velike religije svijeta Likovna oprema: ZELJKO ŠEGOVIĆ Grafički uredio: ZVONIMIR TALAN Korektura: ZVONIMIR TALAN Izdaje: »Kršćanska sadašnjost« Zagreb, Marulićev trg 14 Odgovara: dr Vjekoslav Bajsić, Zagreb, Kaptol 31 Tisak: »VJESNIK« — Zagreb VELIKE RELIGIJE SVIJETA Priredio ŽIVKO KUSTIĆ
ZAGREB 1974. Uredništvo »Kane« htjelo je nizom popularno pisanih prikaza pružiti čitateljstvu kakvu-takvu mogućnost da se snađe u naoko nerazmrsivom, šarenom i kontradiktornom klupku mnogih religija na svijetu.
Budući da na našem jeziku nemamo o tom predmetu razvijenu stručnu i sustavnu literaturu, morali smo se poslužiti više ili manje stručnim a najčešće površnim člancima razasutim kroz domaće i strane časopise, bilješkama i poglavljima u raznim udžbenicima i leksikonima. Najviše smo se mogli poslužiti odgovarajućim poglavljima UNESCO-ve »Historije čovječanstva«, a pristup i raspored sugerirala nam je zbirka »Le grande religioni del mondo« izdavača Mondadorija. Također smo bili u tijeku pokušaja i istraživanja novijeg teološkog, posebno biblijskog i katehetskog gibanja na našem tlu. Nastala kao popularni novinski odgovor na sasvim određenu potrebu širokih slojeva čitatelja, knjiga nipošto ne popunjava odgovarajuću prazninu u našoj stručnoj literaturi, nego bi htjela biti ilustracija potrebe, dokaz zanimanja i poticaj na sustavniji i stručniji rad. Uz prikaze velikih religija Dalekog Istoka donijeli smo z.a ilustraciju nekoliko ulomaka njihovih svetih spisa u slobodnom prijevodu. To nismo učinili uz prikaze Islama i židovstva ni uz osvrt na kršćanstvo, stoga što se svete knjige tih religija, Biblija i Kuran Časni, nalaze u dobrim prijevodima i najnovijim izdanjima po svim našim knjižarama i knjižnicama.
Živko Kustić UVOD Kaže se da je čovjek religiozno biće odnosno kako je to zgodno izrekao američki antropolog Willam Ho-wells: »Čovjek je biće koje shvaća ono što ne može vidjeti i vjeruje ono što ne može shvatiti.« Ljudska religioznost izrazila se u bezbroj oblika, i nitko nikada neće načiniti popis svih božanstava. Ovako ili onako ljudi su uvijek nastojali osigurati zaštitu i dobrohotnost božanstava pomoću obreda, koji se razlikuju od onih okrutnih do onih najnježnijih. Ovdje nam nije namjera stručno prikazati povijest i razvitak religijskih vjerovanja i obreda, želimo se u nizu nastavaka zadržati samo na velikih religijama koje su i danas žive te prožimlju velika područja suvremenoga čovječanstva. Promatramo religije kao nešto živo i prisutno u suvremenoj kulturi, a ne kao predmete u muzeju. Bez obzira na različita tumačenja, ljudi su uvijek bili religiozni. Tako je uglavnom i danas. Što to ljudi štuju i na koje načine? Razumije se da sve suvremene religije imaju za sobom dugu povijest. Vjernici svake religije najčešće vole onu svoju smatrati izuzetkom, nečim jedinstvenim. Redovito se ljute kad treba priznati da su bašti-nici vjerovanja i
vjerskog izražavanja koje se razvilo u drugim okvirima. No istina je da svaka postojeća religija ima svoje podrijetlo, kao što svaki od nas ima djedove i pradjedove. Kao primjer možemo navesti otkriće kumranskih rukopisa kraj Mrtvoga mora, koji nedvojbeno pokazuju da neki pojmovi i neke prakse Novoga saveza ipak vuku porijeklo iz duhovnoga svijeta kumranske zajednice koja je živjela u Jordanskoj pustinji čak cijelo stoljeće prije Krista. Iako smo oduvijek znali da kršćanstvo ima svoje duboke korijene u duhovnome svijetu Izraela, mnogima je u prvi mah bilo teško prihvatiti izrazitiju ovisnost o jednoj reformatorskoj židovskoj sljedbi. Tako svaka religija može pronaći u susjednim ili već ugašenim religijama neke korijene svojih predaja. Židovski i kršćanski učenjaci čitajući babilonski ep o Gilgamešu, koji je star više od 4000 godina, moraju ondje pronaći značajne sličnosti s biblijskim pripovijedanjem o Noi. To je još jedan dokaz da hebrejska kultura nosi duhovnu baštinu i ima svoje zametke u ranijoj kulturi mezopotamskog područja. Tako se u mnogim bogovima i božicama rimske mitologije lako prepoznaju prerušena grčka božanstva. I budizam se na svoj način izvodi iz starijih religija Indije, a te opet u cijeloj svojoj neobuhvatljivoj bujnosti pokazuju utjecaje prvotnijih vjerovanja. Muhamed pak otvoreno navodi svoje hebrejsko-kršćanske izvore. Ukoliko je riječ o hebrejskoj i kršćanskoj religiji sama je Biblija gordi svjedok kako su
Izraelci, prvotno pastiri lutalice, primali utjecaje egipatskih i blisko-istočnih civilizacija, u stalnoj opasnosti da tim utjecajima podlegnu, a uvijek uspijevajući da ih prerade, pročiste i životno ugrade u svoje izvorno štovanje jednoga Boga koji im se javio kao povijesni saveznik. U naše vrijeme najbrojnije i najznačajnije religije jesu: hinduizam, budizam, konfucijefstvo, toaizam, islam, židovstvo i kršćanstvo. Među nekima od tih postoje velike sukladnosti, ali i duboke razlike. Svaka od tih religija pruža ili nastoji pružiti odgovore na najdublja pitanja koja čovjek postavlja pred zagonetkom svoga života i svoje sudbine. Svaka na svoj način nastoji čovjeku dati snage da podnese bol, svjetlo za čestitiji život, okrepu pred licem smrti. U tome su neke religije uspješnije od drugih, a mi kršćani ne krijemo svoje uvjerenje da je naša vjera najvrednija, iako priznajemo i radujemo se klicama prave istine i u drugim religijama. Zato svaka religija zaslužuje da je s poštovanjem proučavamo. Napast je naše sebičnosti da potcjenjujemo ili čak ismijavamo ono što nam se u drugim religijama čini neobičnim. Riječi kao što su »poganstvo«, »idolopoklonstvo«, »praznovjerje« često se upotrebljavaju na uvredljiv način. Tako govorimo o drugima, a rijetko smo
spremni tako označavati i određene pojave među nama. Svaki je čovjek vrijedan poštovanja kad se kako najbolje zna i umije klanja pred Bogom. Slobodno nam je vjerovati da je njegovo poimanje božanstva vrlo manjkavo ili čak krivo; njegovi nam se obredi mogu činiti možda i odvratnima; ali u trenutku molitve svatko daje iz sebe ono najbolje, i da smo mudri koliko to volimo o sebi misliti, nastojali bismo da ga shvatimo. Odmah na početku treba upozoriti da se svaka od religija koje smo spomenuli sama u sebi dijeli na više struja. Kad prozborimo o budizmu, znalac će nas odmah zapitati, mislimo li na budizam hinayana, ma-hayana ili na tibetski lamaizam. Iako nam je Islam vrlo bliz, malo tko među nama zna za razliku sunita i šiita. I suvremeno židovstvo dijeli se na tradicionalno hebrejsko pravovjerje, modernizirana shvaćanja reformiranih zajednica i srednju nauku konzervativnih rabina. Kad govorimo o hinduizmu, tko zna mislimo li na misticizam sadhu ili na duboke meditacije hinduskih filozofa ili na primitivna vjerovanja milijuna nepismenih žitelja indijskih sela. A kad je riječ o kršćanstvu razumije se da moramo
razlikovati katoličke, pravoslavne i anglikanske zajednice te više stotina protestantskih skupina. Uvijek je važno imati na umu da treba dobro razlikovati od službenih učenja neke religije ono što ta religija zaista jest u mišljenju i životnoj praksi svojih sljedbenika. Također priličnu poteškoću stvara razlika, da ne kažemo i suprotnost, do koje često dolazi između izvornih misli utemeljitelja neke religije i onoga što je ta religija postala nakon stoljetnih prerađivanja i tumačenja više ili manje oštroumnih prevodilaca, komentatora i reformatora. Stručnjaci pokušavaju olakšati razumijevanje velikih živih religija svrstavajući ih u različite kategorije. Tako švicarski psiholog C. G. .Tung razlikuje istočnjačke od zapadnjačkih religija. Istočnjačke bi bile po toj podjeli bitno introvertirane, okrenute u sebe, a zapadnjačke bi bile ekstrovertirane, tj. okre nute prema vani. Drugim riječima, postoje religije koje na svoj način niječu život: budizam i hinduzam; i druge koje ga potvrđuju i promaču: židovstvo, kršćanstvo i islam. Dok prema sljedbenicima istočnjačkih religija spasenje treba tražiti u bijegu od vreve života, prema zapadnjačkim vjerama upravo u tom životu čovjek pronalazi mogućnost za duhovno usavršavanje i pripremanje života s one strane groba. Takve su podjele i zanimljive i korisne, ali se treba čuvati uopćavanja, jer su izuzeci gotovo toliko brojni kao i primjeri koji opravdavaju takvu podjelu.
U ovom našem prikazu velikih živih religija nećemo uspoređivati te religije s obzirom na njihovu vrijednost. Pokušat ćemo samo pokazati što njihovi sljedbenici misle, to jest kako ih poznaju i provode u život. Na raspolaganju su nam svete knjige, legende i mitovi tih religija kao i suvremena tumačenja njihovih stručnjaka. Opaža se na primjer da se hinduizam u naše vrijeme budi iz stoljetnoga sna te želi postati duhovni izraz nove indijske nacije i njezinih stremljenja. Tko zna dokle će on u tom buđenju doći. Nešto se slično opaža i u suvremenom budizmu, koji se tijekom stoljeća razvio u dvije vrlo različite grane: budizam hi-nayana u jugoistočnoj i budizam mahayana u sjevero--istočnoj Aziji. Razvitak budizma u sjevernom ogranku, posebno u Japanu, kao da traži kako bi postao duhovna osnovica suvremenog industrijaliziranog i obrazovanog društva. Velika budistička svjetska konferencija u Rangoonu 1954—56., gdje su se našli također evropski i američki budisti, otvoreno je nastojala preispitati budističke tradicije težeći jedinstvu vjere svih budista i njihovoj snažnoj misionarskoj djelatnosti po svijetu. U isto se vrijeme opaža da velika mnoštva mladih u Aziji uopće ne cijene duhovna blaga svojih starih religija. Tu malo pomaže i probuđeni indijski nacionalizam, jer u hinduizam i budizam, svedeni na sredstva toga nacionalizma, gube svoju univerzalnost kojom su se uvijek odlikovali. U naše vrijeme često se javljaju glasovi da bi najveće
svjetske religije morale za dobro čovječanstva pronaći zajednički jezik a pustiti po strani ono o čemu se razilaze. Ima teoretičara koji se tako zalažu za neku umjetnu svereligiju. Arnold Toynbee na primjer piše: »Četiri najveće žive religije samo su četiri varijacije na istu temu. Kad bi se sve četiri partiture te glazbe zajedno svirale, sretni slušatelj doživio bi divnu harmoniju«. Takvi glasovi ponajviše dolaze s Istoka, osobito iz Indije, koju mnogi smatraju najreligioznijom zemljom svijeta. Otkako je Shri-Rama Krishna, najslavniji indijski religijski reformator (umro 1886), proglasio da su sve religije istinite kao različiti putevi istome cilju, tipična indijska snošljivost i težnja za sintezom svih religija u stalnom je porastu. Nije čudo da takve težnje nailaze na razumijevanje mnogih plemenitih duhova u svijetu, ali treba upozoriti da se tu možda krije i usiljena potreba stvaranja jedinstvene fronte svih religioznih ljudi protiv suvremenog sustavnog ateizma. I odmah je jasno da bi takvo usiljeno jedinstvo, utemeljeno na zajedničkoj opasnosti, dovelo do neistinitog zanemarivanja mnogih bitnih sadržaja svake od tih religija napose. Ipak nije moguće vjeru koja spasenje smatra plodom ljudskih napora pomiješati s onom vjerom za koju je spasenje sasvim nezasluženi dar Božji. Kako bi moglo zajedno ići istočnjačko uvjerenje da se istina nalazi na kraju ljudskog istraživanja s uvjerenjem triju zapadnih
vjera da je istinu Bog objavio određenim povijesnim osobama? Također nije moguće olako složiti kršćansko i muslimansko poimanje Isusa iz Nazareta. Zbog svega toga nećemo se zalagati ni za kakvo umjetno jedinstvo religija, nego ćemo svaku promatrati i poštivati u njezinim vlastitim vrijednostima. Budući pak da su im mnoge bitne vrijednosti zajedničke, uvijek je moguće, a često i potrebno, djelatno jedinstvo za obranu i promicanje zajedničkih svetinja kao i za porast čovječnosti, pravde i mira u svijetu. Kao što su područja hinduizma i budizma zahvaćena velikim revolucionarnim promjenama naših dana, tako su suvremene promjene duboko zahvatile i područja na kojima se ukorijenilo kršćanstvo, židovstvo i islam. Osobito je veliko područje pravoslavlja prekriveno novim sustavnim i raznolikim bujanjem marksističkog ateizma. Možda nam je manje poznato koliko je stoljetna čvrstoća islama dirnuta propašću turskoga carstva i kalifata. Suvremena politička previranja dovode također islam u krizu na područjima gdje se proširio u novije vrijeme, osobito u Africi. U isto je vrijeme po prvi put stvorena država Pakistan, koja se naprosto zove Islamska republika, iako tek budućnost može pokazati što zapravo znači vjerski naziv jedne države. Dosada smo jedva spomenuti religije u golemoj Kini. Razlozi su tome dvojaki: s jedne se strane postavlja
pitanje jesu li konfucijevstvo, taoizam i budizam zaista religije ili samo životne filozofije; s druge strane već više desetljeća jedva se nešto zna o stvarnom razvitku religijske svijesti u novoj Kini. Nakon islama, koji se pojavio pred 13. stoljeća, nije se više pojavila ni jedna velika religija koja bi svojom prisutnošću obilježila svijet. Možemo li iz toga zaključiti da se više neće pojaviti ni jedna nova religija? Ili se treba sjetiti da je suvremeni ateizam marksističkog tipa, po mnogim svojim značajkama prava velika nova svjetska religija? Ali što znači izraz ateizam kad se pi'imjenjuje na tu golemu novu pojavu? Katolički filozof Jacques Maritain među prvima je upozorio na postojanje iskrenih pseudoateista, »koji vjeruju da u Boga ne vjeruju, ali koji zapravo u njega vjeruju, jer Bog kojega niječu uopće nije Bog.« Također se u suvremenoj religijskoj slici svijeta mora opaziti veliko mnoštvo onih koji praktički žive kao da ih sudbinska pitanja iz kojih su iznikle sve religije uopće ne muče. Je li možda to najnovija religija, koja se za razliku od organiziranog marksizma, ipak mora nazvati nereligijom? Sve su to pitanja i zadaci s kojima bismo se htjeli pozabaviti u nizu prikaza koji će se pojaviti u ovoj knjizi. DUH HINDUIZMA
Mudrost Brahmina Pred tisuće godina, prije Mojsija, Budhe i Krista, na obalama indijskih rijeka sjedili su mudraci i pjevali prve religiozne himne, nadahnute, kako vele hindusi »Božjim daškom«. Duboka mudrost i duhovnost tih pjesama izvorište su religije koja je danas poznata pod imenom hinduizam. To je zapravo nacionalna religija Indije s oko 300 milijuna vjernika u domovini, i još oko 50 milijuna u Pakistanu, na Cejlonu, u Burmi, čak u Baly i Trinidadu. Oni vjeruju da je hinduizam, star već četiri tisuće godine, ne samo najstarija religija svijeta nego također izvor svih ostalih. Ne može se nijekati da je hinduizam, iako neizravno, utjecao na zapadnu misao. Ima znakova da su se njime bavili Pita-gora i novoplatonovci; Schopenhauer i Emerson nalazili su ondje poticaja; a Mahatma Gandhi postao je čuven prakticirajući hinduističko nenasilje. No uza sve to, hinduizam je ostao golema zagonetka za svijet Zapada. Teorija hinduizma izavnredno je jednostavna. Nema središnjeg autoriteta, ni hijerarhije, ni izravne Božje objave. Ne postoji čak ni određeni sustav moralnih propisa. Samo na uglovima gradskih ulica i na seoskim raskrižjima diljem Indije bezbrojni guru (učitelji religije) sjede i sjede tumačeći bez kraja i konca svoju misao. Hinduizam ima jednoga jedinoga Boga i uz to 330 milijuna bogova.
Stari hindu-mudraci zamislili su se nad činjenicom da sve što postoji — i granitne hridi i planine — na kraju nestaje. Potreslo ih je također vječno kruženje života: gusjenica postaje leptir, jajašce leptira postaje gusjenica. I zaključili su: svaki život rađa se i ponovno rađa, prelazi iz biljke u životinju, iz životinje u čovjeka, iz jednog ljudskog tijela u drugo; penje se i spušta po toj ljestvici. A iza toga nepostojanog materijalnog svijeta, zacijelo — kao lice iza maske — mora postojati nevidljivo izvorište tih pojedinačnih života i svih stvari. Mora postojati čisti i nepromjenjivi duh. Starim mudracima nametnuo se i drugi neizbježni zaključak: Budući da je materijalni svijet privremen, sve naše svjetovne želje osuđene su na razočaranje, a to je razočaranje uzrok svih ljudskih patnja. Pravi mir može se dakle postići jedino disciplinom želja, usmjeravanjem duha prema jedinoj trajnoj i vječnoj stvarnosti: — prema Bogu. Tako je uzvišeni cilj hinduizma: postići sjedinjenje s Bogom, vječnim duhom, kojeg hindusi obično zovu »Brahman«. Ali toga Brahmana ne smije se poistovjetiti s bogom Brahmom koji je samo jedan vid Neizrecivoga, niti sa braminima koji su pripadnici svećeničke kaste. Sjedinjenje s Bogom ne postiže se poglavito vršenjem obreda nego prije svega zajedničkim idealima hinduističke etike: čistoćom, sa-mosavladavanjem, odstojanjem, istinom, nenasiljem, ljubavlju i dubokim suosjećajem sa svim živim bićima.
Hindustička teologija napinje se ne bi li izrekla što je zapravo Brahman. Hindusi, koliko su god uvjereni da je Izvorna Stvarnost nesumnjiva i neopisiva, poduzeše nadljudske napore ne bi li kako objasnili božanstvo i njegove odnose sa svijetom. Jedna od mnogih indijskih poema, Mahabharata, tri puta je dulja od cijele Biblije. I svi ti napori nisu mogli proizvesti skladni sustav vjerskih istina. Kao što je Indija više tuce različitih zemalja nego jedinstvena zemlja, tako i hinduizam ima mnogo sekti, te je više skup vjera nego jedna vjera. Neki hindusi smatraju svakoga od 330 milijuna bogova posebnim božanstvom, dok mnogi filozofski naobraženi hindusi vide u tome mnoštvu samo bezbrojne izraze jednoga jedinoga Brahmana. I zaista ispod toga prividnog kaosa i anarhije postoji duboko jedinstvo. Smisao toga jedinstva lijepo tumače Sarvepally Radhakrishan, filozof koji postade pretpredsjednikom Republike Indije. U knjizi »Indijsko shvaćanje života« piše: »Hinduizam traži da svaki čovjek neprestano razmišlja o tajni života, sve dok ne dosegne uzvišenu objavu. Dok niže oblike (kipove i slike) podnosimo u interesu onih što nisu sposobni uzdignuti se nad pojavnost, ipak cijeli hinduizam naglašava šire shvaćanje i čišći kult... Svatko pak ima pravo izabrati oblik djelovanja i bogoštovlja koji mu najviše odgovara ... Hinduizam nije neka sljedba, nego zajednica svih onih kojima je dobro zakon a istina strast.«
Ramakrishna, mistik 19. stoljeća, toliko je bio prožet strašću traženja da je redom postojao sljedbenikom različitih hinduističkih sljedbi, islama i kršćanstva, da na kraju izjavi kako je iskusio da se Bog pronalazi u svakoj vjeri i da su u tom smislu sve one valjane. Takvo shvaćanje vrlo se proširilo po Indiji. Ima pak kritičara koji primjećuju da hinduizam u svom nastojanju da predstavlja sve zapravo ne može predstaviti ništa. Kad se u 6. stoljeću prije Krista Budha zapravo iznevjerio hinduizmu, bramini su ga naprosto uvrstili u svoj panteon i prihvatili neke od budističkih misli. Uslijed toga budizam je u Indiji zapravo iščezao. Kršćanstvo je doprlo u Indiju najmanje pred 1600, vjerojatno čak pred 1900 godina; a kroz tri stoljeća britanske, francuske i portugalske kolonijalne vlasti sve je išlo u prilog širenju kršćanstva. Uza sve to kršćani danas predstavljaju samo 2 posto indijskoga stanovništva. Guru su sa kršćanstvom »obračunali« kao i sa budizmom; počeli su recitirati Isusov govor na gori, proglasivši Isusa desetim utjelovljenjem boga Višne. U 11. stoljeću muslimani provališe u Indiju, razarajući najljepše hramove i kipove. A hindusi spremno prihvatiše islam kao jednu od svojih sljedbi. Danas 71 milijim muslimana živi u svojoj domovini Pakistanu koji se 1947. odvojio od Indije, ali 35 milijuna muslimana i dalje živi u Indiji, gdje se njihov prorok Muhamed našao na dugom
popisu svetih ljudi koje hindusi časte. I nakon svega osnovna poruka hinduizma ostaje kakva je i bila: »Ti si, Brahmane, žena. Ti si muž... Ti si tamna ažurna pčela, i zelena papiga crvenih očiju. Tvoj je sin svjetlost, ti si more i sva godišnja doba, bez iskona i traješ sve preplavljujući; ti, iz kojega se sve rađa.« Kaste Društvo je podijeljeno prema zaslugama stečenim u prošlim životima Kao što hinduistička misao dijeli život na više i niže oblike, tako indijsko društvo dijeli ljude na uzvišene i niske kaste. Društveno ustrojstvo hindusa nije manje zamršeno nego njihove teologije. U mnogim mjestima i selima, osobito Južne Indije, podjela na kaste još uvijek je aktualna. Bramini, svećenička kasta, nalaze se na vrhu ljestvice te uživaju mnoge povlastice. Ispod njih se nižu ratnici, trgovci i radnici. Sasvim na dnu izvan sustava kasti nalaze se »nedodirljivi«. U san-skrtu, izvornom jeziku, kasta se zove »varna«, a to znači boja. U davnini, naime, bijeli Arijci sa sjevera preplaviše porječje rijeke Inda nametnuvši svoju vlast tamnoputim
starosjediocima. Kasta također označuje podjelu rada u zajednici, a vremenom su se četiri stare kaste dalje podijelile te danas postoji u Indiji više od tri tisuće potkasti. Za religioznog hindusa kasta nije u prvom redu društvena i ekonomska činjenica, nego proizvod karme, reinkarnacije. Nejednakost među ljudima ne potječe od bogova, nego od ljudskoga djelovanja. Rađamo se u višoj ili nižoj kasti ili čak među životinjama već prema zaslugama koje smo stekli u prethodnom životu. Ako više kaste imaju veće povlastice, veća je i njihova odgovornost. Vjerske dužnosti bramina mnogo su teže od vjerskih dužnosti drugih ljudi; njihovi grijesi podliježu strožoj kazni. Bramin izjelica rodit će se ponovno kao proždrljiva svinja. Tijekom stoljeća pravovjerni bramini, uživajući tolike društvene povlastice, počeli su se smatrati sasvim bliski bogovima. Mnogi od njih smatraju se upr-ljanima ako im se samo približi koji iz kaste nedodirljivih. Među njima se ustalilo pravilo da se žene samo iz vlastite kaste. To se uvriježilo u svim kastama. Pravovjerni hindus, bio ili ne bio bramin, neće nikada jesti u društvu žene. Sve to se opravdava tradicijom i naglašavanjem da je na ovom svijetu sve prolazno; samo duhovnost nešto vrijedi. Hindusi spašavaju svoju religiju prihvaćajući iz drugih
ono što im se čini najboljim Nakon tolikoga razvitka hinduistička filozofija i teologija postadoše muzej religija u kome se nalaze kao izlošci svi stupnjevi razvitka ljudske misli o Bogu. Najstarija božanstva, kao u svim primitivnim religijama, samo su uosobljene prirodne sile: božanstvo Sunca, božanstvo vjetra, vatre itd. U vrijeme buđenja moralne svijesti i božanstva postaju etička. Sunce postaje božje oko koje bdije nad ljudskim djelima da nagradi dobre a kazni zle. Još kasnije, s razvitkom metafizike, mislioci nezadovoljni mnoštvom bogova, počeli su ih sve svoditi na zajednički izvor. U Vedama stoji: »Stvarnost je Jedna — mudraci je zovu raznim imenima«. Kad su jednom dosegli takvo shvaćanje, hindusi su bez skanjivanja nastavili štovati mnoštvo božanstava prirode, obitelji, plemena. U skladu s hinduističkom tolerancijom takva se štovanja ne samo podnose nego čak potiču. Danas nadnaravni svijet hindusa obiluje božanstvima ljudskoga i životinjskoga lika, demonima, herojima, strahovima i nebeskim plesačicama. Indra ima tisuću očiju, Brahma najčešće četiri glave, neki kipovi Ganeša sedamnaest ruku. Zbog svega toga površni stranac može smatrati hinduizam nakupinom priča i praznovjerja. No treba dobro razlikovati hinduizam na razini pučke pobožnosti od onoga filozofskoga. Iza
svakoga božanstva, iza svake priče krije se sakriveni smisao. Brojne ruke u Ganeša označuju beskrajnu moć božju, četiri glave Brahme podsjećaju na božje sveznanje. Unatoč mnogolikosti božanstava i pobožnosti religiozna hinduistička misao sva je prožeta sviješću jedinstva svih stvari. Sve se svodi na jedno: 2 Velike religije svijeta 17 slijevanje kako božanstava tako hindusa sa Brahmanom i svim živim bićima. Za njih je sve Brahman. Samo zbog našega neznanja i zaslijepljenosti mi vidimo život kao mnoštvo a ne kao jedinstvo, te naše spasenje stoji u tome da odbacimo iluziju o »ja« i »ti«, da shvatimo kako smo zajedno sa cijelim svijetom samo dio božanskog jedinstva. Kad postignemo svijest o Bogu i o sebi, možemo se uliti u ocean. Za zapadnjaka koji visoko cijeni svoju osobnost takvo razmišljanje nije privlačno; ali ono znači samo odricanje konačnosti i ograničenosti da se postigne punina. To je čisto blaženstvo. Ovdje se mogu probuditi mučna pitanja: Ako je Bog u svijetu, zar je svijet Bog? Hindus će odgovoriti da je Bog u svijetu i da ga nadilazi. No ako je Bog dijelom u svijetu a dijelom izvan svijeta, nije li on podijeljen? Kako se
onda može reći da je on jedan? Hinduistička kozmologija nastoji odgovarati na takva pitanja. Kažu da je Brahman beskrajan, jedan, nedjeljiv, nepromjenljiv, iznad djelovanja i nedjelovanja, iznad dobra i zla. Ali u Brahmanu kao u sjemenu krije se mogućnost života. Kad se ta mogućnost očituje u stvaranju svijeta, pojavljuje se kao Maya, materijalni svijet što ga zamjećujemo svojim osjetilima. Maya proizlazi iz Brahmana kao toplina iz vatre. Toplina nije oganj, ali dolazi od ognja i bez njega ne može postojati. Maya nas često vara, ali nije puki privid. Hinduski filozofi kažu da je Maya donekle poput sna. U snu su naime slike istinite za onoga koji sanja, ali samo za njega i za kratko vrijeme. Maya je projekcija stvarnosti a ne sama stvarnost. Prema hinduističkoj kozmologiji sve projekcije Brahmana postoje u ograničenom vremenu. Kažu da je to oko 4.320.000.000 ljudskih godina. Nako toga sve će propasti u vodi i vatri; Maya će se povratiti u srce Brahmana. I sve će opet iznova započeti, da opet propadne i ponovno započne. Brahman uzima lik boga Brahme da bi stvorio svijet, lik boga Višne da bi ga uzdržavao i lik šive da bi ga razorio. Brahman, budući da je jedini i neosobni, označuje se srednjim rodom, nije ni »on« ni »ona«. Maya naprotiv poprima mnoge oblike, grana se u ljude, životinje, biljke i
kamenje. Dijeli se u suprotnost: muško-žen sko, dobro-zlo, užitak-bol, toplo-hladno. Suprotnosti ovoga svijeta bivaju nadvladane u mokši. To je stanje mira i spokoja u Brahmanu. Kad netko postigne mok-šu, svijet mu se raspline. Oni što postigoše takvo stanje, zovu se šutljivi, jer ne mogu ispričati svoje iskustvo. Govoriti, naime, znači izražavati se u suprotnostima. U skladu sa svim tim shvaćanjima hinduistička je duhovnost bitno različita od zapadnjačke. Na Zapadu nema duhovnosti bez moralnog življenja; kod hindusa povratak duhu znači uzdignuti se nad dobro i nad zlo. Istina je da se moral na određen način nalazi u shvaćanju reinkarnacije, ali to nije moral jednak za sve ljude kao na Zapadu. Riječ je o obvezama što ih nameće kasta, a svaka kasta ima drugačije obaveze. Iako sve to teži određenom društvenom skladu, religiozni hindus malo mari za društvo (jer društvo mu je ipak samo privid); njemu je jedino do vlastitog povratka čistom duhu Brahmana. Nabijena nadljudskom energijom hinduistička božanstva bujaju, umnažaju se i migolje svijetom. Ima tajanstvenih božanstava što ih štuju male grupice. Na velikim razigranim slikarijama često se sustavno prikazuju poznatija božanstva hinduističkog panteona. Na vrhu je trojstvo: Brahma, Višnu i Šiva. Četveroglavi Brahma, stvoritelj, drži žrtvene prinose, brojanicu i rukopis. On vlada svijetom s mitskog brda Meru, gdje živi sa ženom Sarasvati. Ona je božica stvaralačkih umjetnosti, te jaše
na paunu. S desne se strane prikazuje Višnu, uzdržavatelj svijeta, koji drži lotosov cvijet, školjku i topuz. Uz njega je žena Lakšmi. Višnu kao na postelji leži na mnogoglavoj zmiji Ananti. Iz Višnina pupka cvate Brahma, čime je izražena međuovisnost božanstava. Nad Višnom leti Garuda, čovjek--ptica. Taj se od vremena do vremena utjelovljuje na zemlji kao riba ili kao gušter, kao čovjeklav, kao dječačić i konačno kao Rama i Krišna. Mlada Krišnina ljubavnica Radha obična je smrtnica. Žena boga Rame, Sita, jest utjelovljenje Lakšmi. Glavni pomoćnik Ra-min jest bog-majmun Hanuman. Šiva-razoritelj prikazuje se slijeva na brdu Kailas. često jaše na biku držeći uza se ženu Parvati, no na istoj slici prikazana je Šiva i kako pleše i kako sjedi u meditaciji, a iz glave mu izvire sveta rijeka Ganges. Šivina žena pojavljuje se u više oblika. Kao Parvati ili kao Uma dražesna je i ženstvena; kao Durga je raz-dražena, a kao Kali krvoločna. U ruci nosi odrubljenu glavu, a oko vrata ogrlicu od lubanja, šivini sinovi jesu ratnik Karttkeya (Karttkeja), vođa božje vojske, i nježni Ganeša koji uklanja zapreke, a pomoćnik mu je miš. Ta božanstva smještena iznad krivudave crte horizonta glavni su predstavnici modernog hinduističkog panteona. Pod horizontom stoje Asvimi, liječnici bogova; Ushas, boginja zore sa sedam krava, koje označuju sedam dana u tjednu; Surya, bog Sunca, sa sedam konja; Angi, bog ognja, koji jaši na jarcu; Indra, bog nebosklona s tisuću očiju po
svemu tijelu; Chandra (Čandra), mjesec u kočiji koju vuče antilopa; Vaya, bog vjetra, te Maruti, čuvari oblaka naoružani munjama. Ostala nadzemaljska bića jesu: Yakshini (Jakšini) ženske i Yaksha muškarci, zlodusi što slijede Kubera, kralja bogatstva; Ravana, kralj zloduha, otmičar Site, žene Ramine (prema Ramayani); zatim Rakshasa (Rak-šasa) što slijede Ravanu, sitni đavolčići. Slijedi Manu, praotac ljudskoga roda koji je poput Noe preživio potop; Soma, božanstvo koje je zapravo opojni sok svete biljke soma; Varuna, bog kozmičkog poretka, jaši na ribi Matkara; zmija Vritra, glavni neprijatelj bogova; Yama (Jama) kralj smrti, kojega slijede dva psa dok prevodi duše prema nebu i prema paklu. Za njima su nebeski glazbenici Kinnara, polu-ljudi, polu-ptice; vodene nimfe Apsare koje napastuju isposnike; zatim zmijska božanstva Naga i Vrikshadevata (Vrikšadevata), božice stabala koje udaraju nogama stabla da izraze kako prirodu treba potaknuti da bi se množila. Svete životinje Sveobuhvatna hinduistička privrženost prepoznaje Boga u stvarima i u životinjama Gledajući Boga u svim stvarima, Hindusi su puni poštovanja prema svakoj stvari, prema drveću i rijekama,
kravama i mravima. Izraz tog poštovanje jest ahimsa, tj. nenasilje prema životinjama i prema ljudima. Stoga su svi Hindusi koji se zaista drže svoje religije — vegetarijanci. Privrženost Hindusa prema kravama nešto je osobito, vjerojatno zbog toga što su kroz sva vremena imali od krava velike koristi. Goveda su im davala mlijeko, vukla kola i plugove, opskrbljivala ih ogrjevom. Suha goveđa balega još je i sad glavno gorivo u indijskim kućama. Jesti goveđe meso, to je za Hindusa svetogrđe ravno ljudožderstvu. »Svaki ubojica krave« —• upozoravaju njihove svete knjige — »provest će u paklu toliko godina koliko je dlaka bilo na ubijenoj kravi«. Ima Hindusa koji iskazuju štovanje svakoj kravi na koju naiđu, a bogatiji ustanovljuju skloništa za stare i iznemogle krave. »Krava je poema milosrđa« — govoraše Mahatma Gandhi — »majka milijunskog indijskog mnoštva.« Strahovi Strašni oblici prirode izrazi su božanstva, kao i oni ugodni Osim glavnih hinduističkih sljedbi, sekte koja štuje Šivu i one koja štuje Višnu, ima i mnogo manjih sljedbi. Među njima je najbrojnija i najutjecajnija ona koja štuje božanstvo Shakti (šakti). Pripadnici te sljedbe štuju »Boga
u obliku majke«, a dijele se u dvije glavne skupine: đakshinamargi (đakšinas — usp. hrv. desni, lat. dexter), sljedbenici desnog puta, i vamanmargi, koji idu lijevo. Prvi idu putem ondje uobičajenog odricanja od svijeta, a drugi izabraše pomalo neuobičajen put: užitke ovoga života. Đakshinamargi javno vrše svoja djela pobožnosti, a vamanmargi naprotiv drže svoje obrede u tajnosti. Neki među najvećim svecima i mudracima hinduizma kao Shankara (šankara), Rama-krishna (Ramakrišna) i Vivekananda bili su štovatelji božanske majke Shakti. U filozofskom smislu Shaktini sljedbenici smatraju duh muškim, a tvar ženskom; njihovim spajanjem dolazi do stvaranja. U pučkom štovanju Shakti je žena šive i kao takva pojavljuje se pod mnogim imenima: Kali, Durga, Parvati, Uma, Bhavani, Devi i mnoge druge. Kao stvoriteljica i davateljica života božanska majka vedra je i dobrohotna: pruža ruke svim stvorenjima. Ali, poput muža Šive, i Shakti ne samo stvara, nego i razara. Kad donosi smrt, ona je bezlični strah, okrutna koliko je bila nježna. Da bi je umilostivili, Bengalci svake jeseni slave njezin najveći blagdan Durga punja (... pundža). Shakti je još strasnija u liku božice Kali, božice pošasti, potresa i oluje. Njezini nakazni i krvlju omaš-ćeni kipovi odvratni su zapadnjacima, dok jedan cijenjeni indijski
učitelj ovako tumači tu pobožnost: »Bila bi ludost držati da strašni oblici prirode ne pripadaju Bogu isto onako kao što mu pripadaju oni ugodni.« U strahu od božice Kali puk zna počiniti i velika zlodjela. Kroz šest stoljeća njezini sljedbenici nazvani thugi hodali su naokolo daveći ljude, uvjereni da je Kali žedna krvi, a svaka takva žrtva utažuje njezinu žeđ za tisuću godina. Iako su brahmini potpomagali i taj kult, ne zabranjujući ni ljudske žrtve, Englezi su uz velike napore onemogućili djelovanje thuga, te najvjerniji štovatelji Kali danas umilostivljuju svoju božicu ubijajući životinje. Yoga Isposništvo je najviši stupanj hinduističke vjere, ono teži potpunom slijevanju s Bogom Iako je Hindusu slobodno ženiti se i posjedovati bogatstvo, uistinu religiozan čovjek »priljubljen je uz Boga kao škrtac uz zlato.« Njegova je jedina želja povući se od svijeta da bi se posvetio isključivo Brahmanu. Nigdje drugdje u svijetu nije isposništvo, aske-tizam, postalo nacionalnim idealom kao u Indiji. Taj je ideal ondje toliko privlačan da čak mali dječaci znaju pobjeći od kuće želeći postati sad.hu, »oni što se odriču«. Ta atletska i asketska disciplina zove se yoga (joga), što znači: podjarmljivanje duše Bogu (usp. staru. hrv. riječ
igo — jaram, od jugo; lat. jugum — jaram). Tko prakticira yogy zove se yogi. Yogi preziru svoje prohtjeve, te se čuje da neki od njih toliko vladaju svojim tijelom te mogu svojom voljom zaustaviti kucanje svoga srca cijelu jednu minutu, a više sati zaustaviti disanje. Indijski narodni junaci svi su uglavnom bili isposnici, ali je taj ideal toliko uzvišen da čak velikom Ghandiju revni vjernici nisu priznavali stupanj svetosti, prigovarajući mu što se bavi tako svjetovnom stvari kao što je politika. U svom najvišem stupnju, zanijekavši sve svoje osjete, yogi se nalazi s one strane vremena i stvari, čak s one strane samoga sebe, jedno je s Bogom. Smrt Benares je sveti grad odakle Hindusi kreću na posljednje putovanje Moksha (mokša), oslobođenje od dugačkog niza utjelovljenja, to je cilj svakoga Hindusa. Stoga je jasno da je smrt najvažniji događaj njegova života. Čim Hindus osjeti da je smrt blizu, prva mu je misao da krene, ako mu je to samo moguće, na put u sveti grad Benares da se ondje očisti od grijeha kupanjem u svetoj rijeci Gangesu. Benares je postao prostrani grad smrti u kojemu ključa život. Grad je pun staraca, bolesnika, udovica; prostrana stepeništa uz rijeku puna su leševa koji čekaju da budu spaljeni. A lomače plamsaju danju i noću. Prema indijskoj
tradiciji tjelesa običnih smrtnika moraju se spaliti; samo najsvetiji među svecima, sannyasi (sanjasi), za koje se drži da su već slili s Bogom, mogu izbjeći lomaču. Kad umre jedan sannyasi, tijelo mu nakite cvijećem i nose ga na obalu svete rijeke gdje ga opterete kamenjem i vrlo pobožno spuste u rijeku. Dok mrtvo tijelo lagano tone, učenici svetog pokojnika trube u rogove i pjevaju svete pjesme radujući se što se još jedna ljudska duša sjedinila s Bogom. Pepeo spaljenih mrtvaca, sabran u vrećicu, vozi se čamcem po svetoj rijeci. Rođaci miješaju taj pepeo s laticama cvijeća i polako ga prosiplju u vodu. Nekada je bio uzakonjen običaj da se udovice bacaju na lomače svojih mrtvih muževa, te su umirale u plamenu vjerujući da će tako dostići svoje muževe na drugom svijetu. Taj je običaj prošlog stoljeća zakonom zabranjen, premda još uvijek ima pojedinačnih slučajeva tih strašnih samoubojstava. Danas udovice obriju glave i hodaju naokolo želeći što bržu smrt. Hindusi vjeruju da čovjek poslije smrti ide u raj ili pakao te ondje čeka ponovno rođenje. Rodbina pokojnika moli bogove da bi se on što prije ponovno rodio. U tu svrhu izgovaraju posebne molitve i bogato obdaruju svetišta. IZ HINDUISTIČKIH SVETIH KNJIGA
Himna stvaranja U ono vrijeme nije bilo ni bića ni nebića; ni svjetova, ni neba, niti išta onostranoga. što je sve prekrivalo, gdje i za čije veselje? Bijaše li voda duboka i neizmjeriva? Nije bilo smrti ni besmrtnosti; ni razlike između dana i noći. Jedno je disalo bez zjaka, vlastitom snagom; osim Njega ništa nije postojalo. Bijaše tmina tminom odjevena; sve kao voda, bezlično i ne-razlučeno; početak ovijen prazninom. I Jedno postade stvaralačko snagom vlastitog razmišljanja. U iskonu nadođe mu zelja, izvorno sjeme duha; te mudraci ispitujući razumom svoja srca pronađoše u nebiću vezu s bićem... Bijahu tvorci, bijahu teške sile: slobodno djelovanje dolje, a snage u visinama... Bogovi su mlađi od te stvaralačke djelatnosti; tko onda zna odakle ona dolazi? Odakle potječe to stvorenje, poticao ga ili ne poticao Onaj što je nad njim bdio s najvišeg neba? On to zacijelo zna; ili ni on ne zna! Iz Rg-Veda X., 129 Sva božja imena (upotrebljava se u svakidašnjoj molitvi) Oh, bogovi! Treba štovati sva vaša imena i oblike, treba ih pozdravljati i uzvisivati. Oh, vi što potječete iz neba i
iz zemlje, čujte moj vapaj! Rg-Veda X., 63,2 Želja (izgovara se da se iskupi od grijeha požude) To je učinila želja; Želja to učini, nisam učinio ja. želja je ona koja djeluje, nisam to ja, Želja je djelatnik, nisam to ja. Oh, Željo, evo tebi prinosim žrtvu! Taittiriya Aranyaka X., 11-12 Jutarnja molitva (upotrebljava se na početku dnevne pobožnosti) Sunce, Srdžbo, i sva božanstva što Srdžbom vladate, spasite me od grijeha srdžbom počinjenih. Neka božanstvo što gospodari noću uništi grijehe noću počinjene, počinjene mišlju, riječju, nogom, trbuhom ili spolovilom. Ono što u meni ostane od grijeha, to je moje vlastito Ja (koje je to učinilo), koje prikazujem u svjetlosti Sunca, izvora besmrtnosti. Taittiriya Aranyaka X., 41-42 PUTANJA BUDIZMA
Nauk odricanja Po gotovo cijeloj golemoj Aziji milijuni ljudi — vjerojatno ih ima pet stotina milijuna — slijede krotku i miroljubivu religiju budizma. Mnogi zapadnjački mislioci koji su upoznali život budističkih monaha i imali uvid u budističke biblioteke, drže da je budizam jedno od najplemenitijih zdanja koje je podigao ljudski duh. Za razliku od drugih religijskih sustava budizam naučava određene načine ljudskog ponašanja oslanjajući se uglavnom na razum, a sasvim malo na nešto nadnaravno. U budizmu treba razlikovati dvije velike doktri-nalne škole: budizam hinayana u južnoj Aziji i budizam mahavana u Kini, Japanu, Koreji, Tibetu i Mongoliji. Hinayana, doslovno: »Mala kola«, uzvisuje strogost osobnog života i spasenje pomoću osobnog primjera. Njegovi se sljedbenici nazivaju budisti theravada, a theravada znači »pouke starih«. Mahayana ili »Velika kola« teži spasenju vjerom i dobrim djelima. Oba učenja po svojim temeljnim stavovima sežu do jedne od najvažnijih osoba u religijskoj povijesti svijeta, potječu naime od čovjeka koji se zvao Sidd-harta Gautama, a rodio se u gradu Kapilavastu u zemlji koja se danas zove Nepal, blizu indijske granice. Rodio se oko godine 563. prije Krista. Njegov je život postao uzvišen
uzor milijunima ljudi u slijedećim stoljećima. Očišćen od čipki poetičnih istočnjačkih legendi kojima su ga ukrasila stoljeća azijskih maštanja, život Gautame —■ koji je kasnije nazvan Buda (Buddha« -— »Prosvijetljeni«) — spada u najjednostavnije i najveće povijesti religiozne književnosti. Kao sin jednog plemenitog indijskog poglavice druge kaste, tj. ratnika. Gautama je odrastao u kneževskoj raskoši. U jednom starom budističkom spisu pripisuju mu se ove riječi: »Imao sam tri dvorca, jedan za hladno godišnje doba, drugi za toplo, treći za kišno. Kroz četiri kišna mjeseca uopće ne bih izlazio iz dvorca, gdje su me plesačice 1 pjevačice razveseljavale svojim vještinama.« Prema običajima plemenite mladeži onoga vremena Gautama je bio vrstan sportaš, osobito se isticao na luku i strelici. U jednom natjecanju, pobijedivši u gađanju osvojio je ruku prekrasne djevojke koja mu je darovala i jednoga sina. Ali Gautama nije se mogao zadovoljiti raskošju, a ni tihom obiteljskom srećom. Ne pokorivši se očevu nalogu da ne izlazi iz palače, dadne zapregnuti kočiju i prodre u običan svijet, gdje se suoči s licem ljudske bijede. Susrevši redom jednog starca, jednog bolesnika, jednog mrtvaca i jednog ispos-nika, Gautama se vratio u dvorac kao sasvim drugi čovjek. Jedne noći ostavi ženu i sina, koji su blaženo spavali, i nadahnut
indijskim duhom odricanja, napusti blistavi dvorac da poživi kao prosjak lutalica, obrijane brade i u žutoj monaškoj halji. Gautama bio je tada mlad čovjek od dvadeset osam godina. Tvrdo je odlučio riješiti zagonetku života. Njegovo traženje trajalo je šest godina. Iskušao je različite sustave indijske meditacije, trapio je tijelo zajedno s petoricom indijskih »svetaca«, postio, dok se nije osušio kao živi kostur. Ali od svega toga ništa nije naučio. Zato je opet počeo redovito jesti, te su ga razočarani »sveci« napustili. Na kraju sjedne razmišljati pod jedno drvo Bođhi, tj. drvo buđenja (usp. isti jezični korijen) — i zakle se da se neće odande pomaknuti dok ne otkrije tajnu prosvjetljenja. Tu je imao viđenje u kojemu ga je iskušavao Mara (zavodničko zlo, svijet strasti). Zloduh ga napadao olujom, kišom, kamenjem i gorućim oružjem. Sam Mara ponudi mu sva bogatstva svijeta ako se samo odrekne svoga traženja. Ali Gauta-ma je sjedio ne pomaknuvši se, zazivajući zemlju na kojoj je sjedio za svjedoka svoje nepokolebljivosti. Mara je onda zajedno sa svim svojim zlima morao pobjeći. Nakon četrdeset devet dana razmišljanja pod tim stablom Siddharta Gautama dobio je prosvjetljenje koje je tražio. Od tada se zove Buda (Buddha), što znači Prosvijetljeni. Krene na put i stigne u sveti grad Be-nares, gdje je u jednom parku ponovo susreo pet ispo-snika, one koji su ga
već poznavali, te im u prvoj od svojih propovijedi saopći smisao življenja. Od toga dana kroz četrdeset pet godina Buda je prokrstario s kraja na kraj cijelu sjevernu Indiju, propovijedajući i obraćajući ljude svojoj religiji. Jednoga se dana najeo neke neprobavljive hrane te se na smrt razbolio. Pozove oko sebe svoje učenike i održi im posljednji govor o prolaznosti svih stvari. »Brižno radite za svoje spasenje«, zaključio je i preselio se u nirvanu. A nirvana je u njegovoj religiji opisana kao najviši cilj i svršetak svih težnji. Istina što ju je Buda otkrio u dugom razmišljanju pod stablom i kasnije je naučavao kao osnovicu svoje nauke — treba razmotriti u sklopu tradicionalnih hin-duskih učenja, jer Buda je Hindus, a budizam je protest protiv tradicionalnog pravovjernog hinduizma. Iz hinduizma je Buda baštinio i prihvatio neke drevne pojmove. To se u budizmu prihvaća bez ikakve diskusije ili sumnje. Jedna je od tih ideja da sva živa bića prolaze kroz bezbrojne krugove novih rađanja, smrti i prepo-rađanja. Svako je dakle živo biće po tom shvaćanju osuđeno da se na ovom svijetu uzastopno rađa u različitim oblicima. Druga je takva nauka o karmi, svesvjetskom zakonu uzroka i posljedica koji nagrađuje krepost a kažnjava zla djela u budućim rođenjima. Takva je također misao da je svijet područje neznanja i boli, a mudraci moraju nastojati da se takva svijeta oslobode. Na kraju dolazi misao o odricanju: put je mudrosti u tome da se svladavaju težnje i strasti
tijela. Buda se slagao s hindusima u tim mislima i tim ciljevima, ali je odbacio njihove načine kako da se ti ciljevi postignu. Iskušavši strogo uzdržavanje uvjerio se da silna mrtvljenja tijela, čime se bave mnogi hinduistički isposnici, nisu drugo nego uzaludna ispraznost. On je zato izabrao tzv. srednji put između isposništva i zadovoljavanja prohtjevima, uvjeren da mudrac mora izbjegavati krajnosti i provoditi život u vedroj rezerviranosti. Nije priznavao podjelu društva na kaste, tvrdeći da su svi ljudi s obzirom na svoje duhovne mogućnosti jednaki. Jezgra njegova učenja nalazi se u dvije velike izjave koje je izložio u svojoj prvoj propovijedi u Benaresu. Te dvije izjave poznate su u svemu budističkom svijetu kao »Četiri plemenite istine« i »Osmerostruki plemeniti put«. Te Istine tumače uzroke i ustuke ljudskoj patnji, a Put pokazuje praktične načine kako se postiže ustuk. Četiri plemenite istine jesu ove: 1. Bol je sveopća; 2. Uzrok je boli u sebičnim željama; 3. Bol se liječi uklanjanjem želja; 4. Način uklanjanja želja jest Srednji put, i to kako je opisan u Osmerostrukom plemenitom putu. A ovo je Osmerostruki plemeniti put: 1. prava spoznaja, 2. prava nakana, 3. prava riječ, 4. pravo ponašanje, 5. pravo
življenje, 6. pravi napor, 7. pravo razmišljanje i 8. prava sabranost. Izvršavanje tih kreposti koje su ovdje izražene vrlo kratko i dosta nejasno pruža budistu metoda samosvla-davanja koja ga uvodi u život dobrih djela i daje mu unutrašnji mir duše. Za sve budiste treća i četvrta točka Puta izrašavaju se praktičnim zakonikom ponašanja, a to je izraženo u Pet zapovijedi: 1. Ne ubij; 2. Ne uzimaj što ti nije dano; 3. Uzdržavaj se od nedopuštenih spolnih užitaka; 4. Ne laži; i 5. Uzdržavaj se od opojnih pića koja pomračuju um. Pravi budist, koji na kraju postiže prosvjetljenje, ulazi u nirvanu, svoj duhovni cilj. Nirvana u samoj biti nije drugo nego trajno stanje kojemu teže budisti svih smjerova, a može se opisati kao najviša neosobna stvarnost. Razvijajući spomenute osnovne ideje budisti su izgradili jedinstveno učenje o ja. Ja nije, kako vjeruju mnogi Hindusi, dio onog apsolutnog bića koje sve prožima i nadilazi i koje zovu Brahman. Ja po budističkom shvaćanju nije nešto stabilno, nego je sačinjeno od stanja duha i materije, stanja koja se neprekidno mijenjaju. Čovjek postiže istinsko shvaćanje svoga j a kad se oslobodi svih svjetovnih težnji i svih tjelesnih želja. Tek tada se može usmjeriti neizrecivome, nirvani. Treba naglasiti da se ta spoznaja može postići jedino
nakon dugih i gotovo nadljudskih napora, čovjek se čisti dobrim djelima, uzvišenim mislima i odricanjem od osobnih probitaka, i to kroz mnogo susljednih života. Put je gorak, i čovjek je tijekom mnogih života vezan lancem tzv. Kruga ponovnih rađanja. Budisti naime vjeruju u ponovno utjelovljenje, a to je različito od hinduističkog vjerovanja u seljenje duša. Misao o promjenljivosti svoga ja (što naglašavanjem povučenosti od svijeta, čistog idealizma, nalazi vrlo malo sličnosti s drugim velikim svjetskim religijama) dovodi prave budiste do odricanja od svakog prianjanja uz prolazne pojave ovoga svijeta. Budisti škole hinayana štuju Budu ne kao čovjeka ni kao boga, nego kao utjelovljenje prosvjetljujućeg počela. Vjeruje se da su prije Gautame postojali mnogi Bude, i da će ih mnogo biti poslije njega, sve do kraja vremena. Gautama je samo jedan od zemaljskih, ljudskih nosilaca vječnog duhovnog pojma. Takvo shvaćanje omogućuje da diljem budističkog svijeta postoje mnogi likovi koji prikazuju Budu, bez ikakva nastojanja da budu slični, da prikazuju istog čovjeka. To su očito samo idealizirani simboli, koji ostavljaju dojam nečeg neosobnog i egzotičnog. Budizam nema središnjeg autoriteta niti kompliciranih zajedničkh obreda. Da bi netko postao budist, dovoljno je da prihvati i u praksu provodi Osmerostruki put. Budizam nije niz pravila, nego određena tehnika djelovanja kojom
se pojedinac postepeno oslobađa od svjetovnih želja da postigne duhovni cilj odricanja od svoga ja. Budući da življenje po načelima budizma u idealnom obliku traži udaljenost od svakidašnjeg života, budizam je velikim dijelom postao monaška religija. Samo su monasi idealni budisti, dok laici više ili manje provode budistički duh određenim praksama, poput sljedbenika ostalih religija. Monasi žive ponajviše u golemim samostanima. U nekim zemljama i svi muškarci budisti provode barem nekoliko tjedana u samostanu. To je sastavni dio njihova odgoja. Gotovo se svi nakon toga vraćaju u svijet. Jedino u Tibetu, gdje se budizam pojavljuje u ponešto izmijenjenom liku kao la-maizam, monasi čine trećinu muškog stanovništva, te su organizirani u svećenički stalež koji je do kineske okupacije (odnosno do priključenja Tibeta NR Kini — op. ur.) imao u rukama i političku vlast u zemlji. Gotovo posvuda budistički monasi vrše određene religiozne službe za laike. Vode sprovode, vrše obrede u hramovima, poučavaju djecu u religiji. Ali glavna je njihova zadaća da laicima daju primjer pravog budističkog življenja, pokazujući im put prema nirvani. Monah provodi velik dio života u razmišljanju. Ništa ne posjeduje, hranu mora steći prošnjom. Posjeduje zapravo samo halju, sandale i ono hrane što momentalno isprosi, zatim brojanicu sa 108 zrna, jednu iglu, britvu za brijanje
brade i glave, cjedilo da procijedi vodu koju pije, kako ne bi nehotice progutao nijedno živo biće. 3 Velike religije svijeta 33 Tri glavne kreposti budističkog monaha jesu siromaštvo, nenasilje i celibat, iako neke budističke sljedbe dopuštaju monasima da se žene. Ono što isprose smiju pojesti, ali samo do podne. Redovito su vegetarijanci, ali su dužni pojesti što im se daruje, bilo to i meso, ako samo nisu sudjelovali kod klanja životinje. Kad prosi, budistički monah ne smije razlikovati bogate od siromašnih kuća. Tko im nešto daruje, mora znati da time stječe zaslugu, i dužan im je reći »hvala«. Ako je darovatelj žena, monah je ne smije ni pogledati ni s njom prozboriti. Svi budistički monasi svijeta tvore golemo miroljubivo bratstvo. Budizam u svakidašnjoj praksi Zanimljivo je promatrati kako je budizam — iako bi se pravilnije mogao zvati filozofijom nego religijom — prožeo sav život svojih sljedbenika i izrazio se u određenim običajima koji su nalik pobožnim običajima u drugim velikim religijama. Čak bi se moglo reći da se ti običaji u budizmu odlikuju osobitom čovječnošću i
produho vlj enošću. Pobožni budisti žele svojoj djeci od malena ucijepiti uzvišene ideale odricanja. Kad budistički dječak u Burmi navrši četiri godine života, vode ga kroz poseban obred slikovitog i znakovitog odricanja. Dječak ukratko ponavlja život Buddhe (Bude) Gautame, doživljava njegovu kneževsku raskoš, njegovo odricanje od užitaka, njegovu težnju za posvećenjem i postizanjem savršenstva nirvane. Taj prelijepi obred svečaniji je od obreda vjenčanja i pogreba u onim krajevima. Ostavlja neizbrisivi trag u dječjoj duši. A stariji uvijek iznova sudjeluju u tim obredima, svjesno želeći time ojačati svoj duh da bi se mogli sukobljavati s nedaćama, podnositi susljedna nova rađanja, ići iz života u život sa sve većim krepostima. Dječaku najprije oblače blistavo kne-ževsko odijelo, da bude sličan Gautami prije nego što se prosvijetlio. Zatim mu skidaju to odijelo, ostavljaju ga u dronjcima, briju mu svu kosu s glave, da doživi prolaznost svjetskoga sjaja. Na kraju ga djed zaogrće malom monaškom haljom i daje mu košaricu kojom monasi prose. Zatim dječak ponavlja za jednim starijim redovnikom obrazac »Tri sveta utočišta«, koji glasi: »Tražim utočište u Zakonu, tražim utočište u Budi, tražim utočište u monaškome redu.« Nakon toga dječaci provode najmanje jednu noć u samostanu, da osjete bar malo od monaškoga života, koji je za svakog budista južne Azije najidealniji način življenja na zemlji. Gotovo će svi ti dječaci ponovno, kad
im bude dvadeset godina, doći u samostan da ondje provedu oko tri mjeseca. Neki će od njih kroz to vrijeme otkriti da imaju zvanje za redovnički život te će zauvijek ostati u samostanu. Tako se jednostavnim ustaljenim običajima održava trajna veza između širokih slojeva vjernika i re-dovništva, život se prožima vjerom i osigurava se trajan priljev duhovnih zvanja. U tako razumski utemeljenoj religiji ne bi se očekivalo štovanje svetih moći, slika i kipova. No dogodilo se baš to. Čim je Buda umro (negdje oko godine 483. prije Krista), njegove zemaljske ostatke, uključivši i kosu i zube, brižno su sačuvali u posebnim moćnicima (relikvijarima). Kaže se da taj postupak znači štovanje ne Gautame kao pojedinačne osobe, nego kao znaka budističke nauke. Za čuvanje i čašćenje tih moći sagradili su mala kupolasta zdanja. Tih »stupa« ili »pagoda« nalazimo posvuda diljem budističkog svijeta. Redovnici i svjetovnjaci, osobito u južnoj Aziji, okupljaju se oko tih malih hramova i obilaze oko njih (obred obilaženja, poznat i u katoličkim prošteništima!) donoseći darove u hrani i cvijeću i razmišljajući o Budinim riječima. Budući da je broj pravih Budinih moći, tj. dijelova njegova tijela, ipak ograničen, u mnogim takvim malim hramovima nalaze se umjesto toga slike, sveti spisi ili lijepo ispisani molitveni tekstovi. Ta manja i veća budistička svetišta potiču vjernike na prigodno vršenje dobrih djela, čime žele zavrijediti bolji budući život. Osobito se dobrim
djelom smatra podizanje takvog malog hrama. Zaslužna za budući život i za približavanje savršenstvu jesu također i hodočašća, molitvena razmišljanja, darovi siromasima i redovnicima, popravljanje i održavanje pagode u redu. Zaslužno je već i samo sudjelovanje u javnim religioznim svečanostima. U velikim hramovima vide se stotine vjernika svih slojeva kako velikim metlama čiste hramski pod. I to je »valuta« za napredovanje u budućem životu. (Namjerno smo ovdje naglasili izraz »valuta« da podsjetimo kako je sličnost s nekim kršćanskim vjerskim praksama ipak samo prividna. Kršćanin nikada ne čini dobro djelo da Boga nečim zaduži, da Boga potkupi; Kršćanin može sve to isto činiti, ali ne iz duhovnog koristoljublja, nego iz nesebične ljubavi prema Bogu i ljudima. Budizam ne zna za Boga ni njegovu ljubav, te se ti ljudi pouzdaju samo u prosvijetljenu mudrost čovjeka Bude i u neumitnu zakonitost uzastopnih postojanja kako je oni shvaćaju. Kad se među kršćanima nađe takav »trgovački« pristup dobrim djelima, milostinji, molitvama, to je odmah znak da je tu kršćanstvo nazadovalo, da se pod prividno kršćanskim shvaćanjem i izražavanjem krije samo prirodna religioznost, možda samo određena životna mudrost ili čak magijski odnos prema životu na ovom i na drugom svijetu.) Budizam osvaja Aziju Meka — znak trajanja islamskog svijeta
Budizam osvaja Aziju U prva tri stoljeća nakon Gautamine smrti budizam se proširio po cijeloj Indiji i po otoku Sri Lanki (dosad naziv Cejlon). Veliki indijski car Asoka, koji je vladao od 269. do 137. godine prije Krista, nakon vrlo uspješnih ratovanja oduševio se budizmom, odrekao se vojni i proglasio budizam državnom religijom. Za neko je vrijeme budizam u Indiji nadjačao hinduizam. S vremenom je trgovačkim putovima vijest o Budi stigla i u sjeverne dijelove Azije. Godine 65. poslije Krista jedan je kineski car — tako bar tvrdi stara predaja — u snu vidio na zapadnom nebu zlatni lik Bude. Odmah je poslao glasnike preko Himalaje da otkriju poruku toga sna. Uslijedilo je putovanje budističkih misionara iz Indije u Kinu, a i putovanja Kineza u Indiju, na hodačašće u budistička svetišta. Dva takva hodočasnika osobito su se proslavila. Prvi od njih, Fa-hsien, krenuo je iz Kine godine 399. poslije Krista, proživio najnevjerojatnije nedaće na putovima i bespućima srednje Azije, proveo petnaest godina u Indiji i napisao izvještaj o svemu što je vidio. Taj spis još danas zadaje glavobolje učenjacima koji ga tumače. Drugi od slavnih hodočasnika, Hsiian-Tsang, pošao je godine 629. kroz pustinju Gobi, Sinkjang i kroz današnji Afganistan, te se nakon šesnaest godina boravka u Indiji vratio u Kinu s golemim tovarom knjiga i rukopisa. Hsiian-Tsang razvio
je zatim sa skupinom svojih učenika takvu prevodilačku djelatnost da se toj školi pripisuje prijevod oko milijun svezaka indijskih djela na kineski jezik. Budizam je snažno prodro među dvorjane na carskom dvoru dinastije Tang. Najslavniji kineski umjetnici počeli su prikazivati prizore iz Budina života. Po ulicama i trgovima ljudi su se okupljali oko budističkih misionara koji su javno raspravljali s konfucijevcima, taoistima, zaratustrovcima, manihej cima, čak i s rijetkim kšćanskim misionarima koji su u ono vrijeme već prodirali s Bliskog istoka. U sedmom stoljeću budizam osvaja Japan. Onamo je nova religija prodrla iz Koreje. Obraćenjem velikoga kneza Šotoku Taišija budizam postaje nacionalnom vjerom Japana. Japanci koji su do tada živjeli kao primitivni ratari i ribari, prihvativši budizam prihvaćaju i kinesku civilizaciju toga vremena. Novi oblik budizma u Tibetu Oko 750. godine indijski budistički monah Padma Sambhava došao je u Tibet, gdje je budizam već živio u rijetkim samostanima. On je stao propovijedati novi oblik te nauke koji se nazvao tantrizam. To je mješavina budizma mahajane s magijskim i mističnim shvaćanjima staroga hinduizma. To se stopilo sa starinskim čarolijama i kultom demona koji je postojao na Tibetu. Tako je nastao
tibetski oblik budizma, lamaizam, koji sadrži praksu molitava, obrednih pjesama i istjerivanja zlih duhova. Iz tog oblika religije razvila se na Tibetu posebna teokratska država. Na čelu države su dalaj lama i pančen lama. Za njih se vjeruje da su ponovna utjelovljenja svetih vođa iz prošlosti. Iako se u pučkoj praksi izmiješao s raznim praksama i shvaćanjima primitivnih religija i magija, budizam svuda nosi i svoje visoko čovječne vrijednosti. To su: snošljivost među ljudima, nenasilje, visoko cijenjenje osobnosti, ljubav prema prirodi i prema životinjama, uvjerenje o duhovnoj jednakosti među svim ljudima. Budizmu treba priznati i to da je potaknuo razvitak umjetnosti u Aziji. Zanimljivo je za budizam da je tako oplodio cijelo područje istočne Azije, a ugasio se, bar u velikoj mjeri, u svojoj prvotnoj domovini Indiji. Od samih početaka prodiranja u šira područja budizam se u Kini, Japanu i Tibetu stao razlikovati od budizma u južnim dijelovima kontinenta. Bit će da su tome razlog različiti temperamenti i tradicije različitih naroda. Možda je i stara Indija s razvijenim hinduizmom i kastama bila manje pogodna da se promijeni u duhu sveopće budističke čovječnosti nego što su to bili drugi narodi u kojima nije bilo tako kruto kastinski uređenog društva. Već dva
stoljeća nakon Budine smrti jedna skupina njegovih učenika stala je iznad svega naglašavati primjer Gautamine nesebičnosti koju je on pokazao nakon svoga prosvjetljenja saopćavajući drugima svoje otkriće. To tumačenje budizma našlo je odjeka u srcima prosječnih ljudi te se lakše širilo. Nazvalo se mahayana (»Velika kola«), A pripadnici te struje stadoše starije »pravovjerno« shvaćanje, koje se već ustalilo na jugu, na zi v a t i hinayanom (»Malim kolima«). Budizam mahajanskog tipa proširio se na sjever. U svojim pučkim izrazima on se toliko razlikuje od hinajan-skih oblika u Sijamu, Burmi i na Sri Lanki (Cejlonu) da se može smatrati drugom nekom religijom. Novo božanstvo: Buda-Spasitelj Dok je ideal hinayane arhat, svetac koji postiže prosvjetljenje za sebe, mahayani je ideal bodhisattva, svetac koji se zaklinje da neće sam ući u konačno savršenstvo nirvane dok svoja iskustva ne saopći drugima, dok se cijeli ljudski rod ne spasi zajedno s njim. Prosječnim ljudima nije bilo moguće živjeti monaškim životom, a za hinayanu je monah koji se svega odrekao ipak jedini pravi budist. Mahajanci su naučavali da ne treba baš biti monah, da je dosta biti pobožan, činiti dobra djela i moliti se. Strogi isposnički lik privatnog shvaćanja Gautame zamijenjen je likom slavnog spasitelja, božanstva nazvanog Amitabha Budha, što znači »Buda beskonačne
svjetlosti«. Njemu se vjernici mole. Za razliku od Bude Gautame, Buda Amitabha nije određena povijesna osoba. Mnoge velike slike i kipovi Bude po Kini, kao i golemi Buda u Kamakuru u Japanu, predstavljaju zapravo Budu Amitabhu. Glavna vrlina Bude Amitabhe nije filozofsko udaljavanje od svijeta i samosvladavanje, nego suosjećanje sa svim ljudima. Vjeruje se da tako shvaćeni Buda prebiva u raju, koji se zove »Veliki zapadni raj« ili »Čista zemlja«, te se svaki budistički vjernik može nadati da će i sam onamo dospjeti. Jedan prastari budistički tekst opisuje taj »Veliki zapadni raj« kao mjesto »okruženo blistavim zrakama i blistavim draguljima neizrecive vrijednosti«. Zrak je ispunjen skladnom glazbom, cijelo nebo svijetli, velike nebeske ptice lete na sve strane. Buda Amitabha sjedi na prijestolju oblika lotosova cvijeta, nalik je zlatnome brdu, u središtu slave, okružen svojim svecima.« Očito, takav prikaz raja vrlo je daleko od jednostavnih filozofskih shvaćanja Bude Gautame, ali ne treba se ni tome odviše čuditi, jer se i u starijim kršćanskim spisima (onima iz srednjega vijeka) mogu naći slični pučki opisi raja koji ne niječu nego samo pučkoj mašti više ili manje ukusno približavaju misao beskonačne sreće i savršenstva. Iako mahajanski samostani slave Gautamu kao najvišega
učitelja, molitve Budi Amitabhi odjekuju iz milijuna usta od Sibira do Himalaje, i sve do Japana. Neke mahajanske sljedbe domislile su se i paklu kamo poslije smrti dospijevaju duše grešnika. Pojavio se i lik dobrog ženskog božanstva. Ime joj je Kuan-yin (Kuan-jin), a u Japanu je zovu Kwannon. Često je slobodno uspoređuju s katoličkim poimanjem Bogorodice Marije. Ona pomaže vjernicima na zemaljskom putovanju, te je vjerničkim srcima draga kao i lik Bude Amitabhe. I njezini se kipovi nalaze u cijeloj Kini i Japanu. Sudbonosna godina 1956. Drevno budističko proročanstvo tvrdi da će budizam nakon 2500 godina svoga razvitka ili propasti ili se preporoditi. Prema zamršenim proračunima monaških stručnjaka sudbonosni dan imao je biti u svibnju 1956., upravo s uštapom u noći 24. svibnja. No, bez obzira kako će budisti protumačiti što se dogodilo ili što se imalo dogoditi u vezi s tim danom, budizam kako mahajanski tako i hinajanski doživio je teške dane počevši od godine 1949., kad su u Kini pobijedili komunisti. Nova vlast prostrla se upravo nad područjima gdje je budizam mahajanskog tipa bio najrazvijeniji. Od šest stotina milijuna Kineza bar trećina bili su budisti. Malo nakon pobjede komunista, tj. uvođenjem novog društvenog
sustava i odnosa, samostanima su oduzete zgrade i zemljišni posjedi. Stariji monasi zaokupljeni su radovima na poljima i u tvornicama, a mlađi su poslani kao dobrovoljci na korejsko ratište. Postoje tragični izvještaji o nepokolebljivosti mnogih budističkih redovnica koje su radije skakale u vodu da se udave nego da se odreknu svog djevičanstva. Godine 1951. prodrla je u svijet vijest iz provincije Kwantung, gdje je pokrajinska vlada morala strogo zabraniti svojim aktivistima po terenu da upotrebljavaju svete slike kao mete za gađanje i da ruše hramove. U naređenju stoji da takvo postupanje prema slikama i hramovima »ogorčuje mase« i »ide u prilog neprijatelju«. Ubrzo je primijenjena mnogo kulturnija taktika. Vlada je stala obnavljati oštećene hramove pretvarajući ih u muzeje i spomenike kulture. Budističkim stručnjacima je omogućeno, ili se to od njih čak traži, da objavljuju svoje članke u inozemnim stručnim časopisima i da idu kao delegati na međunarodne budističke i druge srodne kongrese. U Tibetu, koji je pripojen NR Kini 1950., trećina muškaraca živjela je u samostanima. Ondje je nova vlast od početka bila vrlo taktična, što se ne može silom, želi se postići »preodgajanjem«. U drugim zemljama onoga dijela svijeta budizam igra
važnu ulogu u pokretima za oslobođenje (dosta je sjetiti se onih monaha koji su se živi spalili), a tako i za vezivanje tih pokreta uz duhovne težnje i tradicije tih naroda, a ne uz ateizam. No budisti su načelno protiv nasilja, pa i protiv nasilne samoobrane. Gautama je jednom rekao: »Sram bilo onoga tko udari, još više sram bilo onoga tko na udarac odgovori udarcem.« Poznati budist U Nu, burmanski premijer, organizirao je 1964. Svjetski budistički sabor (šesti u cijeloj povijesti budizma!). Tu se nastojalo na temelju starih tekstova pronaći mogućnost i za opravdanje upotrebe sile protiv nasilja. Upravo sudbonosne (prema spomenutom proročanstvu) 1956. godine došlo je do golemog buđenja budističke svijesti u cijeloj jugoistočnoj Aziji. Inteligentni budisti ne zaustavljaju se danas na općem dojmu o suprotnosti komunističkog i budističkog shvaćanja čovjeka, nego pažljivo čitaju riječi Bude Gautame: »Ne vjerujte, monasi, ničemu samo zbog toga što je to izrečeno. Ili zbog toga što je takva tradicija, ili što vam se tako čini. Ne vjerujte ni onome što vam je rekao učitelj iz pukog poštovanja prema učitelju. Nego svaku nauku dužnom pozornošću ispitajte i razlučite. Pa prihvatite sve što ustanovite da vodi dobru, boljitku, dobrobiti svih bića. To onda vjerujte, toga se držite, to slijedite.« Zapanjujuća je sličnost te Gautamine poruke s poznatom uputom pape Ivana XXIII. u enciklici »Pa-cem in terris«, gdje papa traži da pokrete ne sudimo po ideologijama iz kojih su
potekli ni po parolama koje izvikuju, nego po tome što rade u konkretnim uvjetima. Budizam u svakidašnjoj praksi Ovo će poglavlje o budizmu ispasti razmjerno dulje od prethodnih. Također od slijedećih prikaza drugih nekršćanskih religija. No držimo da drugačije ne može ni biti, budući da je budizam uz kršćanstvo najrasprostranjenija, najhumanija, te po nekim usmjerenjima misli i po životnoj praksi kršćanstvu najbliža religija. Već godinama prodire u Evropu. I to dolazi na Zapad u svojim najpročišćenijim oblicima, što ga čini mnogo pri-vlačnijim, prihvatljivim za svijet koji je u korijenima svoga bića zadojen kršćanstvom, ali ga danas određeni nepročišćeni oblici toga kršćanstva mogu odbijati. Valjalo bi razmisliti je li prodiranje budizma u Evropu odbacivanje kršćanstva kao takvog, ili se to na neobičan ili čak paradoksalan način potvrđuje dubinska težnja evropskog čovjeka za izvornim kršćanstvom, koje mu se, nažalost, često ne pruža u izvornom obliku? (Slično ćemo pitanje morati ponoviti kad se budemo zamislili nad pojavom prodiranja marksističkog, ateističkog, humanizma u te iste evropske krugove). Zacijelo su pozorni čitatelji ovih redaka već zamijetili neobičnu podudarnost kršćanskih misli i kršćanske prakse s ovako prikazanim budizmom. Same od sebe pokrenut će se u čitatelju i asocijacije o mogućnosti uzajamne ovisnosti budizma i
kršćanstva. Netko će možda u strahu odustati od ovakva upoznavanja budizma, bojeći se da ne bi morao priznati kako kršćanstvo nije izvorno, kako je možda ipak u stoljećima njegova nastajanja mogla postojati neka povezanost bliskoistočnih tražilaca s dalekoistočnim mudracima. Takav bi strah mogao dovesti do omalovažavanja bilo kršćanstva bilo budizma, bilo jednog i drugog — već prema ukusu i prethodnom odgoju. No jasno nam je da se sigurnost ne može graditi zatvaranjem očiju pred činjenicama, te nas svaka takva asocijacija ili takav strah mora navoditi na dublje proučavanje, na jasnije upoznavanje. Držimo pak da je ovakvo poniranje u budizam sasvim bezopasno, dapače korisno upravo danas, u vrijeme kad sve više znamo Bibliju i o Bibliji, kad smo sve bliže povijesnim izvorima vlastite vjere. Već smo, međutim, upozorili da je između kršćanstva i budizma unatoč sve sličnosti korjenita upravo razlika u tome što je kršćanstvo vjera a budizam filozofija života, što u biblijskoj vjeri Bog otkriva za nas da nam pomogne otkriti vlastiti naš smisao, dok je budizam plod divnog napora samoga čovjeka da dokuči, ne Boga, nego samoga sebe. Budizam je zov, biblijska vjera odgovor. To što je najizvorniji i najrazvijeniji ljudski zov toliko sukladan najvišem odgovoru dokaz je o autentičnosti kako zova tako i odgovora. Evropskom pak čovjeku bit će posebno zanimljivi i neki fantastični oblici budističke misli, čak neki spisi o reinkarnaciji koji se pripisuju samom Budi.
Ovdje ćemo navesti i neke ulomke tih spisa koji će čitatelja podsjetiti ne na Evanđelje ili evanđeosku praksu, nego na neke novije postavke evropske nekršćanske misli, sve do Freuda. Podudarnost pak vremenski i geografski toliko udaljenih mitova i teorija opet svjedoči o činjeničnosti izvjesnih ljudskih stvarnosti, bile te stvarnosti i teška zastranjivanja, koje su našle odraza u tim mitovima i teorijama. Budistički svećenici Premda u budističkoj teoriji nema nikakva temelja za svećeništvo koje bi nalikovalo kršćanskome, zanimljivo je pogledati kako se u praksi ta sličnost ipak razvila. To je posebno vidljivo u Japanu. Ondje po selima i gradićima žive vjerski službenici koji odustaše od mo-naškog strogog života da bi služili religijskim potrebama svojih vjernika. Navedimo primjer budističkog svećenika koji se zove Zosho Fujiwara koji na japanskom otočiću Naoshima vodi hram sekte Shingon. Čime se on bavi? Drži u redu hram, obavlja pogrebne obrede, daje duhovne savjete i moli nad bolesnicima od kojih su sva četiri liječnika na otoku digla ruke. Također predaje engleski i sociologiju u srednjoj školi i član je odbora za socijalnu skrb na otočiću. Oženjen je i ima jedno dijete. Otac mu je također bio svećenik. On je u prvoj mladosti želio studirati pravo, ali se dao nagovoriti od oca da nastavi njegov posao. Sad je jedna od najuglednijih ličnosti na otočiću i tvrdi da voli
svoj posao. Fuji-wara, kao i ostali budistički svećenici u Japanu, ne prima za svoj svećenički posao nikakvu određenu plaću. Zarađuje predavanjem u školi, te zajedno s dobrovoljnim darovima vjernika dosiže mjesečni dohodak od oko 300 tisuća starih dinara. Njegova mu služba izravno osigurava samo stan i malu okućnicu. Procesije, svečanosti, molitva i razmatranje Od više stotina milijuna svjetskih budista njih oko 40 milijuna živi u Japanu. Ondje se budizam miješa s drevnim japanskim šintoizmom, s kršćanstvom i sa znanstvenim tehničkim duhom koji je prožeo tu ekonomski naprednu zemlju. Unatoč svemu japanski su budisti vrlo pobožni ljudi, te je utjecaj budizma na javni i privatni život u Japanu jači nego u Kini. Kao i svi tipovi mahajanskog budizma, japanski se budizam dijeli u više sljedbi. Gotovo svaka od tih sekti vuče svoje porijeklo iz Kine, odakle je tako već podijeljen budizam u davnini uvezen u Japan. Sljedba Šin najpopularnija je, a sljedba Zen na j aristokratski ja. Najviše sljedbenika, monaha i manastira ima sljedba šin-šu. Vjeruju u nebeskog Budu Amitabhu i u žensko božanstvo Kuanyin. Svećenici šin-šu sljedbe, za razliku od drugih, smiju biti oženjeni, te je svećenička služba najčešće nasljedna. Ti budisti mnogo se bave dobrotvornim djelatnostima, poput kršćanskog karitasa, te mnogi od njih djeluju u prosvjeti. Zanimljivo je da ta sljedba štuje i povijesnog Budu Gautamu. Ondje
ga zovu Sakyamuni, što znači »mudrac iz plemena Sakyja«. Tako se, naime, zvala plemićka obitelj iz koje je potekao Buda u Indiji. U Japanu budisti priređuju hodočašće u određena svetišta. Osobito starije žene sustavno obilaze brojna svetišta. U tim svetištima i noćuju. Kad padne mrak, mijenjaju kimono i slažu se po tlu svetišta na način koji se japanski zove zakone, što znači »poredane ribe«. Mi bismo rekli da se slažu kao sardine u konzervi. Nose sobom pokrivače i mala uzglavlja nalik na cigle. Razumije se, osim pobožnosti tu je prilika za beskrajno čavrljanje. Slavljenje Budina rođendana uvelike nalikuje našim božičnim običajima. U hramovima u svetohraništi-ma od cvijeća leži mali kip Djeteta Bude. Tisuće dječaka i djevojčica dolaze pred te »jaslice«. Klanjaju se i obasiplju mali kip pregrštima čaja. Prema legendi, na dan Budina rođenja s neba je rosila kiša čaja. Pred grmovima su izloženi veliki slonovi od papira, očevidno podsjećanje na Indiju gdje se Buda rodio. Brojni vjernici obasiplju slona, na kojemu je i Dijete Buda, kišom čaja. Za taj dan djeca se oblače u starinska plemenska odijela, te nose u rukama umjetno cvijeće, indijske lotose. Zen budizam Tom
najprivlačnijem
misaonom
obliku
budizma
posvećene su već u Evropi cijele biblioteke. Ovdje se moramo ograničiti na vrlo površan prikaz. Pripovijeda se da je jednoga dana Budi Gautami neki učenik donio cvijet od zlata i zamolio ga da mu otkrije tajnu nauke. Gautama je uzeo cvijet, podignuo ga visoko i stao ga promatrati. Htio je reći da tajna nije u riječima nego u sabranom promatranju. Od tog legendarnog Budinog čina vuče porijeklo glasovita nauka zen budizma. U Kinu ju je krajem četvrtga stoljeća donio indijski mistik Bodhiharma. Za njega se tvrdi da je proveo devet godina nepomično promatrajući jedan zid. U Japan je zen budizam prodro u 12. stoljeću. Strogi život tih budista zadivio je grube japanske ratnike. Danas su po broju sljedbenika ti budisti na drugom mjestu u Japanu (ima ih oko devet milijuna). Zen budizam najsličniji je strogom budizmu Južne Azije. Zen budisti vjeruju da prosvjetljenje ne dolazi od proučavanja Pisma ni od filozofiranja nego da bljesne kao iznenadna svjetlost. Monah se ne može nadati takvu prosvjetljenju ako nije proveo barem deset godina u promatranju i u strogom životu. Zato malo cijene knjige, propovijedi i diskusije. Monasi sljedbe zen odgajaju svoje učenike više određenim činima nego riječima. Znaju ih udarati po glavi, dozivati povicima, tjeraju ih obavljati teške poslove. Ponekad im zadaju teške zagonetke da bi ih potakli na prosvjetljenje. Uvjereni su da prosvjetljenje dolazi iznenada, kao što se iznenada stane smijati onaj tko je shvatio smisao dobre šale.
Zen nije nikakva teorija, nego određena tehnika djelovanja i spoznaje. On pridaje religioznu vrijednost običnim svakodnevnim činima kao što su pijenje čaja, uređivanje vrta, uživanje u ljepoti prirode. Uče da se u svim tim sitnicama krije smisao koji treba otkriti. Uživanje u tim sitnicama postaje način spoznavanja. Monasi zen žive vrlo strogo i jednostavno. Obrađuju polja, žive od milostinje, malo jedu a mnogo razmišljaju (to je razmišljanje uvijek bolje zvati promatranjem, za razliku od diskurzivnog razmišljanja koje je više dijalog, rasprava sa samim sobom). Svi samostani zen budista jednostavni su i po izgledu, škrti ukrasi više odaju trijeznost nego maštovitost umjetnika. Taj duh zen budizma djelovao je na cijelu japansku umjetnost, njemu se ima pripisati njezina jedinstvena izražajnost. U novije vrijeme zen budizam osobito privlači pozornost zapadnjačkih umjetnika i mislilaca. IZ BUDISTIČKE LITERATURE Reinkarnacija Ako umire ljudsko biće koje se ponovno ima roditi kao ljudsko biće... kad se približava čas smrti, ono vidi tri znaka: prvi je znak golema planina koja pada na njega kao sjena. On tada misli: »Brdo će me poklopiti« te se rukama odupire. Braća rođaci i susjedi vide što radi ali misle da maše u prazno. Zatim brdo postane kao od
bijelog platna, i umirući se pokušava za nj uhvatiti. Zatim platno postane crveno. Na kraju kad je smrt sasvim pred vratima, čovjek ugleda golemo svjetlo, te je iznenađen i smućen. Vidi stvari kao u snu jer mu je svijest smetena. Vidi svog budućeg oca i buduću majku kako se sljubljuju, i videći to u njemu se rađa nastrana misao. Ima li se ponovno roditi kao muškarac vidi samoga sebe kako se sljubljuje s majkom i oca kako to nastoji zapriječiti; ima li se pak roditi kao žensko vidi sebe kako se sljubljuje s ocem, a majka to sprečava. Upravo u taj tren razara se Posredni opstanak, budi se novi život za novu svijest; iznova djeluje načelo uzročnosti. Saddharma-Smrtyupasthana, Sutra XXXIV Govor o ognju Blaženi govoraše svećenicima: »Sve stvari, o svećenici, ognjem su užežene oko je, o svećenici, u ognju... utisci što ih oko prima, i oni plamte, što ih užiže? Oganj požude, kažem ja, oganj mržnje, oganj bezumlja; rođenja, starosti, boli, jadikovke, bijede, tuge i očaja. Uho je u ognju... zvuci plamte ... nos je zapaljen; jezik gori; okus plamti... tijelo gori... duh je zapaljen; misli izgaraju...« »Shvaćajući sve to, o svećenici, u plemenitom i učenom
učeniku rađa se odbojnost prema oku... prema oblicima... prema uhu... prema nosu... prema jeziku ... prema okusu... prema svijesti... i prema mislima ... Prihvaćajući tu odbojnost on se čisti od požude; odsutnost pak požude rađa slobodu; i kad je slobodan zna da je slobodan; zna da je svršeno s ponovnim rađanjem; da je živio svet život, da je učinio ono što koristi i da nije više za ovaj svijet...« Maha-Vagga iz teksta Vinaya Uzvraćanje zla dobrim Budha je proučavao društvene običaje te shvatio kako se mnoga patnja rađa iz zlobe, iz glupih uvreda koje se zadaju da bi se zadovoljila ispraznost i sebičan ponos. I Budha progovori: »Učini li mi tko nepravdu, obdarit ću ga plemenitom ljubavlju; što mi više zla dođe od njega, to veće dobro doći će mu od mene; miris dobrote ići će k meni, zadah zla k njemu.« Glupan neki sazna da se Budha drži načela ljubavi, da uzvraća zlo dobrim te ga htjede izazvati. Budha ne odgovaraše, smilova se gluposti njegovoj. Kad čovjek prestane s vrijeđanjem Budha ga upita: »Sinko, ne prihvati li čo4 Velike religije svijeta 49
vjek dar koji mu se nuđa, kome taj dar pripada«? Odgovori: »Pripada čovjeku koji ga je nudio.« »Sine moj«, reče Budha, »ti si me napadao no ja odbih prihvatiti tvoje uvrede, moleći te da ih zadržiš za sebe. Nije li to neugodno? Kao što jeka pripada zvuku, i sjena tijelu, tako nesreća nepogrešivo dohvaća onoga tko čini zlo.« Čovjek ne odgovori a Budha nastavi: »Pakosnih koji vrijeđa kreposnika nalik je čovjeku što isteže vrat pljuvajući u nebo; upljuvak ne blati nebo, vraća se na lice pljuvatelja. Klevetnik je nalik čovjeku što prosipa prašinu protiv vjetra; lice svoje zaprašuje. Kreposnih ne može biti oštećen, smutnja koju mu drugi želi nametnuti na onoga se vraća.« Čovjek ode smućen, ali se vrati Budhi pod okrilje ... Sutra Četrdesetdvaju odsjeka Psalam o sestrici Subhi Rascvalom šumom Dživaha korača Subha sestrica. Mladić joj put presjekao. Kaže mu Subha sestrica: »Čime te, brate, uvrijedih te si mi put presjekao? Muška, znaš, ruka ne dira nikada sestre redovnice . ..« »Mlada si, djevo stasita, što će ti život monaški? Odbaci žutu
mantiju, dođi u šumu procvalu, tamo nas čeka naslada, Zavito kadom pupova drveće slašću odiše. Gle, rascvalo se proljeće, došlo je vrijeme radosti. Bog vjetra cvjetnim krošnjama nad glavama nam vijori. Što će ti nauk vrijediti kad tijelo zemlja pokrije? Oči ti mlade gazele, jakost iz srca planine, pogled tvoj dušu ranjava, budi mi strasnu požudu. Te oči čisti dragulji u lotosovu kaležu.« »Oh, slijep si, brate mladiću, ideš u lov za opsjenom, opčinjen glumom privida ... Nije li oko loptica u duplji šuplja drveta? Nije li grumen prozirni ovlažen slanim suzama, te kaplje sluzi prosipa iz zasmrađenih uglova?« Tu djeva oko iščupa i mladiću ga ponudi: »Evo ti što te privuklo!« Tako se grijehu othrva i srce čisto sačuva.
U njemu splasne požuda, i on se stade kajati: »Oh, kad bih mogo vratiti oko u čisto lice ti! Ne bih te više vrijeđao. Teška je kazna grijeha mog. Oganj mi grudi prožimlje, zmijski mi otrov u srcu. Mogu li steći oproštaj?« Oslobođena napasti sestra je dalje krenula u prisutnosti Budinoj. I rane su joj zarasle, očinji vid joj povraćen. Iz Psalama budističkih redovnika i redovnica KINESKA DOUMLJIVANJA Od Konfucija do Marxa Pred dvadesetak stoljeća zapita kineskog mudraca Konfucija neki njegov učenik: »Veliki učitelju, reci nam nešto o zagrobnom životu!« Učitelj odvrati: »Još ne naučismo poznavati život, pa kako da upoznamo smrt?« Tim odgovorom Konfucije je sažeto izrekao tipični kineski stav pred najdubljim pitanjima ljudske sudbine. Kinezi zaista, za razliku od Indijaca, nisu obuzeti religijom, ne
poniru u duhovna istraživanja; mnogo ih više zanima dobro uređenje života na ovome svijetu. Njihov duštveni sustav nikada se nije zasnivao na nekoj vjeri koju bi objavilo božanstvo, nego ponajviše na moralnim poukama mudraca Konfucija. Zapadnjačke umjetnosti često su nadahnute mislima o Bogu, a kineska umjetnost nadahnuta je štovanjem prirode. Za Kineze Bog i nije određena osoba. U kineskoj povijesti nema velikih vjerovjesnika, mučenika ni vjerskih preporoditelja. Najpoštovanija ličnost kineske starine — Konfucije — nije svećenik, nego mislilac. Za razliku od mudraca hinduističkobudističke sfere, Konfucije nije čak ni isposnik, nego vrlo društven čovjek, ljubitelj glazbe, pjesme, lova i lijepih kočija. Polazeći od svega toga, danas neki kažu da su žitelji Kine prvi »raščistili s religijom«, ali treba reći da je kroz cijelu dugu povijest sve do najnovijih promjena Kina pokazivala veliku snošljivost prema svim religijama, te u njoj, izuzevši nekoliko nesretnih trenutaka, nije bilo vjerskih ratova ni progona. Možda se upravo zbog toga ondje nikada nije razvio jedinstveni izvorno kineski religiozni sustav. Religija kao pojava na kineskom prostoru nakupina je različitih domaćih i uvezenih misli, dijelom sustavno razvijenih, dijelom samoniklih u narodu. Otuda i duboki jaz između religioznosti širokih slojeva i naobraženih ljudi. Pučka je religioznost u Kini ponajviše zbir praznovjerja i ostataka animizma što potječe iz
praskozorja kineske civilizacije. Naobraženi pak slojevi privrženi su Konfucijevim moralnim shvaćanjima, a starinske oblike religioznosti održavaju oni sa štovanjem, koje je redovito prožeto skepticizmom. U tom složenom i dosta nesuvislom zdanju ističu se tri uzvišena misaona stupa: konfucijevstvo, budizam i taoizam. U naše se vrijeme tom trojstvu pridružio kineski oblik marksizma. Konfucijevstvo nije toliko religija koliko sustav etičkog ponašanja koji određuje međuljudske odnose. Osnove toga sustava postavio je Konfucije u 6. stoljeću prije Krista i tako usmjerio sve oblike kineske misli i kulture. Kinesko društvo, utemeljeno na čvrstoći obitelji, pravo je konfucijevsko društvo. Budizam, i to mahajanskog tipa, prodro je iz Indije u prvom stoljeću poslije Krista. To je zapravo prva pojava sustavne religije na kineskom tlu. Tek s pojavom budizma pojavljuje se u Kini stalež svećenika, molitveni život, vjerovanja u čovjekolika božanstva, a tako i štovanje slika ili kipova. Vrlo je teško reći što je zapravo taoizam. Izvorno je to filozofija Lao Cea (Lao Tse), koji je živio nekako u isto vrijeme kad i Konfucije. Taj mislilac propovijedao je odbacivanje civilizacije i povratak prirodi, da bi čovjek svoj život doveo u sklad s »tao«. Tao je »vječni put« ili najviša sila, koja je osnova svega što postoji koja svime upravlja. No, oznakav kakav se u stvarnosti nalazi,
taoizam je mješavina religije i magije koja vuče svoje podrijetlo negdje iz drugog stoljeća poslije Krista. I.ao Ceova mistika prikrivena je mislima koje su dijelom izvorno budističke, dijelom načinjene po budističkom uzoru, a sve je to onda izmiješano s primitivnim štovanjem prirode. Zanimljivo je da se, izuzevši svećenike ili službenike određenih sustava, nijedan Kinez nikada nije smatrao isključivo konfucijevcem, budistom ili taoistom. Godine 497. poslije Krista visoki carski dvorjanin Šang Jung pokopan je tako da su mu s lijeve strane stavili spise Lao Cea i Konfucija, a s desne budističke tekstove. U kineskim knjigama često se nalazi tvrdnja kako su konfucijevstvo, taoizam i budizam tri različita puta k istome cilju. Zaista se u osnovi svih triju spomenutih misaonih sustava nalazi uvjerenje da je čovjek po sebi dobar i da se pravo spasenja može postići spoznajom onoga što je u ljudskoj naravi bitno. Kad se stvar tako sažme ili pojednostavni, odmah se vidi i očita podudarnost s najnovijim oblikom kineske misli: marksizmom. I marksizam naime pretpostavlja da je čovjek po sebi dobar i da se savršeno društvo i u njemu savršena osobna sreća može postići upoznavanjem prirodne i društvene zakonitosti i svjesnom suradnjom odnosno borbom za razvitak društva u skladu s tim zakonima.
Stotinjak godina nakon Konfucijeve smrti najveći konfucijevski pisac Menčo napisao je: »Ljudska narav teži da čini dobro kao što voda teži da teče s višeg mjesta na niže. Nema čovjeka koji ne teži dobru, kao što nema vode koja ne teče nizbrdo.« Također je napisao: »Ako ljudi postaju zli, to ne potječe od njihove izvorne naravi. Svi ljudi osjećaju sućut, svi znaju što je stid, a što poštovanje; u svim se ljudima nalazi razlikovanje dobra i zla ... Ljubav, čestitost i moralna svijest nisu nam izvana nametnute: mi ih imamo od rođenja ...« No Menčo nije pisao samo o moralnom ponašanju nego također o narodnom gospodarstvu. Svjetovao je da se sačuvaju šume i ribnjaci, da se gaje različite poljoprivredne kulture. Upravo ta mješavina vrlo opipljivog smisla za svakodnevnu praksu s vrlo tanahnim misticizmom, upravo je to jedan od glavnih doprinosa konfu-cijevstva kineskoj narodnoj misli. Ispod i uokolo spomenutih sustava konfucijevstva, budizma i taoizma još živi prastara kineska pučka religioznost. U dugim stoljećima prije Konfucija Kinezi u porječju Žute rijeke izražavali su svoju religioznost štovanjem mrtvih predaka. Zajedno s tim štovanjem predaka iz davne davnine naslijeđeno je i štovanje planina, rijeka i polja. Mnogo prije Lao Cea žitelji svakog sela podizali su zemljani humak koji je označavao plodnost tla. Svakog proljeća na tim se humcima plesalo i pjevalo da bi se od božanstva isprosila rodna godina, a
jesenjim slavljima zahvaljivalo se za bogatu žetvu. Na Formozi i — gdje je to moguće — u kontinentalnoj Kini, seljaci prinose darove božanstvu zemlje i vode. Po prastarom kineskom poimanju čovjek je nerazdvojno, iznutra povezan s prirodom. Kad čovjek čini zlo, nebo je smućeno, a zemlja ne plodi. Ugledne mrtvace i danas nastoje pokopati pod humcima nalik na one što označuju plodnost zemlje. Zbog toga su Kinezi uvijek nastojali da kuće i grobovi budu izvanjskim izgledom usklađene s izgledom cijelog krajolika. Tako se osigurava sklad s ritmom svemira. Zato bi stanovnici kuća koje bi kvarile sklad okoliša zacijelo sasvim neskladno i živjeli. To nastojanje da čovjek bude svagda u skladu s okolišem i to štovanje prirode daju kineskoj religioznosti toplinu i boju, označuju različite kineske obrede bujnom radošću. Svečanosti Milijuni Kineza ništa ne znaju o konfucijevskom doumljivanju, taoističkoj mistici ili budističkoj metafizici. Oni jednostavno priznaju da postoje tajanstvene sile u zemlji, u moru i na drugom svijetu. Od najstarijih vremena Kinezi su različitim obredima nastojali udobrovoljiti duhove prirode. Držali su da ljudske nevolje dolaze od zlih duhova (kuei), a ljudska sreća od dobrih duhova (šen). Opasnosti vrebaju sa svih strana. Sve je puno demonskih životinja, demonskih ptica, demonskih riba i
zmajeva što se kriju ispod zemlje. Ako ih ljudi bilo čime izazovu, te zle sile uzvraćaju različitim zlima. Na to treba računati kad se slavi vjenčanje ili rođenje djeteta. Bez tih obzira ne radi se kuća niti se kopa grob. Što god je Kinez radio, za sve je tražio savjet stručnih poznavalaca tajnih sila i zakona feng-šuj (doslovno to znači: vjetar-voda). Stoljećima prije Konfucija i Bude, Kinezi su te opasne zle sile umilostivljavali žrtvama. Kako su Kinezi sasvim praktični ljudi, ubrzo su zaključili da te žrtve mogu biti sasvim simbolične. Umjesto da zlodusima za volju spale prave darove, meso ili drugu hranu, oni spaljuju sve te lijepe stvari narisane na papiru, a sama jela pojedu oni sami. Ima žrtava i u čast dobrih sila, prijateljskih duhova. To su svečanosti radosne, kao karnevali. No, bez obzira žrtvuju li se pravi predmeti ili njihove slike, Kinezi se brinu da obredi budu izvršeni po drevnim propisima, bez greške. U NR Kini vlasti i dalje dopuštaju slavljenje nekih drevnih svečanosti. To su: početak godine, svečanost Zmajevih lađa, svečanost Osmog mjeseca, itd. Jedino se nastoji da te svečanosti budu izrazito folklorističke, da se iz njih istrijebi svaka religijska ili magijska podloga ili primisao. Sklad svemira — stav divljenja
U kineskoj misli čovjek ne zauzima ono središnje mjesto koje mu daju zapadne religije i filozofije. U Kini je čovjek samo dio prirodne cjeline u kojoj živi. Zapadnjaci nastoje pobijediti i sebi podložiti prirodu, a Kinez nastoji postići sklad s prirodom. Dok je za Indijce ovaj svijet samo privid, Kinezi ga smatraju sasvim čvrstom stvarnošću; njegove ljepote i njegov red smatraju estetskim vrijednostima koje treba voljeti i u njima uživati. Od najstarijih vremena kineske pučke religioznosti oni su smatrali da su čovjek i priroda uzajamno povezani te mogu jedno na drugo utjecati. Kao što prirodne sile mogu čovjeka unaprijediti ili upropastiti, tako čovjek svojom krivnjom može poremetiti osjetljivu ravnotežu prirode. Jer Nebo, Zemlja i Čovjek čine nedjeljivo jedinstvo kojim upravlja kozmički zakon (tao). Ne mogu se povući određene granice između nadna-ravi, prirode i čovjeka. Da bi taj osjetljivi sustav normalno djelovao, čovjek mora vršiti svoju dužnost. Kad je čovjek u skladu s prirodnim zakonom, u društvu vlada mir i poredak; kad se prirodni zakoni krše, Nebo i Priroda se smućuju, cijeli se mehanizam kvari te nastupaju i duštvene nevolje. Konfucijevski moral zacrtava načela po kojima se održava sklad između čovjeka i čovjeka, da bi se postigao duboki sklad između ljudi i svega što postoji. I Lao Ce uči da čovjek može sam sebe bogato ostvariti jedino ako se uskladi i podloži skladu prirode.
Ta duboka težnja za skladom između čovjeka i prirode zacijelo vuče korijene iz pretpovijesnih vremena kad su daleki preci stajali pred prirodnim ljepotama i strahotama kao bespomoćna djeca, gledajući u svemu tome divovsku igru zlih i dobrih sila. Kad su ljudi postali zemljoradnici, još su čvršće doživjeli svoju povezanost s ritmom prirode i svoju nemoć pred njezinim zlim ćudima. S jedne je strane stajao divni red nebeskih gibanja, sigurno predvidljiv redoslijed godišnjih doba, čudesan rast bilja i veličanstveni tokovi plodnih rijeka; s druge strane nepredvidljive poplave, oluje i suše. Gledajući sve to, drevni nepoznati mislioci nastojali su pronaći neko tumačenje svijeta. To se dogodilo oko tisuću godina prije Krista, u isto vrijeme kad su veliki mislioci u Indiji stvarali svoja poimanja koja se nalaze u svetim knjigama Veda. Kineska shvaćanja prvi su put zabilježena u četvrtom stoljeću prije Krista. Po tim spisima, svijet je sačinjen od dvije sile ili dva počela i njihova uzajamnog djelovanja. Što god postoji rađa se od tog uzajamnog djelovanja i nosi u sebi u većoj ili manjoj mjeri značajke jedne i druge sile. Prva je sila Jang, muška i pozitivna. Nalazi se u svemu što je djelatno, vruće, čvrsto, oštro, svijetlo, plodno. Jang je bit Sunčeve svjetlosti i ognja, vlada na prisojcima brda i na sjevernim obalama rijeka. Jin je negativno i žensko počelo, njime su prožete sve stvari koje su pasivne, hladne, vlažne, bolesne, mračne, tajanstvene, promjenljive, maglovite. Jin je bit sjene i
vode, on je sjenovit sjever planina i južna obala rijeka. Vječitim miješanjem Janga i Jina nastaje Nebo (tu prevladava Jang) i zemlja (tu prevladava Jin). U istoj stvari može najprije prevladavati jedno, a zatim drugo počelo. Tako drvo, kad se baci u oganj, prelazi iz Jina u Jang. Ukratko: sve što postoji na svijetu, sastojci svijeta, muškarci i žene, zbivanja (uspjeh i neuspjeh, rast i opadanje, cvjetanje i truljenje) — sve to sadrži u sebi oba prapočela. Ovo kinesko poimanje o Jinu i Jangu ne smije se pomiješati sa starinskim klasičnim filozofskim dualizmom po kojemu na početku svega stoje svjetlo i sjena, dobro i zlo, a ta su prapočela u vječnom sukobu. Između kineskog Jina i Janga postoji naime duboka povezanost, kao neka djelatna sloga. I muški Jang i ženski Jing jednako su važni i potrebni za poredak svijeta. Oni se dopunjuju, i kad su dobro usklađeni, uvijek su dobri. No kako se postiže taj sklad suprotnosti? Kako Jin i Jang mogu surađivati iako su sasvim suprotni, kako mogu proizvoditi čudesni red prirode? Taoisti odgovaraju da je izvor njihova sklada i izvor reda u svijetu upravo tao. Mnogi naraštaji kineskih mislilaca proveli su živote u nastojanju da bi izrekli što je zapravo tao. U najužem smislu tao doslovno znači »put«, te u širem smislu može značiti »pravi put«, »put prirode«, »zakon života«, »sveopća zakonitost«. Od početka vremena kad se Veliko
Sve ili prvotno jedinstvo svemira počelo dijeliti u Jin i Jang, tao je djelovao kao snaga što sjedinjuje i povezuje. Ali tao nadvisuje i prirodu i nevidljivi svijet. Nebo djeluje po taou, i sami su bogovi s njime u skladu. Pojavivši se u najstarijim spisima drevne Kine, pojam tao postiže svoj vrhunac u zbirci tajanstvenih, mističnih pjesama Tao Te Šing koja se pripisuje Lao Ceu. Ta zbirka gleda u taou počelo koje u potpunosti vlada svime što postoj, ali naglašava da nitko ne može reći što je zapravo tao. Tao kome bi se moglo dati pravo ime ne bi bio pravi tao. Nema riječi koja može izraziti najdublju tajnu prirode, tajnu stvaranja i života. Kaže se da je tao prvi izvor svih stvari, ali se za njega također kaže: »čiji bi mogao biti sin, ne znam; to je slika onoga što je postojalo prije Boga«. IZ KONFUCIJEVSKE LITERATURE Bitni stavovi konfucijevstva izloženi su u »Sentencijama« iz kojih donosimo nekoliko ulomaka. Učitelj reče: »Kad mi je bilo petnaest godina, žarko sam želio učiti; u tridesetoj moj je značaj već bio oblikovan; u četrdesetoj nisu me više mučile dvojbe. S pedeset godina znao sam kakvi su nebeski nalozi. Sa šezdeset sam ih poučljivo slušao. U sedamdesetim sam godinama mogao slijediti porive srca jer ono što sam želio nije izlazilo iz okvira pravednosti«. Učitelj reče: »Dajte mi
još koju godinu jer sam ih pedeset utrošio u učenje, i vjerujem da bih mogao biti prilično slobodan od zabluda.« *1* Četiri stvari Učitelj nije činio: nikad nije polazio od predrasude; nikad nije bio previše siguran; nikad tvrdoglav; nikad se nije dao voditi od samoljublja. ■k -k k Učitelj je govorio: »Visoki položaji povjereni ljudima uskih vidika, obred vršen bez poštovanja, žalobne svečanosti bez iskrene žalosti — te stvari ne mogu trpjeti«. Tsu-Kung zapita: »Postoji li jedno pravilo da se na nj osloniš u svakodnevnom življenju?« Učitelj reče: »Da, to je načelo nesebičnosti: Ne čini drugima ono što ne bi želio da se čini tebi«. *** Učitelj reče: »Možeš sve tri vojske lišiti vrhovnog komandanta, ali ni najmanjeg građanina ne možeš lišiti njegova mišljenja«.
*** Učitelj reče: »Dobar se čovjek nikada ne grize što drugi ne priznaju njegove zasluge; jedina mu je briga da sam ne bi prezreo tuđih zasluga.« IZ TAOISTIČKE LITERATURE Spisi koje tradicija pripisuje Lao-Tseu sastoje se od 81 kratkog poglavlja, podijeljenih u dvije knjige. Prenosimo nekoliko ulomaka u slobodnom prijevodu. NeFzrecivi Tao Tao o kome se može govoriti nije apsolutni Tao; Imena koja mu se mogu dati nisu apsolutna Imena. Bezimeno je izvor Neba i Zemlje; Imenovano je Majka svih stvari. Stoga: često se vlastito ja oslobađa strasti da bi moglo gledati Tajnu života; često se pak život promatra strastveno da bi se mogli vidjeti njegovi izrazi. To dvoje (Tajna i njezini izrazi) jest (po svojoj naravi) jedno te isto;
daju im se različita imena kad postaju izrazi. Oboje se može zvati Kozmički Misterij. Od Tajne do Najdublje tajne ide se kroz Rešetku koja vodi Tajni Svega života. Prije nego su postojali Nebo i Zemlja bijaše nešto maglovito. Šutljivo, odvojeno, samo, nepromjenjivo, kružeći vječno nad sobom. Dostojno da bude Majka Svih Stvari. Ne znam mu imena i zovem ga Tao. Ako mu moram dati ime, nazvat ću ga »Veliko«. Biti Veliko uključuje stići daleko, stići pak daleko uključuje vratiti se na polazište. Stoga: Tao je Veliko, Nebo je veliko, Zemlja je velika, i Kralj je velik. To je četvoro Velikih svemira, i Kralj je jedan od njih. Čovjeku je model Zemlja, Zemlji je model Nebo, Nebu je model Tao, Taou je model Narav. Tri blaga
Da budeš na čelu naroda, treba govoriti kao da si niži od njih. Da budeš prvi među ljudima, treba hodati za. njima. Stoga Mudrac stoji visoko, te narod ne osjeća njegova tereta; hoda naprijed, te mu narod ne želi zla. Stoga su narodi zadovoljni podnositi ga. On ništa ne tvrdi, te nitko ne može nešto protiv njega tvrditi. Svijet kaže da moja nauka naliči na ludost. To je stoga što je velika. Da ne naliči na ludost, odavno bi obljutavila. Imam tri blaga. Prvo je Ljubav. Drugo je: nikad previše. Treće je: nikad prvi na svijetu. Po ljubavi se postaje hrabar. Ne čineći previše, uvijek se imaju goleme zalihe snage. Ne smatrajući se prvim na svijetu, uvijek se mogu razvijati vlastite sposobnosti i dovoditi do sazrijevanja. Ljubav je pobjednička u navali i neranjiva u obrani. Nebo naoružava ljubavlju one koje ne želi vidjeti poražene.
SVIJET ISLAMA Islam, najmlađa među velikim religijama svijeta, također u mnogočemu najjednostavnija i najjasnija: ona jednostavno štuje jedinoga svemogućega Boga. Utemeljitelj islama, Muhamed, nije se predstavio kao neki spasitelj, nego samo kao Božji poslanik, prenositelj Božje poruke. Islam je od samog početka ostao slobodan od filozofskog cjepidlačenja; bavi se izravno uređenjem ljudskoga života na ovome svijetu i ljudskom sudbinom poslije smrti. Tako se bitno razlikuje od velikih religija koje smo već prikazali. Sve su one nastale dugim razvitkom, te se u njima isprepleću baštinjeni slojevi svijesti i tradicija, folklora, i praznovjerja i mudrovanja dugih tisućljeća. A islam se pojavio u određeno vrijeme, na određenom mjestu, s određenim čovjekom i određenom knjigom. Nastao je usred povijesti i naglo se proširio svijetom. Brzo ćemo vidjeti njegove vrlo određene židovsko-kršćanske korijene, te ćemo ove tvrdnje donekle morati ograničiti. Ali židov-sko-kršćanska baština nije u islamu rasla, nije on iz nje izrastao dugim povijesnim procesom. Sve se dogodilo u misli jednoga čovjeka, sve je to on obradio i preradio s određenim ciljem. Ipak se islam nipošto ne bi smio smatrati umjetnom religijom, pronalaskom jednoga mislioca. Takav zaključak ne dopušta njegova 5 Velike religije svijeta
65 stvarna veza s biblijskim korijenima i s čistim religijskim težnjama ljudske naravi. Tako nam se islam sasvim naravno postavlja na granicu između velikih religija što smo ih već prikazali a nazivamo ih prirodnim religijama tj. plodovima tisućljetnog razvitka ljudske misli, doumljivanja popunjenog umjetničkim i duhovnim slutnjama, te između vjere koju zovemo objavljenom i koja izravno vodi od Abrahama preko Moj si ja i Krista do naših dana. Drugi vatikanski sabor dobro je to izrazio ne htijući smjestiti islam među poganske, prirodne religije. Koncilski tekstovi priznaju muslimane subaštinicima Objave i obećanja koja su dana Abrahamu, ocu naše vjere. Pa ipak se iz tih tekstova, premda ne izričito, opaža kako se islam ne može jednostavno uklopiti u izravnu crtu razvitka Objave, nego je, čini se, njezin postrani ili nekako paralelni izdanak, možda njezin odraz u posebnom kulturnom krugu. No, ostanimo na povijesti. Muhamed je umro 632. godine poslije Krista, a malo zatim islam je prožeo cijeli Bliski istok. Kroz nepuno stoljeće proširio se na području od Gibraltara do Himalaje. Danas na svijetu ima oko četiri stotine milijuna muslimana, što je po prilici osmina čovječanstva.
Naglo širenje islama po zemljama oko Sredozemnog mora može se možda pripisati činjenici što je taj mediteranski svijet onih stoljeća bio prilično kaotičan, a arapska je vojska bila odlično organizirana i zaista oduševljena svojom vjerom. Kad se jednom ustalio na određenom području, islam se lako mogao čuvati, zadržati. To treba pripisati jednostavnosti njegove nauke i pravila za život. Islam je zaista nešto više od drugih velikih religija koje smo već opisali. On nije tek sustav određenih vjerovanja i obreda, nego je mnogo više određeni način življenja koji prožima cijelo biće vjernika, svaku njegovu misao i svako njegovo djelo. Zapadni svijet, čak ni većina ljudi koji se redovito smatraju kršćanima, nemaju zapravo o tome pravoga pojma. Ključ svega nalazi se već u samoj riječi islam, što znači podlaganje (volji Božjoj). I riječ musliman dolazi od istoga korijena i označuje »onoga tko se podložio, tko se predao volji Božjoj«. Koliko se god takva tvrdnja može zapadnim ljudima činiti nevjerojatnom, treba reći da svaki vjerni musliman svakog časa živi pred Božjim očima. Gdje god musliman prostre svoj mali sag ili ovčje runo (pustekija) da na njemu klanja (musliman neće reći da se klanja, nego da klanja!), tu je odmah kuća Božja. Za pravog muslimana vjera je nedjeljiva od života i politike. Sigurnost da je Bog najviši gospodar svijeta i da je sveznajuć sudac daje muslimanima svega svijeta ono dostojanstvo i povjerenje u Boga koje ih čuva od otpada.
U širem se smislu može reći da je islam bratstvo ljudi pod Božjom vlašću, i to bratstvo koje nadilazi sve ograde rase ili narodnosti, ujedinjujući sve svoje vjernike u organizam napor za ispunjavanje volje Božje. Drugi potporanj islama jest sigurnost da su riječi koje su objavljene Muhamedu i zapisane u Kur’anu konačan i nepromjenljiv izraz volje Božje. Muslimani drže da Kur’an nadomješta sve prijašnje objave i potvrđuje istinu koja je bila sadržana kako u Starom tako i u Novom zavjetu. Alah, Bog islama, zapravo je istovjetan biblijskom židovsko-kršćanskom Jahvi, no muslimani su uvjereni da je riječ Božja u Bibliji zabilježena nesavršeno, a savršena se nalazi jedino u Kur’anu. Zbog toga islam štuje sve biblijske proroke od Abrahama do Isusa, ali vjeruje da je Muhamed posljednji i najveći prorok, »Pečat proroka«. Islam ne priznaje Kristovo božanstvo, ali je daleko od toga da bi Muhameda smatrao Bogom. On je sam naglasio da je samo čovjek kojim se Bog poslužuje. Kad se Muhamed rodio (po predaji oko godine 570. posl. Krista), Meka je bila važno trgovište na drevnom trgovačkom putu između Indije i Sirije. Bila je već i nekakvo religiozno središte kamo su hođočastila arapska plemena. U gradu je bilo više svetišta. Najveće među njima, četvrtasto zdanje nazvano Ćaba, sadržavalo je različite kumire, a u vanjski zid bio je uzidan cmi meteorit
koji je pao s neba u davnoj prošlosti. Muhamed se rodio u uglednoj obitelji plemena Koreiš. To je pleme bilo čuvar ćabe i glavni organizator hodočašća. Tako je Muhamed od djetinjstva upoznao religioznu praksu svojih sunarodnjaka, a zna se da je to u njemu porodilo odvratnošću prema svakom obožavanju kumira i usmjerilo ga štovanju židovsko-kršćanskog jed-noboštva. Po naravi osjetljiv i sklon dubokom razmišljanju, Muhamed je često šetao sam među brežuljcima. Jedne se noći dogodilo ono što je on čvrsto prihvatio kao objavu. U viđenju mu se javio arkanđeo Gabriel i naredio mu: »Govori!« Tada je Muhamed stao recitirati prva poglavlja Kur’ana kako ih je čuo u viđenju. Obuzet najprije svetim strahom, uvjerio se da ga je Bog izabrao za proroka. Prva mu je povjerovala njegova žena Hatidža, lijepa i bogata udovica, petnaest godina starija od njega. Objave su se nastavile više od deset godina. Nešto bi ga ponijelo da se žurno uputi kroz grad, sjedne pred Ćabu i stane izgovarati svete riječi. Brzo se zamjerio trgovcima, jer je javno prezirao štovanje kumira i tako dovodio u opasnost njihovu zaradu od velikih hodočašća. Godine 622. Muhamed je iz Meke morao pobjeći u prijateljski grad Jatrib, 300 km na sjever. S tom godinom počinje muslimansko brojenje godina. U Jatribu, koji se nazvao Medina (»grad«), Muhamed se je učvrstio kao religijski i svjetovni poglavar. Godine 630.
osvojio je Meku i razorio sve kumire u svetištu, sačuvavši samo Crni kamen. U dvije susljedne godine utvrdio je svoj položaj proroka i vladara srednje Arabije, tako da njegova smrt godine 632. nije više mogla zaustaviti širenje nove vjere. Ne znamo je li sav Kur’an napisan još za Muha-medova života. Godinu dana nakon njegove smrti te je spise sredio i prepisao jedan od njegovih tajnika, a sedam godina kasnije taj isti tajnik izradio je službeni tekst koji je potvrdio kalif Otman s komisijom najbližih Muhamedovih sljedbenika. U Kur’anu se nalaze mnoge legende i predaje vrlo slične s jedne strane biblijskim tekstovima, a s druge strane usmenoj predaji onih arapskih vremena. No unatoč tome, osnovna nauka Kur’ana vrlo je čista i jednostavna. To je vjera u jednoga jedinoga Boga, u sveopći Božji sud; to su moralna i pravna načela. Treba reći da su Arapi i prije Muhameda znali za Alaha kao vrhovno božanstvo, ali je Muhamed naglasio da je Alah jedan jedini Bog, uzdižući tako Božje jedinstvo nasuprot mnogobožačkim shvaćanjima svojih sunarodnjaka, pa zato nije ni mogao zalaziti u suptilnost kršćanske vjere o Trojstvu. Utvrđujući Božje jedinstvo, on je i nauku o Trojstvu odbacio kao mnogoboštvo. Ima danas i među muslimanima teoretičara koji bi bili skloni u tom odbacivanju Trojstva više gledati izbjegavanje svake opasnosti od mnogoboštva, kojemu su ondašnji Arapi bili vrlo skloni, negoli pozitivno nijekanje onoga što kršćani zaista vjeruju. Naglašava se tako da ni
Židovima u Starom zavjetu, iz istih razloga opreza pred višebo-žačkim shvaćanjima, nije mogla biti saopćena tajna Trojstva, pa kako bi bila mogla biti saopćena Arapima Muhamedova vremena? No i ovdje se moramo uzdržati od teorijskih analiza i vratiti povijesnim činjenicama. Kur’an mnogo više nego Biblija opisuje rajska uživanja i paklene muke. Tu se služi metaforama, očito nastojeći ucijepiti svojim suvremenicima strah pred Božjim sudom i želju za postizanjem vječne nagrade. Raj je opisan kao raskošan vrt s bistrim izvorima, potocima vina i pun prekrasnih žena, »hurija velikih crnih očiju poput bisera sakrivenih u školjkama«. Pakao se pak sastoji od ognja koji sve prožimlje, od kužnoga vjetra i kipuće vode. Muhamed nije ustanovio organiziranog svećenstva, niti je utemeljio ikakve sakramente, nego je propisao " određeni broj dužnosti, koje se zovu »Pet stupova islama«. To su: 1) priznavanje Božjega jedinstva i Prorokova poslanja, po obrascu: la ilah illa Allah, Muham-mađ rasul Allah, »nema božanstva izvan Boga, Muhamed je Božji poslanik«; 2) molitva kojom musliman klanja pet puta na dan licem prema Meki, gdje god se našao, a petkom u džamiji; 3) davanje milostinje siromašnima kao dar samome Bogu i čin pobožnosti; 4) ramazanski post, i 5)
hodočašće u Meku. Uz ove osnovne dužnosti Kur'an sadrži više drugih moralnih i pravnih propisa za vjernike. Tako zabranjuje vjernicima uživanje svinjskog mesa i vina, lihvu, i hazardne igre; utvrđuje bračno zakonodavstvo i kazne za razne prijestupe. Od Muhameda potječe, iako se ne nalazi u samom Kur'anu zabrana izrađivanja slika živih bića, osobito ljudi. Zato u pravovjernom islamu nema ni slika ni kipova koje bi prikazivale Proroka. Nije prošla ni godina dana nakon Muhamedove smrti a već su muslimanske vojske s Arabijskog poluotoka prodirale u zapanjeni svijet koji još nije ni saznao da tako nešto postoji. Pod vještim vodstvom trojice prvih kalifa: Abu Bakra, Omara i Otmana, najbogatija kraljevstva i pokrajine Bliskog istoka osvojeni su u manje od dvadeset godina: Sirija g. 635., Irak g. 637., Palestina g. 640., Egipat g. 642., a godine 650. cijelo perzijsko carstvo. To političko širenje bilo je u prvim godinama tako naglo da pobjednici nisu imali vremena obraćati pobijeđene; mogli su samo ubirati poreze i štititi poreznike. Ipak je sve veći broj pobijeđenih prihvaćao novu vjeru. Ubrzo je osvojeno sve područje od Indije do Gibraltara, također Španjolska i dio Francuske. Godine 732. Franci
su uspjeli pobijediti muslimane kod Toursa u Francuskoj, i ta je povijesna bitka zaustavila daljnji prodor islama u Zapadnu Evropu. Deseto, jedanaesto i dvanaesto stoljeće zlatni su vijek islama. Potaknuti suočenjem s evropskom, bizantskom i perzijskom civilizacijom, muslimani su razvili svoju blistavu civilizaciju. Umjetnost, filozofija i pjesništvo cvjetali su u Bagdadu i drugim gradovima arapskoga carstva, došlo je do naglog napretka matematike i medicine, islamski graditelji stvarali su remek-djela poput mošeje u Cor-dobi. A poruka islama, koju su nosili trgovci i putujući sufi (mistici) širila se dalje kroz Aziju sve do Indonezije. Usprkos tolikim uspjesima, islam je bio ugrožen unutrašnjim sukobima. Najprije je došlo do suparništva oko baštinika Muhamedove političke vlasti. Iz tih sukoba nastali su raskoli, koji još traju. Došlo je i do određenih vjerskih neslaganja. No većina muslimana pravovjerni su suniti, te je islamski svijet do dana današnjega uglavnom jedinstveni na cijelom svom povijesnom području. Od Maroka do Indonezije muslimani ispovijedaju u biti istu vjeru, izgovaraju iste molitve, okreću se prema istom svetom gradu. 1 **
Meka — znak trajanja islamskog svijeta Propis da svaki pravi musliman mora, ako mu je ikako moguće, bar jednom u životu poći na hadž u Meku (hadž = hodočašće) zaista sjedinjuje sve muslimane svijeta. Tko nije musliman ne može na to hodočašće; ne može uopće prodrijeti u Meku. Hodočasnici iz svih zemalja skupljaju se u svoj sveti grad kao članovi iste obitelji. Svi su jednako odjeveni, svaki u dva komada bijelog nešivenog platna. Tih dana moraju se uzdržavati od bračnih odnosa, ne smiju se brijati ni šišati, i ne smiju nauditi ni jednom živom biću, ni životinji ni biljki. Svijest sveopćega bratstva briše među njima sve rasne ili klasne ograde. No nije dovoljno pohoditi Meku, nego treba ondje obaviti tri glavna obreda. Prvi je obred, odmah čim se stigne: sedam puta obići oko ćabe. (Ćaba je sveta islamska zgrada koju su prema Kuranu sagradili Božji vjernici Ibra-him i Išmail. Polazeći od crnog kamena hodočasnici hodaju oko zgrade, triput brzo, a četiri puta polako. Svaki put se zaustave da poljube crni kamen, meteorit. Ako je stiska prevelika, dosta je dotaknuti ga rukom ili krajem štapa. Zatim slijedi obredna šetnja, koja se također ponavlja sedam puta, a vodi između dva obližnja brežuljka: Sahwe i Narwe. To predstavlja grozničavo Agarino trčanje pustinjom dok je tražila vodu za sina Išmaila. Treći je obred uspon na Brdo milosrđa na visoravni Arafat, gdje hodočasnici od podne do sunčeva zalaza »stoje pred licem
Božjim«. To je vrhunac hodočašća; tko to nije izvršio nije pravi hodočasnik, nema prava zvati se hadžijom. Zatim se u slavlju silazi s brijega, provodi se noć pod vedrim nebom, žrtvuju se životinje i još tri dana slavi. Hodočašće se završava oproštajnim obilaženjem oko Cabe. Omarova džamija u Jeruzalemu Među svetim mjestima islama odmah nakon Meke i Medine dolazi Jeruzalem, koji je Muhamed štovao kao središte židovstva i kršćanstva. Prvih godina svoga života u Medini Muhamed je učio svoje muslimane da klanjaju molitve licem prema Jeruzalemu. Tek pošto je sasvim prekinuo sa Židovima u Medini, koji ga ne htjedoše priznati za proroka, Muhamed je u objavi dobio nalog da se moli licem prema Meki. »Džamija stijene«, koja se netočno zove Omarova džamija, spada među najstarije spomenike islamskog građevinarstva. Podignuta je u Jeruzalemu pred trinaest stoljeća. U židovskoj, kršćanskoj i islamskoj predaji stijena na kojoj je podignuto to svetište bila je poprište važnih događaja. Muslimani kažu da su onamo slijetali anđeli prije nego što je Adam bio stvoren, a Nojeva korablja da je sedam puta oplovila tu stijenu. Drži se da je ondje Abraham pokušao žrtvovati sina Izaka, a također da su svi proroci od Ilije do Muhameda ondje razgovarali s Bogom. Pripovijeda se da je s te stijene Muhamed ulazio
na nebo za vrijeme svog glasovitog noćnog putovanja, a odanle će na dan suda zatrubiti i anđeo Israfel. Kupola te džamije izgrađena je godine 691. No mnogo prije na tom je istom mjestu stajao starozavjetni jeruzalemski Hram. Prvi put je Salamon podigao taj hram oko godine 966. prije Krista. Nabukodo-nosor ga razori 586. Nakon sužanjstva u Babilonu na istom je mjestu godine 515. podignut novi hram. A nakon ponovnog razaranja, dvadeset godina prije Krista Herod Veliki sagradi ga po treći put. Car Hadrijan razorio je taj Herodov hram godine 135. poslije Krista te je na istom mjestu podigao pogansko svetište. Dva stoljeća nakon toga Jelena, majka cara Konstantina, prvog rimskog vladara koji je na svoj način prihvatio kršćanstvo, dođe u Jeruzalem s nalogom za rušenje svih pogonskih svetišta. Hramsko mjesto postalo je prostor za odlaganje smeća. Sve do godine 638. kad je islamski kalif Ornar osvojio Jeruzalem, onamo se skupljalo sve jeruzalemsko smeće. Omar se je zgrozio nad tolikim svetogrđem te je vlastitim rukama počeo krčiti to smetište, dao ga očistiti da se ondje podigne džamija. Svi arapski vladari nakon Omara brižno su čuvali tu džamiju. Za vrijeme križarske vlasti (1099—1187.) na kupolu je bio stavljen križ, a unutra na stijenu oltar. Svećenici su za skupe novce prodavali hodočasnicima krhotine svete stijene, i te su krhotine preprodavane u
Evropi kao dragocjene svete moći. Ramazanski post Kur’an izvješćuje da je Muhamed primio prvu objavu u ramazanu, a to je deveti mjesec islamskoga kalendara. Predaja dodaje da se to dogodilo upravo u Noći sile, što bi bilo 27. ramazana. Tada su »vrata raja otvorena, pakao zaključan, a zlodusi okovani«. Zatim je Muhamed naredio da se kroz cijeli taj mjesec posti. Običaj posta bio je Muhamedu dobro poznat iz vjerske prakse Židova i kršćana. Nasuprot židovskom postu koji je trajao od sumraka do sumraka (od zvijezde do zvijezde«), Muhamed je naredio da se posti cijeli mjesec, ali samo od izlaska do zalaska sunca. Kur’an kaže: »Jedite i pijte noću, sve do jutarnjeg trenutka kad mognete razlikovati bijelu od crne niti, zatim opet postite do noći«. Vjerni muslimani vrlo pomno obdržavaju ramazanski post. Izuzevši starce, bolesnike, djecu i trudne žene, svi se od praskozorja do sumraka uzdržavaju od jela, pića, pušenja i spolnog općenja. No cijeli dan posta propada, tj. postaje bezvrijedan, ako čovjek u njemu grešno pogleda ili izusti najmanju laž. Dan bi trebalo ispunjati razmišljanjem i molitvom, ali ga mnogi prospavaju, zbog čega u islamskim gradovima raz-mazan znači prekid trgovine i javnog života. No čim topovski hitac označi početak sumraka, život se iznova budi.
Čim prođe razmazan, slavi se blagdan što ga Turci zovu Mali Bajram. Malobajramski običaji podsjećaju na naše svetkovanje Božića. Obavljaju se molitve zahvalnice, svi su jako srdačni i jedni druge darivaju. Žena u islamu Kako se islam širio svijetom, običaji pokorenih naroda mijenjali su se u skladu s društvenim uređenjem ondašnjega arapskoga svijeta i u skladu s propisima Kurana. To se osobito odrazilo na položaj žene u društvu. U odnosu na prilike u kojima su živjele arapske žene prije Muhameda, a također i žene drugih plemena azijskog i afričkog svijeta, treba reći da je islam donio veće poštovanje žene i bolje zajamčio njezinu sigurnost kao supruge i majke. No u zemljama oko Sredozemlja gdje su stoljeća rimske, grčke i kršćanske civilizacije već bile u određenoj mjeri oslobodile ženu, prodor islama označio je u tom pogledu određeno nazadovanje. Muslimani su svoje žene držali u strogoj klauzuri, a pred strancima morale su pokrivati lice. Danas napredni muslimani priznaju da je takvo držanje žena u kućnom zavoru priječilo pravi razvitak društva. No ne smije se zaboraviti da su prije Muhameda u arapskom i afričkom svijetu žene bile mnogo bes-pravnije, prepuštene na milost i nemilost muškoj samovolji. Shvaćajući da je Muhamed svojim propisima htio poboljšati položaj žene u odnosu na ono što je do tada bilo, današnji muslimani prihvaćaju
suvremena shvaćanja o položaju žene u društvu, nastojeći ipak, također u duhu Kur’ana, da žena sačuva svoju specifičnu ženstvenost i svoju prvenstvenu ulogu supruge i majke. I u islamskoj republici Pakistan, gdje je islam najkompaktniji i možda najkonzervativniji, žene se već mogu upisivati na visoke škole i mogu sudjelovati u političkom životu. Zar (veliki odjevni veo muslimanskih žena) i feredža (pokrivalo za lice) jedva se još mogu vidjeti. Također među muslimanima sve više iščezava mnogoženstvo. Muhamed je dopustio da musliman može imati četiri zakonite žene, a inoča koliko ih može uzdržavati. Ali je obvezao muževe da žene poštuju i pristojno uzdržavaju. To je značilo veliki napredak s obzirom na prijašnje stanje i može se shvatiti kao tendenciju k jednoženstvu i ravnopravnosti žena, u tom smislu da je Muhamed učinio korak naprijed koliko je to onda bilo moguće. Danas se i u islamskim zemljama donose zakoni protiv višeženstva, a i bez toga velika većina muslimana zadovoljava se jednom ženom. Razlozi tome društveni su i ekonomski. U patrijarhalnoj i zemljoradničkoj sredini više žena značilo je više radne snage i više djece za rad i za borbu. Urbanizacija i industrijalizacija očito pogoduje jednoženstvu. Suvremeni napredni muslimani naglašavaju da su u vrijeme Muhameda žene hodale nepokrivena lica, a njegova kći Fatima čak je propovijedala u džamiji. Muhamed je bio
strogo zabranio ubijanje ili izlaganje ženske djece, tražeći da se roditelji raduju djevojčici jednako kao i dječaku jer je i kći dar Božji namijenjena za vječni život. Muhamed je naglasio i ljubav. U Kur’anu stoji: »Oženite žene koje volite: dvije, tri ili četiri; no ako se bojite da ne biste mogli sa svakom od njih jednako postupati, zadovoljite se s jednom«. Rođenje i obrezanje Poput raznih drugih običaja bez kojih se islam ne može zamisliti, obrezanje je baština sredine u kojoj je Muhamed izrastao. Kur’an o tome ne govori. Od naj-drevnijih vremena obrezanje kao vjersku praksu nalazimo kod mnogih naroda, osobito kod Semita među Egipćanima, Feničanima, Etiopljanima, Arapima i Židovima. Taj obred možda potječe od pretpovijesne žrtve božanstvu plodnosti. Danas muslimani po cijelom svijetu smatraju obrezanje bitnim elementom svoje religije, ali se u svim zemljama to ne provodi jednako strogo. Negdje ga smatraju korisnim ali ne obvezatnim, drugdje je neizbježno. Obrezanje dječaka redovito je svečanost koja se slavi svirkom, pjesmom, plesom i gozbom. Operacija se radije vrši pred kućom ili u dvorištu. Nastoji se da to izvrši liječnik u prisutnosti općinskog predsjednika. U nekim islamskim zemljama još nije sasvim iščezla analogna praksa obrezanja djevojčica. To se vrši negdje prije desete godine života, svakako prije puberteta. Izgleda da je
značenje te operacije manje religiozno, a više socijalno. Lišena prije početka pubertetskog sazrijevanja dijela organa koji je središte senzibilnosti, djevojčica se normalno razvija u privlačnu ženu i plodnu majku, ali ne može doživjeti niti ima potrebe za vrhuncem naslade, pa to osigurava mir i red u haremima. Zbog toga je javno mnijenje u islamskim zemljama danas protiv te operacije. Smrt i ispit na vratima vječnosti ... Pojedinosti pogrebnih običaja mogu biti različite, ali glavne obrede svi muslimani pomno obdržavaju. čim čovjek izdahne, mrtvo tijelo se okupa, ruke mu se slože na molitvu i zamota se u bijelu plahtu. Prije nego što se pokrije lice, ukućani i srodnici daju pokojniku posljednji pozdrav. Uz mrtvaca se izgovaraju kratke molitve, a često mu na uho šapću kratki katekizam: »Tko je tvoj Bog? Alah! — Koja je tvoja vjera? Islam! — Tko je tvoj prorok? Muhamed!« Time žele pokojniku pomoći da točno odgovori na pitanja koja će mu u grobu postaviti anđeli Nakir i Munkar. Pogriješi li mu-čit će se do sudnjega dana. Mrtvo tijelo ne zatvaraju u mrtvački sanduk, jer kažu da onda pokojnik ne bi mogao ustati kad se pred njim pojave anđeli. Vrijeme stroge žalosti, korota, može trajati sto dana. Islamski askete
I u islamu kao i u drugim religijama postoji težnja za dubljim osobnim religijskim iskustvom, ljudi koji se nastoje intimnije sjediniti s Bogom, pa zbog toga žive na poseban način. U islamu se zovu sufi, »oni što se odijevaju vunom«. Tako ih zovu po njihovim ogrtačima od oštre vune. Sufitski pokret potječe iz sedmoga stoljeća, kad su sirijski muslimani pod utjecajem kršćanskih mistika počeli stvarati redovničke zajednice. Usprkos oštrom otporu tradicionalnih krugova, sufitski pokret uveo je u svijet islama neko štovanje svetih ljudi, stroge pokorničke vježbe i bujnu poeziju koja jezikom zemaljske ljubavi izražava njihovo duhovno iskustvo. Vođen mislima AlGazali, koji je rođen negdje u Perziji 1058., a danas ga štuju kao sveca, sufizam je imao snažnog utjecaja u islamskom svijetu. Danas sufi predstavljaju oko tri posto (3%) od sveukupnog broja muslimana, a podijeljeni su u mnogo redova i bratstva. Postoji oko 70 redova fakira (siromašan) i derviša (ta riječ vjerojatno dolazi od perzijskog derwiš — prosjak, siromah). Neki od njih urlaju, zavijaju i bjesomučno se vrte oko sebe ne bi li došli u zanos vjerujući da tako spoznaju Boga. No tradicionalna muslimanska većina redovito osuđuje takve pojave kao skretanje ili čak kao krivovjerje. Sekte u islamu
Islam se dijeli u desetke različitih sljedbi. Najveća i najutjecajnija sljedba jesu šiiti (od šći-stranački). Ističu se žalobnim svečanostima za Muhamedovim unukom Huseinom. šiiti prihvaćaju sve glavne zasade islama, ali potječu od one loze muslimana koja se nije složila s time da kalif (nasljednik Muhameda kao zemaljskog vladara) bude poglavar svih muslimana. Pravovjerni muslimani uvijek su držali da kalifa treba birati isključivo među pripadnicima Muhamedova plemena. šiiti pak tvrde da je vrhovnu vlast Bog povjerio isključivo izravnim potomcima Muhameda, onima koji potječu od Muhamedove kćeri Fatime i zeta mu Alije. Također šiiti vjeruju da je Husein, sin Alije i Fatime, poginuvši u ratu bio žrtva otkupnica za grijehe čovječanstva. Tu pak misao pravovjerni muslimani nikako ne mogu prihvatiti. šiita najviše ima u Perziji, Iraku, Jemenu i Indiji. I oni su podijeljeni u sljedbe. Najjači su »dvanaesnici« koji priznaju dvanaest zakonitih imama (poglavara). »Sedmerovci« ili išmaelovci vjerni su prvorođenom sinu šestoga imama. Jedan ogranak išmaelovaca smatra svojim poglavarom Agu Kana kao četrdesetdevetog imama. Od šiita su se odvojili bahaji. To je pacifistička sljedba nastala u Perziji sredinom prošloga stoljeća. Pošto su se odvojili od cjeline islamskoga svijeta, bili su više puta progonjeni. ŽIDOVSKI SAVEZ S BOGOM TRI TISUĆLJEĆA
VJERE Sva stoljeća židovstva mogu se sažeti u rečenicu koju svaki pobožni Židov ponavlja svakog jutra i svake večeri. To je prva molitva koju Židov nauči kao dijete, to je njegov samrtnički uzdah: »Š’ma Izrael Adonai Elohenu Adonai Ehod!« što znači: »Čuj Izraele, Gospodin Bog naš Gospodin je jedini!« Taj obrazac vjere što ga je Izraelcima dao Mojsije negdje u 13. stoljeću prije Krista jasno dijeli židovstvo od svih drugih velikih religija svijeta jer izražava bitno novo poimanje Boga. Budući da i kršćanstvo i islam, premda svaki na svoj način, baštine to izraelsko poimanje Boga, taj naročiti oblik jednoboštva, razumije se, da židovstvu moramo posvetiti osobitu pozornost. (Napominjemo da ovdje, u duhu novijeg hrvatskog jezika, izraze »Židovi« i »židovstvo« upotrebljavamo za sve ono što se inače označuje i izrazima: izraelstvo, he-brejstvo, jevrejstvo ili mojsijevstvo, iako riječ Židov izvorno dolazi od starijeg izgovora riječi Juda (tj. od naziva jednog izraelskog plemena koje je u kasnijoj povijesti postalo sinonim za cijeli narod). Ne samo s obzirom na izvorno poimanje zajedničkog Boga, nego i čisto pojavno, s obzirom na geografsku i povijesnu rasprostranjenost, židovstvo, kršćanstvo i islam sači-nj avaj u posebnu cjelinu u kompleksnoj pojavi religija svijeta. Sve tri te religije
zajednički se kao na svoj izvor pozivaju na povijesno utvrđenu osobu semitskog nomada Abrahama koji je negdje početkom drugog tisućljeća prije Krista selio između velike rijeke Eufra-ta i velike rijeke Nila. Također se sve tri te religije pozivaju na isti početni skup spisa, za koje vjeruju da su ih napisali ljudi u naročitom dosluhu s Bogom. Kod naših muslimana postoji čak naročiti izraz »ćitabije« (ili »kitabije«), što znači vjernici Knjige. Zidovi su »izmislili« povijest Usporedba židovstva s drugim velikim religijama svijeta ukazuje da su Židovi »otkrili« (i predali u baštinu kršćanstvu) ne samo pojam nevidljivog osobnog Boga nego također pojam povijesti i pojam grijeha. U hinduizmu, najdrevnijoj istočnjačkoj religiji, božanstvo poprima bezbroj osobnih oblika, dok je vrhovna Stvarnost kao neka duša koja prožima svemir, i u kojoj se čovjek želi izgubiti kad se oslobodi privida ovoga svijeta i zamorne vrtnje u začaranom krugu života. Grčki mislioci domisliše »Prvog pokretača« na izvoru svijeta, ali nisu mogli domisliti njegovo jedinstvo i njegov beskraj ni njegov odnos s ljudima. Bog pak Židova strogo je jedan. Sve što postoji u cjelini o njemu ovisi. On je osobni Bog; ne po tome što bi tijelom naličio na čovjeka, nego po tome što je u osobnom odnosu s čovjekom po svojoj vlastitoj volji, što je pravedan, srdit i pun ljubavi. On je Bog nade,
jer svijet što ga je stvorio ima svoj smisao i svrhu. Taj svijet nije privid, a povijest nije začarani krug u kome bi se bića vrtjela bez kraja i konca. Ta je povijest usmjereno uspinjanje, rast koji teži k ostvarenju Kraljevstva. Kraljevstvo Božje po židovskom shvaćanju je obećanje i 81 6 Velike religije svijeta poziv za čovjeka, život nije teret kome treba izmicati, nego najveći Božji dar koji treba u punini živjeti. »Tražite me i živite!« naredio je Bog preko proroka Amosa. Vjera za ovaj svijet i za cijelog čovjeka Židovska je vjera čvrsto usmjerena k životu na zemlji. Taj život u Savezu s Bogom sam po sebi teži besmrtnosti, ali ta vjera ne shvaća ovaj svijet kao puko predvorje vječnosti, nego angažira čovjeka u mijenjanju ovoga svijeta. Najdublja težnja i pokretačka snaga te vjere je napor da se shvati što zapravo Bog hoće, što je naumio sa svijetom, sa svakim pojedinim bićem u sasvim konkretnim okolnostima. Božji naum zabilježen je u Tori (Petoknjižju) koja je srce židovstva. Tora znači zakon i pouku i užem smislu sadrži samo pet prvih knjiga Biblije, koje tradicija pripisuje Moj-siju. Ali židovstvo počiva i na drugim
spisima Staroga Saveza, te u širem smislu Tora znači skup Pisma i Zakona. Kao što je Bog jedan, jedan je i život. Treba posvetiti svaki dio življenja. Kao što je jedan život, i čovjek je jedan. Ne može se lučiti s jedne strane tijelo kao izvor napasti i zla a s druge strane duša kao načelo dobra, jer cijeli je čovjek od Boga i Bogu teži. Židovski je ideal da svaka obitelj bude savršena Božja zajednica, svaki obiteljski stol da bude kao žrtvenik; čak i trgovina bi imala biti prakticiranje pravednosti. U tom duhu vjerni Židov živi svoj život kao neprekinuti lanac blagoslova. Riječi blagoslova i hvale izgovaraju se nad jelom i pilom, nad novom odjećom, kad se ugleda morska pučina ili kad se stane pred ljepotom cvijeta. Iz toga je jasno zašto Tora lako prelazi od praktičnih uputa za sitne pojedinosti života na uzvišena razmatranja — i obratno. Mojsijeve knjige sadrže Deset zapovijedi, ali donose i propise o pripremanju jela, o davanju milostinje i o nadoknadi. Jedan od središnjih pojmova Židova jest riječ »mizvah«, što znači propis, odnosno dobro djelo. U starini su židovski učitelji, rabini složili zbirku od 613 takvih propisa, koji idu od propisa za pohađanje bolesnika, pokapanje mrtvaca, brige da se ne povrijedi tuđa osjetljivost, sve do molitve i do najviše brige da se proučava i poučava Zakon.
Kad židovski dječak započinje proučavati Zakon (Toru), na prvu stranicu knjige kapne se kap meda. Time se želi označiti da je ta dužnost proučavanja Zakona ujedno i najveća radost. Produbljavati smisao Zakona, tumačiti svaku riječ i svaki znak, to je bila poglavita skrb židovskih duhova kroz sva stoljeća, i stoga je mudrac među Židovima uvijek mnogo značio. Čovjek — taj hodajući paradoks židovstvo gleda na čovjeka kao na paradoks (gotovo bismo rekli: kao jedinstvo suprotnosti), čovjek je naime stvoren sličan Bogu, a to prije svega znači da je čovjek slobodan poput Boga. No ipak nije Bog i upravo zbog toga živi u trajnom unutrašnjem sukobu, u krizi slobodne volje. Svakog trenutka mora birati, mora se opredjeljivati za dobro ili za zlo. Po židovskom shvaćanju čovjek, to paradoksalno biće, ne može zapravo izmaknuti grijehu, ali grijeh prvog čovjeka redovito se ne shvaća kao neka mrlja ili zli biljeg koji bi se automatski prenosio od oca na sina, kako to biva po kršćanskom (zacijelo odveć pojednostavljenom) shvaćanju. Zidovi bi radije rekli da je Adamov pad, odnosno izvorni ljudski grijeh, određeni nedostatak, pomanjkanje i nesavršenost koja se ponavlja u svakom čovjeku baš zbog toga što je takav, što je čovjek. (Ovdje treba upozoriti da se spomenuta dva shvaćanja istočnog grijeha ne moraju isključivati, a najsuvremeniji teološki napori idu za tim da ih povežu u dublju
pravovjernu sintezu — op. ur.). Ljubeći Boga i težeći sve većoj sličnosti s Bogom, čovjek ljubi i sva sebi i Bogu slična bića, tj. ljude. Kroz vjekove se povlači pitanje što je važnije: ljubav ili zakon, pravda ili milosrđe. Najdosljednji Židovi odgovaraju da je to pitanje krivo postavljeno, da su ljubav i zakon jedno te isto. Židovi vjeruju da se povijest razvija prema sve većoj sličnosti čovjeka s Bogom, prema što savršenijem zajedništvu ljudi s Bogom. Ispunjenje povijesti bit će mesijanska era, kad će svi narodi »pretopiti mačeve u plugove«. Mesijanska era imala bi prijeći u kraljevstvo božje, ali židovstvo ne povlači strogu granicu između ovog i onog svijeta. Vjerni Židovi općenito vjeruju kako u uskrsnuće tijela tako i u besmrtnost duše, no u toj kao i u mnogim drugim točkama svoje vjere slobodno slijede različita filozofska ili teološka tumačenja. Sloboda i preljub Među najosnovnije temelje židovske vjere spada pojam Saveza (Berith) i pojam grijeha kao nevjernost Savezu. Za Židova pravednost i čovječnost nisu puko ostvarivanje prirodne ljudske dobrote, nego vjernost osobnom Savezu s Bogom. A u tom Savezu Bog i ljudi preuzeli su uzajamne obaveze. Taj se savez kroz Bibliju najčešće prikazuje kao zaruke ili kao brak, jer se grijeh označuje kao preljub ili kao razvrgavanje zaruka. Činiti zlo, odnosno griješiti, ne
znači za Židova protiviti se ljudskoj prirodi ili prirodnim zakonima, nego prekršiti Bogu dana obećanja. Iz navedenog poimanja Boga, povijesti, Saveza i grijeha slijedi demitologizacija svih prirodnih i društvenih sila. U savezništvu s Bogom čovjek je slobodan kao Bog, te ne prigiba koljena ni pred Suncem ni pred kraljem. Jedine su prave vrijednosti i prave svetinje čovjek i Bog, a sve drugo može biti ili ne biti sveto, prema tome koliko promiče ili sprečava ciljeve Saveza. Duhovi izrasli iz te tisućgodišnje tradicije mogu biti nosioci svih društvenih i znanstvenih promjena, što prečesto predstavlja prijetnju ustaljenim sustavima i porecima. Među Židovima mnogo se diskutiralo kako bi se moglo definirati židovstvo. Je li to rasa, religija ili narod? Je li židovstvo rasa? Danas ima Židova Kineza, Židova Etiopljana, Crnaca, Indijaca. Je li židovstvo religija? Prema židovskom pravu, Židov ne prestaje biti Židov time što ne živi po svojoj vjeri. Svatko tko je rođen od majke Židovke smatra se Židovom. Je li židovstvo narod? Premda Židovi po svijetu redovito osjećaju određenu sklonost prema državi Izrael, rijetki tu državu smatraju svojom domovinom. Židovi su često angažirani rodoljubi mnogih zemalja i naroda.
Rušenje svih lažnih svetinja do kraja povijesti Uvaženi predstavnik židovstva dr. Mordecai em Kaplan definira židovstvo kao određenu civilizaciju a Židove kao narod s vlastitom literaturom i zajedničkom sudbinom. židovski vjerski obredi nisu dramatični ni razno-lični, u njihovim bogomoljama nema ni kipova ni slika. Njihova je drama njihova povijest, njihova »ikona« je svijest o jedinom Bogu. Oni vjeruju da je Bog izabrao njihov narod obdarivši ga naročitim odgovornostima i naročitim povlasticama. Drže da je sudbina njihova naroda da postane veliki patnik, poniženi »Sluga Ja-hvin«, kako bi Božju riječ prenosio svim narodima svijeta. Engleski Židov romanopisac Israel Zangweill kaže da je »Kristov narod postao Krist naroda«. Time je valjda htio reći da židovski narod nastavlja među narodima svijeta onu ulogu učitelja i žrtve koju je u samom tom narodu izvršio Isus iz Nazareta. Ta se misao pokušava potkrijepiti činjenicom da su Židovi masovno, i redovito razumski nemotivirano, progonjeni i istrebljivani u svim vremenima i svim narodima, a upravo su židovski mislioci redovito donosili nove ideje koje su značile prijelomnice u umjetnosti, znanosti i društvenom poretku (Isus Krist, Einstem, Bergson, Karl Marx i mnogi drugi), židovski teolozi a s njima i mnogi kršćanski teolozi (premda na svoj način) vjeruju da Zidovi imaju naročito poslanje sve do svršetka povijesti. Njihovo bi poslanje bilo svjedočiti protiv svih
idola, protiv svih vrijednosti koje se apsolutiziraju i postavljaju mjesto Boga, protiv kumira ne samo od kamena i mjedi nego također protiv krivih ideja, makar te ideje bile zaogrnute plaštem svetinje. Kršćanski teolozi shvaćaju kršćanstvo kao proširenje Izraela, tj. židovstva i upravo tog njegovog specifičnog poslanja i na sve one koji po Isusu Kristu postaju baštinici obećanja i zadataka koje je Bog dao Ocu Abrahamu. U tom se smislu govori o Crkvi kao o Novom Izraelu, te poslanje neumornog obaranja svih lažnih vrijednosti postaje za Židove i kršćane temelj nade da će jednoga dana svi ljudi shvatiti: »Gospodin Bog naš Gospodin je jedini!« Obitelj Kuća je središte židovskog vjerskog života, po dostojanstvu izjednačena s bogomoljom, sinagogom Židovi koji su doista vjernici drže na ulaznim vratima svoga doma obješenu kutijicu koja se zove me-zuzah (dovratnik). Kutijica sadrži petnaest stihova iz Biblije, članovi obitelji kad ulaze ili izlaze ljube tu kutijicu. To je znak da je dom židovski, da je obitelj središte vjerskog života, da je to kuća Božja. Sveta je dužnost za vjernog Židova da utemelji obitelj i da u njoj i kroz nju ostvaruje svoju vjernost vjerskoj i narodnoj tradiciji. U domu vjernika sva se jela pripremaju
po strogim propisima. Ni spomena o svinjskom mesu, a životinje kojih se meso smije jesti treba tako klati da krv potpuno isteče. Obiteljski vjerski život dosiže vrhunac u slavljenju subote. Subota je, vele, predokus vječnog života. Pravi vjerni Židov u subotu ne radi, ne putuje, ne telefonira, ne piše, ne dodiruje novac, ne da se fotografirati. Naravno, ima Židova koji te propise obdržavaju vrlo strogo, a ima ih koji su liberalniji. Subota počinje u petak navečer, kad majka obitelji okružena mužem i sinovima pali tradicionalne voštanice izgovarajući blagoslov: »Blagoslovljen si, Gospode Bože naš, Kralju svega svijeta, koji si nas posvetio svojim zakonom i naložio nam da palimo svjetlo subotnje«. Zatim otac blagoslivlje vino: »Hvalimo Boga za ovaj znak radosti i zahvalimo mu za blagoslove minuloga tjedna, za život, za zdravlje i snagu, za kuću, za ljubav i prijateljstvo, za našu stegu u tjeskobama i napastima, za radost našega rada«. Nakon molitve svatko povuče gutljaj vina, a otac lomi subotnji kruh. Poslije večere ide se u sinagogu. Nakon obreda u sinagogi svi zajedno ostaju oko jedan sat u dvorani za vjerske sastanke. Židovi kažu: »Ne čuva Izrael subotu, nego subota čuva Izrael«. Osim subote postoje velike godišnje svetkovine. Ni one obitelji koje kroz godinu ne obdržavaju sve propise ne mogu izmaknuti slavljenje tih svetkovina. Najsvečanije je Roš Ha-šanah, židovska Nova godina, koja dolazi u rujnu ili listopadu, te Jom Kipur, Dan pokore. Te dvije svetkovine zajedno čine
razdoblje od deset dana pokore, ispita savjesti i pomirenja s Bogom. Zatim je najvažniji blagdan Pasha, koja dolazi u ožujku ili travnju, a spomen je oslobođenja iz robovanja u Egiptu. Svetkovina Simhat Torah, što znači Radost Zakona, označuje kraj godišnjeg čitanja ulomaka iz Tore. Sve židovske obitelji iskorištavaju prigodu svojih blagdana da svoju djecu uče židovskoj povijesti i vjerskoj tradiciji. To redovito čine prikladnim lakim igrama. Na blagdan Purim (ožujak ili travanj) djeca se maskiraju i predstavljaju događaje iz života lijepe kraljice Estere koja je spasila Židove od progonstva tiranina Amana. šabuond, svetkovina prvina, u svibnju ili lipnju, spominje primanje Deset zapovijedi. U nekim obiteljima toga se dana dječaci i djevojčice četrnaestogodišnjaci svečano potvrđuju. Ta je potvrda donekle slična katoličkom sakramentu potvrde. Sukkoth je godišnja zahvalna svetkovina koja traje osam dana. Slavi žetvu i kišu. Tada se prave sjenice od granja na uspomenu prolaznih šatora u kojima su Izraelci živjeli na putu kroz pustinju Hannu-kah (blagdan svjetiljki), u studenom ili prosincu, slavi pobjedu Jude Makabejca nad Sirijcima i ponovno paljenje uljanica u hramu. Pošto je taj blagdan blizu kršćanskog Božića, u posljednje vrijeme postaje sve više blagdanom dječjih radosti. Postoje i posebne obiteljske svečanosti. Osmog dana nakon rođenja dječaci se obrezuju u znak Abra-hamova
Saveza s Bogom. S trinaest godina dječak postaje bar Mizvah (sin Zakona), tj. dobiva sve vjerske dužnosti odraslih. No najsvečaniji je dan sklapanja braka. Starinski obred sadrži uobičajena pitanja zaručnicima, a često svršava razbijanjem čaše čime se označuje rušenje Jeruzalema. Za Židove je brak svetinja, iako je razvod moguć. »Ljubi svoju ženu kao samoga sebe«, kaže Talmud, »a štuj je više nego sebe. Pazi da ženu ne tjeraš u plač, Bog broji njezine suze«. Pasha Prastari obred spominje oslobođenje Izraelaca iz robovanja u Egiptu Dijete: »Zašto je ova noć drugačija nego sve druge noći?« Stariji: »Bijasmo robovi faraona u Egiptu, a naš vječni Bog izvede nas odande jakom rukom«. Obred Pashe započinje ovim obrednim razgovorom između oca obitelji i najmlađeg sina. Četiri pitanja i četiri odgovora prelaze iz naraštaja u naraštaj. Pasha slavno spominje najveću dramu hebrejske povijesti: oslobođenje iz robovanja u Egiptu, veliki izlazak i si-najski Savez. Sama riječ Pasha dolazi od posljednjeg egipatskog zla kad Gospod udari sve prvorođence u Egiptu, ali »prođe mimo kuća izraelskih«. Izraelci su žurno pošli u slobodu
jedući na brzinu pripremljen beskvasni kruh. Na uspomenu toga kroz sedam dana Židovi ne jedu kvasni kruh. Cijeli tjedan prije početka svetkovanja majka pomno čisti kuću, čime se označuje traženje kvasca, koji se ne smije zadržati ni u kojem zakutku. Za blagdan se uzima svečano posuđe ili se ono obično iskuhava i pomno trlja. Navečer na samu Pashu otac predsjeda obrednoj večeri, koja se zove seđer. Molitve i obredi zapisani su u knjizi koja se zove Hagdagah. Sva su jela znakovita. Mazot, tanki beskvasni kruh poput dvopeka, predstavlja kruh trpljenja, haroset, slatko od oraha i meda, predstavlja žbuku, odnosno građevnu mješavinu sjeckanje slame i ilovače koju su Izraelci upotrebljavali kao prisilni radnici u Egiptu. Sustolnici sjede oslanjajući se na lijevu ruku, što je bio znak slobodnih ljudi u starini. Budući da, kako drže neki Židovi, prorok Ilija naviješta da će Mesija doći upravo na dan jedne Pashe, na stol se stavlja čaša vina za proroka. To je poznata Ilijina čaša (neki teolozi u kršćanstvu drže da je Isus upravo takvom čašom izvršio pretvorbu i ustanovio euharistiju). Sinaj ski zakon Razasuti i proganjani po svemu svijetu, Židovi su u riječima svojih proroka nalazili snage da se ođupni i da prežive »Pogledaj s neba i vidi kako smo postali prezir i poruga
među narodima; gledaju nas kao ovce za klanje, da nas kolju i uništavaju, tuku i smućuju. Ipak, usprkos svemu tome, mi nismo zaboravili tvoje Ime. I molimo te: nemoj nas zaboraviti...« To je jutarnja molitva vjernog Zidova. Malo je dana u njihovoj povijesti koji ne bi opravdavali njezin sadržaj. Gotovo sva njihova povijest neprekidno je življenje drame Izlaska: robovanje, oslobađanje, neprekinuto štovanje Boga. Od Egipta kroz Babilon, španjolsku i Treći Reich židovski je narod doista mnogo trpio. No iz svakog je progonstva preživjelo ono što Izaija zove »Ostatak Izraela«, a progonitelji, od faraona do Hitlera, iščezavali su. To preživljenje Ostatka paradoks je i tajna njihove povijesti. Vladari svijeta u kome je nastao židovski narod (a narod i vjera ovdje su neodvojivi), snažni Egipćani, Babilonci, Filistejci, doista nisu mogli smatrati da pastirska plemena Izraela imaju neko povijesno značenje. A patrijarsi: Abraham, Izak i Jakov izravno su razgovarali s Bogom i primili obećanja. Sve je na kraju skupljeno u Mojsiju kome je Bog dao Zakon: »Nećeš imati drugoga Boga uz mene«. Zadatak nije bio lak. Od Moj si ja, koji je oko godine 1400. pr. Kr. izveo narod iz Egipta, do Saula, koji je oko 1100. pr. Kr. organizirao kraljevstvo, Izraelci su se borili protiv neprijatelja i protiv sebe samih. Stara božanstva teško su se povlačila pred jedinim Jahvom. Dinastija pak Davidova i Salamono-va prešla je u despotizam i rascjep kraljevstva.
Kroz sve to provlači se neprekinuti niz Božjih svjedoka koji se zovu proroci. Proroci su trajno korili kraljeve, odvraćali od raskoši, despotizma i idolopoklon-stva. Korili su i svećenike i kraljeve, pozivali na odgovornost bogataše u korist siromaha. U samom Izraelu proroke su zatvarali, kamenovali, ubijali, ali nisu ih mogli ušutkati jer su bili izraz svijesti i savjesti naroda koji je znao da mu je Bog saveznik. Proroci su biblijski revolucionari. Osmo i sedmo stoljeće prije Krista veliko je vrijeme proroka. Proroci su se usuđivali upletati među narod usred blagdanskih svečanosti i uvjerovati da se Bogu gade i molitve i žrtve koje nisu izraz i pokretačka snaga promjene, očovječenja društva. Proroci naviještaju srdžbu i milosrđe Božje. Oni prate narod u babilonsko sužanjstvo u šestom stoljeću prije Krista, hrabre ga u tom sužanjstvu. Navode ga da svoju vjeru pročišćuje u sve osobniji odnos s Bogom; prate ga i na povratku, upozoravaju da obnova hrama i države može skrenuti i krivim putem. Opiru se utapanju Izraela u golemu helenističku kulturu, dovode ga do praga nove ere. Godine 70. poslije Krista rimska vojska ruši grad i hram. Židove odvlače u ropstvo, jedva im se dopušta da jednom u godini dolaze plakati na ruševine. Nema više kralja ni svećenstva koje bi se moglo pokvariti, te nema više ni proroka da ih opominju. Sva se tradicija skuplja u zbirku svetih knjiga, u Toru, Zakon. A Zakon su čuvali i tumačili učitelji, rabini. Nastojeći shvatiti i na promijenjene
okolnosti primijeniti Božji zakon, oni su razvili šumu propisa. Nastao je tako skup zakona koji se prenosio usmenom tradicijom. Zove se Misna, Gemara je pak skup tumačenja. U šestom stoljeću poslije Krista i Mišna i Gemara zapisane su i sređene. Tako nastaje Talmud. Talmud sadrži Halaka (propisi) i Hagdagah (predaje tradicije, medicinu, astronomiju itd). Talmud je zapravo postao jedina duhovna domovina sviju Židova koji se nakon razore-nja Jeruzalema razasuše po cijelom Bliskom istoku, Evropi i Sjevernoj Africi. U Evropi su ubrzo postali prezreni i progonjeni. Mržnja prema Židovima redovito je izvirala iz primitivnih, u biti nepokrštenih slojeva kršćanske svijesti. Poznati židovski teolog Franz Rosenzweilt piše: »Svaki put kad se iz dubina pokrštene duše drevni poganin pobuni protiv jarma križa, iskaljuje svoj bijes na Židovima«. Kršćani su više puta osuđivali i spaljivali Talmud držeći da se u njemu krije neka čarolija koja omogućuje Židovima da, unatoč svemu, prežive. A to se i može nazvati u nekom smislu čarolijom: Talmud je doista čudesan svijet koji se ostvaruje u getu židovske izolacije, gdje još uvijek važe zakoni Hrama. U dvanaestom stoljeću oštroumni židovski filozof Mojzes Majmonides (pod jakim utjecajem Aristotela) sažeo je i izlučio svu židovsku tradiciju u trinaest temeljnih hebrejskih dogmi: da Bog jest, da je jedan, bestjelesan, pravedan, izvan vremena; da će mrtvi uskrsnuti, da je duša besmrtna, itd. No nakon Majmo-nidesa razvitak židovske
misli pronašao je putove drugačijeg misticizma. Mistika uvijek teži da mimo zakona i filozofije izravno dohvati Boga. I stoga se u židovstvu rodio široki pokret kabale (doslovno: tradicije). Kabala polazi od problema stvaranja: kako je beskrajni duhovni Bog mogao stvoriti ograničen i materijalan svijet? Da bi popunili jaz između Boga i svijeta, kabalisti domisliše niz međubića, anđela, vječne svjetlosti i zloduha. Vremenom kabalisti postadoše čak alkemičari. Kroz stoljeća Židovi su se sve dublje zatvarali u svoju izolaciju. Nema kraljeva ni proroka, preostaje samo dnevna molitva i oštri humor kojim Zidovi dočekuju svoje nedaće. Bezimeni poljski rabin u vrijeme najtežeg pokolja moli: »Gospode, ako još nije vrijeme da spasiš Židove, molim te, spasi bar ove pogane«. Renesansa gotovo nije dotakla židovski svijet. Tek u XIX. stoljeću oni izlaze iz geta, tek onda smiju posjedovati zemlju i baviti se svim javnim poslovima. Prestaje geto, a počinje napast prilagodbe svijetu. Tako se npr. u Sjedinjenim Državama Amerike Židovi podijeliše u tri skupine: pravovjerni, konzervativci i reformisti. Posljedica židovskog jačanja u novom svijetu također je novo, u biti nebiblijsko buđenje židovskog nacionalizma, sionizma (ili cionizma). Sad je već moguće biti Židov, boriti se za židovsku državu Izrael i za odgovarajući utjecaj u svijetu, a ne mariti za Jahvu ni za Mojsija. židovski nacionalizam poprima oblike drugih nacionalizama, koji, zahvaljujući povijesnoj baštini
izolacije i ponosa zbog Božjeg izabranja, bez Boga može postati svojevrsni nacizam. To je najsuvremenija kriza židovstva. No tu je i buđenje proroštva. Čim Židovi imaju državu, sa svim popratnim napastima, neki od njihovih najsnažnijih intelektualaca preuzimaju ulogu proroka i upozoravaju na nove idole države, novčarske moći i nebiblijskih manipulacija u savezništvu s velikim svjetskim silama. Nastavlja se dramatični dijalog ustrojstva i proroka, zakona i nade. No upravo je taj dijalog srž pravog židovstva, najveći njegov dar svijetu. KRŠĆANSKO OČEKIVANJE Čitatelj ovog razmjerno kratkog pokušaja upoznavanja s velikim religijama svijeta zacijelo i bez naše posebne napomene opaža da je to pogled iz kršćanstva, da ga piše kršćanin. Sam po sebi prikaz drugih religija, kao i prikaz bilo koje pojave, morao bi biti što objektivniji. To je davni ideal prirodnih znanosti, pa i povijesnih istraživanja: da se promatrač isključi iz slike koju crta, da njegovo osobno uvjerenje, osobno stajalište, ne utječe na objektivnost. No odavno se pokazalo da je to i u teoriji nemoguće. Promatrač je, zajedno sa svim onim što u sebi nosi, dio predmetnosti koju opisuje. Stoga je najveća moguća objektivnost priznati tko sam, gdje sam stajao i kakve sam naočale imao dok sam promatrao i opisivao ili crtao. A ovdje je stajalište očito kršćansko. I to kršćansko stajalište poslije Drugog vatikanskog sabora, koji je više
nego prijašnja crkvena tradicija naglasio da se u svakoj religiji (zapravo u svakoj ljudskoj misli uopće) nalaze ne samo zrnca, nego i plamičci istine. I više od toga: svaka je religija u svojoj izvornosti lijepa, svaka je umjetnina ljudskoga duha i ponos čovječanstva. Barem kad je riječ o velikim religijama koje smo nabrojili, religijskim sustavima koji se nisu neodvojivo povezali s određenim društvenim sustavom, s isključivo jednim narodom ili kulturom, nego se kao i kultura prelijevaju preko granica povijesnih prijelomnica i mijenjajući se u prilagodbama ostaju sebi dosljedne i mijenjaju svijet. Ili to bar ustrajno pokušavaju. Stoga nismo ni govorili o velikim iščezlim religijama i bogovima stare predhinduističke Indije, starog Egipta, Grčke, Rima, starih Slavena, Indijanaca i stare Afrike. Ta su božanstva bila plodovi više strahova nego doumljivanja, pokušaji da se zemaljska društvena podjela preslika i na nebo, da se vlast cara utvrdi vlašću vrhovnoga boga. Također, u bogove i duhove preslikani ljudski strahovi pred nesvladanom prirodom i mračnim dubinama vlastite duše, utvare koje su iščezavale pred svakom zorom, nestajale u svakoj velikoj povijesnoj i društvenoj promjeni koja je pokapala poretke i carstva — strahovi i utvare što prerušeni u praznovjerne simbole i horoskopsko-hiromantijsko-sanjari-čku praksu još žive u mračnim zakucima neslobode i neznanja. A navedene velike religije svijeta: hinduizam, budizam,
konfucijevstvo, islam i židovstvo u svojoj su biti rezultati čovjekova napora da se oslobodi, da svijet oko sebe i u sebi shvati, da se prema njemu nekako postavi i da ga nekako svlada ili bar učini bezopasnim. U nekima od tih religija prevladava težnja da se čovjek prilagodi, da nađe svoje mjesto u postojećoj cjelini stvarnosti, da iz nje ne strši, da se nekako vrati u napuštenu utrobu kao na svoje pravo mjesto. U drugima je jače naglašena težnja da čovjek postojeću stvarnost shvati, nadvlada i ustrajno mijenja. No valja naglasiti da je vrlo teško načiniti u tom smislu čvrstu vertikalnu podjelu među spomenutim religijama. Jer za razliku od onih religija ili sustava misli i simbola koji su čvrsto bili navezani na određeno vrijeme i društveno-kulturni prostor, ove sve religije traju, razvijaju se. Svaka je od njih više rješavanje nego rješenje. Stoga je moguće — i doista se događa — da zajednička, općeljudska pitanja u svijetu svake od tih religija urađaju sve sličnijim rješenjima. Ta će se rješenja više razlikovati svojim ruhom, građom slika i pojmova koja je baštinjena od pojedine tradicije negoli svojim smislom. Kad kršćanin upoznaje neke popularnije oblike budizma, može se zaprepastiti koliko je moguće od pojmovne i znakovne građe sasvim različita podrijetla izgraditi sustave koji su slični ne samo po općem usmjerenju nego i po pojedinostima. Buda na vrlo širokim područjima pučkog budizma poprima crte Spasitelja koje se teško mogu izvesti iz izvorne budističke misli, a žensko
božanstvo u toj mitologiji poprima toliko crta Bogomajke, gotovo Bogorodice kršćanskoga svijeta, te je jedva moguće uzdržati se od pitanja o mogućim uzajamnim vezama i utjecajima tih dvaju sustava. Uvijek se iznova postavlja pitanje koliko do takvih sličnosti dolazi zbog težnji koje su zajedničke svim ljudima, koliko zbog mogućih povijesnih utjecaja, a koliko je pak sve to posljedica unutrašnjih poticaja istoga Duha Božjega koji se zacijelo nije ograničio u svom djelovanju! Očito je budući razvitak tih velikih religijskih tradicija u velikoj mjeri nepredvidljiv. Ponegdje se dobiva dojam da religije iščezavaju, a kršćanin se onda nada da će u općem rasulu religija preostati jedino pročišćeno kršćanstvo katoličkog tipa kao jedina alternativa svjesnom ateizmu antikristovskog tipa. Katkad se pak čini da sve velike religije, za uz njih možda i danas najmasovniji ateizam, napreduju prema nekoj zajedničkoj sintezi, za koju se kršćanin opet nada da će biti univerzalno kršćanstvo općeljudskog tipa, oslobođeno svih uvjetovanosti pojedinih kultura i razdoblja društvenoga razvitka. U toj nepredvidljivosti ipak se jasno ocrtava razlika između religija koje potječu od ljudskog napora da se shvati cjelina svijeta i smisao života, te onih religija koje jednostavno potječu od povijesno i zemljopisno dosta točno određenog čovjeka koji se u vlastitom iskustvu susreo s Bogom kao s Prijateljem i postao njegov
saveznik. Riječ je o Abrahamu, na kojega se pozivaju kao na svoje izvorište Židovi, muslimani i kršćani. Najčistiji izraz Abrahamove vjere Saveza s Bogom, Jahvom, vidjeli smo u našem prikazu židovstva. Nije teško opaziti da Abrahamov, odnosno Moj-sijev židovski Savez s Bogom kroz sva stoljeća bitno i beskompromisno ide za rušenjem svih kumira, za ukidanjem svih tabua. Upravo za demitizacijom ljudske psihe, prirode i društva. U tom su poimanju Bog i čovjek jedine apsolutne vrijednosti. Bog po sebi, čovjek po tome što se Bog u njega zaljubio, sebe u njega preslikao. Bog osim čovjeka ništa drugo ne cijeni, čovjek se jedino Bogu želi pokloniti. A taj je poklon zapravo uzdizanje, to služenje zapravo je savezništvo. Stoga je hebrejski duh slobodan od svakog navezivanja na ovu ili onu kulturu, državu, poredak. Od početka Biblije Židov provodi u djelo i zna da Sunce nije božanstvo, da država nije božanstvo, da anđeli, zlodusi, vukodlaci, svi mogući strahovi što izviru iz nepoznatih dubina psihe — nisu božanstva. Da je čovjek gospodar kozmosa, svih vidljivih i nevidljivih sila. Da svijet nije gotov, da ga u Savezu sa Stvoriteljem čovjek mora dovršiti. I koliko se god u hebrejskoj tradiciji kruto shvaćao Zakon, lako je shvatiti da nema zakona osim Saveza, a Savez ide za tim da čovjek pronađe svoje vlastito biće i da doista bude čovjek. A to da se čovjekovo biće, sav njegov unutrašnji smisao sastoji u tome da je sličan Bogu, te da je sličnost s Bogom bit čovjeka kao čovjeka — to samo utvrđuje
čovjeka nezavisno od svega promjenljivoga i daje mu dimenziju apsolutnoga. 7 Velike religije svijeta 97 Za vjeru Abrahamove baštine u svim njezinim oblicima značajno je da je ona pojava, događanje, povijesno iskustvo drugovanja s Bogom, jednostavno fenomen koji ne ovisi o svojoj interpretaciji. Stoga se sva ta stvarnost kroz povijest razvitka misli izražava u različitim sustavima filozofija odnosno teologiji. Također se ta stvarnost kroz povijesni razvitak društvenih sustava uobličuje u ustrojstvenim oblicima tih sustava. Tako nastaju teološki sustavi i hijerarhijski sustavi crkvenih organizacija — sustavi koji su s jedne strane nebitni za samu stvar, a s druge se strane, zakonitošću svih ljudskih sustava, ukrućuju i pokušavaju zaustaviti razvitak stvarnosti koja se u njima izrazila. Sva povijest razvitka hebrejske vjere i nakon nje razvitka kršćanstva u stalnom je trganju tih okova, u pretakanju onoga što je bitno u sve novije i novije misaone i ustrojstvene oblike. Sa stajališta demitizacije psihe, prirode i društva svih strahova i otuđenja koje čovjeku priječe da pronađe i posjeduje samoga sebe, kršćanstvo je čisti nastavak hebrejske tradicije prema njezinu dovršenju. U Isusu
Kristu kako ga shvaća i prihvaća kršćanstvo bila bi srušena svaka ograda između čovjeka i Boga. A postigavši tako Boga, na čiju je sliku stvoren, čovjek bi postigao svoje vlastito izgubljeno biće. Isus Krist je očovječeni Bog, da bi se čovjek po njemu pobožan-stvenio. U Isusovoj smrti umire sve ljudsko zlo, da se u njegovu uskrsnuću čovjek iznova rodi u svom pravom bogolikom biću. Novost je kršćanstva u prvom redu to da je Bog postao čovjekom, to izjednačenje Boga i čovjeka u istoj Kristovoj osobi. No, ona sličnost s Bogom o kojoj se govori na prvim stranicama Biblije ovdje je zahtijevala da se Bog objavi kao singulamo--pluralno biće koje na neobjašnjiv način u sebi sjedinjuje vječni problem odnosa pojedinca i zajednice. Spisi kršćanske objave govore o Bogu kao Ocu, kao Sinu i kao Duhu Svetom. Susljedna stoljeća kršćanske misli trudit će se da taj fenomen nekako izraze više ili manje sretnim formulacijama. To je nauka o jedinstvu i trojstvu Božjem. Nikad do kraja izražena, ta nauka ostaje također nikada do kraja ostvareno načelo ustrojstva nove zajednice Isusovih sljedbenika — Crkve. A Crkva se u svom izvornom smislu smatra kvascem novog jedinstvenog i slobodnog čovječanstva. Ta izvorna baština hebrejske i kršćanske objave ušla je u prvom stoljeću u grčko-rimski svijet Sredozemlja i u simbiozi s grčkom i rimskom mišlju stvorila kršćanski
svijet. Simbioza je silom krute povijesne zakonitosti išla i dalje. Nova cjelina baštinila je također i mnoge elemente grčko-rimskih religija, a zatim religijskih i magijskih elemenata svijesti barbarskih naroda u velikoj seobi i nakon nje. Često su ti nebiblijski elementi, osobito u religijskoj praksi širokih slojeva, postojali pojavne dominante, te je ta religioznost više ili manje nalikovala drugim religijama, magijama i praznovjerjima. Sama crkvena organizacija, koja je u svojoj biti oblikovana već u prvom stoljeću, poprimala je više ili manje oblike društvene hijerarhije vladajućih snaga. Borba između kraljeva, svećenika i proroka, toliko tipična za starosaveznu objavu, nastavlja se u izmijenjenim oblicima i u kršćanstvu. Crkva postaje društvena snaga i poželjan saveznik vlastodržaca. Najčešće nereligijski razlozi uzrokuju interesne podjele unutar crkvenih organizacija, što se naknadnim domišljanjem kamuflira teološkim ili čak vjerskim razlozima. Tako se kršćanstvo cijepa u svoje tri velike grane: katoličanstvo, pravoslavlje i protestantstvo. Izlaganje i tumačenje tih razlika prelazilo bi okvire ovog prikaza. Opasno je davati površne karakteristike. No, katoličanstvo — a ono se okuplja oko rimskog biskupa, koji se smatra nasljednikom apostolskog prvaka Petra (apostoli su dvanaestorica Isusovih učenika koje je Krist oblikovao kao jezgru strukture buduće zajednice Crkve) i čija uloga u Crkvi kroz stoljeća raste — zacijelo je najbrojniji i povijesno najutjecajniji dio
kršćanstva. To katoličanstvo više od drugih kršćanskih oblika ulazi u aktivne i promjenljive odnose s kulturama, državama i porecima. U svojoj pojavnosti često izgleda više od drugih opterećeno nebiblijskim elementima, no također se mnogo burnije od drugih razvija i samo u sebi čisti, nastojeći kroz sve promjene sačuvati bitni sadržaj vjere i bitne crte svoga apostolskog ustrojstva. U velikim borbama teoloških škola i kroz napetosti općih sabora (koncila), ono, iako često sporo, samo sebe pročišćava težeći ukidanju tabua u koje se zapleće, demitizaciji psihe, prirode i društva — što je bitno za cijelu povijest Abrahamove baštine. Iako je nakon Isusa Krista nemoguće oživljavanje pobožanstvenjenih sila podsvijesti, prirode i društva kao posebnih božanstava, idoli se uvlače u široku praksu kršćanskog života. Ne samo pučka praznovjerja, nego i oblici teološke misli pučke kateheze i tekući oblici ustrojstva ustaljuju se kao apsolutne vrijednosti nastojeći zaustaviti pravo oslobođenje i divinizaciju čovjeka. Crkva kroz svu povijest kao u porođajnim bolovima obračunava s tim idolima u sebi samoj, obara ih — i odmah se suočava s njihovim novim oblicima. No, kroz svu tu napetost ona više ili manje uspješno ali, po našem uvjerenju, uvijek autentično naviješta evanđelje, okuplja ljude u novo zajedništvo i po svojim sakramentima čini ih dionicima Isusove smrti i uskrsnuća, a to znači oslobađa ih i preporađa. Razumije se da bi ovako shvaćeno kršćanstvo zalili jevalo
opširniji prikaz, ne samo onoga što u njemu ■smatramo bitnim nego i svih oblika u kojima se pojavilo ili se pojavljuje. No čitatelj koji se u ovom kratkom prikazu velikih religija svijeta zaželio sustavnijeg I šireg znanja morat će posegnuti za literaturom koja postoji na stranim jezicima, a ponešto i na našem jeziku, ili će — što mu nipošto ne preporučujemo — čekati cjelovit i sustavni prikaz kršćanske misli i povijesti, koji se na ovom našem tlu i jeziku još nije pojavio. SADRŽAJ
