1
Impresum:
OSNOVE EKONOMIJE 1 Nastavni materijal za 1. godinu studija 2013. godina
Autor i urednik: Dr. sc. Amina Ahec Šonje
Recenzenti: Dr. sc. Nikola Bokan Dr. sc. Ante Žigman
Naziv i sjedište nakladnika: Zagrebačka škola ekonomije i managementa Jordanovac 110, 110, 10000 Zagreb
Drugo dopunjeno izdanje (mimeo) 2013. godina BlackBoard Learn
2
Dr. sc. Amina Ahec Šonje
OSNOVE EKONOMIJE 1 Nastavni materijal za 1. godinu studija (mimeo)
Zagrebačka škola ekonomije i managementa Zagreb, prosinac 2013.
3
1. UVOD U OSNOVE EKONOMIJE Zakonitosti koje vladaju ekonomskim životom svake zemlje, te stalni razvoj metoda ekonomske analize i prognoze, čine ekonomiju znanstvenom disciplinom.
Predmeti proučavanja ekonomije se još uvijek nadograđuju kako bi se što više približila egzaktnoj znanosti. Ekonomska znanost počinje ozbiljno s radovima poznatog filozofa Adama Smitha još u 18. stoljeću, te Johna Stuarta Milla i Alfreda Marshalla u 19. stoljeću (Ekelund i He rbert, 1998). Također treba napomenuti da: a) ekonomi ja može biti vrlo zanimljiva jer prožima živote svih ljudi i društvenih skupina; b) povezana je sa drugim znanstvenim disciplinama – interdisciplinarnost (sociologija, psihologija, matematika...); c) ekonomija i ekonomska znanost nisu isto što i ekonomska politi ka.
1.1. Zašto se ekonomija proučava? Ljudi žele spoznati i razumjeti svoje uloge u kojima se pojavljuju tijekom svog života kao potrošači, proizvođači, nositelji ekonomske politike, zaposlenici, poslodavci.. Te su uloge dio ekonomskog života , pa tako i predmet proučavanja ekonomije kao znanstvene discipline.
1.2. Što je ekonomija? Ekonomija je znanstvena disciplina koja proučava kako društva (nacionalne ekonomije) upotrebljavaju svoje resurse da bi proizvela korisna dobra i usluge, te kako se ta dobra i usluge raspodjeljuju na pojedince ili grupe pojedinaca. Osim toga, ekonomija istražuje: a) kako se određuju cijene resursa (faktora proizvodnje) poput rada, kapitala
b) c) d) e)
i zemlje i kako se određuju cijene finalnih dobara i usluga, ponašanje financijskih tržišta i kako se raspodjeljuje kapital, posljedice državne regulacije na efikasnost tržišta , raspodjelu dohodaka i problem nejednakosti i siromaštva , utjecaj državne potrošnje, poreza i proračunskih deficita na ekonomski rast, 4
f) poslovne cikluse (pad i rast proizvodnje i nezaposlenosti), te razvija ekonomske politike za unaprjeđenje ekonomskog rasta , g) modele razmjene među nacionalnim ekonomijama (ekonomika međunarodne razmjene), h) determinante ekonomskog rasta, itd. Iz same definicije proizlaze dvije činjenice specifične za ekonomiju : a) resursi i dobra kojima raspolažemo su oskudni (ponuda je ograničena) i , b) pojedinci i društvo moraju efikasno upotrebljavati resurse u proizvodnji dobara.
Pojasnimo ove dvije činjenice. OSKUDNOST je karakteristika ekonomskog dobra, koja ne znači da je dobro rijetkost, već da nije besplatno. Da bi pojedinac došao do nekog dobra mora ga ili proizvesti ili u zamjenu ponuditi druga ekonomska dobra.
Budući da želje pojedinaca mogu biti neograničene, važno je ponašati se efikasno, odnosno, važno je da društvo na efikasan način upotrebljava ograničene resurse i dobra. Stoga se EFIKASNOST može definirati kao upotreba ekonomskih resursa na način da se maksimizira zadovoljstvo pojedinaca i društva uz zadane troškove i tehnologiju. Ekonomija proizvodi efikasno kad ne može proizvesti više jednog dobra bez da smanji proizvodnju nekog drugog dobra, jer je potrebno realocirati ili preusmjeriti već iskorištene resurse u neku drugu proizvodnju .
1.3. Ekonomija kao znanstvena disciplina Ekonomija je znanstvena disciplina jer ekonomisti polaze od znanstvene objektivnosti u svojim istraživanjima , kao i fizičari, povjesničari ili biolozi. U
ekonomskom istraživanju postoje tri ključne faze: a) postavljanje ekonomske teorije uz pretpostavku o povezanosti među pojavama (npr. kako kretanje cijene dobra utječe na potražnj u za dobrom), b) prikupljanje podataka o promatranim ekonomskim pojavama, i c) analiza podataka, čiji rezultat potkrepljuje ili opovrgava postavke ekonomske teorije.
U srži je znanosti primjena znanstvene metode, te razvoj i testiranje teorija o tome kako svijet funkcionira , što je jednostavnije za znanosti poput fizike, biologije, kemije, astronomije, No, kako je to moguće u ekonomiji i je li moguće eksperimentirati u ekonomiji ? Na primjer, opći zakon gravitacije Isaac Newton dokazuje jednostavnim 5
primjerom pada jabuke sa stabla na zemlju, a astronomi potvrđuju privlačnost nebeskih tijela putanjom planeta oko Sunca, postojanom putanjom Mjeseca oko Zemlje, itd. To je primjer jednostavnog znanstvenog testiranja. U ekonomiji je vrlo teško, a često i opasno eksperimentirati. Da bi se utvrdili svi uzroci koji izazivaju inflaciju, monetarna vlast ne smije izazvati inflaciju i ugroziti time financijsku stabilnost zemlje, stoga je u ekonomiji gotovo n emoguće eksperimentirati. Ekonomisti umjesto vlastitih eksperimenata i testiranja svu pažnju moraju posvetiti prirodnim eksperimentima koje nudi povijest, iskustvo i
prijašnji događaji u ekonomiji. Ti događaji omogućuju ekonomistima poopćavanje i donošenj e teorijskih zaključaka i ekonomskih zakonitosti. U ekonomiji kao znanosti polazi se od pretpostavki, a često se događaji ili pojave poopćavaju . Primjerice, pretpostavljamo postojanje tržišta sa samo dva dobara ili dvije zemlje koje međusobno trguju, no zaključke primjenjujemo (poopćavamo) na tržište sa više dobara ili više zemalja uključenih u razmjenu . Ekonomisti u svom istraživanju koriste modele koji mogu biti jednostavni poput
dijagrama ili grafičkih prikaza, pa sve do složenijih matematičkih modela (sustava jednadžbi, modela optimizacije...) gdje su potrebna znanja iz matematike i statistike. EKONOMSKI MODELI su pojednostavljeni prikazi ekonomske stvarnosti (Babić, 2007). Njih ćemo najčešće koristiti u našim analizama ekonomske stvarnosti.
1.4. Podjela ekonomije Ekonomija se dijeli na dvije ključne grane : a) MIKROEKONOMIJA je grana ekonomije koja proučava ponašanje pojedinačnih ekonomskih subjekata (potrošača i proizvođača), te funkcioniranje tržišnih struktura koje ti subjekti tvore; b) MAKROEKONOMIJA je grana ekonomije koja proučava kretanje ekonomskih agregata , primjerice, kretanje ukupne razine proizvodnje u jednoj zemlji (izraženu bruto domaćim proizvodom BDP), kretanje dohotka stanovništva, kretanje inflacije, izvoza i uvoza roba i usluga, problem nezaposlenosti, te druge agregatne ekonomske varijable.
Međutim postoji još jedna podjela ekonomije. Ekonomija se bavi pozitivnim i normativnim pitanjima. POZITIVNA EKONOMIJA objašnjava stvarne ekonomske pojave, utvrđuje i analizira ekonomsku pojavu onakvom kakva ona zaista jest, bez vrijednosnih sudova. 6
NORMATIVNA EKONOMIJA uključuje vrijednosni sud i govori kakve bi veze među ekonomskim pojavama trebale biti, uključujući pitanja pravednosti i morala.
Kada država uvede carinu na uvoz nekih prehrambenih proizvoda, što će se dogoditi sa cijenom tih proizvoda na domaćem tržištu i sa domaćom proizvodnjom? Kakav je utjecaj te mjere na hrvatske potrošače , na prehrambenu industriju? Ovim pitanjima bavi se pozitivna analiza, koja opisuje stvarne veze između uzroka i posljedice, i ona je ključna u (mikro)ekonomiji.
Međutim, ponekad nas zanima „Što je najbolje, ili što bi trebalo biti?” To pitanje uključuje normativnu analizu, koja je važna i za menadžere i za ekonomsku politiku. Normativna analiza vodi računa o etičkim i moralnim pitanjima i često u sebi uključuje vrijednosni sud, s time da bi trebala voditi računa i o činjenicama. Stoga će se pozitivna ekonomija kod uvođenja carina na uvoz prehrambenih proizvoda baviti proučavanjem posljedica te mjere na domaće proizvođače i potrošače, a normativna će govoriti o tome je li ta mjera dobra ili loša, pravedna ili nepravedna, odmjeravajući tko tom mjerom dobiva, a tko gubi. Stoga je pozitivna ekonomija ključna za ekonomsku analizu i istraživanja, a normativna je ključna za ekonomsku politiku . Ova podjela jedan je od razloga zašto se ekonomisti često razilaze u razmišljanjima kad a savjetuju političare ili iznose svoje stavove u javnosti.
1.5. Ekonomski (gospodarski) sustav Ekonomski ili gospodarski sustav jest društveno uređenje kojim se reguliraju
ekonomski odnosi u društvu. Ovisno o vrsti gospodarskog sustava u društvu se organizira način proizvodnje, potrošnje i raspodjele proizvedenih dobara. Objasnimo ukratko neke načine organizacije ekonomskog života ili vrste ekonomskih sustava.
OBIČAJNI / TRADICIJSKI SUSTAV Običajni ili tradicijski gospodarski sustav bio je osnova gospodarskog uređenja u prošlosti, te se zadržao i do danas u nekim nerazvijenim područjima svijeta. U običajnom sustavu proizvodnja dobara (roba i usluga) obavlja se na staromodne načine, gdje se metode rada i proizvodnje prenose generacijama, sa starijih članova zajednice na mlađe. Utjecaji industrijske revolucije, globalizacije, tehnologije i inovacija su zanemarivi. Primjeri običajnih gospodarst ava mogu se naći u plemenskim zajednicama, primjerice u Africi, Srednjoj i Južnoj Americi i u Australiji, te dijelovima Azije. 7
CENTRALNO-PLANSKI GOSPODARSKI SUSTAV Ovaj sustav zove se još komandno gospodarstvo, gdje sve značajne ekonomske odluke donosi država (vlada). Država posjeduje većinu resursa za proizvodnju
dobara, te je u isto vrijeme i poslodavac, koji odlučuje što će se i na koji način će se proizvoditi. Također , država ima ključnu ulogu u odlučivanju kako će se proizvedena dobra preraspodijeliti među građanima. Sažeto, država donosi većinu odluka o proizvodnji i o potrošnji u društvu, kao i o preraspodjeli proizvedenih dobara (primjeri: bivši Sovjetski Savez , većina istočnoeuropskih zemalja: Čehoslovačka, Rumunjska..; no tijekom 90-tih godina 20. stoljeća ove države napuštaju centralno-plansko uređenje i okreću se razvoju temelja tržišne ekonomije). Iako u većini društava danas djeluje tržišni gospodarski sustav, u nekim zemljama, poput Sjeverne Koreje i Kube, društvo i dalje počiva na centralno-planskoj ekonomiji. No, Kina, koja je uz Kubu dugi niz godina
njegovala plansku ekonomiju, u posljednje se vrijeme sve više otvara izazovima tržišnog načina gospodarenja i usvaja tržišno poslovanje. TRŽIŠNI GOSPODARSKI SUSTAV Tržišni gospodarski sustav ili tržišna ekonomija temelji se na privatnom vlasništvu i privatnom poduzetništvu. U tržišnoj ekonomiji većinu resursa posjeduju pojedinci ili poduzeća koji imaju slobodu u donošenju odluka o proizvodnji i potrošnji. Poduzeća odlučuju , na temelju vlastitih procjena, što žele proizvoditi i nuditi na tržištu (ako poduzeće ostvari višak novca od dobre zarade u prošloj godini, samo odlučuje želi li novac reinvestirati ili uložiti u proširenje proizvodnje, i ako da, samo odlučuje u koju aktivnost će uložiti ). U tržišnim ekonomijama kupci i proizvođači susreću se na tržištu. Samim pojmom tržišta i njegovim djelovanjem bavit ćemo se u jednom od idućih poglavlja. U stvarnosti ne postoji „čisti“ tržišni sustav ili tzv. „laissez-faire “1 ekonomija Većina suvremenih država su mješovita tržišna gospodarstva , koja se temelje na privatnom vlasništv u , odluke o potrošnji i proizvodnji se donose na tržištu, a država intervenira kao regulator ekonomskih procesa, te se uključuje u proizvodnju, potrošnju i raspodjelu strateški znač ajnih dobara i usluga. Uloga je države da putem ubiranja poreza prikuplja novčana sredstva i osigura dobra važna za društvo i podizanje kvalitete života svojih građana. Država tim novcem financira primjerice vojsku i policiju, školski sustav, m irovinski i zdravstveni sustav
1
Laissez-faire – franc. naziv za slobodno, samo- regulirajuće tržište
8
1.6. Tehnološke mogućnosti društva i granica proizvodnih mogućnosti Budući da su resursi i proizvedena dobra oskudni u usporedbi sa željama pojedinaca, i da se želi efikasno proizvoditi, svaka ekonomija treba voditi računa o utrošcima i proizvodima. Utrošci su robe ili usluge koje se upotrebljavaju u proizvodnim procesima. Njih još zovemo faktorima proizvodnje ili inputima a to su: rad, kapital, zemlja i prirodni izvori. Proizvodi su različita korisna dobra, odnosno robe i usluge koja proizlaze iz proizvodnog procesa i koja se ili troše u konačnoj potrošnji ili koriste u daljnjoj proizvodnji. Da bismo pokazali kako se analiziraju tehnološke ili proizvodne mogućnosti društva , koristimo jednostavni ekonomski model. Pretpostavka je modela da
neko društvo proizvodi i troši samo dva dobra, odjeću i hranu. Na sljedećoj slici prikazana je granica proizvodnih mogućnosti neke zemlje. To je krivulja koja prikazuje maksimalnu količinu proizvodnje dobara koju ekonomija može proizvesti uz danu tehnologiju i dane utroške (faktore proizvodnje ili inpute). Slika 1.1. Granica proizvodnih mogućnosti
L B a ć e j d o
C A D
hrana
Ekonomska efikasnost Sve točke na samoj granici (B, C i D) predstavljaju ekonomski efikasne kombinacije proizvodnje hrane i odjeće. U tim točkama ekonomija posluje
efikasno što znači da ne može povećati proizvodnju jednog dobra, a da istovremeno ne smanji proizvodnju drugog dobra (Pareto - efikasnost). Ako se
želi povećati proizvodnja hrane, potrebno je žrtvovati dio resursa i tehnologije iz sektora odjeće i prebaciti ih u sektor proizvodnje hrane. Povećanje proizvodnje jednog dobra znači žrtvovanje proizvodnje nekog drugog dobra, ukoliko se društvo nalazi na granici proizvodnih mogućnosti.
9
Ekonomska neefikasnost
Točke unutar granice proizvodnih mogućnosti, kao što je npr. točka A, predstavljaju točke ekonomske neefikasnosti. To znači da ekonomija nije upotrijebila svoje resurse i tehnologiju efikasno, na najbolji mogući način, te nije ostvarila proizvodnju koja maksimizira zadovoljstvo pojedinaca te ekonomije.
Razlozi zbog kojih se ekonomija može nalaziti unutar granice proizvodnih mogućnosti su npr. ekonomska recesija, političke promjene, ratovi ,.... Nedostižna razina proizvodnje
Točka L na Slici 1.1. nalazi se izvan granice proizvodnih mogućnosti i pre dstavlja nedostižnu točku proizvodnje, što znači da društvo ne posjeduje resurse i tehnologiju da proizvede upravo tu kombinaciju dobara (hrane i odjeće). Samo će ekonomski rast, uz rast utrošaka i uz napredniju tehnologiju, pomaknuti granicu proizvodnih mogućnosti dalje od ishodišta (Slika 1.2.) Slika 1.2. Pomak granice proizvodnih mogućnosti zbog tehnološkog napretka
L B a ć e j d o
C A D
hrana
Ekonomski rast zbog povećanja utrošaka i unapređenja tehnologije doveo je do pomicanja granice proizvodnih mogućnosti udesno (dalje od ishodišta). Time društvo proizvodi više hrane i odjeće. Točka L, koja je prije bila nedostižna, sada predstavlja efikasnu i maksimalnu količinu proizvodnje hrane i odjeće uz dane utroške i tehnologiju. U toj točki društvo posluje efikasno. Priprema predavanja prema: Babić, Mate. 2007. Makroekonomija. 15. izdanje. Zagreb: Mate. Ekelund, Robert B. i Robert F. Herbert. 1998. Povijest ekonomske teorije i metode. Zagreb: Mate. Mankiw, Gregory N. 2006. Osnove ekonomije. 3. izdanje. Zagreb: Mate. Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate.
10
2. TRŽIŠTE I DRŽAVA U MODERNOJ EKONOMIJI 2.1. Što je tržište?
Tržište i sustav tržišnih cijena „ nevidljivo“ usklađuju djelovanje proizvođača i potrošača. Osim izuzetaka, poput vojske, policije, školstva, zdravstva, najveći dio ekonomskog života odvija se na tržištu bez veće intervencije države. Na tržištu se razmjenjuju razne robe i usluge. To je mjesto na kojem se susreću prodavači i kupci kako bi odredili cijenu i količinu ro ba ili usluge koja se razmjenjuje. Kupci određuju potražnju za robom, a prodavači određuju ponudu robe na tržištu. Tržište je mjesto susreta ponude i potražnje za robama i uslugama . Trgovati se može svime što čovjek proizvede, stoga postoje razna tržišta. Na primjer, domaća farmaceutska kompanija prodaje svoje proizvode na domaćem tržištu , ali i širom svijeta. No i sama kompanija može biti predmetom kupnje i prodaje. Kupovina i prodaja dionica, odnosno vlasničkih prava na kompaniju odvija se na financijskim tržištima, primjerice na zagrebačkoj i londonskoj burzi.
2.2. Ustroj tržišta U tržišnoj ekonomiji ni jedan pojedinac ili pojedina organizacija nisu odgovorni za proizvodnju, potrošnju, raspodjelu i određivanje cijena. Kako onda tržište određuje cijene i količine proizvodnje? Na tržištu kupci i prodavači razmjenjuju razna dobra i svatko od njih izlazi na tržište pod određenim uvjetima. Kupac želi kupiti robu po kvaliteti i cijeni koja mu odgovara. Prodavač želi zaraditi, a to znači da želi postići što veću cijenu za svoj proizvod. Pojednostavljeno, cijena i količina dobra predmet su pregovora između kupaca i prodavača . Cijena robe pokazuje koliko roba vrijedi. Cijena je vrijednost robe koja se razmjenjuje izražena u novčanim jedinicama. Ilustracija djelovanja tržišta
Kupac dolazi na sajam kupiti rabljeni automobil, i to ne bilo kakav. On želi kupiti automobil određene marke, starosti, boje i spreman je za njega platiti oko 40.000,00 kn. Kupac time izražava svoje uvjete kupovine. Pretpostavimo da se na 11
sajmu automobili tražene marke, starosti i kvalitete prodaju po nešto višoj cijeni, oko 48.000,00 kn. Prodavači time izražavaju svoje uvjete prodaje. Kupac može pristati na tu višu cijenu jer smatra da će za taj iznos dobiti veću vrijednost (dobar automobil). Ili pak može s prodavačima pokušati pregovarati o snižavanju cijene. Do razmjene će doći kada kupac i prodavač postignu dogovor oko cijene (vrijednosti razmjene) automobila. Kažemo da je na tržištu došlo do prilagodbe uvjeta kupnje i prodaje. Drugim ri ječima, tržište je uravnotežilo želje kupca i prodavača. Tržište je na kraju odredilo cijenu automobila. Tu cijenu zovemo ravnotežnom , ona je uravnotežila ponudu i potražnju za rabljenim automobilom. Više cijene obeshrabrit će kupce i smanjiti kupovinu, ali će potaknuti proizvodnju jer je uz više cijene veća i zarada. Niže cijene ohrabruju kupovinu, a destimuliraju proizvodnju. Zato kažemo da su cijene signali proizvođačima i potrošačima . 2.3. Što je tržišna ravnoteža?
Tržište ima sposobnost „pronaći” ravnotežnu cijenu robe pri kojoj će se izjednačiti ponuda i potražnja za tom robom. Takvu situaciju zovemo tržišnom ravnotežom , a cijenu pri kojoj se ponuda i potražnja izjednačavaju zovemo ravnotežnom cijenom . Dakle, tržište pronalazi ravnotežnu cijenu koja istovremeno zadovoljava želje kupaca i prodavača. Uz previsoke cijene gomilale bi se neprodane zalihe robe. Uz preniske cijene imali bi navalu potrošača i nestašice roba. 2.4. Tko vlada tržištem?
Potrošači sa svojim ukusima, potrebama i dohotkom određuju potražnju za robama i uslugama. Njihova potražnja mora se poklopiti sa ponudom proizvođača, a ponuda ovisi o raspoloživim sredstvima i tehnologiji. Treba imati na umu i da proizvođači imaju svoj cilj - ostvariti profite, pa će profiti (kao nagrada) ili gubici (kao kazna) usmjeravati poduzeća u određena područja proizvodnje. Tržišta su posrednici koji usklađuju ukuse i želje potrošača sa sposobnostima i ciljevima proizvođača (mora doći do podudarnosti želja potrošača i sposobnosti i želje proizvođača da proizvede određeno dobro). 2.5. Kružni tok ekonomskog života
Jednostavnim modelom prikazat ćemo ulogu tržišta u kružnom toku ekonomskog života. Model prikazuje uzajamno djelovanje dvaju tržišta: tržišta
12
proizvoda i tržišta faktora proizvodnje (inputa) i dva ekonomska subjekta: stanovništvo (kućanstva) i poduzeća . Slika 2.1. Kružni tok ekonomskog života Potražnja za dobrima
Tržište dobara (cijena dobara)
Ponuda dobara
Poduzeća Kućanstva Potražnja za ponuda rada, kapitala, zemlje
radom, kapitalom, zemljom
Tržište faktora (nadnice, rente, kamata)
Kućanstva kupuju dobra na tržištu dobara (stvaraju potražnju), a prodaju faktore proizvodnje koje imaju u svom vlasništvu (rad, zemlju i kapital) na tržištu faktora (inputa). Poduzeća prodaju dobra na tržištu dobara, a kupuju od kućanstava rad, zemlju i kapital na tržištu faktora proizvodnje. Kućanstva kupuju dobra svojim dohocima koje su zaradili na tržištu faktora proizvod nje (plaće, dividende, rente, kamate). Poduzeća novac zarađuju na tržištu dobara prodajom tih dobara i kupuju faktore proizvodnje od kućanstava na tržištu faktora. Cijene dobara utvrđuju se na tržištu dobara tako da se potražnja kućanstava uravnoteži sa ponudom poduzeća; cijene faktora proizvodnje utvrđuju se na tržištu faktora tako da se uravnoteži ponuda kućanstava sa potražnjom poduzeća za faktorima proizvodnje. 2.6. Konkurentna tržišta i „načelo nevidljive ruke“ Adama Smitha Adam Smith otkrio je važno svojstvo tržišne ekonom ije na kojoj vlada konkurencija, a to je „..sebično nastojanje pojedinca da ostvari dobro za sebe, kao nekom nevidljivom rukom navodi da ostvari najbolje dobro za sve ..“ (Ekelund i Herbert, 1998).
Što je konkurentno tržište? Konkurentno tržište je tržište na kojem se susreće mnoštvo kupaca i prodavača, stoga nitko od njih pojedinačno ne može utjecati na tržišnu cijenu. Tržište savršene konkurencije je gotovo idealan tip tržišta. To je tržište na kojem se trguje jednakim, homogenim proizvodom i na kojem nastupa ogroman broj kupaca i prodavača koji pojedinačno ne mogu utjecati na visinu tržišne cijene. Kupci i prodavači prisiljeni su prihvatiti cijenu koj e je odredilo 13
tržište djelovanjem odnosa snaga ponude i potražnje. Nema mnogo takvih tržišta u stvarnosti. Najbliži primjeri takvih tržišta su tržišta poljoprivrednih proizvoda, primjerice kukuruza i pšenice. Tržište savršene konkurencije tip je tržišta o kojem govori Adam Smith u svojem kapitalnom djelu iz 1776. godine „An Inquiry i nto the Natures and Causes of the Wealth of Nations“ ( Ekelund i Herbert, 1998). U svom djelu Smith govori o načelu djelovanja „nevidljive ruke“ tržišta, prema kojem će tržišta, iz raspoloživih sredstava, istisnuti najviše moguće korisnih roba i usluga. Navedimo primjer konkurentnog tržišta. Može li pekar u jednom gradu slobodno
određivati i kontrolirati cijenu peciva? Ne može, jer postoji jaka konkurencija i veliki broj pekara koji nude iste ili slične proizvode. Ako podigne značajno cijenu svom pecivu, n jegovi će kupci početi kupovati kod jeftinijeg pekara odmah „ iza ugla“. Međutim, ne isplati mu se niti značajno spuštati cijenu peciva ispod cijene po kojoj prodaje većina pekara. Zašto bi to učinio i smanjio vlastitu zaradu? S druge strane, mnogo je kupac a peciva, ali oni pojedinačno kupuju vrlo male količine, zbog čega također nisu dovoljno „snažni“ da utječu na tržišnu cijenu. 2.7. Nedostaci tržišta – zašto tržišta ne uspijevaju ostvariti efikasnost?
U stvarnom životu, preduvjeti za konkurentno ponašanje često ne vrijede i tržišta ne uspijevaju ostvariti efikasnu alokaciju resursa i dobara. Kažemo da dolazi do tržišnog neuspjeha, jer cijene ne uspijevaju pružiti prave signale potrošačima i proizvođačima, pa konkurentno tržište postaje ekonomski neefika sno. Konkurentna tržišta ne uspijevaju u ostvarenju efikasnosti zbog sljedećih razloga: a) tržišne moći (zbog monopola i monopolske moći), b) nepotpunih (asimetričnih) informacija, c) eksternalija i d) javnih dobara.
Tržišta ne uspijevaju ostvariti ekonomsku efikasnost kada sudionici na tržištima imaju značajnu tržišnu moć, moć utjecaja na cijenu vlastitog proizvoda. To je slučaj djelovanja monopola i ostalih oblika nesavršene konkurencije kao što su oligopoli, karteli, te monopolistička konkurencija. Nadalje, ako kupci nemaju točne informacije o cijenama ili kvaliteti proizvoda, tržište također neće funkcionirati efikasno. Nepotpune ili asimetrične informacije mogu potaknuti proizvođače da proizvedu previše jednog proizvoda a premalo drugog, a kupce navesti na krive odluke o kupovinama.
14
Ponekad postupci potrošača ili proizvođača stvaraju troškove ili koristi za druge pojedince. Također postoje dobra koja nisu utrživa, odnosno koja nisu predmetom razmjene na tržištu (javna dobra). Troškove ili koristi koje proizl aze iz nečije ekonomske aktivnosti, prelijevaju se na druge sudionike a nisu uračunate u cijenu nazivamo eksternalijama , jer su one „eksterne“, izvan tržišta i tržišnog mehanizma. Koristi koje nisu utržive zovemo pozitivnim eksternalijama (npr. izumi i teh nološka otkrića) , a troškove zovemo negativnim eksternalijama (zagađivanje okoliša koje npr. čini proizvođač industrijskih kemikalija).
Zadnji izvor neuspjeha tržišta jest kada ono ne nudi neka dobra koja su vrijedna mnogim potrošačima. To je primjer tzv. javnih dobara. Javno dobro se može jeftino učiniti dostupnim mnogim potrošačima ali jednom kada ga neki potrošači počnu koristiti teško je spriječiti druge da ga ne konzumiraju. Tržišta ne stvaraju dovoljnu količinu javnih dobara ili ih uopće ne stvaraju , jer ta dobra nisu utrživa pa nema niti motiva zarade, stoga tu ulogu mora preuzeti država i osigurati društvu javna dobra (npr. izgradnja svjetionika, javna rasvjeta,....).
2.8. Obilježja modernih tržišnih ekonomija 2.8.1. Razmjena i specijalizacija
Suvremena društva karakterizira specijalizacija i podjela rada . To je raščlanjivanje proizvodnje na mnogobrojne male specijalizirane zadatke što omogućuje da se najbolje iskoriste prednosti specifičnih znanja i sredstava. Specijalizacija i podjela rada povećava ju produktivnost u proizvodnji (količinu proizvodnje po jedinici utroška rada i kapitala ) i omogućuju razmjenu dobara. Pojedinci i zemlje razmjenjuju dobra za koja su se specijalizirali i proizveli više od svojih potreba, za dobra koja su proizveli i za koja su se specijalizirali drugi pojedinci i zemlje, te
na taj način svi povećavaju ukupnu količinu potrošnje i svoj životni standard. Podjela rada i specijalizacija povećava produktivnost i potiče na razmjenu među društvima što može povećati blagostanje društva i životni standard . 2.8.2. Novac
Razmjena dobara danas se odvija posredstvom novca. Novac je sredstvo plaćanja
koje olakšava razmjenu dobara (papirni novac, bankovni novac). Novac može izgubiti svoju vrijednost u razdoblju visoke inflacije. U tom slučaju ljudi gube povjerenje u vrijednost novca i žele ga što prije potrošiti prije nego što izgubi svoju vrijednost, a to destimulira štednju, ljudi tada više troše i pretvaraju svoj novac u robe, nekretnine,... 15
2.8.3. Kapital
Kapital je faktor proizvodnje bez kojeg se ne bi mogle proizvesti robe ili usluge, te razlikujemo financijski i fizički kapital. Fizički kapital je proizvedeni faktor
proizvodnje (zgrade, ceste, postrojenja, strojevi, računala...) kojeg koristimo u proizvodnji dobara za potroš nju. Za razliku od kapitala, rad i zemlja su primarni faktori proizvodnje jer njihovu ponudu određuju uglavnom neekonomski faktori (stopa rasta stanovništva, geografija, klimatski uvjeti...). Kapital se , za razliku od rada i zemlje, mora proizvesti. Veći fond kapitala može potaknuti ekonomski rast, pomičući granicu proizvodnih mogućnosti udesno. Kako povećati fond kapitala za brži ekonomski rast? Povećanjem investicija, odnosno, odustajanjem od sadašnje potrošnje (da bi se povećala štednja) i ulaganje u inv esticije radi povećanja buduće proizvodnje i buduće potrošnje. U tržišnoj ekonomiji kapital je pretežno u privatnom vlasništvu i dohodak (zarade) od kapitala dobivaju vlasnici kapitala. Vlasničko pravo daje vlasnicima kapitala pravnu mogućnost korištenja i razmjene kapitalnog dobra. Kapitalna dobra također mogu biti predmetom kupnje i prodaje, te se cijena kapitalnih dobara određuje djelovanjem ponude i potražnje na tržištu kapitalnih dobara. No vlasnička prava ipak nisu neograničena. Vlasnička su prava reg ulirana zakonima i zakonskim okvirima koji određuju skup pravila kako se kapital može razmjenjivati i upotrebljavati.
2. 9. Uloga države u modernoj tržišnoj ekonomiji U stvarnosti, svaka tržišna ekonomija ima nedostatke i nesavršenosti koje mogu dovesti do zagađivanja okoliša, rasta nezaposlenosti ili osiromašivanja . Takve probleme ne mogu rješavati pojedinci i pojedinačna poduzeća. Tu nastupa država koja može ublažiti nedostatke tržišta i spriječiti širenje negativnih posljedica djelovanja tržišta . U tržišnim ekonomijama države imaju tri osnovna zadatka: a) povećanje efikasnosti , b) promicanje pravednosti, c) poticanje makroekonomske stabilnosti i ekonomskog rasta.
Kad je ekonomija udaljena od granice proizvodnih mogućnosti, tržišta ne uspijevaju osigurati alokacijsku efikasnost. Već smo naveli da su mogući razlozi zašto tržište ne postiže efikasnost prije svega tržišna moć pojedinih poduzeća, asimetrične informacije, eksternalije i javna dobra . Država pokušava umanjiti navedene nedostatke tržišta na sljedeće načine: a) donošenjem antimonopolskih zakona koji zabranjuju fiksiranje cijena ili sklapanje ugovora za podjelu tržišta; katkad reguliraju cijene i profite monopola (komunalne usluge); 16
b) nadziranjem negativnih eksternalija i donošenjem zakona (zakon protiv onečišćenja, osnivanje posebnih agencija koj e se bave zaštitom okoliša...) ; c) poticanjem djelatnosti od kojih koristi ima društvo u cjelini i osiguranje javnih dobara; država prikuplja poreze od stanovništva da bi osigurala javna dobra.
Čak i kada tržišni sustav funkcionira efikasno, tržišna ekonomija može dovesti do nejednakosti u raspodjeli dohotka i potrošnje. Razlog je tome što na naše zarade (dohotke) utječe mnogo različitih faktora npr. naši radni napori, stupanj obrazovanja, zanimanje, nasljeđe, cijene fak tora proizvodnje (rad, kapital, zemlja) Ekonomske nejednakosti u društvu mogu biti politički ili etički neprihvatljive. Suvremene države upotrebljavaju oporezivanje kako bi osigurale sredstva za transfere ili programe pomoći stanovništvu . Transferi su novčane isplate dijelu stanovništva. Država može i subvencionirati potrošnju ugroženog dijela stanovništva (bonovi za hranu, sufinanciranje zdravstvene zaštite). Poslovni ciklus tipično je obilježje tržišne ekonomije i predstavlja slijed uzastopnog, naizmjeničnog pojavljivanja razdoblja ekspanzije ili rasta i razdoblja kontrakcije ili smanjivanja ekonomske aktivnosti. Danas poslovni ciklusi obično
traju 4 do 5 godina, ponekad čak i kraće. U prošlosti su faze kontrakcije (recesije) bile vrlo oštre, uz visoku i nflaciju i visoku nezaposlenost (Velika depresija 19291933.g. u SAD-u). Na temelju takvog gorkog iskustva tržišnih ekonomija istraživači su tragali za rješenjima kako bi se ublažili poslovni ciklusi. Oštrina poslovnih ciklusa može se stabilizirati pomoću makroekonomskih politika za stabilizaciju, a te politike uključuju fiskalnu politiku (oporezivanje i državnu potrošnju) i monetarnu politiku (promjene ponude novca i kamatnjaka, uvjeta kreditiranja). Ekonomski rast država može poticati mjerama usmjerenim n a povećanje ulaganja u obrazovanje, smanjivanjem deficita proračuna i poticanjem štednje i investiranja. Priprema predavanja prema: Ekelund, Robert B. i Robert F. Herbert. 1998. Povijest ekonomske teorije i metode. Zagreb: Mate. Mankiw, Gregory N. 2006. Osnove ekonomije. 3. izdanje. Zagreb: Mate. Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate.
17
3. OSNOVNI ELEMENTI PONUDE I POTRAŽNJE U ovom se poglavlju analizira kako potražnja i ponuda određuju cijenu i količin u prodane robe na konkurentskom tržištu. U analizi koja slijedi polazimo od pretpostavke da su tržišta savršeno konkurentna. Tržište savršene konkurencije je gotovo idealan tip tržišta, a zbog njegove jednostavnosti lako ga je analizirati. Osim toga, upoznajući karakteristike i zakone savršeno konkurentnog tržišta lakše ćemo shvatiti kako funkcioniraju i sva ostala, mnogo složenija tržišta .
3.1. Analiza potražnje 3.1.1. Faktori koji utječu na pojedinačnu potražnju
Osim želje da kupnjom nekog proizvoda zadovolji svoju potrebu, kupac mora i žrtvovati dio svojih prihoda za taj proizvod. Stoga je potražnja za dobrom količina koju potrošači žele i mogu kupiti. Faktori koji utječu na pojedinačnu potražnju (d - eng. demand) su sljedeći: Cijena proizvoda Količina robe koju ljudi kupuju ovisi o njezinoj cijeni . Ako cijena raste, sve će
manje kupaca htjeti kupiti taj proizvod. Dio kupaca odlučit će se za kupnju nekog sličnog i jeftinijeg proizvoda. U slučaju pada cijene, više će ljudi htjeti kupovati taj proizvod. Uočavamo kako veza između količine robe koja se traži i njezine cijene nije istosmjerna ni pozitivna. S padom cijena raste količina tražene robe, dok sa porastom cijena pada količina potražnje za tom robom . Ovu negativnu vezu između potražnje za robom i cijene robe zovemo i zakonom potražnje. Zakon potražnje djeluje kod većine roba i usluga u ekonomiji i glasi: što je veća cijena robe, manja je količina potražnje za tom robom, uz nepromijenjene ostale uvjete (zanemaruju se svi ostali mogući utjecaji na potražnju). Dohodak potrošača
Odluka o kupnji ne ovisi samo o cijeni već i o visini naših prosječnih primanja ili dohodaka. Što su dohoci viši, pojedinci će kupovati više dobara i rast će potražnja za tim dobrima. Što su dohoci niži, kupovat će se man je raznih dobara i smanjivat će se potražnja . Dobra za kojima se smanjuje potražnja kada dohoci padaju, a povećava kada dohoci rastu, zovu se NORMALNA DOBRA. No postoji i grupa dobara čija se potrošnja ne povećava s porastom dohotka potrošača. Takva dobra zovu se INFERIORNA DOBRA. Kada dohoci rastu, 18
potrošači će prestati kupovati neka za njih inferiorna dobra, i početi kupovati dobra koja si prije nisu mogli priuštiti. Cijene povezanih dobara
Na potražnju za nekim dobrom mogu utjecati i cijene drugih pr oizvoda koji su povezani s promatranim dobrom. Primjerice, porast cijene maslaca može dovesti do povećane potražnje za margarinom. Zašto? Zato što su maslac i margarin SUPSTITUTI , odnosno, maslac je moguće zamijeniti, nadomjestiti margarinom. Dobra su supstituti ako porast cijene jednog dobra dovede do povećane potražnje za drugim dobrom, jer su ta dobra lako zamjenjiva. Supstituti su integralno pecivo i obično pecivo ili ulje i mast. Ako zbog rasta cijene jednog proizvoda dođe do pada potražnje za drugim p roizvodom, ti su proizvodi KOMPLEMENTI. Komplementi su dobra čija je upotreba (potrošnja) povezana .
Primjeri komplementarnih proizvoda čija je upotreba povezana su benzin i automobil, televizor i antena, osobno računalo i programski paketi. Ukusi potrošač a
Ukusi potrošača formiraju se pod utjecajem raznih faktora: psiholoških, društvenih, povijesnih, kulturnih. Tradicija i religija mogu značajno utjecati na ukus potrošača. Tako islamski narodi ne konzumiraju svinjsko meso, a u Indiji je zabranjeno jesti govedinu. Budući da se „o ukusima ne raspravlja” ekonomisti pokušavaju objasniti što se u ekonomiji događa kada se ukusi potrošača osjetno promijene. Posebni utjecaji
Klima i vremenske prilike značajno mogu utjecati na potražnju. Možemo li zamisliti pove ćanu potražnju za skijama u Tunisu? Ili za klima uređajima u Norveškoj? Postoji i sezonska potražnja za proizvodima koji su sezonskog karaktera. Potrošnja sladoleda raste u toplijim mjesecima, potražnja za zimskim jaknama raste ujesen. Na kraju, ako potrošači očekuju da će doći do poskupljenja određenih proizvoda, povećat će kupovinu tog proizvoda sada. Zato su očekivanja o budućim promjenama cijena također značajan faktor koji može utjecati na promjenu potražnje. 3.1.2. Krivulja pojedinačne (d) i ukupne tržišne potražnje (D)
U analizi potražnje zanemarit ćemo sve navedene utjecaje osim cijene proizvoda. Ispitat ćemo kakav je odnos između cijene i količine potražnje za nekim dobrom , uz uvjet da se ostali spomenuti utjecaji ne mijenjaju. Odnos cijene i ko ličine potražnje za nekim dobrom najjednostavnije prikazujemo
tablicom koja se zove križaljka potražnje. Ona prikazuje kako se mijenja količina 19
potražnje kada se mijenja cijena, uz ostale uvjete nepromijenjene. Na temelju te križaljke moguće je nacrtati krivulju potražnje koja prikazuje vezu između cijene i kupljene količine, kad se druge stvari ne mijenjaju. Tablica 3.1. Križaljka potražnje kupca A Količina potražnje
Cijena (u kunama) 0 1 2 3 4 5
Tablica predstavlja zamišljenu križaljku potražnje nekog kupca za nekim proizvodom (primjer peciva). Pomoću križaljke analiziramo njegovo ponašanje pri kupovini tog proizvoda. Uz pretpostavku da je pecivo besplatno kupac bi iz trgovine izašao
(komada) 6 5 4 3 2 1
sa onoliko peciva koliko mu je potrebno da zadovolji glad. Kako cijena raste, kupac je spreman kupiti sve manju i manju
količinu. Kada cijena peciva dostigne 5 kuna, kupac će htjeti kupiti najviše 1 komad, jer smatra da je trgovac pretjerao s podizanjem cijene.
Grafički prikaz odnosa cijene i količine potražnje za proizvodom, uz sve ostale nepromijenjene uvjete, naziva se krivulja potražnje . Na vodoravnoj osi X (apscisi) prikazujemo tražene količine, dok se na okomitoj osi Y (ordinati) prikazuju cijene. Slika 3.1. Krivulja potražnje kupca A 6 5
P ( a4 v i c e3 p a n2 e j i c
1 0 0
1
2
3
4
količina peciv a (Q)
5
6
7
Grafičkim prikazom križaljke dobili smo opadajuću krivulju potražnje koja prikazuje odnos između cijene i količine potražnje. Ta krivulja opisuje kako se mijenja količina potražnje za robom kada se mijenja cijena robe. Negativan nagib te krivulje slikovito odražava zakon opadajuće potražnje.
Jednostavnim zbrojem svih pojedinačnih potražnji (d) za nekim proizvodom (u našem primjeru pecivom) dobit ćemo tržišnu potražnju (D). Pogledajmo sljedeću tablicu:
20
Tablica 3.2. Križaljka tržišne potražnje Cijena peciva
kupac A
0 1 2 3 4 5
6 5 4 3 2 1
kupac B
tržišna potražnja
10 8 6 4 2 0
(A+B) 16 13 10 7 4 1
Za razliku od kupca A, kupac B će na promjenu cijene peciva reagirati nešto drugačije (zbog raznih razloga: ukus, dohodak...).
Tablica
3.2.
analizira
pojedinačno ponašanje kupca A i kupca B, koji u zbroju čine tržišnu potražnju za promatranim proizvodom.
Slika 3.2. Krivulja tržišne potražnje Krivulja potražnje kupca B ima nešto drugačiji nagib od krivulje potražnje ku pca A. Razlog
6 5
mogu biti razlike u ukusima, u visini dohodaka ili zbog bilo kojeg drugog faktora
4
koji utječe na pojedinačnu potražnju. Primjerice uz cijenu 3 kn, kupac A bit će spreman kupiti 3 komada dok će uz tu istu
3 2
D
1
cijenu kupac B kupiti 4 komada peciva. Uz
0 0
2
4
6
kupac A
8
10
kupac B
12
14
16
18
tržišna potražnja
pretpostavku da su to jedini kupci na tržištu, uz cijenu od 3 kn prodat će se ukupno 7 komada peciva, što predstavlja tržišnu potražnju za pecivom.
Krivulja tržišne potražnje D pokazuje nam kako se mijenja ukupna količina potražnje za nekom robom kada se mijenja cijena te rob e, uz ostale nepromijenjene uvjete.
3.1.3. O čemu ovisi tržišna potražnja?
Budući da tržišnu potražnju izvodimo na temelju pojedinačnih potražnji, nameće se jednostavan zaključak. Ukupna količina potražnje za nekom robom na tržištu ovisi o svim već spomenutim faktorima koji utječu na pojedinačnu potražnju kao što su cijena dobra, dohodak, cijene povezanih dobara, ukusi potrošača, očekivanja, klima.... Osim o tim faktorima tržišna potražnja ovisi i o broju kupaca koji nastupaju na tržištu. Kažemo da tržišna potražnja ovisi i o veličini tržišta koju možemo mjeriti brojem potrošača (primjerice, brojem stanovnika neke zemlje). Veći broj stanovnika stvara veću potražnju za proizvodima i uslugama.
21
3.1.4. Pomaci (promjene) tržišne krivulje potražnje D
Što se događa sa tržišnom potražnjom D kada dođe do promjene faktora koji na nju utječu? Kad se mijenja cijena robe tada se mijenja količina potražnje, ali uzduž iste krivulje potražnje, uz nepromijenjene ostale uvjete. Polazeći od primjera peciva, pretpostavimo da potrošači s vremenom mijenjaju navike i počinju kupovati integralno umjesto bijelog peciva. U tom slučaju i uz nepromijenjenu cijenu dolazi do povećane potražnje za integralnim pecivom. To znači da se uz cijenu od 3 kn sada prodaje više od 7 komada peciva što krivulju potražnje pomiče udesno. Promjene ostalih determinanti potražnje (dohodak, ukusi, cijene povezanih dobara,...) dovode do pomaka krivulje potražnje lijevo ili desno . Slika 3.3. Promjena količine potražnje zbog promjene cijene
Slika 3.4. Pomak krivulje potražnje D
6
6
5
5
P ( a4 v i c e3 p a n2 e j i c
) 4 p ( a3 n e j i c2
1
1
D
0
D
D'
0 0
1
2
3
4
količina peciva (Q)
5
6
7
0
2
4 6 količina (q)
8
10
Slika 3.3. pokazuje da u slučaju samo promjene cijene dolazi do promjene količine potražnje, uzduž same krivulje. Pad cijene dovodi do povećanja količine potražnje. Slika 3.4. pokazuje da je zbog promj ene nekog od ostalih faktora potražnje došlo do pomaka krivulje D udesno. Ako su npr. povećani dohoci potrošača, uz iste cijene oni mogu kupiti više roba, pa se krivulja D pomiče udesno . Smanjenje dohodaka dovelo bi do pomaka krivulje D ulijevo, jer se sa smanjenim dohotkom može kupiti manje dobara uz iste cijene. Prema tome, povećanje potražnje uslijed promjene ostalih faktora
očituje se pomakom krivulje udesno, a smanjenje potražnje pomakom krivulje ulijevo. Ako se ukusi potrošača promijene na način da oni više ne žele kupovati integralno pecivo, krivulja potražnje D će se pomaknuti ulijevo, bliže ishodištu. Nacrtajte sami taj slučaj. Za vježbu crtajte pomake krivulje potražnje uslijed raznih pretpostavki: a) porast/smanjenje dohotka, b) porast/smanjenje cijene
supstituta, c) porast/smanjenje cijene komplementa, d) povećanja/smanjenja veličine tržišta.
22
Tablica 3.3. Sažetak utjecaja raznih faktora na potražnju Determinante potražnje cijena robe dohodak cijene drugih dobara
ukusi potrošača veličina tržišta ostalo(klima, očekivanja)
Utjecaj promjene na krivulju potražnje promjena količine duž krivulje potražnje pomak krivulje potražnje pomak krivulje potražnje pomak krivulje potražnje pomak krivulje potražnje pomak krivulje potražnje
3.2. Analiza ponude 3.2.1. Faktori koji utječu na pojedinačnu ponudu
Količina ponude (s – eng. supply) nekog dobra je količina koju prodavači žele i mogu ponuditi na tržištu. Što određuje količinu ponude integralnog peciva pekara iz našeg primjera? Hoće li on proizvodit i i prodavati peciva pod svaku cijenu ili i on, kao i kupac, izlazi na tržište pod određenim uvjetima? Faktori utjecaja na ponudu su sljedeći. Cijena dobra
Ključna determinanta količine ponude dobra je cijena. Na konkurentnim tržištima gdje nastupa veliki broj proizvođača i kupaca, nitko nije dovoljno snažan da utječe na visinu cijene. Kako pekari čine prilično jako konkurentno tržište, svaki od njih morat će prihvatiti tržišnu cijenu peciva kao zadanu. Ako je ta cijena visoka, znači da se prodajom peciva može dobro zaraditi, što potiče proizvodnju i ponudu peciva. Da bi povećao proizvodnju, proizvođač treba dodatne resurse. Ako je cijena niska, proizvođač ima manju zaradu i time manji motiv za proizvodnju, stoga smanjuje ponudu. Može se dogoditi da proizvođač procijeni da je tržišna cijena dobra kojeg nudi toliko niska da se ne isplati dalje proizvoditi. Prema tome, veza između količine ponude dobra i cijene dobra je istosmjerna, odnosno pozitivna. Taj pozitivan odnos između cijene i količine ponude zovemo zakon ponude , a on glasi: količina ponude raste kada raste cijena dobra, uz ostale nepromijenjene uvjete. Vrijedi i obrat, ako cijena dobra
pada, smanjit će se količina ponude na tržištu. Cijena utrošaka (inputa)
Na količinu ponude dobra utječu i cijene svih inputa koji se koriste u proizvodnji. Kada poskupi input (rad, struja, sirovine) , povećava se trošak proizvodnje, te uz zadanu tržišnu cijenu proizvođač zarađuje manje. Kako na konkurentnom tržištu ne može utjecati na cijene, a da bi ostvario istu zaradu, proizvođač jedino može 23
smanjiti upotrebu inputa, čime zapravo smanjuje proizvodnju i ponudu. Prema tome, porast troškova zbog rasta cijena utrošaka uzrokuje smanjenje ponude dobra na tržištu. Vrijedi i obrat. Pojeftinjenje inputa može povećati proizv odnju i ponudu. Tehnologija proizvodnje Na količinu ponude utječe i tehnologija kojom se inputi pretvaraju u gotove proizvode. Inovacije i suvremena tehnološka rješenja u proizvodnji mogu bitno smanjiti trošak proizvodnje, što dovodi do povećanja količi ne proizvodnje i ponude uz iste cijene. Cijene povezanih proizvoda
Na promjenu količine ponude nekog dobra mogu utjecati i cijene drugih dobara, naročito supstituta. Ako se poveća cijena supstituta, primjerice cijena peciva od bijelog brašna, to može povećati ponudu tog proizvoda, te smanjiti ponudu integralnog peciva (ponovno motiv zarada). Posebni utjecaji
Promjene očekivanja na tržištu utječu i na ponašanje proizvođača. Ako proizvođač očekuje porast cijena dobra u budućnosti, on će sada smanjiti proizvodnju kako bi osigurao zalihe za proizvodnju u budućnosti. Stoga očekivanja o porastu cijena djeluju na smanjenje ponude, dok očekivanja o padu cijena utječu na povećanje ponude. Isto tako vremenske prilike i njihova promjena mogu znatno utjecati na ponudu, primjerice, poljoprivrednih
proizvoda. I na kraju, što je na tržištu veća konkurencija i manja mogućnost utjecaja na cijene, proizvođači će se prilagođavati tržišnim uvjetima preko svojih troškova proizvodnje i promjenama količine ponude. Ekonomska politika
Donošenjem primjerice zakona o okolišu, poreznih zakona i određivanjem minimalnih nadnica država može utjecati na cijene utrošaka, te na taj način stimulirati, odnosno, destimulirati proizvodnju i ponudu dobara.
3.2.2. Krivulja pojedinačne ponude (s) i ukupne tržišne ponude (S)
Odnos cijene i količine ponude također analiziramo pomoću križaljke ponude . To je tablica koja prikazuje kako se mijenja količina ponude kada se mijenja cijena dobra, uz nepromijenjene ostale utjecaje. Tablica 3.4. prik azuje križaljku ponude proizvođača A. Ona prikazuje različite količine ponude primjerice, integralnog peciva pri različitim razinama cijena. Uz cijenu manju od 2 kn, pekar neće proizvoditi jer procjenjuje da mu je uz tu cijenu zarada preniska. Kako raste cijena peciva iznad 2 kn, pekar će proizvoditi i nuditi sve više peciva. 24
Tablica 3.4. Pojedinačna križaljka ponude
Slika 3.5. Pojedinačna krivulja ponude
Cijena (u kunama) 0 1 2 3 4 5
Količina ponude (komada) 0 0 2 4 6 8
6 5
S
p4 ( a n3 e j i c
2 1 0 0
1
2
3 4 5 6 količina ponude (q)
7
8
9
Ucrtavanjem točaka koje prikazuju odnos količine ponude uz određenu cijenu i povezivanjem tih točaka dobit ćemo krivulju pojedinačne ponude. Krivulja ponude prikazuje kako se mijenja količina ponude dobra kada se mijenja cijena dobra, uz nepromijenjene ostale uvjete. Njezin pozitivan, rastući nagib odražava djelovanje zakona ponude: porastom cijene dobra raste i količina ponude tog dobra, uz nepromijenjene ostale uvjete.
Tržišna ponuda S (eng. supply) dobije se jednostavnim zbrojem količina ponude svih pojedinačnih proizvođača na tržištu. Tablica 3.5. Križaljka tržišne ponude Cijena peciva 0 1 2 3 4 5
pekar A 0 0 2 4 6 8
pekar B 0 1 2 3 4 5
tržišna ponuda (A+B) 0 1 4 7 10 13
Slika 3.6. Tržišna krivulja ponude S 6 5
) p ( a d o v z i o r p a n e j i c
S
4 3 2 1 0 0
2 firma A
4
6 8 10 količina ponude (q) firma B
12
14
tržišna ponuda
Krivulje pojedinačnih ponuda imaju pozitivan, ali različit nagib, zbog razlika u ponašanju i prilagodbi tržišnim uvjetima poslovanja. Krivulja ukupne tržišne ponude S prikazuje kako se mijenja količina ukupne ponude dobra kada se mijenja cijena dobra, uz nepromijenjene ostale uvjete.
O čemu ovisi tržišna ponuda nekog dobra? Uz iste faktore o kojima ovisi pojedinačna ponuda, tržišna ponuda još ovisi i o veličini tržišta, odnosno broju ponuđača na tržištu. Ukoliko veći broj proizvođača zbog bilo kojeg razloga zatvori svoje pogone, smanjit će se ukupna tržišna ponuda tih proizvoda na tržištu.
25
3.2.3. Pomaci krivulje ponude
Kako i zašto dolazi do pomaka krivulje tržišne ponude? Ako se ne mijenja tehnologija, cijene inputa ili očekivanja, promjenom cijene proizvoda mijenja se količina ponude uzduž same krivulje ponude ( Slika 3.7.). Kada raste cijena inputa (električne energije, plaće, sirovine) rastu troškovi, što uz dane tržišne cijene dovodi do pada zarade. Tada će proizvođači kojima rastu cijene inputa smanjivati ponudu, što smanjuje ukupnu tržišnu ponudu i dovodi do pomicanja krivulje ponude ulijevo. Vrijedi i obrat. Kada padnu cijene inputa,
padaju troškovi proizvodnje, rastu zarade i proizvođači povećavaju ponudu, što pomiče krivulju ponude udesno (Slika 3.8.). Slika 3.7. Promjena količine ponude
Sl ika 3.8. Pomak krivulje ponude S
zbog promjene cijene 6
6
5
5
S
)4 p ( a n3 e j i c
S S'
4 a n e3 j i c
2
2
1
1
0
0 0
1
2
3 4 5 6 količina ponude ( q)
7
8
9
0
2
4
6
8
količina ponude
10
12
Promjena bilo kojeg faktora ponude (osim cijene dobra) dovodi do pomicanja
krivulje ponude lijevo ili desno. Kao i kod analize potražnje, ove ćemo zaključke pojednostaviti sljedećom tablicom. Tablica 3.6. Sažetak utjecaja raznih faktora na ponudu Determinante ponude
Utjecaj promjene na krivulju ponude
cijena dobra cijene inputa tehnologija cijene povezanih dobara
promjena duž krivulje
veličina tržišta ostalo (očekivanja, klima....)
pomak krivulje pomak krivulje pomak krivulje pomak krivulje pomak krivulje
26
3.3. Tržišna ravnoteža (S = D) Tržište ima sposobnost pronaći ravnotežnu cijenu p* pri kojoj će se izjednačiti tržišna ponuda S i potražnja D. Gornja analiza tržišne ponude i tržišne potražnje omogućuje nam da to pojasnimo. 3.3.1. Tržište u ravnoteži
Kako djeluju snage ponude i potražnje najbolje ćemo pokazati ako na istoj slici suočimo krivulje tržišne potražnje D i tržišne ponude S iz naših prethodnih primjera. Slika 3.9. Tržišna ravnoteža a n e j i c
6 D
5
tržišna
S
4 3 2 1 0 0
1
2
3
4
5
6 7
potražnja
8 9 1 0 11 12 13 14 15 16 17
ponuda
količina
ponuda 0 1 4 7 10 13
tržišna potražnja
Cijena
16 13 10 7 4 1
0 1 2 3 4 5
Na Slici 3.9. vidimo da se krivulje ponude i potražnje sijeku u jednoj točki koju zovemo tržišna ravnoteža. Tržišna je ravnoteža situacija u kojoj se izjednačavaju ponuda i potražnja . Cijena pri kojoj dolazi do izjednačavanja tržišne ponude i potražnje zove se ravnotežna cijena p*, dok se količina ostvarena uravnoteženjem ponude i potražnje pri toj ravnotežnoj cijeni naziva ravnotežna količina q* . U našem primjeru ravnoteža se ostvarila uz ravnotežnu cijenu od 3 kn i uz ravnotežnu količin u od 7 komada peciva. Stoga je pri ravnotežnoj cijeni količina koju kupci žele i mogu kupiti upravo jednaka količini robe koju proizvođači mogu i žele prodati . U ravnotežnoj situaciji nema viškova i manjkova dobara.
Sljedeća slika pokazuje kako ponašanje kupaca i prodavača uravnotežuje tržište. Pretpostavit ćemo da je tržišna cijena peciva veća od ravnotežne 3 kn. Kao što pokazuje Slika 3.10., uz novu tržišnu cijenu od 4 kn, ponuda iznosi 10 komada, dok je potražnja za pecivom 4 komada. Ovu razliku, višak količine koja se nudi nad količinom koju kupci žele kupiti, zovemo višak ponude. Kako će takva situacija utjecati na ponašanje proizvođača ? Uz cijenu od 4 kn pekari ne mogu prodati svu količinu koju su namijenili tržištu. Kako se riješiti viška proizvoda? Prodavači će pokušati privući kupce sniženjem cijene . Cijena će postepeno padati 27
zbog čega će se višak ponude smanjivati, sve dok tržište ponovno ne dođe u ravnotežu. Slika 3.10. Neravnoteža na tržištu Slika 3.10. prikazuje još jednu neravnotežnu a n e j i c
6 5
D
S višak
4 3 2
manjak
1 0 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 potražnja
ponuda
količina
situaciju. Uz cijenu 2 kn, količina potražnje premašuje tržišnu ponudu. Situacija u kojoj tržišna potražnja premašuje tržišnu ponudu zove se višak potražnje. Kupci su očito voljni kupiti više peciva (10 komada) nego što su ih proizvođači voljni proizvesti (4 komada). U tim uvjetima prodavači mogu podići cijenu peciva bez straha da će izgubiti kupce. Postepenim podizanjem cijene smanjuje se višak potražnje, sve dok se ne uspostavi ravnoteža .
Zaključak koji se nameće je sljedeći: kad je tržište u neravnoteži (višak ponude ili višak potražnje) postoje cjenovni pritisci koji postepeno „guraju” tržište prema ravnotežnoj situaciji. Brzina kojom se tržište iz neravnoteže dovodi u ravnotežu ovisi o brzini prilagodbe tržišnih cijena . Prema tome, cijena dobra svojom prilagodbom dovodi ponudu i potražnju u ravnotežu . Ovu tvrdnju zovemo zakonom ponude i potražnje. 3.3.2. Promjene tržišne ravnoteže
Do promjene tržišne ravnoteže dolazi uslijed pomicanja krivulje potražnje, krivulje ponude ili ako dođe d o pomaka jedne i druge krivulje. Pokazali smo kako promjene raznih determinanti ponude i potražnje utječu na pomake tih krivulja. Analiza kojom se uspoređuje prvobitna ravnoteža i nova ravnoteža uspostavljena nakon pomicanja jedne ili obiju krivulja, zove se komparativna statika. Pomoću komparativne statike pokazat ćemo kako pojedini događaji
utječu na tržište i tržišnu ravnotežu. Vratimo se primjeru ravnotežne situacije na tržištu peciva, u kojoj se pri ravnotežnoj cijeni od 3 kn uspostavila ravnoteža između ponude i potražnje. Sada ćemo pomoću komparativne statike pokazati što se događa kada tržišnu ravnotežu poremeti neki događaj. Pretpostavimo da je veći broj kupaca promijenio svoje navike i umjesto bijelog peciva počinju kupovati integralno, povećavajući potražnju za integralnim pecivom. To znači da će se uz cijenu od 3 kn sada moći prodati više od 7 komada peciva. Uz istu cijenu povećanje količine potražnje dovodi do paralelnog pomaka krivulje potražnje udesno . Tu situaciju vidimo na sljedećoj slici.
28
Slika 3.11. Promjena ravnoteže uslijed pomaka potražnje a 6 n e j i c 5
D
D' S
4
Povećanje potražnje za integralnim pecivom zbog promjene ukusa potrošača doveo je do pomaka krivulje potražnje sa D u D', uz istu krivulju ponude S. To je
3 2 1 0 0 1
2 3
4 5 6 7 8 9 1 0 11 12 13 14 15 16 17 18 19 količina porast količine
rezultiralo porastom ravnotežne cijene, te povećanjem ravnotežne količine. Uspostavljena je nova ravnoteža na tržištu pri višoj ravnotežnoj cijeni i uz veću ravnotežnu količinu.
U suprotnom slučaju, kada zbog nekog razloga pada tržišna potražnja, tada se krivulja tržišne potražnje pomiče ulijevo. Taj pomak dovodi do nove ravnoteže, uz pad ravnotežne cijene i smanjenje ravnotežne količine. Sami nacrtajte taj slučaj. Na gornjoj slici vidimo i da je pomicanjem krivulje potražnje udesno došlo do promjene količine ponude peciva uzduž iste krivulje ponude. Ekonomskim rječnikom rečeno: došlo je do promjene količine ponude, a ne do promjene ponude. Kada se kaže „promjena ponude“ tada se misli na pomak krivulje ponude lijevo ili desno. Kada ekonomisti govore o „promjeni količine ponude“ tada misle na kretanje uzduž iste krivulje ponude. Isto vrijedi i za potražnju. Na sljedećoj slici pokazat ćemo što se događa sa tržišnom ravnotežom kada promjena neke od determinanti ponude (osim cijene) pomakne krivulju ponude
S. Pretpostavimo da proizvođačima peciva poskupi električna energija ili bilo koji input. To dovodi do porasta troškova proizvodnje što uz danu tržišnu cijenu peciva dovodi do smanjenja zarade pekara. Možda će neki i odustati od proizvodnje zbog povećanih troškova. Zbog toga pekari pojedinačno smanjuju ponudu, što smanjuje i ukupnu tržišnu ponudu, pa će uz tržišnu cijenu peciva od 3 kn, pekari sada proizvoditi manje od (ravnotežnih) 7 komada peciva. Slika 3.12. Promjena ravnoteže uslijed pomaka ponude a n e j i c
Smanjenje ukupne tržišne ponude zbog rasta troškova proizvodnje dovodi do paralelnog
6 D
5
S'
S
pomaka krivulje ponude S lijevo gore na S', uz istu krivulju potražnje D. To rezultira uspostavljanjem nove ravnoteže na tržištu pri
4 3 2 1 0 0
1 2
3
4 5
6
7 8
pad količine
9 10 11 12 13 14 15 16 17 količina
višoj ravnotežnoj cijeni i uz manju ravnotežnu količinu. Uz novu ravnotežu na tržištu došlo je i do promjene količine potražnje zbog poskupljenja cijene peciva, što se očituje promjenom uzduž iste krivulje potražnje.
Pretpostavimo sada da istovremeno dolazi do promjene ukusa potrošača, zbog čega se povećala kupovina integralnog peciva i do poskupljenja nekih inputa u 29
proizvodnji, što je smanjilo zarade pekara i njihovu ponudu na tržištu. U prvom slučaju to dovodi do pomicanja krivulje potražnje udesno gore, u drugom slučaju dolazi do pomaka krivulje ponude ulijevo gore. Na sljedećoj slici p rikazujemo uspostavljanje nove tržišne ravnoteže. Slika 3.13. Pomak S i D i nova ravnoteža (slučaj 1) a n e j i c
6
D'
D
5
Promjena ukusa potrošača dovela je do
S'
pomicanja krivulje tržišne potražnje sa D
S
na D', a porast cijena inputa pomaklo je krivulju ponudu sa S na S'. Slika
4 3
pokazuje da je nova ravnoteža na tržištu uspostavljena uz višu cijenu, ali uz istu ravnotežnu količinu kao prije pomaka
2 1
krivulja.
0 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 količina
količina ista, cijena viša
Možemo pretpostaviti da su navedene promjene faktora ponude i potražnje djelovale i drugačije. Primjerice, ponuda je mogla „jače“ reagirati na poskupl jenje inputa, nego što je potražnja reagirala na promjenu ukusa potrošača. U tom bi slučaju pomak krivulje ponude bio izraženiji i veći od pomaka krivulje potražnje. I u tom bi slučaju porasla tržišna cijena peciva, ali bi nova ravnotežna količina bila drugačija. Pogledajmo tu situaciju na sljedećoj slici. Slika 3.14. Pomak S i D i nova ravnoteža (slučaj 2) n 6 e j i c 5
D'
D
S' S
4 3
Da je došlo do jačeg pomaka potražnje u odnosu na ponudu, odnosno većeg pomaka krivulje potražnje udesno, a manjeg pomaka krivulje ponude ulijevo,
također bi porasla tržišna cijena peciva, uz ravnotežnu količinu koju određuje novo sjecište tih dviju krivulja.
2 1 0 0
1
2
3
4
5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 k oličina pad količine, cijena v iša
3.3.3. Tržište, cijene, alokacija resursa
Na ovim jednostavnim primjerima pokušali smo objasniti kako djeluje tržište, a opisani zakoni i mehanizam djelovanja ponude i potražnje vrijede za većinu tržišta. Svatko od nas svakodnevno sudjeluje na raznim tržištima, kad uđemo u trgovinu ili kad tražimo zaposlenje nakon završenog školovanja. Ekonomiju zapravo čine i oblikuju ljudi koji stvaraju, proizvode i troše svoj zarađeni novac. Bez tih isprepletenih ljudskih aktivnosti stvaranja i konzumiranja nemoguće je zamisliti gospodarski život. A taj se gospodarski život odvija na tržištima. Tržište 30
se može shvatiti i kao način organiziranja ekonomskog života nekog društva, zemlje ili regije.
Izjednačavanjem ponude i potražnje u tržišnim se ekonomijama rješava važan ekonomski problem: što, kako, koliko i za koga proizvoditi . Vidjeli smo da ponuda i potražnja u svom međudjelovanju određuju cijene dobara. Zauzvrat , cijene su signali koji utječu na poslovne odluke svih onih koji na tržištu nastupaju. Tako se npr. potrošači svakodnevno nalaze u prilici da biraju različita dobra, otkrivajući svoj ukus, svoje potrebe, ali vodeći računa o cijeni dobara. Dobar i kvalitet an proizvod kupci će nagraditi kupnjom tog proizvoda. To povećava potrošnju i potražnju za tim proizvodom, što može dovesti do porasta njegove cijene. S druge strane, porast cijene povećava i prihode proizvođača tog proizvoda. Viša cijena i veće zarade privući će ostale poduzetnike u tu aktivnost. U tržišnim su ekonomijama poduzetnici izuzetno osjetljivi na zaradu (profit) od uloženog kapitala, stoga oni sa ugroženim profitima „sele“ svoj kapital i tehnologiju u one proizvodnje gdje se ostvaruje veći profit . S njihovim dolaskom pojačava se konkurencija i jača borba za naklonost potrošača. U takvim uvjetima cijene dobara padaju. Kako ne bi došlo do pada profita uslijed pada cijena, proizvođači su prisiljeni smanjiti troškove proizvodnje . To ih prisiljava na modernizaciju i uvođenje efikasnijih metoda proizvodnje. U tržišnim ekonomijama upravo su cijene signali i potrošačima i proizvođačima, signali za donošenje poslovnih odluka i (re)alokaciju resursa . Određujući ravnotežne cijene i količine, u međudjelovanju ponude i potražnje, tržište preusmjerava (realocira) oskudne resurse društva .
Priprema predavanja prema: Mankiw, Gregory N. 2006. Osnove ekonomije. 3. izdanje. Zagreb: Mate.
31
4. POJAM ELASTIČNOSTI POTRAŽNJE I PONUDE I NJEZINA PRIMJENA Da bismo bismo započeli mikroekonomsku analizu i proučili djelovanje tržišta u ekonomiji (tržišta proizvoda i tržišta faktora proizvodnje) potrebno potrebno je znati kako ponuda ponuda i potražnja na tim tržištima tržištima reagiraju na promjene cijena dobara kojima se na tim tržištima trguje. Drugim riječima, upoznat ćemo načine mjerenja osjetljivosti ponude i potražnje na promjene cijena. cijena.
4.1. Elastičnost potražnje 4.1.1. Pojam elastičnosti elastičnosti
Kada cijena nekom dobru raste, znamo da će se smanjiti količina potražnje za tim dobrom. No pitanje je za koliko će se smanjiti. Mjera elastičnosti omogućuje nam da to izračunamo. Elastičnost je općenito osjetljivost jedne pojave na promjenu neke druge pojave .
U ekonomiji elastičnost mjerimo pomoću postotnih promjena ekonomskih pojava iz dva razloga : 1) postotne promjene ne ovise o mjernim jedinicama (kune, kilogrami, itd.) i 2) postotna promjena, za razliku od apsolutne promjene,
ukazuje na značaj tih promjena (promjene pojava ili varijabli označavamo simbolom ∆). Općenito možemo izraziti mjeru elastičnosti kao: Elastičnost =
% jedne jedne pojave % povezane pojave
Zašto koristimo postotne promjene u izračunu elastičnosti? Ako je početna cijena dobra bila 4 kune, te cijena poraste za jednu kunu na 5 kuna, ta je promjena značajna. Ako je početna cijena bila 100 kun a, te cijena poraste za jednu kunu,
smatrate li da je to povećanje značajno? 4.1.2. Determinante cjenovne elastičnosti potražnje Elastičnost potražnje s obzirom na cijenu (cjenovna elastičnost potražnje) Ed,p, mjeri za koliko će se promijeniti količina potražnje kad se promjeni cijena za 1%. Potražnja za nekim dobrom je elastična ako značajno reagira na promjenu cijene. Nasuprot tome, potražnja je neelastična neelastična ako neznatno reagira na promjenu cijene.
32
Budući da potražnja za dobrima ovisi o potrošačevim preferencijama (sklonostima), cjenovna elastičnost potražnje ovisi o mnogim ekonomskim, sociološkim i psihološkim faktorima koji pokreću individualne želje. Iskustvo nam ipak može pomoći da utvrdimo neka općenita pravila o cjenovnoj elastičnosti elastičnosti potražnje, ko ja je pod utjecajem sljedećih determinanti : 1) PRIRODA DOBARA (nužna vs. luksuzna dobra) Kada poraste cijena kruha, mlijeka i ostalih dobara koja se smatraju dobrima
nužnim za život pojedinca, potražnja za tim dobrima neće se bitno smanjiti, što znači da je potražnja za nužnim dobrima neelastična (manje osjetljiva) s obzirom na cijenu. No, ako značajnije poraste cijena dobrima koja nisu nužna za život, naročito ako se radi o luksuznim dobrima , može se očekivati i značajnije smanjenje kupovina takvih proizvoda. Potražnja za luksuznim dobrima elastičnija elastičnija je s obzirom na cijenu. 2) DOSTUPNOST IZRAVNIH SUPSTITUTA
Potražnja za proizvodima koji se mogu lako supstituirati (zamijeniti) nekim drugim proizvodom (supstitutom) cjenovno je elastičnija, jer je potrošači ma jednostavno prijeći na upotrebu drugog, zamjenskog dobra. Kod dobara koji nemaju supstitute i nije ih jednostavno zamijeniti nekim drugim proizvodom potražnja je neelastična, odnosno, manje osjetljiva na promjenu cijene .
3) OPSEG ILI VELIČINA TRŽIŠTA Elastičnost potražnje ovisi o tome koliko je široko definirano tržište. Usko definirano tržište u pravilu ima elastičniju potražnju nego šire definirano tržište , budući da je lakše naći zamjenu za jedan proizvod nego za grupu proizvoda. Primjerice, tržište hrane ima neelastičnu potražnju jer je gotovo nemoguće naći supstitut za hranu. No gledajući pojedinačno, tržišta pojedinih prehrambenih proizvoda su elastičnija nego široko definirano tržište hrane, budući da se pojedini prehrambeni proizvodi (maslac) mog u jednostavnije nadomjestiti drugim prehrambenim proizvodima (margarin). 4) VREMENSKO RAZDOBLJE PRILAGODBE
U dužem vremenskom razdoblju potražnja postaje elastičnija , te jače reagira na promjenu cijene nego u kraćem razdoblju. S protekom vremena potrošači će se lakše prilagoditi promjenama cijena. Ako sada znatno poskupi benzin, trenutno će se neznatno smanjiti kupovine benzina. Ali, u dugom roku ljudi se mogu prilagoditi, promijeniti svoje navike, što može značajnije smanjiti kupovine benzina. Oni mogu kupiti automobil koji troši manje benzina, kupiti automobil na plin, preseliti se bliže radnom mjestu,
33
4.1.3. Mjerenje cjenovne elastičnosti potražnje
Kako mjerimo osjetljivost količine potražnje u odnosu na promjenu cijene? Ekonomisti izračunavaju tzv. koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje Ed,p kao omjer postotne promjene količine potražnje i postotne promjene cijene : Ed,p = =
% Q % P
Q 2 Q1 Q1 = Q1 P 2 P 1 P 2 P 1 *100 P 1 P 1 Q2 Q1
=
*100
gdje je E oznaka elastičnosti, d – potražnja , p – cijena (p1 – početna cijena, p2 – cijena nakon promjene) i q – količina potražnje (q1 – početna količina, q2 – količina nakon promjene). Cjenovna elastičnost potražnje je postotna promjena tražene količine podijeljena sa postotnom promjenom cijene .
Ako želimo izračunati elastičnost potražnje između dvije točke na istoj krivulji potražnje (dakle između (p1,q1) i (p2,q2)), ova gornja formula krije jedan nedostatak kojeg u ozbiljnim analizama treba izbjeći. Da bi izbjegli taj nedostatak formulu dodatno modificiramo. Naime, baza u izračunu postotne promjene cijene i količine u gornjoj formuli je početna cijena i količina p1 i q1, prije promjene. Umjesto te baze, potrebno je uvrstiti prosječnu cijenu i količinu, aritmetičku sredinu između početne i nove razine cijene i količine, dakle (p1+p2)/2 i (q1+q2)/2: q 2 q1 (q1 q 2)
Ed,p =
q 2 q1
(q 2 q1) * ( p1 p 2) q1 q 2 p 2 p1 p 2 p1 (q1 q2) * ( p 2 p1) ( p1 p 2) p1 p 2 2 2
ili
Ed,p =
Q2 Q1 P 1 P 2 * Q1 Q2 P 2 P 1
Koeficijent elastičnosti potražnje treba znati pravilno interpretirati, a budući da u izračunu koristimo postotne promj ene nije bitno u kojim se jedincima mjere cijene (kune, lipe..) i količine (komadi, tone...). Dobiven koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje Ed,p uvijek je negativan zbog zakona opadajuće potražnje . No, zbog jednostavnosti ga pretvaramo u pozitivnu vrijednost pomoću apsolutnih zagrada i tada interpretiramo: a) Ako je |Ed,p| > 1 , potražnja je elastičnija na promjenu cijene, znači da rast (pad) cijene od 1% dovodi do pada (rasta) količine potražnje za više od 1%, kao npr. za luksuzna dobra
34
b) Ako je |Ed,p|=1 , govorimo o jediničnoj elastičnosti potražnje , znači da
rast cijene od 1% dovodi do pada tražene količine za 1%, c) Ako je |Ed,p| < 1 , potražnja je neelastičnija na promjenu cijene, rast cijene od 1% dovodi do pada tražene količine za manje od 1%, kao npr. za nužna dobra.
S obzirom na cjenovnu elastičnost potražnje , dobra dijelimo na nužna i luksuzna: a) nužna dobra – cjenovna elastičnost potražnje je između – 1 i 0 (npr. Ed,p = 0,2; Ed,p = -0,8), što pišemo |Ed,p| < 1. K ada poraste cijena nužnog dobra za
1% potražnja za tim dobrom smanjit će se za manje od 1%. b) luksuzna dobra – cjenovna elastičnost potražnje je veća od – 1 (npr. –2, 3,..) što pišemo |Ed,p| > 1. Kod luksuznih dobara potražnja jače reagira na promjenu cijena. Kada poraste cijena luksuzno g dobra za 1%, potražnja za tim dobrom smanjit će se za više od 1%. Vrijedi i obrat, ako se smanji cijena tog dobra za 1%, potražnja će se povećati za više od 1%. 4.1.4. Razlike u cjenovnoj elastičnosti potražnje
Na sljedećim primjerima uočite razlike u cjenovnoj elastičnosti potražnje. Slika 4.1. Elastična krivulja potražnje p
13 12 11 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1 0
Ova slika prikazuje relativno elastičnu krivulju potražnju (|Ed,p|>1) s obzirom na cijenu, što znači da će pad cijene od 1% dovesti do rasta potražnje za više od 1%. Primijetite na grafu da je količina potražnje jače
A
P1
B
P2
reagirala na promjenu cijene.
D q1
q2 q
0
20
40
60
80
10 0 12 0 14 0 16 0 18 0 2 00 22 0
Slika 4.2. Neelastična krivulja potražnje 12 11 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1 0
p
Primjer
na
slici
lijevo
pokazuje
relativno
neelastičnu potražnju (|Ed,p|<1), što znači da će zbog pada cijene za 1% tražena količina porasti za manje od 1%. Primijetite na slici da je količina potražnje manje reagirala na promjenu ci jene. D
q 0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10 11 12
35
Slika 4.3. Savršeno elastična i savršeno neelastična krivulja potražnje Kod savršeno elastične potražnje (Ed,p= ∞) i sasvim neznatna promjena cijene dovesti će do beskonačno velike promjene tražene količine (slučaj vodoravne krivulje potražnje). Kod savršeno neelastične potražnje (okomite krivulje potražnje) tražena količina uopće ne reagira na promjene cijena
p 13 12 11 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1 0
D
D'
q 0
20
40
60
80 100 120 140 160 180 200 220
(Ed,p=0).
Možemo zaključiti da što je krivulja položenija (blagog negativnog nagiba) to je ona elastičnija, što je krivulja okomitija, to je više neelastičnija . Sljedeći primjer pokazuje linearnu funkciju potražnje i na prvi pogled rekli bismo da ta krivulja ima jediničnu elastičnost, odnosno da promjena cijene dovodi do jednake promjene količine potražnje. No je li zaista tako? Cjenovna elastičnost duž linearne (pravocrtne) potražnje nije konstant na i varira od nule do beskonačno . Iz donje slike mogu se izračunati cjenovne elastičnosti u nekoliko točaka na krivulji. Primjerice, cjenovna elastičnost u točki A iznosi: Ed,p (A) = (2-1)/(2+1) * ((10+9)/(9-10) = = 1/3 * 19/-1 = -19/3 = - 6,33
U točki B elastičnost iznosi:
p 11 9 8 7 6
Ed,p(B) = (6-5)/(6+5) * (6+5)/ (5-6) = = 1/11 *11/-1=-11/11 = - 1
5
U točki C elastičnost iznosi:
2
Ed,p(C) = (10-9)/(10+9) * (1+2)/(1-2) = = 1/19 * 3/-1= -3/19 = - 0,16
A
10
B
4 3
C
1
q
0 0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10 11 12
Vidimo da linearna krivulja pot ražnje im različitu elastičnost u pojedinim
točkama krivulje. U dijelu gdje je cijena visoka i količina mala, elastičnost je veća. I obrnuto, uz niske cijene i visoke količine elastičnost je manja . Na samoj polovini krivulje potražnje (u točki B) elastičnost je jedinična . U svim točkama iznad polovine krivulja potražnje je elastičnija, a u svim točkama ispod polovine krivulja potražnje je neelastičnija . To nam govori da nagib krivulje nije isto što i elastičnost krivulje . Dok je nagib linearne potražnje k onstantan i ne mijenja se , gornji primjer pokazuje da se
elastičnost mijenja duž krivulje i ovisi o postotnim promjenama cijene i količine . Jedini izuzetak od tog pravila su krajnji slučajevi savršeno elastične i savršeno neelastične potražnje . Jedino se kod tih primjera o njihovoj elastičnosti može zaključiti isključivo na temelju njihovog nagiba.
36
4.1.5. Unakrsna cjenovna elastičnost potražnje Znamo da postoje povezana dobra, neka dobra imaju supstitute, a neka su dobra
povezana u potrošnji na način da je moguća jedino njihova zajednička potrošnja, a tada govorimo o komplementima. Unakrsna cjenovna elastičnost potražnje upravo mjeri osjetljivost promjene potražnje za jednim dobrom kada se mijenja cijena nekog drugog, povezanog dobra , supstituta ili komplementa i označavamo je sa Edx,py (x i y su povezana dobra). Uzmemo li primjer piletine i
puretine, koji su supstituti u potrošnji, označimo potražnju za piletinom sa dx, a cijenu puretine sa py, tada je unakrsna cjenovna elastičnost potražnje za piletinom kada se mijena cijena puretine: Edx,py=
% Qx % py
i kod supstituta je uvijek Edx,py > 0
Ako poraste cijena puretine, ljudi će početi kupovati više piletine, te raste potražnja za piletinom, zato je Edx,py pozitivna. U slučaju komplemenata (računala i programski paketi), unakrsna cjenovna elastičnost potražnje za računalima (dx), kada se mijenja cijena programskih paketa (py) je: Edx,py=
%Qx % py
i kod komplemenata je Edx,py < 0
Ako poraste cijena programskih paket a py pada potražnja za njima, ali će se
smanjiti i potražnja za računalima, jer su ta dva dobra povezana u potrošnji, zato je Edx,py kod komplemenata negativna.
4.1.6. Veza između elastičnosti potražnje i ukupnog prihoda poduzeća
Jedno od ključnih pitanja za poduzeća je kako će se promjena cijene njihovog dobra odraziti na ukupne prihode od prodaje tog dobra. To će svakako ovisiti o cjenovnoj elastičnosti potražnje. Stoga analiziramo vezu između elastičnosti i ukupnog prihoda .
Ukupni prihod proizvođača je jednostavan umnožak cijene P i količine dobra Q koja se proda na tržištu (za potrošača je to iznos koji plaća za kupnju dobra). Na Slici 4.5. vidimo da se uz cijenu 9 prodaje 40 komada, stoga je ukupni prihod UP= p*Q= 9*40 = 360. Kada znamo cjenovnu el astičnost potražnje tada je jednostavno izračunati kako će reagirati ukupni prihod kada se mijenja cijena proizvoda : a) kada je potražnja neelastična na cijenu |Ed,p|<1, smanjenje cijene smanjuje
ukupni prihod, povećanje cijene povećava ukupni prihod, b) kada je potražnja elastična na cijenu, |Ed,p|>1, smanjenje cijene povećava ukupni prihod, a povećanje cijene smanjuje ukupni prihod, 37
c) kada je potražnja jedinično elastična |Ed,p|=1, smanjenje i povećanje cijene ne dovode do promjene ukupnog prihoda.
To ćemo jasnije vidjeti na donjim slikama. Budući da je UKUPNI PRIHOD umnožak cijene i količine (P*Q), na slikama vidimo da množenjem cijene i količine zapravo izračunavamo površinu pravokutnika čije su duljine stranica P i Q. Ta površina predstavlja ukupni prihod i mijenja se u svakoj pojedinoj točki na krivulji potražnje. Slika 4.5. Ukupni prihod (elastična D) 13 p 12 11 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1 0 0
Slika 4.6. Ukupni prihod (neelastična D) 11
p
10
A
9
B
8 7 6 5
D
4 3
q
20
40
60
80 100 120 140 160 180 200 220
D
2 1
q
0 0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
Krivulja potražnje na Slici 4.5. je položenija, elastičnija. Tvrtka prvo zaračunava cijenu 10 i uz nju prodaje 100 komada. Ukupni prihod UP=p*Q= 10*100=1000.
Ako spusti cijenu na 9, novi ukupni prihod bit će UP = p*Q= 9*120= 1080. Sniženjem cijene, tvrtka je povećala ukupni prihod zato što se suočava sa elastičnom krivuljom potražnje. Slika 4.6. prikazuje neelastičnu krivulju potražnje. Vidimo da se padom cijene sa 4 na 2 smanjila površina pravokutnika ispod krivulje potražnje, što znači da je s padom cijene smanjen ukupni prihod. Tvrtkama koje se suočavaju sa neelastičnom krivuljom potražnje, isplat i se povećavati, a ne snižavati cijene. 4.1.7. Dohodovna elastičnost potražnje
Osim cjenovne i unakrsne cjenovne elastičnosti potražnje, ekonomisti često analiziraju utjecaje ostalih varijabli na potražn ju, kao npr. dohodak. Koeficijent dohodovne elastičnosti potražnje Ed,I mjeri kako se mijenja količina potražnje kada se mijenja potrošačev dohodak. Ovdje se također mjeri osjetljivost potrošača, ali sada promatramo kako potrošač reagira na promjene dohotk a. Koeficijent dohodovne elastičnosti potražnje Ed,I stoga jednostavno izračunavamo kao omjer postotne promjene količine potražnje i postotne promjene dohotka (I - engl. income):
Ed,I =
% Q % I
38
U jednom od prethodnih poglavlja već smo spom injali kategorije normalnih i inferiornih dobara. Koeficijent dohodovne elastičnosti nam pomaže da izvršimo podjelu dobara na inferiorna i normalna . Naime, ako porast dohodaka dovodi do porasta traženih količina, takva dobra nazivamo normalna dobra. Budući da se u ovom slučaju količina potražnje i dohodak kreću u istom smjeru, koeficijent dohodovne elastičnosti za normalna dobra je pozitivan ili Ed,I > 0.
Kod inferiornih dobara koeficijent dohodovne elastičnosti je negativan ili Ed,I < 0 , što znači da će p orast dohotka dovesti do smanjenja kupovina inferiornih dobara. To je jedna rjeđa kategorija dobara koju su potrošači gotovo primorani kupovati pri niskim razinama dohotka. Ako dohodak raste, ljudi smanjuju kupovine tih dobara i zamjenjuju ih drugim, požel jnijim dobrima. Jedan
jednostavan primjer inferiornog dobra je vožnja autobusom. Ljudi s vrlo niskim primanjima primorani su koristiti usluge javnog prijevoza budući da im je automobil luksuz. Čim dohodak dovoljno naraste da su u mogućnosti kupiti automobil, potrošači smanjuju korištenje usluga javnog prijevoza. Među normalnim dobrima također postoje razlike u dohodovnoj elastičnosti. Nužna dobra (hrana) slabije reagiraju na promjenu dohotka (kupovine se povećavaju ali u manjem opsegu), dok k od luksuznih dobara kupovine značajnije rastu u slučaju porasta dohotka . 4.2. Elastičnost ponude (pojam i determinante)
Kao i potrošači, i proizvođači su različito osjetljivi na promjene cijena dobara koje proizvode. Iz zakona ponude znamo da će porast cijene dovesti do povećanja proizvodnje i ponude. Pitanje je samo koliko će reagirati ponuda na promjenu cijene?
Elastičnost ponude na cijenu mjeri promjenu količine ponude dobra uslijed promjene cijene tog dobra . Koeficijent cjenovne elastičnosti ponude Es,p izračunava se na isti način kao i kod potražnje, jedina je razlika što se izračunava na temelju krivulje ponude. Dakle, Es,p =
%Qs % p
=
Q 2 Q1 P 1 P 2 * Q1 Q 2 P 2 P 1
Elastičnost ponude mjeri za koliko će se % promijeniti količina ponude ako se cijena promijeni za 1%. Koeficijent cjenovne elastičnosti ponude je pozitivan . Ponuda je elastična na promjenu cijene ako ponuđena količina značajno reagira na promjenu cijene i tada je Es,p > 1. Ponuda je neelastična na promjenu cijene 39
ako ponuđena količina neznatno reagira na promjenu cijene i tada je 0 < Es,p < 1 , dok kod jedinične elastičnosti ponuđena količina reagira u istom obujmu kao i cijena, te je Es,p=1.
Cjenovna elastičnost ponude ovisi o sljedećim determinantama : 1) PRILAGODLJIVOST PROIZVOĐAČA Kad se promijeni cijena, neki proizvođači neće se moći odmah prilagoditi i povećati svoju proizvodnju, jer će imati poteškoća pri nabavi potrebnih resursa koji im trebaju za povećanu proizvodnju. U tom slučaju njihova je ponuda neelastična. Proizvođači koj i su se u stanju brzo prilagoditi porastu cijena, mogu vrlo brzo odgovoriti povećanjem proizvodnje i nabaviti potrebne resurse ili inpute. U tom slučaju ponuda je elastičnija na promjenu cijene. 2) VREMENSKI HORIZONT
U dužem vremenskom roku proizvođačima je lakše prilagoditi svoje kapacitete proizvodnje, povećati broj radnika i nabaviti dodatne strojeve, stoga je u dužem vremenskom roku ponuda elastičnija na promjenu cijene. U kratkom roku ponekad je gotovo nemoguće prilagoditi svoje resurse na način da se poveća proizvodnja. Moguće je povećati broj radnika, ali ne i kapitalna dobra. Stoga je u kratkom roku ponuda obično neelastičnija na promjenu cijene. 4.2.1. Razlike u cjenovnoj elastičnosti ponude
Kao i kod potražnje, postoje krajnji slučajevi elastičnosti krivulje ponude. To su savršeno elastična ponuda (vodoravna S') sa Es,p = ∞ i savršeno neelastična ponuda (okomita S) sa Es,p=0. U prvom slučaju neznatna promjena cijene dovodi do beskonačno velike promjene ponude, a u drugom promjena cijene uopće ne utječe na promjenu ponuđene količine. Između ta dva krajnja slučaja postoje elastičnije i manje elastične krivulje ponude ovisno o tome u kojem postotku reagira ponuđena količina na postotnu promjenu cijene. Što je krivulja ponude položenija, blažeg pozitivnog nagiba to je ona elastičnija, što je ona strmija, to je neelastičnija . Nacrtajte sami ta dva slučaja. Slika 4.7. Savršeno elastična i savršeno neelastična ponuda 13 12 11 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1 0
p
Sve što je rečeno kod analize elastičnosti potražnje vrijedi i kod ponude, jedino što
S
treba
S'
imati
koeficijenta
na
umu
elastičnosti
da
je
predznak
ponude
uvijek
pozitivan zbog zakona ponude. q
0
20
40
60
80
10 0
12 0
14 0
16 0
180
40
4.3. Primjena modela ponude i potražnje Upoznavanje sa elastičnostima ponude i potražnje omogućuje nam analizu posljedica intervencija države na tržištima. Moderne ekonomije su mješovite ekonomije, koje tržištima prepuštaju odluke o proizvodnji i potrošnji i alokaciji resursa, a država se uključuje kako bi povećala efikasnost, pro micala pravednost i osiguravala makroekonomsku stabilnost i rast. Što se događa u slučajevima kad se država umiješa na tržište? 4.3.1. Utjecaj porezne politike na ponudu i potražnju
Znamo da uvođenje poreza, povećanje poreznih stopa ima određeni učinak n a potrošnju i na proizvodnju. Postavlja se pitanje kakav je konačan ekonomski učinak uvođenja poreza, tko zaista plaća porez, odnosno tko snosi teret poreza. Da li su to potrošači, ili proizvođači, ili jedni i drugi? U toj analizi mogu nam pomoći ponuda i potražnja i njihove elastičnosti na promjenu cijena. One nam služe kako bismo istražili rasprostiranje učinaka porezne politike , bilo da se radi uvođenju poreza, povećanju porezne stope ili pak ukidanju nekih poreza. U slučaju direktnih ili izravnih poreza kao što je porez na dohodak, jasno je da teret poreza u cijelosti pada na poreznog obveznika . Međutim, kod indirektnih poreza (PDV, trošarine,) to rasprostiranje tereta poreza je manje transparentno i očigledno. Porez na potrošnju dobara ili usluga povećava cijenu tih dobara i usluga. Ali proizvođaču taj porast cijene ne ide u zaradu i nije mu motiv da poveća proizvodnju. To znači da uvođenje poreza na potrošnju (npr. poreza na dodanu vrijednost – PDV) smanjuje ukupnu tržišnu ponudu, odnosno, dovodi do pomaka krivulje ponude lijevo gore za iznos poreza , kao što je prikazano na sljedećoj slici. Slika 4.8. Ravnomjerna raspodjela poreznog tereta nova ravnoteža
S+t S
kupci vrtke
0
1
2
3
4
5
6
7
8
9 10 11 12 13 14 15
Uvođenje poreza na potrošnju t , povećava cijenu proizvoda na p+t, no to povećanje cijene ne daje motiv proizvođaču da poveća svoju proizvodnju. Uz novu višu cijenu, količina ponude ostaje na istoj razini (Q=8), zbog čega dolazi do po maka krivulje tržišne ponude S paralelno ulijevo na S+ t. Zbog pomaka krivulje ponude ulijevo uspostavlja se nova ravnotežna cijena i količina .
41
Tko plaća teret tog poreza? Mnogi bi rekli da teret u cijelosti prelazi na kupce proizvoda. Međutim, slika jasno predočava kako se porez rasprostire. Teret koji pada na kupce je razlika između nove i stare ravnotežne tržišne cijene, dok ostatak poreznog tereta snose tvrtke odnosno proizvođači . O čemu ovisi tko će i koliko će podnijeti poreznog tereta? To ovisi o elastičnostima krivulja tržišne ponude i potražnje, odnosno o osjetljivosti ponude i potražnje s obzirom na promjenu cijene. Na Slici 4.8. jasno se vidi da su krivulje ponude i potražnje u ravnotežnim točkama jednako elastične, odnosno da su kupci i tvrtke jednako osjetljivi na promjenu cijene. Zbog te činjenice porezni se teret ravnomjerno raspoređuje na kupce i proizvođače. Slika 4.9. Neravnomjerna raspodjela poreznog tereta S+t
S
Pb kupci
predstavlja iznos uvedenog poreza t. Pomak krivulje ponude ulijevo doveo je do nove
vrtke Ps
0
1
Slika lijevo prikazuje slučaj kada je krivulja ponude relativno neelastičnija (okomitija) od krivulje potražnje. Uvođenje poreza na potrošnju pomaklo je krivulju ponude S na S+t, a okomita razlika između tih dviju krivulja ravnoteže na tržištu, nove i više ravnotežne cijene i do no ve i niže ravnotežne količine.
2
3
4
5
6
7
8
9 10 11 12 13 14 15
Na Slici 4.9. jasno vidimo kako se rasprostire porezni teret. Kupci snose znatno manji teret poreza nego proizvođači (gornji pravokutnik). Teret za kupce je razlika između nove (Pb) i stare ravnotežne tržišne cijene . Ostatak poreznog tereta snose tvrtke (donji pravokutnik). Vidimo da u slučaju kada je ponuda
relativno neelastičnija od potražnje, veći dio poreznog tereta snose tvrtke odnosno proizvođači. U suprotnom slučaju, kada je potražnja relativno neelastičnija u odnosu na ponudu (potražnja strmija, a ponuda položenija) porezni bi se teret u većem obujmu prevalio na kupce . !!!!!! Zadatak za vježbu: nacrtajte sami takav slučaj polazeći od gornjeg primjera . Priprema predavanja prema: Mankiw, Gregory N. 2006. Osnove ekonomije. 3. izdanje. Zagreb: Mate. McConnell, Campbell R. and Stanley L. Brue. 2001. Economics. 15th edition. McGraw-Hill College. Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate. Slavin, Stephen L. 2008. Microeconomics. 9th edition. McGraw-Hill/Irwin.
42
5. POTRAŽNJA I PONAŠANJE POTROŠAČA U ovom poglavlju proširujemo znanje o potražnji koju smo obradili u prethodnim poglavljima, istražujući ponašanje potrošača i načela potrošačeva izbora. Ljudi kupuju razna dobra (robe i usluge) jer žele zadovoljiti svoje potrebe. Drugim riječima, želimo ostvariti zadovoljstvo upotrebom poželjnih dobara koje stječemo kupovinom. Korisnost ili zadovoljstvo stečeno potrošnjom dobara mjerimo tako da utvrdimo koliko smo spremni za njih platiti.
5.1. Ukupna i granična korisnost, zakon opadajuće granične korisnosti Pojam korisnosti uveden je u ekonomsku literaturu kako bi opisao zašto potrošači kupuju razne robe i usluge. Potrošači kupuju dobra zbog korisnosti koju im ona pružaju. Dobra koja im pružaju veću korisnost potrošači su spremni platiti više. Definicija korisnosti pomaže nam u izvođenju krivulje potražnje i u analizi njezinih svojstava. Korisnost (engl. utility) odražava koliko smo spremni dati novaca za neko dobro kako bi zadovoljili svoje potrebe . Teorija potražnje polazi od pretpostavke da potrošači maksimiziraju svoju korisnost (zadovoljst vo) birajući košaricu dobara koja im pruža najveću korisnost.
Pojmove ukupne i granične korisnosti objasnit ćemo jednostavnim primjerom. Pretpostavimo da ste jako gladni i žurite u prvi najbliži „Fast food“ u potrazi za sendvičem. Tamo je ostao samo jedan sendvič po 25 kn, a sljedeća je trgovina predaleko. Ako ste u tom trenutku pomislili da je preskup, ali bi ipak dali toliki
iznos jer ste gladni, tada za vas u tom trenutku sendvič zaista toliko i vrijedi. Niste još utažili glad, te u sljedećoj trgovini, u kojoj sendvič košta 18 kn, odlučujete se za kupovinu. Ne biste više bili spremni dati 25 kn, ali 18 kn biste dali. Zašto ne više 25? Jer više niste gladni kao maloprije, pa vam je korisnost od dodatnog sendviča sada manja. Pretpostavimo da ste kupili i drugi sendvič, a za treći bi dali 12 kn. Očito je korisnost od konzumiranja trećeg sendviča znatno niža od zadovoljstva koje vam je pružilo konzumiranje prvog i drugog sendviča. Od četvrtog bi vam možda već pozlilo, ali samo zbog primjera pretpostavimo da bi bili spremni kupiti i četvrtog, no samo za 8 kn. Što pokazuje ovaj primjer? Dobra (robe i usluge) kupujemo zbog korisnosti ili zadovoljstva koje nam pruža njihova potrošnja. Ukupna korisnost je ukupno zadovoljstvo od potrošnje ukupne količine nekog dobr a. Ukupna korisnost se povećava kada kupujemo dodatne jedinice nekog dobra, ali se sa svakom dodatnom jedinicom ukupna korisnost povećava sve manje . 43
Granična korisnost je dodatna korisnost koju imamo od potrošnje dodatne jedinice nekog dobra. Vidjeli smo da je granična korisnost svakog dodatnog sendviča sve manja. Prvi sendvič donosi najveću korisnost jer smo tada bili najviše gladni, a vrijednost svakog sljedećeg je sve manja i manja, tj. dodatna korisnost se smanjuje. Zbog sve manje dodatne korisnosti, sv aki sljedeći sendvič spremni smo platiti po nižoj cijeni od prethodnog. Kretanje dodatne ili granične korisnosti potrošača daje nam odgovor na pitanje zašto je krivulja potražnje opadajuća krivulja . Kad neko dobro kupujemo u većim količinama, korisnost od svake dodatne jedinice je sve manja. Taj princip nazivamo zakonom opadajuće granične korisnosti koji glasi: sa svakom dodatnom jedinicom potrošnje nekog dobra granična se korisnost od potrošnje tog dobra smanjuje. Upravo zbog tog zakona krivulja potražnje ima negativan nagib. U Tablici 5.1. prikazujemo podatke iz spomenutog primjera:
Tablica 5.1. Granična i ukupna korisnost – tablični prikaz Količina
Granična
Cijena P
Q
1 2 3 4
Ukupna korisnost TU
korisnost MU 25 18 12 8
25 18 12 8
25 43 55
(TU1 = MU1 = 25) (TU2 = MU1 + MU2 = 25 + 18 = 43 ) (TU3 = MU1 + MU2 + MU3 = 25 + 18 + 12 = 55)
63
Stupac 2 i 3 jednaki su jer cijena P je cijena koju su potrošači spremni platiti, a ona odražava graničnu korisnost od prvog do četvrtog komada sendviča. Graničnu korisnost označavamo sa MU (engl. marginal utility). Ukupnu korisnost TU (engl. total utility) dobijemo zbrajanjem graničnih korisnosti svih prethodnih jedinica potrošnje i prikazana je u 4. stupcu tablice. Slika 5.1. Granična i ukupna kor isnost – grafički prikaz Granična i ukupna korisnost 70 60 50 U T 40 , U M30 , P 20 10 0 0
1
2
3
MU
4
TU
5
količina Q
44
Na Slici 5.1. promotrite kretanje granične korisnosti. Izgleda identično kao što bi izgledala krivulja potražnje da smo crtali parove točaka cijena P i količina Q iz gornje tablice. Stoga i granična korisnost ima negativan nagib . Na slici vidimo da ukupna korisnost raste s potrošnjom dodatne jedinice, ali sve „sporije“, odnosno raste po opadajućoj stopi. Ona stoga nije rastući pravac, već ima zakrivljenost koja odražava sve manji prirast korisnosti kako raste potrošnja dobra. Sto ga obje krivulje na slici odražavaju djelovanje zakona opadajuće granične korisnosti potrošača.
5.2. Tržišna košarica dobara Potrošači svakodnevno donose odluke o tome koja dobra će kupiti. Odluke donose na temelju ukusa ili sklonosti ili preferencija. Ono što kupujemo svaki tjedan definirano je našim potrebama, željama i životnim navikama. Svaki dan pojedeš pecivo ili sendvič za užinu, plaćaš korištenje mobitela i interneta, a povremeno voliš otići u kino ili na koncert. Ova dobra predstavljaju tvoju mjesečnu tržišnu košaricu. Tržišna košarica je skup svih dobara koje potrošač kupuje radi zadovoljenja svojih potreba. Da bismo pojednostavili analizu, pretpostavit ćemo da potrošač bira samo između dva dobra. Takve tržišne košarice možemo prikazati u prvom kvadrantu koordinatnog sustava, gdje na osi x prikazujemo količinu jednog dobra, a na osi y količinu drugog dobra iz košarice.
Pretpostavimo da košarica sadrži jedan proizvod i jednu uslugu: pizzu i odlazak na koncert. Na Slici 5.2. prikazane su neke od mo gućih godišnjih tržišnih košarica. Košarica se prikazuje kao točka (na osi x je količina pizze, na osi y je broj odlazaka na koncert). Koja ti se tržišna košara najviše sviđa, odnosno koja bi ti donijela najveće zadovoljstvo? Slika 5.2. Tržišne košarice ( pizza i koncert) Razne košare (pizza, koncert) 60 50
10; 50
t r40 e c30 n o k20
5; 40
30; 40 15; 25
25; 30 40; 20
10 0 0
10
20 pizza 30
40
50
45
5.3. Krivulja indiferencije i mapa krivulja indiferencije
Pretpostavimo da košarica A sadrži 10 komada pizze i 14 odlazaka na koncert, što označavamo sa A (10, 14), a košara B sadrži 20 komada pizze i 20 odlazaka na koncert, dakle B (20, 20). Koja košara je bolja? Ona u kojoj ima svega više, stoga će veće zadovoljstvo u potrošnji pružiti košarica B. Kažemo da je košara B bolja od košare A . Pogledajmo drugi primjer. Košarica A ostaje ista, A (10, 14). Košara B sada sadrži 15 komada pizz e i 10 odlazaka na koncert, B (15, 10). U košarici B je više pizze, ali manje odlazaka na koncert, u odnosu na košaricu A. Kako sada odlučiti? Sada je vjerojatno teže donijeti odluku koju košaru izabrati. To ovisi o tome uživa li potrošač više u pizzi ili u odlascima na koncert. Općenito, to ovisi o sklonostima ili preferencijama potrošača . Pretpostavimo da je svejedno hoće li potrošač odabrati košaru A ili B . Što se tiče ukupnog zadovoljstva, i košara A (10, 14) i košara B (15,10) pružaju isto zadovoljst vo.
Štoviše, pretpostavimo da je potrošač ravnodušan prema sljedećim košarama, od kojih sve pružaju istu razinu korisnosti: A (10, 14); B (15, 10); C (25, 6); D (35, 4); E (50, 3).
Po kretanju količina pizze u navedenim košarama, može se zaključiti je dino da potrošač više voli jesti pizzu nego odlaziti na koncerte. No, ovaj primjer otkriva nam još nešto. Nacrtajmo tržišne košarice A do E i povežimo te točke glatkom linijom. Slika 5.3. Krivulja indiferencije – krivulja jednake korisnosti Krivulja indifere ncije 16 14
10; 14
12 t r e c n o k
10
15; 10
8 6
25; 6
4
35; 4
50; 3
2 0 0
10
20
30
40
50
60
pizza
Košarice koje pružaju jednaku korisnost, a sadrže međusobno različite kombinacije roba i usluge, čine nas ravnodušnima kad odlučujemo koju od njih odabrati. Budući da nam je korisnost od potrošnje tih košarica jednaka, kažemo 46
da smo prema njima indiferentni, tj. svaka kombinacija dobara u pojedinoj
košarici čini nas jednako zadovoljnima. Grafički takve košarice povezujemo krivuljom koja se zove krivulja indiferencije (Slika 5.3.). Krivulja indiferencije je krivulja koja povezuje sve tržišne košarice koje potrošaču pružaju jednaku razinu korisnosti. Na gornjoj slici vidimo da, kako idemo niz krivulju indiferencije iz košarice A u B, pa u C, sve do E, tako se odričemo određene količine jednog dobra kako bismo dobili veće količine drugog dobra. Potrošač se odriče odlaza ka na koncerte da bi više uživao u pizzi. Međutim, ono što je ključno, sve tržišne košarice koje su povezane istom krivuljom indiferencije pružaju istu razinu korisnosti. Graf koji prikazuje više krivulja indiferencije koje nam donose različite razine kori snosti nazivamo mapom krivulja indiferencije. Svaki potrošač ima mapu krivulja indiferencije indiferencije (Slika 5.4.) Slika 5.4. Mapa krivulja indiferencije Mapa krivulja krivulja indiferencije 16 14 12 10
t r e c 8 n o k 6
korisnost 3
korisnost 2
4
korisnost 1
2 0 0
5
10
15 pizza
20
Krivulja indiferencije koja je udaljenija od ishodišta pruža potrošaču veću razinu korisnosti, jer na njo j leže košare koje sadrže veće količine svih dobara u odnosu na donje krivulje. Krivulja indiferencije koja je najbliža ishodištu povezuje košare koje potrošaču donose najnižu razinu zadovoljstva, jer u svakoj košari ima manje svih dobara. Cilj je potrošača ostvariti što veću korisnost i naći se na što udaljenijoj krivulji indiferencije, indiferencije, no što ga u tome sprječava?
5.4. Budžetsko ograničenje i budžetski pravac Potrošači uvijek žele više svih dobara, jer je za svakog racionalnog potrošača „bolje imati svega više nego manje“. Međutim, unatoč željama i sklonostima, mogućnost kupovine je ograničena. Čime? Novcem kojim raspolažemo, našim ukupnim dohocima. S jedne strane, potrošač ima želje, s druge strane, ostvarenje tih želja je ograničeno budžetom kojim raspolaže.
47
Budžetsko ograničenje je maksimalna količina novca kojom potrošač raspolaže i raspoređuje na kupovinu određenih tržišnih košarica . Grafički prikaz budžetskog ograničenja zove se budžetski pravac ili budžetska linija – pravac koji prikazuje sve mogu će kombinacije dobara na koje je potrošač utrošio sav svoj dohodak .
Prikažimo to jednostavnim primjerom . Ako raspolažeš sa 84 kune (to je tvoje budžetsko ograničenje), taj iznos raspoređuješ na kupnju pizze i ulaznica za koncert. Ako je cijena komada pizze 2 kune, a ulaznica za koncert košta 6 kuna, ti možeš svoj džeparac rasporediti na sljedeći način: kupiš 42 komada pizze i ne ideš na koncert (džeparac 84 podijeliš sa cijenom pizze 2 kune, dobije se točka (42,0) na Slici 5.5.), ili ne kupuješ pizzu i ideš samo na koncerte (84 podijeliš sa 6 kuna, dobije se točka (0,14)). Ucrtamo koordinate ovih dviju točaka i spojimo ih, te dobijemo prikaz budžetskog pravca. Slika 5.5. Budžetski pravac potrošača Budžetski Budžetski pravac 16 14 12 t 10 r e c 8 n o k 6
4 2 0 0
10
20
pizza
30
40
50
Na budžetskom pravcu leži čitav niz mogućih košara, kombinacija pizze i odlazaka na koncert, koje su ti dostupne džeparcem. Samo one košarice koje se
nalaze na budžetskoj crti ili ispod nje dostupne su ti i možeš ih kupiti. One košarice koje se nalaze iznad pravca nisu ti dostupne, jer koštaju više nego što si možeš priuštiti. Ako dođe do promjene dohotka, budžetski pravac se pomiče paralelno ulijevo ili udesno , što je prikazano na Slici 5.6. Smanjenje dohotka znači da svega možemo manje kupiti, stoga se pravac pomiče paralelno prema ishodištu. Budući da sada kupujemo svega manje, pada i naše ukupno zadovoljstvo, stoga dolazimo na krivulju indeferencije bliže ishodištu (krivulja korisnosti 1 na Slici 5.4.). U suprotnom slučaju, ako nam se poveća dohodak, pravac se udaljava i pomiče paralelno desno gore. Taj novi, veći dohodak omogućuje ti da kupiš više i pizze i karata za koncert i povećaš svoje zadovoljstvo, što ti omogućuje da
48
„skočiš“ na udaljeniju krivulju indiferencije, prikazanu krivuljom korisnosti 3 na Slici 5.4. Slika 5.7. prikazuje poskupljenje pizze sa 2 na 4 kune. Uz džeparac od 84 kune
sada možeš kupiti 21 pizzu (84 : 4 = 21) ako ne ideš na koncert, ili 14 ulaznica ako ne kupuješ pizzu. Budući da je pizza dvostruko poskupila, možeš kupiti dva puta manje pizze nego prije poskupljenja. Dolazi do rotac ije budžetskog pravca prema unutra kao na Slici 5.7.. Slika 5.6. Pomaci Pomaci zbog promjene dohotka Slika 5.7. Pomaci Pomaci zbog promjene cijena Pom aci budžetskog pravca zbog zbog promjene dohotka dohotka
25
Rotacija otacija budžet sk og pravca zbog posk upljenja pizze pizze
16 14
20
12 t r e c n o k
15
t r e c n o k
10
10 8 6 4
5
2 0 0
10
20
30 40 pizza
50
60
0
70
0
10
20
pizza
30
40
50
5.5. Potrošačeva ravnoteža, grafički i analitički Potrošač ostvaruje maksimalnu korisnost kada bira košaru koja se nalazi na najudaljenijoj krivulji indiferencije, a koja ujedno dodiruje njegov budžetski pravac (tangenta je na budžetski pravac). To je točka maksimalne korisnosti potrošača i tada je potrošač ostvario ravnotežu. Tu situaciju zovemo potrošačeva ravnoteža jer je potrošač, novcem koji mu je na raspolaganju, dobio najveću korisnost u obliku najpoželjnije dostupne košarice dobara. Ovu situaciju prikazujemo na Slici 5.8.
Slika 5.8. Potrošačeva ravnoteža – max korisnost uz dano budžetsko ograničenje Ravnoteža potrošača 16 14 12 10
t r e c n o k
8
A
6 4 2 0 0
10
20
30
40
50
60
pizza
49
Potrošač je ostvario najveću korisnost uz zadani budžet i zadane cijene odabirom košare A, u kojoj se nalazi 25 komada pizze i 6 odlazaka na koncert. To je točka u kojoj se dodiruju budžetski pravac i najudaljenija krivulja indiferencije koju potrošač svojim budžetom može dostići . Kad bi potrošač odabrao košaru na krivulji indiferencije ispod budžetskog pravca, znači da nije potrošio sav novac kojim raspolaže. S druge strane, košare na krivulji indiferencije koja leži iznad njegovog budžetskog pravca potrošaču nisu dostupne. 5.5.1. Maksimiziranje korisnosti - analitički
Koliko ćemo čega kupiti ovisi o našem dohotku i o cijenama dobara i o našoj križaljci granične korisnosti. U Tablici 5.1. vidjeli smo koliko sendviča kupac kupuje pri svakoj od cijena. To je samo primjer, jer u stvarnom životu naići ćemo najčešće samo na jednu cijenu na tržištu. Imajmo na umu da što više istog dobra koristimo (unutar košarice dobara), to nam svaka dodatna jedinica tog dobra donosi sve manju graničnu korist. Koliko ćemo onda jedinica nekog dobra kupiti? Kupovat ćemo neko dobro sve dok se granična korisnost ne spusti na razinu cijene tog dobra. Dok god je granična korisnost od potrošnje nekog dobra viša od njegove cijene nastavljamo kupovati to dobro, sve dok granična koris nost posljednje kupljene jedinice ne padne na razinu cijene . Ili, pomoću jednostavnog matematičkog izraza (MU–granična korisnost, P– cijena): MUx > Px – nastavljamo kupovati MUx = Px – prestajemo kupovati MUx = Px možemo zapisati i kao
MUx Px
= 1 (za dobro X)
Pretpostavimo da je stvarna tržišna cijena sendviča 8 kuna. Znamo iz prijašnje
tablice da nam prvi sendvič pruža korisnost 25, dakle nama vrijedi više nego što stvarno košta, pa je za prvi komad naša granična korisnost od potrošnje veća od cijene, MU > p. Zato nastavljamo kupovati dok se ne izjednači granična korisnost sa cijenom, a to se događa s kupovinom četvrtog sendviča. Isto pravilo vrijedi ako uz dobro x (sendvič), kupujemo i druga razna dobra (dobro y, dobro z,...dobro n). U našim analizama pretpostavljamo da potrošači svoj dohodak troše na košaru dobara, a to je čitav niz dobara za zadovoljenje potreba. Stoga će potrošač ostvariti maksimalnu korisnost od potrošnje dobara x, y, z,...n, ako vrijedi jednakost: MUx Px
MUy Py
MUz Pz
...
MUn Pn
50
Gornji matematički izraz predstavlja uvjet potrošačeve ravnoteže koji glasi: potrošač će uz zadani dohodak i dane tržišne cijene ostvariti maksimalnu korisnost kada je granična korisnost po jedinici novčanog izdatka (MU/p) za sva dobra jednak a. U točki A na Slici 5.8. ostvarena je potrošačeva ravnoteža – potrošač je odabrao onu kombinaciju pizze i odlazaka na koncert koja mu maksimizira korisnost uz dani budžet i dane cijene te je u toj točki postignuto MUpizza Ppizza
MUkoncert Pkoncert
.
5.5.2. Zašto krivulje potražnje opadaju?
Polazeći od gornjeg uvjeta potrošačeve ravnoteže, jasna je veza između granične korisnosti i cijene. S porastom cijene dobra, smanjuje se naša spremnost da kupimo to dobro. Kupujemo dodatne jedinice dobara sve dok se ne izjednač i cijena tog dobra sa graničnom korisnosti posljednje jedinice (uz cijenu 8kn potrošač kupuje 4 sendviča, četvrti donosi MU=p). S povećanjem cijene sa 8 na 12 kn, smanjuje se odnos MU/p (8/12kn<1) odnosno MU/p ≠1. Kažemo da je došlo do potrošačeve neravnoteže. Veća cijena smanjuje željenu potrošnju i kupovinu tog dobra (smanjujemo potrošnju sa 4 na 3 komada), dok se ponovno ne izjednači cijena i granična korisnost od potrošnje zadnje jedinice dobra, MU=p. Naime, smanjenjem potrošnje nekog dobra granična kor isnost raste , stoga do ravnoteže ponovno dolazi kada smanjimo kupovinu sendviča sa 4 na 3 komada, jer se u tom slučaju ponovno postiže MU/p =1 (12/12kn=1). 5.5.3. Primjena pravila maksimiziranja korisnosti
Pravilo maksimiziranja korisnosti može se upot rijebiti i kod brojnih drugih aktivnosti i djelatnosti. Dan se sastoji od 24 sata, unutar kojih svatko od nas
obavlja različite aktivnosti (spavanje, posao, učenje, odlazak u kino, vožnja biciklom....). Dan ćemo efikasno provesti i ostvariti maksimalnu kor isnost kad granična korisnost po jedinici utrošenog vremena za sve aktivnosti bude jednaka. Vrijeme koje je potrebno za učenje raznih predmeta (matematika, engleski, osnove ekonomije) sigurno nije jednako, a vrijeme od 3 sata podijelili ste jednako
za učenje ta tri predmeta. To znači da niste efikasni jer za svaki od predmeta odvajate po jedan sat za učenje. Ako u zadnjoj minuti učenja savladate više gradiva iz engleskog nego iz matematike, tada ste mogli povećati ukupno znanje samo da ste prebacili dodat ne minute učenja sa engleskog na matematiku, sve dok zadnja minuta ne bi dala jednako dodatno znanje za sva tri predmeta.
51
5.6. Alternativni pristup analizi potražnje – efekt supstitucije i efekt dohotka
Zakon opadajuće potražnje može se analizirati na drugačiji način , bez teorije korisnosti. Vilfredo Pareto, poznati ekonomist 19. stoljeća sve važne elemente teorije potražnje analizira alternativnim pristupom, korištenjem tzv. krivulja indiferencije, alat koji ćemo detaljnije upoznati na 2. godini u okvir u kolegija Mikroekonomija. Zašto potražnja za nekim dobrom pada kad raste njegova cijena? Paretova analiza preko krivulja indiferencije daje jasan odgovor: zbog efekta supstitucije i efekta dohotka .
Ako cijena jednom dobru iz košare dobara poraste, dok se cijene drugih dobara ne mijenjaju, to dobro za potrošača postaje relativno skuplje. Efekt supstitucije kaže da će, u slučaju kada cijena jednom dobru poraste, potrošač nastojati zamijeniti ili supstituirati to skuplje dobro nekim drugim, jeftinijim, zamjenskim dobrom, kako bi jeftinije zadovoljio svoje potrebe. Odnosno,
potrošači supstituiraju skuplja dobra jeftinijima i na taj način pokušavaju zadržati razinu svog zadovoljstva uz manji trošak. Nadalje, potrošači su u kupovinama ograničeni iznosom svoji h dohodaka. Stoga, kada dođe do porasta cijene nekog dobra iz potrošačeve poželjne košare, realni dohodak potrošača se smanjuje, odnosno smanjuje se kupovna moć tog dohotka. Poskupljenjem dobara smanjuje se količina dobara koje potrošač svojim dohotkom može kupiti. Efekt dohotka kaže da će povećanje cijene nekog dobra smanjiti realni dohodak (kupovnu moć) i na taj način smanjuje željenu potrošnju dobara . Pad cijene nekog dobra povećava realni dohodak i kupovnu moć, te povećava željenu potrošnju dobara. Dakle, zašto je krivulja potražnje opadajuća ? Zbog djelovanja efekta supstitucije
jer će potrošač dobro kojem poraste cijena supstituirati jeftinijim dobrom, pa potražnja za skupljim dobrom pada, te zbog djelovanja efekta dohotka, jer porast cijene smanjuje realni dohodak, a smanjenje realnog dohotka smanjuje potražnju.
5.7. Paradoks vrijednosti („water-diamond paradox“ ) Takozvani „paradoks vrijednosti“ otkrio je Adam Smith kada je pokušavao objasniti zašto voda, kao neizmjerno dragocjeno dobro, ima izuzet no nisku vrijednost u odnosu na dijamant, koji nije nužno dobro a postiže izuzetno visoku cijenu. Danas, kad već znamo mnogo o teoriji korisnosti „paradoks vrijednosti“ ima svoje razumno objašnjenje. Griješimo ako promatramo ukupnu korisnost koju daje voda ili dijamant u određivanju njihove cijene. Treba promatrati graničnu korisnost zadnje potrošene jedinice. 52
Što više trošimo nekog dobra, granična je korisnost svake dodatne jedinice potrošnje sve manja. Potrošači kupuju dobra sve dok granična korisnost posljednje potrošene jedinice tog dobra ne padne na razinu tržišne cijene. Dakle, MUvoda MUdijama MUdijamant nt Pvoda
Pdijaman Pdijamant t
Cijena vode za potrošača određena je graničnom korisnosti, korisnosti koju mu daje posljednja čaša vode. Budući da u odnosu na dijamante vode ipak ima mnogo više, granična korisnost posljednje čaše vode je vrlo niska, pa je niska i njezina cijena. Dijamant je izuzetno rijetko dobro, pa je granična korisnost posljednjeg kupljenog karata dijamanta vrlo visoka, pa je visoka i njegova cijena. Stoga, paradoks vrijednosti tumačimo na sljedeći način : što je više nekog dobra,
manja je granična korisnost (relativna poželjnost) njezine posljednje jedinice (i manja cijena); što je dobro rjeđe, granična je korisnost njezine posljednje jedinice veća (i cijena veća ).
5.8. Potrošačev višak ili probitak Potrošačev višak ili probitak je razlika između cijene koju je potrošač spreman platiti za neko dobro i stvarne cijene tog dobra . Sjetimo se primjera sa
sendvičima. Cijena na tržištu je 8 kn, pri kojoj je kupac spreman kupiti četiri komada. Budući da je kupac spreman platiti 25 kn za prvi sendvič, višak korisnosti kod kupovine prvog komada jednak je 25 – 8 = 17. Kupac je spreman platiti 18 kn za drugi komad, pa je probitak od drugog sendviča jednak 18 – 8 = 10. Za treći je spreman dati 12 kn, pa je probitak od trećeg 12 – 8 = 4. Za četvrtog je spreman dati upravo onoliko kolika je tržišna cijena sendviča, stoga nema probitka. Ukupni potrošačev višak ili probitak u ovom primjeru iznosi: 17 + 10 + 4 = 31, što smo dobili zbrojem viška korisnosti iznad tržišne cijene za sve prethodne jedinice potrošnje. Probitak potrošača se još jednostavno može izračunati tako da se od ukupne korisnosti od potrošnje svih jedinica dobara oduzme stvarni trošak potrošača. Ako je kupac kupio 4 komada sendviča po tržišnoj cijeni 8 kn, njegov trošak je P*Q = 8*4 = 32. U tablici vidimo da je ukupna korisnost TU od kupnje svih 4
komada sendviča 63, stoga je višak potrošača jednak razlici između ukupne korisnosti i ukupnog troška potrošača za te četiri jedinice ili: Višak potrošača = TU – (P*Q) = 63 – 32 = 31 Grafički je probitak potrošača određen površinom pravokutnog trokuta kojeg zatvaraju krivulja potražnje i cjenovna crta , kao na donjoj slici. slici. 53
Slika 5.9. Probitak potrošača P D b P*
probitak a
a *b 2
cjenovna crta
Q
Zadatak za ponavljanje:
U donjoj tablici izračunajte graničnu i ukupnu korisnost od potrošnje dobra X. Odredite koliki je višak potrošač ostvario ako je kupio 4 jedinice dobra X. Koliki je višak potrošača ako je kupio svih 7 jedinica dobra? Tablica. Izračun granične i ukupne korisnosti i probitka potrošača P (cijena) TU (ukupna Q (količina) MU (granična 100 85 70 60 40 25 10
1 2 3 4 5 6 7
korisnost) 100 85 70 60 40 25 10
korisnost) 100 185 255 315 355 380 390
Ukupna korisnost od potrošnje 4 jedinc e dobra je 315, a 4 komada ukupno koštaju 4*60 = 240. Stoga je višak potrošača pri kupnji 4 jedinice dobra X jednak TU4 – (p*Q)4 = 315-240 = 75. Sami izračunajte probitak ako je potrošač kupio svih 7 jedinica X-a. Priprema predavanja prema: Ahec Šonje, A. et all. 2012. Osnove ekonomije 2 . Udžbenik za 2. razred ekonomske
škole. Zagreb: Mate. Ekelund, Robert B. i Robert F. Herbert. 1998. Povijest ekonomske teorije i metode. Zagreb: Mate. Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate. Slavin, Stephen L. 2008. Microeconomics. 9th edition. McGraw-Hill/Irwin. McGraw-Hill/Irwin.
54
6. TEORIJA PROIZVODNJE Nakon detaljne analize potražnje, nastavljamo sa analizom ponude na tržištu. Analiza ponude poduzeća sastoji se od analize proizvodnje i analize troškova koja nastaju uslijed proizvodnog procesa . Da bismo razumjeli zakon ponude, te
što je zapravo krivulja ponude, moramo detaljnije analizirati kako se kreću troškovi poduzeća koji ovise o samom proizvodnom procesu. Stoga ćemo prvo upoznati osnove teorije proizvodnje.
6.1. Funkcija proizvodnje
Proizvodnja je ključna ekonomska aktivnost koja stvara gotove proizvode i usluge , osigurava radna mjesta , a ulagači i vlasnici poduzeća nastoje od proizvodne aktivnosti ostvariti zaradu ili profit. Proizvodnja se može odvijati u velikim tvornicama s tisućama zaposlenih ili pak u malim obrtničkim radnjama. Rezultat proizvodnje nije samo roba, to može biti usluga, ideja, pa čak i informacija. Proizvodnja je djelatnost poljoprivrednika koji u pr oizvodnju ulažu zemlju,
sjeme, alate i strojeve, te ulažu svoj rad. Proizvodnja je djelatnost konzultantske firme, koja pribavlja uredski materijal, kompjutore, stručne knjige i časopise, te nudi konzultantske usluge klijentima. Bez obzira o kakvoj je vrsti proizvodnje riječ, zajednički je cilj proizvođača što efikasnije proizvoditi , odnosno proizvesti određenu razinu proizvodnje uz najniže utroške. Jednako tako, cilj proizvođača je maksimizirati profit (profit = prihodi – rashodi). Proizvodni proces jednostavno prikazujemo matematičkom funkcijom. U proizvodnom procesu koriste se proizvodni resursi ili faktori proizvodnje ili inputi. To su rad, kapital, zemlja, pogoni, zgrade, alati, sirovine, tehnologija,
znanja, te ostali utrošci poput struje, plina, vode, Proizvodni proces funkcionalno funkcionalno se zapisuje: Q = A * f (L, K, N,...)
gdje je: Q količina proizvodnje ( Q – engl. quantity), A A tehnologija proizvodnje (metoda kombiniranja inputa), L količina rada ( engl. labor), K količina fizičkog kapitala, N količina prirodnih resursa, f( ) funkcija koja prikazuje kako se inputi kombiniraju u proizvodnom procesu. Funkcija proizvodnje Q pokazuje
maksimalnu količinu proizvoda koju je moguće ostvariti uz raspoložive resurse (inpute) i zadanu razinu tehnologije. 55
6.2. Resursi (inputi) Resursi ili faktori proizvodnje ili inputi sredstva su koja se koriste u proizvodnji roba i usluga. Resursi se dijele u tri glavne kategorije: zemlja, rad i kapital. Zemlja i rad nazivaju se primarnim ili izvornim resursima, dok je kapital proizvedeni resurs. Zemlja je input koji podrazumijeva sve prirodne resurse koji se nalaze na planeti Zemlji koje označavamo oznakom N (engl. natural resources); poput vode, mora, zraka, ruda, zemnog plina, nafte, zemlje za obradu, itd. Rad je input koji predstavlja ljudsku aktivnost ,
čija je svrha proizvodnja određene usluge ili proizvoda. Rad (kojeg označavam o sa L) iznimno je značajan resurs jer obuhvaća vještine, sposobnosti i znanja potrebna za nesmetano odvijanje proizvodnje. Kapital je input koji se koristi za dobivanje novih proizvoda i usluga, te se sastoji od fizičkog kapitala (to su trajna proizveden a dobra: strojevi, infrastruktura, alati, zalihe proizvoda) i financijskog kapitala. U analizama ćemo ga označavati sa K , te za sada zanemarujemo financijski kapital. Uz veći tehnološki napredak, kapitalna će dobra biti modernija, a to će omogućiti stvaran je boljih, efikasnijih i vrednijih proizvoda. Resursi koji se koriste u proizvodnom procesu su oskudni . Zato je važno imati tehnologiju koja će omogućiti efikasnu kombinaciju resursa u proizvodnom
procesu kako bi se proizvela određena količina proizvoda. 6.3. Rezultati proizvodnje
To može biti roba (laptop, olovka, boca vode) ili pak usluga (spa masaža, posjet frizeru, prodaja tramvajskih Rezultat proizvodnje zovemo output ili proizvod.
karata), koji predstavljaju krajnje rezultate procesa proizvodnje. Rezultati proizvodnje usko su povezani s resursima koje koristimo u proizvodnom procesu. Kvaliteta outputa ovisi o kvaliteti i vrsti inputa korištenih u proizvodnji. Napomenimo da treba dobro paziti u razlikovanju inputa (resursa) i outputa (rezultata proizvodnje). Evo primjera.
Kada tvornica suhomesnatih proizvoda proizvede šunku koju putem trgovina prodaje krajnjim potrošačima, šunka je rezultat proizvodnje (output). No, ako istu šunku kupuje vlasnik pizzerije, pa je šunka sastojak za pripremu pizze, šunka je tada input (resurs) u proizvodnom procesu i koristi se za dobivanje krajnjeg proizvoda tj. pizze. Odluka o tome je li neki proizvod input ili output 56
ovisi o tome ide li proizvod u konačnu potrošnju ili ulazi u sljedeći proizvodni proces.
6.4. Proizvodnja u kratkom roku U analizi proizvodnje važno je razlikovati KRATKI I DUGI ROK PROIZVODNJE , zbog učinaka koje vrijeme ima na ukupnu proizvodnju i
troškove. Naime, u kratkom roku poduzeća mogu prilagođavati i mijenjati samo varijabilne faktore (rad, sirovine), dok se u dugom roku mogu prilagođavati svi faktori proizvodnje (uključujući i kapital, opremu, pogone, infrastrukturu). Faktore koji nisu promjenjivi u kratkom roku zovemo fiksnim faktorima (kapital), a promjenjive u kratkom roku zovemo varijabilnim faktorima (rad, prirodni resursi). U kratkom roku poduzeće može povećavati proi zvodnju povećanjem upotrebe varijabilnog faktora (L - rad), dok je fiksni (K - kapital)
nepromjenjiv. U dugom roku poduzeće može povećavati proizvodnju povećanjem upotrebe svih faktora proizvodnje. 6.4.1. Ukupni, prosječni i granični proizvod varijabilnog faktora Krenimo od funkcije proizvodnje oblika Q = f (L, K), gdje smo zanemarili
tehnologiju i prirodne resurse. Pomoću ove funkcije analiziramo važne pojmove proizvodnje poput ukupnog, prosječnog i graničnog proizvoda varijabilnog faktora. Analiziramo proizvodnju u kratkom roku , kada povećanje proizvodnje ovisi samo o promjeni varijabilnog faktora rad, dok je kapital fiksni, nepromjenjivi faktor. To znači da će se u kratkom roku količina proizvodnje povećavati samo povećanjem rada, zapošljavanjem dodatni h radnika, koji rade sa
istom količinom opreme i strojeva. Ukupni proizvod rada TPL (engl. total product of labour )
je maksimalna količina proizvodnje koja se može proizvesti uz varijabilan faktor rad, te uz zadanu količinu kapitala i zadanu tehnologiju. Tablica 6.1. Ukupni, prosječni i granični proizvod rada (kratki rok proizvodnje) rad (L)
Q ili TPL
MPL = ΔTPL = TPLn-TPL(n-1)
APL=TPL /L
0 1 2 3 4 5
0 200 300 350 380 390
200 (TP1-TP0=200-0) 100 (TP2-TP1=300-200) 50 (TP3-TP2=350-300) 30 10
200 150 116.7 95 78
57
Prva dva stupca tablice prikazuju kako se povećava ukupna proizvodnja Q ili ukupni proizvod rada TPL (TPL je sinonim za Q u kratkom roku), kada se mijenja varijabilni faktor rad L. Kada je L= 0, tada je i Q (TP L) = 0. Primijetite kako se u
tablici sa svakim dodatnim radnikom ΔL = 1 (Δ označava promjenu) povećava ukupni proizvod rada TPL. Kada grafički prikažemo vezu između povećanja rada L i ukupne proizvodnje TPL , možemo uočiti što se zbiva u proizvodnom procesu, te kakav je porast proizvodnje. Slika 6.1. Kretanje ukupnog proizvoda rada zbog rasta varijabilnog faktora rad Kada je broj radnika L= 0, ukupni proizvod rada TPL= 0. Sa svakim dodatnim radnikom, uz fiksni kapital, raste ukupni proizvod rada TP L ili Q, ali po opadajućoj stopi, odnosno, raste sve sporije i sporije. Znači da sa zapošljavanjem dodatnog
Q
450 400 350 300 250
radnika ∆L, dodatni (granični ili marginalni) proizvod rada sve je manji i manji. Granični
200 150
proizvod rada MPL na slici je prikazan pravokutnicima, a on je sve manji i manji kako zapošljavamo dodatne radnike.
100 50
L
0 0
1
2
3
4
5
6
Na gornjoj slici istaknuti pravokutnici predstavljaju granični proizvod rada MP L (engl. marginal product of labour ).
Granični proizvod rada MP L dodatni je proizvod ΔTP L kojeg donosi dodatna jedinica rada ΔL, dok su drugi faktori fiksni. Do graničnog proizvoda rada dolazimo jednostavno tako da od ukupnog proizvoda TPL oduzmemo prethodnu vrijednost TPL , kao što prikazuje treći stupac Tablice 6.1, a grafički se prikazuje kao na Slici 6.2.
Slika 6.2. Kretanje graničnog proizvoda rada MP L MPL
250 200 150 100 50
L 0 0
1
2
3
4
5
6
Na Slici 6.2. izdvojeni su pravokutnici sa slike 6.1 i povezivanjem njihovih vrhova dobili smo liniju koja prikazuje kako se mijenja granični proizvod rada MPL sa zapošljavanjem dodatnog radnika. Vidimo da sa svakom dodatnom jedinicom rada L, uz fiksni kapital, granični ili dodatni proizvod rada opada.
Uz ukupni i granični proizvod rada, možemo izračunati još jednu značajnu veličinu (vidjeti zadnji stupac Tabli ce 6.1.). 58
Prosječni proizvod rada AP L (engl. average product of labour ) omjer je ukupnog proizvoda rada (proizvodnje Q) i broja zaposlenih L, dakle AP L =
TP L L
ili
Q L
.
Omjer količine proizvodnje i broja radnika je z apravo PRODUKTIVNOST RADA (TPL/L=Q/L) koja nam govori kako se mijenja količina proizvodnje po radniku , odnosno kolika je prosječna količina proizvodnje po jednom radniku . Prosječni proizvod rada AP L izračunali smo u zadnjem stupcu tablice i pridružili krivulji graničnog proizvoda rada na Slici 6.3. Slika 6.3. Prosječni i granični proizvod rada MPL,APL
250
Krivulja prosječnog proizvoda rada AP L također je opadajuća krivulja (kako L raste prosječni proizvod pada) ali je blažeg negativnog nagiba od krivulje graničnog proizvoda MPL.
MPL
200
APL 150 100 50 0 0
1
2
3
4
L
5
6
6.4.2. Zakon opadajućih graničnih prinosa varijabilnog faktora Gornje slike ukazuju na jedan od značajnih zakona u ekonomiji – zakon opadajućih graničnih prinos a varijabilnog faktora.
Zakon opadajućih graničnih prinosa varijabilnog faktora glasi: sa svakim dodatnim povećanjem varijabilnog faktora rad uz fiksni kapital, dodatna količina proizvodnje je sve manja i manja . Drugim riječima, granični proizvod varijabilnog faktora smanjuje se sa dodatnim zapošljavanjem tog faktora, dok su drugi faktori fiksni. Na što vas asociraju iz prijašnjih lekcija gornje slike i zakon opadajućih graničnih prinosa? (Sjetite se granične korisnosti i zakona opadajuće granične korisnosti).
Imajmo na umu da je zakon opadajućih graničnih prinosa empirijska činjenica do koje se došlo opažanjem i istraživanjem velikog broja proizvodnih procesa. Međutim, opadajući granični prinosi ne moraju vrijediti za sve razine proizvodnje. Često u ranoj fazi proizvodnje , s prvim utrošcima rada, ukupni proizvod rada TPL prvo raste po rastućoj stopi, stoga raste i granični proizvod MPL i prosječni APL. Tek u kasnijoj fazi proizvodnje sa dodavanjem dodanih jedinica rada, granični i prosječni proizvod rada počinju se smanjivati. Pogledajmo to na sljedećim slikama. 59
Slika 6.5. Prosječni i granični proizvod rada
Slika 6.4. Ukupni proizvod rada 250
MP,AP
250
TP
max produktivnost rada
200
200
150
150
100
100 50
50
L
0 0
1
2
3
4
5
0 6
L 0
1
2
3
4
5
6
VAŽNO! Gornje dvije slike prikazuju tipično kretanje ukupnog, prosječnog i graničnog proizvoda rada . U ranoj fazi proizvodnje, s prvim utrošcima rada djeluju rastući granični prinosi faktora rad , što znači da se ukupni proizvod rada povećava po rastućoj stopi, stoga prosječni i granični proizvod rada rastu . U kasnijoj fazi proizvodnje, sa daljnjim zapošljavanjem rada počinje djelovati zakon opadajućih graničnih prinosa rada , kada ukupni proizvod rada nastavlja rasti ali po opadajućoj stopi, stoga opadaju prosječni i granični proizvod rada . Na Slici 6.4. vidimo „infleksiju“ u kretanju ukupnog proizvoda rada; sa prva d va radnika ukupni proizvod raste sve brže, nakon trećeg radnika ukupni proizvod raste sve sporije. Na Slici 6.5. granični proizvod počinje opadati prije prosječnog proizvoda, te MPL siječe krivulju AP L u njenom maksimumu , nakon čega granični MPL pada brže u odnosu na APL. Gledajući Sliku 6.5. što možemo zaključiti? Poduzeće ostvaruje maksimalnu produktivnost rada AP L kada se granični proizvod rada izjednačava sa prosječnim proizvodom rada ili MP L = APL max (u našem slučaju to je između dva i tri radnika).
6.5. Proizvodnja u dugom roku i supstitucija inputa U dugom roku proizvodnje svi su faktori proizvodnje varijabilni. Funkciju
proizvodnje i dalje označavamo Q = f (L, K), a uz rad, sada je i kapital varijabilni, promjenjivi faktor proizvodnje. U proizvodnji se koriste različite metode proizvodnje - metode kombiniranja inputa rad i kapital da bi se proizvela određena razina proizvodnje Q* . Budući
da takvih metoda može biti više, ekonomiste zanimaju samo tehnički efikasne metode proizvodnje. Na Slici 6.6. prikazujemo sve tehnički efikasne metode proizvodnje (kombinacije faktora rad i kapital) za proizvodnju zadane količine npr. Q = 40. Te su kombinacije inputa povezane krivuljom koju zovemo IZOKVANTA. Izokvanta je krivulja koja povezuje sve tehnički efikasn e 60
metode proizvodnje ili kombinacije faktora rada L i kapitala K za proizvodnju
zadane količine proizvodnje Q. Zakrivljenost izokvante govori o lakoći supstitucije ili zamjene inputa rada kapitalom. Poduzeće može proizvesti 40 proizvoda (Slika 6.6.) uz različite kombinacije faktora rad i kapital. O lakoći zamjene faktora ovisi oblik izokvante. Što je zakrivljenost manja to je lakoća supstitucije faktora veća. Postoji nekoliko vrsta izokvanti ovisno o lakoći supstitucije jednog faktora drugim. Slika 6.6. Izokvanta 16
Tablica 6.2. Funkcija proizvodnje
K
14 12 10 8 6
Q=40
4 2 0 0
5
10
L
Q 40 40 40 40 40 40 40 40 40
L 1 2 3 4 5 6 7 8 10
K 15 10 7 5 4 3,4 3,1 2,8 2,4
Slika 6.6. prikazuje glatku ili konveksnu izokvantu, nacrtanu prema podacima iz Tablice 6.2. Svaka točka na izokvanti prikazuje tehnički efikasnu kombinaciju L i
K za proizvodnju Q = 40. Ako poduzeće želi povećati upotrebu rada L za jednu jedinicu sa L = 3 na L = 4, mora se odreći ili smanjiti upotrebu kapitala sa K = 7 na K = 5, dakle za dvije jedinice. Daljnje povećanje rada sa L = 4 na L = 5, dovest će do smanjenja utroška kapitala sa K = 5, na K = 4 , dakle za jednu jedinicu. Kako poduzeće dodatno povećava faktor rad, sve je teže supstituirati kapital radom . Poduzeće se ne može odreći kapitala u cijelosti, ako dodatno povećava rad, jer mu kapital treba da bi proizveo određenu razinu proizvodnje. Stoga, kako se krećemo slijeva nadesno (povećavamo utrošak rada) nagib izokvante postaje sve blaži i sve manje negativan. Zamjenjivost rada i kapitala u ovom je slučaju kontinuirana . Međutim, s povećanjem upotrebe rada, poduzeće je spremno sve manje žrtvovati i smanjivati upotrebu kapitala . Zato je ova izokvanta konveksnog oblika , a
njezin je nagib sve manje negativan. Promjenu utroška kapitala zbog dodatnog utroška rada označavamo sa K , što je oznaka za nagib izokvante. Kako je L
izokvanta konveksna, nagib
K L
postaje sve manje negativan slijeva nadesno.
Dakle, u proizvodnom procesu moguća je supstitucija faktora proizvodnje, te da
bi se povećala upotreba rada L, mora se smanjiti upotreba kapitala K da bi ostali na istoj razini proizvodnje Q. 61
Slika 6.7. prikazuje linearnu, pravocrtnu izokvantu kod koje također postoji mnogo efikasnih kombinacija utrošaka, ali uz savršenu zamjenjivost faktora . To znači da je jednostavno zamijeniti rad i kapital odnosno oni su uvijek zamjenjivi u jednakom omjeru, što je u stvarnosti zapravo vrlo rijedak slučaj . Slika 6.7. Linearna izokvanta 20
Slika 6.8. Input-output (Leontievljeva)
K
20
15
K
15
10
10
Q=f(L,K)
5
Q=f(L,K)
5 L
0 0
5
P1
0
10
0
L 5
10
Slika 6.9. Izlomljena izokvanta Na Slici 6.8. izokvanta je pravokutnog oblika (input-output ili Leontievljeva) što znači da je moguća samo jedna tehnički efikas na metoda proizvodnje (u točki P1) zadane količine Q. Slika 6.9. prikazuje izlomljenu izokvantu koja je najbliža stvarnosti . Ona ima tek nekoliko tehnički
20 K 15
P1
10
P2
Q=f(L,K)
5
efikasnih kombinacija utrošaka rada i kapitala u
0 0
5
10
L
proizvodnji dane razine proizvodnje (P1 i P2).
Vratimo se na funkciju proizvodnje Q = f (L, K) koja prikazuje funkcionalnu vezu
faktora L i K i različitih razina proizvodnje Q, koje mogu biti manje ili veće ovisno o tehnologiji i upravljačkom znanju. Takva funkcija opisuje veliki broj izokvanti (mapa izokvanti), a svaka je izokvanta vertikalna projekcija
horizontalnog presjeka proizvodne površine koju zatvara funkcija proizvodnje Q = f (L, K). Da bismo shvatili kako ova funkcija izgleda, nacrtajmo trodimenzionalnu sliku proizvodne funkcije , budući da kombinacijom rada L i
kapitala K nastaje treća varijabla, količina proizvodnje, te proizvodna funkcija u 3-D formira tzv. proizvodni plašt (rad je na osi x, kapital na osi y i količine proizvodnje na osi z).
62
Slika 6.10. Funkcija proizvodnje Q = f (L, K), 3-D prikaz Ova funkcija proizvodnje prikazuje proizvodnu površinu ili proizvodni plašt. Ako na bilo kojoj
Q
razini plašta, presiječemo horizontalno taj plašt i
L
taj presjek projiciramo u dvodimenzionalni prostor dobit ćemo veliki broj izokvanti , kao što smo dobili na slici jednu izokvantu Q'. Što je
izokvanta
izokvanta dalje od ishodišta, to je razina proizvodnje viša, što je projekcija presjeka bliže ishodištu to je razina proizvodnje niža.
Q’ K
ZADATAK: Nacrtajte mapu izokvanti za razine proizvodnje Q=20, Q=40, Q=60 6.5.1. Prinosi na opseg i proizvodnost
U kratkom roku povećanje samo varijabilnog faktora rad, uz ostale faktore fiksne, dovodi do opadajućih graničnih prinosa varijabilnog faktora. U dugom roku nas zanima kako na proizvodnju utječe povećanje svih faktora. Kretanje razine proizvodnje u dugom roku, kada se jednakomjerno ili u istoj proporciji mijenjanju i rad i kapital, mjerimo tzv. prinosima na opseg . Prinos na opseg u dugom roku proizvodnje je promjena ukupne razine proizvodnje uslijed
jednakomjernog ili jednako proporcionalnog povećanja svih inputa: rada i kapitala. Prinosi na opseg mogu biti:
a) konstantni – kada zbog jednake promjena rada i kapitala dolazi do proporcionalno jednake promjene proizvodnje (npr. udvostručenje svih
faktora dovodi do udvostručenja proizvodnje) – primjer obrtničke djelatnosti; b) opadajući – kada zbog promjene rada i kapitala proizvodnja raste manje nego proporcionalno (npr. povećanje rada i kapitala za 10%, povećava proizvodnju za 5%) – primjer poljoprivredne djelatnosti; c) rastući – kada zbog jednake promjene rada i kapitala proizvodnja raste
više nego proporcionalno (npr. povećanje rada i kapitala za 10% povećava proizvodnju za 15%) – primjer nekih prerađivačkih industrija. Kako se još može mjeriti uspješnost poslovnih rezultata proizvođača? Jedna od važnih mjera je proizvodnost inputa. Proizvodnost inputa (rad, kapital, sirovine, energija) je odnos količine proizvodnje i količine inputa korištenog u
63
proizvodnji. Ako mjerimo samo odnos između količine proizvodnje i broja radnika, ta se mjera zove produktivnost rada.
Kada bi u proizvodnji prevladavali rastući prinosi na opseg, tada bi proizvodnost (i produktivnost rada) u vremenu rasla. Ostvarenje rastućih prinosa na opseg i rasta produktivnosti moguće je uz: a) ulaganja u moderniju tehnologiju – tehnološki napredak; b) porast kvalitete ljudskog kapitala, obrazovanje menadžera i dodatno usavršavanje radnika c) uštede na utrošcima .
6.6. Tehnološka promjena Tehnološka promjena jest poboljšanje procesa proizvodnje, promjena i poboljšanje starih proizvoda i uvođenje novih proizvoda . Razvoj tehnologije i tehnološke promjene značajno su utjecale na snažno povećanje proizvodnosti, produktivnosti i standarda ljudi u
zadnjih stotinjak godina. Razlikujemo tehnološke inovacije procesa i tehnološke inovacije proizvoda . Kod inovacije
procesa nova znanja unapređuju tehnike proizvodnje za postojeće proizvode, dok kod inovacije proizvoda dolazi do uvođenja novog poboljšanog proizvoda. Tehnološke inovacije pr ocesa koje unapređuju tehnike proizvodnje postojećih proizvoda omogućuju povećanje količine proizvodnje uz iste ili manje troškove. To rezultira pomicanjem krivulje ukupnog proizvoda TP kako je prikazano na donjoj slici.
Slika 6.11. Utjecaj tehnološke inovacije na ukupni proizvod 250
Tehnološka inovacija procesa proizvodnje,
TP
TP2
pronalazak efikasnije metode proizvodnje,
200 150
omogućuje da se uz isti utrošak rada L proizvede veća količina proizvoda. Za razliku od ovog slučaja učinke inovacija proizvoda teže je izmjeriti premda je možda taj oblik inovacija imao značajniji učinak na rast životnog standarda u posljednjih
TP1
100 50
L
0 0
1
2
3
4
5
6
pedeset godina.
Tehnološki napredak jedan je od ključnih obilježja tržišne ekonomije. Zbog ciljeva poput efikasnije proizvodnje, povećanja zarada i profita, u tržišnim se ekonomijama inferiorne, zastarjele tehnologije odbacuju, a uvode superiornije
tehnologije koje omogućuju višu proizvodnost, produktivnost i veće zarade. 64
K
L
Ponovimo: Komentirajte što prikazuju gornje dvije slike! Priprema predavanja prema: Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate. Slavin, Stephen L. 2008. Microeconomics. 9th edition. McGraw-Hill/Irwin.
65
7. ANALIZA TROŠKOVA PROIZVODNJE 7.1. Analiza troškova poduzeća – dio analize ponude Analiza proizvodnje i analiza troškova dio su analize po nude ili moderne teorije poduzeća . Teorija poduzeća daje odgovor na pitanje kako poduzeća donose odluke o minimalnim troškovima, te kako ti troškovi ovise o razini proizvodnje. Ciljevi su poduzeća u tržišnim ekonomijama efikasna proizvodnja i maksimizacija profita . Stoga ona moraju voditi računa o troškovima poslovanja, kada donose poslovne odluke. Sjetimo se što smo istaknuli o proizvodnji, a što nam je ključno za razumijevanje kretanja troškova: a) kratki rok proizvodnje – Q = f (L, K), rad L je varijabilan faktor, kapital K je fiksan faktor koji se n e može mijenjati u kratkom roku; b) količina proizvodnje Q ili TP L, ili ukupni proizvod rada u kratkom roku raste samo zbog dodatnog zapošljavanja r ada, kapital je fiksan c) rani stadij proizvodnje – prvi utrošci rada, TPL raste ubrzano, granični proizvod rada MPL raste, te govorimo o rastućim graničnim prinosima varijabilnog faktora rad d) kasniji stadij proizvodnje – sve većim ulaganjem rada, nakon neke točke počinje djelovati zakon opadajućih graničnih prin osa varijabilnog faktora ; TPL i
dalje raste, ali sve sporije, a granični proizvod rada MP L se smanjuje, i to brže od prosječnog proizvoda rada AP L.
7.2. Vrste tro škova u kratkom roku
Proizvođači imaju pri svakoj razini proizvodnje Q određeni trošak. Troškovi su novčani izdaci za nabavku inputa koje proizvođač koristi u proizvodnji: plaće 66
radnika, troškovi kapitala (opreme, pogona), tro škovi sirovina i materijala. Svi se inputi nabavljaju na tržištima inputa ili faktora proizvodnje (tržištu rada, kapitala,...).
Ukupni trošak TC (engl. total costs) razine proizvodnje Q ukupni je novčani izdatak poduzeća za ostvarenje te razine proizvodnje. Dobije se jednostavno tako da se cijena rada pomnoži sa brojem radnika, cijena kapitala sa količinom kapitala, cijene sirovina sa količinom sirovina i to se zbroji za određenu razinu proizvodnje. Poduzeće se imati niže troškove za manje razine proizvodnje, odnosno veće za više razine proizvodnje. Prema tome, ukupni troškovi TC rastu s porastom razine proizvodnje (TC kad Q). Ukupni trošak, u kratkom roku, dijeli se na fiksne i varijabilne troškove . Bez
obzira da li poduzeće posluje ili ne, ono će uvijek imati određene troškove koje mora podmiriti i koji se ne povećavaju s povećanjem razine proizvodnje. To su primjerice plaće režijskog osoblja, najamnina za poslovne prostore, otplate kredita itd. To su tzv. fiksni ili opći ili režijski troškovi . Fiksni trošak FC (engl. fixed costs) ukupni je novčani izdatak kojeg poduzeće plaća bez obzira posluje li ili ne, te koji se ne mijenja promjenom proizvodnje u kratkom roku.
Varijabilni troš ak VC (engl. variable costs) novčani je izdatak koji se mijenja s razinom proizvodnje, odnosno rastu s porastom razine proizvodnje (VC kad Q). Varijabilni troškovi uključuju sirovine, materijal, plaće radnika (uključujući povremena zaposlenja poput sezonskih radnika), energiju (gorivo), itd.
Ukupni troškovi poduzeća jednaki su zbroju fiksnih i varijabilnih troškova : TC = FC + VC Tablica 7.1. Troškovi TC, FC i VC Q 0 1 2 3 4 5 6
FC 55 55 55 55 55 55 55
VC 0 30 55 75 105 155 225
TC=FC+VC 55 85 110 130 160 210 280
Slika 7.1. Kretanje troškova poduzeća TC,VC,FC 300 TC 250
VC
200
FC
150 100 50 0
q 0
1
2
3
4
5
6
67
Gornji primjer prikazuje kretanje spomenutih troškova. Kad a nema proizvodnje, poduzeće ima samo fiksne troškove FC, koji su jednaki ukupnom trošku TC. Ako je Q=0, FC = TC, jer je VC=0. Varijabilni troškovi počinju rasti tek kad a proizvodnja raste, a budući da su fiksni troškovi uvijek na istoj razini, „ skok“ ukupnih troškova jednak je „skoku“ varijabilnih troškova . To vidimo na Slici 7.1.
Na osi x prikazujemo razinu proizvodnje Q, a na osi y sve troškove, FC, VC i TC. 7.2.1. Pojam graničnog troška
Pojam graničnog troška jedan je od ključnih pojmova ekonomike. Najbolje poslovne odluke poduzeća donose promatranjem kretanja graničnog troška. Njime se poduzeće rukovodi i prilikom donošenja odluke uz koju razinu proizvodnje je profit maksimalan. Granični ili marginalni trošak MC (engl. marginal costs) dodatni je trošak proizvodnje (∆TC) dodatne jedinice proizvoda ∆Q ili MC=∆TC/∆Q. Na temelju gornjeg primjera granični se trošak može izračunati ili iz ukupnog troška TC ili iz varijabilnih troškova VC , jer varijabilni troškovi rastu jednako kao ukupni trošak .
Tablica 7.2. Izračun graničnog troška Q 0 1 2 3 4 5 6
VC 0 30 55 75 105 155 225
TC 55 85 110 130 160 210 280
MC (TCq-TCq-1) 30 25 20 30 50 70
Prvi komad proizvoda firmu košta ukupno 85, dva komada koštaju 110, što znači da samo drugi dodatni komad firmu košta 25 (110 -85). Isti rezultat dobijemo kada od varijabilnih
troškova VC pri bilo kojoj razini Q oduzmemo VC prethodne razine proizvodnje. Iz tablice vidimo da granični trošak MC prvo opada, a zatim nakon neke razine proizvodnje Q
počinje rasti!!!
Na donjim slikama nacrtane su krivulje ukupnog troška TC i graničnog troška MC. Da bi bolje vidjeli kako se kreće krivulja graničnog troška MC, na odvojeno j slici desno prikazujemo samo granični trošak .
68
Slika 7.2. Ukupni i granični trošak
Slika 7.3. Granični trošak MC
TC,MC 300
80 70
250 200
TC
60
MC
50
150
40
100
30
MC
20
50
10
0
q 0
1
2
3
4
5
6
0
q 0
1
2
3
4
5
6
Slika 7.2. prikazuje da proizvođači imaju krivulju graničnih troškova u obliku slova U. U kratkom roku, granični trošak MC pri nižim razinama proizvodnje
prvo pada zbog rastućih graničnih prinosa rada (granični proizvod rada MP L raste), zatim dostiže svoj minimum i nakon toga počinje rasti zbog opadajućih graničnih prinosa rada (granični proizvod rada MP L pada). 7.2.2. Vrste prosječnih troškova u kratkom roku
Iz ukupnih, fiksnih i varijabilnih troškova možemo izračunati prosječne troškove ili troškove po jedinici proizvoda . Poduzeća trebaju svoje odluke donositi promatranjem kretanja prosječnih troškova i graničnog troška , a ne ukupnih troškova.
Prosječni ukupni trošak ATC (engl. average total costs) ukupni je trošak podijeljen ukupnom količinom proizvodnje Q: ATC =
TC Q
Prosječni ukupni trošak ATC ( ili jednostavnije AC) značajna je mjera za poduzeće, jer na temelju usporedbe prosječnog troška s a tržišnom cijenom poduzeće može utvrditi ostvaruje li profit ili gubitak. Prosječni trošak u ranom stadiju proizvodnje prvo opada, dostiže svoj minimum i u kasnijem stadiju raste. Zašto? Zbog toga što u prvom stadiju proizvodnje nazivnik u izrazu ATC, a to je količina proizvodnje , raste brže od brojnika ili ukupnih troškova TC zbog rastućih graničnih prinosa faktora rad. U kasnijem stadiju proizvodnje prosječni trošak ATC raste, jer brojnik (troškovi) raste brže od nazivnika (razine proizvodnje) zbog opadajućih graničnih prinosa fakt ora rad. Kao što se ukupni trošak raščlanjuje na fiksne i varijabilne, tako se prosječni ukupni trošak ATC raščlan juje na prosječne fiksne i prosječne varijabilne troškove. 69
Prosječni fiksni trošak AFC (engl. average fixed costs) fiksni je trošak FC podijeljen s količinom proizvodnje Q : AFC =
FC Q
Budući je fiksni trošak u kratkom roku nepromjenjiv, njegovo dijeljenje sa rastućom količinom proizvodnje rezultira kontinuirano opadajućom krivuljom prosječnog fiksnog troška. Primjerice, poduzeće koje ima 10 -tak stalno zaposlenih radnika, čije plaće predstavljaju fiksni trošak, može očekivati pad prosječnog fiksnog troška ako uspješno posluje i ako povećava proizvodnju uz isti broj zaposlenih.
Prosječni varijabilni trošak AVC (engl. average variable costs ) varijabilni je trošak VC podijeljen ukupnom proizvodnjom Q: AVC =
VC Q
Prosječni varijabilni trošak u početku proizvodnje pada, dostiže svoj minimum i
potom raste. Zbog istih razloga kao i prosječni ukupni trošak. U donjoj tablici smo iz ukupnih, fiksnih i varijabilnih troškova izračuna li prosječne troškove ATC, AVC i AFC i granični trošak MC. Zatim ćemo na slici prikazati njihovo kretanje ovisno o promjeni razine proizvodnje.
Tablica 7.3. Izračun prosječnih troškova i graničnog troška Q
FC
VC
TC
AFC=FC/Q
AVC=VC/Q
AC=TC/Q
MC=TCq-TCq-1
0
55
0
55
beskonačno
beskonačno
beskonačno
-
1
55
30
85
55.0
30.0
85.0
30
2
55
55
110
27.5
27.5
55.0
25
3
55
75
130
18.3
25.0 (min)
43.3
20
4
55
105
160
13.8
26.3
40.0 (min)
30
5
55
155
210
11.0
31.0
42.0
50
6
55
225
280
9.2
37.5
46.7
70
70
Slika 7.4. Kretanje prosječnih troškova AC, AVC, AFC 85.0 75.0
min AC
AC = AVC + AFC
65.0 55.0
AC
45.0 AVC
35.0 25.0 AFC
min AVC
15.0
q
5.0 0
1
2
3
4
5
6
Krivulja prosječnog ukupnog troška AC pri nižim razinama proizvodnje prvo pada, zatim dostiže svoj minimum (u ovom slučaju pri Q=4), i zatim raste.
Krivulja prosječnog varijabilnog troška AVC također pada pri nižim razinama proizvodnje, ali dostiže svoj minimum prije prosječnog ukupnog troška AC (pri Q=3). Krivulja prosječnih fiksnih troškova AFC opada kontinuirano s porastom razine proizvodnje Q. 7.2.3. Odnos prosječnih i graničnog troška – kratki i dugi rok
U prethodnoj tablici u zadnjem stupcu izračunali smo granični trošak . Dobili smo
četiri ključne troškovne krivulje poduzeća na temelju kojih poduzeće donosi poslovne odluke. Na Slici 7.5. prikazujemo vezu između kratkoročnih troškova : prosječnog ukupnog, prosječnog varijabilnog, prosječnog fiksnog i graničnog troška. Slika 7.5. Ključni troškovi poduzeća u kratkom roku AC, AVC, AFC, MC 85,0
MC
75,0
min AC
65,0 55,0
MC = AC min – optimalna ili efikasna razina proizvodnje (primjer Q*= 4 komada)
AC
45,0 35,0
AVC
25,0
MC = AVC min
AFC
15,0 5,0
q 0
1
2
3
4
5
6
Na slici uočite zakonitosti odnosa prosječnih troškova i graničnog troška kratkog roka:
71
a) kada je granični
trošak MC ispod prosječnog troška AC , prosječni trošak
AC pada, b) kada je granični trošak MC veći od (iznad) prosječnog troška AC, prosječni trošak AC raste , c) kada je granični trošak MC jednak prosječnom trošku AC, prosječni trošak dostiže svoj minimum – optimalna ili efikasna razina proizvodnje (u našem primjeru uz Q=4). MC= min AC , d) granični trošak MC sječe i krivulju prosječnog varijabilnog troška AVC u minimumu ili MC = min AVC. To su ključni odnosi koji proizlaze iz teorije proizvodnje i troškova. Optimalna ili efikasna razina proizvodnje Q je ona uz koju poduzeće ima najniže
prosječne ukupne troškove, uz koju je granični trošak MC jednak prosječnom ukupnom trošku AC. Na slici vidimo granični trošak siječe i krivulju prosječnog varijabilnog troška AVC u minimumu koji se ostvaruje prije minimuma prosječnog troška AC. Na Slici 7.6. prikazujemo troškove poduzeća u dugom roku. U dugom roku proizvodnje svi su inputi varijabilni, stoga je dugoročni ukupni trošak proizvodnje LTC (engl. long term total costs) jednak dugoročnom varijabilnom trošku LVC , odnosno LTC = LVC. Slijedom toga, dugoročni prosječni ukupni trošak LAC (engl. longterm average costs) jednak je dugoročnom prosječnom varijabilnom trošku LAVC . No, poduzeće i dalje ima dugoročni granični trošak LMC koji se dobije iz dugoročnog ukupnog troška L TC.
Odnos između dugoročnog graničnog troška LMC i dugoročnog prosječnog ukupnog troška LAC isti je kao i u kratkom roku , LMC siječe LAC u njegovom minimumu , LMC je ispod LAC, kada LAC pada, LMC je iznad LAC kad LAC raste.
Slika 7.6. Odnos graničnog i prosječnog troška – dugi rok LMC,LAC
LM C
Ekonomija obujma ili rastući prinosi na opseg
LAC
Disekonomija obujma ili o padajući prinosi 0 ,5
1,5
2 ,5
3 ,5
4,5
5 ,5
q
U dugom roku svi su inputi varijabilni, a njihov doprinos proizvodnji mjerimo prinosima na opseg ili ekonomijama i disekonomijama obujma. Što
znače ti pojmovi?
72
Prinosi na opseg mjere kako se mijenja proizvodnja kada se inputi ili resursi
jednakomjerno povećavaju (znamo da mogu biti konstantni, rastući ili opadajući). Ekonomija obujma znači da proizvodnja raste brže od troškova , a inputi se neravnomjerno povećavaju (ako rad poraste 5%, kapital 10%, a proizvodnja raste 15% - proizvodnja raste brže od ukupnog troška, pa trošak po jedinici proizvoda LAC pada, lijevo od min LAC ).
Disekonomija obujma znači da proizvodnja raste sporije od troškova, uz neravnomjerno povećanje inputa (rad raste 5%, kapital 10%, a proizvodnja poraste 4% - proizvodnja raste sporije od troškova pa trošak po jedinici proizvoda LAC raste, desno od min LAC) . 7.2.4. Oblik troškovnih krivulja
Zašto krivulje troškova koje smo do sada analizirali imaju oblik slova U? Pogledajmo sljedeću sliku i prisjetimo se što se događa u proizvodnom procesu u kratkom roku kada je rad varijabilan, a kapital fiksan faktor.
Slika 7.7. Veza proizvodnje i troškova u kratkom roku MP,AP
250
Granični proizvod rada MP L i prosječni proizvod rada APL rastu dok djeluju rastući granični prinosi rada. MPL siječe APL u
200 150
njegovom maksimumu. U kasnijoj fazi proizvodnje MPL i AP L padaju zbog djelovanja zakona opad ajućih graničnih prinosa rada.
100 50 0
L 0
1
2
3
4
5
6
ZRCALNA PROJEKCIJA KRIVULJA MPL i APL iz proizvodnje (donja slika).
Granični trošak MC pada brže i ispod je AC
MC, AC
250
Granični trošak MC i prosječni trošak AC su
dok AC pada (u prvoj fazi proizvodnje kada MPL raste).
200
Granični trošak MC raste brže i iznad je AC
150
kada AC raste (u kasnijoj fazi proizvodnje kada MPL pada).
100
MC siječe AC u minimumu, isto kao što MP L siječe APL u maksimumu.
50 0
L 0
1
2
3
4
5
6
Slika 7.7. jasno prikazuje da je krivulja graničnog proizvoda rada MP L u uskoj
vezi sa krivuljom graničnog troška MC. Isto tako krivulja prosječnog troška AC u 73
uskoj je vezi sa krivuljom prosječnog proizvoda rada AP L. U početnom stadiju proizvodnje kada su granični prinosi rada rastući (MPL) , granični trošak MC pada. U kasnijem stadiju proizvodnje kada počinje djelovati zakon opadajućih prinosa rada granični trošak MC raste. Stoga troškovi AC, AVC i MC imaju oblik slova U zbog toga što se u prvo m
stadiju proizvodnje ostvaruju rastući granični prinosi, a u kasnijem stadiju proizvodnje opadajući granični prinosi varijabilnog faktora rad. Zato su krivulje MC i AC zrcalne projekcije krivulja iz proizvodnje, MP L i APL, odnosno suprotnog su kretanja pri različitim razinama proizvodnje (što se vidi iz gornje dvije slike).
VAŽNO! (kratki rok, kapital fiksan) rani stadij proizvodnje kasniji stadij
- rastući prinosi (MP L raste) - MC pada - opadajući prinosi (MP L pada) - MC raste
7.3. Ravnoteža proizvođača – grafički i analitički
Poduzeća kupuju inpute ili faktore proizvodnje na tržištima faktora (tržištu rada, kapitala, zemlje) po određenim cijenama. Taj izdatak je trošak kojeg poduzeće procjenjuje i odlučuje o najjeftinijo j kombinaciji inputa uz zadane tržišne cijene inputa. Naime, pretpostavka je da će proizvođači proizvesti određenu razinu proizvodnje uz najmanji mogući trošak kako bi ostvarili maksimalni iznos prihoda koji ostaje za profite ili ostale ciljeve. Kombinacija inputa koja najmanje košta je najjeftinija kombinacija utroška rada, kapitala, prirodnih resursa i ostalih utrošaka . Ako zanemarimo sve utroške osim rada L i kapitala K, a cijenu rada označimo sa w (engl. wages), te cijenu kapitala sa r (engl. rental rate) tada je ukupni izdatak poduzeća za kupovinu rada i kapitala : TC = w * L + r * K
Ovaj izraz zove se još i IZOTROŠKOVNA CRTA – prikazuje sve moguće kombinacije kupovina inputa rada i kapitala koje firmu jednako koštaju . Nacrtajmo jednu takvu izotrošk ovnu crtu.
74
Slika 7.8. Izotroškovna crta Na osi X prikazujemo količinu rada, na osi Y količinu kapitala. Poduzeće želi potrošiti
Budžetski pravac Izotroškovna crta
16
na inpute 84000 kn. Uz cijenu rada w = 2000,
14
cijenu kapitala r = 6000, izotroškovna crta
12
glasi: 84000 = 2000 * L + 6000 * K
t K 10 r e c 8 n o k 6
4 2 0 0
10
20
L pizza
30
40
50
Ako ne kupuje rad, firma će uposliti 14 jedinica kapitala (odsječak na osi Y), ako ne kupuje kapital, firma može uposliti 42 radnika (odsječak na osi X). Spojimo te odsječke i dobili smo izotroškovnu crtu. Firma može zadanim iznosom troška kupiti bilo koju kombinaciju L i K na
izotroškovnoj crti i ispod nje. One iznad te crte nisu joj dostupne uz zadani iznos
troška.
Dodajmo na gornji graf jednu izokvantu proizvođača. Pretpostavimo da proizvođač želi proizvesti točno određenu razinu proizvodnje Q*=100 komada proizvoda. Proizvođača zanima minimalni trošak kupovine rada i kapitala kako bi proizveo zadanu razinu proizvodnje. Pretpostavimo da on raspolaže sa novčanim iznosima i većim od 84000 kn, no treba li potrošiti više od tog iznosa da bi proizveo 100 komada proizvoda? Ne.
U točki A, gdje se dotiču izotroškovna crta (T C = 84000) i izokvanta (Q = 100), proizvođač je ostvario minimalni trošak kupnjom rada i kapitala da bi proizveo 100 komada proizvoda. Koliko je rada, a koliko kapitala kupio uz ukupni
novčani izdatak TC = 84 000, i uz dane cijene? Slika 7.9. Ravnoteža proizvođača Budžetsk i pravac Ravnoteža roizvođača Izotroškovna crta
16
Točka
A prikazuje sljedeću kombinaciju inputa: poduzeće je
14 12 t 10 r K e c 8 n o k 6
A
uposlilo 21 radnika i 7 strojeva. Provjera: TC= w*L + r*K = 2000*21 + 6000*7 = = 42000 + 42000 = 84000.
Q*=100
4 2 0 0
10
20
L pizza
30
40
50
75
Proizvođač je minimizirao trošak uz dane cijene inputa da bi proizveo zadanu razinu proizvodnje, odabirom kombinacije inputa u točki A (21, 7). To je točka u kojoj se dodiruju izotroškovna crta i izokvanta koja predstavlja razinu proizvodnje koju poduzeće želi proizvesti. Ta se točka zove RAVNOTEŽA PROIZVOĐAČA. 7.3.1. Ravnoteža proizvođača – analitički
Koliko će onda jedinica nekog inputa proizvođač kupiti da bi bio efikasan u proizvodnji i minimizirao trošak zadane razine proizvodnje? L ogika odabira je ista kao i kod potrošača koji pokušava maksimizirati korisnost. Proizvođač upošljava inpute sve dok dodatni input doprinosi proizvodnji više nego što taj input košta, odnosno, sve dok se granični proizvod inputa ne spusti na razinu cijene inputa.
Drugim riječima, proizvođač upošljava radnike sve dok granični proizvod rada MPL ne padne na razinu plaće w ili cijene rada, upošljava kapital sve dok granični proizvod kapitala MP K ne padne na razinu cijene kapitala r, upošljava prirodne resurse sve dok granični proizvod prirodnih resursa MP N ne padne na razinu cijene resursa PN. Ili, pomoću jednostavnog matematičkog izraza za primjerice rad: MPL > w – nastavlja upošljavati radnike MPL = w – prestaje upošljavati MPL = w možemo zapisati i kao
MP L w
=1
Isto pravilo primjenjuje kod kupovine ostalih faktora: kapitala i prirodnih
resursa. Proizvođač je u ravnoteži kada je ostvario tzv. pravilo najmanjeg troška koje glasi: proizvođač je minimizirao trošak proizvodnje određene ra zine proizvodnje kada je granični proizvod po jedinici novčanog izdatka za sve inpute jednak ili: MP L w
MP K r
MP N p N
7.3.2. Pravilo supstitucije faktora
Ako se cijena jednog inputa poveća dok s e cijene ostalih inputa ne mijenjaju, poduzeće će zadržati efikasnost ako supstituira (zamijeni) skuplji input relativno jeftinijim inputom (čija se cijena nije mijenjala). Ako poskupi rad i poraste plaća radnika w, smanjuje se omjer MPL/w i narušava se pravilo najmanjeg troška, MPL/w
Dodatno korištenje kapitala dovodi do pada graničnog proizvoda kapitala MP K zbog zakona opadajućih prinosa. Padom MPK dolazi do pada omjera MPK/r sve dok se ponovno ne uspostavi ravnoteža - pravilo najmanjeg troška MPL/w=MPK/r. Zbog supstitucije skupljeg inputa jeftinijim i zbog zakona
opadajućih prinosa dolazi ponovno do uspostave pravila najmanjeg troška.
7.4. Oportunitetni trošak Za ekonomiste je definicija troškova šira od definicije troškova računovođa.
Ekonomisti o troškovima razmišljaju na sljedeći način. Svaka kupovina dobra ili inputa jedan je konkretan izbor kojeg čini potrošač ili proizvođač. Jedan izbor smanjuje mogućnost ili u potpunosti onemogućuje neki drugi izbor u svijetu oskudnosti – što zovemo trade off . To žrtvovanje drugih izbora (alternativa) zovemo oportunitetni trošak . Oportunitetni trošak je trošak propuštene prilike ili vrijednost žrtvovanog dobra ili usluge ili odluke . Sve naše odluke tijekom života stvaraju oportunitetne troškove , jer izbor jedne odluke u svijetu oskudnosti znači žrtvovanje neke druge odluke. Stoga se u bilancama poduzeća ne vide izgubljeni profiti, koje poduzeća nisu ostvarila jer su donijela jednu, a ne neku drugu odluku koja nosi veći p rofit. Zato ekonomisti uzimaju u obzir i troškove propuštenih prilika, neovisno odražavaju li oni stvarne novčane transakcije ili ne. Ekonomisti, za razliku od računovođa , promatraju ekonomske troškove .
uključuju stvarne novčane izdatke i one oportunitetne troškove koji se javljaju jer se resursi mogu upotrijebiti na različite načine . Oportunitetni trošak mjeri ono što je žrtvovano kad je već donesena neka Ekonomski troškovi
poslovna odluka. Ekonomski troškovi = stvarni (računovodstveni) trošak + oportunitetni trošak Primjeri: 1) Tvrtka
posjeduje svoju poslovnu zgradu pa ne mora plaćati najamninu. Znači li to da trošak poslovnog prostora ne postoji? Računovođa bi bilježio samo amortizaciju zgrade u poslovnim kn jigama, ali menadžer bi trebao razmišljati je li tvrtka mogla zaraditi iznajmljivanjem dijela poslovnog prostora. Ova
propuštena najamnina jest oportunitetni trošak, i ona s uključuje u ekonomske troškove. 2) Pretpostavimo da vlasnik firme, koji istovremeno upravlja svojom firmom,
ne isplaćuje samom sebi plaću za taj posao, ili isplaćuje minimalnu plaću. U 77
prvom slučaju, iako nije došlo ni do kakve transakcije, postoji oportunitetni trošak jer je vlasnik mogao zaraditi plaću radeći negdje drugdje. Računovodstveni je trošak tog poduzetnika manji od ekonomskog troška, jer u ekonomski trošak ulazi propuštena zarada koju je vlasnik mogao zaraditi negdje drugdje. 3) Ako vrijeme promatramo kao trošak onda je jasno zašto studenti pred ispite manje izlaze i zabavljaju se. Naime, zabava prije ispita ima visoki oportunitetni
trošak, jer alternativna upotreba tog vremena kao što je UČENJE vrijedi više, budući da omogućava bolji uspjeh na ispitu.
Priprema predavanja prema: Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate. Slavin, Stephen L. 2008. Microeconomics. 9th edition. McGraw-Hill/Irwin.
78
8. TRŽIŠTE SAVRŠENE KONKURENCIJE (potražnja poduzeća savršene konkurencije i maksimizacija profita) U 8. i 9. poglavlju upoznat ćemo karakteristike tržišta savršene konkurencije i analizirati poslovanje poduzeća na tom tipu tržišta. Istražit ćemo kako konkurentno poduzeće donosi odluku koliko će proizvoda ponuditi, o čemu ovisi odluka hoće li privremeno prestati proizvoditi ili izaći sa tržišta. Upoznali smo zakone kretanja proizvodnje i troškova, što će pomoći u analizi tržišta savršene konkurencije, te kasnije i ostalih tržišnih oblika ili struktura.
8.1. Uvod u tržišne strukture Koliko će dobara proizvođači ponuditi kupcima i po kojim cijenama ovisit će o karakteristikama tržišta na kojem posluju. Je li proizvođač jedini ponuđač n ekog dobra na tržištu ili mu konkurira veći broj proizvođača sličnih dobara? U kojoj se mjeri postojeći proizvodi na tržištu međusobno razlikuju? U kojoj mjeri svaki proizvođač može utjecati na cijenu svog dobra? To će ovisiti o karakteristikama tržišta na kojima se ta poduzeća pojavljuju. (poduzeća) na tržištu razlikujemo konkurentna i nekonkurentna tržišta . Konkurentna tržišta su ona na kojima postoji i natječe se više proizvođača. Na nekonkurentnom tržištu samo je jedan proizvođač nekog proizvoda ili usluge, koji opskrbljuje cijelo tržište i nema konkurencije. Takav proizvođač zove se monopol. U konkurentna tržišta ubrajaju se tržište savršene konkurencije i dva oblika nesavršene konkurencije: tržište monopolističke konkurencije i tržište oligopola . Prema broju konkurenata
Za sve navedene tržišne strukture moguće je izračunati koliku tržišnu moć ima pojedino poduzeće. Tržišna moć poduzeća je moć utjecaja na visinu cijene svog proizvoda. O mjerama koje se koriste za izračun stupnja tržišne moći poduzeća detaljnije ćemo govoriti kada upoznamo sve tržišne strukture.
8.2. Karakteristike tržišta savršene konkurencije Specijalan slučaj konkurentnog tržišta koje rijetko nalazimo u praksi jest tržište savršene ili potpune konkurencije . Zašto ga onda proučavamo ako su takva tržišta rijetka? Zato što je analiza takvih tržišta dobra polazna točka za proučavanje ostalih oblika tržišta s kojima se susrećemo u praksi. 79
8.2.1. Tržište homogenih proizvoda i „prihvatitelja“ cijena Savršena konkurencija je oblik tržišta na kojem postoji veliki broj kupaca i proizvođača homogenog ili identičnog proizvoda , tako da niti jedan od njih nije dovoljno snažan da bi utjecao na ravnotežnu cijenu na tržištu. Proizvodnja pojedinog proizvođača u odnosu na ukupnu ponudu svih proizvođača je gotovo nezamjetljiva, kao i potražnja svakog kupca u odnosu na ukupnu potražnju. To je tržište na kojem pojedinačni prodavači i kupci nemaju nikakvog utjecaja na ravnotežnu cijenu koju je odredilo tržište .
Objasnimo savršenu konkurenciju na jednosta vnom primjeru. Ima li jedan od nekoliko tisuća proizvođača pšenice na hrvatskom tržištu ikakvog utjecaja na formiranje njezine cijene? Može li on svojom odlukom o prodaji manje ili veće količine svoje pšenice utjecati na tržišnu cijenu? Odgovor je ne. Svakom proizvođaču na tržištu savršene konkurencije cijena je zadana . Kažemo da je proizvođač na tržištu savršene konkurencije prihvatitelj tržišne cijene ( engl. price taker ). To je ona ravnotežna cijena koju je odredilo tržište, međudjelovanjem svih proizvođača koji čine tržišnu ponudu, i svih kupaca koji čine tržišnu potražnju . Neka je ravnotežna tržišna cijena pšenice 3 kn/kg, tada niti jedan zemljoradnik pojedinačno nema moć utjecaja na njezinu promjenu. Ako bi pojedini zemljoradnik povisio cijenu iznad tr žišne, ostao bi bez kupaca i zarade. Zašto? Zato jer se kilogram njegove pšenice ni po čemu ne razlikuje od pšenice ostalih proizvođača koji prodaju po 3 kune. Imajte na umu da se na tržištu pšenice prodaje na tisuće tona tog potpuno identičnog proizvoda. Zemljoradnik nema motiva niti spuštati cijenu ispod 3 kune, jer bi na taj način samo smanjio svoju zaradu. Svojom proizvodnjom on ne može niti približno zadovoljiti potražnju cjelokupnog tržišta, budući da su njegovi proizvodni resursi izuzetno mali u usporedbi s količinom tržišne potražnje. Na tržištu savršene konkurencije poduzeća prodaju identičan ili homogeni proizvod (svaki kilogram pšenice unutar određene kategorije kupcu je potpuno identičan). U takvim uvjetima kupac ne vidi razliku među ponuđačima i nema razloga preferirati pojedina poduzeća u odnosu na druge. 8.2.2. Savršena informiranost i mobilnost
Obilježje tržišta savršene konkurencije je lakoća ulaska na tržište i izlaska s njega. To znači da se radi o poslovanjima koja se mogu brzo pokren uti i zatvoriti. Nema zakonskih ograničenja da se počne proizvodnja i postoji potpuna mobilnost ili pokretljivost faktora proizvodnje. Inputi se jednostavno i lako 80
premještaju s jednog tržišta na drugo. Svatko koga to zanima može se vrlo brzo i lako početi baviti uzgojem pšenice. Uz poljoprivredno zemljište, potrebno je imati nešto znanja o ratarstvu, te relativno ograničenu količinu alata i sirovina. Pretpostavka tržišta savršene konkurencije je i potpuna ili savršena informiranost sudionika na tržištu. To znači da su svi proizvođači i potrošači u potpunosti informirani o stanju na tržištu i mogućnostima ulaganja, a to omogućuje brze reakcije i brzo donošenje poslovnih odluka. No, zadnja dva obilježja više su dio idealne slike nego stvarnog života, stoga prava tržišta savršene konkurencije rijetko nalazimo u praksi. Tržišta kod kojih vrijede prve dvije navedene karakteristike su tržišta poljoprivrednih proizvoda, sirovina te financijska tržišta. Ova tržišna struktura zbog svojih karakteristika odgovara potrebama potrošača . Naime, količine koje se proizvode vrlo su velike, a zbog visoke konkurencije cijene su niske, što pogoduje potrošačima. No, zato su profiti poduzeća znatno manji nego na ostalim tržištima. U praksi ipak češće susrećemo tržišne oblike s manjom konkurencijom, na kojima poduzeća imaju tržišnu moć – moć utjecaja na cijenu svog proizvoda.
8.3. Krivulja potražnje savršeno konkurentnog poduzeća Što znamo o ravnotežnoj tržišnoj cijeni nekog dobra? Tržišna se cijena p* određuje međudjelovanjem tržišne ponude S i tržišne potražnje D (Slika 8.1.). Slika 8.1. Tržište savršene konkurencije Obilježja tržišta savršene
14
tržišna S
12
konkurencije : ogroman broj ku paca i prodavača
10 p a n e j i c
8 6
tržišna D
4 2 0 0
40
80
120
160
identični proizvodi velika mobilnost resursa, lakoća ulaska na tržište i izlaska s njega potpuna informiranost sudionika
velike količine proizvodnje, i niže cijene, niže zarade poduzeća u odnosu na ostale tržišne strukture
količina Q (u milijunima komada)
Slika 8.1. prikazuje što se zbiva na tržištu savršene konkurencije. Mnoštvo kupaca, predočenih krivuljom tržišne potražnje D suočava se sa mnoštvom proizvođača identičnog proizvoda, koji su predočeni krivuljom tržišne ponude S. Njihovom interakcijom, formirala se ravnotežna tržišna cijena p* = 6. Tu cijenu kao zadanu prihvaćaju svi sudionici na tržištu, stoga i svako malo pojedinačno poduzeće (savršeni konkurent), te ne mogu na nju utjecati. Budući da je 81
poduzeće prihvatitelj cijene i bez tržišne moći, njegova pojedinačna krivulja potražnje d je vodoravna, savršeno elastična krivulja potražnje (Ed,p = - ) na razini tržišne cijene p* (Slika 8.2). Slika 8.2. Pojedinačna krivulja potražnje savršenog konkurenta 14 12 10 p a n e j i c
8
d=p
6 4 2
uz p = 7, nestaje potražnja
0 0
1
2
3
4
5
6
količina Q (u komadima)
7
8
9
Tržište je formiralo ravnotežnu cijenu p = 6. Pojedini proizvođač mora prihvatiti tu cijenu kao zadanu, te na nju nema utjecaja, stoga je krivulja potražnje za njegovim proizvodom na razini te cijene (Slika 8.2). Kad bi ovo ili neko drugo
poduzeće povisilo cijenu na 7 i više, izgubilo bi sve svoje kupce i zaradu, nestalo bi potražnje za njegovim proizvodom, jer kupci mogu kod bilo kojeg drugog poduzeća kupiti proizvod po p = 6. Zato konkurentsko poduzeće nikad neće podići cijenu. Zašto bi poduzeće snižavalo cijenu? Ako snizi cijenu na p = 5, smanjit će si ukupni prihod, a nema tržišnu moć da preotme sve ili dio kupaca snižavanjem cijene. Na ukupnom tržištu (Slika 8.1.) trguje se ogromnim količinama proizvoda. Na osi X na toj slici količine ponude i potražnje Q izražene su u milijunima komada nekog dobra. Pojedinačno poduzeće (Slika 8.2) proizvodi tek neznatni dio toga, njegove količine na osi X predočene su u stotinama komada. Kada bi tržišna cijena pala sa 6 na 4, gledajući duž krivulje tržišne potražnje na Slici 8.1, kupci bi povećali potražnju za proizvodom sa 4 milijuna na 4,5 milijuna, dakle za pola milijuna komada više!!!! A pojedino poduzeće na Slici 8.2. u stanju je proizvesti i ponuditi tržištu nekoliko stotina komada. Može li zbog pada tržišne cijene pojedino konkurentsko poduzeće odgovoriti povećanjem vlastite proizvodnje u iznosu od pola milijuna komada? Ne može. Savršeni konkurent proizvodi neznatni, nezamjetljivi dio ukup ne tržišne ponude, stoga i mali pomak tržišne cijene nadolje suočava to poduzeće sa ogromnim povećanjem potražnje (u milijunima) koju on nije u stanju zadovoljiti .
82
8.4. Maksimizacija profita poduzeća Što je cilj svakog proizvođača, bez obzira susreće li se on sa mnoštvom konkurenata ili uopće nema konkurenciju? Cilj je maksimizacija profita. Profit ili dobit omogućuje poduzeću da isplaćuje dividende vlasnicima, financira investicije i daljnji razvoj poduzeća. Zato je ostvarenje maksimalnog profita primarni cilj poduzeća . Profit je razlika između ukupnih prihoda i ukupnih troškova ili Π = TR - TC, gdje je Π oznaka za profit, TR za ukupni prihod ( engl. total revenue), i TC je ukupni trošak (engl. total costs).
U prijašnjem poglavlju vidjeli smo kako poduzeće efikasno proizvodi birajući optimalnu razinu proizvodnje uz najniže troškove i uz najjeftiniju kombinaciju inputa. Proizvođač je troškovno efikasan izborom one razine proizvodnje uz koju prosječni troškovi AC minimalni i jednaki graničnom trošku, MC = AC min. Međutim, profit ne ovisi samo o visini troškova već i o visini ostvarenog prihoda, stoga ćemo u nastavku analizirati prihode savršenog konkurenta. 8.4.1. Prihodi savršenog konkurenta
poduzeća je prihod od prodaje proizvedene količine proizvoda po tržišnoj cijeni: Ukupni prihod TR
Ukupni prihod (TR) = p * Q
Savršeni konkurent je prihvatitelj tržišne cijene p*, koja se određuje međudjelovanjem ukupne tržišne ponude i tržišne potražnje, te je za njega ta cijena konstantna ili nepromjenjiva.
Prosječni prihod AR (engl. average revenue) je prihod po jedinici proizvoda , a dobijemo ga dijeljenjem ukupnog prihoda i količine Q: Prosječni prihod AR =
TR Q
p * Q Q
= p (prosječni prihod jednak je cijeni)
Granični prihod MR (engl. marginal revenue) dodatni je prihod od prodaje dodatne jedinice proizvoda i govori za koliko će se povećati ukupni prihod prodajom dodatne jedinice proizvoda:
83
Granični prihod MR =
TR Q
U sljedećoj tablici računamo ukupni, prosječni i granični prihod poduzeća, uz pretpostavku da je tržišna cijena p*=6. Tablica 8.1. Izračun prihoda poduzeća
OBJAŠNJEN JE: U 3. stupcu vidimo
MR = ∆TR/∆Q Q
P
TR= P*Q
AR= TR/Q
ili TRq-TRq-1
1 2 3 4 5 6 7 8
6 6 6
6 12 18 24 30 36 42 48
6 6 6
6 6 6
6 6 6
6 6 6
6 6
6 6
6 6 6 6 6
kretanje ukupnog prihoda koji se
dobije umnoškom cijene p* = 6 i prodane količine koja raste od Q=1 do Q=8. Prosječni prihod je prihod po jedinici proizvoda TR/Q (4.
stupac), a granični je prihod dodatni prihod od prodaje svake dodatne jedinice proizvoda, kao razlika ukupnog prihoda svake prodane
količine i ukupnog prihoda od prethodne prodane količine TRqTRq-1 (5. stupac tablice).
Na sljedećoj slici prikazat ćemo podatke iz gornje tablice, kako biste uočili kretanje ukupnog, prosječnog i graničnog prihoda iz našeg primjera. Na osi X je količina prodanih proizvoda Q, a na osi Y su prihodi iz tablice. Slika 8.3. Prihodi poduzeća savršene konkurencije 55 50
POJAM GRANIČNOG PRIHODA !
TR
R M 45 , R 40 A , R 35 T
48
Granični prihod MR je dodatni prihod ∆TR od prodaje dodatne jedinice proizvoda ∆Q ili MR=∆TR/∆Q. To je ujedno i nagib pravca ukupnog prihoda. Budući da je nagib pravca konstantan, granični je prihod
42 36
30
30
25
∆TR=6
24
20 15
AR = MR
12
10
od prodaje svake dodane jedinice proizvoda uvijek isti. Primijetite na slici da
∆Q=1
18
kad poduzeće proda peti komad, dodatni je prihod MR = ∆TR/∆Q= 6/1 = 6. Kada proda šesti komad, MR = 6, itd.
6
5 0 0
1
2
3
4
5
6
7
8
količina Q
9
Ukupni prihod TR poduzeća savršene konkurencije je rastući pravac . Zašto? Zato jer se svaka dodatna jedinica proizvoda prodaje po istoj cijeni p = 6. Kako raste količina prodaje ukupni prihod jednakomjerno raste, uvijek za 6 jedinica, koliko iznosi cijena. Stoga je nagib pravca ukupnog prihoda konstantan .
84
Nagib ukupnog prihoda je granični prihod poduzeća MR. Ako je nagib ukupnog prihoda konstantan, i granični je prihod konstantan. Koliko poduzeće dodatno zaradi prodajom jedne jedinice proizvoda? U našem primjeru MR = ∆TR/∆Q = 6 za svaku dodatnu jedinicu prodaje, upravo onoliko koliko iznosi tržišna cijena p*. Stoga je MR konstantan i prikazuje se kao vodoravni pravac. Možemo zapisati da je MR = p* za savršeno konkurentno poduzeće . Prosječni prihod AR je prihod po jedinici proizvoda i dobije se dijeljenjem ukupnog prihoda sa količinom prodanih jedinica AR=TR/Q. Primijetite u tablici 8.1. da je prosječni prihod AR jednak cijeni za bilo koju količinu koja se proda . Možemo zapisati da je AR = p.
Za svako poduzeće, pa tako i za savršeno konkurentno poduzeće vrijedi da je prosječni prihod AR uvijek jednak cijeni odnosno AR = p, što proizlazi iz jednostavnog računa: TR = p * Q / dijeljenjem lijeve i desne strane sa Q / budući da je TR/Q= AR, slijedi: TR/Q = p AR = p (uvjet koji vrijedi ZA BILO KOJE PODUZEĆE)
Granični prihod MR je dodatni prihod od prodaje dodatne jedinice proizvoda što zapisujemo MR = ∆TR/∆Q. Zapamtite da je samo kod savršenog konkurenta granični prihod MR konstantan i jednak tržišnoj cijeni, MR = p2 , dakle jednak cijeni. Znači, takav slučaj vrijedi SAMO za savršeno konkurentno poduzeće, dok pravilo da je AR = p vrijedi i za bilo koje drugo poduzeće. MR = p (uvjet koji vrijedi samo KONKURENCIJE)
ZA TRŽIŠTE SAVRŠENE
Slijedi da za savršeno konkurentno poduzeće vrijedi da je njegova pojedinačna krivulja potražnje d na razini tržišne cijene p*, te jednaka prosječnom AR i
graničnom prihodu MR.
2
Matematički dokaz: TR = p * Q, kako je cijena na savršeno konkurentnom tržištu zadana, p možemo
smatrati konstantnom. Sjetimo se da je derivacija y po x, uz konstantu a ili y = a*x jednaka dy/dx = a. Deriviranjem TR=p*Q po Q uz cijenu kao konstantu, dobijemo MR = dTR/dQ = p odnosno MR = p.
85
Slika 8.4. Potražnja, ukupni, prosječni i granični prihod savršenog konkurenta 20
R 18 M , 16 R A14 , p
Ako poduzeće proda 3 komada, ukupni prihod je TR = 18 (plavi pravokutnik). Ako proda 4
12 10 8 6
komada, TR = 6 * 4 = 24. Povećanje d = p = AR = MR
4 2 0
ukupnog prihoda zbog prodaje dodatne jedinice proizvoda ili MR jednako je 6, a to je upravo jednako cijeni.
TR=3*6=18
0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
količina Q
Zbog gore navedenog, poduzeće savršene konkurencije , koje ne može utjecati na cijenu, svoj ukupni prihod može povećati SAMO POVEĆANJEM PROIZVODNJE i prodajom većih količina proizvoda na tržištu . No, povećanje proizvodnje iziskuje i povećanje troškova. To će svakako utjecati na njegov profit. Rezimirajmo: za bilo koje poduzeće uvijek vrijedi da je d = p = AR , a samo za
savršenog konkurenta vrijedi sljedeći uvjet (jer je za njega cijena konstantna, zadana): d = p = AR = MR
(samo za savršeno konkurentno poduzeće)
8.4.2. Maksimizacija profita savršenog konkurenta
Vratimo se na primarni cilj poduzeća – maksimizacija profita. Kako poduzeće uz dane troškove, zadanu potražnju i vlastitu želju da maksimizira profit, odlučuje koliko će proizvoda ponuditi na tržištu? To ovisi o troškovima proizvodnje . Slijedi primjer u kojem ćemo vidjeti kako poduzeće donosi tu odluku . Na Slici 8.5. nacrtanoj prema podacima iz Tablice 8.2. vidimo kretanje krivulje profita poduzeća , koja ima oblik kupole (4. stupac tablice). Profit prvo raste povećanjem prodaje, potom dostiže svoj maksimum i zatim se smanjuje s daljnjim
povećanjem prodaje. Pri još višim razinama proizvodnje (Q > 8) profit će nestati, poduzeće će ostvariti gubitak.
86
Tablica 8.2. Izračun profita poduzeća (uz tržišnu cijenu p* = 6) Q
TR p*Q 0
0
TC uz FC=3 3
profit TR-TC -3
MR (p)
MC
∆TR/∆Q ∆TC/∆Q 6
1
6
5
2
1
5 6
2
12
8
3
4
4 6
3
18
12
4
6
4 6
4
24
5
7
17
4.25
6 5
30
6
7
23
4.6 6
6
36
30
7
6
5 6
7
42
38
8
4
5.4 6
8
48
AC TC/Q
47
9
1
5.875
Ukupni prihod u drugom stupcu raste s povećanjem prodaje jednakomjerno (rastući pravac). Ukupni troškovi TC uključuju fiksne troškove (FC=3) i rastu zbog rasta varijabilnih troškova (sve brže zbog opadaćujih graničnih prinosa rada). Profit (četvrti stupac) jednak je razlici prihoda i troškova (Π=TR - TC). Ako poduzeće ne proizvodi (Q=0) poduzeće ima Π = - 3, jer i kad ne proizvodi i ne zarađuje ima fiksne troškove. Pri Q=1, ostvaruje profit Π = 1, pri Q = 4 i Q = 5, ostvaruje najveći profit Π = 7. To su razine proizvodnje kod kojih je razlika između prihoda TR i troška TC najveća. Povećanjem proizvodnje iznad 5 komada, profit se smanjuje.
Slika 8.5. Kretanje profita poduzeća savršene konkurencije t i f o r p , C T , R T
60 50
TR
40 30
TC
20
profit max
10 0 0
2
4
6
8
10
-10
količina Q
87
Do istog zaključka dolazimo usporedbom graničnog pr ihoda MR (ili cijene p) i graničnog troška MC u tablici (peti i šesti stupac tablice). Kad je granični prihod veći od graničnog troška MR(p) > MC, profit raste. Kada je MR(p) = MC, profit je maksimalan , a kada je granični prihod manji od graničnog troška, MR(p) < MC, profit opada. Što možemo zaključiti? UVJET MAKSIMIZACIJE PROFITA SAVRŠENOG KONKURENTA: Profit je maksimalan kad je granični prihod jednak graničnom trošku MR = MC. To je uvjet maksimizacije profita bilo kojeg poduzeća . Budući da je samo na tržištu savršene konkurencije granični prihod jednak cijeni p = MR , na tržištu savršene konkurencije uvjet maksimizacije profita glasi
p = MR = MC ili jednostavno p = MC Ako je cijena p veća od graničnog troška MC, poduzeću se isplati nastaviti proizvoditi jer će povećati profit . Ako je cijena manja od graničnog troška, poduzeće dodatnom proizvodnjom samo povećava troškove a profit pada, stoga bi trebalo smanjiti proizvodnju kako bi došlo do razine proizvodnje pri kojoj je p (MR) = MC. Primijetite da poduzeću nije svejedno koliko će proizvoda nuditi na tržištu .
Može pogriješiti ako nudi premalo, a može pogriješiti i ako ponudi previše (u dijelu u kojem profit pada).
To možemo uočiti na sljedećoj slici. Na istoj slici nacrtali smo savršeno elastičn u krivulju potražnje poduzeća, koja je takva jer je poduzeće „price -taker“ i vrijedi d = p = AR = MR. Na istoj slici ucrtamo krivulju graničnog troška MC, te prosječni ukupni AC i prosječni varijabilni trošak AVC . Pažljivo pročitajte analizu desno od slike .
Slika 8.6. Maksimizacija profita – savršeni konkurent p, AC, MC, MR,AVC
Ako firma odluči proizvoditi q2, tada je MC veći od MR (cijene p). Iz tablice vidimo da je
MC
to u rasponu kada profit pada, stoga
AC
d = p = AR = MR
D
poduzeće treba smanjiti proizvodnju. Ako firma odluči proizvesti q1, to je u rasponu proizvodn je gdje je MR i p veće od MC, stoga se firmi isplati povećati
A
proizvodnju.
B
Poduzeće se pokušava prilagoditi sve dok ne dođe do one razine proizvodnje (q*) u
C
AVC
kojoj se ostvaruje maksimalni profit, pri kojoj je p(MR) = MC , a to je sjecište krivulje q1
q*
q2
q
graničnog troška MC i savršeno elastične krivulje potražnje poduzeća. Točka A je točka maksimizacije profita.
88
Ponovimo: pravilo maksimizacije profita za bilo koje poduzeće je MR = MC ili jednakost graničnog prihoda i graničnog troška. Samo kod savršenog konkurenta vrijedi da je granični prihod jednak cijeni koju je odredilo tržište ili MR = p. Stoga, za bilo koju zadanu tržišnu cijenu p, količina proizvodnje savršenog konkurenta koja maksimizira njegov profit dobiva se iz presjeka njegove
krivulje graničnog troška MC i tržišne cijene, dakle P = MC. To je u našem primjeru točka A, i razina proizvodnje q*.
Priprema predavanja prema: Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate. Slavin, Stephen L. 2008. Microeconomics. 9th edition. McGraw-Hill/Irwin.
89
9. POJEDINAČNA I TRŽIŠNA PONUDA NA
TRŽIŠTU SAVRŠENE KONKURENCIJE (efikasnost konkurentnih tržišta) Ponovimo glavne zaključke iz prethodnog poglavlja o ponašanju poduzeća savršene konkurencije: a) Tržište savršene konkurencije sastoji se od ogromnog broja malih poduzeća koji
prodaju identičan ili homogen proizvod i svako poduzeće ima toliko malu ponudu da ne može utjecati na tržišnu cijenu. Ta su poduzeća „price-takers“ i prihvaćaju cijenu koju je odredilo tržište. b) Budući da poduzeće preuzima cijenu koju je odredilo tržište, pojedinačna krivulja potražnje savršenog konkurenta je vodoravna, savršeno elastična potražnja (Ed,p= - ) na razini ravnotežne tržišne cijene p. c) Pojedinačna krivulja potražnje savršenog konkurenta je tzv. krivulja cijene, prosječnog i graničnog prihoda d = p = AR = MR. d) Savršeni konkurent maksimizira profit kad je granični prihod jednak graničnom trošku MR = MC, a budući da za njega vrijedi da je granični prihod uvijek jednak cijeni MR= P, uvjet maksimizacije profita savršenog konkurenta je P = MC.
9.1. Izračunavanje profita poduzeća Kako grafički i analitički utvrđujemo profit savršenog konkurenta? Krenimo od slike 8.6. iz prethodnog poglavlja i za sada zanemarimo krivulju AVC.
Slika 9.1. Izračun profita
Slika 9.2. Primjer poslovanja s gubitkom
p, AC, MC, MR,AVC
MC MC
cijene
AC
d = p = AR =MR p*
A AC
p-AC
AC
AC
B
p - AC
gubitak
p
q*
A
q
0,5
1,5
2,5
Q*
d = p = AR=MR
q 3,5
4,5
5,5
Profit poduzeća je razlika između prihoda i troškova, π = TR – TC iz čega slijedi: π = TR - TC / : Q π/Q = TR/Q – TC/Q 90
π/Q = AR – AC (znamo da je AR = p) π/Q = p – AC / *Q, slijedi:
π = (p - AC) * q (PROFIT PODUZEĆA) Ovo je jednostavna jednadžba za izračun profita BILO KOJEG PODUZEĆA.
Promotrite Sliku 9.1. te primijetite da se dobivenom formulom izračunava površina pravokutnika na slici AB ACp*. Površina tog pravokutnika je profit poduzeća, gdje je jedna stranica pravokutnika ( p-AC), a druga stranica je količina proizvodnje Q.
VAŽNO! Kako grafički nađemo profit poduzeća? Savršeno konkurentno poduzeće maksimizira profit kada je P = MC, stoga NA SVAKU CIJENU P REAGIRA KOLIČINOM Q UZ KOJU JE GRANIČNI TROŠAK JEDNAK CIJENI. Dakle, prvo na slici tražimo TOČKU MAKSIMIZACIJE PROFITA ; to je točka A u kojoj se sijeku P i MC (sjecište krivulje potražnje savršenog konkurenta i njegovog graničnog troška). To sjecište otkriva razinu proizvodnje Q uz koju poduzeće maksimizira profit (što očitavate na osi x). Od točke A okomito se spuštamo do krivulje AC, te se od te točke iscrta pravac do ordinate, gdje očitate razinu prosječnog troška AC za razinu proizvodnje Q koja maksizimizira profit. Dobiveni pravokutnik predstavlja profit poduzeća. Slika 9.2. prikazuje slučaj kada poduzeće ostvaruje gubitak. Zašto? Koristimo istu formulu za izračun profita π = (p - AC)*q. Poduzeće uvijek na cijenu P reagira
količinom Q uz koju je P=MC (uvjet maksimizacije profita). Nađite sjecište P i MC i očitajte na osi x razinu proizvodnje uz koju je P=MC. Potom se od točke A treba vratiti do krivulje prosječnog troška AC. Međutim, uočite da je u ovom slučaju prosječni trošak viši od cijene, AC > p. Razlika (p – AC) je negativna, stoga poduzeće nema profit nego ostvaruje gubitak. Pitanje je samo hoće li poduzeće uz taj gubitak nastaviti proizvoditi ili će prestati poslovati? Iza odgovora na ovo pitanje krije se KRIVULJA PONUDE savršenog konkurenta.
9.2. Krivulja ponude savršenog konkurenta (kratki rok) Ponovimo, savršeni
konkurent na svaku zadanu cijenu P* reagira proizvodnjom one količine proizvodnje Q uz koju je granični trošak jednak cijeni ili P = MC. Krivulja graničnog troška MC određuje koliko će poduzeće biti spremno ponuditi proizvoda uz bilo koju razinu tržiš ne cijene P*. Zato je granični trošak MC krivulja ponude savršenog konkurenta, a pitanje je samo od kuda ta krivulja ponude počinje , je li to cijela krivulja graničnog troška ili samo jedan njezin dio. 91
Postoje dvije ključne točke na krivulji graničnog troška MC u kratkom roku ,
koje su važne za donošenje poslovnih odluka o tome hoće li i koliko će firma proizvoditi: točka pokrića i točka zatvaranja (privremenog prestanka rada u kratkom roku).
TOČKA POKRIĆA je situacija u kojoj su ukupni prohodi jednaki ukupnim troškovima, stoga je profit poduzeća nula, Π = TR – TC = 0, ili TR = TC: TR = TC /: Q TR/Q =TC/Q, slijedi
AR = AC, budući da je AR = p, slijedi p = AC Provjera: Π = (p – AC) *Q, ako je p = AC, profit je nula. Kada tržišna cijena zbog pritisa ka konkurencije padne na razinu minimuma AC nekog poduzeća, to poduzeće zarađuje upravo onoliko prihoda da može pokriti svoje ukupne troškove i ostvaruje nulti profit. Stoga je jednadžba za izračun točke pokrića:
P = AC min = MC
→
točka pokrića (Π = 0 )
Možemo dalje zaključiti da svaka cijena iznad AC min poduzeću donosi profit: P > AC min profit Π > 0 →
Što se događa ako cijena padne ispod AC min? Pogledajte donju sliku. Slika 9.3. Točka pokrića i točka zatvaranja – kratki rok AC, AVC, AFC, MC MC točka pokrića p = Acmin = MC
AC
p=AC AVC
p=AVC
prestanak rada p = AVCmin = MC
q 0
1
2
3
4
5
6
Ako je cijena p iznad AC min, poduzeće ostvaruje profit. Međutim, zbog pritisaka konkurencije tržišna cijena može pasti. Ako cijena padne na razinu AC min (gdje je MC = ACmin), poduzeće ima nulti profit i to se zove točka pokrića . Ako cijena nastavi padati ispod AC mi n, a veća je od AVC min , poduzeće će prihodom pokriti sve svoje varijabilne troškove i samo dio fiksnih troškova 92
(jer je AFC okomita razlika između AC i AVC ). Poduzeće ostvaruje gubitak koji je jednak samo jednom dijelu fiksnih troškova . No, ako poduzeće odluči
prestati proizvoditi, onda je gubitak jednak cijelom iznosu fiksnih troškova. Što je kratkoročna odluka poduzeća u tom slučaju? Poduzeću se isplati nastaviti proizvoditi, jer će prihodom uspjeti pokriti sve varijabilne i dio fiksnih troškova, a ako prestane proizvoditi imat će gubitak u iznosu cijelih fiksnih troškova . Dakle, u kratkom roku, poduzeće nastavlja proizvoditi ako se tržišna cijena spusti između njegovog prosječnog ukupnog AC i prosječnog varijabilnog troška AVC:
AVCmin ≤ p ≤ ACmin
poduzeće nastavlja raditi u kratkom roku
→
TOČKA ZATVARANJA (prestanka rada) je situacija kada poduzeće pokriva samo varijabilne troškove, no nije u stanju pokriti sve fiksne troškove. To je situacija u kojoj je njegov prihod TR jednak varijabilnim troškovima VC: TR = VC / :Q TR/Q = VC/Q
AR = AVC, budući da je AR = p, slijedi p = AVC To je „kritična“ točka u poslovanju poduzeća u kratkom roku , jer ako tržišna
cijena padne ispod te točke, ispod AVC min, poduzeće prestaje proizvoditi, jer više prihodom ne može pokriti niti varijabilne troškove . Stoga je jednadžba za izračun točke zatvaranja poduzeća : točka zatvaranja (Π < 0) P = AVC min = MC →
Na slici je točka zatvaranja predstavljena sjecištem cijene i AVC min. Dakle, kada tržišna cijena nastavi padati ispod min AVC, niti jedna firma u takvoj situaciji neće proizvoditi i nuditi svoje proizvode na tržištu. Što je onda krivulja ponude savršenog konkurenta? Kako ona izgleda? Slika 9.4. Kratkoročna krivulja ponude savršenog konkurenta AC, AVC, MC 85
Kratkoročna krivulja ponude savršenog konkurenta (s) jednaka je odsječku krivulje
s = MC
75 65 55
MC iznad minimuma AVC. Krivulja ponude poduzeća
AC
45 35 25
kreće od uvjeta p
AVC
AVC min.
15
q
5 0
1
2
3
4
5
6
93
9.3. Krivulja ponude savršenog konkurenta (dugi rok) U dugom roku svi su troškovi varijabilni i jednaki dugoročnom ukupnom trošku LTC (engl. long-term total costs). Poduzeće u dugom roku donosi odluku hoće li
poslovati ili će trajno otići sa tržišta. Odluka ovisi o tome može li poduzeće svojim prihodima LTR (engl. long-term total revenue) pokriti dugoročne troškove LTC. Ako poduzeće u dugom roku ostvaruje pozitivan ili nulti ekonomski profit, ono nastavlja poslovati. Ekonomski profit je razlika između računovodstvenog profita i oportunitetnog troška (to je prinos ili kamata koju je poduzeće moglo zaraditi da je svoj novac uložilo u neki drugi projekt). Ako je ekonomski profit pozitivan, poduzeće nastavlja poslovati. Ako je ekonomski profit nula, i dalje nastavlja poslovati. Nulti ekonomski profit nije razlog za odlazak sa tržišta jer znamo da su poduzetnici u troškove ubrojili ne samo stvarne, računovodstvene troškove, već i troškove propuštenih prilika ili oportunitetne troškove, tako da je njihov stvarni profit pozitivan kada je ekonomski profit nula .
Dakle, poduzeće u dugom roku proizvodi ako je ekonomski profit pozitivan ili jednak nuli , ekonomski Π = LTR – LTC ≧ 0: LTR ≧ LTC /:Q LTR/Q ≧ LTC/Q
LAR ≧ LAC , LAR je dugoročni prosječni prihod jednak cijeni p, slijedi
P
LAC
→
poduzeće posluje u dugom roku (Π
0)
Poduzeće izlazi sa tržišta (engl. exit from the market) ako je ekonomski profit negativan ili Π = LTR – LTC < 0: LTR < LTC / : Q LTR/Q < LTC/Q
LAR < LAC, kako je LAR = p
p < LAC min
odlazak poduzeća sa tržišta (dugi rok)
→
Slika 9.5. Dugoročna krivulja ponude savršenog konkurenta LMC, LAC
Krivulja ponude savršenog
s = LMC
konkurenta u dugom roku LAC
minimuma LAC. Krivulja
p = min LAC
0,5
1,5
je odsječak krivulje dugoročnog LMC iznad ponude kreće od uvjeta p
2,5
3,5
4,5
5,5
q
LAC min.
94
9.4. Kratkoročna ravnoteža na tržištu savršene konkurencije
Krivulju tržišne ponude (S) nekog proizvoda dobijemo zbrajanjem pojedinačnih krivulja ponude (s) svih proizvođača tog proizvoda za svaku razinu cijene. Znamo da je ponuda pojedinog konkurenta u kratkom roku jednaka krivulji MC iznad AVC min. Slika 9.6. Ponuda poduzeća (s=MC) 20 18 16 14 p12 a n10 e j i 8 c 6 4 2 0
s (MC)
0
1
2 3 4 5 6 količina Q u kom
7
8
9
Slika 9.7. Tržišna ponuda S 20 18 16 14 p 12 a 10 n e 8 j i c 6 4 2 0
S
0
1
2 3 4 5 6 7 količina Q u mil. kom
8
9
Ponuda tržišta S dobije se vodoravnim zbrojem velikog broja pojedinačnih krivulja ponude (za svaku razinu cijena zbrajaju se količine ponude svih konkurenata na tržištu). Slika 9.8. Kratkoročna ravnoteža na tržištu savršene konkurencije a n e j i c
KRATKOROČNA RAVNOTEŽA!
6 5
D D'
S
4 3 2 1 0 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 1011121314151617 količina orast Q
U kratkom roku poduzeća se teže prilagođavaju promjenama uvjeta na tržištu zbog fiksnih troškova.
Pretpostavimo da je došlo do pomaka krivulje potražnje udesno na D'. Nova ravnoteža donosi višu ravnotežnu cijenu. Uz višu tržišnu cijenu proizvođači će htjeti ponuditi više proizvoda, ali samo prilagodbom varijabilnih troškova (sirovine, rad), uz iste fiksne troškove, stoga dolazi do povećanja količine proizvodnje i ponude uzduž ISTE krivulje ponude.
9.5. Dugoročna ravnoteža na tržištu savršene konkure ncije Vidjeli smo da poduzeće, koje u dugom roku uz zadanu tržišnu cijenu ne može pokriti svoje ukupne troškove (p < LAC min), odlučuje otići sa tržišta. Pogledajmo detaljnije što se zbiva u dugom roku na tržištu savršene konkurencije (Slika 9.9.). Kada ravnotežna tržišna cijena u nekoj industriji 95
poraste zbog rasta tržišne potražnje D i njenog pomaka udesno na D', rastu profiti postojećim poduzećima u toj industriji (pomak iz ravnoteže A u ravnotežu B). Viša tržišna cijena privlači nova poduzeća da uđu na tržište, samo ako je cijena veća od njihovog prosječnog troška ili p>ACmin. Dolaskom novih poduzeća na tržište povećava se broj ponuđača identičnog
proizvoda, što pomiče tržišnu ponudu S udesno i dovodi do pada tržišne cijene, a nova se ravnoteža uspostavlja u točki C. Padom cijene padaju ekonomski profiti poduzeća u toj industriji. Nastavak objašnjenja je u boxu desno od Slike 9.9. Slika 9.9. Dugoročna ravnoteža na tržištu savršene konkurencije P
DUGOROČNA RAVNOTEŽA ! Zbog pada cijene (B u C) dio poduzeća
Tržišna ravnoteža
1600
D' D
1400
industrije ostvaruje gubitke, ako cijena padne ispod njihovog dugoročnog AC min.
S
Ta poduzeća odlaze sa tržišta, smanjuje se broj ponuđača, pa se krivulja S' pomiče paralelno lijevo gore, što uz nepromijenjenu potražnju dovodi do rasta tržišne cijene (ravnoteža B). Zbog rasta tržišne cijene
S'
1200
B 1000 800
A
600
C
ponovno rastu profiti u industriji. Rast
profita postojećih poduzeća privući će nove firme na tržište, a njihovim dolaskom opet
400 200
Q
0 0
2500
5000
7500
10000
12500
15000
raste ponuda (pomak S udesno). Zbog
povećane ponude ponovno pada tržišna cijena, padaju profiti, a poduzeća koja ostvaruju gubitke odlaze sa tržišta. Kako ova priča završava?
Rezultat prikazanog procesa stalnog ulaska na tržište i izlaska sa tržišta u dugom roku su „nulti“ ekonomski profiti za poduzeća koja ostaju na tržištu . Kažemo da na tržištu savršene konkurencije u dugom roku postoji tendencija pada ekonomskih profita na nulu zbog pritiska procesa ulaska i izlaska firmi na
tržišnu cijenu. „Nulti“ ekonomski profit nije razlog za zabrinutost jer znamo da su poduzetnici u troškove ubrojili ne samo stvarne ili računovodstvene troškove, već i oportunitetne troškove (troškove propuštenih zarada), tako da je njihov stvarni profit pozitivan kada je ekonomski profit nula. Nulti ekonomski profit u dugom roku u nekoj industriji tek je znak da je ta industrija visoko konkurentna. Kada će ulazak i izlazak firmi sa tržišta teoretski presta ti? Kada tržišna cijena padne na razinu minimalnih dugoročnih prosječnih troškova postojećih poduzeća ili p=LACmin. Tada više nema motiva za ulazak na ili izlazak sa tržišta, a tržište je ostvarilo dugoročnu ravnotežu . Kada je p = LAC min dolazi i 96
do izjednačavanja sa dugoročnim graničnim troškom LMC (LMC siječe LAC u minimumu). Stoga je u dugom roku ekonomski profit jednak nula. Ekonomski π = LTR - LTC = 0
kada je LTR = LTC, te uz jediničnu promjenu Q (∆Q) ΔLTR/ΔQ = ΔLTC/ΔQ LMR = LMC (dugoročni granični prihod LMR jednak je cijeni P) , te slijedi: p = LMC = LAC min
ekonomski profit jednak nuli (dugi rok)
→
Gornji zapis je uvjet dugoročne ravnoteže na tržištu savršene konkurencije . Slika 9.10. Savršeni konkurent u dugom roku
cijene
LMC
LAC
p = min LAC
Pojedinačno poduzeće na tržištu savršene konkurencije dugog roka ostaje na tržištu ako je tržišna cijena P = LAC min tog poduzeća. Ako cijena padne ispod LAC min,
poduzeće odlazi sa tržišta. 0,5
1,5
2,5
3,5
4,5
5,5
q
9.6. Efikasnost tržišta savršene konkurencije Ekonomija je efikasna ako svojim potrošačima osigurava najpoželjniji skup dobara uz oskudna sredstva i zadanu tehnologiju. To još zovemo alokacijska ili Pareto efikasnost - stanje u kojem nikakva reorganizacija poslovanja niti razmjena ne bi mogle povećati korisnost jednog pojedinca bez smanjivanja korisnosti drugog pojedinca. Vidjet ćemo da uz određene pretpostavke savršena konkurencija dovodi do alokacijske efikasnosti.
97
Slika 9.11. Efikasnost tržišta savršene konkurencije P MU MC
S = MC
CS
A
P* PS
D = MU
Q*
Tržišna ponuda S je zbroj pojedinačnih ponuda proizvođača, odnosno pojedinačnih graničnih troškova MC proizvođača. Tržišna potražnja D je zbroj pojedinačnih potražnji potrošača, odnosno pojedinačnih graničnih korisnosti MU potrošača.
Q
Sjecište tržišne ponude S (MC) i tržišne potražnje D (MU) jest ravnoteža na tržištu savršene konkurencije. U točki ravnoteže A nudi se točno onolika količina proizvodnje koju pojedinci žele kupiti po ravnotežnoj tržišnoj cijeni. Stoga će poduzeća proizvoditi i nuditi proizvode do točke sjecišta D i S, dok će potrošači kupovati proizvode do točke sjecišta S i D. U točki ravnoteže A, cijena P* izjednačava ponudu S (MC) i potražnju D (MU) , što zapisujemo: P* = D (MU) = S (MC)
Raščlanimo ovaj izraz: a) P* = MU , potrošači kupuju neko dobro dok granična kor isnost od posljednje kupljene jedinice ne padne na razinu cijene dobra; u točki A taj je uvjet zadovoljen ili MU/P*=1, b) P* = MC , poduzeće na zadanu cijenu P* reagira proizvodnjom one razine
proizvodnje uz koju je cijena jednaka graničnom trošku, da bi maksimiziralo profit, c) Iz gornjeg slijedi da je u točki ravnoteže MU = MC , granična korisnost od
potrošnje posljednje jedinice proizvoda potrošača jednaka je graničnom trošku posljednje proizvedene jedinice proizvoda proizvođača. Odnosno, tržište savršene konkurencije je efikasno kada je granično
zadovoljstvo društva od zadnje potrošene jedinice (MU) jednako graničnom trošku društva za zadnju proizvedenu jedinicu (MC). 9.6.1. Ukupni probitci društva u konkurentnoj ravnoteži
Slika 9.11. prikazuje ukupni probitak ili korist koju ostvaruju i potrošači i proizvođači u konkuren tnoj ravnoteži. Ukupni probitak od razmjene na tržištu savršene konkurencije jednak je zbroju probitka potrošača CS ( engl. consumers 98
surplus) i probitka proizvođača PS ( engl. producers surplus ) , koji su na slici 9.11.
prikazani pravokutnim trokutima CS i PS. Ukupni potrošačev probitak je višak korisnosti povrh tržišne cijene P*, dok je probitak proizvođača višak proizvođačevih prihoda (cijene) povrh (graničnih) troškova. Ukupni su probitci društva (zbroj CS i PS) maksimalni u konkurentnoj ravnoteži kada vrijedi p = MU = MC . U ovome slučaju promatramo samo tržište jednog dobra X pa možemo zapisati Px = MUx = MCx. Ako društvo proizvodi dva dobra X i Y, tada su i na tržištu Y probi tci maksimalni i ostvarena je efikasnost konkurentne ravnoteže ako je Py = MUy = MCy. Nastavak analize daje odgovor na pitanje uz koje su uvjete konkurentna
tržišta efikasna. RAVNOTEŽA PROIZVOĐAČA i EFIKASNA PROIZVODNJA: P oduzeća koja maksimiziraju profit prilagođavaju proizvodnju kako bi cijena bila jednaka graničnom trošku. U ekonomiji koja proizvodi samo dobra X i Y, proizvođačeva efikasnost ostvaruje se kad je: Px = MCx (konkurentna ravnoteža na tržištu dobra X) Py = MCy (konkurentna ravnoteža na tržištu dobra Y)
Px/MCx = 1 i Py/MCy = 1 slijedi
Px Py
MCx MCy
Px MCx
Py MCy
, sredimo:
- ravnoteža proizvođača na konkurentnom tržištu
Uz ovaj uvjet ekonomija se nalazi na granici proizvodnih mogućnosti (sjetite se prvog predavanja iz OE1).
RAVNOTEŽA POTROŠAČA: Potrošači maksimiziraju zadovoljstvo od potrošnje dobara X i Y na konkurentnom tržištu kad je: Px = MUx Py = MUy Px/MUx = 1 i Py /MUy = 1, slijedi Px Py
MUx MUy
Px MUx
Py MUy
, sredimo:
- ravnoteža potrošača na konkurentnom tržištu
Ako su lijeve strane gornja dva uokvirena uvjeta jednake, onda su i desne strane jednake: 99
Px Py
MCx MCy
MUx MUy
što predstavlja uvjet opće ravnoteže i ekonomske efikasnosti konkurent nog tržišta. Ravnoteža na konkurentnom tržištu dvaju dobara ostvaruje se uz kombinaciju dobara X i Y za koje je omjer graničnih troškova jednak omjeru graničnih korisnosti i jednak omjeru cijena tih dobara. Efikasnost zahtijeva da proizvodi budu proizvedeni u količinama, kombinacijama i cij enama koje su kupci spremni kupiti.
Priprema predavanja prema: Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate. Slavin, Stephen L. 2008. Microeconomics. 9th edition. McGraw-Hill/Irwin.
100
10. MONOPOL – NEKONKURENTNO TRŽIŠTE
10.1. Oblici tržišta nesavršene konkurencije Ako poduzeće ima moć utjecaja na cijenu svog proizvoda ( engl. price-maker) on ima tržišnu moć, a tržište na kojem djeluje takvo poduzeće može biti dvojako: nekonkurentno , što je slučaj monopola, i tržište nesavršene konkurencije , kao što je tržište oligopola i monopolističke konkurencije. Tržišna moć znači da poduzeća imaju u određenoj mjeri nadzor ili određenu slobodu da u razumnim okvirima utječu na cijenu vlastitog proizvoda . No nemaju svi istu tržišnu moć utjecaja na cijenu. Kažemo da postoje razlike u stupnju monopolske moći između monopola, oligopola i nesavršeno konkurentnog poduzeća. Vjerojatno pretpostavljate da najveći stupanj monopolske moći ima monopol. Veći stupanj monopolske (tržišne) moći znači veću slobodu u određivanju cijene proizvoda . Donje dvije slike prikazuju ključnu razliku između savršeno i „nesavršeno“ konkurentnog poduzeća. Razlika je u nagibu njihovih krivulja potražnje. Savršeni konkurent nema tržišnu moć i suočava se savršeno elastičnom krivuljom potražnje (Ed,p=-∞). Poduzeće „nesavršene“ konkurencije ima opadajuću krivulju potražnje, sa konačno definiranom elastičnosti potražnje s obzirom na cijenu. Slika 10.1. Savršena konkurencija 20 18 16 14 p a12 n10 e j i 8 c 6 4 2 0
Slika 10.2. Nesavršena konkurenci ja 250 200 150
d
100
d1
50
d2
0
1
2
3 4 5 6 količina Q
7
8
9
0 0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
Q
Savršeni konkurent je price-taker , njegova ponuda je tek neznatan dio ukupne tržišne ponude, niti jedno poduzeće nema moć utjecaja na tržišnu cijenu proizvoda. Stoga savršeni konkurent može prodati svojih proizvoda koliko god želi, ali po ravnotežnoj tržišnoj cijeni (Slika 10.1.). „Nesavršeni“ konkurent suočen je sa opadajućom krivuljom potražnje d1 (Slika 10.2.). Njegove odluke o povećanju proizvodnje i prodaje dovest će do snižavanja cijene, i obratno. Ako postoji jaka konkurencija i suparništvo među nesavršenim konkurentima, tada će 101
odluka ostalih tržišnih suparnika da snize cijene svojih proizvoda, dovesti do pomicanja krivulje potražnje nesavršenog konkurenta ulijevo na d2, ako to poduzeće želi zadržati svoju početnu cijenu na razini 100. Što se za pravo dogodilo? Poduzeće koje želi zadržati svoju početnu cijenu na razini 100, a ostala poduzeća snize cijenu, ostat će bez jednog dijela svog tržišnog udjela jer su njegovi konkurenti snizili cijene i preoteli dio njegovih kupaca. Zato dolazi do pomaka n jegove pojedinačne krivulje potražnje ulijevo i on sada prodaje manje proizvoda.
Iako ćemo se u ovom i idućim poglavljima baviti tržištima nesavršene konkurencije i detaljno ih objasniti, ukratko navedimo ključne karakteristike monopola (nekonkurentno tržište), oligopola i monopolističke konkurencije (tržišta nesavršene konkurencije). Poredali smo ih prema broju, veličini i stupnju tržišne moći. 10.1.1. Monopol
Monopol je nekonkurentni tržišni oblik. Monopol je jedan jedini proizvođač i prodavatelj na nekom tržištu (industriji) bez bliskih supstituta , što mu daje mogućnost potpunog nadzora nad tim tržištem. Monopoli koji danas djeluju obično su zaštićeni određenim oblikom državne zaštite (primjerice telefonske usluge, proizvodnja i opskrba plinom, elektri čnom energijom...), što ne znači da su trajno sigurni od pojave i jačanja konkurencije. 10.1.2. Oligopolsko tržište
Oligopolsko tržište je tržište na kojem dominiraju dva ili više prodavača istog proizvoda ili usluge, među kojima može postojati vrlo snažno suparništvo . U prvom slučaju, kada međusobno konkuriraju samo dva proizvođača govorimo o duopolu , a u ostalim slučajevima riječ je o oligopolu. U modernim tržišnim ekonomijama oligopoli su vrlo česta pojava u sektorima prerađivačke industrije, prijevoznih usluga i komunikacijama.
10.1.3. Monopolistička konkurencija
Monopolistička konkurencija oblik je tržišne strukture u kojoj konkurira veliki broj prodavača koji nude diferencirane (različite), ali ipak slične proizvode . Zbog toga što konkurencija može biti vrlo jaka zbog velikog broja proizvođača, ta je tržišna struktura najsličnija savršenoj konkurenciji. No, na tržištu savršene konkurencije veliki broj prodavača prodaje identičan proizvod. Monopolistički konkurenti proizvode slične, ali ipak različite, diferencirane proizvode, što kupcima nudi mogućnost izbora među prodavačima ovisno o potrošačevim preferencijama. Na tržištu monopolističke konkurencije značajnu ulogu u 102
diferencijaciji proizvoda mogu odigrati: 1) položaj prodavača (blizina maloprodajnih mreža), te 2) kvaliteta, osobine i prepoznatljivost proizvoda na tržištu. Primjeri monopolističke konkurencije su tržište kozmetičkih proizvoda, ili pak zubnih pasti ili deterdženata. Iako su ti proizvodi vrlo slični i služe za zadovoljenje iste potrebe, potrošači ipak zamjećuju razliku među njima i odlučuju se za kupnju točno određenog proizvoda ovisno o ukusima i preferencijama.
10.1.4. Izvori (razlozi postojanja) nesavršene konkurencije Koji su razlozi postojanja tržišta nesavršene konkurencije ? Dva su glavna razloga nesavršenosti tržišta : a) ekonomski (ekonomije obujma i troškovna prednost poduzeća), b) administrativni (administrativne zapreke ulasku novih poduzeća na
tržište). 10.1.4.1. Ekonomski razlozi nesavršenosti tržišta
Ako na nekom tržištu postoji poduzeće koje ostvaruje ekonomiju obujma tada postoji preduvjet za nesavršenu konkurenciju. Ekonomija obujma znači da proizvodnja raste brže od rasta ukupnih troškova (koji rastu zbog povećanja inputa rad i kapital), stoga prosječni troškovi AC padaju s porastom proizvodnje. Pri tom inputi rad i kapital neravnomjerno rastu. Poseban slučaj ekonomije obujma su rastući prinosi na opseg. Rastući prinos na opseg znači da proizvodnja raste brže od ukupnih troškova, pa prosječni AC pada s porastom proizvodnje, ali se inputi ravnomjerno povećavaju, u istoj proporciji (npr. L za 5% i K za 5%). Uočite da je jedina razlika između ekonomije obujma i rastućih prinosa na opseg u tome rastu li inputi ravnomjerno ili neravnomjerno. U jednom i drugom slučaju dolazi do ra sta proizvodnosti inputa, raste proizvodnost
kapitala i produktivnost rada. Rastući prinosi na opseg i ekonomije obujma prisutni su uglavnom u prerađivačkoj industriji i velikim kompanijama koje svoje poslovanje temelje velikim dijelom na tehnološkom napre tku i inovacijama.
U industrijama sa ekonomijom obujma velika poduzeća mogu smanjiti svoje prosječne troškove AC povećanjem proizvodnje Q do određene razine (budući da proizvodnja raste brže od troškova, prosječni troškovi AC=TC/Q se smanjuju). Takva poduzeća djeluju u opadajućem dijelu svojih troškovnih krivulja, što im daje veliku troškovnu prednost pred potencijalnim konkurentima, manjim poduzećima, kojima je u takvim uvjetima vrlo teško ući na tržište, jer već u startu imaju veće prosječne troškove u odnosu na postojeća velika poduzeća koja ostvaruju ekonomije obujma. 103
Stoga potencijalni novi konkurent koji dolazi na tržište jedino može preoteti kupce postojećim poduzećima ako ponudi nižu cijenu od prevladavajuće, a to može učiniti samo ako ima niže prosječne troškove od postojećih poduzeća. No, budući da postojeća poduzeća ostvaruju ekonomije obujma i djeluju u opadajućem dijelu svojih troškovnih krivulja, ona mogu jednostavno povećati proizvodnju i smanjiti svoje prosječne troškove, što im omogućuje da zaračunavaju niže cijene ne ugrožavajući svoj profit, a niža cijena će obeshrabriti potencijalnu konkurenciju i onemogućiti njihov ulazak na tržište. Takvo poduzeće koje zbog ekonomije obujma i troškovne prednosti pred potencijalnim konkurentima onemogućava (otežava) ulazak drugim poduzećima na tržište naziva se PRIRODNI MONOPOL . Pogledajmo na donjim slikama troškovne uvjete pojedinih oblika tržišnih struktura. Slika 10.3. Prirodni monopol 20
20
D
16
MC
16
12 M , C A , 8 p 4
20
D
16
C M ,12 C A , 8 p
AC
Slika 10.5. Savršena konkurencija
Slika 10.4. Oligopol
C M , 12 C A , p 8
AC
4
MC
0 1
2
3 4 5 6 količina Q
7
8
9
AC
4
0
0
D
MC
0
1
2
3 4 5 6 količina Q
7
8
9
0
količina Q
Slika 10.5. prikazuje slučaj savršene konkurencije, na kojem je ukupna potražnja prevelika u odnosu na efikasni opseg proizvodnje jednog malog poduzeća (čije troškovne krivulje vidimo na slici). Vidimo da je točka minimalnog troška poduzeća na niskoj razini proizvodnje u odnosu na ukupnu tržišnu potražnju. Ako to poduzeće i pokuša povećati proizvodnju naglo će mu porasti troškovi. Zato na takvom tržištu ima mjesta za ogroman broj malih poduzeća. Na Slici 10.4. prosječni i granični troškovi počinju jače rasti pri višoj razini
proizvodnje, u odnosu na ukupnu tržišnu potražnju, te nekolicina poduzeća može zadovoljiti ukupnu potražnju na tom tržištu ( primjer oligopola). Slika 10.3. prikazuje slučaj prirodnog monopola, kojem prosječni i granični
troškovi AC i MC kontinuirano opadaju sa rastom proizvodnje zbog ekonomije obujma. Prirodni monopol stoga ima troškovnu prednost pred drugim poduzećima čime eliminira potencijalnu konkurenciju, što mu omogućuje da smanji cijenu svog proizvoda i spriječi dolazak konkurencije na tržište, a da pritom ne ugrozi ostvarenje svog profita.
104
Nadalje, prirodni monopol svojom proizvodnjom velikih razmjera zadovoljava
ukupnu tržišnu potražnju i u prednosti je pred malim poduzećima čije su troškovne krivulje u obliku sl ova U. Prirodni monopol je poduzeće koje može proizvesti toliko da zadovolji čitavu tržišnu potražnju pri trošku koji je niži od troškova potencijalne konkurencije . 10.1.4.2. Administrativni razlozi nesavršenosti tržišta Druga vrsta barijera ulasku konkurencije administrativne su prirode, a u njih ubrajamo: zakonske barijere, visoke troškove ulaska, te diferencijaciju proizvoda i oglašavanje . Zakonske barijere ili ograničenja ulasku postavlja država čime se smanjuje broj konkurenata na nekom tržištu. Ra di se o izdavanju raznih dozvola, licenci za rad i koncesija od strane državnih institucija. Država koncesiju ili licencu dodjeljuje
tek malom broju poduzeća za pružanje specifičnih usluga, primjerice, poduzećima koja pružaju komunalne usluge, usluge opskr be vodom i plinom, telekomunikacijske usluge ili proizvođačima struje. Tako nastaje koncesijski „monopol“ koji se obvezuje da će ograničiti svoje zarade i pružati adekvatnu uslugu svim potrošačima. Sljedeći slučaj zakonske barijere koji može ojačati manji broj poduzeća ili samo jedno poduzeće su uvozna ograničenja , poput carina i kvota, kojima se štiti domaća industrija od inozemne konkurencije i štite se njihovi profiti. Riječ je o tzv. protekcionističkoj politici države. Među zakonska ograničenja ulasku k onkurencije ubrajamo i patente. Patent je isprava koju izdaje država, a koja štiti intelektualno vlasništvo nad izumom. Ta isprava poduzeću ili pojedincu daje monopolsku moć – isključiva prava proizvodnje i prodaje patentiranog proizvoda ili usluge na odre đeni broj godina. Države izdaju patent inovatorima kako bi potaknule inovativnu aktivnost, jer društvo najčešće ima veće koristi od inovacija nego što ta inovacija košta (primjer pozitivne eksternalije). Visoki troškovi ulaska ili start -up troškovi mogu biti razlogom koncentracije
tržišne moći u rukama manjeg broja poduzeća. Radi se o troškovima koje imaju svi potencijalni konkurenti kada započinju poslovati na novom tržištu, a to su razni administrativni troškovi, dozvole, najam zemlje i poslovnih zgrada, zapošljavanje radnika i ostalih faktora, promocijska kampanja itd. Diferencijacija proizvoda i oglašavanje predstavlja treću značajniju zapreku ulasku konkurenata. Postojeća poduzeća snažnom reklamnom kampanjom
nastoje zadržati vjernost svojih kupaca i time otežavaju ulazak novih konkurenata na tržište. Isto tako jasna diferencijacija (razlikovanje) proizvoda postojećih poduzeća od potencijalne konkurencije i njihovo oglašavanje i obraćanje najširem rasponu potrošača, otežava dolazak novih poduzeća na 105
tržište. Sjetite se ustrajne reklamne kampanje i reklamne borbe pružatelja telekomunikacijskih usluga u Hrvatskoj (HT, VIP, Tele 2).
10.2. Monopol
Monopol je jedan jedini proizvođač i prodavatelj proizvoda ili usluge bez bliskih supstituta i predstavlja tip nekonkurentnog tržišta. On ima veliku tržišnu moć, mogućnost nadzora nad količinom i cijenom svog proizvoda. Kad monopol vlada nekom industrijom cijene će biti visoke, a količine koje nudi manje nego na konkurentnim tržištima. Monopoli su danas ipak rije tkost, u odnosu na ostale tržišne strukture, a većina ih nastaje zbog nekog oblika državne zaštite i regulacije. Razlozi postojanja monopola mogu biti: a) vlasništvo nad ključnim resursom ; situacija u kojoj postoji jedan vlasnik
ključnog resursa i u potpunosti kontrolira opskrbu potrošača (moguće u proizvodnji struje, opskrbe vodom), b) administrativni razlozi (od gore navedenih: koncesije, licence, patenti, carine), c) ekonomski razlozi (ekonomija obujma).
Kako monopolist maksimizira profit, koju cijenu zaračunav a i koju razinu proizvodnje proizvodi kako bi ostvario taj cilj ?
Tablica 10.1. Primjer monopola Q 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
P 200 180 160 140 120 100 80 60 40 20 0
TR (p*Q) 0 180 320 420 480 500 480 420 320 180 0
AR=TR/Q (AR=P) beskon. 180 160 140 120 100 80 60 40 20 0
MR=∆TR/∆Q
180 140 100 60 20 -20 -60 -100 -140 -180
Za bilo koje poduzeće vrijedi da je cijena jednaka pros ječnom prihodu P = AR. Promotrite 2. i 4. stupac tablice, kako bi se uvjerili da ovaj uvjet vrijedi i za monopol. Zato je krivulja potražnje monopoliste jednaka krivulji
prosječnog prihoda AR ili cijeni P: D = P = AR D – tržišna potražnja
Ovdje je važno napomenuti činjenicu da je potražnja s kojoj se susreće
monopolist tržišna potražnja , budući da to poduzeće jedino opskrbljuje sve potrošače svojim proizvodom. Na Slici 10.6. prikazat ćemo sve varijable iz gornje tablice (na osi X mijenja se razina proizvodnje, na osi Y prikazujemo TR, AR, P,
106
MR): krivulju potražnje monopoliste D=P=AR, krivulju graničnog prihoda MR i krivulju ukupnog prihoda TR monopola. Pažljivo promotrite odnos tih krivulja. Slika 10.6. Ukupni i granični prihod, krivulja potražnje monopola Krivulja graničnog prihoda MR
600 400
pada brže od krivulje potražnje D (P=AR) od samog početka i
Ed=1
500 Ed>1
Ed<1
300
R M , 200 R A100 , p
potražnje linearna, granični prihod ima dvostruko strmiji
nagib od krivulje potražnje.
0
-100 0
ima strmiji nagib od krivulje potražnje. Ako je krivulja
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10 11
-200 -300 d=p=AR
Q MR
Ukupni prihod TR ima oblik kupole, prvo raste, dostiže maksimum, te potom opada.
TR
U Tablici 10.1. u stupcu 3 i na Slici 10.6 jasno uočavamo da ukupni prihod
monopola u početku raste s rastom proizvodnje, dostiže svoj maksimum, i zatim opada. Ukupni prihod ima oblik kupole: kada monopol ne proizvodi (Q=0) prihod TR = 0, kada raste proizvodnja, raste i prihod, uz količ inu Q=5 prihod TR je maksimalan, nakon te razine proizvodnje TR opada, te pri Q=10, prihod TR = 0.
Primjećujemo određenu pravilnost u odnosu između potražnje D, ukupnog prihoda TR i graničnog prihoda MR monopola , stoga ćemo ih detaljnije objasniti: a) na gornjoj polovici krivulje potražnje D=P=AR, gdje je ona relativno elastična |Ed,p|>1, ukupni prihod TR raste , dakle ima pozitivan NAGIB, ali raste sve sporije (po opadajućoj stopi ); granični je prihod NAGIB krivulje ukupnog prihoda (MR=dTR/dQ), stoga je granični prihod MR > 0, ali se smanjuje (jer ukupni prihod TR raste po opadajućoj stopi); b) na polovici krivulje potražnje (Q=5) gdje je elastičnost potražnje |Ed,p|=1, ukupni prihod TR je maksimalan (vrh kupole); u toj točki nagib krivulje TR je nula (nagib vodoravan), stoga je granični prihod MR = 0; dakle, pri Q = 5, MR siječe os X, odnosno MR = 0, TR max; c) na donjoj polovici krivulje potražnje gdje je ona relativno neelastična 0<|Ed,p|<1, ukupni prihod se smanjuje ; u tom je dijelu nagib krivulje ukupnog prihoda TR negativan , stoga je i granični prihod MR < 0.
Dakle, na gornjoj polovici krivulje potražnje (elastični dio) pad cijene od 1% dovodi do povećanja potražnje za više od 1%. Budući da je povećanje Q veće od smanjenja P, znači da je promjena ukupnog prih oda pozitivna, stoga ukupni prihod TR raste kada se smanjuje cijena na gornjoj polovici krivulje potražnje . Na 107
donjoj polovici krivulje potražnje (neelastični dio) pad cijene za 1% povećat će potražnju za manje od 1%, što znači da će promjena ukupnog prih oda biti negativna, odnosno, ukupni prihod TR pada kada se smanjuje cijena na donjoj polovici krivulje potražnj e.
Znamo da je kod savršenog konkurenta granični prihod MR uvijek jednak cijeni p, stoga je njegova krivulja potražnje d=P=AR=MR vodoravna, savršeno elastična krivulja. Iz gornje tablice i slike vidimo da kod monopoliste to nije slučaj, već granični prihod MR može biti pozitivan i negativan . MR je pozitivan i opada (MR > 0) sve dok ukupni prihod raste, sve dok poduzeće prodaje količine proizvodnje u elastičnom dijelu krivulje potražnje. Iako je granični prihod MR u tom dijelu pozitivan, on s porastom proizvodnje opada , jer:
a) prosječni prihod AR pada (pa mora i granična veličina) i b) nagib TR (MR) je sve manji i manji.
Granični prihod postaje negativan i dalje opada (MR < 0) kada ukupni prihod TR s daljnjim rastom proizvodnje počinje opadati , a to je u neelastičnom dijelu krivulje potražnje. U tom je dijelu granični prihod negativan i opada jer nagib ukupnog prihoda TR postaje negativan. Usporedbom savršenog konkurenta i monopoliste jasno vidimo da kod savršenog konkurenta vrijedi uvjet d = P = AR = MR, a kod monopoliste vrijedi uvjet D = P = AR > MR - monopol (i ostali tržišni oblici)
10.2.1. Maksimizacija profita monopola
Potraga za situacijom u kojoj monopolist maksimizira profit ima istu logiku kao i
kod savršenog konkurenta. Profit je razlika ukupnih prihoda i ukupnih troškova. Stoga je jednadžba za izračun profita monopola π = (p - AC) * Q. Budući da tržišna krivulja potražnje ima negativan nagib, to znači da cijena P varira kada se mijenja količina Q, stoga je potrebno naći uz koju cijenu i uz koju količinu je profit monopola maksimalan . Na temelju podataka Tablice 10.2. vidimo da kada je granični prihod veći od graničnog troška MR > MC, profit raste (isto kao kod savršenog konkurenta ), i kada je MR < MC, profit pada. Profit je maksimalan pri onoj razini proizvodnje Q pri kojoj je granični prihod jednak graničnom trošku MR = MC.
108
Tablica 10.2. Obračun profita monopola Q
P (AR)
TR p*Q
AR TR/Q
TC
AC TC/Q
0
200
0
beskon.
145
beskon.
1
180
180
180
180
175
175
30
5
2
160
320
160
140
200
100
25
120
3
140
420
140
100
220
73
20
200
4
120
480
120
60
250
63
30
230
5
100
500
100
20
300
60
50
200
6
80
480
80
-20
370
62
70
110
7
60
420
60
-60
460
66
90
-40
8
40
320
40
-100
570
71
110
-250
MR
MC
PROFIT -145
Dok je MR>MC isplati se povećavati proizvodnju jer profit raste. Najprofitabilnija je razina proizvodnje u kojoj je MR=MC (u tablici je to količina između Q=4 i Q=5). Daljn je povećanje proizvodnje smanjuje profit. Možemo primijetiti da je promjena profita uslijed porasta proizvodnje za jednu jedinicu uvijek jednaka razlici MR-MC (vidjeti u tablici) dakle Δπ = MR – MC.
Pravilo maksimizacije profita monopola glasi: monopol će maksimizirati profit pri cijeni P i količini Q uz koje je granični prihod jednak graničnom trošku ili MR = MC.
Slika 10.7. Monopol, profit monopola - grafički prikaz VAŽNO!
250 200 150
B
100 C A 50 , C M , R 0 M , R A -50 , p
AC p-AC
ucrta tržišna krivulja potražnje D=P=AR, potom granični prihod MR (dvostruko brži pad), krivulja graničnog MC i prosječnog troška AC. Primjenom pravila max. profita prvo tražimo: a) razinu proizvodnje pri kojoj je max. profit
d=p=AR
A
(sjecište MR = MC u točki A, spustimo okomicu na os X i očitamo Q uz koju je profit maksimalan)
0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10 11
b) povučemo okomicu od Qmax do krivulje potražnje D=P=AR (do točke B) i očitamo na toj krivulji cijenu P uz koju monopol maksimizira profit
-100 -150
MR
-200 -250
Situacija monopoliste crta se tako da se prvo
MC
c) od točke B vratimo se okomito dolje do krivulje prosječnog troška AC i osjenčamo pravokutnik koji predstavlja profit monopola.
Q
Iscrtani pravokutnik predstavlja profit monopoliste uz dane troškove i ravnotežnu cijenu P* i količinu Q*. Analitički, profit je površina pravokutnika duljine stranica (p-AC) i Q.
109
Slika 10.8. Alternativni način prikaza profita monopola
C T , R T
Krivulja TR ima oblik kupole, krivulja TC
650 600 550 500 450 400 350 300 250 200 150 100 50 0 -50 -100 -150 -200 -250 -300
je rastuća. Okomita razlika između ove dvije krivulje je profit π=TR-TC, koji ima oblik kupole. Kada se razlika između TR i TC povećava, profit raste. Kada je razlika između TR i TC maksimalna (nagibi krivulja TR i TC jednaki, MR = MC, budući
TC
TR
da su MR i MC zapravo nagibi krivulja TR i TC) profit je maksimalan (vrh kupole krivulje profita). Kad je profit maksimalan, nagib krivulje profita je jednak 0, vodoravan. Kad se
profit
razlika između TR i TC počne smanjivati, krivulja profita opada. Nakon što padne razina TR ispod TC monopol ostvaruje gubitak (nakon Q=7).
Q
Slika 10.9. Usporedba monopola i savršenog konkurenta 250
MC
200 150
B
100
p=AR=MR=D
C
p
p-AC
A 50 , C M , 0 R M , 0 R A -50 , p
MC
cijene
AC
d=p=AR
AC 1
2
3
4
5
6
7
8
9
10 11
-100
q -150
0.5
2.5
3.5
MR
-200 -250
1.5
Qmax 4.5 5.5
Q
Ključne razlike između savršenog konkure nta i monopola su sljedeće: a) za savršenog konkurenta pojedinačna krivulja potražnje je vodoravna
na razini tržišne cijene, dakle d=P=AR, a samo kod savršenog konkurenta cijena je jednaka i graničnom prihodu dakle, d = P = AR = MR (slika desno); b) za monopol j e tržišna krivulja potražnje opadajuća i vrijedi D=P=AR, ali
je krivulja graničnog prihoda kod monopola strmija (ima veći negativni nagib) dakle, D=P=AR >MR; 110
c) budući da savršeni konkurent može prodavati koliko god hoće po zadanoj tržišnoj cijeni, on će mak simizirati profit kada je MR=MC, a kako vrijedi P=MR, tada je maksimizacija profita savršenog konkurenta u točki P = MC; d) budući da je monopol suočen sa opadajućom krivuljom potražnje
D=P=AR, njegov granični prihod MR ispod je D=P, odnosno D=P=AR>MR. Razina proizvodnje pri kojoj monopol maksimizira profit prema uvjetu
MR=MC je razina Q pri kojoj je P>MR=MC, dakle cijena je veća od graničnog troška . Zato monopolist smanjuje razinu proizvodnje ispod razine koju bi odabrao savršeni konkurent; e) sve navedeno daje odgovor na pitanje zašto su na monopolskom tržištu cijene više, a ponuda relativno manja nego na tržištu savršene konkurencije.
Priprema predavanja prema: Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate. Slavin, Stephen L. 2008. Microeconomics. 9th edition. McGraw-Hill/Irwin.
111
11. MONOPOLISTIČKA KONKURENCIJA ,
OLIGOPOL I MJERENJE TRŽIŠNE MOĆI U ovom ćemo poglavlju upoznati preostale dvije tržišne strukture koje najčešće nalazimo u stvarnom životu: monopolističku konkurenciju i oligopol . Obje strukture zovemo tržištem nesavršene konkurencije , gdje tržišna moć ovisi o broju konkuren ata, snazi utjecaja na cijenu proizvoda i lakoći ulaska na tržište .
11.1. Monopolistička konkurencija
Monopolistička konkurencija od svih tržišnih struktura najviše podsjeća na savršenu konkurenciju. Na ovom tržištu sudjeluje veliki broj kupaca i proizvođača , no, za razliku od savršene konkurencije, proizvodi nisu identični, već diferencirani. To znači da kupci mogu uočiti razlike među pojedinim markama proizvoda i imati preferencije prema proizvodima pojedinih
proizvođača. U mnogim industrijskim granama proizvodi su diferencirani. Primjerice, jedna vrsta zubne paste doživljava se drugačijom od desetka drugih vrsta; razlike su u okusu, sastavu, praktičnosti ambalaže, ugledu proizvođača u sprečavanju karijesa, itd... Logična posljedica je da će neki potrošači, ali ne svi, biti spremni
platiti višu cijenu za određenu vrstu zubne paste. Spomenimo još neke primjere: kozmetički preparati (sapun, šampon, dezodoransi, paste za brijanje), sredstva protiv prehlade, sportska pomagala, prehrambeni proizvodi. Sva ta tržišta karakterizira diferencijacija proizvoda. Je li automobilska industrija primjer monopolističke konkurencije? Ne. Unatoč diferenci jaciji proizvoda, u industriju proizvodnje automobila teže je ući zbog visokih start-up troškova i snažne
promocije postojećih proizvođača – što tu industriju čini oligopolskim tržištem. Obilježja tržišta monopolističke konkurencije su sljedeća: a) veliki broj proizvođača i kupaca sličnih, ali diferenciranih proizvoda, b) ulaz na tržište i izlaz sa njega je jednostavan (velika mobilnost inputa), c) poduzeća koja ulaze na tržište prilagođavaju se konkurentskim
uvjetima na tržištu. Po čemu se razlikuju konkurenti na ovom tržištu? Potrošači ih razlikuju prema: a) kvaliteti, prepoznatljivosti i osobinama proizvoda, b) položaju, blizini prodavača (položaj maloprodaje, uvjeti kreditiranja,..). 112
Iako je pecivo u pekarnicama vrlo slično, većina potrošača ima omiljenu pekarnicu u koju odlazi iz određenih razloga, dok u ostale navraća rijetko. Neke karakteristike peciva (svježe pečeno, velik izbor, izvrsna hrskavost ,) ili lokacija njegove prodaje (u blizini radnog mjesta ili doma) izdvajaju ga ili diferenciraju od ostalih proizvoda i proizvođača.
Jasna diferencijacija u odnosu na ostale konkurente osigurava proizvođaču neku slobodu u određivanju cijene i količine ponude, odnosno, osigurava mu malu tržišnu moć. Zato su monopolistički konkurenti „price-makers“ , ali ni približno toliko snažni kao monopol ili oligopol. Zbog male tržišne moći pojedinačne su
krivulje potražnje monopolističkih konkurenata vrlo elastične (blagog negativnog nagiba) . Ako poduzeće želi imati tržišnu moć i čak je povećati, mora svoj proizvod učiniti drugačijim od proizvoda konkurencije.
Na tržištu monopolističke konkurencije mobilnost inputa je velika , te je ulazak na tržište i izlazak s njega vrlo jednostavan . Poslovanje je relativno jednostavno pokrenuti upošljavanjem inputa bez većih troškova, a i proizvodnja se može lako obustaviti. Slijedi analiza monopolističke konkurencije u kratkom i dugom roku , budući
da je ulaz i izlaz sa tržišta relativno jednostavan, pa je položaj konkurenata u kratkom roku drugačiji od onog u dugom roku. Slika 11.1. Monopo listički konkurent – kratki rok A , 250 C M , R M ,200 R A , p
MC B
150
AC 100
50
d
A
MR 0 0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
Q 10 11
Točka maksimizacije profita (točka A) je točka gdje je MR =MC. Na osi x očitavamo količinu koja max profit, a na krivulji potražnje (točka B) i na osi y cijenu max profita. Primijetite da je cijena iznad točke max profita (p > MC=MR), što poduzeću daje tržišnu moć. Osim toga, u kratkom roku cijena je iznad prosječnog troška AC, stoga monopolistički konkurent ostvaruje pozitivni rezultat , profit Π=(p-AC)*Q (površina iscrtanog pravokutnika).
Slika 11.1. prikazuje tipičnog monopolističkog konkurenta u kratkom roku. Krivulja potražnje je relativno elastična . Diferencijacija u odnosu na konkurente mu osigurava malu tržišnu moć koja se očituje u cijeni povrh graničnog troška ili P > MC (razlika od točke B do A) . Budući da je cijena P iznad njegovog prosječnog troška AC, poduzeće ostvaruje pozitivan rezultat, profit Π > 0 .
113
DUGI ROK! Pomoću slike 11.2. analiziramo tržište monopolističke konkurencije u dugom roku. Pretpostavimo da većina monopolističkih konkurenata u kratkom roku ostvaruje profit, stoga je cijela industrija profitabilna (lijevi dio Slike 11.2.).
To će privući nova poduzeća kojima je cilj maksimizacija profita. Njihovim dolaskom povećava se ponuda diferenciranih proizvoda, što će odvući neke kupce od postojećih poduzeća, pa će se pojedinačne krivulje potražnje postojećih poduzeća pomaknuti lijevo dolje (desni dio Slike 11.2.). Troškovi poduzeća su ostali nepromijenjeni. Kako se pomiče krivulja potražnje d na d' , tako se pomiče i granični prihod MR na MR' , obje krivulje se pomiču prema dolje. Ulazak novih konkurenata traje sve dok ostala konkurencija ne smanji profite, odnosno dok ekonomski profiti monopolističkih konkurenata ne padnu na nulu. Ravnoteža na tržištu monopolističke konkurencije u dugom roku uspostavljena je kada su ekonomski profiti svih konkurenata u industriji nula zbog pritiska ulaska novih poduzeća u industriju. Slika 11.2. Monopolistički konkurent – usporedba kratki i dugi rok A , 250 C M , R M ,200 R A , p
C A ,250 C M , R M ,200 R A , p
MC
B
150
MC
150
AC 100
AC 100
50
d
A
B'
50
0 0
1
2
3
4
5
6
7
d'
A'
MR
MR' 8
9
Q 10 11
0 0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
Q 10
11
Ulazak novih poduzeća traje sve dok krivulj e potražnje konkurenata ne postanu tangenta na krivulju prosječnog troška AC ( potražnja dodiruje AC u točki B'). U toj točki cijena je jednaka dugoročnom prosječnom trošku LAC , stoga je ekonomski profit poduzeća nula, dakle Π = (p-LAC)*Q = 0, jer je p = LAC.
Točka A' je točka dugoročne ravnoteže monopolističke konkurencije, kada su ekonomski profiti u industriji pali na nulu, te više nema razloga za ulazak ni odlazak poduzeća sa tržišta. Napomenimo da je čak i u tim uv jetima cijena koju zaračunavaju konkurenti i dalje iznad graničnog troška , p > MR=MC (razlika od B' do A') , što odražava njihovu malu tržišnu moć, unatoč tome što je ekonomski profit nula. Monopolistički konkurenti svoju tržišnu moć ostvaruju na način da se dolaskom u industriju diferenciraju od ostalih poduzeća , te da nastoje zadržati svoj mali tržišni udio.
114
11.2. Oligopol
Oligopol je najmanje konkurentna tržišna struktura, gdje je broj konkurenata sveden na dvoje do desetak unutar industrije ili sektora. Oligopol je tržište s manjim brojem poduzeća koja imaju značajniju tržišnu moć . Ta poduzeća proizvode dobra koja su vrlo bliski supstituti, što znači da među njima postoji tek manja diferencijacija. Prodaja ovih poduzeća temelji se na vrlo snažnoj promo ciji i oglašavanju i često vrlo oštro konkuriraju jedni drugima u kvaliteti . Na ovo tržište nije lako ući, odnosno postoje prepreke ili barijere ulasku novih poduzeća na oligopolsko tržište. Kada na tržištu postoje samo dva velika poduzeća koja dominiraju tržištem, tada govorimo o duopolu. Ovaj tip tržišne strukture najčešće se pojavljuje u prerađivačkoj industriji, prijevoznim i telekomunikacijskim uslugama. Primjeri su: računalna industrija, automobilska industrija, zračni prijevoz, telefonske usluge, du hanska industrija, proizvodnja čelika, aluminija, proizvodnja naftnih derivata, električne opreme. 11.2.1. Strategijsko međudjelovanje oligopola
Što je broj konkurenata na tržištu manji, to su poduzeća međusobno ovisnija. Zašto? Zato što poslovni potezi jednog poduzeća mogu utjecati na poslovanje drugog poduzeća, jer oni zapravo dijele tržište. Tu povezanost među oligopolima zovemo strategijsko međudjelovanje. Strategijsko međudjelovanje je situacija u kojoj poslovne odluke jednog poduzeća ovise o poslovn im odlukama ostalih konkurenta. Drugim riječima, svi su ovisni o svima. Strategijsko međudjelovanje oligopola može biti kooperativno i nekooperativno. Kooperativno djelovanje poduzeća je izravno ili neizravno dogovaranje konkurenata o cijeni i količini pr oizvodnje, a tim se dogovorom zapravo dijeli tržište radi ostvarenja veće zarade, te sprječava konkurencija. Potrošači su
prisiljeni kupovati po vrlo visokim cijenama, a takvo tržište tada poprima obilježja nekonkurentnog tržišta. Ovakve situacije na tržiš tu danas nadziru, sprečavaju i po potrebi kažnjavaju državna tijela i agencije koje se bave nadzorom tržišnog natjecanja, jer je dogovor o cijenama zakonski zabranjen zbog zaštite potrošača. Oblik kooperativnog djelovanja su tajni ili sporazumni oligopoli , poznati i pod nazivom trustovi ili karteli, a postojali su u ranijim godinama razvoja tržišnih ekonomija. U to doba nije bilo antimonopolskih zakona, koje danas imaju
sve razvijene tržišne ekonomije, a koji zabranjuju dogovaranje o podjeli tržišta i sporazumno određivanje cijena unutar nacionalnih ekonomija. Prvi zakon koji zabranjuje takvo djelovanje poduzeća donesen je 1890. godine i zove se 115
Shermanov antitrustovski zakon3 , kojim se zabranjuje stvaranje nelegalnih kartela koji onemogućuju slobodnu konku renciju. No, unatoč antimonopolskim
zakonima unutar nacionalnih ekonomija, danas još uvijek postoje tzv. međunarodni karteli o kojima će biti više riječi nešto kasnije. Unatoč postojanju antimonopolskih zakona, velika se poduzeća mogu tajno sporazumijevati i zajednički određivati više cijene i podjelu tržišta, što im povećava profite i smanjuje rizik poslovanja. Analizirajmo jednostavni primjer: na nekom tržištu postoje četiri poduzeća koji proizvode identični proizvod. Bez tajnog sporazuma oni vode rat ci jenama u preotimanju kupaca, što iscrpljuje njihove profite. Ako djeluju kooperativno i dogovore zaračunavanje iste cijene, govorimo o tajnom sporazumu oligopola. Pretpostavimo da je jedno od tih poduzeća cjenovni predvodnik, dok ga ostala tri poduzeća p rate. Budući da tri poduzeća prate predvodnika sporazuma - poduzeće A, tada je ukupna tržišna potražnja D (zbroj krivulja potražnji sv a 4 poduzeća) jednaka krivulji potražnje
poduzeća A (istog nagiba i iste elastičnosti). Pretpostavka je da sva četiri poduzeća imaju jednake troškovne krivulje. Tada poduzeća ravnopravno dijele tržište, svaki dobiva 1/4 tržišnog udjela dok god zaračunavaju istu cijenu za svoje proizvode. Slika 11.3. Tajni sporazum oligopola 250
A , C M , 200 R M , R A , 150 p
B
MC AC
100
50
D A
A 0 0 -50
1
2
3
4
5
6
7 8 MR
9
10 11 Q
Točka A je ravnoteža tajnog sporazuma Tržišna potražnj a oligopola. DA „sporazuma“ (zbroj krivulja sva 4 poduzeća) jednaka je za sva poduzeća sporazuma i ima nagib i elastičnost krivulje potražnje predvodnika. Stoga je točka A točka max profita tajnog sporazuma. Cijela situacija podsjeća na situaciju monopola. Cijena koja max profit je u točki B i donosi tajnom sporazumu monopolski profit.
Tajni sporazum dovodi poduzeća u položaj monop ola, jer ostvaruju
monopolsku cijenu, količinu i monopolski profit, i svatko dobiva svoj tržišni udio bez ugrožavanja pojedinačnih profita. U stvarnosti, tajni su sporazumi rijetkost, a razlog su zapreke koje sprječavaju sporazumijevanje poduzeća: a) b)
3
antimonopolski zakoni, kršenje sporazuma – kada pojedina poduzeća prekrše sporazum i snižavaju cijene radi preotimanja kupaca i povećanja tržišnog udjela ;
Dobio naziv prema američkom političaru Johnu Shermanu, 1823 .–1900.
116
c)
otvorenost tržišnih ekonomija i rast međunarodne razmjene, što jača konkurenciju na domaćem tržištu i otežava pojavu tajnih sporazuma.
Nekooperativno djelovanje znači da velika poduzeća donose svoje strateške odluke neovisno jedni o drugima , što često dovodi do snažnog suparništva na tržištu, do smanjivanja cijena u borbi za tržišne udjele i do smanjivanja profi ta. Tu dolazi do izražaja pravo strategijsko međudjelovanj e poduzeća . Konkurencija uvodi novost u ekonomski život i nova pravila „igre“ koju nazivamo strategijom.
Poduzeće mora strateški razmišljati kada donosi svoje poslovne odluke i uzimati u obzir strat eške poteze svojih konkurenata . Strategijskim međudjelovanjem poduzeća bavi se TEORIJA IGARA , koja analizira situacije u kojima sudjeluju dva ili više poduzeća sa suprot stavljenim ciljevima. 11.2.2. Prepreke ulasku n a tržište oligopola
Koje prepreke sprečavaju ili otežavaju ulazak konkurenata na tržište oligopola? a) Troškovni razlozi . Ulazni fiksni troškovi u navedenim industrijama su visoki, što je visoka barijera za ulazak konkurencije. Započinjanje proizvodnje u t im industrijama je vrlo skupo. Zašto ? Moguće je da postojeća poduzeća posluju uz ekonomije obujma i imaju troškovnu prednost pred konkurencijom, te mogu
proizvesti sasvim dovoljno proizvoda da zadovolje cijelu tržišnu potražnju. U takvim slučajevima drugim poduzećima vrlo je teško ući na tržište zbog vlastitih visokih ulaznih troškova poslovanja. b) Administrativni razlozi. Riječ je o ranije spomenutim zakonskim barijerama: dozvole, licence, koncesije, uvozne carine i kvote koje propisuju državne institucije i tijela. Država koncesiju ili li cencu za rad dodjeljuje manjem broju
poduzeća, na primjer poduzećima koja pružaju različite komunalne usluge, telekomunikacijske usluge, ili proizvođačima struje. c) Snažna promocija i oglašavanje . Prodaja oligopolskih poduzeća temelji se na
snažnoj promociji i oglašavanju. Postojeća poduzeća nastoje snažnim reklamnim kampanjama zadržati vjernost svojih kupaca, time se bore za svoj tržišni udio, te otežavaju ulazak novih konkurenata (u HR svjedočimo snažnoj reklamnoj kampanji u sektoru telekomunikacijskih usluga).
11.2.3. Čisti i diferencirani oligopol, karteli Postoje dvije vrste oligopola ovisno o stupnju diferencijacije proizvoda. Ako oligopoli proizvode homogene, identične proizvode (sirovine poput čelika i aluminija), riječ je o čistom oligopolu . Budući da se proizvodi tih proizvođača ne razlikuju , najveći profit za konkurente proizlazi iz proizvodnje točno 117
određenih količina proizvoda . Na tom tržištu poduzeća konkuriraju količinama proizvodnje. Kako njihova ukupna ponuda zadovoljava ukupnu tržišnu potražnju, ta poduzeća moraju paziti koliko će pojedinačno proizvesti, jer prevelika zajednička ponuda u odnosu na potražnju snižava cijene i njihove profite. Ako strateški djeluju tako da vode računa o zajedničkoj ponudi i pojedinačnim tržišnim udjelima, konkurenti će podijeliti tržište, a njihovi su profiti tada stabilni. Diferencirani oligopol je tržište na kojem proizvođači nude diferencirane proizvode. Spomenimo primjer industrije automobila, gdje su proizvodi kategorizirani po različitim kriterijima (o biteljski automobili, sportski, gradski
modeli, limuzine,) koji odgovaraju različitim potrebama kupaca. Budući da potrošači mogu zamijeniti proizvod jednog oligopola proizvodom drugog oligopola, proizvođači konkuriraju cijenama , što zovemo cjenovno nadmetanje , a u tim uvjetima njihovi profiti postaju nestabilni.
međunarodnog sporazumnog udruživanja proizvođača zbog zajedničkog određivanja količine proizvodnje, čime utječu na cijenu svog proizvoda na svjetskom tržištu. Osnovni cilj udruživanja je smanjenje međusobne konkurencije da bi povećali svoje profite. Najpoznatiji primjer kartela Kartel je danas oblik
u svijetu je OPEC (engl. Organization of Petroleum Exporting Countries ). OPEC je udruženje dvanaest zemalja najvećih izvoznika nafte. Udruženje dogovar a
pojedinačne količine proizvodnje koje pojedina zemlja isporučuje tržištu, utječući na taj način na cijenu nafte na svjetskom tržištu. 11.3. Schumpeterijanska hipoteza Vidjeli smo da su ishodi na tržištima nesavršene konkurencije više cijene i manje količine proizvodnje nego na visoko konkurentnim tržištima. Ta činjenica izaziva brojne kritike na račun nesavršenosti tržišta. Međutim, poznati ekonomist Joseph Schumpeter (1883.-1950.) tvrdi da, iako nesavršena konkurencija uzrokuje
neefikasnost podižući cijene iznad graničnih troškova (i smanjujući količine ispod konkurentnih razina), ipak postoje velike koristi od tržišta nesavršene konkurencije. Schumpeter smatra da samo velika poduzeća mogu imati snažnu inovativnu aktivnost, te da inovacije i tehnološki napredak koji dolazi iz velikih poduzeća više nego nadoknađuju neefikasnosti tržišta zbog visokih cijena. Danas se većina ekonomista slaže sa ovom hipotezom, iako ne treba zaboraviti i slučajeve kada su i mala poduzeća, čak i pojedinci sa svojim izumima pridonijeli tehnološkom napretku. Činjenica jest da su velika poduzeća financijski sposobnija ulagati u razvoj i istraživanje (R&D). Rezultat toga su inovacije, novi 118
izumi i proizvodi koji stvaraju značajne ekonomske pozitivne eksternalije – prelijevanje koristi sa jednog subjekta na druge. Izumi se mogu zaštititi jer država izdaje ispravu o patentu izumiteljima novog proizvoda. Na taj način država
pokušava potaknuti inovativnu aktivnost. Međutim, praksa je pokazala da unatoč patentima druga poduzeća mogu inovaciju oponašati i to u vrlo kratkom vremenu od nastanka izuma. Ta nemogućnost poduzeća da prisvoji cijelu vrijednost svog izuma (zbog oponašanja) zove se neprisvojivost. Neprisvojivost i visoke koristi koje društvo ima od inovacija razlog su zašto držav e subvencioniraju i pomažu bazična istraživanja i znanost. Procjene pokazuju da je korist koju društvo ima od izuma oko tri puta već a od same novčane vrijednosti izuma.
11.4. Mjerenje tržišne moći
Uzroci su koncentracije tržišne moći kod nekolicine poduzeća zapravo isti oni koje smo navodili kao izvore nesavršenosti tržišta , jedino što tu dodajemo i strategijsko međudjelovanje poduzeća , koje također dovodi do koncentracije moći u rukama nekolicine poduzeća. Prema tome, uzroci koncentracije tržišne moći su: a) ekonomski (troškovna prednost i ekonomija obujma, inovacije), b) administrativne ili zakonske zapreke ulasku , c) strategijsko međudjelovanje poduzeća .
Nadalje, kako raste stupanj koncentracije tržišne moći , rastu troškovi oglašavanja i promocije proizvoda, te troškovi ulaganja u istraživanja i razvoj novih proizvoda (R&D). U manje koncentriranim industrijama ti su troškovi znatno manji. Za određivanje stupnja tržišne moći koristimo nekoliko mjera: indeks industrijske koncentracije, Lernerov indeks monopolske moći i Hirschman Herfindahlov indeks. Indeks industrijske koncentracije CR (engl. concentration ratio) mjeri udio proizvodnje nekoliko poduzeća u ukupnoj proizvodnji industrije ili grane . Primjerice, mjera koncentracije četiri najveća poduzeća neke indu strije predstavlja udio njihove proizvodnje u industriji. CR indeks možemo računati i
za utvrđivanje udjela 2, 3 i više poduzeća. Indeks koncentracije izražavamo kao: CR = (proizvodnja nekoliko poduzeća)/(proizvodnja industrije)*100
Ako želimo utvrditi dominiraju li dva velika poduzeća tržištem, računamo indeks koncentracije CR2, kao omjer udjela proizvodnje dva poduzeća u ukupnoj industriji. Ako je dobiveni iznos CR veći od 60% radi se o tržištu visoke 119
koncentracije tržišne moći . Ako je mjera koncentracije manja od 20% govorimo o industrijama umjerene i niske koncentracije. Za tržište savršene konkurencije ova mjera teži prema nuli jer je proizvodnja raspršena na ogroman broj malih poduzeća. Lernerov indeks pokazuje koliko cijena premašuje vrijednost MC. Za izračun Lernerovog indeksa potrebno je razliku
graničnog troška između cijene i graničnog troška (P – MC), koju zovemo marža, podijeliti s cijenom proizvoda P. Ovaj indeks (L) mjeri stupanj tržišne moći poduzeća, kao udio marže u cijeni ili: L = (P – MC ) / P
Vrijednosti Lernerovog indeksa kreću se u intervalu 0 ≤ L ≤ 1. Što je indeks veći i bliže jedinici, veći je stupanj monopolske moći. Savršeni konkurent nema nikakve tržišne moći, kod njega je najveći profit kad je cijena jednaka graničnom trošku . Stoga je za savršenog konkurenta P– MC = 0, te slijedi da je Lernerov indeks L = 0. Kod monopola Lernerov indeks bliži se jedinici, jer on u potpunosti kontrolira tržište. Hirschman-Herfindahlov indeks pokazatelj je industrijske koncentracije u pojedinom sektoru. Ovaj indeks mjeri udio najvećih (do pedeset najvećih) poduzeća u odnosu na veličinu cjelokupne industrije , i to kao zbroj kvadrata N
tržišnih udjela svih poduzeća u industriji: H si2 i 1
gdje je N broj poduzeća u industriji, a Si tržišni udio i -tog poduzeća. Vrijednost H indeksa kreće se u intervalu 0≤ H≤10000. Za savršenog konkurenta H = 0, a za monopol H = 10000.
Pomoću navedenih pokazatelja možemo ocijeniti razinu konkurentnosti, odnosno stupanj tržišne ili monopolske moći u bilo kojem sektoru ili industriji. Spomenimo nekoliko pristupa koje države mogu koristiti da bi suzbile ili smanjile koncentraciju tržišne moći: a) antimonopolska politika – zakonska zabrana udruživanja poduzeća i njihovog dogovaranja o količinama i cijenama ; b) mjere poticanja konkurentnosti – mjere koje olakša vaju ulaz i izlaz sa tržišta, snižavaju troškove ulaska na tržište ( start-up troškove), snižavanje ili ukidanje uvoznih carina i kvota; c) razvoj regulatornog mehanizma – primjerice, osnivanje specijaliziranih agencija za zaštitu tržišnog natjecanja s ciljem osiguravanja jednakih uvjeta
za sve poduzetnike na tržištu (Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja AZTN); 120
d) državno vlasništvo nad prirodnim resursima , te državni nadzor i zakonska regulacija cijene proizvoda (primjer javnog vodovoda); e) porezna politika – radi ublažavanja učinaka razdiobe dohotka; oporezivanje monopola ima svrhu smanjivanja monopolskih profita.
Prve tri mjere najčešći su dio suvremenih ekonomskih politika, dok se ostale nastoje izbjeći jer mogu još povećati ekonomsku neefikasnost. Istraživanja pokazuju da je najbolja strategija države u sprječavanju koncentracije tržišne moći upravo strategija uklanjanja zapreka ulasku poduzeća i zabrana tajnog sporazumijevanja, snižavanje carina, poticanje start -up poduzeća kako bi konkurirala postojećim poduzećima , itd.
Priprema predavanja prema: Ekelund, Robert B. i Robert F. Herbert. 1998. Povijest ekonomske teorije i metode. Zagreb: Mate. Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate. Slavin, Stephen L. 2008. Microeconomics. 9th edition. McGraw-Hill/Irwin.
121
12. TEORIJA IGARA Teorija igara analizira situacije u kojima se nalaze dva ili više igrača – konkurenta, čije strategije utječu na svakog od sudionik a igre. Potekla je iz
igara kao što su šah i bridž i ozbiljnijih područja kao što je ratovanje i vojno taktiziranje, a osmislio ju je mađarski matematičar John von Neumann . Danas ima široku primjenu u ekonomiji . Pomoću teorije igara ekonomisti istražuju međudjelovanje poduzeća, prepirke sindikata i poslodavaca, politiku razmjene među zemljama , itd. Primjena se može proširiti na ostale društvene, pa čak i na političke fenomene. U ovom poglavlju upoznat ćemo osnovne pojmove iz teorije igra analizom ponašanja dvaju poduzeća – duopola (detaljnije ćemo se teorijom igara baviti u okviru kolegija Mikroekonomija). Upoznat ćemo primjere dominantne strategije i ravnoteže , te Nashove (nekooperativne) ravnoteže i kooperativne ravnoteže . No, prvo upoznajmo ključne pojmove koji se koriste u teoriji igara. Igra je situacija u kojoj igrači donose strateške odluke uzimajući u obzir akcije i reakcije protivnika. Analiza igre provodi se pomoću tablice ili matrice isplata. To je tablica koja prikazuje povrate igrača koji ovi se o strategiji igre. Isplata ili povrat je rezultat igre , a to mogu biti nagrade, koristi ili gubitci za igrače . Strategija je plan akcije za igranje igre. Optimalna strategija je ona koja maksimizira očekivani povrat igrača . 12.1. Dominantna strategija i ravnoteža
Dominantna strategija je situacija u kojoj igrač posluje najbolje što može bez obzira na akcije i reakcije svojeg protivnika.
Tablica 12.1. Igra sa dominantnim strategijama , dominantna ravnoteža
Poduzeće B oglašavati ne oglašavati Poduzeće A
oglašavati ne oglašavati
10 , 5 6 , 8
15 , 0 10 , 2
U ovoj igri oba poduzeća imaju dominantnu strategiju. Pretpostavimo da poduzeća A i B prodaju konkurentne proizvode i odlučuju o tome hoće li ili neće oglašavati svoj proizvod. Isplate poduzeća A su prve u svakom polju, ispred zareza (crno bold), a isplate poduzeća B su drug e u svakom polju (crveno bold). 122
Matrica isplata prikazuje povrate svakog strategiju. Iz tablice je vidljivo da, ako se
igrača koji izabire za sebe najbolju poduzeće A odluči na oglašavanje, profit poduzeća A bit će 10, a poduzeća B 5. Ako poduzeće A oglašava a B ne, poduzeće A će zaraditi 15, a B ništa. Isplate poduzeća A ako oglašava su bolje u odnosu na isplate ako ne oglašava (ako ne oglašava dobiva 6 i 10, ovisno kako odgovori poduzeće B). Stoga je za poduzeće A bolje oglašavati bez obzira što će učiniti poduzeće B, veće su isplate ili povrati ako oglašava nego ako ne oglašava. Kažemo da poduzeće A ima dominantnu strategiju - oglašavan je. Isto vrijedi i za poduzeće B; ako oglašava ima veće isplate nego ako ne oglašava bez obzira što radio njegov protivnik (ako oglašava zarađuje 5 ili 8, ovisno o reakciji A, što je bolje od neoglašavanja kada zarađuje 0 ili 2, ovisno o reakciji A) . Oba poduzeća imaju dominantne strategije - oglašavanje, stoga je ishod ove igre jednostavan – oba oglašava ju. Kada svaki igrač ima dominantnu strategiju , ishod igre nazivamo ravnotežom dominantnih strategija ili dominantnom ravnotežom i ta je ravnoteža stabi lna i nekooperativna. 12.2. Nashova ravnoteža
Poznati matematičar i nobelovac iz područja teorije igara , John Nash, zaslužan je za tzv. Nashovu ravnotežu u teoriji igara. John Nash je 1994. godine dobio Nobelovu nagradu iz ekonomije za svoju doktorsku disertaciju iz 1950. godine na temu nekooperativnih igara. Dominantna ravnoteža je stabilna i rezultat je nekooperativne igre (jer nema tajnog dogovaranja) , ali kod mnogih igara, jedan ili više igrača nemaju dominantnu strategiju. Stoga nam je potreban općenitiji koncept ravnoteže u teoriji igara. Nashova ravnoteža je ishod strategija kod kojih svaki igrač čini
najbolje što može uzevši u obzir akcije svojih protivnika . Budući da nijedan igrač nema poticaja da odstupi od svoje Nashove strategije, strategije s u stabilne. Nashova ravnoteža također je nekooperativna ravnoteža , jer u njoj svaka strana bira strategiju bez tajnog pregovaranja. Primjer takve nekooperativne igre (izbor
između normalne cijene i monopolske cijene) prikazujemo u sljedećoj tablici. Tablica 12.2. Nashova ravnoteža, nekooperativna igra Poduzeće B Poduzeće A
monopolska cijena
monopolska cijena 100 , 200
normalna cijena -20 , 150
normalna cijena
150 , -30
10 , 10
123
U ovom primjeru A ima dominantnu strategiju, a to je zaračunavanje no rmalne cijene, jer će s njom zaraditi više bez obzira što izabere B (uz normalnu cijenu A
ima profit 150 ili 10, ovisno kako B odgovori, a manji profit (čak i gubitak) ako ide na monopolsku cijenu – zarađuje 100 ili -20 ovisno kako B odgovori). Poduzeće B nema dominantnu strategiju, on može igrati i na normalne cijene i na visoke cijene (jednom mu je dobro ići na monopolsku cijenu jer je 200 bolje od 150, ali mu je dobro ići i na normalnu cijenu, jer je 10 bolje od -30). Poduzeće B je u nedoumici, da li zaračunati monopolsku cijenu i nadati se da će se A prilagoditi. Ili igrati sigurniju varijantu, uz normalne cijene. Ako igra riskantno, na visoke cijene, može samo očekivati da će se poduzeće A prilagoditi , no ako A odgovori sa normalnom cijenom, B ima gubitak od -30.
Kako poduzeće koje ima dominantnu strategiju uvijek igra tu igru, A će odigrati na normalne cijene bez obzira što čini poduzeće B. Stoga je za poduzeće B najbolje da se prilagodi i uzme u obzir akcije svog konkurenta. Tako ima profit od 10, inače bi imao gubitak od -30.
Ako poduzeće nema dominantnu strategiju, tada posluje najbolje što može uzimajući u obzir akcije svojih protivnika . Takva igra dovodi do Nashove (nekooperativne) ravnoteže , i ta je ravnoteža stabilna (u tablici je to četvrto po lje sa isplatama 10,10). Primijetite da je Nashova ravnoteža donijela poduzećima manje, ali sigurne profite. U gornjoj tablici možemo pronaći i kooperativnu ravnotežu . To je slučaj kad se dva poduzeća dogovore i u vlastitom interesu izaberu monopolske cijene.
Ako se poduzeća dogovore, te zaračunavaju monopolske cijene, rezultat je kooperativna ravnoteža koja se javlja kad a poduzeća djeluju sporazumno i biraju strategiju koja povećava njihove zajedničke profite . Međutim, kooperativna je ravnoteža vrlo nestabilna ili krhka, jer poduzeća mogu prekršiti sporazum . Ako poduzeće A prekrši sporazum o monopolskoj cijeni i snizi svoju cijenu imat će čak i veći profit (150), ali poduzeće B će brzo primijetiti da su njegovi profiti pali (na -30) i znat će da je došlo do kršenja sporazuma. To konačno ponovno vodi u Nashovu (nekooperativnu) ravnotežu. Priprema predavanja prema: Pindyck, Robert S. i Daniel L. Rubinfeld. 2005. Mikroekonomija. 5. izdanje. Zagreb: Mate. Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate. Slavin, Stephen L. 2008. Microeconomics. 9th edition. McGraw-Hill/Irwin.
124
13. TRŽIŠTA FAKTORA PROIZVODNJE:
KONKURENTNO TRŽIŠTE RADA 13.1. Teorija raspodjele dohotka kao teorija cijene inputa Teorija raspodjele dohotka proučava kako se određuju doho dci, te načine na koji se doho dci i bogatstvo raspodjeljuju u društvu . Ta se teorija razvila između
ostalog zbog velikih razlika koje postoje u društvima, gdje se kao jedna krajnost pojavljuje vrlo bogat sloj ljudi nasup rot velikom siromaštvu. Teme o raspodjeli dohotka često su razlog razmimoilaženja ekonomista. Jedni smatraju da je bogatstvo rezultat nasljeđa i sreće, a da siromaštvo proizlazi iz diskriminacije i ograničenih mogućnosti. Drugi smatraju da svatko dobiva koliko zaslužuje (radom, naporom i sposobnošću) i da miješanje u takav proces nan osi štetu ekonomskoj efikasnosti. Treće je razmišljanje pomirljivo, a vjeruje da je potrebna državna intervencija kako bi se pomoglo ljudima na rubu egzistencije. Za mjerenje ekonomskog stanja pojedinaca i države najčešće se upotrebljavaju dvije mjere: a) dohodak i b) bogatstvo.
čine svi primi tci koje pojedinac ili kućanstvo zaradi tijekom nekog razdoblja, najčešće jedne godine . Nacionalni dohodak je mjera ekonomskog Dohodak
stanja nacionalne ekonomije, te predstavlja ukupnost svih dohodaka stvorenih unutar ekonomije. Nacionalni se dohodak u najvećoj mjeri sastoji od : a) dohodaka od rada (plaće, potpore, ostali dohodci od rada), b) dohodaka od imovine (neto renta, neto kamate, vlasni čki dohodci i profiti).
Tko u tržišnoj ekonomiji zarađuje spomenute dohotke? Zarađuju ih vlasnici faktora proizvodnje u obliku plaća, renti, kamata i profita . Dohodak svakog pojedinca ovisi o tome kojim faktorima proizvodnje on raspolaže (rad, kapital, zemlja). Stoga, dohodak može biti zbroj plaće (naknade za rad), kamata na novac kojeg štedi, rente koju dobiva ako iznajmljuje zemlju ili kuću, dividende koju ostvaruje na temelju vlasništva dionica . Dohodci su tekuća primanja pojedinca ili kućanstva tijekom godine. Država također sudjeluje u stvaranju nacionalnog dohotka jer vlast na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, upošljava značajan dio radne populacije, te isplaćuje dohotke od rada. Država se pojavljuje i kao zakupac nekretnina i zemlje te plaća rentu , a i izdaje državne obveznice po osnovi čega plaća kamatu imateljima 125
državnih obveznica. Osim što neposredno sudjeluje u stvaranju dohotka, država ima još jednu ulogu. Ona oporezuje veliki dio dohodaka (osobne dohotke, profite), ubire posredne poreze (PDV i trošarine) s ciljem transfe rnih plaćanja pojedincima. Među transfernim plaćanjima države ubrajaju se mirovinsko osiguranje, socijalna plaćanja, medicinska pomoć, subvencije poljoprivrednicima itd. Bogatstvo je fond ili neto vrijednost imovine koju pojedinac posjeduje u određenom trenutku. Drugim riječima, neto bogatstvo je vrijednost ukupne realne i financijske imovine umanjene za vrijednost dugova (obveza). Realnu imovinu čine kuće, stanovi, automobili, zemljišta, trajna potrošna dobra. Financijsku imovinu čine gotovina, štednja, dionice, obveznice, te udj eli u investicijskim fondovima.
U tržišnim ekonomijama većina kućanstava ostvaruje dohotke od rada, dok relativna manjina svoj dohodak ostvaruje i od renti, kamata i profita, dakle od realne i financijske imovine koju posjeduju. Budući da promjene cijena faktora proizvodnje (inputa) u vlasništvu pojedinaca značajno utječu na dohodak i bogatstvo tih pojedinaca , u ovom i sljedećem poglavlju analiziramo karakteristike tržišta faktora proizvodnje .
13.2. Tržišta faktora proizvodnje Cijena faktora proizvodnje određuje se na tržištima faktora proizvodnje
interakcijom ponude i potražnje. Cijena rada je plaća, cijena zemlje je renta, cijena kapitalnog dobra (fizički kapital) je zakupnina ili rental, cij ena financijskog kapitala je kamata. Primjerice, poduzeće koje proizvodi kompjuterske programe treba računalne programere (rad), urede i računalnu opremu (fizički kapital) i financijski kapital. Stoga ćemo u ovom i idućem poglavlju analizirati kako poduzeće donosi odluke o kupnji pojedinih proizvodnih faktora kako bi ostvarilo maksimalni profit.
13.2.1. Obilježja potražnje za faktorima proizvodnje
Krivulje potražnje za faktorima proizvodnje su: a) negativnog nagiba , b) izvedene iz potražnje za proizvodima i c) međusobno su ovisne . Prvo, krivulje potražnje za inputima su negativnog nagiba , kao što je bio slučaj sa
potražnjama za proizvodima. Što je npr. cijena najma uredskog prostora manja, to će poduzeća biti spremna unajmiti veći poslovni prostor. Drugo, potražnja poduzeća za inputima izvodi se iz potražnje za proizvodima poduzeća. Ako se 126
poveća potražnja za proizvodom poduzeća (pomak udesno), poduzeće će povećati i kupovinu inputa , kako bi odgovorilo na povećanu potražnju i proizvelo više proizvoda , zbog čega se pomiču izvedene krivulje potražnje za inputima udesno. Ako potražnja za proizvodima postane neelastičnija , isto će se dogoditi za krivuljama potražnje za inputima. Treće, potražnje za inputima su međuovisne, jer ako poduzeće zaposli više radnika, tada mora osigurati i više kapitala odnosno sredstava za proizvodnju.
13.2.2. Prihod graničnog proizvoda rada, kapitala i prirodnih resursa Faktori rad, kapital i prirodni resursi pridonose stvaranju gotovog proizvoda. Poduzeće će upošljavati radnike, ka pital i ostale resurse ovisno o tome koliko svaka dodatna jedinica inputa donosi firmi dodatnog prihoda . Što to znači? Funkcija proizvodnje Q = f (L,K,N) prikazuje maksimalnu količinu proizvodnje koja se može proizvesti uz različite kombinacije inputa i uz danu razinu tehnologije. Doprinos rada u proizvodnji kratkog roka mjerimo graničnim proizvodom rada MPL – to je dodatni proizvod kojeg stvara dodatna jedinica rada, ceteris paribus , ili MPL=∆Q/∆L. U kratkom roku kada je rad varijabilni faktor, a ostali inputi fiksni, djeluje zakon opadajućih graničnih prinosa rada. U
dugom roku kapital, zemlja i tehnologija također postaju varijabilni faktori koje poduzeće može mijenjati zbog promjene razine proizvodnje. Doprinos kapitala mjerimo graničnim proizvodom kapi tala MPK - dodatni proizvod kojeg stvara dodatna jedinica kapitala, ceteris paribus , ili MPK=∆Q/∆K. Doprinos prirodnog resursa mjerimo graničnim proizvodom MPN - dodatni proizvod kojeg stvara dodatna jedinica prirodnog resursa ili MPN=∆Q/∆N. Ono što tvr tke zanima jest vrijednost dodatnog proizvoda koji su proizveli dodatni radnici, kapital ili prirodni izvori. Pretpostavimo da je poduzeće zaposlilo određen broj radnika , a zanima ga isplati li se zaposliti još jednog dodatnog radnika. To bi bilo profitabilno ako bi dodatni radnik donio svojim
radom više dodatnog prihoda tvrtki od dodatnog troška njegovog zapošljavanja (dodatni trošak je plaća). Dodatni prihod koji ostvaruje dodatni radnik zove se prihod graničnog proizvoda rada i označava se sa MRPL (engl. marginal revenue product of labor ). Možemo jednostavno izvesti tu veličinu. To je dodatni proizvod kojeg ostvaruje dodatni radnik MPL=∆Q/∆L pomnožen sa dodatnim prihodom MR=TR/Q od prodaje dodatne jedinice proizvoda koju je proizveo dodatni radnik. Stoga je prihod graničnog proizvoda rada jednak: MRPL=
Q L
TR Q
TR L
ili MRPL = MPL * MR
(1) 127
Prvi izraz jasno odražava da je MRPL = TR/ L ili dodatni prihod kojeg poduzeću donosi dodatni radnik . Zbog jednostavnosti analize pretpostavljamo da su tržišta proizvoda i tržišta faktora proizvodnje savršeno konkurentna . U tom slučaju znamo da poduzeće prodaje svoj proizvod po tržišnoj cijeni P, koja je jednaka njegovom graničnom prihodu MR (d=P=AR=MR). Stoga jednadžbu (1) u slučaju konkurentnog tržišta možemo zapisati kao: Prihod graničnog proizvoda rada MRPL = MPL * P
(2)
U nekoj tvrtki dodatni radnik ΔL=1, proizvede dvije dodatne olovke ΔQ=2. Stoga je granični proizvod rada MP L=ΔQ/ΔL=2/1=2. Na tržištu tvrtka prodaje jednu olovku po cijeni od 5 kuna, stoga je cijena jednaka graničnom prihodu P=MR=5 kuna. Ako tvrtka na konkurentnom tržištu proda dvije olovke Primjer!
koje je proizveo dodatni radnik, ona zaradi ukupno 10 kuna. Tada je prihod graničnog proizvoda rada jednak MRPL = MPL*P= 2 * 5 kuna = 10 kuna. Dodatni prihod koji ostvaruje dodatna jedinica kapitala, uz ostale inpute fiksne, jest prihod graničnog proizvoda kapitala MRPk (engl. marginal revenue product of capital):
Prihod graničnog proizvoda kapitala MRPK = MPK * P
(3)
Primjer! Zapošljavanjem
dodatnog kapitala ∆K=1, poduzeće proizvede 5 dodatnih olovaka ∆Q = 5. Tada je MP K = ΔQ/ΔK = 5. Na konkurentnom tržištu tvrtka prodaje jednu olovku po cijeni od 5 kuna, pa je P = MR = 5 kuna. Ako tvrtka proda svih dodatnih 5 olovaka koje je proizvela dodatna jedinica kapitala, ona je zaradila 25 kuna ili MRPK = MPK * P = 5 * 5 kuna = 25 kuna.
Prihod graničnog proizvoda prirodnih resursa MRPN (engl. marginal revenue product of natural resources ) je dodatni prihod koji donosi zapošljavanje do datne jedinice prirodnog resursa (najčešće zemlja), uz ostale faktore fiksne: Prihod graničnog proizvoda prirodnog resursa MRPN = MPN * P (4) Primjer! Ako tvrtka upotrijebi dodatni hektar vinograda za proizvodnju dodatnih 100 litara vina, tada je gran ični proizvod zemljišta MP N =100. Ako na
konkurentnom tržištu tvrtka proda vino po cijeni 30 kuna po litri, tada je P=MR=30 kuna. Kada tvrtka proda svih 100 litara vina s dodatnog hektara zemlje, prihod graničnog proizvoda zemlje je MRP N = MPN * P = 100 * 30 kuna = 3000 kuna.
128
Ako se poduzeće ponaša efikasno, on o će odabrati količine proizvodnih faktora koje će mu minimizirati troškove proizvodnje te omogućiti ostvarenje maksimalnog profita (dokaz vidjeti na kraju poglavlja). Prisjetimo se: pravilo najmanjeg troška kaže da će poduzeće minimizirati trošak zadane razine proizvodnje kada je odnos graničnog proizvoda faktora i cijene tog faktora za sve faktore jednak: MP L w
MP K r
MP N p N
13.3. Konkurentno tržište rada i njegove karakteristike
Budući da većina ljudi živi uglavnom od svog rada, tržište rada značajna je ekonomska tema. U analizi krećemo od pretpostavke da je tržište rada (kao i tržište proizvoda) savršeno konkurentno, budući da je na taj način lakše usvojiti zakonitosti koje djeluju na tom tržištu. Ponuda i potražnja na tržištu rada funkcioniraju na istim načelima kao i na tržištima roba i usluga: ako su poslovi i radnici na tržištu rada potpuno jednaki (rad je homogen), mobilnost radnika između radnih mjesta visoka, a broj poslodavaca i rad nika izuzetno velik – tada nitko od njih nema moć utjecaja na cijenu rada ili plaću. To je situacija savršeno konkurentnog tržišta rada. Vrijednost rada određena je visinom plaće koju pojedini radnik prima. Visina plaće određuje se na tržištu interakcijom ponude i potražnje kao i na tržištu roba i usluga. 13.3.1. Obilježja tržišne potražnje i tržišne ponude rada
Ako nema potražnje za nekom robom, nema ni potražnje za radnicima. Stoga je potražnja za radom izvedena iz potražnje za robama ili uslugama. Osim toga, potražnja za radom utjecat će i na potražnju za ostalim inputima: ako raste potražnja za radnicima, tvrtka će trebati povećati količinu opreme kako bi novozaposleni imali čime raditi. Krivulja potražnje za radom D L na tržištu rada prikazuje kako se mijenja tražena količina rada kada se mijenja cijena rada, ceteris paribus. To je krivulja negativnog nagiba. Ako je cijena rada veća, manja je potražnja za radom i obratno. Cijenu rada ili plaću označavamo sa PL ili w (engl. wage). Ponuda rada predstavl ja broj sati koje stanovništvo provodi radeći. Nije
cjelokupno stanovništvo neke zemlje radno aktivno: dio se školuje, dio je u mirovini, dok neki jednostavno izabiru da ne žele raditi. Stoga se u kategoriju radne snage ubrajaju samo oni koji su zaposleni, te nezaposleni koji aktivno traže 129
posao. Ponuda rada direktno ovisi o cijeni rada ili visini plaće , ali ovisi i o veličini radne snage i trendovima kretanja tog broja. Ti su trendovi pod utjecajem demografskih faktora kao što su dob, spol, stupanj obrazov anja te migracije stanovništva. Krivulja ponude rada S L na tržištu rada prikazuje kako se mijenja količina rada koju radnici nude kada se mijenja cijena rada, ceteris paribus. Tržišna krivulja ponude rada u pravilu ima pozitivan nagib, tj. krivulja je ras tuća. To znači da su radnici neke profesije voljni povećati količinu rada s porastom plaća i obratno.
Budući da smo već upoznali model ponude i potražnje, na slici 13.1. prikazujemo ravnotežu na tržištu rada neke profesije. Slika 13.1. Ravnoteža na tržiš tu rada određene profesije W
12
SL
10 a ć a l p , a d a r a n e j i c
Sjecište SL i DL predstavlja ravnotežu na tržištu rada ravnotežna cijena rada w* =
8 6
6, uz koju je zaposleno L* = 30 radnika.
4 2
DL
0 10
20
30
40
broj radnika
L
50
Tržišna potražnja za radom D L je potražnja svih poslodavaca za radnom snagom određene profesije uz različite razine cijene rada , a tržišna ponuda S L je ukupna ponuda količine rada uz različite razine plaća . Napomenimo da se ukupna tržišna ponuda dobije vodoravnim zbr ojem svih pojedinačnih ponuđenih količina rada za svaku razinu plaće, dok se tržišna potražnja dobije vodoravnim zbrojem svih pojedinačnih krivulja potražnje za radom neke profesije za svaku razinu plaće. Kada je tržište u ravnoteži, svako poduzeće zapošljava onoliko radnika koliko je to za njega isplativo uz ravnotežnu plaću w* , tj. onaj broj radnika koji mu donosi maksimalan profit. Ovu ravnotežu može poremetiti bilo koja situacija koja pomiče potražnju ili ponu du udesno ili ulijevo. Slijedi prikaz faktora koji utječu na potražnju i ponudu rada.
130
13.3.2. Determinante tržišne potražnje i ponude rada Na tržišnu potražnju za radom (određene profesije) utječu sljedeće determinante:
a) Cijena rada (plaća) . Kada se mijenja cijena rada, mijenja se tražena količina rada duž krivulje potražnje za radom. b) Cijena proizvoda (potražnja za proizvodima). To je stoga što je potražnja za radom izvedena iz potražnje za proizvodima (kao što ćemo vidjeti kasnije, pojedinačna krivulja potražnje za radom je prihod graničnog proizvoda rada MRPL=MPL*P); ako se poveća cijena proizvoda P, raste MRPL poduzeća i dolazi do pomaka krivulje potražnje za radom udesno (jer je tržišna potražnja zbroj pojedinačnih potražnji za radom) . c) Kvaliteta rada. Usavršavanjem i povećanjem stupnja obrazovanja i razvojem vještina, radnici postaju produktivniji; raste produktivnost rada, granični proizvod rada MP L pomiče se desno gore, a time i krivulja potražnje za radom (pojedinačna i ukupna). d) Tehnološki napredak . Uz bolju tehnologiju moguće je proizvesti više u jedinici vremena , a poboljšava se i način rada. Dolazi do rasta produktivnosti rada i graničnog proizvoda rada, i do pomaka krivulje potražnje udesno. e) Ponuda i kvaliteta ostalih faktora . Radnici će bolje raditi i više proizvesti ako rade s kvalitetnijom opremom i strojevima. Kvaliteta i ponuda
kapitalne opreme može povećati produktivnost rada i potražnju za radom. Na tržišnu ponudu rada utječu sljedeće determinante: a) Cijena rada. Kada se mijenja cijena rada, mijenja se i količina ponude rada duž krivulje ponude rada. b) Broj radnih sati. Hoće li radnici na veće plaće odgovoriti povećanjem
prosječnog broja radnih sati, hoće li raditi puno ili skraćeno radno vrijeme, ili će više cijeniti svoje slobodno vrijeme? Sve spomenuto utječe na količinu ponude rada. Većina ljudi ima određenu slobodu u donošenju odluke koliko će sati provesti radeći, stoga će njihove odluke i zravno utjecati na ponudu rada. c) Struktura radne snage . Ona ovisi o demografskim faktorima; dob i spol radne snage te migracijska kretanja. Odluke svake kategorije radne snage o uključivanju ili odlasku s tržišta rada utjecat će na ponudu rada. Zbog imigracije povećava se ponuda rada na nekim segmentima tržišta rada , zbog emigracije se smanjuje. Mladi ljudi koji završavaju obrazovanje nova su snaga na tržištu rada , itd.
d) Alternativne mogućnosti zaposlenja . Povećana mobilnost radnika s jednog zanimanja na drugo može dovesti do dinamičnih promjena u ponudi rada na pojedinim segmentima tržišta rada. Ako postoji mogućnost prekvalifikacije, veća će plaća u nekim zanimanjima potaknuti pojedince na prekvalifikaciju i potragu za većom zaradom. 131
13.3.3. Pojedinačna potražnja za radom Na savršeno konkurentnim tržištima cijene roba i cijene rada su zadane tržišnim
uvjetima. Za savršeno konkurentno poduzeće znamo da je krivulja potražnje za njegovim proizvodom savršeno elastična, vodoravna linija na razini tržišne cijene P*. No, kako će poduzeće odrediti koliko radnika zaposliti? Što je pojedinačna potražnja za radom nekog poduzeća ? Poduzeće zanima koliko dodatnog prihoda (∆TR) donosi dodatno zaposleni radnik (∆L) ili koliko iznosi MRP L. Prihod graničnog proizvoda rada na savršeno konkurentnom tržištu gdje je zadana tržišna cijena P* gl asi (ovaj izvod je važan i proizlazi iz izvoda (1) u 13.2.2 ): MRPL=
TR L
*
(Q * P ) L
Q L
* P * = MPL * P*
(5)
Ovaj izraz pokazuje koliko će poduzeće htjeti uposliti radnika kada usporedi MRPL sa troškom dodatnog radnika, odnosno njegovom plaćom w*. Plaća w* je zadana i određena interakcijom ponude i potražnje za radom na tržištu određene profesije, kao što smo prikazali na Slici 13.1. Poduzeće će zaposliti dodatnog radnika ako je prihod koji donosi dodatni radnik MRPL veći od plaće w *. O kretanju MRPL ovisi pojedinačna potražnja poduzeća za radom. Kako se kreće MRP L? Tržišna cijena dobra P* je zadana, a granični se proizvod rada MPL sa dodatnim radnikom smanjuje, stoga krivulja prihoda graničnog proizvoda rada MRP L opada zbog opadajućeg MPL.
Pojedinačna krivulja potražnje za radom savršenog konkurenta je krivulja MRPL i ona je negativnog nagiba. Što je krivulja ponude rada s kojom se susreće poduzeće? Budući da poduzeće može zaposliti koliko god hoće radnika po tržišnoj cijeni rada w*, ponuda rada za poduzeće je savršeno elastična, vodoravna linija na razini tržišne cijene rada w* . Nacrtajmo na istoj slici krivulju potražnje za radom pojedinog poduzeća MRP L i savršeno elastičnu krivulju ponude rada na razini tržišne cijene rada w* . Koliko će radnika poduzeće zaposliti , ovisi o sjecištu tih dviju krivulja.
132
Slika 13.2. Pojedinačna potražnja za radom (konkurentna tržišta) W a ć a l
p , a d a r a d o v z i o r p g o n č i n a r g
d o h i r p
12
Pojedinačna krivulja potražnje
10
za radnicima je MRPL. Krivulja
8
ponude rada je na razini tržišne plaće w*. U našem primjeru poduzeće će uz tržišnu plaću w*=6 zaposliti tri radnika, koji će
SL = w*
w* 6 4
DL = MRPL 2
mu donijeti maksimalan profit.
0 1
2
3
4
5
6
broj radnika L
Važno! Dok je krivulja MRPL iznad tržišne plaće w *, dodatni radnik poduzeću donosi više prihoda od troška za njegovu plaću. Za prvog i drugog radnika vrijedi MRPL > w i poduzeće će ih zaposliti. Zaposlit će i trećeg radnika, no tada je dodatni prihod trećeg radnika jednak plaći ili MRPL=w. To je točka u kojoj se pojedinačna krivulja potražnje za radom i linija tržišne w* sijeku i u kojoj poduzeće ostvaruje maksimalni profit. Zaključimo : a) Kada je MRPL > w , dodatni prihod koji ostvaruje dodatno zaposleni radnik veći je od troška rada (plaće) i poduzeću se isplati zapošljavati dodatne radnike; b) Kada je MRPL < w , dodatni prihod dodatnog radnika manji je od plaće , broj radnika treba smanjiti kako bi se maksimalizirao profit ; c) Kada je MRPL = w , zaposlen je onaj broj radnika koji poduzeću donosi maksimalan profit (uvjet je istovjetan uvjetu MR=MC, vidjeti dokaz na kraju poglavlja).
13.3.4. Pojedinačna ponuda rada
Analizirajmo sada moguće slučajeve pojedinačne ponude rada. Pojedinačna ponuda rada količina je rada koju su pojedini radnici spremni ponuditi uz različite razine plaće , ceteris paribus.
Pojedinačna krivulja ponude rada može bi ti: a) rastuća - uz veće plaće pojedinci su voljni raditi više , te dio svog slobodnog vremena zamijeniti za dodatni rad i dodatnu zaradu;
133
b) okomita ili savršeno neelastična - kada se radi o posebno talentiranim
pojedincima čija je zarada čista ekonomska renta, stoga porast plaće neće utjecati na povećanje sati rada pojedinca; c) unatrag savijena. Slika 13.3. Unatrag savijena ponuda rada
W a ć a l p , a d a r a n e j i c
ponuda rada
Unatrag
A
savijena
ponuda
rada
nastaje kada sa sve većim povećanjem plaće, a nakon određene razine dohotka, pojedinac odluči svoje slobodno vrijeme posvetiti dokolici i slobodnim aktivnostima, a ne dodatnom radu.
Savijena krivulja ponude obuhvaća broj radnih sati L
dva efekta: efekt supstitucije i efekt dohotka.
Efekt supstitucije znači da je svaki dodatni radni sat plaćen više, a time i svaki sat slobodnog vremena postaje skuplji, pa kažemo da oportunitetni trošak slobodnog vremena raste. Ako kod pojedinca prevladava efekt supstitucije, on će dodatne sate slobodnog vremena iskoristiti za rad i veću zaradu.
Uz taj efekt djeluje i efekt dohotka. Efekt dohotka znači da je s višom plaćom i dohodak veći. S većim dohotkom pojedinac će željeti više trošiti, ali će poželjeti i više slobodnog vremena . Efekt supstitucije i efekt dohotka imaju suprotno djelovanje . Koji od njih će prevladati ovisi o pojedincu. Općenito , pri nižoj plaći i nižim dohodcima najčešće prevagne efekt supstitucije, te pojedinac dodatno slobodno vrijeme supstituira dodatnim satima rada kako bi povećao zaradu - rezultat je rastuća krivulja ponude rada.
S druge strane, pri većoj razini plaće i višim dohodcima jača efekt dohotka, te se količina rada smanjuje s daljnjim rastom plaće – rezultat je savijanje krivulje ponude unatrag (od točke A na lici 13.3. prema gore).
134
Zanimljivost!
Tržište rada je kompleksno područje ekonomskog života, stoga teorije ne mogu obuhvatiti sve utjecaje i dati odgovore na sva pitanja vezana uz ponašanje sudionika tržišta rada. Ekonomisti istražuju konkretne slučajeve, jer empirijska istraživanja ponekad daju drugačiju sliku. Empirijska istraživanja tržišta rada, primjerice SAD-a, daju vrlo zanimljive podatke. Kod ljudi mlađe dobi i kod žena jače djeluje efekt supstitucije, znači da u slučaju rasta plaća te skupine pozitivno reagiraju i povećavaju broj rad nih sati. Za muškarce u životnoj dobi između 26 i 55 godina prevladava učinak dohotka nad efektom supstitucije, te se krivulja ponude za ovu skupinu savija unatrag. Na razini cijele ekonomije, rezultat je krivulja ponude rada koja je gotovo okomita ili potpuno neelastična, jer efekt dohotka gotovo da poništava pozitivan efekt supstitucije. U zemljama s nižim razinama dohotka i nižim plaćama prevladava
učinak supstitucije nad učinkom dohotka. I obratno, u visoko razvijenim zemljama s visokim životnim standardom stanovništva, pojedine će kategorije radne snage nakon određene razine dohotka cijeniti svoje slobodno vrijeme, te učinak dohotka poništava učinak supstitucije i čini ponudu rada neelastičnom na promjene cijene rada.
13.3.5. Ograničeno konkurentno tržište rada U stvarnosti rijetko nalazimo situaciju savršeno konkurentnog tržišta rada. Ograničeno konkurentno tržište rada češći je slučaj , a nastaje kada postoji tržišna
premoć ili na strani ponude ili na strani potražnje za radom. Tržišna premoć na strani potražnje za radom može nastati ako je jedna tvrtka izuzetno velika ili čak jedini poslodavac na lokalnom ili regionalnom tržištu rada. U tom slučaju tvrtka je monopson na tržištu rada. Monopson , za razliku od monopola, jedini je kupac neke robe ili usluge na tržištu. Na strani ponude rada ograničenja određuju sindikati koji pregovaraju o
cijeni rada i ostalim beneficijima za radnike, te pojedinci na tržištu rada koji svojim posebnim talentom i ostalim radnim karakteristikama imaju znatnu prednost pred ostalim konkurentima.
13.3.6. Nominalne i realne plaće; razlike u plaćama
Plaća ili cijena rada rezultat je djelovanja ponude i potražnje za radnicima određenog profila i kvalifikacija unutar nekog segmenta tržišta rada. Nominalna plaća novčana je naknada koju zaposlenik prima od poslodavca za obavljeni rad. 135
No, kad govorimo o promjeni plaće, važno je uočiti razliku između promjene nominalne plaće i promjene realne plaće .
Realna plaća dobije se tako da se nominalna plaća korigira za inflaciju, te tada odražava kupovnu moć zarade ili količinu roba i usluga koje po jedinac može kupiti svojom zaradom.
Razlike u plaćama normalna su pojava i odražavaju različitost radnika i poslova koje oni obavljaju. Razlike u plaćama mogu imati sljedeće uzroke: 1. Razlika u kvaliteti rada . Ljudi se razlikuju po stručnosti, intelektu alnim i tjelesnim predispozicijama i sposobnostima, motiviranosti, marljivosti, spretnosti, vještinama, odgoju, itd. 2. Dodatci na plaću . Neki poslovi nose veću razinu nelagode (usamljenost, noćni rad, visoka zagađenost ) ili su vrlo odgovorni, stresni, naporni. Tada kompenzirajući doda tci na plaću služe kao nagrada za relativnu ne atraktivnost tih poslova. 3. Talentiranost pojedinaca . Pojedinci mogu posjedovati talente koji
njihovu ponudu rada čine neelastičnom na promjenu plaće (okomita ponuda rada), što vrijednost njihova rada čini izuzetno visokom. To je situacija čiste ekonomske rente, gdje su plaće visoko iznad plaća u ostalim zanimanjima . 4. Segmentacija tržišta . Različitost radnika i zanimanja stvara razne segmente tržišta rada koji međusobno nisu konkurentni i na kojima se plaće znatno razlikuju. Primjeri su takvih segmenata tržište rada liječnika, bankara, menadžera, računalnih programera, itd. 5. Diskriminacija. Diskriminacija na tržištu rada ima korijene u tradiciji i institucijama društva. Osnovu za diskriminaciju pri zapošljavanju čine: spol, dob, etnička pripadnost, invaliditet, religijska pripadnost i seksualna orijentacija. Najčešće diskriminirane skupine su žene (tradicionalno su bile manje prisutne na tržištu rada, a i danas duže vrijeme provode izvan tržišta rada u odnosu na muškarce) i manjinske skupine (rasne, narodne) koje su često imale pristup samo slabije plaćenim poslovima. Iako je do sada učinjeno puno u smanjivanju diskriminacije žena, te danas žene češće no ikada prije obavljaju odgovorne, visoko rangirane i dobro plaćene poslove, još uvijek se u mnogim institucijama provlači koncept staklenog stropa (pozicija i platni razred do kojeg žen e u karijeri mogu napredovati).
136
Za one koji žele znati više! Uvjet maksimizacije profita na tržištu rada je MRP L = w je istovjetan uvjetu maksimizacije profita na tržištu proizvoda MR=MC. Prisjetimo se da je MRP L=MPL * MR. Krećemo od uvjeta: MRPL = w MRP L
MP L
/podijelimo obje strane sa MPL /lijeva strana jednaka je MR
w MP L
MR = w
(1)
MP L
Desna strana (1) je granični trošak MC: MC može izračunati iz ukupnog troška TC ili varijabilnog VC ako je kapital fiksan faktor. Dakle, / VC= w * L MC= ∆TC/∆Q = ∆VC/∆Q MC=
( w * L)
Q
w * L
/w je konstanta, zadana, a
Q
L Q
MC=
w MP L
1 MP L
(2)
Usporedimo (1) i (2) jednadžbu. Ako su desne strane jednadžbi jednake, onda su i lijeve, što daje uvjet maksimizacije profita poduzeća na tržištu outputa MR = MC. Tako smo o d uvjeta maksimizacije profita na tržištu inputa došli do uvjeta maksimizacije profita na tržištu dobara. Sve što je rečeno vrijedi i za kapital ili bilo koji drugi input, stoga možemo zapisati: MR =
w MP L
r = MC MP K
Ovaj izraz u invertiranom obliku daje pravilo najmanjeg troška
poduzeća: 1 MR
MP L w
MP K r
1 MC
Priprema predavanja prema: Samuelson, Paul A. i William D. Nordhaus. 2007. Ekonomija. 18. izdanje. Zagreb: Mate. Slavin, Stephen L. 2008. Microeconomics. 9th edition. McGraw-Hill/Irwin.
137
14. TRŽIŠTE „NERADNIH“ FAKTORA PROIZVODNJE: ZEMLJA I KAPITAL 14.1. Zemlja i renta Zemlja je značajan prirodni faktor proizvodnje, koji se uglavnom ne može
povećavati kada cijena zemlje raste, niti smanjivati kada cijena zemlje pada. Zemlja je faktor proizvodnje čija je ponuda fiksna . To znači da je krivulja ponude zemlje savršeno neelastična ili okomita. Cijena zemlje zove se zemljišna renta ili čista ekonomska renta, koja predstavlja dohodak stečen od zemlje ili dohodak zemljovlasnika. Općenito, renta je trošak za upotrebu faktora proizvodnje čija je ponuda fiksna .
Slika 14.1. Određivanje zemljišne rente a t n e r
R*
D
S E
količina zemlje
Krivulja ponude zemlje savršeno je neelastična (Es,p=0). Sjecište krivulja ponude i potražnje (točka E) određuje ravnotežnu zemljišnu rentu R*. Odstupanje rente od ravnotežne R* dovodi do pritisaka koji cijenu zemlje vraćaju prema ravnotežnoj renti R*. Ako je renta viša od ravnotežne, tražila bi se manja količina zemlje od one koja se nudi. To znači da neki vlasnici zemlje neće moći dati zemlju u zakup, osim ako ne spuste rentu. Ako j e renta niža od ravnotežne, veća je potražnja za zemljom od ponude, što vrši pritisak na rast rente i vraćanje na ravnotežnu razinu R*.
Kako je ponuda zemlje fiksna, renta ovisi samo o krivulji potražnje i o njezinim pomacima. Primjerice, kada cijene uroda koji se na zemlji proizvode
rastu, to će dovesti do rasta potražnje za zemljom te pomicanja krivulje potražnje desno gore, što dovodi do rasta rente. Neelastičnost ponude zemlje ima još jednu značajnu posljedicu . U slučaju neelastične ponude, oporezivanje zemlje, odnosno rente, neće se odraziti na porast rente . Naime, oporezivanje zemlje ne mijenja krivulju
potražnje za zemljom, a najvažnija je činjenica da ne mijenja ni ponuđenu količinu zemlje (nema pomaka krivulje ponude ulijevo zbog uvođenja poreza). 138
Budući da se tražena i ponuđena količina ne mijenjaju, ravnotežna cijena zemlje ne mijenja se nakon uvođenja poreza na rentu. Porez se u potpunosti prevaljuje na vlasnika zemlje , zbog neelastične ponude. Zemlja će se iskorištavati u istom opsegu prije i nakon oporezivanja rente odnosno dohodaka zemljovlasnika.
Porez na rentu ne dovodi do nikakvih poremećaja ili ekonomske neefi kasnosti, budući da taj porez ne mijenja ničije ponašanje (ne mijenja se potražnja niti ponuda). Smisao poreza na rentu je oporezivanje „nezarađenog“ prirasta vrijednosti zemlje (primjerice uslijed urbanizacije) bez prevaljivanja na potrošače i bez gubitka efikasnosti proizvodnje.
14.2. Kapital, kamate i profiti Kapital je resurs proizveden u procesu proizvodnje, za razliku od rada i zemlje koji predstavljaju primarne ili izvorne resurse. Kapitalni resursi istovremeno su i rezultat proizvodnje (output) i faktor proizvodnje (input). Razlikujemo tri glavne kategorije kapitala: trajna kapitalna dobra (materijalna imovina), nematerijalni kapital i financijski kapital. U trajna kapitalna dobra ubrajamo tri glavne vrste : a) građevine (kuće, postrojenja), b) opremu (strojevi, računala i alati) i c) zalihe utrošaka i proizvoda. Sve veću ulogu danas dobiva i tzv. nematerijalni kapital , u kojeg ubrajamo
primjerice patente, računalne programe, te poznate robne marke. U kapital ubrajamo i vrijednost financijske imovine ili financijski kapital poput gotovine, štednje, obveznica i dionica . Ulaganjem u kapital ili investiranjem
(kupovina nekretnina, opreme, štednja, kupovina dionica i obveznica) odričemo se sadašnje potrošnje da bi dobili povrat u budućnosti. Ulaganje u kapital ili investiranje je odgođena sadašnja potrošnja radi povećanja buduće potrošnje ili proizvodnje.
14.2.1. Tržište kapitalnih dobara Kapitalna dobra kupuju se i prodaju na tržištima kapitalnih dobara , gdje se pod djelovanjem ponude i potražnje formira cijena kapitalnih dobara. Poduzeće u proizvodnji može upotrebljavati vlastiti kapital ili može koristiti tuđi kapital , uzimanjem kapitalnog dobra u zakup (najam), ili pak pozajmljivanjem financijskih sredstava na financijskom tržištu. Primjerice, pretp ostavimo da
poduzeće ne posjeduje poslovni prostor i opremu, nema vlastitog kapitala, te mu trebaju financijska sredstva za proširenje poslovanja. Tada poduzeće pozajmljuje financijska sredstva, a poslovni prostor i opremu uzima u najam ili zakup. Ako poduzeće uzima kapitalno dobro u zakup, plaća zakupninu ili rental za 139
privremenu upotrebu tog dobra. Zakupnina (rental) jest naknada koju poduzeće
plaća vlasniku za privremeno korištenje kapitalnog dobra. Za pozajmljena novčana sredstva poduzeće plaća kamatu zajmodavcu. Što su zakupnine i kamate? To su dohodci vlasnika kapitalnih dobara i financijskih sredstava,
koje oni zarađuju ulaganjem kapitala ili davanjem kapitala u najam. Te dohotke zovemo povratom na kapital . 14.2.2. Stopa povrata na kapital
Kako mjerimo dobitak vlasnika kapitalnih dobara, odnosno koliki je dohodak kojeg oni ostvaruju ulažući svoj kapital? Stopa povrata na kapital je neto godišnji povrat na ukupnu uloženu vrijednost kapitala izražen u postotku . Ili, stopa povrata na kapital označava iznos novca kojeg dobivamo natrag na svaku novčanu jedinicu ulaganja . Povratom na kapital smatraju se svi dohodci ostvareni ulaganjem kapitala : a) Zakupnina ili rental (naknada ostvarena davanjem kapitalnog dobra u zakup), b) Kamata (naknada za pozajmljena novčan a sredstva), c) Dividenda (naknada za ulaganje novčanih sredstava u dionice ), d) Profit (naknada vlasničkog uloga ). Zakupnina kao povrat na kapital – primjer izračuna stope povrata: Stroj kojeg smo kupili vrijedi 100.000 kn, i dajemo ga u zakup za 25.000 kn godišnje. Pritom, kao vlasnik stroja, snosimo troškove održavanja, osiguranja i amortizacije stroja u iznosu od 13.000 kn godišnje. Godišnja stopa povrata na kapital jednaka je omjeru neto povrata (zakupnina – troškovi) i vrijednosti kapitalnog dobra, izražena u postotku: stopa povrata
zakupnina troškovi vrijednost kapita ln og dobra
*100
stopa povrata na kapital = ((25.000 - 13.000)/100.000) *100 = (12.000/100.000)*100=12% god.
Profit i dividende kao povrat na kapital
Uz zakupnine, profiti i dividende također predstavljaju povrat od ulaganja ili povrat na kapital. U dobiti ili profitu jednog poduzeća uključene su i dividende koje predstavljaju povrat od vlastitog kapitala (kapitala dioničara). Kamate kao povrat na kapital Povratom na kapital smatraju se i kamate. Kamatnjak ili kamatna stopa je financijski povrat na pozajmljena financijska sredstva izražen u postotku . Ili, kamatnjak je cijena koju zajmoprimac plaća zajmodavcu za upotrebu novca u
određenom razdoblju. Kućanstva i pojedinci najčešće višak novca štede u raznim 140
oblicima financijske aktive. Banke ili financijske institucije tako prikupljena
financijska sredstva pozajmljuju drugim subjektima, stanovništvu, poduzećima, te državi. Financijska aktiva ili imovina kućanstava su obveznice i dionice, gotovina, štedni računi, mirovinski fondovi. T o su sve oblici kojima se financijski fondovi štediša prenose investitorima koji zatim kupuju i koriste kapitalna dobra. Kamatne stope izražene su u postotku (godišnje, polugodišnje, kvartalne, mjesečne) i razlikujemo dugoročne i kratkoročne kamatne stope, fiksne i varijabilne kamatne stope, kamatnjake na visokorizične i niskorizične vrijednosne papire, te nominalne i realne kamatne stope. Nominalna kamatna stopa je stopa godišnjeg povrata na uložene kune . Zbog
čestih promjena cijena, naročito zbog mogućeg rasta opće razine cijena ili inflacije, koristi se realni kamatnjak odnosno realna kamatna stopa . Naime, nominalni iznos novca je njegova apsolutna vrijednost, nekorigirana za inflaciju. Realni iznos novca odražava koliko dobara možemo kupiti za taj iznos novca, to je nominalni iznos novca korigiran za inflaciju . Stoga realna kamata mjeri
količinu dobara koju možemo kupiti novčanim iznosom. Razlika između realnih i nominalnih kamatnih stopa najveća je tijekom razdoblja visoke inflacije. Kad je inflacija tijekom nekog razdoblja vrlo niska, tada postoji vrlo mala razlika između realnog i nominalnog kamatnjaka.
Realna kamatna stopa izračunava se kao razlika između nominalne kamatne stope i stope inflacije . Realni kamatnjak je stopa povrata na financijske fondove izražena u robama i uslugama . Najjednostavniji način izračuna za male vrijednosti i-nominalne kamatne stope i π- stope inflacije je sljedeći: realni kamatnjak r = i – π
Zadatak za vježbu : Nominalna kamatna stopa je i = 5% god. Na štedni ulog il i glavnicu g = 10.000 kn, krajem godine kamata iznosi k = g * i , odnosno k = 10.000 * 5%= 10.000*0,05 = 500
kn. Dakle, na kraju godine ostvarili smo povrat na štedni ulog od 500 kn, te je naš ukupni kapital na kraju godine zbroj glavnice i kamate , g + k = 10.000+500 = 10.500 kn.
Ako je iste godine inflacija bila π = 3,2%, tada na kraju godine kamata od 500kn u realnom iznosu više ne vrijedi kao na početku godine. Inflacija je „obezvrijedila“ povrat na štedni ulog i on sad realno iznosi: k = g * r = g * (i- π) = 10000 * (5% - 3.2%) = 10000*1,8%= =10000*0,018 = 180 kn. Ukupni kapital na kraju godine je sada g + k = 10000 + 180= 10180 kn.
141
14.2.3. Sadašnja vrijednost imovine
Budući da su kapitalna dobra trajna sredstva koja vlasnicima donose primitke u vremenu (zakupnine, kamate, dividende), kada utvrđujemo koliko zaista kapitalno dobro „vrijedi“, potrebno je izračunati tzv. sadašnju vrijednost imovine ili kapitalnog dobra. Izračunavanjem sadašnje vrijednosti dobijemo sadašnju vrijednost svih budućih primitak a od imovine ili ulaganja . Imovina može biti realna i financijska. Primjerice, ako želite prodati zgradu koja je u vašem vlasništvu i čijim ste davanjem u zakup do sada ostvarivali svake godine povrat u obliku zakupnine, potrebno je prije prodaje izračunati sadašnju vrijednost zgrade, koja uključuje sadašnju vrijednost budućih primitaka tijekom vijeka trajanja te zgrade. Prema tome, sadašnja vrijednost imovine je današnja vrijednost te imovine koja daje tijek dohodaka u vremenu . Izračunavanje sadašnje vr ijednosti svake komponente dohotka (povrata) zahtijeva primjenu tzv. diskontne stope na buduće dohotke . Diskontna stopa je stopa koja se koristi za izračunavanje sadašnje vrijednosti budućih novčanih primitaka od imovine . Vječna renta ili konzola To je najjednostavniji primjer izračuna sadašnje vrijednosti imovine vječnog trajanja poput zemlje. Zemlja može donositi svake godine iznos primitka N od sada do vječnosti – vječnu rentu ili konzolu . Uz poznati godišnji kamatnjak i primitke, sadašnja se vrijednost V izračunava kao: V
N i
sadašnja vrijednost imovine vječnog trajanja (vječna renta)
gdje je V sadašnja vrijednost imovine vječnog trajanja (vječna renta) u kn, N su stalni godišnji primitci u kn, i je godišnji kamatnjak u decimalnom iskazu. Primjer: Izračunajmo sadašnju vrijednost zemlje koja donosi svake godine 100 kn
rente uz godišnju kamatnu stopu od 5% (0,05). Sadašnja vrijednost iznosi V=100/0,05=2000 kn. Vidimo da se zemlja sada može prodati za iznos koji je 20 puta veći od iznosa godišnjeg primitka (jer je 1/0,05 =20). Opća formula za sadašnju vrijednost
Kada godišnji primitci nisu jednake veličine kao u slučaju vječne rente, koristimo drugačiju formulu. Buduće isplate u svakom slučaju danas vrijede manje od tekućih, stoga ih moramo diskontirati pomoću diskontne stope. Prvo računamo sadašnju vrijednost svakog budućeg primitka od imovine, tako da svaki budući primitak množimo s diskontnim faktorom. Diskontni faktor sadrži tržišnu 142
kamatnu stopu i odnosi se na razdoblje u kojem se primitak ostvaruje. Potom sve
pojedinačne sadašnje vrijednosti budućih primitaka jednostavno zbrojimo – rezultat je sadašnja vrijednost imovine : V
N 1 1 i
N 2 (1 i)
2
...
N t (1 i ) t
sadašnja vrijednost imovine
gdje je i tržišna kamatna stopa (pretpostavka je d a se ne mijenja kroz vrijeme), N1 je neto primitak u prvom razdoblju, N2 u drugom razdoblju, Nt u razdoblju t. Izraz kojim se množi svaki novčani primitak je diskontni faktor 1 t , gdje je t (1 i)
oznaka jedinice vremena, primjerice, godina. Pojednostavljeno, sadašnja je
vrijednost imovine zbroj sadašnjih vrijednosti svih budućih primitaka od imovine. Primijetite da je nazivnik diskontnog faktora sve veći što smo dalje u budućnosti , stoga će primitci u budućnosti, svedeni na sadašnju vrijednost , biti sve manji. To je kao kad stojite na nekom mjestu i gledate oko sebe: vama
bliži objekti su veći, a oni udaljeniji vam se zbog prostorne perspektive čine manjima. Tako su i budući primitci zbog vremenske perspektive sve manji . Primjer: Izračunajmo sadašnju vrijednost imovine, uz godišnju kamatnu stopu od 10%, neto primitak prve godine je 100 kn, druge godine nema primitka, a neto
primitak u trećoj godini je 400 kn. Sadašnja vrijednost imovine je: V=
100 1,10
400 1,103
90,91 300,53 391,44
Kod donošenja poslovnih o dluka , kako i na koji način ulagati i koristiti kapitalna dobra, najbolje je rukovoditi se pravilom da se usporede sadašnje vrijednosti svih mogućih odluka i odabere ona koja daje maksimalnu sadašnju vrijednosti svih budućih isplata.
14.3. Teorija kapitala
Klasična teorija kapitala naglašava veliki značaj proizvodnje kapitalnih dobara i investiranja. Naime, ulaganje u kapi talna dobra i investiranje znači da danas žrtvujemo dio potrošnje, odvajamo sredstva i ulažemo ih kako bismo povećali potrošnju i proizvodnju u budućnosti.
Usporedimo dva poduzeća: poduzeće A ne ulaže u nabavu novih strojeva i zgrada i raspodjeljuje svoju zaradu za potrošnju (plaće, bonuse, dividende vlasnicima); poduzeće B dio zarađenog profita odvaja za investiranje u 143
moderniju opremu. Inicijalna „žrtva“ poduzeća B rezultirat će nakon nekog vremena većom proizvodnjom i većom zaradom u odnosu na poduzeće A. Iz teorije proizvodnje znamo da povećanjem jednog faktora proizvodnje, uz ostale faktore fiksne, dolazi do rasta ukupnog proizvoda po opadajućoj st opi
zbog djelovanja zakona opadajućih graničnih prinosa. To bi značilo da gomilanje kapitala dovodi do opadajućih prinosa kapitala i do smanjenja stope povrata na ulaganje u kapital . No, istraživanja pokazuju da je u posljednjih sto godina, unatoč snažnom rastu zaliha kapitala, stopa povrata na kapital ipak ostajala vrlo visoka. To se može zahvaliti tehnološkim promjenama i inovacijama koje nadoknađuju „gubitak“ na prinosu zbog zakona opadajućih prinosa. 14.3.1. Tržište kapitala – određivanje kamatnjaka i povrata na kapital
Tržište kapitala objasnit ćemo polazeći od pretpostavke savršeno konkurentnog tržišta , uz odsustvo rizika te uz stabilne cijene (nema inflacije). U pojednostavljenom modelu tržišta kapitala postoje dvije osnovne snage zbog kojih se kapital akumulira. S jedne strane je potražnja za kapitalom . Društvo koje želi napredovati bavit će se ulaganjima. Suzdržavanjem od potrošnje ljudi štede i stvaraju ponudu kapitala. Te dvije snage, ponuda kapitala i potražnja za kapitalom, uravnotežuju se ravnotežnom cijenom – kamatnjakom , koji se utvrđuje na tržištu kapitala . Dakle, kućanstva se pojavljuju na strani ponude kapitala – dio svojih dohodaka
troše, a dio štede kod financijskih posrednika. Drugim riječima, kućanstva nude fondove za investicije odust ajanjem od potrošnje i akumulacijom štednje. Poduzeća se pojavljuju na strani potražnje za kapitalom – potražuju kapitalna dobra kako bi u proizvodnji, zajedno sa upotrebom ostalih inputa , ostvarivali što veći profit. Pretpostavka je da poduzeća nemaju vla stiti kapital , već posuđuju fondove za kupnju kapitalnih dobara. Logika analize je ista kao i kad smo
analizirali koliko će radnika poduzeće uposliti da bi maksimiziralo svoj profit: poduzeće će zapošljavati radnike sve dok je dodatni prihod kojeg ostvaruj e dodatni radnik MRPL veći od dodatnog troška njegova zapošljavanja w (njegove plaće). Primjenom iste logike, poduzeće će kupovati kapitalno dobro sve dok je
dodatni prihod kapitala (MRPk) veći od dodatnog troška za taj kapital. Što je dodatni prihod kapitala? To je stopa povrata na kapital r (engl. rate of return) ili prinos na ulaganje u kapital (dodatni prihod kojeg donosi dodatna jedinica
kapitala MRPk izražen u postotku). 144
Što je trošak kapitala? To je tržišna kamatna stopa i (engl. interest rate) po kojoj poduzeće posuđuje financijska sredstva za kupnju kapitala. Poduzeće, kojem je cilj maksimizacija profita, pri odluci treba li kupiti kapitalno dobro ili ne, uvijek uspoređuje trošak posuđivanja financijskih sredstava i sa stopom povrata na kapital r . Ako je stopa povrata viša od tržišnog kamatnjaka po kojem je pozajmio financijska sredstva za nabavu kapitalnog dobra r > i , poduzeće odlučuje ulagati . Ako je stopa povrata niža od tržišnog kamatnjaka r < i, poduzeće odustaje od ulaganja . Proces ulaganja završava kad konkurencija
među poduzećima snizi stopu povrata na kapital na razinu tržišne kamatne stope, r = i. Na tržištu savršene konkurencije (bez rizika i inflacije), stopa povrata na kapital jednaka je tržišnoj kamatnoj stopi . Tržišni kamatnjak ima dvije važne funkcije: a) on je sredstvo motivacije jer potiče ljude na štednju (da žrtvuju tekuću
potrošnju radi povećanja zaliha kapitala i povećanja buduće potrošnje) i akumuliranje bogatstva; b) on je sredstvo racionalizacije jer potiče društvo da izabire on e
investicijske projekte koji donose najveće stope povrata na kapital. Promotrimo što se događa na tržištu kapitala u kratkom roku . Pretpostavka savršeno konkurentnog tržišta kapitala znači da su sva fizička kapitalna dobra jednaka (homogena).
Pojedinačna krivulja potražnje za kapitalom savršeno konkurentnog poduzeća je izvedena krivulja potražnje – izvodi se kao i krivulja potražnje za radom, tj. iz graničnog proizvoda kapitala MPk. Krivulja potražnje za kapitalom poduzeća jednaka je prihodu graničnog proizvoda kapitala MRPK = MPK * P. Ta je krivulja negativnog nagiba jer s povećanjem ulaganja kapitala smanjuje se granični proizvod kapitala MP K , uz ostale utroške fiksne, zbog zakona
opadajućih graničnih prinosa . Cijena P u savršenoj konkurenciji je tržišno zadana, te na nju poduzeće nema utjecaja.
145
Slika 14.2. Tržište kapitala – kratki rok Tržišna krivulja potražnje za
r,i k a j n t a m a k i i* a t a r v o p a p o t s
DK
SK
kapitalom DK je zbroj svih
E
Ona je negativnog nagiba kao i
pojedinačnih krivulja potražnje za kapitalom (MRPK svih poduzeća). pojedinačne potražnje, zbog djelovanja zakona opadajućih graničnih prinosa. Krivulja DK
količina kapitala
K
predstavlja vezu između količine potražnje za kapitalom i stope povrata na kapital.
Kad je količina kapitala oskudna (gornji dio Dk), najprofitabilniji projekti donose visoke stope povrata (visoki MPk, veći MRPk). Krećući se niz krivulju Dk udesno, poduzeća povećavaju kupnju kapitalnih dobara, „ispuhuju“ se projekti sa visokim povratima na kapital, jer s gomilanjem kapitala dolazi do opadanja
graničnih prinosa, pada MPk i MRPk. Ponudu kapitala na tržištu čini akumulirana štednja iz prethodnih razdob lja koja se u kratkom roku u pravilu ne mijenja s promjenom kamatne stope, stoga je tržišna krivulja ponude kapitala SK kratkog roka okomita ili savršeno neelastična na promjenu kamatnjaka. Krivulja SK predstavlja vezu između ponuđene količine kapitala i tržišnog kamatnjaka .
U točki E na slici 14.2., gdje se sijeku tržišna ponuda i tržišna potražnja za kapitalom, uspostavljena je kratkoročna ravnoteža pri kojoj je stopa povrata na kapital jednaka tržišnom kamatnjaku . Pretpostavimo da je ravnotežni kamatnjak i = 6%, i u točki E je jednak stopi povrata na kapital r. Što ravnoteža predstavlja? Poduzeća su spremna dati 6% godišnje kamata za posudbu sredstava iz kojih kupuju kapital. S druge strane, kućanstva (zajmodavci) spremno prihvaćaju 6% kamate na svoja p ozajmljena sredstva. Da je kamatna stopa viša od ravnotežne, to bi obeshrabrilo poduzeća pa bi potražnja za kapitalom bila manja od ponude kapitala , a niža kamatna stopa od ravnotežne bi ih potaknula na kupnju kapitala pa bi došlo do gomilanja zaliha kapit ala. Ova je ravnoteža održiva samo u kratkom roku. Budući da je 6% relativno visoka kamatna stopa, kućanstva će uz nju vrlo rado štedjeti. U dugom roku povećat će se akumulacija štednje, te će uz više kamatne stope rasti štednja, stoga će tržišna krivulja ponude kapitala imati pozitivan nagib , kao na slici 14.3.
146
Slika 14.3. Tržište kapitala – dugi rok r,i D
k a j n t a m a k i a t a r v o p a p o t s
S kratki rok
S dugi rok
E
E'
fond kapitala
K
VAŽNO! U kratkom roku ponuda je kapitala fiksna. U točki E kamatnjak je visok i privlači štednju. Kućanstva više štede , raste ponuda kapitala, dolazi do postepenog pomaka krivulje ponude kapitala u desno. U dugom roku, uz istu potražnju, te
uz veću ponudu kapitala (koja je sada pozitivnog nagiba), smanjio se tržišni kamatnjak, a zbog povećane upotrebe kapitala (jer je jeftiniji) pala je i stopa povrata na kapital.
Kako tržišni kamatnjak pada, time veći broj investicijskih projekata postaje isplativiji, zbog čega rastu ulaganja i povećava se fond kapitala. Ravnoteža na tržištu kapitala u dugom roku uspostavljena je u točki E', kada je neto štednja kućanstava jednaka fondu kapitala kojeg poduzeća žele držati pri ravnotežnom tržišnom kamatnjaku . 14.3.2. Primjena teorije kapitala
Ovaj prikaz, u kojem investicije ovise samo o kamatnoj stopi, pojednostavljen je.
U stvarnom životu investitori (ulagači) pri analizi isplativosti ulaganja u kapital moraju voditi računa i o sljedećim činjenicama: a) ulagači moraju voditi računa o inflaciji i o porezima , koji utječu na povrat od ulaganja; inflacija obezvređuje povrat, a visoki porezi smanjuju profit te mogu obeshrabriti investicijsku aktivnost; b) tendenciju pada kamatnih stopa i stopa povrata na kapital (zbog zakona opadajućih graničnih prinosa kapitala) ublažava tehnološki napr edak ,
koji je značajan faktor povećanja produktivnosti kapitala;
147
c) u realnom životu investiranje nosi elemente rizika i neizvjesnosti ; stoga je jedna od komponenti stope povrata na kapital i tzv. premija na rizik .
Budući da investitori mogu biti neskloni riziku, za financiranje rizičnih investicija oni će tražiti veću premiju na rizik. Premija na rizik je novčana nagrada za financiranje investicija čiji je ishod rizičan . Što je neizvjesnost oko uspjeha/neuspjeha investicije veća, to će premija na rizik biti viša, a time će financiranje investicije biti skuplje. 14.3.3. Profiti
Profit je također vrsta dohotka, kao i plaće, kamate i rente. Profit je vrsta povrata na kapital, dohodak kojeg vlasnici kapitala zarađuju ulaganjem kapitala . Razlikujemo poslovni (računovodstveni) profit i ekonomski profit. Poslovni profit je razlika između ukupnih prihoda i ukupnih računovodstvenih rashoda poduzeća. Kod izračuna poslovnog profita od ukupnih se prihoda od prodaje oduzimaju svi izdaci – plaće, rente, trošak materijal a, kamate, porezi. Ekonomski profit je profit koji ostaje nakon podmirenja svih navedenih eksplicitnih troškova i implicitnih ili oportunitetnih troškova (kao što je neplaćeno vrijeme rada menadžera za npr. prekovremeni rad). Ekonomski profit je razlika između poslovnog profita i oportunitetnih troškova . Glavni izvori ili odrednice profita u tržišnim ekonomijama su: a) profit kao implicitna naknada – Poduzeća koja posjeduju vlastite
„neradne“ resurse poput kapitala, prirodnih resursa i patenata, stvaraju implicitne naknade koje su značajan dio profita. V elik dio profita jesu naknade vlasnicima poduzeća za njihov rad ili uložene vlastite fondove, profit je dohodak od ulaganja vlastitog kapitala (što zovemo implicitna naknada). b) profit kao nagrada za neizvjesnost – Cikličnost u ekonomiji i stalne
promjene uvjeta na tržištu stvaraju neizvjesnost i nose rizike. Korporacijski su profiti stoga nepostojani dio nacionalnog dohotka, pa
kapital korporacija mora sadržavati značajnu premiju na rizik da bi privukli ulagače - potencijalne dioničare. Profit je nagrada za preuzimanje rizika. Ulagači koji su obično neskloni riziku, zahtijevaju da im se pri isplati godišnjeg povrata na kapital isplati i premija na rizik. c) profit kao rezultat inovacija i poduzetništva – Inovacije u proizvodnji osiguravaju poduzetnicima privremenu prednost pred konkurencijom, što im osigurava veće, inovacijske profite. I novatori i poduzetnici su ljudi koji donose nove ideje i rješenja, nove proizvode i metode proizvodnje, koje snižavaju troškove posl ovanja - stoga su inovacijski profiti privremeni profiti ili dobitci inovatora i poduzetnika. Inovacijski profiti su 148
