Decadent Sympozium
Struktura skripte: 0.0 Pojmovnik 0.0.0 Sumirani pojmovnik, kao pitanja. 0.1. Dijalektika, Ideja, Um 0.2. Pravo, Zakon 0.3. Sloboda 0.4. Volja 1.0 Apstraktno pravo
1.1 Vlasništvo 1.2 Ugovor, Društveni ugovor 1.3 Nepravo 1.4 Prijelaz u moralitet 2.0 Moralitet
3.0 Običajnost 3.1 Obitelj
3.2 Građansko društvo 3.2.1 Sustav Potreba , Staleži
3.2.2 Pravosuđe, Zakon 3.2.3 Policija, Korporacija
3.3 Prijelaz u državu 4.0 Država 4.1 Pojedinac, Totalitarizam 4.2 Ustav 4.3 Međunarodno pravo 4.4 Svjetska povijest
4.5 Politička akcija 4.6 Ekonomija 4.7 Crkva 5.0 Povijesni kontekst PREDGOVOR UVOD
Decadent Sympozium
HEGEL: OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA 0.0. POJMOVNIK Hegelova knjiga «Osnovne crte filozofije prava» zasnovana je na prethodnim teorijama Hegelove logike i povijesti i politike. Hegelova «Znanost logike» nužna je za potpuno razumijevanje jer u njoj određuje različite odnosne termine izravno vezane za filozofiju prava, poput «po sebi» i «za sebe.» S druge strane, njegova dva skupa predavanja o politici i pravu v iše-manje točno određuju centralne točke i uvjete OCFP, pa je u biti bizarno koliko se
stalno zahtijeva raditi na knjizi koja problem tek dovršava. Raditi studiju filozofije prave bez studije njegove logike prilično je nezgodna stvar, te je vjerojatno to razlog zašto 99,99% ljudi zaključi da je OCFP posve nečitljiva knjiga, naročito ako a ko ste nekome dužni otpjevati Hegela terminološki. U tom smislu, zaključio sam da se najviše isplati prvo proći njegovu filozofiju kroz termine, budući da su svi oni ne samo isključivo njegova terminologija, nego su totalno vezani jedni za druge. Srećom, ovaj pojmovnik trebao bi sve to učiniti lakšim, ali je činjenica da se za njega ne valja uhvatiti 100% jer me rješavanje Hegelove filozofije po sebi čini živčanim i moguće je da nešto «prikratim.» S obzirom na nacističku terminološku nastrojenost mnogih viših autoriteta po pitanju Hegelovog pojmovlja (i pritom tvrdim da i oni sami griješe u koječemu kojegdje) , valja sve to provjeriti.
U Hegelovom dijalektičkom procesu sve što se kod njega zbiva je trijadno. Teza, antiteza, sinteza. U njegovoj znanosti logike tako su prisutne tri sfere:
Nauka o bitku, nauka o biti/suštini/esenciji i nauka o pojmu . Nauka o pojmu osnov je rada OCFP-a. U Nauci o pojmu Hegel problem ponovno raz djeljuje na 3 :
subjektivni pojam, objektivni pojam i ideja. Vidjeti će se da je to povijesni razvoj u OCFP-a.
Također, subjektivni pojam Hegel razdjeljuje na: univerzalni, partikularni, individualni (potpuni) . Vidjeti će se da je to razvoj prava u OCFP -a. Nadalje, u «Enciklopedija filozofskih znanosti» Hegel ih razdjeljuje na: Logika, filozofija prirode, filozofija duha.
U filozofiji duha, duh je razdijeljen na: subjektivni duh, objektivni duh i apsolutni duh. Prva tema,
subjektivni duh, je Hegelova filozofija uma. Treća tema, apsolutni duh, je Hegelova filozof ija filozofije, umjetnosti i religije. Druga Druga tema - objektivni duh – je Hegelova filozofija prava/politike (ili bolje, društva) , odnosno o objektivnim uzorcima socijalne interakcije u kojoj se duh objektivira. OCFP je, stoga, na dograđena analiza objektivnog duha.
DUH - Kada se skupe svi citati vezani za duh, čini se kao da ga koristi na 2000 načina. Općenito (generalno) gledano Hegel ovim terminom naziva um i produkte uma . U sistemu, duh je suprotan prirodi . Međutim, o vako objasniti «duh» implicira empiri stičku psihologiju individue, što Hegelu nije cilj . Duh po sebi sadrži tri karakteristike :
ne posjeduje podređujuć u stvar (substratum) koja bi ga određivala već je čista aktivnost 2) razvija se prema kompleksnijim formama reflektiranjem na sadašnju 3) preuzima sve što nije duh i ozbiljuje sebe u njima tvoreći novo, a zadržavajući staro Ili, može se još reći: racionalan, konstituiran misli i samosvjestan i svrhovito aktivan Stoga duh nije samo nešto psihologijsko individualno, nego ima svoja 3 bitna momenta (faze razvoja): 1)
1)
subjektivni duh
2)
objektivni duh
Decadent Sympozium
3)
apsolutni duh
- Razvoj duha Hegel negdje određuje kao logičko i nevremeno (Enciklopedija), a negdje kao povijes no (Lekcije), no
kao rezultat znači da postaje samosvjestan svoje samosvijesti kao uzrok sebe sama. Kada Hegel kaže da je duh apsolutan, to ne znači da je sve duh (ili da je sve umno po tom pitanju), već znači da je jedinstveni sistem sistem misli (racionalnih struktura) kao jezgre duha, imanentan u prirodi i u razvoju samog duha . «Umnost» duha nema veze s jednom individuom, mada ondje ima svoj uzorak. Bitno kod duha je shvaćanje ovoga «sve,» budući se Hegelova
epistemološka podloga čitavog procesa, i pitanje volje koja je prvi korak u OCFP- a, stavlja u sferu duha na način da je svaka svijest u duhu i mišljenjem se od drugih prima i daje dio duha. DUH – SUBJEKTIVNI DUH - Subjektivni duh je pojedinačna svijest (subjektivitet – samo svijest pojedinca) vezana za jedno tijelo.
On obuhvaća instance svijesti (intelektualne aspekte) poput volje, mišljenja ili «priro dne duše,» a u utemeljenju razvoja duha Hegel strogo razlikuje (i odbacuje teorije bazirane na njima) ove aspekte od
osjećanja, nagona, instinkta. U kontekstu ideje, subjektivni duh (um) posjeduje ideal totaliteta ideje. Subjektivni duh je «jednostran,» odnosno partikularan (može se reći i: poseban) . Ovaj izraz «subjektivno» za ovu specifičnu fazu duha neka se ne miješa sa subjektivnošću koja nastaje unutar objektivnog duha, točnije u moralitetu. Unutar objektivnog duha vrijede druge podjele i razvoj sličan onomu subjektivnog pojma – od od apstrakcije do totaliteta. Subjektivnom duhu pripadaju antropologija, fenomenologija, psihologija.
DUH – OBJEKTIVNI DUH
r adi (npr. - Objektivni duh je «izvanjski», «združenih svijesti», «opći.» Ili, «duh vr emena» o kojemu se radi drevna Grčka, Kršćanski duh) . Objektivni duh je ljudski svijet – socijalna interakcija, kultura, šira obitelj, zakoni, poredak, običajnost, i ponajvažnije: pravo. Hegel će u OCFP reći «objektivni duh: sadržaj prava.» To je forma duha kompleksnija od subjektivnog jer u odnos dovodi sve individualne svijesti – objektivira subjektivitet.
Objektivni duh je sfera koja se analizira u OCFP. Bitno: objektivni duh je impersonalan iako udružuje svijesti jer je on «tamo vani.» Ovo «vanjsko i unutarnje» bitno je Hegelu za kasnije postuliranje slobode i
«potpune unutarnje neovisnosti.» Ali, objektivni duh svejedno nije neko dovršenje, on je, kao i subjektivni duh jednostran.
Objektivni duh ima svoja 3 momenta: 1)
Apstraktno pravo
2)
Moralitet
3)
Običajnost (ćudorednost) DUH – APSOLUTNI DUH - Apsolutni duh (um) ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora (osjetnoj pojavnosti), u religiji u obliku
predodžbe/čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku. Za razliku od subjektivnog i objektivnog duha, apsolutni duh je beskonačan jer je u apsolutnom duhu, duh je objekt samog sebe koji se reflektira na ostalo. Subjektivni duh, objektivni duh i apsolutni duh kod Hegela je pojam duha, njegova stvarnost, i jedinstvo pojma i stvarnosti. K onačno: duh koji je duh za duh, jest Bog, pa je apsolutni duh – samosvijest Boga.
IDEJA objekta , potpuna aktualizacija aktualizacija (ozbiljenje) pojma , stoga – istina (u sebi i za sebe). - Ideja je jedinstvo pojma i objekta
Decadent Sympozium
Ideja nije entitet uma , dakle nije predodžba ili predstava, i nije proturječna stvarnosti i aktualitetu u smislu
uobičajenog negiranja, nego ih pod sebe podvodi. Ideja također nije transcendentna ili odvojena od partikularnosti (anti-Platon). Ideja nije ideal koji se želi ozbiljiti, nego je aktualna (anti-Kant). Ideje su racional ne, ali nisu tu kao regulacije našeg razumijevanja, nego nose svrhovitost. Za razliku od osjetilnih objekata, objekti koji odgovaraju idejama (svijet, npr.) su određeni samo idejom samom, ne ovisi ni o čemu nego svojoj prirodi pojma, što bi reklo da nema uvjete. No Hegel će preformulirati značenje uvjeta. Ono što je bezuvjetno nije bez uvjeta, već uvjetima proturječi, negira ih, podvodi. Na temelju toga Hegel izvodi teoriju o svijetu kao procesu , sa fazama koje što uvjetuju, negiraju, podvode. Konkretno: Logička ideja uvjetuje prirodu koja je negira, priroda uvjetuje duh koji je negira, da bi ono uvjetovalo logičku ideju koja ih negira. To je krug. Pojam ideje (ideja ideje) započinje prvom fazom: život. Ideja izravno u harmoniji sa svime. No zatim se stvara antiteza, ideja spoznaje koja stvara procjep između pojma i zbilje , «Ja» i formiranje moraliteta. Oni se u pojmu udružuju u apsolutnoj ideji. Apsolutna ideja (ekvivalent apsolutnoj istini u Hegelovoj FD i istini u ZL) je ideja za sebe i po sebi, sam svoj subjekt, samo- određujuće i samo -diferencirajuće potpuno. POJAM - Inicijalni plan, određujuća sila, normativni ideal: kretanje logičkog mišljenja do samosvijesti. Određen je
zbiljnost, na način da si je sam fazama univerzalnog – partikularnog – individualnog. Po jam je jedino ono što ima zbiljnost, daje. Sve ostalo je prolaznost. Pojam i njegova egzistencija, kao duša i tijelo. Pojam je ono od čega se kreće, potpuno integrirano u povijesni razvoj, ono dovodi do spoznaje istine o pojmu i istovremeno otkriva njegove zbiljske forme. Ono što je trajno i supstancijalno u kompleksnosti i kontingenciji pojava – organičko jedinstvo
(Hegel u analogiji sve shvaća u materijalnom vidu: pojam je doslovno ono što bi duša bila tijelu) koje obuhvaća univerzalne istine i individualne fakte.
DIJALEKTIKA - Dijalektika je pokretački princip pojma koji proizvodi i razrješava partikularizaciju univerzalnog. Može se reći i: samo-artikulacija pojma. Univerzalnost -> Partikularnost -> Individualnost. Apstraktna forma napredovanja
(kretanja) pojma u kojoj se razvoj odvija razrješenjem proturječnosti. Dijalektika Dijalektika samosvijesti odvija se na sljedeći način: prva faza pretpostavlja fiksirane pojmove koji omogućuju razumijevanje; reflektiranje na njih stvara negacije kroz raz um, formiranje nove kategorije koja zahvaća prošle i razrješuje proturječja. To je stanje spekulativnosti, odnosno pozitivnog razuma. To je prirodna težnja za konačnim podudaranjem, dosegnuću individualnog, odnosno to je Hegelovo objašnjenje za razvoj povi jesti. Zakonom dijalektike povijesti, ljudi se približavaju bitku, približavaju se konačnoj spoznaji. Kao metodu, Hegel primjenjuje dijalektiku za objašnjenje čitavog svog sistema, što uključuje i dijalektiziranje razvojnih faza prava. Običajnost, npr, rez ultat je apstraktnog prava i moraliteta, to troje rezultira državom. POVIJEST - Povijest je razvoj svijesti o pojmu slobode. I cilj je razvoja svijest duha o vlastitoj slobodi. Svjetska povijest je sudba svijeta (povijest je racionalna).
APSTRAKTNO - Ono bez sadržaja i jednostrano, nasuprot konkretnom, slobodno od misli, samo k ao prostor mogućnosti. Drugi
najčešći termin koji se koristi umjesto apstraktno: univerzalno , što će vjerojatno puno bolje rasvjetliti stvar. Bitno je, naročito u OCFP uvidjeti da Hegel uvodi apstraktno prije partikularnog/jedinstvenog/pose partikularnog/jedinstvenog/posebnog. bnog. Hegelov sistem nije klasičan, kako to često biva: individualno, opće, jedinstveno; nego je: univerzalno, pojedinačno, individualno. Nijanse koje se u konkretnom razvijaju Hegel djelomično sam razvija, djelomično ostavlja drugim, no bitno je da je
Decadent Sympozium
apstraktno samo prostor, samo mogućnost. Ako preimenujemo «apstraktno pravo» u «univerzalno pravo», to dobiva znatno više smisla. UM (vernunft, reason) ZBILJA - (Aktualitet) Zrelo, potpuno razvije no, suprotno od onog u mogućnostima ili imaginaciji, od onog što je naprosto
moguće ili naprosto mišljeno. Aktualnost je jedinstvo partikularnog i univerzalnog – aktualnost je uvijek samo ideja. Gdje nema jedinstva, stvar nije aktualna čak i ako postoji (j er treba biti zreo da bi bio aktualan). Hegel tu kontrira tradiciju. Njegov cilj je ustanoviti da ideje nisu subjekti uma koji se suprotstavljaju zbilji, nego da su inherentan dio zbilje. Zbilja se također razlikuje od stvarnosti. Stvarnost je njen moment predstave.
VOLJA - Poseban način mišljenja, takav da hoće. Prenosi sadržaj mišljenja u zbilju. Volja je tako sloboda sama, pa će supstancijalitet prava biti slobodna volja. Volja ima svoja tri stupnja: univerzalna (općenita) volja, partikularna volja i i ndividualna volja.
- Univerzalna/općenita/neposredna volja kod Hegela je relevantna jer se po njoj razlikujemo od životinja. Za
razliku od životinje, mi se možemo osloboditi svakog sadržaja i svakog određenja, te se vratiti jednom općem Ja, tim čistim apst rakcijama koje su, kako je sve duh, prisutne svuda jednako. Krajnje provođenje takve volje su, npr, samoubojstvo, misticizam.
- Partikularna volja posjeduje mogućnost apstrahiranja i refleksije, ali i mogućnost razlučivanja, odnosno
sposobnost nošenja s nečim posebnim. Ova volja tradicionalno je ono što se smatra slobodom volje, ali Hegel je ovdje samo pozicionira na drugi stadij. Razlog tome je taj što Hegel uočava problem ograničenja: da, istina je da možemo birati što ćemo i kako ćemo, ali ne možemo birati prethodnu potrebu koja određuje što i kako. - Individualna volja konačni je stadij slobode (volje), ujedinjuje proturječnosti univerzalne i partikularne volje. Moći se usmjeriti na posebno, a pritom zadržati svijest o tome posebnome, moći se povući od njega, moći shvaćati da to nije jedini put. Volja je tu potpuno slobodna jer ima samu sebe za objekt volje. Biti slobodan, aktualizirati pravo ,
dakle, znači imati samog sebe i ne ovisiti o drugome. Npr: ljudima se nameću nužnosti poput hrane i sna, ali čo vjek je dovoljno samosvjestan da može odlučiti ne jesti i ne spavati. Volja i sloboda volje kreiraju most između individue i društva. Volja tako ima sljedeći sadržaj: 1) HOĆU NAPROSTO (univerzalno) - apsolutna mogućnost apstrahiranja od svakog određenja , posebnog sadržaja htijenja - time se potvrđuje identitet nasuprot raznolikosti vlastitih posebnih stanja - To je okretanje volje samoj k sebi, prazno htijuće Ja 2) HOĆU NEŠTO (partikularno/posebno) - oposebljavanje Ja , diferenciranje, određivanje i postavljanje određenosti kao sadržaja - to je usmjeravanje na nešto - slobodno prihvaćanje konkretnog zahtjeva – isticanje egzistencije kao ograničeno ja - pojedinac ne može negirati sve posebne uslove već bira one s kojima će živjeti - Volja je jedinstvo ta dva elementa: volja je svjesna sama sebe, a u htjenju drugoga svjesno ostaje pri sebi, dakle, u tom jedinstvu opstoji njena sloboda, odnosno, to je njeno samoodređenje. Da bi došla do samo -određenja, da bi
bila slobodna volja, ima sljedeći razvoj: 1) NEPOSREDNA/UNIVERZALNA
Decadent Sympozium
– nastaje u apstraktnom/formalnom pravu – volja u sebi i sloboda od nečega; mogućnost koja se teži aktualizirati, čini pravo važećim 2) IZVANJSKA/ SUBJEKTIVNA
– subjektivna pojedinačnost spram općosti – volja za sebe (da postoj i, da važi, jednog bitkujućeg pojedinca) i sloboda za nešto – faza moraliteta , partikularizirana može djelovati - Kada se objedine: ideja koja se misli realizirana u zbilji s refleksijom na posebno i opće – običajnost. Volja u sebi i
volja za sebe. UNIVERZALNO, PARTIKULARNO, INDIVIDUALNO - Univerzalno, ne- partikularno, ono odredivo, što je pronađivo u svima, što je zajedničko svima. Partikularno, što odgovara nekima (uz pojam partikularno/posebno u hr prijevodu javlja se oposebljavanje (zadobivanje partikularizacije). Obojan je univerzalan pojam, crveni je partikularan (mada može biti i univerzalan), Hegel je
individualan. U OCFP, Hegel ustanovljava da je „ovdje“ i „sada“ ono univerzalno jer u vremenu i prostoru obuhvaća masu toga što je „ovdje“ i „sada.“ Jednako tako, i „Ja“ je univerzalno, ne samo po tome što je svatko „Ja“, nego je i kao mjesto svih pojmova. Univerzalno također kod Hegela poprima značenje „potpunog“ ili „svega“, ali i „praznoću“ i „jednostavnost.“ - Individualnost, koja nam prirodno do lazi kao inferior univerzalnosti, kod Hegela je odbačena u tom smislu. Za Hegela, ne možemo biti individualni, kada nam već sam jezik jest univerzalan. Partikularno i individualno se rastače od univerzalnog da bi mu se ponovno vratilo. Građansko društvo – sfera partikularnosti – podređena je državi kao individualnom entitetu. U državi, partikularizacije i posebni interesi negirani su u diferenciraniju, potpuniju univerzalnost nego što je to izvorna univerzalnost običajnosti – obitelj. Najjednostavnije bi b ilo reći da univerzalno ima formu, partikularizacijom se stvara sadržaj, a individualno je tada jedinstvo forme i sadržaja. Još jedan primjer: univerzalno „Ja“ partikularizira se u svijest objekata, i ponovno se ujedinjuje kao individualno u samosvijesti. Univerzalna logička ideja partikularizira se u prirodu, pa postaje jedinstvena u duhu. Ovaj pojam „individualno“ ne znači jedno, određeno, nego znači jedinstvo (nema antagonizama). MIŠLJENJE (proces) Umna aktivnost kojom zahvaćamo sebe, a njome se razlikujemo od životinje. Mišljenjem također zahvaćamo sve što činimo, dok druga osjetila ne zahvaćaju mišljenje. Mišljenjem zahvaćamo, a ispoljavamo voljom kao oblikom mišljenja. U praksi, mišljenjem zapravo konstituiramo bića. Hegel se o d Kanta tu razlikuje po tome što negira da nešto formira mišljenje, odnosno tvrdi da mišljenje postoji neovisno o tome mislimo li o njima. Zapravo, karakteristike koje Hegel pripisuje mišljenju: poveznost, zahvaćanje svega, misliti o mišlju, neograničenost mišljenja, itd, izgleda kao da govori o Bogu. Budući se sve slijeva u konačnu ideju, istinu, Boga, mišljenje je također jedan začetak. RAZUM (verstand, understanding, razumijevanje) - Aspekt intelekta (razlikuje se od uma spram kojeg je niža moć) koji fiksira, odjeljuje, analiz ira – pojmove, ali ne
hegelovske, već klasične. Nije, kao kod Kanta, vrhovna moć, nego je samo prva faza, no svejedno bitna. SUBJEKTIVITET
Subjektivitet je stoga volja kao sloboda koja u sebi bitkuje; njen subjektivitet je konačnost, u suprotnosti (negaciji) prema objektivitetu. OBJEKTIVITET
Decadent Sympozium
Volja ima svoju svrhu. Realizacijom (izvođenjem) svrhe volja kreira objektivitet. To je neposredni opstanak (bitak) kao vanjska egzistencija. Jednostrani oblik u suprotnosti sa subjektivnom voljom . Objektivni sadržaj je onaj koji je sve ono što sebi radimo predmetom , stavljamo si nasuprot, ali se time poima i neposrednost postojanja u kojem se treba realizirati svrha. Objektivna je u onom smislu svaka volja koja djeluje vođena stranim autoritetom i još nije ostvarila beskonačni povratak u sebe.
PREDMET Ono što ima sadržaj i svrhu . Ono što se objektivira . Stvar. Na engl. Terminizirano „subject -matter.“
PO SEBI (an sich) i ZA SEBE (fur sich) Stvar PO SEBI nema svoje konkretno određenje – ono ovisi o drugima – i tako sadrži tek mogućnost koja se može aktualizirati. Dijete je po sebi, ali nije za sebe, a neko zanimanje, recimo pilot, je po sebi i za druge, a postaje za
sebe tek afirmacijom njegove uloge. Nešto što je po sebi je implicitno, za određenje zahtijeva refleks iju, negaciju, partikularizaciju. Apstraktno prav o će zato biti po sebi jer je univerzalno i kao takvo implicitno, samo mogućnost (prostor). ZA SEBE je ono što postiže artikulaciju . Biti po sebi – potentia. Biti za sebe – aktualitet. Sjedinjuju se u po-sebi-i-za-sebe; Što jest po sebi i sebe ima, te se nalazi u drugima. SLOBODA Ideja prava je sloboda. Da bi bila shvaćena, mora se spoznati u pojmu i postojanju (zbiljnosti). Slobodno je ono
što je centar samog sebe, neovisno ni o čemu van sebe. Misao koja je slobodna kreće iz sebe i poznaje se kao ujedinjeno s najdubljom istinom o sebi. Sloboda je temeljno određenje volje. OSOBA
Ovlaštenje u slobodnoj volji – volja koja postoji za sebe i jest apstraktna. Osoba je najviše što čovjek može postati, ali je u toliko i prezrivo. Subjekt je moment u razvoju osobe, ili, subjekt je osobi subjektivitet (vidjeti subjektivitet). To je poznavanje sebe kao predmeta. Osoba je istovremeno ono veoma visoko i veoma nisko,
beskonačnost i krajnja konačnost. PRAVO - Pravo je sloboda koja je formirana u pravnim zakonima i tako realizirana. Pravni sistem je carstvo ozbiljene slobode - pravo realizira slobodu, u tri stupnja realizacije: apstraktno pravo, moralnost i običajnost. Također, pravo
se može shvatiti kao razvitak objektivn og duha. Ono što je pravo dobiva tek time što postaje zakonom ne samo oblik svoje općenitosti nego i svoju istinsku određenost. Pravo se mora shvatiti kao misao, kao pojam, da bi se do njega došlo. Pravo je, u apstraktnoj fazi, mogućnost da se čini, univer zalno pravo. - Hegel razlikuje prirodne i pravne zak one (pozitivne). Zakoni prava su ono što je postavljeno, ono što potječe od čovjeka. S ovim u unutrašnju koliziju nužno može stupiti unutarnji glas ili mu se priključiti. - U OCFP, Hegel pg 40 započinje s: Pravo je ponajprije neposredno opstojanje (bivanje) koje sebi daje sloboda na neposredan način. To je paragraf unutar “Apstraktnog prava ” APSTRAKTNO PRAVO - Apstraktno pravo je formalna koncepcija prava koja daje dopuštenje djelovanja , ne ugrožava prav a drugih i nema posebne interese. Apstraktno pravo je gola mogućnost. Pravno ovlaštenje dalje uređeno zakonima.
Apstraktno pravo ima tri momenta: vlasništvo, ugovor i nepravo (wrong). APSTRAKTNO PRAVO – VLASNIŠTVO
Decadent Sympozium
- Vlasništvo je odnos osobe i stvari koje čovjeku podaruje slobodu , stoga egzistenciju. Vlasništvo je prvo
određenje slobode čovjeka: ja postajem ja kao osoba tek putem vlasništva , jer tu aktualiziram svoju volju stavljajući ju u stvari, i tako one postaju moje. Tek u vlasništvu osoba opstoji k ao um. - Vlasništvo također ima tri momenta: Zaposjedanje, u potreba stvari i otuđivanje vlasništva. Posjed postaje vlasništvom uzajamnim priznavanjem da je nešto nečije, a ta uzajamnost moguća je samo na tlu države. APSTRAKTNO PRAVO – VLASNIŠTVO – ZAPOSJEDANJE - Tjelesno uzimanje, formiranje i označivanje. Tjelesno je uzimanje po osjetilnoj strani
najpotpuniji način zaposjedanja, ali subjektivan, privremen i po opsegu kao i po kvalitativnoj prirodi predmeta ograničen. Određenje da je nešto moje formiranj em dobiva izvanjskost koja za sebe opstoji te prestaje biti ograničeno na moju prisutnost u svom prostoru i vremenu i na prisutnost mog znanja i htijenja (obrađivanje zemlje, kultura bilja, pripitomljavanje, krmljenje APSTRAKTNO PRAVO – VLASNIŠTVO – UPOTREBA - Realiziranje moje potrebe s pomoću promjene, trošenja i uništenja stvari. Nesamosvjesna
priroda time očituje i koja tako ispunjava svoje određenje. V lasnikova volja, prema kojoj je neka stvar njegova, prvi je supstancijalni osnov čije je dalje određ enje – upotreba - pojava i način koji dolazi poslije općeg osnova APSTRAKTNO PRAVO – VLASNIŠTVO – OTUĐIVANJE VLASNIŠTVA - Ja se svog vlasništva mogu odreći jer ono je moje samo ukoliko u nj stavljam svoju volju, ali samo ako je stvar po svojoj prirodi n ešto izvanjsko. Ropstvo, nesloboda, nesposobnost
posjedovanja vlasništva. APSTRAKTNO PRAVO – UGOVOR - Ugovor je odnos dviju volja kao jedne zajedničke. Oni koji sklapaju ugovor se moraju međusobno priznati kao osobe i vlasnici, te tada vlasništvo jed nog može preći u vlasništvo drugoga zajedničkom
voljom. Pod pojam ugovora se ne može podvesti brak, a ni priroda države ne leži u ugovornom odnosu. Ako se ugovor ne izvršava, dolazi do neprava. To posredovanje da se vlasništvo nema samo s pomoću neke stvari i moje subjektivne volje nego isto tako s pomoću jedne druge volje, i da se ono može imati u jednoj zajedničkoj volji, sačinjava sferu ugovora. - Odbijanje društvenog ugovora : neistino je kada se kaže da ljudi mogu po svojoj volji birati hoće li pripadati državi ili neće; jer nužno je za svakoga da u njoj bude ; a ugovor je uvijek bio i uvijek će biti stvar privatnih interesa. Ideja društvenog ugovora mora se zamijeniti idejom države kao objektivne cjeline. D ržava je odvojena od društva, ona određuje općenitost i kojima prisiljava društvo na pomirbu – ona čini ono što se društvenim ugovorom pogrešno pretpostavlja. Društveni ugovor ne može sklopiti individua koja još ne razlikuje posebno od općega, tj zajedničkoga. Društveni ugovor ne premašuje sferu privatnog zak ona. Društveni ugovor ne vrijedi.
APSTRAKTNO PRAVO: NEPRAVO - U odnosima među osobama, dešava se povreda prava kada se posebna volja suprotstavlja općoj volji.
Kriminalac krši zakon koji je opći, i izvan njega. Čin zločina je negacija prava, i nakon zloč ina slijedi kazna kao negacija negacije.
MORALITET
Decadent Sympozium
- Moralitet je antiteza prava, izvanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, tj. unutrašnja upotreba
slobode ili – unutrašnja volja. Ni država, ni zakon ne smiju prodrijeti u tu sferu subjekti vnosti. Subjektivna volja,
koja čini sferu moraliteta, je volja ZA sebe, sloboda ZA nešto, koja dakle omogućuje djelovanje. Apstraktno pravo tu se subjektivira. - Tri momenta moraliteta: 1) naum /predložak i odgovornost/krivnja - volja ima pravo djelovati, da ka o svoje akcije prepoznaje samo one koje je svjesno provodila 2) namjera i dobrobit - u djelovanju treba biti svjestan posljedica djelovanja na druge, jer nam uvijek cilj
treba biti dobrobit sviju; ali, pravo i dobrobit sviju često dolaze u sukob. T o se prevladava: 3) dobro i savjest - tu volja prepoznaje „dobro“ kao svoju dužnost, dužnost radi dužnosti, dakle formalna dužnost bez sadržaja (kao kategorički imperativ kod Kanta). Moralnim ljudskim djelovanjem se realizira ideja dobra u svijetu - njeno ostvarenje je samo sebi svrhom. - Biti subjektom: Moralno stajalište jest stajalište volje ukoliko ona nije prosto po sebi nego za sebe beskonačna. Refleksija volje u sebe i njen za sebe bitkujući identitet spram bitka po sebi i neposrednosti i određenosti koje se u tom razvijaju, određuje osobu kao subjekt.
OBIČAJNOST - Običajnost je ideja slobode kao živo dobro koje u samosvijesti ima svoje znanje, a s pomo ću njegova postupanja i svoju zbiljnost , kao što postupanje ima svoju po sebi i za sebe bitkuju ći podlogu i pokreta čku svrhu u običajnom bitku - pojam slobode koji je postao opstojeć im svijetom i prirodom samosvijesti. - Običajnost je jedinstvo univerzalne, op će volje (objektivno dobrog) i subjektivne, pojedina čne volje pojedinca. Volja individue je tu svjesna objektivnih du žnosti (za razliku od volje u fazi moraliteta, koja nije svjesna du žnosti). Ćudorednost se zbiva kada djelujemo po du žnosti, pravo se ostvaruje kroz institucije obi čajnosti. Obi čajnost ima tri momenta: obitelj, gra đansko društvo i dr žava. Konkretnije, mo žemo reći: običajnost kao sustav ćudorednosti prihvaćen od njegovih ljudi. OBIČAJNOST - OBITELJ (PORODICA) - Obitelj je etički um/običajni duh u svojoj prirodnoj fazi i karakterizira ga ljubav i osje ćaj zajedništva. Obitelj je negacija sirovih potreba i slu ži kao priprema življenju u dru štvo, zatim državi. Dodatak: Hegel je smatrao da je obitelj ženina domena i da ona u gra đanskom društvu nema svoje mjesto van toga. Obitelj ima tri moment: brak, vlasni štvo i dobro obitelji te razrije šenje. OBIČAJNOST – OBITELJ – BRAK - Monogamna veza muškarca i žene. Nastaje iz ljubavi i slobodnim pristankom (subjektivna veza). Njihove individualne ličnosti odriču se za jedinstven cilj zajednice (objektivna veza). Ovdje Hegel vidi uzorak kakav se ponavlja na razini društva. BITNO: 1) Brak nije samo fizičko i samo odnos spolova; nego je bitno običajni odnos. 2) Brak također ne može biti samo stvar ugovora (Kritika Kanta) gdje se ljude (brak) svodi na razinu uzajamne upotrebe. 3) Brak nije samo lj ubav, jer iz ljubavi dolazi spontanitet koji ne može u braku funkcionirati. Dakle, BRAK JE PRAVNA OBIČAJNA LJUBAV. OBIČAJNOST – OBITELJ – DOBRO - Vlasništo i kapital; obiteljsko vlasni štvo je zajedni čko svim članovima, a njime upravlja mu ž kao glava obitelji.
OBIČAJNOST – OBITELJ – ODGOJ/RAZRJEŠENJE - Odgoj djece ima dva cilja: usa đivanje etičkih, običajnosnih principa u njih , te
uzdizanje iz instinktivnog nivoa do toga da postanu slobodne samostalne li čnosti
Decadent Sympozium
spremne da napuste obitelj. Obitelj se razrješuje ili odlaskom djece, ili razvodom
roditelja, ili pak smr ću roditelja.
OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO - Specifični moment običajnosti između obitelji i države Hegel je prvi koji razdvaja građansko društvo od države. Dva su razloga za to: drugačija ekonomska uređenja i mišljenje da država ima viši smisao od regulacije odnosa među ljudima. - Građansko društvo je zajedništvo različitih pojedinaca koji idu za zadovoljenjem svojih potreba. Zbog tih partikularnih interesa, pojedinci su u gra đanskom dru štvu u antagonisti čkim odnosima, jer im se interesi često suprotstavljaju: gra đansko društvo je antagonisti čko. Zato država nastaje iz potreba gra đanskog dru štva - država objedinjuje te pojedince, u svakome od njih nalazi ono op će na temelju čega se oni mogu povezati i sura đivati, i tako omogu ćuje opstanak građanskog dru štva. - Momenti građanskog društva su ekonomski život (sistem potrebe), pravosuđe, policija i korp. - Običajnost je život države u pojedincima. OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO – DRUŠTVO - Društvo je sfera zbrinjavanja potreba, odnosno sfera rada i interesa. OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO – SISTEM POTREBA - Za razliku od životinja, ljudi imaju uvijek nove i sve veće potrebe. U zadovoljavanju potreba su ljudi upućeni jedni na druge, jer svatko radi nešto drugo čime se zadovoljava neka od potreba - pa se uspostavio sistem međusobne zavisnosti. Individue su okrenute samointeresu, nemotivirane ljubavlju ili općim dobrom, i njihovi su interesi međusobno neovisni tek kre iraju podjelu rada, što kreira staleže: zemljoradnici, zanatlije i službenici. To je partikularna faza građanskog društva. OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO – SISTEM POTREBA – INTERES - Interes je svijest o potrebama. Također i: racionalna razmjena - osnova modernog društva, vezanost interesom, ne osjećem. Građansko društvo je impersonalno, nema neposrednih odnosa (partikularna faza).
OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO – SISTEM POTREBA – POTREBA - Potreba je svijest o nedostatku
OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO - PRAVOSUĐE - Apstraktno pravo kodificirano u zakon. Da se »ja« shvaća kao opća osoba, u čemu su svi identični, pripada obrazovanju, mišljenju kao svijest pojedinca u obliku općenitosti. Čovjek vrijedi tako jer je čovjek , a ne jer je Židov, katolik, protestant, Nijemac, Talijan itd. Ova svijest, kojoj važi misao, beskonačno je važna – a samo je tada nedostatna ako se, poput kozmopolitizma, fiksira na to da se sup rotstavi konkretnom državnom životu. - Svatko ima pravo na privatno vlasništvo (biti osobom – ja – imati vlasništvo). Privatnom vlasništvu validitet daju zakoni. Z akoni, da bi bili važeći, moraju biti opće objelodanjeni, obavezni i obvezujuć i. Njihovo kršenje dovodi do kazne.
Decadent Sympozium
OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO – POLICIJA - Policija prirodni proizvod antagonizma građanskog društva. Hegel Policiju razumije u širokom smislu kao javnu službu (opća moć) u građanskom društvu. Osim borbe pr otiv zločina policija djeluje kao vrsta socijalne službe, nadzire trgovinu, obrazovanje i organizira pomoć siromašnima. Policija je predostrožnost spram slučajnosti i briga oko posebnog interesa kao nečeg zajedničkog. OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO – KORPORACIJA - Hegel Korporaciju razumije kao osobito svojstvenu zanatlijskom staležu. To je slobodno udruženje. Korporacija ima pravo brinuti se za svoje vlastite interese, primati članove po objektivnom svojstvu njihove vještine, snos i brigu spram posebnih slučajnosti, te obrazovanjem prima nove članove. Pod korporacije Hegel uzima u obzir iz organiziranje religijski orijentirano. U državi će se korporacija transformirati u staleže. OBIČAJNOST – DRŽAVA - Zbiljnost običajnos ne ideje; neposredna egzistencija u običaju, posebna egzistencija u samosvjesni pojedinca. Zbiljnost supstancijalne volje – ono umno . Država je kao organizam koji se odnosi na sebe. Konkretno: Država je politička zajednica u kojoj pojedinci nadilaze razinu svojih privatnih želja , tj. subjektivni duh, partikularnu volju. Antagonizmi partikularnih interesa privatnih vlasnika, koji postoje u građanskom društvu, tu su dokinuti. Država tako predstavlja sintezu principa koji vladaju u prethodnim stupnjevima razvoja duha: spaja općost (osjećaj općeg dobra) i partikularnost (slobodu pojedinačnih interesa), također razara odnos gospodar -rob - Država omogućuje ozbiljenje ideja ćudorednosti i slobode . Kroz ideju slobode u državi se ozbiljuje objektivni duh u pr ocesu svjetske povijesti. - Država ima tri momenta: unutarnje državno pravo, vanjsko državno pravo i svjetsku povijest
OBIČAJNOST – DRŽAVA – USTAV (UNUTARNJE DRŽAVNO PRAVO) - Ustav je temelj javne slobode, razvijena i ozbiljena umnost i čvrsta baza države. - Ustav ima tri momenta. - Prvi moment je monarh (knez), nasljedne funkcije kako ne bi bilo ugovora upletenog, najviša funkcija egzekutivne vlasti, poput donošenja rata, ali ne čini to sam, nego uz egzekutivu – to nije apsolutni mona rh, nego ustavni; utjelovljuje kneževsku vlast tako da donosi odluke, ali ne upravlja njima. On je od Boga postavljen, prirodno odabran. Individualni moment. - Drugi moment je upravna vlast. U upravnoj vlasti sudjeluju neki: upravna vlast sastavljena je od općeg staleža, koji je inteligentan i dobro obrazovan. Upravna vlast provodi
odluke koje je, formalno, donio knez i to tako da supsumira pojedinačne slučajeve pod opće, pod zakone. Upravna vlast uključuje policiju, državne službe, sud, itd. Pa rtikularni moment. - Treći moment: Zakonodavna vlast uspostavlja ono univerzalno, kroz donošenje zakona. U zakonodavnoj vlasti sudjeluje mnoštvo: zakone donosi narod, organiziran u staleški parlament koji ima dva doma: Gornji dom čine zemljoradn ici, najneovisniji i najstabilniji stalež, koji stoga posreduje između kneza i građanskog društva; Donji dom čine zanatlije i opći stalež, i to samo preko predstavnika, koje ne biraju općim pravom glasa - Hegel naime smatra da mase nemaju dovol jno iskustva niti političkog obrazovanja za glasovanje)
OBIČAJNOST – DRŽAVA – VANJSKO DRŽAVNO PRAVO
Decadent Sympozium
- Vanjsko državno pravo proizlazi iz odnosa među autonomnim državama. One nisu
poput osoba u građanskom društvu, koje idu svaka za svojim partik ularnim interesom u kontekstu opće međuzavisnosti; one su sasvim autonomne, nezavisne, no ipak imaju neke odnose međusobno.
OBIČAJNOST – DRŽAVA – SVJETSKA POVIJEST Povijesni proces razvitka svijesti slobode; od istočnih naroda, preko Grčke i Rima do Prusije i modernih država. Ideja svjetskog razvoja izražena je u modernoj državi kao ostvarenju slobode svih. Tek u modernoj državi se ozbiljuje sloboda, i to kao sloboda sviju.
0.O.O SUMIRANI POJMOVNIK 1.
Što je 'duh'?
Duh je svrhoviti um , negacija prirode, koji se dijalektikom povijesti razvija kroz 3 faze : subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Duh je uvijek čista aktivnost , razvija se prema kompleksnijim formama i preuzima u sebe sve staro
tvoreći novo. Njegov konačan rezultat je samosvijest o vlastitoj samosvijesti kao uzroku sebe sama , a da je apsolutan, to znači da je imanentan svijetu kao sistem racionalnih struktura (u svemu je). 2.
Što je 'subjektivni duh'?
Subjektivni duh je pojedinačna svijest vezana za neko tijelo. Razlikuje se od instinkta ili osjećaja, a uključuje
instance svijesti poput mišljenja ili volje. U dijalektičkom razvoju, subjektivni duh je jednostran. Tri momenta subjektivnog duha su duša, svijest i psihologija. 3.
Što je 'objektivni duh'?
Objektivni duh je duh združenih pojedinačni h svijesti, vanjski ili opći duh koji se još može shvatiti i kao duh
vremena – to je ljudski svijet kako se konstituira , a u njemu je najvažniji pojam prava koji čini sam sadržaj
objektivnog duha. U dijalektičkom razvoju, objektivni duh negira subjektivni, ali je i sam jednostran. Tri momenta objektivnog duha su apstraktno pravo, moralitet i običajnost . 4.
Što je 'apsolutni duh'?
Apsolutni duh je dovršenje i ozbiljenje pojma duha u vidu umjetnosti, religije i filozofije. U jedinstvu općeg i posebnog, subjektivnog i objektivnog, pojma i stvarnosti , apsolutni duh postaje beskonačan tako što je objekt
samog sebe reflektirajući na ostalo. Duh koji je duh za duh, i takav koji otkriva istinu. To je Bog. 5.
Što je 'ideja'?
Ideja je jedinstvo pojma i objekta , aktualizacija koja nosi istinu u sebi i za sebe. Ideja nije entitet uma, pa da bi
bila predstava ili osjećaj, partikularnost ili ideal, nego je racionalan nositelj svrhovitosti određen samim sobom. To znači da je proces po sebi i centralno mjesto povijesti: logička ideja uvjetuje prirodu, koja uvjetuje negirajući duh, koji uvjetuje negirajuću logičku ideju. Tri momenta ideje čine: život, kognicija, apsolutna ideja. 6.
Što je 'pojam'?
Decadent Sympozium
Pojam je inicijalni plan, kretanje logičkog mišljenja do samosvijesti. Pojam je ono od čega se kreće , potpuno integriran u povijesni razvoj dovodi do spoznaje istine o pojmu i istovremeno otkriva njegove zbiljske forme.
Pojam i zbiljske forme pojma (egzistencija) su kao duša i tijelo. Budući da jedino pojam sam sebi daje zbiljnost , sve ostalo je prolazno, stoga je pojam ono trajno i supstancijalno u kontingenciji pojava. 7.
Što je 'dijalektika'?
Kao samo- artikulacija pojma, dijalektika je njegov pokretački princip, apstraktna forma napredovanja u kojoj se
razvoj odvija razrješenjem proturječnosti da bi doveo do konačne spoznaje, samosvijesti pojma o pojmu. Zakon dijalektike zakon je povijesti , metodom dijalektike ljudi (povijest) se približavaju bitku. Kao metodu, Hegel primjenjuje dijalektiku za objašnjenje čitavog svog sistema, što uključuje i dijalektiziranje razvojnih faza prava. U drugoj fazi duha, objektivnoj fazi odgovaraju faz e apstraktnog prava i moraliteta, koje dovode do faze običajnosti, a u njoj se ponovno oblikuju tri faze, odnosno obitelj i građansko društvo dovode do države. 8.
Što je ' povijest'?
Povijest je razvoj svijesti duha o pojmu slobode , to je svrha povijesti. 9.
Što je 'apstraktno'?
Apstraktno je ono univerzalno, dijalektički jednostrano, što ka o prostor mogućnosti nema sadržaja. U dijalektici, apstraktno uvijek pripada prvoj fazi , iz koje slijedi partikularizacija, da bi došlo do ujedinjenja. U pravu, apstraktno pravo je ono što dopušta djelovanje, gola mogućnost . 10. Što je 'zbilja'?
Zbilja je aktualitet (aktualnost) koji nije mogućnost nego je zrelost onoga što postoji. Zbilja može b iti samo jedinstvo univerzalnog i partikularnog , odnosno ideja kao jedinstvo pojma i objekta . Zbilju valja razlikovati od 'stvarnosti' koja je samo moment zbilje. 11. Što je 'univerzalno'? Univerzalno je ono odredivo i pronađivo u svima zajedničko, što je opće. Bitno spomenuti, za Hegela su pojam
„ovdje“ i pojam „sada“ univerzalni. Univerzalnost kod Hegela može biti i „prazno“, te „potpuno.“ 12. 'Što je partikularno'?
Partikularno je ono što je posebno, što se zadobiva ili odabire. U fazi partikularizacije dolazi d o 'oposebljavanja.' 13. Što je 'individualno'? Individualno je jedinstvo univerzalnog i partikularnog , odnosno povratak univerzalnom nakon partikularizacije.
Termin „individualno“ predstavlja „jedno“ u smislu „jedinstva“, združenosti i neantagonizma. 14. Što je ' volja'?
Volja je način mišljenja koji sadržaj mišljenja prenosi u zbilju. Time izražava namjeru htjeti nešto. Time da hoće, volja iskazuje slobodu , a time da je slobodna, daje mogućnost prava , pa je tako sloboda volje supstancijalitet prava. Volja ima tri momenta: univerzalna volja, partikularna volja i individualna volja ; a u pravu ima tri faze : kao
Decadent Sympozium
neposredna (apstraktno pravo), kao subjektivna (moralitet) i kao jedinstvena (običajnost), te se razlikuje u
sadržaju. 15. Što je 'univerzalna volja '?
Univerzalna volja je prvi moment volje, pomoću kojega se čovjek razlikuje od životinje, te omogućuje stvaranje identiteta spram raznolikosti . Univerzalna volja omogućuje potpuno apstrahiranje od svakog sadržaja i svakog htijenja, u krajnjoj instanci omogućuje vraćanje u čisto „Ja,“ koje je opće . Takve čiste apstrakcije nisu samo dio
jedne individue i njene svijesti, već su dio svih, odnosno dio duha. U praksi, primjer manifestacije takve univerzalne volje su samoubojstvo ili mističko iskustvo. 16. Što je 'partikularna vol ja'?
Partikularna (ili posebna) volja je drugi moment volje koji uz mogućnost apstrahiranja posjeduje i mogućnost
razlučivanja. To znači da se njome otkrivaju različitosti, odnosno da se ona na nešto usmjerava i prema tome odnosi. Partikularna volja tradic ionalno se podrazumijeva pod „slobodnom voljom,“ no kod Hegela je ona samo drugi moment. Hegel ustanovljuje: istina je da biramo što ćemo i kako ćemo, ali ne biramo i samo biranje. 17. Što je 'individualna volja'?
Individualna volja (ili jedinstvo volje) je tr eći moment volje u kojem se ujedinjuju univerzalna i posebna volja na
način da se volja usmjerava na posebno i posebno razlučuje, a pritom zadržava opći pregled, mogućnost apstrahiranja i mogućnost odlučivanja. Volja tako ima samu sebe za objekt , a to znač i da se u individualnoj volji postiže sloboda. Novostvorena sloboda volje je most između individue i društva. 18. Kakav je 'razvoj volje u pravu'?
Univerzalna/neposredna volja nastaje u apstraktnom pravu (formalnom), prvom momentu objektivnog duha, a predstavlja volju u sebi i slobodu od nečega . To je prosto htijuće, mogućnost; naprosto hoću ! U njoj dolazi do
apsolutnog apstrahiranja od htijenja, to je naprosto prazan prostor mogućnosti. Partikularna/izvanjska volja nastaje u moralitetu, drugom momentu objektivnog duha, a predstavlja volju za sebe i slobodu za nešto . To je subjektivno određenje spram općosti , usmjeravanje na nešto, isticanje egzistencije Ja, odabiranje svojih definicija, biranje onoga s čime i kako će se živjeti. Individualna volja nastaje u običajnosti, trećem momentu objektivnog duha, a predstavlja volju u sebi i za sebe . Volja je sada svjesna same sebe, a u htijenju drugoga ostaje pri sebi, te
tako doživljava samoodređenje. 19. Što je 'mišljenje'?
Umna aktivnost kojom zahvaćamo sebe, a njome se razlikujemo od životinje. Mišljenjem također zahvaćamo sve što činimo, dok druga osjetila ne zahvaćaju mišljenje. Mišljenjem konstituiramo bića, a voljom mišljenje prenosimo u praksu, u htijuće. 20. Što je 'razum'?
Razum je aspekt intelekta koji se bavi analiz om zgoljnih pojmova (pojmova kako ih shvaća tradicija, ne Hegel). 21. Što je 'subjektivitet'?
Subjektivitet je prvi moment pojma, a kao volja to je sloboda koja u sebi kao volja bitkuje .
Decadent Sympozium
22. Što je 'objektivitet'?
Objektivitet je drugi moment pojma, a kao volja to je svrha koju volja izvodi . Svrhom se daje neposrednost
izvanjskog opstanka, određuje egzistencija. Objektivni sadržaj je onaj koji je sve ono što sebi radimo predmetom , stavljamo si nasuprot, ali se time poima i neposrednost postojanja u kojem se treba realizirati svrha. 23. Što je 'predmet'?
Predmet je sve ono što ima sadržaj i svrhu. Predmet se objektivira. 24. Što je 'po sebi i za sebe'?
Nešto što je po sebi nema svoje određenje nego sadrži samo mogućnost koja se treba aktualizirati . Ono je implicitno i zahti jeva partikularizaciju. Nešto što je za sebe je ono što se artikulira. Biti po sebi – potentia. Biti za sebe – aktualitet. 25. Što je 'sloboda'?
Slobodno je ono što je centar samog sebe , neovisno ni o čemu van sebe . Slobodna misao kreće iz sebe i poznaje se kao ujedinjeno s najdubljom istinom o sebi. Ideja prava je sloboda. Sloboda je temeljno određenje volje. Ta
ideja slobode opstaje samo u državi. 26. Što je 'osoba'?
Osoba je ovlaštenje u slobodnoj, apstraktnoj volji. Osoba je subjekt koji je za sebe slobodan i sebi daje postojenje u stvarima. To je poznavanje sebe kao predmeta. Osobom se postaje stjecanjem vlasništva. To je prvi defininens osobe uopće. Biti osobom znači imati vlasništvo. 27. Što je 'pravo'?
Pravo je neposredno opstojanje koje sebi daje sloboda na n eposredan način. Pravo je temeljni pojam i razvitak
objektivnog duha, a slobodu u zbilji postiže formiranjem zakona. Još: Pravo kao imanentna pravila volje u povijesnim uvjetima. 28. Što je 'apstraktno pravo'?
Apstraktno pravo je formalna koncepcija prava koja daje dopuštenje djelovanja , ne ugrožava prava drugih i nema posebne interese. Apstraktno pravo je gola mogućnost. U apstraktnom pravu individua postaje osobom.
Apstraktno pravo ima tri momenta: vlasništvo, ugovor i nepravo. 29. Što je ' vlasništvo'?
Vlasništvo je odnos osobe i stvari koje mu podaruju slobodu , stoga egzistenciju. Vlasništvo je prvo određenje slobode čovjeka: ja postajem ja kao osoba tek putem vlasniš tva jer tu a ktualiziram svoju volju stavljajući ju u stvari, i tako one postaju moje. Tek u vlasništvu osoba opstoji kao um . Vlasništvo ima tri momenta: zaposjedanje, upotreba i otuđivanje. 30. Što je 'ugovor'?
Decadent Sympozium
Ugovor je odnos dviju volja kao jedne zajedničke. Oni koji sklapaju ugovor se moraju međusobno priznati kao osobe i vlasnici , te tada vlasništvo jednog može preći u vlasništvo drugoga zajedničkom voljom. To posredovanje da se vlasništvo nema samo s pomoću neke stvari i moje subjektivne volje nego isto tako s pomoću jedne druge volje, i da se ono može imati u jednoj zajedničkoj volji, sačinjava sferu ugovora. 31. Kako se pojavljuje društveni ugovor kod Hegela?
Ugovor je uvijek bio i uvijek će biti stvar privatnog sporazuma . Stoga država ili brak ne mogu biti uređeni ugovorom jer ugovor ne prelazi sferu privatnog zakona. U kontekstu države, nije moguće tek tak birati hoće li tko ući ili izaći iz države, a ona je po sebi svačija nužnost koja upravlja građanskim društvom temeljenim na interesu. Društveni ugovor, dakle, ne može sklopiti individua koja još ne razlikuje posebno od općega, tj zajedničkoga; i da bi nešto kao društveni ugovor bilo, ono mora prethodno biti prirodno stanje . 32. Što je 'nepravo'?
Nepravo je zakidanje prava. U odnosima među osobama, dešava se povreda prava kada se posebna volja
suprotstavlja općoj volji. Kriminalac krši zakon koji je opći, i izvan njega. Čin zločina je negacija prava, i nakon zločina slijedi kazna kao negacija negacije . 33. Što je 'moralitet'?
Moralitet je samoodređenje slobodne volje , subjektivna volja nastala u reakciji u poretku s drugima . Nitko ne može i nema pravo prodirati u sferu moraliteta. To je partikularizirana volja u tri momenta: naum/predložak i odgovornost/krivnja (kao svijest o djelovanju ), namjera i dobrobit (kao svijest o posljedicama ), te dobro i savjest (kao svijest o dužnosti ). 34. Što je ' običajnost '?
Običajnost je ideja slobode kao živo dobro koje u samosvijesti ima svoje znanje, a s pomoću njegova postupanja i svoju zbiljnost. Običajnost je jedinstvo univerzalne volje općega i partikularne volje pojedinca. U običajnosti, volja je svjesna svojih dužnosti, pa se običajnost zbiva kada djelujemo po dužnosti, a pravo se ostvaruje kroz institucije običajnosti koje čine: obitelj, građansko društvo i država. 35. Što je 'obitelj (ili porodica)'?
Obitelj je običajni duh u svojoj prirodnoj fazi i karakterizira ga ljubav i os jećaj zajedništva, a pojavljuje se kao negacija sirovih potreba , te služi pripremi života u društvu, nadalje državi. Obitelj ima tri momenta: brak, obiteljsko vlasništvo i razrješenje obitelji koje uključuje odgoj djece. 36. Što je 'brak'?
Brak je pravna običa jna ljubav - monogamna veza muškarca i žene koja nastaje iz ljubavi i zajedničkog pristanka. Brak nije samo fizička spolnost , niti je stvar upotrebnog ugovora , niti je samo stvar ljubavi ; već je sva tri aspekta u jednom. 37. Što je 'dobro obitelji'?
Dobro obitelji kao vlasništvo i kapital; obiteljsko vlasništvo je zajedničko svim članovima , a njime upravlja muž kao glava obitelji.
Decadent Sympozium
38. Što je ' razrješenje obitelji '?
Do razrješenja obitelji dolazi odlaskom djece , razvodom roditelja ili smrću roditelja . Do tada, najv ažniji posao obitelji je odgoj, koji ima dva cilja: usađivanje etičkih, običajnosnih principa , te uzdizanje iz instinktivnog nivoa do toga da postanu s lobodne samostalne ličnosti. 39. Što je ' društvo'?
Društvo je sfera zbrinjavanja potreba, odnosno sfera rada i interesa. 40. Što je 'građansko društvo'?
Građansko društvo je zajednica pojedinaca koji slijede zadovoljenju svojih potreba. Građansko društvo je poveznica obitelji i države , odnosno bitna pretpostavka države. Hegelova klasifikacija građanskog društva zapamćena je po razdvajanju od države koja ima viši smisao od regulacije odnosa među ljudima. U građanskom društvu odnosi se uređuju u tri momenta: sistemu potreba, pravosuđu te policiji i k orporaciji. 41. Što je 'potreba'; a što 'interes' ?
Potreba je svijest o nedostatku. Interes je svijest o potrebama. Također i: medijator racionalne razmjene, osnova
građanskog društva. 42. Što je 'sistem potreba'?
Sistem potreba je ekonomijsko uređenje građanskog društva, sistem koji rješava medijacije pojedinaca, rješava „inter-esse“. Za razliku od životinja, ljudi imaju uvijek nove i sve veće potrebe. U zadovoljavanju tih potreba su ljudi upućeni jedni na druge, jer svatko radi nešto drugo čime se zadovoljava neka od potreba - pa se uspostavio sistem međusobne zavisnosti. Individue su okrenute neovisnom samointeresu , nemotivirane ljubavlju ili općim dobrom, kreiraju podjelu rada, što kreira staleže: zemljoradnici, zanatlije i službenici . 43. Što je ' pravosuđe'?
Pravosuđe je sistem provedbe apstraktnog prava kodificiranog u zakon . Da se » ja« shvaća kao opća osoba , u čemu su svi identični, pripada obrazovanju, mišljen ju kao svijest pojedinca u obl iku općenitosti. Čovjek vrijedi tako jer je čovjek, a ne jer je Židov, katolik, protestant, Nijemac, Talijan . Svatko ima pravo biti osobom i imati privatno vlasništvo, te je potrebno da su zakoni opći, obavezujući i objelodanjeni. Njihovo kršenje vodi kazni. 44. Što su 'policija i korporacije'?
Policija je prirodni proizvod antagonizma građanskog dr uštva , a nastaje zbog potrebe za regulacijom sistema potreba. Hegel Policiju razumije u širokom smislu kao javnu službu (opća moć) u građanskom društvu. Osim borbe protiv zločina, policija djeluje kao vrsta socijalne službe, nadzire trgovinu, obrazovanje i organizira pomoć siromašnima. Policija je predostrožnost spram slučajnosti i briga oko posebnog interesa kao nečeg zajedničkog. Korporacije su slobodna udruženja ljudi , osobito svojstvenu zanatlijskom staležu. Korporacija ima pravo brinuti se za svoje vlastite interese , ali je i zakonom obavezana voditi brigu. Pod k orporacije Hegel uzima u obzir i organiziranje religijski orijentiranih skupina. 45. Što je ' država'?
Decadent Sympozium
Država je zbiljnost običajnosne ideje i supstancijalne volje – ono umno, organizam koji se odnosi na sebe, neposredna egzistencija u običaju, posebna e gzistencija u samosvjesni pojedinca . Praktički, država je politička zajednica u kojoj pojedinci nadilaze razinu svojih privatnih želja , tj. subjektivni duh, partikularnu volju. Antagonizmi partikularnih interesa privatnih vlasnika, koji postoje u građanskom društvu, tu su dokinuti. Država tako predstavlja sintezu principa koji vladaju u prethodnim stupnjevima razvoja duha : spaja općost (osjećaj općeg dobra) i partikularnost (slobodu pojedinačnih interesa) i razara odnos gospodar-rob. Država omogućuje ozbiljenje ideja ćudorednosti i s lobode. Kroz ideju slobode u državi se ozbiljuje objektivni duh u procesu svjetske povijesti. Država ima tri momenta: unutarnje državno pravo, vanjsko državno pravo i svjetsku povijest. 46. Što je ' unutarnje državno pravo ' i njegovi momenti?
Unutarnje državno pravo je uređenje države za unutarnje odnose. Sastoji se od tri momenta: monarha/kneza, kao donositelja odluka i izvrne egzektutive, nasljednim sistemom biran kak o ne bi bilo privatnog interesa ugovorima, odabran od Boga, dolazi od prirode. Drugi moment čini upravna vlast koja provodi odluke formalnom odlukom
kneza, čini je visoko inteligentan i obrazovan stalež, najčešće službenici. Treći moment čini legislativa, odnosno parlament od dva doma. Gornji dom čine zemljoposjednici, a donji dom zanatlije i opći stalež, te čine to preko predstavnika, budući da Hegel smatra kako mase nemaju do voljno obrazovanja. 47. Što je 'ustav'?
Ustav je temelj slobode, razvijena i ozbiljena umnost i čvrsta baza države. 48. Što je ' vanjsko državno pravo '?
- Vanjsko državno pravo proizlazi iz odnosa među autonomnim državama. One nisu poput osoba u građanskom
društvu, koje idu svaka za svojim pa rtikularnim interesom u kontekstu opće međuzavisnosti; one su s asvim autonomne, nezavisne, no i pak imaju neke odnose međusobno, i sve se njihove prepreke rješavaju samo ratom. Za Hegela, rat je normalna pojava, nužna pojava, te za razliku od Kanta, nema ideju vječnog mira. 49. Što je 'svjetska povijest'?
Povijesni proces razvitka svijesti slobode; od istočnih naroda, preko Grčk e i Rima do Prusije i modernih država. Ideja svjetskog razvoja izražena je u modernoj državi kao ostvarenju slobode svih. Tek u modernoj državi se ozbiljuje sloboda, i to kao sloboda sviju. 50. Koja je zadaća filozofije?
Zadaća filozofije nije da poučava kakav bi svijet trebao biti, već da pojmi ono što jest: da pojmi um, koji se pak utjelovljuje u državi, tj. da državu misli kao zbilju uma. Filozofija prava za predmet ima pojam prava, ideju prava i ozbiljenje ideje, to je njen cilj: razumjeti pravo.
0.1. DIJALEKTIKA, IDEJA, UM - o pretpostavkama Hegelove filozofije prava izravno povezane s proteklim radovima
Decadent Sympozium
- Osnova Hegelovog filozofskog sistema je dijalektika - Hegelova dijalektika sastoji se od teze i antiteze koje oblikuju sintezu, no to ni na koji na čin ne
predstavlja klasičnu logiku. Teza i antiteza ovdje su: 1) ontološki odnos, što znači da se radi o stvarnim pojavnostima koje su u djelovanju 2) jedno drugo ne isključuju. Za ovaj odnos koristi se termin proturječnost, no taj pojam proturječnosti nije u smislu logičara dokidanje jedno drugog, nego označuje reaktivnost pojava. Sinteza dvije proturječnosti u Hegela znači zajedničku izgradnju, te pritom niti ono staro u potpunosti ne odbacuje – to je prirodna težnja za konačnim podudaranjem, odnosno to je Hegelovo objašnjenje za razvoj povijesti - Zakonom dijalektike povijesti, ljudi se približavaju bitku, približavaju se konačnoj spoznaji - Povijesna dijalektika je, zapravo, odnos Objekta i Subjekta. U apsolutnoj spoznaji nestaje otuđenje jedno od drugog – Hegelov je cilj otkriti gdje se to događa - Kroz povijesnu dijalektiku također se razvija ideja. U onom krajnjem stupnju duha radi se o postignuću
čiste ideje pojma, a u praktičnom ostvarenju to znači ostvarenje čovjeka. Analizom povijesti, Hegel će zaključiti da takva centralna ideja nužno jest sloboda. Koncept prava, temelja ljudskih odnosa, dakle društva i države, sam je utemeljen idejom slobode. - Za usporedbu: Ontološka priroda Hegelove „ideje“ suprotna je Platonovom shvaćanju. Kod Platona, ideja je izvan svijeta. Kod Hegela, ideja je u procesu povijesnog dijalektiziranju. Ona je nužni dio razvoja. - Kada Hegel kaže “um,” onda doista misli na um, um po sebi što se predstavlja kao nama poznato. - Kada se za um kaže „ono nama poznato,“ to znači ono što svi dijele, ali što se ne dobiva po sebi, nego se
do toga mora doći. Um kod Hegela konkretno znači um čovjeka kakvim ga mi razumijemo (za Hegela dio povijesnosti), ali Hegel koncept umnosti izjednačuje sa zbiljskim i objektivnim. Dakle, umnost je jedinstvo općenitosti i pojedinačnosti i um nost je jedinstvo objektiviteta slobode. Budu ći da Hegelova filozofija vodi d o materijalističkog uspostavljenja vrijednosti svijeta (slično kao u npr. Marxa), ovo umsko stvara se kao prirodna „anti-teza.“ - Njegova poznata: „Što je umno, je zbiljsko. Što je zbiljsko, je umno.“ - Dakle: svijet u kojem ljudi žive je uman i mi smo dio tog svijeta. Zbiljnost je tako ono opstojeće, a naš opstanak dio je zbiljskog. Dio zbiljskog su prirodni fenomeni – ali i naše akcije. - Razvoj uma prati razvoj povijesti, razvoj povijesti prati razvoj uma. To je njihova dijalektika. To znači da je povijesni razvoj uman. Posljednji dio slagalice: kroz njega se kreće ideja slobod e. - Kada uračuna dijalektiku kao k retanje, ideju slobode kao centralno mjesto, objektivitet, umno, k retanje ka, Hegel zaključuje: Povijest je pomirenje s umskim (s onim općenitim). - Bitak, centar logike i Hegelove logike, je proces u proturječnostima koje određuju sadržaj u razvoj čitave zbilje – taj bitak je ideja, ona se razvija u prostoru kao priroda i u vremenu kao duh. Povijest svijeta izlaganje je duha u vremenu. Zakoni povijesti moraju se pokazati u činjenicama, ali se ne mogu spoznati bez teorije. - Shema sustava znanosti koje se pojavljuju di jalektikom kreću od logike, preko filozofije prirode, do filozofije duha. U filozofiji duha mogu se razotkriti:
1) Subjektivni duh
2) Objektivni duh
3) Apsolutni duh
- Hegel čovjeka smatra onim najvišim bićem, ali je istovremeno i duh, duhovno biće.
- Objektivni duh , interes Hegelove studije filozofije prava, oblikuje se kao: 1) Apstraktno pravo
2) Moralitet
3) Ćudoređe (kod Hegela: običajnost )
Decadent Sympozium
- Princip objektivnog duha: samosvijest koja sebe mišljenjem zahvaća kao bit, duh svjestan sam sebe i za s ebe. - Naputak: U Apsolutnom duhu događaju se sinteza subjektivnog i objektivnog. Apsolutni duh predstavlja ideal umjetnosti, religije i filozofije u kojoj se nalaze čisti pojmovi. Osnovna povijesna ideja u razvoju je sloboda, a u
pravu će se ona uozbiljiti kroz državu. - Vrijedi reći: Hegel ovdje ne nastoji kreirati idealnu državu, već želi ukazati da ona jest umna i ka ko se kao takva pojavljuje – sada. ( Zbog ove teorije će kasnije doći do podjele između hegelijanaca – desnica će smatrati da je proces do vršen, dok se ljevica s tim neće ni malo slagati ) - Dovršenje povijesne dijalektike, Hegel smatra, može biti jedino država. - Prvi korak u tome je pravo, odnosno razumijevanje prava
0.2 PRAVO, ZAKON - prvi korak u identifikaciji filozofije prava ustanovljenje slobode
- Hegel nema jednu definiciju prava, ali može se shvatiti o čemu se radi prema sljedećim definicijama:
Pitanje opstanka slobode, sloboda kao ideja uopće, sloboda u različitim određenjima, odnosno načinima . Zato Hegel i razlikuje u tri stupnja prema apsolutnom, zato jest centralna ideja povijesne dijalektike sloboda – kreće se od subjektivnog ka apsolutnom u paraleli s poviješću, a čovjek kao sebe -misleće biće jedino se slobodom može aktualizirati. On mora steći prava, da bi stekao slobodu, da bi se sloboda dijalektizirala do apsoluta koji nastaje iz države. - Sfera prava je sfera slobode - Poznata Hegelova: Pravni sistem je ozbiljeno carstvo slobode - Pravo realizira slobodu u objektivnom duhu (Dakle: apstraktno pravo, moralitet i običajn ost) - Predrazumijeva se: supstancijalitet prava mora biti slobodna volja - Tradicija do Hegela tretira pojam prava uvijek kao apstraktno pravo (ili formalno pravo) – kod Hegela,
apstraktno pravo samo je prvi (subjektivni) stupanj prava, to su „izvanjske slobode“ kod kojih čovjek ne staje u svojem razvoju i potrebama - Umno opstoji u jedinstvu i objektivitetu tako da sadrži opće zakone - Za Hegela, zakon je ona zbiljnost koja je čovjeku najmanje strana - Za Hegela, zakon je: um stvari - Pomoću znanosti, kroz stupnjevanje duha, stvara se znanost države, a pomoću nje je potrebno otkriti harmoniju ljudskog djelovanja - Bit tog konačnog dostignuća, bit države, leži u tome da umno biće spozna umnu volju zakonom - Politika je znanost umne volje u svojoj zbiljnosti – zbog toga Hegel ne kreće od metafizičkog počela za
ovu teoriju, već pravnog – praktičkog. - Hegel razlikuje prirodne i pravne zakone: 1) ZAKONI PRIRODE – oni su opći, točni i po sebi važe kako su dani; mjerilo im je izvan nas, a mi
ih težimo spoznati. Hoće reći: apsolutni su i neprolazni. Njime će se baviti filozofija prirode. 2) ZAKONI PRAVA – koje postavlja čovjek. Znači: nisu apsolutni i prolazni su. Ali, imaju historijsku vrijednost. Pravni zakoni su nešto postavljeno, nešto što potječe od čovjeka, i što nastaje i razvija se u državi . 0.3 SLOBODA - supstancijalitet prava i volje, povijesna ideja
Decadent Sympozium
koja pretpostavlja svu svrhu prava i države uopće - Tlo prava je duhovno, njegovo mjesto i ishodište je volja, a temeljno određenje volje je sloboda - Sloboda je dana kao činjenica svijesti i u nju se mora vjerovati - Ja postajem osobom kada aktualiziram svoju volju, a to činim slobodnim djelovanjem. Aktualiziranjem volje i slobodnim djelovanjem ostvarujem pravo - Sloboda je ideja u povijesnom razvoju , i ona se paralelno s čovjekom razvija preko apstraktnog prava,
moraliteta i običajnosti do države. U državi se tek postiže najveća sloboda, kada se odriče individualne volje za postizanje opće volje, općeg interesa. To je nova forma slobode , to je sloboda odgovornosti. Odnos prve faze u objektivnom duhu – apstraktno pravo, te druge faze – moralitet – sukob je subjektivne i o bjektivne slobode, koja će kroz običajnost doživjeti konkretnu slobodu u državi. Sjetiti se: taj konačni aktualitet je - umnost - Ako uzmemo u obzir da Hegel smatra, zbog preferiranja pruske države, da je upravo sada (u njegovo doba) povijesni razvoj dovršen, on ustvari čini refleksiju na dosadašnji napredak. To hoće reći, ustvari, da smo tek sada svjesni što se događa, i tek sada shvaćamo aktualizaciju slobode. Taj razvoj ideje slobode do objektivnog duha, pa od apstraktnog prava, preko moraliteta, pa običajnosti, do države – jest osvještenje o slobodi . - Bitno je shvatiti da sloboda volje zadovoljava tek u umnoj organizaciji – umnost – opća sloboda. Ako pojedinac odbija slobodu države, pojedinac ostaje samovoljan i potisnut je. Samovolja, poanta je, nije sloboda jer zapravo u poretku nailazi na otpor. Sloboda se krije u odgovornosti (nota bene: ovaj pojam “odgovornosti” Hegel nikada doista ne koristi, on je moj termin za ono što Hegel nikada nije posve izrazio , kojim nastojim približiti taj koncept dužne slobode kakva se razvija od Kanta nadalje) - Razvoj slobode razvija sintezu “slobode i poštovanja .” Ona je ozbiljena u modernoj državi. Prema Hegelu, taj razvoj kreće od orijentalne države, grčko -rimske republike do germanske nacije. Germanska svijest otkriva beskrajnu vrijednost pojedinca sklopljenu s objektivnom slobodom. - Čovjek svojom slobodom mora željeti slobodu da bi postao slobodan. Sloboda nije sam o imanje, nego je
djelovanje; htjeti i činiti, to kreira odgoj; a znanje čovjeku daje načelo prava 0.4 VOLJA - kao posljednja pretpostavka filozofije prava
što određuje čovjeka i daje aktualitet našem razvoju - Vol ja je način mišljenja. Ona po sebi postaje praksa – ona mišljenje dovodi u zbiljnost (postojanje) - Ako treba razlikovati mišljenje i volju – mišljenje je teorijska manifestacija, volja je praktična - Bez prevođenja u zbiljnost, za volju se može reći da je mišljenje sama sebe – beskonačna apstrakcija
- Ili, ako gledamo dijalektički : 1) NEPOSREDNA/UNIVERZALNA
– nastaje u apstraktnom i formalnom pravu - volja u sebi i sloboda od nečega – faza apstraktnog prava 2) IZVANJSKA/ SUBJEKTIVNA
– subjektivna p ojedinačnost spram općosti - volja za sebe i sloboda za nešto – faza moraliteta - Kada se objedine: ideja koja se misli realizirana u zbilji s refleksijom na posebno i opće - običajnost - U volji se utemeljuju subjektivitet i objektivitet:
Decadent Sympozium
1) SUBJEKTIVITET: Volja kao sloboda, bitkuje u sebi. Sadrži konačnost. Opozicija je: 2) OBJEKTIVITET: Volja postaje objektivna vršenjem svoje svrhe, stavljanjem predmeta pred nju . - Objektivna volja dvostruke je prirode: ako je istina (bog, o bičajnost), te ako je por obljena (dijete, rob). U takvoj objektivnoj volji nema subjektivne slobode – vođena stranim autoritetom ne vraća se sebi - Hegel nastoji pokazati polaritet volje, odnosno njen dvojaki karakter: posebni i opći elementi; ona neće biti ostvariva (kao slobod a) sama od sebe, već zahtijeva povijesni razvoj, dodatne čimbenike – slobodna volja
pojedinca ističe njegov privatni interes, pa sama od s ebe ne može htjeti zajednički interes - Volja formira osobu: apstraktnost slobode u pravu počiva na tome da je slobodan čovjek osoba koja sebi daje vanjsku sferu svoje slobode, te tako svoju pravu realnost ima u izvanjskoj stvari. Razlikuje se od čistog subjekta jer je subjekt samo mogućnost personalnost. Kada subjekt posjeduje svijest o sebi kao konkretnom i svijest o s ebi kao apstraktnom, tek je tada osoba. Ta samosvijest sebe zna kao općenito – ono što apstrahira od određenja. Ontološki: Pojedinačnost slobode u čistom bitku sebe. - Zanimljiva konstatacija: Da izabirem proizlazi iz slobode, a kako izabirem proizlazi iz kauzalnosti - Hegelova poznata pravna zapovijed: Budi osoba i poštuj druge kao osobe. - No, Hegel utvrđuje i postojanje prirodne volje; one koja sadrži nagone. U te nagone Hegel smješta interes kao svijest o potrebi kao svijest o nedostatku, odnosno utv rđuje da se u tome volja usmjerava prema pravu, vlasništvu,
moralitetu, seksom, itd. Ovo će postulirati društvo: Društvo je sfera interesa. Započinje apstraktnim pravom.
1.0 APSTRAKTNO PRAVO - prva faza objektivnog duha, izniče iz dijalektike, prava, volje, slobode
- Apstraktno pravo – kao vanjska sloboda – kao vanjske stvari – univerzalna volja - Apstraktno pravo je formalna koncepcija: odobrava slobodno djelovanje koje ne šteti drugima , ali time
stvara i zabrane kojima se čuvaju ličnosti - Prvi način slobode je temeljni način apstraktnog prava – vlasništvo i/ili osoba – biti svoj i imati svoje; također i kao pravo putem ugovora, te pravo zločina i kazne . - Pravo vlasništva biti će prvi obje ktivni izraz volje individuuma , posjedovanje sebe i posjedovanje nečega van sebe. Izvor vlasništva Hegel ne definira kao nekakvu potrebu , nego afirmaciju umnog bića; to ima logičko pokriće budući da neka od pojava prava mora biti na prvom mjestu konstituent čovjeka, pa da bi čovjek nadalje što iz sebe producirao , npr. potrebe. Za Hegela to će biti vlasništvo . ALI – po Hegelu žena ne može imati vlasništvo, pa nadalje iz toga slijedi da žena nije osoba, pa iz toga slijedi da je van sistema. - Hegel povezuje idealizam i svojinu, tako što slobodnom voljom svojina postaje dio čovjekova duha, odnosno utvrđuje: slobodna volja je idealizam koji odbija da stvari kakve jesu, jesu u sebi potpune - Svojina jest prva faza slobode (mada, da bi čovjek doista bio slobodan, drugi ga moraju priznati) - Osnova svojine nije zadovo ljenje potreba nego afirmacija ličnosti. Ličnost kao Um je, dakle, u svojini -Jedina jednakost koja se iz Uma može izvući jest da svatko posjeduje svojinu, ali razlike među pojedincima – to pravo ne brine - Nebriga za pojedinačne razlike karakteristika je apstraktne općenitosti zakona. Hegel ovdje uočava da svojina počinje upravljati čovjekom. Konkretan primjer u praksi: razlika između roba u antici i radnika danas jest u tome koliko sati pripada gospodaru
Decadent Sympozium
- Apstraktno pravo osigurava vanjsku slobodu, a ono će dovesti do običajnosti (treći stupanj) jer apstraktno pravo stvara anti-tezu u moralitetu (unutarnja sloboda), kao rezultat čineći običajnost . - Razvojem apstraktnog prava, razvija se pozitivno pravo : je koje potječe od čovjeka i stoga nije, popu t
prirodnog prava, apsolutno, nego je prolazno. Ima samo historijsku vrijednost, tj. važi samo u nekoj državi u nekom vremenu – od nje postavljeno. To su zakoni prava i spomenuti su u 0.2 ovog pregleda. Strukturirano, to izgleda ovako:
Komponente pozitivnog prava: 1. OBLIK – ono što u nekoj državi vrijedi, a temelj je za njegovo poznavanje pozitivna pravna znanost.
2. SADRŽAJ – po kojem ovo pravo dobiva pozitivan element. 3. POSEBAN NACIONALAN KARAKTER – nekog naroda, po stupnju njegova povijesnog razvoja i povezanosti svih odnosa koji pripadaju prirodi nužnosti. 4. NUŽNOST – da sistem zakonskog prava sadržava primjenu općeg pojma na posebnu kakvoću predmeta i slučajeva koja je dana izvana - primjenu koja nije spekulativno mišljenje i razvoj pojma, već supstancija razuma. 5. POSLJEDNJA ODREĐENJA – koja su potrebna za odluku u zbilji. - Apstraktno se pravo ostvaruje kroz 3 momenta (sadrži 3 komponente) :
1) Vlasništvo
2) Ugovor
3) Nepravo (još i: povreda prava/zločin i kazna) 1.1 APSTRAKTNO PRAVO – VLASNIŠTVO
- Odnos osobe i stvari ; napomena: Hegel tijelo također tretira kao vanjsko vlasništvo - Bitno: Kao osobe ljudi jednaki, ali njihovo vlasništvo ne mora takvo biti - Hegel ističe posjed kao ključno mjesto razvoja do običajnosti : da bi postao vl asništvom, potreban je
uzajaman dogovor, a on je moguć samo u državi. Drugim riječima, Hegel pokazuje kako bez države na posjed svatko imao pravo bez obzira tko zauzima. Posjed po sebi sastoji se u aktu postavljanja prava. On se time pokazuje
kao politički akt – znači – običajni akt. To znači da je vlasništvo po sebi doista moguće samo u običajnosti. Moguće je primijetiti kako se ti procesi naizgled razvijaju brzo i odjednom. To je specifikat Hegelove filozofije i za ove
potrebe ne treba previše u to ulaziti. Njegovo naglo preskakanje povijesnog razvoja i utvrđivanje skokova tog procesa rezultat je promatranja povijesnog procesa u “sada.” U odnosu volje prema stvari (aktualiziranje slobode ja) vlasništvo pobliže određujemo kao: 1) Zaposjedanje 2) Upotreba 3) Otuđivanje 1) ZAPOSJEDANJE: - Tjelesno uzimanje, formiranje i označivanje. - Tjelesno je uzimanje po osjetilnoj strani najpotpuniji način zaposjedanja, ali subjektivan, privremen i po
opsegu kao i po kvalitativnoj prirodi predmeta ograničen. - Određenje da je nešto moje formiranjem dobiva spoljašnost koja za sebe opstoji te prestaje biti ograničeno na moju prisutnost u svom prostoru i vremenu i na prisutnost mog znanja i htijenja (obrađivanje zemlje, kultura bilja, pripitomljavanje, krmljenje živo tinja). -Označivanjem se utvrđuje predmet zaposjedanja. 2) UPOTREBA - Realiziranje moje potrebe s pomoću promjene, trošenja i uništenja stvari. Nesamosvjesna priroda time
očituje i koja tako ispunjava svoje određenje. Da je upotreba realna strana i zbiljnost vlasništva dokazuje činjenica da se vlasništvo koje se ne upotrebljava smatra mrtvim ili bez vlasnika, a za njegovo nezakonito prisvajanje navodi
Decadent Sympozium
kao razlog da ga vlasnik nije upotrebljavao. No, vlasnikova volja, prema kojoj je neka stvar njegova, p rvi je
supstancijalni osnov čije je dalje određenje – upotreba - pojava i način koji dolazi poslije općeg osnova 3) OTUĐIVANJE VLASNIŠTVA (POSPOLJAVANJE) - Ja se svog vlasništva mogu odreći jer ono je moje samo ukoliko u nj stavljam svoju volju, ali sam o ako je
stvar po svojoj prirodi nešto spoljašnje (izvanjsko). Ropstvo, nesloboda, nesposobnost posjedovanja vlasništva. - Hegel utvrđuje neotuđiva dobra: najvlastitije privatno, suština i bit poput ličnosti i religije. (Čini se da se nije bavio onovreme nim njemačkim istraživanjima torture =)))
1.2 APSTRAKTNO PRAVO – UGOVOR
+ posebni osvrt na društveni ugovor - Sjedinjenje (odnos) dviju volja u jednu zajedničku. Pretpostavlja da se oni koji u njega stupaju priznaju kao osobe i vlasnici. Osoba se odnosi prema drugoj osobi tako da njihov identitet dobiva egzistenciju, i to
prelaženjem vlasništva jednog u vlasništvo drugog zajedničkom voljom i održavanjem njihova prava - Kod Hegela brak ne može biti stvar ugovora, iz razloga zbog kojeg također nije moguć društveni ugovor - Neizvršenje ugovora stvara nepravo O DRUŠTVENOM UGOVORU I DRŽAVI: - Za Hegela država nije ni pravni ni ugovorni sistem . Ona je «zbilja običajne ideje». „Kada je riječ o ideji države, pred očima se ne smiju imati posebne države, poseb ne institucije, nego se za sebe mora promatrati ideja, taj zbiljski bog.“ Država se ne može načiniti, kako se to na primjer misli, u društvenom ugovoru. No, osim ove nepodudarnosti materijalnog i u mskog zbog kojeg se ugovorom država ne da oblikovati, Hegel ima i drugi, fundamentalniji razlog za odbacivanje društvenog ugovora, prethodeći samo stanje države: - Misleći subjekt je slobodno biće, sloboda je atribut njegove volje. Država i društvo moraju se graditi kritičkim umom oslobođenog pojedinca. Ali, emancipirani pojedinac modernog društva nema tu mogućnost kritičkog gledišta, nema sposobnost općeg interesa. Njegova volja nije u vezi s općenitošću, već djeluje individualno. Zbog toga društveni sporazum uopće nema smisla jer subjekti na prvom mjestu nisu u stanju realizirati opću volju. To je osnovna Hegelova pretpostavka, i to takva kojom zapravo denuncira Rousseauovu ideju o „prešutno stvorenom društvenom ugovoru.“ Po Hegelu, ako do toga nije došlo aktualizacijom povijesti, ako ono nije prirodno, nije uopće. Država se ne može zasnivati na načelu koje poništava prava pojedinca, društveni ugovor ne može poslužiti jer ne premašuje područje privatnog zakona. Tu nedostaje prijelaz u a psolutni duh, ne dostaje sistem u kojem osoba shvaća posebno i opće, u kojem hoće. - Odbijanje ugovora : neistino je kada se kaže da ljudi mogu po svojoj volji birati hoće li pripadati državi ili neće; jer nužno je za svakoga da u njoj bude; a ugovor je uvijek bio i uvijek će biti stvar privatnih interesa - Ideja društvenog ugovora mora se zamijeniti idejom države kao objektivne cjeline. Hegel hoće reći: država je odvojena od društva , ona određuje općenitosti kojima prisiljava društvo na pomirdbu – ona čini ono što se društvenim ugovorom pogrešno pretpostavlja. - Napredak moderne države spram feudalnog sustave jest to što ima sebe kao cilj .
1.3 APSTRAKTNO PRAVO – NEPRAVO/POVREDA PRAVA - Događa se u odnosima među osobama kada se posebna volja suprotstavlja općoj volji. - Kriminalac krši zakon koji je opći, i izvan njega, na način prijevare, prisile ili zločina.
Decadent Sympozium
- Čin zločina je negacija prava, i nakon zločina slijedi kazna kao negacija negacije. - Kazna je različita od osvete - osveta je subjektivni čin volje i predstavlja prekršaj kojem slijedi kazna
1.4 APSTRAKTNO PRAVO – PRIJELAZ U MORALITET - Prava vlasnika svojine se sukobljavaju. Privatno je pravo, tako, nepra vo jer se ogrješuje o opće - Pravo cjeline i pojedinca nisu iste važnosti: pravo cjeline sabire potrebe društva o kojima ovisi održanje pojedinca, no bez prijel aza u običajnost i državu, pojedinci na sve podjednako posjeduju pravo. - Slobodna volja, aktualni pokretač uma u društvu, nužno stvara krivicu - Kada se apstraktna sloboda tako aktualizira da je, prvo, reflektirana na sebe, a drugo, u sukobu s
društvenim poretkom (svim drugim apstraktnim pravima), postaje se svjestan svog subjekta slobode kao privatne osobe, što znači: okreće se svojoj nutrini i prisvaja se (razvija se) moralitet. To je prijelaz iz apstraktnog prava u etičnost/moralitet. - Hegel će ovdje uvesti referencu na Luthera i njegovu „O kršćanskoj slobodi“ – duša neće biti dirnuta ako se tijelo zlostavlja. Hegel se s time ne slaže u potpunosti, ali se slaže da je moguće „biti slobodan u okovima.“ Drugim riječima, želi utvrditi da je iznutra moguća izolacija bez obzira na izvanjske faktore (jer to mu daje svojevrsno pravo autoritarne države) - Može se zaključiti: etičnost kao spona privatnog i ustavnog zakona, kao prijelazna točka društva
2.0 MORALITET - druga faza objektivnog duha, kao reakcija , proturječnost ili anti -teza apstraktnom pravu
- Antiteza prava, nužno potaknuta sukobima apstraktnih prava, izvanjskog pritiska - Samoodređenje slobodne volje, tj. unutrašnja upotreba slobode. Kako Hegel kaže: “više tlo slobode.” Ni
država, ni zakon ne bi smjeli prodrijeti u tu sferu subjektivnosti, ali po Hegelu niti ne bi trebali moći. - Subjektivna volja, koja čini sferu moraliteta, je volja ZA sebe, sloboda ZA nešto, koja dakle omogućuje djelovanje. Opće stajalište moralnoga i nemoralnoga počiva n a subjektivitetu volje. Subjektivna volja je apstraktna, formalna i ograničena. - Moral stvara posebnu volju, a ona je oblikovana u tri aspekta:
1) NAUM I ODGOVORNOST (PREDLOŽAK I KRIVNJA) – pravo da se djeluje i da se akcije prepoznaje kao svjesno poduzete
2) NAMJERA I DOBROBIT – nužnost da se bude svjestan posljedica na druge. Cilj mora biti dobrobit drugih, ali pravo i dobrobit svih dolazi i u sukob. Što je moralno dobro odlučuje čovjek u svojoj savjesti. Hegel zaključuje svoju kritiku moralnosti dija lektičkim prožimanjem dobra i zla koje je u njoj moguće, stoga je važna realizacija dobra jer je
jedina konstruktivna, jedina razvija. Taj process odvija se u trećem aspektu: 3) DOBRO I SAVJEST – v olja prepoznaje „dobro“ kao svoju dužnost. To je dužnost radi dužnosti, formalna dužnost bez sadržaja kakva je još prisutna kod Kanta u sklopu kategoričkog imperativa. Moralnim ljudskim djelovanjem realizira se ideja dobra u svijetu - njeno ostvarenje je samo sebi svrhom. - Vlasništvo (apstraktno pravo) je sfera vanjske slobode, a moralnost (etičnost/moralitet) unutarnje,
«jedinstvo i istina tih dvaju apstraktnih momenata» postižu se u običajnosti .
3.0 OBIČAJNOST (ĆUDOREĐE)
Decadent Sympozium
- treća faza objektivnog duha, nadcjelina sinteza apstraktnog prava i moraliteta, temelj državi
„Običajnost je božanski duh kao sadržan u samosvijesti u svojoj zbiljskoj prisutnosti kao prisutnosti nekog naroda i njegovih pojedinaca.” Hegel - Prijelaz kao sinteza apstraktnog prava i moraliteta formira običajnost – jedinstvo univerzalne, o pće volje
(objektivno dobrog) i subjektivne, pojedinačne volje pojedinca. Običajnost je reakcija na sukobe u poretku po sebi nastalom individualnim djelovanjem. - Običajnost je živo dobro koje u samosvijesti ima saznanje, ima htijenje djelovanja, a u k onkretnom
djelovanju svoju zbiljnost. To je ono živo i ono konkretno bez kojeg apstraktno pravo i moralitet nemaju smisla, ili, oni su dva elementa koji tek u sintezi predstavljaju smisao. - Stoga, u običajnosti je etička volja individue svjesna objektivnih dužnosti. Hegel tu povlači razliku morala
i etike. Moral opstaje kao moralitet u fazi 2, ovdje se, međutim, oblikuje etičnost. Možemo reći: narav ćudoređa je etičnost. - Osnov etičnosti, odnosno ćudorednosti, je djelovanje po dužnosti. Aktualizacija odnosa poretka i individualne volje – tj sukobi i krivnja – za sobom povlači stvaranje dužnosti. - Dijalektikom se Ideja potpuno ispolji tek u aktualnosti, odnosno pojedinac je povučen u objektivno gdje mora postići svoju volju društvenom aktivnošću. Nema subjektivne slobode koja se ne očituje u objektivnom poretku, običajnost je tome rezultat. - Dakle, običajnost je ideja slobode ostvarena u realnome, postojećem svijetu. Potpuno konkretna pojava u zbiljskom svijetu običajnosti je – institucija. Formulirano ontološki: institucionalna zbiljnost ljudskog samobitka. S obzirom na dijalektički razvoj ideje: zbiljnost subjektivne slobode. Kao i čitav Hegelov sistem, radi se tri komponente (institucije ili u kontekstu duha: supstancije) koje će konačno dovesti do države. - Institucije su običajnosne ako one za pojedince postaju njihov naviknuti bitak i opći način djelovanja To su:
1) Obitelj – forma ljubavi – prirodni čovjek
2) Građansko društvo – sustav potreba – građanin (bourgeois) 3) Država – duh – građanin - Dva stanja, prirodno i građansko, nadiđeni državom - Zgodan citat: Običajnost je život države u pojedincima. 3.1 OBIČAJNOST – OBITELJ - Obitelj je etički um/običajni duh u svojoj prirodnoj fazi . Nazvan je i “prirodnim duhom .” Osnova obitelji je
ljubav i osjećaj zajedništva . - U kontekstu razvoja do umnosti, obitelj je umnost u pojedincu, ali nepromišljena i neposredna - Obitelj u sebi sadrži tri komponente:
1) BRAK: Monogamna veza muškarca i žene. Nastaje iz ljubavi i slobodnim pristankom (subjektivna veza). Njihove
individualne ličnosti odriču se za jedinstven cilj zajednice (objektivna veza). Ovdje Hegel vidi uzorak kakav se ponavlja na razini društva. 2) DOBRO OBITELJI: Zajedničko obitelji, svatko ima jednako pravo vlasništva, no njime upravlja muž, koji je njen zastupnik kada se obitelj gleda kao osoba. Imati vlasništvo znači imati vanjski realitet. 3) ODGOJ: Djeca imaju pravo biti othranjena i odgojena iz zajedničke obiteljske imovine. Djeca su po seb i slobodna; ne pripadaju ni drugima ni roditeljima kao stvari. Odgoj djece ima dva cilja (vidjeti kraj 0.3):
Decadent Sympozium
1) Usađivanje etičkih principa (pozitivno određenje) 2) Uzdizanje iz instinkta, postajanje slobodnom samostalnom ličnosti koja može napustiti ob itelj (negativno) - Obitelj se razrješuje 1) odlaskom djece u punoljetnosti 2) razvodom roditelja 3) smrću roditelja. - Obitelj kao prirodni temelj umnog poretka, ali obitelj i kao ono što se razara: širenje obitelji stvara
egoistične pojedince i komple ksira njihove potrebe. Konglomerat obitelji potiče kreiranje građanskog društva : 3.2 OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO - Građansko društvo je poveznica obitelji i države - Građansko društvo je bitna pretpostavka države kao njena empirijska osnova - Građansko društvo ne kreće se samo ka slobodi; nego i radi u slobodi. Ono je veza članova kao
samostalnih pojedinaca u jednoj formalnoj općenitosti, a vezani su njihovim potrebama. To nužno uključuje stjecanje vlasništva , kontrolu procesa i udruživanje u korpor acije. - Građansko društvo počiva na privatnoj osobi , i time je negativnost običajnosti (partik ularnost i egoizam) no, građansko društvo ipak sadrži općost , koja je u međusobnom zadovoljavanju posebnosti/priv atnosti osoba: ta uzajamna ovisnost građanski h društva se razmatra u znanosti političke ekonomije ( sistem potreba ). Tako se individualnost u građanskom društvu kroz sistem potreba uzdiže do općeg. - Građansko društvo tako čini (jest):
1) Sustav potreba
2) Pravosuđe
3) Policija
3.2.1 OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO – SUSTAV POTREBA, STALEŽI 1) SUSTAV POTREBA: Osnova građanskog društva. Za razliku od životinja, potrebe ljudi uvijek rastu. Budući je
potreba svijest o nedostatku, rad pomaže zadovoljenju. U tom zadovoljenju ljudi su upućeni jedni na druge, svako čini nešto čime zadovoljava svoje i tuđe potrebe – to je formiralo sistem međusobne ovisnosti, ali takve koja oblikuje impersonalnost (ne vežemo se osjećajima, već interesima). - Rad u sistemu potrebu razvija staleški sustav (na temelju kojeg će Hegel urediti parlament) - Ako je obitelj prvi osnov države, stalež je drugi osnov države
- Staleži su način zadovoljavanja različitih ljudskih potreba koje postoje u građanskom društvu - Svaki stalež bavi se svojom specifičnom djelatnošću i tako s e osigurava zadovoljenje potreba
1. SUPSTANCIJALNI/NEPOSREDNI/ZEMLJORADNIČKI STALEŽ – zemljoradnici; imaju svoju imovinu u prirodnim proizvodima tla koje obrađuju. Tlo može biti isključivo privatno vlasništvo. Zahtijeva neodređeno trošenje i objektivno ur eđenje. Ovaj stalež je patrijarhalan i ne -misaon, okrenut je privatnom interesu i obitelji. Kao najstabilniji i najneovisniji stalež, pogoduje Gornjem domu (u parlamentu), odnosno posredovanju između kneza i građanskog društva. Reklo bi se još: ovaj stalež bavi se osnovnim potrebama. 2. REFLEKSNI/FORMALNI/POSREDOVANI/OBRTNIČKI STALEŽ – zanatlije; uređuje prirodni proizvod, pa je za
sredstva svoje subzistencije upućen na svoj rad, refleksiju i razum kao i na posredovanje s potrebama i radovima drugih. Njem u pripadaju trgovci i obrtnici. Najnestabilniji stalež stalne mjene, u politici je preko predstavnika. Reklo bi se još: ovaj stalež bavi se posebnim potrebama, no uključuje se u opće formiranjem korporacija.
Decadent Sympozium
3. OPĆI/DRŽAVNI/SLUŽBENIČKI STALEŽ – službenici ili “građanski sluge,” Visoko -obrazovani stalež; posao im je opći interes društvenog stanja. Mora biti oslobođen direktnog rada za potrebe bilo s pomoću privatne imovine ili tako da mu država koja zahtijeva njegovu djelatnost nadoknađuje štetu . Dobivaju izravna mjesta u vladi. Reklo bi se još: Rade opći rad za opće dobro. - Tri staleža u sustavu potreba oblikuju racionalan sustav moderne države . Za funkcioniranje moderne
države mora postojati i ekonomska i društvena raslojenost , nikako ne homogenost tj. besklasnost - Ovo općenito građanska društva se očituje u potrebi za pravom i upravom koje je opći način zaštite vlasništva. Uprava tako štiti općenitost u građanskom društvu koje je prepuno pojedinačnih interesa. Drugim riječima, štiti opći interes. - To je tradicionalno viđenje u 18. stoljeću (mada Hegelov sistem nije niti liberalizam niti socijalizam) – ali Hegel odmah gleda na negativni aspekt koji iz toga izranja: pokvarenost i destrukcija antagonizma - Za Hegela: integracija privatnih interesa stva r je slučajnosti, ne umstvene odluke (to je i Marx). Zato
totalitet nije sloboda, nego nužnost (konačna negacija) - Građansko društvo rezultira nekolicinom bogatih i mnoštvom siromašnih, a sam sistem staleža (seljaci, trgovci, birokracija), Hegelov prefer ans, ne može sam riješiti taj problem. - Ovakav sistem potreba zahtijeva regulaciju, što će se riješiti pravosuđem 3.2.2 OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO – PRAVOSUĐE, ZAKON 2) PRAVOSUĐE: Zaštita vlasništva. Svatko ima pravo na privatno vlasništvo. Građansko pravo je u bitnome pravo
vlasništva, a građansko društvo je vlasničko društvo. Privatnom vlasništvu validitet daju zakoni. Zakoni, da bi bili važeći, moraju biti opće objelodanjeni, obavezni i obvezujući. Zakoni aktualiziraju i formaliziraju zbiljnost građanskog društva. Kršenje zakona dovodi do kazne. - Pravo kao zakon: U pozitivnom pravu je ono što je zakonito izvor spoznaje onoga što je pravo. Pozitivna pravna znanost je historijska znanost. Zakoni moraju biti opće objelodanjeni. Opseg zakona treba, s jedne strane,
biti gotova zatvorena cjelina, a s druge strane, neprekinuta potreba novih zakonskih određenja. - Predmet filozofijske pravne znanosti: 1. ideja prava 2. pojam prava 3. njegovo ozbiljenje - Pravosuđe pretvara apstraktno pravo u zakon; stvara se svjestan opći poredak - Onaj tko ima pravo, ima ga kao pojedinac u općem; to je uvijek isti Hegelov zahtjev - SUD: Član građanskog društva ima pravo biti u sudu, kao i dužnost da bude stavljen pred sud, pa da svoje osporavano pravo uzme samo od suda. Pred sudovima pravo mora biti dokažljivo. Pravni postupak stavlja stranke u
položaj da svojim dokaznim sredstvima i pravnim razlozima pribave važenje, a sucu da se upozna sa stvari; to su koraci prava i njihov tok mora biti zakonski određen. Pravosuđe mora biti javno, a mora završiti odriješenjem ili kaznom. Također, u sudu je važna porota sastavljenja od njima jednakih ljudi, a ne strane korporacije - Pitanje smrtne kazne: Država uopće nije ugovor niti je njena bezuvjetna supstancijalna bit zaštita i osiguranje života i vlasništva pojedinca, već je ona ono više što također traži pravo na sam taj život i vlasništvo i zahtijeva njegovo žrtvovanje. Hegel je, na tragu Kanta, retributivist koji se oslanja na teoriju prava na kaznu: Smatranjem da kazna sa država zločinčevo vlastito pravo, zločinca se poštuje kao ono umno, koja mu čast ne bi trebala pripadati ako se pojava i mjerilo njegove kazne ne uzimaju iz samog njegova čina i ako se njega smatra samo štetnom životinjom koju treba učiniti bezopasnom. Akt volje kojom zločinac krši prava isti je akt kojim odobrava vlastito pravo na kaznu. Smrtna kazna je ok. - Hegel je protiv slobode suca u odlukama jer je zakon – općost, pa ne može tu imati ikakve veze osobno
Decadent Sympozium
- Hegel, također, ponovno uočava negativan vid zakona: nešto tako opće zapravo uključuje slučaj,
pojedinačnost. Takvo odnošenje će stvoriti neravnopravnosti, i tu sudac nikako ne pomaže, naročito ne slobodnim interpretacijama. Hegel smatra kako društvo kreira pojedince koje nije moguće zadovoljiti, a takvi stvaraju probleme državi. Oni će biti primireni sudstvom i policijom. - Potrebno je nešto što može rješavati one probleme koje općost za kona ne može. 3.2.3 OBIČAJNOST – GRAĐANSKO DRUŠTVO – POLICIJA, KORPORACIJA - Dalje od te liberalističke idej e prava, Hegel vidi Policiju: probleme rješava ondje gdje zakon ne dopire, te
Korporacije: cehovsko udruženje koje brine o 1) održanju konkurencije i 2) štiti organizirani interes društva - Korporacija i Policija prirodni su proizvod antagonizma građanskog društva, na korak od države - Hegel Policiju razumije u širokom smislu kao javnu službu (opća moć) u građanskom društvu. Osim borbe protiv zločina policija djeluje kao vrsta socijalne službe, nadzire trgovinu, obrazovanje i organizira pomoć siromašnima. Policija je predostrožnost spram slučajnosti i briga oko posebnog interesa kao nečeg zajedničkog. - Hegel Korporaciju razumije kao osobito svojstvenu zanatlijskom staležu. To je slobodno udruženje. Korporacija ima pravo brinuti se za svoje vlastite inte rese, primati članove po objektivnom svojstvu njihove vještine, snosi brigu spram posebnih slučajnosti, te obrazovanjem prima nove članove. - Ako nije član jedne ovlaštene korporacije, pojedinac je bez staleške časti, reduciran svojim izoliranjem na sebičnu stranu zan ata, njegova subzistencij a i uživanje nisu ništa stalno. 3.3 OBIČAJNOST – PRIJELAZ U DRŽAVU - Hegelovo građansko društvo svedivo je na 2 korespondirajuća momenta:
1) pojedinac s privatnim interesima koji se ponaša kao mješavina nužnost i svojeglavosti 2) pojedinačni interesi tako povezani da jedni druge afirmiraju, o čemu ovisi zadovoljenje - Mada se tu čini kako doista započinje pozitivna izgradnja slobode i društva, Hegel će odmah skrenuti
pozornost na negativnost. Nužno je primijeti ti partikularizaciju interesa i antagonizam koji ostaje ovdje prisutan. Zbog tih partikularnih interesa pojedinci su u građanskom društvu u antagonističkim odnosima. Interesi im se često suprotstavljaju: Hegel utvrđuje: građansko društvo je antagonističko. - Država nastaje iz potreba građanskog društva - Država objedinjuje te pojedince. U svakome od njih nalazi ono opće na temelju čega se oni mogu povezati i surađivati. Time omogućuje opstanak građanskog društva. - Antagonizmi partikularnih interesa pri vatnih vlasnika pacificiraju se u državi autoritarnosti - Bitno: Iz društva se u državu prelazi putem policije i korporacija - Bitno: U državi se korporacija pretvara u staleški Parlament
4.0 DRŽAVA „Država je zbiljnost običajnosne ideje, zbiljnost sup stancijalne slobode - običajnosni duh kao očigledna sama sebi jasna, supstancijalna volja, koja ο sebi misli i sebe zna, pa to što ona zna i ukoliko ona to zna također i izvršava. U običaju ima ona svoju neposrednu, a u samosvijesti pojedinca, u njegovu znanju i djelatnosti svoju posrednu egzistenciju, kao š to i ova samosvijest pojedinca s pomoću uvjerenja u njoj, kao svojoj biti, svrsi i proizvodu svoje djelatnosti, ima svoju supstancijalnu slobodu.” Hegel Haha. Idemo konkretnije, ali treba imati na umu da, kada je u pitanju država, Hegelova analiza je generalni
bućkuriš. Stotine sličnih informacija i zaključaka, povezani s desecima različitih ili pojmova ili zbiljskih pojava. Pokušajmo.
Decadent Sympozium
- Odlučujuća karakteristika građanskog društva je „sigurnost i zaštita svojine i lične slobode.“ Država to
nije. Država je subjekt koji pojedino upravlja u interesu općeg - Država je sinteza principa koji vladaju u prethodnim stupnjevima razvoja duha: partikularnost (sloboda pojedinačnih interesa) i općost (osjećaj opće g dobra). Ona se odvija preko običajnosti, koja je pak prouzročena apstraktnim pravom i moralitetom. Rezultat te sinteze je politička zajednica u kojoj pojedinci nadilaze razinu svojih privatnih želja te bivaju objedinjeni i pomireni. Problematični a ntagonizmi partikularnih interesa privatnih vlasnika, koji postoje u građanskom društvu, tu su konačno dokinuti. - Država omogućuje ozbiljenje ideja ćudorednosti i slobode. Kroz ideju slobode, u državi se ozbiljuje objektivni duh u procesu svjetske povijesti. Dakle, d ržava nastaje kao rezultat povijesti, a kako je povijesni razvoj bitno uman, tako je i država – umna. To je postignuće željene umnosti. - Stvaranju države prethodi borba za priznanjem između gospodara i roba. Slično Hobbesu, državu po Hegelu uzrokuju taština i strah od nasilne smrti ; odnosno strah od vlastite propasti tjera ljude na udruživanje. Svaki čovjek želi da ga drugi priznaje, a da on njega zauzvrat ne priznaje, što uzrokuje borbu za priznanje. Ta borba završava nejednakošću: iz nje se izlazi ili kao gospodar ili kao rob, jer će jedan od dvojice, potaknut strahom od nasilne smrti, priznati drugoga, ne tražeći da ovaj prizna njega. Država je ta koja razrješava ovaj problem pojedinačnog i općeg, javnog i privatnog dobra, opće i partikularne vol je. - Dok narod nije organiziran u državu, ostaje tek skup partikularnih volja - dakle, individualne slobode i demokracija kao režimi ne zadovoljavaju jer ostaju pri „subjektivnosti.“ Pitanje ostaje: što je onda s pojedincem? 4.1 DRŽAVA – POJEDINAC, TOTALITARIZAM - ovaj je sadržaj kontekstualno proširen petim poglavljem ove skripte
- Pojedinac se samo u državi može uzdići do općenitosti. Svoju sebičnost , koja na prvom mjestu stvara
antagonizam iz kojeg se rađaju problemi pojedinca, pojedinac može nadići samo u odanosti državi. - Kako se već može primijetiti, Hegel teži uspostavljenju autoritarne države, ili, kako mu se popularnije nameće, totalitarni režim. No autoritarna država kakvu Hegel podupire prilično se razlikuje od mainstream formulacija. Ovdje nije samo država svrha pojedinaca, nego je i pojedinac svrha države. Njegovo zadovoljstvo, interes i sloboda također nisu ovdje pretpostavljeni u ime države, nego su naprosto njen organički dio . Pojedinac u državi nadilazi svoju puku sebičnu egzistenciju , svoj subjektivni duh; no zauzvrat ništa ne gubi nametima „u ime države“ ili „po državi,“ osim izvora antagonizma. - Kada se Hegelovoj autoritarnoj državi želi pripisati išta nalik fašizmu, radi se o potpuno pogrešnom shvaćanju njegove autoritarne države. Fašizam nije Hegelova država. Ono što fašizam predstavlja potpuno je suprotno Hegelovoj državi jer fašizam preferira pojedince, preferira pojedinačan i poseban interes, stavlja jedne ispred drugih. Takvo što je posve nedopustivo. Hegelov totalitarizam po čiva na: „Ja hoću” svakog pojedinca . [[I stoga, kada nekoga čujete da Hegela naziva fašistom ili govori o njegovoj autoritarnoj državi kao onoj kakva je osnovana u 20. stoljeću, znate da o Hegelu nema pojma. ]] - Hegel vidi državu kao „nezavisnu i autonomnu silu“ u kojoj su „pojedinci samo momenti,“ kao „hod
boga u svijetu.“ Smatrao je ovo biti države. Ali pojedinac u društvu mora ispariti. I to ne znači izgubiti sebe, izgubiti individuum ili svoju materijalnost, nego znači iz gubiti taj princip pojedinca k oji samog sebe pretpostavlja u poretku pred poretkom. Štoviše, Hegel cijeni Rousseaua zbog osviještenja o ideji opće volje. - To znači i da sloboda nije na način nacionalnosti, mada Hegel identificira patriotizam, i čini to na sljedeći način: proizlazi iz mog uvjerenja da je moj pojedinačni interes sačuvan u općem interesu države; svrha mog pojedinačnog interesa je u općoj svrsi države, ali ona ga čuva i zadovoljava moj posebni interes. Hegel, stoga, preusmjerava patriotističku ideju domovine na bazi nacionalnosti u ideju domovine na bazi države.
Decadent Sympozium
- Cilj je zapravo to da čovjek radi za sebe, radeći za sve, a osjećajući da radi za sebe. To je očišćenje od onih
subjektivnih potreba volje koje među ljudima stvaraju razdore. - Hegel je do ideje o a utoritarnoj državi došao logičkim pretpostavkama kaotike građanstva. Građansko društvo mora roditi autoritaran sistem jer subjektivnim ponašanjem izaziva objektivnu reakciju. Antagonizam unutar modernog društva naprosto tjera na vladavinu discipline. Takva autoritarna država ipak nije apsolutistička jer narod mora biti dio državne moći , te se nije slagao s ograničavanjem izbornog prava . - Država ima i svoj viši smisao (o tome više kasnije): Država je božanska volja kao prisutni duh koji se razvija u zbiljski lik i org anizaciju jednog svijeta. Otuda ključna povezanost s aktualizacijom dijalektičkog povijesnog razvoja slobode i umnosti. - Hegel je, doduše, povukao i granice spram tradicije u odnosu pojedinca i države. Država nije tu radi
građana; država nije nešto apstraktno što bi stajalo nasuprot građanima nego su oni momenti kao u organskom životu. Oni je svojim odnosima po sebi tvore i konstituiraju, a jedino što ona čini jest da brine o onome što može poremetiti prihvaćeni sistem. U tom smislu Hegel je i reducirao v ažnost moraliteta, a uzdignuo važnost političke aktivnosti – brige o općem. - Najbolja država je ona u kojoj vlada najveća sloboda. Najveća sloboda se postiže kada svatko “odriče” svoje individualne volje u “njezinoj posebnosti.” To znači, međutim, odrica nje onoga što stvara antagonizam, a ne individualizma ili tome slično - Hegel želi da se bude svjesno toga što imati državu, kao postignuće, doista znači, i želi da je se tako i razumije: “Sve što jest, čovjek zahvaljuje državi.” Svu duhovnu zbilju, vrijednost čovjek ima samo kroz državu. Stvar je u tome što prirodni čovjek nema doista slobodu jer ne ispunjava svoje potrebe. I čovjek koji nema slobode nikako se ne razlikuje od životinje. Ljudi koji ne žive u državi, koji ne dosegnu povijesni razvoj, opstaju biti životinje. Uspjeh države je u tome što sve pojedince čini zadovoljnima i to bez štete drugima. - Hegelu se, međutim, činilo da ovakvo dovršenje države nešto ispusta iz vida. Država nije posve konačno
dovršenje, niti izvana niti iznutra. Hegel tv rdi, državom bi moguće bilo vladati samo ako bi koji pojedinac za svoj opstanak kao uporište imao prirodu, što zapravo nije moguće, ali Hegelu to nije riješenje i on nalazi takvu osobu. Počinje takvu osobu smatrati monarhom, postavljenim „po rođenju.“ Time č ini ponovno priro du suverenom nad samom državom. - Što je pokušao, zapravo, jest dati monarhiji ustavnost.
4.2 DRŽAVA – USTAV - prvi moment ideje države HEGEL SE ZALAŽE ZA USTAVNU MONARHIJU - Uzor moderne države i svrha cjelokupne povijesti, po Hege lu - Spoj podjele država na monarhiju, aristokraciju i demokraciju , svedeni na momente moderne države - Ustav je unutrašnje državno pravo. - Ustav je temelj javne slobode, razvijena i ozbiljeno, konkretizirana umnost i čvrsta baza države - Ustav nije nešto stvoreno već je biće po sebi i za sebe, božansko i postojano, stoji iznad stvorenog - Politički ustav je ono pravo: organizacija države i proces njezina života u odnosu prema sebi samoj. Samo
kroz politički ustav države općost i partikularnost mogu činiti jedinstvo. - Puno značenje nečije zbiljske slobode nalazi se u objektivnim zakonima i institucijama države - Hegel: Temeljenje države na općem i racionalnom zakonu koji štiti interese svakog pojedinca, bez obzira na slučajnost njegovog prirodnog i društvenog položaja
Decadent Sympozium
- Cjelinu države, njena tri momenta, čine: 1) MONARH – MONARHISTIČKA SILA – KNEŽEVSKA VLAST - Monarhistički vid - Subjektivitet kao posljednja voljna odluka - U monarhu se sažima cjelina i ustav – predstavlja državu kao suveren(itet) - Postavlja ga Bog, od prirode dan, najbliži ideji apsoluta - S obzirom da mora postojati vrhovna odluka /vrhovna vlast , najbolje je da se ona izrazi u pojedinačnoj
volji jer je najodređenija, i neka bude izvršna – stoga, možda država je monarhistička, ali ne postoje podanici - Objavljuje rat, potpisuje zakone, imenuje savjetnike - dužnost odluke, nema zadaću upravljanja - Monarh ne smije biti hiroviti despot - mora funkcionirati kao lice države, vodeći se savjetima i odlukama savjetnika, te zakon ima koje donosi narod. U dobro organiziranoj državi on, kao osoba koja predstavlja državu, služi samo tome da potvrdi odluku koja je donesena zakonom
2) DRŽAVNI ČINOVNICI – ADMINISTRATIVNA SILA – UPRAVNA VLAST - Aristokratski vid - Podvodi posebno i poj edinačno pod opće - Umjesto monarha koji je samo izvršna vlast, oni su stvarna i izvršna vlast - U upravnoj vlasti sudjeluju neki: sastavljena je od općeg staleža, inteligentnih i obrazovani h - Državnim činovnikom može postati bilo tko, zato se naziva općim - Zbog naglaska na ovom staležu Hegelovu se državu još naziva birokracijom - Ne smiju privatno poslovati
3) PREDSTAVNIČKE INSTITUCIJE – STALEŠKI DOM - ZAKONODAVNA SILA – ZAKONODAVNA VLAST - Demokratski vid - Utvrđuje ono opće - Zakonodavna vlast uspostavlja ono univ erzalno, kroz donošenje zakona (ali to čini upravna vlast) - U zakonodavnoj vlasti sudjeluje mnoštvo: zakone donosi narod, organiziran u staleški parlament :
1) Gornji dom čine zemljoradnici, najneovisniji i najstabilniji stalež, koj i stoga posreduje izm eđu
kneza i građanskog društva . Njih predstavljaju zemljovlasnici (ne zemljoradnici) 2) Donji dom čine zanatlije i opći stalež, i samo preko predstavnika, koje ne biraju općim pravom glasa. Njih predstavljaju korporacije. - Hegel s matra da mase nemaju dovoljno iskustva niti političkog obrazovanja za glasovanje, zbog čega im
opća volja mora biti reprezentirana, ali inače se protivi ideji zabrane ikakvog prava, pa tako i glasovanja - Ustav izražava interes svih, izvršna, zakonodavna i sudska moć samo organi . Ustav je uman ukoliko država svoju djelotvornost u sebi razlikuje i određuje prema prirodi pojma i to tako da je svaka od tih vlasti sama u sebi totalitet - Sloboda u Hegelovoj državi nužno vezana uz zadovoljavanje potreba držav e, time povratno svojih. - Sloboda tiska i javnog izražavanja treba biti dopuštena samo ako ne remeti interes države. Publicitet je
važan u toliko što kontrolira administraciju i stvara javno mnijenje - Jednakost u Hegelovoj državi postoji apstraktno, ka o jednakost svih pred zakonom i jednakosti šansi svih da postanu dio općeg staleža. - Jednakost po imetku je štetna, ekonomska raslojenost je potrebna državi
Decadent Sympozium
USTAV I NARODI - Ustav naroda ovisi o obrazovanosti i vlastite samosvijesti - Svaki narod ima onakav ustav kakav mu odgovara, a ostvaruje onoliko slobode koliko je osvješteno - Ustav je zbiljnost koja prethodi teoriji; nema stanja koje prethodi društvenom ugovoru - Uređivanje države nije stvaranje umjetničkog djela – ono je podesivo - Pravno od ređenje institucijama je pokazivo i obrazloživo -
4.3 DRŽAVA – MEĐUNARODNO PRAVO - drugi moment ideje države
- Vanjsko državno pravo proizlazi iz odnosa među autonomnim državama - One nisu poput osoba u građanskom društvu, koje idu svaka za svojim pa rtikularnim interesom u kontekstu opće međuzavisnosti ; one su sasvim autonomne, nezavisne - Međunarodno pravo je neizvjesno i kao prirodno stanje uvijek nosi mogućnost rata
- Pravo među državama ne ovisi o općoj volji, postoji samo posebna volja držav a - Pravo je tu određeno je jedino kao trebanje, ne kao ograničavajući zakon - Sukobi država se mogu riješiti jedino ratom jer iznad države nema autoriteta. - Ratovi su sredstvo općeg duha dijalektike povijesti. Bez rata bi se država podredila društvu. T u započinje najproblematičniji dio Hegelove filozofije prava. U ime razvoja povijesti i postignuća apsolutne
države-umnosti-duha, Hegel odobrava rat na svim razinama uopće. - Suverenost države prema unutra ima svoje drugo lice u suverenosti prema van : uspješno ratovanje i
osvajanje ili spajanje/pripajanje drugih država državama daju unutrašnju stabilnost i pokreće povijest - Rat se za državu najbolje pokazuje kao združenost posebnog i općeg, jer upravo u ratu država čvršće povezuje svoje posebne sfere u opći interes (potvrđuje se i patriotizam): ima pravo tražiti najveću žrtvu (život; ono što joj čak ni Hobbes ne dopušta). - Država kao konačni subjekt konkurentnog društva kao takva ne može sklapati nove ugovore, biti nečemu podređena, zato nije odnos među državama niti moguć - Državno pravo mora odgovarati višem pravu, pravu Svjetskog duha, bezuslovnog apsoluta – to je zbiljski sadržaj u općoj povijesti; države mora uređivati nešto više, to je taj Duh koji ih sjedinjuje kao sudac
- Rat je u zdrav, je r on razdrma kolotečinu proizvodnje i života građanskog društva i ''sprečava
okoštavanje''. Običajnost svoju bit ima u žrtvovanju života za domovinu. Dapače, Hegel je smatrao da je ponekad dobro povesti i pokoji rat viška kako bi se društvo „malo prodrmalo i probudilo.“ - Hegel izravno napada Kantov 'vječni mir'' Tvrdi da bi udruženje država stvorilo animozitet kakav je bio u građanskom društvu, dok rat zdušno udružuje naciju u jednom naumu. Hegelova ideja nužnosti rata i ideja kraja povijesti međusobno potiru, po njemu, konačni poredak izroditi će rat, a onda ga prekinuti zauvijek. - Hegel u tom smislu ide korak dalje: opravdava civilizacijski rat kao nužan da bi se divlje civilizacije pokorile Europi i europeizirale. :/
4.4 DRŽAVA – SVJETSKA POVIJEST - t reći moment ideje države
Decadent Sympozium
- Država je utjelovljenje, aktualizacija, ozbiljenje božanskoga (apsoluta, uma, duha, slobode) na zemlji, ali
njen sadržaj nije konačan. U državi će se u apsolutnom duhu uzdignuti umjetnost, religija i filozofija koje je transcendiraju; a ona se po sebi nastavlja dijalektikom prema Apsolutnom duhu, Svjetskoj povijesti - Svjetska povijest postupno i linearno, kroz različite države, državna uređenja, narode i vremena, vodi do realizacije ljudske slobode, tj. do toga da duh postaje sve svjesniji sam sebe - U povijesti svijeta ima nekoliko bitnih etapa razvoja samosvijesti duha, ostvarenja ljudske slobode: 1) Orijentalna etapa: predstavlja djetinjstvo duha, kada je postojala svijest da je samo jedan slobodan - despot
2) Antička epoha razvija ideju slobode, ali samo su neki slobodni robovlasništvo aktualno 3) Kršćanska epoha: Do svijesti o tome da je čovjek kao čovjek slobodan došlo se tek sa razvojem kršćanstva, u germanskim zemljama, gdje su po prvi puta svi ljudi izjednačeni i slobo dni – ostvarenje moderne države - Još jednom: Sve ovo Hegel promatra kao dovršeno, ne kao ono što se treba dosegnuti, ne idealno
4.5 DRŽAVA – POLITIČKA AKCIJA - Po pitanju razvoja ideje slobode i države Hegel ima i jednu suptilnu anti -tezu koja će mu l juljati filozofiju. Činjenica da Hegel stvar promatra kao dovršenu znači da za nužnost ne smatra promjene. On stoga nije reakcionar i protivnik je direktne akcije, kao i kritičkog mišljenja koje nije dovoljno upućeno u samu stvar. Na neki način, Hegel potiče na politički kvijetizam, odstupanje od političkih aktivnosti izgradnje sustava i bavljenje opservacijama i raščišćavanjem problema. On se naprosto odriče političke teorije i kritičkog osvrta. - Suprotno ideji ratovanja i osvajanja, uvesti će jedan uvj et: Hegel hvali nastojanje da se z bilja oblikuje prema mišljenju, to je jedini način da se ostvari istina. Ali ako takav pokušaj ugrožava samo društvo, održanje je važnije. To je hobsovsko načelo, i prilično je ambivalentno po prirodi u hegelovskom slučaju . - Iskreno, ne vidim kako se to smješta u ostatak njegove filozofije: ako on promatra ono što je dovršeno, tada se na prvom mjestu ne smiju više voditi ratovi jer je Apsolutni duh ostvaren. No budući da kompletan svijet nije dostigao Apsolutni duh, tada su ratovi nužni. Ako su ratovi nužni, povijest nije dovršena. Dakle sam sebi u usta skače. Pod uvjetom da nisam pogrešno interpretirao, rekao bih da se Hegel u svemu tome naprosto pobrinuo da ne dobije po plećima: otvara svima mogućnost da sami zaključe tk o je u kakvom stanju i sami se za to pobrinu. Finta s Hegelovom teorijom jest da je reakcionarno kolik o i društvo, a opet i održavajuća koliko i društvo, što ga na jedan način čini onoliko plauzibilnim koliko ga čini beskorisno opasnim. 4.6 DRŽAVA – EKONOMIJA - Hegelovo djelo je dobrim djelom politička ekonomija, mada nikada nije u fokusu. Osnov njegova svijeta je materijalizam, na koji kao antiteza dolazi umnost. U Objektivnom duhu povijesne dijalektike, u fazi običajnosti kao fundiranja države, sustav potreba o kojem Hegel govori je shematika političke ekonomije i njegov pokušaj da post-propalo-feudalistički sustav zamijeni novim u sklopu svoje ustavne monarhije. On je puno važniji svojom filozofijom za kasnije političke ekonomije poput Marxove, ali može se istaknuti nekoliko stajališta: - Društvo se organizira putem rada. Kako se radi o odnosima privatnih osoba, prva svjesno razvijena organizacija bila je pravna organizacija - Hegel je imao moderno viđenje rada: podjela rada, pojednostavljenje rada, povećanje radne
međuovisnosti, usavršenje apstrakcije rada i mehanizacija rada - U sklopu gornjih promjena, predvidio je postepene zamjene ljudi za mašine - Smatrao je pravom i dužnošću države da intervenira u ekonomska zbivanja iz 2 razloga: 1) građansko društvo kao takvo uz sav antagonizam stvara i drastične razlike bogatih i siromašnih, što rezultira kaosom i propadanjem.
2) egoizam pojedinca ne može shvatiti opasnosti ekonomskih kriza, pa je država tu da brani interes građana
Decadent Sympozium
- U državi vlada jedan teško razrješiv sukob:
Nesvjesna nužnost ekonomskog mehanizma protiv intervencije umne slobode 4.7 DRŽAVA – CRKVA - Hegelovo uzdizanje državne političke moći dolazi s kritikom religije. Njegova filozofija ima kršćanske temelje, na razne je načine čvrsto vezana kršćanskim studijama, on sam je vjernik, ali u pogledu razvoja ideje i umnosti smatrao je reli giju na više načina nepovoljnom i sve simbole kršćanstva uzdizao je iznad ograničenja kršćanske religije. 1)Religija kao opasne funkcije, u tendenciji da odvraća čovjeka od stvarne slobode, odnosno da u vremenima krize apatizira i zahtijeva prepuštanje vjeri te daje čovjeku iluzornu naknadu stvarne štete. Hegel je religijski utjecaj smatrao vrstom opasne obmane i preferirao je racionalnost prije svega, koju je uzimao za osnov i
države i sile koja će je postaviti i održati, te zaštititi čovjeka od religijskih zabluda 2) Borba za čovjekovo ostvarenje nije religiozna nego društvena i politička te zasnovana na razumu 3) Vjera pojedinca je nepovrediva, to j e njegova posve intimna imaština, ali ona nema veze s društvom 4) Država mora biti sudac vjerovanja u Crkvu jer je država sam Um u akciji, dok Crkva kao takva nije umno i predstavlja degeneraciju morala države. Konkretan izraz: defektna država
5.0 POVIJESNI KONTEKST - Najočitije je, Hegel je tadašnje stanje Prusije smatrao s jedne strane povijesnim dovršenjem ljudskog
napretka, s druge strane sam u njoj još vidio ono što se tek treba dovršiti. No istina je prilično kompleksnija od toga, i može se reći d a i Hegel pripada filozofima koji su u najmanju ruku podilazili promjenama onog vremena. Reakcionarnost Hegelove filozofije govori tome u prilog, no i nače je poznato kako je sam mijenjao različita stajališta ovisno o tome kolike su bile šanse da mu tko zapali vatru. No, Hegelova često pogrešno interpretirana autoritarna država ima i svoj specifičan povijesni kontekst u kojem se analizom može otkriti, čini se, ono čega većina nije svjesna . - Što se konkretno tiče odnosa Hegela i Prusije, Hegel je postao oštar kritičar Prusije tijekom svog kretanja iz teologije u politiku. Negirao je prvu Prusiju, i suprostavljao se Fichteovoj i Schellingovoj autokraciji. U vrijeme
kada je Hegel postao vični dičitelj Prusije, Prusija je doživjela kulturni rast transformiranjem čitave države na zahtjev naroda. Hegel je to prusko stanje najveće dotadašnje demokracije prepoznao kao konačno dovršenje ideje slobode i trenutak Umskog. “U Prusiji napredak znanosti sačinjava bitne momente ži vota države. Prusija je država duha.” Reče Hegel. “Prusija predstavlja novu Crkvu.” Prusija po Hegelovom idealu nije bila dovršena: nije imala 3 važnija Hegelova zahtjeva – parlament, publicitet i neovisan sud s porotom, ali je Hegel Prusiju već smatrao idealom vidjevši u njoj potencijal dovršenja ideje slobode. No Hegel je već tu počeo koketirati s ambivalencijom vlastitih teza time što je pozivao i na očuvanje trenutna stanja. Pod uvjetom da nije izvodio specifične ontološke razlike u svojim tezama, veće su šanse da se našao (kao što doista jest, postavši “službenik filozof pruske države i filozofski diktator Njemačke”) u mnogo opasnijoj igri. - Kada se njegov utjecaj i njegove teze počeo miješati sa zbiljskim stanjima i njegovim iskustvima, Hegel će već počeo pokazivati nemar prema političkoj osvještenosti. Zanemarivao je razlike među ljudima, političke i upravne antagonizme koji su vladali, s ciljem očuvanja duhovnog razvitka i srednje klase; dok je istovremeno žustro napadao mnoge naviruće ideologije. Slično kao Hobbes kojem su konačno bili oko i Charles Prvi i Cromwell i Stuart, s potpuno različitim ideologijama i metodama državnog uređenja. Hegel je bio najviše opsjednut suverenitetom i ustavom, kujući ideju ustavne monarhije prema vlastitom idealu kojeg zapravo u stvarnosti nije bilo. - No, Hegelovu autoritarnu državu i snagu discipline često koristi u pogrešnom smislu. U to vrijeme događale su se tri relevantne stvari: sukob liberalista i nacionalista, razvoj pseudo -demokracijskog fašizma i Napoleonova osvajanja te pruski oslobodilački rat . Prve dvije stvari izravno su utjecale na praksu i teoriju. U sukobu
Decadent Sympozium
liberala i nacionalista prvi brane društvo naspram države, drugi brane državu naspram društva, a oboje ignorira društvu u državi. Hegel se nastojao upravo na to osvrnuti, kao što su se ka snije Engels i Marx, i u to vrijeme takvo shvaćanje bilo je razapeto između dvije ideologije. Na to, pojavila se “demokracija buržuja,” zapravo fašista koji su propagirali odvajanje teutonskog naroda od svih stranca i čišćenje njemačke, pozivajući na unutarnjemački rat. Također, i demokratski i nacionalistički i feudalistički protivnici, svi anti -hegelovske ideologije, bili su protiv vlasti zakona i protiv Hegelova reguliranja društvenih antagonizama au toritarnom državom koja je u vidu imala jednakopravnost. U tom kaosu, Hegel je svojim totalitarističkim idejama jake cenzure, ukidanja akademskih sloboda, ograničavanja liberalnosti i napada na omladinske pokrete zapravo bio usmjeren na pseudo -demokraciju koja se razvijala. Unutarnjemački rat razorio bi sve št o je smatrao da je Prusija postigla. Tako da je Hegel koristio svoju filozofiju kako bi općenito radikalno napadao ne sve, nego probrane po potrebi, mada je, prema njegovoj filozofiji, već bilo u procesu određeno stvaranje Umske države, no očigledno, kada se stvari pojave pred očima, nije to sve samo tako. U svakom slučaju, Hegel nije bio toliko stravičan totalitarist kako ga se uzima, ne kada se doista prouči što je on idejom autoritarne države pokušavao pokazati. Oko Hegelovih aktivnosti i njemačke onog v remena ima se još koješta reći, no ovo su glavne crte koje su utjecale na Hegelovu ideju. Vrijedi još spomenuti Hegelovo poimanje heroja, koja je proizašla iz njegove fascinacije Napoleonom. Napoleona je smatrao odabranim herojem, povijesnog čovjeka koji dovršava francusku revoluciju, duša svijeta koja dovršava zadaću vremena. Hegel je vjerojatno zbog njega skovao teoriju o nastavku ratovanja kao metodi širenja slobode i dovršenja povijesne dijalektike ideje slobode, i vjerojatno je zbog njega nastavio poticati međunarodne događaje, dok je istovremeno mijenjao stav o unutarnjemačkim pitanjima. Za Napoleona je smatrao da je postavio izvanjski suverenitet, te da sada slijedi postavljanje unutarnjeg. Iz toga se raz vila Hegelova koncepcija heroja među ljudima, velikim ljudima koji rješavaju svoje interese rješavajući opće, i ljudima koji kao heroji ne postoje u državama, nego države stvaraju i utemeljuju. Heroj je osoba koja ostvaruje novi princip.
PREDGOVOR - Rasprava kao cjelina zasnovana na logičkom duhu (logika: nauka o umu, pojam – misao o biti)
- U njoj je riječ o znanosti , a njen sadržaj vezan za oblik - Kritika filozofije kao grane koja bi trebala širiti istinu; relativizira vrijednost istina, istine se međusobno sudaraju,
filozofi se ponašaju proročk i, kao da se baš sadašnja istina mora prihvatiti, tobože veoma važna. - A istina o pravu, običajnosti i državi stara onoliko koliko je zakonu, moralu i religiji izložena - Misaonom duhu nije dovoljno da istinu ima samo danu, nego je želi pojmiti i sadržaju pribaviti umni oblik kao opravdan za slobodno mišljenje - Um može biti potpomognut vanjskim autoritetom države ili suglasnošću ljudi, ili unutarnjim čuvstvom, srcem i duhom, ali potrebno mu je da bude povezan sa samim sobom u istini - Jednostavno vladanj e proste duše: drži se javno priznatih istina i na tom temelju gradi život i čvrst položaj u
životu; ali ne primjećuje da se od različitih mnijenja daju izlučiti općenito priznate stvari , a to je njihova neprilika - Jednostavne duše hoće drugo od supstancija prava i običajnosti ; a hoće to radi taštine i posebnosti mnijenja - Teškoća je i što čovjek misli i u mišljenju traži slobodu i običajnost - Pravo postaje nepravo ako mišljenje odstupa od opće priznatog i važećeg - Predstava da slobodno mišljenje pokazuje sebe odvojenjem od općeg mogla se ukorijeniti u državi i tražiti od filozofije da o tome izvede teoriju – a čovjeku se čini da na svijetu još nije bilo države koja nije izgledala kao da upravo sada mora biti utemeljena ispočetka - Filozofija mora spoznati prirodu kakva jest, njenu umnost – znanje je mora istražiti i pronaći unutarnju harmoniju, a ne vanjska obličja i slučajnosti , zbiljskog uma kao imanentnog zakona
Decadent Sympozium
- Um kako se ozbiljuje u elementu samosvijesti – običajnost i država – ne trebaju se pripisati samo umu kao tvoritelju jer postoje dvije vrste zakona- zakoni prirode i zakoni prava. - Taština i posebno mišljenje pojavljuje se i kod filozofa, najviše se kod njih javlja da upravo znaju – Hegel vrši
kritiku njegovog sugrađanina -filozofa Jakoba Friedricha Friesa, libero-nacionalista, relativista istine o pravu i temeljitelja filozofije na osjećaju . Znanost se ne smije postavljati na neposredni opažaj i slučajno uobražavanje , nego na razvoj misli i pojma . Pozivanje na osjećaje ne vodi ničemu, kad a bi se samo mjesto osjećaja stavio razum , već bi nestala muka umskog uvida i spoznaje koje vodi pojam. - Zakonom kojim pravo i običajnost – zbiljski svijet prava i običajnosti – mislima sebi daje oblik umnosti – tim zakonom osjećaj koji si pridaje proizvoljnost, savjest što pravo stavlja u subjektivno uvjerenje, čini sebi najneprijateljskijim. - Zakon je um stvari, osjećaj tu nema svoje mjesto nego u okovima - Zakon je kamen iskušenja, šibolet po kojem se poznaju lažni i pravi - Kako su se takvi (rabulis teri) uvukli u filozofiju, razumljivo je da su ljudi skeptični oko „znanosti o državi.“ - I država i vlada hoće prihvatiti takvu plitkost jer se plitkost ne dotiče prave stvari, pa ako država nema potrebu, ne
osvrće se na nju. - Plitkost sama od sebe vodi u pogledu običajnosnoga, prava i dužnosti uopće d o onih osnovnih načela koja u toj sferi sačinjavaju plitkost, do principa sofista koji ono što je pravo postavljaju na subjektivne svrhe i mnjenja , na subjektivni osjećaj i partikularno uvjerenje. Plitkost razara i unutarnje običajnosti i izvanjski red. - Sreća je za filozofiju (ali i nužnost stvari) što se umjesto školske mudrosti stavila u bliži odnos sa zbiljom - Filozofija je proricanje umnoga, a to znači shvaćanje zbiljskoga i prisutnoga - Hegel: plato nska država: Slovi kao prazan ideal, no ustvari se radi o formi običajnosti. Platon je shvatio prirodu grčke običajnosti. Onu duboku ideju mogao je tražiti samo u nekoj vanjskoj formi običajnosti
Što je umno, to je zbiljsko; a što je zbiljsko, to je umno - Ako subjektivna svijest (osjećaj, refleksija…) smatrala sadašnjost ispraznom – tada je ona sama isprazna - No ako ideja ovdje važi, neka predstava u mnijenju , onda filozofija pruža uvid da ništa nije zbiljsko osim ideje - To znači: u prividu vremenskog i prolaznog spoznaje se imanentna supstancija i vječno sadašnje - Umno – sinonim ideje – u zbiljnosti dolazi u beskonačnom broju oblika, te zato postoji pojam, da bismo se vratili u njenu nutrinu, u srž. Filozofija koja nije znanost pojma, koja svoj nos z abada u plitko, promašuj e. Primjer:
Fichteovo pojašnjavanje kako treba putovnica izgledati; Primjer 2: Etika: ne bav i se razlikama dobra i zla nego konceptima dobra i zla - Cilj Osnovnih Crta Filozofije Znanosti - prikazati i shvatiti državu kao nešto u se bi umno, u tom smislu najdalje
biti od toga da prikazuje državu kakva bi ona trebala biti - Cilj otkriti kako običajnosni univerzum nju treba spoznati, a ne kako je treba oblikovati - Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest – jest um. Recap: Filozofija je znanost o pojmu. Pojmom dolazimo do čiste suštine. Do ideje. Ideja je sinonim za umno. Pojmiti ono što jest – jest um. Umno u zbiljnosti dolazi u beskonačno oblika. Pojmom uspijevamo vratiti se do suštine. Zbiljnost je sada. Uvijek smo u sada. Cilj Hegelove knjige je shvatiti državu kao umno, ne kao plitko ispoljenje oblika, nego kao ozbiljenu ideju, to znači vidjeti je sada, ne oblikovati ideale, ostati znanost pojma jer ionako filozofija ne prelazi sadašnje. - Ono što leži između uma kao samosvjesnog duha i uma kao opstojeće zbilje je apstraktum neoslobođen u pojam - Filozofska ideja – svjesni identitet jedinstva oblika i sadržaja. Oblik je um kao pojmovno spoznavanje, sadržaj je
um kao supstancijalna bit običajnosne i zbiljske ideje - Ono čime je Luther kao vjerovanje otpočeo u čuvstvu i u svjedočanstvu duha , jest što sazreli duh dalje teži da shvati u pojmu ; pa da se tako u sadašnjosti oslobodi i da na taj način u njoj nađe sebe . Izreka da polovična
Decadent Sympozium
filozofija odvodi od Boga – ista polovičnost koja spoznavanje čini približavanjem istini. Dok prava filozofija vodi k
Bogu, isto je tako i s državom. - Kao misao, filozofija se javlja nakon što je zbiljnost dovršenjem ispunila svoj proces razvoja – poučavati o tome kakav svijet treba biti nema smisla. U zrelosti zbilje idealno se javlja nasuprot realnome. Kada filozofija slika sivim po sivome, radi se samo o spoznaji - ODNOS FILOZOFIJE I POLITIKE: Da ο poučavanju kakav treba da bude svijet kažemo još jednu riječ, filozofija ionako dolazi uvijek prekasno do toga. Kao misao svijeta javlja se ona tek u vrijeme pošto je zbiljnost ispunila svoj proces razvoja i dovršila se. To što uči pojam, pokazuje nužno isto tako i povijest - da se tek u zrelosti zbilje ono idealno javlja nasuprot realnome i da ono idealno sebi u liku intelektualnog carstva gradi isti svijet, shvaćen u
njegovoj supstanciji. Kad filozofija svojim sivilom slika na sivome, onda je jedan lik života ostario, a sivilom na sivome ne može se pomladiti, nego samo spoznati; Minervina sova počinje svoj let tek usuton.
UVOD §1 (20-21) - Predmet filozofijske znanosti: Ideja prava; Pojam prava; Ozbiljenje pojma prava - Prvi bitni moment ideje je pojam - Pojam je jedino što ima zbiljnost , sam je sebi daje - Što nije pojmom postavljena zbi ljnost je opstojanje, prolaznost, mnijenje, neistina - Oblik je drugi bitni moment ideje – kako se pojam pojavljuje u zbiljnosti - Pojam nije taj i taj i sadržaja pravo, vlasništvo, itd, nego promatrati prirodu stvari, to je pojam stvari - Zbiljnost je jedinstvo unutarnjeg i vanjskog – pojam je i nutarnje, pokazano u realnome, i realno određeno nutarnjim - Pojam i egzistencija su dvije strane razdvojene, a sjedinjene kao duša i tijelo.
§2 (21-24) - Pravna je znanost jedan dio filozofije. Ideju, koja je u m nekog predmeta, mora razviti iz pojma. Po nastajanju, pojam prava ispada iz znanosti prava, mora ga se uzeti kao danog. - Po formalnoj metodi znanosti za htijeva se definicija. Definicija je pogrešan znanstveni pristup unutar filozofije,
uključujući pravnu znanost. Ona nastoji odrediti što je pravno, a ne arbitrarne definicije prava koje ovise o socijalnom kontekstu (U Rimu se nije mogla izvesti nikakva definicija čovjeka kada je rob bio van sfere čovjeka). - Metoda definicije odstranjuje jedino što je zn anstveno bitno , nužnost prava (stvari) po sebi i za sebe i priroda pojma. Kakav je pojam u svojoj istini i u svojoj predstavi mora biti različito. - Izvor prava nisu ćuvstva, nisu osjećaji, te ideja prava nije činjenica svijesti §3 (24-35) Pravo je pozitivno po: 1. OBLIK – ono što u nekoj državi vrijedi, a temelj je za njegovo poznavanje pozitivna pravna znanost.
2. SADRŽAJ – po kojem ovo pravo dobiva pozitivan element. 3. POSEBAN NACIONALAN KARAKTER – nekog naroda, po stupnju njegova povijesnog razvoja i povezanosti svih odnosa koji pripadaju prirodi nužnosti. 4. NUŽNOST – da sistem zakonskog prava sadržava primjenu općeg pojma na posebnu kakvoću predmeta i slučajeva koja je dana izvana - primjenu koja nije spekulativno mišljenje i razvoj pojma, već s upstancija razuma. 5. POSLJEDNJA ODREĐENJA – koja su potrebna za odluku u zbilji.
Decadent Sympozium
- Sistematskim razvijanjem prava ne dobiva se pozitivan zakonik. Prirodno, filozofsko i pozitivno pravo ne razlikuju se na način da su suprotna, isključujuća, ili slično. Njih ne valja promatrati izolirano nego jedinstveno, a jedno drugo nastavljaju. Jedan totalitet. - Razvoj iz historijskih osnova mora se razlikovati od razvoja pojma, objašnjenje iz historijskog konteksta ne može/ne smije se širiti na objašnjenje po sebi i za sebe. - Jedno pravno određenje dade se na osnovu prilika i opstojećih pravnih institucija, pokazati kao savršeno obrazloženo i konzekventno, a po sebi i za sebe ipak mož e biti nepravedno i neumno, poput mnoštva određenja rimskog privatnog prava, koja su sasvim konzekventno proisticala iz takvih institucija kao š to su rimska oč inska vlast, rimski brak - Pravo, odnosno pojam po sebi, zahtijeva ne definiciju, nego objašnjenje – svoje razloge. - Tako se običava govoriti i ο rimskim, germanskim pravnim pojmovima, pravnim pojmovima kako su određeni u ovom ili onom zakoniku, dok se pri tom ne javlja ništa od pojmova, nego samo opća pravna određenja , razumske postavke, načela, zakoni i si. - Zapravo, ako se što u sada poziva na pravo prošlosti, ono sebe proglaš ava nepotrebnim.
- Pozitivno ne znači biti nasuprot negativnom nego znači postavljeno. - Ne postoji čisti umni sistem, mada ima svoje ispravno: on vlada, u sadašnjosti u refleksiji mi pojmom otkrivamo. Ali ima i neispravno: umno stupa u izvanjskost opstanka, ima svoj pravni oblik, svoju sferu gdje samo razum
određuje što važi. To je dvostruka priroda zakona: biti umni i razumni i odgovarati vlastitom uvidu u pojam, i da ih čovjek razumije, subjektivni uvid ne smije ukidati općenitost. - Čovjek poštuje zakone iz straha, a strah razvija lukavost s oprečnim unutarnjim uvjerenjem §4 (35-38) - Tlo prava uopće – ono duhovno - Mjesto i ishodište prava – volja - Volja je slobodna . Supstancijalitet prava: sloboda - Bilo što će biti slobodno ako je neovisno i seb e sobom određuje - Sloboda je temeljno određenje volje kao što je težina temeljno određenje tijela. Kada je neka materija (tijelo)
teško, to zapravo znači da niti ne može biti drugačije. Materija jest težina sama. - Volja bez slobode prazna, sloboda zbiljska samo kao volja – subjekt - Duh jest mišljenje uopće - Čovjek se od životinje razlikuje mišljenjem - Čovjek ima mišljenje i htijenje, ali to nisu razdvojene stvari. Razlika između mišljenja i volje je teorijsko i praktičko držanje, no volja je samo poseb an način mišljenja – mišljenje koje se prevodi u postojanje - Bitno: misliti neki predmet znači praviti ga mišlju i uzimati mu ono osjetilno; od njega praviti ono što je suštinski i neposredno naše. U mišlju smo kod sebe. Poimanje je probijanje predmeta, n e stoji nam više nasuprot i imamo ono što mu je vlastito, ali što je imao za sebe prema nama. Duh mog duha . Ja kao predmet mišljenja – ja kao biće. Općenito – ontološki poopćeno. - Misliti nešto znači učiniti ga općim. To i znači: kada mislim Ja, poopćujem se. Kada kažem Ja, radi se o ispraznosti, no mišljenjem, djelovanjem dakle, postajem praktičan. - Duh je najprije inteligencija, ima svoja određenja u razvoju: čuvstvo, pa predstava, pa mišljenje, put da se odredi kao volja, praktični duh, i bude najbliž a istina inteligencije §5 (38-40) - Volja sadržava: čistu refleksiju „ja“ u kojoj je riješeno svako ograničenje, bilo čime da je dan ili određen. Apsolutna
apstrakcija ili općenitost; čisto mišljenje sebe same - Za razliku od životinje, čovjek sebi može dati općenitost; on nije ograničen predstavom i razumom, već se apstrakcijom vraća sebi. Njegovo mišljenje to omogućuje. Za razliku od toga, životinja se slijedi, i npr. ona nikada ne može počiniti samoubojstvo. - Hegel kritizira filozofije onih (primjer su mu Indijci) koji kao cilj vide jednostranost mišljenja, ostajanje u svojoj unutrašnjosti. Tako se npr. postane i ostane brahmanom.
Decadent Sympozium
§6 (40-42) - Vidjeti 0.4 volja . Dva momenta koja objašnjava su prva dva vida – apstrahiranje od svega i određivanje sobo m i
pojedinačnim. §7 (42-45) - Svaka samosvijest zna sebe kao nešto općenito – kao mogućnost da apstrahira od samog određenja – kao
posebnost s određenim predmetom, sadržajem, svrhom - Ono konkretno (uvijek istinito) je općenitost. Za suprotnost ima posebno, a ono se refleksijom u sebe poopći - Ovo jedinstvo je pojedina čnost, ali ne kao predstava, nego – subjektivitet – odnosno pojam sam. - To što mi zapravo zovemo voljom, u sebi sadrži oba prethodna momenta. Ja je prije svega kao takvo čista djelatnost, ono opće koje je kod sebe; ali ovo opće se određuje, i utoliko više nije kod sebe nego se sebi postavlja kao drugo i prestaje da bude opće. Ono treće je sada to da je ono kod samoga sebe u svom ograničenju, u ovom drugom, da, time što se određuje, ipak ostaje kod sebe i ne prestaje da se drži onog općeg: ovo je tada konkretni pojam slobode, dok su oba prethodna momenta pronađeni posve apstraktno i jednostrano. - Volju koja se samoograničava na jedno ovo, ima onaj svojeglavac koji zamišlja da je neslobodan ako nema ovu volju. Ali volja nije vezana za nešto ograničeno, nego mora ići dalje jer priroda volje nije svojeglavost i vezanost nego sloboda je to da se hoće nešto određeno, ali da u ovoj određenosti bude kod sebe i da se ponovo vrati u ono opće. §8 (46-47) - Oposebljenje (pg.6) kreira razliku oblika volje. - Ukoliko je određenost formalna suprotnost subjektivnoga i objektivnoga kao vanjske neposredne egzistencije, utoliko je to formalna volja kao samosvijest koja zatiče vanjski svijet, a kao pojedinačnost koja se u određenosti vraća u sebe ona· je proces prevođenja subjektivne svrhe u objektivitet posredovanjem djelatnosti i nekog sredstva. - U duhu, gdje je određenost apsolutno njegova i istinska, odnos svijesti u ovom kontekstu ne dolazi u obzir - Volja uopće – oblik svrhe - Promatranje određenosti volje pripada razumu i najprije nije spekulativno. Volja uopće nije određena samo u
smislu sadržaja nego i u smislu forme. Određenost po formi je svrha i izvođenje svrhe: Svrha je najprije samo nešto meni unutarnje, subjektivno, ali ona treba postati i objektivna, mora odbaciti nedostatak puke subjektivnosti. - Svrha, ukoliko je ona samo tek naša, za nas je jedan nedostatak, jer sloboda i volja su nama jedinstvo subjektivnog i objektivnog. Svrha se dakle tr eba postaviti objektivno i time ne dospijeva u jedno n ovo jednostrano određenje nego samo do svoje realizacije.
§9 (47-48) - Ukoliko su određenja volje vlastita određenja volje, njeno u sebe reflektirano oposebljavanje uopće, utoliko su ta određenja sadr žaj. Taj sadržaj je onda svrha, dijelom unutarnja ili subjektivna svrha u htijenju predstavljanja, dijelom ostvarena, izvedena svrha posredovanjem djelatnosti, koja ono subjektivno prevodi u objektivitet. §10 (48-50) - Sadržaj ili razlučeno određenje vol je jest ponajprije neposredno. Tako je volja samo po sebi slobodna, ili za nas, ili to je uopće volja u svom pojmu. Tek kad je volja samoj sebi predmet, ona je za sebe što je po sebi. - Bitno je razlikovati ono što je po sebi od onoga što je za sebe. Npr. prostor je po sebi ono apstraktno jedno-vandrugog prirode, a za sebe je vrijeme. - Bitak po sebi i za sebe, biće po sebi i za sebe. Embrij je po sebi čovjek, ali nije za sebe. On je mogućnost. - Ako neki predmet ili određenje shvatimo samo kakvo je po sebi u pojmu, onda ga još nemamo u njegovoj istini, jer je ono istinito samo ideja
Decadent Sympozium
- Da nešto kakvo je kao pojam ili po sebi također egzistira i da je ta egzistencija vlastiti lik predmeta (kao maloprije prostor); rastavljanje bitka po sebi i bitka za sebe , koje opstoji u konačnome, sačinjava istovremeno njegovo zgoljno opstojanje ili pojavu. - Razum ostaje i dalje pri zgoljnom bitku po sebi i tako on slobodu po tom bitku po sebi naziva moć, dok je ona tako uistinu samo mogućnost. - Volja koja je volja tek po pojmu, po sebi je slobodna ali ujedno i neslobodna, jer istinski slobodna bi bila tek kao istinito određen sadržaj; ona je tada slobodna za sebe, ima slobodu za predmet, jest sloboda. Dijete je po sebi čovjek, ima um tek po sebi, tek je mogućnost uma i slobode, i samo tako je po pojmu slobodno. Ono što je sada tako tek po sebi nije u svojoj zbiljnosti. Čovjek koji je po sebi uman, mora se kroz produkciju samoga sebe probiti izlaženjem iz sebe, ali isto tako kroz obrazovanje u sebi, da bi to postao i za sebe.
§11 (50-51) - Određenja razlike koju u volji postavlja pojam, koji sam sebe određuje, pojavljuju se u neposrednoj volji kao sadržaj koji neposredno opstoji - to su nagoni, želje, sklonosti s pomoću kojih je priroda odredila volju. - Nagone, požude, sklonosti ima i životinja, ali životinja nema volju i mora se podčiniti nagonima, ako je ništa
vanjsko ne sprečava. Ali čovjek iznad nagona stoji kao onom posve neodređenom i može ih odrediti i postaviti kao svoje. Nagon je u prirodi, ali da ga ja stavlja m u ovo Ja, zavisi od moje volje, koja se dakle ne može pozvati na to da leži u prirodi. §12 (51-52) - Sistem tog sadržaja, kako se u volji neposredno nalazi, opstoji samo kao mnoštvo i raznolikost nagona, od kojih je svaki Moj uopće pored drugih, a isto vremeno nešto općenito i neodređeno, što ima različne predmete i načine zadovoljavanja. - Volja je formalna - njen sadržaj nije sloboda §13 (52-53) - Zaključivanjem postavlja volja sebe kao volju jedne određene individue i kao volju koja se izvan sebe ra zlikuje od drugoga. Izvan te konačnosti kao svijesti neposredna je volja, međutim, zbog razlikovanja njenog oblika i njenog sadržaja formalna, pripada joj samo apstraktno zaključivanje kao takvo, a sadržaj još nije sadržaj i djelo njene slobode. - Inteligenciji kao misaonoj ostaje predmet i sadržaj nešto opće, ona sama vlada se kao opća djelatnost. - Opće ima u volji istodobno bitno značenje Mojega kao pojedinačnosti, a u neposrednoj, tj. formalnoj volji, kao
apstraktnoj, ima značenje pojedinačnosti koja još nije ispunjena slobodnom općenitošću volje. - U volji počinje vlastita konačnost inteligencije, volja se ponovo uzdiže do mišljenja i svojim svrhama daje imanentnu općenitost, ukida ona razliku između oblika i sadržaja i postaje objektivnom, beskonačnom voljom.
§14 (53) - Konačna volja kao beskonačni »ja«, koji se reflektira u sebe samo po obliku i koji bitkuje kod sebe samoga stoji iznad sadržaja, različitih nagona, kao i iznad različitih vrsta njihova ozbiljenja i zadovoljenja. - Volja za refleksiju jastva u sebe samo Moguća da bude Moja ili pak ne, a »ja« je mogućnost da sebe odredim za ovo ili za drugo - da izaberem između tih, za nj s te strane, vanjskih određenja.
§15 (53-55) - Sloboda je volje po određenju proizvoljnost u kojoj je sadržana slob odna refleksija, koja apstrahira od svega, i
zavisnost od unutarnje ili spoljašnje danog sadržaja i grade.
Decadent Sympozium
- Budući je po sebi kao svrha nužni sadržaj ujedno određen spram one refleksije kao moguć, proizvoljnost je slučajnost kakva je kao volja. - Najobičnija predstava koju čovjek ima ο slobodi jest predstava proizvoljnosti - sredina refleksije između volje koja
je određena prosto prirodnim nagonima i po sebi i za sebe slobodne volje. - Sloboda nije «činiti što se hoće.» - Proizvoljnost je, umjesto da je volja u njenoj istini, naprotiv volja kao protivrječje - Izbor koji imam leži u općenitosti volje da ovo ili ono mogu učiniti Mojim. - Izbor stoga leži u neodređenosti Ja i u određenosti nekog sadržaja. Volja, dakle, za volju ovog sadržaja nije slobodna, pr emda formalno na sebi ima stranu beskonačnosti; njoj ne odgovara ni jedan od ovih sadržaja: ni u jednom ona istinski nema samu sebe. - Obični čovjek vjeruje da je slobodan kada mu je dopušteno da djeluje samovoljno, ali upravo u samovolji leži to da on nije slobodan. Ako hoću ono umno onda ne djelujem kao partikularni individuum nego prema pojmovima
običajnosti uopće: u nekom običajnom djelovanju ja ne činim važ ećim samoga sebe nego stvar. - Primjer umjetnika: što je lošiji umjetnik, to se više vidi on sam, njegova partikularnost i samovolja §16 (55-56) - Što je izabrano u odluci, volja može napustiti. - S mogućnošću da se iziđe iz svakog drugog sadržaja, koji volja stavi na to mjesto, izlazi u beskonačnost, ona ipak
ne izlazi iz konačnosti, jer je svaki takav sadržaj nešto različito od forme, dakle nešto konačno, oprečno od određenosti, neodređenost. Neodlučnost ili apstrakcija - samo je drugi, također jednostrani moment. §17 (56-57) - Proturječje kao proizvoljnost ima tu dijalektiku nagona da dovodi do sukoba i tjera na odluke, jedno drugom
smeta. Određivanje je to koje podređuje ili žrtvuje. Nagoni i sklonosti su najprije sadržaj volje, i samo refleksija stoji iznad nje; ali ovi nagoni sami postaju nagonski, uzajamno se potiskuju, ometaju i hoće da sv i budu zadovoljeni. Ako ja sada zapostavljanjem svih drugih sebe stavim u jedan isti, onda se nalazim u jednoj razarajućoj ograničenosti, jer ja sam izdao svoju općenitost upravo time, koja je sistem svih nagona. §18 (57) - Kod prosuđivanja nagona dijalektička pojava: ako je nagon imanentan, čovjek je dobar. Ako je prirodno
određenje, protiv pojma i slobode duha, onda je čovjek zao. Čovjeka treba shvatiti kao zlog po prirodi. §19 (57-58) - U zahtjevu čišćenja nagona leži opća predstava da će se oni o sloboditi od oblika njihove neposredne prirodne
određenosti i od onoga subjektivnoga i slučajnoga u sadržaju i da će biti svedeni na njihovu supstancijalnu bit - Cilj je da nagoni budu kao umni sistem voljnih određenja; shvatiti njih tako iz pojma, sadržaj je znanosti prava. - Sadržaj znanosti prava može se po njenim pojedinačnim momentima, npr. pravu, vlasništvu, moralitetu, porodici, državi itd., izložiti u tom obliku da čovjek u prirodi ima nagon za pravom, također nagon za vlasništvom, itd. Ako čovjek u mjesto ovog oblika empirijske psihologije na otmjen način želi imati filozofski lik: čovjek nalazi u sebi kao činjenicu svoje svijesti da on hoće pravo, vlasništvo, državu itd. Nadalje će nastupiti jedan drugi oblik istog ovog sadržaja, koji se ovdje javlj a u liku nagona, naime oblik dužnosti. §20 (55-59) - Refleksija koja se odnosi na nagone donosi formalnu općenitost. To izdizanje općenitosti mišljenja apsolutna je vrijednost obrazovanja
§21 (59-61)
Decadent Sympozium
- Budući da volja ima kao svoj sadržaj, predmet i svrhu općenitost, samu sebe kao beskonačni oblik, zato ona nije samo po sebi, nego isto tako za sebe slobodna volja - istinska ideja. - Samosvijest volje kao prohtjev, nagon, jest osjetilna, kao što ono osjetilno uopće označuje spoljašnjost i time bitak-izvan-sebe samosvijesti. - Volja koja reflektira ima dva elementa, ono osjetilno i misaonu općenitost; volji koja jest po sebi i za sebe predmet
je volja sama kao takva, dakle ona u svojoj čistoj općenitosti – općenitosti koja je upravo to da je u njoj ukinuta neposrednost prirodnosti i partikularitet kojim je prirodnost isto tako obuzeta kao što je refleksija i proizvodi. - Samosvijest koja svoj predmet, sadržaj i svrhu čisti i uzdiže do ove općenitosti čini to kao mišljenje koje u volji postiže svoj cilj. - Rob ne zna svoju bit, svoju beskonačnost, slobodu, on sebe ne zna kao bit - a on sebe ne zna tako, to će reći da on sebe ne misli. Ta samosvijest koja sebe mišljenjem shvaća kao bit pa se upravo time odvaja od slučajnoga i neistinitoga sačinjava princip prava, moraliteta i svake običajnosti. - Istina u filozofiji znači to da pojam odgovara realitetu. Neko tijelo je, na primjer, realitet, a duša pojam. Ali
duša i tijelo moraju biti primjereni sebi; mrtav čovjek stoga je još neka egzistencija, ali ne više isti nita, jedno bezpojmovno postojanje; stoga mrtvo tijelo trune. Tako je istinska volja da ono šta ona hoće, njen sadržaj, jest identično s njom, da dakle sloboda hoće slobodu. §22 (61-62) - Volja koja bitkuje po sebi i za sebe jest istinski beskonačna, jer je njen predmet ona sama; dakle, on za nju nije drugo ili granica, nego se volja u njemu, naprotiv, samo vratila u sebe. Ona, nadalje, nije puka mogućnost, dispozicija, moć (potentia), nego ono zbiljsko beskonačno (infintum actu), jer opstanak pojma, ili njegova
predmetna spoljašnjost, jest unutrašnjost sama. - Budući da razum shvaća ono beskonačno samo kao negativno i time kao nešto onostrano, misli on da će onome beskonačnome utoliko više iskazati čast ukoliko ga dalje gura od sebe i odstranjuje kao nešto tuđe. - Beskonačnost se s pravom predstavila pomoću slike kruga jer prava linija izlazi i sve dalje izlazi i označava puko negativnu lošu beskonačnost koja u sebi nema povratka u samu sebe kao što to ima istinska. §23 (62) - Samo u slobodi volja je upravo kod sebe, jer se ne odnosi ni na što drugo doli na sebe samu, tako da time otpada svaki odnos ovisnosti ο nečemu drugome. - Ona je istina sama jer se njeno određivanje sastoji u tome da bude u svojem opstanku, da bude kao ono što stoji
naspram sebe, što je njen pojam, ili da čisti pojam zor samoga sebe imao kao svoju svrhu i realitet. §24 (63) - Ona je opća, jer je u njoj ukinuto svako ograničenje i posebna pojedinačnost - Kod općenitosti koja bitkuje DO sebi i za sebe, kao što je ona sebe ovdje odredila, ne treba misliti ni na općenitost refleksije, zajedništvo ili cjelokupnost, ni na apstraktnu općenitost, koja stoji izvan pojedinačnoga, a na drugoj strani, na apstraktno razumski identitet. To je ona u sebi konkretna općenitost koja tako bitkuje za sebe i koja je supstancija, imanentni rod ili imanentna ideja samosvijesti; - pojam slobodne volje, kao ono opće, koje zahvaća preko svog predmeta i koje ga potpuno prožima svojim određenjem, u kojemu je identično sa sobom.
§25 (63-64) - Ono subjektivno znači, s obzirom na volju uopće, stranu jedne samosvijesti, pojedinačnosti, za razliku od njenog pojma što po sebi bitkuje, stoga znači njen subjektivitet: a) čisti oblik – apsolutno jedinstvo samosvijesti sa sobom b) posebnost – kao proizvoljnost i slučajni sadržaj kojih god svrha
Decadent Sympozium
c) jednostrani oblik - ukoliko je ono što se htjelo, kakvo je po svom sadržaju, tek sadržaj koji pripada samosvijesti, te neizvedena svrha.
§26 (64-66) Volja:
a) ukoliko sebe samu ima kao svoje određenje i ukoliko je na taj nač in primjerena svom pojmu i istinita, jest apsolutno objektivna volja; b) objektivna volja, međutim, kao ona koja je bez beskonačnog oblika samosvijesti jest volja koja je utonula u svoj objekt ili stanje, kakve god bila kakvoće po svom sadržaju - dječja, običajnosna, kao i ropska, praznovjerna itd. - Objektivitet je, konačno, jednostrani oblik u suprotnosti sa subjektivnim određenjem volje, na taj način neposrednost opstanka, kao spoljašnja egzistencija; volja postaje sebi u tom smislu objektivna tek izvođe njem svojih svrha. - Subjektivitet i objektivitet dijalektičkom prirodom prelaze u svoje suprotnosti, kao što to čine subjektivno i
objektivno općenito. To nisu nekakva apstraktna određenja kao pozitivno i negativno, već imaju svoja konkretna određenja. - Subjektivni sadržaj je onaj koji puko pripada subjektu; nečije loše umjetničko djelo, nečija samovolja. No tako se može nazvati i čisto Ja; s jedne strane mora priznati nešto, s druge postaje važenjem. To je i sklonost subjektnog da preuzme Ja. - Objektivni sadržaj je onaj koji je sve ono što sebi radimo pr edmetom, stavljamo si nasuprot, ali se time poi ma i neposrednost postojanja u kojem se treba realizirati svrha. Objektivna je u onom smislu svaka volja
koja djeluje vođena stranim autoritetom i još nije ostvarila beskonačni povratak u sebe. - Ideja jedinstvo subjektivne volje i njene biti, pojam.
§27 (66-68) - Apsolutno je određenje ( apsolutni nagon slobodnog duha da mu je predmet njegova sloboda ) objektivno, isto tako u smislu da je sloboda kao umni sistem njega samoga, kao i u smislu da je to neposredna zbiljnost – da bi kao ideja bila za sebe, što je volja po sebi; - apstraktni pojam ideje volje jest uopće slobodna volja koja hoće slobodnu volju. - Umni sistem - razvijen pojam
§28 (67-68) - Djelatnost volje da ukine protivurječja subjektiviteta i objektiviteta, pa da svoje svrhe prevede iz onog određenja u ovo i da u objektivitetu ujedno ostane kod sebe, jest izvan formalnog načina svijesti - Duh hoće da bude ideja - Pojam i opstanak. - Naime, čita va znanost - zgrada pravnog svijeta, zavisi od postavljanja, načina opstanka. - Kod apstraktnog pojma volje oposebljavanje se sastoji u sadržaju uopće, da li nagoni ili sklonosti prelaze u određenja – ovdje kao određenja ideje, onoga umnoga. - Treći moment, zaključivanje, zbiljnost - ovdje je samosvjesni duh
§29 (68-70) - To da je opstanak uopće opstanak slobodne volje, jest pravo. - Pravo je time uopće sloboda, kao ideja. - Kritika Kanta i Rousseaua: - Kantovskoa prihvaćeno određenje u kojemu je glavni moment9 »ograničenje moje slobode, ili proizvoljnosti da bi po jednom općem zakonu mogla zajedno opstojati sa svačijom proizvoljnošću« - sadržava dijelom samo negativno određenje, određenje ograničenja, a dijelom se ono pozitivno, opći ili takozvani umni za kon, suglasnost
proizvoljnosti jednoga s proizvoljnošću drugoga, svodi na poznati formalni identitet i načelo protivurječja
Decadent Sympozium
- Od Rousseaua se stav proširio, a po kojemu supstancijalni temelj i ono prvo ne treba da bude volja kao ona što po sebi i za sebe bitkuje, kao umna, duh ne kao istinski duh, nego kao posebna individua, kao volja pojedinca u njenoj vlastitoj proizvoljnosti . Iz toga proizlazi da je Umno kao ograničavajuće. - Hegel kaže: sve je to plitko shvaćanje. Nema odvojene proturječnosti. - Pravo se pojavljuje u idućoj predstavi kao mogućnost da se čini ili ne. - Konkretno pravo apsolutna nužnost duha - Opstanak - Ja mogu ovo ili ono pravo učiniti važećim, pravo na to čak napustiti - pokloniti - ali nužno je da sam ja pravna osoba - da imam pravo - da to također egzistira. Volja, subjektivno, može biti da to ne važi. No to treba da važi, jer volja, što ja činim - to nije prosto neko ovlaštenje ili dopuštenje. Ne zato što je to pravo, nego jer je formalno. To sačinjava stranu njegove sluč ajnosti - Apsolutno je pravo i po svom sadržaju određ eno. Običajnost ima neko pravo – Opstanak - Opstanak je subjektivna volja - za nj dužnost - ovaj realitet – subjektivna samosvijest je nužni bitni moment ideje. - Da duh dođe do svog prava, tj. da izloži svoja umna određenja, razvijena - da ne ostanu skrivena - to je slučaj kod jednostavnog naroda - i to važi, tj. da je kao ova volja i običaj samosvijesti - duhovno carstvo u svojim zakonima - Zakoni supstancije - samosvijest realitet. - Objašnjenje prava ne mora se obraćati juristima - Ograničenje - ogromna zabluda §30 (70-71) - Pravo je nešto sveto uopće, samo zato što je opstojanje apsolutnog pojma, samosvjesne slobode. Formalizam prava (i nadalje, dužnosti) nastaje međutim iz razlike razvoja pojma slobode. Spram f ormalnijeg (apstraktnijeg, ograničenijeg) prava imaju sfera i stupanj duha višeg prava. - Svaki stupanj razvoja ideje slobode ima svoje vlastito pravo, jer je on opstojanje slobode u jednom njenom vlastitom određenju. Ako se govori ο suprotnosti moraliteta, običajnosti prema pravu, onda je pod pravom
shvaćeno samo prvo formalno pravo apstraktne ličnosti. - Moralitet, običajnost, interes države, svako od njih je vlastito pravo, jer je svaki od tih likova određenje i opstojanje slobode. - Pravo - sloboda u n jenim različitim određenjima. Ograničenje - uskogrudno, - u uskoći sebe - kako je
to ograničeno, i zatim se to opet mora ograničiti. §31 (71-72) - Metoda kako se u znanosti pojam sam iz sebe razvija i kako je on samo imanentno napredovanje i proizvođenje svojih određenja, napredovanje koje se ne zbiva s pomoću u vjerenja da opstoje različiti odnosi, a zatim s pomoću primjenjivanja općega na takvu, inače odnekud uzetu građu, ovdje se također pretpostavlja iz logike. - Pokretački princip pojma koji ne samo da razrješava nego i proizvodi osposobljavanja je dijalektika - Viša je dijalektika pojma da se određenje ne proizvede i shvati prosto kao granica i suprotnost nego da se iz njega proizvede i shvati pozitivni sadržaj i rezultat, po čemu je ona jedino razvoj i imanentno napredovanje. - Dijalektika nije izvanjski čin subjektivnog mišljenja, nego vlastita duša sadržaja, koja organski tjera svoje grane i plodove. - Mišljenje, kao subjektivno, samo je svjedok tog razvoja ideje kao vlastite djelatnosti i njezina u ma - Umno nešto promatrati ne znači da treba um unijeti u predmet izvana i na taj ga način obraditi, nego je predmet sam za sebe uman; - Ovdje je to duh u svojoj slobodi, najviši vrhunac samosvjesnog uma, koji sebe ozbiljuje i koji sebe proizvodi kao egzistentni svijet - Posao je znanosti samo to da taj vlastiti rad uma stvari dovede do svijesti.
§32 (72-74) - Određenja u razvoju pojma i sama su pojmovi, ali i budući da pojam bitno jest kao ideja, ona jesu u obliku opstanka, a niz pojmova koji proizlaze na taj je način ujedno niz obličja; tako ih treba promatrati u z nanosti.
Decadent Sympozium
- U spekulativnom su smislu način opstanka nekog pojma i njegova određenost jedno te isto. - Pravo je u svojoj neposrednosti vlasništvo. - Neposrednost je ovdje pojmovno određenje – vlasništvo duha apstraktno. Neka izvanjska stvar - Ideja se mora sve više određivati u sebi, budući da je na početku samo tek apstraktni pojam. - Određenja koja su ranije postojala samo po sebi, time dolaze do svoje slobodne samostalnosti - Pojam ne dolazi do nečeg novog, nego se posljednje određenje ponovo u jedinstvu slaže sa prvim. - U empirijskim znanostima obično se analizira ono šta se nalazi u predstavi, a ako se sada ono pojedinačno svelo
na ono zajedničko onda se ovo zove pojam. - Hoćemo vidjeti kako se pojam sam određuje - Istinito hoćemo vidjeti upravo u formi rezultata, a tome bitno pripada da se najprije pojmi sam apstraktni pojam. To što je zbiljsko, oblik pojma, nama je time tek ono što slijedi i što je dalje, premda bi to u samoj zbiljnosti bi lo ono prvo. Naš napredak se sastoji u tome da se apstraktne forme pokazuju ne kao one koje postoje za sebe nego kao neistinite.
PODJELA §33 (75-79) Po stupnjevitosti razvoja ideje po sebi i za sebe slobodne volje, volja je: 1)
Neposredna (univerzalna). Njen je pojam apstraktan. Njen opstanak je univerzalna izvanjska stvar. Univerzalna volja pripada sferi apstraktnog/formalnog prava.
2)
Posebna (određena). Iz vanjskog opstanka reflektirana u sebe kao subjektivna pojedinačnost spram općeg.
Pravo subjektivne volje u odnosu prema pravu svijeta i pravu ideje, ali koja samo po sebi bitkuje; - sfera moraliteta 3) Jedinstvo i istina tih dvaju apstraktnih momenata – pomišljena ideja realizirana u volji, reflektiranoj u sebe, i u vanjskom svijet. Sloboda kao supstancija egzistira isto toliko kao ozbiljnost i nužnost koliko kao subjektivna volja - ideja u svojoj po sebi i za sebe općoj egzistenciji; običajnost.
Običajna supstancija je a. prirodni duh; porodica, b. u svojoj podvojenosti i pojavi; - građansko društvo, c. drž ava, kao isto tako opća i objektivna sloboda u slobodnoj samostalnosti posebne volje; - koji zbiljski i objektivni duh A jednog naroda B kroz odnos posebnih narodnih duhova C u svjetskoj povijesti postaje zbiljski i očituje se kao svjetski duh čije je prav o najviše. - Podjela se može smatrati kao historijska prednajava dijelova, jer se različiti stupnjevi moraju kao razvojni
momenti ideje sami proizvesti iz prirode sadržaja. - Filozofska podjela uopće nije spoljašnja klasifikacija neke opstojeće građe, stv orena po bilo kojem ili mnogim prihvaćenim osnovima podjele, nego imanentno razlikovanje samog pojma. - Npr. Moralitet i običajnost, koji obično važe nekako kao istoznačni, ovdje su uzeti u bitno različitom smislu. U tom smislu npr. Kant inzistiranjem na p redstavi pojma moraliteta poništava običajnost kao aspekt - Sloboda uopće obraća se ponajprije neposrednom spoljašnjem opstanku (univerzalno) - Kada ovdje govorimo ο pravu onda ne mislimo na puko građansko pravo koje se obično pod tim razumije, nego na moralnost, običajnost i svjetsku povijest , koji ovdje spadaju, jer pojam sastavlja misli po istini. - Slobodna volja, da ne bi ostala apstraktna, sebi najprije mora dati neko postojanje - Prvi čulni materijal ovog postojanja su stvari, to znači vanjske stvari. - Prvi način slobode je onaj kojeg trebamo poznavati kao vlasništvo, sfera formalnog i apstraktnog prava, čemu ne manje pripada vlasništvo u posredovanom obliku kao ugovor , i pravo u povređivanju kao prestup i kazna. - Sloboda koju ovdje imamo je ono š to zovemo osobom , to znači subjekt koji je slobodan i to slobodan za sebe i sebi daje postojanje u stvarima.
