PRAVNI FAKULTET, SARAJEVO
SOCIOLOGIJA PRAVA skripta
Sastavio: Sead Vesković
1
Prva parcijala
( Predmet soc. Prava i srodne discipline( pravna dogmatika) soc. Prava/ pravna soc.) Monteskje, Kelsen, Bogisić i narodno pravo, Savinij)
1. Pravna sociologija izmedju sociologije i prava Socilogija prava bi se ogranicila na ono sto predstavlja smao pravo, pravila i institucije, dok bi pravvna sociologija obuhvatala sve pojave vise ili manje obojene pravom, pojave kojima pravo moze biti uzrok, posljedica ili razlkog, podrazumijevajući tu i pojave povrede, neefikanosti, odstupanja. Sociologija prava ili pravna sociologija može biti definisana kao jedna grana sociologije uopšte –recimo jednim novim dogovorom opšte sociologije. Ona je ona grana opšte sociologije koja ima za predmet jednu vrstu društvenih pojava: pravne pojave ili pojave prava. Pravne pojave su bar na izvjestan način društvene pojave. Ali obrnuto nije tačno. Sociologija prava – soc. Primjenjena na institucije; Pravna soc.- soc primjenjena na pravnu stranu svake drustvene pojave. Pravna sociologija se odnosi na socioloska istrazivanja pravnika, sociologija prava na istrazivanja sociologa o pravim pojavama Pravo je 1) nauka o vrijednostima (ovom idealitetu odgovara filozofija prava); 2) nauka o normama ( dogmatsko pravo); 3) nauka o stvarnosti ( sociologija prava) Ova posljednja se dijeli na genetsku ( istrazuje genezu prava u drustvenom zivotu) i operacionu sociologiju ( ustrazuje posljedice prava na drustveni zivot).
Razlika izmedju sociologije prava i dogmatskog prava: Pravo koje ovdje razmatramo je pravo shvaćeno kao nauka koja se tradicionalno predaje na pravnim fakultetima, primjenjuje u sudskoj praksi – dogmatsko pravo, onako kako ga zovu zbog jasnoće, ali bez namjere za pobijanjem jer se po sebi zna da dogmatsko pravo ima prevagu nad sociologijom prava u pogledu društvene koristi.dogmatsko pravo proučava pravna pravila sama za sebe, dok se pravna sociologija trudi da otkrije društvene uzroke koji su ih izazvali i društvene posljedice koje ona proizvede. Dogmatičar analizira pravo, kaže se, kao skup normativnih činjenica koje su obavezne, prinudne, dok sociolog u njima samo vidi pojave lišene svake vlasti.
2
Predmet sociologije prava Predmet sociologije prava nije pravo u vulgarnom smislu, nego pravo u specijalnom odreĎenju pravne sociologije. Sociologija kao znanstvena disciplina ima za predmet svog izučavanja i pravo kao stvarnost, odnosno specifičnu društvenu pojavu. Za predmet sociologije prava, neovisno da li je riječ o oficijelnom pozitivnom pravu ili idealnom pravu, bitno je to da ono postoji u društvenoj svijesti, u imaginaciji ljudi, u svijest odreĎene društvene grupe, kao takve. Sociologija ne obihvata samo, tzv.pozitivno ili zakonsko pravo, nego pravo koje stvarno postoji u društvu, dakle, pravo kao društvenu pojavu koja se može utvrditi opservacijom. Sociologija prava, ispituje društvene elemente prava: društvene subjekte, nosioce tog zakona, društvene subjekte koji svojim angažmanom idealno pravo hoće učiniti oficijelnim pravom socijalne grupe, njihove interese i potrebe koje pravo ima da štiti, nove društvene potrebe koje su tim pravom nastale, slobodu graĎana koja se tim pravom obezbjeĎuje itd.Pravo kao fakat – podrazumijeva tačno odreĎen i konzervativan sadržaj ljudske svijesti koji obuhvata sociologija prava. Sociologija prava se proteže i na tzv. Slobodno pravo, pravo spontano stvoreno od društva, sadržano u svijesti i praksi ljudi bez posredovanja države i oficijelnih organizacija. Na ovaj način, ne samo da se proširuje pojam prava, nego i predmet sociologije prava koji postaje znatno bogatijim, složenijim i raznovrsnijim. Pravo se kao društvena stvarnost može posmatrati kao proizvod i rezultat društva proizveden uticajem mnogobrojnih društvenih činilaca. Iz ovoga se da definirati stajalište da je predmet sociologije prava – postanak i razvoj prava. Pravo kao proizvod društva, društveni fakt i pravo kao društveni činilac, pokazuje nam pravo u kretanju i dejstvu, ova se predmet sociologije prava po svojim osnovnim karakteristikama, naziva pravnom dinamikom. Sociologija prava je suvremena i mlada znanost, znatno mlaĎa od opće sociologije. Ona je više izgraĎivala i usavršavala svoj metod nego što je tim metodom znanstveno definirala svoj predmet.
Odnos prema drugim pravim disciplinama – Dogmatika Bitna razlika izmeĎu sociologije prava i pravne dogmatike i pravne politike leži u tome što je sociologija znanost u strogom smislu te riječi, tj. Riječ je o jednoj pozitivnoj, indiktivnoj znanosti koja proučava odreĎene elemente društvene pojave i daje im znanstveno objašnjenje pomoću znanstvenih, empirijskih kauzalno, eksplikativnih zakona. Predmet proučavanja pravne dogmatike nije fakticitet prava, već pravo kao norma, ideal. Pravna dogmatika polazi od prava kao vrijednosti-ideala. Za razliku od soc.prava čiji je metod kauzalnoeksplikativne naravi, metod pravne dogmatike je logično-normativnog karaktera. Pravna politika je, meĎutim, vrijednosno orijentirana. Ona je normativna znanost koja proučava vrijednost postojećeg prava i uslovno ga kritički proccjenjuje, uzimajući kao osnovno mjerilo kriterij vrijednosti, koji predlaže kao zamjenu postojećem. Sociologija prava ne može dati jedan koherentan sistem pravnih vrijednosti, jer ona je znanost a ne ideologija. U postavljanju ideala-vrijednosti čovjek posjeduje uslovnu, odreĎenu slobodu. Svaki ideal sadrži izvjesne sociološke elemente u onoj mjeri u kojoj se on obistinjuje, postaje stvarnost društvenog bića, bitka i bića. Odnos sociologije prava i ideala može se izvesti iz onog primarnog stajališta koje glasi: nije dovoljno da ideal teži zbilji-društvenom životu, nego i zbilja treba da teži idealu. Ono što sociologija prava može konstatirati jeste postojanje ideala u društvenoj svijesti kao jednog fakta, ona ga samo kao fakt može objasniti, i time je za nju problem iscrpljen. Kroz dejstvo prava, u društvu se ostvaruju odreĎeni ciljevi-vrijednosti, ideali. Pravo kao norma, kao ideal predstavlja onu idealnu stranu prava. Idealna normativna strana prava nije predmet sociologije prava, ona postaje predmet sociologije samo u onoj mjeri ukoliko se normativno-idealna sfera operacionalizira, postaje pravnim faktom. U tumačenju pravnog propisa postoje 3 bitna elementa, koji su istovremeno i tri osnovna stupnja tumačenja. Prvi je, zakonski propis, tekst koji se tumači. Drugi element je stvarno društveno stanje na koje se on primjenjuje. I najzad, treci element su ciljevi-vrijednosti koji njim treba da budu ostvareni. Prvi element-pravni propis, tumači se logički i normativno. Drugi element-sruštveno stanje na koje treba primjeniti pravni propis pruža nam isključivo sociologija. Sociološki metod u sferi prava ima temeljnu zadaću da, kroz analizu odnosa normativnog i zbiljskog, pravo približi dijalektici društvene zbilje, tj. Da smanji na najmanju moguću mjeru razmak i suprotnost, izmeĎu prava i društva.Pravo je nesumnjivo, kao društvena 3
pojava, predmet sociološkog istraživanja čiji rezultat čine sociologija prava. U krajnjoj konsekvenci to znači i utvrĎivanje zakonitosti razvitka kao sui generis, društvene pojave ili fenomena.
2. Historijsko pravna škola I dok neistorijska škola smatra da se pravo stvara od slučaja do slučaja, voljom ljudi koji imaju zakonodavno ovlašćenje, nezavisno od prava iz prethodnog vremena, za istorijsku školu pravo je organska cjelina koja nastaje tokom svekolike prošlosti nacije, koja se raĎa iz suštine i iz istorije nacije, pa ne bi moglo da bude drugačije nego što jeste. Najkarakterističniji pojam „duha naroda“, subjekt svih manifestacija života, prava, običaja, umjetnosti, jezika, političke organizacije, koji nastaju iz njega i u njemu se sjedinjavaju. Izraz Volksgeist, kojim ce se kasnije i on posluziti, u istorijskoj skoli prvi je upotrijebio Puhta, koji je na tom izrazu izgradio svoju cjelokupnu doktrinu. Taj izraz je bio blizak kulturi njegovog doba i ne upucuje nuzno na Hegelovu filozofiju, u cijim ga djelima, kao sto cemo vidjeti ponovo susrecemo. Ovdje treba primjetiti da istorijska skola prava, iako se poziva na filozofske pretpostavke, izgleda, nema direktne veze sa idealizmom. Georg Fridrih Puhta (1797.1846.) na pojmu duha naroda zasniva svoje obimno djelo Das Gewohnheitsrecht, u kojem je doktrina istorisjke skole obraĎena i razvijena sa najvecom sistematičnošću. Taj tipično romantičarski pojam je, u svojoj poetskoj maglovitosti, samonikli entitet koji se širi kroz vrijeme, ulivajući život svim ljudskim tvorevinama. Pojmu Volksgeist upućene su mnoge kritike zbog njegove nadreĎenosti i gotovo mitološkog karaktera koji mu nije omogućavao da bude uzet kao prvi uzrok stvarnog istorijskog razvoja. Druge kritike upućene su istorijskoj školi zbog prekomijernog značaja koji je dala običaju, koji je smatrala autentičnim pravom u odnosu na zakonodavno pravo, za koje se, svakako, ne može reći da nema istorijsku realnost. Naime, zbog ovog posljednjeg aspekta, istorijska škola je znatno više „pozitivistička“ od škole egzegeze, ili od škole analitičke jurisprudencije: istina, i one svoju pažnju ograničavaju na pozitivno pravo i ne bave se vrijednostima koje mogu da stoje iznad njega, ali ih ne negiraju, štaviše, često ih priznaju.
Monteskje Persijska pisma Persijska pisma su više književno i moralističko djelo nego filozofsko i kulturno, ali ne nedostaju manje ili više razvijeni osvrti na političke i filozofskopravne probleme. Za nas je nazanimljivije pismo LXXXIII zbog odlučnog stava koji je u njemu izražen u vezi s pojmom pravde, koji je potpuno racionalistički i naturalistički, dakle, u svemu usklaĎen sa kulturnom klimom prosvjetiteljstva. „Pravda je“, piše Monteskje, odnos saglasnosti koji realno postoji izmeĎu svije stvari: taj odnos je uvijek isti ma koje biće da ga posmatra, bilo da je ono Bog, bilo da je anĎeo ili, konačno čovjek. Ovaj odnos je u priprodi stvari i ni jedno razumno biće, pa ni Bog, ne može da ga prizna ili da odbije izvršenje njegove zapovijesti. U društvenm i političkom životu pravda je plod vrline, a ne zakona, a samim tim nije rezultat državne prinude. Na to ukazuje i značenje mita o Trogloditima, o kojem se govori u pismima X-XIV.Narod Troglodita, u početku zao i divlji, zbog svog prezira prema bilo kakvom pravilu mirnog suživota stiže do ivice potpunog uništenja, ali procvetava i počinje da napreduje trudom i primjerima koje su dali dva mudra i pravedna čovjeka, iz čijih porodica se raĎa novi narod, koji oni uče pravdi pomoću svoje vrline, a ne putem političkog autoriteta i pravnih zakona. U ovom djelu Monteskje pokazuje da ne vjeruje u univerzalni prirodni zakon koji važi za sva vremena i za sve zemlje. Monteskjeov istorijski smisao, koji se već tada ispoljava, pobuĎuje u njemu relativizam koji se odnosi kako na običaje tako i na pravnopolitičke institucije. Monteskjeovo odvajanje od jusnaturalizma vidi se i u drugim pitanjima. Monteskje ne prihvata individualističko polazište prosvjetiteljskog jusnaturalizma, već, naprotiv, njeguje organsku koncepciju društva, jer je istorijska škola, zasnovana na posmatranju fenomena države u stvarnosti. 4
„Duh zakona“ : istorijsko-sociološka teorija prava Monteskje teži da se odvoji od prosvjetiteljskih šema i metoda onoga doba, iako u jednom izgubljenom djelu (rasprava o dužnostima), a prema sažetku i fragmentima koje imamo, izgleda da je nalazio inspiraciju, još oko 1725, u Pufendorfovom djelu De officio hominis et civis. Monteskje je obavio, na osnovu istorije Rima, istraživanje empirijskog kataktera u pogledu zakonitosti razvoja društva, što je potvrĎivalo, naučno interesovanje za političke fenomene, vidljivo na mnogim stranicama Persijskih pisama. Duh zakona odgovara ovoj potrebi, sve postojanijoj u Monteskjeovoj misli, da priučava, na apriorističkim i apstraktnim metodama prosvjetiteljstva, nego pute neposredne empirijske opservacije, zakone društvenog i političkog života, pa su to zakoni shvaćeni ne kao racionalna i idealna načela, nego kao postojani odnosi izmeĎu istorijskih pojava. Zakoni čiji „duh“ istražuje Monteskje jesu pravni zakoni, ali meĎu pravnim zakonima on istražuje i pokušava da utvrdi zakone u naturalističkom smislu. Monteskje započinje Duh zakona definicijom zakona kao“nužnih odnosa koji proizlaze iz prirodne stvari“. To su nužni odnosi koji uslovljavaju postojanje svega, od božanstva do materijalnog svijeta, od čovjeka do životinje. Ali, treba imati na umu da pod“prirodnom stvari“ Monteskje nema u vidu isključivo materijalni svijet iako ga ne zanemaruje. Pravno-političke teze „Duha zakona“ „Poloitička sloboda“, tvrdi se tu, „ne sasatoji se u tome da se radi ono što se hoće. U jednoj državi, odnosno u društvu u kojem postoje zakoni, sloboda može da se satoji u tome da semože učiniti ono što se smije htjeti,a da se ne bude primoran da se čini ono što se ne smije htjeti.Sloboda je pravo da se čini sve ono što zakoni dozvoljavaju“: Monteskje se oslanja na Loka i na kostitucionalističko iskustvo Engleske čiji je oblik vladavine on smatrao odličnim zbog podjele moći izmeĎu 3 državne vlasti: zakonodavne, izvršne i sudske, što on otkriva u državnoj strukturi Engleske i smatra da je to politički i pravni uslov slobode. Monteskje više osjeća potrebu, nastalu zbog pravnog života na kontinentu, koju je prosvjetiteljstvo duboko osjećalo, da se pravu obezbjedi garancija obezbjeĎujući graĎaninu slobodu od bilo kakve mogućnosti samovolje, kako sudija tako i izvršne vlasti. To je potreba koja je navodila na negiranje pravne snage običaja, pravnih doktrina i sudskih presedana, i da se priznaje samo zakonu. PRAVNI ISTORICIZAM Romantizam i istoricizam Ovdje imamo na umu istoricizam, široko i složeno duhovno stanovište koje zahvata sva polja ljudskog djelovanja i nije ograničeno samo na pravo, a koje se, u reakcijama na prosvjetiteljstvo, borilo prije svega protiv njegovog jusnaturalističkog aspekta. Antijusnaturalistički bunt istoricata nije usmjeren na zamjenu jedne koncepcije nekom drugom samo u pravu nego i u moralu, politici, cjelokupnom praktičnom životu, odnosno usmjeren je na sve što je prosvjetiteljstvo htjelo, upravo preko teorije prirodnog prava, da se reguliše preko normi za koje je ono smatralo da može da ih izvuče iz apstraktnog razuma, a što se sada shvata kao spontani proizvod istorije, autentična suština čovjeka koja otjelotvoruje mnogo dublji, mnogo konkretniji, mnogo istaknutiji „razum“. Istrocizam se uklapa u još širi kulturni pokret reakciji na prosvjetiteljstvo, u romantizam, u čijim mnogim aspektima je vrlo živ osjećaj istorije, onaj osjećaj čiji je nedostatak bio jedna od najuočivljibijih karakteristika prosvjetiteljske kulture. Romantičarski istoricizam se postavlja kao antipod jusnaturalizmu. Iako romantičarski istoricizam, uopšte uzev, nije poznavao Vika, on razvija mnoge stavove iz Načela nove nauke, prema kojima je prirodno pravo, kao i svaki drugi izraz ljudskog duha, imanentno istoriji, a ono univerzalno, „istinito“, nema druge realnosti osim one otelotvorene u individualnom, u „istinito“, nema druge realnosti osimm one otelotvorene u individualnom, u „izvjesnom“. Pravni i politički istoricizam izmeĎu 18. i 19. vijeka Ne tragajući za nekim dalekim najavljivačima istoricizma opšte, kojih bi moglo biti meĎu nekim misliocima XVI-XVII, vijeka kao što su Lajbnic ili Monteskje, treba podsjetiti da je primjer pravnog istoricizma englesko poimanje common law-a, protiv kojeg nisu nimalo slučajno bili prosvetitelji, kao što je bio Bentam.Hugo dolazi u atmosferi krize pozne njemačke škole prirodnog prava. On još uvijek polazi od prosvetiteljskih ili kantovskih pogleda, ali sve više osluškuje istoricističke zahtjeve ranog romantizma.Za njega je, naime, jedini izvor prava istorija, koja opravdava sve institucije koje su se zaista ostvarile. 5
Fridrih Karl von Savigny (1779.1861.) jedan od osnivača berlinskog sveučilišta na kojem je niz godina predavao rimsko pravo, smatra se jednim od najvećih njemačkih pravnika. Savnjij odbacuje jusnaturalizam, koji smatra „samovoljnim“ i „nepovijesnim“.Za njega je zamisao o vječnom i savršenom pravu iluzija koja ne uzima u obzir kulturnu raznovrsnost i razvojnu dinamiku prava.U novim se idejama osjeća buĎenje nacionalizma i romantičarskog nadahnuća. MeĎutim, Svinjeva se misao može interpretirati i u duhu kulturnog revitalizma. Pravni pozitivizam polazi od aktualnog pravnog sustava normi koje vrijede na odreĎenom području pod jedinstvenom suverenom vlašću države. Savinjij i njegova škola ističu važnost i spontanoga narodnog prava. Tako običajno pravo u toj koncepciji zadobiva posebno mjesto. Savini razreĎuje sljedeću shemu pravnog razvoja: na početku se nalazi spontano narodno pravo, a nakon njega slijedi pravo koje stvaraju pravni pisci i struka, dok je zakonodavstvo konačna faza razvoja. Istinsko se pravo za njega nalazi u narodnom duhu i ono se kasnije kvari i blijedi u razdoblju kad nastupa stanovita dekadencija prava. Savini i njegov nasljednik na katedri rimskoga prava u Berlinu, Puchta, smatraju pravnu znanost najvrjednijim izvorom prava. Za Savinija i sljedbenike postojeća pravna pravila samo su površinske manifestacije dubljega i pravog značenja prava, odnosno njegovih instituta. Zadaća je pravne znanosti upravo otkrivanje takvih latentnih pravnih sadržaja. Napuštajući romantičarsku koncepciju narodnog duha, pravna se znanost u Njemačkoj nakon Savinija razvijala u 2 glavna pravca: s jedne strane izučavanje prava postaje predmetom formalne analize u kojoj se primjenjuju postojeći i uvode novi juristički pojmovi (pojmovna jurisprudencija), a s druge strane kao reakcija na formalizam dolazi do okretanja k ciljevima i interesima kao pokretačima pravnog života (interesna jurisprudencija).Kao treći izdanak pravno-povijesne škole mogu se smatrati poredbena pravno-povijesna istraživanja.Zajedničkom paradigmom na kojoj počiva pravna praksa i teorija svih zemalja zapadne hemisfere, uključivši i bivša kolonijalna područja te zemlje Common lawa.Pogled na pravo po kojemu je ono autonoman poredak odvojen od drugih normativnih sustava te se unutrašnja dinamika prava odvija po vlastitim pravilima.Pravni se sustav sastoji od pravila, općih klauzula (standarda), načela i vrijednosti. Potonje dolaze do izražaja u zakonodavnoj politici odnosno odražavaju stanovitu vrijednosno- političku dimenziju prava.Državna je vlast primarni tvorac i jamac prava te se pravne radnje svode velikim dijelom na postupanje državnih tijela i institucija pod njezinom kontrolom.Primjena prava počiva na djelovanju sudova i uprave; iziskuje profesionalizaciju pravnog poziva.Normativni i institucionalni poredak pravne države počiva na hijerarhiji pravila, akata i tijela.Ponašanje ljudi u državnoj službi odnosno nositelja pravnih položaja limitirano je pravom. Tako se postiže ograničenje vlasti i demokratski nadzor nad njom. Savinijeva misao kao tipičan izraz romantizma na pravnom planu, ne suprostavlja se samo ideji onoga koji je htio nove kodekse, koji bi preko kompletnosti deljenja pravde garantovali izvjesnu mehaničku sigurnost, tako da sudija, sprečen da na bilo koji nacin sudi po svojoj procjeni,bude jednostavno ograničen na doslovnu primjenu-prema zakonodavnoj ideji prosvjetiteljstva.On priznaje filozofske pretpostavke prosvjetiteljskih teorija u odnosu na zakonodavstvo i tumačenje prava.Savinij se odlučno suprostavlja tezama prosvjetiteljstva koje se odnose na pravo, odnosno na teoriju nepromjenljivog i univerzalnog prava izvedenog iz razuma.Pravo je, prema njegovom mišljenju,svojstveno svakom narodu,kao i jezik,običaji,politička organizacija:to su sve meĎusobno povezani elementi koji čine da svaki narod,koji ih je svjestan,posebna jedinka i njihov nastanak nije ni slučajan ni proizvoljan.Saviniji,primjećuje da je ono što stvara pravo u oba slučaja-običaj i narodno uvjerenje u prvom,a pravnu nauku u drugom-uvijek „neka unutrašnja sila koja djeluje istiha, a ne volja nekog zakonodavca“. Zakonodavno pravo ne bi smjelo, prema Savinijevom mišljenju, da ima drugi zadatak osim da pruži pomoć običaju,smanjujući njegovu neizvjesnost i neodreĎenost,a iznoseći na svjetlo dana istinsko pravo i čuvajući njegovu čistotu, a to je stvarna volja naroda. „prirodno pravo“ je i za Savinija pravo koje se ostvaruje u istoriji. Ono je spontana kreacija pojedinih naroda.
6
3. Baltazar Bogišić i narodno pravo Baltazar Bogišić zvan Baldo (1834.-1908.), ubraja se u najistaknutije pravne povjesničare u Hrvata i drugih južnoslavenskih naroda. On se prvi bavio običajnim pravom i mogli bismo ga smatrati našim prvim pravnim sociologom ili pak začetnikom pravne etnologije. Bogišić je utemeljio svoj pristup narodnom pravu na koncepcijama njemačke pravno-povijesne škole koju su, nakon Hugoa, razvili Savigny i Puchta. Baltazar Bogišić roĎen je u Cavtatu u poznatoj obitelji pomoraca i trgovaca koja je podrijetlom iz Konavala. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, gdje je neko vrijeme pohaĎao i privatnu školu koju je vodio jedan pomorski kapetan, pokazujući odmalena žeĎ za znanjem koje je htio steći daljnjim školovanjem. Njegovo glavno i najpoznatije djelo je Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slavena, knjiga 1. GraĎa u odgovorima iz različitih krajeva slavenskog juga, koje je izašlo 1874. godine u izdanju Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Druga važna epizoda u Bogišićevu životu odnosi sse na njegov boravak u Crnoj Gori i na rad oko sastavljanja općega graĎanskog zakonika. Bogišić se može smatrati pionirom pravno-socioloških istraživanja ne samo u nas, nego i gledano u širim razmjerima. Njegovo ime vezuje se za pravno-povijesnu školu, kodifikaciju običajnog prava i na izvorni pristup južnoslavenskoj zadruzi. Prije svega on ističe potrebu prikupljanja graĎe na temelju „najpozitivnijih podataka“, dakle izučavanja prava kao činjenice društvenog života. Drugi naglasak u njegovu radu na distanciranje od pravno-teorijskih apstrakcija i uopćavanja koji, po njegovu mišljenju, onemogućuju da se sagleda obilje i raznovrsnost pravnih situacija. Treće je postavka kojom se Bogišić služi – promatranje pravnih ustanova u njihovoj uzajamnoj vezi sa drugim institutima i pojavama. Te tri značajke njegova pristupa – pravo kao fakticitet, naglasak na konkretnost pravnih situacija i sustavno-poredbeno sagledavanje – jasno ga obilježavaju kao sociologa ili sociološki orijentiranoga pravnog učenjaka koji svjesno zanemaruje dogmatski pristup. U svom Zborniku sadašnjih pravnih običaja južnih Slavena iznosi brojne poslovice kao primjere narodne mudrosti koja bi se suvremenije mogla definirati kao „pučka pravna znanost“. Tako navodi npr ove poslovice: „ljudi se za jezik vežu, a volovi za rogove“, „pošten čovjek, što reče, ne poreče“, „što godse ugovori, to ne progovori“, „domaćin s glavom, a čeljad s radnjom“, „prsten dava, svadbu ugovara“ i drugo.Da je Bogišićeva metoda u biti sociološka, vidi se i po njegovu načinu prikupljanja podataka koji započinje izradom upitnika i provedbom ankete o pravnim običajima koju su obavili njegovi suradnici u različitim krajevima. Bogišić je izgradio i izvoran pristup poznatoj ustanovi južnoslavenskoga narodnog života – kućnoj zadruzi. U svojoj raspravi posvećenoj tom pitanju, koja je prvi put objavljena na francuskom jeziku, vrlo oštoumno analizira razlike izmeĎu narodnog i službenog-doktrinarnog pristupa seoskoj obitelji. Tako uočava da se u shvaćanju seljaka, zemlja i druga imovina smatraju neodvojivim dijelom obiteljskog naslijeĎa te da koncept individualnog vlasništva, karakterističnog za zrelo rimsko pravo, ne odgovara toj tradiciji.
4. Kelsen – pravni pozitivizam, čista teorija prava „Normo-logički pozitivizam Hans Kelsenove čiste teorije prava“ je filozofsko-pravna studija o nastanku, razvitku, suštini, smislu, karakteru, problemima i značaju Kelsenove Čiste teorije prava, naznačena i kao prilog razumijevanju filozofske dimenzije Kelsenove pravne teorije. Studija polazi od uporišta ove teorije u njemačkoj transcedentalnoj filozofiji, razmatra njen nastanak i razvitak u obzorju nove naučne filozofije – logičkog pozitivizma i empirizma;analizira njenu suštinu, smisao, karakter i poslemizirajući sa odreĎenim Kelsenovim stavovima, ukazuje na probleme njihove održivosti ili neodrživosti. Ističući veličinu i značaj Kelsenove filozofsko-pravne misli i ukazujući na njenu aktualnost, u završnom osvrtu, u studiji se postavlja pitanje koliko bi ova teorija danas bila u stanju odgovoriti na brojna pitanj bio-etike, izazove bio-tehnologije, probleme ekologije, s obzirom na svoju očišćenost od prirodnih, moralnih, političkih i drugih naslaga. Atinomičnost u naslovu- za početak Kelsen na relaciji, s više strana teorijski sugeriranoga sukoba „čisto pravo“„čista teorija prava“, stavio na ovu drugu stranu, tj. Stranu jedne čiste teorije koja je u stanju da vlastitim logičko-spoznajnim instrumentarijem, otkrije ontološki smisao prava kao takvog i time osigurava njegovo opravdanje i važenje, makar i pod prinudom. Time se Kelsenova čista teorija prava legitimira kao „kritički i 7
pravni pozitivizam“ koji nije ni spektakulativni normativizam niti kruti pravni pozitivizam, kako misli drugi eminentni promotor Kelsenove teorije, Clemens Jabloner. Filozofija kao naučna teorija Čista teorija prava jeste teorija pozitivnog prava. Pozitivnog kao takvog, a ne nekog specijalnog pravnog poretka. Ona je opća teorija prava, a ne interpretacija posebnih nacionalnih ili internacionalnih pravnih normi. Kao teorija, ona hoće da isključivo i jedino sazna svoj predmet. Ona pokušava da odgovori na pitanje šta i kakvo pravo jeste, a ne na pitanje kakvo ono treba da bude ili da bude učinjeno. Ona je pravna nauka, a ne pravna politika. Pravo je postalo predmet znanosti, njen objekt. O njemu se trebalo i moglo, smisleno a posteriori prosuĎivati, rasuĎivati, iskazivati. Pravna norma kao sama mogućnost prava postaje šema tumačenja stanja stvari. Norma fungira kao šema tumačenja. Šema norme obuhvata u svome okviru i znak i značenje i označeno i označitelja. Njena je struktura i logička i semantička i seimotička. Tipično za logički pozitivizam. Kelsenov razarajuci, transcendentalno-logički obračun sa idejom pravde Već na početku svoje „čiste teorije prava“, on daje priznanje pravdi kao ideji, kao vječnoj čovjekovoj težnji za srećom, za idealnim socijalnim poretkom, ali uviĎa nemogućnost da se ta ideja etablira kao realan društveni poredak. Sadržinu pravde, ističe zato Kelsen, „ne može odrediti čista teorija prava. Štaviše ta se vrijednost-što dokazuje historija ljudskog duha koji se milenijumima uzalud trudi oko rješenja toga problema-uopće ne može dostići racionalnim saznanjem. Kelsen svoj proces čišćenja teorije prava od njemu neprimjernih moralnih, ideoloških i drugih komponenti, započinje upravo sa eliminacijom ideje pravde koja jeste i moralni i idejni i soijalni i religijski fenomen. Ogromno mnoštvo teorija pravde od najstarijih vremena do svoga doba, Kelsen klasificira u dva osnovna tipa – jedan transcedentalno-idealistički koji on naziva metafizičko-religijski, i drugi, racionalistički koji, dosljedno svome logičkom osporavanju svake mogućnosti društvene pravde, naziva i pseudoracionalističkim. Razaranje koncepta transcedentalno-idealisticke pravdeRazaranje koncepta transcedentalno-idealističke, odnosno metafizičko-religijske, tj. Novozavjetno i starozavjetno shvaćanje pravde, Kelsen započinje destrukcijom Kristova i Solomonova učenja.Svoju kritiku Platonova učenja o pravdi, Kelsen oslanja na Sokratov dijalog sa Tanzimahom u prvoj knjizi „ države“ . Razaranje koncepta racionalističke pravdeSa istim transcedentalno- logičkim žarom Kelsen obrušava i na racionalističke koncepcije pravde Aristotela i Ulpijana. Dosljedno svome transcedentalno-logičkome postpukpu, svojstveno logičkome empirizmu, on destruira Aristotelovu doktrinu pravde kao sredine izjavljujući da bi se egzaktno utvrdilo gdje je sredina, trebalo bi prethodno egzaktno utvrditi gdje su krajnosti. Ni Ulpijanova formula pravde „ suum quique“ nije umakla Kelsenovoj bespoštednoj kritici pravde. Ona je, kaže Kelsen, primjenjiva „samo pod pretpostavkom da je to pitanje već ranije riješeno“. Čista teorija prava i njena meta-teorijska i meta-pravna pozadina Čista teorija prava kao teorijski destilat očišćen od svih mogućih i nemogućih surogata od kojih je, prije Kelsena, bolovala pravna znanot, a čiju je konstukciju on sebi odredio kao životni cilj i zadaću, već u startu, dovela je njenog autora pred raskržje ukrštanja mnoštva puteva i stranputica, raskrižje na kome je trebalo izabrati pravi put do cilja. Trebalo je, u prvom redu, razlučiti odnos izmeĎu prirodnih i sruštvenih znanosti, vratiti se do antropologijskih ishodišta, posegnuti do porijekla magije, ponirati do najvećih dubina metapravne teorije i filozofije kao prve teorije. Bistvo i trebanje Čista teorija prava „pokušava da odgovori na pitanje šta i kakvo pravo jeste, a ne na pitanje kakvo ono treba da bude ili da bude učinjeno“. Ovo na početku bojažljivo izrečeno „pokušava“, samo po sebi govori koliko je Kelsen bio svjestan težine i složenosti vlastitog poduhvata. Pravo jeste, ali zašto pravo, otkud pravo, čemu pravo i šta je uopće pravo? Čini se da su to najprethodnija od svih prethodnih pitanja koja Kelsen, već na startu, postavlja samome sebi.
8
Druga parcijala
( Dirkem, Weber, Marx, Habermas, Nojman, Oriu, Levi, Digi)
WEBER 1. Definicija prava u djelu “ Privreda I drustvo” U prvom dijelu Privrede i društva, Weber nastoji precizno definirati osnovne sociološke pojmove. Tako navodi i definiciju prava: ''Jedan poredak treba značiti: konvenciju - ako je njegovo važenje izvana zajamčeno vjerovatnošću da će odstupanje u okviru odreĎenog kruga ljudi naići na opće neprihvaćanje pravo - ako je izvana zajamčeno vjerovatnošću na primjenu fizičke i psihičke prisile, preko djelovanja ljudskog stožera, koji je u tu svrhu posebno odreĎeni koji treba prisiliti na održavanje poretka ili kazniti njegovu povredu.
2. Weberova tipologija pravne misli Polazeći od pojma ''racionalnosti'', Weber razraĎuje jednu izvornu tipologiju prava. Koristeći se kriterijima racionalnosti i pardistinkcijom formalno/sadržajno, Weberova tipologija pravne misli može se predočiti kao:
FORMALNO
SADRZAJNO
IRACIONALNO
formalna iracionalnost
supstantivna iracionalnost
RACIONALNO
formalna racionalnost
supstantivna racionalnost
3. Faze stvaranja prava Polazeći od tendencije ka racionalizaciji kao bitnog obilježja zapadnog razvoja, razraĎuje evolutivnu shemu pravnog razvoja. Tu se pojavljuju četiri razvojna stadija: KARIZMATSKO stvaranje prava kroz vjerske voĎe i proroke; pravna tehnika-magični formalizam, irac., pravosuĎe-karizmatsko 9
EMPIRIJSKA FAZA u kojoj se pravo stvara preko mjesnih dužnosnika i kreće se u okviru rješavanja konkretnih sporova; pravna tehnika- odlučivanje preko dužnosnika, pravosuĎe-kadijina pravda KONSOLIDACIJOM središnje političke moći pravo postaje izrazom suverne volje koja može biti sekularna ili teokratska; pravna tehnika-sadržajna rac., pravosuĎe-empirijsko PROFESIONALIZACIJA - afirmacija racionalnog prava; pravna tehnika- logičko i formalno rasuĎivanje, pravosuĎe- profesionalno, racionalno. Suprostavljajući pojmove racionalno-iracionalno, te supstantivnoformalno, Weber pronalazi četiri historijsko-podredbena tipa pravosuĎa: KARIZMATSKO PRAVOSUĐE KADIJINU PRAVDU EMPIRIJSKO SUDOVANJE RACIONALNO PRAVOSUĐE
4. Vrste prava Weber je razlikovao četiri vrste prava, kombiniranjem kriterija racionalnosti-iracionalnosti te sadržajnog i formalnog pristupa. Ideal tipa supstantivna iracionalnost - u ovom slučaju, pravo se odlučuje, umjesto na izričitim i specifičnim pravilima, zasniva se na nekim izuzetnim kriterijima, koji mogu biti religijski, etički, emotivni i politički. Formalna iracionalnost - tada se primjenjuju prisege, rituali ili zazivanje Božjeg suda, naglasak je na postupanju, odnosno na radnjamakoje su u vezi s nadnaravnim Ideal-tipska konstrukcija supstantivna racionalnost - tu se vodi računa o pravičnom ishodu te se primjenjuju i izvanpravni kriteriji, odnosno metalegalni izvori Formalno-racionalno pravo - u tome se slučaju primjenjuju logički povezani argumenti pravnog karaktera, koji proistječu iz općih pravila jednakog važenja za sve slične slučajeve.
HABERMAS 1.Neomarksisticki pristup Njemački sociolog Jurgen Habermas, može se ubrojati u najveće živuće teoretičare i filozofe današnjice.Iako su ga često ubrajali u marksiste i nastavljače tradicije frankfurtske škole, kasnije se kritički odnosio prema tome naslijeĎu.Habermas razvija novi pristup koji bismo mogli nazvati neomarksističkim ili bolje postmarksističkim.Za njega marksizam postaje, s jedne strane, instrument za emancipaciju suvremenog čovjeka, odnosno za njegovo osvješćivanje i oslobaĎanjeod ropstva struktura, a s druge strane znanstvena metoda koja omogućuje da se pojave sagledaju u njihovu totalitetu. Habermas umjesto o ekonomiji, razmišlja i uvodi nove teme kojih nema u klasičnom marksizmu; za njega moderno društvo počiva na tehnici i znanosti,a društveni život se može najbolje razumjeti sagledavanjem važnosti jezičnog medija.Unoseći weberovski pojam 10
''djelovanja'' i ''razumijevanja'' u istraživanje društva, Haberma prevladava instrumentalni shematizam i jednostranosti klasičnogamarksističkog mišljenja. 2. Praktična filozofija Zanimljiv je Habermasov stav prema praktičnoj filozofiji koja je utemeljena u Aristotelovu pogledu na jednistvo politike i moralnosti doživjela svojevrsni pad.Habermas smatra da se praktična filozofija treba preobraziti u strogu znanost, te se kritički osvrće na dosadašnje pokušaje od Hobbesa do Poppera. Ipak, po njemu su ti pokušaji razočaravajući, stoga što je to područje filozofije ostalo zarobljenikom teorijskih shema, a s druge strane se pretvorilou društvenu tehnologiju. On ostaje rezerviran prema recentnoj socijalnoj i moralnoj filozofiji, u kojoj se ističe doprinos Appela, Dworkina i Rawlsa. 3. Intelektualni rad Habermas je tijekom svoga dosadašnjeg intelektualnog djelovanja objavio mnogo radova, a neki najvažniji su: Strukturna promjena javnosti, Teorija i praksa,Tehnika i znanost kao ideologija, Spoznaja i interesi, Teorija komunikativnog djelovanja...Krunom njegovih dosadašnjih napora da utemelji novu društvenu teoriju može se smatrati upravo ovo posljednje djelo o komunikativnom djelovanju, koje je injegovo životno djelo.Treba istaknuti da je za Habermasa bavljenje filozofijom i humanističkim disciplinama nešto više od obične profesionalne orijentacije. On shvaća intelektualni rad kao poziv koji treba pridonijeti, ne samo razumijevanju svijeta nego i njegovoj preobrazbi u bolji svijet, koji će biti racionalniji od sadašnjega, usmjeren postizanju sreće, mira, blagostanja i harmoničnog jedinstva izmeĎu pojedinca i zajednice.U tome se pogledu njegova društvena misao podudara s naporima drugih pripadnika humanističke inteligencije lijevog usmjerenja. 4. Svijet ţivota Središnji pojam Habermasova poimanja društva je svijet života.Taj termin je ušao u filozofsku terminologiju zahvaljujući Husserlu, koji je njime htio izraziti pretpostavljenu činjenicu svakodnevnoga iskustva, koja je izvorno evidentirana i zadani dio intersubjektivnosti.Svijet života modernih društava sadrži i privatnu i javnu sferu. Tu se odvijaju kulturni i politički procesi kao što su socijalizacija, učenje, prenošenje znanja, uspostavljanje uzajamnosti i oblikovanje identiteta. Habermas napominje da se kultura, društvenost i osobnost mogu smatrati bitnim strukturama ili komponentama svijeta života.Svijet života se u moderno doba suprotstavlja društvu kao sustavu koji teži da ga ''kolonizira''.Odnos izmeĎu svijeta života i sustava je antagonistički; sustav prodire na područje svijeta života ugrožavajući odvijanje ljudskih interakcija.Tako je svijet života izložen erozivnom učinku manipulacija od strane vlasti, komercijalizaciji te birokratskoj proceduralnosti.
5. Društveno djelovanje U pogledu društvenog djelovanja Habermas razlikuje dva osnovna tipa: jedan je svrhovito-racionalno(teološko) djelovanje orijentirano ka uspjehu,a drugi je komunikativno, orijentirano prema razumijevanju.Upravo je ''razumijevanje'' za Habermasa ključ istinske komunijacije, što se postiže u zajedništvu subjekata koji ''govore i djeluju'', služeći se jezikomkao medijem.Djelovanje orijentirano na sporazumijevanje pretpostavlja da se akteri toga procesa istodobno sagledaju kao govorinici i kao slušači koji ističu uzajamnozahtjeve za važenjem, koji mogu biti prihvaćeni ili osporeni.Ključna uloga u tome procesu pripada jeziku, koji omogućuje i koordinaciju djelovanja.
11
6. Pravo, moral, politika Posebno su zanimljiva Habermasova razmišljanja o odnosu prava i morala.Upućivanje na novi odnos prava i morala te na specifičnu ulogu prava u integraciji društvenih sustava najorginalniji je Habermasov doprinos teoriji prava.On se razilazi s tradicionalnim shvaćanjem koje od Kanta pa nadalje odvaja pravo od morala. Rezimirajući Habermasov pogled na pravo u moderni, temeljne postavke njegove teorije su: 1. Društvo je sustav koji konsistuiraju odnosi moći(politika) i gospodarski odnosi(ekonomija). Nasuprot tome stoji ''svijet života'' kao svakidašnjica komunikacijskeprakse ljudi. Postoji, ne izoliranost, nego interakcija uzmeĎu ljudske prakse, sistemskih i kulturnih odrednica. 2. Moral je bitan sastojak ''svijeta života'', koji se ne može formalizirati i podrediti sistemskim odrednicama. Moral je odraz postojanja čovjekove slobode i označavaznanje o sebi i drugima. 3. Pravo je formalizacija odnosa meĎu voljama, kojom se povezuju ljudi kao apstraktno konstituirani pravni subjekti. 4. Pravne se institucije odlikuju velikom racionalnošću, koju su na Zapadu omogućile sve veća diferencijacija i specijalizacija poslova kao i uspostava racionalno-legalne vlasti.Pravo ovisi o politici, i to objašnjava njegovu instrumentalnu važnost. 5. Iako se jezik pozitivnog prava razlikuje od moralne komunikacije, ipak je pravo prisutno i u ''svijetu života''. Naime, pravo nadoknaĎuje manjkavosti i praznine nastaleraspadom tradicionalnog morala. 6. U cjelini gledano, u modernom je društvu sve više prisutno isprepletanje prava i morala. Moral više ne stoji nasuprot pravu, nego se i sam mijenja i uobličuje u dodiru s pravom.
DIGI 1. Objektivno pravo I Digijevo shvatanje pojedinacnih prava Leon Digi manje se bavio proučavanjem sociologije prava, u pravom smislu riječi, nego njenim korištenjem u jurisprudenciji, pravnoj nauciKao i Dirkem, Digi povezuje cjelokupno pravo sa realnom solidarnošću, tj. sa društvenošću.Digi koristi povezanost izmeĎu prava i društvenosti kako bi oslobodio pozitivno pravo svih zavisnosti od države.Smatrati pravo funkcijom solidarnosti znači, po njemu, suprotstaviti van-državno društvo i njegov pravni poredak (objektivno pravo) državi."Objektivno pravo" nastalo iz solidarnosti koja isključivo upravlja društvenim miljeom suprotstavljenom državi, nezavisno je od izražavanjabilo čije volje; ono postoji prije volje, jer volja ne može učiniti ništa drugo do priznati ga, dok pravno dejstvo može proizvesti jedino stavljajućise u službu tog ''objektivnog prava''. I više od toga: pošto su sve organizacije, kao i država, jedino odnosi snage, one ostaju izvan života prava.One ne mogu proizvesti bilo kakvo pravo, i u njima nema pravnog odnosa. Objektivno pravo koje proističe iz društvene solidarnosti ''isključujekako pojam pojedinačnog prava kolektiviteta da zapovijeda pojedincu, tako i pravo pojedinca da svoju ličnost nametne kolektivitetu i dr. pojedincima.'' 2. Uloga spontanog I neorganizovanog prava Neorganizovano i spontano pravo ''prethodi državi i superiorno je u odnosu na nju'' i to superiorno ne samo u odnosu na moć države, već i u odnosu na državni poredak i same državne institucije. Granice i broj funkcija zavise od varijacija spontanog i neorganizovanog prava sveobuhvatnog društva; na sličan način, odnosi i 12
hijerarhija izmeĎu različitihtipova grupa se prilagoĎavaju, preobražavaju i prenose kroz pokret ovog neorganizovanog i spontanog prava.''Država je potčinjena pravu koje je superiorno u odnosu na nju, koje ona ne stvara i ne može da prekrši.'' 3. Digijevo tumacenje strukture socijalne solidarnosti u njenim odnosima s pravom Digi je počeo isključujući iz društvene stvarnosti, a isto tako i iz solidarnosti, sve što nismo u stanju da opserviramo svojim ''spoljnim čulom'', tu spadaju ne samo aspiracije prema vrijednostima i idejama koje su eliminisane njegovom analizom, već i psihički elementi, bilo koletivne ili individualne psihologije.Solidarnost je za njega čista ''potreba'', ''spoljašnja, fizička i vitalna potreba'', ''ravnoteža fizioloških potreba i usluga koje se tim povodom meĎu sobom razmjenjuju.''Pored toga, pravo koje nastaje iz ove solidarnosti samo je ''indikativno'', a ne i norma; ono ne uključuje ni obligaciju, ni shvatanje o njenoj potrebi, ni bilo koji elementnaknade. Pod takvim uslovima, vrlo je teško, razumjeti kako Digi može da se protivi sili i nasilju solidarnosti vladajućih grupa kao i objektivnom pravu koje iz ovih proizilazi.MeĎutim, pred kraj svoje karijere, govoreći o solidarnosti i pravu, uzeo je u obzir psihološki element i aspiraciju prema pravdi.Iako Digi dolazi do zaključka u kome dopušta postojanje psihičke osnove solidarnosti i prava, i čak intervenciju vjerovanja u sferi pravde, on i dalje u svim svojimradovima insistira na poricanju postojanja bilo kakvog kolektivnog uma, priznajući jedino realnost individualne svijesti. Digiju je ponekad bilo zamjerano da gaji naivnu koncepciju o jednoj unaprijed postavljenoj harmoniji u društvenom miljeu, u kome vlada solidarnost koja raĎaobjektivno pravo, čime je isključio svaku suprotstavljenost izmeĎu zakona i načela i svaki konflikt izmeĎu grupa.Smatra da u okviru solidarnosti koja čini naciju postoje ''uže solidarnosti'', kao što su radnički sindikati, zadruge, javne službe itd. i pri tom se autonomniokviri objektivnog prava koje ovi entiteti proizvode mogu nazvati ekvivalentnim. Digi, meĎutim, predočava samo ''koncentrične krugove solidarnosti'', što mu dopušta da bez teškoća uspostavi stabilnu hijerarhiju i to onu koja nije moguća zakrugove iste veličine, koji se ne razlikuju kvantitativno već kroz različitost svojih funkcija.
LEVI 1.Preobrazaj prava Levi je proučavao probleme geneze prava, primjenjene na sadašnje vrijemeOn opisuje nove preobražaje prava kroz varijacije kolektivnih vjerovanja. Drugim riječima, analizira savremenu evoluciju kolektivnepsihologije prava. 2. Spontano I neorganizovano pravo Ne dodirujući ni probleme mikrosociologije prava niti one koji se tiču pravne tipologije prava, Levi, u mjeri u kojoj pokušava daobraĎuje sistematsku sociologiju prava, posvećuje svu svoju pažnju iznošenju detalja o prevashodnoj ulozi spontanog, neorganizovanogprava, čiji je kristalizovano, rigidno i organizovano pravo, koje uvijek kasni, samo puki odraz. Ovo spontano pravo predstavlja se Leviju, s jedne strane, isključivo u obliku ''kolektivnog prava'', a s druge, kao fenomen svijesti, ''našeprirode, našeg samobitnog bića''. To je kolektivna svijest koja, zasigurno prodire u individualnu svijest, ostvarujuću se kroz ''kontakte'', kroz slobodna strujanja kolektivnog uma. 3. Tumacenje pravnih institucija Levijva potpuna ''dematerijalizacija prava'', shvaćena kao redukcija cjelokupnog pravnog života samo na vjerovanja, javlja se u oblikujednog tumačenja svih pravnih institucija kroz aspekte ''povjerenja'', ''dobre vjere'' i ''očekivanja''.. Svojina, odgovornost, ugovor, imovinsko pravo, ustavno pravo, graĎansko i krivično pravo, tako 13
imaju svi zajedno, isti i čisto psihološki temelj.Svojina je samo državina u dobroj vjeri, do odgovornosti dolazi usljed povjerenja oštećenog; ugovori bilo pojedinačni ili kolektivni, zasnivajuse na povjerenju strana, odražavajući kolektivno povjerenje u njihovu validnost.Psihologija ''odmjerenih kolektivnih vjerovanja'' razrješava samu sebe, prema autoru, u potpunosti u ''horizontu vjerovanja'' - što je temelj jedinstvasvih pravnih institucija koje se, na taj način, isključivo svode na pravo transakcije. Sljedstveno tome, svi pravni odnosi rastvaraju se u odnose izmeĎu lica koja dijele ista vjerovanja, što su u suštini, ograničavajući i negativni odnosi kojimase pretpostavlja postojanje izolovanih i suprotstavljenih subjekata.
4. Preobrazaj svojine I odgovornosti u modrnom kapitalistickom drustvu Levi je pružio jedan krajnje suptilan opis preobražaja svojine i odgovornosti u modernom kapitalističkom društvu, koje se kreće ka pravu zasnovanomna nestabilnim vrijednostima i koje zavisi od kolektivnog povjerenja i osiguranja protiv rizika koji ta nestabilnost stvara.''Sfera povjerenja'' i njegovo ograničenje kolektivne psihologije su se pokazali kao isuviše uzani okviri za jedan objektivan prikaz moderne evolucijeprava u svim njegovim složenostima. Povjerenja odgovaraju samo posebnom obliku društvenosti odnosima sa drugima(alter ego) zasnovanim na ograničenju i jednakom pristupu, i ne moguslužiti kao načelo za objašnjenje različitih tipova prava koje ''izlučuju'' grupe i koje se zasniva na mnogostrukim oblicima društvenosti kroz uzajammno prožimanje i djelimičnu fuziju u Mi: državno pravo, pravo autonomne grupe, pravo kolektivnog ugovaranja itd. Izjednačavanje pojedinačnog ugovora sa kolektivnim pogodbama i njihovo zajedničko izjednačavanje sa državom, protivriječi najočiglednijim pravnimi sociološkim realnostima. DIRKEM 1. Pojmovi( kolektivne predodzbe, drustvene isstitucije, drustvena morfologija, anomija) U prvom razdoblju kada se bavi podjelom rada, uz pojam solidarnosti, rado se služi pojmom ''društvene svijesti''. Kasnije ga nadomješta terminom kolektivne predodžbe.Te se predodžbe sastoje u simboličkim manifestacijama kolektivnog života kojim se podupire zajedništvo ljudi. Osim kolektivnih predodžbi, za njega postoje i društvene institucije, kao pravo, moral, vjerske dogme, politički i gospodarski oblici, profesionalne i druge društvene uloge. Na kraju, od termina kojima se služi, treba spomenuti i morfologiju, odnosno morfološke činjenice. Pojmovi kojima se on služio su nedovoljno precizno definirani u njegovom radu, pa se mogu predstaviti shematski: DRUŠTVENA MORFOLOGIJA - stanovništvo, naselja i prostorni raspored, arhajska, tradicionalna i društva u razvoju, materijalna sredstva, komunikacije i mediji, arhitektura. INSTITUCIJE - pravna pravila i načela, moralna shvaćanja, religijski sustavi, političke i gospodarske institucije, društvene i profesionalne uloge, neformalna pravila i obrasci. KOLEKTIVNE PREDOŢBE - društvene vrijednosti i ideali, mišljenja i ideologije, legende i mitovi, vjerski znaci i simboli, politički simboli... 2. Tipovi solidarnosti Dirkem polazi od tva tipa solidarnosti, mehaničke i organske, a ta se dva pojma uklapaju u evolutivnu shemu koja razlikuje primitivna društva s minimalnom diobom rada od razvijenijih, u kojima je podjela rada uzela veći zamah. Ako uzmemo pravo kao indikator, možemo se lakše orijentirati u toj shemi koja operira s diobom rada, stupnjem razvoja društva, vrstama solidarnosti i načinima kako pravo održava potrebu za društvenom 14
kohezijom. Da bi to postigao Dirkem se služi pojmom ''sankcija'' i dijeli ih na dvije vrste: represivne i restitutivne. Na taj način dolazimo i do dvije vrste prava: represivno i restitutivno. 3. Vrste prava REPRESIVNO PRAVO - prevladava u manje razvijenim, plemenskim društvima i karakteriziraju ga jaki osjećaji zaštite i povrede društvenih dobara, kao što su imovina, život i slobodapripadnika zajednice. Takav se tip prava svodi na kazneno i manjim dijelom na upravno i javno pravo.Starožidovska i biblijska tradicija upućuje kako je to pravo bilo strogo i kako je primjenjivalo oštre sankcije. RESTITUTIVNO PRAVO - sastoji se u suštini iz zahtjeva za popravljanje štete i uspostavom prijašnjega stanja.Takvo pravo je cjelokupno graĎansko, postupovno, ustavno i upravno pravo. 4. Odnos izmedju oblika drustvenosti i vrste prava Dirkem je svoju shemu tipova i prava solidarnosti zamišljao kao osnovu za empirijska istraživanja. Tako bi se prema njemu moglo mjeriti koliki je udar represivnog prava u nekomu pravnom poretku. MeĎutim, kasnija su etnografska istraživanja opovrgla tu evolutivnu shemu te se pokazalo da se upravo u najmanje razvijenim arhaičnim zajednicamapojavljuje vrlo malo represivnog prava. Dirkemova je shema neupotrebljiva i zbog neprecizne definicije prava i njegovih komponenata. Sagledavajući danas njegovu tezu o kristalizacijidruštvenih veza, do koje u modernim društvima dolazi putem institucija, može se prihvatiti teza da je pravo indikator takvog stupnja društvenog razvoja u kojemu postoji potreba da semoralni osjećaji dopune i stabiliziraju putem pravnih normi. Anomija Od svih teorijskih uopćivanja kojima se služio Dirkem, najplodniji se pokazao pojam anomije. Kao termin u doslovnom značenju, riječ ''anomija'' upućuje na neki nedostatak normi, njihovo nepostojanje ili neprihvaćanje. Dirkemovo je shvaćanje anomije dvoznačno i on se služi tim pojmom već u svome prvom većem djelu O diobi društvenog rada, a kasnije ga je modificirao u Samoubojstvu. U prvom značenju anomija se odnosi na prijelazno stanje društva kada se raspadakohezija, koju on označuje kao mehaničku solidarnost. U takvu jednoobraznom stanju društva, nerazvijena dioba rada pruža malemogućnosti pojedincima za društveni uspon i oni su svi zajedno podvrgnuti moralnim i vjerskim normama koje se prihvaćaju kao neizbježne. 5. Pod- tipovi u okviru dva glavna tipa pravnog regulisanja i formi solidarnosti Dirkem razlikuje izvjesne podtipove u okviru dva glavna tipa pravnog regulisanja I formi solidarnosti. Tako u okviru restituivnog prava Dirkem stavlja jedno prema drugom ugovorno pravo I pravo koje prevazilazi ugovor( porodicno pravo, pravo radnickih sindikata, ustavno pravo itd). Organska solidarnost se prema Dirkemu moze da razvrsta u ono sto se naziva ugovorenom ili omedjenom solidarnoscu I u intenzivnu I pozitivnu solidarnost , koje se moze oznaciti I kao solidarnost koja se uzajamno prozima ili cini djelimicnu fuziju. 6. Osnovne ideje u radu Dva zakona krivicne evolucije U radu Dva zakona krivične evolucije, odvojio je državu od bilo koje organske solidarnosti i naglasio njenu nezavisnu ulogu kao činiocau evoluciji kazni u mjeri u kojoj je ona zasnovana na dominaciji.Intenzitet kazne, po današnjem shvatanju, postaje izraženiji što je tip države na nižem stupnju i što je apsolutnija centralna vlast. Postoje dva tipa nezavisnih činilaca u kriminalnoj evoluciji. I pošto su nezavisni, djeluju nezavisno, a ponekad čak i u suprotnim pravcima. Pri tome je teško uočiti u nekim slučajevima prelaženje iz nižeg ka višim tipovima, stvarno smanjenje intenziteta kazne koje bi se očekivalou čemu igra ulogu i neutralisanje dejstva društvene 15
organizacije djelovanjem državne organizacije. Prema tome represivne sankcije ne moraju uvijek da se razviju kao funkcija mehaničke solidarnosti, niti je država uvijek nužna manifestacijaorganske solidarnosti. 7. Tipovi sveobuhvatnog drustva Dirkem je postavio problem diferencijalne sociologije prava time što je uspostavio klasifikaciju ''društvenih tipova koji su kvalitativno različitijedan od drugog'' i što je proučavao ''pravne sisteme'' koji odgovaraju svakome od ovih tipova. Ovdje se on bavi pravnom tipologijom sveobuhvatnih društava, te razlikuje: 1. Tip jednostavnog polisegmentarnog društva, koje se stvara ponavljanjem rodova, tj. horde integrisane u veću cjelinu(Australijanci i Irokeza) 2. Tip jednostavno komponovanog polisegmentarnog društva, u kome se spaja nekoliko plemena 3. Tip dvostruko komponovanog društva polisegmentarnog karaktera, kao što su gradovi, unije konfederacija, plemena 4. Tip organizovanog društva sastavljenog posredstvom jednog sistema dejstvujućih cjelina, pojedinci su integrisani u grupe, ne zbog svojih odnosakoje diktira porijeklo, već zbog posebne prirode njhove društvene aktivnosti.
ORIU 1.Sociologija prava I filozofija prava On je bio u stanju, da u osnovi, pomiri sociologiju prava sa filozofijom prava, nimalo ih pri tome ne miješajući.Tačka vezivanja izmeĎu njih po njemu je institucija. Sa filozofske tačke stanovišta, baš u instituciji moramotražiti objektivne pravne vrijednosti i ideje, posebno mnogostruke manifestacije ideja pravde i poretka, koje sačinjavaju idealni element cjelokupnog prava. Sa sociološke tačke stanovišta, u samoj instituciji dostižese promjenljiva ravnoteža izmeĎu ponašanja i sila, pa tu i opserviramo uzajamna prožimanja i konvergencijesvijesti u službi ideja. 2. Institucija Institucija predstavlja, u pravom smislu, čisto spontani, dinamički i konkretni element cjelokupnog prava.Ona je najdublji i najmanje kristalizovani nivo društvene stvarnosti prava, suprotstavljen svakom intelektualnomšematizmu. Predstavlja i ''kvalitativno trajanje, kontinuitet'', i ono stvarno u životu prava, tj. njegov pravi ''ontološki'' element. Oriu govori o dva tipa institucija, a to su ''institucija grupa'' - društvena tijela i ''institucija stvari'' - odnosi sa drugima.Kroz ovu različitost on obraĎuje problem oblika društvenosti. 3. Tipovi institucija INSTITUCIJA GRUPA - fenomen uzajamnog prožimanja individualnih svijesti, proganjanih zajedničkom idejom i zajedničkimmislima o istoj stvari. Ovo djelimično spajanje svijesti Oriu kvalifikuje kao zajedničko opštenje, zajedništvo, što je terminkome on pridaje trostruki smisao. Često je institucija grupe skrivena ispod ugovorne forme. Institucija grupa, da bi uživala pravopostojanja i mogla da stvara svoj autonomni okvir društvenog prava, ne mora u svojoj spoljnoj akcija da bude priznata kao ''pravnolice''. 16
INSTITUCIJA STVAR - ostvaruje kao i sve institucije-grupe ''objektivne ideje'', a posebno ideju komutativne Pravde. MeĎutim, njensociološki temelj je drugačiji. U ovom slučaju okrenuti smo ''odnosima s drugima'', izvan grupnih institucija, tj. odnosima izmeĎugrupa ili pojedinaca koji u suštini ostaju nezavisni jedni od drugih, recipročno razdvojeni, a njihova povezanost ne ide dalje od komuniciranja, za razliku od zajedništva. Tu je više zastupljena unutar-mentalna psihologija, nego kolektivni um. Do cjeline ne dolazi na osnovu ''odnosa sa drugima'', iz kojih ne može nastati nikakva moć. 4. Slojevi akata drame personifikacije grupe Oriu, sasvim suprotno od Digija, proklamuje da fundamentalna stvarnost grupa ima karakter subjekata prava, pa zatim tražisociološko objašnjenje za ''fenomen pravne personifikacije cjelina''. Ovdje ponovo pribjegava svojoj sociologiji nivoa dubina, razlikujući četiri sloja akata ''drame personifikacije grupe'', koji odgovaraju njenim dubinskim slojevima kojh ima četiri. Najdublji sloj grupe je spontano ''temeljno zajedništvo'' koje čini osnovu svake organizacije i personifikacije kao ''objektivnaindividualnost. Sljedeći sloj nad prethodnim je organizacija koja iz njega nastaje i koja predstavlja društvenu moć, čije djelovanje ona rasporeĎuje.To je akt ''inkorporacije'', kad drama personifikacije zastaje ovdje, organizovana suprastruktura postaje asocijacija dominacije, nedovoljno ukorenjena u ''temeljnom zajedništvu'', ''inkorporacije''; to podrazumijeva trijumf demokratske saradnje u okviruorganizacije i organizovanu suprastrukturu pretvara u ''kolektivno pravno lice'' za koje je osobeno slobodno pridruživanje članova.Konačno, posljednji akt drame personifikacije grupe jeste pripisivanje grupi svojstva ''pravne ličnosti'' koje služi za spoljašnju upotrebu. U ovom slučaju grupa se predstavlja ''kao jednostavna jedinica'', podložena ''odnosima s drugima''.
MARX 1.Definicija prava Kako ističe V. Hugh Collins u studiji o marksističkom shvaćanju prava(1892.), nerijetko se čuje da marksističke teorije prava zapravo nema. Prvo treba istaći da se suština Marxova pristupa sociologiji odnosi na gospodarsku strukturu i one odnose koji proizilaze iz te ekonomske infrastrukture.Drugi razlog za oskudnost marksističkog doprinosa teoriji i sociologiji prava je činjenica da se sam Marx rijetko i samo uzgred u svojim radovima doticao prava.Za razne pokušaje osmišljavanja koherentne marksističke teorije države i prava većina autora polazi od pretpostavke da je pravo osebujna normativna pojava,koja važi i postaje djelotvorna putem prisile i institucija državnog karaktera. Noviji marksistički pristupi uzimaju u obzir i relativnu samostalnost prava i države od interesnih konfiguracija. Tako neki marksisti priznaju da pravo služi i potrebama cijelog društva, odnosno njegovoj sistemskoj integraciji. Ipak, i uz raznovrsnostpristup, velika se većina marksista slaže u mišljenju da se pravo ne može sagledavati formalistički, odnosno samo kao normativna pojava nego da je za njegovoznanstveno obuhvaćanje bitna perspektiva društvenih odnosa. 2. Pravo I ideologija Shvaćajuću pravo kao fenomen a posteriori, mnogi ga marksisti promatraju i kao ideologiju. To bi značilo da je pravo, kao i kultura općenito, uvjetovanoekonomskom infrastrukturom. Time se dolazi i do teze o ''lažnoj svijesti'' koju je Marx zastupao razmatrajući fetišizam robe. Zato bi prema nekim marksistimapravna ideologija pod plaštom formule jednakosti graĎanskoga i drugog prava samo maskirala stvarne društvene nejednakosti. 3. Pravo i politika Neki autori su više pozornosti usmjerili vezi izmeĎu prava i politike, odnosno problematici društvene moći. Država i pravo bi tako bili sredstvo ostvarivanja dominacije, pri čemu se država pojavljuje kao tradicionalna 17
represivna institucija. Problematika gospodstva i legitimiteta pristuna je naročito u ranog Habermasa, Poulanzasa i Focaulta. 4. Slabosti marksistickih pristupa pravu Najveća je slabost marksističkih pristupa pravu proturječno shvaćanje odnosa izmeĎu ekonomije kao infrasktruktures jedne strane, i prava i kulture kao superstrukture s druge. Naime, ako pravo smjestimo u sistemsku nadgradnju, ondase postavlja pitanje značenja vlasništva kao pravne struktrue. Ono za klasični marksizam spada u temelj proizvodnihodnosa. Ovu se proturječnost pokušalo premostiti razlikovanjem dvije vrste vlasništva: vlasništvo kao ekonomskogodnosa i vlasništva kao pravnog prisvajanja.
NOJMAN 1. Osnovne karakteristike moderne drţave Modernoj državi svojstvene su dvije karakteristike: postojanje sfere suvereniteta i postojanje sfere oslobodjene od nje. Ukoliko suverenitet postoji, govorimo o državi kao takvoj. Suverene drzava postoji nezavisno od borbi različitih grupa koje postoje na nivou drustva. Jedino moderna drzava stiti drzavu cuvajuci svoje granice. Ona osvaja nova trzista i proizvodi unutrašnje jedinstvo uprave i prava, razara lokalne i partikularne vlasti, istiskuje crkvu iz svjetovne sfere, stara se o tome da borbe izmedju društvenih grupa ostanu unutar odredjenih granica ili se priklanja iskorjenjivanju jedne od društvenih grupa uključenih u borbu, ako stane na stanovište da je to zbog dobra države. Moderna država priznaje u odlucujucim periodima svoje egzistencije izvjesna ljudska prava tj jamci izvjesno područje slobode od drzave. Njoj je potrebna ekonomska sloboda radi razvoja proizvodnih snaga.
2. Pojam vladavine prava , vladavina prava i suverenost. Ljudska prava i podvodjenje svih akata države pod opšte norme čine ono sto je znano kao vladavina prava. I suverenost i vladavina prava su konstitutivni elementi moderne drzave. Ali, one se ne mogu pomiriti medjusobno, jer najvisa moc i najvise pravo ne mogu se u jedno te isto vrijeme realizovati u zajedničkoj sferi. Sve dotle dok se suverenost siri, nema prostora za vladavinu prava. Svaki pokusaj da se postigne njihovo medjusobno pomirenje suočio se sa nerazrjesiim kontradikcijama. Ukoliko se, s druge strane vladavina države postavlja kao sinonimna sa vladvinom prava, nemoguće je shvatiti državu kao suvereno i autonomno tijelo, nezavisno od postojecih društvenih snaga.
3. Prirodno pravo Prirodno pravo je samo teorijska forma za bilo koju politicku ideju. Validne norme kako prirodnog tako i pozitivnog prava odgovaraju interesima odredjenih grupa i imaju funkciju legitimisanja pozicija u vlasti koje su one stekle. Teorija drustvenog ugovora opravdava suverenitet a teorija prirodnog prava opravdava slobodu ljudi od mijesanja drzave. Teoreticari prirodnog prava su zeljeli da opravdaju drzavu a teoreticari drustvenog ugovora su zeljeli da opravdaju slobodu. Figis je postavio sljedecu tezu: Primum mobile je bio religiozni element: GraĎanska prava su sekundarna i predstavljaju sredstva za neki cilj. Ugovor je baza drzave te otuda prirodno pravo mora prethoditi drzavi, sto imlicira da, prema njegovom stanovnictu, prirodno pravo ligitimizuje ne samo slobodu, vec i prinudu na strani drzave. Zakon dakle nije samo zapovijest vec i glas razuma. 18
4. Pravo Svojim prinudnim karakterom pravo se razlikuje od običaja i morala. Drzava nije jedini kreator prava , zato sto prinudni karakter drzave predstavlja samo jedan mimenat prava, a ne pravo kao takvo. Drustvene norme postaju pravne norme jedino pomocu priudne sile drzave. Sve pravne norme imajuci sociolosku validnost imaju i juridicku validnost. Iz socioloske perspektive pravna norma proizvodi ocekivanje koje se, ustvari realizuje prinudnom masinerijom drzave. U filozofskom smislu pravo se moze odrediti kao relnost cija je funkcija sluzba ideji prava. Ideja prava sadrzi, s jedne strane, zahtjev za pravdu a s druge strane zahtjev za zadovoljenje vitalnih ljudskih i drzavnih potreba u razlicitim sferama drustvenog zivota.
19
