Osnovi ekonomskog kriminaliteta

OSNOVI EKONOMSKOG KRIMINALITETA

Dr. MERSIDA SUĆESKA

PRISHTINË 2006 FSK/S – 07/06

NASTAVNI PLAN I PROGRAM ZA NASTAVNI PREDMET “OSNOVI EKONOMSKOG KRIMINALITETA “ ŠKOLSKA 2005/ 2006 DIO I POJAM, KARAKTERISTIKE I VRSTE EKONOMSKOG KRIMINALITETA • • •

Pojam ekonomskog kriminaliteta Karakteristike ekonomskog kriminaliteta Vrste – pojavni oblici ekonomskog kriminaliteta DIO II PRAVNI OSNOV O UREĐENJU EKONOMSKOG KRIMINALITETA

•

•

Međunarodni dokumenti ƒ Međunarodni sporazum ƒ Međunarodne konvencije ƒ Međunarodne preporuke i savjeti Domaće zakonodavstvo ƒ Krivični zakon BiH ƒ Zakon o porezu na dodatu vrijednost u BiH ƒ Zakon o carinskoj politici u BiH ƒ Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju BiH ƒ Zakon o politici stranih direktnih ulaganja u BiH ƒ Zakon o bankama ƒ Zakon o slobodnim zonama u BiH DIO III FAKTORI EKONOMSKOG KRIMINALITETA

• •

Faktori ekonomskog kriminaliteta uopće Faktori ekonomskog kriminaliteta u BiH DIO IV ORGANIZOVANI EKONOMSKI KRIMINALITET

1

• • •

Pojam, karakteristike i uzroci organizovanog ekonomskog kriminaliteta Oblici i načini manifestovanja organizovanog ekonomskog kriminaliteta Posljedice organizovanog ekonomskog kriminaliteta DIO V SPREČAVANJA ORGANIZOVANOG EKONOMSKOG KRIMINALITETA

• • • •

Operativne i regulativne metode Nosioci (subjekti) suprostavljanja organizovanog ekonomskog kriminaliteta Aktivnost u okviru Programa Ujedinjenih naroda Aktivnost i nadležnost organa u sprečavanju organizovanog kriminaliteta u Bosni i Hercegovini DIO VI FISKALNI SISTEM I EKONOMSKI KRIMINALITET

• • • • • • •

Pojam fiskalnog sistema i fiskalne politike Porezi, doprinosi i takse kao fiskalni prihodi, Poreska načela, klasifikacija i oblici Zakon o porezu na dodatnu vrijednost u BiH Carine: pojam, značaj, vrste i zakonska regulativa u Bosni i Hercegovini Kriminalitet u oblasti poreza i carina Finansijski delikti DIO VII EVAZIJA FISKALNIH DAŽBINA

• • • • •

Poreska defraudacija (utaja) i kontrabanda (šverc – krijumčarenje), pojam, uzroci i način vršenja Sprečavanje defraudacije i kontrabande Mjesto i uloga Uprave za inderektno operezivanje u carinskom i poreskom sistemu BiH Uloga Poreske uprave Uloga Finansijske policije i drugih državnih organa gonjenja DIO VIII CARINSKA I TRGOVAČKA DOKUMENTACIJA U EKONOMSKOM KRIMINALITETU

2

• • •

Dokumentacija u spoljnotrgovinskom poslovanju Carinska dokumentacija Trgovačka dokumentacija DIO IX SIVA EKONOMIJA KAO GLOBALNI DRUŠTVENO – EKONOMSKI FENOMEN

• • • •

Pojam sive ekonomije – špekulativni oblici privređivanja Siva ekonomija i evazija fiskalnih prihoda (poreza, carina, doprinosa, taksi i drugih dadzbina) - izbjegavanje javnih obaveza prema zajednici Efekti sive ekonomije na privredu BiH Sprječavanje sive ekonomije u BiH DIO X KORUPCIJA I MITO

• • • •

Pojam i karakteristike korupcije Oblici korupcije Mjere i aktivnosti na sprječavanju korupcije u svijetu Mjere, aktivnosti i efekti na sprječavanju korupcije u Bosni i Hercegovini DIO XI PRANJE NOVCA

• • • •

Pojam i način pranja novca Centri pranja novca Međunarodni dokumenti i međunarodne institucije koji se bave problematikom pranja novca - mjere za sprečavanje pranja novca Sprječavanje pranja novca u Bosni i Hercegovini. DIO XII KRIVOTVORENJE NOVCA

• • •

Pojam, oblici i način krivotvorenja novca Sprječavanje krivičnog djela krivotvorenja novca preventivne i represivne mjere Metodi otkrivanja krivotvorenog novca

3

•

Krivično-pravni aspekt krivičnog djela krivotvorenja novca u Bosni i Hercegovini. DIO XIII KOMPJUTERSKI EKONOMSKI KRIMINALITET

• • • • • •

Pojam, karakteristike i oblici kompjuterskog kriminaliteta Kompjuterski kriminalitet kao globalni problem Aktivnosti regionalnih organizacija na suzbijanju kompjuterskog kriminaliteta Aktivnost međunarodnih organizacija i udruženja na suzbijanju kompjuterskog kriminaliteta Krivično pravni aspekt kompjuterskog kriminala u BiH Mogućnost prevencije kompjuterskog kriminaliteta. DIO XIV NERAVNOPRAVNA KONKURENCIJA

• • • •

Pojam i oblici neravnopravne konkurencije Monopolski sporazumi “kartelisanje” tržišta i njegovo suzbijanje Sprječavanje monopolskog položaja u Bosni i Hercegovini Sadašnja iskustva i rezultati. DIO XV INTERNI REVIZIJSKI NADZOR – NAJPOGODNIJE SREDSTVO ZA SUZBIJANJE EKONOMSKOG KRIMINALITETA

• • • •

Zadaci i nadležnost rada interne revizije Zakonsko i poslovno određenje interne revizije Vrste revizijskog nadzora Etička načela u internoj reviziji.

4

SADRŽAJ I DIO

13

POJAM, KARAKTERISTIKE I VRSTE EKONOMSKOG KRIMINALITETA 13 1. POJAM EKONOMSKOG KRIMINALITETA 1. 1. PRIVREDNI KRIMINALITET 1. 2. POJAVNI OBLICI EKONOMSKOG KRIMINALITETA

13 14 16

II DIO

19

PRAVNI OSNOV O UREĐENJU EKONOMSKOG KRIMINALITETA 19 1. MEĐUNARODNI DOKUMENTI 19 2. DOMAĆE ZAKONODAVSTVO 22 2.1 KRIVIČNI ZAKON BIH 22 27 2.2. ZAKON O CARINSKOJ POLITICI 2.3. ZAKON O VANJSKOTRGOVINSKOJ POLITICI BIH 30 2.4. ZAKON O POLITICI DIREKTNIH STRANIH ULAGANJA U BIH 30 2.5. ZAKON O CARINSKOJ TARIFI BIH 30 2. 6. SLOBODNE ZONE SA ASPEKTA ZAKONA O CARINSKOJ POLITICI 2.6.1. Pojam i karakteristike slobodne zone 32 2.6.2. Definisanje slobodnih zona 33 III DIO

35

FAKTORI EKONOMSKOG KRIMINALITETA

35

IV DIO

37

ORGANIZOVANI EKONOMSKI KRIMINALITET

37

1. ORGANIZOVANI KRIMINALITET 37 2. UZROCI ORGANIZOVANOG EKONOMSKOG KRIMINALA 39 3. NAJPOZNATIJE KRIMINALNE ORGANIZACIJE U SVIJETU 40

5

32

V DIO

43

SPREČAVANJE ORGANIZOVANOG EKONOMSKOG KRIMINALA 43 VI DIO

44

FISKALNI SISTEM I EKONOMSKI KRIMINALITET (EVAZIJE)44 1. POREZI - TEORIJSKI ASPEKT 44 1. 1. POREZNA TERMINOLOGIJA 45 1. 2. KLASIFIKACIJE POREZA 47 1. 3. POREZI IZ RASHODA 48 1. 4. POREZ NA DODATU VRIJEDNOST 50 1. 4. 1. Proizvodni oblik 50 1. 4. 2. Dohodovni oblik 51 1. 4. 3. Metodi prikljupanja (obračunavanja) poreza na dodatu vrijednost 51 1. 4. 4. Načela oporezivanja 53 1. 4. 5. Poreske stope 54 2. OSNOVNA OBILJEŽJA POREZA NA DODATU VRIJEDNOST U BOSNI I HERCEGOVINI 54 2. 1. POREDJENJE SISTEMA PDV-A I SISTEMA POREZA NA PROMET 56 57 2. 2. KARAKTERISTIKE POREZA NA DODATU VRIJEDNOST 2. 3. NEDOSTACI PDV-A 59 3. ŠESTA DIREKTIVA 60 61 3. 1. ANALIZA ZAHTJEVA ŠESTE DIREKTIVE 3. 1. 1. Oporezive transakcije 61 3. 1. 2. Porezni obveznici i njihove obaveze 62 3. 1. 3. Mjesto oporezivanja 62 3. 1. 4. Porezne stope i porezna osnovica 63 3. 1. 5. Porezna oslobađanja 65 3. 1. 6. Posebni postupci oporezivanja 66 3. 1. 7. Odbitak pretporeza 66 4. SISTEM PDV-A U BOSNI I HERCEGOVINI 67 67 4. 1. JEDINSTVENI SISTEM PDV-A U BIH 69 4. 2. MAKROEKONOMSKA STABILNOST 4. 2. 1. Prikupljanje i raspodjela prihoda od indirektnih poreza 70 Razlozi donošenja Zakona o PDV-u 71 4. 3. PROJEKAT IMPLEMENTACIJE PDV-A 72 4. 4. UTICAJ PDV-A NA KRIMINALITET SA POSEBNIM OSVRTOM NA PRIVREDNI KRIMINAL 72 5. POJAM CARINE I NJEN ZNAČAJ 75

6

5. 1. ZNAČAJ CARINE 76 5. 2. VRSTE CARINA 77 5. 3. CARINSKI DELIKTI 79 5. 4. CARINSKA KRIVIČNA DJELA 80 5. 4. 1. Krijumčarenje 80 5. 4. 2. Carinske prevare 82 5. 5. PRIVREDNI PRESTUPI 83 5. 6. CARINSKI PREKRŠAJI 83 5. 6. 1. Carinski prekršaji koji se čine neprijavljivanjem robe 84 5. 6. 2. Carinski prekršaji kojima se izbjegavaju mjere carinskog nadzora 85 5. 6. 3. Carinski prekršaji kojima se povrjeđuju carinski propisi o carinskim povlasticama 85 5.6.4. Carinski prekršaji koji se vrše netačnim prijavljivanjem carinske robe86 5.6.5. Carinski prekršaji kojima se otežava naplata carinskih i drugih uvoznih dažbina, odnosno sprovođenje mjera carinskog nadzora 86 5.6.6. Carinski prekršaji koji se vrše stavljanjem u promet robe kojom su izvršeni određeni prekršaji 87 6. UČINIOCI CARINSKIH PREKRŠAJA 87 87 6.1. FIZIČKO LICE KAO UČINILAC CARINSKOG PREKRŠAJA 6. 2. PRAVNO LICE KAO UČINILAC CARINSKOG PREKRŠAJA 87 6.3. POKRETANJE PREKRŠAJNOG POSTUPKA PO CARINSKIM PREKRŠAJIMA88 7. KRIMINALISTIČKA KONTROLA, OBRADA I PREVENTIVA CARINSKOG KRIMINALA 88 88 7.1. KRIMINALISTIČKA KONTROLA 7.2. KRIMINALISTIČKA OBRADA CARINSKOG KRIMINALA 89 8. PREVENTIVA KAO VID BORBE PROTIV CARINSKOG KRIMINALITETA 90 DIO VIII

93

CARINSKA I TRGOVAČKA DOKUMENTACIJA U EKONOMSKOM KRIMINALITETU 93 1. DOKUMENTACIJA U SPOLJNO - TRGOVINSKOM POSLOVANJU93 93 1. 1. ROBNA DOKUMENTACIJA: 1. 2. CARINSKA DOKUMENTACIJA: 93 1. 3. TRANSPORTNA DOKUMENTACIJA: 93 1. 4. GARANCIJE U MEĐUNARODNOM POSLOVANJU: 94 94 2. VRSTE PREVARA

7

2. 1. PREVARE PRI UTVRĐIAVNJU CARINSKE OSNOVICE 94 2.2. PREVARE O DAVANJU POGREŠNOG OPISA ROBE 95 2.3. PREVARE U PORIJEKLU ROBE 95 2. 4. PREVARE PRI CARINSKIM POVLASTICAMA 95 2. 5. PREVARE U KRAJNJOJ UPOTREBI ROBE 96 2. 6. PREVARE KRIVOTVORENE – PIRATSKE ROBE 97 2. 7. PREVARE ODSTUPANJA ILI PROVOZA ROBE 97 3. POJAVNI OBLICI I VRSTE EKONOMSKOG KRIMINALITETA U NABAVI I PRODAJI 98 3.1 OBLICI PRISVAJANJA PRI NABAVI ROBE 99 a) Prisvajanje sa posljedicom manjka i prikrivanje manjka putem falsifikata99 b) Prisvajanje iz osnova korupcije i zloupotrebe 100 3.2. OBLICI PRISVAJANJA PRI PRODAJI ROBE 100 a) Prisvajanje neevidentnih viškova uzrokovanih prevarom potrošača i kupca. 100 b) Prisvajanje neevidentnih viškova uzrokuvanih poslovanjem za svoj račun101 c) Prisvajanje iz osnova korupcije i zloupotrebe 101 d) lažno reklamiranje robe 101 e) Prevare na količini 102 f) Prevare na kvaliteti 102 g) Prevare na cijeni 102 h) carinski i poreski prekršaji 103 i) pronevjera 103 4. VRSTE IZVRŠIOCA EKONOMSKOG KRIMINALA 103 104 4.1. POJAM I FUNKCIJA NABAVE 4.2. POJAM I FUNKCIJA PRODAJE 104 4.3. FAKTORI KOJI OMOGUĆAVAJU NASTANAK KRIMINALNIH RADNJI U NABAVI I PRODAJI 105 4.4. SPRJEČAVANJE EKONOMSKOG KRIMINALITETA 106 5. MJERE SPRJEČAVANJA EKONOMSKOG KRIMINALITETA U NABAVI I PRODAJI 106 5.1. ORGANIZACIONE MJERE 107 107 5.2. PREGLED CIKLUSA NABAVE 5.2.1. Glavne vrste poslovnih dogadjaja 108 5.2.2. Računi financijskih izvještaja u svezi s nabavom 108 5.2.3. Vrste dokumenata i evidencija 109 5.2.4. Glavne funkcije nabave 111 5.3. GLAVNA PODJELA DUŽNOSTI I MOGUĆE POGREŠKE ILI NEPRAVILNOSTI112 6. PREGLED CIKLUSA PRODAJE 113 6.1. GLAVNE VRSTE POSLOVNIH DOGADJAJA 113 6.2. VRSTE DOKUMENATA I EVIDENCIJA 114

8

6.3. FUNKCIJE CIKLUSA PRODAJE 116 6.4. GLAVNA PODJELA DUŽNOSTI I MOGUĆE POGREŠKE I NEPRAVILNOSTI 118 7. KRIMINALISTIČKA OBRADA EKONOMSKOG KRIMINALITETA 7.1. OSNOVNE RADNJE I MJERE U KRIMINALISTIČKOJ OBRADI120 DIO IX

118

121

SIVA EKONOMIJA KAO GLOBALNI DRUŠTVENO-EKONOMSKI FENOMEN 121 1. POJAM SIVE EKONOMIJE 2. UZROCI POJAVE SIVE EKONOMIJE 3. POJAVNI OBLICI SIVE EKONOMIJE

121 122 123

X DIO

125

KORUPCIJA I MITO

125

1. POJAM KORUPCIJE 125 2. DEFINISANJE KORUPCIJE 127 3. KONVENCIJA UJEDINJENIH NACIJA U BORBI PROTIV KORUPCIJE 128 4. PODJELA I OSNOVNE KARAKTERISTIKE KORUPCIJE 130 131 4.1. KARAKTERISTIKE KORUPCIJE 5. EVOLUCIJA MEĐUNARODNOG PRAVNOG OKVIRA U BORBI PROTIV KORUPCIJE 132 5.1. OECD KONVENCIJA (KONVENCIJU OECD O BORBI PROTIV POTKUPLJIVANJA STRANIH. JAVNIH ZVANIČNIKA U MEĐUNARODNIM POSLOVNIM TRANSAKCIJAMA) 132 132 5.2. KONVENCIJE VIJEĆA EVROPE PROTIV KORUPCIJE 5.2.1. Krivično-pravna konvencija o korupciji 132 5.2.2. Građansko-pravna konvencija o korupciji 133 5.2.3. Ostale konvencije koje su predhodile UNCAC-u 133 6. KONVENCIJA UN-A PROTIV KORUPCIJE 134 (MEĐUNARODNA UN KONVENCIJA PROTIV KORUPCIJE) 134 6.1. ODREDBE MEĐUNARODNE KONVENCIJE UJEDINJENIH NACIJA PROTIV KORUPCIJE 135 6.1.1. PREVENTIVNE MJERE - SPREČAVANJE KORUPCIJE 136 137 7. JAVNI SEKTOR 137 7.1. KORUPCIJA U JAVNOJ ADMINISTRACIJI

9

7.2. ODREDBE PREMA JAVNIM FUNKCIONERIMA, SLUŽBENICIMA 138 7.3. JAVNE NABAVKE, JAVNE FINANSIJE, JAVNI IZVJEŠTAJI 139 8. PRIVATNI SEKTOR 141 8.1. PRIJEDLOG MJERA U OKVIRU PRIVATNOG SEKTORA 141 9. ZNAČAJ KONVENCIJE U MEĐUNARODNIM OKVIRIMA 143 10. ZNAČAJ KONVENCIJE ZA BOSNU I HERCEGOVINU 144 10.1. OCJENA INSTITUCIONALNOSTI I ZAKONSKIH ODREDABA PROTIV KORUPCIJE 144 XI DIO

147

PRANJE NOVCA

147

147 1. POJAM PRANJA NOVCA 2. SAVREMENE KARAKTERISTIKE PRANJA NOVCA 149 3. POSTUPAK PRANJA NOVCA 150 3.1. OSNOVNI POSTUPCI PRANJA NOVCA 150 Ustanove pogodne za pranje novca: 152 3.1.1. Deponovanje (stavljanje) 152 3.1.2. Polaganje 153 3.1.3. Integracija 154 4. NORMATIVNI PROPISI KOJI REGULISU PROBLEM PRANJA NOVCA U BIH 155 155 4.1. ZAKONSKI OKVIR 4.1.1. ZAKON O SPRIJEČAVANJU PRANJA NOVCA 155 156 4.2. MJERE ZA SPRIJEČAVANJE PRANJA NOVCA 4.2.1. Identifikacija 156 4.2.2. Obavještavanje 158 4.3. PRAVILNIK O PODACIMA, INFORMACIJAMA, DOKUMENTACIJI I METODAMA IDENTIFIKACIJE I MINIMUMU DRUGIH POKAZATELJA NEOPHODNIH ZA EFIKASNO PROVOĐENJE ODREDBI ZAKONA O SPRIJEČAVANJU PRANJA NOVCA 159 4.3.1. INFORMACIJE, PODACI I DOKUMENTACIJA POTREBNI ZA IDENTIFIKACIJU 159 4.3.2. INFORMACIJE, PODACI KOJI SE PROSLIJEĐUJU FOJ-u 160 4.3.3. POTREBNE INFORMACIJE ZA SUMNJIVE TRANSAKCIJE, STRANKE I OSOBE 160 4.3.4. POKAZATELJI SUMNJIVIH TRANSAKCIJA 161 4.4. ZEMLJE KOJE ISPUNJAVAJU MEĐUNARODNO PRIZNATE STANDARDE ZA SPRIJECAVANJE I OTKRIVANJE PRANJA NOVCA I FINANCIRANJE

10

TERORISTIČKIH AKTIVNOSTI 162 4.5. POSTUPAK ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM 5. KONVENCIJE UN-A PROTIV TRANSNACIONALNOG KRIMINALA 163 XII DIO

169

KRIVOTVORENJE NOVCA

169

162

1. POJAM KRIVOTVORENJA NOVCA 169 2. OBLICI I NAČINI KRIVOTVORENJA NOVCA 169 3. SPREČAVANJE I OTKRIVANJE KRIVOTVORENOG NOVCA 170 4. METODIKA OTRIVANJA I DOKAZIVANJA KRIVIČNIH DJELA KRIVOTVORENJA NOVCA 171 DIO XIII

173

KOMPJUTERSKI EKONOMSKI KRIMINALITET

173

1. POJAM KOMPJUTERSKOG KRIMINALITETA 173 2. IZVRŠITELJI KOMPJUTERSKOG KRIMINALITETA 174 175 3. PODJELA KOMPJUTERSKOG KRIMINALITETA 4. NAČIN IZVRŠENJA KOMPJUTERSKOG KRIMINALA - MODUS OPERANDI 178 178 4.1. ULAZ 4.2. IZLAZ 179 4.3. PROGRAMIRANJE 179 4.4. UPOTREBA 180 180 4.5. PRENOS 5. ODREĐIVANJE POJMA KOMPJUTERSKA PREVARA 180 182 5.1. POJAVNI OBLICI KOMPJUTERSKIH PREVARA 187 5.2. SPREČAVANJE KOMPJUTERSKIH PREVARA 5.2.1. Pravna zaštita od kompjuterskog kriminala u širem smislu 187 5.3. AKTUELNA PITANJA I PROBLEMI OTKRIVANJA KOMPJUTERSKIH PREVARA 190 5.4. ISTRAŽIVANJE KOMPJUTERSKIH PREVARA 194 5.5. PLANIRANJE OPERATIVNO-TAKTIČKIH ISTRAŽNIH RADNJI NAKON IZVRŠENJA DJELA KOMPJUTERSKOG KRIMINALA 197

11

XIV DIO

201

NERAVNOPRAVNA KONKURENCIJA

201

1. ZAŠTITNE MJERE 2. ANTIDAMPING ZAŠTITA 3. KONKURENCIJSKO VIJEĆE BIH

201 201 202

DIO XV

203

INTERNI REVIZIJSKI NADZOR - MODUS POBOLJŠANJA POSLOVANJA 203 1. ZADACI I DJELOKRUG RADA INTERNE REVIZIJE 2. MODUS POBOLJŠANJA POSLOVANJA 3. ZAKONSKO I POSLOVNO ODREDJENJE INTERNE REVIZIJE 4. STANDARDIZACIJA INTERNE REVIZIJE 5. RAZUMIJEVANJE I PLENIMINARNA PROCJENA INTERNE REVIZIJE 6. VRIJEME POTREBNO ZA VEZE I KOORDINACIJU 7. OCJENJIVANJE I TESTIRANJE RADA INTERNE REVIZIJE 8. VRSTE REVIZIJSKOG NADZORA 9. POSLOVNO OBILJEŽJE REVIZIJSKOG NADZORA 10. PLANIRANJE INTERNE REVIZIJE 10.1. STANDARDIZACIJA INTERNE REVIZIJE 11. ETIČKA NAČELA INTERNE REVIZIJE

12

203 204 206 207 208 209 209 210 212 213 213 214

I DIO POJAM, KARAKTERISTIKE I VRSTE EKONOMSKOG KRIMINALITETA 1. POJAM EKONOMSKOG KRIMINALITETA Ako sagledamo izvršena krivična djela u njihovoj cjelini uočićemo da ih karakterišu neki zajednički elementi, po kojima se one svrstavaju u istu kategoriju društvenih pojava, a to je kriminalitet. Jedna od takvih karakteristika jeste inkriminisanost, kao izraz njihove antisocijalnosti i društvene opasnosti. Ali ipak, kriminalitet ostaje kao jedna veoma složena i heterogena pojava. U večini slučajeva, među raznim krivičnim djelima i njihovim izvršiocima ima malo zajedničkog. Tako između privrednog kriminaliteta, krvnih delikata, seksualnih delikata, političkih krivičnih djela ima veoma malo ili nimalo dodirnih tačaka. Ta se različitost ispoljava, čak i kod krivičnih djela iste vrste. Da bi se unio određeni red u taj mozaik raznih inkriminisanih ponašanja, vrše se razne podjele pod tipovima i grupama. U literaturi se zato nailazi na mnoge klasifikacije kriminaliteta, koje se zasnivaju na raznim kriterijima. Jedna od čestih podjela jeste ona koja djeli krivična djela prema težini i stepenu društvene opasnosti, na teška i laka krivična djela. Kao teška krivična djela navode se: ubistva, pljačke, provalne krađe, silovanja, falsifikati, prevare i sl. Laka krivična djela su: sitne krađe, remećenje javnog reda i mira, uvrede, klevete i sl., za koje se izriču i lakše kazne. Struktura kriminaliteta može biti izvršena i na osnovu drugih kriterija kao što su: priroda izvršenih krivičnih djela, karakter i vrsta zaštitnog objekta, oblasti društvenog života i vrijednosti koje su njima napadnute, moralni elemenat, pol i starosne kategorije, mjesto i vrijeme izvršenja krivičnih djela i drugi. Zatim dolazi i podjela na primarne delikvente i recidiviste, i druge podjele. U novije vrijeme se javlja podjela na klasične i novije oblike kriminaliteta. Klasična djela napadaju dobra koja se smatraju društvenim vrijednostima u materijalnom ili moralnom smislu, manje – više, u svim društvenim sistemima. Gornje izlaganje pokazuje da se mogu praviti razne klasifikacije i tipologije kriminaliteta – šire ili uže, da se on može djeliti na osnovu raznih kriterija, što zavisi prije svega od cilja, kome treba da služi određena klasifikacija. Uprkos istaknutoj heterogenosti, može se reći da se kriminalno ponašanje, na osnovu izlaganja posebnih tipičnih obilježja, prije svega etiološkog karaktera može djeliti na razne klase i tipove. Ranije su dolazile više do izražaja podjele po klasama, a danas po tipovima. Pošto se tip formira na bazi kompleksa više korelativno povezanih obilježja, jednom tipu treba da pripadaju oni oblici kriminaliteta koje karakteriše

13

određeni broj obilježja, koja pokazuju krivična djela i njihove izvršioce. To su tzv. “idealni tipovi “. Pored nih postoje i “mješoviti tipovi “, kao i oblici kriminalnog ponašanja koji ne pripadaju ni jednom tipu. Kao što vidimo, riječ je o važnom i složenom pitanju koje zaslužuje posebnu analizu i izučavanje, u koje se ne možemo upuštati ovom prilikom. Zbog toga ćemo se u našem daljem izlaganju, ne ulazeći u takvu egzaktniju analizu tipologije kriminaliteta zadržati samo na privrednom - ekonomskom kriminalitetu. 1. 1. PRIVREDNI KRIMINALITET U vezi sa pojmom privrednog kriminaliteta postoje razna shvatanja koja variraju od zemlje do zemlje, a često se dešava da ni u istoj zemlji ne postoji saglasnost među pojedinim piscima. Privredni kriminalitet se javlja kao krivično – pravna kategorija. Pojam privrednog kriminaliteta nije dobio precizne odredbe ni u krivično pravnoj teoriji i praksi BiH i zemalja ex Jugoslavije, gdje se shvatanja pojedinih pisaca manje ili više razlikuju. Jedni kažu da su djela privrednog kriminaliteta ona ponašanja fizičkih i pravnih lica koja prouzrokuju opasnosti i nanose štetu novoj društvenoj i ekonomskoj politici, a drugi ističu da je za privrdno krivično djelokarakterističan napad na organizaciju i funkcionisanje privrednog sistema, dok treći polaze od inkriminisanih napada na privredni sistem uopće, dok četvrti smatraju da se njihova suština svodi na pričinjavanje štete imovini pri vršenju privrednih aktivnosti itd. Uobičajeno je shvatanje zasnovano na pravnoj klasifikaciji materijalnog krivičnog prava koje podrazumijeva pod privrednim kriminalitetom one izvršene djelatnosti kojima se napada privredni sistem nacionalne privrede, a koje su inkriminisane u odredbama Krivičnog zakona1. Pošto se ovo shvatanje zasniva na nomenklaturi KZ-a, dok se ta krivična djela evidentiraju u oficijelnoj statistici. Ovakvo shvatanje nije do kraja održivo ne samo zbog toga što se mnoge inkriminacije koje su sadržane u poglavljima KZ-a ne mogu smatrati djelima privrednog kriminaliteta, već i zbog toga što ono ne obuhvata onaj kriminalitet koji vrše privredna društva u toku ostvarivanja svoje privredne aktivnosti. To su tzv. privredni prestupi koji nisu obuhvaćeni kriminalitetom kao općom pojavom, što bi moglo da se shvati kao da oni u pogledu ispoljavanja društevene opasnosti imaju drugo stepeni ili treće stepeni karakter. Ako se želi da se privredni kriminalitet odredi egzatno, nije dovoljno osloniti se samo na njegovu pravnu odredbu. Privredni kriminalitet nije samo pravna kategorija već, u prvom redu, društvena pojava koja ima mnoga svojstva, a među njima i pravno obilježje koje se mora uzimati u obzir i respektovati prilikom njegovog određivanja. 1

u daljem tekstu KZ

14

Ukoliko je oslanjanje na krivično pravno obilježje kao osnovni kriterij tj. na jedno obilježje – i to na najvažnije, vodi često neprihvatljivim rješenjima, koja karakteriše pravni formalizam i dogmatizam. To je slučaj sa onim shvatanjima koja ističu da je kriminalitet trajna kategorija, da nema suštinskih razlika kada se ide od jednog do drugog oblika društva. Tim putem se mogu praviti određene strukture, sheme i podjele, nezavisno od društvenog sadržaja i društvene uslovljenosti kriminalnog fenomena. Međutim, one ne mogu imati egzaktnu vrijednost, jer, kao izraz formalno – pravnog logiciranja, zanemaruju konkretni društveni sadržaj, a samim tim i kriminološko sociološku determiniranost krivično – pravnih normi i instituta. Privredni kriminalitet nije nova pojava. On se javlja i u drugim, a ne samo u socijalističkim zemljama. Poznato je da i buržoasko društvoinkriminiše izvjesne djelatnosti na području privrede i privrednih odnosa, sa kojima se štite određeni svojinski oblici i odnosi: privatno – kapitalistički, državno – kapitalistički i drugi. Ali, ako se u određivanju njegovog karaktera polazi sa pravnog stanovišta, ne mogu se uvijek sagledati bitna obilježja i razlike, po kjima se on distancira u raznim društvima. Riječ je u svim slučajevima o određenim inkriminacijama u pozitivnim normama, koje štite svojinu, ustvari njen određeni društveni oblik, čije pravne formulacije mogu biti veoma slične, pa čak i istovjetne. Tim putem je nemoguće uočiti bilo koju razliku, jer takvo prilaženje, kome leži u osnovi pravna formula, ne vodi dovoljno računa o karakteru istorijskog oblika svojine i svojinskih, koji su zaštićeni pozitivnim normativnim sistemom. U praksi ne postoji međunarodno prihvaćena definicija ekonomskog kriminaliteta, tako da se na različite načine definiše, te ćemo iznijeti neke definicije: 1. Neki autori2 ne prave razliku u sadržaju pojmova ekonomskog i privrednog kriminaliteta tako da pod pojmom ekonomskog ili privrednog kriminaliteta podrazumijevaju sve one oblike kriminalnih aktivnosti koje su usmjerene protiv ekonomskog sistema nacije i njegovog funkcionisanja, bez razlike da li su preduzete u sastavu ekonomskog poslovanja ili izvan njega; 2. Drugi autori3 prave razliku između sadržaja pojmova ekonomskog i privrednog kriminaliteta jer se kao osnov razlike uzima priroda društvenih odnosa prema kojima ekonomski kriminalitet nastaje, tj. u samim ekonomskim odnosima i procesima (proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja). Naime, oni smatraju da je privredni kriminalitet širi pojam od ekonomskog kriminaliteta jer privredni kriminalitet obuhvata ekonomski kriminalitet i krivična djela protiv službene dužnosti u privredi (nije isključen imovinski kriminalitet u privredi); 3. Neki teoretičari u definisanju ekonomskog kriminaliteta polaze od kriterijuma krivično – pravnih odredbi dijela uperenih protiv privrede, a drugi od objekta Živojin Aleksić. M. Gašić S. Pihler, Ka savremenoj koncepciji ekonomskog kriminaliteta, Aktuelni problemi suzbijanja kriminaliteta, Institut za sociološka i kriminološka istražianja, Beograd, 1993, str. 35 – 38.

2 3

15

4.

5.

krivično – pravne zaštite, tj. od dijela usmjerenih na organizaciju i funkcionisanje privrednog sistema; U većini leksikona4 pod pojmom ekonomskog kriminaliteta obuhvaćeni su svi oblici kriminalnih aktivnosti koji su usmjereni protiv ekonomskog sistema nacije i njegovog djelovanja. Kriminološke i sociološke definicije privrednog kriminaliteta su šire pa pored krivičnih dijela obuhvataju privredne prestupe i prekršaje u funkcionisanju sistema, kao i dijela uperenih na materijalna dobra – spoljnim ugrožavanjem (dakle i svi drugi oblici imovinskih delikata); Privredni kriminalitet je posebno područje kriminaliteta koji ima za krajnji cilj stjecanje materijalog dobra ili nekih drugih koristi neovisno u kojim oblicima i u kojim vrijednostima. Glavna obilježja su mu: “tamne brojke “, dianmičnost i prilagodljivost ekonomskim i svim normativnim promjenama. Krivična djela vrše se na štetu pravnih i fizičkih osoba5;

Dakle, pojam ekonomskog kriminaliteta obuhvata sve one oblike kriminalnih aktivnosti koje su usmjerene protiv ekonomskog sistema nacionalne privrede i njegovog funkcionisanja. 1. 2. POJAVNI OBLICI EKONOMSKOG KRIMINALITETA U osnovi društvenih pojava su ekonomske determinante koje uslovljavaju njihovu materijalnu (pozitivnu ili negativnu) prirodu. Za izučavanje uzroka delikvencije od posebnog su značaja ekonomski uslovi razvoja društva, ekonomske krize i drugi privredni problemi, stanje i razlike u ekonomskom položaju stanovništva itd. S druge strane čitave oblasti kriminaliteta zapravo su svojevrsne kriminalne ekonomije, posebno oblasti privrednog i organizovanog kriminaliteta, ilegalne trgovine, šverca, špekulacije, krijumčarenja. U praksi se pokazalo da su najčešće aktivnosti u okviru kriminalne djelatnosti protiv ekonomije ili društveno opasne djelatnosti slijedeće: • Pravljenje lažnih bilansa u privatnim korporacijama, • manipulacije i kupoprodaja akcija (financijska berza), • podmićivanje u poslovnom svijetu (podmićivanje državnih službenika prilikom sklapanja ugovora između privatnih firmi i države ili prilikom donošenja nekih propisa), • lažno reklamiranje robe (laboratorijsko provjeravanje), • pronevjere, 4 5

Kriminološki leksikoni D. Modly, Kriminalistički leksikon, FKN, Sarajevo, 1998, str. 149.

16

• • • • •

nenamjensko trošenje fondova (revizija podudarnosti), izbjegavanje plaćanja poreza, lažno bankrotstvo – (namješteni stečaj i sl.), nelegalna konkurencija, obmanjivanje kupca i dr. (lažna deklaracija).

Lista kriminalne aktivnosti koju je sačinilo Vijeće Evrope iz 1981. godine. (preporuke br. R/81/12) su slijedeće: 1. Kartel prekršaji. 2. Prakse prevare i zloupotrebe ekonomske situacije od multinacionalnih kompanija. 3. Prevare u nabavci ili pogrešna upotreba nepovratnih sredstava (grantova) iz državnih međunarodnih organizacija. 4. Prekršaji koji se odnose na podatke. 5. Osnivanje fiktivnih firmi. 6. Krivotvorenje bilansa stanja ili kršenje obaveza održavanja računa (nerealno procjenjivanje imovine). 7. Prevare u pogledu trgovačke pozicije i kapitala kompanije. 8. Korištenje sigurnosnih i zdravstvenih pravila od firme koja su postavljena za korištenje njenim zaposlenim. 9. Prevare na štetu kreditora. 10. Prekršaj protiv potrošača. 11. Nefer konkurencija. 12. Poreski prekršaji i utaja doprinosa za socijalno osiguranje od firmi. 13. Carinski prekršaji. 14. Valutni prekršaji. 15. Povreda zakona o berzi i bankama. 16. Povreda ekoloških zakona. U daljem dijelu teksta detaljno će biti obrađene nabrojane aktivnosti.

17

II DIO PRAVNI OSNOV O UREĐENJU EKONOMSKOG KRIMINALITETA 1. MEĐUNARODNI DOKUMENTI U svim je evropskim zemljama poznata činjenica da ekonomski kriminal predstavlja opasnost za ekonomiju, a samim tim i za demokratiju. Stoga se može reći da je za prosperitet i dobrobit svih građana uvođenje efikasnih propisa i valjane prakse u borbi protiv te vrste kriminala od presudnog značaja. Mi, kao stručnjaci, moramo biti svjesni i činjenice da primjena tih propisa ne mora podrazumijevati i ograničenje zakonitih ekonomskih transakcija kao što je, npr. slobodan promet roba i usluga sa inozemstvom. U borbi protiv ekonomskog kriminala moramo, također, voditi računa o zaštiti zakonskih prava svih građana. Stoga bi na spisak dokumenata trebalo dodati i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Mora se, isto tako, voditi računa o tome da svaka zemlja ima svoje-posebno kulturno naslijeđe i pravnu tradiciju. Te osobenosti treba uzeti u obzir pri razmatranju novih zakona, kako bi sama primjena zakona bila što efikasnija i saradnja na međunarodnom nivou u borbi protiv kriminala bila što uspješnija. Ekonomska dobit je jedan od osnovnih motiva krivičnih djela, a vrlo često i jedini motiv - pronevjere. Ponekad, međutim, ekonomska dobit predstavlja sredstvo a ne cilj. Terorizam je takav primjer - novac je tu samo gorivo koje pokreće mašinu. Zbog toga je najefikasniji način borbe protiv kriminala konfiskacija nezakonito ostvarenog profita nakon počinjenja krivičnog djela. To isto važi i za ekonomski kriminal. Teško da će rejting jednog vode bande opasti ako članovi njegove bande budu osuđeni ha zatvorsku kaznu, ali će se u velikoj mjeri smanjiti utjecaj koji ima i poštivanje koje uživa ukoliko nezakonito stečen novac i imovina budu konfiskovani. Nadalje, konfiskacijom društvo nadoknađuje štetu koja je izazvana kriminalom. Konfiskacija je, prema tome, mjera od velikog društvenog interesa, u isto vrijeme mjera koja ima preventivno djelovanje. Glavni set pravila koja se odnose na ovu oblast sadržan je u Konvenciji o pranju novca, istražnim radnjama, zapljeni i konfiskaciji nelegalno stečene materijalne dobiti, koju je donijelo Vijeće Evrope 1990. god. čime su utvrđena pravila za donošenje državnih propisa, kao i za međunarodnu saradnju. Svi oblici teškog kriminala povezani su sa ostvarenjem ekonomske dobiti. Neke zemlje, međutim, pridržavaju pravo kad je u pitanju finansijski kriminal, čime se smanjuje mogućnost saradnje sa inozemstvom. Od područja koja zahtijevaju posebne napore na međunarodnom nivou obično se spominju organizovani kriminal i trgovina drogom. U nekim zemljama, npr., postoji krivični zakon kojim se štite i javni i privatni interesi, i na osnovu kojeg se pokreću krivični postupci po osnovu djela teškog finansijskog kriminala, pronevjere sredstava Evropske unije i nezakonitog korištenja zakonito dobivenih subvencija Evropske unije.

19

Konfiskacija nelegalno stečenih materijalnih sredstava može biti djelimična ili potpuna. U slučaju da nije moguće procijeniti tačnu vrijednost tih sredstava, može se, u nekim zemljama prema krivičnom zakonu, izvršiti konfiskacija približne vrijednosti. U tim zemljama konfiskacija se vrši i u slučaju da je neko drugo lice preuzelo nelegalno stečena sredstva, da je to lice imalo saznanje o krivičnom djelu ili se oglušilo o propise u vezi s tim, ili ako je nelegalno stečena sredstva primilo kao poklon. Osim toga, u tim zemljama uvrštene su nove odredbe u krivičnom zakonu. Prema novim odredbama, imovina počinioca teškog krivičnog djela može se konfiskovati ukoliko je krivičnim djelom stečena značajna materijalna korist. Pod istim okolnostima može se konfiskovati imovina bračnog ili nevjenčanog supružnika počinioca, osim ako je imovina stečena pet godina prije počinjenja krivičnog djela ili ako bračna ili vanbračna zajednica nije bila sklopljena u vrijeme kada je imovina stečena. Veliki značaj u Evropi, također, imaju propisi koji se odnose na preduzeća i poslovne ustanove. U njima se, prije svega, određuje koja fizička ili pravna lica su vlasnici preduzeća, ili u preduzeću imaju odlučujući utjecaj. Minimalni udio kapitala u preduzeću, postavljen kao zakonski preduvjet, može zaštititi organizaciju preduzeća. U slučajevima kada je, recimo, vlasniku dozvoljeno da uzme zajam od preduzeća, uvijek postoji rizik od zloupotrebe kapitala preduzeća. Kršenje propisa koji regiilišu knjigovodstvena pitanja, pitanja vezana za finansijsku reviziju i podnošenje godišnjih obračuna koji prikazuju poslovanje i bilans, za sobom povlači krivičnu odgovornost. U nekim evropskim zemljama u nekoliko proteklih - godina određen broj velikih banaka i preduzeća doveden je do bankrota. Ispostavilo se da kriminalne radnje u tim firmama dugo godina nisu mogle biti otkrivene jer finansijska revizija nije bila efikasno provedena. Bilo je, također, i slučajeva kada su korporacije osnovane "cirkulirajućim" kapitalom koji se prilikom osnivanja ili kupovine preduzeća na ime preduzeća polagao na bankovni račun, ali za vrlo kratko vrijeme, a potom se povlačio sa računa da bi se njime osnovalo drugo preduzeće. Zbog mnogih zloupotreba u nekim zemljama Evrope uvedena je mogućnost da se zakonskim putem pojedincima uskrati pravo da osnuju preduzeće ili da u njemu upravljaju. Smanjenju tog rizika u nekim zemljama doprinose propisi koji regulišu jasno identifikovanje i efikasnu kontrolu kad su u pitanju banke, finansijske organizacije, osiguravajuća i bankarska društva. Odabrani međunarodni sporazumi, konvencije i preporuke u vezi sa ekonomskim kriminalom; 1. Ujedinjene nacije: Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala. 2. Ujedinjene nacije: 1988. Konvencija protiv nezakonitog prometa narkotičkih droga i p'sihotropskih supstanci. 3. Vijeće Evrope: 1990. Konvencija o pranju novca, traženju, pljenidbi i konfiskaciji prihoda od zločina. 4. Savjet Evrope: Strasburg 1999. Građansko-pravna konvencija o korupciji.

20

5. 6. 7. 8. 9. 10.

Savjet Evrope: Strasburg 1999: Krivično-pravna konvencija o korupciji. Evropska unija (26/07/1995): Konvencija o zaštiti finansijskog interesa. Vijeće Evrope/OECD 1988: Konvencija o zajedničkoj akciji u carinskim radnjama. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava. Vijeće Evrope: 2000, Nacrt konvencija o kompjuterskom kriminalu. Vijeće Evrope: 1990, Konvencija o pljenidbi i konfiskaciji sredstava stečenih kroz kriminalna djela. 11. Evropska Konvencija o ekstradiciji (1957). 12. Dodatni protokol na Evropskoj konvenciji o ekstradiciji (1975). 13. Drugi dodatni protokol na Evropsku konvenciju o ekstradiciji (1978). 14. Evropska konvencija o međusobnoj saradnji u krivičnim slučajevima (1959). 15. Dodatni protokol na evropsku konvenciju o međusobnoj saradnji u krivičnim slučajevima (2001). 16. Drugi dodatni protokol na evropsku konvenciju o međusobnoj saradnji u krivičnim slučajevima (2001). 17. Vijeće Evrope; 1981, Konvencija za zaštitu osoba s obzirom na automatsku obradu ličnih podataka. 18. Dodatni protokol na Konvenciju Vijeća Evrope za zaštitu osoba s obzirom na automatsku obradu ličnih podataka (1981). 19. Vijeće Evrope; 1988, Konvencija o međusobnoj administrativnoj pomoći u poreskoj oblasti. 20. Konvencija OECD o borbi protiv potkupljivanja stranih javnih zvaničnika u međunarodnim poslovnim transakcijama 21. Vijeće Evrope; 2001, Konvencija Vijeća, Evrope o kriminalu u internet 'okruženju. 22. Desetočlana komisija za bankarske regulative i praksu nadzora (Bazelska komisija) 1988. god.: Izjava o principima za sprečavanje kriminalne upotrebe bankovskog sistema sa ciljem pranja novca. 23. Ujedinjene nacije: Model zakona za borbu protiv korupcije i pranja novca. 24. Grupa G-7 (ATF) radna grupa za finansijske aktivnosti protiv pranja novca, 40 Preporuka. 25. Evropska unija 1991. Direktive za sprečavanje korištenja finansijskog sistema u svrhe pranja novca. 26. Interpol 1955. Rezolucija o pranju novca. 27. Komitet ministarstava 1996. Akcioni program protiv korupcije. 28. Komitet ministara, 1997. Rezolucija (97) 24 o dvadeset vodećih prindpa za borbu protiv korupcije. 29. Komitet ministara. 1998. Sporazum o uspostavljaju "Grupe zemalja protiv korupcije (GRECO)" 30. Savjet Evrope, Strasburg 1997. Deklaracija i Akcioni plan za borbu protiv korupcije.

21

31. Evropska unija: Regulacije 1073/1999 Evropskog parlamenta i Vijeća (25/05/1999) koje se odnose na istrage Evropskog odjela za ekonomski kriminal (OLAF) 32. Vijeće Evrope / Multidisciplinarna grupa za korupciju 1999: Međunarodna kooperacija u borbi protiv korupcije i offshore finansijskih centara: Preporuke i solucije (Zaključci IV Evropske konferencije Odjela spedjalizovanog u borbi protiv korupcije). 33. Sporazum o osnivanju Evropske Zajednice 1948. god. 2. DOMAĆE ZAKONODAVSTVO 2.1 KRIVIČNI ZAKON BiH XVIII - GLAVA OSAMNAESTA - KRIVIČNA DJELA PROTIV PRIVREDE I JEDINSTVA TRŽIŠTA TE KRIVIČNA DJELA IZ OBLASTI CARINA Povreda ravnopravnosti u vršenju privredne djelatnosti Član 204. Ko zloupotrebom svog službenog ili uticajnog položaja ili ovlaštenja u institucijama Bosne i Hercegovine ograniči slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala, između entiteta ili između entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, uskrati ili ograniči pravo privrednog društva ili druge pravne osobe da se na teritoriji drugog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine bavi prometom robe i usluga, ili stavi privredno društvo ili drugu pravnu osobu u neravnopravan položaj prema drugim pravnim osobama u pogledu uvjeta za rad ili za vršenje prometa robe i usluga, ili ograniči slobodnu razmjenu robe i usluga između entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Krivotvorenje novca Član 205. (1) Ko načini lažan novac s ciljem da ga stavi u opticaj kao pravi, ili ko preinači pravi novac s ciljem da ga stavi u opticaj, ili ko lažan novac stavi u opticaj, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. Subota, 22. novembra 2003. SLUŽBENIGLASNIKBiH Broj 37 - Strana 893

22

(2)Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko pribavlja lažan novac s ciljem da ga stavi u opticaj kao pravi. (3) Ako je usljed krivičnog djela iz st. 1. i 2. ovog člana došlo do poremećaja u privredi Bosne i Hercegovine, učinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina. (4) Ko lažan novac koji je primio kao pravi stavi u opticaj, ili ko zna da je lažan novac načinjen ili da je lažan novac stavljen u opticaj, pa to ne prijavi, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. (5) Lažan novac će se oduzeti. Krivotvorenje vrijednosnih papira Član 206. (1) Ko načini lažne vrijednosne papire izdate na osnovu propisa Bosne i Hercegovine s ciljem da ih stavi u opticaj kao prave, ili ko preinači takve prave vrijednosne papire s ciljem da ih stavi u opticaj, ili ko stavi takve lažne vrijednosne papire u opticaj, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (2) Ako je usljed krivičnog djela iz stava 1. ovog člana došlo do poremećaja u privredi Bosne i Hercegovine, učinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina. (3) Lažni vrijednosni papiri će se oduzeti. Krivotvorenje znakova za vrijednost Član 207. (1) Ko načini lažne taksene ili poštanske marke ili druge znakove za vrijednost izdate na osnovu propisa Bosne i Hercegovine, ili ko preinači koji od takvih pravih znakova za vrijednost s ciljem da ih upotrijebi kao prave ili da ih drugom da na upotrebu, ili ko takve lažne znakove za vrijednost upotrijebi kao prave ili ih s tim ciljem pribavi, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2)Ako su znakovi za vrijednost iz stava 1. ovog člana veće vrijednosti, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (3) Ko odstranjenjem žiga kojim se znakovi iz stava 1. ovog člana poništavaju ili kojim drugim načinom u svrhu ponovne upotrebe ide za tim da takvim znakovima da izgled kao da nisu upotrijebljeni, ili ko takve upotrijebljene znakove za vrijednost upotrijebi ili proda kao da važe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (4) Lažni znakovi za vrijednost će se oduzeti.

23

Krivotvorenje znakova za obilježavanje robe, mjera i tegova Član 208. (1) Ko s ciljem da ih upotrijebi kao prave, načini lažne pečate, žigove, marke ili druge znakove za obilježavanje domaće ili strane robe, kojima se žigoše zlato, srebro, stoka, drvo ili neka druga roba, ili ko s istim ciljem takve prave znakove preinači, ili ko takve lažne znakove upotrijebi kao prave, a takvo djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko krivotvori mjere ili tegove, ugrožavajući zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine. (3) Lažni znakovi, mjere i tegovi će se oduzeti. Pranje novca Član 209. (1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. (3) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinilac postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (4) Novac i imovinska korist iz st. 1. do 3. ovog člana će se oduzeti. Porezna utaja Član 210. (1) Ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine ili doprinosa socijalnog osiguranja, ne dajući zahtjevane podatke ili dajući lažne podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili

24

kaznom zatvora do tri godine. (2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (3) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. Neplaćanje poreza Član 211. Osoba koja ne plati poreske obaveze u skladu s poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Nedopuštena trgovina Član 212. (1) Ko neovlašteno prodaje, kupuje ili vrši razmjenu robe ili predmeta čiji je promet zabranjen ili ograničen propisima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim pravom, ako takvim djelom nije učinjeno drugo krivično djelo za koje je propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (2) Roba i predmeti iz stava 1. ovog člana oduzet će se. Nedopuštena proizvodnja Član 213. (1) Ko proizvede ili preradi robu čija je proizvodnja ili prerađivan)e zabranjeno propisima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim pravom, ako takvim djelom nije učinjeno drugo krivično djelo za koje je propisana teža kazna, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. Broj 37 - Strana 894SLUŽBENIGLASNIKBiH Subota, 22. novembra 2003. (2) Roba iz stava 1. ovog člana i sredstva za njenu proizvodnju ili preradu će se oduzeti. Krijumčarenje Član 214. (1) Ko preko carinske linije prenese robu veće vrijednosti, izbjegavajući mjere carinske kontrole, ili ko se izbjegavajući mjere carinske kontrole bavi prenošenjem

25

robe preko carinske linije, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Ko bez odgovarajućeg odobrenja, izbjegavajući mjere carinske kontrole, preko carinske linije prenese robu čiji je uvoz ili izvoz zabranjen, ograničen ili zahtijeva posebno odobrenje ili dozvolu nadležnog organa, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (3) Ako su krivičnim djelom iz st. 1. i 2. ovog člana preko carinske linije preneseni predmeti, roba ili supstance koji su opasni po život ili zdravlje ljudi ili predstavljaju opasnost za javnu sigurnost, ili je to krivično djelo učinjeno upotrebom oružja, sile ili prijetnje, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. (4) Roba is st. 1. do 3. ovog člana će se oduzeti. (5) Prijevozno sredstvo čija su tajna ili skrovita mjesta iskorištena za prijenos robe iz st. 1. do 3. ovog člana, ili koje je namijenjeno za učinjenje krivičnog djela iz st. 1. do 3. ovog člana, oduzet će se ako je vlasnik ili korisnik vozila to znao ili je mogao ili bio dužan znati. Organiziranje grupe ljudi ili udruženja za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe Član 215. (1) Ko organizira grupu ljudi ili drugo udruženje za organizirano krijumčarenje, ili mrežu preprodavača ili posrednika za prodaju ili za rasturanje neocarinjene robe, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. (2) Ko postane član grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu. Carinska prevara Član 216. (1) Ko u namjeri da on ili ko drugi izbjegne plaćanje carine ili drugih dadžbina koje se plaćaju pri uvozu robe, a čiji iznos prelazi 5.000 KM, načini ili podnese carinskom organu krivotvorenu carinsku ispravu, uvjerenje ili drugi dokument koji je lažan, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2)Ako obaveza iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 20.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina, (3) Ako obaveza iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 80.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

26

2.2. ZAKON O CARINSKOJ POLITICI DJELOKRUG I OSNOVNE DEFINICIJE Član 1. 1. Carinski propisi sastoje se od ovog Zakona o carinskoj politici BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) i propisa usvojenih od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i/ili Upravnog odbora za njihovo provođenje u skladu s propisima Evropske unije. 2. Zakon regulira osnovne elemente sistema za carinsku zaštitu privrede Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), prava i obaveze svih subjekata u carinskim postupcima, regulira carinsko područje, carinsku liniju, carinski granični pojas, carinski nadzor, postupak carinjenja robe i drugih instituta koji reguliraju sistem carinske zaštite. Član 2. 1. Carinski propisi primjenjuju se jedinstveno na carinskom području BiH. 2 Ovaj zakon provodi Uprava za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Uprava). 3. Određene odredbe carinskih propisa mogu da se primjenjuju i van carinskog područja BiH na osnovu propisa kojima se reguliraju te oblasti ili na osnovu međunarodnih konvencija. Član 3. 1. Carinsko područje BiH je jedinstveno. 2. Carinsko područje BiH obuhvata teritoriju BiH uključujući teritorijalne vode, unutrašnje vode i zračni prostor BiH. 3. Carinsko područje BiH ograničeno je carinskom linijom koja je identična s granicom BiH. 4. Carinski granični pojas na kopnu obuhvata onaj dio carinskog područja BiH čija se širina proteže pet kilometara od carinske linije u dubinu područja BiH. 5. Odredba stava 4. primjenjuje se i kada se carinska linija proteže duž graničnih rijeka. 6. Carinski granični pojas na moru obuhvata onaj dio carinskog područja BiH čija se širina proteže tri kilometra u dubinu kopna od obale i područje od obale do vanjskih granica teritorijalnih voda.

27

*** Član 176. 1. Opremi koja se stavlja u slobodan promet, a predstavlja ulog stranog lica, osim putničkih vozila, automata za zabavu i igru na sreću, odobrava se oslobađanje od plaćanja uvozne dažbine. 2. Roba koja se stavlja u slobodan promet za vojne i policijske snage i kaznenopopravne ustanove, a koju u potpunosti finansira donator i roba koja se stavlja u slobodan promet za deminiranje oslobađa se plaćanja uvozne dažbine. 3. Roba koja se stavlja u slobodan promet za projekte obnove i rekonstrukcije BiH oslobađa se od plaćanja uvozne dažbine, ako je projekat: (a) usvojilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine; (b) u potpunosti finansiran od stranih donatora ili međunarodnih banaka za razvoj. 4. Proizvodi i robe navedene u prilogu ovog zakona oslobađaju se od plaćanja uvozne dažbine. 5. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na prijedlog Upravnog odbora propisuje bliže odredbe za izdavanje odluka carinskih organa o odobravanju oslobađanja od plaćanja uvozne dažbine iz st. 1. do 4. ovog člana. *** ROBA OSLOBOĐENA PLAĆANJA UVOZNIH DAŽBINA Član 1. Okvir i osnovne definicije 1. Ovim prilogom, u skladu s članom 176. ovog zakona, propisuju se oni slučajevi u kojima se, pod posebnim uslovima, oslobađanje od plaćanja dažbine odobrava pojedinačno kada se roba stavlja u slobodan promet u BiH. 2. U smislu ovog aneksa: (a) “Količina i vrijednost robe koju putnik može unijeti” znači količinu određene robe i ukupnu vrijednost robe koju putnik može unijeti u carinsko područje BiH jednom dnevno prilikom dolaska u carinsko područje BiH iz strane zemlje, pod uslovom da je roba nekomercijalnog karaktera. (b) “Lična imovina” znači svu imovinu namijenjenu za ličnu upotrebu određenih lica ili za zadovoljavanje potreba njihovog domaćinstva. “Ličnu imovinu“ naročito čini sljedeće: (i) predmeti domaćinstva;

28

(ii) bicikli i motocikli, privatna motorna vozila i njihove prikolice, kamp kućice, izletnički brodovi i privatni avioni. Potrepštine za domaćinstvo koje odgovaraju normalnim porodičnim zahtjevima, kućni ljubimci i jahaće životinje, kao i portabl instrumenti za primijenjenu umjetnost ili humanističke nauke, potrebne određenom licu za obavljanje njegove djelatnosti ili zanimanja, također čine “ličnu imovinu”. (c) “Predmeti domaćinstva” znače lične predmete, kućnu posteljinu, namještaj i opremu namijenjenu za ličnu upotrebu tih lica ili za zadovoljavanje potreba njihovog domaćinstva. Međutim, karakter i količina “predmeta domaćinstva” ne smiju biti takvi da upućuju na to da se oni uvoze iz komercijalnih razloga. (d) “Lični prtljag” znači sav prtljag koji je putnik u stanju prijaviti carinskim organima prilikom svog dolaska u BiH, kao i svaki drugi prtljag koji se naknadno predoči ovim istim organima, pod uslovom da se može pružiti dokaz da je prilikom polaska putnika zaveden kao prateći prtljag kod kompanije koja ga je prevezla u BiH iz zemlje polaska. (e) “Roba nekomercijalnog karaktera” znači uvoze povremenog karaktera, a koji se sastoje isključivo od robe za ličnu upotrebu putnika ili njihovih porodica, ili od robe koja je namijenjena za darove; karakter i količina takve robe ne smiju biti takvi da upućuju na to da se uvoze iz komercijalnih razloga. (f) “Carinska olakšica” znači da se stopa koja je precizirana u Tarifnom pregledu Zakona o carinskoj tarifi BiH ne primjenjuje. (g) “Uzorci robe” znače svaki proizvod koji predstavlja vrstu robe čiji način prijavljivanja i količina, za robu iste vrste ili kvaliteta, isključuju njihovu upotrebu u bilo koje druge svrhe izuzev za pribavljanje narudžbi. (h) “Alkoholni proizvodi” znače: proizvode (pivo, vino, aperitivi s vinskom ili alkoholnom bazom, konjaci, likeri ili alkoholni napici, itd.) koji potpadaju pod tarifnu oznaku br. 22 03 do 22 09 u Tarifnom pregledu Zakona o carinskoj tarifi Bosne i Hercegovine. Član 2. Roba sadržana u ličnom prtljagu putnika 1. Od plaćanja dažbine oslobađa se roba koja je sadržana u ličnom prtljagu putnika koji dolazi iz inozemstva, a koja ne podliježe bilo kakvim važećim ograničenjima ili zabranama, pod uslovom da takvi uvozi nisu komercijalnog karaktera. 2. Carinska olakšica navedena u stavu 1. ovog člana, a u vezi s dolje nabrojanom robom, primjenjuje se uz sljedeća količinska ograničenja po putniku i po danu: (a) roba nekomercijalnog karaktera, uključujući darove i suvenire koji se nalaze u ličnom prtljagu putnika, a čija carinska vrijednost nije veća od 200 KM.

29

(b ) proizvodi od duhana: (i) 200 cigareta; ili (ii) 100 cigarilosa; ili (iii) 250 grama duhana. (c) alkoholna pića: (i) 2 litra stolnog vina; (ii) 1 litra alkohola ili žestokog pića od preko 22% vol.; ili 2 litra desertnog vina, pjenušca ili drugih pića; (d) parfemi i toaletne vode: (i) 60 cc/ml parfema; (ii) 250 cc/ml toaletne vode. 3. Putnici mlađi od 17 godina nemaju pravo uvoziti robu navedenu u stavu 2. tačka (b) i (c) ovog člana. 2.3. Zakon o vanjskotrgovinskoj politici BiH Ovim zakonom se regulišu osnovni elementi sistema za uvoz i izvoz roba i usluga, određuju uslovi za izvršavanje ekonomskih djelatnosti od strane pravnih i fizičkih lica u BiH. Zato su propisani uvozni i izvozni režimi, dokumenti koji se prilažu uz robu za uvoz i izvoz, ulaganje kapitala stranih lica, privremeni izvoz i uvoz roba, režimi izvoza i uvoza iz i u slobodnu zonu, dugoročna proizvodnja saradnja, zakup opreme, kompenzacioni poslovi, obavljanje privrednih djelatnosti u inostranstvu. 2.4. Zakon o politici direktnih stranih ulaganja u BiH Ovaj zakon reguliše osnovne politike i principe učešća stranih ulagača u privredi Bosne i Hercegovine. U tom smislu obrađen je postupak direktnih stranih ulaganja, prava, povlastice i obaveze stranih ulagača i rješavanje sporova, kao i upustvo o registraciji direktnih stranih ulaganja. 2.5. Zakon o carinskoj tarifi BiH Član 1. 1. Carine i ostale uvozne takse naplaćuju se na robu koja se uvozi, unosi ili prima u carinsko područje Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: BiH), po stopama određenim u Carinskoj tarifi, koja je sastavni dio ovog zakona, osim gdje međunarodni ugovori

30

BiH i zakoni BiH nalažu drugačije. 2. Carinske stope su istovjetne u Federaciji Bosne Republici Srpskoj (u daljem tekstu: Entiteti).

i Hercegovine

i

Član 2. 1. Priložena nomenklatura Harmoniziranog sustava carinske tarife predstavlja sastavni dio ovog zakona, i svako pozivanje na ovaj zakon povlači i pozivanje na Carinsku tarifu BiH, koja služi i za vođenje statistike o vanjskoj trgovini. 2. U slučajevima gdje se smatra da je potrebno dodatno raščlanjivanje robe, ono će se zasnivati na odluci donesenoj od strane Vijeća ministara. 3. Statistički prag za prijavljivanje robe prilikom uvoza ili izvoza određuje Vijeće ministara. 4. Entiteti dostavljaju statističke informacije Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa u obliku, na način i u vremenskom roku kojeg odredi Vijeće ministara. Član 3. Carinska tarifa BiH obuhvaća: a) nomenklaturu roba Harmoniziranog sustava; b) carinske stope i druge uvozne takse koje se naplaćuju na robu koja se uvozi u carinsko područje BiH; c) preferencijalne tarifne mjere sadržane u sporazumima koje je BiH zaključila s određenim zemljama ili skupinama zemalja, a kojima se odobrava preferencijalni tarifni postupak; d) posebne mjere za određene tarifne stavove za koje se određuje smanjenje uvozne carine ili oslobađanje od plaćanja uvozne carine; e) druge mjere koje su predviđene Zakonom o vanjskoj trgovini BiH. Član 4. Sastavni dio ovog zakona su i opća pravila od 1 - 6 za tumačenje nomenklature roba Harmoniziranog sustava koja su navedena u Dodatku 1, Dijelu 1. uz ovaj zakon. Član 5. 1. Za robe koje vode porijeklo iz zemalja ili skupina zemalja s kojima je BiH zaključila sporazume koji sadržavaju i klauzulu s preferencijalnim carinskim statusom, ili koje tu klauzulu primjenjuju na robe koje vode porijeklo iz BiH, carine su one

31

tarifne stope precizirane u Dodatku 1, Dijelu 2 ovog zakona. 2. Na robu iz drugih zemalja primjenjuju se carinske stope navedene u Carinskoj tarifi uvećane za 70%. 3. Odredbe precizirane u stavu 2. ovog člana neće se primjenjivati dok BiH ne postane potpisnica GATT-a (WT0). 2. 6. SLOBODNE ZONE SA ASPEKTA ZAKONA O CARINSKOJ POLITICI 2.6.1. Pojam i karakteristike slobodne zone Slobodne zone imaju dugu historiju sa različitim terminološkim odredjenjima. Poznate kao carinske zone, slobodna pristaništa, slobodne zone, slobodna carinska skladišta, slobodne carinske zone, posebne ekonomske zone i dr. Zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, koristi izraz slobodna zona. Nekada su obuhvatale ne samo cijelo pristanište, odnosno luku, nego i grad koji se uz njih nalazio. Osnovnu karakteristiku ovog instituta predstavlja niz povlastica i privilegija koje se nisu mogle koristiti na ostalom području države kojoj je zona pripadala. Slobodne zone su prvobitno služile prvenstveno potrebama trgovine i osnovane su u velikim lukama i pristaništima, ali i u unutrašnjosti zemlje. Pomorske luke gdje se stiču razni putevi (željeznički i drumski) i odakle polaze razni pomorski putevi predstavljale su, a i danas predstavljaju predodredjena mjesta za skladištenje velikih količina robe namjenjene prometu s inostranstvom, pa se zbog toga i danas najviše slobodnih zona nalazi na tim lokacijama. Savremeni carinski sistemi evropskih razvijenih zemalja, uglavnom su napustili institut slobodnih carinskih zona, u kojima se organizuje proizvodnja robe uz oslobodjenje od plaćanja carine za sirovine i repromaterijal i dr. na principu carinske eksteritorijal - nosti (carinski isključak). Izuzetaka ima u Italiji i SR Njemačkoj. U zemljama u razvoju institut slobodnih carinskih zona postaje sve privlačniji u obliku koji obezbjedjuje proizvodnju robe uz maksimalne carinske i druge povlastice. U tim zemljama koje teže industrijskom razvoju, a nemaju vlastiti kapital, slobodne zone koje predstavljaju carinske isključke pružaju najpovoljnije uslove za privlačenje stranog kapitala. Strane firme, računajući na jeftinu radnu snagu, uz carinske povlastice i druge olakšice u domicilnoj zemlji vide veoma povoljne uslove za plasman svog kapitala i profit iz tog posla veći nego u matičnoj zemlji. Zemlje u razvoju otvaraju slobodne zone u cilju obezbjeđivanja savremene tehnologije, povečanja zaposlenosti, obuke kadrova, izvoza sirovina, te deviznog priliva, kao pretpostavke ekonomskog i društvenog razvoja. U tom pravcu sada BiH treba da planira svoj razvoj. Različiti termini jasno ukazuju na problem suštinskog odredjivanja pojma

32

slobodne zone. Shodno tome, “slobodna zona” se može definisati, kao dio državne teritorije koji ne mora biti izuzet iz njenog carinskog područja, ali na kome se korisnicima posredstvom različitih organizacionih i pravnih rješenja, obezbjeđuje povoljniji carinski tretman i favorizovan režim poslovanja u odnosu na one koji važe unutar ostalog carinskog područja dotične države. Pozitivno pravno odredjenje je složenije i specifičnije. Postoje dvije definicije. Prema teritorijalnoj: “slobodna zona je dio teritorije odnosno, carinskog područja Bosne I Hercegovine, koji je posebno ogradjen i označen, i na kome se obavljaju djelatnosti pod uslovima propisanim ovim zakonom“. Definicija koja polazi od personalnog kriterija je kraća: “Slobodna zona je preduzeće “. Može se uočiti da se u odredjivanju slobodne zone paralelno uključuju javnopravni i privatno pravni elementi. Identičnost sadržaja navedenih zakona data je u slijedećem kratkom pregledu. 2.6.2. Definisanje slobodnih zona Slobodna zona je dio carinskog područja Bosne i Hercegovine koji je posebno ogradjen i kojim upravlja osnivač slobodne zone. Korisnici slobodne zone mogu biti domaća i strana pravna i fizička lica. Korisnik slobodne zone obavlja dozvoljenu djelatnost u zoni na osnovu ugovora sa osnivačem zone. Slobodnu zonu može osnovati jedno ili više pravnih lica-osnivači slobodne zone, a vlasnik ili nosilac prava korišćenja gradjevinskog zemljišta u zoni mora biti najmanje jedan domaći osnivač, odnosno slobodna zona. Strani korisnik slobodne zone može u zoni osnovati vlastitu ili mješovitu banku i osiguravajuću organizaciju, odnosno filijalu banke ili osiguravajuće organizacije, u skladu sa posebnim propisima, i pobrojani poslovi (proizvoditi robe, i pružati usluge, obavljati vanjskotrgovinski promet roba na veliko i trgovina na malo za devize, reosiguranja i vršiti turističke usluge.) Poslovanje u slobodnoj zoni pruža povoljnosti koje nisu predvidjene za poslovanje na ostalom području Bosne i Hercegovine. To se posebo odnosi na slijedeće: • Roba koja se uvozi, izvozi, prevozi i smoješta u slobodnu zonu, podliježe prijavljivanju carinarnici, ali se na istu neobračunavaju carine ni posebne dažbine i takse; • Na izvoz i uvoz robe i usluga kao i privremeno upućivanje robe iz slobodne zone ne primjenjuju se privremene mjere i ograničenja, iz zakona kojima se uredjuju vanjskotrgovinski promet i devizno poslovanje u Bosni i Hercegovini; • Korisnici slobodne zone neplaćaju poreze i doprinose, izuzev poreza i 3. doprinosa iz plaća; • Roba proizvedena ili oplemenjena u slobodnoj zoni može se staviti u promet na

33

•

• •

domaće tržište uz primjenu propisa o uvozu i postoje naplate carine i drugih uvoznih dažbina, za uvozni sadržaj u toj robi; Izuzetno roba iz slobodne zone, koja se privremeno iznosi radi ispitivanja, atestiranja, prepravke, predstavljanja na tržištu ili industrijskog oplemenjivanja, navedena u specifikaciji, koju ovjerava carinarnica mora se vratiti najduže u roku do godinu dana; U slobodnoj zoni obezbjedjena je puna sloboda deviznog poslovanja.; Zakonom je obezbjedjena puna zaštita korisnika od pogoršanja uslova poslovanja zbog izmjene zakonskih propisa. Cijeni se da olakšice rada u slobodnoj zoni snižavaju troškove poslovanja i do 50%.

Rješenje o davanju saglasnosti za osnivanje slobodne zone imaju slobodne zone: Vogošća (Sarajevo), Mostar, Puračić (Lukavac), Visoko, Bjeljina, Banja Luka.

34

III DIO FAKTORI EKONOMSKOG KRIMINALITETA Faktori su činioci koji posreduju neku silu ili sama sila. S obzirom na vrstu ili stepen uticaja, faktori se mogu posmatrati kao uzroci, uslovi i povodi delinkventnih pojava (Egzogeni faktori, Endogeni faktori, Kriminogeni faktori, Objektivni faktori, Povod, Socijalni faktori, Subjektivni faktori, Unutrašnji faktori, Uslov, Faktori delinkvencije, Faktori uzročnosti). Predmet našeg interosovanja biće faktori uzročnosti koji se mogu direktno odnositi na ekonomski kriminalitet. Faktori uzročnosti, najbitniji činioci uticaja na određenu pojavu. Objektivno i egzaktno provjereni faktori kao neophodni uslovi za nastanak neke pojave, odnosno činioci koji se mogu dovoditi u neposrednu vezu sa njenom posljedicom. Utvrđivanje uzroka u kriminologiji se nameće objektivnim razlozima: iz mnoštva činilaca koje uslovljavaju delikt treba izdvojiti stvarni uzrok, budući da kriminalna posljedica nastaje sticajem više faktora. Pitanjima uzročnosti kriminaliteta bave se mnoge teorije u kriminologiji i krivičnom pravu, a možemo izdviji sljedeće: teorija ravnoteže, teorija kvalitativnog razlikovanja i faktorska teorija. Za razliku od faktora uslovljenosti i motivacije faktori uzročnosti su izvan čovjekove svijesti. Oni su realnost u društvenom odnosu i prirodi čovjeka. Prema tome, uzročnost je “odlučujući faktor” odnosno objektivna i stalna veza između nekog stanja i posljedice. Za ekonomski kriminalitet neophodan je kriminološki i krivično pravni pristup izučavanju uzročnosti kriminaliteta. Polazi od mnogobrojnih činilaca psihičkog, biofizičkog i socijalnog uticaja na kriminalitet, a izučava njihove međusobne veze i uslovljenost. Njena osnovna slabost je u tome što uzroke pojava posmatra kao rezultat međusobnog mehaničkog dejstva faktora, a ne utvrđuje značaj njihovog pojedinačnog, stvarnog i relativnog uticaja u ukupnoj pojavi. U literaturi6 se najčešće vrši klasifikacija faktora koji utiču na način izvršenja ekonomskog kriminaliteta na sljedeće podjele: 1. Oblik odnosa prema imovini: a. upravljačka i rukovodna funkcija, b. kontrolna funkcija, c. operativna funkcija. 6

D. Modly, Kriminalistički riječnik, Tešanj, 2002.

35

2. Oblik imovine: a. naturalni, b. novčani, c. pravo, ovlaštenje, moć, odlučivanje. 3. Stupanj koncentracije funkcija: a. horizontalna, b. vertikalna, c. potpuna koncentracija (horizontalno vertikalna). 4. Stupanj razvijenosti zaštitnog sistema: a. međufazna kontrola, b. kontrola putem knjigovodstva, c. kontrola inventurom, d. fizičko - tehnička kontrola, e. tehnička sredstva zaštite (ambalažiranje, radioaktivna nit, vakum pakovanja, magnetiziranje i sl.) i f. zaštitne zone (ekonomska, autonomna, vanjska). 5. Poslovni položaj preduzeća: a. normalni i prosječni položaj, b. monopolni položaj, c. beneficirani položaj, d. položaj moći odlučivanja, e. grupno – vlasnički odnos i f. nepovoljni položaj. Za suzbijanje ekonomskog kriminaliteta bitni su faktori od kojih polazi kriminalistička kontrola, a ona polazi od: • fenomena relativne prikrivenosti kriminalnih pojava (tamna brojka) i • spoznaje profesionalizacije i organizacije dijela kriminala.

36

IV DIO ORGANIZOVANI EKONOMSKI KRIMINALITET 1. ORGANIZOVANI KRIMINALITET Organizovani kriminalitet je vrsta delinkvencije i tipologija kriminalnih pojava vezana za djelatnost kriminalnih organizacija. To je djelatnost privrednog tipa koju vrše kriminalna udruženja, profesionalne i organizovane grupe, sa strogo utvrđenom hijerarhijom, disciplinom i normama ponašanja. Organizovane ili poluorganizovane grupe koje krivična djela vrše u sprezi sa predstavnicima lokalne ili viših stepena državne vlasti, tj. njenih organa i institucija. Nosioci organizovanog kriminala su u posrednoj vezi ( “poslovnom odnosu “) sa predstavnicima vlasti, finansijskih institucija, privrednih kompanija i političkih stranaka. Po Reklesu (Walter Reckless) – organizovana delinkvencija je čvrsta i strukturisana forma kriminalnog ponašanja sa sasvim određenom poslovnom organizacijom, čija se struktura izražava u sindikatima i ostalim hijerarhijski organizovanim oblicima kriminalnog svijeta. Bečer (O. Boettcher) naglašava da se “organizovani kriminalitet odlikuje uređenim zajedničkim djelovanjem više lica (koja teže da ono bude trajno) sa ciljem da se ostvare direktno ili indirektno poslovno pokriveni profiti ili pak uticaj u oblasti javnog života tako što će pribaviti i nuditi zakonom zabranjene ili kontrolisane proizvode i usluge, preuzimati, odnosno kontrolisati legalna preduzeća, vršiti krivična djela (radi obogaćivanja), težeći da ilegalnim metodama ostvare stvarne monopole “. Komitet konfederalnih ministara unutrašnjih poslova Njemačke je formulisao svoju definiciju: “Pod organizovanim kriminalitetom ne podrazumijeva se samo mafiji slično paralelno društvo u smislu “organized crime” nego svjesno i voljno zajedničko djelovanje više lica radi vršenja krivičnih djela, često uz korištenje modernih infrastruktura – sa ciljem da se, što je moguće brže, ostvare visoki finansijski dobici. "Organizovana kriminalna grupa je grupa koja se sastoji od tri ili više lica, koja postoji određeno vrijeme i koja djeluje sa ciljem izvršenja jednog ili više ozbiljnih krivičnih djela radi neposrednog ili posrednog ostvarivanja novčane ili neke druge materijalne koristi." Organizovani kriminal je najveća prijetnja institucijama savremene civilizacije. Svoju snagu crpi iz sposobnosti da veoma fleksibilno odgovori na svaku promjenu uslova u kojima djeluje, kao i da se prilagodi svim represivnim mjerama koje organizovana zajednica protiv njega poduzima. On zapravo predstavlja jednu dobro organizovanu kriminalnu organizaciju, sa strogom hijerarhijom, disciplinom, odgovornošću, lojalnošću i podjelom zadataka. Cilj ovih kriminalnih grupa je ostvarenje što većeg profita i legalizacija stečene imovine.

37

U teoriji postoji šire i uže shvatanje organizovanog kriminala. Šire shvatanje pojma organizovanog kriminala obuhvata one oblike organizovanog kriminalnog djelovanja, gdje postoji kriminalna organizacija i organizovan pristup u fazi pripreme i izvršenja krivičnih djela s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Uže shvatanje pojma organizovanog kriminala svodi se samo na one oblike organizovanog kriminalnog djelovanja gdje su uspostavljene određene veze između šefova kriminalnih organizacija i predstavnika države i njenih organa. U sferi organizovanog kriminala, gotovo da je nestala vjekovna podjela kriminala na kriminal nasilja, odnosno klasičan kriminal, i finansijski kriminal (s obzirom da su njihovi nosioci odavno udruženi i u neraskidivoj vezi od životnog značaja). Krijumčari oružja i narkotika, plaćene ubice,lanci prostitucije i trgovine ljudima, novac od svojih poslova peru preko utabanih puteva finansijskog kriminala, koji opet za takve usluge uzima svoj dio profita. Može se reći da je organizovani kriminal biznis. Kao i kod preduzeća, osnovni cilj djelovanja organizovanih kriminalnih grupa je sticanje što većeg profita. Međutim, samo manji broj ljudi će ostvariti enormnu zaradu. Postoji paralela između struktura i sistema organizovanog kriminala i struktura i načina funkcionisanja legitimnih preduzeća. Naime, kriminalne organizacije preslikavaju strukturu legitimnih organizacija, oblikuju ih po uzoru na opšti model organizacija koje se bave zakonitim biznisom, s tim što prilagođavaju i razrađuju njegovu prirodu u skladu sa osobenostima posla kojim se bave. Štaviše, kriminalna udruženja kroz koja se ostvaruje nezakoniti biznis, u potpunosti oponašaju svojom strukturom najefikasnije tipove organizacije koji postoje na legalnoj sceni. Organizovani kriminal je prisutan u različitim sredinama, pa je tako i svaka država izložena njegovim različitim pojavnim oblicima. U nekim državama to je pranje novca, u drugim pak proizvodnja i trgovina drogom i oružjem, trgovina ljudima, prostitucija i reketiranje. I naravno, što su kriminalne organizacije veće, to su raznovrsnije njihove nezakonite aktivnosti. Visok stepen nasilja je glavno oružje organizovanog kriminala. Posljedice tog vida nasilja ne trpe samo partneri organizovanog kriminala već svi pripadnici društva,preko osjećanja lične nesigurnosti i ugroženosti sopstvenog života i imovine. Ključni cilj nosilaca organizovanog kriminala su društvene institucije i legalizovanje nelegalno stečene ekonomske moći upravo preko tih institucija. Različitim metodama nastoji se doći do najviših organa vlasti, kako bi se osigurala što veća moć. Dobro su poznati slučajevi da su predstavnici kokainskih kartela ili mafije pokušavali, a i uspijevali, prodrijeti u središnja tijela vlasti pojedinih zemalja i potkupiti ih (čak su kolumbijski lokalni trgovci drogom nudili potpunu otplatu

38

kolumbijskog vanjskog duga u zamjenu za nesmetano djelovanje). Organizovani kriminal se najčešće služi korupcijom, kao nosiocem povezivanja i održavanja veza sa organima vlasti, državnim i drugim utjecajima, privrednim i finansijskim subjektima, i pranjem novca, kao načinom prikrivanja kriminalnih radnji, bez obzira na to da li su ti vidovi korupcije i pranja novca predviđeni kao krivično djelo ili ne. Za postojanje organizovanog kriminala potrebno je da budu ispunjeni određeni elementi : 1. trajno udruženje većeg broja osoba; 2. cilj kriminalne djelatnosti koji podrazumjeva ostvarivanje ogromnih profita, odnosno pribavljanje što veće dobiti; 3. hijerarhijska organizaciona struktura, subordinacija i nadređenost; 4. plansko postupanje obilježeno vršenjem krivičnih djela po načelima podjele rada i specijalizacije; 5. savitljivo, prilagodljivo bavljenje ilegalnim poslovima, koji su dakle uvijek prilagođeni tražnji od strane stanovništva; 6. fleksibilna kriminalna tehnologija i raznovrsnost u izboru kriminalnih metoda u vršenju brojnih krivičnih djela - reket, prostitucija, kocka, krijumčarenje droge, iznude, ucjene, ubistva i tjelesne povrede, teror, podmićivanje... ; 7. internacionalizacija i obavezna mobilnost; 8. sprega organizovanog kriminaliteta sa državom i njenim političkim vrhom. Krivični zakon Bosne i Hercegovine u članu 250., organizovani kriminal propisuje kao krivično djelo. U ovom članu se navodi da će se kazniti kaznom zatvora lice koje učini krivično djelo, iz zakona Bosne i Hercegovine, kao pripadnik organizovane grupe kriminalaca. Dalje se navodi da će se kazniti zatvorom i lice koje organizuje ili bilo kako rukovodi organizovanom grupom kriminalaca, kao i lice koje postane pripadnik organizovane grupe kriminalaca. 2. UZROCI ORGANIZOVANOG EKONOMSKOG KRIMINALA Organizovani ekonomski kriminal je prije svih iskoristio, odnosno zloupotrijebio, tekovine moderne civilizacije poput globalnog trgovačkog i finansijskog tržišta, napretka nauke i tehnologije, posebno na polju telekomunikacija, kao i novu geopolitičku konfiguraciju svijeta.

39

Prodoru organizovanog ekonomskog kriminaliteta na međunarodnom planu doprinjeli su : • globalizacija finansijskih tokova, brzina kojom se obavljaju finansijske transakcije i praktično usvajanje američkog dolara i EUR-a kao globalnih sredstava razmjene; • razvoj kosmopolitskih megagradova koji su postali centri globalnog ekonomskog i finansijskog sistema, sefovi kapitala i bogatstva i glavne transportno-komunikacijske tačke za međunarodne transakcije centri koji imaju značajnu ulogu u olakšavanju transakcija legalnog karaktera, istovremeno su glavni centri za ilegalne transakcije; • razvoj postindustrijskog društva i informacijska revolucija; • raspad komunističkog svijeta i usplahirena trka uvođenja liberalnog i tržišnog kapitalizma, bez postojanja osnovnih regulativnih mehanizama i normi ponašanja. 3. NAJPOZNATIJE KRIMINALNE ORGANIZACIJE U SVIJETU Terorističkih organizacija i grupa organizovanog kriminala ima mnogo, a glavna krizna područja su jugoistočna Azija, Latinska Amerika i jugoistočna Evropa. Danas te organizacije funkcionišu kao velika preduzeća koja svoj prljavi novac peru i ulažu u legalne biznise. Mafijaši su postali biznismeni koji se po zahtjevima tržišta ujedinjuju i sarađuju sa drugim mafijaškim organizacijama na globalnom nivou, a sve u cilju ostvarivanja što većeg profita. Među najpoznatijim kriminalnim organizacijama u svijetu su: a) Kineske Trijade - Pojavile su se pedesetih godina i bile su prvenstveno organizovane kao pokret otpora, a poslije kineske revolucije su postale kriminalne organizacije čije su glavne aktivnosti pranje novca i trgovina drogom. Osim u Kini, djeluju na Tajvanu, u Hong Kongu, Kanadi, Australiji, SAD-u, Italiji, Njemačkoj i Mađarskoj. Imaju više od sto hiljada aktivnih pripadnika. b) Japanske Vakuze - Nastale su iz stare samurajske tradicije, a sada se bore za preuzimanje japanskih firmi. Bave se prostitucijom, reketiranjem i trgovinom drogom. Prema nekim podacima, godišnje zarade oko deset milijardi dolara. c) Sicilijanska mafija -La Cosa nostra (Naša stvar) jedna je od najstarijih kriminalnih organizacija na svijetu. Korijeni joj sežu u devetnaesto stoljeće, a mjesto nastanka joj je talijanski otok Sicilija. Osim u Italiji djeluje i u SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Holandiji, Rusiji i drugim istočnoevropskim zemljama. Ova organizacija je zaradila milijarde za vrijeme prohibicije u SAD-

40

u. Njeno vodstvo je organizovano u porodičnim zajednicama koje su postale prototip mnogim kriminalnim udruženjima na svijetu: obitelj Bonnano, Corleone, Madonia... Evropski policijski izvori vjeruju da sicilijanska mafija ima oko 1500 članova i gotovo 15000 saradnika na jugu Italije. Njeni glavni izvori prihoda su trgovina kokainom i heroinom. Devedesetih godina prošlog stoljeća sklopila je ugovor s kolumbijskim kartelom kojim je dobila ekskluzivna prava prodaje južnoameričkog kokaina u Evropi. Godine 1992. sicilijanska mafija uvezla je više od 200 tona droge u Evropu, na čemu je zaradila oko deset milijardi dolara. Osim ogromne ekonomske moći sicilijanska mafija posjeduje i moć nad velikim brojem političara i poslovnih ljudi. d) Ruska organizacija "Kavkaz" - Etnički orjentisana, djeluje i na području Njemačke i SAD, a najaktivnija grupa djeluje u Čečeniji. Najveći porast ruske mafije nastao je privatizacijom u raznim preduzećima bivšeg Sovjetskog Saveza. Procjenjuje se da danas mafijaške organizacije kontrolišu 6070% ruske privrede. Većina od 800 komercijalnih banaka u Rusiji jeste u djeiomičnom ili potpunom vlasništvu mafijaskih organizacija. e) Kolumbijski kartel Medellin - Bavi se trgovinom kokainom i uz pomoć drugih organizacija kokain se prebacuje u SAD. Kako bi stekao maksimalnu političku i ekonomsku moć, kartel Medellin, pod vodstvom Pabla Escobara Gavirie, započeo je krvavu borbu protiv kolumbijske vlasti, potkupljujući i ubijajući policiju, suce, novinare pa čak i predsjedničke kandidate. f) Albanska mafija - Veoma aktivna u trgovini drogom, te u drugim kriminalnim aktivnostima. Prednosti albanske mafije su prvenstveno njihov jezik, koji nije rasprostranjen u svijetu, zatim običaji i stroga porodična hijerarhija , pri čemu se zna "ko je gazda". Po surovosti su bez premca, a glavne aktivnosti kojima se bave su reketiranje, iznuda, prostitucija organizovana kroz javne kuće. Što se tiče trgovine heroinom, albanska mafija je treća po snazi u Americi. Grupe organizovanog kriminala se često međusobno sukobljavaju, ali je isto tako među njima moguća i saradnja ( npr. saradnja sicilijanskih i ruskih grupa, koje rade zajedno). Zemlje najaktivnijeg djelovanja kriminalnih organizacija su jugoistočna Azija, južna i centralna Amerika i Karipska ostrva. Tranzitne zemlje su Tajvan, Indija, Malezija, Rumunija, Bugarska, Jemen, Rusija, Turska i druge. Što se tiče aktivnosti u velikim gradskim centrima, tu prednjače New York, Berlin i Moskva. U osnovne aktivnosti kojima se bave kriminalne organizacije spadaju: • droge ( proizvodnja, prodaja i promet) • trgovina oružjem

41

• • • • • • •

zakup javnih radova ili stranih investicija ilegalni transport emigranata krađa i promet ukradenih automobila ilegalni transport i prodaja ekološki opasnih otpadaka i proizvoda organizovana prostitucija, kupovina i prodaja žena i djece krađa i promet kulturnih vrijednosti trgovina nuklearnih proizvoda. Naravno, jedna od najraširenijih djelatnosti je pranje prljavog novca.

42

V DIO SPREČAVANJE ORGANIZOVANOG EKONOMSKOG KRIMINALA Svi oblici organizovanog ekonomskog kriminala daleko prevazilaze nacionalne granice, tako da se borba protiv njih ne može zamisliti isključivo unutar nacionalne jurisdikcije. Organizovani ekonomski kriminal, koji danas zabrinjava kako razvijene tako i nerazvijene zemlje, već odavno je postao internacionalan i njegovi nosioci iz različitih država i regiona već odavno se udružuju i djeluju zajednički, globalno. U decembru 2000.god u Palermu je održana konferencija na kojoj je usvojen dokument od ključnog značaja za borbu protiv organizovanog kriminala - Konvencija ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organizovanog kriminala. Ova konferencija je ostala zapamćena kao presedan u preuzimanju obaveza u domenu sudske istražne saradnje. Bitna odredba dokumenta usvojenog na ovoj konferenciji je to što će domaći sudski organi moći da zatraže usluge inostranih sudskih organa na planu istraživanja svega što spada u organizovani kriminal i da očekuju da će te usluge biti brze i efikasne. Strategije borbe protiv organizovanog kriminala treba da budu usmjerene, prije svega, na oblast finansijske regulative, društveno-ekonomskog razvoja i demokratije, smanjenja objektivnih mogućnosti za zlouptrebe tržišne i državno-političke konjunkture, obrazovanja kadrova, koordinacija i saradnji na međunarodnom planu. Postoje tri načina borbe protiv organizovanog kriminala. Prvi je američki pristup, tako što se kriminalcima oduzima sva imovina i novac koji posjeduju. Druga mogućnost se ukazala u zemljama koje otvoreno podržavaju organizovani kriminal i koje su upozorene da to neće biti tolerisano ( Pakistan, Afganistan i zemlje Centralne i Južne Azije). Treća varijanta se odnosi na zemlje u tranziciji, koje moraju ovo pitanje što prije da riješe, jer država ne može da podržava organizovani kriminal, a da bude dio međunarodne zajednice. Da bi se organizovani kriminalitet efikasno suzbijao, potrebno je poznavati uzroke njegovog nastanka i razvoja, kako bi se onda omogućilo preventivno djelovanje.Naravno, kod primjene preventivnih mjera mora se voditi računa o međunarodnim standardima i normama. Slučajeve većih kriminalnih organizacija nije lako rješavati, pogotovo ako se služimo samo tradicionalnim istraživačkim metodama. Potrebno je usavršavati tradicionalane metode i pronalaziti nove. Ozbiljan problem danas je to što je borba protiv organizovanog ekonomskog kriminala izuzetno skupa s obzirom da podrazumijeva podršku veoma skupe tehnologije posljednje generacije, a podrazumijeva se i vrhunska obuka osoblja za borbu protiv organizovanog kriminala, za šta je također neophodno izdvojiti značajna sredstva. Ne treba gajiti iluzije da se organizovani ekonomski kriminal može iskorijeniti, ali ga je moguće svesti u tolerantne okvire, iz kojih on neće predstavljati opasnost po institucije društva.

43

VI DIO FISKALNI SISTEM I EKONOMSKI KRIMINALITET (EVAZIJE) 1. POREZI - TEORIJSKI ASPEKT U nauci o finansijama postoje veoma različita objašnjenja za pojam poreza jer su porezi, kao historijska kategorija, mjenjali u zavisnosti od ekonomskih, političkih, socijalnih i drugih uvjeta u pojedinim društveno - ekonomskim formacijama7. Nastanak poreza se veže sa pojavom privatne svojine, klase i države. Od prvobitne zajednice preko robo vlasničkog, feudalnog, kapitalističkog i naravno socijalističkog sistema porezi su imali karakteristiku klasnog obilježja, što znači da su opterećivali samo određene i to siromašne slojeve stanovništva. Kada je riječ o samom imenu porez u našem i stranim jezicima vidi se da je ovaj vid državnog prihoda zasnovan na prisili. Tako, na primjer, kod nas srećemo pored pojma porez još i termine kao što su: dažbina, namet, daća, pristojba. Definicija poreza ima gotovo toliko koliko i autora koji se bave proučavanjem ovog fmansijskog instituta. Tako na primjer: “Porez je dio koji svaki gradjanin daje državi od svog imanja da bi mu ona sačuvala ostatak imovine” (MONTESKIJE); “Porez je cijena koju građani plaćaju državi da bi nadoknadili svoj udio u korištenju javnih usluga koje će trošiti” (DE VITE DE MARKO); “Porez je davanje u novcu koje država ubire od pojedinaca na osnovu svog suvereniteta, bez direktne protivnaknade, a u cilju pokrivanja javnih tereta” (GASTON JEZE-ŽEZ); “Porezi su prisilna davanja koja javnopravna tijela silom uzimaju od privatnih poslovnih subjekata, a da za to ne daju neposrednu protučinidbu” (WILHEM GEROLF); “Plaćanje poreza javlja se kao izvršenje nacionalne dužnosti, koja je u tome da svaki pojedinac, u granicama svojih sredstava, podnosi svoj udio u rashodima društvene zajednice” (LAFONBRIŽ); “U porezima je utjelovljen ekonomski izraz postojanja države. Činovnici i popovi, vojnici i baletani, plesači, školski učitelji i policajci, grčki muzeji, gotičke kule, civilne liste i rang liste - sve te neobične tvorevine kao iz bajke sadržane su u jedinstvenom sjemenu - porezima. Ekonomska bit države sadržana je u porezima “. (KARL MARKS); i drugi. Iz prethodnih definicija mogu se prepoznati osnovne karakteristike poreza, međutim one su se kroz historiju mijenjale skladno promjeni države kroz različite Prof. dr. Dautbašić Ismet, Finansije i finansijsko pravo, 7 prošireno i izmjenjeno izdanje, EDITIO IURISTICA, 2004, str. 95

7

44

periode historijskog razvoja. “Kao dio dohotka ili imovine koji država uzima prinudno na osnovu svog državnog, odnosno finansijskog suvereniteta porez služi za podmirenje opće društvenih potreba “. Ovo je svakako prva karakteristika koja poreze tretira kao prisilna davanja državi bez obzira na volju građana i pravnih lica, tj. prisila zasnovana na kategoričkim imperativima zakona, bez direktne protivnaknade. “Iako platilac poreza nema direktne protivnaknade za plaćeni porez, zajednica mu pruža indirektne koristi “ Indirektna korist je druga karakteristika poreza je novac od poreza je usmjeren na održavanje državnih i drugih društvenih i javnih institucija (parlament, zdravstvo, školstvo, sudstvo, policija, zatim kulturne, sportske i drage aktivnosti). Korist od toga svakako opravdava porez, kao prisilno davanje državi. “Sljedeća karakteristika poreza jeste da se on plaća prema ekonomskoj snazi poreznih obveznika “. “Posebna karakteristika poreza jeste činjenica da porezna obaveza ne proističe zbog pripadnosti jednoj državi jer porez, pod odredjenim uvjetima, plaćaju i strani državljani (izuzev diplomatskih i konzularnih predstavništava na bazi principa reciprociteta). Bitan je, dakle, ekonomski a ne pravni moment kod nastanka porezne obaveze jer ako stranac obavlja neku ekonomsku aktivnost i stiče od nje dohodak ili imovinu, on podliježe toj istoj obavezi, bez obzira na državnu pripadnost. To je tzv. porezno državljanstvo “. Slijedeća osobina je da se sva sredstva prikupljena od poreza slijevaju u budžet, te da država slobodno može raspolagaržti ovim sredstvima bez objašnjenja u koje namjene se sredstva koriste. To je načelo neafektacije poreza. Karakteristično je i ti da se u savremenim državama porez plaća isključivo u novcu, a izuzetni su primjeri da se plaća u naturi. Iz svega ovoga jasno proizilazi definicija poreza: “Porez je opće, prinudno i bez protuusluge davanje državi u novcu, radi pokrića općedruštvenih potreba, koje država utvrdjuje prema ekonomskoj snazi obveznika koji se nalaze pod njenom jurisdikcijom “ 1. 1. Porezna terminologija Da bismo shvatili suštinu poreza kao opšteg pojma, a kasnije naravno i poreza na dodatu vrijednost potrebno je objasniti osnovne pojmove i termine kojima ću se služiti. Ti pojmovi i termini mogu biti subjektivne i objektivne prirode. Medju porezne termine subjektivne prirode spadaju: porezna vlast, porezni obveznik, porezni platioc i porezni destinator. Porezni termini objektivne prirode su: POREZNA SNAGA: To je privredna sposobnost iz koje proizilazi visina poreznog davanja. Mnogi teoretičari tvrde da se porezna snaga ne sastoji u

45

posjedovanju privrednih jedinica, nego u njihovim dohocima. Iz toga proizilazi da je porezna snaga jednog naroda neprestano obnavljanje, privredjivanje i sticanje dohotka, a ne mrtvi posjed i bogatstvo, odnosno imovina. POREZNI IZVOR: Pojedini dijelovi imovine, dohodak od rada, zemljišta, gradjevinska renta, dohodak od imovine i sl. na kojima počiva ili iz kojih se formira porezna snaga privredne jedinice, a sačinjavaju porezni izvor. POREZNI OBJEKT: Poreznim objektom nazivamo svako ekonomsko činjenično stanje koje zakonodavcu daje povoda da zavede neki porezni oblik. Imovina, prinos od nečega, dohodak i si. služe kao povod za neposredne porezne oblike. Upotreba i trošenje imovine, prinosa ili dohotka je povod za posredne poreze. Isto tako, izyjesna pravna akta ili poslovne transakcije su porezni objekti. Na primjer, poslovne transakcije na berzi, prenos imovine, nasljedje i pokloni, itd. Ideal porezne politike je da se porezni izvor i porezni objekti poklapaju. Porezni objekt, odnosno porezni izvor je osnovica za odmjeravanje visine poreza. POREZNA OSNOVICA: Obilježava veličinu i vrijednost nečeg, koja služi za utvrdjivanje porezne obaveze, veličinu dohotka kod neposrednih poreza, vrijednost robe kod posrednih poreza, vrijednost obavljenog prometa kod saobraćajnih poreza, sve izraženo u novcu. POREZNA JEDINICA je dio porezne osnovice prema kojoj će država naplaćivati za svaku poreznu jedinicu. Ona se, obično, izražava u procentima, a izuzetno u fiksnim iznosima. Porezne stope utvrdjene na porezne osnovice iskazuju se u poreznoj tarifi. Ona označava veličinu poreznog tereta po jedinici. POREZNA TARIFA je sistematski pregled ili spisak (tabela) poreznih jedinica, sastavljena na izvjesan broj predmeta koji se oporezuju na isti način. Najčešće, porezne tarife se sastavljaju za posredne poreze. Ona je dio poreznog propisa kojim se utvrdjuje visina poreznog opterećenja. POREZNA AKONTACIJA predstavlja plaćanje poreza u obrocima (ratama) u poreznom periodu (godina dana), s tim da se na kraju vrši konačni obračun poreza i izmiruju eventualne razlike izmedju razrezane sume i iznosa uplaćenog poreza kao akontacija. POREZNI KATASTAR (registar) je zvanično utvrdjen pregled objektivnih činjenica (prinosa, dohotka itd.), koji služi za osnov individualnog oporezivanja. POREZNA STOPA je pitanje koje ulazi u finansijsku i privrednu stranu problema. Sa finansijski tačke gledišta, porezne stope treba utvrditi tako da se ostvare planirani porezni prihodi. Sa privredne tačke gledišta, porezne stope ne treba jednako primenjivati na sve porezne izvore, odnosno objekte. Elastična primjena poreznih stopa treba naročito da dodje do izražaja kod posrednih poreza, gdje od visine stope zavisi povećanje prometa robe. Socijalno - politički momenat treba uzeti u obzir kod poreza na potrošna dobra, naročito kod namirnica neophodnih za život. Takve artikle u

46

principu ne bi trebalo oporezovazi. Luksuznu potrošnju treba oporezovati većom poreznom ili carinskom stopom8. 1. 2. Klasifikacije poreza • • • • • • • •

Poreze možemo klasificirati, odnosno grupisati na: poreze u novcu i poreze u naturi; redovne i vanredne poreze; subjektne i objektne: neposredne i posredne poreze; kvotitetne i reparticione; naučna ili trojna podjela poreza; ekološke poreze; konfesionalne (crkvene) poreze i dr. 9.

Posebna pažnja biće posvećena posrednim porezima u koje spada porez na dodatu vrijednost, a prije toga, treba nešto reći o neposrednim i posrednim porezima. Podjela poreza na posredne i neposredne predstavlja jednu od najstarijih podjela poreza. Neposredni porezi još se nazivaju i direktni jer se njihova porezna snaga manifestuje kroz posjedovanje imovine ili dohotka, a posredni porezi su indirektni zbog toga što se utvrdjuju na bazi činjenica koje nisu unaprijed predvidjene, a naplaćuju se na osnovu tarife. Jedna od razlika neposrednih i posrednih poreza jeste u tome što se neposredni porezi i utvrdjuju prema činjeničnom stanju, a razlika između njih je i u načinu “prevaljivanja” poreza (ako se odnosi na lice koje ga plaća onda je neposredni, a ako je na neko treće lice onda je posredni). Za neposredne ili direktne poreze se obično kaže da su pravični porezi, jer se porezni teret kod ovih poreza utvrdjuje na bazi ekonomske snage poreznog obveznika. Neposredni porezi čine stabilnije izvore prihoda za državni budžet, postojani su i manje su osjetljivi na tržišne oscilacije. Nedostaci neposrednih poreza su sljedeći: • Neposredni porezi postavljaju zahtjev za relativno skupljom finansijskom administarcijom; • Od strane poreznih obveznika neposredni porezi su psihološki teže prihvatljivi Prof. dr. Dutbašić Ismet, EDITIO IURISTICA, Sarajevo 9 Prof. dr. Dutbašić Ismet, EDITIO IURISTICA, Sarajevo 8

Finansije 2004. str. Finansije 2004. str.

i finansijsko pravo, 7 prošireni i izmjenjeno izdanje, 99, 100 i finansijsko pravo, 7 prošireni i izmjenjeno izdanje, 112

47

(porezni organi trebaju imati puni uvid u poslovanje poreznog obveznika, a to je teško); Neposredni porezi nisu elastični, ne trpe brze promjene u poreznom sistemu zemlje.

•

-

Kao pozitivne strane posrednih poreza u literaturi se ističu sljedeće: Posredni porezi predstavljaju izdašne i elastične poreze. Oni su anonimni, s obzirom da lice koje plaća porez ne zna kolika je visina poreza uračunata u cijenu proizvoda i da li je uopće porez uračunat. Zato su ovi porezi psihološki posmatrano, mnogo prihvatljiviji od neposrednih poreza. (porez na promet, kao glavni reprezent ovih poreza).

Mane posrednih poreza suda su asocijalni jer se ovim porezima uglavnom oporezuju artikli široke potrošnje (imaju regresivno djejstvo- brojnije porodice imaju više obaveza). Neposredni porezi se dijele na: objektne i subjektne poreze. Objektni porezi su porezi koji terete pojedine prihode poreznog obveznika, npr. porez na zgrade, na zemljište, na primanja iz ličnog rada i sl. Subjektnim porezima (porez na ukupan dohodak, glavarina, klasni porez, porez na nasljedje i poklone) ne vrši se oporezivanje pojedinih prihoda poreznog obveznika, već se ovi obuhvataju kao cijelina (najvažniji porez na dohodak). Porez na dohodak ima slijedeće podoblike: dohodak od zemljišta i zgrada, dohodak od izdavanja zemljišta pod zakup, dohodak od kamata na javne zajmove, dohodak od dividendi, kamata, akcija i dobitaka od samostalnih djelatnosti, dohodak od nadnica, plata, penzija i dr. Porezna stopa poreza na dohodak je progresivna, gdje se oporezivanje vrši po sistemu indirektne progresije, gdje je porezna stopa u stvari proporcionalna, a efekat progresije se postiže pomoću odredjenih odbitnih stavki za pojedine dohotke. Porez na dohodak predstavlja jedan od najhitnijih poreza u poreskom sistemu većine zemalja. Porez na imovinu odnosno porez na bogatstvo predstavlja po značaju drugi neposredni porez (pokretna i nepokretna imovina umanjena za dugovanja). Porezi na nepokretnost su neposredni porezi gdje je predmet oporezivanja zemljište i zgrade (obezbedjuje prihode lokalnim budžetima). 1. 3. Porezi iz rashoda Porezi iz rashoda su suprotnost porezima iz prihoda, jer nastaju povodom upotrebe i njihovog trošenja (prihoda). Oni su predmet objekta oporezivanja. Posredni porezi (preko rashoda) zahvataju prihode, dohodak i imovinu kao

48

komponente porezne snage. Oni sačekuju ekonomsku snagu poreznih obveznika na ulasku u razmjenu, kao momentu preko koga se u podjeli rada vrši pribavljanje roba i usluga za zadovoljavanje finalne ili medjufazne potrošnje obveznika. Predmet oporezivanja su novčani izdaci ili neposredna razmjena vrijednosti, ne potrošnja roba i usluga, već izdaci za njihovo pribavljanje i potrošnju. Rashodi se mogu zahvatiti ili preko oporezivanja pojedinih predmeta potrošnje ili preko oporezivanja svih jednim instrumentom, osim onih kojih su izuzeti iz tarife oslobađanja.. Akcizama, kao analitičkim porezima, obuhvataju se pojedinačni za oporezivanje odabranih visokotarifnih proizvoda: nafta i naftni derivati, alkohol i alkoholna pića, kafa, duhan i dr. Akcize se koriste i za neke vrste usluga. Akcize se mogu naplaćivati u proizvodnji i trgovini, što zavisi od organizaciono-tehničkih uvjeta vršenja ovih faza ukupne reprodukcije. Porez na promet je jedan od najstarijih poreza na svijetu. Savremena finansijska teorija razlikuje tri osnovne varijante poreza na promet i to: jednofazni porez na promet, višefazni (ili svefazni) porez na promet i porez na promet. Razlikuju se po tehnici obračuna i naplate. Tako jednofazni porez na promet predstavlja takvu varijantu poreza na promet kod koga se zahvatanje poreza vrši samo u jednoj tačno odredjenoj fazi pri kretanju robe od proizvodjača do finalnog potrošača. Višefazni porez na promet se za razliku od jednofaznog, oporezivanje vrši više puta na različitim stupnjevima i fazama pri kretanju robe od proizvodjača do krajnjeg potrošača. Porez na dodatu vrijednost (neto porez na promet) predstavlja novu varijantu poreza na promet, kojom se otklanja nepoželjno nadoporezivanje i plaćanja poreza za porez, što je prisutno kod svefaznog i višefaznog poreza na promet. (sistemi fizičkih dedukcija i sistemi finansijskih dedukcija). U prvom slučaju se polazi od odvajanja onih elemenata proizvodnje koji su već oporezovani u nekom ranijem stadiju. Za razliku od ovog, u drugom slučaju kao polazna tačka se uzima knjigovodstvena analiza ili finansijska analiza. U osnovi vodi se računa o ulaznim i izlaznim knjigovodstvenim pozicijama odredjenog stadija, a zatim se izdvaja ona vrijednost koja je novostvorena u odredjenom stadiju proizvodnje. Bitna razlika u odnosu na svefazni (bruto) porez na promet sastoji se u tome što nema za osnovicu ukupnu vrijednost robe, tj. prodajnu cijenu do koje se stiglo u datoj fazi, već samo onaj iznos koji je dodat u toj fazi. Porez na dodatu vrijednost (eng. Value added tax-VAT) obezbedjuje veću neutralnost poreznog sistema jer dopušta svega dvije do tri porezne stope, za razliku od općeg poreza na promet koji ima na desetine poreznih stopa. Takodje utiče na smanjivanje porezne evazije (izbjegavanja). Omogućuje i bolje korištenje fiskalnog potencijala preko širenja porezne baze i povećanja broja poreznih obveznika, naročito

49

u tercijarnim djelatnostima10. 1. 4. POREZ NA DODATU VRIJEDNOST Dinamika i povećanje broja zemalja koje su uvele porez na dodatu vrijednost (engl. Value Added Tax - VAT; franc.. Taxe sur la Valeur Ajoutee - TVA; njem. mehrwersteuer - MWS) su jedinstveni u istoriji javnih finansija i nezabilježeni kod drugih vrsta indirektnih poreza. Primjenom Zakona o porezu na dodatu vrijednost, Bosna i Hercegovina se pridružila grupi od preko 70% svjetske populacije u preko 120 zemalja svijeta u kojima se primjenjuje porez na dodatu vrijednost. U preko 80% tih zemalja porez na dodatu vrijednost je danas vodeći izvor poreskih prihoda. Evidentno je da sve te zemlje regulišu i uskladjuju elemente poreza na dodatu vrijednost prema ukupnim socio - političkim i privrednim prilikoama, uslovima i pretpostavkama koje postoje u tim zemljama, ispunjavajući na taj način dva cilja: 1. približavanje nekim već postojećim integracijama, stvarajući preduslove za formalno članstvo u njima, odnosno (u slučaju nekih drugih zemalja u kojima su ispunjeni i svi drugi uslovi) ulazak u te ekonomske integracije; 2. očuvanje ili stvaranje unutrašnjih socio - političkih i ekonomskih odnosa koji najbolje odgovaraju tekućim prilikama i, istovremeno, razvojnih pretpostavki za budućnost. Mogući oblici poreza na dodatu vrijednost (koji se razlikuju u zavisnosti od poreskog tretmana kapitalnih nabavki, tj. odnosa poreza na dodatu vrijednost prema kapitalnim dobrima koja preduzetnik nabavlja za obavljanje svoje djelatnosti. U tom smislu se razlikuju tri osnovna (moguća) oblika PDV-a: • proizvodni • dohodovni • potrošni. U Bosni i Hercegovini je prisutan potrošni oblik PDV-a, te stoga ću ovom obliku posvjetiti više pažnje, a u ostalima ću prikazati samo način dobijanja poreske osnovice. 1. 4. 1. Proizvodni oblik

Prof. dr. Dutbašić Ismet, Finansije i finansijsko pravo, 7 prošireni i izmjenjeno izdanje, EDITIO IURISTICA, Sarajevo 2004. str. 125

10

50

Poreska osnovica proizvodnog oblika PDV-a=BND=LP + NI + A11. 1. 4. 2. Dohodovni oblik Poreska osnovica dohodovnog oblika PDV-a=BND-A= (LP+NI+A) -A ili Poreska osnovica dohodovnog oblika PDV-a^NND^LP + NI. Potrošni oblik PDV - a iz osnovice za oporezivanje se (pored odbitka vrijednosti kupljenih sirovina) izuzima cjelokupan iznos za nabavku kapitalnih dobara u godini u kojoj su ta kapitalna dobra (osnovna sredstva) kupljena, tj. izuzimaju se bruto investicije. Za razliku od proizvodnog i dohodovnog oblika, poreska osnovica potrošnog oblika PDV - a je: Poreska osnovica potrošnog oblika PDV-a = BND — NI - A = LP Prema tome, poreska osnovica potrošnog tipa PDV-a odgovara ukupnoj ličnoj potrošnji, što i jeste orijentacija modernog poreskog sistema. Nabavke kapitalnih dobara (investicije) se ne oporezuju, tako da PDV potrošnog tipa pozitivno utiče na privrednu aktivnost kako sa pozicije samog preduzetnika (poreskog obveznika) tako (tj. samim tim) i sa pozicije ukupne ekonomije jedne zemlje. 1. 4. 3. Metodi prikljupanja (obračunavanja) poreza na dodatu vrijednost Izračunavanje poreske osnovice u sistemu PDV-a je, moguće izvršiti pomoću nekoliko različitih metoda pri čemu se u literaturi, obično, navode sljedeća tri: 1. metod oduzimanja (direct substration technique), 2. metod sabiranja (addition method), 3. kreditni metod (tax credit method) ili metod indirektnog sumiranja (indirect substration method). U Bosni i Hercegovini kao i u većini zemalja sa ovim sistemom oporezivanja BND-bruto nacionalni dohodak LP-lična potrošnja Nl-neto investicije A-amortizacija (ovaj oblik se u praksi ne primjenjuje) NND= neto nacionalni dohodak

11

51

koristi se kreditni metod obračunavanja poreza na dodatu vrijednost. Prethodne dvije metode (oduzimanja i sabiranja) su teoretski primenjive, ali zbog zajedničkih manjkavosti se ne primjenjuju u praksi. Zbog toga je usmjerenje na kreditni metod. Izračunavanje obaveze za PDV prema kreditnom metodu ili metodu indirektnog sumiranja (lax credit method or indirect substration method) vrši se tako da poreski obveznik plaćeni PDV-e na svoje inpute oduzima od PDV-a kojeg obračuna na svoje prodaje (outpute), tako da mu za uplatu “ostaje” samo razlika izmedju poreza kojeg je on obračunao na svoje prodaje i poreza kojeg je platio dobavljačima za izvršene nabavke (pri čemu se, naravno, može javiti i preplata poreza, ukoliko je ulazni porez manji od izlaznog poreza u odredjenom obračunskom periodu). Prema tome, poreska obaveza PDV - a iu poresku stopu (s) primjenom kreditnog metoda iznosi: PDV OBAVEZA = S (output) -S (input) = PORESKA OBAVEZA Primjenom ovog metoda dodata vrijednost se, u stvari, uopšte i ne izračunava jer se poreska stopa (s) uvijek primjenjuje na pune (a ne samo na dodate) vrijednosti kako inputa tako i outputa, tj. (pri čemu je važno da se sam PDV-e nikada ne ukalkuliše u te vrijednosti), dok se konačna poreska obaveza svakog poreskog obveznika (tj. svakog učesnika u svim fazama prometa dobara i usluga) utvrdjuje posredno, kao razlika ukupno obračunatog PDV-a na sve njegove vlastite outpute i ukupno plaćenog poreza koji je sadržan u fakturama svih njegovih dobavljača (pod uslovom da su i ti dobavljači poreski obveznici). U praktičnom smislu, ovakav način obračunavanja PDV-e obaveze je i najjednostavniji12. Ovdje se jasno primjećuje jedna od hitnijih činjenica PDV-a, to je samokontrolirajući mehanizam, gdje svaki poreski obveznik može odbiti dio poreza koji mu je obračunao i na fakturi iskazao dobavljač, koji takodje mora biti poreski obveznik. To je bitno za svakog učesnika u prometu jer ako jedan preskoči dio svoje obaveze, sljedeći će ostati bez prava na povrat dijela poreza, ili platiti cijeli iznos, što svakako nije nikome u interesu. Kreditni metod obračuna PDV-a primjenjuje se u skoro svim zemljama koje su uvele ovaj porez u svoj poreski sistem. Razlozi za široku primjenu kreditnog metoda u izračunavanju PDV- a obaveze su u sljedećem: - kod kreditnog metoda poreska obaveza se utvrdjuje prilikom svake transakcije, a svaka transakcija ima račun (fakturu) kao pisani dokument, pa tako račun postaje ključni dokument za nastanak poreske obaveze; - kreditni metod putem računa osigurava najbolju kontrolu za obračun i uplatu poreza; 12

Dmitrović, Milan, Zakon o PDV. komentar i primjena, REVICON, Sarajevo 2005., str. 20, 21

52

-

takav, ugrađeni samoregulirajući mehanizam znatno smanjuje poresku evaziju; kreditni metod omogućava primjenu PDV-a i u slučaju primjene diferenciranih poreskih stopa; kreditni metod je najjednostavniji i najažurniji za obračun PDV-a.

Kod kreditnog metoda obračunati PDV-e mora uvijek biti naznačen u ispostavljenim fakturama i samo tako naznačeni porez u fakturama služi kao dokumentovani dokaz za odbitak ulaznog poreza. Zbog toga se i kreditni metod naziva još i fakturai, odnosno metod računa. Neto PDV-e obaveza se utvrdjuje kao razlika izmedju ukupnog iznosa PDV-a prikazanog na svim fakturama prodaje i svim fakturama kupovine13. 1. 4. 4. Načela oporezivanja Generalno, oporezivanje dobara i usluga u sistemu PDV-a se vrši po principu da ukupni unutrašnji promet dobara i usluga predstavlja mjesto oporezivan]a, ali se kao načela oporezivanja kao pitanja - javljaju pri oporezivanju dobara i usluga koji su predmet medjunarodne razmjene U medjunarodnoj razmjeni dobra i usluge se mogu oporezovati prema: 1. načelu porijekla i 2. načelu odredišta. Prema načelu porijekla oporezovaće se sva dobra koja su proizvedena u nekoj zemlji, bez obzira da li se troše u toj ili se izvoze i troše u nekoj drugoj zemlji. U Bosni i Hercegovini za oporezivanje međunarodnog prometa koristit će se načelo odredišta. Prema načelu odredišta, dobra i usluge se oporezuju tamo gdje se i troše, bez obzira na to da li su i proizvedena u toj zemlji ili su izvezena. Zbog toga se načelo odredišta naziva još i načelom mjesta potrošnja. Ovo načelo pretpostavlja da je izvoz uvijek oslobođen od plaćanja PDV-a, dok je uvoz dobara i usluga, u pravilu oporeziv. Primjenom načela odredišta pri obračunu PDV-a domaći i uvezeni proizvodi imaju jednak poreski tretman na domaćem tržištu. 14 Treba naglasiti da se načelo odredišta dosljednije primjenjuje pri oporezivanju dobara, nego pri oporezivanju usluga u međunarodnoj razmjeni, s obzirom na to da se pri oporezivanju usluga uglavnom primjenjuje načelo porijekla (tj. načelo mjesta obavljanja usluge) a ne načelo korištenja usluge.

13 14

Dmitrović, Milan, Zakon o PDV. komentar i primjena, REVICON, Sarajevo 2005., str. 21 Dmitrović, Milan, Zakon o PDV. komentar i primjena, REVICON, Sarajevo 2005., str. l2

53

1. 4. 5. Poreske stope Broj i visina poreskih stopa u mnogome zavise od ekonomske politike jedne zemlje kako iz fiskalnih tako i iz društveno političkih razloga. Prosječna visina poreske stope, kao i broj poreskih stopa i obim oslobađanja od PDV-a odredjeni su ciljevima koji se žele postići kroz sistem poeza na dodatu vrijednost. U Bosni i Hercegovini će se primjenjivata jedinstvena stopa PDV-a od 17%. Razlog za jedinstvenu stopu je u tome što je mnogo jednostavnija za primjenu, u početnoj fazi primjene sistema poreza na dodatu vrijednost^manji su troškovi naplate poreza, manja je administracija potrebna za obračun i prikupljanje poreza. To su sve razlozi koji su opredjelili Parlament Bosne i Hercegovine za usvajanje jedinstvene stope. Međutim, nije to išlo tako lagano. Većina opozicionih stranaka je tražila usvajanje više stopa. Kao argumente su navodili visok nivo siromaštva koji će se povećati još više jedinstvenom stopom (tako što će isto biti oporezovani i robe široke potrošnje i luksuzna dobra), zatim oporezivanje knjiga će uništiti BiH izdavaštvo i mnogi drugi razlozi. Ali nisu oni shvatili da diferencirane stope (tačnije tri kako su oni predlagali) u mnogome komplikuje sistem PDV-a, te da država u toj početnoj fazi primjene PDV ne može odgovoriti tom izazovu, ali to svakako ne znači da kasnije neće biti uvedene diferencirane stope. Mnoge zemlje u tranziciji su se prilikom zavodjenja PDV-a opredjelile za jednu poresku stopu. Od dvadeset zemalja u tranziciji koje su uvele porez na dodatu vrijednost tokom 1992. - 1994. trinaest zemalja se odlučilo na jednu poresku stopu, šest zemalja se odlučilo na dvije stope (opšta i niža), dok se samo jedna zemlja (Kazahstan) opredjelila za tri stope (opšta, niža i nulta), s tim da je i ona kasnije ukinula nultu stopu u unutrašnjem prometu. Tome ide u prilog da je Republika Hrvatska koja je mnogo više vremena imala od Bosne i Hercegovine da se pripremi za uvodjenje PDV-a odlučila za uvodjenje jedinstvene stope PDV-a od 22%. Bosna i Hercegovina će u početnoj fazi primjene imati jedinstvenu stopu od 17%, i potpuno oslobađanje PDV-a od izvoza. 2. Osnovna obilježja poreza na dodatu vrijednost u Bosni i Hercegovini -

Porez na dodatu vrijednost čije uvođenje predstoji u Bosni i Hercegovini je: POTROŠNOG OBLIKA SA KREDITNIM METODOM PRIKUPLJANJA POREZA PORESKA OSNOVICA SE ODREDJUJE PREMA NAČELU ODREDIŠTA

54

-

SA JEDNOM PORESKOM STOPOM OD 17 %

U oporezivanju potrošnje, PDV će u BiH zamijeniti postojeći porez na promet proizvoda i usluga. PDV je, kao i porez na promet, opšti i posredni porez na potrošnju, ali koji se (za razliku od poreza na promet), u načelu, obračunava i plaća na isporuke dobara i pružanje usluga u svim fazama proizvodnje i prometa dobara i usluga, kao i na uvoz dobara. 15 PDV je znači porez na potrošnju (POTROŠNOG OBLIKA) jer se unatoč specifičnoj tehnici svog obračunavanja i plaćanja u pojedinim, prethodnim fazama prometa uvijek prevaljuje na krajnjeg potrošača. Metod oporezivanja (KREDITNI METOD) je u stvari metod oporezivanja potrošnje: poreski obveznici, s jedne strane, plaćaju porez prilikom kupovine svojih inputa (ulazni porez, koji je sadržan u fakturama dobavljača) i istovremeno obračunavaju i naplaćaju porez prilikom prodaje svojih autputa (izlazni porez), tako da razlika izmedju izlaznog i ulaznog poreza u utvrdjenom poreskom periodu predstavlja visinu njihove poreske obaveze, koju se dužni da uplate na odgovarajuće račune javnih prihoda. Obračunati PDV ne ulazi u kalkulaciju troškova. Na ovaj način, poreski teret se postepeno prenosi u svaku narednu fazu proizvodnje i prometa, i na kraju na krajnjeg potrošača, koji kroz cijenu dobara ili usluga koju kupuje plaća i pun iznos PDV-a na to dobro ili uslugu. NAČELO ODREDIŠTA nalaže da od poreza u cjelini mogu biti oslobodjena samo ona dobra i usluge čija se potrošnja odvija u drugoj poreskoj jurisdikciji. Znači, potrošnja dobara i usluga koji su isporučeni na teritoriju u nadležnosti druge poreske administracije nije predmet oporezivanja, a preduzetnici koji su izvršili takve isporuke imaju pravo na povrat cjelokupnog poreza plaćenog u prethodnim fazama proizvodnje i prometa. To znači da se na isporuke dobara i usluga u drugu poresku jurisdikciju primjenjuje tzv. nulta stopa PDV-a, tj poresko oslobadjanje sa pravom na povrat ulaznog poreza. To se odnosi na IZVOZ. I treća osnovna karakteristika PDV-a neposredno proističe iz samog načina oporezivanja koji je svojstven ovom poreskom sistemu. Za razliku od svih ostalih poreskih oblika kod kojih je povrat poreza izuzetak i rezultat greške (bilo poreskog obveznika, bilo poreske administracije), povrat poreza u slučaju PDV-a predstavlja njegovu sistemsku karakteristiku. To znači da ukupan iznos prikupljenog PDV-a ne predstavlja u cjelini i prihod budžeta, pošto je jedan dio tog iznosa ulazni porez, na koji poreski obveznici imaju (ili če imati) pravo na povrat. S tim u vezi, treba naglasiti da od sposobnosti poreskih vlasti da upravljaju prihodom od PDV-a (prvenstvenoga uvijek imaju dovoljno sredstava da isplate sve pravovaljane zahtjeve za povrat) i njihove uspješnosti i efikasnosti u administriranju 15

Dmitrović, Milan, Zakon o PDV, komentar i primjena, REVICON, Sarajevo 2005., str. 26.

55

zahtjeva za povrat PDV-a kritično zavisi i uspješnost ovog sistema oporezivanja. To je, posebno izraženo u početnoj fazi primjene sistema PDV-a kada se pokazuju i početne razmjere u kojima će se i praktično ostvariti prednosti PDV-a u odnosu na porez na promet. Da bi odgovorile ovoj obavezi poreske vlasti, izmedju ostalog, moraju odoljeti iskušenju da bruto prihod od PDV-a koriste za pokriće tekućih budžetskih rashoda. U tom cilju, bilo bi preporučljivo da se (barem u početnim godinama primjene PDV-a) i formalno utvrdi srazmjera u kojoj su bruto prihodi od PDV-a raspoloživi za'tekuću budžetsku potrošnju. Takodje, poreska administarcija mora biti spremna da u zakonom utvrdjenom roku izvrši sve neophodne kontrole i obvezniku blagovremeno izda rješenje o povratu. 16 2. 1. Poredjenje sistema PDV-a i sistema poreza na promet Porez na dodatu vrijednost je nova varijanta poreza na promet. Kao što sam naslov kaže porez na dodatu vrijednost je porez na vrijednost koja je dodata u nekoj sledjećoj fazi, bilo da je to od proizvodjača do veleprodaje, ili u nekoj sljedećoj fazi. To znači da se oporezuje samo ona vrijednost koja je dodata tom proizvodu. Kasnije će biti mnogo više objašnjenja o samom načinu oporezivanja. Prije toga, zadržaću se na sam sistem PDV-a i njegove razlike u odnosu na porez na promet koji se trenutno koristi u Bosni i Hercegovini. Za sistem PDV-a se kaže da je najsavršeniji sistem naplate i obračuna poreza koji trenutno postoji. Sistem poreza na dodatu vrijednost je: porez u prometu dobara i usluga on je svefazni porez u prometu dobara i usluga, što znači da se obračunava i plaća u svim fazama on je neto svefazni porez u prometu dobara i usluga jer oporezuje dio po dio dodate vrijednosti to je potrošni neto svefazni porez u prometu, što znači da opterećuje krajnjeg potrošača. -

16

Razlike u odnosu na porez na promet: porez na promet se po pravilu obračunava i plaća SAMO u fazi prodaje proizvoda krajnjem potrošaču, tj. on je jednofazni, dok je PDV svefazni porez (obračunava se i plaća u svim fazama kretanja proizvoda od proizvodjača do krajnjeg potrošača) porez na promet se naplaćivao na kraju ciklusa tj. kada prozvod dodje do krajnjeg potrošača i opterećivao je samo krajnju prodaju, medjutim PDV se naplaćuje Dmitrović, Milan, Zakon o PDV, komentar i primjena, REVICON, Sarajevo 2005., str. 28

56

-

unaprijed i ravnomjerno opterećuje sve učesnike u prometu. porez na promet je kumulativni porez što znači da jedan proizvod može biti opterećen sa više poreza sakrivenih u cijeni, to je tzv. kaskadni način oporezivanjai za kupca to je trošak, dok PDV rasterećuje krajnjeg potrošača od kumulativnog računanja i kupac je u povoljnijem položaju jer je PDV neutralan za preduzetnika. u porezu na promet postojale su IZJAVE za poreska oslobodjenja, što je u mnogome stvorilo prostora za otvaranje fiktivnih firmi koje su na osnovi izjave preuzimale na sebe obavezu plaćanja poreza, ali ta obaveza nikada nije ispunjena što je u mnogome oštetilo državni budžet a naravno i krajnjeg potrošača koji je taj porez platio u cijeni. U sistemu PDV se ne prihvata IZJAVA, svi su obveznici osim onih koji ne moraju (kasnije više o tome) što dovodi do toga da fiktivne firme barem u ovom dijelu gube svoju ulogu, a država i krajnji potrošaču su u mnogo boljem položaju. u sistemu PDV-a je jednak poreski tretman proizvoda i usluga. Proizvodi i usluge u PDV-u imaju jednak poreski tretman, dok se usluge u režimu poreza na promet, praktično, višestruko oporezuju. PDV donosi drugačije poreske prijave i nove tehničke kontrole.

-

Prednosti PDV-a u donosu na porez na promet ogledaju se u sljedećem: potencijalno veći obuhvat poreskih transakcija sposobnost da se automatski razlikuju proizvodjački od potrošačkih proizvoda potpuno oslobadjanje izvoza od poreza na potrošnju administrativne prednosti u prikupljanju poreza.

-

-

-

2. 2. Karakteristike poreza na dodatu vrijednost Porez na dodatu vrijednost ima sljedeće karakteristike: 1. zaračunati porez na dodatu vrijednost je neutralan za poreznog obveznika. Porez koji poduzetnik plaća dobavljačima treba da predstavlja odbitnu stavku od njegove porezne obaveze. Na taj način svi poduzetnici imaju jednaku mogućnost konkurentnog nastupa na tržištu, pa u tom smislu niko nema nikakve prednosti. Utvrdjivanjem dodate vrijednosti kao osnovice za oporezivanje izbjeći će se veliki nedostaci i nedorečenosti sadašnjeg poreznog sistema (poreza na promet proizvoda i usluga) a to je kumulativni učinak. Taj učinak se izbjegava odbijanjem pretporeza (porez koji je sadržan u nabavnoj cijeni) nekog nabavljenog dobra ili usluge; 2. sistemom poreza na dodatu vrijednost trebalo bi doći do uzajamne zainteresiranosti svih učesnika u obavljanju prometa. Svaki porezni obveznik treba biti zainteresiran i mora uzimati i izdavati račune o obavljenom prometu radi odbijanja ili umanjenja poreza na dodatu vrijednost odnosno pretporeza (dio PDV-a koji je već plaćen u

57

prethodnoj fazi); 3. obveznici poreza na dodatu vrijednost su svi oni koji po zakonu moraju biti obveznici, zatim oni koji ne moraju ali mogu biti, i oni koji bi željeli da budu obveznici jer u sistemu PDV-a obveznik je privilegovan; 4. pravo na umanjenje poreza na dodatu vrijednost imaju samo porezni obveznici, što znači da svi koji su u sistemu registrovani kao obveznici naplaćuju i zaračunavaju PDV-e i imaju mogućnost odbitka pretporeza a što je najvažnije mogućnost povrata dijela poreza od strane države koji su preplatili ili ga mogu koristiti kao poresku akontaciju. Oni koji nisu u sistemu tretiraju se kao krajnji potrošači što znači da proizvode koji oni kupuju imaju sadržan porez na dodanu vrijednost u cijeni, ali ne mogu odbiti pretporez niti tražiti povrat od države i oni takav porez moraju tretirati kao trošak; 5. porez na dodatu vrijednost stimuliše izvozjer po zakonu o porezu na dodatu vrijednost, porez se ne naplaćuje, što u mnogome može poboljšati i stimulirati izvoznu djelatnost, ali i ostaviti dovoljno prostora za razne vrste malverzacija; 6. sistem poreza na dodatu vrijednost pravi lanac poreznih obveznika, što znači da su oni medjusobno povezani porezom na dodatu vrujednost, tj. svaki od njih plaća svoj dio poreza i očekuje odbitak pretporeza koji je već plaćen od strane drugog obveznika. To je u stvari i najvažnija činjenica sistema PDV-a, to je u princip samokontrole jer svaki obveznik provjerava prethodnog o uplaćenom PDV-u, na osnovu računa ili fakture, i ako taj dio poreza nije uplaćen uplatiće cijelu vrijednost sljedeći obveznik, što mu svakako nije u interesu. To ostavlja prostora da se poslovna aktivnost planira i da se jasno zna ko sa kim posluje, da se provjeri porezna sposobnost svoga dobavljača ili kupca te da se posluje na jednom fer i korektnom odnosu; 7. u sistemu PDV zbog dosljedne primjene principa odredišta, slučajevi dvostrukog oporezivanja i slučajevi dvostukog oslobadjanja transakcija u medjunarodnom prometu su znatno smanjeni; 8. sistem PDV ima efikasnu tehniku naplate jer nema odlaganja plaćanja, tj. PDV se unaprijed naplaćuje.

58

Ovo su svakako jedne od karakteristika ali ih nesumnjivo ima još. One će se prepoznati kad sistem zaživi i u praksi pokaže svoju djelotvornost. 2. 3. Nedostaci PDV-a 1) 2) 3) 4)

Medju nedostatke PDV-a treba istaći sljedeće: povećano administriranje i troškovi poreskih obveznika izraženija regresivnost relativno izraženiji inflatorniji potencijal problem raspodjele subcentralnim nivoima.

1. Sistem PDV-a, nerninovno, zahtijeva povećano administratiranje i povećane troškove poreskih obveznika vezane za obračunavan]e, naplatu i plaćanje poreza u odnosu na sistem jednofaznog poreza na promet u maloprodaji. To je posljedica činjenice da se poreskim obveznicima u sistemu PDV-a smatraju gotovo svi poduzetnici (osim onih,, malih “čiji obim prometa omogućava ne ulazak u sistem), što

59

je mnogo veći broj poreskih obveznika nego u sistemu poreza na promet. Za razliku od sistema poreza na promet (u kome je obračunavanje i plaćanje poreza, fokusirano na maloprodaju) obveznici obračunavanja, evidentiranja, naplate i plaćanja PDV-a postaju i proizvodjači, uvoznici, veletrgovci... Svi oni time dobijaju obavezu da na t svoj trošak vode dodatne knjigovodstvene i druge evidencije za poreske potrebe i da angažuju dodatno osoblje za obračunavanje i plaćanje PDV-a, kreiranja i arhiviranja propisane dokumentacije, obračunavanje, prijavljivanje i plaćanje poreskih obaveza, administriranja prava na povrat poreza itd. 2. Nesumnjiva manjkavost PDV-a je i njegova regresivnost, što je direktna posljedica manjeg broja poreskih stopa u odnosu na porez na promet, posebno u situaciji u kojoj se uvodi PDV sa jedinstvenom stopom. Djelimično, taj nedostatak se može riješiti selektivnim oporezivanjem specifičnih proizvoda akcizama (posebnim porezima, trošarinama). 3. Uvodjenje PDV-a zahtijeva veliki oprez i zbog mogućeg (a u mnogim slučajevima i neminovnog) povećanja cijena. Pri tome se, osim racionalnih, moraju imati u vidu i razni psihološki i drugi iracionalni motivi i razlozi, posebno ukoliko poreski obveznici nisu pravovremeno pripremljeni i dovoljno upaznati sa osobinama PDV-a i posljedicama njegove primjene. 4. Priroda PDV-a zahtijeva njegovo jedinstveno uvodjenje, primjenu i administriranie na najvišem, centralnom nivou vlasti, U složenim državama, kakva je BiH, to neminovno dovodi do raznih problema vezanih za adekvatnu i pravednu distribuciju prikupljenog poreza nižim nivoima vlasti: entitetima, kantonima, opštinama. Svi ovi nedostaci su zanemarljivi (relativno) u odnosu na pogodnosti koje ovaj sistem donosi.. U početnoj fazi primjene sistema PDV-a može se očekivati odredjeni broj problema, ali ovaj sistem je neminovnost i on kao takav će se morati podržati do kraja jer samo na taj načinjemoguće opstati u savremenoj tržišnoj trci. 3. ŠESTA DIREKTIVA Evolucija integracijskih procesa na području zemalja koje danas obuhvaća EU predstavlja, u stvari, i evoluciju PDV-a u Evropi. Složeni, neefikasni i raznoliki oblici poreza na promet, koje su nakon Drugog svjetskog rata primjenjivale zemlje Zapadne Evrope, predstavljali su prepreku namjeravanom stupnju integracije. PDV-e je, stoga, za te zemlje bio logičan izbor, te je primjena PDV-a postavljena kao jedan od osnovnih uslova za primanje novih članica. Uspostavom zajedničkog tržišta, zemlje potpisnice Sporazuma o EEZ su željele unaprijediti privredni razvoj, ubrzati porast životnog standarda, te razviti što bliskije

60

odnose medju članicama Zajednice. U cilju harmonizacije sistema indirektnog oporezivanja u EZ izdano je niz smjernica, od kojih je najznačajnija Šesta smjernica (direktiva), značajna za PDV-e. Sasvim je sigurno da usvajanje i usavršavanje PDV-a u zemljama članicama EU označava jednu od najzanimljivijih i najznačajnih inovacija u području oporezivanja tokom druge polovine XX stoljeća. Istovremeno, suočene s ekonomskim i političkim značenjem koji Unija ima u Evropi, i poučene teoretskom efikasnošću i neutralnošću PDV-a, gotovo sve zemlje u tranziciji su tokom posljednjih decenija odlučile reformisati svoj porezni sistem u smjeru uvodjenja PDV-a. Stoga se može reći daje svjetski trend usvajanja PDV-a u završnoj fazi, te da se i Bosna i Hercegovina priljučuje tom trendu. Iz istih razloga je zanimljivo uporediti Zakon o PDV-u u BiH sa odgovarajućom regulativom EU, odnosno utvrditi u kojoj mjeri bh. zakon slijedi 3. 1. Analiza zahtjeva Šeste direktive 3. 1. 1. Oporezive transakcije Oporezive transakcije prema Šestoj direktivi (članovi 5. do 7.) su isporuka dobara, pružanje usluga i izvoz dobara. Isporuka dobara znači transfer raspolaganja “opipljivom imovinom “, a uključuje i električnu energiju, plin, grijanje, hlađenje i sl. Oporezivom isporukom dobara se, takodjer, smatra korištenje i uzimanje poslovne imovine u privatne svrhe. Dopušteno je da zemlje članice uključe u oporezive transakcije i transfer i nekretnina, uključujući i zemlju. Pružanje usluga defmiše se rezidualno, odnosno, uslugom se smatraju sve transakcije koje nisu isporuke dobara i, takodjer, uključuju i korištenje poslovnih usluga u privatne svrhe. Uvozom dobara smatra se ulazak dobara na teritorij zemlje članice. Bh. zakon o PDV-u oporezivim transakcijama smatra isporuke svih vrsta dobara i sve usluge obavljene uz naknadu, korištenje poslovne imovine i usluga predizeća u privatne svrhe, te uvoz dobara. Isporukom dobara se smatra i isporuka električne energije, plina, hladjenje, grijanje i sl.; isporuka novoizgradjenih nekretnina uključujući zgrade, stanove, poslovne prostore, mostove, ceste i si., te razmjene dobara u smislu bartera. Obavljene usluge se i u bh. zakonu definišu kao sve ono što se ne smatra isporučenim dobrima. Jasno se vidi da su oba dokumenta identična u stavovima kada se govori o oporezivim transakcijama. U oba dokumenta se vidi jasan pokušaj obuhvatanja što većeg broja proizvoda i usluga koji se oporezuju čime se širi poreska osnovica s jedne strane (time se obezbedjuje veća neutralnost poreza) a sa druge strane primjenom niže stope osigurava se veličina budžetskih prihoda.

61

3. 1. 2. Porezni obveznici i njihove obaveze Šesta direktiva odredjuje poreznog obveznika kao svaku osobu koja samostalno obavlja bilo koju ekonomsku aktivnost, nezavisno od mjesta, svrhe i rezultata te djelatnosti. (član 4.) Ekonomske aktivnosti su sve djelatnosti proizvodjača, trgovaca i osoba koje pružaju usluge, uključujući rudarstvo i poljoprivredu, te aktivnosti samostalnih profesija. Tijela državne vlasti, uprave i lokalne samouprave nisu poreski obveznici PDVa ukoliko obavljaju poslove državne vlasti, uprave i samouprave. Medjutim, ukoliko se bave aktivnostima koje konkuriraju poslovnim subjektima (kao što su telekomunikacije, prijevoz putnika, snadbijevanja vodom, strujom, plinom i sl.), tada i oni postaju porezni obveznici. Iz odredaba Šeste smjernice koje se bave uvozom proizilazi da je porezni obveznik svaka osoba koja obavlja uvoz na teritoriji zemlje članice, uključujući i fizičke osobe. To znači da su u odredbama o plaćanju PDV-a na uvoz djelimično gubi indirektni karakter porezajer porezni obveznici postaju i fizičke osobe. Zakon o PDV-u BiH je doslovno saglastan Šestoj direktivi kada je riječ o poreskim obveznicima. Način definisanja poreskog obveznika u oba dokumenta jasno pokazuje višefaznu prirodu PDV-a. 3. 1. 3. Mjesto oporezivanja Mjesto oporezivanja u slučaju isporuke dobara uredjuje član 8. Šeste smjernice. Mjesto oporezivanja je mjesto isporuke dobara, pri čemu se mjestom isporuke smatra mjesto na kojem se dobro nalazilo u trenutku isporuke. Ako je dobro već otpremljeno, mjestom oporezivanja se smatra mjesto na kojem se dobro nalazilo u trenutku početka njegove otpreme. Za ugradjena i postavljena dobra, mjestom isporuke smatra se mjesto njihove ugradnje. Prema članu 9. Šeste smjernice, mjestom oporezivanja usluga smatra se mjesto obavljanja usluga, pri čemu se mjestom obavljanja usluga smatra sjedište preduzeća koje obavlja usluge. Ukoliko uslugu obavi poslovna jedinica, mjestom obavljanja usluge se smatra sjedište poslovne jedinice. Od ovog opšteg pravila, međutim, ima i nekoliko skupina izuzetaka: Usluge u vezi s nekretninama, uključujući najam i zakup smatraju se obavljenim na mjestu gdje se nekretnina stvarno nalazi. Mjestom obavljanja umjetničkih, zabavnih, sportskih, nastavnih i sličnih usluga smatra se mjesto gdje je usluga stvarno obavljena. Savjetodavne usluge (advokata, na primjer), računovodstvene usluge, usluge obrade podataka, bankovne usluge, te usluge osiguranja i reosiguranja, smatraju se obavljenim u mjestu sjedišta primaoca usluge. Usluge prevoza smatraju se obavljenim u polaznoj tački puta. Opšte načelo Šeste smjernice (kao i bh. Zakona o PDV-u) je da se mjestom

62

obavljanja usluga smatra sjedište davaoca usluga. Ovakva odredba, zajedno s odredbama o izuzećima pri izvozu, znači da se nultom stopom, oporezuje samo izvoz dobara, ali ne i usluga. Stoga sijedi da je temeljno načelo oporezivanja usluga, u stvari, načelo porijekla. Naravno, ova odredba je i u Smjernici i u bh. zakonu ublažena prethodno spomenutim izuzecima, koji za tačno definisane usluge (a koje se najčešće koriste u poslovne svrhe) propisuju mjesto obavljanja usluga prema sjedištu kupca, odnosno korisnika usluge. Stoga se može tvrditi daje konačan rezultat ovakvih odredaba za navedeni skup usluga sličan rezultatu načela odredišta. To znači da iako porezna obaveza prema opštem pravilu nastaje prema sjedištu davaoca usluge (u zemlji porijekla), porezna obaveza za zakonom (i smjernicom) odredjene usluge nastaje prema sjedištu primatelja usluga (tj. prema odredištu pružanja usluga), što znači da je izvoz tih usluga implicitno oporezovan nultom stopom, a uvoz standardnom stopom. 3. 1. 4. Porezne stope i porezna osnovica Šesta direktiva članom 12. propisuje da standardna stopa PDV-a treba biti odredjena kao postotak porezne osnovice, te da treba biti jednaka za isporuke dobara i obavljene usluge. Isti član propisuje primjenu opšte stope od minimalno 15% u zemljama članicama. Uz primjenu opšte stope, Smjernica dopušta i da se na odredjena dobra (navedena u dodatku H Smjernice) primjeni jedna ili dvije snižene stope, koje ne smiju biti niže od 5%. Zemlje članice imaju pravo same utvrditi visinu svoje stope (stopa), ali to mora biti u skladu s opštim pravilom o jednakosti stopa za dobra, usluge i uvoz. Može se, međutim, tvrditi da Smjernica (osim ovih opštih odredaba o poreznim stopama) na posredan način uvodi i treći skup stopa – tzv., nultu stopu - koja se odnosi na međunarodne transakcije i čime se nastoji očuvati načelo odredišta u oporezivanju PDVBosna i Hercegovina poštujući odredbe Šeste direktive odlučila se za uvodjenje jedinstvene (opšte) stope PDV-a u iznosu od 17% i nulte stope (koja se odnosi na medjunarodne transacije) za izvoz dobara iz Bosne i Hercegovine.

63

64

U maju 2004. god. Nulte stope nisu uključene; Umanjene stope ispod pet procenata (tj. superumanjene stope) predstavljaju izuzetak zahtjevu Šeste direktive da umanjene stope budu najmanje pet procenata; Omjer umanjene stope i standardne stope; Korištena je kursna lista na dan 21. 06. 2004. god. 3. 1. 5. Porezna oslobađanja Šesta smjernica se različitim vrstama izuzeća bavi u čl. 13, 14, 15, 16. i 28. U članu 13. se definiraju izuzeća unutar teritorija članica Unije, dok su izuzeća povezana s međunarodnom trgovinom predmet ostalih članova. Izuzeća unutar teritorija zemalja članica Unije su podijeljena u dvije grupe:

65

izuzeća djelatnosti koje su u javnom interesu i druga izuzeća. Prva grupa propisuje izuzeća od plaćanja PDV-a za djelatnosti kao što su poštanske, medicinske, socijalne, obrazovne usluge i usluge u kulturi. Druga grupa izuzeća uključuje (pod odredjenim uslovima) transakcije širokog raspona, od finansijskih usluga, bankarskih usluga, usluga osiguranja i reosiguranja, iznajmljivanja i zakupa zemljišta i gradjevina (s izuzetkom novogradnje i gradjevinskog zemljišta), do igara na sreću. Zakon o PDV-u BiH predvidja ista izuzeća koja su navedena u Šestoj direktivi. Cilj Šeste smjernice bilo je uključiti u skup izuzeća što je moguće manji broj djelatnosti. Naime, što je skup izuzeća manji to je i učinak u sistemu manji, odnosno stepen neutralnosti poreza veći. Isto tako, što je skup izuzeća manji to znači da je porezna osnovica šira, pa je i određeni prihodni učinak moguće postići nižom stopom. 3. 1. 6. Posebni postupci oporezivanja Šesta direktiva nudi posebne postupke oporezivanja za male poduzetnike i poljoprivrednike, putničke agencije, trgovce rabljenom robom, umjetničkim djelima i antikvitetima, te za kolekcionare (čl. 24. do 26.) -Očigledno je da se radi o onim kategorijama poreznih obveznika za koje se očekuje da neće biti u mogućnosti izdavati tačune i voditi knjigovodstvo u skladu sa Smjernicom, odnosno čiji bi troškovi vođenja knjigovodstva, vjerovatno bili neproporcionalni njihovoj poreznoj obavezi. Zakon o PDV-u BiH propisuje posebne postupke oporezivanja za male poduzetnike, poljoprivrednike i dr. poslovne subjekte koji su navedeni u Šestoj direktivi. Stoga mogu reći da je Zakon o PDV-u i u ovoj stavci ispoštovao upute Šeste direktive. 3. 1. 7. Odbitak pretporeza Šesta smjernica propisuje da porezni obveznici mogu umanjiti svoju ukupnu poreznu obavezu za porez plaćen u cijeni nabavljenih dobara i korištenih usluga, odnosno uvezenih dobara (član. 17.). Iznos pretporeza se utvrdjuje prema primljenim računima, a pravo na odbitak pretporeza nastaje u trenutku izdavanja računa. Pravo na odbitak pretporeza je ograničeno na dobra i usluge koje se koriste za obavljanje oporezivih transakcija ili za izvoz.. Drugim rječima, porezni obveznik nema pravo odbitka pretporeza za dobra i usluge nabavljene i korištene za obavljanje oslobodjenih transakcija ili korištene u neposlovne svrhe. Šesta smjernica predvidja da se porez plaćen pri nabavama investicijskih i kapitalnih dobara može odbiti kao pretporez u cijelosti i trenutačno nakon primitka računa (član 2O.). Na ovaj način se osigurava potrošni karakter PDV-a. Kako bi se spriječile neopravdane koristi, odnosno štete za poreznog obveznika, Smjernica predviđa ispravljanje ovog iznosa tokom petogodišnjeg razdoblja koje odgovara

66

uobičajenom razdoblju amortizacije. Sistem PDV-a koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini uglavnom je preuzeo odredbe Šeste direktive. Odbitak pretporeza će se vršiti po pravilima navedenim u Direktivi, a naravno po Zakonu o PDV-u u Bosni i Hercegovini. Poznajući pozadinu nastajanja Zakona o PDV-a u BiH, znajući da BiH ima tradicionalno jake ekonomske veze sa zemljama EU i imajući na umu da ekonomski razvoj i napredak BiH znači daljnje osvajanje tržišta EU, nimalo ne iznenađuje da su odredbe bh. zakona uveliko u skladu sa odredbama Šeste direktive.

4. SISTEM PDV-A U BOSNI I HERCEGOVINI 4. 1. Jedinstveni sistem PDV-a u BiH Fiskalna politika je od velikog značaja za uspostavljanje makroekonomske stabilnosti BiH. Bosna i Hercegovina je zemlja u tranziciji i kao takva mora izvršiti brojne reforme fiskalnog sistemajer sadašnji je neadekvtan i nije kompaktibilan sistemima EU. Reforme se prevashodno moraju sprovesti na nivou BiH. Porezne reforme u BiH će ići u pravcu jačanja fiskalnog i finansijskog suvereniteta države BiH. Glavna područja reforme idu u pravcu: - prenošenja fiskalnog suvereniteta sa entiteta na državu za indirektne poreze; - davanja državi finansijskog suvereniteta za finansiranje državnih (zajedničkih) institucija i servisiranje vanjskog duga; - uvodjenja i primjene sistema PDV-a na nivou države, uz objedinjavanje carinskih uprava na državnom nivou. Porezne reforme moraju značajno doprinjeti da BiH postane zemlja poduzetništva čiji ekonomski razvoj neće zavisiti od međunarodne pomoći. Izvore budućeg ekonomskog rasta i povećanja zaposlenosti vidimo, prvenstveno, u jačanju privatnog sektora, a za šta je potrebno: - uspostaviti jedinstven ekonomski prostor na nivou BiH; ojačati makroekomsku stabilnost; - osigurati povoljnu klimu za domaća i strana ulaganja; - jačati finansijski sektor; - ubrzati privatizaciju; - osigurati vladavinu prava i stvoriti efikasne mehanizme za borbu protiv korupcije i kriminala.

67

Državno uređenje BiH koja je podjeljenja na dva entiteta i Distrikta Brčko, uslovilo je to da su fiskalni i finansijski suverenitet imali entiteti i Distrikt, što je u mnogome otežavalo izgradnju jedinstvenog ekonomskog prostora. Samim tim, nameće se potreba reformisanja postojećeg stanja te izgradnja jednog fiskalnog i finansijskog suvereniteta na nivou države BiH, koji će omogućiti stvaranje jedinstvenog tržišta. Vijeće za implementaciju mira na nivou političkih direktora (21. 11. 2002.) poziva BiH da hitno donese ekonomske reforme uključujući ujedinjenje carinskog sistema kako bi se zaustavilo dupliciranje poslova i pronevjere i uvodjenje PDV-a na državnom nivou kako bi se pojednostavio i učinio efikasnim sistem oporezivanja, te pomoglo u smanjenju cjelokupnih poreznih obaveza. Nakon ovog, visoki predstavnik donosi Odluku o uspostavi Komisije za indirektnu poreznu politiku u kojoj se navode principi za reformu u oblasti carina i uvodjenju PDV-a: - da se uklone sve postojeće barijere za ekonomski razvoj BiH, te da se da poticaj domaćim i medjunarodnim ulaganjima; - da se unaprijedi makroekonomska stabilnost; - da se uspostavi efikasniji i funkcionalniji sisitem prikupljanja indirektnih prihoda; - da se osigura dosljedna primjena carinskih zakona na cijeloj teritoriji BiH; - da se BiH usmjeri u pravcu integrisanja u EU i članstva u WTO, uspostavljanjem jedinstvene carinske uprave i PDV sistema na državnom nivou; - da se osigura da svi prikupljeni carinski prihodi i prihodi od PDV-a budu doznačeni odgovarajućem nivou vlasti; Jedinstveni PDV na državnom nivou i jedinstvena carinska i PDV uprava biće u skladu sa sljedećim principima. EFIKASNOST I PROFESIONALNOST - Jedinstvena uprava na državnom nivou za prikupljanje i raspodjelu indirektnih prihoda ( “Uprava “); - Generalni direktor uprave izabran na osnovu profesionalnih kvalifikacija, odgovoran za provodjenje politike, poslovanje, te svakodnevno ispunjavanje izvršnih dužnosti; - Jedinstvena profesionalna služba, osmišljena kako bi se osigurala profesionalnost, efikasnost, te integritet, koja će podnositi izvještaje generalnom direktoru i kojom će upravljati generalni direktor; - Upravni odbor, koji usvaja odgovarajuće porezne politike koje će provoditi Uprava; - Uvodjenje savremenog upravljanja, te efikasnih internih kontrola kako bi se osigurala odgovornost.

68

4. 2. MAKROEKONOMSKA STABILNOST -

-

Prihodi koje prikupi uprava će se držati na jedinstvenom računu; Prihodi koje prikupi Uprava će se raspodjeliti državi za sljedeće namjene: o finansiranje rada institucija Bosne i Hercegovine, o finansiranje medjunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, o finansiranje operativnih troškova Uprave u skladu sa odobrenim budžetom; Preostali prihodi se dodjeljuju, prema potrebi Brčko Distriktu i dodjeljuju se entitetima kako se entiteti dogovore; Uprava će koristiti sredstva sa jedinstvenog računa kako bi izmirila sve svoje obaveze vezane za indirektne poreze koje prikuplja.

Samim tim, 01. 01. 2004. god. stupio je na snagu Zakon o indirektnom oporezivanju. Ovim zakonom propisano je uspostavljeanje institucionalnog organizacijskog temelja za jedinstven sistem indirektnog oporezivan]a. Ovaj zakon podržava makroekonomsku i fiskalnu stabilnost BiH, Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta. Uprava za indirektno oporezivanje nastala je spajanjem Federalne carinske uprave FBIH i Republičke uprave carina RS, u čijem sastavu se nalazila i Carinska služba Brčko Distrikta. Uprava za indirektno oporezivanje je samostalna upravna organizacija koja provodi zakonske i druge propise o indirektnom oporezivanju, politiku koju utvrđuje Upravni odbor UIO, kao i naplatu indirektnih poreza na teritoriji BiH. Sjedište Uprave za indirektno oporezivanje je u Banja Luci. Stvaranje UIO je korak ka stvaranju jedinstvenog ekonomskog prostora u BiH i članstvu u Evropskoj Uniji. Uprava je zadužena za indirektne poreze i to: - uvozne i izvozne dažbine, - akcize, - porez na dodatu vrijednost. -

U šemi se vidi da postoji sektor za PDV koji će imati sljedeće odgovornosti: prikupljanje i upravljanje PDV-om, usluge poreskim obveznicima (uključujući registraciju), revizija i kontrola, kontrola velikih obveznika, obrada prijava.

69

U nadležnosti Uprave za indirektno oporezivanje je i donošenje Pravilnika o provodjenju PDV-a, kao i izrada obrazaca za registraciju poreskih obveznika i obrazaca za povrat poreza i drugih obrazaca neophodnih za funkcionisanje sistema. 4. 2. 1. Prikupljanje i raspodjela prihoda od indirektnih poreza Prikupljanje i raspodjela prihoda od PDV-a u BiH će se vršiti prema propisima koji uredjuju i prikupljanje i raspodjelu svih drugih prihoda od indirektnih poreza u BiH: uvozne i izvozne dažbine, akcize, kao i svi drugi porezi zaračunati na robu i usluge, uključujući i poreze na promet i putarine55. Slijedeći dinamiku donošenja propisa koji su vezani za indirektne poreze, pa tako i za PDV u BiH, konstatuje se da je, najprije, Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ( “Službeni glasnik BiH “, br. 44/03 i 52/04) propisana obaveza (član 21.): - uplate prihoda po osnovu indirektnih poreza na jedinstven račun, - obezbjedjenja na jedinstvenom računu neophodnog minimuma potrebnog za izmirenje obaveza Uprave za indirektno oporezivanje, a u vezi sa PDV-om, - prenosa u državni budžet, odnosno u budžet zajedničkih institucija BiH iznosa predvidjenog budžetom, - prenosa entitetima i Brčko Distriktu BiH iznosa utvrdjenih na osnovu udjela u krajnjoj potrošnji prikazanoj u prijavama poreza na dodatu vrijednost i

70

-

prenosa u budžet zajedničkih institucija BiH potrebnog iznosa za finansiranje, odnosno otplatu inoduga.

Šematski prikaz uplate i raspodjele javnih prihoda od indirektnih poreza: 1. Uplata PDV-a od strane poreskog obveznika, 2. Doznaka sredstava sa depozitnog računa na jedinstven račun trezora (JRT) kod CBBIH, 3. Doznaka sredstava sa JRT (CBBIH) na račun rezervi kod CBBIH (može i poslovna banka), 4. Doznaka sredstava za spoljnji dug sa JRT (CBBIH) na račun za spoljnji dug kod CBBIH, 5. Doznaka sredstava za Republiku Srpsku.

Razlozi donošenja Zakona o PDV-u U osnovne razloge za donošenje Zakona o PDV-u17 u BiH, izmedju ostalog, spadaju: - izgradnja jedinstvenog ekonomskog prostora; - jačanje fiskalnog i finansijskog suvereniteta BiH; - korištenje PDV-a kao instrumenta uspostavljanja makroekonomske stabilnosti na jedinstvenom tržištu koji je komplementaran monetarnoj politici, 17

u daljem tekstu ZPDV-u

71

-

uključivanje BiH u medjunarodne integracije uopće, a u EU posebno, kao ključni element vanjske politike; kreiranje uslova da država racionalno vodi spoljnotrgovinsku i carinsku politiku; stvaranje uslova za uspješno funkcionisanje institucija i izmirenje medjunarodnih obaveza BiH, putem sigurnijeg i većeg punjenja budžeta svih teritorijalno - političkih jedinica primjenom PDV-a; efikasnija borba protiv korupcije na nivou BiH, odnosno smanjenje porezne evazije; kao faktor reintegracije privrede BiH.

4. 3. Projekat implementacije PDV-a Projekat implementacije PDV-a je podijeljen na deset potprojekata; PDV i sa njim povezani zakonski okviri, procesi i zahtjevi u vezi informacione tehnolofije, nadzor nad radom sistema informacione tehnologije, adrninistriranje PDV/indirektnih poreza, operativni postupci, načini komunikacije, obuka, kontrola velikih trgovačkih firmi, prinudna naplata i služba za porezne obveznike. Svaki projekat spada u odgovornost jednog ili dva medjunarodna eksperta. Do sada je postignut dobar napredak u ovim oblastima: - pripremljen je nacrt ukupne strukture procesa PDV-a (proces registracije i doregistracije, postupci za izdavanje i obradu prijave PDV-a); - definisane su funkcionalne strukture i područja nadležnosti sjedišta Uprave i terenskih organizacija; - procijenjen je obim posla i neophodan broj osoblja kako za sjedište tako i za terenske urede; - odredjene su lokacijegdje će biti smješteni lokalni uredi, servisni centri i servisne tačke za PDV; - uspostavljeni su planovi za upošljavanje novih radnika, zasnovani na novoj strukturi (pri čemu će većina osoblja biti izabrana iz postojećih poreznih uprava entiteta i BD, a samo oko 20% osoblja iz drugih institucija); - pripremljeni su akcioni planovi edukacije, kao i brošure o PDV-u; - izgradjuje se jedinstven informacioni sistem, pri čemu će hardwer biti doniran od EU. 4. 4. Uticaj PDV-a na kriminalitet sa posebnim osvrtom na privredni kriminal Porez na dodatu vrijednost shvaćen u socijalnom smislu kao nova pojava u

72

našoj zemlji imaće uticaja na sve aspekte života, pa i na kriminal. Direktna veza ovih dviju pojava naizgled je nevidljiva, ali usko su povezani socijalnim aspektom. Socijalni aspekt se ogleda u tome što država ovom vrstom poreza (PDV) utiče na platežnu moć ljudi i prevashodno država jača svoju poziciju u cjelokupnom sistemu odnosa koji trenutno vladaju. Sa aspekta “običnog gradjanina” to može biti protumačeno kao negativna stavka u tranzicijskom procesujer se trenutno umanjuje potrošačka sposobnost društva, koja je suprotna trendu koji se nameće u našoj zemlji. Ovakvo razmišljanje je veoma prisutno i prihvaćeno od strane gradjanstva. Medjutim, kratkoročno gledano ova hipoteza stoji i kao takva je prihvatljiva, ali dugoročno gledano trend globalnog potrošačkog društva se upravo ostvaruje kroz sistem PDV-a. Početak primjene PDV-a može biti sa socijalnog ali i psihološkog aspekta neprihvatljiv. Razlog tome je kratkovidnost gradjanstva. Država prevashodno priprema poreske obveznike za primjenu sistema PDV-a što je i razumljivo jer je to njen interes, ali zapostavlja samog potrošača koji u suštini i plaća taj porez. Širom edukacijom o PDV-u kao socijalnoj kategoriji potrošač bi bio upoznat o uticajima koje PDV-e nosi i koji se direktno tiču njega (potrošača). To bi pomoglo da se spriječe neke vrste globalnog nezadovoljstva iz kojih bi odredjena populacija mogla biti stimulisana za vršenje odredjenih krivičnih dijela (kradja, razbojništava). Ove pojave i sada postoje u velikoj mjeri ali se mogu i više povećati iz navedenih razloga. Stoga se ne smije zanemariti uticaj PDV-a na kriminlitet uopšte. Ovom temom će se vjerovatno baviti i bave se sociolozi i kriminolozi, ali ne smije se zaboraviti činjenica da se moramo pozabaviti uzrocima neke pojave i saniranjem u samom startu a ne liječenjem posljedice, tada može biti kasno. Sada ću pažnju usmjeriti na uticaj PDV-a na privredni kriminal. To se tiče poreskih obveznika. ZPDV-u je odredio preventivne mjer protiv obveznika koji vrše fiktivni promet. U članu 64, ZPDV fiktivni promet je definisan kao obavljanje poslovnih djelatnosti s ciljem da se prijevarom izbjegne plaćanje PDV-a. Ovo je veoma široka definicija što umnogome ostavlja mnogo prostora za djelovanje UIO po pitanju šta sve spada u fiktivni promet, i mjere koje će poduzimati za spriječavanje i otkrivanje krivičnih djela i prekršaja iz ove oblasti. Podaci o fiktivnim firmama se već nekoliko godina prikupljaju i do sada je poznato da postoji preko hiljadu fiktivnih firmi koje godišnje utaje milione KM poreza. UIO ima prevashodno zadatak da pri registarciji poreski obveznika za sistem PDV-a provjere ispravnosz firmi. U to me se ogleda preventivna uloga. Prevencija uključivanja takvih pravno nelegalnih subjekata u sistem PDV-a se nameće kao imperativ već u sklopu aktivnosti registracije za početak primjene sisitema PDV-a u BiH. U protivnom, UIO će se kasnije, vjerovatno suočiti s mnogo većim brojem slučajeva ispostavljanja fiktivnih faktura, pa i sa mnogo većim brojem nelegalnih zahtjeva za povrat PDV-a. Porezne prijevare će ići u smislu neosnovanog ostvarivanja povrata PDV-a.

73

Zbpg toga će UIO odbijati zahtjeve za koje utvrde da promet na kojem se zasniva zahtjev nije ni izvršen, ili je izvršen fiktivno, ili zbog toga što se odnos izmedju dobavljača i primaoca osnovano smatra nevažećim. UIO će odbijati zahtjeve za povrat PDV-a bez obzira na dobre namjere lica koje vrši potraživanje, a u vezi sa nevaženjem ugovorne osnove. To znači da lica koja učestvuju u fiktivnom prometu bez namjere ili znanja o tome odgovaraju za vršenje ovog krivičnog djela. Neznanje ne opravdava. U prethodnom sisitemu poreza na promet postojale su izjave kojima se porez mogao prevaliti na nekog drugog. Tako su otvarane fiktivne firme koje su preuzimale obavezu plaćanja poreza na osnovu izjave, ali taj porez nikada nije plaćen jer se gubio u papirima fiktivne firme. U sistemu PDV-a ne postoji institucija IZJAVE, u čemu se u mnogome sprečava nastanak fiktivnih firmi a i smanjuje se mogućnos evazije poreza. Sistemom PDV-a se pokušava ne samo podići nivo ekonomije naše zemlje, nego je to u jednu ruku i obračun sa svim vrstama privrednih KD i prekršaja i njihovih počinilaca, što će pomoći našoj zemlji da privuče strane invenstitore. U članu 67. ZPDV predvudja novčane kazne za prekršaje koji se mogu učiniti činjenjem ili nečinjenjem, za različite slučajeve u kojima poreski obveznici postupaju suprotno ili ne postupaju u skladu sa odredbama ovog zakona. ZPDV predvidja mnogo strožije kazne za prekršaje nego u dosadašnjim poreskim propisima. Kazne se kreći od 100 KM do 10. 000 KM. A u nekim slučajevima i do 50% pa čak i 100 % iznosa neobračunatog i neplaćenog poreza. Kazne za prekršaje su velike ali i nedovoljnje. Pretpostavimo da lioce izvrši fiktivni promet u iznosu od 1. 000. 000 KM postoji velika mogućnost u dosadašnjem sistemu sudstva i tužilaštva da bude kažnjen samo formalno iznosom do 10. 000 KM što može biti stimulativno za dalje vršenje KD i prekršaja. Borba protiv kriminala mora se boriti na svim frontovima, korupcija nije samo strana riječ za zlo, to je stvarnost, i mi se moramo boriti protiv toga inače nijedan sistem neće funkcionosati onako kako bi trebao. Osim kazni za poreske prekršaje koji su navedeni u ZPDV treba napomenuti i krivične sankcije prema Krivičnom Zakonu. Prema članu 211. Krivičnog zakona BiH, osoba koja ne plati poreske obaveze u skladu sa poreskim zakonodavstvom BiH kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine, za postojanje ovog KD bitna je namjera. Poreska utaja je definisana prema članu 210 KZ BiH. Onaj ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreskim zakonodavstvom BiH ili doprinosa socijalnog osiguranja ili daje lažne podatke o oporezivim prihodima, a iznos prelazi preko 10. 000 KM kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. Ukoliko je ovaj iznos preko 50. 000 od jedne do deset godina, a preko 200. 000 najmanje tri godine.

74

Kaznama se želi uticati preventivno na vršenje ovih KD i želi se podići poreski moral i poreski red. Borba protiv korupcije u svim porama sistema a posebno u tužilaštvu i policiji je neophodan uslov za opstanak sistema. Vršenje KD iz oblasti privrednog kriminala može biti podstaknuto nekažnjavanjem ili nedovoljnjim kažnjavanjem što može dovesti do brzog bogaćenje odredjenih slojeva društva koje postaje elita u ekonomskom a kasnije i u političkom životu. Takvi slojevi društva su loši predstavnici naše države jer put kojim će oni kasnije voditi ovu zemlju jeste put egoizma i ličnih interesa ispred opštih, a to je svakako ideal kojem ne treba težiti a koji se ipak nameće. Odlučna borba protiv kriminala u kojoj nema nedodirljivih treba da postane kategorički imperativ ponašanja i djelovanja. 5. POJAM CARINE I NJEN ZNAČAJ Carina predstavlja dadžbine koje država naplaćuje pri prelasku robe preko carinske linije. Carinska linija se po pravilu podudara sa državnom granicom i njen značaj je u tome što se carinskom linijom određuje carinsko područje, te nastanak obaveze plaćanja carine i drugih uvuznih dadžbina vezanih uz prelazak robe preko carinske linije. Neki autori ističu da je carina poseban vid posrednog poreza koji se naplaćuje samo za robu koja prelazi preko carinske linije. Kao dadžbina ona se naplaćuje i izvršava u novčanom davanju. Porijeklo carine poznato je još u dalekoj prošlosti, tako da se u Rimskom carstvu naplaćivala sa drugim dadžbinama i porezima. U srednjem vijeku carina počinje da predstavlja samostalnu cjelinutj samostalnu dadžbinu. Tadašnji cilj i isključiva namjena carine je bila fiskalnog karaktera, znači da služi državi u popuni budžeta i nije se naplaćivala samo pri prelasku državne granice, već pri prelasku iz jednog grada ili oblasti u drugi grad ili oblast, tako da je svaki slobodan grad ili oblast zavodili carine. Naplata se davala u zakup privatnim licima dok se zakup plaćao vladarima i poglavarima oblasti i gradova. Naplata carine u srednjem vijeku karakteriše izuzetna strogost tako da je za njeno izbjegavanje bila predviđena čak i smrtna kazna. U izmijenjenim uslovima proizvodnje i trgovine novog vijeka mijenja se suština i uloga carine, tako da od isključivog fiskalnog karaktera carina postaje instrument zaštite domaće proivodnje od inostrane konkurencije. Početkom perioda markatilizma nastaje ukidanje unutrašnjih carina tj. gradskih i oblasnih pa se time bitno mijenja carinski sistem i sama uloga carine tako gubi18 prevashodni fiskalni karakter te postaje značajna u podsticanju domaće proizvodnje i njene zaštite od inostrane 18

Mr. Mersida Sućeska, Osnovi carinskog sistema, Sarajevo, 1998. godina, str. 9 i 10;

75

konkurencije. U današnjem savremenom vanjsko-ekonomskom poslovanju uloga carine se ne iscrpljuje njenim fiskalnim i zaštitnim djelovanjemveć ona može da izazove i određene platno bilansne efekte, te tako svaka država ima potrebu da određenim mjerama djeli je na spoljno trgovinsku razmjenu u cilju zaštite svojih interesa. Na osnovu svega izloženog mogla bi se dati definicija carine: Dadžbina koju država naplaćuje pri prelasku robe preko carinske linije, kako za potrebe državne blagajne tako i za potrebe ostvarivanja određenih uticaja na spoljno trgovinsku razmjenu kao sto su zaštita domaće proizvodnje, podsticanje njenog razvoje i uravnoteženje njenog platnog bilansa. Carine su porezi koje država ubire pri prelasku robe preko državne granice i spadaju u grupu posrednih poreza. Najraniji ciljevi zavođenja carine su bili fiskalni tj da državi obezbjede potrebna sredstva. Dakle, carine se prvi put javljaju u današnjem slislu riječi, tek u periodu merkantilizma, tj. u XVII i XVIII vijeku i susrećemo ih pod imenom: tridesetica, kamenica, džumuruk, coll, doana, i dr. Tada se ukidaju sve unutrašnje carine (oblasti i gradovi), pa se naplačuje samo na državnoj granici. 19 Carina se kao instrument spoljnotrgovinske razmjene izražava preko svoja dva osnovna elementa – carinske osnovice i stope carine. Carinskom tarifom se određije visina plačanja carinske stope nna robu koja se uvozi, unosi ili prima u carinsko područje BiH. Uređuje se posebnim Zakonom o carinskoj tarifi kojeg donosi vijeće Ministara BiH. Carinska osnovica se određuje na razne načine, ali uglavnom po vrijednosti robe (ad valorem) što znači da se na utvrđenu vrijednost robe primjenjuju stope carine iz carinske tarife. Ako se carinska osnovica ne može utvrditi na ovaj način uzima se ugovorena cijena slične robe kupljene radi uvoza u BiH u isto ili približno vrijeme kada i roba koja se carini. 20 5. 1. ZNAČAJ CARINE Carinskom politikom već u 18 vijeku osigurava se plodno tlo za revoluciju i političku borbu, kad Parlament Velike Britanije pokušava uvesti carine na šećer, čaj i druge proizvode svojih kolonija. 21 Gledajući sa ekonomskog značaja, uvozne carine povećavaju cijene i utiču na smanjenje uvoza, sa druge strane se povećava domaća proizvodnja tih roba. Time donosi prihode vladi jedne zemlje, i predstavlja zaštitu domaće proizvodnje od uvoza, prof. dr. Ismet Dautbašić, Finansije i finansijsko pravo, 6 izmenjeno i dopunjeno izdanje, 2001, str. 175 20 Mr. Mersida Sućeska “Komparativni carinski sistemi” str- 15-49 21 Paul Samuelson: Ekonomija, Zagreb, 1992 god. 19

76

stimulišući izvoz. Ako se uvedu carine na uvoz proizvoda onda postoje tri glavna efekta: • Domaći proizvođači koji posluju pod carinskom zaštitom, mogu povećati svoju prozvodnju, jer je konkurencija manja; • Potošači su suočeni sa višim cijenama i prema tome smanjuju svoju potrošnju; • Vlada zemlje dolazi do značajnih prihoda za svoj budžet. Prvom tačkom direktno se ide u korist domaćem proizvođaču, vrši se zaštita domaće proizvodnje a radi suzbijanja inostrane konkurencije. Stoga možemo konstatovati daje ovo pitanje jako osjetljivo na međunarodnom planu, s obzirom da Svijet teži ka globalizaciji tržišta i smanjenu cijene proizvoda i razvija Autarhiju. Razmatrajući drugu tačku dolazimo do sljedeće konstatacije, da potrošači koji su suočeni sa višim cijenama proizvoda, a koja je posljedica carinskih dadžbina, smanjuju potrošnju takvih proizvoda, jer uvoznici uračunavaju plaćene carinske dažbine u svoje cijene i tako prevaljuju na potrošače šok. Treća tačka se direktno tiče prihoda države od ubranih carina. Tako da država pored podmirenja svojih osnovnih potreba, može usmjeriti sredstva i u druge fondove npr. davanje raznih poticaja stanovništvu, recimo radi stimulisanja poljoprivredne proizvodnje i si. Značaj carine je velik za proces uravnoteženja robno - novčanih odnosa na domaćem tržištu i stabilnosti cijena te predstavlja instrument za usklađivanje ekonomskog sistema jedne zemlje. Carinskim opterećenjima se održava stabilnost domaćeg tržišta za plasman domaćih proizvoda, a na drugoj strani putem carinskog rasterećenja na robu koja se izvozi stimuliše se i povećava domaća proizvodnja i plasman roba na inostrano trište. Stoga značaj carine predstavlja veliku ulogu u ekonomskoj stabilnosti jedne zemlje, pa tako i Bosne i Hercegovine. 5. 2. VRSTE CARINA Vrste carina su različite, već prema kriterijumu koji se kod toga primjeni. Tako razlikujemo: 1. Prema kretanju robe na: izvozne, uvozne i tranzitne carine. Prema Zakonu o carinskoj politici BiH i Zakonu o carinskoj tarifi postoje samo uvozne carine, međutim carinski zakon predviđa i mogućnost izvoznih carina ako se to u carinskoj tarifi izričito propiše, dok je mogućnost tranzitnih carina isključena, što i odgovara Barcelonskoj konvenciji iz 1921. god., koja predviđa ukidanje

77

2. 3. 4. 5. 6. 7.

8.

svih tranzitnih carina22; Prema osnovnoj ekonomskoj funkciji: Zaštitne i fiskalne (financijske), političke i socijalno - političke carine; Prohibitivne carine (ako je njihova visina tolika da djeluje jednako kao direktna zabrana); Prema načinu utvrđivanja carinske tarife: Autonomne i ugovorne (konvencionalne) carine; Maksimalne i minimalne, slično tekstu pod 4; Prema načinu utvrđivanja i plaćanja: Ad valorem i specifične kao i kombinovane sa carinsko - tehničkog gledišta; Prema načinu postupanja sa robom: Jedinstvene i diferencijalne carine već prema tome da li predviđa jedinstveno ili različito postupanje sa robom koja dolazi iz različitih zemalja ili raznim trgovačkim posredničkim putevima ili različitim saobraćajnim sredstvima. Jedan vid diferencijalnih carina predstavljaju preferencijalne carine i borbene (retorzivne) carine koje se primjenjuju prema nekoj zemlji u izuzetnim prilikama da ju se prisili na popuštanje, predstavljaju takođe poseban vid diferencijalnih carina; Carine za izjednačavanje, antidempiške i kompenzacione carine.

Danas se carine za izjednačavanje, koje je u ekonomsku teoriju uveo još Rikardo23, pojavljuju u vidu antidempiških i kompenzacionih carina. Prve imaju za cilj da neutraliziraju damping, a gruge da neutraliziraju izvozne subvencije ili premije. Prema odredbama WTO-a zemlje članice su ovlašćene na uvođenje antidempinških i kompenzacionih carina u visini dampinga, odnosno izvozne subvencije, ali samo pod uslovom da uvoz prouzrokuje ili prijeti da prouzrokuje domaćoj proizvodnji znatnu štetu. Već je naprijed bilo riječi o carinama zaštitnog i fiskalnog karaktera. Prve imaju za primarni cilj zaštitu domaće proizvodnje dok druge teže prvenstveno povećanju državnih prihoda. Dali je jedna carina fiskalna ili zaštitna odlučno je da li se odnosna roba proizvodi u zemlji i da li ima domaćih supstituta kojima se nezadovoljena uvozna tražnja može okrenuti. Može se jedna roba i ne proizvoditi u zemlji ali ako njena proizvodnja otpočne poslije uvođenja carine ona je u tom slučaju zaštitna. Međutim razlika nije oštra. I fiskalne carine imaju za rezultat zaštitu domaće proizvodnje. Ako jedna zemlja koja ne proizvodi vino uvede uvoznu carinu na vino, ta je carina fiskalnog karaktera ali će ona imati za efekat i zaštitu domaće proizvodnje naprimjer piva, jer će usljed poskupljenja vina doći do izvjesne preorjentacije potrošača na pivo. Viče versa i zaštitne carine imaju kao sekundarni efekat povećanje 22 23

Sućeska M: Osnovi carinskog sistema, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 1998. god. SućeskaM.: Osnovi carinskog sistema, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 1998. god.

78

državnih prihoda pa je razlika između jednih i drugih prilično relativna24. Od posebnog ekonomskog značaja je i tehnička podjela carina na carine, ad valorem i specifične. Postoje i kombinacije carina ad valorem i specifičnih koje su sve češće u praksi. Kombinovanje se obično vrši na taj način što se odmjerava carina ad valorem tim da apsolutan iznos carine po jedinici mjere ne bude niži od određenog iznosa. Ovakve kombinacije carina u američkoj literaturi poznate su pod nazivom “compound” carine. Specifične carine imaju tu prednost što isključuju zloupotrebe vrijednosti s obzirom da nije potrebno utvrđivati vrijednost robe, potrebno je samo utvrditi količinu odnosno težinu, a to je moguće tačnije utvrditi nego vrijednost. Međutim specifične carine imaju i svojih nedostataka. Prvo, one neravnomjerno opterećuju robu, utoliko što je relativno opterećenje manje ako cijene rastu i obratno. Zato kod porasta cijena, njihova protekcionistička funkcija može lako doći u pitanje u slučaju pada cijena i one postaju u većoj mjeri protekcionističke. Ovom nedostatku se doskočilo uvođenjem zlatne klauzule (utvrđivanje iznosa carine u zlatu) ili koeficijenta porasta (Francuska poslije I svjetskog rata). Drugo, specifične carine neravnomjerno opterećuju robu i zbog toga što je njihovo relativno opterećenje veće kod lošijih i jeftinijih vrsta roba i obratno. Konačno, one zahtijevaju utvrđivanje ne samo kakvoće nego i količine i time usložnjavaju organizaciju carinske službe. 5. 3. CARINSKI DELIKTI Kaznene odredbe propisane regulativom u oblasti carina izražavaju namjeru države da putem prinude, ako je to potrebno, osigura poštovanje ovih pravnih normi koje carinske obveznike i druga lica obavezuju da se ponašaju na određeni način. Može se postaviti pitanje kakav smisao imaju kaznane odredbe i u čemu je njihov značaj: Pri razmatranju ovog pitanja treba poći od činjenice da se i na ovom stepenu društvenog razvoja suočavamo sa postojanjem izvjesne suprotnosti između općedruštvenog interesa i interesa, pojedinih pravnih i fizičkih lica. Postojanje različitih intresa obavezuje društvenu zajednicu da osigura poštovanje određenih društvenih pravila. Ponašanje protivno utvrđenim pravilima svake društvene zajednice izaziva izvjesne reakcije društva. Tom razvitku ljudske zajednice, u skladu sa ekonomskim promjenama mijenjali su se i oblici kršenja pravila ponašanja, a isto tako i reakcija društva na takvo ponašanje. Težnja društvene zajednice da se zaštiti određeni društveni poredak manifestovala se i kroz primjenu sankcija. U teoriji prava daju se različiti odgovori na to, da li su delikti i kazne pojava klasnog karaktera, ili su vanklasne kategorije, svojstvene svakom ljudskom društvu. 24

Sućeska M: Osnovi carinskog sistema, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 1998. god.

79

Buržoaska nauka stoji na gledištu da je kriminalitet svojstven svakom društvu, ali se pri tom njeni predstavnici razilaze u postavkama o uzrocima takvih pojava. Naša pravna nauka polazi od drugih stanovišta tj. od činjenice da ne postoje takva djela koja bi uvijek, po neprimijenjenom kriterijumu, bila ocjenjivana kao društvena pojava na koju bi se reagovalo primjenom krivičnih sankcija. Da li će se i za koja djela reagovati sankcijom zavisi, posredno od društvenoekonomskih struktura određene društvene zajednice, a neposredno od cjelokupne ideološke nadgradnje i svih ovih faktora u međusobnom odnosu i djejstvu. U kaznenim odredbama regulative u oblasti carina propisane su tri kategorije delikata, odnosno protivpravnih radnji za koje zakonodavac propisuje sankcije. To su carinska krivična djela, carinski privredni prestupi i carinski prekršaji25. U sadašnjem BiH zakonodavstvu se javljaju samo carinska krivična djela i carinski prekršaji. 5. 4. CARINSKA KRIVIČNA DJELA U dosadašnjoj zakonskoj carinskoj regulativi, odnosno njenim kaznenim odredbama nije definisan pojam krivičnog djela. Zbog toga odgovor na pitanje šta je krivično djelo moramo potražiti u krivičnom zakonu zemlje, prema kojem predstavlja društveno opasno djelo koje je zakonom određeno kao krivično djelo i čija su obilježja propisana zakonom. U tom pravcu kao krivična djela po carinskoj zakonskoj regulativi obično obuhvataju: 1. Prenošenje robe preko carinske linije (uz izbjegavanje mjera carinskog nadzora); 2. Naoružana lica prenose robu preko carinske linije (uz izbjegavanje mjera carinskog nadzora); 3. Organizovane grupe ili mreže za vršenje krivičnih djela; 4. Organizovano rasturanje neocarinjene robe; 5. Postupak sa robom koja je predmet krivičnog djela26. Carinska krivična djela predstavljaju najtežu povredu carinskog zakona, pa su i sankcije za tu vrstu carinsih delikata najteže. 5. 4. 1. Krijumčarenje “Ko preko cariske linije prenese robu veće vrijednosti, izbjegavajući mjere carinske kontrole, ili ko se izbjegavajući mjere carinske kontrole bavi prenošenjem robe preko carinske linije, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri 25 26

M. Sućeska, Osnovi carinskog sistema, FKN, Sarajevo, 1998. god. M. Sućeska, Osnovi carinskog sistema, FKN, Sarajevo, 1998. god.

80

godine27 “, neovisno od činjenice da li je prenesena preko ili mimo graničnog prelaza. Dakle, ako se na graničnom prelazu prilikom redovne carinske kontrole kod određenog broja lica otkrije neprijavljena ili skrivena roba veće vrijednosti, neće biti ovog krivičnog djela, jer prenos nije faktički ni izvršen. Prema tome, radi se o robi koja je već unesena i pronađena u unutrašnjosti. Kad se otkrije lice u čijem posjedu ima robu za koju on ne može pružiti dokaz da je nad istom sproveden propisani carinski postupak, potrebno je istražnom radnjom na nesumnji način utvrditi porijeklo predmeta robe kao i način na koji je roba dospjela na carinsko područje BiH, a po mogućnosti utvrditi i ko je i kada izvršio prenos robe. Porijeklo robe je potrebno utvrditi kako bi se utvrdilo da se radi o robi stranog porijekla, koja je na nelegalan način unesena na carinsko područje BiH. Ako lice izjavi da je izvan graničnog prijelaza prenijelo takvu robu ili preko carinske linije na legalnom carinskom prijelazu, bez prijave ili na skriven način unijelo robu na carinsko područje BiH, radi se o krivičnom djelu krijumčarenja. Praksa je pokazala da u ovakvim slučajevima lice kod kojeg je pronađena roba izjavljuje da je tu robu kupio, ili primio od nepoznate osobe na tržnici ili nekom drugom mjestu gdje je već poznato da se vrši promet nelegalno uvezene robe. Isto tako, teško je utvrditi identitet lica koje je izvršilo nelegalan uvoz takve robe tako da se obično podnosi prekršajna prijava protiv lica koji posjeduje robu u skladu sa odredbama Zakona o carinskim prekršajima. Zakonska obilježja ovog krivičnog djela su: - prenošenje robe preko carinske linije i - prenošenje koje se vrši u vidu zanimanja ili profesionalno. Odsustvo bilo kojeg navedenog elementa isključuje postojanje krivičnog djela. Radnja izvršenja ovog krivičnog djela sastoji se u prenošenju robe preko carinske linije. Unošenje, odnosno uvoz robe obuhvata ne samo robu koja se unosi (uvozi) u namjeri da potpuno ostane, već i onu koja je određena za neko treće carinsko područje, a prelazi preko našeg carinskog područja. Za kvalifikovani oblik ovog krivičnog djela previđena je kazna zatvora od jedne do deset godina, a kao mjera bezbjednosti zakonom je propisano oduzimanje robe kao predmeta krivičnog djela, te oduzimanje prevoznog sredstva čija su posebna i skrivena mjesta iskorištena za prevoz robe koja je predmet ovog krivičnog djela, ukoliko je prevozno sredstvo bilo namjenjeno izvršenju djela, a ako je vlasnik ili korisnik vozila to znao ili je mogao i bio dužan znati. Kao posebno krivično djelo, za organiziranje grupe ili udruženja, predviđeno je da će se kazniti kaznom zatvora u trajanu od 6 mjeseci do 5 godina, fizičko lice koje organizira grupu ili odruženje za organizovano vršenje krijumčarenje ili mrežu posrednika ili preprodavača za rastuaranje neocarinjene robe. Isto tako propisano je da će se kaznom zatvora do tri godine kazniti fizičko lice koje postane članom grupe ili 27

Krivični zakon BiH, Službeni glasnik BiH, br. 27/03.

81

udruženja. Dakle, u prvom slučaju riječ je o organizovanju grupe ili udruženja za organizovanovršenje krivičnih djela. Znači, za postojanje ovog krivičnog djela, dovoljno je samo organizovanje ovakve grupe za vršenje krijumčarenja, tj. za krivičnu odgovornost organizatora nije neophodno da su članovi grupe ili udruženja preduzeli radnje kojima se vrši krijumčarenje. U drugom slučaju organizirana je mreža preprodavača ili posrednika za rasturanje neocarinjene robe koja je već prenijeta preko carinske linije. Za postojanje ovog djela nije neophodno da organizirana mreža rastura neocarinjenu robu, niti je bitno ko je i na koji način dopremio robu koja je predmet ovog krivičnog djela. Odgovornot organizatora utvrditi će se na osnovu samog fakta postojanja organizirane mreže preprodavača ili posrednika za rasturanje neocarinjene robe. 5. 4. 2. Carinske prevare Članom 216. stav. 1. propisano je: “da će se kazniti kaznom zatvora u trajanju do tri godine fizičko lice koje u namjeri da ono ili neko drugi izbjegne plačanje carine ili drugih obaveza koje se plaćaju prilikom uvoza robe, čiji iznos prelazi 5000 KM, napravi ili podnese određenom carinskom organu falsifikovanu carinsku ispravu, uvjerenje ili bilo koji drugi dokument neistinite sadržine “. Može se uočiti da suma od 5000 KM neplaćenih carinskih dadžbina, pravi razliku između krivičnog i carinskog prekršaja. U slučaju da je unaprijed navedeim radnjama izbjegnuto plaćanje dadžbina u iznosu većem od 20000 KM, počinilac će se kazniti kaznom zatvora u trajanju od jedne do osam godina, a ukoliko taj iznos prelazi 80000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od dvije do dvanaest godina. Ovo su dakle dva kvalifikovana oblika istog krivičnog djela. Isprava, uvjerenje ili drugi dokument, mora biti takve prirode da od istog ovisi mogućnost neplaćanja carinskih dadžina kako u punom, tako i u manjem iznosu od onoga koji bi se u redovnim prilikama trebao platiti. Znači, počinioci ovog krivičnog djela nisu samo lica koja se pojavljuju kao učesnici u carinskom postupku, nego i lica koja prave ispravu na osnovu koje se izbjegava plaćanje carinskih dadžbina u bilo čiju korist i bez obzira da li je carinski postupak započet. Kao počinilac ovog krivičnog djela može se pojaviti i špediter koji umjesto carinskog obveznika podnosi carinskom organu falsifikovanu ispravu, uvjerenje, ili drugi dokument, u namjeri izbjegavanja (evazije) carinskih dadžbina u korist carinskog obveznika. Kako je za postojanje ovog krivičnog djela potrebno dokazati namjeru izbjegavanja plaćanja dadžbina, odgovornost špeditera može se tretirati samo ako se dokaže da je znao da se radi o falsifikovanoj ispravi, uvjerenju, ili drugom dokumentu. Ovo krivično djelo može se izvršiti kako pri prelasku carinske crte prilikom uvoza, tako i pri carinjenju robe u odredišnoj carinarnici.

82

5. 5. PRIVREDNI PRESTUPI Carinski privredni prestupi predstavljaju posebnu kategoriju carinskih delikata. Privredni prestupi predstavljaju povredu pravila o privrednom i finansijskom poslovanju koju je učinilo pravno i odgovorno lice u pravnom licu, a koja je prouzrokovala ili je mogla da prouzrokuje teže posljedice i koja je propisom nadležnog organa određena kao privredni prestup. Poslovanje preduzeća kao nosioca privredne aktivnosti regulisano je odgovarajućim propisima pa je neophodno da se propišu i sankcije za njihovo nepoštovanje odnosno povrede. Krivičnim zakonom i drugim zakonima kojima se propisuju krivična djela sankcionišu se određene radnje samo fizičkih lica. Ali, kako u privrednoj aktivnosti povrede pravnih propisa mogu vršiti i pravna lica' (preduzeća i dr.), to za takve povrede treba propisati odgovornost i tih lica. U dosadašnjoj BH regulativi sve radnje koje su inkriminisane kao privredni prestupi bile su grupisane u članovima Zakona o carinskoj politici BiH. Osim novčane kazne za privredne prestupe može se izreći i zaštitna mjera zabrane obavljanja poslova u određenom roku za preduzeća ili druga pravna lica, a za odgovorno lice u navedenim preduzećima do određenog roka zabrane vršenja određene djelatnosti. Novčanom kaznom od 300 do 12. 000 KM kazniti će se za privredni prestup preduzeće ili drugo pravno lice, ako se bavi prenošenjem robe preko carinske linije i pri tome izbjegava mjere carinskog nadzora. Zatim, ako radi izbjegavanja plaćanja carine, odnosno radi plaćanja carine u manjem iznosu od iznosa koji se mora platiti, u ispravama koje su podnesene uz carinsku deklaraciju označi drugo porijeklo, kvalitet, vrsta, količina ili vrijednost robe, subjekt će se kazniti za privredni prestup kao i odgovorno lice u preduzeću ili u drugom pravnom licu, novčanom kaznom od 200 do 1. 200 KM. Isto tako, mogu se izreći i zaštitne mjere preduzeću ili drugom pravnom licu zabranom obavljanja poslova uvoza, izvoza ili provoza roba u trajanju do pet godina, kao i što se može kazniti odgovorno lice u preduzeću za obavljanje djelatnosti u trajanju do tri gofine. Kao posebna zaštitna mjera predviđa se i oduzimanje odnosno oduzimanje prevoznog ili prenosnog sredstva čija su tajna skrovišta ili mjesta bila iskorišćena za prenos robe, ili je bilo namijenjeno isključivo za prenošenje robe koja je predmet privrednog prestupa. Oduzimanje prevoznog odnosno prenosnog sredstva uslovljeno je i određenom vrijednošću robe. Ako vrijednost robe kojom se vrši privredni prestup ne prelazi jednu trećinu carinske osnovice, prevozno sredstvo ne može se oduzeti. 5. 6. CARINSKI PREKRŠAJI Carinski prekršaji predstavljaju povrede carinskih propisa kojima se određuju izvjesne obaveze carinskog obveznika, držalaca carinske robe i drugih pravnih i

83

fizičkih lica. Prema Zakonu o carinskoj politici BiH carinski prekršaj je definisan kao svako kršenje ili pokušaj kršenja Zakona o carinskoj politici BiH, Carinskog zakona BiH, a kojim se određuju izvjesne obaveze carinskog obveznika (pravnog ili fizičkog lica). U pravnoj teoriji neki autori svrstavaju carinske prekršaje u tri osnovne grupe, i to su: • krijumčarenje, • carinske utaje, • carinske neurednosti. U takvoj podjeli pod pojmom krijumčarenja obuhvaćeni su prekršaji pri čijem je izvršenju carinska roba potpuno nedostupna carinskom nadzoru (vrijednost manja od 5. 000 KM). Članom 5. Zakona o carinskim prekršajima, propisano je da će se pravno lice kazniti za prekršaj novčanom kaznom od jednostrukog do osmerostrukog iznosu uskračene carine ili do dvostrukog iznosa vrijednosti robe, ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na istu ne plaća carina. Pod pojmom carinske utaje smatraju se prekršaji pri čijem je izvršenju roba dostupna carinskim organima, ali učinilac prekršaja nastoji da izbjegne carinski nadzor (vrijednost manja od 5. 000 KM). U treću grupu svrstali bi se svi ostali prekršaji kao carinske neurednosti. Carinski prekršaji mogu se dijeliti po različitim kriterijima, polazeći pri tome od njihove pravne prirode, srodnosti i njihovih obilježja, vrste izvršilaca itd. Polazeći od grupisanja carinskih prekršaja na osnovu srodnosti i međusobne povezanosti radnji kojima se vrše, carinski prekršaji bi se mogli svrstati u sljedeće grupe: 5. 6. 1. Carinski prekršaji koji se čine neprijavljivanjem robe Ova grupa obuhvata veći broj carinskih prekršaja koji predstavljaju najteže povrede carinskih propisa. Nepojavljivanjem robe i na drugi način izbjegavanjem mjera carinskog nadzora određena lica onemogućavaju ili znatno otežavaju rad organa carinske službe u njihovoj osnovnoj djelatnosti. Ovim prekršajima se organima carinske službe pričinjavaju posebne teškoće, prije svega u odnosu na njihov zadatak da utvrde obavezu carinskog obveznika, odnosno da sprovedu odgovarajuće radnje kojima se osigurava sprovođenje carinskog postupka u odnosu na određenu robu. Izvršioci ovih prekršaja manifestuju po pravilu namjeru da izbjegnu obavezu plaćanja carine i drugih uvoznih dažbina. a) Carinski prekršaji koji se čine neprijavljivanjem robe carinarnici Nepojavljivanje robe (koje se prenosi preko carinske linije) predstavlja povredu

84

pravne norme koja obavezuje sva lica da pri prelasku carinske linije prijave carinarnici sve stvari koje sobom nose. Radnja neprijavljivanja, po pravilu, motivisana je stavom izvršioca prekršaja da izbjegne obavezu plaćanja carine i drugih uvoznih dažbina. Izbjegavanje navedene obaveze može da se sprovede na različite načine. Lice koje nosi carinsku robu može ne samo da je ne prijavi carinarnici nego i da je preko carinske linije prenosi na skriven način. Takvo prenošenje robe preko carinske linije predstavlja najteži oblik prekršaja u ovoj grupi. Na težinu prekršaja, odnosno sankciju, utiče namjena robe (za lične potrebe ili za preprodaju) vrstu izvršenja preKrsaja. sancKije za ove preKrsaje su u direktnoj vezi sa težinom povrede zaštićene pravne norme. 5. 6. 2. Carinski prekršaji kojima se izbjegavaju mjere carinskog nadzora Izbjegavanje mjera carinskog nadzora, naročito pri prelasku carinske linije i pri kretanju u carinsko-pograničnom pojasu, vrši se prenošenjem robe van graničnih prelaza, primanjem ili predajom robe u carinsko-pograničnom pojasu na moru, graničnim rijekama i jezerima i na drugi način. I ovim prekršajima izbjegavaju se obaveze plaćanja carine. Radnje ovih prekršaja sprovode se po pravilu na mjestima gdje nema carinske kontrole, čime se carinski organi onemogućavaju da robu stave pod carinski nadzor na propisani način. Kod grupe prkrsaja koji se vrše neprijavljivanjem robe radnja prekršaja izvršava se u kontaktu sa carinskim organima. Ali ova grupa prekršaja odlikuje se prije svega izbjegavanjem kontakta sa carinskim organom, pa se neprijavljivanje robe pojavljuje samo kao logična posljedica takvog ponašanja izvršioca prekršaja. Za ove prekršaje kažnjava se novčanom kaznom ne samo pravno lice već i odgovorno lice u pravnom licu. 5. 6. 3. Carinski prekršaji kojima se povrjeđuju carinski propisi o carinskim povlasticama Carinski obveznici mogu pod određenim uslovima biti oslobođeni od plaćanja carine i drugih uvoznih dažbina. Ova lica imaju za određeno vrijeme izvjesne obaveze u odnosu na način korišćenja i raspolaganja robom za koju su iskoristili pravo na carinsku povlasticu. Osim carinskih povlastica, pri uvozu i izvozu robe mogu se koristiti i druge pogodnosti, a naročito u vezi sa privremenim uvozom i izvozom robe. Povrede odredaba carinskih propisa kojima se regulišu carinske povlastice i druge pogodnosti pri uvozu i izvozu robe mogu biti izvršene u različitim oblicima i na razne načine: lažno prikazivanje činjenica da bi se ostvarilo pravo na povlastice, nenamjensko korišćenje robe koja je predmet carinske povlastice ili druge pogodnosti (otuđenje, upotreba u druge svrhe i drugo).

85

5.6.4. Carinski prekršaji koji se vrše netačnim prijavljivanjem carinske robe Lica koja prenose robu preko carinske linije, kao i podnosioci carinske deklaracije imaju obavezu da tačno prijave carinsku robu carinarnici. Obaveza tačnog prijavljivanja odnosi se prije svega na vrstu, količinu, kakvoću, vrijednost i porijeklo robe. Roba se može prijaviti usmeno i pismeno. Pismeno prijavljivanje vrši se na propisanim obrascima (prijave za uvoz i provoz robe). Prilikom pismenog prijavljivanja podaci o robi koji su označeni u prevoznim ispravama koriste se za popunjavanje prijave. Podnosilac prijave ima obavezu da u prijavi podatke o robi usaglasi sa odgovarajućim podacima u prevoznim ispravama. Netačno označavanje podataka o robi u carinskoj deklaraciji u pogledu vrste, količine, vrijednosti, kakvoće i porijekla robe može imati za posljedicu plaćanje carine u manjem iznosu, a može biti i bez uticaja na ovu obavezu. Međutim, kaznenim odredbama Carinskog zakona sankcionisano je netačno prijavljivanje robe u oba slučaja. Posebno tešku povredu pravila o obavezi tačnog prijavljivanja robe predstavlja radnja koja se sastoji u netačnom označavanju kakvoće, količine, vrste, vrijednosti ili porijekla robe u ispravama koje se podnose, uz carinsku deklaraciju, odnosno na drugi način netačno prijavljivanje robe pri prelasku carinske linije ili pri carinjenju robe koja se uvozi. Ove radnje su najteži carinski prekršaj jer su motivisane namjerom da se izjegne plaćanje carine i drugih uvoznih dažbina. 5.6.5. Carinski prekršaji kojima se otežava naplata carinskih i drugih uvoznih dažbina, odnosno sprovođenje mjera carinskog nadzora U ovu grupu svrstava se najveći broj carinskih prekršaja kojima se otežava naplata carine i drugih uvoznih dažbina, odnosno sprovođenje mjera carinskog nadzora. Otežavanje naplate carine i drugih uvoznih dažbina može se vršiti većim brojem različitih radnji kao što su: - onemogućavanje sprovođenja carinskog postupka poslije prijavljivanja robe; - raspolaganje robom poslije izvršenog pregleda a prije plaćanja carine i drugih uvoznih dažbina bez odobrenja carinarnice; - onemogućavanje carinskog organa da izvrši pregled robe, poslovnih knjiga, isprava i drugih podataka. Tim radnjama carinski radnici nisu onemogućeni da izvrše naplatu carine i drugih dažbina, ali je naplata otežana zbog neizvršenja određenih obaveza. Zato carinski organi moraju da preduzimaju određene radnje koje bi inače izostale da je određena obaveza izvršena. Ova grupa prekršaja predstavlja blaže povrede carinskih propisa od onih koji se vrše radi izbjegavanja obaveze plaćanja carine (nepojavljivanje

86

carinske robe). Sprovođenje mjera carinskog nadzora može također biti otežano različitim radnjama carinskih obveznika i drugih lica. 5.6.6. Carinski prekršaji koji se vrše stavljanjem u promet robe kojom su izvršeni određeni prekršaji Roba kojom su izvršeni određeni, po pravilu teži prekršaji ne može biti predmet kupoprodajnog ugovora, poklona ili držanja po ma kojem osnovu. Ovakav tretman proizilazi iz potrebe da se onemogući promet i korišćenje robe koja je u carinsko područje BiH unesene ilegalno, odnosno za koju je izbjegnuta obaveza plaćanja carine i drugih uvoznih dažbina. Carinski prekršaji iz ove grupe propisani su Carinskim zakonom tako da će biti kažnjen ko kupi robu, proda ili je drži po ma kojem osnovu, a zna ili je po okolnostima slučaja mogao znati da je njome izvršen prekršaj. Novčanom kaznom kažnjava se i oc govorno lice u preduzeću ili drugom pravnom licu ako izvrši neki od navec nih prekršaja. 6. UČINIOCI CARINSKIH PREKRŠAJA Lica koja vrše radnje inkriminisane kao carinski prekršaj, odnosno propuštaju da izvrše određene obaveze, ako je to propuštanje propisano kao carinski prekršaj, predstavljaju učinioce carinskih prekršaja. Izvršilac carinskog prekršaja može biti fizičko lice (građanin) ili pravno lice (preduzeće i dr.). 6.1. Fizičko lice kao učinilac carinskog prekršaja Učinilac carinskog prekršaja je, po pravilu fizičko lice. Učinilac prekršaja je širi pojam od izvršioca prekršaja. Izvršilac prekršaja je lice koje neposredno izvršava inkiriminisanu radnju (koja se sastoji u određenom činjenju ili nečinjenju). Pod pojmom učinioca prekršaja podrzumijevaju se, pored izvršioca i pomagači i podstrekači. Oni imaju zajednički naziv -saučesnici. 6. 2. Pravno lice kao učinilac carinskog prekršaja Pravno lice može biti odgovorno za prekršaj samo ako je u propisu o prekršaju

87

određeno. To znači da se pravno lice samo izuzetno može naći u ulozi činioca prekršaja. U slučajevima kada je i propisana odgovornost pravnog lica za prekršaj, pojedina pravna lica mogu biti izuzeta od odgovornosti za prekršaj. Zakonom o prekršajima predviđeno je kada preduzeća i drugi organi ne mogu biti odgovorni za prekršaj. 6.3. Pokretanje prekršajnog postupka po carinskim prekršajima Prekršajni postupak po carinskim prekršajima ne može se pokrenuti ako je proteklo više od tri godine od dana izvršenja prekršaja Zastarjelost se prekida svakom radnjom nadležnog tijela koja se poduzima radi gonjenja učinitelja prekršaja. Sa svakim prekidom rok zastarjelosti počinje iznova teći, ali se prekršajni postupak ni ne može ni u kom slučaju pokrenuti ni dalje voditi nakon isteka šest godina od dana kad je prekršaj učinjen. 7. KRIMINALISTIČKA KONTROLA, OBRADA I PREVENTIVA CARINSKOG KRIMINALA 7.1. KRIMINALISTIČKA KONTROLA U okviru organa uprave postoje posebni organi odnosno organizovane stručne službe čiji je zadatak vršenje nadzora nad provođenjem zakona i drugih propisa od strane pravnih i fizičkih lica. Kriminalističku kontrolu u oblasti carinskog poslovanja vrše Državna granična služba, Ministarstvo unutrašnjih poslova28, kako kantonalni tako i entitetski, Sektor za provođenje i poštivanje carinskih i poreskih zakonskih propisa pri Upravi za indirektno oporezivanje. Kada je riječ o kriminalističkoj kontroli koju vrši MUP imamo opštu i specijalnu kriminalističku kontrolu. Opšta kontrola bi bila primjena takvih metoda i sredstava koje zahtjevaju opšti nivo kriminološke stručnosti. Taj posao se obavlja uglavnom rutinski sa manjim stepenom analitičke procjene i gdje dolazi u obzir neposredno zapažanje i uočavanje svih indikacija koje upućuju na događaje ili ponašanja koja zaslužuju kriminalistički interes. Opšta kontrola se izvodi i primjenjuje putem saobraćajne i patrolne djelatnosti organa granične službe i MUP-a. Specijalna kriminalistička kontrola se temelji na analitičkoj procjeni i primjeni 28

U daljem tekstu: DGS, MUP.

88

svojevrsnih metoda kontrole koje provode za to posebno stručno obučeni kadrovi, prema posebnoj vrsti kriminalnog ponašanja, opasnih stanja i kriminalnih žarišta. Specijalna kontrola organizuje analitičko praćenje svih elemenata značajnih za kontrolu, izrađuje operativne planove, izrađuje sigurnosno bezbjedonosnu procjenu stanja i dr. Bez adekvatne procjene trenutnih okolnosti i kriminaliteta nije moguće prići usmjeravanju i organizovanju kriminalističke kontrole. Osnovna sredstva koja se primjenjuju u kontroli carinskog kriminaliteta su: saradnja carinskih službi, komunikacija sa građanima, metoda legalnih izvora, metoda analogije, metoda akcije i lična zapažanja. Saradnja carinskih službi jeste jedan od najvažnijih sredstava koji se koriste u borbi protiv carinskog kriminaliteta. Odlučnost u suzbijanju carinskog kriminala ogleda se u stalnoj i uskoj saradnji između njih kroz razmjenu informacija. Stalna saradnja i komunikacija sa građanima može u velikoj mjeri pomoći organizovanju kontrole carinskog kriminala. U određenim slučajevima građani su oni koji imaju pouzdane i prve informacije o sumnjivim ponašanjima i djelovanjima vezanim za carinske delikte. U tu svrhu otvorena je i tzv. vruća linija na koju građani mogu prijavljivati sve sumnjive radnje pojedinaca ili grupa koje mogu biti u vezi sa nezakonitim radnjama u oblasti carinskog poslovanja. Pod metodom korištenja legalnih izvora podrazumijeva se praćenje i analiziranje evidentnih činjenica koje vode organi zaduženi za te poslove kao što su carine (u odnosu na promet robe), poreski odsjeci o kretanju prometa, obima i vrste poslova, banke (sa podacima o kreditima, regresima i uvidu u žiro račune određenih osoba), trgovačke agencije i posrednička preduzeća (pomoću kojih se može ostvariti uvid u sumnjive poslove), komisiona preduzeća (pomoću kojih se odvija promet robe pa i kriminalna realizacija), i sve evidencije DGS-a i MUP-ova. Metoda otkrivanja putem analogije polazi od toga da isti faktori uvjetuju pojavu sličnih carinskih delikata, odnosno načina izvršenja. Metoda akcije se koristi u cilju otkrivanja kriminaliteta na osnovu prethodno utvrđenog plana koji se pravi uz pomoć analize kriminaliteta, faktora koji ga uslovljavaju, tragova koji ga ostavljaju, načina vršenja itd. 7.2. KRIMINALISTIČKA OBRADA CARINSKOG KRIMINALA Kriminalistička obrada je oblik djelatnosti u suzbijanju carinskog kriminala kojom se utvrđuje postojanje nezakonitih ponašanja određenih osoba, sa ciljem da se utvrdi stepen njegove odgovornosti koja je započeta od postojanja stepena sumnje daje izvršio određeni carinski delikt. Ono što je najveći problem za carinski kriminal je broj neotkrivenih carinskih delikata, odnosno tamna brojka carinskog kriminaliteta. Globalni podaci govore da je odnos otkrivenog i neotkrivenog carinskog kriminaliteta 20-80%.

89

Kriminalistička obrada je složen i težak posao koji se obavlja uz maksimalno poštivanje zakona koji reguliše carinski upravni postupak, primjeni pravila kriminalistike i stručnog rada. Osnovne i najznačajnije mjere i radnje kriminalističke obrade su: • uvid u poslovnu dokumentaciju - ova radnja je svojevrstan oblik prikupljanja dokaza materijalnih tragova o djelu, i to je osnovna i temeljna radnja koja se poduzima u obradi. Predmet obrade su knjigovodstveni dokumenti koji su odloženi u arhivu kao i sva dokumentacija koju vodi pravno lice. Sve utvrđene činjenice se fiksiraju u formi redovne zabilješke ili zapisnika o uvidu u poslovnu dokumentaciju. • provođenje vještačenja - to je izvođenje dokaza na osnovu mišljenja stručnih osoba o relevantnim činjenicama o kojima u toku postupka sud ne može sam izvoditi dokaze. Ovo se dešava kada uvid u poslovnu dokumentaciju, pronalaženje dokumenata i njihova konfrontacija, nisu imali dokaznu snagu već se ona temelji na nalazu vještaka. Vještačenja mogu biti knjigovostvena, ekonomska, tehničko -tehnološka itd. • pronalaženje predmeta carinskih delikata predstavlja skup mjera i radnji koje su usmjerene ka pronalasku carinske robe, kao i svih drugih predmeta i stvari kojim je izvršen carinski prekršaj. Veliku ulogu pri pronalasku predmeta carinskih delikata igra i opremljenost carinskih službenika kao i službenika DGS-a, kako na edukativnom tako i na tehničko - tehnološkom planu. 8. PREVENTIVA KAO VID BORBE PROTIV CARINSKOG KRIMINALITETA Klasični oblici suprostavljanja carinskom kriminalu koji su isključivo bili orjentirani na primjenu represivnih mjera i radnji, sve više se prevazilaze uvođenjem i razvijanjem takvih aktivnosti koje imaju preventivni karakter u smislu sprečavanjapredupređenja carinskog kriminala. Preventivna akcija na planu suprostavljanja kriminalitetu je uvijek najidealnije rješenje, ukoliko je moguće. S tim u vezi preventiva je aktivnost kojom se onemogućava nastajanje kriminalnih ponašanja i djelovanja koja sa sobom nose određene posljedice. To je zadatak svih nivoa vlasti uprave u jednoj zajednici da putem odgovarajućih mjera i sredstava osiguraju normalno funkcioni sanje međuljudskih odnosa od uzročno-posljedičnih djelovanja i ponašanja. Sistem preventivnog djelovanja protiv carinskog kriminala mora biti posebno izrađen i primjenjen s obzirom na poznavanje osnovnih obilježja carinskog kriminaliteta. Za carinski kriminal je svojstven način izvršenja, oblik napada na robu, usluge, vještine u sferi nepojavljivanja carinske robe, umanjivanje carinske osnovice i carinske

90

vrijednosti robe, pokušaja obmanjivanja carinskih organa sa falsifikovanim dokumentima, krijumčarenje različitih vrsta roba i drugih načina, a sve u svrhu neplaćanja carinskih dažbina. Prilikom izrade sistema preventivnog djelovanja, nužno je i neophodno poznavanje obilježja carinskog kriminaliteta sjedne strane, kao i poznavanje stručnih i kadrovskih sposobnosti uposlenih službenika s druge strane. Da bi se spriječilo širenje carinskog kriminala neophodno je apsolutno funkcionosanje sledećih principa: ljubaznost prema strankama, sigurnost, nekonzumiranje alkohola u toku vršenja dužnosti, izbjegavanje kontakta sa kriminalnim osobama, čuvanje službenih informacija, izbjegavanje sukoba interesa itd. Blagovremeno uočavanje određenih indikacija se javlja kao rezultat iskustva carinskih službenika stečenih u toku obavljanja službe i važan je faktor u otkrivanju pojedinih oblika carinskog kriminaliteta. Saradnja sa građanima takođe predstavlja jedan od bitnih segmenata za uspješnu prevenciju protiv svih oblika nezakonitog ponašanja u sferi carinskog poslovanja. Obično su građani ti koji pružaju neophodne informacije važne za otkrivanje i suzbijanje carinskog kriminala. Zato je neophodno nivo saradnje sa građanima dići na na najviši stepen jer će to omogućiti brže i efikasnije rješavanje slučajeva carinskog kriminaliteta.

91

DIO VIII CARINSKA I TRGOVAČKA DOKUMENTACIJA U EKONOMSKOM KRIMINALITETU 1. DOKUMENTACIJA U SPOLJNO - TRGOVINSKOM POSLOVANJU 1. 1. ROBNA DOKUMENTACIJA: • • • •

TRGOVAČKA FAKTURA (je osnovni dokument kojim se dokazuje izvršenje ugovorne obaveze, te isporuke robe na način i pod uslovima utvrđenim ugovorom) PROFORMA - FAKTURA (se obično prilaženeobaveznoj ponudi izvoznika), SPECIFIKACIJA ROBE (obično sa većim brojem pozicija različitih po varijanti izrade ili kvaliteta). LISTA PAKOVANJA (detaljna specifikacija robe upakovane u jedno koleto).

1. 2. CARINSKA DOKUMENTACIJA: • • • • • • •

MEĐUNARODNA CARINSKA PRIJAVA – JEDINSTVENA CARINSKA ISPRAVA (JCI), PRIJAVA O IZVOZU, PRIJAVA O UVOZU, UVJERENJE O PORIJEKLU ROBE (sanitarno, veterinarsko, fitopatološko, ekološko), UVJERENJE O KRAJNJOJ NAMJENI ROBE, KONZULARNA FAKTURA, CARINSKA FAKTURA.

1. 3. TRANSPORTNA DOKUMENTACIJA: Kada se roba prevozi saobraćajnim putem u neku zemlju uz nju treba da se priloži sljedeća dokumentacija: • TRGOVAČKA FAKTURA sa specifikacijom i listama pakovanja u potrebnom broju primjeraka, • ORIGINAL MEĐUNARODNOG TOVARNOG LISTA,

93

• • • • •

POLISA OSIGURANJA ROBE NA PUTU, UVJERENJE O PORIJEKLU ROBE, CARINSKA FAKTURA ROBE SA TAČNO ODREĐENIM ARTIKLIMA, NOVA UVJERENJA O ROBI, CERTIFIKAT O KVALITETU ROBE KOJI MORA BITI IZDAT OD NEKE JAVNE LABORATORIJE.

1. 4. GARANCIJE U MEĐUNARODNOM POSLOVANJU: • • • • • • •

GARANCIJE ZA UČEŠĆE NA LICITACIJI U INOSTRANSTVU, GARANCIJA ZA VRŠENJE AVANSA, GARANCIJA ZA ISPORUKU ROBE I UREDNO IZVRŠENJE POSLA, GARANCIJA PO KREDITNOM POSLU U KORIST PRODAVCA, GARANCIJA ZA PLAĆANJE ISPORUČENE ROBE, GARANCIJA O LIČNOM DUGU, GARANCIJA ZA OSIGURANJE KONSIGNACIONOG SKLADIŠTA i SUPERGARANCIJA ITD.

2. VRSTE PREVARA Prevare koje se najčešće javljaju pri korištenju dokumentacije mogu se svrstati u nekoliko kategorija, a to su: 2. 1. PREVARE PRI UTVRĐIAVNJU CARINSKE OSNOVICE • •

• • •

Mogu se posmatrati sa njihova dva bitna aspekta kao što su: podcjenjivanje carinske osnovice koja predstavlja pravljenje lažne deklaracije kao i pratećih dokumenata koji ukazuju na nižu vrijednost od stvarne vrijednosti, podcijenjivanja, predstavljanja, pravljenja lažne deklaracije koja ukazuje na višu vrijednost od stvarne transakcijske vrijednosti. Najčešći oblici prevara prilikom određivanja carinsle osnovice su: lažne fakture pripremljene od dobavljača, lažne fakture pripremljene od uvoznika, lažne fakture pripremljene od uvoznika uz saučesništvo sudobavljača,

94

• • • • • • •

dvostruko fakturisanje, predočavanje fakture samo za dio vrijednosti, lažni dokumenti koji umanjuju vrijednost pošiljke, pogrešni opisi u svrhu smanjenja carinske osnovic za carinjenje roba, nedovoljan opis na fakturi, neprijavljivanje troškova koji podliježu carini, carinjenje roba u paket aranžmanu.

2.2. PREVARE O DAVANJU POGREŠNOG OPISA ROBE Pojavljuje se u slučajevima kada uvoznik svijesno pravi pogrešnu deklaraciju i prateću dokumentaiju u pogledu fizičkog opisa robe. Da bi se utvrdila realna carinska osnovica i spriječila utaja carina i carinskih dadžbina potrebno je dobro poznavanje roba. Prilikom korištenja ovakvog načina utaje carina i carinskih dadžbina uvoznik se služi sljedećim metodama: • generalizira opis roba na fakturi, • nepotpuno dokumentirani podaci, • netačno porijeklo robe, • neizvjesno tržišno odredište, • povezane strane u transakciji. 2.3. PREVARE U PORIJEKLU ROBE Predstavlja pokušaj svjesnog kršenja, narušavanja pravila porijekla roba i/ili neophodnih carinskih dokumenata što nalažu bilateralni ili multilateralni sporazumi. Najčešći pokazatelji rizika pri utaji dadžbina u porijeklu robe predstavljaju slučajevi kada: 1. zemlja porijekla nije utvrđena, 2. slabo prevedeni nazivi, uputstva ili oznake, 3. nepotpuni / netačni dokumentirani podaci, 4. lažne liste pakovanja, 5. transakcija između povezanih kompanija. 2. 4. PREVARE PRI CARINSKIM POVLASTICAMA Predstavlja carinjenje robe oslobođene od uvoznih i izvoznih dadžbina pod

95

uslovom da je roba uvezena ili izvezena pod posebnim uslovima (npr. zloupotrebe poslovanja putem slobodnih zona). Pri otkrivanju načina utaje carine i carinskih dadžbina neophodno je da carinski radnici u cilju efikasnog spriječavanja ovih prekršaja dobro poznaju četiri osnovne faze oslobađanja: 1. 2. 3. 4.

faza prije carinjenja, faza uvoza, faza proizvodnje / obrade, faza izvoza.

Neophodno je razmotriti svaku fazu pojedinačno i uzeti pokazatelje bitne za otkrivanje utaje carina i carinskih dadžbina. Najčešće utaje su u fazi proizvodnje / obrade robe. Razlog je što se u ovoj fazi pojavljuje prekomjerni otpad, pretjerano odgađanje proizvodnje, uvoz robe visokog kvaliteta za proizvodnju robe niskog kvaliteta, potencijalna zamjena za drugu robu, prekomjeran uvoz sirovina. Zato je neophodno poštivanje normativa utrošenog materijala i kontrola uloženih sirovina. U fazi izvoza koja predstavlja zaokružen ciklus uvoza radi izvoza potrebno je obraditi pažnju na sljedeće stavke: 1. da kvalitet i količina uvezenih materijala odgovara izvezenom materijalu, 2. prikladno pakovanje, 3. na vrijednost uveze robe u odnosu na cijenu izvezene, 4. na klasifikaciju robe, 5. vremenski period između faze uvoza i izvoza. Sve faze zahtjevaju dublju i detaljniju analizu u cilju pronalaska i otkrivanja utaja carina i carinskih dadžbina. 2. 5. PREVARE U KRAJNJOJ UPOTREBI ROBE Predstavljaju najčešći vid utaje carina i carinskih dadžbina pri krajnjoj upotrebi robe u slučajevima kao što su: • poljoprivredna gazdinstva, • diplomatska predstavništva, • vladine organizacije, • medicinske / naučne organizacije, • EUFOR, OSCE itd. • •

Kao najčešći razlozi za prevaru u krajnjoj upotrebi robe javljaju se: izbjegavanje plaćanja carine, unos materijala za koji je uvoz ograničen i sl.

96

Pri otkrivanju ovakvih načina utaje, carina i carinskih dadžbina predstavlja poznavanje: • postojećih carinskih odredbi koje se primjenjuju na krajnjoj upotrebi, • sistem postupaka za krajnju upotrebu robe, • računovodstveni i proizvodni postupci kontrole zaliha, • poznavanje zakona o spoljnotrgovinskom poslovanju, a posebno zakona o carinskoj politici BiH. 2. 6. PREVARE KRIVOTVORENE – PIRATSKE ROBE • • •

Veoma raširena vrsta prevare je prevara krivotvorene / piratske robe, a to je: bilo koja roba, uključujući i ambalažu, koja bez dozvole nosi zaštitni znak identičan pravno registrovanom zaštitnom znaku, a koja time krši prava vlasnika predmetnog zaštitnog znaka, bilo koji zaštitni znak napravljen bez dozvole za označavanje robe, bilo koja roba koja nosi identične ili one koje se ne razlikuju od zaštitnih znakova kad se koriste za robu različitu od one za koju je zaštitnu znak registrovan.

Piratska roba predstavlja robu koja je kopija napravljena bez saglasnosti nosioca prava i ona roba koju čini proizvod kada pravljenje te kopije predstavlja kršenje autorskih prava prema zakonu zemlje uvoza. Razlozi zbog kojih dolazi do ovakvog načina utaje carina i carinskih dadbina, odnosno prevara su sljedeći: • izbjegavanje plaćanja naknada za autorska prava, • izbjegavanje sporazuma o graničnim dozvolama za uvoz / izvoz. 2. 7. PREVARE ODSTUPANJA ILI PROVOZA ROBE One se pojavljuju kod tranzita robe preko nacionalnog carinskog područja roba namjenjenih u treće zemlje. Najveća slabost sistema tranzita je da počiva na pokazivanju i razmjeni dokumenata, tako da je osjetljiv na jedan od najuobičajnijih vrsta prevara: krivotvorenje carinskih pečata. Isto tako treba istači lažno prijavljivanje robe na tranzitnim dokumentima kao robe niže vrijednosti, odakle proizilazi izbjegavanje većih finansijskih obaveza i dodatnu pažnju carine koja ide uz robu visoke vrijednosti.

97

3. POJAVNI OBLICI I VRSTE EKONOMSKOG KRIMINALITETA U NABAVI I PRODAJI Na oblike kriminalne djelatnosti protiv ekonomije ili, preciznije rečeno, društveno-opasne djelatnosti, u kapitalističkom svijetu prvi je dokumentovano ukazao profesor Edvin Saterlan nazivajući ga kriminalitetom u svom govoru održanom u Filadelfiji 27. 12. 1939. godine. U okviru ovog kriminaliteta on je spomenuo sljedeće aktivnosti koje se tiču prevara u preduzeću prilikom prodaje i nabave: • lažno reklamiranje robe, • pronevjere, • izbjegavanje plaćanja poreza, • nelegalna konkurencija, • obmanljivanje kupca i dr. Istupanje profesora Saterlanda imalo je snažan uticaj na kriminalističku misao zapadnog svijeta, a djelimično utjecalo na razvijanje zakonodavne djelatnosti u okviru koje su neke od ovih radnji kasnije i inkriminisane. S ciljem da ograniči svoje zadatke i nedležnosti Komitet ministara Vijeća Evrope iz 1981. godine je sačinio provizornu listu popraćenu komentarima kriminalnih aktivnosti koje su predstavljene zemljama članicama sa najtežim ekonomskim, socijalnim i pravnim problemima: • prevare u nabavci ili pograšna upotreba nepovratnih sredstava iz državnih medjunarodnih organizacija, • prekršaj protiv potrošača (falsifikovanje, pogrešna roba, prekršaj protiv javnog zdravstva itd.), • nefer konkurencija (koja uključuje podmićivanje zaposlenih konkurenske firme i reklamiranje koje navodi na pogrešan put), • poreski prekršaj i utaja doprinosa za socijalnoo osiguranje od firmi, • carinski prekršaj, • valutni prekršaj. Prema B, Pavčić/D, Modly mogu se pretpostaviti sljedeći oblici kriminalnih napada: • kriminalni napadi koji obuhvataju, u prvom redu, oblike napada unutar preduzeća, koji nastaju kao negativni odnos čovjeka prema imovini na radnim mjestima, • napad od preduzeća na fiskus izbjegavanjem plaćanja poreznih obaveza, • napadi od preduzeća koji su stavljeni u monopolni položaj, • kriminalni napadi upravljačkog sloja u vidu korupcije i zloupotrebe,

98

•

napadi u sferi gospodarskih prijevara i špekulacija

Razmatrajući kriminalne napade u etapama razvoja prema tržišnoj privredi, Papeš posebno ističe da će integracija države sve više slabiti u odnosu na zaštićivanje u preduzeću. Postoje raznovrsni oblici kriminala u nabavi i prodaji koji se mogu javiti u jednom preduzeću u zavisnosti od vrste djelatnosti kojom se preduzeće bavi. Najčešći oblici kriminala koji se javljaju u praksi su: • pronevjera, • lažno ili pogrešno knjiženje poslovnih promjena, • prekršaj protiv potrošača (prevare), • poreski prekršaji, • carinski prekršaji, • odobravanje odgodjenog plaćanja bez pokrića (garancija), • prisvajanje, • kršenje sigurnosnih I zdravstvenih pravila od firme, koja su postavljena u korist njenih zaposlenih, • poslovanje sa fiktivnim kompanijama, • lažno reklamiranje robe, • nelojalna konkurencija, • obmanjivanje kupca, • prevare u nabavci, • drugi oblici malverzacije. 3.1 OBLICI PRISVAJANJA PRI NABAVI ROBE a) Prisvajanje sa posljedicom manjka i prikrivanje manjka putem falsifikata Ukoliko poslovodja ima i koncentriranu funkciju nabave, mogući su napadi svojstveni nabavljaču. Najčešće su to oblici: • falsifikat fakture o nabavi po većoj cijeni: Poslovodja prepravlja fakturu na veću cijenu, bilo da falsificira cijelu fakturu, radira ili prepravlja u koloni iznosa ili podmeće rabljenu fakturu; • falsifikat fakture o nabavi na manju količinu: na sličan način, poslovodja zapisuje u fakturu manje količine od nabavljenih.

99

b) Prisvajanje iz osnova korupcije i zloupotrebe Oblici prisvajanja je u povezivanju sa dobavljačem, te kupnja po većoj cijeni ili lošije kvalitete ili pak pod nepovoljnim uvjetima za svoju radnu organizaciju, uz primanje provizije. Grupacija prodaje robe za svoj račun nastaje koncentracijom funkcije prodaje, skladišta i blagajne. Poslovodja sam privlači funkciju nabave. 3.2. OBLICI PRISVAJANJA PRI PRODAJI ROBE Naznačena grupacija nastaje uglavnom koncentrcijom operativnih funkcija na random mjestu, blagajnika, skladištara i prodavača. Prevare potrošača ili kupaca mogu se ostvariti na više načina. a) Prisvajanje neevidentnih viškova uzrokovanih prevarom potrošača i kupca. Prisvajanja iz osnova spomenute grupacije nastaju već mjerenjem i izdavanjem robe, slično kao kod skladištara. To su oblici: - prevare na kvantiteti; - prevare na kvaliteti. No, usljed koncentracije funkcije prodaje i blagajne nastaje i mogućnost prodaje robe po većoj cijeni. Na taj način poslovodja može vršiti sva tri oblika prevara: na količini, kvaliteti i cijeni. Obim i mogućnosti oblika prevare ovisi o vrsti robe i svojstvima artikala. Ukoliko je roba ambalažirana, moguće su prevare na kvaliteti i cijeni. Ovdje ćemo naznačiti svojevrsne oblike prevare: • obračunavanje bruto za neto, tj. težina ambalaže obračunava se pod vrijednost robe, koja je skuplja: • prevare putem miksture, nastaje miješanjem veće količine i jeftinih sastojaka, stim da ima više jeftinijih u okviru toleransa kvalitete; • prevare putem stvaranja umjetne težine kod hidroskopičnih ili sličnih materija; • prodaja po većim cijenama sličnih artikala ili lošije pod bolju klasu; • prodaja po većoj cijeni uz davanje fakture kupcu na uvećani iznos, a stavljanje manjeg iznosa na kopiji koja ostaje radnoj organizaciji. U pravilu, prevare potrošača ne ostavljaju trag o napadu. Trag ostaje u pojedinačnom slučaju, ukoliko potrošač primijeti prevaru. No, neki oblici prevara na cijeni ostavljaju podobne tragove. U slučajevima kada se izdaju dokumenti o prodaji (paragon-blok, faktura) i u njima se naznačuje vrsta i količina robe, moguće je rekonsitruirati robno knjigovodstvo, tj.

100

ulaz robe po vrsti i izlaz robe. Tada uočavamo da je prodano više robe niže klase ili kvalitete od one bolje. Ostali oblici prevara ne ostavljaju podobne tragove. Iznenadna inventura eventualno bi pokazala višak, ukoliko ga već ne bi prisvojio poslovodja. b) Prisvajanje neevidentnih viškova uzrokuvanih poslovanjem za svoj račun Grupacija podjele robe za svoj račun nastaje koncentracijom funkcije prodaje, skladišta I blagajne. Poslovodja sam privlači funkciju nabave. Obim te grupacije ovisi o vrsti robe, njenom vanjskom izgledu tj. O tome da nabavljena roba koja se prodaje za svoj račun ne odudara od ostale robe iste vrste i si. Nabava se uglavnom vrši kod privatnih osoba, no moguća je I od ostalih privrednih subjeRata. Ukoliko se plaćanje vrsi putem virmana, tada poslovodje pribjegavaju tome da plaćanje vrše putem bankovne ili poštanske uplatnice na žiro račun dobavljača. Prilikom kontrole bankovnih izvadaka ne posvjećuje se pažnja tome da plaćanje nije izvršeno virmanom, vec uplatnicom. Masovne oblike prodaje za svoj račun susrećemo u trgovačkim radnjama prehrambenih artikala, apotekama I si. Kontrolni mehanizam ne uočava taj oblik prisvajanja. Inventurom ili inspekcijskom kontrolom eventualno bi se moglo po vanjskom izgledu uočiti da neke robe ne odgovaraju robi koja je legalno nabavljena (nepodudarnost ambalaže ili nekih drugih vanjskih obilježja). Kritičnost pojedinih artikala takodjer širi obim te grupacije. Trag o napadu ostaje na liniji nabave robe. c) Prisvajanje iz osnova korupcije i zloupotrebe Kod prodaje, oblik napada je primanje provizije za zamjenu potrošačkih čeikova u novac. U vrijeme kada su se masovno odobravali krediti, bilo 'od banike ili radne orgamizacije, taj oblik napada bio je brojan. Često se provizija kretala i do 20% od visine svote koja se mijenjala u novac. Oblik korupcije nastaje i kod kritičnih artikala kojih nema dovoljno na tržištu ili tzv. prodaje ispod pulta. No, takav oblik je graničan s oblikom prodaje robe po većim cijenama. d) lažno reklamiranje robe Danas veoma prisutan oblik prevare koji sve više uzima maha. Pod lažnim reklamiranjem robe podrazumjevamo: • pripisivanje svojstva proizvodima koja ona nemaju, • korištenje tudjih znakova (poznatih svjetskih marki), • kopiranje svjetski priznatih proizvoda bez date licence, • prevare na kvaliteti, • prevara na količini,...

101

e) Prevare na količini - ovaj oblik prevare vrši se na taj način što se izdaje manja količina robe ili stvari od deklarirane. Ovakav oblik napada je najstariji i veoma se često pojavljuje u praksi. Prevare se mogu vršiti na svim radnim mjestima gdje se prima ili izdaje roba (skladište, proizvodnja, trgovina itd.). Sam način izvršenja prevare na količini ovisan je o načinu utvrdjivanja ili premjeravanja količine. Moguće je koristiti netačne mjere, odnosno instrumente mjerenja (vage, posude) ili pak vršiti mjerenje od oka. Tolerans netačnosti dozvoljen je do 5%. f) Prevare na kvaliteti - vrše se uglavnom na taj način što se umanjuje količina skupljih sastojaka, a dodaje u većoj količini jeftiniji materijal. Tako da se prisvaja ona razlika nastala uštedom skupljih sastojaka. Prevara na kvaliteti moguća je u proizvodnji kao i u trgovini i ugostiteljstvu, takodjer moguća je i u skladišnom poslovanju. Poseban oblik prevare na kvaliteti je zamjena za lošiju vrstu robe od deklarirane, stim da obje robe služe istoj svrsi. Kvalitet nekog proizvoda može da ne odgovara standardom propisanom kvalitetu iz više razloga: • težina proizvoda može biti manja od standardom propisane • oblik i boja mogu biti i drukčiji • proizvod nije u skladu sa svojom specifikacijom ili nije pravijen po odgovarajućoj formuli • može sadržati strana tijela (kod hrane i pića) • može biti pokvaren • može loše mirisati. • • • • •

Do promjene u kvalitetu može doći na različitim mjestima: mjesto isporuke u skladištu (pr. loših uvjeta) u toku procesa proizvodnje prilikom pakovanja prilikom transporta do kupca.

g) Prevare na cijeni - susrećemo samo u uvjetima koncentracije funkcije prodaje, blagajne i skladišnog poslovanja. Ovaj oblik prevare je najmasovniji. Prevare na cijeni uglavnom se javljaju kod trgovačkih i ugostiteljskih radnji, suština je da se roba prodaje iznad cijene koju je odredilo preduzeće. Trgovačke i ugostiteljske radnje jednom prodajom mogu izvršiti prevaru u sva tri pravca u: količini, kvaliteti i cijeni. Tome naročito pogoduje pomanjkanje robe na tržištu, te neobraćanje pažnje kupaca na mjerenje, kvalitetu i cijenu, već je zadovoljan da je do robe došao. Takodjer tome doprinosi i

102

stalna promjena cijena, inflacija itd. Zaštitni sistem u pravilu neuočava oblike prevare u kvantiteti i cijeni, a prisvajanje vrijednosti se pojavljuje kao neevidentirani višak. Tragovi o deliktu ne postoje, osim u pojedinačnim slučajevima ukoliko bi se vršila kontrolno premjeravanje robe, utvrdjivanje kvalitete ili cijena, no taj oblik kontrole je neuobičajen, a često i nemoguć. U strukturi otkrivenog kriminaliteta na ovu grupaciju otpada oko 5%g medjutim, taj broj je daleko veći. Što se tiče vanjske kontrole tj. tržišne inspekcije ona je neznatna zbog malog broja inspektora, tako, daje nemoguće kontrolisati veliki broj slučajeva. Unutarnja kontrola i zaštitni sistem preduzeća uglavnom je nezainteresovan, budući da prevara pada na štetu potrošača. h) carinski i poreski prekršaji - takodjer jako prisutan vid prevare na našim područjima, najčešće se vrši svaljivanjem poreza na krajnje potrošače uračunavanjem visine poreza u cijenu proizvoda, kupovanjem robe kao posrednici u prodaji koji su oslobodjeni poreza da bi s druge strane oni ustvari bivali krajnji potrošači i na taj način izbjegli plaćanje poreza, korištenjem fiktivnih firmi koje je naročito “popularno “. i) pronevjera - pod pronevjerom možemo podvesti razne oblike prekršaja kao što su primjera radi: • pravovremeno nedostavljanje robe koja je unaprijed plaćena, • dostavljanje pogrešne robe, • neprihvatanje reklamacije, • prevare koje se vrše storniranjem računa, • razne vrste pronevjera koje se dešavaju unutar preduzeća objašnjene su detaljnije u naprijed navedenim kontrolnim mjerama. 4. VRSTE IZVRŠIOCA EKONOMSKOG KRIMINALA Izvršioci ekonomskog kriminala uživaju viši društveni status, veće obrazovanje, sasvim su više materijalno osigurani, da mogu angažovati različite ekonomske i pravne savjetnike, pomoću kojih pokušavaju prikriti kriminaina ponašanja i izbjeći kazne. Pri ocjeni izvršilaca dolazi se do saznanja da neki rade stručno i da su svoju osposobljenost usmjerili u kriminalnu radnju na različitom području poslovanja. Njihov je cilj naći žrtvu, pripremiti je za obavljanje posla, kada se dobije imovinska korist, ona se sklanja. Prema drugom scenariju, njihov je cilj kako doći do imovinske koristi, bez obzira ko će biti žrtva. Takve radnje imaju sve osobine organizovanog kriminala. Radi se o izvršiocima koji djeluju u ime i za račun organizovanog kriminala. Za drugu vrstu izvršilaca je karakteristično da djeluju u korist preduzeća kako bi poboljšali mogućnost djelovanja na slobodnom tržištu. Obično djeluju zajednojli imaju svoje pomoćnike kojima nude logistiku i drugu dopunu. S stanovišta osposobljenosti za obje kategorije važi da imaju različita znanja o privrednom i finansijskom poslovanju, za

103

realizaciju postavljenih ciljeva se spremni neutralizirati zaštitni mehanizam osiguran dobiti. Treća vrsta izvršilaca predstavljaju povremeni izvršioci, koji se upuste u kriminainu djelatnost, kada im se ukaže povoljna prilika. Za ove izvršioce nije značajna specijalna posebna osposobljenost. Radi se o povremenim prevarantuma, koji su uvjereni da su otkrili mogućnost prisvajanja, za koju znaju samo oni i daje prisvajanje ostalo prikriveno. To su prevaranti koji djeluju unutar preduzeća u kojem su zaposleni. Izvršioci ekonomskog kriminala se mogu podijeliti: • Pojedinci koji su povezani u kriminalne grupe, koji se za vlastitu korist uključuju u izvršenje krivičnih djela ekonomskog kriminala. Mogu to biti organizovani izvršioci, koji djeluju na ekonomskom području, ili izvršioci koji djeluju kao produžena ruka organizovane kriminalne djelatnosti na drugim područjima. • Rukovodstva u velikim, srednjim i malim preduzećima koji izvršavaju različite oblike kriminala u korist preduzeća. Pri tome krše propise koji uređuju pravilo za izvršenje legalne poslovne djelatnosti, uključujući fiskalne propise. • Pojedinci, koji iskorištavaju mogućnosti za kriminalno djelovanje unutar oštećenog preduzeća. 4.1. POJAM I FUNKCIJA NABAVE Nabavna djelatnosi obuhvata snabdijevanje materijalom i predmetim potrebnim za obavljanje proizvodnje ili, kod trgovačkih organizacija, nabavu robe u cilju prodaje. U nabavnom poslovanju obavljaju se sliijedeći poslovi: • ipitivanje i poznavanje tržišta materijala; • planiranje nabave; • povezivanje sa dobavljačem; • zaključivanje kupoprodajnih ugovora; • prijem materijala; • vodjenje evidencije nabavne službe. 4.2. POJAM I FUNKCIJA PRODAJE Prodajom se završava kružni proces i roba ili usluge se pretvaraju u novac. Prodajna služba obuhvaća slijedeće djelatnosti: • Ispitivanje tržišta; • Reklamnu djelatnost; • Povezivanje sa kupcem; • Ugovaranje; • Uskladištavanje gotovih proizvoda i otprema kupcu; • Fakturiranje otpremljene robe;

104

• •

Vodjenje evidencija prodajne službe; Organizacije prodaje preko vlastite trgovačke mreže.

4.3. FAKTORI KOJI OMOGUĆAVAJU NASTANAK KRIMINALNIH RADNJI U NABAVI I PRODAJI Postoji čitav niz faktora koji mogu uticati na pojavu kriminalnih radnji u nabavi i prodaji unutar preduzeća. Bitno je istaći da se ti faktori nalaze u jednom sadejstvu odnosno da se kriminalne radnje u preduzeću javljaju kao rezultat uzajamnog djelovanja više faktora koji se u zavisnosti od slučaja do slučaja mogu smjenjivati. Dakle nismo u mogućnosti dovesti u vezu odredjene faktore sa odredjenim kriminalnim radnjama kako bi ustanovili odredjenu pravilnost u javljanju kriminalnih radnji iz razloga sto je sam kriminalni akt rezultat ljudske kreativnosti i imaginacije uslovljen datim okolnostima. Ipak na osnovu primjera koji se javljaju u praksi možemo izdvojiti jednu grupu faktora koji manje ili vise doprinose pojavi pa i razvoju kriminalnih radnji u nabavi i prodaji unutar preduzeća: • oblik imovine, • koncentracija funkcija, • poslovni položaj preduzeća, • razvijenost zaštitnog sistema, • loše organizirana uprava u preduzeću kao i menadžment (naročito kod velikih preduzća), • propusti u organizaciji interne kontrole, • želja za brzom zaradom I napredovanjem u karijeri, • slaba plaćenost rada (niske plaće), • loše organizirana podjela dužnosti, • “povoljna prilika “ • veličina preduzeća, • poslovni položaj preduzeća, • slabe disciplinske mjere unutar preduzeća, • nedovoljna krivična I pravna zaštita potrošača, • finansijske krize • poremećaji tržišta, • promjena vlasničke strukture, smjena rukovodioca, prodor korupcije, • postojanje tajnih sporazuma izmedju preduzeća kao I unutar preduzeća, • mnogi drugi faktori.

105

4.4. SPRJEČAVANJE EKONOMSKOG KRIMINALITETA Prije nego se temeljnije uključimo u razmatranju sprječavanja prevara u preduzeću moramo se osvrnuti na sam pojam prevare. Prevara predstavlja kriminalni dogadjaj, kriminalni akt, rezultat je ljudskog ponašanja koje je zakonom označeno kao zabranjeno i kao krivično djelo. To je čin čovjeka koji sadrži u sebi sve komponente društvene i biološke uvjetovanosti, a rezultat je Ijutske kreativnosti i imaginacije. Kao posebna kategorija kriminaliteta ono spada u vrstu ekonomskog kriminala. Ekonomski kriminal posebna je dustvena pojava. Na prvi je pogled izraz pohlepe i želje za uspjehom i društvenim gratifikacijama. Karakteristike ekonomskog kriminala se ogledaju u sljedećem: • postaje sve masovnija pojava, • velika” tamna brojka “, • stručna i intelektualna sposobnost počinitelja, • mali broj procesuiranih slučajeva ( “nedodirljivi “), globalizacija i opšti društveni procesi pospješuju razvoj ekonomskog kriminaliteta. Traženje njegovih uzroka već otkriva složenije stanje društvenih uzročnosti a pokušaj da se unese red i preciznost otkrivaju i osnovne epistemološke i metoaološke probleme koji se ne mogu zaobići. Sva dosadašnja svjedska iskustva u borbi protiv finansijskog kriminala pokazuju da je samo kažnjavanje uhvaćenih na djelu nedovoljno i manje efikasno od smanjenja mogućnosti da pojedinac ili grupa učine kriminalno - finansijsku radnju. Odnosno da samo represivno djelovanje nadležnih organa ne daje tako dobre rezultate kao preventivno djelovanje, i još bolje kada se ta dva procesa djelovanja nalaze u interakciji. Kako je preventivno djelovanje u prošlosti nepravedno zanemari i malo korišteno mi ćemo se malo šire osvrnuti na prevencije. 5. MJERE SPRJEČAVANJA EKONOMSKOG KRIMINALITETA U NABAVI I PRODAJI Zaštitni sistem imovine je organizirani oblik aktivnosti čiji je cilj suzbijanje napada na imovinu. On u sebi sadrži: • komponente prevence i • komponente represije. 1. Osnovni način preventivnog djelovanja unutar preduzeća ogledaju se u sljedećem:

106

• • •

organizacione mjere tj. pravilna organizacija procesa nabave i prodaje, tehničko-tehnološke mjere, uspostava interne kontrole,

2. Represivno djelovanje se sastoji u kriminalističkoj obradi ekonomskog kriminaliteta. 5.1. ORGANIZACIONE MJERE Organizacione mjere doprinose zaštiti imovine i smanjenju napada svrsishodnim organizacionim rješenjima. Dekoncentracija inkopatibilnih funkcija, stavljanje u poseban status zaštite pojačano ugroženih radnih mjesta, formiranje kontrolnih i zaštitnih tijela i si. No, organizaciona rješenja moraju biti bazirana na ekonomičnosti i racionalnosti. Organizacija nabave poduzeća može biti centralizirana ili decentralizirana. Prednost centralizirane u odnosu na decentraliziranu nabavu proizlazi iz veće mogućnosti pregovaranja koja je rezultat kupnje velikih količina robe i jače kontrole politika i postupaka u poduzeću. Prednosti decentralizirane nabave proizlaze iz činjenice da je potrebno kraće vrijeme realizacije nabave i da izmedju korisnika, kupca i prodavatelja postoje neposrednije komunikacijske veze. Organizacijska struktura i način delegiranja nadležnosti za nabavu u toj strukturi predstavljaju kritične faktore procjene rizika nastanka značajnih pogrešaka u računima. Mora biti jasno tko je unutar organizacije odgovoran za nabavu robe i usluga i koja razina ovlaštenja postoji izmedju nabavnog odjela i poslovnih jedinica. 5.2. PREGLED CIKLUSA NABAVE Poslovni dogadjaj u svezi s nabavom obično pokreće neki od odjela ili pomoćnih službi. Nabavni odjel popunjava narudžbenicu za nabavu robe ili usluga. Kad je roba primljena ili kad su usluge izvršene, evidentira se obveza prema dobavljaču. Na kraju poduzeće plaća dobavljaču. Slika 1. prikazuje grafički prikaz relativno složenog sustava nabave, koji služi kao okvir za raspravu o kontrolnim postupcima. U produžetku ćemo se osvrnuti na sljedeća pitanja u svezi s ciklusom nabave: • glavne vrste poslovnih događaja • računi finansijskih izvjštaja u svezi s nabavom • vrste dokumenata i evideneija • glavne funkcije • glavna podjela dužnosti.

107

5.2.1. Glavne vrste poslovnih dogadjaja U ciklusu nabave obradjuju se tri glavne vrste poslovnih dogadjaja: • nabava robe i usluga za novac ili uz odgodu plaćanja, • plaćanje obveza u svezi s takvom nabavom, • povrat robe dobavljaču za gotovinu ili uz odgodu plaćanja. Prva vrsta je poslovni dogadjaj u svezi s nabavom koji se odnosi na stjecanje robe i usluga. Druga vrsta poslovnog dogadjaja je plaćanje obaveze nastale nabavom robe i tisluga. Posljednja vrsta je poslovni dogadjaj u svezi s povratom kupljene robe dobavljaču, za gotovinu ili uz odgodu plaćanja. 5.2.2. Računi financijskih izvještaja u svezi s nabavom Ciklus nabave utiče na mnoge račune finansijskih izvještaja. Računi na koje utiče svaka glavna vrsta poslovnih događaja obično jesu: • nabava, • obveze prema dobavljačima, • zalihe, • troškovi prodanih proizvoda, • različiti računi imovine i rashoda.

Poslovni dogadjaji u svezi s plaćanjem obaveza - novac

108

• •

obveze prema dobavljačima gotovinski popusti

Poslovni dogadjaji u svezi s povratom robe dobavljačima: • povrat robe dobavljačima • ispravci za povrat robe • obveze prema dobavljačima 5.2.3. Vrste dokumenata i evidencija Tablica 1. sadrži popis važnih dokumenata i evidencija koji se javljaju u ciklusu nabave. U ovom se dijelu poglavlja potanko objašnjava svaka ta stavka. Podsjedit ćemo se da uporaba suvremenog sustava elektronske obrade podataka može utjecati na oblik dokumenata i revizorski pristup testiranju ciklusa nabave. TABLICA 1. Dokumenti i evidencije ciklusa nabave Nalog za nabavu Narudžbenica Izvještaj o primitku Ulazna faktura Odobrenje za plaćanje Dnevnik nabave Salda konti dobavljača Izvod dobavljača Ček Dnevnik plaćanja/Reqistar čekova Nalogom za nabavu ovlašteni pojedinac ili odjel naručuje robu ili usluge. Primjerice, to može biti nalog rukovoditelja proizvodnog segmenta za nabavu sirovina za proizvodnju, nalog šefa ureda za nabavu zaliha potrošnog materijala ili nalog upravitelja marketinga za kupnju oglasnog prostora u novinama. Narudžbenica sadrži opis, kvalitetu i količinu, a i ostale informacije o robi ili uslugama koje selrebaju kupiti. Narudžbenica takodjer ukazuje na osobu koja je odobrila nabavu i predstavlja odobrenje za nabavu robe ili usluga. Narudžbenica se maže poslati dobavljačima kao pismo, faks, a može se javiti i telefonom. U nekim složenim sustavima elektronske obrade podataka narudžbenica može nastati u sustavu za obradu proizvodnih podataka, koja se nakon uvida šalje dobavljaču poštom. Izvještaj o primitku je dokument za evidentiranje primitka robe. Uobičajeno je da je izvjštaj o primitku preslika narudžbenice na kojoj nisu navedene količine. Takvim

109

postupkom potiče se prijamni odjel na odgovorno i neovisno utvrdjivanje količine primljene robe. Na tom se dokumentu u prijamnom odjelu evidentiraju nadnevak, opis, količina i druge informacije. U nekim se slučajevima u prijamnom odjelu utvrdjuje i kvaliteta robe. U ostalim slučajevima kvalitet robe kontrolira inspekcijski odjel prema propisanim specifikacijama. Izvještaj o primitku je značajan dokument jer se na temelju primitka robe priznaje obveza. Ulazna faktura je dokument kojeg šalje dobavljač. Ulazna faktura sadrži opis i količinu otpremljene robe ili izvršenih usluga, cijenu s vozarinom, uvjete prodaje kao što su gotovinski popusti i nadnevak fakture i nadnevak dospijeća. Odobrenje za plaćanje poduzeće često puta koristi radi kontrole plaćanja nabavljene robe ili usluga. Ova je temeljni dokument za evidentiranje ulazne fakture u dnevnik nabave. Mnogi sustavi nabave posjeduju takozvani paket odobrenja za plaćanje kojeg čini nalog za nabavu, narudžbenica, izvjštaj o primitku i ulazna faktura. Tako ovaj paket sadrži sve bitne dokumente na kojima se temelji poslovni dogadjaj u svezi s nabavom. Dnevnik nabave je evidencija odobrenja za plaćanje nabavljene robe i usluga. Dnevnik sadrži brojne stupce u kojima se evidentiraju ulazni računi po klasama, uključujući, stupac za potražno knjiženje obveza prema dobavljačima, stupce za dugovna knjiženja na računima imovine, kao što su zalihe, i na računima rashoda, kao sto su troškovi za popravak i održavanje. Dnevnik takodjer sadrži stupce za razna, manje značajna dugovna i potražna knjiženja. Dodavanjem šifre dobavljača može se dnevnik nabave razvrstati po dobavljačima čime nastaje salda konti dobavljača. Salda konti dobavljača. Kad poduzeće koristi dnevnik nabave, u salda konti dobavljača evidentiraju se poslovni dogadjaji u svezi s dobavljačima i potražnja salda. Ukupan iznos salda konti dobavljača treba biti jednak saldu obveza prema dobavljačima glavne knjige. Izvod dobavljača je mjesečni izvod kojeg šalje dobavljač kako bi iskazao početni saldo, nabavu, plaćanje u tekućem razdoblju i saldo na kraju mjeseca. U izvodu dobavljača nalaze se evidentirane aktivnosti dobavljača u njegovim poslovnim knjigama. Evidencija dobavljača može se razlikovati od evidencije komitenta zbog pogrešaka ili, što je učestalije, vremenskih razlika uslijed kašnjenja otpreme robe ili evidentiranja plaćanja. Usporedbom obaveza prema dobavljačima s izvodom dobavljača komitent kontrolira tačnost svoje evidencije. Ček je dokument koji se koristi za plaćanje robe ili usluga. Ček potpisuje ovlaštena ost»ba. Medjutim, u nekim visoko kompjuteriziranim sustavima plaćanje roba i usluga može se realizirati elektronskim putem. Dnevnik plaćanja/Registar čekova. Dnevnik se koristi za evidenciju čekovnih plaćanja. Ponekad se ovaj dnevnik naziva i registar čekova. Dnevnik plaćanja sadrži stupce za evidentiranje odobravanja računa novca i terećenje obveza prema dobavljačima te gotovinskih popusta. U stupce se isto tako mogu evidentirati ostala

110

terećenja i odobravanja. Evidentirana plaćanja u dnevniku plaćanja isto tako su evidentirana u dnevniku nabave ili u salda konti dobavljača, ovisno o tome koji se sustav koristi. 5.2.4. Glavne funkcije nabave Glavni ciljevi ciklusa nabave su stjecanje robe i usluga po najnižem trošku koji je dosljedan traženoj kvaliteti uz učinkovito korištenje raspoloživog novca za plaćanje robe i usluga. Tablica 2. prikazuje uobičajene dijelove ciklusa nabave. Izdavanje naloga. Početni dio ciklusa nabave čini nalog ovlaštenog pojedinca bilo kojeg odjela za nabavu robe ili usluga. Značajno je pitanje zadovoljava li nalog zadane postupke odobravanja. Prema jednoj organizacijskoj kontroli što se često koristi uspostavljaju se novčani limiti za različite razine zaposlenih. Primjeri ce, kontrolori odjela mogu biti ovlašteni za nabavu robe ili usluga do 1. 000 USD, rukovoditelji odjela do 5. 000 USD, a rukovoditelji poslovnih jedinica do 25. 000 USD, dok je za svaki izdatak veći od 100. 000 USD potrebno odobrenje uprave. Nabava. U ovom dijelu ciklusa nabave popunjavaju se pravilno odobrene narudžbenice. Za izvršavanje ove aktivnosti nadležan je nabavni odjel, kojim upravlja rukovoditelj nabave. Nabavni odjel osigurava nabavu odgovarajčih količina robe i usluga, po najnižim cijenama dosljednim planiranja kvaliteta i dinamici isporuke. Nabava robe ili usluga od više dobavljača i nalog da se roba nabavlja preko natječaja dva su načina na koji nabavni odjel može ostvariti svoje ciljeve. Prijamni odjel je odgovoran za prijam, utvrdjvanje brojnog stanja i inspekciju primljene robe. Tu se priprema izvještaj o primitku robe koji se šalje u salda konti dobavljača. Fakturna služba je prvenstveno zadužena za osiguravanje knjiženja primljene robe ili usluga kao imovine ili rashoda i priznavanje odgovarajućih obveza. Ova je služba zadužena i za medjusobnu usporedbu nadžbenica s izvjštajima o primitku i ulaznim fakturama u odnosu na uvjete nabave, količinu, cijenu i produženje rokova. Fakturna služba je takodjer odgovorna za evidenciju povrata robe dobavljaču 1e mora pripremiti odgovarajucće evidencije i kontrolne postupke kako bi dokumentirala povrat robe i obračunala dobavljačima naknadu ako je potrebno. Služba za platni promet odgovara za popunjavanje i potpis čekova za plaćanje dobavljača. Poduzeće mora imati odgovarajuću dokumentaciju kako bi provjerilo da se plaćanje odnosi na poslovnu svrhu i da je poslovni dogadjaj na odgovarajući način odobren. Da se smanji mogućnost dvostrukog plaćanja faktura, služba za platni promet treba na sve dokumente (primjerice, narudžbenicu, izvještaj o primitku, ulaznu fakturu) upisat “poništeno” ili “plaćeno “. Na kraju, službenik koji radi neovisno od službe za platni promet šalje čekove dobavljačima. Ako se čekovi pripremaju u sustavu elektronske obrade podataka, mora postojati odgovarajuća kontrola korisnika sustava

111

da se osigura plaćanja samo odobrenih poslovnih dogadjaja. Za uskladjenje evidentiranih obaveza s plaćanjima treba takodjer primijeniti odgovarajuću kontrolu. Potrebno je ispitati čekove čiji su iznosi veći od posebno odredjenog limita. Primjerice, na si. 3. 1 u salda kontiju dobavljača spaja se narudžbenica s izvještajem o primitku i ulaznom fakturom. Tada se u softver za obradu obaveza prema dobavljačima unosi odobrenje za plaćanje. Kad obveze dospijevaju na plaćanje, upisuju se u izvještaj o plaćanju. U salda konti dobavljača vrši se uvid u one stavke koje će se platiti i unosi ih u softver za obračun plaćanja. Čekovi se radi kontrole predaju u službu za platni promet koja ih nakon toga šalje dobavljačima. Ako se čekovi potpisuju pomoću faksimila, ispravnost čekova mora se kontrolirati na odgovarajući način. Salda konti dobavljača je odgovoran da se sve ulazne fakture, plaćanja i uskladjenja evidentiraju. U sustavu elektronske obrade podataka to se može postići neposredno uobičajenom obradom poslovnih dogadjaja u svezi s nabavom, plaćanja ili povrata i ispravka. Pravilnim korištenjem kontrolnih zbrojeva i dnevnih izvještaja kontrolira se pravilnost evidentiranja. Glavna knjiga. Glavni cilj službe za vodjenje glavne knjige za ciklus nabave je ispravno kumuliranje i klasifikacija svih poslovnih dogadjaja na odgovarajućim računima nabave, plaćanja i obveza. Kontrolnim zbrojevima u sustavu elektronske obrade podataka osigurava se ispravnost vodjenja glavne knjige. Služba za vodjenje glavne knjige takodjer je zadužena za uskladjenje salda kontija dobavljača*s kontrolnim računom obveza prema dobavljačima iz glavne knjige. 5.3. Glavna podjela dužnosti i moguće pogreške ili nepravilnosti Kao što je već prije rečeno pravilna podjela dužnosti jedan je od najvažnijih kontrolnih postupaka bilo kojeg računovodstvenog sustava. Podjela dužnosti treba biti takva da nitko ne može kontrolirati cjelokupnu obradu poslovnog dogadjaja jer će to onemogućiti otkrivanje pogrešaka. Zbog mogućih kradja i prijevara u okviru ciklusa nabave zaposleni zaduženi za izdavanje naloga, nabavu i prijam ne trebaju biti zaduženi i za obradu ulaznih faktura, obveza prema dobavljačima i za unos podataka u glavnu knjigu. Ako se nabava vodi u sustavu elektronske obrade podataka, treba u odjelu za elktronsku obradu podataka na dgovarajući način odvojiti dužnosti. Tabela 3 prikazuje glavne podjele dužnosti unutar ciklusa nabave i primjere mogućih pogrešaka ili nepravilnosti koje mogu nastati zbog konflikta dužnosti.

112

6. PREGLED CIKLUSA PRODAJE Ovdje prikazani pregled ciklusa prodaje počinje narudžbom kupca, nastavlja se zamjenom robe ili usluga za obećanje plaćanja te završava primanjem novca. Slika 2. prikazuje grafikon umjereno složenog ciklusa prodaje i daje okvir za raspravu o spomenutim kontrolama i testovima kontrole. Medjutim, za zadovoljavanje posebnih potreba poduzeća računovodstveni se sustav mora dobro ustrojiti. Primjećuje se da se ciklus prodaje sa slike 4. 1 miješa sa ciklusom zaliha. U mnogim računovodstvenim sustavima ciklusi su medjusobno povezani (prodaja, nabava, plaće i zalihe). Na grafičkom prikazu navedenih ciklusa vide se dodirne tačke u kojima se ciklusi medjusobno povezuju. Elektronska obrada podataka poduzeća olakšava povezivanje podataka različitih računovodstvenih ciklusa. Slijedi potanki opis sljedećih tema iz ciklusa prodaje: • glavne vrste poslovnih dogadjaja • povezani računi financijskih izvještaja • vrste dokumenata i evidencija • glavni postupci • glavna podjela dužnosti. 6.1. Glavne vrste poslovnih dogadjaja • • •

U ciklusu prodaje postoje tri tipične vrste poslovnih dogadjaja: prodaja robe ili pružanje usluga za novac ili uz odgodu plaćanja primitak novca od kupca za plaćanje robe ili usluga povrat prodane robe uz odobrenje ili plaćanje

U daljnjem dijelu poglavlja govorit će se o načinu računovodstvenog obračuna tih poslovnih događaja, kao i o ključnim kontrolama svakog od tih poslovnih dogadjaja. Prodaja sredstva u otpad, medjukompanijska prodaja I prodaja izmedju povezanih stranaka neki su primjeri drugih vrsta poslovnih dogadjaja koji se mogu pojaviti u ciklusu prodaje, lako u ovom radu takvi poslovni dogadjaji nisu posebuno opisani, revizor treba poznavati način njihovih knjiženja i povezani postupak kontrole ako je riječ o značajnim poslovnim dogadjajima. Ciklus prodaje utječe na veliki broj računa u finansijskim izvještajima. Tipične vrste poslovnih dogadjaja utječe na sljedeće račune: 1. Poslovni događaji u svezi s prodajom: a. potraživanja od kupaca b. prihod od prodaje

113

c. ispravak za sumnjiva i sporna potraživanja d. rashod za sumnjiva i sporna potraživanja 2. Poslovni događaji u svezi s primicima: a. Novac b. potraživanja od kupaca c. gotovinski popust 3. Poslovni dogadjaji u svezi s povratom prodane robe i popustima: a. povrat prodane robe b. popust c. potraživanja od kupca 6.2. Vrste dokumenata i evidencija Tablica 3. sadrži popis najvažnijih dokumenata i evidencija koji se obično javljaju u ciklusu prodaje. Svaka se stavka tablice potanko opisuje. Treba imati na umu činjenicu da su u sustavu elektronske obrade, podataka neki dokumenti i evidencije dostupni samo u kratkom razdoblju. Narudžbenica sadrži detalje u svezi s vrstom i količinom naručenih proizvoda ili usluga. Narudžbenica se može poslati poštom ili faksom ili se mjerodavne informacije mogu javiti telefonom. Na temelju informacija dobivenih telefonskim narudžbama neka poduzeća formiraju narudžbenice ili ih neposredno unose u kompjuterizirani sustav za obradu narudžbi. Odobrenje odgode plaćanja. Kada kupac od komitenta prvi puta kupuje robu uz odgodu plaćanja, komitent treba imati formalni postupak ispitivanja boniteta kupca. Rezultat takve istrage dokumentira se nekom vrstom obrasca za odobrenje odgode plaćanja. Kada kupac u budućnosti želi povećati narudžbe, na isti se način utvrdjuje kreditni limit. Iznos kreditnog limita dokumentira se potvrdom. Kada se iznosi kreditnog limita unesu u bazu podataka komitenta, obrasci za odobrenje predstavljaju temeljnu dokumentaciju kojom se odobravaju iznosi uneseni u sustav elektronske obrade podataka. Izvještaj o neriješenim narudžbenicama sadrži narudžbe kupaca koje još nisu riješene. U tipičnom ciklusu prodaje, narudžbenica se odmah po primitku unosi u sustav. Nakon otpreme robe i fakturiranja narudžbenica se vodi kao riješena. Uvid u izvještaje vrši se svakodnevno ili jedanput sedmično, a pri tome se provjeravaju i stare narudžbenice kako bi se utvrdilo je li neka roba otpremljena, a nije fakturirana. Revizijskim testiranjem nefakturiranih otprema osiguravaju se dokazi koji služe zadovoljavanju zahtjeva za potpunošću.

114

TABLICA 3. Dokumenti i evidencije ciklusa prodaje • narudžbenica • obrazac za odobrenje odgode plaćanja • izvještaj o neriješenim narudžbenicama otpremnica • izlazna faktura • dnevnik prodaje • izvod otvorenih stavaka • pomoćna knjiga potraživanja od kupaca • starosna lista svih potraživanja od kupaca • obavijest o plaćanju • dnevnik novčanih primitaka • obavijest o odobrenju • odobrenje otpisa Otpremnica se mora popuniti uvijek kad se roba otpremi kupcu. Otpremnica uglavnom služi kao teretnica koja sadrži informacije o vrsti otpremljenog proizvoda, količini i druge mjerodavne informacije. U nekim sustavima prodaje otpremnica i teretnica su odvojeni dokumenti. Jedna preslika otpremnice šalje se kupcu, dok se druga preslika otpremnice koristi kao podloga fakturiranja. Izlazna faktura se šalje kupcu. Izlazna faktura sadrži informacije o vrsti proizvoda ili usluga, količini, cijeni i uvjetima razmjene. Izvornik fakture šalje se kupcu, a preslike s predaju drugim odjelima unutar organizacije. Izlazna faktura je obično izvorni dokument koji služi za priznavanje prihoda. Dnevnik prodaje služi za evidentiranje prihoda od prodaje kad se izda faktura. U dnevniku prodaje evidentiraju se potrebne informacije o svakoj prodaji. Ovisno o složenosti poslovanja poduzeća, dnevnik prodaje može sadržavati informacije razvrstane po vrsti prodaje (primjerice, po proizvodu, medjukompanijskim poslovnim dogadjajima i povezanim strankama). Dnevnik prodaje sadrži stupce za terećenje potraživanja od kupaca i odobravanje različitih računa prihoda od prodaje. Izvod otvorenih stavaka je dokument koji se obično jedanput mjesečno šalje kupcu. On sadrži detalje o svim poslovnim dogadjajima u svezi s prodajom, primicima i obavijesti o odobrenju koje su obrađene na računu kupca u prošlom mjesecu. Pomoćna knjiga potraživanja od kupaca sadrži jedan račun i detalje poslovnih dogadjaja u svezi sa svakim kupcem. Poslovni dogadjaj evidentiran u dnevniku prodaje i dnevniku novčanih primitaka prenosi se na odgovarajući račun kupca u pomoćnu knjigu potraživanja od kupaca. Starosna lista svih potraživanja od kupaca obično se izradjuje jedanput

115

mjesečno, a sadrži ukupna salda kupaca iz analitičkog knjigovodstva potraživanja od kupaca. Salda kupaca razvrstavaju se u kategorije (tj. do 30 dana, od 30 do 60 dana, od 60 do 90 dana i preko 90 dana starosti) na temelju proteklog vremena odl5t nadnevka izdavanja facture. Starosna lista svih potraživanja od kupaca koristi se za kontroliranje naplate potraživanja i za osiguranje medjusobnog uskladjivanja analitičkog knjigovodstva potraživanja od, kupaca s kontrolnim računom glavne knjige. Revizor se koristi listom pri provodjenju velikog dijela revizijskog rada na potraživanjima. Obavijest o plaćanju obično se kupcu šalje postom s neplaćenim računom, a kupac je vraća prilikom plaćanja robe ili usluga. Obavijest o plaćanju sadrži informacije o plaćenim fakturama kupca. Mnoga preduzeća koriste poledjinom fakture za slanje obavijesti o plaćanju. Taj se dio dokumenta vraća poduzeću kad kupac vrši plaćanje. Dnevnik novčanih primitaka koristi se za evidenciju primitaka. Obavijest o odobrenju koristi se radi odobravanja računa kupca za povrat prodane robe ili za odobrenje popusta. Vrlo je slična izlaznoj fakturi, a može se unositi u sustav na isti način kao i izlazna faktura. Odobrenje za otpis je dokument kojim se odobrava otpis sumnjivih i spornih potraživanja. Uobičajeno je da otpis predlaže kreditni odjel, a konačno ga odobrava uprava. Ovisno računovodstvenom sustavu ova se vrsta poslovnog dogadjaja može knjižiti posebno ili kao dio prodaje. 6.3. Funkcije ciklusa prodaje Glavni cilj ciklusa prodaje je prodaja robe ili usluga po cijeni i uvjetima koji su dosljedni politici uprave. Osnovne funkcije koje se obavljaju u ciklusu prodaje su sljedeće: Unos podataka iz narudžbi. Početni postupak ciklusa prodaje je unos novih narudžbenica. Nove narudžbenice mogu donijeti osobe zaposlene u prodaji, mogu se primati poštom ili faksom, telefonom ili neposredno elektronskim putem. Važno je da se informacije o kupcima robe ili usluga prije unosa u ciklus prodaje usklade s kriterijem za odobravanje odgode plaćanja. Odobravanje odgode plaćanja. Služba za odobravanje odgode plaćanja mora odrediti mogućnost kupca da plate robu ili usluge. Pogrešnom kreditnom politikom mogu nastati gubitci u svezi sa sumnjivim i spornim potraživanjima. Mnoga poduzeća određuju kupcima kreditni limit. Služba za odobravanje prodaje uz odgodu plaćanja mora osigurati da se bez dodatnog odobravanja ne može kupcu prodati roba čija je vrijednost veća od njegovog kreditnog limita. U slučaju kad su kreditni limiti kupaca uključeni u softver kompjuterskog sustava, ne može se proknjižiti prodaja čija je vrijednost veća od odobrenog kreditnog limita. Takodjer je potrebno generirati izvještaj o izuzecima koji, prije daljnje obrade, treba ispitati kreditna služba. Kreditni

116

limiti ispituju se periodično kako bi se uskladili s mogućnošću plaćanja kupca. Služba za odobravanje odgode plaćanja odgovorna je za kontrolu plaćanja kupca a izradjuje i vrši uvid u starosnu listu svih potraživanja od kupaca i od nesavjesnih kupaca traži plaćanje robe ili usluga. Ova služba obično piše izvještaj o računima kupaca kojemu se traži otpis sumljivih i spornih potraživanja. Medjutim otpis računa konačno odobrava član uprave koji je odgovoran za odobravanje prodaje uz odgodu plaćanja ili naplatu. Ako dio kreditne službe odobrava otpis sumnjivih i spornih potraživanja, mogućeje da kreditni odjel koji ima pristup primicima zafaji pronevjeru novca otpisom salda kupca. U mnogim organizacijama otpis računa kupaca odobrava član uprave koji je osobno odgovoran za upravljanje novcem, a služba koja obradjuje primitke obično je odvojena od kreditne službe. Kod nekih se poduzeća otpisani računi predaju naplatnoj službi kako bi se nenaplaćeni računi pokušali naplatiti dodatnim naporima. Tako poduzeće obeshrabruje lažne otpise sumnjivih i spornih potraživanja kojima se kriju pronevjere novca. Otprema. Bez odgovarajućeg odobrenja roba se ne otprema, niti se obavljaju usluge. Glavna kontrola kojom se odobrava otprema robe ili izvršavanje usluga je plaćanje ili pravilno odobrenje odgode plaćanja. Primjerice, traženjem odobrenja odgode plaćanja prije otpreme spječava se otprema robe fiktivnim kupcima. Služba za otpremu osigurava otpremu robe u skladu s narudžbom. Za ažurno fakturiranje izlaznih faktura realizirana se narudžbenica mora pravovremeno slati faktumoj službi. Fakturirnje. Fakturna služba najodgovornija je za stjecanje uvjerenja u svezi s fakturiranjem otpremljene robe i izvršenih usluga po odobrenim cijenama i uvjetima razmjene. Kontrole sprečavaju nefakturirane otpreme robe. U sustavu elektronske obVade podataka izradjuje se izvještaj o neriješenim narudžbama i vrši uvid u narudžbe koje nisu pravovremeno riješene. U drugim sustavima uzimaju se sve otpremnice označene rednim brojevima i povezuju s povezanim izlaznim fakturama. Svaki neriješeni ili nepovezani poslovni dogadjaj ispituje odjel za fakturiranje ili prodajni odjel. Fakturna služba odgovorna je takodjer za postupanje s vraćenom robom. Ovdje se glavna kontrola sastoji u tome da se ne izdaje obavijest o odobrenju dok se roba ne vrati. Izvještaj o primitku prvo izdaje prijamni odjel kako bi potvrdio primitak povrata. Naplata mora osigurati tačnu identifikaciju svih primitaka i njihovo pravovremeno deponiranje u banku. Mnoga se poduzeća koriste bankovnim pretincem preko kojeg kupac usmjerava plaćanje neposredno u banku poduzeća. Nakon toga banka šalje poduzeću popis poslovnih dogadjaja u svezi s primicima i plaćanjima. Kad dužnik neposredno plaća vjerovniku, čekovi se trebaju izdati uz rekta indosman te se izradjuje kontrolna evidencija izdanih čekova. Čekovi se svakodnevno deponiraju. “ Potraživanja od kupaca. Služba koja se bavi potraživanjem od kupaca odgovara za osiguranje tačne evidencije svih računa, uskladjenja i naplate u dnevniku potraživanja od kupaca. Na račun kupca knjiženje se provodi na temelju odobrenih izvornih dokumenata kao što su izlazna faktura, obavijest o plaćanju i obavijest o odobrenju. U sustavu elektronske

117

obrade podataka knjiženje na računu kupca može se provesti kao dio uobičajenog knjiženja poslovnih dogadjaja u svezi s potraživanjima od kupaca. Primjena kontrolnih zbrojeva i svakodnevni izvještaji o aktivnosti osiguravaju tačnu evidenciju svih poslovnih dogadjaja. Glavna knjiga. Najvažniji cilj službe za vodjenje glavne knjige s obzirom na ciklus prodaje je stjecanje uvjerenja u svezi s tačnim zbrajanjem i klasifikacijom računa prihoda, primitaka i potraživanja. U sustavu elektronske obrade podataka kontrolom ili zbrajanjem osigurava se tačnost rada službe. Važno je uskladiti analitičko knjigovodstvo potraživanja od kupaca s kontrolnim računom glavne knjige. Služba za vodjenje glavne knjige takodjer šalje kupcima mjesečne izvode otvorenih stavaka. 6.4. Glavna podjela dužnosti i moguće pogreške i nepravilnosti Jedna od najvažnijih kontrola svakog računovodstvenog sustava je pravilna podjela dužnosti. Ona je posebno važna u ciklusu prodaje zbog moguće kradje i prijevare. Zato osobe koje su odgovorne za unos podataka iz narudžbenica, odobravanje, otpremu ili fakturiranje ne trebaju imati pristup evidenciji potraživanja, glavnoj knjizi ili bilo kojim informacijama a primicima. Ako se svi poslovni dogadjaji u svezi s prodajom vode sustavom elektronske obrade podataka, potrebno je u odjelu za elektronsku obradu podataka izvršiti pravilnu podjelu dužnosti. U tablici 4. daje se prikaz pravilne podjele dužnosti izmedju pojedinih službi prodaje u različitim odjelima koji obradjuju poslovne dogadjaje u svezi s prodajom. Tehničke tehnološke mjere su takvi oblici zaštite koji svojom funkcionalnošću onemogućavaju ili otežavaju napad. Njihov spektar je širok: od uvodjenja sigurnosnih i signalnih uredjaja do oblika ambalažiranja kao sto je ambalažiranje robe sa utisnutom cijenom i količinom, preispitavanja dozvoljenih gubitaka i njihovog limita, uvodjenja racinalnijeg načina obrade itd. Posebno jeznačajno normiranje uvijeta zapošljavanja na pojačano ugroženim radnim mjestima iblastima poslovanja. 7. KRIMINALISTIČKA OBRADA EKONOMSKOG KRIMINALITETA Kriminalistička obrada je oblik djelatnosti u suzbijanju kriminaliteta kojim se utvrdjuje postojanje kriminalnog dogadjaja i kriminalnog ponašanja odredjene osobe, sa ciljem da se ta osoba dovede do krivičnog progona radi utvrdjivanja njene krivične odgovornosti. Kriminalistička obrada započinje kod odgovarajućeg stupnja sumnje ili vjerovatnosti daje odredjena osoba počinila krivično djelo. Kod ekonomskog kriminaliteta obrada započinje otkrivanjem krivičnog djela,

118

odnosno tada kada postoji odredjeni stupanj sumnje da je krivično djelo počinjeno. S obzirom na karakteristiku prikrivenosti ekonomskog kriminaliteta, osnovni je aktivitet usmjeren ka otkrivanju krivičnog djela. Otkrivanjem samog krivičnog djela otkriva se i njegov počinitelj. Uzrok je u tome što samo krivično djelo izvire iz uslovljenosti faktora na radnom mjestu ili u vezi sa radnim mjestom. Sve okolnosti djela, njegovi tragovi i indicije, sami po sebi upućuju na počinitelja. Samo otkrivanje ekonomskog krivičnog djela je postepena djelatnost u kojoj se otkrivaju pojedini fregmenti, a medjusobnim povezivanjem dolazi se do većeg stupnja vjerovatnosti o postojanju djela. Kriminalistička obrada u pravilu proizilazi iz djelatnosti kriminalističke kontrole, koje otkriva djelo odnosno do odredjenog stupnja vjerovatnosti utvrdjuje njegovo postojanje. Teško je razgraničiti trenutak kada kriminalistička kontrola prelazi u kriminalističku obradu. U pravilu prelaz nastaje kada je krivično djelo u velikom stupnju vjerovatno i upućuje na samog izvršioca, odnosno kada se operativne radnje počinju vršiti prema odredjenoj osobi. Osnovna predpostavka za kriminalističku obradu je saznanje o kriminainom dogodjaju i kriminainom ponašanju odredjene osobe. Da bi se odredjeni dogadjaj počeo smatrati kriminalnim dogadjajem potrebno je izvršiti kriminalističku procjenu, odnosno analizu samog dogadjaja. Kod kriminalnih dogadjaja u “ekonomskom kriminalitetu procjena obuhvata analizu faktora koji su uslovili odredjeni način izvršenja ili pojavni oblik, oblik odnosa prema imovini, oblik imovine, stupanj koncentracije funkcija zaštitni sistem, poslovni položaj radne organizacije zatim analizu tragova i dokaza o samom dogadjaju. Stupanj vjerovatnosti je različit. Od osnova sumnje do osnovane sumnje, odnosno do potpune izvjesnosti da je djelo počinjeno, što zavisi o tragovima i dokazima kojima se raspolaže. U pravilu, unutrašnja kontrola utvrdjuje obim kriminalnog napada ili se obim može utvrditi uobičajnim revizionim metodama unutrašnje ili vanjske kontrole, ili eventualnim knjigovodstvenim vještačenjem. Po pravilu radna organizacija odnosno preduzeće obavještava o tome organe unutrašnjih poslova, posdnosi im prijavu ili prijavu dostavlja javnom tužiocu ili se pak djelo ne dojavljuje. U takvim slučajevima djelo biva prijavljeno inicijativom radničke kontrole, anonimnom prijavom ili saznanjima radnika unutrašnjih poslova. Otkrivanje te grupacije nije uslijedilo od unutrašnjih poslova, vec su oni eventualno pokrenuli prijavljivanje otkrivenog slučaja. Posve logički, u toj grupaciji sobzirom na tragove nemogu djelovati organi unutrašnjih poslova, vec unutrašnje kontrole ili pak finansijska, tržišna ili devizna inspekcija. Osnovna je težnja da se određeni pšosao obavi sa što manje utrošaka energije I troškova, a postignu maksimalni rezultati. To je u naravi ljudske inventivnosti I rada. Plan upravo sluzi da se takva djelatnost postigne. Kriminalistička je obrada složen process u kojoj se na osnovi početnih, u

119

pravilu minimalnih informacija ili fragmenata, mora rekonstruisati kriminalni događaj koji se desio u prošlosti. Kriminalistička obrada se mora provoditi uz poštovanje odredaba krivičnog postupka I primjenu pravila kriminalistike. planiranje obrade logficki je nastavak postavljanja verzija, u kojem se postavljanje verzija razrađuje u smjeru njihove provjere, planiraju seradnje, sredstva I dinamika rada. Kod ekonomskog kriminaliteta obrada je vrlo složen process rada, obuhvata utvrđivanje obima I oblika napada na imovinu, što zahtjeva smišljen rad, operativnu brzinu I efikasnost. Planiranje kriminalističke obrade daljna je predpostavka za njeno uspješno provođenje. Operativna kriminalistička obrada ima za cilj da: • utvrdi postojanost kriminalnog događaja, ukoliko je on neizvjestan; -utvrdi obim kriminalne djelatnosti; • proširi otkrivanje na moguće nove načine izvršenja; • omogući dostupnost počinitelja. 7.1. OSNOVNE RADNJE I MJERE U KRIMINALISTIČKOJ OBRADI Kriminalistička obrada vrši se po pravilima kriminalistike uz poštovanje odredaba ZKP-a. no nju provodi I sudac istražitelj prilikom provođenja istrage pute, m tzv. sudske obrade na osnovi odredaba ZKP-a uz primjenu pravila kriminalistike. Tokom kriminalističke obrade prikupljaju se, osiguravaju i fiksiraju dokazi. Izvodjenje dokaza provodi sudac istražitelj, odnosno, na raspravi, prvostepeni sud. Prikupljanje dokaza vrši se uvidom u dokumentaciju, razgovorom sa gradjaninom, vršenjem uviđaja, prikupljanjem informacija putem saradnje sa građanima, putem legalnih izvora, praćenjem, osmatranjem, vlastitim zapažanjem, analizom informacija i sl. Osiguranje dokaza su mjera koja isključuju potrebu njihovog kasnijeg ponovnog prikupljanja. Fiksiranje I izvodjenje dokaza je oblik kojim se utvrdjuju relevantnih cčinjenice. Daljnje mjere odnose se na osiguranje dostupnosti počinitelja. U odnosu na obradu ekonomskog kriminaliteta značajne mjere i radnje su: • uvid u poslovnu dokumentaciju, • provodjene vještačenja, • pronalaženje predmeta krivičnog djela, • utvrdjivanje materijalnih posljedica djela.

120

DIO IX SIVA EKONOMIJA KAO GLOBALNI DRUŠTVENO-EKONOMSKI FENOMEN 1. POJAM SIVE EKONOMIJE Da bismo razumijeli jednu ekonomiju, potrebno je znati njen zvanični i nezvanični dio. Opravdanost proučavanja tog skrivenog, neregistrovanog vida ekonomskih aktivnosti proističe, prije svega, iz potrebe za vođenjem efikasne makroekonomske politike države. U radu se koristi naziv siva ekonomija za označavanje ove pojave. U literaturi ne postoji jedinstvena definicija sive ekonomije. Generalno posmatrano, postoje dva pristupa definisanju sive ekonomije. Prvi je posmatra jednostavno kao neprijavljene ekonomske aktivnosti (definicioni pristup) dok drugi određuje pojam objašnjavajući motive za takva protivpravna ponašanja (bihervionistički pristup). Oba ova pristupa dijele sivu ekonomiju u četiri komponente: kriminalnu, neregularnu, proizvodnju u domaćinstvu i neformalni sektor. Također, prema jednoj od definicija, smatra se da se skrivena tj. siva ekonomija najbolje može objasniti kao neprijavljeni nacionalni dohodak "obračunat kao razlika između potencijalnog nacionalnog dohotka za novčanu masu i registrovanog nacionalnog dohotka". Siva ekonomija se pojmovno najčešće definiše kao ekonomska aktivnost mimo odgovarajućih pravnih propisa. Često joj se prilazi kao neformalnoj ekonomiji ili pak ilegalnoj ekonomiji. U pitanju su ekonomske aktivnosti koje se u pojedinim elementima ne deklarišu (nedeklarisana ekonomija) i ne evidentiraju (neregistrovana ekonomija) ili ne oporezuju (evazija). Riječ je o ekonomskim aktivnostima koje izmiču društvenoj kontroli te su u tom smislu neregularne, uključujući i one koje su izričito zabranjene i čije je obavljanje vezano sa kriminalom (crna ekonomija). U najširem smislu shvaćena, siva ekonomija predstavlja svaku protivzakonitu privrednu aktivnost usmjerenu na sricanje ekonomske koristi za lice koje je obavlja, a na štetu fiskusa i, po pravilu, drugih lica koja legalno obavljaju djelatnost. To direktno utiče na smanjenje sredstava državnog buđeta a istovremeno nanosi se šteta drugim pravnim licima koja su u konkurentskim odnosima sa sektorom sive ekonomije. Sivu ekonomiju otkrivamo u skoro svim segmentima privrede, a u našim uslovima je susrećemo prije svega u proizvodnji i prometu akciznih roba. O značaju sive ekonomije dovoljno govori opaska jednog autora koji kaže daje to "ahilova peta države".

121

2. UZROCI POJAVE SIVE EKONOMIJE S obzirom da se radi o veoma složenom fenomenu, brojni su uzroci i faktori koji doprinose pojavi sive ekonomije. Među važnije činioce koji utiču na donošenje odluka o ulasku u sivu zonu poslovanja ubrajaju se: kvalitet pravnog sistema i institucionalni mehanizmi sprovodjenja zakona, stepen administrativne kontrole naspram privredne liberalizacije zvanične ekonomije, poresko opterećenje, makroekonomska nestabilnost i narušen sistem plaćanja. Također na širinu sive ekonomije utiče i obim korupcije. U zemljama u razvoju i u tranziciji, gdje svakako spada i naša zemlja, viši nivo regulacije ima za posljedicu značajno veći opseg podmićivanja, što se odražava na teže zahvatanje zvaničnih legalnih aktivnosti i njihov ulazak u nezvaničnu ekonomiju. Takvo kretanje podriva javne finansije i dalje slabi sposobnost države da štiti svojinska prava. Distorzija odnosno neusklađenosti u tržišnoj privredi kao i želja za brzim bogaćenjem, uz što manji rizik, leže u osnovi ovih skrivenih aktivnosti i u suštini su faktori ekonomske prirode. Neki teoretičari u uzroke i faktore sive ekonomije, pored ekonomskih, navode i psihološke kao npr.nepovjerenje u državu i njene ekonomske mjere, mentalitet naroda i njihovo neslaganje sa ciljevima i mjerama ekonomske politike, prisustvo visokog stepena rizika u poslovanju,lični motivi vezani za radno iskustvo i obrazovanje i dr. Širenju i razvoju sive ekonomije svakako doprinose i pojave tipa visoke nezaposlenosti, pada proizvodnje i životnog standarda stanovištva, izgubljeno povjerenje građana u bankarski sistem, prisustvo velikog broja izbjeglih i prognanih lica bez zaposlenja, neefikasnost državnih organa i relativno blaga kaznena politika, veliki broj miješovitih domaćinstava podijeljenih u društveni i druge sektore privrede, spor proces privatizacije, nepostojanje tržišta radne snage, nerazvijenost tržišta kapitala, koje praktično podstiče ilegalne finansijske operacije novcem. Širenju sive ekonomije osnovu i podlogu daju i nejednaki uslovi poslovanja i privređivanja uz nedostatak zakonskih propisa, ali i njihovo nedosljedno sprovodjenje tamo gdje ih ima. Visoke porezne stope naročito u uslovima neefikasnog funkcionisanja poreskih organa, dobar su preduslov za evaziju poreza tj.sivu ekonomiju. Ako se svemu ovome doda i složenost poreskog sistema i njegove česte promjene onda je podloga za sivu ekonomiju kompletna. Na prekomjerno narastanje sive ekonomije u našim uslovima utjecalo je više međusobno zavisnih faktora: godine rata, dugotrajni negativni privredni trendovi, nezaposlenost, nizak životni standard, spori proces tranzicije, neizgrađenost pravnog i privrednog sistema, nedostatak sistemskih rješenja za suzbijanje sive ekonomije...

122

3. POJAVNI OBLICI SIVE EKONOMIJE Mada se oblici sive ekonomije u manjoj ili većoj mjeri razlikuju od zemlje do zemlje u zavisnosti od ekonomskih uslova privredjivanja i aktuelne političke i privredne situacije i ekonomske politike ipak oni koji su karakteristični za razvijene zemlje tržišne privrede se djelimično razlikuju od modaliteta sive ekonomije privreda u tranziciji (stoje slučaj i sa našom zemljom). Siva ekonomija u BiH javlja se u raznim vidovima i gotovo svim oblastima ekonomske aktivnosti: • nelegalni uvoz i izvoz; • neregistrovano iznošenje/unošenje deviza; • izvlačenje i zadržavanje gotovog novca van kanala platnog prometa; • šverc razne robe na unutrašnjem tržištu; • zadržavanje robe van prometa uz specifično određivanje cijena za prodaju na crno; • izbegavanje plaćanja poreza i ostalih dažbina na razne načine; • korišcenje radnog vremena, materijala i opreme društvenih i javnih preduzeća u privatne svrhe; • neregistrovano obavljanje zanatskih, građevinskih, trgovinskih, saobraćajnih i ostalih usluga; • nepotpuno obuhvatanje prihoda poljoprivrednih gazdinstava kao i nepotpuno obuhvatanje prihoda od privatne poljoprivrede; • divlja gradnja; • protivzakonito prisvajanje zajedničkih prostorija u stambenim zgradama i njihova dogradnja za lične potrebe; • ranije špekulacije kod otkupa društvenih stanova, u procesu privatizacije društvenih i državnih preduzeća i prometu nekretnina; • nezakonita sječa društvenih i državnih šuma i uzurpacija javnih dobara; • zloupotreba službenog, poslovnog i javnog položaja. Bez obzira na najraznovrsnije pojavne oblike, svi oni se kod preduzeća svode u osnovi na neplaćanje ili plaćanje u smanjenom obimu poreza, akciza, carina, kao i doprinosa koji prate isplate zarada zaposlenih. Ovde takođe spada i kršenje propisa o cijenama, kvalitetu, zaštiti sredine kao i sanitarnih, građevinskih i drugih propisa. Što se tiče pojedinaca, susrećemo se sa ilegalnim pozajmicama, radom na crno, izdavanjem imovine u zakup itd. Najkarakterističniji pojavni oblici utvrđeni npr. od strane Poreske uprave su: • Prodaja robe nižeg kvaliteta od propisanog i deklarisanog; • Lažno deklarisanje robe u cilju izbegavanja plaćanja propisanih dažbina; • Izbjegavanje uplate otvarenih prihoda na žiro-račun i prebacivanje gotovine u

123

• • •

sive tokove; Korišćenje neispravnih i nežigosanih mjerila radi zakidanja na mjeri; Prodaja robe bez potrebne prateće dokumentacije; Neažurno i netačno vođenje evidencije o prometu robe itd.

Treba istaći da ovaj fenomen karakteriše sve države u svim epohama. Tako i danas sivu ekonomiju susrećemo i u najrazvijenijim zemljama, no ona je uvijek pod kontrolom i ne ugrožava normalna privredna kretanja. Siva ekonomija je najrasprostranjenija u trgovini i zanatstvu, dok je u nekim proizvodnim djelatnostima poput industrije - njen udio skoro zanemariv. Neplaćanje poreza, doprinosa i carinskih pristojbi, prikrivanje stvarnih prihoda, "friziranje" završnih računa, nezakonito prelijevanje kapitala iz društvenog u privatni sektor, gotovinsko plaćanje itd., najčešći su oblici financijskih malverzacija koje generiraju sivu ekonomiju. Navedenim aktivnostima u prethodnoj deceniji pribjegavala su pravna lica, ali i obični građani, koji su se bavili različitim oblicima preprodaje robe bez odgovarajućih dozvola i plaćanja poreza. Riječ je prije svega o preprodaji deviza, aktivnosti utjecale su na drastično smanjenje prihoda u državnoj kasi, stvaranje nelojalne konkurencije, eroziju poslovnog morala, stvaranje iskrivljene slike o realnim prihodima građana.

124

X DIO KORUPCIJA I MITO 1. POJAM KORUPCIJE Prvo treba odgovoriti na pitanje šta je to korupcija? “Korupcija spada u pojmove kojima je teško denotativno odrediti sadržaj budući da se njeno značenje mijenja u različitom vremenskom društvenom i političkom kontekstu “29. Uobičajeno se misli da je to uzimanje novca, u vidu plaćanja usluge koja inače mora da bude učinjena, ili davanje mita za nezaslužene usluge ili rezultata. 30 Govoreći o ovom za društvo anomalijskom fenomenu, kažemo da uveliko utiče na sigurnost u nacionalnim okvirima. Korupcija je opasnost za zdrave ekonomske i demokratske odnose, utiče na ekonomski razvoj i pravedno učešće u raspodjeli društvenog proizvoda. Stepen njene prisutnosti u jednom društvu je odraz političko-sigurnosnog i pravnog stanja u kojem se država nalazi. Uopštenije, ima degradirajući efekat generalisimo u današnjem savremenom demokratskom sistemu društvenog uređenja. Kao takva, ona je prijetnja i međunarodnoj stabilnosti. Granica njenog rasprostiranja nikako nisu teritorijalne granice jedne države. Njen kraj je tamo gdje prestaje pohlepa za bogatstvom. Djelo korupcije se veže za povredu zakonskih. propisa, te etičkoprofesionalnog kodeksa od strane učesnika, s ciljem stjecanja protivpravne imovinske ili neke druge koristi, prava, prednosti i si. Korupcija nije samo sara tema ona se posmatra kao problem - otvorena prijetnja društvu, ekonomijama, administraciji i političkom uređenju, već dulje od hiljadu godina. 3200. godine prije nove ere, Hamurabi Babilonski je postao poznat po tome što je naredio pokrajinskom guverneru da ispita optužbe o korupciji. Kao rezultat istrage, donio je nekoliko presuda korumpiranim dužnosnicima u vidu smrtnih kazni. Prije 3000 godina, u Indiji je kralj Manu uspostavio pravilo oduzimanja imovine stečene korupcijom. U gipatskim papirusim koji datiraju također iz perioda prije nove ere pisano je o korupciji graditelja, te bližih faraonovih namjesnika. U staroj Grčkoj, korupcija je bila jedno od centralnih pitanja države, posebno u V i VI stoljeću prije nove ere. U starom Rimu, u prvom stoljeću p. n. e., korupcija je diskreditovala cjelokupni pravni sistem. Poznati slučaj koji datira iz tog vremena je uspješno okončanje Josip Kregar, prof. dr. se. Pojmovnik, Korupcija; Pravni fakultet u Zagrebu. Dokument u kojem prof. J. Kregar govori o korupciji je podržala i Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Banka za međunarodni razvoj (IDB). 30 Akademik Muhamed Filipović; Univerzitetski FORUM, br. 2.; Sarajevo, novembar 2005; str. 6. i 7. 29

125

optužnice protiv Gaiusa Vevresa, guvernera Sicilije, izvršene od Cicerona. Gaius Vevres je kontrolirao i eksploatirao Siciliju kroz iznude, pljačku, podmićivanje, ubistva, prodaju javnih dobara itd. Danas tako funkcionišu mafijaške organizacije. 3 Klasično shvatanje korupcije u političkoj znanosti polazi od ideje o tome da je korupcija izraz kvarenja moralnih vrijednosti društva (Aristotel, Machiavelli, Montesquieu). Korupcija se također može smatrati posebnom situacijom razmjene u kojoj javni službenik smatra svoj položaj izvorom prihoda i želi uvećati osobni dobitak. U predmodernoj državi smatralo se opravdanim kupovati javne položaje (Montesquie, Bentham), birati službenike prema porijeklu ili stranačkom kriteriju, primjenjivati “kadijinu pravdu” i tretirati građane kao objekt vladanja, a ne kao nositelja suvereniteta. U viktorijanskoj Engleskoj, carskoj Rusiji, Pruskoj ili drugim uređenim državama još i u 19. stoljeću prevladava takav sistem. Sistem profesionalne uprave, slobodne od političkog voluntarizma, u kojem je selekcija i napredovanje u službi utemeljeno na sposobnosti, stručnosti i nepristranosti obnašatelja funkcija u kojem javne službe djeluju prema objektivnim i neosobnim pravilima, pod hijerarhijskim nadzorom, i u kojima se radi za tačno određenu plaću, ne podnosi odstupanja radi osobne koristi (korupcije). Stvara se profesionalna i nepodmitljiva uprava... Istraživači i specijalisti koji se bave korupcijom tragaju i dalje za adekvatnom definicijom korupcije, s ciljem efikasnijeg i obuhvatnijeg reagiranja na uticaj korupcije na društveni i ekonomski život. 'Traže se rješenja za efikasniju prevenciju, proširenje kažnjivih djela u kaznenom zakonodavstvu; predviđanje civilnih sankcija za ugovore zaključene u uvjetima korupcije, zaoštravanja pitanja odgovornosti i etike nosilaca javnih funkcija i društvenih ovlaštenja, insistiranje na finansijskoj disciplini i korektnosti finansijskih transakcija. U pravcu otkrivanja pojave podmićivanja pribjegava se, pored ostalog, specifičnim metodama otkrivanja korupcije i načina dokazivanja za takve kriminalne radnje” (Asim Šaković). To pitanje zahtjeva poseban oprez kako se ne bi narušili dostignuti standardi u zaštiti ljudskih prava i sloboda, kojim se poklanja velika pažnja u savremenom pluralističkom, demokratskom društvu. Pojam korupcija potiče od latinske riječi “coorumpere “, što znači pokvarenost, podmitljivost, potkupljivost, podmićenje. Lice koje se bavi korupcijom, koje prima mito, podmitljivac jekorupcionista. U javnosti, kada se govori o korupciji uobičajen je termin “mito “. Termin ima sinonimno značenje, a svoju formalno-pravnu osnovu u ovoj Konvenciji ima ponajprije u članu 16. i 17., te drugim članovima (čl. 12 stav 4 itd). Krivični zakon Bosne i Hercegovine o korupciji govori u glavi XIX.

126

2. DEFINISANJE KORUPCIJE Korupcija je patološka pojava, sustavna aberacija u kojoj vladajuća politička klasa osobni interes stavlja iznad interesa političke zajednice. U takvom pristupu korupcija se osuđuje kao nemoralna i štetna po političku konstituciju društva. Politička legitimizacija temelji se na činjenici da nositelji političkih funkcija zastupaju interese cjeline političke zajednice, da ne preferiraju osobni ili grupni interes (stranke, kompanije, specijalne interesne grupe). Pokvarenost, potkupljivost, podmitljivost, poglavito potkupljivanje, podmićivanje utjecajnih ljudi na odgovornim položajima u politici, privredi i javnoj upravi, s ciljem ostvarivanja raznovrsnih povlastica, odnosno protivpravne i protivzakonite koristi. Najčešći oblici korupcije su mito, ucjena i trgovanje povjerljivim informacijama poput državnih privrednih i vojnih tajni. korupcija se može provoditi izravnim potpiaćivanjem javnog službenika, ali i u obliku “neizravnog potplaćivanja “, npr. obećanje naknadnog zapošljavanja, davanje provizije za sklapanje poslovnog ugovora, odnosno ugovaranja povlaštenih poslova s prijateljima ili članovima obitelji i slično. Korupcija je ozbiljan socijalni i politički problem kako u pojedinačnim državama tako i suvremenog svijeta u cjelini. Pri određivanju pojma korupcije najveći problem predstavlja što ne postoji jedinstvena definicija korupcije koja bi bila prihvaćena na međunarodnom planu. S druge'strane definicija koju daje ova Konvencija i činjenica da ju je “potpisalo preko 140. zemalja svijeta” (Vijeće ministara BiH, pres-konferencija iz decembra 2005) govori o poznavanju korupcije na svjetskom nivou. Evropski savjet je u svom izvještaju, na zasjedanju 1994. godine, postavio tzv. radnu definiciju korupcije. “Zloupotreba javne, društvene ili ekonomske pozicije, odnosno stvarnog ili pretpostavljenog uticaja zasnovanog na toj poziciji, s ciljem da se za sebe ili drugog, protivpravno stekne materijalna ili neka druga, politička ili ekonomska prednost “. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organizovanog kriminala iz Palerma, potpisana 2000. godine sadrži odredbe koje predstavljaju pokušaj da se jedinstveno odredi definicija korupcije. “Svaka zemlja članica preuzima obavezu da sljedeća djela učini kažnjivim putem odgovarajućih kazni: a) Obećavanje, nuđenje ili davanje javnom službeniku, direktno ili indirektno nepropisanu korist za njega osobno ili za drugu fizičku ili pravnu osobu, kako bi ista djelovala ili propustila djelovati u izvršavanju svoje službene dužnosti; b) Nagovaranje ili prihvatanje, direktno ili indirektno, nepropisane koristi od javnog službenika za njega samog ili za drugu fizičku ili pravnu osobu kako bi taj službenik djelovao ili propustio djelovati u izvršenju svoje službene dužnosti. “

127

Multidisciplinarna grupa za korupciju - GMC (Multy-disciplinary Group vf Coruption) također je predstavila definiciju korupcije. Korupcija je “čin podmićivanja i drugi postupak koji se povezuje sa izvršenjem dužnosti od lica zaposlenih u privatnom i društvenom sektoru, kada takav postupak predstavlja kršenje njihovih dužnosti, što proističe iz položaja državnog službenika, zaposlenog u privatnom sektoru ili nezavisnog službenika, a s ciljem sticanja nezakonite koristi za sebe ili drugog lica. “ Konvencija koju obrađuje ovaj diplomski rad je dala konkretno definiciju korupcije u članu 15. Međutim, u preambuli ove Konvencije je navedeno priznavanje drugih Konvencija. Tako se ona poziva na: “Inter-američku konvenciju protiv korupcije koju je usvojila Organizacija američkih država 29. marta 1996.” Zatim Konvencije usvojenih od strane Evropske unije tj. Ministarskog komiteta Savjeta Evrope. To su: Krivično-pravna konvencija o korupciji usvojena 27. januara 1999, te Građansko-pravna konvencija protiv korupcije usvojena 4. novembra 1999. godine, Konvencija Afričke unije o sprečavanju i borbi protiv korupcije usvojena 12. jula 2003. Sve one daju svoje određenje korupcije. U osnovi, radi se o istom razmatranju i pristupu ovom problemu. 3. KONVENCIJA UJEDINJENIH NACIJA U BORBI PROTIV KORUPCIJE “Svaka država ugovornica će usvojiti zakonske i druge mjere koje mogu biti potrebne kako bi utvrdila kao krivična djela, kada se počine namjerno: “obećanje, ponudu ili davanje javnom funkcioneru, posredno ili neposredno, neopravdane koristi, njemu ili nekom drugom licu ili entitetu, kako bi taj funkcioner djelovao ili se uzdržao od djelovanja u vršenju službenih dužnosti; traženje ili prihvatanje od strane javnog funkcionera, posredno ili neposredno, neopravdane koristi, od njega lično ili od strane drugog lica ili entiteta, kako bi taj funkcioner djelovao ili se uzdržao od djelovanja u vršenju službenih dužnosti” (član 15 Konvencije). Radi se o najopštijem i osnovnom shvatanju korupcije, te se ovo određenje uzima kao korijen drugih oblika manifestovanja ovog fenomena, također navedenih u Konvenciji. S obzirom na to da se korupcija pojavljuje, također i u međunarodnim odnosima ili aktivnostima ova Konvencija je dala određenje takve vrste malverzacionog ponašanja u članu 16. Preambula Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije: “Svaka država ugovornica će usvojiti zakonske i druge mjere koje mogu biti potrebne kako bi se utvrdila kao krivično djelo, kada se počini namjerno, obećanje, ponudu ili davanje stranom javnom funkcioneru ili funkcioneru javne međunarodne organizacije, posredno ili neposredno, neopravdne koristi, njemu lično ili nekom drugom licu ili entitetu, kao bi taj funkcioner djelovao ili se uzdržao od djelovanja u vršenju službenih djelatnosti

128

ili kako bi zadržao ili stekao poslovnu ili drugu neopravdanu korist u odnosu na vođenje međunarodnih poslova. Svaka država ugovornica će razmotriti mogućnost usvajanja zakonskih i drugih mjera koje mogu biti potrebne kako bi utvrdila kao krivično djelo, kada se počini namjerno, traženje ili prihvatanje od strane stranog javnog funkcionera i funkcionera međunarodne organizacije, posredno ili neposredno, neopravdane koristi, za njega lično ili za neko drugo lice ili entitet, kako bi taj funkcioner djelovao ili se uzdržao od djelovanja u vršenju službenih dužnosti. “ Pod krivičnim djelom koje ima elemente korupcije smatra se “zloupotreba uticaja “. Djelo je određeno članom 18. “Svaka država ugovornica će razmotriti mogućnost usvajanja zakonskih i drugih mjera koje mogu biti potrebne kako bi utvrdila kao krivična djela, kada se počine namjerno: a) obećanje, ponudu ili davanje javnom funkcioneru i nekom drugom licu, posredno ili neposredno, neopravdane koristi kako bi taj javni funkcioner ili to lice zloupotrijebili svoj stvarni ili pretpostavljeni uticaj da bi se od nekog organa uprave ili javnog organa države ugovornice dobila neopravdana korist, za prvobitnog podsrekača tog djela ili za neko drugo lice. b) traženje ili prihvatnje od strane javnog funkcionera ili nekog drugog lica, posredno ili neposredno, neopravdane koristi za njega lično ili za neko drugo lice kako bi taj javni funkcioner ili to lice zloupotrijebili svoj stvarni ili pretpostavljeni uticaj da bi se od nekog organa uprave ili javnog organa države ugovornice dobila neopravdana korist. “ Pored korupcije nacionalnih javnih funkcionera i korupcije međunarodnih javnih funkcionera u članu 21. se određuje i korupcija u privatnom sektoru. “Svaka država ugovornica će razmotriti mogućnost usvajanja zakonskih i drugih mjera koje mogu biti potrebne kako bi utvrdila kao krivična djela, kada se počine namjerno, u obavljanju privrednih, finansijskih ili komercijalnih djelatnosti: a) obećanje, ponudu ili davanje, posredno ili neposredno, neopravdane koristi bilo kom licu koje rukovodi ili radi u bilo kom svojstvu za neki entitet u privatnom sektoru tom licu lično ili nekom drugom licu da bi to lice, kršenjem svojih dužnosti, djelovalo ili se uzdržalo od djelovanja. b) traženje ili prihvatanje, posredno ili neposredno, neopravdane koristi od strane bilo kog lica koje rukovodi ili radi u bilo kom svojstvu za neki entitet u privatnom sektoru za to lice lično ili za neko drugo lice da bi to lice, kršenjem svojih dužnosti, djelovalo ili se uzdržalo od djelovanja. “

129

4. PODJELA I OSNOVNE KARAKTERISTIKE KORUPCIJE Najveći broj kaznenih zakonodavstava s pravnog aspekta razlikuje dva tipa koruptivnog ponašanja. Radi se o dvije strane korupcije: “aktivna korupcija” koja postoji kada neko, nudeći obećanje ili dajući kakav dar, koristi ili privilegirano (prekoredno) ostvarenje nekog prava, ostvari krivično djelo, npr, davanje mita ili drugih oblika poticanja, “pasivna korupcija” koja postoji kada neko na službenom ili privatnom položaju primi ponudu, dar, korist ili obećanje dara, odnosno koristi, i time počini krivično djelo primanja mita, zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, sklopi štetan ugovor, čini štetan protuzakonit utjecaj, odnosno posredovanje i drugo. 10 Krivični zakon Bosne i Hercegovine ima slično određenje o čemu će biti riječi u dijelu o zakonskom određenju korupcije i primjeni zakona. Pored ovih vrsta pravnog razlikovanja oblika korupcije, uobičajeno je kriminološko-kriminalističko razlikovanje pojedinih oblika koruptivnog ponašanja, na: - Uličnu korupciju koja obuhvata sve oblike “situacijskog” spontanog potkupljivanja javnih službenika ili odgovornih osoba, bez prethodnog plana ili posebne najave primatelju mita, sa svrhom izbjegavanja redovnih obaveza ili postupanja u skladu sa zakonom, odnosno izvršenja zakonskih obaveza, sankcija ostvarivanja nepripadnih koristi ili prekoradnim ostvarenjem nekih prava i si. Ovi slučajevi korupcije prepoznatljivi su prilikom podmićivanja, npr., policajca, carinika, finansijskog policajca, poreznih, tržišnih i drugih pripadnika finansijskih službi, upravnih referenata i drugih službenika ili odgovornih lica, čije radno mjesto ih ovlašćuje na provedbu javnih ili državnih ovlasti. - Ugovaračku korupciju ili korupciju u javnoj upravi kao posljedicu sklapanja štetnih ugovora, dodjelu koncesija, građevinskih radova, statusa nabavljača roba ili izvršitelja usluga uz ugovaranje “provizije “, nepoštivanjem redovnih procedura dodjele tih poslova na teret budžetskih sredstava, bez nadzora prema kvalitetu, rokovima, načinu izvođenja tih radova, izigravanje javnih natječaja u civilnom ili vojnom sektoru poslovanja i sl. - Političku korupciju javlja se u različitim pojavnim oblicima, od svjesnog pripremanja i izglasavanja manjkova ili punih “pravnih praznina” (lancuna legis) zakonskih akata, podzakonskih odluka organa izvršne vlasti, do osiguranja iz finansijskih sredstava iz tzv. “crnih” fondova sponzora političkih stranaka, izbjegavanje poreznih obaveza, beztransparntnog vođenja evidencija finansijskih transakcija, različitim načinima pogodovanja pojedinim interesnim skupinama na štetu općih interesa i si. 11 “... aktivnost kojom se koristi politička funkcija i položaj u nemoralne ili protiv zakonite svrhe u nastojanju da se pribavi lična korist ili dobit “, (politička enciklopedija). Politička i privredna korupcija razlikuje se s obzirom na to da li je zloupotreba položaja posljedica ostvarenja lične koristi u

130

-

političkoj ili privrednoj sferi. Dakle, u pitanju je nezakonita upotreba ovlaštenja i uticaja vladinih službenika da bi se “obogatili, unaprijedili svoj interes ili interes drugog lica, oštećijući društvo, gazeći svoju zakletvu nasuprot običajima ili postojećim zakonima. “ Sudbena korupcija zasigurno zaslužuje izdvajanje iz rečenih vrsta korupcije ili razlike od tzv. “opće” korupcije, jer obuhvata protupravna ponašanja, zloupotrebu položaja pripadnika pravosudne (izvršne) vlasti. Ova korupcija, kao i sva ostala, narušava i uništava vladavinu jednakosti.

4.1. Karakteristike korupcije Ono što karakteriše korupciju je njena prikrivenost i diskrecija u njenom konkretnom činu manifestacije. Obično je ona mehanizam koji služi za ostvarenje zadataka i ciljeva organiziranog kriminala, a s druge strane nužno se veže i za pranje novca. Proizlazi da ta djela zahvataju široke oblasti u svom manifestu, te se bez sveobuhvatne i dobro osmišljene istražne akcije teško može doprijeti do samog otkrivanja djela, njegove daljnje istrage i u konačnici hapšenja počinilaca. Dovodeći sadržaje definicija organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca u komparativni odnos i posmatrajući ih u oblasti ekonomskog kriminaliteta, može se zaključiti da su ova tri pojma u odnosu. Naime, organizirani kriminalitet najčešće se služi korupcijom, kao nosiocem povezivanja i održavanja veza sa organima vlasti, državnim i drugim utjecajima privrednim i finansijskim subjektima. Pranjem novca se služi kao načinom prikrivanja kriminalnih radnji, bez obzira na to da li su svi vidovi korupcije i pranja novca predviđeni kao krivično djelo ili ne. Sljedeća karakteristika je prilagođavanje korupcije. Ona je pojava koja se inkorporira u društvo bez obzira na oblik njegovog uređenja. Posebno je značajno ovdje napomenuti tranziciju društava, transformaciju vlasničkih odnosa (BiH, državno - privatno vlasništvo), liberalizacija ekonomije, nedostatak zakonske regulative ili propusti u njemu i si., kada korupcija dobija najveći zamah. Bosna i Hercegovina trpi terenutno efekte tranzicijskog perioda. Njen prelazak sa socijalističko-komunističkog jednopratijskog, na demokratsko-pluralistički oblik državnog sistema ju je pretvorio u zemlju snova za kriminalne aktivnosti. Naše okruženje (RH i SCG) je u istom stilu uhvaćeno u mrežu korupcinog stanja. Opasnost po društvo prije svega znači pomanjkanje finansijskih sredstava u budžetima države. Iz ovoga slijedi još jedna karakteristika, a to je koristoljublje kao osnovni motiv kod ovakvih vrsta krivičnih djela. Za korupciju vežemo i mnoštvo pojavnih oblika, perfidnost učinitelj djela, teško dokazivanje, tj. prikupijnje dokaza u toku Prethodnog postupka (istrage), pa i u toku čitavog krivičnog procesuiranja.

131

5. EVOLUCIJA MEĐUNARODNOG PRAVNOG OKVIRA U BORBI PROTIV KORUPCIJE Kovencija koja je tema ovog diplomskog rada nije nastala sama po sebi. Postojale su konvencije koje su joj predhodile, a tretirale su također problem korupcije. Mnoge međunarodne organizacije se bore već dugi niz godina protiv korupcije i njihov doprinos je neizostavan. To su Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), Transparencv International (TI), Svjetska banka i međunarodni monetarni fond (IMF) itd. Uzevši u obzir odredbe prijašnjih konvencija i najnovija iskustva iz polja prevencije i sprečavanja problema “korupcija “, Generalna Skupština Ujedinjenih nacija je usvojila Konvenciju protiv korupcije. Možemo reći da je ona kao finalni akt dugogodišnjih nastojanja u borbi protiv korupcije i najznačajniji međunarodni akt za suprostavljanje datom problemu. Konvencije koje su predhodile ukratko su prezentirane u deljnjem dijelu rada. 5.1. OECD Konvencija (Konvenciju OECD o borbi protiv potkupljivanja stranih. javnih zvaničnika u međunarodnim poslovnim transakcijama) Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) je 1994. godine prihvatila preporuku državama članicama da “preduzmu djelotvorne mjere odvraćanja, prevencije i borbe protiv podmićivanja stranih javnih službenika koji sudjeluju u međunarodnim poslovnim transakcijama “. Ovom Konvencijom se države članice obavezuju na prihvatanje mjera sprečavanja korupcije i određuju se opći elementi zajedničke krivičnopravne definicije. Samo potkupljivanje stranih državnih dužnosnika za dobijanje ili održavanje nekog posla mora biti kriminalizirano bez obzira na lokalne običaje, visinu mita, a visina kazne mora biti adekvatna kazni za slično učinjeno između samih domaćih subjekata, dok se dobitak i imovina stečena korupcijom trebaju konfiskovati. Također, opći i specijalni ekonomski interes ili posljedice ne mogu biti isprika ili razlog za oslobađanje od postupka ili kazne. Zemlje članice su se, naravno obavezale da će njene odredbe unijeti u vlastita zakonodavstva. 5.2. Konvencije Vijeća Evrope protiv korupcije 5.2.1. Krivično-pravna konvencija o korupciji Krivično-pravna konvencija o korupciji usvojena je u novembru 1998. godine, te predana na potpisivanje u januaru 1999. godine. Konvencija je sigurno jedan od najvažnijih sporazuma u ovoj oblasti. Ona

132

sadrži obavezu krivičnog definisanja niza oblika korupcije, uključujući: aktivnu i pasivni korupciju stranih i međunarodnih javnih zvaničnika, članova nacinalnih, međunarodnih parlamenanta i vijeća, te sudija državnih, međunarodnih sudova. Također pokriva aktivnu i pasivnu korupciju u privatnom sektoru, aktivna i pasivna korupcija uticajem i moći, na državnom i međunarodnom nivou, “Pranje” sredstava stečenih korupcijom i korupcija u oblasti kontrole. Zatim konvencija obrađuje osnovne procedure krivičnog prava, kao što su jurisdikcija, sankcionisanje i mjere, povjerljivost pravnog osoblja, integracijska korupcija i formiranje specijalnog tijela za borbu protiv korupcije, zaštita svjedoka i osoblja koje kooperira sa pravnim osobljem. Na kraju ona osigurava međunarodnu saradnju na području iz obalasti korupcije. Konvencija odražava gledište Vijeća Evrope, koja polazi od toga da je korupcija prijetnja demokratskim vrijednostima, i pravnom poretku, ljudskim pravima i društvenom progresu. Potpisivanjem ove Konvencije i usvajanjem pravne regulacije sa ovom konvencijom, Bosna i Hercegovina je kreirala pravni okvir za antikoruptivne mjere. 5.2.2. Građansko-pravna konvencija o korupciji Dok Krivično - pravna konvencija o korupciji pokriva širok spektar pitanja iz oblasti korupcije, uključujući korupciju u privatnom sektoru, Građansko-pravna konvencija o korupciji obrađuje specifičnu problematiku, prvenstveno građanske procedure kompenzacije za štete nanesene korupcijom, te pitanje vrijednosti ugovora u kojima je otkrivena korupcija. Konvencija osigurava sistem zaštite službenika, koji prijavljuju korupciju, te olakšava međunarodnu saradnju. Građansko-pravna konvencija o korupciji je usvojena u novembru 1999. godine. 5.2.3. Ostale konvencije koje su predhodile UNCAC-u -

-

Inter-američku konvenciju protiv korupcije koju je usvojila Organizacija američkih država 29. marta 1996, Konvenciju o borbi protiv korupcije koja uključuje funkcionere Evropskih zajednica ili funkcionere država članica Evropske unije koju je usvojio Savet Evropske unije 26. maja 1997 (Službeni glasnik Evropskih zajednica, C 195, 25. jun 1997), Konvenciju o borbi protiv podmićivanja stranih javnih funkcionera u međunarodnim poslovnim transakcijama koju je usvojila Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj 21. novembra 1997, Konvenciju Afričke unije o sprečavanju i borbi protiv korupcije, koju su usvojili šefovi država i vlada Afričke unije 12. jula 2003.

133

6. KONVENCIJA UN-a PROTIV KORUPCIJE (Međunarodna UN Konvencija protiv korupcije) Svijet je postavio cilj da do 2015. godine prepolovi stepen siromaštava. Korupcija šteti postizanju milenijumskih ciljeva razvoja kroz onemogućavanje ekonomskog i samoodrživog razvoja koji bi milione oslobodio zamke siromaštva. Suzbijanje korupcije treba da bude centralni dio planova povećanja sredstava za postizanje ciljeva, bilo kroz pomoć donatora ili aktivnosti unutar zemlje. Zemlje sa niskim stepenom prihoda imaju najveći interes da prihvate i počnu sa implementacijom Konvencije. Korupcija je najveći uzrok siromaštava, kao i najvaća prepreka za njegovo prenvazilaženje. To su dva zla koja hrane jedno drugo, pri tome zatvarajući stanovništvo u krug očaja. Korupcija jse mora ozbiljno suszbijati ukoliko postoji cilj za stvarno otkllanjanje siromaštva. 9. decembar je i proglašen međunarodnim Danom borbe protiv korupcije jer je ceremonija potpisivanja UN Konvencije protiv korupcije (UNCAC) održana u Meridi, Meksiko, 9-10. decembra 2003. godine. Čin usvajanja UNCAC predstavlja dobru priliku svakoj zemlji da preispita svoju anti-korupcionu praksu na osnovu globalno prihvaćenih preporuka i standarda. Nakon njenog usvajanja, BiH je nastavila provedbu Konvencije po određenim segmentima. U vezi sa sve izraženijom pojavom korupcije na međunrodnoj sceni, 2003. godine je na 58-om zasedanju Generalne skupštine UN razmotrena i usvojena konvencija te svjetske organizacije o borbi protiv korupcije. “Sa ratifikacijom Ekvadora UN Konvencija protiv korupcije (UNCAC), prvi istinski globalni instrument u borbi protiv korupcije, stupio je na snagu 14 decembra 2005. Ovaj značajan korak postignut je uprkos činjenici da je od članica Grupe Osam (G-8) najrazvijenijih zemalja samo Francuska ratifikovala ovaj značajni međunarodni dokument.” (www. TI-BiH. org) Govreći o osnovnom sadržaju konvencije, navodimo da se konvencija direktno tiče političke, ekonomske, pravne i društvene oblasti. Njena izrada predstavlja zajedničku želju i odlučnost međunrodne zajednice da riješi pitanja nemoralnih pojava i ona ima veliki značaj za unapređenje borbe svih zemalja sa problemom korupcije i za proširivanje međunarodne saradnje u toj oblasti. Konvencija sadrži 71 član kojim je definisano 5 sistema, to jest: 1) sistem borbe za preventivu korupcije, 2) utvrđivanje zločina i realizacija sudskog procesa, 3) proširivanje međunarodne saradnje, 4) vraćanje novčanih sredstava i 5) nadzor nad poštovanjem ugovora.

134

Konkretno rečeno, ovom konvencijom se od zemalja-potpisnica zahteva da izrade preventivne mjere u borbi protiv korupcije, utaje i pranja novca i da proširuju međusobnu saradnju na polju rijesavanja kriminalnih dela u skladu sa odredbama pomenute konvencije. Međusobna saradnja i koordinacija obuhvata ekstradikciju osumnjičenih lica, pružanje pravosudske pomoći, preseljenja zatvorenika i vraćanje izgubljenih novčanih sredstava. Osnovni sadržaj ove konvencije je u skladu sa Ustavom i sa krivičnim pravom, kriminalnom parnicom i drugim zakonskim propisima nacionalnih pravnih sistema, tj. Konvencija priznaje nacinolne zakonodavne principe i ustavnost država potpisnica. Kovencija takođe predstavlja pravnu osnovu za saradnju svih zemalja u ovoj borbi a za države je takođe obezbijedila i međunarodnu pravnu osnovu da postepeno riješi pitanja koja se pojavljuju kada se radi o korupciji povezanoj sa inostranstvom, kao što su problemi prikupljanja dokaza, ekstradikcija zločinaca i vraćanja materijalnih sredstava. Ovi problemi biće korak po korak riješeni izradom i dopunom pravnih i administrativnih propisa u nacionalnim pravnim sistemima. Govoreći o konkretnim zadacima nadležnih ustanova država koje su se obavezale na ratifikaciju, nadležne ustanove će početi da sprovode sve zakonske propise koji su predviđeni Konvencijom. Kako je određeno, godinu dana nakon stupanja na snagu, generalni sekretar UN će organizovati sastanak zemalja-potpisnica, na kojem će i Bosna i Hercegovina, kao jedna od zemalja-potpisnica, učestvovati u izradi pravila te konvencije. 6.1. ODREDBE MEĐUNARODNE KONVENCIJE UJEDINJENIH NACIJA PROTIV KORUPCIJE Polazeći od opštih odredbi, značajno je navesti proklamovane ciljeve Konvencije. Ciljevi konvencije su: 1. da se unaprijede i ojačaju mjere za efikasnije i uspješnije sprečavanje i borbu protiv korupcije; 2. da se unaprijedi, olakša i podrži međunarodna saradnja i tehnička pomoć u sprečavanju i borbi protiv korupcije, uključujući povraćaj dobara; 3. da se unaprijedi intergritet, odgovornost i dobro upravljanje javnim poslovima i javnom imovinom. Konvencija se shodno svojim odredbama, primjenjuje u cilju sprečavanja, istrage i krivičnog gonjenja korupcije, te zamrzavanja, zaplijene, konfiskacije i vraćanja sredstava stečenih izvršenjem krivičnih djela utvrđenih u skladu sa ovom Konvencijom. U cilju primjene ove Konvencije, nije potrebno, osim ako u ovoj konvenciji nije drugačije navedeno, da krivična djela navedena u njoj pričine štetu ili

135

naškode državnoj imovini. Ovom odrednicom se kategorički pred nadležne organe gonjenja, tužioca i sudove postavlja zadaća obaveznog procesuiranja ovog krivičnog djela. Zaštita suvereniteta država je posebno naglašena. Naime, države ugovornice izvršavaju obaveze iz ove Konvencije na način koji je u skladu s načelima suverene jednakosti i teritorijalnog integriteta država, te nemiješanja stvari drugih država. Nijedna odredba u ovoj Konvenciji ne daje pravo državi ugovornici da na teritoriji druge države vrši jurisdikciju i funkcije koje su vezane isključivo za organe te druge države njenim unutrašnjim zakonodavstvom. 6.1.1. PREVENTIVNE MJERE - SPREČAVANJE KORUPCIJE Konvencija govori o potrebi uspostave odgovarajuće politike protiv korupcije. Država “u skladu sa osnovnim načelima svog pravnog sistema, razrađuje i primjenjuje ili održava djelotvornu, koordiniranu politiku sprečavanja korupcije kojom unapređuje učešće društva i održavaju načela vladavine prava, dobrog upravljanja javnim poslovima i javnom imovinom, integritet, transparentnost i odgovornost. “ Predviđeno je uspostavljanje odgovarajućeg ili odgovarajućih tijela za sprečavanje ovog krivičnog djela. Iz člana 6. slijedi da će svaka država ugovornica u skladu s osnovnim načelima svog pravnog sistema, uspostaviti, prema potrebi, tijelo ili tijela za sprečavanje korupcije sredstvima kao što su: primjena politike pomenute u članu 5. ove Konvencije i, gdje to odgovara: - nadgledanje i koordinacija primjene te politike; - unapređenje i širenje znanja o sprečavanju korupcije. Znanje o sprečavanju korupcije je značajno zbog prevencije i stvaranja svijesti kod građana o jačini sistema državnog uređenja, te mogućnostima sprečavanja. Država ugovornica će obezbijediti tijelu ili tijelima prethodno pomenutim potrebnu nezavisnost, kako bi to tijelo ili tijela mogla vršiti svoje funkcije uspješno i neometano od bilo kakvog neopravdanog uticaja. Nezavisnost tijela se odnosi prije svega na političku neutralnost rada službi ili organa koji se uspostave. Naime, u svakom organiziranom društvu centralno mjesto zauzima politička vlast. Svi drugi oblici organizacije vlasti u okviru podsistema jedne države su zavisni od političke vlasti. Uvijek je postojala opravdana bojazan o samovolje nezakonite upotrebe i proširenja ovlaštenja i drugih vidova bezakonja uz pomoć politčke moći. Ovdje je konkretno riječ o upotrebi navedenih tijela u bezakonite svrhe. Stoga je najbitnije da politika u demokratskom i civilnom društvu ne treba imati direktan uticaj na sigurnosnu strukturu u operacionalizaciji, odnosno sprovođenju zakona, osim u slučajevima kada se u Parlamentu donose zakoni za subjekte sistema sigurnosti. Treba

136

obezbijediti nophodna materijalna sredstva i kvalifikovano osoblje, kao i obuku tog osoblja za obavljanje funkcija, tj. njihova dodatna edukacija. Najbitniji je kadar za rukovođenje. “Pazi da čovjek kojeg postavljaš bude prikladan za mjesto, da mu ne manjkaju sposobnosti...” (Ibn Iskandar, XI st.). Svaka država ugovornica obavještava generalnog sekretara Ujedinjenih nacija o nazivu i adresi jednog ili više organa koji mogu pomoći drugim državama ugovomicama u razradi i primjeni posebnih mjera za sprečavanje korupcije. Time se otvara mogućnost za uspostavljanje globalnih oblika borbe protiv korupcije. 7. JAVNI SEKTOR 7.1. Korupcija u javnoj administraciji Korupcija u javnoj administraciji je najviše prisutna tamo gdje postoji neograničena moć odlučivanja praćena odsustvom pravnih, političkih, etičkih parametara i mjera koje osiguravaju odgovornost i transparentnost. Vezano je diskreciono pravo javne administracije pogotovo u pitanjima odlučivanja o raspodjeli sredstava i izdavanja dozvola, poštivanje administrativnih propisa i kontrole ispravnosti usluga i pravnog poretka, što sve omogućuje rukovođenje javnim i privatnim poslovima Javnost u BiH smatra da je korupcija u BiH veoma raširena, i da ona dovodi do rastućeg imovinskog raslojavanja među stanovništvom, te potkopava stabilnost vlasti. Ovakvo mišljenje rezultira velikim nepovjerenjem u poštenje i profesionalnost javnih službenika. Zloupotreba položaja i sukob interesa stvaraju teškoće, pogotovo u poslovanju preduzeća koja nemaju ovakvu vrstu veza, a uzimanje mita dodatno ograničava mogućnost za brži ekonomski razvitak Korupcija u javnim ustanovama se odnosi na krivična djela koja su počinili javni službenici, a u vezi pozicija na kojima rade. Široko definisano javni službenik je svaka osoba koja radi za državnu, entitetsku, kantonalnu ili lokalnu vladu u bilo kojoj od tri njene grane: izvršna vlast, zakonodavni organ, pravosudni organ. Sukob interesa je drugo područje prekršaja iz domena korumpiranosti u javnim ustanovama. Službenicima i određenim članovima njihovih porodica, zabranjeno je imati finansijskog interesa u predmetima na koje se može utjecati odlukama kaje službenik donosi ili informacije koje dobije radeći na svojim dužnostima. Npr., službeniku koji radi na planiranju novog autoputa, zabranjeno je kupovanje zemljišta koje se nalazi na područjima kojima će autoput preći i čija će vrijednost porasti jednom kada se obznani izgradnja. Prevare vezane za vladu su treće područje prekršaja iz domena korupcije u javnim ustanovama, tako je važno znati da većinu prevara izvrše osobe koje nisu službenici. Oni koji s namjerom pogrešno predstavljaju, iskrivljuju ili sakrivaju materijalne podatke radi dobijanja novca ili beneficija od vlade, vrše prevaru. Npr.,

137

dobavljač koji krivotvori podatke sa ciljem dobijanja povrata sredstava za troškove, lažno tvrdeći da dijelovi za mašinu, koje on prodaje vladi, dostižu određene specifikacije za jačinu i izdržljivost gdje, ustvari, specifikacije dijelova su umnogome malje od onoga što on tvrdi, počinio je prevru protiv vlade, iako nije vladin službenik. Četvrta kategorija prekršaja iz domena korupcije u javnim ustanovama bazirana je na davanju lažnih izjava vladi. Davanje lažnih izjava vladi je krivično djelo bez obzira na to da li su ili ne lažne izjave date sa namjerom da se od vlade sakriju podaci o vrijednosti. Krivokletstvo, stoje lažno svjedočenje pod zakletvom, u službenoj proceduri, kao što je suđenje, također je u kategoriji lažnih izjava 7.2. Odredbe prema javnim funkcionerima, službenicima Svaka država ugovornica će, gdje god to odgovara i u skladu sa osnovnim načelima svog pravnog sistema, nastojati da usvoji, održava i jača sisteme angažovanja, zapošljavanja, zadržavanja, unapređivanja i penzionisanja službenika i, gdje god to odgovara, drugih neizabranih javnih funkcionera: 1. koji se zasnivaju na načelima efikasnosti, transparentnosti i objektivnih kriterijuma kao što su rezultati rada, pravičnost i stručnost; 2. koji obuhvataju odgovarajuće procedure izbora i obuke pojedinca za javne funkcije koje se smatraju naročito podložnim korupciji, te rotiranje; gdje god to odgovara, tih pojedinaca i njihov odlazak na druge funkcije; 3. kojima se podstiču adekvatno nagrađivanje i pravični rasponi plata, uz vođenje računa o stepenu ekonomskog razvoja državne ugovomice; 4. kojima se uspostavljaju programi obrazovanja i obuke kako bi se službenicima omogućilo da zadovolje kriterijume korektnog, časnog i pravilnog obavljanja javnih funkcija i kojima im se obezbjeđuje specijalizovana i odgovarajuća obuka kako bi uvećali svijest o zamkama korupcije svojstvenim obavljanu tih funkcija. Takvi programi se mogu pozvati na kodekse ili standarde ponašanja u primjenjivim oblastima. Konvencija ostavlja mogućnost razmatranja usvajanja odgovarajućih zakonskih i administrativnih mjera u skladu s ciljevima ove Konvencije, za utvrđivanje kriterijuma koji se odnose na kandidovanje i izbor na javnu funkciju. Za sve vrste izbora bi trebalo obezbijediti transparentnost u finansiranju kandidatura za izbornu javnu funkciju i, gdje god to odgovara, finansiranje političkih stranaka. Svaka država ugovornica će, nastojati da usvoji, održi i jača sisteme kojima se povećava transparentnost i sprečava sukob interesa. (Član 7.)

138

7.3. Javne nabavke, javne finansije, javni izvještaji Govoriti o potplaćenim komisijama ili pojedincima u tim komisijama svakako možemo. Međutim, s druge strane napadati na instituciju države, što bi značilo potkopavanje i upitnost suštine postojanja države, je neprihvatljivo! Tako kada govorimo o korupciji i njenoj korelaciji sa npr. upravljanjem sa javnim finansijama, mi zapravo govorimo o ljudima, pojedincima ili udruženjima koji koriste proceduru u sklopu vršenja njima doznačenih poslova, s ciljem ostvarenja kakve koristi, prava ili interesa. Uzmimo kao primjer izvještaj Ureda za reviziju finasijskog poslovanja institucija BiH za 2004. godinu. Prema njemu Predsjedništvo BiH je probilo planirani iznos budžetskih sredstava za tu godinu. Ovo ne znači da institucija nije odgovarajuća i da ju ona krivac prekomjernog rashodovanja sredstava. U pitanju su ili javni službenici tog državnog organa ili sama procedura koja se odnosi na taj segment njihovog rada. Dakle, “ne valja država” je pogrešan pristup, jer dez države nema nikako uređenog sistema odnosa. U tom smjeru ide i Konvencija. Ona u potpunosti priznaje državu i njene parametre (ustavno-pravni poredak, teritorijalni integritet, suverenost...), a u skladu s tim predlaže mjere kojima se može poboljšati stanje kako u državi, tako i na međunarodnom nivou. Svaka država ugovornica, u skladu s osnovnim načelima svog pravnog sistema, poduzima neophodne korake da uspostavi odgovarajuće sisteme nabavke, zasnovane na transparentnosti, nadmetanju i objektivnim kritrijumima u donošenju odluka, kojima se, između ostalog, uspješno' sprečava korupcija. Takvi sistemi, koji u primjeni mogu uzimati u obzir odgovarajuće granične vrijednosti, odnose se, između ostalog, na: 1. objavljivanje informacija koje se odnose na procedure i ugovore o nabavkama, uključujući informacije o pozivima za javno nametanje i relevantne i važne informacije o ustupanju ugovora, pri čemu se potencijalnim učesnicima u nadmetanju daje dovoljno vremena da pripreme podnesu ponude; 2. prethodno utvrđivanje uslova za učešće, uključujući kriterijume za odabir i ustupanje ugovora i pravila nadmetanja, te njihovo objavljivanje; 3. korišćenje objektivnih i unaprijed definisanih kriterijuma za donošenje odluka o javnim nabavkama kako bi se olakšala kasnija verifikacija pravilne primjene pravila ili procedura; 4. djelotvoran sistem unutrašnje revizije, uključujući djelotvoran sistem podnošenja žalbi, kako bi se obezbijedile zakonske mogućnosti i pravni lijekovi u slučaju da se ne primjenjuju pravila i procedure utvrđeni shodno ovoj tački; 5. gdje god to odgovara, mjere za regulisanje pitanja koja se tiču osoblja nadležnog za nabavke, kao što su izjavljivanje zainteresiranosti za pojedine javne nabavke, procedure provjere i zahtjevi u pogledu obuke. Države bi trebalo da u sklopu ratifikacije, u skladu sa osnovnim načelima svog

139

pravnog sistema, preuzeti odgovarajuće mjere da poveća transparentnost i odgovornost u upravljanju javnim finansijama. Takve mjere obuhvataju, između ostalog: 1. procedure za usvajanje nacionalnog budžeta; 2. blagovremeno podnošenje izvještaja o prihodima i rashodima; 3. sistem knjigovodstvenih i revizorskih standarda, te nadzora s tim u vezi; 4. uspješne i efikasne sisteme smanjivanja rizika i interne kontrole; 5. gdje to odgovara, korektivne mjere u slučaju nepridržavanja zahtjeva utvrđenih u ovoj tački. Potrebno je preduzeti mjere iz građanskog i upravnog prava koje mogu biti potrebne, u skladu sa osnovnim načelima svog unutrašnjeg zakonodavstva, za očuvanje integriteta knjigovodstva, knjigovodstvenih podataka, finasijskih izvještaja ili drugih dokumenata koji se odnose na javne rashode i prihode, te za sprečavanje falsifikovanja tih dokumenata. Već je do sada, na osnovu prezentovane materije vidljivo koliko je potrebno razraditi politiku i usvojiti strategiju sprovedbe Konvencije u djelo. “Politika u širem značenju podrazumijeva usmjeravanje ljudske djelatnosti u određenom pravcu radi ostvarenja optimalnih ciljeva” (Ramo Masleša). Da bi se mogla donijeti odgovarajuća politika koja se odnosi na sigurnost društva, ona mora da se zasniva na okvirnim društveno-političkim osnovama, određenim procjenama, a naročito rezultatima istraživanja, u ovom slučaju djela korupcije, te iskustvenih saznanja. Potreban je i naučni pristup rješavanju problema te korištenje raznih naučnih disciplina. Rad organa javne uprave zahtijeva potreban nivo transparentnosti za javnost. Veoma je značajno shvatanje o upoznavanju javnosti sa konkretnim djelovanjem nosilaca i subjekata javne uprave. “Pravo građana na javnost je ključna funkcija u razvoju demokratskog i civilnog društva” (Ramo Masleša). To implicira da rad organa mora znatno više biti otvoren za javnost i medije. Time se članovima državne zajednice obezbjeđuje građansko pravo da svojim prijedlozima, mišljenjima i iskustvima daju doprinos u strategijskom planiranju, a ujedno se afirmacija i ugled sistema uprave povećava. Potrebno je osvojiti povjerenje javnosti. Ona mora biti istinito, objektivno, pravovremena, odgovorno i kompetentno informisana o brojnim aktivnostima koje se provode. Imajući u vidu potrebu borbu protiv korupcije, svaka država će preuzimati mjere koje mogu biti potrebne da se poveća, gdje to odgovara, transparentnost javne uprave, uključujući njenu organizaciju, funkcionisanje i procese odlučivanja. Te mjere mogu, između ostalog obuhvatati: 1. usvajanje procedura ili propisa kojima se javnosti omogućava da, gdje to odgovara, dobije informacije o organizaciji, funkcionisanju i procesima donošenja odluka njene javne uprave, te, uz dužno uvažavanje zaštite privatnih i ličnih podataka, o odlukama i zakonskim aktima koji su od interesa za javnost;

140

2. 3.

pojednostavljivanje administrativnih procedura, gdje to odgovara, kako bi se olakšao pristup javnosti organima nadležnim za donošenje odluka i objavljivanje informacija, što može uključivati periodične izvještaje o zamkama od korupcije u javnoj upravi.

Imajući u vidu nezavisnost sudstva i njegovu ključnu ulogu u borbi protiv korupcije, svaka država ugovornica preuzima, u skladu sa osnovnim načelima svog pravnog sistema i bez štete po nezavisnost sudstva, mjere za jačanje integriteta i za sprečavanje mogućnosti za korupciju u sudstvu. Te mjere mogu obuhvatiti pravila ponašanja pripadnika sudskog organa. Mjere u istom smislu kao i one koje se preuzimaju za sudstvo mogu se preuzeti i preimenovati u okviru tužilaštva onim državama ugovomicama u kojima ono ne predstavlja dio sudstva, već uživa nezavisnost sličnu nezavisnosti sudstva. 8. PRIVATNI SEKTOR Bosna i Hercegovina ja u periodu poslije rata naišla na iskušenje prelaska sa jednog društvenog sistema uređenja, koji se obilježava jednopartijskim socijalističkokomunističkim, na drugi sistem, demokratsko-pluralistički. Transformacija socijalističkog društva, treba da znači prevladavanje statičkog sistema i uspostavljanje dinamičkog sistema društva sa progresivnim smjerom razvitka. U tom procesu tranzicije došlo je do ukidanja državno-društvene socijalističke svojine i uspostavljanja privatne svojine. Proces je nazvan privatizacija. Možemo pretpostaviti daje taj proces, koji je još u toku, “faktor” korupcije. Međutim, zbog nedostatka sistematskih naučnih provjera ovakvih hipoteza ne možemo govoriti o pouzdanom faktoru korupcije. Moguće je i okrenuti tezu i poći od toga da je privatizacija samo sredstvo korupcije. S druge strane, s pravom uzimam sud o potrebi preduzimanja odgovarajućih mjera od strane odgovarajućih zakonodavnih i izvršnih organa države u privatnom sektoru. 1, 2 milijarde maraka, što je više nego godišnji budžet Federacije BiH, je izgubljeno za vladu svake godine kroz razne prevare kao što su fantomske kompanije ili kompanije registrovane na preminula lica.26 Samo u sektoru građevinarstva pronevjeri se oko 74 miliona KM.27 Ovakva korupcija ima više nego ekonomske kosenkvence. 8.1. Prijedlog mjera u okviru privatnog sektora “Poštujući osnovna načela unutrašnjeg zakonodavstva svake države potpisnice, Konvencija je dala prijedlog mjera za sprečavanje korupcije u privatnom sektoru,

141

poboljšanje knjigovodstvenih i revizorskih standarda u privatnom sektoru i, gdje to odgovara, za izricanje djelotvornih, srazmjernih i prohibitivnih kazni u građanskom, upravnom i krivičnom postupku za nepoštivanje takvih mjera. Mjere za postizanje ovih ciljeva mogu, između ostalog, obuhvatati: 1. unapređivanje saradnje između organa za primjenu zakona i odnosnih privatnih entiteta; 2. unapređenje razvoja standarda i procedura za očuvanje integriteta odnosnih pravila entiteta, uključujući kodekse ponašanja za korektno, časno i pravilno obavljanje poslovnih djelatnosti i svih relevantnih profesija i za sprečavanje sukoba interesa, te za unapređivanje dobre poslovne prakse među preduzećima i u ugovornim odnosima preduzeća s državom; 3. povećanje transparentnosti u odnosima između privatnih entiteta, uključujući, gdje to odgovara, mjere koje se tiču identiteta pravnih i fizičkih lica koja učestvuju u osnivanju i upravljanju korporacijama; 4. sprečavanje zloupotrebe procedura kojima se regulišu privatni entiteti, uključujući procedure koje se odnose na subvencije i dozvole koje izdaju javni organi za obavljanje poslovnih djelatnosti; 5. sprečavanje sukoba interesa uvođenjem ograničenja, gdje to odgovara i uz razuman vremenski period, u pogledu obavljanja profesionalnih djelatnosti bivših javnih funkcionera ili zapošljavanje javnih funkcionera u privatnom sektoru nakon napuštanja javnih funkcija ili penzionisanja tamo gdje su te djelatnosti ili zaposlenje u neposrednoj vezi s funkcijama na kojima su bili ili su ih nadgledali ti javni funkcioneri za vrijeme svog mandata; 6. obezbjeđenje da privatna preduzeća, uz vođenje računa o njihovoj strukturi i veličini, podliježu dovoljno unutrašnjoj revizorskoj kontroli u cilju pomoći u sprečavanju i otkrivanju akata korupcije, te da računi i neophodni finansijski izvještaji tih privatnih preduzeća podliježu adekvatnim procedurama revizije i certifikacije. Da bi spriječila korupciju, svaka država ugovomica će preduzeti mjere koje mogu biti potrebne, u skladu sa svojim unutrašnjim zakonodavstvom i propisima o vođenju knjigovodstva i čuvanju podataka, objavljivanju finansijskih izvještaja i o knjigovodstvenim i revizorskim standardima, za zabranu sljedećih djela koja se počine radi izvršavanja nekih od krivičnih djela utvrđenih u skladu sa ovom Konvencijom: 1. korištenje lažnih dokumenata i 2. namjerno uništavanje knjigovodstvenih dokumenata prije nego što je to predviđeno zakonom. Nijedna država ugovornica neće dozvoliti odbijanje od poreza troškova koji predstavljaju mito, s obzirom na to da je podmićivanje jedan od elemenata krivičnih djela utvrđenih u skladu s članom 15. i 16. ove Konvencije, i, gdje to odgovara, drugih toškova

142

nastalih kao posljedica korupcionaškog ponašanja” (Član 12.). Prema Članu 13. svaka država ugovornica će preduzeti odgovarjuće mjere, u granicama svojih mogućnosti i u skladu sa osnovnim načelima svog unutrašnjeg zakonodavstva, za posticanje aktivnog učešća pojedinca i grupa izvan javnog sektora, kao što su civilno društvo, nevladine organizacije i organizacije loklnih zajednica, u sprečavanju i borbi protiv korupcije, te u podizanju svjesti javnosti o postojanju, uzrocima i ozbiljnosti korupcije i pretnje koju ona predstavlja. To učešće treba jačati mjerama kao što su: a) povećanje transparentnosti i veći doprinos javnosti procesima odlučivanja; b) obezbjeđenje boljeg pristupa javnosti informacijama; c) pokretanje aktivnosti javnog informisanja koje doprinose netolerisanju korupcije, kao i programa javnog obrazovanja, uključujući školske i fakultetske nastavne programe; d) poštovanje, unaprijeđenje informisanja i zaštita slobode traženja, primanja, objavljivanja i širenja informacija u vezi sa korupcijom. Ta sloboda može podlijegati izvjesnim ograničenjima, ali ograničenja mogu biti samo onakoja su predviđena zakonom i potrebna su radi: a.poštovanja prava i ugleda drugih, b. zaštite nacionalne bezbjednosti ili javnog reda ilijavnog zdravlja ili morala 9. ZNAČAJ KONVENCIJE U MEĐUNARODNIM OKVIRIMA Datum 9. decembar je i proglašen međunarodnim Danom borbe protiv korupcije jer je ceremonija potpisivanja UN Konvencije protiv korupcije održana u Meridi, Meksiko, 9-10. decembra 2003. godine. Konvenciju je usvojila Generalna Skupština Ujedinjenih Nacija 31. 10. 2003. godine prvi istinski globalni instrument u borbi protiv korupcije, stupio je na snagu 14 decembra 2005. “Ovaj značajan korak postignut je uprkos činjenici da je od članica Grupe Osam (G-8) najrazvijenijih zemalja samo Francuska ratifikovala ovaj značajni međunarodni dokument. Plaćanje mita, pranje nelegalnog stečenog novca i skrivanje od zakona korumpiranih zvaničnika su globalni fenomen i zahtijevaju globalno rješenje” (Izvršni direktor Transparencv International David Nussbaum). UN Konvencija protiv korupcije se upravo odnosi na te probleme. “To je pravni instrument koji će: ubrzati povrat pokradenih fondova od strane diktatora i drugih javnih zvaničnika, preko brže i bolje saradnje između vlada. izvršiti pritisak na bankarske centre kao što su Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo da postanu odgovornije u slučajevima takvih istraga i preduzmu akcije za sprečavanje pranja novca. omogućiti zajedničke međudržavne akcije pravosudnih organa, bez obzira gde se korumpirani pojedinci skrivaju. Čak i u nedostatku velikih sredstava,

143

-

zemljama će biti omogućeno da procesuiraju strane kompanije i pojedince koji su počinili krivična djela na njihovim teritorijama. aktivirati za sve strane, uključujući najmoćnije trgovinske sile koje nisu članice OECD-a, kao što su Kina, Rusija i Saudijska Arabija, zabranu podmićivanja stranih zvaničnika, čime bi se presekli kanali kretanja prljavog

Do kraja 2005 godine Konvenciju je preko 140 zemalja, uključujući i G8, sto je geografski presedan. Nažalost, samo je četvrtina ovih zemalja Konvenciju i ratifikovala, što znači da je njeno inkorporiranje u zakonodavstva država još uvijek daleko. Zemlje moraju učiniti mnogo više od potpisivanja ovog dokumenta: moraju provesti u djelo odredbe Konvencije. Nedavna ratifikacija Konvencije Ujedinjenih Nacija protiv korupcije je uspostavila globalni pravni okvir za samoodrživ napredak u borbi protiv korupcije. Konvencija, koja je stupila na snagu u decembru 2005. godine, ubrzaće povrat ukradenih sredstava, primorati bankarske centre da preduzmu aktivnosti protiv pranja novca, omogućiti nacijama da procesuiraju inostrane kompanije i pojedince koji su na njihovom području počinili djela korupcije, te zabraniti potplaćivanje državnih javnih službenika. Zemlje sa niskim stepenom prihoda koje su prihvatile i počele sa implementacijom Konvencije, ostvarile su korak više u trci za inostranim investicijama i ekonomskim razvojem. 10. ZNAČAJ KONVENCIJE ZA BOSNU I HERCEGOVINU Zbog korupcije kao današnjeg realiteta, svaka država nastoji izgraditi jednu cjelovitu strategiju i doktrinu djelovanja protiv korupcije. Ova Konvencija je osnov za takava podhvat. Ona će pomoći u kreiranju zakona koji se odnose na djela korupcije. 10.1. Ocjena institucionalnosti i zakonskih odredaba protiv korupcije Institucionalni kapaciteti BiH za borbu protiv korupcije su slabi, nesamostalni, politizovani i korumpirani. Uprkos godinama reformi, veoma opsežnim analizama i milijardama dolara međunarodne pomoći koje su uložene u poslijeratni razvoj Bosne i Hercegovine, zemlja se suočava sa ozbiljnim izazovima korupcije i veoma slabim i nedjelotvornim institucijama koje trebaju da se bore protiv nje. Istraživanje je ukazalo na niz novousvojenih zakona koji kombinuju dobre prakse iz drugih zemalja, ali i na nedosljedne i slabe mehanizme za implementaciju tih zakona kao i na nedostatak rezultata koji bi ojačali povjerenje javnosti u te institucije.

144

Izvjestan broj zakona od vitalnog značaja je još uvijek u fazi izrade, a njihovo usvajanje predugo traje. Svaka oblast društvene strukture ima svoje zakonske propise, iz čega slijedi zaključak o postojanju velike “zakonske mase” koja nije jedinstvena, tj. -nije povezana na način da pogoduje borbi protiv korupcije. U prilog tezi navest ću nekonzistentnost između Zakona o slobodi pristupa informacijama RS i Zakona o opštem upravnom postupku RS. Ovim bi se moglo dovesti u pitanje pravo građana da pokrenu postupak upravnog spora, u slučajevima kada im je uskraćen pristup informacijama u posjedu javnih organa. Naime, ukoliko se odbije zahtjev za pristup informacijama, prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama RS podnosilac se obavještava dopisom, dok Zakon o opštem upravnom postupku koji se supsidijarno primjenjuje u odnosu na Zakon o slobodi pristupa informacijama, ne poznaje dopis kao pojedinačni upravni akt. Zakon o opštem upravnom postupku predviđa da se žalba može uložiti isključivo na rješenje kao pojedinačni upravni akt. Prema Razvojnoj strategiji BiH (PRSP) u skolopu mjera koje kojima će se jačati pravna država i sprečavati korupcija treba usvojiti ili među entitetima harmonizirati sljedeće zakonske akte: Zakon o sprečavanju pranja novca (usvojen 2003.), Krivični zakon (usvojen 2003), Zakon o krivičnom postupku (usvojen), Zakon o upravi BiH, Zakon o obligacionim odnosima (Vijeće ministara dalo prijedlog u Parlamentu BiH jula 2004), Zakon o sukobu interesa (postoji i na državnom nivou i na nivou entiteta) itd. Studija sistema nacionalnog integriteta Bosne i Hercegovine 2004; Studija sistema nacionalnog integriteta BiH analizira sve ključne institucije čiji je zadatak borba protiv korupcije, počev od zakonodavne vlasti, izvršne vlasti i pravosuđa, preko glavne revizije, ombudsmena i drugih vladinih agencija do nevladinog sektora, medija i međunarodne zajednice. Uzroci korupcije sistema vlasti. Načelno je motren politički sistem BiH kao mogući uzrok korupcije. Preurediti takvu državu i transformirati njene političke lidere najveći je mogući izazov za samu BiH i njene međunarodne upravitelje. To ide dosta teško jer se pojavila utjecajna skupina ljudi kojima je konstitucija države omogućila neočekivani prodor u zonu gdje se kreiraju, donose i realiziraju odluke. Hiperprodukcija ministarskih funkcija omogućila je proizvodnju snažnog birokratskog aparata koji se, po birokratskoj navici, opire promjenama. Sraslost partijskih i državnog aparata stvorila je aparat s vezivnom ideologijom - spriječavanjem vezivanja BiH za europske i euroatlantske asocijacije. Donošenje zakona i izgradnja institucija potrebnih za europeizaciju BiH najsmisleniji je međunarodni i državni projekat koji podrazumijeva uporedo gašenje nepotrebnih struktura. S druge strane bosansko-hercegovačko zakonodavstvo je usvojilo neke zakone koji se tiču korupcije, i napravljeni su po uzoru i iskustvu drugih zemalja, a ocjenjeni su pozitivno. Postoje neki zakoni, ali nema institucija za sprovedbu. Pored

145

pojedinačnih entitetskih institucionalnih pokušaja, nema sistematskih institucionalnih radnji. Postoji veliki vakuum jer nema decidnijih odredbi po pitanju nadležnosti institucija. Bosna i Hercegovina se nalazi na 88 mjestu prisutnosti korupcije (percepcije) između 159 zemalja svijeta koje su obuhvaćene istraživanjem. U većini društvenih organizacija u Bosni i Hercegovini postoji korupcija. Studija o korupciji u Bosni i Hercegovini pokazala je da 52 posto građana u našoj zemlji smatra da je Predsjedništvo BiH korumpirano. Nekoliko procenata više vjeruje da je Vijeće ministara BiH korumpirano, dok entitetske vlade zauzimaju naslovno prvo mjesto na rang-listi korupcije. Postoji li potreba za Konvencijom? Prvo, Bosna i Hercegovina mora biti partner u procesu uspostavljanja globalne sigurnosti, što se odnosi i na sigurnost od korupcije. Pogotovo je potrebno ostvariti tješnju saradnju sa susjednim državama, odnosno u regionu, iz razloga direktne ili indirektne ugroženosti nacionalnog sistema sigurnosti kako od korupcije tako i drugih oblika kriminala. Drugo, značaj za državu je u tome da: će imati pouzdan, dobro osmišljen sistemski pravni okvir; ratifikacijom bi uspostavila mehanizme borbe protiv korupcije, a prije svega tijela za borbu protiv korupcije; brže bi pristupila i ušla u Euro-Atlantske integracije. Izuzev upitnog “gubljenja” samostalnosti u odlučivanjima u nekim procesima vezanim za korupciju, država Bosna i Hercegovina ima veliku potrebu za ovakvim dokumentom. Bosna i Hercegovina je potpisivanjem Konvencije potvrdila spremnost da se angažuje na suzbijanju korupcije kao ozbiljne prijetnje stabilnosti i bezbjednosti društva, vrijednostima demokratije i vladavine prava. Dokument nudi sistematski pristup problemu korupcije. Provođenjem ovog akta u praksu Bosna i Hercegovina bi dobila stabilniji ambijent kako unutar svojih granica tako i u regionu i šire po pitanju odsustva djela korupcije. Činjenica da je u BiH relativno zastupljena korupcija u proteklih par godina opravdava u potpunosti usvajanje UN Konvencije protiv korupcije. Pored toga što bi ova Konvencija pomogla u njenom unutrašnjem uređenju i borbi protiv korupcije ona pomaže državi da ostvaruje bliske kontakte sa drugim državama. Konvencija predviđa saradnju finansijskih institucija, specijalnih organa za sprečavanje korupcije, organa javne uprave, razmjenu iskustava i savjeta itd. Stvarna borba i zaustavljanje korupcije zavisi najviše od dobre političke volje i posvećenosti protiv korupcije državnih institucija, civilnih društava i povoljnih shvatanja i djelovanja ljudskih individua. Nemoguće je da država stvori odnos prema ovakvom problemu samo na “papiru “. Bosna i Hercegovina i njen narod je faktor o kome će ovisiti pozitivan ishod prilikom sprovođenja ovog i i drugih dokumenata protiv društvene anomalije označene kao korupcija.

146

XI DIO PRANJE NOVCA 1. Pojam pranja novca Pranje novca je proces prikrivanja ilegalnih izvora prihoda ostvarenih putem krivičnih djela, sa ciljem uključivanja tih prihoda u tokove legitimnog financijiskog poslovanja. Pod terminom pranja novca se prodrazumijeva posjedovanje, sticanje, zamjena, prijenos ili korištenje imovine, ako je ta imovina stečena kriminalnim radnjama ili činom učešća u takvim radnjama, a u cilju prekrivanja ili zataškavanja imovine nezakonitog porijekla ili pružanjem pomoći nekoj osobi koja je umiješana u takve aktivnosti sa ciljem izbjegavanja zakonskih posljedica koje su propisane Krivičnim zakonom BiH. Pranje novca po Zakonu o spriječavanju pranja novca podrazumijeva prikrivanje prave prirode, mjesta, porijekla, raspolaganja, kretanja, prava nad imovinom ako je ta imovina stečena kriminalnim radnjama ili činom učešća u takvim radnjama, učestvovanjem ili udruživanjem radi izvršenja, odnosno pomaganja, podsticanjem, olakšavanja ili davanja savjeta pri izvršenju bilo koje od navedenih radnji. Ko novac ili imovinu, za koju zna da su pribavljeni učinjenjim krivičnim djelom, primi, zamjeni, drži, njome raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor BiH ili ima štetne posljedice za djelatnost ili financiranje institucija BiH kaznit će se zatvorskom kaznom u trajanju od 6 mjeseci do 5 godina. “Globalizacija financija na tržištu dovela je do toga da su sume legalnog novca koji se kreće tolike, da novac koji se pere može neprimjećeno i neometano da pluta među legalnim novcem (Vijeće Evrope) “. “Krivično djelo gdje su sredstva nastala drugim krivičnim djelom skrivaju se i transformišu s namjerom integracije istih u legalan fmansijski sistem (Vijeće Evrope) “. “Pranje novca je umjetnost prikrivanja ilegalnih izvora ili primjena sredstava iz kriminalnih aktivnosti i pretvaranje takvih aktivnosti u imovinu prividno legalnog porijekla (M. G. Radigan) “. Pranje novca općenito podrazumijeva rješavanje, pretvaranje ili čišćenje novca stečenog kriminalnim aktivnostima (najčešće trgovinom droge), njegov prijelaz preko međunarodnih granica (ponajviše povratak u zemlje gdje je droga proizvedena) i ponovno uključivanje tog novca u regularne novčane tokove. Pranje novca je izuzetna prijetnja integritetu financijskih ustanova (kako se to ponajbolje očituje u Rusiji gdje mafija nadzire mnoge od najvažnijih banaka u zemlji), koja dovodi u nepovoljan

147

položaj privredne subjekte koji legalno posluju (kao stoje to slučaj u Kolumbiji). “Perači” novca općenito ne nastoje ostvariti najvišu stopu dobiti na novac koji operu, već im je važnije mjesto ili investicija koje će im omogućiti najlakše i najbrže recikliranje novca. Tako novac može putovati iz zemlje s dobrom ekonomskom politikom u kojoj se ostvaruju više stope dobiti u zemlje s lošijom politikom i nižim prinosima od uloženih sredstava. Tako se zbog pranja novca može dogoditi da se slobodni kapital ulaže manje racionalno, što uvelike može narušiti postojeće ekonomske tokove. Promjena u potražnji novca - kao rezultat pranja novca što se ne odražava u službenim pokazatelj ima-može na nacionalnoj ravni izazvati nestabilnost kamata i tečaja. Pranje novca, kao i ostale nezakonite aktivnosti, uvjetuje regresivnu distribuciju dohotka i stvaranje velike potrošačke moći pojedinaca u uslovima opće recesije. Time se iskrivljuje struktura potrošnje, pogotovo među bogatima i preobražava se postojeća socijalna stratifikacija nastajanjem društvenih grupa novih bogataša. Velika sredstva koja se zarađuju pranjem novca utječu na porast potražnje za luksuznim proizvodima, povećanje cijena nekretnina i nekih potrošnih dobara, što sve potiče spekulacije i inflaciju. Oblici radnog sudjelovanja koji su u skladu sa zakonom počinju se smatrati manje vrijednim. Nezakonitost postaje temeljno načelo ekonomske aktivnosti. Pranjem novca osim što uveliko podriva slobodno tržišno gospodarstvo, narušava i demokratsku političku strukturu i političku stabilnost zemlje. Dobro su poznati slučajevi da su predstavnici kokainskih kartela ili mafije pokušavali, i ponekad uspijevali prodrijeti u središnja tijela vlasti pojedinih zemalja i potkupiti ih. Bivši kolumbijski predsjednik Ernesto Samper optužen je da je tokom izborne kampanje primao velike novčane iznose narko-mafije. Izgleda da su lokalni trgovci drogom nudili potpunu otplatu kolumbijskog vanjskog duga u zamjenu za nesmetano djelovanje. Ništa bolje nije niti stanje u Meksiku gdje je otkriveno da Raul Salinas, brat bivšeg predsjednika Meksika Carlosa Salinasa, ima na računima stranih banaka 120 miliona američkih dolara. Korupcija u Meksiku, kao i u mnogim drugim - pogotovo južnoameričkim državama postala je endemska pojava koja zahvaća sve razine administrativnih i vladinih ustanova. U uvjetima pravne nesigurnosti i razvijene korupcije jako se smanjuje interes stranih investitora za ulaganja u te zemlje. Prema tek grubim procjenama koje postoje, vjeruje se da se u svijetu godišnje «opera« između 300 i 500 milijardi US$. Mnoge naučne studije procjenjuju da neto financijska dobit onih koji se time bave predstavlja dva posto globalnog BDP-a, time da je vrijednost opranog novca vjerovatno znatno veća. Nova informatička tehnologija, fleksibilnost i prilagodljivost u djelovanju, st ručna pomo ć i ogr omna financijska sre dstva k oja su na raspolaganju znatno

148

olakšavaju proces pranja novca i njegov prijenos preko granica. Iako u pranju novca i nadalje ponajviše sudjeluju banke, od njega nisu pošteđene niti druge ustanove gdje se koriste veće količine gotovog novca, a često nisu pod jačom zakonskom regulativom ili nadzorom, poput štedionica, kockarnica, mjenjačnica i osiguravajućih društava. Ujedno, zabilježeni su i slučajevi da je pranje novca ostvareno kupnjom zlata i dragog kamenja, umjetničkih predmeta, antiknog namještaja i slično, što sve zahtijeva stalno prilagođavanje i nadzor nadležnih tijela. Ne smije se zanemariti stalni priliv novih sredstava iz kriminalnih aktivnosti, te ulazak kriminala na nova područja djelovanja. Organizirani međunarodni kriminal ponaša se poput transnacionalnih kompanija: sve više ulazi u stratešku suradnju, čime se povećava njegova sposobnost u zaobilaženju zakona, smanjuje međusobno nadmetanje i umanjuje rizik da se bude uhvaćen u zakonskom prekršaju, te omogućava ostvarivanje različitih profita na različitim tržištima. Kao i u legalnoj ekonomiji i u organiziranom kriminalu cijeni se poduzetništvo, a konačni cilj poslovanja u oba je sektora ostvarivanje što većeg profita. Opasnost po društvo od pranja novca sastoji se i u konsolidaciji ekonomske moći organiziranog kriminala, jer mu se omogućava da ulazi u legalnu ekonomiju. Gotovo je opće poznato da mafija u Italiji ostvaruje veći prihod od svojih “legalnih” djelatnosti nego što ga ostvaruje od klasičnog kriminalnog djelovanja. Iako se time nesumnjivo stvaraju bogatstvo i mogućnosti zapošljavanja, legalno poslovanje koje je u vlasništvu organiziranog kriminala podrazumijeva mnoge teškoće i opasnosti budući da se i tu jasno očituju obrasci kriminalnog ponašanja poput iznuđivanja, pritisaka ili korupcije. Pojednostavljeno, kriminalci ne pristaju na ostvarivanje najvećeg mogućeg profita časnim sredstvima. Ukoliko su banke umiješane u pranje novca narušava se povjerenje koje javnost ima u njih te se, ako su povezane s organiziranim kriminalom, podriva njihova stabilnost. Usprkos kratkotrajnoj mogućoj dobiti, prijeti im neposredna opasnost od gubitka zbog prijevara kako zbog nehajnosti u provjeri neželjenih stranki ili narušenog integriteta njihovih službenika koji su povezani s kriminalcima. U pranju novca kroz banke organizirani kriminal se često služi ljudima koji nemaju kriminalne prošlosti, što otežava otkrivanje takvog djela. Oni otvaraju račune preko kojih obrću velike novčane iznose, često uz pomoć nesavjesnih bankovnih službenika. 2. Savremene karakteristike pranja novca Savremeno pranje novca karakteriše: a) Stalno unapređenje načina pranja novca putem primjene svih sofisticiranih

149

tehnika i metoda; b) Veće investiranje sredstava stečenih od narkotika, terorizma i drugih nezakonitih radnji u zakonite poslove u cilju povećanja iznosa predmetnih sredstava i maskiranja toka kojim se kretao predmetni novac; c) Dalja internacionalizacija mreža za pranje novca koje su uvezale sve više i više zemalja i finansijskih centara; d) Namjerno miješanje zakonskih i nezakonskih sredstava sa namjerom da se osujeti ulazak u trag novcu pri reviziji zvaničnih istražnih vlasti, zatim povećana aktivnost pranja novca kod trgovaca dionicama koji barataju sa nezakonitim sredstvima poslije tri prolaska kroz financijski tok sredstava više nemaju veze sa početnom nezakonitom aktivnošću. 3. Postupak pranja novca Smatralo se da pojam prljavog novca se uglavnom veže za proizvodnju i trgovinu droge, međutim, nakon kratkog vremena u razdoblju od nekoliko godina postalo je izvjesno da se pranje novca ne odnosi samo na trgovinu drogom nego i na sve vrste prihoda od zločina. Kada govorimo o načinu pranja novca onda se čini da se sredstva kreću kroz tri osnovna kanala: - Relativno mali dio nezakonitih sredstava se ponovo investira u nezakonite radnje za održavanje i povećavanje poslova; - Veći dio se investira u sektore koji imaju takozvane propustljive brane za ulaz visoke stope profita (npr. građevinarstvo, poljoprivreda, trgovina na malo, tercijalni sektor...); - Najveći dio sredstava uglavnom se izvozi u inostranstvo. Počinioci ekonomskog kriminala upošljavaju stručnjake iz oblasti ekonomije i financija koji se isključivo zasnivaju na upotrebi različitosti, finansijskim i bankarskim regulativama širom svijeta. 3.1. Osnovni postupci pranja novca Osnovni nivoi ciklusa pranja novca su dobro poznati: a) Stavljanje (deponovanje), b) Polaganje (transformacije), c) Integracija7. Cesto se pojedine faze ne mogu razdvojiti. Za primjer može poslužiti slijedeći tipični obrazac pranja novca: Novac prikupljen od prodaje droge na američkim ulicama prošvercan je preko

150

granice u Kanadu gdje je u mnogobrojnim mjenjačnicama zamijenjen za veće novčanice kako bi mu se smanjila težina i obim. Kuriri su organizirano putovali avionom i nosili ga u London, gdje su obavljana plaćanja za financijsku ustanovu u Jersevu. U istrazi je ustanovljeno da su iz Velike Britanije obavljene uplate na 14 računa u Jersevu, koji su glasili na imena lokalnih direktora. Nakon toga sredstva su s prikrivenim po porijeklom vraćana u SAD ili putem kredita koji su davani kompanijama koje su bile u vlasništvu naručitelja cijele akcije ili se koristilo finansijsku ustanovu u Jersevu za depozit i kasniji obavilo neposredni transfer u SAD. Pojedine faze pranja novca mogu biti istovremene ili se, još češće, mogu međusobno preklapati. Kako će se odvijati pojedina faza i koje će se metode pritom koristiti ovisi o raspoloživim mehanizmima za pranje i zahtjevu organiziranog kriminala koji taj posao naručuje. U svakom slučaju pranje novca podrazumijeva mnogobrojne međusobno različite tehnike koje su obično složene, domišljate i tajne. Zajedničko im je da se njima mora sakriti originalno porijeklo i vlasništvo novca, te da naručitelji žele zadržati kontrolu nad samim postupkom i po potrebi ostvariti njegovu promjenu. Očito se najviše u borbi protiv pranja novca može učiniti u fazi deponovanja, kada, pogotovo nakon prodaje droge na ulici, prodavačima ostaju sredstva koja su velika i po vrijednosti i po količini (često i većoj nego što je iznosila sama droga). Kako se kriminalci moraju riješiti gotova novca, tu su posebno ugrožene ustanove koje primaju novčane depozite. Evropska zajednice donijela je stroge propise po kojima se zahtijeva identifikacija stranke kod otvaranja računa i uplate, obavezno vođenje odgovarajuće evidencije o depozitima te obavještavanje nadležnih organa o sumnjivim financijskim transakcijama. U SAD-u postoji zakonska obveza da banke moraju obavijestiti nadležna tijela o gotovinskim uplatama na račun u iznosu većem od 10 hiljada dolara. Sličan propis postoji i u Australiji, ali za sada ne postoji u Europi. Ipak, gotovo su sve europske zemlje već promijenile ili upravo mijenjaju svoje zakonodavstvo tako da se u sumnjivim slučajevima ne poštuje odredba o bankarskoj tajni, odnosno mora se nadležna tijela obavijestiti o financijskim transakcijama za koje se opravdano sumnja da nisu u skladu sa zakonom. Jedan od najpoznatijih uspješnih slučajeva spriječavanja pranja novca jest akcija pokrenuta protiv Bank of Credit and Commerce International (BCCI), koja je ponajviše djelovala u Velikoj Britaniji i SAD-u i za koju su američke vlasti ustanovile daje oprala oko 32 miliona dolara. Uhapšen je znatan broj službenika, među kojima i devetorica direktora banke. Banka je zbog protuzakonitog djelovanja osuđena da plati kaznu od 15, 3 milijuna dolara, te je uskoro potpuno prestala poslovati ostavivši 530 hiljada štediša širom svijeta bez njihovih 12, 4 milijarde dolara. Perači novca često se služe i malim poduzetnicima putem čijih bankovnih računa prolaze ogromni iznosi. Poznat je slučaj da je u Kanadi izvršeno veliko pranje novca preko računa dviju malih trgovina, pa je zbog nerealno velikog prometa na njima, banka obavijestila nadležnu službu koja je ubrzo otkrila uključenost organiziranog kriminala.

151

Ustanove pogodne za pranje novca: - Banke i štedionice; - Investicioni fondovi, investiciona udruženja i druge financijske organizacije; - Organizacije za platni promet; - Organizacije koje obavljaju postupak privatizacije; - Osiguravajući zavodi; - Berze i druge organizacije koje se bave prometom vrijednosnih papira; - Mjenjačnice; - Organizacije za zapošljavanje; - Organizacije koje organizuju razne igre; - Pravne osobe ili fizičke osobe koje obavljaju djelatnost vezanu za poslove: o Prodaje i naplate potraživanja; o Upravljanje imovinom za treća lica; o Izdavanje gotovinskih i kreditnih kartica i poslovanje s njima; o Organizovanje putovanja; o Promet nekretninama; o Čuvanje u sefovima; o Promet plemenitih metala i dragulja i njihova izrada. 3.1.1. Deponovanje (stavljanje) Stavljanje predstavlja, postupak kada kriminalna osoba ili organizacija koja raspolaže gotovinskim sredstvima plaćanja kao prihodima ostvarenim od krivičnih djela te pokušava ta sredstva plaćanja unijeti u financijski sistem ili fizički transportovati izvan zemlje, pa je i ovaj proces pranja novca najosjetljiviji za otkrivanje. Unošenje odnosno stavljanje ovakvih sredstava se vrši: A) Kroz banke: a) Kroz banke sa filijalama u zemlji gdje se ne primjenjuje uobičajeni zakon o porezima, tako da počinilac djela pranja novca može promjeniti novac bez obzira na pravni sistem u dionice države, akreditive ili travels čekove; b) Deponovanje novca u malim apoenima strane valute; c) Fizičko krijumčarenje valute u strane zemlje gdje se ne primenjuje zakon o porezima uobičajeno; d) Strukturiranjem financijskih transakcija, deponovanje gotovine u paralelne bankarske sisteme; e) Konverzija gotovine. Tako da prva etapa čitave operacije počinje sa inicijalnim depozitom koji mora da bude položen u banci zemlje u kojoj su perači novca ili njihovi saradnici sigurni da neće biti

152

uhapšeni i da se novac ne može brzo blokirati. Polaganje depozita je najvažniji pojedinačni korak. Takođe polaganje novca se vrši: a) b) c) d)

B) Upotrebom drugih financijskih struktura, komercijalnih aktivnosti: Kasina, snabdijevanju kockarskih mašina ili kockanjem sa malim iznosima a onda unovčavanje žetona čekom; Vlasnici prodavnica i uopšte trgovci na malo, svaki put kad polože svoju zaradu u banku oni takođe polaganje dodatnih sredstava zarađenih od drugih aktivnosti pa i krivičnim djelima, mješa se čisti i prljavi novac; Upotreba lažnih i inflatornih računa; Uzimanjem zajma novac se pere tako da se u finansijskom raju polaže u banku potom prebacuje u drugu zemlju gdje perač u vlastitoj banci traži zajam koristeći se kao osiguranjem novcem deponovanim u drugoj zemlji.

3.1.2. Polaganje Predstavlja narednu etapu i podrazumjeva promjenu nezakonitog porijekla sredstava, putem izvođenja kompleksnih fmansijkih transakcija kojoj je cilj zbuniti revizore pri istrazi kretanja novca i ona predstavlja čisto mehaničku fazu. U ovoj etapi novac se transformiše kroz liberalne bankarske sisteme koji po pravilu nisu pod neposrednom kontrolom državnih organa. Glavni cilj ove faze jeste da se onemogući povezivanje takvih sredstava sa njihovim «pravim izvorom». U ovom procesu glavne tehnike su: a) Krijumčarenje novca-nezakonito stečena sredstva se putem kurira ili drugim tehnikama prenose u strane zemlje koje nemaju kontrolu valute a imaju zakone o tajnosti bankovnih računa tako da je u tim zemljama lako kupovati i osnovati preduzeća, dionice i slično. Takve zemlje se nazivaju “poreskim utočištem” i ta sredstva ostaju u takvim zemljama u zavisnosti od investicija. U slučaju da se vraćaju u zemlju iz koje potiču dovoljni su pismeni ili telefonski nalozi, realizira se preko računa banke shodno međunarodnom platnom prometu i postaju legalna. b) Konverzija gotovine u tržišne instrumente sastoji se od nošenja gotovine u banke i druge financijske institucije i kupovanje blagajničkih čekova, bankovnih mjenica, prije nego se stave u financijski sistem. Ovaj proces se realizira preko većeg broja kurira koji iznose gotovinske iznose i tako postaju manje sumnjivi. c) Upotreba preduzeća i kompanija (fiktivne kompanije). Kriminalna organizacija ili osoba koja unese nezakonit prihod u zemlju koja slavi kao financijski ili poreski raj polaže sredstva plaćanja na račun takozvane “front” ili “shell” kompanija. Ovi nazivi se ravnomjerno upotrebljavaju za kompanije koje

153

d)

e) f)

g)

h)

imaju funkciju da djeluju kao kanal za protok gotovinskih sredstava plaćanja, kako bi se prikrio pravi izvor sredstava. Kompanije se mogu baviti nekim legitimnim poslom kako bi sakrila legalnu ili nezakonitu aktivnost. Mijenjanje valuta-mjenjačnice čine sastavni dio novčanih transakcija, a sama djelatnost mjenjačnica je skromna regulirana te se ne zahtjeva uredno vođenje podataka o svim gotovinskim transakcijama. Perač novca u banci kupuje stranu valutu ili bankovne mjenice, akreditive koje zatim koristi za depozit na stranom bankovnom računu ili se koristi za plaćanje robe i usluga u stranoj zemlji. Posredničke kuće (brokerage house). Pronalaženjem odgovarajuće brokerske kuće koja se bavi prodajom dionica i obaveznica i koja je spremna na suradnju sa org. kriminalom unosi se gotovina u zemlju i kupuju dionice i obveznice. Upotreba krivotvorenih i «napuhanih« faktura. Kriminalna organizacija ili osoba osniva ili kupuje poslovnu aktivnost u zemlji gdje se nezakonit prihod generira, ali takođe u zemlji gdje se novac unosi i stavlja u promet. Naručuje robu ili usluge kod kompanije kod koje šalje novac i tu su dvije mogućnosti: može «napuhati» vrijednost robe kroz inflaciju, pri čemu je višak iznos opranog novca ili poslati potvrdu lažne fakture a ukupno plaćeni iznos je oprani novac. Kockanje i kasina. Pri tome koriste gotovine stečene nezakonitim djelatnostima za kupnju žetona, ali malo kocka ili nikako ne kocka i vraća žetone i dobiva natrag gotovinu, i zatvara račun i traži čekove da se proslijede na njegov bankovni račun i ima pokriće jer navodi da se radi o iznosu kockarskih dobitaka. Gotovinske kupovine. Tu se kupuje različita roba a primarno skupocjene automobile, čamce, avione ili plemenite metale. Takođe ta sredstva se mogu uputiti u drugu zemlju i biti prodana.

3.1.3. Integracija Posije procesa transformacije ako prođe dobro slijedi proces ponovne integracije sredstava u ekonomski sistem kao legalna. Integracija predstavlja posljednju fazu u ciklusu pranja novca. Novac se ponovo vraća u javnost tako da može biti položen ili na aktivni radni račun ili na štedni račun, tj. u investicioni fond u nekoj tržišnoj zemlji, tako da je u ovoj fazi teško napraviti razliku između dopuštenih i nedopuštenih fondova. Sve ove pomenute etape imaju trostruku svrhu: - Da se namjerno veoma iskomplikuje i izgubi trag dokumenata; - Stvori legalno porijeklo i vlasništvo; - Da se ovaj novac od kriminalnih radnji vrati u promet i uklopi u legalne ekonomske aktivnosti kao čist. Pranje novca nastaje i odvija se na svim meridijanima, a do internacionalizacije

154

došlo je uz pomoć savremenih tehničkih dostignuća i same prirode financijskog i kreditnog sistema. Posljednjih decenija pranje novca je spušteno u paralelni “podzemni” bankarski sistem koji služi za izbjegavanje kontrole unutar zemlje i na državnim granicama. 4. NORMATIVNI PROPISI KOJI REGULISU PROBLEM PRANJA NOVCA U BiH 4.1. ZAKONSKI OKVIR U oblasti zakonske regulative na suzbijanju ekonomskog kriminaliteta, a samim tim i pranja novca u toku 2003., 2004., 2005. godine urađeno je mnogo. Donesen je: a) Zakon o spriječavanju pranja novca (Službeni glasnik BiH, br. 29/04); b) Pravilnik o podacima, informacijama, dokumentaciji, metodama identifikacije i minimumu drugih pokazatelja neophodnih za efikasno provođenje odredbi zakona o spriječavanju pranja novca; c) Krivični zakon BiH (Službeni glasnik BiH, br. 3, 10. 2. 2003. godine); d) Zakon o krivičnom postupku BiH (Službeni glasnik, br. 3 10. 2. 2003. godine). 4.1.1. ZAKON O SPRIJEČAVANJU PRANJA NOVCA Novi zakon o spriječavanju pranja novca sadrži 43 člana, donesen je na osnovu dosljedne implementacije: Bečke konvencije i konvencije iz Palerma. 40 preporuka FATF-a za spriječavanje pranja novca, Specijalnih preporuka FATF-a za financiranje terorizma, Direktive Evropske Unije za financiranje terorizma, Direktive Evropske Unije za prevenciju od upotrebe financijskog sistema u pranju novca 91/388 i Direktive EU 2001/97. Ovim zakonom se utvrđuju mjere i odgovornosti za otkrivanje, spriječavanje i istraživanje pranja novca i financiranje terorističkih aktivnosti. Zakonom se također propisuju mjere i odgovornosti u pogledu međunarodne saradnje u oblasti spriječavanja pranja novaca i financiranja terorističkih aktivnosti. U članu 2. Zakona o spriječavanju pranja novca pod terminom «pranje novca» se podrazumijeva posjedovanje, sticanje, zamjena, prenos ili korištenje imovine, ako je ta imovina stečena kriminalnim radnjama, ili činom učešća u takvim radnjama, a u cilju prikrivanja ili zataškavanja imovine nezakonitog porijekla ili pružanja pomoći nekoj osobi koja je umiješana u takve aktivnosti sa ciljem izbjegavanja zakonskih posljedica koje su propisane Krivičnim zakonom BiH. Pranje novca po zakonu o spriječavanju pranja novca podrazumijeva

155

prikrivanje prave prirode, mjesta porijkla, raspolaganja, kretanja, prava nad imovinom ako je ta imovina stečena kriminalnim radnjama ili činom učešća u takvim radnjama učestvovanja ili udruživanja radi izvršenja, odnosno pomaganja, podsticanja, olakšavnja ili davanja savjeta pri izvršenju bilo koje od navedenih radnji. 4.2. MJERE ZA SPRIJEČAVANJE PRANJA NOVCA Mjere za otkrivanje i spriječavanje pranja novca i financiranje terorističkih aktivnosti preduzimaju se prije i za vrijeme transakcije ukoliko zakonom nije drugačije određeno ako ih vrše navedeni obveznici. Pod obveznicima u članu 3. zakona su navedeni: banke, institucije koje se bave platnim prometom, pošte, investiciona društva i fondovi, berze, osiguravajuća društva, kasina, mjenjačnice, zalogaonice, advokati, notari, računovođe, itd. Advokati, advokatske kancelarije, njihovo osoblje, te notari, računovođe, revizori, te revizorske i računovodstvene firme te njihovo osoblje moraju se pridržavati odredbi ovog zakona. Poslovi na spriječavanju, istraživanju, otkrivanju pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti kao i poslovo međunarodne saradnje stavljeni su u nadležnost nezavisne Financijsko-obavještajne jedinice (FOJ). 4.2.1. Identifikacija Obveznik je prilikom utvrđivanja identiteta stranke dužan pribaviti podatke o stranci i transakciji. Također, zakonom je predviđeno da obveznik vrši identifikaciju stranke uvijek kada se otvara račun ili uspostavlja poslovni odnos, a stranka ili osoba je sumnjive prirode. Obveznik je dužan da obavi identifikaciju stranke prije svake transakcije ili prije više međusobno povezanih transakcija čija vrijednost iznosi ili prelazi 30. 000 KM. Osiguravajuća društva i druga pravna i fizička lica koja se bave posredovanjem pri prodaji polisa životnog osiguranja, identifikaciju vrše kod poslova osiguranja života u slučajevima kada iznos pojedinačne rate ili rata koje se trebaju platiti u roku jedne godine iznosi ili prelazi 20. 00KM, ili ako isplata jedne premije iznosi ili prelazi sumu od 50. 00KM. Pravna i fizička lica koja obavljaju poslove u vezi sa organizovanjem ili vođenjem javnih prodaja, identifikaciju vrše prilikom gotovinske transakcije ili više međusobno povezanih transakcija koje iznose ili prelaze vrijednost 30. 000 KM. Kasina i kockarnice, drugi organizatori igara na sreću dužni su da identifikuju svakog učesnika koji vrši transakciju u iznosu od ili preko 50. 00 KM.

156

Također, zakonom je regulisano kad identifikacija nije neophodna pri vršenju transakcija koje su ranije navedene: a) Ako je stranka organ BiH, FBiH, RS ili Disrikta ili organizacija sa javnim ovlastima, te Ambasade na teritoriji BiH ili Konzulat; b) Ako je stranka banka, osiguravajuće društvo ili drugo pravno ili fizičko lice koje se bavi posredovanjem pri prodaji polisa osiguranja, sa sjedištem ili centralom u zemljama članicama EU ili u zemljama koje prema informacijama FOJ-a, međunarodnih i drugih organizacija ispunjavaju međunarodno prihvaćene standarde i oblasti spriječavanja i otkrivanja pranja novca i financiranja terorističkih organizacija, koja je kao takva zemlja određena od strane ministra. Obveznik treba odbiti ili prekinuti ulazak u poslovni odnos ili izvršenje transakcije sa bankom ili u ime banke ako se identifikacija ne može provesti na način propisan zakonom i o tome treba izvjestiti FOJ. Evidencija o izvršenoj identifikaciji stranaka i transakcijama iz člana 7 ovoga zakona sadrži minimalno slijedeće informacije: 1. Naziv, sjedište i matični broj pravne osobe koja ima poslovni odnos ili obavlja transakciju, osnosno pravne osobe u čije se ime uspostavlja stalni poslovni odnos ili obavlja transakcije; 2. Ime, prezime, adresa prebivališta, datum i mjesto rođenja, JMBG, zaposlenog ili ovlaštenog lica, koje za pravno lice uspostavlja poslovni odnos ili obavlja transakciju, kao i naziv organa koji izdaje službeni dokument za ličnu identifikaciju; 3. Ime, prezime, adresa prebivališta, datum i mjesto rođenja, JMBG, fizičkog lica koje uspostavlja poslovni odnos, ulazi u prostorije kasina ili kockarnice ili organizatora igara na sreću ili koje izvrši transakciju, odnosno fizičkog lica za koje se uspostavlja poslovni odnos ili obavlja transakcija, te broj i naziv organa koji je izdao službeni dokument za lični identifikaciju; 4. Razloge za uspostavljaje poslovnog odnosa ili obavljanje transakcije te informacije o radu stranki; 5. Datum uspostavljanja poslovnog odnosa ili obavljanja transakcije; 6. Vrijeme izvršenja transakcije; 7. Iznos transakcije, valuta u kojoj se obavlja transakcija; 8. Svrhu transakcije, kao i ime, prezime i stalno prebivalište, odnosno naziv i sjedište pravnog lica kome je transakcija namijenjena; 9. Način izvršenja transakcije; 10. Ime i prezime, odnosno naziv sjedišta nalogodavca kod doznaka iz inostranstva; 11. Podatke o porijeklu novca ili imovine koja je predmet transakcije; 12. Razloge zbog kojih je sumnjiva neka transakcija, stranka ili lice; 13. Ime, prezime, adresa prebivališta te datum i mjesto rođenja svakog fizičkog lica koje direktno ili indirektno posjeduje najmanje 20% poslovnog udjela, akcija, odnosno

157

drugih prava na osnovu kojih im učešće u upravljanju pravnim licem, odnosno njegovim sredstvima. Ministar daje smjernice o tome koje će se informacije pomenute u stavu 1 navedenog člana biti uključene u evidenciju o provedenoj identifikaciji klijenata i transakcija. Odredbama ovoga zakona određeno je kada je obveznik dužan odbiti transakciju i to kada iz ličnih dokumenata, poslovne dokumentacije nije moguće pribaviti podatke iz čl. 8. stav 1, izuzimajući podatke iz tački 12 i 13. U slučaju da stranka ne boravi u zemlji pribavlja se ovjerena kopija ličnog dokumenta, također se zahtijeva od stranke izjava da li posluje u svoje ime ili kao ovlašteno lice. Čl. 12. Zakona daje mogućnost obvezniku da može izvršiti identifikaciju stranke i bez njenog prisustva, ali se pribavljanje podataka vrši na način propisan zakonom na način kako propiše ministar. 4.2.2. Obavještavanje Obveznik je dužan FOJ-i dostaviti podatke iz člana 8. stav 1 ovoga zakona u vezi sa slijedećim. • svakoj transakciji, stranci ili licu sumnjive prirode; • gotovinskoj transakciji čija vrijednost iznosi ili prelazi sumu od 30. 000 KM; • povezanim gotovinskim transakcijama čija ukupna vrijednost iznosi ili prelazi sumu od 30. 000 KM. Ministar dalje propisuje koje informacije, podatke i dokumentaciju treba dostaviti FOJ-i uskladu sa odredbama člana 8. Ministar, nakon konsultacija sa FOJ-i određuje uslove pod kojima se od obveznika ne zahtijeva da FOJ-i dostavi informacije o transakcijama određene stranke u iznosima istim ili većim od 30. 000 KM. Obveznik je dužan dostaviti FOJ-i informacije, podatke i dokumentaciju odmah nakon pojavljivanja sumnje i prije izvršenja transakcije, navodeći period u kojem se očekuje obavljanje transakcije. Obveznik je dužan FOJ-i dostaviti informacije, podatke i dokumentaciju odmah po izvršenju transakcije, a najkasnije tri dana nakon izvršenja transakcije. FOJ-a mora biti naknadno obavještena u pismenoj formi najkasnije u roku 24 sata. Ako obveznik zbog prirode transakcije ili zato što transakcija nije u cjelini izvršena ili iz drugih opravdanih razloga, ne može obavijestiti FOJ-i u naznačenom periodu, dužan je FOJ-i informacije, podatke i dokumentacju dostaviti što prije, odnosno odmah nakon pojavljivanja sumnje da se radi o pranju novca ili financiranju terorističkih aktivnosti.

158

Obveznik mora obrazložiti razloge zbog kojih nije obavijestio FOJ-i u periodu naznačenom u zakonu. Prilikom dostavljanja informacija FOJ-i i izvršenja ostalih dužnosti u skladu sa odredbama zakona obveznik imenuje ovlašteno lice i jednog ili više zamjenika ovlaštenog lica. Obveznik je dužan osigurati stručno osposobljavanje za svoje zaposlene koji vrše dužnosti u skladu sa odredbama ovoga zakona, obavljati internu kontrolu nad izvršenjem ovih dužnosti te pripremiti listu pokazatelja za prepoznavanje sumnjivih transakcija. Obveznici koji imaju četiri ili manje zaposlenika nisu dužni imenovati ovlašteno lice i vršiti unutrašnju kontrolu. 4.3. PRAVILNIK O PODACIMA, INFORMACIJAMA, DOKUMENTACIJI I METODAMA IDENTIFIKACIJE I MINIMUMU DRUGIH POKAZATELJA NEOPHODNIH ZA EFIKASNO PROVOĐENJE ODREDBI ZAKONA O SPRIJEČAVANJU PRANJA NOVCA Ovim se Pravilnikom propisuju: informacije, podaci i dokumentacija potrebna za identifikaciju stranke i transakcije, metode identifikacije stranke bez fizičkog prisustva, informacije, podaci i dokumentacije koje se prosleđuje financijskom obavještajnom odjelu (u daljem tekstu: FOO) državne agencije za istragu i zaštitu (u daljem tekstu: SIPA), definiraju pokazatelji sumljivih transakcija, pobliže definira pojam povezanih transakcija, propisuju uvjet i procedure za izuzeće od izvještavanja FOO - a o velikim i povezanim gotovinskim transakcijama te načini i rokovi izvještavanja FOO - a. 4.3.1. INFORMACIJE, PODACI I DOKUMENTACIJA POTREBNI ZA IDENTIFIKACIJU Obveznik vodi evidenciju o identifikaciji sumljivih stranaka i transakcija koristeći slijedeće informacije, podatke i dokumentaciju: • naziv, sjedište i matični broj pravne osobe koja ima poslovni odnos ili obavlja transakciju; • ime, prezime, adresu, prebivalište, datum i mjesto rođenja, te jedinstveni matični broj fizičke osobe koja uspostavlja poslovni odnos, ili vrši transakciju; • vrijeme izvršenja transakcije, iznos transakcije i valuta u kojoj se obavlja transakcija; • podatke o porijeklu imovine ili novca koji je predmet transakcije; • razloge zbog kojih je sumljiva neka transakcija, stranka ili osoba.

159

U članu 12. se kaže da se identifikacija pravne osobe vrši na osnovu isprava koje sadrže: • dokaz pravnog statusa; • matični broj dobij en od poreznog ureda; • financijski izvodi poslovanja; • isprave koje daju opis osnovnih poslovnih djelatnosti stranke. 4.3.2. INFORMACIJE, PODACI KOJI SE PROSLIJEĐUJU FOJ-u 1. Informacije o obavezniku koji pruža informacije: a. naziv; b. matični broj; c. adresa; d. osoba za kontakt; e. telefon; f. fax; g. e-mail; h. datum izvješća; 2. Opće informacije o transakciji a. broj računa; b. broj transakcije; c. datum i vrijeme obavljanja transakcije; d. iznos transakcije kao i valuta u kojoj je transakcija obavljena; e. način izvršenja transakcije; 3. Informacije o stranci - fizička osoba a. prezime; b. ime; c. inicijal srednjeg imena ili očevo ime; d. jedinstveni matični broj građana; 4. Informacije o stranci - pravna osoba: a. naziv; b. matični broj; c. sjedište; 4.3.3. POTREBNE INFORMACIJE ZA SUMNJIVE TRANSAKCIJE, STRANKE I OSOBE • • •

dodatne informacije o stranci i transakcije datum rođenja; državljanstvo;

160

• • • • • • • • • •

jedinstveni matični broj građana; adresa; telefon; fax; e-mail; profesija; mjesto poslovnih djelatnosti; razlozi za uspostavljanje poslovnog odnosa ili obavljanja transakcije; svrha transakcije; informacije o izvoru novca ili imovine koja je predmet transakcije;

4.3.4. POKAZATELJI SUMNJIVIH TRANSAKCIJA • • • • • • • • • • • • • • • •

Klijent ne želi prepisku primati na kućnu adresu; Čini se kako klijent ima račune u više fmancijiskih institucija na jednom područiju bez nekog očitog razloga; Klijent opetovano koristi adresu ali često mijenja imena pravnih i fizičkih osoba koje borave na toj adresi; Klijent učestalo poduzima gotovinske transakcije koje su nešto malo ispod iznosa za koje se zahtjeva identifikaciju ili prijavljivanja; Klijent poduzima transakciju u iznosu koji je neuobičajen u usporedbi sa iznosima predhodnih transakcija; Prijenos velikih iznosa, ili učestali prijenosi, u ili iz zemalja za koje je poznato da proizvode ilegalne droge; Klijent je vrlo nervozan bez očitog razloga; Klijent je u pratnji ili je nadziran ili nadgledan; Neočekivana otplata duga sa neurednim otplatama bez uvjerljivog objašnjenja; Klijent pokušava izbjeći pokušaje obveznika da uspostavi osobni kontakt; Klijent poduzima višestruke transakcije istoga dana i ako to nije standard za tog određenog klijenta; Klijent i druge stranke u transakciji nemaju očitih veza sa Bosnom i Hercegovinom; Transakcije prelaze nekoliko međunarodnih granica; Transakcija uključuje zemlju gdje mogu preovladavati proizvodnja ili izvoz neleglanih droga; Transakcija uključuje zemlju ili teritoriju gdje nema učinkovitog sudstva za sprečavanje i otkrivanje pranja novca i suzbijanje terorizma; Transakcija uključuje zemlje koja je poznata po visokoj tajnosti bankarstva i

161

•

gospodarskog prava, osim u slučaju zemalja koje su prihvatile međunarodne standarde o prevenciji pranja novca; Transakcija uključuje zemlju koja je poznata ili se za nju sumnja kako pomaže aktivnosti pranja novca ili podržava terorizam.

4.4. ZEMLJE KOJE ISPUNJAVAJU MEĐUNARODNO PRIZNATE STANDARDE ZA SPRIJECAVANJE I OTKRIVANJE PRANJA NOVCA I FINANCIRANJE TERORISTIČKIH AKTIVNOSTI Za slijedeće zemlje se može smatrati kako imaju međunarodno prihvaćene standarde za spriječavanje i otkrivanje pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti koje su jednake ili strožije od onih koji se koriste u BiH: Argentina, Australija, Austrija, Belgija, Brazil, Cipar, Češka Republika, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Gilbartar, Grčka, Hong Kong, Hrvatska, Irska, Island, Italija, Japan, Južna Afrika, Kanada, Latvija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Mađarska, Malta, Meksiko, Nizozemska, Njemačka, Norveška, Novi Zeland, Poljska, Portugal, Rusija, Singapur, SAD, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Srbija i Crna Gora, Švedska, Švicarska, Turska, Velika Britanija. 4.5. Postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom 1. Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne osobe pozvat će se na glavni pretres radi saslušanja. Pozivom će se upozoriti da će se postupak provesti bez njihove prisutnosti; 2. Predstavnik pravne osobe saslušat će se na glavnom pretresu poslije optuženog. Na isti način će se na osobu na koju je imovinska korist prenesena ako nije pozvana kao svjedok; 3. Osoba na koju je imovinska korist prenesena kao i predstavnik pravne osobe ovlašten je da u vezi sa utvrđivanjem imovinske koristi predlaže dokaze i da, po dopuštenju sudije postavlja pitanja optuženom, svjedocima i vještacima; 4. Isključenje javnosti na glavnom pretresu ne odnosi se na osobu na koju je imovinska korist prenesena ni na predstavnika pravne osobe; 5. Ako sud u toku glavnog pretresa utvrdi da dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi, pokrenut će glavni pretres i pozvat će osobu na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnika privrednog društva, odnosno druge pravne osobe. Sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrditi po

162

slobodnoj ocjeni ako bi inače njeno utvrđivanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka. 5. Konvencije UN-a protiv transnacionalnog kriminala Konvencija UN-a protiv transnacionalnog organizovanog kriminala sadrži definiciju pranja prihoda od krivičnog djela i korupcije. Svaka država će donijeti uskladu sa osnovnim načelima svog domaćeg prava one zakonodavne ili druge mjere koje su nužne radi utvrđivanja da se radi o krivičnom djelu ako je namjerno počinjeno slijedeće: • Konverzija ili prenos imovine u znanje da se radi o prihodu od krivičnog djela u svrhu sakrivanja ili prikrivanja nedopuštenog porijekla imovine ili pomaganje bilo kojoj osobi uključenoj u počinjenje utvrđenog krivičnog djela da izbjegne pravne posljedice svog djela; • Sakrivanje ili prikrivanje istinske prirode, izvora, mjesta, rasporeda, kretanja ili vlasništva ili prava koja se odnose na imovinu, znajući da ta imovina predstavlja prihod od krivičnog djela uz primjenju osnovnih koncepata pravnog sistema države stranke: • Sticanje, posjedovanje ili korištenje imovine, uz saznanje u vrijeme primanja, da se radi o prihodu od krivičnog djela; • Sudjelovanju, udruživanje ili tajno dogovaranje počinjenja, pokušaj počinjenja i pomaganje, poticanje, olakšanje i savjetovanje radi počinjenja bilo kojeg od navedenih krivičnih djela. Ako FOJ sumnja u pranje novca ili fmaciranje terorističkih aktivnosti u vezi sa nekom transakcijom ili licem može od obveznika u pismenoj formi zahtijevati informacije koje su navedene u članu 8. st. l. Zakona o spriječavanju pranja novca. U hitnim slučajevima FOJ može navedene informacije zahtijevati usmeno vršeći pregled dokumentacije u prostorijama obveznika podnoseći pismeni zahtijev u roku od 24 sata. Obveznik dostavlja FOJ-u bez odlaganja informacije, podatke i dokumentaciju najkasnije u roku od sedam dana od prijem zahtijeva FOJ-e. Prilikom vršenja svojih dužnosti u skladu sa zakonom FOJ može, ako sumnja u pranje novca ili fmansiranje terorističkih aktivnosti u vezi neke transakcije izdati pismeni nalog za obustavu transakcije u trajanju najviše od 5 dana i o tome odmah obavještava tužioca. Sudija za predhodni postupak može na projedlog Tužitelja narediti preduzimanje i drugih potrebnih radnji kako bi se omogućilo utvrđivanje i pronalaženje

163

nezakonito stečene imovine i prikupljanja dokaza o tome. U hitnim slučajevima Tužitelj može odrediti mjere da banka dostavi podatke o bankovnim depozitima i drugim fmansijskini transakcijama i poslovima te osobe na dan odredbe. O poduzetim mjerama Tužitelj odmah obavještava sudiju za predhodni postupak koji može u roku 72 sata izdati naredbu. U slučaju da sudija za predhodni postupak ne izda naredbu Tužitelj će podatke vratiti bez predhodnog otvaranja. Sud može riješenjem narediti pravnoj ili fizičkoj osobi da privremeno obustavi izvršenje transakcije za koju postoji osnovana sumnja da predstavlja krivično djelo, ili daje namijenjena učinjenju krivičnog djela ili prikrivanja dobiti ostvarene krivičnim djelom. Ako FOJ, nakon izdavanja naloga za privremenu obustavu transakcije ili transakcija, a u roku pet dana, utvrdi da više nema osnovane sumnje o pranju novca ili financiranju terorističkih aktivnosti, o tome pisanim putem, bez odgađanja, izvještava obveznika koji onda može odmah izvršiti transakciju. Ako FOJ ne poduzme mjere u roku od pet dana obveznik odmah može izvršiti transakciju. FOJ može zahtijevati od organa Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko i ostalih obveznika sa javnim ovlaštenjima informacije, podatke i dokumentaciju koja je potrebna za vršenje poslova FOJ-e. Organi i institucije su dužni dostaviti podatke u roku sedam dana sa mogućnošću produženja i dopustiti elektronski pristup informacijama. Što se tiče međunarodne saradnje FOJ može od stranih tijela za provedbu zakona, tužiteljskih ili upravnih tijela, fmancijsko-obavještajnih jedinica i međunarodnih organizacija uključenih u spriječavanje pranja novca u financiranju terorističkih aktivnosti zahtijevati podatke, informacije i dokumentaciju potrebnu za obavljanje zadaća FOJ-a u skladu sa odredbama zakona. FOJ može dostavljati podatke, informacije i dokumentaciju prikupljenu u Bosni i Hercegovini financijsko-obavještajnim jedinicama drugih zemalja pod uslovom da je osigurana slična zaštita povjerljivosti, na njihov zahtijev ili na vlastitu inicijativu. Prije dostave podataka financijsko obavještajnim jedinicama drugih zemalja, FOJ zahtijeva garanciju da će se informacije, podaci i dokumentacija koristiti samo u svrhe propisane zakonom. Ako FOJ na osnovu podataka, informacija i dokumentacije pribavljene u skladu sa odredbama zakona ocijeni da postoje osnovi sumnje da je u pitanju krivično djelo povezano sa nekom transakcijom ili licem, dužan je tužiocu dostaviti pismeno obavještenje sa potrebnom dokumentacijom. FOJ ne navodi podatke o zaposlenom licu ili licima iz Obveznika koja su mu saopćila podatke u skladu sa zakonom, ili koja su na bilo koji drugi način uključena u izvršenje transakcije u ime obveznika, osim ako postoje razlozi za sumnju daje taj obveznik ili njegov zaposleni počinio krivično djelo, ili ako je ta informacija potrebna za utvrđivanje činjenica u toku krivičnog postupka.

164

Pored obaveza prethodno spomenutih u zakonu FOJ takođe ima i slijedeće obaveze u spriječavanju pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti: • Nadležnim organima predlaže izmjene i dopune propisa koji se odnose na spriječavanje i otkrivanje pranja novca i fmansiranje terorističkih aktivnosti; • Učestvuje u izradi liste pokazatelja za prepoznavanje sumnjivih transakcija; kao i liste zemalja koje primjenjuju međunarodno prihvaćene standarde u pogledu prevencije i otkrivanja pranja novca i financiranja terorizma; • Učestvuje u stručnom osposobljavanju zaposlenih i ovlaštenih lica u obveznicima, nadležnim organima Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko, ta organizacija sa javnim ovlaštenjima; • Objavljuje, najmanje jednom godišnje statističke podatke iz oblasti pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti, te na drugi primjeren način obavještava javnost o pojavnim oblicima pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti. FOJ direktoru i ministru podnosi godišnji izvještaj o opštim aktivnostima u vezi pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti. Oragani carinske uprave dužni su FOJ-u dostavljati podatke o svakom prenosu gotovog novca i obveznica preko državne granice u iznosu 10. 000 KM ili više u roku od tri dana od dana prenošenja. Tužiteljstva su dužna FOJ-i dostavljati informacije o krivičnim dijelima pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti radi analize svih podataka o navedenom krivičnom djelu, dva puta godišnje se vrši dostavljanje informacija: • Ime, prezime, dan rođenja, stalno prebivalište, odnoso naziv i sjedište firme, protiv koje je potvrđena optužnica za pranje novca ili financiranja terorističkih aktivnosti ili je podešen zahtijev za pokretanje prekršajnog postupka zasnovan na odredbama zakona; • Mjesto, vrijeme, način izvršenja radnje koja ima bilježje krivičnog djela ili prekršaja; • Faza postupka; • Iznos privremeno ili trajno oduzetog novca ili vrijednost imovine i datum donošenja odluke o oduzimanju. Organi zaduženi za reguliranje rada i vršenje inspekcijske kontrole banaka, u saradnji sa obveznikom i pod njihovom kontrolom sastavljaju listu pokazatelja za prepoznavanje sumnjivih transakcija koja su opisana u Pravilniku i koja se dostavljaju FOJ-i. Sto se tiče zaštite i čuvanja podataka to je regulisano zakonom od člana 29. do člana 33. Obveznik i njegovi zaposlenici ne smiju otkriti stranci ili trećem licu daje informacija, podatak ili dokumentacija o stranci ili transakciji dostavljena FOJ-i, niti da

165

je FOJ-a u skladu sa zakonom privremeno obustavio izvršenje transakcije ili obvezniku dao upustva za postupanje. Informacije o zahtijevu od strane FOJ-i ili o dostavljanju informacija, podataka ili dokumentacije FOJ-i, te o privremenoj obustavi transakcije smatraju se službenom tajnom. O skidanju službene tajne odlučuje FOJ-a. Prilikom dostavljanja informacija, podataka i dokumentacije FOJ-i prema odredbama zakona, obaveza čuvanja bankarske, poslovne i službene tajne ne osnosi se na obveznika, državne organe BiH, FBiH, RS i Distrikta Brčko. Obveznik je dužan informacije, podatke i dokumentaciju čuvati najmanje deset godina nakon identifikacije, obavljenje transakcije, zatvaranja računa ili prestanka važenja ugovora. Obveznik je dužan informacije i prateću dokumentaciju o ovlaštenom licu, stručnom osposobljavanju zaposlenih i provođenju interne kontrole čuvati najmanje četiri godine. Carinski organi dužni su informacije o prijenosu gotovine čuvati najmanje dvanaest godina, dok FOJ-a čuva podatke dvanaest godina. Kaznene odredbe su regulisane u članu 39. i 40. Pravno lice kažnjava se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od • 20. 000 do 200. 000 KM ako: o Ne obavi identifikaciju stranke ili ako identifikacija nije obavljena u skladu sa zakonom; o Ne obavijesti FOJ-u ili joj ne dostavi informacije, podatke ili dokumentaciju propisanu u zakonu; o Ne postupi po nalogu FOJ-e o privremenom obustavljanju transakcije; o Ne čuva informacije, podatke i dokumentaciju najmanje deset godina nakon identifikacije. • Novčanom kaznom od 10. 000 do 100. 000 KM kažnjava se za prekršaj pravno lice ako: o Ne pribavi podatke za identifikaciju; o Ne obavi identifikaciju najmanje jednom godišnje; o FOJ-i ne dostavlja propisane informacije na propisan način ili uopšte; o Ne uspostavi internu kontrolu ili ne sastavi listu pokazatelja za prepoznavanja sumnjivih transakcija u propisanom roku; o Ne imenuje ovlašteno lice ili njegovog zamjenika ili ne obavijesti FOJ-u o tom imenovanju; o Ne osigura stručno osposobljavanja; o Ne čuva podatke o ovlaštenom licu i zamjeniku ovlaštenog lica i o vršenju unutrašnje kontrole najmanje četiri godine. U

Pravilniku

o

podacima,

informacijama,

166

dokumentaciji,

metodama

identifikacije i minimumu drugih pokazatelja neophodnih za efikasno provođenje odredaba zakona o spriječavanju pranja novca je navedeno kada se vrši izuzimanje obveznika od izvještavanja FOJ-e o velikim i povezanim gotovinskim transakcijama. Izuzeće od izvještavanja ima za cilj smanjiti izvještavanje o ponovljenim gotovinskim transakcijama koje su dio uobičajenih poslovnih aktivnosti dobro utemeljene stranke, čime se vrši osiguranje kvalitetnijih informacija za FOJ-u. Neprijavljivanje gotovinskih transakcija dozvoljeno je samo kada je to određeno pravilnikom. Sumnjiva transakcija ili stranka uvijek se prijavljuje. Ukoliko se transakcija obavlja putem računa koji je bio korišten za obavljanje gotovinskih transakcija, koje su bile izuzete, ali koja odstupa 50% u iznosu, valuti, metodi izvršenja, potrebno je prijaviti transakciju FOJ-i. Ukoliko je gotovinska transakcija uvedena u registar izuzeća, a FOJ-a ne smatra kako je ispunila uslove za izuzeće, FOJ-a daje pisane instrukcije obvezniku da ili izmjeni izuzeće ili dostavi FOJ-i izvještaj o velikim ili povezanim gotovinskim transakcijama određene stranke u skladu sa zakonom o spriječavanju pranja novca. Ono sto je vrlo bitno naglasiti za FOJ-u BiH ja daje 30. 6. 2005 godine na sastanku u New Yorku primljena u EGMONT grupu, što predstavlja veliki uspjeh i podstrek za daljnju zakonsku i institucionalnu reformu. Primanje FOJ-e BiH u EGMONT grupu svakako da će pospješiti borbu ove institucije protiv pranja novca u BiH, a veoma bitna je i međunarodna institucionalna saradnja FOJ-a zemalja koje su znatno odmakle u borbi protiv pranja novca i koje primjenjuju sofisticirani]e metode i tehnike za otkrivanje ovoga vida ekonomskoga kriminaliteta. Zemlje članice EU, Europskog privrednog prostora, te Radna grupa za financijske mjere protiv pranja novca (FATF) od kojih se zahtijeva usvajanje zakona i procedura u financijskom sektoru u skladu sa Direktivom o pranju novca EU i 40+10 preporuka FATF-a mogu se smatrati kako imaju međunarodno prihvaćene standarde za spriječavanje pranja novca i financiranje terorističkih aktivnosti koje su jednake ili strožije od onih koje se koriste u Bosni i Hercegovini. Institucije koje su ranije navedene a koje se bave spriječavanjem, otkrivanjem, analiziranjem krivičnih djela iz oblasti ekonomskog kriminaliteta (orgfnizirani kriminal, pranje novca, korupcija, poreske utaje) imaju svojih nedostataka posebno kod rukovanja i upravljanja oduzetim predmetima, imovinom i sredstvima, budući da nadležnost koju ima sud ne zadovoljava sve aspekte oduzimanja imovine. Isto tako u radu institucija nedostaje kompletna baza podataka, zbog toga je potrebno veće informatičko povezivanje sa jedinstvenim pristupom informacijama. Zbog toga je potrebno uspostaviti specijalni organ koji bi raspolagao informacijama i donijeti zakon o zaštiti ličnih podataka. Takođe je potrebno i organizovanje obuke za

167

stvaranje profesionalnih kadrova uključujući i sudije i tužioce. Pored navedenog potrebno je povećati nivo saradnje u čemu je bitno organizovanje zajedničkih seminara posebno sa osvrtom na financijske istrage i konfiskacije imovine stečene krivičnim djelom.

168

XII DIO KRIVOTVORENJE NOVCA 1. Pojam krivotvorenja novca Pod krivotvorenjem novca podrazumijeva se pravljenje lažnog novca i preinačenje pravog novca, u namjeri stavljanja u opticaj, stavljanja lažnog ili preinačenog novca u opticaj kao da je pravi i pribavljanje lažnog novca u namjeri stavljanja u finansijski opticaj. Krivotvorenje se vrši u takvim razmjerama da se negativno može odraziti na ekonomski sistem pojedinih zemalja, izazivajući poremećaje u monetarnoj politici. Osnovni motivi i ciljevi falsifikovanja novca su ekonomske i političke prirode. Ekonomski interes je vidan, jer je zarada očigledna u odnosu na uložen rad i sredstva, bez obzira na rizik i opasnost da ta kriminalna djelatnost bude otkrivena. Kako ističe S. Milošević, falsifikovanje je vrlo važan posao jer se interes nalazi između truda proizvodnje i dobiti koja se postiže stavljanjem falsifikovanog novca u opticaj. 2. Oblici i načini krivotvorenja novca Krivično djelo krivotvorenja novca ispoljava se u sljedećim krivično pravnim oblicima: • Pravljenje lažnog novca - je svaka izrada lažnog novca tako da dovoljno liči na pravi, tj, da se ne može na prvi pogled uočiti da napravljeni novac nije pravi; • Preinačenje pravog novca u namjeri stavljanja u opticaj - je izmjena pravog novca tako da mu da izgled novca veće vrijednosti; • Stavljanje lažnog novca u opticaj - postoji kada učinilac lažan novac na bilo koji način upotrijebi kao pravi, tako da isti kasnije nastavi da cirkuliše u opticaju; • Pribavljanje lažnog novca u namjeri da se stavi u opticaj kao pravi - je svako dolaženje u posjed lažnog novca sa namjerom stavljanja istog u opticaj; • Izazivanje poremećaja u ekonomiji zemlje usljed izvršenog djela u nekom od predhodnih oblika; • Neprijavljivanje načinjenog lažnog novca ili stavljanje lažnog novca u opticaj. • •

Osnovni načini falsifikovanja novčanica su: Ručno Mašinski

169

• • •

Fotokopiranje orginalnih novčanica Novčanice se mogu lično krivotvoriti u sljedećim oblicima: Precrtavanjem, koje se sastoji u ručnoj izradi falsifikovane novčanice na osnovu orginalne; Preinačenje orginala sa nižih apoena u više apoene

Krivotvorenje novčanica mašinskim putem, odnosno štampanja pored znanja i vještine, zahtijeva određenu tehničku opremljenost, što se najčešće postiže korištenjem odgovarajućih vještina u postojećim štamparijama. Fotokopiranje orginalnih novčanica se sve češće uspješno koristi za izradu krivotvorenih novčanica. Ovaj način može da bude dosta uspješan, naročito u današnje vrijeme kada se proizvode savremeni kolor papir aparati. Najnoviji kolor kopir aparati za fotokopiranje laserskom tehnikom pružaju velike mogućnosti za uspješno falsifikovanje novčanica, pa treba očekivati da će se to češće i koristiti. 3. Sprečavanje i otkrivanje krivotvorenog novca Krivotvoreni novac nastao fotokopiranjem orginalnih apoena papirnih novčanica naročito ako je za krivotvorenje korištena profesionalna visokosofisticirana računarska i kopir oprema jeste veoma opasna kriminalna pojava. Međutim i ovakav novac ima svoje nedostatke za razliku od orginalnih autentičnih novčanica koje su izrađene u dubokoj štampi, čija je karakteristika dubina, oštrina i reljefnost crteža, krivotvorene novčanice se izrađuju u samoj štampi, pa im je zbog toga crtež bez dubine, oštrine i reljefnosti. Papir za štampanje novčanica izrađuje se pod strogom kontrolom i ne može se nabaviti. Papir orginalnih novčanica u sebi sadrži sigurnosne zaštitne elemente kao što su: • Vodotisak - se nalazi na papiru orginalnih novčanica dok ga krivotvorene novčanice nemaju • Zaštitni končić - nalazi se na površini orginalnog papira. Krivotvoritelji radi njegovog imitiranja na površini krivotvorene novčanice ucrtavaju crtice u odgovarajućoj boji. • Vertikalna sigurnosna nit - se uočava kad se novčanica digne prema manjem svjetlosnom izvoru. • Boja papira - emisione banke štampaju svoje novčanice na papiru u boji. Falsifikat ovakvih novčanica je uočljiv jer krivotvoritelji za izradu krivotvorenih novčanica koriste obični, kopir ili trgovački bezbojni papir, naknadno ga boje i lahko je vidljivo da se ne radi o pravoj boji.

170

•

•

•

• •

Fluoroscentne materije - papir novčanica kod većine zemalja u svijetu ne sadrži u sebi fluoroscentne materije kao običan papir ili drugi trgovački papir. Zbog toga krivotvorene novčanice ispod ultraviolentpih zraka "isijavaju" blijedo plavičastu boju za razliku od papira autentičnih novčanica kod kojih spomenuti efekt luminiscencije u potpunosti izostaje. Luminiscentni znakovi - papirne novčanice raznih valuta u sebi imaju ugrađene razne znakove nevidljive hemijskim mastilima. Ovi znakovi su raznobojni i mogu se vidjeti tek pri osvjetljenju sa ultraviolentnim zracima. Do sada nije uspjelo imitiranje ovih znakova ( raznobojne crtice, vertikalne niti i dr.). Giljoše - su tanke raznobojne niti koje su isprepletene i izrađene u štampi drugih boja i one ukrašavaju razne dijelove novčanice. Kod krivotvorenih novčanica te tanke isprepletene niti odlikuju se bezbojnim prekidima, što se najbolje može uočiti putem lupe. Crtež - krivotvoritelji putem fotoreprodukcije često zanemare veličinu crteža zbog oštrine, pa je crtež ili duži ili kraći 1-3 mm od crteža na orginalnim. Ovo nije lahko uočljivo bez poređenja sa originalnom novčanicom. Serijsko slovo i broj novčanice - svi apoeni papirnih novčanica imaju serijsko slovo i broj novčanice. Krivotvorene novčanice imaju mnogo nedostataka. Kod serija i brojeva kao što su: nejednak razmak između brojki, odudaranje brojke po visini, nejednaka debljina brojki i slova, drugačiji oblik brojke.

Čest je slučaj da se krivotvorene novčanice prilikom izrade numerišu serijskim brojevima koji se ponavljaju u istim serijama. 4. Metodika otrivanja i dokazivanja krivičnih djela krivotvorenja novca Po saznanju u namjeri da se krivotvorene novčanice ubace u našu zemlju, postaviti će se odgovarajuće verzije o samom načinu unošenja i sortiranja, kao i o licima koja bi trebalo da unesu odnosno rasturaju lažne novčanice. Na osnovu postavljenih verzija pravi se plan operativne aktivnosti, koji, pored planiranih operativno - taktičkih i tehničkih radnji i mjera i pojedinih istražnih radnji, sadrži i odgovarajuća upustva o tome kako se ponašati prema licima koja unose i rasturaju krivotvorene novčanice. Korisne informacije o licima koja su stavila lažne novčanice u opticaj može da pruži radnik iz finansijske institucije koji je od tog lica primio novac. U razjašnjavanju i dokazivanju ovog krivičnog djela prvo bi trebali utvrditi da li je sumnjivi novac stvarno krivotvoren, pa ako jeste, utvrditi, način krivotvorenja, ukazati na količinu i apoene krivotvorenog novca, mjesto i vrijeme njegovog krivotvorenja, pojavljivanje i rasturanje, motiv, svojstvo vještini i posjedovanje određenih sredstava učinioca.

171

DIO XIII KOMPJUTERSKI EKONOMSKI KRIMINALITET 1. POJAM KOMPJUTERSKOG KRIMINALITETA Oko pojmovne definicije kompjuterskog kriminaliteta još nije postignuta saglasnost. Tako se mogu čuti razni termini: kompjuterska zloupotreba (computer abuse), kriminal povezan sa kompjuterom (computer- related crime), kompjuterske prevare (computer fraud), I najčešće termin kompjuterski kriminal (computer crime) koji preuzima primat nad ostalim sa izgledima sveopšteg prihvatanja. U definisanju pojma kompjuterskog kriminaliteta u pravom (užem), sadržajnom smislu prisutan je različit prilaz, a I određene objektivne teškoće kao što su: više načina i pojedinačnih oblika u kojima se ispoljava, brzina kojom se širi, stalno usavršavanje tehnoloških dostignuća itd. Tako ispada da kompjuterski kriminalitet još ne predstavlja zaokruženu fenomenološku kategoriju već je on “opšta forma kroz koju se ispoljavaju različiti oblici kriminalne aktivnosti, forma koja će u budućnosti postati dominantna. “ Pojam kompjuterskog kriminaliteta, kao, uostalom, i sam fenomen stigao je iz SAD-a. Naime, godine 1958. Urlich Sieber daje odredbu: “pojam kompjuterskog kriminaliteta obuhvaća protupravne povrede imovine, kod kojih se kompjuterski podaci s predumišljajem mijenjaju, razaraju, do njih neovlašteno dolazi i koristi ili se koriste zajedno sa hardverom “1. Za praksu pogodniju definiciju daje Reiner von zu Muhlen koji tvrdi: “U kompjuterski kriminal valja svrstati sve one delikte kod kojih se kompjuter javlja kao oruđe ili cilj krivičnih radnji “2. Iz toga se da zaključiti da se kompjuter u kompjuterskom kriminalitetu javlja kao objekat i kao subjekat krivičnog dijela. Tj. kompjuter može biti cilj napada ili manipulacije, a može biti i korišten kao sredstvo manipulacije kako bi se napao neki drugi cilj. U slučaju kada je kompjuter cilj, onda se radi o nekoj vrsti onesposobljavala, kao što su: unošenje virusa, programskih ili logičkih bombi, brisanje podataka i programa na magnetnim ili optičkim medijima, uništenje dijela ili cijele opreme, kompjuterska špijunaža i si. Dovoljno je izbrisati ili uništiti neki od ključnih elemenata pa da se sistem onesposobi za rad. Kompjuter kao sredstvo napada može poslužiti za postizanje raznih ciljeva, odnosno interesa. Kao što su: krađa kompjuterskog vremena (neovlašten rad na kompjuterskom sistemu), manipulisanje podacima koji su u sistemu, krivotvorenje podataka i isprava koje proizvodi sistem itd. U naučnoj disciplini koja se bavi pitanjima kompjuterskog kriminaliteta susrećemo se sa još nekoliko definicija kao što su: • Don Parker “svaki događaj u vezi sa upotrebom kompjuterske tehnologije u kom žrtva trpi ili bi mogla da trpi gubitak, a učinilac djeluje u namjeri da sebi

173

•

• •

pribavi ili bi mogao da pribavi korist “ Definicija kompjuterskog kriminaliteta jedne međunarodne ekspertne grupe u okviru OECD-a iz 1983. kojom su obuhvaćena sva “protupravna, nemoralna i nedopuštena ponašanja, u vezi sa automatskom obradom podataka i njihovim prijenosom “ D. Krapac smatra kako “Kompjuterski kriminalitet označava sve slučajeve zloupotrebe elektronskog računala (manipulacija na njemu ili s njim) koji su pravno određeni kao krivična djela “ Dr. V. Vodinelić razlikuje kompjuterski (računarski) kriminalitet u pravom (užem) smislu, a taj pojam obuhvata kompjutersku prevaru, sabotažu i špijunažu, od kompjuterskog kriminaliteta u nepravom (širem) smislu, pod kojim smatra protupravno prisvajanje kompjutera i njihovih dijelova krađom, pronevjerom i prevarom fingirane krađe kompjutera, zloupotrebe automata s novcem za igru kojim se upravlja pomoću kompjutera. Pod ovim pojmom ovaj auto obuhvata i sva ona krivična djela gdje se kompjuter javlja kao sredstvo izvršenja drugog krivičnog djela

Razlikovanje kompjuterskog kriminaliteta u odnosu na druge vrste kriminaliteta vezano je za specifičan način izvršenja pomoću kompjutera. Na primjer, kada se izvrši pljačka banke pomoću kompjutera, iako se radi o imovinskom deliktu riječ je ipak o kompjuterskom kriminalitetu. Pojava kompjuterskog kriminaliteta često je vezana uz pojam kriminaliteta tzv. “bijelog okovratnika “. Kompjuter u svakom slučaju predstavlja jednu od najznačajnijih i najrevolucionarnijih tekovina razvoja tehničko tehnološke civilizacije. No, pored svih prednosti koje sobom nosi i ogromne koristi čovječanstvu, kompjuter je brzo postao i sredstvo zloupotrebe nesavjesnih pojedinaca, grupa čak i organizacija. Tako nastaje kompjuterski kriminalitet kao poseban i specifičan oblik savremenog kriminaliteta po strukturi, obimu i osobenostima. 2. IZVRŠITELJI KOMPJUTERSKOG KRIMINALITETA U svijetu postoje različite klasifikacije izvršitelja kompjuterskog kriminaliteta. Jedna od podjela jeste na unutrašnje i vanjske izvršitelje, a svaka od ovih ima svoje grupe odnosno podgrupe. Istraživanja FBI (SAD) utvrdila su tri grupe osoba koje vrše napad na kompjuterski sistem izvana. Najveća grupa obuhvaća individualce (hakere i dr.) koji ulaze u sistem iz znatiželje da vide šta mogu napraviti bez namjere da kradu podatke ili softver, odnosno bez namjere da unište podatke, lako ta aktivnost na prvi pogled izgleda bezazleno, ona izaziva štete, jer sistemi za detekciju takvih neovlaštenih upada uključuju se i stvaraju izvjesnu poteškoću u sistemu koji je napadnut. Neovlašteno korištenje može biti

174

povezano i s pojavom virusa. Druga grupa koja napada kompjuterski sistem izvana jeste ona koja ima namjeru upasti u sistem i uništiti podatke ili softver, uvesti pometnju u sistem, mijenjati podatke, razoriti ili smetati u sistemu. U tu grupu spada i ubacivanje tzv. malignih virusa koji imaju zadatak uništiti odgovarajuće podatke u sistemu. Treća grupa obično upada u sistem da steknu neku korist korištenjem sistema. U tu grupu obično spadaju profesionalci koji upadom u sistem obavljaju razne poslovne transakcije, kradu informacije, špijuniraju, manipuliraju podacima, kradu kompjutersko vrijeme sistema i si. Kada je riječ o napadu kompjuterskog sistema od strane osoblja koje radi na sistemu tada tu ima raznih izvršitelja s najrazličitijim motivima. Bilo je slučajeva npr. Od strane programerskog osoblja da u sistem ugrade maliciozne programe s namjerom da osiguraju svoju nezamjenjivost. Druga grupa koristi razne metode za izigravanje sistema i sticanje protupravne koristi. Tu ima niz primjera, od slučaja zaokruživanja u raznim obračunima svota na niže, s time da se razlika unosi na određeni račun, pa do krivotvorenja određenih podataka i si. 3. PODJELA KOMPJUTERSKOG KRIMINALITETA Gledajući na finansijsku štetu od kompjuterskog kriminala stručnjaci je uvrštavaju na treće mjesto kriminala, odmah nakon trgovine drogom i oružjem. Ministarstvo pravde SAD-a kompjuterski kriminal definiše kao sve kriminalne aktivnosti u koje je uključena upotreba informacijske tehnologije. Kako postoje različite definicije kompjuterskog kriminala, tako postoje različite podjele kompjuterskog kriminaliteta. Profesor Vodinelić kompjuterski kriminal dijeli na slijedeće 4 velike grupe i to: 1. Manipulisanje računarom; 2. Računarska špijunaža (uključujući i krađu softvera); 3. Sabotaža kompjutera; 4. Neovlašteno korištenje kompjutera. Urlich Sieber kompjuterski kriminalitet dijeli na: imovinska djela, povredu prava privatnosti i ugrožavanje ostalih pravno zaštićenih interesa koje su izvršene upotrebom kompjutera. Prof. Asim Šaković polazi od kompjuterskog sistema kao središnjeg objekta kompjuterskog kriminaliteta te kompjuterski kriminalitet svrstava u 3 velike grupe i to: 1. Zloupotrebe na kompjuteru (neovlašteni pristup, pribavljanje poslovnih i drugih tajni, oštećenje podataka, haking, špijunaža i kompjuterska špijunaža); 2. Zloupotrebe uz pomoć kompjutera (kompjuter kao sredstvo izvršenja kompjuterske prevare ili kompjutersko krivotvorenje);

175

3. Zloupotrebe učinjene kompjuterom (kompjutersko softversko piratstvo, kompjuterska pornografija, nuđenje robe koja potiče od krivičnog dijela). Slobodan R. Petrović pravi podjelu kompjuterskog kriminala polazeći od osnovne podjele kriminala na “kriminal nasilja” i “kriminal bijelih okovratnika “. Moglo bi se reći da kompjuterski kriminal spada u grupu kriminala bijelih okovratnika, mada postoje oblici koji spadaju i u ovu prvu grupu kriminala nasilja, kao i oblici kompjuterskog kriminala koji predstavljaju specifikum kompjuterskog kriminala. Tako da djela koja spadaju u kriminal bijelih okovratnika spadaju: 1. Krađe (krađa računara i računarskih komponenti, krađa podataka, lozinki, kodova itd.); 2. Prevare (osiguranjem, porezima i taksama, penzionim fondovima, socijalnoj pomoći, lažno predstavljanje i si.); 3. Pronevjere (falsifikovanje osnovne knjigovodstvene dokumentacije, ispostavljanje fiktivnih faktura, ispostavljanje fiktivnih putnih računa, kreiranje fiktivnih platnih spiskova, kreiranje fiktivne inventarske liste, kreiranje fiktivnih kupaca, vještačko povećanje zaliha robe, netačno prikazivanje gubitaka na robi, falsifikovanje kreditnih izvještaja, kreiranje lažnih finansijskih podataka i si.); 4. Falsifikovanje (dokumenata, znakova za vrijednost, znakova za obilježavanje robe, novca, potpisa, pečata, hartija od vrijednosti itd.); 5. Narušavanje privatnosti (ulaženjem u privatne kompjutere putem Interneta); 6. Sabotaža (fizička i logička); 7. Odavanje tajne (državna, vojna, poslovna ili službena tajna); 8. Špijunaža (saopštavanje povjerljivih podataka, političke aktivnosti neprijatelja, vojne mogućnosti i planovi); 9. Iznude (ozbiljnom prijetnjom); 10. Ucjene (pomoću elektronske pošte); 11. Pornografija (slike, animacije, tekstualne datoteke, dječja pornografija itd.);P 12. ropaganda (ideološka, vjerska, nacionalistička, rasistička, teroristička, širenje lažnih vijesti itd.). Djela koje on svrstava u kriminal nasilja su: 1. Vandalizam (fizičko ili elektronsko uništavanje sistema ili opreme); 2. Terorizam (usmjeren na računarske centre); 3. Ubistva (npr. u oblasti zdravstva izmjenom bitnih podataka o pacijentu). Dok djela koja su specifična samo za kompjuterski kriminal kao takav su: 1. Haking (narušavanje sistema zaštite i neovlašteno upadanje u tuđe informacione sisteme);

176

2. Stvaranje i distribucija virusa (radi uništavanja ili mijenjanja podataka, blokiranje sistema i si.); 3. Piratstvo softvera (korištenje, umnožavanje i distribuiranje ilegalnih kopija); 4. Krađa računarskih usluga (neovlašteno korištenje sisteme, trošenje računarskog vremena u privatne svrhe). Najprihvatljivija klasifikacija data je u Preporuci Vijeća Evrope br. 89/9. Ova preporuka predstavlja obavezu za sve države članice da nacionalna zakonodavstva usklade sa ovom preporukom. Krivična djela kompjuterskog kriminala poznata kao “lista minimuma” navedena u preporuci su slijedeća: 1. Kompjuterska prevara (predstavlja unos, izmjenu, brisanje ili potiskivanje kompjuterskih podataka ili programa, kao i ostale vrste manipulisanja u obradi podataka koji utiču na njen rezultat, čime se izaziva ekonomski ili imovinski gubitak drugog lica sa namjerom da se stekne protupravna imovinska dobit za sebe ili treće lice, odnosno odstupanja sa namjerom da se to lice liši imovine na nezakonit način); 2. Kompjuterski falsifikat (predstavlja unos, izmjene, brisanje ili potpisivanje kompjuterskih podataka ili programa, kao i ostale vrste manipulisanja u obradi podataka. Predstavlja unos na račun ili pod uslovima predviđenim domaćim zakonom, koji bi predstavljao djelo falsifikata da je počinjen u odnosu na klasičan predmet takvog krivičnog djela); 3. Oštećivanje računarskog podataka ili kompjuterskog programa (Bespravno brisanje, oštećivanje ili potiskivanje kompjuterskih podataka ili programa); 4. Kompjuterska sabotaža (predstavlja unos, izmjenu, brisanje ili potiskivanje kompjuterskih podataka ili programa, kao i ostale vrste manipulisanja u obradi podataka sa namjerom da se onemogući funkcionisanje kompjutera ili telekomunikacijskog sistema); 5. Neautorizovan pristup (bespravan pristup kompjuterskom sistemu ili mreži kršenjem mjera bezbjednosti); 6. Neautorizovano ometanje (bespravno ometanje tehničkim sredstvima, ulazne, izlazne komunikacije unutar kompjuterskog sistema ili mreže); 7. Neautorizovano kopiranje zaštićenog kompjuterskog programa (bespravno kopiranje, distribucija ili javno objavljivanje kompjuterskih programa zaštićenih zakonom); 8. Neautorizovano kopiranje zaštićene topografije (bespravno kopiranje zakonom zaštićene topografije, poluprovodničkih proizvoda, ili bespravno komercijalno korištenje, ili uvoz u te svrhe topografije ili poluprovodničkog proizvoda napravljenog korištenjem topografije). U Preporuci se navodi i opciona lista krivičnih djela kompjuterskog kriminala

177

ukoliko su učinjene sa namjerom: • Promjena kompjuterskih podataka ili kompjuterskog programa, • Kompjuterska špijunaža, • Neautorizovano korištenje kompjutera, • Neautorizovano korištenje zaštićenih kompjuterskih programa. 4. NAČIN IZVRŠENJA KOMPJUTERSKOG KRIMINALA - MODUS OPERANDI Kompjuterski kriminal raste i razvija se već nekoliko decenija, praktično od trenutka kada je ova tehnologija počela šire da se koristi. Sa napretkom tehnologije mijenjali su se i još uvijek se mijenjaju i načini izvršavanja kriminalnih djela i njihov potencijal, koji je u stalnom porastu. Kada je riječ o informacionoj tehnologiji, treba imati u vidu da u funkcionisanju svakog kompjuterskog sistema postoji pet osnovnih nivoa (faza), koji u stvari predstavljaju kritične tačke sa stanovišta zaštite od kompjuterskog kriminala, jer je kompjuterski sistem otvoren za zloupotrebe na svakom od tih nivoa. Te tačke ranjivosti su: 1. Ulaz; 2. Izlaz; 3. Programiranje; 4. Upotreba; 5. Prenos. 4.1. ULAZ U ovoj fazi vrši se unos podataka u kompjuter, a veliki broj delikata se dešava upravo manipulacijom nad ulaznim podacima. Ova manipulacija predstavlja svakako najjednostavniji, najsigurniji i najopštiji metod korišten u kompjuterskom kriminalu, a uključuje izmjenu podataka prije i za vrijeme unosa u kompjuter. Te manipulacije se mogu izvesti na više načina kao što su: • Dodavanje podataka; • Izostavljanje podataka; • Izmjena postojećih podataka; • Zamjena postojećih podataka • Brisanje postojećih podataka. Najčešći cilj ovih aktivnosti je pronevjera, krađa i prikrivanje krađe.

178

4.2. IZLAZ Kriminalna aktivnost na ovom nivou često uzima formu krađe podataka kao što su: lista kupaca, kadrovska lista i platni spisak, poslovne tajne, planovi i rezultati istraživanja tržišta i druge vrijedne i povjerljive informacije, ali i krađu vrijednih softverskih proizvoda i programa. Ovi delikti često uključuju saradnju nepoštenih radnika sa jednom ili više osoba izvana, a oni su najčešće poslovni konkurenti, profesionalni kriminalci ili strani agenti. Najčešća korištena tehnika za ovu vrstu kriminalnih djela je kopiranje datoteka podataka, softvera ili programa, koje se obavlja vrlo brzo korištenjem standardnih uslužnih programa na magnetne ili optičke medije. 4.3. PROGRAMIRANJE Kompjuterska kriminalna djela u fazi programiranja najčešće uzimaju jednu od slijedećih mogućih formi: • Zamjena programa; • Brisanje značajnih instrukcija; • Modifikacija programa; • Sabotaža programa. U poređenju s manipulacijama na ulazu, koje se mogu realizovati i bez posebnog informatičkog znanja, manipulacije na nivou programiranja su u smislu načina izvršenja mnogo specifičnije i, iznad svega, znatno teže za otkrivanje. Naime, već je i kod malo složenijih programa vrlo teško utvrditi da li program korektno izvršava sve funkcije definisane u njegovoj specifikaciji, ali je daleko teže, često u praktičnom smislu i nemoguće, utvrditi da li on u nekim okolnostima radi i nešto što nije specifirano. Postoje brojne veoma suptilne metode i tehnike, od kojih su najpoznatije: • Tehnika “sjeckane salame” (salami svvindle); • „Superzapping “; • Lovac, hvatač („Sniffer” programi); • Pismo. bomba (letter bomb, E-mail bomb); • „nadmudrivanje” (Spoofing); • Trojanski konj (Trajan horse); • Logička (vremenska) bomba (Logic (time) bomb); • Asinhroni napad (Asvnchronous attack); • Prikupljanje “otpadaka” (Scavening);

179

• • •

Maskiranje (Masquereading); Prikrivani ulaz (Trap door); Virusi i crvi (Virusses and VVorms).

4.4. UPOTREBA Veoma je mali broj kompjuterskih centara koji su donijeli zaštitne mjere radi sprječavanja neovlaštenog korištenja matičnog kompjuterskog sistema. Neovlašteno korištenje kompjutera slično je kao i neovlašteno korištenje telefona, kopir aparata, ili pisaće mašine, ali kako je kompjutersko vrijeme znatno skuplje, njegovo neovlašteno korištenje može izazvati ozbiljne probleme. Postoje mnogi slučajevi u kojima su uposleni koristili računare za njihove privatne potrebe, a mnogi profesionalni informatičari često tretiraju kompjuter kao igračku. 4.5. PRENOS Ovo je jedan od najosjetljivijih i najranjivijih nivoa kompjuterskog sistema, a osnovni razlog za to je, s jedne strane, što je vrlo teško, a često i nemoguće, obezbjediti fizičku zaštitu komunikacionih linija zbog velikog geografskog prostora koji bi trebao pokriti, a s druge strane, što već postoji čitav niz prefinjenih metoda i tehnika koje se na ovom nivou mogu koristiti u izvršavanju ilegalnih radnji. Od poznatih metoda i tehnika svakako treba spomenuti slijedeće: • Lažno predstavljanje (maskiranje) (Masquerading); • Prikrivanje kanala (Covert channels); • Aktivna infiltracija (PiggYbacking); • Prisluškivanje (Wiretapping); • Elektronsko prisluškivanje (Eavesdropping). 5. ODREĐIVANJE POJMA KOMPJUTERSKA PREVARA U literaturi postoji manje-više terminološka saglasnost šta se podrazumijeva pod pojmom kompjuterska prevara u širem smislu, ali sažetiji pojam u vidu definicije još nije dovršen. Kad se sagledaju dosadašnji napori istaknutih teoretičara u ovoj oblasti, može se kostatovati da je, u suštinskom smislu. Riječ o zloupotrebama uz pomoć kompjutera. Neki autori pod pojmom kompjuterskih prevara podrazumijevaju ukupan kompjuterski kriminalitet, obrazlažući time da su sve kriminalne radnje

180

učinjene pomoću kompjutera neka vrsta prevara, samo se kompjuter koristi ako svakodnevno tehničko tehnološko pomagalo. Koliko god se trudili da se definiše pojam prevara sve se svodi na to da prevara postoji kad se neko lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica dovede u zabludu i time navede da nešto učini ili pak ne učini što bi bilo štetno za njegovu ili tuđu imovinu. Počinilac je zasigurno imao namjeru da na taj način za sebe ili drugog pribavi protupravnu imovinsku korist. To drugim riječima znači da kompjuterska prevara predstavlja unošenje izmjena, brisanje ili potiskivanje kompjuterskih podataka ili cijelih programa kao i ostale vrste manipulisanja u obradi podataka koji utiču na njen rezultat, čime se izaziva ekonomski ili imovinski gubitak drugog lica sa namjerom da se stekne protupravna imovinska dobit za sebe ili treće lice, odnosno postupanja s namjerom da se to lice liši imovine na nezakonit način. Prof. dr. D. Modly i N. Korajlić u kriminološkom rječniku11 poslije konstatacije da postoji niz definicija kompjuterskog kriminaliteta, kompjuterske prevare smješta u kompjuterski kriminalitet u užem smislu, gdje su još kompjuterska sabotaža i kompjuterska špijunaža. U svim ovim slučajevima riječ je o kriminalu koji se vrši pomoću kompjutera, po čemu se i razlikuje od druge klasične vrste kriminala. U vezi sa definisanjem kompjuterskog kriminala ističe da se u literaturi susrećemo sa više naziva za taj pojam, a kad je u pitanju termin kompjuterska prevara kaže da je riječ o nedopuštenom ilegalnom pristupu, nedopuštenom korištenju kompjutera, gdje kompjuter može biti cilj napada ili sredstvo manipulacije za napad na neki cilj, ili da bude cilj napada s namjerom da se onesposobi. Dakle za sada i pored brojnih definicija koje su dali mnogi autori, još nema međunarodno prihvatljive uže definicije pojma kompjuterske prevare kojom bi se svi služili u daljem teorijskom osmišljavanju ovog fenomena. Bez ambicije da bude prvi u formulaciji jedne sveobuhvatne, ali istovremeno sažete definicije kompjuterske prevare, prof. dr. Asim Šaković polazi od toga da “kompjuterska prevara obuhvata razne vrste manipulacija sa podacima, najčešće s namjerom da sebi ili drugom nezakonito pribavi imovinsku ili neku drugu korist “. Ono što je specifičnost kompjuterskih prevara kao i svih drugih vidova kompjuterskog kriminala u odnosu na druge poznate forme kriminala jeste činjenica da je potrebno relativno kratko vrijeme za sticanje znanja neophodnog za izvršavanje prevara. Potrebni su takođe mali materijalni i ljudski resursi u odnosu na štetu ili protupravnu dobit koja se može ostvariti, čak i bez fizičkog prisustva na mjestu izvršenja kriminalnog djela, a da se podaci mogu nalaziti na bilo kojem informatičkom mediju. To su, najvjerovatnije, osnovni razlozi da ovakve zloupotrebe danas predstavljaju najbrojniju vrstu zloupotreba pomoću kompjutera, kako po svom broju, tako i po raznolikosti oblika kroz koje se izražavaju. Osim toga kompjuteri danas nisu uopšte skupi pa su zato svojina velikog broja i u masovnoj upotrebi ili zloupotrebi. Nije teško ni skupo obučiti se, a i tehničke inovacije moguće je pratiti jer o tome postoji izdašna literatura.

181

5.1. POJAVNI OBLICI KOMPJUTERSKIH PREVARA Temeljno značenje kompjuterskih prevara, kao što je rečeno, je dovođenje nekog subjekta u zabludu s ciljem da bi se na taj način pribavila imovinska korist na osmišljen, nedozvoljen, tj. protupravan način. Postoji više vrsta prevara i načina njihove realizacije. U praksi se dešavaju i jednostavne kompjuterske prevare sa grubim učincima, ali sve više i one prevare koje karakteriše temeljita osmišljenost, uz visok stepen umijeća i sa malom vjerovatnoćom da budu otkrivene, kao i nadom počinitelja da se to neće desiti. U najvećem broju kompjuterske prevare dešavaju se u onim oblastima u kojima je moguć efekat sa najvećom vjerovatnoćom. To su zasigurno slijedeća područja: porezi, carine, osiguranja imovine i lica, fondovi za socijalnu pomoć, penziono osiguranje, zavodi za zapošljavanje, investicioni fondovi, prevare na bankomatima, na aerodromskim terminalima itd. Česte prevare događaju se lažnim predstavljanjem. Mogućnosti kompjuterskog kriminala uopće, pa tako i kompjuterskih prevara su široke. Masovno se koriste i povećavaju uporedo sa razvojem kompjuterske tehnologije. Već su od malih “šala” prerasle u tzv. kompjuterski terorizam,, Cyber terorizam “, počev od upada u računarske sisteme banaka, naučnih i sličnih institucija do ucjenjivanja uništenjem dotičnog informacionog sistema ako im vlasnici ne isporuče tražene svote novca. To je onda već terorizam u pravom smislu te riječi. Najizraženiji vidovi tih mogućnosti u praksi se manifestuju kroz krađu programa, širenje dezinformacija, ubacivanjem virusa i drugih različitih prevara. Najčešći način prevara je putem zloupotrebe E-mail poruka. Slanjem velikog broja E. mail poruka pronalazi se zainteresovana osoba. Poslije uspostavljenja prvog kontakta zainteresovanog lica i prevaranta, odnosno prevarant - potencijalna žrtva, prevarant sa različitih E-mail-a šalje “povjerljive poruke” koje treba da uvjere potencijalnu žrtvu u opravdanost investicije npr. Drugi najčešći način prevara je preko online oglasnih tabli. To se obično čini tako što se u grupe koje komuniciraju na ovaj način ubacuje neko ko “ima informacije” ili šalje “povjerljive poruke” i na taj način pokušava da podigne cijenu akcija. Pošto se za komunikacije u ovim diskusionim grupama koriste pseudonimi, to je pitanje veoma problematično. Treći najčešći način prevare da sam posrednik koji vam nudi hartije od vrijednosti, ni sam nije svjestan da je žrtva manipulacije. Naime, manje firme angažuju posrednike da u njihovo ime kontaktiraju potencijalne investitore i da im ponude hartije od vrijednosti. To se čini preko web sajtova “chatroom “, diskusionih grupa, Email poruka i online oglasnih tabli. Tako se može desiti da firma može biti lažna. Tako se može desiti da neko nudi, a da ni sam toga nije svjestan, hartije od vrijednosti lažne firme.

182

Iskustvena saznanja iz raznih dijelova svijeta i neka istraživanja pokazuju da ima mnoštvo dokaza o tome da kriminalci koriste kompjutere za činjenje kažnjivih djela svih vrsta identičnih onima kojim se inače policija od uvijek bavila. To im omogućava široka upotreba kompjutera. Ali sada zbog tehnološkog savršenstva krivična djela se teže mogu istražiti i otkriti. Pored tehničkih mogućnosti ne moraju čak biti u istoj zemlji. Sve to jasno govori kolika je njihova superiornost i svestranost do mogućnosti teških zloupotreba pojedinaca i organizovanih grupa. U nekim slučajevima postoje organizacije za prevare koje su posve uvezane, automatizovane, skoro javne i moćne. Mreža takvih organizacija se širi i postaje sve gušća. Prisutna su predviđanja da će prevare i druga kažnjiva djela počinjena pomoću kompjutera i Interneta biti najveći problem policije i drugih nadležnih organa u budućnosti. Mnogi odgovorni faktori nisu toga dovoljno svjesni, mada veliki broj primjera koji su do sada otkriveni, kao i neka istraživanja ozbiljno upozoravaju na to. Tim prije, što sve većom primjenom informacione tehnologije, automatizacijom klasičnih i nastajanjem novih metoda, ovaj vid kriminala dobija i u kvalitetu i u kvantitetu, a to konkretno znači, da su kompjuteri učinili počinjenje prevara bržim, sigurnijim, anonimnijim i sa željenim učinkom počinitelja. Ako se tome doda njihova sve masovnija upotreba u funkciji prevare postaje jasno koliko je potreba za zaštitom. Prevare koje se dešavaju u oblasti osiguranja čine jedno od onih područja koja imaju velike mogućnosti za protuzakonite radnje, odnosno prevare uz pomoć kompjutera. To najviše omogućava sama priroda organizacije poslovanja s velikim količinama novca koji se obrće. Čin prikupljanja novca, njegova distribucija na veliki broj individualnih računa koji se zbog toga mogu teško kontrolisati, zatim razne transakcije i investicije, neujednačen i ranjiv stepen automatizacije, sve to predstavlja pogodnosti i široke mogućnosti prevara upotrebom kompjutera. Tome sigurno možemo dodati i ljudski faktor, tj. nedovoljnu stručnost i obučenost djelatnika u firmama, dok su na drugoj strani prevaranti educirani do savršenstva ili su “profesionalci za kompjuterske prevare” pa posao obavljaju po ugovoru. Polazeći od zainteresovanosti subjektivnog faktora za sigurni ambijent u poslovanju i zaštiti informacija kompanija u lancu proizvodnja-prodaja neki smatraju da se vrijednost kompanija ne mjeri kapitalom, nego njezinim intelektualnim potencijalom. U tome se ogleda značaj subjektivnog faktora, kako u efikasnosti poslovanja, tako i u oblasti zaštitnih mehanizama. Istraživanja pokazuju da se najveći porast kompjuterskog kriminala dešava u krađi informacija poput planova proizvodnje, istraživanja tržišta ili popisa potencijalnih kupaca. To se naravno odnosi na krupne privredne sisteme koji su najviše na meti rafiniranih stručnjaka i dobro organizovanih kriminalnih organizacija i grupa koje se bave krupnijim krađama. Za takve prevare kompjuter i Internet se pokazao kao najmoćnije sredstvo. Navodi se primjer prevare na Internetu koji to jasno pokazuje. Primjer je jednostavan.

183

Dvije osobe (varalice) razgovaraju preko Interneta o vrijednosti određenih dionica, čija cijena raste. Na hiljade ljudi prisluškuju taj razgovor vjerujući da je to istina, jer ne znaju da su ti ljudi varalice. Zbog toga misle da su od njih dobili tačne informacije i iz prve ruke, tako reći. Oni kupuju te dionice bez provjere ne znajući da su im te varalice skupo prodale svoje dionice, uzele novac i na vrijeme pobjegle. Tu manipulaciju, odnosno brzu manipulaciju mogli su učiniti samo pomoću kompjutera. Drugi primjer, još jednostavniji “operator u kompjuterskom centru K-banke prenio je informacije o tuđem računu, pohranjene na magnetskom mediju, na magnetsku traku nove, neizdane kreditne kartice, koju je ukrao i njome podigao oko dvadeset miliona jena na bankomatu “ Prevare povezane sa raznim vrstama osiguranja obično uzimaju formu prevare usmjerene na osiguravajuće firme, pojedince osiguranike i razne firme koje su osigurale svoju imovinu. Prevare osiguravajućih fondova najčešće se dešavaju na taj način što zaposlenih ili bivši radnik tog fonda kreira fiktivne zahtjeve za isplatu nekog od vidova osiguranja. Bilo zdravstvenog, životnog, osiguranja za slučaj nekog udesa i si. Na osnovu takvog zahtjeva za isplatu čekovi osiguravajuće kuće se izdaju i realizuju ovim lažnim tražiocima. Počinilac sa fiktivnog računa uzima novac za sebe. Inače, prevare osiguranika su moguće na razne načine. Jedan od tih je da se premija osiguranika manipulacijom može pripisati računu koji kontroliše prevarant. Česte štete u osiguravajućim firmama nastaju na osnovu podnesenih duplih zahtjeva za isplatu premija. Koriste se slabosti sistema koji dozvoljava isplatu duplog potraživanja ukoliko je, npr., drugi podnesak zahtjeva zakonom dozvoljen, te nije zastario. To prevaranti prate, poznaju zakone i druge okolnosti. Tako stare zahtjeve nanovo naplate jer duplikate čekova šalju na adrese drugog, njemu poznatog saučesnika u prevari. Ovaj je mogao podići čekove, a potom ih unovčiti preko određenog broja fiktivnih bankovnih računa koji su već ranije isplanirani. Ovo je bilo olakšano uraditi jer su u igri bili u ulozi prevaranta analitičar na računskom sistemu, a u ulozi “potencijalne” žrtve revizor prispjelih zahtjeva - obojica u međusobnom dogovoru jer se lično poznaju i dogovaraju sve detalje do izvršenja prevare. Česta meta prevara su fondovi invalidsko-penzijskog osiguranja. U postupku zahtjeva za penzije u kompjuter se unose netačni, lažni podaci kao i podaci o stepenu invalidnosti. Česte prevare se dešavaju na taj način što prevaranti namjeste da primaju penzije od jednog broja umrlih penzionera. Operacija je jednostavna, a učinak siguran. Školski primjer je pokušaj prevare osobe za terminalom koja je uspjela udesiti da prima više čekova umrlih penzionera na taj načina što podatak o smrti nekog penzionera nije unosio u kompjuter da bi ga izbrisao iz validnog centralnog registra penzionera nego je samo izvršio promjenu adrese i ček upućivao na tu adresu koju je potom koristio prevarant. Prevara jednostavna i elegantno izvedena. Nije je baš tako jednostavno i lako otkriti.

184

Ovakve vrste prevara najčešće vrše uposlenici u dotičnim firmama, jer u informacionom sistemu sa kompjuterskom tehnologijom sve dalje što se dešava u velikoj mjeri zavisi od personala koji opslužuje dotičnu tehniku na jednoj strani i od personala tj. pojedinaca prevaranata i grupa koji se time bave. To poznavanje mogućnosti kompjutera i Interneta kao i njihove prednosti i ranjivosti uvođenjem adekvatnog sistema upućuje na potrebu preduzimanja mjera zaštite i učestale kontrole. To takođe upućuje uspostavljanje međusobne saradnje i povjerenja između izvršilaca na onim radnim mjestima gdje su prevare moguće, relativno lako izvodljive kao u pomenutom slučaju i gdje se najčešće dešavaju. U fondovima socijalne pomoći takođe se dešavaju prevare na sličan način, tj. fiktivnim isplatama i skidanjem sa evidencije lica koja imaju pravo na ova primanja. To se najčešće čini promjenama njihovih adresa da bi se teško moglo ustanoviti njihovo mjesto boravka. U oblasti poreza i taksa prevare su svakodnevna pojava i raširene su do te mjere kako brojem prevara, tako i novčanim iznosima. To je, takođe, lako utvrditi. Na primjer, na osnovu planskih dokumenata približno se znaju cifre koje bi kompanije i pojedinci godišnje trebale prijaviti i uplatiti na ime poreza. Međutim, te planirane cifre u državnoj kasi najčešće se ne realizuju. Razlozi za to mogu biti brojni kao što su utaje i druge manipulacije, mita i korupcije. Državni organi koji vrše reviziju poslovanja i kad utvrde da nema utaje i da je porez u cijelosti izmiren, ipak utvrde da konačna cifra u državnom budžetu bude manja. Znači da su se u toj transakciji novca morale desiti neke zloupotrebe pomoću kompjutera jer je kompjuter bio sredstvo komunikacije. Indicije su osnovane i jasno upućuju na nadležne istražitelje i na pravac akcije. U novije vrijeme kompjuterizacijom poreskih službi i automatizacijom informacionog sistema pružaju se istovremeno i velike mogućnosti manipulacije poslovnim podacima. Kompjuterska prevara dešava se od čina ukucavanja manipulisanih podataka od strane osoba iz finansijskog biroa dotične firme poreskog obveznika do prenosa podataka na drugoj strani u kompjuteru informacionog sistema državne kase, odnosno nadležne državne agencije, poreske uprave npr. Česte prevare se dešavaju lažnim predstavljanjem (prikazivanjem) koristeći kompjuter tako što se korištenjem činjenica koje predstavljaju čistu obmanu s ciljem da se donese drugačija odluka sa negativnom posljedicom. Takvi vidovi susreću se kod odobravanja kredita na osnovu krivih podataka o kreditnoj sposobnosti tražilaca kredita. Slične postupke imamo kod kupovine hartija od vrijednosti na osnovu netačnih podataka lansiranih preko kompjutera. Lansira se kriva informacija o dobroj zaradi kupovinom dotičnih dionica i kupci budu prevareni. U uslovima kada nije bilo kompjutera u upotrebi brokerskih kuća to je bilo teže postići, jer su brokeri neposredno međusobno komunicirali.

185

Kompjuter i Internet su drastično promijenili način poslovanja u svijetu. Berzanski poslovi su nekada bili privilegija samo odabranim. Međutim, danas ovi poslovi postaju dostupni svakome ko ima kompjuter i priključak na Internet. Zato je, prije svega, potrebno imati novac i poznavati osnove savremenog berzanskog poslovanja pomoću kompjutera. Istovremeno ta dostupnost berzanskim poslovima velikom broju posrednika računarske tehnike znači i široku mogućnost prevara pomoću iste te tehnike. Tehnika jeste moćne, ali je i ranjiva sa stanovišta zaštite od mogućih zloupotreba. To prevaranti znaju. Tu je težište njihove edukacije, a potom i akcije. Najsigurniji odbrambeni mehanizam koji se preporučuje sastoji se u slijedećem. Treba se držati provjerenih brokerskih kuća koji se takođe tehnološki modernizuju i opremaju sa najboljim zaštitnim mehanizmima. Neki savjeti za neiskusne pa i druge mogu poslužiti kao zahvalan i dobar odbrambeni mehanizam protiv prevara kod kupovine dionica i investicija, kad su u pitanju investicije među prioritetne korisne savjete treba uključiti i slijedeće: • Ne dozvoliti da neka “primamljiva” investicija zavede onoga ko namjerava ući u proces. Može se koristiti pri tome i zdrava logika uz sumnju da li investicija zvuči suviše dobro da bi bila istinita. Poznato je da nijedan normalan i pošten posao ne može donijeti enormne prihode, niti je bez rizika. Svako ko nudi enormni profit ili dobit je sumnjiv. Zbog svega toga mora se znati šta se i od koga kupuje. • Potrebno je prethodno znati sve relevantne informacije, a u prvom redu provjeriti da li je firma u koju se investira, čije se akcije namjeravaju kupiti, registrovana, i da li je osoba koja obavlja prodaju ili kupovinu ovlaštena za taj posao. Ovu provjeru je moguće izvest na web sajtu “NASD Regulations, Inc. “. Sve u svemu, mora se imati osjećaj za opreznost i razvijati sopstvena pravila za sprječavanje kompjuterskih prevara pored svih drugih zaštitnih mehanizama. Prevare se mogu postići kod realizacije tendera i drugih vrsta ponuda koje su zasnovane na nekim falsifikovanim kompjuterizovanim podacima. U pitanju najčešće mogu biti neki uslovi koji se tiču planova, rokova, dokumentacije finansijske naravi itd. kod nabavke tehničke opreme u uslovima nemilosrdne tržišne konkurencije moguća je široka lepeza prevara na način da se lažnim kompjuterizovanim podacima, preko reklamnih spotova obmanu kupci. Kompjuterske prevare počinju se sve više izvoditi pomoću ukradenih ili falsifikovanih kreditnih kartica. Razvojem bankomata i sve šire njihovo uvođenje u redovno poslovanje banaka i drugih finansijskih institucija, zbog ograničene kontrole otvorile su se nove mogućnosti manipulacija sa kompjuterski pohranjenim podacima. Krađa brojeva kreditnih kartica može se počiniti neovlaštenim ulaskom u neograničen broj baza podataka. Kradljivci su takođe savladali jednu često upotrebljavanu prevaru,

186

a to je reprogramiranje informacija na magnetnoj traci koja se nalazi na poleđini kreditne kartice, koristeći se opremom koja je na legalan način kupljena u bilo kojoj trgovini kompjuterske opreme. Svi troškovi koje je napravio kriminalac idu na račun vlasnika kreditne kartice. Ovakve manipulacije zbog lakoće izvođenja i teškoća u pogledu otkrivanja, postaju najčešći oblik kompjuterskih prevara. U tu svrhu počinitelji se sve češće koriste tuđim identifikacionim i drugim ličnim podacima i ukradenim ili programski dobivenim (generisanim) brojevima kreditnih kartica kako bi sebi pribavili neku korist (kupili neki proizvod, platili neki svoj račun, zadovoljili neke svoje namjere, želje itd.). Svemu tome je posebno doprinio razvoj, uvođenje i sve šira upotreba Interneta u elektroničkom poslovanju. Kompjuterske prevare, kap jedan od pojavnih oblika kompjuterskog kriminala, danas predstavljaju najbrojniju vrstu kompjuterskih zloupotreba, kako po svom broju, tako i po raznovrsnosti oblika. Široka je lepeza mogućnosti. Do takvih manipulacija najlakše se može doći u toku unosa, obrade, pohranjivanja, distribucije podataka i informacija, kao i pri razmjeni podataka unutar kompjuterskih mreža ili putem telefonskih i drugih komunikacijskih kanala. Pri tome se podaci mogu nalaziti na bilo kom informatičkom mediji: magnetskom disku, disketi, CD-u, magnetskim karticama itd. Razvoj kompjuterskih mreža, a posebno Interneta u velikoj je mjeri pridonio njihovom širenju. Prevare pomoću telefonske mreže PBX su takođe prisutne. PBX “prebacivanje” je tehnička naprava koja se može programirati da prebacuje telefonske pozive na određene telefonske linije. Ako zlonamjerni počinilac može doći do koda kompanije, on može obaviti neograničen broj telefonskih poziva. Na taj način svi troškovi nastali ovakvim pozivima idu na teret kompanije. Ima slučajeva da kompanije za čak vrlo kratko vrijeme, par dana, izgube velike svote novaca. Poznat je slučaj vladine organizacije u Ohaju. Radi se o oštećenju u milionskim ciframa dolara za par dana, samo što je prevarant na račun kompanije obavio velik broj telefonskih poziva koristeći gore pomenuti način. Gotovo svako kažnjivo djelo koje se može počiniti preko telefona može se počiniti i pomoću kompjutera i Interneta. Prevare pomoću Interneta kreću se od “lanca sreće” i lota do sportskih opklada, ilegalnih web stranica koje se bave ukradenim stvarima (poput kreditnih kartica) i kockarnica koji prikrivaju svoju ilegalnost raznim reklamnim porukama. 5.2. SPREČAVANJE KOMPJUTERSKIH PREVARA 5.2.1. Pravna zaštita od kompjuterskog kriminala u širem smislu

187

Kompjuter u svakom slučaju predstavlja jednu od najznačajnijih i najrevolucionarnijih tekovina razvoja tehničko-tehnološke civilizacije. Međutim, pored svih prednosti koje sobom nosi i ogromne koristi čovječanstvu, kompjuter je brzo postao i sredstvo zloupotrebe neodgovornih i zlonamjernih pojedinaca, grupa, čak i organizacija. Posredstvom ove tehnike masovno se čine kriminalna djela. To zaslužuje pažnju cijele međunarodne zajednice u poduzimanju mjera sprečavanja i zaštite. Zaštita u ovoj oblasti povezana je sa razvojem komunikacija i Interneta sa porastom broja zloupotreba i metoda nedozvoljenog, odnosno protupravnog korištenja kompjutera. Neke oblasti, neki novi modaliteti kriminalnih radnji tek se regulišu zakonskim propisima. Tako je u Velikoj Britaniji tek u 2000. godini donesen zakon o,, Cyber Terorizmu (Terorissam Act)” po kome je ova vrsta “terorista” izjednačena sa “bombašima “. Neke zemlje sa zakašnjenjem, a neke tek razmišljaju o tome kako u zakonske propise ugraditi ove novine. Kad se govori o pravnoj zaštiti kompjuterskih programa, i ako se ima namjera da se zaštiti program van granica neke zemlje onda se obavezno treba staviti oznaka “Copyright” ili oznaka “©” uz naznaku autora programa ili izdavačke kuće. Ostali vidovi zaštite: • zaštita prostorija sa kompjuterima; • tehnička zaštita softvera; • vizuelna zaštita; • holografska metoda; • zaštitne naljepnice; • hardverska zaštita itd. Zahvaljujući ogromnoj moći u memorisanju i brzoj obradi velikog broja podataka iz bilo kog dijela države ili svijeta automatizovani informacioni sistemi su sve brojniji i uvezaniji na svim nivoima između različitih subjekata u svijetu. Takav sistem uvezanosti i međuzavisnosti zahtjeva i zajedničku brigu u sprečavanju, istraživanju i otkrivanju svih vidova zloupotrebe kompjutera, odnosno kompjuterskog kriminaliteta, pod čijim zbirnim nazivom su obuhvaćeni svi raznoliki oblici i forme ponašanja neodgovornih i zlonamjernih pojedinaca sklonih kriminalnim radnjama kao i grupa koji, ne birajući sredstva i način protupravnim ponašanjem, pokušavaju sebi ili drugom pribaviti protupravnu imovinsku korist ili da drugom nanesu kakvu štetu. Štetne posljedice nedozvoljenog korištenja kompjutera su izuzetno velike. One se mogu ispoljiti: u nastupanju imovinske štete za pravno ili fizičko lice a ponekad i za cijelu državu, u gubitku poslovnog ugleda, gubitku povjerenja u sigurnost kompjuterskog poslovanja i uopšte kompjuterskih informacija, opasnosti od zloupotrebe po slobodu i prava čovjeka, a sve to na razne načine i u raznim oblicima. To je kriminal koji brzo mijenja forme i oblike djelovanja, mijenja lokalitet prelazeći državne granice kao i vrstu oštećenog. Najčešće se teško otkriva, a još teže dokazuje.

188

Bude najčešće otkriven tek kad u informacionom sistemu oštećeni otkrije i prijavi neku štetu koja mu je nanesena. Interpol je još osamdesetih godina prošlog stoljeća došao do zaključka da u savremenom svijetu postoji osim klasičnih pljački još jedan veliki dobro organizovani i moćan front kriminalaca koji je prisutan u svjetskim razmjerama. Ta vrsta kriminalaca orjentisana je na akcije raznih pljački pomoću kompjutera. Dakle, elektronika se zloupotrebljava i koristi kao sredstvo da se kriminalci domognu milionskih svota novca i ima zabrinjavajući trend da dobije planetarne razmjere. Polazeći od navedenog, budući da preventivne mjere pojedinih subjekata i država nisu dovoljne na sprečavanju zloupotrebe kompjutera, međunarodna zajednica apelima, rezolucijama, preporukama i si. insistira da se ova, nova vrsta kriminala, sankcionše zakonskim propisima. Tako su u velikom broju zemalja kompjuterska nedozvoljena djela uvrštena u zakonsku regulativu i svrstana u krivična djela za koja su propisane različite mjere krivičnih sankcija. O tome se moguće uvjeriti kraćim pregledom stanja u nekoliko zemalja Evrope i okruženja: Krivični zakon savezne Republike Njemačke do 1978. godine nije poznavao kompjuterska krivična djela. Tek 1986. godine Njemačka je donijela poseban krivični zakon za suzbijanje privrednog kriminala koji predviđa niz kompjuterskih krivičnih djela i to: kompjutersku špijunažu, kompjutersku prevaru, falsifikovanje podataka, obmanu u pravnom prometu pri obradi podataka, promjenu podataka i kompjutersku sabotažu. Krivični zakonik Austrije iz 1989. godine predviđa kompjutersko krivično djelo. Ono se zove oštećenje podataka. U Velikoj Britaniji 1990. godine donesen je poseban Zakonik o zloupotrebi kompjutera. On predviđa niz krivičnih djela vezanih za zloupotrebu kompjutera i drugih informacionih sistema za koje su propisane veoma stroge kazne. Krivični zakonik Ruske Federacije poznaje više kompjuterskih krivičnih djela u posebnoj glavi zakona koja nosi naziv: “Krivična djela u sferi kompjuterske informacije “. Ovdje su propisana slijedeća krivična djela: protupravni pristup kompjuterskoj informaciji, pravljenje, korištenje i širenje štetnih računarskih programa i povreda propisa o eksploataciji računara, računarskih sistema ili njihovih mreža. Krivični zakonik Republike Slovenije kao krivična djela kompjuterskog kriminala poznaje: protuzakoniti ulaz u zaštićenu računarsku bazu podataka i upad u računarski sistem. Krivični zakon Republike Hrvatske iz 1996. godine poznaje krivično djelo pod nazivom: “Oštećenje i upotreba tuđih podataka” (koje se odnosi na automatski obrađene podatke ili računarske programe). Krivični zakon Makedonije iz 1996. godine poznaje kompjutersko krivično djelo: upad u kompjuterski sistem. U krivični zakon Republike Srbije iz aprila 2003. godine uvršteno je više

189

krivičnih djela vezanih za upotrebu kompjutera. Ova su krivična djela predviđena u posebnoj glavi koja nosi naslov: “Krivična djela protiv bezbjednosti računarskih podataka “. U ovo glavi je predviđeno sedam krivičnih djela koja imaju zajednički objekt zaštite - bezbjednost računarskih podataka, odnosno informacionih sistema u cjelini i povjerenja u istinitost ovih podataka. To su slijedeća krivična djela: neovlašteno korištenje kompjutera i kompjuterske mreže, računarska sabotaža, pravljenje i unošenje računarskih virusa, računarska prevara, ometanje funkcionisanja elektronske obrade i prenosa podataka i kompjuterske mreže, neovlašteni pristup zaštićenom kompjuteru ili kompjuterskoj mreži i sprječavanje i ograničavanje pristupa javnoj kompjuterskoj mreži. Prema odluci ministarskog Vijeća EU napad na informativni sistem će se kažnjavati. To znači da će svaku osobu koja namjerno naruši informativni sistem, zakoči protok informacija ili pokuša da promjeni ili izbriše podatke, očekivati zatvorska kazna. Svako čiji rad zavisi o kompjuterima, ko strepi od virusa, i kome je dosta besmislenih kompjuterskih reklama raznih vrsta koje se nepozvane pojavljuju na ekranu, biće obradovani tom odlukom, prema kojoj će se, uskoro, svaka namjerna povreda zajedničkog evropskog informacionog sistema kvalifikovati kao krivično djelo. U odluci Ministarskog vijeća Evropske Unije država predviđa se: Lica koja na bilo koji način ugrožavaju evropski informacioni sistem, brišu ili mijenjaju informacije, neovlašteno pristupaju Internetu ili ga blokiraju, očekuje zatvorska kazna između jedne i tri godine. Ukoliko prestup počine članovi kriminalne organizacije kazna iznosi dvije do pet godina zatvora. Prekršitelj može, takođe, očekivati gubitak dijela građanskih prava kao što je, na primjer, socijalna pomoć. Ta osoba može biti, privremeno ili trajno lišena prava da obavlja profesionalne djelatnosti. Odluka ministarskog vijeća od izuzetne je važnosti za lica koja rade u zdravstvu, bankarstvu, ili drže vlastite, komercijalne, web stranice. U slučaju da se prekršaj dogodi u više od jedne evropske zemlje, svih 25 zemalja članica E. U. moraju da sarađuju u gonjenju i optuživanju prekršioca. Odluka Vijeća ministara trebala je da se uskladi sa stavovima zemalja članica najkasnije do 31. decembra 2004. godine. Inače svim zemljama članicama EU i onim koje rade na primjeni evropskih standarda s namjerom da što prije budu primljeni u E. U., preporučuje se da harmoniziraju odredbe zakona i drugih propisa u sferi vlastitog pravnog sistema. 5.3. AKTUELNA PITANJA I PROBLEMI OTKRIVANJA KOMPJUTERSKIH PREVARA Broj kompjuterskih prevara je u stalnom porastu. Šire se slučajevi krađa pomoću kompjutera. Blage procjene govore da se godišnje višestruko povećavaju i po

190

masovnosti i po visini nastalih šteta, odnosno ukradenog novca. Ali, ono što je zabrinjavajuće, prema nekim umjerenijim procjenama oko 85% učinitelja kompjuterskih prevara, odnosno kriminalnih prestupnika pomoću kompjutera nije uhvaćeno. Prema nekim autorima mali broj otkrivenih slučajeva kompjuterskog kriminala uopće biva otkriveno ili nikako, a od toga neznatan broj bude prijavljen nadležnim sudskim organima i procesuiran. Ima slučajeva da neke firme koje su bile žrtva kompjuterske prevare taje da je kod njih izvršeno djelo te vrste, jer bi takva prijava mogla štetiti ugledu firme i tako izazvati dodatno još veću štetu. Takođe, ima još gorih slučajeva da kriminalci ucjenjuju firme da će im uništiti kompjuterski sistem ako im ne plate traženu sumu novca. Desi se da dotična firma nekom pogodbom ili izravno uplati dogovorenu ili traženu sumu novca i ne prijavi slučaj. Tako se završi slučaj na “zadovoljstvo” jedne i druge strane. Teškoće u otkrivanju počinitelja kompjuterskih prevara nastaju i zbog toga što kriminalci permanentno ažurno prate razvoj informatičke tehnologije i uporedo s tim preispituju stare, a dograđuju i razvijaju nove metode prevara, kao i nove načine sopstvene zaštite. Na taj način šanse za njihovo otkrivanje postaju manje. Sama priroda prevare pomoću kompjutera takođe im ide naruku. Npr. u slučaju kada vješti kriminalci koriste kompjuter za pljačku novca iz banke, djelo može biti otkriveno tek nakon izvjesnog vremena onda kada se u poslovanju otkrije manjak novca ili neki gubitak, a počinitelji se tek kasnije mogu otkriti ili nikako, jer u takvom slučaju obično bude već kasno. Djelo se obavi nalozima putem kompjutera ili putem telekomunikacijskih linija koji potom mogu biti i uništeni. U mnogim slučajevima ne ostavlja se ni najmanji trag za istražne organe. Nalozi mogu biti obavljeni i putem zloupotrebe telefonskih linija izvana i na druge rafinirane načine. Njihova drskost i umješnost kreću se između igre i savremenog terorizma. I što je najopasnije pomoću iste te moćne tehnologije koja je sinonim za tehnički i sveopći progres civilizacije. Iz navedenog proizilazi osnovan zaključak da otkrivanje zloupotreba, odnosno protupravnih djela pojedinaca i grupa nije lagan posao. U tu svrhu osnivaju se organizacije i operativne grupe dobro obučene kao i timovi specijalaca za borbu protiv ovakvog kriminala. U Bosni i Hercegovini brigu oko ove vrste kriminala vode nadležne institucije, a u novije vrijeme najviše se na tome angažuje finansijska policija, koja je uspostavljena prije par godine na državnom nivou, u tom području djelovanja zabilježila je zapažene rezultate. Aktivnosti na reviziji poslovanja privrednih i drugih pravnih subjekata su permanentne. Neke aktivnosti se odvijaju zajedno sa EUFOR-om. Često se javnost obavijesti da su finansijska policija, EUFOR i drugi nadležni organi uprave i bezbjednosti izvršili pregled poslovanja neke banke, privredne organizacije, državnog organa itd. i prvo što urade “posude” odnosno zaplijene njihove kompjutere na izvjesno vrijeme. Taj način pokazao se dosta efikasan u otkrivanju kriminalnih radnji. Dakle, ako se hoće neka sumnja provjeriti prvo se pođe od kompjutera i utvrdi da li je u dotičnom kompjuterskom sistemu bilo slučajeva manipulisanja podacima,

191

bilo prilikom prikupljanja i unošenja podataka u sistem, a i kasnije od strane osoba koje rade s podacima, ali i ostalih koji imaju pristup kompjuterskom sistemu. Cilj takve manipulacije obično se svodi na sticanje protupravne imovinske koristi. To se može postići npr. povećanjem iznosa na računu ulaženjem u sistem pomoću ukradene šifre, unošenjem krivotvorenih dokumenata kojima se ostvaruje neko pravo itd. U tom krugu lica koja opslužuju informacioni sistem moguće je tako otkriti prave prestupnike. Sve to ukazuje da otkrivanju i istraživanju kompjuterskih prevara treba posvetiti punu pažnju. Ovo tim više što se primjena kompjutera sve više povećava, zbog čega je direktna kontrola podataka sve manje dostupna. Naročito su ranjivi sistemi na personalnim kompjuterima, radi svoje masovnosti, jer ima mnogo ljudi koji koriste kompjutere. Mnoge zemlje osnivaju specijalne jedinice policije za borbu protiv kompjuterskog kriminala. Velika pažnje posvećuje se edukaciji i permanentnom školovanju tih jedinica i ostalog policijskog osoblja za borbu protiv te vrste kriminala. Otkrivanje kompjuterskog kriminala uopšte, pa i kompjuterskih prevara zahtjeva specijalne strategije istrage, dobru obučenost i istreniranost osoblja. U praksi su u upotrebi različite metode borbe. Tako na primjer FBI koristi timski pristup u razrješavanju pojedinih slučajeva. Stvorena je CASIAT (Computer- assisted securitv and investigative analvsis tool) grupa eksperata, koja analizira kompjuterski kriminalitet i razvija profil kompjuterskih kriminalaca kako bi pomogla istražiteljima. Eksperti CASlAT-a stvorili su i nacionalnu zbirku malicioznog softvera, odnosno virusa. Grupa također istražuje metode korištene od strane kompjuterskih kriminalaca radi stvaranje efikasnijeg sigurnosnog sistema i pružanja maksimalne pomoći u otkrivanju kompjuterskog kriminala. U borbi protiv kompjuterskog kriminala valja utvrditi niz sigurnosnih mjera kao što su povremene kontrole: • usporedba podataka kod sudionika transakcija; • ovjera isprava unositelja podataka; • ručna i instrumentalna kontrola pribavljača podataka; • ovjera rezultata rada kompjutera i testiranje integriteta kompjutera; • analiza ispisa i dr. I proizvođači kompjutera istovremeno moraju organizovati vlastita istraživanja i dati odgovor sebi kako i da li njihov proizvod može biti ranjiv, koje su mu tajne mane i preduzeti mjere zaštite sopstvenog sistema i podesiti organizaciju prema stepenu tehnologije u datom periodu, jer se ista brzo razvija. Ne postoji apsolutna zaštita kompjuterskih programa pa zbog toga se javlja izvjestan broj i vrsta registrovanih i objavljenih slučajeva iako nije veliki ipak se otkrije samo dio od broja učinjenih djela. Što je nešto makar u preventivnom smislu. Ono što značajno otežava cjeli problem je činjenica da je u pitanju kriminal čiji su

192

izvršioci najčešće obdareni visokim intelektom, a potom poduprti savršenstvom i raznovrsnom mogućnosti informacione tehnologije. Dok je mnoge oblike klasičnog kriminala uvijek bilo teško otkriti, istražiti, dokazati i kazniti počinioce, informaciona tehnologija sada čini to još težim. Ako se tome doda druga značajna činjenica da većina operativnih radnika tj. istražitelja ne posjeduje potrebna znanja i stručnost, bar za sada, to ovaj problem čini još težim. Zato se težište istraga mora staviti na multidisciplinirani timski pristup. Konstatacija da je ova djela često teško otkriti ne smije da obeshrabri jer i izvršioci kompjuterskih prevara mogu i čine graške koje ih otkrivaju. S druge strane i tehnologija je ranjiva, samo je treba poznavati i koristiti te njene nedostatke u pozitivne svrhe, tj. za otkrivanje kompjuterskih prevara. Do saznanja o kompjuterskim prevarama može se doći na više načina među kojima su najčešće: • prijave radnika; • anonimne prijave; • nadzor i kontrola. Lojalni i visoko moralni radnici su čest najbolji izvor informacija o zloupotrebi računara jer se nalaze ne mjestu događanja i imaju detaljan uvid u sve ono što se oko njih dešava. Kao takvi oni najčešće vrše i treba da vrše prijave. Zato bi rukovodstvo firme moralo nekim mjerama stimulisati radnike da se ne ustežu u prijavljivanju bilo kakvog kriminala koji uoče u toku svog svakodnevnog posla. Osim toga trebalo bi internim pravilnicima o radu propisati obavezu radnika da prijavljuju uočene zloupotrebe odnosno nedozvoljena djela. Takođe bi trebalo propisati njihovu disciplinsku odgovornost zbog ne poštivanja ovog propisa. Kao izvor informacija o izvršenoj zloupotrebi mogu da posluže i anonimne prijave koje se uvijek prihvataju sa izvjesnom rezervom, ali ih ne treba ni olako odbaciti. Najbolje je izvršiti provjeru njihove istinitosti jer se ne zna tačno zbog čega su anonimne. Zato nekada postoje i objektivni razlozi strah, ucjene i dr. Nadzorne i kontrolne procedure predstavljaju svakako najpouzdaniji način otkrivanja i sprečavanja svih oblika ilegalnih aktivnosti. Kroz kontrolne procedure moguće je doći i do pouzdanih inicijalnih sumnji da je izvršena zloupotreba kompjutera u cilju pribavljanja protupravne imovinske i druge koristi za sebe ili nanošenje štete drugome. Indicije, ponekad predstavljaju dobar osnov za neku operativnu djelatnost usmjerenu ka otkrivanju krivičnih djela i smjer za kriminalističku obradu tih djela. Zato postoji dosta primjera. Navešću samo nekoliko najjednostavnijih i to: • pojedini radnici i bez opravdanog razloga često rade prekovremeno, dolaze prvi na posao, a odlaze posljednji. To se mora provjeriti, iako ne mora uvijek biti cilj kompjuterska prevara;

193

• • •

pojedinci nevoljno prihvataju ili čak odbijaju obavljanje kontrole u djelokrugu njihovog rada; opterećenost kompjutera i povećana upotreba potrošnog materijala u varirajućima količinama; česte pojave “greške kompjutera” mogu biti posljedica loših programskih rješenja ili ulaznih podataka, ali mogu biti i indicija koja ukazuje na pokušaj izvršavanja ilegalnih aktivnosti. To treba ispitati.

U trenucima pojavljivanja inicijalne sumnje istražitelji bi morali odmah pristupiti identifikaciji problema. Ako se radi o ilegalnom aktu, dalja analiza slučaja se provodi sa ciljem da se utvrde priroda i obim kriminalnog djela, tj. da li je riječ o jednokratnoj akciji ili jednoj iz niza sličnih, da li je u pitanju jedan ili više učinilaca, kolika je približna veličina izazvanog gubitka. Ako se radi o fizičkom oštećenju sistema, utvrditi da li je u pitanju sabotaža ili možda teroristički akt. 5.4. ISTRAŽIVANJE KOMPJUTERSKIH PREVARA Kompjuterski kriminal, odnosno kompjuterske prevare s razlogom treba tretirati kao svjetski problem i isticati potrebu za permanentnom saradnjom svih subjekata na svim nivoima u zemlji, među svim državama u regionu u prvom redu i svijetu uopće. To činiti bez obzira na geografski razmještaj tih država i njihova politička uređenja kao i druga svojstva kao što je nivo ekonomske razvijenosti, nivo tehničke opremljenosti itd. Društvo mora obezbjediti takav ambijent da se stvori uvjerenje da će svaka prevara biti kad tad otkrivena, a počinitelji procesuirani. To ne može nijedna država usamljeno nego samo koordiniranom akcijom na nivou regija i šire jer cijeli svijet konzumira dostignuća informacionog kompjuterskog sistema. U funkciji istraživanja kompjuterskih prevara i kriminalnih radnji uopšte na državnom nivou trebali bi biti uključeni odgovarajući državni organi ili tijela (odbori, komisije) koji bi pratili stanja u ovoj oblasti, analizirali pojave, davali inicijative, sugestije, prijedloge i naloge da nadležni stručni timovi istraže uzroke i metode iz čega bi proistekli i prijedlozi odgovarajućih mjera i akcija za dalje otkrivanje, dokazivanje i sprečavanje ove vrste krivičnih djela. Sve je više razloga da treba inicirati, podsticati i simulirati istraživanje, izučavanje i bolje razumijevanje ovog vrlo složenog i ozbiljnog fenomena u prvom redu kroz naučno istraživačke projekte, a zatim analizirati putem organizovanja simpozijuma, seminara, stručnog usavršavanja i drugih načina, kako se to danas kaže, treninga. U tom kontekstu treba pokloniti pažnju specijalnim istražnim tehnikama neophodnim za otkrivanje i hvatanje kompjuterskih kriminalaca koji pretpostavlja se,

194

bar za sada znaju puno više o kompjuterima, nego oni koji ih pokušavaju privesti pravdi. To su teškoće prvog reda. Teškoće u otkrivanju i istraživanju kompjuterskih prevara takođe dobrim dijelom proizilaze iz činjenice što su mogućnosti manipulacija podacima vrlo velike zahvaljujući tome što su podaci smješteni u nevidljivoj i samo mašinski čitljivoj formi koja je smještena na elektronski magnetski medij. Češće se praktikuju jer se teže otkrivaju od onih podataka čitko ispisanih na papiru. Novčane štete nastale kriminalnim radnjama pomoću visokih tehnologija računaju se u milijardama, a predviđa se još gore stanje. Neka istraživanja provedena u SAD-u u 1987. godini pokazuju da je od 300 ispitanih korporacija i vladinih službi 24% bilo žrtvom kompjuterskog kriminala, da bi se na duplo većem uzorku 1989. godine taj postotak povećao na 25%. Komisija za kriminalitet UN-a provela je istraživanje 1991. godine na uzorku od 3000 organizacija u SAD-u, Kanadi i Evropi. Istraživači su došli do poražavajućih podataka da je 72% organizacija bilo žrtvom. Neke organizacije bile su žrtvom i više puta. Postavlja se pitanje kakvo će stanje biti u budućnosti. Problemi u istraživanju su složeni i brojni. Kompanije, čuvajući ugled i povjerenje javnosti, sve rjeđe ili nerado prijavljuju djela kompjuterskih prevara. Radije iz navedenih razloga na neki način saniraju gubitke. Postoje problemi u zakonskoj regulativi. Riječ je najviše o neujednačenosti odredaba zakona o izručenju uhvaćenih počinitelja krivičnih djela iz jedne zemlje u drugu, pa čak i po potjernicama Interpola. Već je bilo riječi o potrebi posebnih timova za istraživanje kompjuterskog kriminala. Iskustva nekih istražitelja pokazuju da osoblje takvih grupa ili jedinica za istrage ne bi trebalo birati na osnovu diplome, već prema području interesa pojedinaca. Jer je znatan broj najuspješnijih stručnjaka samoedukacijom stekao znanje i sposobnost, kako za činjenje krivičnih djela, koristeći kompjuter tako kao i traženi stručnjak za istraživanje i otkrivanje kompjuterskog kriminala. Biti kompjuterski pismen za provođenje istrage to je temeljni kriterij. Pokazalo se, također, da je osnivanje regionalne jedinice za istraživanja najjeftiniji i najefikasniji model zbog mogućnosti šireg izbora i selekcije stručnjaka radi međudržavne saradnje i ujednačavanja kriterija svake vrste, a najviše zbog toga što kompjuterske prevare nisu “privilegija” ograničena državnim granicama, nego predstavljaju lanac organiziranog kriminala. Postavlja se pitanje mogu li nadležni organi za otkrivanje i istraživanje držati korak. Na kraju bilo bi od koristi, a u cilju bolje efikasnosti da budući istraživači prihvate i u praksi koriste neke preporuke koje nude dosadašnja iskustva istražitelja. Preporuke ili savjeti isključivo su rezultat empirijskih istraživanja. Posebno su interesantne slijedeće preporuke: • treba provjeriti nalog za pretragu kojim je precizirana akcija i nadležnosti istražitelja;

195

• • • • •

načiniti snimke kompjutera prije nego što bude rastavljen da bi ga ponovo mogli sastaviti u istoj konfiguraciji u kojoj je zaplijenjen. Time se postiže zaštita istražitelja od mogućih sumnji vlasnika za nestanak dijelova opreme; sve treba zaplijeniti i popisati sastavne dijelove; ne bacati sastavne dijelove u prtljažnik vozila istražitelja jer se radi o magnetskim medijima koji su osjetljivi na udarce, promjene temperature, blizinu magneta i si.; prije početka istrage skenirati računalo i sve diskove zbog virusa; treba se pripremiti za suđenje bez papirologije. Jer su dokazi skenirani u kompjuteru i sačuvani kao tekstovna datoteka ili kao komprimirana grafika na CD-u. Informacije se mogu ponovo brzo pronaći. Sve su to prednosti koje imaju za rezultat uštedu vremena i novca, jer suđenje pomoću elektronske opreme traje mnogo kraće, pa se tako ostvaruje i novčana ušteda.

U naporima istraživanja radi dokazivanja kriminalnih djela potrebno je prethodno poći od već utvrđenih činjenica, da se područje mogućeg odvijanja kompjuterskog kriminala, pa i kompjuterskih prevara, može podijeliti na tri tipična segmenta, koji u značajnoj mjeri opredjeljuju operativnu funkciju: 1. mreža globalnih kompjuterskih sistema koja pokriva šira geografska područja i povezuje više kompjuterskih sistema, sa brojnim terminalima, personalnim kompjuterima i internim i eksternim korisnicima; 2. lokalna kompjuterska mreža koja pokriva uži geografski prostor, najčešće jedan ili nekoliko objekata; 3. ograničen broj personalnih radnih stanica i internih korisnika koji mogu, ali ne moraju biti povezani u mini lokalne mreže, a mogu pokrivati nekoliko prostorija ili jedan sprat. Polazeći od toga, zavisno od složenosti i razvijenosti mreže, od prirode i veličine učinjenog djela, posljedica koje su evidentne itd., modeliraju se i timovi istraživača. Ono što u svakom slučaju otežava istraživanje i otkrivanje kompjuterskih prevara jeste: široka rasprostranjenost jeftinih personalnih kompjutera, šarenilo kompjuterskih tipova i modela komunikacione opreme, modela baza podataka, raznovrsnost programskih jezika i dr. Iz navedenih razloga, načelno govoreći, otkrivanje kompjuterskih prevara je u suštini multidisciplinirani problem, pa se zato mora timski raditi, o čemu je već bilo riječi. Poželjno je da u timu budu, pored kriminalističkih stručnjaka, uključeni i stručnjaci iz drugih oblasti informatike, zavisno od konkretnog slučaja. Treba također predvidjeti i formiranje tima za realizaciju planiranog zadatka. Sa uspješnom realizacijom zadatka, zatvara se krug istraživačke akcije. U nekim slučajevima korištenje vještaka ili stručnog lica - specijaliste biće neophodna. A uvijek je angažman

196

specijalista- vještaka dobro došla. Kompjuterske prevare stare su koliko i kompjuterska upotreba u namijenjene svrhe u pozitivnom smislu riječi. Međutim, istraživanja uključenosti kompjutera u kriminal je novijeg datuma. Brz prodor kompjutera u domove i tehnološki napredak u pogledu sve brže razmjene podataka i raznovrsnost komunikacija uzrokovalo je stvarnu ekspanziju kriminalnih aktivnosti pomoću kompjutera, što je podstaklo istraživanja u ovoj oblasti. Svako istraživanje u operativnom smislu ima adekvatan metodološki pristup. Jedan od mogućih polazi od izvora saznanja o izvršenom krivičnom djelu, a završava se podnošenjem optužbe, odnosno izricanjem kazne nadležnog sudskog organa ako za to postoje dokazi. U toj širokoj lepezi aktivnosti polazi se prvo od prijava oštećenog. U ulozi oštećenog koji može prijaviti kompjutersku prevaru može biti privatno lice, poslodavac, oštećene firme i drugi. Krivičnu prijavu bi trebao primiti ovlašteni specijalizovani operativac. Operativnim radom policijskih i carinskih službi dolazi se najčešće do saznanja o izvršenom krivičnom djelu. Pored uobičajenih prijava kompjuterskog kriminala postoje i anonimne prijave najčešće preko nekih web stranica organizacija koje se bore protiv kompjuterskog kriminala. Jedan od načina anonimnih prijava su besplatne telefonske linije. Kod nas su poznati pod nazivom “krimolovci “. Postoje takođe prijave interne ili eksterne redovne ili vanredne kontrole poslovanja firme. To predstavlja jedan od značajnih izvora informacija o kompjuterskim prevarama i drugim nepravilnostima u poslovanju firme. 5.5. PLANIRANJE OPERATIVNO-TAKTIČKIH ISTRAŽNIH RADNJI NAKON IZVRŠENJA DJELA KOMPJUTERSKOG KRIMINALA Po saznanju o postojanju osnova sumnje za izvršeno krivično djelo javni tužilac donosi naredbu o sprovođenju istrage koja sadrži slijedeće: • podatke o počinitelju krivičnog djela; • opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježje djela; • zakonski naziv djela; • okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće dokaze. Nakon saznanja o izvršenom djelu i nakon provjere određenih potrebnih informacija kriminalista sastavlja tim, te planira operativno-taktičke istražne radnje, a to su: izlazak na lice mjesta, uviđaj, identifikacija sumnjivih lica, pretres osobe i lokacije sa svim uređajima u njemu, lišenje slobode, poduzimanje specijalne opservacije nad osobama i prostorijama, eventualna alarmantna potraga za odbjeglim,

197

organizovanje informatora i alarmiranje kriminalističke operativne mreže. Čak i kad se istražuje samo jedan kompjuter, previše je posla za jednu osobu zbog toga je za kompjuterskog istražitelja tim najbolji scenarij, jer nijedan ekspert istraživačkog tima ne može biti osposobljen da poznaje sve oblike i finese kompjuterskog kriminala. Po zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, javni tužilac rukovodi istragom. On organizuje saradnju sa medijima, upravlja istragom, planira potrebe u ljudstvu i opremi i nadgleda slučaj. Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine dozvoljena je pomoć i prisustvo stručne osobe u ulozi vještaka kao konsultanta da zajedno i odgovorno procjene i iskoriste dokaz za sud. Uključivanje tehničkih i istražnih iskustava ove vrste je neophodno da bi se dokaz pravilno istražio. U ovakav tim uključene su i osobe koje odmah skiciraju pretraženo mjesto i obilježavaju prostoriju znakovima. Fotografišu sve dokaze i cijelo mjestu iznutra i izvana. Ovaj tim obavlja fizičko obezbjeđenje ulaza u zgradu, obezbjeđenje osoblja i dokaza sve zavisno od procjene i potrebe. Oni takođe obavljaju hapšenja i transport osumnjičenih. Ovaj tim je odgovoran za transport zaplijenjene tehničke opreme i drugih dokaza. Izlaskom na lice mjesta potrebno je najprije izvršiti obezbjeđenje vodeći računa o sigurnosti, kako svog tima tako i ostalih prisutnih. Treba izolovati sve kompjutere, tj. onemogućiti svako korištenje prisutnim. Svi kompjuteri koji trenutno rade ne smiju se gasiti, dok se ne provjeri da li neko “izvana” u tom trenutku koristi ili je neposredno koristio opremu koja je predmet istrage, tek onda isključiti konekciju. Većina lokacija na kojima se nalaze kompjuteri imat će neke tragove o korištenom kompjuteru: štampane izvještaje, kopije korespondencije ili dostavnice, isprintani grafikoni i dr.. Na površini stola se obično nalazi veliki broj papirnog materijala uključujući notese, izvještaje, poruke, račune PTT-a i Internet usluga i dr., razne potvrde, dijelovi kompjuterske opreme, kablovi, tanjiri i čaše, radio aparati, televizori, trake i druge kancelarijske potrepštine koji eventualno mogu poslužiti kao dokaz. Kompjuterski monitori su uobičajena mjesta za lijepljenje zabilješki o broju telefona pristupnih kodova i drugih podsjetnika i podataka. Uobičajeni sadržaji novčanika mogu također biti od koristi, kao što su lične karte, kreditne i telefonske kartice, zabilješke, imena hakera, telefonski brojevi itd. Digitalni fotoaparat, mobitel, razni MP3 plejeri danas sa svojim kapacitetom memorije od 2GB omogućavaju lahko konektovanje na PC te prebacivanje i pohranjivanje u svoju memorijsku karticu i drugih podataka za koje nisu predviđeni ali su tehnološki mogući.

198

Nakon kriminalističke obrade na licu mjesta dokazni materijal mora biti unijet u zapisnik i obilježen brojem i potpisom. U toku pakovanja treba pažljivo postupati sa dokazima. U toku transporta potrebno je da dokazi ne budu izloženi magnetnom zračenju radio prijemnika, zvučnika i drugih uređaja. Nakon završetka istrage, u svim svojim aspektima ako ima dovoljno dokaza, podnosi se krivična prijava javnom tužiocu koji cijeni da li ima dovoljno elemenata za krivično djelo i ako ima podiže optužnicu, upućujući je nadležnom sudu na dalji postupak. U članu 277. zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine dat je sadržaj optužnice. Nadležni sud izriče odgovarajuću kaznu u skladu sa zakonskim propisima.

199

XIV DIO NERAVNOPRAVNA KONKURENCIJA 1. Zaštitne mjere Vijeće ministara BiH propisuje primjenu zaštitnih mjera na proizvod kada utvrdi da se takav proizvod uvozi u Bosnu i Hercegovinu u povećanim količinama, apsolutno ili relativno u odnosu na domaću proizvodnju i pod takvim uslovima pod kojima se prouzrokuje ili prijeti opasnost ozbiljne povrede domaće proizvodnje istih ili sličnih proizvoda. Prijedlog zaštitnih mjera sačinjava Ministarstvo vanjske trgovine BiH uz pribavljeno mišljenje entiteta. Ovakve zaštitne mjere se primjenjuju na proizvod koji se uvozi bez obzira na porijeklo. Pod terminom "ozbiljna povreda" podrazumijeva se značajno ukupno pogoršanje pozicije domaće proizvodnje, Pod terminom "opasnost ozbiljne povrede" podrazumijeva se ozbiljna povreda koja očigledno prijeti, Pod terminom "domaća proizvodnja" podrazumijevaju se proizvođači u cjelini koji proizvode iste ili slične proizvode unutar Bosne i Hercegovine, ili oni čiji zajednički obim proizvodnje istih ili sličnih proizvoda unutar Bosne i Hercegovine predstavlja veći dio domaće proizvodnje tih proizvoda U istraživanja da li povećan uvoz prouzrokuje ili prijeti da prouzrokuje ozbiljne povrede domaćoj proizvodnji u smislu ovog zakona, Ministarstvo vanjske trgovine BiH na bazi podataka ministarstva trgovine entiteta procjenjuje sve bine činjenice kvalitativne i kvantitativne prirode koji vrše uticaj na situaciju u domaćoj proizvodnji Vijeće ministara BiH može propisati primjenu zaštitnih mjera u ograničenom periodu budući da može biti potrebno da spriječi ili otkloni ozbiljnu štetu, te da olakša podešavanje. 2. Antidamping zaštita Smatra se da postoji damping kada se neka roba uvozi po cijeni koja je niža od tržišne cijene ili proizvodnih troškova u zemlji porijekla, odnosno u zemlji izvoza, pri čemu izaziva ili prijeti da izazove ozbiljnu štetu privredi BiH, ili ako takav uvoz usporava razvoj određene grane privrede BiH. Vijeće ministara BiH propisuje definicije, uslove i procedure antidampinške istrage, te mjere i rokove antidampinške zaštite.

201

Postupak u smislu utvrđivanja postojanja stepena i efekata navodnog dampinga pokreće se na osnovu pismenog zahtjeva pravnog lica ili udruženja koje nema status pravnog lica, koji djeluje u ime BiH privrede. Smatrat će se da je zahtjev podnesen u ime BiH privrede ukoliko ga podrže oni proizvođači čiji obim proizvodnje istih ili sličnih proizvoda i usluga iznosi više od 50% ukupne proizvodnje istog ili sličnog proizvoda ili usluga u BiH. Zahtjev treba da sadrži dokaze o dampingu, povredi i uzročnoj vezi između navodnog damping uvoza i navodne nastale i moguće štete. Zahtjev se odbacuje kada nema dovoljno dokaza o dampingu ili šteti, čime bi se opravdalo nastavljanje postupka. Vijeće ministara BiH, na prijedlog Ministarstva vanjske trgovine BiH i prethodno pribavljenog mišljenja entiteta, preduzima privremene mjere u slučaju krajnje hitnosti Privremene mjere mogu biti uvedene na šest mjeseci i mogu biti produžene na još tri mjeseca. Antidamping mjere ostaju na snazi samo za period i do nivoa potrebnog za djelovanje protiv dampinga koji je izazvao štetu. Privremene mjere i antidamping dadžbine primjenjuju se jedino na proizvode i usluge koji ulaze u BiH nakon odluke o njihovom uvoženju. 3. Konkurencijsko vijeće BiH Konkurencijsko vijeće BiH, koje je konstituirano 1. maja 2004. godine da bi bilo arbitar u slučaju monopola, dampinga, kartelskog i lobističkog utjecaja na poslovne tokove i cijene i tako štitilo zakonitost i interese potrošača, jučer u Sarajevu održalo prvu konferenciju za novinare. Do sada su riješili dva slučaja, jedan proceduralne i jedan tužben prirode. Proceduralno, odobrena je tzv. koncentracija HVB banke kupovinom dionica Nove banjalučke banke, a tužbeno presudili su u slučaju “Centrotrans” protiv omogućavanja dominantnog položaja JKP GRAS od Vlade Kantona Sarajevo. U međuvremenu, donesen je novi Zakon o konkurenciji, koji je stupio na snagu 27. jula 2005., i još jedanaest podzakonskih akata, koji će, kako su naglasili, omogućiti da se temeljito radi na stvarnim slučajevima.

202

DIO XV INTERNI REVIZIJSKI NADZOR - MODUS POBOLJŠANJA POSLOVANJA 1. Zadaci i djelokrug rada interne revizije Interna revizija je oblik nadzora poslovanja poduzeća, organizacija, institucija..., dakle svih entiteta koji se bave ciljnom aktivnošću. Aktivnost se zasniva na angažiranju, kombinaciji i korištenju različitih elemenata- materjalnih i ljudskih, koji se nazivaju resursima. Sve raznovrsne elemente treba organizirati, kontrolisati i upravljati prema unaprijed definiranim ciljevima. Kontrola je sastavni dio organizacije poslovanja i može djelovati kao prethodna, tekuća i naknadna. Revizija je oblik naknadnog nadzora poslovne aktivnosti poduzeća i svih organizacija i institucija u kojima se posluje, troši, zarađuje ili gubi. U tržišnom privrednom sistemu poduzećem se oslovljava svaka samostalna djelatnost čiji je cilj zarađivanje, tj. ostvarenje profita. Na putu do profitnih ciljeva potrebno je znalačko usmjeravanje poslovanja, u čemu nadzor (kontrola i revizija) ima nezaobilaznu i sve relevantniju ulogu. Kao što se sa žitnih polja čupaju nekorisne biljke (korov), tako se nadzorom uklanjaju suvišne radnje i greške u poslovanju, sve sa ciljem ostvarivanja što povoljnijih učinaka. Poslovanje poduzeća nosi atribut” poduzetništvo” (management), čime se u sažetom izrazu označavaju ukupne organizacijske, nadzorne, usmjeravajuće, rukovodne i upravljačke sposobnosti i funkcije koje ima i koje koristi poduzetnik u svojoj poslovnoj djelatnosti. Pristup složenoj problematici internog nadzora polazi od načela da niti najsavršenija organizacija poslovanja sa vješto odabranom djelatnosti i iskusnim menadžmentom ne može ostvarivati optimalne učinke bez uključivanja nadzora, naročito onog preventivnog, koji se bavi ne samo kontrolom već i procjenjivanjem. Svoj poslovni uspjeh poduzeće procjenjuje prema klijentima - poslovnim partnerima (kupcima, dobavljačima, finansijerima) koji imaju najveći uticaj na učinke izražene u vrijednosti (zarada, profit). Polazeći od činjenice da u menadžerskoj ekonomiji poslovodstvo drži upravljački mehanizam u svojim rukama, nužno je da poslovne odluke i upravljačke odluke budu utemeljene na provjerenim i dokumentiranim argumentima. Ispitivanje dokumentacije je primarna zadaća nadzornih organa (interna kontrola i interna revizija) koji su profesionalno osposobljeni za provođenje nadzora uz primjenu standardiziranih principa, metoda i kriterija. Nadzor je produžena ruka poslovodstva. Uz pomoć profesionalnog nadzora menadžment je sposobniji u borbi za ostvarivanje profitnih ciljeva.

203

Namjera i namjena ovog izlaganja je da prezentira instruktivan i po mogućnosti zanimljiv koncept sveobuhvatnog ekonomskog, računovodstvenog i normativnog nadzora, pri čemu se stavlja naglasak na interni nadzor kao sastavni dio moderne organizacijske sheme tržišnog poduzeća. Osobenost koncepta profesionalnog nezavisnog nadzora je u tome, što protežira dobrovoljni nadzor, bez represije, sa jedinstvenom namjenom da se odabere najkraći i najracionalniji put do što većih učinaka, sa što manje utrošene energije (inputa). Za ostvarivanje racionalnih učinaka, strateško odlučivanje menadžmenta uključuje funkcije planiranja, analiziranja, organizovanja, izvođenja i nadzora. Budući daje profitno poslovanje prepuno suprotnosti interesa, različitih neizvjesnosti, iznenađenja i pogrešaka, negativne posljedice se ublažavaju uvođenjem profesionalnog nezavisnog nadzora čije djelovanje je uređeno etičkim načelima i profesionalnim standardima. Standardne nadzorne vještine nisu okrenute represiji. One su koncipirane bona fide, da pomažu menadžmentu u dubljem razumijevanju poslovnog procesa i efikasnom upravljanju poduzeća prema profitnim ciljevima. 2. Modus poboljšanja poslovanja Poduzeće u svom osnutku (nastanku) ima najmanje dvije snažne motivacije (1) da zarađuje i (2) da se razvija. Put ka profitu i razvoju trasira se (1) Poslovnim planom i (2) Poslovnom politikom poduzeća. Ova dva planska dokumenta su potvrda poslovne snage poduzeća i dokaz vizije i talenta njegovog poslovodstva. Pomenuti dokumenti istodobno su i putokaz kretanja poduzeća u pravcu postavljenih ciljeva, za čije implementiranje su odgovorni (1) menadžment i (2) organi upravljanja. U isto vrijeme, ovi dokumenti služe kao instrumenti kontrole. To su navigacione naprave koje pokazuju da li se poduzeće kreće prema definiranim profitnim ciljevima. Da bi odgovorili svojim obavezama, profesionalno i poslovno, glavni menadžer i upravni organi osjećaju potrebu da budu informirani u svakom trenutku i/ili povremeno o tome (1) kuda ide poduzeće i (2) da li se izvršavaju profitni ciljevi definirani u poslovnim projektima. Takve informacije u stanju je osigurati dobro organizirana i stručno ekipirana služba interne revizije, koja se instalira u poduzeću sa zadaćom da ispituje i vrednuje valjanost i efikasnost sistema kontrola ostvarivanja ciljeva utemeljenih poslovnom politikom i planovima rada. Interna revizija stvara orudje menadžmenta za kontroliranje i analiziranje bitnih poslovnih i drugih funkcija tržišnog poduzeća i pribavljanje odgovora na pitanje: da li organizacioni dijelovi (jedinice) poduzeća izvršavaju svoje aktivnosti (proizvodne, prometne, računovodstvene, kontrolne i dr.) u skladu s poslovnom politikom poduzeća i visokim standardima upravljanja.

204

S druge strane, menadžment i organi upravljanja su dužni osigurati adekvatne uvjete rada internoj reviziji, a prije svega joj omogućiti da ima sveobuhvatan, slobodan i neograničen pristup (1) dokumentaciji, (2) osoblju, (3) funkcijama i (4) imovini poduzeća. Ovo su primarni uvjeti koji se stavljaju na raspolaganje internoj reviziji da bi ona sastavljala korisne izvještaje i preporuke za poboljšanje poslovanja. Rezultate svog analitičkog ispitivanja i nadzornog djelovanja interna revizija oblikuje i prezentira u formi izvještaja, uključujući i davanje preporuka i savjeta za (1) korekciju uvjeta rada, (2) poboljšanje djelovanja, i stoje najbitnije, (3) daje prijedloge za smanjenje troškova. Naša dosadašnja nadzorna praksa vezivala je koncept revizije za provjeravanje ispravnosti i tačnosti financijskih obračuna i traženje grešaka. Takva revizija je ličila na inspekciju, čiji je ulazak u poduzeće izazivao strah kod odgovornih osoba. Moderna revizija nije inkvizicija, već struka, utemeljena standardima i principima profesionalne etike. Ona je analitična i savjetodavna, a njeni izvještaji imaju obilježje studije troškova. Svojim analizama i dijagnozama revizija ulazi u (1) ocjenu pouzdanosti računovodstva, (2) analizu stanja zaštite imovine od rasipanja i neefikasne upotrebe, završavajući analitičko ispitivanje (3) mjerenjem stupnja uskladjenosti tekućeg poslovanja s poslovnom politikom poduzeća. Ovako shvaćena i provedena revizija je ustvari produbljena kontrola, čiji rezultati su glavno oruđe nadzora poslovanja poduzeća i njegovih dijelova. Svrha revizijskog nadzora jeste savjetovanje menadžmenta u operativnom rješavanju problema poslovnog djelovanja na racionalan način: da korist bude veća od žrtava. U tom kontekstu, revizijsko angažiranje se uključuje u više funkcija, počev od računovodstva i financija pa do obrade podataka i inžinjeringa, nudeći potpuno samostalno i nezavisno mišljenje poslovodstvu, dioničarima i upravljačima. Za uspješno obavljanje naznačenih zadaća interne revizije veoma je bitan kadrovski faktor, što znači da sektor nadzora treba ekipirati dobro obučenim i visoko profesionalnim osobljem, osobito za vršenje financijskog i operativnog nadzora. U nekim slučajevima moraju se angažirati i specijalisti za kontroliranje izvedbe specifičnih projekata. Revizija ispituje načine poboljšanja poslovanja i povećanja dobitka. Koristi od revizije u izravnoj su vezi sa kvalitetom osoblja koje provodi nadzor. Takvi stručnjaci ne proizvode se redovitim obrazovanjem već izrastaju iz prakse uz dopunsku edukaciju i specijalizaciju. Revizijskoj profesiji je potrebno računovodstveno i knjigovodstveno znanje, iskustvo i sposobnost komuniciranja s dokumentacijom i ljudima, kao i poznavanje općenito prihvaćenih standarda računovodstva i revizije. Može se konstatirati daje interni nadzor ključan instrument koji osigurava efikasno poslovno funkcioniranje tržišnog poduzeća.

205

3. Zakonsko i poslovno odredjenje interne revizije Preorijentacija privrednog sistema na tržišni način poslovanja uvjetovala je višestruke inovacije i promjene modernog poduzeća u pogledu njegove veličine, složenosti, vlasničke strukture i organizacione forme. Poslovodstvo je osjetilo potrebu za pojačanom kontrolom i analizom bitnih funkcija u poduzeću i tako je uspostavljen zaseban odjel revizije internog karaktera. Nekada su direktori koristili internu reviziju kao dopunu vanjske financijske kontrole, zakonom utemeljene. Odredbama Zakona), revizija je definirana kao nezavisna služba, koja ispituje i ocjenjuje cjelokupno poslovanje poduzeća, organiziranost poslovnih funkcija, način donošenja poslovnih odluka.. . itd., da bi se na osnovu toga dala stručna ocjena (mišljenje) o realnosti i objektivnosti stanja imovine, kapitala, obaveza i rezultata poslovanja konkretnog poduzeća. Definicija se odnosi na eksternu reviziju, ali ona upućuje i na sadržinu interne revizije kao produbljenje kontrole poslovanja poduzeća. ,,Interna revizija predstavlja aktivnosti procjene koje su uspostavljene unutar pravnog lica i služe pravnom licu“. Ovo je navedeno u t. 3. FBiH standard revizije 610, koji se zove Razmatranje rada na internoj reviziji. Funkcije interne revizije uključuju, između ostalog, provjeravanje, ocjenjivanje i monitoring adekvatnosti i efektivnosti računovodstvenog sistema i sistema internih kontrola. U t. 4. SR 610 stoji:,,Dok eksterni revizor ima pojedinačnu odgovornost za izraženo revizorsko mišljenje i za određivanje prirode, vremena i nivoa procedura eksterne revizije, određeni dijelovi interne revizije mogu biti korisni za eksternog revizora“. Prema inozemnoj praksi, interna revizija se definira kao nezavisna funkcija i servis poduzeća na putu ispitivanja i vrednovanja poslovne aktivnosti. Cilj interne revizije je da svojim angažiranjem bude od pomoći poslovodstvu u efikasnom obavljanju poslovne aktivnosti i utvrđivanju odgovornosti za troškove i propuste. U tu svrhu, interna revizija predočava analize, procjene, preporuke i pruža savjete i informacije u vezi sa poslovanjem poduzeća). Interna revizija ima nezamjenjivu ulogu pri procjeni efikasnosti sistema kontrole i doprinosa poboljšanju rentabilnosti poslovanja poduzeća. Zahvaljujući stručnosti i nezavisnom položaju u poduzeću, interna revizija ima značajnu ulogu u nadzoru cjelokupnog poslovanja) poduzeća i njegovog operativnog poboljšanja. Zavisno od djelatnosti, veličine, organizacije i zahtjeva menadžmenta konstituira se odjel revizije u poduzeću za unutarnje djelovanje, sa odgovarajućim djelokrugom rada i ciljevima koje treba postići u određenom području. Po pravilu, interna revizija ulazi u više područja, a posebice: • vrši uvid u računovodstveni sustav i s njim povezani sustav internih kontrola, • provjerava financijske i poslovne informacije urađene za potrebe menadžmenta, • ispituje profitabilnost i opću uspješnost poslovanja na temelju revizijskih

206

standarda. Prilikom vršenja revizije financijski izvještaja ispitivač treba da stekne dovoljno znanja o poslovanju, što će mu omogućiti da identificira i razumije događaje, transakcije i promjene koje mogu imati značajan utjecaj na finansijske izvještaje, na samu provjeru i kvalitet revizijskog izvještaja). Da bi učinio efektnim poznavanje poslovanja, revizor treba da razmotri kako to utječe na financijske izvještaje uzete u cjelini i da li su tvrdnje u financijskim izvještajima konzistentne impresijama dobivenim uvidom u poslovanje. Uspješno poslovođenje uključuje i čitav niz internih kontrola, jer sve što se radi mora i da se kontrolira. Stoga, interna revizija treba da ispituje i procjenjuje efikasnost sustava internih kontrola i kvalitet izvršavanja preuzetih odgovornosti, posebice u vezi sa troškovima. Kao takva, interna revizija predstavlja servis poslovodstva i očituje se kao,, produžena ruka” menadžmenta u području nadzora nad oba sustava (računovodstvenim sustavom i sustavom internih kontrola). Svrha ovog dvojnog nadzora ogleda se u pribavljanju informacija koje će biti od pomoći u efikasnom ostvarivanju zadatih ciljeva. 4. Standardizacija interne revizije Djelokrug i ciljevi unterne revizije uokvireni su u standard (SR 610). Dosta su široko postavljeni i zavise od veličine i strukture pravnog lica i zahtjeva njegovog menadžmenta. Uobičajeno, aktivnost interne revizije uključuju jednu ili više navedenih aktivnosti: • Pregled računovodstvenog sistema i sistema internih kontrola. Uspostavljanje adekvatnog računovodstvenog sistema i sistema internih kontrola je odgovornost menadžmenta, koja zahtijeva odgovarajuću kontinuiranu brigu i pažnju. Interna revizija predstavlja specifičnu odgovornost menadžmenta koja se odnosi na pregledanje sistema, monitoring aktivnosti i davanje preporuka za unapređenje i poboljšanje rada. • Provjeravanje financijskih i poslovnih informacija. Ovo može uključiti pregled metoda koje su korištene za identifikaciju, vrednovanje, klasifikaciju i izvještavanje takvih informacija i specifično ispitivanje pojedinih stavki, uključujući detaljno testiranje transakcija, salda i procedura • Pregled ekonomičnosti, efikasnosti i efektivnosti, uključujući i nefinansijsku kontrolu pravnog lica. • Pregled usklađenosti aktivnosti sa zakonima, regulativom i drugim eksternim zahtjevima kao i sa politikom i direktivama menadžmenta i ostalim internim zahtjevima. Istim standardom (SR 610) uređeni su odnosi između internog i eksternog revizijskog

207

nadzora. Pri tome, uloga interne revizije je određena od strane menadžmenta, i njeni ciljevi su drugačiji od onih koje želi postići eksterni revizor koji je naimenovan da izda nezavisan izvještaj o finansijskim izvještajima. Funkcionalni ciljevi interne revizije su u skladu sa zahtjevima menadžmenta. Eksterna revizija se u osnovi brine o tome da li su financijski izvještaji bez značajnog pogrešnog prikazivanja činjenica. Bez obzira na osnovne razlike, neke metode postizanja ciljeva kod interne i eksterne revizije su često slične i određeni aspekti interne revizije mogu biti korisni kod određivanja prirode, vremena i nivoa procedura eksterne revizije. Interna revizija je dio pravnog lica. Poštujući stepen nezavisnosti i objektivnosti interne revizije, ona ipak ne može dostići takav stepen nezavisnosti koji se zahtijeva od eksternog revizora kada izražava mišljenje o financijskim izvještajima. Eksterni revizor ima pojedinačnu odgovornost za izraženo mišljenje, i njegova odgovornost nije smanjena rezultatima interne kontrole. Sve prosudbe vezane za reviziju financijskih izvještaja su one od eksternog revizora. 5. Razumijevanje i pleniminarna procjena interne revizije Eksterni revizor treba da obezbijedi dovoljno razumijevanje aktivnosti interne revizije, koje bi mu pomoglo kod planiranja revizije i razvoja efektivnih revizijskih pristupa. Efektivna interna revizija će često dopustiti modifikacije u prirodi i vremenu, i smanjenju nivoa procedura provedenih od eksternog revizora, ali ih ne može eliminisati u potpunosti. Međutim, u nekim slučajevima, razmatrajući aktivnosti interne revizije, eksterni revizor može odlučiti da interna revizija neće imati uticaja na procedure eksterne revizije. Za vrijeme planiranja revizije, eksterni revizor treba da obavi preliminarnu procjenu funkcije interne revizije kada smatra daje interna revizija relevantna za eksternu reviziju financijskih izvještaja u specifičnim oblastima revizije. Preliminarna procjena eksternog revizora o funkciji interne revizije će uticati na prosudbu eksternog revizora o tome da li će koristiti internu reviziju kod modifikacije prirode, vremena i nivoa procedura eksterne revizije. Važni kriteriji koji se koriste prilikom sticanja razumijevanja i preliminarnog procjenjivanja funkcije interne revizije su: • Organizacioni status: specifičan status interne revizije u pravnom licu i kakav je efekat tog statusa na mogućnost interne revizije da bude objektivna. U idealnoj situaciji, interna revizija će izvještavati samo najviši nivo menadžmenta i biti oslobođena svih drugih poslovnih odgovornosti. Sva ograničenja i restrikcije nametnute internoj reviziji od strane menadžmenta trebaju biti pažljivo razmotrena. Posebno, interni revizor treba da ima punu

208

• •

•

slobodu komuniciranja sa eksternim revizorom. Djelokrug funkcije: priroda i nivo obavljenih zadataka interne revizije. Eksterni revizor takođe treba da razmotri da li menadžment djeluje po preporukama interne revizije i kako je to evidentirano. Tehnička osposobljenost: da li internu reviziju obavljaju osobe koje imaju adekvatnu obuku i znanje kao interni revizor. Eksterni revizor može, na primjer, da pregleda politiku zapošljavanja i obuke osoblja koje obavlja internu reviziju, te njihovo iskustvo i profesionalne kvalifikacije. Dužna profesionalna pažnja: da li je interna revizija na odgovarajući način planirana, nadgledana i dokumentovana. Treba da se razmotri postojanje adekvatnih priručnika za reviziju radnih programa i radnih papira.

6. Vrijeme potrebno za veze i koordinaciju Kada planira da koristi rad interne revizije, eksterni revizor će razmotriti okvirni plan interne revizije za period i prodiskutovati o njemu što je prije moguće. Tamo gdje će rad interne revizije biti faktor određivanja prirode, vremena i nivoa procedura eksterne revizije, poželjno je da se unaprijed dogovore vrijeme trajanja posla, nivo koji revizija treba da pokrije, nivo testiranja i predložene metode odabira uzorka, dokumentacija o obavljenom poslu i pregledu i procedure izvještavanja. Veza sa internom revizijom je efektivna kada se sastanci održavaju u odgovarajućim intervalima tokom perioda. Eksterni nadzor treba da bude savjetodavan i da ima pristup relevantnim izvještajima interne revizije, te da bude informisan o svim značajnim činjenicama koje spozna interna revizija, a koje mogu imati uticaja na rad eksternog revizora. Slično tome, eksterni revizor treba da informiše internog revizora o svakoj značajnoj činjenici koja može da utiče na rad interne revizije. 7. Ocjenjivanje i testiranje rada interne revizije Kada eksterni revizor namjerava koristiti specifičan rad interne revizije, on treba da ocijeni i testira taj rad da bi potvrdio njegovu adekvatnost za svrhe eksterne revizije. Ocjena specifičnog rada interne revizije uključuje razmatranje adekvatnosti djelokruga rada i odnosnih programa i da li je preliminarna procjena interne revizije izvršena na odgovarajući način. Ova ocjena može uključiti razmatranje da li je: • posao obavila osoba koja ima adekvatnu obuku i znanje kao interni revizor i da li je rad pomoćnika nadgledan, pregledan i dokumentovan na odgovarajući način,

209

•

dobijen dovoljan odgovarajući revizijski dokaz kao razumna osnova za donesene zaključke, • doneseni zaključak odgovarajući u datim okolnostima i da li je svaki pripremljeni izvještaj konzistentan sa rezultatima obavljenog rada, • svaki izuzetak ili neuobičajena činjenica objavljena internom revizijom razriješen na odgovarajući način. Priroda, vrijeme i nivo testiranja specifičnog rada interne revizije će zavisiti od prosudbe eksternog revizora kao što je rizik i značajnost razmatrane oblasti, preliminarne procjene interne revizije i ocjene specifičnog rada interne revizije. Ovi testovi mogu uključiti provjeru stavki koje je već provjeravala interna kontrola, provjeru drugih sličnih stavki i posmatranje procedura interne kontrole. Eksterni revizor će zabilježiti zaključke što se tiče specifičnog rada interne kontrole koji je ocjenjen i testiran. Osnovna načela SR 610 se primjenjuju i na reviziju financijskih izvještaja u javnom sektoru. 8. Vrste revizijskog nadzora Profesionalni revizijski nadzor diferencira se u nekoliko vrsta, koje se mogu provoditi i interno i eksterno. Blago su razgraničene, što znači da su isprepletene, ali posebno naslovljene: • revizija financijskih izvještaja, • revizija podudarnosti, • revizija poslovanja, • državna revizija. Svaka od njih služi konkretnoj svrsi, a provode se uz primjenu standardnih postupaka, profesionalno i nezavisno u pogledu davanja mišljenja. Revizija financijskih izvještaja ima za svrhu utvrditi jesu li revidirani izvještaji objavljeni u skladu s dogovorenim kriterijima. Kao kriteriji uzimaju se općeprihvaćena računovodstvena načela. Ova vrsta revizije obično se primjenjuje na temeljne financijske izvještaje, koji se često označavaju imenom” računovodstveni iskazi “. Osnovni / temeljni financijski izvještaji su: • bilans stanja, • bilans uspjeha (izvještaj o dobiti), • izvještaj o vlastitom kapitalu, • izvještaj o novčanom toku.

210

Kod revizije nekih financijskih izvještaja kao kriterij se primjenjuju porezni propisi, odnosno porezna osnovica. Revizija podudarnosti utvđuje nivo usklađenosti financijskih izvještaja s definiranim normama, pravilima, politikama, zakonima, ugovorima i propisima držanih organa. Uprava poduzeća (menadžment) može zaposliti svoje interne revizore ili angažirati vanjske nezavisne revizore i povjeriti im zadatak da utvrde i izvjeste da li organizacijski dijelovi (pogoni, jedinice, filijale i pojedinci) poštuju interne norme ponašanja i tekuću poslovnu politiku menadžmenta? U ovom slučaju interni akti služe kao kriteriji za utvrđivanje stupnja podudarnosti. Ako porezne vlasti kontroliraju objektivnost porezne prijave nekog obveznika, tada revizori utvrđuju podudarnost prijavljenih prihoda s poreznim zakonima. Državne organizacije i institucije koje su u fiskalnoj godini primile donacije iz tekućeg budžeta podvrgavaju se revizijskoj provjeri. Svrha je ove revizije da ispita pridržava li se korisnik donacije (pomoć, regres, subvencija, stipendija) onih kriterija na temelju kojih mu je donacija odobrena?. Revizija poslovanja vrši uvid u pojedine transakcije i cjelokupno poslovanje poduzeća i njegovih dijelova iz aspekta racionalnog korištenja resursa u procesu stvaranja učinaka. Višestruka je svrha ove revizije: (1) procijeniti poslovanje u odnosu na planirane učinke, (2) utvrditi podrčja poslovanja koja treba reorganizirati, i (3) dati preporuke za unapređenje poslovanja. U praksi se revizija poslovanja atributira kao revizija izvedbe ili revizija uprave. Usluge revizije menadžment koristi za ocjenu učinkovitosti postupaka uvođenja novih proizvoda na tržište. Revizija poslovanja je kompleksnija i skuplja od revizije financijski izvještaja i revizije podudarnosti. I pored toga ugled joj raste i ona sve više dobija na važnosti u svijetu biznisa. Interna revizija djeluje, po pravilu, u velikim složenim poduzećima, bankama i institucijama. Certificirani interni revizori su dužni pridržavati se standarda profesije i principa objektivnosti i neovisnosti u provođenju revizijskog nadzora. Imaju slobodan pristup menadžmentu i dokumentaciji. Principijelno, nema nikakvih prepreka niti ograničenja za djelovanje interne revizije. Ona može obavljati sve vrste revizije, ali je njena glavna preokupacija (1) revizija podudarnosti i (2) revizija poslovanja. Izvještaji interne revizije namjenjeni su menadžmentu, ali su istodobno od značajne pomoći eksternoj reviziji pri revidiranju godišnjih financijskih izvještaja. Državna revizija vrši nadzor budžetskih korisnika. Njeni ovlašteni nadzorni organi provode (1) reviziju podudarnosti i (2) reviziju poslovanja u institucijama i organizacijama koje troše javna sredstva. Svojom organizacijom i djelovanjem, državna revizija osigurava sopstvenu neovisnost i objektivnost u nadziranju trošenja

211

javnih prihoda državnih organa. Revizija porezne uprave provjerava poslovne knjige poreznih obveznika radi utvrđivanja ispravnosti prijavljivanja i plaćanja poreznih obaveza. Ovo je tipična revizija podudarnosti. Ova vrsta revizije je specijalizirana za otkrivanje poveznih stranki i prijevara u držanim agencijama i organizacijama. Neovisni ovlašteni revizori educirani su za provođenje svih vrsta revizije. U svom radu dužni su pridržavati se kodeksa profesionalne etike. 9. Poslovno obilježje revizijskog nadzora Financijski izvještaji sadrže izjave Uprave (menadžmenta) o stanju imovine poduzeća i ostvarenim poslovnim učincima. Revizijski nadzor ispituje istinitost i objektivnost izjava menadžmenta datih u izvještajima. Revizor ima osnova za sumnju u istinitost izjava Uprave evidentiranih u poslovnim knjigama s obzirom na konfliktne interese dioničara, vlasnika i menadžera. Tamo gdje se sukobljavaju različiti interesi, često se istinitost žrtvuje u korist konfliktnih ciljeva. Ilustrativan primjer su ratni sukobi.” Nakon objave rata, istina je prva žrtva “. Ovo je izjavio Arthur Ponsonbv, engleski političar. Iz tog razloga, nužno je s razumnom mjerom opreznosti ispitati istinitost tvrdnji u financijskim izvještajima. Općenito je poznato da se informacijama iz računovodstva ponekad lukavo manipulira. Čini se to pomoću grešaka (namjernih i nenamjernih), odakle izviru iskrivljene informacije na temelju kojih će uslijediti pogrešno odlučivanje sa neizvjesnim posljedicama. Nadzorni organ treba razborito ispitati zvuči li informacija istinito?! Znači, valja provjeriti je li sastavljač informacije (riječ je o izjavama Uprave) naveo pouzdane činjenice koje se bez poteškoća mogu identificirati. U toj situaciji, korisno je upitati se, kome bi iskrivljivanje istine (neistinito prikazivanje) moglo koristiti?! Problem istinitosti se još više multiplicira s obzirom na činjenicu da su računovodstveni podaci slika prošlosti, koja može da izblijedi u protoku vremena. Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje. Zbog toga podatke treba osvježiti dokazima kako bi se ublažili “razorni” učinci vremena i pojačala vrijednost izvedenih informacija. Poslovni podatak, baš kao povrće, nije iste svježine ujutro i popodne, pa ni iste informatičke vrijednosti. Najkorisnija je blagovremena i istinita informacija. Istina je činjenica koja se može vremenski odrediti kao standard vrijednosti. U traganju za istinom revizija se pridržava sopstvenih etičkih načela. U tom kontekstu, nezavisni revizor je principijelan, što znači da ima nepromjenljiv, postojan i dosljedan stav u objektiviziranju računovodstveno-financijskih informacija. U ophođenju s okruženjem revizori su profesionalno etiketirani. Ne raspoznaju se po odjeći niti vanjskom izgledu, jer nisu uniformisani kao policajci, carinici i financijski inspektori.

212

Prepoznatljivi su po profesionalnom ponašanju, poslovnoj dosljednosti, kolegijalnosti i služenju istini. 10. Planiranje interne revizije 10.1. Standardizacija interne revizije U cilju realnosti ispitivanja i objektivnosti ocjenjivanja interna revizija koristi standardizirane kriterije i postupke koji se definiraju u politikama poduzeća. Standardi su u određenom smislu, sredstvo za ostvarenje ciljeva. Za razliku od eksterne revizije gdje su u primjeni dominantni (1) standardi revizije i (2) računovodstveni standardi, kod interne revizije se uz navedene standarde koriste i posebni standardi obojeni internom poslovnom politikom: standardi troškova, standardi rada, standardi kvaliteta i posebice standardi poslovnosti. Institut revizora unutarnje revizije u Floridi je objavio standarde za revizore interne kontrole u svim djelatnostima, kako bi ih usmjeravao i omogućio mjerenje njihovih učinaka. Ipak, više su poznati standardi interne revizije koje je donio američki institut za internu reviziju, gdje se navode zahtjevi, radnje i procedure koje moraju slijediti interni revizori pri ispitivanju poslovanja poduzeća • SR 100 Neovisnost • SR 200 Stručnost • SR 300 Djelokrug rada • SR 400 Obavljanje revizije • SR 500 Upravljanje internom revizijom Organizacija i djelovanje interne revizije uređeni su standardima revizije 300, 400, i 500, položaj osoblja angažiranog na izvršenju revizije regularan je SR 100 i SR 200. Standardi su od pomoći za rad unutarnje revizije čiji izvještaji služe menadžmentu za praćenje poslovanja poduzeća i sprovođenje interne poslovne politike. Za operativnu provedbu politike poduzeća, često se pored standarda revizije koriste normativna akta donesena od strane internih organa, kao što su: • pravilnici, • upute, • zaključci, • odredbe, • stavovi i dr. Naznačena akta također se koriste kao kriteriji nadzornog ispitivanja i ocjene

213

interne revizije, paralelno sa već pominjanim pravilima, standardima i kodeksima profesionalne etike. 11. Etička načela interne revizije Korisnost djelovanja interne revizije u izravnoj je vezi s kvalitetom osoblja koje provodi reviziju. Kvalitet uključuje obrazovnu i tehničku osposobljenost osoblja ali i njihove etičke karakteristike. Istodobno, revizori moraju biti osposobljeni za komunikaciju sa dokumentacijom i poslovodstvom različitih hijerarhijskih nivoa u poduzeću. Osoblje interne revizije mora imati knjigovodstveno znanje, računovodstvenu širinu i profesionalno iskustvo iz područja nadzora. Revizorsko zvanje je standardizirano, što obavezuje ovu struku da se u svom radu pridržava Kodeksa profesionalne etike internih revizora. Etička načela donio je Institut internih revizora u New Orleansu prije četiri decenije (tačnije, 1968 g.) sa dopunama iz 1988 godine. Pripadnici revizijske struke moraju biti: • čestiti, objektivni, marljivi i pedantni u vršenju svojih dužnosti sa visokim stupnjem osgovornosti, • odani poslu poduzeća (poslodavca) i da uživaju puno povjerenje, isključujući bilo kakve nedolične ili ilegalne radnje, • suzdržani od primanja poklona i poslova povezanih s poslodavcem bez znanja i pristanka višeg menadžmenta. • ne smiju se suzdržavati od ulaženja u aktivnosti koje su u konfliktu s interesima poslodavca ili koje bi ga mogle omesti u objektivnom izvršenju dužnosti. • moraju biti razboriti u korištenju informacija stečenih tokom obavljanja revizije. Ne smiju koristiti povjerljive informacije za osobne potrebe niti na način koji bi štetio poslodavcu. • moraju prikupiti dovoljno dokaza kojima će potkrijepiti svoje mišljenje prilikom izražavanja ocjene. Prilikom sastavljanja izvještaja dužni su iznijeti na vidjelo sve činjenice koje znane samo njima, ali neiznesene, mogu iskriviti revidirani izvještaj ili maskirati nezakonite postupke. • moraju stalno proširivati i produbljivati znanje i poboljšavati kvalitet revizijskih usluga. • moraju podupirati ciljeve Instituta internih revizora. Prilikom obavljanja svoje profesije moraju se pridržavati visokih standarda stručnosti, morala i dostojanstva koje su ustanovili Institut internih revizora i njegovi članovi. Pripadnici revizijske profesije neće povrijediti etička načela, ako dosljedno

214

primjenjuju računovodstvene standarde i standarde revizije. Zbog toga, moraju kontinuirano usavršavati svoju profesionalnu stručnost iz oblasti gospodarstva, računovodstva i općeprihvaćenih etičkih načela revizije.

215