SVEUČILIŠTE U MOSTARU FILOZOFSKI FAKULTET Studij doškolovanja – Odnosi s javnošću
ETIKA U OBRAZOVANJU DIPLOMSKI RAD
Student: Andrea Mimica
Mentor: prof. dr. sc. Slavica Juka
SADRŽAJ Uvod...................................................................................................................
3
1. Povijesni pregled............................................................................................
4
1. 1. Etika i moral od stare Grčke do danas.......................................................
4
2. Etika za novi milenij.......................................................................................
9
3. Obrazovanje....................................................................................................
12
3. 1. Društvena uslovljenost obrazovanja..........................................................
15
3. 2. Sociološke teorije obrazovanja..................................................................
16
3. 2. 1. Funkcionalna teorija..............................................................................
16
3. 2. 2. Manifestna funkcija škole.....................................................................
17
3. 2. 3. Konfliktne teorije o obrazovanju..........................................................
18
4. Obrazovanje i/ili školovanje...........................................................................
19
5. Obrazovni kanoni tijekom povijesti................................................................
20
5. 1. Mogućnost ili nužnost humanističkoga obrazovanja.................................
25
6. Etički kodeks...................................................................................................
29
6. 1. Etički kodeks odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.............
29
6. 2. Etički kodeks Sveučilišta u Rijeci..............................................................
30
7. Studentski projekt „Etika u visokom obrazovanju“........................................
33
7. 1. Projekt EVO – Etika u visokom obrazovanju............................................
33
7. 2. Studentski aktivisti zagovaraju etička načela na sveučilištu......................
34
Zaključak.............................................................................................................
36
Literatura.............................................................................................................
37
2
UVOD Za početak treba odrediti razliku između etike i drugih filozofskih disciplina. Dok se druge filozofske discipline zadržavaju na razmatranjima o onom što uistinu jest, dotle nas etika usmjerava na ono što treba biti. Grčki ethos znači boravište, mišljenje, postupak, običaj, zavičaj, ćud, osjećanja, načela, a latinska riječ mos, moris, od koje je nastala riječ moral, znači običaj, pravilo, princip, zakon. Etika je posebna grana filozofijie, filozofije morala ili filozofsko razmišljanje o moralu, moralnim problemima i moralnim sudovima.1 Etika je nauka o moralu (filozofiji morala) koja istražuje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za vrednovanje, kao i uopće zasnovanost i izvor morala. Pripada filozofiji koja proučava ljudsko ponašanje koje je prihvaćeno pod određenim moralnim aspektom. Normativna je znanost, a norme odlučuju o specifičnom karakteru etike i tako je razlikuju od drugih znanosti.2 Moral (ćudoređe, ćudorednost) u najširem smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajdnice. Određuje kako ljudsko društvo treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, te na taj način reguliraju međuljudske odnose. Moralna pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju vremenski i prostorno. Time je pojam morala blizak pojmu ethosa. Pojam morala istoznačan je s praktičnom filozofskom disciplinom etikom. Glavne teme su moralne filozofije ili etike dobro, ispravno djelovanje, ćudoređan život.3
1
Slavica JUKA: Etika postavke i teorije, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2006., str. 21. «Etika-Wikipedia», 3 «Moral-Wikipedia», 2
3
1. POVIJESNI PREGLED 1. 1. Etika i moral od stare Grčke do danas Već su starogrčki filozofi zaključili da etiku i pitanje moralnosti treba tražiti izvan religije, jer su bogovi krajnje neprikladan moralni uzor. Njihovi su bogovi bili slika i prilika ljudi, samo s još mnogo gorim ponašanjem: bili su nasilni, pohotni, ljubomorni, svadljivi i politički nekorektni. Ksenofan (570-475) konstantira: „Kada bi konji, lavovi i goveda poput ljudi imali dara za crtanje i stvaranje umjetničkih djela, konji bi bogove prikazivali kao konje, a goveda kao goveda, svatko po svojem obliku“. Stoga grčki mislioci nisu religiju shvaćali ozbiljno. Još su sofisti u 5. st. pr. Kr. poput Protagore (481-411) i Gorgije (483-375) učili da su etički nazori relativni i ovise od običaja, zakona i društvenog gledanja. Govorili su da je „čovjek mjerilo stvari“, iznad mitologije, tradicije, bogova i religije, da društvene ustanove i nazori nisu božanskog podrijetla već su društveni proizvod. Demokrit „otac atomistike“ (460-370 pr. Kr.) kao materijalist je smatrao da čovjek kao razumno društveno biće, oslobađajući se predrasuda religije može racionalnim putem sebe uzdizati i moralno usavršavati. Sokrat (469-399 pr. Kr.) je poticao mlade na samostalno razmišljanje i preispitivanje uobičajenih moralnih normi, jer nije vjerovao da se moralnost postiže samo poslušnošću zakona. Obično je postavljao pitanje: „Što je ispravno ponašanje?“. Samoispitivanjem čovjek mora otkriti kôd softvera koji je u njemu ugrađen i pravilno pokrenuti program tj. pronaći svoje stvarno ja i usavršiti ga. Govorio je „vrlina je znanje“ i „nitko ne griješi svjesno“. No, tu postoji problem kojeg nije riješio: što je s onim koji znaju da su im djela zla i još uvijek ga čine, čija je volja slaba ili su jednostavno zli.4
4
«Etika i moral od stare grčke do danas»,
4
Platon (427-347 pr. Kr.) je vjerovao da osim našeg svijeta postoji savršen svijet formi ili ideja. Bio je moralni apsolutist, vjerovao je da je moral dio strukture samog svemira. Smatra da su moral pojedinca i države istovjetni, te da nepogrešivo znanje mogu posjedovati samo rijetki specijalisti koji zato trebaju služiti ostatku svijeta. On nije mogao znati da će se kasnije u povijesti pojaviti društva kojima će upravo na tom principu vladati tiranija samoproglašenih elita koje su pojedince prosuđivale kroz njihov doprinos državi i nametnutim moralnim istinama. On kaže da bi smo se trebali već od djetinstva odgajati da osjećamo radost i bol, jer je to pravi odgoj. Aristotel (384-322 pr. Kr.) je smatrao da čovjek ima nešto poput genetskog moralnog koda kojim je programiran u skladu sa pravednošću, poštenjem, umjernošću, hrabrošću, ali o pojedincu ovisi hoće li se razviti puni potencijal. Razuman čovjek to postiže birajući sredinu između dvije krajnosti – srednju mjeru. Smatra da tko svjesno čini zlo mora biti kažnjen. Etičke se čestitosti stječu praksom i navikavanjem. Čestitost je dvostruka: razumska i moralna. Razumska čestitost ima uglavnom i nastanak i porast na temelju pouke, pa joj stoga treba iskustva i vremena. Moralna čestitost nastaje navikavanjem od čega joj potiče i samo ime 'moralni karakter' (ethos) nastao malom izmjenom riječi 'navika' (ethos). Etička ili moralna čestitost se odnosi na užitak da se bavi užitcima i bolima. Škola grčkog stoicizma na čelu sa Zenonom (336-264) je bila vrlo progresivna. Za razliku od prethodnih generacija filozofa smatrala je da nitko od prirode nije rob, da je čovjek slobodno biće. Glavna misao stoičke etike je živjeti u skladu s prirodom i s umom i um uzdizati iznad tjelesnih požuda. U stoičkoj etici postoje četiri osnovne vrline: razboritost, hrabrost, pravednost i umjerenost. Suprostavljanje prirodi vodi zlu, a to ljudi rade iz neznanja. Misaono treba rasuđivati o svemu što se čini. No, jesu li stoici znali koliko ima nerazboritih ljudi, onih koji se služe razumom?5
5
Usp. isto.
5
Epikur (342-271) smatra da je razboritost osnova i pretpostavka etičnosti. Po njemu, priroda nije neprijatelj čovječanstva i ne krije u sebi nikakve duhove ni bogove. Sve što se u njoj događa ima svoje razloge i spada u prirodne pojave. Ta spoznaja onemogućuje postojanje religije koja je samo ljudska fikcija. Starogrčki filozofi skepticizma vjeruju u relativnost etičkih normi i principa i kažu da se treba uzdržati od sudova. Nakon rimskih filozofa (Seneka, Epiktet, Marko Aurelije) koji su slijedili helenističku etičku misao i prihvatili uglavnom stoicizam, dolazi kršćanstvo, koje uči da je bog odredio što treba činiti, a što ne, te da je svaka neposlušnost bogu grijeh koji će se kazniti. Ono uči da čovjek sam od sebe ne zna što je dobro, a što zlo, da mu je bog dao moral. Niccolo Machiavelli (1469-1527) u svom djelu „Vladar“ kaže da vladari moraju biti nemoralni, da po potrebi moraju lagati, varati, koristiti silu i lukavstva, izdati. Govori o postojanju dva morala privatnog i javnog tj. političkog. Poznata je njegova izreka: „cilj opravdava srestvo“. I danas je to načelo, očigledno prihvaćeno u politici i biznisu – to su neetična zanimanja u kojima vrijedi pravilo: „ili ti, ili ja“. Thomas Hobbes (1559-1679) kaže da su ljudi po prirodi pokvareni, da bi, kad bi mogli stalno jedni drugima činiti zlo, pa je moral nastao kao društveni ugovor da se ljudi zaštite jedni od drugih. Jean - Jacques Rousseau (1712-1778) je romantično vjerovao da su ljudi po prirodi dobri i da ih je civilizacija iskvarila. Karl Marx (1818-1883) je smatrao da ekonomska baza društva određuje njegovu ideologiju, a ideologija je skup stavova, vrijednosti i vjerovanja određene grupe – klase. Moral je samo ideologija kojom se prikrivaju ekonomski interesi vladajuće klase – buržoazije. Nakon revolucije je vjerovao da će tu „lažnu svijest“ zamijenit „klasna svijest“ temeljena na razumijevanju ekonomskih odnosa.6
6
Usp. isto.
6
Immanuel Kant (1721-1804) vjeruje da je moralni čin onaj koji nastaje iz osjećanja dužnosti. Vršenje dužnosti je obveza „kategorički imperativ“, iako je ono teško i protivi se našim sklonostima. U odluci da budemo dobri pomaže nam „ praktički um“ koji služi dobroj volji. Moral je opiranje prirodnim sklonostima, a moral kao kategorički imperativ je logičan, jer bez njega bi se društvo raspalo. Da bi smo bili moralni i održali tu motivaciju moramo razvijati moralnu imaginaciju tj. zamisliti da smo oni koji trpe posljedice nečijih djela. Ova filozofija ne objašnjava zašto su neki ljudi zli tj. nelogični i što je sa situacijom kada kako god postupaš ispadaš nemoralan. David Hume (1711-1776) i Alfred Jules Ayer (1910-1989) smatraju da ne postoji ništa poput „moralne spoznaje“ da se istinitost moralnih tvrdnji ne može dokazivati logikom i razumom, te da su moralna uvjerenja samo prikaz subjektivnog osjećanja neke osobe na temelju njenih emocija. Friedrich Nietzche (1884-1900) je proučavao podrijetlo morala i došao do zaključka da je on proizvod složene društvene i političke prošlosti. Moral je bio nametnut oštrim kaznama i stegom kako bi zajednica preživjela. Strah pojedinca se usjekao u pamćenje i doveo do razvoja osjećaja odgovornosti. Moralna pravila društva se pretvaraju u savjest kao u nekog unutarnjeg „automatskog pilota“, ali time što smo modelirani da osjećamo i mislimo po šablonu svojih predaka, nasljeđujemo predrasude. Moral je zaštitnik dogme, tradicionalizma i konzervatizma, te on kritizira njegovu povijesnu ograničenost i relativnu vrijednost. Kritizira kršćanski moral, jer je kršćanstvo nastalo među podčinjenim narodima i robovima. Zato su nastale kršćanske vrijednosti: pojam grijeha, apsolutne poslušnosti, slijepoće i zanosa, nesreće kao kazne za krivicu, odbacivanje razuma i suzbijanje instinkta, podčinjenosti, vječno dugovanje bogu i priprema za onaj svijet. Moralno je samo ono što unapređuje i jača život, a ne ono što mu šteti. Odbacuje sve što nije zasnovano na razumu što nije podložno provjeri, kritici.7
7
Usp. isto.
7
Jean – Paul Sartre (1905-1980) smatra da je svaka osoba jedinstvena, da smo moralni ili nemoralni uslijed naše osobne odluke, te da smo potpuno slobodni da izgradimo sami sebe. Moral se u potpunosti temelji na vlastitom izboru. Nakon grozota Drugog svjetskog rata dolazi do rušenja svih etičkih iluzija i porasta neizvjesnosti. Filozofi postmodernizma tj. postmodernog skepticizma su uvjerni u nemogućnost ljudske spoznaje i etički relativizam, te naglašavju potrebu za pluralizmom moralnih i političkih uvjerenja.8
2. ETIKA ZA NOVI MILENIJ 8
Usp. isto.
8
Svi želimo sretan život, a sreća ili radost imaju dvije razine. Jedna razina je osjećaj sreće ili osjećajna razina. No, duboko zadovoljstvo nije utemeljeno na osjećajnoj razini, prije bi mogli reći da je to mentalna razina koja predstavlja drugu razinu sreće. Zadovoljstvo ili radost koju osjećamo kada vidimo nešto lijepo, čujemo neki ugodan zvuk, osjećamo neki ugodan miris ili okus je sreća na osjećajnoj razini. Uočavamo da je sredstvo za postizanje radosti na osjećajnoj razini obično novac, ali sreća na mentalnoj razini ne može se dobiti novcem. Teističke religije, odnosno one koje vjeruju u stvoritelja poput kršćanstva, islama i drugih imaju u svojoj osnovi vjeru u Krista, Allaha itd. Jainizam (đainizam) i budizam nemaju koncept stvoritelja, njihov koncept je utemeljen na zakonu uzročnosti. Ako djelujemo na način koji donosi patnju drugima – to će i nama donijeti patnju. To je zakon uzročnosti. Obje gore spomenute etike pripadaju nekoj religiji ili vjeri. Treći koncept etike je onaj koji ne podrazumijeva nikakvu vjeru. U Indiji već tisućama godina postoji tradicija poštovanja ljudi, čak i onih koji imaju pogrešna stajališta. Nihilistička filozofska škola Charvaga negira i Boga i zakon uzročnosti. Ipak, moramo poštovati i te nevjernike kao što čini indijska tradicija. Neki ljudi vjeruju da bilo kakva moralna etika mora imati osnovu u nekoj religijskoj etici. Ukoliko naglašavamo takav religijski stav onda moralna etika ne može biti univerzalna i u tom slučaju je ne možemo primjeniti u sekularnom obrazovanju. Unutar šest milijardi ljudskih bića jedan dio su nevjernici. Ono su poput naše braće i sestara i moramo se brinuti o njima. Neki ljudi vide sekularizam kao nepoštivanje religije. Sekularizam je indijski način razmišljanja, pa je i njihov ustav sastavljen na tom osnovu. Poštuje sve religije bez davanja prioriteta i predrasuda.9
9
«Etika za novi milenij»,
9
Ova vrsta etike pripada trećoj kategoriji i univezalna je, pa kako bi je promicali moramo koristiti sekularna stajališta. Što je sekularna etika? Sekularna etika je znači poštenje i istinoljubivost koja dovodi do otvorenosti i transparentnosti koje dovode do povjerenja, prijateljstva i sklada. Sklad i jedinstvo je bitno za nas kao društvena bića. Globalna ekonomija stvara od cijelog svijeta jedan entitet. Morali bi razviti koncept pojma „mi“ koji uključuje sva živa bića, kako uči Dalaj Lama. Kako bi smo razvili povjerenje potrebno nam je toplo srce. Suosjećajno srce donosi iskrenost, a to dovodi do otvorenosti i povjerenja. Zdravlje je također bitno i mi se o njemu brinemo. Na dubokoj razini mi prakticiramo brigu i dobročinstva za sva osjetilna bića što donosi mentalni mir. Drugi čimbenik sretnog života je sretan brak. Za dobar brak je važna unutarnja ljepota. Ako je prisutna vanjska ljepota, a unutarnja nedostaje, dobar brak neće biti dugog vijeka. No, ako je unutarnja ljepota prisutna brak je sretan. Unutarnja ljepota je poštenje, poštovanje i povjerenje. Ova sekularna etika je upravo takva, jer se odnosi ne samo na ljude već i na životinje. Životinje npr. psi uživaju u ljubavi, ljubaznosti i osjećajnosti. To su univerzalne vrijednosti i nisu povezane s nekom religijom. Kako razviti i iskazati te vrijednosti? One se mogu razviti zbog sjemena suosjećanja koje smo dobili od svoje majke. Mi smo preživjeli zahvaljujući majčinskom suosjećanju. To je naša zajednička značajka. Oni koji su odgojeni uz veliku pažnju su smireni dok oni koji su zlostavljani kao djeca često su duboko u sebi vrlo uznemirene osobe. Ako se osvrnemo po svom susjedstvu suosjećajne obitelji su sretne i pune života. U obiteljima čiji je jedan član okrenut samo sebi i ne brine za ostale članove obitelj je nesretna. Djeca sretnih obitelji su i sama sretnija i mentalno djeluju učinkovitije. U Americi se provodi ispitivanje na ljudima koji prakticiraju suosjećanje i očitavanja pokazuju smanjenje krvnog tlaka, stresa i povećanje pomnosti i oštrine uma. Preko našeg obrazovnog sustava, trebali bi promovirati moralnu etičnost.10
10
Usp. isto.
10
U Americi i Kanadi ljudi koji se bave obrazovanjem imaju ozbiljne diskusije o uključivanju moralne etike u obrazovni sustav. Moderno obrazovanje se brine o materijalnim vrijednostima, ali bi trebalo uključiti i moralnu etiku. Na tom području žene bi trebale odigrati posebnu ulogu, jer biološki su sklonije osjećati bol drugih. U početcima ljudske povijesti nije postojao koncept vođe i ljudi su sve dijelili. Broj ljudi se polako povećavao, pa se razvio pojam kontrole i vodstva. Fizička snaga i vodstvo su postale osnovom dominacije. Potom se razvilo obrazovanje koje je donijelo više jednakosti. U 21. stoljeću samo obrazovanje nije više dovoljno. Trebalo bi staviti naglasak na poticanje dobrohotnosti u čemu bi žene trebale preuzeti puno aktivniju ulogu. Stvarni mir ili zadovoljstvo treba proizaći s mentalne razine iz samog našeg uma. Obično obraćamo pažnju na vanjske objekte vjerujući pritome kako novac može pružiti zadovoljstvo, ali osnova zadovoljstva su unutarnje vrijednosti. Konzumacija droge i slično je rezultat naglašavanja samo vanjskih stvari i nedostatak realizacije unutarnjeg potencijala. Stoga treba obratiti pažnju na unutarnje vrijednosti.11
11
Usp. isto.
11
3. OBRAZOVANJE Izraz škola je grčka riječ. Bukvalno znači dokolica. U starim društvima školovanje je bilo dostupno samo malom broju ljudi, onima koji su imali novca ili vremena. Vjerski velikodostojnici često su bile jedine pismene skupine ljudi, koji su znanje koristili za čitanje i tumačenje religijskih tekstova. Za većinu odrastanje je značilo učenje na primjerima starijih. Bilo je uobičajeno da djeca veoma rano počnu pomagati u domaćim poslovima, u radu na poljima i u zanatskom radu. Čitanje nije bilo potrebno, a ni korisno. Tiskanje kao pronalazak je ušlo u Europu iz Kine. Pronalaženjem tiskarskog stroja 1454. godine je olakšano umnožavanjem tekstova. To je dovelo do više razine pismenosti. Obrazovanje u svojoj modernoj formi, što podrazumijeva nastavu u posebno izgrađanim zgradama, počelo se razvijati postupno. I pored toga do prije 150 godina djecu imućnih roditelja podučavali su privatni učitelji. Većina stanovništva nije imala nikakvog obrazovanja do prvih desetljeća 19. st. kada se u Europi i SAD-u počeo uvoditi sustav osnovnih škola. Proces industrijalizacije i širenje gradova izazvali su potrebu za specijalnim obrazovanjem. Ljudi danas rade u mnogim zanimanjima i koriste razna stručna znanja tako da više nije moguće prenošenje nekih specifičnih vještina. U modernom društvu ljudi trebaju savladati osnovne vještine kao što su: čitanje, pisanje, računanje i steći opće znanje o svom fizičkom, društvenom i ekonomskom okruženju. U isto vrijeme je važno da znaju kako učiti da bi bili u stanju ovladati novim i tehnički veoma složenim oblicima informacija. Moderni obrazovni sustav se počeo oblikovati na zapadu početkom 19. st. iako je Britanija, za razliku od drugih zemalja, oklijevala da prihvati jedan integrirani sustav na nacionalnom nivou (obvezno školovanje je uvedeno 1870. g.).12
12
«Obrazovanje»,
12
U Britaniji je razvijen i sustav privatnih škola u kome se nastava plaća, naročito na nivoima višim od osnovnog. S tim u vezi i danas se vodi oštra debata o sustavu školstva gdje postoji i školstvo pod okriljem vjerskih zajednica. Školstvo u SAD-u polazi od prakse discipliniranja djece, u čemu je u 17. st. veliku ulogu igralo uvjerenje da djeca moraju slušati roditelje bez pogovora, što je kao načelo bilo uvedeno i u propise prvih američkih kolonija. Prema jednoj odredbi iz 1642. g. prijetilo se oštrim kaznama roditeljima i odgajateljima ako zanemare obučavanje i rad svoje djece. Pošto ovo nije bilo djelotvorno puritanske vlasti su 1647. g. naredile organizirano školovanje. Trebalo je preko 200 godina da se obrazovanje uvede kao sveobuhvatni sustav za brojno multikulturalno stanovništvo SAD-a. Poseban je problem raznorodnost doseljenika koje je trebalo kroz obrazovanje jezički unificirati, a donekle i kulturno anglicizirati. U školama su izražavani i američki ideali jednakih mogućnosti za svakoga što je dovelo do brzog razvoja školstva i do masovnog širenja obrazovanja znatno ranije nego u drugim zemljama. Zajedno s tim idealom o jednakosti i druge američke vrijednosti i shvaćanja nastavile su do danas više ili manje eksplicitno predavati u školama.13 Obrazovanje kao pojam ima višestruko značenje. Pod obrazovanjem se podrazumijeva institucija, proces, sadržaj i rezultat organiziranog i/ili slučajnog učenja u funkciji razvoja različitih kongitivnih sposobnosti kao i stjecanja raznovrsnih znanja, umijeća i navika. Obrazovanje ljudi se dijeli na formalno u školama i neformalno izvan škole. U Hrvatskoj se formalna naobrazba dijeli u šest stupnjeva: predškolsko, osnovno, srednjoškolsko, dodiplomsko, diplomsko i poslijediplomsko obrazovanje. Poslije 1990. g. sve su češće akcije da učenici osim besplatnog pohađanja škola dobivaju i besplatne knjige.14
13 14
Usp. isto. «Obrazovanje»,
13
Pravo na obrazovanje je jedno od temeljnih ljudskih prava. Obrazovanje predstavlja jedno od ključnih faktora za ostvarivanje drugih prava i pokretačka je snaga u osnaživanju djece i odraslih da sami obikuju svoju budućnost i uzmu puno učešće u životu svoje zajednice. U tom smislu, pravo na obrazovanje je usko vezano s pravom na rad. Svaki pojedinac ima pravo na obrazovanje i vlasti na svim nivoima, uključujući općinu, dužne su osigirati ostvarivanje ovog prava. Osnovno obrazovanje je obvezno i mora biti besplatno i dostupno svima. Ostale forme obrazovanja (srednje obrazovanje, tehničko i stručno usavršavanje, više obrazovanje) trebaju biti jednako dostupni svima i vlasti moraju poduzeti korake da osiguraju temeljno obrazovanje da su i ove forme obrazovanja besplatne. Pravo na obrazovanje također obuhvaća temeljno obrazovanje za odrasle osobe koje nisu primile ili prošle puno osnovno obrazovanje. Da bi se osiguralo potpuno uživanje prava na obrazovanje vlasti moraju osigurati dostupnost i pristupačnost obrazovnim institucijama, kao i prihvatljivost i prilagodljivost obrazovnog sustava. U tom smislu, vlasti su dužne osigurati da su obrazovne institucije i programi dostupni u velikoj mjeri, te da su ispunjeni tehnički i kadrovski uvjeti. Nadalje, obrazovanje mora biti fizički i ekonomski pristupačno za sve, bez diskriminacije. Forma i suština obrazovanja, uključujući nastavni program i metode, moraju biti kvalitetni i prihvatljivi (relevantni, kulturno pogodni) i učenicima i roditeljima.15
3. 1. DRUŠTVENA USLOVLJENOST OBRAZOVANJA 15
«Pravo na obrazovanje»,
14
Obrazovanje ima značajnu funkciju u svakom društvu. Zbog važnosti obrazovanja svaka vlast želi odrediti njegovu koncepciju i sadržaj kako bi preko najsnažnijeg instrumenta društvene percepcije i oblika socijalizacije pojedinci prihvatili i norme sustava. Zato države preuzimaju brigu o financiranju obrazovanja. Pored toga u sadržajnom smislu pokušavaju kroz obrazovanje utvrditi društvene norme i vrijednosti i izgraditi osjećanje pripadnosti svojoj zajednici, društvenoj grupi, religiji. Kroz obrazovni sustav također se razvijaju i osjećanja za vlastitu kulturu, poštivanje principa i solidarnost. Preko školovanja se oblikuje svijest i gledište pojedinca kada su u pitanju procesi u društvu i sustav vlasti. Institucionalizacija obrazovanja pored toga što se zasniva na usvajanju niza pravila i društvenih vrijednosti, ogleda se i kroz znanje i sposobnosti kojima pojedinac ovladava u procesu osposobljavanja. Putem sustava obrazovanja snažno se mijenja struktura društva, obitelji i profesija. Po Talkotu Parsonsu škola je most između porodice i društva kao cjeline. Škola priprema dijete za njegovu ulogu. Obrazovanje je ustvari izraz društvenog sustava. Ono danas znači jednakost šansi koje otvara mogućnost mijenjanja položaja koje pojedinci stječu rođenjem ili nasljedstvom. Ono je osnova emancipacije čovjeka, veoma funkcionalan instrument preko kojeg se ostvaruje identitet pojedinca. Veoma je važno za društveni ugled, autoritet i moć. Stečena znanja i obrazovne vještine su veoma primjenljivi i upotrebljivi u privrednom i praktičnom životu. Iako se znanje individualno stječe ono postaje bogatstvo svih pripadnika zajednice. To je skoro jedina individualna osobnost koja u praksi postaje zajednička vrijednost i korist cijele zajednice.16
3. 2. SOCIOLOŠKE TEORIJE O OBRAZOVANJU 16
15
Sve teorije o obrazovanju se slažu oko njegove izuzetne važnosti, ali daju različita objašnjenja i prijedloge. 3. 2. 1. Funkcionalna teorija Prema ovim predstavnicima socijalizacijska funkcija obrazovanja je najvažnija. Emile Durkheim smatra da je škola most između pojedinca i društva. Prema njemu moderna društva su heterogena sa razvijenom podjelom rada i mnoštvom uloga koje obnašaju vrlo različiti pojedinci. U toj različitosti koju nije moguće spriječiti potrebno je unijeti neku količinu homogenosti kako bi se osigurala integracija društva. Škola je glavno sredstvo za postizanje ujednačenosti. Talkot Parsons je smatrao da je škola žarište socijalizacije u modernim društvima. Škola uči djecu o tome kako se društvo ne sastoji od roditelja, rođaka, prijatelja, nego su u razredu uvijeti i mogućnosti jednaki za sve. Škola uči djecu da prihvate razliku između partikularističkih i univerzalističkih normi vrednovanja, a to je važno za uključivanje u svijet odraslih. •
Partikularističke norme znače vrednovanje pojedinca po onome što jeste, a ne tko jeste. Roditelji vrednuju dijete kao svoje, kao iznimno, kao posebno, a ne kao ostalu djecu. Ovi su standardi povezani sa pripisanim položajem.
•
Univerzalističke norme znače da je pojedinac samo jedan od mnogih (jednakih), te da je njegov položaj uvjetovan usporedbom s drugima, a ne zagarantiran unaprijed. To znači da su njegova dostignuća vrednovana sa stajališta općih mjerila, prihvaćenih u društvu, a ne sa stajališta posebnih mjerila (biti nečijim dijetetom ili pripadati rasi, vjeri, naciji i slično).
Dijete u školi uči razliku između onoga što je veoma važno u pripremi za budući život. Sa stajališta socijalizacije, obrazovanje ne znači samo prenošenje vrijednosti i normi društva, nego je prema Parsonsu škola društvo u malom – u njoj se uče najvažnija pravila života.17
3. 2. 2. Manifestna funkcija škole 17
Usp. isto.
16
U školi bi trebalo poštivati sustav nepristranih, objektivnih mjerila vrednovanja sposobnosti, truda i dostignuća pojedinca (eng. merit – zasluga). Ova načela bi trebala vrijediti u čitavom društvu (tko radi složeniji posao trebao bi biti bolje plaćen), ali posebno su važna u školi. To znači da učenici koji se više trude i imaju bolje sposobnosti, trebal bi dobiti bolje ocijene, što će im omogućiti dalje školovanje i bolje plaćen posao, a samim tim i bolji društveni položaj. Škola bi tako trebala služiti kao društveni mehanizam selekcije – izbor najsposobnijih pojedinaca koji će zauzimati najvažnije položaje u društvu. Istodobno škola je društveni mehanizam alokacije – razmještaj ljudi u određene profesionalne uloge. Ispunjavanjem ove dvije važne funkcije, škola daje doprinos jačanju socijalne integracije. To je posebno važno u rasno i etički mješovitim društvima. Na primjer, u SAD-u se uči što to znači biti Amerikanac različitog rasnog i etičkog porijekla. Mladi tamo usvajaju zajedničko kulturno naslijeđe i pripremaju se da budu odgovorni građani. Naravno, to nije samo slučaj s Amerikancima. Pored navedenih manifestnih funkcija škole postoje i latentne funkcije škole (nenamjerne uloge škole) poput navedenih: •
Škole služe kao institucije za čuvanje djece, mjesta gdje će djeca biti na sigurnom.
•
Škola kao „bračno tržište“, može se dogoditi da mladi izaberu partnera sličnog društvenog podrijetla.
•
U školama se razvijaju društvene vještine komuniciranja, sklapanja prijateljstva.
•
Mogu biti i mjesta nastanka različitih omladinskih supkultura.
•
Formalno obrazovanje drži mlade podalje tržišta rada, time se smanjuje stopa nezaposlenosti i onemogućuje konkurencija između mladih i odraslih za radna mjesta.18
3. 2. 3. Konfliktne teorije o obrazovanju 18
Usp. isto.
17
Ove teorije naglašavaju ulogu škole u reprodukciji i legitimiranju postojećih društvenih odnosa. Školu ne vide kao priliku za izgradnju duhovnih sposobnosti pojedinca i uspon na društvenoj ljestvici, već kao društveni mehanizam održavanja sustava društvene podjele. Uglavnom smatraju da je škola najvažniji aparat države. Država održava postojeće društvene odnose putem represivnih aparata (policija, sudstvo, vojska) i ideoloških aparata (religija, obitelj). Škola je najvažniji ideološki aparat države, jer se u školi ne uče samo znanje i vještine potrebne na radnom mjestu, nego se prenosi i ideologija. Osnovna svrha ideologije u školi je da uvjeri buduće niskoplaćene radnike da je njihov položaj prirodan, nepromjenjiv i opravdan. U školi se budući radnici uče da budu točni, poslušni, disciplicirani kako ne bi ugrozili postojeći sustav proizvodnje i organizaciju društva u cjelini. U konfliktnim teorijama možemo izdvojiti kao bitan princip korespodenciju (slaganje). Odnosi u školi su sukladni (korespodentni) s odnosima na radnom mjestu. U školi se djeca pripremaju za uloge na tržištu rada. Autoritarna struktura u školi je slična birokratskoj strukturi u poduzeću i u obje pozitivno se vrednuje: marljivost, poslušnost i podložnost. Još je jedna sličnost: u školi se ne uči zbog znanja, već zbog ocjena, a odrasli ne rade što vole svoj posao nego su motivirani jedino plaćom. Učitelji oblikuju osobine koje su u skladu sa standardima srednje klase (savjesnost, odgovornost, pouzdanost, samokontrola, učinkovitost). Od učenika se traži da budu točni, tihi, čekaju svoj red i prilagode se zahtjevima grupe.19
4. OBRAZOVANJE I/ILI ŠKOLOVANJE 19
Usp. isto.
18
U radu se govori o obrazovanju koje nadilazi sve vrste školovanja. Tako shvaćamo obrazovanje ne može se reducirati na stečena znanja, jer mu ona nisu cilj nego važno pomoćno sredstvo. Različita povijesna doba su imala različite obrazovne ideale, odnosno kanone kojima se nisu kao današnji uvijek orijentirali prema prirodnim i tehničkim znanostima. Moderno je doba s više ili manje uspjeha započelo njihovu nužnu sintezu koja još nije dovršena. Obrazovanje o kojem je ovdje riječ ne postoji kao jednoznačan pojam nego njegovo shvaćanje proizlazi iz kovanica koju najbolje opisuje sintagma „opće obrazovanje“. Taj koncept u svojoj definiranoj formi potječe iz doba prosvjetiteljstva, njemačkog neohumanizma i idealizma, a označava ne samo ideju nego i njezino ostvarivanje, formiranje i razvoj osobnosti koja je zajednička svim ljudima. Ta opća osobnost shvaćena u etičkoj i estetičkoj dimenzije svoje korijene ima u poimanju kulture i filozofije koja obrazovanje shvaća kao „aktivan, složen i nikada dovršen proces u čijem sretnom tijeku može nastati samostalna i samoopredjeljujuća osobnost, sposobna rješavati životne probleme“, uključujući razlučivanje, refleksiju i kritički odnos prema ponuđenim informacijama. Ono je prisno poznavanje i prorijeđeno shvaćanje temeljnih crta naše civilizacije, filozofije, prirodne znanosti, glavnih umjetničkih djela, glazbe i literature. Jedna od važnih odrednica obrazovanja, posebno u društveno praktično – životnom smislu je tzv. „obrazovni razgovor“ tj. sposobnost sudjelovanja u komunikaciji s kultiviranim (obrazovnim) ljudima. U širem smislu to se odnosi i na konstantno sudjelovanje u demokratskim procesima, dakle politici. Tako shvaćeno obrazovanje je složen predmet, ideal, proces, zbroj i sinergija znanja i sposobnosti, stanje duha. Orijentira se prema idealu općeg osobnog obrazovanja za razliku
od
praktično
usmjerenoga
specijalističkog
školovanja.
Ukratko
ono
podrazumijeva: razvoj kognitivnih analitičkih sposobnosti za učenje i uspjeh, razvoj osobnosti i razvoj socijalne kompetencije. 20
5. OBRAZOVNI KANONI TIJEKOM POVIJESTI 20
Jakov SKOČIBUŠIĆ, Korijeni i perspektive visokog obrazovnje u Hercegovini, Obrazovanje i/ili školovanje, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2010, str. 347-359.
19
Povijesne epohe su imale svoje kanone obrazovnih sadržaja. Pojam kanon (norma, obrazac, pravilo) establiran je u kasnoj antici i označava skup pravila koji vladaju u ovoj ili onoj epohi. Obrazovni kanon je tijekom povijesti i sadržajno i institucionalno podlijegao promjenama i izmjenama. U doba rimske antike obrazovni kanon se sastojao od tzv. „sedam slobodnih umjetnosti“ tj. sedam studijskih predmeta koji su po rimskom shvaćanju dolikovali „slobodnom čovjeku“ i koji su predstavljali njegovo obrazovanje. Zvali su se „slobodnim“ za razliku od „praktičnih“ u to doba „manje vrijednih umjetnosti“. Studij se sastojao od dvaju tečaja: trivium i quadrivium. U triviumu su se ubrajali jezično i logičko-argumentativni predmeti: gramatika, retorika i dijalektika, odnosno logika kao pretpostavka za svako daljnje bavljenje znanošću. Napredni stupanj quadrivium se sastojao od matematičkih predmeta: aritmetike, geometrije, glazbe i astronomije. Valja spomenuti kako grčka tradicija ne poznaje sustavno takav kanon slobodnih umjetnosti, dok u srednjem stoljeću taj kanon služi kao priprema za studij tadašnjih znanstvenih predmeta tj. teologije, prava i medicine što znači da je obrazovni kanon bio isključivo kršćanski. Tadašnja lektira je bila: antički tekstovi koji su prepisivani, Biblija, spisi kršćanske tradicije i teološka djela. Antičko se gradivo proširuje Ciceronovom retorikom, Boëthiusovom aritmetikom i glazbom, te prijevodima i arapskim komentarima Aristotelova Organona. To je doba skolastike, obrazovni jezik je latinski kao što je danas engleski. Nositelji i posrednici znanja bili su uglavnom samostalni i slobodni magistri. Studenti su imali između 15 i 20 godina, a tečajevi su trajali po godinu i pol.21
21
Usp. isto.
20
Prva je akademska titula bila baccalaureus artium, a nakon dodatnoga ispita mogao se steći stupanj magistar artium i time dozvola za podučavanje (licentia docendi). Od 15. stoljeća uveden je novi akademski stupanj doctor philosophie. Nastankom sveučilišta fakultet slobodnih umjetnosti (facultas artium) integrirao se zajedno s ostalim trima fakultetima (teologija, pravo i medicina) u studium generale. U doba humanizma i renesanse ideja obrazovanja je doživjela pravu reformu i novo vrednovanje. Studij artes liberales na sveučilištu se proširuje i nadopunje predsveučilišnim i izvansveučilišnim obrazovnim pregnućima što je formuliralo u ideju studia humanitas. Studij artes liberales na sveučilištu se proširuje i nadopunjuje predsveučilišnim i izvansveučilišnim obrazovnim pregnućima što je formuliralo u ideji studia humanitas. U to vrijeme studij povijesti postaje vrlo važan, a težište u filozofiji se prenosi s teorije na praksu. Razvoj kako znanosti tako i umjetnosti sve više znači i razvoj osobnih ljudskih sloboda nasuprot staleškom sustavu u srednjem stoljeću. Dok je srednjovjekovni plemić morao poznavati ondašnja epska djela, sada se u obrazovni kanon ubraja i lijepo ponašanje na dvoru, slikanje, pisanje pjesama na latinskom i maternjem jeziku. Pronalaskom tiska i širenjem knjige obrazovne teme doživljavaju do tada neviđeni zamah. Tako primjerice jedan od najplodosnijih pisaca tog doba, humanist Desiderius Erasmus Roterdamus objavljuje više od stotinu obrazovnih knjiga, piše oko 2000 pisama vrlo cijenjenih diljem Europe. Obrazovanje, koje nadilazi praktično znanje ovladavanja životom, određuje novi kanon za sve one društvene slojeve koji su imali pristup obrazovnom procesu.22
22
Usp. isto.
21
U doba prosvjetiteljstva razvija se već začeti obrat prema subjektivnosti. Ideja o prosvjetiteljevom čovjeku, dakle čovjeku koji razmišlja i djeluje u znanstvenim kategorijama, određuje i novi model obrazovanja. Teološku odrednicu obrazovanja, kao središnju instituciju znanja i prosuđivanja i najvažniji sadržaj obrazovanja prema kojoj čovjek treba razvijati i oblikovati po slici Božjoj zamjenjuje filozofska ideja obrazovanja koja vodi ljudskom usavršavanju tj. oblikovanju i osposobljavaju čovjeka kao korisnog člana društva. Glavno je obrazovno sredstvo razvijanje čovjekovih ukorijenjenih sposobnosti. Cilj obrazovanja se još ne izvodi iz vrijednosti ljudske individualnosti, nego se još uvijek ravna po idealnim predodžbama čije su vječne vrijednosti zadane i prije i izvan i neovisno i pojedincu. Nositelji su tih prosvjetiteljevih Johann Heinnrich Pestalozzi, Johann Gotfried von Herder, Johann Christoph Friedrich von Schiller, Johann Wolfgang von Goethe i Immanuel Kant. Tek kasnije se događa potpuni obrat u subjektivnost. Johann Goetlieb Fichte i njemački idealizam shvaćaju obrazovanje kao „obrazovanje duha koji sam sebe stvara“. Prosvjetiteljstvo je u Francuskoj iznjedrilo novi tip obrazovnog čovjeka. Tamošnji su mislitelji počeli onodobno znanje sažimati u Enciklopediji. Svaki novi svezak je bio senzacija u Europi, Crkva i dvor su bili rasrđeni, papa ju je zabranio. Enciklopedija, taj spomenik prosvjetiteljstva, programski želi zamijeniti religiju znanošću, a vjeru razumom. Pod njezinim utjecajem se stvorila cijela mreža različitih intelektualnih krugova u kojima su mogli sudjelovati samo obrazovni ljudi.23
23
Usp. isto.
22
Uspon građanskog društva poslije Francuske revolucije omogućuje prijenos kazališta, koncerata, opere, muzeja iz dvorskog ambijenta u javno dostupni prostor. Kanon građanskog obrazovanja proširen je tzv. obrazovnim putovanjima, novom varijantom tzv. „kavalirskog putovanja“ mladih plemića u srednjem stoljeću. Tek je jedna od najvećih osoba u Njemačkoj, pa i u europskoj kulturnoj povijesti, Friedrich Wilhelm Christian Karl Ferdinand Freiherr von Humboldt uzdigao obrazovanje u program: u svakom čovjeku je usađena potreba za obrazovanjem i zato svakomu mora biti dostupna mogućnost obrazovanja. Humboldt je bio i diplomat i državnik i utemeljitelj Berlinskog sveučilišta u Pruskoj uvodi školski sustav kojim se svakoga potiče prema njegovim osobnostima, ali i prema društvenim potrebama. Ipak u tzv. „humboldtskome obrazovnom idealu“ nije riječ o empirijskome znanju koje bi omogućilo ostvarenje stvarnih ciljeva, nego o formiranju i usavršavanju osobnosti i ostvarivanju individualnosti. Po Humboldtu su za to potrebna sredstva obrazovanja u jezicima, povijesti i umjetnosti, a pravi element obrazovanja je društvenost posebno obrazovni dijalog. U „građanskome društvu“ obrazovanje od početka igra veliku ulogu. Od kasnoga srednjeg stoljeća društveni uspon pomoću obrazovanja građaninu omogućuje pristup višem dvorskom društvu. Građanin stječe svoje znanje, svoje obrazovanje u pravnim školama. Ide u Italiju studirati rimsko pravo na velikim pravnim školama u Bologni, Padovi i Sieni. I bez završenoga studija otvaraju se vrata u višim državnim službama. Upravo je to slučaj u Habsburškoj monarhiji.24
24
Usp. isto.
23
«Obrazovno građanstvo» igra ključnu ulogu u doba baroka, pa sve do prosvjetiteljstva. Sve do 19. stoljeća cilj znanstvene nastave nije bio stjecanje određenog zanimanja nego «duhovna orijentacija». Londonski kardinal John Henry Newman u raspravi «O zapadnom obrazovanju» iz 1856. godine shvaća što kao društveni proces u kojemu knjige mogu samo poslužiti kao temelj, jer ono «što čini džentlmena: držanje, hod, vladanje, glas, neusiljenost, uljuđenost i dar razgovora, može se naučiti samo u društvu s drugima». Kardinal se zauzima za sveučilišno obrazovanje, jer se njime ne samo koncentrira aktualno znanje, nego se i pruža prigoda za razmjenu mišljenja i «sukob duha s duhom, znanja sa znanjem». Sveučilište u Oxfordu mu se činilo idealnim za formuliranje općeg znanja kao obrazovnog cilja. S početkom industrijalizacije pristup obrazovanju tražit će i ostvarit će radnička klasa. Maksima glasi: «Obrazovanje oslobađa, znanje je moć!». Uvodi se obvezna osnovna škola. Na početku 20. stoljeća «narodno obrazovanje» već je u svome usponu. Žeđ za «narodnim obrazovanjem» nigdje u Europi nije bila kao u Austriji. Onodobna senzacija je to što su sveučilišni profesori u večernjim tečajevima približavali opće znanje i klasične sadržaje radnicima i zanatlijama. Preduvjet je bio političke naravi: radništvo je izborilo pravo na organiziranje. Radnički pokret biva i kulturnim pokretom: održavaju se izložbe, koncerti, opere za radničku klasu. Iza te ideje je stajao društveno-politički koncept austrijskih vladajućih socijaldemokrata. Obrazovanje više nije dostatno samo po sebi, ono postaje «usmjereno obrazovanje». Kao statusni simbol građanskoga društva i mjerilo materijalnih dobara sadržajno se prelijeva u gimnazijsko-obrazovni kanon, te potom u studijske nastavne planove. Takvim ostaje do danas, sa svim negativnim, ali i pozitivnim posljedicama. Obveznom školovanju, kakvo se danas prakticira, rijetko uspijeva i poticanje obrazovnih procesa, a kamoli posredovanje obrazovnih sadržaja. Tzv. društvene prisile najčešće zahtijevaju znanje u obliku informacija. Takvo znanje ne proizvodi i obrazovanje. «Školovanje» studenata često ih ostavlja neobrazovanim. Svjedodžbama i diplomama potvrđuje se uspjeh u učenju i omogućuje pristup određenim zanimanjima, ali ne i svladavanost pravila, norma ponašanja, samostalnog kritičkog mišljenja i djelovanja. Više se ne postavlja zahtjev da se obrazovanjem formira stvarnost, nego da se obrazovanje ravna po onome što realnost od njega očekuje.25 25
Usp. isto.
24
5. 1. Mogućnost i/ili nužnost humanističkoga obrazovanja danas S pravom se postavlja pitanje u kojoj se mjeri negdašnji obrazovni ideali moraju i mogu uklopiti u potrebe današnjega radnoga svijeta u kojemu postoji jak pragmatični društveni i gospodarski pritisak. Trenutna je teška financijsko-gospodarska svjetska kriza ipak počela buditi uspavane duhove. Tako su npr. apsolventi na američkoj elitnoj visokoj školi Harvard Business School iz koje u pravilu izlaze ključni svjetski menadžeri, u lipnju 2009. godine prvi put položili prisegu riječima: «Kao menadžer imam zadatak služiti društvu (...) Uvijek ću djelovati s najvećim mogućim integritetom, a svoj ću posao obavljati ćudoredno». Na listi onih koji su se prisezi pismeno priključili (bivši apsolventi iz te škole i iz drugih škola diljem svijeta) trenutno ima više od 1000 imena. Ova kriza se naime sve više promatra upravo kao rezultat školovanja na tim školama na kojima se zapostavlja «izobrazba osobnosti» i «svijest odgovornosti» ukratko bez ikakvih tragova humanističkog obrazovanja! Zbog toga je uveden predmet Rizični menadžment i Etika kao neophodan u edukaciji. Da ipak nije uvijek i svugdje tako, svjedoči jedna varijanta suvremenoga studijskog programa tzv. Liberal arts college. Taj model je nastao u SAD-u iako je studij «slobodnih umjetnosti» rođen u Europi. Tih koledža ima nešto više od pedeset diljem svijeta. Riječ je o četverogodišnjemu prijediplomskom studiju koji služi izričito humanističkom obrazovanju i omogućuje stjecanje temeljnih intelektualnih sposobnosti i sposobnosti izražavanja. Cilj mu je uspješna priprema za dodatni znanstveno-specijalizirani studij, primjerice studij prava, medicine ili ekonomije. Tipični nastavni planovi obuhvaćaju širok spektar s temama iz matematike i prirodnih znanosti, društvenih znanosti, literature i jezika uz kreativno pisanje, umjetnost i glazbu. 26
26
Usp. isto.
25
Ovako su u jednome vodiču za te američke koledže definirani svrha i ciljevi: U kompleksnome, mijenjajućem svijetu važno je razviti visok stupanj intelektualne pismenosti i vještinu kritičkog mišljenja, osjećaj za moral i etičku odgovornost prema vlastitome
društvu,
sposobnost
jasnoga
razmišljanja,
racionalnoga
mišljenja,
inteligentnoga analiziranja informacija, odgovaranja drugima suosjećajno i ispravno, nastavljanja doživotnoga učenja prikupljanjem informacija, cijenjenja i stjecanja osjećaja za ljepotu umjetnosti i literature, te njihova korištenja kao nadahnuća i po potrebi utjehe, posezanja za prošlošću kako bi nam bila lekcija i pomoć da budućnost oblikujemo mudro i izbjegnemo nedužne pogreške, da stvorimo osjećaj vlastite vrijednosti koji potječe iz osobnih postignuća i izazova što smo ih uspješno svladali. Fokus je na studentu, ne na fakultetu; on je snažno uključen u svoje vlastito obrazovanje: student i profesor tijesno surađuju, čak zajedno pišu publikacije. Nema tu mentorskoga odnosa u učionici, nego su profesori prateći drugovi, stručni timske kolege i prijatelji. Učenje je prije zajedničko negoli natjecateljsko; vrijednosti su centralne; postoji izražen smisao za zajedništvo. To su mjesta velike sinergije gdje ukupnost postaje veća negoli zbroj njezinih dijelova. Ilustrativni su slijedeći podatci iz 1998. godine: samo 3% apsolvenata koledža u SAD-u je završilo Liberal arts college, ali je njegov udio na vodećim gospodarskim i političkim mjestima iznadprosječan: 8% na Forbesovoj listi; 19% predsjednika SAD-a, do 23% dobitnika Pulitzerove nagrade, 9% Fulbrightovih stipendista. Za uspjeh u natječaju za studij na sveučilištu Columbia u New Yorku je važnija osobnost negoli dobre ocjene, a tamošnji «centralni kurikulum» podrazumijeva da svaki student – uz svoj glavni predmet – ovlada širokim općim znanjem o literaturi, filozofiji i matematici. Istraživanja u Njemačkoj također pokazuju kako šefovima kadrovskih odjeljenja velikih njemačkih koncerna nije dovoljna samo nužna stručna kompetencija, nego se traži i dobro opće obrazovanje kojim se stječu «strateške sposobnosti i koncepti ovladavanja znanjem». Da je obrazovanje uopće uvijek bilo i da je značilo društveno-emancipacijski proces, pokazuje i to što danas nije spolno neutralno.27
27
Usp. isto.
26
Obrazovanje žena glede obrazovnih sadržaja, ali i mogućnosti pristupa obrazovnim procesima, školi, sveučilištu i zanimanju, čak je dugo bilo zakonski zabranjeno. A, obrazloženje? Tipično muško: nedostatak duhovnih sposobnosti ili posebno određenje! U prijevodu: strah od gubljenja muške društvene nadmoći, zato podložnost žene – pravna, društvena, gospodarska, osobna. Emancipacija pomoću obrazovanja upravo znači: imati vlastito mišljenje, prozreti manipulacije. Humanističko obrazovanje je danas nužno i moguće, jer institucionalizirano obrazovanje posreduje sadržaje samo na određenim područjima korisne poglavito za zadovoljavanje određenog dijela životnih potreba – materijalnih. Onaj drugi, bitni dio ostaje izvan obrazovnih institucija, prepušten vlastitoj, privatnoj inicijativi zato vrlo često uskraćen. Uzmimo samo neka važna pitanja o načinu života, o partnerstvu, o starenju itd. Nužno je otvaranje i obogaćivanje nastavnih sadržaja. Danas je upitno osposobljava li primjerice ispit zrelosti za studij, a kamoli za život. Što posreduje tako dugo dvanaestogodišnje obrazovanje? O tome se premalo razmišlja, a previše slijepo prepušta naslijeđenim modelima. Obrazovanje se danas prodaje kao uspjeh. Taj uspjeh znači samo ostvarivanje gospodarstvenih ciljeva: bolji položaj, veća zarada uz sve više rada, dok se takve ponude nigdje ne spajaju sa zadovoljnim životom. Moderno doba dakle proizvodi vlastitu proturječnost. Nužnost klasičnoga obrazovanja kao djelotvorne brane protiv primitivizma i manipulacije svijesti, odnosno ispiranje mozga na našim prostorima. Cijeli je jedan naraštaj dobrim dijelom ne samo neodgojen nego podložan svim vrstama manipulacije zato što odrasta u sustavu neobrazovanosti. Nema ni govora o tome da će iz njega nastati «kritička javnost». Time im je zauvijek oštećena i politička moć prosuđivanja. Jedini je spas u pravodobnome obrazovanju onih koji još nisu integrirani – djeca i učenici nižih razreda. Bolna je točka sustava ondje gdje se događa integracija u sustavu: u obrazovnom sustavu. Nužno je obrazovanje u njegovu najširem smislu: obrazovanje koje nadilazi stručno znanje; ono mora osposobiti studente za kritičko promišljanje svoga znanja kako bi započeli svoj osobni i društveni razvoj.28
28
Usp. isto.
27
Sveučilište mora posredovati metodičko znanje, razvoj zdravoga kritičkoga uma nužnoga za shvaćanje, analizu i rješavanje problema, kritički odmak prema tzv. znanju temeljenom na činjenicama. U tome bi se studenti trebali uvježbati, to jest ono što je kao „trajno znanje“ ono što nam treba kako u zanimanju tako i u životu uopće za razliku od nabubanih činjenica. Vrijednost „činjeničnog znanja“ najbolje se da ilustrirati na primjeru informacijske tehnologije. Ono što je prije deset godina bilo aktualno, danas je zastarjelo. Ali, metodološko znanje ostaje!29
6. ETIČKI KODEKS 29
Usp. isto.
28
Etički kodeks je dokument kojim se propisuje skup pravila, odnosno etičkih načela koji se u radu i ponašanju u školskom okruženju moraju pridržavati neposredni nositelji odgojno - obrazovne djelatnosti u školi. Od svih razina obrazovanja etički kodeks je najpreciznije definiran na razini visokog školstva.30 6. 1. Etički kodeks odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju Kodeks određuje etičnost kao skup načela, prava i obveza kojima surađuju ljudski i profesionalni odnosi među nastavnim, znanstvenim, studentskim i administrativnim članovima znanstveno - obrazovne institucije. Kodeks promiče etička načela i vrijednosti u znanostima i visokom obrazovanju, te poslovnim odnosima, odnosima prema javnosti, primjeni suvremenih tehnologija i u zaštiti okoliša, te utvrđuje postupke u slučajevima odstupanja od spomenutih standarda.31
6. 2. Etički kodeks Sveučilišta u Rijeci 30 31
«Etički kodeks», «Etički kodeks»,
29
UVOD: Cilj etičkog kodeksa je poticati razumijevanje i prihvaćanje temeljnih načela moralno opravdanog ponašanja, te njihovu specifičnom kontekstu Sveučilišta. Etički kodeks nastoji afirmirati i promicati osjetljivost za vrijednosti koje su specifične za sveučilišnu djelatnost u najširem smislu, a koje nisu ili još nisu ugrađene u postojeću zakonsku regulativu. Etički kodeks se sastoji od Uvoda, Općih odredaba, Temeljnih načela, te od specifikacija unutar Etičkih kodeksa pojedine struke, radne domene ili profesionalnih uloga. Sveučilište ima obvezu osigurati nužne uvjete kako bi svi članovi/članice sveučilišne zajednice mogli biti upoznati s Etičkim kodeksom. Nepoznavanje ili nerazumijevanje etičkih standarda ne opravdava neetičko ponašanje. PREAMBULA: Sveučilišnu zajednicu čine osobe koje pripadaju različitim društvenim, kulturnim i obrazovnim sredinama. U takvu kontekstu Etički kodeks predstavlja nužni skup etičkih načela i standarda kojima štite i promiču prava i slobode, osigurava pravedan i jednak tretman svakog člana sveučilišne zajednice, održavaju i unapređuju standardi znanstvenoga, nastavno-obrazovnoga i stručnoga rada, te potiču etično ponašanje svih članova sveučilišne zajednice, održavaju i unapređuju standardi znanstvenoga, nastavno-obrazovanoga i stručnoga rada, te potiče etično ponašanje svih članova sveučilišne zajednice. Cilj je Etičkoga kodeksa stvaranje ozračja u kojem je svim osobama zajamčen razvoj u skladu s njihovim sposobnostima i sloboda u stupnju u kojem ne ograničava slobodu drugih osobama. Etički kodeks promiče ozračje u kojem svi članovi sveučilišne zajednice u obavljanju svoje djelatnosti čuvaju ugled i dostojanstvo svoje profesije, te se odgovorno i etički odnose prema drugim članovima te zajednice.32
TEMELJNA NAČELA: LJUDSKA PRAVA, POŠTIVANJE INTEGRITETA I DOSTOJANSTVA OSOBE: Svi članovi sveučilišne zajednice trebaju biti poštivani kao 32
«Etički kodeks»,
30
osobe u skladu sa zajamčenim pravima koja proizlaze iz poštivanja njihova života, integriteta i dostojanstva. Svim članovima sveučilišne zajednice treba priznati pravo i osigurati uvjete neometanoga profesionalnoga razvoja i usavršavanja u skladu s osobnim mogućnostima i uvjerenjima, te u mjeri u kojoj ne narušavaju to isto pravo druge osobe. Svi članovi sveučilišne zajednice imaju obveze i odgovornosti prema drugima u smislu poštena, iskrena i nepristrana ponašanja, ali nastojanja na postizanju kriterija izvrsnosti u svim domenama radi ostvarivanja zajedničkoga dobra Sveučilišne zajednice u cjelini. JEDNAKOST I PRAVDENOST: Svaki član sveučilišne zajednice treba se ponašati u skladu s načelom jednakosti i pravednosti na način da su isključeni svaka diskriminacija, zlostavljanje, uznemiravanje ili iskorištavanje. Sveučilište je dužno osigurati uvjete za ostvarivanje načela jednakosti i pravednosti. AKADESKA SLOBODA: Članovi akademske zajednice u svojim istraživanjima trebaju biti vođeni idejom slobode izražavanja, te izvršavati svoje tradicionalno pravo ispitivanja i kritiziranja društvenih vrijednosti i struka u duhu odgovornoga i poštenoga traganja za istinom, stjecanja i distribucije znanja. Sveučilište treba zaštiti sve članove akademske zajednice od svakog pokušaja sužavanja, ograničavanja ili uskraćivanja ove slobode. POŠTIVANJE ZAKONA I PRAVNIH POSTUPAKA: Od svih članova sveučilišne zajednice očekuje se poštivanje svih pravnih propisa i pravnih postupaka koji se tiču njihovih obveza kao članova sveučilišne zajednice.33
NEPRIHVATLJIVA PONAŠANJA:
33
Usp. isto.
31
DISKRIMINACIJA: Svaki oblik posredne i neposredne diskriminacije temeljen na religiji, etičkoj i nacionalnoj pripadnosti, rasi, spolu, spolnoj orijentaciji, imovinskom stanju, podrijetlu, obiteljskom i bračnom statusu, trudnoći, obiteljskim obvezama, godinama, invalidnosti, tjelesnom izgledu, političkom opredjeljenju i zdravstvenom stanju smatra se nedopustivim. Isključivi kriteriji vrednovanja i napredovanja trebaju biti: stručnost, sposobnost i profesionalne zasluge tj. osposobljenost i rezultati u obavljanju određene vrste radnih zadataka. UZNEMIRAVANJE: Svaka vrsta uznemiravanja temeljena na religiji, etničkoj i nacionalnoj pripadnosti, rasi, spolu, spolnoj orijentaciji, imovinskom stanju, obiteljskom i bračnom statusu, trudnoći, obiteljskim obvezama, godinama, invalidnosti, tjelesnom izgledu, političkom opredjeljenju i zdravstvenom stanju smatra se nedopustivim. Uznemiravanjem se smatra svaki čin pojedinačan ili ponovljeni, verbalni, neverbalni ili fizički kao stvaranje ili pridonošenja stvaranju neugodnih i neprijateljskih radnih i obrazovnih okolnosti koje drugu osobu zastrašuje, vrijeđaju ili ponižavaju. SPOLNO UZNEMIRAVANJE: je oblik uznemiravanja specifičan po svojoj naravi. Nedopustivo je ponašanje koje karakterizira izostanak pristanka ili odbijanja druge strane, a uključuje: ponavljano neželjeno upućivanje verbalnih i fizičkih prijedloga spolne naravi drugoj osobi, fizičko napastovanje, ponavljano neželjeno iznošenje šala i opaski koje su spolno obojene, uključujući referiranje na spol i spolnu orijentaciju, ruganje i ismijavanje koje je spolno obojeno, zahtijevanje spolnih usluga (nedopustivim se smatra da mentor ili osoba koja ima poziciju autoriteta uvjetuje svoje djelovanje ili nedjelovanje spolnim uslugama). OBJEKTIVNOST I NEPRISTRANOST: Svi članovi sveučilišne zajednice trebaju biti pravedni i ne smiju dopustiti da predrasude bilo koje vrste utječu na njihovu objektivnost u akademskim, poslovnim i upravljačkim djelatnostima. Treba nastojati na nepristranom stavu, posebice kada su u pitanju prava pojedinca ili manjinskih skupina.34
7. STUDENTSKI PROJEKT „ETIKA U VISOKOM OBRAZOVANJU“ 34
Usp. isto.
32
Studenti Sveučilišta u Zagrebu pokrenuli su projekt EVO (Etika u visokom obrazovanju). Cilj projekta je borba i suzbijanje korupcije i svakog drugog oblika nepravde koji pogađa pojedinca, organizacije i institucije u Hrvatskoj. Projekt okuplja studente, profesore, ali i sve druge koji žele pomoći ostvarenju pravednog, kvalitetnog i etičkog društva. Iako primarno usmjeren na visoko obrazovanje projekt neće zaobilaziti aktualnu problematiku u širim društvenim okvirima.35 7. 1. Projekt EVO – Etika u visokom obrazovanju Kako bi se što bolje educirali i informirali svi interesni sudionici u procesu visokog obrazovanja, u sklopu projekta EVO održat će se niz predavanja i javnih tribina na sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu gdje će pojedinci dobiti priliku o aktualnim problemima, te na taj način pokušati odrediti temeljni problem. Nadalje kako bi se dobila što bolja slika o stvarnom stanju na institucijama visokog obrazovanja provest će se dvije ankete (prva na samom početku predavanja, a druga na kraju projekta) koje bi trebale pokazati indeks korupcije na sastavnicama Sveučilišta. Kruna svega će biti izrada studentskoga etičkoga kodeksa i osnivanje studentskoga etičkoga odbora kojemu će cilj biti zaštita prava svih interesnih dionika u visokom obrazovanju.36
7. 2. Studentski aktivisti zagovaraju etička načela na sveučilištu 35 36
«Studenti pokrenuli projekt evo», «Projekt evo»,
33
Projekt EVO je zamišljen kako bi se poboljšao kriterij etičnosti u visokom obrazovanju, ali i u društvu u cijelosti s obzirom na to da je za uspješnu međusobnu suradnju nužno poznavati načela etičkoga kodeksa. USMJERNJE NA SVEUČILIŠNU JAVNOST: Danas se sve više raspravlja o nepravilnostima ponajprije u ustanovama visokog obrazovanja, ali se malo toga čini da bi se te nepravilnosti uklonile ili barem smanjile. Studentski aktivisti zagovaraju etička načela na sveučilištu. Na taj način počinje bitka protiv prepisivanja, korupcije i kršenja autorskih prava. Projekt su studenti pokrenuli potaknuti sve izraženijim studentskim problemima, a studentski volonterski tim želi u sljedećih pola godine osnovati Studentski etički odbor čime bi akcija dobila ozbiljniji okvir. Član projekta EVO zadužen za odnose s javnošću, treniranje i educiranje Denis Avdagić kaže da će projekt biti usmjeren prema akademskim krugovima, dakle studentima, profesorima i drugim djelatnicima visokoškolskog obrazovanja, ali neće zaobići ni ostale hrvatske građane koji pokažu zanimanje za razvoj etičkoga poslovanja. Cilj je projekta EVO podupirati etično ponašanje u obrazovanju i poslovanju, a pri tom je ključno objasniti važnost takve edukacije i to licem u lice putem javnih tribina, predavanja, različitih radionica, te tiskovnih medija. Prvi broj magazina EVO vjesnik izašao je potkraj srpnja, zasada je predviđen kao mjesečnik, a njegov daljnji razvoj ovisit će o aktualnim problemima s kojima će se studenti susresti. JEFTINE KNJIGE ZA STUDENTE: Osnovno načelo za primjenu etičkih normi je edukacija, stjecanje različitih znanja i vještina. Priliku za demonstriranje naučenih iskustava imati će svi sudionici projekta EVO putem okupljanja i zajedničkih radionica. Cilj nam je uočiti ključne probleme studenata i profesora, te odrediti norme ponašanja koje ćemo staviti u suradnji s etičkim odborom.37
37
«Projekt Evo»,
34
POŠTENJE VS. KUPOVINA ISPITA: Konačno valja reći da su studenti zbog neutvrđenih normi u sustavu visokog obrazovanja čije bi kršenje bilo strogo kažnjavano, a prijavljivanje poticalo suočeni s prilično apsurdnim situacijama. Dok kompanije nadasve cijene poštenje, iskrenost i dosljednost svojih zaposlenika, oni se obrazuju u sustavu u kojem se ispit ili mjesto u studentskom domu mogu kupiti ili se pak različiti drugi ciljevi mogu ostvariti na nelegalan način, a da se pri tom takvi „sitniji“ prekršaji uopće ne sankcioniraju.38
38
Usp. isto.
35
ZAKLJUČAK Nakon ovog opsežnog pregleda povijesti etičkog mišljenja kroz stoljeća i tisućljeća, uviđam da je teško vjerovati da ćemo ikad dosegnuti apsolutno znanje o univerzalnim i objektivnim moralnim istinama. Vjerojatnost za to gotovo je jednaka vjerojatnosti odgonetanja tajne Velikog praska. Da su svi pametni ljudi, genijalni mislioci koji su toliko teoretizirali o etici i moralu samo znali što će još snaći čovječanstvo nakon njih, kakvi će se novi etički problemi pojaviti! Svjetski ratovi, atomska bomba, genocid, holokaust, komunističke čistke, trgovanje ljudima i ljudskim organima, pedofilija, rasizam, terorizam, aparthejd, uništavanje okoliša i eko-sustava, globalno zatopljenje, oštećenje ozonskog omotača, globalizacija, konzumerizam i potrošačko društvo, masovna ubojstva koja čine farmaceutske tvrtke skrivajući nuspojave lijekova zbog profita, liječnike pogreške koje ubijaju stotine tisuća ljudi godišnje po svjetskim bolnicama... Zatim moralne dileme o kojima oni nisu mogli ni sanjati: eutanazija, pobačaj, eksperimentiranje ljudskim matičnim stanicama i embrijima, kloniranje čovjeka, pokusi na životinjama... Pitam se što bi tada napisali o ljudskoj prirodi, etici, moralu? Ja osobno mislim da su ljudska bića individue koje moraju živjeti u zajednici i zato se trebaju udruživati, sklapati sporazume, stvoriti norme ponašanja i moralna pravila, bez obzira na sav moralni relativizam modernog svijeta. Mislim da je najbolji putokaz držati se pravila: „Ne činite drugima ono što ne želite da netko vama čini“ tj. „Činite drugima ono što želite da netko vama čini“. A, svoju želju da pomognem i budem humana, shvatit ću kao dio svog karaktera i kućnog odgoja.
36
LITERATURA: 1. Slavica Juka, Etika postavke i teorije 2. Jakov Skočibušić, Korijeni i perspektive visokog obrazovanja u Hercegovini Internet stranice: -http://hr.wikipedia.org/wiki/etika -http://hr.wikipedia.org/wiki/moral -http://idesh.net/profil/tompex/etikaimoralodstaregrckedodanas -http://www.padasmana.hr/etikazanovimilenij -http://bs.wikipedia.org/wiki/obrazovanje -http://hr.wikipedia.org/wiki/obrazovanje -http://www.ilijas.ba -http//ss-ekonomskonibirotehnickaitrgovackaskola-zd.skole.hr -http://public.mzos.hr -http://www.ffri.unri.hr -http://oneworldsee.org -http://www.unizg.hr -http://www.liderpress.hr
37
