Osnove ekonomije

Predmet: OSNOVE EKONOMIJE – ETCS 6 Nastavnik: Branko Sorić, predavač Preporučena literatura:   

Samuelson, Samuelson, P., A., Nordhaus, W., D., Ekonomija, Ekonomija, Mate, Zagreb, 2000 Grubišić, D., Osnove mikroekonomije, Veleučilište u Splitu, 2000. Grubišić, D., Poslovna ekonomija, Ekonomski fakultet Split, 2004.

Dopunska literatura:     

Babić, M., Makroekonomija, Mate, Zagreb, 2001. Babić, M., Mikroekonomska analiza, Mate, Zagreb, 1997. Benić, ð., Osnove ekonomije, Školska knjiga, Zagreb, 2004. Reić, Z., Mihaljević, M., Uvod u ekonomiju, Ekonomski fakultet Split, 2003. Taylor, J., B., Economics, Economics, Houghton Mifflin Company, Boston, 2004.

1

1. UVODNO PREDAVANJE

Definicija ekonomije Postoji jako puno definicija ekonomije, ali svaka od njih sadržava najmanje dva elementa: oskudnost i efikasnost. Ekonomija je znanstveno proučavanje kako društva upotrebljavaju sredstva da bi proizvela korisne robe i raspodijelila ih različitim ljudima. (P. Samuelson: ''Ekonomija''). Sam pojam ekonomija dolazi od grčkih riječi oikos = kuća, dom i nomos = pravila, zakoni, a prvi put se spominje u djelu ''Oikonomikus'' grčkog filozofa Ksenofonta u četvrtom stoljeću prije naše ere. U suštini imamo dva pola, neograničene želje i oskudna sredstva. To nas dovodi do potrebe efikasne upotrebe da bi se što bolje zadovoljile potrebe i želje ljudi. Takoñer, jedna od ključnih zamisli je i mogućnost izbora. Dakle, pojedinac a isto tako i grupa ljudi se mora odlučiti dali će npr. novac potrošiti u osobnu potrošnju ili pak u investiciju, da li će novac prikupljen od poreznih obveznika potrošiti za jačanje nacionalne obrane ili gradnje infrastrukturnih objekata. Zajednički element ovih odluka je trošak. S obzirom na oskudna sredstva, odabirom jedne mogućnosti odbacujemo drugu mogućnost. Trošak propuštene prilike naziva se oportunitetni trošak.

Mikroekonomija i makroekonomija Mikroekonomija se bavi ponašanjem manjih jedinica ekonomskog sustava (pojedinci, kućanstva i poduzeća) i utvrñuje njihove meñuzavisnosti. Temelje mikroekonomije izložio je Adam Smith 1776. u svom djelu ''Istraživanja prirode i uzroka bogastva naroda'' (An Inqury into the Natures and Causes of Welth of Nations). Smith je razmatrao kako se odreñuju pojedinačne cijene, cijene faktora proizvodnje (zemlje, rada i kapitala) te analizirao vrline i slabosti tržišnog mehanizma. Posebno važno je uočavanje takozvanog mehanizma ''nevidljive ruke'' koja dovodi do opće dobrobiti iz djelovanja pojedinca za vlastiti probitak. Makroekonomija se za razliku od mikroekonomije bavi ponašanjem cjelokupnog gospodarstva. Ova grana ekonomije nije ni postojala do 1936. godine, odnosno do objave knjige Johna Maynarda Keynesa ''Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca'' (General Theory of Employment, Interest and Money) u kojoj pokazuje kako tržišne ekonomije mogu pogrešno funkcionirati. Istražio je uzroke nezaposlenosti i ekonomske depresije, te po prvi put istakao važnu ulogu državnog intervencionizma na tržišna zbivanja. Do tada država nije imala ekonomsku ulogu (laissez - faire ekonomija).

2

1. UVODNO PREDAVANJE

Definicija ekonomije Postoji jako puno definicija ekonomije, ali svaka od njih sadržava najmanje dva elementa: oskudnost i efikasnost. Ekonomija je znanstveno proučavanje kako društva upotrebljavaju sredstva da bi proizvela korisne robe i raspodijelila ih različitim ljudima. (P. Samuelson: ''Ekonomija''). Sam pojam ekonomija dolazi od grčkih riječi oikos = kuća, dom i nomos = pravila, zakoni, a prvi put se spominje u djelu ''Oikonomikus'' grčkog filozofa Ksenofonta u četvrtom stoljeću prije naše ere. U suštini imamo dva pola, neograničene želje i oskudna sredstva. To nas dovodi do potrebe efikasne upotrebe da bi se što bolje zadovoljile potrebe i želje ljudi. Takoñer, jedna od ključnih zamisli je i mogućnost izbora. Dakle, pojedinac a isto tako i grupa ljudi se mora odlučiti dali će npr. novac potrošiti u osobnu potrošnju ili pak u investiciju, da li će novac prikupljen od poreznih obveznika potrošiti za jačanje nacionalne obrane ili gradnje infrastrukturnih objekata. Zajednički element ovih odluka je trošak. S obzirom na oskudna sredstva, odabirom jedne mogućnosti odbacujemo drugu mogućnost. Trošak propuštene prilike naziva se oportunitetni trošak.

Mikroekonomija i makroekonomija Mikroekonomija se bavi ponašanjem manjih jedinica ekonomskog sustava (pojedinci, kućanstva i poduzeća) i utvrñuje njihove meñuzavisnosti. Temelje mikroekonomije izložio je Adam Smith 1776. u svom djelu ''Istraživanja prirode i uzroka bogastva naroda'' (An Inqury into the Natures and Causes of Welth of Nations). Smith je razmatrao kako se odreñuju pojedinačne cijene, cijene faktora proizvodnje (zemlje, rada i kapitala) te analizirao vrline i slabosti tržišnog mehanizma. Posebno važno je uočavanje takozvanog mehanizma ''nevidljive ruke'' koja dovodi do opće dobrobiti iz djelovanja pojedinca za vlastiti probitak. Makroekonomija se za razliku od mikroekonomije bavi ponašanjem cjelokupnog gospodarstva. Ova grana ekonomije nije ni postojala do 1936. godine, odnosno do objave knjige Johna Maynarda Keynesa ''Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca'' (General Theory of Employment, Interest and Money) u kojoj pokazuje kako tržišne ekonomije mogu pogrešno funkcionirati. Istražio je uzroke nezaposlenosti i ekonomske depresije, te po prvi put istakao važnu ulogu državnog intervencionizma na tržišna zbivanja. Do tada država nije imala ekonomsku ulogu (laissez - faire ekonomija).

2

Ekonomski problem Budući da je proizvodnja ograničena sredstvima i tehnološkim znanjem, svako društvo mora dati odgovore na temeljna pitanja: Prvo pitanje je što proizvoditi i u kojim količinama? Hoćemo li proizvesti manje potrošnih a više investicijskih dobara, da li ćemo proizvoditi sredstva za vojsku ili za medicinsko istraživanje? Drugo pitanje je kako će se dobra proizvesti? Da li se osloniti na vlastitu proizvodnju ili na uvoz, da li na vlastitu pamet ili uvoz tehnologije, da li ćemo električnu energiju dobivati iz nafte, ugljena ili nuklearke? Treće pitanje je za koga će se dobra proizvoditi? Kakva će biti raspodjela proizvedenih dobara? Da bi odgovorila na ta pitanja ekonomija mora odlučiti o utošcima ili o faktorima proizvodnje. Možemo ih klasificirati u tri vrste: 1. Zemlja - prirodni izvori, 2. Rad - utrošeno vrijeme ljudi u proizvodnji, 3. Kapital - trajna dobra ekonomije, proizvedena radi toga da se proizvede druga dobra. Dakle temeljni ekonomski problem je raskorak izmeñu potreba i oskudnih sredstava. Dodatni je problem što ljudske potrebe nisu jednom zauvjek dane, već se mjenjaju tijekom vremena.

2. PREDAVANJE Ekonomska teorija i ekonomska analiza Empirijski gledano znamo da ekonomske pojave imaju neke zajedničke osobine. Uočavanje tih zajedničkih karakteristika i njihovo proučavanje dovelo je do utvrñivanja ekonomskih zakonitosti u kretanju ekonomskih pojava i procesa. Tako je nastala ekonomska teorija. Četiri su načina opisivanja ekonomske teorije: 1. 2. 3. 4.

Numerička tablica, Grafički prikaz, Algebra (matematičkim (matematički m jednadžbama) i Opisno.

Svaki od ovih načina prikazivanja ima svoje prednosti i nedostatke. Mi ćemo uglavnom upotrebljavati opisni način te numeričke tablice i grafičke prikaze, ali je potrebno naglasiti da ponekad samo matematički način može pomoći u opisu stvari. Primjena ekonomske teorije u rješavanju odreñenih ekonomskih problema naziva se ekonomska analiza. Ekonomska analiza se često definira i kao skup ekonomske

3

teorije, ekonomske statistike i ekonomske povijesti. (J.A.Schumpeter: Povijest ekonomske analize). Ekonomske pojave i procesi su meñusobno zavisni, tj. promjena jednih utječe u odreñenoj mjeri na promjene drugih. Osnovna zadaća ekonomske analize je utvrñivanje meñuzavisnosti koje postoje meñu ekonomskim pojavama radi njihova objašnjavanja i predviñanja. Dva su temeljna pristupa ekonomskoj analizi: 1. Deskriptivni - naglasak na opisu strukture i funkcioniranju privrednog sustava, 2. Analitički - naglasak na istraživanju uzroka ekonomskih pojava i procesa i na utvrñivanju njihove meñuovisnosti. Analitički pristup može biti: 1. Kvalitativna ekonomska analiza - pomoći različitih opisnih metoda nastoji utvrditi osnovne zakonitosti u ekonomskom svijetu. Npr. ako se promjeni pojava X promjenit će se i pojava Y, ako poraste dohodak porast će i potrošnja. 2. Kvantitativna ekonomska analiza - osim što je utvrñeno da postoji veza izmeñu dviju različitih pojava, ova analiza nastoji, primjenom matematičkih metoda, kvantificirati meñuovisnosti koje postoje meñu ekonomskim pojavama.

Ekonomski modeli Budući da se svaka ekonomska pojava sastoji od velikog broja elemenata i meñuovisnosti, da bismo bili efikasni, izaberemo samo one elemente koje sa stajališta cilja i svrhe analize smatramo najvažnijima. S obzirom da je nemoguće prenjeti u potpunosti sliku realnog života, mi tu sliku pojednostavljujemo. Tako pojednostavljenu sliku ekonomske stvarnosti, ekonomskog sustava u kojoj su predočene meñuovisnosti izmeñu njegovih varijabli nazivamo ekonomskim modelom. Ekonomski modeli objašnjavaju kako ekonomija ili dio ekonomije radi. Ekonomske modele možemo podijeliti na matematičke i ekonometrijske. U matematičkim modelima veza izmeñu varijabli je funkcionalna. Npr. 3+4 = 7, uvijek i bez iznimke. U ekonometrijskim modelima dolazi do odstupanja i to zbog pojednostavljenja (jer ne vodi računa o svim varijablama), pogrešaka u izboru oblika meñuovisnosti, pogrešaka u snimanju varijabli i slučajnih pogrešaka. Elementi svakog modela jesu: varijable, relacije i parametri.

4

Varijable dijelimo na endogene (koje treba odrediti pomoću modela) i egzogene (one čija je vrijednost unaprijed poznata). Relacije su odnosi izmeñu pojedinih varijabli. (Npr. tehničke relacije pokazuju odnos izmeñu veličine proizvodnje i različitih inputa uloženih u proizvodni proces). Parametar pokazuje kvantificiranje inteziteta meñuovisnosti ekonomskih varijabli.

Kako čitati dijagrame Dijagram je grafički prikaz koji pokazuju povezanost izmeñu pojedinih varijabli. Oni su nužan ekonomistima nužan alat. Dijagram se sastoji od vodoravne crte koju nazivamo vodoravna os ili X os, te od okomite crte koju nazivamo oskomita os ili Y os. Točku u kojoj se ove dvije osi sijeku nazivamo ishodište. Ekonomske veze crtamo krivuljama. Veze izmeñu dviju varijabli na krivulji opisujemo putem nagiba. Nagib je promjena varijable y na okomitoj osi na jedinicu promjene varijable x na vodoravnoj osi. Nagib krivulje pokazuje je li veza izmeñu x i y izravna ili obrnuta (inverzna). Izravne veze se javljaju onda kad se varijable kreću u istom smjeru, tj. kad se varijable istodobno povećavaju ili smanjuju. Obrnute veze se javljaju kad se varijable kreću u suprotnim smjerovima, tj. kada se jedna varijabla povećava dok se druga smanjuje. Takoñer je važno razlikovati kretanje uzduž krivulje i pomak krivulje. Kretanje uzduž krivulje predstavlja sve moguće kombinacije x i y na jednoj krivulji, dok pomak krivulje nastaje zbog promjene neke treće varijable. Slika - Kretanje uzduž krivulje i pomak krivulje

Kretanje uzduž krivulje se odnosi na kretanje od točke D do točke E, dok se pomak krivulje odnosi na točku G.

5

Slika - Šest tipova relacija

Slika - Relacija sa negativnim nagibom

6

3. PREDAVANJE Kratki pregled razvoja ekonomske misli Merkantelistička škola. Merkantelistička škola koja je cvjetala usporedno sa razvojem britanske prekomorske trgovine u 17. i 18. stoljeću temeljila se na jednoj jasnoj doktrini da bogatstvo naciji donosi vanjska trgovina. Zlato i srebro jedini su bili meñunarodno prihvaćeni oblici plaćanja u gotovom, tako da je otjecanje blaga u prekomorske zemlje bio simptom gubitka u trgovačkoj bilanci. Glavni predstavnici ove škole bili su David Hume i Thomas Mun. Merkantelizam je bio zastupljen i na našim prostorima. Naime, Dubrovčanin Benedikt Kotruljević sa svojim djelom ''O savršenom trgovcu'' dao je značajan doprinos ovoj školi. Fiziokratska škola. Doktrina fiziokrata se temeljila na feudalnoj slici Francuske 18. stoljeća u kojoj je zemljišna renta i porezi koje su plaćali oni koji su obrañivali zemlju bili izvor prihoda za održavanje dvora i vojske.Pa iz toga proističe da zemlja stvara rentu koja je bila jedini izvor čistog viška proizvoda. Francoisa Quesneya, lječnika na dvoru Luja XIV, neki prihvaćaju kao prvog modernog ekonomistu, jer je svoju analizu ekonomskog sistema postavio na osnovu apstraktne sheme koja prikazuje kretanje roba u procesu proizvodnje i potrošnje. Ovaj model, koji se temelji na optoku krvi, dakle nalikuje meñusektorskim tablicama. Zaključak fiziokrata je da samo zemlja daje višak, tako da je pogrešno naplaćivati porez od seljaka, jer se time troši zaliha potrebna za obnavljanje viška. Meñutim nisu izašli iz ondašnjeg društvenog sistema, smatrajući pošto jedino zemlja stvara višak, jedino su zemljovlasnici ti koji ga imaju pravo uživati. Klasična politička ekonomija. Sve veći značaj industrijske proizvodnje potisnuo je shvaćanje fiziokrata ali njihovi nasljednici, poznati kao pripadnici klasične škole, preuzeli su pojam privrednog mehanizma utemeljenog na klasi, kako bi izveli analizu dinamike novog industrijskog društva. Izvorna Quesnayeva slika seljaka, zemljovlasnika i zanatlija Adam Smith je pretvorio u strukturu sastavljenu od radnika, kapitalista i zemljovlasnika. Za klasične ekonomiste jedini je pokretač proizvodnje radna snaga ili točnije rad. Adam Smith bio je prorokom industrijske revolucije. Bogatstvo stečeno trgovinom i pljačkom u prekomorskim zemljama omogućilo je sredstva za ulaganje u izgradnju industrije. Trgovački putovi, osvajanje i naseljavanje kolonija, otvorili su tržišta na kojima se roba mogla prodavati po cijeni nižoj od cijene roba lokalnih zanatlija, a istovremeno su omogućili opskrbu sirovinama za preradu. Adam Smith je tvrdio da je podjela rada temelj tehničkog napretka. Uz Smitha, predstavnici ove škole koja je obilježila kraj 18. i veći dio 19. stoljeća, bili su David Ricardo, Thomas Malthus, John Stuart Mill i Jean-Baptiste Say. Marxovo učenje. Karl Marx je preuzeo dio učenja klasične ekonomske škole i zaključio da samo rad stvara vrijednost. Odatle je zaključio da se, budući da se sve robe razmjenjuju na osnovi njihove radne vrijednosti, rad kao roba (Marx naziva radnom snagom) mora isto tako razmjenjivati na osnovi svoje radne vrijednosti. Radna vrijednost radne snage je radno vrijeme potrebno da se proizvede roba koja omogućuje sredstva za život radnika. Rad, prema tome, ima jedinstveno svojstvo da proizvodi više od svoje vlastite vrijednosti. Kapitalisti eksploatiraju radnike, jer  prisvajaju dio vrijednosti koju stvara rad. To je podrijetlo profita. Marx je tvrdio da sirovine i oprema (koje naziva konstantnim kapitalom) moraju nužno postojati prije

7

početka proizvodnje i da su potrebna sredstva za život radnika (varijabilni kapital) kako bi se mogli plaćati radnici do završetka proizvodnje. Stopa eksploatacije predstavlja temelj Marxova sistema analize. To je omjer izmeñu čistog profita i nadnica u cjelokupnoj privredi. Neoklasična škola. U novoj ekonomici glavna pažnja usmjerena je na pojedinca. Neoklasici su usmjerili pažnju na razmjenu a teoriju relativnih cijena robe utemeljili su na pojmu korisnosti. Korisnost je obilježje robe zbog kojeg pojedinci žele kupiti, a pojedinci kupuju robu da bi se okoristili njezinom potrošnjom. Pojedinac dolazi na tržište sa svojim dohotkom kojim raspolaže tako da maksimira korisnost. On maksimira ukupnu korisnost izjednačavanjem granične korisnosti dolara potrošenog za svaku robu i očekivane korisnosti od uštede dolara. Cijenu robe odreñuje njena granična korisnost, a ne upotrebna vrijednost. Središnja preokupacija klasične političke ekonomije bila je akumulacija, dok je to kod neoklasičara ravnoteža. Glavni predstavnici ove škole su Wiliam Stanley Jevons, Carl Menger, Leon Walras, Alfred Marshal, Vilfredo Pareto, Irving Fischer. Keynezijanska škola. Klasičari i neoklasičari su smatrali da će slobodno poduzetništvo, pod uvjetom da se vlada ne miješa u njegove aktivnosti, koristiti sredstva na način koji najviše koristi čitavom društvu. Keynes osporava Sayov zakon i smatra da se izjednačavanje ponude i potražnje, na prihvatljivoj razini zaposlenosti, ne može postići bez djelovanja države. Uz državnu intervenciju je moguće postići ravnotežu na tržištu i približiti se punoj zaposlenosti što nije bila karakteristika ondašnjih kapitalističkih društava. Isto tako za razliku klasičara kojima je glavna ekonomska snaga ponuda, Keynesu je potražnja glavna ekonomska snaga. Uz Keynesa, glavni predstavnici ove škole su Gunnar Myrdal i Michal Kalecki.

TRŽIŠTA I DRŽAVA U MODERNOJ EKONOMIJI Još od davnih vremena, naročito uspostavom podjele rada, ljudi su razmjenjivali dobra i usluge. Tako je nastalo tržište, kao sustav u kojem kupci i prodavači meñusobno djeluju da bi odredili količinu i cijenu dobra ili usluge. U tržišnom sustavu sve ima cijenu, koja predstavlja vrijednost dobra izražena u novcu. Cijene služe kao signali kako proizvoñačima tako i potrošačima. Ako potrošači žele više nekog dobra (ako potražnja raste) cijena će rasti šaljući signal proizvoñačima da je potrebna još veća ponuda. To ohrabruje proizvoñače da proizvode što više, meñutim rastom ponude smanjuje se cijena, te se uspostavlja ravnoteža. Možemo reći da su cijene kotač ravnoteže u tržišnom ustrojstvu. Red tržišnog sustava prvi je prepoznao Adam Smith, opisujući to kao načelo ''nevidljive ruke''. To načelo tvrdi da sebično nastojanje da ostvari dobro za sebe, svakog pojedinca, kao nekom nevidljivom rukom, navodi da ostvari najbolje dobro za sve. Naravno, ovo može funkcionirati samo u uvjetima savršene konkurencije, bez pojave monopola i sličnih devijacija tržišta. Smith je pod pojmom savršene konkurencije podrazumijevao da sva dobra i usluge imaju cijenu i slobodno se razmjenjuju na tržištu. To znači da ni jedan ponuñač ili pak potrošač nije toliko velik da utječe na tržišnu cijenu. Nedostatak savršene konkurencije dovodi do neefikasne proizvodnje ili potrošnje. 8

Tržišnu ekonomiju karakteriziraju razmjena i specijalizacija, novac i kapital. Razvojem prometne infrastrukture i osvajanjem novih kolonija došlo je do jakog uzleta razmjene, a samim tim i do naglog povećanja proizvodnje. Specijalizacija je omogućavala veliku produktivnost, te viškove koje su razmjenjivali na, sada već razvijenom, otvorenom tržištu. Još je Adam Smith dokazivao da specijalizacija vodi većoj produktivnosti (poznati primjer sa izradom pribadače). Paralelno sa ovim procesom, potrebno je bilo ubrzati razmjenu, a za to je bio potreban novac, kao sredstvo plaćanja. Naravno da je trampa, pa i kovani zlatni ili srebreni novac bio prespor i nije mogao pratiti potrebe razvoja. Do revolucionarnog uzleta došlo je uspostavom papirnog novca iza kojeg je stajao jak emitent (Bank of  England). Naravno, razvoj razmjene pratio je i razvoj novca o čemu ćemo nešto reći u posebnom poglavlju. Treća karakteristika tržišne ekonomije je kapital, proizvedeni faktor proizvodnje. Naime, kad bi potrošili sve što proizvedemo, ništa ne bi mogli ulagati u razvoj, i naša razina proizvodnje bi ostala na istom stupnju razvoja. Meñutim, ljudi su spremni štedjeti, odustati od sadašnje potrošnje (žrtvovati tekuću potrošnju), i čekati buduću (uvećanu) potrošnju.

Ekonomska uloga države Tržišna ekonomija u kojoj funkcionira savršena konkurencija bila bi idealna i društvo bi izvlačilo maksimalne koristi bez uplitanja države. No stvarnost je ponešto drugačija. Tržišna ekonomija ima svoje nedostatke poput monopola, prekomjernog zagañivanja okoliša, nezaposlenosti, socijalnog raslojavanja društva. Zbog toga ni   jedna država na svijetu nije izvan ekonomskih zbivanja. Godinama se uloga države ogledala u područjima poput vojske, policije, vanjskih poslova, dok su ekonomska zbivanja bila prepuštena privatnicima. Cijelo 19. stoljeće bila dominantna filozofija laissez-faire (pustite nas na miru). Meñutim, već početkom 20. stoljeća osjećale su se napukline u takvom sustavu, da bi krahirala krajem dvadesetih godina 20. stoljeća (Velika ekonomska kriza). Od tada je država, više ili manje prisutna u ekonomskom životu svih zemalja. Država u tržišnoj ekonomiji ima slijedeće uloge: 1. Nastoji ispraviti devijacije tržišta poput monopola, 2. Poreznom politikom nastoji osigurati pravednost raspodjele, 3. Nastoji poduprijeti makroekonomski rast i stabilnost, te smanjiti nezaposlenost i inflaciju. Država u tu svrhu raspolaže sa različitim instrumentima (fiskalna politika, monetarna politika, politika dohodaka i uvozne politike) i mjerama makroekonomske politike.

9

4. PREDAVANJE OSNOVNI ELEMENTI PONUDE I POTRAŽNJE Osnovna karakteristika tržišnih ekonomija je da su one nemirne i uvijek u gibanju. Zašto je npr. u zadnjih desetak godina broj korisnika mobitela naglo porastao, te zašto se cijena istih značajno smanjila. Ili zašto je cijena nafte na svjetskom tržištu tako visoka. Na ta i slična pitanja možemo odgovoriti teorijom ponude i potražnje. U ovom poglavlju ćemo prvo definirati krivulju potražnje, potom krivulju ponude, da bi ukrštajući te dvije krivulje došli do ravnoteže, odnosno na koji se način odreñuje tržišna cijena.

Krivulja potražnje U tržišnoj ekonomiji znakovita je veza izmeñu tražene količine i cijene. Pod uvjetom da se druge stvari ne mijenjaju, potrošač će kupiti manju količinu dobra ako su cijene veće, a kako cijene padaju, tako je i potražnja za tim dobrom veća. Vezu izmeñu tržišne cijene i tražene količine nazivamo rasporedom potražnje (demand schedule), a grafički prikaz rasporeda potražnje nazivamo krivuljom potražnje (demand curve). Tablica - Individualna potražnja za proizvodom X (potražnja za biciklima u 000) PX (cijena) QDX (količina)

1400 1600 1800 2000 2200 2400 2600 2800 3000 18 14 11 9 7 5 3 2 1

Iz tablice se vidi da rastom cijena proizvoda X potražnja za tim proizvodom pada. Slika - Krivulja individualne potražnje za proizvodom X

Krivulja potražnje (D X) je padajuća, pa se iz toga može iščitati i zakon opadajuće potražnje koji glasi da kad cijena robe raste i kad se druge varijable ne mijenjaju kupci kupuju manje robe i obratno.

10

Dva su razloga zašto količina opada kada cijena raste: 1. Učinak supstitucije - kad cijena dobra raste, zamijenit ćemo ga sa drugim sličnim dobrom (ako cijena električne energije kao energenta za grijanje poraste, zamijenit ćemo je sa jeftinijim plinom) 2. Učinak dohotka - ako cijena poraste, a dohodak ostane isti, imamo manje raspoloživog dohotka, pa ćemo obuzdati potrošnju. Slika - Kretanje po krivulji potražnje i promjena potražnje

Cijela krivulja potražnje pomaknut će se prema gore, u položaj D X1 ako se povećaju dohodak potrošača, cijene supstituta (zamjenskog proizvoda) ili promjene ukusi potrošača te ako se smanji cijena komplemenata (proizvod koji se troši zajedno s proizvodom kojeg potrošač inače koristi). U slučaju suprotnih promjena, cijela krivulja potražnje pomakla bi se prema dolje, u položaj D X2. Zbroj svih krivulja individualne potražnje svih kupaca danog proizvoda na tržištu nazivamo tržišna potražnja. Što odreñuje krivulju tržišne potražnje? 1. Prosječni dohodak potrošača; kad dohodak raste i potražnja za proizvodima raste, 2. Veličina tržišta; kad broj stanovnika poraste, poraste i potražnja, 3. Cijena povezanih dobara (supstituta i/ili komplemenata), 4. Ukusi ili preferencije, 5. Posebni utjecaji (utjecaji klimatskih prilika i tome slično).

Krivulja ponude U tržišnoj ekonomiji znakovita je veza izmeñu tražene količine i cijene. Isto tako, pod uvjetom da se druge stvari ne mijenjaju, proizvoñač će ponuditi veću količinu dobra ako su cijene veće, a kako cijene padaju, tako je i ponuda tih dobrom manja.

11

Vezu izmeñu tržišne cijene i količine tog dobra koju su proizvoñači spremni proizvesti i prodati nazivamo rasporedom ponude (supply schedule), a grafički prikaz rasporeda ponude nazivamo krivuljom ponude (supply curve). Tablica - Ponuda proizvoda X (bicikala u 000) PX (cijena) QSX(količina)

1400 1600 1800 2000 2200 2400 2600 2800 3000 1 4 7 9 11 13 15 16 17

Slika - Krivulja ponude

Vidimo da je krivulja ponude pozitivnog nagiba, što znači da svako povećanje cijena poveća ponuñenu količinu, a svako smanjenje cijena smanjuje ponuñenu količinu. Što odreñuje krivulju ponude? Varijable koje odreñuju krivulju ponude su: 1. Troškovi proizvodnje; kad su troškovi proizvodnje niski u odnosu na tržišnu cijenu, proizvoñačima je unosno proizvoditi i nuditi što veću količinu. Kad troškovi proizvodnje rastu u odnosu na tržišnu cijenu, proizvoñač će nuditi sve manje, odnosno tražit će alternativnu proizvodnju ili će pak jednostavno prestati sa radom. 2. Cijene povezanih dobara, supstituta i komplemenata; kad neki proizvod ima supstitute, tada će smanjenje cijene supstituta smanjiti potražnju za tim proizvodom i obratno ako se poveća cijena supstituta, taj proizvod će biti  jeftiniji pa će porasti ponuda tog proizvoda. 3. Tehnološka unapreñenja; tehnološka unapreñenja dovode do smanjenja troškova proizvodnje i povećane produktivnosti, što bitno utječe na ponudu. 4. Politika države; Porezi i politika dohotka značajno utječe na troškove proizvodnje a samim tim i na ponudu. Politika razmjene kao npr. sporazum o slobodnoj trgovini izmeñu dviju zemalja takoñer značajno utječe na ponudu. 5. Posebni utjecaji; vremenske prilike odnosno neprilike mogu značajno utjecati na ponudu, recimo poljoprivrednih proizvoda.

12

Slika - Pomaci krivulje ponude

Ako troškovi proizvodnje opadaju ponuda će se povećati i krivulja ponude Q S0 će se pomaknuti udesno (Q S1), odnosno u obratnom slučaju ponuda će se smanjiti i pomaknuti ulijevo (Q S2).

Ravnoteža ponude i potražnje Do sada smo posebno promatrali potražnju i čimbenike koji utječu na nju, te ponudu i čimbenike koji utječu na nju. Svaka od ovih pojava može se analizirati i iz te analize izvlačiti odreñeni zaključci, meñutim smisao je uspostavljanja ravnoteže (equilibrium) ponude i potražnje. Ako imamo situaciju na tržištu da je ponuda veća od potražnje, proizvoñači su prisiljeni snižavati cijene kako bi prodali svoje proizvode. U obrnutom slučaju, kada se potražuje više nego je proizvedeno ili ponuñeno na tržištu, proizvoñači kalkuliraju sa višim cijenama. Tek kada se ponuda i potražnja izjednače na tržištu dolazi do tržišne ravnoteže. Tablica - Ostvarivanje ravnotežne cijene Mogućnosti

Moguće cijene PX

A B C D E F G H I

1400 1600 1800 2000 2200 2400 2600 2800 3000

Tražena količina QDX 18 14 11 9 7 5 3 2 1

Ponuñena količina QSX 1 4 7 9 11 13 15 16 17

Stanje tržišta

Pritisak cijenu

na

Manjak =17 Manjak =10 Manjak =4 Ravnoteža Višak = 4 Višak = 8 Višak = 12 Višak = 14 Višak = 16

Prema gore Prema gore Prema gore Neutralan Prema dolje Prema dolje Prema dolje Prema dolje Prema dolje

13

Samo pri ravnotežnoj cijeni od P X = 2000 ponuñeni iznos jednak je traženom iznosu. Pri nižim cijenama postoji manjak i pritisak je na cijenu prema gore, dok pri višim cijenama postoji višak i pritisak je na cijenu prema dolje. Grafički se tržišna ravnoteža odreñuje u presjecištu krivulja ponude (Q SX) i krivulje potražnje (QDX). Tržišna cijena u toj točki naziva se ravnotežnom cijenom, a količina ravnotežnom količinom. Slika - Ravnoteža ponude i potražnje Cijena u dolarima D S

Područje viška 260

Pritisak na cijenu prema dolje

200

Ravnoteža (equilibrium)

Pritisak na cijenu prema gore

Područje manjka 140

D

S 5

9

10

15

20

Bicikli u miljunima komada

Kada se mijenjaju parametri bilo na strani ponude ili pak na strani potražnje dolazi do pomaka ponude ili potražnje, a samim tim i do promjena ravnotežne cijene i (ili) ravnotežne količine. Tablica - Učinak različitih pomaka potražnje i ponude na cijenu i količinu Pomaci ponude i potražnje Ako potražnja raste

Krivulja se potražnje pomiče udesno Ako potražnja opada Krivulja se potražnje pomiče ulijevo Ako ponuda raste Krivulja se ponude pomiče udesno Ako ponuda opada Krivulja se ponude pomiče ulijevo

Učinak na cijenu i količinu Cijena raste, količina raste Cijena pada, količina pada Cijena pada, količina raste Cijena raste, količina pada

14

5. PREDAVANJE ELASTIČNOST POTRAŽNJE I PONUDE Ekonomski procesi i pojave su meñuzavisni. Potražnja za nekim proizvodom ovisi o njegovoj cijeni, dohotku potrošača, cijeni povezanih dobara, ukusima i još mnogim drugim varijablama. Ako želimo saznati kolika je i kakva meñuzavisnost izmeñu pojedinih varijabli trebamo izmjeriti reakciju jedne u odnosu na drugu, pod uvjetom da su ostale varijable konstante (načelo ceteris paribus). Ta reakcija se naziva elastičnost potražnje, pokazatelj te osjetljivosti se naziva koeficijent elastičnosti. Inače pojam elastičnosti (elasticity) prvi je definirao profesor sa Cambridge sveučilišta Alfred Marshall u svom djelu ''Načela ekonomije'' (Principles of  Economics, 1890.).

Elastičnost) potražnje na cijenu (cjenovna elastičnost) Elastičnost potražnje na cijenu mjeri koliko se mijenja količina traženog dobra kada se mijenja njegova cijena. Odnosno cjenovna elastičnost je postotna promjena tražene količine podijeljena postotnom promjenom cijene.

 E  P 

=

∆Q / Q ∆ P  /  P 

=

∆Q ∆ P 

⋅

 P  Q

Q i P su točke za koju se promatra elastičnost potražnje. ∆Q i ∆P su apsolutne promjene količine potražnje za proizvodom i njegove cijene, dok izraz ∆Q/∆P ima negativan predznak (u normalnim uvjetima poslovanja pad cijena nekog proizvoda izaziva povećanje potražnje za tim proizvodom i obratno). To znači da porastom cijena pada količina potraživanog proizvoda i obratno. Npr. ako je E P = -2 to znači da   je potražnja za proizvodom pala 2% kada se njegova cijena povećala za 1% uz ceteris paribus pretpostavku. Razlikujemo tri mogućnosti koje može poprimiti koeficijent elastičnosti: 1. Kada 1% promjene cijene izazove više od 1% promjene tražene količine, to je potražnja elastična na cijenu (E P > 1), 2. Kad 1% promjene cijene izazove manje od 1% tražene količine, to je potražnja neelastična na cijenu (E P < 1), 3. Te jedinična elastičnost (E P = 1), kada povećanje cijena od 1% uzrokuje smanjenje potražnje za 1%. Važno je primijetiti da definicija elastičnosti umjesto stvarnih promjena upotrebljava postotne promjene cijene i količine. To znači da promjena jedinica mjerenja ne utječe na elastičnost.

15

Slika - Elastična i neelastična potražnja Cijena 10% povećanje cijena

E potražnje > 1

B A 20 Smanjenje potražnje za 20% 10

50

40

60

70 Potraživana količina

Cijena

E potražnje < 1 C D

20 10% poveć. cijena

Manje od 5% smanjenje potražnje

10

40

50

60

Potraživana količina

Lučna cjenovna elastičnost potražnje (EPL) EPL je elastičnost potražnje izmeñu dviju cijena na krivulji potražnje. Lučnu cjenovnu elastičnost potražnje možemo izračunati prema slijedećem izrazu:

 E  PL

=

Q

2

− Q1

⋅

 P  +  P  2

1

 E  PL

=

∆Q

⋅

 P  +  P  1

2

∆ P  Q1 + Q 2  P  − P  Q + Q odnosno Oznake 1 i 2 uz količinu i cijenu označavaju početne i nove vrijednosti količina i cijena. 2

1

2

1

Interpretacija lučne cjenovne elastičnosti je nešto drugačija i odnosi se na promjene cijene i potraživane količine za odreñeni vremenski interval.

16

Faktori koji utječu na elastičnost potražnje Intezitet osjetljivosti potražnje za nekim dobrom na promjenu njegove cijene ovisi o mnogo faktora. Najznačajniji su: 1. Postojanje dobrih supstituta; Dobra koja imaju izravne supstitute uglavnom imaju elastičniju potražnju od dobara koja nemaju supstitute. Npr. ako se poveća cijena neke vrste jogurta, mogućnost zamjene sa nekim drugim   jogurtom je velika (zbog postojanja niza vrsta jogurta), dok recimo cimet nema mnogo supstituta pa porast cijena cimeta neće izazvati toliki pad potražnje za cimetom. 2. Stupanj neophodnosti nekog dobra; Što god je dobro neophodnije za život potrošača (mlijeko, kruh, sol itd.), to je njegova elastičnost potražnje na cijenu manja, za razliku od luksuznih dobara kod kojih je elastičnost potražnje visoka. 3. Udio nekog dobra u dohotku potrošača; Što god je veći udio izdataka na neko dobro u dohotku potrošača to će promjene cijena tog dobra utjecati na njegovu potražnju. 4. Očekivanja o budućem kretanju cijena; Ako potrošač očekuje značajna inflatorna kretanja porast cijena neće značajnije utjecati na smanjenje potražnje. 5. Vrijeme; Povećanjem vremenskog razdoblja moguće je lakše naći supstitute, raste dohodak potrošača, informiranost potrošača biva sve veća, tako da možemo reći da porastom vremenskog razdoblja raste i elastičnost potražnje za nekim dobrom.

Cjenovna elastičnost i prihod Jedna od važnih primjena cjenovne elastičnosti je da pomogne dati odgovor na pitanje hoće li se povećanjem cijena povećati ili smanjiti prihode. Ukupni prihod (total revenue) je po definiciji jednak cijena puta količina (TR = P x Q). Ako se zna cjenovna elastičnost pojedinog proizvoda možemo predvidjeti što će se dogoditi ukupnom prihodu. Tablica - Utjecaj elastičnosti na prihod Vrijednosti elastičnosti potražnje EP > 1

Opis

Utjecaj na prihode

Elastična potražnja

EP = 1

Jedinična elastičnost

EP < 1

Neelastična potražnja

Prihodi rastu kad cijena opada Prihodi su nepromjenjeni kad cijena opada Prihodi opadaju kad cijena opada

17

Elastičnost potražnje na dohodak (dohodovna elastičnost) Dohodovna elastičnost potražnje predstavlja osjetljivost potraživane količine proizvoda na promjenu dohotka potrošača, a izražava se kao omjer relativne promjene potraživane količine proizvoda i relativne promjene dohotka, uz ceteris paribus uvjet. Dohodovna elastičnost potražnje mjeri se u jednoj točki i izmeñu dviju točaka (izmeñu dviju razina dohotka). Dohodovna elastičnost u jednoj točki (E I) mjeri promjenu potražnje u odnosu na promjenu razine dohotka za danu razinu cijene proizvoda. ∆Q

 E  I 

=

Q ∆ I 

=

∆Q ∆ I 

⋅

 I  Q

 I 

∆Q označava promjenu potraživane količine, a ∆I promjenu dohotka. Lučna dohodovna elastičnost potražnje (E IL) mjeri promjenu potražnje proizvoda izmeñu dviju razina dohotka i uzima u obzir početne i izmijenjene razine dohotka i potraživanih količina.

 E  IL

=

Q

2

 I 

2

− Q1 −  I 1

⋅

 I 

2

+  I 1

Q

2

+ Q1

Oznake 1 i 2 označavaju početne i izmijenjene razine dohotka i potraživane količine proizvoda. Za većinu proizvoda vrijedi da će porastom dohotka rasti i potražnja za odreñenim proizvodom. Proizvodi koji imaju pozitivnu dohodovnu elastičnost potražnje nazivaju se normalni proizvodi. Proizvodi čiji koeficijent dohodovne elastičnosti kreće u rasponu od nula do jedan nazivaju se neophodni proizvodi (kao što su hrana i odjeća), dok su luksuzni oni proizvodi čija je dohodovna elastičnost potražnje veća od jedan. Postoje i izuzeci. Naime, radi se o proizvodima kod kojih je dohodovna elastičnost potražnje negativna kao što su proizvodi slabije kvalitete koji se zamjenjuju boljim proizvodima rastom dohotka. Takvi se proizvodi nazivaju inferiorni proizvodi.

Unakrsna cjenovna elastičnost potražnje Potražnja za nekim proizvodom ovisi i o cijenama povezanih proizvod koje nazivamo supstituti i komplementi. Supstituti su proizvodi koji mogu zamijeniti proizvod koji se inače upotrebljava (kava-čaj, govedina-piletina), dok je komplement onaj proizvod koji nadopunjuje postojeći proizvod u potrošnji (hamburger i kečap, kava i mlijeko). Osjetljivost potražnje za promatranim proizvodom, s obzirom na promjenu cijene povezanog dobra (supstituta i /ili komplementa), mjeri se unakrsnom cjenovnom 18

elastičnošću potražnje (E XY). I ova elastičnost može se promatrati kao unakrsna cjenovna elastičnost potražnje u jednoj točki i kao lučna elastičnost. Unakrsna cjenovna elastičnost potražnje u jednoj točki izražava se na slijedeći način:

 E  XY 

=

∆Q x

⋅

∆ P  y

 P  y Q x

gdje ∆QX označava promjenu količine potražnje proizvoda X, a ∆P Y promjenu cijene proizvoda Y. Lučna unakrsna cjenovna elastičnost potražnje izražava se na slijedeći način:

 E  IL

=

Q

2

 I 

2

− Q1 −  I 1

⋅

 I 

2

+  I 1

Q

2

+ Q1

Oznake 1 i 2 odnose se na početne i izmijenjene razine količine i cijene. Unakrsna cjenovna elastičnost može biti pozitivna i negativna. Ukoliko je pozitivna znači da su promatrani i povezani proizvod supstituti, a ako je unakrsna cjenovna elastičnost negativna, znači da su promatrani i povezani proizvod komplementi.

Elastičnost ponude na cijenu Potrošnja nije jedina stvar koja se mijenja kad se mijenjaju cijene. Naravno, da promjena cijena izaziva i promjene na strani ponude. Osjetljivost te promjene mjerimo koeficijentom elastičnosti ponude na cijenu koji mjeri postotnu promjenu ponuñene količine podijeljenu postotnom promjenom cijene. % promjena ponuñene količine ES = --------------------------------------------% promjena cijene Koeficijent elastičnosti ponude u pravilu je pozitivan, a s obzirom na vrijednost koju može imati koeficijent elastičnosti ponude razlikujemo tri slučaja: 1. ES > 1, kad porastu cijena nekog proizvoda za 1%, ponuda tog proizvoda poraste za više od 1%. Dakle, ponuda je elastična. 2. ES = 1, kad cijena nekog proizvoda poraste za 1%, ponuda tog proizvoda poraste takoñer za jedan posto. Kažemo da je riječ o jedinično elastičnoj ponudi. 3. ES < 1, kad cijena nekog proizvoda poraste za 1%, ponuda tog proizvoda poraste za manje od jedan posto. Kažemo da je riječ o neelastičnoj ponudi.

19

Takoñer razlikujemo i još dva, ekstremna slučaja. Kad je koeficijent elastičnosti nula, tada govorimo o potpuno neelastičnoj ponudi, te kad je koeficijent elastičnosti ponude beskonačan, tada govorimo o potpuno elastičnoj ponudi. Slika - Perfektno elastična i perfektno neelastična potražnja

Slika - Elastična i neelastična ponuda

20

Slika - Perfektno elastična i neelastična ponuda

6. PREDAVANJE POTRAŽNJA I PONAŠANJE POTROŠAČA Pojam korisnosti Već smo u prvom poglavlju rekli da su oskudnost i efikasnost osnovne odrednice ekonomije. Mi smo svakodnevno prisiljeni odlučivati o našim oskudnim resursima. Svaki pojedinac, racionalno razmišljajući, nastoji odabrati najpoželjniju košaru potrošnih dobara. Svatko želi odabrati ono što je najkorisnije za njega. Korisnost bi mogli definirati kao zadovoljstvo koje pojedinac postiže odabirući za njega najpoželjniju košaru. Empirijski gledano, ekonomisti su uvidjeli da se upotrebom nekog dobra ukupna korisnost povećava, meñutim isto su tako uvidjeli da svaka dodatna upotreba pruža sve manje i manje zadovoljstvo. Pojam dodatne korisnosti je nazvan granična korisnost (marginal utility MU). Iz tih spoznaja proizašao je zakon opadajuće granične korisnosti koji zaključuje da granična korisnost dobra opada dok se količina potrošenog dobra povećava. Korisnost su označavali sa utili (U), što latinski znači korist (utilitas), to je numerički indikator kojim neka osoba preferira najvišu razinu korisnosti. Tablica - Količina potrošenog proizvoda te ukupna i granična korisnost Količina potrošenog dobra Q 0 1 2 3 4 5

Ukupna Granična korisnost U korisnost MU 0 4 7 9 10 10

4 3 2 1 0

21

Iz tablice se vidi da porastom potrošnje nekog proizvoda raste njegova ukupna korisnost U, dok je taj rast svakom dodatnom jedinicom proizvoda sve manji. Slika - Krivulja ukupne i granične korisnosti

Pojam korisnosti prvi je u društvene djelatnosti uveo engleski filozof Jeremy Bentham, dok su pravu primjenu korisnosti za objašnjenje ponašanja potrošača dali neoklasični ekonomisti, počevši od Williama Stanley Jevonsa do A. Marshalla.

22

Cilj svakog potrošača je da za svoja oskudna sredstva ostvari najveću korisnost, odnosno ostvari najveće zadovoljstvo. Svoje najveće zadovoljstvo potrošač će postići u točki u kojoj je granična korisnost posljednje utrošene jedinice za jedan proizvod   jednaka graničnoj korisnosti posljednje utrošene novčane jedinice za bilo koji drugi proizvod. Osnovni uvjet potrošačeve ravnoteže možemo sažeto izraziti pomoću granične korisnosti (MU) i cijena (P) različitih dobara na slijedeći način: MU dobra 1 MU dobra 2 MU dobra 3 ------------- = -------------- = --------------.... = MU na $ dohotka P1 P2 P3

Paradoks vrijednosti Još je Adam Smith, razmišljajući o korisnosti iznio razmišljanje koje je nazvao ''paradoks vrijednosti'' . Naime, ništa nije korisnije od vode. Bez nje ne bi bilo života na zemlji. Pa ipak, pogotovo u Smithovo vrijeme, se rijetko za što kupovala. Kao suprotnost tome, dijamant ima rijetko kakvu uporabnu vrijednost, a ipak ljudi plaćaj za nj visoku cijenu. Smith je to objašnjavao ponudom i potražnjom, da se ponuda i potražnja sijeku na vrlo niskoj razini, dok se kod dijamanata sijeku vrlo visoko. Meñutim, na odgovor se moralo počekati Smithove nasljednike. Oni su došli do spoznaje da korisnost nije ta koja odreñuje cijenu vode, već njena granična korisnost, odnosno korisnost posljednje čaše vode. Naime kad je čovjek jako žedan, prva čaša vode vrijedi daleko više od dijamanta, jer vrijedi život, no, posljednja čaša vode vrijedi  jako malo i znatno manje od posljednjeg dijamanta.

Geometrijska analiza ravnoteže potrošača Vilfredo Pareto, neoklasični ekonomist, pokazao je da se svi važni elementi teorije potražnje mogu analizirati bez pojma korisnosti. Pareto je razvio teoriju indiferentnosti. Prema ovoj teoriji, potrošač je ravnodušan u izboru kombinacija proizvoda, ako mu svaka od tih kombinacija daje isti stupanj zadovoljstva. Krivulja koja povezuje različite kombinacije proizvoda X i Y koje potrošaču pružaju isto zadovoljstvo naziva se krivulja indiferencije (indifference curve). Slika - Krivulja indiferencije

23

Niz izvedenih krivulja indiferencije naziva se mapom indiferencije. Iz mape indiferencije uočava se kako sve točke na odreñenoj krivulji indiferencije označuju istu razinu korisnosti, te da su razine korisnosti veće na onim krivuljama koje su udaljenije od ishodišta. Slika - Mapa krivulje indiferencije

Krivulje indiferencije imaju slijedeća svojstva: 1. Opadaju slijeva udesno, što znači da potrošač mora smanjivati potrošnju proizvoda Y kada povećava potrošnju proizvoda X da bi se zadržao na istoj krivulji indiferencije. Odnos u kojem se jedan proizvod zamjenjuje drugim naziva se granična stopa supstitucije. Graničnu stopu supstitucije (MRS) matematički možemo pisati: MRS  =

− ∆Y  ∆ X 

gdje -∆Y označuje onu količinu proizvoda Y koje se potrošač odriče, a ∆X označuje količinu proizvoda koju će sebi priuštiti na račun odricanja neke količine proizvoda Y. 2. Konveksne su u odnosu na ishodište, što znači da se granična stopa supstitucije sve više smanjuje kako se pomičemo udesno, odnosno opadanje slijeva udesno pokazuje kako se smanjuje potrošnja proizvoda Y, a povećava potrošnja proizvoda X. 3. Krivulje indiferencije se nikada ne sijeku. U slučaju da se krivulje indiferencije sijeku, to bi značilo da smanjena potrošnja količine proizvoda X ili Y, ili i proizvoda X i proizvoda Y, osigurava istu ili veću razinu korisnosti, što je nelogično. Krivulje indiferencije pokazuju u kojem je odnosu potrošač spreman zamijeniti potrošnju jednog proizvoda drugim. Meñutim njegov izbor ograničava razina dohotka i cijene proizvoda koje kupuje. Izdaci potrošača na kupovinu proizvoda X i Y ne mogu

24

biti veći od njegovog nominalnog dohotka. Ako pretpostavimo da potrošač u cijelosti svoj novčani dohodak utroši na kupovinu, tada budžetsko ograničenje izgleda ovako: I = PX QX + PYQY gdje su: PX - cijena proizvoda X, PY - cijena proizvoda Y, QX, QY - količina proizvoda, I - dohodak Povezivanjem svih kombinacija proizvoda X i Y, koje potrošač može kupiti uz poznati dohodak i cijene dobijemo budžetsku liniju ili budžetski pravac. Slika - Budžetski pravac

Potrošač je u ravnoteži kada uz dani dohodak i cijene proizvoda postiže maksimalno zadovoljstvo od učinjenih izdataka. Grafički gledano, potrošač će maksimirati svoje zadovoljstvo u točki u kojoj budžetski pravac dodiruje krivulju indiferencije. Slika - Potrošačeva ravnoteža

25

Uvjet potrošačeve ravnoteže je da se odnos graničnih korisnosti izjednači s relativnim odnosom cijena dvaju proizvoda. Matematički to možemo iskazati: MU  X  MU Y 

=

 P  X   P Y 

Budžetski pravac će promijeniti svoj položaj u dva slučaja: 1. Ako doñe do promjene dohotka - povećanjem dohotka uz nepromijenjene cijene budžetski pravac će se pomaknuti od ishodišta i tangirati višu krivulju indiferencije, odnosno potrošač će ostvariti više zadovoljstvo. Obratno, ako doñe do smanjenja dohotka, uz nepromijenjene cijene budžetski pravac će se približiti ishodištu i tangirati nižu krivulju indiferencije, odnosno potrošač će ostvariti manje zadovoljstvo. 2. Ako doñe do promjene cijena - ako se smanje cijene proizvoda, uz nepromijenjeni dohodak, potrošač će moći kupiti kombinaciju proizvoda koja će mu pružiti veće zadovoljstvo. U obratnom slučaju, ako se cijene proizvoda povećaju uz nepromijenjen dohodak, potrošač će moći kupiti kombinaciju proizvoda koja će mu pružiti manje zadovoljstvo.

Slika - Efekt promjene dohotka na ravnotežu

26

7. PREDAVANJE PROIZVODNJA I ORGANIZACIJA POSLOVANJA Funkcija proizvodnje Proizvodnju možemo definirati kao proces koji odreñenu količinu inputa pretvara u proizvode i usluge. Koliko će taj proces biti uspješan ovisi o količini i kvaliteti resursa te o njihovoj proizvodnosti. Na nivou gospodarstva neke zemlje maksimalna količina proizvodnje koja se može dobiti uz zadane resurse i tehnološko znanje naziva se granica proizvodnih mogućnosti. Ako neko društvo neefikasno koristi svoje resurse, znači da koristi svoje resurse ispod granice proizvodnih mogućnosti. Funkciju proizvodnje možemo prikazati pomoću tablice, dijagrama ili pak jednadžbe. Bilo koji oblik pokazuje koliku maksimalnu proizvodnju poduzeće može ostvariti s različitim kombinacijama proizvodnih čimbenika u danom vremenskom razdoblju. Funkciju proizvodnje možemo izraziti kao TPP = f( x 1, x2, x3,.....xn), gdje su x1, x2, x3,.....xn količine proizvodnih čimbenika. Za potrebe ekonomske analize, najčešće se koriste samo dva proizvodna čimbenika. rad (labor L) i kapital (capital C). Ovako pojednostavljenu funkciju možemo pisati: TPP = f(L,C) Kod analize proizvodnje, najčešće analiziramo promjenu količine proizvodnje na način da jedan proizvodni čimbenik držimo konstantnim, dok se drugi mijenja. Uzmimo u analizu koliko će se promijeniti količina proizvodnje ako povećavamo angažman rada, pod uvjetom da se kapital ne mijenja. Na primjer, povećavamo broj angažiranih radnika od jedan do šest, pod uvjetom da se stalno radi sa tri stroja. Ukupnu proizvodnju kao funkciju rada možemo iskazati na način: TPP = f (L) Ukupna proizvodnja se iskazuje u fizičkim jedinicama, kao što su komadi, kilogrami, hektolitri i tome slično. Granična proizvodnost rada (ili kapitala) pokazuje dodatnu proizvodnju zbog dodatne   jedinice rada (ili kapitala). Dakle, pokazuje koliko će se promijeniti ukupna proizvodnja, kad se promjeni jedinica uloženog rada (ili kapitala). Graničnu proizvodnost rada možemo iskazati na način: kada je funkcija proizvodnje diskontinuirana: MPP  L

=

∆TPP  ∆ L

27

kada je funkcija proizvodnje kontinuirana: MPP  L

=

δ TPP  δ  L

Prosječna proizvodnost rada (ili kapitala) pokazuje količinu proizvoda po jedinici utrošenog rada (ili kapitala). Prosječnu proizvodnost rada možemo iskazati na način:

 APP  L

=

TPP   L

Još nam je jedan pokazatelj vrlo važan za analizu proizvodnje. To je elastičnost proizvodnje, kao mjera osjetljivosti, odnosno jakosti promjene jedne varijable u odnosu na drugu sa kojom je u meñuzavisnosti. Elastičnost proizvodnje mjeri se sa koeficijentom elastičnosti kojeg možemo iskazati na slijedeći način: ∆TPP 

 E  L

=

∆ L

TPP 

=

MPP L  APP 

 L

Analizom ukupne proizvodnje, prosječne i granične proizvodnosti jednog proizvodnog faktora uz konstantno ulaganje ostalih faktora, možemo utvrditi tri stadija proizvodnje. U prvom stadiju proizvodnja naglo raste, elastičnost je veća od jedan, što znači da 1% promjene proizvodnog faktora izaziva više od 1% promjene proizvodnje. Kad je elastičnost jednaka 1, prosječna i granična proizvodnost su jednake i tu je granica izmeñu prvog i drugog stadija proizvodnje. U prvom stadiju proizvodnje možemo zapaziti da dok granična proizvodnost raste, tada proizvodnja raste progresivno, a od točke u kojoj granična proizvodnost počinje padati, proizvodnja raste degresivno. Točka koja odvaja zonu progresivnog od zone degresivnog rasta proizvodnje nazivamo točkom infleksije. U ovom stadiju je nedovoljna iskorištenost jednog proizvodnog čimbenika (kapitala), pa se logično nameće povećavanje broja radnika. Meñutim povećanjem broja radnika dolazi do izražaja zakon opadajućih prinosa. On pokazuje da nakon odreñene točke ostvarujemo sve manji prinos varijabilnog čimbenika (rada), ako se ne mijenja ulog konstantnog čimbenika (kapitala). U drugom stadiju proizvodnje, proizvodnja je i dalje rastuća (mada po opadajućoj stopi), pa se proizvodnja i dalje nastavlja. Elastičnost je veća od nule, a manja od   jedan, a prosječna i granična proizvodnost su i dalje pozitivne. U točki kad je granična proizvodnost nula, te elastičnost nula, u toj točki proizvodnja dostiže maksimum i tu je granica izmeñu drugog i trećeg stadija proizvodnje. 28

U trećem stadiju proizvodnje ukupna proizvodnja pada, a granična proizvodnost je negativna. Elastičnost je takoñer negativna i odražava veći pad proizvodnje od uloga proizvodnog čimbenika. Analizom stadija proizvodnje možemo zaključiti da je za proizvoñača najefikasnije poslovati u drugom stadiju proizvodnje. Naime, u prvom stadiju je granična proizvodnost kapitala negativna (nedovoljna iskoristivost i efikasnost kapitala), u trećem stadiju je granična proizvodnost rada negativna (veći broj radnika te njihova neefikasnost), dok su u drugom stadiju proizvodnje granične proizvodnosti obaju proizvodnih čimbenika pozitivne (najoptimalnija kombinacija rada i kapitala)

29

Slika - Krivulje ukupne proizvodnje, prosječne i granične proizvodnosti

Proizvodnja na zahtjeva samo rad, zemlju i kapital već i vrijeme. Da bismo obrazložili ulogu vremena u proizvodnji, razlikujemo dva različita razdoblja. Kratki rok definiramo kao razdoblje u kojem poduzeća mogu prilagoditi proizvodnju mijenjanjem varijabilnih čimbenika kao što su sirovine i rad, ali ne mogu mijenjati fiksne faktore kao što je kapital. Dugi rok podrazumijeva vrijeme u kojem se svi čimbenici mogu prilagoditi. 30

Recimo, na primjeru brodogradilišta, ako se poveća narudžba za još jedan brod, brodogradilište može povećati proizvodnju prekovremenim radom, upošljavanjem više radnika i intezivnijim korištenjem svojih pogona. No, ako bi se potreba za isporukom brodova povećala za neko dulje razdoblje, brodogradilište bi moglo povećati svoje kapacitete jer za to ima dovoljno vremena.

Izokvanta Logično je da će poduzeće kombinirati utroške proizvodnih čimbenika da bi ostvario odreñenu razinu proizvodnje. Grafički prikazano krivulja koja povezuje različite kombinacije proizvodnih čimbenika koje poduzeće upotrebljava da bi ostvarilo odreñenu razinu proizvodnje nazivamo izokvantom. Izokvanta je analogna krivulji indiferencije potrošača. Izokvanta, kao i krivulja indiferencije ima svojstva da je opadajuća krivulja te da je konveksna u odnosu na ishodište. U kombiniranju proizvodnih čimbenika radi postizanja odreñene razine proizvodnje posebno je važna mogućnost supstituiranja jednog proizvodnog čimbenika nekim drugim proizvodnim čimbenikom. Ova analiza supstituiranja dvaju proizvodnih čimbenika mjeri se graničnom stopom tehničke supstitucije (MRTS). Izoklina je linija koja povezuje točke na različitim izokvantama koje imaju istu stopu tehničke supstitucije. Za jednu ili nekoliko razina proizvodnje (izokvanti) može se odrediti jedna ili više izoklina. Broj izoklina ovisi o konstanti k koja se može kretati izmeñu nula i beskonačno.

31

Slika - Skup izoklina

Linije grebena su linije, tj izokline koje povezuju točke na izokvantama koje imaju nagib jednak nula ili beskonačno. Elastičnost supstitucije je pokazatelj sposobnosti supstitucije ili zamjenjivosti jednog proizvodnog čimbenika drugim. Da bi poduzeće moglo donijeti pravilnu odluku koja je kombinacija dvaju proizvodnih čimbenika (L i C) najoptimalnija, mora znati i cijene istih. Izotroškovna linija pokazuje različite kombinacije proizvodnih čimbenika koje poduzeće može kupiti ili uzeti u najam uz odreñene troškove. Optimalnu kombinaciju proizvodnih čimbenika koja uz definirane troškove daje najveći output. To možemo prikazati matematički ovako:

TC  =  p L ⋅  L +  pC  ⋅ C  gdje su: TC - ukupni troškovi, pL - cijena rada, L- količina rada, pC - cijena kapitala i C - količina upotrebljenog kapitala.

32

Grafički gledano, optimalna kombinacija proizvodnih čimbenika odreñena je točkom dodira izokvante i izotroškovne linije.

Zakon opadajućih prinosa Zakon opadajućih prinosa tvrdi da ćemo dobivati sve manje i manje dodatne količine proizvodnje kad upotrebljavamo dodatne količine nekog utroška dok su drugi utrošci fiksni. Zašto se to dešava? Ako, npr. dodajemo sve više rada fiksnoj količini zemlje, zemlja postaje sve napučenija, pa granična proizvodnost opada. Ovo vrijedi za bilo koji drugi utrošak. Zakon opadajućih prinosa i granična proizvodnost pokazuju reakciju proizvodnje na povećanje samo jednog utroška, dok su ostali utrošci fiksni. Meñutim, ako analiziramo efekt povećanja svih utrošaka proporcionalno govorimo o prinosima na opseg. Tu razlikujemo tri mogućnosti: 1. Konstantni prinosi na opseg - označavaju slučaj u kojemu podjednaka promjena svih utrošaka dovodi do proporcionalne promjene proizvodnje. Ako npr. udvostručimo utroške, u ovom slučaju i proizvodnja bi se udvostručila. 2. Opadajući prinosi na opseg - označavaju slučaj u kojemu uravnoteženo povećanje svih utrošaka dovodi do manje od proporcionalnog povećanja ukupne proizvodnje. Ako npr. povećamo količinu svih utrošaka za 40% i to rezultira povećanom proizvodnjom za 30%, onda imamo slučaj opadajućih prinosa na opseg. 3. Rastući prinosi na opseg - označavaju slučaj u kojem uravnoteženo povećanje svih utrošaka dovodi do više nego proporcionalnog povećanja razine proizvodnje. Ako npr. povećamo količinu svih utrošaka za 40% i to rezultira povećanom proizvodnjom za 50%, onda imamo slučaj rastućih prinosa na opseg.

Organizacije poslovanja Proizvodnja se najbolje organizira u okviru poduzeća kao organizacije u kojoj zaposlenici i menadžment, koristeći odgovarajuće resurse i snoseći poslovni rizik, iste upotrebljavaju u cilju ostvarivanja dobiti za njihove vlasnike. Poduzeća možemo podijeliti po različitim kriterijima kao što su vlasništvo, veličina, vrsta djelatnosti itd. Poduzeća s obzirom na vlasništvo možemo podijeliti na: 1. Poduzeća u privatnom vlasništvu, tj vlasništvu privatnih osoba. Ova poduzeća mogu imati jednog vlasnika, više vlasnika (partnerska poduzeća) te jako puno vlasnika, dioničara u dioničkim društvima (korporacijama), 2. Poduzeća u javnom vlasništvu. Ova poduzeća su u vlasništvu države, ili lokalne samouprave ili pak društvena poduzeća u vlasništvu crkve, sveučilišta, sindikata itd. 3. Poduzeća u mješovitom vlasništvu. Ova poduzeća su u mješovitom vlasništvu (suvlasništvu) zaposlenih, menadžmenta, javnih institucija. Jedan od modela

33

tvz. radničkog dioničarstva je i model ESOP, uspješno proveden u Tankerskoj plovidbi Zadar. Poduzeća s obzirom na veličinu možemo podijeliti na: 1. velika poduzeća, 2. srednja poduzeća te 3. mala poduzeća. Poduzeća imaju ograničenja u svom poslovanju. Uglavnom ih možemo podijeliti na ograničenja u resursima (nedostatak kvalificirane radne snage, nemogućnost pribavljanja odgovarajuće tehnologije, nedostatak financijskih sredstava i sl.) te na zakonska ograničenja (zdrastveni i sigurnosni standardi, standardi u zaštiti okoliša i sl.).

8. PREDAVANJE - ANALIZA TROŠKOVA Pojam troška U analizi proizvodnje vidjeli smo da bismo ostvarili odreñenu količinu proizvodnje, moramo angažirati odreñenu količinu utrošaka (inputa). Isto tako smo te utroške izražavali u naturalnim jedinicama, poput kilograma, komada ili pak litara. U analizi troškova, svaki od tih utrošaka ćemo ponderirati sa njegovom cijenom. Tako dolazimo do definicije troškova (cost) kao vrijednosno izraženih utrošaka čimbenika angažiranih u procesu stvaranja proizvodnog učinka. Područje troškova je izuzetno bitno za poslovanje poduzeća, jer svaki nepotrebni trošak smanjuje buduće profite. Analizom troškova, poslodavac lakše može donijeti poslovne odluke u cilju maksimiziranja profita. Uzmimo primjer male radionice za proizvodnju tjestenine. I prije nego s proizvodnjom, poduzeće ima nekakve troškove. To su kamate na posuñeni kapital (npr. uzeti stroj na kredit), najamnina (za poslovni prostor), zagarantirane plaće (minimalne plaće djelatnika) i tome slično. Ti troškovi postoje i kad nema proizvodnje, odnosno, oni su fiksni za bilo koju razinu proizvodnje. Takve troškove nazivamo fiksnim troškovima (fixed cost FC). Kad počnemo sa proizvodnjom, pojavljuju se i drugi troškovi, koji se povećavaju kako se povećava ukupna proizvodnja. To su troškovi sirovina, energenata, rada i tome slično. Na našem primjeru, što više proizvodimo tjestenine, više trošimo brašna, energije, radnih sati itd. Te troškove nazivamo varijabilnim troškovima (variable cost VC). Ukupni trošak (total cost TC) je najniži novčani izdatak potreban da se proizvede odreñena količina proizvodnje (Q). Zbrajanjem fiksnog i varijabilnog troška dobivamo ukupni trošak. TC = FC + VC Podjela troškova na fiksne i varijabilne vrijedi samo za analizu troškova u kratkom roku, u razdoblju o kojem se ovaj proizvodni čimbenik ne može, ne isplati ili ne želi mijenjati. Za analizu troškova u dugom roku svi su troškovi varijabilni.

34

Za analizu troškova posebno je važan granični trošak (marginal cost MC). Granični trošak proizvodnje je dodatni trošak proizvodnje jedne dodatne jedinice proizvoda. Dakle, pokazuje koliko poduzeće mora dodatno potrošiti da bi proizvelo dodatnu količinu proizvoda. Matematički to možemo prikazati na ovaj način:

MC  =

∆TC  ∆Q

=

∆VC  ∆Q

Granične troškove, kao što formula prikazuje možemo izračunati i iz varijabilnih troškova, jer varijabilni trošak raste potpuno isto kao ukupni trošak, samo što ukupni trošak počinje od nule, a varijabilni od konstantne razine fiksnih troškova. Ako su troškovi dani kao kontinuirana funkcija, granični se troškovi izračunavaju na slijedeći način:

MC  =

δ TC  δ Q

Analizu troškova završavamo sa prosječnim ukupnim troškovima (average cost AC), prosječnim varijabilnim troškovima (average variable cost AVC) i prosječnim fiksnim troškovima (average fixed cost AFC).

 AC  =

TC  Q

 AVC  =

VC 

 AFC  =

Q

 FC  Q

Tablica - Raspored troškova Količina Fiksni Q trošak FC 0 1 2 3 4 5 6

55 55 55 55 55 55 55

Varijabilni Ukupni trošak trošak VC TC 0 30 55 75 105 155 225

55 85 110 130 160 210 280

Granični Prosječni trošak trošak po MC  jedinici proizvodnje AC 30 85 25 55 20 43,3 30 40 50 42 70 46,6

Prosječni fiksni trošak AFC

Prosječni varijabilni trošak AVC

55 27,5 18,3 13,75 11 9,17

30 27,5 25 26,25 31 37,5

35

Slika - Ukupni trošak (TC)

Slika - Granični trošak (MC)

36

Slika - Grafički prikaz krivulje troškova

Krivulje prosječnih ukupnih troškova, prosječnih varijabilnih troškova i graničnih troškova imaju oblik slova U. Naime, ove krivulje u svom toku najprije opadaju, a zatim rastu. Kad raste granična proizvodnost, granični troškovi opadaju. Kada granična proizvodnost dostigne svoj maksimum, granični trošak je minimalan, a kada granična proizvodnost počinje padati, granični troškovi počinju rasti. Za analizu troškova bitan je odnos graničnih troškova i prosječnih ukupnih i prosječnih varijabilnih troškova. Prosječni troškovi se smanjuju sve dok su granični troškovi manji od prosječnih troškova. To znači da je posljednja proizvedena jedinica košta manje od prosječnog troška svih prethodno proizvedenih jedinica. Ako posljednja jedinica košta manje od prethodnih, tada novi prosječni trošak, koji uključuje posljednju jedinicu mora biti manji od starog prosječnog troška. U slučaju kada je granični trošak veći od prosječnog troška, novi prosječni trošak, koji uključuje posljednju jedinicu mora biti viši od starog prosječnog troška. U slučaju kada je granični trošak jednak prosječnom trošku, posljednja jedinica košta potpuno jednako prosječnom trošku svih prethodnih jedinica. Točku u sjecištu krivulja graničnih troškova (MC) i prosječnih varijabilnih troškova (AVC) nazivamo točkom zatvaranja. Naime, ukoliko je prodajna cijena proizvoda ispod razine odreñene točkom zatvaranja ta proizvodnja nema ekonomskog smisla i treba je prekinuti. Točku u sjecištu krivulja graničnih troškova i prosječnih troškova nazivamo točkom prijeloma. Naime, ukoliko je prodajna cijena jednaka iznosu odreñenom točkom prijeloma pokriva sve troškove i iznad nje poduzeće počinje ostvarivati profit (profit).

37

Točke na krivulji izmeñu točaka zatvaranja i prijeloma su kratkoročno prihvatljive i pokrivaju samo dio troškova. Tablica - Ravnoteža poduzeća u uvjetima savršene konkurencije Q 0 1 2 3 4 5 6 7

TC

MC 50 75 80 95 125 165 220 300

ATC 25 5 15 30 40 55 80

75 40 31,7 31,25 33 55 42,9

P=MR 40 40 40 40 40 40 40 40

TR=QxP Pf=TR-TC 0 -50 40 -35 80 0 120 25 160 35 200 35 240 20 280 -20

Pri maksimalizaciji profita, poduzeće vodi računa o obujmu proizvodnje i troškovima, (uz tržišnu cijenu od 40 Kn). Ravnotežna točka, točka u kojoj će poduzeće maksimizirati svoj profit je pri količini 5, u kojoj se granični trošak izjednačava sa graničnim prihodom (MC = MR). Slika - Cijene i jedinični troškovi

Na slijedećih šest grafičkih prikaza pokazati ćemo kakve odluke moramo donositi glede rezultata analize tržišne cijene u odnosu na granične troškove, prosječne ukupne troškove i prosječne varijabilne troškove.

38

39

40

Troškovi u računovodstvu poduzeća Sva poduzeća, bilo ona sa jednim zaposlenikom ili pak ona sa nekoliko desetaka tisuća radnika, moraju pratiti troškove svojeg poslovanja. Uglavnom koriste opće prihvaćene meñunarodne računovodstvene standarde. Svoje poslovanje najčešće prikazuju putem bilance uspjeha i bilance stanja. Bilanca uspjeha (račun dobiti i gubitka) - Income statement Bilanca uspjeha prikazuje uspjeh nekog poduzeća za odreñeno vremensko razdoblje (najčešće godinu dana). Uspjeh se iskazuje u kategoriji neto dohotka (ili profita) koji se dobije kad se od ukupnog prihoda odbiju ukupni troškovi i porez na dohodak. Ovako iskazani troškovi nazivaju se računovodstveni ili eksplicitni troškovi. Meñutim

41

kod donošenja poslovnih odluka, poduzeće mora voditi računa i o implicitnim troškovima, odnosno o alternativnim ili oportunitetnim troškovima koji predstavljaju vrijednost propuštene prilike ili vrijednost žrtvovanog dobra ili usluge. Bilanca stanja - Balance sheet Bilanca stanja prikazuje financijsku sliku poduzeća na odreñeni dan (najčešće 31.12.). To je izvadak koji pokazuje koliko vrijedi poduzeće u odreñenom vremenskom trenutku. Na jednoj strani imamo aktivu kao procijenjenu vrijednost imetka ili prava koje poduzeće ima, a na drugoj strani su obveze i neto vrijednost kao izravnavajuća stavka. Možemo reći da je neto vrijednost aktiva - obveze. Bilanca stanja mora uvijek biti u ravnoteži.

9. PREDAVANJE - NESAVRŠENA KONKURENCIJA I PROBLEM MONOPOLA Uvjeti savršene konkurencije, o kojima je pisao Adam Smith, davno su prošlo vrijeme. Danas nepostoji niti jedno gospodarstvo u kojem ne djeluju toliko jaka poduzeća koja su dovoljno velika da utječu na cijenu. Zato kažemo da imamo nesavršenu konkurenciju ondje gdje poduzeće može osjetno utjecati na tržišnu cijenu. Najčešće susrećemo slijedeće oblike nesavršene konkurencije: monopol, duopol, oligopol i monopolističku konkurenciju. Na tržištima nesavršene konkurencije postoji kontrola cijena, bilo sa strane ponuditelja, bilo sa strane potražitelja. To ne znači da poduzeća imaju apsolutni nadzor na cijenom svog proizvoda, ali značajni utjecaj da. Monopol je ekstremni slučaj nesavršene konkurencije kada postoji samo jedan prodavatelj s potpunim nadzorom nad nekom industrijom. (ime dolazi od grčkih riječi mono - jedan i polist - prodavatelj). Monopol podrazumijeva i spoznaju da ne postoje supstituti za taj proizvod, da je potražnja neelastična, da drugi proizvoñači nemaju slobodan pristup u dotičnu granu te da postoji kontrola od strane monopoliste nad količinom prodaje i cijenom proizvoda. Monopol je oblik tržišta potpuno suprotan savršenoj konkurenciji. Monopol najčešće nastaje po dvije osnove: 1. Prirodni monopol - kada neki proizvoñač koristi jedinstveni prirodni izvor  sirovina (nafta, plin) i kad je on jedini opskrbljivač nekog tržišta i 2. Zakonski monopol - kada se nekim zakonskim propisom zaštiti jedan proizvoñač, gdje država pojedinim poduzećima daje ekskluzivno pravo da se bave nekom djelatnošću (pošte, telekomunikacije, televizija i slično.). Oligopol je oblik nesavršene konkurencije koji uključuje malo prodavatelja koji u priličnoj mjeri kontroliraju količine i cijene na nekom tržištu. Monopolistička konkurencija je oblik tržišnog stanja s elementima monopola i s elementima savršene konkurencije. Razlika meñu proizvodima uglavnom proizlazi iz lokacije prodaje ili pak kvalitete usluge. Najčešće je susrećemo u trgovini na malo.

42

Odreñivanje cijena i ravnoteža u uvjetima monopola Za razliku od tržišta savršene konkurencije, gdje poduzeće može postići ravnotežu samo da prilagoñava svoj obujam proizvodnje cijeni koja je već definirana na tržištu, monopolističko poduzeće može kombinirati i obujam proizvodnje i prodajnu cijenu da bi maksimizirao svoj profit. U odreñivanju ravnoteže monopolsko poduzeće polazi od ukupnog, graničnog i prosječnog prihoda. Monopolist mora voditi računa o činjenici da s porastom cijene potražnja pada, pri čemu on mora prilagoditi obujam svoje ponude. Što je veći obujam ponuñene količine, pri danoj potražnji, cijena će biti manja i obratno. To znači da će svaka dodatna jedinica proizvoda dati različit prirast ukupnog prihoda. U početku, ukupan prihod raste povećanjem prodaje, iako cijena pada, dostiže svoj maksimum i nakon toga pada. Uzrok tome je što granični prihod nove dodane   jedinice proizvoda, usljed smanjenja cijene, postaje sve manji i manji. Da bi maksimiziralo profit monopolsko poduzeće mora usporediti granični prihod sa svojim graničnim troškovima. Monopolsko poduzeće će maksimizirati profit za onu količinu proizvodnje pri kojoj postiže najveću razliku izmeñu ukupnog prihoda i ukupnih troškova. To je ona količina proizvodnje gdje su granični prihod i granični trošak  jednaki. Tablica - Ravnoteža monopolskog poduzeća Količina Q 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Cijena p Ukupni Ukupni Ukupni Granični Granični prihod trošak profit prihod trošak TR TC TP MR MC 200 0 170 -170 180 180 200 -20 180 30 MR>MC 175 350 225 +125 170 25 MR>MC 170 510 245 +265 160 20 MR>MC 165 660 260 +400 150 15 MR>MC 160 800 290 +510 140 30 MR>MC 155 930 380 +550 130 90 MR>MC 150 1050 500 +550 120 120 MR=MC 145 1160 660 +500 110 160 MR
Iz tablice je vidljivo da monopolsko poduzeće ostvaruje svoju ravnotežu (maksimalan profit) za sedam jedinica proizvoda. Kad bi promatrano poduzeće nastavilo proizvodnju, ukupan prihod bi se povećavao, ali bi ukupni troškovi rasli brže. To je vidljivo u smanjenju graničnog prihoda u odnosu na granične troškove.

43

10. PREDAVANJE - DOHODAK I BOGATSTVO Pri mjerenju ekonomskog stanja neke osobe ili pak države, najčešće upotrebljavana mjerila su dohodak (income) i bogatstvo (wealth). Dohodak se odnosi na ukupne primitke koju neka osoba ili kućanstvo zaradi tijekom nekog razdoblja (najčešće  jedne godine dana). Četiri su izvora dohotka: nadnice, profiti, renta i kamata. 1. Nadnicu možemo definirati kao cijenu rada. 2. Profit se odnosi na dohodak sa osnova participacije u dobiti dioničkih društava. 3. Renta je plaća za upotrebu faktora proizvodnje čija je ponuda fiksna (najčešće se misli na prihod od najma zemlje). 4. Kamata se odnosi na dohodak na štednju. Bogatstvo se sastoji od neto vrijednosti koja se posjeduje u datom trenutku. Bogatstvo se sastoji od: 1. Realne imovine u što spadaju vlastite kuće, ostale nekretnine, motorna vozila, poslovna ulaganja) te 2. Financijske imovine u što spadaju štedni računi, dionice i obveznice, te ostala financijska imovina, poput životnog osiguranja.

Odreñivanje nadnica u savršenoj konkurenciji Poput svake druge cijene, nadnice će rasti ako ponuda rada opada ili potražnja za radom raste. Visina nadnica ovisi o graničnoj proizvodnosti rada. Dva su načina da se granična proizvodnost rada poveća. Prvo, granična će proizvodnost porasti ako radnici imaju viša i bolja kapitalna dobra s kojima rade te ako su radnici obrazovaniji i bolje uvježbani. Upravo to i objašnjava zašto su nadnice u nerazvijenijim zemljama znatno niže u usporedbi sa razvijenim zemljama. Takoñer postoje i slučajevi u kojem se poslovi razlikuju po svojoj privlačnosti. Stoga se nadnice moraju povećati da bi se ljude privuklo na manje privlačne poslove. Ta razlika se naziva nadoknadna razlika. To se odnosi na sve poslove koji uključuju težak fizički rad, dosadu, nizak društveni ugled, fizički rizik i tome slično. Poslovi za čije je obavljanje potrebno mnogo uvježbavanja i dugotrajnog školovanja visoko su plaćeni i izmeñu ostalog, kao doprinos dugogodišnjem ulaganjem u ljudski kapital (cijena školovanja). Izuzetno talentirani ljudi, poput sportaša ili umjetnika, upravo zbog svojeg izvan serijskog talenta plaćeni su znatno više od prosječnih ljudi.

44

Slika - Ponuda i potražnja za radom

Utjecaj sindikata na cijenu nadnica Slika - Utjecaj sindikata na ponudu i potražnju za radom

Kako sindikati utječu na povećanje visine nadnice samo za svoje članove, ponuda rada se pomiče u lijevo, dok ostatak neorganiziranih radnika povećava ponudu te pomiče ponudu u desno, što dovodi do smanjivanja nadnica za radnike izvan sindikata.

Zemlja i renta Od tri faktora proizvodnje (zemlja, rad i kapital), zemlja je fiksni i neproizvedeni faktor. Zemlja se uglavnom ne može povećati kad cijena zemlje poraste ili smanjiti kada se njezina cijena smanji. Cijena upotrebe komada zemlje u nekom razdoblju zove se renta. Krivulja ponude za zemlju potpuno je neelastična, to jest okomita jer je ponuda zemlje fiksna.

45

Slika - Neelastična ponuda zemlje

Renta za zemlju u potpunosti ovisi o krivulji potražnje za zemljom. Ako cijena neke poljoprivredne kulture raste to će uzrokovati i da krivulja potražnje za zemljom poraste, i to će imati za posljedicu da i renta poraste. Zaključak je da se vrijednost zemlje potpuno izvodi iz vrijednosti proizvoda na toj zemlji. Takoñer je zanimljiv odnos zemlje i rada. U prostranim zemljama (npr. SAD-u), postoji obilje zemlje dok je rad oskudan, za razliku od malih zemalja (npr. HongKong), gdje je malo zemlje i ogroman broj ljudi. Kao rezultat takvih odnosa u Americi se zemlja izlicitira po niskoj, a rad po visokoj cijeni, pa američki poljodjelac, tražeći optimalnu kombinaciju, supstituira zemlju za rad. U Hong-Kongu visoka cijena zemlje znači da se zemlja upotrebljava za industriju a ne za poljoprivredu.

Kapital, kamata i profiti Kapital nazivamo proizvedeni faktor proizvodnje. On se sastoji od proizvedenih dobara koja se ponovo upotrebljavaju kao proizvodni utrošci za daljnju proizvodnju. Postoje tri glavne vrste kapitalnih dobara: grañevine, oprema i zalihe utrošaka i proizvoda. Kapital možemo definirati i kao žrtvu sadašnje (tekuće) potrošnje da bi ostvarili povećanu potrošnju u budućnosti. Ulaganje nosi odgovarajući rizik i neizvjesnost. Pri odlučivanju donositelj odluke je često suočen sa nekoliko mogućih varijanti. Pri tome mu pomažu neki od kriterija, kao što su: 1. Razdoblje povrata - ova metoda pokazuje za koliko će se godina povratiti početni investicijski ulog. 2. Stopa povrata sredstava ili investicija (ROA ili ROI) - računa se uprosječenjem očekivanih novčanih tokova kroz niz godina i nakon toga dijeljenjem prosječnih godišnjih novčanih tokova s inicijalnim investicijskim izdatkom. 3. Metoda neto sadašnje vrijednosti - ova metoda za razliku od prve dvije uzima u razmatranje vremensku preferenciju novca, jer novac danas vrijedi više nego novac u budućnosti. Dobiva se kao razlika sadašnje vrijednosti ukupnih neto novčanih tokova i početnog investicijskog ulaganja. Novčani tokovi se 46

diskontiraju primjenom zadane stope. Ako je neto sadašnja vrijednost pozitivna, investicija se prihvaća. 4. Interna stopa rentabilnosti - je diskontna stopa koja izjednačava sadašnju vrijednost budućih očekivanih novčanih tokova s početnim investicijskim izdatkom. 5. Indeks profitabilnosti - pokazuje relativnu profitabilnost. Što je veći indeks profitabilnosti, investicija je profitabilnija. Kamatnjak je cijena koju banka ili neki drugi financijski posrednik plaća posuñivaču na upotrebu novca za neko razdoblje. Kamatnjak dijelimo na realni kamatnjak i nominalni kamatnjak. Realni kamatnjak dobijemo kao razliku izmeñu realnog kamatnjaka i stope inflacije. Profit se može definirati kao razlika izmeñu ukupnog prihoda i troškova poslovanja. Profite možemo podijeliti na: 1. Poslovne profite - to je profit poduzeća koje ono iskazuje na kraju poslovne godine i koristi se u računovodstvene i porezne svrhe. 2. Ekonomske profite - to je razlika izmeñu ukupnog prihoda poduzeća i njegovih eksplicitnih (računovodstvenih) i implicitnih troškova. Postoji nekoliko teorija profita: 1. Teorija objašnjenja profita rizikom - ova teorija promatra profit kao nagradu za prihvaćanje rizika u poslovanju. Ona polazi od pretpostavke da se za veći rizik očekuje i veći profit. 2. Frikcijska teorija profita - ova teorija polazi od činjenice da su poduzeća kratkoročno uvijek u neravnoteži, dok dugoročno teže biti u ravnoteži, to jest ostvarivati normalan povrat na investicije. 3. Monopolska teorija profita - ova teorija objašnjava visinu profitne stope monopolskim položajem poduzeća, gdje su profiti veći nego u uvjetima savršene konkurencije. 4. Inovacijska teorija profita - ova teorija objašnjava visinu profitne stope uspješnim uvoñenjem inovacije, od usavršavanja tehnologije do inovacija u samoj organizaciji poslovanja. 5. Teorija profita na temelju menadžerske sposobnosti - ova teorija polazi od toga da efikasno upravljanje poduzećem može osigurati poduzeću visoke profite.

11. PREDAVANJE - UVOD U MAKROEKONOMIJU Desetljećima prije velike ekonomske krize s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća, država se nije miješala u ekonomske tokove, već je uglavnom puštala gospodarstvenike da vode svoju, parcijalnu ekonomsku politiku. Meñutim, velika ekonomska kriza koja je zahvatila razvijene kapitalističke zemlje, postavila je pitanja na koja dotadašnja ekonomska, mikroekonomska teorija nije znala dati odgovor. Kao odgovor na probleme, John Maynard Keynes je ponudio je rješenje da država preko svojih makroekonomskih politika utječe na ponudu novca, poreze i državnu potrošnju

47

te na takav način regulira velike viškove ili deficite razmjene koji proizlaze iz poslovnih ciklusa. Dakle, makroekonomiju možemo definirati kao proučavanje ponašanja ekonomije kao cjeline. Recimo, mikroekonomija pomaže INI da odredi cijenu nafte i naftnih derivata na hrvatskom tržištu, dok makroekonomija proučava kako rast cijena na svjetskom tržištu utječe na inflaciju i nezaposlenost u Hrvatskoj. Osnovna pitanja na koja makroekonomija treba dati odgovore su: 1. Zašto se proizvodnja smanjuje i zašto se povećava nezaposlenost? 2. Što uzrokuje inflaciju i kako se ona može držati pod kontrolom? 3. Što država treba učiniti da poveća stopu privrednog rasta?

Ciljevi i instrumenti makroekonomske politike Iz ovih pitanja proizlaze i ciljevi makroekonomske politike: 1. Visoka i rastuća razina proizvodnje, 2. Visoka zaposlenost te 3. Stabilna ili blago rastuća razina cijena. Makroekonomsku politiku u demokratskim društvima vode izabrane vlade koje su za to dobili mandat na tržištu političkih ideja. Da bi ostvarile ciljeve koje su pred sebe postavile imaju na raspolaganju instrumente i mjere makroekonomske politike. Instrumenti makroekonomske politike su instrumenti mogu usmjeriti ekonomiju prema boljoj strukturi proizvodnje, većoj zaposlenosti i stabilnosti cijena. Pametna i pravodobna uporaba ovih instrumenata uglavnom je rezultirala ostvarenju makroekonomskih ciljeva. Instrumente makroekonomske politike možemo podijeliti na: 1. Fiskalna politika - obuhvaća upotrebu poreza i izdataka države. Izdaci države koji uključuju izmeñu ostalog kupovine države, plaće državnih službenika, transferna plaćanja, značajno utječu na sveukupnu razinu potrošnje te utječu na razinu bruto domaćeg proizvoda. Drugi dio se odnosi na poreznu politiku, prikupljanja sredstava, ciljanog poticanja pojedine proizvodnje, provoñenja socijalne politike i sl. putem diferencirane porezne stope. 2. Monetarna politika - obuhvaća upravljanje novcem, kreditom i bankarskim sustavom, a vodi je, uz vladu, centralna banka. Mijenjajući ponudu novca, centralna banka (HNB), može utjecati na visinu kamatnjaka, cijenu dionica, devizne tečajeve, a samim tim i na ekonomske tijekove u društvu. 3. Politika dohotka - obuhvaća nadzor nadnica i cijena. Često je korištena u slučajevima suzbijanja inflacije, a mnogi ekonomisti dvoje u njenu korisnost. 4. Politike vezane uz inozemstvo - kako niti jedna država nije usamljen otok, svaka ima odreñene odnose sa drugim zemljama. Da bi utjecali na nepovoljne trendove u odnosima sa inozemstvom (deficit trgovačke bilance i sl.), vlada uvodi razne propise kao što su carinski propisi, količinske uvozne ili izvozne

48

kvote i sl. Isto tako upravljanjem tržištem deviza putem deviznog tečaja, može se utjecati na meñunarodnu razmjenu. Uz instrumente makroekonomske politike koje vlada ima na raspolaganju da utječe na ostvarenje ciljeva, na ciljeve makroekonomske politike takoñer utječu varijable koje nisu pod utjecajem države. Takve varijable nazivamo egzogene varijable ili eksterne varijable. To su vremenske neprilike (suša, potresi, prirodne nepogode), inozemna proizvodnja (povećana i jeftinija proizvodnja nama konkurentne države) te politički dogañaji u inozemstvu (ratovi, politički prevrati). Mjere makroekonomske politike označavaju način primjene odreñenog instrumenta makroekonomske politike. Recimo porez je dio fiskalne politike, dok je nulta stopa poreza na neki proizvod konkretna mjera makroekonomske politike.

NACIONALNO RAČUNOVODSTVO Kao što svaka obitelj vodi evidenciju o svojim računima, kao što svako poduzeće vodi evidenciju o svojim rashodima i prihodima, tako i država prikuplja i vodi evidenciju o makroekonomskim agregatima kao što su proizvodnja, dohodak, investicije, uvoz i izvoz i sl. Tako prikupljeni podaci su temelj za makroekonomsku analizu u cilju voñenja makroekonomske politike na zadovoljstvo svih grañana. Računovodstvo koje se vodi na nivou cijele države naziva se nacionalno računovodstvo. Kvantitativni prikaz cjelokupne gospodarske aktivnosti nekog društva u kvantitativnom obliku naziva se sustav društvenih računa. On se sastoji od: 1. Računa domaćeg proizvoda - prikaz proizvodne aktivnosti društva u jednoj godini. 2. Računima financijskih transakcija - prikaz svih plaćanja izmeñu institucionalnih sektora (poduzeća, kućanstava, vlade i inozemstva). 3. Input-output tablicama - detaljniji prikaz meñuovisnosti izmeñu pojedinih sektora. 4. Bilance nacionalnog bogatstva - prikaz bogatstva kumuliranog kroz niz godina.

Kružni tok privredne aktivnosti Zamislimo zatvorenu privredu sa samo dva sektora: proizvodnju i potrošnju. Čitav tok privredne aktivnosti sveo bi se na direktan odnos izmeñu potrošača i proizvoñača u kojem proizvodnja daje potrošnji dohodak, a potrošnja proizvodnji faktore proizvodnje. Tako dolazimo do prvog identiteta ND = F (nacionalni dohodak = finalnoj potrošnji). To znači da je u zatvorenoj privredi veličina finalne potrošnje odreñena veličinom nacionalnog dohotka, tj. ne može se potrošiti više nego je proizvedeno. Pretpostavimo sada da se čitava proizvodnja ne potroši u tekuću proizvodnju, nego se jedan dio akumulira radi povećanja buduće proizvodnje. Tako potrošnju možemo podijeliti na osobnu potrošnju (C) i akumulaciju predviñenu za investicije (I). Sada se agregatna potražnja sastoji od dvije komponente C + I.

49

Isto tako, na strani proizvoñača pojavila se mogućnost štednje u vidu neraspodijeljenog dohotka i amortizacije, kao nadoknade za utrošeni kapital, koju ćemo označiti sa O. Tako dolazimo drugog identiteta ND + O = C + I Takoñer se pojavila i štednja sektora potrošača (saving S), kao dio dohotka koji se ne potroši u tekućoj potrošnji, već se ostavi za štednju. Pojavom štednje pojavljuju se i financijski posrednici, koji posreduju izmeñu onih koji imaju ušteñevinu i investitora. Štednja sektora proizvoñača (O) i štednja sektora potrošača (S) čine osnovu za ukupne investicije. Dakle možemo reći: O+S=I. Osim osobne i investicijske potrošnje, postoji i javna ili državna potrošnja koju označavamo sa G. Država prikupljena sredstva putem poreza iz sektora proizvodnje (Tind) i iz sektora potrošnje (T dir ) troši u opću potrošnju (C), u proizvodnju (G) i transfere sektoru osobne potrošnje (TR). Eventualna razlika izmeñu prikupljenih prihoda i izdataka države označava štednju države (B). Treći identitet možemo napisati u obliku: C+S+T = C+G+I Do sada smo govorili hipotetski o modelu zatvorene privrede, koja u stvarnosti ne postoji. Zato ćemo u razmatranje uvesti i sektor inozemstva. Sada govorimo o modelu otvorene privrede. Za razliku od modela zatvorene privrede, u kojem se nije moglo više potrošiti nego što je domaća privreda proizvela, u modelu otvorene privrede domaći proizvod ne mora biti jednak finalnoj potrošnji. Ako je izvoz veći od uvoza, domaća proizvodnja je veća od domaće potražnje, ako je pak uvoz veći od izvoza, znači da je domaća potražnja veća od domaće proizvodnje. Uvoñenjem sektora inozemstva dolazimo do četvrtog identiteta kojeg možemo pisati u obliku: C+S+T+U = C+I+G+E U se odnosi na uvoz i to intermedijarnih proizvoda u procesu proizvodnje (M), te uvoz namijenjen za osobnu (C U), investicijsku (I U) i državnu potrošnju (G U). E se odnosi na izvoz u inozemstvo.

50

Slika - Kružni tok aktivnosti nacionalne privrede

Bruto domaći proizvod (Gross domestic product GDP) Bruto domaći proizvod je jedna od najvažnijih mjera uspješnosti nekog gospodarstva. Možemo ga definirati kao ukupnu vrijednost potrošnje, bruto investicija, državnih nabavki dobara i usluga te neto izvoza ostvarenih u zemlji tijekom godine. GDP = C + I + G + E - U Prema tome, bruto domaći proizvod jednak je zbroju domaćih komponenti potrošnje (Cd + Id + Gd) korigiran saldom izvoza roba i usluga i uvoza. GDP se može izmjeriti i na drugi način kao godišnji tok troškova proizvodnje koje poduzeća isplaćuju za nadnice, rentu, kamate, dividende, neizravne poreze, amortizaciju i profite. Identičnost dvaju pristupa možemo shvatiti analiziranjem jednostavne ekonomije brijačnice. Pretpostavimo da brijači nemaju druge troškove osim troškova rada. Ako oni naplaćuju šišanje po 40 Kn onda će za deset šišanja GDP iznositi 400 Kn. No, isto tako zarade su brijača (u nadnicama i profitu) takoñer 400 Kn. Prema tome, ovdje je GDP identičan bez obzira na to je li izmjeren kao tijek proizvoda ili kao trošak i dohodak. GDP definiramo kao ukupnu proizvodnju finalnih dobara i usluga. Finalni proizvod je onaj koji je proizveden i prodan za potrošnju ili investiranje. GDP isključuje intermedijarna dobra, dobra koja se upotrebljavaju za proizvodnju drugih dobara. Da bismo izbjegli dvostruko obračunavanje, izračunavamo dodanu vrijednost na svakom

51

stadiju, odbijajući sve troškove sirovina i intermedijarnih proizvoda na proizvedenih u tom stadiju, već kupljenih od drugih poduzeća. Tablica -Isključivanje intermedijarnih dobara iz obračuna GDP-a. Prihodi, troškovi i dodana vrijednost kruha (centi po komadu) Stadij proizvodnje

Prihodi od prodaja

Pšenica Brašno Ispečeni kruh Isporučeni kruh Ukupno

24 33 60 90 207

Troškovi intermedijarnih dobara -0 -24 -33 -60 -117

Dodana vrijednost (nadnice, profiti itd.) 24 9 27 30 90

Konačni izračun potvrñuje jednakost izmeñu finalne prodajne cijene i ukupnih zarada, izračunatih kao zbroj svih vrijednosti dodanih na svim različitim stadijima proizvodnje kruha. GDP možemo mjeriti tržišnim cijenama iz tekuće godine. To nam daje nominalni GDP. Ako takav, nominalni GDP podijelimo sa indeksom cijena (deflator GDP-a), tada dobijemo realni GDP. Ako od GDP-a odbijemo amortizaciju dobit ćemo neto domaći proizvod (NDP). Takoñer jedna od čestih podjela je: 1. Domaći proizvod - vrijednost ukupne proizvodnje domaće privrede koju su ostvarili svi proizvodni čimbenici bez obzira na njihovo domaće ili inozemno podrijetlo. 2. Nacionalni proizvod - vrijednost proizvodnje koju su ostvarili domaći proizvodni faktori u zemlji i inozemstvu, bez obzira na (domaće ili inozemno) porijeklo tog dohotka. Veliki nedostatak GDP-a je što on uračunava samo dobra i usluge kupljena i prodana na tržištu, dok izostavlja utjecaj kvalitete življenja poput zaštite okoliša. Činjenica da u obračun GDP-a ulaze i proizvodi industrije naoružanja, postavlja pitanje koliko takav rast GDP-a utječe na naš standard življenja. Tako je formirana mjera društvene proizvodnje koja je nazvana neto ekonomsko blagostanje (NEW) koja uključuje samo stavke potrošnje i investicija koje neposredno pridonose ekonomskom blagostanju. Takoñer postoji niz neregistriranih djelatnosti poput kockanja, prostitucije, preprodaje narkotika i slično koje ne ulaze u obračun GDP-a.

52

12. PREDAVANJE - AGREGATNA POTRAŽNJA I AGREGATNA PONUDA Agregatna potražnja (Ukupna potražnja) Agregatna potražnja (aggregate demand AD) predstavlja ukupnu ili agregatnu količinu proizvodnje koja se dragovoljno kupuje pri danoj razini cijena, kad se druge stvari ne mjenjaju. Ona ima četiri sastavnice: 1. Osobna potrošnja (consumption C) - prvenstveno ovisi o raspoloživom dohotku (osobnom dohotku umanjenom za poreze), 2. Investicijska potrošnja (investment I) - prvenstveno ovisi trošku kapitala i očekivanjima u budućnosti, 3. Kupovine države (govornment G) - prvenstveno ovisi o odlukama vlade, 4. Neto izvoz (izvoz - uvoz = net exports X) - prvenstveno ovisi o konkurentnosti domaće proizvodnje te monetarnoj politici (devizni tečajevi). Kad smo analizirali krivulju potražnje u mikroekonomskom modelu, vidjeli smo da je krivulja potražnje nekog proizvoda opadajuća, jer dok cijene rastu, potražnja za tim proizvodom opada i to iz dva razloga: djelovanja efekta supstitucije i efekta dohotka. Kod agregatne potražnje (AD) koja predstavlja ukupnu ili agregatnu količinu proizvodnje koja se dragovoljno kupuje pri danoj razini cijena, krivulja je takoñer  opadajuća, ali iz drugih razloga. Naime, porastom opće razine cijena u zemlji nema efekta supstitucije, a kako pri porastu opće razine cijena rastu i cijene proizvodnih faktora, nema ni efekta dohotka na smanjenje potražnje. Kada rastu cijene smanjuje se realna novčana ponuda, a to dovodi do povećanja kamatnjaka (efekt jakog novca) koji pak utječe na smanjenje pojedinih sastavnica agregatne potražnje, prije svega investicijske i osobne potrošnje.

53

Slika - Agregatna potražnja,

Varijable koje utječu na agregatnu potražnju: 1. Varijable ekonomske politike: a) Monetarna politika - povećavanjem ponude novca centralna banka utječe na snižavanje kamatnjaka, a samim tim i na povećanu razinu osobne potrošnje i investicija. b) Fiskalna politika - smanjenjem poreza, povećava se raspoloživi dohodak, a samim tim i povećana razina osobne potrošnje i investicija. 2. Egzogene varijable: a) Vrijednost imovine - povećanje cijena dionica ili cijena nekretnina, dovodi do većeg bogatstva kućanstava, a time i do veće potrošnje. b) Smanjenje cijena nafte - smanjenje cijena nafte čini veće realne dohotke, što vodi većoj potrošnji i investicijama. c) Napretci u tehnologiji - tehnološki napretci mogu stvoriti povoljnije uvjete za investiranje, a samim tim i rast agregatne potražnje. d) Ostalo - sporazumi o slobodnoj trgovini, mogu pridonjeti većem povjerenju , te potiču na potrošnju i investicije. Ekonomisti se spore pri davanju prioriteta varijablama i njihovom utjecaju na agregatnu potražnju. Monetaristi naglašavaju ulogu ponude novca, drugi daju naglasak na tehnološki napredak kao ključnu varijablu (u prošlosti rast želježničke infrastrukture, danas informatička i komunikacijska tehnologija), dok keynesijanci naglašavaju značaj fiskalne politike.

54

Agregatna ponuda (Ukupna ponuda) Agregatnu ponudu (aggregate supply AS) možemo definirati kao ukupnu količinu dobara i usluga koju poduzeća neke države žele proizvesti i prodati u nekom razdoblju. Često puta se definira i kao funkcija zaposlenosti proizvodnih faktora. U mikroekonomskoj analizi ponuda je rastuća funkcija njegove cijene, odnosno ponuda raste kako raste cijena, pod uvjetom da su druge varijable konstantne. I u makroekonomskoj analizi krivulja agregatne ponude je rastuća, ali je ovdje osim cijene ovisnija o nizu drugih varijabli. Varijable koje utječu na agregatnu ponudu: 1. Potencijalna proizvodnja (to je ona proizvodnja koja bi se proizvela pri najnižoj stopi nezaposlenosti): a) Faktori - povećanje faktora proizvodnje povećava potencijalnu proizvodnju i agregatnu ponudu, b) Tehnologija i efikasnost - bolja efikasnost, naprednija tehnologija i inovacije unapreñuju proizvodnju, pa samim tim povećavaju agregatnu ponudu, 2. Nadnice i troškovi: a) Nadnice - niže nadnice znače niže troškove proizvodnje, znače i veću razinu proizvodnje b) Uvozne cijene - niže cijene uvoznih intermedijarnih dobara, smanjuju troškove proizvodnje, što dovodi do povećane proizvodnje i povećane agregatne ponude c) Troškovi ostalih faktora - niže cijene nafte i blaža zakonska regulativa (npr. zaštita okoliša), dovodi do smanjenja troškova proizvodnje i povećane agregatne ponude. Krivulja agregatne ponude se razlikuje na kratki i dugi rok. Neke sastavnice troškova poslovanja su nefleksibilne u kratkom roku. Nadnice, kao važna sastavnica troškova poslovanja se uglavnom rijetko mijenjaju u kratkom roku. Ili pak najam neke poslovne zgrade se uzima na recimo godinu dana, rijetko kraće. Isto tako postoji i mogućnost da zakonodavac fiksira neke cijene poput komunalnih usluga, cijene energenata i sl. U dugom roku svi se faktori proizvodnje mogu prilagoditi. U gospodarstvu će postojati ravnoteža kad je agregatna ponuda (AS) = agregatnoj potražnji (AD), odnosno C+I = C+S odnosno I=S.

Funkcija potrošnje, funkcija štednje U prethodnom poglavlju smo rekli da se agregatna potražnja sastoji od potražnje roba i usluga za osobnu potrošnju, od investicijske potrošnje, od javne (opće) potrošnje i od potražnje inozemstva za domaćom robom i uslugama. Kako je osobna potrošnja najvažnija komponenta agregatne potražnje analizirati ćemo njeno 55

ponašanje. Osnovne sastavnice ove potrošnje su potrošna dobra (hrana, odjeća, energija), trajna dobra (motorna vozila, oprema za kućanstvo) te usluge (stanovanje, prijevoz, zdrastvena zaštita). Osobna potrošnja ovisi o visini raspoloživog dohotka. Vezu izmeñu izdataka na potrošnju i razine raspoloživog dohotka nazivamo funkcijom potrošnje (consumption function) i u ekonomiju ju je uveo Keynes. Štednja  je onaj dio raspoloživog dohotka koji se ne troši. Vezu izmeñu razine štednje i razine dohotka nazivamo funkcijom štednje (savings function).

Tablica - Raspodjela raspoloživog dohotka Mogućnosti A B C D E F G

Raspoloživi dohodak Neto štednja (+) ili Potrošnja (u$) (u$) smanjenje štednje (-) 24.000 -110 24.110 25.000 0 25.000 26.000 +150 25.850 27.000 +400 26.600 28.000 +760 27.240 29.000 +1.170 27.830 30.000 +1.640 28.360

Potrošnja i štednja rastu kada dohodak raste. Pretpostavimo da je točka pokrića ona točka na kojoj stanovništvo ima štednju jednaku nuli. Ovdje je to prikazano na razini 25.000 USD. Postavlja se pitanje koliko od svake dodatne novčane jedinice stanovništvo odvaja na za dodatnu potrošnju na toj razini dohotka, a koliko na dodatnu štednju?

56

Slika - Funkcija potrošnje

Ono što kućanstvo ne troši, ono mora uštedjeti. Pravac nagiba od 45 stupnjeva omogućuje naći koliko kućanstvo štedi. Neto štednja se mjeri okomitom udaljenošću od funkcije potrošnje do crte s nagibom od 45 stupnjeva. Granična sklonost potrošnji (MPC - marginal propensity to consume) je promjena potrošnje uzrokovana promjenom raspoloživog dohotka. Ili ∆C/∆Y. Granična sklonost štednji (MPS - marginal propensity to save) je promjena štednje uzrokovana promjenom raspoloživog dohotka. Ili ∆S/∆Y. MPC i MPS zbrojeni moraju iznositi 1. Budući je dohodak jednak zbroju potrošnje i štednje (Y = C + S) takoñer vrijedi identitet (ako se obje strane podjele sa Y) 1=

C  Y 

+

S  Y 

Keynes je prvi razlomak nazvao prosječnom sklonošću potrošnji (APS - average propensity to consume), a drugi prosječnom sklonošću štednji (APC - average propensity to save). APS i APC zbrojeni moraju biti jednaki 1.

57

Tablica - Granične sklonosti potrošnji i štednji Mogućnosti Raspoloživi Izdaci na Granična Neto Granična dohodak potrošnju sklonost štednja sklonost (u$) (u$) potrošnji (u$) štednji (MPS) (MPC) A 24.000 24.110 -110 B 25.000 25.000 890/1000=0,89 0 110/1000=0,11 C 26.000 25.850 850/1000=0,85 +150 150/1000=0,15 D 27.000 26.600 750/1000=0,75 +400 250/1000=0,25 E 28.000 27.240 640/1000=0,64 +760 360/1000=0,36 F 29.000 27.830 590/1000=0,59 +1.170 410/1000=0,41 G 30.000 28.360 530/1000=0,53 +1.640 470/1000=0,47 Svaki nepotrošeni dolar se štedi, odnosno svaki dolar dodatnog dohotka ide ili na dodatnu potrošnju ili na dodatnu štednju. MPC = MPS. Rekli smo da vezu izmeñu izdataka na potrošnju i razine raspoloživog dohotka nazivamo funkcijom potrošnje. Ona se sastoji od dva dijela, autonomne potrošnje, koja je neovisna o dohotku, tj. postoji i kada je dohodak jednak nuli jer ljudi moraju  jesti, piti itd. Drugi dio nazivamo potaknuta potrošnja, ona koja je potaknuta rastom raspoloživog dohotka. Matematički to možemo izraziti ovako: C = C0 + βY gdje je C 0 > 0 i 0 < β < 1 Znači da je potrošnja jednaka fiksnom iznosu te svotom koja ovisi o raspoloživom dohotku. Dakle, β označava graničnu sklonost potrošnji. Vezu izmeñu razine štednje i razine dohotka nazivamo funkcijom štednje. Matematički to možemo izraziti ovako: Y = C + S odnosno, Y = C0 + βY + S, pa funkciju štednje izražavamo kao: S = -C0 + (1 - β)Y što pokazuje da je štednja potaknuta visinom raspoloživog dohotka. Za razliku od Keynesa koji definira štednju kao rastuću funkciju dohotka, klasični ekonomisti su smatrali da obujam štednje ovisi o razini kamatne stope. Meñutim, istraživanja su pokazala da kamata nema presudan učinak u odreñivanju razine štednje. Takoñer, kao istaknute teorije, egzistiraju hipoteza o permanentnom dohotku (Milton Friedman) i hipoteza životnog ciklusa (Franco Modigliani). U posljednje vrijeme dolazi do trenda opadanja štednje. Razlozi tomu su dostupnost kapitala (razvijena tržišta kapitala omogućavaju dostupnost u svakom trenutku, npr. za financiranje studiranja ne trebaju godine prikupljanja ušteñevine, kad postoje raznorazni studentski krediti), inflatorna kretanja i male kamatne stope na štednju, razvijeni sustav socijalnog osiguranja itd. 58

Investicije Slijedeća velika sastavnica agregatne potražnje su investicije. Investicije se grupiraju na tri vrste: kupovine stambenih objekata, investicije u tvornice i opremu te zalihe gotovih dobara. Zašto poduzeća investiraju? Zato jer očekuju veću proizvodnju, veće prihode i u konačnici veći profit. Tri su bitna elementa za razumijevanje investicija: 1. Prihodi - investicije ovise o prihodima koje stvara privredna aktivnost cjelokupnog društva. Kad proizvodnja raste i kad vlada konjuktura na tržištu, investicije će takoñer biti visoke (načelo akceleratora). 2. Troškovi - investicije takoñer ovise o troškovima. Kad su troškovi visoki to će nepovoljno djelovati na investicijsku aktivnost poduzeća. Najvažniji trošak je realni kamatnjak. Pad realnog kamatnjaka povećava diskontiranu vrijednost očekivanih budućih prinosa od kapitalnog dobra u koje se investira. Meñu značajne troškove, takoñer spadaju i porezi, i što su oni veći to više obeshrabruju poduzeća za novo investiranje. 3. Očekivanja - investicije često ovise o predviñanjima kretanja proizvodnih aktivnosti društva. Vrlo je teško predvidjeti što će se dogañati u budućnosti, tako da poduzeća pokušavaju raznim instrumentima smanjiti neizvjesnost. Funkcija potražnje za investicijama povezuje razinu izdataka na investicije i visine kamatnjaka. Kako kamatnjak značajno utječe na visinu troška investicije, krivulja potražnje za investicijama je opadajuća. Veći kamatnjak smanjuje (a ponekad i dokida) investicije. Slika - Utjecaj kamatne stope na visinu investicija

Deflacijski i inflacijski jaz Keynes je tvrdio da ekonomija može dostići ravnotežnu razinu realnog dohotka i proizvodnje koja se razlikuje od razine pune zaposlenosti. Pretpostavimo tri moguće

59

razine realnog dohotka. Sa Y f  označimo razinu realnog dohotka (proizvodnje) u punoj zaposlenosti. Ostale dvije označimo sa Y 1 i Y2 koje prikazuju ravnotežne razine nacionalnog dohotka uz dane razine agregatne potrošnje koje se nalaze ispod, odnosno iznad razine dohotka pune zaposlenosti. Kad se ekonomija nañe u ravnoteži u točki C s ravnotežnim dohotkom Y 1, njena je razina ispod razine pune zaposlenosti, pa postoji deflacijski jaz. Ako se ekonomija nañe u takvoj situaciji, javlja se nezaposlenost. Nasuprot tome, kad je ekonomija u točki E, s ravnotežnim nacionalnim dohotkom Y 2, ravnotežna potrošnja veća je od iznosa proizvodnje koju poduzeća mogu proizvesti kad u potpunosti zaposle sve resurse. Dolazi do značajnog pritiska rasta na cijene i govorimo o inflacijskom jazu. U oba slučaja ostvarena potrošnja ne odgovara razini željene potrošnje. Stoga slijedi da u deflacijskom jazu ekonomija mora povećati potrošnju da bi povećala agregatnu potrošnju, dok u situaciji inflacijskog jaza nužno smanjenje potrošnje, stoga vlade pribjegavaju povećanjima poreznih i kamatnih stopa te štednji državne potrošnje.

Slika - Deflacijski i inflacijski jaz

Ako je razina realnog dohotka pri punoj zaposlenosti jednaka Y f  , a ekonomija se nalazi u ravnoteži u točki C, tada je razmak A -B jednak recesijskom jazu što predstavlja iznos za koji bi se agregatna potrošnja morala povećati kako bi ekonomija bila na razini dohotka pri punoj zaposlenosti. Nasuprot tome, ako se ekonomija nalazi u ravnoteži u točki E, tada je razmak D - A jednak inflacijskom jazu, koji predstavlja iznos za koji bi agregatne željene investicije morale opasti kako bi ekonomija bila na razini dohotka pri punoj zaposlenosti.

60

Model multiplikatora (množitelja) Model multiplikatora pokazuje kako promjena odreñenih izdataka (kao što su investicije) dovodi do promjena GDP-a. Logično je da će povećanje investicija povećati razinu proizvodnje, ali za koliko? Ako se investicije npr., povećaju za 100.000 Kn i to uzrokuje povećanje proizvodnje za 300.000 Kn, multiplikator je 3. Dakle, multiplikator je broj kojim se mora pomnožiti investicija da bi se dobila proizišla promjena ukupne proizvodnje. Investicijski multiplikator može se napisati kao: k  =

1 1 −  β 

Model multiplikatora ima nedostatak što izostavlja mnogo makroekonomskih faktora, prvenstveno utjecaj monetarnih faktora na kamatnjak, a samim tim i na veličinu investicija. Osim toga, model multiplikatora koristan je samo za opisivanje kriza i privrednih zastoja. U ekonomiji pune zaposlenosti model multiplikatora ne nalazi veću primjenu.

Paradoks štednje Paradoks štednje nastaje u situaciji deflacijskog jaza. Model multiplikatora nas uči da povećanjem investicija će doći i do povećanja dohotka. A da bi se ušlo u povećane investicije, potrebna je povećana štednja koja će kroz kanale financijskih institucija doći do investitora. Meñutim, Keynes je primijetio da kako se povećava štednja, tako se povećava i granična sklonost štednji. Povećanjem granične sklonosti štednji, investicijski multiplikator (k) će se smanjiti, a to znači da će se smanjiti i efikasnost investicija u gospodarstvu. Paradoks štednje se očituje u tome kada društvo želi štedjeti što više, učinak može biti ne samo smanjenje dohotka i proizvodnje, već čak i smanjenje štednje i investicija. Pokušavajući razmrsiti paradoks štednje, dolazimo do pojma zabluda poistovjećivanja. Zabluda poistovjećivanja znači da svaki pokušaj pojedinca da poveća štednju ne znači da će to dovesti do povećane štednje cijelog društva. Ako društvo u potpunosti iskorištava svoje faktore, štednja je pozitivna, jer veći dio takve štednje odlazi na investicije koje će zbog konjukture dati dobre rezultate. U situaciji recesije treba povećavati potražnju i poticati proizvodnju.

UTJECAJ DRŽAVNE POTROŠNJE I NETO IZVOZA NA AGREGATNU POTRAŽNJU

Treća velika sastavnica agregatne potražnje je državna, javna ili budžetska potrošnja (G). Ona se financira porezima (tax T) i zaduživanjem bilo kod nefinancijskog, bilo kod financijskog sektora, u slučaju budžetskog deficita. Instrument makroekonomske politike kojim država raspodjeljuje zajedničkoj i privatnoj potrošnji te prikuplja za to potrebna sredstva naziva se fiskalna politika.

61

U modelu zatvorene privrede GDP se sastoji od osobne potrošnje, privatnih investicija i državnih kupovina dobara i usluga. Dakle GDP = C+I+G. Samim tim svako povećanje javne potrošnje dovodi do povećanja GDP-a. Prema tome i ovdje možemo primijeniti model multiplikatora koji ćemo nazvati multiplikator izdataka države, a koji pokazuje koliko će se povećati GDP pri svakom povećanju državnih kupovina dobara i usluga. Kad država gradi cestu, graditelji će dio svog dohotka potrošiti na potrošna dobra, što će proizvesti dodatne dohotke dio kojih će opet biti potrošen i tako stvoriti multiplikativne efekte. Na drugu stranu i porezi (T) utječu na veličinu agregatne potražnje. Ako investicije i kupovine države ostanu jednake, a porezi se povećaju, agregatna će se potražnja smanjiti iz prostog razloga, što povećanje poreza smanjuje raspoložive dohotke, a samim tim i osobnu potrošnju.

Neto izvoz Do sada smo razgovarali o modelu zatvorene privrede. No, da bi analiza agregatne potražnje bila potpuna, moramo uzeti u obzir da živimo u otvorenoj privredi, odnosno već poznatim sastavnicama agregatne potražnje (C,I i G) moramo dodati i sastavnicu neto izvoza (X). Neto izvoz predstavlja izvoz dobara (E) i usluga umanjen za uvoz dobara i usluga (M). U analizi uvoza koristimo pojam granične sklonosti uvozu (MPM) koji označava povećanje vrijednosti uvoza na svaku jedinicu povećanja GDP-a. Po svojoj logici vrlo   je sličan pojmu granične sklonosti štednji. Da bi izmjerili kako i koliko uvoz generira domaću potrošnju koristimo multiplikator otvorene ekonomije. 1

Multiplikator otvorene ekonomije = MPS  MPM  + Veličina uvoza i izvoza ovise o niz čimbenika, kao što su cijene, devizni tečajevi, inozemnoj proizvodnji. Vlade imaju cijeli niz instrumenata da potiču rast neto izvoza,  jer na taj način direktno utječu na rast GDP-a.

PREDAVANJE 13 - NOVAC - FUNKCIJE I OBLICI Povijesni razvoj novca Novac možemo definirati kao sveopće prihvaćeno posredstvo razmjene ili način plaćanja. Novac je rijetka roba, specifičan oblik ekonomskog dobra. Početni oblik razmjene bila je trampa, u kojoj su se robe zamjenjivale za druge robe na osnovi njihovih uporabnih vrijednosti. Ovdje nije postojao ekvivalent, jer ne postoji sredstvo kojim se može izmjeriti stvarna vrijednost dvaju proizvoda. Poslije nekog vremena neke robe, poput krzna, stoke, kože, izdvojili su se kao specifični oblik plaćanja i mjerilo ekonomske vrijednosti. Taj oblik nazivamo naturalni ili robni novac.

62

Slijedeća faza u razvoju oblika novca bili su neobrañeni komadi metala poput zlata ili srebra, odreñene težine i vrijednosti. Oni su bili preteča monete, kovanog novca propisane forme i težine. Prva moneta pojavila se u 7. stoljeću prije Krista. Moneta je bila punovrijedni novac kod koje je vrijednost metala bila jednaka nominalnoj vrijednosti. Kovani novac se unatoč slabostima kao što su trošenje (habanje, lizanje) u prometu, skupoće u osiguranju ili pak nedostatkom metala, zadržala dugi niz stoljeća. Otkrivanjem novih kontinenata i jačanjem razmjene izmeñu Novog i Starog svijeta   javila se potreba za većom količinom sredstava za plaćanje. Javljaju se razne vrste surogatnog novca kao što su banknote, koji se zasnivaju na povjerenju imaoca banknote u izdavatelja, da u svakom trenutku mogu doći u banku i zamijeniti je za zlato. Zbog veće sigurnosti u prometu se javlja i papirnati novac, koji nema svoju unutrašnju vrijednost, ali konvertibilnost mu jamči država emitent. Danas je, zahvaljujući neprestanom razvoju bezgotovinskog platnog prometa i povezanosti bankarskog sustava, dominantan knjiški novac, kao oblik obračunskog novca koji materijalno nepostoji.

Poželjne karakteristike novca Novac mora imati najmanje pet poželjnih karakteristika: 1. Prenosivost - novac mora biti pogodan za nošenje i prijenos pri obavljanu kupovine. 2. Trajnost - novac mora imati kvalitetu fizičke trajnosti. 3. Djeljivost - novac mora biti djeljiv na jednake dijelove radi kupovine manjih  jedinica. 4. Standardiziranost - novac mora biti standardiziran da bi ljudi bili sigurni da primaju istu vrijednost pri razmjeni. 5. Prepoznatljivost - novac mora biti prepoznatljiv da bi se lako razlikovali falsifikati od pravog novca.

Funkcije novca Novac ima četiri temeljne funkcije: 1. Sredstvo razmjene - novac postaje sredstvo razmjene kad ga prihvate kao takvog svi sudionici na tržištu. Novac je ključna pretpostavka specijalizacije, a specijalizacija je pretpostavka naglom privrednom razvoju. 2. Sredstvo očuvanja vrijednosti - novac je pogodno sredstvo očuvanja vrijednosti, jer neke robe gube vremenom vrijednost (zbog kvarljivosti npr.). No, ponekad i držanje novca kao sredstva očuvanja vrijednosti može predstavljati trošak za vlasnika. Tu je potrebno voditi računa o oportunitetnim troškovima čuvanja novca. 3. Mjerilo vrijednosti - novac je pogodno sredstvo kao obračunska jedinica kojim se iskazuje vrijednost nekog dobra ili usluge. Novac takoñer olakšava usporedbu relativnih vrijednosti dobara i usluga.

63

4. Novac kao svjetski novac (valuta) - novac omogućava meñunarodni platni promet i meñunarodno trgovanje.

Kako mjeriti novac? Budući da promjene u ukupnoj količini novca bitno utječu na važne makroekonomske veličine, promjene količine novca mogu utjecati i na ostvarenje nacionalnih ekonomskih ciljeva. Dva su osnovna pristupa za mjerenje novca: transakcijski pristup i pristup likvidnosti. Transakcijski pristup mjerenja novca naglašava funkciju novca kao sredstva razmjene. Transakcijski pristup predlaže da bi u mjeru novca trebali uključiti samo ona sredstva koja služe kao sredstva razmjene. Dakle, kućanstva i poduzeća drže novac kako bi financirali redovne izdatke i izdatke u bliskoj budućnosti. Uz taj iznos držati će i minimalni iznos radi opreznosti za hitne slučajeve. Pristup likvidnosti naglašava ulogu novca kao sredstva očuvanja vrijednosti, a zanemaruje ulogu novca kao sredstva razmjene. Likvidnost se imovine odnosi na lakoću s kojom pojedinac može prodati tu imovinu na odreñeni dan u budućnosti uz minimalne troškove. Novac je vrlo likvidni dio imovine, pa pojedinac ne mora pretvoriti novac u nešto drugo prije kupovine dobara ili usluga. Koristeći definiciju likvidnosti novca, dolazimo do proširivanja definicije novca izvan transakcijskog pristupa. Načelo likvidnosti uključuje u mjerenje novca ona sredstva koja su vrlo likvidna. Sustav koji uzima obzir i transakcijski pristup i pristup likvidnosti mjeri količinu novca na slijedećim razinama: 1. Monetarna baza (primarni novac, base money) - to je iznos jednak gotovini (kovanice i papirnati novac) uvećanoj za rezerve depozitnih ustanova (obavezna rezerva poslovnih banaka kod centralne banke). 2. M1 (narrow money) - polazi od transakcijskog pristupa mjerenja količine novca i sastoji se od gotovog novca te transakcijskih depozita (depozita po viñenju i drugih depozita po viñenju). 3. M2 - polazi od pristupa likvidnosti mjerenja količine novca i sastoji se od M 1 uvećanog za štedne račune u bankama i slične aktive (mali oročeni depoziti, računi uzajamnog fonda na tržištu novca i sl.). 4. M3 - još šira definicija novca koja se sastoji od M 2 uvećanog za velike oročene depozite u svim depozitnim ustanovama, oročene ugovore o ponovom otkupu državnih obveznica, te račune koje u uzajamnim fondovima posjeduju institucije.

Kamata i kamatna stopa Kamata (interest) je izvršena isplata za upotrebu novca. To je onaj iznos sredstava u novčanim jedinicama, koji dobiju oni koji odobre (plasiraju) kredit od primatelja kredita. Kamatna stopa je odnos kamate i iznosa koji je plasiran. Npr. ako je glavnica zajma 1000 Kn, kamata iznosi 100 Kn, onda je kamatna stopa 10%.

64

Tržišna kamatna stopa odreñuje se sučeljavanjem ponude kredita i potražnje za kreditima. Krivulja ponude ima pozitivan nagib, što su više kamatne stope više će kućanstava i poduzeća, uključujući i financijske posrednike htjeti postati vjerovnicima. Na drugu stranu krivulja potražnje za kreditom neke ekonomije ima negativan nagib, opadat će slijeva nadesno. Kako se smanjuje kamatna stopa, više ljudi će htjeti postati dužnicima. Ako pri tržišnoj kamatnoj stopi od 10% ponuñena kamatna stopa bude 12%, količina kredita premašuje količinu koja se potražuje, meñusobna konkurencija vjerovnika smanjiti će kamatnu stopu na 10% i obratno, pri 8% kamatnoj stopi dolazi do nestašice kredita, dužnici koji meñusobno konkuriraju za dobivanje kredita podići će kamatnu stopu na 10%. Nominalna kamatna stopa definira se kao stopa zamjene izmeñu kune danas i kune u nekom budućem vremenu. Realna kamatna stopa pak predstavlja stopu zamjene izmeñu dobara i usluga (realnih dobara) danas i dobara i usluga na neki datum u budućnosti. Nominalna realna očekivana kamatna stopa = kamatna stopa + stopa inflacije Realna nominalna očekivana kamatna stopa = kamatna stopa - stopa inflacije Kamatnjaci se uglavnom razlikuju po karakteristikama zajma ili zajmoprimca. Razlike proistječu iz slijedećih razlika: 1. Različiti rokovi dospijeća - što se tiče rokova dospijeća (duljina vremena u kojem se zajam mora vratiti), razlikujemo zajmove od jednog dana do dugoročnih zajmova. 2. Različiti rizik neplaćanja - neki zajmovi su prakično bezrizični, dok su drugi vrlo sumnjivi. Ulagači traže da se dodatni rizik nadoknadi sa premijom, koja is izražava u većoj kamatnoj stopi. 3. Različita likvidnost - zbog većeg rizika povrata zajmoprimčevih ulaganja, nelikvidna sredstva ili zajmovi, imaju znatno veće kamatnjake od likvidnih, bezrizičnih sredstava. 4. Administrativni troškovi - zajmovi za koje je potrebno više vremena i marljivosti za njihovu administraciju i nadzor imaju i veći kamatnjak od onih kod kojih je jednostavnije odobravanje i praćenje.

NARODNA (SREDIŠNJA) BANKA I MONETARNA POLITIKA Povijesni prapočeci središnje banke sežu u 1694, kada je William Paterson osnovao Bank of England. Njeni osnivači upisali su novac potreban kralju, a zauzvrat dobili pravo da daju zajmove drugim ljudima i to bankovnim notama kojima je kao garancija služilo kraljevo obećanje da će te obveznice biti na zahtijev isplaćene u metalu. Zgodna je usporedba Bank of England sa kraljem Mida. Naime kralj Mida je sve što   je dotakao pretvarao u zlato, dok je Bank of England zlato pretvarala u papir. Meñutim potrebne su bile godine da bi se Bank of England razvio u pravu središnju banku sa funkcijama kakve danas imaju središnje banke. Značajne su godine 1844. 65

kada Bank of England Peelovim zakonom (Peel's ackt) dobiva pravo monopola emisije novca, te 1870. kada se centralna banka obvezuje da će priskočiti bankama kad one doñu u probleme (Lender of last resort, Walter Bagehot). Glavni posao središnje banke je da obavlja emisiju (tiskanje) novca i da kreira mjere makroekonomske politike neke zemlje. Uz to ona obavlja i niz drugih poslova poput: 1. 2. 3. 4.

Kontrolira rast novčane mase. Kontrolira i regulira novčani i kreditni potencijal zemlje. Upravlja meñunarodnim pričuvama zemlje. Izdaje i oduzima odobrenja za rad poslovnih banaka, nadzire rad poslovnih banaka i donosi pod zakonske akte kojima regulira bankarsko poslovanje. 5. Funkcionira kao bankar svim ostalim bankama, odobravajući kredite drugim bankama. 6. Ostale poslove koji su propisani zakonskim aktima. U Republici Hrvatskoj središnja banka se naziva Hrvatska narodna banka (HNB). Možemo reći da središnja banka ima svoje aktivne (prihodovne) poslove u koje spadaju arbitražni, devizni poslovi, krediti poslovnim bankama te kreditiranje države, te svoje pasivne (izvore sredstava) poslove u koje spadaju emisija novca, depoziti poslovnih banaka te depoziti vlade i državne rezerve.

Instrumenti kojima se koristi središnja banka u reguliranju ponude novca Središnja banka najčešće slijedeće instrumente ekonomske politike: 1. Politika obavezne rezerve - to je minimalna količina gotovinske rezerve koje su depozitne institucije obavezne držati zbog likvidnosti istih. 2. Politika diskontne stope - to je kamatna stopa po kojoj poslovne banke uzajmljuju novac kod središnje banke. Ova stopa često je svjetionik prema kojem poslovne banke povisuju ili snizuju kamatne stope. Podizanjem diskontne kamatne stope, središnja banka prisiljava poslovne banke da drže dodatne gotovinske rezerve i time smanjuju umnožavanje novčane ponude. 3. Financijske operacije na otvorenom tržištu - izdavanjem državnih obveznica ili otkupom vrijednosnih papira (poput blagajničkih zapisa), središnja banka regulira količinu novca u opticaju. S obzirom na smjer kretanja novčane mase, monetarna politika može biti: 1. Ekspanzivna - kada se novčana masa povećava po stopi većoj od stope rasta GDP-a, monetarna ekspanzija snižava kamatne stope i povećava potrošnju koja je osjetljiva na smanjenje kamatne stope, prvenstveno investicije koje rastu povećavajući proizvodnju i GDP, ali i cijene. 2. Restriktivna - kada novčana masa raste sporije od rasta GDP-a. Recimo da središnja banka želi smanjiti inflaciju. Ona svojim instrumentima može utjecati na smanjenje ponude novca, smanjenje ponude novca će utjecati na povećanje kamata i poskupit će kreditiranje, što će smanjiti potrošnju ovisnu o visini kamatne stope (prvenstveno investicije), što će uzrokovati smanjenje proizvodnje, dohotka, broja radnih mjesta i inflaciju. 66

3. Neutralna - kada novčana masa raste po stopi koja se približno kreće na razini stope rasta GDP-a. Ako središnja banka želi smanjiti kreditnu aktivnost poslovnih banaka, naročito ako ona ide u smjeru osobne potrošnje (kao što je slučaj kod nas u posljednjih nekoliko godina), ona to može učiniti povećanjem obavezne rezerve koju su poslovne banke dužne deponirati kod središnje banke. Meñutim, moramo napomenuti da promjene u ponudi novca imaju utjecaj samo kratkom roku, dok se u dugom roku nadnice i cijene prilagoñavaju višim razinama cijena i proizvodnje. Možemo reći da monetarna politika ne mijenja realni GDP, realnu ponudu novca, realnu potrošnju, realnu nadnicu, realni neto izvoz, realne dohotke ni realnu vrijednost imovine. Dakle, novac je u dugom roku neutralan.

PREDAVANJE 14 - EKONOMSKI RAST Jedan od najvažnijih ciljeva makroekonomske politike svake države je stabilan realni ekonomski rast. Svjedoci smo silnih rasprava o visinama poželjnih stopa ekonomskog rasta. Što je to ekonomski rast? Ekonomski rast je povećanje potencijalnog GDP-a ili proizvodnje neke zemlje. Četiri su osnovna čimbenika koji utječu na privredni rast: 1. Sposobnost ljudi - uključuje obrazovanje, disciplinu i motivaciju ljudi. Dobar  primjer za to je Finska ili pak Irska. 2. Prirodna bogatstva - uključuje bogatstvo minerala, goriva, poljoprivednog zemljišta, prirodne ljepote. Dobar primjer su zaljevske zemlje bogate naftom ili pak Norveška u Evropi. 3. Tvorba kapitala - uključuju razvijenu prometnu infrastrukturu, tvornice i sl. Dobar primjer je doprinos izgradnje autoputa razvoju turizma u RH. 4. Tehnologija - uključuje razvijenu znanost, te menadžment i poduzetništvo. Pronalasci novih tehnologija poput parnog stroja, električne energije ili pak računala i interneta uzrokovali su velike stope ekonomskog rasta.

Poslovni ciklusi (business cycles) Analizirajući ekonomska kretanja, uočavamo da su ekonomije sklone neuravnoteženom rastu. Nakon godina ekspanzije i prosperiteta dolaze godine recesija i kriza, i to naravno ne u istim vremenskim razdobljima. Poslovni ciklus možemo definirati kao tok društvene proizvodnje i zaposlenosti koji obično traje od 2 do 10 godina, i koji je obilježen ekspanzijama ili kontrakcijama u većini sektora ekonomije. Poslovne cikluse obično dijelimo na dvije glavne faze: 1. Recesija (recession) - označava silaznu fazu poslovnog ciklusa, a definira se kao razdoblje u kojemu se GDP smanjuje tijekom barem dva uzastopna tromjesječja. Karakteristike recesije su, uz smanjivanje GDP-a i smanjenje investicija, dohotka zaposlenih i profita, stečajevi i zatvaranja poduzeća i

67

povećanje nezaposlenih, skladišta se pune robama, cijene sirovina padaju uslijed pada potražnje padaju cijene dobrima, smanjuje se potražnja za kapitalom, pada kamatna stopa kao i vrijednost dionicama. 2. Ekspanzija - označava uzlaznu fazu poslovnog ciklusa, to je slika recesije u zrcalu. Vrhovi i dna označavaju točke obrata ciklusa. Ekonomisti su godinama tragali za uzrocima poslovnih ciklusa, te pokušavali naći rješenja problema. Uzroke poslovnih ciklusa možemo podijeliti na: 1. Vanjske uzroke - označavaju faktore izvan ekonomskog sustava poput ratova, prevrata, cijenama nafte, migracijama, tehnološkim inovacijama i sl. 2. Unutarnje uzroke - označavaju faktore unutar ekonomskog sustava, polaze od stanovišta da svaka ekspanzija raña recesiju i obratno i to u nepravilnim razmacima.

Velika ekonomska kriza (1927.-1933.) Na početku smo spominjali Veliku ekonomsku krizu i nešto o njenim uzrocima. Zaključili smo da je sustav doživio krah te da je zakazao automatizam koji je u ranijim krizama izvlačio sustav iz krize. Naime privatna inicijativa i privatno poduzetništvo nisu mogli sami razriješiti ovu krizu. Ključni doprinos rješavanju ovog problema dao je J.M.Keynes, čije je ideje američka administracija pretočila u program New Deal. Evo konkretnih mjera kojima je operacionalizirana ta ideja: 1. Reformiranje financijskog i kreditnog sustava - institucionalizira se kamatna stopa kao instrument regulacije novčanog tržišta kojim se stimulira ili destimulira štednja i investicije. 2. Uvodi se sustav stimulativne porezne stope, koji stimulira ulaganje kapitala u poslovanje, a destimulira neracionalnu potrošnju. 3. Poljoprivredi se odobravaju zajmovi sa stimulativnim kamatama. 4. Država osigurava tržište, bilo domaće bilo inozemno, a u protivnom otkupljuje viškove po garantiranim cijenama. 5. Država se počinje baviti investiranjem temeljem prihoda kojima raspolaže i ponaša se u cilju stjecanja profita. 6. S obzirom na središnji problem, nezaposlenost, država iznalazi radnointezivne projekte s malim ulaganjima u sredstva za rad kako bi se smanjila nezaposlenost. U takve projekte spadaju izgradnja želježničkih pruga, autocesta, mostova i sl. 7. Razvoj vojno-industrijskog kompleksa i velika državna ulaganja u njega, čime se postiže zapošljavanje ljudi i mobilizacija svih faktora proizvodnje te povećava iskorištenost proizvodnih kapaciteta.

Nezaposlenost (unemployment) Nezaposlenost je jedna od najtežih posljedica ekonomskih kriza, pogotovo jer ona najbolnije pogaña čovjeka. Nezaposlenim radnikom se smatra osoba koja nije

68

zaposlena, ali traži posao ili čeka povratak na radno mjesto. Za razliku od njih, zaposleni su oni koji obavljaju bilo koji plaćeni posao, kao i ono koje ima zaposlenje ali je odsutno s posla zbog bolesti, štrajkova ili praznika. Treća kategorija je odraslo stanovništvo koje se školuje, koje je u mirovini, održava kući te oni koji ne traže posao. Radna snaga uključuje sve zaposlene i nezaposlene. Nezaposlenost se često mjeri stopom nezaposlenosti (N%) a izračuna se kada broj nezaposlenih (N) podijelimo s ukupnom radnom snagom (RS) i pomnožimo sa 100. Proučavajući vezu izmeñu promjene GDP-a i nezaposlenosti, američki ekonomist Artur Okun došao je do zaključka da se na svaka 2% smanjenja GDP-a u odnosu na potencijalni GDP, stopa nezaposlenosti poveća za 1%. Ovaj zaključak je poznat kao Okunov zakon. Ekonomisti obično razlikuju četiri vrste nezaposlenosti: 1. Frikcijska nezaposlenost - ova nezaposlenost je posljedica fluktuacija (kretanja) radne snage izmeñu pojedinih područja nekog ekonomskog prostora u cilju traganja za višim nadnicama ili povoljnijim radnim uvijetima. Mogli bismo reći da je ovaj tip nezaposlenosti umjetno izazvan i dragovoljan,  jer radnici ne žele raditi za trenutačnu cijenu nadnica. 2. Strukturna nezaposlenost - ova nezaposlenost je posljedica nepodudaranja ponude i potražnje za radnom snagom. Često se odnosi na strukturnu neusklañenost po zanimanjima ili po područjima. 3. Ciklička nezaposlenost - ova nezaposlenost je posljedica recesije, kad je ukupna potražnja za radom niska. 4. Prisilna nezaposlenost - ova nezaposlenost karakteristična je za onaj dio stanovništva koji ne želi raditi za postojeću razinu nadnice, a ne može naći posao.

PREDAVANJA 15 - INFLACIJA Pojam i mjerenje Inflaciju možemo definirati kao rast opće razine cijena. Mjeri se stopom inflacije koja označava promjenu opće razine cijena. razina cijena (godine t) - razina cijena (godine t-1) Stopa inflacije za godinu t = -------------------------------------------------------------- x 100 razina cijena (godina t-1) Razina cijena se mjeri kao ponderirani prosjek dobara i usluga u ekonomiji. Opreka inflaciji je deflacija, koju možemo definirati kao pad opće razine cijena. Ponderirani prosjek dobara i usluga izražava se indeksom cijena, a nastaje tako da se pojedinačne cijene ponderiraju sa ekonomskom važnošću svakog dobra. Razlikujemo tri vrste indeksa cijena:

69

1. Indeks cijena potrošača (consumer price index CPI) - ovaj indeks umjesto pukog zbrajanja cijena, naglasak na sastavljanju daje ponderiranjem svake cijene u skladu sa ekonomskom važnošću svakog dobra. 2. Deflator GDP-a - za razliku opd CPI-a gdje su ponderi fiksni, kod izračunavanja ovog indeksa, ponderi su promjenjivi. 3. Indeks cijena proizvoñača (producer price index PPI) -ovaj indeks mjeri razinu cijena u veleprodaji ili na stadiju proizvoñača. Svaki od ovih indeksa ima nedostataka u svojoj primjeni. Recimo CPI upotrebljava fiksni ponder za svaku godinu. Zbog toga daju iskrivljenu sliku rasta troškova, ako npr. potrošači zamjenjuju skuplja dobra jeftinijim, ili pak CPI ne uračunava veliki pad cijena kompjutoru ili ne vodi računa o uvoñenju nekih novih proizvoda u upotrebu. Inflacija je bolest ekonomije koja nagriza cjelokupnu ekonomiju. Poput svake bolesti, i inflacija ima svoje stadije koje možemo podijeliti na: 1. Umjerena inflacija - to je jednoznamenkasta inflacija, koju karakterizira umjereni rast cijena te stanovništvo ima povjerenja u novac, znajući da za dogledno vrijeme neće mnogo izgubiti na svojoj vrijednosti. 2. Galopirajuća inflacija - to je dvoznamenkasta inflacija, koju karakterizira brzi gubitak vrijednosti novca, tako da stanovništvo drži samo minimalnu količinu novca nužnu za dnevne transakcije. 3. Hiperinflacija - to je troznamenkasta i četveroznamenkasta inflacija pa čak i viša, koju karakterizira smanjena potražnja za novcem, gubitak povjerenja u novac i financijske institucije. Inflacija potražnje - pod inflacijom potražnje razumijevamo brži porast efektivne potražnje od porasta ponude dobara i usluga. Stalno rastuća potražnja, karakteristična za propulzivni ekonomski sustav, dovodi do inflacije ili do općeg porasta razine cijena. Inflacija troškova - pod inflacijom troškova podrazumijevamo kada postoje oscilacije troškova rada, koji pod utjecajem moćnog sindikata povećava nadnice, a samim tim dolazi do povećanja cijena proizvoda.

MEðUNARODNA RAZMJENA Meñunarodna razmjena uključuje u sebe razmjenu dobara izmeñu različitih zemalja u svijetu. Meñunarodna razmjena ima golemu važnost za proizvodnju, a time za ekonomski rast i prosperitet pojedinih zemalja. Postoje tri temeljne razlike izmeñu analize unutarnje i meñunarodne razmjene: 1. Proširene mogućnosti razmjene - bez meñunarodne razmjene, svijet bi bio puno siromašniji, kao na materijalnom tako i na duhovnom stupnju. 2. Suverenitet država - meñunarodna razmjena uključuje i mjere zaštite domaće ekonomije, koje jednom rječju nazivamo protekcionizam, a uključuje carine i kvote. 3. Tečajevi - meñunarodna razmjena uključuje i politiku razmjena različitih valuta kao meñunarodno prihvaćeno sredstvo plaćanja. 70

Ekonomija koja je u značajnom iznosu uključena u meñunarodnu razmjenu zove se otvorena ekonomija. Mjera otvorenosti pokazuje odnos izvoza ili uvoza i GDPa. Zemlje se specijaliziraju u proizvodnji onih dobara kod kojih imaju komparativne prednosti, a uvozi se ono dobro koje je jeftinije, kvalitetnije ili ga se ne proizvodi u nacionalnoj ekonomiji.

Devizni tečajevi Devizni tečaj je cijena strane valute izražena jedinicom domaće valute. Na primjer 1 EUR = 7,3925 Kn, predstavlja devizni tečaj u Hrvatskoj. Devizni tečaj je odnos relativnih cijena dviju valuta, kod kojih svaki čimbenik koji utječe na vrijednost valute utječe i na njezin meñunarodni tečaj. Najznačajniji čimbenik koji utječe na vrijednost valute smatra se promjena u domaćoj ponudi novca. Ako nema službene intervencije na deviznom tržištu, tečaj slobodno fluktuira te pada ili raste kako bi odrazio ponudu i potražnju valute. Devizne tečajeve možemo podijeliti na fiksne i fluktuirajuće. a) Fiksni devizni tečajevi - devizni tečaj vezan za neku robu (npr. zlato), pojedinačnu valutu (npr. dolar) ili sa skup valuta. U takvom sustavu tečajna se politika provodi devalvacijama i revalvacijama. Devalvacija predstavlja promjenu tečaja jedne valute u odnosu na druge. To je monetarno politička mjera, jednokratni čin monetarne vlasti kojim se reducira intervalutarna vrijednost novca. Revalvacija, pak predstavlja povećanje vrijednosti domaće valute izraženo u jedinici strane valute. Fiksni tečaj prevladavao je u svijetu izmeñu drugog svjetskog rata i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. b) Fluktuirajući devizni tečajevi - klizni, promjenjivi ili plutajući devizni tečaj koji se formira slobodnim djelovanjem ponude i potražnje na deviznom tržištu. Pretpostavka fluktuirajućem deviznom tržištu je da središnja banka raspolaže sa velikim deviznim rezervama, kojima intervencijom na deviznom tržištu može održavati tečaj na željenoj razini. Osnovna razlika izmeñu ova dva sustava je način na koji se uspostavlja ravnoteža. Kod sustava fiksnog deviznog tečaja zemlje sa suficitom se moraju suočiti sa inflacijom, a zemlje sa deficitom s recesijom. Kad se pojavi promjena koja vodi k neravnoteži kod fluktuirajućeg deviznog tečaja, ravnoteža se uspostavlja automatski, bez intervencije centralne banke. Države sa deficitima suočiti će se s deprecijacijom vlastite valute, a države sa suficitom s aprecijacijom valute. Naravno, ovdje je problem što države ne dopuštaju uvijek aprecijaciju ili deprecijaciju svoje valute. Zemlje s deficitom susrest će se skupljim uvozom, što vodi padu standarda, dok zemlje sa suficitom će povećati uvoz i smanjiti izvoz, što će rezultirati težim ekonomskim položajem domaćih gospodarstvenika. Takoñer se pojavljuje problem da države koje odbijaju provesti deprecijaciju ili aprecijaciju kao kontre mjeru dobiju protekcionizam u vidu visokih carina i uvoznih kvota.

71

Bilanca meñunarodnih plaćanja Bilanca meñunarodnih plaćanja neke zemlje sustavni je iskaz svih ekonomskih transakcija izmeñu te zemlje i ostatka svijeta. Ako transakcija za zemlju zarañuje inozemnu valutu ona se zove potraživanje i registrira kao stavka plus. Ako transakcija uključuje trošenje inozemne valute, to je dugovanje i registrira kao negativna stavka. Dakle, izvoz predstavlja potraživanje, a uvoz dugovanje. Bilanca meñunarodnih plaćanja se sastoji od: 1. Tekući račun - obuhvaća trgovinsku bilancu zajedno s nevidljivostima (financijske usluge, otpremništvo, neto zarade na investicije u inozemstvu). 2. Račun kapitala - obuhvaća privatne i državne kupnje i prodaje imovine. 3. Statističko neslaganje - obuhvaća neto sumu svih neregistriranih transakcija. 4. Službene transakcije - obuhvaćaju bilance službenih izravnanja. Po računovodstvenom pravilu zbroj svih četiri stavke mora biti jednak nuli.

Protekcionizam Premda teorija komparativne prednosti pokazuje da ekonomije imaju velike koristi od meñunarodne razmjene, ipak mnoge zemlje pribjegavaju uvoñenjem raznih protekcionističkih mjera. Najčešće mjere koje država uvodi su: 1. Carine - predstavlja najstariji instrument vanjskotrgovinske politike, kao porez razrezan na uvoz. Plaće se na robu koja prelazi državnu, odnosno carinsku crtu. Carine su u početku imale fiskalni karakter, punjenja državne blagajne, a poslije kao zaštita domaće proizvodnje. Uspostavom regionalnih gospodarskih integracija poput WTO-a, utjecaj carina gubi sve više na važnosti. 2. Kvote - predstavlja mjeru ograničenja u meñunarodnoj razmjeni. Uglavnom kvote dijelimo na uvozne i izvozne kvote.

72

DODATAK - PITANJA Mikroekonomija: 1. Definirajte pojam ekonomija. 2. Zašto je oskudnost središnji problem u proučavanju ekonomije? 3. Što su oportunitetni troškovi i zašto su važni? 4. Što je mikroekonomija? 5. Što je makroekonomija? 6. Kako Smith objašnjava načelo ''nevidljive ruke''? 7. Što je to laissez - faire ekonomija? 8. Koja su tri temeljna ekonomska pitanja? 9. Koja su tri čimbenika proizvodnje? 10. Definirajte ekonomsku teoriju. 11. Na koji način možemo objasniti ekonomske pojave? 12. Definirajte ekonomsku analizu. 13. U čemu je razlika izmeñu deskriptivnog i analitičkog pristupa ekonomskoj analizi? 14. Što je to kvalitativna a što kvantitativna ekonomska analiza? 15. Što su to ekonomski modeli? 16. U čemu je razlika izmeñu matematičkih i ekonometrijskih ekonomskih modela? 17. Koji su elementi ekonomskog modela? 18. Što je temelj merkantelističke, a što fiziokratske ekonomske škole? 19. Koje su temeljne zamisli klasične ekonomske škole? 20. U čemu se neoklasična ekonomska škola razlikuje od klasične škole? 21. Koje su osnovne zamisli J.M.Keynesa? 22. Koje su osnovne karakteristike tržišne ekonomije? 23. Kako specijalizacija utječe na dobit u trgovini? 24. Koji su osnovni problemi trampe? 25. Ekonomska uloga države do 1936. 26. Ekonomska uloga države u Sovjetskom Savezu. 27. Ekonomska uloga države u današnjem tržišnom sustavu. 28. Što je krivulja potražnje? Zašto ima padajući nagib? 29. Koji su razlozi da potražnja pada kad cijena nekog proizvoda raste? 30. Što sve odreñuje krivulju potražnje? 31. Što je krivulja ponude? Zašto ima rastući nagib? 32. Što odreñuje krivulu ponude? 33. Objasnite ravnotežu ponude i potražnje. 34. Objasnite načelo ''ceteris paribus''. 35. Što je elastičnost potražnje i čime se mjeri? 36. Što pokazuje cjenovna elastičnost? 37. Što znači da je koeficijent elastičnosti potražnje manji od jedan? 38. Grafički pokažite elastičnu i neelastičnu potražnju. 39. Što je to lučna cjenovna elastičnost? 40. Koji čimbenici utječu na elastičnost potražnje? 41. Objasnite dohodovnu elastičnost. 42. U čemu je razlika izmeñu neophodnih i inferiornih proizvoda? 43. Objasnite unakrsnu cjenovnu elastičnost. 44. U čemu je razlika izmeñu supstituta i komplemenata? 45. Što je to elastičnost ponude na cijenu? 73

46. Koji su ekstremni slučajevi elastičnosti ponude? 47. Definirajte pojam korisnosti. 48. U čemu je razlika izmeñu ukupne i granične korisnosti? 49. Kada potrošač maksimizira svoje zadovoljstvo? 50. Objasnite ''paradoks vrijednosti''. 51. Objasnite i grafički prikažite krivulju indiferencije. 52. Osnovna svojstva krivulje indiferencije. 53. Objasnite i grafički prikažite budžetski pravac. 54. Grafički prikažite maksimiziranje zadovoljstva potrošača. 55. Što se dešava sa budžetskim pravcem ako doñe do promjene dohotka, a što ako doñe do promjene cijena? 56. Definirajte proizvodnju. 57. Što je proizvodnost a što granična proizvodnost? 58. Što je elastičnost proizvodnje? 59. Čime se mjeri elastičnost proizvodnje? 60. Kako se putem koeficijenta elastičnosti odreñuje stadij proizvodnje? 61. Zašto je u drugom stadiju najoptimalnija proizvodnja? 62. Zašto je vremenski rok (vrijeme) važan čimbenik u analizi proizvodnje? 63. Definirajte izokvantu. 64. Što se mjeri graničnom stopom tehničke supstitucije? 65. Što je izoklina? 66. Da li je broj izoklina ograničen? 67. Kako glasi zakon opadajućih prinosa? 68. Što su konstantni, a što opadajući prinosi na opseg? 69. Zašto je proizvodnju najoptimalnije organizirati kroz poduzeća? 70. Koje su prednosti i mane korporacije? 71. Što je to model ESOP-a? 72. Koja su ograničenja u rastu poduzeća? 73. Definirajte troškove. 74. U čemu je razlika izmeñu fiksnih i varijabilnih troškova? 75. Nabrojite nekoliko tipičnih fiksnih i varijabilnih troškova. 76. Što su to granični troškovi? Zašto su oni važni u analizi? 77. Načinite grafički prikaz graničnih troškova i prosječnih varijabilnih troškova. 78. Koju točku nazivamo točkom zatvaranja, a koju točkom prijeloma? 79. U kojoj točki će poduzeće maksimizirati profit? 80. Nabrojite temeljna financijska izvješća? 81. U čemu je temeljna razlika izmeñu bilance stanja i računa dobiti i gubitka? 82. Definirajte proizvodnost, ekonomičnost i rentabilnost. 83. Nabrojite i ukratko objasnite oblike nesavršene konkurencije. 84. U čemu je razlika izmeñu prirodnog i zakonskog monopola? 85. O čemu mora voditi računa monopolista u želji da maksimizira profit? 86. Definirajte dohodak i bogatstvo. 87. Nabrojite četiri izvora dohotka? 88. Nabrojite osnovne stavke realne i financijske imovine. 89. Što utječe na formiranje nadnica u savršenoj konkurenciji? 90. Kako sindikati utječu na cijenu nadnica? Prikažite grafički. 91. Što je renta? 92. O čemu ovisi renta? 93. Definirajte kapital? 94. Definirajte ROA (ROI).

74

95. Objasnite tvrdnju ''novac danas vrijedi više nego novac sutra''. 96. Što je interna stopa rentabilnosti? 97. U čemu je razlika izmeñu ekonomskih i poslovnih profita? 98. Nabrojite teorije profita. 99. Objasnite frikcijsku teoriju profita? 100.U čemu je razlika izmeñu realnog i nominalnog kamatnjaka? Makroekonomija: 1. Ukratko objasnite značaj Keynesova učenja. 2. Koja su osnovna pitanja na koja makroekonomija treba dati odgovore? 3. Što je makroekonomska politika i tko je vodi? 4. Koji su osnovni ciljevi makroekonomske politike? 5. Nabrojite instrumente makroekonomske politike. 6. Što je to fiskalna politika? 7. Što je to monetarna politika? 8. U kojim slučajevima se pribjegava nadzoru nadnica i cijena? 9. Što su mjere makroekonomske politike? 10. Kako egzogene varijable utječu na na ostvarenje makroekonomskih ciljeva? 11. Od čega se sastoji sustav društvenih računa? 12. U čemu je razlika izmeñu zatvorenog i otvorenog modela privrede? 13. Definirajte bruto domaći proizvod (GDP). 14. Zašto GDP isključuje intermedijarna dobra? 15. U čemu je razlika izmeñu domaćeg i nacionalnog proizvoda? 16. Što je to neto ekonomsko blagostanje? 17. Definirajte agregatnu potražnju. 18. Koje su četiri sastavnice agregatne potražnje? 19. U čemu je sličnost, a u čemu razlika izmeñu krivulja potražnje i agregatne potražnje? 20. Koje varijable utječu na agregatnu potražnju? 21. Koje egzogene varijable utječu na agregatnu potražnju? 22. Definirajte agregatnu ponudu. 23. Koje varijable utječu na agregatnu ponudu? 24. Krivulja agregatne ponude razlikuje se na dugi i kratki rok. Zašto? 25. Objasnite funkciju potrošnje? 26. Objasnite funkciju štednje? 27. Definirajte graničnu sklonost potrošnji. 28. Definirajte graničnu sklonost štednji. 29. Koliko iznosi zbroj granične sklonosti potrošnji i graničnoj sklonosti štednji? 30. U čemu je razlika izmeñu autonomne i potaknute potrošnje? 31. U čemu je bitna razlika glede štednje izmeñu klasičnih ekonomista i Keynesa? 32. Definirajte investicije. Koja su tri bitna elementa za razumijevanje investicija? 33. Objasnite vezu izmeñu visine kamatnjaka i investicija? 34. Objasnite inflacijski i deflacijski jaz. 35. Što pokazuje model multiplikatora? 36. Koji je osnovni nedostatak modela multiplikatora? 37. Objasnite pojam ''paradoks štednje''. 38. Što se podrazumijeva pod ''zabludom poistovjećivanja''? 39. Kako porezi utječu na agregatnu potražnju? 40. Kako državna potrošnja utječe na agregatnu potražnju?

75

41. Kako izračunavamo neto izvoz? 42. Što je granična sklonost uvozu? 43. Što je granična sklonost izvozu? 44. Definirajte novac. 45. Što je moneta i kad se prvi put pojavila? 46. Što je banknota? 47. Što podrazumijevamo pod pojmom ''knjiški novac''? 48. Koje su poželjne karakteristike novca? 49. Nabrojite temeljne funkcije novca. 50. Koja su dva pristupa mjerenju novca? 51. Što je monetarna baza? 52. Što je novac u užem smislu? 53. O čemu ovisi visina kamatnjaka? 54. Što podrazumijevamo pod financijskim tržištima? 55. Objasnite temeljnu razliku izmeñu obveznica i dionica? 56. U čemu je razlika izmeñu primarnih i sekundarnih financijskih tržišta? 57. Što je tržište novca? 58. Što je tržište kapitala? 59. Definirajte burzu? 60. Zašto je važan prospekt? 61. Što su OTC tržišta? 62. Objasnite temeljne modele procjene dionica? 63. Opišite fundamentalnu analizu. 64. Opišite grafičku analizu procjene dionica. 65. Model prosjek varijanca. 66. Kratki povijesni pregled nastanka banaka. 67. Od čega se sastoji aktiva banaka? 68. Od čega se sastoji pasiva banaka? 69. Bankovni troškovi. 70. Kako će banka maksimizirati svoj profit? 71. Kratki povijesni pregled nastanka središnje banke (Bank of England). 72. Koje su osnovne zadaće središnje banke? 73. Koji su aktivni, a koji pasivni poslovi središnje banke? 74. Kojim instrumentima središnja banka regulira količinu novca u opticaju? 75. U čemu je razlika izmeñu ekspnzivne i restriktivne monetarne politike? 76. Definirajte ekonomski rast. 77. Koji su osnovni čimbenici koji utječu na ekonomski rast? 78. Definirajte poslovni ciklus. 79. Što je to recesija? 80. Koji su uzroci recesiji? 81. Koji su glavni uzroci Velikoj ekonomskoj krizi (1927. - 1933.)? 82. Koje su temeljne ideje New Deala? 83. Tko se smatra nezaposlenom osobom? 84. Kako mjerimo nezaposlenost? 85. Kako glasi Okunov zakon? 86. Nabrojite vrste nezaposlenosti. 87. Objasnite frikcijsku nezaposlenost. 88. U čemu je razlika izmeñu cikličke i strukturne nezaposlenosti? 89. Definirajte inflaciju. 90. Što je deflacija?

76