ETIKA SEMINARSKI

UNIVERZITET U BANJOJ LUCI FILOZOFSKI FAKULTET

SEMINARSKI RAD E tika I I TEMA :

Utilitarizam Dž ona Stj uar uar ta M i la

Student :

Mentor:

Slađana Blagojevi ć Br. Indexa: 105/09

Asis. Goran Stojanović

Banja Luka, Januar, 2012.

Utilitarizam Džona Stjuarta Mila

SADR Ž AJ : Sadržaj ........................................................................................ 1 Uvod ............................................................................................ 2 1. Opšte napomene........................... .......................................... 3

2. Šta je utilitarizam?.............. .................................................. 4 2.1. Utilitaristički moral..............................................................5 3. O krajnjoj sankciji principa korisnosti................................ 6

4. Kojoj vrsti dokaza podliježe princip korisnosti...................7 5. O vezi između pravednosti i korisnosti.................................8 Zaključak ..................................................................................10 Literatura ..................................................................................11

1


Uvod

Tema rada je utilitarizam kod engleskog filozofa Džona Stjuarta Mila. Prvo da navedemo opštu definiciju utilitarizma koja glasi otprilike ovako: Teorija koja za prvenstveni cilj uzima postizanje maksimalno mogućeg blagostanja društva kao cjeline. To treba postići tako da se najprije vidi šta usrećuje svaku pojedinu osobu u društvu, a zatim da se ti mnogobrojni prohtjevi pojedinaca zbroje i da se onda razmotri kako se može zadovoljiti najveći dio njih. Glavni predstavnici utilitarizma uopšte su engleski filozofi Džeremaj Bentam i Džon Stjuart Mil. Bentam koji je umro dvadeset devet godina prije objavljivanj Utilitarizma

imao je veliki uticaj na Mila. Međutim, Milov utilitarizam se razlikuje od Bentamovog. Dok je kod Bentama za odredbu dobrog života važno jedino koliko zadovoljstva, a ne kakva zadovoljstva imamo, Mil nastoji da osnovni princip utilitarizma oslobodi upravo te

njegove jednostrane kvantitativne određenosti. Upravo taj njegov pokušaj je i odredio njegovo mjesto u okviru utilitarizma.

2


1. Opšte napomene Odmah na početku Mil konstatuje kako je glavno pitanje spekulativne filozofije pitanje o zasnivanju morala još od samih početaka filozofije. To pitanje je uticalo na to da se mnogobrojni veliki umovi u filozofiji podjele urazne škole koje do danas međusobno vode veliku borbu. Najbitnije u svemu tome je to da se do danas I dalje nije ništa više

odgonetnulo u pogledu ovog problema nego što je to bilo u npr. antičkoj Grčkoj. Međutim svaka radnja se izvodi radi nekog cilja i mi kada god nešto radimo imamo jasnu sliku onoga štao želimo da postignemo tom radnjom. Međutim, Mil tvrdi da bi nam to trebalo da bude poslednje što treba da očekujemo. Mil u ovom djelu nagovještava o čemu će biti riječi u daljem tekstu. On kaže da će pokušati da doprinese boljem razumjevanju utilitarističke teorije te da će pokušati izložiti dokaz kome je ova teorija podložna. Takođe, pitanja koja se odnose na krajnje ciljeve ove teorije i koja su takođe podložna dokazivanju ne mogu se direktno dokazivati, jer ono za što se može dokazati da je dobro mora biti takvo da može predstavljati sredstvo za

postizanje nečega sto se bez dokaza priznaje za dobro. Tu on navodi primjere ljekarstva, jer ljekarstvo je dobro zato što doprinosi zdravlju, ali kako možemo dokazati da je zdravlje dobro? Isto tako muzika pričinjava zadovoljstvo, ali kako možemo biti sigurni da je zadovoljstvo dobro? Prema ovome postoji neka šira formula koja obuhvata sve stvari koje sup o sebi dobre i da sve ostale stvari koje su dobre nisu dobre po sebiiI prema tome

one nisu cilj već samo sredstva pomoću kojih se dolazi do cilja. Takva formula se može ili usvojiti ili odbaciti, a utilitarizam je podložan ovoj formuli pa prema tome treba dokazati da je on po sebi dobar. Preduslov za ovo odbacivanje ili usvajanje ove teorije je njeno pravilno razumjevanje. Mil smatra da njeno usvajanje spriječava jedino njeno

pogrešno i nesavršeno shvatanje, prema tome on odlučuje da prvo pokaže šta ova teorija jeste razlikujući je od onoga što ona nije.

3


2. Šta je utilitarizam? U ovom poglavlju Mil pravi osvrt na sve one koji kritikuju utilitarizam na poznajući,

kako on smatra, njegovo pravo značenje. Takođe, on navodeći sve prigovore upućene na račun utilitarizma opovrgava te zamjerke i daje argumente u korist utilitarizma. Tako on prvo navodi termin korisnost koji se po njemu koristi i objašnjava na pogrešan način. On tvrdi da je pogrešan način objašnjavanja korisnosti taj kada se tvrdi da ona stoji nasuprot zadovoljstvu. Milovo, a i utilitarističke teorije uopšte, tumačenje koristi je takvo da ono uopšte ne stavlja korist nasuprot zadovoljstva vać čak šta više korist je „samo zadovoljstvo zajedno sa oslobođenjem od bola“1 „Prema verovanju koje usvaja korisnost ili princip sreće kao fundamentalni princip morala, naše radnje su ispravne utoliko ukoliko vode unapređenju sreće, a neispravne

ukoliko vode proizvođenju nečega suprotnog sreći. Pod srećom se podrazumeva zadovoljstvo i otsustvo bola; pod nesrećom bol i otsustvo zadovoljstva.“2 Da bi ovo objašnjenje moralnog mjerila u ovoj tepriji bilo što jasnije neophodno je da ti objašnjenje utilitarističkog pojma zadovoljstva, bola i morala. Ovakva objašnjenja spadaju u dopunska i nisu u srži teorije života na kojoj počiva i utilitaristička teorija sama. Po toj teoriji se zadovoljstvo i otsustvo bola žele kao ciljevi jer su one stvari po sebi, a sve

ostale stvari se žele kao sredstva samo u svrhu postizanja ove dvije kao ciljeva. U skladu sa principom korisnosti imamo neke vrste zadovoljstva koje su poželjnije od ostalih. Međutim, prvo moramo procjeniti koje su to vrste zadovoljstva vrijednije od

ostalih pa samim tim i poželjnije. Po Milu zadovoljstva treba vrednovati prema njhopvom kvalitetu a ne kvantitetu. Zadovoljstvo koje ima kvalitativnu vrijednost je ono kome bi oni koji su birali između neka dva zadovoljstva, a oba su doživjeli, dali prednost bez

obzira na bilo kakvu moralnu dužnost. 1 2

Dž.S.Mil; Utilitarizam; Beograd;1960.;str. 8 Dž.S.Mil; Utilitarizam; Beograd;1960.;str. 9.

4


Takvom zadovoljstvu se daje prednost bez obzira ako je ono praćeno većom količinom nezadovoljstva. Takva zadovoljstva su ona koja upošljavaju naše više sposobnosti.

Međutim, ljudi često teže ka nekim nižim odnosno čulnim zadovoljsvima iako su svjesni da su ona štetna po njihovo zdravlje, a takođe savršeno dobro znaju da je zdravlje veće dobro.

2.1.

Utilitaristički moral

Po princi pu sreće krajnji cilj zbog koga su sve ostale stvari poželjne je što je moguće više

ispunjen uživanjima i slobodan od bola. Ovaj krajnji cilj je ujedno i mjerilo moralnosti. Prama tome moralitet se definiše kao: „pravila i propisi za ljudsko postupanje kojih se moramo pridržavati ako hoćemo da svim ljudima bude osiguran život kakav je gore

opisan, i to u najvećoj mogućoj mjeri; i ne samo svim ljudima već koliko to dopušta priroda stvari, svim stvorenjima koja osjećaju.“3 Prema utilitarističkom moralu se smatra da su ljudska bića sposobna da žrtvuju svoje najveće dobro radi dobra drugih. Ali to

žrtvovanje mora imati neki cilj jer ono nije sbi samom cilj. Ako taj cilj nije sreća, kao što tvrdi Mil, onda se postavlja pitanje dali bi taj neko ko se žrtvuje to učinio iak o bi znao da to neće donijeti dobro drugima. Zato Mil poštuje jedino one koji su spremni da podnesu žrtvu u korist nečijeg dobra i u korist povećanja sveukupne sreće, a onaj koji je to učinio u neku drugu svrhu ne zaslužuje, kako Mil kaže „veće divljenje nego asket koji se popeo na svoj stub“. Idealno izvršavanje utilitarističkog morala čini pravilo samog Hrista koje glasi: „Čini drugima ono što želiš da oni tebi čine i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Sredstva kojima se dolazi do ovog ideala su: 

Putem zakona i socijalnog uređenja uspostaviti što veću harmoniju između sreći ili interesa pojedinca i cjeline



Da vaspitanje upotrijebi svoju moć koju ima nad ljudskim karakterom u svrhu učvršćivanja u svijest pojedinca neraskidive veze između njegove sreće i dobra cjeline.

3

Dž.S.Mil; Utilitarizam; Beograd;1960.;str. 14.

5


3. O krajnjoj sankciji principa korisnosti Ovde se postavlja pitanje šta je to što nas obavezuje da se pokoravamo nekom moralnom mjerilu?, odnosno šta je sam izvor obaveznosti nekog moralnog mjerila? Opšti moralitet odnodsno onaj koji su priznali vaspitanje i javno mnijenje se smatra sam po sebi

obavezan. Npr. svi osjećamo obaveznima da ne smijemo krasti i ubijati, ali postavlja se pitanje zašto bismo bili obavezni da doprinosimo unapređivanju opšte sreće iako tu ne leži nečija vlastita sreća? Ovaj problem će se pojavljivati sve dotle dok putem našeg vaspitanja osjećanje jedinstva sa našim bližnjima ne uhvati dubok korijen u našem karakteru. Ovaj problem nije svojstven samo utilitarizmu već svakom pokušaju da se moralitet analizira i svede na principe. Što se tiče principa korisnosti on ima ili unutrašnje

ili spoljašnje sankcije. Spoljašnje sankcije se odnose na naše odnose prema našoj okolini, npr. Očekivanje naklonosti naših bližnjih i strah od njihovog nezadovoljstva ili stahopoštovanje prema Bogu koje nas tjera da se pokoravamo njegovoj volji bez obzira kakve to posljedice imalo po nas. Što se tiče unutrašnjih sankcija dužnosti one se odnosi

na jedno osjećanje u našoj duši koji prati svaki prekršaj dužnosti, a to osjećanje naša savjest. Pošto je krajnja sankcija svakog moraliteta jedno subjektivno osjećanje u našim

dušama onda onda nema razloga da i za princip korisnosti krajnja sankcija bude osjećanje savjesti od ljudi. Oni ljudi kod kojih je ovo osjećanje izraženo ne moraju čekati da to desi

I sa ljudima uopšte. Takva ličnost ne može dopustiti sebi da svoje bližnje posmatra kao suparnoke u ostvarivanju lične sreće. Nažalost ovo osjećanje je kod većine ljudi u inferiornom položaju u odnosu na osjećanje ličnog uspjeha. Međutim kod pojedinaca koji posjeduju ovo osjećanje ono je sasvim prirodno I nije nastalo pod uticaje bilo kakvih zakona koje im je nametnulo društvo. Takvo ubjeđenje je krajnja sankcija principa korisnosti.

6


4. Kojoj vrsti dokaza podliježe princip korisnosti? Nijedan prvi princip ne može se dokazivati putem zaključivanja, a to se odnosi i na premise sazmamja ia na premise našeg praktičnog postupanja. Nas interesuju praktični ciljevi, tj. kojom moći se trebamo korostiti da dobi jemo saznanje o njima. Po Milu pitanja o ciljevima su pitanja o stvarima koje su poželjne. Po utilitarizmu jedina stvar koja je

poželjna po sebi je sreća, sve ostale stvari su poželjne samo kao sredstva za postizanje sreće. Dokaz da je neki predmet vidljiv sastoji se u tome da ga svi ljudi vide. Isto tako jedini dokaz da je nešto poželjno jeste u tome da ga svi ljudi žele. Ovo je ujedno i

dovoljan dokaz jer svaki čovjek želi svoju vlastitu sreću. A ako je sreća jedne osobe dobra po nju, onda je sreća svih dobra za cjelinu. Ovim je dokazano da je sreća jedan od

kriterija moralnosti, ali još uvijek nije dokazano da je ona jedini kriterij. Zbog toga treba dokazati da ljudi žele samo sreću i nikada nešto drugo. Ali oni žele i vrlinu i otsustvo mana i zadovoljstvo isto kao i sreću. Iz ovog protivnici utilitarizma tvrde da sreća nije jedini kriterij i da postoje i drugi ciljevi ljudskog djelanja. Međutim utilitarizam ne odriče ljudsku želju za vrlinom, čak šta više on tvrdi da vrlinu treba željeti radi nje same. “Sa gledišta utilitarističkog učenja vrlina ne predstavlja prirodan i prvobitan deo cilja, već je sposobna da to postane, a kod onih koji je vole nesebično ona je to postala, te je oni žele i gaje ne kao sredstvo za sreću, već kao deo sreće”.4

4

Dž.S.Mil; Utilitarizam; Beograd;1960.;str. 41.

7


5. O vezi između pravednosti i korisnosti Ne izgleda da se nepristrasnost smatra za neku dužnost po sebi, već kao sredstvo za neku drugu dužnost. Sa pojmom nepristrasnosti, prisno je povezan pojam jednakosti i on često ulazi kao sastavni dio, kako u pojam pravednosti, tako i u njegovu primjenu. Mi nešto nazivamo neispravnim samo ako mislimo da time podrazumjevamo da osoba koja je to činila treba da bude kažnjena, na ovaj ili onaj način. Izgleda da to pre dst av lj a stvarno središte razlike između moralnosti i proste probitačnosti. U formi pojma dužnosti, n a l a z i s e k a o n j e g o v s a s t a v n i d i o t o d a j e p r a v e d n o d a s e o s o b a p r i n u d i d a j e i s p u n i . Dužnost je stvar koja se može iznuditi od jedne osobe, kao što neko iznuđuje ono što mu je neko dužan. U osjećan ju pra ved nos ti , pos to je dv a bi tn a sas to jk a: želja z a kažnjavanjem neke ličnosti koja je učinila neku štetu i saznanje da postoji neki određeni pojedinac kojem je učinjena šteta. Mil pos ta vl ja pi ta nj e: Da li ra zli ka između pravednog i probit ačn og predstavlja neku čisto imaginarnu razliku? Odgovor: Mil smatra da glavni dio svake m o r a l n o s t i s a č i n j a v a pravednost koja se zasniva na korisnosti i to je njen najsvetiji i najobavezniji dio. Čak i ako se odgovori utilitarista na prethodne zamerke prihvate, neki kritičari tvrde da ova teorija ne može da objasni pojam pravde, i da joj u

nekim slučajevima protivreči. Tvrdnja nije nova, nju je pokrenuo i na nju odgovorio Mil u Utilitarizmu. Svejedno, kritika je nastavila da postoji i ostala živo pitanje do danas.

Utilitaristički proračun, smatraju kritičari, završio bi se zaključkom da je ispravna stvar osuditi nevinog čoveka. A osuda nevinog je očita nepravda. Utilitarizam bi tako mogao doći do iskaza da je moralno ispravno počiniti ono što je očigledno nepravično. Zaključak je da utilitarizam ne može da bude tačan izraz moralnosti, niti pravi put donošenja moralnih sudova. U svom uopštenom obliku, obrazloženje veli da pravda ne zavisi od

posledica. Pravda se sastoji u davanju svakoj osobi onoga što joj pripada, i u ravnopravnom postupku prema svima. Takvo shvatanje ne zavisi od posledica. Nepravedno je osuditi nevinu osobu bez obzira da li to donosi bolje posledice nego obrnut postupak.

8


Pošto su posledice bez značaja, pravda se ne zasniva na probitačnosti, i tako je utilitarizam nepodesan kao temelj pravde. Moramo da razmotrimo rezultate praktičnog dogadaja, ne

ishode nekakve izolovane, hipotetičke radnje čiji je tok posledica proizvoljno presečen u tački koja je odgovarala stavljaocu prigovora. Mnogi kritičari nisu zadovoljni ovim odgovorom, niti su ubedeni nastojanjima da se da utilitarističko objašnjenje pravde. Stoga su se neki založili za upotrebu dva združena načela u moralnom vrednovanju:

načela probitačnosti, i načela pravde. U većini slučajeva prednost će imati načelo probitačnosti, ali u slučajevima u kojima se čini da ono protivreči pravdi prvenstvo preuzima načelo pravde. Obrazloženje ovog pristupa samo je po sebi utilitaristično – naime, ono donosi najbolje rezultate ili najveću meru dobra gledajući u celini. Uprkos raspravi koju utilitaristi i njihovi protivnici vode oko spornog pitanja pravde, u

većini slučajeva obe strane će se složiti koje su radnje pravične. Ako slučaj obuhvata osudu nevinog čoveka, većina utilitarista će priznati da je takva radnja moralno pogrešna, i pokazati kako utilitarizam takvu radnju zapravo ne zahteva. Ova opaska je važna iz praktičnih razloga. Ona ukazuje da, mogao utilitar izam biti tako formlisan da daje prikladno teorijsko objašnjenje pravde ili ne, obe strane često mogu da se saglase oko toga koje su radnje ispravne. Kako nam je, sa praktične tačke gledišta, stalo da donosimo moralne odluke o slučajevima, tako možemo postupati i bez potpunog razrešavanja onoga što je teorijski sporno. Samo kada dva pristupa – utilitaristički i deontološki – stvarao dovedu do moralnih sudova koji se razilaze bićemo prinudeni da se opredjeljujemo između njih. No, ako i po -stoje, takvi slučajevi mogu da se

razmatraju odvojeno, kao posebni. U većini primera i utilitaristički i deontološki pristup pravdi, kao i moralnom vred-novanju radnji i praktičnih postupaka, dovešće do sličnih

moralnih sudova. Ovaj zaključak ne treba da čudi, jer su i utilitaristička i deontološka teorija pokušaji da se naši moral ni sudovi sistematizuju i snabdi ju promišljenom osnovom. Obe kao svoje polazište imaju veliki broj radnji za koje smo saglasni da su moralno ispravne, i onih za koje se slažemo da su moralno pogrešne.

9


Zakljucak Džon Stjuart Mil (1806–1873) jedan je od predstavnika utilitarizma (uz Dž. Bentama i A. Smita) kao uže etičke teorije. Osnovni princip utilitarizma sadržan je u stavu da su postupci ispravni u meri u kojoj vode uvećanju sreće. Stoga treba prihvatiti onaj etički stav koji po svojim posledicama vodi najvećoj sreći najvećeg mogućeg broja ljudi. Utilitarizam slijedi intuiciju da djelujemo iz moralnih motiva zato što želimo dobro

drugih, stavljajući ga ispred vlastitog dobra. Milov temeljni stav, u tom pogledu, jeste da nema razloga da sva ljudska iskustva budu izgrađena po istom modelu, budući da svako

ko ima razuma može sam najbolje r ješavati svoje probleme. Milova teorija o etici o maksimalizaciji koristi još uv ijek je predmet velikih polemika, posebno o pitanju u kom stepenu naši rđavi ili dobri postupci doprinose postizanju sreće, odnosno uklanjanju bola. U svom delu Utilitarizam u kojem odgovara na niz dokaza iznijtih protiv učenja. Jedan

prigovor veli da je utilitarizam nebogougodan zato što predlaže korisnost, a ne Bibliju ili Boga, za osnovu moralnog suđenja. Milov odgovor je na neki način ljubak. Nagovjestio je da bi Bog, koji voli svoja stvorenja, želio da ona budu srećna. Otud On

nalaže one radnje koje će proizvesti najveće dobro ili sreću za najveći broj ljudi. On zabranjuje one radnje koje vode stvaranju većeg zla nego dobra ili sreće. Otud su, tvrdi Mil, dela koja nalaže i zabranjuje utilitarizam ista kao ona koja nalaže i zabranjuje Bog. Pogodnost usvajanja utilitarizma je što nam pruža tehniku rj ešavanja moralnih pitanja za koja nemamo neposredne upute od Boga.

10


LITERATURA:

1. Dž.S.Mil; Utilitarizam; Beograd;1960. 2. Routledge Philosophy Guidebook to Mill on Utilitarianism 3. www.scribd.com 4. www.wikipedia.com

11

ETIKA SEMINARSKI

Recommend Documents