Teorija i poetika hrvatske usmene književnosti Usmena književost: najstariji, najdugotrajniji oblik, stvarana je jezičnim medijem; usmenost je nešto što nije fiksirano tekstom, poetika (načini sastavljanja knj. djela) usmene i pismene književnosti je različita; usmena književnost pripada verbalnom folkloru, živi dok vrši neku funkciju. Nazivi: •
Usmena književnost – Josip Kekez, govori o poetici književnosti, daje inform.o načinu stvaranja i prenošenja, ne daje nikakvu vrijednosnu ocijenu
•
Narodna književnost – taj termin prvi upotrijebio M. de Montein, 16. st. «narodna poezija» , Herder ga u 17. st. preuzima, koristi i termin «narodna pjesma»; termin narodna daje knjiž. krivu poruku da je autor kolektiv (narod), a ne pojedinac.
•
Folklor – taj termin veže se uz Williama Thomasa, 19. st.; problem ideja da je autor kolektiv, pod folklor podrazumjeva se i usmena i duhovno blago
•
Utonulo kulturno blago – Arnold Hausler, književnost nastala u višim, obrazovnim slojevima, po tome narod nije reproduktivan, nije tvorac već samo reproducira; govori o visokoj (nefolklornoj, pisanoj) i niskoj ( folklorna, usmena) književnosti
•
Seljačka, tradicionalna, pučka književnost – nešto staro manje vrijedno, anonimna, nije usmena
Književnost je umjetnost riječi (sposobnost nekoga da riječima nešto učini, uradi). Može se izraziti na 2 načina: pismom-pisana; govorom-usmena. Bespismenost (agrafija) – faza kad nema pisma i informacije se njime pretežito ne prenose. Ali sve su pisane vrednote ostale sačuvane zahvaljujući bespismenoj agrafiskoj ili predajnoj kulturi. Usmenost, odnosno predaja (lat. traditio, -a) autentično i pouzdano čuva određena informacije; može ih čuvati dugovječno.
1
Odnos usmene i pisane književnosti: 3 obilježja usmene i pisane književnosti: književnost / prostor, lokaliet / različita poetika veze mogu biti dvojake: a) prikupljanje i komentiranje b) citiranost – intertekstni dijalog: citatnošću: iluminativnom - (renesansa) citat ima važniji status od samoga teksta; tuđi citirani tekstovi kao riznica→gradi se knjiž. kanon ilustrativnom - (avangarda), kult. tradicija nije kao riznica vrijedna ponašanja; citat je ravnopravan tekstu ili važniji od predloška, autor želi tekst predstaviti vrjednijim od citata→ruši se knjiž. kanon) a) inkorporiranim primjerima (uvrštavanje književnog djela u tekst) b) „pisanjem na narodnu“ (stil i tema usmene književnosti) Kekez uočio 3 faze povijesnog suodnosa u. i p. knj.; 2 razdoblja: agrafijsko i grafijsko 1) agrafijska – do početka pismenosti postoji samo usmena književnost 2) grafijsko razdoblje – do 2.svijet. rata: supostoje usmena i pisana knj., prevladava usmena 3) od 2 svijetskog rata do ovamo – pretežno pisana Funkcije u književnosti: a) estetska – ponekad je varijanta bolja od arhetipa b) odgojna c) spoznajna d) zabavljačka *primarna pojavnost – izvođenje, izvedba, performanca; djelo živi dok vrši funkciju Verbalni folklor: R. Jakobson i P. Bogativjov (1929.): uspoređuju folklorno djelo s pojmovima: langue (jezik) /parole (govor) (F. de Saussure) u djelu Folklor kao naročit oblik stvaralaštva: parole- pisano djelo; nije unaprijed dano, podrazumijeva individualnu kreaciju; da bi se spasilo mora se zapisati langue- folklorno djelo, izvanpersonalno, dano nezavisno od izvođača; postoji kao potencija, mogućnost usmenoknjiževne komunikacije
2
Usmena književnost kao dio verbalnog folklora – Zaokret američke škole (Dan Ben-Amos): Folklor treba istraživati onako kako on postoji – kao komunikacijski proces – ne bi trebalo, smatra on, teorijski razdvajati procese i stvari (pripovijedanje i priču: pričanje = priča) – djelo (folklor) ne smijemo promatrati drugačije od onoga kako postoji – Američka «nova folkloristika» (neofolkloristika): ističe gotovo isključivo folklor u procesu izvedbe (performacije, komunikacije), pitanja tradicije je manje zanimaju (geneza teksta) – Krajnji doseg vidljiv u djelu Roberta A. Georgesa: Od studija narodnih pripovjedaka do studija pripovijedanja (1976.): pripovijedanje, prema njemu, fiktivna predodžba osnovana na pretpostavci kao da se u času pripovijedanja priopćuje neki fenomen koji postoji već otprije.
Alan Dundes – «Tekstura, tekst i kontekst» 1964., sama usmenost nije dovoljna za razlikovanje folklornog od nefolklornog teksta; 3 razine folklora: a) Tekstura – jezično – izražajna sredstva teksta (inonacija, rima, stil), bitni elementi neverbalne komunikacije (didaskalije) b) Tekst – ono što se kazuje, struktura kompozicije (siže) c) Kontekst – može se očitati iz teksta, unutar njega se ostvaruju narodni običaji i život, presudan je li nešto književno djelo ili nije Tekstura (jezično izražavanje): intonacija, naglasci, onomatopeja, visina glasa, stilske figure, rima (Dundes). BenAmos teksturu smatra načinom intepretiranja (ritmički govor, recitativ, napjev, glazbena pratnja), a Heda Jason: teksturu vidi kao gramtičku strukturu uz prozodisjke crte i sitl na razini rečenice ili stiha te to dopunjuju dramatizacijom teksture: intepretiranje glasom, glazbom, mimikom Tekst (kazivanje ili pjevanje): pojedine verzije priče, poslovice, pjesme i dr.): struktura kompozicije, sižea, sadržaja Kontekst: društvena situacija u kojoj se ostvaruje folklorni tekst (utječe na uobličavanje teksta: sastav publike, situacija, obred, običaj i sl. te teksture) -
analizom teksta dobiva se folklorna struktura (struktura kompozicije, sižea, sadržaja), a analizom teksture dobiva se jezična struktura (jezičnostilska) Analiza na razini konteksta nije moguća bez promatranja izvedbe
3
(odnosno sudjelovanja u njoj), kao ni dijela teksture (mimka, geste i sl.)
Karakteristike usmenoknjiževne komunikacije: a) Kazivač, interpretator (onaj tko daje informacije) (pošiljatelj) – on nije autor, tekst može mijenjati, ne smije iznevjeriti očekivanja publike, svaka interpretacija ujedno i nova reprodukcija, djelomično nova kreacija (K. V. Čistov) b) Tekst, djelo (poruka) – nije fiksiran pismom, nema materijalnu fiksiranost c) Publika (primatelj) – zajednica, recipijent; komunik. se odvija neposredno, spontano * sudionici: pjevač, kazivač, interpretator
----
publika, recipijent, zajednica
Autor, recipijent, kazivač: •
Autor – talentirani stvaralac, stvara književno djelo koje je polazište, struktura i cilj. do njega ne možemo doći u usmenoj književnosti, anonimna književnost, mora se podrediti masi i slušati ono što oni žele, nadaren čovjek koji je stvorio djelo tj. daroviti pojedinac za riječi koji pripada nekoj kulturi, književnost se nazivala i narodnom, ali narod nije svaralac.
•
Primaoc - recipijent, traže autora, skupina ljudi koja pripada istom kulturološkom krugu, žele da djelo zadovolji njihove esencijalne potrebe, prima djelo kako ona želi, ima čvrst stav, traži ono što izražava njihov pogled na svijet. Roman Jakobson navodi pojam «preventivna cenzura» - zahtjev recipijenata (da bi slušali moraju biti zadovoljene njihove potrebe) to je prešutni dogovor između primatelja i autora (cenzuriraju ono što za njih nema funkciju i djelo pada u zaborav ), to guši stvaralačku kreativnost i originalnost. •
Kazivač – nije autor, stvara varijante ili inačice nekog teksta u usmenoj književnosti, može dodavati ili oduzimati onoliko koliko mu publika dozvoljava, osjećaj zajednice i kazivača se podudara, publika je uvijek aktivna, aktivno sudjeluje, može u svakom trenutku postati novi stvaralac tj. kazivač ako dobro poznaje tekst, stil i ritam, ne smije iznevjeriti očekivanja publike, svaka interpretacija je ujedno i nova reprodukcija.
Izvedba i zapis: •
Izvedba (performansa) – primarna pojavnost usmene književnosti u određenim životnim prilikama, u živoj komunikaciji, verbalni folklor izražen riječima, sudionici su precizirani, izvedba je dinamična kategorija, vremenom se troši i postaje neuporabljiva (spašava je zapis), djelo u izvedbama traje dok ima neku funkciju. Izvedbe pokazuju pravu vrijednost žive komunikacije i djela 4
•
koja se ostvaruju na dobroj vezi između autora i njegova primaoca. Izvedba izoštruje vrijednost djela. Sve dok djelo živi u izvođenju,odnosno dok traje u izvedbama, vrši funkciju. Kad je više ne vrši, nastaje zaborav. Da ne dođe do zaborava, nastaje zapis-verbalni folklor izražen riječima (narodna umjetnost). Zapis – spašava izvedbu od propasti i zaborava, «pismo lijek za pamćenje», njime čuvamo ono što bi kao usmeno moglo nestati. Zapisom spašavamo, oblikujemo nešto ako je nestalo usmene komunikacije. Npr. za vrijeme romantizma najviše se zapisivala usmena književnost -uočila se vrijednost narodne kulture i ogledalo se u stvaralački duh naroda. Kad se zapiše, postane zapisana književnost; tada se može stručno obraditi. Kad je zapisana većina, može se vršiti i tipologizacija (Botica: lirika, epika-u stihu i u prozi, narodne drame, retorički oblici, mali sitni oblici) i klasifikacija. U zapisima pojedinačna duševnost postaje poopćena.
Usmeno – komunikacijski lanac: • • • •
kazivač – djelo – recipijent (narod, zajednica) ne smije postojati buka recipijent može postati i kazivač ako dobro poznaje tekst, stil, ritam i stvaraoci i primaoci moraju dobro vladati terminima
Arhetip i varijanta (inačica): •
Arhetip – praoblik s obzrom na dijakroniju, prvi put dovršeno djelo (oikotip – srodan tip s obzirom na sinkroniju) Arhetip je lijepo sročeno djelo, prvi put dovršeno djelo (praoblik). Kad ono dođe među recipijente, oni ga mogu nepromijenjeno izvoditi dalje, ali onda nastaju promjene pa se takvo djelo zove inačica/varijanta (za jedan ih motiv ili djelo može biti bezbroj). Usmena knjiž. živi u varijantama. Bez obzira na to je li arhetip ili varijanta, djelo živi, ali samo dok vrši neku funkciju. I na estetskoj razini varijanta nekad može biti bolja od arhetipa. U primarnoj je pojavnosti usmena književnost izvedba/performacija. Izvedbe pokazuju pravu vrijednost žive komunikacije i djela koja se ostvaruju na dobroj vezi između autora i njegova primaoca. Izvedba izoštruje vrijednost djela. Sve dok djelo živi u izvođenju,odnosno dok traje u izvedbama, vrši funkciju. Kad je više ne vrši, nastaje zaborav. Da ne dođe do zaborava, nastaje zapis-verbalni folklor izražen riječima (narodna umjetnost). Zapisom spašavamo, oblikujemo nešto ako je nestalo usmene komunikacije. Npr. za vrijeme romantizma mnogo se zapisivalouočila se vrijednost narodne kulture i ogledalo se u stvaralački duh naroda. Kad se zapiše, postane zapisana književnost; tada se može stručno obraditi. Kad je zapisana većina, može se vršiti i tipologizacija (Botica: lirika, epika-u stihu i u prozi, narodne drame, retorički oblici, mali sitni oblici) i klasifikacija. U zapisima pojedinačna duševnost postaje poopćena.
5
•
Varijanta – bezbroj varijanti (inačica) istog djela, nastaju uslijed izvedbe već nastalih djela, kada arhetip dođe do primaoca tada ga on prenosi dalje i nastaju promjene; estetski gledano, ponekad je varijanta bolja od arhetipa
Formula, formulativan: da bi se djelo zapamtilo, moramo posjedovati stanovit broj čvrstih leksičkih jedinica, riječi. Formula je grupa riječi koja se redovito uporabljuje u istim okolnostima, standardizirana frazeološka formulacija. Stvaraoc i primaoc raspolaže formulom, postoje situacije koje se uvijek opisuju preko formule, mogu se mehanički koristiti, formulativnost osigurava stabilnost; najmanja jedinica koja se ponavlja jest stalni epitet (npr. sinje more). Formule=zajedničko mjesto, topos, stereotip, kliše. Stanoviti se motivi oblikuju riječima (npr. u bajci Bilo jednom...). Ali mora postojati i doza originalnosti kako bi se privukli recipijenti. Formulativno se danas najviše izražava u nar. poslovicama i izrekama. Schmas: uzastopno i višekratno ponavljanje istih riječi u određenoj situaciji; Parry: skupina riječi koja se redovito rabi u danim uvjetima. E. Havelock kaže da je to pamtljivi jezik koji pohranjuje motive, čuvar je društvenoga pamćenja, standardizirana je frazeološka formulacija (=izričaj)=topos, klišej Žanrovi usmene književnosti: •
Maja – Bošković Stulli
1. 2. 3. 4.
Poezija: lirske i epske pjesme Proza: pripovijetke, predaje i legende Usmeno – književna drama Sitni oblici: poslovica fraza, basna, kletva, vic
•
Josip Kekez
1. 2. 3. 4. 5.
Lirske pjesme: balade, romance, tužalice Epske pjesme: junačke i nejunačke (mitološke, religiozne, narativne) Pripovijetke: bajke, basne, legende, predaje, anegdote Drame Retorika: zdravice, basne (zaklinjanja, egzorcizmi), brojalice, brzalice, rugalice, hvale 6. Sitni oblici (mikrostrukture): poslovica i zagonetka •
Stipe Botica, podjela lirske pjesme:
1. Vezane uz čovjeka i ljudski život (dječije p., uspavanke, balade, romance, ljubavne, refleksivne)
6
2. Odnos čovjeka prema svijetu oko njega (religiozne, prigodne, mitološke, zavičajne, o domovini (vile: nebeske, šumske, vodene)
Lirika -
•
lirska pjesma je govorna tvorevina ostvarena bilo kojim jezikom, kojim čovjek izražava različita stanja, osjećaje i poticaje narodna lirska pjesma dravnoga je postanka lirika je fiksirana stihom: predvladava osmerac i deseterac motivski raspon lirskih pjesama proteže se od koljevke do groba ( od uspavanki do tužbalica) S. Botica ih dijeli na pjesme koje se tiču čovjeka (dječije, šaljive, uspavanke,ljubavne, romance, balade) i na pjesme koje govore o odnosu čovjeka prema svijetu oko sebe (religiozne, mitološke, zavičajne...) obuhvaćala je sva područja ljudskog života, pjesme u izvođenju nemaju naslova, a u zapisima je to obično prvi stih ili sintagma iz pjesme jezik je biran, probran, narodni jezik, najčešće izvodile žene 3 vrste lirskih narodnih pjesama: balada, romanca i bugaršćica:
Romanca:
manja pjesnička pripovijest, ponekad minijaturna, a ponekad s razvijenom naracijom, pa tako može postati od lirske pjesme lirsko - epski oblik. Romanca je cijelim svojim narativnim tijekom vedra, živa i razdragana. •
Baštinjena iz srednjeg vijeka kad se počelo pisati na romanskim jezicima pjevale o slutnjama, čežnjama, čovjekovim preokupacijama imaju malu fabulu koja je unaprijed lirski određena, iskazuju ushićeno stanje fabularnost daje lirski senzibilitet, pričica je najčešće dijaloška(lirsko pulsiranje) teme: igra kola, ljepote, brižna djevojka motivi: ljubav i ljepota (tjelesna, duševna, pejzažna) sve je metaforizirano, figurativno, hiperbolizirano otkriva sadržaje socijalne naravi, ljepota krajolika, pejsaža... pojedinačno postaje poopćeno, osjeća se kao vlastita duhovna svera
Balade:
7
manja pjesnička pripovijest, ponekad minijaturna, a ponekad s razvijenom naracijom, pa tako može postati od lirske pjesme lirsko - epski oblik. Balada privodi naraciju tragičnu završetku. - sve pjesme elegijskog, tužnog, sjetnog, melankoničnog raspoloženja u svim situacijama - najčešća tema: smrt zbog neostvarene ljubavi (socijalno uvjetovano), stradanja u obitelji, majka, maćeha, prisilna vjenčanja, okamenjeni svatovi - ne mora se radit o fizičkom nestanku, može i o psihičkom npr. vojnički život (vojnik u gori) •
Bugaršćice: nema ih nijedan drugi slavenski narod, osim Hrvata
pjesme dugoga stiha što su nam ih u zapisima od 15. do 18. stoljeća sačuvali naši stariji pjesnici zovemo bugaršćicama (bugariti - melankolično pjevati). Za njih je karakterističan dugi stih, najčešće petnaesterac i šesnaesterac, ali raspon ide od trinaesterca do devetnaesterca, pa čak i duljeg stiha. U pravilu nakon svakog drugog stiha slijedi pripjev, češće u šestercu negoli u sedmercu. Predmet obradbe su unutrašnji sadržaji koji uvjetuju organizaciju teksta i privode ga estetici tragičnog. Kad eventualno i uslijede odstupanja od tragičnog poantiranja, bugaršćica ne napušta psihološke podatke, niti iznevjerava ugođaj otužnoga. Njena kompozicija je usmjerena isticanju pojedinačnih, duboko unutarnjih ljudskih, obično prirođenih i iracionalnih stanja i postupaka. Stih, ritam, pripjev, melankolija izvođenja osnovna su svojstva bugaršćice kojaje određuju kao izrazito lirsku pjesmu. Ona se, doduše zna poslužiti i fabulom, ali jedino zato da bi izabrane motive psihološki što vještije iznijansirala i istaknula. Prve bugarštice zabilježili su: Petar Hektorović u svom Ribanju i ribarskom prigovaranju 1555 (Kraljević Marko i brat mu Andrijaš, Radosav Siverinac i vojvoda Vlasko), J. Baraković u Vili Slovinki 1614 (Majka Margarita), ban P. Zrinski... -
glagol bugariti – tužno pjevati pjesme dugog stiha (15 – erac i 16 – erac) zapisano ih 107 (78 ih objavio Baltazar Bogišić) motivi: središnji ljudski sadržaji osnovna se svojstva bugaršćice očituju izrazito lirskima nakon svakog dugog stiha slijedi pripjev (6 – erac ili 8 – erac) ličnosti i teme bugarštice potiču iz povijesne narodne predaje (Marko Kraljević)
Majka Margarita; Zadar, zapisana u Vili Slovinki -
pisana 15 – ercem s cenzurom nakon sedmog sloga jedinstvena zbog ponavljanja osnovnog stiha epiteti u sintagmama: stara majka, žarko sunce, črni gavran dijalog vile (svedena na ljudsku razinu) i Majke Margarite (dinamičnost) kontrast: crno – bijelo, vila – gavran
Bugaršćice: Tamnovanje vojvode Jauka 8
Majka Margarita Popijevka Radića Vukojevića Primjeri lirskih pjesama: • • • • •
Paji, buji u zlaćanoj beši Grem jo spati Kralj Albus Kolo igra, kolo igra Divojka je pokraj gore stala
Juraj Šižgorić je 1487. na latinskom jeziku naveo 5 važnih tipova, odnos no motiva lirike: tužaljke/naricaljke, svatovske pjesme, ljubavne pjesme mladeži, pjesme uz radposleničke pjesme, pjesme u kolu. On je napisao i prvu otisnutu knjigu (inkunabulu) u Hrvata (1477.): Tri knjige elegija i rimskih pjesama Temeljni poticaji za nastanak lirike su: iz imanentnog antropološkog obzora; duhovno i materijalno nasljeđe; potpuni priklon kršćanskoj i europskoj tradiciji Narodna lirska pjesma ima najvažniju temu ljubavi, a zatim ljepote kao takve; bazira se na jakim osjećajima. Najčešći je deseterac, ali nar. se pjesnik najbolje koristi osmercem. Isti se stihovi lakše pamte. U zapisima ima najviše lirskih pjesama. Nar. lirska pjesma drevnog je postanka; pojavila se u Za stih je potrebno umijeće, to je norma koja se morala svladati da bi se moglo očitovati. Prahrvatska/poganska duhovnost u hrv. usmenoj knjiž najranijoj fazi ljudske duhovnosti kada je riječima trebalo kazati neko snažno duševno stanje Postoje 2 segmenta: vile i bogovi/božice Osobne preokupacije najčešća su tema lirskih pjesma, zatim prigodne pjesme (npr. godišnjih doba) prirodnog (kalendar, blagdani) ili ljudskog života. 2 su značajne teme narodnog pjesništva: primjerena romancama i baladama (to su najvažnije skupine). 2 su ishodišta pjesništva: čovjek i njegov život (dječje, uspavanke, šaljive,svadbene, ljubavne, obiteljske pj., balade, romance) te odnos čovjeka prema svemu oko sebe (vjerske, mitološke, prigodne, zavičajne, domoljubne, povijesne pj.). Postoji i sklonost prema figurativnosti-to je sav onaj ukrasni sklop figura i tropa te svega ukrasnoga. Važna je i slikovitost- u slici se nar. pjesnik izražava ikonički. Kao i u cjelokupnoj usmenoj knjiž., nema privilegirana/nadređenog jezika; svaki naš lokalni, mjesni govor i govor pojednica u određenoj sredini pretendiraju biti pjesničkim govorom. Po tematici mogu biti sakralne pjesme, vezane uz Ivanjske krijesove, o krajoliku/pejzažu, domoljublju, rodoljublju, kolendice-o kolendanjima iz Primorja, vesele pjesme, dvostihovane-bećarci, gange. Olinko Delorko najveći je poznavatelj hrv. nar. poezije.
Epske pjesme (epos = govor, pripovijedanje o događaju, junaku, vremenu i prostoru) Tip epskog pjevanja određen je povijesnim, nacionalnim, jezičnim i drugim razlozima. Najpoznatiji epovi su: Babilonaca (oko 1700. stare ere) Ep o Gilgamešu, u Nijemaca Pjesma o Nibelungima, nastala oko 1200. godine i mnogi drugi kod ostalih naroda. Za našu se epsku pjesmu mislilo da nije starija od 15. stoljeća jer je tematski vezana za povijesnu prisutnost Turaka u našim krajevima. Ali, tipično epske postupke poznaju već srednjovjekovni tekstovi.
9
Epska pjesma polazi od povijesne zbilje (nadir i prisutnost Turaka) i transformira je u umjetničku istinu. Tu njezinu osobinu nazivamo epskom objektivnošću. Za razliku od lirske, epsku pjesmu ne možemo zamisliti bez fabule ni bez likova. Epskomu tekstu u pravilu ekspoziciju (uvodni dio) tvori ili invokacija, zazivanje nadnaravnih sila, ili slavenska antiteza. Taj se stilski postupak sastoji u tomu što se upitnoj tezi ili - ili suprotstavlja antitetički odgovor niti - niti, da bi zatim uslijedio afirmativni odgovor već (nego), čime je kazivač uvodno izazvao pozornost publike i odmah prešao na opis epskog zbivanja. Nakon što je kazivač gotovo izravno prešao na sam događaj, epska zbivanja bivaju razvijana i razgranata brojnim digresijama, sporednim epskim scenama i epskim likovima, epskim epizodama, usporavanjem narativnog tijeka (epska retardacija) što sve skupa čini tzv. epsku opširnost. Paralelizam kao postupak u oblikovanju epskog teksta također je vrlo čest. Riječ je o doslovnom ponavljanju pojedinih dijelova teksta. Epski je dijalog također dio tehnike riječima. Važan element u oblikovanju su epske formule koje su učestale. One mogu biti od jedne jedine riječi. To je takozvani stalni epitet - pridjev, ponekad i imenica, koji se uvijek dodaje istomu pojmu kao njegovo nerazdvojno obilježje: grlo je stalno bijelo, sluga je stalno vjeran, oružje je stalno svijetlo. Najčešći je stih epske poezije tzv. epski deseterac, takture 4+6, s iznimkom manjega broja pjesama ispjevanih u osmercu. Osmerac je pak tipičan stih lirskoga pjesništva. •
epska retardacija:
Postupak kojim se usporava pripovijedanje i pozornost čitatelja zadržava na opisima, dijalozima te sporednim i umetnutim radnjama s temeljnom pretpostavkom da je okosnica fabule uglavnom poznata. Najčešća su sredstva epske retardacije: digresija, epizoda (umetci, dodaci), produženi dijalog, opširni opis i ponavljanje. -
usmene lirske pjesme prikazuju događaje i likove u vremenu i prostoru autor: nadareni pojedinac iz naroda stih je asimetrični deseterac (4+6) pjevaju o nekom događaju koji je značajan za mjesnu ili nacionalnu povijest sudionici epske usmene komunikacije su stvaralac, izvođač i slušatelj epska objekivnost, epska plastičnost i epsko ponavljanje epska objektivnost: inpersonalno promatranje (3.l.) lišeno stava, neutralno promatranje epska plastičnost: živo, 3D, kao da je pred vama epsko ponavljanje: beskrajne formule, epsko granično s ponavljanjem traju sve dok imaju fukciju, te funkcije se kroz vremenski period izmjenjuju epska pjesma je govorila o onom što je narod htio znati odisejski motiv u pjesmama najduža hrvatska epska narodna pjesma (1635 sihova) «Primorac Ilija i ženini prosci» ( I. dio Ilijada, II. Odiseja)
Sličnosti epske pjesme i usmene priče: likovi, radnja, opisi, junaci – epski junak (povijesna ličnost) s naglašenim epskim osobinama, bori se za dobro čitave zajednice, a u priči se junak bori za osobnu preokupaciju. 10
Opća obilježja epskog pjesništva (P. Pavličić): 1. narativnost – želi se prikazati cjelina zbivanja, epski tekst sadržava fabulu 2. opširno izlaganje – opširno se opisuju likovi, akcije, prepreke 3. težnja za izbjegavanjem napetosti – već se na početku najavljuje o čemu će se govoriti 4. iscrpno pripovijedanje – smatra se da je sve važno za junaka važno i za zajednicu D. Dukić prema tematskom kriteriju razlikuje: Junačke pjesme ------------------------------------------------------------- Ne-junačke pjesme - tema borbe - ljubavne - hajdučko – uskočke pjesme (doza funkcionalnosti) - obiteljske - povijesne pjesme s bitnim povijesnim događajem - svakodnevni život - suvremeni povijesni događaj - stereotipan motiv: otmice žena, bijeg, ženidba - povij. događaj o kojem se pjeva mora biti prepoznat kao važan za zajednicu kojoj se obraća - unutar epske pjesme odražavaju se osobine zajednice kojoj se obraća - vrednovanje i kriteriji: dužina, tematika, narativnost, funkcija u zajednici - uvodni dio ekspozicija = invokacija (zazivanje nadnaravnih sila ili slavenska antiteza: upitna teza ili – ili, antitetički odgovor niti – niti, afirmativni odgovor već (nego) - paralelizam: ponavljanje pojedinih segmenata u tekstu - epski dijalog: tzv. borba riječima ostvaruje se: a) pismom b) žučljiv razgovor - u svim epskim pjesmama imamo definirana mjesta radnje – najčešće su im. lokaliteta istinita - epska tehnika: podrazumjeva uvod (ekspozicija), in medias res, razgranata zbivanja, digresije, retardacije, opise, epizode = epska opširnost - tema koja predvladava u hrv. književnosti: odnos prema Osmanlijama Primjeri epskih pjesama: Smrt Mijata Tomića Zemljanić Stipan Bitka na Krbavskom polju Zrinjski i Frankopan Asanaginica Podjela epskih pjesama: Nejunačke narativne pjesme:
11
-
nije dominantna tema borbe to su: religiozne, pustolovne, pjesme koje preuzimaju emu svakodnevnice (obiteljske, ljubavne)
Pjesme – bajke: fabule preuzete iz bajki Novelističke pjesme: 1 ili 2 lika (vrlo mali broj) -
radnja: nadnaravna, fantastična, stravična u njima se ne odvija nešto sudbonosno za zajednicu ograničeno pripovijedanje događaja
3 poticaja za stvaranje poezije (lirike i epike): 1. 2. 3. • •
prirodna potreba čovjeka da svoje osjećaje pretoči u pjesmu duhovna dobra prenose se s koljena na koljeno priklon kršćanskoj i europskoj tradiciji Petrisov zbornik Juraj Šišgorić donosi puno zapisa
Ivo Senjanin: Povijesni lik, jedan od najvećih uskočkih vođa, u dokumentima zabilježen kao Ivan Vlatković, a živio je na prijelazu iz 16-og na 17-o st., bio je na dobrom glasu, više puta utamničen, nekoliko puta mu je ucijenjena glava, posoje opisi njegovog bijega, bijeg vojnika iz tamnice – stereotipni motiv u epskim pjesmama, 1612. osuđen na smrt. Mijat Tomić: Hrvatska povijesna ličnost poznat kao vođa hajduka, koji su se borili protiv turske vlasti za vrijeme Osmanskog carstva, prvi je tiskani i objavljeni podatak o Mijatovu podrijetlu kod fra Filipa Grabovca, epska pjesma se prema povijesti ponaša selektivno, uzima samo neke detalje, Mijat Tomić ne postoji u povijesnim spisima. *Karakter junaka (Smrt Mijata Tomića): Mijat Tomić hrv, je nacionalni junak (kult se razvijao tijekom 2. svj. rata), nosilac je glavnih uloga u pjesmama hrv. usmene poezije; mistični je pov. lik, vođa hajduka. Rano je ostao bez roditelja (tragična sudbina) i othranio ga je stric, pa je otišao begu Kopčiću. Stereotipan motiv: hrabra pogibija junaka. Murata je puškom pogodio u srce jer mu je htio odsjeći glavu (Suzica kadija htio mu je pokositi livadu Jabuka). Mijat se odmetnuo u hajduke i poduzimao haračke pohode po BiH (zarobljavali su bogate turske trgovce ili neke dostojanstvenike te tražili otkupninu ili zamjenu za svog zarobljenog druga; robu, novac i oružje djelili su sirotinji); štitio je siromašne i pomagao im. Hrabro je i zamijenio bega Kopčića i otišao k Arapu koji je provodio nasilje- pogubio ga je sabljom. Kopčić mu je tada i darovao livadu Jabuka. Na Mijatovom grobu piše: „Pa ja odoh tražit pravde u bogaze i tijesne klance“→ističe se hajdučki poziv i traženje pravde, ispravak nepravde; hrabrost, junaštvo. Časno se borio za očuvanje osobnog i narodnog dostojanstva. Stereotipni siže: osveta kao ispunjenje junakove zadaće; 12
uzak krug tema (Mijat se bori za pravdu i dostojanstvo). Mijat je simbol junaštva i borbe za očuvanje dostojanstva, simbol je traženja pravde. Tragična smrt-izdao ga je kum Ilija Bobovčev, ubio ga je Klišanin Arap i odsjekao glavu, ali osvetila im se Mijatova družina. Mijat: odlučan, hrabar, odvažan, milosrdan, pomaže slabijima, borac za pravdu i očuvanje dostojanstva, dostojanstven, sklon riskiranju vlastita života što ga je na kraju i koštalo glave, junak.
Narodne priče: -
umjesto termina priča – pripovijetka (M. Bošković – Sulli), oba termina uključuju sve oblike narodnog pripovijedanja bajke, predaje, legende, basne, anegdote, priče iz života + prispodobe, uspomene (memorabile), slučajevi (kazusi) naše su se narodne priče počele kasno zapisivati, do 19.st. nema ništa zapisano one su jedne od važnijih ljudskih potreba, ona rješava pojedine druš. Probleme u priči se junak bavi vlastitim karakteristikama, a u epu se bori za zajednicu ako je fabula razgranata – legendarna pripovijetka
Narodnu priču čine svi oblici usmenog pripovijedanja, na teorijskoj razini predstavljaju „praforme pripovijedanja“- povijesni razvoj opće kategorije prip. Priču čini jezik, kazivač, tradicija, kontekst u kojem se ostvaruje. To su nar. bajke, predaje, legende, basne, anegdote, vicevi, priče iz života; prispidobe, uspomene/memorabilia, alučajevi/kazusi (kazmistika), suvremene hagiografije- opisi i pripovijedanje slučajeva kojima se želi dati moć nekome tko se beatificira. M. Eliade u djelu Sveto i profano Bajka: najdulji prozni narativni oblik -
M. Luthi: » Bajka je pretežito jednostavna narodna priča koja izdiferencirano, sublimirano i sređeno prikazuje bitne aspekte ljudske egzistencije.» ; «Europska bajka», nema ni jednog knj.žanra koji je toiko srodan kod svih naroda (osim poslovica), bajka pokriva temeljno ljudsko razmišljanje o svemu
-
V. Propp: « Morfologija bajke» - kaže da je bajka najvažnija i najsigurnija vrsta ljudskog pripovijedanja o čovjeku o za čovjeka, utemeljio je preko stotinu priča iz Afanasjev djela i pronašao 31 različitu funkciju likova: junak, lažni junak, protivnik, pomoćnik, darivatelj, pošiljatelj, kraljevna/ić
-
struktuirane su oko junakove pustolovine (tema putovanja) trokratno ponavljanje nekih situacija (gradacija), formulaični poč. i završeci svršetak uvijek na strani pozitivnog, dobrog, ljudskog
-
13
-
socijalna dimenzija u prvom planu, širok spektar motiva
Struktura bajke je složena. Pripovijedanje je jednosmjerno, bez digresija, dodatnih epizoda, retardacija i sličnog. Sve je svedeno na akciju kojom likovi streme stanovitom cilju, svladavajući usput brojne prepreke. Apstrahiranost stvarnosti inače je poetičko svojstvo usmene književnosti, samo što je ono u bajci maksimalno provedeno. Takva apstrahiranost zbilje traži i likove prividno nestvarne: zmajeve, vile,đavole, suđenice Pa to omogućuje retrogradnu primjenu na mnoštvo analognih životnih predodžaba. Max Luthi eur. je proučavatelj nar. prip. oblika, a posebno bajki (djelo Europska bajka). Zamijetio je srodnost bajkovitih struktura eur. naroda-kategorije bajke su slične, nema nijednog knjiž. oblika koji je toliko srodan (osim poslovica u značenjskom smislu), ali zadržavaju neku mjesnu specifičnost (mjesni govor). Bajka nevjerojatno puno pokriva temeljno ljudsko razmišljanje o svemu; to je razmišljanje pretočeno u priču-priča je u kulturi antropologijski izrazita (potreba čovjeka da pričom kaže nešto o ljudskoj potrebi). Jedna finska škola bajki pokušava bajke klasificirati na tematskoj razini, pokretač je Arne. St. Thompson je oblikovao indeks motiva (malih tematskih jedinica) iz najvećeg broja bajki cijeloga svijeta, ima ih preko 40000pomažu onima koji usporedno proučavaju bajke. Bettelheim: dijete u odrastanju može pomoću bajki savladati edipovske komplekse. Likovi sa životinjskim obilježjima upućuju na mitologiju (skup mitova); nešto je od nje sačuvano u folkloru (on ne stvara mitologiju, ali je izvrsno čuva). Bajka je najstarija forma pripovijedanja, ali sa zamijenjenim ulogama- čovjek, kao nešto antropomorfno, postaje jedini akter događanja (umjesto bož. bića i nadnaravnih sila). Ruski sakupljač nar. priča Asanasjev sredinom je 19. st. otisnuo oko 150 ruskih nar. bajkovitih struktura, koje je kroatizirala I. Brlić-Mažuranić, s lijepom literarizacijom. •
narodna bajka: (Grimm, 1810.,njem.nar.bajke) -
najbliža je mitu – čuva prastanje bolje no bilo šta drugo, dugovječna pokazuje se snaga čovjeka, ustrojena da odgovara čovjeku nema milosti, važan lik je majka; antipod majke je maćeha naše bajke rješavaju probleme svoga okružja (socijalna dimenzija), nisu izgubile mitsko ishodište, imaju širok spektar motiva, fantastičnih situacija kroz koje prolaze, završavaju gozbom i svadbom, imaju puno nedostataka: labava kompozicija, nemotivirana mjesta, preskakanje iz 1.plana u 2., slabe dijaloške dionice, nedovoljna motivacijska snaga raznih epizoda Primjeri: Popeljuha zavaljuha, Divojka lubenica, Devet braće vukova, Kraljeva kći vještica, Zmija mladoženja
Vladimir Propp, «Morfologija bajke» Najveći doprinos na definiranju narativa dao je ruski znanstvenik i folklorist Vladimir Propp, njegova knjiga „Morfologija bajke“ premda napisana davne 1928. još i
14
danas služi kao temelj u razumijevanju i proučavanju narativa, tj. teorija povezanih s njime (uloga junaka i junakinja, struktura radnje...). Iznimni doprinos je u tome što u toj knjizi Propp navodi 31 funkciju likova u naraciji. Osnova za stvaranje te sheme bile su mu ruske narodne priče i bajke. Ali ta podjela može poslužiti za analizu vecine narativnih sadržaja. Redoslijed funkcija je bitan. Žanr bajki je izrazito raznolik potrebno ih je klasificirati. No tu se javljaju problemi: nedostaje materijala, tj. bajke baš i nisu proučavane te nepostojanje metode kojom bi se sve bajke mogle kvantitativno i kvalitativno razvrstati. Najprije potrebno napraviti analizu da bi se nešto uopće moglo svrstati u grupe jer proučavanje je osnova svakog klasificiranja. Svrstati bajke na čiste tipove nemoguće je jer se one međusobno isprepliću. Morfologija je opis priče prema njezinim dijelovima i odnosima dijelova međusobno te dijelova prema cjelini. Propp istice da sve bajke povezuju: 1. stalni, nepromjenjivi elementi bajke, tj. funkcije likova. Oni čine osnovu svake bajke 2. broj funkcija likova u bajci koji je ograničen 3. redoslijed funkcija u bajci koji je uvijek isti 4. sve bajke imaju strukturu istog tipa Propp razlikuje dvije vrste heroja: oni koji traže nešto i oni koji su žrtve (moraju napustiti dom da bi se borili protiv zlikovaca). U niti jednoj bajci se ta dva tipa junaka ne pojavljuju se zajedno. Bitnu ulogu u bajkama imaju i pomoćnici (ljudi, životinje, magično oružje). Osnova svake bajke je sukob dobra i zla, mi znamo da će dobro pobijediti samo je pitanje na koji način. Česta motivacija junaka u bajci je i romantična ljubav. Junak spašava princezu u koju je zaljubljen. Zlikovci su vecinom prikazani kao stari i ogorčeni likovi. Bajci daje status kao teorijskog modela literarne literature, za njega je bajka najvažnija i najsigurnija vrsta ljudskog prippovjedanja; pronašao je 31 funkciju likova-stereotipno. U hrv. bajkama najvažnija je tema put, a usputno i ono što se događa (fantastične zgode) je najvažnije, važni su i akteri, tj. junaci bajke (ljudi najnižeg statusa), protivnik je popust nesavladive sile; svršetak je uvijek na strani dobra, pozitivnog, ljudskog, a i svadba, vjenčanje ili neka dobra gozba (na kraju autor progovara kako je i on sudjelovao). U prvom je planu socijalna dimenzija bajki. Likovi nisu profilirani svojim značajkama (ne znaju se imena likova, samo njihov izgled, npr. lijepa princeza); likovi ne pripadaju uvijek kraljevskom svijetu; bajka ne počiva na doživljaju nego na događaju. Njezini nedostaci su: labava kompozicija, mnogo nemotiviranih mjesta, preskakivanje iz jednog plana u drugi, slabe dijaloške dionice, nedovoljna motivacijska snaga raznih epizoda; ali imaju vrlo širok spektar motiva i fantastičnih situacija. Dobar dio bajki može imati i mitsko ishodište/uporište→tematika pobjedila vrijeme (mitsko vrijeme i prostor). Bajka kao narodna priča koja se predaje izrasta i mitsku predaju-bolje je sačuvala drevno obilježje, pojavljuju se kratki fabulati o nečemu što se isplatilo pričati. To može biti i oblik kronikata-o pov. događaju (o kojem se zna iz drugih sustava, npr. dokumenata), a ako pričalac unosi i dio sebe-memorat (prepoznato mjesno očitovanje). Dakle, 3 su mogućnosti pričanja: fabulat, kronulat i memorat.
15
Stereotipni oblici – klasični obrasci bajki: strukturirane oko junakove pustolovinedana kroz najčešći motiv/temu putovanja; trokratno ponavljanje neke situacije sve do razrješenja-ide po gradaciji; počeci formulativni (Bio/la jednom...), kao i završeci (Živjeli su sretno do kraja života.) u kojima su vjenčanja ili gozba kao nagrada junaku; kazivač i sam sudjelovao i to doživio, iako je svjestan da to nije istinito. Ukratko o stalnim funkcijama likova: odlazak junaka od kuće na putovanje gdje nailazi na različite prepreke (različite epizode); na početku mu se daje neka zabrana koju junak krši; nedostatak nečega nekome od likova, a junak dobiva zadatak pronaći taj nedostatak; na putu se javlja i jači protivnik, ali bajka ima pozitivan završetakpobjeđuje slabiji junak, uz pomoćnika (darivatelj čarobnog predmeta-čvrsta materija, čarobni i svakidašnji predmet, ali može ga imati i protivnik); svladavanje protivnika do izvršenja zadatka; junak dobiva važnu nagradu; često vraćanje na početak (dvosmjeran put)-povratak kući (opet se mogu javiti protivnici). 7 tipova likova: junak, lažni junak, junakov pomoćnik, protivnik, darivatelj, pošiljatelj, kraljevna/kraljević. •
bajka i predaja: ( u velikom dijelu se podudaraju) -
kod bajke kazivač ne vjeruje u istinitost onoga što govori, a kod predaje vjeruje = formula vjerodostojnosti predaja je jednostavnija stilom i kompozicijom od bajke
*Bajka i predaja Obilježja narodne bajke su: epizodnost-razvija usporedno priče; izostanak didaktičnosti-cilj joj nije poučavati; jasna struktura; miješanje fikcije i zbilje-stvarni i nestvarni svijet nisu odvojeni; pripovjedač ne vjeruje u istinito kazivanje o nečemu o čemu govori (u predaji je obratno). U istinitosti postoje formule vjerodostojnosti (Čuo sam... Priča se...). Predaja je znatno jednostavnija od bajke (istinom i formom-kompozicijski); sudar svakodnevnog i neobičnog tematizira se u njoj i dolazi do miješanja fikcije i zbilje→doza fantastičnosti. Ali u bajci je to zajednički svijet, a u predaji postoji granica:sablasno, fikcionalno (mitološki, demonološki likovi) vs. zbiljsko. *Predaja je bliska legendi po motivima, ali razlika je u tome što se legende odnose na povijesne ili svetačke ličnosti i riječ je o biblijskoj tematici (sveci i njihova čudesa)-fantastično, tj. čudesno. Predaja: • •
narodna (povijesna): prenosi neku informaciju, znanje, sadržaj koji je utemeljen na stvarnim događajima, govori o istini koja je lokalno, mjesno određena mitska: opisuje nešto mitsko demonološko (đavao, vještice, i sl.mitska bića)
16
•
etiološka: objašnjavaju na koji način nešto nastaje, npr. podrijetlo imena nekog mjesta
•
predaja i legenda (predaja koja želi biti konkretna po nečemu):
. U njima i dalje prevladavaju elementi nadrealnog, ali je već prisutna i konkretnija građa s povijesnim i zemljopisnim podacima, istaknutim pojedincima, svecima, neobičnim životinjama, imenima gradova, naselja i sl. Legende i predaje tumače uzroke kulturnim i historijskim pojavama. To pak uvjetuje plošno nizanje gradiva, pa izostaju narativni zaplet,kulminacija i rasplet. - u predaji sudar svakodnevnog i neuobičajenog, može imati legendarnih motiva, ali legende se uglavnom odnose na biblijsku tematiku i također sadržavaju dio fantastičnog - legenda bi trebala biti kraća od predaje: svetačke teme, veći stupanj fantastičnog i čudesnog, vezane uz gradnju crkava Legenda: lat. priče koje se moraju pričati, odnosno slušati -
predaja koja želi biti konkretna po nečemu, čudesno u predajama dovodi do legendi jer su pune čuda, mora postojati isprofiliran tip čudotvorca motivirana Biblijom, napajaju se čudima (nad bolešću, prirodom) i hagiografijom važno je kako je obrađeno i stilizirano čudo zanimljive su vjerske legende (čudesa BDM, Ivana Kapistranskoga)
Basne: priče o životinjama, biljkama, mit. bićima koja djeluju kao ljudi, ponašaju se kao ljudi Basne su usmenoknjiževne pripovijetke o životinjama, rjeđe o stvarima. Njezina je specifičnost u tomu što su nosioci radnje životinjski likovi, preko kojih se,posredno dakle, prikazuju ljudski karakteri. Kompozicijsko joj je sredstvo isključivo dijalog. Konkretizacija je najčešće didaktična, ali i parabolična. Upravo paraboličnost čini basnu atipodom bajci. -
Ezop – rob koji je izvrsno pričao ali nije ih zapisivao ezopovski govor – govori se o tabularnim temama ukrašeni jezik (metaforizirani): netko drugi u ime čovjeka govori kao čovjek u hrv. književnosti nema puno basni, najbolje ima kajkavska sredina svaka basna je globalna alegorija, nosi neku poruku izvorno su basne pisane za odrasle
Anegdota: šaljiva mjesna zgoda
17
-
male crtice iz života o mjesnim događajima humoristične su, granične s pojmom vica (malom redukcijom nastaje vic) puno ih je u izvedbama, ima lokalno obilježje (svako mjesto ima anegdote)
mali, kratki sadržaj s dominiranjem lokalnih tipova; male crtice iz života o mjesnim događajima. Granične su s pojmom vica, humoristične su i puno ih je u izvedbama. Imaju lokalno obilježje (svako mjesto ima svoje anegdote). Malom redukcijom anegdote nastaje vic, a i jednom i drugom temeljna je proizvodnja humora. u pravilu šaljiva usmenoknjiževna pripovijetka. Budući da ne postoje samo šaljive anegdote, već švankom mogu biti i svi ostali prozni oblici,postoje oni koji govore o švank predaji, švank - legendi, švank - bajci. Vic: reducirana anegdota kojom se postiže smiješno, humoristično, komično; cilj mu je nasmijati, ali sve to ovisi o dobrom pripovjedaču, ali i o strukturi-važna je za dobar izričaj. Vrlo je aktivan oblik verbalnog folklora. -
bitan je dobar kazivač struktura vica bitna je za dobar izričaj
*Od anegdote do vica Anegdotom se zove kraća narativna forma koncentrirana na kakav događaj ili lik i o njemu daje kratku, duhovitu informaciju; to je verbalna, narativna struktura o događaju i liku (koncentracija na to) s duhovitim, šaljivim sadržajem (anegdotos=ono što treba zapamtiti/izreći). Reduciranjem vremena i okolnosti dovodi do vica. Naracija/priča u vicu maksimalno je reducirana i svedena tako da se što prije dođe do humornog udarnog dijela. U anegdotama ne mora biti koncentracija na humor, ali literarnu obradu zavređuje koncentracija na neki događaj ili lik; u pravilu je mjesno i lokalno obilježena, ima određenu duhovnu klimu koju to mjesto razumije. „Genius loci“- na razini lika, događaja lokalni senzibilitet, duh određenog mjesta. U vicevima nije obilježeno mjesti i lice, ali postoje tipovi nositelji vica. Vic voli tabuirane teme i u pravilu se proizvodio ondje gdje je bila zabrana; njime su se one ukinule (npr. seksualne teme, politički govor). Vic kao knjiž. struktura ima odabranu temu, relevantne aktere, autor bira rječnik i formulacije i stvara knjiž. relevantnu strukturu. U njima je u svakoj sredini zanimljivo motriti izbor aktera događanja (profiliraju se likovi, npr. plavuša, Zagoraca, Dalmatinaca). Vic je performacijski ustrojen jer prvenstveno ovisi o dobro pričaocu; i on je knjiž. komunikacija. I anegdota i vic imaju realno uporište u životu, likovi sintetiziraju duhovnost određenog mjesta, akteri u nečemu odstupaju. Parabole: tj. prispodobe bliske su anegdotama, ali su iz Biblije (uzorne Kristove parabole). Kristove parabole su uzorne. Priče o svakodnevici: (trač-priče) – tvrdnje = konstativ, priča se puni raznim sadržajima (tračevima) i može nabujati
18
Trač priče o raznim događajima priče su iz svakodnevnog života; trač iz određene sredine, važno je znati kakve on donosi informacije, odnosno tvrdnje-to je polazište mnogih narodnih priča. Tvrdnja je na teorijskoj razini opisana kao konstativ. Nadopunjava se raznim sadržajima (u tračevima negativne naravi) i može jednostavno nabujati. Performativ je istovrstan kategoriji izvođenja i ovisan je o vrsnom izvođenju (prezentacija u javnosti, živa prezentacija). Šala ili pošalica je nar. priča s namjerom nešto šaljivo obraditi (njem. Schwank); problematično je je li ona samostalna vrsta ili obilježje neke druge vrste. Prilike Prilika bi dakle kao književni oblik bila kraća pripovijest, najčešće fantastičnoga, a uvijek poučnoga (prisutnost basne) sadržaja radi usporedbe interpolirana u crkvenu propovijed. Od najstaraijih razdoblja prilika biva sastavnim dijelom propovijedi. Funkcija joj je trojaka: a) Biva pomoćnim sredstvom oblikovanja i interpretiranja propovijedi b) Zaokuplja pozornost slušatelja c) Odlučan je retorički prilog uvjeravanju u ono o čemu se pripovijeda. Zbog čestote izvedbe i zbog dugovijeka i redovita percipiranja čitavim pukom,odnosno zbog izravne komunikacije s narodom, prilika je polučila najveći učinaku oblikovanju svijesti i mentaliteta nacionalnog bića. I upravo se njoj mogu pripisati zasluge za najbolja svojstva mnogih europskih naroda.
*Lirsko – funkcionira u tzv. važenju za dušu (izražavanje rezervirano za pjesnike) Epsko – pripovijedanje i opisivanje (izražavanje primjereno iskazivanju općih stanja) Dramsko – iskazivanje rezervirano za lica očituje se u dijalogu (retorika, retor. oblici, prirodan rod); očituje se u povlaštenom mjestu govora u tradicijskoj kulturi. Sitne ili elementarne forme – (poslovice, zagonetke, fraze), akumulirano narodno znanje i iskustvo.
*Opreka između pravih narodnih bajki (najduže struktura) i tipova priča iz predaja, legendi, anegdota (kraće strukture): 1. odnos prema stvarnosti 2. vjerovanje/nevjerovanje u istinitost 3. stilska izgradnja/ nepostojanost stila 4. razvijenost fabule ili priče 5. kompozicijska struktura – 1 ili više priča 6. fantastika/nepostojanje fantastike 7. psihomentalna funkcija 8. polifunkcionalnost-više funkcija;ima li estetskih naznaka među njima 9. uloga autorske mašte (uloga zadnjeg redaktorapričaoca) 19
10. na koji način vidjeti kriterije za literarno
Mit: !! veza između bajke i mita je u tome što oba dotiču pravrijeme, najstariji su oblici pripovijedanja, ali u mitu je naglašen bog, a u bajci čovjek. -
M. Eliade: poznati mitolog «Sveto i profano» «Mit je povijest nečega što se desilo in mile temporo, priča o nečemu što su bogovi i božanska bića radili na početku vremena.», uska veza između bogova i ljudi, bogovi su glavni akteri, teško je otkriti mitsko vrijeme i prostor jer su oni s vremenom postali stereotipi M. Solar: «Od ideje do priče» hrvatske mitologije nema, ima puno mitskih fragmenata ali nema jednog sustava, hrv. je mitologija dio nepotpune slavenske mitologije, narodno blago tu nalazi svoje ishodište
-
-
u mitologiji postoji puno likova sa životinjskim obilježima mitemi (minimalna jedinica mita); svaki pojedinačni oblik nekog
-
oblika jest mitem u folkloru se čuva mitologija
mitskog
•
mitologija i religija: -
mitologija i religija nisu isto mitologija je sustav priča koji ne obvezuje, kod religije postoji čvrst dogovor najstarije religijske književnosti na početku su imale mitske elemente
Dramski oblici -
folklorno kazalište dio je usmene književnosti folklorne predstave izvodile su se u manjoj društvenoj zajednici dijalozi se ne zapisuju; improviziraju se i pamte; kratki su i jednostavni glume muškarci + muškarci preodjeveni u žene uprizoruje situacije ključne za život pojedinca i njegove zajednice
Drama je važna sastavnica tradicijske književnosti; smatralo se da je narodu teško stvoriti dramu. Dramsko je stanovito vezano uz ritualno (obredno), a da bi funkcionirao, obred se mora poštovati. Ritualno je vezano uz sakralno (vezano i uz pogrebne običaje), a suprotno od njega je profano (u njemu se ne mora strogo poštivati red, može se narušiti). U hrvatskoj dramskoj proizvodnji vidljiva su 3 izvorišta:
20
•
iz tijeka prirodnoga ciklusa: -
•
tijek ljudskoga života: -
•
godišnja doba ( proljetni, ljetni, jesenski i zimski ciklus) najčešće oproštaj od zime i dolazak proljeća jesen je bila u znaku plodova prirode, proljeće je alegoriziralo mladost u našim krajevima: poklade, Jurjevo, Ivanje...
niz događaja iz ljudskog života je teatribilan (krstitke, vjenčanja..) najviše teatribilnih događaja vezano uz svadbe (trajale 7 dana); u tom su se vremenu izvodile razne igre posmrtni običaji također teatribilni: sprovod – teatribilna scena
različite društvene manifestacije: -
proslave mjesnog karaktera (slavonska svinjokolja, krštenje mošta) miješanje stilova
Struktura dramskog teksta: •
tekst – nepotpuni su
•
glumci – daju vrijednost performativu, dobri improvizatori, o njima ovisi ljepota izvedbe, predstavljaju izvorno, autentično
•
scena – pozornica se napravi za tu prigodu, trgovi, crkva u središtu...
•
kostimi – predstavljač treba imati primjerene kostime i šminku
•
redatelj – narodna drama ipak ima redatelja, osobu koja dirigira svime
Dramska građa raspoređena u 3 grupe (N. Bonifačić-Rožina): 1. narodne glume – tekstovi su dramski izrađeni; izrazit je dijalog glumaca i motiv dramske radnje; maska je vrlo česta 2. narodne igre – tekst ima dijalog što ga s jednim glumcem vodi cijeli zbor (kolo) kao sugovornik; radnja je slabija, a predstava je isprepletena pjesmom i plesom; slabo maskiranje 3. narodni običaji i obredi – dramski elementi se tek formiraju, negdje nema riječi pa glavno lice nastupa mimički; nekad izgleda kao da glumački kolektiv na sceni izvodi
21
jednu ulogu nasuprot drugom glumcu, nevidljivoj tajanstvenoj sili koja se ponekad simbolički pojavi s maskom i nastupa u pantomimi. FOLKLORNO KAZALIŠTE Narodno kazalište možemo pronaći u drevnim obredima - to ritualno ostalo je prepoznatljivo i danas. Rituali su često vezani tijek prirodnog ciklusa i čovjekova uloga u njemu. U predstavljanju bitna je uloga čovjeka. U nj su uključeni običaji, simbolika, verbalizacija, prezentacija - ukratko sve ono što folklor čini folklorom. TEKST - verbalizacija onoga što se izvodi; nestalna i nesigurna kategorija jer se folklorno kazalište očituje prije svega izvedbama - a one ne odgovaraju uvijek tekstualnom predlošku. IZVEDBA - ono jedino pravo i izvorno, a tekst je tek štura slika izvedbe. Izvedba ovisi o improviziacijskim sposobnostima izvođača (govorne, gestikularne, ritmičke osobine). Kroz povijest glumci su bili samo muškarci. SCENA - mjesto gdje se izvodi drama. U narodnim dramama obično je scena postavljena AD HOC - improvizirana baš za tu prigodu. Najčešće se izvodilo na gradskim trgovima gdje je često bila i crkva. Ako je scena i bila u zatvorenom prostoru, opet je bila na brzinu organizirana. KOSTIMOGRAFIJA - vrlo je važna. Svaki glumac mora znati da predstavlja nekog drugog. Netko JA predstavlja NE - JA. PUBLIKA - tvori je gledateljstvo i slušateljstvo. Nema stroge odijeljenosti glumaca i publike. U folklornom teatru publika je aktivni sudionik u onome što se događa (ohrabrivanje, poticanje). Netko od publike uvijek može zamijeniti aktera na pozornici (glumca) - to je zahvaljujući stalnom repertoaru. REDATELJ - njegova uloga bila je dugo osporavana u narodnim dramama, ali on ipak postoji. To je osoba koja ravna svime što se događa u određenoj izvedbi. To može biti i zajednička volja svih sudionika. Red kojeg poštuju jest redateljsko djelo, a prepuštanje slučaju ne dolazi u obzir. REPERTOAR se sastoji od 3 skupine: a) godišnje doba b) doba života c) maske (lutke) i sjene a) GODIŠNJE DOBA - najveći broj hrvatskih narodnih drama pripada prvoj skupini. To su igre koje se događaju u određeno doba (načela prirodnog ciklusa). Hrvati su preuzeli mnoge elemente iz kristijanizirane faze Rimljana. Tako prirodni ciklus započinje ranim proljećem (predproljećem). Rimska je godina počinjala u ožujku (MARTOVSKE IGRE.) Od 4. st. nadalje ciklus je započinjao u predkorizmeno (pokladno) vrijeme, koje je rezervirano za igre i ludorije. To je vrijeme maski, mesopusta. Oni su pomični zbog Uskrsa, alli ujedno i stalni - javljaju se uvijek u određenom vremenu. Svaka sredina ima svoja obilježja u vrijeme karnevala. Maske su specifične u svakoj sredini.
22
Središnji događaj karnevala je spaljivanje lutke u kojoj je sadržano svo zlo sredine. Posebno su zadovoljstvo čitanja predsmrtnih govora. PROLJETNO i USKRSNO VRIJEME - dominira slika sv. Jurja. On simbolizira bujnu prirodu, mladost, snagu, bujnu i strastveni život. Svibanjske i prvosvibanjske svečanosti vezane su za sv. Filipa i Jakova. Kult plodnosti, tijela, prirodne snage i mladosti seže sve do kraja lipnja ( Ivandan). Od lipnja do prosinačkog Ivana sve je slabije. Ivanjski krijesovi - zadnji trag proljetnog vazmenog događanja (razulareno ponašanje mladića i djevojaka). U ljetnom ciklusu ne događa se ništa, a u jesen se zahvaljuje prirodi na plodnosti i obilju (voće). Martinje je posebno važno događanje. Božićno vrijeme je kršćanski ali i poganski predznak (naročito Badnjak). Igra Adama i Eve, igra zvijezdica i triju mudraca. Betlehemska štalica sama je posebi teatralna. b) DOBA ŽIVOTA - rođenje, odrastanje, svadbe, poslovi, smrt. U Hrvatskoj suposebno važni svadbeni običaji. Sudionici svatova svojevrsni su glumci. Svatovi su nekoć trajali danima. c) MASKE - lutke i sjene. Maske govore umjesto ljudi, to bi bila stanovita basna u narodnom kazalištu. Sjene su nastale igrom prstiju da bi se oponašali neki likovi ili životinje. Teatarska komunikacija proces je prenošenja gotovog, napisanog teksta publici predstavom. Međutim, struktura je toga procesa sve samo ne toliko pojednostavljena. Ona se sastoji od kreativnoga čina predstave, od domišljate manipulacije spleta verbalnih, vizualnih, zvukovnih i drugih znakovnih sustava koji su poznati pod jednim nazivom kazališni jezik. KLASIFIKACIJA DRAME S obzirom na povode i okolnosti pod kojima se drame izvode, one se dijele na svadbene dramske igre, pokladne drame, karnevalske drame, momačke drame, inicijacijsko-obredne, dramske igre koje su u tematskoj vezi s pojedinim zvanjima i društvenopovijesne dramske igre.
•
Davor Dukić: «Usmene epske pjesme I.», Zagreb, edicija SHK, 2004.
- autor predgovora i bibliografije koja uključuje važnija izdanja usmenih epskih pjesama te važniju literaturu o usmenim epskim pjesmama - pjesme uglavnom zastupljene u zapisima iz 19.st. Terminom «usmena epika» označuje se usmeno prenošenje, odnosno izvedba i narativnost.
23
Tematski kriteriji podjele: junačka (hajdučke i uskočke) i povijesne (junačke) pjesme. Junačke epske pjesme- osnovna tema borbe – dvoboj dvojice junaka ili bitka dvaju suprotstavljenih tabora (mi/vi). Izražen je motiv izdaje; plastičnost, naturalistički prikaz likova; stereotipne teme; motiv smrti, ranjenog junaka, motiv danka u krvi (dječake odvodili u vojsku). Neke se od junačkih epskih pjesama temelje na poznatom povijesnom događaju, a neke na fikcionalnosti. Ako se temelje na povijesnom događaju, sadrže stereotipnu sižejnu strukturu (izvještaj sudionika bitke), kao i stereotipan motiv kao važan dio (pogibija junaka)→stvarni događaj i stvarni junaci; odražava ili stvara vrijednost u zajednici. Narodne hajdučko-uskočke pjesme imaju stereotipni siže (osveta kao ispunjenje junakove zadaće) i uzak krug tema (junačka otmica djevojke, junačka ženidba i sl.). U tim se pjesmama može vidjeti tipičan oblik hrvatske narodne epike, oslonjene na događaje iz hrvatske povijesti i hrvatske narodne junake: Ivana Senjanina i Mijata Tomića. Junačke usmene epske pjesme karakterizira epska obrada priče, odnosno postupno razvijanje sižea bez skokovitih prijelaza u pripovjednom vremenu i prostoru, opširni opisi i često ponavljanje skupina stihova ili narativnih sekvenci. Narativne pjesme koje ne pripadaju izrazitoj junačkoj epici: usmene epske pjesme religiozne, odnosno nabožne tematike, pjesme-bajke, novelističke pjesme pustolovne, mitološke, s temama iz svakodnevice (ljubavni i obiteljski odnosi), tj. romance i balade. Epsku strukturu određuje obrađivanje epskom tehnikom, fabula, narativnost i likovi, razrađeni osjećaji; opisi, digresije, epizode... Usmena epska pjesma ima dominantnu zabavnu funkciju, ali sadrži ideje i društvene norme sredine u kojoj živi. npr. Zemljanić Stipan: stereotipni motiv ropstva-zarobljenosti tipičan za usmenu epsku pjesmu, kao i pokušaj bjega iz ropstva; motiv obraćenja sivom sokolu (stalni epitet)=glasnik-tipičan topos; bijeli dvori, polji ravni, vjerna ljuba-stalni epiteti; u usmenoj se knjiž. uvijek pita za majku i ljubu (ostarjela majka, ljuba Stipanovanemaju imena); 3 bijela dana-simbolika broja 3 (stalno mjesto); paralelizmi (razvlačenje radnje) i dijalog dominiraju, tu su još i ponavljanja, personifikacija, stalni epiteti, anafore, gomilanja veznika, apostrofiranje, detaljni opisi...; glas pripovjedača i glasnika najpouzdaniji; molitvena forma-obraćanje Bogu, kršć. ideologemi; odisejski motiv jako važan; kićeni svatovi-važan motiv; motiv prerušavanja i prepoznavanja idu zajedno i tipični su, kao i motiv osvete; formulativan epski deseterac.
Prikaz antologije: Stipe Botica, Biserno uresje. Izbor iz hrvatske usmene poezije/Hrvatska usmena poezija 3 izdanja: Zagreb, Mladost, 1990; Zagreb, Školske novine, 1994; Zagreb, Alfa, 1996. prvo i drugo izdanje sadrže po 243 pjesme, ali se razlikuju u 15 pjesama koje je priređivač u 2. izdanju zamijenio uspjelijima: 3. izdanje obuhvaća 122 pjesme sva tri izdanja sadrže kratak rječnik, abecedni popis pjesama po prvom stihu i popis pjesama s izvorom iz kojeg su preuzete uz svaku pjesmu navode se mjesto i vrijeme zapisivanja, a u trećem izdanju, koje je namijenjeno mladeži, i kratki komentari i tumačenja pjesme Iz predgovora: O usmenoj književnosti
24
- drevnog postanja - poetski iskaz = naročita leksička organizacija tj. semantizacija naročito odabranog predmeta tvorac usmenog poetskog izraza je bezimen daroviti pojedinac, nastaje usmenim priopćajem i namijenjen je slušnoj recepciji - u. k. mora sadržavati poruke značajne za slušatelje da bi naišla na odjek u kolektivu, bit će to prijemljivija što više odgovora kolektivnim pregnućima tj. onome što se iščekuje, mora osjetiti snagu važnih čimbenika ljudskog života i to primjereno priopćiti, za to je potrebna snažna i moćna stvaralačka aktivnost - u. k. nastaje u svom prirodnom okružju, taj izvedbeni kontekst jače ističe poruku i njenu aplikaciju na pojedinačni život - manifestacije privatnog lako postaju opće i manifestacije općeg privatne > tvorevina u. k. recipročna je svim aktantima i zato se trajanjem ne troši – novi „korisnici“ je obogaćuju i pojačavaju njenu prijemljivost - poruka je obavezno mnogoznačna - ima i istaknutu estetsku funkciju O usmenoj lirici - ona je iskazivanje/očitovanje duševnih stanja - doživljavanja i osjećanja iz područja intime pojedinca, njegovih intimnih pregnuća, burnog događanja u izvorištu emotivnog ima u prvom redu emotivnu funkciju - poruka u. l. –e je istinska i neposredna - nastaje iz unutrašnje potrebe pojedinca i prolazi put od subjektivnosti do intersubjektivnosti - izvodi se za potrebe svih onih koji o tome slično misle, zajednica u tome prepoznaje znak svoje duševnosti i tvorevina postaje zajedničkom svojinom, znači uspjeh usmene lirike temelji se na zajedničkom doživljavanju - izričaj tj. umjetnička realizacija moraju biti odgovarajući, preduvjet za to je kakvoća doživljaja, tj. on mora biti jak, zato se usmena lirika bavi važnim konstantama ljudskog života tj. intimne povijesti – povijesti pojedinačnog života, najsnažnija poetska ostvarenja vezana su za najpresudnije i bezuvjetne konstante: trenutke rađanja i umiranja O usmenoj ljubavnoj lirici - ne toliko neprikosnovena konstanta, ali ipak vječna inspiracija - svaka pjesma je ljubavno očitovanje, glas, pjev ili krik srca, pjesme odražavaju svaki pobuđeni treptaj i uzdah srca: čežnju, nadu, želju, slast, strepnju, bojazan, nevjericu, bol - ljubav – najvažniji poticaj hrvatskim usmenim lirskim pjesmama
O zapisivanju - usmena ljubavna lirika je obično kratkog vijeka, ali je njena proizvodnja vrlo bujna kao i sva usmena književnost zapisuje se od 15. stoljeća
25
- Šibenčanin, humanist s kraja 15. st., nažalost nije zapisao niti jednu pjesmu, ali je ostavio jedan od najstarijih zapisa o izvođenju usmene lirike: „na dan vjenčanja pjevaju (se) u kolu... svadbene pjesme kakve se nisu čule ni od Katula ili Klaudijana. Zatim obijesna i strastvena mladež pjeva krepkim glasom noću takvu ljubavnu pjesmu kakvu bi jedva spjevao uglađeni Tibul ili udvorni Propercije ili lascivni Likoridin ili lezbijka Sapfa.“ O pjesmama u antologiji: - pjesme su preuzete iz različitih tiskanih i rukopisnih zbirki, a dio i iz zapisa studenata Filozofskog fakulteta, dosta je pjesama iz Erlangenskog rukopisa koji je pronađen i danas se čuva u Erlangenu u Njemačkoj, a pronašao ga je i objavio njemački slavist Gerhard Gesemann 1925. godine, to je zbirka od 217 usmenih pjesama koje je oko 1720. zapisao nepoznati njemački vojni činovnik u vojnom logoru u Požegi, a kazivači su mu bili vojnici iz svih južnoslavenskih zemalja, posebno se ističu pjesme iz Slavonije - jedna pjesma potječe iz „Ranjinina zbornika“, 15-16. st., „Izrasla je vita jela na brijeg Dunaja; 3 pjesme iz Dubrovnika i jedna iz okolice Zadra su iz 16. stoljeća, sve te pjesme po duhu, stilu i dikciji odgovaraju pisanoj renesansnoj lirici; 17 pjesama zapisano je u 17., a 27 u 18. stoljeću, one uglavnom zadržavaju prvotnu strukturu i organizaciju; sve ostale tj. najveći broj pjesama sakupljene su u 19. stoljeću, neke od njih žive i danas - nastale su na svima trima dijalektalnim područjima, od Dubrovnika do Srijema: Konavli, Župa, Šipan (posebno bogato zastupljen), Korčula, Makarska, Split, Brač, Hvar, Šolta, Šibenik, Zlarin, Pašman, Ravni kotari, Zadar, Krk, Novi Vinodolski, Istra, Severin na Kupi, Glina, okolica Karlovca, Turopolje, okolica Zagreba, Hlebine, Marija Bistrica, Međimurje, Varaždin, Podravina, Slavonija, Srijem > najviše je pjesama iz Dubrovnika, Istre i Slavonije - ima i pjesama užeg zavičaja, ali prevladava svehrvatska duhovna baština: po motivima, temama, duhovnom ozračju, jezičnim i stilskim obilježjima, vrstama stiha (od 6-erca do 16-erca) - tekstovi ove knjige obuhvaćaju dio ljubavnog motiva hrvatske usmene književnosti od 16. do 20. stoljeća, znatno su brojniji u izvedbenom kontekstu nego u zapisima, a uvršteni su u PSHK - pjesme su bez naslova, navedene su po brojevima, a u sadržaju se navode prema prvom stihu Karakteristike: - očituje se stanje napregnute pojedinačne intime koja postaje paradigma kolektivnih stremljenja - pjesme su vezane us stvarni događaj koji je apstrakcijom i književnom preradbom oblikovan u književnu strukturu - motivi su raznoliki i mnogostruki - pjesme su raspoređene u cikluse prema logici tekstovne organizacije iznutra: iz aspekta predmetne funkcije očituje se da u djelu tekstova zri fenomen ljepote same po sebi (1. ciklus) ili preko manifestacijskih oznaka ljubavnog pregnuća (2. ciklus) i samoga fenomenološkog sloja ljubavnoga (3. ciklus) - ljubav se očituje kao istoznačnica punine života (4. ciklus) ili se nameće kao
26
najvrjedniji dar ljudskoga života (5. ciklus) - usmeni pjesnik poetizira razne zgode iz ljubavnog života slijedeći zakone tijela (6. ciklus) što ga ponekad stavlja pred raznolike zamke ljubavi (7. ciklus) ili pred teža ljubavna iskustva (8. ciklus) - neki motivi su općeljudski – poetizirani portreti ljepotica, uresja mladosti i ljepote te prirodna uresja, obuhvaćena su raznolika maštanja, nadanja, čežnje, strepnje, ushit i strah - najčešći portreti: Mara i Ivo - ideal djevojke: crne oči, vitak struk, rumeno lišce, njedra poput naranči, itd. - suprotnosti: ljubav-neljubav, vjernost-nevjernost, prisnost-hladnoća → čine tipičan model hrvatskih usmenoknjiževnih romanci - brojne senzualne slike, florističke poredbe i metafore, slikovit govor, simboli i personifikacije - jezik: slobodan prodor govorenoga jezika, to nije narodni jezik već izbor iz narodnog jezika - on pretpostavlja leksički probir primjeren određenoj književnoj vrsti i namjeni određene strukture, ima važnu ulogu kod prenošenja usmene književnosti – važno da ga usvoji recipijent Pregled po ciklusima: Iz obraza sitne ruže cvatu A gora je od lišca zasjala Desnom rukom lišce zaklanjala Milo mi je, milo divojku zbuđati Nisu lišca na licu ostala I IZ OBRAZA SITNE RUŽE CVATU - tema: fenomen ljepote sam po sebi - govori se o ljepoti, ona je ne samo estetski nego i vrijednosni kriterij i osnovno mjerilo pri izboru djevojke odnosno momka - djevojačka ljepota obično se uspoređuje s motivima iz prirode, najčešće s cvijećem, ružama, kao u „Otkada su Mleci sagrađeni“ ili drugim biljem, kao u „Ja usadih vitu jelu“: vita jela, b`jela loza, b`jela ruža, struk bosilja, ustaljen simbol ljepote je i naranča; zatim s nebeskim tijelima: suncem, mjesecom, zvijezdama, te s dragocjenim materijalima – zlatom, srebrom, biserima; jako česta metafora za nešto vrijedno, rijetko i poželjno je zlatna jabuka; ljepota u usmenim pjesmama često je hiperbolična - u opisima djevojačke ljepote nekad se posebno ističe snaga istinske neukroćene prirode u odnosu na ljudski okoliš: „Oj, divojko, ča si tako lipa“ iz Istre i „Petar se kneže hvalio“ iz Dalmacije; - u ovoj drugoj pjesmi ljuba Petrova i vila natječu se koja je ljepša; oklada vile i djevojke koja će nešto brže i bolje učiniti česta je tema, pobjeđuje ona koja se bolje snađe i ima bolje saveznike; vila je čest lirski subjekt, ima sve osobine ljudi i može im biti i pomoćnica i mučiteljica, a ljudi joj se često uspješno suprotstavljaju - često se opisuje i muška tj. momačka ljepota: najpoznatiji su stihovi o lijepom Ivi na konju koji se javljaju u mnogo varijanata, pr. „Ive jaše kroz orašje“ iz Like i „Lip se Ivo k brdu šeće“ iz Skopja u Bosni, Ivo i konj uspoređuju se sa suncem, srebrom, zvizdom i vilom, na kraju pjesme „Smilje brala lipa Mare“ iz Ravnih kotara momak je poput mjeseca - u ovom ciklusu ima i slavonskih bećaraca i šaranaca, bećarci su deseterački distisi
27
koje najčešće pjevaju momci (bećar=momak), a šaranci su bećarci ili kratke pjesme uz kolo: „Visok, tanak, rumen kao ruža/taj se meni oko srca pruža“; također slavonske pjesme od kola, pr. „Kolo igra, kolo igra“ FOLKLORNO KAZALIŠTE (Ivan Lozica, SHK, Zagreb, 1996.) Od davnina je scensko stvaralaštvo u narodu bivalo zanemarivano i nezapaženo, a drama je zaostajala za ostalim usmenoknjiževnim oblicima kojih je bivalo sve znatnije. Za narod se držalo da se u svojoj neukosti ne može scenski izraziti te da se dramski primjeri ne mogu ostvarivati u usmenoknjiževnom gradivu. Međutim, šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća folklorno kazalište i drama konačno uspijevju pronaći svoje mjesto u usmenoj književnosti. Tako se temelji folklornoga kazališta pronalaze u religijskim i magijskim obredima prošlosti, a evolucija kazališta prikazuje se kao dugotrajno i mukotrpno rađanje dramske riječi iz obreda drevnih kultura i običaja. Osim obreda, i igra je važno ishodište kazališta. Uistinu, kazalište nastaje kao spoj obreda i igre, kao kultna igra u kojoj dramski sukob, oponašanje i prerušavanje postupno nadvladavaju religijsku svrhu i tvore predstavu kao izmišljenu zbilju. Izvođači stvaraju iluziju kojoj se publika predaje i time omogućuje postojanje izmišljene zbilje unutar prave zbilje svakodnevnoga života. Bit kazališnoga umijeća jest predstavljanje, a ono se može definirati kao pokazivanje izmišljene zbilje, ponekad s umjetničkom tendencijom. Potreba za obnavljanjem izgubljenoga i prošloga stvara na pozornici glumljeni folklor kao folklornu glumu. Takvo predstavljanje prožima običaje i obrede, igre i predstave u kontekstu svakidašnjega života tradicijske, ali i suvremene urbane kulture. Takvo se predstavljanje naziva folklornim. Usmena, živa riječ glumca najvažnije je obilježje folklornoga kazališnoga oblika i čini osnovnu razliku između folklornoga i institucionaliziranoga kazališta. Dakle, sama usmenost folklornih predstava razlikuje se od usmenosti profesionalnih kazališta. Komunikacija je slobodnija, gledatelji postaju dio predstave; publika su i izvedba međusobno povezane. Pretpostavlja se da tekst folklorne predstave ne postoji u pisanome obliku, iako didaskalije jesu prisutne u zabilježenu gradivu i formalno se ne razlikuju od onih u pisanoj dramskoj književnosti. Većinu narodnih dramskih tekstova čine naknadni zapisi nastali na temelju kazivanja. Neki su tekstovi stalni i ponavljaju se desetljećima ili stoljećima u izvedbama, a neki su tekstovi podložniji mijenama i aktualizacijama. Dijalog nastaje improvizacijom usmenim putem i blizak je svakodnevnom govoru. Scena je vrlo jednostavna, manjka joj raskoši, a scenski se rekviziti i scenski se prostor više pretpostavlja nego doživljava. Pozornica nije fiksna, postavlja se ad hoc s već pripremljenim stalnim ambijentima. Najsnažnije predstavljačko sredstvo koje povezuje magiju i kazalište jest maska. Maska, koja zastrašuje i nasmijava, pojavljuje se iz davnina kao dio animističkoga kulta. Nošenje maske često se povezuje s poviješću karnevala i sa slavljenjem povratka mrtvih. S obzirom na povode i okolnosti pod kojima se drame izvode, one se dijele na svadbene dramske igre, pokladne drame, karnevalske drame, momačke drame, inicijacijsko-obredne, dramske igre koje su u tematskoj vezi s pojedinim zvanjima i društvenopovijesne dramske igre.
28
Najrasprostranjenija svadbena dramska igra jest Traženje ovce, poznata još pod nazivom Traženje prepelice, jarebice. Ostale poznate svadbene komedije jesu Štef i Bara, Obuvanje magarca, Nenad iz Brinja, Snuboki. USMENE PRIPOVIJETKE I PREDAJE (SHK), Zagreb 1997., Maja Bošković – Stulli •
Pripovijetke , predaje , legende i ostale usmene narativne vrste mogu se zajednički obuhvatiti imenom priče.
•
Hrvatske se usmene priče razlikuju od susjednih, kao i ostalih europskih, onoliko koliko je uopće u njihovoj naravi da se, čuvajući trajnije strukture, mijenjaju i prilagođavaju od kraja do kraja, od jedne sredine do druge.
•
Folklor, pa tako i priče, vezane su ( prema danskom istraživaču Bengtu Holbeku ) za svoju lokalnu sredinu, splone i generacijske skupine, za zanimanja, za obitelj, a ne za široko područje nacije.
•
Ako je hrvatski pripovijedač kazivao priču svojim jezikom, a slušao ju je usmeno u svojoj užoj ili široj sredini, onda je to hrvatska priča.
•
S braćom Grimm počinju teorijska tumačenja pripovijedaka: teorije o njihovu mitskom podrijetlu, o migracijskom širenju ili o poligenetskom postanku na temelju njihove zbirke priredili su J. Bolte i G. Polivka petosveščani poredbeni priručnik gdje su prikazane i hrvatske pripiovijetke - Napomene uz dječje i kućne bajke braće Grimm
•
U 20 st. je poraslo zanimanje za smisao bajki, njihovu simboliku, značenja, a među njima su i psiholiške interpretacije S. Freud, C.G. Jung, B. Bettelheim i drugi )
•
Najznamenitija su prozna vrsta bajke – čudesne, čarobne pripovijetke čudo u bajci je element radnje, one su izmišljene!
•
Uz njih su povlaštena vrsta usmene proze još i predaje koje se temelje na vjerovanju u istinitost onoga što se kazuje.
•
Predajama su bliske legende; važni su i vicevi, basne, anegdote...
•
Konstantin Porfirogenet nam je važan jer je u svojem djelu O upravljanju carstvom, naveo znamenitu predaju o dolasku Hrvata u današnju postrojbinu ( predvođenih petoricom braće i dvjema sestrama ); to je model rodovskih predaja o podrijetlu i o naseljavanju zemalja
•
Srednjovjekovni su gradovi poznavali predaje o svojim osnivačima i legende o mjesnim svecima, o čemu svjedoče dalmatinski ljetopisi i nabožni spisi na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku
29
•
Mnoge svetačke legende poznate su od najstarije književnsoti sve do novih usmenih pričanja
•
S početkom prosvijetiteljstva i predromantizma, prvi koji su se izrazitije počeli zanimati za narod i njegove običaje, pa tako i priče bili su : Alberto Fortis ( Put po Dalmaciji ) uz blagu ironiju, pripovijeda o dvjema vješticama što su pekle ljudska srca, te o lopovu Vrgorčaninu! Ivan lovrić ( Bilješke po Putu po Dalmaciji ) uklapa usm. predaje u kontekst kazivanja o povijesti, prirodi, običajima, ishrani, nošnji
•
Ljudevit Gaj - kao dječak bilježio i slušao priče tako je čuo priču o slavenskoj braći Čehu, Mehu i Lehu, vezanu za postanak Krapine; to je rodovska predaja preuzeta iz kronika i povijesnih spisa
•
Gaj je zapisao i prvu kajkavsku bajku o maćehi i pastorci
•
I. S. Kukuljević – objavio opsežnu mitološku raspravu o vilama ( velika pozornost se obraćala vjerovanjima i nadnaravnim bićima ) -traži i dobiva odgovore o usmenoim pričanjima, vjerovanju, pjesmama, običajima...
•
Matija Valjevec – prva hrvatska zbirka narodnih pripovijetki na kajkavskom narječju; 1858. ( u i oko Varaždina )
•
M. B. S. objašnjava unošenje osobnih kreacija pripovjedača u tekst u oblikovanju priče: pripovjedači katkada se igraju uporabom riječi iz drugog diskurza moderniziraju bajku izrazima iz suvremenog administrativnog ili tehničkog svijeta ne zaziru od uključivanja u priču aluzija na vlastitu osobu ili okolicu
!!! NARODNE LIRSKE PJESME ( PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI ), knjiga 23; priredio Olinko Delorko; Zg 1963. •
U rukopisnom zborniku u kojemu se nalaze zapisane pjesme nekih od najstarijih lirika hrvatske umjetne književnosti, među kojima se ističu Šiško Menčetić i Džore Držić, nalaze se i zapisi naših folklornih pjesama
•
Ti pjesnici su bili pod utjecajem petrarkista
•
Neki su folklornu poeziju uklapali u svoja djela ( Petar Hektorović u Ribanju i ribarskom prigovaranju, Juraj Baraković u Vili Slovinki, Petar Zoranić u Planinama – on se pozvao na početne stihove pjesama ... )
•
Naša tradicionalna poezija postigla je najveći ugled u prvoj polovici 19. St. u doba romantizma ( Mažuranićev ep Smrt Sail – age Ćengijića )
30
•
20 st. - Naša se tradicionalna poezija nalazi objavljena i na strana monogih časopisa npr Nevena, Vijenca..., kalendara, godišnjaka, mjesečnika, tjednika pa i dnevnih novina
•
U to doba vrlo je oskudna književna kritika! najvredniji naši književni kritici: A. G. Matoš i A. B: Šimić
•
Jezik u narodnim pjesmama u svojim osnovnim oblicima je bio više - manje u svim našim krajevima prihvaćen! Za razliku od jezika pisane književnosti bio je uvijek na zamjernoj umjetničkoj visini
•
U prilozima hrv. Folk. Poezije neprstano se miješaju ikavski, ekavski i ijekavski oblici
•
Imena i prezimena „glavnih uloga“ imaju vrlo promijenljiv položaj u našoj trad. poeziji ( junak može biti i nježan i surov, bahat i ponizan, darežljiv i škrt, postojan i nevjeran, human i nečovječan ) npr. Ivo Senjanin koji kao nosilac pozitivnih karakteristika može postati odvratan i nasilan!
•
Najčešći nosioci „glavnih uloga“ su : Ivo Karlović, kralj Matijaš pa Marko Kraljević i Ivo Senjanin
•
Ivo je najčešće spominjano ime u narodnim lirskim pjesmama
•
Važne karakteristike TP: deformiranje imena i prezimena, raznih gradova i naselja ( Klin umjesto Knin ), stanovita hiperboličnost, pjesme vezane uz more ( naš narod poznat po pomorskim tradicijama ), realizam kao jedna od najpozitivnijih osobina, pjesme koje odišu antimilitarističkim duhom pokazujući na uzbudljiv i posebno dramatičan način svu besmislicu ratnih pokolja, pjesme u kojima se slavi i junaštvo i naglašava viteštvo u borbi i prožete su tugom ( to su vojničke pjesme )
•
Osamostaljivanje fragmenata sa neočekivanim završecima ima osobito mnogo pjesama na čakavskom i kajkavskom narječju ( uz to još i jezgrovito izražavanje )
•
Pjesme koje su se u narodu nazivale: pismice, kanćolice, gange, šalajke, nadmetaljke, poskočice, bećarac imaju manje ozbiljniji i tagičniji sadržaj od ovih prethodnih
•
Pjesme koje su povezane uz svatovske običaje i žetvu, obredne pjesme, mitološke...
•
Ima četveračkih, petnaesteračkih i šesnaesteračkih pjesama, ali najviše zastupljene deseteračke i osmeračke: Deseteračke – shema 4 +6, Osmeračke – shema 4+ 4
31
•
Balade – završavaju tragično i žalosna je, a romance ne završavaju tragično i vedre su
•
U samom narodu pjesme nemaju naslove, kod nekih pjesama ritam je lepršav, zavodljiv i plesan
32
