Novi Kairo

NAGIB MAHFUZ

NOVI KAIRO S arapskog jezika preveo MEHMED KICO

Šahinpašić

Naslov originala Autor Biblioteka Urednik biblioteke Izdavač Za izdavača Prijevod sa arapskog jezika Lektura i korektura Tehničko uređenje Dizajn naslovne strane Štampa Tiraž

Novi Kairo Nagib Mahfuz Džepna knjiga Zoran Mutić TKD Šahinpašić Tajili Šahinpašić Mehmed Kico Lejla Tuce Dragan Toiomanoski Nerina Corbadžić Adnan Suljkanović Bemust Sarajevo 500

Iz ianje je objavljeno uz finansijsku pomoć ondacije za izdavaštvo I nakladništvo Sarajevo, april/travanj 2005. CIP - Katalogizacija u publikaciji icionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.412-31 MAHFUZ, Najib Novi Kairo / Nagib Mahfuz ; s arapskog jezika preveo Mehmed Kico. - Sarajevo : "Šahinpašić", 2005. -180 str. ■ 20 cm. (Džepna knjiga / "Šahinpašić") Izv. stv. nasl. na arap. jeziku ISBN 9958-41-124-5 I. Mahfuz, Nagib vidi Mahfuz, Najib COBISS.BH-ID 14144262 Na osnovu člana 14. stav 3. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja ("Službeni glasnik BiH" br. 44/03 i 52/04) i člana 13. stav 1. tačka 13. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni glasnik BiH" br. 62/04), postupajući po zahtjevu TKD "ŠAHINPAŠIĆ" d.o.o. iz Sarajeva, a na prijedlog Federalnog ministarstva kulture i sporta broj: 03-15-450/05 od 24.02.2005. godine, Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje daje mišljenje br. UO 15-03-05-78/05 da je knjiga "NOVI KAIRO", koju je preveo Mehmed Kico, proizvod na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda.

J.ULJUS ajj-fl^J 1(JL3'°Sa

IJJbs^ilJp-l^jž 1976 IJ^e UljJg; 1945

1. Sunce je daleko od zenita. Posmatrana sa zemlje, njegova lopta zatečena iznad velike džamijske kupole, unosi zabunu s kojom se posmatrač pita, da li to ona iz kupole odlazi u nebo, ili se nakon kruženja nebom u kupolu vraća. Svojim blagim zracima sunce grli krošnje stabala, ozelenjelu zemlju, srebrenaste zidove zgrada i dugački put koji se pruža kroz park Uruman. Dok svojom blagošću upija januarsku studen, sunce po svemu postojećem razastire oprost i milost. Uzdižući se iznad dvaju redova palminih stabala pruženih duž puta, kupola se čini kao kakvo božanstvo pred kojim skrušeni vjernici kleče popodne, kad je nebo vedro, tek mjestimično prošarano paperjastim oblačcima. Vjetar svježinom šiba drveće, a lišće mu odgovara podrhtavanjem i šuštanjem. Dok neumorni jastreb nebom kruži, zemljom koračaju grupe studenata. Zauzeti opuštenim razgovorom, studenti izlaze iz dvorišta fakulteta. Među njima se vidi grupa od ukupno pet studentica. One idu postrance i gotovo šapatom razgovaraju. Vidjeti djevojke na fakultetu još uvijek je neobična pojava koja privlači pažnju svih, a posebno brucoša. Jedna grupa brucoša se počinje sašaptavati. Glasovi im odzvanjaju tako da ih vjerovatno mogu čuti starije kolege. Jedan kaže: - Medu njima nema nijedna da vjeruje u jednog Boga!? Glasom prožetim porugom, drugi odgovara: - One su znakovi znanja a ne ljubavi i vjerovanja. Uočivši kako su djevojke nježne, treći se podrugljivo uključuje: - Ali, Bog ih je stvorio da budu znakovi ljubavi. Prvi se glasno nasmija. Podstaknut željom da se ruga i prigovara, reče: - Napominjem da smo mi na fakultetu, a fakultet je mjesto na kojem nije poželjno spominjanje ni Boga ni ljubavi!? - Logično je da se ne spominje Bog, a što se tiče ljubavi ...!? Novi KAIRO 1

Glasom profesora poznatog po strogosti neutemeljenoj u stvarnom znanju, neko odsječno dometnu: - Fakultet se kosi s vjerovanjem u Boga, a ne sa zakonima prirode. - Istinu govoriš. Drskost ovih djevojaka nam još ništa ne može naškoditi. One su samo prethodnica skore prave najezde ljepšeg spola. Za njima će doći mnogobrojne nove djevojke. Fakultet je moda koja će se brzo širiti, a sve što se čeka blizu je. - Misliš li da će naše djevojke pohrliti na fakultet kao što su, recimo, pohrlile na film? -1 više. Stići će i djevojke koje nisu ovako drske. - Nemilosrdno će pritijesniti momke. - Neće biti mjesta ni za kakvu milost. - Djevojke se više neće iscrpljivati problemima porodice. Umišljenost ne zna za stid! - Možda se između dvaju spolova raspali požar! - To bi baš bilo lijepo! - Gledaj to drveće i žbunje! U njihovom hladu se ljubav začinje i sama od sebe, kao što se gljivice vrenja začinju u loncu sirutke. - Bože, hoćemo li dočekati to sretno vrijeme!? - Dočekat ćeš ga ako baš hoćeš!? - Na početku smo puta, a budućnost je blistava. Nakon što okončaše kratak uvod, zajedljivo, s porugom i ironijom počeše raspravljati o svakoj pojedinoj djevojci. ♦♦♦♦♦♦

Četiri zrelija mladića polahko idu i razgovaraju. Možda su pažnju bili obratili naklapanju brucoša. To su apsolventi, zašli u dvadest i četvrtu. Pored zrelosti, u izrazima lica im se prepoznaje i načitanost. Značaj svog položaja ne skrivaju. Prije bi se reklo da su ga svjesni, možda i više nego što treba. Me'mun Ridvan kritički reče: - Ako ne razgovaraju o djevojkama, momci gotovo i nemaju o čemu razgovarati! 2 NAGIB MAHFUZ

Nadovezujući se na koleginu kritiku, Ali Taha reče: - Što im to treba? Momak i djevojka su dvije polovine koje se od iskona uzajamno traže. Na to će Mahdžub Abdudaim: - Me'mune, ne čudi im se! Danas je četvrtak, a to je studentima dan rezervisan za žene. Ahmed Bedir, student i novinar, blago se osmjehnu. Obrati im se manirom samouvjerenoga govornka: - Prijatelji, pozivam vas da sa samo nekoliko jasnih riječi iznesete svako svoj stav o ženi. Šta imaš ti reći, Me'mune? Momak se malo zbuni. Zatim se osmjehnu i reče: - Želiš li me uvući u razgovor u kojem ću druge nemilosrdno kritikovati? - Ne izvrdavaj! Kaži samo nekoliko riječi. Ja sam novinar, a novinar nikad ne odustaje od odgovora. Me'mun dobro zna kako je Ahmed lukav i uporan. Popuštajući, odgovara: - Reći ću otprilike ono što je moj Gospodar rekao. Ako želiš znati, to je i moj lični stav. Žena je sigurnost na ovom svijetu i utaban put do sreće na budućem svijetu. Ahmed se okrenu Aliju. Uporno ga gleda. Izrazom lica traži da odgovori. Ali reče: - Obično kažu da je žena muškarcu životni saputnik. Međutim, ona je temelj društva. Po svemu kako se meni čini, potrebna joj je apsolutna ravnopravnost u pravima i obavezama. Tad se Amed okrenu Mahdžubu Abdudaimu. Nasmijavši se, upita: - A šta misli naš dragi vragolan? Naglašavajući, Mahdžub odgovara: - Žena!? To je sigurnosni ventil na parnom kotlu. Smiju mu se kao što su i navikli s njim. Nakon toga, u jedan glas pitaju Ahmeda: - A šta ti misliš? Ahmed šaljivo odgovara: - Novinarevo je da sluša a ne da govori, pogotovo u ovo naše vrijeme. Novi KAIRO 3

2. Skreću prvim putem idući iz pravca fakulteta. Idu prema studentskom domu. Me'mun je rastom najviši. Mahdžub je visok približno kao i on. Ali je, pak, srednjeg rasta i lijepo građen, a Ahmed niskog rasta i nesrazmjerno velike glave. Prije nego što dočeka dan odmora, Me'mun želi da radne sate što je moguće ljepše završi. Podrhtavajućim glasom iz dubine srca reče: - Razgovor o ženi nas je odvratio od onog što smo htjeli. Kakav je vaš komentar predavanja koje smo čuli? Radi se o raspravi vođenoj oko "principa" i toga, jesu li oni neophodni ili ne. Obraćajući se Me'munu, Ali reče: - Nas dvojica se slažemo da su principi čovjeku neophodni. Oni su kompas po kojem se brod upravlja dok plovi. Mirno i staloženo Mahdžub se ubacuje: - Gnjavaža. Međutim, Ali tome ne obrati pažnju. Nastavlja obraćajući se Me'munu: - Razilazimo se samo oko vrste principa. Slegnuvši ramenima, Ahmed primjećuje: - Kao i uvijek! Sa sjajem u očima proisteklim iz važnosti predmeta rasprave, Me'mun reče: - Dovoljni su nam principi koje je uspostavio Dragi i Uzvišeni Bog. Kao da se čudi, Mahdžub se upliće. Okrenuvši se Aliju, reče: - Ne mogu se načuditi da ozbiljan čovjek kao ti vjeruje u mitove. Ali nastavlja govoreći: - Ja vjerujem u društvo, u živu ćeliju humanizma. Čuvajmo njegove principe, ali pod uslovom da od njih ne napravimo svetinje. Generacije se jedna za drugom trebaju obnavljati vođene umijećem učenjaka, prosvjetitelja. Ahmed ga upita: - Koji principi su potrebni našoj generaciji? 4 NAGIB MAIJFUZ

Ali zanosno odgovara: - Vjera u nauku umjesto u nevidljivi svijet, u društvo umjesto u džennet, te u socijalizam umjesto u rivalstvo. Mahdžub to prokomentarisa riječima: - Gnjavaža! Gnjavaža i opet gnjavaža! Tad Ahmed njega upita: - A šta je s tobom, Mahdžube? Šta ti misliš o predavanju? Mirno mu odgovori: - Gnjavaža! - Jesu li principi nužni? - Gnjavaža! - Dakle, nisu nužni? - Gnjavaža! - Vjera, ili nauka? - Gnjavaža! - U čemu od toga dvoga? - Gnjavaža! - Zar ti nemaš nikakav stav? - Gnjavaža! - Je li gnjavaža princip koji dominira? - Ona je krajnji ideal. Tad se Me'mun okrenu Aliju. S neodoljivom željom da nekog pridobije za sebe, reče: - Bog je na nebesima, a islam na zemlji. To su vam svi principi. Ali se osmjehnu. Sa svoje strane reče ono šta je Mahdžub maločas njemu rekao: - Ne mogu se načuditi da ozbiljan čovjek kao ti vjeruje u mitove. Mahdžub se grohotom nasmija i reče: - Sve sama gnjavaža! Zatim ih pogleda i u hodu im reče: - Kakvog li čuda!? Kako nas je jedna kuća objedinila? U mojoj glavi je promaha, Me'mun je vrač ogrezao u drevnim mitovima, a Ali pobornik modernih mitova. Ne obraćaju mu naročitu pažnju, jer ih često u zabunu dovodi ono što on, čas ozbiljno iznese a čas kaže u šali. Novi KAIRO 5

Osim toga, njegov način raspravljanja je pomalo zamoran, jer s uopćavanjima i šalama često i pretjeruje Kad su bili nadomak doma, na uglu Rešad-pašine ulice, Ahmed se s njima rastade. Ode u novinsku redakciju gdje radi u večernjim satima. Ostala trojica idu u dom da se pripreme za slobodne sate četvrtkom.

3. Studentski dom se nalazi na uglu Rešad-pašine ulice. To je jedan veliki internat s prostranim okruglim dvorištem, uokvirenim nizom trospratnih zgrada, sa sobama čija vrata se otvaraju prema uzdužnoj verandi koja vodi u dvorište. Tri prijatelja stanuju u sobama jednoj do druge drugom spratu. Me'mun je već stigao u sobu i presvlači se. U sobi je nizak krevet a naspram njega ormar. Između njih, ispod malog prozora, stoji sto srednje veličine na kojem su poredane knjige i priručnici. Momak istinski voli knjigu. Kad mu pogled pade na jedan leksikon, na usnama mu zablista blag osmijeh koji jasno odaje ushićenje. On ne propušta nijednu dnevnu molitvu. Uzima abdest i klanja ikindiju. Nakon toga oblači prigodnu odjeću i izlazi iz sobe. Pokretima i hodom odaje vojnički odmjereno držanje. Vitak je, ali ne i sasvim mršav. Lice mu je bijelo, ali prošarano rumenilom. Najljepše su mu krupne crne oči iz kojih blista bistar pogled, zračeći sjajem, ljepotom i oštroumnšću. Ni na šta se ne osvrćući, odmiče putem. Ide čvrstim korakom. Pred sobom ima jasan cilj. To je kuća zaručnice u Novom Egiptu. Potrebama srca Me'mun udovoljava razboritošću i stamenošću kao i svemu ostalom. Zaručio je djevojku, kćerku jednog rođaka, visokog oficira, nakon što ju je zaprosio od oca. Dogovorili su se oko ženidbe nakon što on završi studije. Kući joj odlazi svakog četvrtka i sjedi s njom u krugu porodice. Po nekoliko sati provodi u ugodnom druženju i razgovoru. Njemu ni ne naumpada da djevojku pozove u bioskop, ili joj postavi stupicu u kojoj bi se sami zatekli. Dakako, to je 6 NAGIB MAHFUZ

1 oe toga što on ne voli moderne izume i one koji se, kako sam voli reći "za njih zalažu". Djevojčina porodica, u kojoj se još uvijek cijeni privrženost tradiciji, njegovo ponašanje je prihvatila s uvažavanjem i zadovoljstvom. Uprkos svemu, nije pošteđen uzbuđenja dok ide izabranim putem. Nakon nekoliko minuta je stigao na put za trg Giza gdje je sjeo na tramvaj. Po odmjerenom sjedenju, bistrom pogledu i visokom stasu, doima se kao osoba koju krase privlačnost i dostojanstvo. Kad bi htio biti Omer ibn Ebi Rebi'a 1, pošlo bi mu za rukom. Međutim, njega krase neporočnost, čednost i čvrstina, kakve zajedno ne krase nijednog mladića. Savjest mu je čista, a duša blista. Iskrenim srcem očituje istinsku vjeru, čvrsto vjerovanje i stabilan odgoj. Djetinjstvo je proveo u Tanti. Otac mu je profesor na Višoj školi islamskih nauka, pobožan i čovjek strogih moralnih nazora. Kad se tiče širokogrudnosti, vjere, odgoja i fizičke snage, moglo bi se reći da je rastao u okruženju sličnom nomadskom životu. Tokom djetinjstva se suočio s poteškoćom koja mu je u život urezala duboke tragove. Naime, bio je pogođen bolešću koja ga je sve do četrnaeste godine sprečavala da se upiše u školu. Okusio je gorčinu osamljenosti, iskusio patnju i kalio se na okrutnim iskušenjima. Međutim, imao je mogućnost da pred ocem proučava vjeru i pred njim, još kao dječak u pubertetu, nauči razborito rasuđivati. Kad je krenuo u osnovnu školu, bio je mladić velikog srca, živog duha, prodorno bistar. Pošto se još nije bio sasvim oslobodio sklonosti osamljivanju, povremeni nailasci srdžbe bi mu upropastili plodove duha - kao plameni jezik bi spržio sve na šta naiđe i spaljivao sve što dohvati. Zato se odlučio da snagom samokontrolisanja dvostruko više radi kad radi, da dvostruko više vremena poklanja pobožnosti, da više oštrine unosi u raspravljanje kad raspravlja i više odlučnosti da nadvlada potištenost kad se nade u osami. U jednoličnosti svakodnevice momak nije našao drugog

Kodonačelnik arapske ljubavne poezije, živio za vrijeme vladavine Umejida.

Novi KAIRO 7

puta za ostvarenje svojih zamisli koje se tiču rada i dodira s drugovima. Po nekoliko sati je provodio u predanosti Bogu. Tokom posljednjih dana školske godine, znao je učiti i po dvadeset sati dnevno. Bio je prvi ko je maturirao u srednjoj školi, a sad se očekuje i da bude prvi koji će diplomirati na fakultetu. Do visoke razine je doveo svoje ideale zasnovane na islamu, arapskoj nacionalnoj svijesti i ljudskim vrednotama, nemajući takmaca u tome. Međutim, kad se tiče natjecateljske pobude, zahvaljujući neupitnoj snazi, velikom povjerenju u sebe i čvrstoj vjeri u Boga, ona kod njega nikad nije poprimila ružni okus. Humanizmom se uzdigao do najviše razine. Zato on od vjerovanja nije načinio put u sterilni asketizam niti u samoizgubljenost. Zna često reći: "Vjerovanje je akumuliranje duše božanskom snagom radi ostvarenja uzvišenih Božijih principa na Zemlji." Izvrstan je momak, premda se sa sigurnošću ne može reći i da je omiljen, budući da njegovo ponašanje izaziva zavist. Ponašanje mu je svojevrsno negiranje načina života drugih. Osim toga, on se nije sasvim oslobodio osamljenosti koju je prihvatio za vrijeme duge nervne bolesti. Možda ne poznaje ni načela konvencionalnog bontona i ne voli šalu. Neobično je otvoren. Riječi su mu vrlo često bič koji kažnjava. Kritičari su ga znali nazvati nekad "fakultetlijom sa sela", a drugi put "neočekivanim Mehdijem".2 Jedan student je jednom prilikom za njega rekao: "Me'mun Ridvan je predvodnik islama našeg vremena. Nekad je islam u Egipat uveo Amr As3 svojom domišljatošću, a izvest će ga Me'mun Ridvan svojim bezgraničnim zanosom." Dakako, on pazi da se ne uzoholi zbog napredovanja i od Boga traži zaklona pred takvim zlom. Nije sposoban

potcjenjivanje, kao što ni konvencionalne vrednote ne osmatra s istinskim divljenjem. Onog dana kad je kralj tvorio Univerzitet u svojoj otvorenosti je jasno očitovao rezir prema predstavnicima vlasti koji su prisustvovali svečanosti. Prezrivo je ramenima slijegao kad je gledao studente kako hrle za prvacima. Prezire sve stranke i odbija priznati da postoji "egipatsko pitanje".4 S dobroznanim zanosom tvrdi da postoji samo jedno pitanje, a to je "pitanje islama" uopće i pitanje arapske nacionalne svijesti posebno". Daleko je bio od toga da pretrpi uticaje ateizma kao mode koja se u njegovo vrijeme širila na univerzitetu. Odgovor može biti to što se na fakultet upisao u dvadeset i trećoj godini, kad je već čvrsto vjerovao u troje, od čega ni kasnije cijelog života nikad nije zanijekao: Bog, ljudske vrednote i pitanje islama. Njega nije opčinio novi bljesak Univerziteta. Stijena njegovog vjerovanja je ostala čvrsta tako da su se o nju razbijali talasi psihologije, sociologije i metafizike. Po svom vjerovanju je zajedno usvajao nauku i filozofiju, koristeći ih kao svoja uporišta i isprike. Neizmjerno bi se obradovao kad bi naišao na filozofe koji su slavili Boga (Platon, Dekart, Paskal i Bergson), kao što je punim srcem pozdravio i saglasnost između nauke, vjere i filozofije, kojom je dvateseto stoljeće obradovalo svijet. Danas se materija podvrgava punjenju električnom energijom koja je sličnija nemateriji nego materiji. Danas duša vraća svoje oduzeto prijestolje. Danas se učenjaci bave razmišljanjem o vjeri, a teolozi staju pod jedra nauke i filozofije. Blago mladiću filozofu i vjerniku! Premda je sada momak iz Gize izmijenio podosta od onog što se zateklo kod oboljelog dječaka iz Tante, postavši sirokogrudniji, s više razumijevanja i uvažavanja, budući da Z

♦ ♦♦♦ 2

3

Mehdi je čovjek koji je, prema islamskom učenju, po Božijem određenju, pred propast svijeta upućivati u pravu vjeru. Amr ibn al-As, vojskovođa pod čijim zapovjedništvom su Arapi osvojili Egipat.

8 NAGIB MAHFTJZ

Egipatsko pitanje je naziv praktikovan u publicistici za borbu egipćana za nacionalna i kulturnopovijesna prava i oslobađanje od strane dominacije.

Novi KAIRO 9

cinizam Mahdžuba može s osmijehom saslušati, raspravljati s Alijem o vrednotama vjere i obilježjima ateizma, strpljivo dočekivati strijele kritičara i podrugljivaca, ponekad mu se ipak pogled zažari, a taj neumoljivi trenutak ga razotkrije. Tad mu misli odlutaju i jasno pokažu da je ipak ranjiv. Momak je među kolegama našao i iskrene vjernike. Ali, iako se kao vjernik ne osjeća usamljen, još nijednog nije pridobio da ga podrži u zanosnom pozivanju u borbu za islam i panarabizam. Umovi su u to vrijeme bili zaokupljeni drugim problemima, kao što su "egipatsko pitanje", Ustav iz 1923. godine i embargo.5 Uprkos svemu, momak u svojoj usamljenosti nije očajavao jer, nije ni bilo moguće da očajanje zagospodari srcem kao što je njegovo. Živi obuzet velikim nadanjima, premda mu je srce otvoreno i za strujanja života, spremno da se prepusti njegovim radostima. Najednom, pomalo nestrpljivo počinje gledati kroz prozor tramvaja. Želi da tramvaj za samo tren stigne u Novi Egipat.

4. Ali Taha je ostao u sobi sve dok sunce nije klonulo ka zapadu. Sjedi uz prozor pogleda upravljenog na verandu kućice koja se nalazi na uglu gdje se put za poljoprivredni kraj Duki odvaja od Rešad-pašine ulice, naspram studentskog doma, uz čiji ulaz je mali dućan za cigarete. Obukao je sve osim fesa. Dotjerao se lijepo kao i obično. S tako širokim ramenima izgleda kao da se bavi gimnastikom. Momak je zbilja naočit. Zelene oči i zlatnožuta kosa, na neki način govore o plemenotosti porijekla. Netremice gleda prema trošnoj kućici. Oči odaju nestrpljiv, čežnjiv pogled, a sasvim se zažariše kad ♦ ♦♦♦ 5

Radi se o ekonomskim sankcijama koje je Engleska uvela Egiptu a koje su rezultirale posebno teškom ekonomskom krizom u razdoblju 19301934. godine.

10 NAGIB MAHFUZ

ugledaše djevojku na verandi. Ali tad ustade i mahnu joj rukom. Djevojka mu se osmjehnu i pokaza na put. On odmah stavi fes na glavu i krenu iz sobe. Istrčava na ulicu. Polahko seta dugačkom alejom čija stabla zaklanjaju vile i palače. Nestrpljivo se osvrće sve dok na blagoj svjetlosti sunčeva zalaska ne ugleda djevojku s verande kako mu se odmjerenim korakom približava. Okreće joj se na petama, a srce mu od sreće lupa. Zarumenjelog lica joj prilazi. Ruke im se sklapaju. Lijeva ruka mu se spliće s njenom desnom a desna s njenom lijevom rukom. Momak izgovara: - Dobro došla! Lica ozarenog osmijehom, uzvraća mu: - Dobro te našla! Blago oslobodivši ruke, uzima ga ispod ruke. Laganim besciljnim korakom idu ulicom prema Gizi. Ona je osamnaestogodišnja djevojka. Ljupkost joj dodatno naglašava koža boje slonovače i crne oči čarobno krupnih zjenica i dugačkih trepavica. Zagasitost neopisivo crne kose još jače joj ističe bjelinu lica i živost pogleda. Sivi mantil joj omotava puteno i zarudjelo tijelo u kojem se nastanila čarolija i raskoš. Polahko koračaju, a iz očiju im blista radost. Ali Taha počinje oprezno naokolo zagledati kao da traži gdje bi se sklonio. Djevojka ga pogledom krišom prati iščekujući trenutke užitaka i radosti. Kad se uvjerio da ih niko ne gleda, momak joj prstom dotače vrh brade. Lice joj okreće k sebi i usne priljubljuje uz njene. Ne odvaja ih sve dok se nisu ovlažile. Nakon toga, momak licem izranja iz dubina i šutke nastavljaju koračati. Ona ga hvata kako je ispitivački zagleda. Na osnovu načina zagledanja, povezuje da se radi o njenom pohabanom mantilu. Najednom joj radost malaksava. Možda i ne htijući, pita: - Tišti li te to što na meni stalno gledaš ovaj stari mantil? Momak to izrazom lica negira. Nakon toga, ukorivši je uzvraća: - Kako možeš zamarati se takvim besmislicama? U mantilu je riznica koju je meni podarila sreća! Novi KAIRO 11

Ona ne prihvata da je mantil "besmislica", već tvrdoglavo pomisli: "Sretan život čine mladost i odjeća." Nakon što osmotri njegovo elegantno vuneno odijelo, ne obuzda se da mu ne predbaci: - Ti si prava varalica!? Odjeću ubrajaš medu "besmislice", a ti se moderno odijevaš. Momku se lice zarumeni od postiđenosti. Zbunjen je kao dijete. Izvinjavajući se, reče: - Ovo odijelo je novo. Ne prodaju se stara odijela. U svakom slučaju, odjeća je nešto sasvim sporedno. Draga moja, nije li tako? Tako ona izbježe dalju raspravu, kao nešto što on voli. U sličnim prilikama, on se ponaša kao učitelj, a ona se pritom neugodno osjeća. On ima neke svoje slatke protivrječnosti: na riječima prezire značaj odjeće, jela i staleškog poretka, a elegantno i moderno se odijeva, do sitosti jede ukusna jela i ima dovoljno novca. A ona, Ihsana Sehata, ima li išta od toga sa čim on u izobilju raspolaže!? Ne vodeći računa o tome koliko mu je stalo do odgovora, sa željom da otkloni zbunjenost, ona blagim tonom nastavlja: - Gotovo dokraja sam pročitala knjigu koju si mi dao. Izrazom lica on pokazuje zainteresovanost. Njen način razmišljanja nastoji zavoljeti jednako kao što i nju voli. Pita

ie: - Šta misliš o njoj? - Vrlo malo sam razumjela. Na osnovu malog dijela koji sam razumjela, ostalo nisam ni uspjela povezati. Osjetivši razočarenje, pita je: - Zašto? Da koliko-toliko ublaži težinu poruke riječi, osmjehnu mu se i dodade: - Srž knjige, koju ti nazivaš romanom, jesu duboke misli i stavovi, a ja volim knjige o životu i ljubavi. - Ali, ni ljubav ni život ne mogu bez razmišljanja. Izgubivši i zadnji tračak opreza, odgovara mu: - Ne okivaj me svojom logikom. Možda ja i ne uspijem odbraniti se, ali ta knjiga zbilja ne može promijeniti moj ukus. Po mome mišljenju, muzika je prava mjera umjetnosti. 12 NAGIH MAHFUZ

Sve što se u nekoj knjizi ne može izjednačiti sa stavkom u muzici, ne treba ni smatrati umjetnošću. Njen stav ga malo zbunjuje. Ovlaš se nasmiješivši, sjetno reče: - Ti se odričeš najslađeg ploda prave umjetnosti. Glasno se nasmijavši, uzvraća: - Magdalena, Jadi Mladog Vertera, Rafaelove muke, primjeri su umjetnosti koju ja volim. Izgovorila je to tonom nekog ko se našao u situaciji da kaže: Vama vaša vjera, a meni moja vjera.6 Momak šuti. Pita se, može li ikako promijeniti njen stav!? On iskreno želi da se vole i umom i srcem, da im zajednički život bude sasvim usklađen. Želi u njoj steći voljenu ženu, drugaricu i uvaženog partnera. Ljubav mu je obuzela i srce i dušu, ali želi da od nje za budućnost načini i suprugu kakvu ne zna orijentalna porodica. Već su stigli na kraj ulice za Gizu. Skreću ulijevo. Momak s olakšanjem uzdahnu. Ulica je mračna. Vlada potpuna tama. Ruku joj prinosi usnama i čežnjivo je ljubi. Zatim se sagnu. Na punačke i sočne usne joj stavlja vreo poljubac. Gleda kako je zatvorila oči dok je ljubi. Snažno tijelo mu drhti. U duši mu se žari plamen ushićenja. Progutavši pljuvačku, reče joj: - Jako si lijepa i umiljata! Prolazi stanovito vrijeme slatkoga, magičnog mirovanja, nakon kojeg opet uzdiše. Gotovo sjetno dodaje: - Meni je do diplomskog ispita ostalo još samo nekoliko mjeseci, a šta je s tobom!? Odgovara mu: - Matura je u junu. Šta ćeš mi izabrati? Momak s oduševljenjem odgovara: - Svoj fakultet. Premda je njoj, u svakom slučaju, najpreče da završi školu, bilo bi joj mnogo draže da joj je rekao nešto kao: "Dosta ti je učenja. Dođi i svij se u našem gnijezdu." Osjetivši se malo potištena, pita ga: ♦ ♦♦♦ 6

Kur'an, 109., 6.

Novi KAIRO 13

- Zašto da odaberem baš tvoj fakultet? - Da isto razmišljamo. Da budemo u istoj struci i istom zanimanju. - Istom zanimanju? Jednako ushićen, odgovara: - Da, draga moja. Služba žene je mnogo važnija od poslova domaćice. Ja ne bih mogao prekršiti svoje principe. Ne bih mogao društvu uskratiti lijepog i korisnog člana kao što si ti! Ona ga je sasvim drugačije razumjela. Razumjela je da će je potrebe jednog dana natjerati da prihvati neki posao. Premda ni sama ne zna zašto, malo ju je zabrinulo njegovo oduševljenje. Zato otvoreno želi da ga trgne iz oduševljenja. Nastavljaju zamračenim putem. Povremeno ga prekidajući poljupcima, nastavljaju razgovor o zajedničkim planovima. Htjela to ona ili ne, Ihsana Šehata je svjesna dviju stvari: ljepote i siromaštva. Veoma je privlačna. Već je osvojila stanare studentskog doma. S prozora su joj otvoreno pokazivali svoju naklonjenost, a ona je to registrovala posmatrajući ih s verande kućice. Pred noge su joj otvoreno bacali svoj ponos. U kući nije bilo ogedala koje bi istinski odrazilo njenu istinsku ljepotu. Međutim, siromaštvo je nesumnjivo vidljivo. Svjest o siromaštvu podgrijava joj je sedmero male braće i mali dućančić za cigarete površine samo metar kvadratni, čije su mušterije isključivo studenti. Koliko se plaši za ljepotu, boji se siromaštva i slabe ishrane. Činjenica je da bez majčinih uputstava - a majka je, prije nego što ju je oženo Turčin Šehata, bila nadničarka u ulici Muhameda Alija - ne bi bila ni primijećena njena bedra o kojima je jedan anonimni pjesnik s medicinskog fakulteta spjevao rječitu pjesmu. Kad je upoznala Alija, njeno srce mu je dalo prednost pred svim stanarima doma. Privukla ju je njegova mladost, ljepota, velikodušnost i budućnost. Međutim, dvije važne stvari su u njenoj duši od samog početka došle u sukob: voljeni i porodica. Drugačije kazano, 14 NAGIB MAHFUZ

Ali i sedmero male braće. Prije Alija je bila upoznala jednog bogatog studenta prava. Iz ponašanja je shvatila da mu je privlačna zbog mladalačke pohote. Zato je bila veoma oprezna. Roditelji su nastojali proniknuti u tajne njenog života. Oprez joj je podsticalo upravo majčino uljepšavanje i očeva pohlepa za mladićevom imovinom. Tako je postajala svjesna nevolja iz svoga tegobnog života i njegovih opasnih zamki. Činjenica je i da joj roditelji nisu naročit značaj pridavali moralnim načelima. Ljubavno iskustvo su imali i prije braka. Njen otac se šarmom i mešetarenjem na ženskoj berzi razmetao sve dok se njena majka nije za njeg udala i svoju skromnu ušteđevinu mu predala da otpočne trgovinu. Ušteđevinu je spiskao u drogiranje i kockanje. Ostao mu je samo dućančić za prodaju cigareta. Samog sebe tješeći, često ponavlja: "Moj život je uistinu izgubljen, ali u Ihsani je izobilje." Međutim, Ihsana u njemu, kao i u majci, vidi samo pomagača u đavoljim rabotama i propasti. Ali, ona ne srlja u propast. Već se suočila s poniženjem iz kojeg ju je, mada toga nije svjesna, izbavio vlastiti ponos. Bilo je to kad je jednog dana zatekla mladića, svog druga, kako s njenim ocem sjedi u dućanu. Odmah joj je bilo jasno da se pogađaju oko njenog izručenja. To ju je razbjesnilo. S gađenjem je mladića oštro odbila, slomila mu svaku nadu. Iz toga je izašla kao pobjednik. Iako je bila svjesna da živi u rupi, tako je u dubini duše osjetila da se neočekivano oslobodila kontrole i postala slobodna. Postala je svjesna da bez polaganja računa može raditi šta hoće. Sloboda ju je preobrazila. Dešavalo se da se duže vani zadrži bez razloga i svrhe. Međutim, neobjašnjiv oprez ju je u svemu upozoravao i činio je suzdržanom, ali i prkosnom. Premda su joj pluća i u sparnom okruženju slobodno disala, vidljivi znaci su govorili da je neizbježan tužan kraj. Žaleći za izgubljenim bogatim momkom, raspusni otac joj je rekao: "Ti si odgovorna za sve nas, posebno za sedmero braće." Bože, može li ona svoju čvrstu riješenost očuvati pred tim Novi KAIRO 15

okrutnim pobudama? Zar se otac ne može strpiti makar dok kćerka ne završi pedagošku akademiju i nađe pristojan posao s kojim će i njih opskrbljivati? Kad se pojavio Ali, s donekle poljuljanim povjerenjem u sebe i izgubljenom vjerom u sve što može podržati nejnu odlučnost, prepustila se sudbini. U Aliju je našla iskrenu ljubav, neskrivenu privrženost i plemenite namjere. On joj je vratio poljuljanu volju. Izbavio ju je iz muka kolebanja i straha, vratio joj osjećaj ponosa i samopoštovanja. Zavoljela ga je upravivši u njega sva svoja nadanja. Kad je adže Sehata vidio novog momka, zajedljivo je rekao: "On je momak siromah. Ni ne puši!" Djevojci je jednom podrugljivo rekao: "Na zdravlje ti lijepi momak kojeg ti je Bog poslao da nas izgladnjuje!" Uprkos tome, ona se prepustila njemu vežući uz njega sva očekivanja. On joj garantuje da će se osposobiti za pristojno zanimanje i ostvariti želje svog srca. Alija odista krase mnogobrojne vrline. Dobar je primjer istinskog pobornika kolektivnog duha. U ranijim razdobljima školovanja je bio istaknut član specijalnog odjela školskog turističkog udruženja, a kasnije član oratorske i novinarske sekcije. Veoma je rječit, dobro kuha i lijepo pjeva. Zadivljujuća mu je želja da stiče znanje i usvaja kulturne vrijednosti. Privržen je humanizmu. Kad se upisao na fakultet, suzio je područje aktivnosti, ali ih je produbio i digao na višu razinu. Mladi "gospodin" Ali je postao predsjednik debatnoga kluba. Među drugovima se odlikuje snagom riječi, općom kulturom i pronicljivošću. Opsjednut je idealima. Sa zanosom i čvrstom vjerom govori o idealnom društvu. Za one koji ga istinski poznaju, on je iskren, a za one koji pošto-poto kritikuju, on je dahija bez premca, koji koristi sva sredstva, pa i ljudske vrednote. Dok "u ime nauke i ljudskih vrednota zagovara materijalne vrijednosti, on o moralu govori kao što provodadžika govori o nevjesti koju nije ni vidjela, već su je drugi s pretjerivanjem hvalili." Činjenica je, međutim, da je iskren i povjerljiv momak. Ako voli ljepotu, voli je čedno i iskreno. 16 NAGIB MAHFUZ

Ni njegov život nije bio pošteđen problema. Uvjerenja su mu se uzdrmala već na početku studentskog života. Bio je izložen iskušenjima ubitačnih preobražaja, ali je bio hrabar i iskren. Novi život je prihvatio osnaženom voljom i razumom privrženim pravdi. Ne pretjeruje u šali. Ne skriva divljenje prema Me'munu zbog njegove iskrenosti i hrabrosti. Međutim, on se stavio pod okrilje Hegelove i Marksove materijalističke filozofije, vjerujući da se materijom može tumačiti sav život. Ugodno mu je čuti da je i samo postojanje materija, da su materija i duh spregnuta interakcija materije, da su osjećanja neophodna svojstva koja ne ostavljaju nikakvog traga, poput škripe kotača koji se okreće bez pomoći škripanja. Nekoliko puta mu je Me'mun isticao: "Materijalna filozofija je odista jednostavna filozofija, ali ona nijednom problemu ne može ponuditi odgovarajuće rješenje." Međutim, Ali je druželjubiv momak koji nema strpljenja da predugo razmišlja. Premda po cijelu sedmicu uči ono za šta je Me'munu dovoljno samo dva dana on, pored čitanja, nalazi vremena i za sport, vođenje debate, putovanja, ljubav i drugo. Od filozofije je dovoljno i to načelno tumačenje, da se kroz život krene vlastitim putem, ali postoji zapreka koja stalno opominje da se može pasti u strašnu provaliju. To je moral!!! Njegov moral se nekad zasnivao na pobudama vjere, a na čemu se sada može zasnivati!? Ko je taj koji, osim Boga, može vrednotama vratiti njihovu vrijednost? Može li ih sada poreći, kao stoje gotovo sasvim porekao vjerovanje!? Logika je jasna, a kraj neizbježan. Ipak, on je neodlučan. Polazi i zastajkuje. Boji se vlastite nemoći. Pita se: "Zar ne bi mogao živjeti kao što je živio Ebu Ala'?7 Međutim, Ebu Ala' je bio bubuljičav, hendikepiran i melanholik, a on je privlačan, jakih mišica i veoma društven. ♦ ♦♦♦ 7

Ebu el-Ala el-Meari (973-1057) slijepi filolog, mislilac i pjesnik, autor brojnih vrijednih spisa od kojih se medu najistaknutije može uvrstiti Poslanica oproštenja.

Novi KAIRO 17

Daleko je on i od asketizma i odricanja! Našao se u nedoumici sličnoj Ihsaninoj s kojom se suočila kad se oslobađala nesnosne roditeljske kontrole. Kao i ona, uspio je najzad se izbaviti. Došao je u dodir s Ogistom Kontom, čovjekom društva. Taj mislilac mu je otkrio novog boga, to jest društvo, te novu vjeru, to jest nauku. Sad vjeruje u društvo i humanističku nauku. Uvjeren je da ateista, isto kao i vjernik, ima svoje ideale ako im stremi vlastitom odlukom. Vjeruje da je dobrobit najdublja vjera koju je spoznao, baš onako kako je sebi i zamišljao. Sad za sebe kaže: "Bio sam vrijedan s vjerom, ali bez razuma, a sada sam vrijedan s razumom, oslobođen praznovjerja." Sad mirno i razborito stremi idealima pouzdajuči se u entuzijazam, snagu i neutaživu želju za reformisanjem društva. Sanja zemaljski džennet. Proučava socijalističke doktrine i pravce. Prikladnim mu se čini da sebe naziva socijalistom. Uspješno su mu se okončala imaginarna putovanja od Meke do Moskve! Jednog dana je poželio da najbliže prijatelje pridobije za socijalizam, ali nije uspio. Izvinuvši se, Ahmed Bedir mu je rekao: "Ja sam novinar vefdist,8 čovjek kapitalističkog usmjerenja." Me'mun ga je odbio na osnovama svoga osvjedočenog vjerovanja: "Islam ima svoj jasan socijalizam. U njemu postoji zekat koji, ukoliko se pravedno raspoređuje i ne zloupotrebljava u ostvarenju pojedinačnih ciljeva, garantuje pravednost, pa ako hoćeš i poredak na ovom svijetu u kojem bi svi ljudi bili ravnopravna braća. Ne preostaje ti ništa nego da se držiš islama." Mahdžub je, pak, nezainteresovano slegnuo ramenima i izgovorio: "Gnjavaža". Kako god da je sa svim tim, on je spoznao životni cilj koji ga je izbavio iz nedoumica, nereda i pokvarenjaštva. Kako-tako zadovoljan, za sebe s pravom može reći: "Evo vam moja legitimacija. U njoj su svi bitni podaci: siromah socijalista, častan ateista i zaljubljenik platonista!" ♦ ♦♦♦ 8

Vefdist je pripadnik Vefd stranke, jedne od vodećih političkih stranaka u Egiptu s početka 20. stoljeća.

18 NAGIB MAIIFUZ

5. Mahdžub u svojoj sobi također čeka. Međutim, on se ne presvlači. Za razliku od svojih drugova, on nema posebno odijelo za četvratak. S prozora posmatra put. Gleda Me'muna kako vojničkim korakom izlazi iz doma. Vidio je i zanosni znak upućen pokretom glave s verande trošne kućice. Nakon toga je posmatrao dvoje zaljubljenih kako jedno drugom nestrpljivo žure na Rešad-pašinoj ulici. Sve zajedno ih iz misli nastoji otjerati jednim ljutitim, podrugljivim i zlobnim "gnjavaža". Njegova podrugljivost uvijek sadrži i nešto pakosti. I on čeka sastanak, samo što je njemu mrak u tome dobar zaklon. U domu sad nema vjerovatno niko osim njega. Mahdžub je visok i vitak, približno kao i Me'mun, samo što je blijed i ima kosu boje bibera. Lice mu specifičnim čini blaga buljavost očiju boje meda i zavrnutost obrva prema gore, uz nemiran i prevrtljiv pogled koji istovremeno i provocira i uveseljava. Nije lijep kao prijatelji, ali po crtama lica se ne može reći ni da je ružan. Posmatrač neće pogriješiti ako prepozna znake pakosti i bojazni da će ga zasuti kakvom porugom, neukusnom šalom ili zajedljivim zadirkivanjem. Život smatra bremenom problema, prvenstveno onih koji se tiču čuvstva. Njih u promil izjednačava s iscrpljujućim pitanjem rješenja egipatskog pitanja. Otkako je prvi put vidio Ihsanu Sehata, ona u njemu pokreće poplavu strasti. Gleda je kao i svaku drugu ženu: kakve su joj grudi, stražnjica i noge. I jedno od toga je dovoljno da u njemu upali razornu varnicu. Međutim, djevojka je, kako sam sebi objašnjava, izabrala u skladu sa svojim ukusom. Izabrala je zlatokosog momka zelenih očiju, a njegov život je i dalje mračan, samački. Srce mu je u tami, a razum na stalnoj vjetrometini. Drži se filozofije koju je usvajao od različitih umova, ali po svom nahođenju. Njegova filozofija je slobodna, onako kako je on najjednostavnije razumijeva. "Gnjavaža" je njen pravi moto, a sama filozofija znači oslobađanje od svega: od vrednota, ideala, uvjerenja i principa, od svega što čini opće društveno naslijeđe. Novi KAIRO 19

Samom sebi zna reći: "Porodica mi u amanet nema ostaviti ništa čime bi me mogla usrećiti. Nemam naslijediti ništa od onog šta bih želio!" Jednom prilikom je rekao: "Prava formula sastava materije od koje je sačinjen ovaj svijet jeste: vjera + nauka + filozofija + moral = gnjavaža." Tumačenja pruža logikom cinika koji udovoljava samo svojim željama. Dopada mu se Dekartova premisa: "Mislim, dakle postojim." S njim se slaže da je duša ono najvrednije u postojećem. Duševno zadovoljstvo je sve što ga interesuje. Dopada mu se i kad socilozi kažu da društvo stvara i moralne i religijske vrednote. Zato on neznanjem i glupošću smatra postavljanje principa ili vrednota poput kamena o koji se čovjek na svom putu treba spoticati. Ako je nauka ta koja mu je omogućila da se oslobodi predrasuda, to ne znači da u nju treba vjerovati i založiti joj život. Dovoljno mu je da je eksploatise i koristi. On se ne ruga samo naučnicima nego i teolozima. Cilj su mu na ovom svijetu samo užitak i moć, a do njih treba stići najlakšim putem i sredstvima, bez osvrtanja na moral, vjeru i ljudske vrednote. Takvu filozofiju je usvojio po mjeri svojih prohtjeva, a ta sposobnost je kod njega od početka zajedno s njim rasla. Za svoj odgoj duguje ulici i urođenoj naravi. Roditelji su mu dobri ljudi ali neznalice, u skladu s vladajućim općim prilikama. Formirao se isključivo na ulicama Kanatira. Rastao je kao dijete prirodno snalažljivo, bez posebnog vaspitavanja i sputavanja. Psovao je, gađao kamenicama, napadao je i bio napadan. Stizao je na sam rub provalije. Kad se našao u novom okruženju, to jest u školi, počeo je shvatati da je vodio neuredan, čak prljav život, osjećajući u duši gorčinu, stid, strah, nemir i revolt. Nakon toga se našao u još zanimljivijem okruženju. Kao student koji na fakultetu traga za naukom, oko sebe gleda vaspitane momke koji streme ka zadatim neostvarenim željama i visokim idealima. Došao je u dodir s čudnim stremljenjima i stavovima koji se ne daju održati. Susreo se s modom ateizma, tumačenjima vjere, morala i drugih društvenih 20 NAGIB MAHFUZ

pojava, iznesenim od strane psihologa. Ta nova tumačenja su ga neočekivano vraški obradovala. Iz njihovih trica i kučina je sakupio fragmente vlastite filozofije s kojom mu se srce smirilo, a on se oslobodio osjećaja vlastite ništavnosti. Bio je izgubljen i propali jadnik, a u tren oka je postao filozof! A društvo!? Ono je stari čarobnjak koji je od nekih pojava načinio vrednote a od drugih niskosti. Kao izum vlastitog umijeća, Mahdžub je sebi od vrednota načinio niskosti, a od niskosti vrednote. Zadovoljno trlja rukama. Prošlosti se prisjeća s osjećajem istinske ugodnosti, a budućnost zamišlja s bljeskom radosti u očima. Sa sebe stresa osjećaj ništavnosti. Od samog početka shvata da je prava filozofija tajna filozofija. Sasvim je normalno što Me'mun u islam poziva javno, a Ali otkriva kako je prigrlio socijalističku slobodu misli. Međutim, kad se radi o filozofiji, ona mora ostati tajna. Ne iz bojazni od javnog mijenja, budući da se ona zasniva na načelu negiranja svega, već zato što će uroditi plodovima samo ako je drugi ne budu svjesni i jedino on u nju vjeruje. Nije li samo po sebi očigledno da bi, ukoliko bi svi ljudi vjerovali u niskosti, preostajalo samo da se svi uzdignu? Zato će on niskosti pridržati samo za sebe i iz njih neće otkrivati ništa što spada u pravila mode kakvu predstavljaju ateizam i sloboda misli. Baš zato on, kad u grudima osjeti tjeskobu, ili ga obuzme osjećaj usamljenosti, punim srcem i plućima praktikuje šalu i zabavu. Na druge ostavlja utisak da je veseljak, a ne izgrednik. Nastavit će slijediti svoj put kao momak siromah, bez morala. Vrebat će svoju priliku, spreman da je zgrabi bezgraničnom odvažnošću. ♦♦♦♦♦♦

Još ne izlazi iz sobe. Čeka da se smrkne. I njegovo srce čezne za dogodovštinama, ali ljubav mu je istovjetna filozofiji koja se ne može održati na svjetlosti. Djevojka mu može biti samo "Beračka opušaka." Ljubav ga jako žalosti. Međutim, kako uopće pomišljati da to prevaziđe kad Novi KAIRO 21

mu novac koji dobija nije dovoljan ni za osnovne životne potrebe? Cesto se tješi riječima: "Nisam ni ja bolji od nje. Ako je ona beračica opušaka, ja sam berač trica i kučina filozofije. U očima društva sam i gori od nje!" Puka slučajnost ju je dovela u njegove ruke. Nije dozvolio da mu prilika izmakne. Samom sebi je za utjehu rekao: "Ko je Bogu ponizan, On će ga uzdiči." Te noći ju je vidio kako s jednim noćnim strazarem s Rešad-pašine ulice u neosvijetljenom dijelu zalazi iza smokvinog stabla. Vrebao ju je dok je nije vidio kako sama ide nakon što je stražar otišao svojim putem. Hrabro joj je prišao. Uhvatio ju je za rame i s osmijehom je oslovio: - Sve sam vidio. Djevojka je zastala. Iznenađena ga je pogledala. Na svjetlosti ulične lampe ju je bolje zagledao. Jasno je vidio da je izrazito crnoputa i da ima oble grudi. Uz zadihanost ju je gledao proždrljivo poput krvoločne zvijeri. Nakon početnog uzbuđenja, djevojka se ubrzo pribrala. Ležerno ga je upitala: - Sta si vidio? Dok je smišljao odgovor, Mahdžubov pogled kao da je govorio: "Sad se sve zna." Međutim, rekao je: - Smokvino stablo, pa stražar ... Jednako ležerno je dodala: - Dobro, šta hoćeš ti? Nesigurnim glasom je izgovorio: - Isto što i on. - Gdje? - Može na istom mjestu. Okrenuo se na petama. Međutim, prije nego su krenuli, upozoravajućim tonom mu je rekla: - Tri pjastera. S olakšanjem je prihvatio: - Dobro. Neznatan iznos novca ga neće osjetno unazaditi, a djevojka, nije šala, ima oble grudi. Jedino bi poželio da joj crnoputost bude prirodna a ne od nakupljene prljavštine. Inače, morati će podnositi odvratan zadah njenog tijela. 22 NAGIB MAHFUZ

Dobro, bolje išta nego ništa. Zar je zaboravio da se i on u Kanatiru kupao samo u sezoni? Opravdano je pitati se: "Nisu li sve žene u noćnoj tami iste?" Prilikom povratka ju je pitao: - Jesi li dugo s tim strazarem? - Ne. Ovo je bilo prvi put. - Jeste li zakazali za slijedeći put? -Ne. Mahdžub je s olakšanjem izgovorio: - Valjda nama ovo neće biti posljednja noć!? Pritežući mahramu na glavi, uzvratila je: - Ne bi trebalo. ****** Tama se razlijeva vasionom, a on je još na svom mjestu uz prozor. Čeka vrijeme sastanka s "dragom". Najednom čuje kucanje na vratima. Prilazi i otvara ih. Gleda portira kako maše pismom. Uzima ga i zatvori vrata. Na koverat baca letimičan pogled. Vidi pečat Kanatira. S lahkoćom primjećuje da to nije rukopis njegovog oca. "Čiji bi mogao biti!" Rukopis gleda prvi put.

6. Uznemiren otvara koverat i čita: Uvaženi i vrijedni gospodine Mahdžube, Neka je mir i Božija milost s Vama. Sa žaljenjem Vam javljam da je Vaš otac bolestan, vezan za postelju. Boga molim da posljedice ne budu trajne. Neophodno je da što prije dođete, jer je on posebno za Vas zabrinut. Mene su zamolili da Vam pišem, a Vi nemojte odugovlačiti. Čelebi Afeš, vlasnik bakalnice Hajrija u Kanatiru. Znači, otac je u tako teškom stanju da nije mogao držati olovku. Sta li ga je snašlo? Dok pismo čita drugi put, na blijedom licu mu se jasno vidi koliko je potišten. Vrhovima prstiju počinje čupati Novi KAIRO 23

lijevu obrvu. Čudno je što se uopće ne sjeća da mu se otac ikad žalio na bolest. Uvijek je bio snažnog tijela i čvrstoga koraka. Nema sumnje da je to teška bolest koja ga je oborila i učinila nemoćnim. Šta li mu skriva tajanstvo? Kakve li će nevolje donijeti njemu i majci? Sad ne smije gubiti vrijeme, već mora odmah krenuti. Me'munu napisa nekoliko riječi kojim objasni razlog iznenadnog odlaska. Dželabiju zamotava u stare novine i izlazi iz doma. Ne ide u aleju kako je želio prije samo nekoliko minuta, već se uputi Rešad-pašinom ulicom, "Ihsaninom i Alijevom ulicom", kako je on u šali naziva. Ide razgovarajući sam sa sobom: "Ako mu dođe smrtni čas, pokopat će sve moje nade. Bože, je li moguće da se to dešava sad kad me od diplomskog ispita dijele svega četiri mjeseca?" Sam sa svojim brigama se nađe na pustom putu u tišini kojom se razliježu samo njegovi koraci. Kad stiže do Gize, sjede na tramvaj. Sjeta mu se odslikava i na licu i u očima. Dok snužden sjedi, misli ga vode do bliskih prijatelja: Me'muna i Alija. Uzdiše. Zamišlja kako njih dvojica uživaju u miru i sigurnosti: Me'munov otac je profesor na višoj školi i ima solidnu platu. Porodica ne živi u strahu. Otac sinu odvaja koliko mu je dovoljno, pa i više. Da nije učenja i pobožnosti, Me'munu bi pripale sve životne radosti. Međutim, on je ograničen, a takvi su uvijek sretni. Alijev otac je, pak, općinski tumač u Aleksandriji za, također, veliku platu. Sina mu čeka udobnost, slično očevoj. Sin je sretan momak. Dosta mu je samo Ihsana da bude sretan. Vjerovatno nema čovjeka kojem taj zgodni momak ne bi izazvao zavist kao i njemu. A on, Mahdžub!? On je baš nesretan! Njegov otac je - ako ga još ima - pisarčić u Grčkoj mljekari u Kanatiru. Već dvadeset i pet godina radi za platu od osam funti. Već nekoliko mjeseci s posla povremeno odsustvuje uz znatno umanjenu naknadu. Mahdžubu od plate izdvaja tri funte mjesečno tokom školske godine, a to jedva može podmiriti troškove stanovanja, hrane i odijevanja. Momak se mora zadovoljiti s tim malim iznosom. 24 NAGIB MAHFUZ

Oholost i bunt mu pomažu da prevlada svoj nezavidan položaj. Čari Kaira posmatra s odstojanja. S uzdasima i bolom prisluškuje kad se razgovara o njima. U sebi potaknutu znatiželju prigušije odlučnošću kojom zataškava nadolazeće ambicije. Zapamćena prepričavanja ga obuzimaju doimajući ga se tužnije nego ikad ranije. Tad pomisli na ono što ga veže za dvojicu momaka, što se naziva prijateljstvom. Ne primjećuje poljane i vode pored kojih tramvaj prolazi jureći šinama. Ima li on uistinu prijatelje? Ne! Prijateljstvo je tek jedna izmišljena vrijednost koju on ne priznaje! Ali, istina je da im je dosta naklonjen. Me'munova diskusija mu godi, a Alijeva duhovitost ga privlači. Veoma ugodno mu je biti s njima dok diskutuju. Ali, kakva korist od svega toga kad to potpada pod drugarstvo!? Uprkos svemu, on im sa zlobom zavidi. Bez predomišljanja bi ih uništio da za sebe izvuče korist. Samog sebe ohrabrujući, izgovara: "Samo apsolutna sloboda! Apsolutna gnjavaža! Neka mi šejtan bude uzor. On je najdosotojniji uzor potpunog savršenstva! On je istinski revolt, istinski ponos, istinska ambicija i istinska pobuna protiv svih principa!" Tramvaj staje pored službe hitne pomoći. Tu Ali izlazi i presjeda na tramvaj koji ide do trga na žljezničkoj stanici. Odatle ulazi u staničnu zgradu. Prilazi šalteru na kojem se prodaju karte treće klase. Kupuje kartu. Kad se udaljavao od šaltera, našao se pred jednim momkom tridesetih godina, niskoga ali dobro popunjenog stasa, krupnoga trouglastog lica, gustih obrva, oštrog pogleda, okruglih očiju, koji samouvjereno, podrugljivo i s visine gleda na sve oko sebe. Kad ga je prepoznao, prišao mu je. Uz naklon mu pruživši ruku, izgovorio je: - Gospodin Šalim Ihšidi! Neka je mir s Vama. Ihšidi ga bezizražajno gleda budući da mu se izraz lica iznimno rijetko mijenja. Ne pokazujući ni radost ni znatiželju, ne da se uznemiriti. Kad hoće da pokaže bijes, što inače vrlo često čini, koristi krupan glas i oštar ton. Okrenuvši se Mahdžubu, mirno ga upita: - Kako si, Mahdžube? Novi KAIRO 25

- Hvala Bogu. Šta gospodina dovodi na stanicu? Ihšidi mirno odgovara: - Idem u Kanatir u posjetu roditeljima. A šta tebe dovodi? Ovo nije vrijeme raspusta!? Vidno potišten, Mahdžub odgovara: -1 ja ću u Kanatir, da obiđem oboljelog oca. - Gospodin Abdudaim bolestan? Neka mu Dragi Bog olakša. Prenesi mu moje pozdrave. Zajedno idu na peron. Ihšidijeve novosti Mahdžubu prekraćuju tegobno vrijeme. Mahdžub ga pita: - Gospodine, jeste li još sekretar kod Kasim-bega Fehmija? S radosnim bljeskom u očima, Ihšidi odgovara: - Uskoro ću biti predložen za mjesto šefa kabineta, to jest protokola i rukovođenja službama. Premda je u sebi nešto drugačije osjetio, naizgled obradovan, Mahdžub mu čestita: - Neka Vam je sretno! Čestitam, gospodine. Osjetivši se ponosan, Ihšidi podiže obrve. Odsječno reče: - Peta klasa. Mahdžub uzviknu: - Čestitam! Čestitam, na redu je i četvrta. Mudrujući, Ihšidi reče: - Zemlja je opljačkana i pokradena, a nadležnosti su još uvijek u rukama slabića i luđaka. Koliko god se mi trudili da je zaštitimo, ništa se ne može mimo ovlaštenja. Mahdžubu se izgovorene riječi dopadaju. Odobravajući, odgovara: - Tako je, gospodine! Nakon toga Ihšidi traži dopuštenje i ide u vagon prve klase. Mahdžub ga pogledom prati dok ne zamače. Zatim se, sa sjetom na licu i snovima u mislima, uputi prema vagonu treće klase. Dok u vagonu zauzima mjesto, glava mu je puna košmarnih misli. Ihšidi mu ne izlazi iz glave. Prije dvije godine Ihšidi je, kao i on sada, bio student. Vjerovatno je i on razmišljao o principima, ali bez buke i galame. Možda se njih dvojica ništa ne razlikuju u dvjema 26 NAGIB MAHFUZ

suštinskim stvarima: jednako su bistri, a kad se tiče morala, ili nemorala, tu su sasvim izjednačeni. Međutim, veoma se razlikuju u temperamentu. Šalim Ihšidi precizno vaga šta će reći. Od njega se ne može čuti da za bilo šta kaže ijednu ružnu riječ, dok je Mahdžub uvijek spreman sve izvrgnuti ruglu. Po onom čega se Mahdžub sjeća, šta ne može zaboraviti, Ihšidi je u završnom periodu na fakultetu bio jedan od najistaknutijih studentskih lidera. Bio je istaknut član lige boraca protiv embarga i aktivan raznosač letaka i biltena protiv novog ustava. Ono čega se sjeća i nikad neće zaboraviti, jeste da je Ihšidi jednog dana bio pozvan na razgovor kod ministra. Objavljena je i vijest o primanju i razgovoru. Mnogi su očekivali neviđenu kaznu. Međutim, momak se najednom zagonetno promijenio. Povukao se sa svih poprišta. Prekinuo je sve aktivnosti. Više se nije mogao vidjeti nigdje osim u salama za predavanja. Kad bi ga neko upitao o tajnama preobražaja, s poznatom mirnoćom je odgovarao: "Pravo poprište za studenta je nauka." Nakon toga je diplomirao. Prije nego i najnapredniji studenti, namješten je kao sekretar Kasim-bega Fehmija. Veza mu je bio lično ministar. Postavljen je u šestu klasu koja je u to vrijeme bila izgubljeni raj. Eto, u roku od dvije godine od namještenja, sad je predložen za petu klasu. Kad se ministar koji je posredovao povuče nakon dugog službovanja, a budući da je, kako se po svemu vidi zadobio Kasim-begovo povjerenje, ići će i dalje. On je primjer za ugled! To je čovjek dostojan divljenja koliko i zavisti! Pravo je oličenje časti i ugleda! Briga njega za onim što Me'mun i Ali poriču!? Gnjavaža! Voz ravnomjerno savladava teren. Premda su prozori dobro zatvoreni, studen prodire u kupe. Međutim, on studen nije ni osjetio sve dok se nije trgnuo iz razmišljanja. Tad je zakopčao svu dugmad na sakou i uspravio se. Odmah se sjetio bolesnog oca. Postaje svjestan da je bio zaronjen u misli s kojima je sasvim zaboravio provaliju nad kojom se našao. Osjeti kako mu se tijelo jezi. Usput sjetno razagleda okoliš. Nakon izvjesnog vremena stigao je u Kanatir. Uzima svežanj i izlazi. Sa stanice ide glavnim putem. Ležerno gleda Novi KAIRO 27

u pravcu grada i izgovara: "Kanatire, grade moj! Među svojim sinovima pravednije raspoređuj sreću!"

7. Za tren oka se našao pred rodnom kućom. To je skromna jednospratnica. Ispred nje je prašnjava avlija zagrađena drvenom ogradom čija trošnost govori o skučenim materijalnim prilikama stanara. Kuća se nalazi preko puta stanice. S krovne terase gleda na polja iza željezničke pruge. Zamračena je. Samo tračak svjetlosti proviruje iz pukotine na prozoru očeve sobe. Mahdžubu srce snažno zalupa. Osjeća strah pomiješan s pritajenim tračkom nade. Avlijom prolazi do ulaznih vrata i tiho kuca. Kad je čuo korake, prepoznao ih je. Vrata se otvaraju i ukazuje se majčina sjenka. Mahdžub joj se saginje govoreći: - Dobra večer, majko! Čuje glas kako s uzdahom pita: - Ti si? Majka mu ruku mu stegnu svojim rukama i isprekidanim glasom nastavlja: - Kako si, sine? Srce mi je govorilo da ti kucaš. U mračnom hodniku joj se lice gotovo i ne raspoznaje. Kad je majka zatvorila vrata, Mahdžub je nestrpljiv upita: - Majko, šta je bilo!? Kako mi je otac? Žena zabrinuta odgovara: - Sve je u Božijim rukama. Podrhtavajući, Mahdžub odlaže svežanj s dželabijom. Nečujno koračajući ulazi u sobu. Pogledom traži bolesnika na postelji. Kad je prišao postelji, ugledao je glavu okrenutu zidu. Tad je tiho izgovorio: - Dobra večer, oče moj! Kako si? Učinilo mu se da otac nije ništa čuo niti registrovao. Tad se majka sagnula i na uho ocu je rekla: - To ti Mahdžub naziva dobro veće. 28 NAGIB MAHFUZ

Tad je starčeva glava načinila slabašan pokret, a oči se otvorile. Nakon toga bolesnik je pružio lijevu ruku. Mahdžub ju je uzeo i poljubio. Čovjek je jako slab. Crne oči se čine kao da u dupljama drže ustajalu vodu. Usne su mu iskrivljene. Mahdžub ga pita: - Oče, kako si? Samo u Boga su snaga i moć. Čovjek ga gleda. Hroptavim glasom progovara: - Tek danas popodne mi se vratio glas. Mahdžub se zapanji. Pita majku: - Znači, neko vrijeme nije mogao govoriti? Žena umorno odgovara: - Da, sine moj. U utorak je, kao i obično, bio na poslu. Najednom je pao ostavši bez glasa. Donijeli su ga ovamo i pozvali ljekara. Ljekar ga je pregledao i dao mu injekciju. Svako jutro ga obilazi. Govor mu se vratio tek danas popodne. - Šta kaže ljekar? U očima joj se ukazuje nesiguran pogled. Miče usnama, ali joj se glas ne čuje. Sad otac izgovara: - Kaže da je paraliza. Djelimična paraliza! Momak se užasava i samim nazivom, iako mu značenje nije sasvim jasno. Nastojeći da mu ublaži strah, majka reče: - Jutros se pokazalo da je prošla opasnost. Otac nastavlja isprekidanim i promuklim glasom: - Ja, ja ra-zu-mijem šta ka-žu. Ni-kad neću bi-ti kao pri-je. Mahdžub se grize za usnu. Pita majku: - Je li bilo iznenada? Nije. Zapravo, otac je bio zdrav kao i kad si ti bio s nama. Samo što mu se počela oduzimati desna ruka, a u ponedjeljak uvečer je imao nesnosan kašalj. Nastaje tajac. Bolesnik sklapa oči. Kao da ga je savladao dubok san, izvjesno vrijeme ne čini ni pokreta. Mahdžub se okreće majci. Uvjerava se da sna nije imala od utorka uvečer. Oči su joj crvene i bezizražajne. Okružene su modrim kolutovima. Koža joj je veoma blijeda. Dok gleda roditelje, Mahdžuba ispunjava tuga. Jadni su kao i on sam. Sjeda na stolicu pored postelje. Obara pogled Novi KAIRO 29

i počinje razmišljati: "To je porodica čija sudbina ovisi o oronulom čovjeku. Šta li stoji iza zatvorenih očnih kapaka, nastavak života ili smrt? Čeka li ga uspješno okončanje fakulteta, ili skitnja? Što paraliza nije došla samo godinu kasnije?" Prisjetih se Rešad-pašine mirne i otmjene ulice, palača i vila u njoj, paša i begova koje auta odvoze i dovoze, žena koje proviruju iza zvjesa i paravana. Kako su njegovi roditelji neizrecivo daleko od svega toga!? Kuća samo što se nije srušila! Samom sebi reče: "Da je na mom mjestu nasljednik jedne od vila, otac mu paša, na samrti bi zacijelo ozdravio, premda bi on želio drugačije." Iz ranjenog srca uzdiše, a bijes ga snažnije spopada. Još ne podigavši pogled, pita se: "Kako li će se okončati ova katastrofa?" ♦♦♦♦♦♦

Krišom gleda majku dok pognuta sjedi pored njega. Utonula je u očajanje dosuđeno joj do kraja života, a započeto još davno, kad su Mahdžubove dvije sestre umrle od tifusa. Lice joj je uvehlo. Za svojih tek pedeset i neku godinu izgleda veoma stara. Povila se pod teretom života koji je potrošila uz vatru ognjišta ili užarene peći, mijeseći, kuhajući, perući i metući. Prsti su joj skamenjeni, a vene na nadlanicama nabrekle. Nikad za života nije imala vremena za razgovor. Bila je poput benzina koji pokreće glomaznu mašinu a ništa ne osjeća. Sina voli do razine obožavanja. Ljubav se udvostručila još za djetinjstva, nakon smrti sestara. Međutim, nije uspjela ostaviti nijedan trag koji može potvrditi da ga je ona podizala i odgajala. Za cijelog života nije imala mogućnosti razgovarati s njim. Cijeli život je proživjela kao nijema, u šutnji i neznanju. Teške prilike su i oca primorale da se sklanja od života. Stalno je u firmi radio od sabaha do iza jacije. Nakon toga je trčao na okupljanja na kojima se do ponoći Bog slavi. Sina skoro nije ni gledao. Bio je marljiv i vrijedan čovjek, privržen društvu i svom mjestu u njemu. Ničim se nije razlikovao od okoline. Veoma se ponosio tazbinskom vezom s jednim 30 NAGIB MAHFUZ

visokim činovnikom, ženinim rođakom, premda mu činovnik, kao rodičinom mužu, nikad ništa nije pomogao. Nije bio presretan svojim bračnim životom. Sina je tjerao na izvršavanje vjerskih obaveza, često se služeći i batinama. Zbog toga je Mahdžubovo djetinjstvo bilo u sjenci straha od oca. Nakon svega, našao se na ulici koja je dovršila njegovo odgajanje. Zbog toga su mu odnosi s roditeljima krhki i nejasni. Majku voli više. U svakom slučaju, uvijek je bio spreman obaveze prema roditeljima podrediti svojoj razornoj filozofiji, koja ne preza ni pred čim. Zato on sada ne žali oca, već čovjeka koji mu daje tri funte mjesečno.

8. Drugog dana ujutro došao je ljekar. Pregleda bolesnika i daje mu injekciju. S olakšanjem zasnovanim na poboljšanju stanja, jasno reče da je opasnost prošla. Tad čovjek krenu, a Mahdžub pođe za njim. Kad ga je stigao u avliji, ljekar mu se okrenuo. Predosjećajući razlog što je izašao, rekao mu je: - Istina je ono što sam rekao tvom ocu. Radi se o djelimičnoj paralizi. Rekao sam i da se nikad neće vratiti na posao. Bit će nekoliko mjeseci vezan za postelju. Moći će pokretati i paralizovanu stranu, ali vjerovatno neće moći hodati. Čuo je samo: "Nikad se neće vratiti na posao." Ne zna šta da kaže. Na oči mu je pao mrak. Izbezumljen se vraća u sobu. Otac mu je po svojoj naravi praktičan. O svemu otvoreno govori. Pozva sina da priđe bliže. Jedva izgovarajući, reče: - Slušaj, sine! Činjenica je da se ja neću vratiti na posao. Šta ti misliš o tome? Mahdžubu se grudi jače stežu. Šuti ne bi li nešto pametno smislio. Čovjek nastavlja: - Vjerovatno će mi firma dati neku malu nadoknadu. Nema sumnje, nadoknada će se potrošiti za nekoliko mjeseci. Međutim, nisam izgubio sve ljude koji mogu pomoći da nađeš neku službu. Novi KAIRO 31

Pogleda klonulog od bola u duši, Mahdžub molećivo izgovara: - Ispit je sasvim blizu. Sad je januar, a diplomski je već u maju. Ako sad prihvatim službu, ostat ću sa srednjom školom. Tako ću izgubiti lijepu budućnost. Otac sjetno odgovara: - To znam, ali šta se drugo može? Usrdno moleći, momak sa zanosom reče: - Četiri mjeseca! Samo četiri mjeseca me dijeli od slatkih plodova petnaestogodišnjeg truda. Oče, daj mi još malo vremena!? Nadoknada će nam biti dovoljna dok ja ne stanem na noge. Nećemo gladovati. S Božijom pomoći, nećemo propasti. - Šta će biti s nama ako ti procjena bude pogrešna? Ako ti, ne dao Bog, trud bude uzalud. Naši životi su u tvojim rukama. Ugrizavši se za usnu, Mahdžub odgovara: - Oče, ti ne možeš ni zamisliti koliko ću se ja truditi. Ništa se ne može ispriječiti između mene i uspjeha na ispitu. Mahdžub malo zastade pa nastavi: - Tu je i majčin rođak, Ahmed-beg Hamdis. Usprotivivši se, otac podiže lijevu ruku. Ljutito senamršti. Momak se uplaši da je prokockao svu očevu naklonjenost, da je uzalud otišao sav trud da ga ubijedi. Hitro mu reče: - Nije nam potrebna ničija pomoć. S Božijom pomoći, sve će ići u skladu s mojim očekivanjima. Shvata da je pogriješio što je spomenuo velikog rođaka koji se udaljio i s njima ne kontaktira otkako se domogao položaja. Istina je da se njegov otac javno ponosio tazbenikom, zbog prestiža kod drugih, ali ga je pred majkom stalno zasipao kritikom, iskazujući prema njemu prezir i osudu. Pokajavši se, Mahdžub reče: - Nama nije potrebna ničija pomoć. Međutim, treba nam malo snage i volje da se strpimo i prepustimo se Božijoj milosti. To je svega četiri mjeseca, a nakon njih nastupa olakšanje. Otac zna da im očekivana nadoknada, uz strogu štednju, može biti dovoljna za pet, možda šest mjeseci. Bez žurbe razmišlja, zatim pita: 32 NAGIB MAHFUZ

- Možeš li ti živjeti od jedne funte mjesečno? "Jedna funta!? To se izjednačava samo s kirijom u studentskom domu! Bože! Jučer mu je od svega bila muka, iako je raspolagao s tri funte! Šta da radi sutra sa samo jednom funtom?" Čovjek mu ne daje dovoljno vremena, već nastavlja: - Ja nemam izlaza, a ti imaš mogućnost da biraš. "Ima li zbilja mogućnost da bira? Ne! Otac je neumoljiv. Ne preostaje mu ništa nego da prihvati." Zato reče: - Nek bude kako ti kažeš. Starac uzvraća: - Nek bude kako Bog hoće. Jedino Dragi Bog te može na dobro uputiti i tvojom rukom nam zaliječiti slomljena krila. Otac Mahdžubu predloži da putuje odmah uvečer, da ne gubi dragocijeno vrijeme. Uvečer se sin oprosti s roditeljima. Oca poljubi u ruku. Majci dopusti da ga poljubi i poželi mu sreću. Kad je izlazio iz kuće, čuo je oca kako dovikuje: - Bog je uz tebe. Trudi se i u Boga se pouzdaj. Ne zaboravljaj da si nam ti jedina nada! Ide na stanicu. Kako god bilo, izbavio se iz neizvjesnosti i nedoumica koje su ga iznuravale prilikom dolaska. Sad zna da mu nada visi o koncu koji samo što se nije prekinuo. A što se tiče nevolja kojima ga budućnost opominje, kakve god bile, znat će on kako ih treba prevazići. Hladno se oprašta s gradom i sjeda u voz. U isti mah zaboravlja kuću i porodicu. Sam sebi se prepušta. Čupajući lijevu obrvu, pita se: "Zašto mi je bilo dosuđeno da se rodim u toj kući?" Šta od roditelja ima naslijediti osim propasti, siromaštva i bijede? Nije li okrutno što u takvim okovima mora hodati prije nego što ugleda svjetlost? Daje, recimo, Hamdis-begov sin, imao bi drugo tijelo, drugačije lice i sasvim drugačiju sreću. Uživao bi u miru i rahatluku. Vozio bi automobil. Privida mu se avet siromaštva. Gleda kako mu se cinično smješka. Kao da mu govori: "Nisi me mogao otjerati s tri funte, pa kako ćeš me otjerati s jednom funtom?" Gdje će stanovati? Šta će jesti? Snužden klimnu glavom, ali ne Novi KAIRO 33

osjeti ni nemoć niti beznađe. Ima on bezgranično povjerenje u sebe. Hrabar je, a povrh toga je pun gnjeva.

9. Dok se približavao Resad-pašinoj ulici, sunce se kupalo u krvavom rumenilu, a nakovještaji tame su sjenčili rubove horizonta. Kad je skretao u ulicu, počeo se osvrtati. Ugledao je Alija kako ide iz pravca fakulteta. Zastao je da ga sačeka. Nakon što su se rukovali, Ali sa zanimanjem započinje: - Me'mun mi je kazao da ti je otac bolestan. Istinski mi je bilo žao. Zato mi je sada drago što si se tako brzo vratio. Nadam se da nije ništa ozbiljno. - Hvala ti. - Je li ti otac dobro? - Hvala, dobro je. Idu polahko kao da šetaju. Mahdžub se pita: "Vraća li se prijatelj sa sastanka s djevojkom, ili tek ide na sastanak? To je momak kojem je predodređena radost s mjerom u kojoj je njemu predodređena patnja." Krišom ga gleda i vidi kako korača sanjalački, lica ozarenog osmijehom, dok mu se na čelu odslikava bezbrižnost i radost, kao da pocupkuje po taktu opojne melodije ljubavi. Nije li dosanjana ljubav isto što i pobjeda u ratničkom pohodu, makar kad se tiče užitka i zadovoljstva sa samim sobom? Mahdžubu se javlja želja da prijatelja navede na taj ugodni razgovor. Rukom pokaza na rasadnik voćaka i uz znakovit osmijeh poče: - Eh, kad bi ove mladice mogle govoriti! Ali Taha predosjeća svrhu pokazivanja. Iako strogo pazi da iz odgovora ne proistekne potreba za opširnim obrazlaganjem, izazvan reče: - Mahdžube, tu si u pravu. Međutim, ne gledaj na to podrugljivo. To i nije za šalu. Treptaj srca je veoma važan. Njemu u ovom našem svijetu pripada značaj jednak značaju kretanja zvijezda u kosmosu. Nije uredu što ti to izjednačavaš s parnim kotlom i sigurnosnim ventilom. 34 NAGIH MAHFUZ

Mahdžub je već osjećao prezir prema sagovorniku, a sad ga zavist i ovaj odgovor dodatno pojačavaju. Podrugljivo u sebi reče: "I razmnožavanju su potrebni luđaci koji će od njega napraviti mihrab."9 Mirno i hladno uzvraća: - O vi, zaljubljeni, ja ne obožavam ono šta vi obožavate\w Osmjehnuvši se, Ali odgovara: - Niti sam ja obožavalac onog što vi obožavate}'1 Mahdžubseodjednomuplašidaćenjegovapodrugljivost sagovornika upozoriti. Zato odlučno odustade od onog što je bio naumio. Odlučuje da mu ne protivrječi, te izmijeni ton. Pretvarajući se da je ozbiljan, reče: - Čudna stvar je ta ljubav. Doduše, tvoja djevoka je nešto posebno! - Ljepota nije njena jedina vrlina. Ona ima plemenitu dušu i čisto srce. Sa zadovoljstvom ti mogu priznati da nam se duše podudaraju. Takva je Ihsana. Sagovornik se uznemirava i samim spominjanjem imena. Pomišlja: "Bruka! Kako, uopće, pod teret časti može pasti onaj ko neodoljivo želi pokidati sve okove?" Dodatno se potrudivši da prikrije porugu, nastavlja: - Dakako, to podrazumijeva da je tvoja djevojka pošteđena nebeske vjere, a vjeruje u društvo, visoke ideale i socijalizam. Momak mirno odgovara: - Dovoljno nam je za sada da se slažemo duhom, a razumom ćemo se sjediniti u zajedničkom životu. Jednog dana ćemo biti skladna porodica. Mahdžub s čuđenjem pita: - Već ste dotle stigli? -Da. - Jesi li je u svemu tome provjeravao? - Jesam. Samo terbam čekati dok ne završi studije. ♦ ♦♦♦

' Mihrab je udubljenje u pročelju džamije namijenjeno onom ko predvodi zajedničku molitvu. 10 Kur'an, 109., 2. " Kur'an, 109., 4.

Novi KAIRO 35

- Nek ti je sa srećom! Udostojio se čestitati kolegi, a sam je dostojan sažaljenja. Obuzima ga sjeta. Ali Taha je osvojio najljepše lice Kaira. Sutra će i to raskošno puteno tijelo biti njegovo. Bez razmišljanja istrčva i pita: - Kako si je upoznao? Na ulici? Ali uzbuđen reče: - Ne, već s prozora. -1 drugi su je gledali s prozora. Ta rečenica mu je izletjela. Osjeća istinsko kajanje. Pomišlja da će sagovornik shvatiti. S ciljem da zataška nesmotrenost, nastavlja: - Naše komšije studenti je, također, gledaju. Ali Taha nasmiješen šuti. Da ga jezik ne bi odveo pred novu stupicu, šuti i Mahdžub. Prilaze domu koji mu izgleda kao kasarna. Zgrade su glomazne a mnogobrojni prozori maleni. Nasuprot njima, na uglu ulice, vide kućicu adže Sehate. Čovjek stoji pred svojim dućanom. Sehata je pedesetogodišnjak svijetle puti i pravilnih crta lica. Mahdžub u sebi podrugljivo pomišlja: "Divnog li punca." U dom ulaze zajedno premda je jedan od njih najsretniji, a drugi najpotišteniji čovjek na planeti.

10. Tri prijatelja su se okupila u Me'munovoj sobi. Prozor je zatvoren, a peć na sredini sobe je natkriljena zavjesom od dima. Me'mun kritikuje propovijed uz molitvu petkom koju je danas slušao u džamiji. Tvrdi da su propovijedima petkom neophodna osvježenja, jer one, stereotipne kakve jesu, mogu biti samo put u neznanje i praznovjerje. Propovijed petkom ni njegovi prijatelji ne odbijaju po svaku cijenu. Međutim, Ali dodade: - Propovijedima su zaista potrebni propovjednici novog kova. S našeg fakulteta, a ne s Azhara. Potrebni su propovjednici koji će narodu objašnjavati da su mu oduzeta prava, upućivati ga na put spasa. 36 NAGIH MAHFUZ

Mahdžub obično sudjeluje u razgovorima prijatelja, ali ne zato što ima stav, već sa željom da učestvuje u raspravi i da se naruga. Međutim, te noći se on, više nego inače, poistovjećuje s jadnim narodom koji je označio Ali. Javlja mu se želja da iz zgrčenih pluća izdahne šta osjeća. U prvi mah odustaje jer narod i nije nešto što njega posebno brine. No, ipak ne može raspravljati o onom što se njega kako-tako tiče, a da to ne bude na njemu svojstven način. Zato reče: - Dobro, naša nevolja je siromaštvo. Ali Taha zanosno uzvraća: - To je istina. Siromaštvo je ono u čemu se zajedno batrgaju i pokvarenjaštvo i nauka, higijena i vrednote. Onaj ko tvrdi da je seljaku dobro, ili je zvijer ili đavo! Mahdžub u sebi reče: "Ili pametan kao ja, ali pod uslovom da je bogat." Nakon toga naglas pita: - Znamo gdje je bolest, a to je za početak dovoljno. Međutim, šta može biti lijek? Namještajući kapu, Me'mun se ubacuje: - Lijek je vjera! Islam liječi sve naše bolesti. Gotovo dodirnuvši peć, Ali pruža ruke. Ne osvrćući se na to šta je rekao stanar sobe, dodaje: - Vlast i parlament! Mahdžub mu uzvraća: - Vlast, odnosno bogataši i njihove porodice! Vlast je, zapravo, jedna porodica. Ministri sekretare imenuju iz reda rođaka, državni sekretari direktore biraju iz reda rođaka, direktori upravnike biraju iz reda rođaka, upravnici službenike biraju iz reda rođaka. Čak i posluga se bira iz velikih kuća. Dakle, vlast je jedna porodica, ili jedan stalež sastavljen iz nekoliko porodica. Činjenica je da se interes naroda žrtvuje ako se kosi s interesima vlasti! - A parlament? Ovlaš se nasmiješivši, Mahdžub odgovara: - Poslanik koji dobije stotinu funti prije nego što bude izabran, ne može zastupati siromašne. Parlament se u takvoj poziciji bavi problemima drugih organizacija i udruženja. Pogledaj, recimo, Kasr Ayn koji nazivaju i Narodnom bolnicom. To je mjesto za opite na siromasima kao pokusnim kunićima. Novi KAIRO 37

Ali Taha mirno uzvraća: - Gnjev je uzvišen osjećaj. Sto se tiče očajanja, to je bolest. Kako god bilo, parlament je jezero u koje se ulijevaju vode s različitih izvora. Nema dvojbe da se vode miješaju i iz njih nastaje novo vrelo. Mahdžub se s gorčinom osmjehnu i progovori: - Dopadaju mi se ova imena: Ahmes12 i Hiksi,13 Menfetah14 i Zidovi, beduin i Čerkezi. Smijući se, Me'mun se uključuje: - Najčudnije je to što je Ali komunist i graditelj, a ti rušilac. Ti si čovjek najdostojniji imenovanja anarhistom. Mahdžub se smije grohotom koji prelazi u kašalj. Ne uspijevajući sasvim zaustaviti kašalj, odgovara: - Mi se svim tim zamaramo više nego što treba, kao da smo mi u ovoj sobi odgovorni za blagostanje na svijetu. Ali Taha se ubacuje: - Ovi zidovi osluškiju očekivanja budućih generacija. Tako će biti sve dok ovo bude soba za studente. Me'mun šaljivo upita: - Ova soba je inkubator, a šta je slijedeći korak? Gubeći strpljenje, Mahdžub odgovara: - Ako ćemo biti iskreni, zatvor! Mahdžuba ponovo obuzimaju brige iz Kanatira. Ponestaje mu volje za razgovorom. Opravdavajući se umorom od puta, traži dopuštenje da ode. Ustaje i odlazi u svoju sobu. Sjeda za mali sto i tužan se predaje mislima: "S krajem januara bit će kraj i njegovog urednog života." Istina, njemu je i dosadašnji život izgledao kao pakao, ali u poređenju s onim koji ga čeka, to je izgubljeni raj! Nema sumnje da će slijedeća tri mjeseca sa sobom donijeti razne nevolje koje ni u snu nije mogao vidjeti. Šta da radi? Dok mu se na licu odslikavaju odlučnost i revolt, namršten čupa lijevu obrvu. ♦ ♦♦♦ 12

Ime jednog faraona. " Naziv naroda koji je ispred čije najezde su se odbranili drevni Egipćani predvođeni faraonom Ahmesom. 14 Ime Faraona.

38 NAGIB MAHFUZ

11. Posljednjih dana januara je uzalud tražio jeftinu sobu. Za rukom mu nije pošlo jednostavno riješiti problem. Kvart je veoma naseljen, krcat studentima i đacima koji se tiskaju po mansardama. Najzad je naišao na jednu takvu sobu na krovnoj terasi jedne nove zgrade u Čerkeškoj ulici, nedaleko od trga Giza. Samo pronalaženje je po njega bilo pogubno, jer je vlasnik odbio iznajmiti je za manje od četrdeset pjastera. Pritisnut nevoljama, Mahdžub je bio primoran prihvatiti cijenu. Prijatelje je obavijestio da će se preseliti. Trepćući očima, rekao im je da mu to nameću novonastali uslovi. Saopćava im to tužan jer se neće ubuduće moći sastajati ni s Beračicom opušaka. To s ponosom skriva. Našao se pred neizbježnim izdacima oko prevoza i nabavke petrolejske lampe. Pogledom kruži po svome skromnom namještaju. Ne može se odreći ničeg osim ormarića za odjeću koji više liči na sanduk nego na ormar. Posredstvom stražara ga je krijući prodao za trideset pjastera. Prvog dana februara je sakupio stvari, oprostio se s prijateljima i preselio se. Kiriju je platio unaprijed. Za preostale troškove u novim uslovima mu je ostalo šezdeset pjastera. To mu je sve za cijeli mjesec, što znači dva pjastera na dan za ishranu i petrolej, pored pranja i drugih neizbježnih potreba, tamam kad ne bi računao čišćenje sobe, brijanje i šišanje. Filđžan kafe spada u luksuz. Od bijednog namještaja nije preostalo ništa čega se može odreći, a što bi donijelo pažnje vrijednu nadoknadu. Čak ni krevet, najvrednije što ima, ne vrijedi ni pola funte. Uprkos tome, vrijednost mu je neprocjenjiva. Na njemu leži, a ispod njega može držati odjeću. Klimnuvši glavom, prkosno izgovara: "Ta tri mjeseca će proći kao što prođe i svako drugo vrijeme. U svakom slučaju, neću umrijeti od gladi!" Provodi prvu noć u novom obitavalištu. Drugog dana ujutro izlazi iz sobe i zaključava je. Stražar hoće da mu je očisti, ali ga on zahvalan odbija. To je zapravo Novi KAIRO 39

izbjegao, jer se u korist stražara ne može odreći ni jednog milima. Nakon toga stiže na trg Giza. Počinje razgledati. Pogled mu se zaustavlja na asčinici s graškom. Snužden joj prilazi. Gleda grupe radnika zasjele po trotoaru ispred aščinice kako halapljivo jedu, razgovaraju i smiju se. Samom sebi reče: "Postao sam jedan od radnika koje Ali oplakuje." Naručuje pola pogače punjene graškom. Odmiče se i počinje s apetitom jesti. Pojeo je pola pogače ali se nije najeo. Inače ima dobar apetit. Samo za doručak je znao pojesti tanjir graška i pola pogače, ne računajući luk i začine. Sad ne smije jesti više od dva mala obroka dnevno. Sliježe ramenima. Putem prema fakultetu odlazi govoreći: "Jako potrebno mi je da mi se pamet malo razbistri. Ili ću uspjeti, ili ubiti se?" Vrijeme nastave je proteklo uobičajeno. Susreo se sa svim prijateljima. U parku je dosta vremena potrošio u razgovoru o predavanjima. Kad je došlo vrijeme ručka, rastao se s prijateljima. Oni su otišli u kantinu, a on se uputio na Gizu. Još jučer je u kantini ručao zajedno s Alijem, Me'munom i Ahmedom. Ručak se sastojao iz tanjira spanaća s ovčetinom i narandže. A danas!? Prilazi asčinici, a vlasnik ga dočekuje s osmijehom na licu. Pozdravlja ga riječima: "Dobro došao!" Pozdrav ga ljuti. Izaziva mu osjećaj ponosa. Pored aščinice je ćevabdžinica iz koje dopire miris roštilja. Pljuvačka mu se cijedi, a u stomaku osjeća nekakvo stiskanje. Uzima pogaču i hitro se sklanja od ugodnog mirisa. Vraća se u sobu. Kad je za sobom zatvorio vrata, osjetio je vonj ustajalog vazduha, jer je prozor ostavio zatvoren. Gleda prašinu nataloženu po stolu i knjigama. Na krevetu gleda savijenu posteljinu. Postaje mu jasno da je od tog trenutka i student i poslužitelj, a možda i pralja. Ljutito se daje na izvršavanje novih dužnosti. Novi život je tegoban i zamoran, ali će, nesumnjivo, nastaviti studij. Nastavit će ga prkosno i odlučno. Međutim, glad i sve drugo mu ne daju mira. Provodit će noći zatvoren u sobi. Duge sate će sjediti za stolom nadnesen nad knjigu. Vjerovatno će ga okrutna situacija iscrpiti dotle da će jadno i smiješno izgledati. Glad će ga zacijelo iscijediti. 40 NAGIB MAHFUZ

Međutim, ne preostaje mu ništa nego da se strpljivo bori, da prkosi svemu, ljudima, sreći i svijetu, da pokaže revolt i prezir, da poludi. Sve do ponoći izvršava nove dužnosti. U ponoć prilazi krevetu. Iscrpljen liježe izgovarajući: "Okončala se prva noć iskušenja!"

12. Sutradan se digao umoran i s glavoboljom. Začudo nije gladan, ali se prisjeća sinoćnjega bolnog osjećanja gladi. Pogača punjena graškom, nedovoljna i za večeru, nije mu utažila glad. Pomišlja da se odrekne doručka, da za ručak bude mogao pojesti pogaču i pol, da bude miran tokom noći i bezbrižno uči. Tokom jutarnjih sati nastava garantuje da će ga zaokupiti i zavaravati mu crijeva. To je dobra zamisao, dostojna siromaha i jadnika, a kad pređe u naviku, garantovat će da se ono što je inače bolno neće doživljavati s bolom. Međutim, tek što je načinio prvi korak u razmišljanju, zapahnuo ga je jutarnji povjetarac. Raspalio je u njemu nesnosan osjećaj gladi. Odlučnost mu se krši. Ni na šta se ne osvrćući, odlazi prema asčinici. Dok jede, sjeća se šta se priča o izdržljivosti hinduskih fakira. Divi im se kako se tako čudesnom voljom mogu oduprijeti gladi, kako tako nezamislivo strpljivo mogu podnositi bol, nalazeći u tome "veličanstveni užitak"! Bože, kako je čarobna ta nedokučiva riječ "užitak" koja jasno govori o raspoloženju čovjeka. Njemu je ona nedokučiva, kao što je i Beračica opušaka sada djevoka o kojoj može samo maštati. Odlazi na fakultet. Prisustvuje prvom času. Nakon toga izlazi u park da sačeka slijedeći čas koji počinje tek za dva sata. Sjeda na klupu sred brojnih studenata izloženih blagim sunčevim zrakama februarske toplotne oskudice. Kako se kome prohtije, društvo s mladalačkim zanosom preskače s jedne na drugu temu: "Ta korpulentna gospođa koja nespretno naglašava riječi i podiže glas dok govori, kad uzme čitati neki tekst ... Gospodin Irving, zlatokosi Novi KAIRO 41

profesor latinskog jezika ... Ne bi li bilo bolje da je žena stvorena samo kao žena, a stvorena je kao unikatni biser ...! Bioskop, potresanje izvorne kulture i prave umjetnosti ...! Viski i hašiš, šta je od toga bolje!? Hoće li se vratiti Ustav iz 1923? Kome pripada veća zasluga u osnivanju Univerziteta, kralju ili Sa'du Zaglulu,15 neka mu Bog oprosti? Egipatsko djevojačko udruženje, da li je patriotsko ili špijunsko udruženje!? Šta je po domovinu bolje, da princ Faruk studije završi u Italiji, kao što želi njegov otac, ili u Engleskoj, kao što žele Englezi?" Atmosfera je ispunjena s puno smijeha i nadvikivanja. I Mahdžub je u nekoliko navrata učestvovao u razgovoru. Uglavnom se, kao i obično, podrugljivo slušao. Nakon toga je ustao i otišao. Na kraju velikog parka je sam proveo vrijeme do časa. Zatim je ušao u zgradu fakulteta. Nakon završetka časa, izlazi zajedno s Ahmedom koji ga drži ispod ruke. Novinar mu reče: - Neka ti je sretan novi stan! Mahdžub s osmijehom uzvraća: - Bog ti nadoknadio! Uz zagonetan osmijeh, prijatelj ga pita: - Je li iz neke ugledne porodice, ili je samo za užitak? Mahdžub se odmah dosjeti šta prijatelj pita. Ugodno mu je čuti takvo pitanje. S prikrivenim osmijehom odgovara: - To je tajna koja se ne odaje. - Je li s tobom u istoj sobi, ili ti povremeno noću dolazi? Mahdžub slavodobitno odgovara: - Kao što i sam znaš, momcima je najvažniji smještaj. Novinar klimaglavom.Gotovoneprimjetnopomijerajući usne izgovara: - Eh, baš si ti sretan! Februarski dani s nebrojenim nevoljama ga istinski iscrpljuju. Danonoćno ga mori glad. Stomak ga na miru ostavlja samo po nekoliko trenutaka. Pored redovnih zadataka oko studija, mora čistiti sobu, brisati sto, namještati ♦ ♦♦♦

I

15

Sa'd Zaglul, najistaknutiji borac za nacionalna prava. Egipćane je poveo u Narodni ustanak 1919., zbog čega su ga Englezi protjerali na Maltu.

42 NAGIB MAHFUZ

krevet, prati maramice, čarape i košulje. Na zna kako će doći do potrepština koje za druge predstavljaju sitnice, kao što je komad sapuna, petrolej za lampu i list papira. Odlučio je da jelo svede na jedan obrok dnevno. Glad ga je gotovo smoždila. Jako je oslabio, lice mu je sasvim poblijedilo. Počeo se plašiti za život koji voli više od svega na svijetu, koji mu je jedino vrijedan. Ustrajava gladan boraviti sam u sobi za koju bi njegovi prijatelji rekli da je grobnica nakon odslužene kazne. Zašto prijatelje ne zamoli da mu pomognu oko ishrane? Kad bi pitao Alija, nimalo se ne bi dvoumio niti oklijevao! Da upita Me'muna, podijelio bi s njim i zadnji komad hljeba. Šta ga u tome sprečava? Čast i dostojanstvo!? Teško njemu! Ne poriče li on sve to!? Ne prezire li sve vrednote? Šta mu je sada pa se osvrće na čast i dostojanstvo!? Teško njemu! Još uvijek mu je filozofija samo šuplja priča i lakrdija. Kad će uistinu postati čovjek? Kad će raščistiti s obzirima i čašću, jednostavno kao što s cipela obriše prašinu!? Brige su mu vrhunac dostigle kad ga je fakultet primorao da nabavi jednu knjigu na latinskom jeziku koja košta dvadeset i pet pjastera. Kad se uvjerio da ne može za nju izdvojiti ni milima, sav se odložio. Ispit se sasvim primakao! Šta da radi? Tražiti pomoć od prijatelja je nešto tegobno i odvratno, pogotovo zato što zna da ne može vratiti dug! Šta da radi? Dan za danom prolaze, a život je sve neizvjesniji. Sasvim bi zapao u očajanje da se nije sjetio velikoga majčinog rođaka, Ahmed-bega Hamdisa. Kako uopće može očajavati kad ima tako uglednog rođaka!? Tačno je da njegov otac rođaku želi dokazati dostojanstvo, da otac tvrdi da je rođak nezahvalnik koji se pretvara da je zaboravio rodbinu i tako ih omalovažava. To je gola istina. Međutim, otac mu nije u pravu kad se ljuti, niti se rođak pogrešno ophodi. Ako se rođak i uzoholio, ohole se i drugi njemu ravni. Oni imaju pravo oholiti se. Zašto mu oca ne ljute neotesani seljaci? Kako god bilo s rođakovom ohološću, ona ga neće spriječiti da saosjećajno nađe razumijevanja za njegov položaj i pruži mu ruku pomoći. Otići se mu s pouzdanjem jer, dosta mu je pouzdavanja u one koji se nepotrebno ljute! Novi KAIRO 43

13. Iz sobe je izašao s čvrstom odlukom da proba sreću. Pripremio se ne štedeći novac. Ispeglao je fes, a cipele očistio za cijeli pjaster, koliko mu iznosi kompletan obrok. Uprkos tome, po bljedilu na licu i mršavom tijelu, izgleda kao bolesnik. U telefonskom imeniku pronalazi rodakovu adresu: ulica Fustat, u Zemaliku. Donosi čvrstu odluku i polazi. Dok usput razmišlja, predaje se izblijedjelim sjećanjima. Vraća se u vrijeme kad mu je bilo osam godina, kad mu je rođak, gospodin Ahmed Hamdis, bio inžinjer u Kanatiru. Porodicu je sačinjavao on inžinjer, naočita supruga, četvrogodišnja kćerka Tehija i dvogodišnje muško djetete. Bila je to jedna sretna porodica koju je krasilo izobilje i mir. U to vrijeme Hamdisova porodica nije izbjegavala druženje s Abdudaimovom porodicom. "Gospodin" Abdudaim nije štedio truda da ukaže gostoprimstvo dragoj porodici. Mnogo puta je otišao u čaršiju da kupi kokoš ili golubove i priredi im dobru sofru. Mahdžub je bio osvojio naklonjenost Hamdisove gospođe. Hvalila mu je oštroumnost, divila se njegovoj snalažljivosti. Znala je Tehiju ostaviti da se s njim igra u avliji i na ulici. Kako li sada izgleda Tehija? Da li ga se sjeća? Sve je to bilo prije petnaest godina i vjerovatno se u zaboravu raspršilo. I negova sjećanja lelujaju pod koprenom zaborava. No, ako su ikad sjećanja bila urezana, morali bi i kod njih ostati makar blijedi tragovi. Međutim, Hamdisova porodica se uzdigla i uznijela, a Mahdžubovi su ostali u svojoj bijedi. Kanatir je vjerovatno izbrisan samim odlaskom iz njega. Sjećanja na Muhdžuba su se izgubila u prošlosti. Abdudaim sada ne radi čak ni u Grčkoj mljekari? Kakva li je Tehija? Nije li, ipak, moguće da ga se sjeti kao dječaka koji ju je na rukama držao i trčao od kuće do stanice!? Premda se pretvara da se ničeg ne sjeća, ni Hamdis-beg ga nije mogao zaboraviti. Sjetit će ga se čim ga ugleda. Neće oklijevati pružiti mu ruku. Stigao je u Zemalik. Nakon što se raspitao, uputio se ulicom Fustat. Po dužini i tišini, ulica je slična Rešadpašinoj. Sa strana se unedogled pružaju stabla čije grane 44 NAGIB MAHFUZ

se prepliću i iznad ulice tvore nadstrešnicu od rumenih cvjetova. Iskolačenih očiju posmatra vile. Iz pogleda mu se čita samo pitanje: "Je li uopće moguće da se ikakva nevolja nađe iza ovih debelih zidova? Je li ispravnije reći da su one otjelovljenje znanja ili da u njima uživaju bezbrižna srca?" Mahdžub sigurnim korakom prilazi vili br. 12. Samouvjeren stražara pita za domaćina, naglasivši da ga traži rođak koji je došao da se s njim vidi. Stražar ga vodi u primaći salon. Mahdžub ulazi u veliku luksuzno namještenu prostoriju. Nikad prije nije ulazio u takvu kuću, niti se zatekao u takvoj prostoriji. S uzbuđenjem, oduševljenjem i uzdahom, znatiželjno razgleda oko sebe. Kad je sa svog položaja bacio pogled kroz prozor, ugledao je dio bašče ispunjen ljepotom i mirisima. Kako li će ga domaćin primiti? Hoće li ga gospođa pozvati da vidi kako je postao snažan momak? Hoće li se domaćini sjetiti boravka u Kanatiru i s nostalgijom ga pitati za starog prijatelja "gospodina" Abdudaima? Hoće li biti dirnuti njegovom bolešću i shvatiti razlog koji ga je natjerao da im kuca na vrata, ne bi li mu oni, u ime lijepih sjećanja, pružili ruku pomoći. Krasne li prostorije! Nije li moguće da i on jednog dana bude imao ovakvu vilu i da mu se obraćaju oni kojima je pomoć potrebna!? Čuje korake. Pogled mu se usmjerava u pravcu vrata i opaža domaćina. Pemda se malo postarao i promijenio, odmah ga je prepoznao. Hitro ustaje, prilazi i uz naklon mu pruža ruku. Nakon što su se rukovali, domaćin ga kratko gleda, a zatim reče: - Dakle, to si ti!? U prvi mah mi je ime izgledalo nepoznato, zatim sam uspio sjetiti se. Postao si čovjek. Kako su ti roditelji? "U prvi mah mi je ime izgledalo nepoznato! Dakle, to si ti!" Mahdžub se pretvara da mu takvo reagovanje ništa ne znači. Zato odvažno reče: - Majka je dobro, ali otac je bolestan. U lošem je stanju. Nakon toga sjedaju. Domaćin je obukao mantil, a to samo po sebi govori da se spremio da negdje krene. Zavalivši se na naslon fotelje, domaćin pita: Novi KAIRO 45

- Nadam se da nije ništa opasno. Šta mu je? Pretvarajući se da je potišten, Mahdžub hitro odgovara: - Pokosila ga je paraliza i vezala ga za postelju. Prestao je raditi. Sve nam se zakomplikovalo. Polažući nade u riječi "sve nam se zakomplikovalo", domaćina krišom gleda da vidi jesu li ga riječi dirnule. Ali, ništa ne primjećuje. Bez i tračka promjene u izrazu lica, domaćin reče. - Nevesela vijest. Prenesi mu moje pozdrave. Mahdžube, jesi li ti završio studije? Mijenjanje toka razgovora ga je razbjesnilo. Izazvala ga je sagovornikova hladnoća, ali ne nalazi načina da mu odgovori, a da ne bude staloženo: - Diplomski ispit je sada u maju. - To je lijepo! Neka ti je sa srećom! Zatim, ustajući reče: - Jako mi je žao. Ja sad moram ići. Imam važan sastanak. Ustajući tužan i bijesan, momak u sebi proklinje. Susret se odigrao tek nakon petnaest godina, a nije trajao više od dvije minute. Zar domaćin uopće nije shvatio razlog dolaska? Zar mu ništa ne znače riječi "sve nam se zakomplikovalo", zbog kojih je i došao. Neizrecivo zbunjen ga slijedi dok odlazi. Da li da ga uhvati za ruku i poviče: "Ja sam ubogi siromah. Neophodna mi je tvoja pomoć. Pruži mi ruku!" Tako će postupiti makar sve prokockao. Međutim, na manjoj udaljenosti je ugledao tek zarudjelu djevojku i dječaka u pubertetu kako se mirno penju stepenicama. Odluka mu se počinje ljuljati. Pogled mu se prikiva za dvoje koji dolaze. Tehiju odmah prepoznaje uprkos velikom zaokretu između ljepote lica koje sada gleda i onog koje nosi u sjećanju. Po sličnosti između nje i mladića siguran je da joj je to brat. Zaboravlja šta je bio naumio. Odlučan da pokaže ponos, odjednom se uskočoperi. Domaćin s osmijehom pogleda kćerku i sina. Pokazavši rukom na Mahdžuba, kaziva im: - Gospodin Mahdžub, moj rođak, a ovo je moja kćerka Tehija i njen brat Fadil. 46 NAGIB MAHFUZ

Dok se rukuju, Mahdžub izgovara: - Dobro ih se sjećam. Krenuvši prema automobilu koji čeka, domaćin dobacuje: - Eto, provedi s njima neko vrijeme. Da li da ostane s njima? Uz osmijeh se ispituju pogledima. Fadil je naočit dječak otmjenog izgleda. Od prvog trenutka gaje prezreo zbog naočitosti, otmjenosti i ljepote. Tehija je iznimno lijepa djevojka. Možda je Ihsana Sehata za nijansu ljepša, ali je Tehija kompletan izraz elegancije i gracioznosti, živi obrazac aristokracije. U tren oka su mu se osjećanja rasplamsala. U Tehiji vidi oličenje života na visokoj nozi, onakvog za kakvim mu srce žudi. Zapljuskuje ga ushićenje, rasplamsava mu ambicije. Premda mu Tehija ne podstiče čežnju kakvu mu podstiče Ihsana, niti se uvjerava da su osjećanja uzvišena - on uostalom i nema vremena za uzvišena osjećanja - pobudila mu je divljenje začinjeno bijesom i pohotu pomiješanu s revoltom. U sebi osjeća neodoljivu želju da je osvoji, da je se dograbi. Odmah donosi odluku da s njima ostane. Sjedaju u raskošnoj gostinskoj sobi. Mahdžub se uvjerava da na njih ostavlja utisak otrcanka, ali to prihvata hladnokrvan. Činjenica je da se odlikuje čudesnom snagom u prevladavanju stida i zbunjenosti. Odbrana prezirom mu ne zna za granice. Fadil ga s osmijehom na licu pita: - Gospodine, ti nas se uistinu sjećaš? - Živjeli smo skupa u istom gradu prije petnaest godina. Hamdis-beg je bio inžinjer u Kanatiru, a vi ste se sa mnom igrali u "parku" moje kuće. Dječak mu iznenađen odgovara: - Ničeg se ne sjećam iz tog vremena. Tehija se uključuje glasom umilnim kao što je i ona: - Otprilike ni ja. To ga boli. Osmijehom prikrivajući šta osjeća, reče: - Bili ste mali, a ja sam imao osam godina. Fadil se osmjehuje i pita: - Jesi li završio studije? Najprije se pita, da li takvo pitanje spada u navike aristokratskih porodica, zatim odgovara: Novi KAIRO 47

- Završit ću u maju. - Koji fakultet? - Filološki. - Sretni smo što imamo takvog rođaka. - Ja sam sretniji jer sam pronašao dvoje rođaka. Tehija ga ispituje pogledom svojstvenim ženi. S namjerom da tek nekako učestvuje u razgovoru, kao što je i red, reče: - Kanatir nismo posjetili otkako smo iz njega otišli. Mahdžub se neočekivano zbuni. Da li da ih pozove da posjete Kanatir i vide kuću i "park" u kojem su se igrali? Međutim, iz nedoumica ga izbavlja Fadil koji sestru podrugljivo pita: - Jesi li posjetila Kairo u kojem živiš? I u Kairu znaš samo salone i bioskope! Tehija se zarumenjelog lica osmjehuje i uzvraća: - Tužibabo, nije li ti jasno da ja znam sve u Kairu? Obišla sam i piramide i kulturne spomenike, kao što ih obilaze turisti! Mahdžubu naumpada spasonosna ideja. Izbavljajući se iz nedoumica, hitro se ubacuje. - Piramide i kulturni spomenici su već prešli u dosadu. Jesi li obišla nove iskopine? Okrenuvši se sagovorniku, Tehija pita: - Nove iskopine!? Pokaza na svoje grudi. Kao da je lično on taj ko ih je otkrio, Mahdžub reče: - Iskopine koje je fakultet pronašao, svega nekoliko minuta hoda od najveće piramide. To je čaroban svijet ograđen bodljikavom žicom. Svi kontrolori su mi prijatelji i kolege. Kad ćemo otići da ih pogledamo? Sa zadovoljstvom odgovara: - Ne znam, ali jednog dana ću otići. Je li tako, Fadile? Budući da mu je razgovor prešao u dosadu jer ga se ne tiče, Fadil odgovara: - Naravno, naravno. Dok korača parkom uz vilu nakon završene posjete, Mahdžub predosjeća mogućnost da s ovo dvoje može 48 NAGIB M'AHFUZ

uspostaviti neku vrstu onog što ljudi nazivaju prijateljstvom. Sad razmišlja šta bi mogao izvući iz prijateljstva ako se ostvari. Iz njega neće praznih šaka izaći kao što je izašao iz posjete rođaku.

14. Vraća se ulicom Fustat. Najednom ga zahvata žestok hladan vjetar koji prethodno nije bio ni primijeto. Grane se ljuljaju. Ulica se ispunjava njihovim lupkanjem, a o zidove se odbija fijuk vjetra. Osjećaj jeze koji mu zahvata udove, umornim tijelom mu struji zajedno s drhtanjem učestalijim nego što može podnositi glađu iznureno tijelo. Međutim, misli ga zaokupljaju dotle da nije svjestan ničeg oko sebe. Dok gotovo nesvjestan lošeg vremena ide svojim putem, prisjeća se Fadila. Upoređuje ga sa sobom. Tamo je zdravlje, ljepota i bogatstvo, a ovdje bolest, iznurenost i siromaštvo. Uprkos svemu, rođaci su! Tehija je, pak, djevojka aristokratkinja, živa slika svijeta kojem on neodoljivo stremi. Da li će jednog dana ići s njom do piramida? Djevojka kao ona uistinu može biti magičan ključ za vrata iza kojih se izlažu čudesa. Dugo o tome razmišlja. Eh, žalosti, može li se on uopće vinuti u takve snove i zaboraviti nesnosne brige? Odakle njemu novac da kupi knjigu na latinskom? Kako se može oduprijeti gladi koja mu neprekidno potresa tijelo i razum? A čudesa!? Je li pokazivanje ispraznih ljudskih vrednota preče od potrebe za hranom radi održanja na životu? Je li baš ta hrana, koja se dobija iz prljave zemlje pognojene izmetom, agens života i opstanka? Je li ona stožer razmišljanja i vrhunski motiv najviših ideala? Nije li to dokaz da je suština humanizma prljavština i niskost? Dok korača, vjetar jednako fijuče. Po nebu se kulaju tamni oblaci. Uzburkana smaragdna voda Nila huči. Mahdžub ljutito gleda oko sebe. Kao da svijetu otkriva neprijateljstvo, prezrivo pijunu na zemlju. Ne bi li bolje bilo da uzme pozajmicu? Od koga? Kako će vratiti dug? Slijedeći mjesec ne može biti bolji od prošlog, može samo gori. Sta da

Novi KAIRO 49

radi? Kad bi znao džepariti! Džeparenje je čarobno umijeće. Džeparoš na raspolaganju ima sve što je u džepovima svih ljudi zajedno. Prvaci ove zemlje znaju domašaje ove mudrosti. Šta da radi? Da li da još samo jednom pokuša kod Hamdis-bega? Da li da mu ode u ministarstvo i otvoreno zatraži pomoć? U razmišljanju mu se ispriječi zamišljeni graciozan aristokratski lik Tehije. Ide li mu u prilog da ona sazna kako je bijedan i bespomoćan!? Ta djevojka mu rasplamsava osjećanja, ali ne tako ludo da sanjari kao što sanjari Ali. Ona je nova žudnja. Premda je to žudnja slična onoj kakvu pokreće Ihsana, nije platonska. Zadivljuće je što on ima neizrecivo povjerenje u sebe. Vjerovatno zbog urođene hrabrosti i odvažnosti. Zato se običnim ljudima, prostacima, pridružuje u uvjerenju da su oni, kad se tiče seksa, bolji od bogataša. Čvrsto vjeruje da Tehija nije njegova neostvariva želja. Snovi su mu iznad nebeskih visina. Luđački ih oznažuje glad koja je od studija načinila tešku borbu, a od noći bolne patnje. A knjiga na latinskom!? Teško njemu! Kako će doći do novca!?

15. Sutradan ujutru probudio se sasvim miran. Odmah mu se javilo sjećanje na posjetu rođacima. Potresen razmišlja. Čvrsto odlučuje da ode Hamdis-begu u ministarstvo i pomoć traži makar žrtvovao prijateljstvo s Tehijom i Fadilom. Morat će propustiti časove. Da bi mu doteklo novca za tramvajsku kartu u odlasku i povratku, odriče se doručka. Odmah polazi sa čvrstom odlukom. Tačno u deset je stigao pred ministarsvo. Pronalazi put do rođakovog sekretara. To je čovjek četrdesetih godina. Učtivo pozdravlja čovjeka i sapoćava mu: - Želim vidjeti gospodina Hamdisa. - Ko si ti? - Njegov rođak, Mahdžub. Čovjek mu reče da sačeka, a nakon toga nestade. Mahdžub poče razmišljati šta da kaže rođaku. Priprema 50 NAGIB MAHFUZ

dirljivo obrazlaganje. Sekretar se ubrzo vraća. Sjedajući za sto, odgovara mu: - Gospodin predsjedava sjednicom konsultativnog vijeća. Bolje bi bilo da dođeš drugi dan. Odgovor ga je porazio. Osjeća nešto kao udarac po tjemenu. Molećivo reče: - Ali, došao sam zbog nečeg jako važnog. - U to ne sumnjam. Primit će te, ako Bog da, drugi put. - Mogu ja i sačekati sat-dva. Tonom koji želi pokazati da ima drugog posla, čovjek mu odgovara: - Kad je baš tako, dođi popodne. Odlazi ljutit, bolje reći bijesan. Hoće li mu tramvaj progutati preostali novac. E neće! Nek rođak i njegovo konsultativno vijeće idu dovraga! U prvi mah pomišlja da bi, ako se želi vidjeti s begom, makar radi troškova prevoza, trebao do popodne sačekati u gradu. Međutim, neće moći izdržati divljanje gladi. Odlazi na skver Al-Azhar u potrazi za aščinicom. Uzima obrok kakav jede već tri sedmice uzastopno. Nakon toga ide prema Nilskoj palači da u parku provede duge sate čekanja. Vrijeme je hladno, nebo ispunjeno oblacima. Predat nedoumicama, Mahdžub ljutit korača bez određenog cilja. "Iznevjeri me taj lopov!" Uprkos tome, čvrsto je riješen da mu ponovo ode. To je neprijatelj s kojim se mora održavati prijateljstvo. On je oličenje patnje s kojom ga život stavlja pred iskušenje. Ruku stavlja na usplamtjelo čelo i izgovara: "Neću plakati. Čuvat ću ponos. Kako god da me se glad doveže, kukavicama je neću otkriti i kao Boga ih moliti!" Noge ga nose u park. U sjedenju i hodanju provodi vrijeme ispunjeno nepodnošljivom mukom. Hladno mu je po rukama, a u stomaku osjeća grčeve. U strahu se pita: "Je li moguće da ovi crni dani ne ostave ožiljke za cijeli život?" Mršti mu se blijedo lice. U očima mu trepće tužan pogled. Prolazi pola sata čekanja. Ide uz Nil. Ne zna kako da sačuva strpljenje do ponovnog susreta. U blizini Andaluske kapije, na stražnjoj strani parka, susreće dvije djevojke koje mu, predate razgovoru i razdraganom smijehu, idu u susret. Novi KAIRO 51

Letimično ih pogleda. U jednoj prepoznade Tehiju! Zauzeta razgovorom, ona ga i ne primjećuje, a sama njena iznenadna pojava je kod njega proizvela vidljive reakcije. Mahdžub zastaje. U isti mah zaboravlja njenog oca i njegovo konsultativno vijeće. Pretvara se da nije svjestan ni svoje patnje ni gladi. Sav se usredsreduje na jedno, da je presretne. Nije mu ni važno kako sad izgleda i što je s njom nepoznata djevojka. Pogled ne skida ni s nje, ni s njene bunde od vjeveričinog krzna koje govori o izobilju i otmjenosti. Kad su bile na nekoliko koraka, Tehija je vjerovatno osjetila njegov pogled. Pogled joj je skrenuo u njegovom pravcu. Naklonivši im se u znak pozdrava, prepriječio im je put. Ona ne krije iznenađenost. Lice joj oblijeva rumenilo. Kratko ga gleda i pruža mu ruku. Predstavlja mu prijateljicu, kao što i njoj njega predstavlja. Sve troje su zbunjeni. Neočekivano se našao u prilici da ostvaruje cilj!? Ne zna šta da kaže. Započinje s onim što je uobičajeno pitajući: - Kako je čestita porodica? - Dobro, hvala. Iz zbunjenosti ga izbavlja hitro prisjećanje na iskopine. Odlučan je da nametne temu razgovora: - Ovo je baš zgodna prilika da te podsjetim, a obećano treba ispuniti. Zbunjena reče: - Ne razumijem. Naglašavajući kao da upućuje ukor, odgovara: - Iskopine pod nadzorom fakulteta. - Aha. Ne, nisam zaboravila. - Kada? -Kada!? - Da. Budimo praktični. Šta misliš za popodne slijedećeg petka? Malo oklijeva. Zatim, kao da joj se prijedlog dopao, reče: - Dobro. -AFadil? - Reći ću mu. - Zakažimo tačno vrijeme i mjesto. 52 NAGIB MAHFUZ

- Ne želim da ti išta komplikujem. Bolje ti reci vrijeme i mjesto. - Četiri sata popodne, pred autobuskom stanicom na trgu Giza. Nakon što se pozdraviše i rastadoše, on produži svojim putem. To je neočekivan a veliki uspjeh. San je postao stvarnost. Dakako, primijetio je kako je njena prijateljica obratila pažnju njegovom izgledu, ali zar je uopće važno kako izgleda? Međutim, nisu li dvije žene stajale s najbjednijim muškarcem!? Dakle, sasvim moguće je da se ovo okonča čvrstom vezom. To nije nemoguće. Tehija je ruka sreće koja se pruža sretnicima. Njom se dohvataju dragocjenosti. Ko to zna!? Međutim, sad je svjestan da ne može i dalje moliti Hamdis-bega. Nije logično da njega danas moli, a sutra mu s kćerkom ima sastanak s pobudama čuvstva. Kad bi tako postupio, djevojčin otac bi kćerki zabranio izlazak s momkom bijednom kao on. To bi i ona sama odbila. Ili moljakanje, ili sastanak!? Međutim, tu i nije bilo izbora. Ili je izabrao a da nije ni bio svjestan. Kako god bilo, ta vrata su mu se pred licem zalupila! Nakon sveg truda, nađe se u nedoumici s kojom se i dalje pita: "Šta da radi? Kako doći do novca?" Sav igubljen korača. Razmišlja bez zastajkivanja. Najednom se sjeti Salima Ihšidija. Oči mu zasjaše i iskolačiše se. Naravno, to je stari komšija. Nije on ni Me'mun Ridvan, ni Ali Taha. Ne vidi ništa pogrešno u tome da se njemu obrati. Zašto ne otići njemu? To je dobra ideja! Još nije podne, a između njega i ministarstva je svega pola sata. Otići će bez oklijevanja. Polazi bez oklijevanja.

16. Raspituje se za kancelariju gospodina Salima Ihšidija, sekretara Kasim-bega Fehmija. Odgovaraju mu da on više nije sekretar, već šef kabineta. Uvode ga. Stasiti i plećati kurir, brko, stade pred vratima. Zatraži dopuštenje da uđe. Novi KAIRO 53

Nestade nekoliko trenutaka. Vrati se i oštrim tonom reče: "Izvoli." Mahdžub se nađe u prostoriji kracatoj muškarcima i ženama. Ihšidi se za stolom ne vidi. Zaklonjen je plukružnim redom službenika koji mu predočavaju papire. Momak razgleda oko sebe i pita se: "Kad će se razići ta nepregledna gomila. Kad će mu se ukazati prilika da progovori?" Prostorijom odjekuje Ihšidijev glas. Odzvanja naglašavanje koje govori o značaju u rukovođenju. Iznosi primjedbe, kritikuje i prijeti. Glasovi službenika šušte sričući obrazloženja, komentare i isprike. Službenici uzimaju svoje papire i jedan za drugim odlaze. U prostoriji najednom ne ostade niko osim šefa koji tek tad obrati pažnju na momkovo prisustvo. Pruža mu ruku i poziva ga da sjedne. Okreće se pravo Mahdžubu. Pripaljuje cigaretu i duboko udahnjuje. S užitkom i olakšanjem odbija dugačak dim. Na licu mu se očituje radost i zadovoljstvo. Mahdžub ga krišom, pažljivo posmatra i razmišlja: "On je sit i sretan. Nema sumnje, doručkovao je maslac, kajmak i med. Puca od zdravlja. Bezbrižno sjedi u fotelji!" Osjeća u sebi prezir. Podrugljivo se pita: "Što u kancelariji ne objesi sliku čestite žene, svoje majke, u crnoj dželabiji ulijepljenoj blatom?" Kao i u većini prilika, podređeni i stranke su bili tu sa svojim potrebama. Neki su podnijeli zahtjev za subvencionisanje školarine. Jedna gospođa je tražila Ihšidijevu preporuku da joj kćerka bude unaprijeđena u šestu klasu. Neko ga je molio da mu rođaka premjesti u Kairo, jer je u nekoj maloj kasabi proveo već punih dvadeset godina službovanja. Jedan mladić ga je molio da mu zakaže susret s Kasim-begom, da mu pokloni svoju studiju o životu djeteta do pete godine života. Mahdžub ih je slušao kako mu se obraćaju s poštovanjem i uvažavanjem: "Čestiti beže." Odgovarao im je oštro, oholo, čak i drsko. Mahdžub se strpio dok se "šef" nije stavio samo njemu na raspolaganje. Dakle, čudo se desilo! Prostorija se ispraznila! Kad mu se okrenuo, Ihšidi je rekao: - Ovako provodim dan, a noću nastavljam u Kasimbegovoj vili! 54 NAGIB MAHFUZ

Mahdžub se u sebi Ijutito pita: "Nećeš valjda od mene tražiti da Bogu činim dovu da te poštedi posla?" Suzdravši se, uz osmijeh mu uzvraća: - Presude se izriču prema rangu osuđenog. Ihšidi klimnu velikom glavom. Nije mu nepoznato laskanje samom sebi i zbijanje šala na račun drugog. Poznat je po oštrini jezika i napadima, bez razlike radi li se o protivnicima ili saradnicima. S pravom se za njega kaže da život temelji na stalnom radu, samohvali i klevetanju takmaca. Egoizam ga je navikao da sve koji s njim dolaze u dodir doživljava kao takmace. Stoga su rijetki oni koje njegovo zlo mimoilazi. Ne mari za to šta se o njemu priča. Ne brine ga klevetanje, gotovo kao ni nepostojeće pohvale. Kad sazna da neko o njemu ružno govori, zna s prezirom reći: "Svaki zaljubljenik je omrznut." Dakle, klimnu velikom glavom i reče: - Ja neprestano radim. Šta vrijedi da se osvrćem na klevetanja? Ja to neću! Niko ne može usta zatvoriti onima koji naklapaju da se Ihšidi domogao pete klase, a da u šestoj nije proveo ni pune dvije godine! Pretvarajući se da ih osuđuje, Mahdžub pita: - Valjda ne očekuju da sistem napredovanja eliminiše značaj podobnosti!? - Ja sam prividno u ministarstvu, a u biti sam na đubrištu. A sad, dragi moj, šta je s tobom? Mahdžub guta pljuvačku. Popravlja se u stolici, a zatim molećivo reče: - Salim-beže! Ti si mi stari komšija i drug. Ja i moja porodica prolazimo kušnje teškog vremena. Čestiti beže, otac mi je vezan za postelju. Svi smo u nevolji. Ja lično sam u teškoj krizi. Potrošio sam novac. Dozvoli da zatražim pomoć. Ihšidi ga ispitivački odmjerava okruglim očima. Shvata da je gladan. Međutim, nije navikao davati. Apsolutno ne zna šta je gest dobročinstva. Nije on "slabić" kojeg nečija nevolja pogađa u srce. Jasno vidi da je momak u teškoj nevolji. To ga navodi da makar malo promisli. Pomišlja da ustane i skloni se, ali kako to izvesti? Da mu se izvine!? On Novi KAIRO 55

to ne može jer izvinjavanja prezire, pogotovo izvinjavanje onima koji nemaju nikakvu moć. Tad se nečeg dosjeti. Pita momka: - Znaš li dobro francuski i engleski? - Da, znam. - Dobro. Znaš li za časopis Nedžma? Vlasnik je moj kolega i prijatelj. Možda te primi s mojom preporukom. - Hoću li trebati prevoditi članke? - Da. Članke, anegdote i slično. Uzmi moju posjetnicu i idi k njemu. Ja ću mu javiti telefonom. Ne ljuti se, ja sad moram ići Kasim-begu, odnijeti mu neke papire. Nije li to i za tebe bolje i časnije? Tad Ihšidi ustade. Lijevom rukom uze svežanj papira, a desnu pruži momku. I jadni momak njemu pruži ruku. Tad ga upita: - Može li taj posao donijeti pristojnu zaradu? Premda mu se iz očiju vidjelo da ga je pitanje naljutilo, Ihšidi se nasmija i uzvrati: - Vjerovatno si slušao o dobroj zaradi novinara!? U svakom slučaju, dobit ćeš makar onoliko s koliko se možeš izvući iz nevolje. Ihšidi ga ispraća do vrata, a njega obuzima nestrpljenje. Samo što ne viče da mu da nekoliko pjastera, ali vrata se prije toga zatvoriše. Našao se pred gorostasnim kurirom. Odlazi noseći sa sobom posjetnicu. Iz ministarstva izlazi snužden i jednako ophrvan brigama. Časopis Nedžmal? Ako i uspije, to ima smisla tek kao lijek koji će kasnije djelovati. Šta da radi? Kako doći do novca? Sat pokazuje tri popopdne. Vrijeme je hladno kao što je bilo i prije podne. Teške glave i potišten, ide putem ni sam ne znajući kuda. Sav svijet ga stiska. Zamahuje stisnutom šakom. Glasom koji sliči jauku, ljutito izgovara: "Sav svijet će mi platiti za ovo!" Jasno mu postaje da ne preostaje niko osim Alija ili Me'muna. Jako teško mu je njima pružiti ruku! Međutim, nema izbora. Sto se mora, mora se. Ide prema tramvaju pitajući se: "Koji od dvojice je prikladniji? Obojica su čestiti. Međutim on Alija ne voli, jednako kao što Me'muna ne 56 NAGIB MAHFUZ

rzi. Bez obzira na sve, Me'mun je pobožan vjernik. On je dostojan čuvanja tajne. Čuvat će tajnu, taman i da dođe do odgađanja vraćanja duga. Ide prema studentskom domu. Zaokreće prema Me'munovoj sobi. Momak ga obradovan dočeka i pita: - Sto si danas odsustvovao s fakulteta? Mahdžub odgovara: - Prijatelj ti je na mukama. Vrlo teško mi je! Me'mun mu se krupnim crnim očima zagleda u lice. Plaše ga iscrpljenost i briga koje prepoznade. Saosjećajno pita: - Mahdžube, šta ti je? Bez oklijevanja odgovara: - Teška situacija. Izgubio sam i zadnji pjaster. Za knjigu na latinskom nemam ni milima. Me'mun bez riječi ustaje i prilazi čiviluku. Ruku zavlači u džep sakoa i vadi tri novčanice po deset. Donosi mu ih. Mahdžub ih uzima gotovo ne vjerujući. Zausti da prijatelju zahvali, ali on, stavivši prst na usne, samo prošapta: "Pst." Mahdžub iz doma odlazi ni na šta se ne osvrćući. Čak i Ihsaninu kućicu samo letimično pogleda. Istovremeno je i zadovoljan i mrzovoljan. Zadovoljan je što je dobio novac, a mrzovoljan što je postao Me'munov dužnik. m

17. Stiglo je vrijeme sastanka zakazanog za petak. Neznatno prije sastanka, Mahdžub odlazi na autobusku stanicu. Pita se: "Hoće li brat i sestra ispuniti obećanje?" U zakazano vrijeme stiže luksuzan automobil i staje ispred stanice. Kroz prozor proviruje lijepo lice. Mahdžubu srce lupa. Pritrčava autu. Otvaraju mu se vrata. Ulazi i sjeda na svoje mjesto. Odmah uočava da je Tehija došla bez brata. Iznanađen je, ali to ne pokazuje. Preplavlja ga istinska radost. Pretvarajući se da mu to ništa posebno ne znači, pita: - Gdje je Fadil? Novi KAIRO 57

Djevojka vozaču naređuje da krene. Nakon toga se okreće Mahdžubu i kritičkim tonom mu saopćava: - Zajedno smo krenuli. Usput je ugledao neke drugove i odustao. Zadužio me je da ti prenesem njegovu ispriku. Mahdžub se trudi da prikrije zadovoljstvo. Učtivo je pita: - Kako su čestiti roditelji? - Hvala Bogu. Zahvaljuju ti za ovaj lijepi izlet. - Molim. Drago mi je. Nakon toga, glasom kojim se izražava očekivanje, ona reče: - Vidjet ćemo lijepe stvari. Nije li tako? S pouzdanjem odgovara premda i on ide prvi put: - Svakako. Vlada tajac. Djevojka gleda kroz prozor, a on je krišom posmatra. Ovo je prvi put da je nasamo s djevojkom koja zaista zavređuje pažnju. Ali, gdje je? U luksuznom automobilu koji zavidnike čini tužnim. To je najbolji komentar za one koji ga eventualno vide. Nosnice mu se opijaju ugodnim mirisom. Nema tu mirisa znoja i prašine. Kad ulazi u svoju sobu ispunjenu ugljendioksidom, obuzima ga osjećaj da se guši. Tad u njemu ne može biti pobuđena čednost i ponos. Pohota ga vodi da zamišlja samo jednu sliku, da se odmah na nju baci! Osjeća kako mu se požuda pojačava i kola zajedno s krvlju. Pogledom kruži van automobila. Pita se što li je Fadil odustao? Da nije ugledao kakvu lijepu djevojku i za njom krenuo? Možda mu je i Tehija nešto namjestila da ga se riješi? Muška pohota ga čini sve uznemirenijim. U sebi reče: "Iste su krvi, a kako kažu 'krv vri'. Ni ona nije nešto nestvarno." Ako ga osjećaj ne vara, vidjet će ona lijepe stvari, onako kako i želi. A vozač!? On je tu nebitan. On ne može ni pretpostaviti kreposti i bogatstvo ljudskog bića. Nema sumnje da su se ti vozači izvještili u držanju postrani. Naravno. Dobro, kakav bi, inače, bio motiv njenog dolaska bez brata? Najveća mudrost je ona koja kaže: "Ako se čovjek nađe nasamo sa ženom, odmah se tu nađe i vrag kao treći." 58 NAGIB MAHFUZ

Gdje je taj vrag da sad pred njim klekne i ljubi mu stopala. Kad toliko dugo on vraga slijedi i privržen mu je, što njega vrag ne nagradi vezom koja će ga spasiti. Pogled vraća u unutrašnjost automobila. Osjećajući želju da Tehiju uvuče u razgovor, pita: - Je li gospođica student? - Fakulteta za edukaciju djevojaka. Zadovoljan reče: - Lijepo. Vrlo lijepo. Tehija njega pita: - Šta ti namjeravaš raditi kad diplomiraš? Pitanje ga iznenadi. Njegovi prijatelji o budućnosti govore sa sjetom i zabrinutošću. Mnogi prethodnici se grče za stolom po ministarstvima. Diplomama mašu i rashlađuju lica pržena na temperaturi osme klase. Međutim, on se izbavlja svojom poznatom odvažnošću. Premda svjestan da laže, samouvjereno reče: - Moram izabrati između dva puta: uključivanja u diplomatski kor, ili postdiplomskog studija uz rad u obrazovanju. Osmjehnuvši se, ona uzvraća: - Lijepo. Što li je ona iskoristila njegov način odgovora? Da li mu se, vragolanka, tako ruga, ili toga nije ni svjesna. Poželivši da je provjeri, pita: - Šta bi ti radije? - Ja? To je tvoj problem. Lukavo joj odgovara: - To se i tebe tiče, jer ti se radi o rođaku. Nakon što joj lice porumeni, reče: - Diplomatski kor je privlačniji. Zamišlja Hamdis-bega kako ide u ministarstvo vanjskih poslova i zauzima se za njega. Zatim reče: - To i ja mislim. Bilo bi jako lijepo život provoditi između Brisela, Pariza i Beča. Ona se nasmija i uzvrati: - Ili između Damaska, Ankare i Adis Abebe. Pridruživši joj se sa smijehom, lukavo dodaje: Novi KAIRO 59

- To su prijestolnice u koje ne ide neko čiji rođak je Hamdis-beg. Zajedno se nasmijaše. Samom sebi reče da pametan razumije i poruku nagovještaja, a toliko je zasada dovoljno. Što se tiče budućnosti, srce mu govori da mu djevojka ne može iz života otići kao da nije ni postojala. Ko zna? Smjelosti mu ne manjka. Nedostatak može biti prije to što smjelosti ima više nego što mu je potrebno. Prepušta se poplavi misli. Najednom pažnju obraća na automobil kako se putem penje i skreće prema platou s piramidama. Na zaravni ispred najveće piramide izlaze. Tad reče: - Iskopine su nekoliko milja iza sfinge. Ni brzo ni polahko, pješke idu. Noge im gaze prašinu. Počinju osjećati umor. Vrijeme je stabilno, samo prohladno. Nebo je vedro, a sunce šija ni oblačkom nezaklonjeno. Njegova odječa na bjelini dana jasno se očituje s odsustvom elegancije i ljepote. Malo se time uznemiri. Pomišlja: "Vjerovatno se ona pita, što čestiti ambasador ne nosi frak?" Nakon dvadeset minuta hoda, ugledaše zonu kopanja opasanu bodljikavom žicom. Mahdžub progovara: - Stigli smo. Momak prilazi stražaru. Po njemu posla ceduljicu za nadzornika zone. Čovjek se vrati i pusti ih da udu. Kad su ušli, dočekao ih je nadzornik, približno tridesetogodišnjak, Mahdžubov prijatelj. Uz dobrodošlicu i izvinjenje, nadzornik im reče: - Vidjet ćete mjesta koja je dozvoljeno gledati. To su mjesta na kojima su završena istraživanja. Međutim, ja vam neću praviti društvo. Jako sam zauzet. Mislim da vam i nije neophodan vodič. Mahdžub se pokaznim znakom usaglasi s tim, a nadzornik nastavlja: - Ono tamo, to vam je Hram sunca koji pripada drevnom božanstvu. Poznat je po imenu Hram sfinge. Do njega je stražnji dio grobnice princa Senfera. Mahdžub u sebi reče: "Bog po svojoj mudrosti došaptava da danas duže budemo sami. Ako je sva Božija mudrost ovako osmišljena, onda sam i ja vjernik!" Duboko udahnjuje 60 NAGIB MAHFUZ

da krene prema Hramu sunca. Spuštaju se tek pripravljenim stepenicama. Ulaze u ložu čiji pod je od granita, a sa strana su dva reda stubova. Loža je bez krova. U njoj nema ničeg što ushićuje, što može pobuditi divljenje. Djevojka oko sebe baca letimičan i nezainteresovan pogled. Mahdžubovo razočarenje nije ništa manje. Međutim, svjesno nastojeći da dolasku prida značaj, reče: - Pogledaj te stubove! Kako su uspjeli odoljeti tolikom vremenu? Podrugljivo se nasmiješi, ona upita: - Sta je bilo na njima da bi se porušili? Pokazuje na uklesane natpise po stubovima i odgovara: - Kad bismo pročitali te hijeroglife, znali bismo sve šta skrivaju ta nepoznata čuda. - Zbilja! - Naravno. Jesi li učila o faraonskim vremenima? Niječno odgovara i tako se okončava obilazak prvog spomenika. Dok se približavaju grobnici iza Hrama, Tehija ga pita: - Ima li još spomenika osim ove grobnice? Predosjeća kakva dosada vreba iza pitanja. Uznemiren reče: - Postoje mnogobrojni spomenici, ali nije dozvoljeno razgledati ih. Silaze niz stepenice i ulaze u malu pravougaonu prostoriju zidova ukrašenih natpisima i slikama. Strop joj je odmah iznad glava. Prostoriju površno razgledaju. Zatim se Mahdžubov pogled zaustavlja na slikama. Tihim glasom progovara: - Pogledajmo slike! Gledaj te prekrasne boje! Počinju od zida na kojem je ulaz. Ukrašen je slikama koje predstavljaju vlasnika grobnice. Lijevo od njega je njegova žena, a između njih djeca. Okružuju ih robovi i sluge. Na slijedećem zidu vide prizor prostrane poljane. Oru je rala koja vuku volovi. Tu i tamo stoje goli seljaci. Tehija se bez zadržavanja okreće od slika, prilazi trećem zidu. Mahdžub shvata da se nelagodno osjeća pred slikama Novi KAIRO 61

golaća. On razrogačenim očima posmatra slike koje su mu potakle podozriv osmijeh zajedno s ubrzanim kolanjem krvi. Postaje svjesniji da su sami. Ne odmiče se od prizora poljane, niti pogled skida s golaća. Obuzima ga dojam o gotovo nestvarnoj činjenici da su sami s golaćima. Od ustrajnog gledanja mu se pričinjava da se slike otjelovlju, da se u njima budi život, da im u venama kola krv. Po koži im se razlijeva nabujalo rumenilo, a iz očnih duplji im izvire živ pogled. Vratovi su im izduženi, okrenuti prema djevojci koja bježi. Srce mu od silne pohote snažno lupa, krv u venama vri. Uzalud se susteže. Na umu mu je Tehijin dolazak bez brata, razgovor u autu i blagost komentara. Ne smeće s uma da su sami, da se nalaze u grobnici u kojoj ih skrivaju znaci nestanka generacija. Privida mu se zreo plod koji samo čeka branje. U njemu se uzburkava vulkan. Preobražava se u zvijer koja je izgubila samokontrolu i razum. Guta pljuvačku. Oči su mu jednako uprte u golaće, kao da ništa drugo ne vide. - Ne vidiš li ovu svetkovinu na poljani? Ne krijući da se dosađuje, ona bezvoljno odgovara: - Nema tu ništa što zavređuje pažnju. Zakreće glavom i gotovo šapatom joj reče: - Gospođice, ti se baš dosađuješ. Prilazi joj korak bliže i staje naspram nje. Zajedno s njom gleda sliku sluge koji mijesi tijesto. Kao da želi bolje osmotriti jedan dio slike, malo se saginje. Dodiruje joj desno rame. Zatim se okreće gleda je u oči. Podrhtavajućim glasom pita: - Zar ti se ništa od ovog nije svidjelo? Ona se opušteno nasmija. Jasno mu uzvraća: - Istina je da nisam našla ništa dostojno dolaska. Dok pogledom strijelja njene oči, Mahdžub podrhtavajućim glasom nastavlja: - Ali, samo mjesto je lijepo i mirno. Podrhtavanje glasa je opominje da nešto priprema. Ona obara pogled. Obuzima je strah. Zato mu reče: - Vrijeme je da idemo. On klima glavom. Želi nešto reći, ali glas ga izdaje. Hvata je za ruku, a ona je energično istrgava. Prezrivo ga 62 NAGIB MAHFUZ

eleda. On na to ne obarača pažnju, već je snažno hvata za ruku. Dok mu lice mijenja boje, izgovara: "Daj da ostanemo još malo." Preplavlja ga vražija pohota. Energično je sebi vuče. Obujima je rukama i navaljuje usplamtjelim usnama. Ona se brani desnom rukom i izmicanjem glave unazad. Na lijepom licu joj se vidi da je bijesna. Glasom koji para tišinu grobnice, oštro podvikuje: - Ti si poludio! Pusti me! Pusti mi ruku! Ušutkiva je gotovo izbezumljen od bijesa: - Molim te, ne ljuti se. Priđi, privij mi se na grudi! Ni sama ne znajući odakle joj takva snaga, luđački snažno mu se istrgava iz stiska ruku. Odlučno i gromko podvikuje: - Ne prilazi mi! Teško tebi ako me samo dirneš! Samo mi probaj stati na put! Ide k vratima, a on gleda za njom. Šuti i slomljen je prati. Ophrvan je osjećajem neuspjeha i stida. Šutke idu putem kojim su došli kao dva vesela prijatelja. Njeno lijepo lice je prošarano znakovima prigušenog bijesa, ali ide uzdignute glave, gordo i slavodobitno. On ne zna kako da ispravi grešku. Što šutnja više traje, sve više ga muči. S kajanjem se počinje pitati, nije li bilo bolje da se još neko vrijeme strpio. Sa žaljenjem, sam sebi reče: "Očigledno je da se djevojke kao Tehija ne mogu osvajati jednostavno kao Beračica opušaka. Vjerovatno joj se nije dovoljno udvarao i laskao joj. Da se malo više strpio i udovoljio njenoj sujeti, uspio bi. Prokockao je ukazanu priliku." Ne čekajući ga, Tehija najednom naredbodavno reče: - Ne prilazi! Ona uđe u automobil i zalupi vrata. Vozaču naredi da krene. Njegove oči je prate dok se ne izgubi iz vidokruga. Ostavila ga je samog na zaravni pred piramidom. Dugo ostaje nepomičan, kako mu je ona naredila. Nakon toga sleže ramenima, a podrugljivi duh mu se poče vraćati. Samom sebi se s porugom nasmija. Dugo gleda piramidu, zatim samokritično izgovori: "Četrnaest minulih vijekova ove piramide svjedoči moj neuspjeh." Zatim ga zapljuskuje neočekivani val srdžbe. Blijedo lice mu se crveni, nosnice titraju. Javlja mu se želja da Novi KAIRO 63

Kairo zaspe kamenjem ugrađenim u ogromne piramide. Korača, a srdžba ga jednako razjeda. Za čim da žali!? Ona je samo žena! Nije po ženstvenosti ništa ni iznad njegove Beračice opušaka, samo stoje prokockao priliku!? Zauvijek gubi Tehiju i njenog oca. Na trenutak razmišlja. Slegnuvši ramenima, s prezirom izgovara "gnjavaža".

18. I Nastupilo je vrijeme izvjesnog stabilizovanja. Mahdžub uspijeva odagnati pomisli na sve što ga tišti. Predaje se poslu. Odlazi na primanje kod glavnog urednika Nedžme. Čovjek ga zapošljava prevođenjem nekih izvoda uz naknadu od pedeset pjastera mjesečno, da bi mu primanja ubrzo porasla na stotinu i pedeset pjastera. S tim može odoljeti strahu od gladi koja je prijetila smrću. U svakom slučaju, može život učiniti podnošljivim. Predaje se poslu, radi danonoćno. Ispunjava obaveze na fakultetu i u rutinskom novinarskom polsu. Život mu više nije prazan. Počinje razmišljati o sebi. Zaokupljaju ga uobičajene ljudske brige. Prolazi i po cijeli dan a da u ljutnji ne stisne pesnicu, niti podrugljivo uzvikne "gnjavaža". Istina, naiđe poneki neizbježan trenutak revolta, kao kad, recimo, treba pojesti mizerni obrok, kad vidi sportski stas i bezbrižan osmijeh Alija, ili kad se sjeti kako je kucao na mnogobrojna vrata tražeći nekoliko pjastera. Međutim, izuzev toga, život ide svojim prihvatljivim tokom. Protekao je mart sa svojom prijatnom temperaturom, blagim vjetrovima i nebom koje je sa sebe svuklo zimsku odoru, pokazalo toplinu proljeća i njegovih čari. Za njim je došao april sa svojim blistavim suncem - ono se spominje u svakom razgovoru - svojim prašnjavim vjetrovima i glinastožutim zrakom. Početkom maja mu je stiglo očekivano pismo od oca u kojem mu saopćava da mu šalje posljednju funtu koju je mogao odvojiti. Želi mu dobro zdravlje i uspjeh. Ne propušta naglasiti da, od sada pa ubuduće, očekuje njegovu pomoć koja im je jako potrebna. 64 NAGIB MAHFUZ

Obradovao ga je viješću da će, ako Bog da, moći uskoro hodati, ali vjerovatno uz pomoć štaka. U pismu nije bilo ništa o čemu se ranije nisu bili dogovorili, samo što on ne može obuzdati bijes potaknut pismom. Prisjeća se crnih noći gladi i bezizlaza, ali se sjeti i roditeljskih riječi: "Dok bude nas, ne brini." Ispit je bio početkom maja. Rezultati su se znali 20. u mjesecu. Prošla su sva četvorica prijatelja koji su se družili tokom četiri godine studija. Za Mahdžuba to nije bio ispit kao i matura. To je za njega bila iznimna i nestrpljivo čekana prilika da ubere plodove dugotrajne petnaestogodišnje borbe. Neizmjerno se obradovao. Iz dubine duše je odahnuo. Međutim, radost uspješnog diplomca je kratkog daha. Zapravo, ona ne traje više od jedne noći nakon što se saznaju rezultati. Čim svane prvo jutro, dograbe ga se brige nove vrste. Brige kakve se ustreme na momka koji skida studentsku odoru i sam se treba suočiti sa životom, pogotovo ako mu prilike nisu naklonjene, kao što je slučaj s Mahdžubom. Neumoljivi silnik kojeg nazivaju budućnost, sadrži nagovještaje sreće i nepredvidiva posrtanja. Prijatelji se u istom sastavu uvečer okupljaju u klubu na fakultetu. Do njih stižu vijesti o kolegama, sinovima ljudi iz uticajnih krugova, pred kojima se vrata državne službe otvaraju preporukom moćnih. Razgovaraju o budućnosti prigodnim riječima i kritikom, optimistički ili pesimistički. Ahmed s uobičajenim mirom kaže: "Tok mog života se ništa neće promijeniti. Neću tražiti ni novi posao. Jučer sam bio student i novinar, a sad mi preostaje samo da radim kao novinar." Me'mun ne zna hoće li biti poslan u Francusku, ili će biti zadržan u Egiptu. U oba slučaja, njegov cilj je jedan, a to je islam. Jednom prilikom se pitao: "Ne bismo li mogli započeti našu istinsku borbu najprije u muslimanskom omladinskom društvu, da islam očistimo od nanosa idolatrije. Tako bismo mu vratili izgubljeni mladalački duh. Tek nakon toga bismo ga pozivanjem širili. Ne bi potrajalo dugo, a on bi obuhvatio, najprije sve istočne arapske zemlje, a za njima i ostale islamske zemlje." Ali Taha, pak, nema sasvim jasan cilj. Njemu su se pobrkali ciljevi i putevi.

Novi KAIRO 65

Spremao se za rad u politici, ali politika koju on poznaje nije politika kakvu znaju drugi. Kad bi našao stranku koju karakterišu socijalistička načela, bez predomišljanja bi u njoj uzeo učešća. Međutim, gdje postoji takva stranka? Hoće li čekati dok se ne osnuju takve socijalističke stranke pa da u njima učestvuje, ili da već sad krene s pozivanjem? Nema sumnje da je čekanje lakše i mudrije, jer nema nikakve koristi od pozivanja u društvene preobražaje u zemlji u kojoj nikog ne brine ni ustav i njegove manjkavosti. Vjerovatno je najbolje da malo sačeka, da još proširi znanja i iskustva. Neće pokopati nade u državnu službu. Međutim, kad bi mu služba bila ponuđena, on bi je u ime svega navedenog odbio. Mahdžuba je obuzeo strah. Islam, politika, socijalistički preobražaj?! Sve su to pitanja koja njega nimalo ne brinu. Ono što njega najviše brine jeste strah od smrti zbog gladi. Opsjednut je službom koja mu može garantovati pogaču. Ako naleti kakva služba, glad ga više neće potresati. Međutim, uznemiravat će njegove roditelje. No, on o njima ne brine kao oni o njemu. Šta da radi!? U državnu službu ne ulazi niko bez podrške. Dugo razmišlja. Ne preduzima ništa osim što je ocu poslao pismo u kojem mu saopćava da uporno traži posao i da se nada da će uskoro biti u mogućnosti izvršavati obaveze prema porodici. Natuknuo mu je i teškoće s kojima se suočava. U međuvremenu je profesor filozofije "Francuz" Me'mun kandidovan za nastavak školovanja na Sorboni, a Ali je preporučen za mjesto u biblioteci u kojoj ima sve mogućnosti da priprema magistarsku tezu. Kad je Mahdžub to čuo, počeo je svoju sudbinu upoređivati sa sudbinom prijatelja. Sutra će Me'mun, izrod najodvratnijeg sela u zapadnim krajevima zemlje, otići u Pariz! Sutra će se Ali skrasiti u biblioteci, pripremati tezu i oženiti Ihsanu! Nek je veselo! A šta da on radi!? Hoće li mu se vratiti crni februarski dani? Odlazi da se vidi s Alijem u biblioteci. Od njegovog namještenja je prošla jedna sedmica. Očekivao je da će ga zateći 66 NAGIB MAHFUZ

radosnog i razdraganog. Momak ga dočekuje s neizostavnim osmijehom, ali bez predviđenog zadovoljstva. Staviše, čini mu se da umjesto sreće primjećuje potištenost kakvu nije navikao gledati kod njega. Prilično se time iznenadio. Razlozi mu nisu jasni. Pomišlja da mu prijatelj prividnim tištanjem prikriva istinsku radost. Dugo razgovaraju. Tvrdeći da neće dugo ostati na tom poslu, Ali mu reče: - Ovo je vrijeme čekanja i razmišljanja dok ne dođem do zaposlenja u javnom životu. Moguće je da se u odgovarajuće vrijeme opredijelim i za novinarstvo. Prisjeća se svog posla u Nedžmi koji mu "donosi velika primanja". Na usnama mu se ukazuje jedva primjetan podrugljiv osmijeh, ali Ali nastavlja: - Spremam se da napišem raspravu o planiranju prirodnih resursa u Egiptu. Alijevi planovi i nadanja Mahdžubu prelaze u dosadu. Otvoreno ga pita ima li mogućnosti da i on dobije namještenje u biblioteci. Momak ga vodi kadrovskom službeniku da s njim razgovara. Čovjek je s njim sasvim otvoren. Uhvatio je Mahdžuba za ruku i otvoreno mu rekao: - Slušaj sinak! Zaboravi stručnu spremu! Ne daj ni milima za molbe kadrovskim službama! Pitanje ne iziskuje ni riječ manje ili više, već zavisi od toga imaš li nekog ko će se za tebe zauzeti!? Jesi li rođak nekom ko se pita? Jesi li u mogućnosti zaprositi ruku kćerke nekog ko je na vlasti. Ako je odgovor "da", sretan ti dolazak, a ako je "ne", obrati se nekom drugom! Iz biblioteke je otišao očiju tužnih zbog razočarenja. Premda za njega nije bilo novo ništa šta je čuo, guši ga to što je čuo, kao da je sve bilo prvi put. Snužden ide da malo proskita parkom Uruman. Eh, da je makar ostao u dobrim odnosima s porodicom Hamdis! Da nesmotrenošću nije makar pokidao veze onog dana pored piramida! Sto mu se ništa ne da!? Zašto i on ne dobije svoj dio sreće i mira? Zašto ga glad vreba? Kao da ne postoji nikakav drugi plijen osim njega! Sav svijet je radost njemu nedokučiva. Proljeće prolazi u zelenilu granja i rumenilu cvijeća. Leprša zajedno s vrapcima i drugim pticama. Pleše Novi KAIRO 67

na rumenim usnama, svugdje, lijevo i desno predatim poljupcima. Sav svijet je nepomućena radost. Lica u njemu blistaju. Park Uruman je stjecište ljudskih radosti, životinja i biljaka. Zemlja isto tako, a nebo je prekriveno neiskazivim blagostanjem. Hoće li on od gladi umrijeti u takvom svijetu? To pitanje mu se učini čudnim i besmislenim. Nasmija se ironično, podrugljivo i ljutito. Srdito pita: "Zar ja da umrem od gladi? Neću ni trunke odstupiti!" Kako da od gladi umre onaj ko se diže protiv svih normi? Kako može od gladi umrijeti onaj ko poriče savjest, krepost, vjeru, patriotizam i sve druge vrednote? Je li od gladi umro iko koga spominju po niskostima? Je li ikad bilo pritužbi osim od strane onih koje plijeni svako dobro na ovom svijetu? Čime bi ga sve teretili kad bi u listu Al-Ahram u rubrici za oglase objavio: "Momak dvadesetčetverogodišnjak, nosilac diplome o završenom fakultetu, sve podređuje niskostima. Na putu ostvarenja zacrtanog cilja, radi zadovoljenja neprikosnovenih želja, žrtvuje čast, krepost i savjest." Ne bi li ga velikani linčovali? Međutim, ko bi pristao objaviti takav oglas? Na drugoj strani, ko je taj ko će ga uzeti za ruku. Nikakve koristi nema od prijatelja, od gospode, niti od Hamdis-bega. Nema ni od koga osim od jednog. Dovoljno je bilo samo njega se sjetiti! To je Šalim Ihšidi. Nema dovoljno smjelosti i odlučnosti da krene, ali mu ne preostaje niko osim njega!

19. Procjenjuje da bi bilo mudro Ihšidija kod kuće potražiti jer je u kabinetu zauzet. Ide prema svjetioniku. Tamo negdje, u ulici Sejida Mifdala, on stanuje u jednom stanu. Uvjerenje da ga u petak ujutru može naći. Ihšidi ga dočekuje u maloj ali ugodnoj primaćoj sobi. U Kairu živi kao samac koji na usluzi ima kuharicu. Domaćin dokučuje očevidan razlog posjete. Posjetioca bez predomišljanja pusti da kaže šta ima na umu. Mahdžub počinje: 68 NAGIB MAHFUZ

1

- Oprosti što ti dolazim kući. Međutim, siguran sam da ti posao u kabinetu ne omogućava slušanje ličnih ispovijesti. Ihšidi hladno uzvraća: - Činjenica je da ja posao ne ostavljam osim sasvim nakratko petkom. Mahdžub vaga značenje odgovora. No, svojom poznatom odvažnošću se pretvara da mu ne pridaje nikakav značaj. Zato reče: - Diplomirao sam. Ihšidi se zadovoljno osmjehnu i uskliknu: - Čestitam. Momak zahvaljuje i zanosno dodaje: - Salim-beže, ti si mi stari komšija, stari drug. Ti si svima učitelj patriotizma. Nikad neću zaboraviti šta si preduzeo da me prihvati urednik Nedžme. To mi je spasilo život i budućnost. Zato se tebi obraćam s velikom nadom. Čestiti beže, diploma bez preporuke vrijedi manje od zalogaja mesa. Mogu li se nadati da me preporučiš za neku službu? Ihšidi ga hladno sluša. Navikao je slušati "dirljive" govorancije. Momka prezire i nipodaštava zbog siromaštva. Nema namjeru pomoći mu premda su u ministarstvu trenutno dva mjesta slobodna. Jedno je nekom već obećao, a za drugo očekuje veliki poklon. Možda bi jednog dana i Mahdžub mogao biti koristan, ali sve što se odmah može ostvariti, vrednije i od onog što treba čekati. Mahdžub ga posmatra s izrazima strahopoštovanja i molbe u očima. Shvata da se našao u milosti i nemilosti čovjeka koji ne zna ništa drugo osim svog interesa. Čim je zašutio, Mahdžub mu uzbuđen reče: - Imam vlastitu kožu. Ako treba ... Ihšidi pripaljuje cigaretu. Premda mu oči ne pokazuju da mu Mahdžubove riječi išta znače, klima glavom pretvarajući se da mu je žao. Mirno uzvraća: - Kod nas sada nema nijedno mjesto slobodno. S izrazom očajanja na licu, momak pita: - Ništa od mojih nadanja!? - Nema tu mjesta očajanju. Kod nas sada nema mjesta, ali u državi postoje mnogobrojna mjesta. Mogu te uputiti na dobar put. Novi KAIRO 69

U riječima mu nije bilo ničeg što bi upućivalo na bilo kakvu nadu, ali mu nije preostalo ništa drugo nego da kaže: - Hvala ti, beže. Hvala! Ihšidi ga oštro i prodorno gleda i savjetuje: - Želio bih ti da budeš čovjek praktičar, da dobro razumijevaš život. Htio bih da znaš da svaka korist ima cijenu. Ništa ti ne govorim u svoje ime. Ja sam samo tumač. - Da, da. Neka mi Bog oprosti. Ihšidi se osmjehnu i reče: - Ako prihvatiš moj savjet, postoje moćni ljudi koji mogu biti korisni takvima kao što si ti. Ihšidi nekoliko trenutaka šuti, zatim nastavlja: - Tu je, npr., Abdulaziz-beg Raži. Jesi li čuo za njega? - Da. Mislim da je on znamenit. - To je taj. Njegova je riječ zadnja u ovo naše vrijeme. Njegov djelokrug je ministarstvo unutrašnjih poslova. Momak ga s nedoumicom pita: - Ko mi može kod njega pomoći? - Put je jednostavan. Samo trebaš znati da on od onog koga zaposli zagarantovano uzima pola plate tokom dvije godine. Razočarani momak se prestravi cijenom. Sa strahom pogleda sagovornika, zatim bez oklijevanja pita: - Ima li neko ko nudi bolje uslove? Poput konobara koji čita jelovnik, Ihšidi spremno odgovara: - Znamenita pjevačica, gospođica Devleta. Gleda Mahdžuba kako je zbunjen. Pošto mu niko drugi ne naumpade, nastavlja: - Područje njenog uticaja je državna željeznica, ministarstvo naoružanja i još neka visoka nadleštva. Ihšidi vuče dugačak dim, zatim nastavlja: - Cijene su slijedeće: osma klasa trideset funti, sedma četrdeset funti, šesta stotinu funti, a isplata odmah. Mahdžub očajan uzdiše. Malo razmišlja pa reče: - Mislim da su uslovi Abdulaziz-bega Razija najprihvatljiviji. Od toga što zahtijeva pjevačica, ja nemam 70 NAGIB MAHFUZ

ni milima, a polovine plate bih se mogao odreći kad bih je imao. Kako mogu doći do njega? - Ne možeš sada. Ne možeš prije mjesec i pol, dok se ne vrati s hadža. Teško njemu! Međutim, glad ga neće mimoići dok se ovaj ne vrati s hadža. Pod utiskom da će ga razjareni sagovornik zadaviti, tihim glasom reče: - Čekanje znači glad. Sta da se radi? Nasmijavši se prvi put, Ihšidi uzvraća: - Nisam ni ja svemoguć čovjek, niti mađioničar. Sta ja da radim? Vlada tajac. Najnormalnije bi bilo da Ihšidi okonča susret. To bi i uradio da mu ne naumpada jedna zamisao. Brzo razmišlja. U sebi pomišlja kako se Mahdžub može iskoristiti. Ako ideja upali, garantovano će ga moći iskoristiti. Reče mu: - Postoji i Gospođa Ikrama Nejruz. - Osnivačica društva hendikepiranih? -Da. - Ali, ona je veoma bogata. Slovi kao jedna od najbogatijih. - Da, da. Gospođa ne traži novac. Ona je opsjednuta popularnušću i ekstravagancijom. Mogu te u nekoj prigodi njoj predstaviti. Nakon toga, sve zavisi od tebe, šta ćeš napisati u Nedžmi. Ako izmamiš njenu naklonjenost, ona će ti osigurati budućnost. Ona ima jak uticaj u mnogobrojnim ministarstvima i strankama. Odlučio je iskoristiti momka za njeno reklamiranje. Predstavit će ga kao sebi podređenog koji izvršava njegova naređenja. Zato dodaje: - Gospoda Nejruz će iduće nedelje u domu društva hendikepiranih organizovati dobrotvornu zabavu. Dođi na zabavu, a ja ću te predstaviti. Napisat ćeš nešto o zabavi i organizatorki, zatim samo treba sačekati. - Hoće li mi to omogućiti išta od onog što želim? - Vjerovatno! Sve će zavisiti od tvog pera. Morat ćeš kupiti ulaznicu za pedeset pjastera, jer nisi novinar profesionalac. Kasnije ćeš se uvjeriti da je taj mizerni iznos Novi KAIRO 71

plodonosniji od šezdeset funti koje bi dao gospođici Devleti. Idi, ništa ne čekaj! Uprkos odvažnosti, nema smjelosti zatražiti iznos potreban za ulaznicu. Ustaje, rukuje se i odlazi.

20. Pedeset pjastera!? Uistinu bezvrijedan iznos, ali kako doći do njega!? On bi taj iznos mogao uštediti na kancelarijskom materijalu i knjigama tokom mjeseca koji će prethoditi prvoj plati, no da li će, zbilja, ikad dočekati dan kad će platu dobiti!? Ko će mu dati iznos potreban za kartu? Me'mun je otišao u Tantu da se oprosti s porodicom pred odlazak u Evropu. Ne ostaje mu niko osim Alija, a što se mora nije teško. U subotu ujutro odlazi u biblioteku. Ali ga dočekuje s poznatim osmijehom, ali Mahdžub već u prvi mah prepoznade da mu je prijatelj potišten. Nije to Ali kakvog poznaje. Ugašen je blistav sjaj njegovog pogleda. Razoren je poletni živahni duh. Činjenica je da bi to njega činilo zadovoljnim da ga je takvog zatekao u bilo kojim drugim okolnostima. Međutim, danas mu je zbog te potištenosti žao, povrh toga što bi se ona mogla ispriječiti ispunjenje cilju posjete. Pretvarajući se da na prijateljevom licu ništa ne primjećuje, pita: - Dokle je stiglo pisanje studije? - Sta da ti kažem!? Krila su mi slomljena. Pretvarajući se da saosjeća, a u biti skrivajući sebi svojstvenu zluradost, Mahdžub pita: - Ne dao Bog da je nešto na zlo krenulo. O čemu govoriš? Ali Taha nije u stanju kriti tajnu. Nervozan kakav jeste, reče: - Kao što i sam možeš pretpostaviti, radi se o Ihsani. - Tvojoj zaručnici!? Ali uzdahnu, zatim slomljen odgovara: - Da, o mojoj zaručnici. 72 NAGIB MAHFUZ

Mahdžub je iznenađen. Glasom nekog ko želi znati detalje, neodređeno reče: - Ništa ne razumijem. Ali trenutak oklijeva. Da li da oda tajnu? Međutim, po prirodi nije tajanstven, a Mahdžub je prijatelj kojem je nadugo kazivao o svojoj ljubavi. I tako i tako ima neodoljivu potrebu da se požali. Glasom koji sasvim jasno iskazuje duboku potištenost, uzvraća: - Ni ja. I ja sam strašno iznenađen i zbunjen. Sta bi mogao biti tajanstveni i pogubni razlog koji je drži u crnim mislima. Život je tekao svojim lijepim tokom. Uzajamno smo se voljeli, a ljubav je iz dana u dan jačala. Dobro smo se razumijevali, a uzajamno razumijevanje je vremenom napredovalo. Znali smo naše prošlosti i bili smo ih zavoljeli. Okusili smo zajedničku sadašnjost i njome bili zadovoljni. Sve smo polagali na budućnost i nju smo očekivali. Na sastancima je jačala naša zaljubljenost i učvršćivala se ljubav. Ali za trenutak zastade. Prijateljev pogled se ne odvaja od njegova beznadežnog lica. Ponesen značajem onog o čemu razgovara, najednom se zagonetno upita: - Sta je to što je unijelo smutnju u naš život? To je nešto nevjerovatno, ali istinito! Kako se nešto takvo moglo desiti? Počela je da se mijenja. Promjene su na početku bile bezazlene, ali su mi potakle oprez. U pogledu sam joj prepoznavao tegobne nedoumice s kojima joj misli lutaju, a osmijeh blijedi. Počela je izbjegavati razgovor o ljubavi, posebno se plašeći spominjanja ispunjenja naših nada. Ja sam jedno vrijeme bio strpljiv, uz gorčinu nedoumice i sumnje. Međutim, ni to ništa nije vrijedilo. Ništa se time nije promijenilo. Sa zebnjom sam joj otkrio svoje sumnje rekavši da naša ljubavi ne može trpiti skrivanje tajni. Ona me je optužila da pretjerujem, opravdavajući promjene nervozom. To mi je patnje dodatno pojačalo. Kako da se pomirim s tim da jedna ljubav, kao što je naša, umre bez valjanog razloga? Sve sam pokušavao. Sastanci su se postepeno pretvarali u pakao. Njazad je prekinula, možeš li vjerovati!? Bio sam poludio. Posvuda sam je vrebao. Pisao sam joj. Tvrdoglavo Novi KAIRO 73

i uporno sam je progonio dok nije pristala doći na sastanak. Došla je potištena i postiđena. Otvoreno sam joj rekao da me njene promjene izluđuju. Momak opet kratko šuti. Mahdžub ga napeto prati, s pažnjom zbog koje zamalo da zaboravi cilj posjete. Pretvara se da je ganut, da tako sagovornika potakne da nastavi. Ali Taha nastavlja: - Rekao sam joj da me njen preobražaj izluđuje, a ona mi je odgovorila da je nju naš sastanak izludio. Saopštila je da mudrošću trebamo liječiti tugu i pomiriti se s neizbježnim krajem. Treba li da se bez borbe pomirim s patnjama? Jesam li trebao bez pitanja se odreći svoje sreće? Rekla mi je da je to želja njenih roditelja, da je primorana udovoljiti im, da nema izbora. Na kraju me je usrdno zamolila da se raziđemo, da je ne mučim. Momak dugo gleda Mahdžuba, kao da shvata da je malo oduljio s pričom. Zacrveni se i dodade: - Sto da te dalje zamaram? Sve je ionako gotovo. Nade su mi slomljene. Nema tu više ništa što može pomoći. Mahdžub je veoma iznenađen. Zašto adže Sehata, prodavač cigareta, odbija gospodina Alija!? Smatra li ga nedostojnim tazbinstva s njim! Možda čovjek želi da mu kćerka završi fakultet i uspješno izdržava porodicu!? Tad se sjeti nečeg savim nevezanog. Pita prijatelja: - Da nije kakav bogataš bacio oko na djevojku ,a otac je želi za njega udati? Ali sumnjičavo podiže obrve, ali ni riječ ne izusti. Mahdžub se tad prisjeti cilja posjete. Nastoji napraviti uvod, ali Alijevo povjeravanje mu je pričinilo istinski užitak, dotle da mu se dušom i tijelom razlijeva osjećaj miline. Umjesto uvoda, prijatelju iznosi savjet: - U svakom slučaju, za tebe nije dobro da se predaš očajavanju. Iskreno ti kažem da taj prekid, kako god da se odigrao, ide na njenu dušu. Ostavi je kao nešto što nikad nije ni postojalo. I uzrok i posljedicu baci u korpu za otpatke! Prijatelj sa sjetom odgovara: - Ali, rane nisu zacijelile. 74 NAGIB MAHFUZ

- To je nagrada onom ko iskreno voli kao ti. Zar ne vidiš da psi te potrebe zadovoljavaju s više sreće i zadovoljstva? Mi smo uvijek sami krivi sa svoje patnje. Ali ništa ne odgovara, a savjetodavac nastavlja: - Zaborav i samo zaborav! Je li pravo da mi kao budale dopuštamo da nam ljubav uništi život? Vlada tajac. Dok tajac traje, Mahdžubu nakratko jenjava mržnja prema Aliju. Kad silina mržnje splasnu, samom sebi reče: "Sta njemu može naškoditi što je izgubio Ihsanu!? Nije izgubio ni privlačan posao, ni mladost, ni ljepotu. Sto se tiče Ihsane koja je u njemu raspaljivala požudu, zadovoljstvo je što je nije osvojio taj takmac, taman kad bi je sada osvojio i neko treći." Ustaje s namjerom da se ustremi na ono radi čega je došao. Rukujući se s prijateljm, uz blagi naklon mu gotovo šapatom reče: - Prijatelju, tvom drugaru je potrebno pedeset pjastera, na poček do kraja mjeseca. Ali Taha zavlači ruku u džep. Vadi je i daje mu traženi iznos. Mahdžub uzima novac izgovarajući: - Hvala ti. Hvala, dragi prijatelju. Odlazi zadovoljan. Cupnuvši lijevu obrvu, pita se: "Hoće li mi se džep ikad napuniti državnim novcem?"

21. Sve je pripremio. Okupao se, ispeglao pantalone, košulju i fes. Naglancao je cipele, obrijao se i počešljao kosu. Premda je još uvijek mršav i blijed, sasvim druga je osoba. Rano je otišao u dom društva hendikepiranih. Iznenadio se kako je zgrada velika i privlačna. Okružuju je bašče s prostranom hladovinom. Ulazi u prostranu pravougaonu dvoranu u čijem pročelju je velika bina. Po širini sale se pružaju redovi zelenih sjedišta. Na bočnim zidovima su vrata s izlazom na balkone koji imaju izlaz na bašču. Prije njega je stigao tek neznatan broj posjetilaca. Sasvim mirno je zauzeo mjesto. Opčinjen razgleda oko sebe i pita se: "Je li zbilja moguće da mu se put do vlasti završi Novi KAIRO 75

u ovom domu? Struja posjetilaca ne prestaje. U prethodnici su krupnooke gospođice. Nakon svega dvadesetak minuta, broj posjetilaca sasvim poraste. Privid gužve stvaraju muškarci u svečanim odijelima i žene s najskupocjenijim nakitom. Blagostanje šija na sve strane, a zrakom se pronose mirisi. Muhdžub je opčinjen. Iskolačene oči mu bulje u blistava lica, blještave vratove, gola leđa i nabrekla prsa. Krv mu živo kola. Nervima mu struji nemir. Opčinjen je tim nestvarnim svijetom. Gdje se taj svijet do sada krio!? Gdje su se skrivala ta luksuzna odijela, taj skupocijeni nakit. Jedan komad je dovoljan da podmiri troškove svih studenata na fakultetu. A te gospođe!? Koliko ih je i kako su lijepe! Nažalost, svakoj društvo pravi po jedan ili više muškaraca. Većina ih tečno govori francuski, a sve su uvjerene muslimanke! Francuski dođe kao zvanični jezik tog doma. Kako li se sporazumijevaju s hendikepiranima? Izliv luksuza ga zapljuskuje osjećajem gađenja, ali ne zbog nipodaštavanja lokalnog jezika, već usljed privrženosti urođenom preziranju svega. Pita se gdje je "gospodin" Šalim Ihšidi? Pogled je bacio prema ulazu upravo kad je ulazila jedna naočita gospođa. Odmah ju je prepoznao. Sjetio se Kanatira iz davnog vremena. Sjetio se mladog inžinjera u Kanatiru i njegove lijepe supruge. To je zaista Hamdis-begova gospođa. Za njom stiže Hamdis-beg, a iza njega su Tehija i Fadil. Pogled ne skida s porodice koja prilazi sjedištima u prvom redu. Blijedo lice mu se rumeni. U sjećanje mu se vraća obilazak piramida. Čini mu se da čuje kako se pred njim zalupiše vrata automobila. Zaškrguta zubima. Osjeća vrašku želju da se dograbi te zgodne i uobražene djevojke. Eh, kad bi ga sad ispod ruke uzela neka od ovih ljepotica pa da s njom prođe ispred čestite rođačke porodice koja se s navodnom pobudom dobrotvorstva i milosti udostojila doći u ovu salu. Neka su prokleti! Treba samo vladati se bez protokola i njegovih zahtjeva, bez obziranja i odgojnih skrupula. No, kad će i on s njima sjediti u prednjim redovima, u skupom 76 NAGIB MAHFUZ

svečanom odijelu ,a ne u ovom novinarskom!? Prije nego što se trgnuo iz misli, malo dalje je ugledao Salima Ihšidija kako ležernim korakom krči put. Ide uobičajeno kočoperan, kao da u sali nema nikog osim njega. Klimanjem glave pozdravlja mnoštvo žena i muškaraca iz visokog društva. Mahdžub ga pogledom prati dok ne sjedne. Praćenje ga ispuni osjećajem divljenja i zavisti. To je pravi život! Sladak život koji udovoljava svim prohtjevima. Ihšidi je najviši uzor takvog života. Zbilja, on je pravi uzor! Najednom osjeća nečiju ruku na svom ramenu. Okreće se desno i vidi Ahmeda Bedira kako sjeda na stolicu do njega. Srdačno se rukuju. Mahdžub ga pita: - Prijatelju, šta je tebe dovelo ovamo? Gledajući ga tako kao da i sam pogled sadrži povratno pitanje istog sadržaja, Ahmed odgovara: - Posao. Nisam li ja dopisnik lista Džerida? Mehdžub uzvraća: - A ja sam dopisnik Nedžme. Nasmijaše se. Taman kad je Ahmed naumio da prijatelja upita šta misli o radu u novinarstvu, podigla se zavjesa. Na bini se pojavljuje jedna uvažena gospođa visoka čela, dražesnoga okruglog lica, čija ljepota nije nestala uprkos šezdesetim godinama. Dočekuju je dugotrajnim pljeskom. Ona dobrodošlicu prihvata držanjem nekog ko je na sve to dobro naviknut. Samo blagim naklonom otpozdravlja poštovaocima i razmotava list papira. Mahdžub je dugo gleda. Najednom čuje Ahmeda kako mu šapatom saopćava: - Gospođa Ikrama Nejruz, osnivačica društva. Naravno, već je to znao. Međutim, kakvu će ulogu ona imati u njegovom životu? Ahmed nastavlja govoreći: - Ona je u godinama, ali voli mladost! Zna on da Ahmed, kao i obično, neće šutiti. To mu kakotako godi budući da je čvrsto naumio i bez vodiča zgrabiti novi život. Gospođa Ikrama Nejruz mirnim i odmjerenim glasom drži pozdravnu riječ. Prisutnima izražava dobrodošlicu. Hvali pobude dobrobiti u srcima prisutnih. Novi KAIRO 77

Nakon toga, govori o društvu hendikepiranih i njegovim uzvišenim ciljevima. Govori na arapskom jeziku, ali tako da nijedna jedina riječ nije pošteđena gramatičkih grešaka. Prijatelji se zgledaju s podsmijehom. Ahmed reče: - Nemoj se razočarati. U ovom domu nema nikog bez grešaka. - Pogreške joj opraštamo. Samo, zna li ona neki strani jezik? Nakon toga, posjetioci su odgledali jedan čin Molijerovog Tvrdice. Madam Tard je otpjevala jednu popularnu francusku melodiju. Na slušaoce je ostavila snažan utisak. Zatim su svi pozvani u drugu salu, zapravo kružnu dvoranu pripremljenu za ples, u čijem pročelju je talijanski muzički ansambl, a sa strana poredani stolovi. Čim je muzika krenula, plesači su zaplesali. Opojne čaše kruže. Prijatelji zastaju uz ulaz jednog balkona da posmatraju ples dok razgovaraju. Mahdžub prvi put gleda ples. Uzbuđen je i zadivljen. Gleda kako se grudi gotovo naslanjaju na grudi, kako ruke obujimaju strukove. Čudi se kako se ljudi uspijevaju obuzdati. Želio bi da je jedan od plesača. Iskolačenim očima posmatra lica. Šapatom sebi govori: "Bogatstvo je gospodstvo i moć. Ono je sve na ovom svijetu." Oči mu sliče na jedne nabujale grudi čije bradavice samo što ne proviruju kroz prozirnu bijelu haljinu. Krv mu vri. Pogled zadržava da vidi kako žena izgleda. Uvjerava se da je to jedna omalehna starija žena koja prkosi svojom smjelošću. Prijatelja laktom podbada. Pokazuje mu ženu i šapatom pita: - Kako starica može imati onakve grudi? Ahmed letimično pogleda ženu. Podrugljivo se nasmiješi i reče: - Kako se dobrotvorna svečanost može održavati u krčmi? Pretvarajući se da i njega to ljuti, Mahdžub odgovara: - Nek hendikepirani idu dovraga! Živjela krčma! Nastavlja pretraživati pogledom. Pronalazi Tehiju Hamdis. Vidi je kako pleše s jednim zgodnim mišićavim momkom. Momak je visok kao Me'mun, a sportski građen 78 NAGIB MAHFUZ

slično Aliju. Predosjeća da bi ga momak samo jednim udarcem mogao poslati u mezar. Mršti se. Ahmeda pita ko je momak, a on odgovara: - Zastupnik sindikata, jedan od boljih tenisera. Mahdžub uzdiše. Pomišlja: "Kad bih sad mogao biti neki velikan, i pod cijenu kasnijeg zatvora, nimalo se ne bih predomišljao. Sta je to što me je spriječilo da i ja budem jedan od tih momaka? To je cijeli svijet. To je kosmička sila koja stvara historiju, uspostavlja društvene klase, raspodjeljuje sreću, koja je odredila da mi Abdudaim bude otac a Kanatir rodno mjesto." Čuje glas Ahmeda kako mu šapatom reče: - Pogledaj tamo na onaj balkon! Okreće se prema balkonu. Vidi jednu gospođu kako lepezom od mehkog perja zaklanja lice, a u zagrljaj joj se svio neki čovjek poodmaklih godina. Kad se čovjek uspravio, prepoznao ga je po fotografijama s vremena na vrijeme objavljivanim u novinama. Ahmed mu objašnjava: - Ona je supruga Enis-bega Ibrahima. Taj paša joj je udvarač. Priča se da ona sada nastoji progurati se u klasu paša. Muzika prestaje. Mnogi izlaze na balkone i u bašču. Prijatelji se vraćaju na balkon. Ahmed reče: - Prvi dodiri s društvenim i javnim životom su me izlagali iskušenjima. Činilo mi se da ljudi nemaju drugog posla nego da me posmatraju od glave do pete. Kako je s tobom? Mahdžub se prisjeća svoje odjeće i ispijenoga blijedog lica. Krv mu navire u obraze. Međutim, za tren oka vraća samopouzdanje. Mirno odgovara: - U ovom našem položaju osjećam se kao čovjek koji prolazi pored stoke! Skoro da nije dovršio odgovor, a licem u lice se našao pred Hamdis-begom. Srce mu snažno lupa. Rođaka gleda nastojeći da stoje moguće bolje prikrije znakove zbunjenosti. Pita se da li se iznenadio susretom!? Sta da kaže, kako da postupi. Hamdis-beg ga je prepoznao. Lice mu je ozareno osmijehom. Pruža mu ruku i pita: - Kako si, Mahdžube? Novi KAIRO 79

Rukuju se i u miru se mimoilaze! Time se iznenadio. Dakle, Tehija sve čuva u tajnosti. Beg ništa nije saznao. Okreće se Ahmedu koji ga pita: - Ti se znaš s Hamdis-begom? - Naravno. On je amidžić moje majke. - Kako nikad u razgovoru nisi spominjao to važno rodbinstvo? Zadovoljan što se izbavio iz neugodne situacije, Mahdžub hitro odgovara: - Gnjavaža! Niz stepenice silaze u bašču. Pogledom traži Salima Ihšidija. Kad će ga predstaviti gospođi Nejruz? Može li se od toga očekivati išta korisno? Prolazi pored mnoštva žena i muškaraca. Vidio je mnogobrojne znamenite ljude. Neki su ukočeni, a ima i onih koji su se sasvim otkačili. Pažnju mu privlači jedna osoba neobičnog izgleda, nezgrapnoga divovskog stasa, trbava, kao nedorađena živa tjelesna masa. Ide raskoračena kao da je muče nesnosni bolovi. Uprkos tome, izgleda da je cijenjena i omiljena. Bez sustezanja se ophodi s velikanima i šali se s njima. Njen eksplozivan glas nadjačava sve druge. Grohotom se smije. Mahdžuba golica o kome se radi. Pita prijatelja: - O ti koji si upućen u probleme svih ljudi svijeta, ko je ovaj? Ahmed se nasmija i reče: - Kako to ne znaš? To je Azuz Darim. Nekad je bio cijenjen službenik. Primoran na ostavku, opredijelio se za slobodne djelatnosti. Znaju ga svi uticajni i ugledni ljudi. Vraćen je u državnu službu. Nakon toga je uraganski napredovao, ali nije napuštao slobodne djelatnosti. - Kako uspijeva spojiti to dvoje? - Slobodna djelatnost mu je jedan luksuzni apartman s kockarskim stolom. U njemu ima i "širokogrudnih" ljepotica. Mahdžub počinje razmišljati. Grudi mu se stežu, a raspoloženje mu pada. Kako se njemu može ukazati prilika da se uvuče u takvo društvo!? Oni se svi vladaju po njegovim načelima, ali bez filozofiranja. Ništa manje od njih 80 NAGIB MAHFUZ

on nije odvažan i drzak, ali kakva korist? Ne bi li bilo bolje da se preobrati u dobrog mladića kao što je Me'mun ili Ali? Razmišljanje mu prekida momak lijep kao mjesec. Skladnog je stasa, iznimno privlačan, pitomog izgleda, bistrih očiju, pravilnih crta lica i svijetle kose. Koračajući kao gazela, pokazuje jasne znakove muževnosti i mami uzdahe žena. Mahdžub ne uspijeva suzdržati se a da ne kaže: - Bože, kako je zgodan! Znadeš li ga? Osmjehnuvši se, Ahmed odgovara: - Ahmed Midhat. Proslavio se s prodornim umom i poduhvatima. S pravom ga nazivaju "Zvijezda istoka". - Službenik? - U Egipatskoj banci. Prije godinu je dana diplomirao pravo. Plaća mu je trideset funti. - Trideset funti! Ko je bio njegova veza? Nasmijavši se, Ahmed odgovara: - On sam sebi, tikvane. Oglašava se zvonce kojim se posjetioci raštrkani po bašči pozivaju u salu s binom. Svi se vraćaju. Mirno i bez guranja zauzimaju mjesta. Nakon toga se diže zavjesa i otkriva grupu biranih iznimno lijepih djevojaka u skupocijenoj faraonskoj odjeći. Djevojke plešu jedan za oko veoma lijep, dobro uvježban ples, kojim plijene pažnju prisutnih. Ahmed tiho pjevuši pjesmu Sejida Derviša: "Dok vasiona u svome poretku pleše, šalje poruku da su Egipćanke najljepše." Publika s oduševljenjem plješče. Nakon toga najavljuju izbor najljepše djevojke, što izaziva buru oduševljenja i zanimanja. Sve ih obuzima neočekivana radost. Na bini se žiri predstavlja. Natjecanje je najvredniji dio svečanosti. To je jedini ugođaj koji privlači nepodijeljenu pažnju svih prisutnih. Ahmed pažljivo proučava sastav žirija. Tad mu se na usnama ukaza blag podrugljiv osmijeh. Iz džepa vadi ulaznicu. Ispisuje na njoj riječ ili dvije. Papirić savija i rolaj ga u rukama dok ne postade kao štapić. Stavljajući ga Mahdžubu u džep, reče mu: - Neka ova ulaznica stoji tu gdje jeste dok se ne objavi rezultat. Tad je razmotaj i vidjet ćeš napisano ime kraljice ljepote. Novi KAIRO 81

Mahdžub ga zapanjen pita: - Kako znaš? - Pusti sad to! Pažljivo gledaj! Pažnja svih je usmjerena na isto. Voditelj poziva prvu natjecateljku. Ona izlazi na daske bine poput jutarnje vedrine. Lijepa je i otmjena. Na njoj je bijela svilena haljina koja se vuče po podu. Premda je duboko u sebi uzbuđena, osmijehom sije mir i dopadljivost. Ahmed sa žaljenjem govori: - U Evropi se na ovakvim natjecanjima pojavljuju gotovo gole djevojke, a mi ovdje moramo suditi prema odjeći. Kao i obično, Mahdžub podrugljivo pita: - Sto članove žirija ne biraju između onih koji imaju stvarne uvide? Oči netremice gledaju. Mnogi koriste optička povećala. Neki u notese unose nekakve bilješke. Revija i posmatranje traju bez pometnje i zastoja. Lijepa lica se pojavljuju jedno za drugim kao zvijezde. Nakon toga se žiri povlači radi usaglašavanja. Diže se graja. Razvija se raspravljanje. Mnogi se klade. Ubrzo se članovi žirija vraćaju i objavljuju ime pobjednice. To je gospođica Hida Hajdar. Svi joj plješću. Mahdžub iz džepa vadi ulaznicu. Razmotava je i na njoj nalazi čitljivim rukopisom ispisano ime pobjednice "Hida Hajdar". Ne mogavši skriti zbunjenost, pita prijatelja: - Sta ovo znači? Ponosan na svoju pronicljivost i upućenost u mnoge tajne, Ahmed se slavodobitno osmjehnu. Pomišlja da prijatelja prepusti nedoumicama, ali ovaj ga uporno pita. Nije mu preostalo ništa nego da ga na neki način ušutka. Glasom u kojem nema ni prizvuka likovanja odgovara: - Saznao sam gotovo slučajno. Pobjednicu sam prije dva dana na platou kod piramida vidio s novinarima članovima žirija. Iznenađuje li te to? Mahdžub zanijeka. Savlađujući se, mrzovoljno odgovara: - Ne! Ništa me ne iznenađuje. Zapošljavanje službenika je namještaljka, dodjela priznanja namještaljka, izbor u zvanja i odlikovanja namještaljka, opći izbori namještaljka! Sto i izbor kraljice ljepote ne bi bio namještaljka!? 82 NAGIB MAHFUZ

♦♦♦♦♦♦

Zamalo da od svega digne ruke, ali se sjetio osnovnog cilja. Ugledao je Salima Ihšidija kako ide prema vratima. Pozdravlja se s prijateljem i polazi prema Ihšidiju na kojeg je bio sasvim zaboravio. Rukuju se. Zajedno idu prema drugim vratima. Ulaze u luksuzno namještenu prostoriju u čijem pročelju sjedi gospođa Nejruz u društvu malobrojnih saradnika. Mahdžub se pouzdaje u svoju odvažnost. Zajedno s Ihšidijem prilazi uvaženoj gospođi. Ihšidi se saginje njenoj ruci i ljubi je. Mladića joj predstavlja mirnim i odmjerenim glasom izgovarajući: "Gospodin Mahdžub Abdudaim, saradnik Nedžme, fakultetski obrazovan poštovalac onog što Vaša plemenitost čini za preobražaj zajednice." Mahdžub joj se nakloni, a ona mu pruži ruku i reče: - Ja se ponosim novom generacijom. Tvrde da je "gotovo je s frankofonijom". Posuda se prepunila. Vodu joj treba promijeniti ili je prečistiti. Mahdžub primjedbu prihvata na francuskom jeziku: - To je tačno, gospođo. Ihšidi radi u području njenog promovisanja u štampi, bilo lično ili putem prijatelja. Sad se nada da će Mahdžub povećati njegove zasluge. Gospođa momku postavlja nekoliko pitanja u vezi s općom kulturom, stručnom spremom i planovima. Mahdžub učtivo odgovara. Razgovor mijenja svoje tokove. Ihšidi traži dopuštenje za polazak. Kad su izlazili, Ihšidi mu reče: - Mnogo šta ti ovisi o peru. Zbilja!? Je li moguće da mu ostvarenje nada zavisi od članka o toj svečanosti? Vrati se u Gizu razmišljajući o neostvarenim snovima. Noć je probdio kao što je mučen glađu probdio i mnoge februarske noći. Zagubio se u dolini snova i očekivanja. Prisjeća se svega što je doživio tokom nekoliko sati neponovljive noći: raskoši, blagostanja, ljepote, zanosa ljubavi, ludila razuzdanosti, života za čijom ljepotom mu srce čezne a duša se topi.

Novi KAIRO 83

22. Sutradan u zoru po sobici korača i razmišlja o presudnom članku. Šta da kaže? Kako započeti, čime zaključiti? Usredsređuje se na kratke teze o najvažnijim pitanjima. Logika ga vodi praktičnom rješenju odabira važnih pitanja. Otvara stranicu sveske i okomitom linijom je dijeli na dva stupca. Stupce označava posebnim naslovima: kako jeste (na jednoj polovini) i kako bi trebalo prikazati (na drugoj polovini). Kako jeste: 1. Ikrama Nejruz je kćerka čovjeka okupacijskog slugana; 2. Opsjednuta je mladićima; 3. Tečno govori francuski, a nedopustivo slabo zna arapski jezik; 4. Dom hendikepiranih je krčma; 5. Gosti su isti kao i Ikrama; 6. Gosti se bavi svime osim hendikepiranima. Kako bi trebalo prikazati: 1. Porodica Ikrame Nejruz je patriotska; 2. Odana je supruga i osjećajna majka; 3. Izvrsno poznaje dvije kulture: arapsku i francusku; 4. Njeni poduhvati su dobrobitni; 5. Njeni gosti žele biti slični njoj; 6. Okuplja ih ista želja da drugima čine dobro. Ovako je nabacao teze o najvažnijim pitanjima. Nakon toga sjeda da krene s pisanjem. Međutim, prije nego što i slovo napisa, na vratima čuje kucanje, prvi put otkako se preselio iz studentskog doma. Ljutit i nervozan ustaje da otvori vrata. Gleda krupan stas kojim se otvor vrata ispunjnava. Sjeća ga se. Srce mu od straha počinje lupati. To je niko drugi već kurir Salima Ihšidija. Uplašen gleda čovjeka. Samom sebi postavlja pitanja bez odgovora. Premda s osmijehom na licu, čovjek strogim glasom saopćava: 84 NAGIB MAHFUZ

- Čestiti beg hoće da se odmah s tobom vidi. - Salim-beg? -Da! - Gdje? - U kabinetu. Čovjek mu priča kako je po Salimovoj preporuci išao u studentski dom i kako mu je portir opisao gdje mu se nalazi novo prebivalište. Međutim, Mahdžub ništa ne sluša. Hitro se oblači. Pita se: "Šta li je posrijedi? Je li moguće? Za tako kratko vrijeme!? To je čudotvorna magija! Ta aristokratkinja!? Ta đavolica! Ne, već boginja!? Ah, da nije posrijedi kakav drugi razlog s kojim će mi se nepovratno raspršiti luđačka radost? Dobro, zbog čega bi ga uopće zvao ako nije zbog toga?" Odlaze u ministarstvo. Stižu u pola dvanaest. Ulaze u kabinet. Ihšidi ga dočekuje ljubaznije nego što je navikao. Kuriru naređuje da nikog ne pušta dok mu drugačije ne kaže. Mahdžub sjeda naspram njega. Čovjek mu se okreće mirnim trouglastim licem. Međutim, mir je ovom prilikom samo maska kojom želi prikriti silno uzbuđenje. S osmijehom mu kazuje: - Pozvao sam te zbog nečega veoma važnog za tvoju budućnost. Baš takve riječi je priželjkivao! Radost se neće nepovratno raspršiti! Obuzima ga uzbuđenje. Podrhtavajućim glasom reče: - Još nisam završio članak. - Pustimo sad članak i gospođu Nejruz. Iskrsla je mnogo povoljnija prilika, zagubljeno blago koje sretnim čini onog ko ga pronađe. Vlastitim očima ne može vjerovati. Gutajući pljuvačku, reče: - Ja ću ga pronaći uz tvoju pomoć! Vještim lukavstvom koje sagovornik ne može ni zamisliti, Ihšidi mu po izrazu lica prati reakcije. Najednom mu reče: - Našao sam ti službu? Ni riječ ne izgovori. Blijedo lice mu se zarumeni. Tad Ihšidi nastavi: - Šesta klasa! Novi KAIRO 85

- Šesta!? - Sekretar! Ne vjerujući vlastitim ušima, zadihan pita: - Čiji sekretar? Ihšidi pripaljuje cigaretu. Bez milosti prema sagovornikovom nestrpljenju, pretvarajući se da nije shvatio pitanje, uzvraća: - Dobra prilika je riznica onom ko je zna iskoristiti, a gubitak onom ko oklijeva. Sjećaš li se strašnih prihoda od branja pamuka za rodnih godina na našoj zapuštenoj zemlji? Momka primjedba zbunjuje, ali odlučno odgovara: - Čestiti beže, nema ni govora da ću ja oklijevati. Ihšidija raduje sagovornikova zbunjenost. Utoliko više smirivši se, dodaje: - Već sam ti ranije rekao da ćeš imati mogućnost uzimati ako budeš spreman i davati. "Davati!? Sta ima da bi mogao davati?" Nalazi se u nedoumicama kakve nije mogao očekivati. Sjaj u očima mu se gasi. Isprekidanim glasom pita: - Ali, šta ..., kako mogu ja davati? - Materijalno bogatstvo nije jedina moneta na berzi prilika i sreće. Mahdžub naglas uzdiše, a sagovornik nastavlja: - U ljudskoj prirodi ima i onog što ne počiva na materijalnom bogatstvu. Pitanje ne traži ništa više nego da se odrediš jesi li hrabar i pametan, dostojan blagodati, ili si jedan od onih koje maštanje odvede na obalu mora na kojoj ga noge gaze kao pijesak. U iskolačenim očima mu se čitaju nedoumice. Skida fes. Gladi se po crvenkastoj kosi. Hitro opet navlači fes i uzvraća: - Stalo mi je do tvog mišljenja. - Zato sam te i pozvao. Osjećaj me nikad nije prevario. Mahdžuba pogleda okruglim očima i pita: - Možeš li prihvatiti da se oženiš? Sav se ledi. Ženidba mu nije ni naumpadala. Ni riječ ne može izgovoriti. Ihšidi ga prodorno gleda u oči. Zavodljivo mu govori:

86 NAGIH MAIIFUZ

- Došlo je na red da te ja ohrabrujem. - Možeš li mi dati malo vremena da razmislim? Ihšidi prezrivo sliježe ramenima i uzvraća: - Mislio sam da bolje znaš šta želiš. Zašto bih čekao? Postoji hiljadu i jedna nevjesta, a jedna danas mora biti izabrana. - Danas? - Ne, već ovog časa. Mahdžub uzdiše. S uzdahom mu se vraća poznata smjelost. Pomirivši se, reče: - Dakle, prihvatam. Ihšidi se zadovoljno osmjehuje i dodaje: - Dobar početak, ali to nije sve. Šta hoće taj vrag? Pitanje nije jednostavno kao što mu se u prvi mah činilo. Ženidba nije cjelina pitanja. Šta još podrazumijeva to "sve"? Čuje kako ljutito progovara: - Međutim, ja sam optimista kad se radi o tvojoj smjelosti i odlučnosti. Služba je u kancelariji u kojoj sam ja doskora radio kao sekretar Kasim-bega Fehmija. Neviđeno čudo! Može li vjerovati!? Zbilja, je li moguće da vrijeme odjednom donese toliku sreću? Zašto je baš njega Ihšidi odabrao? Šta ga je zadužilo takvim čovještvom i velikodušnošću? Kao protuuslugu za takvu službu mu zahtijeva samo da se oženi!? Dobro, ženidba, vrlo važno! Prikrivajući nedoumice, reče: - To je nedosanjana sreća. Bog ti nadoknadio! Ihšidi se osmjehuje. Dodatno se umirivši, uzvraća: - Dozvoli da ti nešto kažem o supruzi. Izgovaranje riječi "supruga" u momkovoj duši izaziva stres. Ihšidi ga gleda, a Mahdžubove oči kao da same postavljaju pitanje: "Ko je ona? Kako izgleda? Kakav je to brak?" Ihšidi nastavlja: - Čestita djevojka iz službe Kasim-bega Fehmija. - Iz službe? Momak sa zebnjom dalje pita: - Njegova bližnja rodica? - Ona mu je ustvari samo bliska. Mahdžub se pretvara da ne razumije. Gutajući pljuvačku, pita: Novi KAIRO 87

- Po komšijskim vezama, ili po vezama s njenim roditeljima? Ihšidi jednostavno i bezobzirno odgovara: - Uistinu je bliska. Gospodin je blizak s njom lično! Istina postaje jasna, očigledna. Shvata šta se od njega očekuje. Shvata cijenu veličanstvene službe. Ihšidi ne bi slao kurira za ljubav njegovim crnim očima. U pomoć priziva svu preostalu smjelost, bezobzirnost i ponos. Šta ima u tome čega bi se trebao stidjeti, zbog čega bi patio? Vjeruje li u brak? Vjeruje li u bilo kakvu prisnost? Sto da ne bude otvoren prema sagovorniku i jasno mu pokaže prezir? Život na provjeru stavlja njegovu filozofiju, da se na praktičnom iskustvu uvjeri je li ona isprazna sofistika i dijalektika, ili je čvrsto uvjerenje i pragmatizam. O ti, zbunjenosti, prestani! Ti, bijese, šuti! O toj sumnjivoj supruzi bi trebao govoriti kao što govori, npr., o dnevnoj temperaturi u Brazilu. S pouzdanjem u svoju bezobzirnost i podrugljivost, pita: - Nevina? Ihšidi s osmijehom odgovara: - Bila je. Dok Mahdžub olakšanje traži u šutnji, Ihšidi nastavlja: - Nemoj misliti da su veliki ljudi bezočni. Čestiti Kasim-beg će ispuniti sve što do njega stoji. Ako udovoljiš njegovim plemićkim zahtjevima, zadobit ćeš njegovo povjerenje, a sebi osigurati lijepu budućnost. Ovakva uloga zahtijeva veliko srce, beskrajnu mudrost i široku kulturu. Ako problemu priđeš po mjerilima svjetine, to bi moglo biti razlog da se ja i ti raziđemo. Ni ne pomišljaj da ću ikad više stati uz tebe. Onima koji bi drage volje prihvatili to šta se tebi nudi, nema ni broja. Međutim, meni je stalo da ti budeš taj s kim ću sarađivati u kabinetu, pouzdavajući se u tvoju razboritost i privrženost. Osim toga, mi smo stare komšije. Nema sumnje, šesta klasa je riznica. Shvata razlog zbog kojeg mu je Ihšidi poslao kurira. Time želi napraviti uslugu poslodavcu i tako ga zadobiti. Ukoliko za sebe ne uredi udaju djevojke koju je Kasim-beg sebi odabrao, dovest će se u situaciju da bude žrtvovan. To je sasvim razumljivo. 88 NAGIB MAHFUZ

Međutim, ima tu i važnijih činjenica koje treba imati na umu. Posao sekretara! Šesta klasa! Može li se to žrtvovati? Zašto bi žrtvovao? Osjeća li on išta od onog što drugi nazivaju "čašću"? Bože sačuvaj! Vjeruje li u ono što se naziva "dostojanstvom"? Teško njemu! O svemu tome je izrekao konačan sud. Odlučit će bez oklijevanja, jer oklijevanje bi značilo da je nedosljedan svojoj smjeloj filozofiji. Teško njemu! Zar se mogu zaboraviti noći gladovanja? Može li zaboraviti grašak? Treba li zaboraviti besciljna lutanja ulicama Kaira? AH Taha je u biblioteci, Me'mun Ridvan na putu za Pariz, a on se predomišlja!? Hamdis-beg mu ne može posvetiti ni pet minuta, a on se snebiva!? Tehija mu je - tu se sasvim razbjesni - ispred nosa zalupila vrata automobila, a on se skanjuje!? Čupnu lijevu obrvu, diže pogled prema sagovoreniku i pita: - Ko je ona? Hoću sve da znam! Ihšidi odgovara: - Znat ćeš sve u svoje vrijeme. Nećeš zažaliti. Mahdžub prezrivo podiže obrve i reče: - Dobro. Kad će biti suočenje?

23. Ihšidi je odahnuo s olakšanjem. Ustajući, govori Mahdžubu: - Dođi da te predstavim Kasim-begu. Trudeći se da ima kontrolu nad samim sobom, Mahdžub spremno ide za njim. Ulaze u raskošnu prostoriju. U pročelju Mahdžub vidi veliki sto za kojim sjedi Kasim-beg. Pažljivo mu prilaze sasvim blizu. Prvi put Ihšidija gleda manjega od makovog zrna. Gleda ga kako se skrušeno saginje Kasimbegovoj ruci. Mahdžub isto postupa. Tek kad se uspravio, pažljivo je pogledao Kasim-bega. Približno mu je četrdeset godina. Srednjeg je rasta, veoma naočit. Elegantno je odjeven, a s podrezanim brkovima se doima kao veoma sređen. Reklo bi se da je tipičan predvodnik škole zavodništva. Pohvalivši ga, Ihšidi predstavlja Mahdžuba. Kasim-beg mu izražava dobrodošlicu. Prikrivajući cilj poziva, pita: Novi KAIRO 89

- Jesi li diplomirao ove godine? Mahdžub potvrdno odgovara, a beg uzvraća: - Želio bih da gospodin Ihšidi bude zadovoljan s tobom. Pruža mu ruku dajući znak da je posjeta završena. Kasim-beg vodi računa da posjeta ima zvaničnu formu, da u Mahdžubovoj glavi ne načini zbrku. Mahdžub se vraća u Ihšidijevu kancelariju. Gleda ga kako slavodobitno likuje. To ga jako ljuti. Međutim, ljutnja mu ne traje dugo jer je, uprkos vemu, zadovoljan. Učtivo ga pita: - Kad će biti obavljeno suočenje? - To sad i nije važno. Danas će biti otvoren predmet tvog postavljenja u skladu sa zakonskom procedurom. Ako Bog da, sve će biti sređeno za nekoliko dana. Dotle, pusti da obavimo neke druge stvari. Ihšidi nekoliko trenutaka šuti, a zatim nastavlja: - Učini mi čast posjetom danas popodne: Mahdžub s nevjericom pita: - Zašto? Mirno mu odgovara: - Da pripremimo proceduru vjenčanja. Mahdžub uznemiren pita: - Nije li bolje da se to odgodi do suočenja? - A zašto? Mahdžub odgovara: - Da se malo smirim. - Gospodine Mahdžube, najvrednije u dobrobiti je njena blagovremenost. Bit će ti isplaćen znatan iznos novca s kojim ćeš moći voditi bračni život dok ne dobiješ platu. Ženidba te ništa neće koštati. Nevjestin stan te čeka. Potrebno je samo da promijeniš odjeću. Iznenađenog momka zahvata osjećaj zebnje. Nije mogao ni zamisliti da je sve pripremljeno. "Stupica je bila zapeta. Samo je čekala da miš dođe. Miš je dolijao! Samo, da li je u stupici med ili otrov?" - Sto mi ne bi dao jednu sedmicu? - Zakonska procedura se mora završiti još danas, da se smire srca nevjestinih roditelja. Pir može biti i poslije. 90 NAGIB MAHFUZ

Predajući se, Mahdžub uzdiše i pita: - Gdje je nevjestin stan? - U Nadžijevoj ulici, Slajherova zgrada, br. 4. Mahdžub uzbuđen primjećuje: - To je evropski kvart. Stanarina je u njemu nesumnjivo jako skupa! - Ništa o tome ne brini! Mahdžub nestrpljivo pita: - Kako je to moguće? - Mnogo pitaš. Budi strpljiv! Braco, znaj da je Kasim-beg taj stan iznajmio na vrijeme od godinu dana! Mahdžubu se misli brkaše. Lukavo dodaje: - Da sam imao mogućnost izbora, izabrao bih egipatski smještaj. Ihšidi se osmjehuje. Jasno pokazavši da mu je pronikao u misao, odgovara: - Oko evropskih stanova se ne vrte uhode i nametljiva. Kad Kasim-beg poželi da te posjeti, bit će bezbjedan. Mahdžub pogledom prati kako sagovornik prebire po papirima. Opet mu krv navire u lice. Srce mu snažno lupa. Ni sam ne znajući kako, prisjeći se kolege Ahmeda i svečanosti koju je organizovala Ikrama Nejruz. Zamišlja se kako sjedi tokom svečanosti a prijatelj mu daje tajni znak glavom, poručujući s udaljenosti: "Uvijek ljudi! Ljudi oduvijek!" Treba li dozvoliti da mu ti ljudi razore sreću!? Šta je pametnije? Da bude sretnik, pa nek Ahmed govori šta mu je volja, ili da bude bijednik za kojeg novinar ne bi za shodno našao ni da ga spomene? Počinje ljutiti se na samog sebe. Zar još oklijeva!? Kako je zaboravio dragu uzrečicu "gnjavaža"? Baš je bijedna kukavica. Gnjevan je. Gleda sagovornika i ljutit reče: - Dobro! Ihšidi uzvraća: - Čekam te danas popodne. Prilikom izlaska iz šefove kancelarije, pogled mu je pao na vrata kancelarije na suprotnoj strani, na kojoj je pričvršćena pločica s natpisom "generalni sekretar". Srce mu je zatreperilo. Otišao je razgovarajući sam sa sobom: "Rogovi Novi KAIRO 91

na glavi! Premda će ih i budala vidjeti, oni su za mene slatka nedoumica. Rogovi na glavi ne uništavaju, a glad!? Bit ću bilo šta, ali budala nikad. Budala je svako ko bi odbio službu zbog onog što nazivaju 'čašću'. Budala je onaj ko se uništava u ime onog što nazivaju 'domovinom'. Budala je svako ko se odriče užitka zbog nekoga izmišljenog humanizma. Sve je to uredu, a ja sam uzrujan! Sto li? To je zato što razum nije neovisan u upravljanju našim ponašanjem. Dok razum proizvodi mudrost, osjećanja pridodaju i gluposti. Mudrost bi morala isključiti gluposti. Neka mi pravi uzor bude Ihšidi, taj okretni momak. On ima dobru službu jer sve omalovažava. Stalno napreduje samo zato što je svodnik. Naprijed, kreni!" Desnu ruku stiska u pesnicu i snažno zamahuje. Dok pruža korak, u iskolačenim očima mu blista sjaj.

24. f

Nakon što je obukao odijelo i malo se dotjerao, Mahdžub je popodne izašao iz sobe. Uputio se prema svjetioniku u čijoj blizini se nalazi Ihšidijev stan. Tokom dana nije prestajao razmišljati. Razmišljanje je bilo praćeno naizmjeničnim čuđenjem i divljenjem. Kao da sam sebi ne vjeruje, zaokuplja ga pomisao: "Danas se ženim." Stranica sveske na kojoj je iznio teze o najvažnijim pitanjima u vezi sa svečanošću društva hendikepiranih i sada je na stolu. Kako su druge stvari prekinule vezu s dalekim ciljem? Otvorila su se vrata službe. Sad ide platiti cijenu, a to je brak. Nije ugodno ni spominjati tu odvratnu riječ! To ustvari i nije ništa više nego naziv. Nebrojeno je toga što uzimamo kao činjenice i vrijednosti, a u biti je tek isprazan naziv. To je društvena navika. U nekim zemljama nevjeste se ne pripremaju za udaju. U nekim zemljama je i seks dozvoljen, a u nekim društvima je i zakonom zagarantovan. Dakle, ne postoji neki općevažeći zakon o braku. On će se u vezi s njim pridržavati onog što mu je ostalo od smjelosti i odvažnosti. Tako sam sa sobom razgovara, a zatim se putem prisjeća roditelja. 92 NAGIB MAHFUZ

Srce mu se neočekivano steže, čelo mu obliva znoj. Pričinjava mu se lik majke uvjerene da on nikad neće pogriješiti. Pričinjava mu se i otac, čovjek seljak, sa svojom prostodušnošću, pobožnošću i nedaćama. Ženi se bez njihovog znanja. Ne može ni zamisliti kako će roditelji saznati. Ali, svakako će saznati!? Ni njegova filozofija ni temperament nisu mu dovoljni da se suoči s takvim iskušenjem! Očevu sablaznu sjenku mora otjerati od sebe. Nikad kao sada nije osjećao potrebu da mu se pamet razbistri, da mu se vrati prisebnost i hladnokrvnost. Ne čeka li ga nevjesta? To je činjenica u formi priviđenja. Ko li je njegova nevjesta? Kako li izgleda? Iz kakve je porodice? Je li zdrava i lijepo odgojena? Srce mu govori da je lijepa jer, da nije, sigurno ne bi privukla Kasim-begovu pažnju. Međutim, nema sumnje ni da je siromašna, o čemu jasno govori odabir muža. Bogatu djevojku nevolje ne tjeraju ni na šta neželjeno. Čast je okov koji steže samo vratove siromaha. Šta li mu skriva taj bračni život? Šta će sutra osjećati prema supruzi? Šta će ona osjećati prema njemu? Na šta li će ličiti njihova zajednička veza? Kako će dočekati Kasim-bega kad joj dođe u posjetu? Čudnog li života i iskustva!? Sutra će na ispitu biti njegov životni stav i snaga. Ići će prema cilju ni na šta se ne osvrćući. Razum mu sad ne može rješavati sve probleme budućnosti. Međutim, kad se s njima suoči, znat će kako će ih prevladavati. Pobijedit će ih kao što je pobijedio i sve nevolje iz prošlosti. Obuzima ga osjećaj samopouzdanja, sigurnosti i samoljubivosti. Nastavlja sigurnim korakom sve do Ihšidijeve kuće. Čovjek mu lično otvara vrata. Uvodi ga u spavaću sobu i odmah pita: - Jesi li spreman? Sa željom da očuva samopuozdanje, Mahdžub se osmjehnu i odgovori: - Kao što vidiš. Gleda Ihšidija, ali na njemu ne vidi uobičajenu samouvjerenost. U dubini srca osjeća želju da ga pecne. Međutim, čovjek ga preduhitri rekavši: - Kadijin opunomoćenik će brzo doći.

Novi KAIRO 93

Mahdžub se osmjehnu. Pretvarajući se da je iznenađen, pita: - Kadijin opunomoćenik!? Također s osmijehom na licu, Ihšidi dodaje: - Braco, sad ćeš se susresti sa svojom tazbinom. Dozvoli da te sada predstavim nevjesti i njenim roditeljima. Dok slijedi Ihšidija, srce mu prijeteći lupa. Pogled mu odaje i stid i neodlučnost. Nije dovoljno to što u pomoć priziva smjelost i kašljucanje. Pogledom traži "družicu" života i budućnosti. Ihšidi ispred njega ulazi u prostoriju govoreći: - Evo, stiže novi član vaše uvažene porodice. Mahdžub ulazi za njim. Pogled mu traži nepoznato lice, a pronalazi Ihsanu Sehata. Ihsanu Šehata, nikoju drugu. Pogledi im se susreću.

25. To je Ihsana Sehata i glavom i bradom, ali ne ona čedna djevojka koju je zavolio Ali i zarekao joj se na vjernost i brak. Zbila se jedna nova priča koja je započela očijukanjem a nastavila se teškim zapletom. To je počelo jednog popodneva kad se Ihsana vraćala iz škole, na kraju Rešad-pašine ulice, odakle se nastavlja put za Gizu, tačno ispred zgrade zvane Zelena vila. Nebrojeno puta je u odlasku i povratku prošla pored te vile!? Međutim, tog dana su je primijetila dva lijepa i zavodljiva oka ispunjena žarom zaljubljenika. Djevojka je osjetila prodoran pogled naočitog muškarca koji bi, ako nije paša, morao biti makar beg. Vrlo dopadljiv je, lijepih crta, bujnih kratkih brkova, što zajedno čini sklad ljepote i odvažnosti, premda je osrednjeg rasta. Vjerovatno ju je sve to nagnalo da se osvrne. Uočila je njegov prodoran pogled. U svojoj zbunjenosti je osjetila kako je taj pogled toplinom razgaljuje. Vila je bila vlasništvo direktora neke talijanske firme. Prije nekoliko mjeseci je prodata tom begu. Pričalo da je beg visoki državni činovnik. Premda su mu tada mnogi s 94 NAGIB MAIIFUZ

poštovanjem izgovarali ime, ona je to sve zaboravila. Nije stigla ni do kuće, a već je gotovo zaboravila i bega i njegov pogled. Sutradan popodne, opet prilikom povratka iz škole, ugledala je bega na istom mjestu kao i jučer. Kad mu se približavala, spazila je kako je gorljivo gledaju dva lijepa oka i prate je sve dok nije izmakla iz vidokruga. Pitala se, da li se vrijeme slučajno podudarilo s onim od jučer, ili je danas planirano čeka? Prošla je ne osvrnuvši se, premda se nije mogla oduprijeti mislima. Na pola puta je čula kako se trotoaru kojim ide približava automobil. Slijedi je. Automobil je raskošan, vila na točkovima! Uočava kako je iza zaklona stakala, uz blag osmijeh i neskriveno divljenje, beg pažljivo i čežnjivo posmatra. Automobil se kreće polahko, ravnomjerno s njenim korakom. Preplavlja je osjećaj stida i straha. Ihsana ubrzava korak. Nastavlja daljim rubom trotoara. Kad je stigla nadomak studentskog doma, automobil je naglo ubrzao prema fakultetu i zamakao. Nema sumnje, to je bilo udvaranje. Srce joj se ispunjava osjećajem slatke treme i slavodobiti. Uzbuđena je i zabrinuta. Požalila se majci, a ona joj je tiho otpjevala početak melodije: Taksi juri, momak ide curi. Ona je u sebi rekla: "Ali to nije taksi, već automobil iz bajke." Sta bi drugo pomislila čedna djevojka koja se tek zacurila? Međutim, naočiti lijepi muškarac nije odustajao. Nastavio je svakodnevno se udvarati. Ihsani nije preostajalo ništa nego da ga ignoriše i ljuti se. Pogledom mu je slala poruku: "To Vam baš ne dolikuje", samo što se on na poruku nije osvrtao. Jednog dana je u automobilu pored bega Ihasana zapazila osobu trouglastog lica i okruglih očiju. Nakon toga se proganjanje nastavilo još očiglednije i upornije, sve dok u djevoci nije potaknulo nedoumice. Ona voli Alija i logično bi bilo da uporna potjera prestane. S druge strane, taj beg kod nje nije izmamio nikakvu naklonjenost. Ali, ipak joj godi njegova čežnja i pogledi umilnih očiju. S neobjašnjivom sjetom sama sebi govori: "On je po muževnosti i vanjštini ljepši od Alija. Da mi srce nije kazalo zadnju riječ, ne bih Novi KAIRO 95

znala kako odbiti vlasnika raskošnog automobila." Ljutito se pitala: "Hoće li se opametiti? Kad će se skloniti? Kad će se maknuti s puta?" Međutim, pitanje je da li je bila iskrena u samozapitkivanju, ili makar do koje razine je bila iskrena? Na to ni sama nije nalazila odgovor. Sva u nedoumici, samu sebe opravdavajući, rekla je: "Ako mi godi njegovo proganjanje, to je samo zato što udovoljava mojoj ženskoj sujeti, a ljulja njegov visoki položaj." Ništa nije znala dok je otac, jednog dana kad se vratila iz škole, nije uz znakovito naglašavanje pitao: "Zar se nisi dozvala pameti?" Srce joj je zalupalo, a obrazi joj porumenili. Pitala se, zna li on za to šta se dešava na Rešad-pašinoj ulici? Bože, hoće li joj beg stalno postavljati stupice? Praveći se da ničeg nije svjesna, upitno je gledala oca, a on, nakon što je s majkom razmijenio pogled, reče: "Čovjek po rangu nije ništa niži od ministra, a po bogatstvu i dostojanstvu je i viši. Ne vidiš li mu automobil? Ne vidiš li vilu? Šta bi ti još htjela?" Djevojka ga ljutita pita: "Šta hoće on?" Oštrim tonom koji je ovom prilikom neobično plaši, Šehata reče: "Želi ti dobro. I nama želi dobro. Bog hoće da te uzdigne među gospodu, da ti braću poštedi gladovanja. Sa mnom je razgovarao šef njegovog kabineta kojeg poznajem iz vremena dok je bio student. Hoće da se oženi tobom! Da! Zašto da ne!? Ti si lijepa, a ja čovjek plemenitog kova. Bog prokleo teška vremena! Nema potrebe da te išta nagovaram. Otvori oči! Otac od tebe očekuje pomoć, majka također, a braća ti vape." Razgovor je nastavljen majčinim uključivanjem. Ihsana do zore nije oka sklopila. Sutradan popodne, u uobičajeno vrijeme, prišao joj je automobil i vrata se otvorila. Trenutak je oklijevala, zatim je ušla i sjela. Kako se to dogodilo? Nije li zavoljela Alija? Naravno da jeste, ali to nije bila slijepa ljubav. Nije li i nova ljubav ispunjena užitkom koji se zanavljao stalnom zavodljivošću. U njoj je zavoljela dostojanstvo, a osudila siromaštvo. Povila se pod teškim porodičnim bremenom. Vila je za nju predstavljala nestvaran prizor, automobil dragocijenu riznicu, a bega doživljava kao moć i raskoš. Ona se i prvi 96 NAGIB MAHFUZ

put branila od studenta prava, jer je bilo prvi put. Roditelji su bili uporni da je odvrate. Time su joj, od samog početka, pomogli da u prethodnoj ljubavi nađe ubježište ispred lakovjernosti, prepustivši njoj samoj njeno djevojaštvo. Da nije bilo Alija, možda bi već posrnula i s njom bi bilo gotovo. Sad ne može uskladiti misli i osjećanja, priznajući vlastite slabosti. Tokom neprospavanih noći kroz misli joj prolaze mnogobrojna očekivanja i oprečna osjećanja. Dvoumim se između bega i Alija, između braka odmah i braka koji će mnogo kasnije uslijediti, između udobnosti i zamora, između života u izobilju i života u neizvjesnoj borbi, između života u raskoši za nju i njenu porodicu,i života koji prijeti oskudicom i siromaštvom. Nakon toga, sa suzama u očima i uz bolno lupanje srca je odabrala. Svjesna je da svoju sreću žrtvuje zbog sreće drugih. Zoru je dočakala odlučna da samu sebe žrtvuje. Sama sebi je rekla: "Ja volim Alija, ali volim i braću". Nije pravo da mi braća budu žrtve mog egoizma. Zato mi nema druge nego da poslušam oca. Ja bega ne volim, ne volim ni njegov ugled, Bog to dobro zna." Tako je sjela u automobil koji ju je uporno proganjao. Automobil je magija, a i vlasnik je čaroban. Ali Taha je u nju zaljubljen, ali je istovremeno i kritikuje. Kritikuje je, uči i pametuje, a beg je zavodljiv. Naočit je i veoma lijepo priča. Njegovo laskanje je oduševljenje i ludilo. Oči su mu sanjalačke. Kad je u oči gleda, kao da je hipnozom uvodi u san. Šehatino strpljenje je Bog nagradio dobrom. Jednog dana mu je stigao automobil marke Eskorijal. Iz njega je istovarena velika količina skupe odjeće. Zabacivši glavu unazad kao prava pjevačica, Ihsanina majka je tom prilikom zapjevala: "Kad prolaziš pored nas, malo svrati kod nas." Dok je zajedno s majkom prebirala svilenu odjeću i birala ono šta joj se najviše sviđa, u Ihsaninim očima je blistala radost. Tako je započela nova stranica. Nekoliko sedmica kasnije uslijedio je obilazak piramida. Projurio je automobil uvaženog bega. S desne Novi KAIRO 97

strane mu je bila djevoka poput mjeseca, koja izaziva ludilo. Istina je da je Ihsana, nakon što je Eskorijalotn otišla kod krojačice Madam Žerkur da joj po mjeri sašije odjeću, zatim se skladno dotjerala i odabrala nakit, prema neskrivenom begovom priznanju pričinjavala ludilo. Tog dana se desilo nešto sudbonosno. Automobil se tokom vožnje pokvario. Zatečeni su izašli. Beg je kazao da u blizini ima vilu. Predložio je da u njoj malo predahnu dok automobil bude na popravci. Krenuli su prema vili s lijepo uređenom baščom. Beg je Ihsani laskavo rekao da je pusta vila počašćena njenim dolaskom, te treba proslaviti njenu dragu posjetu. Poslužitelju je naredio da na sto postavi voće i šampanjac. Ihsani je beg ogulio jabuku. Dao joj je čašu šampanjaca uz napomenu da je piće osvježavajuće, da ne opija. Predvečerje je, vrijeme kad je okoliš najljepši. Pogled kroz prozor na bujno zelenilo pada i u njemu se gubi. Nebo je u zalazak sunca rumeno. Jastreb kruži nebom snažno razmahujući krilima. Djevojku u velikoj fotelji jastuci blago dodiruju. Grle je svojom mehkoćom. Stopala joj tonu u površinu raskošnog ćilima. Šampanjac svoju toplinu širi po tjemenu, a magična snaga stvarni svijet pretvara u svijet mašte, bez straha, brige i sjete. Započinje šaputanje zaljubljenika, mnogo ugodnije od običnog razgovora. Njegovi prsti joj dotiču zapešće. Emocije joj se razbuđuju, a krv vri. Slijedi dahtanje i toplo milovanje, bockavo poput vrhova igala. Sve polazi od džepova na haljini i putem njegovih zuba se prenosi sve do njenih grudi. Ona se slabašnim rukama brani sve dok ne malaksa i ruke raširi u zagrljaj. ♦♦♦♦♦♦

Oči joj izražavaju strah, zbunjenost i stid. Beg joj mirno govori: - Ništa se ne boj! Nemoj misliti da sam te prevario. Tvoja budućnost će biti osigurana mojim rukama. Bog mi je svjedok da istinu govorim. 98 NAGIB MAHFUZ

26. Mahdžub i Ihsana su zaprepašteni. Šutke se gledaju jer su se odmah prepoznali. Zaprepaštenost im unosi istinski nemir. Mahdžub Ihsanu, čak, dobro zna. Čini mu se da mu se razum muti. Zna i ona njega. Obuzima je gotovo paničan strah. Prisjeća se Alija, studentskog doma i prošlosti od koje želi nepovratno pobjeći. Mahdžub gleda oko sebe. Vidi adžu Šehatu u novom mantilu i pored njega punačku gospodu. Jasno mu je da je to Šehatina supruga. Ihšidi predosjeća koliko je društvo istinski zbunjeno. Nasmiješen progovara: - Nadam se da vam nije ni potrebno formalano upoznavanje. Adže Šehata se uključuje: - Ovo je gospodin Mahdžub, naš komšija već četiri godine. Ihšidi je to znao. Njemu je ionako svejedno da li se dvije strane međusobno poznaju. Kaže im: - Lijepa slučajnost. Ljudi vele: "Onaj koga poznaješ preči ti je od onog koga uopće ne znaš." Gospodine Mahdžube, smiri se i sjedi! Mahdžub se nastoji pribrati. Prilazi novoj porodici. Redom ih pozdravlja. Lica natmurenog kao oblak, skrivajući pogled, Ihsana pruža ruku. Željela bi prošlost zamračiti i od nje se zakloniti kao od usuda kojem nikad nije dosta kažnjavanja. Ihšidi razgovorom nastoji otkloniti napetost, ali Mahdžub ga ne sluša. Gotovo ga ne primjećuje. Kako ne bi znao tu neznanku? To je Ihsana Šehata i dušom i tijelom. Je li u tome tajna Alijeve patnje? Kakvog li čuda!? Kako je posrnula? Kako ju je beg osvojio? Ali Taha joj je slijepo vjerovao! Da li tako posrću ljepotice? Mahdžub, pak, ne zna šta je slijepo vjerovanje. Međutim, ni to mu ne pomaže da nasluti šta se desilo. Gotovo je s Ihsanom koju je volio Ali Taha. Gotovo je s tom zavidnom ljubavi. Njemu sad neka druga i drugačija Ihsana pruža ruku, nudi mu bračni sporazum. Može li to uopće biti ona Ihsana koju je tako dugo želio, za kojom je tako dugo žudio? Ne priređuje li Novi KAIRO 99

stvarnost čuda veća nego maštanje!? Najednom registruje glas Ihšidija koji pita: - Još se nisi pribrao? Jednako zbunjen ga gleda i odgovara: - Iznenadila me ova slučajnost. Ihšidi ga nasmiješen pita: - Šta kažeš na to? Mahdžub bez oklijevanja odgovara: - U svakom slučaju, sretna slučajnost. Ihšidi naklapa o slučajnosti. Ihsanina majka prilaže riječ-dvije. Uvjeren da je tema zahvaćena u cijelosti, adže Sehata se uključuje: "Slučajnost je djelo i određenje Dragog Boga, neka je slavljen." Uprkos svemu, mladenci su predati navirućim mislima. Njihova zbunjenost sve više zahvata susret. Najednom se oglašava zvonce. Zadovoljan što će se izbaviti, Ihšidi skače. Izlazeći reče: - Gospodo, vjerovatno je to kadijin opunomoćenik. Svima srca zalupaše. U pratnji Ihšidija u sobu ulazi stariji čovjek. Prisutnima naziva selom. Čini Bogu dovu da mu zapisnik bude blagodaran. Nakon toga sjeda za sto, zagrće rukave i predaje se važnom poslu. Maljava ruka ležerno izvlači linije u defteru u koji se upisuju Sehata i Ihšidi. Mahdžub to šutke, pažljivo posmatra, usredsredujući pažnju samom činu. Jedva odagnava naviruće misli. Blijeda Ihsana je oborila pogled. Plačnim licem se sagnuta prema podu. Stiže odsudni trenutak. Opunomoćenik se okreće Mahdžubu i kaže mu: "Ponavljaj riječi za mnom: "Ovog časa kao svoju zakonitu ženu prihvatam gospođicu Ihsanu, kćerku Sehate Turčina, nevinu, punoljetnu ..." Bez brige, sasvim staložen, Mahdžub jasno ponavlja za opunomoćenikom, sve dok ne dođe do riječi "nevinu" koja mu zapara uši i potaknu prikriveni podsmijeh i prezir. Sjeti se Ihšidijevog odgovora kad ga je pitao je li nevjesta nevina, a drznik mu prezrivo odgovorio: "Bila je." Naravno, bila je. Zašto opunomoćenik ne upiše: "onu koja je bila nevina"!? Dakle, u zvanični sudski akt se upisuje namještaljka i krivotvorina! Brak mu je krivotvorina! I život je krivotvorina! 100 NAGIB MAHFUZ

Opunomoćenik počinje kratak prigodan govor: "Hvala Bogu koji jebrakučinio dozvoljenim, a preljub zabranjenim." Opunomoćenik nastavlja s napamet naučenim govorom, a Mahdžub ostaje sa svojom nevjericom. U sebi reče da je beg "brak učinio zabranjenim, a preljubu dozvoljenom!" Nešto mu došaptava da potpisuje sporazum o braku koji je ustvari sporazum o preljubi! Tako dvoje postaju supružnici pred Bogom i pred ljudima! Momak krišom gleda nevjestu. Oči su joj se zacrvenile. Počinju kružiti čaše s pićem. Neobičan je to brak. I supružnicima je to izvršenje teške zadaće koje bi se valjalo što je moguće prije razriješiti. Ihsanini roditelji su odahnuli s neskrivenom radošću i zadovoljstvom. Mladenci su dotle pokunjeni i predati mislima. Obuzima ih nemir i stid. Od samog početka, kad je saznala da je žele udati, Ihsana se čudila. S nedoumicom se pitala: "Ko je taj koji nju želi za suprugu." Odgovor je pronašla kod 'čestitog' oca i ništa joj nije ostalo nejasno. Otac je taj koga ne brine njeno srozavanje, ko joj je izabrao ljubavnika, a ne muža. Zar nema onih koji bi mogli biti muževi? Jedan uistinu takav se našao. Eto, tu pored nje sjedi kao muž. Ona ga poznaje. Sjeća se kako se od njegove pohote branila dok je imala mogućnost da se brani. Sve što je mogla osjećati prema njemu, pretvara se u prezir. Međutim u tome dugo ne ustrajava. Samu sebe osuđujući, pita se: "Nisam li ja kao i on? Zastranila sam i gore od njega!" Tako je dvoje mladih postalo zakoniti muž i žena.

27. Dakle, Mahdžubu se zbilo bračno iskustvo. Njegova filozofija je to objeručke prihvatila, ali duša tako ne može. Međutim, nemir ga ne odvraća od posla. Staviše, dodatno ga podstrekava. Ni na trenutak ne zaboravlja cilj. Kao da je u poslu našao izbavljenje od svih iskušenja, ni sekundu ne gubi. Prebire papire iz predmeta o svom namještenju. Pripremljen je najbolje što može, jer "kandidat je izvanredan i u svemu uzoran!" Potpisao ga je Ihšidi i jedan njegov Novi KAIRO 101

kolega. Mahdžub to podrugljivo komentariše: "Svjedok s vjenčanja." Primio je dvadeset funti da "malo popravi prilike". Novčanice je uzeo s ushićenjem, jer nikad prije nije toliki novac držao u rukama. S čuđenjem ih prevrće u rukama i prezrivo gleda. To je cijena rogova koji mu rastu na glavi. Jedan rog vrijedi deset funti. Dok na jednoj novčanici gleda lik seljaka, na usnama mu se pojavljuje smješak. Prisjeća se oca vezanog za postelju, izmorenog glađu. Pita se: "Zašto na novčanici nije istaknut lik nekog paše ili kakvog turskog znamenja?" Podrugljivo u sebi odgovara: "Ova slika sliči mom pristanku na bračni sporazum." Punog džepa odlazi krojaču i kupuje štof za dva odijela. Svjestan je da je od studenta postao činovnik. Tokom četiri godine studija je uspio odvojiti novac za samo jedno odijelo. Odlazi u dućan i kupuje dvije pidžame, nekoliko košulja, više pari veša i čarapa, cipele i fes, kao što i dolikuje ženjeniku. Dok novu odjeću slaže u veliku torbu, lice mu se rumeni od radosti. Svoju sobicu gleda s prezirom. Prisjeća se ružnih februarskih noći i aščinice s graškom bez mesa na trgu Giza. To su bili baš crni dani! Ni po koju cijenu se ne smiju vratiti! Iznureno strašilo bi se trebalo zarumeniti. Trebalo bi se popuniti to što je ostalo od kože i kostiju. Tad će sinuti neiskaziva oštroumnost. Odvratna polusitost će zauvijek nestati. Samo zbog održavanja na životu noj ima vrat vitak poput zmija. Zbog slobodnog življenja lav ima šapu smrtonosnu poput bombe. U svrhu odbrane života, štitovi su izrađeni u različitim oblicima. Iz tih poruka uzima pouku koju će dosljedno primjenjivati. Želje će mu biti beskrajne,a uživanje bezgranično. Već je platio basnoslovnu cijenu, a nagrada mora biti srazmjerna ulaganju. Mirno razmišlja, zatim sebi upućuje savjet: "Oprez! Polahko! Postupati može kako poželi, ali govoriti bi trebao samo onako kako drugi žele. Odavno je pronikao u ovu istinu. Ako s nekoliko riječi pohvali neku vrednotu, niko neće poreći da je vrijedan. Međutim, ako nešto otvoreno 102 NAGIB MAHFUZ

podvrgne sumnji, svi će se, predvođeni Me'munom, okrenuti protiv njega. Neka mu uzor bude Ihšidi koji se može vidjeti na svim dobrotvornim svečanostima! No, što ne bi ozbiljno razmislio o članstvu u nekom dobrotvornom društvu!? Prisjeća se svog braka. Pita se kako je s Ihsanom iznevjerio Alija!? Kako se ona saplela? Sta će Ali učiniti kad sutra sazna da je Ihsana postala njegova supruga? Sludit će se u nevjerici. Pamet će izgubiti jer neće moći vjerovati da je Mahdžub uzrok njegovih patnji. Pošto mu ne preostaje ništa drugo već da se pomiri s tim usudom, ozlojeđen će ga klevetati svim niskostima, strahotama i podvalama. Nek mu bude! Neka ga optužuje koliko želi! Nek ga mrzi do iznemoglosti! Tad se sjetio neizmirenog duga od pedeset pjastera. Dosljedan je odluci da ih na vrijeme vrati. Osjećanje krivice ne da mu da se s njim suoči. Zato ih je poslao poštom. Osjetio je kakvo-takvo olakšanje, premda prekida i posljednju nit koja ga vezuje za Alija. Više ga ne brine šta će Ali misliti, osjećati ili možda preduzeti protiv njega. Poziva stražara da mu prepusti prodaju opreme iz sobe. Obećava mu trećinu iznosa, ali da mu čuva pošiljke koje stignu na njegovo ime. Razmišljao je i o roditeljima. To je bilo vjerovatno prvi put da ih se nije sjetio sa srdžbom i gunđanjem. Odlučio je slati ocu dvije funte svakog prvog u mjesecu, s tim što će to, ako uzmogne, podići na tri funte. Sutra ujutro će ići u ministarstvo, a u predvečerje će nevjestu odvesti u gnijezdo.

28. Mahdžub se rano probudio. Odlazi u ministarstvo. Ihšidija dočekuje u svojoj kancelariji. Sef je došao tačno u devet. Srdačno se rukuju. Zajedno piju kafu. Dok Mahdžub s uživanjem raspoređuje pribor stavljen na sto, Ihšidi mu počinje: - Nešto nevjerovatno! Većinu zahtjeva o subvencionisanju troškova podnijeli su ljevičari!? Novi KAIRO 103

Najblaže rečeno, Mahdžuba u tom trenutku još nisu počela zaokupljati takva pitanja. Međutim, ne nađe za shodno ništa drugo nego da "iznenađen" uzvrati: - Ko bi to rekao!? Kako uspijevaju progurati zahtjeve? Ihšidi odgovara: - Nema naročite potrebe ni da ih guraju. Dovoljno je da se jedan od njih grohotom nasmije i Kasim-begu kaže: "Nije li previše i to što su pale cijene pamuka?" Ako to još poprati s malo šale i dodvoravanja, dogovor je postignut! Ihšidi počinje kritikovati prilike u držvi, te postupke velikih i malih činovnika. Kritika ne pošteđuje nikog osim Kasim-bega, a i njega, vjerovatno, do neke zgodne prilike. Okrenuvši se Mahdžubu, savjetuje: - Ne zaboravi da ti posao zahtijeva snalažljivost. Tad ga je dotaknula sklonost nezanimanju za tuđe probleme i poslove. Zato se nadovezuje riječima koje znače suprotno od onog šte je bio nagovijestio: - Posao ti je sam po sebi jednostavan, obična igra. U biti ne zahtijeva nikakvo znanje, samo snalažljivost. Mahdžub sa zanimanjem odgovara: - Nadam se da će mi koristiti tvoja uputstva. - Drago mi je što sam našao odanog saradnika. Zato sam to mjesto, uprkos tolikim zainteresovanim, za tebe čuvao. Neka te ne prevari ljubaznost na koju ćeš naići. Uobičajeno je da službenici pretpostavljenom pristupaju shodno njegovom značaju. Kad zvijezda pretpostavljenog padne, njima je najbolji onaj ko ga je nemilosrdno udesio. Zato budimo kao jedna ruka. Mimo navike, Ihšidi dugo govori. Mahdžub pomno razmišlja o tome što ga poziva da budu kao jedna ruka. Sagovorniku odgovor pruža skrivenim mislima: "Ja sam žrtva tvog pokvarenjaštva. Sreća te je dovela do saradnika tvog kova koji odanost razumijeva baš kao i ti. Sve postojeće ima sebi svojstvene slabosti. Moj položaj kod Kasim-bega nije niži od tvog. Ako si ti njegov komedijaš i svodnik, ja sam muž žene koju on voli." Dolazi stasiti kurir da najavi Kasim-begov dolazak. Ihšidi skače da zajedno s Mahdžubom uđe u njegov kabinet. 104 NAGIB MAHFUZ

Beg se s njima srdačno rukuje. Momku čestita dolazak na posao. Blago mu reče: - Želim ti svako dobro i blistavu budućnost. Ihšidi mu podnosi neke papire, a Mahdžubove misli zaokuplja "blistava budućnost". Poslovica kaže: "Kome je komandant rod, lahko mu je biti dobar oficir", a njemu je ovaj komandant bliži od ijednog rođaka! Krišom posmatra Kasim-bega. Hoće da se nagleda čovjeka koji je uspio Ihsanu uloviti i pamet joj uzeti. Pažljivo ga posmatra kao da odgoneta čarobnu tajnu. Je li tajna u naočitosti, ili u dostojanstvu ili u nečemu što je Ihsana otkrila, bilo na njenu sreću, ili na žalost? Najčudnije kod velikih i moćnih ljudi je to što krupnim stvarima prilaze jednostavno i pretvaraju se da ne znaju za ono što drugi nazivaju nedaćom, nevoljom i problemom. Začas teškim problemima nalaze jednostavna rješenja. Upravo Mahdžub to jednostavno rješenje! Kako je Ihsana zalutala, pitat će se sve dok ne sazna kako se to uistinu zbilo!? Ali Taha nije ništa manje privlačan. Sa svojom mladošću je čak u prednosti. Pa kako je zastranila? Da se zbilja za njega udala, on bi sam bio siguran da mu je pošla zbog bogatstva. Međutim ..., Bože Dragi! Neka su prokleti ti moćnici! Oni ne znaju za nemoguće. Možda je Ihsana velika prevara, dozvoljena radi zadovoljenja besmislenih društvenih interesa!? Ona nije ništa drugo nego ... Saznat će on sve kako je uistinu bilo. Kad su izašli iz begovog kabineta, Ihšidi ga je poveo u kancelariju "generalnog sekretara" pred kojom već stoji malo stariji kurir. Kancelarija je pravougaona. Uz bočne zidove su poredane kožom tepecirane stolice, a u pročelju je veliki sto. Ihšidi reče: - Bog te čuvao. Obavijestit ću šefa kadrovske službe da si danas preuzeo svoje poslove. Ihšidi sam sebe zapitkuje: "Nije li bolje da je momak podalje od kabineta. Nije baš zgodno što istoj službi pripada osoba koju s begom povezuju tako povjerljivi odnosi! Ali, šta je on tu mogao? Situacija je bila vrlo složena. Begu se to prohtjelo, a radno mjesto je bilo slobodno. Da nije našao Novi KAIRO 105

Mahdžuba, sam bi neizbježno bio 'suprug'. Možda će vrijeme pokazati da se momak može dobro iskoristiti!" Mahdžub je najednom sam u kancelariji. U tren oka ga preplavlja neobična radost. Samo što ne poskoči. S osmijehom na usnama sjeda na pokretnu stolicu. Ruku stavlja na telefonsku slušalicu. Telefon nikad nije koristio. Na stolici se njiše desno-lijevo. Nema sumnje, veliki je činovnik. Sutra će mu se stomak ispuniti mesom i voćem. Nek dovraga idu mudrijaši koji kažu: "Sreća je u skromnosti." Zar stomačne tegobe nisu lakše od gladi? Samo sadašnjost i budućnost, a što se tiče prošlosti, daleko bila od mene! ****** Već nakon sat vremena, samoća ga poče uznemiravati. Želi raditi bilo šta. Pritiskuje dugme zvonceta. Vrata se otvaraju, ulazi stari kurir. Obraća mu se: "Da, gospodine!? Izvolite, čestiti beže." Mahdžub se zarumeni. Oslovljavanje po novom položaju mu odzvanja umilno i melodično. Utisak se stvara na osnovama postupanja. Zato strogo izgovara: "Kafu". Tek što su se vrata zatvorila, zvoni telefon. Nervi mu trepere. Uzbuđen diže slušalicu i stavlja je na uho. Drhtavim glasom izgovara: - Da, gospodine. - Je li sekretar Kasim-bega Fehmija? - Da, gospodine. - Ima li bega? - Da, gospodine. - Daj mi ga. Kaži da je Muhamed Rešad. Mislio je da treba otići begu i obavijestiti ga. Vraća slušalicu na telefon ne sluteći da je prekinuo vezu. Odlazi begu u kabinet i učtivo saopćava: - Čestiti beže, Muhamed Rešad-beg želi da razgovara s Vama. - Pusti ga nek uđe! - Zove telefonom. Beg ga iznenađen pita: 106 NAGIB MAHFUZ

- Sto ga nisi spojio? Ne zna šta da odgovori. Mada za njega neuobičajeno, izraz lica ga odade da se zbunio. Beg se nasmija i reče: - Ubuduće me spoji! U ovakvim prilikama trebaš koristiti prenosnik! Zblanut izlazi iz kabineta. Shvata da je počinio grešku. Kako se linija prespaja? Šta je taj prenosnik? Vraća se u kancelariju. Odmah diže slučalicu. Čuje "tu-tu-tu". - Da, čestiti beže!? Niko mu ne odgovara. Ne čuje ništa osim neprekidnog "tu-tu-tu". Još više je zbunjen. Boji se da nije ponovio grešku. Izbezumljen je. Nije mogao ni zamisliti da rukovanje telefonom podrazumijeva posebnu vještinu kojom treba ovladati. Premda nerado, poziva kurira da ga uputi u tajne telefona. Na list papira bilježi neke informacije da mu ne promaknu kad mu ubuduće zatrebaju. Nakon toga sve živnu u kancelariji. Počeše pristizati stranke iz različitih društvenih slojeva. Traže da ih primi Kasim-begFehmi. Mahdžub ih dočekuje bez straha. Urođena arogancija mu pomaže da smiri nerve, da se prikaže kao okretan i od važan. Dočekao je i jednog poznatog pašu, kojeg je tek s udaljenosti imao priliku vidjeti. Pozdravlja ga, daje mu dopuštenje da se vidi s begom. Uprkos pretvaranju da je miran, jedva skriva zadovoljstvo i ponos. Radni dan prolazi u kretanju, stalnoj aktivnosti i neiskazivom zadovoljstvu. U toj stalnoj aktivnosti zaboravlja brige i nevolje. Duša mu se smirila a da nije ni primijetio kada i kako. Iz ministarstva odlazi rasterećen kao da je ustao nakon bezbrižnog sna. Sasvim drugi je čovjek. Posve drugačiji od onog koji je jutros došao gotovo trčeći. Upoznao je mnoge begove i paše. Naučio je i rukovanje telefonom. Preko deset puta je oslovljen "Mahdžub-beže". Samouvjeren je i zadovoljan da ne može više. Primjetno je promijenio i način hoda i pogled. U zanosu samoljublja prisjeća se rođaka Ahmeda Hamdisa. Želi da jednog dana dođe u posjetu Kasim-begu, da dođe u Mahdžubovu kancelariju i od njega traži dopuštenje. Kako bi se samo iznenadio!? Kako bi se partnerski rukovali!? Kako bi porodici pričao šta je vidio!? Kako bi to Tehija slušala, Novi KAIRO 107

pogotovo kad bi shvatila da je vrata automobila zalupila pred momkom dostojnim pažnje i uvažavanja. A kako tek želi da ga Tehija vidi s lijepom suprugom! Njegova supruga Tehiju nadmašuje i ljepotom i dopadljivošću. Jako bi volio posmatrati promjene na njenom licu dok mu poprijeko gleda ženu, iznenađena ljepotom i privlačnošću! Samo polako, život se počinje smješkati.

29. Istog dana Mahdžub ode Ihšidiju kako je prethodno dogovoreno. Čovjek ga uvodi u novi stan da mu preda ključeve. Mahdžub je sa sobom ponio veliku torbu s odjećom i malobrojnim knjigama. Predajući mu ključ od stana, Ihšidi je rekao: - Sve u stanu, osim ormarića u spavaćoj sobi, stoji vam na raspolaganju. Mahdžubu je odmah jasno da je mali ormarić Kasimbegov. Crveni se. Osjeća silnu želju da ga nogom snažno raspali. Ihšidi dodaje: - Bilo bi dobro da se ugovor produži na tvoje ime. - Je li on sada na ime Kasim-bega? Ihšidi hladno odgovara: - Na moje ime je. Osjetivši nekakvo olakšanje, Mahdžub upita: - Kolika je stanarina? - Deset funti. Osmjehnuvši se, Mahdžub komentariše: - Odgovara približno mojoj plati. - Sve će to izmiriti beg, kao i usluge kuharice i ostalog. Obilaze prostorije i gledaju šta ima u njima. Uprkos maloj površini, stan je uzor umijeća i skupocijenosti. Mahdžuba preplavlja uzbuđenje. Svjestan je da mnoge komade namještaja vidi prvi put. Mnogima ne zna ni naziv. Stan se sastoji iz tri sobe i salona. Desno od ulaza je primaća soba s izlazom na hodnik koji vodi u salon priređen za sjedenje. U salonu je i radioaparat. Na desnoj strani salona su dvoja 108 NAGIB MAHHJZ

vrata. Jedna vode u spavaću sobu, a druga u trpezariju. I spavaća soba i trpezarija imaju izlaz na dugački balkon s pogledom na Nadžijevu ulicu. U zatečenoj situaciji se prisjeća svoje kuće u Kanatiru, studentskog doma i sobička na terasi zgrade u Čerkeškoj ulici. U istoj prilici se uvjerava i da java sa svojim čarima i ljepotom prevazilazi snove. Činjenica je da se građa od koje su snovi sazdani, uglavnom temelji na onom što je osjetilno dokučivo i opipljivo, a ovo što on vidi je građa koja ga okružuje prvi put. Za njega ništa od toga nije bilo ni dokučivo niti opipljivo. Razlika između stana i kuće u Kanatiru je jednaka razlici između Ihsane i Beračice opušaka. Istina je da su one obje žene, ali je neuporediva razlika između ove i one. U tom trenutku zaboravlja šta je stalno sebi govorio, da među ženama nema razlike, da su Ihsana, Tehija i Beračica opušaka posve jednake. Opraštajući se s njim, Ihšidi najavljuje: - Sutra uvečer će te čekati nevjesta. Čovjek odlazi, a momak ga poprijeko gleda. Sutradan u predvečerje odlazi u Gizu. Prisjeća se Alija. Gdje li tačno stanuje? Zna da je u Gizi, ali ne zna adresu niti uži lokalitet. Da li momak još ustrajava u svojim planovima i zanimanju za djevojku? Tjeraju li ga osjećanja da je traži? Da li je do njeg doprla vijest da se udala? Da li je moguće da se sretnu, dok ga ona drži ispod ruke? Premda mu je naizgled svejedno, obuzima ga nemir. U tom trenutku nekako želi da ga sretne i sve sazna. Odlazi kući adže Sehate. Sve članove porodice, osim Ihsane, zatiče kako ga čekaju. Jasno mu je da su Ihsidijeve instrukcije uvaženoj tazbini stigle prije njega. Svi su tu: adže Šehata, Sehatina supruga i sedmero male Ihsanine braće. Kočopere se u novoj odjeći koja govori o Kasim-begovoj neštedljivosti. Nazva im selam, a oni mu srdačno uzvraćaju. Adže Šehata ga ljubi u čelo, a on punicu u ruku. Dječake miluje, a najmlađeg ljubi u obraz. Dok sjedi, smjelo gleda lica koja ga pažljivo posmatraju. Uvjerava se da je nevjestina kuća ozarena radošću. Otac joj se dotjerao, majka blista, a braća su prosuti Novi KAIRO 109

biseri. Pomišlja kako je bogatstvo uistinu moćno i kad se nade u rukama siromaha. Počinju razgovarati. Momak u razgovoru sudjeluje sa zanimanjem, kako mu i dolikuje, premda bi volio što prije izaći iz kuće. Adže Sehata govori o studentskom domu, o marljivom studentu Mahdžubu Abdudaimu, kako mu nije bio mušterija jer ne puši. Ne propušta naglasiti kako posebno cijeni studente koji ne puše, premda on - tu uz glasan smijeh zastade, zatim nastavi - nema nikakve koristi od toga što su nepušači čestiti. Reče da ne čezne za proslavom u čast kćerkine udaje, jer je dobar brak jedina istinska radost. Neće on zvati nikog od rođaka i porodice - uglavnom su to seljaci - da ih ne izlaže zamornom putovanju. Mahdžub dobro zna da čovjek laže, kao i svako ko je lakom na neostvarivu slavu. Sa sjetom se prisjeća roditelja. Vijest o ženidbi će zacijelo doći do njih. Da mu otac, radnik i poljoprivrednik koji u Kanatiru ima kakav-takav ugled, nije bolestan, prisutvovao bi tom događaju i poželio mu sreću. Ihsanina majka govori o svojoj djeci, posebno o Ihsani. Mahdžub iz puničinih riječi, zapravo iz njenog naglašavanja, pokreta koljenima, obrvama i očima, shvata da je žena sklona isticanju, dominaciji, laskanju i mutnim radnjama, premda ništa nije znao o njenoj prošlosti u ulici Muhameda Alija. Punica mahdžuba pita s poslu. Predlaže da mu s dlana ogleda sreću. Želi mu zdravo potomstvo i dobar položaj u vlasti. Mahdžub razgovara i sluša. Krišom motri na otškrinuta vrata sobe. U očima mu se čita pitanje: "Koliko će morati čekati?" Najzad Ihsana dolazi. Stiže u bijeloj providnoj svadbenoj haljini. Kosu je podigla u obliku turbana. Dok iz njega izbija sivilo sjete, ona blista sjajem ljepote. S njom su došle i četiri žene za koje kažu da su rodice s majčine strane, ali on nijednoj ne obrati pažnju. Oči mu na trenutak opčini Ihsanina ljepota, ali on i to u prvi mah dočeka svojom znanom prividnom ravnodušnošću, da bi ga već slijedećeg trenutka obuzeli srsi. Škrguće zubima. Prilikom razmjenjivanja pozdrava, oči su im se susreću. Zatečeni zajedno čine lijep prizor. On osjeća da 110 NAGIB MAHFUZ

blago podrhtava. Prisjeći se svoje davne žudnje i pohote. Uprkos bezobzirnosti i podrugljivosti, ne može vjerovati da je djevojka postala njegova, da, makar kako se javno misli, baš njemu pripada. Prisjeća se partnera iz trougla. S bolom se pita, kako ga je pretekao!? Tužno posmatra krasno izvijeno tijelo u bijeloj svadbenoj haljini. Osjeća sve jače i jače tištanje. Adže Sehata je već postavio bogatu večeru koja je nesumnjivo mnogo koštala. Poziva ih za sto. Ustaju uz vrisku djece. Uprkos očglednoj radosti, Ihsanina majka je u duši tužna. Iz sveg srca bi željela javno proslaviti Ihsanin sretan dan, kao dan radosti cijelog kvarta. Međutim, Ihšidi joj je podvukao da Mahdžub nije u mogućnosti udovoljiti njenoj želji. Zna ona da mladoženja nije dostojan da bude muž njene kćerke. Zato je u mislima sa svojom neutaženom željom. Nakon što su večerali, zadovoljni zauzimaju svoja mjesta. Pošto više nema valjanog razloga koji mladence zadržava da ostanu, oni ustaju da se oproste s prisutnima. Pozvan je taksi. Odmah su utovaraju dvije velike torbe nevjestine odjeće. Mahdžub nevjestu uzima pod ruku. Staje s njom nasred polukruga poustajalih. Nakon toga polahko silaze niz stepenice. Najednom, kao da je izgubila strpljenje, Ihsanina majka pušta poklik koji snažno odzvannja među zidovima. Momku srce lupa. Trepće očima. Žene poklik dočekuju kao što vojska dočekuje znak za napad. Sve zakliktaše, najprije u jedan glas, a zatim nadostavljajući se jedna na drugu. Isprekidana jeka se postepeno pojačava. Sve snažnije potresa Mahdžubove grudi. Mladenci se sklanjaju u taksi. Tu zaboravljaju jeku poklika. Jedno drugom se s naklonjenošću i stidom osmjehuju. Dok automobil od studentskog doma skreće u Rešad-pašinu ulicu, osvrću se na priređeni ispraćaj.

Novi KAIRO 111