Gospodarstvo Hrvatske Skripta Predavanja (1)

GH – skripta (predavnja)

UPLOADANO NA: www.referada.hr www.referada. hr

Gospodar Gospodars stvo hr vatsk vatsk e - pr edavan davan j a Ekonomikus = štedljiv, marljiv - bavi se izučavanjem gospodarske znanosti Hrvatske -

1. dio

Predmet istraživanja nacionalne ekonomije

Nacionalna ekonomija izučava više područja nacionalnog gospodarstva pri čemu kao temelji su: - ekonomska struktura - gospodarska struktura - gospodarski sustav - ekonomska politika

a) ekonomska struktura - podrazumijeva ukupnost materijalnih, ljudskih i društvenih uvjeta proizvodnje ,

čine proizvodni fondovi, a sastoje se od fiksnih i obrtnih fondova, zovemo ih još osnovna ili obrtna sredstva ili trajna ili kratkotrajna imovina, a to su

Materijalne uvjete

sredstva za rad i predmeti rada. Sredstva za rad – strojevi, strojevi, alati, poslovni inventar, Predmeti rada – su – su sirovine, energija, repromaterijal, tuđe proizvodne usluge.

sna ge je stanovništvo. Ljudski uvjeti proizvodnje čine radna snaga. Izvor radne snage Društveni uvjeti su odnosi koji se uspostavljaju između ljudi u vršenju i obavljanju procesa društvene reprodukcije. Faze društvene reprodukcije: 1. proizvodnja 2. razmjena 3. raspodjela 4. potrošnja Vrste odnosa u procesu proizvodnje: 1. proizvodni odnosi 2. vlasnički odnosi. Pravni izraz za vlasnika – menadžer. – menadžer. Jezikom ekonomske teorije uvjeti proizvodnje

nazivaju se proizvodnim odnosima, a to su odnosi između: - vlasnik- proizvođač proizvođač - menadžer – radnik radnik - radnik – radnik radnik Pravni izraz za društveno odnose su vlasnički odnosi.

1



b) gospodarska struktura -

struktura nacionalnog gospodarstva s obzirom na udio pojedinih gospodarskih

djelatnosti (označavamo ju pomoću sektorskih agregata).

Sektorski agregati – izražavaju – izražavaju pripadajući udio pojedine ekonomske aktivnosti u

osnovnim makroekonomskim agregatima ili makroekonomkim veličinama. – kvantitativne veličine ili kategorije kojim iskazujemo Makroekonomski agregati – kvantitativne

pojave i procese koje imaju karakter masovnosti u nacionalnom gospodarstvu. Osnovne

makroekonomske veličine su: -

zaposlenost, vrijednost proizvodnih fondova investicije, vrijednost uvoza i izvoza vrijednost vanjske trgovine (robna razmjena s inozemstvom) razmjena vrijednost međunarodne razmjene(ukupna vrijednost svih ekonomskih transakcija

jedne zemlje s inozemstvom koje osim razmjene roba čine još i međunarodna razmjena usluga, kapitala, međunarodnog kretanja ljudi (turistička), međunarodni transfer tehnologije i znanja, poslove korporacija, proizvodno tehnička suradnja), - BDP – iskazuje iskazuje vrijednost proizvodnje c) ekonomski ili gospodarski sustav Oblici i metode društvene organizacije proizvodnje. Osnovni organizacijski oblici u kojem se odvija razvoj društvene reprodukcije: 1. poduzeće (trgovačka društva) – ulaze – ulaze u međusobne odnose s dobavljačima i potrošačima da bi mogli obavljati svoju funkciju, 2. neprofitne organizacije (ustanove) – imaju – imaju funkcije u državnoj reprodukciji.

U svakom nacionalnom gospodarstvu utvrđeni su principi i načela po kojima se odvija poslovanje u nacionalnog gospodarstvu društvenih organizacije. Svi ih se moraju pridržavati kada ulaze u međusobne odnose. Metode društvene organizacije proizvodnje – proizvodnje – načela načela i principi po kojima se odvija poslovanje gospodarskih te uspostavljanje n jihove međusobne veze i odnosa. Do prije 15 godina gospodarski sustavi su se razlikovali, a u novije vrijeme je njihovo n jihovo sve

veće približavanje koje se događa nakon propasti socijalističkog sustava. Gospodarski subjekti su relativno samostalni u odlučivanja što će proizvoditi; cijene proizvoda utvrđuju se posredstvom tržišta uz određeni stupanj društvene kontrole cijena. Osnovne odrednice gospodarskog sustava: 1. Položaj gospodarskog subjekta u procesu reprodukcije: a) da li je gospodarski subjekt samostalan u odl učivanju o tome što će i koliko će proizvoditi, b) kako se utvrđuju cijene proizvoda, c) da li je gospodarski subjekt samostalan u odlučivanju o raspodjeli. 2. Kako se uspostavljaju odnosi između gospodarskih subjekata: a) posredstvom tržišta, b) plansko-centralistički,

2



b) gospodarska struktura -

struktura nacionalnog gospodarstva s obzirom na udio pojedinih gospodarskih

djelatnosti (označavamo ju pomoću sektorskih agregata).

Sektorski agregati – izražavaju – izražavaju pripadajući udio pojedine ekonomske aktivnosti u

osnovnim makroekonomskim agregatima ili makroekonomkim veličinama. – kvantitativne veličine ili kategorije kojim iskazujemo Makroekonomski agregati – kvantitativne

pojave i procese koje imaju karakter masovnosti u nacionalnom gospodarstvu. Osnovne

makroekonomske veličine su: -

zaposlenost, vrijednost proizvodnih fondova investicije, vrijednost uvoza i izvoza vrijednost vanjske trgovine (robna razmjena s inozemstvom) razmjena vrijednost međunarodne razmjene(ukupna vrijednost svih ekonomskih transakcija

jedne zemlje s inozemstvom koje osim razmjene roba čine još i međunarodna razmjena usluga, kapitala, međunarodnog kretanja ljudi (turistička), međunarodni transfer tehnologije i znanja, poslove korporacija, proizvodno tehnička suradnja), - BDP – iskazuje iskazuje vrijednost proizvodnje c) ekonomski ili gospodarski sustav Oblici i metode društvene organizacije proizvodnje. Osnovni organizacijski oblici u kojem se odvija razvoj društvene reprodukcije: 1. poduzeće (trgovačka društva) – ulaze – ulaze u međusobne odnose s dobavljačima i potrošačima da bi mogli obavljati svoju funkciju, 2. neprofitne organizacije (ustanove) – imaju – imaju funkcije u državnoj reprodukciji.

U svakom nacionalnom gospodarstvu utvrđeni su principi i načela po kojima se odvija poslovanje u nacionalnog gospodarstvu društvenih organizacije. Svi ih se moraju pridržavati kada ulaze u međusobne odnose. Metode društvene organizacije proizvodnje – proizvodnje – načela načela i principi po kojima se odvija poslovanje gospodarskih te uspostavljanje n jihove međusobne veze i odnosa. Do prije 15 godina gospodarski sustavi su se razlikovali, a u novije vrijeme je njihovo n jihovo sve

veće približavanje koje se događa nakon propasti socijalističkog sustava. Gospodarski subjekti su relativno samostalni u odlučivanja što će proizvoditi; cijene proizvoda utvrđuju se posredstvom tržišta uz određeni stupanj društvene kontrole cijena. Osnovne odrednice gospodarskog sustava: 1. Položaj gospodarskog subjekta u procesu reprodukcije: a) da li je gospodarski subjekt samostalan u odl učivanju o tome što će i koliko će proizvoditi, b) kako se utvrđuju cijene proizvoda, c) da li je gospodarski subjekt samostalan u odlučivanju o raspodjeli. 2. Kako se uspostavljaju odnosi između gospodarskih subjekata: a) posredstvom tržišta, b) plansko-centralistički,

2



c) odnosi prožetosti tržišta i plana 3. Ciljevi privređivanja a) stjecanje profita, b) zadovoljenje potreba c) prožetost ciljeva.

Administrativni način utvrđivanja cijena i ekonomski način utvrđivanja cijena. slobodno formiranje cijena, formiranje cijena u tržišnim uvjetima uz Ponuda i potražnja – slobodno određeni stupanj društvene kontrole cijena . Društvena kontrola cijena – može – može se pojavljivati kao: posredna i neposredna. U svijetu i kod nas posredna – nositelj – nositelj ekonomske politike ne utječe izravno na razinu cijena, već to čine posredno djelujući na stranu ponude i potražnje. Neposredna –

društvena kontrole mjere cijena su nepopularne stoga se ne koriste često, no postoje određena razdoblja kada se moraju primjenjivati u većoj ili manjoj mjeri. Jedan oblik kod nas – zaštitne jene poljoprivrednih proizvoda (radi se o zagarantiranim cijenama kojim – zaštitne ci jene se država obvezuje isplatiti poljoprivrednicima proizvod bez obzira na ponudu i potražnju na tržištu. O neposrednoj kontroli govorimo kada nositelji ekonomske politike direktno utječu na cijenu i to na jedan od sljedećih načina: utvrđivanje zaštitnih (garantiranih) cijena, maksimiranjem cijena (utvrđivanjem najviših mogućih cijena), zamrzavanjem cijena (zadržavanje na zatečenoj razini), davanje suglasnosti cijene od nadležnog organa o promijeni cijena (60 dana prije stupanja na snagu novih cijena). Ova mjera primjenjuje

se uglavnom u odnosu na cijene energenata odnosno iz domene onih djelatnosti koje čine gospodarsku infrastrukturu. Pod gospodarskom infrastrukturom podrazumijevamo sve djelatnosti koje su uvjet

funkcioniranja čitavog nacionalnog gospodarstva. To su: elektroprivreda, vodoprivreda, ceste, željeznice, telekomunikacijske usluge itd. Liberalizacija cijena – snižavaju – snižavaju se carine, ponuda će porasti, uz nepromijenjenu potražnju dolazi do porasta cijena. Gospodarski subjekti su relativno samostalni u odlučivanju u raspodjeli dohotka i što će proizvoditi. Odnosi između gospodarskih subjekata odvijaju se posredstvom tržišta i uz postojanje makroekonomskog programiranja. Cilj privređivanja poslovnih subjekata u tim sustavima prožimaju se kao ciljevi: stjecanje profita i zadovoljenje potreba.

d) ekonomska politika - ukupne aktivnosti što ih jedno društvo poduzima u odnosu na svoje gospodarstvo - to su aktivnosti što ih nositelj ekonomske pol itike poduzima radi ostvarenja ciljeva. Ekonomska politika se odvija kroz 3 faze: a) utvrđivanje ciljeva, b) izbor mjera, c) sredstva ekonomske politike. Bez obzira kakovo je stanje gospodarstva neke zemlje i u kojoj je razvojnoj fazi ona nalazi da su nositelji ekonomske politike oni koji postavljaju razvojne ciljeve. Radi

ostvarivanje tih ciljeva služe se mjerama, sredstvima ili instrumentima ekonomske politike kojih ekonomska znanost poznaje nekoliko stotina.

3



Nositelj ekonomske politike je SABOR (kod nas). U zemljama parlamentarnog sustava nositelj ekonomske politike je vlada. Uloga – utvrditi utvrditi takvu mjeru aktivnosti kojom se

omogućava ostvarenje cilja koju je omogućio SABOR.

Mjerama ekonomske politike nositelji mogu utjecati na gospodarske tijekove te na ostvarenje stabilnosti i razvoja nacionalnog gospodarstva.

Razvrstavanje gospodarskih aktivnosti (nacionalna klasifikacija djelatnosti) Vršimo razvrstavanje zbog mogućnosti usporedbe i ocjene poslovanja sa sličnim djelatnostima kako u zemlji tako i inozemstvu. Drugi razlog da bi se osiguralo funkcioniranje nacionalnog gospodarstva. Klasifikacija djelatnosti – definira – definira ekonomske pojave i procese i omogućava njihovo

razvrstavanje u određene djelatnosti. Klasifikacija djelatnosti uvijek odražava dostignuti stupanj razvoja pojedine zemlje, ali vodi računa i o budućim ciljevima razvoja. Nacionalna klasifikacija djelatnosti – vrši – vrši se primjenom dvije skupine kriterija: a) identičnost tehničko-tehnoloških, ekonomskih i organizacijskih obilježja pojedine gospodarske aktivnosti, b)

istovjetnost tehničkog procesa ili sirovinske osnovice, istovjetnost namjene proizvoda ili usluga, odnosno istovrsnost potreba koje k oje se

zadovoljavaju obavljanjem određenih aktivnosti (istovrsnost predmeta rada, sredstva za rad i tehničko tehnoloških postu paka koji se primjenjuju u obavljanju djelatnosti) c) istovrsnost roba i usluga koje su rezultat obavljanja pojedine djelatnosti. Klasifikacija djelatnosti se u pravilu mijenjaju svakih 20 godina. Mijenjaju se zbog tehničko-tehnološkog razvoja i njegove prim jene u proizvodnji. -

tehničko-tehnološki napredak – dolazi – dolazi do promjena u materijalima, sirovinama … veći stupanj specijalizacije (neke djelatnosti odumiru, neke mijenjaju karakter a

neke nastaju kao nove), - poljoprivreda – mijenja mijenja svoj karakter, danas kapitalom intenzivna djelatnost, a nekad rano intenzivna djelatnost, - industrija – neposredno neposredno proizvodna.

Nomenklatura za raspoređivanje privrednih i drugih organizacija i državnih dr žavnih organa po djelatnostima (primjenjivala se do donošenja JKD). 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

industrija i rudarstvo poljoprivreda i ribarstvo

šumarstvo građevinarstvo saobračaj

trgovina i ugostiteljstvo zanatstvo stambena i komunalna djelatnost

4


UPLOADANO NA: www.referada.hr

9. kultura i socijalna djelatnost 10. djelatnost državnih i društvenih organa u državi Jedinstvena klasifikacija privrednih i neprivrednih djelatnosti JKD 1976: 1. industrija i rudarstvo 2. poljoprivreda i šumarstvo 3. šumarstvo 4. vodoprivreda 5. građevinarstvo 6. promet i veze 7. trgovina 8. ugostiteljstvo i turizam 9. obrtništvo i osobne usluge 10. stambeno komunalna djelatnost 11. financijske, tehničke i poslovne usluge 12. obrazovanje i kultura 13. zdravstvena i socijalna zaštita 14. društveno- političke zajednice, samoupravno-interesne zajednice i društveno-

političke organizacije

ISIC – međunarodna standardna klasifikacija UN-a, NACE Rev. 1. – opća klasifikacija djelatnosti EU.

Zajedničko im je da je osnovna podjela jednak, tj. sve ekonomske aktivnosti svrstavaju se u 17. područja, u daljnjoj podjeli one se razlikuju. Hrvatska se opredijelila za opću klasifikaciju djelatnosti EU.

Nacionalna klasifikacija djelatnosti (NN br. 6/1995) A. poljoprivreda, lov i šumarstvo B. ribarstvo C. rudarstvo D. prerađivačka industrija E. opskrba električnom energijom, plinom i vodom F. građevinarstvo G. trgovina na veliko i malo, popravak motornih vozila, motocikla te predmeta za

osobnu uporabu i kućanstvo

H. ugostiteljstvo I. promet, skladištenje i veze J. financijsko posredovanje K. poslovanje nekretninama, iznajmljivanje i poslovne usluge L. javna uprava i obrana, obvezno socijalno osiguranje M. obrazovanje N. zdravstvena zaštita i socijalna skrb O. ostale društvene, socijalne i osobne uslužne djelatnosti P. privatna kućanstva sa zaposlenim osobljem Q. izvanteritorijalne organizacije i tijela

5



Naša nova nacionalna klasifikacija djelatnosti usklađena je sa NACE, REV 1. Stupnjevi razvrstavanja gospodarske aktivnosti: 1. područja – jedno-slovna oznaka 2. pot- područja – dvoslovna oznaka 3. odjeljci – dvoslovna i dvoznamenkasta oznaka 4. skupine – dvoslovna i troznamenkasta oznaka 5. razredi – dvoslovna i četveroznamenkasta oznaka 6. podrazredi – dvoslovna i peteroznamenkasta oznaka

17 31 60 222 503 571

Prerađivačka industrija – pot- područja DA – proizvodnja hrane, pića i duhanskih proizvoda DB – proizvodnja tekstila i tekstilnih proizvoda DC – proizvodnja kože i kožnih proizvoda DD – prerada drva i proizvodi od drva DE – proizvodnja celuloze, papira iz kartona, izdavačka i tiskarska djelatnost DF - proizvodnja koksa, naftnih derivata i nuklearnog goriva DG – proizvodnja kemikalija, kemijskih proizvoda i umjetnih vlakana DH – proizvodnja proizvoda od gume i plastičnih masa DI – proizvodnja ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda DJ – proizvodnja metala i metalnih proizvoda DK – proizvodnja strojeva i uređaja, na drugom mjestu nespomenuta DL – proizvodnja ele. I optičke opreme DM – prizvodnja prometnih sredstava DN – ostala prerađivačka industrija, na drugom mjestu nespomenuta Sektorska struktura gospodarstva 1. primarni – lov, ribolov, ribarstvo – korištenje prirodnih resursa, ali ne i

njihovo prerađivanje 2. sekundarni – čine ga sve prerađivačke djelatnosti (industrija) 3. tercijarni – čine ga uslužne djelatnosti

U novije vrijeme primjenjuje se sljedeća podjela: 1. primarni 2. sekundarni 3. tercijarni

4. tercijarni u užem smislu – kvartarni sektor - kvinarni sektor

U primarni sektor spadaju one djelatnosti čiji se predmet rada nalazi nad zemljom ili pod zemljom (A,B). U sekundarni sektor spadaju sve prerađivačke djelatnosti, pa se ovaj sektor naziva još i

prerađivački (C,D,E,G). U tercijarni sektor spadaju sve djelatnosti, koje se bave uslugama (uslužni sektor). U užem smislu čine tzv. Klasične ili tradicionalne gospodarske usluge(ugostiteljstvo, promet i veze, trgovina i obrtništvo).

6



U kvartarni sektor ulaze sve djelatnosti koje proizvode znanje ili razvijaju kvalitetu ljudskog faktora (obrazovanje, kultura, znanost).

U kvinarni sektor čine sve moderne djelatnosti tzv. Usluge (J.K)

Pravilnosti promjena sektorske strukture u procesu gospodarskog razvoja zemlje 1. Na najnižem stupnju gosp. Razvijenosti dominantan je udio primarnog sektora u ostvarenoj proizvodnji zemlji i zaposlenosti 2. U procesu gosp. Razvoja opada udio primarnog sektora, a raste udio sekundarnog sektora i za njega neposredno vezanih djelatnosti tercijarnog sektora (radi se od djelatnostima koje su uvjet i pretpostavka razvoja industrije, a i sami se razvijaju usporedo s razvojem industrije. To su trgovina, saobraćaj te bankarstvo). Na sredn jem stupnju gosp. Razvoja

značajan je udio sekundarnog sektora u strukturi proizvodnje i

zaposlenosti. 3. U procesu daljnjeg gospodarskog razvitka dolazi do opadanja udjela

sekundarnog sektora, a sve brže raste udio tercijarnog sektora. U

gospodarskoj strukturi visoko razvijenih zemalja dominantan udio ima tercijarni sektor.

4.

Što je gospodarstvo razvijenije to je izraženija podjela tercijarnog sektora u užem smislu na kvartarni i kvinarni. Ovo se javlja stoga što je daljnji razvoj visokorazvijenih zemalja i njihova konkurentnost sve više ovisna o prednostima što ih imaju u razvijenosti ljudskih potencijala te o razvijenosti sektora modernih usluga.

Klasifikacija zemalja prema visini GNP per capita u 1999 godini Zemlje niskog dohotka (manje od 755 usd) Zemlje srednjeg dohotka (756 usd do 9265 usd) - srednjeg i nižeg (756 – 2995 ust) - višeg i srednjeg (2996 – 9265 usd)

Zemlje visokog dohotka (od 9266 usd i više)

Bruto domaći proizvod (BDP) Vrijednost ostvarene proizvodnje u zemlji tijekom jedne poslovne godine.

Naš BDP odgovara europskom poimanju GDP. To je način na koji možemo izraziti veličinu poduzeća količinom proizvedene robe. Proizvodnju svih poduzeća iskazujemo kroz makroekonomsku veličinu BDP (GDP), GNP (BNP). BDP – iziskuje nam vrijednost ostvarene proizvodnje u jednom nacionalnom gospodarstvu tijekom jedne godine. BDP (GDP) – se razlikuje od GNP-a zato što su BNP (GNP) osim vrijednosti ostvarene

proizvodnje u zemlji uključujemo i vrijednost proizvodnje koja je nacionalnim kapitalom ostvarena u inozemstvu. To znači da nam je kriterij za izračunavanje: BDP – domicilnost proizvodnje BNP – domicilnost kapitala

7



BVP – bruto vrijednost proizvodnje

Od BVP oduzmemo proizvodnju sirovina, elektromaterijala, energije i tuđih proizvodnih usluga da bismo dobili GDP. Taj utrošak je sadržan u materijalnim troškovima Mt.

BVP – Mt = BDP Bruto domaći lanac – da outputi nižih faza prerade predstavljaju inpute u višim fazama prerade.

Pšenica brašno

1. 2. 3.

Kruh

Vrsta inputa 1 3 5

Dodana vrijednost 2 2 3

Vrijednost outputa 3 5 8

Od vrijednosti outputa oduzeti vrijednost inputa 16-9 BDP – Am (amortizacija) = NDV (neto dodana vrijednost) BDV – (bruto dodana vrijednost)

Cjelokupni uvoz i izvoz registriraju se u platnoj bilanci, na čijoj se rashodnoj strani evidentira uvoz, a na prihodnoj izvoz. Izvoz smanju je mogućnost potrošnje u zemlji ali dispozicija platne bilance predstavlja za zemlju prihod. Multipliciranje dohotka

Ono što je na razini poduzeća ukupan prihod na razini nacionalnog gospodarstva je vrijednost bruto proizvodnje.

BDP izračunavamo tako da od BDV oduzmemo međufaznu potrošnju. Međufaznu proizvodnju čini: utrošak sirovina, repromaterijala, poluproizvoda i energije pribavljenih od drugih proizvođača i vrijednost tuđih proizvodnih usluga. BDP izračunavamo tako da od Bruto vrijednosti proizvodn je oduzmemo materijalne troškove dobivamo bruto domaći proizvod, a taj BDP knjigovodstveno je iskazan BDV

BVP – Mt = BDP

Neto dodana vrijednost je vrijednost koja je sadržana u ljudskom radu BDP – Am = NDV U BDP je sadržan: kamata, neto plaće zaposlenih, porezi i doprinosi i poslovni višak - Poslovni višak se koristi za proširenje postojećih kapacitet, a naziva se -

akumulacijom -

Akumulacija je onaj dio poslovnog viška koji je namijenjen proširenju (povećanju) ili modernizaciji kapaciteta BDP je osnovni izvor potrošnje u nacionalnom gospodarstvu

8



Struktura BDP-a s aspekta potrošnje: 1. Osobna potrošnja 2. Javna potrošnja 3. Investicijska potrošnja 1.

osobnu potrošnju čine troškovi kućanstva (stanovništva) za robu i usluge kojima podmiruju svoje potrebe,

2.

javna potrošnja čine troškovi obnašanja javne vlasti, zakonodavne, izvršne i sudbene. Uz ove troškove još su i troškovi obrazovanja, znanstvene djelatnosti, zdravstvene djelatnosti, kulturne i druge javne djelatnosti koje se financiraju iz proračuna ili proračunskih fondova.

3.

Investicijska potrošnja – čine troškovi poduzeća za nabavku ili izgradnju proizvodnih fondova (građevinske objekte, opremu, strojeve, uređaje, alate, mjerne instrumente, patenti, licence i sl. ).

Na veličinu potrošnje u jednoj zemlji utječe ostvareni BDP, te uvoz i izvoz. Uvoz koji povećava potrošnju u zemlji, ali istodobna predstavlja zaduživanje zemlje u inozemstvu. Izvoz smanjuje mogućnosti potrošnje u zemlji, ali dispozicija platne bilance predstavlja za zemlju prihod.

Koncepcije izračuna BDP-a

1. koncepcija proizvodnog dohotka (EU) – koncepcija koja se koristi u Hrvatskoj i podrazumijeva da se BDP izračunava kao vrijednost proizvodnje u zemlji tijekom 1 poslovne godine. 2. koncepcija primljenog dohotka – odgovara američkom izračunu BND. Prema ovoj koncepciji u ovaj obračun ulaze osim vrijednosti ostvarene proizvodnje u

zemlji i prihodi koji pritječu iz inozemstva, a ti prihodi su prihodi od kapitala plasiranog u inozemstvu, iseljeničke doznake, i doznake radnika koji se nalaze na

radu u inozemstvu. 3. konce pcija utrošenog dohotka – prema ovoj koncepciji BDP-a izračunava se kao

zbroj svih oblika potrošnje (to znači kao zbroj osobne, javne, investicijske potrošnje) uvećanog za vrijednost izvoza. Prema ovoj koncepciji odgovara vrijednost potrošnje, a ne proizvodnje, od zbroja svih oblika potražnje oduzimamo se saldo platne bilance.

P = GDP – (- SPB) P = GDP Metode obračuna BDP-a 1. realna ili proizvodna 2. osobna, personalna ili prihodna 3. rashodna

1.

primjenom realne ili proizvodne metode BDP izračunavamo kao zbroj dohodaka svih proizvodnih djelatnosti i to prvo izračunavamo vrijednost ostvarenog dohotka u svakom razredu, skupini, podskupini. Kod izračuna BDP-a javljaju se određeni problemi: 9



1. je vezan uz individualni sektor poljoprivrede, privatni posjed gdje je uvijek jedan dio proizvodnje namijenjen osobnoj potrošnji, 2. postoji jedan sektor koji nije obavezan da predaje svoje bilance – sektor obrtnika. 2. Osobna , personalna ili prohodna metoda – po ovoj metodi BDP izračunava kao

zbroj svih prihoda stanovništva, a mogući prihodi stanovništva su sljedeći: najamnine (prihodi od rada)- imaju najveći udio od 80% i u najrazvijenijim zemljama, ostali prihodi: renta (prihodi od vlasništva), dividende (prihodi od trgovačkog kapitala) i kamate. Najtočnija metoda izračuna BDP-a. 3. Rashodna metoda – Mjeri potrošnju gotovih proizvoda ili usluga prizvedenih u nacionalnoj ili domačoj ekonomiji. a) Sva poduzeća ne posluju na lokaciji jednog grada.Problem se rješava : - organizacijski – BDP se iskazuje tamo gdje je sjedište poduzeća, - teritorijalni – BDP se iskazuje u mjestu gdje se odvija poslovanja bez obzira gje je sjedište poduzeća b) 2 problem – jedno poduzeće s više djelatnosti; kada je jedno poduzeće registrirano za obavljanje više djelatnosti tada se kod izračuna BDP-a može primijeniti princip čiste ili pretežite djelatnosti.

Čista djelatnost – tada se za svaku djelatnost poduzeća posebno iskazuje pripadajući dio dohotka - Princip pretežite djelatnosti – kod njega se cjelokupni dohodak iskazuje u djelatnosti koja iskazuje pretežiti dio njegova poslovanja. -

Dohodak – nominalna vrijednost (u tekućim cijenama) i realna vrijednost (iskazana u slanim cijenama). U uv jetima inflacije makroekonomske analize ne smije se temeljiti na praćenju

nominalnog dohotka jer nas to vodi na posve pogrešne zaključke. Godina

Tone

Jedinična cijena

Vrijednost proizvodnje

1991. 1000 3 3000 1992. 1000 4 4000 1993. 900 5 4500 Cijene odabrane godine nazivaju se stalnim cijenama. Stalne cijene Realni dohodak 1991. 1000 3 3000 1992. 1000 3 3000 1993. 900 3 2700 Od indexa oduzmemo 100 (90-100= -10) ( 100 – 100=0). U uvjetima inflacije ne smijemo koristiti nominalne cijene. Realni dohodak – izražen u stalnim cijenama. Stalne cijene – cijene jedne odabrane godine.

10

Indeks promjene 100 133,33 150

Indeks 100 100 90



Postu pak statističkog deflacioniranja

Statističko deflacioniranje je postupak kojim uz pomoć deflatora nominalnih dohodak preračunavamo u stvarni (realni). Kao statističke deflatore koristimo indekse promjena cijena, a deflacioniranjem vršimo tako da nominalni dohodak pomnožimo s 100 i podijelimo s indexom promjena cijena.

Najtočniji deflator je indeks troškova života za gradove i županije. Godina

Prizvodnja u tonama

Indeks promjene cijena 100

Realni dohodak

Postupak

1991.

1000

3000

3000x 100/100= 3000 3000x100/133,33= 2250 4500x100/166,66= 2700

1992.

1000

133,33

3000

1993

900

166,66

2700

Realni dohodak je dohodak izražen u realnim cijenama. Sažetak BDP-a 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

pojam BDP-a, GDP i GNP izračun BDP-a vrijednosna struktura BDP-a struktura BDP-a s motrišta potrošn je

utjecaj uvoza i izvoza na mogućnost potrošnje koncepcije za izračun BDP-a metode izračuna BDP-a

principi iskazivanja BDP-a nominalni i realni BDP

- pod gospodarskim rastom podrazumijevamo kontinuirano povećanje BDP-a, - osnovni indikator ekonomskog rasta je povećanje BDP po stanovniku, - stagnantno gospodarstvo je ono koje ne ostvaruje ni rast ni pad BDP-a, - gospodarski pad – ako se smanjuje BDP (gospodarsko zaostajanje) - veličina BDP-a ovisi o: ekonomskoj politici, menadžmentu, makroekonoskoj politici i raspoloživosti faktora proizvodnje, - demografija – izučava stanovništvo.

F aktor i r azvoja Dijelimo ih na: 1. Prirodne uvjete 2. Ljudske uvjete 3. Materijalne uvjete 4. Institucionalne uvjete

11



Prirodni uvjeti: uvjetovani prirodnim geoprometnim položajem – prirodno bogatstvo jedne zemlje(šume, klima,more), 2. Ljudske uvjete – čine stanovništvo, radna snaga i zaposleni 3. Materijalne uvjete čine proizvodni fondovi 4. Institucionalne uvjete čine gospodarski sustav zemlje i ekonomska politika koja se 1.

u zemlji vodi.

Stanovništvo U nacionalnom gospodarstvu stanovništvo se pojavljuje u dvojakoj ulozi:

1. kao proizvođač 2. kao potrošač – formira potražnju, obujam i strukturu potražnje

Demografske teorije učenja o stanovništvu i njegovu utjecaju na gospodarski razvoj 1. Klasične teorije - Građanska teorija a) pesimistički pravac b) optimistički pravac - marksistička teorija Prema pesimističkom pravcu porast stanovništva ima negativan utjecaj na razvoj zemlje. Začetnik pesimističkog pravca je T. Malthus. 2. Suvremena učenja o stanovništvu a) neomaltuzijanski pravac b) teorija ljudskog kapitala

Klasične teorije izučavaju odnos brojnosti stanovništva i ekonomskog razvoja, Suvremena učenja analiziraju ne samo utjecaj brojnosti nego i kvalitete stanovništva na ekonomski razvoj a) građanska teorija analizira kako brojnost stanovništva utječe na ekonomski 1. 2.

razvoj, a prema ovoj teoriji nema povratnog utjecaja odnosno njegovi pobornici tvrde da ekonomski razvoj nema nikakav utjecaj na kretanje brojnosti

stanovništva. Kretanje stanovništva određeno je prirodnim razvojem. b) Marksistička teorija – između brojnosti stanovništva i ekonomskog razvoja postoji odnos međuzavisnosti, što znači da stanovništvo utječe na ekonomski razvoj i da ekonomski razvoj utječe na stanovništvo. Predstavnici su Adam Smith i William Petti. Po njima por ast broja stanovništva je najvažniji izvor ekonomskog razvoja. Petti izučava kako brojno stanovništvo utječe na ostvarivanje državnih prihoda kroz veći broj stanovnika (veći broj poreznih obveznika ), (rasprava o porezima). Adam Smith tvrdi da je glavni izvor bogatstva

sanovništvo (istraživanje prirode i bogatstva naroda).

b) Suvremena učenja su uglavnom usmjerena na teoriju ljudskog kapitala.

Utemeljiteljem teorije smatra se Theodore Schultz, djelo «Ulaganje u ljude». On je rekao da je T. Maltus izučavao pogrešne stvari izučavajući brojnost stanovništva. Prema Schultzu roditelji će brojnost svoje djece zamjenjivati njihovom kvalitetom . Prema teoriji ljudskog kapitala obilježja kvalitete stanovništva su obrazovanost

12



(raspolaganjem određenim znanjem i vještinama), profesionalnost, radne navike, zdravstveno stanje, zdravstvena prosvijećenost stanovništva. a) neomaltuzijanski pravac označava oživljavanje Maltusove teorije u suvremeno doba i zapravo je ta teorija instrument nekim ekonomskim teoretičarima koji tvrde da je porast razlika u razvijenosti između najrazvijenijih i najnerazvijenijih zemalja isključivo posljedica nekontroliranog rasta stanovništva u nerazvijenim zemljama. Iz demografskih teorija izvedene su demografska politike. Demografske politike

Pod demografskom politikom podrazumijevamo aktivnosti što ih jedna zemlja

poduzima u odnosu na kretanje brojnosti svoga stanovništva:

Razlikujemo 2 tipa demografske politike: 1. natalistička ili aktivna demografska politika 2. antinatalistička ili antipopulacijsk a demografska politika 1.

Za prvi tim je karakteristično da se poduzimaju mjere kojima se potiče porast

broja stanovnika. Program demografske obnove RH predstavlja aktivnu populacijsku politiku. Mjere koje se u okviru te politike poduzimaju su sve one koje se omogućavaju određene pogodnosti za majku, djecu. To bi bile mjere: a) davanje besplatne opreme na novorođenčad b) produženi rodiljni dopust c) dječji doplatak – najefikasnija mjera, ako on raste d) progresivno s porastom broja djece u obitelji okvir ovih mjera pojavljuju se majke odgajateljice 2.

Antinatalistička politika – ukidaju se sve pogodnosti za majku i dijete jer se želi destimulirati rast stanovništva. Npr. porodiljni dopust od 45 dana.

Prvi popis stanovništva bio je 1948 godine, pa 1953, 1961 i od tada u svakoj prvoj

početnoj godini desetljeća. Prvi popis stanovništva u Hrvatskoj je bio 1857, a prvi sveobuhvatni popis 1921. Vitalni koeficijenti

1. Natalitet – nam govori broj rođenih na 1000 stanovnika 2. Mortalitet – broj umrlih na 1000 stanovnika 3. Prirodni prirast – povećanje broja stanovnika na svakih 1000 stanovnika. Vitalni koeficijenti – se izračunavaju u promilima. Stopa prirodnog prirasta izračunava se

stopama nataliteta i mortaliteta. Karakteristično je da visoke stope nataliteta imaju ruralna područja. Stope nataliteta i prirodnog prirasta smanjuju se u svim zemljama usporedo s razvojem

procesa urbanizacije, pojavom i rastom gradova, a osobito porastom zaposlenosti žena.

13



Mortalitet se može smanjiti do određene granice i ne može biti niži od 9‰. Na našim pr ostorima 1981g. stopa je bila blizu 9‰.U RH = 1,39 djece. Negativni prirodni prirast obilježje je visoko razvijenih zemalja.

- formule za izračunavanje vitalnih koeficijenata: - n = N/P*1000 – stopa nataliteta - m = M/P*1000 – stopa mortaliteta - pp = ((N-M)/P)*1000 – stopa prirodnog prirasta - PP = N-P – prirodni prirast - Tipovi prirodno prirasta :

1. ako zemlja ima prirast do 5‰ – nizak prirast (Europa) 2. od 5-15‰ – umjereni prirast (Europa) 3. od 15-20 ‰ – visok 4. preko 20‰- vrlo visok (Azija, Afrika i Latinska Amerika, a u Europi Kosovo sa 30‰) RH – ima nizak prirodni prirast. Podjele strukture stanovništva 1) Prema djelatnosti a) poljoprivredno b) nepoljoprivredno - najrazvijenije zemlje imaju manje od 5% poljoprivrednog

stanovištva

2) Prema mjestu stanovanja a) seosko (ruralno) b) gradsko (urbano) – u gradu se pojavljuju neke potrebe kojih u selu nema npr. organizacija stanogradnje), problem izgradnje objekata socijalne infrastrukture,

razvoj pojedinih usluga za pomoć zaposlenoj obitelji, problem snabdjevanja.

3. Prema radnoj sposobnosti a) radni kontingent – radno sposobno stanovništvo, svi muškarci od 15-64 i žene od 15-59 godina. - izvor radne snage, a značajan je zbog otvaranja novih radnih mjesta (a ako se radni kontingent smanji znači a će biti manje radne snage – zaposlenih i

-

nezaposlenih koji traže posao. Stopa nezaposlenosti – broj nezapolenih

Ukupna radna snaga b) neradni kontigent 4. Prema starosti - starosni razredi ili skupine 14



- 0 – 4 - 5-9 - 10-14 itd. 5. Prema spolu a) muško b) žensko 6.Prema pismenosti a) pismeno b) nepismeno - nepismeno – koji su završili samo 4 razreda osnovne škole - ako je manje od 1 % nepismenih – smatra se da je nepismenost iskorjenjena

Bez škole Nezavršena o. š Osnovna škola Srednja škola Viša škola Fakultet/akademija/mr/sc/dr Nepoznato

Ukupno 105.332 580.379 801.168 1.733.198 150.167 287.867 24.715

% 2,68% 15,76% 21.75% 47,06% 4,08% 7,82% 0,67%

7. Prema stručnosti a) po stupnjevima stručne spreme (NSS, SSS, VŠS, VSS) b) po kvalifikacijskoj ljestvici (NKV, PKV, KV, VKV) - kvalifikacijska ljestvica – ostatak razvoja kada je hrvatska imala industrijalizaciju i trebalo je brzo osposobiti stanovništvo. Migracije

Na ukupan broj stanovnika osim prirodnog prirasta utječu i migracije. Migracije – prostorna pokretljivost stanovništva. Ima dva tijeka:

1. emigracija – označava iseljavanje stanovništva 2. imigracija – useljavanje stanovništva.

Razlika emigracije i imigracije je migracijski saldo. Pozitivan je ako je broj useljenja veći od broja iseljenja, ako je obratno onda je negativan. 1. Podjela prema trajanju: a) dnevne – dnevno napuštanje radi posla ili radi obrazovanja b) sezonske – privremeno napuštanje zbog obavljanja gospodarske djelatnosti – poljoprivreda i turizam c) stalne – radi trajnog preseljenja 2. Podjela prema nacionalnoj pripadnosti (prostorni kriterij – prema teritorijalnom kretanju) a) unutarnje – unutar granica (lokalne, regionalne, međuregionalne) b) vanjske – preseljavanje stanovništva iz zemlje ili useljavanje - kreću se iz manje razvijene u više razvijene zemlje

15



3. Prema uzrocima a) ekonomske - najbrojnije b) političke c) socijalne

Obilježja suvremenih migracija: a) emigrira mlado stanovništvo b) emigrira obrazovano stanovništvo Zemlje iz kojih imigrira mlado i obrazovano stanovništvo imaju dvostruki gupitak: a) gubitak sredstava uloženih u obrazovanje b) gubitak neostvarenog dohotka koji su mogli polučiti mladi i obrazovani ljudi Stanovništvo i veličina unutarnje tržišta Faktori veličine unutarnjeg tržišta 1. brojnost stanovništva 2. BDP po stanovniku (pokazatelj kupovne moći stanovništva)

Zemlje koje imaju manje od 10.000.000 stanovnika imaju malo unutrašnje tržište. Svega 10 zemalja ima veliko tržište. Npr. zemlje s više od 100 milijuna stanovnika: Kina, Indija, SAD, Indonezija, Brazil, Rusija, Pakistan, Japan, Bangladeš, Nigerija. Hrvatska ima vrlo malo unutarnje tržište. Zemlje malog unutrašnjeg tržišta postižu lošiji rezultat u izgradnji i u eksploataciji objekata gospodarske ili privredne infrastrukture (ograničenja zemalja malog unutrašnjeg tržišta): - objekti gospodarske infrastrukture – prometnice, vodoprivreda, energetika, telekomunikacije, -

one zahtijevaju visoke investicije, a njihovo je korištenje jeftinije ako je velik broj korisnika

-

u zemljama koje imaju veliko unutarnje tržište moguće je postići viši stupanje specijalizacije u proizvodnji

-

u zemljama malog unutarnje tržišta nije moguće ostvariti efekte ekonomije obujma odnosno graditi optimalne kapaciteta (onda kada ostvarimo u proizvodnji

najniže prosječne troškove proizvodnje) Malo unutrašnje tržište je moguće povećati uključivanjem u međunarodnu razmjenu prvenstveno porastom izvoza u onim djelatnostima gdje bilježimo konkurentne prednosti i kroz povećanje kupovne moći. Sve zemlje koje imaju malo unutarnje tržište moraju odabrati model izvoznoorijentiranog gospodarstva, da bi se mogle dugoročno razvijati. Uvozno supstituvni model razvoja – u zemlji se teži proizvesti što veći broj proizvoda i usluga kako bi u manjoj mjer i bila ovisna od utjecajima međunarodnog tržišta.

16



Društveno bogatstvo

U makroekonomskoj kategoriji: društveno bogatstvo, nacionalno bogatstvo, narodno bogatstvo

Društveno bogatstvo:

1. prirodno bogatstvo – rudno bogatstvo, voda, klima, geografski položaj,

šume, zemljište 2. proizvedeno društveno bogatstvo – ukupnost upotrebnih vrijednosti koji neka zemlja raspolaže u određenom momentu a koju je proizveo čovjek Proizvedena bogatstva se mogu izmjeriti. Proizvedeno bogatstvo je različito od BDP-a Dvije su vrste fondova u proizvedenom društvenom bogatstvu a) Osnovni fondovi (stvarna imovina, fiksni fondovi) 1. U gospodarskim djelatnostima

- zemljište - proizvodne i poslovne zgrade - ostali građevinski objekti - strojevi, uređaji i ostala tehnička sredstva - 2. U neprofitnim djelatnostima - stambene zgrade - građevinski objekti - tehnička sredstva i oprema u djelatnostima obrazovanja, zdravstva, kulture,

sporta, državnih organa

- 3. Javna dobra - ceste - željezničke pruge - luke i obale - plovni kanali - uzletišta - javnoprometne površine - parkovi b) Obrtni fondovi (obrtna imovina, opticajni kapital ili zalihe) – kratkotrajna imovina - 1. Poslovne zalihe - sirovine - poluproizvodi - pogonski i pomoćni materijal - 2. Zalihe u domaćinstvima - tekuće zalihe (hrana, piće, ogrijev) - polutrajne zalihe (odjeća i obuća) - trajna potrošna dobra (auti, pokućstvo, aparati)

O + OB = VRIJ PDB (X)

Najveću vrijednost čine stambene zgrade i to 1/5 ukupnog proizvedenog društvenog bogatstva. 17



Načini iskazivanja vrijednosti proizvodnih faktora 1. putem nabavne vrijednosti - ova vrijednost po kojoj je određeni objekt, zgrada, trajno dobro kupljeno uključujući troškove dopreme ili investiranja

NV + RV – Am

2. putem stvarne ili sadašnje vrijednosti – Nabavna cijena + revalorizacija – amortizacija. Revalorizacija je posebno važna u inflatornim uvjetima privređivanja zbog svođenja tekućih cijena na stvarne cijene. 3. putem nove ili novonabavne vrijednosti – ona vrijednost zemljišta, zgrade, opreme koju bismo platili da danas kupujemo. 4. putem tržišne vrijednosti – ovisi o odnosu ponude i potražnje npr. na tržište

nekretnina oko procjene vrijednosti zgrada. Tržišna vrijednost bi odgovarala sadašnjoj u uvjetima uravnotežene ponude i potražnje (bile bi jednake).

Na veličinu proizvodnog društveno bogatstva utječu: 1. Investicije (+)

Društvenog bogatstva

2. Amortizacija (-) – smanjuje vrijednost proizvodnih fondova Investicije – pozitivno djeluju na društveno bogatstvo

Investicije predstavljaju svako ulaganje u obnovu, modernizaciju postojećih fondova ili u izgradnju novih kapaciteta. Zbog toga investicije kao ekonomski tijek utječu na povećanje vrijednosti PDB-a. - I>Am – vitalno propulzivno prosperitetno gospodarstvo - I=Am – stagnantno gospodarstvo (jednostavna reprodukcija) - I
Ni jedno nacinalno gospodarstvo se ne može razvijati ako ne investira. Ekonomski rast – povećanje BDP-a. Ekonomski rast je moguće ostvariti ako ulažemo u nove proizvodne kapacitete. Investicije su pretpostavke gospodarskog rasta – sva ulaganja u gospodarske fondove koja imaju za cilj rekonstrukciju, adaptaciju ili modernizaciju postojećih kapaciteta ili pribavljanje novih proizvodnih fondova.

Amortizacija pr edstavlja dio utrošene vrijednosti osnovnih fondova uslijed njihove

uporabe u procesu proizvodnje u nekom vremenskom razdoblju. To znači da amortizacija kao proces trošenja smanjuje vrijednost proizvodnih fondova.

18



I nvesticije i investicijska poli tik a Investicije su sva ulaganja u gospodarske fondove koja imaju za cilj rekonstrukciju,

adaptaciju ili modernizaciju postojećih kapaciteta ili pribavljanje novih proizvodnih fondova. Pretpostavka su gospodarskog rasta i razvoja. Razlikujemo veliki broj investicija. Postoji 5 osnovnih podjela investicija : 1. Prema namjeni a) investicije u fiksne fondove – Postepeno prenose svoje vrijednosti na svoje

proizvode što znači da se u cijelosti utroše tijekom većeg broja proizvodnih

-

-

ciklusa. Aktivizacijsko razdoblje – (vrijeme investiranja) je vrijeme koje proteče od 1

izdvajanja sredstava za pribavljanje fiksnih fondova do časa njihova stavljanja u funkciju Aktivizacijsko razdoblje kod fiksnih fondova traje od nekoliko mjeseci do nekoliko godina

b) investicije u obrtne fondove – se utroše odjednom tj. tijekom jednog proizvodnog ciklusa. - kod izdvajanja investicija za obrtne fondove aktivizacijskog razdoblja nema što

znači da je vremenski tijek izdvajanja investicijskih sredstava, njihovo

pribavljanje i stavljanje u funkciju vrlo kratko. 2. Prema izvorima investicijskih sredstava u vrijednosnoj strukturi proizvodnje (izvori: amortizacija, akumulacija)

BDP – Am = NDV PV – poslovna vrijednost Ak - akumulacija

a) bruto investicije – ukupne investicije u nacionalnom gospodarstvu bez obzira na namjenu BI = Am + Ak Bruto investicije = amortizacija + akumulacija neto investicije – povećanje vrijednosti proizvodnih fondova b) NI = Ak Neto investicije = Akumulacija Vrijednost proizvodnih fondova se u cijelosti financira iz akumulacije. c) nove investicije – u cijelosti namijenjene pribavljanju novih proizvodnih fondova

NoI = BI – z (zamjena) – investicijsko održavanje i vrijednost investicija u toku.

19



Osim akumulacije pojavljuje se i dio amortizacije koji prelazi vrijednost jednostavnih proizvodnih fondova. -

(BI>NoI>NI)

nove investicije veće su od neto investicija jer se kao izvor investicijskih sredstava kod njih uz akumulaciju pojavljuje dio amortizacije i to je onaj dio amortizacije koji svojom vrijednošću nadvisuje jednostavnu zamjenu proizvodnih fondova

-

on može biti rezultat obračuna amortizacije po stopama koje su više od onih koje omogućuju jednostavnu zamjenu (ugrađen tehničko-tehnološki napredak) ili drugi razlog je obračun amortizacije nakon isteka ekonomskog vijeka trajanja ako se

proizvodno sredstvo i dalje koristi. 3. Prema utjecaju na rast BDP-a a) Demografske – one omogućuju da se BDP zadrži na zatečenoj razini bez obzira

što se povećava broj stanovnika. One zapravo omogućuju novo zapošljavanje.

Demografske investicije

Id = km * Sr km = ΔF =

I

ΔBDP ΔBDP

Id – demografske investicije km – marginalni kapitalni koeficijent Sr – stopa prirodnog priraštaja ΔF – prirast fondova ΔBDP – prirast BDP-a Marginalni kapitalni koeficijent km pokazuje efikasnost investiranja, tj koliko treba investirati da bi se ostvario prirast od 1 jedinice BDP-a

Stopa prirodnog priraštaja ‰

Km

2 10 25

3 3 3

Demografske investicije (udio u BDP-u) % 0,6 3,0 7,5

b) Ekonomske – omogućuje povećanje BDP-a po stanovniku, dolazi zbog tehničkotehnološkog napretka, one zapravo omogućuju primjenu tehničko-tehnološkog

napretka u proizvodnji pri čemu se povećava konkurentnost nacionalnog gospodarstva

I = Id + Ie Ie = km * Yr ili km * Pr ili km * BDP I – ukupne investicije

20



Id – demografske investicije Ie – ekonomske investicije km – marginalni kapitalni koeficijent

Yr = Pr = BDPr - stopa rasta BDP per capita Stopa prirodnog priraštaja

km 3 3 3

2 10 25

Id 0,6 3,0 7,5

Yr 2 2 2

Ie 6 6 6

I 6,6 9 13,5

(ponoviti verižne indexe) I jedne i druge investicije omogućuju ekonomski razvoj zemlje

2001 2002 2003 2004 2005

BDP1 BDP2 BDP3 BDP4 BDP5

BDP2/BDP1 BDP3/ BDP2 BDP4/ BDP3 BDP5/ BDP4

BDP1 BDP3 BDP5

Izračun pomoću geometrijske sredine

K=N-1

G=

yn / y1iliBDP 5 / BDP 1

4. Prema tehničkoj strukturi a) investicije u građevinske objekte - ne utječu na povećanje proizvodnje, nego se stvaraju uvjeti da se proizvodni poslovi

proces može normalno odvijati, ali se njime ne omogućava neposredno povećanje

proizvodnje b) investicije u opremu - za razliku od toga u procesu gospodarskog razvoja neprestano raste udio i u opremu

i time se neposredno omogućuje porast proizvodnje

c) ostale investicije - investicije u istraživačke projekte, patenata i licence. Omogućuju neposredno

povećanje proizvodnje ili se stvaraju pretpostavke za dugoročniji razvoj poduzeća.

5. Prema izvorima investicijskih sredstava

(izvori: amortizacija, vlastita akumulacija, tuđa akumulacija, primarna emisija) Prema domicilnosti: a)domaće investicije b)inozemne investicije c)mješovite investicije (zajedničko ulaganje – joint venture) - direktna inozemna ulaganja (FDI) - portfolio investicije - zajmovi

21



Primarna emisija – je dodatno tiskanje novca u jednoj zemlji, koje može vršiti samo

središnja banka i njegovo puštanje u opticaj. To je novac koji nema realno pokriće (u robama) i stoga mora biti strogo kontrolirano njegovo tiskanje kako ne bi prouzročio inflaciju. Portfolio investicije su ulaganja u vrijednosne papire. Direktna inozemna ulaganja – ulagači utječu na vođenje poduzeća, ostvaruju do bit i snose rizik. Investicijska politika

To su sve aktivnosti kojima se utječe na proces investiranja odnosno na to koliko će se investicije, u što će se investicije investirati i kakva je efikasnost investiranja. Osnovna pitanja investicijske politike - Koliko investirati nam kazuje stopa investicija (Ir). Ona se izračunava s udjelom

Ir=I/BDP

investica u BDP-u, - kolika je stopa neto investicija koja se izračunava kao udio Ak u neto dodanoj

NIr=Ak/NDV

vrijednosti.

U što investirati – o postavljenim razvojnim ciljevima i o efikasnosti investicija

km= I/ΔBDP=ΔF/ΔBDP

- kolika je efikasnost investicija, - koliko treba investirati da bi se ostvario ekonomski rast - marginalni kapitalni koeficijent > koeficijent investiranja, Stopa investiranja i marginalni kapitalni koeficijent polazni su parametri u modelima ekonomskog rasta. Stopa ekonomsko rasta proporcionalna je stopi investicija, a obrnuto proporcionalna marginalnom kapitalnom koeficijentu. -

-

BDPr=Ir/km = (I/BDP) / (I/ΔBDP) = ΔBDP/BDP – povećanja Bda na kraju razdoblja u odnosu na početak. ΔBDP/BDP*100 – stopa rasta Rast – promjene u obujmu materijalne proizvodnje.

Zemlje koje imaju stopu neto investicija manju od 5% smatraju se nimalo investicijsko aktivnim zemljama, one koje imaju stopu do 10% smatraju se malo aktivnijim, od 10-15% investicijski aktivne, a više od 15% investicijski vrlo aktivne zemlje. Model izvozno orijentiranog gospodarstva

Cilj ovakvog modela je postizanje vrlo visokog dohotka kroz iznos koji će nam omogućiti da si na svijetu pribavimo one proizvode koje u zemlji ne proizvodimo i to uz nižu cijenu i bolju kvalitetu. Izvozno orijentirane – Japan, azijski tigrovi, Tajvan, Kina, Malezija, Singapur, Vijetnam. Lošije razvijene su prednost dale modelu uvozno-supstitutivnog gospodarstva.

22



2. dio Analiza promjene gospodarske strukture (i

gospodarskog razvoja putem dinamičkih koeficijenata) Koeficijent uvijek označava: 1. odnose između proizvodnih faktora 2. odnosi između vrijednosti ostvarene proizvodnje i angažiranih proizvodnih faktora – efikasnost korištenja proizvodnih faktora 3. brzinu reproduciranja odnosno zamjene proizvodnih faktora 4. odnos između proizvodnje i međunarodne razmjene Odnosi: - F (fiksni fondovi) / f (obrtni fondovi) = 10 – koliko fiksnih fondova trebamo angažirati da bi ostvarili obrtne fondove - f/F= 1/10 – na svaku jedinicu fiksnih fondova treba angažirati 1/10 obrtnih fondova za datu proizvodnju Dinamički koeficijenti kojim se iskazuje gospodarska struktura u širem poimanju

1.

Dinamički koeficijent koji pokazuje odnos između p ojedinih proizvodnih

faktora Postoji nekoliko tipova odnosa: 1.1 – Odnos između fiksnih i obrtnih fondova F : f 1.2 – Odnos između osnovnih fondova i zaposlenih

F :Z

(pokazatelj tehničke ili kapitalne opremljenosti) 1.3 – Odnos između ukupne vrijednosti osnovnih i obrtnih fondova i broja zaposlenih (F+f) : Z ( pokazatelj ukupne opremljenosti rada) 1.1. Odnos između fiksnih i obrtnih fondova -

(F : f) – pokazuje koliko je potrebno angažirati fiksnih fondova po jedinici obrtnih fondova da bi se ostvarila vrijednost proizvodnje. Ovi odnosi se razlikuju

između pojedinih djelatnosti i ovise o: a) ekonomsko-tehnološkim karakteristikama djelatnosti b) stupnju korištenja kapaciteta - u fazama koje predstavljaju višu fazu preradu jedinična vrijednost obrtnih fondova je veća - u višim fazama prerade se smanjuje vrijednost fiksnih fondova po jedinici angažiranih obrtnih fondova

23


-


s porastom korištenja stupnja kapaciteta raste angažiranost obrtnih fondova i stoga se smanjuje vrijednost angažiranih fiksnih fondova po jedinici angažiranih obrtnih fondova

Zadatak -

Vrijednost fiksnih fondova 1.000.000,00, pri stupnju korištenja kapaciteta od 40%, Izračunajte odnos F : f pri navedenoj iskorištenosti kapaciteta te isti odnos pri stupnju korištenja kapaciteta od 80%. f =5.000.000,00 F = 1.000,000,00 F/f = 1/5 = 0,2 ili 2 pri 40% F/f = 1/5 = 0,2 ili 0,4 pri 80%

1.2 Odnos između osnovnih fondova i zaposlenosti

F:Z

– pokazatelj tehničke ili kapitalne opremljenosti rada - u kapitalnom intenzivnim djelatnostima veća vrijednost proizvodnih fondova, a manja vrijednost ljudskog rada - u radno intenzivnim djelatnostima u strukturi cijene korištenja veći je udio ljudskog rada, a manja je vrijednost proizvodnih fondova - na razini nacionalnog gospodarstva ona nam pokazuje kolika je cijena jednog radnog mjesta - uz pomoć tehničke opremljenosti rada možemo izračunati vrijednost demografskih investicija - značajan je pokazatelj za odabir proizvodne strukture nacionalnog bogatstva F = 10.000.000,00 Z = 50.000.000,00 F/Z = 200.000,00 – cijena jednog radnog mjesta; vrijednost angažiranih fiksnih fondova po zaposleniku - uvijek veći gdje je veća tehnološka opremljenost 1.3 Odnos između ukupne vrijednosti osnovnih i fiksnih fondova i broja zaposlenih - (F+f) : Z – pokazatelj ukupne opremljenosti rada - kod kapitalom intenzivnih d jelatnosti veća je vrijednost proizvodnih fondova, a -

manja vrijednost živog ljudskog rada kod radno intenzivnih djelatnosti u strukturi cijene korištenja veći je udio ljudskog rada, a manji udio vrijednosti proizvodnih fondova

-

u okviru različitosti poduzeća u istoj djelatnosti može biti različit, veći je u onim djelatnostima koje imaju moderniju opremljenost proizvodnje

Tehnička opremljenost rada

- F:Z -

Veća je u djelatnostima koje u strukturi vrijednosti proizvodnje imaju veći udio rada strojeva, a manji udio živog ljudskog rada U okviru iste djelatnosti veća je u poduzećima koja imaju moderniju tehničku osnovicu proizvodnje

24



- Na razini nacionalnog gospodarstva ona nam pokazuje kolika je cijena jednog radnog mjesta - Uz pomoć tehničke opremljenosti rada možemo izračunati vrijednost demografskih investicija - Značajan je pokazatelj za odabir proizvodne strukture nacionalnog gospodarstva

Hrvatska je jedna od Europskih zemalja koja ima najvišu stopu nezaposlenosti, a istodobno jedan od njenih razvojnih problema je nedostatna akumulacija. 2.

dinamički koeficijenti koji pokazuju efikasnost korištenja proizvodnih faktora 2.1 odnos između ukupne vrijednosti uloženih fiksnih i obrtnih fondova i ostvarene proizvodnje -

(F+f) : BDP – koeficijent efikasnosti ili koeficijent intenzivnosti

proizvodnih fondova 2.2 odnos između uloženih fiksnih fondova i vrijednosti ostvarene proizvodnje -

F : BDP – prosječni kapitalni koeficijent BDP : F - proizvodni koeficijent

To znači da treba angažirati tri jedinice fiksnih f ondova da bi se proizvela jedna jedinica proizvodnje (BDP)

-

Kolika je vrijednost ostvarene proizvodnje po angažiranoj vrijednosti fiksnih

fondova - Proizvodni koeficijent je visok u kapitalnom intenzivnim djelatnostima (opskrba plinom, vodom, el. Energijom, prerađivačka industrija, prometna djelatnost), a

-

nizak u radno intenzivnim djelatnostima (jedan dio uslužnih djelatnosti, trgovina na malo, usluge financijskog posredovanja, čitav kompleks intelektualnih usluga) Prosječni kapitalni koeficijent pokazuje kolika je prosječna korištenost kapitalnih dobara

Na kratki rok prosjek kapitalnog koeficijenta može rasti i u gospodarstvima koja se razvijaju i to ako u nekom kraćem razdoblju dolazi do izgradnje nove tehnološki zahtjevnije prizvodnje 2.3 Odnos između ostvarene vrijednosti proizvodnje i zaposlenih -

-

BDP : Z – proizvodnost rada Kolika je vrijednost ostvarene proizvodnje po zaposlenom

Na dugi rok prosječni kapitalni koeficijent se mora smanjivati zato što se povećava efikasnost korištenja kapitalnih fondova. Proizvodni koeficijent – koliku vrijednost ostvarujemo. Pokazatelj proizvodnosti rada – izračunata na razini jedne zemlje je prosječna društvena proizvodnost rada. Ona se zakonito povećava. U procesu razvoja proizvodnost raste zato što se modernizira tehnička osnovica proizvodnje, poboljšava se obrazovna struktura zaposlenih i unapređuje se organizacija rada.

25

GH – skripta (predavnja) 3.


dinamički koeficijenti koji pokazuju brzinu reproduciranja proizvodnih faktora

3.1 odnos između fiksnih fondova i amortizacije

F : Am – duljina amortizacijskog razdoblja Može se koristiti i inverzni odnos Am : F – stopa amortizacije ili prosječna

godišnja stopa otpisa vrijednosti fiksnih fondova - osim ekonomskog zastarijevanja, postoji i tehnološko; ako želimo dugoročno biti konkurentni trebali bismo da se vrijeme tehnološkog i ekonomskog zastarijevanja čim više približi 3.2 Odnos između materijalnih troškova i obrtnih fondova

Mt : f - koeficijent obrtaja 365 : koeficijent obrtaja = dani vezivanja obrtnih fondova - kolliko su puta tijekom jedne godine obrtni fondovi prenijeli vrijednost na nove

proizvode; najmanje u maloserijskoj proizvodnji, a najviše u masovnoj proizvodnji robe za široku potrošnju 3.3 Odnos između plaća i broja zaposlenih

FP : Z – prosječna zarada po zaposlenom Pokazuje kvalitetu reproduciranja proizvodnih faktora. Proces ekonomske

globalizacije smanjuje barijere u poslovanju. Posljedica toga je sve veći rast međunarodne razmjene. Dinamički koeficijenti koji pokazuju odnos između proizvodnje i međunarodne razmjene 4.1 odnosi između uvoza i bruto domaće proizvodnje (BDP-a) 4.

U : BDP – koeficijent uvozne ovisnosti 4.2. odnosi između izvoza i BDP-a

I : BDP – stopa izvoza Pokazuje stupanj izvozne usmjerenosti zemlje.

Koliki dio naše proizvodnje se realizira kroz vanjske razmjene. 4.2 odnos između vrijednosti ukupne razmjene s inozemstvom i BDP-a

(I +U) : BDP – stopa vanjskotrgovinske razmjene

- stopa vanjsko trgovinske razmjene prikazuje praktički udio robne razmjene s inozemstvom u vrijednosti BDP-a, a ako u odnos stavimo ukupnu vrijednost međunarodne razmjene s BDP-om tada smo izračunali koeficijent ili stopu otvorenosti nacionalnog gospodarstva

26



- kako vanjskotrgovinska razmjena predstavlja najznačajniju stavku u tehničkoj

bilanci plaćanja, zbog čega se vrlo često koristi kao pokazatelj otvorenosti nacionalnog gospodarstva

Neke od znakovitih promjena dinamičkih koeficijenata u procesu gospodarskog razvoja

1. povećava se tehnička opremljenost rada 2. raste društvena proizvodnost rada 3. mijenja se prosječni kapitalni koeficijent (ovisno o promjeni gospodarske strukture)

4. skraćuje se amortizacijsko razdoblje 5. povećava se koeficijent obrtaja 6. raste prosječna plaća po zaposleniku 7. povećava se izvozna usmjerenost zemlje 8. raste koeficijent vanjskotrgovinske razmjene

3. dio Ekonomska politik a 1. Pojam ekonomske politike

Ekonomska politika je svjesno djelovanje društva na ekonomska kretanja u nekoj zemlji. Ekonomska politika je aplikativna aktivnost niza mjera i instrumenata koju provode nosioci ekonomske politike, a u svrhu postizanja ekonomskih ciljeva 2. Nosioci ekonomske politike a) u fazi utvrđivanja ciljeva – parlament (sabor) b) u fazi izbora sredstava ekonomske politike – parlament i vlada c) provođenje ekonomske politike – vlada i svi gospodarski i negospodarski subjekti 3. Činitelji ekonomske politike a) dostignuta razina razvijenosti b) brojnost i obilježja stanovništva c) međunarodni ekonomski položaj zemlje d) kvaliteta funkcioniranja domaćeg tržišta e) politička obilježja i okruženja zemlje f) kvaliteta platne bilance g) razvojne tendecije 4. Ciljevi ekonomske politke a) s obzirom na vrijeme ostvarivosti - dugoročni (10 g i više), srednjoročni, kratkoročni (do 1. god) b) s obzirom na obuhvat ekonomske politike - opći – odnose se na čitavu zemlju i regionalni – odnose se na županije

27


-


globalni – odnose se na čitavo gospodarstvo i parcijalni – odnose se na pojedine grane gospodarstva

c) odnosi između ekonomskih ciljeva - neutralnosti ili indiferentnosti - komplementarnosti ili sukladnosti - konfliktnosti ili suprostavljanja (kad ostvarenje jednog cilja ugrozi ostvarenje nekog drugog i tada je potrebna odluka prioriteta, tj. koji je cilj važniji)

Ostvarenje jednog cilja ne utječe na ostvarenje nekog drugog cilja (neutralnost ili indiferentnost). Ostvarenje jednog cilja pozitivno utječe na ostvarenje nekog drugog cilja (komplementarnos ili sukladnost). Ostvarivanje jednog cilja onemogućava istovremeno ostvarenje nekog drugog cilja (konfliktnost ili suprostavljenost). Treba odrediti prioritete

koji cilj nam je važniji.

5. sredstva, mjere ili instrumenti ekonomske politike a) Pravni propisi – se donose na državnom ili nižem teritorijalnom prostoru. Oni su sredstvo ekonomske politike i kao takvi su obvezni i moraju se provoditi. b) Planiranje – makro – ili globalno upravljanje tržišnom gospodarstvu, utvrđuje se

samo globalna pravila ekonomskog ponašanja c) valutno-devizna politika – je politika tečajeva nacionalne valute

- tu je bitno odrediti da li je neka valuta konvertibilna - globalne smjernice daje parlament, a ostalo je u domeni centralne banke d) kreditno- monetarna politika – ona regulira količinu i strukturu novca u opticaju - također podrazumijeva utvrđivanje općih i posebnih uvjeta kreditiranja, tj.

utvrđivanje visine kamatne stope i vremenskog razdoblja otplate glavnice e) porezna politika – najznačajnija u nerazvijenim zemljama i zemljama tranzicije - predstavlja izdvajanje iz gospodarstva u državni proračun radi obavljanja ekonomskih i neekonomskih funkcija države - ekonomske funkcije – poticanje razvoja nekih proizvodnji, usmjeravanje i ubrzavanje nedovoljno razvijenih područja, važne tržišne intervencije (robne zalihe) - neekonomske funkcije – obrana zemlje, funkcioniranje konzularnih odjela, socijalni program isl. f) investicijska politika – obuhvaća čitav niz mjera u cilju modernizacije postojećih ili izgradnji novih kapaciteta. Važna su pitanja: U što ulagati? Koliko ulagati? Kolika je efikasnost investiranja g) tarifna politika – je politika prijevoznih tarifa. Koriste je dosta često razvijene zemlje Europe. h) carinska politika – tipično zaštitno sredstvo ekonomske politike (uvozne carine) - to je dodatno opterećenje na uvozne robe (smanjuje se konkurentnost uvoza i destimulira se uvoz) - Važna pitanja su

1. što cariniti?

2. kojom stopom

3. koliko dugo? (dok domaća proizvodnja ne ojača i postane potreba za konkurencijom) i) Politika cijena – utvrđuje se način na koji se formiraju cijene

28



Najgrublja podjela, formiranje cijena: 1. administrativno 2. tržišno j) Vanjskotrgovinska politika – njenim mjerama se regulira trgovinska razmjena neke zemlje s nekom drugom zemljom.

U zemljama tržišnog gospodarstva najveći značaj daje se poreznoj politici, jer se smatra da se njenim mjerama najefikasnije stimulira razvoj. Kod zemalja u tranziciji veliku ulogu ima investicijska politika, jer je ulaganje u raz voj u tim zemljama prioritet. 6. Ekonomska politika prema načinu djelovanja a) pozitivna sredstva ekonomske politike – su uobičajena, a zovu se pozitivna jer stimuliraju razvoj pojedinih grana ili sektora gospodarstva b) restriktivna sredstva ekonomske politike – ograničavaju razvoj pojedinih grana ili sektora gospodarstva c) zaštitna sredstva ekonomske politike – uobičajeno štite tek započet razvoj domaće industrije. Ti povi ekonomske poli tik e

1. Administrativno regulativna ekonomska politika - karakterističan za bivše centralističke gospodarske sustave socijalistički orijentiranih zemalja (SSSR, Rumunjska, Bugarska, Albanija) - direktnom odlukom države se reguliraju sva značajna pitanja privređivanja (što

2. -

proizvoditi, koliko, po kojoj cijeni, za koja tržišta) direktivna ekonomska politika gdje tržišni mehanizam i ne dolaze do izražaja ni na području cijena ni na bilo kojem drugom području ignoriralo se postojanje tržišnih odnosa Ekonomska politika državnog intervencionizma razlikuju se od prve po tome što se primjenjuje u kombinaciji s tržišnim mehanizmima, ali i dalje prevladava snažna direktivna uloga države

3. Parametarska ekonomska politika - primjenjiva na najviše pojedinih faza razvijenih europskih zemalja - njeno obilježje je naglasak na mehanizam tržišne regulacije i konkurencije, ali s

-

-

određenom dozom državne intervencije njena suština je da se pojedinim parametrima kao što su: kamatna stopa, porezna stopa, tečaj nacionalnih valuta stvaraju makroekonomski uvjeti u kojima se omogućava djelovanje tržišta i konkurencije ovo se smatra općim obrascem uvođenja politike u normalnim uvjetima – zapadne

zemlje 4. Ekonomska politika ponude (supply – side) - ona je usmjerena na povećanje proizvodnje, čime se želi uskladiti ponuda i

potražnja na tržištu - cilj je smanjiti proizvodne troškove i tako povećati stranu ponude

29


-


također se vođenjem ove politike želi utjecati na usmjeravanje investicija i stimuliranje tehničko-tehnološkog razvoja kao osnovnog preduvjeta restruktuiranja gospodarstva

a) opće smanjenje poreznih stopa b) smanjenje socijalne pomoći c) povećanja vojnih troškova d) smanjenje državne regulative e) ograničena ponuda novca

Deregulativa i niži porezi trebali bi pridonijeti oživljavanju poduzetništva i novca. Ograničena ponuda novca trebala je povećati efikasnost investiranja i priljev novčanih sredstava iz inozemstva. Sve zajedno trebalo je ojačati nacionalnu valutu, ubrzati prestruktuiranje, smanjenje inflacije i nezaposlenost na stabilnim osnovama. 5. Restriktivna antiinflacijska ekonomska politika - najčešće podrazumijeva jake restrikcije i na toj strani potražnje i potrošnje - ŠOK TERAPIJA koja u osnovi sadrži a) uklanjanje i to jednokratno dispariteta cijena, te zamrzavanje cijena b) usklađivanje potrošnje, što u praksi najčešće znači zamrzavanje različitih oblika

potrošnje s ciljem porasta štednje

c) veoma restriktivna kreditno-monetarna politika d) devalvaciju (ona se primjenjuje kako bi se dobilo na vremenu za poduzimanje

drugih mjera koje će trebati riješiti u nekim drugim vremenima), nakon čega slijedi fiksiranje tečaja nacionalne valute sa zamrznutim cijenama i potrošnjom

6. Ekonomska politika potpune liberalizacije - ona ima svoj oslonac u postulatima (načelima) klasične ortodoksne (kruto, bez kompromisa) teoriji - vjeruje se u svemoć tržišta, da tržište ima samoregulaciju, što manje

administriranja, tržište formiranja tečaja, niske carine, nerestriktivna monetarna politika, ali ograničiti javnu potrošnju i državni proračun Stabil nost gospodar stva

Dugoročni cilj svake nacionalne ekonomije - pozitivna stopa rasta - gospodarski razvoj

Nužna pretpostavka ostvarivanja cilja - postizanje i održanje ekonomske stabilnosti Stabilno gospodarstvo podrazumijeva 1. Odsustvo značajnih fluktuacija (nestalnosti) u procesu društvene reprodukcije 2. odsustvo inflacije – stabilna razina cijena 3. postojanje prihvatljive (niske) stope inflacije 4. stabilni ekonomski odnosi sa inozemstvom, odnosno stabilna platno- bilančana pozicija zemlje ili uravnoteženost platne bilance, a ne veliki negativni saldo

30



Odsustvo fluktuacija u procesu društvene reprodukcije Ako u gospodarstvu postoje veće fluktuacije koje se izražavaju kroz velike razlike u stopama rasta i pada društvene proizvodnje, onda takvo gospodarstva promatramo na dugi rok; takvo gospodarstvo neće moći dostići stupanj potencijalne proizvodnje s obzirom na raspoložive resurse, a niti će ostvariti mogući gospodarski rast. Gospodarski ciklusi - dugi (50-60 god), kondratijevi dugi ciklusi - srednji (8-10 god) - kratki (3-4 god)

C= ∫ /fi/ (L/voda/, K /kapital//, Z /zemlja/) Teorija N. Kondratijeva se temeljila na prirođenoj dinamici tehnologije. Prema ovome ekonomisti kažu da svakih 50-setak godina pojedini dugi tehnološki val dostiže svoj vrhunac. Nakon 20 god u ciklusu dolazi do krize, pa slijedi 20 godina stagnacije. Za to vrijeme nove tehnologije nisu sposobne stvoriti dovoljno radnih mjesta k oliko je gospodarstvu potrebno da započne proces rasta. Tek nakon toga započinje proces uspona

gospodarstva. On je važan jer ga u svom djelu spominje Šumpeter. Šumpeterova teorija se naziva još i inovacijskom teorijom. Ciklička kretanja uzrokuju nestabilnost gospodarstva i nedovoljno korištenje proizvodnih faktora, a time i sporiju stopu gospodarskog rasta. Odsustvo in f lacij e

Inflacija je porast opće razine cijena. Ona se u tržišnoj ekonomiji javlja sasvim otvoreno, dok je u bivšim soc. sustavima imala prikrivene forme (velike nestašice proizvoda).

31



Ona je negativna pojava jer dovodi do teških disproporcija i

nestabilnosti čitavog gospodarstva. Ako je inflacija ispod 10 % ne smatra se velikom opasnošću za gospodarsko kretanje i naziva se umjerenom. Dvoznamenkaste ili troznamenkaste god. Stope rasta cijena nazivaju se galopirajućom inflacijom(bolesno stanje gospodarstvo).

Ako se galopirajuća inflacija ne obuzda prelazi u hiperinflaciju, a to je iznad 1000 ili nekoliko tisuća posto godišnje. To je stanje općeg gospodarskog kaosa. Vrste inflacije - umjerena – do 10% - galopirajuća – do 999% - hiperinflacija – od 1000% na više Uzroci inflacije 1. posljedice porasta potražnje na koju gospodarstvo ne može trenutno reagirati

dodatnom ponudom roba po postojećim cijenama. - dolazi zbog veće potražnje od mogućnosti ponude, do povećanja cijena tj. tzv. Inflacijske potražnje 2. posljedica samovoljnog povećanja cijena od strane proizvođača ili porasta najamnine -

to dovodi do veće cijene faktora proizvodnje, pa se govori o tzv. troškovnoj inflaciji

3.

kombinacija troškovne inflacije i inflacije potražnje kada se one međusobno isprepliću i stimuliraju jedna drugu

-

radi se o strukturnoj inflaciji Nezaposlenost

Zaposlenost u nekom gospodarstvu je stanje u kojem radno sposobno stanovništvo na svojim radnim mjestima obavlja neki posao ili ostvaruje prihode. Nezaposlenost je stanje u kojem se radna snaga koristi u manjem obimu od ponude ili

kao stanje u kojem dio radne snage traži posao, ali ostaje bez zaposlenja. Razina

nezaposlenosti je ekonomski pokazatelj koji se dobije tako da se stavi u odnos broj nezaposlenih s radno spodobnim stanovništvom neke zemlje. Izražava se u postotku.

Broj nezaposlenih Zaposleni + nezaposleni

* 100%

Oblici nezaposlenosti 1. Dobrovoljna (frikcionalna) ili normalna 2. Strukturalna 3. Ciklička (najteža, povezana s fazom depresije) Stabilnost platne bilance

Nestabilnost gospodarstva ne proizlazi toliko iz veličine samog duga, koliko iz neefikasnosti korištenih sredstava inozemne akumulacije koja obično nije korištena na ulaganja u tehnološki prokluzivne programe i modernizaciju postojeće strukture, na 32



prestruktuiranje gospodarstva i međunarodne konkurentnosti što onda rezultira neadekvatnim izvozom. Gospodarska r aspodjela

Sa gledišta nacionalnog gospodarstva razlikujemo primarnu, sekundarnu i internu raspodjelu i preraspodjelu gospodarstva. 1. primarna - označava stjecanje dohotka, a sekundarna i interna uglavnom preraspodjelu tog dohotka - predmet primarne raspodjele je novo dodana (stvorena) vrijednost koja je

sadržana u robama i uslugama

-

- pod kojim subjekt obavlja poslovanje tj. uvjeti proizvodnje - o uvjetima pod kojima se vrši realizacija tj. uvjeti raspodjele

Najznačajniji uvjeti proizvodnje:

1. organizacija proizvodnih procesa 2. tehničko-tehnološke karakteristike proizvodnje (tehnološka opremljenost rada) 3. prirodni uvjeti (lokacija, blizina tržišta, prirodni resursi 4. raspoloživost radne snage

Najznačajniji uvjeti raspodjele - odnos ponude i potražnje – direktno utječu na veličinu ostvarivog dohotka - uloga države (mjere ekonomske politike) – utječe na položaj gospodarskih subjekata 2. sekundarna

- nastupa nakon realizacije ukupnog dohotka na tržištu - u njoj sudjeluju tri grupe subjekata 1. gospodarski subjekti koji sudjeluju u primarnoj raspodjeli 2. subjekti koji svojom aktivnošću zadovoljavaju javne potrebe stanovništva

(zdravstvo i školstvo) 3. državni organi (vojska, policija, pravosuđe)

- cilj - - zadovoljenje potreba poduzeća - - zadovoljenje javnih potreba – opće i zajedničkih - subjekti - - gospodarski subjekti - - društvene organizacije - - država - sredstva prikupljanja - - porezi - - doprinosi - vrste poreza

33



- - PDV - - porez na dobit - - porez iz osobnih dohodaka - - porez na međunarodnu trgovinu (40% poreza RH je PDV) 3. interna Interna preraspodjela se realizira unutar gospodarskih subjekata i gospodarskih institucija koje se financiraju iz državnog proračuna.

Između sekundarne i interne raspodjele postoji još preraspodjela.

4. dio Međunarodna razmjena Niti jedna zemlja niti jedno nacionalno gospodarstvo ne može se ponašati po načelima izoliranosti.

Međunarodna razmjena će se dogoditi i to tako da će zemlja A (superiorna zemlja) specijalizirati u proizvodnji onog proizvoda kod kojeg bilježi veće prednosti, a zemlja B (inferiorna zemlja) specijalizirat će se u onoj proizvodnji u kojoj ostvaruje manje zaostajanje.

Uzroci nužnosti uključivanja svih zemalja svijeta u međunarodnu razmjenu: 1. niti jedna zemlja nema na svom prostoru zastupljene sve vrste prirodnih bogatstava - velik broj zemalja svijeta ima energetski deficit - raspodijeljenost metalnih minerala je nejednaka - neke zemlje raspolažu bogatstvom šuma, druge ih nemaju - najzad, kod nas jako dobro uspijevaju jabuke, ali banane ne možemo uzgojiti zbog klimatskih uvjeta 2. raspoloživost proizvodnih faktora vrlo je različita u pojedinačnim zemljama svijeta - jedne obiluju prirodnim resursima, ali nemaju kapital i znanje - druge obiluju radnom snagom, ali nemaju kapitala - treće obiluju kapitalom, ali nemaju dovoljno radne snage i sl..

Za mnoge zemlje međunarodna razmjena je uvjet i pretpostavka funkcioniranja njihovog bogatstva. Tendencije u gospodarskom r azvoju ukazuju da su se uspješnije razvijala gospodarstva onih zemalja koja su se više otvarala prema svijetu. Na taj način mogle su se specijalizirati u proizvodnji određenih dobara i usluga, te koristeći se prednostima ekonomije obujma, povećati svoju k onkurentnost BDP-a. S druge strane te su zemlje

34



mogle na svjetskom tržištu kupovati dobra i usluge mnogo jeftinije nego da su ih same proizvodile. Utjecaj ekonomske globalizacije na međunarodnu razmjenu

S ekonomskog motrišta globalizacija predstavlja smanjivanje barijera u međunarodnom kretanju faktora proizvodnje i proizvodnih učinaka. Proces globalizacije prate također još neki procesi - porast udjela izvoza u BDP - rast investicija - sve prisutniji procesi transfera znanja - veća pokretljivost radne snage - uku pni porast međunarodnog kretanja ljudi

Proces globalizacije obilježava i sve intenzivnije povezivanje nacionalnog gospodarstva, rast ekonomskih integracija i njihovo sve veće uključivanje u međunarodnu razmjenu. Pet stupnjeva ekonomskih integracija prema B. Bellassi

1. zona slobodne trgovine (free trade area) - uklanjaju se carinske zapreke trgovini između zemalja članica - svaka od zemalja članica vodi vlastitu nezavisnu trgovinsku politiku prema

zemljama nečlanicama

2. carinska unija - slobodno kretanje roba između zemalja članica - jedinstveni sustav trgovinskih ograničenja prema zemljama nečlanicama 3. zajedničko tržište (common market) - slobodna trgovina između zemalja članica - slobodno kretanje kapitala, rada i poduzetništva između zemalja članica - jedinstvena trgovinsk a ograničenja prema zemljama nečlanicama 4. ekonomska unija - ima sva obilježja zajedničkog tržišta - postoji središnja zajednička banka, jedinstveni monetarni sustav, jedinstveni

porezni sustav i zajednička vanjska ekonomska politika

5. potpuna ekonomska integracija - potpuno slobodna prohodnost svih proizvodnih faktora - jedinstvena socijalna i ekonomska politika - postojanje i prihvaćanje supernacionalne vlasti u zakonodavstvu

Različiti teorijski pristupi problemu uključivanja nacionalnog gospodarstva u međunarodnu razmjenu

U odnosu na problem uključivanja u međunarodnu razmjenu nositeljima razvojne politike postavljaju se sljedeća pitanja: 1. Što uvoziti, a što izvoziti? 2. U kojoj mjeri štititi domaću proizvodnju?

35



3. Kojoj proizvodnji za izvoz dati prioritet tj. koju proizvodnju podupirati da bi se mogli razviti u svjetski značajnog proizvođača i izvoznika? 4. U kojoj mjeri stimulirati izvoz?

Najveći doprinos teoriji međunarodne razmjene dali su predstavnici visoke klasične ekonomske misli David Ricardo i Adam Smith. a) Adam Smith- teorija apsolutnih prednosti

U svojoj teoriji vanjske trgovine tvrdio je da se sudjelovanje jedne zemlje u

međunarodnoj razmjeni temelji na njenim apsolutnim prednostima odnosno da će zemlja uvijek izvoziti one proizvode kod kojih ostvaruje apsolutno niže troškove proizvodnje (teorija apsolutnih prednosti)

A a+ b-

B a- b+

b) David Ricardo – teorija komparativnih prednosti

A a+ b+

B a- b-

u ovom slučaju također će doći do međunarodne razmjene i postoji osnova za specijalizaciju u obje zemlje. Inferiorna zemlja će se specijalizirati za proizvodnju onog proizvoda u kojem ostvaruje relativno manje zaostajanje, a superiorna će se specijalizirati za onaj proizvod gdje su njene relativne prednosti najveće i taj proizvod će izvoziti. - Ricardova teorija znači zapravo da je svaka proizvodnja moguća pod uvjetom -

racionalnosti i ostvarivanja visokog stupnja specijalizacije. Krajnji izraz njegove

teorije jest da je za svako nacionalno gospodarstvo ekonomki probitačnije limitirati faktore razvoja, usmjeriti u izvozne grane s relativno n ižim komparativnim troškovima umjesto u one koje supstituiraju uvoz. Ulažući u te izvozne grane zemlja će biti u stanju osigurati veći uvoz potrebnih dobara nego u slučaju da ta dobra proizvodi sama. Ova je teorija još aktualna. Protekcinistička teorija (Hamilton, List)

Predstavnici ove teorije smatraju da najprije treba razviti domaću proizvodnju, do one veličine na kojoj je moguće postići najniže jedinične troškove i tek tad se mogu uključiti u vanjsko-trgovinske tokove.

36



Naj poznatije suvr emene teori je

1. Kravisova teorija

Prema ovoj teoriji struktura vanjske trgovine određena je raspoloživošću roba, a ona ovisi o: a) prirodnim resursima b) inovacijama koje djeluju na elastičnost domaće ponude roba 2. Linderova teorija Govori o razlici faktora koji utječu na strukturu razmjene primarnih proizvoda i industrijskih proizvoda. 3. Teorija životnog ciklusa

Nju je formulirao Raymond Vernon, a njenu okosnicu čini učenje da se struktura međunarodne razmjene mijenja pod utjecajem tehnoloških promjena i to tako da se razvijene zemlje koncentriraju u proizvodnji dobara visoke tehnologije, a manje razvijene zemlje na proizvodnje u kojima se primjenjuje manje zahtjevne tehnologije.

Stupanj uključivanja zemlje u međunarodnu razmjenu

U analizama uključenosti zemlje u međunarodnu razmjenu uobičajeno se koriste 3 osnovne skupine pokazatelja: 1. skupina pokazatelja kojom se iskazuje udio neke zemlje u svjetskoj razmjeni,

izračunava se kao:

- udio uvoza jedne zemlje u ukupnom svjetskom uvozu - udio izvoza jedne zemlje u ukupnom svjetskom izvozu - udio vanjske trgovine zemlje u ukupnoj vanjskotrgovinskoj razmjeni svijeta 2. skupina pokazatelja kojima se iskazuje udio vanjskotrgovinske razmjene u ostvarenom BDP-u: - udio uvoza BDP-a (stopa uvozne ovisnosti) - udio izvoza BDP-a (stopa izvozne ovisnosti) - udio vanjskotrgovinske razmjene u BDP-u (stopa VTR ili stupanj otvorenosti nacionalnog gospodarstva 3. Vrijednost uvoza i izvoza zemlje po stanovniku - uključenje zemlje u međunarodnu razmjenu ovisi o nekoliko faktora a) raspoloživim resursima

b) o veličini unutarnjeg tržišta c) o mjerama što ih poduzimaju nositelji ekonomske politike u odnosu na međunarodnu zajednicu. Postoje tri zakonitosti:

Zemlje velikog unutarnjeg tržišta u manjoj mjeri su ovisne o međunarodnoj razmjeni i one svoje potrebe mogu pokrivati s relativno malim uvozom ili izvozom.

Zemlje malog unutarnje tržišta prisiljene su s velikim udjelom sudjelovati u međunarodnoj razmjeni. Čak i one najnerazvijenije razmjenjuju ¼ BDP-a. U procesu gospodarskog razvoja malih zemalja uočena je zakonitost bržeg izvoza od rasta BDP-a i to je slučaj kod onih zemalja koje su siromašne pojedinim resursima.

37



Mjere što ih poduzimaju nositelji ekonomske politike u odnosu na međunarodnu razmjenu Nositelji ekonomske politike mogu svojim mjerama znatno utjecati na veličinu

međunarodne razmjene jer te mjere mogu biti stimulativne ili restriktivne. Za poticanje i ograničavanje međunarodne razmjene služe se najčešće: a) politikom tečaja nacionalne valute, b) c) d) e)

mjere porezne politike mjere carinske politike subvencioniranje izvoza resubvencioniranje za izvoz i industrijskom politkom.

Najznačajniji ekonomski učinci međunarodne razmjene na nacionalno gospodarstvo

Najznačajniji ekonomski učinci međunarodne razmjene na nacionalno gospodarstvo: 1. bolje zadovoljenje potreba potrošača 2. veća zaposlenost proizvodnih faktora i proizvodnih kapaciteta 3. podizanje konkurentske sposobnosti domaće proizvdonje 4. povećanje i nova raspodjela realnog dohotka 5. izjednačavanje troškova i cijena proizvodnih faktora i proizvodnih učinaka 6. ubrzavanje gospodarskog razvitka

Platna bil anca

Ukupna međunarodna razmjena jedne zemlje evidentira se u platnoj bilanci zemlje. Platna bilanca je sustavni prikaz ekonomskih transakcija jedne zemlje s inozemstvom u razdoblju od 1 godine. Prema predmetu međunarodne razmjene razlikujemo nekoliko vrsta transakcija: - međunarodni promet roba - međunarodni promet usluga - međunarodno kretanje ljudi - međunarodno kretanje kapitala i novca - međunarodni transfer tehnologije - proizvodna kooperacija i poslovno-tehnička suradn ja

Sve su ove transakcije registrirane u jednoj od dva računa platne bilance i to: 1. bilanci tekućih transakcija (tekući račun bilance plaćanja) U bilanci tekućih transakcija prikazana je međunarodna razmjena roba i tzv. nevidljive stavke, a njih čine:

- uvoz i izvoz usluga - tekući transferi - prihodi i rashodi od investicija. Uvoz i izvoz roba prikazani su u platnoj bilanci u stavci koju nazivamo Trgovinska bilanca. Usluge su u platnoj bilanci registrirane u stavci bilance usluga, a njene najznačajnije stavke su:

38



- prometne usluge - međunarodna putovanja - bankarske i financijske usluge - informatičke usluge

Tekući transferi prikazani su u stavci jednostrani transferi. Pod tekućim transferima podrazumijevamo zarade stranaca koji su na radu u matičnoj zemlji te doznake naših radnika koji se nalaze na privremenom radu u inozemstvu.

Prihodi i rashodi od investiranja evidentiraju se u stavci računu dobiti. Na prihodnoj strani prikazani su prihodi od naših investicija u inozemstvu, a na rashodnoj strani imamo dividende i kamate što smo ih platili strancima za investiranje u našoj zemlji. Bilanca tekućih transakcija se sastoji od: - trgovinske usluge - bilance usluga - jednostavnih transfera - računa dobiti 2. bilanca kapitalnih transakcija (bilanca kapitala) ili bilanca kreditno-financijskih transakcija

U bilanci kapitalnih transakcija prikazani su svi oblici međunarodnog financiranje zemlje. Tako da ova bilanca sadrži sljedeće transakcije: - direktne investicije - portfolio investicije - bankovne kredite i posudbe - ne bankovne kredite i posudbe - državne kredite i posudbe Gospodarski rast i razvoj, i kvaliteta života

Rast i razvoj je moguće istraživati s 3 polazišta: 1. promatranje promjene vrijednosti i strukture proizvodnje 2. s aspekta porasta osobne potrošnje 3. s aspekta porasta kvalitete života 1. S aspekta promjene vrijednosti i strukture proizvodnje – Gospodarski rast se definira kao promjena u obujmu proizvodnje. Prema ovoj definiciji gospodarski

rast bilježe one nacionalne ekonomije kod kojih je evidentan realni porast vrijednosti proizvodnje. Uobičajeno se te promjene iskazuju u relativnim

pokazateljima GDP-a po stanovniku. Pojam gospodarskog razvoja po svom

sadržaju je složeniji od kategorije rasta. Razvoj osim promjene u obujmu razvoja

proizvodnje podrazumijeva i promjene u sektorskoj strukturi gospodarstva i ekonomsko-socijalnoj strukturi stanovništva. To znači da gospodarski razvoj ostvaruju one nacionalne ekonomije koje pored pozitivnih stopa rasta u

dugoročnom razdoblju uspješno izmjene strukturu industrijske proizvodnje te uku pnu strukturu gospodarstva, povećavaju opću razinu pismenosti, poboljšavaju obrazovnu strukturu, izmjene odnos poljoprivrednog i nepoljoprivrednog

stanovništva itd..

39



Npr. zemlje OPEC-a su imale rast, ali ne i razvoj.

Odabrani pokazatelji životnog standar da - broj osobnih automobila na 1000 stanovnika - broj telefonskih aparata na 1000 stanovnika - broj tv aparata na 1000 stanovnika - broj liječnika na 1000 stanovnika - stopa infantilnog mortaliteta na 1000 rođenih

Kvaliteta života je širi pojam od životnog standarda zato što pored razine materijalnih zadovoljenja potreba sve više obuhvaća i nematerijalne potrebe (obrazovanje, kultura, zdravstvo, politika i sl.).

Osnovna područja kvalitete života 1. VITALNA SFERA – obuhvaća kvalitetu ishrane, stanovanja, slobodnog vremena, te kvalitetu čovjekove okoline 2. RADNA I PROIZVODNA SFERA – obuhvaća kvalitetu rada, tehnologiju, te kvalitet ponude dobara za potrošnju 3. DRUŠTVENA SFERA – obuhvaća društvenu sigurnost, sustav odgoja i obrazovanja, sustav zdravstvene zaštite, sustav ras podjele i javna dobra 4. SFERA ODLUČIVANJA NA RAZINI DRUŠTVA – osnovni su elementi kvalitet informacija, kvalitet političkog sustava, međunarodna koordinacija.

Životni standard prezentira razinu zadovoljenja materijalnih potreba, pa pokazatelji životnog standarda upućuju na kvantitativne promjene u gospodarstvu. Dok indikatori kvalitete života obuhvaćaju i nematerijalne potrebe što upućuje na razvojne promjene u zemlji.

U novije vrijeme sve više govori o ukupnom društvenom razvoju zemalja svijeta. Ova je kategorija kompleksnija od samog gospodarskog razvoja, a problemu razvoja pristupa s

gledišta svjetskog gospodarskog sustava, pa ukupan društveni razvoj podrazumijeva stupanj gospodarske, političke i pravne prilagodbe svjetskim standardima odnosno standardima danas vodećih ekonomskih sila. Definicija po BABIĆU: Najtočnije je gospodarski razvoj definirati kao dinamičan proces povećanja stupnja zadovoljenja ljudskih potreba. To je proces stalne promjene i ljudskih potreba i

mogućnosti njihova zadovoljenja. Prvi problem kod rasta i razvoja je kako mjeriti zadovoljenje potreba i drugi problem

proizlazi iz mogućnosti primjene velikog broja kriterija. Nikada se samo jedan pokazatelj ne uzima za sliku rasta i razvoja već ih treba uzeti više. Uobičajeno se uzima GDP/PC ili GNP/PC – osnovni vrijednosni pokazatelji i oni se obično izražavaju ili u nacionalnoj valuti ili u $. Sve zemlje svijeta grupiraju se u tri vrste razvijenosti, nerazvijene, srednje razvijene i

razvijene, a srednje razvijene na niše i više razvijene.

Kriteriji svjetske banke 1998/99 za grupiranje zemalja prema ostvarenom dohotku: - nerazvijene zemlje GNP/PC 785 $ ili manje

40


- niže razvijene zemlje - više razvijene zemlje - visoko razvijene zemlje


GNP/PC GNP/PC GNP/PC

786 $ - 3,125 $ 3,126 $ - 9,655 $ 9,656 $ - ili više

Kada zemlja dostigne više od 1/3 dohotka najrazvijenijih zemalja svijeta, zemlja ulazi u skupinu visokorazvijenih.

Neki uobičajeni pokazatelji gospodarske razvijenosti

- GDP/PC

GNP/PC

- vrijednost fiksnih fondova po stanovniku - postotak zaposlenosti radno sposobnog stanovništva i ukupnog stanovništva - gustoća prometne mreže na 100 km kvadratna - postotak nepoljoprivrednog stanovništva u ukupnom stanovništvu - promet u trgovini na malo po stanovniku - potrošnja za školstvo i zdravstvo po stanovniku - broj telefona na 1000 stanovnika - broj automobila na 1000 stanovnika - broj TV i radio prijemnika na 1000 stanovnika - broj knjiga u knjižnicama na 1000 stanovnika Naturalni pokazatelji razvijenosti su oni koje izražavamo količinski (koje možemo prebrojiti).

2. Osobna potrošnja Jedan od osnovnih makroekonomskih veličina, važan faktor koji utječe na životni standard i kretanje rasta i razvoja. 1.

Što je osobna potrošnja i kakva su njena obilježja na razini svjetskog gospodarstva?

Kakav je utjecaj osobne potrošnje na gospodarski razvoj? Koji su osnovni činitelji osobne potrošnje? Dolazi li do promjene njihova značaja? 4. Koje su posljedice depresirane osobne potrošnje (primjer 2. 3.

Republike Hrvatske)? Osobna potrošnja je kvantitativno najznačajnija komponenta agregatne potražnje

AP =

O + I + J + (I -

U) + S° zal

- osobna potrošnja, investicije, javna potrošnja, neto uvoz, saldo zaliha S aspekta raspodjele BDP-a osobna potrošnja u svim zemljama svijeta sudjeluje sa 60%.

Osobna potrošnja je jedan od načina na koji se promatra razvoj u nekoj zemlji. Pokazatelji

(OP/BDP)*100 OP/PC (per capita)

1. Udio osobne potrošnje / vrijednost domaćeg proizvoda 2. Udio osobne potrošnje / PC 3. struktura osobne potrošnje

41



Pravilnosti kretanja osobne potrošnje 1. veći relativni udio osobne potrošnje u BDP-u ukazuje na niži stupanj gospodarske razvijenosti pojedine zemlje; smanjenje udjela osobne potrošnje u BDP-u pokazatelj je gospodarskog rasta i razvoja 2.

smanjenje relativnog udjela osobne potrošnje prati povećanje vrijednosti osobne potrošnje po stanovniku; ovo je kretanje povezano sa prelaskom zemlje na višu razinu razvijenosti

3.

na visokom stupnju gospodarske razvijenosti udio osobne potrošnje se ne povećava s daljnjim porastom BDP-a, već se zadržava na otprilike istoj razini, oko 60%, dok vrijednost osobne potrošnje po stanovniku značajno raste.

Tablica 2.

Kretanje strukture osobne potrošnje od 1971. do 1995. u odabranim razvijenim zemljama (prema grupama dobara i usluga) Zemlja Egzistencijalna dobra 1971 1995 SAD 44,0 40,0 Japan 49,0 45,0 Italija 61,0 44,0 54,0 50,0 Njemačka Engleska 51,0 39,0 Francuska 50,0 43,0 Danska 57,0 51,0 Belgija 52,0 41,0 59,0 50,0 Španjolska 66,0 65,0 Grčka Prosjek 54,3 46,8

Trajna dobra

Ljudski kapital

1971 7,7 8,0 6,9 10,1 7,5 10,1 9,0 12,1 9,0 8,6 8,9

1971 16 13 8 12 9 14 7 7 5 4 9,5

1995 9,0 9,0 9,0 9,9 5,4 8,3 6,8 12,5 7,3 8,4 8,6

1995 18 15 18 20 14 20 18 20 12 11 16,6

Financijske aktivnosti 1971 1995 5,0 5,0 20,0 20,0

…..

……

16,0 12,0 15,0

15,0 11,0 14,0

….. ….. ….. …..

….. ….. ….. …..

13,6

13,0

Napomena: Za financijske aktivnosti vremenski niz zbog raspoloživosti podataka odnosi se na 1980-1990 i to samo za neke visokorazvijene zemlje. Model praćenja

strukture osobne potrošnje

1. alokacija budžeta domaćinstava na egzistencijalna dobra 1.1. izdaci na hranu 1.2. izdaci na stanovanje 1.3. izdaci na energiju 1.4. izdaci na obuću i odjeću 2. alokacija budžeta domaćinstava na trajna dobra 2.1. izdaci za kupovinu automobila 2.2. izdaci za kupovinu namještaja 2.3. izdaci za kupovinu TV-a i radio uređaja 2.4. izdaci za kupovinu kućanskih aparata 3. alokacija budžeta domaćinstava na ljudski kapital 3.1. izdaci za zdravlje

42



3.2. izdaci za obrazovanje 4. alokacija budžeta domaćinstava na financijske aktivnosti 4.1. izdaci za klasičnu štednju 4.2. izdaci za usmjerenu štednju 4.3. izdaci za spekulativne aktivnosti (dionice, obveznice) Kod visoko razvijene zemlje udio u prehrani iznosi 20%, srednje razvijene zemlje 40% buđeta domaćinstava izdvajaju za prehranu, nerazvijene zemlje 2/3 pr ihoda izdvajaju za hranu.

Činitelji osobne potrošnje

- ekonomski činitelji 1. dostignuta razina gospodarske razvijenosti 2. visina raspoloživog dohotka domaćinstava 3. očekivani dohodak domaćinstava 4. tehničko-tehnološki napredak 5. gospodarski sustav 6. transformacija postojećih ili stvaranje novih investicija 7. ekonomska politika 8. kreditna, fiskalna, politika cijena 9. poduzetničko okruženje 10. globalna struktura domaćinstava 11. zaposlenost žena 1. 2. 3. 4. 5.

neekonomski činitelji pripadnost kulturnom i civilizacijskom miljeu supkultura pripadnost društvenom sloju konzumerizam

pokret zaštite okoliša

Posljedice depresivne osobne potrošnje 1.

smanjenje proizvodnje određenih proizvodnih grana, posebno proizvodnje trajnih potrošnih dobara

2. smanjenje ukupnog ekonomskog kapaciteta 3. povećanje opće razine cijena na domaćem tržištu 4. opadanje stope gospodarskog rasta 5. porast potražnje za nekim proizvodima, karakterističnim za niže razine životnog

standarda, a što se posebno nepovoljno odražava na gospodarsku strukturu 6. opadanje motivacije zaposlenih, što negativno utječe na proizvodnost rada, posebno radom intenzivnih djelatnosti.

Nominalni dohodak je izražen u tekućim cijenama, a realni u stalnim cijenama. Dohodak je umnožak količine i cijene.

43



D=G x C 1991. 1992. 1993

G x 1000 x 900 x 900 x

C 3 4 5

3000 3600 4500

Ovo je postupak statističkog deflacioniranja, a vrši se tako da nominalni dohodak pomnožimo sa 100 i podijelima sa indeksom promjena cijena

S.D =

nominalni dohodak x 100 / indeks ΔP

Sistematizacija faktora razvoja (činitelji ekonomskog rasta i razvoja) 1. Prirodni faktori ( prirodni resursi, sekundarne sirovine, klimatski uvjeti,

zemljopisni smještaj, korištenje i zaštita prirode) 2. Ljudski faktori (stanovništvo i njegova obilježja, zaposlenost, proizvodnost rada) 3. Materijalni faktori (proizvodni fondovi, investicije i njihova efikasnost) 4. Znanost i tehnološki napredak 5. Institucionalni faktori (gospodarski sustav, ekonomska politika, poduzetničke ambicije).

Društvena raspodjela Je faza procesa društvene reprodukcije u kojoj članovi društva prisvajaju rezultate proizvodnje, a kakva će biti raspodjela u jednoj zemlji ovisi o obilježjima konkretnog gospodarskog sustava.

S gledišta razlikujemo:

1. Primarnu raspodjelu – odvija se na tržištu kao mjestu g dje gospodarski subjekti

stječu dohodak. Sudionici primarne raspodjele su svi proizvođači dobara i usluga koji iznose svoje proizvode na tržište i formiraju cijenu te prodajom stječu dohodak. Veličina dohotka u fazi primarne raspodjele ovisi o 2. grupe uvjeta: a) o uvjetima pod kojima subjekt obavlja proizvodnju – Najznačajniji uvjeti proizvodnje: - organizacija proizvodnog procesa - tehničko-tehnološke karakteristike proizvodnje - prirodni uvjeti - raspoloživost radne snage. Gospodarski subjekti imaju relativno veliki utjecaj na promjenu uvjeta proizvodnje koji

direktno utječu na razinu ostvarenog dohotka. b) uvjeti raspodjele - liberalizacija uvoza - politika cijena - politika borbe protiv monopola - globalna politika raspodjele BDP-a

44



Utjecaj gospodarskih subjekata na udio raspodjele je vrlo malen. 2. Sekundarna raspodjela – Nakon što je realizirana primarna raspodjela.

Ona objašnjava kako se raspoređuju stvoreni dohodak. Dohodak se raspoređuje na 3 grupe gospodarskih subjekata a) gospodarski subjekti koji su sudjelovali u primarnoj raspodjeli b) oni subjekti koji svoju ekonomsku djelatnost zadovoljavaju dio javnih potreba

stanovništva (školstvo, zdravstvo, kultura) c) državni organi – sudstvo, policija, vojska

Subjekti koji se pojavljuju u sekundarnoj raspodjelu su gospodarski subjekti, društvene organizacije, a sredstva su porezi i doprinosi, porezi su po svojoj snazi instrumenti

sekundarne raspodjele što znači da oni slijede nakon primarne raspodjele i ne utječu

neposredno na primarnu raspodjelu 3. Interna raspodjela Realizira se unutar gospodarskih subjekata, institucije koje su putem sekundarne raspodjele ostvarile sredstva za svoju djelatnost. To je raspodjela dohotka koji ostaje u poduzeću. Ona su propisana zakonom o računovodstvu, a sadržaj interne raspodjele na

koliki će dio ići za plaće zaposlenicima, za amortizaciju fondova, zajedničke potrebe i sl.. 4. Preraspodjela

Iza sekundarne i interne postoji faza preraspodjele, to je dio društvene raspodjele u kojo krajnji korisnici dobivaju sredstva iz proračuna i fondova. Primarna raspodjela označava stjecanje dohotka, sekundarna, interna i preraspodjela raspoređivanje dohotka. Javne potrebe

One potrebe koje se financiraju iz javnih prihoda, obuhvaćaju obranu i zaštitu, obveze iz međunarodnih odnosa, obrazovanje, znanost, mirovinsko i invalidsko osiguranje, socijalna zaštita. Novi sustav financiranja javnih potreba u Hrvatskoj usklađen je s instrumentima financiranja javnih potreba u tržištu. Ti instrumenti dijele se na 4 grupe: 1. proračun 2. proračunski fondovi 3. neproračunski fondovi 4. javna poduzeća Jedinice lokalne samouprave prikupljaju sredstva za financiranje javnih pot reba iz 3 izvora koje imaju: 1. vlastitih prohoda 2. zajedničkih prihoda 3. davanja države i županijskih proračuna. Gradovi i općine imaju sljedeće prihode: 1. prihodi od vlastitih prihoda, gradski porezi 2. iz zajedničkih prihoda (porez na dohodak, dobit, PDV, itd.).

45


UPLOADANO NA: www.referada.hr Industrija

Industrija je gospodarska djelatnost koja obuhvaća proizvodnju energije i minerala, te preradu, obradu i doradu sirovina bil jnog, životinjskog i mineralnog podrijetla i to gotovo isključivo primjenom strojeva, sudjelovanje većeg broja proizvođača te uz razvijenu specijalizaciju i podjelu rada.

Industrija je također najznačajnija prerađivačka djelatnost, a one su skup grana i područja djelovanja u gospodarstvu u kojem su predmeti rada odvojeni od prirode Ekstaraktivna industrija – kod nje je premet rada zemlja, a njeni proizvodi predstavljaju

sirovi za prerađivačku industriju. Prerađivačka industrija se dijeli na: industriju proizvodno-potrošnih dobara (prehrambena industrija, tekstilna, kožna, duhanska, dio kemijske industrije) i industriju koja proizvodi investicijska dobra (strojogradnja, metalna industrija, crna i obojena industrija, brodogradnja). Industrija – NKD

- D prerađivačka industrija (područje) koje ima 14 podpodručja:

Prerađivačka industrija – potpodručja DA – proizvodnja hrane, pića i duhanskih proizvoda DB – proizvodnja tekstila i tekstilnih proizvoda DC – proizvodnja kože i kožnih proizvoda DD – prerada drva i proizvodi od drva DE – proizvodnja celuloze, papira iz kartona, izdavačka i tiskarska djelatnost DF - proizvodnja koksa, naftnih derivata i nuklearnog goriva DG – proizvodnja kemikalija, kemijskih proizvoda i umjetnih vlakana DH – proizvodnja proizvoda od gume i plastičnih masa DI – proizvodnja ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda DJ – proizvodnja metala i metalnih proizvoda DK – proizvodnja strojeva i uređaja, na drugom mjestu nespomenuta DL – proizvodnja ele. I optičke opreme DM – prizvodnja prometnih sredstava DN – ostala prerađivačka industrija, na drugom mjestu nespomenuta Ekonomsko- socijalne posljedice industrijalizacije ili zašto je industrija revolucionirala ljudsku civilizaciju?

1. Masovnost proizvodnje – demokratizacija potrošnje 2. Istovjetnost proizvoda – ovo je omogućilo uvođenje standardizacije, važno

zbog međunarodne razmjene 3. Koncentracija stanovništva – urbanizacija, industrija traži mnogo radne snage

Nova tehnička podjela rada (prvo razmrvljeni, danas vrlo složeni ljudski rad, razvila se tehnička osnovica rada i za ostale djelatnosti) 5. Propulzivnost – ukupna djelatnost, razvoj ukupnog gospodarstva 6. Porast životnog standarda – industrija je podigla razinu blagostanja u materijalnom smislu, kraći radni dan 4.

46

Gospodarstvo Hrvatske Skripta Predavanja (1)

Recommend Documents