Smer: Ime i prezime studenta: Broj indexa:
SEMINARSKI RAD NAZIV PREDMETA: SOCIOLOGIJA NASLOV RADA: SOCIJALIZACIJA I AGENSI SOCIJALIZACIJE
Novi Sad, 12.novembar 2008.godine
SADRŽAJ
1.Uvod, predmet i cilj rada.........................................................................3 2. Pojam socijalizacije…………………………………………….……..3 2.1. Uža definicija socijalizacije………………………………………………4 2.2. Šira definicija socijalizacije………………………………………………4
3. Važnost proučavanja socijalizacije........................................................4 4. Agensi socijalizacije…………………………………………………...5 5. Socijalno-ekološki razvojni model…………………………………….7 5.1. Mikrosistem………………………………………………………………7 5.2. Mezosistem……………………………………………………………….8 5.3. Egzosistem………………………………………………………………..8 5.4. Makrosistem……………………………………………………………....8 5.5. Hronosistem………………………………………………………………9
6. Faktori socijalnog razvoja…………………………………………….9 Zaključak…………………………………………………………….…10 Literatura…………………………………………………………….…11
2
1.Uvod, predmet i cilj rada
Sociologija predstavlja najopštiju teorijsku nauku o ljudskom društvu. Proučava sistem odnosa u društvu, vrste delatnosti i sve vrste društvenog grupisanja , zatim zakone održavanja i razvijanja društva. Ona teži da o svim pomenutim sadržajima dodje do opšteg i sistematskog saznanja, ispitujući globalno društvo kao konkretnu istorijsku celinu, kao konkretan istorijski sistem i objašnjavajući kako se medjusobno odnose razni delovi globalnog društvenog sistema, način uskladjivanja i usmeravanja raznovrsnih društvenih delatnosti, način organizacije pomoću koje se društveni sistem uspostavlja, održava i deluje, uzroke i prirodu društvenih suprotnosti i sukoba i uslove postizanja unutardruštvene saglasnosti i činioce koji prouzrokuju promene bilo u pojedinim oblastima bilo pak u celokupnoj strukturi globalnog društva. Na osnovu toga ona otkriva ono što je posebno, specifično i opšte, zajedničko u pojavama. Sve to joj omogućava da otkriva i objašnjava osnovne zakonitosti strukture i dinamike društva, njegovog funkcionisanja i prelaska iz jedne društveno-ekonomske formacije u drugu. Predmet ovog rada je sagledavanje socijalizacije i agensa socijalizacije. Cilj je sagledavanje na koji je način ljudska jedinka od nagona i refleksa postala socijalizovana ličnost.
2. Pojam socijalizacije
Socijalizacija predstavlja učenje ljudskog ponašanja kako da se pojedinac prilagodi i postane član odredjene grupe. Pored toga socijalizacijom se stiču osobine koje omogućavaju pojedincu opstanak u društvu u kojem se nalazi. Nadalje, socijalizacijom se utiče na stvaranje i formiranje stavova, stereotipa kao i sticanje predrasuda koje su specifične za društvo u kojem živimo. Sve ovo ukazuje da se socijalizacijom formiraju ličnosti u svom sjaju i bedi. Kada govorimo o pojmu socijalizacije moramo imati u vidu da postoje dve grupe definicija pojma socijalizacije : -
uža definicija i šira definicija.
3
2.1. Uža definicija socijalizacije Uža definicija socijalizacije, čiji su predstavnici sociolozi i antropolozi, predstavlja sticanje znanja, motiva i stavova koji su potrebni za izvršenje sadašnjih i budućih uloga pojedinca u društvu. U ovoj definiciji naglasak je na konformiranju ostalim članovima društva, prihvatanju važećih društvenih normi i usvajanje ponašanja koje će doprinositi održavanju i funkcionisanju društva. Osnovni nedostaci ove definicije ogledaju se u sledećem : -
preuska je, izjednačavaju se pojmovi konformiranja i socijalizacije, svi članovi društva nemaju istovetno ponašanje, ova teorija ne objašnjava devijantno ponašanje koje je suprotno normama ponašanja, - ne uzima u obzir uticaj nasledja i ličnog iskustva.
2.2. Šira definicija socijalizacije Šira definicija socijalizacije, čiji su predstavnici psiholozi, predstavlja prosec socijalnog učenja putem koga jedinka stiče socijalno-relevantne oblike ponašanja i formira se kao ličnost sa svim svojim specifičnim osobinama. Pojedini autori izjednačavaju pojam socijalizacije i pojmove kulturalizacije ili akulturacije. Socojalizacija, međutim, nije samo usvajanje određenog sadržaja neke kulture već i proces nastajanja ljudskog socijalog bića.
3. Važnost proučavanja socijalizacije Proučavanje socijalizacije je od izuzetne važnosti na čega su ukazivali sociolozi, antropolozi, psiholozi.Američki sociolog. Tako je Parsons pri proučavanju socijalizacije imao na umu da se ljudska bića rađaju samo sa određenim brojem nagona i refleksa. Ti nagoni su nehumanizovani, nekultivisani, nesocijalizovani. Oni su samo biološka bića. Čovek jedinka se rađa bez ikakvih znanja i navika, rukovanja sa stvarima i ophođenja sa ljudima, kao i bez sposobnosti govora i komunikacije Medjutim, treba naglasiti da se čovek jedinka radja sa mogućnošću da se razvije u svakom pogledu u odnosu na bilo koju drugu vrstu.
4
Čoveku u odnosu na bilo koju drugu vrstu socijalno učenje omogućava da postane kvalitativno drugačiji. Porces socijalizacije jednak je procesu učenja u društvenom okruženju Procesom socijalizacije čovek jedinka stiče : 1. Formira se za život u društvu i za funkcionisanje društva važnih osobina i načina ponašanja; 2. Razvitak od biološke jedinke u ličnost sa mnogim karakteristikama zajedničkim za sve ljude, ali i sa nekima koje su za pojedinca specifične (idiosinkratičke). Inkeles (1968): Svako društvo, preko različitih faktora i različitim sredstvima, preduzima mere da se stvore odgovarajući oblici ponašanja koji su od važnosti za funkcionisanje društva: određena znanja i veštine – radi fizičkog održanja ljudi; govor i jezik – radi komunikacije; stavovi i mišljenja – radi zajedničke orijentacije; vrednosti – radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva; oblici afektivnog ponašanja – radi regulisanja afektivnog sporazumevanja među ljudima; određeni oblici moralnog ponašanja – radi kontrole društveno nepoželjnih i štetnih postupaka. Svi ovi poželjni i potrebni oblici ponašanja formiraju se u procesu socijalizacije a u funkciji su održanja društva. Socijalizacijom se formira čovekova ličnost – od osobe nagona i refleksa posredstvom socijalnog učenja stvara se ličnost sa osobinama koje je čine ljudskim bićem koje pripada odredjenoj kulturi i svojevrsnom individuom. Antropolozi su pokazali posmatrajući razvoj ljudskog roda, odredjene razlike u ponašanju ljudi u različitim društvima i kulturama. Mehanizmi koji su zahteve kultura prema pripadnicima istih označavali kao proces socijalizacije. Posebna pažnja se obraćala na način vaspitanja i podizanje dece. Pojava socijalizacije objasnila je relativnu stabilnost društvenih odnosa jer se kod ljudi formira stanje svesti koji obezbedjuje održavanje odredjenih društvenih odnosa. Pored gore pomenutog sociolozi istražuju i probleme društvene kontrole, oblikovanje želja, osećanja pojedinca kako bi bili uskladjeni sa potrebama grupe. Pored toga važan segment istraživanja socijalizacije je i zavisnost podizanja dece od klasne pripadnosti i socijalne strukture, važnost društvenih uloga i usvajanje ponašanja vezanih za položaje u društvu.
4. Agensi socijalizacije Agensi socijalizacije su najvažniji činioci koji neposredno utiču na socijalizaciju jedinke u procesu rasta i razvoja. Oni ne stvaraju sisteme vrednosti, uzore i norme, već ih samo posreduju, prenose na jedinku koja se socijalizuje. U glavne agense socijalizacije ubrajaju se: 5
-
porodica, vrtić, škola, grupa vršnjaka, crkva, društvene organizacije i sredstva masovne komunikacije.
Svi pomenuti agensi socijalizacije imaju direktan uticaj na dete u procesu asocijacije. U procesu socijalizacije dete zauzima odredjene stavove, stvara svoje lične osobine, formira kod sebe moralna načela, prihvata odredjene načine ophodjenja prema odredjenim grupama , osobama i institucijama. Pomenute karakteristike socijalizovane ličnosti stvaraju i kreiraju izvori socijalizacije. Najznačajniji izvor socijalizacije predstavlja porodica. Rodjenjem dete se prvo veže za majku i sa njom ima poseban odnos. U toku odrastanja dete uči od svojih roditelja prvo da govori, priča, hoda, stvara svoj stav i već počinje da formira svoju ličnost. Znači roditelji počinju socijalizaciju i vaspitanje deteta već samim rodjenjem. U daljem odrastanju imaju veliku ulogu. Roditelji u vaspitanju dece koriste različite vaspitne stilove. Postoje dve vrste vaspitnih stilova : ograničavajući-slobodni i toplihladni. Ograničavajući-slobodni stil odredjuju ograničenje ili dozvoljavanje dečije slobodne aktivnosti. Topli-hladni vaspitni stil predstavlja srdačan odnos naspram hladnog odnosa prema detetu. Već od ranog detinjstva roditelji uče decu o onom šta je dobro a šta nije po njihovom shvatanju. Deca to obično prihvataju i to postaje pravilo ponašanja. Za svaku dobru uradjenu stvar roditelji nagradjuju svoje dete, dok za loše uradjenu stvar sledi odredjena kazna primerena uzrastu deteta. Na razvoj deteta veliki uticaj ima i odnos izmedju roditelja. Ukoliko je odnos skladan u porodici i dete odrasta u jednoj zdravoj porodici. Medjutim, ukoliko je u porodici loš odnos izmedju roditelje to vrlo loše utiče na razvoj deteta. Takodje i kompletnost porodice utiče na razvoj deteta u pozitivnom i negativnom smislu. Veliki uticaj na socijalizaciju deteta ima i škola. Prvo iskustvo boravka u grupama deca doživljavaju u vrtićima. Tu stiču prva iskustva u načinu prilagodjavanja pripadajućoj grupi. Dete se navikava i počinje da biva samostalno. Svako dete koje dolazi u vrtić mora prvo da se prilagodi novoj sredini, novim licima. Roditelji više nisu stalno prisutni sa njima. Sada mora da se uklopi u grupu i izbori svoje mesto u njoj. Vaspitači su nove ličnosti i autoriteti od kojih dobijaju nova saznanja i norme ponašanja kako bi se uklopili u sredinu. Škola kao vaspitna organizacija postavlja nove i strožije zahteve koje dete mora da prihvati kako bi se dalje razvijao i postajao član zajednice. U školi se organizovano i sistematski prenosi uticaj društva. To se odredjuje nastavnim planovima kao i pravilima ponašanja u školi. Dete uči da živi u grupi. Pored škole vršnjaci imaju značajnu ulogu u razvoju deteta. Sticanje novih vrednosti i stavova vršnjaka ne mora uvek da bude pozitivno. Nekada su negativni uticaji dosta izraženi.
6
Vršnjaci se često organizuju u odredjene grupe. To predstavlja početak nezavisnosti i samostalnosti. Pored pomenutih na socijalizaciju deteta utiče i crkva. Crkva sa svojim principima i moralnim načelima uče decu kako da se ponašaju kako u kući, školi tako i u društvu. Uticaj crkve u nekim zemljama je izuzetno velik. I društvene organizacije imaju značajnu ulogu u socijalizaciji dece. Poseban uticaj imaju sportske i kulturne organizacije. Dece se u ovim organizacijama uče zdravom životu, sticanju novih prijatelja, takmičarskom duhu, napredovanju. U današnje vreme sredstva masovne komunikacije kao što su radio, televizija, internet pružaju mnoge mogućnosti socijalizacije.
5. Socijalno-ekološki razvojni model Socijalno-ekološki razvojni model predstavlja model razvoja pojedinca u socijalnom okruženju. Ekološki pristup je zasnovan na mehanističkom pristupu u tumačenju razvoja pojedinca. Ključna ideja je da osnovu razvoja čini stalna interakcija individue sa okruženjem, pri čemu spoljašnji uticaji sredine predstavljaju presudne faktore u indukovanju promena u razvoju. Osnovne pokretače razvoja treba tražiti u socijalnom okruženju unutar socijalno-kulturnog konteksta. Ovaj pristup naglašava i dinamičko jedinstvo individue i socijalnog okruženja u kojem se sam razvoj odvija od esencijalnog značaja za razumevanje socijalnog razvoja i objašnjenje oblikovanja ponašanja. (Berk,2000 ; Bronfenbrenner, Morris, 1998 ; Gorman-Smith i sar.,1998). Prema socijalno-ekološkom razvojnom modelu, svaka osoba živi, radi, deluje i razvija se u okviru složenog ekološkog sistema kojeg čine multipli ekosistemi rasporedjeni u nekoliko medjusobno povezanih nivoa ekološkog sistema. Nivoi ekološkog sistema su : -
mikrosistem, mezosistem, egzosistem i makrosistem.
5.1. Mikrosistem Mikrosistem je najuži podsistem ekološkog sistema koji neposredno okružuje individuu, obuhvata sve one konkretne uslove u kojima pojedinac živi, radi i deluje. Mikrosistem čini veći broj elemenata, medju kojima se izdvajaju porodica, predškolske i školske ustanove, vršnjačke grupe, susedstvo i sve one grupe sa kojima pojedinac stupa u direktne socijalne kontakte i interakcije. Reč je o užem socijalnom okruženju sa kojim individua ima neposredan odnos i sa kojim stupa u direktne interpersonalne veze. Usled 7
toga se i očekuje da elementi mikrosistema ostvaruju i najveći uticaj na oblikovanje socijalonog ponašanja (Bronfenbrenner, Morris, 1998). Posebno je značajno istaći da pojedinac u razvoju nije pasivan objekat koji trpi uticaje elemenata mikrosistema, već subjekat koji aktivno učestvuje u interakcijama sa sopstvenim socijalnim okruženjem. Na nivou mikrosistema postoje interakcije koje idu u dva pravca : od individue ka sredini i od sredine ka individui. Ovaj dvosmerni uticaj ima najsnažnije dejstvo na razvoj individue. 5.2. Mezosistem Mezozistem obuhvata interakcije izmedju elemenata mikrosistema. Tu pripada čitav niz formalnih ili neformalnih socijalnih veza i odnosa koji se uspostavljaju izmedju porodice, vaspitno-obrazovnih ustanova, susedstva, vršnjačkih i drugih relevantnih grupa u neposrednom okruženju. U tim interakcijama pojedinac ne učestvuje neposredno, već interakcije posredno ostvaruju uticaj na oblikovanje socijalnog ponašanja. Interakcije izmedju elemenata mikrosistema imaju različitog odraza na socijalni razvoj pojedinca u zavisnosti od toga na kom stepenu razvoja se nalazi individua.
5.3. Egzosistem Egzosistem se odnosi na socijalno okruženje koje nema direktnog uticaja na razvoj individue, ali koje je u direktnim interakcijama sa mikrosistemom individue i time uslovljava promene u komponentama mikrosistema, čime posredno vrši uticaj na oblikovanje ponašanja pojedinca. Egzosistem individue predstavlja mikrosistem onih elemenata koji čine mikrosistem individue. To su različite prosvetne, socijalne, ekonomske, verske, političke, kulturne, i druge institucije, organizacije, asocijacije i klubovi koji deluju na lokalnom nivou. Iako ovde individua nema direktnu aktivnu ulogu, egzosistem svojim uticajima može da uslovi promene u konkretnom neposrednom okruženju i time se posredno odrazi na socijalni razvoj pojedinca.
5.4. Makrosistem Makrosistem predstavlja najširi nivo socijalnog uticaja koji obuhvata široku skalu ideološko-vrednosnih i kulturoloških odlika sredine. Ovde je reč o ideologijama, zakonima, normama, vrednostima, religijama i običajima jedne kulture koji se prenose sa generacije na generaciju. Makrosistem, obuhvata politički, ekonomski, socijalni i pravni sistem unutar kojeg se elementi mikrosistema, mezosistema i egzosistema pojavljuju kao konkretne manifestacije. Aspekti makrosistema imaju kaskadni uticaj koji podrazumeva njihovo direktno delovanje na elemente egzosistema, koji dalje uslovljavaju promene u mikrosistemu, što u krajnjoj liniji ima odraza na oblikovanje ponašanja individua.
8
5.5. Hronosistem Pored gore pomenutih sistema postoji i hronosistem. Hronosistem je bitno drugačiji od napred pomenutih sistema jer se odnosi na vremenski rok u kojem dolaze do izražaja različiti životni dogadjaji i situacije koji uslovljavaju promene u individui ili u socijalnom okruženju. U pitanju je kumulativno iskustvo individue u vezi sa procesima, dogadjajima i situacijama koje su se odigrale u toku odredjenog vremenskog perioda. Hronosistem kao vremenska dimenzija obuhvata socijaln istorijske okolnosti, odnosno sve one uticaje koji se stvaraju vremenom ili koji dolaze do izražaja u kritičnim periodima života pojedinca. To mogu biti spoljašnji elementi, kao što je smrt roditelja ili razvod roditelja, ili unutrašnji elementi u vidu izvesnih psiholoških promena koje prate razvoj deteta. Uticaji elemenata hronosistema variraju zavisno od stadijuma razvoja u kojem se individua nalazi.
6. Faktori socijalnog razvoja U okviru svih nabrojanih sistema do izražaja dolazi delovanje raznovrsnih faktora socijalnog razvoja koji svojim uticajima determinišu socijalni razvoj i oblikovanje socijalnog ponašanja individua. Faktroi socijalnog razvoja mogu se svrstati na sledeći način : -
individualni faktori, interpersonalni faktori koji deluju na nivou mikrosistema, institucionaloni faktori koji deluju unutar mezosistema, faktori zajednice unutar egzosistema i faktori politike društva unutar makrosistema.
Kada se razmatra i analizira ponašanje pojedinca treba poći od karakteristika i osobenosti istog. Treba imati u vidu da najneposredniji uticaj na oblikovanje socijalnog ponašanja dece i omladine imaju interpesonalni faktori, dok se sa udaljavanjem od pojedinca nivo neposrednosti znatno smanjuje. Faktori zajednice i faktori društva ostvaruju svoj uticaj na ponašanje mladih ljudi posredno, preko institucionalnih a posebno preko interpersonalnih faktora. Faktori socijalnog razvoja mogu ostvariti pozitivan ili negativan uticaj na socijalni razvoj i ponašanje pojedinca. U zavisnosti od prirode ostvarenog uticaja mogu se razlikovati :
9
-
faktori koji deluju podsticajno u pravcu stvaranja uslova koji omogućavaju pravilan socijalni razvoj i podstiču formiranje presocijalnih oblika ponašanja, i - faktori koji kompromituju ili onemogućavaju socijalni razvoj, odnosno doprinose stvaranju uslova koji pogoduju razvijanju i učvršćivanju prestupničkih oblika ponašanja. To znači da je za pravilan socijalni razvoj usmeren ka razvijanju prosocijalnih ponašanja neophodno smanjiti ili neutralisati dejstvo onih faktora koji svojim uticajima ometaju takav razvoj i unapredjivati i jačati one faktore koji podstiču adekvatan razvoj socijalnog ponašanja.
Zaključak Za razvoj čoveka od presudnog značaja je njegova socijalizacija. Kao što se iz napred navedenog vidi, čovek se socijalizuje od samog rodjenja. Čovek kroz svoj životni vek ima uvek neprekidnu socijalizaciju. Covek se rodjenjem socijalizuje da prvo živi u porodici. Ukoliko je ta porodica homogena i skladna, razvoj i socijalizacija je mnogo bolja nego u situacijama gde je porodica razorena. U takvim slučajevima može se javiti i devijantno ponašanje koje nije u skladu sa običajima, pravima, normama ponašanja i zakonom. Covek se socijalizuje kroz školovanje kako bi savladao i prihvatio nova znanja i veštine koje će mu omogućiti da se bolje snalazi u društvu. Pored toga pojedinac se na taj način prilagodjava društvu, uči, prihvata odredjene stavove i motivacije. Nakon sticanja novih znanja, tj. završetkom školovanja počinje radna socijalizacija pojedinca. Radna socijalizacija pojedinca predstavlja proces kojim se pojedinac motivira za rad. Poznato je da različiti motivi mogu dovesti do istog ponašanja. Medjutim, isti motiv može dovesti i do sasvim različitog ponašanja. Takodje isti motivi mogu delovati različito u različitim prilikama. Na kraju svega može se zaključiti da socijalizacija i agensi socijalizacije imaju veliku ulogu u čovekovom životu. Ona ga osposobljava da se prilagodi grupi, društvu, radnom kolektivu, odredjenim institucijama i organizacijama i da na taj način nadje svoje mesto u društvu, dajući svoj maksimalni doprinos. Treba naglasiti da ustanovljena pravila i standardi ponašanja kojima porodica, škola i zajednica u celini izražavaju svoja očekivanja vezana za način ponašanja dece, omladine i ljudi moraju biti medjusobno usaglašena i potpuno jasna i razumljiva bez elemenata dvosmislenosti i oprečnosti. Jasnim definisanjem pravila ponašanja i adekvatnim uveravanjem mladih ljudi o ispravnosti takvog ponašanja doprinosi se stvaranju uslova koji omogućavaju pravilan socijalni razvoj i oblikovanje ponašanja čime se posredno smanjuje negativni efekti izloženi brojnim faktorima rizika i verovatnoća javljanja negativnih oblika ponašanja. Samo ustanovljavanje jasnih pravila i standarda ponašanja nije garancija da će ih mladi ljudi poštovati i pridržavati ih se, te je od ključnog značaja motivisati decu i 10
omladinu da žive i rade u skladu sa normama i standardima ponašanja koje su postavile zajednica, porodica ili neka druga pozitivna grupa.
Literatura N. Rot: Osnovi socijalne psihologije, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1972. Procesi socijalizacije (s. 69-118). B.Popović-Ćitić, Prevencija prestupništva dece i omladine, Ministarstvo prosvete i sporta Republike Srbije, Beograd, 2005,(25-60). Wikipedia : The Free Encyclopedia, URL :http://en.wikipedia.org.(10.11.2008)
11