PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET SMJER: Tehničko vaspitanje i informatika
Seminarski rad iz predmeta: Psihologija I TEMA: Motivacija u školi
Profesor: Lejla Vasić Studenti: Nikolina Marković Aleksandra Milišić Darko Jotanović
1.1 Intrinzična i ekstrinzična motivacija Pored sposobnosti, motivacija je jedan od najznačajnijih faktora uspjeha u učenju. Pod motivacijom za učenje podrazumijeva se stanje u kome je individua motivisana za učenje, ima motiv da nešto uči i nauči. Motivacija za učenje može biti: 1. UNUTRAŠNJA (intrinzična) - učenik je gladan znanja i uči zato što to njega ispunjuje i raduje; 2. SPOLJAŠNJA (ekstrinzična) - učenik uči zato što ga neko ili nešto prisiljava da uči. Da bi učenici nešto naučili nije potrebno da samo ponavljaju gradivo, već je neophodno da oni žele i hoće da savladaju i usvoje to gradivo. Učenici koji su zainteresovani za učenje postižu mnogo bolje rezultate od onih koji su manje motivisani ili nezainteresovani. Motivacija može biti prisutna u različitom stepenu kod različitih učenika u istom razredu. Kad je učenik motivisan, uloženi napor i stepen misaone aktivnosti tokom učenja je veći, koncentracija pažnje povećana, što dovodi do boljeg rezultata učenja. Pročavanje ljudske motivacije ima u osnovi pitanje: ZAŠTO se živo biće ponaša na određeni način? Odgovorom na to pitanje treba ispuniti 2 cilja: 1. objasniti zašto se nešto dogodilo, npr. zašto je učenik izostao sa nastave; 2. istražiti i utvrditi zašto se neko ponašanje događa kako bismo stvorili potrebne uslove i tako izazvali željeno ponašanje, tj. spriječili neželjeno.
Treba, npr. znati šta će određenog učenika zainteresovati u predmetu koji budemo predavali, pa ćemo upravo na to obratiti pozornost. Ili, ako se dva učenika sjedeći jedan uz drugog u školi uzajamno potiču na nedisciplinovano ponašanje, razvojićemo ih i tako smanjiti uzroke njihovog neželjenog ponašanja. Na motivaciju utičemo na razne načine: kroz kvalitetu nastave, ocjenjivanjem i stalnim podsticanjem na rad, motivirajućom i stvaralačkom atmosferom u razredu i školi. Školski uspjeh kao postignuće svakog učenika podjednako objašnjavaju intelektualna sposobnost, motivacija i osobine ličnosti. Prema nekim istraživanjima svaka od ove tri komponente učestvuju u varijanti uspjeha s oko 25%, što je ukupno 75%. Ostalih 25% se prepisuje različitim faktorima, kao što su: fizički, ekonomski, socijalni i sl. Što se tiče motivacije, nastavnici i roditelji mogu svojim radom uticati na nju u velikoj mjeri. Motivacija je nešto sa čime se ne rađamo, ali se ona može tokom našeg života razvijati. Motivaciju u školi možemo definisati kao način djetetovog razmišljanja o svojim ciljevima i mogućnostima kako bi ih što uspješnije ostvarilo. Većina učenika u razrednim zajednicama pokazuju veoma mali interes za rad (ili ga ne pokazuju) i rijetko učestvuju u radu. Razlog tome je njihovo nerazumijevanje cilja ili postupka rada. Takvi učenici ne shvataju zašto pojedini zadatak treba uraditi. U takvim situacijamakada učenik ne shvata zašto treba da uradi neki zadatak, nastavnik igra važnu ulogu, on treba da izdvoji dio svoga vremena, da motiviše učenika, da mu objasni s kojim ciljem rješava pojedini zadatak, te ono što je veoma važno: zašto je tema ili aktivnost koju rade važna za njihov napredak u životu.
Slijed događaja koja možemo motivacionim procesima je sljedeći:
otkriti
u
ljudskim
1. Pojava potrebe 2. Aktivnost organizma 3. Doživljaj potrebe 4. Zamišljanje cilja 1.2 Nivo aspiracije i motiv za postignućem Različiti pojedinci ne postavljaju sebi jednako dostupne ciljeve. Neko želi obavljati jednostavan i siguran posao, neko drugi teži ka intelektualnim avanturama te želi postati učenjak. Ima učenika koji žele svakako završiti školu sa odličnim uspjehom, ali je nemalo i onih koji prihvataju tek prolaznu ocjenu. Mnogi se, dakako, nalaze negdje između tih krajnosti. Dostupnost ciljeva koje pojedinac sebi postavlja nazivamo nivoom aspiracije (očekivanja). U odnosu prema objektivnim i subjektivnim mogućnostima nivo aspiracije može biti previsok, realističan i prenizak. Na individualni nivo aspiracije utiču brojni vaspitni faktori, posebno opšti nivo aspiracije u socijalnoj sredini u kojoj pojedinac živi. Međutim, ima pojedinaca koji savladavaju “granice” svoje socijalne okoline te nastoje postići i mnogo više nego što je u toj sredini uobičajeno. Posebno važan uticaj na individualni nivo aspiracije imaju uspjeh i neuspjeh u prethodnim aktivnostima. Ako učenik očekuje vrlo visoku ocjenu iz pismene zadaće, a dobije nisku, vjerovatno će njegovo očekivanje od sljedeće zadaće biti skromnije. Ovdje valja imati na umu da će skromnije
očekivanje biti posljedica prethodnog neuspjeha, što ne mora značiti da ce ostvareno očekivanje učenika zadovoljiti. Postigne li učenik uspjeh, tj. i više nego što je očekivao, njegove će aspiracije porasti, očekivaće ubuduće više nego prije. S nivoom aspiracije direktno je povezan motiv (potreba) za postignućem. D.C.McClelland je odredio motiv za postignućem kao tendenciju da se ulaže napor radi postizanja i ostvarenja nečega što se drži vrijednim i čime će se istaknuti pred drugima. Iako je McClelland imao na umu pretežno materijalna postignuća, nema razloga da se to određenje ne proširi i na nematerijalne ciljeve. Čini se da razvoj motiva za postignućem zavisi najprije i od postupaka prema djeci. U porodicama gdje se podstiče takmičenje s drugima i uopšteno inzistira na dobrom obavljanju zadataka te se uspjeh nagrađuje – razviće se, prema McClellandovu mišljenju, snažan motiv za postignućem. U porodicama gdje se to ne podstiče motiv za postignućem kod djece će biti slabije razvijen. Posebno je zanimljivo otkriće da je motiv za postignućem bolje razvijen kod dječaka koji su odrasli u porodicama s dominantnom majkom. Kad takva majka postavlja dječaku, veoma rano, visoke ciljeve i pokazuje znakove zadovoljstva i ljubavi zbog uspjeha, motiv za postignućem razviće se visoko. Kod dječaka s dominantnim ocem uočen je niži motiv za postignućem. 1.3 Atkinsonova teorija J.W. Atkinson je mjeri motiva za postignućem dodao još jednu, strah od neuspjeha, te tako dobio sredstvo za uspješno prognoziranje ponašanja. Pokazalo se tako da pojedinci s visokim motivom za postignućem, pretežno biraju srednje teške ciljeve. Oni izbjegavaju lake ciljeve jer njihovo postignuće ne dovodi do zadovoljstva, a izbjegavaju i
teške ciljeve jer uz njih prijeti opasnost od neuspjeha. Pojedinci s visokim strahom od neuspjeha više biraju teške ili lake ciljeve. Uz teške ciljeve “nije sramota” ne uspjeti, a lake ciljeve mogu ostvariti. Ljudi s visokim strahom od neuspjeha pretežno izbjegavaju srednje teške ciljeve. Kad se motivi lako zadovoljavaju ličnost ima mogućnost razvijanja novih potreba, postizanja širih i viših ciljeva. Tako se osigurava razvoj i unapređivanje ličnosti. Ako se neki motiv ne može nikako zadovoljiti, on postaje dominantan i sprečava pojavu drugih motiva. Uz to, dok je motiv aktuelan, on utiče na naše spoznajne funkcije i cjelokupno ponašanje. 1.4 MASLOV – hijerarhija motiva
Iz navedene slike o hijerarhiji motiva koju je uradio Maslov, vidi se da u osnovi ili bazi te piramide (na dnu) stoje
biološke potrebe, tj. fiziološke. To znači da ako se biološki motivi (glad, žeđ...) jave zajedno sa drugima, oni će dobiti prvenstvo i moraju se prvi zadovoljiti, pa tek poslije dolaze ostale biološke potrebe (toplota, svjetlost, fizička aktivnost...). Na sljedećem nivou, tj. na drugoj stepenici nalazi se potreba za sigurnošću, koja se javlja kod svih ljudskih bića. Ova potreba podrazumijeva ličnu sigurnost i zaštitu od straha i neizvjesnosti. Djeca često reaguju strahom i osjećanjem nemira kad god se pojavi neka nova i nepoznata situacija za njih koja bi mogla ugroziti njihovu bezbjednost. Prema Maslovu, da bi se ova potreba zadovoljila društvo mora da bude stabilna zajednica u kojoj se može mirno živjeti i raditi u miru i sigurnosti. Za tako nešto su potrebni stabilni porodični odnosi, kao i dobra organizacija života i rada u školi. Treći nivo čine afektivni motivi, tj motivi emocionalne vezanosti sa drugima , uzajamne naklonosti i ljubavi, pripadnosti grupi, društvenoj zajednici, školi, porodici i sl. Potreba da nekog volimo i da budemo voljeni je veoma snažan motiv i važan pokretač ljudske aktivnosti. Mnoga istraživanja pokazuju da nepoželjno prestupničko ponašanje mladih i njihovo pristupanje delinkventnim grupama je najvećim dijelom uzrokovano nezadovoljenom potrebom za pripadanjem i ljubavlju. Potreba za poštovanjem najčešće podrazumijeva želju za uspjehom i postignućem što vodi osjećanju kompetentnosti i samopouzdanju, nezavisnošću i povjerenjem u sebe i svoje sposobnosti. Ako se ne zadovolje ove potrebe može se pojaviti osjećanje inferiornosti, što dovodi do osjećanja razočarenja i bespomoćnosti. Najvišu stepenicu zauzimaju motivi samoaktualizacije (samoostvarenja) i podrazumijeva da su sve prethodne potrebe zadovoljene. To znači da pojedinac ne može ostvariti potrebu za samoaktualizacijom ako prethodna potreba za poštovanjem nije zadovoljena i tako redom sve do dna. Potrebu za samoaktualizacijom pojedinac realizuje i ostvaruje na taj
način što mu se omogućuje da razvije sve svoje potencijale do optimalnog nivoa. Dakle, ova potreba se sastoji u težnji da ispoljimo ono što znamo i možemo i ono što jesmo. Ne mora da znači da do ovoga mogu da stignu samo genijalni pojedinci, već da svi mi do određenog nivoa možemo da ostvarimo tu potrebu. 1.4 Naučiti učenike da uče i ono što im nije zanimljivo Škola često učenicima nameće učenicima učenje sadržaja za koje smatraju da im nisu zanimljivi. Nastavnik mora da obrati pozornost na učenike, sa kojom oni željom i energijom prilaze učenju onih sadržaja koji im nisu zanimljivi. Sve napore učenika za učenjem nezanimljivih stvari treba na vrijeme uočiti i potkrijepiti odgovarajućim napomenama, npr.: „Danas ste pokazali veliki napor. Posao je bio težak i dobro ste ga obavili.“ Treba izbjegavati tetošenje i koristiti potkrepljenja poput: „Naučili ste ono što vam nije zanimljivo. To je znak da stasate u zrele i odgovorne osobe.“ 4 razloga učeničke nemotiviranosti: 1. NEMA CILJA (zašto da to učim? šta će mi to u životu?) 2. SUMNJA U SEBE (to je preteško za mene; previše je gradiva, nikad to neću uspjeti naučiti) 3.NE VJERUJE METODAMA (gradivo je teško; udžbenik je kompliciran) 4. NE VJERUJE NASTAVNIKU (daje mi manje ocjene nego što zaslužujem; nastavnik me ne voli i postavlja mi teška pitanja). Ako učenik sumnja u sebe treba ga ohrabrivati: -pomoći mu da napravi plan malih ostvarivih ciljeva; -da ih ostvaruje jedan po jedan i da prihvata pomoć. Učenik očekuje da nastavnik bude objektivan. Ocjena ili pohvala nikad ne smije ovisiti o (ne)raspoloženju ni o (ne)simpatijama prema nekom učeniku.
1.5 Povezivanje školskog učenja sa potrebama i iskustvima učenika Prema nekim istraživanjima, učenici od kojih su nastavnici tražili da što više povežu nastavne sadržaje učenja sa životnim potrebama i iskustvima brže su učili, a njihovo učenje se održavalo stalnije. Međutim, u situacijama kada nisu osjećali prisilu za učenjem (npr. tokom ljetnog odmora) i nisu povezivali nastavne sadržaje sa životnim iskustvima, gubili su motivaciju za daljnjim učenjem. Trebalo bi da učenici osjećaju radost tokom učenja i da ne očekuju stalno pohvalu ili nagradu od nastavnika. Učenik treba da otkrije vezu između sebe, zadataka i učenja. Takođe, kada se učenički rad nagradi, ocjenom ili pohvalom, takav rad treba i prokomentarisati, jer tako pokazujemo učeniku da njegov rad pratimo i podstičemo ga na samoprocjenu svog rada. Ako učenik ne vjeruje da će uspjeti – neće se ni truditi da uspije, zato ih treba stalno podsticati i svojim načinom rada motivisati na učenje, te će tako postizati dobre rezultate, a takav rad donijeće zadovoljstvo i učenicima i nastavnicima.
Z A K LJ U Č A K Zajednički napor i zalaganje nastavnika na svome radnom mjestu razviće kod učenika interes za školu i učenje. Nastavnici su ti koji su vremenom postali motivatori. Takođe, uspjeh motivisanja u velikoj mjeri zavisi i od doze kreativnosti koju nastavnik mora da ima. Jer, npr. veoma je teško održati motivaciju učenika kod nastavnika koji zapostavlja učenike i svoj posao radi tek toliko da bi ga odradio. Sa učenicima treba razvijati aktivnost i uvoditi
promjene u nastavnom času. Nemoguće je postići da svaki učenik bude motivisan, pa bi se valjalo usmjeriti na one sa kojima se mogu ostvariti dobri rezultati. Jedan ili nekoliko nastavnika ne mogu da bitno promjene stanje. Jedino zajedničkim naporom interes za rad kod učenika može se razviti.
Literatura: -dr Petar Stojaković „Psihologija“ -Maslov „ Motivacija i ličnost“ -Vlado Andrilović i Čudina Obradović „Osnove opće I razvojne psihologije” -dr Nikola Rot “Opšta psihologija” -Nenad Havelka „Psihologija“ -Internet
