Svaki čovjek je u određenim aspektima (Kluckhohn & Murray, 1953): 1) kao i svi drugi ljudi (ja kao svi) 2) kao i neki drugi ljudi (ja kao neki drugi) 3) kao nitko drugi ili jedinstven (ja kao ja) Postoje 3 razine analize u psihologiji ličnosti: 1) analiza karakteristika vrste, tj. ljudske prirode – univerzalni mehanizmi ljudske vrste koji dovode do određenog ponašanja 2) deskripcija razlika među skupinama ljudi – proučava se u okviru diferencijalne ψ i ψ ličnosti; spolne, kulturalne razlike... 3) analiza razlika među pojedincima – idiografski i nomotetički (veliki uzorci) pristup - iz ove razine proizašao klinički pristup (Freud...) - u psihologiji su te tri razine često pomiješane POVIJEST PSIHOLOGIJE LIČNOSTI Aristotel - koristi ψ konstrukte: sklonost srdžbi, agresivnost, inteligencija - još nema znanstvenih metoda Hipokratova tipologija KOLERIK - agresivan, impulzivan, optimističan SANGVINIK – ležeran, socijabilan, pristupačan FLEGMATIK – suzdržan, pažljiv, miran MELANKOLIK – pesimističan, nedruštven, krut - prilično se poklapa sa suvremenim znanstvanim tipologijama ličnosti (Eysenck: introvertiranost ekstravertiranost) - crte ličnosti određuju tjelesni sokovi 30-tih godina 20. st. – počeci znanstvene teorije ličnosti: LEWIN (1935): «A dinamic theory of personality» - jedna od prvih knjiga ψ ličnosti; - topološka teorija ličnosti ALLPORT (1937): «Personality: A psychological interpretation» - «Ličnost je dinamička organizacija unutar individue onih psihofizioloških sistema koji određuju njeno jedinstveno ponašanje i mišljenje, te njenu jedinstvenu prilagodbu na okolinu» - «Crta ili osobina ličnosti je generaliziran i fokaliziran neuropsihički sistem (karakterističan za individuu), koji posjeduje mogućnost da mnoge podražaje učini funkcionalno ekvilanentnima, te da inicira i usmjerava konzistentne (ekvivalentne) forme adaptivnog i ekspresivnog ponašanja» - crte ličnosti se mogu opažati u ponašanjuza razliku od potreba - označava početak ψ ličnosti MURRAY (1938): «Explorations in personality» - konstrukt potrebe (o potrebama zaključujemo iz konteksta, one se ne moraju iskazati u ponašanju) - osnova motivacijske teorije ličnosti HULL (1943): «Principles of behaviour» - početak biheviorističke teorije ličnosti DOLLARD & MILLER (1950): «Personality and psychotherapy» CATTEL (1946): «The description and measurement of personality» EYSENCK (1947): «Dimensions of personality» - Cattel & Eysenck – razvoj faktorsko-analitičkih teorija ličnosti; konceptualno proizlaze iz Allportovog pristupa teoriji ličnosti; bazično se bave strukturom individualnih razlika MILLER, GALANTER & PRIBRAM (1960) «Plans and the structure of behaviour» - Kognitivizam; kako ljudi procesiraju informacije o sebi i kako to utječe na njihovo ponašanje
kraj 60-tih – uvođenje kognitivne revolucije u ψ; područje istraživanja se pomiče sa individualnih razlika (osobine i motivi) na pitanje načina procesiranja informacija o sebi i okolini (kako razmišljamo); kako ljudi percipiraju inf. i kako to utječe na njihovo ponašanje na ψ ličnosti utjecali su: a. klinička praksa (klinička ψ), npr. tehnike modifikacije ponašanja, behaviour terapije b. socijalna ψ, npr. časopis «Journal of personality and social psychology» c. kognitivna ψ razlika između ψ ličnosti i: kliničke ψ – ψ ličnosti više nomotetički orijentirana socijalne ψ – razlike u objašnjavanju socijalnog ponašanja (soc. ψ > objašnjenje izvan pojedinca; ψ ličnosti > objašnjenje unutar pojedinca) DEFINICIJA PSIHOLOGIJE LIČNOSTI nije konačno definirana definicija ličnosti ima koliko i teoretičara: Skinner ličnost = ponašanje Cattel ličnost je ono što nam omogućuje da predvidimo što će neka osoba učiniti u određenoj situaciji Pervin «ličnost predstavlja one karakteristike neke osobe ili ljudi općenito, koje se reflektiraju u njihovom konzistentnom ponašanju ili doživljavanju» - teorija crta ličnosti; radna definicija TEORIJE U PSIHOLOGIJI LIČNOSTI teorije slabo odgovaraju istraživanjima osnovni pristupi unutar ψ ličnosti (Cloninger, 1996): OSOBINSKI PRISTUP - pretpostavlja da svaki pojedinac ima stabilne osobine ili crte ličnosti - razvija mjerne instrumente za mjerenje tih osobina (diferencijalne teorije) - Eysenck, Cattel, Allport - diferencijalne teorije, teorije individualnih razlika PSIHOANALITIČKI PRISTUP - ljudi su motivirani nesvjesnim emocionalnim konfliktima koji imaju porijeklo u djetinjstvu - stare teorije (Freud, Jung, Adler) - pokušavaju shvatiti nesvjesno preko proučavanja snova, slobodnih asocijacija i kreativnih produkata KOGNITIVNI PRISTUP - pretpostavlja da su mišljenja i uvjerenja ljudi centralna za razumijevanje ličnosti - razvija mjere tih kognitivnih varijabli u cilju razumijevanja njihove veze sa ponašanjem u specifičnim situacijama (Kelly, Bandura, Levin...) HUMANISTIČKI PRISTUP - ljudi imaju urođenu tendenciju da razviju svoje potencijale, odnosno da se samoaktualiziraju - pokušavaju opisati takve «potpuno razvijene» ljude i shvatiti koji socijalni uvjeti potiču takav osobni rast (Rogers, Maslow) svaka teorija trebala bi objasniti: kako netko postaje takav kakav je, zašto se ponaša na način na koji se ponaša, kakvi su ljudi, kako se ponašaju dobra teorija je ona koja omogućuje dobru predikciju (Freud ne omogućava predikciju) Kako razlikovati različite teoretske pristupe? a) po rezultatima istraživanja
1
b) po tipu konstrukata koje koriste: 1. STRUKTURALNI (npr. struktura inteligencije) 2. PROCESNI KONSTRUKTI – kako teče do nekog rezultata, ponašanja ili reakcije (npr. pažnja)
proces
teorija određuje način istraživanja i razmišljanja; teorije služe za organiziranje postojećeg znanja, selekciju budućih mjera istraživanja, omogućuje predviđanje... ako nema teorije teško je akumulirati i povezati istraživanja nije nemoguće provesti istraživanje bez teorije, ali je ona nužna za strukturalno razvijanje nekog područja
Kriteriji za evaluaciju teorije proizlaze iz funkcija teorije: 1. organiziranje postojećeg znanja 2. selekcija budućih mjera istraživanja 3. omogućavanje specifičnih predviđanja teorije ≠ uvjerenja (nema znanstvenih metoda) 3 najčešća kriterija za usporedbu i evaluaciju teorija: 1. sveobuhvatnost - broj fenomena koji objašnjava neka teorija 2. jednostavnost ili parsimonija - bolja je ona teorija koja koristi manje konstrukata za objašnjenje istog broja fenomena 3. važnost – ne gleda se samo broj nego i važnost konstrukata koji se nekom teorijom objašnjavaju važno je da teorija omogućava formuliranje hipoteza koje je moguće istraživanjem oboriti 3 faze razvoja znanosti (Kűhn): 1) početna faza – faza rane znanosti; velik broj škola, konstrukata i metoda 2) faza normalne znanosti – dolazi do kosnezusa unutar područja o metodologiji, konstruktima i predmetu istraživanja 3) faza znanstvene revolucije – nove teorije objašnjavaju sve što su objašnjavale i stare, ali i još neke dodatne konstrukte ψ ličnosti i inteligencije u 1. fazi; osobinske teorije u 2. fazi; biloška ψ i genetika u 3. fazi Larsen & Buss (2002) – 6 područja koja gotovo pokrivaju ψ ličnosti: 1) BIOLOŠKA DOMENA a. fizološke osnove ponašanja b. bihevioralna genetika c. evolucijska psihologija 2) INTRAPSIHIČKA DOMENA - proučavanje nesvjesnog, nesvjesni mehanizmi ponašanja (dominantno u psihoanalizi, ali nije samo na nju ograničeno) 3) DISPOZICIJSKA DOMENA - ispitivanje bazičnih dispozicija (osobinski pristup) - razvoj mjernih instrumenata 4) KOGNITIVNO-ISKUSTVENA DOMENA - kognitivni pristup 5) SOCIJALNO-KULTURNA DOMENA - kros-kulturalne razlike; specifična metodologija 6) PRILAGODBA POJEDINCA - npr. mehanizmi prilagođavanja stresu, veza između ličnosti i zdravlja...
2
PRISTUPI ISTRAŽIVANJU U PSIHOLOGIJI LIČNOSTI dva su pristupa u psihologiji: 1) usmjerenost na grupne razlike među ljudima 2) usmjerenost na individualne razlike među ljudima ovo je metodološka podjela, tj. ova se dva pristupa razlikuju po istraživačkom nacrtu i po statističkim analizama koje koriste Grupne razlike aritmetička sredina razlike među pojedincima pogreška mjerenja potreban velik broj ispitanika (kako bi smanjili pogrešku) eksperimentalna istraživanja omogućava kauzalno zaključivanje
Individualne razlike varijanca razlike su predmet interesa broj ispitanika nije bitan korelacijska istraživanja ne omogućava kauzalno zaključivvanje
korelacijski pristup može omogućiti kauzalnost samo ako je nacrt kvazieksperimentalan; studije blizanaca, longitudinalna istraživanja, provjere nekih teorijskih pretpostavki, kauzalno modeliranje Načini istraživanja u ψ ličnosti (Pervin, 1989): 1) NATURALISTIČKO OPAŽANJE - proučavaju se fenomeni u prirodnom okruženju - od metoda najčešće se koristi sistematsko opažanje - u nekim situacijama je ovo jedini mogući pristup (npr. ponašanje ljudi u stresnim situacijama) - javljaju se problemi objektivnosti opažanja (različiti opažači različito opažaju) - tu spadaju i klinička opažanja – studije slučaja: daju kompletan uvid u pojedinca, pogodno za izvođenje hipoteza koje se onda provjeravaju drugim metodama; poteškoće sa izvođenjem statističkih zaključaka – ono što vrijedi za jednu osobu ne mora i za drugu, nepouzdanost 2) LABORATORIJSKA ISTRAŽIVANJA (eksperimentalni pristup) - velika mogućnost kontrole – utvrđivanje kauzalnih odnosa - vrste eksperimenata: eksperiment u prirodnim uvjetima, laboratorijski eksperiment, prirodni eksperiment (ispitujemo promjene koje je izazvala priroda) - problemi unutrašnje i vanjske valjanosti - potencijalni artefakti u eksperimentalnim istraživanjima (izvori pristranosti): 1. zahtjevne karakteristike eksperimentalne procedure (M. Orne) – ispitanici mogu shvatiti što se eksperimentom ispituje što može utjecati na njihove reakcije; ispitanici sami postavljaju hipoteze i reagiraju prema njima 2. očekivanje vrednovanja ispitanika (Rosenberg) – ispitanici daju one reakcije koje smatraju poželjnima; npr. problem u istraživanjima emocionalne stabilnosti 3. efekt eksperimentatora (Rosenthal) – eksperimentator ima određena očekivanja što ga čini vrlo pristranim u procjenjivanju rezultata; dobiva rezultate u skladu sa svojim očekivanjima 4. potvrđujuća pristranost – dizajniranje istraživanja na način da se maksimalizira mogućnost potvrđivanja hipoteza 3) ISTRAŽIVANJA INSTRUMENTIMA - upitnici, skale procjene, testovi
3
- najčešće se istražuju individualne razlike - skale procjene: koriste se kada procjenjivač može direktno nešto procijeniti (ono što mu je poznato) - upitnici ličnosti: ljude se pita o njihovom ponašanju, što se kasnije primjenjuje za procjenu njihova ponašanja; imaju najbolju mogućnost generalizacije - testovi ličnosti: ispituje se učinak na nekim zadacima koje onda vrednujemo; rezultat ne ovisi o procjeni niti o izjavama ispitanika, već o «objektivnim» pokazateljima; rijetko se koriste u ψ ličnosti jer ih je teško konstruirati ETIČKI PROBLEMI U PSIHOLOGIJI LIČNOSTI odluka o provedbi ispitivanja ovisi o procjeni štete/koristi za isptanika od istraživanja posljedice mogu biti trajne za ispitanika; može doznati nešto loše o sebi, biti pod stresom i sl.) npr. mali Albert, Milgram (poslušnost autoriteta) HUMANISTIČKA PSIHOLOGIJA javila se polovinom 20. st. odbacile Freudovo pesimističko i biheviorističko mehanicističko gledanje na čovjeka utjecaj egzistencijalne filozofije (Soren Kirkegard, Karl Jaspers, Martin Heidegger, Jean-Paul Sartre): ljudi su odgovorni za svoje postupke, stalni razvoj čovjeka, subjektivna realnost središnja misao: jedinstvenost ljudi ljudi su slobodni i bazično dobri osnova ličnosti: pozitivni nagon za samoispunjenjem cilj svake osobe: usavršiti svoje vještine, naći mir, a ne zadovoljavati nagone i instinkte 3 su teme središnje za egzistencijalnu ψ i fenomenološku perspektivu: 1. slobodna volja 2. izbor 3. sada i ovdje problem – naivne pretpostavke o ljudskoj prirodi; nemoguće je provjeriti koncepte (pop. Ψ) ROGERS MASLOW Ličnost i ponašanje su funkcija jedinstvene Ličnost i ponašanje su funkcija potreba čovjekove percepcije (fenomenologija) Razvio teoriju na osnovi rada sa klijentima Razvio teoriju na osnovi istraživanja psihološki zdravih ljudi Razvojni procesi uključeni u teoriju Razvojni procesi zanemareni (opisuje samo odrasle osobe) Postoji samo 1 motiv = tendencija ka 5 kategorija ljudskih motiva samoaktualizaciji Terapija orijentirana na klijenta i sukob vlastitog i idealnog ja BIG FIVE MODEL LIČNOSTI spada u osobinske teorije ličnosti – svaki osobinski pristup bavi se traženjem određenih crta ličnosti koje karakteriziraju ljude kroz niz situacija trenutno najdominantnija teorija
4
proizlazi iz: 1) svakodnevnih koncepcija ljudi - latentne dimenzije: set ulaznih varijabli koje drugi koriste kod opisivanja ljudi 2) analize riječnika leksički pristup - polazi od apriorne pretpostavke da će individualne razlike koje su važne, a koriste se pri opisivanju, prije ili kasnije izaći kodirane u obliku jedne riječi leksička hipoteza Galton (1884): «Većina važnih individualnih razlika biti će kodirana u pojedinim riječima u različitim jezicima» 1980-tih veliki boom big five modela Goldberg (1981): «One individualne razlike koje su najvažnije u svakodnevnim transakcijama ljudi će biti kodirane u njihovom jeziku. Što su važnije individualne razlike, ljudi će ih više primjećivati i željeti pričati o njima i na kraju će izmisliti riječi za njihovo označavanje». sedimentacijska hipoteza - Cattel (1943): «Individualne razlike su reprezentirane u riječniku prema njihovoj važnosti; što su važnije to će se na njih odnositi bogatiji i bolje diferenciran vokabular» povijesni razvoj B5, Cattelove teorije i leksičkog pristupa zasniva se na starom radu Allporta i Oldberta (1936): - analizirali su Websterov riječnik iz 1925. god. koji sadrži 550 000 riječi - dobili su 18 000 riječi svrstanih u 4 kategorije: 1. prave crte ličnosti (agresivnost, introvertiranost), 2. privremena stanja (umoran, zbunjen...), 3. socijalna evaluacija (dobar, odličan...), 4. sve ostalo (fizičke karakteristike i sl.) - važna je samo 1. kategorija koja je imala 4 500 riječi; karakteristike koje su bile potrebne da bi riječi bile u toj skupini su: stabilnost, internalna konzistentnost i potreba za dugotrajnim opažanjem - tražili latentnu strukturu tih 4 500 riječi Cattel (1943) nastavio njihov rad: - koristio 1. kategoriju riječi kao ulaz - cilj: smanjiti broj riječi – proveo semantičku (tražio sinonime i antonime) i empirijsku redukciju (korelacijska matrica) - tako su dobiveni bipolarni klasteri (npr. snažne volje – bezvoljan; uporan – lako odustaje; savjstan – nesavjestan) – njih 160 - Cattel je dodao još 11 takvih klastera koji su se odnosili na kognitivne sposobnosti - zatim je proveo empirijsku redukciju pomoću klaster analize - iz korelacijske matrice je po slučaju izvukao jednu od dvije varijable koje su imale korelaciju veću od 0.8 i tako je dobio 35 varijabli - proveo FA na tih 35 varijabli radi otkrivanja bazičnih dimenzija ličnosti - dobio 12 faktora koje je kosokutno rotirao kako bi ih što više približio dimenzijama iz svoga upitnika kojih je bilo 16 - problem: dobio je previše faktora od kojih su neki bili i teško interpretabilni povijest Big Five teorije započinje reanalizom Cattelovih podataka Fiske – prvi proveo takvu reanalizu na 22 varijable; dobio 5 faktora Tupes & Chrystal (1961): - koristili 8 različitih uzoraka i različite vrste podataka (procjene, samoprocjene) - ispitanici su bili vojnici, njihovi nadređeni - proveli FA – dobili 5 faktora: 1) EKSTRAVERZIJA (surgency, exstraversion) 2) UGODNOST (agreeableness) 3) SAVJESNOST (conscientiousness) 4) NEUROTICIZAM ili EMOCIONALNA STABILNOST (emotional stability – instability) 5) KULTURA, INTELEKT ili OTVORENOST KA ISKUSTVIMA (culture, intelect, openess to experience)
5
EKSTRAVERZIJA UGODNOST
SAVJESNOST
NEUROTICIZAM
OTVORENOST ISKUSTVIMA
Pozitivne projekcije pričljiv, asertivan, aktivan, energičan, dominantan, druželjubiv simpatičan, ljubazan, pun razumijevanja, blag, topao, velikodušan, pun povjerenja organiziran, temeljit, koji planira, efikasan, odgovoran, pouzdan, na kojeg se može osloniti
Negativne projekcije miran, povučen, tih, sramežljiv, rezerviran bezosjećajan, svadljiv, neprijateljski, hladan, traži pogreške površan, neodgovoran, neorganiziran, nepažljiv
pridjevi koji ukazuju na emocionalnu nestabilnost: napet, anksiozan, nervozan, neraspoložen, osjetljiv KA Kada se interpretira kao kultura: neinteligentan, plitak, jednostavan, širokih interesa, maštovit, inteligentan, običnih interesa originalan, pronicljiv, znatiželjan Vjerojatnije je točnija interpretacija kao intelekt: maštovitost, znatiželjnost plitkoća, pomanjkanje moći zapažanja i kreativnost
- najviše je nekonzistencije u interpretaciji 5. faktora - FA provedena na rezultatima neselkcioniranih upitnika daje 2 faktora: ekstraverziju i neuroticizam B5 naziva se i taksonomijom ličnosti uvođenje reda u neko područje na zakonit način; omogućuje da svaku novu osobinu ličnosti promatramo u odnosu na već postojeće B5 je model, a ne teorija (model – uži od teorije, specificira odnose između pojedinih dijelova samog modela; teorija – omogućuje brojne predikcije izvan samih varijabli modela) B5 ne govori ništa o porijeklu ličnosti (nastanak i razvoj), o njihovoj longitudinalnoj stabilnosti ili promjenama niti o kros-kulturalnoj razlici (dimenzije moraju biti stabilne u kros-kulturalnim istraživanjima, ne mogu se mijenjati iz dana u dan) PET FAKTORSKI MODEL COSTE & McCRAEA najbolji i najdominantniji model ψ ličnosti danas sličan je B5 u klasičnom B5 modelu postoji 5 faktora označenih brojem, prema količini varijance koju objašnjavaju; redovito se dobiva: 1. ekstravertiranost (E) 2. ugodnost (A) 3. savjesnost (C) 4. neuroticizam (N) – objašnjava relativno malo varijance 5. intelekt (I) – rijetko se i pojavljuje kada na području ψ ličnosti primjenimo velik broj različitih mjernih instrumenata, FA dobivamo 2 velika faktora: E i N Costa & McCrae prikupljali podatke longitudinalno, krenuli bez neke teorijske osnove; gotovo slučajno nabasali na mjeru otvorenosti prema iskustvima (slično 5. faktoru iz B5 modela, ali nema porijeklo u leksičkim analizama), pa su napravili NEO upitnik 80-tih uvrstili i A i C NEO-PI-R Karakteristike: - hijerarhijski model
6
- razlikuje 5 domena ličnosti: N, E, O, A, C – vremenski slijed tih domena, prema redoslijedu otkrivanja - Neuroticizam konstrukt koji se sastoji od 6 konstrukata nižeg reda koji koreliraju: anksioznost, srdžba (neprijateljstvo), depresija, self-consciousness, impulzivnost, osjetljivost - Ekstraverzija toplina, druželjubivost, asertivnost, aktivnost, traženje uzbuđenja, pozitivne emocije, društvenost - Otvorenost ka iskustvu otvorenost prema novim osjećajima, idejama, ponašanjima, iskustvima i sl. - Ugodnost povjerenje, otvorenost prema drugima, altruizam, popustljivost, skromnost, blagost/pažljivost - Savjesnost kompetencija, urednost, odgovornost prema dužnostima, samo-disciplina, težnja ka postignuću, posvećenost onome što se radi - puno razvedeniji model, omogućava bolje diferenciranje ljudi B5 nastao iz teoretske tradicije, C&M iz praktičnih potreba u literaturi: B5 leksička istraživanja; FFM (five factor model) Costa & McCrae; FFT (five factor theory) se tek razvija Golbery-evi standardni markeri – izabiru se markeri pojedinog faktora (riječi koje imaju najveću projekciju na taj faktor), a ispitanik ih procjenjuje na nekoj skali Usporedba B5 i FFM sa Eysenckom B5 nije imao nikakvu teoretsku podlogu već je čisto empirijski, za razliku od Eysencka Eysenck govori o tri faktora u oba modela postoje E i N, ali u FFM-u E čini 6 faceta dok se kod Eysencka E najviše odnosi na socijabilnost i impulzivnost 5. faktor prema Eysencku ne postoji; on smatra da treba zahvatiti kognitivni faktor, ali da on nije dio ličnosti, ali intelekt je najviše se razilaze kod faktora psihoticizma (P): - Eysenck smatra da su A i C dio psihoticizma (P je nadređen konstrukt) FFM smatra da P uopće ne postoji - Costa & McCrae objašnjavaju svoje nalaze faktorskom analizom, a Eysenck se oslanja na teoretsku smislenost psihoticizma - Eysenckov EPQ i EPP (napravljeni kao odgovor na NEP-PI): razbio psihoticizam na subskale C & M su ga kasnije korelirali sa skalama A, C i A+C; ako je P=A+C onda bi pouzdanost testa trebala biti duplo veća, jer imamo duplo više čestica za istu stvar, međutim nije tako - A i C su različite stvari UsporedbaB5 i FFM sa Cattelom Cattelova teorija je puno kompliciranija i kompleksnija; ima 16 faktora koji uključuju i društvene dimenzije i motive ako se grupira tih 16 faktora, 11 od njih će spadati pod E i N analiza nižeg reda daje nešto slično Eysenckovoj teoriji iz istih podataka iz kojih su drugi dobili pet faktora, Cattel je dobio 16-faktorski model postoji sadržajno preklapanje Cattela i B5, samo što je 5 dimenzija «raštrkano» po 16 skala (zbog nekih empirijskih nelogičnosti) očito je da se ψ ličnosti još mora razvijati, stvarati nove teorije; potrebne su sveobuhvatne teorije
7
Costa & McCrae (1996) objavljuju rad kojim pokazuju da je njihov model dobra podloga za diferenciranje osoba, te da se velik broj mjernih instrumenata može uklopiti u njihov model - modelu fali podloga za objašnjavanje procesa koji motiviraju ličnost, karakteristike situacije i sl. - C & M predlažu meta-teorijski okvir koji bi trebala obuhvaćati buduća teorija: 1) karakteristike pojedinca (demografija, genetika, ličnost...) 2) karakteristične adaptacije pojedinca (stečene kompetencije, znanja, vještine, socijalne vještine, interesi, stavovi) 3) self – concept (dio adaptacije, ali toliko bitan da je izdvojen) 4) objektivna biografija (što se nekome objektivno dogodilo) 5) vanjski utjecaji - treba pretpostaviti što na što djeluje, tj. kako se ti procesi odvijaju
4
1
5
2
3
- osobine ličnosti se ne razvijaju pod utjecajem okoline, nego unutar pojedinca (1); u nekom vremenu pojedinci razvijaju neke osjećaje, misli... koje će biti konzistentne sa njihovim osobinama ličnosti (2); one se tijekom vremena mogu mijenjati kao posljedica fizioloških promjena, promjena okoline ili namjernih intervencija - nakon 30-te godine ne možemo, značajno, namjernim intervencijama mijenjati bazične dimenzije ALBERT BANDURA: SOCIJALNO – KOGNITIVNA TEORIJA LIČNOSTI Karakteristike teorije: 1) naglašava kognitivne procese (misli, očekivanja, procjene što će se dogoditi...) 2) naglašava važnost socijalnog konteksta 3) oslanja se na teorije učenja, na stare teorije (biheviorizam); proširuje klasično i instrumentalno uvjetovanje uključivanjem mehaničkog uvjetovanja pri stjecanju najvećeg broja socijalnih vještina – uvjetovanje opažanjem 4) procesna teorija – malo govori o strukturi ličnosti, o bazičnim dijelovima ličnosti - opisuje: a) kako dolazi do nekog ponašanja i b) mehanizme koji utječu na taj proces 5) nije suprotstavljena osobinskim teorijama, samo govori o drugim stavrima – procesima 6) dio je tvrde, akademske psihologije, za razliku od humanističkih teorija 7) ima vrlo raširenu i dobru kliničku primjenu Bandura: polazi od filozofske pozicije – nema neutralne teorije o tome što je čovjek i kakva je ljudska priroda; shvaćanje ljudske prirode određuje što će se proučavati, tj. određuje naše paradigme Psihoanaliza: ljudska priroda nije dobra; nesvjesni procesi; oblikovanje znanstvenih metoda koje moraju zahvatiti te nesvjesne procese Osobinske teorije: kreću od opaženog ponašanja; latentne dimenzije kojima se objašnjava to manifestno ponašanje; empirijski rad određuje paradigme te teorije Socijalno-kognitivne teorije: 1) čovjek kao slobodno biće (bira svoje ponašanje), ima slobodnu volju 2) čovjek kao misaono biće; koristi kognitivne procese da reprezentira okolinu, predvidi vjerojatnost ishoda; može antiocipirati, komunicirati, birati alternativne oblike ponašanja
8
gotovo svako ponašanje je moguće objasniti interakcijom čovjeka i okoline recipročni determinizam UNDIREKTIONAL P B E
TARDICIONALNA PSIHOLOGIJA P B E
BANDURA P
B
E
P – Personal charcteristics E – Environment B – Behaviour 2 centralna kognitivna koncepta: 1) SELF (pojam o sebi, vlastito ja, sebstvo, samopoimanje) - nije struktura, ne postoji realno - skup kognitivnih procesa koji ima jako puno aspekata - najvažniji samoefikasnost percipirana sposobnost pojedinca da se nosi sa zahtjevima nekog zadatka / neke situacije, tj. procjenjuje koliko je vjerojatno da će biti efikasan - te procjene su važne za ponašanje – utječu na aktivnosti u koje će se ljudi uključivati, koliko će napora uložiti, koliko će ustrajati, što će misliti, kako će se osjećati... - ako pojedinac ne percipira da će biti uspješan, to će se i dogoditi - kognitivne emocionalne reakcije (neuspješan anksiozan interferira sa uspješnošću) - Kako mjeriti samoefikasnost? konstruk samoefikasnosti je situacijski specifičan, mjeri se mikro – analitičkom strategijom istraživanja (razvio ju Bandura): detaljne procjene nečijeg percipiranog uspjeha neposredno prije tog zadatka – što bi mogao, a što ne; i stupanj sigurnosti te procjene - to nije globalna dispozicija koja se može mjeriti upitnicima 2) CILJ - sposobnost ljudi da anticipiraju budućnost, motiviraju se i poduzimaju neke aktivnosti da postignu taj cilj - poznavanje cilja, a ne osobine ličnosti omogućava najbolju predikciju ponašanja - osobine ličnosti – globalni konstrukti na temelju kojih predviđamo ponašanje u različitim situacijama; cilj – specifičan, nema globalnog konstrukta cilja
9
na temelju poznavanja selfa i ciljeva možemo predviđati ponašanje i objašnjavati individualne razlike osobinski teoretičari: osobine nisu sve, postoje i druge odrednice ponašanja kao npr. okolinski faktori Bandura: self i cilj su odrednice ponašanja – to je sve kognitivni procesi i interakcija eksternalnih i internalnih utjecaja putem kojih dolazi do usvajanja novih ponašanja: 1) OPSERVACIJSKO UVJETOVANJE (opažanje ponašanja kod drugih; modeliranje) - Bandura prigovara klasičnim teorijama: a) ne mogu objasniti usvajanje odjednom cijelog skupa reakcija b) teško objašnjavaju učenje reakcija nezavisnih od neposrednog potkrepljivanja c) naučena ponašanja se mogu pojaviti i kasnije ili nikada, što ovi ne smatraju 2) SAMOREGULACIJA - razlikuje stjecanje odgovora i održavanje i ispoljavanje odgovora - stjecanje se uči klasičnim uvjetovanjem i uvjetovanjem opažanjem, na temelju promatranja posljedica ponašanja, neovisno o tome po koga je ta posljedica - za proces stjecanja bitno je da se, osim danog ponašanja, tako mogu stjecati i standardi na temelju kojih se mogu predvidjeti posljedice; na temelju tih standarda razvijamo kognitivne procese koji će regulirati naše ponašanje - ponašanje je, dakle, određeno ne samo trenutačnim posljedicama već i anticipacijom, samopotkrepljenjima koje smo sami razvili kako bi zadovoljili svoje standarde Klinička primjena jako uspješna, posebno za fobije i druge blaže oblike promjena ponašanja usmjereni na stjecanje kognitivne i bihevioralne kompetencije procesi koje Bandura predlaže – modeliranje: - fobija od pasa: model se igra sa psom, filmovi - fobija od zmija: različite eksperimentalne situacije, sekvence – aktivnost sa zmijom, ispitanik po sekvencama slijedi terapeuta, zadnja sekvenca pustiti zmiju da plazi po nama - za svaku od tih interakcija traži se procjena selfa (koliko bi daleko mogao ići) – na osnovi toga može se dobro predviđati dokle će netko ići Bandura objašnjava promjene: - on ne smatra da čovjek uči ispravne reakcije, a zaboravlja neispravne - do promjene u ponašanju dolazi uslijed promjene u kognitivnim strukturama, u percepciji selfa i cilja - promjene selfa – da sam radi i vidi da može ili da gleda druge pa procijeni da može - bitne su i emocije (npr. ako je netko anksiozan na ispitu to će smanjiti i procjenu selfa) - razlikuje: 1) poželjan ishod (što hoću da se dogodi) 2) ponašanje koje doprinosi tom ishodu - ako očekujemo (na temelju znanja, ranijeg iskustva, ponašanja drugih) da će neko ponašanje dovesti do nama poželjnog ishoda, tako ćemo se i ponašati 1990. god. razvio program za prevenciju AIDS-a, tj. rizičnih ponašanja koja mogu dovesti do bolesti - 2 elementa: 1) informiranje o bolesti, uzroku, nastanku... omogućava razvoj očekivanja o ishodima (znamo kako do nečeg dolazi očekivanje o ishodu ponašanja) 2) uvjetovanje specifičnih reakcija koje se mogu izbjeći (metode pregovaranja za korištenje prezervativa, čiste igle) stjecanje bihevioralne kompetencije, ne generalne reakcije specifično ponašanje kako dostići neki cilj kad ga dostignu, procjenjuju se kompetentnima Potencijalne slabosti teorije
10
1) specifičnost / generalnost koncepta samoefikasnosti - ne možemo objasniti velik broj reakcija, nego jednu po jednu, vrlo specifično 2) socijalna teorija - potpuno zanemarivanje biološke odrednice ponašanja, genetskog doprinosa ponašanju i razlika među pojedincima; ne objašnjava ni razlike u osobinama, samo razlike u kogniciji; vrlo specifična i uska predikcija 3) istraživačka paradigma - većinom eksperimentalna istraživanja, nema korelacijskih istraživanja, faktorske analize, istzraživanja usmjerenih na individualne razlike (uglavnom usmjeren na grupne razlike) MJERENJE U PSIHOLOGIJI LIČNOSTI u ψ ličnosti se ne koristi termin mjerenje nego procjenjivanje Što je mjerenje? mjerenje = pripisivanje brojeva objektima ili događajima prema pravilima (Stevens, 1959) ova definicija primjenjiva za jednostavne fenomene kao što su intenzitet osjeta, snaga i sl., ali u ψ je takvih mjerenja malo mjerenje = proces izgradnje modela, tipično u kvantitativnoj formi, koji reprezentiraju (opisuju, sažimaju) fenomene koji nas interesiraju (Jud & McClelland, 1998) ljudsko ponašanje je izrazito složeno, manifestira se u brojnim reakcijama koje su izraz željene veličine mjerenje je pojednostavljivanje te složenosti Reprezentacijsko vs. psihometrijsko mjerenje reprezentacijsko mjerenje – veličina mjerenja je reprezentirana u objektima koji se mjere (npr. mjerenje tvrdoće kamena); ideal kojem težimo psihometrijsko mjerenje – ono što imamo; po svojo prrirodi je probabilističko; između objekata nema sigurnih relacija (npr. ako netko voli zabave ne znači da je društven); bliže je procjenjivanju nego pravom mjerenju Mjerenje u tradiciji pojedinih teoretski pristupa u psihoanalitičkim teorijama - baziraju se na konceptu nesvjesnog - nema direktnog mjerenja - pojedine manifestacije ponašanja vode do zaključka o nečem drugom (npr. Rorschachov test mrlja, TTA) - nema objektivnog kriterija za usporedbu u humanističkim teorijama - mjerenje nije tako bitno - prihvaćaju mjerenje iz osobinskog i psihoanalitičkog pristupa - dok god mjeri važne konstrukte, mjerenje je dobro (samoaktualizacija, psihički rast i razvoj, sreća...) - način mjerenja je vrlo često subjektivan, tj. validacija je subjektivna (npr. upinik samoaktualizacije – validacija: da li oni ljudi za koje netko procjenjuje da su samoaktualizirane postižu više rezultate u osobinskim teorijama - najviše se bave mjerenjem - moraju izmisliti instrumente za mjerenje osobina (skale, upitnici...) u kognitivnim teorijama - zabrinuti za probleme mjerenja - često nisu matematički precizna, posredna su i neke procedure su ingeniozne
11
Intraindividualni vs. interindividualni pristup intraindividualni kao referenične točke uzimaju se druge osobine kod iste osobe interindividualni referenična točka je vrijednost populacije Strategije formiranja upitnika 1) RACIONALNA STRATEGIJA formiranje upitnika bez empirijskih podataka prvi takav upinik: Woodworth – podobnost za vojsku direktno pitanje za informaciju koju želimo dobiti upitna u mnogim situacijama: ako ispitanik ne razumije pitanje, ako ne želi dati odgovor... u njoj nema konstrukata: odgovor na čestice ne implicira postojanje nečeg nadređenog glavni nedostatak: ne koriste se vanjski podaci o valjanosti skale 2) RACIONALNO – TEORIJSKA STRATEGIJA uključuje postojanje nadređenog teorijskog konstrukta nemamo dokaze da su neke stvari stvarno indikatori nekog stanja (zbog toga je i racionalna); npr. Jungovi upitnici nedostatak: nema empirijskih podataka o valjanosti čestica bitna razlika od 1. strategije: u prvoj strategiji nas stvarno zanima odgovor na postavljeno pitanje, dok nas kod druge strategije ne zanima konkretan odgovor već to da li je on indikator nečeg drugog 3) STRATEGIJA INTERNALNE KONZISTENCIJE u istu skalu biramo one čestice koje dovode do visokog koeficijenta unutarnje konzistencije, tj. koje imaju visoku međusobnu korelaciju nakon što se odabere predmet mjerenja izabiru se čestice koje ga operacionaliziraju i računa se njihova homogenost (α koeficijent) nema vanjskog kriterija; bazira se samo na homogenosti čestica nedostaci: a) kako znamo da li mjeri to što mi želimo; b) koju veličinu korelacije uzeti (ako r=1 onda mjere istu stvar, nema nove informacije)
4) EMPIRIJSKA STRATEGIJA KRITERIJSKIH GRUPA biramo one čestice koje najbolje opisuju grupu koja nas zanima (npr. čestice koje opisuju grupu depresivaca) problem: ne prepoznaje ona pitanja koja su općenita za sve ljude i ona koja vrijede za neke grupe ljudi; nema kontrolne skupine 5) EMPIRIJSKA STRATEGIJA KONTRASNIH (OPOZITNIH) GRUPA na ovaj način je nasta MMPI imamo kriterijsku grupu i opozitnu i tražimo karakteristike koje su različite među njima MMPI – gledalo se koje čestice razlikuju određene grupe (poremećaje) od prosječne populacije čisto empirijski postupak; ne zanima nas sadržaj skale, samo da li dobro razlikuje dvije grupe problem: pronaći komparabilnu skupinu 6) FAKTORSKO – ANALITIČKA STRATEGIJA eksploratorna FA dobra kad se razvije niz od više skala
12
problemi: a) rezultati ovise o onome sa čime ulazimo u analizu; b) kada se koristi u svrhe validacije teorija ona je često konfirmatorna: već se na samom početku kreće od pretpostavke da neki konstrukti postoje, pa se oni onda naravno i potvrde Klasični problemi kod korištenja upitnika 1) Postavljanje pitanja o onome u čemu nema individualnih razlika (nema varijance) 2) Biranje odgovora bez obzira na sadržaj pitanja (ljudi skloni DA i NE odgovorima) 3) Tendencija ekstremnim i prosječnim odgovorima (neki mjerni instrumenti imaju kontrolnu skalu koja to mjeri) 4) Socijalna poželjnost čestica i kontrolne skale u upitnicima (skale laži stavljaju se čestice kod kojih se sigurnbo može odrediti je li odgovor istinit - te skale laži se u istraživanjima ponašaju bolje od nekih osobina ličnosti - 2 faktora koja se dobivaju skalama laži: 1. upravljanje vlastitom prezentacijom; 2. samozavaravanje PROBLEMI VALJANOSTI I POUZDANOSTI UPITNIKA Problemi valjanosti različite vrste valjanosti povijesni pristupi razvijanju upitnika i implikacije po valjanosti: 1) EKSTERNALNI PRISTUP - jednak strategiji kriterijskih grupa i opozitnih grupa - valjanost se procjenjuje prema mogućnosti predviđanja određenog kriterija - instrument je valjan ako nam omogućuje predviđanje rezultata u nekom kriteriju, npr. MMPI, California - sadržaj nije važan 2) RACIONALNI, INTUITIVNI ili DEDUKTIVNI PRISTUP - odgovara racionalnim strategijama - maksimalizira se sadržajna valjanost - prblemi vezani uz prediktivnu valjanost i faktorsku valjanost 3) INTERNALNI ili INDUKTIVNI PRISTUP - maksimalizira se faktorska valjanost - odgovara empirijskim strategijama - želimo da nam se rezultati poklapaju sa nekim faktorskim modelom - problem: kriterijska valjanost valjanost i izvori podataka: - problem samoprocjena i procjena od strane drugih - multi-trait pristup procjenjivanju ličnosti– više konstukata procjenjujemo pomoću više metoda procjene - multi-method pristup procjenjivanju ličnosti – isti konstrukti mjereni različitom metodom - pretpostavke: 1) isti konstrukti mjereni istom metodom (ili 2 puta istim instrumentom) – moraju korelirati najviše (mjera pouzdanosti) 2) različiti konstrukti mjereni istom metodom – trebali bi korelirati manje (eventualne korelacije mogu biti posljedica stvarne korelacije konstrukata i/ili pristranosti metode) 3) isti konstrukti mjereni različitim metodama trebali bi korelirati što više (što je veća korelacija, veća je valjanost) 4) različiti konstrukti mjereni različitim metodama – vjerojatno najmanje korelacije dokaz valjanosti: kada se dobije sklop korelacija koji je u skladu sa navedenim očekivanjima
13
Problemi pouzdanosti različite mjere pouzdanosti gdje je granica prihvatljive pouzdanosti (0,7 zadovoljavajuća pouzdanost u ψ ličnosti širina konstrukta i mogućnost predviđanja - što je konstrukt širi , to ćemo moći predviđati više kriterija; što je konstrukt uži moći ćemo predviđati manje kriterija, međutim, to će predviđanje biti točnije, tj. pouzdanije treba naći ravnotežu: - najveću mogućnost predviđanja imamo kada se kriterij i prediktor nalaze na istoj razini (dimenzija sa dimenzijama, uži konstrukti sa užim konstruktima...) kada se želi povećati pouzdanost mjernog instrumenta može se povećati broj čestica ili se primjeni tautologija (postavljanje istih ili sličnih pitanja na različite načine) Prevođenje i preuzimanje skala iz drugih kultura skalu treba adaptirati na klasičan način problemi koji se javljaju prilikom preuzimanja skala iz drugih kultura: mogu postojati kros-kulturalne razlike u izražavanju pojedinih crta ličnosti (npr. «ekstravertiran» ne znači isto u svim kulturama i sl.) rijetka je kros-kulturalna validacija mjernog instrumenta klasična procedura adaptacije skale: prevođenje – nezavisna osoba radi prijevod sa hrvatskog na x jezik; uvijek se javljaju neke čestice koje su nepredvidive (zamijeniti sa novom česticom) različite kulture se razlikuju po varijabilitetu različitih crta ličnosti (npr. ako su u nekoj kulturi svi ekstravertirani onda tamo «ekstraverzija» ne postoji jer nema individualnih razlika, ona je «normalna») KONTINUITET I PROMJENE LIČNOSTI Mijenjamo li se ili ostajemo stabilni tijekom života? psihoanaliza – ne mijenjamo se osobinske i razvojne teorije – ličnost se ne mijenja, međutim, to ne znači da promjena nema; promjena ima tijekom djetinjstva i adolescencije, u odrasloj dobi smo više.manje stabilni teorija socijalnog učenja – mijenjamo se ovisno o tome na kakve modele čovjek nailazi, što nauči 3 tipa problema vezana ovo pitanje: 1) KONCEPTUALNI - Što je to promjena, a što je stabilnost? Što je rijetko, a što često? - ponašanja mogu biti različito indikativna za različite osobine ličnosti tijekom razvoja (npr. nije ista agresivnost ako se dijete potuče 1x tjedno i kad to rade odrasli 1x tjedno) - iste osobine ličnosti se u različitim stadijima razvoja mogu izražavati na različite načine - postoji stabilnost, ali se ona očituje u različitim reakcijama 2) METODOLOŠKI - potrebno je longitudinalno istraživanje, a ponekad i transverzalno - longitudinalno istraživanje se često idealizira - potrebno je naučiti nedostatke longitudinalnih istraživanja: osipanje ispitanika, zastarijevanje teorija, istraživačkih pitanja i instrumenata, generalizacija na različite kohorte, uvježbavanje 3) PRAKTIČNI - ne daju brzo rezultate - dugo traju, pa su mnoga istraživanja nastala neplanirana te je i prikupljanje podataka nekontrolirano - obično istraživači imaju samo dvije točne mjere - različiti istraživači su koristili različite mjerne instrumente koji su nekad imali isti naziv kontinuitet = stabilnost 5 različitih vrsta stabilnosti (Caspi & Bem): 1) APSOLUTNA STABILNOST - promjena na razini pojedinca
14
- apsolutna prisutnost neke mjerene osobine kod nekog pojedinca - promjene u prosjecima ispitivane veličine na razini populacije - samo longitudinalni nacrti, ali vrlo često se rade i transverzalni 2) DIFERENCIJALNA STABILNOST - stabilnost individualnih razlika ili rang poretka u dvije vremenske točke - može i longitudinalno (analiza varijance) i transverzalno (t-test) istraživanje - neovisna o apsolutnoj stabilnosti - test-retest korelacija - ako je visoka diferencijalna i visoka apsolutna stabilnost – nema promjena u prosjecima, visoke test-retest korelacije; ako su obje niske – a) nesistematske promjene ili b) mjerenje ne valja 3) IPSATIVNA - stabilnost na individualnoj razini; stabilnost intraindividualnih razlika - uspoređujemo položaj određene osobine ličnosti kod iste osobe u 2 navrata; koliko se jedna osobina ličnosti promijenila kod osobe u odnosu na njegove druge osobine - traži se stabilnost u konfiguraciji profila – Q-sort (J.block, 1978) 4) STRUKTURALNA - stabilnost u strukturi ličnosti, tj. u strukturi određenog broja varijabli - potrebno imati jedan uzorak i pratiti ga sa više varijabli – ako su odnosi između varijabli isti kod različitih dobnih skupina onda nema promjene - npr. hipoteza diferencijacije – promatramo da li se određeni faktori javlaju u određenoj dobi (gfaktor prema g+s faktoru) 5) KOHERENTNA - stabilnost fenotipski različitih manifestacija ponašanja, a kojima je u osnovi isti genotip - kada dva ponašanja, mjerena u različitim vremenskim razdobljima koreliraju to je ili zbog istog konstrukta mjerenja u ta dva vremenska razdoblja ili se zbog prolaska vremena promijenio konstrukt kros-sekvencijalni nacrt – služi ili za ubrzanje longitudinalnog nacrta ili za kontrolu određenih efekata diferencijalna stabilnost – istraživanja slijede 2 pravilnosti: 1. što je veći razmak između dva mjerenja korelacija je manja 2. što su ljudi stariji, test-retest korelacije su veće (stabilnija ličnost) ljudi se mijenjaju krivuljom negativne akceleracije: sa dobi sve je manje i manje promjene; Roberts & Vecdrio (2000) napravili meta-analizu u svrhu provjere ove hipoteze – jasno nađeno da je u funkciji dobi ličnost stabilnija Istraživanja Finn (1986) - test-retest interval je 30 godina - 2 kohorte: M1 = 45 god., M2 = 21 god. - veliko osipanje ispitanika: 65% i 39% - mjerni instrument – MMPI; nešto izmjenjen (FA dala 15 skala i 2 velika faktora) - pokazalo se da stoji hipoteza o povećanju stabilnosti u funkciji dobi - problem: efekt kohorte – moguće je da je na neku od kohorta utjecala neka okolnost (npr. ekonomska kriza) koja je dovela do toga da su ostali isti Costa, Douglas & Arenberg - koristili Guilford – Zimmemanov upitnik tempreamenta: mjeri oko 12-ak crta - koristili podatke iz BLSA – baltimorsko istraživanje starenja – najznačajnija longitudinalna studija - 3 točke mjerenja uz razmak od po 6 godina - unutar uzorka različito stari ispitanici: mladi (17-44 god.), sredovječni (45-60 god.), stari (>60 god.) - testirali istu hipotezu kao i Finn
15
- test-retest korelacije se gotovo uopće nisu promijenile – ljudi isti i nakon 6 i nakon 12 godina hipoteza nije potvrđena - autori zaključili da je ličnost stabilna tokom čitavog ranga, a da je nakon 30 gotovo nepromijenjiva na razini prosjeka različit instrumentarij i različit test-retest interval vjerojatno razlog tako velikoj razlici u rezultatima Costa & McCrea (1988) - N = 983, NEO upitnik, samoprocjene - za 167 ispitanika skupljeni i podaci u obliku procjena od strane bračnih partnera - dobni raspon od 21 do 96 godina - test-retest interval: 6 godina - na dijelu ispitanika longitudinalni nacrt, a na ostalima transverzalni kros-sekvencijalni nacrt - autori smatrali da se kroz različite komparacije (longitudinalno-transvezalno-kros-sekvencijalno) trebaju pokazati isti rezultati ako zaista postoji pravilnost vezana uz ličnost - vremenski-sekvencijalni nacrt – uspoređujemo 30-godišnjake u 1. točki mjerenja sa 30godišnjacima u 2. točki mjerenja (ispituju se vremenske okolnosti) provjerava se efekt točke mjerenja u transvezalnom nacrtu – miješa se efekt starenja i efekt kohorte u longitudinalnom nacrtu – miješa se efekt starenja, vježba i efekt točke mjerenja u kros-sekvencijalnom nacrtu – miješa se efekt starenja, vježba, efekt točke mjerenja i uzorak u vremenskom sekvencijalnom nacrtu – miješa se efekt starenja, točka mjerenja, kohorta i uzorak - svi su navedeni nacrti bili prisutni u istraživanju Coste i McCraea - rezultati su bili različiti s obzirom na nacrt - veliki utjecaj transverzalnog i longitudinalnog nacrta i ogroman utjecaj kohorte - ZAKLJUČAK: nema konzistentnih promjena u ličnosti tokom razvoja - u biti autori preferiraju longitudinalna istraživanja, ali ključan je odabir točaka mjerenja - kohorte su određene vremenom i okolinom u kojoj su živjele - procjenjene test-retest korelacije (kada bi pouzdanost mjernih instrumenata bila 1) su sve preko 0,9: nema promjena u ličnosti kod samoprocjena - kod procjena od bračnih partnera korelacije se kreću preku 0,8 - korelacije između procjena i samoprocjena u određenim točkama mjerenja (1980. i 1986.):
'80 s
'86 s
'80 p
'86 p
- nađene su gotovo identične korelacije za sve kombinacije, što je moguće samo ako se predmet mjerenja nije promijenio - u suprotnom je nemoguće da u dvije različite vremenske točke dobijemo isti podatak iz dva različita izvora - LIČNOST JE STABILNA! McCrea et al. (1994) - preko 700 ispitanika iz 5 različitih kultura: njemačka, Italija, Portugal, Sjeverna Koreja, Hrvatska - uzorak podijeljen po dobi: 18 – 21, 22 – 29, 30 – 49, > 50 - postojala opasnost od efekta kohorte, ali takav utjecaj je spriječen korištenjem kros-kulturalnog istraživanja – pretpostavka: ako su promjene iste ili slične u različitim kulturama, onda one nisu metodološki artefakt već pokazatelj pravilnosti u razvoju osobina ličnosti
16
- traže se paralele u okviru B5: ekstravertiranost pada u funkciji dobi; Hrvatska najekstravertiranija otvorenost ka iskustvu također pada ugodnost se povećava sa dobi savjesnost – povećanje u funkciji dobi; najmanja u Hrvatskoj neuroticizam – pad u funkciji dobi u tri kulture (Njemačka, Italija, Koreja) - razvojne promjene su podjednake u svim kulturama Carmichael & McGue (1994) - dio porodičnog istraživanja - N = 121; isti ljudi testirani sa 16 godina i zatim 19 godina kasnija (sa 35 god.) kada su testirani i njihovi potomci longitudinalno istraživanje, test-retest interval: 19 godina - Zaključak: ličnost se stabilizira u funkciji dobi tipični koeficijenti stabilnosti za stare su npr. 0,7, za odrasle 0,5, za rane adolescente oko 0,3; ipak, neka istraživanja pokazuju da je u odrasloj dobi ličnost potpuno stabilna, a neka pak nalaze promjene ako promjene postoje, one su u smjeru smanjenja ekstraverzije, neuroticizma i otvorenosti ka iskustvu, a povećava se emocionalna stabilnost, ugodnost i savjesnost bitno je naglasiti da rezultati uvelike ovise o metodi istraživanja, te da je moguće da su promjene unutar različitih kohorti rezličite zbog drugačijih uvjeta odrastanja i življenja diferencijalna stabilnost se povećeva u funkciji razvoja, dok rezultati nisu jasni što se tiče apsolutne stabilnosti
Stabilnost intraindividualnih razlika relativan poredak osobina ličnosti kod istog pojedinca je stabilan – nema apsolutnih promjena najviše istraživanja pomoću Q-sort tehnike: primjeni se više puta, zatim se napravi profil te se određuje je li se osoba promijenila (računanje korelacija na razini pojedinca) Block (1971): - na skupini ispitanika primjenio Q-sort tehniku u 3 vremenske točke - napravio Q-sort profile, uprosiječio ih i usporedio na razini grupe - tako shvaćena ličnost (na razini grupe) je relativno stabilna - između rane i kasne adolescencije r = 0,7, između odrasle dobi i kasne adolescencije r = 0,5 - kod nekih se konfiguracija ličnost potpuno promijenila, a kod nekih je ostala stabilna Caspi & Herbener (1990): - pitaju se kako to da su ljudi u prosjeku toliko stabilni kada im se na individualnoj razini deševaju tolike životne promjene - postavili hipotezu: možda okolina pogoduje održavanju stabilne ličnosti; naša ličnost utječe na odabir partnera slične ličnosti – slična okolina pogoduje daljnoj stabilnosti ličnosti - N = 126 bračnih partnera - Q-sort tehnika - rezultat: odabir sličnih bračnih partnera pogoduje održavanju stabilnosti ličnosti - stabilniji ujedno i zadovoljniji te bolje prilagođeni na brak STRUKTURALNA STABILNOST promjene u konfiguraciji varijabli u vremenu gleda se faktorska stabilnost metodološki problemi – ograničenja vezana uz korištenje mjernih instrumenata; ne mogu se koristiti isti instrumenti na djeci i na odraslima (zato većina istraživanja kreće od adolescencije pa do odrasle dobi) KOHERENTNA STABILNOST
17
kontinuitet na razini konstrukta koji se različito ispoljava u različitim razvojnim točkama: kontinuitet genotipa koji ima različit fenotip u različitim razvojnim točkama npr. na temelju nekog ponašanja u djetinjstvu može se predviđati drugo ponašanje u odrasloj dobi Caspi (2000): - podaci iz new Zelandske longitudinalne studije razvoja - 3 točke mjerenja: 3 god., 18 god., 21 god. - pračena kompletna kohorta jednog grada (svi rođeni između 1.4.1972 i 1.4.1973.; N = 3000) - reprezentativan, ne slučajan uzorak - osipanje ispitanika samo 3% - odlično organizirano, puno resursa, izuzetno detaljno, mjereno mnogo varijabli - tehnika: pristup usmjeren na osobu, a ne na varijablu; uzima se u obzir klasteriranje varijabli kod pojedinca: svaka varijabla ovisi o drugima; rade se tipovi ljudi pa se na toj razini predviđa - formirana 3 tipa djece: 1) dobro prilagođena (N=400) – samokontrola, sigurnost, kontrola okoline 2) slabo kontrolirana (N= 150) – nervozna, impulzivna, emocionalno nestabilna 3) inhibirana (N=80) – plašljiva, lako se uznemiravaju, sramežljiva - cilj je bio na temelju temperamenta djeteta sa 3 godine previdjeti kakav će biti njegov rezultat na MPQ (Multidimensional Personality Questionnaire) sa 18 i 21. godinom - rezultati: - dobro prilagođena djeca su vrlo stabilna kroz ostale vremenske točke - inhibirana djeca su vrlo oprezna, ne riskiraju, mali motiv za postignućem, manje socijalno potentni - slabo kontrolirana djeca su jako samodestruktivna, agresivna i sl. - na temelju temperamenta može se predvidjeti socijalne odnose (slabo kontrolirani najlošiji odnosi), anksiozne poremećaje (slabo kontrolirani najveća vjerojatnost), depresiju (inhibirani najveća vjerojatnost), alkoholizam i antisocijalne poremećaje (slabo kontrolirani), suicid (slabo kontrolirani, kriminalitet (slabo kontrolirani) - dakle, može se uz određenu vjerojatnost predvidjeti čitav životni put osobe EVOLUCIJSKA PSIHOLOGIJA Darwin unio revoluciju u biologiju – proces adaptacije kreira promjene Darwin pretpostavio da svaka promjena (karakteristika) koja povećava vjerojatnost preživljavanja prenosi se na potomstvo i s vremenom postaje osobina vrste TEORIJA PRIRODNE SELEKCIJE isto vrijedi i za ljude: prijete im poplave, suše, zaraze – tko preživi, njegove će se karakteristike prenijeti dalje na sljedeće generacije kod evolucijske ψ se radi o prijenosu psiholoških mehanizama koji povećavaju vjrojatnost preživljavanja (npr. strah od zmije je koristan pa će se on i prenijeti) druga Darwinova teorija je TEORIJA SEKSUALNE SELEKCIJE prenose se osobine koje povećavaju vjerojatnost seksualne reprodukcije, uz to održat će se one karakteristike koje su privlačne suprotnom spolu moderna evolucijska ψ je puno radikalnija od Darwinove; zasniva se na pojmu diferencijacije gena: - nije bitno samo preživljavanje organizma, već i gena - popularno u socijalnoj ψ za objašnjavanje altruizma pojam psihološkog mehanizma – njime se bavi evolucijska ψ koja pokušava otkriti kako nastaju, kako se razvijaju, čemu služe prema evolucijskim ψ osnovni mehanizmi dizajnirani su na takav način da imaju funkciju rješavanja nekog adaptacijskog problema (npr. funkcija straha, srdžbe) ti psihološki procesi imaju modularnu prirodu: moduliraju odnos između pojedinca i okoline kojoj se mora adaptirati ima jako puno psiholoških mehanizama jer ima jako puno adaptacijskih problema sa kojima se čovjek susreće
18
za svaki ψ mehanizam evolucijska ψ će razviti teoriju na temelju općih evolucijskih principa osnovni ψ mehanizmi su univerzalni za vrstu – imaju ih sve jedinke vrste u različitom intenzitetu i na različit način; ukoliko je neki mehanizam specifičan za vrstu on će se kroz proces selekcije izgubiti kroz nekoliko narednih generacija treba razlikovati ψ mehanizme od manifestnog ponašanja – očekuju pravilnost na razini mehanizama, a ne na razini ponašanja kako otkriti ψ mehanizme; evolucijski ψ razlikuju dvije strategije: 1) «od ključa prema bravi» - otkriti ψ mehanizme i onda tražiti čemu oni služe 2) «od brave prema ključu» - krenuti od analize fenomena koji ispitujemo i na temelju toga izvoditi predikcije Larsen & Buss (2002): - potreba za pripadanjem (osnovni ψ mehanizam) – biti odbačen od grupe je evolucijski gledano vrlo opasno: otežava nalaženje partnera, smanjuje vjerojatnost seksualne reprodukcije, smanjuje socijalnu podršku i sl. - da bi se ljudi nosili sa tom potrebom razvijaju brojne mehanizme, kao npr. socijalnu anksioznost – strah od gubitka podrške drugih - ispituje se izazivanjem situacija veće ili manje anksioznosti, pa se gledaju promjene u potrebi za pripadanjem - u situacijama koje izazivaju anksioznost sve mjere grupne kohezije su veće – evolucijski ψ to smatraju potvrdom svoje hipoteze altruizam - evolucijski ψ smatraju da što je stupanj genetske sličnosti među ljudima veći, veća je i pojava altruističkog ponašanja - razlikujemo situaciju «svakodnevni» i situaciju «života i smrti» - u drugoj situaciji gornja je teza još izraženija - istraživanja pokazala da altruizam ima veze sa dobi objekta altruizma: ako je situacija svakodnevna, pomažemo najmlađima i najstarijima, a ako je pitanje života ili smrti pomažemo sve manje što je dob veća univerzalnost facijalne emocionalne ekspresije - bazične emocije imaju istu facijalnu ekspresiju kod svih ljudi - na isti način se emocionalno izražavaju i slijepe osobe - individualne i grupne razlike proizlaze iz povijesti ljudskog roda – današnje spolne razlike posljedica različitih uloga u povijesti - individualne se razlike mogu u evolucijskoj ψ utvrditi tako da se promatra različita pozicija osobe u društvu – dovodi do različitih adaptivnih ponašanja (npr. siromašna djeca uzimaju malu nagradu odmah, dok djeca boljeg statusa čekaju veću nagradu kasnije) ljubomora - složena emocija, povezana sa određenim antecedentima (strah od gubitka nekog odnosa - vrlo privlačan i popularan koncept u evolucijskoj ψ - prema njima ljubomora je sa muške točke gledišta vezana uz nesigurnost u njihovo roditeljstvo – ljubomorni na sve znakove nevjere žene - žene znaju da se njihovi geni prenose na slijedeće generacije, ali mogu izgubiti ljubav, anklonost i resurse – ljubomorne na znakove emocionalne intimnosti svog muškarca sa drugim osobama - Bass – istraživanja; tehnika zamišljanja različitih scena (duboki intimni odnos ili seksualni odnos bez emocija) ženama je potresnija emocionalna nevjera, a muškarcima seksualna - Bunk – kros-kulturalno istraživanje (Nizozemska, SAD, Njemačka, Koreja) potvrdio iste hipoteze - kasnija istraživanja obraćaju pažnju i na položaj u društvu svakog od spolova - Dijkstra & Bunk (1998): intenzitet ljubomore ovisi o osobinama potencijalnih konkurenata - muškarci preferiraju fizičku ljepotu i privlačnost – smatra se da su takve žene reproduktivnije (simetričnost tijela i lica i zdrava koža – indikatori zdravlja)
19
- žene preferiraju dominantne muškarce – smatraju da će se lakše izboriti za resurse - dali ispitanicima slike osoba i opis osobina s tim da su varirali fizičku ljepotu i dominaciju - rezultati: muškarci ljubomorniji ako je konkurent dominantniji, a žene ako je konkurentica zgodnija - postoje razlike i unutar spolova u ljubomori: - Bass – uveo koncept reproduktivne vrijednosti («mate value»): muškarci veće reproduktivne vrijednosti su manje ljubomorni, muškarci kojima su takve vrijednosti manje su ljubomorniji i opsesivniji - problem sa ovim konstruktom je činjenica da ga je teško izmjeriti - uveden pojam mate preference – istraživanje u 32 kulture (preko 10 000) ispitanika u svim kulturama je na prva tri mjesta emocionalna stabilnost - zatim je gledao kakve su osobine emocionalno nestabilnih osoba – uzeo je emocionalnu stabilnost kao «mate value» - Wiederman (1993): - istraživao što M i Ž nude na tržištu traženja partnera – sa logikom da je to povezano sa onim što suprotni spol traži - analizirao oglase u novinama - M nude financijsku sigurnost, osjećajnost, iskrenost, a traže fizičku privlačnost - Ž traže resurse, osjećajnost, iskrenost i razumijevanje, a nude dobru fizičku atraktivnost SPOLNE RAZLIKE U PODRUČJU LIČNOSTI karakteristika istraživanja međuljudskih skupina je ta da se razlika vrlo lako uoči, ali je kauzalno zaključivanje opasno (puno artefakata) u engleskoj literaturi postoje 2 termina: 1) sex differences genetičke, biološke, evolucijske razlike 2) gender differences socijalni aspekt razlika Asmore (1991) – razlikuje 6 faza istraživanja: 1) 1894 - 1936: spolne razlike u inteligenciji - Ellis: «Man & Woman» - nema razlike u G-faktoru 2) 1936 – 1954: uvođenje konstrukta maskulinosti – femininosti - Terman & Miles (1986): «Sex and Personality» - maskulinost-femininost shvaćena kao jedna dimenzija: ili/ili, nema čovjeka koji je i maskulin i feminin 3) 1954 – 1966: razvoj istraživanja formiranja spolnih uloga 4) 1966 – 1974: razmatranje spolnih razlika u okviru «velikih» teorija; Kohlberg, Bandura - Maccoby: «The Development of Sex Differences») - spolne razlike su rijetke i male 5) 1974 – 1982: uvođenje kocepta androginosti - Maccoby: «The Psychology of Sex Differences» - osoba može imati i maskuline i feminine karakteristike 6) istraživanje spola kao socijalne kategorije - Sherif (1982): «Needed Concepts in the Study of Gender Identity» 3 smjera istraživanja: 1. spolne razlike – dio diferencijalne psihologije, povezan sa razvojem testova 2. rodne razlike – maskulinost/femininost kao osobina ličnosti 3. spol kao socijalna kategorija – uloge muškaraca i žena u društvu različiti izvori pokazuju bitne spolne razlike: - žene: viši verbalni faktor, veća podložnost grupnom pritisku, veća ekspresivnost, bolje dekodiranje, više neurotične, depresivne, veći strah od neuspjeha
20
- muškarci: bolji u matematici, bolji spacijalni faktor, agresivniji, viši na mjerama samopoštovanja, dominantniji, asertivniji, više psihotični Cattel – navodi razlike u 6 faktora: asertivnost (M), dominantnost (M), osjećajnost (Ž), blagost (Ž), maštovitost (Ž), proračunatost (M), liberalnost (M) B5 (NEO-PI) – na rizini faktora javile su se razlike u neuroticizmu (Ž), otvorenosti ka iskustvima (Ž), ugodnosti (Ž); postoje razlike i u pojedinim aspektima dimenzije ekstraverzija-introverzija C'Oringer (1996) – razlike se mogu dobro objasniti konceptima individualnosti (M) i socijalne povezanosti (Ž) razlike ovise i o eksperimentalnoj situaciji muški su agresivniji kada je riječ o fizičkoj agresiji, dok se kod psihološke agresije ne uočava razlika matematičke sposobnosti: - ovisno o kulturi (ne javljaju se u svim kulturama razlike) - ovisno o kriteriju (školske ocjene, test znanja) - ovisno načinu rješavanja (žene više pogađaju) - ovisno o uzorku (iste skupine nisu jednako reprezentativne, npr. žene sa FER-a i sa Filozofskog)
Socijalne razlike među spolovima razlike u psihološkim karakteristikama, vjerovanjima, očekivanjima i normama maskulinost-femininost osobine ljudi da ispoljavaju maskuline ili feminine karakteristike, tj. one crte koje socijalna sredina pridjeljuje muškarcima, odnosno ženama danas se maskulinost/femininost shvaćaju kao dvije različite osobine ličnosti (2 različita kontinuuma) moguće ih je operacionalizirati upitnicima: BSRI (Bem) – inventar socijalnih uloga muškaraca i žena; PAQ u prosjeku je maskulinost zastupljenija kod M, a femininost kod Ž androginost – ideal socijalne uloge; izbalansiranost maskulinih i femininih uloga osoba je predvidljivija, pokazuje veću adaptibilnost u okolini, postiže puno bolje rezultate na skalama psihološkog zdravlja rezultati su pokazali da bolje rezultate psihološkog zdravlja ipak postižu osobe koje imaju visoke rezultate maskulinosti ili femininosti
M
++ A
--
F
- korelacija skale maskulinosti i femininosti r = 0 - problemi: 1. usporedba unutar skupine (u jednoj je maskulinost, u drugoj femininost) 2. mala pouzdanost rezultata oko medijana (androgini) 3. kako ćemo okarakterizirati pojedinca ovisi o tome kakvi su drugi 4. gubitak infomacija zbog kategorizacije
21
VEZA IZMEĐU PSIHOLOGIJE LIČNOSTI I SRODNIH PODRUČJA veza sa socijalnom psihologijom, emocijama i motivacijom, inteligencijom Ličnost i inteligencija sličnosti: metodološki pristup – diferencijalna ψ, faktorsko-analitička, ali u ψ inteligencije je to puno podijeljenije, dok ψ ličnosti pokriva puno šire područje Zeinder & Saklofse (1995): «International Handbook of Personality and Intelligence» - pokušaj integracije ta dva područja Zašto se isplati tražiti vezu inteligencije i ličnosti? - postoji veza na fiziološkoj razini, u brzini procesiranja informacija; velika radna memorija povezana sa visokim g-faktorom, visokom ekstraverzijom i neuroticizmom - teoretske predikcije – npr. za očekivati je da 5. faktor u pet faktorskom modelu korelira sa inteligencijom, to vrijedi i za intelekt i za otvorenost sa iskustvima; međutim, dobivene korelacije su jako niske (to je slučaj sa svim osobinama ličnosti jer sa njima ne korelira mnogo stvari) - moguće je da se različiti profili ličnosti razlikuju po određenim kognitivnim sposobnostima (npr. ekstraverti imaju razvijeniji verbalni faktor) - jedan konstrukt možemo shvatiti i kao osobinu ličnosti i kao sposobnost; npr. emocionalna inteligencija glavni nalazi i smjerovi istraživanja: 1) NESUSTAVNO KORELIRANJE testova inteligencije i upitnika ličnosti – bez jasne racionale i hipoteza - Bery (1985) - veza MMPI-a (ličnost) i WEISS-a (inteligencija) - na kliničkom uzorku od 150 ljudi primjenio WEIS i MMPI - izračunao korelacije – 20% bivarijatnih i 50% multivarijatnih korelacija su bile značajne, ali vrlo niske - nedostaci: uzorak na kliničkoj populaciji nije reprezentativan, uzorak je premalen; velik broj pojedinačnih korelacija (moguće da su neke korelacije slučajne zbog velikog broja korelacija 2) SUSTAVNO KORELIRANJE – postoji teoretska osnova; gleda se učinak ljudi koji imaju različite osobine ličnosti na kognitivnim zadacima - Eysenck – prva istraživanja s podlogom su bila u okviru njegove teorije - ekstraverzija/introvezija i inteligencija – opća inteligencija je ista i kod E i kod I; I uspješniji u dugotrajnijim zadacima; na kraju testa E slabije funkcioniraju nego na početku – pada im efikasnost; kognitivni stil E: impulzivni kognitivni stil (akcija brža od plana) – McMillan (1990): E rade brzo i pritom imaju slabiji krajnji učinak, dok I planiraju pa im je i bolji učinak - neuroticizam i inteligencija – Eysenck kaže da nema korelacije (ne koristi neuroticizam vać neuroticizam-anksioznost); ako koreliramo testove anksioznosti i inteligencije r = 0; Eysencka zanima anksioznost kao stanje, a ne kao osobina; kod anksioznih je najbolje da rade bez saznanja o tome da li su dobri ili loši, dok neanksiozni vole i kritiku i pohvalu; IQ nema veze sa emocionalnom stabilnošću kada se anksioznost tretira kao osobina, no IQ je povezan sa anksioznošću kao stanjem 3) STVARANJE NOVE TEORIJE inteligencije koja obuhvaća i ličnost – integracija ova dva područja sa nekim novim konstruktima - Ackermanov model (PPIK – Personality Process Inteligence and Knowledge) smatra da su prethodne dvije vrste istraživanja bile nedovoljno dobre u dobivanju korelacija iz psihometrijskih razloga naime, niti su mjerili konstrukte u realnim životnim situacijama, niti su ih mjerili na istoj razini IQ se mjerio testovima maksimalnog učinka, a ličnost testovima tipičnog učinka
22
takav način mjerenja utječe na korelacije: osobine ličnosti ne koreliraju ni same sa sobom ako su dobivene na različit način (npr. procjena i samoprocjena) potrebno je izjednačiti razinu mjerenja: inteligenciju spustiti na razinu mjerenja kognitivne prirode (znanja, sposobnosti) takvo mjerenje ima dobre psihometrijske karakteristike Ackerman je razvijao mjerne instrumente tipa upitnika i skala ličnosti za konstrukte kognitivne prirode (npr. osoba sama procjenjuje svoja znanja i sposobnosti na skali od 1 do 5 ili ih drugi procjenjuju) dobre metrijske karakteristike, ali što oni mjere??? kod procjene pri mjerenju osobina ličnosti osoba procjenjuje kakva je općenito, a ne sada, dok testovi inteligencije mjere učinak sada Ackerman uvodi konstrukte koji povezuju inteligenciju (mjerenu na njegov način) sa osobinama ličnosti; jedan takav konstrukt je tipični intelektualni angažman (TIE) korelira sa otvorenošću za iskustva PPIK = personality as aprocess, inteligence & knowledge pokušava znanja, interese, osobine ličnosti i inteligenciju ujediniti u jedan sustav; ličnost ka proces, inteligencija i znanje Ličnost i emocije
emocije igraju centralnu ulogu u našem doživljavanju svi imamo neke implicitne teorije o emocijama emocije je teško odvojiti od fizioloških, motivacijskih i adaptacijskih procesa emocije je moguće proučavati na 3 razine: 1) biološka (neurobiokemijska, fiziološka) - proučavanje fizioloških promjena, bioloških procesa u mozgu pri raznim emocionalnim stanjima (npr. monoamini kod depresije, kortikosteroidi kod stresa...) 2) bihevioralna (ekspresivna, ponašajna) - emocije imaju izražajni aspekt (mikroreakcije u tijelu, na licu) - gotovo isključivo predmet istraživanja psihologije - istraživanja se usmjeravaju na neverbalnu komunikaciju, facijalnu ekspresiju 3) subjektivna (osobna) - svaka emocija ima neki svoj specifičan doživljaj, kvalitetu koja se može mjeriti samoprocjenama - ne možemo puno saznati o emocijama ako nam sam čovjek ne kaže što osjeća, bez obzira na njegovo ponašanje i fizološke reakcije emocije možemo shvatiti kao jednu reakciju u nizu adaptivnih reakcija; najviše se proučavaju kroz evoluciju razvoja (neke instinktivne reakcije su vrlo slične emocijama) emocionalne reakcije su «usađene» u živčani sustav Jesu li emocionalne rakcije kontinuirane dimenzije ili distinktivne kategorije? mogu se operacionalizirati na oba načina: DIMENZIONALNO SHVAĆANJE nastoje se proučavati zajedničke dimenzije različitih emocija; emocije se proučavaju na temelju iskustva i dobivaju se bazične dimenzije postoje 2 takva modela: 1) circumplex model (Russel i sur.) 2 dimenzije: a) ugodno – neugodno b) razina aktivacije (visoka – niska) dimenzije se mogu prikazati u krugu – svaka pojedina emocija se može smjestiti u tom krugu 2) model strukture raspoloženja (Watson & Tellegen) 2 ortogonalne dimenzije: a) pozitivni afekt b) negativni afekt
23
neka emocija može istovremeno biti i pozitivna i negativna (npr. iznenađenje) dimenzionalni modeli imaju i prednosti i nedostatke: + skupljaju ono zajedničko pojedinim emocionalnim stanjima - gubitak informacija, zasnivaju se na korelacionim analizama između pojedinih emocionalnih stanja koje mogu biti vrlo različite u vrlo različitim situacijama, tj. ne moraju uvijek biti u istim korelacijama DISTINKTIVNE KATEGORIJE ovaj se pristup svodi na određivanje diskretnih kategorija emocija postoje različiti kriteriji za određivanje tih bazičnih emocija: 1. evolucijski – u smislu adaptacijske vrijednosti emocije 2. subjektivni – o koliko različitih emocija ljudi izvještavaju 3. izražajni – koliko različitih emocija možemo izraziti 4. kroskulturalni 5. lingvistički – analize riječi kao kod B5 emocije možemo shvatiti kao privremeno stanje (reagiranje na stimulaciju), ali i kao crtu ličnosti (npr. on je vesela osoba) shvaćanje emocije kao crte ličnosti je iznimno značajno za ψ ličnosti UGODNE EMOCIJE sreća se kao crta ličnosti može povezati sa osjećajem zadovoljstva životom (well-being) pitanja od čega se sreća sastoji i kako ju postići potječu još od Aristotela koji kaže da je sreća vrhunski cilj Rousseau – sreća se postiže kada zadovoljimo potrebe (hedonistički cilj) W. James – osobno zadovoljstvo vezano je uz postignuće; ovisi o razini aspiracija i o tome koliko je svojih aspiracija pojedinac ostvario; da bismo bili sretni možemo: a) puno raditi i ostvariti svoje aspiracije ili b) spustiti aspiracije Kakvi su ljudi koji su sretni? - dobne, spolne, nacionalne razlike, razlike u SES-u - 1995. god. izašlo nekoliko radova na tu temu - Mayers & Diener (1995)- «Tko je sretan?» - Diener, Diener & Diener (1995) – ispitivali karakteristike sretnih ljudi spol objašnjava samo 1% varijance, dob isto postoje međukulturalne razlike – primjenjena z-skala i dobivene su razlike s obzirom na kulture (najsretniji: Island, Švedska, Australija, Danska, Kanada dobivena povezanost sreće i SES-a: nezgodno za interpretaciju jer novac možda nije kauzalni faktor iako postoji korelacija, tj. možda postoji neki posredni mehanizam - važno je nacionalno bogatstvo; kada nemamo novaca nesretni smo, a kad ga imamo za normalan život sreća više ne ovisi o njemu (kao i sa zdravljem) - istraživanje na bogatašima – usporedili 49 bogatih i 49 prosječnih nema razlike u subjektivnom osjećaju sreće - istraživanje na dobitnicima lutrije – usporedili njihov osjećaj sreće kada su dobili i 6 mjeseci kasnije vratili se na normalu - postoji određena razina (set-point) subjektivne sreće koja se može mijenjati (može rasti ili padati), ali ima rendenciju (na razini populacije) vratiti se na početno stanje - sve ove varijable objašnjavaju tek oko 10-15% varijance sreće; smatra se da ličnost objašnjava ostalo - Costa & McCrae (80-te) – model sreće longitudinalno istraživanje, praćeno 5 000 ljudi sretni su oni koji su dominantno ekstravertirani i emocionalno stabilni emocije direktno povezane sa pozitivnom/negativnom afektivnošću
24
sretni su oni ljudi koji doživljavaju pozitivne emocije, a nesretni su oni koji doživljavaju negativne emocije omjer pozitivnih/negativnih emocija unutar nečijeg života indeks sreće jako dobro predviđanje subjektivnog doživljaja sreće na temelju pozitivnih/negativnih emocija, bolje nego na temelju svih drugih varijabli (R≈0,70) ekstraverzija dovodi do pozitivnog afekta, a neuroticizam do negativnog
Ekstraverzija pozitivan afekt
Neuroticizam negativan afekt
Subjektivni doživljaj sreće (well-being)
subjektivni doživljaj sreće ovisi o omjeru pozitivnih i negativnih afekata, a ekstraverzija i neuroticizam su moderatori pozitivnih i negativnih događaja; ekstravertirane osobe mogu negativne događaje transformirati u pozitivne emocije, dok introverti to ne mogu alternativno objašnjenje veže se uz mijenjanje vjerojatnosti da ćemo doživjeti pozitivne emocije: ekstravertirane osobe češće ulaze u situacije koje su pozitivne, a neurotične osobe u one koje su negativne NEGATIVNE EMOCIJE ima ih više u podjelama na bazične emocije (strah, tuga, srdžba) u osnovi negativnih emocija nalaze se individualne razlike u emocionalnoj stabilnosti (neuroticizmu) evolucijska podloga – bez negativnih emocija ne bismo preživjeli (emocije koje mogu biti više u funkciji pripreme organizma za napad ili bijeg) Eysenck tvrdi da negativne emocije proizlaze iz vidne aktivacije limbičkog sustava kognitivne teorije – neuroticizam određuje način procesiranja emocionalno negativnih informacija Mathews (2000) – emocionalno nestabilne osobe procesiraju negativne informacije puno bolje; ponašaju se kao stražari, u okolini detektiraju sve podražaje kao potencijalne ključeve za pokretanje negativnih događaja) neurotični se u zadacima dosjećanja više dosjećaju negativnih emocija slično kod bolesti – ispitanici na listama tjelesnih simptoma označavaju koje su simptome imali u posljednjih mjesec dana neurotični označavaju puno više bolesti, a nema razlike u dužini života neurotični imaju i puno jaču imunološku reakciju Stroop fenomen – emocionalni stroop - različitim bojama napisane emocionalno zasičene riječi - ispitanici trebaju reći kojom su bojom riječi napisane - emocionalno nestabilni su puno sporiji jer bolje procesiraju negativne emocije (automatski) – jači konflikt, zato je sporije Ličnost i temperament interes za temperament – važnost bioloških faktora u određivanju ličnosti prije se ličnost dijelila na: 1) temperament –biološki određeno 2) karakter – razvijeno kroz socijalizaciju danas se zna da biološki faktori utječu na oboje
25
pretpostavka o biološkoj utemeljenosti je potvrđena, pitanje je samo koliki je taj utjecaj (potpun ili postoje i stečena i nasljeđena komponenta temepramenta) snažan utjecaj biologističke koncepcije postoji individualna stereotipnost odgovora – stabilan sklop reakcija na široki raspon podražaja (od fizoloških do psiholoških) Allport – najstarija definicija temperamenta: «Temperament je fenomen individualne emocionalne prirode , uključujućivosjetljivost na emocionalne podražaje, uobičajenu snagu i brzinu odgovora te fluktuaciju, intenzitet i kvalitetu prevladavajućeg raspoloženja pojedinca»; za njega je temperament veza između ličnosti i emocija temperament individualne razlike u emocionalnosti pojedinca Teorije: Buss & Plomin - individualne razlike u temperamentu moraju zadovoljavati neke kriterije da bi se neko ponašanje moglo nazvati izrazom temperament i onda mjeriti - ti kriteriji su: 1. heretabilno ponašanje – temperament bio morao biti biološki utemeljen, tj. da su individualne razlike u ponašanju povezane sa genetskim razlikama u populaciji 2. stabilno ponašanje – u funkciji vremena i kroz situacije (longitudinalno i kros-situacijski) 3. može se uočiti vrlo rano i prediktivno je za ličnost odraslih 4. ponašanje je adaptivno u evolucijskom smislu – imati funkciju da bi se naslijedilo 5. da je ponašanje moguće uočiti i kod drugih živih bića – nije nužno da ovaj kriterij bude zadovoljen, ali je poželjno - došli do 4-dimenzionalnog modela EASI (emocionalnost, aktivitet, socijabilnost i impulzivnost) - budući da impulzivnost ne zadovoljava kriterije izbacili ju EAS - djelomično se preklapa sa Eysenckom i B5: emocionalnost – slična emocionalnoj stabilnosti, ali je uža socijabilnost – dio konstrukta ekstroverzije aktivitet – nema ga gotovo niti u jednom modelu jer ga je najlakše mjeriti kod djece pa ga se zato i rijeđe sreče u teorijama ličnosti Thomas & Chess - ne bave se toliko definiranjem i mjerenjem temperamenta; bave se odnosom između temperamenta djeteta, ponašanja okoline prema djetetu i različitih razvojnih ishoda koji su posljedica te dvije stvari - interakcijska teorija - ključan konstrukt – goodness of fit slaganje temperamenta djeteta i stila ponašanja roditelja, tj. stila odgoja - isto ponašanje izaziva različite reakcije kod različite djece; npr ako plašljivo dijete ima previše zaštitničke roditelje ono vjerojatno neće razviti mehanizme suočavanja sa stresnim situacijama Rothburt & Derryberry - psihometrijska teorija; faktorsko-analitička teorija - razvili mjerni instrument - pogodno za mjerenje temperamenta kod djece - mjere 2 konstrukta: 1) reaktivnost živčanog sustava – osnova u konceptu snage ŽS; reaktivnije osobe reagiraju brže i burnije na niže intenzitete 2) samoregulacija te aktivnosti – kognitivni procesi kojima čovjek može mijenjati svoje fiziološko stanje (npr. pažnja), a usmjereni su na selekciju stimulacije i uspostavljanje reaktivnosti na određeni set-point; mogu se koristiti za opisivanje temperamenta na biheviralnom i na neuralnom planu (PET, MRA – magnetna razonanca) Strelan
26
- regulativna teorija temperamenta – temperament je ono što regulira odnos između pojedinca i njegove okoline - najveću ulogu imaju 2 crte: 1) reaktivnost 2) aktivitet – povećava stimulativnu vrijednost okoline - razvio dobre mjerne instrumente za mjerenje temperamenta - razlikuje 6 dimenzija temperamenta: 1. živahnost – tendencija da se reagira žustro i da se reakcije lako mijenjaju 2. ustrajnost – da se nastavi ponašanje iako je podražaj koji je izazvao reakciju nestao 3. senzorna osjetljivost – snaga reakcije na osjetnu stimulaciju 4. emocionalna reaktivnost – intenzitet reakcije na emocionalni podražaj 5. otpornost – sposobnost da se dugotrajno može obavljati neki zadatak unatoč intenzitetu stimulacije iz okoline 6. aktivitet – tendencija da se poduzimaju visoko stimulativne akcije
SUKOB SITUACIJSKIH I OSOBINSKIH TEORIJA jedna od većih kontroverznih tema Što određuje ponašanje čovjeka? OSOBINSKE TEORIJE – ponašanje se može predvidjeti na temelju osobina ličnosti (Eysenck, Cattel) SITUACIONISTI – ljudi se ponašaju onako kako od njih zahtijeva situacija i njihovo se ponašanje ne može objasniti osobinama ličnosti - Millgramov eksperiment (davanje elektro-šokova gotov do smrti) i Zimbardov eksperiment (u zatvoru) tipični su primjeri gdje situacija određuje ponašanje ljudi Kritika osobinskim teorijama cirkularnost konstrukta - o ljudima se zaključuje na temelju ponašanja da bi se predvidjelo ponašanje - npr. na temelju činjenice da se netko tuče zaključimo da je on agresivan i onda zbog toga što je agresivan zaključujemo da se zato tuče (iz ponašanja u konstrukt pa opet u ponašanje) rezultati empirijskih istraživanja - na temelju osobina ličnosti se malo toga može predvidjeti - ponašanje je nekonzistentno i ono se može bolje predvidjeti situacijom nego osobinama - paradoksalna konzistencija – ljudi percipiraju vlastito ponašanje stabilnim, dok empirijska istraživanja pokazuju da to nije tako svoja ponašanja objašnjavamo situacijom, a tuđa osobinama ličnosti Kako onda da postoje dobri instrumenti za mjerenje osobina ličnosti? - situacionisti zaključuju da je to zbog toga što su upitnici formirani na temelju prototipskih ponašanja (koja su konzistentna), a koja se onda generaliziraju na cijeli koncept (osoba se tuče, viče agresivna je) - ličnost je fikcija opažača Obrana osobinskih psihologa 1) istraživanja koja nisu pokazala konistenciju ponašanja su loše provedena (loša pouzdanost, instrumenti) - ako nešto nije pokazano istraživanjem, ne znači da to ne postoji 2) adekvatnost varijabli / uzorka varijabli - ponašanja u pojedinim situacijama ovise o mnogim stvarima pa i osobinama ličnosti
27
- princip agregacije – potrebno je opažati konstrukt različitim metodama i u različitim situacijama i prikupiti što više rezultata 3) odnos fenotipa i genotipa - jedna ista osobina ličnosti se fenotipski može različito izražavati - osobine ličnosti su tek djelomično određene genotipom 4) razlika među ljudima i među situacijama - neki su ljudi konzistentniji od drugih - neke situacije omogućavaju da se ljudi ponašaju više u skladu sa ličnosti, dok druge ne omogućavaju da individualne razlike dođu do izražaja (npr. držanje predavanja) 5) razlika laboratorijskih i upitničkih istraživanja - eksperiment je takva situacija koja smanjuje varijabilitet reagiranja i ono je karakteristično baš za tu jednu situaciju pa je puno veća šansa da se dobije efekt situacije, dok upitnici ispituju ponašanje u velikom broju situacija 6) osobine ličnosti se javljaju kao konstrukti jer reflektiraju realnost - ono što opažamo kod nas i kod drugih - situacijske teorije nisu u mogućnosti objasniti realnost; kako oni objašnjavaju činjenicu da se ljudi ponašaju različito u istim situacijama???
28
