TEORIJA PRAVA Predmet teorije prava Marksistika misao moi e na ozbiljan nain pristupiti postizanju integralnih pravnih spoznaja ako se bude sluila metodolokim pluralizmom i svoj predmet ispitala sa filozofskog, sociolokog, pozitivno pravnog i aksiolokog u koje e biti ukljuen i komparativnostorijski komparativnostorijski pristup. Njegovi postulati primjenit e se i na predmet teorije prava. pra va. On se moe definisati kao postizanje spoznaja o optim pravnim pojmovima koji u svojoj ukupnosti ukupno sti ine strukturu prava, tj.izuavanje svakog od tih pojmova ponaosob, njihovih sastavnih djelova, povezivanje tih pojmova u ire cjeline i njihovog funkcionisanja funkcionisanja po principu uzajamne zavisnosti i strukture prava koja se s e pojavljuje kao pravni poredak ili pravni sistem. Poto se izuavanjem prava bave i druge discipline postoji i nunost nunost da se teorija prava predmetno razgranii prema njima i da odredi ukoliko je to mogue svoj samostalni istraivaki domen. Pravna istorija i pravna pra vna teorija imaju isti predmet razmatranja ±cjelinu pravnog iskustva te ih je mogue razlikovati samo po metodolokom pristupu. Istorijska pravna nauka bavi se opisom injenica u sljedu njihovog zbivanja i pravno iskustvo uoptava do nivoa odreene epohe , a pravna teorija proces uoptavanja dovodi
do
najvieg apstrahujueg nivoa i govori o njemu u pojmovima Äkao takvim³. Kod pravnih disciplina je drugaije. One iz cjeline pravnog iskustva izdvajaju onaj njegov dio koji e izabrati za predmet svog s vog interesa a za ostale djelove se zanimaju zani maju marginalno ili nikako. nikako. ociologija prava za svoj domen izabire iza bire sferu drutvenih procesa S ociologija
koji pogoduju pogoduju nastanku prava i posmatra pravo kao sociolo soci oloku ku injenicu za koju je bitan njen socijalni socija lni sadraj, a formalna struktura joj je od najmanjeg najma njeg znaaja, ona zanemaruje normativnu stranu prava. ista pravna teorija ista
tu noramtivnu nora mtivnu stranu uzima kao jedinu jedi nu autentinu autentinu dimenziju prava odbijajui da i minimum istraivakog napora usmjeri us mjeri ka njegovim sociolokim izvorima.Za nju je pravo Ägotova injenica³ iju je bit mogue razumjeti samo iz logike itavog pravnog poretka,a ne iz kompleksa vanpravnih inilaca. inilaca. Zbog toga je predmetno razgranienje razgra nienje izmeu sociologije prava i iste teorije t eorije prava vie nego oigledno kao to je razlika ra zlika u metodologiji gotovo potpuna. potpuna. Svoj S voj predmet ±postizanje optih saznanja o prirodi prava i njihovu integralnu filozofsku, socioloku, pravno-pozitivnu i aksioloku obradu ona moze ostvariti sa mo tjelesnom saradnjom sa pravnim naukama a da pri tome ne gubi svoju predmetnu i metodoloku specifinost.
Metodi teorije prava Predmet izuavanja jedne naune discipline ini ono podruje drutvene stvarnosti koje je ona izabrala za predmet svog istraivakog interesa. Metod svake nauke obuhvata skup postupaka kojim ona nastoji da izui svoj predmet i da o njemu razvije eljene spoznaje, te je s toga neodovojiv od samog predmeta.
Metod svake nauke obuhvata tri osnovna elementa: 1. Prethodna znanja o njenom nj enom predmetu njegovom izuavanju 2. Nain pristupa njegovom 3. Postupke samog izuavanja - podrazumjevaju ili neposredna iskustva koja se stiu opaanjem, duim posmatranjem i uoavanjem bitnih elemenata jedne pojave ili odnosa meu njima ili pak odreene pretpostavke o sutini te pojave koje se izvode iz neke misaone konstrukcije i onda dalje razvijaju ra zvijaju po unaprjed datoj unutranjoj unutranjoj logici. Neposredno iskustvo u naoj svjesti najprije registruje razlike izme iz meu u prirodnih i drutvenih pojava i samim tim opredjeljuje i prirodu naeg odnos odnosaa prema njihovom njihovom daljem istraivanju. istra ivanju. Marks je sve drutvene pojave na ekonomske baze i socijalno-poli socija lno-politike tike i kulturne nadgradnje. Neposredno iskustvo govorilo mu je da treba ovim pojavama treba pristupiti na istorijskokomercijalistiki i konkretni i analitiki nain. Prvi Pr vi postulat se odnosio na saznanje da ovjek ovjek i drutvo prebivaju u uslovima odreenog naina materijalne proizvodnje i njime uslovljenog oblika proizvodnih i drutvenih odnosa. Drugi postulat bio je metodoloke prirode i zahtijevao je da se u izuavanju socijalnih fenomena mora poi od pojedinanog ka optem, kako bi se dolo do irih pojmova i pojmovnih sinteza. rethodna znanja o prirodi predmeta nauke P rethodna
ristup izuavanja predmeta jedne nauke ustanovljen je prethodnim znanjem i polaznom P ristup
pretpostavkom te se pojavljuje kao njihova dublja metodoloka razrada. ostupci izraavanja - predstavljaju naine i sredstva sredst va pomou kojih se na jednoj strani P ostupci
prikuplja empirijska graa za istraivanje predmeta pre dmeta odreene nauke a na drugoj strani se vri konkretizacija prethodnog prethodnog znanja i naina pristupa kao i polazne pretpostavke. Izmeu Izmeu opte i empirijske metodologije nalazi se metodologija metodologija posebnih nauka koji ima najuu relaciju i sa optom i sa empirijskom. Posebne metodologije preuzimaju od opte metodoloka naela i nain pristupa a od druge postupke izuavanja i kako bi svoj predmet to vie pribliile stvarnosti i spoznale s poznale ga u teorijskoj t eorijskoj i praktinoj praktinoj dimenziji. Za ili protiv posebne pravne metodologije Graanski
nain miljenja prvih decenija 19. st. bio je u svom velikom dijelu proet uvjerenjem da je sa Hegelovom H egelovom smru smru nastupio nast upio kraj filozofskih sistema siste ma filozofskofilozofskospekulativne metode uopte, uopte, te da nastupa vrijeme koje e Ogist Kont nazvati nazvat i ÄPozitivnom epohom³. Kontovo objanjenje Äpozitivno Ä pozitivnog³: g³: - uzeta je najprije u svom najstarijem i najopenitijem znaenju i za Konta rije pozitivan, nasuprot himerinom znai realan. - u drugom smislu osnovni termin upuuje na kontrast korisnog i jalovog. - prema treem taj izraz esto se upotrebljava da bi se okvalificirala okvalificirala suprotnost izmeu iz meu izvjesnog i razgovijetnog r azgovijetnog.. - etvrto znaenje zna enje je esto brkano s predthodnim u supostravljanju preciznog i nejasnog. Prodor pozitivizma rezultirao je razvitkom niza drutvenih nauka (socilogija (socil ogija-nauka -nauka od drutvu, politologija-nauke o politici gdje spada i nauka o pravu). Zbog takve diferencijacije predmeta i metoda polovinom 19. 19. vijeka pojavljuje se teorije prava i sociologija sociol ogija prava, a u novije vrijeme i tzv. pravna politika. Ove discipline su s u se konstituisale po specifinosti polaznog metoda (pravnog, sociolokog, politolokog, filozofskog). Postojanje filozofije f ilozofije 2
prava i sociologije prava i pravne politike, politike, te istorije ist orije prava, pravne dogmatike i ostalih srodnih pravnih disciplina nikako ne znai da filozofski, socioloki, politoloki, istorijski, ist orijski, dogmatiki dogmatiki ili neki drugi pravni metod moraju ostati iskljuivo svojina discipline koja po njima nosi ime, inae bi dobili Äiste³ pravne discipline. Pravna misao je susretala pokuaje da se s e zasnuje Äista³ filozofija prava pra va ili Äista Äista teorija prava³ ili Äista pravna dogmatika³. Svaka od njih je nastojala da primjeni izabran iza bran metod u Äistom obliku, odvojenim od ostalih metoda, metoda, i da ga na taj nain apsolutizuje. Rezultat ovakog metodolokog pregnua pregnua su s u u najmanju naj manju ruku bili protivrijeni; na jednoj strani je odreeni metod esto dovoen do perfekcije, dok se na drugoj strani postizane dosta oskudne i jednostrane spoznaje. Do optih spoznaja o prirodi pravnog fenomena (pravnom (pravnom porijeklu, strukturi, i sl.) moe se se doi samo primjenom pri mjenom svih relevantnih metoda istraivanja. Teorija prava ima specifinu ali ne i zasebnu metodologiju u izuavanju predmeta i pravni metod je jedan meu ostalim, ali ne i jedini u procesu pr ocesu tog izuavanja. Priroda metodologije teorije prava pretpost avlja uporednu primjenu vi e metoda od Metodoloki pluralizam- je pojam koji pretpostavlja kojih se oni posebno izvode iz op tih,a opti iz jednog zajedn zajedn ikog ishodita koje je postulirano i ne podlije podlije e daljem daljem obrazlaganju. U vezi s prirodom opte metodologije metodologije prava
mora se odmah istai da je ona, u pogledu svog predmeta ira od metodologije teorije prava jer se bavi i prouavanjem i onih metoda koji ne ulaze u horizont teorije prava. Ona obuhvata metode koji se smatraju relevantnim r elevantnim za postizanje odgovarajuih odgovarajuih spoznaja u okviru nae nae discipline.To su filozofski, socioloki, pravni(dogmatski) i aksioloki metod. Analiza svake drutvene pojave upuuje na dvije vrste saznanja: da je sastavni dio materijalnog i duhovnog svijeta u kome nastaje i da ujedno ima vlastitu sutinu s utinu koja koja u tom svijetu nastaje i razvija se po svojim unutranjim zakonitostima. Ta sutina nije nikada u tolikoj mjeri samosvojna da bi se mogla posmatrati izolovano od sutine svih ostalih pojava te da se biti jedne pojave posmatraju sa stanovita totaliteta iz koga se ona da razviti kao ka o to to je u njemu istovremeno sadrana. Stoga postoji i jedna metodologija prilaza tom totalitetu koja u svojim objanjenjima kree od nekih optih ishodinih pretpostavki, zasnovanih na prethodno pr ethodnom m znanju. Ona se preko izabranog iza branog naina naina pristupa i odgo odgovarajuih varajuih istrazivakih postupaka primjenjuje na posebne oblasti drutvenog ivota i ide do njihovih sve konkretnijih manifestacija. Na tom puta metodologija se i sama sa ma obogauje kako po pogledu ostvarenih spoznaja tako i po pogledu upotrijebljenih spoznajnih sredstava. Naini primjene metodologije prava U svojoj knjizi Metodologije prava prof.Radomir Luki navodi 4 grane filozofije:
1.pravna ontologija-bavljenje sutinom prava i problemom pr oblemom njegovog njegovog iskustvenog ili nadiskustvenog porijekla gnoseologija-ispitivanje mogunosti mogunosti adekvatnih pravnih spoznaja 2.pravna gnoseologija-ispitivanje 3.pravna aksiologija-odreivanje odnosa prava prema odreenom odreenom sistemu vrjednosti 4.pravna logika-problematika logika-problematika primjene logikih zakona u sferi prava i njegove primjene. primjene. Postulati mogu biti: materijalistiki ili idealistiki,metafiziki ili dijalektiki,spekulativni ili pozitivistiki,teoloki ili svjetovni, aprioristiki ili empiristiki. 3
Savremena nauka o pravu je vremenom vr emenom postajala svjesnija da se u istraivanju istraivanju svog predmeta ne moe upustiti bez odreenih filozofskih pretpostavki, a s druge strane ih je morala fleksibilno primjenjivati kako bi izbjegla zamke za mke dogmatizma. dogmatizma. Zato R.Luki kaze: kaz e: ÄDokazivati u pravnom smislu rei filozofija ne moe, jer dokazivanje pretpostavlja da se neto neto moze i dokazati tj.utvrditi kao nesumnjiva intersubjektivna istina, koju svako moe priznati. priznati. To je meutim mogue samo kada su u pitanju iskustveni iskazi. Stoga filozofija moe samo da dokazuje ali ne i da dokae. Drugim reima, ona moe samo da obrazlae odnosno opravdava svoje iskaze te da ih tako uini manje ili vie vjerovatnim no ne i istinitim. Iako svoje iskaze ne moe da dokae ona je iracionalna disciplina tj.tei da ih dokae, tei da oni budu to sliniji istinitim iskazi ma, da budu shvatljivi razumu da budu obrazloeni.³ Metodi konkretne analize
Zbog potrebe da se filozofski metod uini podobnim podobnim za postizanje produb pr odubljenih ljenih saznanja saz nanja o prirodi predmeta naunog istraivanja u 20 st. se ukazala potreba na prelazak prelaza k metode konkretne analize. Od tad pa do danas traje proces pr oces konkretizacije i same sa me metodologije metodologije naunog istraivanja i njene specifine primjene i razrade po posebnim pos ebnim znanstvenim disciplinama. Taj proces je j e na jednoj strani rezultirao nastankom novih metoda a na drugoj prilagoavanju ve postojeih nekim novonastalim situacijama. situacija ma. Socioloki metod Meu novim metodima konkretne analize znaajno mjesto zauzeo je i socioloki metod. Socioloki metod obuhvata obuhvata jedan specifian s pecifian skup naina, postupaka postupaka i sredstava sr edstava kojima se odreenoj drutvenoj drutvenoj pojavi nastoji nast oji pristupiti sa stanovita njene nje ne socijalne uslovljenosti. Socioloki metod se usavravao kroz stepen optosti i konkretizacijekonkretizacije- od postavljanja polaznih hipoteza, preko operacionalizacije pojmova i detaljne razrade predmeta istraivanja, do empirijskih metoda kao to su prikupljanje iskustvene evidencije, posmatranje, analiza sadraja, koritenje statistikih podataka, anketa i sl.a s l.a u neophodnim situacijama i eksperiment. Danas je sociolo s ocioloki ki metod nezaobilazan nezaobilaza n u svim istraivanjima koja ele da ostvare uvid u cjelinu jedne pojave. Njegova funkcija u okviru teorije prava je da odgovori na sljedea pitanja: -ta socioloki metod u skladu sa svojim osnovnim postulatima postulatima moe da prui u istraivanju prirode prava; -koji su naini njegove specifine primjene u sferi teorije prava; -u kom pogledu teorija prava moe moe da sa svoje strane obogati istraivaki istraivaki instrumentarij samog sociolokog metoda. Pravni metod Pri veem broju metoda kojima se slui svaka nauka postoji prirodna tenja da se jedan od njih izdvoji kao karakteristian za odreenu disciplinu ± pravni metod. Pravni metod definisaemo kao skup postupaka i sredstava pomou kojih se pravo opisuje kao posebna drutvena pojava, ispituje njegova njegova unutranja struktura i otkriva smisao njegovih sadraja. Pravni metod dolazi poslije sociolokog soci olokog jer poslje objanjenja pristupa se s e opiu opiu prava i obrazloenju njegove strukture i specifinog pravnog sadraja to je za datak pravnog metoda. Njegova eksplikacija nije uzrono-posljedina nego logika. Poput ostalih i pravni pra vni metod ima postupke i sredstva saznanja: sa znanja: opis pravnih pojava, njihovo posmatranje, logika i 4
funkcionalna analiza-postupci; analiza-postupci; upotreba najrazliitijeg najrazli itijeg istraivakog instrumentarija u prethodnom postupku postupku saznavanja-sredstva ukljuujui ukljuujui i sredstva tumaenja. tu maenja. Dakle pod pravnim metodom podrazumjevamo upotrebu deskriptivnog/ opisnog i logikog metoda za nauna objanjenja u sljedecim podrujima prava: a.) struktura prava b.) funkcionisanje prava(odnos sastavnih djelova strukture prava) c.) tumaenje prava
Problem pravne dogmatike naziva o i dogmatikim. Tokom U duhu jedne davnanje upotrebe pravni metod se esto nazivao vremena samom sa mom pojmu dogmatikog dogmatikog pripadala su i 2 znaenja: politiko i formalno-logiko. formalno-logiko. dogmatikog kog postao je sinonim za ideologizirane nazore U prvom od njih (politiko) pojam dogmati na svijet koji su svoju logiku strukuturu izvodili iz malog broja polaznih pretpostavki, uzdignutih na nivo apsolutnih istina. Istine nieg reda izvoene su iz istina vieg reda r eda a velike iz nekoliko apodiktikih postulata (dogmi) koji su zauvijek tani. Dogmatike razrade razra de pojmova nazivane su i skolastikom te izvorno vezivane za srednjovjekovnu teologiju. Danas se pojam dogmatikog dogmatikog u politikoj upotrebi poprimio krajnje pejorativno znaenje, te te se moe susresti samo sa mo kao nain diskvalifikovanja protivnika u politikim i ideolokim diskusijama. Pod pojmom dogmatiar dogmatiar se podrazumjeva pravnik kao instrument odreenog odreenog politikog reima i vladajue grupe. U razvitku pravne misli postoji pravac koji se naziva dogmatiki - koji smatra da pravna stvarnost postoji samo u okviru pozitivnih pravnih normi. Zadatak je pravnika pra vnika - teoretiara da se bavi njihovom logickom logickom razradom, a pravnika praktiara da ih primjenjuje pr imjenjuje bez zalaenja u ispitivanje njihove etike, politike, kulturoloke ili neke druge dimenzije. Pravnik po izrazu zagovornika ovog pravca mora da bude usta kroz koja progovara zakon. Izvorni bi zadatak pravnika bio dovoenje tumaenja prava, njegove pojmovne obrade i praktine primjene do logikog savrenstva iz koga bi bila iskljuena isklju ena sva protivrjeja protivrjeja i pravni pra vni poredak time bio sveden na iste pravne elemente. Pravni teoretiar bi se imao i mao pitati samo za logike pretpostavke svoga umovanja a pravnik - praktiar samo sa mo za provoenje specifine pravne logike. Ovdje je potrebno razlikovati pojmove politi politika ka i pravna dogmatika. Ova je potreba nastala iz jednog razloga. Pravnik Pra vnik ±teoretiar ±teoretiar ni pravnik-praktiar ne mogu biti usta kroz koja progovara pravni poredak jer se s e u njihovoj djelatnosti pojavljuje kad-tad kad-tad poriv nekog poretka. Tamo gdje je mogunost mogunost vrednovanja prisutna pojavljuje se jedna kritika taka na kojoj bi ta mogunost mogunost ugrozila opstanak opstana k samog prava. Ta se taka susree na graninoj liniji izmeu vaenja i efikasnosti prava. Pravo koje bi samo vailo (tj.bilo proklamovano od dravnog aparata) brzo bi se pretvorilo u moral i obiaj. Tada bi pravnim subjektima bilo preputeno preputeno da sami sa mi procjenjuju da li ce da ga sprovode. sprovode. Pravnik-praktiar bio bi pretvoren u moralnog propovjednika koji bi zamisli pravnog poretka tumaio u skladu sa svojim s vojim etikim uvjerenjima a ne sa logikom samog poretka. Pravo bi tada izgubilo svoju sutinu i osobenost osobenost te bi se s e i samo drustvo nalo na ivici rasula i nesigurnosti. U marksistikoj pravnoj teoriji teoretiar mora da slijedi s lijedi logiku jednog pravnog sistema, da vri njenu pojmovnu obradu i da sredstvima pronie u njen sadraj. Pravna dogmatika se u dosadanjoj istoriji pokazala kao metodoloki nezaobilazna sa jo jednog stanovita. Svoj puni rascvat pravna dogmatika dogmatika je j e doivjela s filozofijom racionalizma i obnovljenim interesom za logiku i zakone logikog misljenja. misljenja. 5
Aksioloki metod
Aksioloki metod predstavlja skup s kup postupaka i sredstava sredsta va pomou pomou kojih se o fenomenu prava, njegovoj strukturi i funkcionisanju funkcionisanju te ulozi koju ima u drutvu drut vu izriu vrijednosni sudovi. Polazno stanovite aksiolokog metoda jeste odreeni sistem vrjednosti za koji se na osnovu prethodnog znanja,iskustva ili nasluivanja (intuicije) opredjeljuje istraiva istra iva prava. Aksioloki metod se primjenjuje poslije sociolokog sociolokog jer je tek poslije opisa odreene pojave i konstatacije kakva ona jeste u stanju da je vrednuje i propisuje kakva bi trebala da bude. GLEDITA O PR IRODI RODI PR AVA FUNKCIJI NAJVANIJA GLEDITA AVA I NJEGO NJEGO VOJ FUNKCIJI
Pravo je sloena pojava, koja je podlona promjenama. Kao dinamina kategorija, pravo je sastavljeno od brojnih Ädijelova i instituta" koji se stalno mijenjaju i dograuju. dograuju. Tokom historije, o pravu i njegovim osnovnim institutima, kao i o pitanjima njegove uloge u drutvu, do danas se iskristaliziralo mnotvo teorijskih pravaca. injenica je da je razvoj pravne pravne misli iao dosta sporo, te da je do sada registrirano r egistrirano i teorijski uoblieno nekoliko nekoliko najbitnijih pravaca: 1. Prirodnopravne teorije 2. Pravni pozitivizam. KARAKTERISTIKE KARAKTERISTIKE STVARALAC PRAVA VRIJEME TRAJANJA UVJETI PRIMJENE PROSTORNO VAENJE
KVALITET NORMI
1.
PRIRODNO PRIRODNO PRAVO Nije stvoreno od ljudi. Vjeno Ne zavisi od ljudi
Primjenjuje se za sve drave i svo stanovnitvo.
Apsolutno savrena i pravedna pravila.
POZITIVNO POZITIVNO PRAVO Stvaraju ga ljudi. Vremenski ogranieno Zavisi od ljudi i od efikasnosti sankcije Primjenjuje se na tano odreenu dravnu teritoriju i stanovnitvo naseljeno na tom teritoriju. Mogu biti manje ili vie savrena i pravedna pravila.
RODNOM PR AVU TEOR IJE IJE O PR IRODN AVU
Iz najstarijih pisanih tekstova vidljivo je da su s u stari mislioci smatrali da pored postojanja odreenog pozitivnog, pozitivnog, postojeeg prava, mora postojati i neko drugo pravo, pravo koje izvire iz prirodne racionalnosti, iz sutine razuma, a ne iz trenutne ekonomske ekonomske i politike situacije situa cije u odreenoj sredini. Takve norme i naela drevni mislioci su nazivali na zivali ÄPRIRODNIM PRAVOM", afirmirajui na ovaj nain na in dualizam prirodnog i pozitivnog prava. Prema prirodnopravnim teorijama, pravo ne predstavlja sistem pravila drutvenog ivota, ve sistem pravila koji posjeduje dva meusobno uvjetovana, i veoma isprepletena, sistema pravila drutvenog ivota. Prema zagovo za govornicima rnicima prirodnopravnih teorija, prirodno pravo je u odnosu na pozitivno pravo nadreeno, odnosno u hijerarhijskom smislu predstavlja vie pravo, i to prevashodno iz razloga to je savrenije. Savrenstvo Savrenst vo normi prirodnog prirodnog prava pravda se injenicom da ono nastaje iz same prirode, te je kao takvo i Äistinskije". Norme prirodnog prava su univerzalne, jer jer u sutini izraavaju zajedniku ljudsku prirodu, a vjeite su i nisu sklone promjenama jer nastaju od strane natprirodnih natprirodnih stvaralaca.
6
1.1
Antike prirodno-pravne teorije
Sve do pojave Platona i Aristotela, stara grka misao prouavala je j e odnose u drutvenoj zajednici kao odno odnose se regulisane jedinstvenim jedinst venim normama poretka. U tom periodu, pravni poredak je bio sastavljen od normi morala, obiaja i religije, r eligije, no ipak se poela praviti razlika izmeu normi koje su potekle od ÄBO GOVA", normi koje su stvorene od strane drugih stvaralaca Ävie sile", s ile", kao i drugih normi koje su zasnovane na ljudskom iskustvu. Razlika se pravila izmeu: boanskog zakona (THEMIS) i pravde (DIKA). Najznaajniji predstavnici ovih prirodnopravnih teorija su: 1. Sofisti, 2. Platon (427.-347.), 3. Aristotel (384.-322.), 4. Rimski epikurejci i stoici. Sofisti (antiki prosvjetitelji) su traili praktine pra ktine odgovore odgovore na postavljena pitanja i kritikovali dotadanju dotada nju mitologiju. mitologij u. Oni su iu svog interesovanja inter esovanja usmjerili usmjer ili na ovjeka. O pravu nisu zauzimali posebne stavove, stavove, osim to su razlikovali prirodne prirodne od ljudskih zakona. zakona. Platon nije nigdje izriito naveo razliku postojanja post ojanja normi Äprirodnog prava" i Äpozitivnog prava³, ve se pitanje moglo nasluivati u njegovim djelima. Za razliku od njega, Aristotel otro istie podjele prava na prirodno pr irodno pravo i na pravo koje nastaje od vladara, s ciljem praktinog pra ktinog ureenja odnosa u konkretnom konkretnom vremenu i prostoru. Prema Aristotelu, prirodno je sve ono to je primjenjivo na sve situacije i to se ne mijenja, dok je zakonsko sve ono to se u datom trenutku odredi i naredi. Osim ovih razmatranja, Aristotel ukazuje i na injenicu da opa pravila, donesena od strane drave, nikada ne mogu dati potpuno rjeenje za konkretan sluaj, traei pri tome t ome da se prilikom konkretnog rjeavanja postigne pravino a ne idealno rjeenje. Prema Pr ema Aristotelu, nadalje, ljudi moraju potivati Boije zakone i zakone koji vladaju u prirodi, a ako ne potuju ljudske zakone uslijedit' e kazna. U svojim djelima je, s tim u vezi, ukazivao na dvije vrste ponaanja zajednice: 1. nagraivanje pojedinaca za uinjena dobra djela kanjavanj e za tetu ili neke druge radnje koje predstavljaju krenje obiaja i ljudskih 2. kanjavanje zakona. Rimljani su veliku panju posvetili usavravanju tehnike primjene i tumaenja propisa, stvarajui pri tome svojevrsni kult zakona. Veoma mnogo su afirmirali pozitivno pravo, ne suprotstavljajui ga prirodnom pravu i ne smatrajui ga konicom drutvenih odnosa koji su tada vladali. Stvaranje kulta zakona u praksi je dovelo do bespogovornog izvravanja normi pozitivnog prava, jer je pravo stvarao vladar kao neprikosnoveni gospodar svega, te se njegova nareenja nisu smjela problematizirati i komentarisati. komentarisati. U formiranju teorijske misli o pravu, u antikom a ntikom periodu poseban poseban doprinos su dali i stoici (kola nastala zahvaljujui Zenonovom uenju). uenju). Njihov najznaajniji predstavnik pr edstavnik bio je Seneka, mislilac koji je prvi formulisao zakon humanizma (ÄOVJEK JE OVJEK U SVETINJA"). Za razliku od Aristotela, Seneka je u svojim djelima isticao da su s u i robovi ljudi, te da se s njima treba postupati humano. Ono to izdvaja uenje ove kole, u odnosu na druge kole iz ovog perioda, jeste primat koji su u svojim teorijama t eorijama davali moralu. Period djelovanja stoike kole karakterie proces proc es stvaranja velikih imperija, a to t o za posljedicu ima ruenje tadanjih slobodnih gradova. Imajui ovaj proces u vidu, jo znaajnijim s e onda ini doprinos stoika koji se ogledao u stvaranju stvara nju ideala graanstva i idealu ovjeka mudraca, mudraca, koji poznaje dunost kao posebnu vrlinu. Prema stoicima, ljudi su isti bez obzira na geografsko, geografsko, statusno ili imovinsko porijeklo. Moralni zakoni su vezani ne samo za ovjekovu drutvenost ve i za samu prirodu. I upravo povezivanje morala za prirodu pretpostavlja postojanje boanstva, odnosno postojanje nekog nadnaravnog uma. 7
1.2.
Prirodnopravne Prirodnopravne teorije srednjeg s rednjeg i novog novog vijeka
Unutar ovog perioda, razlikujemo dvije kategorije teorija:
1. kransko-srednjovjekovne kransko-srednjovjekovne teorije pr irodnopravne ravne teorije. 2. racionalistiko-graanske prirodnop 1.2.1.
ransko-srednjovjekovne teorije K ransko-srednjovjekovne
Propau Rimskog carstva propale su i do tada vaee va ee religije, a do tada proganjana kranska crkva postala je svjetovna i duhovna sila, priznata od strane same drave. Raniji stoicizam traio je od ovjeka da se stara za moralno dobro, dok kransko uenje trai da ovjek misli samo na spas svoje s voje due. Crkva je takoer nosila sa sobom i animozitet prema dravi, njenom aparatu i pravu, jer je i sama, sa ma, u ranijem periodu, periodu, bila proganjana od drave i njenog pravnog sistema. Kako se crkvena cr kvena naela nisu mogla u potpunosti poistovjetiti poistovjetiti sa naelima i normama norma ma rimskog prava, crkva je stvorila osobeno kanonsko pravo. Odbojnost koja je postojala izmeu tadanjeg dravnog dra vnog prava i Crkve najbolje najbolje je dolazila do izraaja u djelima A URELIJA AUGUSTINA (Sveti Augustin). Prouavajui antagonizam izmeu kranske vjere i dravnog poretka, Augustin istie da ovjek moe dobiti milost tek kada u njemu ljubav prema nebeskom nadjaa ljubav prema carstvu carst vu zemaljskom. Prema Augustinu, iznad pozitivnog prava carstva zemaljskog postoji boanski vjeni zakon, za kon, koji se objavljuje ljudima u vidu prirodnog zakona. Boanskim zakonom se upravlja i vlada svemirom. Prema ovom uenju, postoji trodioba prava na: 1. vjeno pravo 2. prirodno pravo 3. dravno (pozitivno) pravo Za razliku od Augustina, TOMA AKVINSKI pokuao je sabrati cjelokupno do tada stvoreno miljenje, pa i miljenja antikih mislilaca i staviti sta viti ih u slubu crkvenog crkvenog uenja. Svojim uenjem Akvinski se posebno osvre na sljedee faktore: 1. pravo je u slubi objektivnih drutvenih vrijednosti opeg dobra, pravde, pravde, reda i mira, a ne vladara; trodioba prava je j e prihvaena i doraena, tako da u hijerarhiji prava prema 2. Augustinova trodioba Akvinskom postoje sljedea prava: vjeni zakon, prirodni zakon i ljudski (dravni) zakon. Novitet uenja Tome Akvinskog je tvrdnja da je prirodni zakon zapravo zakon iz razuma racija. ovjek svojim razumom spoznaje Boije vjene istine, koje su vrijednost svih naroda. Kada je u pitanju donoenje ljudskih zakona, oni su proizvod ljudske volje, a potiu iz prirodnog zakona. Ljudski zakoni mogu nastati na dva naina: - logikim apstrahovanjem a pstrahovanjem (dedukcijom) iz prirodnog zakona (npr. ius gentium); - dopunjavanjem opih prirodnih normi (npr.: utvrivanje visine kazne, a kazna je ve odreena prirodnom normom). 2.2.
Racionalistiko-graanske Racionalistiko-graanske prirodnopravne teorije
Ideje ove kole nisu se mogle nai u djelima antikih ant ikih mislilaca, nego su proizvod pr oizvod novog novog doba. Za razliku od ranijih teorija, mislioci ovog teorijskog pravca pravca ovjeka stavljaju st avljaju u sredite prava i politike. Najznaajniji predstavnici su: H. Grotius, T. Hobbes, Hobbes, J. Locke, Imanuel I manuel Kant i dr. Ovaj teorijski pravac ima sljedea obiljeja: 1. zagovara jedan univerzalno vaei poredak, stvoren od pravednih, vjenih normi, koji je kao takav nadreen na dreen mnotvu drugih, ovozemaljskih ovozemaljskih pravnih poredaka; poreda ka; 8
2. prirodno pravo potie iz razuma, kojim se slobodno i samostalno otkrivaju pravila
ivota
ljudi u drutvu, a to omoguuje sreu i prosperitet ljudi; 3. bez obzira na volju vladara ljudi imaju neka neotuiva, uroena prava koja se ne mogu prenositi, a meu tim pravima je i pravo na izbor vladara, kao i pravo na neposlunost prema nepravednim zakonima i prema vladarima koji donose te i takve zakone. 2.
PR AVNI POZITIVIZAM AVNI POZITIVIZAM
Nakon perioda dominacije prirodnopravnih teorija, tokom XIX stoljea, na odno odnose se u ljudskoj zajednici kao i na samo sa mo pravo poinje se gledati kao na iskljuive tvorevine ljudi, koje su vezane za potrebe ljudi na konkretnom podruju u konkretnom vremenu. Pozitivistike teorije ne odbacuju u cjelosti ideje i uenja prirodnog prava. Naprotiv. One neke teorije prihvataju, dok ona miljenja koja su sutinska sutins ka za prirodnopravne teorije odbacuju. Najee se odbacuju stavovi sta vovi koji se odnose na vrijednosti pravne norme. Naime, vrijednosti koje se nalaze u pravnim normama, prema pravnim pozitivistima vezana su za ovjeka i njegovo poimanje tih vrijednosti, te su kao takve subjektivne prirode i odreenog trajanja, dok su prema pre ma prirodnopravnim teoretiarima teoretiarima te t e vrijednosti apsolutne i kao takve ta kve su vezane za prirodu, a ne ovjeka pa su s u samim tim i objektivnog karaktera. Pravni pozitivisti su jedinstveni u stanovitu da ne postoji prirodno pravo. pravo. I u okviru ovih teorija postoje brojni pravci, no za sve s ve njih karakterisitno karakterisitno je sljedee: 1. pravni poredak odreene drave sastavljen sasta vljen je od pravnih normi, koje su donijeli ljudi, odnosno organi vlasti date drave; 2. norme se donose za tano odreenu teritoriju i vaee su sa mo na podruju date drave ili oblasti za koju su s namjerom donesene; 3. norme se donose u odreeno vrijeme i traju odreeni vremenski period; 4. norme su nesavrene; 5. norme su relativno pravedne. Unutar pravnog pozitivizma pozitivizma razvili su s u se sljedei pravci: a. dogmatski (legalistiki) pozitivizam; b. normativistiki (logiko - analitiki) pozitivizam; c. historijsko-pravni pozitivizam; d. socioloki pozitivizam. Dogmatski (legalistiki) pozitivizam
Sutina uenja ovog teorijskog pravca je da je pravo pra vo apstraktna norma, koju stvaraju zakonodavci, a dunog pravnika je da ga primjenjuje u konkretnom sluaju. sluaju. Tokom XIX stoljea, inspirisane velikim kodifikacijama, u okviru ovog pravca razvile su se i dvije kole: 1. egzegetska kola 2. kola jurisprudencije Obje ove kole zalagale su se za afirmaciju afir maciju zakonodavca zakonodavca u procesu pr ocesu donoenja prava, a ulogu pravnika su svele na poziciju slijepog primjenjivanja prava. Pravnik Pr avnik nije u poziciji ni da ispituje odnose odnose u kojima nastaje nasta je pravo, niti da trai kritiki stav prema sa moj pravnoj normi. normi. Zadatak pravnika je da prihvati norme onakve kakve jesu, da dogaaj iz ivota podvede pod te norme, te da te norme primjeni na konkretne drutvene odnose. kola egzegeze insistira na uskom tumaenju zakona. Njeni zagovornici trae da se svaki lan zakona tumai posebno, po metodu lan po lan, a da osnov tog tumaenja bude tekst zakona bez ikakvih vanjski vanjskihh elemenata. Sudija ili drugo slubeno lice koje primjenjuje zakon, treba da predstavlja Äusta Ä usta zakona", odnosno Äivi glas zakona", tj. mehaniki automat koji primjenjuje pravne norme. 9
kola jurisprudencije je imala veliku zaslugu za razvoj pravne nauke, posebno u dijelu koji se odnosi na afirmaciju pravnika i njegovu profesionalizaciju. Omoguujui pravniku da se izvue ispod prirodnopravnog prirodnopravnog miljenja, ova kola je podravala njegovo obrazovanje, slobodniji nain tumaenja, koritenje novih metoda pristupa pravnoj normi, ali ne u onoj mjeri koliko se oekivalo i koliko je trebalo biti, jer pravnik nije duan ispitivati ciljeve i posljedice djelovanja pravnih pra vnih normi. Dogmatski pozitivizam sa sobom je donio trajne vrijednosti izgradnje pravne misli, posebno u sljedeim segmentima: 1. potivanje normi i njihovo bespogovo bespogovorno rno izvravanje, izvravanj e, bez obzira na njihov sadraj; s istema podvoenja konkretnog konkretnog sluaja pod adekvatnu apstraktnu a pstraktnu pravnu normu 2. razvijanje sistema Nedostatak ovih teorija je to su iz procesa istraivanja prava pra va iskljuile pravnike koji primjenjuju pravo, onemoguujui onemoguujui ih da iznose svoje s voje kritike stavove prema odreenim pravnim institutima. Negativna strana stra na ovakvog ovakvog stava je i u tome to produava konzervativan odnos na relaciji stvaralac prava - pravo - primjenjiva prava, te na taj nain stvaraoci prava ostaju nedodirljivi i neogranieni u svojim idejama. Normativistiki (logiko-analitiki) pozitivizam Pojavom austrijskog pravnika i teoretiara Hansa Kelsena, teorija pravnog pozitivizma ulazi
u posebnu, viu, kvalitetniju fazu. Kelsenova teorija podvlai neophodnost neophodnost razluivanja moralnog od pravnog i definiranja strogo str ogo pravnog. pravnog. Svojom Äistom teorijom t eorijom prava" prava" Kelsen K elsen pravo oslobaa odreenih instituta koji ga prate, kao to su: drutveni interes ili vrijednosni element. Ovi instituti su, prema Kelsenu, socioloke sociolo ke i politike kategorije, a pravo treba da se posmatra bez bilo kakvih primjesa. pri mjesa. Pravo se, kako Kelsen Kelsen istie, stvara ne voljom zakonodavca zakonodavca i njegovim nj egovim psihikim pristankom, pristankom, ve se svaka pravna norma stvara iz neke vie pravne norme, a ova via iz najvie. Jednom stvorena, pravna norma donosi odreenu odreenu novinu i odreeni kvalitet. elei pravo osloboditi od primjesa, Kelsen Kelse n je htio ukazati na posebnost prava kao nauke. Kelsen pravo pra vo prikazuje kao isto pravo, prevashodno iz razloga to eli da se pravnik suzdri sudova o pravu, sudova poput: pravedno, nepravedno, loe, dobro i sl. Prema Kelsenu, polazna taka za razumijevanje prava je razumijevanje pravne norme. norme. Druga komponenta komponenta pravne norme je njen voljni dio. Ono to je naglaavo na glaavo kao posebnu opasnost za razumijevanje pravne norme upravo je njena volja. Naime, da bi se saznala volja pravne norme, potrebno je traiti tumaenje stvaraoca stvara oca pravne norme to bi, kako on istie, dovelo do sociologizacije pravne norme, kao i sa mog prava. Prema Kelsenu, ono to pravnika treba interesovati o pravnoj normi jeste da: 1. norma koja se donosi ne bude protivna vioj normi, nego da bude u skladu s njom; t oj sredini, jer je mir posljedica pravnog monopola prisile. 2. norma mora doprinijeti miru u toj Kelsen je ukazao i na okolnost da se pod pravnom normom normom ne podrazumijevaju samo odredbe zakona. Pravne norme, kako on naglaava, nai emo i u upravnim i sudskim suds kim aktima, kao i ugovorima ugovorima izmeu pravnih subjekata. Na ovaj nain Kelsen Kels en je nainio diobu pravnih normi na ope i pojedinane. Velika zasluga Kelsena Kelse na na polju pravne teorije je i formulisanje termina: Änormativni Änor mativni poredak" i Äpravni sistem". Prema njemu, smisao pravne norme izvodi se iz sistema prava, iz normativnog poretka, pa na taj nain pravo izvire iz samog sebe, a ne iz neke druge nepravne pojave. Pravne norme nemaju istu pravnu snagu. s nagu. Njihova pravna snaga ovisi od od poloaja kojeg zauzimaju u pravnom sistemu. Na vrhu pravnog sistema, koji je hijerarhijski ureen, nalaze se norme najvie naj vie pravne snage. Pravni poredak je zasnovan na prinudi, a samim sa mim tim i na prinudnosti njegovih sastavnih dijelova. Historijsko-pravni pozitivizam
10
Historijskopravni pozitivizam, stvoren poetkom XIX stoljea, nije prihvatao ideje prirodnog prava, ali ni dogmatskog pozitivizma, pozitivizma, nego se zalagao za postepenost uvoenja reformi u pravni sistem njemakih dravica. Saviniijevo uenje odbacuje ideju prirodnog prava kao trajnog i univerzalnog prava, istiui da je pravo historijska kategorija, koja nastaje kod svakog naroda. Bez obzira to zakonodavci bivaju, prolaze i nestaju, pravo se s e i dalje zadrava kroz duh naroda. nar oda. U tome je njegova neunitivost. Savinji svoju teoriju zasniva na injenici da nema prava bez naroda. Narod je taj koji daje obiljeje pravu. Svojom aktivnou narod stvara obiaje koji predstavljaju najznaajniji izvor prava, pra va, te se kao ka o takvi moraju uvaavati. Savinji Sa vinji je bio protiv protiv kodifikacije njemakog prava, smatrajui da bi to nanijelo nenadoknadivu nenadoknadivu tetu narodnom pravu njemakih dravica. Puhtovo uenje ima temelj u narodu i obiaju. Osim Osi m afirmacije obiaja on je afirmirao i pravnu nauku kao bitan izvor prava. Pravnoj nauci pridavao je veliki znaaj, te ju je u hijerarhiji izvora prava stavljao na sami vrh. On se zalagao za kodifikaciju njemakog graanskog prava, ali tek onda kada se stvore st vore optimalni uslovi. Doprinos ovog teorijskog pozitivistikog pozitivistikog pravca ogleda se u tome t ome to je: 1. ukazao na postojanje pra prava, va, s jedne strane, i pravnih normi, normi, donesenih od strane zakonodavaca zakonodavaca od kojih direktno ne zavisi; 2. ukazao na okolnost da pravo ini nekoliko segmenata od kojih je historijski segmenat meu znaajnijim. Slabosti ove kole se ogledaju u: 1. povrnom uenju uenju o nekim bitnim elementima elementi ma prava, npr.: izvori prava. Ova kola je tako isticala tzv. Änarodni duh" a da ga pri tome nije do kraja objasnila; 2. zanemarivanju uloge zakonodavstva u razvoju prava, favorizirajui uslov historijskog razvoja na utrb drugih bitnih elemenata; 3. doprinoenju dugogodinjem dugogodinjem zadravanju statusa stat usa quo u pojedinim sredinama, sredina ma, i to zahvaljujui svojim odbojnim stavovima prema kodifikaciji prava, ne dozvoljavajui pri tome prodor modernog modernog i reformiranog zajednikog njemakog prava Socioloki pozitivizam
Dogmatske i normativne teorije pravnog pozitivizma bile su poptuno iskljuive kada je rije o drutvenom kretanju i samoj sa moj odvojenosti prava. Naime, zagovornici ovih pozitivistikih pravaca svako su drutveno kretanje i njegov uticaj na pravo smatrali s matrali nevanim za pravo. Dogmatske i normativne teorije, takoer, nisu dale ni odgovore na pitanja: koji su s u to subjekti koji utiu na nastanak prava i kakvi odnosi vladaju meu njima, te koji je smisao i kakva je uloga prava u drutvu? elei sainiti sintezu postojee post ojee socioloke misli, veliki mislilac OR GURVI prouavao je zajednice ljudi i odnose pojedinaca prema datim zajednicama. On je pravio analize razliitih zajednica, poev od obine zajednice - porodice, porodice, preko drave kao najsloenije najsloenij e drutvene zajednice. Gurvi pravo shvata kao dinaminu komponentu, koja je u stalnom kretanju i mijenjanju. Prema njemu, nj emu, pozitivno pravo sastavljeno je od mnotva razliitih prava, kao to su: pravo komune, privredne organizacije, crkve i sl, dok dravno pravo predstavlja samo sa mo kockicu jednog velikog mozaika prava odreene drutvene drutvene sredine. Dravno pravo je, kako to naglaava Gurvi, drugaije od ostalih prava jer se primjenjuje prema svim subjektima bez izuzetaka, te je kao garancija za njegovo provoenje provoenje predviena dravna prisila. U domenu sociolokog poimanja drutvenih odnosa odnosa i prava u odreenim zajednicama zajednica ma svoj doprinos je dala i marksistika teorija iji su najznaajniji predstavnici KARL MARKS i 11
FRIDRIH ENGELS, koji su dali svoja miljenja o izvoru i aktivnosti prava, podvlaei podvlaei pri tome, kao osnovnu determinantu, njihovu klasnost. Marks je bio pod jakim uticajem Hegela, jer je prihvatao historicizam histor icizam i dijalektiku. Osim toga, osnovnu nit njegovog uenja predstavljao je i materijalistiki pristup rjeavanju pitanja drutvenog razvoja. Marks je za razvoj drave i prava kao bitan faktor odredio antagonizam klasa i klasnu borbu. Prema njegovoj teoriji, kao i teorijama njegovih sljedbenika, pravo predstavlja sredstvo vla dajue klase kojom ona titi svoja dobra i interese. Razvoju socioloke misli poseban doprinos je dao i Max Weber (Maks Veber), koji je naglaavao da se drava i pravo mogu razumjeti samo u sluaju ako ih stavimo u historijski kontekst razvoja civilizacije. civiliza cije. Prouavajui vlasnitvo kroz kr oz razliite drutveno-ekonomske drutveno-ekonomske formacije, Veber je zakljuio da je ova kategorija u razliitim oblicima bila i razliitim intenzitetom tiena. Razliit je razvoj prava u dravama zapadne civilizacije i dravama koje nisu u tom civilizacijskom krugu, jer osnov drava zapadne civilizacije poiva na ureenoj dravnoj administraciji i legalno izabranoj vlasti, vlast i, pri emu se pod legalnom vlau podrazumijeva ona vlast koja omoguava slobodu ekonomije, formalnu jednakost meu graanima i primjenu prava i to t o kroz primjenu opih pravnih normi. Veber smatra da postoji vie vrsta prava i to: 1. dravno pravo i razna nedravna prava, te 2. formalno i sadrajno pravo Osnov Veberovog prouavanja su odnosi meu ljudima, posmatrani u svjetlu svog s vog historijskog razvoja. Veber je konstantno ukazivao na historijski aspekt razvoja prava, podvlaei injenicu da je racionalno pravo nastalo razvojem prava, a prvu pr vu stepenicu u tom razvoju predstavljalo je iracionalno pravo. Teorija Gustava Radbruha
Prvi koji se suprotstavio pravnom pozitivizmu bio je Gustav Radbruh, ije su ideje o razvoju prava imale jako velik uticaj na kasniji razvoja teorije i filozofije prava. Ono to ini osobenom Radbruhovu teoriju teoriju svakako sva kako je stav da je svako ljudsko djelo vezano za neku ideju, odnosno za neku vrijednost. vrijednost. Prema njemu, pravo pra vo se sastoji od svoja tri elementa: pravde, svrsishodnosti i pravne sigurnosti, koji se meusobno prepliu, i bez kojih pravo ne bi moglo egzistirati. Njegovo uenje govori o tome da je pravo vezano za ideju, ali iz te ideje ne proizilazi apsolutno pravedno pravo, kao to proistie iz uenja prirodnopravne prirodnopravne kole. Njegovo uenje je bilo moderno uenje koje govori o ovjeku kao o sutini i cilju prava. kola slobodnog prava
Ova teorija se bavi sistemom prava i postojanjem normi u tom sistemu. Pored prava kojeg stvara drava, postoji i slobodno pravo koje nastaje i ivi u graanima, aktima suda i uprave, kao i u pravnoj nauci. To je pravo koje nastaje u neposrednom ivotu i to kao nunost. Prema miljenju Hegela pravo ne predstavlja samo sa mo njegova norma, nego i ovjekov nain ivota. Naime, Hegel polazi od pretpostavke da ovjek nije stvoren prostim roenjem, nego da se raa ra a svojom drutvenou. Drutvenost ljudskog roda je njegovo kretanje ka slobodi, slobodi, a uvjetovano je ovjekovom voljom, baziranom na razumu.
POJAM POJAM PR AVA AVA Istorijski uslovi nastanka
12
Pravo je normativni poredak koje se u tradicionalnom odreenju svog pojma pojavilo na relativno visokom stupnju stupnju razvitka proizvodnih pr oizvodnih snaga i svijesti ovjeanstva,u onom razdoblju koje se uzima kao prelaz drutva iz varvarstva u civilizaciju. Pravo i obiaj Prvobitne drutvene grupe, grupe, malobrojne mal obrojne po svom sastavu, a teritorijalno rasute po minijaturnim oblicima naseljenosti morale su da se s e odlikuju odlikuju visokim stepenom socijalne homogenosti. U pojmu Äzajednice³ povezanost je materijalna i duhovn duhovnaa jer su lanovi zajednice upueni na grupnu reprodukciju materijalnih uslova egzistencije. Pojedinac ne raspolae individualnim sredstvima za proizvodnju. proizvodnju. Usitnjena i zatvorena ekonomika primitivnog tipa, te upuenost drutvenih zajednica samih na sebe uticali su na razvitak kolektivne svjesti. Njen osnov F.Tenies nalazi u Äkonsenzusu³ iz koga proizilaze zajedniki i udrueni osjeaji kao i vlastita volja zajednice. Uee u konsenzusu daje da je svakoj volji domen i funkciju, funkciju, i zbir povlastica i obaveza koje Tenise naziva prirodnim pravom te se moe prevesti i kao sloga. Nastaje potpuno spontano, spontano, imanentna i manentna je svakoj zajednici zaje dnici i razlikuje se od vjetakog ugovora. ugovora. Dirkem takav oblik ivota naziva mehanika solidarnos soli darnost t koja reprodukuje pojedinca kao optu sliku karakternog tipa i oduzima oduzima mu bilo kakvu individualnost. Prva vrsta normi su obiaji i to iz dva razloga: svojim uzastopnim ponavljanjem one su prelazile u neku vrstu automatizma i nisu zaht za htijevale ijevale poseban intelektualni napor, na por, a s druge strane reakcija na njihovo nevrenje nevrenje od strane pojedinca dolazila je spolja s polja esto esto u obliku grupe prinude, bilo do lanova te ili neke druge grupe. Obiaj je pribavljao sebi na taj nain legitimitet dugotrajnim ponavljanjem i stvaranjem prvo instiktne a zati m racionalne predstave o obaveznosti svog vrenja. Sankcija je dakle imala vanjski karakter i bila je vrlo efikasna: reakcija itave grupe ili njenih pojedinih djelova, podsmjeh, podsmjeh, prezir, bojkot, ignorisanje, izgon iz grupe ili fizika eliminacija. Razlika Razlika izmeu prava i obiaja je sadrajna. Prvobitna zajednica nije mogla postojati bez razlike meu pojedincima.One su proizilazile pr oizilazile iz genetikih, genetikih, individualno-psiholokih individualno-psiholokih i drugih inilaca. Te razlike bile su regulisane obiajnim normama i bile su primane kao prinudne.Kasnije prinudne.Kasnije je ta nejednakost bila bitno drugaije prirode i njena regulacija r egulacija zahtijevala je organizovanu spoljnju prinudu koja svoju snagu vie nije crpila iz konsenzusa nego iz vanjskog subjekta (drave). Zato kaemo da izme iz meu u prava i obiaja ne postoji samo normativna razlika (po spoljnjom nainu regulacije) nego i sadrajna (po sutini procesa na koji se odnosi). Pojava drave praena je pojavom prava. Pravo i moral Drugi normativni poredak je moralni. Moral se opisuje kao sistem predstava predsta va o dobru i zlu. Taj sistem pojavljuje se kao regulator individualnog i grupnog ponaanja ponaanja koji svoj osnovni izvor ima u unutranjem ubjeenju da je ono dobro te se pojavlju kao autonoman u odnosu na vanjske uticaje. utica je. Po pitanju izvora izvora unutranjeg moralnog uvjerenja zajednika zajednika injenica mnogih teoretiara jeste da postoji jedan vii uzronik morala, izvan i iznad izna d ljudske svijesti svijesti koji joj diktira sadraje i uvodi je u sferu vieg normativnog poretka, poretka, nezavisnog od iskustva i istorije. Moral je sagledavan kao akt spoznaje ili kao sadraj koji je ovjekovom biu priroen od roenja te ga po tome razlikuje od ostalog organskobiolo orga nskobiolokog kog svijeta. sta novita da je moral individualno psiholoka Odnos prava i morala moe se objasniti sa stanovita injenica i da je kao oblik svijesti nastao na odreenom stepenu razvitka razvitka drutva is samog ovjeka. Moral je proizvod ovjekove samosvijesti i istovremeno akt a kt iskustvene spoznaje u 13
toku koga ovjek sebe spoznaje kao drutevno bie. Predstave o dobru i zlu koji ine njegov sadraj upravo su proizvod tog iskustva. Postojanje P ostojanje ovjeka moralnim subjektom znailo je istovremeno i njegovu sposobnost da za svoje konkretne postupke bude odgovoran pred samim sobom. Zbog toga je osnovna moralna sankcija bitno unutranja. Ona je usmjerena us mjerena prema prema ov ovjekovoj jekovoj samosvijesti i njenom aktiviranju u trenutku kada se s e doe do saznanja da je izvren duhovni ili praktini in koji je u suprotnosti sa odreenom predstavom o dobru ili zlu ili sa sistemom tih predstava. U taj sistem ukljuene su i predstave ovjeka o samom sebi kao biu kome je svojstvena tenja da bude potovan i da u oima drugih uiva potpuno dostojantvo. Moralna sankcija moe da bude i spoljna i tada se ne razlikuje od obiajne samo to se odnosi na drugu vrstu sadraja. Za prekraj moralne norme ipak nije tipina spoljna sankcija nego ona unutranja koja izmi iz mie e racionalnoj kontroli i dolazi sa ma po sebi. Odnos prava i morala posmatra se sa normativnog i faktikog faktikog aspekta. Sa normativnog je nedvojbena i proizilazi ve iz prirode pravne i moralne sankcije zatim iz naina stvaranja i naina primjene. Pravo je formalizovan normativni poredak sa razu ra zuenom enom strukturom i precizno odreenim odnosom viih i niih djelova normativne hijerarhije. Moral moe moe postati u vidu niza nepisanih pravila i sabran u obliku tzv.moralnog kodeksa. Najee nastaje spontano. Razliku je tee odrediti sa faktikog fakt ikog aspekta. Tu se govori o Ämoralnom Ä moralnom minimumu³ jednog jednog drutva koji bi kad se ne bi potovao, doveo u pitanje sam opstanak drutva, te mu drutvo posredstvom dravnog sankcionisanja daje mnogo jau garanciju od one etnike. Postoji jedan fond pravnih i moralnih sadraja sadraja koji omoguuju jedinstvenu normativnu definiciju prava i morala. Prof.Lukic kae: pravni poredak u drutvu je jedan, dok onih moralnih u drutvu moe biti vie te je faktiko pitanje odnosa globalnih drutvenh grupa koji e moral postati dominirajui i pravnim normiranjem biti i ozvanien. ozvanien. Preveliko pravno normiranje morala dovodi u pitanje njegovu autonomnost, autonomnost, zasnovanu na samosvjesti sa mosvjesti ovjeka i pouzdan je dokaz da njegovim posredstvom drutvo ulazi u krizu jer etika ponaanja mora da obezbjeuje obezbjeuje prinudom. Moralna norma pretvorena u pravnu gubi autonomnost, ostaje heteronomna heteronomna i samim tim upozorava da je samosvijest ovjeka dosla u krizu. Tada postaje neophodna neophod na intervencija i drugih drutvenih drut venih inilaca. Uravnoteen odnos prava i morala u jednom drutvu ukazuje na njegovu stabilno sta bilnost st i na injenicu da su autonomn a utonomnaa pona ponaanja anja u sferi slobode i samosvjesti u prevazi nad na d heteronomnim heteronomnim ponaanjima u sferi prinude i represivne pravne svjesti. Razlike prava i morala: pravo upravlja spoljanjim ponaanjem, a moral stavlja akcenat na namjeru, pravo utvruje vezu izmeu prava i obaveza, moral propisuje dunosti koje ne stvaraju subjektivna prava, pravo utvruje obaveze koje je vlast sankcionisala, sa nkcionisala, moral izmie organizovanim sankcijama. Pravo i religija Pojam religije upuuje na oblik svijesti u ijem aktu ovjek sebi stvara st vara predstavu o jednom jednom viem subjektu za koga je sudbinski vezan i ije promisli i naloge mora bezuslovno sprovoditi ako eli da stekne njihovu naklonost i u potrebnoj mjeri bude spaen. Taj subjekt moe biti zamiljen na mnogosrtuke naine. Drutvene grupe koje stvaraju pravo ili utiu na njegovo stvaranje, svojojm svijeu vezane za predstavu pr edstavu o postojanju takvog subjekta i da svoje praktine postupke postupke ideoloki ideolo ki pravdaju povezivanjem na pomisli ili volju tog subjekta. s ubjekta. Religijsku normu mogue je razlikovati od pravne po njenom spoljnjom obliju. Ta se norma sadrajno poziva na Änajvii subjekt³ a formalno for malno je dana kao imperativna i mperativna zapovijest zapovijest koja se od moralne i obiajne zapovijesti razlikuje po intenzitetu poruke i uticaja na iracionalne ovjekove nagone. nagone. Ovim iracionalizmom odreena je i priroda religijske r eligijske sankcije. Religijska sankcija je bitno³transcedentna³ (onostra (onostrana) na) i sraunata je prijetnjom omazde na 14
onom drugom drugom svjetu ³izazove poeljna ponaanja na ovome ovome svijetu³. Za razliku r azliku od ostalih sankcija koje su iskustvene ova religijska je nadiskustvena i u nju se moe vjerovati ali se ona ne moe osjetilno verifikovati. Religijska norma postaje postaj e pravnom kad je pravni pra vni poredak uini uini takvom stavljajui iza nje mogunost primjene dravne prinude. Kod sadrinskog razgraniavanja pravne pra vne i religijske norme, pravo nastaje kao ka o nunost nunost regulacije drutvenih sukoba u duhu interesa vladajuih drutvenih grupa, te poto su ti interesi polarizovani njegovu prirodu je mogue lako razaznati, ali religija se vrlo esto pojavljuje kao zajedniki sadraj svijesti sukobljenih drutvenih grupa s pretenzijom da nastupa kao njihov zajedniki ideoloki okvir te pravo i nehotice otkriva parcijalni a ne opte opte drutveni karakter kara kter religijskih poruka. Religijsku normu treba posmatrati kao pravnu onda onda kada akcijom a kcijom zakonodavca zakonodavca bude intrigirana u pravni poredak. Sam pavni poredak postaje religijski kad religijske sadraje sadraje u cjelini usvoji us voji kao svoje. Odnos religije i prava mnogo je znaajniji za stare nego za moderne pravne poretke. Religija je u starom i srednjem vijeku vrila izuzetan uticaj na sadr sa draj aj prava bilo zato to su njeni sadraji imali epohalan karakter i dominirali nad svim ostalim, bilo zato to je sama njena institucionalna organizacija omoguavala omoguavala ideoloku suverenost. Iz tog razloga i njegov normativni duh proet je religijskom mistikom. Drutveni sukobi i pojava prava U nastanku
prava glavni inilac je bila pojava klasa i klasnog sukoba kao osnovnog oblika socijalnog konflikta u jednom drutvu. Toj pojavi bilo je vie uzroka (razvitak proizvodnih snaga, proizvodnje ne samo radi upotrebne nego i radi prometne vrijednosti, pojava samog sa mog vika vrijednosti, drutvene podjele rada i sl.). s l.). Ekonomskim Ekonomskim injenicama injenica ma treba dodati i one socioloke: razlaganje razlaga nje unutranje strukture nekad homogenih drutvenih drutvenih grupa na bogatije i siromanije pripadnike itd. Sa pravnog stanovita stanovita ovo je dovelo do situacije kada moral i obiaj nisu mogli biti sredstvo regulisanja r egulisanja sadraja drutvenog ivota. Poto se vrstina obiaja nalazi u zavisnosti od stepena zatvorenosti zatvorenosti jedne zajednice bilo je oigledno da je i njihova regulativna mo opadala u srazmjeri sraz mjeri u kojoj su oblici drutvenosti drutvenosti postajali otvoreniji. Ali, postojao je jo jedan sutinsi razlog. Obiaj poiva na konsensusu koji za svoj s voj osnovni uslov ima hom homogenost ogenost interesa i mogunost njihovog usaglaavanja. U novim okolnostima konsensus nije vie bio mogu, jer dominacija privatnog interesa potiskivala gruge drutvene obzire i ruila sva obiajna prava koja bi se uspostavila. Slian je bio sluaj i sa moralom. Proces socijalne diferencijacije i postepeno raanje ekonomskih ekonomskih i drutvenih nejednakosti razarali su jedinstvo jedinst vo nekadanje kolektivne svijesti i njene sadraje, sada parcijalizovane i zavisne od materijalnog statusa pojedinca, prilagoavali novonastalim situacijama. Prelazaka u civilizaciju civiliza ciju zatekao je drutvo drutvo u stanju socijalnog s ocijalnog raslojavanja i postupne, ali sve dublje, klasne diferncijacije. Zbog tog raslojavanja na bogatiji i siromaniji sloj stanovnitva oigledno je da obiaj i moral ove dvije grupacije vise nije mogao biti isti. Ali poto su i jedan i drugi zavisili od materijalnih uslova egzistencije, pojavila se nunost za jednom novom integrativnom vezom koja e ih iznova drati na socijalnom okupu, no na bitno drugaiji nain nego to je to ranije bio sluaj. Ta veza bila je pravo. Poto se integritet integr itet drutva drutva nije mogao dalje odravati obiajnom i moralnom prinudom,na scenu je umjesto opte volje i konsensusa, morala da stupi parcijalna volja i organizovana prinuda za njeno realizovanje. Politiki izraz postala je drava sa aparatom za fiziko nasilje jer je princip solidar nosti iz prvobitne zajednice ve odavno potisnut principom otvorenog ili prikrivenog konflikta klasnog drutva, a pravni izraz je normativni poredak zatien mogunosu primjene tog nasilja. Taj smo poredak nazvali dravno pravni m poretkom, ili izrazima Äpravni poredak³ . 15
Definicija prava: pravo je poredak drutvenih normi, zatien mogunoscu primjene dravnog nasilja, kome je cilj da volju vladajue klase izrazi kroz zakonsku formu i da zatiti njihove osnovne osnovne ekonomske, politike i ideolo ke interese, te da u njihovu korist rijei konflikt koji bi bez svoje organizovane prinudne regulacije doveo u pitanje opstanak samog samog drutva dru tva.
Kada je rije o odnosima drave i prava treba obratiti panju na to da izmeu ovih drutvenih pojava postoji sadrinsko jedinstvo koje se u svojoj biti iskazuje kao njihova strukturalna i funkcionalna povezanost. povezanost. Pravo je primarni normativni poredak u kome se kristaliziraju krista liziraju vladajue ideje o nainu ponaanja svih s vih lanova lanova drutvene zajednice. Utoliko se moe rei da je drava Ämaterijalni Ämat erijalni vid egzistencije egzistencij e prava³ a pravo Äidealni vid egzistencije egzist encije drzave³. drzave³. Postojanje i jednog i drugog odraava odraava specifinu egzistenciju klasnih drutvenih drutvenih struktura i istovremeno utie na njihovo mijenjanje ili stagniranje. sta gniranje. Drava i pravo takoe imaju i relativnu r elativnu samostalnu egzistenciju koja potie iz tendencije, t endencije,
svojstvene svakoj drutvenoj tvorevini, da se otuuje od svojih pretpostavki i utemeljuje kao za sebe postojea. Drava nije, kao to tvrde neki teoretiari Äfabrika prava³ niti je pravo epifenomen drave, ve se oni mogu adekvatno pojmiti samo kao dvije strane istog drutvenog procesa. Uticaj drave na pravo ogleda se u pozitivizaciji prava kao ³ukupnost dejstva drave na pravo, usmjerenog na to da se pravo uini maksimalno efikasnim regulatorom drutvenih procesa³. Pri tom intervencija drave nije toliko us mjerena na regulisanje odnosa unutar vlastite organizacije koliko prema Ävani³ na regulisanje regulisanje niza izvandravnih, drutvenih drutvenih procesa. proc esa. Putem pravnog poretka poretka dravna dr avna vlast se ustvari, difuzionira (raspruje) u pore svih vanijih drutvenih odnosa i njima odrava budnim duh drave i njenih organa. Dakle drava ini pravni poredak pozitivnimm i vaeim, a pravo sa svoje strane dravni poredak ini legalnim i svaki akt a kt dravnih organa obvezuje principom formalne zakonitosti. Pravo je takoe forma ograniavanja vlasti i institucionalizovanja, institucionalizovanja, fikisiranja i postavljanja okvira ispoljavanja dravne dravne vlasti kao sile s ile i nadmonosti prema drugim sferama te je oigledno da sadrina drave i prava, dravne vlasti i pravne norme nisu u suprotnosti i da postoje zbog iste istorijske nunosti. Viskovieva deefinicija prava; ÄM Ä Mi cemo pod pravom podrazumjevati jedno povijesno jedinstvo razliitosti ili drutveno-povijesni proces sastavljen od: stanovito drutvenih odnosa kojim je potrebno prisililno discipliniranje, dru tvenih vrijednosti i ciljeva kojima se takvi odnosi odnosi ocjenjuju i projekt iraju, i drutevnih normi koje, polazei od vladajuih vrijednosti i ciljeva, takve takve odnose prisililno ureuju ure uju.³
definiciji prava se s e ukljuuju tri elementa: socijalnokonfliktni(repersivnu regulaciju U njegovoj definiciji drutvenih sukoba, ije osnovno ishodite on sagledava u klasnoj borbi), ideoloki ideoloki (vrijednosni i teoloki-ciljni sistem kojima se s e socijalna funkcija prava pravda odreenom odreenom ideolokom formulom) formulom) i normativni(pretvaranje drutvenih normi u pravne i stvaranje st varanje specificne strukure prava kao nadgradnje onih socijalnih odnosa koji zahtijevaju zahtijevaju da budu pravno normirani). AVA STRUKT UR A PR AVA AVA PRE THODNI POJAM STRUKT URE PR AVA
Pravo ima sastavne sasta vne dijelove koji u svojoj ukupnosti ukupnosti ine njegovu strukturu. Uzajamna povezanost tih dijelova koja nam na m daje mogunost mogunost da pravo sagledamo sa gledamo kao Ätotalitet³ (cijelinu) i da prouavamo nain i logiku njegovog funkcionisanja, ini statini stat ini dio strukture. 16
Njen dinami dina mini ni dio dat je u meudjelovanju (interakciji) ovih dijelova koji utiu na razvitak, mijenjanje i usavravanje prava, na javljanje novih i isezavanje prevazienih strukturalnih elemenata, te na aktivan a ktivan odnos sa drugim drugim drutvenim totalitetima. Struktura prava je relativno r elativno trajna istorijska tvorevina ija se s e sadrina sadrina stalno mjenja u skladu sa odreenim odreenim drutvenim procesima, ali njena nj ena pojavna strana uglavnom uglavnom ostaje ista. Sama struktura prava je apstraktna kategorija najvie vrste. Strukturu prava izuavamo kao strukturu pravnog poretka jer je pravni poredak praktino otjelotvorenje pojma prava, njegova empirijska, iskustvena egzistencija, i jer su sve pravne pra vne kategorije izvedene iz uoptavanja istorijskog iskustva niza pravnih poredaka. Predmet strukturalne analize su dva njegova nj egova osnovna osnovna sastavna sasta vna dijela: (pravne norme i pravne akte kao izvora prava u formalnom smislu, pravnu svijest kao uslov njihove spozanje te vrijednosnu ± aksioloku dimenziju prava).
1.normativni
(pravne odnose kao izvore prava u materijalnom smislu, te subjekte prava kao uesnike tih odnosa, i efikasnosti prava pra va kao i uslov njegovog vaenja).
2.Faktiki
Postoji jo jedan element pravnog pra vnog poretka poretka kojeg nazivamo na zivamo zakonitou. On vezuje prva dva u jednom specifinom-pravnom specifinom-pravnom znaenju, jer zahtjeva da sp s provoenje prava bude u skladu s isto pravnim kriterijem izvoen iz voenja ja niih elemenata elemenat a pravnog poretka poretka iz onih viih, i taj zahtjev za htjev titi rigoroznim pravnim sankcijama. Normativni dio pravnog poretka Pravna norma je ono pravilo o ljudskom pona anju koje je zatie no mogunou primjene dravne prinude. Pravna norma i prirodni zakon U svojoj Äistoj³ teoriji prava Kelzen je otro odvojio sferu Äbitka³ i sferu Ätrebanja³, te je
pravnu normu posmatrao samo u ovoj drugoj sferi. Sferom Äbitka³ vladaju uzroni zakoni (posljedica ÄB³ nuno nastupa ako je dat uzrok ÄA³) i pravo se u njenom horizontu ne moe posmatrati iz jedinstvenog razloga to je ono sfera slobode u kojoj vlada princip Ätrebanja³. Ovaj princip izraava se formulom: Äako je dat uslov A, posljedica B treba da nastupi³. Principi Ätrebanja³ vladaju u svim normativnim porecima iji je zadatak da individualno ili kolektivno ponaanje regulie sa stanovita odreenog vrijednosnog sistema. Izme Iz meuu izdvajanja zapovjesti i nastupanja nast upanja ponaanja koje je njome normirano normirano postoji vremenski i prostorni razmak u toku koga ovjek kao subjekt ponaanja ima mogunost da izabere da li e normu usvojiti ili postupiti po njoj, ili odbiti zahtjevano ponaanje pona anje i izloiti se rizi ku sankcije. U Äslobodi izbora u situaciji³ ovjek je u svakom momentu suoen sa nizom alternativa, i
izmeu njih odabire onu koja najvie odgovara njegovom interesu. Izbor realno prisutnih alternativa indentian je sa samom njegovom slobodom (po emu je ovjek, izme iz meuu ostalog definisan i kao Äbie mogunosti³) te se iskazuje i u odnosu prema pravnoj normi: ovjek moe a ne mora, da prihvati ponaanje koje se od njega zahtjeva, to znai da je norma u stanju da mu kae da samo Ätreba³ da se ponaa jer njegovo ponaanje ne moe automatski proizvesti. Ä Trebanje³ se jeziki iskazuje i kao Ädunost³ Ädunost³ (Äljudi su duni da potuju potuju 17
poredak³), iz ega neki teoretiari zakljuuju da pravna norma u sutini ostaje moralna norma, a da joj je mogunost primjene dravnog nasilja pridodata zbog pojaane efikasnosti. ovjek u odreenoj situaciji ima mogunost mogunost opredjeljenja Äza³ i Äprotiv³ odreene norme, i to ukoliko je doista slobodan. Ali njegovo opredjeljenje uslovljeno je nizom ekonomskih, politikih, psiholokih, kulturnih i etikih i drugih inilaca, te se u t om smislu kree u svijetu s vijetu uzronosti i daleko je od apsolutne slobode. Autonomija i heteronomija volje
Pristajanje na normu moe biti motivisano na dva naina: Autonomija volje postojae onda kada se subjekt po zapovijesti ponaa zato to je uvjeren da
je ona dobra i da je u saglasnosti saglas nosti sa njegovim etikim, etikim, kuturnim, obiajnim, politikim i drugim naelima. U takvom sluaju subjekt bi usvajao i da nema spoljne sankcije, te se ona, interiorizovana u njegovoj svijesti kao dobrovoljna, iskazuje kao moralna norma. norma. Autonomija Autonomija volje u odnosu na pravni poredak najee je prisutna kod pripadnika vladajue klase jer pravo sankcionie njihov moral i njihove interese. Heteronomija volje postoji kod pravnog subjekta u sluaju kad ponaanje, koje od njega
zahtijeva pravna norma, vri ne iz unutranjeg uvjerenja da je ono dobro nego iz straha od sankcije koja moe da bude primijenjenja. I ovakav nain usvajanja ini pravnu normu efikasnom, ali ne i moralnom: da nema prijetnje sankcijom, subjekt bi postupao drugaije i sprovodio neku drugu normu koja odgovara njegovim ubjeenjima. Heteronomija volje se susree kod pripadnika potinjenih i eksploatisanih drutvenih slojeva. Pravna norma i pojam Änormalnog ³
Konstatacija da pravni pra vni poredak usvaja pojam Änom Änomalnog³ alnog³ kao okvir svojih sadraja sa draja nema namjeru da daje vrijednost suda da li je odreeni poredak i sam Änormalan³ s obzirom na sutinu usvojenih sadraja. Pravna norma moze nastati na dva naina: socijalna i specifino pravni nastanak norme. Kod prvog, norma postoji kao socijalna (obiajna, moralna, moralna, religijska, r eligijska, kuturna i sl.) te je drava preuzima u gotovom gotovom ili za svoje potrebe ³preraenom ³pr eraenom³³ stanju, i stavljanju iza nje mogunosti mogunosti primjene svoje prinude, pretvara je u pravnu. Tada se ona od svog prethodnog oblika razlikuje samo po sankciji, ali ne i po sadraju. (npr. Äne ubiti³ Äne ukrasti³ Äne Ä ne slagati³ Äasno zivjeti, nikom ne smetati, svakom svoje dodijeliti³ i sl.). Drugi nain nastanka pravnih normi je specifino pravni . U odreenim situacijama drava sama stvara norme kojih kojih do tada nije nij e bilo i ukljuuje ih u pravni poredak. (npr. revolucionarna buroazija ja nastojala da norme prirodnog prava pretvori u pozitivnopravne norme, ili proleterijat sa sadrajima svoje klasne svijesti). Drava moe da pravne norme stvara i na posredan nain ovlaujui neku posebnu organizaciju da je donosi u njeno ime, ili da to ini samostalno. Iz tog razloga ra zloga neki autori su stvorili pojam Äpravne vlasti³ kao iri od pojma Ädravne vlasti³. Pravna vlast bila bi izvor svih pravnih normi iza kojih stoji pravna sankcija, a dravna vlast samo sa mo onih iza kojih stoji dravno nasilje. Pozitivitet pravne norme
18
Pozitivitet pravne norme znai da je ona Ävaea³ u konkretnom pravnom poretku i da za neizvravanje njene zapovijesti poredak moe angaovati aparat prinude. Uslov njenog vaenja jeste efikasnost efika snost samog pravnog poretka. Norma postaje pozitivna pod odreenim uslovima. Nju mora donijeti nadleni organ, po tano utvrenom postupku. Od trenutka donoenja pa do trenutka stupanja na snagu pravna norma prolazi kroz fazu fazu Ävacatio legis³. U tom vremenskom roku subjekti na koje se odnosi duni su da se upoznaju s njenim sadrajem. Vrste pravnih normi
Po jednoj tradicionalnoj podjeli sve se pravne norme mogu razvrstati po dva kriterija: 1. po broju subjekta na koji se odnose i situaciji na kojoj se primjenjuje i 2. po nivou uslovnosti na koji se primjenjuje. Pravne norme mozemo podjeliti i... 1. s obzirom na stvaraoca pravne norme: a) pravne norme koje donosi drava b) pravne norme koje donose druga pravna lica c) pravne norme koje donose graani 2. s obzirom na nain nastanka:
a) obiajne b) postavljene 3. s obzirom na oblik pojavljivanja: pojavljiva nja: a) pisane b) nepisane 4. s obzirom na broj br oj subjekata i situacija na koji se odnose: odnose: a) ope b) posebne c) pojedinane 5.
s obzirom na sadraj pravne norme: a) apstraktne b) konkretne 6.
s obzirom na odreenost dispozicije: a) kategorike pravne norme b) pravne norme sa nedovoljno odreenom dispozicijom 7.
s obzirom na pravnu snagu: a) vie pravne norme b) nie pravne norme 8. s obzirom na stepen uslovljenosti: a) uslovne pravne norme b) bezuslovne pravne norme
19
9. s obzirom da li se njima ustanovljavaju prava ili obaveze za subjekte pravnih normi, odnosno da li se njima stvaraju pravne norme ili se sprovode ve donesene (s obzirom na granu prava): a) ustavno-pravn usta vno-pravnee b) krivine c) nasljedne d) graanske e) porodine f) radne g) upravne h) procesne i) meunarodne i dr. *Opte pravne norme odnose odnose se na neodreen broj sluajeva u kojima se subjekti prava mogu pronai kada treba da se ponaaju na nain predvien u normi. One ne predviaju ni odreen broj lica koja se u takvim ta kvim situacijama mogu nai. nai. Zbog toga toga je opta pravna norma na dvostruk nain neodreena: ona ne precizira ni nain izvrenja normiranog ponaanja niti ad nominem (po imenu) navodi lica koja obavezuje. *Pojedinane norme su najee, jer se s e njima rjeavaju kon konkretni kretni sluajevi. One su odreene i po nainu ponaanja koje treba izvriti, i po subjektu na koga se neposredno odnose (npr. graanin N.N je duan platiti tano utvrenu sumu na ime poreza iz ukupno ukupnogg godinjeg prihoda). ija e realizacija nastupiti samo onda kada se *Uslovnim pravnim normam nazivamo one ija ispuni uslov za koji je vezana njihova egzistencija (npr. ustavna norma da su svi graani duni braniti zemlju ako bude napadnuta od unutranjeg ili spoljnjeg s poljnjeg neprijatelja). *Bezuslovna pravna norma postoji ona kad je uslov ve nastupio, pa normu treba praktino realizovati. One se odnose na konkretne sluajeve (npr. im je roeno dijete mora da bude registrovano u matinu knjigu). Situacija u kojoj nastaje bezuslovna norma neponovljiva je, i zato je ova norma, nor ma, za razliku od opte okrenuta prolosti jer regulie jedno stanje koje se ve desilo. Opte norme i uslovne norme imaju irok irok sadrajni prostor koji pokrivaju svojim normativnim zahvatom, te se mogu provoditi pomou vie pravnih akata odjednom (np. norme Äne ubij³ Äne ukradi³). Ako pravni akt prethodi pravnoj normi (sluaj kada je drava ili ovlaena organizacija stvaraju pravni akt koji do tad nisu postojali) tada jedan pravni akt moe sadravati vie pravnih normi (npr. pravno normiranje drutvene svojine u socijalizmu socija lizmu putem odgovarajuih zakonskih odredbi). Sastav (struktura) pravne norme
Pravna norma ima i ma etverodijelnu etverodijelnu strukturu: hipoteza, dispozicija, hipoteza sankcije i sankcija. Hipoteza pravne norme
Hipoteza (pretpostavka) pravne norme opisuje injenice koje izaziv iza zivaju aju potrebu za regulacijom jednog drutvenog odnosa ili dogaaja kao pravnog odnosa i kao pravnog dogaaja. Te injenice mogu biti prisutne ili e tek nastupiti. One takoe mogu biti vie ili manje odreene, 20
ali je neosporno da moraju realno postojati ili da postoji veliki stepen vjerovatnoe da e nastupiti. Hipoteza se navodi ve u prvom pr vom dijelu teksta norme, nor me, jer je ona pretpostavka utemeljen ut emeljenja ja same sa me norme. U normi Äsvi graani koji imaju imaju imovinu ili ostvare ukupan godinji prihod u odreenom iznosu, iznosu, duni su s u plaati porez³, hipoteza je data da ta u pretpostavci pr etpostavci da postoji postoji jedan drutveni sloj koji se od ostalih osta lih razlikuje veim imovinskim ili dohod dohodovnim ovnim cenzusom, cenzusom, te, te , prema tome, ima i pojaane obaveze prema dravi. Hipoteza ne mora uvijek biti jeziki prisutna nego se moe izvesti iz cjeloukupnog smisla norme. Na primjer, norma da Ädravni organi donose sami poslovniku o svom radu³, nema jasno izraenu hipotezu koja bi u razvijenom obliku morala da govori o nainu na koji je konstituisan taj organ i svrhu s vrhu njegovog konstituisanja, konstituisanja, da bi bilo jasnije zato je poslovnik o radu uopte potreban. Pretpostavlja se to da je ve opisano u nekom irem aktu. Hipoteza opisuje ili nagovjetava skup drutvenih okolnosti okolnosti za koje je pravni poredak zainteresovan zaint eresovan da ih normira i usmjerava u pravcu nekog tano utvrenog cilja. Okolnosti mogu biti konfliktne prirode, ali ne i konsenzualne (kada pravni poredak pristaje na neki ve postignuti sporazum volja, pa ga u hipotezi samo registruje). Hipoteza pravne norme moe biti odreena potpuno ili djelimino. Potpuno je definisana u normama koje tite neki javni interes (dravni ili drutveni), a djelimino o pravnim granama grana ma gdje poredak subjektima ostavlja autonomiju autonomiju volje (npr. u graanskom pravu). Potpuno neodreene neodreene hipoteze ne moe biti, jer bi se tada ta da zapovjest, sadrana u dispoziciji, kretala u nekoj vrsti praznog drutvenog prostora. AVNE NOR ME DISPOZICIJA SPOZICIJA PR AVNE VRS TE DI RST DISPOZICIJA SPOZICIJA::
1. dispozicije koje obuhvataju zahtjev za aktivnu radnju 2. dispozicije koje obuhvataju zahtjev za pasivnu radnju 3. dispozicije koje obuhvataju zabranu aktivne a ktivne radnje radnje 4. dispozicije koje obuhvataju zabranu pasivne radnje
Sadraj dispozicije sainjava zapovijest koju stvaralac st varalac norme (adresant) (adresant ) upuuje upuuje subjektu norme (adresant) u pogledu nekog ponaanja. ponaanja. To ponaanje moe biti poeljno samo sa sa adresanta (npr. u graanskom pravu koje titi osnovne drutvene drutvene i dravne dr avne vrijednosti) vrijednosti) ili samo sa stanovita adresata (npr. u graanskom pravu koje titi privatni interes pa je drava u toj sferi u principu pr incipu ravnoduna, ravnoduna, ukoliko i sama sa ma nije u nju umijeana, ali takoe ta koe kao ravnopravna stranka). Veoma su este strane obostranog obostra nog interesa (kada graani u dravi osjeaju garanta pravne bezbjednosti pa njene norme usvajaju us vajaju kao svoje). s voje). U sva tri sluaja dispozicija sadri zapovijest koja kae da subjekti prava Ätreba³ da se s e ponaaju po njenim zamislima. Ova kopula Ätreba da³ znai da pravni poredak stavlja pravnu zapovijest zapovijest Äna raspolaganje³ da li e se po njoj ponaati ili nee, u onom smislu u kome smo opisivali sam pojam Ätrebanja³. Dispozicija hoe da bude zapovijedna (imperativna) u onom pravcu u kome izraava neki dominirajui interes i njegovu poziciju da moe nametati volju nosilaca tog interesa. interesa . Ona istovremeno izraava relativnu, ali ne i apsolutnu, mo stvaraoca stvara oca dispozicije, jer on s obzirom na slobodu izbora ponasanja koju ima ima adresat norme, moe moe kazati samo sa mo da adresat Ätreba³ da se pokori zapovijesti ali nema nikakvih garancija da on to Ämora³ da uini. Zbog toga u biu 21
dispozicije susreemo jedno specifino proimanje nunosti i slobode, gdje se s e nunost pojavljuje kao rezultat odreenih drutvenih okolnosti i uzima oblik potrebe za normiranjem, dok se sloboda iskazuje kao jedna manifestacija ljudske sutine izraene u definiciji ovjeka kao Äbia mogucnosti³ i Äbia prakse³. Ni jedna ni druga strana nije u svom odnosu apsolutna, kakvom su je htjeli prikazati bilo normativisti bilo sociologisti. Smisao je njihovog proimanja data u nemogunosti da se pravna norma posredstvom dispozicije pretvori u prirodni zakon koji djeluje po principu mehanicistinosti i automatskog automats kog nastupanja posljedica. Dispozicija se moe definisati kao uslovna relativna zapovijest ije sprovoenje zavisi od
mnotva pravnih i vanpravnih inilaca. inilaca. Relativnost zapovjesti odreuje i prirodu dispozicije, i to na dvojak nain: o njenom odnosu prema subjektu pravne norme i rasponu slobode koji mu je zapovjeu ostavljen. Sa sadrajnog gledita, pojam Ätrebanja³ moe da normira vie pravnih dunosti. Kad dispozicija neto nareu nar euje je ima se u vidu njen imeprativan i meprativan (kogentan) (kogentan) karakter i kada je intenzitet int enzitet najvei, budui da upuuje na zahtjev za ostvarivanjem sadraja sadraja koji su od ivotnog interesa za vladajuu volju. Ona je tada Änareujua³, to znai da e se dravni aparat angaovati u najveoj moguoj mjeri da adresanta norme primora pri mora na poeljno ponaanje. ponaanje. Istovjetan sluaj, ali sa suprotnim predznacima, postoji i kada dispozicija neto zabranjuje. Ona tada ima u vidu odreene sadraje koji bi svojim osiguravanjem osigura vanjem ugroavali vladajue interese, te e napor dravnog aparata prinude tada biti usmjeren na obratnu stranu on e initi sve to je u njegovoj moi da spijei vrenje takvih ponaanja i da njihove aktere rigorozno kazni. kaz ni. Takva je dispozicija dispozicija Äzabranjujua³. Nareujue dispozicije najee su s u u javnom pravu. Zabaranjujue dispozicije su najtipinije za za krivino pravo i onaj dio graanskog prava u kome drava vri jedan dio svojih prava. Sadraj dispozicije moe se kretati u sferi jae izraene slobode uesnika u pravnom odnosu. Sadraj ovlaenja moe biti iri ili ui, zavisno od prirode pravne grane. Najui e biti u podruju javnog prava gdje ovlatenja dravnih organa moraju biti striktno odreena i podlona brzoj i efikasnoj kontroli, a najiri u privatnom pravu gdje se dunosti pravnog poretka u principu sastoji samo sa mo u tome da sprovoenje sadraja privatnog prava situira u okviru zakonitosti (formalne i materijalne). Takve dispozicije se nazivaju na zivaju Ä ovlaujuim³. U odreivanju prirode ovih triju vrsta dispozicija treba imati na umu iskustveno pravno pravilo da su dun dunosti osti (obaveze) i ovlatenja uzajamno dijalektiki povezani povezani da moe biti rije samo u razliitom intenzitetu prisutnosti i jedne i druge u sadraju konk konkrente rente dispozicije, a nikako u iskljuenju jedne ili druge. Kod nareujuih ili zabranjujuuh dispozicija naglaeniji je element el ement dunosti, dunosti, ali to t o ne znai da adresati, na koje je upuena, nemaju nikakvih ovlatenja u odnosu na pravni poredak. Odnos sadraja dispozicije prema ponaanju subjekta ini spoljni kriterij po kome se one mogu podjeliti na kategorike, alternativne, dispozitivne, diskrecione i na pravne standarde (dispozicije sa neodreenim pojmovima). Ovaj kriterij nazvali s mo spoljnim stoga to sadraj sadraj dispozicije, kada se iz normativne sfere provede u svijest pravnog subjekta, jo uvijek ostaje unutranji sastojak te svijesti. s vijesti. Odnos subjekta prema normi objektivira spoljni nain, kroz odreenu vrstu ponaanja, ijim e se posredstvom saznati da li je subjekt pristao na zapovijest ili nije. Druga strana tog spoljnog odnosa data je u modelima ponaanja koje dispozicija stavlja subjektu Äna Ä na raspolaganje³. Modeli mogu biti razliiti, te emo ih izloiti prema vrstama dispozicije kako smo ih podjelili prema navedenom kriteriju. ategorike dispozicije K ategorike
22
Kategorika dispozicija ostavlja najmanje mjesta autonomiji subjekta. subjekta. One sadre samo sa mo zapovijesti, ali opet u relativnom r elativnom smislu, smislu, jer same s ame po sebi podrazumijevaju odreena ovlatenja. Na primjer, kategorika dispozicija je Äpunoljetan je graanin duan da ima linu ispravu³. Ona ne ostavlja nikakav izbor subjektima prava, ali je oigledno da su na osnovu nje graani ovlateni da imaju line isprave, to je veoma znaajno za njihov identitet kao fizikih lica. Kod kategorikih dispozicija esto ne postoji izriita sankcija, jer se s e podrazumjeva iz cijeline pravnog poretka. Alternativne i dispozitivne dispozicije, te dispozicije s diskrecionom vlau zajednikim imenom zovu se Ädisjunktivne³. One predviaju vie slobode u ponaanju i za adresanta a dresanta i za adresata a dresata pravne norme. Samim tim ti m njihov njihov sadraj je relativno r elativno odreen, pa ne podlijee jednostavnom tumaenju. mogunost da Alternativne dispozicije: Alternativne dispozicije adresatu ostavljaju mogunost ponaanje, koje se od njega zahtijeva, izvri na dva ili vise naina. Njegov je izbor ogranien u tom smislu to dispozicija predvia te naine u vidu alternativa, i adresatu ne ostavlja mogunost da doda Äsvoju³ alternativu. Posljedice ogranienog izbora su dvostruke. Adresat je slobodan da bira,ali samo jedno unaprijed opisano ponaanje izmeu dvije ili vie njih, ukoliko eli da ne doe pod udar sankcije; s druge strane, im izabere alternativu, ona se odmah pretvara u kategoriku zapovijest, zapovijest, ime prestaje prestaj e i sam alternativni karakter dispozicije. Adresat izvrava jedno Ätrebanje³ i ostaje unutar dispozicije, bez obzira na to da li joj se priklanja autonomijom ili heteronomijom volje. Dispozicije s diskrecionom vlau
Dispozicije sa diskrecionom diskreci onom vlau vlau takoe spadaju u alternativne, ali sa znaajnom izmjenom u poloaju adresata i adresanta norme. Kod njih adresant, kao i kod alternativne dipsozicije, dipsozicije, ima mogunost da odreuje odreuje ponaanje adresata, ali na taj nain da konani izbor alternative pripada njemu, a ne adresatu. Tu mogunost on izvodi iz svoje pozicije u odnosu na adresanta, jer raspola ras polae e diskrecionom vlau. Adresant je dravni dravni organ koji zauzima odreeno mjesto u hijerarhiji, te t e mu iz tog mjesta proizilaze i prerogative vlasti. U zakonom tano utvrenim sluajevima, ta vlast postaje Ädiskreciona³: dravni dravni organ biva ovlaen ovla en da izmeu alternativa izabere u konk konkretnoj retnoj situaciji onu koja e najvie odgovarati odgovarati inetresima javne slube. Izabrana alternativa postaje obavezna za adresata. Izbor I zbor pripada adresantu, ali ne i adresatu. Diskreciona vlast zasniva za sniva se na pravu pravu procjene cjeloshodnosti odreenog rjeenja koji vii dravni organ priznaje niem. niem. Na osnovu njeg, dravni organi tu vlast koriste u interesu javne slube, s preutnom pretpostavkom da e izabrana izabra na alternativa vie vie od ostalih odgov odgovarati arati tim interesima, da e ih titi i unapreivati. Od nje se jedino trai da bude formalno utemeljenja u zakonu (da je njen izbor izvrio nadleni organ po utvrenom postupku, i da se sadrajno podudara sa interesom ija je zatita zatita povjerena tom t om organu). Kad su ispunjeni ti uslovi, nosilac diskrecione vlasti ima ua ili ira ovlatenja u procjeni tog interesa, to dijelom zavisi zavis i i od prirode politikog reima (u demokratskim porecima manji je broj organa koji dobivaju ovu vlast, i njen kvantitativni i kvalitativni obim). Ona sadri mmogucnost zloupotrebe koja je gotovo uvjek prisutna, naroito kada su u pitanju pita nju osnovna drutvena drutvena i individualna dobra. Opasnost se poveava u mjeri u kojoj graani (posebno u autoritarnim reimima) nemaju efikasnu mogunost odbrane pred redovnim sudovima, i u kojoj izvrni organi postiu vei stepen faktike prevlasti u drutvu. drutvu. Lien alternative alt ernative u ponaanju, graanin postaje rtva njihove samovolje, samovolje, te se zbog toga nastoji da se u demokratskim dravama broji dispozicija s diskrecionim ovlaenjem svede s vede na razumnu mjeru i da se ustanovljavaju samo sa mo tamo gdje je to doista neophodno. 23
U teoriji prava se pod diskrecionom vlau podrazumjeva se i pravo adresata da
kod alternativnih dispozicija bira izmeu dvije ili vie alternativa. Pojam Ädiskreciono pravo³ e se upotrebljavati kad adresat ne raspolae nikakvom efektivnom efektivnom vlau, dok se ter min Ädiskreciona vlast³ koristi za ovlaenja dravnih organa, jer je ona tamo i efektivno prisutna. Alternativnim dispozicijama zvaemo one kod kojih stvaralac norme i ma ovlatenja da postavlja vie alternativa, ali kod kojih i adresat norme ima takoe mogunost mogunost da bira jednu od alternativa. Ovlaenja adresata nazivacemo diskrecionim pravom. Pod dispozicijom sa diskrecionom vlascu podrazumjevat cemo one kod kojih samo stvaralac norme (dravni (dravni organ) ima ovlaenje na izbor alternativa, dok adresat norme moe da se ponaa jedino po onoj od njih koje mu nametne adresant. Adresant dakle nema mogunost izbora alterantive. Dispozitivne dispozicije U mjeri u kojoj pravni
poredak smatra da njegov interes nee biti ugroen ako regulacija pojedinih vrsta odnosa prepusti samim njihovim uesnicima, on otvara mogunost da jedna postojea, zakonom ili drugim pravnim aktom utvrena dispozicija, bude zamijenjena drugom dr ugom dispozicijom koju e stvoriti zaintersovani subjekti s ubjekti prava lino. lino. Stoga se dispozitivne dispozicije nazivaju jo i Äzamjenjivim³. Postoje nekoliko uslova pod kojim se ova zamjenjivost moe ostvariti. Pravni poredak nije potpuno ravnoduan ravnoduan prema odnosu ije normiranje preputamo adresatima adr esatima norme. norme. Taj odnos mora biti Änormativno pokriven³ ali zakonodavac zakonodavac procjenjuje pr ocjenjuje da e se s e vei uinak, uinak, bez ugroavanja njegovog vlastitog interesa, postii ako se pokrie izrazi u slobodno izraenoj volji stranaka. Najee je rije o sferi privatng prava u kojoj se interes zakonodavca preteno ogleda u neophodnosti da nain regulacije privatnih interesa int eresa ne bude u suprotnosti sa vladajuim vladajuim klasnim interesima. int eresima. Ovaj princip naroito je vaan za drutva koja ograniavaju privatnu svojinu i sferu privatnog prava podvode podvode pod jai ja i reim javne regulacije. Ako je granica gra nica autonomije privatnih subjekata prela mjeru koju poredak smatra s matra poeljnom, poeljnom, usljedie njegova intervencija. On e u cjelini ili djelimino ukinuti dispozitvnu dispoziciju i preobraziti je u neku od ve pomenutih. Dalji znaajan uslov jeste obaveza adresata dispozitivne dispozicije da postojeu postojeu normu zamijene onom svojom. Oni ne mogu stvoriti stanje u kome ne bi primjenjivali dispozicije objektivnog prava ni stvarali svoju vlastitu dispoziciju. Tada bi u pogledu pravne regulacije nastupila tzv. nulta (neutralna) taka koja bi pravni poredak izbacila iz funkcije i odnos u pitanju stvorila nenormiranom, a to je upravo ono to pravni poredak ne eli. Stoga u tekstu veine dispozicija ove vrste stoje odredbe da e se na jedan drutveni odnos primjenjivati zakonska norma ako se s e stranke drugaije ne sporazumiju. Postoji i drugaija formulacija: stranke se mogu sporazumijevati sporazumijevati ako to t o dozvoljava pozitivna zakonska norma. U prvom sluaju norma objektivnog objektivnog prava primjenjuje se automatski ukoliko izostane dispozicija privatnih subjekata. U drugom sluaju te se norme ve primjenjuju, ali je subjekti mogu naknadno zamijeniti autonomnom autonomnom dispozicijom. Treci vazan uslov za valjanost dispozitivne dispozicije jeste faktiko ponaanje privatnih subjekata po pravnom pravilu koje su samostalno sa mostalno stvorili. Bilo bi sa stanovita interesa pravnog poretka, tetno i nedopustivo da oni zakonsku dispoziciju samo formalno for malno zamijene dispozitivnom, pa da se po njoj ponaaju. Poredak bi to doivio kao ka o izigravanje sopstvenih sopst venih intencija, i u sluaju nastupanja objektivne tete mogao bi da privatne subjekte podvede pod sankciju neke druge norme (npr. krivino, prekrajne, upravno-pravne upravno-pravne i sl.). Sa ovog aspekta se i dispozitivna dispozicija pojavljuje za njene adresate kao kategorika, jer nakon zamjene sa onom zakonskom ona za njih postaje 24
obavezna. Prirodno je saznanje da se dispozitivne dispozicije dispozicije ne mogu praktikovati u sferi javnog prava, jer ona titi osnovne dravne i drutvene vrijednosti vrijednosti i jer j er zahtjeva maksimalnu pravnu sigurnost. Time se ne eli rei da su one inilac pravne nesigurnosti. Kod njih je rije r ije samo o tome da su s u stranke prilikom zamjene zakonske dispozicije potpuno ravnopravne, ravnopravne, da se ostvaruju slobodnim sporazumom volja i, to je najvanije da se zamjena ne odnosi na trea lica van normiranog pravnog odnosa u smislu bilo kakvog njihovog obvezivanja. Saglasnost volja iskljuuje sa movolju. movolju. Sadraj zamjene se odnosi na tano odreena lica, te se pravna sigurnost poveava, poveava, a ne slabi. Ona se odvija pod kontrolom dravnog organa ija mogunost intervencije nije ukinuta dispozitivnou dispozitivnou dispozicije. dispozicij e. Ali, upravo zato to poiva na principu saglasnosti, saglas nosti, dispozitivna dispozitivna dispozicja nije mogua u podruju javnog prava, jer u njemu preovladava odnos vlasti. Dispozitivna dispozicija mora sa zakonskom za konskom normom normom biti usaglaena i formalno materijalna. Pravno je nuno da zamjena bude obavljena u zakonom predvienom obliku, od ovlatenih subjekata i po propisanom postupku. Takoe je obavezno da njen sadraj ne smije biti suprotnost sa pravom i moralom. Dispozicija sa nedovoljno odreenim poj movima movima (pravni ( pravni standard)
Kao to pravni poredak polazi od saznanja da u odreenim podrujima prava moe regulaciju prepustit subjektima norme, a da pri tome t ome njegov osnovni osnovni interes ne bude ugroen, tako isto se on nalazi suoen s uoen sa spoznajom da se ni u oblasti javnopravnog ili privatnopravnog privatnopravnog normiranja ne mogu do kraja predvidjeti i opisati sva poeljna ponaanja. Dva su osnovna razloga takvoj situcaiji. ivot drutva se s e kree u horizontu stalne otvorenosti i nepredvidivosti, te je neuporedivo bogatiji od mogunosti sveobuhvatnog pravnog poimanja i regulisanja. S druge strane, kad bi i postojalo savreno slaganje izmeu izmeu stvarnosti i njenog nj enog pojmovnog pojmovnog odraza, zakonodvacu zakonodvacu bi jo uvijek bilp tehniki nemogue da normira svaki konkretni odnos i svaki mogui dogaaj. Takav normativni zahvat paralizovao bi pravnu spoznaju poto bi i pravnik-teoretiar i pravnik-praktiar izgubili pregled nad njenom cijelinom i utopili se u istoj obradi pravne materije od sluaja do sluaja. Pravni poredak bi bio krajne neefikasan i radio ra dio bi sa krajnjom sporou. Da bi izbjegao ovoj opasnosti, pravni poredak se u normativnoj tehnici slui optim optim pravnim pojmovima, odnosno Äpravnim standardima³. Svi elementi dovod dovodee se u zavisnost od prirode te situacije, zajedno sa konanom definicijom definicijom samog ponaanja. Takvih optih pojmova ima i ma jako mnogo (npr. pojmovi Äsvjesnog³, Ä moralnog³, moralnog³, Äkulturnog³, Äobiajnog³, Äobiajnog³, Äizuzetnog³). U potrebljavaju se i tzv. Sintagem (Ädobar domain³, domain³, Äsavjestan Äsavjesta n roditelj³ i sl.). Svaki od njih sadri naelne odredbe iji sadraj tek treba tr eba konkretizovati u datoj situcaiji, da bi se znalo da li se s e subjekt ponaao ponaao u skladu skla du sa dispozicijom. Naelno se moe kazati da smisao dispozicije s nedovoljno odreenim pojmovima treba dovoditi u vezu s predstavom o pojmu³normalnog³ u drutvenoj drutvenoj sredini u kojoj se sprovodi jedna nor norma. ma. Tada e se vidjeti da se njihov sadraj ravna prema pr ema Äprosjenom³ Äprosjenom³ ponaanju koje je u toj sredini uobiajeno za datu situaciju. s ituaciju. Zbog tog to se ravnaju prema predstavi o prosje pros jenom nom ponaanju, ove se dispozicje nazivaju i Äpravnim standardima³. s tandardima³. Radnja koja se obavlja u duhu pravnih standarda, pojmovno je odreena njihovim navoenjem u tekstu pravne pra vne norme norme (ljekar je duan da savjesno obavlja svoju s voju dunost, dunost, u skladu sa shvatanjima s hvatanjima profesionalne etike) a sadrajno ± okolnostima u kojima se radnja deava (Äprofesionalna etika³ pojam poja m Äsavjesnog³ prilagoava uslovima mjesta i vremena- miru ili ratu, mjestu gdje se ljekarska intervenicja vri, stanju medicinske tehnike te hnike i mogunostima mogunostima koje ona u datom trenutku prua i sl.). Dispozicija s nedovoljno odreenim pojmovima susreu se i u javnom i u privatnom pravu, budui da ni najpreciznije najpr eciznije pravno regulisanje odreenog odreenog drutvenog odnosa odnosa jo uvijek nije 25
dovoljno da iscrpi sve njegove pravne relevantne momente i da iznae nove, ije bi dalje normiranje sam proces proc es regulacije odveo u nedogled. to je vea odreenost sadraja dispozicije, manja je autonomija autonomija subjekta na koje se one odnose, a samim tim i vea nadlenost dravnih organa. Autonomija utonomija je najmanja kod kategorikih, a najvea kod dispozitivnih dispozitivnih dispozicija. U obratnoj srazmjeri kree se nadlenost dravnih organa: pod uslovima koje smo opisali, najvea je kod kategorikih, a najmanja kod dispozitivnih dispozitivnih dispozicija. To je jo jedan primjer dijalektinosti odnosa drutvenih nunosti i individualnih sloboda kod stvaranja pravne norme . Prekraj kao hipoteza sankcije
Sfera Ätrebanja³ zavrava se oblikovanjem hipoteze i dispozicije pravne norme. U njoj su se nalazili i stvaralac norme (adresant, primarni subjekt ) i subjekt na koga ona treba da se primijeni (adresat, sekundarni subjekt). Prvi od njih je formulisao Ätrebanje³, a na drugog se ono upuivalo, te se stvarao odnos koji se naziva Äovlatenjem³ i Äobavezom³. Tek nakon to je taj proces zavren postavlja se pitanje koje je za faktiku egzistenciju norme od presudnog znaaja, da li e se adresat po njoj doista i ponaati. Na ovom mjestu susreemo s usreemo pojam prekraj (delikt) kao hipoteza (pretpostavke) za primjenu sankcije. sa nkcije. Radnja kojom se vri prekraj moe se sastojati u djelanju ili proputanju (injenju ili neinjenju). U oba sluaja ona je protupravna pr otupravna i podlijee podlijee sankciji, jer znai ogreenje o propisanu pravnu obavezu (dunost). Kelzenova odredba: delikt je ponaanje onog lica protiv koga je usmjerena sankcija kao posljedica njegovog ponaanja. ponaanja. Sve ove momente treba imati u vidu kada se govori o pojmu prekraja. S njim se iz sfere iste normativnosti zalazi u sferu materijalnosti pod kojom podrazumijevamo jedinstvo jedi nstvo materijalnih i psihikih psihikih elemenata elemenata ukupnosti ukupno sti ljudskog ponaanja. Prije svega se trai da prekraj bude uinjen svjesno i voljno, da dakle predstavlja pre dstavlja akt razuma, ra zuma, kako bi i sankcija sankcija mogla da bude primjenjena u punoj mjeri. Ukoliko ova dva momenta nedostaju, ili su samo djelimino zastupljeni, oni e delikte kvalifikovati kvalifikovati samo sa mo kao spoljnu (objektivnu) injenicu. Ona se prekriocu prekriocu ne moe uraunati kao akt svjesnog s vjesnog i voljnog opredjeljenja, ili to moe samo djelimino. djelimino. Prema vrsti pravnih vrijednosti na ije je nesprovoenje usmjeren, us mjeren, delikt se globalno dijeli na krivini i graanski, ali postoji i dalje podjela na javnoprivatni i privatnopravni, administrativni i disciplinski i sl. odnosu su na sankciju prekraj se pojavljuje kao ka o pretpostavka njene primjene. On uslovljava us lovljava U odno samo njeno postojanje i objektivno joj ide u prilog (bez obzira na to to njegov poinilac moe uiniti sve to mu stoji na raspologanju da je izbjegne). SANKCIJA U strukturi etverodijelne podjele sankciji pripada posljednje mjesto
iz najmanje dva razloga: razloga: to je ona uslovljena svim prethodnim elementima, i to tek njenim utrvivanjem pravna norma poprima pravni karakter. Bez tipine pravne sankcije, omoguene intervencijom dravnog aparata, ona bi ostala obiajna, moralna ili religijska norma. U analizi strukture pravne norme postojanje sankcije uvodi njenog treeg subjekta. Ako smo s mo kao prvog subjekta naznaili tvorca norme (adresanta), a kao drugog subjekta sprovodioca sprovodioca norme (adresat), (adresat ), kao trei subjekt pojavljuje se sprovodilac sankcije (dravni organ). orga n). Zbog toga se sankcija definie ne samo kao prinudno pravilo o ponaanju prekrioca norme nego i dravnog organa koji sankciju sprovod spr ovodii (trei subjekt). s ubjekt).
26
U tom smislu ide i njena
odredba kao Äsekundarna dispozicija³. Po njoj bi se Äprimarna dispozicija³ kretala u sfe sf eri normativnosti (trebanja) a sankcija kao Äsekundarna³ Äs ekundarna³ u sferi sferi represivnosti (fakticiteta prinude). U prvoj sferi kretao bi se
stvaralac norme nor me (prvi (prvi subjekt) a u drugoj, prekrilac i dravni organ or gan (drugi i trei subjekt). Stoga treba poblie obrazloiti ta sve obuhvata pojam pravne represivnosti. Svaka sankcija rukovoena je sa dva motiva. Prvi od njih sadran je u tenji za osvetom (odmazdom) (odmazdom) i u svojoj s vojoj je biti iracionalan. Drutvo eli da kazni pojedinca oduzimanjem najvanijih egzistencijalnih dobara (slobode, (slobode, zivota). Cilj kazne jeste stavljenje na znanje pojedincu da doveden u ravnopravan poloaj prema drugim lanovima drutva i da mora za odreeno vrijeme, ili trajno, da trpi posljedice protiv pravnog ponaanja. Kazna je po svojoj prirodi iracionalna, jer na odreen nacin dezintegrie ovjekovu ovjekovu linost, unosei u sam in kanjavanja strasti i emocije onih koji ih sprovod spr ovode. e. Drugi motiv pravnog sankcionisanja jeste prevaspitivanje ovjekove ovjekove linosti li nosti i on se moe nazvati na zvati racionalnim. Drutvo smatra da prekrilac norme ne bi uinio delikt da je ivio u uslovima koji bi mu omoguili razvitak adekvatne moralne i pravne svijesti, i itav njegov ivot usmjeren u pravcu prihvatanja drutveno poeljnog sistema vrijednosti. Prevaspitivanje poiva na principima humanizacije i resocijalizacije r esocijalizacije ovjekove ovjekove linosti i odbacuje teoriju o delikventu kao Äuroenom kriminalcu³. Cilj ovog racionalnog motiva pravnog sankcionisanja j este ponovno uspostavljanje ovjekovog integriteta i svoenje kanjavanja na onu mjeru koja je neophod neophodna na i u kojoj ono ostvaruje odgovarajui vaspitni uinak. Problematika pravne sankcije moe se razmatrati i sa stanovita prevencije i praktinog sprovoenja. Nijedno ljudsko drutvo ne bi se moglo due odrati kada bi svaka pravna norma morala da bude silom ostvarena. To bi znailo da pravni poredak ne uiva ni minimum socijalne podrke, ak ni kod vladajuih slojeva na iju autonomiju volje u odnosu na njegove zamisli inae redovno rauna. Pravni poredak nastoji i na ostale lanove drutva da ne djeluje primarno silom nego tzv. prevencijom. praktinih postupaka koje pravni poredak Prevencija predstavlja skup mjera, sredstava i praktinih preduzima da bi uticao na svijest, volju i razum svojih subjekata kako bi kod njih preduprijedio sklonost ka deliktnim ponaanjima. Prevencija moe biti razliitog intenziteta (od upozorenja i zastraivanja do tzv. Egzemplarnog E gzemplarnog kanjavanja koje se javno vri nad pojedincem da bi se djelovalo na raspoloenje mase.) Bitno je za prevenciju da se u njenom okviru sankcija jo ne vri i da postoji veliki stepen vjerovatnoe da nee ni nastupiti uslov u kojima e njena primjena biti neophodna neophodna . Stoga smo s mo i u definiciji pravne norme norme insistirali ins istirali na odredbi da je ona pravilo u ponaanju koje je zatieno mogunou primjene dravne prinude. Tim se htjelo upozoriti na injenicu inje nicu da prinuda nije nije obavezna realnost pravne norme ve da iza nje stoji kao krajnja kra jnja mogunost, mogunost, ako su izostale autonomija i heteronomija heteronomija volje. Kod prevencije iracionalne element (zastraivanje) moe da se pretegne nad racionalnim (ubjeivanjem), po pravilu je ona efikasnija u demokratskim nego autokratskim re r eimima, jer zastraivanje naspram nas pram ubjeivanja ubjeivanja ne moe imati dugoroniju perspektivu. Sredstva ubjeivanja su mnogobrojna (od vaspitanja graana u duhu postulata pravne svijesti do njihovog upoznavanja sa onim razlozima zbog kojih se ponekad donose i nepopularne pravne mjere, opta odnosno generalna prevencija). Specijalna prevencija e postojati kada dravni dravni organi, nadleni za sprovoenje s provoenje sankcije, imaju dovoljno argumenata da pretpostavljaju da e odreeni subjekt uiniti odreenu protivpravnu radnju pa ga na vrijeme spreavaju da je doista uini. Ukoliko se prevencijom ne ostvare eljni ciljevi i pravni pra vni poredak bude primoran da prinudu od potencijalne uini 27
stvarnom, u pravnoj teoriji se s e redovno postavljalo pitanje, po kom pravu je samo pozitivno pravo ovlateno da vri nasilje nad pojedincima pa ak i da mu oduzme zivot? Osnov sankcionisanja nalazi se u ekvivalentu (jednakoj mjeri, ravnotei) koju izricanjem sankcije treba uspostaviti izme iz meu u posljedice protivp pr otivpravne ravne radnje, kojom je delikt uinjen, i situacije ije je potovanje dispozicije pravne norme zahtijevala. Konkretno ekvivalent izmeu protivpravne radnje, kojom je nekom licu nanesena teka tjelesna t jelesna povreda i situacija koja bi postojala da bi se potovala pravna norma o zabrani nasrtaja na neiji tjelesni integritet, bila bi kazna od osam godina zatvora, kakvu predvia jedan broj zakono za konodavstva. davstva. Sankcija u ovom sluaju sluaju uspostavlja usposta vlja ravnoteu ravnoteu izmeu posljedica jedne zabranjene radnje (nanoenje teke tjelesne povrede) i potrebe da se drutvu i pojedincu pru pr uii priblina moralna i lina satisfakcija satisfa kcija i poredak stvari, koliko je to mogue, mogue, vrati u prethodno prethodno stanje, kakvo bi postojalo da prekraj nije izvren. Osnov pravne sankcije proizliazi iz samih drutvenih odnosa odnosa u ijem okviru okviru nastaje i specifino poimanje pravde koje zahtjeva pravnu zatitu. RST SANKCIJA:: VRS TE SANKCIJA
1. s obzirom na dobra koja se oduzimaju: a. tjelesne b. materijalne c. moralne 2. s obzirom na cilj/svrhu: a. restitutivne b. retributivn r etributivnee 3. s obzirom na objekat na koji se primjenjuju: a. sankcije prema licima b. sankcije prema aktima 4. s obzirom na vrstu delikta, razlikujemo sankcije koje se s e izriu za: a. krivine delikte b. delikte iz oblasti graanskog prava c. prekrajne delikte d. privredne delikte e. disciplinske delikte 5. administrativne (upravne) sankcije r eda u sudnici). 6. procesne kazne (npr. izrie ih sud/sudija s ciljem odravanja reda Vrsta sankcije se odreuje prema prirodi uinjenog prekraja. prekraja. Taj Ta j zadatak pripada nadlenom nadlenom dravnom organu, a kako e ga izvriti zavisi od tog da li je u pitanju stvaralac norme ili spovodilac sankcije. Zakonodavac odreuje odreuje vrstu sankcije s ankcije i njemu gornju i donju granicu, i veoma rijetko (kod nekih dispozitivnih normi) taj posao povjerava drugim subjektima. Sprovodilac norme (upravni ili sudski organ) vri individualizaciju sankcije u obliku njenog prilagoavanja okolnostima uinjenog delikta. Subjekt Subjekt koji sprovodi spr ovodi sankciju ima jo jedan j edan zadatak , da prethodno utvrdi nivo odgovornosti odgovornosti prekrioca norme. Odgovornost se definie kao stepen u kome se uinjeni delikt moe pripisati svijesti, volji i
razumu subjekta koji ga je uinio. Odgovornost Odgovornost je pretpostavka da bi se delikt prekriocu mogao uraunati kao subjektivni osnov uinjenje protipravne radnje. Objektivni osnov vezivanja prekrioca za delikt jeste sama radnja, pa se i odgovornost odgovornost odreuje sa dva aspekta: subjektivnog subjektivnog (kada (ka da postoji namjera injenja) i objektivnog objektivnog (kada postoji sa ma radnja). 28
Sprovodilac sankcije mora da prethodno diferencira i jedan i drugi aspekt. On najprije utvruje postojanje same protivpravne prot ivpravne radnje (objektivna odgovornost odgovornost)) a zatim zati m i stepen u kome se ona moe pripisati namjeri da ona bude uinjena i u kome je prekrilac bio u stanju da vlada svojim postupcima (subjektivna odgovornost). Princip objektivne odgovornosti odgovornosti susree se uglavnom u arhainim pravima, dok u modernim modernim pravima preovlauje princip subjektivne odgovornosti odgovornosti i individualizacije kazne. Kod krivinih djela subjektivnu odgovornost odgovornost mogue je otkriti tek nakon uinjenja (niko, na primjer, nee prijaviti nadlenom organu da to djelo priprema pa da se odgovornost prethodno utvruje). U graansko pravnim odnosima subjektivna subjektivna odgovornost odgovornost se utvruje unaprijed, te te se svijest, volja i razum uesnika uzimaju za pretpostavke na kojima oni uopte i mogu nastati. Nakon to je utvrdio osnov subjektivne i objektivne odgovo odgovornos rnosti, ti, subjekt koji primjenjuje sankciju odluuje o njenoj vrsti i intenzitetu. Vrste sankcije odreuje se po vie kriterija. Po kriteriju dobara koja se njima oduzimaju dijele se na tjelesne, materijalne i moralne. Po kriteriju cilja mogue ih je razlikovati na retributivne i restitutivne. Prvim je cilj odmazda, a drugim naknada tete i povraaj u prethodno stanje. Dalje je j e podjela sankcije prema licima i prema aktima. Prema licima se pimjenjuju krivine, graanske, administrativne i disciplinske sankcije.
Administrativne sankcije predviaju se za lake prekraje i sastoje se u kraem liavanju slobode ili naplati novane tete. Disciplinske Dis ciplinske sankcije opisane su u statutima stat utima pravnih lica (dravnih organa,privrednih organizacija, ustanova i udruenja) i odnose se na prekraje normi njihovog rada i poslovanja. Sankcije Sa nkcije prema aktima su sankcije protiv njihove nezakonitosti, i po pravilu se svode na nitavost i ruljivost (oborivost) pravnih pra vnih akata. Stroije govorei, govorei, to i nisu sankcije protiv pr otiv akata nego protiv drutvenih odnosa koje stoje iza njihove formulacije i ija regulacija nije izvrena na poeljan pravni nain. S problematikom hipoteze, dispozicije, prekraja i sankcije iscrpljuje se i problematika normativne egzistencije egziste ncije pravne norme. Ona je zaokruena sa utvrivanjem uslova pod kojim treba primjeniti sa nkciju, i sa njima se ujedno i zaokruuje sfera Ätrebanja³. Ako je ono sa hipotezom i dispozicijom bilo zavreno u sferi ponaanja adresata norme, jo jo uvijek je ostalo u sferi s feri ponaanja organa koji primjenjuje primj enjuje normu. I kada je o primjeni primje ni sankcije ve ve odlueno, ipak ostaje mogucnost da ona bude sprovedena sprovedena (kada poinilac nije dostupan organima gonjenja, kad umre u toku postupka, kad nema imovinu i sl.). Izricanjem sankcije dalja problematika norme iz podruja vaenja prenosi se u podruje efikasnosti. Postoje li pravne norme nor me koje nemaju sankciju? Ovo pitanje se s e odnosi na djelatnost suverenog dravnog organa, poto on nad sobom nema viu instancu koja bi ga primorala da spovodi sopstvene akte. Sankcija koju bi prema sebi s ebi spovodio spovodio suvereni organ moe biti samo moralna i zavisiti od njegove dobro volje. Ovaj stav je prihvatljiv u onom djelu u kome smatra da doista ne postoji formalno pravna mogunost mogunost da se s e suvereni organ primora na pridravanje pridravanje vlastitih normi budui da raspolae najviom vlau, i utoliko je tano da sankcija na tom nivou gubi efikasan pravni karakter. Ali to ne znai da efikasno sankcionisanje nije mogue. Poto suvereni organ po pravilu izraava volju vladajuih klasa i slojeva, on bi nepotivanjem pravnih normi koje tite njihove njihove ivotne interese izazva o njihovu pobunu pobunu i time bi se izazvala izazva la pobuna i krajnja konzvekvenca bi bila opoziv suverenog organa i postavljanje novog. Pravni akt Pojam i sastavni dijelovi 29
Pravne norme mogu nastati na dva naina: pravnom regulacijom ve postojeih drutvenih normi, i svjesnom aktivnou drave na stvaranju novih normi koje do tad nisu postojale i koje uglavnom izraavaju neki vladajui interes. Prva razlika izmeu pravne norme i pravnog akta sastojae se s e u tome to pravni akt prema pravnoj normi moe da se odnosi na dvojak nain: da sadraj sadra j pravno regulisanjem drutvene norme preuzme preuzme kao svoj s voj vlastiti sadraj i da mu konkretniji oblik, vlastiti oblik, prilagoen za praktinu upotrebu, i da bude pravno sredstvo kojim e se s e stvarati i dalje konkretizovati jedna nova pravna norma. U oba sluaja e biti pravni akt kao proizvod svijesti, volje i razuma individualnih ili kolektivnih subjekata. Prva situacija, kada donoenju jednog jednog pravnog akta prethodi postojanje odgovarajue pravne norme. U relaciji spram spra m akta, pravna norma se takoe iskauje kao spoljna i objektivirana stvarnost koia postoji nezavisno od njega i koja e u tome smislu s mislu i nadivjeti. Takve su norme, npr. Äne ubij ..., ko ubije bie kanjen sa ...³, Äne ukradi ..., ko ukrade bie kanjen sa ..." itd. One proistiu iz nagomilanog drutvenog iskustva, prenose se iz epohe u epohu i trajnog su karaktera, jer tite tit e osnovne drutvene vrijednosti. Njihove Njihove sadraje svako sva ko drutvo prilagoava svojim potrebama, i upravo upravo iz njih i proizilazi nunost za postojanjem pravnih akata. Pravna norma bi bez obzira na to da li je opta ili pojedinana, uslovna ili bezuslovna, bezuslovna, jo uvijek ostala kao apstrakcija apstra kcija u odnosu na svoga adresata ako mu ne bi bila predoena predoena na nain koji e mu omoguiti da je potpuno sazna i primijeni u duhu poeljnog popaanja. Drutvo e npr. normu Äne ubij...³ pretoiti u sadraj krivinog zakonika i razraditi po nizu njegovih paragrafa (lanova) u kojima e pojam Äubistva³, kao normativni sadraj, obraditi u njegovim konkretnim konkretnim oblijima (ubistvo s predumiljanjem, ubistvo ubistvo iz nehata, kvalifikovano kvalifikovano ubistvo, ubistvo na mah i sl.). Graanskopravnu normu Äpacta sund s und servanda³ (ugovore (ugovore treba izvravati) ono e preuzeti kao sadraj ugovornog (obligacionog) prava i blie odrediti kroz itav niz modaliteta o sklapanju skla panju i izvravanju ugovora. Druga situacija nastaje kada se pravna norma stvara pravnim aktom. Kad na vlast dolazi nova vladajua klasa ili neka druga drutvena grupa ona sa sobom donosi i vlastitu ideologiju u kojoj e se nalaziti i nove drutvene norme, saglasne njenim njeni m interesima. injenica je da e one putem zakonodavstva ozvaniiti te norme kao vladajue i na taj nain na in stvoriti nove pravne sadraje kakvih do tada nije bilo. Takve su bile brojne norme buroaskog i socijalistikog socija listikog prava koje su znaile znail e krupan korak naprijed u odnosu na pravni tradicionalizam tradici onalizam i konzervatizam. Pravni akt nastaje kao akt svijesti, volje volje i razuma kolektivnih ili individualnih individualnih prav nih subjekata iji je cilj da odreeni drutveni odnos regulie prihvatanem sadraja postojeih pravnih normi ili stvaranjem novih pravnih normi . Po svojim unutranjim
obiljejima pravni akt je psiholoki akt. Po P o spoljnjim obiljejima obiljejima (nadlenosti (nadl enosti organa koji ga donosi, postupku donoenja donoenja i pravnoj sankcionisanosti) on je specifino pravni, a ne neki drugi akt (obiajni, moralni, religijski) koji je po nainu nastajanja takoe psiholoki. Psihiki dio pravnog akta
Svijest, volja i razum ra zum kao konstitutivni psiholoki elementi pravnog akta mogu biti kolektivni i individualni, zavisno od interesa interesa na koji e se njihova manifestacija odnositi. Svaki dravni organ, koji donosi akti iz svoje nadlenosti, zapravo uvijek odraava neku kolektivnu svijest i volju (zakonodavac izraava volju veine birakog tijela, uprava sprovodi volju zakonodavca, ali esto i svoju vlastitu volju, sudovi sudovi tite volju vladajuih klasa i slojeva, s lojeva, izraenu u prethodnim aktima i sl.). Istovjetan je sluaj s luaj i sa aktima a ktima nedravnih organa (npr. statut jedno j ednogg preduzea ili ustanove izraz je volje njihovih lanova da svoje odnose urede u skladu sa drutvenim i individualnim ciljevima radi kojih su i osnovani). os novani). lndividualna lndividualna svijest, volja i razum prisutni su kod pravnih poslova i nekih drugih pojedinanih pravnih pravnih akata. Oni moraju postojati uporedo jer e samo na taj nain biti u stanju da udovolje svrsi zbog koje je potrebno 30
da bude donesen jedan pravni akt. Svijest koja ne bi bila praena voljom sveli bi se na prazan psihiki okvir kakav nalazimo nalazi mo kod apatinih osoba koje su prema vanjskom va njskom svijetu izgubile bilo kakav dinamian dina mian okvir. Sa svoje strane, svijest svij est i volja koje ne bi bile rukovoene rukovoene razumom vodile bi stvaranju psihopatolokih sadraja i omoguile ponaanju u skladu sa drutveno prihvaenim pojmom "normalnog" "normalnog" (npr. duevno bolesne osobe svjesne svjes ne su svog postojanja i imaju volju, ali njoj nedostaju razumska usmjerenja us mjerenja i mogunost racionalnog artikulisanja postupaka. Razum takoer ne bi mogao postojati bez svijesti s vijesti i volje, i zbog toga je neophodno neophodno da u psihikom jezgru pravnog akta budu zastupljena sva tri ova elementa. Individualna svijest, razum i volja obiljeavaju stanje koje je proizvod materijalnobiolokog materijalnobiolokog procesa u psihikom sklopu pojedinca i njihovog njihovog odvijanja u njegovoj njegovoj modanoj supstanci. Socijalni sadraj tog procesa uslovljen je prirodom ovjekove komunikacije komunikacije sa drutvom, drutvom, i u najveoj je mjeri misaona prerada iskustva koje ovjek stie u odnosu sa drugima. Kolektivna svijest, razum i volja nastaju u bitno drugaijim uslovima. Ovdje se ne susre susr eee jedan "kolektivni mozak" niti kolektivna materijalnobioloka supstanca u kojoj bi se odvijali odgovarajui odgov arajui psihiki procesi. Svijest, S vijest, razum i volja jednog kolektiva proizvod su jednog drugog procesa, koji moemo nazvati gibanjem individualnih svijesti svij esti i volja, njihovim sukobvljavanjem ili uzajamnim identifikovanjem. Kad jedan kolektiv odluuje o nekom vanom pitanju, najprije zapoinje diskusije u kojoj se suprotstavljaju ili uzajamno podravaju razna individualna gledita. Gibanje pojedinanih svijesti svij esti i volja postaje tim intenzivnije to njihovi nosioci ivlje ulaze u raspravu. Zavisno od prirode debate, postaje sve prisutniji jedan proces "vrenja" ili "fermentacije" individualnih htjenja koji na kraju rezultiraju izluivanjem nekog kolektivnog stava. Za ovako nastalu nasta lu kolektivnu svijest i volju kaemo da su depsihologizirani jer nisu olieni u nekom nadindividualnom psihikom subjektu. Gibanjem i sukobljavanjem individualnih svijesti i volja dobiva se s e i jedna kolektivna svijest i volja, razliita od svake od njih posmatrane izdvojeno, ali vezana za zajedniko htjenje koje se nazire u veini od njih. Oblik (forma) pravnog akta
Pravni akt ima materijalni i formalni for malni dio. Materijalni dio pravnog akta obuhvata dvije vrste procesa: drutveni (u toku koga nastaje odnos odnos koji treba da bude regulisan) i psiholoki (u toku koga se formira kolektivna ili individualna volja kao manifestacija elje da ta j odnos bude regulisan u skladu sa odreenim interesom). Formalni dio obuhvata nadlenost organa za donoenje pravnog akta i proceduru samog donoenja. Forma pravnih akata pored nadlenosti organa i postupka po kome se donosi, obuhvata i trei element koji se naziva materijalizacijom pravnog akta. Pod ovim pojmom podrazumijeva se skup radnji i postupaka kojim se akt sprovodi u djelo. Pravni akt kao izvor prava u formalnom smislu
Sastavni dijelovi forme pravnog akta su nadlenost organa, postupak donoenja i materijalizacija. Oni su garancija gara ncija da je pravni akt relativno trajna tvorevina, da ga donosi skup ljudi koji se nisu sastali sluajno nego kao lanovi jednog organa sa formalizovanom strukturom djelovanja, i da sam proces donoenja podlijee vrstim pravilima. Garancija sigurnosti postoji i kod privatnih akata, jer je njihov izvor u viim aktima koji pripadaju objektivnom pravu. Tome treba dodati i pisani oblik u kome se pojavljuje pravni akt. Pravni akt ima objektiviranu egzistenciju. On je dostupan dostupan individualnoj spoznaji spoznaji i relativno je nezavisan od nje budui da je nadivljava i postoji ak i kad vie nije vaei. va ei. On je tada predmet naunog i strunog prouavanja, ali mi ipak znamo da je nekad postojao i da je imao materijalnu snagu. 31
Iz svih ovih razloga pravni akt se naziva naz iva izvorom prava u formalnom smislu . Pravni akt je zapravo "akt sa znaenjem" koji posredstvom odreenih simbola (slikovnih, grafikih, slovnih i drugih) objektivira neki unutranji sadraj i primorava nas da ulazimo u njegov smisao, da ga analiziramo i tumaimo. Pravni Pra vni akt je izvor prava u formalnom smislu, jer nam na m putem simbola, utisnutih u njegovom tekstu, omoguava omoguava da saznamo sa znamo sadraj pravu pra vu i da prema njemu zauzimamo stav koji odgovara odgovara naim nai m interesima i ubjeenjima. U nauci se susree i pojam izvora prava u materijalnom smislu, kao sadrajnih inilaca ili tzv. krajnjih osnova os nova prava koji omoguavaju omoguavaju njegovu formalnu egzistenciju. Pravni akti kao izvori prava u formalnom for malnom smislu, imaju u pogledu svog razvrstavanja dvojaku logiku koja proizilazi iz njihove forme i iz njihova sadraja. Po logici forme, pravni akti se razvrstavaju prema pr ema mjestu koje koje njihov donosilac ima u hijerarhiji dravnih organa, te tvore t vore pravni poredak koji, kao i dravna hijerarhija, polazi od viih ka niim, po principu "odozgo prema dolje". Po logici sadrine, sa drine, pravni akti se grupiu grupiu prema slinosti odnosa koji reguliu i tvore sistem prava kao logiku kategoriju. Po mjestu koje zauzimaju u hijerarhiji pravnih akata, oni se prethodno mogu podijeliti na opte i pojedinane. Opti pravni akti sadre optu normu ili razrauju njene dijelove i po analogiji sa njom, odnose se na odreen broj lica i situacija na koje mogu biti primjenjivane njihove pravne intencije. Pojedinani pravni akti izvode se iz optih akata, odnose se na konkretnu pravnu situaciju i reguliu odnose tano utvrenih subjekata prava. Neki pravni pisci smatraju da su samo sa mo opti pravni akti izvori prava, a da pojedinani akti nisu nita drugo do njihova konkretizacija, konkretizacija, i da stoga st oga nemaju samostalnu pravnu egzistenciju. Opti pravni akti Ustav je najvii
pravni akt iz koga svoju pravnu snagu izvode svi ostali nii nii pravni akti.
Ustav Ustav je konstitutivni pravni akt svake drave u
kojoj postoji postoji u formalnom smislu. Formalno odreenje ustava znai zna i da je on donesen od nadlenog organa i po ustavotvornom postupku postupku koji je po duini svoga trajanja i sloenosti procedure specifiniji od svih drugih formalnopravnih postupaka. Ustav u formalnom for malnom smislu moe donijeti zaseban ustavotvorni organ (Ustavotvorna skuptina ili Konstituanta) koji je stvara samo za t u priliku i rasputa im je ustav done donesen. sen. Ustav donosi poseban organ uglavnom onda kada je u pitanju nastanak nove drave (na prvi ustav iz 1946. donijela je Ustavotvorna skuptina). U redovnim okolnostima ustav donosi zakonodavna skuptina (parlament) po specijalnom postupku, ali u okviru svojih nadlenosti, kao jednu od njih, a ne kao jedinu. U izuzetnim prilikama ustav moe donijeti samo ef drave (monarh ili predsjednik predsj ednik - diktator). Takav se ustav usta v naziva "oktroisanim" (diktiranim), jer ga ef drave namee na mee parlamentu i politikim strankama, pod izgovorom "spasavanja drave" a, zapravo, sa ciljem prikrivanja vlastite diktature. Postupak donoenja ustava je sloen stoga to t o on temelji pravni akt na kome poiva ustrojstvo drave i mehanizma njenog funkcionisanja, pa svim graanima treba omoguiti da se izjasne o njegovim zamislima. Procedura donoenja ustava po pravilu je poinjala stavljanjem sta vljanjem njegovog prednacrta prednacrta na optenarodnu debatu, zatim stvaranjem nacrta koji bi se zasnivao na stavovima glasake veine i koji bi iao na parlamentarnu debatu ili na raspravu pred Ustavotvornu skuptinu da bi njegov konani tekst bio usvajan na skuptinskom plenumu i sveano proglaavan (promulgiran) od predsjednika parlamenta, lica koje je stajalo na elu elu Konstituante ili samog efa drave. Po svojim osnovnim formulacijama ustavi mogu biti Ätvrdi³ (kada (ka da predviaju konstante od kojih teko odstupaju) i Ämeki³ (kada omoguuju evoluciju tih konstanti i ustavno praenje 32
promjena koje se zbivaju u biu drutva). Oni su "kruti" kada ka da reguliu veliki broj odnosa u drutvu i dravi, dr avi, i "elastini" kada reguliu r eguliu samo osnovne odnose. Ustav u materijalnom smislu odreen je njegovim sadrajem. Postoje drutva koja nemaju ustava u formalnom smislu (kao najvieg pravnog akta koji je donio suvereni organ po posebnom postupku). Takav je sluaj s Engleskom koja je od polovine XVII vijeka pa naovamo evolutivnim putem prola kroz niz socijalnih s ocijalnih i politikih preobraaja, ali ih nikada nije formalno kodifikovala kodifikovala u jedinstvenom ustavnom aktu. Ona je imala nekoliko zakonskih akata istorijskog znaaja koji se mogu posmatrati i kao ustavni akti u materijalnom smislu. Ali, oni dosad nisu dobili oblik ustava u formalnom smislu. Stoga se kae da Englezi imaju materijalni ali ne i formalni ustav. Jedinstvo materijalnog i formalnog elementa u pojmu ustava ne oslobaa nas obaveze da bacimo kritiki pogled na odnos tako oformljenog pojma prema praksi koja nastaje na osnovu njegovih intencija. Materijalni sadraj ustava kao pravnog akta nipoto ne mora biti identian sa nainom praktine realizacije samog sa mog ustava. Svaka Svaka drava, bez obzira na prirodu svog politikog reima, reima, tei da ustav zavije u to dekorativnije demokratsko demokratsko ruho i da se u meunarodnoj meunarodnoj javnosti predstavi kao zemlja ustanovljena na tzv. konstitucionalnojtradiciji. Marks je rekao da se s e iza raskone demokratske demokratske fasade buroaskih buroaski h ustava nalazi surova s urova stvarnost klasne borbe koja sam ustav svodi na "ist formalistiki for malistiki momenat socijalne zbilje". Ustav je najoptiji pravni akt ija je mogunost konkretnije regulacije drutvenih odnosa gotovo simbolina. On mnogo vie odraava odraava volju da se stvari sagledaju kakve bi trebalo da budu nego to moe da utie na njihov realan tok, te se za veinu ustava s razlogom tvrdi da su oni po formi tvorevina pravne svijesti, a po sadraju - proizvod ideoloke ideoloke svijesti, jer se se odnosi, koje normiraju, prelamaju u bitno drugaijem svjetlu s vjetlu od onog formalnopravnog. Zakon
Socioloki nain posmatranja posmatra nja vodi odredbi zakona, kao pravnog akta u kome je formalizovana volja vladajuih politikih grupa. U pueni smo na dva bitna elementa forme pravnog akta: na nadlenost organa koji ga donose i na postupak po kome se akt donosi. Nadlenost za donoenje zakona kroz cjelokupnu pravnu istoriju pripadala je skuptini. Nije bilo dravnopravnog dravnopravnog poretka koji nije elio da formalno pokrie svoje faktike egzistencije ima u nekoj najvioj volji. Uvijek se osjeala potreba da ta volja bude simbolizovana u nekom najviem aktu i formalizovana postupkom koji e je uiniti dostupnom svim pripadnicima drutva. Funkcija skuptine koja je u svakom s vakom drutvu odraavala zamisli za misli kolektivnog uma na elu drave, nije se stoga mogla odvijati mimo njene zakonodavne uloge, budui da akti koje je donosila nisu bili nita drugo do legalizacija za izvrnu vlast i za vlast dravnog poglavara. poglavara. Bio je to osnov za klasinu definiciju zakona u formalnom smislu kao (poslije ustava) najvieg pravnog akta koji donosi zakonodavni organ po posebnom postupku i za ije se sprovoenje staraju dravna uprava i drugi nadleni dravni organi ovlatene ovlat ene institucije. U ovom odreenju zakon se od ostalih pravnih akata razlikuje upravo po tome to se tako i formalno naziva, tj. "zakon", i to se pod njegovim imenom ni formalno ni materijalno ne moe kriti drugi akt. S prevjaivanjem naela na ela narodne suverenosti kao osnova legaliteta dravne dra vne vlasti, vlasti, i sa ustavnim konstituisanjem parlamenta kao suverenog organa, i zakon se formalnopravno f ormalnopravno htio htio proglasiti za najvii izraz narodne nar odne volje. Donoenju Donoenju zakona prethodi niz postupaka koji zapoinju sa zakonskom inicijativom i stvaranjem njegovog prijedloga. Inicijativu obino ima dravna uprava budui da je ona u neposrednom dodiru s drutvenom praksom te ima i adekvatnije uvide u njene potrebe. Inicijativa moe pripadati i drugim iniocima (grupama poslanika, efu drave, niim organima), a nije rijedak rijedak sluaj da potekne i spontano, od javnog mjenja i svih graana, ako su u pitanju znaajniji drutveni problemi. Prijedlog zakona 33
po pravilu ide na prethodnu raspravu u odgo odgovarajui varajui skuptinski odbor, gdje o njemu daju miljenje i pravni strunjaci i gdje njegov tekst proiava i priprema pripr ema za glavnu raspravu. Ona se vodi u vijeu skuptine ili njenom plenumu (punom sastavu) i nakon nje se pristupa glasanju na koje imaju pravo samo poslanici (delegati). Skuptinskoj debati najee prisustvuju i predstavnici vlade i drugih izvrenih organa koji daju potrebna objanjenja, ali sami ne uestvuju u glasanju. Sloenost zakonske procedure pravda se vanou zakona kao opteg pravnog akta koji traje relativno dugo i regulie itavu jednu oblast drutvenih zakona. Leon Digi pie Äda je zakon izraz line volie ljudi koii ga donose. Zakon u formalnom smislu ima poslije ustava najviu pravnu snagu sna gu i izvor je prava za sve ostale nie pravne akte. Postoji i pojam zakon u materijalnom smislu. On obuhvata sve pravne akte koji sadre optu pravnu normu i koji se odnose na neodreen broj lica i sluajeva. Stoga e i pojam poja m zakona zakona u materijalnom smislu biti promjenljiv pr omjenljiv na sve opte pravne akte. Podzakonski pravni akti
Termin "podzakonski pravni akti" ili "pravni akti nii od zakona" upotrebljava se da u formalnopravnom formalnopravnom smislu oznai one akte koje donose izvrni organi i organi pravosua, kao i predstavniki organi optina u okviru "lokalnog zakonodavstva" zakonodavstva" i njihovi izvrni organi. Razlika je izvedena po mjestu donosilaca akata u hijerarhijskoj hijerarhijskoj strukturi dravnih organa, ali ima i jedan sadrajan razlog ra zlog koji odreuje odreuje njen ne samo sa mo pravni nego i politiki politiki smisao. Budui da se skuptina (parlament) (parla ment) smatra suverenim organom koji formalnopravno izraava volju veine naroda, smatra se takoe da i njeni opti pravni akti moraju da budu formalizacija te volje u vidu vidu ustava, zakona i ostalih pravno-politikih pravno-politikih akata najvieg predstavnikog organa. S obzirom na ulogu koju imaju u podjeli vlasti, izvrni i sudski organi trebalo da vladajuu vla dajuu volju svojim aktima dalje konkretizuju i da njenim imperativima i mperativima podreuju podreuju efikasnost sprovoenja s provoenja (egzekutive) i pravne zatite (jurisdikcije). Ni izvrni ni sudski organi nisu ni pravno ni politiki ovlateni da kreiraju neku paralelnu volju zakonodavnom organu niti onu koja bi bila opoziciona, jer bi se tada na vrhu drave pojavile dvije ili vie vlasti. Pojam "podzakonskih akata" je simbol si mbol sadrajne podreenosti podreenosti svih ostalih akata ustavu i zakonu te je to ujedno motiv to se oni izuavaju kao zasebna formalnopravna i kategorijalna grupacija. U nju treba uraunati i akte drutvenih organizacija i pravne akte koji nastaju iz recepcije obiaja i morala. Ovdje valja ubrojati i sudsku praksu i tzv. precedentno pravo. Uredba
Kao to je zakon specifian akt suverenog predstavnikog tijela, tako je uredba specifian akt vlade kao najvieg izvrnog iz vrnog tijela koje se nalazi na vrhu drave. Uredba se od zakona razlikuje prije svega svojim spoljnjim obiljejima. Budui da je vlada tijelo koje mora da djeluje brzo, racionalno i efikasno, i procedura po kojoj se donosi uredba mora da se odvija u duhu tih principa. Kod nje nema jasno izdvojenih iz dvojenih faza koje bi zahtijevale javnu debatu i iri demokratski demokratski pretres te sloeni proces izglasavanja. izgla savanja. Vlada je po pravilu donosi na sjednicama i, ako je potrebno, odmah primjenjuje. Postoje najprije uredbe za provoenje zakona iji je osnov nastajanja tzv. t zv. izvrna klauzula: zakonodavac zakonodavac ovlauje vladu ili joj izriito nalae da donese uredbu kojom e poblie poblie regulisati odreenu oblast. Vlada mora da se kree u okviru datih ovlaenja. ovla enja. Ovlatenja traju 34
koIiko i zakon, ali se zakon moe primjenjivati ako ona i ne budu iskoriena. Uredba ove vrste nema samostalan samostala n pravni ivot i gasi se kada i zakon za kon.. ÄUredbe - zakon" su bitno drugaije pravne prirode. Njenim posredstvom p osredstvom vlada biva ovlaena od strane parlamenta parla menta da uredbom regulie odnose odnose koji bi inae bili ureeni zakonom, te na taj nain parlament dio svoje zakonodavne nadlenosti i de iure prenosi na izvrni organ. Mogua su dva sluaja te pravne transakcije: kada zakonodavac utvrdi opta naela pa vlada ostavlja iroku ovlast da im konkretne sadraje odreuje po diskrecionoj procjeni, i kada tih naela na ela uopte nema pa vlada dobiva mogunost da ih sama stvara i dalje razrauje. U oba sluaja uredba postie samostalnu pravnu egzistenciju i ne gasi se s nedostatkom zakona zakona na osnovu ijeg ovlatenja je j e nastala. Ovlatenje za prenos pr enos nadlenosti nalazi se u ustavu. tijela da sve s ve potrebne Uvoenje "uredbe - zakona" najee se pravda nemou zakonodavnog tijela drutvene odnose podrobnije uredi svojom normativnom djelatnou. Od Äuredaba - zakona" treba razlikovati razlikovati uredbe koje se donose u hitnim sluajevima, kada se parlament (skuptina) ne moe sastati sa stati i donijeti odgovarajui zakonski zakonski akt, ili ak nije u stanju sta nju ni da ovlasti vladu za njegovo donoenje. Uobiajen naziv za njih je "uredbe po nudi", jer se donose u vanrednim okolnostima (izbijanjem rata, elementarne elementar ne nepogode nepogode i sl.). Zavisno od trajanja tih okolnosti, ova vrsta uredbe moe naknadno biti osnaena od zakonodavnog tijela, bilo da je ono preuzme kao sadraj zakona, za kona, bilo da je proiri zakonskim zakonskim odredbama i pretvori u regularan zakonski akt. Postoji i obratna mogunost mogunost - da to tijelo utvrdi da je vlada prekoraila ili i zloupotrijebila svoja zakonska, odnosno ustavna ovlatenja, i da zbog z bog toga Äuredbu po nudi³ treba ponititi u cjelini i djelimino, a lanove vlade pozvati na odgovornost. ÄUredbom po nudi³ vlada se slui i u vrijeme izbijanja veih politikih nemira (generalnih (generalnih trajkova koji prijete paralizom privrede, nagovjetaja dravnog dra vnog udara udara ili spontanog revolucionarnog pokreta pokreta masa i sl.) ure dba je zakon u U pogledu efikasnosti djelovanja i optosti norme koje sadre, uredba materijalnom smislu. Odnos regulativne moi zakona i uredbe zavisi od odnosa odnosa politikih snaga u parlamentu i vladi, kao i od oblika politikog reima. U demokratskim demokratskim porecima te se s e relacije kreu u granicama ustava i zakona, te lagana pomijeranja u korist jedne ili druge strane ne dovode u pitanje osnovni smisao odnos odnosa. a. U autokratskim reimima postoji izrazita premo vlade i njene uredbodavne djelatnosti, te se zakonodavna aktivnost predstavnikog tijela pojavljuje kao puka formalnost. Ukaz Ukaz je podzakonski akt koji je u odnosu prema uredbi specifian
utoliko to ga donosi ef drave kao inokosni ili zborni organ. Od zakona u materijalnom smislu razlikuje se s e po tome to ne sadri optu nego pojedinanu normu, jer regulie neku konkretnu situaciju (npr. imenovanje visokih vojnih i diplomatskih diplomatskih linosti, dodjeljivanje odlikovanja odlikovanja i sl.). Ako akt efa drave sadri neku optu normu, on tada postaje uredba sa zakonskom snagom, i od uredbe u njenom uobiajenom znaenju kao akta vlade razlikuje se samo sa mo po donosiocu, donosiocu, dok u svim ostalim detaljima podlijee jednakom tretmanu kao i ona. Ustav, zakoni, uredbe i ukazi su opti pravni akti koje donose najvii predstavniki i izvrni, odnosno izvrno-politiki izvrno-politiki organi na vrhu drave. dra ve. Njihov odnos odnos prema pravnim aktima akti ma nie snage, koje donose organi na niim ljestvicama slubene hijerarhije, dosta je lako odrediti u prostim (unitarnim) dravama i u federacijama unitarnog tipa u kojima savezni organi imaju izuzetno znaajnu ulogu. 35
Akti "lokalnog zakonodavstva"
podzakonske akte valja va lja ubrojati i akte akt e "lokalnog zakonodavstva". zakonodavstva". Svaka U podzakonske
je drava po naelu teritorijalne decentralizacije vlasti podijeljena na ue teritorijalne zajednice za ije je osnovni oblik u veini pravnih poredaka usvojen generiki naziv "optina". Optine imaju strukturu koja podsjea na "dravu u malom" (skuptinu, upravu i sudstvo) te je i struktura njihovih pravnih akata izvedena po anologiji sa onom na vrhu drave. Opti pravni akti, koji se donose na teritoriji optine, najee se nazivaju odlukama, i oni na podruju svog vaenja imaju karakter zakona u materijalnom smislu. Sadra Sa drajj odluka mora biti u saglasnosti sa viim aktim (zakonima federalne jedinice i saveznim zakonima), ali moe biti i nezavisan od njih ukoliko se odnosi na specifinu optinsku problematiku. Akti drutvenih organizacija (statuti)
Dravne organizacije su organizacije priznate od drave i ukljuene su u funkcionisanje ekonomskih, ekonomskih, politikih i kulturnih mehanizama mehaniza ma drutva. One nastaju dobrovoljnim povezivanjem ljudi radi ostvarivanja individualnih i kolektivnih interesa. Njihovo postojanje drava legalizuje stoga to sama ne moe da preko svojih organa obavlja sve s ve drutvene poslove i to smatra da drutvene odnose, koji nastaju konsensusom (pristankom), na osnovu autonomije volje volje pojedinaca, moe da uradi van sfere neposredne dravne dravne prinude. Drava se nee mijeati u unutranje stvari tih organizacija sve s ve dok njihova njihova djelatnost ne preraste okvire zakonskog ovlatenja i ugrozi bitniji dravni i drutveni interes. Relacija drave prema drutvenim organizacijama orga nizacijama moe biti dvojaka: kad ih unaprijed ovlauje za odreenu djelatnost i donoenje pravnih akata koji su primjereni toj djelatnosti, i kad naknadno sankcionie njihove akte nakon na kon to je utvrdila da oni odgovaraju njenom interesu. Drava ovlauje drutvenu organizaciju za samostalno donoenje statuta koji e od tog trenutka biti njen glavni opti pravni akt i izvor prava za njene lanove. Ako je rije o organizaciji od posebnog interesa za dravu dra vu (npr. vojnom preduzeu), ona e njenom statutu odmah prikljuiti i svoju sankciju koja e pored disciplinskih (to ih sadri svaki statut) sadravati i krivine odredbe kao tipino obiljeje dravno-pravnog dravno-pravnog karaktera sankcije. Obiaj kao izvor prava
Stavljanjem sankcije iza njihovog vrenja je put kojim obiaj, moral i religija mogu da postanu izvori prava. Tri su tipina sluaja kada obiaj postane izvor prava. Prvi postoji onda kada je snaga sna ga obiaja tolika da ih pravni poredak naprosto ne moe zaobii pa ih uzima za predmet regulacije. U drugom sluaju poredak se slui obiajem kao dodatnim izvorom prava i u treem tr eem sluaju, obiaj se upotrebljava kao sredstvo za popunjavanje pravnih praznina. U rimskoj pravnoj istoriji je i dalje egzistiralo obiajno pravo u ijem se vrenju prepoznavalo "tiha saglasnost naroda" (tacitus (tac itus consensus populi). Razliiti su naini na koje pravni poredak moe obiaj uiniti izvorom prava. Najee s u dva puta - zakonodavni i sudski. Kad zakonodavac prihvata jedan je dan obiaj ili i itav itav kompleks obiaja, on ga pretvara u sadraj sa draj optih pravnih akata i od tog trenutka posmatra kao i svaki sva ki drugi pravni akt, zatien mogunou mogunou dravne prinude. Sudskim putem obiaj se sprovodi s provodi ili kao zakonski regulisana norma ili po ovlatenju koje sudski organ dobiva od zakonodavca a da konkretan sluaj primjeni obiaj i kada nije prethodno kodifikovan sa njegove strane. Poseban sluaj kodifikovanja susree se kod uzansi kao kodeksa poslovnih obiaja u sferi robnog prometa prometa koje je drava priznala kao izvor komercijalnog (trgovakog, (trgovakog, privrednog) 36
prava i sankcionisala sa nkcionisala ih kao dispozitivne norme (naredila (nar edila njihovu primjenu primjenu ukoliko se stranke drugaije ne dogovore). Akti sudskih organa kao izvori prava
Sudska presuda sadri ne samo pojedinanu normu kojom se razrjeava pravna situacija konkretnog subjekta, nego i jednu optu normu koju e biti mogue primijeniti na neku slinu buduu situaciju. Zbog toga se sudska presuda pojavljuje kao izvor po principu analogije (slinosti) sa sluajevima koji e tek nastupiti, nast upiti, i u tome smislu poprima i normativan, a ne samo kazuistiki karakter. kara kter. Prema zagovornicima ovakvog gledita kod kod sudova treba da se ustali navika da sline sluajeve rjeavaju po istoj obiajno-pravnoj obiajno-pravnoj normi koja je formalizovana u nekoj prethodnoj presudi i sada je valja primjenjivati i kao pravilo pra vilo za sve budue situacije. Budui da ta presuda prethodi slinim sluajevima sluajevima koji e tek nastati na stati ona se naziva i sudskim precedentom a pravo koje je legalizuje kao pravni izvor precedentim pravom. Drugo stanovite - ono koje smatra da je sudska presuda izvor prava sa mo za konkretan konkretan sluaj i da se njegovom solucijom gasi i njena normativna mo svojstveno s vojstveno je pravnicima sa evropskog kontinenta. Kratak pogled na oba rjeenja rje enja - i angloameriko i evropskokontinentalno ukazuje da se ona, bez obzira na iskljuivost polaznih pretpostavki, u odreenoj mjeri ipak proimaju. U sferi obiajnog prava (naroito u Americi) primjeuie se i stanovi sta novitt uticaj zakonskog za konskog prava, kao to ni sfera zakonskog prava ne moe biti hermetiki zatvorena pred faktikim fakti kim znaajem obiajnog prava (ma bilo ono formirano i sudskim sudski m putem). Ostali izvori prava (pravna nauka, slobodno stvaranje prava, priroda stvari)
Za pravnu nauku u modernim pravnim porecima je openito uvrijeeno da ona moe da bude formalan izvor prava. Kao osnovni razlog navodi se onaj politiki, savremena drava poiva na principu narodne suverenosti suverenosti i samo suvereni organ moe da izraava volju naroda i da je pretvara u zakon. Rjeenje problem pr oblemaa slobodnog stvaranja prava zavisi od stepena u kome je sudija vezan za opte pravne akte. Mogunost slobodnog stvaranja vee je u sistemu precedentnog prava jer sudija u njemu ima vei manevarski prostor za procjenu obiaja i za diskrecionu ocjenu s pozivom na svoju savjest i na etiku. Pojedinani pravni akti
Priroda pojedinanih pravnih akata vidljiva je ve iz njegovog naziva. Oni uz sredstvo za pravno regulisanje i rjeavanje neke konkretne konkretne situacije sa kojom i poinju i zavravaju zavrava ju svoju egzistenciju. Ako nastaju na osnovu optih normi i akata, s njima zapoinje proces primjene prava. Ako im je izvor iz vor pojedinana norma stvorena samo sa mo za taj sluaj, po porijeklo rijeklo im treba traiti u popunjavanju pravne praznine ovlaenju ovla enju nadlenog dravnog organa da ih donese po naelu slobodnog stvaranja prava. Ove akte mogue je razvrstati ra zvrstati po vie kriterija. Mjerilo nadlenosti subjekata koji ih donose dijelimo na akte dravnih organa i akte privatnih lica. U prvu grupu spadat e upravni i sudski akti, a u drugu pravni poslovi. Upravni akt
37
Pojedinani upravni akti mogu nastati na dva naina: kao konkretizacija opteg akta koji donose vii upravni organi, i kao rezultat r ezultat slobodnog slobodnog stvaranja stvara nja prava od strane stra ne nieg upravnog organa. Spoljanjim oblikom upravni akt razlikuje se od sudskog akta po vrsti dravnog organa koji ga donosi. Za kriterij distinkcije esto se predlae pozicija koju upravni i sudski akt imaju u odnosu na optu normu. U pravni organi ujedno i stvaraju i primjenjuju pojedinane norme, i njihova je funkcija unutar unutar pravnog poretka utoliko dinamina; sudski organi or gani samo ustanovljavaju protivpravnost neijeg djelanja i utvruju sankciju, zbog ega bi njihova funkcija bila statina. Ovakvo gledite moglo bi se primiti uglavnom uslovno, jer i sudovi u toku postupka stvaraju nove situacije, kojih do tad nije bilo, a odluke viih sudova, kao i sudski obiaji, mogu da budu znaajan faktiki izvor prava. Stoga St oga bi se trebalo locirati u jednu u dimenziju, u kojoj bi se dinamizam upravnog akta ogledao u injenici da bez postojanja ne bi u praksi mogao da bude sproveden veliki broj optih pravnih akata, pa bi njihove dispozicije ostale samo apstraktne pravne zapovijesti. Sutina upravnih akata mogla bi se odrediti kroz aktivizam njihovog nastajanja: njihovim se posredstvom dispozicija opte norme i akta dostvaruje, i tvori t vori pojedinana norma kao osnov njihovog njihovog vlastitog nastanka. Tak Ta kve pojedinane norme kod sudskog akta nema. poretka jer ih U pravnog akt se pojavljuje kao znaajan inilac dinamizma itavog pravnog poretka dravna uprava donosi bez spoljneg uticaja, ut icaja, po logici nunosti da opti pravni akti moraju biti konkretizovani. U pravni akti mogu biti imperativni, i tada pravnom subjektu nareuju ponaanja koja mora da vri ako ne eli da se na njega nj ega primijeni sankcija. Njima se istovremeno mogu utvrivati utvrivati i odreena statusna stanja (npr. akt o dravljanstvu), dravljanst vu), prava koja upravni organ dodjeljuje dodjeljuje po diskrecionoj procjeni (npr. dozvola za noenje oruja) i sl. Pojedinani upravni akti stvaraju novu pravnu situaciju, koja do tada nije postojala, i na taj nain na in dimenziraju i sam pravni poredak. Za veinu ovih akata sankciju obezbjeuje sud, osim za one koje predviaju administrativne sankcije, te se sa tog stanovita neki teoretiari upravne akte, koji imaju samo dispoziciju, nazivaju i nepotpunim pravnim aktima. Sudski akt
Priroda sudskog akta odreena je ulogom koju sudski organi imaju u okviru dravnopravnog poretka. Njihov je zadatak da stupaju u dejstvo tek nakon to je utvrena protivpravnost odreenog djelanja i nakon to je za pokretanje postupka oko njenog sankcionisanja dat spoljni podsticaj u vidu tubenog zahtjeva. Naknadno pojavljivanje pojavljivanje sudskih organa definie njihovu poziciju kao preteno pasivnu, jer oni ne stvaraju novu dispoziciju nego samo sankciju. Sudski akti ubrajaju se u nepotpune pojedinane pravne akte jer imaju samo sa mo sankciju. U pravo zbog toga se stvaranje pravne situacije koju oni iniciraju naziva Äsekundarnim³ za razliku od stvaranja koje vre upravni akti i koje se s e naziva Äprimarnim³, jer vodi ka nastanku dispozicije. Sudski akt nema novostvorenu novostvorenu pojedinanu normu nor mu za osnov svog nastanka, nastanka, nego prekraj jedne ve postojee pravne norme. I sudije mogu uestvovati u slobodnom slobodnom stvaranju prava pra va u sluaju pravne praznine i dominacije precedentnog prava nad onim zakonskim. Ali oni ni tada ne stvaraju novu pojedinanu normu ve presuuju na osnovu jedne precedentno postavljene i ve postojee sudske presude. Ni tada njihovo stvaranje nije Äprimarno³. Stoga sudski akt u krajnjoj liniji ipak ostaje "naknadni akt", bez obzira na to to putem sudske prakse moe uticati na nova pravna rjeenja. Pravni posao
38
Postoji vrsta pravnih akata koji mogu nastati samo saglasnou volja uesnika. Oni ga nazivaju pravnim poslovima, i cilj im je da izmeu iz meu dva ili vie subjekata zasnuju graanskopravni odnos. Najee se pravnim poslovima ustanovljavaju, prenose ili gase privatna graanska prava. Pravni poslovi dijele se na jednostrane ili dvostrane. Kod jednostranih pravnih poslova izjavu oituje jedno lice, bilo da u korist drugog lica stvara neko subjektivno pravo (npr. testament o nasljeivanju), bilo da mu uskrauje dalje vrenje nekog ve ugovorenog subjektivnog prava (npr. otkaz). Dvostrani pravni pra vni poslovi nastaju izjavom volje dva ili vie ravnopravnih subjekata. Cilj je svakog posla da proizvede ne uinke koje njegovi uesnici ele prije, i u toku njegovog sklapanja. Pravni posao prestaje ispunjenjem ispunjenjem tog cilja, ali moe prestati i prije nego to se on ostvari, ostvar i, sporazumnim ili jednostranim raskidom. U sluaju raskida pravnog posla, stranke se mogu sporazumjeti o uzajamnoj nadoknadi tete ili zatraiti zatitu svojih interesa od strane nadlenog nadle nog dravnog dravnog organa. Kao uesnik u pravnom poslu moe da se pojavi i drava. Ali, ona tada ne postupa kao javna vlast koja namee svoju volju nego kao ravnopravn ra vnopravnaa ugovorna strana koja moe biti i tuena ako ne udovoljava preduzetim obavezama. O prirodi pravnog posla postoje dvije teorije. Jedna od njih smatra da je pravni posao izvor prava za njegove uesnike i svrstava ga u pojedinane pravne akte. Druga posmatra pravni posao kao pravnu pra vnu injenicu koja proistie iz nekog opteg pravnog akta kao kao izvora prava. pra va. Pravna injenica je pravna pra vna injenica za koju pravni poredak vezuje odreene uinke. Ali, akt na osnovu kog on nastaje takoer se pojavljuje i kao izvor prava za njegove sudionike, koji izviru iz nekog vieg pravnog pra vnog akta. Osnov za nastanak svakog pravnog posla jeste izjava volje da on bude sklopljen. Volja i izjava su podudarne, te se volja pojavljuje kao rezultat psihikog procesa njenog stvaranja, a izjava kao njen spoljni s poljni izraz preko koga ona postaje dostupna i saznatljiva drugim licima. Da bi bile relevantne, i volja i izjava moraju ispunjavati odreene uslove. Volja mora biti izraz svijesti i razuma fizikog ili pravnog lica. to se tie izjave, neophodno je da ona bude data i pristupanom i razgovjetnom obliku i da izaziva to manje neudomice u pogledu onoga to je subjekt prava htio da njome postigne. Pojavljuju se situacije kad subjekt tvrdi da je njegova namjera na mjera bila drugaija od onog to je u izjavi sadrano. I ovdje se pojavljuju dva gledita. Po jednom od njih, teorija volje, moe s e uvaavati samo ono to je subjekt doista htio, a ne to je izjavio. Po drugom, teorija izjave, treba posmatrati posmatr ati obrnuto, bitno je ono to je subjekat izjavio izja vio a ne ta je htio. U prilog teorije izjave navode se razlozi pravne sigurnosti: po njenim nj enim zastupnicima, izjava je uvijek pouzdanija, jer je po pravilu u pisanoj formi, i njen se smisao da utvrditi analizom sadraja, dok je krajnje nesigurno ta je subjekt htio, jer je nemogue zaviriti u njegovu "duu". S druge strane, teorija volje dola bi do izraaja onda kada je toliko oigledno ta je subjekt doista htio da je njegovu istinsku volju nemogue pobijati. U krajnoj liniji ipak ostaje izjava kao mjerilo zakljuivanja. Do neslaganja izmeu volje i izjave moe doi iz vie razloga. Neslaganje moe izazvati sam subjekt, kada, zbog neke line koristi, daje drugaiju dr ugaiju izjavu od onog to stvarno eli. To su tzv. prividni ili simulovani poslovi. Postoji i fiktivni pravni posao koji stranke sklapaju samo formalno, bez proizvoenja ikakvih pravnih uinaka. Neslaganje izmeu volje i izjava moe biti uzrokovano i spoljnim iniocima (prinudom i prijetnjom) koji se primjenju na jednu stranu, a da druga strana toga nije svjesna. svj esna. Neslaganje moe biti i nesvjesno, i proizilazi iz nepoznavanja pravne prirode jedne stvari ili odnosa. Zabluda se moe odnositi na linost, na stvar, na motive druge strane u pravnom poslu, i na samo obiljeje posla. Osnovna je podjela zabluda, kad je rije o uincima pravnog posla, na bitne i nebitne. Kod bitne zablude strana kod koje ona postoji ne bi uop te sklapala skla pala 39
pravni posao da je na vrijeme bila svjesna njenih posljedica. Ponitenje Ponite nje pravnog posla moe se traiti tek onda ako je bitna zabluda dokazana. Nebitna zabluda ne proizvodi nitenje pravnog posla, osim ako je uzrokovano prevarom. Pored volje i njene izjave, kao sastavni dio pravnog posla pojavljuje se i "kauza". Kauza oznaava cilj c ilj koji se eli postii sklapanjem pravnog posla. Taj cilj je u najveem broju sluajeva ekonomski, jer uesnici u pravnom pra vnom poslu ele da ostvare neku materijalnu korist. Sastavni dijelovi pravnog posla mogu se posmatrati i kao bitni, prirodni i sluajni. Bitni dijelovi su oni koje predvia zakon i bez kojih nema pravnog posla. Prirodni sastavni dijelovi podrazumijevaju se po sebi, pa nije ni potrebno da ih zakon regulie. Sluajne dijelove (one koji nisu nuni) ugovaraju same strane, za odreeni pravni posao, ali oni moraju biti u skladu sa zakonom. Pravne poslove mogue je podijeliti po vie osnova. Postoje i teretni i dobroini pravni poslovi. Kod teretnih poslova uspostavljaju se uzajamna prava i obaveze: jedna je strana duna da neto uini ili da drugoj strani, a zauzvrat od nje takoe oekuje nedavanje ili injenje. Dobroini pravni pr avni poslovi su drugaiji. Strana koja drugoj strani ini neko dobro djelo, ne oekuje od nje odgovarajui uinak (ekvivalent), niti materijalnu protivuslugu. Kod pravnih poslova medu ivima u sluaju s luaju smrti se jedno ovlauje da raspolae imovinom drugog lica poslije njegove smrti, ukoliko mu je za ivota inilo odreene usluge (npr. njegovalo ga u toku bolesti). Takvi su pravni poslovi ugovor o doivotnom izdravanju i testament. Da bi jedan pravni pra vni posao bio pravno valjan, mora biti ispunjeno nekoliko uslova. Njegovi uesnici moraju imati i mati pravnu i poslovnu sposobnost, ili, ako je jedan jeda n uesnik poslovno nesposoban, njegov zastupnik mora imati odgov odgovarajui arajui akt o punomostvu. punomostvu. Sadraj pravnog pra vnog posla ne smije s mije biti u suprotnosti sa zakonom, zakonom, moralom i dobrim poslovnim obiajima. Pravni poslovi kod kojih se pojavi jedan od nedostataka mogu biti nitavi i ruljivi. Nitav pravni posao je onaj koji predvia zakonom i moralom zabranjene sadraje i koji je sraunat na izigravanje zakona. za kona. Nitav je i pravni posao zasnovan na pretpostavkama koje je apsolutno a psolutno nemogue nemogue ispuniti. Nitavi su i poslovi koji nisu sklopljeni skloplj eni u tano propisanoj formi, zatim prividni (simulovani) poslovi ukoliko ukoliko ne idu na tetu treeg savjesnog lica, kao i zelenaki pravni poslovi kojima je cilj sticanje stica nje nesrazmjerne materijalne koristi. U pogledu zabluda, nitavi su pravni poslovi koji se odnose na pogrenu osobu i predmet. Nitavo zavisno od njene prirode moe biti apsolutna ili relativna. Na primjer, apsolutno je nitav pravni pra vni posao sklopljen u zajednikoj zabludi, dok je relativno nitav kod zablude u motivu. Ruljiv je onaj pravni posao koji se moe ukinuti ukoliko utvreni nedostaci ne budu na vrijeme uklonjeni. Prema prof. Vojislavu Spaiu, u naem na em bi pravu trebalo usvojiti podjelu nitavih pravnih poslova na nepostojee, apsolutno nitave i relativno nitave. Nepostojei pravni poslovi su oni kojima nedostaju osnovni elementi (volja, predmet, forma) i njih ne treba posebno ni nititi. Kod apsolutno nitavih pravnih poslova postoji utvrena i zakonska forma, ali oni nisu valjani zbog nekih sutinskih s utinskih nedostataka (npr. mane volje ili njene njene izjave, protivnost moralu i zakonu i sl.). Ovi se poslovi nite zbog toga to vrijeaju opti interes, i postupak nitenja moe zahtijevati zaht ijevati svako lice koje je na bilo koji nain njima pogoeno. Nitenje sprovodi i sud, po slubenoj slubenoj dunosti. Nitavost nastupa po samom zakonu, i ne moe se naknadno obesnaiti. Za relativno nitave moe se rei da njihovi nedostaci nisu takve prirode da ih treba automatskih nititi i uklanjati iz pravnog poretka. Oni reguliu interese privatnih pr ivatnih subjekata, te od njihovog njihovog nahoenja zavisi da li e se insistirai na eventualnim manama pravnog posla. Relativno nitavi pravni poslovi sadre takve nedostatke zbog kojih mogu, ali ne moraju biti poniteni. Ti se nedostaci mogu odnositi odnositi na volju i njenu izjavu (volja postoji, ali je data u zabludi ili pod prinudom, ili je iznuena prevarom). Relativna nitavost nastupa i kod 40
promjenjenih okolnosti za koje jedna od strana u pravnom poslu nije osobno kriva. Pravni posao se po pravilu niti u cjelini ali moe i u onim dijelovima za koje se zainteresovane strane sporazumiju. Tada se on naziva djelimino nitav pravni posao. Kad je pravni posao poniten u cjelini ili djelimino, djelimi no, za njegove uesnike nastupaju odreene pravne posljedice. One se ogledaju u razliitim oblicima nadoknade tete. Ako je do nitenja pravnog posla dolo krivnjom jedne strane, ona je duna da drugoj strani nadoknadi ono to je ona oekivala od pravnog posla ili ono to bi ta strana imala da pravni posao nije zakljuen. za kljuen. Ovdje se susree i nunost povraaja u predanje preda nje stanje (restitutio in integrum). integr um). Ono se moe vriti na vie naina. Svaka S vaka strana moe vratiti ono to je dobila, vraanje moe izvriti samo jedna strana, ili se moe desiti da nijedna strana nije duna da vrati bilo ta. Relativno nitavi pravni poslovi mogu biti naknadno osnaeni (konvalidirani), i to u dva sluaja: kad se ustanovi usta novi da razlozi za relativno nitenje nisu postojali, i kad se sa me strane u odnosu o tome sporazumiju.
Pravna svijest
Pravna svijest obuhvata skup psihikih procesa ijim iji m posredstvom omoguuje subjektima prava da spoznaju smisao pravnih zapovijesti i da prema njima zauzmu stav prihvatanja ili odbijanja . U tome pogle pravna svijest ne bi se ni po emu razlikovala od
moralne, obiajne i religijske svijesti da nema jednog specifinog problema koji u njegovoj otrini ne susreemo kod drugih dr ugih normi: ako u odreenom drutvu postoji nepregledno mnotvo pravnih normi, akata i drugih propisa koje se penje na hiljade pa i desetine hiljada, kao je mogue da se subjekt prava ponaa prema njima na adekvatan nain ukoliko nema faktiku mogunost da ih konkretno upozna. Od graana se ne trai da poznaju svaki s vaki akt i normu ponaosob ve da moraju imati prosjean pr osjean nivo svijesti o pojmovima Änormalnog" i Änenormalnog", Ädozvoljenog" i Änedozvoljenog" u datom drutvu. Sistem predstava o ovim pojmovima pojmovima stie se iskustvom i optim obrazovanjem, pravnom prevencijom, prevencijom, upoznavanjem javnosti sa sadrajem najvanijih pravnih akata, komunikacijom komunikacijom meu ljudima, pravnom propagandom te nizom drugih sredstava, od kojih su neka spontana, a neka organizovana. orga nizovana. Formiranje pravne svijesti drava omoguuje omoguuje i objavljivanjem svih pravnih propisa u svojim s vojim slubenim glasilima, kao i razvijanjem pravne pomoi koju im pruaju struno obrazovana lica (advokati) ili specijalizovane pravnike slube pri dravnim organima. Svi S vi se ovi razlozi navode na vode kao prilog opravdanju starog pravila³ignorantija legis nocet" (nepoznavanje prava kodi) kodi).. Poruka je ovog naela da se nijedan pravni subjekt, ukoliko prekri normu ili akt, ne moe pravdati da nije poznavao njihov sadraj budui da bi, kada bi se ovaj izgovor uvaio, pravni poredak postao neefikasan i brzo ukinuo sam sa m sebe. Nepoznavanje prava ne uzima se ak ni kao olakavajua okolnost, jer dunost graana da se upoznaju sa pravnim normama normama i aktima akt ima dravni poredak smatra apodiktikom (stavljenom van raspravljanja). Aksioloka (vrijednosna) dimenzija pravnog poretka
Aksioloka (vrijednosna) dimenzija pravnog poretka je proizvod je realnih drutvenih odnosa u kojimai donosilac norme ima i ma interes da "trebanja", sadrano sa drano u njenoj logiko-semantikoj logiko-semantikoj strukturi, usmjeri usmjeri u pravcu ostvarivanja odreenih vrijednosti. vrijednosti. Te vrijednosti vrijednosti moemo moemo odrediti kao ciljeve koje motiviu stvaraoca norme da ih projektuje kao blie ili dalje poeljno pravno stanje koje e biti ostvareno ponaanjem adresata norrne i u ijem e e okviru biti biti 41
realizovan i interes sa mog stvaraoca norme. Aksioloka Aksiol oka dimenzija neodvojiva je od bia norme, iz vie razloga. Ako je ovjek u poziciji da stvara normu, on e nastojati da njeno Ätrebanje³ sadrajno definie u pravcu ostvarivanja svog s vog interesa. Ako je norma upuena na njegovo ponaanje i ako u odnosu na njega Ätrebanje³ ima imperativan karakter te e da li je u njegovom interesu da postupi po zapovijedi ili da joj pokua izbjei. U prvom sluaju nalazimo se pred pojmom pravne vrijednosti, u drugom sluaju pred pojmom pravnog vrednovanja . Pravna aksiologija duna je da se pozabavi svakim od njih ponaosob. Pravne vrijednosti
Jedna vrijednost postaje pravna onda kada pravni poredak osjeti osjet i potrebu da je uini sadrajem svoje normativne djelatnosti i iza njenog sprovoenja stavi mogunost primjene dravne prinude. Pravne vrijednosti se najprije pojavljuju kao individualne gdje pojedinci ureuju meuline pravne odnose odnose u skladu sa ciljevima koje ele ostvariti i ija je motivacija prevashodno interesna. Buroaski pogledi na pojam pravde Graanska
klasa nastojala je da da svoje pravo utemelji na principu "razmjenske "razmjens ke pravde" ije je osnovno ubjeenje ubjeenje da se s e pravda u meuljudskim meuljudskim odnosima uspostavlja razmjenom dobara jednake vrijednosti i postizanjem odgovarajueg ekvivalentna. Da bi ovom principu pridala znaenje "vjene " vjene pravde", pravde", buroazija je morala da pribjegne ideologiji prirodnog prava. Pravno vrednovanje
Pravna aksiologija se moe posmatrati kao "deskriptivna" i kao "preskriptivna". U prvom obliku ona opisuje sisteme vrijednosti vr ijednosti koje titi odreeni pravni poredak ali prema njima ne zauzima vrijednosni stav nego se postavlja posta vlja kao "vrijednosno-neutralna". "vrijednosno-neutralna". U drugom obliku ona propisuje vrijednosti koje e pravni poredak normirati kao obavezne i davati im materijalnu snagu mogunou mogunou primjene pri mjene svoje prinude. Preskriptivna aksiologija uputa se u proces pravnog vrednovanja vrednovanja i propisuje pr opisuje skup vrijednosti koje e biti unijete u sadranu sa dranu sferu pravnog Ätrebovanja³. Pravnim vrednovanjem bave se i sami subjekti prava, te je vrijednosni stav, koji e oni zauzeti prema konkretnoj normi ili prema itavom poretku, od bitnog bitnog znaaja za samu efikasnost prava, jer od njega zavisi vrsta ponaanja (prihvatajua ili odbijajua) za koju e se subjekt opredijeliti. Pravno vrednovanje vrednovanje sastavni je dio djelovanja drutvenih organizacija. FAKTIKI DIO PR AVNOG PORETKA AVNOG PORETKA
Odreen je skupom drutvenih odnosa za koje on ima interese da ih normira, subjektima koji te odnose zasnivaju i provode i efikasnou samog pravnog poretka u kome se njegove zamisli ostvaruju kroz realna ponaanja ponaanja ljudi. Ovaj dio obuhvata: pravne odnose, subjekte prava, objekte prava i efikasnost prava. Pravni odnos ormativna definicija: Pravni odnos je svaki N ormativna
drutveni odnos odnos regulisan pravnim poretkom i zatien mogunou primjene njegove nj egove prinude. Imtegralna definicija:
Pravni odnos je drutveni odnos koji pravni poredak normira i titi svojom prinudom jer nalazi interes da jednu pravno sazrelu situaciju situa ciju stavi pod svoju kontrolu 42
i da je regulie u skladu sa svojim zamislima. Pravna sazrelost sazr elost drutvenog drutvenog odnosa odnosa ogleda se u kvalitetu interesa koji ine njegov sadraj i iskazuju se kao ka o objektivni i subjektivni gdje: objektivni - pripada samom pravnom poretku i predstavlja interes vladajue klase a subjektivni - izraava volju zainteresovanih strana da pravni odnos urede po naelu formalnog ili stvarnog ekvivalenta. Pravni odnos kree se na dva nivoa: 1. objektivnom pravu kao personifikacija pravnog poretka i izvora prava u formalnom smislu.Na ovom nivou pravni odnos se pojavljuje kao apstraktan jer je regulisan optom normom ili aktom. Opisuju tip pravnih situacija koje tek treba da nastupe pa da bi normativni elemenat postao i stvaran elemenat. 2.subjektivnom pravu
koje se izvodi iz objektivnog i sastoji se u ovlatenju subjekta prava u pravnom odnosu da nesto sam ini ili da od drugog zahtjeva da nesto ini ili podnosi. Subjektivno pravo je pretpostavka da bi pravni odnos mogao postati konkretan i da bi se kroz njegovu realizaciju ujedno ostvarile i intencije intencij e samog objektivnog prava. ontrabilnost sprovoenja pravnog odnosa je sposobnost pravnog poretka da pod svojom K ontrabilnost
kontrolom dri tok drutvenog odnosa koji je regulisao i pretvorio u pravni. Pravne injenice
injenice svakodnev sva kodnevnog nog zivota postaju pravnim onda kada pravni poredak za njihovo postojanje vezuje odreene pravne uinke i uzima ih kao osnov za nastajanje pravnih odnosa. injenice mogu biti regulisane pojedinano (npr. roenje, smrt) ili skupno (npr.ugovor o kupoprodaji). kupoprodaji). Individualno regulisane pravne injenice izdvojene od ostalih oznaavaju neko pravno stanje . Pravne injenice dijele se na: - prirodne dogaaje - nezavisni od ljudske volje, njih e poredak uzimati za pravno
relevantne ako su povod za nastajanje, nasta janje, mijenjanje i prestanak pravnog odnosa. odnosa. biti - ljudske radnje - proizvod ljudske svijesti, razuma i volje ali za pravnu regulaciju mogu biti od znaaja i ako nisu nastale na osnovu jednog od ova 3 elementa, ukoliko je njihovim posredstvom uzrokovana uzrokovana protipravna teta. Pravne Pra vne radnje razlikuju se na rradnje adnje saglasne i radnje protivne pravu. U prvu grupu spadaju djelanja i postupci subjekata prava kojima je cilj zasnivanje pravnih odnosa i najee najee su osnov za nastajanje pojedinanih akata. Radnje protivne pravu su delikti ili prekraji i pored objektivnog vrijeaju neije subjektivno pravo. Mogu se podjeliti na tjelesne i psihike. Pretpostavke i fikcije
Pravni poredak ima u vidu tipina drutvena stanja i regulie ih na nain koji odgovara prosjenom shvatanju tj.u skladu sa pojmom normalnog. Na osnovu tog uvida on sva ki konkretni slucaj usaglaen sa prosjenim tipom situacije. Ta kve pretpostavlja da je i svaki pretpostavke on posmatra kao realno rea lno prisutne pravne injenice. Pretpostavke mogu biti: 43
pr etpostavke o identinosti konkretnog konkretnog sluaja i - oborive - pravni poredak doputa obaranje pretpostavke tipine drutvene situacije u kojoj je on nastao, ali teret dokazivanja pada na subjekte koji imaju interesa da je pobijaju. Ako Ako se pokae da pretpostavka nije tana pravni poredak omoguuje ukidanje ili preinaavanje pravnog odnosa koji je na njoj bio zasnovan. - neoboriva - pravni poredak tada svjesno uzima da jedno stanje moe biti netano pa ipak ne
dozvoljava da ono bude izmjenjeno. Zainteresovana stranka stra nka nije ovlatena da trai ukidanje ili promjenu pravnog odnosa ak i ako je sadraj injenica taan. ravne fikcije su injenice P ravne
za koje pravni poredak uzima da su apsolutno aps olutno tane tane bez obzira na to to ih u stvarnosti stvar nosti uopte uopte nema ili to su s u suprotne logici stvari i odnosa. Pravne pretpostavke i fikcije znaajne su za poredak zato to na osnovu njih mogu nastati ili realno nastaju odnosi iji sadraj nema pokria u stvarnosti pa subjektima prava mogu nanijeti nanijeti materijalnu ili moralnu tetu. Zastarjelost i odraj
astarjelost je je pravna injenica. Ona znai da subjekt ovlaenja koji se njime nije koristio Z astarjelost
due vrjeme a bio je u mogunosti da to ini, gubi i svoje subjektivno pravo i da na njega vie ne moe raunati kao na element pravnog odnosa. za starjelosti. Neko lice moe da due vrijeme Odraj je korelativna pravna injenica pojmu zastarjelosti. faktiki vri odreene radnje i uiva neko subjektivno pravo na koje je formalno ovlateno drugo lice ali ga faktiki ne koristi. Zastarjelost i odraj imaju obiljeja pravnih injenica zato to su za njih vezani momenti momenti prestanka, odnosno nastanka pravnih situacija. Zastarjelou se jedno subjektivno pravo gasi, a odrajem drugo tek zasniva.Oni zasni va.Oni su proizvod nunosti nunosti da se s e normativna strana pravnog pra vnog poretka mora tokom vremena usaglaavati sa onom faktikom faktikom i priznavati stanja koja su u meuvremenu nastala. Sastavni dijelovi pravnog odnosa
Tri konstitutivna elementa pravnog pra vnog odnosa odnosa su: pravno ovlatenje, pravna obaveza, i zahtjev za ostvarenjem pravnog ovlatenja putem dravne prinude. Pravno ovlaenje
Pravno ovlaenje je mo jednog subjekta priznata od strane pravnog poretka da od drugog subjekta zahtjeva odreenu vrstu ponaanja. Taj nain moe biti prinudan. Tada se pojavljuje strana koja ima vlast i druga strana stra na koja je duna da se podreuje toj vlasti. U takvom odnosu drava se pojavljuje kao subjekt s ubjekt koji raspolae ovlatenjem dok su subjekti obaveze graani ili drutvene organizacije. Njeno pravno ovlatenje ovlatenje naziva se nadlenost i pripada organu dravne vlasti. Odnos izmedu dravnog organa i subjekta je prinudan ali ne znai da je on lien svih subjektivnih prava. Pravni odnos je nastao na stao nezavisno od njegove volje. Odnosi Odnosi u kojima jedan subjekt ima nadlenost nadlenost a drugi obavezu tradicionalno se nazivaju javnopravnim. javnopravnim. Kada pravni odnosi nastaju dobrovoljno suglasnou volja zainteresovanih subjekata tada se pravno ovlaenje iskazuje kao subjektivno s ubjektivno pravo. 44
Pravna obaveza
Pojam pravne obaveze korelativan je pojmu pravnog ovlatenja i ini drugu dijalektiku stranu pravnog odnosa. U pravnom odnosu obaveza je ak i istaknutiji element jer je neposredno regulisana mogunou primjene dravne prinude. Moe biti jednostrana i uzajamna, pozitivna ( kada se zahtijeva neka radnja) i negativna ( kada se trai proputanje neke radnje). Moe takoe biti i javnopravna i privatnopravna.
Zahtjev za ostvarivanjem pravnog ovlatenja
Zahtjev za ostvarivanjem pravnog ovlatenja postoji u pravnom odnosu koji nastaje saglasnou volja i koji se nalaze u poloaju koordinacije. Saglasnost volja pretpostavlja elju subjekta ovlaenja i subjekta obaveza da se svrha pravnog odnosa odnosa ostvari bez interevencije dravne prinude. Zahtjev za ostvarivanjem naziva se s e Ätubom u materijano m smislu³. Bez njegovog postojanja subjektivno pravo izgubilo bi pravni karakter i bilo bi pretvoreno u moralno. Ako smo pravo na zahtjev nazvali tubom u materijanom smislu onda se pravo subjekta obavaze na osporavanje tog zahtjeva moe nazvati pravom na prigovor . Tri osnovna razloga za isticanje isticanj e pravnog prigovora prigovora su: protipravnost ovlatenja, nemogunost nemogunost njegovog izvrenja i njegova zastarjelost. Vrste subjektivnih prava 1.Apsolutna prava -
djeluju prema svim licima i kod njih je u datom trenutku poznat samo aktivni subjekt a subjekt obaveze ostaje osta je apstraktan sve do trenutka dok ne povrijedi neije apsolutno pravo. 2. Relativna Relativna prava - usmjerena su
ka tano odreenoj linosti ili linostima i djeluju izmeu njih. Poto je ovdje konkretno odreen ne samo subjekt ovlatenja nego i obaveze i poto je pravni odnos personalizovan relativno pravo naziva se i linim (ius in personam). Subjektivna politika prava ima za cilj slobodu linosti i pravnu sigurnost graana naspram autoritarnih pretenzija drave drave i njenog intervencionizma u njihovu njihovu sferu. Zloupotreba prava
Postoje situacije u kojima subjekt ovlaenja ovlaenja svjesno ili nesvjesno prekorauje granice poretka i zalazi u domen tueg subjektivnog prava prava izazivajui posljedice koje nisu bile bil e predviene prilikom dodjeljivanja pravnog ovlaivanja. U takvim sluajevima vri se zloupotreba prava koja postoji onda kada se s e koristenjem jednog subjektivnog prava drugim subjektima nanosi protivpravna teta ili se oni onemoguavaju onemoguavaju u vrenju vrenju vlastitih prava. Razliiti razlozi omoguuju zloupotrebu zloupotrebu prava. Zakonodavac je prije svega nemoan da do tanina odredi podrucje neijeg subjektivnog prava i zadovoljava se njegovim optim opisom koji nije toliko precizan. Njemu pripada prvi najuui krug odreivanja subjektivnopravnog subjektivnopravnog 45
domena i njegovo regulisanje optom ili pojedinanom normom, drugi iri krug koji preputa sudu da mu odredi praktian domaaj i donese konkretno tumaenje a na osnovu njega i meritorno rjeenje. Za socioloke razloge, ljudi su drutvena bia i podruja njihovih interesa su mnogo podlonija sukobljavanju, stoga i radnje kojima se vri zloupotreba prava mogu biti pravno zasnovane. Kada jedan subjekt s ubjekt prekoraenjem prekoraenjem svojih ovlaenja zae u domen prava drugog subjekta u pitanju je oigledno sukob dva subjektivna prava koji sudu ostavlja jedinu mogunost da ih vrednuje i odlui u kome e pravcu ii njegova intervencija. U skladu sa
optom podjelom podjelom pravnih ovlaenja na subjektivna prava i nadlenosti pored zloupotrebe prava postoji i zloupotreba nadlenosti. Nju vri lice koje predstavlja predsta vlja nadleni organ i to na takav nain nain da protivpravnim obavljanjem svoje funkcije funkcije pribavlja sebi imovinsku ili neku drugu korist a trea lica osteuje ili ih spreava u realizovanju njihovih subjektivnih prava. O prirodi zloupotrebe prava postoje dvije teorije: - subjektivna - za njeno vrenje neophodne su i namjera i radnja - objektivna - stoji na stanovistu da je dovoljna dovoljna i samo radnja ra dnja da bi se povela akcija za zatitu subjektivnog subjektivnog prava. Prestanak pravnih odnosa
Pravni odnosi traju dokle i situacija u ijem su okviru nastala i mogu prestati na vise naina: - Kada iz pravnog poretka iezava neki opti pravni akt koji je regulisao odreenu oblast drutvenog ivota, tada prestaje i mogunost mogunost zasnivanja zasniva nja pravnih odnosa koji bi se temeljili na njegovim odredbama i bili zasnivani pojedinanim pojedinanim aktom a ktom ili normom. - Pravni odnosi zasnovani pod odreenim uslovom prestaju kad je uslov zadovoljen ili ako nije uopte ispunjen. - Prekid pravnog posla (kada se ustanovi da je njegov osnov nezakonit pa ga valja regulisati normom) - Pravni odnos najee prestaje kada je njegova nje gova svrha ispunjena. Subjekt prava Objektivno pravo su akti i norme koje postoje neovisno od lica. Subjektivno pravo su
pravo koje objektivno pravo priznaje pojedincu i omoguuje mu da na osnovu njih ostvaruje vlastite interese. Subjekt prava je prava je lice kome pravni poredak dodjeljuje dodjeljuje odre eni krug prava i obaveza neovisno od njegove svijesti i volje . On je vezan i za normativnu i faktiku dimenziju
poretka. Za normativnu je vezan krugom prava i obaveza koje mu se dodjeljuju a za drugu praktinim ponaanjem putem koga se realizuje rea lizuje smisao i cilj pravnih odnosa. Subjektom Subjektom se smatra ne samo sa mo ovjek nego i drutvene tvorevine koje ovjek stvara udruivanjem sa drugim ljudima radi ostvarivanja odreenih odreenih individualnih i drutvenih interesa. Fiziko lice
46
ovjek postaje subjektom s ubjektom prava roenjem. ovjeku kao subjektu s ubjektu prava poredak omoguuje omoguuje etiri vrste sposobnosti: 1. pravna sposobnost je svojstvo ovjeka da moe biti nosilac prava i
obaveza i postie postie se
upisom u matine knjige roenih.
2. poslovna sposobnost je stie se odreenim tjelesnim i
psihikim uzrastom uzrastom i ima dva preduslova: ivotnu dob i psihofizike sposobnosti subjekta prava. 3. deliktna sposobnost se
ogleda u sposobnosti da se bude odgovorno za uinjena krivina djela i prekraje. Pretpostavke deliktne sposobnosti su punoljetstvo, razvijena svijest s vijest razuma i volja. ( mlai maloljetnik/14-16 g; stariji /16-18 g; mlai punoljetnik punoljetnik / 1818 - 21 g.). sposobnost se stie punoljetstvom i psihofizikom zrelou. Njen sadraj ine 4 . politika sposobnost
subjektivna politika prava koja ustav usta v i zakon jedne zemlje priznaju prizna ju njenim graanima graanima da mogu birati svoje predstavnike u dravne i politike politike organe i organizacije organizacij e kao i da u njih mogu biti birani. To su tzv.aktivna i pasivna biraka prava. Lica koja imaju sve 4 sposobnosti nazivaju se pravni agenti ili pravni djelatnici . Svojstvo fizickog lica i njegov pravni subjektivitet prestaju smru. Pravno lice Pravno lice je drutvena tvorevina kojoj pravni poredak pridaje svojstvo subjekta pr ava radi zadovoljavanja zadovoljavanja odreenih odre enih drutvenih potreba i interesa . Pravni poredak djelatnosti
takvih tvorevina titi mogunou primjene dravne prinude. Pravno lice sastavljeno sasta vljeno je od vie fizikih lica. To je i misaona konstrukcija jer nema tjelesnu i fiziku individualnost kao to je ima fiziko lice. Teorije o pravnoj prirodi pravnog lica
O prirodi pravnog lica postoje mnogobrojne teorije. Starije od njih (npr. Savinjijeva) tvrde da je pravno lice vjetako bie o kome misaonu predstavu mora da stvori sam zakonodavac, budui da u stvarnosti postoje samo sa mo pojedinci i njihove individualne volje. Savinji je pravnom licu poricao mogunost mogunost posjedovanja poslovne sposobnosti, sposobnosti, i u poreenju sa fizikim licima izjednaavao ga sa maloljetnim i duevno bolesnim osobama. osobama. Na ovakvim gledanjima poivaju teorije o pravnom licu kao juridikoj funkciji. Negatorske teorije odbacuju sam pojam pravnog lica. Tako je Brino isticao da, umjesto o pravnom licu, treba govoriti o "ciljnom imanju koje ne pripada nikome, ali postoji radi neega". Jering je isticao da pravno lice ne moe biti realno, budui da nema posebnih interesa i ciljeva, pa se svi uinci iz kolektivnog djelovanja djelovanja moraju pripisivati pr ipisivati pojedincima. Najvie to Jering dozvoljava jeste posmatranje pojma pravnog lica kao proizvoda juridike tehnike. Planiol je u pravnom licu sagledavao samo oblik kolektivne svojine kojom upravlja grupa udruenih fizikih lica, te je i on odbio da pravnom licu prizna zaseban identitet. Kelzen smatra da pravno lice nije nita drugo do "personifikacija jednog poretka poretka koji regulie ponaanje vie pojedinaca". pojedinaca ". Kelzen je poricao i subjektivitet fizikih lica, opisujui ih takoe kao "personifikaciju jednog kompleksa normi koje regulie ponaanje samo sa mo jednog pojedinca". Realistike teorije Girke je smatrao logikom apstrakcijom izvedenom iz vedenom iz stvarnih drutvenih odnosa u kojima se pravno lice pojavljuje na nivou iste takve realnosti kao i fiziko lice 47
("linost u vidu saveza" - pisao je on - "jest pravnim poretkom priznata sposobnost ljudskog saveza da kao jedinstvo, razliito od zbira udruenih lica, bude subjekt prava i obaveza"). Zbog toga se Girke zalagao da se tom "ljudskom savezu" prizna pravna pra vna i poslovna sposobnost. Miu je isticao interes i organizaciju organizac iju kao konstitutivne elemente bia pravno pra vnogg lica ali je odbio da njegove organe posmatra kao identine s organima fizikog lica ve u najboljem sluaju kao analogne. Salej je posebno insistirao na znaaju cilja prilikom osnivanja i pravnog pra vnog lica ijim aktom konstituisanja pravni poredak samo sankcionie sankcionie jednu ve postojeu stvarnost. Smisao teorije ustanove najplastinije je izrazio Oriu kad je pisao da jeda n kolektivitet kolektivitet Äne dobiva svojstvo pravnog lica lica zato to ga drava priznaje, ve ga drava priznaje priznaje stoga to su su u kolektivitetu ve stvoreni st voreni uslovi uslovi potrebni za oformljenje pravnog lica". To lice lic e Oriu naziva "ustanovom" "ustanovom" iji su konstitutivni sastojci ideja o samoj s amoj untanovi, kolektiv koji je zainteresovan za njeno ostvarivanje i organizacija or ganizacija kojom se postie zajedniki cilj. Sovjetska teorija istie nekoliko znaajnih elemenata bez kojih pravno pra vno lice ne bi moglo postojati (organizacijsko jedinstvo, jedinst vo, imovinska samostalnost, sa mostalnost, samostalna imovinska imovinska odgovornost, odgov ornost, istupanje u svoje ime i sl.). Prof. Spai istie da je pravni lice "realno kao to su realni i oni drutveni odnosi koji se neposredno izraavaju pravnom formom". Pravno lice nije prevasbodna pr evasbodna tvorevina pravne tehnike nego drutvenih odnosa i odnosa materijalne proizvodnje koji u njemu nalaze svoj organizacijski oblik. Miljenju prof. pr of. Spaia da je ono "pravna nadgradnja nad robnom proizvodnjom" treba, po naem shvatanju dodati da je pojam pravnog lica, sa logikog stanovita, misaona konstrukcija (kao to su to i ostale pravne kategorije), ali da nije i pravna fikcija, jer odraava kolektivna stanja volje i interesa za ostvarivanjem odreenih drutvenokorisnih ciljeva. Meu konstitutivnim elementima pravnog lica poseban poseban znaaj znaa j imaju djelatnost, organizacija i imovina. Organizacija pravnog pra vnog lica utvruje se pravnim aktom koji se naziva statut, mada to u vanijim sluajevima moe biti i poseban zakonski akt, a kod nekih udruenja i samo pravila o njihovom radu. Statutom se najprije utvruje svrha zbog koje se osniva pravno lice, kao i njegov osniva i uzajamna uzaja mna prava i obaveze izmeu osnivaa i pravnog pra vnog lica. lica. Nakon toga statut stat ut opisuje organizaciju pravnog lica, sastav, hijerarhiju i odnose njegovih organa, prava i obaveze lanova pravnog lica, zastupanje pravnog lica lica prema treim osobama os obama (fizikim ili pravnim), nain informisanja, rjeavanje sporova unutar samog pravnog lica, odravanje discipline i itav niz drugih momenata koji zavise od prirode pravnog lica i svrhe zbog koje je osnovano. osnova no. Za pravno lice i njegove lanove statut se pojavljuje pojavljuj e i kao izvor prava, jer na osnovu njega nastaju svi s vi ostali akti ko koji ji podrobnije reguliu svakodnevni ivot i djelatnost pravnog lica. Kad nadleni dravni dra vni ili drutveni organ potvrdi statut (ili neki drugi akt) kojim se osniva os niva pravno lice, ono tada stie pravnu sposobnost i moe da se s e ukljui u privredni, politiki, kulturni i svaki ostali osta li oblik ivota drutva, zavisno zavis no od njegove prirode. Registracija pravnih lica obino se vri kod sudova. O osnivanju pravnog lica javnost se obavjetava preko slubenog glasnika. glas nika. Njegova pravna identifikacija sprovodi s provodi se nazivom (firmom) i peatom ili zatitnim znakom kojim se ono razlikuje od ostalih pravnih lica.
48
Poslovna sposobnost pravnog lica je specifinog s pecifinog karaktera u odnosu na onu kod fizikih lica. Kako pravno lice nema tjelesni i psihiki individualitet, njegova poslovna sposobnost proizilazi iz spremnosti spre mnosti i pravne ovlaenosti njegovih lanova da stva st varaju raju ili preuzimaju prava i obaveze koje nastaju djelatnou pravnog pra vnog lica, bilo prema treim treim osobama bilo prema pre ma vlastitim lanovima. Pravno lice mora da ima poseban ovlaen organ koji e ga predstavljati prema vani ili prema unutra. Taj organ otjelotvoruje kolektivnu poslovnu sposobnost i on formalno preuzima prava i obaveze u Äpravnim odnosima³. odnosima³. Preuzeta prava i obaveze uraunavaju se svim lanovima, la novima, te svi skupa uivaju uivaju u realizaciji tih prava ili uestvuju u ispunjavanju obaveza. Poslovna sposobnost moe da bude samo potpuna, a ne djelimina (kakav sluaj moe da bude kod fizikih lica). Isti je sluaj i sa deliktnom sposobnou pravnih lica. teta, koja bi bila nanesena tr eim licima, posmatra se kao da je nanesena od svih lanova pravnog lica, i nadoknauje se iz njegovih sredstava tako da pogada sve te clanove. Prema treim postoji samo sa mo kolektivna odgovornost itavog pravnog lica, dok se odgovornost ovlatenih fizikih lica po pravilu utvruje sudskim putem. Vrste pravnih lica Vrste pravnih lica su : . javna 1 javna 2 privatna . privatna
Pod javnim licima podrazumjevaju se ona koja vre funkcije od nekog ireg drutvenog interesa.Ovdje u prvom redu spada s pada drava drava sa uim teritorijalnim zajednicama. s vrha zadovoljavanje U pojam privatnopravnih lica ulaze sve one pravne tvorevine kojima je svrha nekog individualnog ili kolektivnog privatnog interesa. Najei oblik u kome dolazi do izraaja taj interes je udruenje. Privatna lica djele se na udruenja i ustanove . ostvar ivanju zajednikog cilja Udruenja se odlikuju tijesnom vezanou njihovih lanova u ostvarivanju i udruivanju imovine radi postizanja eljenog profita. stanove U stanove
se sastoje od korisnika jer se osnivaju os nivaju sa svrhom da zadovolje neki javni interes.
Pravna lica iz oblasti robnog prometa obavezno moraju imati imovinu. Imovina je bitan preduslov i za udruenja i ustanove koja se bave tzv.idealnim ciljevima. Zastupnitvo U nekim
pravnim odnosima jedna strana nije u mogunosti da na odgovarajui nain oituje svoju volju i u takvim sluajevima umjesto nje pojavljuje se njen zastupnik te se pravni odnos tad poinje temeljiti na osnovama zastupnitva. Zastupnitvo ima tri elementa:
- lice koje je j e zastupano / umobolnici i maloljetnici - lice koje zastupa / pravni agent
49
- sam odnos zastupnistva
Naspram zakonskog postoji i zastupnistvo po punomoi . Ono nastaje dobrovoljnom dobrovoljnom izjavom jedne strane u pravnom odnosu da e sva prava i obaveze steene po svom zastupniku priznavati kao da ih je ona sama preuzela i na taj nain pristati na sve pravne uinke koji iz njih budu proizali. unomo se P unomo
smatra kao jednostrano pravni posao koji proizvodi pravne uinke od trenutka kada je saopten zastupniku ili treim licima s kojima e biti sklapani pravni poslovi. Punomo je opta ako se odnosi na pravne poslove odreene vrste ili vise vrsta poslova. Ona je konkretna ako se odnosi na odreeni posao iz jedne ili vie oblasti. Objekt prava
Pravni odnosi moraju imati konkretan predmet u ijem povodu nastaju, i taj predmet se naziva objekt prava. Razlikujemo 4 vrste objekta prava: 1. stvari - obuhvataju sve predmeta materijalnog svijeta koji su podobni za prisvajanje 2. ljudske radnje - one se mogu oitovati u razliitim oblicima kao to je trpljenje, davanje dava nje ili injenje. 3. lina dobra - temeljne ljudske vrijednosti 4. intelektualni proizvodi - duhovne tvorevine iz oblasti naunog i kulturnog stvaralatva. Efikasnost prava
Pod efikasnou prava podrazumijevamo stepen u kome se praktino sprovode njegovi ciljevi i u kome pravni subjekti materijalizuju svoje interese i iscrpljuju svrhu s kojom su pravni odnosi odnosi zasnovani. Centralna linost od koje zavisi istinska efikasnost norme jeste subjekt na koga je upuen zahtjev za odreenim ponaanjem. Vrste efikasnosti
Efikasnost norme koja prozilazi iz pozitivnog stava subjekta obaveze prema njenoj zapovijesti naziva se primarnom , a efikasnost efikas nost koju proizvodi primjena dravne dravne prinude naziva se sekundarnom . Za pravni poredak uvijek je poeljnija ova prva jer ona znai da se ljudi vladaju po normama dobrovoljno ili da ih prihvataju iz drugih pobuda. Sekundarna upozorava na prisutnost otpora prihvatanju prava kao strane injenice stvarnim htijenjima ljudi. Granice efikasnosti
Razlikujemo gornju i donju granicu. Gornja granica smatra
se optimalnom i ona postoji kad najvei dio subjekata zauzima pozitivan stav prema pr ema zapovijesti zapovijesti pravne norme. uzima se kao minimalna i ona ozna oz naava ava najmanji procenat pozitivnih ponaanja koji je neophodan da bi se o efikasnosti pravne norme moglo govoriti. Donja Donja granica
50
Efikasnost pravnog poretka moe se posmatrati sa jo dva stanovita: individualnog i drutvenog. drutvenog. Pojedinac P ojedinac e na pravo gledati kao na efikasno ako putem pojedina p ojedinanih nih i optih akata ostvaruje svoje interese te t e e vlastitim ponaanjem ponaanjem nastojati da doprinese njegovoj njegovoj primarnoj efikasnosti. Kod stanovita drutva potrebna je i primarna i sekundarna efikasnost jer ono eli da se norma provede pa e pojednako posegnuti i za stimulacijom ka odreenim pozitivnim ponaanjima i za sankcijom sa nkcijom negativnih ponasanja.
ZAK ONITOS NITOST T akonitou Z akonitou
se izraava nunost da nii elementi pravnog poretka moraju biti u skladu sa onim viim a oni sa najviim (ustavom i zakonom). Da li se jedan element pravnog poretka smatra niim ili viim vii m ovisi od njegove pravne snage. Pod tim ti m pojmom podrazumijeva podrazumijevamo mo normativni i faktiki domaaj pravne norme nor me i akta. Pravna snaga niih elemenata pravnog poretka odreena je njegovim viim elementima. Vrste zakonitosti
Vrste zakonitosti su: 1.F or or malna 2.M aterijalna aterijalna
Kod formalne zakonitosti cijeni se da li je nii pravni akt donesen od nadlenog organa i po propisanom postupku postupku koji nalae vii pravni akt kao i da li se materijalizuje u ljudskim radnjama na zakonom predvien nain. odnosi se na sadraj pravnih akata i na nunost da oni reguliu samo onu pravnu materiju koju im u nadlenosti stavlja vii pravni akt. Odnos formalne i materijalne zakonitosti esto je veoma sloen i to u dva pravca.
akonitost u materijalnom smislu Z akonitost
Pravni mehanizmi zakonitosti /pravni lijekovi
Poto pravni poredak mora da dejstvuje kao sinhronizovana i unutar sebe neprotivurjena cjelina, on mora da ima razraene mehanizme za zatitu zakonitosti koji e omoguiti njegovo nesmetano funkcionisanje i relativno brzo otklanjanje otklanja nje smetnji koje tom funkcionisanju donosi postojanje nezakonitosti. Prva vrsta nezakonitosti proistie iz pojedinanih pravnih akta kojima se s e regulie regulie neka konkretna pravna situacija. Njeni uesnici mogu smatrati smatrati da im je upravnim ili sudskim aktom nanesena protivpravna teta ili da je ugroen neki njihov ivotni ivotni interes te da je organ koji je donio taj akt postupio protivprano bilo u formalnom for malnom bilo u materijalnom smislu. Postupak za utvrivanje pravne istine tada postaje dvostepen jer ga sprovodi vie pravna instanca za koju se pretpostavlja da ima bogatije pravno iskustvo i da je sa mim tim hijerarhijski autorativnija. ugroene pravne vrijednosti od ireg drutvenog drutvenog znaaja ili one koje su U sluajevima kada su ugroene vitalne za sam opstanak drutva postupak moe biti trostepen i tada se u njemu angazuje i najvia pravna instanca ija rije redovno r edovnojj proceduri postaje konana. Proizvod Pr oizvod je zahtjev za pravednou ali i ekonominou i efikasnou pravnog poretka budui da bi beskonano otezanje zavrnog rjeenja jedne stvari nanosilo tetu njegovoj djelotvornosti dovodilo u 51
pitanje pravnu sigurnost i inilo neizvjesnim ostvarenje interesa neke od zainteresovanih strana. sa mo utvrena nego i otklonjena. ravni lijekovi su sredstva kojima e nezakonitost biti ne samo P ravni Dijelimo ih na redovne i vandredne.
t oku drugostepenog drugostepenog i treestepenog treest epenog postupka i u Redovni pravni lijekovi upotrebljavaju se u toku krivinopravnoj krivinopravnoj oblasti to su s u albe na presude sudova koji rjeavaju u ovim instancama, u graanskopravnoj oblasti koriste se u parninom postupku i pojavljuju se kao alba protiv presude i kao alba protiv rjeenja , dok su u upravnoj oblasti prisutni u upravnom postupku i to u vidu albi na rjeenje prvostepenog organa . Vanredni pravni lijekovi koriste se onda kada su u redovnom postupku iscrpljena sredstva za dokazivanje da je jeda n pravni akt nezakonit a kada se ipak pojave indicije da injenino stanje utvreno na pravi nain, da je uinjena neka gruba povreda zakona u toku voenja postupka. U ovu vrstu pravnih lijekova spada revizija koja se izjavljuje zbog nekih bitnih povreda odredaba parninog postupka postupka ili zbog pogrene primjene pr imjene materijalnog prava u graanskopravnim stvarima. U krivinom pravu toj svrsi udovoljava zahtjev za ponavljanje okolnosti dokazi, injenice koje nisu bile poznate u postupka kome u susret ulaze nove okolnosti vrijeme prethodnog postupka.
potpunog ili djeliminog dj eliminog Zahtjev za zatitu zakonitosti moe biti razlog preinaenja potpunog ukidanja presude, vraanje predmeta na ponov ponovno no odluivanje ili samo sa mo konstatacije o povredi zakona. Meu ostalim vanrednim pravnim lijekovima je i zahtjev za vanredni m preispitivanjem pravosnanosti sudske odluke . On pripada okrivljenom koji je osuen na bezuslovnu kaznu koji smatra da mu je bilo povrijeeno pravo na odbranu ili pravo u albenom postupku postupku i koji se s e koristio redovnim lijekovima. Ovim se moe koristiti stranka koja nije zadovoljna nainom na koji je rijeen r ijeen zahtjev za revizijom ili zatitom zakonitosti pa trai vanredno preispitivanje svog pravnog predmeta. I na kraju spada i zahtjev za vanredno ublaavanje kazne .
I redovni i vanredni lijekovi djele se na : - remonstrativne/o kojima rjeava isti organ koji je donio odluku - devolutivne/ devolutivne/ o kojima rjeava vii organ - suspenzivne i nesuspenzivne/ da li odlau ili ne odlau izvravanje pravne odluke - jednostrani i dvostrani/ zavisno od toga da li mogunost obraanja vioj instanci insta nci pruaju jednoj ili objema strankama u pravnom odnosu. (pravosnanost i izvrnost) Modaliteti pravnih akata vezani za zakonitosti (pravosnanost
Da bi iz isto normativne sfere stupio u onu faktiku i poeo da proizvodi uinke koji su vezani za njegovu efikasnost jedan pravni akt a kt mora postati konaan to znai da vie nije podloan nikakvim osporavanjima i da moe moe da otpone samostalnu praktinu egzistenciju. To njegovo svojstvo naziva se pravosnanos t i moe biti relativno (postoji nakon iscrpljenja redovnih) i apsolutno (postoji nakon iscrpljivanja vanrednih lijekova i svih s vih ostalih sredstava sredsta va). ). Pravosnanost Pravosnanost nastupa na vie naina: odustajanjem odustajanj em ovlatenih strana od pravnih pravnih lijekova koji im stoje na raspologanju, ras pologanju, odlukom organa kojom se iscrpljuje i posljednji vanredni lijek, naknadnim povlaenjem albe ili zahtjeva i nedozvoljavanjem da se pravni lijek uopte uopte koristi. 52
Izvrnost sadri
zahtjev za zamisao s kojom je utemeljen jedan pravni odnos i koja je prola kroz sve faze normativne obrade, bude bude ozbiljena praktinim ponaanjem subjekata s ubjekata koji su ukljueni u njenu sferu. To su nosioci pravne obaveze i dravni organi nadleni za sprovoenje sankcija. Pravosnanost se moe ugasiti: - prestankom njegovog vaenja - obesnaenjem od strane vieg akta suprotnog sadraja - nemogunou praktinog izvrenja - gubitkom interesa pravnog poretka da i dalje regulie odreeni drutveni odnos.
Sankcije protiv nezakonitih ne zakonitih pravnih pravnih akata
Pravni poredak raspolaze sa dva instrumenta: nitavou 2. ruljivou 1.
Nitavost se odnosi na tee te e povrede zakonitosti i moe biti apsolutna i relativna.
Kod apsolutne postupak za njeno ustanovljavanje sprovodi dravni organ, po slubenoj dunosti. Posljedice koje je akt izazvao nite se od poetka a za njega nj ega se uzima kao da nije postojao. Razlozi apsolutne nitavosti su najee potpuna nenadlenost nenadlenost organa koji je donio akt kao i netano utvreno injenicno stanje i neadekvatna primjena materijalnog prava Relativna Relativna nitavost prati povrede zakonitosti manjeg intenziteta i postupak za njeno
utvrivanje vodi se samo po privatnom zahtjevu. Posljedice se i ovdje ponitavaju unazad do trenutka kada ih je pravni akt poeo da proizvodi, ali e sam akt ostati pravno valjan sve dok se ne postavi zahtjev za njegovim nitenjem. Za razliku od apsolutne kod nje nema roka zastarijevanja u pogledu podizanja tube, relativna nitavost vezana je za rokove. s lina na je relativnoj relat ivnoj nitavosti. I u njenom sluaju spor s por se Ruljivost Ruljivost nezakonitih pravnih akata sli pokree ex privata a pravni akt ostaje u poretku sve dok ne budu dokazani njegova nesaglasnost sa viim aktom ili drugi razlozi koji bi upuivali na njegovu nezakonitost. Kod ruljivog pravnog pravnog akta posljedice posljedic e se ukidaju samo sa mo od trenutka kada je ona ustanovljena. Postupak ruenja pokree se po uloenom prigovoru zainteresovane stranke o kome je nadleni dravni organ duan da se izjasni. Postoji jo jedna razlika izmeu nitavosti i ruljivosti: odluka o nitavosti ima deklaratoran znaaj jer samo konstatuju jedno stanje koje se inae mora otkloniti dok odluka o ruljivosti ima konstitutivni znaaj jer utvruje stanje koje se moe otkloniti ali i ne mora pa je ona konstitutivni element odluke. odluke. U zemljama koje imaju pisani ustav, usklaenost usklaenost ili neusklaenost zakona sa odredbama ustava kao najvieg najvieg pravnog akta naziva na ziva se ustavno usta vnou u zakona i podlijee posebnom tretmanu. tret manu. Integralni pojam pravnog poretka Pravni poredak je onaj onaj normativni drutveni dru tveni poredak koji koji drava dr ava titi mogunou primjene organizovane organizovane prinude i koji se sastoji od privatnih normi normi i akata, pona anje po tim normama i aktima, i zakonitosti kao principa koji norme i ponaanja dovode u funkcionalni sklad. 53
ovezivanje pravnih normi u pravni poredak *P ovezivanje
Postoji nekoliko principa po kojima se pravni poredak konstituie kao skladna i neprotivurjena neprotivurjena cjelina i unosi red u nepregledan niz pravnih normi i akata. unkcionalni princip *F unkcionalni
Funkcija pravnih normi se moe odrediti odrediti po stepenu njihove njihove optosti. Opte Opt e norme propisuju istovjetna ponaanja za odreen odreen tip pravnih situacija, a pojedinane norme primjenjuju ta pravila na konkretne subjekte. subjekte. Njihovo funkcionalno povezivanje povezivanje vri se s e po naelu hijerarhije po kom su ureeni odnosi izmeu izvora prava u formalnom smislu. Ona poinje ustavom, a zavrava pojedinanim pravnim aktima iza kojih slijede jo samo materijalne radnje na njihovom provoenju. emporalni princip princip (vaenje norme u vremenu) *T emporalni
Pravni poredak vai sve do trenutka dok ima sposobnost da putem dravne prinude ili autonomnog autonomnog ponaanja ljudi obezbjeuje obezbjeuje sebi s ebi efikasnost, za njegove sastavne dijelove (norme i akte) moe se kazati da vae od trenutka kad stupe na snagu. Tim momentom norma i akt stiu pravni legalitet, oni postaju pozitivni jer ih donosi nadleni organ po tano utvrenom postupku i uz to odreuje i nain njihovog sprovoenja. Uslov pozitivnosti pravne norme jeste efikasnost poretka kao cjeline, koja proizilazi iz injenice da poredak ima efektivnu mo da normi i aktu podari pravnu snagu s nagu obezbijedi obezbijedi im mogunost mogunost prinudnog ostvarenja. Trenutak stupanja na snagu odreuje se u tekst norme ili akta, i on obino nastupa nakon izvjesnog proteka vremena do trenutka donoenja. Taj vremenski razmak (vacatio legis) potreban je da bi se subjekt prava, na koje se oni odnose, mogli upoznati sa njihovim sadrajem i o njima stei odgovarajuu pravnu svijest. Tekst se objavljuje u slubenom dravnom glasilu i vacatio legis poinje obino tei od dana zvaninog obznanjivanja. U nase U nase m zakonodavstvu zakonodavstvu vacatio legis obino traje traj e osa m dana od publikovanja teksta u saveznom, republikom ili pokrajinskom glasilu. Iz razloga pravne sigurnosti, norme vae
unaprijed i ne mogu se primjenjivati na stanja i odnose koji su postojali prije pr ije njihovog donoenja. Javna obznana datuma stupanja na snagu je je veoma znaajna za pravni pra vni saobraaj saobraaj i za pravnu sigurnost, jer subjekti prava znaju da su duni da postupaju od naznaenog pravnog momenta. * Retroaktivno Retroaktivno (povraatno) dejstvo norme
Postoje situacije u kojima zakonodavac nareuje da norma vai unazad i da ima retroaktivno dejstvo. Poto je on istovremeno i suvereni organ, njemu naelno ne stoji na putu nikakva zapreka da to t o dejstvo pripie svakoj normi. Zakonodavac Zakonodavac e retoaktivno r etoaktivno dejstvo uglavnom protegnuti na one odnose ija je regulacija zapoeta nekom ranijom normom ali njihovi konani uinci jo nisu ostvareni. Povratno P ovratno djelovanje norme bie mogue mogue i u sluaju kada je neka pravna stvar okonana ali njena posljedica jos uvijek traje, pa pravni poredak nalazi interesa da ih poniti ex tunc ili da prekine njihov dalji tok. Kad je rije o steenim pravima na osnovu nekog prethodnog opteg ili pojedinanog pravnog akta, ona e biti poteena povratnog djelovanja nove norme u onoj mjeri u kojoj zakonodavac ima interese da ouva pravnu sigurnost i stabilnost sta bilnost vlastitog poretka. Retroaktivno dejstvo uvijek se obavezno 54
naglaava u tekstu norme ili u njenim prelaznim pr elaznim odredbama, jer nije pravilo nego izuzetak koji se usko tumai i restriktno provodi. restanak vaenja norme * P restanak
Prestanak vaenja pravne norme u vremenu u najtjesnijoj je vezi s vremenskim vaenjem samog pravnog poretka. Ako se poe od stava da kontinuitet jednog poretka poinje da tee od trenutka pravnog-politikog konstituisanja konstituisanja jedne dravne zajednice kao nezavisnog subjekta u meunarodnom i unutranjem pravnom saobraaju, tada e on biti ukinut s iezavanjem sa me te zajednice (primjer (primjer politikih revolucija). U jednom poretku moe biti izvrena i pravna revolucija re volucija koja nee dirati u njegovu klasnu sutinu s utinu,, ali e uticati na dinamizam njegovog mijenjanja i usavr usa vravanja. avanja. Pravna norma prestaje vaiti vaiti u vremenu na vie naina (istekom roka vaenja koji je predvien u njenom tekstu, iezavanjem iezava njem pravnog odnosa koji je regulisala, ukidanjem od strane vie norme i sl.). Faktiki prestanak norme deava se onda kada ona i dalje formalno vai ali joj je sadrzaj zastario zbog nevrenja. eritorijalni princip princip (vaenje norme u prostoru) *T eritorijalni
Teritorijalni princip odnosi se na sve subjekte koji se nalaze na tlu jedne drave, uz rijetke
izuzetke koji su propisani sspecijalnim pecijalnim meunarodnim meunarodnim aktom (npr.princip eksteritorijalnosti diplomatskih predstavnitava). Postoji i personalni princip, po kome se subjekti vezuju za pravila svog pravnog poretka, bez obzira na kojoj se dravnoj teritoriji nalaze. rincip statusnog vezivanja (pravna situacija ili status) *P rincip
Pravni status je oznaka realnog stanja u kome pojedinci u svakom trenutku imaju stanovit
krug subjektivnih prava i obaveza. Pravni status uklapa pojedince u okviru poretka, bilo da ga ovlauje na ponaanja koja mu idu u korist i tite njegove interese, bilo da mu nareuje postupanje u korist drugih radi ostvrarivanja njihovih interesa. Pravni status ne obuhvata samo postojea prava nego i mogunost da ona bude steena, kao i Äpravnu nadu³ ukoliko je realno utemeljenja u pravnim propisima. rincip sveobuhvatnosti i problem pravnih praznina *P rincip
Svaki pravni poredak suoava se sa praktinom nemogunou nemogunou da normira sve pravno relevantne sluajeve i otuda je njegova kompaktna struktura uvijek bila protkana pravnim prazninama. Njihova bi se definicija odnosila na one situacije koje nisu regulisane optom ili pojedinanom pravnom pravnom normom ali je njihov sadraj sadr aj od interesa za poredak, poreda k, zbog ega on ima potrebu za njihovim naknadnim pravnim tretmanom tretma nom.. rincip racionalnosti (pravni poredak i pravna tehnika) *P rincip
Dok moral i obiaj obiaj nastaju spontano, s pontano, pravo je proizvod racionalnosti, koji proizilazi iz djelatnosti dravnih organa i njhove potrebe da vladajuu vladajuu politiku volju izraze na formalan, precizan i svakom dostupan nain prikazivanja. Zbog toga pravo mora proi kroz promiljenu tehniku obradu kakvu ne poznajemo ni kod obiaja, ni kod morala, a ni kod religije u fazi njenog nastajanja. Tehnika obrada prava ima i ma vie vie aspekata i svima svi ma je zajedniko racionalnost. Racionalnost u ovom kontekstu treba shvatiti s hvatiti kao funkcionalnu tj. kao takav nain postupanja gdje se uz minimum utroenih sredstava energije postiu postiu maksimalni praktini uinci. Racionalnost ima i ma vie pretpostavki: promiljanje ciljeva, metode za njihovo 55
ostvarivanje, instrumentarij koji treba upotrijebiti upotrijebiti za postizanje efikasnosti, otklanjanje svih suvinih radnji i maksimalnu operativnost postupanja. Osnovne manifestacije manifestacije racionalnog ra cionalnog ustrojstva pravnog poretka, koja je vidljiva i sa spoljne strane, strane, jeste njegova formalizacija. Formalizacija je granica pravne sigurnosti ali ujedno ujedno i jamstvo vladajuim vladajui m klasama i slojevima da se sve s ve radnje i procesi, koji su relevantni za njihov interes interes nalaze nalaz e pod efikasnom kontrolom pravnog pravnog poretka. Svrha formalizacije je da pravu pribavi autoritet a utoritet jer ga naspram naspra m indvidualne ljudske egzistenicije izgrauje izgrauje kao moan i pregledno pr egledno ureen sistem hijerarhijski poredanih pravnih normi i akata. Ona je omoguena omoguena institucionalizacijom dravnopravnog aparata unutar koje svaki s vaki dravni dravni organ donosi tano utvrenu vrstu norme i akata po unaprijed propisanom postupku. Formalizacija prava obuhvata tri najvanija pravnotehnika procesa: stvaranje st varanje prava, njegovu pojmovno pojmovno-logiku -logiku obradu i sa mu primjenu prava. na ziva Änomotetika³ tvaranje prava blie se oznaava kroz disciplinu koja se naziva *S tvaranje (zakonodavna (zakonodavna tehnika). t ehnika). Tehnika strana stvaranja prava pra va pripada pravnim strunjacima strunjacima kojima njihova profesija omoguava visok stepen racionalnosti pri oblikovanju strukture pravne norme. Posebna uloga pravnim strunjacima pripada u pogledu pravnog jezika, gdje je potrebno udovoljiti komunikacijskom nivou drutva sa niim obrazovanjem ili ak bez obrazovanja. Tehnika stvaranja prava ima za naelan zadatak da sprovede organizacijsko razgranienje pravnog poretka od onih ostalih osta lih (moralnog, (moralnog, obiajnog, religijskog). Ona je takoe instrument za pravnu formalizaciju for malizaciju vladajue vladajue politike volje, ali to ne znai zna i da ima strogo pasivnu i iskljuivo pomonu ulogu. ÄZakonodavci se mijenjaju, a pravni tehniari tehniari ostaju³ . ojmovno-logika obrada prava *P ojmovno-logika
ini sponu izmeu pravne nauke i pravne tehnike, ali se nalazi i u slubi nomotetike. Njen je cilj da pravno iskustvo obradi posredstvom logiki povezanih pojmova na razliitim nivoima optosti i doprinese razvijanju odgovarajuih oblika pravne svjesti. Pravni pojmovi su od posebne vanosti za stvaranje pravnih konstrukcija, konstrukcija, optih pravnih naela pravnih pr avnih institucija . Pravne konstrukcije su logike tvorevine koje nastaju na isti nain kao izvedeni pojmovi (operacijom apstrahovanja) ali su za razliku od njih, dinamine jer se retroaktivno primjenjuju na nie pojmove i samu stvarnost iz koje su su inducirane i dodaju dodaju im nesto ega ranije ra nije u njima nije bilo. Opta pravna naela sadre stav poretka prema odreenim pravnim injenicama. Pravne institucije logiki gledano nisu izvedeni pojmovi, jer sadre grupe normi koje regulisu isti drutveni drut veni odnos, tek na osnovu njihove logike obrade i metoda apstrahovanja stvaraju se odgov odgovarajui arajui pravni pojmovi. rimjena prava takoe zahtijeva razraenu operativnu tehniku i mora da bude *P rimjena
formalizovana u svim svojim fazama od trenutka kad se pravna norma stavlja na dispoziciju subjektu i kada je on pone da izvrava skupom predvienih radnji i postupaka, do trenutka kada dravni organ bude eventulano primoran da primijeni sankciju. Interpretativni princip (pravni poredak i tumaenje tuma enje prava ) * Interpretativni ojam tumaenja P ojam
Primjeni prava prethodi jedna logika operacija kojoj je cilj da utvrdi pravu smisao norme prije nego to njene zamisli, kroz ponaanje ljudi ili primjeni sankcija, postanu stvarnost. Ta operacija naziva se tumaenjem prava. Od mnogobrojnih razloga koji uzrokuju potrebu za tumaenjem prava, razlikujemo najprije najpr ije subjektivne i objektivne.
56
Subjektivni razlozi odnose se na linost stvaraoca norme i subjekta na koga se njena
obavijest odnosi. Subjektivni Subjektivni razlozi ti u se i adresata norme. Pravna zapovijest zapovijest je odraz drutvenog ili individualnog interesa. Razlozi koje nazivamo naziva mo subjektivnim subjektivnim veu se za prosuivanje ivih osoba, ljudi od Äkrvi i mesa³ od kojih nijedna ponaosob nije unaprijed ista od podlonosti podlonosti subjektivizma, proizvoljnosti, traenja linog rauna ili proteiranju vlastitog interesa, kao to i na drugoj strani moe podlei motivima humanizma. neophodno, vezani su za tekst t ekst norme i Objektivni razlozi zbog kojih je tumaenje u pravu neophodno, objektivaciju misli i namjeru zakonodavca koja je u njemu sadrana. Misli i namjera materijalizuju se kao poruka stvaraoca pravne norme i akta. Ona se sa formalne formal ne strane iskazuje kao sistem znakova, zna kova, a sa materijalne strane kroz sistem znaenja koja su ukljuena u njene sadraje. Znaenje na koje se s e opredijeli ovlateni tuma norme bie ujedno i temelj njene praktine primjene. umai prava *T umai
Ko moe da tumai pravo? Odgovor na ovo pitanje bie u zavisnosti od poloaja pojedinih subjekata u procesu primjene prava i samog sa mog njegovog tumaenja. tumaenja. Priroda stvari najprije upuuje na subjekta koji je normu stvorio, jer on najbolje poznaje i smisao poruke koju je htio da materalizuje u biu norme i okolnosti to su ga motivisale za njeno donoenje. Njegovo tumaenje se naziva autentinim ili izvornim, i uzima se kao obavezno. oba vezno. U stvarnosti je najrasprostranjenije tuma t umaenje enje dravnih organa koji primjenjuju pravo i imaju ovlatenja da tumace opte pravne propise. Njihovo se tumaenje naziva strunim jer ga obavljaju kvalifikovane kvalifikovane osobe u zakonodavnim zakonodavnim i izvrno-upravnim organima. organi ma. Sudsko tumaenje moe biti opte (kada se odnosi na odreeni tip situacija) ili kazuistiko (kada se primjenjuje na konkretan sluaj ili se odno odnosi si samo sa mo za neki tano odreen konkretni sluaj). Meu tumaenja koja nemaju obaveznu snagu spadaju spa daju ona koja vre vre zeinteresovani pravni subjekti (fizika i nedravna pravna lica). Ona se mogu nazvati privatnim. Privatna tumaenja su inae nepouzdana, neprecizna i nepotpuna, i dravni organ ih uglavnom koristi da bi blie upoznao gledite samih stranaka. Neobavezna su tumaenja strunih lica koja nemaju vlast (advokati, (advokati, pravni referenti, savjetnici). U ovu grupu treba ubrojati i nauna tumaenja koja daju pravni naunici i teoretiari i koja imaju veliku sadrajnu vrijednost ali ih pravosudni pravosudni organi ipak uzimaju kao konsultativna. rste tumaenja *V rste *Odnos *Odnos unutranjeg i spoljnjeg elementa u biu norme i akta (subjektivno i objektivno tumaenje)
Svaka normativnopravna tvorevina ima unutranji (psihiki) i spoljni (objektivacijski odnosno materijalizacijski) element. Tumaenje te tvorevine koje e pretezno naglasak staviti na psihiki element bie subjektivnim. Pravni interpretator interpretat or e sa svog stanovita stanovita sutinu norme i akte traiti u volji njihovog stvaraoca, smatrajui da je ona posljednji okvir istraivanja. U prilog ovom gleditu istie se neprikosnovenost neprikosnovenost zakonodavca kome je drutvo povjerilo odgovoran odgovoran posao reprezentovanja volje, pa bi svako zalaenje u podruja koja prevazilaze njen domen bilo zapravo legalizovanje jedne nove volje koja nije zakonom
57
priznata. Tvorac norme nije savren ali se mora potovati injenica da on nije mogao pisati bilo ta ve historijski uslovljene sadraje vladajue politike volje. Suprotno je tome metodoloki nazor pristalica pr istalica objektivnog tumaenja. Po njihovom miljenu, historijiski kontekst koji uslovljava nastanak jedne normativnopravne normativnopravne tvorevine mnogo je iri od subjektivne mogunosti njenog tvorca da je njegov sadraj izraz na cjelovit misaon nain. Iz tog razloga valja imati na umu dvije stvari da nikad nije dovoljno saznati samo ta je zakonodavac htio da kae, nego da treba prevashodno poi od onog to je stvarno rekao i da je s druge strane nuno ispitati i onaj isti sadraj vladajue volje koji zakonodavac zakonodavac nije uspio da obuhvati normativnim jezikim izrazom. Objektivisti istiu da je znaenje norme od sporednog znaaja utvrivanja ta je njen tvorac t vorac htio da kae, kae, a ne saznavanje smisla onog to je on zaista rekao, kao i da li je taj ta j smisao podudaran sa aktuelnim htijenjem vladajue volje. rijeme nastanka (statiko i evolucionistiko ) *V rijeme
Statiko tumaenje istrauje smisao koji je norma imala u trenutku kada je donesena . Evolucinistiko tumaenje ispituje smisao koji norma ima u trenutku svog tumaenja ili svoje primjene, osnovna mu je pretpostavka da se taj smisao mijenja od trenutka donoenja i ma socijalno-istorijsko Äbie³ koje je relativno nepromjenjivo nepromjenjivo ali nije same norme. Norma ima
toliko kruto da se ne bi moglo pojmovno i praktiki prilagoavati novim zahtjevima vremena. Ono traje dok i drutveni odnos odnos koji regulie reguli e te kad nestane tog odnosa i ono iezava, i tada postaje beskorisno i evolucionistiko tumaenje. ezanost za pravni poredak(vezano i slobodno tumaenje ) *V ezanost
Vezano tumaenje dri se tekstualnog znaenja norme i striktno uvaavanje njenih odredbi, ne odmiui dalje od njihove bukvalne intepretacije. Zagovornici slobodnog tumaenja
imaju razliite stavove. Po njihovom ubje ubje enju, zakon je vaan ali nije i jedini pravni izvor. Pored pozitivnog za koje se smatra da je jedino legalno u drutvu, postoji i ono drutveno utemeljeno na zahtjevima za htjevima pravde, obiaja, obiaja, morala i kulture, te pravnik u svom tumaenju nipoto ne smije u svemu biti vezan za pozitivni pravni poredak. Ako na to ukazuju razlozi cjeloshodnosti, on pravinost moe primjenivati mimo pa ak i protiv zakona. ocioloska i ciljna uslovljenost (historijska i teoloka tumaenja) * S ocioloska
Historijski tumaenje ispituje konkretne uslove u ijoj je nutrini sazrela potreba za pravnim regulisanjem odreenog drutenog odnosa (tzv. prednormativno stanje) zatim drutvene prilike u kojima je izvren sam regulativni akt (normativno ) i pravni ivot norme od trenutka njenog tumaenja ( postnormativno tumaenje). U funkciji druge svrhe nalazi se teoloko tumaenje. Njegov je zadatak da blie ispita krajnji cilj norme i njegove veze sa optim
ciljevima pravnog poretka. On postaje posta je tim nuniji to se ciljevi pravnog poretka smatraju nadreenim ciljevima konkretne norme i to pravi smisao ovih drugih nipoto ne mora biti vidljiv ve na prvi pogled. Jer mnogo je lake sagledati klasnu prirodu jednog pravnog poretka posmatranog u cjelini nego u svakom konkretnom odnosu koje on normativno pokriva. istematska uslovljenost norme (sistematsko tumaenje) *S istematska
58
Socioloka i teoloka dimenzija pravne norme dopunjuju dopunjuju se onom sistematskom, sist ematskom, budui da norma ne vodi samostalnu pravnu egzistenciju nego cjelovit smisao dobiva samo sa mo kroz povezivanje sa ostalim normama. U pravnom poretku sistemska uslovljenost norme dolazi do izraaja ispitivanjem zakonitosti kao nu nunosti nosti da bude usaglaen sa viom normom, a u sistemu prava poreenjem poreenjem njenog sadraja po slinosti s normama iste pravne institucije pravne grane ili pravne oblasti. U prvom sluaju rije je o sistematskom s istematskom tumaenju prema mjestu koje norma zauzima za uzima u pravnom poretku, a u drugom sluaju o tumaenju prema smislu s mislu koji norma ima u cjelini pravnog sistema. Sistematsko tumaenje neophodno je zbog ouvanja osnovnih principa pravnog poretka poretka (formalne (for malne i sadrajne neprotivrjenosti neprotivrjenosti viih i niih normi i akata te t e odranje njegove koherentnosti koherentnosti i kontinuiteta) i pravnog pra vnog sistema mogunosti da se norme svrstaju u njegove okvire okvire po slinosti sadraja. Sistematsko tumaenje uslovljeno je i razlozima jezike i logike prirode, budui da ne postoji norma koja bi imala sa mostalnu terminologiju i pojmove, pojmove, ustanovljenje usta novljenje samo radi nje i neupotrebljivo neupotrebljivo u nekim drugim okolnostima. instrumentarij (sredstva tumaenja - jeziko j eziko i logiko) * Intepretacijski instrumentarij
Nijedna od tumaenja ne bi bilo mogue ako se ne bi oslanjalo na odreeni intepretacijski instrumentarij u koji spadaju jezik i logika pravne norme. Po ovom osnovu, koji ima u vidu sredstva tumaenja, ta sredstva sr edstva mogu se podjeliti na jezika i logika. eziko tumaenje *J eziko
Jeziko tumaenje je interpretacijska podloga za sva ostala tumaenja budui da ono polazi od teksta norme u kome je objektivirana i spolja s polja vidljiva sama njena egzistencija. egzist encija. Bez pisanog teksta norma bi mogla da vai samo kratko vrijeme, ukoliko se putem predaje ne bi prenosilo s generacije na generaciju i preraslo u obiajno pravo. pravo. Jeziko tumaenje se javlja ja vlja kao pretpostavka da ono bude shvaeno i adekvatno primijenjeno. Tekst norme nor me je onaj materijalni sastojak preko koga se norma namee naim ulima preko kojih se ukljuuje u proces naeg razmijevanja. Zato njen tuma t uma mora da paljivo ispi ispituje tuje njene elemente element e (rije, dijelove reenice, itav sastav re r eenice) da bi uklapanjem tih elemenata u jedinstveni jedinstveni tekstualni mozaik dopro do shvatanja cjelovitog smisla norme i njene osnovne poruke. Kod pristupa jezikom tumaenju, onaj ko ga vri koristi se veinom ostalih tumaenja. Tako e mu statiko tumaenje pomoi da sazna kakva su ta znaenja bila nekad, a evolucionistiko kakva su danas. Subjektivno upozorit upozorit e ga na specifinost zakonodavevog zakonodavevog naina izraavanja, a objektivno na znaenje koje tim ti m specifinostima pridaje drutvo ili neki drugi kolektivni subjekt. Vezano tumaenje disciplinovae ga uz znaenja zna enja koja tekstu norme eli da da pravni pra vni poredak, a ono slobodno otvorie mu ire lingvistiki prostor za iznalaenje izna laenje alternativnih znaenja. Osobena obiljeja pravnog jezika, kojim se zakonodavac zakonodavac slui u tekstu norme i koji ne susreemo u ostalim oblastima jesu bezlinost, neemotivnost, relativno siromatvo i jednolinost znaenja, prevlast pasivnih iskaza, repetitivnost repetitivnost (ponavljanje), stererotipnost i formalnost reenica, te brojne sveano ritualne scene. Ona su proizala proizala iz potrebe za formalizovanou pravnog jezika i nepristrasnou pravnog kazivanja, kao i za maksimalnom objektivizacijom pravne zapovijesti koja se odnosi na neodreen broj lica, te stoga treba da svakom od njih obezbijedi jednak tretman. *Logiko *Logiko tumaenje
59
Tenja pravnog poretka da se izrauje izra uje kao neprotivurjena i unutar sebe strukturirana cjelina viih i niih pravnih normi morala je da nae i svoj logiki izraz u nastojanju da sadraj tih normi bude usklaen sa osnovnim zakonima po kojima su oformljuje ljudsko miljenje i oblikuje kao smisaona pojmovna pojmovna cjelina. Stoga je zadatak zadata k logikog logikog tumaenja da, nakon to je izvreno ono jeziko, ispita da li su zakljuci, do kojih se dolo jezikim jezi kim tumaenjem, odrivi u svjetlu osnovnih zakona logike. Ako logiku na ovom mjestu odredimo kao nauku koja daje formu miljenja i ne zanima se za druge inioce koji utiu na njegove sadraje, ako je sagledamo kao disciplinu koja se bavi bavi pravilima Äformalno Äf ormalno ispravnog miljenja³ tada emo i ova pravila situirati u okvire okvire etiri osnovna zakona formalne logike (zakon indentiteta, indentiteta, zakon protivrjenosti, zakon iskljuenja treeg tr eeg i zakon dovoljnog razloga). Logiki iskazi su da niko ne moe na drugog primijeniti vie prava nego to sam ima: da treba zakljuivati od veeg ka manjem, ali da se ne moe zakljuivati od manjeg ka veem, da izuzetke ne treba iroko tumaiti, da slabiji intenzitet intenzit et nekog zabranjenog ponaanja iskljuuje iskljuuje jai ja i intenzitet radnje istog kvaliteta, da pravne stvari treba rjeavati Äprema ciljevima drutva³ drutva³ po naelu Äpravinosti³, po Äprirodi stvari³ i po nekim drugim naelima. naelima. Dva vrlo vana principa pravnologikog pravnologikog tumaenja su s u analogija i argumentum a contrario. se Analogija je nain prosuivanja po slinosti i po potrebama za njom najee se javlja kada se ustanovi postojanje pravne praznine. Tada s e nastoji da se s e sluaj, sluaj, koji nije regulisan regulisa n pravnom normom, pravno poravna sa sluajem koji je ve regulisan bilo pojedinanom optom normom. Kod primjene opte pravne norme na pravno neregulisan sluaj postoji zakonska analogija. Sluaj koji e se kao pravna praznina popuniti na osnovu opte norme, mora da sadri osnovne karakteristike onog neodree neodreenog nog broja sluajeva radi ijeg regulisanja i stvorene opte norme i ija se priroda opisuje u dispoziciji opte norme. nor me. Pored zakonske imamo i pravnu analogiju. Njom se na pravno neregulisan sluaj primjenjuju opta naela koja vae za odreenu grupu pravnih odnosa. Argumentum a contrario je logiki metod prosuivanja po naelu suprotnosti. On se
upotrebljava kod tumaenja normi koje sadre tzv. taksativno nabrajanje sluajeva (njihovo (njihovo poimenino navoenje); argumentum a contrariom, kao Ärazlogom Ärazlogom suprotnosti³, tada ta da se utvruje da norma norma ne vai za sluajeve s luajeve ija je priroda suprotna onim taksativno nabrojanim. Argumentum a contraria moe se prema prof. Lukiu odrediti ; Ako je pie on, niz sluajeva regulisano jednom optom normom pa je iz tog niza izdvojen jedan ili vise sluajeva posebnom normom, onda za sve sluajeve koji nisu izrino izuzeti tom posebnom normom vai, na osnovu razloga suprotnosti suprotan propis, pr opis, tj. opta norma. Odnos logikog tumaenja prema jezikom jezikom tumaenju je prilino pr ilino sloen. Ako se znaenja, dobivena njihovom uporednom uporednom primjenom, primjenom, u cjelini podudaraju, takvo tumaenje biti e nazivano bukvalnim. Moe se desiti da je j e smisao norme do koga se dolo jezikim tumaenjem, iri od njenog stvarnog smisla. Tada se njegovo suavanje vri uskim (restriktivnim) tumaenjem kao to se obratno kada se jezikim tumaenjem doe do smisla norme koji je ui od onog stvarnog, njegovo proirivanje se vri irokim (ekstenzivnim) tumaenjem. U kontekstu logikog tumaenja neki pisci pravilima formalne logike prikljuuju i pravila
Äargumentovanog zakljuivanja³. zakljuivanja³. Osnovna Os novna razlika izmeu ove dvije dvije vrste pravila sastojala bi se u tome to se s e formalnologiko prosuivanje izvodi u obliku indukcije i dedukcije i rezultira nespornim ili vjerovatnim zakljucima iskljuivo formalne valjanosti, dok se Äar gumentovano zakljuivanje³ vri suprostavljanjem razloga iskustvenog is kustvenog i vrijednosnog vrijednosnog tipa koji zavravaju za vravaju 60
vie ili manje uvjerljivim, ali i dalje spornim zakljucima sadrajne valjanosti. ÄArgumentovano zakljuivanje³ kao metod uvjeravanja moe u procesu tumaenja i odluivanja odigrati stanovitu ulogu ali ona se nalazi u srazmjeri sraz mjeri sa sposobnou njegovih njegovih protagonista da racionalnou vlastitog prosuivanja itav proces okrenu u svoju korist. Ni jeziko ni logiko tumaenje tumaenje ne mogu u pravu biti sami sebi svrha niti zavravati u sferi beskonacnog umovanja. Pravi cilj norme sastoji se u zatiti aktuelnog (sadanjeg) interesa vladajuih drutvenih klasa i slojeva do ije je spoznaje doslo evolucionistikim, objektivnim i vezanim tumaenjem pravne norme ili akta na osnovu njenog mjesta i uloge u sistemu prava i pravnom poretku .
Kod linosti samog tumaa norme pravni poredak moe u odreenim uslovima (u prvom redu onda kada se osjea stabilnim) dozvoliti ekstenzivno i elastino tumaenje svojih interesa. Ali im bi intencije tumaenja taj interes ugrozile i stvorile za stvaraoca poretka realne opasnosti da se tumae tu mae faktikim putem, putem, posredstvom slobodne interpretacije, pretvori u novog zakonodavca zakonodavca koji bi svoju volju nametnuo dotadanjoj vladajuoj volji, poredak bi aktivirao mehanizme prinude i takvog tumaa udaljio s pozicije s koje je mogao da djeluje protiv njegove pravne politike. Svrha tumaenja najee se sastoji u iznalaenju dva ili vie znaenja norme koja su u saglasnosti sa interesima pravnog pra vnog poretka, poretka, i onda u opredjeljivanju za one od njih koji te interese zadovoljava u najveoj najveoj mjeri. Tumaenja suprotna ovim interesima bivaju eliminisana ve u toku interpretacijskog interpretacijs kog procesa, ako je rije o krupnim pitanjima ije bi rjeenje moglo da poprime karakter karakt er precedenta, ona rijetko imaju ansu da dou dou do ozbiljnijeg izraaja. Tuma stoga nije potpuno slobodna osoba, kao to ni tumaenje nije samo sebi svrha. s vrha. Ono zadovoljava odreene interese, interese, a u sukobu interesa pobijedie onaj najjai, koji iza sebe s ebe ima organizovanu dravnu prinudu. aelo hijerarhijskog i naelo sadrajnog povezivanja N aelo (odnos pravnog poretka i pravnog sistema)
pravnog materijala (optih i U nepregledno obilje empirijskog pravnog
pojedinanih normi i akata) pravni poredak unosi logiku sreivanja naelom hijerarhije pa mjesto svakoj s vakoj normi i aktu odreuje po domaaju njihove pravne snage, te u svom konanom spoljnom i unutranjem izrazu on izgleda ne samo kao stepenasto izraen nego i kao logiki usklaen totalitet normativnih i relacijskih (faktikih) elemenata. Logicko sreivanje pravne materije mogue mogue je izvriti i sa stanovita sadraja pravnih normi i akata. Svrstane po kriteriju sadrinske slinosti, njih e tada biti mogue sloiti u logiki neprotivrjenu cjelinu koja se naziva sistem prava. Sistematizovanje pravnih normi i akata u logiko sreenu i neprotivrjenu cjelinu po slinosti njihovog sadraja ima viestruku praktinu korist. Ono pomae subjektima prava da se upoznaju sa izvorima prava koji regulie odreeni drutveni odnos odnos i koji su posredstvom pravnog sistema objedinjeni na jednom mjestu. Pogodan je nauni instrument jer pravnoj teoriji omoguuje omoguuje sistematizaciju siste matizaciju pravne materije na razliitim nivoima optosti i samim tim i kritike uvide u njihov smisao sa stanovita cjeline i njenog odnosa razliitim razliiti m djelovima sistema. Tehnika, po kojoj se izrauje sistem prava, polazi od optosti pravnih normi i akata kao izvora prava u formalnom smislu. Ona se ne zanima za izvore prava u materijalnom smislu niti za pojedinane norme i akte jer ih pretpostavlja kao apsorbovane u normativnoj i logikoj strutkuri optih izvora prava. 61
Pravne institucije mogu regulisati i grupu slinih drutvenih odnosa (kuporodajni ugovor i
sl.). Tada se one pojavljuju kao vie i ire u odnosu na pravne institucije koja normira samo jedan odnos i koja e naspram njih biti ua i nia. Pravne institucije u sistemu prava povezuje se u vie cjelina koje se nazivaju pravnim granama . One obuhvataju sve one institucije koje reguliu ire podruje drutvenih odnosa (graanskopravne, (graanskopravne, krivinopravne). Najire cjeline s koja se ujedno i zavrava proces sistematizacije pravnih normi i akata jesu pravne oblasti. U njihov sastav ulaze srodne pravne grane po istom onom principu slinosti kojima se opte norme i akti svrstavaju s vrstavaju u pravne institucije, a pravne institucije u pravne pra vne grane. Tri su tradicionalne pravne oblasti koje se s e susreu u sistematskim razdiobama: razdioba ma: unutranje unutranje i meunarodno pravo, javno i privatno, te materijalno i formalno (procesno) pravo. Prilikom svrstavanja normi u oblasti meunarodnog meunarodnog i unutranjeg prava pra va kao prvenstvena mjera se uzima teritorijalnost, t eritorijalnost, zatim svojstva subjekta (u meunarodnom meunarodnom pravu to je drava), nain sankcionisanja. Kod razdiobe privatnog i javnog isticana isticana su tri klasicna osnova: interes (po kome bi javno pravo titilo interese drave i drutva, a privatno fizikih i privatnopravnih lica), subjekt (po kome bi u javno pravo spadali svi oni odnosi gdje se kao nosilac ovlaenja pojavljuje drava a u privatno ono ono gdje se taj nosilac pojavljuje u vidu vi du ostalih subjekata) i vlast (po kome bi u javno pravo ulazili odnos subordinacije i nareivanja, a u privatno odnosi kooridinacije i saglasnosti volje). U oblasti materijalnog i formalnog prava vodilo se rauna o tzv. primarnoj i sekundarnoj pravnoj regulativi (materijalno pravo obuhvata normiranje drutvenih odnosa, tj. same pravne materije, a formalno pravo, normiranje odnosa koji nastaju u realizaciji materijalnog prava i njegove procesualno-sudske procesualno-sudske zatite). Princip s linosti dakle proima i podjelu prava na oblasti, ali ponekad u drugaijem obiaju od onog istog sadrajnog, koji je prisutan dko pravnih institucija i pravnih grana. K riteriji riteriji "pravnosti" pravnog poretka
Kao osnovni kriteriji pravnosti pokazati e se s e oni bitni "pravnosni" momenti koje ne nalazimo nalaz imo ni kod morala ni kod obiaja ili religije, a to su: formalna sistematizacija u jednu cjelinu putem hijerarhije (pravni poredak) ili slinost sadraja (pravni (pra vni sistem), relativna odreenost subjekata kod optih normi i akata, i apsolutna a psolutna odreenost kod onih pojedinanih, formalizovana i strogo odreena sankcija, pravo na tubu u materijalnom smislu i pravo na zahtjev za pravnom zatitom posredstvom pravnih lijekova, tijesna vezanost sa organizacijom politike vlasti i, na kraju, formalizovan nain na in tumaenja radi to preciznijeg odreivanja pravnog znaenja norme. Tome treba dodati i specifinu speci finu represivnu funkciju prava koja se sprovodi kroz njegovu socioloku, normativnu nor mativnu i aksioloku dimenziju. Ove dimenzije neki autori (npr. dr. Nikola Viskovi) uzimaju i kao primarni kriterij pravnosti jer se pr eko njega izraava struno iskustvo pravnika. nje nom istom formalizovanom znaenju zavrava sa ustavom. U strukturi pravnog poretka u njenom Budui da ustav donosi suvereni dravni organ (skuptina, parlament) nad kojim nema organa i iju je djelatnost stoga nemogue formalno sankcionisati (osim ako a ko poemo od pretpostavke da suvereni organ moe da kanjava "samog sebe"), bie oigledno da pravnost proizilazi iz politinosti vladajue volje kao simbola s imbola njenog politikog raspoloenja. Ustav je taka vezivanja pojmova pravnosti i politinosti iz koje se izvodi i legalitet samog pravnog poretka. Taj legalitet trajae dokle i volja koja ga uslovljava. DODATAK DODATAK IZ IZ VJE VJEBI: Pravni akt kao izvor prava u formalnom smislu
62
Da bi se pravna norma izrazila, da bi bila vidljiva i dostupna za pri mjenu, potrebno ju je izraziti materijalnim aktima, prikazati kroz njen nje n vanjski elemenat. elemenat. Ona se moe iskazati: jezikom(primarna), zvukom, zvukom, simbolima, konkludentnim radnjama(sekundarna). Nesumnjivo je da se napisana pravna norma nor ma najpotpunije najpotpunije i najtrajnije odreuje. Osim to se pisanim oblikom izraavanja postie mogunost da se u jednom tekstu unese vie pravnih normi, njime se omoguuje cjelovito, precizno, jasno i trajno njihovo prikazivanje. Pisanim oblikom prezentacije pravne norme se omoguuje da se ona nakon donoenja, uini dostupnom adresatima, kroz njenu objavu, te poruka pravne norme dalje iri. Drugi oblici materijalnog izraavanja su SEK U NDARNE prirode, iako se i oni koriste. Njihova primjena se vri u specifinim situacijama, situa cijama, kada je nemogue ili dosta teko primijeniti pravnu normu iskazanu u pisanom obliku. Primjer upotrebe ZV UKA kao vanjskog elementa pravnog akta imamo u sluajevima: koritenja vatrogasnih i drugih sirena u sluaju postojee ili nastupajue opasnosti. Primjer upotrebe SIMBOLA imamo imamo rasprostranjen rasprostra njen u saobraaju, kao saobraajni sa obraajni znak. On na univerzalan nain i jezgrovito prenosi sadraj pravne norme ili njenog dijela. Pravnu normu, a time ti me i pravni akt moemo iskazati i konkludentnim radnjama. Konkludentne Konkludentne radnje oznaavaju radnje koje na posredan nain, «izvoenjem zakljuaka«, a ne na direktan nain, prikazuju sutinu odreene pravne norme ili njenog dijela. Vanjski izraz pravnog akta, manifestiran konkludentnim radnjama, imamo u sluaju: s luaju: dizanja ruku kao znak zna k odobravanja ili prihvatanja neke odluke, dolazak ili nedolazak na sastanak i sl. Opti pravni akti 1. Ustav Zakon 2.
3. Podzakonski akti: - Uredba - Ukaz - Akti «lokalnog zakonodavstva« - odluke - Statuti (akti drutvenih organizacija) - Obiaj kao izvor prava - Akti sudskih organa kao izvor prava - Ostali izvori p. (p. nauka, slobodno stvaranje p., priroda stvari) Ustav Ustavnim normama
utvruju se naela na ela suverenosti, suverenosti, te osnove drutvenog, drutvenog, politikog i ekonomskog ekonomskog ureenja zemlje. Njegove norme norme su poetne, a drugim aktima, nie pravne snage, one se razrauju. Zato kaemo da su s u ustavi i POETNI pravni akti odreene drave. Pravna nauka poznaje poznaj e nekoliko vrsta ustava, ustava, od kojih su najznaajniji: 1. realni ustavi ije norme se mogu realno implementirati u odreen pravni sistem; z emalja razvijene demokratije, demokratije, koji u svojoj strukturi imaju 2. normativni ustavi su ustavi zemalja normirane institucije i odnose koje navedene zemlje mogu uspjeno realizirati; 3. nominalni ustavi su ustavi nekih drava (prije svega junoamerikih kao i postkomunistikih) postkomunistikih) s normama koje predstavljaju elje tih drava dr ava kojima one streme i ije realiziranje se tek treba ostvariti:
63
4. semantiki ustavi su ustavi diktatorskih reima u kojima postoje norme norme koje odraavaju najvie demokratske zahtjeve, ali je stvarnost sasvim sas vim drugaija, pa se na taj nain prikriva pr ikriva stvarno stanje. Ustavnopravni poredak BiH poeo
je relativno kasno. U tom razvoju BiH je imala nekoliko ustava, koji su stvarali politiki, pravni i ekonomski osnov njenog ureenja i drava u kojima se ona nalazila. Zemaljski ustav usta v (statut), kao prvi ustavni akt BiH, sveano je proglaen pr oglaen 20. februara 1910. godine u Sarajevu. Znaajniji ustavni razvitak uslijedio uslijedi o je nakon II svjetskog rata. Ustavi bive Jugoslavije i SRBiH iz 1974. godine bili su, izmeu ostalog, osnova njenog priznanja kao suve s uverene rene demokratske i samostalne drave. to se tie promjena ustava, ne postoji jedinstven pristup, ve razliita praksa drava. Promjene ustava moe biti dvojaka: 1. ustavom se moe predvidjeti nemogunost njegove promjene ili nekog njegovog dijela. Ako nije mogue vriti promjene nekog ustava ili njegovog dijela, tada to mora, u samom s amom ustavu, biti izriito naglaeno. Npr. : nor mirano: Ustavom BiH, lanom x. 2. izriito je normirano: «2. Ljudska prava i osnovne slobode Nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne moe se s e eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz lana II ovog ustava, niti izmijeniti ova odredba». 2. ukoliko se dozvoljava njegova promjena ili promjena
njegovog dijela, dijela, tada mora biti precizno normirano pitanje inicijative, ovlatenih podnosilaca, obima i kvaliteta promjena, pr omjena, procedure voenja rasprave i glasanja za izmjene. iz mjene. U Ustavu BiH mnogo vie prostora
je posveeno ljudskim pravima i osovnim slobodama slobodama u odnosu na ustave drugih demokratskih drava, jer se ovim odredbama stvara efikasan efi kasan mehanizam njihove zatite. U ovim odredbama lei i najvanija funkcija ustava u materijalnom smislu. Ustav proklamira zatitu odreenih prava i sloboda, ali osim njihovog proklamiranja, ustav stvara i mehanizam mehaniza m njihove zatite. zatite. On predvia stvaranje odreenih organa koji e imati funkciju zatite ljudskih prava i sloboda. Zahtjev koji se postavlja pred zakone i druge podzakonske akte, da moraju biti u skladu sa ustavom, zahtjev je za ustavnou i zakonitou odreenog pravnog poretka. Kontrola ustavnosti i zakonitosti treba biti stalan posao dravnih organa sva kog pravnog pravnog poretka. Samo kontrolama ustavnosti i zakonitosti kontrolira se stav raznih ra znih organa o osnovnim vrijednostima vrijednostima koje titi ustav. Npr. u Ustavu BiH poklanja se panja pitanju ustavnosti niih ustava i zakona i njihove saglasnosti sa Ustavom BiH. U tom smislu istie se slijedee: « Ustavni sud je jedini nadlean da odluuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu izmeu dva entiteta, ili izmeu BiH i jednog ili oba entiteta, te izmeu institucija BiH, ukljuujui, ali ne ograniavajui se na to: da li je bilo koja odredba Ustava ili zakona jednog entiteta u skladu s ovim ustavom.» ustavom.» Sve dotle dok je ustav na snazi, postoji obaveza svih s vih drugih organa i tijela, kao i niih akata, da budu vezani njime. Na ovaj nain ustav ini jo jednu svoju bitnu funkciju OGRANIAVAJUU. Ograniavajui dravnu vlast, ustav afir mira svoju osobinu da je on osnov i mjerilo kvaliteta poretka i vlasti u dravi. Da bi on mogao biti biti ograniavajui faktor 64
prema organima vlasti, kao i svim drugim aktima neke drave, on mora biti kvalitetan i moralan akt, iz kojeg proizilaze zahtjevi zahtje vi naroda, kao i tenje t enje i stremljenja str emljenja opeg opeg razvoja, odreene sredine za koju se donosi. Ustav sadri l.odredbe o ljudskim pravima i slobodama 2.odredbe o obliku drave (vladavina, sistem, re im) 3.odredbe o ekonomskim i socijalnim naelima (npr . kapitalizam, kapitalizam, socijalizam...) .
65
