Ranko Marinković: Kiklop Esej
Josip Luković
Povratak u prošlost kako bi se spriječila povijest, kako bi se izbilo oko Jednookome koji se naginje nad naše glave i svojom sjenom stvara sveopću dezorjentaciju, ludilo, panični strah, kaos iz kojeg isplivavaju najgore ljudske osobine u maniri samoodržanja. Upravo takva je atmosfera u prvom romanu Ranka Marinkovića ''Kiklop'' napisanom 1965 godine u Beogradu. Rasipanje moralnih vrijednosti, društveni kaos, rastući spleen i sveopća panika manifestiraju se u romanu kroz razne preobrate situacija, eskcese, osebujne kontraste, snažne prikaze tjelesnosti, banalnosti, vulgarnosti, u potpunosti suprotno temi opće dezorganizacije i društvene patologije. Radnja je smještena u vremenski interval između jeseni 1940. Godine do proljeća 1941. Godine, dvoplanski je organizirana te sadrži realistične i mitološkosimboličke elemente. U središtu prvog sloja je anemičan, gotovo rezigniran i psihološki amorfan lik protagonista Melikiora Tresića, intelektualca, doktoranta filozofije i kazališnog kritičara, kojemu je glavna preokupacija izmaknuti novačenjima te se sa tim ciljem izgladnjuje u nadi da za Polifema kosti jednostavno nisu dovoljno dobre. Svoj eskapizam utažava skitnjama po kafanama, od kultnih Dajdi do ''Ugodnog kutka'', gdje se upušta u pijanstva, tučnjave, pijane rasprave. Uz Melkiora, dominiraju i bizarni, teatralizirani, likovi cinika i lakrdijaša-intelektualaca utjelovljenih u liku Uga (vjerojatno jednom od najupečatljivijih likova u hrvatskoj književnosti), Maestra i don Fernanda sa kojim i počinje roman kao i blaže radikalne i ridikulozne, no svejedno bizarne likove kiromata Atme, demoralizirane, gotovo animalizirane prikaze ženskih likova Vivijane i nimfomanke Enke, kojima je pragmatika jedini životni imperativ a svojevrstan su produkt anomijske dezorjentacije tjeskobnog doba iščekivanja katastrofe. Prevladavaju groteskni i ekscentrični prizori, situacijski obrati, skandali, osebujni kontrasti, snažne manifestacije tjelesnosti, promjene raspoloženja. Svaki prizor naglo mijenja ‘predznak’, ali i narativnu intonaciju.Iz svega je eksplicitno da su sporedni likovi u mnogome zanimljiviji od protagonista koji u većini situacija rezignirano zauzima ulogu pasivnog promatrača, socijalno i psihički sterilnog i često asocijacijama i digresijama zavedenog u vlastite misli u kojima nalazi u intelektualnom samokažnjavanju olakšanje pred pritiskom. Po psihološkom profilu anemičnog, beživotnog, suzdržanog i alijeniziranog tragičnog junaka vlastite nemoći, može se smjestiti u galeriju likova koje su kreirali Ksaver Šandor Gjalski (Janko Borislavić), Janko Leskovar (Marcel Bušinski), Vjenceslav Novak (Amadej Zlatanić) ili Milutin Cihlar Nehajev (Đuro Andrijašević). Osnovni oblik naracije je linearan, no autor se, prilikom iznošenja situacija služi također i digresivnim oblikom kroz razne asocijacije u nastojanju da realistično iznesene situacije projicira na alegorijsko-simboličkom planu. Kiklop je dakle u analogiji sa Homerovim Odisejem. Djelo vrvi asocijacijama, citatima, bogatim intertekstualnim relacijama različitih pojavnih oblika: od izvornih citata i skrivenih aluzija, do imitacija i parafraza. Glavna semantička polja su antička književnost i mitologija, Biblija, Književnost
zapadnoeuropskog kulturnog kruga, domaća književna tradicija, filozofija te povijesne osobe idogađaji. Marinkovićev literarni opus u biti je maniristički. Obilježuju ga dvosmislenost, kontrasti, igre riječima, stilske improvizacije. Kao nemitološki elementi tako se mogu navesti česte sekvence iz romana F.M. Dostojevskog, Jamesa Joyca ili Shakespeara ali i Sofokla, Molierea, Gidea. Marinkovićevi junaci svoje svakodnecne životne okolnosti često nastoje prevesi na književne predloške i sižeje. Alternacija života i igre(glume) važna je signatura Marinkovićeve umjetnosti i ona ne vrijedi samo za njegove drame. Zbiljski i alegorijskosimbolički sloj romana spajaju se na samom kraju u jedinstvenu fantastičnu sliku Melkiorova povratka u moderan pandemonij. Kako bi preživio, Melkior se spušta na razinu životinje, on se prevetivno dehumanizira, predaje se u ruke Kiklopu i puže i moderan ''Zoopoli''.
