitanje do kada je trajala romansko-franačka dvojezičnost u sjevernoj Francuskoj i Belgiji; najveći franački vladar, Karlo Veliki, bio je dvojezičan, po svjedočanstvu njegova biografa Einharda; naučio je, uz materinski franački, i govorni latinski jezik, jer nije znao pisati. U mnogim se gradovima u Porajnju, poput Triera, romanski (eventualno i starofrancuski) govorilo dugo vremena pošto su okolna seoska područja prihvatila germanski226• Uspjeh j e germanskih j ezika nakon srednjega vijeka bio upravo spektakularan. Engleski se u 17. stoljeću proširio u Sjevernoj Americi, u 19. stoljeću u Južnoj Africi, Australiji i na Novom Zelandu, a sredinom 20. stoljeća postao je zapravo jedinim globalnim jezikom, osobito u sferama znanosti i ekonomije227• Nizozemski i njemački nisu se do te mjere proširili svijetom, prije svega zbog slabije uspješnosti njihovih kolonijalnih poduhvata. Među nizozemskim kolonijama jedino je ona u Južnoj Africi sačuvala nizozemski jezik, iz kojega je ondje nastao suvremeni afrikaans; njemačke su pak kolonije izvan Europe ostale pukom epizodom. Nakon poraza Njemačke u Prvom svjetskom ratu njih su međusobno podijelile Velike Britanija i Francuska. Vratimo se sada jezičnoj povijesti Europe u ranome srednjem vi jeku, neposredno nakon germanskih najezdi. S Avarima, koji su 567. potisnuli iz Panonije germanske narode poput Gepida i Langobarda, stali su se prema jugu i zapadu pomicati i Slaveni. Njihova seoba pre ma granicama Bizanta tijekom 6. stoljeća ponavlja isti obrazac kojim su granice klasičnoga svijeta u prethodnim stoljećima dospjeli Goti i Franci. Na slavenskim ćemo se jezicima malo dulje zadržati, ne samo zato što se hrvatski svrstava u tu skupinu indoeuropskih jezika, već i zbog golemoga uspjeha slavenskih jezika (osobito ruskoga) u njihovu širenju po Europi i Aziji. 226 V. Wolff 2003: 56. 227 o engleskom kao globalnom jeziku bit će još riječi u posljednjem dijelu knjige.


Pitati se gdje su živjeli Slaveni u drugom tisućljeću prije Krista ima onoliko smisla koliko i postavljati pitanje o pradomovini Amerikana ca u antičko doba. Slaveni su narod, odnosno etnička zajednica, od najranijeg doba podijeljena u velik broj plemena, koji se na povijesnoj pozornici po prvi put pojavljuju u 6. st. po. Kr. Posve je neplodno, a teorijski dvojbeno, govoriti o "Praslavenima" u prvom tisućljeću pr. Kr., ili smještati praslavenski jezik u razdoblje oko 1500. pr. Kr., kao što to čine neki lingvisti i arheolozi228 . Praslavenski je pojava posve drugoga reda od, primjerice, "prakeltskoga", a da i ne govorimo o "praitalskome": u vrijeme kada se pojavljuju na povijesnoj pozornici, u šestome stoljeću, Slaveni su govorili posve jedinstvenim jezikom, po svemu sudeći gotovo bez dijalekata. Razlike koje odvajaju skupine slavenskih jezika nastele su tek poslije, nakon dramatičnoga širenja praslavenskog u 6. i 7. stoljeću. Prije toga razdoblja, praslavenski je morao biti tek jedan od niza iščezlih idioma, po svoj prilici vrlo bliskih baltijskim jezicima229• Suvislo se pitanje o podrijetlu i pretpovijesti Slavena može posta viti na ovaj način: složimo se da praslavenskim nazivamo jezik koji se govorio oko godine 600., iz kojega su se razvili svi živi i izumrli slavenski jezici; taj je jezik po logičkoj nužnosti morao imati čitav niz jezika-predaka, od kojih je najstariji jezičnoj znanosti dohvatljiv jezik-predak indoeuropski prajezik. Indoeuropski praj ezik, koji se zasigurno nije govorio nakon 3. tisućljeća pr. Kr., nije posvjedočen, i gotovo je sigurno da nikada neće biti, no postoji mogućnost da je neki drugi jezik-predak praslavensko ga zabilježen, na ovaj ili onaj način, u povijesnim izvorima. Svakim se jezikom, koji se prirodnim putem razvija, u svakom trenutku njegove povijesti služi neka društvena i komunikacijska zajednica. Zajednicu koja se služila indoeuropskim prajezikom možemo u tom smislu nazivati "Indoeuropijani". Na sličan način, govornike prajezika iz kojih se razvio praslavenski, možemo smatrati "Predslavenima" ili predcima Slavena. Pružaju li nam dakle povijesni izvori ikakve jezične spoznaje o predcima Slavena i njihovu jeziku? 228 Npr. ruski lingvist O. Trubačev (1982) ili američki arheolog J. P. Mallory (1989); v. i Golqb 1990 za raspravu o podrijetlu Slavena koja je podjednako opširna koliko i neplodna. 229 O odnosu baltijskih i slavenskih jezika v. npr. Matasović 1994. O rekonstrukciji praslaven skoga kao jedinstvenoga jezika bez dijalekata v. Holzer 1995 i Matasović 2008.


U literaturi se često pojavljuje teza230 da je prvi jezični trag o pred cima Slavena zabilježen u Herodota, u dijelu njegove "Historije" gdje se govori o Neurima (Neurof) jednom divljem narodu koji je navodno živio sjeverno od Azovskoga Mora. Kako se ne bismo izložili sumnji da olako odbacujemo važno povijesno i filološko svjedočanstvo o pretpovi jesti Slavena, pogledajmo što Herodot doista kaže o Neurima (IV, 17): "Dalje od Alizonaca žive Skiti orači, koji siju žito ne zbog prehrane, već zbog prodaje. Iznad njih žive Neuri, a sjeverno od Neura uopće nema ljudi, koliko mi znamo". I dalje (ibid., IV, 105-106): "Neuri pak imaju skitske običaje, a tijekom jedne generacije prije Darija morali su zbog zmija napustiti čitavu svoju zemlju. Mnoge su se zmije pojavljivale iz njihove zemlje, a još više ih je upadalo izvana, iz divljine, pa su bili prisiljeni ostaviti zemlju i naseliti se među Budinima. Čini se da su ti ljudi čarobnjaci. Među Skitima i Helenima koji žive u Skitiji priča se da se svaki Neur jednom u godini za nekoliko dana pretvara u vuka, a potom opet dobiva svoj prijašnji lik. Mene oni koji to govore ne mogu uvjeriti, no oni to ipak tvrde, te se čak i zaklinju u to. Androfagi pak od svih ljudi imaju najdivljije običaje . . . "23 1 Iz citata je vidljivo koliko Herodot zapravo zna o Neurima: gotovo ništa232 • Oni su za njega otprilike na istoj razini kao i Androfagi, što na grčkome znači "ljudožderi"; oba naroda navodno obitavaju negdje u nepreglednim stepama Eurazije. Bilo bi zanimljivo zapitati se odakle onda toliko slavista misli da zna kako su upravo Neuri pretci starih Slavena ili, u još manje probavljivoj varijanti iste teze, najstariji slavenski etnonim, odnosno najstariji jezični spomen praslavenskoga. Ne stoji lingvistički argument prema kojem se ime Neuroi može dovesti u vezu s imenom rijeke Nur, u području oko rijeke Bug koje je inače ispunjeno slavenskim hidronimima; praslavenski odraz oblika " newro- bio bi " Nj oru-, odakle bismo u suvremenim slavenskim jezicima očekivali *Njur, ne Nur; čak i kada bi postojala glasovna podudarnost između etnonima Neuri i hidronima Nur, to ne bi značilo mnogo više od 230 V. npr. Gol

21 7 1

vjerojatne slučajnosti; hidronim Nur turskoga podrijetla zabilježen je i u Baškirskoj Republici Ruske Federacije, a nitko ga i ne pomišlja pripisati praslavenskomu. Elementi Herodotove priče o Neurima koji navodno imaju po dudarnosti kod Slavena prividni su, ili u najboljem slučaju površni. Likantropija je pojava koja je zabilježena kod mnogih indoeuropskih i neindoeuropskih naroda: grčki je povjesničar mogao iz treće ruke načuti nešto o nekom običaju ili svetkovini Neura koja je podsjećala na rimske Luperkalije, ili na hetitske obrede u kojima se pojavljuju "ljudi-vukovi". Na sličan način, najezda zmija koju Herodot spominje kod Neura samo uz mnogo mašte može biti povezana sa slavenskim mitom o zmijskom bogu Velesu, što tvrde neki lingvisti; kult zmije, koji je mogao dati povoda Herodotovoj priči, bio je, prema onome što znamo iz povijesnih izvora, raširen i među Ilirima, Hetitima, a zacijelo i među drugim narodima. Druga je teza o predcima Slavena, vrlo raširena u literaturi, prema kojoj su oni identični s Venetima, narodom koji je živio oko ušća Visle (gr. Ouenedikon k6ipos), a spominju ih Tacit (v. dolje), Plinije (4, 97) i Ptolemej (3, 5, 7). Rimski povjesničar Tacit (1. stoljeće po. Kr.) u svojem etnografskom spisu Germania (46, 1, 2) o Venetima kaže ovo: "Ondje je kraj Suebije. Dvojim treba li narode Peucina, Veneta i Fena pripisati Germanima ili Sarmatima. Premda su Peucini, koje neki nazivaju i Bastarnima, po govoru, načinu života, te po tome što imaju stalne naseobine, poput Germana, poružnjeli su pomalo na način Sarmata zbog miješanih brakova. Veneti su od njih (tj. od Peucina) preuzeli mnoge običaje; naime oni krstare područjem šuma i planina između Peucina i Fenna u pljačkaškim pohodima. Treba ih približiti Germanima, jer podižu kuće i nose štitove i raduju se zbog brzine (svojega) pješaštva; sve je to različito nego kod Sarmata, koji žive na kolima i konjima". Iz citata se vidi da Tacit o Venetima na Pribaltiku ne zna mnogo. Čuo je za taj narod koji se od iranskih Sarmata razlikuje sjedilačkim načinom života, a po nekim obilježjima izgleda sličan Germanima. Poput Herodotovih Neura, i Tacitu su Veneti narod. s kraja svijeta, o kojima nema pouzdanih vijesti; u istom odlomku "Germanije" on spominje i Helusijce (Heiusios) i Oksionce (Oxionas) koji navodno


imaju ora hominum vultuques, corpora atque artus ferarum "usta i lica ljudi, a tijela i udove zvijeri" (Germania, 47). Dobro je poznato da je stariji germanski naziv za Slavene Wenden (pridjev windisch), što je izvodivo iz germanskoga "'winitha-; taj je pak oblik vjerojatno zabilježen u Tacitovu obliku Venethi, gdje th umjesto t treba pripisati djelovanju Grimmova zakona, odnosno tipične ger manske promjene suglasnika. Iz germanskoga je etnonim dospio i u finski, gdje je Venaja < " Venada ime za Rusiju. Oni koji žele vjerovati da je pradomovina Slavena u Poljskoj (a među njima većinu čine poljski učenjaci), rado stoga upravo u Venetima prepoznaju pretke Slavena. Osobit je problem s etnonimom Veneta u tome, što se to ime pojav ljuje posvuda po Europi233 , pa zato njegovo pojedinačno pojavljivanje ne govori mnogo; Veneti po kojima je ime dobila današnja Venecija živjeli su u sjeveroistočnoj Italiji prije rimskih osvajanja; njihov j e jezik dovoljno dobro poznat, i posve je sigurno d a nema nikakve veze sa slavenskim. To je indoeuropski jezik koji pokazuje osobite veze s italskim i germanskim jezicima. U antičkoj Galiji, u blizini današnjega Vannesa, živjelo je jedno keltsko pleme koje se nazivalo Veneti, a u području Makedonije Herodot je zabilježio i jedno ilirsko pleme imenom Enetol < " Wenetoi234• Radi se dakle o etnonimu koji je lako prelazio s jedne etničke skupine na drugu, i izuzetno je proširen u vremenu i prostoru, pa je zbog toga i vrlo neinformativan. Ukoliko ima smisla etimologizirati etnonime, čini se vjerojatnim da svi oblici toga imena dolaze od pralika " wenh1eto-, pridjeva izvedena iz korijena ':'wenh1"voljeti, biti blizak" (usp. staroirski fine < *wen(h1)yeh "obitelj"). Iz 2 onoga što o Venetima kaže Tacit ne možemo zaključiti gotovo ništa, osim da se vjerojatno radi o nekom negermanskom narodu ili skupini plemena. Imaju li Tacitovi Veneti ikakve veze sa Slavenima jednako je nepoznato kao i to, radi li se o ostatku istih Veneta koji su se u pretpovijesno doba nastanili na obalama Jadrana. Jordan, gotski pisac koji djeluje u 6. stoljeću, naziva Slavene Vtnetima i Antirna, ističući da se radi o brojnom narodu koji živi u golemom području na istočnoj obali Visle: Ab ortu Vistulae fluminis per immensa 233 V. Witczak 1986·7. 234 Za druge potvrde istoga etnonima v. Golf)b 1992: 269.

d


spatia Venetharum natio populosa consedit quorum nomina licet nunc per varias familias et Ioca mutentur, principaliter tamen Sclaveni et Antes nominantur "Od izvora rijeke Visle na golemim prostorima naseljen je narod Veneta, a iako se njihova imena mijenjaju na različi tim mjestima i među raznim obiteljima, prvenstveno se ipak nazivaju Sclaveni i Antes" (Jordan, De origine actibusque Getarum, 34-35). Također, u odlomku gdje govori o Ermanarikovim vojnim pohodima koncem 4. st. (op. cit. 23): Post Herulorum cede item Hermanaricus in

Venethos arma commovit, qui quamvis armis despecti sed numerositate pollentes primum reSistere conabantur. . . Nam hi. . . ab una stirpe exor ti, tria nunc nom ina ediderunt, id est: Venethi Antes Sclaveni; qui. . . tunc omnes Ermanarici imperiis servierunt. "Nakon pokolja Herulaca

Ermanarik je podigao oružje na Venete, koji su, iako slabiji oružjem, bili prernoćni brojem, te su se isprva pokušavali oduprijeti. Oni, nai me, potječu od istoga roda, a sada su poznati pod trima imenima, tj. kao Venethi, Antes i Sclaveni. Svi su oni tada služili Ermanarikovim zapovijedima". U Jordanovu se djelu po prvi put spominje slavensko ime, u latiniziranom obliku Sclaveni, što vjerojatno točno odražava praslavenski oblik ):- Slawenaj: U to doba praslavensko a još nije bilo prešlo u o, dugo je e očuvano, a suglasnička skupina sl- koje nema u latinskom zamj enjuje se sa scl-. Drugi se pak etnonim, Anti (Antes) zacijelo isprva odnosio na istočni dio Slavena235, ili na etnički miješano stanovništvo u kojem su se slavenski elementi pretapali s iranskima. Samo bi ime Antes moglo biti iransko - izvodivo je iz prairanskoga )'anta- 'rub, granica, kraj', što je sačuvano u iranskom osetskome jeziku, u riječi att'iya 'posljednji, straga'. U isto vrijeme kada i Jordan, prve vijesti o Slavenima donose i bizantski izvori, u prvom redu Prokopije, Justinijanov suvremenik (usp. Historia arcana 18, De bello Gothico 3, 14). I on za Slavene ima dva imena, Sklabenoi i Antai, no ističe da su im isti jezik, običaji i vjera. Slaveni su već sredinom 6. stoljeća organizirali pljačkaške pohode preko Dunava, a zabilježeno je da su 548. prodrli do Drača na jadranskoj obali. Nešto poslije, Slavenima su se u pohodima pridružili i Avari, barbarski narod iz stepa, vjerojatno turkijskog podrijetla. Čini se da 235 To nipošto ne znači na "istočne Slavene" u lingvističkom smislu; u Jordanovo doba dijalekatske osobine istočnoslavenskoga gotovo sigurno još nisu bile oblikovane.


su se nomadsko-stočarski Avari nametnuli Slavenima kao neka vrsta vojne aristokracije koja je organizirala i usmjeravala njihovu teritori jalnu i etničku ekspanziju236• Bizantski izvori iz kasnoga 6. st., npr. Mauricijev strategikon (11 2-4) razlikuju Avare od Slavena ponajviše načinom života i društvenom organizacijom237, dok se u kasnijih pisaca razlika među njima sve više pomućuje. Pitanje podrijetla Slavena ostaje, dakle, neriješeno. Sve što mi mo žemo učiniti, jest formulirati jednu pretpostavku koja je konzistentna s povijesnim svjedočanstvima, no koju ne možemo definitivno ni dokazati ni opovrći: Slaveni su kao etnička zajednica nastali u 6. st., za vrijeme seobe naroda, u neprekidnim ratovima između Bizanta i Avara23 8 • Slavensko se zajedništvo oblikovalo na dunavskom limesu Bizanta, gdje se u svrhu lakše komunikacije (i koordinacije rata i trgo vine) među govornicima različitih, ali bliskih dijalekata i usko srodnih jezika proširila neka vrst koine, zajedničkoga naddijalektainog idioma koji nazivamo praslavenskim. Taj je jezik bio prilično jedinstven: u 6. i 7. st. nema nikakvih svjedočanstava o njegovoj dijalektainoj raščlanje nosti. Govornici toga jezika potekli su (u etničkom smislu) iz različitih dijelova Istočne Europe sjeverno od Karpata i Dunava, istočno od Visle i zapadno od Dnjepra. To se područje, osobito u svojem zapadnom dijelu, dosta dobro podudara s rasprostranjenošću arheološke kulture Praške keramike, jednostavnih glinenih posuda jajolikog oblika, koje potječu iz 5. i 6. st. po. Kr. i s velikom se vjerojatnošću mogu pripisati Praslavenima, ili barem dijelu toga naroda. Među govornicima pra slavenskoga u 6. i 7. stoljeću zasigurno je bilo i mnogo onih koji su 236 Usp. Pritsak 1983. 237 "U ranom srednjem vijeku se u jugoistočnoj Europi, dakle, mogu razlikovati dva barbarska životna oblika: s jedne strane konjanici, koji se djelomično bave više ili manje nomadskim stočarstvom i često okupljaju u visokoorganizirane velike saveze; a s druge strane seljaci koji uglavnom žive u lokalnim seoskim savezima, ali radi ratovanja i pljačke katkada stvaraju kratkotrajne veće zajednice. Sredinom 6. stoljeća se oba životna modela više gotovo i ne mogu etnički razlikovati" (Pohl 1995: 8 8). V. i Bernhard & Kandler-Palsson (ur.) 1986. 238 Usp. i Katičić 1998: 131-132: ... valja jasno uočiti da, kako su se među zapadnim Germanima Franci pojavili tek kasno, u 3. stoljeću poslije Krista, kao narod na donjoj Rajni, također na pograničnoj rijeci Rimskoga Carstva, kojega im je pljačka bila glavnim zanimanjem - isto su se tako, samo još mnogo kasnije, pod kraj 5. stoljeća, na donjem Dunavu pojavili Slaveni i s te su granice u brojnim pljačkaškim pohodima prodirali na područje carstva. Oboji su narodi bez povijesti. Prije toga se ne nailazi na Franke u Germaniji istočno od Rajne niti na Slavene među istočnoeuropskim narodima sjeverno od Dunava, bar ne pod tim imenom i u vojničkoj organizaciji koja je povezana s njime. Gotovo da se čini kako je slabost carstva proizvela te nove narode, potaknula njihovo stvaranje". "


sačuvali predaju o svojem iranskom, odnsno skitskom ili sarmatskom, podrijetlu. Među njima je moglo biti i pleme Hrvata, čije je ime zacijelo iranskoga podrijetla. Nema nikakve dvojbe da je među hordama koje su u 6. i 7. stoljeću pustošile Bizant moglo biti mnogo dvojezičnih barbara: u takvim sredinama bilingvizam, čak i plurilingvizam, prije je pravilo nego iznimka. Koliko su se dugo očuvali j ezici stepskih naroda - iranski, protobugarski, avarski, itd. - nije moguće utvrditi: sve je te jezike prekrio većinski praslavenski jezik. Razlog uspjeha praslavenskoga vjerojatno treba tražiti u sociolingvi stičkom obrascu koji se mnogo puta ponavljao na području eurazijske stepe239: klan pokretljivih stepskih ratnika razmjerno bi brzo ovladao golemim prostorima na rubu naseljenih organiziranih sjedilačkih društava (Kine na istoku i Rimskoga Carstva, odnosno Bizanta, na zapadu). Spektakularni uspjeh toga klana privlačio je goleme brojeve ratnika koji su željeli sudjelovati u pljački i osvajanjima, a ti su ratnici pripadali posve različitim lokalnim populacijama istočne Europe i srednje Azije; zatim bi se u roku od svega nekoliko generacija dogodila jedna od dviju stvari: ili bi pripadnici pobjedničkoga klana prihvatili jedan od jezika podčinjenih, ili bi nametnuli svoj izvorni jezik kao prestižni idiom na osvojenim područjima. U oba slučaja događala se velika ek spanzija jednoga razmjerno jedinstvenog jezika na velikim prostorima istočne Europe i srednje Azije: gotskoga u 4. i ranom 5. stoljeću, kada su turkijski Huni preuzeli gotski240, a zatim praslavenskoga u Avarskom kaganatu u 6. i 7. stoljeću, kada su Avari prihvatili praslavenski. S druge strane, od sredine 6. stoljeća turkijski su nomadi (u kineskim izvorima poznati pod imenom Tu-Chile) po čitavoj srednjoj Aziji proširili svoj staroturkijski j ezik, zabilježen početkom 8 . stoljeća na znamenitim "Orhonskim natpisima" u Mongoliji241• Iz toga su se j ezika poslije razvili svi suvremeni turkijski jezici, prošireni od Moldove (gagauski) i Turske (turski) preko srednje Azije (uzbečki, kazaški) i zapadne Kine (ujgurski) do istočnoga Sibira (jakutski). Kasnije invazije stepskih ratnika 239 o tome v. sjajnu studiju Omeljana Pritsaka (1983), čije zaključke prihvaćam u cijelosti. 240 Huni, koji su u 5. stoljeću ratovali s Rimljanima, već su bili temeljito germanizirani; i Atilino ime bilo je gotsko (znači nešto kao "mali otac, tatica"). O Hunima i Gotima v. npr. Wallace HadrilI 1996: 28 i dalje}. 241 Čini se da je prvi jezik koji se proširio u području turkijske vlasti � središnjoj Aziji bio sogdijski, jedan istočnoiranski jezik, poznat s natpisa iz oaza na "Putu svile", za čiju su se kontrolu otimali stepski nomadi: V. o tome ·Pritsak 1983.

1 222


u Euraziji nisu u lingvističkom smislu bile tako uspješne: Mađari, koji su 895. pristigli u Panonsku nizinu zadržali su svoj uralski jezik, ali nisu ga proširili na većinu svojih indoeuropskih susjeda. Mongoli, posljednji nomadski narod koji je osnovao najveću državu koja je ikad postojala na Zemlji; za Džingis-kana i njegovih nasljednika (13 -14. st.) obuhvaćala je gotovo čitavu Euraziju, od zapadnih granica Rusije do jugoistoka Kine. Pa ipak, mongolski jezici nisu se proširili, već su ostali ograničeni na pradomovinu Mongola (Mongolija, gdje se govori halha-mongolski) i nekoliko izoliranih otočića na Kavkazu, u Sibiru i u Afganistanu, koji svjedoče o nekadašnjoj moći Džingis-kanovih potomaka. Praslavenski se u 7. stoljeću proširio na golemu području od juga Grčke do, približno, Novgoroda u Rusiji. Na zapadu su Slaveni u ranome srednjem vijeku doprli do Labe u Njemačkoj, gdje su još do 18. stoljeća preostali, izmiješani s Nijemcima, kao Polabljani. U Grčkoj su u ranom srednjem vijeku uglavnom samo gradovi zadržali grčki jezik; u selima se govorilo slavenski, a možemo pretpostaviti da je grčko-slavenska dvojezičnost bila vrlo proširena. Mnoge su jezične pojave, koje se mogu pripisati balkanskom jezičnom savezu, vjerojatno nastale u to doba u dvojezičnoj, ili višejezičnoj sredini. Apostoli Slavena, braća Konstantin i Metod, koje je bizantski car u 9. stoljeću poslao da prošire kulturni utjecaj Bizanta među moravskim Slavenima, potekli su iz takve dvojezične sredine. Konstantin (Ćiril) je sastavio i prvo slavensko pismo, glagoljicu, koju je kod većine Slavena (osim kod dijela Hrvata) ubrzo istisnulo prerađeno grčko pismo poznato pod imenom ćirilice. U Grčkoj je slavensko-grčko dvojezičje prevladano u srednjem vijeku, kada je jezik grada (grčki) gotovo posve potisnuo slavenski, no o prisutnosti Slavena još i danas svjedoče mnogobrojni slavenski toponimi razasuti po čitavoj Grčkoj. Na sjeveru Balkana prevladali su slavenski dijalekti, iz kojih su se kasnije oblikovali bugarski242, makedonski, srpski, hrvatski, bošnjački i slovenski. Usprkos mišljenju mnogih slavista, nema osobito uvjerljivih razloga da se vjeruje kako su u doba doseljavanja na područje od Alpa do južnoga Balkana svi doseljenici govorili posebnim južnoslavenskim dijalektom koji se već tada razlikovao od dijalekata slavenskoga sjevera; zajednička obilježja 242 Prevlast bugarskoga nije narušila ni provala Bulgara, turkijskoga naroda koji je u 7. i 8 . stoljeću ovladao Bugarskom, ali j e prihvatio jezik podčinjenih Slavena.


južnoslavenskih j ezika razvila su se tek poslije, i znatno su manje izra zita od obilježja koja povezuju zapadno slavenske j ezike (češki, poljski, slovački, lužički, kašupski i izumrli polapski) i istočnoslavenske jezike (ruski, ukrajinski i bjeloruski). U 7. se stoljeću još posvuda govorilo praslavenski, razmjerno jedinstven jezik proširen u Avarskoj državi. U Rusiji se slavenski j ezik iz kojega je potekao ruski širio prema sjeveru i istoku, potiskujući u prvom redu baltijske i ugrofinske jezike. Imena mnogih ruskih rijeka, čak do okolice Moskve, pokazuju da je starije stanovništvo tih predjela govorilo baltijski243• U ranome srednjem vijeku Rusi su te Balte uglavnom jezično asimilirali, no u ruskim su srednjevjekovnim kronikama još zabilježena imena nekih baltijskih plemena čiji nam jezik nije sačuvan, primjerice Galinda (staroruski Go!jad' ), što potječe od baltijske riječi za granicu, "krajinu" (usp. litavski ga!as "kraj"). Današnji baltijski narodi, Litavci i Latvijci (Le tonci), predstavljaju tek ostatke ostataka nekoć znatno rasprostranjenije jezične skupine. Litva je u 15. stoljeću izrasla u vrlo moćnu državu, koja se mogla suprotstaviti i Tatarima na istoku i njemačkim teuton skim vitezovima na zapadu. Međutim, litavsko je plemstvo vrlo brzo prihvatilo poljski jezik, dok se među običnim pukom proširio j edan oblik bjeloruskoga. Koncem devetnaestoga stoljeća u Litvi i Latviji govornicima baltijskih jezika prijetilo je izumiranje: u gradovima su prevladavali jidiš, poljski (u Vilniusu) i njemački (npr. u Rigi), jezik je administracije bio ruski, a stanovništvo koje je govorilo litavski i latvijski živjelo je uglavnom u selima. Međutim, poboljšani životni uvjeti i porast nataliteta, te razvijanje nacionalne svijesti među Litavcima i Latvijcima, koji su se i vjerom razlikovali od susjednih pravoslavnih Slavena (Litavci su katolici, a Latvijci većinom protestanti), sve je to dovelo do povećanja broja govornika baltijskih jezika početkom 20. stoljeća. Privremeni kolaps ruskoga imperijalizma neposredno nakon Oktobarske revolucije omogućio je Litavcima i Latvijcima da izgrade vlastite države, što je u konačnici omogućilo i da njihovi jezici prežive i razviju se li standardne, službene jezike tih zemalja. Nešto istočnije, u dijelovima Rusije prema Volgi i Uralu, i sjevernije (prema Baltiku i Sjevernom moru) Slaveni su zatekli uraisko stanovništvo, koje nikada nije u potpunosti rusificirano; do danas su tl Rusiji opstali 243 Npr. hidronimi Oka i Ugra u zapadnoj Rusiji nesumnjivo su baltijskoga podrijetla.


ugrofinski narodi poput Marijaca, Č eremisa, Mordvinaca, Vepsijaca, Karelaca i drugih, koji još uvijek govore svojim jezicima. Svoju vlastitu državu imaju jedino Estonci, koji su poput svojih baltijskih susjeda tijekom ruske i sovjetske vlasti bili izloženi velikom pritisku rusifikacije. Širenje ruskoga u Sibiru započelo je tek u 16. stoljeću, s koloniza cijom koju je započeo kozački vođa Jermak Timofejevič (1558). Do 1639. Rusi su u Sibiru prodrli sve do Tihog Oceana, a do danas je veći dio te goleme zemlj e rusificiran; prastanovnici, koji su govorili raznim malim sibirskim jezicima (npr. ketski, čukotski, kamčadalski i nivhski), te j ezicima altajske porodice (osobito turkijski j akutski i tungu ski goldski jezik) imaju danas status nacionalnih i jezičnih manjina. Na Kavkazu i u srednjoj Aziji ruski se počeo širiti u 18. stoljeću, osobito za Katarine Velike. Ondje rusifikacija nije bila uspješna kao u Sibiru, te je danas u kavkaskim državama (Armenija, Gruzija i Azerbajdžan) i u državama srednje Azije (Kazahstan244, Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan) ruski manjinski jezik. Oko prijelaza s prvoga na drugo tisućljeće uspostavljena je jezična karta Europe koja je, s manjim izmjenama, opstala do danas. Pomicanja jezičnih granica bilo je i poslije, no te su promjene malene u usporedbi s promjenama u prethodnim razdobljima. Na krajnjem je zapadu Europe nastavljeno potiskivanje keltskih jezika, koji su u dvadesetom stoljeću opstali još samo na krajnjem zapadu Irske i Škotske, u Walesu, i u seoskim područjima sjeverne Bretanje. U Španjolskoj je "rekonkvista" dovršena tek u 15. stoljeću, kada je arapski etničkim čišćenjem istjeran s poluotoka. U konačnoj fazi rekonkviste (1492.) iz Španjolske su pro tjerani i sefardski Židovi, koji su govorili judeošpanjolski (sefardski). Oni su se naselili u mnogim sredozemnim lukama, između ostaloga i u Dalmaciji. "Crna smrt", kuga koja je sredinom 14. stoljeća pobila gotovo trećinu europskoga stanovništva, dovela je do depopulacije nekih područja u Europi, što je uzrokovalo pomicanje nekih etničkih i jezičnih granica, osobito između Nijemaca i Slavena u srednjoj Eu ropi. Veliki Tridesetogodišnji rat (1618 -1648) također je strahovito opustošio srednju Europu, što je moglo pospješiti izumiranje nekih jezika, npr. jezika polapskih Slavena i staropruskoga, baltijskoga jezika 244 U Kazahstanu više stanovnika govori ruski (oko 85%) nego kazaški (oko 65%), no Kazasi predstavljaju većinsko stanovništvo (53%) i većinom su dvojezični.


koji se govorio u istočnoj Pruskoj. Na drugom kraju Europe, turski, koji je u Europu dospio s osmanlijskim osvajanjima (14.-16. stoljeće) nije ostavio dubljega traga; govornici turskoga na Balkanu većinom su protjerani u Tursku nakon Balkanskih ratova, početkom 20. st., a danas predstavljaju značajniju jezičnu manjinu jedino u Bugarskoj . Posljednje prepravljanje jezičnih granica u Europi dogodilo se za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata; u holokaustu su praktički uništeni govornici jidiša, germanskoga jezika kojim su govorili istočnoeuropski Židovi. Oni su u srednjem vijeku bili naselili mnoga područja Poljske, Litve, Ukrajine i Bjelorusije, no nigdje nisu sačinjavali kompaktnu, teritorijalno jasno omeđenu zajednicu. Njemačke su pak zajednice u Sudetima (zapadna Č eška), u istočnoj Pruskoj (oko Konigsberga), u Srijemu i Vojvodini, te u Šleskoj (u današnjoj Poljskoj), dokraj čene nakon 1945. Tada su nestale i neke jezične manjine u Ukrajini (Krimski Tatari i Poljaci, koji su preseljeni u valu staljinističkoga terora). Danas jezičnu sliku Europe dodatno kompliciraju jezici novijih useljenika, koji su, međutim, uglavnom ograničeni na gradove, te se njihova prisut nost ne vidi na jezičnim kartama; radi se, primjerice, o govornicima hindskoga i urdskoga u Britaniji, o turskim i drugim "gastarbajterima" u Njemačkoj, itd. Svi ti procesi, međutim, utječu na društveno rasloja vanje jezika, a ne na dijalektaino raslojavanje, ili na promjene jezičnih granica. Većina novih doseljenika živi u gradovima, dok se u selima i manjim mjestima u zapadnoj Europi njihova prisutnost jedva osjeća. Većinski jezici nigdje u Europi nisu ugroženi jezicima došljaka koji obično, već u drugoj generaciji, primaju većinski jezik kao materinski (ili jedan od materinskih jezika). S druge strane, u zapadnoj Europi danas izumiru lokalni dijalekti, pa granice među jezicima sve više postaju granicama između nacionalnih, standardnih jezika. Prije stotinjak godina to još nije bilo tako: putnik koji bi iz Pikardije u sjevernoj Francuskoj putovao preko flamanskog dijela Belgije i južne Nizozemske do Kolna u Njemačkoj prošao bi kroz mnoga sela i gradove u kojima su se govorili vrlo različiti lokalni dijalekti niskonjemačkog jezičnog kontinuuma, no jezične granice nisu se nimalo poklapale s državnima. Širenje obrazovanja i pokretljivost stanovništva u suvremenim državama dovele su do toga da se danas posvuda govore standardni i supstandardni oblici nacionalnih jezika. U okolici Kolna, gdje sam proveo godinu dana i dobro se upoznao s


jezičnom situacijom, danas svi slojevi stanovništva govore standardni njemački s jakim niskonjemačkim naglaskom (primjerice, guten Tag izgovaraju, otprilike, gutn tah). Njihov jezik više nije lokalni kolnski dijalekt, ko/seh, koji se od standardnoga jezika razlikuje gotovo jednako kao i nizozemski. Jedino vrijeme u godin:i kada danas još možete čuti ko/seh je doba karnevala, kada se karnevalske šale i slogani tradicionalno izgovaraju na tom narječju. Međutim, mladi, obrazovani Nijemci, koji za karnevala luduju ulicama Kolna, zapravo ne govore kolsch niti u svojoj obitelji, već su fraze koje izgovaraju i ispisuju na transparentima uglavnom naučili od djedova i baka kao izdvojene ostatke nekoć ose bujnog lokalnog dijalekta. Sličan se proces izumiranja dijalekata odvija i u mnogim drugim dijelovima Europe. Naprimjer, u Belgiji flamansko stanovništvo sve više prihvaća standardni nizozemski jezik umjesto mnoštva lokalnih flamanskih dijalekata koji su se ondje donedavna govorili245• Jezična emancipacija Flamanaca u odnosu na Valonce (koji govore francuski) ujedno je dovela do zapostavljanja flamanskih dijalekata umjesto kojih se proširio standardni jezik (gotovo identičan standardnomu nizozemskom idiomu koji se koristi u Nizozemskoj). U današnjem svijetu ne izumiru, dakle, samo jezici: izumiru i dija lekti, koji s kulturne i lingvističke točke gledišta nisu ništa manje važni i zanimljivi. Izumiranju jezika i dijalekata, te razvitku međunarodnih, "svjetskih" jezika, posvećen je posljednji dio ove knjige.

245 V. Fishman (ur.) 1999: 345.

Rušenje babilonskog tornja, ili budućnost jezične raznolikosti

227

1

Rušenje babilonsl
Izumiranje jezika Jezici izumiru otkada postoje, a to znači otkada postoji ljudska vrsta. U "primitivnim" društvima lovaca i sakupljača jezici su izumirali kao i u suvremenom svijetu, premda ne tako golemom brzinom kao danas. Ali kako zapravo izumiru jezici? Jedan je od mogućih scenarija za izumiranje nekoga jezika prirodna katastrofa uslijed koje pomru svi njegovi govornici. Golemi val (tsunami) koji je pogodio južnu Aziju o Božiću 2004. gotovo je izbrisao i posljednje govornike nekih andaman skih jezika, jer Andamansko je otočje pretrpjelo osobito žestok udar vodene stihije. I u pretpovijesti su se događale mnoge takve katastrofe, koje su mogle dovesti do masovnoga izumiranja ljudskih zajednica, primjerice kada je prije desetak tisuća godina poplavljen kopneni most između Australije i Nove Gvineje. Ako su se na poplavljenom području

1 22 8


govorili jezici koji bi, da su preživjeli, pružili jasnija svjedočanstva o mogućim genetskim odnosima australskih i papuanskih jezika, mi to nikada nećemo doznati. Najveća od svih prirodnih nepogoda svakako je čovjek; mnogo češće od prirodnih stihija nestanak čitavih ljudskih zajednica, a s time i njihovih jezika, izazivaju ljudi. Genocidi kojima su bili izloženi Armenci, Židovi, stanovnici Kambodže i Ruande u prošlom stoljeću samo su posljednji primjeri u nizu okrutnih progona kojima su tijekom povijesti bile izložene mnoge ljudske zajednice. U Tasmaniji su u 19. stoljeću europski doseljenici kao divlje životinje lovili Tasmance, narod ili skupinu naroda koji su bili tehnološki tako zaostali da nisu znali upaliti vatru niti loviti ribu udicom. Posljednji preživjeli okupljeni su u koncentracijskom logoru (koji se, naravno, nije tako nazivao) na malenom otoku Flinders, pedesetak kilometara od tasmanskoga kopna. Ondje su svi pomrli od bolesti i pothranjenosti. Posljednja "čistokrvna" Tasmanka, žena imenom Trukanini246, koju su bijelci silovali u mladosti, umrla je 1876. Nije joj poštovana ni posljednja želja da bude sahranjena u moru, već su njezini posmrtni ostatci, kao znanstveni kuriozum, bili izloženi u Muzeju Tasmanije. Zbog tragične sudbine Tasmanaca danas ne znamo gotovo ništa o jezicima Tasmanije, pa njihov odnos spram australskih aboridžinskih jezika vjerojatno nikada neće biti razjašnjeno U Kaliforniji je početkom 20. stoljeća u sukobu s bijelcima gotovo posve istrijebljeno pleme Jahi (dio naroda Jana); posljednji preživjeli skrivali su se po vrletima Sierra Madre čak četrdeset godina, dok nisu pomrli od gladi i iscrpljenosti svi osim jednoga. Posljednji preživjeli, imenom Ishi, predao se bijelcima, najvjerojatnije očekujući brzu likvidaciju, no umjesto toga dobio je smještaj u jednom kalifornijskom etnografskom muzeju, gdje je nedugo zatim (1916.) umro od tuberkuloze247. Da se on nije predao, danas o jeziku plemena Jahi ne bismo znali ništa. Ne možemo znati koliko je jezika u povijesti i pretpovijesti nestalo uslijed progona njihovih govornika, ali učestalost genocidnog ponašanja među ljudima, pa i među "primitivnim" plemenima248 , navodi na zaključak 246 Nettle & Romaine 2000: 122. Za sudbinu Trukanini v. i Diamond 1991: 253. 247 Diamond 199 1: 270, Mithun 1999: 564-6. 248 Mit o navodnoj miroljubivosti lovaca-sakupljača poput Hotentota i Bušmana odavna je pobijen u ozbiljnoj antropološkoj literaturi (usp. npr. Keeley 1996); dokazano je da je za svakoga pojedinca vjerojatnost nasilne smrti u većini skupina lovaca-sakupljača veća nego u suvremenom američkom društvu, čak i ako se uzmu u obzir smrti vojnika u oba svjetska rata. (v. Pinker 2002: 56-58, Diamond 1991).


da se moralo raditi o jednom od značajnih uzroka izumiranju jezika. Do istrebljenja pojedinih etničkih skupina ne dolazi uvijek uslijed unaprijed pripremljenoga plana. U Americi su masovnom izumiranju indijanskog stanovništva klice, koje su sa sobom donijeli Europljani, doprinijele više nego njihovo oružje. Indijanci, naime, nisu imali nika kva imuniteta na bolesti kao što su boginje i ospice, koje su u Europi postojale već tisućljećima, pa je i europsko stanovništvo na njih bilo otpornije. Kada je Cortes 1519. stigao u Meksiko, procjenjuje se da je u toj zemlji živjelo oko dvadeset milijuna ljudi; 1520. s Kube je onamo pristigao jedan boginjama zaražen rob, što je potaklo epidemiju te bolesti neviđenih razmjera249• Cortes, koji je isprva raspolagao sa samo 600 vojnika, osvojio je Meksiko ne samo zbog tehnološke premoći španjolskog oružja te vlastite okrutnosti i beskrupuloznosti, već i zbog strašne pošasti koja je poharala astečke trupe. Samo stotinjak godina poslije dolaska Španjolaca, 1618. g., stanovništvo Meksika opalo je na svega 1,8 milijuna ljudi. Koliko je jezika izumrlo za vrijeme prvih dodira Europljana i Indijanaca u Srednjoj Americi nikada nećemo znati. U Australiji se koncem 18. stoljeća, kad su Britanci ondje osno vali prve kažnjeničke kolonije, govorilo barem 200 jezika250• U dva stoljeća koja su otada protekla, izumrlo je oko 50 jezika, ali i svima preostalima drastično se smanjio broj govornika zbog pošasti i nasilja bijelih doseljenika. Poslj ednji masakr australskih Aboridžina zbio se u Alice Springsu 1929. g., kada je gotovo posve istrijebljeno jedno pleme. Danas samo dva aboridžinska jezika u Australiji imaju više od 3000 govornika: kala lagav ja (na Otočju Torres) i jezik zapadne pustinje

(western desert). Međutim, do izumiranja jezika često dolazi i kada jedna zajednica nametne svoj jezik drugoj, a da je prethodno nije istrijebila, ili kada jedna skupina ljudi dobrovoljno prihvati jezik druge i pritom prestane govoriti svoj jezik. Zanimljiv je u tom sklopu slučaj jezika samburu i elmolo25 1 • U Keniji je osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća 249 Diamond 1999: 210. 250 Ethnologue (http://www.ethnologue.com) i Nettle (1999: 92) navode brojku od 234 živa aboridžinska jezika, no ta je brojka posljedica isticanja dijalekatskih razlika kao jezičnih, što je tipično za pristup koji zastupaju ti autori. R. M. W. Dixon u članku za "Međunarodnu enciklopediju lingvistike" (Frawley, ur. 2003, s. v. Australian languages) navodi da se u Aus traliji u doba prvog kontakta s Europljanima govorilo oko 250 jezika, 'od kojih je polovica do danas izumrla. 251 V. Dorian 1999: 29 i dalje. ,

1 23 0


došlo do masovnog pomora stoke, zbog čega su pripadnici naroda Samburu, koji su govorili jednim nilotskim j ezikom nilosaharske pro dice, izgubili gotovo sve svoje blago i bili prisiljeni živjeti među svojim susjedima nižega društvenog statusa, pripadnicima naroda Elmolo, koji su se bavili ribarstvom na obalama Jezera Turkana. Elmolski je j ezik pripadao kušitskoj grani afroazijske porodice, no u dodiru s pripadnicima naroda Samburu govornici elmolskoga u svega nekoliko generacija suživota preuzeli su njihov jezik, koji je otprije uživao veći ugled. Kada su se prilike za uzgoj stoke popravile, Samburci su obnovili svoja krda i odselili se s obala jezera. Dvije zajednice i dalje odvojeno žive u Keniji, no govore istim jezikom; jedino je terminologija ribarenja među Elmolcima ostala kušitska, te odaje njihovo kušitsko podrijetlo. Taj primjer pokazuje nam kako do izumiranja jezika (elmolskoga) može doći u jednoj razmjerno "primitivnoj" sredini i bez prisile, odnosno porobljavanja jedne skupine govornika od strane druge. Ipak, često je prisila na jednoj društvenoj razini povezana s do brovoljnom zamjenom jezika na drugoj; u Irskoj su, polovicom de vetnaestog stoljeća, djecu u školama kažnjavali kada bi ona govorila irskim jezikom, koji doduše nije bio zabranjen, ali u zemlji nije imao nikakav službeni status. S druge strane, mnoge su obitelji dobrovoljno prihvaćale engleski jezik, koji je njihovoj djeci otvarao vrata ekonomske, ako ne i nacionalne emancipacije. U samo nekoliko generacija irski je postao izumirućim jezikom, a od potpunoga izumiranja spašen je tek s političkim osamostaljenjem Irske dvadesetih godina prošloga stoljeća. U Litvi su ruske vlasti 1864. g. zabranile upotrebu litavskoga u svim javnim ustanovama; bilo je zabranjeno čak i tiskanje litavskih knjiga na latinici, čime se željela potaći rusifikacija litavskih seljaka, za koje se očekivalo da će prihvatiti ruski jezik i ćirilicu. Međutim, taj je apsurdni zakon imao sasvim obrnute posljedice od očekivanih: u Litvi je procvjetao posao krijumčarenja poljskih knjiga, tiskanih u dijelu Poljske kojim su vladale Austrija i Pruska, a velik dio litavskoga stanovništva identificirao se s poljskim nacionalnim pokretom; u tradi cionalno dvojezičnim poljsko-litavskim sredinama prevladao je poljski, a ne ruski koji su vlasti željele nametnuti252• Č itava povijest pokazuje da političke zabrane upotrebe pojedinih jezika nikada ne uspijevaju. 252 Zinkevičius 1998: 286 i dalje.


23 1 1

Međutim, političke odluke mogu dovesti do izumiranja jezika, čak i kada to nije svrha zbog koje je određena politička odluka donesena. U nekim su dijelovima Južne Amerike mnogi jezici izumrli ne zato jer ih je prisilno istisnuo španjolski, već zbog toga što su kolonijalne vlasti favorizirale upotrebu nekih indijanskih jezika umjesto drugih. Primjerice, u Meksiku je nahuatl, jezik drevnih Asteka, dobio polu službeni status u 17. stoljeću, te je bio poznat i pod imenom lengua Mexicana "meksički jezik". Španjolski su misionari objavili rječnik (1571.) i gramatiku (1645) toga jezika, na njemu je cvjetala književnost, a njegova je upotreba bila dopuštena čak i na kolonijalnim sudovima u Meksiku. Zbog toga j e u vrijeme španjolske vlasti mnoštvo meksičkih Indijanaca počelo govoriti nahuatlom, umjesto španjolskim, koji ionako nisu imali prilike naučiti. Sličnu je ulogu u Peruu odigrao kečua, jezik Inka, koji je zamijenio mnoštvo malih j ezika koji su danas poznati uglavnom samo iz onomastike253 • U svima navedenim slučajevima do izumiranja nekog jezika došlo je kada su njegovi govornici bili izloženi kulturnom, političkom ili gospodarskom pritisku govornika nekog drugog j ezika, koji uživa veći društveni prestiž. Kada god u dodir stupe dvije ekonomski ili politički neravnopravne zajednice, koje govore različitim j ezicima, jezik je siromašnije zajednice (koja je često i politički potlačena) pod pritiskom, i u većoj je opasnosti od izumiranja od jezika ekonomski privilegirane i politički nadmoćnije zajednice. Isti se društveni obrasci odnosa među jezičnim zajednicama, koji dovode do izumiranja jezika, ponavljaju već tisućljećima, i to na svim kontinentima. Europa je, kao što smo vidjeli, doživjela nekoliko više ili manje dokumentiranih valova izumiranja jezika. Prvi se val morao dogoditi za posljednjega ledenog doba, kada je stanovništvo ili pomrlo od hladnoće ili je stjerano u pribježišta na krajnjemu jugu Kontinenta. Drugi se val izumiranja mogao dogoditi s pristizanjem poljoprivrede u Europu, oko 6000. godina pr. Kr. Demografska eksplozija izazvana novim načinom proizvodnje hrane vjerojatno je barem u nekim dijelovima Europe dovela do toga da su starije skupine lovaca i sakupljača preplavljene novim populacijama, koje su sa sobom donijele i svoje jezike. Koliko je taj proces bio proširen nećemo zacijelo nikada znati. Treći veliki val 253 V. Adelaar 1999.

[ 232


izumiranja jezika u Europi dogodio se s izgradnjom prvih velikih država i plemenskih saveza; vidjeli smo kako su grčke kolonije na Mediteranu i keltska kolonizacija Podunavlja i Galije nametnuli grčki i galski na velikim prostorima Kontinenta, no najvažnije posljedice za jezičnu povijest Europe imalo je širenje latinskoga unutar granica Rimskoga Carstva. Ono je dovelo do izumiranja velikog broja jezika čija su imena zabilježena, a u mnogim slučajevima imamo i njihove tekstove. U svega nekoliko stotina godina s jezične karte Europe nestali su etruščanski, venetski, mesapski, oskički, umbrijski, tartesanski, keltiberski, iberski, jezici Ilirika, galski, dački, i mnogi drugi jezici. Ostaje nejasno u kojoj su mjeri izumiranju jezika u Europi doprinijele najezde barbara tijekom prijelaza iz antike u srednji vijek, no nedvojbeno je da je posljednji val izumiranja malih jezika u Europi povezan s procesom izgradnje nacionalnih država i standardnih jezika Europe, osobito u razdoblju prosvjetiteljstva. Tada su nestali posljednji govornici starQPruskoga, korničkoga i polapskoga, a možda i nekih drugih jezika. Usprkos svemu rečenomu, niti jedno se povijesno razdoblje po opsegu i brzini izumiranja jezika ne može usporediti s današnjicom. Taj se proces ne osjeća toliko u Europi, kojom već nekoliko stoljeća dominiraju veliki nacionalni jezici, s kojima su manjinski jezici uglav nom uspjeli uspostaviti neki oblik koegzistencije. Izumiranje jezika poprimilo je akutne razmjere uglavnom u drugim dijelovima svijeta. Prije nešto više od deset godina, najprestižniji je američki lingvistički časopis Language objavio apel skupine lingvista da se spriječi izumiranje jezika. Autori niza članaka objavljenih u tom broju časopisa254 ustvrdili su da jezicima svijeta prijeti masovno izumiranje, proces bez presedana u svjetskoj povijesti, te da je lingvistička zajednica dužna skrenuti pozornost političara na tu opasnost. Nije se radilo samo o strahu da će lingvisti ostati bez posla na sveučilištima bude li jezika na svijetu manje; kao glavni razlog zašto je potrebno zaustaviti izumiranje jezika autori su naveli da smanjenje jezične raznolikosti dovodi do osiromašenja kulturnog bogatstva ljudske vrste, te da budućim generacijama čovje čanstva oduzima priliku za upoznavanje jednog bitnog vida različitosti među ljudima. Jedan od autora, Michael Krauss, iznio je dramatične podatke: na Aljasci, području gdje je on vršio terenska istraživanja, 254 V. Hale, Krauss, et a/ii 1992.


233 1

samo dva jezika djeca još uče od roditelja, dok su govornici ostalih 18 jezika isključivo odrasle osobe, u velikom broju slučajeva starci. Ejački je jezik 1992. imao samo dva govornika, oba u poodmaklim godinama, bez nade da će biti prenesen na iduću generaciju. U međuvremenu je i taj jezik izumro. U cjelokupnim Sjedinjenim Državama i Kanadi, prema Kraussovim podatcima iz 1992. g�, od 187 domorodačkih jezika čak je 149 bilo ugroženo, u smislu da ih djeca više ne uče, a to je slučaj i s čak 900/0 aboridžinskih jezika u Australiji. Budući da jezici, koji jednom izumru, tj. izgube posljednjega izvornog govornika, više ne uskrsavaju255, trend izumiranja jezika kojem svjedočimo ne može se preokrenuti, jedino bi se mogao donekle usporiti. Krauss je također usporedio izumiranje jezika s nestankom živo tinjskih vrsta, na što je kulturna javnost daleko više osjetljiva: istaknuo je da je od 4400 vrsta sisavaca na svijetu samo 326 ugroženih vrsta (7,40/0), a od 8600 vrsta ptica samo 231 vrsta (2,70/0) može se smatrati ugroženom. Kada se te brojke usporede s 900/0 ugroženih jezika na svijetu, ugroženost jezika može se učiniti gorućijim problemom od ugroženosti bioloških vrsta! Autori članka stoga zaključuju da je duž nost lingvista angažirati se kako bi jezična raznolikost svijeta ostala sačuvana, barem u smanjenom opsegu. Zato je po njihovu mišljenju potrebno uputiti poziv političarima i svim utjecajnim krugovima kako bi se u posljednji trenutak spasilo što je moguće više jezika, jer prognoze su autora uistinu crne: predvidjeli su da će, ako se ništa ne učini, do konca 21. stoljeća izumrijeti 900/0 jezika koji su se krajem 20. stoljeća još govorili na svijetu. Kako to često biva u akademskim krugovima, ubrzo se pronašao učenjak koji o istom problemu ima posve oprečno mišljenje. U istom je broju časopisa Language izišao odgovor američkog fonetičara Petera Ladefogeda256 Haleu, Kraussu i kolegama, pod naslovom "Drugi pogled na ugrožene jezike". Ladefogedovo je mišljenje da lingvisti ne bi trebali zauzimati pokroviteljski stav prema govornicima ugroženih j ezika, te misliti da oni bolje od samih govornika znaju što je za njih najbolje. U siromašnim zemljama ima mnogo važnijih zadataka od razvijanja 255 Sasvim su rijetke iznimke, poput hebrejskoga (ivrita), koji je oživljen II suvremenom Izraelu (o tome v. dolje). 256 V. Ladefoged 1992.


pismenosti na j ezicima s manje od tisuću govornika, a prihvaćanje "velikih" j ezika doprinosi nacionalnoj integraciji višejezičnih država, koje su osobito brojne u Africi. Ukoliko mnogi jezici izumru, ističe Ladefoged, gotovo je sigurno da će nastati novi jezici iz onih koji danas postoje, jer jezične izmjene proces su koji se ne može zaustaviti, a nastojanja ljudskih društava da se ističu različitostima svojih kultura i jezika predstavljaju temeljnu ljudsku potrebu. Osim toga, dokidanje različitosti jezika ne mora dovesti do brisanja kulturnih različitosti: odvjetnici s Wall Streeta, farmeri iz Indiane i rudari iz Apalačijskoga gorja svi govore engleski, no kulturne su razlike među njima znatno veće nego one koje postoje između govornika nekih posve različitih kojsanskih j ezika u Južnoj Africi, koji svi dijele gotovo identičnu materijalnu i duhovnu kulturu. Posao je lingvista, smatra Ladefoged, da opisuju jezike, a ne da odlučuju o tome kako bi njihovi govornici trebali, ili ne bi trebali, živjeti. Ladefoged svoj članak završava pričom o susretu koji je imao s nepismenim seljakom u Keniji, govornikom kušitskog jezika dahalo, kojemu prijeti izumiranje. Taj mu je seljak s ponosom i osmijehom na licu ispričao kako njegovi sinovi govore samo svahili, državni jezik njegove zemlje, te kako u školi imaju priliku naučiti (na svahiliju) toliko toga što on ne zna. Who am I to say that he was wrong "Tko sam ja da kažem da on nije imao pravo? " pita se Ladefoged. -

Krauss ima pravo: otkako je objavljen onaj članak 1992., i preostala dva govornika ejačkoga jezika umrla su, te je to danas izumrli jezik koji lingvisti ma više nije dostupan za istraživanje. Trend izumiranja jezika nastavlja se nesmanjenom brzinom, pa uskoro lingvisti možda neće više imati što opisivati osim već ionako dobro opisanih "velikih" jezika. Međutim, i Ladefoged ima pravo: nisu lingvisti oni koji trebaju odlučivati kojim bi jezicima ljudi trebali govoriti; na demokratski iza branim vladama je da odluče hoće li novac poreznih obveznika uložiti u suzbijanje side, gradnju autocesta, isplatu premija nogometašima nacionalne reprezentacije, ili u financiranje školstva na manjinskim jezicima kojima prijeti izumiranje. Lingvisti mogu samo upozoravati na izumiranje j ezika, j er to je pojava koje javnost do nedavna nije uopće bila svjesna. Oni su također tu da opišu jezike koji se još uvijek govore, te da objasne ljudima zašto je opstanak jezične raznolikosti svijeta važan.


U Wisconsinu, u Sjedinjenim Državama, gdje sam proveo studijsku godinu 1997-8, postoji rezervat indijanskog plemena odžibva. Nakon desetljeća ekonomske zaostalosti, problema s masovnim alkoholizmom i nezaposlenošću, rezervat danas ekonomski prosperira, uglavnom zahvaljujući kockarnici koju su otvorili njegovi stanovnici. Premda su u državi Wisconsin kockarnice zakonom zabranjene, indijanski stanovnici rezervata u SAD ne podliježu zakonodavstvu federalnih država, već savezne vlasti u Washingtonu, što omogućuje mnogim Indijancima da koriste neslaganja između federalnih i državnih zakona, kao u ovom slučaju. S otvaranjem kockarnice došla su i nova radna mjesta, ali zbilo se i potpuno otvaranje rezervata prema vanjskom svijetu. Svi domovi sada imaju televizore, s programom koji je isključivo na engleskom, a djeca redovito završavaju osnovnu školu, a često i srednju, gdje je nastava samo na engleskom. Jedna od posljedica takvoga stanja jest da djeca više ne uče odžibvanski jezik, koji se sve manje koristi čak i u domovima, u krugu obitelji. Kada razgovarate sa stanovnicima re zervata, reći će vam da je njima važnije da njihova djeca imaju posao i dobro obrazovanje nego da govore odžibvanski, te da se ne boje da će njihov plemenski identitet zbog toga biti ugrožen. Meni se ondje učinilo tužnim da je kockarnica postala važniji element plemenskog identiteta od jezika. Ali ja sam lingvist, i po naravi svojeg posla smatram jezik nečim osobito važnim i zanimljivim. Većina ljudi ne mora tako misliti. Treba reći i da usporedba ugroženih jezika s ugroženim životinjskim vrstama nije osobito uspjela; novi jezici neprekidno nastaju, i nastajat će, ukoliko je osnovna teza ove knjige istinita, sve dok se ne promijeni ljudska narav. Izumrle životinjske vrste, s druge strane, ne nadomještaju se novima, osim dugotrajnim procesom prirodne selekcije na koji većina ljubitelja životinja nije spremna čekati. Napredak genetskog inžinjeringa vjerojatno će u ne tako dalekoj budućnosti omogućiti "projektiranje" novih vrsta na temelju genetskoga materijala postojećih, no mnogi istraživači, političari, i obični ljudi, zaziru od takvih postupaka iz etičkih razloga. Novih će jezika uvijek biti, jer jezik je dio kulturnog identiteta svake zajednice, štoviše, jezik je kod pomoću kojega ljudi najlakše utvrđuju tko pripada njihovoj zajednici, a tko ne. Sociolin gvistička istraživanja tako pokazuju da se j ezik američkih crnaca, afroamerički engleski (ili ebonics) sve više razlikuje od standardnoga američkog engleskog kojim govori većina američkih bijelaca, i s kojim

1 236


je jezik crnačke zajednice u neprekidnom kontaktu već više od dvjesta godina257. Razlog je tomu što afroamerička zajednica osjeća neprekidnu (i, kako izgleda, sve veću) potrebu za izgradnjom svojega jezičnog i kulturnog identiteta različitog od identiteta većinske bjelačke zajednice. Sociolingvistička su istraživanja pokazala da je stav govornika prema vlastitom etničkom i jezičnom identitetu presudan činilac ubrzavanja ili usporavanja jezičnih promjena. Američki je sociolingvist William Labov još šezdesetih godina pokazao da narječje stanovnika monde nog ljetovališta Martha's Vineyard u Massachussetsu zadržava upravo ona jezična obilježja kojima se razlikuje od više-manje standardnoga američkog engleskog govora turista, koji svake godine preplavljuju tu malenu zajednicu na atlantskoj obali SAD258 • Štoviše, u govoru onih stanovnika Martha's Vineyarda koji su najviše držali do vlastite po sebnosti, i koji su imali najnegativniji stav o "došljacima", lokalna su jezična obilježja bila najizrazitija i težila su sve većem razlikovanju od standardnog engleskoga. Slični se procesi jezične diferencijacije odvi jaju i drugdje u svijetu, uvijek kada neka zajednica osjeća potrebu za etničkim, političkim i kulturnim odvajanjem od neke druge zajednice s kojom dijeli jezik. Bez obzira na sve, savjest lingvista, ako ne i ostatka svijeta, osjeća da bi izumiruće jezike trebalo zabilježiti i što detaljnije opisati prije no što izumru. Već za nekoliko desetljeća bit će prekasno za mnoštvo jezika koji bi lingvistirna mogli pružiti vrijedne podatke o svim vidovima jezične raznolikosti svijeta. Pretpostavka da će za nekoliko tisućljeća na svijetu vjerojatno postojati novi jezici, potekli iz današnjih, te da će i oni imati zanimljive gramatičke strukture, slaba je utjeha današnjim lingvistirna. Zbog toga je na sadašnjoj generaciji lingvista da opiše onaj dio jezične raznolikosti svijeta koji je još uvijek dostupan proučavanju, dok za to irna vremena. Međutim, većina lingvista, uključujući i pisca ovih redaka, umjesto da se uputi u amazonsku džunglu radije provodi vrijeme u svojim klimatiziranim radnim sobama pišući knjige o svojim materinskim jezicima, ili o jezicima koji se mogu naučiti iz davno napisanih knjiga. 257 V. FennelI 2001 i Fishman (ur.) 1999. 258 V. Labov 1963, gdje je po prvi put objavljeno istraživanje o međusobnoj uvjetovanosti stava o jeziku neke društvene zajednice i jezičnih promjena; v. također i Labov 1994, gdje je iznesena čitava sociolingvistička teorija jezičnih promjena.


23 7 1

Premda ću vjerojatno do mirovine pomalo osjećati sram što nisam napisao niti jednu gramatiku nekoga izumirućeg jezika, u svoju obranu mogu reći samo to da za takav posao nemam dovoljno novca, niti je vjerojatno da ću ga uskoro imati. Australski je lingvist Robert Dixon izračunao da za terensko istraživanje koje može dovesti do sastavljanja znanstveno objektivne gramatike nekoga izumirućeg jezika treba oko 100.000 dolara259: morate platiti zrakoplovne karte za više posjeta egzotičnim i udaljenim dijelovima svijeta, morate ondje od nečega živjeti barem godinu dana kako biste prikupili dovoljno građe, morate platiti informante koji će s vama provoditi i po nekoliko sati dnevno, odgovarajući na gramatička pitanja i diktirajući tekstove na svojem jeziku . . . sve u svemu, radi se o investiciji koja bi bila dovoljna i za druge humanitarne projekte, za koje bi netko rnogao pomisliti da su važniji od pisanja gramatike.

Oživljavanje jezika Premda lingvisti o torne mogu reći svoje informirano mišljenje, kao i svatko drugi, oživljavanje ugroženih ili izumirućih jezika uvijek treba prepustiti samim ljudima koji njima govore. Kada jezik jednom izumre, gotovo je posve nemoguće ponovno ga oživjeti. Jedini je protuprimjer toj općenitoj tvrdnji oživljavanje drevnoga hebrejskog jezika u obliku suvremenog ivrita, koji je službeni jezik u Izraelu26o• Židovi, koji su se potaknuti cionističkim pokretom koncern 19. stoljeća stali vraćati u svoju pradomovinu na Bliskom istoku, govorili su međusobno posve različitim jezicima; bilo je među njima istočnoeuropskih Židova, koji su govorili jidišem, mediteranskih Židova, čiji je jezik bio sefardski, Židova iz arapskih zemalja koji su govorili arapski, i mnogih drugih. Zbog potrebe međusobnog sporazumijevanja odlučeno je da zajednički jezik židovske zajednice u Palestini, iz koje je izrasla država Izrael, bude hebrejski, koji je bio upotrebljavan u bogoslužju u svim područjima gdje su živjeli Židovi. Osnivanjem Izraela hebrejski je jezik, ponešto pojednostavljene fonologije i sintakse, postao službenim jezikom Izraela, a nakon svega nekoliko generacija to je već bio materinski jezik mno gobrojnim govornicima. Danas hebrejskim (ivritom) kao materinskim 259 Dixon 1997. 260 O tome procesu

v.

npr. Hagege 2005: 213 i dalje.


jezikom govori većina židovskih stanovnika Izraela, gotovo pet milijuna ljudi. Međutim, kao što smo rekli, slučaj je hebrejskoga posve izuzetan. Nešto je više primjera uspješne revitalizacije izumirućih jezika, premda uglavnom u bogatim društvima zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Pogledajmo prvo primjere iz "keltskih" zemalja, Irske i Walesa. U Irskoj je, kao što smo već rekli, irski jezik koncem devetnaestog stoljeća bio već gotovo izumro. Međutim, nacionalni preporod, koji su započeli - da ironija bude veća - uglavnom pripadnici protestant skoga građanstva koje je govorilo engleski, veliku je pažnju posvetio oživljavanju irskoga jezika. Godine 1893. osnovana je "Gelička liga" (GaeZic League), kojoj je predsjednik bio Douglas Hyde, budući pred sjednik neovisne Irske; u to je doba tek 1 9% stanovništva Otoka govorilo irskim, a jednojezičnih govornika gotovo da više nije bilo. Nastojanja "Geličke lige" i mnogih drugih državnih službi, osobito nakon stjecanja neovisnosti (1922.), doprinijela su da udio pučanstva koje govori irskim jezikom poraste, te je prema popisu stanovništva iz 1 996. navodno 43,5% Iraca (1,43 milijuna ljudi) govorilo irski261• Međutim, taj broj zavarava, jer svi oni koji su za sebe u popisu rekli da govore irski nisu ujedno i aktivni govornici jezika; za mnoge to znači tek da se sjećaju nekoliko fraza koje su naučili u školi. Također, broj govornika kojima je irski materinski jezik i dalje je opadao, a taj se trend nastavlja i danas. Nakon stjecanja neovisnosti 1 922., irski je proglašen prvim službenim jezikom Irske (uz engleski), a nastava iz irskog jezika uvedena je kao obavezan predmet u sve škole. Ta mjera nije dala očekivane rezultate, jer većina Iraca običava zaboraviti sve što su naučili o irskome jeziku slično kao što i naša djeca zaborave latinski čim završe gimnaziju. Područja na krajnjem zapadu zemlje, u kojima je irski još bio materinskim jezikom većini pučanstva, pro glašena su područjima "od posebne državne skrbi", ili gaeltacht-ima. Stanovnici gaeltachta imaju posebne porezne povlastice ako svoju djecu odgajaju na irskome i šalju ih u irske škole, a u tim područjima vlada je posebno poticala razvitak i zapošljavanje. Gaeltachti su, međutim, do danas ostali izoliranim oazama u Irskoj, a trend iseljavanja iz tih područja zaustavljen je tek nedavno. Danas u gaeltachtima živi samo 261 Lalor (ur.) 2003: 545. Prema službenim statistikama, to je značajan napredak u odnosu na popis iz 1971., kada je irskim govorilo 28% stanovništva, i u odnosu na popis iz 1981, kada je zabilježeno 32% govornika irskoga.


2,3% stanovništva Irske262. Putujući Irskom u ljeto 1999. čak i u mje stima kao što je Dunquin, u srcu gaeltachta na zapadnoj obali, čuo sam starce u lokalnom pubu kako međusobno razgovaraju engleski, premda znaju i irski. Kad sam ih pitao zašto, jedan mi je rekao da je prestao govoriti irski kad mu je umrla žena, a djeca su mu se odselila u Dublin, a drugi se našalio rekavši da se umorio govoreći irski cijeli život. Za svojega malog "terenskog istraživanja" samo sam jednom uspio čuti djecu kako govore irski; bilo je to za vrijeme utakmice irskoga hokeja na travi (hurling) u malom mjestu na zapadnoj obali, u blizini Galwaya. I prisutnost je irskoga u javnome životu i medijima vrlo skromna; iako su svi javni natpisi dvojezični na irskome i engleskome, postoji samo jedna radio postaja (Raidi6 na Gaeltachta) koja emitira program isključivo na irskome. Godine 1996. osnovan je i dvojezični televizijski kanal (Teilifis na Gaeilge), no ne postoje niti jedne dnevne novine na irskom, a najveći tjednik (Foinse) ima nakladu od svega 10.000 primjeraka; godišnje se tiska svega stotinjak naslova na irskome (ne računajući školske udžbenike?63. Kao govorni jezik irski je danas gotovo izumro; i ljudi koji ga zna ju, zato jer su ga učili u školi, u svakodnevnici ga ne upotrebljavaju. Prema istraživanju koje je 1984. g. proveo Institiuid Teangeolafochta Eireann ("Irski jezikoslovni institut") samo 50/0 Iraca upotrebljava irski "svakodnevno ili često" nakon završetka školovanja, a 18% kaže da ponekad govori irski. Mnogi među onima koji kažu da znaju irski imaju zapravo vrlo ograničeno znanje jezika. Pa ipak, velika većina Iraca ima pozitivan stav prema irskomu jeziku i tvrdi da je njegovo održavanje važno za budućnost nacije. U povjerenju će vam, međutim, priznati da je "irski u njihovu srcu, ali ne i u njihovim ustima". Na prvi je pogled jezična situacija u Walesu znatno lošija za ugroženi manjinski jezik od one u Irskoj. U popisu iz 189 1 . zabilježeno je da je tada u Walesu bilo još 54% govornika velškoga jezika; do 1911. taj je broj pao na 43 ,5%, otprilike postotak govornika irskoga u suvremenoj Irskoj, a prema popisu iz 1991. u Walesu je velškim govorilo 510.920 ljudi, odnosno 18,7% stanovništva. Za razliku od Irske, gdje je broj govornika irskoga rastao tijekom dvadesetog stoljeća, čini se kao da 262 Fishman (ur.) 1999: 27I. 263 Lalor (ur.) 2003: 546.


je u Walesu na djelu posve obratan trend. Međutim, posjetitelj Walesa začudit će se koliko je velški danas prisutan u svim sferama javnih djelatnosti, pa čak i u svakodnevnom životu. Za razliku od irskoga, velški možete redovito čuti i na ulicama gradova poput Aberystwytha, a taj jezik igra i veliku ulogu u nacionalnim kulturnim manifestacijama kao što je Eisteddfod, javno natjecanje u pjesništvu, glazbi i drugim oblicima umjetnosti. Također, za razliku od irskoga, velški je jezik kojemu raste broj izvornih govornika, odnosno sve je više male djece koja govore velški. U popisu iz 1991. bilo je 16,10/0 djece između 3 i 4 godine koja su govorila velški, a 1971. takve je djece bilo samo 11 %264. Velški dakle i doslovno oživljava sa svakim novim djetetom koje kao materinski jezik nauči taj jezik. Preporod velškoga jezika, međutim, razmjerno je nova pojava, čije korijene možemo potražiti u oživljavanju velške nacionalne svijesti šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Veliku je ulogu u razvitku svijesti o važnosti jezika u Walesu odi gralo osnivanje nacionalnih institucija za promicanje velškoga jezika, osobito Gymdeithas yr Iaith Gymraeg ("Udruženje za velški jezik"), osnovano 1962., ali i djelatnost malenog broja aktivista. Jedan je od njih, Gwynfor Evans, 1980. započeo štrajk glađu kojim je prisilio britansku vladu na otvaranje televizijskog kanala na velškom jeziku265• Taj kanal, Sianel Pedwar Cymru, danas emitira oko 200/0 programa na velškom jeziku, a postoji i nekoliko radio postaja koje emitiraju na velškom. Međutim, službena je promjena u stavu prema velškome nastupila tek devedesetih godina, osobito s donošenjem zakona o velškom jeziku 1993. Danas je Wales i službeno dvojezična zemlja, u kojoj su javni natpisi na engleskom i velškom podjednako prošireni kao i dvojezični formulari u bankama, bolnicama i općinama. Stav se prema jeziku promijenio toliko da i engleski doseljenici u velškojezičnim područji ma često pohađaju tečajeve velškoga jezika, jer smatraju da će im to pomoći u asimiliranju u novu kulturnu sredinu. Jezična politika koja se danas provodi u Walesu nastoji velški prikazati kao stvar osobnog izbora, a ne prisile; ljude se nastoji uvjeriti da je poznavanje velškoga važno za njih, jer je jezik dio nacionalnoga kulturnog nasljeđa koje se ne smije zaboraviti. Veliku ulogu u tome igraju škole, u kojima velški 264 Fishman (ur.) 1999: 278 . 265 To je vjerojatno jedini primjer u povijesti da je netko bio spreman umrijeti za jezična prava.


24 1 J

nije obavezan predmet, a ipak se uči u sedamdesetak posto srednjih škola, dok je u 1 1% srednjih škola to prvi jezik u nastavi. Oživljavanju velškoga znatno doprinosi i postojanje filmske i televizijske produkcije na tom jeziku, te nekoliko popularnih rock sastava koji svoje pjesme pjevaju na velškom. Jedino područje u kojemu velški još uvijek nije nimalo uznapredovao je trgovina: promatrajući oglase za kupovinu i prodaju istaknute u samoposlugama u srcu velškojezičnoga područja u okolici Aberystwytha, nisam pronašao niti jedan j edini oglas na velškome. Želite li doista nešto prodati u Walesu, engleski je kao medij za oglase još uvijek sigurniji izbor od velškoga. Kako objasniti takvu razliku u uspjehu oživljavanja irskoga i velš koga jezika? Neki su razlozi zacijelo povijesni: dok je irski polovicom devetnaestog stoljeća bio jezikom nepismenih seljaka, čiju upotrebu nije ohrabrivala ni katolička crkva, velški nikad nije posve izgubio položaj jezika tradicionalne velške kulture. Tomu je doprinijela i činjenica da je Biblija j oš 1581. prevedena na velški, što je u velikoj mjeri pospiješi1o standardizaciju jezika; osim toga, budući da su Velšani velikom veći nom protestanti, velški je ostao jezikom bogoslužja u Walesu tijekom 17. i 18. stoljeća, u vrijeme kada su u Irskoj katolici bili proganjani, a njihove vjerske i kulturne institucije zabranjivane. Aktivisti koji su u drugoj polovici 20. stoljeća počeli oživljavati velški j ezik nisu morali stvarati novi j ezični standard, jer je protestantska crkva očuvala i razvila standardni jezik. U Irskoj je situacija bila drukčija: standardni jezik početkom 20. stoljeća nije postojao, već je na temelju raštrkanih i prilično različitih govornih dijalekata trebalo izgraditi novi pravopis (uveden 1946. g.), jezičnu normu i zajednička pravila izgovora; u torne se do danas samo djelomično uspjelo, j er su dijalekatske razlike u irskome vrlo znatne. Međutim, važan razlog skromnijega uspjeha u oživljavanju irskoga zacijelo leži u činjenici da Irci imaju sreću što ne žive na istom otoku s Englezima, čiji jezik danas većinom govore. Od stjecanja neovisnosti, irski nacionalni identitet nije više bitno ugrožen, te engleski jezik kojim govori golema većina nacije nije prepreka nacionalnomu osjećaju. Ircima ne predstavlja problem prihvatiti da su Swift, Joyce i Beckett irski pisci, premda su svoja djela pisali na engleskome, a velik su dio svojih života proveli izvan Irske. Jezik im, dakle, za nacionalni identitet nije onoliko važan kao Velšanima, koji s Englezima, osim otoka na kojem žive, dijele

1 2 42


i protestantsku vjeru i gotovo tisuću godina pripadanja zajedničkoj državi. Pouka koju možemo izvući iz usporedbe Irske i Walesa je da jezik doduše jest bitan činilac pri određivanju nacionalnoga identiteta, no on svakako nije jedino što određuje taj identitet, osobito u uvjetima kada neka nacija nije ugrožena od druge. Švicarska, koja nije vodila rat niti s jednim od svojih susjeda već više od petsto godina, sasvim dobro funkcionira kao nacija s četiri različita jezika (njemački, francuski, talijanski i retoromanski), a Sjedinjene Države nikada nisu provodile jezičnu politiku namjernoga izgrađivanja standardnoga jezika koji bi se razlikovao od britanskog engleskog, jer od bivšega ih kolonizatora razdvaja Atlantski ocean. Malo će koji Amerikanac inzistirati na po sebnosti američkoga engleskog u odnosu spram britanskog engleskog onako žestoko kao što će Pakistanac braniti tezu da je njegov urdski različit jezik od hindskoga, koji se govori u Indiji (od koje se Pakistan odvojio uz veliko krvoproliće 1947.). Jezični identitet najlakše je očuvati ili izgraditi kada se neka nacija ili etnička skupina osjeća ugrožena od druge: jezik tada istupa u prvi plan kao najočitiji pokazatelj etničke samosvijesti i posebnosti, posve u skladu s integrativnom ulogom jezika u ljudskome društvu, o čemu srno govorili u prvom dijelu ove knjige. Primjer Irske i Walesa pokazuje kako trend izumiranja jezika može biti usporen, možda čak i obrnut, u razvijenim i bogatim društvima s demokratskim poretkom u kojima neka zajednica prihvaća svoj manjinski jezik kao bitan dio svojega identiteta. U Irskoj, Walesu, ili Baskiji, u kojoj se također događa ponovno oživljavanje baskijskoga jezika, zajednice koje nastoje oko vlastitog j ezika uživaju političku samostalnost (Irska), ili razmjerno visok stupanj političke autonomije (Baskija, Wales). Međutim, razvijena društva mogu usporiti izumiranje jezika i u slučajevima kada zajednice njihovih govornika nemaju gotovo nikakve političke autonomije; primjer takvoga razvitka imamo među američkim indijanskim jezicima Kalifornije. Kalifornija je savezna država u kojoj se prije dolaska bijelih doselje nika vjerojatno govorio najveći broj jezika u SAD. Ondje je zabilježeno više od stotinu različitih indijanskih jezika, od kojih je pedesetak j oš uvijek živo. U dvadesetom stoljeću većina je indijanskih jezika Kalifornije dospjela na rub izumiranja; u posljednji trenutak osnovana je "Mreža domorodačke Kalifornije" (Native California Network) koja si je kao jedan od glavnih zadataka postavila oživljavanje izumirućih jezika. Uz


243 1

potporu državne administracije u vidu stipendija, započet je "Program učenja j ezika učitelja i učenika" (Master-Apprentice Language Learning Program), u kojem dobrovoljno sudjeluju govornici izumirućih indijanskih jezika koji individualnim radom s učenicima nastoje prenijeti svoj jezik u iduću generaciju. Osobit pristup učenju indijanskih jezika u tom pro gramu nametnuo se sam od sebe zbog činjenice da za većinu tih j ezika ne postoje ni udžbenici, niti laicima upotrebljive gramatike i rječnici. Učenici moraju pristati s učiteljem provesti dvadesetak sati tjedno za vrijeme ljetnih mjeseci svake godine, tijekom kojih smiju govoriti samo jezikom koji pokušavaju naučiti. Program je 1993. g. započeo samo sa šest skupina sudionika, no već do kraja desetljeća taj se broj popeo na nekoliko desetaka timova, čijim naporima je broj govornika nekih j ezika (npr. karok i hupa) udvostručen. Premda većinu domorodačkih jezika Kalifornije ipak očekuje neizvjesna budućnost, program koji je započela "Mreža domorodačke Kalifornije" hvalevrijedan je primjer organiziranog otpora izumiranju jezika u gotovo bezizglednoj situaciji. Mnogi mali jezici mogli bi biti očuvani zahvaljujući sličnim inici jativama, a svakako je vrijedno kada napori za očuvanje malih jezika započnu prije no što oni dođu u fazu izumiranja. U Maroku su ber berski jezici tamaziht i tašelhit stoljećima bili govoreni u planinama Atlasa usporedno s arapskim, koji je prevladavao u gradovima i u nizinama uz obalu. Premda tašelhitom i tamazihtom u Maroku govori po tri milijuna ljudi, što čini gotovo 25% stanovništva te zemlje, oni donedavna nisu imali nikakva statusa, a službena je politika zapravo ignorirala njihovo postojanje. Međutim, tijekom posljednjega desetljeća zaživjela je svijest o važnosti tih, a i drugih berberskih jezika, koji su se u Maroku i susjednim zemljama Magreba govorili davno prije arapskog osvajanja u 8 . stoljeću. Tek od 1994. počelo je emitiranje televizijskoga programa na tamazihtu, a od 2002. tamaziht je uveden i u neke osnovne škole u područjima gdje većina stanovništva govori njime. Nastavi li se trend uvođenja tamazihta i tašelhita u javnu komunikaciju, tim jezicima zacijelo neće zaprijetiti izumiranje, premda je službeni jezik Maroka arapski, jedan od svjetskih jezika. Primjer odnosa berberskih jezika i arapskog u Maroku pokazuje kako je relativan odnos "malih" i "velikih" jezika: "mali" jezik od tri milijuna ljudi u jednoj zemlji može biti ugrožen od "velikoga" jezika kojim govore desetci milijuna ljudi, baš kao što u Latviji "veliki" latvijski jezik, kojim govori svega milijun i pol ljudi, istiskuje ugrofinski livski jezik, kojim govori još nekoliko


desetaka starijih osoba u okolici Rige. Što je malo, a što veliko, stvar je perspektive, u lingvistici kao i u životu.

Mali i veliki jezici U današnjem svijetu najveću prijetnju malim jezicima predstavljaju "svjetski" j ezici. Osam j ezika na svijetu ima više od sto milijuna govornika: mandarinski, engleski, španjolski, bengalski, hindski, portugalski, ruski i japanski; tim j ezicima govori gotovo 2,4 milijar de ljudi, a preko polovice stanovništva svijeta govori jednim od 20 najvećih j ezika; u stvari, golema većina jezika koji se danas govore na svijetu su "mali" jezici: čak 940/0 stanovništva svijeta govori jednim od samo 4% jezika266• Preko polovice jezika na svijetu ima manje od 10.000 govornika! Koliko "mali" mora biti j ezik da bismo ga smatrali ugroženim? Na to pitanje nema jednostavnog odgovora, jer mjera u kojoj je neki jezik ugrožen ne zavisi samo od broja govornika, već i od cijeloga niza društvenih činilaca. U Europi se ugroženim može smatrati svaki jezik koji iza sebe nema barem neke kulturne instituci je, a i mnogim jezicima koji dobivaju znatne državne potpore prijeti izumiranje. Primjerice, donjolužičkim jezikom govori još oko 14.000 ljudi u okolici Cottbusa u Njemačkoj; u nekim se školama održava nastava na donjolužičkom, na Sveučilištu u Leipzigu postoji i odjel za sorabistiku, gdje je donjolužički jedan od proučavanih predmeta zajedno s gornjolužičkim. Ovaj potonji jezik nešto bolje stoji po broju govornika (oko 15.000 ljudi upotrebljava ga u svakodnevnoj komuni kaciji, ali još 40.000 govornika ima ograničeno znanje toga j ezika), a i po zastupljenosti u medijima (postoje radijski i televizijski programi, a i veći broj tiskovina). Za oba lužička jezika i njihovu kulturu brine se Matica Lužička (Towarstwo Maćicy Serbskeje), jedna od najstarijih kulturnih institucija u slavenskom svijetu, osnovana još 1847. Pa ipak, većina se slavista slaže da su oba lužička j ezika ugrožena, premda gornjolužički ima nešto veće šanse za preživljavanje267. S druge strane, 266 Crystal 2001 : 14. 267 Gornjolužičani su u sociolingvistički povoljnijem položaju jer su kao katolička enklava i time ponešto izolirani od protestantske većine u tom dijelu Njemačke. Zbog toga su brakovi izvan gornjolužičke zajednice nešto rjeđi, pa se gubitak jezika do kojeg dolazi kod djece u miješanim njemačko-lužičkim brakovima ne događa tako često kao kod Donjolužičana, koji su protestanti.


2 45 1

u malim, izoliranim zajednicama kakve postoje u tropskim predjelima Amazonije, Nove Gvineje, ili Sibira, opstanak jezika ne mora biti do veden u pitanje čak ni kada zajednica koja njime govori ne broji više od nekoliko stotina ljudi. Čukotski jezik, kojim govori oko 10.000 ljudi u istočnom Sibiru, ima manje govornika od oba lužička j ezika, nema svoje kulturne institucije (osim jedne škole u mjestašcu Anadir, gdje djeca pohađaju nastavu na čukotskome), a ipak mu neposredno ne prijeti izumiranje. Većina Čukčija (ili Čukota) govori tim jezikom, osobito među nomadskim stočarima djeca ga također usvajaju, a dvojezičnost na ruskom i čukotskom za većinu populacije postojano traje već generacijama. U razmjerno izoliranom svijetu Čukčija čini se da ne postoji opasnost da će ruski potpuno istisnuti čukotski, barem ne u neposrednoj budućnosti. I u Europi ima slučajeva koji pokazuju kako dvojezičnost na jed nom velikom i jednom malom jeziku može trajati stoljećima, a da ne dovede do potpunog zamiranja maloga jezika. Baskijski je stoljećima bio stisnut između francuskog i španjolskoga, dva svjetska jezika, a tek je u posljednjih stotinjak godina postao ozbiljno ugrožen. Latinski natpisi koji sadržavaju domaća, prabaskijska (ili "akvitanska") osobna imena pokazuju da je još u rimsko doba morao postojati znatan broj ljudi koji su uz (pra)baskijski govorili i latinski. Baskijski i danas ima velik latinskih posuđenica, no gramatička je struktura toga jezika posve različita i od strukture latinskoga, ali i od strukture svih ostalih europskih jezika. Neupućenima može ostati skrivena činjenica da su mnogi velikani španjolske povijesti, poput Ignacija Loyole ili Miguela de Unamuna, bili Baski, te da su oni, ili njihovi neposredni predci, govorili i baskijskim jezikom. I u velikim španjolskim prekomorskim osvajanjima sudjelovao je velik broj Baska, a brodovi su iz baskijskih luka poput Bilbaoa i San Sebastiana obilazili sva svjetska mora; na tim se brodovima većinom govorilo španjolski, a da je pri tome jezik domova u koje su se vraćali baskijski mornari uvijek ostajao baskijski. I današnja vlada Autonomne pokrajine Baskije (Euskal Herria) svjesno provodi politiku postojanoga dvojezičja, pri čemu nastoji baskijski ponovno učiniti jezikom javne komunikacije unutar granica Baskije, dok za komunikaciju Baskije s ostatkom Španjolske, Europe i svijeta uloga španjolskoga ostaje neosporena.


Najveća je zabluda koja se ponekad čuje među laicima, a nažalost i među nekim lingvistirna, da "mali" jezici predstavljaju prepreku razu mijevanju među ljudima, te da bi svijet bio mirnije i sretnije mjesto kada bi svi govorili nekim od velikih, svjetskih, "kulturnih", "civilizacijskih", ili kakvim drugim laskavim epitetom ukrašenih jezika. Mnoga među najmiroljubivijim ljudskim društvima tradicionalno su višejezična, a većina država u kojima je višejezičnost službeno sankcionirana stoljećima nije vodila osvajačke ratove (pomislite na Belgiju, Kanadu i Švicarsku). Krvavi švicarski građanski rat polovicom 19. stoljeća nije podijelio tu zemlju po jezičnim granicama, već su presudnu ulogu odigrale vjerske podjele između katolika i protestanata, pa su se njemački kantoni s protestantskom i katoličkom većinom našli na suprotnim stranama bojišnice. Koliko god jezična prava bila važna, i koliko god jezik su djelovao u izgradnji nacionalnog identiteta, u povijesti nije zabilježen slučaj nekoga rata koji bi se vodio zbog jezika. Ukidanje "malih" jezika možda bi smanjilo zbrku u glavama onih koji ne žele pamtiti ni njihova imena, ali ne bi doprinijelo miru u svijetu. Voltaireova teza, iskazana u pismu Katarini Velikoj, da bi svi ljudi svijeta govorili francuski, da nije bilo "nezgode" s babilonskim tornjem, ostaje samo neostvariva želja onih, kojima učenje stranoga jezika narušava samoprisvojeno pravo na intelektualnu lijenost.

Svjetski jezici i jezična budućnost svijeta Sjedeći u jednom edinburškom pubu prije nekoliko mjeseci razgo varao sam s jednim kolegom lingvistom iz Frizije, koji je upravo na kongresu o jezičnim dodirima u Europi bio održao vrlo zanimljiv referat o izumiranju frizijskoga, malenoga germanskog jezika koji je u svojoj domovini (koja se na domaćem jeziku naziva Fryslan) gotovo potpuno ustuknuo pred većinskim nizozemskim. Razgovor je skrenuo na temu globalizacije i engleskoga kao jedinoga preostalog globalnog jezika i prisjećam se da sam frizijskomu kolegi tada rekao: "Da su Vaši nizozemski susjedi bolje čuvali svoju koloniju u New Amsterdamu u sedamnaestom stoljeću, možda bismo mi sada razgovarali na nizozem skome umjesto na engleskome". Uistinu, povijest je svjetskih jezika teško predvidiva, i moramo se naviknuti da na nju ne gledamo kao na nešto što nužno proizlazi iz zakonitosti povijesnoga, političkog ili jezičnog razvitka. Prije prvoga je punskoga rata, početkom 3 . stoljeća


247 1

pr. Kr., bilo nemoguće predvidjeti da će se latinski, nekoć tek jedan od manjih jezika srednje Italije, proširiti u većemu dijelu Europe, te da će kroz gotovo dvije tisuće godina igrati ulogu osnovnoga jezika znanosti i kulture po cijelome kontinentu. Na sličan način, danas izgleda nevjerojatno da je u sedamnaestom stoljeću nizozemski bio jednim od najvažnijih kandidata da postane svjetskim jezikom, te da je u drugim povije�nim okolnostima nizozemski umjesto engleskoga mogao biti današnjim svjetskim jezikom. Nizozemskim ste u sedamna estom stoljeću mogli govoriti u svjetskim lukama od Rotterdama do New Amsterdama (današnji New York) u sjevernoj Americi i Batavije (današnja Jakarta) u Indoneziji. To je bio i jedini europski jezik koji se mogao studirati na visokim učilištima u Japanu sve do devetnaestog stoljeća. Međutim, porazi Nizozemaca u ratovima s Engleskom tijekom 17. stoljeća, opadanje nizozemske trgovine u 18. stoljeću i pomanjkanje volje za stjecanjem novih kolonija u Africi u 19. stoljeću doveli su do toga da je nizozemski danas samo jedan od europskih jezika, i to ne jedan od onih koji se najčešće uče u školama izvan Nizozemske. Ali, što je uopće svjetski jezik? Kažemo li da je latinski u drugom stoljeću po. Kr. bio svjetskim jezikom kojim se komuniciralo od Atlan tika do Kavkaza, lako je pri tome zaboraviti da se u približno istom vremenu mandarinski kineski za dinastije Han proširio na još većem području od Mandžurije do Hong Konga, te da su mandarinskim govorili obrazovani slojevi u Koreji i u dijelovima Indokine. Iz toga je vremena i prvi sačuvani popis stanovništva Kine, prema kojemu je u carstvu Hana živjelo 57 milijuna ljudi, mnogostruko više nego u Rimskome Carstvu toga doba (nisu svi, naravno, govorili kineski, no na čitavom je tom području kineski bio jezikom međunacionalne komunikacije). Svjetski jezik nije svaki jezik kojim govore razne skupine govornika koji ne dijele materinski jezik. U srednjem je vijeku mješavina raznih romanskih jezika i arapskoga poznata pod imenom lingua franca bila u upotrebi u sredozemnim lukama; lingua franca, međutim, nije bila svjetskim jezikom u smislu u kojem su to bili latinski, mandarinski, ili u novije doba francuski i engleski: njime se, jednostavno rečeno, nije moglo komunicirati o svemu, već je područje lingue france bilo ograničeno na minimum rječnika i gramatičkih pravila potrebnih za trgovinske transakcije. Ako ste ikada čuli južne Slavene kako u Trstu

1 24 8


pokušavaju razgovarati talijanski dok kupuju jeftinu robu na štando vima, tada znate kakav je jezik otprilike bila lingua franca. Nasuprot tomu, svjetski je jezik najbolje definirati kao jezik, rasprostranjen na nekom području koje dijeli zajednička kulturno-civilizacijska obilježja, kojim se govornici različitih materinskih jezika služe u međusobnoj komunikaciji u svim sferama duhovne kulture. Svjetski su jezici stoga oduvijek bili vezani uz velike "kulturne krugove": latinski uz kulturni krug drevnoga Sredozemlja, francuski uz kulturni krug prosvjetiteljske Europe, a mandarinski uz kulturni krug dalekoga Istoka. Prvi je "svjetski jezik" u povijesti bio babilonski, mlađa varijanta starosemitskoga akadskog jezika268 • Premda je potekao iz Mezopo tamije, u kojoj su nomadski Semiti još sredinom 3. tisućljeća pr. Kr. primili pismenost od drevnih Sumerana, babilonski se kao jezik visoke kulture i međunarodne diplomacije proširio i u zemljama u kojima su se govorili drugi jezici: u današnju Siriju i Kurdistan, gdje se govorio neindoeuropski hurijski jezik, u drevnu Anatoliju, gdje su se naselili indoeuropski Hetiti i Luvijci, te u područje Palestine i Jordana, gdje su od pretpovijesnog doba živjeli Babiloncima srodni, ali po jeziku različiti zapadnosemitski narodi. U 2. tisućljeću pr. Kr. babilonski je kao svjetski jezik bio prihvaćen i u Egiptu, čija je pismena tradicija jednako stara kao i akadsko-babilonska. Kada je egipatski faraon pisao vladaru hetitske države u 13. stoljeću pr. Kr., pisao mu je na babilonskome, a u hetitskoj palači u Hattuši, nedaleko od današnje Ankare, postojali su pisari koji su taj tekst preveli s babilonskoga na hetitski. Babilonski je bio ne samo prvi svjetski jezik u povijesti čovječanstva, već je od svih svjetskih jezika imao i najdulji staž: u upotrebi se zadržao gotovo dva tisućljeća. Perzijski su vladari iz ahemenidske dinastije još u 4. st. pr. Kr. sastavljali javne natpise u svojem carstvu na babilonskome, osim na staroperzijskome i elamskome, govornim jezicima Perzije toga doba. Posljednje su klinopisne tablice s babilonskim tekstovima zapisane u posljednjim stoljećima pr. Kr., neposredno pošto se Bliskim istokom proširio grčki, jezik helenističke civilizacije koja je pratila Aleksandrova osvajanja. Grčki, međutim, nije dugo opstao na svjetskoj pozornici, usprkos golemu ugledu koji su u Europi i na Bliskom istoku uživale grčka znanost, filozofija i književnost; u zapadnom ga je Sredozemlju ubrzo 268 V. Nougayroi 1 975.


249 1

zamijenio latinski, koji su po Europi proširile rimske legije i institucije rimskoga prava, kao što smo već vidjeli u prethodnom dijelu ove knjige. Na Bliskome se istoku i u srednjoj Africi u 7. stoljeću proširio klasični arapski, koji je u islamskom svijetu zadržao ulogu prestižnoga jezika sve do danas, te je već i time stekao pravo na status svjetskoga jezika. U Indiji je ulogu jezika visoke kulture i civilizacije igrao sanskrt, klasični indoarijski jezik. Njime su se za vjerske, znanstvene i književne svrhe sve do dolaska Europljana koristili i stanovnici Potkontinenta kojima je materinski jezik pripadao dravidskoj porodici; brahman iz Kerale s juga Indije mogao je do nedavna na sanskrtu razgovarati s brahmanom iz Delhija (danas bi oni međusobno najvjerojatnije raz govarali engleski). Sanskrtski epovi poput Mahabharate i Ramajane cirkulirali su po čitavoj Indiji, te se smatraju općeindijskim kulturnim dobrom, poput vedskih tekstova, upanišada, klasične sanskrtske drame, itd. Indijska je kultura bila uglavnom introvertna, okrenuta prema sebi i nezainteresirana za širenje u druga područja, te se utjecaj sanskrta kao svjetskoga jezika nije proširio na ostatak Azije. Premda je budizam potekao iz Indije, budistički sveti spisi bili su sastavljeni na srednjein dijskom jeziku paliju, a ne na sanskrtu (premda su naknadno mnogi budistički tekstovi prevedeni i na sanskrt). Međutim, širenje budizma u Tibetu, Kini i ostatku istočne Azije nije dovelo do širenja palija kao svjetskog jezika (budistički su tekstovi ubrzo prevedeni na klasični tibetski, toharske jezike i druge jezike srednje i istočne Azije). U Kini sanskrt i pali nisu imali šanse u odnosu spram mandarinskoga, jezika koji je od pamtivjeka udomaćen na dalekom istoku. Jedina područja na koja se sanskrt proširio izvan Indije i gdje je igrao ulogu svjetskoga jezika su Tajland, Mjanmar (nekadašnja Burma) i Indonezija. Govor obrazovanih govornika mjanmarskoga i danas je pun posuđenica iz palija, a i burmansko je pismo nastalo na temelju indijskih pisama. U Indoneziji se indijski utjecaj proširio u prvim stoljećima po. Kr., a početci civilizacije u Indoneziji usko su povezani s Indijom. Klasični tekstovi indijske kulture ondje su prihvaćeni kao vlastiti, a na Baliju, otoku gdje se hinduizam zadržao do danas, posjetitelj još uvijek može gledati lutkarske predstave s likovima iz Mahabharate i Ramajane. Sanskrt je izvršio i golem utjecaj na kavi, klasični jezik Indonezije, čiji spomenici potječu iz 8 . stoljeća. Čak je i riječ za "jezik" u današnjem

1 25 0


indonezijskome, bahasa, sanskrtska posuđenica (dolazi od sanskrtskoga bhaša-, što također znači "jezik"). U zapadnoj je Europi latinski bio bez konkurencije kao jezik viših sfera duhovne kulture u ranome srednjem vijeku. Djelomičan izuzetak toj tvrdnji predstavlja Irska, gdje se irski jezik upotrebljavao u knji ževnosti, pravu i povijesti (analistici) od 7.-8 . stoljeća ravnopravno s latinskim. U usporedbi s opsegom irske srednjevjekovne književnosti, pisane tradicije na staroengleskome i starovisokonjemačkome (8.-1l. st.) bile su manje razvijene. Posvemašnja prevlast latinskoga trajala je sve do 12. stoljeća, kad pučki jezici prodiru u javnu upotrebu, u početku u poeziji. Trubadurske pjesme nastajale su isprva na staroprovansalskom, starofrancuskom i starogalicijskome. Uzajamni su utjecaji romanskih jezika i književnosti u to doba bili znatni, a mnogi su autori pisali pjesme na jeziku koji im nije bio materinski. Primjerice, Danteov učitelj Brunetto Latini pisao je svoje glavno djelo na francuskome, a jedan je trubadur, Raimbaut de Vaqueiras oko 1200. sastavio jednu pjesmu čijih je pet strofa naiz mjence skladano na provansalskom, talijanskom, sjevernofrancuskom, gaskonjskom i portugalskome269• Romanski su jezici tada još bili u velikoj mjeri uzajamno razumljivi, a i naziv "romanski" potječe iz toga vremena, u kojem se izraz lingua latina obično dovodio u opre ku spram još nediferenciranoga pojma lingua romana rustica "pučki romanski jezik". Nešto poslije pučki se jezici pojavljuju i u prozi. Boccaccio je na talijanskome sastavlja "Dekameron" u 14. stoljeću, a mnogi se pravni i povijesni spisi sastavljaju na kastiljanskome za vladavine Alfonsa X (1252.-1284.). Povelje gradova i javni dokumenti počinju se u većem broju sastavljati na pučkim jezicima od 13. stoljeća27o: u južnoj Njemačkoj javni dokumenti na njemačkome nastaju nešto prije nego u sjevernoj Njemačkoj, dok je, primjerice, u Engleskoj upotreba latinskoga (i, u nekim javnim sferama, francuskoga) potrajala dulje, sve do konca 14. stoljeća. Povijest je visokog srednjeg vijeka bila dakle obilježena procesima u kojima su pučki jezici postupno preuzimali pojedine sfere izražavanja latinskomu; premda ti procesi nisu posvuda bili jednoliki, 269 Curtius 1998: 41. 270 Wolff 2003: 129-131.


25 1 1

niti su se odvijali u isto vrijeme, latinski je u svim europskim zemljama postupno uzmicao pred govornim jezicima. U Njemačkoj je između 1564. i 1570. tiskano 69, 2% latinskih knjiga, između 1741. i 1750. 23,8%, a od 1791. i 1800. još samo 5,8%271. Hrvatska je među posljednjima odustala od latinskoga kao službenoga jezika prava i državne uprave, tek sredinom 19. stoljeća, a lingvistika j e znanstvena disciplina u kojoj su znanstveni radovi najdulje sastavljani i na latinskome (izuzevši, naravno, klasičnu filologiju i katoličku teologiju); još u drugoj polo vici 19. stoljeća bilo je na nekim europskim sveučilištima uobičajeno doktorske disertacije iz lingvistike braniti na latinskome. Na koncu, latinskomu je početkom 20. stoljeća preostalo još jedino područje bo goslužja u katoličkim zemljama, a i u tome je ustuknuo nakon Drugoga vatikanskog koncila. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada je Europska unija zaživjela kao ozbiljni politički entitet kojemu je potreban neki oblik službenoga jezika (ili jezika), latinski nažalost nije više mogao biti ozbiljan kandidat za taj status. Francuski je postao svjetskim jezikom u 17. stoljeću; poput uspje ha latinskoga, i uspjeh francuskoga na svjetskoj pozornici prilično iznenađuje. Francuska vojska nije osvojila čitavu Europu, premda je sudjelovala u tridesetogodišnjem ratu (1618 . -1648 .) čiji se završetak približno podudara s početkom općeeuropske prevlasti francuskoga; štoviše, granice francuskoga u Europi nisu se bitno mijenjale već gotovo tisuću godina272: u Belgiji je granica između valonskoga i flamanskoga dijela i danas otprilike ondje gdje je protjecala granica između Romana i Germana u carstvu Karla Velikoga273 • Kako to da je upravo francuski postao prestižnim jezikom na europskim dvorovima u doba baroka i prosvjetiteljstva? Razloge prevlasti francuskoga u 18. stoljeću vjerojatno je najbolje iskazao pruski kralj Fridrik Veliki kada je za sebe govorio da govori njemački kao konjušar: taj je kralj sva svoja djela napisao na francuskome, a francuski se filozof Voltaire u njegovu dvorcu Sans Souci u Potsdamu osjećao kao kod kuće. Njemački, kojim se govorilo u najvećemu dijelu kontinentalne Europe, jednostavno nije bio spreman 271 Curtius 1998: 36. 272 Usp. Viatte 1969. 273 Važan izuzetak predstavlja grad Bruxelles, u kojem većinu sačinjavaju govornici francusk oga, premda se grad nalazi na flamanskom jezičnom području. U Bruxellesu se francuski, međutim, proširio tek u 19. stoljeću kada je on postao glavni grad novoosnovane države Belgije.


preuzeti ulogu univerzalnoga jezika znanosti, kulture i diplomacije. Španjolski (kastiljanski) je putem standardizacije krenuo prije drugih europskih jezika, još s objavljivanjem Nebrijine normativne gramatike 1492. Ali taj jezik nije dolazio u obzir zbog stagnacije španjolske eko nomske i političke moći u 17. stoljeću, kao i zbog političke izolacije Španjolske od ostalih europskih sila. A Europa je u 17. stoljeću trebala nov međunarodni jezik osim latinskoga, koji je bio previše vezan za crkvene institucije i nije mogao pratiti društvene, znanstvene i političke promjene koje su tada zahvaćale Europu. Francuski je bio općeprihvaćen u kontinentalnoj Europi jer se prije ostalih jezika razvio u prikladan instrument za izražavanje ap straktnih misli, novih znanstvenih pojmova, i društvenih stvarnosti za koje u latinskome jednostavno nije bilo riječi. Francuski je postao posve izgrađen književni jezik zahvaljujući dugoj tradiciji pisanja na narodnome idiomu, ali i zbog toga što je u centraliziranoj francuskoj monarhiji, prije nego u rascjepkanoj Njemačkoj ili Italiji, nastala po treba za normiranjem književnog jezika. Još u 17. stoljeću Descartes je svoju "Raspravu o metodi" mogao napisati na francuskom (premda je "Meditacije o prvoj filozofiji" pisao latinski), a pedesetak godina poslije Descartesa, Gottfried Wilhelm Leibniz podjednako se vješto izražavao i na latinskome i na francuskome. Razgovore u učenim salonima koji su se, po uzoru na Pariz, stali otvarati po europskim prijestolnicama, nije se moglo voditi na latinskome: za to je trebao živi jezik, a francuski je, zbog sjaja Versaillesa i mode koja se širila iz Pariza, bio najprikladniji izbor. Utjecaj francuskoga u zapadnoj Europi postupno se proširio i na njezin istok; premda je Rusija za Katarine Velike, koja je i sama bila Njemica, imala daleko više kulturnih i ekonomskih dodira s njemačkim zemljama nego neposredno s Francuskom, francuski se jezik nametnuo kao jezik visokog plemstva jednostavno zbog toga što njemački nije dolazio u obzir: do njemačkoga preporoda za Goethea i Herdera taj se jezik smatrao, Fridrikovim riječima, "jezikom konjušara". Svatko tko je čitao Tolstojev "Rat i mir" sjeća se nebrojenih rečenica koje likovi toga romana, pripadnici ruskoga plemstva za napoleonskih ratova, izgovaraju na francuskome: prestiž je jezika europske civilizacije opstao i za ratova koje je čitava Europa vodila s državom iz koje je taj jezik potekao. I nakon Napoleonova poraza, čak i nakon ujedinjenja Nje mačke poslije francusko-pruskog rata (1871.), položaj francuskoga kao


253 1

svjetskoga jezika nije bio ugrožen. Naprotiv, on je i ojačan uspješnim francuskim kolonijalnim osvajanjima u Africi i Indokini, te iznena đujućim okretanjem mnogih hispanoameričkih država francuskoj kulturi274. Č ak su i britanske tvrtke još koncem devetnaestog stoljeća većinu inozemnih financijskih transakcija obavljale na francuskome, a i međunarodni su poslovni ugovori sastavljani na tom jeziku275• Ono što je možda manje poznato jest da su se diplomati većine europskih zemalja (osim Engleske) u službenoj prijepisci i unutar vlastitih zemalja služili francuskim do sredine 1 9. stoljeća, a u Rusiji sve do Oktobarske revolucije276• Još 1946. francuski je uživao takav ugled, da je japanski književnik Shiga Naoya ozbiljno predložio da se u poraženom Japanu kao službeni jezik umjesto japanskoga uvede francuski, "najrazrađeniji i najljepši jezik na svijetu"277. Konačan uzmak frankofona je diplomacija doživjela tek kada su nakon Drugoga svjetskog rata Ujedinjeni narodi našli svoje sjedište u New Yorku. Posljednji znak nekadašnje važnosti francuskoga kao svjetskoga diplomatskog jezika pronalazim svaki put kad pogledam svoju vozačku dozvolu, na kojoj još piše Permis de conduire, i putovnicu, u kojoj su rubrike s podatcima na hrvatskome i na francuskome; to mi, međutim, nije pomoglo kada sam prije nekoliko godina s našom vozačkom dozvolom iznajmljivao auto u Santa Barbari (u SAD). Službenik tvrtke za iznajmljivanje auto mobila na mojim dokumentima nije znao prepoznati niti ime zemlje iz koje dolazim. Taj je službenik, naravno, govorio engleski i niti jedan drugi jezik osim toga. Engleski je postao glavnim svjetskim jezikom polovicom 20. stoljeća; njegov je uspon na svjetsku pozornicu bio brz koliko i neočekivan. Još polovicom 1 9. stoljeća teško je bilo naći obrazovane Europljane koji su govorili engleski kao strani jezik. Č ak niti standardni izgovor više klase (tzv. "RP, Received Pronuntiation") na koji su toliko ponosni pripadnici "stare škole" obrazovanih Engleza, nije postojao do reforme engleskoga školskoga sustava 1870-ih godina; političari poput Gladstonea ili Disraelija još sredinom devetnaestoga stoljeća govorili su u javnosti 274 Viatte 1969. 275 Sve do 2. svjetskog rata britanske su tvrtke zapošljavale velik broj stručnih prevodilaca koji su poslovne dokumente prevodili na francuski i s toga jezika (Fennel! 2001). 276 Taylor 1971. 277 Taj podatak navodi Florian Caulmas u zborniku Fishman (ur.) 1999: 406.

1 254


s jakim naglaskom svojega lokalnog govora, a da se to nije smatralo društveno neprihvatljivim, ili znakom manjkave kulture i obrazovanja. U to je doba izgovor francuskoga, općeeuropskog jezika obrazovanja i visoke kulture, već dvjesta godina bio više-manje precizno propisan, a za njegovu se čistoću brinula Francuska Akademija, osnovana još 1635. S druge strane, Royal Society u Engleskoj nikada nije pokazivala osobit interes za standardizaciju engleskog jezika. Uspon su engleskoga olakšale britanska kolonijalna politika u drugoj polovici devetnaestog stoljeća i globalna prevlast američke ekonomije u dvadesetom stolje ću, no ništa nije učinilo engleski svjetskim jezikom u toj mjeri kao suvremena tehnologija. Jedno od prvih područja u kojem se engleski probio bila je upotreba telegrafa: Engleska je od početka kontrolirala najveću svjetsku mrežu telegrafa, s linijom između Britanije i Indije koja je uspostavljena j oš 1865. i transatlantskim kablom koji je položen 1866. godine; većina je telegrafskih postaja u svijetu upotrebljavala engleski, a preko polovice svih međunarodnih telegrafskih poruka u 19. stoljeću odašiljano je preko Londona278 • Globalnu dominaciju En gleske u telegrafskoj komunikaciji u dvadesetom je stoljeću zamijenila američka prevlast u svim oblicima tehnologije, a osobito u telekomu nikacijama i medijima. Među svim glavnim telekomunikacijskim i medijskim inovacijama dvadesetog stoljeća (telefon, gramofon, radio, televizija, tranzistori, osobna računala) nema niti j edne koja nije izumljena ili razvijena u anglofonim zemljama. Naposljetku, egzodus golemog broja europskih znanstvenika na američka i (u manjoj mjeri) britanska sveučilišta za vrijeme nacizma i sovjetske okupacije istočne Europe, četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća, po mojem je sudu također jedan od ključnih događaja koji su doveli do globalne dominacije engleskoga, osobito kao jezika znanosti. Danas je engleski službeni, nacionalni ili dominantani jezik u čak šezdeset od ukupno dvjestotinjak zemalja svijeta; njegovu globalnu ulogu ne ugrožava niti jedan drugi svjetski jezik, a njegov utjecaj na druge jezike sve je jači. Č ak i jezici s dugom purističkom tradicijom, kao što su francuski i mađarski, preplavljeni su anglizmima. U današnje doba, kada se zahvaljujući globalizaciji medija i ekonomije jednolike kulturne vrijednosti šire po čitavom svijetu, te se čitav svijet može promatrati kao više-manje jedinstven kulturni krug, svjetski su 278 FennelI 2001: 267.


255 1

jezici ujedno i globalni jezici. Poznavanje engleskoga postaje dijelom "opće kulture", u istom smislu u kojem je znanje latinskoga do 19. stoljeća pripadalo općoj kulturi. Općekulturne sadržaje sačinjavaju ona znanja koja obrazovanim ljudima služe za legitimaciju njihove pripadnosti nekom kulturnom krugu, te ona znanja koja su neophodno potrebna za funkcioniranje u svijetu. Danas za legitimiranje u razgovoru među obrazovanim ljudima nitko ne očekuje od vas da ćete znati citirati nekoliko stihova iz Ovidija ili u prikladnom trenutku izreći neku latinsku poslovicu: štoviše, bit ćete smiješni ako to učinite. Da biste u suvremenu svijetu mogli opstati u svakodnevnici nije više potrebno znati ni tablicu množenja ni Očenaš, no morate znati služiti se chip -karticama na bankomatima, Windowsima i Wordom na PC-ju, surfati internetom i umetati diskove u DVD (obratite pažnju na broj novih engleskih posuđenica u prethodnoj rečenici). Dijeljenje zajedničkih kulturnih vrijednosti - posjedovanje opće kulture - iskazuje se razgovo rom o inovacijama u operativnom sustavu PC računala i primjerenom upotrebom engleskih poštapalica poput cool, wow, whatever; koristite li takve riječi, time pokazujete da niste jučer pristigli u grad sa sela, da gledate televiziju i idete u kino, da se koristite internetom i da vjerojatno znate tko su Eminem i Britney Spears, čak i ako ne slušate njihovu glazbu. Riječi se posuđuju iz jezika koji se povezuje s uspjehom i društvenim statusom; posuđuju se riječi koje koriste uspješni ljudi, "idoli" s kojima se onaj tko ih posuđuje želi identificirati. Riječi se posuđuju iz stranoga jezika na osnovi istoga mehanizma koji dovodi do usvajanja onih jezičnih promjena koje obilježuju uspješne pojedince jezične zajednice, ljude čiji društveni status i utjecaj govornici poštuju i žele oponašati. Na kraju ove knjige, možemo si dopustiti još jedno spekulativno pitanje, premda smo već mnogo takvih pitanja ostavili neodgovoreni ma: hoće li prevlast engleskoga potrajati, ili će se današnja globalna dominacija toga jezika pokazati tek prolaznom modom, koja je trajala nekoliko ljudskih pokoljenja, ali će se u povijesnim razmjerima ipak pokazati beznačajnom? Prethodno navedeni primjeri iz povijesti pokazuju nam koliko je nezahvalno iznositi proročanstva o budućnosti svjetskih jezika. Do prije nekoliko desetljeća, ruski je, zbog političke i vojne moći Sovjetskog Saveza, mogao pretendirati da jednom postane ravnopravnim partnerom


engleskomu; danas ruski gubi utjecaj čak i u zemljama bivšega SSSR-a, a ruski znanstvenici i poslovni ljudi u inozemstvu govore engleski, kao i gotovo čitav ostali svijet. Španjolski, kojim govori tristotinjak milijuna ljudi u svijetu, igra ulogu svjetskoga jezika ne samo zbog broja ljudi koji njime govore, već i zbog izrazito pozitivnog "imagea", koji taj jezik ima u svijetu. Od kolega lingvista iz zapadne Europe čujem kako sred njoškolci u njihovim zemljama mnogo radije kao strani jezik odabiru španjolski od, primjerice, njemačkoga, usprkos činjenici da su trgovin ske, kulturne i migracijske veze svih europskih zemalja s Njemačkom višestruko intenzivnije nego veze sa Španjolskom i hispanoameričkim zemljama. Njemački jednostavno nije tako "cool" kao španjolski, a Nijemci ionako gotovo svi govore i engleski. Španjolski nam primjer pokazuje kako za stjecanje statusa svjetskoga jezika pomodni činioci mogu biti j ednako važni kao ekonomski i politički prestiž, te broj govornika. Brojem govornika engleskomu jedinu ozbiljnu konkurenciju predstavlja kineski (mandarinski). U stvari, kineskim kao materinskim jezikom danas govori više ljudi na svijetu nego engleskim. Također, zbog nevjerojatnog ekonomskog razvitka i kulturnog otvaranja Kine svijetu, moglo bi se očekivati da će u budućnosti kineski igrati daleko veću ulogu nego danas. Postoje naznake da on već i sada preuzima ulogu j ezika međunarodne komunikacije u istočnoj Aziji, gdje se snagom utjecaja približava engleskomu. Međutim, danas je položaj kineskoga kao svjetskog jezika zacijelo ograničen preprekama koje nameće kinesko pismo; i sam sam odustao od učenja toga jezika jer mi se učinilo da je trud koji je potreban za učenje kineskog pisma veći od truda potrebnog za svladavanje dva-tri europska jezika. Ako kineski ima budućnost kao globalni jezik, Kina će se vjerojatno morati odreći tri tisuće godina svoje pismene tradicije, što ne bi bio mali korak za tu veliku zemlju. S druge strane, razina engleskoga jezika koji se upotrebljava u među narodnoj komunikaciji sve je niža, barem u usporedbi sa standardnim engleskim (bilo da se radi o engleskome ili američkom standardu). Na konferencijama, u stručnim časopisima i na poslovnim sastancima danas se mogu pronaći oblici engleskoga kakvi prije tridesetak godina ne bi bili prihvatljivi u javnoj komunikaciji ni u anglofonim zemljama, ali ni izvan engleskoga govornog područja. Oblik engleskoga koji se upotrebljava u međunarodnoj komunikaciji danas je dosta različit od


257 1

oblika koji u anglofonim zemljama i dalje postoje kao materinski i standardni jezici njihovim stanovnicima. Pravila toga pojednostavlje nog engleskoga (tzv. Basic English) nisu posve fiksirana, jer na njega neprekidno utječu standardne varijante, prema kojima se on i određuje: netko ne može biti "dobar govornik" pojednostavljenoga engleskog, jer upravo to je jezični oblik kojim se služe ljudi koji nisu dobri go vornici standardnoga engleskog jezika. Neki lingvisti predviđaju da će se engleski razdvojiti na neku vrst međunarodne lingue france i niz govornih jezika (u Americi, Australiji, Kanadi, Britaniji, itd.) koji će se sve više razlikovati i međusobno i od "međunarodnog" engleskoga. Bio bi to sličan razvitak kao kad je iz latinskoga u srednjem vijeku nastao niz romanskih jezika, a latinski se, iako kao mrtav jezik, sačuvao za potrebe međunarodne komunikacije. Po mojem je mišljenju takav razvitak malo vjerojatan; svi su oblici engleskoga, naime, u neprekid nom dodiru, a većina varijanti toga jezika međusobno se ne udaljava (uz vjerojatni izuzetak afroameričkog engleskoga). Lokalni dijalekti u Engleskoj izumiru poput ugroženih jezika u Aziji i Africi, a njihovi govornici prihvaćaju standardne ili sup standardne idiome koji su prošireni u medijima. U svijetu globalnih komunikacija teško bi moglo biti drukčije. Engleski će bez sumnje evoluirati, kao i svaki drugi jezik tijekom svjetske povijesti, ali nema naznaka da će se uskoro rascijepiti na međusobno nerazumljive jezike potomke koji bi se jednoga dana mogli razlikovati od "međunarodnoga" engleskog jezika. Međutim, iako nije vjerojatno da će globalna prevlast engleskoga prestati u dogledno vrijeme, nema niti razloga za strah da će engleski "progutati" druge jezike srednje veličine kao što su hrvatski, danski, laoski ili volof. Osobito su sigurni oni jezici koji iza sebe imaju državu, što znači vojsku, birokraciju i obrazovni sustav. Također je malo vje rojatno da će prevlast engleskoga jezika u svijetu trajati znatno dulje od prevlasti drugih svjetskih jezika koje smo susreli u ovom poglavlju. Jezici nisu prirodne sile, već konvencije kojima se ljudi služe u među sobnom sporazumijevanju. A o tome kako će se sporazumijevati, i žele li to uopće činiti, ljudi mogu odlučivati sami.

25 9 1

Zaključak

Zal

Treći je razlog nastanku jezične raznolikosti svijeta u činjenici da se jezici neprekidno mijenjaju, te da se svaki jezik mijenja na različite načine u različitim područjima gdje se govori. Iz jezika-predaka stoga neprekidno nastaju jezici-potomci, a jezici koji dijele zajedničke predke sačinjavaju jezične porodice. Vidjeli smo kako je većina velikih jezičnih porodica koje se danas govore na svijetu nastala u posljednjih dese tak tisuća godina, osobito nakon razvitka poljoprivrede i stočarstva. Prelazak na takav način proizvodnje hrane u mnogim je dijelovima svijeta doveo do demografske eksplozije, a jezici naroda koji su ovladali poljoprivredom i stočarstvom preplavili su i istisnuli jezike lovaca i sakupljača u gotovo čitavu svijetu. Izrazili smo i sumnju o tome jesu li tradicionalni modeli jezičnog razvitka prikladni za proučavanje odnosa među jezicima lovaca i sakupljača, koji su živjeli u posve drukčijim sociolingvističkim uvjetima od današnjih. Slika jezične raznolikosti svijeta koju imamo danas možda je posve različita od one koja je po stojala prije otkrića poljoprivrede i stočarstva, u svijetu u kojem su naši predci živjeli tijekom devet desetina postojanja ljudske vrste na Zemlji. Razmatrajući jezičnu raznolikost u mnogim dijelovima svijeta, utvrdili smo da je ona u pravilu rezultat različitih činilaca, među kojima se ističu sljedeći: 1 . jezična raznolikost prvotne ljudske populacije koja je naselila

pojedino područje; Island je vjerojatno jedina država na svijetu bez jezičnih manjina: u vrijeme kad su naselili svoj otok, Islan đani ondje nisu pronašli starije stanovništvo (zanemarimo li šačicu irskih misionara). Budući da nije bilo kasnijih migracija na Island, islandski je ostao jedinim jezikom toga otoka sve do danas. S druge strane, Indokina, u kojoj se govori mnoštvo jezika, naseljavana je u više navrata i iz različitih smjerova, te su onamo dospjeli jezici austroazijske, austronezijske, dajske i sinotibetske porodice.

2. zemljopisna obilježja pojedinih područja; planinska područja,

poput Kavkaza, pogoduju razvitku jezične raznolikosti, jer svaka dolina i visoravan može razviti vlastiti jezik, a zajednica koja se njime služi može tisućljećima opstati u relativnoj izolaciji od jezičnih zajednica u susjednim predjelima. U velikim ravnica ma, kao što su plodne doline Nila, ili velikih kineskih rijeka,

Zaključak

261 1

jedan se jezik može nesmetano širiti bez prirodnih prepreka, a komunikacija između udaljenih dijelova takvih područja može potrajati tisućljećima. 3. raznolikost eko sfera koj e postoje na pojedinom području, i

načina kako ih ljudi na tom području iskorištavaju; vidjeli smo da u područjima pogodnim za razvitak intenzivne poljoprivrede često susrećemo velike j ezike s mnogo govornika, ali i velike j ezične porodice s mnogobrojnim j ezicima. Do toga dolazi zato što sjedilačko stanovništvo, koje se bavi poljoprivredom, ne us postavlja komunikaciju "na daljinu", već uglavnom komunicira sa zajednicama u svojoj neposrednoj blizini. Zato jezične promjene u različitim područjima gdje se govori neki jezik brzo dovode do nastanka novih jezika. S druge strane, u jezicima nomadskih i polunomadskih zajednica na područjima pogodnim za ekstenziv no stočarstvo jezične se promjene mogu lako proširiti u čitavoj zajednici na velikom području, pa proces jezične fragmentacije teče sporije.

4. ekološki rizici s kojim se suočavaju jezične i etničke zajednice

na nekom području. Vidjeli smo da područja visokog ekološkog rizika, kao što su arktički predjeli i pustinje Sjeverne Afrike, pogoduju jezičnoj homogenizaciji, jer ljudske zajednice u takvim ekosferama ovise o mogućnosti komunikacije s mnogim, često i vrlo udaljenim skupinama svojih sunarodnjaka. S druge strane, predjeli malenog ekološkog rizika, kao što su prašumska područja u kojima mogu opstati brojne malene, ekonomski samodostatne zajednice, potiču j ezičnu fragmentaciju. Na taj način nastaju malene jezične zajednice koje nemaju potrebe za međusobnom komunikacijom. Takvo je područje primjerice Nova Gvineja, "raj za lingviste" u kojem se govori oko 750 većinom malih jezika.

5. tipovi društvene organizacije koje postoje, ili su postojali, na

pojedinim područjima; u zajednicama s većim stupnjem društvene pokretljivosti, jezik će se prestižne društvene skupine lakše pro širiti nego u zajednicama zasnovanim na krutoj i nepromjenljivoj društvenoj organizaciji. Vidjeli smo da je razmjerno visok stupanj društvene mobilnosti u Rimskome Carstvu doprinio širenju la tinskoga, a slični su procesi mogli dovesti i do indoeuropeizacije

1 2 62


Europe u 4. i 3 . tisućljeću pr. Kr. S druge strane, u Indiji j e rigidni kastinski sustav doprinio očuvanju mnogih jezika kojima govore stanovnici Indije organizirani u plemenske zajednice izvan kastinskoga sustava, kao što su govornici mundskih jezika, ili tibetsko-burmanskih j ezika koji se govore na sjeveroistoku Potkontinenta. Različiti su činioci dakle doveli do toga da se danas na svijetu govori oko šest tisuća jezika, no ima mnogih naznaka da sadašnje stanje jezične raznolikosti svijeta neće potrajati još dugo. U posljednjem dijelu knjige upozorili smo na činjenicu da se j ezična raznolikost svijeta drastično smanjuje tijekom posljednjih desetljeća. Od danas, kada dovršavam ovaj rukopis, do trenutka pojavljivanja moje knjige u knjižarama umrijet će barem desetak jezika, a možda i znatno više njih. Konkretno to znači da će umrijeti posljednji govornici jezika, koje zatim više nitko neće znati kao materinske jezike: u stvarnosti se zapravo radi o ljudima i njihovim sudbinama, a ne o apstraktnim sustavima znakova. Urođenost težnje za jezičnom posebnošću vlastite zajednice, odnosno činjenica da je jezična raznolikost prirodno stanje ljudskoga društvenog okoliša, ne bi nam trebali davati lažne nade: Pripadnici ljudske vrste prilagodili su se u suvremenom svijetu mnogim okolnostima, za koje imamo razloga vjerovati da nisu u skladu s našom genetski naslijeđenom ljudskom naravlju: mnogi među nama stanuju u skučenim uvjetima masovnih "spavaonica" kakve postoje u suvremenim velegradovima, mnogi među nama jedu hranu prepunu umjetnih sastojaka koji ne odgovaraju našim stvarnim kalorijskim i vitaminskim potrebama, i mnogi među nama žive u sredinama u kojima se govori samo jednim jezikom. Budu li se naši potomci jednoga dana, u ne tako dalekoj budućnosti, rađali u vrlo nezanimljivu svijetu kojim će gospodariti samo nekoliko "svjetskih" jezika, velik dio krivnje za to snosit ćemo mi sami.

Literatura

263

1

Literatura Adelaar, W. 1999 "Unprotected languages: the silent death of the languages of northern Peru", in: A. Herzfeld & Y. Lastra (eds.) Las Causas Sociales de la Desaparici6n y del Mantenimiento de las Lenguas en las Naciones de America, Universidad de Sonora, Herrnosillo: 205-222. Aiello, L. & Collard, M. 2001 "Our newest oldest ancestor?" Nature 410: 526-27. Aikhenvald, A. 1999 "Areal diffusion and language contact in the Ic,;ana-Vaupes basin, north-west Amazonia", u: R. M. W. Dixon & A. Aikhenvald (eds.) The Amazonian Languages, c .u.P., Cambridge 1 999: 3 85-416. Aikhenvald, A. 2001 "Areal Diffusion, Genetic Inheritance, and Problems of Subgrouping: a North Arawak Case Study," u: Aikhenvald & Dixon (ur.) 2001: 167-194. Aikhenvald, A. Y. & R. M. W. Dixon (ur.) 2001 Areal Diffusion and Genetic Inheritance, Oxford University Press, Oxford. Allan, K. 1977 "Classifiers", Language 53: 285-306. Anthony, D. 2007 The Horse, the Wheel, and Language: How Bronze-Age Riders from the Eurasian Steppes Shaped the Modern World, Princeton, Princeton University Press. Badcock, C. 2000 Evolutionary Psychology, Polity, Cambridge. Bahuchet, S. 1 993 "History of the inhabitants of the central African rain forest; Perspectives from comparative linguistics", in: C. M. Hladik et alii (eds.) Tropical Forests, People and Food: Biocultural Interactions and Applications to Development, UNESCO & Parthenon: 37-54. Baker, Mark S. 2003 "The Natures of Nonconfigurationality", in: Baltin & Collins 2003 : 403 -43 8 . Baker, Mark S . 2003a Lexical Categories. Verbs, Nouns, and Adjectives, Cam bridge University Press, Cambridge.

1 264


Baltin, M. & C . Collins (ur.), 2003 The Handbook of Contemporary Syntactic Theory, Blackwell, Oxford. Bammesberger, A. & Vennemann, T. (ur.) 2003 Languages in Prehistoric Europe, Winter, Heidelberg. Banfi, E. 1985 Linguistica balcanica, Zanichelli, Bologna. Barbujani, G. & Sokal, R. 1990 "Zones of sharp genetic change in Europe are also linguistic boundaries", Proceedings ofthe National Academy of Sciences of the USA 87: 18 16-18 19. Basu, A., Mukherjee, N. Roy, S. et alii 2003 "Ethnic India: A Genomic View, With Special Reference to Peopling and Structure", Genome Research 13: 2277-2290. Baum, N. 2004 "Kelten - archaologisch betrachtet", u: S. Zimmer (ur.) Die Kelten, Theiss, Stuttgart: 28-56. Bellwood, P. 2001 "Archaeology and the Historical Development of Punctuation in Language-Family Origins", u: Aikhenvald & Dixon (ur.) 2001: 27-43. Benveniste, E. 1995 Riječi indoeuropskih institucija, Disput, Zagreb 2005. Bernhard, W. & Kandler-Palsson, A. (ur.) 1986 Ethnogenese europaischer Volker, Fisher, Stuttgart & New York. Bickerton, D. 1990 Language and Species, The University of Chicago Press, Chicago. Bickerton, D. 2002 "Foraging versus Social Intelligence in the Evolution of Protolanguage", u Wray (ur.) 2002: 207-225. Bickerton, D. 2007 "Language evolution: A brief guide for linguists", Lingua 117: 510-526. Blevins, J. 2007 "A Long Lost Sister of Proto-Austronesian? Proto-Ongan, Mother of Jarawa and Onge of the Andaman Islands", Oceanic Linguistics 146, 1: 154-198. Bloom, P. 2001 "Roots of Word Learning" u: M. Bowerman & S. C. Levinson, Language Acquisition and Conceptual Development, c .u.P. Cambridge 159-184. Boardman, J. et alii 1988 The Roman World, Oxford University Press, Oxford. Bresnan, J. 2000 Lexical-Functional Syntax, Blackwell, Oxford. Bruneau, Ch. 1955 Petite histoire de la langue francaise, Armand Colin, Paris. Byrne, R. W. 2000 "Evolution of primate cognition", Cognitive Science 24/2000: 543-570. Cann, R. L. 2001 "Genetic clues to dispersal of human populations: Retracing the past from the present", Science 291: 1742-1748.

Literatura

265

1

Cavalli-Sforza, L. L. 2001 Genes, Peoples, and Languages, Penguin, Harmon dsworth. Cavalli-Sforza, L. L., Piazza, A. et alii 1988 "Reconstruction of human evolution: Bringing together genetic, archaeological, and linguistic data", Proceedings of the National Academy of Sciences of the USA 85: 6002-6006. Chambers, J. K. 1995 Sociolinguistic Theory, Blackwell, Oxford. Chomsky, N. 1965 Aspects of the Theory of Syntax, The M.I.T. Press, Cambridge (Mass.). Chomsky, N. 1991 Iezik i problemi znanja, SOL, Zagreb. Chomsky, N. 2002 On Nature and Language, CUP, Cambrige. Comrie, B. 2000 "Is there a single time-depth cut-off point in historical lin guistics?" u: C. Renfrew, A. McMahon & L. Trask, eds. Time Depth in Historical Linguistics, The McDonald Institute for Archaeological Research, Cambridge: 33 -43. Corballis, M. C. 2002 From Hand to Mouth. The Origins of Language, Princeton University Press, Princeton. Croft, W. 2000 Explaining Language Change. An Evolutionary Approach, Longman, London. Crystal, D. 2000 Language Death, CUP, Cambridge. Curnow, T. J. 2001 "What Language Features can be 'Borrowed'?", u: Aikhenvald & Dixon (ur.) 2001: 412-436. Curtius, E. R. 1998 Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, Naprijed, Zagreb. Č erny, V. 1971 "Some remarks on syntax and morphology of verb in Avar", Archiv Orientalni 39: 46-56. Dang At, V. & I. I. Glebova 1963 Načal'nyj kurs v'etnamskogo jazyka, Izdatel'stvo IMO, Moskva. Dawkins, R & Krebs, ]. R. 1978 "Animal Signals: Information or Manipulation" in: Krebs, J. & Davies, N. (eds.) Behavioral Ecology, Blackwell, Oxford 1978 : 282-309. Deacon, T. W. 1997 The Symbolic Species. The co-evolution of language and the brain, Norton, London. Descartes, R. 1973 (1637) Discours de la methode, Le livre de poche, Paris. de Villiers, J. 2007 "The interface of language and Theory of Mind", Lingua 117: 1858-1878. Diakonov, I. M. 1985 "On the Original Home of the Speakers of Indo-Euro pean", The Journal of Inda-European Studies 13: 92-174.


Diakonov, I. M. 1988 The Afrasian Languages, Nauka, Moskva. Diamond, J. 1991 The Rise and Fall of the third Chimpanzee, Vintage, London. Diamond, J. 1999 Guns, Germs, and Steel, Vintage, London. Dixon, R. M. W. 1977 "Where have all the adjectives gone? " Studies in Lan guage 1: 19-80. Dixon, R. M. W. 1980 The Languages of Australia, C.U.P. Cambridge. Dixon, R. M. W. 1988 A Grammar of Boumaa Fijian, The University of Chicago Press, Chicago. Dixon, R. M. W. 1997 The rise and fall of languages, CUP, Cambridge. Dixon, R. M. W. 2001 "The Australian Linguistic Area", u: Aikhenvald & Dixon (ur.) 200 1: 64-104. Dixon, R. M. W. & Aikhenvald, A. Y. (eds.) 1999 The Amazonian Languages, CUP, Cambridge. Dorian, N. 1999 "Linguistic and Ethnographic Fieldwork", u: Fishman (ur.) 1999: 25-42. Dressler, W. 1981 "Language shift and language death, a Protean challenge for the linguist", Folia Linguistica 15, 1-2: 5-28. Dubuisson, M. 1980 "Toi aussi, mon fils!", Latomus 39, 4: 8 8 1-890. Duhoux, Y. 1998, "Pre-Hellenic Language(s) of Crete", The Journal of Indo European Studies 26: 1-40. Dunbar, R. 1996 Grooming, Gossip, and the Evolution of Language, Harvard University Press, Cambridge. Ehret, C. 1988 "Language change and the material correlates of language and ethnic shift", Antiquity 62 : 564-574. Eliot, L. 1999 Early Intelligence, Penguin, Harmondsworth. Evans, N. & Levinson, S. C. 2009 "The myth of language universals: Language diversity and its importance for cognitive science", Behavioral and Brain Sciences 32, 5: 429-448. Everett, D. L . "Cultural Constraints on Grammar and Cognition in Piraha. Another Look at the Design Features of Human Language", Current Anthropology 46, 4: 621-645. FennelI, B. 2001 A History of English. Sociolinguistic Approach, Blackwell, Oxford. Fishman, J. A. (ur.) 1999 Handbook of Language and Ethnic Identity, Oxford University Press, Oxford.

Literatura

267

1

Fisher, S. E. & Scharff, C. 2009 "FOXP2 as a molecular window into speech and language", Trends in Genetics 25, 4: 166-177. Fitch, W. Tecumseh 2002 "Comparative Vocal Production and the Evolution of Speech: Reinterpreting the Descent of the Larynx", u: Wray (ur.) 2002: 21-45. Foley, W. 1986 The Papuan Languages of Papuan New Guinea, c.u.P. Cambridge. Fortescue, M. 1984 West Greenlandic, Croom Helm, London. Frank, M. c ., Everett, D. et alii 2008, "Number as a cognitive technology. Evidence from Piraha language and cognition", Cognition 108, 3 : 819-824. Frawley, W. ]. (ur.) 2003 International Encyclopedia of Linguistics, Oxford University Press, Oxford. Gamkrelidze, T. & Ivanov, V. V. 1984 Indoevropejskij jazyk i indoevropejcy, Izdatel'stvo tbilisskogo universiteta, Tbilissi. Gazzaniga, M. S. (ed.) 2000 The New Cognitive Neurosciences, The M.LT. Press, Cambridge (Mass.). Gardenfors, P. 2003 How Homo Became Sapiens. On the Evolution of Thinking, Oxford University Press, Oxford. Gibbons, A. 2001 "The peopling of the Pacific", Science 291: 1735-1737. Gimbutas, M. 1963 "The Indo-Europeans: Archeological Problems", American Anthropologist 65: 1963 : 8 15-836. Gimbutas, M. 1988 "The collision of two ideologies", u: T. L. Markey & J. A. C. Greppin (ur.) When Worlds Collide - The Indo-Europeans and the Pre-Indo-Europeans, Karoma: 171-178 . Gimbutas, M. 1991 The Civilization of the Goddess, Harper, San Francisco. Goldsmith, ]. (ur.) 1995 Handbook of Theoretical Phonology, Blackwell, Oxford. Golq.b, Z. 1992 The Origins of the Slavs. A Linguist's Viewpoint, Slavica, Columbus (OH). Grace, G. W. 1990 "The 'aberrant' versus 'exemplary' Melanesian languages", u: P. Baldi (ed.) Linguistic Change and Reconstruction Methodology, Mouton De Gruyter, Berlin: 155-173 . Greenberg, J. 1987 Language in the Americas, Stanford University Press, Stanford. Grosjean, F. 1982 Life with two Languages. An Introduction to Bilingualism, Harvard University Press, Cambridge, Mass. Haarmann, H. 1990 "'Basic' vocabulary and language contacts: the disillusion of glottochronology", Indogermanische Forschungen 95 : 1-37. Haarmann, H. 1991 Universalgeschichte der Schrift, Campus Verlag, Frankfurt a/M.


Hagege, C. 1995 Struktura jezika, Školska knjiga, Zagreb. Hagege, C. 2005 Zaustaviti izumiranje jezika, Disput, Zagreb. Hale, K., M. Krauss, et alii 1992 "Endangered Languages", Language 68/1992: 1-42. Hauser, M. D. 1996 The Evolution of Communication, The MIT Press, Cambridge. Hauser, M. D., Chomsky, N. & Fitch, W. T. 2002 "The Faculty of Language: What is It, Who Has It, and How Did It Evoive?", Science 298: 1569-1579. Headland, T. N. 2003 "Thirty Endangered Languages in the Philippines", Work Papers of the Summer Institute of Linguistics, University of North Dakota Session, vol. 47 (http://www.und.edu/dept/linguistics/wp/2003Headland.pdf) Headland, T. N. & Reid, L. A. 1989 "Hunter-gatherers and their neighbours from prehistory to the present", Current Anthropology, 3 0 : 43-66. Heine, B. & Kuteva, T. 2002 "On the Evolution of Grammatical Forms", u: Wray (ur.) 2002: 376-397. Heine, B. & Nurse, D. (ur.) 2000 African Languages. An Introduction, c.u.P. Cambridge. Herder, J. G. 1966 (1770) Abhandlung uber den Ursprung der Sprache, Reclam, Stuttgart. Herodot 2000 Povijest (preveo Dubravko Škiljan), Zagreb, Matica hrvatska. Heyes, C. M. 1998 "Theory of Mind in Nonhuman Primates", Behavioral and Brain Sciences 21: 101-14 8 . Holzer, G. 1995 "Die Einheitlichkeit des Slavischen um 600 n. Chr. und ihr Zerfall", WSJ 41: 55-89. Hurford, J. R. et alii (ur.) 1998 Approaches to the Evolution of Language, CUP, Cambridge. Ingold, T. (ur.) 1 994 Companion Encyclopedia of Anthropology, Routledge, London. Jackendorff, R. 2002 Foundations of Language. Brain, Meaning, Grammar, Evolution, Oxford University Press, Oxford. Jacquesson, F. 2003 "Linguistique, genetique, et la vitesse d'evolution des langues", Bulletin de la Societe de linguistique de Paris, 97(1): 101-121. Jelaska, Z. 2004 Fonološki opisi hrvatskoga jezika, Hrvatska sveučilišna na klada, Zagreb. Jenkins, c. 2000 Biolinguistics, Cambridge University Press, Cambridge. Jolly, A. 1999 Lucy's Legacy. Sex and Intelligence in Human Evolution, Harvard University Press, Cambridge, MA.

Literatura

Joseph, B. D. & Janda, R. D. (ur.) 2003 The Handbook of Historical Linguistics, Blackwell, Oxford. Katičić, R. 1998 Litterarum studia, Matica hrvatska, Zagreb. Keeley, L. H. 1996 War before Civilization: The Myth of the Peaceful Savage, Oxford University Press, Oxford. Kilian, L. 1983 Zum Ursprung der Indogermanen, Bonn. Kirch, P. 2000 On the Road of the Winds: An Archaeological History of the Pacific Islands before European Contact, The University of California Press, Berkeley. Klimov, G. A. 1986 Vvedenie v kavkazskoe jazykoznanie, Nauka, Moskva. Knight, C. et al. (ur.) 2000 The Evolutionary Emergence of Language, CUP, Cambridge. Koziol, H. 1967 Grundzuge der Geschichte der englischen Sprache, Wissensc haftliche Buchgesellschaft, Darmsdtadt. Labov, W. 1963 "The social motivation of a sound change", Word 19: 273-309. Labov, W. 1994 Principles of Linguistic Change. Internal Factors, Blackwell, Oxford. Ladefoged, P. 1992 "Another View of Endangered Languages", Language 68/1992: 809-812. Ladefoged, P. & Everett, D. 1996 "The status of phonetic rarities", Language 72: 794-800. Ladefoged, P. & Maddieson, I. 1996 The Sounds of the World's Languages, Blackwell, Oxford. Lalor, B. (ur.) 2003 The Encyclopaedia of Ireland, Gill & McMillan, Dublin. Leakey, R. 1994 The Origin of Humankind, Phoenix, London. Levinson, S. 1997 "Language and cognition: the Cognitive consequences of spatial description in Guugu Yimithirr", Journal ofLinguistic Anthropology 7, 1 : 1-35. Lieberman, P. 2000 Human Language and Our Reptilian Brain, Harvard University Press, Cambridge, Mass. Lock, A. & c. R. Peters (ur.) 1999 Handbook of Human Symbolic Evolution, Blackwell, Oxford. Ludtke, H. 1986 "Esquisse d'une theorie du changement langagier", La Lin guistique 22: 3-46. Malle, B. F. 2002 "The Relation Between Language and Theory of Mind in Development and Evolution", u: T. Giv6n & B. F. Malle (ur.), The evolution of language out of pre-language, Benjamins, Amsterdam: 265-284.

\ 270


Mallory, J. P. 1989 In Search of the Indo-Europeans, Thames and Hudson, London. Mallory, J. P. 1996 "The Indo-European Homeland Problem: a matter of time" u: K. Jones-Bley & M. Huld (ur.) The Indo-Europeanization of Northern Europe, Institute for the Study of Man, Washington, D.C.: 297-323. Mallory, J. P. & Adams, D. Q. (ur.) 1997 Encyclopedia of Indo-European Culture, Fitzroy Dearborn, London and Chicago. Matasović, R. 1 994 "Winterov zakon i baltoslavensko jezično zajedništvo", Suvremena lingvistika 3 8 : 5-23 . Matasović, R. 1996 A Theory of Textual Reconstruction in Indo-European Linguistics, Peter Lang, Frankfurt a/M & New York. Matasović, R. 1997 Kratka poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb. Matasović, R. 2001 Uvod u poredbenu lingvistiku, Matica hrvatska, Zagreb. Matasović, R. 2004 "Patterns of Grammaticalization and the Layered Structure of the Clause", paper presented at the RRG Conference at ITB, Dublin, July 2004. Matasović, R. 2004a "Insular Celtic: language area, genealogical node, or both ?" Članak iznesen na konferenciji SAILLS u Edinburghu, u lipnju 2004.; pojavit će se u zborniku radova s te konferencije. Matasović, R. 2004b Gender in Indo-European, Winter, Heidelberg. Matasović, R. 2004c "Uvod" u: Sveti Patrik: Djela, Antibarbarus, Zagreb. Matasović, R. 2008 Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb. Meiser, G. & Das, R. P. (ur.) 2002 Geregeltes Ungestiim. Bruderschaften und Iugendbiinde bei indogermanischen V6lkern, Hempen Verlag, Bremen. Miller, G. 2000 The Mating Mind, London. Mithun, M. 1999 The Languages of Native North America, c.u.P. Cambridge. Nasidze, I. et alii "Alu insertion polymorphisms and the genetic structure of human populations from the Caucasus", European Journal of Human Genetics 2001, 9: 267-272. Nettle, D. 1999 Linguistic Diversity, Oxford University Press, Oxford 1999. Nettle, D. 1999a "Linguistic diversity of the Americas can be reconciled with a recent colonization", Proceedings of the National Academy of Sciences of the USA 96: 3325-3329.

Literatura

271

1

Nettle, D. 2000 "Linguistic diversity, population spread, and time depth", in: C. Renfrew, A. McMahon & L. Trask, Time Depth in Historical Linguistics, The McDonald Institute for Archaeological Research, Cambridge: 665-677. Nettle, D. & Romaine, S. 2000 Vanishing Voices. The Extinction of the World's Languages, Oxford University Press, Oxford. Newmeyer, F. J. 2002 "Uniformitarian Assumptions and Language Evolution Research", u: Wray (ur.) 2002: 359-375. Nichols, J. 1990 "Linguistic Diversity and the First Settlement of the New World", Language 66: 475-521. Nichols, J. 1992 Linguistic Diversity in Space and Time, The University of Chicago Press, Chicago. Nichols, J. 2000 "Estimating dates of early American colonization dates", in: C. Renfrew, A. McMahon & L. Trask, Time Depth in Historical Linguistics, The McDonald Institute for Archaeological Research, Cambridge: 643 -663. Nichols, J. 2003 "Diversity and Stability in Language", u: Joseph & Janda (ur.) 2003 : 283-311. Nougayroi, J. 1975 "Le babyionien, langue internationale de l'antiquite", Razprave IX/l, SAZU, Ljubljana. Palmer, F. R. 1995 Grammatical Roles and Relations, CUP, Cambridge. Phillipson, D. W: 1993 African Archaeology, CUP, Cambridge. Piazza, A. et alii 1995 "Genetics and the origin of European languages", Proceedings of the National Academy of Sciences of the USA 92: 583 6-5840. Pinker, S. 1994 The Language Instinct, Penguin, London. Pinker, S. 1 999 How the Mind Works, The MIT Press, Cambridge. Pinker, S. 2002 The Blank Slate, Penguin, Harmondsworth. Pinker, S. & Bloom, P. 1990 "Natural language and natural selection", Behavioral and Brain Sciences, 13 : 707-784. Pohl, W. 1 995 "Osnove hrvatske etnogeneze: Avari i Slaveni", u: N. Budak (ur.), Etnogeneza Hrvata, NZ Matice hrvatske, Zagreb 1995: 86-96. PovineUi, D. et alii 1992 "Comprehension of role reversal in chimpanzees: evidence of empathy? ", Animal Behavior 43 : 633 - 640. Pritsak, O. 1983 "The Slavs and the Avars", u: Gli slavi occidentali e meridio nali neU' alto medioevo, Settimane di studio del Centro italiano di studi suU'alto medioevo, Spoleto: 353 -435. Renfrew, C. 1973 Before Civilization. The Radiocarbon Revolution and Prehi storic Europe, jonathan Cape, London. Renfrew, C. 1987 Archaeology and Language, Pimlico, London.


Renfrew, C. 2000 "At the edge of knowability: towards a pre history of langu ages", Cambridge Archaeological Journal 10: 7-34. Richards, M., Macaulay, V. et alii 2000, "Tracing European Founder Lineages in the Near Eastern mtDNA Pool", American Journal of Human Genetics 67: 1251-1276. Richter, D. K. 2001 Facing East from Indian Country. A Native History of Early America, Harvard University Press, Cambridge, Mass. Ritt, N. 2004 Selfish Sounds and Linguistic Evolution. A Darwinian Approach to Language Evolution, C. U. P., Cambridge. Robins, R. H. & Uhlenbeck, R. M. (ur.) 1991 Endangered Languages, Berg, Oxford & New York. Ross, M. 1998 "Sequencing and dating linguistic events in Oceania: the linguistics/ archaeology interface", in: R. Blench & M. Spriggs (eds.): Archaeology and Language II: Archaeological Data and Linguistic Hypotheses, Routledge, London: 141-173. Ruhlen, M. 1991 A Guide to the World's Languages, Edward Arnold, London. Sajantila, A. & Paabo, S. 1995 "Language replacement in Scandinavia", Nature Genetics 1 1 : 359-360. Sapir, E . 1921 Language, Harcourt, Brace & Co., New York. Savage-Rumbaugh, S., Shanker, S. G. & Taylor, T. J. 1998 Apes, Language, and the Human Mind, Oxford University Press, Oxford. Semino, O., Passarino, G., et alii 2000 "The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens sapiens in Extant Europeans: A Y Chromosome Perspective", Science 290 : 10. Nov. 2000: 1155-1159. Sherratt, A. i Sherratt, E. S. 1988, "The archaeology of Indo-European: An alternative view", Antiquity 62 (23 6): 584-595. Sherratt, A. 1998 "Echoes of the Big Bang: The Historical Context of Language Dispersal", u: K. Jones-Bley et alii (eds.) Proceedings of the Tenth Annual UCLA Indo-European Conference, JIES Monograph Series No. 32, Was hington: Institute for the Study of Man: 261-282. Shopen, T. (ur.) 1985 Language Typology and Syntactic Description, CUP, Cambridge. Shopen, T. (ur.) 1987 Languages and Their Speakers, University of Pennsylvania Press, Philadelphia. Siguan, M. 2004 Iezici u Europi, Školska knjiga, Zagreb. Skok, P. 1936 Dolazak Slovena na Mediteran, Split. Sohn, Ho-Min 2001 The Korean Language, C. U. P., Cambridge.

Literatura

273

1

Steever, S. (ur.) 1998 The Dravidian Languages, Routledge, London. Sykes, B. 2000 "Using genes to map population structure and origins", u: B . Sykes, u r. The Human Inheritance: Genes, Language, and Evolution, Oxford University Press, Oxford: 93-1 17. Sykes, B. 2001 The Seven Daughters of Eve, Bantam, London. Sykes, B. 2003 Adam's Curse, Bantam, London. Škarić, I. 1991 "Fonetika hrvatskoga književnog jezika", u: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, HAZU i Globus, Zagreb: 61-378. Tagliavini, C . 1 969 Le origini delle lingue neolatine, Patron, Bologna. Taylor, A. J. P. 1971 The Struggle for Mastery in Europe 1848-1918, Oxford University Press, Oxford. Thomason, S. G. 2003 "Contact as a source of language change", u: Joseph & Janda (ur.) 2003: 687-712. Thomason, S . G. & Kaufman, T. 1988 Language Contact, Creolization, and Genetic Linguistics, University of California Press, Berkeley. Tobias, P. V. 1987 "The brain of homo habilis: a new level of organization in cerebral evolution", Journal of Human Evolution 16: 741-761. Todd, M. 1995 The Early Germans, Blackwell, Oxford. Tomasello, M. 1999 The Cultural Origins of Human Cognition, Harvard University Press, Cambridge, Mass. Tomasello, M. 2001 "Perceiving intentions and learning words in the second year of life", u: M. Bowerman & S. C. Levinson (ur.) Language Acquisition and Conceptual Development, c .u.P. Cambridge: 132-158. Tomasello, M. & Call, J. 1997 Primate Cognition, Oxford University Press, Oxford. Trivers, R. L. 1971 "The evolution of reciprocal altruism", Quarterly Review of Biology 46: 35 -57. Trubačev, O. N. 1982 "Jazykoznanie i etnogenez slavjan. Drevnie slavjane po dannym etimologiji i onomastiki", Voprosy Jazykoznanija 4/1982: 10-24, 5/1982: 3 -17 Underhill, P. A., Peidong Shen, et alii 2000 "Y chromos ome variation and the history of human populations", Nature Genetics 26: 358-361. Van Valin, R. D. 2001 An Introduction to Syntax, Cambridge University Press, Cambridge. Van Valin, R. D. & LaPolla, R. 1997 Syntax. Structure, Meaning, and Function, Cambridge University Press, Cambridge.


Viatte, A. 1969 La francophonie, Larousse, Paris. ViHar, F. 1997 Gli indoeuropei e le origini dell'Europa, Il Mulino, Bologna. Wagener, P. 2004 "Longtime studies in language change: Low German speakers at the North Sea", referat održan na konferenciji SAILLS u St. Andrewsu, lipanj 2004. Wallace-Hadrill, J. M. 1996 The Barbarian West 400-1000, Blackwell. Oxford. Wiessner, P. 1982 "Risk, reciprocity and social influences on !Kung San econo mics", u: Leacock, E. & Lee, R. (ur.) Politics and History in Band Societies, CUP, Cambridge: 61-84. Wilkins, W. K. & Wakefield, ]. 1995 "Brain evolution and neurolinguistic preconditions", Behavioral and Brain Sciences 18 : 161-226. Witczak, K. T. 1986-7 "O pervonačal'nyx venetax", Etimologija 1986-7: 107-114. Wolff, P. 2003 Western Languages AD 100-1500, Phoenix, London. Wray, A. (ur.) 2002 The Transition to Language. Studies in the Evolution of Language, Oxford University Press, Oxford. Zilhao, ]. 2004 "The Neandertals have turned out to be related to us, after all", Humboldt Kosmos 84: 30. Zimmer, S. 1990 "The Investigation of Proto-Indo-European History: Methods, Problems, Limitations", u: T. Markey & J. A. C. Greppin (ur.) When Worlds Collide: The Indo-Europeans and the Pre-Indo-Europeans, Karoma: 311-345. Zinkevičius, Z. 1998 The History of the Lithuanian Language, Mokslos ir enciklopedijtt leidybos institutas, Vilnius. Zvelebil, M. & K. V. Zvelebil, 1988 "Agricultural transition and Indo-European dispersals", Antiquity 62: 574 -583. Zwicky, A. 1985, "Heads", Journal of Linguistics 21: 1-29.

Kazalo

I
Ariovist 210 armenski 7� 108, 146 Arminije 210 arumunjski 207 asamski 108 Atila 212 August (Oktavijan) 210 Australija l IO, 135, 151, 157, 160, 229, 233 australopiteci 27 austroazijski 161 austronezijski 18, l IO, 164 Avari 212, 214, 219 avarski 93 Azija 17, 157 B babilonski 248 Bahuchet, S. 155 Balkan 189, 190, 192, 207 balkanski jezični savez 142 baltijski 223 Baltik 185 baludžski 108 bantuski l IO, 144, 155, 156 baskijski 18, 81, 109, 145, 175, 177, 181, 245 Beckett, S. 241 Belgi 210 bengalski 108, 244

1 2 76 berberski 109, 176, 243 Beringov tjesnac 168 Biblija 16, 54, 241 Bickerton, D. 148 bilingvizam 140, 145 Bizant 220 bjeloruski 108, 223 Blake, B. 98 Bliski istok 159, 178 Bloom, M. 24 Boccaccio, G. 250 bonoboi 26, 42 bora 139 bošnjački 108, 222 brahui 159 bratstva 194 Bresnan, J. 98 bretonski 108, 208 Britanija 206, 208 Britansko Otočje 199 britski 142, 199, 208 Brocino područje 57 Bug 216 bugarski 108, 142, 222 bukva 185 Buri 156 burušaski 109 Buzuku, Gj. 207 Byrne, R. 38 e Cartier, J. 44 Cavalli-Sforza, L. L. 180, 183, 197 Cezar, G. J. 202, 205, 209, 210 Chifumbaze 156 Chimpsky, N. 26 Chomsky, N. 21, 57, 59, 88, 98 Ciceron, M. T. 203 Clovis 167 Corballis, M. 37, 55 Cortes, H. 229 Crno More 184 Cucuteni-Tripolje 191


Č čadski 109 čečenski 68, 7� 108 čeremiski 224 češki 108, 223 čibčanski I I I čimpanze 26, 29, 37, 42, 56 čukotski 224, 245 D dački 232 dahalo 137, 234 dalmatski 207 danski 108, 257 Dante Alighieri 250 Dereivka 187 Descartes, R. 21, 252 de Vaqueiras, R. 250 Diakonov, I. 192 Diamond, J. 26 distinktivna obilježja 65 Dixon, R. M. W. 134, 237 djirbal 94 Dmanisi 28 dojenčad 52 Donja Mihajlovka 188 donjolužički 244 Dorian, N. 227 dravidski 79, 109, 144, 159 Dunbar, R. 56 E egipatski 109 egzogamija 142, 143 Einharda 214 ejački 233 ekološki rizik 129 ekvativ 143 elamski 159, 248 elimijski 182 elmolo 229 Eminem 255 enga 162 Engleska 141

277

Kazalo

engleski 52, 73, 75, 77, 86, 89, 108, 139, 214, 230, 234, 238, 244, 246, 253, 256 ergativni jezici 94, 150 Eskimi 168 estonski 108 eteokrećanski 196 etruščanski 181, 201, 205, 232 Europa 1� 18, 158, 231, 244 eve 1 10 evenkijski 108 evenski 108 Everett, D. 104 F fa liš ča nski 200 ferski 108 fidžijski 78 Filipini 110 Finska 177 finski 108, 17� 218 Flamanci 226 fokus 99 fonem 52, 67 fonologija 46, 64 FOXP2 104 franački 213 France, A. 56 Franci 206, 210 francuski 52, 73, 75, 78, 80, 108, 1 16, 141, 144, 206, 213, 226, 242, 248, 251, 254 Fridrik Veliki 251 frigijski 108, 196 Frizija 246 frizijski 246 fulbe 1 10, 130, 155 furlanski 129 G gaeltacht 238 gagauski 221 Galaćani 198 galski 145, 198, 232

\

Gamkrelidze, T. 192 Gardenfors, P. 38 Gaudo 200 gavagai 45 genetska srodnost jezika 107 Gepidi 214 Germani 209 giljački 109 Gimbutas, M. 189, 190 glagoli 76 glagolske skupine 86 goidelski 142 goldski 224 gorile 27, 38, 56 gornjolužički 244 Goti 210 gotski 211, 221 govorni činovi 98 gramatem 71 gramatičke relacije 94 gramatika 40 gramatikalizacija 1 16 Grčka 195 grčki 108, 1 15, 139, 142, 195, 202, 222, 248 gruzijski 69, 108, 113 guarani I I I guugu yimidhirr 136 H haka 164 Hale, M. 233 Hallstattska kultura 198 Hanibal 204 hausa 73, 109 Hausler, A. 191 havajski 69, 1 10 havajski pidžinski engleski 147 hebrejski 80, 109, 237 Herder, G. W. 36, 51 Herodot 216 hetitski 107, 191, 196, 248 Heziod 197 hindski 92, 108, 244

/ 278 hindskoga 242 hiškarjana 89, l U, 137 Hochdorf 198 Homer 197 hominidi 22, 26, 56 homo erectus 28, 29, 30 homo ergaster 28 homo habilis 28, 30, 37, 57 homo sapiens 36, 39, 175 Hrvati 221, 222 Hrvatska 251 hrvatski 69, 89, 108, 1 16, 138, 139, 222, 257 Huni 212 hupa 243 hurijski 248 Hvalinsk 188

Iberi 199 iberski 181, 232 ideofoni 75 igbo UO imenice 76 imenska skupina 84 Indija 18, 159, 249 indoeuropski 18, 10� 134, 183 Indonezija UO, 249 indonezijski UO, 139, 250 Indska dolinska civilizacija 159 infiksi 72 informacijska struktura 99 ingorotski 72 inuit 70, UO irokijski 45, l U Irska 198, 208, 238 irski 72, 74, 108, 199, 208, 230, 238, 241, 250 Ishi 228 islandski 108, 260 Ivanov, V. V. 192 ivrit 237 izoglosa 128 izolativni jezici 70


izolirani jezici 109

J

jakutski 108, 221, 224 Jamnajska kultura 188 jana 74, 75 Jana 228 Japan 247 japanski 78, 79, 89, 99, 109, 139, 167, 244, 253 Jastorfska kultura 209 javanski UO Jermak Timofejevič 224 jezične pogreške 54 jezične promjene 54 jezik zapadne pustinje 229 jidiš 108, 223, 225 jimas 136 Jireček, K. 205 Jordan 218 joruba UO Joyce, J. 241 jukagirski 109 jukatečki 79, l U Justinijan 203, 212 Juvenal, D. J. 203 Južna Afrika 156 Južna Amerika 231 K kabardinski 6� 75, 81, 136 Kalahari 137 kala lagav ja 229 Kalifornija 242 kamčadalski 224 kannada 109, 144, 159 kantonski 109, 164 Kanzi 38, 40, 41, 47, 48, 88, 102 Karakala 205 Karanovo 179 karelski 224 karipski l U Karlo Veliki 212, 214 karok 243

2 79 1

Kazalo

kartvelski 108, 113 Kaspijsko jezero 184 kašupski 108, 223 katalonski 108 kavi 249 Kavkaz 18 kazaški 108, 221 kečua 73, 231 kečuanski U l Kelti 198, 204, 209, 218, 232 keltiberski 199, 232 keltski 175, 224 Kenija 229 ketski 109, 136, 224 khasi 165 Kilian, L. 191 kineski 69, 95, 100, 109, 163, 244, 247, 248, 249, 256 kirgiski 108 Klaudije 205 klitika U6 kmerski 109, 166 K6hler, W. 29 koine 197 kojsanski UO, 156, 234 kolni prijevoz 186, 188 k6lsch 226 konkani 144 Konstantin Filozof 222 konstituent 85 konj 185 konjska žrtva 185 korejski 109, 138, 139, 167 korijen 71 kornički 208, 232 Kovač, M. 22 kovina 186, 189 Krauss, M. 232 kreolizacija 148 kreolski 148 kri 144 kromanjonac 31 kultura 49 Kultura stare Europe 189

Kultura utisnute keramike 179 kurdski 108 kurgani 188, 192 kusunda 109 kušitski 109, U8, 144 Kvintilije Var 210 l Labov, w. 236 Ladefoged, P. 233 lakhota 19, U l Langobardi 212, 214 laoski 109, 164, 257 laponski 177 larinks 38 Lascaux 31 La Tene 198 Latini, B. 250 latinski 103, 108, U4, US, U6, U7, 142, 199, 202, 208, 232, 24� 248, 249, 250 latvijski 69, 108, 223, 243 Leakey, R. 37 Leibniz, G. W. 252 leksička difuzija US leksikon 100 lezginski 108 likantropija 217 lingua franca 147, 247 lisu 92 litavski 79, 108, 223, 230 livski 243 lovci-sakupljači 180 Loyola, I. 245 Lucy 27 luganda UO luvijski 191 lužički 108, 223, 244 M ma'a 144 macuši 137 mađarski 19, 78, 99, 108, 178, 254 maipuranski l U

1 2 80 majanski 81, 89, 1 1 1 makedonski 108, 142, 222 makroarea 150 Mala Azija 189, 192 malajalamski 109 malajski 75, 110 malgaški 18, 89, 94, 95, 1 10, 154 mandski 109 mandžurskoga 108 maorski 1 10 marathski 108 marijski 224 markiski 67 Marko Aurelije 202, 210 Markomani 210 Maroko 243 masai 1 10 mednij aleut 144 megalitske kulture 180 meglenorumunjski 207 Meksiko 229 menomini 111 mesapski 108, 232 Mesić, S. 41 metafora 41, 47, 103, 117 Metod 222 metoda primarnih komponenti 183 metonimija 117 Mezopotamija 248 mičif 144, 148 Mihajlovka 188 mijao-jao 165 mištek 1 1 1 mitohondrijska DNK 176 mitohondrijska Eva 35 mjanmar 109, 164, 249 model isprekidane ravnoteže 134 mohok 73 mongolski 72, 108, 222 Monte Verde 167 mordvinski 224 morfem 70 Morris-Jones, J. 175 munda 109, 159, 165


mundari 109 muskogijski 1 1 1

N na-dene 1 1 1, 168 nahsko 108 nahsko-dagestanski 108, 129 nahuatl 231 Naoya, S. 253 Napoleon Bonaparte 252 nauatl 1 1 1 navaho 19, 1 1 1, 168 neandertalac 30 neandertalci 36, 37, 39, 50, 174 Nebrija, A. 252 neokorteks 30, 56 nepalski 108 Nettle, D. 136 Neuri 216 nez perce 92 nigersko-kordofanski 109, 113, 154 nilosaharski 110 nivhski 224 nizozemski 108, 214, 226, 246, 247 norveški 108, 147 Nova Gvineja 17, 18, 1 10, 130, 160, 245 Nova Kaledonija 143 Novodanilovka 188 nutka 76

Nj njemački 54, 73, 108, 146, 214, 223, 225, 226, 242, 250, 256 o objekt 89 odžibva 1 1 1, 235 Oetzi 176 Olduvai 28 omotski 109 oneida 111 Orrorin tugensis 27 osetski 219 oskički 200, 232

28 1 1

Kazalo

Ostrogoti 212 otomanguanski 1 1 1 Ovidije Nazon, P. 255 p paleolitik, sociolingvističke prilike 149 pali 249 pamanjunganski 1 10 papagaji 38 pašto 108 Patrik, sv. 208 pčele 24 perzijski 108 pidžin 147, 149 Pigmeji 154 piktski 142, 181 Pinker, S 24 piraha lOS, 136 Platon 197 Plaut, T. M. 1 17, 202 Plinije, G. 217 Podunavlje 189, 199 Pokorny, J. 175 polapski 223, 224, 232 Polibije 203 poljski 108, 223, 230 pomo 92 portugalski 108, 244 Povinelli, D. 42 pragmatika 46, 64 praslavenski 220, 221, 222, 223 Praška keramika 220 predikat 80 prefiksi 72 pridjevi 73 primati 21, 22, 27, 37, 48, 56 privilegirani sintaktički konstituent 97, 99 proconsul 26 Prokopije 219 provansalski 108 Ptolemej 217

Q

Qafzeh 31 R rekurzija 40, 85, 104 Renfrew, C. 180, 192 resigaro 139 retoromanski 108, 129, 242 retski 182 riječ 72 Rinaldone 200 romanski 108, 1 16, 129, 250 Rumunjska 206 rumunjski 108, 142, 206 ruski 81, 108, 144, 147, 223, 224, 230, 244, 255 russenorsk 147 S Saami 177 sabir 147, 149 Sahel 130 Sahul 160 sališki 1 1 1 sama 96 samburu 229 sanskrt 108, 1 14, 139, 249 santali 109 Sapir, E. 135 Schmid, W. P. 192 Schwarzenegger, A. 30 Scott, W. 141 sefardski 224 segmenti 65 Semang 166 semantika 46, 64 semioza 40 semitski 109 Sherratt 186 Sibir 224, 245 sinhaleški 108, 166 sinotibetski 109, 163 sintaksa 46, 64 sintaktička skupina 84

1 282 siuski I I I Sjeverna Amerika 135, 151 sjevernopicenski 182 skandinavski 212 Slaveni 207, 2ll, 214 slavenski 25 SL! 58 slog 68 slovački 108, 223 slovenski 108, 222 socijalizacija 53 socijalno učenje 41 Sofoklo 197 somalski 109 songai 1 10 sora 109 Spears, B. 255 specifični jezični poremećaj 58 Srednja Amerika 151, 229 Srednji Stog 187, 188 Sri Lanka 166 srpski 108, 142, 222 St. Acheul 28, 30 staroengleski ll7, l l8, 142 starofrancuski 141, 250 starogalicijski 250 staroirski 75, l l5, 143 staronordijski 139 staroperzijski 248 staroprovansalski 250 staropruski 146, 224, 232 Stonehenge 179 subjekt 89, 93 sufiksi 72 Sula, K. 204 supstitucija 84 supstrat 146 svahili 1 l0, 137, 234 Swift, J. 56, 241 Sykes, B. 178

Š šavante 89 škotski 108


španjolski 108, 145, 231, 244, 252, 256 švedski 108 Švicarska 246 T Tacit, K. 217 tagalog 75, 102, 103, 1 10 Tajland 249 tajski 72, 79, 109, 164 Tajvan 1 10 talijanski 108, l l6, l l7, 139, 213, 242, 248, 250 tamaziht 243 tamilski 109, 159 tartesanski 181, 232 Tasmanija 1 l0, 163, 228 tašelhit 243 telugu 109 tema 99 tematske uloge 89 teorija timarenja 56 teorija uma 42 Terencije 202 Terramare 200 tibetski 109, 249 tlingit I I I toharski 108, 249 Tomasello, M. 42, 58 ton 69 Trajan 206 Trukanini 228 tukanoanski I I I Tukidid 197 Tunis 206 turkijski 74, 108, 1 13, 221 turski 69, 75, 7� 89, 108, 139, 221, 225 U ubihski 68 učenje jezika 53 ugrofinski 108 ujgurski 108, 221 ukrajinski 108, 223 umbrijski 200, 232

Kazalo

Unamuno, M. de 245 univerzalna gramatika 65, 104 uralski 18, 108, 222, 223 urartski 146 urdski 242 uto-astečki 1 1 1 uzbečki 108, 221 uzvici 76 V vakašanski 76, 1 1 1 valencija 8 1 Valonci 226 Vanuatu 18 Van Valin, R. 88 vari 136 varlpiri 85, 87, 89 Vedde 166 velški 75, 108, 143, 199, 208, 239, 241 veljotski 208 Veneti 217 venetski 108, 232 Vennemann, T. 175 Ventris, M. 195 vepsijski 224 verveti 24, 41, 47, 48 vijetnamski 70, 71, 79, 101, 109, 166 Vilim Osvajač 141 Villanova 200

Vinča 179, 189 Vizigoti 2 1 1 Volga 188 volof 1 10, 257 Voltaire 251 von Harff, A. 207 vrpčasta keramika 209 Vrpčasta keramika 188, 192 vuna 186 W Wales 239 Wilkins, W. 37 Williamsov sindrom 59 wu 164 Wulfila 2 1 1 X xhosa 75 z zamjenice 75 zapadnoat1antski 1 10 zulu 110 Zulu 156

Ž žito 186

RANKO MATASOVIĆ: Jezična raznolikost svijeta

Recommend Documents