Novi mediji skripta
Teorija difuzije Istraživač medija, Everett Rogers, je kao profesor na Stanfordu formulirao proces kojim se inovacija prihvaća u društvu. Nazvao ga je teorija difuzije1. Postavio je tezu da karakteristike inovacije, kako ih vide članovi društva, određuju razinu prihvaćenosti. Po Rogersu, postoji pet atributa koje treba zadovoljavati novi medij da bi bio društveno prihvaćen: relativna prednost, kompatibilnost, jednostavnost, pouzdanost, mogućnost praćenja prihvaćanja u društvu. Prema Rogersu, vrlo važna publika novih medija su prvi korisnici (early adopters). Identifikacija prvih korisnika je najvažnija u marketinškoj strategiji svakog novog proizvoda ili usluge. Prvi korisnici su ljudi koji uživaju u tome da budu «prvi» koji koriste neki proizvod ili uslugu. Oni odmah uočavaju korisnost određenog proizvoda, ali imaju i visok stupanj tolerancije za početna ograničenja ukoliko im poznavanje i korištenjem novog proizvoda ili usluge privlače pažnju i uživaju ugled kod svojih kolega. Rogers tvrdi da prvi korisnici usmenom predajom i demonstracijama mogućnosti proizvoda ili usluge postupno uvjeravaju opinion leadere u svojim tvrtkama, institucijama i zajednicama da prihvate inovaciju Brian Winston Engleski autor Brian Winston u knjizi Media Technology and Society (1998) tvrdi kako «oluja napretka» toliko žestoko puše da je teško vidjeti što se ustvari događa s tehnologijom u društvu. Ukoliko se »informacijska revolucija» zaista dogodila, kako možemo znati da se situacija promijenila ako ne poznajemo prethodno stanje? Zato je Winstonovo mišljenje «kako nema ničega u povijesti električnih i kasnije elektroničkih komunikacijskih sustava a koje nisu najavile već postojeće društvene tvorevine. Zato termin revolucija nije nikako prikladan za proces koji se ovdje događa.»2 Winston nudi model koji opisuje taj proces
1 2
Everett M. Rogers, Communication Technology: The New Media in Society. New York: Free Press, 1986. Brian Winston, Media Technology and Society, Routledge, 1998 (str. 2)
1. Znanstvena osposobljenost Model se bavi povijesnim uzorcima promjene i razvoja na području komunikacije u socijalnoj sferi gdje se susreću znanost i tehnologija. Iskaz je vanjska pojava duboko ukorijenjene mentalne sposobnosti. Svaki iskaz je izražavanje te sposobnosti. Prema tome, te su komunikacijske tehnologije su također izrazi neke vrste znanstvene sposobnosti. 2. Ideja Prva transformacija pomiče tehnologiju od polja znanstvene kompetencije prema razini tehnološke izvedbe. Njen je učinak da aktivira tehnologe. Ideacija se događa kad tehnolog zamisli uređaj – dobije ideju, formulira probleme koji će se naći na putu i postavi rješenje. 3. Prototipovi Ideja transformira znanstveni proces u ispitivanje rješenja, odnosno izgradnju uređaja. Ova će se faza odvijati dok uređaj nije naširoko isproban, uz sav njegov razvoj i poboljšanja. Ti se uređaju obično nazivaju prototipovima. 4. Prijeka potreba Sljedeća transformacija je koncentracija društvenih snaga da neki uređaj iz laboratorija dođe u vanjski svijet. Nije ograničeno koja socijalna potreba može uređaj lansirati u široku primjenu. To može biti objektivna društvena potreba, ali isto tako i subjektivno zadovoljavanje umjetno stvorenih potreba. Upravo ta društvena potreba, jedne ili druge vrste, neke prototipove kroz povijest odbacuje, a neke diže na razinu izuma. 5. Izum Društvena potreba za određenom tehnologijom nije jedina zaslužna za razvoj i prijem tehnologije. Ona prije mijenja okolnosti u kojima tehnolozi rade stvarajući plodno tlo za inovaciju. Iz ovoga slijedi da mora postojati peta vrsta prototipa koja nešto, i koja je ili sinkrona ili slijedi iza operacije društvene potrebe. Proizvodnja takvih strojeva je posao daljnje tehnološke izvedbe i vodi do onoga što najčešće nazivamo – «izum». 6. «Zadržavanje»
U samom modelu postoji, dakle, društvena potreba koja ubrzava procese. S druge strane postoji i kočnica, ona funkcionira kao treća transformacija, kod koje se opća društvena ograničenja sljubljuju da radikalno ograniče potencijal samog izuma (uređaja). 7. Difuzija Sukob između društvene potrebe i «zakona zadržavanja» upravlja prirodom i tempom difuzije tehnologije. Prijeka društvena potreba garantira da će «izum» biti proizveden. «Zakon zadržavanja» funkcionira kao ograničenje nad tom proizvodnjom. Ova konačna transformacija rezultira trojnom tehnološkom izvedbom – proizvodnja samog uređaja, te proizvodnja popratnih kao i nepotrebnih uređaja, koji odražavaju djelovanje navedenih suprotnosti.
Mediamorfoza /ili metamorfoza medija/ Do sad se nije razvilo mnogo novih teorija o Internetu i World Wide Webu kao novom mediju. Većina istraživanja o cyberkomunikaciji su se odnosila na specifična pitanja, posebno pitanja efekata i korištenje novih medija. Središnji koncepti poput interaktivnosti, hiperteksta i multimedije su isto tako u središtu velikog broja studija. Jednu teoriju je razvio Roger Fidler (1997.) - teoriju mediamorfoze. koja pokušava objasniti odnos između starih i novih medija. Principi mediamorfoze su sljedeći: 1. Zajednički razvoj i koegzistencija: sve forme komunikacijskih medija koegzistiraju i zajednički se razvijaju unutar kompleksnog prilagodbenog sustava koji se širi. Novonastala forma se razvija te s vremenom i u određenom postotku utječe na razvoj novih formi. 2. Metamorfoza: novi mediji ne nastaju spontano i neovisno - nastaju postepeno iz metamorfoze starijih medija. Kada nastanu nove forme, starije forme teže prilagodbi i obično nastavljaju postojati. 3. Širenje: novonastale forme komunikacijskih medija se širi putovima ranijih formi. Ovi putovi se šire i propuštaju kroz jezik. 4. Preživljavanje: Sve forme komunikacijskih medija, kao i medijskog poslovanja, trebaju se prilagoditi zbog preživljavanja u promijenjenom okolišu. Jedina druga mogućnost je da umru. 5. Prilika i potreba: Novi mediji nisu naširoko prihvaćeni iz razloga što postoji određena tehnologija . Uvijek treba postojati prilika, kao i motivirajući društveni, politički i/ili ekonomski razlozi da se tehnologija novog medija razvije i prihvati u društvu. 6. Zakašnjelo prihvaćanje: tehnologiji novih medija uvijek treba više nego se očekuje da postigne komercijalni uspjeh. Obično im treba najmanje 1 generacija (20-30 godina) da bi napredovali iz koncepta do širokog prihvaćanja.
McLuhanove ideje o novim medijima McLuhanove ideje su uvijek bile velika inspiracija istraživanjima o novim medijima. Neke od središnjih McLuhanovih ideja mogu se prenijeti na Internet, posebno na World Wide Web i news siteove. (Tremayne, 1997). Iako sam nije pisao o njima, knjizi «Digitalni McLuhan»3 Paula Levinsona se ističe kako su upravo ideje Marshal McLuhan može pomoći da bolje razumijemo nove medije. Kao ilustracije izdvojit ću par citata o tome kako se McLuhanove metafore mogu primijeniti na nove medije. Medij je poruka: «bez sumnje najpoznatija McLuhanova jezgrovita misao. Njeno je temeljno značenje u tome da naše korištenje komunikacijskih medija ima daleko veći učinak od samog sadržaja bilo koje komunikacije ili onoga što medij može prenijeti – proces gledanja televizije, primjerice ima utjecaj na naše živote značajniji od određenog programa ili sadržaja koji gledamo, kao što je i čin razgovaranja telefonom imao revolucionarniji učinak za ljudske živote od većine stvari izrečenih putem telefona. Ovo je naširoko bilo krivo shvaćeno kao proglas protiv sadržaja ili kao da ono što se komunicira uopće nije važno. (...) McLuhan kaže.»Učinak medija postaje jak i intenzivan upravo onda kada mu drugi medij dan kao 'sadržaj'. Sadržaj filma je roman...» Drugim riječima, sadržaj bilo koje medija – onaj 'sočni komad mesa' koja nadvladava u našoj percepciji, i odvraća našu pažnju od dubljeg učinka medija koji nam je na dohvatu – nije ništa drugo već raniji medij, ukroćen u odnosu na njegovo ranije divlje, nevidljivo stanje, koji je doveden i podastrt ispred nas, potpuno vidljiv. Ne samo da sadržaj nije nevažan, on može predstavljati najbolji način ispitivanja medija i njegovog učinka – jedina je smetnja pri tome to što se medij koji se na taj način istražuje na neki način javio ranije od medija koje je trenutno u uporabi. Koji medij služi kao sadržaj za Mrežu, kao ekvivalent romana za film ili filmovi i radijski serijali za televiziju? Pravi je odgovor da se ne radi o jednom mediju, već o mnogo njih, budući da je Mreža kao svoj sadržaj uzela pisanu riječ, u oblicima koji se protežu od ljubavnih pisama do novina, telefona, radija i pokretne slike sa zvukom, što se može smatrati inačicom televizije. Zajednički je nazivnik svih tih medija, međutim pisana riječ, i, kao što je to bilo sa svim stvarima u svezi računala – i što će se vjerojatno nastaviti sve do takvih vremena, ako ona ikad dođu, kad će izgovorena riječ zamijeniti pisanu kao pokretač naredbi za računalo. Tako,
3
Paul Levinson, Digitalni McLuhan Zagreb, Izvori 2001.
dakle, dio «poruke» medija Interneta čine svi, ili barem većina, medija koji su se pojavili prije njega, s pisanjem koje je, kao vodilja, neizbježno. Kritičari online doba, kao što su Sven Birkerts (1994.) i Neil Postman (1992) nisu, dakle, u krivu kada primjećuju da su računala promijenila prirodu čitanja i pisanja. Zasigurno su te aktivnosti vezane uz papir, u časopisima ili knjigama, drukčije nego kada su vezane uz zaslon. McLuhanova ideja da raniji mediji postaju vidljivi, da se mogu razotkriti kao sadržaj novih medija, sugerira da je jedna od razlika u izgledu pisanja na Internetu u tome da pisana riječ postaje više javno objašnjiva. I zasigurno je dolazak pisma na svjetlost dana i njegov izlazak iz sjena samostana, iz kojih je izlazio već od uvođenja tiska u Evropi, dobra stvar – ni u kojem slučaju protivna pismenosti i njenim vrijednostima kako to tvrde Birkets i drugi»
Globalno selo: «McLuhanova je sugestija da nova elektronska međuzavisnost ponovno stvara svijet sličan globalnom selu» naišla je na pripremljenu publiku koja je tu frazu razumjela. Internet je od ove McLuhanove metafore napravio časnu metaforu – ili, pretvorio je od metafore u nešto što je mnogo bliže stvarnosti.» Svjetlost-koja-prolazi:«Za McLuhana određeni način na koji mi primamo sadržaje svakog medija – doslovna, fizička metoda koju svaki medij koristi, intenzitet i jasnoća informacije koju on prikazuje – ne upravlja smo načinom na koji koristimo i što možemo izvući od medija, već i učincima medija na naše cjelokupno društvo... McLuhan je došao da zaključka o televiziji: ona privlači o upravlja našom pažnjom s gotovo hipnotičkim, religijskim intenzitetom, budući da je to način na koji naši osjećaji i mozgovi odgovaraju na izazov svjetlosti-koja-prolazi. Budući da zasloni računala isto tako rade pomoću svjetlosti-kojaprolazi, oni prenose prednosti knjiga, zadržavajući u isto vrijeme osjetilnu privlačnost televizije.
Kako računala mijenjaju način komunikacije4
Svaka od tehnologija koje su ljudima omogućile razmjenu informacija i osjećaja na bilo kojoj udaljenosti može se sažeti u odgovore na ova tri pitanja: •
koja se vrsta poruke šalje?
•
kome se šalje?
•
kako će se informacija obraditi (u koji će se oblik pretvoriti) da bi mogla biti poslana?
Izum
Vrsta poruke
Poruka je namijenjena jednoj osobi
telegraf
riječi u obliku crtica/točkica
telefon
glas
jednoj osobi
fonograf
zvuk
mnoštvu ljudi
film
pokretne slike
mnoštvu ljudi
bežični telegraf (radiotelegraf)
riječi u crta/točka obliku
jednoj osobi
radiotelefona (mobitel, bežični telefon) radio
glas
jednoj osobi
glas i zvuk
mnoštvu ljudi
televizija
slika i zvuk
mnoštvu ljudi
Način pretvorbe prekidač koji putem žice odašilje električne impulse zvuk u struju koja putuje žicom zvuk u fizički zapis na površini fotografija u projiciranu sliku prekidač (ima struje-nema struje) u elektromagnetske valove zvuk u elektromagnetski val zvuk u elektromagnetske valove snimljena slika u elektromagnetske valove
Općenito govoreći, svaki je od ovih izuma u trenu svog pojavljivanja zadovoljavao pojedinu potrebu. Primjerice, telefon je omogućio da dvije osobe izravno komuniciraju glasom. Radiotelegraf i telefon omogućili su ljudima razmjenu informacija bežičnim putem. Obično je pojedini izum vršio samo jednu funkciju- telefon, recimo nije slao slike. Valja reći da je to najlošiji način razmišljanja o bilo kojoj napravi, a posebno o izumu...Telefon je bio rezultat kombinacije Bellova znanja o zvuku i spoznaja telegrafskih inženjera o prijenosu električne struje. Kad se telefonski sustav razvio, pojavili su se drugi izumi koji su omogućili slanje slike putem telefonske žice (fax), pa čak i emitiranje radioemisija. I tako su se izumi razvijali jedan iz drugoga. Pa ipak su ljudi i dalje svakom od tih izuma razmišljali kao o pojedinačnoj, izdvojenoj napravi. 4
Harry Henderson «Suvremene komunikacije» Zagreb, Sysprint 2002.
Takvo se razmišljanje promijenilo u posljednjih dvadeset godina dvadesetog stoljeća. Pojavila su se računala. U dobu računalnih mreža nema više puno smisla razmišljati o različitim vrstama poruka koje se šalju na razne strane. Danas, putem Interneta komunikacija dviju osoba uključuje i tekst i sliku i zvuk. Poruka do odredišta može stići kroz bakrenu žicu, optički kabel, mikrovalnu vezu ili satelitskim linkom. Može biti namijenjena jednoj određenoj osobi, a može se «objaviti» svakome tko je zainteresiran. Sve su ove mogućnosti samo dio u osnovi iste tehnologije. Komunikacija u doba računala omogućila je tri međusobno isprepletena događaja: •
izum poluvodičkog čipa
•
tehnike pohranjivanja i predstavljanja informacija u računalu
•
konstrukcija mreža koje su povezala računala
(...) Interaktivna računala Pionira računalstva pomakli su granicu korištenja novih strojeva znatno preko potrebe za obradom čistih brojčanih podataka. No i dalje se nije riješilo pitanje kako računala učiniti korisnima ljudima koji nisu programeri ili inženjeri. Važan korak bio je postavljanje informacija na ekran odakle su se mogle vidjeti odmah, umjesto da se stalno radi s isprintima. Hakeri na MITU su 1962. otišli još dalje – otkrili su kako stvarati slike i premještati ih po ekranu. Slike su bile prilično grube – dva «svemirska broda» i točkice koje su predstavljale zvijezde i projektile. Ali sa «Spacewarom» (Svemirskim ratom) stvorili su prvu kompjutersku igru. Ostvarili su i željeni cilj – računalo je sad izravno komuniciralo s korisnikom! Istraživači su onda primijenili saznanja o mogućnostima korištenja grafike i počeli razvijati računala koja je bilo moguće kontrolirati pomoću sustava simbola i sličica. Ogroman dio obog posla obavljen je u tvrtki Rank Xerox, zasnovanoj početkom sedamdesetih godina. Xerox je razvio «grafičko sučelje»5 na kojem je, na primjer, korisnik mogao premjestiti dokument s jednog dijela diska na drugi bez ukucavanja komandi u komandnu liniju, već jednostavno «odvlačeći» dokument, mišem do željenog «prozora». Ova priča danas ne zvuči nimalo čudno, jer tako zapravo stvari i rade, ali je sedamdesetih i osamdesetih godina sve bilo pomalo nevjerojatno. U svakom slučaju, rezultati ovog istraživanja pretočeni su u komercijalni proizvod početkom osamdesetih godina. Tada se naime, rodio Appleov proizvod Macintosh. Nedugo zatim isto su grafičko sučelje iskoristili i Windowsi- operativni sustav namijenjen računalima izgrađenima po uzoru na IBM-ov model iz 1981. (...) 5
korištenje slike i pokazivača (miša) da bi se «upravljalo računalnom» op. H. Henderson
(...)Razvoj grafičkih sposobnosti osobnih računala učinio je da se sve više pažnje počelo posvećivati multimediji – sposobnosti pohranjivanja svih vrsta slika i zvukova u obliku dokumenata na disku, spremnih za slušanje ili gledanje kad god poželite. Već početkom osamdesetih godina kompjuterske su igre i obrazovni programi koristili sve blagodati grafičkog sučelja, koristeći animirane slike i glazbu. Proces nazvan «digitalna konvergencija» teče i danas. Jednostavno rečeno, to znači da se svaka pojava iz stvarnog svijeta, zvuk, skulptura, kretanje igrača, slika u muzeju, stranica knjige ili slika udaljene galaksije, može prevesti u slijed nula i jedinica i tako pohraniti na disku vašeg računala. Sve što nas okružuje postalo je materijal koji možemo obraditi programom i jednostavno poslati kroz telefonsku žicu. Nicholas Negroponte, direktor MIT Media laboratorija kaže:»Ne vidim zašto bi danas itko radio u analognom svijetu – zvuk. film, video...SVE može biti digitalno.». Informacijska autocesta Slijedeći je izazov predstavljalo pitanje kako međusobno spojiti računala i njihove korisnike. Zašto su to ljudi željeli? Jedan od najjačih poticaja došao je iz bankarskog svijeta, u kojem su svi željeli raspolagati novcem i kad su daleko od banke. Istraživači na sveučilištima i razvojni timovi u velikim tvrtkama počeli su shvaćati da bi računala mogli koristiti za razmjenu informacija i objavu najnovijih znanstvenih otkrića. Razmišljali su da bi možda mogli spojiti nekoliko računala koja bi onda radila na istom problemu, pa bi tako stvari bile puno brže gotove. Godine 1965. Ministarstvo obrane SAD-a započelo je rad na velikom projektu nazvanom ARPANet (Advanced Research Projects Agency Network- Mreža za napredne istraživačke programe). Mreža je proradila 1969. a rasla je i razvijala se tijekom sedamdesetih. Ideja koja je donijela razvoj ARPANet-a i kasnije omogućila nastajanje njezina nasljednika Interneta bila je «izmjena paketa». Svaki komadić podataka koji se šalju razbije se na pakete, koji sadrže nešto podataka i adresne informacije. One ustvari kažu odakle je paket stigao i kamo mora ići, slično kao što se adresira obično pismo. Kompjuterski program pročita ovu informaciju i «razmisli» o najbržem putu za taj paketić. To znači da će se taj paket podataka najkraćim putem slati od jednog do drugog računala, dok ne nađe svoju konačnu adresu. Na konačnoj će adresi modem analogni signal pretvoriti u digitalni i informacija će postati dostupna za uporabu. Modem je zapravo bio ključni izum za mreže računala. On digitalne signale prevodi u zvučne (analogne), koji mogu do svog odredišta putovati običnom
telefonskom žicom, a pristigle analogne signale prevodi u digitalne. Na konačnom odredištu podataka poslanih s jednog mjesta svi paketići moraju se ponovno složiti u cjelinu. To obavlja posebni program. Kad su svi paketići stigli, i kad su složeni po točno određenom redoslijedu, program iz ponovno složene cjeline izvlači izvorne informacije u obliku u kojem su se one nalazile na računalu sa kojeg su bile upućene. Modem se na tržištu prvi put pojavio 1966.godine i odmah izazvao ushit diljem svijeta, otvarajući mogućnosti komunikacije kakve do tada nitko nije mogao ni zamisliti. Kad je riječ o paketnim mrežama kakav je Internet, valja na umu imati nekoliko stvari. Prije svega, uopće nije važno koju vrstu informacija šaljete – tekst, sliku, video ili zvuk. Sve se one mogu prevesti u binarni kod koristeći pravila koja su uspostavili programeri. Kad se jednom prevedu u digitalni oblik, lako ih je smjestiti u pakete. Isto tako valja znati da uvijek postoji nekoliko načina na koji poruka može stići do odredišta. Ogromna se mreža ne može oslanjati na pojedino računalo, koje u tom trenutku možda i ne radi, pa stoga uvijek postoji «alternativni» put preko nekih drugih računala negdje drugdje. Kad su se stvari jednom zahuktale, jedan je izum vodio drugom. Prva se prava on-line služba pojavila 1982. godine u Europi. Francuska je tvrtka Minitel postavila niz terminala spojenih na njihov server na različitim mjestima po gradovima. S terminala se moglo pristupiti nizu informacija, od reda vožnja vlakova do bankarskih usluga. Slijedeći korak u ubrzanju rada na računalima napravljen je 1983. godine kada se na tržištu pojavio prvi miš. Računalo koje je koristilo miša bila je Appleova Lisa. Lisa je imala sve – grafičko sučelje, ikone za programe i dokumente i, naravno, kursor. Miš je proizveden u istraživačkom centru Xeroy, a postao je toliko popularan kada je Steve Jobs, osnivač Applea, posjetio Xerox i toliko se oduševio da je odlučio odmah uplatiti milijun dolara u razvoj novog načina upravljanja računalom. Ako se koristite Internetom, onda znate da programa koje možete rabiti ima prilično mnogo. Posebno se to odnosi na programe za slanje i primanje pošte, takozvane mailere. Vjerujte, svaki je podjednako dobar, i svaki radi istu stvar, jednostavno zato što je mreža napravljena tako da svi programi odgovaraju određenim standardima. Ako se još niste uključili u webzajednicu, nikad nije kasno! Cijela mreža ideja
Internet je povezao sve vrste komunikacija i sve izvore informacija širom svijeta. No, iako je Internet od svojih početaka imao ogromne mogućnosti, nije ga uvijek bilo lako i jednostavno koristiti. Korisnici su morali raditi odvojeno. Jedan je program služio za pisanje poruke, drugi za njeno slanje, treći za slanje slike, četvrti za kopiranje dokumenta. sami su programi često bili previše složeni, zahtijevajući od korisnika da pamti naredbe. Internet je svoj razvoj nastavio osnivanjem tzv. bulletin board sustava (BBS). Prvi BBS osnovan je 1978. godine u Chicagu, a vodili su ga Randy Suess i Ward Christensen. BBS radi na jednostavnom principu – korisnici se «zakače» na sistem pomoću modema, zatim ostave poruku ili odgovaraju na poruku koju ostavljaju drugi korisnici. BBS-ovi su omogućili otvorene rasprave i razmijene informacija i ideja diljem svijeta. No onda je došlo vrijeme da Internet polako preraste u ono što danas zovemo World Wide Web. Godine 1989. Tim Berners –Lee, istraživač u CERN-u, velikom laboratoriju za fiziku u Zürichu, odlučio je uzeti stvar u svoje ruke. Kako je radio u ogromnom institutu s velikim brojem zaposlenika, s nizom hodnika i ogromnim brojem različitih soba i laboratorija, dobra organizacija bila mu je prijeko potrebna. Znao je što znači povezivati različita mjesta i ljude, pa je rekao da mu je za rješavanje pitanja mrežnog komuniciranja potrebna samo neograničena mogućnost prikazivanja bilo kojeg odnosa. Sustav hiperteksta je način da korisniku omogućite da se brzo i jednostavno prebacuje s jedne na drugu, s njom na neki način povezanu, ideju. Recimo, i tekst o Morseu i tekst o telegrafu mogli su spomenuti kako je telegraf bio važan za željeznice. Riječ željeznica mogla je biti posebno označena. Odabirući tu riječ mogli biste onda dobiti još informacija o željeznici, njenom nastanku, širenju i mreži. Mogli biste dobiti i kartu Hrvatske na kojoj bi bila nacrtana željeznička mreža s upisanim najznačajnijim mjestima. Kad biste označili mjesto mogli biste dobiti daljnje informacije o broju stanovnika, nogometnom klubu i tako dalje. Berners-Lee nije izumio hipertekst. Sama ideja potekla je oda Vannevara Busha i Teda Nelsona još pedesetih i šezdesetih godina, no Berners-Lee ga je iskoristio na pravom mjestu. Već osamdesetih godina enciklopedije su se počele pojavljivati na kompaktnim diskovima s velikim brojem linkova i hipertekst veza. Zahvaljujući hipertekstu Internet je korisnicima postao pristupačniji. Berners-Lee i njegovi suradnici napisali su program koji je osnovao informacijski sustav nazvan World Wide Web
(svjetska mreža) ili jednostavno web. Na webu svaka informacijska ima svoju vlastitu adresu i odatle je mogu zatražiti korisnici s bilo kojeg kraja svijeta, a dokumenti i multimedija povezani su kao na CD-ROM enciklopedijama. No, hipertekst ima i drugih mogućnosti. Tako su neki linkovi postali žive veze s bazama podataka, izvorima informacija, vremenskim prognozama, i naravno, igrama! Međusobna povezanost i pristupačnost informacija učinila je WWW iznimno popularnim. Berners-lee je rekao kako je ključna stvar bila pronaći servere koji su omogućavali pristup postojećim bazama podataka. Tako su se odjednom mogle dobiti ogromne količine informacija. Programi koji na webu pružaju informacije nazivaju se serveri (poslužitelji), dok se oni koji pružaju pojedine informacije nazivaju klijenti. Najvažnija stvar vezana za web je da uopće nije važno kako izgledaju programi za pojedine zadatke, sve komponente uspješno rade zajedno! Korisnik Macintosha tako nema nikakvih problema u pristupanju podacima koje se nalaze na nečijem PC-u. U početku je WWW pružao samo tekstualne informacije. Prvi se grafički pretraživač (browser) Mosaic pojavio 1993. godine. Danas pretraživača ima prilično velik broj (najpopularniji je Microsoft Internet Explorer op.a.), ali svi u osnovi rade istu stvar. U deset godina svog postojanja web je postao način komunikacije ljudi širom svijeta. Internet, preteču WWW-a i sam web danas koriste milijuni ljudi, a broj poruka koje se ovim putem izmjenjuju raste iz dana u dan. Web je omogućio ostvarenje snova starih izumitelja i znanstvenika. Danas jednostavnim klikom miša možete ući u svijet znanosti, tehnologije, zabave ili edukacije, sve prema vlastitim željama. Možete igrati omiljene igre, razgovarati s prijateljima i doznati sve što vas zanima, sjedeći pred vlastitim računalom. Količina informacija koja danas cirkulira svijetom je tolika da je svjetska zdravstvena organizacija nedavno dijagnosticirala i web bolest, poremećaj do kojeg dolazi uslijed prevelikog upijanja različitih podataka. Iako se činilo da su velike tvrtke uspjele uništiti individualni duh izumitelja, novo je doba računala donijelo renesansu na polju izumiteljstva. Steve Jobs, Steve Wozniak, Paul Allan i Bill Gates postali su sinonimi za genijalce iz garaža, koji su izumiteljstvu udahnuli sasvim nov život.
Kultura stvarne virtualnosti: integracija elektroničke komunikacije, kraj masovne publike i uspon interaktivnih mreža6 U Grčkoj, oko 700 g. pr.K. dogodilo se važno otkriće: abeceda. Ta konceptualna tehnologija, kako tvrdi znanstveni klasik Havelock, čini osnovu za razvoj zapadne filozofije i znanosti kakvu danas poznajemo. Abeceda je odvajanjem izgovorenog od govornika omogućila premošćivanje jaza između govornoga i pisanog jezika, omogućujući pojmovni diskurs. Tu povijesnu prekretnicu omogućio je gotovo 3000-godišnji razvoj govorne tradicije i neabecedne komunikacije, dok grčko društvo nije doseglo ono što Havelock naziva novim stanjem uma - "alfabetski um" koji je nadahnuo kvalitativnu preobrazbu ljudske komunikacije. Tek mnogo stoljeća poslije nakon širenja tiskarskog stroja i proizvodnje papira, pismenost je široko rasprostranjena. Abeceda je Zapadu omogućila mentalnu infrastrukturu za kumulativnu komunikaciju zasnovanu na znanju... (...) Tehnološka preobrazba sličnih povijesnih razmjera dogodila se 2700 godina poslije, uključivanjem različitih oblika komunikacije u interaktivnu mrežu. Ili, drugim riječima, stvaranjem superteksta i metajezika koji put u povijesti u isti sustav ujedinjuju sve pisane, govorne i audiovizualne oblike ljudske komunikacije. U novoj interakciji dviju strana mozga, strojeva i društvenog konteksta, ponovno je ujedinjuju dimenzije ljudskog duha. Usprkos znanstveno fantastičnoj ideologiji i komercijalnom pretjerivanju koji okružuju pojavu tzv. informatičke autoceste, ne podcjenjujmo njezino značenje. Moguće povezivanje teksta, slika i zvukova u isti sustav, interakcija iz više različitih točaka, odabrano (stvarno ili odgođeno) vrijeme u globalnoj mreži, uvjeti otvorenoga i jeftinog pristupa, zaista temeljito mijenjaju prirodu komunikacije. A komunikacija odlučno oblikuje kulturu jer, kao što Postman piše, "mi ne vidimo stvarnost...kakva "ona" jest, već u ovisnosti o našim jezicima. I naši jezici su naši mediji. Naši mediji su naše metafore. Naše metafore stvaraju sadržaj naše kulture". Budući da je kultura posredovana komunikacijom i zbiva se kroz nju, same kulture tj. naši povijesno proizvedeni sustavi vjerovanja i pravila, temeljito se mijenjaju i sve će se više mijenjati, pod utjecajem novoga tehnološkog sustava...on već sada djelomično postoji - u novomu medijskom sustavu, u brzo promjenljivim sustavima telekomunikacija, u mrežama interakcije što su se već oblikovale oko Interneta, u mašti ljudi, u politici vlada i na crtaćim pločama u uredima korporacija. Pojava novoga sustava elektroničke komunikacije,
6
Castells, Manuel, Informacijsko doba: Ekonomija, društvo i kultura, Svezak 1. Uspon umreženog društva, Zagreb, Golden marketing, 2000.
određenoga njegovim globalnim dosegom, integracijom svih sredstava komunikacije i njegovom mogućom interaktivnošću, već mijenja i zauvijek će promijeniti našu kulturu...Tvrdim da se kroz snažan utjecaj novoga komunikacijskog sustava, posredovanog preko društvenih interesa, državnih politika i poslovnih strategija, pojavljuje nova kultura: kultura stvarne virtualnosti. Na slijedećim stranicama izložit ću i analizirati njen sadržaj, dinamiku i značenje.
Od Gutenbergove do McLuhanove galaktike: uspon kulture masovnih medija Dopustite mi uporabu McLuhanovova pojmovnika: širenje televizije tijekom tri desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata (u različito doba i s različitom snagom, ovisno o zemlji) stvorilo je novu komunikacijsku galaktiku. Drugi mediji nisu nestali. Preoblikovani su i preuređeni u sustav čije je srce vakuumska cijev, dok je njegovo privlačno lice televizijski ekran. Radio je , izgubivši središnje mjesto, pobijedio u prodornosti i fleksibilnosti, prilagođujući svoj pristup i teme ritmu svakodnevna života. Filmovi su preoblikovani za televizijsku publiku, s iznimkom filmske umjetnosti koju podupire država, te programa s posebnim efektima za velike ekrane. Novine i magazini, specijalizirani su za produbljivanje teme ili ciljaju na točno određenu publiku, te prevladavajući televizijski medij pažljivo opskrbljuju strateškim informacijama. Što se tiče knjiga, one su ostale knjige, iako iza mnogih od njih stoji podsvjesna želja da postanu TV scenariji; top liste najprodavanijih knjiga brzo su se napunile naslovima koji se odnose na TV likove ili na teme koje je TV popularizirala. Pitanje zašto je televizija postala vladajući medij još uvijek je predmet žestoke rasprave znanstvenika i kritičara medija. Izgleda da je hipoteza W. Russella Neumana, koju ću izreći drugim riječima, kao da se radi o posljedici osnovnog instinkta lijene publike, s obzirom na dostupne dokaze, uvjerljiva. Njegovim riječima:"Ključno otkriće u području istraživanja obrazovnih i marketinških učinaka, s kojim trebamo biti načistu želimo li razumjeti prirodu teško primjetnog učenja glede politike i kulture, jest činjenica da ljude privlači linija manjeg otpora." On svoje objašnjavanje zasniva na širim psihološkim teorijama Herberta Simona i Anthonyja Downsa, naglašavajući psihološku cijenu dobivanja i obrade informacija. Ja bi bio skloniji korijene takve logike tražiti u kućnim uvjetima nakon dugačkoga, napornog radnog dana i nedostatku alternativa za osobno/kulturno uključivanje nego u ljudskoj prirodi. Usprkos tome, u društvenim uvjetima kakvi postoje, sindrom najmanjega mogućeg napora koji se, izgleda, povezuje s televizijski posredovanom komunikacijom, može objasniti brzinu i
prodornost njezine dominacije kao sredstva komunikacije od same njezine pojave na povijesnoj sceni. Na primjer, prema proučavanjima medija, samo mali broj ljudi unaprijed odabire program koji će gledati. Odluka da će se gledati televizija uglavnom je na prvome mjestu. Naknadno se pregledavaju programi dok se ne odabere najprivlačniji ili, najčešće onaj najmanje dosadan. Sustav kojim prevladava TV možemo lako označiti kao masovne medije. Publici koju čine milijune gledatelja centralizirani pošiljatelji istodobno šalju slične poruke. Prema tome, sadržaj i oblik poruke skrojen je prema najnižemu zajedničkom nazivniku. U slučaju privatne televizije, koja prevladava u izvornoj zemlji televizije - Sjedinjenim Državama - najniži zajednički nazivnik publike procjenjuju marketinški stručnjaci. Za ostatak svijeta, u kojemu najmanje do 1980-ih prevladava državna televizija, standard je najniži zajednički nazivnik prema umovima činovnika koji kontroliraju emitiranje, iako se sve više pažnje počelo poklanjati gledanosti. U oba slučaja, publika se smatrala uglavnom homogenom ili podložnom homogenizaciji. Pojam masovne kulture što izrasta iz masovnog društva izravan je izraz medijskog sustava koji proizlazi iz državne i korporacijske kontrole nove tehnologije elektroničke komunikacije. Što je to kod televizije bilo potpuno novo? Novost nije bila njezina centralizirajuća moć niti njezina mogućnost da služi kao instrument propagande. Uostalom, Hitler je pokazao kako radio može biti sjajan instrument odašiljanja jednosmjernih poruka. Televizija, ponajprije, označava kraj Gutenbergove galaktike, kraj sustava komunikacije kojim prevladava tipografski um i fonetski abecedni poredak. Marshall McLuhan svim je kritičarima...pogodio zajedničku žicu kada je, sasvim jednostavno, proglasio da "je medij poruka". TV slika daje neverbalni gestalt ili položaj oblika, te nema ništa zajedničko s filmom ili fotografijom. Kod televizije, gledatelj je ekran. On je bombardiran svjetlosnim impulsima koje je James Joyce nazvao "naboj svjetlosne brigade"...TV slika nije mirna snimka. Ona ni u kojem smislu nije fotografija, nego neprestano stvaranje obrisa predmeta opisanih ultrazvučnim prstom. Nastali plastični obris pojavljuje se prolaskom svjetla, a ne osvjetljavanjem i zato tako dobivena slika ima kakvoću skulpture ili ikone, a ne slike. Televizijska slika primatelju nudi tri milijuna točkica u sekundi. U svakome trenu primatelj od njih prima samo nekoliko tuceta od kojih pravi sliku.
Zbog nedefiniranosti prisutne na TV-u, tvrdi McLuhan, gledatelji moraju popuniti jazove u slici i na taj način postaju više emocionalno uključeni u gledanje (onoga što je paradoksalno označio kao "hladan medij"). Takva uključenost ne proturječi hipotezi linije manjeg otpora, jer se TV sviđa asocijativnom/lirskom umu i ne uključuje psihološki napor prisjećanja informacija i analiziranja na koje se odnosi teorija Herberta Simona. Zato vodeći medijski znanstvenik Neil Postman smatra da televizija označava povijesni prekid s tipografskim umom. Dok tiskanju pogoduje sustavna izloženost, televizija bolje odgovara za neredoviti razgovor. Da tu razliku učinimo jasnijom, donosimo njegove riječi: Tipografija ima najjaču moguću sklonost izlaganju: sofisticirana sposobnost konceptualnog, deduktivnog i sekvencijalnog mišljenja; visoko vrednovanje razuma i reda; gnušanje prema proturječju; velika sposobnost odvajanja i objektivnosti; i snošljivost za usporeni odgovor Za televiziju vrijedi da "je zabava prevladavajuća ideologija u svim raspravama o njoj. Bez obzira na to što se ili iz kojega gledišta opisuje, prevladava pretpostavka da je ona tu zbog naše zabave i užitka". Bez obzira na protuslovlja društvenih/političkih implikacija ove analize - od McLuhanova uvjerenja o univerzalnomu komunitarnom potencijalu televizije, do ludističkog pristupa Jerryja Mandera i drugih kritičara masovne kulture - dijagnoze se stječu u dvije osnovne točke: nekoliko godina nakon pojave, televizija je postala kulturni epicentar naših društava; televizijski oblik komunikacije temeljno je novi medij, koji označava zavodljivost, osjetilna simulacija stvarnosti i laka komunikativnost na crti najmanjega psihološkog napora. Posljednja tri desetljeća širom svijeta vladala je komunikacijska eksplozija, koju je predvodila televizija. U Sjedinjenim Državama, zemlji u kojoj je televizija kao medij najrazvijenijim krajem osamdesetih televizija je na jednome kanalu emitirala 3600 slika u minuti. Prema Nielsenovom izvještaju, u prosječnome američkom domu televizor je dnevno bio uključen po 7 sati, dok su odrasli gledali 4,5 sata dnevno. Ovome trebamo dodati radio koji je donosio 100 riječi u minuti i kojega se, uglavnom u automobilu, slušalo prosječnih dva sata dnevno. Prosječne dnevne novine nudile su 150000 riječi i procjenjuje se da ih se čita između 18 i 49 minuta na dan dok su se magazini prelistavali od 6 do 30 minuta, a čitanje knjiga, uključujući školske, odnosilo je 18 minuta na dan. Izlaganje medijima je kumulativno... sve u svemu prosječni Amerikanac posvećuje 6,43 sata medijima, Tu brojku možemo uspostaviti (iako ih, strogo gledajući, ne možemo usporediti) drugim podacima koji daju brojku od 14 minuta
međuljudske interakcije u obitelji po osobi na dan... Izgleda da je vladajući obrazac ponašanja u urbanim društvima širom svijeta ovakav: konzumacija medija je, nakon rada, slijedeća kategorija aktivnosti i sigurno prevladavajuća aktivnost kod kuće. Za pravo razumijevanje uloge medija u našoj kulturi to je zapažanje nepotpuno: gledanje/slušanje medija nikako nije isključujuća aktivnost. Ona se uglavnom miješa sa obavljanjem kućnim poslova, zajedničkim obrocima i društvenom interakcijom. Oni su gotovo neprestano prisutni u pozadini i tkanje su naših života. Živimo s medijima i po njima. McLuhan je izraz tehnološki mediji rabio kao nasušnu potrebu ili prirodni resurs. Zapravo su mediji, osobito televizija i radio, postali audiovizualni okoliš s kojim beskonačno i automatski općimo. Televizija je vrlo često najvažnija pojava u kući. Dragocjena pojava u društvu u kojemu su sve brojniji ljudi koji žive sami... Može se pretpostaviti da takva prodorna, snažna prisutnost podsvjesno izazivajućih zvučnih i slikovnih poruka ima dramatičan utjecaj na društveno ponašanje. Ipak najdostupnija istraživanja upućuju na suprotan zaključak. Nakon obrade literature W. Russell Neuman zaključuje: Nalazi prikupljeni tijekom pet desetljeća sustavnog istraživanja društvenih znanosti otkrivaju da mlada ili stara publika masovnih medija nije bespomoćna a da masovni medij nisu svemoćni. Teorija koja se razvija o skromnim i uvjetnim utjecajima medija pomaže nam da razmotrimo povijesni ciklus moralne panike u odnosu na nove medije. Nadalje, izgleda da paljba reklamnih poruka koju primamo preko medija ima ograničen učinak. Prema Draperu, prosječna osoba u Sjedinjenim Državama izložena je dnevno broju od 1600 reklamnih poruka, Ljudi (ne obavezno pozitivno) odgovaraju samo na 12 poruka. McGuire je nakon provjere prikupljenih podataka o učincima medijskog oglašavanja, zaključio da nema stvarnih dokaza za osobit utjecaj medijskoga oglašavanja na ponašanje, što je ironičan zaključak s obzirom na to da je industrija u to doba trošila 50 milijardi dolara na godinu. .. Ključno je da su masovni mediji jednostrani komunikacijski sustav, što stvarni proces komunikacije nije. On ovisi o interakciji razumijevanja poruke između pošiljatelja i primatelja. Umberto Eco dao je pronicljivo viđenje interpretacije medijskih učinaka u radu iz 1977. pod naslovom "Utječe li publika loše na televiziju?". Eco je napisao:
Ovisno o društveno-kulturnim uvjetima postoje različiti kodovi ili pravila kompetencije i interpretacije. Poruka ima označiteljski oblik koji se može ispuniti različitim značenjima...Narasla je sumnja da pošiljatelj organizira televizijsku sliku na osnovi svojih vlastitih kodova, što se poklapa s onima dominantne ideologije, dok ih primatelji ispunjaju "iskrivljenim" značenjem prema njihovim osobitim kulturnim kodovima. Iz te analize proizlazi: Jedna stvar koju znamo jest da masovna kultura, u onom smislu kakvom ju zamišljaju apokaliptični kritičari masovnih komunikacija, ne postoji - jer se ovaj model natječe s drugima (koje čine povijesni tragovi, klasna kultura, vidovi visoke kulture koja se prenosi obrazovanjem itd.) Povjesničari i i empirijski istraživači medija tu tvrdnju mogu pripisati zdravu razumu; no, uzmemo li ju ozbiljno, kao što ja to činim, ona odlučno podcjenjuje temeljne oblike kritičke društvene teorije, od Marcusea do Habermasa. Ironija intelektualne povijesti jest da upravo mislitelji koji se zalažu za društvenu promjenu često ljude smatraju pasivnim promatračima ideološke manipulacije, zapravo ne dopuštajući pojmove društvenih pokreta i društvene promjene - osim kao iznimnih, jedinstvenih događaja koji se stvaraju izvan društvenoga sustava. Ako ljudi imaju neku razinu autonomije u organizaciji i odlučivanju o svojemu ponašanju, poruka koju šalju preko medija mora djelovati na njihove primatelje i tako se pojam masovnih medija odnosi na tehnološki sustav, a ne oblik kulture - masovnu kulturu... Naglašavanje autonomije ljudskog uma i pojedinačnih kulturnih sustava koji ispunjavaju stvarno značenje primljenih poruka na znači da su mediji neutralne institucije ili da su njihovi učinci zanemarivi. Empirijska istraživanja pokazuju da mediji nisu nezavisne varijable u poticanju ponašanja. Njihove izravne ili podsvjesne poruke razrađuju se. Obrađuju ih pojedinci stavljeni u posebne društvene kontekste koji na taj način oblikuju namjeravani učinak poruke. No, mediji, a osobito audiovizualni mediji iz naše kulture zaista su temeljni materijal komunikacijskih procesa. Živimo u medijskom okolišu i većina naših simboličkih podražaja stiže iz medija. Nadalje, kako je Cecilia Tichi pokazala u svojoj sjajnoj knjizi Elektroničko srce, širenje televizije odvijalo se u televizijskom okolišu tj. kulturi u kojoj se predmeti i simboli odnose prema televiziji... Stvarna moć televizije, što su tvrdili Eco i Postman, jest da je ona pozornica za sve procese koji se trebaju komunicirati u cijelom društvu, od politike do biznisa, uključujući sport i umjetnost. Televizija uokviruje jezik
društvene komunikacije. Ako oglašivači i dalje troše milijarde bez obzira na opravdane sumnje o stvarnom izravnom učinku oglašavanja na njihovu prodaju, možda to rade jer odsutnost s televizije obično znači suparnicima koji oglašavaju ustupiti prepoznavanje imena na masovnome tržištu. Dok su utjecaji televizije na političke izbore vrlo različiti, politika i političari koji u razvijenim društvima nisu na televiziji, jednostavno nemaju ni najmanju mogućnost pridobivanja podrške ljudi. Jer ljudski se umovi informiraju preko medija, među kojima je televizija na prvome mjestu... ...u društvu organiziranu oko masovnih medija, postojanje poruka koje su izvan medija, postojanje poruka koje su izvan medija ograničeno je na mreže između pojedinaca, i dakle na nestajanje iz kolektivnog uma. Međutim, cijena koja se plaća za poruku na televiziji nije samo novac ili moć. Ona je prihvaćanje da se bude umješan u mnogoznačni tekst čija je sintaksa krajnje klimava. U televizijskom jeziku miješaju se informacija i zabava, obrazovanje i propaganda, opuštanje i hipnoza. Budući da se kontekst gledanja može kontrolirati i blizak je primatelju, sve se poruke primaju u razoružavajućem obliku doma ili kvazidomaće situacije... Ta normalizacija poruka, gdje slike sukoba iz stvarnoga rata mogu biti primljene kao dio akcijskih filmova, ima temeljni utjecaj: izravnavanje svih sadržaja u okvir slika svake osobe. Stoga, jer čine simboličko tkanje našega života, mediji teže raditi na svijesti i ponašanju kao što stvarno ponašanje radi na snovima, dajući sirovi materijal kojim se koristi naš mozak. To je kao kao kad bi svijet vizualnih snova (informacija/zabava koju daje televizija) vraćao našoj svijesti mogućnost odabira, preslagivanja i objašnjenja slika i zvukova koje stvaramo preko naših kolektivnih praksi ili osobnih odabira. To je sustav feedbacka između iskrivljenih ogledala: mediji su izraz naše kulture, a naša kultura primarno djeluje preko materijala što ga daju mediji. U tome osnovnom smislu, sustav masovnih medija ispunio je većinu značajki što ih je početkom 60-ih predložio McLuhan: to je McLuhanova galaktika. Činjenica da publika nije pasivni objekt nego interaktivni subjekt, otvorila je put diferencijaciji i daljnjoj transformaciji medija od masovne komunikacije do segmentacije, ograničavanja i individualizacije, od trenutka kada su tehnologija, korporacije i institucije dopustile takve poteze.
Novi mediji i diverzifikacija masovne publike
Tijekom osamdesetih nove tehnologije izmijenile su svijet medija. Novine se pišu, uređuju i tiskaju s udaljenosti...Glazba za walkman koju osobno odaberemo čini zvučni okoliš koji, osobito tinejdžerima omogućuje stvaranje zidova prema vanjskom svijetu...Radio je postao izrazito specijaliziran...Radijski razgovori ispunjavaju vrijeme ljudima koji putuju na posao i radnicima koji imaju pomično radno vrijeme. Videorekorderi...glavna alternativa dosadnoj službenoj televiziji. Mogućnost presnimavanja TV programa i njegovo naknadno gledanje u željeno vrijeme promijenilo je navike televizijske publike i osnažilo selektivno gledanje, djelujući protiv obrasca linije najmanjeg otpora o kojemu sam govorio. Uz pomoć VCRsvaka daljnja diverzifikacija televizijske ponude imala je pojačani učinak zbog publike koja je snimanjem mogla učiniti drugi korak - provodeći njezinu daljnju segmentaciju... Međutim, povećanje broja televizijskih kanala bio je odlučni korak koji je vodio njihovoj povećanoj diverzifikaciji. Razvoj tehnologije kabelske televiziji, koji je 90-ih godina potpomognut razvojem optičkih vlakana, dramatično je promijenio spektar emitiranja i natjerao vlasti da promijene zakone o komunikacijama uopće, pogotovo o televiziji...uskoro su novostvorene mreže izazvale one već utemeljene pa su europske vlade izgubile kontrolu nad većim dijelom televizije...Kao što je 1985. godine u jednoj od najboljih i najranijih procjena novih medijskih trendova, napisala Francoise Sabbah: Ukratko, novi mediji određuju segmentiranu, diferenciranu publiku koja, iako je brojčano velika, po istodobnosti i uniformnosti poruke koju prima više nije masovna. Novi mediji više nisu masovni u tradicionalnom smislu odašiljanja ograničenoga broja poruka homogenoj masovnoj publici. Zbog višestrukosti poruka i izvora, sama publika je postala izbirljivija. Ciljana publika odabire svoje poruke i tako produbljuje svoju segmentaciju, pojačavajući osobni odnos između pošiljatelja i primatelja". ...Dakle zbog različitosti medija i mogućnosti ciljanja publike, možemo reći da je u novome medijskom sustavu poruka medij. To znači da će značajke poruka oblikovati značajke medija...Sadašnjost i budućnost televizije zaista je takva: decentralizacija diverzifikacija i prilagođivanje za potrebe pojedinačnih korisnika. Unutar širih parametara McLuhanova jezika, poruka medija (još djelujući kao takva) oblikuje različite medije za različite poruke. Pa ipak, diverzifikacija poruka i medijskih izraza ne podrazumijeva da glavne tvrtke i države gude kontrolu nad televizijom. Tijekom posljednjeg desetljeća primijećen je upravo suprotan trend...
Čisti rezultat takva poslovnog nadmetanje jest da je publika segmentirana i diverzificirana, dok je televizija komercijalizirana više nego ikada i na svjetskoj razini sve više oligopolistička. Ako razmatramo cjelinu semantičke formule koja je u pozadini većine popularnih programa, stvarni sadržaj većeg dijela programa različitih stanica bitno se ne razlikuje. Usprkos tome, činjenica da nitko u isto doba ne gleda istu stvar i da svaka kultura i društvena grupa ima osobit stav prema medijskom sustavu, čini temeljnu razliku u odnosu prema starom sustavu standardiziranih masovnih medija. Dodajmo i to da rašireni običaj "surfinga" dovodi do toga da publika stvara vlastiti virtualni mozaik. Mediji su doista postali globalno povezani, jer programi i poruke teku svjetskom mrežom i mi ne živimo u globalnom selu, nego u prilagođenim kolibama koje se proizvode globalno, a distribuiraju lokalno. Međutim, diverzifikacija medija zbog uvjeta njihove korporacijske i institucionalne kontrole nije preobrazila jednosmjernu logiku njihove poruke niti je stvarno dopustila feedback publike - osim na najprimitivniji način, kroz tržišnu reakciju. Publika je dobivala sve različitiji sirovi materijal iz kojeg je pojedinac stvarao svoju sliku svijeta, pa je McLuhanova galaktika bila svijet jednosmjerne komunikacije, a ne interakcije. Ona je bila i još uvijek jest nastavak masovne proizvodnje - industrijska logika u području znakova i, usprkos McLuhanovu geniju, nije uspjela izraziti kulturu informatičkoga doba. To zato što obrada informacija ide znatno dalje od jednosmjerne komunikacije. Televizija je trebala računalo da se oslobodi ekrana. No, njihovo spajanjem s velikim mogućim posljedicama na cjelokupno društvo, dogodilo se nakon što su računala prošle velik zaobilazni put. Da bi mogla razgovarati s televizijom, najprije su morala naučiti razgovarati međusobno. Tek nakon toga mogla je progovoriti i publika. Računalno posredovana komunikacija, institucionalna kontrola, društvene mreže i virtualne zajednice Povijest zabilježiti da su prva dva velika eksperimenta, što ih je Ithiel se Sola Pool nazvao "tehnologijama slobode", potaknule države: francuski MINITEL - kao sredstvo koje će uvesti Francusku u informatičko društvo; američki ARPANET, prethodnik Interneta, kao vojnu strategiju koja je trebala omogućiti da komunikacijske mreže nadžive nuklearni napad. Mreže su bile vrlo različite, obje ukorijenjene u kulturu i institucije svojih društava. Leo Scheer istaknuo je njihovu suprotstavljenu logiku zajedničkim prikazom obilježja svakog sustava:
Oba sustava najavila su informatičke superautoceste i njihove razlike su veoma poučne. Prvo Internet povezuje računala, dok Minitel preko Transpacka povezuje poslužiteljske centre na koje se može pristupiti preko terminala s niskim kapacitetom memorije. Internet je američka inicijativa svjetskog značenja koju su, uz podršku vojske, potaknule računalne tvrtke. Novčano ju podržava američka vlada da bi stvorila svjetski klub korisnika računala i banke podataka. Minitel je francuski sustav koji do sada (1994.), zbog ograničenih propisa, nikada nije mogao prekoračiti nacionalne granice. Proizvela ga je drska mašta visokih državnih tehnokrata koji su nastojali izliječiti slabosti francuske elektroničke industrije. O Internetu: slučajna topologija lokalnih mreža računalnih fanatika. O Minitelu: uredan raspored telefonskog imenika. Interneta: arhaični tarifni sustav usluga koji se ne može kontrolirati. Minitel: kiosk sustav koji omogućuje homogene tarife i transparentnu podjelu prihoda. S jedne strane iskorijenjenost i utvara o općoj povezanosti s onu stranu granica i kultura; s druge strane elektronička inačica korijena u zajednici. Priča o Minitelu: l'état et l'amour (...)Minitel je devedesetih naglasio svoju ulogu davatelja usluga, i tada su postala vidljiva njegova ograničenja kao sredstva komunikacije. Sustav se oslanjao na prastaru videotehnologiju prijenosa čije je popravljanje skončalo njegovu osnovnu privlačnost kao besplatne elektroničke naprave. Nadalje, nije bio zasnovan na osobnim računalima nego na glupim terminalim koji su znatno ograničavali nezavisnu sposobnost obrade informacija. Institucionalno je njegova arhitektura, organizirana oko hijerarhije poslužiteljskih mreža, i s malo sposobnosti za vodoravnu komunikaciju, bila previše kruta za tako kulturno sofisticirano društvo poput francuskog, osobito kad su izvan Minitela bili dostupni novi oblici komunikacije. Očito rješenje koje je prihvatio francuski sustav bilo je ponuditi i naplatiti povezivanje s Internetom. Na taj način Minitel se iznutra podijelio na birokratski informacijski servis, umreženi sustav poslovnih servisa i na pomoćni izlaz u golemi komunikacijski sustav sazvježđa Interneta. Sazviježđe Interneta (...) No to je samo jedna strana priče; jer usporedno s naporima Pentagona i Velike znanosti u ustanovljavanju univerzalne, javno dostupne računalne mreže unutar mjerila "prihvatljive upotrebe", u Sjedinjenim se državama pojavila brzorastuća računalna kontrakultura koja se
mentalno često povezivala s odjecima pokreta iz 60-ih i njihovim liberterskim/utopijskim inačicama. Važan dio sustava, modem, bio je jedan od tehnoloških proboja koji su stvorili pioniri te kontrakulture, izvorno se nazivajući "hakerima" - prije nego što je taj pojam poprimio zloćudne konotacije. Modem su 1978. izmislila dva chicaška studenta: Ward Christensen i Randy Suess, kada su pokušavali pronaći telefonski sustav prijenosa mikroračunalnih programa jer su željeli izbjeći dugačka putovanja po chicaškoj zimi. Tijekom 1979. rasprostranili su XModem protokol koji je računalima omogućavao izravno prenošenje dokumenata - bez uporabe host sustava. Tehnologiju su davali besplatno, jer su do najveće moguće mjere željeli proširiti komunikacijske mogućnosti. Računalne mreže isključene iz ARPANETA same su pronašle oblik međusobne komunikacije. Tri studenta sveučilišta Duke i Sj. Karoline koja nisu bila uključena u ARPANET, stvorila su modificiranu inačicu Unix protokola koji je omogućavao povezivanje računala preko obične telefonske linije. Koristili su se njime da pokrenu računalni on-line forum za raspravu, Usenet koji je ubrzo postao jedan od prvih velikih elektroničkih sustava za razgovore. Izumitelji Usenet novosti također su dijelili svoj software na lecima koje su dijelili po konferencijama korisnika Unixa. Ironično, taj kontrakulturni pristup tehnologiji imao je sličan učinak na vojno inspiriranu strategiju vodoravnog umrežavanja: omogućio je dostupnost tehnoloških sredstava svakome tko je imao tehničko znanje i računalnu opremu - osobno računalo, koje će uskoro početi spektakularno napredovati u povećanju snage uz istodobno smanjenje cijene. Izum osobnog računala i komunikabilnost mreža potaknuo je razvoj Bulletin Board Systema (BBS), najprije u SAD, a onda širom svijeta: elektronički prosvjedi u vezi s događajima na Tian An Menu u Kini 1989., preko računalnih mreža kojima su upravljali kineski studenti izvan zemlje, bili su najpoznatija manifestacija mogućnosti novih komunikacijskih naprava. Bulletin Board sustavi nisu trebali sofisticirane računalne mreže, samo osobna računala, modeme i telefonske linije. Dakle, postali su elektroničke oglasne ploče svih vrsta zanimanja i afiniteta, stvarajući ono što Howard Rheingold naziva "virtualnim zajednicama".
Kako nastaju novi mediji7? Howard Rheingold8 Moć virtualnog društva i računalnih mreža potječe od četiriju jedinstvenih odlika komunikacije putem računala: ponajprije, to je medij kojim može komunicirati više ljudi. Drugo, on omogućuje ljudima da se povezuju na nove načine. Kao treće, moć tehnologije koja pomaže društvu i dalje će u predvidivoj budućnosti sve više jačati koncentracijom svih medija na digitalne oblike. Naposljetku, cyberspace, sveopća povezanost ljudi pomoću računala i telekomunikacija ima velike mogućnosti postati temeljna platforma, polazna točka za inovacije koje će omogućiti poduzetnicima da iznalaze nove namjene za nove medije. Novi uređaji, nove kulture, novi poslovi, nova tržišta, novo bogatstvo, nova moć za veće skupine i širi sloj ljudi – sve je to moguće izgraditi na tehnološkoj platformi koja je dostatno otvorena za inovacije. Medij u kom se ostvaruje komunikacija između mnogo ljudi (many-to-many) je onaj koji omogućuje doista velikom broju ljudi da svrhovito komuniciraju s također velikim brojem ljudi. Medij koji obuhvaća komunikaciju vrste «jedan s mnoštvom» (one-to-many) je nešto popu novinske ili televizijske postaje gdje se malen broj ljudi služi skupom tehnologijom kako bi odašiljalo obavijesti i podatke velikom broju ljudi. Novinari, urednici, producenti te vlasnici ovih medija su stražari koji određuju koje će podatke i obavijesti primiti onaj mnogo veći dio publike, a koji ne. Ovakvi su mediji obično centralizirani. Za preuzimanje nadzora nad ovakvim medijem potrebno je ili imati mnogo novca za kupnju vremena za emitiranje ili poslati padobrance da zauzmu centar za emitiranje programa. Uz računalo, modem i telefonsku liniju svaka osoba može postati izdavač, svaki radni stol može biti postaja za emitiranje programa. Velike skupine ljudi raspršene na golemim zemljopisnim prostranstvima mogu se služiti sustavom razmjenjivanja programske opreme putem tzv. elektroničkih oglasnih ploča (bulletin board) i privatnom elektroničkom poštom u međusobnom komuniciranju, objavljivati proglase, voditi rasprave, ostvarivati sporazume, organizirati poduzimanje različitih mjera i koraka. Svako računalo u mreži računalne komunikacije je istodobno i korisnik i davatelj informacije. Svaki je radni stol tiskarski stroj, 7
novi mediji – mediji koji upravo sada postaju dostupni, ili za koje se predviđa da će postati masovni mediji (NTC's Mass Media Dictionary, R. Terry Ellmore, NTC Publishing Group, 1991) 8 Howard Rheingold, Budućnost Demokracije i četiri temeljna načela komunikacije preko računala, U: Život umjetnosti. - ISSN 0524-7794. - 33 (1999), 61/62 ; str. 149-155., Objavljeno u Ars Electronica 94, Intelligente ASmbiente, band I str. 206-213
elektronička improvizirana govornica, multimedijski centar za odašiljanje programa. Svako je računalo u mreži potencijalno povezano sa svim drugim računalima. Moć medija mnogostranog pristupa, many-to-many, iz temelja je dencentralizirajuća, pa je tako vrlo opasna za visoko centralizirane strukture moći. Jedan vrlo očit primjer kako je samo izrazit politički potencijal medija mnogostranog pristupa dokazan je i za vrijeme nemilih događaja na trgu Tienamien gdje su se buntovni studenti služili telefonima i radio aparatima te mrežom za diskutiranje (Usenet) raširenom po čitavom svijetu – kako bi svjedočanstva o tamošnjim izgredima prenijeli izvan granica Kine. Sjećam se kako sam se tada okrenuo svom računalu, a ne televizoru, dok je Mreža u tim kriznim danima sve više rasla a količina informacija na tom kanalu ubrzo prerasla moju sposobnost da te informacije primim i preradim. Isto je tako prigodom pokušaja prevrata u Rusiji za vrijeme Gorbačeva Mreža služila kao tajni kanal kojim su se vijesti slale u svijet, te kao medij u samoj Rusiji uz pomoć kojeg se organizirao pokret otpora. Izvori tog medija služili su se ovim informacijama kao jednim od svojih «izvora» u izvještavanju. Kad se poslije zbio i drugi državni udar, kći jednoga moga prijatelja koje je bila uključena u Mrežu iz svog je stana promatrala rusku Bijelu kuću do koje kamere CNN-a nisu mogle doprijeti; elektronička pošta koju je ona slala odande obavještavala je nebrojene tisuće, a možda i više, ljudi u samim trenucima događanja. Vrlo je uzbudljivo opisivala kako je to biti u zgradi tek nekoliko kuća udaljenoj od artiljerijske vatre. Kad je riječ o najosnovnijem računalnom mediju. o modemskom sustavu bulletin board, tehnologija za komunikaciju mnogostranog pristupa (many-to-many) nevjerojatno je jeftina zbog toga što su troškovi razvoja plaćeni u sklopu ostalih namjena. Bilo je potrebno da prođe stotinu godina i da se potroše milijarde dolara da bi se cijeli svijet spojio na prijenosnu telekomunikacijsku mrežu. Bilo je potrebno da prođe pola stoljeća te uložiti milijarde dolara da se stvore računala koje čovjek može kupiti i donijeti koći na stol. Desetogodišnjak se danas za stotinu dolara može priključiti na ove dvije tehnologije i pristupiti biblioteci svakog većeg sveučilišta na svijetu, «poslušati» kakvu propovijed, uroniti u svijet prepun zavjerenika i urotnika. Danas je još jedan izvor moći ovoga novog medija u činjenici da on omogućuje ljudima da se međusobno povezuju na nove, još neistražene načine. Srednjoškolac iz Tajvana, baka iz Praga, poslovan čovjek u poznatom središtu za razvoje visoke tehnologije. Silicon Valley, ili
u Osaki- svi se oni mogu «sastati» kako bi raspravili pitanja iz područja ekologije ili astronomije, politike, roditeljskih odnosa, visoke tehnologije ili starinskih umjetnina. A kad premoste tradicionalni prepreke spola, dobi, rase, klase, narodnosti, fizičkih lokacija, iz tih javnih dodira mogu niknuti i obiteljske veze. Različite vrste industrije, tržišta, društvenih cjelina mogu se razviti iz ove mreže kontakata i veza. Ne zaboravite da je telefon izvorno prodavan isključivo kao sredstvo u poslovanju, no upravo su obični ljudi, želeći razgovarati o svemu drugome osim posta, prisilili prve telefonske tvrtke da počnu pružati usluge, želeći razgovarati o svemu drugome osim posla, prisilili prve telefonske da počnu pružati usluge koje su se zapravo pokazale kao nepopularnije, te omogućiti uporabu telefona kao sredstva u društvenim odnosima. Korisnici su bili oni koji su izumili sustav telefoniranja onog časa kad su se uključili u tehničku infrastrukturu. U Francuskoj se nešto slično dogodilo s komunikacijom posredstvom računala. Državne vlasti načinile su državno raspodijeljenu bazu podataka i telekomunikacijsku infrastrukturu te podijelile 6 milijuna Minitel terminala. Ljudi koji su sudjelovali u stvaranje francuskog sustava oblikovali su ga kao sustav vrste «jedan s mnoštvom» (one-to-many) koji je francuskom pučanstvu omogućio pristup telefonskim direktorijima i ostalim bazama podataka. Ubrzo su neki9 od prvih korisnika provalili Minitel sustav i uspjeli ostvariti međusoban kontakt. Michel Landaret, direktor službe za eksperimente Minitel sustava u kojoj su se korisnici počeli služiti hakerskim programom za razgovor i komunikaciju među sobom, bio je dovoljno mudar da zaključi u kakvoj se vrsti poslovanja našao. «Razgovor» (chat services) je ubrzo postao najpopularniji i najunosniji izvor prihoda u tvrtki France Telecom. Osnovni smisao obiju priča, priče o telefonu u Americi i o Minitelu u Francuskoj, jest da ljudi žele komunicirati jedni s drugima više no što bi željeli komunicirati o sirovim informacijama. Ljudi će izmisliti razloge da se posluže nekim komunikacijskim medijem ako dobiju sredstca uz pomoć kojih će ga moći razviti. Treći je izvor moći spajanje svih ostalih medija u jedinstveni digitalni medij. Ljudi koji oblikuju iduće naraštaje strojne opreme za Mrežu (Net) znaju da će njezin cjelokupni splet prenositi tekst, glas, video zapis, grafiku pa čak i računalne programe. Svi ti razgovori i «multimedijima» koji se vode po časopisima i novinama te skupim konferencijama možda su okrenuti u pogrešnom smjeru. Nitko ne zna kakve kutije, kakve vrste uređaja će milijuni biti spremni kupovati kako bi iskoristili prednosti ovoga novog
medija. Možda će to biti CD-Rom ili CD-I ili DVI ili videodisk. Nitko to doista ne zna. I nitko nije posve siguran što će biti sadržaj toga medija. No jedno je sigurno: sve ćete informacije moći pohraniti na CD-ROM ili će se diskovi moći slati preko mreže i uklapati se u tržišta i sredine što se razvijaju oko medija vrste «čisti tekst» (tekst only). Kada pridodate mogućnosti multimedija mogućnostima Mreže koje proistječu iz međusobne povezanosti mnogobrojnih ljudi (many.to-many), tada će možda populacija potrošača stvarati vlastite sadržaje, iznalaziti vlastite razloge za služenje onim novim kutijama kako bi se samostalno spojili na one informacijske spletove, onako kako su to činili uz pomoć telefona. A to vodi do četvrtog i konačnog izvora moći – skrivenih mogućnosti medija da postanu platforma za različite inovacije. Primjer toga je sustav Apple Computer. Cjelokupna je industrija osobnih računala požnjela uspjeh zbog toga što su one sitne nove tvrtke koje su se pojavile u sedamdesetim godinama učinile nešto potpuno suprotno marketinškoj strategiji IBM-a i tako utemeljile industriju računalstva. Umjesto da nastoje prisvojiti golem udio na tržištu i uključiti što veći njegov dio u svoj vlastiti sustav, u tvrtci Apple stvorili su otvoren sustav i prilagođavali se zanesenjacima. U svojim su prvim računalima ostavljali otvorene utore za priključke pa su tako neki drugi ljudi mogli izumiti novu strojnu opremu te pojačati i poboljšati računala. Slali su svoje «propovjednike» koji su nagovarali poduzetnike i trgovce programskom podrškom da pišu programe za njihova računala, te su pritom aktivno sudjelovali u zajedničkom uvidu u nužne tehničke specifikacije. Uslijedila je eksplozija priručnih izumitelja koji su se ponadali da će se okoristiti uspjesima Jobsa i Wozniacka. Mnogi od njih zgrnuli su golema bogatstva. Međutim, ljudima koji su izumili VisiCale, prvi tablični program za Apple II bila je platforma za inovacije. Tek jedna od tih inovacija, elektronički tablični program (spreadsheet) dovela je do zapanjujućeg razvoja koji je pretvorila tvrtku Apple u multimilijardersku tvrtku. Industrija koja se temelji na platformi s koje je moguće lansirati inovacije omogućuje korisnicima da kreiraju i ostvare dobit na izumima novih, unosnih uporaba za industrijske proizvode. Komunikacije među građanima su najvažniji kamen temeljac demokratskih društava. Filozofi kao što su John Locke i pamfletist Tom Paine strastveno su vjerovali u iskonsku zamisao da narod može vladati sobom ako su ljudi dostatno obrazovani i slobodni da mogu međusobno razgovarati o različitim temama. Građani bi tako mogli biti vlastiti gospodari a ne puštati da njima vladaju kraljevi – i to ne samo tako što bi odabirali
predstavnike tajnim glasovanjem, već kroz poznavanje tema koje se tiču njih samih te kroz razgovor o tim temama. Ova je zamisao bila nazvana «sfera javnoga». U određenom su smislu masovni mediji, mediji u kojima prevladava komunikacije vrste «jedan s mnoštvom» (one-to-many), osobito televizija, izmijenili način ostvarivanje diskursa među građanima na način koji nije pripomogao demokraciji. Sfera javnoga postala je roba koja se može kupiti i prodati. Razumni su argumenti uzmaknuli pred frazama i navodima iz tuđih govora. Ljudi komuniciraju sve manje otkako je industrija reklamiranja naučila kako upakirati i teme i kandidate te ih sve lansirati na tržište. Spektakl, hiper-stvarnost, preoblikovanje sfere javnoga u potrošnu robu – sve su to nazivi za političke analize rezultata prevlasti masovnih medija u posljednjih 40 godina. Vjerujem da su te analize vjerodostojne, međutim one se ne bave utjecajima računalnih komunikacijskih mreža koji se tiču uništavanja hijerarhije i obrtanja proces masovnosti. Sve dok su dostupni cjelokupnoj populaciji, sve dok ljudi mogu za njih izdvajati novac, dok su jednostavni za uporabu i zakonom zaštićeni kao određena vrsta foruma za slobodne, otvorene istupe, mediji koji omogućuju komunikaciju velikom broju ljudi (many-to-many) nudit će obećanja za ponovno oživljavanje sfere javnoga. Temelji demokracije stvoreni su u šesnaestom stoljeću kad je informacijska tehnologijama znana kao tiskarski stroj slomila monopol Crkve i kraljeva. U tijeku sto godina nakon Gutenberga opismenjene su desetine milijuna Europljana. Taj je proces udario temelje demokraciji. Bi li možda običan računalni sustav komunikacije putem modema, Bulletin Board System, mogao biti tiskarski stroj iduće revolucije? Očito je vrijeme da umjetnici čvrsto zauzmu svoje mjesto u raspravama o tome kakvu vrstu društva stvaramo putem tehnologija koje odabiremo. Prva nevjerojatno snažna prepreka, pristup sredstvima za proizvodnju, slomljena je nedavno kroz sve rašireniju mogućnost korištenja stolnih video i audio sustava, te stolne grafike. Druga izvanredno važna prepreka, pristup sredstvima distribucije, uklonjena je kroz eksploziju razvoja računalnih komunikacijskih mreža. Uz promjene u ekonomskim i političkim infrastrukturama te tehnologije koje ih omogućuju, točka dodira čovjeka i Mreže također se vrlo hitro mijenja. Poteškoće korištenja sredstava proizvodnje predstavljaju prepreku i za umjetnike. Mreža je za sve osim onih najnaprednijih bila odviše apstraktna da bi bila shvaćena kao medij za umjetničko izražavanje. No posljednji događaji u razvoju međusobnog povezivanja ljudskog faktora i Mreže ukazuju na promjene. Kad sam posljednji put bio u Tokiju, moj prijatelj Joito pokazao mi je stvaran, opipljiv prozor
u Mrežu. Ono što je prije bio tek nijema apstrakcija brojki i slova kroz godine je iznenada postalo puna stvarnost za sva moja osjetila. Spomenik na obiteljskoj grobnici Joichija Itoa u Iwateu možda navodi imena 27 naraštaja, ali Joi je pravi mladić 21. stoljeća. Jedne snježne večeri početkom 1994. pošli smo nakon kasne večere u Ropponogi u njegov stan zabaviti se na Mreži prije no što se probude pobornici tokijske rave scene. Na zaslonu njegova Powerboo računala pojavila se mozaična stranica sa raskošnim bojama. S lijeve strane stajale su slike poštanskih maraka s motivima galaksija i pop-skupina. Do njih naslovi i podnaslovi. I prije no što je on htio dati neku naredbu, znao sam da gledam u jedan novi svijet. Doslovce sam poskočio kad je Joi kliknuo na sliku neke pop-skupine i kad se iz zvučnika na računalu razlegla glazba. «Učim jezik hypertekst markup (HTML)», reče on. Joi bi uvijek učio nešto za što ja još nikad prije nisam čuo. Taj je jezik kod koji mu omogućuje da emitira video, grafiku i tekst pohranjen u svom računalu desetinama milijuna drugih računala u mreži, na Internetu. Sjećam se kad sam 1984. prvi put vidio Macintosh računalo. Sjećam se kad sam se 1985. prvi put priključio na WELL. Sjećam se kako mi se zavrtjelo u glavi dok sam prvi put upavši u Usenet iščitavao imena nebrojenih skupina pripadnika svjetske mreže za diskusiju (newsgroups). Naučio sam prepoznavati te trenutke kad nas sve tehnološki prodor ponese u neku novu dimenziju. Mozaik u Joijevim rukama imao je taj određen lako prepoznatljiv izgled koji daje naslutiti budućnost. Taj je mozaik mogao biti «killer app» - neočekivana aplikacija neke tehnologije zbog koje ta tehnologija postaje masovni medij, kao što je elektronički tablični program (spreadsheet) bio za osobna računala. Bez sumnje, nosio je u sebi ritmove na koje čovjek poželi plesati. Ispred Joijeva stana, na ulicama Harajukua, tokijski su tinejdžeri slijedili putanju dobro smišljenoga kružnog toka medija: modni kreatori i trgovci odlučivali su što će se prodavati idućeg mjeseca; kroz časopise i pjevače, idole nova se moda lansira u točno određenim vremenskim razmacima određenim skupinama mladeži. No, Joi Ito bavi se vlastitim medijem. Mozaik početne stranice izgleda poput kazala u kakvom raskošnom časopisu u boji, na sjajnom papiru. Izbornici vas upućuju na neke Joijeve osobne informacije – multimedijske auto-portrete. Tu je i vide prikaz Joija koji skače iz aviona. Ali Joi je težio još većim visinama. «Najprije ćemo poći vidjeti svemir» reče on i klikne na izbornik «Hubble Pictures» koji nude prizore viđene svemirskim teleskopom. Prošla je minuta dok se slika iz svoga izvorišta prelila
na zaslonu računala udaljenog 15 vremenskih zona. A onda se pred nama pojavila detaljna slika u boji neke galaksije koju je toga jutra sa Zemlje uhvatio teleskop Hubble Space. «Kako je s vremenom?» Odabrah jednu od sitnih sličica dijelova planete Zemlje – sjeverno od Tihog oceana, jer ondje smo bili u tom času. Za nekoliko sekundi gledao sam na zaslonu film o vremenu koji je prije jednog sata primio satelit. MTV.com bio je doista poseban – digitalni ogranak MTV-a na Internetu. Jedan klik na ikonu na zaslonu Joijeva računala povezao ga je u Tokiju sa stranicom na Internetu u SAD. Pregledao sam naslovnice albuma, poslušao nekoliko pjesama. Postoji jedan kratak video o nekom VJ (mislim da je to danas «EJ») koji je odletio u raketi uz pjesmu «Rocketman» Eltona Johna. Tomogaya Joija Itoa je oblik mrežnog časopisa, online, multimedijska inačica tek nešto starijega kulturnog fenomena koji izrasta iz populacije kojoj je dostupna komunikacijska tehnologija. Ti oblici potječu iz naraštaja koji ne mare za masovne medije. Njihovi poklonici ne trebaju mnogo prijatelja, vole se družiti sa strojevima za fotokopiranje i računalnim programima za crtanje pa ih ostaviti ih ondje na uvid biranom, kultnom gledateljstvu. Joi i njegovi umreženi prijatelji imaju svoje posebne zamisli o tome kamo je krenula tehnologija. Oni se Mrežom žele baviti kao što su njihovi roditelji željeli svirati električnu gitaru. Gledam ih kamo su se zaputili jer oni bi možda mogli znati kamo svi idemo. Borba za oblikovanje Mreže je složena. Jedan je njezin dio bitka koju vode novac i moć, no ono uistinu moćno sredstvo još je uvijek – razumijevanje; ako dovoljan broj ljudi razumije, shvaća što se zbiva, ja još vjerujem da možemo utjecati na mnogo toga. Hoćemo li za deset godina živjeti kao potpuno nadzirani ili u demokratskom društvu u znatnoj mjeri ovisi o onome što vi i ja znamo i činimo u ovom času. Ishod ostaje nepoznat. Što će to Mreža postati velikim dijelom ovisi o nama. A kao i uvijek u vrijeme političkog rasula uloga i odgovornost umjetnika je značajnija no ikad.
Teorije Cyber komunikacije Najveća promjena u komunikaciji u zadnjih četrdeset godina je otkriće i rast Interneta. Ovo se poglavlje bavi digitalnom komunikacijom, a uključuje Internet, ali i elemente koji se ne nalaze na Internetu, kao što su multimedija CD-ROM ili računalni software za Virual Reality. Internet je svjetska mreža računanih mreža koja je izrasla od ARPANET-a, komunikacijskog sistema koji je razvijen u Americi za potrebe nacionalne obrane 60-ih. Prednosti umrežene komunikacije brzo su postale očite istraživačima i znanstvenicima uopće. U posljednje vrijeme, preko kućnih računala, modema i ISP-a i kroz usluge kao što je web-TV, Internet je
postao dostupan općoj publici. U ovom trenutku, malo se ljudi ne bi složilo da je ovo novi masovni medij. Internet je, u posljednjih nekoliko godina, po broju poslužitelja i korisnika jednostavno eksplodirao. Jedan od najboljih slikovitih primjera jest rast broja poslužitelja. Poslužitelj je računalo koje pohranjuje informacije kojima se preko Mreže može pristupiti. Od 1995. do 1999. broj poslužitelja je narastao od 5,9 milijuna na 43,2 milijuna (Network Wizards, 1999). Pobrojiti broj korisnika Interneta je puno teže. Različite tvrtke koriste različite metode i dolaze do različitih brojeva.. Najveći faktor koji je doprinio velikom rastu Interneta, bila je mogućnost poslovanja preko Interneta (e-commercea) i uvođenje poslovne aplikacije World Wide Weba. Svjetska dobit od e-comercea 1999. iznosila je 21,1$ milijuna ili 154% prihoda od prethodne godine (IntelliQuest,1999). Najveća dobit prodajom na webu ostvarena je prodajom knjiga. Amazon.com je u zadnjem kvartalu 1998. dočekao prodaju od 250 milijuna. Internet omogućava brzu i laku međusobnu komunikaciju ljudi. Najpopularniji servisi Interneta su E-mail, sredstvo uz pomoć kojega korisnici Interneta mogu razmjenjivati poruke sa svim ostalima koji imaju e-mail adresu, te World Wide Web, ogroman sistem računalnih siteova koje može pregledavati svatko uz pomoć preglednika (browsera) i računala priključenog na Internet. WWW je počeo rasti ogromnom brzinom kada su preglednici poput Mosaica, Netscape i Explorera postali dostupni svima. Internet je dodatno promijenio komunikaciju u nekim temeljnim stvarima. Tradicionalni masovni mediji su prvenstveno nudili komunikacijski model jedan prema mnogima (one to many). WWW uvodi dodatne modele - mnogi prema jednome (many to one), e-mail skupnim adresama, brojni korisnici u interaktivnom su odnosu sa siteom te mnogi s mnogima (e-mail, mailing liste, news grupe). Web nudi i mogućnost komunikacije koja je decentralizirana i demokratičnija nego ona koju su nudili dosadašnji masovni mediji. Internet omogućava svakome da postane izdavač na svjetskoj razini. Ujedno daje veliku moć pojedincima kojima su sada dostupne mnoge ranije nedostupne informacije, ali i im ostavlja i mogućnost izbora informacije kojoj žele biti izloženi.
Novi razvoji u komunikacijskoj tehnologiji čine razlike između medija puno nejasnijima. Mnoge novine i elektronički mediji imaju svoje web siteove na kojima se nalaze vijesti. Računala i televizijski aparati se isto tako spajaju (converge). WebTV, kod kojeg se tipkovnica priključi na televizijski aparat i pristupa se sadržaju weba, jedan je od takvih primjera. Streaming video predstavlja drugu takvu mogućnost - gledanje televizijskog programa preko kućnog računala. Kako se kapacitet kanala povećava, sigurno će se pojaviti na tisuće novih televizijskih kanala koji će se moći pratiti preko Interneta. Ključni koncepti u digitalnoj komunikaciji Cyberspace Termin cyberspace ima različita značenja. U knjizi Neuromancer Williama Gibsona (1984/1994) ovaj se termin prvi put koristi za prikaz velike mrežu informacija koju su koristili korisnici poznatiji kao console cowboys, a koji bi se uključili u (prilključili na ?) takvu mrežu svojim živčanim sustavom. Ovaj koncept oslikava sljedeća definicija, ali ispušta direktnu vezanost ovog koncepta za živčani sustav: "Cyberspace je globalna mreža, koja se sama održava, kojoj se pristupa preko računala, a koja je višedimenzionalna i umjetna ili virtualna stvarnost. U ovoj stvarnosti, za koju je svako računalo prozor, s vizualnim i zvukovnim podacima nisu nužno reprezentacije fizičkih objekata jer ova stvarnost dolazi u formi znakova i akcija, napravljena od podataka čistih informacija .»(Benedikt,1991, pp. 122-123). U današnjoj upotrebi, cyberspace je termin koji uključuje i WWW, Internet uopće, distribucijske (mailing) liste, diskusijske grupe i forume, sobe za razgovor (chat room), interaktivne igre s više korisnika pa čak i e-mail (Turkle, 1995) Virtualna stvarnost (Virtual Reality) Virtualna stvarnost se odnosi na korištenje računala za simulaciju iskustva na način koji se ne može jasno razlikovati od stvarnosti. Ulazak u virtualnu stvarnost osoba ostvaruje
navlačenjem rukavica, slušalica i naočala koje su spojene s računalom. Podražaji i osjeti se mijenjaju kako se osoba miče, okreće glavu itd. Računala još nemaju moć da dostavljaju potpuno iskustvo virtualne stvarnosti, ali okus virtualne stvarnosti prisutan je na računalnim igrama s realističnom grafikom ili aplikacijama koje nam omogućavaju da se "mičemo" kroz trodimenzionalni prostor. Jedna od najčišćih formi virtualne stvarnosti u ovom trenutku su simulatori leta koji se koriste za obuku pilota. Termin virtualna stvarnost je nejasan - filmovi i knjige u kojima postoji visoka razina osobnog uživljavanja mogu se u određenoj mjeri okarakterizirati kao virtualna stvarnost. Jedan je autor predložio da se umjesto ovog termina koristi termin virtual surreality jer je iskustvo virtualne stvarnosti koje imamo do sad ne uspijeva tako dobro simulirati stvarnost (Dennet, 1991). Virtualna stvarnost uključuje i interaktivnost i multimediju na visokoj razini. Sofisticirani sistemi virtualne stvarnosti mogu biti vrlo bitni u komunikaciji, u smislu ostvarenja komunikacijske forme u kojoj bi s drugima komunicirali samo iskustvom. Ovakav pojavni način virtualne stvarnosti tema je filma Strange Days, u kojemu Ralph Finnes glumi švercera ulomaka virtualne stvarnosti, snimljenih direktno iz leđne moždine (cerebral cortex) određene osobe, koje drugi onda mogu "puštati" sami sebi. Virtualne zajednice (Virtual Community) Virtualne zajednice su zajednice koje postoje u svijetu elektroničke komunikacije a ne u fizičkom svijetu. Jedna od najranijih formi su bile računalni BBS-ovi (Bulletin Board System) kojima se pristupalo preko modema u 70-im godinama. Chat sobe, e-mail mailing liste i elektronske grupe za raspravu su posljednji primjeri nastajanja on-line zajednice. Ljudi koji žive na različitim dijelovima svijeta, koji dijele zajednički interes mogu se naći i raspravljati u cyberprostoru. Howard Rheingold (1993) ističe mnoge prednosti ovih elektroničkih mjesta okupljanja u knjizi Vitrual Community. Ostaje da se vidi kakvu ulogu virtualne zajednice mogu imati u društvu. Hoće li umanjiti važnost «tradicionalne» zajednice? Hoće li se ponovo stvoriti osjećaj zajednice koji je Putnam (1995) rekao da gubimo? Ili će ti zajednicu zamijeniti nečim manje vrijednim?
Chat Rooms, MUDs i Bots
Određeni dijelovi Interneta omogućavaju ljudima da komuniciraju na nove i uzbudljive načine. Chat Room omogućava da sa strancima komunicirate u realnom vremenu. Interaktivne igre s više igrača omogućavaju ljudima da preuzmu određene zamišljene uloge. Jedna napredna vrsta interaktivnih igara se zove MUD, Multi User Dungeon ili Multi-User Domain. Igrači u ovoj igri uzmu virtualno ime i osobnost i lutaju virtualnim sobama u simuliranom svijetu u kojem mogu razmjenjivati informacije s ostalim igračima u realnom vremenu. Ove igre mogu za neke korisnike postati strašno uključujuće. Isto tako omogućavaju ljudima da istražuju kako je uzimati različite uloge i osobnosti, uključujući virtualnu zamjenu spolova. Učinci istraživanja ovakve vrste alternativnih uloga i identiteta slabo su istraženi. Neki MUD-ovi isto tako sadrže botse, računalne programe napravljene da razmjenjuje informacije s igračima na različite načine, uključujući razgovor. Oni s razvijenijom mogućnošću razgovora zovu se chatterbots. Ponekad ljudski igrači imaju problema odrediti razmjenjuju li informacije s osobom ili programom. U budućnosti, računalni programi (i websiteovi) s kojima razmjenjujemo informacije imati će chatterbotse kao dio sučelja. Turkle (1995) piše kako se računala prihvaćaju kao intimni strojevi. Chatterbotovi su primjer takve vrste intimnosti. Interaktivnost Interaktivnost je jedna od karakteristika novih medija o kojoj se najviše govori, posebno kada je riječ o Internetu. Kao i s mnogim drugim pojmovima u novom cybersvijetu, može biti teško razlučiti što ona u stvari znači. Jedan problem s definiranjem interaktivnosti je taj da se koristi u najmanje dva različita smisla. Ljudi s predznanjem u računalnim znanostima razmišljaju o interaktivnosti u smislu razmjene informacije korisnika s računalom, kao, primjerice, u interaktivnim igrama. Komunikolozi razmišljaju o interaktivnosti koja uključuje komunikaciju između dva ljudska bića. Primjerice, Williams, Rice i Rogers (1988) definiraju interaktivnost kao "stupanj do kojeg sudionici u komunikacijskom procesu imaju kontrolu nad njim i mogu razmjenjivati uloge u, zajedničkom diskursu" (p10)
Svaki od ovih pristupa interaktivnosti može biti važan. Kada počnemo razmišljati o Internetu, oba ova objašnjenja uistinu moramo uzeti u obzir. Korisnici mogu razmjenjivati podatke s računalom koristeći pretraživače, ali mogu s drugim korisnicima mogu razmjenjivati podatke kroz chat roome ili e-mail poruke.. Jedan od načina da se riješi složenost interaktivnosti jest da se ona shvati kao višedimenzionalni koncept. Istraživanja su pokazala da uključivanje interaktivnosti u medijski sistem može dovesti do bolje prijemljivosti i zadovoljstva, boljeg učenja i savladavanja novih znanja i tehnologija te do povećanje osjećaja suradnje (Rafaeli, 1988). Hypertekst Jedna od najvažnijih elemenata na World Wide Webu je korištenje hyperlinkova, točaka na stranicama koje korisnik može odabrati kako bi se prebacio na neku drugu točku - bilo unutar istog dokumenta, bilo na drugu stranicu na Webu. Hyperlinkovi su ustvari posebna forma hiperteksta. Ted Nelson, koji je 1965. prvi puta upotrijebio ovaj pojam, definirao je hipertekst kao nesekvencijalno pisanje (nonsequential writing). Nelson je pisao: "Nesputani određenim slijedom, putem hiperteksta možemo stvoriti nove forme pisanja koje puno bolje mogu reflektirati strukturu onoga o čemu pišemo; i čitatelji, odabirući put, mogu pratiti svoje interese ili tekući slijed misli na način koji je ranije smatran nemogućim". Danas tek počinjemo razmišljati o najučinkovitijem načinu korištenja hiperteksta. Većina hiperlinkova koje vidimo na World Wide Web, samo naslućuje svega ono što bi se moglo napraviti s hipertekstom. Nekoliko pisaca je predlagalo da hipertekst oponaša način asociranja u ljudskom mozgu (Bush, 1945; Devlin and Berk, 1991), ali do sada nismo vidjeli previše takvih primjera. Jedan od problema hiperteksta je tzv. problem navigacije, mogućnost da se unutar definiranog prostora na siteovima korisnik izgubi i da ne zna gdje ići dalje. Približni koncept je strah od dezorijentacije, izgubljenosti u hiperprostoru. Neki stručnjaci hiperprostora predlažu da stvaratelji hiperlinkova prate nekoliko pravila i omoguće strukturu ili prilože mape koje će taj osjećaj spriječiti. U drugu ruku, izbjegavanje stroge strukture je dio prirode hiperteksta. U najboljem slučaju, autor hiperteksta želi osigurati bogatstvo iskustva zajedno s određenom strukturom. (Grice, Ridgway, and See, 1991)
Dizajner web stranice može stvoriti site u kojem je korisniku dana velika sloboda samostalnog istraživanja (Gay,1991, p.169). Ova varijabla je vrijedna istraživanja. Analize sadržaja mogle bi pokazati koliko je kontrole dano korisniku na različitim siteovima. Eksperimenti bi mogli utvrditi kako korisnici reagiraju na websiteove s obzirom na varirajuću količinu kontrole Multimedija Multimedija je komunikacijski sistem koji nudi mješavinu teksta, grafike, zvuka, videa i animacije. U posljednje vrijeme, World Wide Web ima i steaming multimediju, odnosno žive audio i video prijenose. Multimedij radi dobro u spoju s hiperlinkovima i hipertekstom. Korisnici mogu odabrati neki od linkova koji bi im mogli donijeti komad zvuka ili videa. Interaktivnost, hipertekst i multimedijalnost su neki od glavnih dijelova cyberprostora koji zahtijevaju daljnja istraživanja. Primjena postojećih teorija na Cyber komunikaciju Koji je zadatak komunikologa i teoretičara u brzim promjenama u komunikacijskoj tehnologiji? Istraživači bi se trebali usredotočiti na ljudsku stranu novih komunikacijskih razvoja. Kako se koriste novi alati, uključujući interaktivnost, hipertekst i multimediju? Koji su efekti - Interneta i različitih koncepata u cyberspaceu - na pojedince kao i na društvo u cijelosti? Kako Internet dovodi do promjena u starijim komunikacijskim medijima? Jedna mogućnost odgovora jest primjena već postojećih teorija komunikacije na nove forme komunikacije. Drugi put je formiranje ključnih pitanja koja se tiču novih medija i provođenje istraživanja te razvoj novih teorije koje mogu odgovarati na ta pitanja. Drugim riječima, uvođenje novih komunikacijskih paradigmi. Agenda setting Velik dio komunikacijskih istraživanja već je na konvencionalnim masovnim medijima dokumentirao agenda setting učinak. Odnose li se isti učinci i na Internet kao i na ostale oblike cyber komunikacije? Neki argumentiraju da je publika određenih siteova previše
fragmentirana da bi se moglo govoriti o agenda settingu. Drugi pak drže da neki siteovi privlače toliko pažnje da bi se moglo govoriti o učincima agenda settinga.. Test agenda settinga na World Wide Webu je provela Myung-ho-Yoon (1998), sa Sveučilišta u Texasu. Yoon je htjela vidjeti je li korištenje korejskih novinskih stranica utjecalo na razmišljanja korejskih studenata na sveučilištu i to o tome koja su ekonomska pitanja najvažniji u Koreji. Telefonskom anketom su ispitanici trebali reći koje je najvažnije pitanje korejske ekonomije. Yoon isto tako nudi analizu ekonomije u tri vodeća newssitea u Koreji. Rezultati su bili da su u velikoj mjeri stavovi o ekonomiji dotičnih siteovi postali mišljenja ispitanika. Takav rezultat podržava agenda setting učinak. Jedna od implikacija agenda-setting hipoteze jest da pojedincii izloženiji masovnim medijima reflektiraju agendu dotičnog medija više od onih koji nisu bili izloženi utjecaju medija. Ironično je da ova posljedica agenda settinga nije bila dovoljno testirana. Yoon (1998) je također ispitivanju prišla s tezom da će studenti koji su bili izloženi određenom news siteu pokazivati više sličnih razmišljanja s media agendom. Jedan od novih pravaca u agenda-setting istraživanjima jest pokušaj identificiranja dijelova medijskog sadržaja koji sugeriraju da određeno pitanje ima veći važnost. Na webu, jedan od mogućnosti koji mogu poslužiti kao indikator, jesu hiperlinkovi. Wang je provela i eksperiment koji je istraživao učinke hiperlinkova u odnosu na percepciju važnosti neke teme. Ona je istraživala mogu li hiperlinkovi u on-line priči povećati važnost pitanja rasizma. Napravila je četiri inačice informativnog web sitea: jedna inačica nije sadržavala priču o rasizmu, druga je imala priču o rasističkom ubojstvu bez linkova, treća je imala priču o istom ubojstvu s jednim linkom i četvrta je donijela priču s nekoliko linkova. Nakon što su pogledali stranice, ispitanici su trebali po važnosti poredati 8 stvari uključujući rasizam. Rezultati su pokazali kako su čitatelji siteova davali različitu važnost rasizmu u ovisnosti o tome koju su vrstu sitea gledali. Ovo sugerira da korištenje hiperlinkova u novinarskoj priči on-line čitatelji interpretiraju kao indikator da je ta priča tiče puno važnija od priče bez linkova. Upotreba i zadovoljstvo
Za što ljudi koriste Internet i ostale nove medije? Ovakva vrst pitanja već ima odgovor za tradicionalne medije kroz pristup upotrebe i zadovoljstva (uses and gratifications) . Perse i Dunn (1995) su proučavali korištenje kućnih računala, skupa s ostalim medijima u kućanstvu, u zadovoljavanju različitih potreba u kućanstvu. Istraživanja su se provodila prema istraživanjima učinka upotrebe i zadovoljstava (Greenberg, 1974). Podaci iz njihovog istraživanja u Americi su pokazali da čak i među ljudima koji posjeduju računala, malo njih koristi računala kao osnovni alat za informiranje o svijetu oko njih, a više njih za zabavu, za uzbuđenje, za opuštanje, za zaboravljanje problema, za smanjenje osjećaja usamljenosti, da rade da ih nešto zaokupira, da čine nešto iz navike ili da bi radili nešto s prijateljima ili obitelji. Rezultati drugih istraživanja ovog učinka(Chang,1998) su pokazali da su osobine medija kao brzina i stabilnost najvažniji za korisnike siteova. Interaktivnost (komuniciranje s autorima) je za korisnike najmanje važna osobina medija. Druženje je isto manje popularan razlog za posjetu siteovima. Pokazalo se da su pristupačnosti, ekonomičnost i udobnost online novina su najvažniji razlozi posjete. Interaktivnost, koja se često smatra jednom od najvažnijih osobina Interneta, jedan je od najmanje važnih motiva posjetitelja online news siteove?! Točnije, ispitani studenti nisu bili posebno zainteresirani za korištenje online siteove kao načina komunikacije s urednicima. O Internetu se često priča kao o mediju kojeg najčešće koriste mladi ljudi. Postoji li "Internet generacija"? Anketa koju je proveo Gallup pokazuje da mladi odrasli koriste Internet u drukčije svrhe nego stariji (Nando Times, 1998) Stariji korisnici koriste Internet za novosti i informacije, dok ga mlađi korisnici koriste za širi spektar zadovoljavanja potreba.
Povijest, razvoj i struktura Weba Začetnik je hiperteksta Vannevar Bush. On je 1945. godine predložio Memex sustav (od engl. memory extender) koji bi predstavljao mehanizirane biblioteke knjiga, časopisa i sl. u kojem bi informacije bile spremljene na mikrofilmovima među kojima bi se uspostavio sustav povezivanja. Riječ «hipertekst» je 1965. godine skovao Ted Nelson radeći na Xanadu sustavu koji je imao nedohvatljiv cilj da uskladišti sve što je ikada napisano. World Wide Web je 1989. godine razvio Tim Berners Lee u CERN-u, europskom laboratoriju za fiziku elementarnih čestica, s ciljem da se olakša korištenje udaljenih dokumenata i pospješi znanstvenu suradnju. Godine 1993. razvijen je prvi preglednik Mosaic, a već godinu dana nakon toga i prvi komercijalni preglednik Netscape koji je uveo sigurnosnu zaštitu transakcija te time potaknuo razvoj komercijalnog korištenja Interneta. Za daljnji razvoj Weba brine se World Web Consortium (http://www.w3.org) kojem je osnovni cilj razvoj standarda što omogućuje evoluciju Weba. Konzorcij javno i besplatno objevljuje specifikacije standarda i odgovarajućih programa te prototipova aplikacija. •
Anatomija URL-a
Svaka web stranica ima svoju jedinstvenu adresu, tzv. URL adresu (engl. Uniform Resource Locator), koju koriste Web preglednici za nalaženje Web stranica. Komponente URL adrese su: http://organizacija.područje gdje «http://» označava da se radi o HTTP protokolu, a «područja» su ona ista područja koja su navedena kod opisa elektroničke pošte. URL adresa može se pisati velikim i malim slovima, ali se preporučuje korištenje isključivo malih slova kako bi se smanjila mogućnost greške za slučaj da korisnik ručno upisuje URL adresu. Nekoliko organizacija u svijetu ima odobrenje za registraciju URL adresa, i one to rade na komercijalnoj osnovi (cijena egistracije iznosi pedesetak dolara). Primjer registracijskog servisa je TABNet, koji se nalazi na Web adresi http://www.tabnet,com/register.htm Web poslužitelji aktiviraju se tako što odgovaraju na zahtjeve klijenata (tzv. klijent-poslužitelj arhitektura). Klijenti postavljaju zahtjeve pomoću preglednika (eng. browser). Danas preglednika ima jako puno no najpopularniji je Microsoft Internet Explorer. Za komunikaciju
između Web poslužitelja i preglednika koristi se HTTP protokol (HyperText Transfer Protocol), dok se za komunikaciju Web poslužitelja s različitim primjenama u organizaciji (tekstovi, slike, baze podataka i sl) koristi CGI sučelja (eng. Common Gateway Interface). Web se zasniva na tehnici hiperteksta koja omogućuje izravan prijelaz na drugu web stranicu koja sadrži tražene informacije, i to bez obzira na kojoj se geografskoj lokaciji ta stranica nalazi. Skok se izvodi aktiviranjem poveznice (eng. hyperlink, što dolazi od hypertext link) koja sadrži adresu Web stranice s opisom tražene informacije – hiperpoveznica se često naziva jednostavno – poveznica (eng. link). Na taj se način korisnicima omogućuje neslijedno čitanje informacija: svaki korisnik ima svoj redoslijed čitanja i taj redoslijed određuje tokom čitanja, već prema tome što ga u trenutku čitanja zanima. Ovakav način čitanja sliči čitanju enciklopedije sa skakanjem sa stranice na stranicu. Razlika kod weba bi bila što ovdje skačemo na informaciju koja može biti pohranjena na web mjestu na drugom mjestu zemaljske kugle. Putovanje kroz hipertekst naziva se navigacija. Web dokumenti pišu se u HTML formatu (eng. HyperText Markup Language) koji omogućava korištenje hiperpoveznica. Uspostavljanje veze među Web stranicama omogućuje se time što se poveznica stavlja na neku riječ ili sliku ili neki odjeljak teksta. Ta se lokacija naziva sidrišni čvor. Odredište na koje pokazuje poveznica može se nalaziti na početku ili unutar odredišne Web stranice. Odredišna stranica može biti ili unutar Web mjesta na kojem se nalazi stranica s koje se polazi, ili na nekom drugom Web mjestu. Još jedna važna značajka weba jest što on omogućuje korištenje ostalih Internetskih servisa. Web je zbog toga postao i odskočne daska za rad s Internetom, jer je unutar preglednika moguće aktivirati slanje elektroničke pošte, prijenos datoteka s tekstovima, programima i sl., pretraživanje diskusijskih skupina. Štoviše, Web je za mnoge korisnike Interneta postao sinonim za sam Internet jer sve što oni rade na Internetu rade korištenjem Web preglednika. Web je ujedno i najbrže rastući komunikacijsko-publikacijski sustav u povijesti. To može zahvaliti lakoći korištenja, svojem multimedijskom karakteru, tehnici hiperteksta, lakoći publiciranja, mogućnosti korištenja u svrhu reklamiranja, prodaje i distribucije te pojednostavljenju i standardizaciji rada u korporacijskim mrežama.
Zakon, etika i Internet 1996., kao dio reformi u telekomunikacijama kongres Sjedinjenih Američkih država donio je Communications Decency Act. Ovaj je zakon zabranjivao da se koristi Internet za emitiranje nepristojnih ili uvredljivih materijala djeci ispod 18 godina. Oni koji se ogriješe o ovaj zakon bili bi globljeni ili osuđeni na zatvor i do dvije godine. Većina ljudi koji su davali informacije na webu uključujući i najveće providere, računalne tvrtke koji su se svi uključili u akciju za slobodu informacija na Internetu. 1997. godine je vrhovni američki sud odbacio ovaj zakon kao neustavni. Većinom glasova je odlučeno da govor na Internetu ne može biti ograničen na ono što je prikladno za djecu. Vladina regulacija govora na Internetu bi se kosila sa razmjenama ideja u društvu koja u američkom zakonodavnom sustavu štiti prvi amandman ustava. Zaštita privatnosti Privatnost je na Internetu teško čuvati ali je to praktično borba od koje se ne smije odustati. No kada sami dajete podatke preko weba, osim ako niste SIGURNI da tvrtka koja traži vaše podatke zaslužuje vaše povjerenje. Ono što se češće događa na webu jest da dajete krive podatke i uštedjeli sebi prilične minute vremena koje bi potrošili čisteći junk mail iz svog Inboxa. Ova pojava gotovo da čini e-mail neučinkovitim jer sam danas primjerice uz sve mailove, barem dvostruko dobio junk mailova i bolno ih je čistiti. Ono što smo maloprije tvrdili da svatko može biti izdavač sada nam se obija o glavu jer i neka tvrtka koja samo prikuplja podatke za neke tvrtke čijim mailovima ne bi htjeli biti izloženi izgleda sasvim ugledno i pristojno da im date svoje podatke. Tehnologija omogućava i prikupljanje podataka bez znanja korisnika – koje stranice posjećujete, gdje živite i koliko vremena provodite na određenim stranicama. Na temelju takvih podataka za nekoliko se minuta izgenerira reklama upravo «po vašoj mjeri» što bi moglo biti i korisno no u debeloj većini slučajeva su to reklame bez mjere.
Pravo na Mreži9 Pravo informacijske tehnologije i prometnica Nagli i stalni razvoj informacijske tehnologije - računala i računalnih mreža - umiješao se u gotovo sve društvene odnose i različita područja stvaralaštva. Naravno ni pravni odnosi nisu ostali pošteđeni. Sve masovnije korištenje umreženih računala, pristup Internetu i raznim drugim on- line servisima s mogućnošću korištenja elektroničke pošte (e-mail), elektroničke razmjene podataka (EDI - electronic data interchange), te sve prisutnija međunarodna industrijska utakmica, s jedne strane pružaju ogromne mogućnosti u svakodnevnom radu i poslovanju. Međutim, s druge strane, sve je veća potreba za odgovarajućom djelotvornom zaštitom informacija, prvenstveno poslovnih tajni i intelektualnog vlasništva. Nadalje, sve veću brigu zahtijevaju i sklapanja ugovora preko informacijskih prometnica (computer contracts), sigurnost na ovim prometnicama, sve prisutnije zlouporabe kako računala tako i informacijskih prometnica što čine i fizičke i pravne osobe (zaposlenici, poslodavci itd.). S time je povezana: zaštita privatnosti, osobnih podataka, granica kontroliranja i kažnjavanja različitih nelegalnih aktivnosti na informacijskim prometnicama. Internet pravo Pravnici, zakonodavci i međunarodna tijela suočeni su s potpuno novim pravnim problemima, za koja tradicionalni pravni instituti nemaju odgovarajuća pravna rješenja. Stoga ne čudi ubrzano donošenje potpuno novih zakona, a uskoro vjerojatno i stvaranje nove grane prava. Čak se predviđa kako će u 21. stoljeću sva tradicionalna prava (ugovorno, kazneno, trgovačko, upravno, pravo intelektualnog vlasništva itd.), zbog velikog utjecaja Interneta i drugih mreža zapravo biti internetsko, odnosno mrežno pravo. Novi pravni termini
9
Fikeys-Krmić, Nelke, Pravo na Mreži Medijska istraživanja
U vezi s primjenom informacijske tehnologije i korištenjem informacijskih prometnica i u pravu su se javili potpuno novi termini odnosno nazivi za nova pravna područja: computer law (kompjutorsko pravo), information law (informacijsko pravo), informatics law (informatičko pravo), information technology law (pravo informacijske tehnologije), electronics law (elektroničko pravo), EDI /electronic data interchange/ law (pravo elektroničke razmjene podataka), telecommunications law (telekomunikacijsko pravo), net/information superhighways law (mrežno pravo, odnosno pravo informacijskih prometnica), cyberspace law (pravo kibernetičkog prostora), Internet law (internetsko pravo) itd. Novi oblici kriminala Potpuno novi oblici društveno neprihvatljivih, odnosno kriminalnih radnji: krađe i neovlaštena mijenjanja i brisanja podataka; potkradanja tuđih bankovnih računa; čitanja tuđe pošte; korištenja tuđeg accounta za prikrivanje vlastitih nedjela; ometanja ili prekidi rada drugih mrežnih korisnika, servisa ili opreme; vrijeđanja i klevetanja osoba ili institucija preko informacijskih prometnica; prenošenja materijala lažnog, prijetećeg, podrugljivog, vulgarnog ili pornografskog sadržaja, te materijala koji na razne načine uznemiravaju druge mrežne korisnike (npr. lančana pisma, virusi), krađe i neovlaštena raspačavanja tuđih autorskih djela najrazličitijih vrsta (pisanih, glazbenih, likovnih, fotografskih, kompjutorskih programa itd.), tjeraju na donošenje i poštivanje određenih pravila ponašanja u mrežnom prometu (tzv. policies), te zahtijevaju hitnu dopunu kaznenih i drugih zakona. Vrijedi podsjetiti da se kaznena djela na informacijskim prometnicama mogu učiniti protiv integriteta, dostupnosti i pouzdanosti kompjutorskih sustava i telekomunikacijskih mreža, ili se mogu sastojati od korištenja mrežnih servisa za tradicionalna kaznena djela. Novi zakoni Kao što smo već rekli, pravnici, zakonodavci i međunarodna tijela suočeni su s potpuno novim pravnim problemima na koja mnogi tradicionalni pravni instituti nisu u stanju dati odgovarajuća rješenja. Zato mnogi zakonodavci ubrzano donose potpuno nove zakone, koji reguliraju područje primjene računala i računalnih mreža (primjera radi to je učinio zakonodavac u Izraelu još l995.g., a u Njemačkoj prošle godine).
Nadalje; zakonodavci sve češće dopunjuju i postojeće zakone. Tako su zbog bolje zaštite kompjutorskih programa zakonodavci većine država dopunili zakone o autorskom pravu i patentne zakone. Zbog elektroničkog vođenja i korištenja različitih baza podataka ubrzanim tempom donose se zakoni o zaštiti baza podataka i zakoni o zaštiti osobnih podataka. Digitalni potpis doveo je do donošenja zakona koji po valjanosti izjednačuju kompjutorski potpis s ručnim potpisom. Nužnost internacionalnih rješenja Promet računalnim mrežama ne poznaje državne granice. Internet nazivaju i novim kontinentom na zemaljskoj kugli bez neke centrale, odnosno središnje točke kontrole koja bi nadzirala sve aktivnosti na ovoj globalnoj mreži. Zbog velikog prometa na Internetu, vjerojatno je i nemoguće osigurati takvu kontrolu, a upravo zato dolazi do najrazličitijih poteškoća, od sasvim tehničkih do sigurnosnih, etičkih i velikog broja pravnih problema. Stoga su više nego nužna internacionalna rješenja odnosno donošenje odgovarajućih međunarodnih konvencija. Tako su u okviru Europske zajednice prihvaćene brojne smjernice (Directives) koje reguliraju različita područja primjene informacijske tehnologije (npr. zaštitu kompjutorskih programa, baza podataka, osobnih podataka i privatnosti itd.), a u pripremi su i brojne nove smjernice (npr. o pravnoj valjanosti digitalnog potpisa - Electronic Signature Directive). Države članice EZ dužne su u određenim rokovima unijeti u svoja nacionalna zakonodavstva rješenja koja sadrže prihvaćene smjernice. Međutim, zbog potpune globalnosti u primjeni Interneta, regionalna rješenja kao ova Europske zajednice, očito neće biti dovoljna. Dakle, nužno je pripremati i prihvatiti globalna rješenja. To je osobito važno u području sprječavanja međunarodnog kriminala na informacijskim prometnicama. Stoga ne iznenađuje da se od travnja 1997. godine u okviru Vijeća Europe priprema nacrt Međunarodne konvencije o kriminalu na informacijskim prometnicama (International Convention on Cyber-crime). U njezinoj pripremi sudjeluju stručnjaci i predstavnici vlada iz Europe, Sjeverne Amerike i Japana, a predviđa se da će oni svoj posao završiti 1999.g. Konvencija će biti ponuđena na potpis ne samo državama članicama Europske zajednice, nego i onim državama koje to nisu.
Netiquette Činjenica je da ne postoji neko jedinstveno tijelo koje kontrolira Internet, jer sam Internet nije jedna Mreža nego skup brojnih međusobno povezanih Mreža. Međutim, sve te mreže posjeduju i reguliraju, dakle i kontroliraju različite organizacije (vladine agencije-uredi, sveučilišta, istraživačke, znanstvene, kulturne i prosvjetne organizacije, kompanije itd.). Sve one zahtijevaju od svojih korisnika poštivanje odgovarajućih pravila ponašanja kako bi svim korisnicima samo korištenje odnosno rad i boravak na Internetu bio što ugodniji. Prije samog uključivanja u promet odnosno korištenja informacijskih prometnica, ove organizacije od svojih korisnika traže potpisivanje odgovarajućeg ugovora ili izjava kojim ih obvezuju na poštivanje ovih pravila, popularno zbirno nazvanih Netiquette. Netiquette uglavnom upozorava korisnike što ne smiju činiti. To nisu neke neobične i neprihvatljive zabrane. U prosuđivanju što je, a što nije zabranjeno, svaki korisnik treba koristiti samo zdrav razum – ono što nije dopušteno u stvarnom (fizičkom) svijetu, nije dopušteno ni na Internetu. Internetski korisnici neće prekršitelja ovih pravila ponašanja poslati u zatvor, ali mogu od prekršiteljeva providera tražiti da ga isključi iz daljnjeg korištenja mreže. Stoga se varaju oni koji smatraju da u virtualnome svijetu, ponajprije zbog njegova međunarodnog okruženja i nepostojanja središnje kontrole, ne postoje nikakvi propisi koje treba poštivati i da ne postoje mehanizmi kojima se može uhvatiti i kazniti one koji preko informacijskih prometnica čine kažnjiva djela. Mnogi takvi prekršitelji već su uhvaćeni i kažnjeni, bilo zabranom daljnjeg korištenja informacijskih prometnica (nisu poštivali potpisani ugovor ili izjavu) ili konkretnom novčanom ili zatvorskom kaznom nakon što im je dokazano da su činili kaznena djela koristeći se mrežnim resursima. Zakoni iz tzv. stvarnog svijeta vrijede i u virtualnom svijetu U zabludi su i oni koji smatraju da se zakoni iz tzv. stvarnog svijeta ne mogu primijeniti u virtualnom svijetu. Isti se zakoni primjenjuju u oba ova svijeta. Stoga je pogrešno gledati na naš rad i boravak na Internetu kao na neki bijeg od zakonitosti i pravosuđa. Ista ona tijela koja upravljaju našim postupcima u stvarnom svijetu, čine to i u virtualnom. Dapače, u virtualnom svijetu zbog njegova međunarodnog okruženja treba uvijek biti spreman potražiti i poštivati propise različitih zemalja. Što je u nekoj državi dopušteno, može u drugoj državi biti zabranjeno. Pri tome ne mislimo samo na različite sadržaje koje stavljamo na mrežu, nego i različite poslove i transakcije koji se obavljaju preko informacijskih prometnica. Primjera
radi, u nekim se državama časopis Playboy smatra pornografskim materijalom te se njegovo stavljanje na informacijske prometnice zabranjuje, dok u drugim državama nema takvih ograničenja. Stoga je korisnik odgovoran da se informira o lokalnim propisima kako ne bi bio zatečen u kršenju tih propisa. Nekoliko osnovnih pravila koja treba poštivati prilikom korištenja informacijskih prometnica Kako bi se izbjegli problemi, podsjetit ćemo na neka osnovna pravila kojih se treba pridržavati u prometu na informacijskim prometnicama: 1. Nikada ne šaljite reklame, oglase ili ponude za prodaju, ako onome tko to sam nije tražio ili dao za to odobrenje. Moramo priznati da svi mi nerado primamo tzv. junk mail-ove, bojeći se da nam ne zakrče prostor našeg e-mail pretinca. 2. Nikad ne predstavljajte lažno sebe ili svoje proizvode i usluge. Ne treba zaboraviti da većina Internet korisnika ima iznadprosječnu naobrazbu. Stoga će lažno predstavljanje kad tad biti prepoznato i stavljeno na znanje svim članovima Internet zajednice. 3. Klonite se prijevara bilo kakve vrste, jer kad one budu otkrivene, bit ćete izbačeni iz Internet zajednice. 4. Ne kršite prava intelektualnog vlasništva, već ih poštujte kao što ste to dužni i u fizičkom svijetu. Tuđe intelektualno vlasništvo smije se iskorištavati samo uz odobrenje nositelja prava, a bez tog odobrenja samo u vrlo ograničenim slučajevima kada to dopušta zakon. Zapravo nije nikakvo pretjerivanje reći da je sve na Internetu - intelektualno vlasništvo, jer bilo da se radi o: softveru, Web stranicama, e-mail porukama, F AQ tekstovima, knjigama, časopisima, fotografijama, bazama podataka, kompilacijama, animacijskim zapisima, multimedijalnim zapisima koji uključuju grafiku, sliku i zvuk itd., sve su to sadržaji koje je netko stvorio i elektronički pohranio. Danas se još uvijek mnogi izdavači klone stavljanja svojih izdanja na Internet bojeći se lakoće njihova kopiranja i daljnjega distribuiranja. 5. Prilikom slanja e-mail poruka moramo uvijek biti svjesni kako ne možemo u potpunosti osigurati privatnost i sigurnost ovakvog načina komuniciranja. Mnogi zaboravljaju da se
između telefonskog razgovora i slanja e-mail poruka ne može staviti znak jednakosti. Može se dogoditi da sadržaj naše poruke osim onoga kome je upućena, pročita i netko treći. Stoga je bolje ne slati sadržaje koji bi nas mogli dovesti u neugodnost ili jednog dana biti korišteni kao dokaz protiv nas na sudu. Domain name Kad govorimo o Internetu, ne smijemo zaboraviti i probleme oko izbora korištenja tzv. domain namea. Brojne se kompanije, udruženja i druge organizacije na mreži prezentiraju i korištenjem svog domain namea. To je uglavnom ono isto ime odnosno trgovački znak koji inače koriste u svom poslovanju. Danas se u mnogim zemljama razvio sustav registracije ovih imena, jer je u praksi zabilježeno da su mnoge nepoznate tvrtke ili čak pojedinci na Internetu koristili zvučne marke poznatih kompanija kako bi privukli mušterije ili pak originalnom vlasniku marke "prodali" za velike sume novca njihova vlastita imena. Međutim, u praksi već ima dosta slučajeva (jedan od poznatijih je McDonald's Corporation) gdje su takvi "lukavci" izgubili sudske sporove nakon što je originalni vlasnik bezuspješno pokušao od njih otkupiti svoje ime za neku prihvatljivu cijenu.
Novo novinarstvo10 Novo novinarstvo se kao i mnogi drugi relativno brzo prihvaćeni pojmovi počeo koristiti šire prije nego li je postignut i minimum suglasnosti što se sve pod time razumije, na koje se sve promjene u profesiji odnosi. Budući da bi nas i samo nizanje područja na kojima su te promjene najočitije odvele predaleko, izvan okvira koji je u ovom tekstu postavljen – kako temom konferencije u Dubrovniku tako i sadržajem ostalih radova objavljenih u ovom broju – zadržat ćemo se na promjenama koje su nastupile, nastupaju ili će (vrlo brzo) nastupiti kao rezultat utjecaja informacijske tehnologije u najširem značenju te riječi na novinarstvo i nakladništvo kao djelatnosti te na novinarsku profesiju. Nizanje tih promjena započinjemo novim izgledom publikacija. Promjene koje su rezultat uvođenja računala a područje prijeloma (obrade teksta i slike te izrade sloga) novina, časopisa i knjiga postale su izrazite tek krajem osamdesetih godina, iako je do tada zapravo manje-više završen golemi proces zamjene tehnologije kojem gotovo da i nije bilo premca u višeslojnom razvoju grafičke i tiskarske tehnologije. U nekim se, naime, sredinama u samo desetak ili petnaestak godina dogodio skok od olovnog sloga, preko specijaliziranih (zatvorenih) sustava koji su omogućili prijelom na papiru montažnog stola, pa sve do intenzivnog korištenja otvorenih sustava opće namjene (temeljenih na osobnim računalima i radnim stanicama), koji su konačno osigurali korištenje elektroničkog radnog stola za prijelom publikacije. Svi sadržaji, bez obzira na način prikaza informacije (tj. tekst, slika, crtež, grafikon, oglas itd.) istodobno se obrađuju (uređuju, oblikuju i slažu u sadržajno i estetski prihvatljivu cjelinu) na ekranu računala, a onda se usmjeruju na medij prikladan za korištenje na nekom od strojeva za umnažanje (tj. tisak), još uvijek najčešće na film, no sve češće i izravno na tiskarsku ploču kako bi se ubrzao proces odnosno smanjili troškovi. Nova tehnologija prijeloma, međutim, barem u početku nije bitno utjecala na izgled publikacija. Iako je niz efektnih grafičkih rješenja koja su još nedavno tražili golemo iskustvo, mnogo znoja i ne baš beznačajnu kreativnost postao dio standardnih programa koji se na tržištu mogu nabaviti za koju tisuću ili samo nekoliko stotina kuna, sve to kao da nije ni malo utjecalo na novine ili časopise koje smo mogli naći na koscima. A o knjigama da i ne govorimo. Sve što se moglo vidjeti bila je ipak imitacija dobrog starog olovnog sloga, kao u odabiru pisma, širini stupca, načinu poravnavanja, odnosu veličina naslova, podnaslova i
10
Prelog, Nenad, «Novo novinarstvo», objavljeno u Medijskim istraživanjima (god 3.,br, 1-2) 1997, Zagreb
međunaslova; tako i u kompoziciji stranice, «strogom» nemiješanju slikovnog i tekstualnog sadržaja i slično. Primjenu nove tehnologije mogli su uočiti tek malobrojni stručnjaci, a čitatelji su tek opažali rastavljanje riječi neprimjereno pravilima hrvatskog jezika ili neke čudne, nerazumljive skupove slova i brojaka – ostatke kodova za prijelom koji su iz tko zna kojih razloga zaostali u tekstu. A onda je malo-pomalo došlo do promjena. Prednjačili su, naravno, oni koji su imali malo više vremena za eksperimentiranje i učenje – mjesečnici i petnaestodnevnici, no jednom pokrenut niz novih rješenja nije se zaustavio niti pred vratima dnevnika, pa ga je danas moguće pratiti čak i u relativno konzervativnijim dnevnim izdanjima. Integracija teksta i slike, njihovo prožimanje opće je prihvaćeno, sve se češće odustaje od strogih pravila uspravnosti ili vodoravnosti, pa tekst u različitim smjerovima opisuje geometrijske oblike ili slijedi obrise crteža i drugih grafičkih elemenata. Obrada slike više se ne svodi samo na dodavanje svjetla, boje ili kontrasta, nego i na promjenu sadržaja slikovnog zapisa (morphing). U složeni je tekst moguće ravnopravno ubaciti i dio pisan rukopisom, kao podloge se više ne koriste samo rasteri nego i fotografije i crteži, uokvirivanje tekstova može postati i pravo umjetničko djelo, a o boji da i ne govorimo. A sve je to samo početak. Tek oslobođenje od tradicije, od analogija s izgledom olovnog stroja koji će doći do izražaja tek kod naraštaja koji su o tome možda nešto naučili učeći o povijesti tiskarstva ili čitajući neko djelo s tog područja, tj. naraštaji koji će se ničim sputani kretati unutar kibernetičkog prostora koji im omogućava računalo donijet će nova, za mnoge danas nezamisliva rješenja. Vrlo sličnu priču mogli bi smo ispričati i o vrlo sporom prihvaćanju mogućnosti koje su ponudila nova tehnološka rješenja u radijskom i televizijskom novinarstvu. Bez obzira na to da li je riječ o trikovima ili nelinearnoj montaži, dugi niz godina gledatelji su imali dojam da se baš ništa ne mijenja. Tek u posljednje vrijeme se i tu osjećaju promjene, u sadržaju naravno ne, ali po općem utjecaju prilično slične onima već spomenutim u tiskanim medijima. Još je interesantnije promatrati novu organizaciju informacija koju nameću elektroničke publikacije. Čak se i u nas u ovom trenutku pojavljuje nekoliko desetaka naslova časopisa i novina koji imaju svoje elektroničke ekvivalente. Nekolicina ima samo elektronički izdanje, češće na Mreži (kako danas obično nazivamo ukupnost Interneta i njegovih mnogobrojnih servisa), a poneki kao medij izlaska odabiru CD-ROM. Elektronički se časopisi danas sve češće (u skladu s navikom dodavanja riječi «e» svim pojavama, sadržajima ili procesima koji se zbivaju na Mreži, kao što su to na primjer: e-mail, e-buisness i sl.) nazivaju i «e-zini», što
naravno dolazi od «elektronički» i «magazini». O karakteristikama nekih od tih izdanja bilo je riječi u drugim izlaganjima u Dubrovniku, a ovdje ćemo samo razmotriti neke od trendova koji se mogu primijetiti u mnogobrojnim e-zinima u svijetu, pa i u nas. Na prvom mjestu treba istaknuti da (elektronički) časopis danas postaje sinteza promjenjivih i nepromjenjivih informacija. U trenutku pisanja, uređivanja i pripreme časopisa mi odabiremo koje će informacije biti objavljene kao sadržaji koji su dovršeni, u obliku teksta, slike, crteža (i naravno još i zvuka, videa i sl.), a koji sadržaji će se javljati samo kao uputnice na nazive i njihove adrese. Na primjer, u tekstu o cijeni zlata na tržištu u Londonu bilo bi posve besmisleno navoditi podatke koji su autoru bili poznati kada je pisao tekst. Razlog je tome potpuno jasan: u trenutku čitanja teksta (dan dva ili tjedan dana poslije) taj se podatak promijenio, cijena više nije jednaka. Budući da mi nismo naveli cijenu nego smo samo uputili na adresu gdje se mogu naći podaci o toj cijeni (koji se ažuriraju dnevno ili čak češće), čitatelj će kao dio teksta dobiti i najsvježiju informaciju, bit će u tom trenutku obavješteniji no sam autor teksta (ako naravno i on sam nije u međuvremenu saznao taj podatak). Sličnih bi primjera mogli navesti na stotine, od toga da u tekstu koji najavljuje nogometnu utakmicu uputimo na meteorološku prognozu, pa sve do mogućnosti da pišući o ljepotama nekog grada ili umjetničkog djela usmjerimo čitatelja na kameru koja je uključena na zadnjem katu nekog nebodera ili u muzeju, a budući da i kamera ima svoju adresu, ništa lakše no na tom mjestu «u živo» saznati nešto više o predmetu članaka. Jasno je da u takvom konceptu uređivanja časopisa podjednaku važnost imali i sadržaji i veze između sadržaja, a autor i urednik su na neki načina samo posrednici, oni koji odabiru koje su sve moguće povezanosti raspoloživih sadržaja. Daljnje su promjene povezane s interaktivnošću, multimedijskim načinom prezentacije i nelinearnim pristupom dokumentima. Interaktivnost je omogućila da donedavno dominirajuća masovna komunikacija malo-pomalo postaje osobna komunikacija. Svakome njegova prilagođena informacija – geslo je koje karakterizira taj novi oblik komunikacije. Budući da broj informacija koje se danas objavljuju, odnosno stavljaju na raspolaganje u elektroničkim publikacijama na Mreži znatno premašuje vrijeme kojim za tu namjeru raspolažemo, te volju i sposobnost za primanje i obradu svih tih informacija i njihovi autori, odnosno nakladnici polaze od pretpostavke kako svakome čitatelju/gledatelju/slušatelju treba omogućiti da u trenutku (svakog) susreta s publikacijom odabere vlastiti skup sadržaja, izbor
iz veće cjeline na način primjeren želji, raspoloženju, problemu pred kojim se upravo nalazi i tako dalje. Drugim riječima, publikacije više nisu nešto unaprijed završeno i dano, one su mogućnost izbora između mnogih informacija, a na nama je da odabiremo i podatke i redoslijed njihova predstavljanja. Tako zapravo svaki korisnik (da ponovno ne upotrijebimo izraz čitatelj/gledatelj/slušatelj) ima, «dobiva», drugačiju publikaciju, a njezin će se sadržaj mijenjati i prilikom svakog novog korištenja. Bez interaktivnosti, dakle aktivnog sudjelovanja i nema prave publikacije na Mreži. Gotovo nije moguće zamisliti nekoga tko bi, redak po redak, ekran po ekran čitao ili gledao sve što je ponuđeno. Ne samo da bi to bilo dosadno i većim dijelom nekorisno (netko bi to mogao usporediti s čitanjem telefonskog imenika…) nego na taj način i ne bismo imali mogućnost uvida u cjelinu publikacije, jer ona i nije zamišljena kao slijedni (sekvencijalni) proizvod. Iz toga, naravno, proizlazi i organizacija informacija koja se ne temelji na «klasičnim» načelima iznošenja informacijskih sadržaja u publikacijama. Stara je struktura publikacije podrazumijevala sadržaj i opis sadržaja (putem «prečica» koje su omogućavale brži uvid u ono što je bitno u nekom tekstu; nadnaslova, naslova, podnaslova, međunaslova, «pereksa», «leadova», isječaka i ostalih tehnika koje su pomagale u preglednosti sekvencijalno iznesenog sadržaja), pa iako su već odavno poznate tehnike koje omogućavaju nesekvencijalni pristup i u slučaju konvencijalnih dokumenata – kazalo (indeks) – one se nisu koristile paralelno s tekstom nego tek na kraju dokumenta (a i to samo u nekim knjigama ili tek u svescima koji su označavali kraj volumena nekog časopisa). Nesekvencijalni pristup omogućava način direktnog povezivanja sadržaja različitih dokumenata koji nazivamo hipertekstom, a on je jedan od temelja svake elektroničke publikacije. Mogućnost skoka od čvora u jednom do čvora u drugom (trećem, petom itd.) dokumentu nameću novu organizaciju informacijskih sadržaja, a naravno i nov način orijentacije među tim sadržajima. Fizička lokacija elektroničkih dokumenata, uostalom, također, više prestaje biti bitna. U nekoj e-publikaciji mi ćemo objaviti (ponuditi na uvid) dokumente čija će npr. prva i peta stranica biti na računalu u našem uredništvu, druga i treća će fizički biti smještene na poslužitelju u Australiji, a četvrta možda u Kanadi. I tako dalje. S obzirom na sve veću brzinu komunikacijskih kanala to većina čitatelja neće ni primijetiti. Na ovom mjestu nećemo previše govoriti o karakteristikama multimedijskog predstavljanja informacija koje omogućava da korisnik publikacije istodobno postane i čitatelj i gledatelj i slušatelj. No već iz činjenice da se od autora/urednika očekuje da ponudi jedan ili više načina
predstavljanja neke informacije (a korisnik će tijekom korištenja odabrati hoće li nešto radije čuti, gledati ili čitati) jasno je kako nestaju granice između do sada prevladavajućih komunikacijskih modela («slušati radio», «gledati televiziju», «čitati novine»). Naime, u slučaju multimedijskih e-publikacija svi načini prikaza i primanja informacija dolaze u obzir. Treba možda napomenuti još nešto: kad god je riječ o postupnom uvođenju nekog novog medija u prezentaciju informacija, uvijek se u prvom razdoblju tog procesa novi medij koristi pretežno na temelju analogija s već poznatim načelima. Uvijek je u početku, dakle, riječ o slijeđenju postojećih modela: film je prvo bio samo snimljeno kazalište, a televizija dugo vremena nije mijenjala gotovo ništa u strukturi izraza poznatog iz filma. Tako je dosta dugo bilo i s računalom. Stolno izdavaštvo samo je slijedilo ono već poznato iz grafičke tradicije, obrada videa nije nudila ništa što već nije bilo ranije poznato. No kada je multimedija (osim kombiniranja različitih načina prikaza informacija, odnosno istodobnog djelovanja na različite osjete primanja informacija), tome dodala interaktivnost i nelinearnost u povezivanjju informacijskih sadržaja, nastao je jedan novi oblik komunikacije, prikaza i prijenosa inforacija koji je primjeren upravo mogućnostima računala, odnosno koji bez računala uopće i nije moguć. Dakle, u slučaju multimedije govorimo o prvom «pravom» načinu korištenja računala koji nije više samo skup već poznatih tehnika i pristupa. Koja su nova znanja potrebna za pripremu (pisanje, uređivanje i razradu pretražljivosti) epublikacija? U prvom redu riječ je o primjeni jednog posve novog modela snalaženja u kibernetskom prostoru – navigaciji. Taj je problem možda najjednostavnije prikazati usporedbom između snalaženja u običnoj, konvencionalnoj publikaciji i snalaženja u elektroničkoj. Put kroz konvencionalnu publikaciju (knjigu, časopis ili novine pripremljene i tiskane na papiru) možemo usporediti s putovanjem kopnom. Tu su već ucrtane ceste (putovi, staze, željezničke pruge i sl.), pa iako nam se (rijetko) može dogoditi da zalutamo, u pravilu ćemo bez neke velike pripreme, pa čak i bez većeg prethodnog iskustva, odabirati način kretanja koji sigurno vodi od (vidljivog) početka ka (očekivanom) kraju. U slučaju navigacije naš način putovanja najlakše je usporediti s putovanjem morem. Tu nisu unaprijed zadane nikakve staze niti magistrale. Mogućnost odabira kretanja u elektroničkoj publikaciji, kao i na moru, ničim nije sputana nego ovisi o nizu faktora (kamo i kada želimo stići, jesmo li tamo već bili, da li je cilj vidljiv, kojim sredstvom putujemo, kakvi su vjetrovi, postoje li na našem putu pličine i sl.), a svako stizanje na cilj etape uvijek je uspjeh koji se nikako ne može usporediti s putovanjem unaprijed definiranom cestom.
Novinar je i danas pretežno posrednik između izvora i korisnika informacija. No danas se od njega očekuje aktivno korištenje alata za pretraživanje informacija i snalaženje u kibernetskom (virtualnom) prostoru. Malo je onih koji opažaju da su uzajamni utjecaji konvencionalnih i elektroničkih medija sve veći. Kao što treba znati pravila publiciranja na Mreži, tako treba znati kako se mreža koristi u svakodnevnom radu pa (još uvijek) i u onom na pripremi konvencionalnih publikacija. Riječ je uvijek o dvosmjernom procesu, pa kao što sve više pojmovi vezani za informacije na Mreži postaju stil života, tako se malo-pomalo i Mreža «uljuđuje». Sve više polazi od stvarnog života u kojem – barem je to svima jasno – mi ne komuniciramo putem tipki nego glasom ili rukopisom, a za većinu naših akcija ne moramo razmišljati o formalizaciji naredbi nego je dovoljno da jasno uočimo cilj, odnosno objekt naše akcije, dok će sve ostalo načiniti računalo ili primjereni program. Kao što se naš dokument ili cijela publikacija može nalaziti na više različitih mjesta, tako i današnje novinarstvo pretpostavlja rad na daljinu, mobilni ured, virtualno uredništvo. Bez obzira na to gdje se nalazimo, novinar se može gotovo trenutačno uključiti u rad svog uredništva. Sjedeći u afričkoj pustinji i izvještavajući o upravo protekloj etapi automobilske utrke, on će napisati i poslati članak te fotografije (načinjene digitalnom kamerom) pomoću prijenosnog računala i satelitskog telefona. No ne samo to, ako treba, on će i provjeriti neki podatak u informacijskom sustavu svoje novinske kuće ili u nekoj od mnogih javno pristupačnih baza podataka. Kao što u filmu s «Divljeg zapada» sudac ulazi u grad u preriji i svečano objavljuje da je sud stigao, tako danas novinar s ponosom može kazati – uredništvo je tamo gdje se ja nalazim. U automobilu ili na aerodromu, u šumi ili na pustom otoku, gdje god bio, novinar se uz pomoć uređaja dostupnih sve većem broju ljudi može potpuno povezati s drugim novinarima, izvorima podataka, procesom produkcije medijskih proizvoda. No, osim samog služenja prednostima i poboljšanjima koje nudi informacijska tehnologija u povezivanju i prijenosu informacija, rad na daljinu pretpostavlja i novu organizaciju uredništva. Ono više ne mora imati (jednu, stalnu) fizičku lokaciju, urednički se rad u velikoj mjeri svodi na stvaranje različitih modela povezivanja čovjeka s čovjekom, čovjeka s informacijom i konačno s alatima kojima se u svim tim situacijama služi. Pokušati predvidjeti i dio onoga što će se dogoditi s informacijskom tehnologijom u samo nekoliko sljedećih godina, pa tako naravno i kako će ona utjecati na novinarstvo, izrazito nezahvalan posao. Treba očekivati još veći udio onaoga što zovemo «pristup temeljen na zahtjevu za informacijom». Drugim riječima, budući da možemo pratiti točan broj korisnika
(posjetitelja naše publikacije) te način kako su koristili informacije (putove kojima su se kretali od jednog prema drugom informacijskom sadržaju), jasno je da će se o tome ubuduće voditi sve više računa. Smanjivanje udjela masovne komunikacije u ukupnoj ljudskoj komunikaciji dovest će do toga da će sve više informacija u najširem značenju te riječi biti pohranjeno na svima dostupnom mjestu u nekom obliku originala, a izvoditi, umnožavati u ograničenom broju, emitirati itd. (da upotrijebimo neke od danas dominirajućih glagola na tom području) će se tek na zahtjev korisnika. Načelo «korisnik je car» u budućnosti će još više dolaziti do izražaja. Odabir načina prikaza informacija na izlazu (jednom u obliku zvuka, drugi put kao slika na ekranu, treći put u tiskanom obliku uz pomoć pisača smještenog u stanu ili uredu) iz istog komunikacijskog kanala velikog kapaciteta postat će posve uobičajen. U ovom trenutku je još prerano reći koji će komunikacijski kanali biti najvažniji jer se gotovo ravnopravno natječu i telefonske veze, satelitski sustavi, kabelske mreže, zemaljski stupanj repetitora, da i ne spominjemo druge mogućnosti o kojima se za sada razgovara samo u pola glasa (npr. sustav žica za opskrbu električnom energijom). Po svoj prilici još neko vrijeme možemo očekivati konvergenciju tih različitih kanala, no budući da se radi o tržištu čija se vrijednost mjeri u stotinama milijardi dolara, bitka će biti sve teža i nesmiljenija. U svemu tome od novinara se očekuje da bude kreativan, nepristran i snalažljiv posrednik između izvora informacija, komunikacijskih kanala i korisničkih zahtjeva. Kao što su računala prije dvadesetak godina ukinula radna mjesta strojoslagara, a nedavno i niz zadataka vezanih za rad u montažnom stolu, tako će se uz urednike sve češće ravnopravno (ili ravnopravnije) javljati i «Webmasteri» ili «Navigatori». U ovom trenutku svi moraju još mnogo, mnogo učiti. Oni koji rade na pripremi e-publikacija moraju ih učiniti još primjerenijim čovjekovim navikama u korištenju informacija (a navike ne možemo uvijek samo racionalno tumačiti…), dok novinari konvencionalnih medija više ne mogu kao nojevi zatvarati oči pred okolinom koja se promijenila pred njihovim očima. Nakon pojave Mreže više ništa neće biti isto, a ako to ne želimo priznati to je gore za nas.
Elektroničko (interaktivno) nakladništvo danas: Kako je Mreža poosobila masovne medije11
Pitani o stanju Weba korisnici su pričali o svojim frustracijama sporošću, o pronalaženju i organizaciji informacija kao o najvažnijim problemima. Najnovija istraživanja pokazuju da će do 2000. godine loša arhitektura Web site-ova uzrokovati više nesreća nego zagušeni autoputovi I.os Angelesa i birokracija poštanskih ureda. Zaboravite reformu zdravstva i preispitivanje obrazovnoga sustava. Kvaliteta naše ukupne informacijske arhitekture biti će kritični problem razvoja u 21. stoljeću. Peter Morville: "Mapping your site", http:webreview.com/wr/pub/96/09/27/arch/index.html
Nikada do sada u povijesti razvoja medija nije došlo do tako brze i tako sveobuhvatne preobrazbe načina organiziranja, oblikovanja, prikaza, pretraživanja, prijenosa i korištenja informacija. U svega pet godina koliko je bilo potrebno da ideja svjetske informacijske Mreže postane stvarnost, broj se korisnika povećavao brzinom koju nitko nije mogao niti sanjati, a kamoli predvidjeti koju godinu ranije: u pojedinim razdobljima taj se broj udvostručavao svakog mjeseca! (Negroponte, 1995). Naravno da je takav porast bio praćen (ili možda bolje reći: uvjetovan) golemim porastom sadržaja koji su dostupni putem Mreže - danas se cijeni da stotinjak milijuna korisnika Mreže ima na raspolaganju vise od milijardu različitih naslovnih početnih stranica ("home page"), a samo u SAD broj poruka elektroničke pošte: ("e-mail") dnevno premašuje 500 milijuna. odnosno više od deset po svakom korisniku (tj., po svakoj elektroničkoj adresi). Ovakav brz razvoj često postavlja pitanje gdje i kada će se zaustaviti porast broja informacija ponuđenih na mreži (pod pretpostavkom da je ipak pretežito riječ o različitim informacijama, a ne o ponavljanju, tj. nagomilavanju skupova istih podataka), te koje su granice rasta broja korisnika! O tome vrlo zanimljivo raspravlja M. Lesk u svom radu "Koliko informacija
11
Prelog, Nenad; Elektroničko (interaktivno) nakladništvo: Kako je Mreža poosobila masovne medije (1), Medijska istraživanja (god. 4. br. 2) 1998, Zagreb
postoji na svijetu" (Lesk,1998) kada procjenjuje da je ukupna količina informacija nekoliko tisuća Petabajtova (1 Pb = 1,000 Terabajtova, a 1 Tb = 1,000 Gigabajtova), Lesk počinje od sveukupnog fonda najveće knjižnice na svijetu (Library of Congress) pa vrijedi spomenuti i odnose sadržaja u Kongresnoj knjižnici, jer svega 20 Terabajtova predstavljaju tekstovi knjiga, dok pohranjene fotografije zauzimaju 13 Tb, a mape više od 200 Tb. 500 pohranjenih filmova zahtjeva više od 500 Tb, a 3,5 milijuna zvučnih zapisa 2.000 Tb. Time bi ukupan fond bio oko 3 Pb. No manji dio novonastalih informacija pripada normalnim informacijskim kanalima kao što su knjige, novine ili časopisi. Njihov se broj još uvijek izražava u stotinama tisuća (npr. 863.000 knjiga je objavljeno 1991. u svijetu) ili u desecima tisuća naslova novina, što ukupno gledano predstavlja savladivu informacijsku proizvodnju. Gotovo pet tisuća filmova zahtijeva više prostora, 52 milijarde fotografija koliko ih se godišnje snimi također je golema brojka. S još većim problemima se suočavamo ako želimo pohraniti kompletne programe TV i radio postaja (80 Pb), a kada bismo kojim slučajem željeli trajno pohraniti sve razgovore obavljene putem telefona, samo za to bi nam godišnje bilo potrebno 4.000 Pb. Današnja proizvodnja svih medija za pohranu informacija (magnetski i optički diskovi, vrpce i sl.) još nema dovoljne kapacitete za pohranu ovako velike količine informacja, a i čemu bi sve to trebalo trajno pohranjivati? Kada uskoro i budemo imali na raspolaganju sredstva za pohranu svih informacija koje proizvedemo, hoćemo li tek onda početi razmišljati o problemima pretraživanja i pronalaženja? Bez obzira kako brzo rastao broj korisnika, ipak je moguće predvidjeti usporavanje te krivulje porasta, u najboljem slučaju (kroz pet do deset godina) brojka će dostići jednu milijardu (koliki je u stvari udio one povlaštene manjine čovječanstva koja si može priuštiti korištenje suvremene informacijske tehnologije), a dalje će rasti tek nešto brže od porasta stanovništva u tim dijelovima svijeta! Malo ili mnogo, hrabre li nas ili plaše ove brojke, to ovisi o našem kutu gledanja, no u svakom se slučaju s tim se moramo suočiti. Mreža je postala činjenica pred kojom više nitko ne može zatvoriti oči. 2. Pretpostavke razvoja Zašto je Mreža postala stvarnost (tek ili već) danas, koje su bile temeljne pretpostavke njezina ostvarenja. zašto u tome nisu uspjeli oni mnogobrojni teoretičari koji su o istoj temi pisali kao o "asocijativnom indeksiranju", (MEMEX bi omogućio proširenje čovjekova pamćenja mehaničkim sredstvima Bush, 1945), "pisanim materijalima kao povezan im cjelinama koje
pomoću linkova omogućavaju trenutačan pristup nekom zapisu unutar mnoštva (jer: Xanadu se temelji na nesekvencijalnom pisanju, Nelson, 1967), ili "djeljivom svjetskom informacijskom prostoru" (Engelbart, 1963) S druge strane fizički, organizacijski i logički aspekti Mreže bili su u manje-više identičnom obliku poznati već 1969. godine utemeljenjem ARPANeta. (Advanced Research Projects Agency Network), mreže koju je planirala i realizirala Američka vlada na način koji bi osigurao njezino daljnje funkcioniranje čak i u slučaju (nuklearnog) rata, odnosno uništenja nekoliko središnjih (čvornih) računala te mreže. Koncept proizišao kao mogući odgovor na opasnosti koje je nagovještavao tadašnji vrhunac "hladnog rata dvaju velesila, s današnjeg bi se gledišta mogao izraziti kao anarhičnost, nehijerarhičnost i decentraliziranost. Mreža koja nema vlasnika, upravljača ili uvedeni sustav cenzure dugo se vremena temeljila na samoregulaciji i brzome rastu. a problemi su se počeli javljati tek kada je broj računala i korisnika višestruko premašio i najoptimističnije procjene onih koji su je osmislili i planirali. Dakle, gledano unatrag, postojali su teorijski koncepti i fizički temelji, spoznaja potrebe dostupa ukupnom svjetskom znanju i mnoštvo onih koji su bili zainteresirani za takvu mogućnost, pa ipak se dvadesetak godina nije gotovo ništa dogodilo. Što je to manjkalo, zašto odjednom takva eksplozija korisnika i korištenja! U roku od svega nekoliko godina, krajem osamdesetih i početkom devedesetih stvorene su neke temeljne pretpostavke korištenja računala, te organizacije i distribucije informacijskih sadržaja, sto je u velikoj mjeri promijenilo rad u Mreži i dovelo do toga da se ukupno računalstvo danas počinje dijeliti na predmrežno i mrežno doba. O čemu se radi, koja su to rješenja koja imaju tako veliki utjecaj? Ako ih želimo izraziti u najkraćim crtama onda se radi o četiri fenomena: a) multimedij - prvo pravo korištenje računala; b) pristup podređen dokumentu; c) kritična masa sadržaja u računalno čitljivom obliku; d) programsko rješenje kojem je važnija (ili barem jednako važna) veza i sadržaj; u kojem (konačno) informaciju može pronaći i druga osoba osim one koja ju je oibradila, organizirala i pohranila. Iako je pojam multimedija star već nekoliko desetljeća u današnjem se značenju počinje pojavljivati tek prije desetak godina. U pravilu pod multimedijem podrazumijevamo sve oblike komunikacije koji koriste više od jednog načina prezentacije informacija. Multimedija je zbroj svih dosadašnjih revolucija u obradi informacija, obrade crteža i slike,
filma odnosno videa, teksta, zvuka, itd, odjednom, na istom mjestu, uz pomoć istoga informacijskog stroja, računalo se koristi u cilju omogućavanja višeosjetilnog iskustva (dakle i oči i uši i dodir: odnosno tekst, slika, zvuk, pokret!) koje kontrolira (odnosno njime upravlja) korisnik svojim odlukama ili poduzetim akcijama. Upravo spoj audio-vizualne snage televizije, interaktivne snage računala, privlačnosti koju je do sada nudila zabavno-potrošačka elektronika, brzine osvojene razvojem telekomunikacija te nakladničke snage tiska donosi novu kvalitetu. Uvođenje svakog novog medija u procese prijenosa, pohrane i prezentacije informacija gledano unatrag - prije ili kasnije utjecalo je i na sadržaj i strukturu informacije. U početku je to funkcioniralo na načelima analogija na novom mediju su ponavljane stare strukture, razvijene do maksimuma, u okviru ranijih načina prezentacija, no pravi uspjeh novi medij postiže tek s vlastitim, mediju primjerenim načinom organizacije informacija. U to nas uostalom uvjeravaju odnos kazališta i filma koji se promijenio tek pojavom tipično filmskih rješenja kao što je primjerice "Flash- back", odnosno dugih pokušaja televizije da u svemu slijedi filmska rješenja umjesto da svoju estetiku maksimalno temelji na odnosu prema realnom vremenu i živom prijenosu događaja ili uključivanju gledatelja u kontakt emisije.
Jasno jee da je ipak samo riječ o transformacijama; film je ukinuo jedinstvo mjesta, dok je video mogućnošću odgodenog gledanja ukinuo jedinstvo vremena. Mreža uspostavlja novo jedinstvo mjesta i vremena; cijeli svijet postaje informacijska mreža, novo mjesto; a vrijeme postaje mnogo različitih vremena koja se zbivaju u isto vrijeme.
ultimedij je dakle taj prvi pravi način korištenja informacija na osobnom računalu koji nije samo slijeđenje starih struktura! Riječ je o novoj organizacija informacija koja je moguća samo ako se temelji na korištenju računala! Jer, sposobnost pohrane, prijenosa, pristupa (izvedbe) i integracije multimedijskih podataka (tekst, podaci, zvuk, slika, itd.); uključujući i softver za uređivanje, pripremu (produkciju), pohranu, pristup, interakciju, (izvedbu/izvođenje), navigaciju, ponovno nas uvjerava da se radi o informacijskoj arhitekturi gdje je pristup značenju moguć samo uz pomoć računala, koje jedino omogućava razne transformacije (uređivanje. kopiranje, uzorkovanje/sampling, preobrazbu/morphing. itd.) bez gubitka u kvaliteti.
Pristup podređen dokumentu (document centered approach) jedan je od najvažnijih koncepata u novom načinu korištenja računala (koji posebno dolazi do izražaja s pojavom Windowsa '95, a još više Windowsa '98). Jasno je moguće pratiti sve brže kretanje od application centered pristupa (gdje je sve podređeno korisničkom programu) prema document centered pristupu (sve je podređeno dokumentu - njegovu sadržaju, organizaciji i izgledu). Korisnik više ne treba znati koji su formati kompatibilni. gdje se nalazi (na kojem disku/disketi, odnosno u kojem direktoriju) i kako se pokreće koja aplikacija; dovoljno je samo aktivirati dokument ili čak i samo dio dokumenta koji je načinjen uz pomoć jedne ili više aplikacija (dakle čije je izvođenje kontrolirano tim programom) i dokument će ih "prepoznati", naći će gdje su one locirane, ona/one će se pokrenuti, početi će "izvedba" dokumenta. Sve je dakle podređeno dokumentu, njegova .fizička lokacija postaje sve manje važna. Dokument se može nalaziti na više računala (poslužitelja) od kojih je svako smješteno u drugoj zemlji ili na drugom kontinentu. Prva stranica teksta se dakle može nalaziti na poslužitelju u Zagrebu, druga može biti u Parizu, slika ili karta može biti pohranjena u San Franciscu, a na zato predviđenom mjestu aktivirat će se animirana sekvenca, video isječak ili rezultat pretraživanja iz neke baze podataka (a da nitko neće ni primijetiti su ti dijelovi dokumenta ili baza smješteni na petom ili sedmom računalu...). Vodeći možda računa o onoj toliko puta ponavljanoj izreci - čega nije bilo na televiziji kao da se nije ni dogodilo - vlasnici i organizatori golemog broja on-line servisa i sustava, baza podataka, davatelja internetskih usluga i sl. uvjerili su nas u relativno sličan poučak: ono što nije dostupno u računalno čitljivom mediju kao da nije ni postojalo. Trendu digitalizacije velikoga dijela ukupnog čovjekova naslijeđa, znanosti i kulture (odnosno barem tekstualnih, zvukovnih i slikovnih zapisa o svemu što je nastalo, nastaje ili će tek nastati) pogodovalo je niz različitih, ne uvijek povezanih faktora. U posljednjih desetak godina razvijane su sve jednostavnije i kvalitetnije metode prevođenja svih (pre)ostalih načina prijenosa i pohrane informacija u digitalni, strojno čitljivi zapis; bilo onih informacija koje na različitim medijima postoje od ranije, bilo u trenutku njihovog nastanka odnosno zapisivanja. Projektirani su sofisticirani informacijski strojevi i stvorena je moć na programska potpora namijenjena "čitanju" tekstova nastalih pomoću gotovo svih tehnika pisanja odnosno umnažanja (OCR optičko raspoznavanje znakova); raspoznavanju rukopisa (obično već u trenutku pisanja); razumijevanju govora ("diktiranje" računalu) ili obradi zvuka (digitalni audio); te obradi i bilježenju najrazličitijih objekata u našem okruženju (digitalna fotografija i digitalni video), odnosno prevođenju postojećih zapisa s konvencionalnih medija kao što su papir, filmska ili
magnetska vrpca (scanner, digitalizator i drugi uređaji s pripadajućim im softverom) u digitalni. Istovremeno je računalom posredovana informacija postala temeljni resurs za (slobodno možemo reći SVE) načine umnažanja, reprodukcije i distribucije informacija. Bez obzira je li riječ o prijelomu i pripremi za tisak publikacije, izradi "mastera" za proizvodnju CD-a, kontaktnoj emisiji popularnoga voditelja na radiju ili nelinearnoj montaži glazbenoga spota na televiziji - bez računala se ne može. Međutim. u tiskarstvu ili proizvodnji nosača zvuka često je zanemarivan problem pretražljivosti informacija. Od onog trenutka kada je ploča bila umnožena, časopis ili knjiga tiskana, nikoga više nije interesiralo na koji je način sadržaj bio predstavljan u strojno čitljivom obliku. Nažalost, mnogo tiskanih publikacija postoji samo u tom obliku, slično je i s pločama, vrpcama, a stari televizijski programi i dio filmova više uopće ne postoje jer su nositelji informacija (mediji na kojima su bili zabilježeni) postali neupotrebljivi. Stoga bi informacija u svakoj fazi svoje obrade, posebno kad se pojavljuje u digitalnome obliku morala neprestano biti prilagođena pohrani, obradi, pretraživanju. pronalaženju i prikazu. Konačno, polustoljetna bitka s krizom informacija nije mogla doći niti blizu iole sagledivome kraju (odnosno rješenju) zbog toga jer u obzir nije bio uzet temeljni paradoks pretraživanja/pronalaženja informacija koji leži u jednostavnoj činjenici: potrebi da se opiše informacija koju nemamo, koja nam manjka, čija svojstva ne poznajemo, a eventualni atributi koje im je dodijelio onaj koji ih je opisivao u pravilu se temelje na sustavu ili logici čije temelje ne poznajemo ili ne razumijemo. Mi podatke tražimo i "vadimo" onako kako ih zamišljamo, a ne onako kako ih računalo pohranjuje.
U svojem prijedlogu za uspostavljanje nove organizacije informacija Berners Lee je među ostalim zapisao (Berners-Lee 1989): "Mnogi su sustavi hijerarhijski organizirani, prednost stabla je u tome što svaki čvor ima jedinstveno ime, no takav model ne odražava svojstva realnog svijeta. Ključne riječi se koriste uvijek kada pristupamo podacima koji nemaju točne i poznate koordinate lokacije. No poznato je da dvoje ljudi neće nikada upotrijebiti iste ključne riječi. pa one uglavnom imaju značenje samo za onu osobu koja ih je koristila u obradi informacije.
Jedini je izlaz omogućiti da se skupovi informacija razvijaju i rastu u skladu s organizacijama i projektima koje opisuju. Stoga metoda pohrane na nikakav način ne smije ograničavati informaciju. Cilj je bio osigurati mjesto za pohranu svake informacije ili uputnice koja se ikada bilo kome učinila važna kao i načina da se ona kasnije može pronaći. Nakon što se prođe kritični prag korisnosti i atraktivnost, ovaj način pohrane i povezivanja informacija poticat će njegovu sve veću uporabu."
Svega pet godina nakon objavljivanja navedenoga teksta, san je postao stvarnost. Tijekom prosinca 1994. Web je rastao brzinom od 1 % dnevno, udvostručavajući se u svega 10 tjedana. Stvoren je "zajednički informacijski prostor" u kojemu komuniciramo dijeleći informacije (Berners-Lee 1994). Univerzalnost toga svijeta je potpuna, hipertekst veza može ukazivati na bilo što, čovjeka, program, koncept, dokument ili uređaj; može biti osobna, lokalna ili globalna, gruba ili savršeno precizna.
S pronalaskom alata koji omogućavaju da pojedinci i skupine komuniciraju s ostatkom svijeta bez posjedovanja pristupa sofisticiranim i užasno skupim načinima distribucije informacija (kao što su primjerice televizija; obična ili posredovana putem satelita, tiskare i prodajna mreža), s mogućnošću da se temeljna jedinica tog novog načina komunikacije - Web stranica, stvara bez velikog znanja jezika za opis stranice (HTML i sl.) svijet je dobio novi način izražavanja.
Ovaj način organizacije, prezentacije i komunikacije informacija koji se temelji na protokolima, jezicima, alatima, standardima i sl. razvijanim uz i za Internet postao je danas apsolutno dominirajući u razvoju informacijske infrastrukture, pa stoga govorimo i o Intranetu te drugim oblicima mreža koje zbog svojih posebnih zahtjeva postaju samo djelomice dio svjetske mreže ali koriste ista načela. S druge strane. upravo je ovaj način organizacije i komunikacije informacija potakao informacijsku i komunikacijsku tehnologiju na rješavanje problema bržeg dostupa golemim informacijskim fondovima koji ostaju samo potencijali ako ne osiguraju uvid u svoj sadržaj još većem broju zainteresiranih korisnika. Da ponovimo: svaka od spomenutih pretpostavki - gledana sama za sebe - ne bi bila dovoljna. No, gotovo istovremeno došlo je do ključnih pomaka u golemom povećanju broja ljudi i broja
sadržaja s kojima možemo komunicirati gotovo bez ikakve posebne pripreme (i naravno ne odlazeći iz svoje radne sobe ili doma); a šansa da pronađemo ono što nam treba odnosno što nas zanima (a možda čak i više od toga) odjednom je postala stvarna mogućnost. Upravo sinergijski efekti komunikacije koja u ovom trenutku sve više izgleda beskonačna (u smislu toga da se mogu niti nazrijeti ograničenja kretanja ka novim i novim sadržajima koje nudi eksponencijalni porast povezivanja odnosno upućivanja sa sadržaja na sadržaj) doveli su do nove informacijske eksplozije u kojem komuniciramo, dakle jesmo. 3. Zaboravi mase, gledaj mene! Poosobljavanje informacija naravno nije potpuno novi termin jer je i do sada korišten u istraživanju masovnih komunikacija, ali ipak u posve drugom značenju. Riječ je o pristupu novinarstvu koji posebice do izražaja dolazi u SAD, gdje se teži da svaka informacija bude što više "obojena" elementima iz svakodnevnog života s kojima bi se čitatelj/korisnik mogao relativno jednostavno identificirati. Niz istraživanja pokazalo je da puno veći odziv imaju priče o "običnim ljudima" kroz koje se onda neizravno nude poruke o pojavama koje imaju daleko šire značenje. Drugim riječima, kada tragedija ima ime i prezime onda pobuđuje daleko veću pozornost nego jednostavno nizanje fakata, statistika i velikih količina, odnosno priča o djevojčici koja je oslijepila od posljedice eksplozije granate može puniti naslovne stranice iz tjedna u tjedan (jer znamo daje riječ o Irmi...), dok će vijesti o stotinama (obično bezimenih) mrtvih iz Vukovara ili s tržnice u Sarajevu "trajati" svega nekoliko dana. Međutim, u ovom je slučaju poosobljavanje shvaćeno ipak kao olakšavanje puta prema pojedincu, dijelu publike, a informacija je - bez obzira na pristup - ista za sve koji koriste taj medij. U pristupu koji nude novi, elektronički interaktivni mediji, riječ je o sadržajima koji su usmjereni pojedincu, od prve faze proizvodnje pa sve do konačnoga oblikovanja i stavl.jan.ja na raspolaganje, a korisnik (čitatelj/gledatelj /slušatelj) odabire koje sadržaje, kada i kako (kojim redoslijedom itd.) želi obraditi na svim razinama korištenja (Green. 1997). Pojedinac je taj koji neponovljivo kreira i sadržaj i komunikaciju načinom kako je koristio ponuđeno, a ukupni ponuđeni sadržaj ionako postoji samo kao potencijal, a ne kao stvarnost. Budući da nitko - da parafraziramo Heraklita - dvaput ne "klikće mišem" na isti način, rezultat je uvijek nov i različit. Sa svakim učinjenim klikom, otvarajući svaku novu vezu, čitatelji pokazuju svoju osobnost. Nema identičnih klikova, nema istih putova dolaženja do informacija, nema istih ljudi.
Možda treba još jednom ponoviti da velik dio do sada poznatih načina prikazivanja informacija sve manje odgovara, zahtjevima modernoga vremena. U knjizi su na primjer, informacije statične (ne mogu biti reorganizirane, restrukturirane, ažurirane, povezane na način koji odgovara potrebama korisnika). Knjiga je za sve ista, a korisnici su različiti, svaki ima druge potrebe i druge predodžbe o informacijskim sadržajima i načinima njihove prezentacije. Knjiga nudi samo pasivne informacije, nezavisne o vremenu korištenja. Knjiga nema pamćenja (o korištenju, o rezultatima, o navikama, o pogreškama). Elektroničke se publikacije prilagođavaju korisnikovim željama i navikama. Danas živimo u svijetu koji treba individualiziranu informaciju, živimo u razdoblju demasovizacije proizvodnje, potrošnje, kulture, trebamo informaciju primjerenu potrebama korisnika, mnogo različitih informacija s obzirom da svi nismo isti, da se sve više u svakome pogledu razlikujemo. No komunikacija koja se temelji na vezi (u doslovnom značenju: priključenosti na Mrežu; i u prenesenom značenju: načinu organizacije informacija putem veza odnosno uputnica) ima niz osobitosti koje ju razlikuju od svih dosadašnjih načina priopćavanja. Tako primjerice informacijama možemo pristupiti na mnogo različitih načina; problem koji ranije gotovo da i nije postojao (ako naravno zanemarimo odgodu komunikacije koju postižemo korištenjem uređaja za snimanje telefonskih poruka, tzv. "sekretarice", ili snimanjem televizijske emisije namijenjene odgođenom gledanju) na mreži se višestruko potencira. Da pogledamo kako možemo čitati/gledati/slušati tj. koristiti pronađene sadržaje na Mreži? Što mi sve želimo i možemo učiniti s informacijama? •
pročitati/pregledati/preslušati na ekranu (u tzv. stvarnom vremenu);
•
detaljnije ih proučavati (dakle osigurati da budu dostupne za kasniju uporabu); a to je moguće učiniti:
a) putem pohrane podataka o trenutačnoj lokaciji dokumenta postavljanjem oznake (bookmark, favorite); koja jednoznačno identificira URL u virtualnom prostoru mreže; b) pohranom podataka o adresi u neku od osobnih baza podataka c) zapisivanjem (bez obzira na koji medij) detaljnijih podataka o informaciji odnosno dokumentu, uključujući autora. vrijeme, cjelinu kojoj pripada, kontekst javljanja, način kako je pronađena i sl.; d) ispisom dokumenta (cijelog ili odabranih stranica) na pisaču; e) pohranom dokumenta u tekstualnom obliku – downloading. (Za kasnije gledanje/čitanje i slušanje, jednom, više puta, trajno, bilo kao HTML, bilo kao tekst) što dovodi do gubitka
većine vizualnih i zvukovnih informacija (pozadina, slika, crteža. grafikona, a o animacijama, zvučnim isječcima i videu da i ne govorimo) osim ako ih pojedinačno ne pohranimo uz tekst i primjereno povežemo uputnicama, (iako i tu postoji problem gubitka izgleda cjeline zbog vrste pisama ili posebnih stilova dokumenta). no ovaj način ipak u pravilu čuva većinu poveznica (linkova) u samom tekstu. t.j. adresa kuda upućuju pojedini elementi pohranjenog teksta; t) "skidanjem" i pohranom cijelih web stranica do definirane dubine pomoću specijaliziranih programa (koji nam daju mogućnost odabira važnosti pojedinih poveznica, te određivanja do koje razine podjele unutar "sitea” želimo stići; često je naime riječ o cjelinama koje imaju i stotine megabajta što bi naravno bio golem problem s komunikacijskog i prostornog aspekta pohrane); g) uključivanjem u neki osobni (pretražljivi) sustav pohrane znanja. što znači da nije dovoljno samo pohraniti informaciju ako ne osiguramo i njen opis odnosno ključeve pretrage što se najčešće zaboravlja; •
istraživati kamo vode putovi od njih i koji putovi na njih upućuju, te ih pokušati protumačiti kao ključ za razumijevanje drugih informacija;
•
ponoviti pretraživanje (kojim smo došli do informacija koja nas zanimaju) s dodatnim ili promijenjenim uvjetima (operatorima);
•
koristiti ih kao temelj za procjenu kvalitete i pouzdanosti osobnog znanja ili suda;
•
razmijeniti ih s prijateljima. dakle proslijediti ih drugima. pojedinačno poznatom
•
korisniku ili "masovno" svim sudionicima u nekoj od elektroničkih zajednica (UseNet, ListServe); bilo kao URL adresu, bilo kao datoteku ,putem e-maila:
•
reagirati na njihov sadržaj, bilo kritički, bilo pohvalno, šaljući povratnu informaciju autoru:
•
koristiti ih kao dio neke osobne mreže (postavljajući prema njima uputnice) na nekoj od stranica u čijem radu sudjelujemo.), ili ih u konvencionalnom mediju uključujemo u popis citata, bibliografiju ili sličnu mrežu;
•
koristiti ih da nešto kupimo ili prodamo.
Dani koji dolaze samo će ponuditi mnogo novih mogućnosti, no množina informacija s kojom se suočavamo prijeti nam novom informacijskom krizom. O tome nešto više na sljedećim stranicama ovog rada.
4. Kretanje u virtualnom svijetu: prebiranje (browsing) i navigacija ili pretraživanje (search and retrieval)
Navigare necesse, vivere non necesse Na samom početku poslužit ćemo se jednom jednostavnom analogijom kako bismo pokazali temeljne razlike između kretanja do sada poznatim čvrstim površinama poznatog nam svijeta i izazova koje postavlja virtualni prostor. Najjednostavnije bi dosadašnje korištenje informacijskih resursa bilo usporediti s napredovanjem kopnom. Bez obzira koristimo li asfaltirane ceste ili samo utabane staze, mi se služimo unaprijed određenim putovima koji su tako načinjeni da pretpostavljaju kako (bez obzira na poteškoće prouzrokovane oštrim zavojima, strmim uspon ima ili lošom kvalitetom podloge) nećemo s njih skretati. Put do cilja (sadržaja) dakle postoji, koji će nam puta možda ceste koje do njega vode izgledati kao hodnici labirinta i mi ćemo dolaziti do zidova ili se vraćati na početak, no nećemo postavljati pitanje: ima li (tamo negdje) cilja? Traženi sadržaj je u istoj ravnini s nama, on u pravilu nije pod zemljom (iako mnogi vole koristiti metaforu o znanju kao "zakopanome blagu"), a još manje je slobodno lebdeći u zraku, on je (gledano na srednje ili dulje staze) dostupan i pronalažljiv.
Naprotiv, ako se upustimo u kretanje virtualnim prostorom, tada prestaju vrijediti kriteriji snalaženja koje smo koristili na kopnu. Najbliže ga je naravno usporediti s morem, gdje nema unaprijed definiranih staza već je samo bitno znati navigaciju kako bismo došli do traženog nam cilja. Svojedobno je uostalom upravo more bilo simbol svjetskog zajedništva. Bilo je dovoljno umočiti prst u vodu i već smo bili dio svijeta. Znali smo da put od nas vodi na sve moguće obale. Krenemo li, bez obzira na tjesnace ili plićake, jednoga dana, putujemo li dovoljno dugo, stići ćemo tamo kamo smo namjerili. Potom je električna energija postala metafora za povezanost. Svi smo mi dio istog bratstva korisnika; Uključimo li utikač u zid sudjelujemo u svjetskom sustavu proizvodnje i raspačavanja energije. Tko zna duguje li sila koja okreće nožiće aparata za brijanje ili dovodi znakove i sliku na moj ekran, svoje porijeklo duguje termoelektrani u Plominu, snazi slapova Niagare i tamošnje hidroelektrane, ili nuklearnoj elektrani na jugu Francuske. Iako se glavnina električne energije proizvodi u regiji ili u zemlji, ipak ponešto stigne i sustavom razmjene sa susjednim zemljama, a cijeli je svijet povezan mrežama dalekovoda koji omogućavaju prijenos i zajedništvo.
Danas se kao simbol zajedništva sve više uzima informacijska mreža, Internet, mreža svih mreža (ili samo: 'Mreža, kako ju najčešće nazivamo) je istovremeno i novo more, sustav svih oceana svijeta, ali i novi svjetski sustav proizvodnje i raspačavanja informacija. Osjećaj zajedništva tu je potpun. Ako poželimo možemo ploviti do rubova svijeta i dalje (kroz kibernetički prostor) važna je samo dobra navigacija i nikada se nećemo izgubiti. nikada nam neće biti dosadno. Uključivanjem u mrežu dio smo najveće zajednice na svijetu. koju istovremeno koriste deseci ili stotine milijuna korisnika, a sa svakim od njih - ako to želimo možemo razmjenjivati informacije. No kao što su mnogi od nas - neki samo u djetinjstvu, mnogi cijelog života - osjećali strah od mora, u najmanju ruku sve dok nisu naučili plivati: tako danas mnogi osjećaju strah od Mreže. Stoje na obali. pred svojim ekranom i ne usuđuju se otisnuti u duboko plavetnilo ispred sebe. Brodice su manji problem, najviše nam manjka znanje plovidbe, oprema i alati za orijentaciju. Problemi snalaženja počinju naravno već u razdoblju pripreme i organizacije informacija. Onima koji plove prilično je teško no još je teže onima koji definiraju ciljeve plovidbe. U pravilu je najteže naučiti graditi sadržaje u višedimenzionalnom prostoru. Danas se obično pri tome koristi niz programskih, logičkih, oblikovnih i organizacijskih rješenja koje vrijedi pobliže razmotriti. 1) Standardna orijentacija u virtualnom prostoru koristi najmanje dvije dimenzije (lijevodesno i gore-dolje), ekran se može shvatiti i kao prozor u sadržaj, klizači (scrolleri) su ti koji olakšavaju kretanje: sadržaj stoji, a ekran se pomiče... 2) Potpuno je nova razina kretanja odnos temeljnog sadržaja i drugih sadržaja, odnosno dijelova nekog dokumenta: veza daje novu dimenziju kretanju, omogućava skokove unutar dokumenta i na nove dokumente koji nikako više nisu sputani veličinom ekrana odnosno brzinom njegovoga pomicanja. Veza (link. uputnica) je prozor u dubinu ili daljinu istog ili novog sadržaja. Osim standardnih, uvjetno rečeno "statičkih" veza koje su unaprijed postavljene i fiksirane na određenim mjestima, postoje i "dinamičke" veze koje se generiraju automatski u odnosu na kontekst u kojem se u tom trenutku nalazi korisnik dokumenta (Gloor, 1997) 3) Poseban je pristup kretanje naprijed natrag kroz dokument uz pomoć strelica koje nudi pretražnik (natrag ili naprijed) i to uvijek samo ponavljanjem neke stranice na kojoj smo ranije bili. Ovaj nas način međutim najčešće ne vraća doslovno na sve stranice na kojima smo ranije bili jer se obično u hijerarhijski organiziranim sadržajima vraćamo samo do prvog
grananja (dakle “penjemo” se na više razinu, a ako smo prije toga silazili na neku nižu razinu taj silazak neće biti moguće ponoviti putem strelice za natrag), 4) Prebirnik (browser) omogućava još i vraćanje na naslovnu/početnu stranicu (home page), vraćanje na stranice koje smo prije (istoga dana ili proteklog tjedna i sl.) već posjećivali (history) te na stranice koje posjećujemo češće no ostale (favourites, bookmarks). 5) Dobro organizirani hipertekstualni dokument omogućava i putove povratka (odnosno npredovanja) vlastitim navigacijskim pomagalima: bilo strelicama obično smještenim na dnu stranice, bilo riječima (rijeđe ikonama) koje označavaju (tj, upućuju na) pojedine dijelove dokumenta. U pravilu bi na taj način morali uvijek pronaći jednostavan put povratka iz virtualnog prostora dokumenta, 6) Obično se ne preporučuje više od tri razine podjele u hijerarhijski organiziranim dokumentima, a povratak se treba omogućiti putem a) skokova s razine na razinu i b) direktnog skoka na naslovnu/početnu stranicu, 7) Kazalo je najnužniji instrument orijentacije virtualnog svijeta, ono se može temeljiti na a) nesekvencijalnom pristupu - /ključnim/ riječima odabranim u skladu s unaprijed određenim načelima (i provedenom leksičkom kontrolom kako bi se uklonile višeznačnosti iz jezika) iz nekog sadržaja i poredanima po abecedi: b) sekvencijalnom pristupu - opisu strukture sadržaja (naslovi dijelova ili poglavlja, podnaslovi, međunaslovi i drugi elementi orijentacije) koji nam omogućavaju trenutačne skokove na odabrane cjeline sadržaja; ili c) internom (unutarnjem) pristupu - kada smo upućeni samo na one dijelove cjeline dokumenta kojem smo pristupili (koji smo "otvorili"); d) eksternom (vanjskom) pristupu - gdje nam je osim upućivanja na jedan ili više “mjesta o dokumentu” omogućeno i putovanje do drugih sadržaja odnosno do drugih “mjesta” koja su na različite načine povezana s temom trenutačno otvorenog dokumenta; ili e) vremenskom ključ'u (vremenska crta, "time line ") - kada sadržaj možemo pretraživati u odnosu na događaje, procese, dinamiku i sl. dakle kroz vremenski slijed zbivanja o kojima je riječ u sadržaju; t) prostornoj lokaciji sadržaja - bilo na imitaciji odnosno reprodukciji stvarnog prostora (fotografija), bilo na njegovom modelu ili pojednostavljenom prikazu (karti, crtežu i sl.), gdje je moguće odabrati sadržaj u skladu s njemu pripadajućom lokacijom; ili g) podjeli po područjima interesa, djelatnosti. disciplina i sl, - što omogućuje pretraživanje u skladu s autorovom klasifikacijom i podjelom sadržaja na određene (tematske) cjeline i hijerarhijsko dijeljenje na sve manje podcjeline. podskupine itd.;
h) podjeli po medijima tj. načinu prikaza informacija - kada možemo koji puta iste ali češće različite dijelove sadržaja čitati/gledati/slušati putem odabira medija prezentacije, dakle u obliku teksta, fotografije, crteža, tablice. grafikona, zvuka, videa, animacije. i sl.; 8) Pretraživanje slobodnoga teksta (interno ili eksterno) je način kretanja koji još uvijek zbog karakteristika jezika nije do kraja usavršen, no on uvijek omogućava onaj dodatni ulaz koji preostaje ako ni na jedan drugi način nismo došli do traženoga sadržaja. 5. Što nije riješila prva kriza informacija Treba se pripremati za vrijeme kada će sve o svemu biti na Webu, kada će na raspolaganju biti milijarde i milijarde stranica i siteova, kada će svaki pojedinac, svaka organizacija, svaka tvrtka imati barem jednu (a obično i mnogo više) svojih stranica. I naravno ne samo oni; postojat će stranice o pojmovima i problemima, o biljkama i životinjama, o planinama i rijekama, o sportovima i automobilima, o literarnim tijelima, slikama i kipovima, o filmovima i glumcima, o disciplinama i profesijama i tako dalje i tako dalje.
Naravno da nam za to vrijeme (koje će doći i prije no što to mnogi očekuju) trebaju potpuno novi načini pronalaženja sadržaja. Običan telefonski imenik je dovoljan kada znamo ime i prezime osobe koju tražimo, no ako ne znamo naziv tvrtke koja iznajmljuje automobile ili čovjeka koji popravlja zube, tada ćemo se poslužiti nekim od kazala (obično tzv. žutim stranicama). Po svoj prilici naš problem ćemo brzo riješiti. Slično je i s pristupom (konvencionalnim) dokumentima. Ako znamo prezime autora poslužit ćemo se autorskim katalogom, ako nas interesira problem, a ne znamo tko je o tome što napisao odabrat ćemo stručni katalog i tražiti u skladu s klasifikacijskim sustavom na kojem se on temelji ili ćemo se opredijeliti za predmetni katalog. Ionako nam na ralspolaganju još ostaju i kazala ključnih riječi iz naslova ili teksta. Ako je riječ o pristupu dokumentima pohranjenima na nekom od računalom čitljivih medija stvar će biti još lakša. Tu ćemo se osim elemenata bibliografskog opisa koristiti I mogućnostima pretraživanja cijelog teksta (full text search), dodavat ćemo logičke operatore i slično. Postupci formalizacije upita su poznati, njegovo prevođenje iz prirodnoga. svakodnevnog jezika u formalizirani umjetni jezik sustava za pretraživanja su propisani. No nama trebaju i ostale informacije, sadržaji prikazani pomoću crteža, fotografija i zvukova, videa i animacija, glazbe i umjetničkih slika. Kako njih pronaći kada (barem do sada) nisu
stvoreni sustavi za njihovu organizaciju, pohranu i pronalaženje: koji su to elementi za formalizaciju upita i opisa?
Temeljni je problem što se to do sada pokušavalo razriješiti pomoćnim sredstvima koja nikako nisu primjerena organizaciji informacija na tim medijima odnosno tom načinu prikaza informacije. Kriza informacija o kojoj je pisao Weinberg pedesetih i šezdesetih godina (Weinberg, 1962) tumačila se sve većim nesrazmjerom između porasta informacija i kapaciteta komunikacijskih kanala, namijenjenih njihovom prijenosu. Ta, slobodno možemo reći prva kriza informacija, osigurala je dostup do (objavljenih) dokumenata uglavnom putem jezika, koristeći riječ kao element prepoznavanja teksta (bilo unutar cjeline, bilo unutar elemenata opisa tog teksta). I laiku je jasno da između cjeline i dijela postoji odnos, pa bez obzira na sve slabosti i jednostavnih i vrlo sofisticiranih sustava i jezika za pretraživanje informacijskih sadržaja prezentiranih u obliku tekstova, ipak postoji realna šansa pronalaženja onoga što tražimo. Situacija se mijenja kada se okrenemo netekstualnim sadržajima. Jedini način kako su oni do sada organizirani i pripremani za pretraživanje i pronalaženje bilo je korištenje riječi za tekstualni opis nekog sadržaja, iako riječ (uglavnom) nikako nije dio cjeline i između nje i filmske sekvence ili reljefa na portalu katedrale postoji vrlo slab i često usiljen, ničim ne potvrđen odnos. U središtu pozornosti trebalo bi biti upravo pitanje koju količinu sadržaja nosi koji element (odnosno dio) neke informacijske cjeline? Taj odnos elementa i cjeline proizlazi iz mogućnosti dijeljenja osobitosti, u kojoj mjeri su osobine svakog od pojedinačnih elemenata bitne za pronalaženje osobina cjeline. Pri tome ne smijemo zaboraviti i na sinergijske efekte: na temelju poznavanja ponašanja nekog od elemenata sustava rijeko možemo zaključivati o ponašanju sustava kao cjeline, jer postoje mnoga načela ponašanja sustava koja se javljaju samo na razini cjelina, a sustav nikada nije samo goli zbroj elemenata i njihova ponašanja. Kao što nam znak (slovo, brojka, razmak, interpunkcija, grafički simbol) nije gotovo nikakav ključ za pronalaženje smislenih sadržajnih cjelina, nego moramo odabrati veće cjeline (riječi, grupe riječi, fraze, rečenice i sl.), tako ni elementi slike (pixel, podloga, oblici, uzorci, boje i sl.) nisu prihvatljivi ključevi za pronalaženje informacijskih sadržaja prezentiran ih na tim slikama. A slično je i sa zvukom odnosno glazbom, a o videu da i ne govorimo.
Dakle, nije problem u tome hoće li sve (kako novonastale tako i one stvorene tijekom cjelokupne ljudske povijesti) biti u digitalnom, računalom čitljivom obliku, nego kako ćemo ih moći pronalaziti. Druga kriza informacija u koju upravo ulazimo, nažalost će morati voditi računa o potpuno promijenjenim okolnostima: o broju dokumenata koji će za nekoliko desetaka puta nadmašivati ono što smo obično smatrali ukupnim fondom svjetskog znanja (među kojima će oni tekstualnog oblika biti u manjini!); o sadržajima koji su nepronalažljivi i nedostupni postojeći, sustavima opisa i pretraživanja; te o broju korisnika koji će biti višestruko veći od onih na koje su danas navikli oni koji posreduju između zahtjeva i sadržaja (bez obzira mislimo li pod time na ljude, sustave, jezike ili institucije). A već je toliko puta rečeno: ono što nije pretražljivo kao da i nije postojalo. Pristup netekstualnoj građi danas često podsjeća na način dostupa unikatnoj građi koji omogućavaju arhivi, gdje dominiraju unikatni sadržaji i ovisnost o stručnjacima posrednicima između korisnika i građe. Frustrirajućem osjećaju spoznaje da sigurno postoji fotografija ili crtež koji upravo odgovaraju onome što tražimo, ali nikako ne uspijevamo pronaći način kako da do njega dođemo gotovo da i nema premca. Može se usporediti samo s pokušajem da pjevušenjem nekoliko taktova koji su nam ostali u memoriji nezainteresiranom prodavaču objasnimo da želimo nabaviti upravo taj disk, ili čestim uzaludnim prisjećanjima naslova filma u kojem je igrala ona glumica koja izgleda upravo kao osoba koju smo trenutak ranije vidjeli iz (polu)jurećeg tramvaja. U svakom od ovih pokušaja šansa uspjeha je vrlo blizu ništici. Nažalost, u pokušajima da pronađemo potrebni nam sadržaj i dalje ćemo - baš kao u klasičnim pismohranama predinformatiziranog doba - i dalje ovisiti o znanju i snalaženju onih koji znaju uspostaviti veze između različitih sadržaja, za sada u potpuno neformatiziranom obliku. Već smo spomenuli da je prva kriza informacija polazila od pretpostavke da je cilj pretraživanja/pronalaženja informacija koja je smještena u objavljenim publikacijama (bez obzira na kojem mediju), i prema tome su konstruirani svi načini registracije dokumenata namijenjenih distribuciji informacija. Standardi poput onih koji pripadaju ISBD sustavu (međunarodni standardi za bibliografski opis), imali su za cilj "univerzalnu kontrolu znanja", ali od samoga početka posvetili su se kopijama originala koje su u većem ili manjem broju služile kao fizički nositelj informacija. Danas, kada se uloga dokumenata kao nositelja informacija i sredstva, njihove distribucije smanjuje zbog jednostavne činjenice da podatak, informacijski sadržaj ili dokument (ovdje promatran kao smislena cjelina, kao zabilježeno
znanje i sl.) lociran na jednom mjestu postaje (putem Mreže) dostupniji no ikada ranije u povijesti, jasno je da moramo mnogo više pažnje posvetiti registraciji originala. Stoga će rješenje druge krize informacija trebati tražiti u većoj ulozi autora (svake) informacije koji će podatke potrebne za njezinu identifikaciju u pravilu sam “prijavljivati” na Web ili tada domintan medij. Sve nakon toga postaje jednostavnije, jer se informacija na mediju pripremljenom odnosno prilagođenom distribuciji (npr. grafički film, tiskarska ploča. matrica za izradu diska i sl.) uvijek može povezivati s originalom, a o reprodukcijama, tj. o "objavljenim" sadržajima da i ne govorimo. Da cijelu stvar prikažemo pomalo paradoksalno: sve više će se "objavljivati" samo podaci o originalu, a on će sve češće ostajati samo u jednom primjerku - naravno omogućavajući uvid u cjelinu ili dijelove svog sadržaja putem Mreže. 6. Više od riječi, ili: multimedija i nova stvarnost U filmu "Engleski pacijent" režiser zorno pokazuje hipertekstualni način povezivanja različitih sadržaja; naborana plahta bolničkog kreveta vodi nas trenutačno u egipatsku pustinju, a zvuk nedalekog motora pozvat će iz sjećanja vožnju u konvoju. Slično je i s mirisom ili okusom - sladoled će nas vratiti u djetinjstvo, a miris lipe će možda biti uzrokom tugaljivoga razmišljanja o davnoj ljubavi. Nije li ovih nekoliko primjera dovoljnu za odgovor na pitanje zašto multimedija, sve više zamjenjuje tradicionalne načine prezentacije informacija ili čak i stvarnosti uopće? Rad na pripremi i stvaranju multimedijskih proizvoda namijenjenih Mreži ili čak samo korištenju na CD-u, najbolje se može opisati kao kombinacija pisanja knjige; scenarija i knjige snimanja; režiranja drame ili filma, odnosno radio ili televizijske emisije. Prvi i najvažniji posao je strukturirati i objasniti sve informacije. Tada ih treba dekomponirati u kratke, opisive elemente - čvorove. Svaki čvor treba imati pregled (popis) onoga što sadrži, kamo upućuje i kako se miješanjem postojećih i novopronađenih sadržaja postiže optimalan učinak. Struktura materijala (sadržaja) mogla bi se metaforički predstaviti građevinom. Uloga onoga koji oblikuje izgled sadržaja .je upravo stvaranje imaginarnog (virtualnog) prostora u kojem će se ta građevina podizati. Današnji alati za prezentaciju informacija te izradu Web stranica su kao montažni stolovi i omogućuju povezivanje: •
vremenskih sljedova (to može biti upućivanje unatrag na nešto što se dogodilo, ili
•
naprotiv unaprijed, najava nečega što tek dolazi);
•
prostornih elemenata u trodimenzionalnom kibernetičkom prostoru; medija, načina prezentacije informacija.
Struktura iznošenja sadržaja mora voditi računa o nelinearnost priče. To možda znači da treba tek pokušavati pogoditi što će se gdje odabrati i kamo će voditi ponuđeni putovi, ili možda samo dati jasne mogućnosti odabira i evaluacije. Priča o nekom običnom događaju (u svim raspoloživim načinima prikaza tj. medija) počinje od analize što se dogodilo, potom slijede podaci o sudionicima (biografije i sl. na svim mogućim medijima), generalizacija (događaj kao simptom stanja), statistika (događaj kao djelić ukupne mase) uključujući "žive" grafikone, pogled u prošlost (zašto je do toga došlo), pogled u budućnost (ekstrapolacije što bi se moglo dogoditi), animacije i simulacije događaja kao dodatno pojašnjenje zašto se dogodilo, zakonski aspekti (upućivanje na relevantne propise), tko bi o tome još nešto mogao znati (linkovi), prostor za različite pristupe: što je od toga zanimljivo za mlade, žene, manjine, hendikepirane, priče o sličnim događajima, različite digresije i tako dalje. Je li uopće moguće nabrojati čemu sve mogu služiti veze (uputnice)? U pravilu ih koristima kao pojašnjenja, pomoću njih smanjujemo neizvjesnost, tražimo prava značenja u rječniku, dodatne članke o problemu ili idemo u povijest koja je (možda) najbolje objašnjenje. Veza može biti namijenjena i primjeru, kako se (pojam, stvar, osoba) javlja ili ponaša u "praksi", bez obzira je li primjer posebno oblikovan za tu priliku ili je samo riječ o upućivanju na neki od postojećih sile-ova. Dodatno nas uputnice vode na bibliografije i druge popise koje omogućavaju iscrpnija istraživanja. statistike koje tumače kontekst i tako dalje.
Odnos između sadržaja i veze sve češće postaje "filozofsko" pitanje, poput one vječne rasprave o odnosu materije i energije (kod fizičara) odnosno duha i tijela (kod teologa i filozofa). Sve je više naime onih koji tvrde da je primarna veza, a sadržaj (u tom obliku, odnosno u takvoj cjelini) nastaje samo kao rezultat veze. Pa ipak, sve je više onih koji Internet karakteriziraju kao "višak informacija i manjak znanja", ili drugim riječima: utapamo se u podacima, žedni smo informacija. Dobri programi nastoje povećati razumijevanje, a ne povećati broj informacija. O tome kako se to pokušava činiti. više u drugom dijelu ove rasprave.
Elektroničko (interaktivno) nakladništvo danas: Kako je Mreža poosobila masovne medije (II)12 “U drugoj polovici 20. stoljeća došlo je do niza važnih doprinosa znanosti, golemih otkrića koja će dramatično utjecati na razvoj novinarstva u sljedećih stotinu godina pa i dalje. Ni jedno od tih otkrića ni načinio ni novinar, ni onaj tko poučava novinarstvo...” Tom Johnson: "Journalism Education in the Information Age", Social Science Computer Review, Voi. 12, No. 3 (pall 1994), pp. 405-413 7. Tipologija povezivanja sadržaja Iz svega ranije izloženog u ovom radu , iz čak i samo informativnog poznavanja funkcioniranja profesije i djelatnosti, jasno je da novinarstvo danas nameće potpuno drugačiju organizaciju rada, kako istraživanja i pripreme, tako i pisanja članaka, odnosno njihova uređivanja i objavljivanja. Na početku se suočavamo s mnogo većim brojem izvora koje je moguće (potrebno, poželjno itd.) istražiti i provjeriti kako bi bili iole sigurni da nismo propustili neki podatak ili niz informacija koji bi bitno utjecao ili čak i potpuno promijenio najvažnije teze našeg rada, odnosno upitnim proglasio nešto što smo do tada smatrali općeprihvaćenom činjenicom. Samom sebi se teško možemo ispričati (ako već polazimo od toga da čitatelj ionako to neće primijetiti) ako smo svjesno odabrali lakši put i prebrzo odustali od traženja, iako smo znali da je potpun i ispravan odgovor na naš upit moguć i dostupan. Upravo taj osjećaj da je kraj nas ulaz u svjetsku knjižnicu. (tunel u cyber prostor udaljenje nekoliko klikova - ako već tekst pišemo uz pomoć računala...), taj Borhesovski labirint znanja koji nas željno očekuje, često barem kod onoga tko ima čak i površnu sliku o količini pohranjenog i pretražljivog znanja, odnosno pomalo poznaje tehnike snalaženja i pronalaženja informacija - može izazvati osjećaj mučnine, potaknuti dilemu o smislu traženja nepretražljivog. Jer, ubrzo se pojavljuje zamor, pitanje "kada stati?" javlja se često već na početku pretraživanja kao sjećanje na ranija putovanja, na mnogo puta zatomljenu pomisao "ima li kraja tim informacijama"? Svaka nova uputnica, naime, otvara desetke novih putova kojima bi možda trebalo krenuti, svaki dokument se poziva na mnoge koji su mu prethodili i tako u nedogled.
12
Prelog, Nenad, Elektroničko (interaktivno) nakladništvo danas: Kako je Mreža poosobila masovne medije (II), Medijska istraživanja (god. 5, br. 1) 1999. (61-72), Zagreb
A to je, naravno, samo početak. Pisanje, odnosno, priprema sadržaja za nove medije, razlikuje se od načina rada. koji je u novinarstvu postojao posljednjih nekoliko stoljeća, prvenstveno zbog upućivanja na dodatne informacije. Dakle, osim stvaranja strukture sadržaja nekog teksta, od novinara se očekuje i sastavljanje kontekstualne mape asocijacija u najširem smislu te riječi; on mora razmišljati na nekoliko razina - na razini teksta, ali isto tako i na razini onoga što mu je prethodilo (povijest), onoga što okružuje tekst (proširenje sadržaja), odnosno onoga što ima ikakve veze s tekstom a što bi čitatelj (tj. korisnik) možda želio znati. Od njega se, dakle, očekuje da razmišlja i što bi koga moglo (još) zanimati, o tome naravno neće sve reći na prvu loptu, ono što još o tome zna ponudit će u obliku uputnica na ranije tekstove ili bilješke (ovisno već o tipu članka), a ono što drugi znaju pojavit će se kao izvori dodatnih informacija, adrese drugih dokumenata gdje će (u pravilu besplatno) svatko tko za to ima vremena, volje i znanja moći započeti svoje osobno traganje za cjelinom, izgraditi svoju osobnu virtualnu knjižnicu isječak znanja iz ukupnosti sakupljane tijekom razvoja civilizacije. Možda bi bilo dobro upravo na ovom mjestu razmotriti različitost upućivanja na dodatne informacije. Bez pretenzija na izgradnju cjelovite tipologije umrežavanja informacija, analiza nekoliko stotina publikacija na Mreži (dnevnika, tjednika, ali i agencija te specijaliziranih servisa) pokazuje da se gotovo sve uputnice (linkovi, veze) mogu svesti na one koje su usmjerene: •
prema prošlosti (što je o tome ranije pisano ili govoreno, povijest ideje ili događaja, katkad se pojavljuje i vremenska crta - "time line", koja događaj, osobu ili pojam stavlja u povijesni kontekst ili uspostavlja uzročno-posljedični odnos);
•
prema medijskom pojašnjenju (što bi se o tome moglo bolje reći s pomoću drugih medija - zvuk, slika, video, animacija, grafikoni i sl.);
•
prema prostornoj organizaciji zbivanja (gdje je to u odnosu na cjelinu regije, zemlje, kontinenta ili svijeta, najčešće u obliku mape);
•
prema autoru teksta (tko je on i što radi, kako izgleda, što je još napravio);
•
prema širenju problema, veza na drugu (srodnu) informaciju (što se još o tome , može pronaći, što je pisano u istom izvoru, što u drugima);
•
prema "sređivanju", odnosno sistematizaciji problema (gdje je pozicija teme, događaja, problema, pojma u odnosu na nadređene ili podređene pojmove; upućivanje na neku klasifikacijsku shemu i sl.);
•
prema jezično-leksikonskim objašnjenjima (upućivanje na definicije ili objašnjenja u rječnicima ili leksikonima);
•
prema drugim dodatnim objašnjenjima putem drugih dokumenata ili predmeta (riječ je o pristupu koji najbolje objašnjava planetami uspjeh virtualne prvo knjižare, a kasnije globalnog dućana Amazon.com; o svemu što nas zanima postoje knjige, kasete, programi predmeti, pa ako baš želimo znati još više, bit će dovoljan jedan "klik" da to što želimo stavimo u naša kolica koja guramo u "cyber marketu"; koliko god knjiga ili predmeta stavili kolica nam nikada neće otežati jer u virtualnom prostoru ništa nema težinu:..);
•
prema budućnosti (raspored relevantnih događaja, što je najavljeno, što će se dogoditi, itd.);
•
prema stvaranju novih konteksta (prilagođenih autorovim, odnosno korisnikovim viđenjima, putem kazala, ili pretraživanja putem "tražilica" i sl.);
•
prema razmjeni ideja, reakcija (komentari, prijedlozi, komuniciranje s autorom ili urednikom, uspostavljanje sustava rasprava - tzv. forum);
•
prema oglašivačima/sponzorima;
•
prema javnim uslugama i obvezama (npr. zapošljavanje, prava manjina, pomoć hendikepiranima i sl.).
Jasno je da se ne promatra samo tekst, već se suočavamo s prostorom koji ima i više od dvije dimenzije (dubinu mu daju uputnice, veze, a često i mogućnost povećanja prikaza informacija). Dio ponuđenog prostora (unutar ili izvan temeljnog teksta ili slike) dobiva nove funkcije (gumbi za kretanje, pretraživanje, povećanje i sl.). Možda još treba spomenuti da su uputnice elementi koji ne postoje u klasičnom tekstu. Oni mijenjaju izgled i osjećaj teksta, unose nove mogućnosti i nove načine interpretacije postojećeg, nude nove putove kroz tekst. Za novinara je najvažnije. zaboraviti na ulogu onoga koji poslužuje, koji osigurava sadržaje, on mora što manje razmišljati o sebi kao o onome koji vodi drugoga kroz tekst, a više nuditi slobodu izbora. Sama akcija slijeđenja uputnice, započinjanja putovanja mora biti prirodna kao što je okretanje nove stranice, put ka proširenju postojećih informacija mora biti nusprodukt čitanja, ne nešto što se korisniku nameće protiv njegove volje. Korisnici bi morali sami prosuditi isplati li im se pokrenuti i slijediti hipervezu. Bez toga cijela priča ne bi imala nikakvog smisla.
Svaka priča može biti smještena u povijesno, zemljopisno, političko i kulturno okruženje koje po širini i dubini nadilazi informacijski sadržaj same priče ("umjetnost" u nastajanju je u pronalaženju veza, upućivanju na nove sadržaje). Više ne mora postojati jedno mišljenje (autora ili uredništva), moguće je postići raznolikost pogleda uključivanjem mnoštva stajališta, pozivajući čitatelje da se uključe u raspravu. Na kraju ne smijemo zaboraviti i na sve ono što slijedi nakon pisanja i pripreme teksta. Novinar i urednik postaju ne samo kreatori sadržaja, već i oni koji odabiru način njegove prezentacije. Novinar prestaje biti samo lovac/sakupljač informacija, sve više postaje filter (odvaja manje bitno od još manje bitnoga), te na kraju, ali ne i najmanje važno - objašnjivač, on pokušava pomoći u procesu razumijevanja sadržaja. Mnogi će ovaj pristup nazvati kontekstualiziranim novinarstvom. Vijesti u novom medijskom okruženju koriste velik broj multimedijskih pomagala koja mogu biti prilagođena potrebi priče (i navikama korisnika) vijesti u realnom vremenu teže upućivati na druge, dodatne izvore, dakle proširenju primarne informacije, podrazumijeva se sudjelovanje korisnika (to više nije pasivna publika!) mnogo veće no u drugim medijima, a sadržaj je dinamičniji, što posebno pogoduje prikazivanju procesa i događaja (moguće je neprestano ažuriranje, praćenje razvoja neke pojave). Osim logičnih asocijacija ponekad namjerno nailazimo čak i na digresije, pokušaje da se čitatelja/korisnika namjerno uputi na neka mjesta koja naizgled nemaju nikakve veze s osnovnom temom, no i takav odmak može poslužiti za bolje sagledavanje, cjeline s primjerene udaljenosti. Neki su novi mediji posudili pojedine tehnike iz onih već davno poznatih konvencionalnih oblika, pa se tako uvodi domaćin, vodič kroz virtualni svijet, analogija sa stvarnim svijetom (kamere koje pokazuju sliku u tom trenutku na izabranom mjestu) i sl. 8. Tko je udomio stranicu Elektroničko izdavaštvo, odnosno priprema elektroničkih, interaktivnih publikacije nameće i objašnjenje nekih ne baš uvijek potpuno jasnih odnosa između teksta i članka, stranice i "naslovne stranice" (tj. home page), dokumenta i publikacije i tako dalje i tako dalje. Najlakše bi to bilo moguće objasniti samim postupcima: obično pišemo tekst koji završen postaje članak, uređuje se dokument, objavljuje se publikacija... No što je sa stranicom i stranicama, kako objasniti taj magični pojam koji, doduše, ima neke veze sa "starom" definicijom, poznatom još iz tiskarstva, nakladništva ili novinarstva (gdje je naglasak bio na prostoru
omeđenom bjelinama, odnosno rubovima, marginama, unutar kojeg se može smjestiti definirani broj redaka teksta ili zadana veličina grafičkih priloga), no istovremeno ima mnogo više značenja i uloga. Već je na prvi pogled jasno da količina informacija na stranici nikako nije presudna za novu definiciju - poznate su nam stranice (u pravilu su to one loše!) koje sadržavaju stotine ili čak i tisuće redaka teksta, pridodajući tome i fotografije, crteže i druge grafičke elemente; dakle, cijele dokumente. S druge strane, svi smo vidjeli stranice na kojima se nalazi tek redak teksta, recimo naslov ili možda samo logo nakladnika. Stranica je ponajprije virtualni pojam, ona je jedinična veličina u svijetu informacija u kojemu su fizičke dimenzije poput težine ili visine, obujma ili debljine postale irelevantne kada govorimo o količini ili važnosti nekog sadržaja. Svaka je, stranica prva stranica nekog sadržaja i stoga naslovna stranica nekog skupa stranica (home page) ne mora biti "povratak kući" za nekoga koji je na putovanje mrežom krenuo s drugog mjesta. Stranica je najmanja cjelina koja ima neki smisao, izgled, unutarnju logiku rasporeda sadržaja i prepoznatljiv početak i kraj (odnosno vrh i dno stranice). Stranica je mjesto gdje se izmjenjuju sadržaji i uputnice, odgovori na postavljena pitanja i alati za pretraživanje. Stranica je mreža teksta i praznina, cesta i tunela; po njoj se možemo kretati sekvencijalno - čitajući/gledajući ponuđeni slijed; hipertekstualno i interaktivno - preskačući velikim koracima dijelove koji nam u tom trenutku nisu bitni i koncentrirajući se na verziju priče koju upravo stvaramo; te konačno i padajući kroz podmetnute nam praznine, odnosno, započinjući putovanje cyber prostorom. Različite publikacije u odnosu na svoj temeljni cilj i način prezentacije sadržaja različito tumače i organiziraju svoje stranice. Tako je, na primjer, osnovna jedinica formacije, dakle stranica u nekom rječniku sam pojam, dakle - leksička jedinica; u romanu je to i dalje stranica teksta; u novinama ili časopisu vijest/članak; u albumu je to najvjerojatnije - jedna ili više fotografija; dok će u katalogu to biti proizvod (recimo slika/crtež i njegov opis). Stranica objedinjuje sve više donedavno potpuno različitih uloga, ona je kombinacija triju struktura: načina prezentacije informacija, načina njihove pohrane i načina pretraživanja, odnosno pronalaženja. Svaki od tih načina temelji se na drugim principima: Prezentacija je mentalni model strukture sadržaja koji svaki put iznova stvaraju posjetitelji kretanjem po stranici s pomoću nekog primjerenog programa (tj. preglednika ili browsera). Pohrana se temelji na manje-više hijerarhijskom poretku datoteka i popisa (mapa, odnosno foldera).
Pretraživanje nudi više mogućih pristupa sadržaju. Bez obzira na to koristimo li riječi -> dakle, abecedu (s različitim pomoćnim kazalima: ljudi, toponimi i sl.); pretraživanje slobodnog teksta; traganje putem područja -> struka, kategorija (u skladu s pravilima odabranog klasifikacijskog sustava); odabir medija -> dakle, način prikaza informacije ili vrijeme -> vremenska crta (time line); cilj je manje-više isti - u skladu s odabranim kriterijem smanjiti dostupnu gomilu informacija na količinu primjerenu našim potrebama i mogućnostima. Organizacija stranice ključni je pojam svakog uređivanja i pripreme elektroničkih publikacija. Iako se web stranice pojedinih izdanja razlikuju jedna od druge mnogo više od tiskanih edicija (ako tu mislimo na njihov izgled), ipak je danas moguce jasno identificirati nekoliko tipova informacija koje su u pravilu nezaobilazne na svim (dobro uređenim) stranicama, odnosno naslovnim stranicama publikacija: -
informacije koje se odnose na sadržajnu strukturu, organizaciju. i plan stranice/dokumenta/publikacije;
-
informacije koje se odnose na vremensku strukturu stranice/dokumenta/publikacije (što je novo, što se izmijenilo) te na podatke o posjećenosti; obično je tu "brojač posjeta" i pregled eventualnih nagrada koje se dodjeljuju unutar elektroničkog izdavaštva;
-
informacije koje se odnose na podatke o vlasniku/osnivaču/uredniku/održavatelju stranica (od onih najopćenitijih kao što su - tko, što, gdje, kada, zašto; pa do eventualnog cilja, odnosno misije publikacije; namjera je upoznati autore i urednike, a vrlo često te informacije imaju izrazito komercijalnu orijentaciju);
- informacije koje se odnose na prošlu sadašnju i buduću komunikaciju s korisnikom (razlog i način dolaska, njegova prava, eventualno plaćanje, odnosno kupnju usluge ili proizvoda, uvjeti, sigurnost transakcija, pretplata, registracija, potvrđivanje da se čitatelj slaže s uvjetima korištenja i sl.); - informacije koje pomažu korisniku (pomoć, FAQ /tj. "Frequent/y Asked Questions"/, savjeti i "trikovi"; tu su također i različite "opcije" korištenja, ako, na primjer, želimo čitati samo tekst jer nemamo vremena čekati da stignu slike, ili mjesto za odabir servera koji je najbliži ili najbrži, kako bi protok informacija bio što efikasniji. .
Dobra stranica naravno podrazumijeva i mnoge ravnoteže, od uravnotežena odnosa između teksta i brojki, teksta i slika, statičkih i dinamičkih informacija; pa sve do uravnoteženja između sadržaja i uputnica. Možda nam je promakla jedna od najvažnijih razlika koju novi elektronički, interaktivni medij pokazuje u odnosu na sve one koji su mu prethodili. Često se raspravlja o odnosu između sadržaja, opisa sadržaja i najave (novih) sadržaja. Analize konvencionalnih medija pokazuju da najave budućih sadržaja imaju sve veći (prostorni) udio u novinama i časopisima, odnosno sve veći (vremenski) udio na radiju i televiziji. Novi medij, web kao njegov najvažniji izraz prvi put do sada u povijesti medija koristi i vrijeme i prostor. Moguće je, naime, određeni prostor stranice koristiti u definiranom razdoblju kako bi se opisalo i najavilo ono što će se na tim (ili nekim drugima) stranicama pojaviti (npr. uskoro, sutra ili odmah nakon što odaberemo i aktiviramo neku ponuđenu vezu!). 9. Navigacija: prepoznati znakove pokraj puta U prostoru koji - barem naizgled - nema fizičkih granica, u neprekidnom vremenskom slijedu neprestano novih informacija teško je pronaći čvrstu točku odakle bi mogli jasno pogledati kamo idemo i s koje smo stigli te odrediti (barem približno točno) gdje se nalazimo. Iako gotovo svi autori koji se bave informacijskom arhitekturom i oblikovanjem web stranica naglašavaju
važnost
navigacijskih
elemenata
malo
njih
razmišlja
s
korisnikova
(čitateljeva/gledateljeva) aspekta: "znakovi pored puta", ili sustav plutača, zastavica i svjetionika nisu još niti izdaleka dovoljno normirani i bliski prosječnom putniku Mrežom. U kreiranju prepoznatljivih navigacijskih elemenata trebalo bi voditi računa o nekim naizgled jednostavnim a ipak obično zanemarenim pravilima: •
Struktura dokumenta (poznata autoru) uvijek je nepoznata korisniku.
•
Korisnici najvjerojatnije ne žele previše vremena posvetiti učenju značenja (specifičnih) navigacijskih elemenata, oni su možda došli na novu stranicu s nekih drugih stranica koje su imale drugačiju strukturu, grafičku identifikaciju, svoje konvencije, ikone i sl.
•
Uvijek postoji apsolutno i relativno adresiranje, odredište treba uvijek opisati nedvosmislenim kategorijama, a ne samo s "natrag", "naprijed" ili "prošli". Drugim riječima, natrag za nekoga znači povratak na stranicu koja je prethodila, drugi pri tome
podrazumijeva povratak na mjesto grananja, a treći možda očekuje naslovnu stranicu, svog početka putovanja. Riječ natrag ili vrati se, korisniku koji je na stranicu stigao s nekog drugog polazišta znači nešto potpuno različito nego onomu koji se kreće po jednom te istom dokumentu. Nikada, dakle, ne treba reći ni sljedeći, jer nikada se s pouzdanošću ne može ustanoviti odakle je tko stigao i kamo ide. •
Sustav grafičkih konvencija nije univerzalan, svi znakovi nemaju ista značenja u različitim kulturama, prema tome, bez obzira na prednost vizualizacije pred tekstom, ipak je dobro uz grafičke elemente navigacije (npr. gumbe i sl.) dati i tekstualne oznake koje su obično ipak jednoznačne. Iako je informacijska tehnologija često shvaćana i kao borba protiv dupliranja i poslova (ono što je jednom upisano nikada se ne treba ponovno unositi), ipak u rješavanju navigacijskih problema ne treba bježati od ponavljanja; iste alate za povratak ili odlazak treba staviti i na početak i na kraj stranice (posebno u slučaju dugih dokumenata) jer nikada ne znamo kada će korisnik odabrati plovidbu; dobro je riječi koje su ujedno i uputnice ponoviti sa strane ili ispod teksta jer mnogi ne vole gubiti nit čitanja teksta pa i dodatne informacije žele pregledati tek nakon završetka čitanja/gledanja prve cjeline.
•
Gdje god je to moguće, trebalo bi razmišljati i o korištenju lako shvatljivih (samorazumljivih)
navigacijskih
struktura
poznatih
iz
višestoljetne
tradicije
konvencionalnog novinarstva, nakladništva i tiskarstva kao što su: sadržaj, kazalo, poglavlja, fusnote, bilješke na marginama, kolumne, isječci, potpisi pod slikama, slike itd. To naravno ne znači da web izdanja trebaju biti potpune kopije konvencionalnih dokumenata; riječ je o kombinaciji novog i poznatog u ovom prijelaznom razdoblju kada jedan svijet pomalo nestaje, a novi još nije izgradio sva prepoznatljiva obilježja, •
Dosta se raspravlja i o odnosu unutarnjih i vanjskih (ili internih i eksternih) navigacijskih elemenata. Navigacija unutar dokumenta omogućuje brzinu (pomak od sekvencijalnog prema hipertekstualnom i interaktivnom kretanju) ali zahtijeva konzistentnost (elementi uvijek moraju imati isto značenje) i prepoznatljivost (tako da na prvi pogled znamo što znače). Neki autori sugeriraju razlikovanje (bojom, na primjer) ove dvije kategorije navigacijskih elemenata, no to bi se na neki način kosilo s jednim od fundamentalnih načela Mreže koje se upravo temelji na brisanju organizacijskih razlika između nositelja informacijskih sadržaja.
•
Prepoznatljiva struktura mrežnih novina/časopisa morala bi voditi računa o vremenu, tj. o vremenskom slijedu izlaska pojedinih brojeva (te osigurati kretanje i unatrag i
unaprijed); o prostornim aspektima (ne samo putem karata pojedinih područja već i osiguravajući individualizirano pretraživanje - npr, korisnik iz Osijeka dobit će podatke o predstavama ili autoservisima u svom gradu itd.); tek onda bi trebalo razmišljati o organizaciji papirnatog izdanja (sekvencijalni sliječ stranica, rubrike, posebni prilozi i tematski blokovi). Prednost mrežnog izdanja pred konvencionalnim upravo je u tome što se većina sadržaja može naći simultano, odnosno bez obzira kojeg dana se u konvencionalnom izdanju objavljuje neki prilog, on je u mrežnom izdanju uvijek dostupan, •
Detaljnija rasprava o tehnikama organiziranja prostornih, vremenskih i značenjskih cjelina, o grafičkom prrdočavanju sadržaja putem "porodičnih stabala", "prostornih planova" (sile map), te "organizacijskih shema" zaslužila bi i više prostora od onoga koji je toj temi namijenjen u ovom radu.
10. Kriza i dalje "Znanje i informacija su ipak različiti entiteti. Dok informacije proizvedene s
pomoću
računala obično ne nose mnogo mogućnosti razumijevanja potencijalnih akcija, znanje počiva na kontekstu koji izgrađuje korisnik temeijeći svoje akcije na tim informacijama. Zbog toga ne bi bilo pogrešno ustvrditi da znanje počiva u korisnika, a ne u mnoštvu informacija. " (Y.ogesh Malhotra) U prvom dijelu ovog rada ukazao sam na medijske aspekte krize informacija, na nemogućnost pronalaženja netekstualnih informacija zbog toga što su se dosadašnji sustavi temeljili na jeziku kao najvažnijem načinu opisa stvarnosti koja nas okružuje. No kao što je informacijsku tehnologiju u pedesetim i šezdesetim godinama obilježila, kvalitetna pohrana, brza obrada i mogućnost višestruke interpretacije brojčanih podataka (budući da su to bili zahtjevi vojnih i svemirskih istraživanja - npr. brzo izračunati velik broj podataka o letu projektila i to primijeniti na korekciju putanje ili, potrebe banaka i osiguravajućih društava koje su se također svodile na masovne obrade - velikog broja podataka), tako su sedamdesete i još više osamdesete obilježene rješenjima koja su u središtu pažnje imala tekst (dakle, riječ, odnosno jezik). U devedesetim godinama svjedoci smo orijentacije koja sve više vodi računa o kompleksnosti stvarnosti: o zvuku, govoru ili glazbi; o crtežu ili fotografiji; videu, a uskoro možda i o mirisu, obliku, emocijama ili mnogim drugim još mnogo savršenijim izražajima čovjekova svijeta.
No kriza informacija, nažalost, ne može se svesti samo na problem koji smo naznačili. Odjednom smo suočeni i s problemom: tko će pogoditi korisnikove asocijacije? Desecima godina se već ukazuje na neravnopravan odnos između onoga tko obrađuje i onoga tko koristi informacije, npr. između onoga tko klasificira dokumente i onoga tko ih traži u katalogu; između onoga tko odabire ključne riječi koje najbolje izražavaju sadržaj nekog djela i korisnika koji pretražuje bazu podataka. Jedan te isti sadržaj se, naime, kako to pokazuju mnogobrojna istraživanja, može opisati s mnogo različitih riječi odnosno može "podnijeti" mnogo klasifikacijskih oznaka, pa jedino onaj tko je obradio informaciju, može biti (relativno) siguran na koji će je način najlakše pronaći. Asocijacije, na kojima počiva sustav hipertekstualnih veza, još su kompleksniji fenomen od "klasične" obrade informacija. Dovoljno je nasumce odabrati svima poznat primjer golemog broja asocijacija koje nam nudi glazbeno "komentiranje" nekog događaja. Asocijacije je moguće pronaći na razini naslova pjesme, teksta (ili samo nekih njegovih dijelova), stila glazbe ili samog imena stila glazbe, imena izvođača (ili samo nekog od izvođača), imena skladatelja ili autora teksta, nekog događaja povezanog s izvođačem, autorima i slično; a da i ne spominjemo da asocijacije mogu probuditi i "image" izvođača ili autora, glas, boja glasa ili ton voditelja (ako je riječ o radiju) itd. Što bi tek rekli o golemom broju putova koje nude vizualne asocijacije. Poznat je primjer golemog broja vizualnih informacija koje čovjek obrađuje u djeliću vremena, recimo kada hoda ulicom i susreće prolaznike. Prosječan čovjek će u nekoliko milisekundi između desetaka lica, odnosno cijelih osoba, izdvojiti one osobe koje poznaje, a obično se neće zaustaviti samo na tome. Istovremeno će ("u realnom vremenu" kako bi to rekli informatičari...) simulirati događanja u vremenu i prostoru (npr. ovako je izgledao/la osoba koju sam poznavao prije desetak godina, ovako bi mogao izgledati netko koga sada poznajem za dvadesetak godina, ili čak i ovo bi mogao biti sin osobe koju poznajem...), sve to odjednom, temeljeći tu (danas još računalima nepoznatu) brzinu prepoznavanja ne na formalizaciji opisa slike, nego na nekim ključnim čvorovima pamćenja, sklopu detalja koji osobu čine prepoznatljivom i pamćenju cjeline (koja uključuje i sinergetske efekte cjeline koja nikada nije samo goli raj elemenata). Asocijacije se, naravno, mogu pojaviti u odnosu na oblik ili izgled predmeta, boju, veličinu, funkciju, značenje, prošlost, porijeklo i tako dalje.
Većina autora kada razmišlja što s čime povezati, kada stvara uputnice kojima će korisnik započeti svoje putovanje, ne razmišlja na taj način već jednostavno želi izlučiti one informacije koje "kriju još", koje sadrže "nešto više" od gole pojavnosti unutar teksta (dakle, pojašnjenje, provjeru, otvaranje novog konteksta i sl.), a veliko je pitanje hoće li korisnik (čitatelj/gledatelj/slušatelj) željeti otpočeti putovanje upravo na taj način. Istraživanja uostalom pokazuju da devet desetina korisnika weba ionako čita/gleda samo one informacije koje se pojave u prostoru ekrana koji je dostupan bez ikakvih dodatnih akcija (dakle, ne žele pogledati što je "ispod" onih redaka koji se nalaze na vrhu dokumenta); zašto onda polaziti od pretpostavke da sve one koji čitaju/gledaju dokument zanima što je nama sve palo na pamet kada smo stvarali stranicu i sustav veza. Konačno, pred nama je i vremenski aspekt krize, pitamo li se ikada je li moguće zabilježiti sva stanja promjena najvećeg informacijskog sustava koji je svijet do sada poznavao? Ako se 500 milijuna stranica, dakle nešto manje od polovice stranica koliko ih je na webu prema nekim procjenama bilo 1998. godine, mijenja mjesečno, a recimo 50 milijuna tjedno, te (najmanje) milijun dnevno, tada je jasno o kako velikom broju informacija je riječ. Prije je problem bio u sadržaju, danas se mnogo sadržaja nalazi pod istom adresom u različitim vremenima; zanima nas, dakle, stanje u svakom trenutku, a to za sada nitko ne omogućava i neizvjesno je hoće li to itko ikada osigurati. Rečenicom "Časopisi postaju knjižnice, a knjižnice postaju publikacije", prije više od dvije godine definirao sam trend povezivanja novih vijesti i starih (ranije objavljenih) sadržaja u većini publikacija koje danas pripremaju svoje stranice na Internetu. S druge strane, knjižnice (odnosno, virtualne knjižnice, kako se danas najčešće nazivaju hipertekstualno povezane i multimedijski prezentirane zbirke dokumenata na Internetu) sve se više podređuju načinu prezentacije i organizacije informacija koji je kao temeljnu jedinicu nametnuo stranicu, a ne više knjigu ili časopis koji su dominirali u tradicionalnoj knjižnici. Stoga je jasno da kataložnu karticu zamjenjuje izbornik, kazalo ili plan kretanja po zbirci, a ključ pronalaženja traženog dokumenta nije više samo autor, ili struka, već nam omogućavaju putovanja i kroz vremenske ili prostorne kontinuitete, misaone sheme, rasprave o odabranoj temi i tako dalje.
Danas bismo mogli otići i korak dalje: sve je manja granica između publikacija knjižnica i obrazovnih institucija! Sličnost u sadržaju i organizaciji informacija (svi imaju naslovnu stranicu koja je organizirana na istim načelima; koriste sustav poveznica, nude pretraživanje vijesti, dokumenata, planova i programa, svi koriste kataloge, vijesti; dokumenti ili kolegiji organizirani su u skladu s nekim tematskim rasporedom ili klasifikacijskim sustavom. Još više sličnosti je moguće pronaći u načinu pripreme i održavanja informacija na webu (neprestano ažuriranje - dnevno, tjedno sl.), a budući da se obraćaju istoj publici, i usluge koje nude postaju sve sličnije. Ako je podatak najčešće samo riječ ili brojka koja daje vrijednost nekoj pojavi ili stanju, ako informacija opisuje, odnosno definira, pojmove i stavlja ih u neki kontekst, tada nam tek znanje omogućava odgovore na pitanja kako i zašto, o ciljevima i uzrocima pojava. Podatke smo do sada uglavnom tražili u medijima, informacije u knjižnicama, dok smo znanje stjecali u obrazovnim institucijama. Brisanjem granica između dosadašnjih uloga tih institucija ne nestaje golemi prostor koji postoji između podatka i znanja. Uloga čovjeka se nikako ne smanjuje, i dalje raste značenje kreativnog razmišljanja. U budućnosti će biti potrebno obrazovati i odgajati za multimedijsko pamćenje i pronalaženje primjerenog odabira načina prezentacije informacija. Prepoznavanje potrebnih sadržaja malo pomalo će voditi sve manje računa o naslovima publikacija koje ih donose. Rušenje granica između načina prezentacije informacija neće se zaustaviti na modelu kanala, emisije, dnevnih novina ili časopisa. Koncept stranice je nadomjestio gotovo sve do sada poznate načine određivanja jedinične informacije. Specijalizacija izvora informacija na jednoj strani i potrebe korisnika definirane kako njegovim željama tako i tragovima koje je ostavljao po raznim stranicama, u budućnosti će svakome dati njegovu osobnu stranicu koja će biti neponovljiva i promjenjiva sadržaja. To će biti radio i televizija i novine budućnosti. Nakon pola stoljeća vratili smo se stranici i Gutenberg, čovjek koji je nedavno proglašen osobom tisućljeća, sigurno ne bi imao ništa protiv te činjenice.
Utjecaj neta na novinarstvo Ukoliko sudjelujete u stvaranju nekakve on-line publikacije pogotovo news sitea suočiti ćete se sa mnogo važnih dijelova tog posla: od kreiranja tima koji će siteu osmisliti izgled i razviti strukturu, pa onda poštivanje zadanih rokova za svaki dio obavljenog posla, vizualnog identiteta, navigacije i web tehnologije. Iako je sve to vrlo bitno najvažnije je ono štoće privući vašu publiku a to su - tekstovi. Zbog njih ljudi dolaze na vaš site, zbog bogatstva podataka i načina prezentacije tekstova, stavova koji se u njima izražavaju – usmjereno projektiranoj publici. Ukoliko sam stvorio dojam da fotografije, zvukovi, slika, grafovi, tablice i ostali podaci nisu važni to držim kao apsolutno pogrešno. Zbog toga ću ovom dijelu pridodati i navigacijske elemente na stranicama kao vrlo bitnima. Da ne bi dublje ulazio u ovaj problem kao prilog tezi da je tekst ipak najvažniji dio sadržaja stranica spomenuti ću i činjenicu da rezolucija na webu još uvijek ne omogućava da se grafički elementi predstave u najboljem mogućem izdanju. Ili još bolje, samo isticanje važnosti grafičkog okruženja sitea naveli smo prije kao vrlo važan dio planiranja sitea od samog početka. Važnost on-line novinara Novinar u svakom mediju, pa tako i u novim medijskim stvarnostima, uz svoje iskustvo zna stvarati, u suradnji sa ostalim dijelom web teama i samo okružje u kojem se vijesti nalaze. Spomenuo bi iskustvo kolege Matije Babića, direktora i vlasnika Index.hr portala koji je na predavanju studentima Fakulteta političkih znanosti u prosincu 2003. rekao kao od svog novinara ne traži samo da piše nego i da osmišljava moguće popratne sadržaje oko priče. Dapače, ovo je istaknuo kao uvjet novinarskog napredovanja u svojoj firmi. Ono što je on istaknuo jest da takav novinar njemu donosi višu čitanost a ne vijest sama po sebi. Na temelju tih iskustava tvrdim da, uz poznavanje ciljne skupine novinar uz svoj tekst, zajedno sa ostalim grafičkim materijalima, zna uvući publiku u priču, doći do njih, motivirati ih, zadovoljiti njihovu potrebu za informacijom, i ostaviti dojam na njih da se vrate na web stranicu do koje ipak trebaju napraviti određeni napor. Upravo se ovo planiranje publike od strane novinara može pokazati kao presudno za pisanje na siteu. Tko je publika našeg sitea, što od nas žele, što vole ili ne vole su izvanredne za
smjernice načina pisanja na određenom siteu. Druga informacija u ovom smjeru jest da se shvati što klijentovi proizvodi i usluge nude za rješavanje problema ciljne grupe. Korištenjem tih saznanja je izrađuje pravilan sadržaj bilo kakvog medijskog proizvoda, a u ovom slučaju news web sitea. Online Novinarstvo On-line novinarstvo je dakle novinarstvo i vijesti distribuirano preko online medija poput Interneta. Ovdje najčešće mislimo na novinarske uratke dostupne na web stranicama. Novinarske priče na Internetu se razlikuju od priča u tiskanim medijima iako se voli povlačiti paralela između te dvije vrste novinarstva. Ukoliko se misli da se jednostavno može skočiti iz tiskanog novinarstva u on-line novinarstvo bez uvježbavanja za ovaj medij bilo bi to pogrešno razmišljanje jer kao i svaki medij i web ima svoje zakonitosti. Kao prvo razina uvjerljivosti nije ista. Priče u tiskanim medijima, već u ovisnosti o izdanju u kojem priče izlaze (ugledu tiskovine), obično imaju veću uvjerljivost nego što to imaju priče objavljene na webu. Kada to imamo u vidu moramo znati da pisanje za web treba biti kraće i više blisko razgovornim formama. To je zbog toga što većina ljudi na Webu ne traži duge tekstove koje treba prelistavati, dugo listati ili čekati da im se učita sav tekst. Ukoliko je ovo slučaj, čitatelj ima tendenciju da ode sa stranice na prvi interesantni link. Iz ovoga proizlazi da je forma bliža webu da postoje kraći tekstovi gdje važne informacije dane odmah na početku (stil obrnute piramide). Čak i glavna vijest je obično komprimirana u tri rečenice i ljudi odmah gledaju koji im se linkovi nude. No ne treba zanemariti i Internet kao novinarsko sredstvo. Još je Nicholas Negroponte u svom «Biti Digitalan» zapazio:»E-mail može biti izvrstan medij za novinare. E-mail interview manje je agresivan i dopušta više reakcija. Uvjeren sam da će takvi interviewi postati odličan medij i standardni način za veliki dio novinarskog posla diljem svijeta - samo ako reporteri nauče malo digitalnog ponašanja»13
13
Nicholas Negroponte Biti Digitalan, Zagreb, Sysprint, 2002.
Pisanje za web zahtijeva da se novinar više prilagodi pisanju za medije tipa televizija i radio. Ovo bi značilo da novinari trebaju osmisliti i prateče materijale: sliku, ton za razliko od tiska gdje su ove stvari stvar medijske pismenosti čitatelja i mogućnosti mašte. Velika prednost koju online novinarstvo ima pored tiskanog novinarstva jest da online medije možemo stalno nadopunjavati novim sadržajima kako se događaji mijenjanju, sličnije prirodi radijskih vijesti. Tisak je vezan za termine izlaska na kioske tako da su vijesti koje dolaze na kioske praktično stare vijesti ili bolje rečeno možda se u međuvremenu dogodilo još nešto bitno. Ovaj problem, ukoliko je to uistinu bitno za javnost, tisak može riješiti samo posebnim izdanjima koja iziskuju određene produkcijske troškove. U prirodi televizije je isto ova mogućnost no njene su programske sheme ipak strože tako da, pogotovu ako su u pitanju termini vezani za propagandni program, pravila su itekako stroga i vezana ugovorima o zakupu medija. Na webu isto tako postoje reklame koje nisu toliko skupe kao pto su to na televiziji a osim toga i ne smetaju tekstu već u obliku bannera stoje čitavo vrijeme. Zbog toga možemo zaključiti da je informacija na webu nema pauza neko ima kontinuitet tipa CNN (cjelodnevnog specijaliziranog televizijskog programa vijesti): «all the news, all the time», Online novinarstvo ima i prednost interaktivnosti. Čitatelji se mogu kretati od linka do linka i dobivati sve više i više vijesti o temi koja ih interesira, Ova interaktivnost može pomoći i samim novinarima (zato se s vremena na vrijeme u tiskanim medijima pokazuju mišljenja online publike). Čitatelj obično može poslati e-mail novinaru ili uredništvu, odgovoriti na njegov tekst. To pomaže u proizvodnji daljnjih vijesti o događajima. Naravno da se danas i tiskovni mediji služe istom stvari, obično uz ima rubrike ili ime novinara stoji i njegov mail ali ako promotrimo čitavu priču ukoliko čitate priču na webu budući da je već sve spremno čitatelji lakše čine napor odgovaranja na članak dok odrađeni napor nakon čitanja teksta u tisku rezultira boljim feedbackom na on-line tekstove. Još jedna prednost online novinarstva u odnosu na tisak i televizijsko novinarstvo jest da je ova vrst novinarstva dostupna svima. Dakle iako ne živite u krajevima gdje su dostupne određene lokalne novine primjerice Novi List nije dostupan na kioscima na otoku Hvaru zimi no klikom na www.novilist.hr možete čitati taj list. Isto tako možete čitati lokalne vijesti nekog turističkog centra npr. www.visitbergen.com.
Nadamo se da se ove usporedbe sa tiskom i shvaćaju samo kao usporedbe jer bi apsolutno krivo bilo misliti da se ovdje nabrajanju prednosti nad tiskom u smjeru da će tisak nestati. Još od Marshalla McLuhana znamo da mediji ne nestaju sa medijske pozornice. Mogli bi kao razloge navoditi i činjenicu da otisnute vijesti sa Interneta nemaju taj užitak koji ima čitanje klasično otisnutih novina ili kako čak ni prijenosno računalo niti još manja računala nisu tako «zgodna» kao novine pod pazuhom. Isto tako možemo spomenuti kako akciju pregledavanja priče preko ekrana ipak treba napraviti no sve su to sporedne stvari iako ulaze naravno u prirodu medija imaju više veze sa upotrebom samog medija. Internet predstavlja novu komunikacijsku tehnologiju ove generacije. Njegova je upotreba u novinarstvu već duboko raširena toliko da se neke kolege novinari optužuju kako su pomiješali novinarsko-istraživački rad i kopiranje tuđih tekstova.
Literatura: •
The Soft Edge, Paul Levinson
•
Mediamorphosis, Roger Fidler
•
Media technology and Society, Brian Winston
•
Communication Theories: Origins, Methods, and Uses in the Mass Media) Werner J. Severin; James W. Tankard, Jr.; Longman, 2001.
•
Uspon umreženog društva, Manuel Castells, Informacijsko doba: Ekonomija, društvo i kultura, Svezak I
