Osnove Ekonomije (Knjiga) 2017

Dr. Kadrija Hodžić Dr. Hasan Mahmutović

OSNOVE EKONOMIJE Drugo dopunjeno izdanje

Tuzla, oktobar.2017.

Naziv djela: Osnove ekonomije Autori:

Prof dr Kadrija Hodzić, doc. dr Hasan Mahmutović

Recenzenti: Prof dr Đuro Medić, Ekonomski fakultet Zagreb Doc dr Merim Kasumović, Ekonomski fakultet Tuzla Izdavač:

Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici

Za izdavača: mr. sc. Jasmin Halebić Izdanje:

drugo

Godina:

2017.

Tiraž:

500 primjeraka

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 330.1(075.8) HODŽIĆ, Kadrija Osnove ekonomije / Kadrija Hodžić, Hasan Mahmutović. - 2. dopunjeno izd. - Zenica : Ekonomski fakultet Univerziteta, 2009. - 231 str. : graf. prikazi ; 24 cm Bibliografija: str. 218-219; bibliografske i druge bilješke uz tekst ISBN 978-9958-639-17-3 1. Mahmutović, Hasan COBISS.BH-ID 17634054

SADRŽAJ

PREDGOVOR drugom izdanju ...............................................................................6 PREDGOVOR prvom izdanju .................................................................................7 I. POJMOVNE I METODOLOŠKE OSNOVE EKONOMIJE KAO NAUKE 1. NASTANAK I GENEZA EKONOMIJE..............................................................9 2. POJAM I PREDMET EKONOMIJE KAO NAUKE .........................................11 2.1. Politička ekonomija....................................................................................13 2.2. Ekonomika (Economics) ............................................................................14 2.3. (Ne)moguća sinteza političke ekonomije i Economicsa ...........................16 3. NAUČNI PRISTUP U EKONOMiji ..................................................................16 3.1. Ekonomski modeli ....................................................................................16 3.2. Elementi modela i pogreške u ekonomskom zaključivanju .......................19 4. MIKROEKONOMIJA I MAKROEKONOMIJA ............................................. 21 5. EKONOMSKA TEORIJA I EKONOMSKA POLITIKA .................................22 6. POZITIVNA I NORMATIVNA EKONOMIJA................................................24 6.1. Pozitivna ekonomija....................................................................................24 6.2. Normativna ekonomija................................................................................24 6.3. Opšte vrijednosti u ekonomiji......................................................................25 7. EKONOMSKI SISTEM .................................................................................... 26 Osnovni pojmovi, brzi test, pitanja za ponavljanja.............................................32 II. TEMELJNI EKONOMSKI POJMOVI I PROBLEMI ...............................32 1. RIJETKOST I IZBOR ......................................................................................32 2. EKONOMSKI INPUTI (FAKTORI PROIZVODNJE) ....................................34 3. PROIZVODNE MOGUĆNOSTI DRUŠTVA ..................................................36 3.1. Ekonomske aktivnosti ................................................................................36 3.2. Proizvodna funkcija ..................................................................................37 3.3. Temeljna ekonomska pitanja ....................................................................38 3.4. Marginalna analiza ....................................................................................39 3.5. Granica i kriva proizvodnih mogućnosti ...................................................40 4. TROŠAK: MJERENJE TROŠKA ....................................................................44 4.1. Oportunitetni trošak ..................................................................................44 4.2. Ekonomski i računovodstveni trošak ........................................................45 4.3. Nepovratni troškovi...................................................................................48 4.4. Fiksni i varijabilni troškovi .......................................................................49 4.5. Marginalni troškovi ...................................................................................49 5. ZAKONI PRINOSA ........................................................................................50 5.1. Zakon opadajućih prinosa .........................................................................50 5.2. Ekonomija obima ......................................................................................54 5.3. Zakon rastućeg prinosa i zakon konstantnog prinosa................................55 6. EKONOMSKE INSTITUCIJE I TRANSAKCIONI TROŠKOVI ...................55 Osnovni pojmovi, brzi test, pitanja za ponavljanja...........................................61

III. TRŽIŠTE.........................................................................................................60 1. POJAM I KLASIFIKACIJA TRŽIŠTA ...........................................................60 1.1. Pojam tržišta................................................................................................62 1.2. Klasifikacije veličina tražišta.....................................................................63 1.3. Nelegalna tržišta, kvazitržišta.....................................................................64 2. MEHANIZAM I FUNKCIJE TRŽIŠTA ...........................................................63 2.1. Kako tržište rješava tri ekonomska problema ............................................66 2.2. Funkcije tržišta............................................................................................68 3. TRŽIŠNA PONUDA I TRAŽNJA ....................................................................70 3.1. Teorija tražnje............................................................................................ .70 3.1.1. Opšti zakon tražnje ...........................................................................71 3.1.2. Proširenje opšteg zakona tražnje ......................................................73 3.1.3. Odstupanje od opšteg zakona tražnje...............................................74 3.1.4. Promjene tržišne tražnje....................................................................75 3.2. Teorija ponude ...........................................................................................74 3.2.1. Pojam i zakon ponude.......................................................................77 3.2.2. Promjene ponude..............................................................................78 4. ELASTIČNOST TRAŽNJE I PONUDE ...........................................................79 4.1. Elastičnost tražnje ......................................................................................79 4.1.1. Cjenovna elastičnost........................................................................80 4.1.2. Unakrsna elastičnost tražnje............................................................84 4.1.3. Dohodovna elastičnost.....................................................................84 4.2. Elastičnost ponude......................................................................................86 5. CIJENA KAO ELEMENAT TRŽIŠNE PRIVREDE ........................................84 6. RAVNOTEŽA PONUDE I TRAŽNJE .............................................................85 6.1. Tržišni mehanizam i ravnotežna cijena ......................................................89 6.2. Ravnoteža pomoću krivulja ponude i tražnje..............................................90 6.3. Uticaj promjena ponude i tražnje na ravnotežnu cijenu..............................92 6.4. Paukova mreža (Cobweb model)................................................................93 7. TRŽIŠTE I DEMOKRATIJA ............................................................................91 8. TEORIJE VRIJEDNOSTI .................................................................................98 8.1. Objektivne teorije vrijednosti ......................................................................94 8.2. Subjektivna teorija vrijednosti .................................................................100 Osnovni pojmovi, brzi test, pitanja za ponavljanja...........................................102 IV. FAKTORSKA TRŽIŠTA ..............................................................................99 1. DOHOCI FAKTORA PROIZVODNJE ........................................................100 2. ODREĐIVANJE CIJENE FAKTORA PROIZVODNJE ..............................101 2.1. Tržište rada ..............................................................................................101 2.2. Tržište prirodnih resursa (zemlje) ...........................................................107 2.3. Tržište kapitala ........................................................................................110 Osnovni pojmovi, brzi test, pitanja za ponavljanja.........................................118 V. KORISNOST, TRAŽNJA I PONAŠANJE POTROŠAČA ........................115 1. TEORIJA MARGINALNE KORISNOSTI ..................................................115

2. TEORIJA INDIFERENCIJE .........................................................................121 2.1. Teorija indiferencije kao oerdinarna teorija korisnosti............................125 2.2. Kriva indiferencije...................................................................................126 2.3. Ograničavajući budžetski pravac.............................................................127 2.4. Potrošačeva ravnoteža.............................................................................128 Osnovni pojmovi, brzi test, pitanja za ponavljanja........................................131 VI. EFIKASNOST TRŽIŠTA ……………………………… ……………..132 1. POTPUNA KONKURENCIJA .....................................................................128 2. EKONOMSKA EFIKASNOST I EKONOMIJA BLAGOSTANJA.............130 2.1. Uvod u ekonomsku efikasnost ................................................................130 2.2. Pareto-efikasnost .....................................................................................131 2.3. Opšta ravnoteža potpune konkurencije ...................................................133 2.4. Ekonomske slobode .................................................................................135 Osnovni pojmovi, brzi test, pitanja za ponavljanja..........................................142 VII. NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA...................................................................143 1. NEPOTPUNA KONKURENCIJA I NEPOTPUNO TRŽIŠTE ..................138 1.1. Pojam i izvori nepotpune konkurencije..................................................138 1.2. Vrste nepotpune konkurencije.................................................................140 1.3 . Klasifikacija tržišnih stanja…………………………………………....149 1.4. Kako nesavršena konkurencija vodi ka neefikasnosti privrede ............137 1.5. Mjerenje tržišne moći ..............................................................................144 2. EKSTERNI EFEKTI (EKSTERNALIJE) ....................................................145 2.1. Pojam eksternih efekata i njihove posljedice ..........................................145 2.2. Grafički prikaz dejstva eksternih efekata ................................................146 3. JAVNA DOBRA............................................................................................148 4. OSTALE NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA ......................................................149 Osnovni pojmovi, brzi test, pitanja za ponavljanja........................................157 VIII. EKONOMSKA ULOGA DRŽAVE .........................................................158 1. DRŽAVA I EKONOMSKI SISTEM ...........................................................153 2. DRŽAVNI ODGOVOR NA NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA......................154 3. EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE ........................................................155 3.1. Unapređivanje ekonomske efikasnosti ..................................................155 3.2. Ostvarivanje manje nejednake raspodjele dohotka ............................... 157 3.3. Stabiliziranje ekonomije pomoću makroekonomskih politika .............163 3.4.. Međunarodno predstavljanje zemlje ....................................................158 4. JAVNI IZBOR .............................................................................................159 Osnovni pojmovi, brzi test, pitanja za ponavljanja........................................169 IX. NOVAC I INFLACIJA ................................................................................164 1. POJAM I EVOLUCIJA NOVCA ..................................................................165 2. FUNKCIJE NOVCA......................................................................................168 3. ODREĐIVANJE VRIJEDNOSTI NOVCA I INFLACIJA ...........................168 Osnovni pojmovi, brzi test, pitanja za ponavljanja........................................ 178

X. MJERENJE UKUPNE EKONOMSKE MOĆI ........................................173 1. DRUŠTVENO BOGATSTVO ......................................................................173 2. KRUŽNI TOK DOBARA I DOHODAKA ...................................................176 3. UKUPNI PROIZVOD I DOHODAK (GDP i GNP) .....................................174 3.1. Pojam i obračun bruto domaćeg proizvoda (GDP).................................182 3.2. Nominalni i realni GDP...........................................................................184 3.2. Pojam bruto nacionalnog proizvoda (GNP)............................................184 Osnovni pojmovi, brzi test, pitanja za ponavljanja........................................185 XI. EKONOMSKI RAZVOJ I GLOBALIZACIJA ........................................180 1. POJAM I IZVORI EKONOMSKOG RASTA I RAZVOJA .........................180 1.1. Ekonmski rast i razvoj.............................................................................186 2. EKONOMSKA GLOBALIZACIJA ..............................................................183 2.1. Pojam ekonomske globalizacije .............................................................190 2.2. Nova ekonomija......................................................................................192 Osnovni pojmovi, brzi test, pitanja za ponavljanja........................................194 D o d a t a k: RAZVOJ EKONOMSKE MISLI ...............................................189 EKONOMSKA MISAO STAROG VIJEKA ...............................................189 EKONOMSKA MISAO SREDNJEG VIJEKA ...........................................198 Ekonomska misao skolastičara.................................................................199 Ekonomska misao arapskih učenjaka .....................................................199 PRVE EKONOMSKE ŠKOLE ....................................................................194 Merkantilizam .........................................................................................194 Fiziokratizam ..........................................................................................195 KLASIČNA LIBERALNA ŠKOLA ............................................................197 NEOKLASIČNA EKONOMIJA .................................................................199 HISTORIJSKA ŠKOLA………………………………………………… 207 SOCIJALISTIČKA EKONOMSKA MISAO ..............................................201 Rani socijalisti........................................................................................208 Marksistička ekonomska misao.............................................................209 KEJNSIJANIZAM .......................................................................................205 MONETARIZAM ........................................................................................206 TEORIJA EKONOMIJA PONUDE ............................................................207 TEORIJA RACIONALNIH OČEKIVANJA...............................................216 RAZVOJNO STABLO EKONOMIJE.................................. ......................218 L I T E R A T U R A ...........................................................................................219 POJMOVNIK......................................................................................................221

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU Knjiga Osnove ekonomije će služiti, prvom redu, studentima Visoke škole za finansije i računovodstvo u Tuzli, ali i široj naučnoj i stručnoj javnosti. Ovo je drugo dopunjeno izdanje udžbenika Osnove ekonomije, čije je prvo izdanje izašlo 2005. godine u Tuzli. Drugo izdanje su dopunili Hasan Mahmutović i Kadrija Hodžić sa korekcijama i manjim dopunama teksta, te sa Pojmovnikom na kraju udžbenika, koje znatno olakšava čitaocu praćenje teksta ovog udžbenika. Sadržaj udžbenika prati program predmeta Osnove ekonomije Visokoj školi za finansije i računovodstvo FINra Tuzla, iako se u cjelini ili dijelom može koristiti i na drugim fakultetima. Udžbenik je namijenjen studentima, ali i široj naučnoj i stručnoj javnosti. Zahvaljujemo uvaženim kolegama recenzentima – Prof. dr Đuri Mediću iz Zagreba i doc. dr Merimu Kasumoviću iz Tuzle na učinjenom trudu i korisnim savjetima..

Tuzla, oktobar. 2017.

Autori

6

PREDGOVOR PRVOM IZDANJU «Politika, u kojoj ekonomija nije glavna poluga, vodi u neminovnu propast» M. Friedman

Primjena udžbenika Ovo je uvodni udžbenik ekonomije za studente Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli i njegov sadržaj je prilagođen novom nastavnom planu i programu ovog fakulteta. Cilj ovog uvodnog kursa iz ekonomije je uvođenje studenata u svijet tržišne ekonomije, koji opredjeljuje svaki ugao našeg života. «Osnove ekonomije» pomaže razumijevanju i lakšem praćenju ekonomskih disciplina sa kojima se studenti sreću na Fakultetu, te se zajedno sa «Mikroekonomijom» ispoljava kao uvod u ekonomsku nauku. Otuda može poslužiti i za sve one koji se žele upoznati sa osnovnim pojavama i problemima ekonomije kao nauke. Uvodna problematika ekonomskog studija pod naslovom «Uvod u ekonomiju» je dobila prilično standardizovanu formu u brojnim univerzitetskim udžbenicima na Zapadu, te su bili uzor pri pisanju ove knjige, što se, naročito, odnosi na Samuelsonovu Ekonomiku, najpoznatiji uvodni ekonomski udžbenik na svijetu, uključujući posljednje (XV) izdanje njegove knjige u koautorstvu sa D. Nordhausom.1 Sem navođenih radova domaćih i stranih ekonomista, slobodno su primjenjivani i standardizovane, enciklopedijski navode, naročito iz sadržaja Dictionary of Economics, HarperCollinsPublishers, Glasgow, 1993, Ekonomskog leksikona, Zagreb, 1995. i Ekonomske enciklopedije, Beograd, 1984. Uzbudljivi svijet ekonomije Čitalac će se sam uvjeriti da je ekonomija zanimljiva nauka. Čitav naš život se susrećemo sa mnoštvom ekonomskih problema (cijena, tržišne ponude i tražnje, inflacije, nezaposlenosti, procjena vladinih ekonomskih mjera, tumačenja ekonomskog stanja u zemlji i svijetu, praćenja ekonomskih trendova i tome sl.) i ekonomskih odluka (kupovina, prodaja, izbora posla, zarada, raspodjele dododaka, kupovne moći, štednje i sl.). Sve ovo je olakšano 1

Paul Anthony Samulson (1915.) je penzionisani profesor na Massachusetts Institute of Technology (Cambridge) a D. Nordhaus je profesor na Yale University. Samuelson je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1970. godine za «ukupni teorijski rad i osobito za doprinose unapređenju razine naučne analize u ekonomskoj nauci.» Svojim udžbenikom Economics: An Introductory Analysis stekao je ugled pisca jednog od najboljih savremenih priručnika iz ekonomije. Ovaj udžbenik je preveden na preko 40 svjetskih jezika, a do sada je izašao čak u 18 izdanja (prvo izdanje štampano daleke 1948., a posljednje 2005.). 7

sa znanjem ekonomije, pri čemu su profesionalni ekonomisti, obično, u gornjim skalama strukture imućnosti. Naravno, kako kažu Samuelson i Nordhaus, «proučavanje ekonomije Vas ne može učiniti genijem, ali bez ekonomije kocka života je krivotvorena na vašu štetu.» Gornje napomene o sveprisutnosti ekonomije u našim životima, naročito su dramatične spram činjenice da je ekonomski napredak društva složen, kontraverzan i umnogome brz proces. Pa ipak neke zemlje ili pojedinci zaostaju, ekonomsko-socijalne razlike postaju veće... Ekonomsko znanje, koje kroz makroekonomske discipline dobijamo u narednim godinama studiranja, pokušava dati odgovor i na ovo pitanje. Međutim, ekonomija nije egzaktna nauka, njeni nosioci su redovno podijeljeni u više ekonomskih škola i teorija koje o istim problemima daju različite odgovore. Kojim ekonomskim teorijama vjerovati? Važe li one u svim vremenima ili imaju neka ograničenja? U savremenom svijetu brzih promjena u kome je sve relativno, samo je (da uprošćavanjem iskažemo sveprisutnost ekonomije) «kamatni račun vječan», rekao bi jedan od najvećih svjetskih ekonomista Đ. M. Kejns, koji je za svoje ekonomsko teorijsko umijeće spašavanja kapitalizma počašćen titulom engleskog lorda. Otuda, ne možemo a da se ne složimo s konstacijom da je ekonomija – «najstarija od vještina a najnovije od intelektualnih zanimanja.» Čak i kada bismo, poput nekih autora na zapadu, reducirali pitanja ovog uvodnog kursa samo na ponudu i tražnju («čak i od papagaja možete stvoriti ekonomistu – sve što je nužno da nauči, to su dvije riječi: ponuda i tražnja») opet bi to otvorilo dramatičan svijet proizvodnje, trgovine, cijena, zarada, konkurencije i sl. Na pretraživaču yahoo se riječ economisc pojavljuje 136.000.000 puta, a economy čak 266.000.000 puta, što govori o sveprisutnosti ekonomije u društvu. I na kraju: «ekonomika ne bi bila zanimljiva da se ne bavi bitnim stvarima za Vas kao pojedinca koji radi za svoj interes i za Vas kao ljudsko biće koje vjeruje u bolje društvo» (P. Samuelson), te se doima kao «umjetnost postizanja najvećeg mogućeg od života» (Bernard Šo).

Tuzla, septembar 2005.

Autor

8

POJMOVNE I METODOLOŠKE OSNOVE EKONOMIJE KAO NAUKE

Ekonomija je relativno mlada naučna disciplina, čiji kontinuirani razvojni tok slijedi tek sa nastajanjem kapitalizma. Do tada su se ekonomska razmatranja, pitanja i problemi rješavali u sklopu rasprava o filozofiji, politici, etici ili istraživanja o historiji i prirodi kod mislilaca antičke i feudalne epohe. Ekonomske fenomene naročito su analizirali antički i srednjovjekovni filozofi, baveći se posebno problemima razmjene i pravednosti, što je proizilazilo iz jednostavnijih ekonomskih odnosa robovlasničkog i feudalnog društva u kojima su življeli.

1. NASTANAK I GENEZA EKONOMIJE KAO NAUKE Nastanak i razvoj ekonomije kao nauke usko je povezan s problemima i potrebama privredne prakse, koji su se usložnjavali sa prvim vjesnicima kapitalističke epohe, s početka XVI stoljeća. Nastanak ekonomije kao nauke predstavlja izraz interesa nastajuće kapitalističke klase za slobodu poslovanja (nasuprot feudalnim ograničenjima). Ekonomija se na ovaj način «postepeno oslobađa 'balasta' drugih disciplina, odnosno iz dodatka uz filozofske, teološke i etičke rasprave, te postepeno postaje samostalna nauka. S raspadom feudalizma i razvitkom trgovačkog rano-kapitalističkog društva u Evropi i pokretom renesanse, niču prve ekonomske škole koje se usredsređuju na pojam društvenog (nacionalnog) bogatstva. U pitanju su merkantilizam (XV-XVII st.) i fiziokratizam (XVII st.), koji još ne tvore sistem ekonomske nauke. Kao prvi posvećeni ekonomski mislioci, merkantilisti upućuju na državni intervencionizam u vanjskoj trgovini, budući da oni društveno bogastvo izražavaju u novcu do kojeg se dolazi jedino kroz razmjenu, tj. vanjsku trgovinu. Propagirajući prirodni poredak, fiziokrati, nasuprot tome, izvor društvenog bogatstva traže u poljoprivredi, a do njega se dolazi ekonomskom slobodom, tj. prepuštanjem prirodnog života njegovim sopstvenim zakonitostima. Iz učenja o prirodnom poretku proizilazi čuvena (francuska) maksima laissez faire (neka stvari idu slobodno svojim tokom). Između sredine XVII i sredine XVIII stoljeća, kao izraz potreba liberalnog kapitalizma, ekonomija se, u radovima predstavnika treće ekonomske škole – (engleske) klasične političke ekonomije (ili samo klasična ekonomija), zaokružuje u posebnu naučnu disciplinu. Politička filozofija 9

nastupajućeg zrelog kapitalizma – liberalizam promovira fiziokratsko učenje o ovozemaljskom «prirodnom poretku» kao pravu pojedinca na priznavanje svojih «prirodnih nagona» i sklonosti, što je suprotno srednjovjekovnom hrišćanskom učenju o prirodnom pravu «danom od Boga.» Usvaja se princip laissez faire, koji govori o (od države) nesputanom individualizmu i spoznaji ličnog interesa, koji postaju dominirajući oblik mišljenja o čovjeku i društvu. Ta se sloboda zasniva na privatnom vlasništvu i slobodnom tržištu, što je odgovaralo novom, industrijskom tipu društva kome usljed industrijske revolucije i masovne proizvodnje trebaju nova i šira tržišta, što se upravo i obezbjeđuje liberalnim poretkom. Škola klasične političke ekonomije čini dio preovlađujućeg liberalnog pogleda na svijet. Adam Smit (A. Smith, 1723.-1790.), najznačajniji predstavnik ove škole, u svom čuvenom djelu «Bogatstvo naroda» (1776.)2 ekonomiju imenuje političkom ekonomijom i definira je kao nauku koja proučava prirodu i uzroke bogatstva nacije. Smitova analiza načina na koji slobodno tržište organiziraju ekonomski život i doprinose ekonomskom razvoju (blagostanju društva u cjelini, ali i pojedinaca) ostaće oslonac svim liberalističkim pravcima. Njegova knjiga rudimentarno je označila nastanak ekonomije kao nauke. Od XVII do XIX st. naziv politička ekonomija podrazumijevao je ekonomsku teoriju, da bi od početka XX stoljeća pojam političke ekonomije bio zamjenjen s pojmom ekonomike (engl. Economics) koju uvodi Alfred Maršal (A. Marshall), profesor Univerziteta u Cambridgeu. U svojoj knjizi Principi ekonomike (Principles of Economics, 1890.) Maršal ekonomiju upravlja na «proučavanje ljudskog roda u običnom toku života; ona istražuje onaj dio djelatnosti pojedinaca i društva koja je najuže povezana sa sticanjem i upotrebom materijalnih stvari potrebnih za blagostanje.»3 Od tada interes za ekonomijom kao naukom stalne raste, što je praćeno sve većim brojem univerziteta sa studijama iz ekonomije, naročito u Engleskoj, Italiji i Njemačkoj.4 Predmet proučavanja ekonomije kao nauke u ovom vremenu je proces stvaranja i raspodjele društvenog bogastva, a ljudska djelatnost koja doprinosi stvaranju konkretnog materijalnog blagostanja je klasično shvatanje ekonomske aktivnosti. Međutim, pristup određivanju predmeta ekonomije nije jedinstven. Podjela, kako smo vidjeli (politička ekonomija i/ili ekonomika) nije samo semantička, već ima političke i ideološke osnove. Od tridesetih godina XX stoljeća, pred izazovima Velike ekonomske krize (1929.-33.), mijenja se glavni tok ekonomske nauke, ponajprije kroz djelo Đ. M. Kejnsa Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca (J. M. Keynes, The General Theory of Employment, Interest and Money, 1936.). S ovim Puni naslov knjige je: Istraživanje o uzrocima i prirodi bogatstva naroda. Knjiga je objavljena kao: A. Smith, An Inquire into the Nature and Causis of the Wealth of Nations, W. Strahen & T. Candel, London, 1776. 3 A. Marshall, Načela ekonomike, Cekade, Zagreb, str. 25 4 Prva katedra političke ekonomije osnovana je u Napulju 1754. godine. 2

10

djelom opisan je novi pristup ekonomiji, proširujući predmet proučavanja na monetarnu i fiskalnu politiku kojima se nastoje riješiti tada akutni problemi krajnje ekonomske nestabilnosti (velike nezaposlenosti i hiperinflacije), što težište ekonomskog proučavanja pomjera sa tržišta na povećanje uloge države u ekonomskim aktivnostima. Od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, narasli privredni problemi otvaraju teorijski put negiranja teorijskih i privredno-političkih doprinosa kejnsijanizma, oličenih u državnom intervencionizmu i konceptu države blagostanja. Ponovno «otkrivanje i povratak tržištu» (doktrinarno: povratak temeljnim porukama Adama Smita o svemoći tržišta) odgovor je na preveliko opterećenje države. Najžešća kritika intervencionizma dolazi s novim teorijskim usmjerenjima kao što su monetarizam, ekonomija ponude i teorija racionalnih očekivanja, koje znatno odstupaju od kejnsijanske i neoklasične paradigme. Danas je za temeljnu ekonomsku disciplinu na univerzitetima sveprisutan izraz ekonomika (Economics) dok je politička ekonomija gotovo potisnuta. U njemačkom govornom području se za ekonomiju kao naučnu disciplinu koristi i izraz Volkswirtschaftwissenschaft (doslovno, narodna privreda), koji je svojevremeno nastao kao reakcija na eglesku klasičnu političku ekonomiju. Treba napomenuti da se u zapadnim zemljama koristi i izraz economy pod kojim se podrazumjeva svaki sistem organizacije za proizvodnju, raspodjelu i potrošnju dobara i usluga. Savremenim izrazom ekonomija, inače, označavamo ekonomsku nauku u cjelini (istraživanja, proučavanja, metode). Danas je ekonomska nauka (teorija) jedna od najpropulzivnijih društvenih nauka, koja se razvila u cjeloviti sistem sastavljen od osnovnih područja istraživanja: ekonomske teorije (koja se nekada nazivala političkom ekonomijom) i ekonomske stvarnosti (ekonomika – Economics). U ovom kontekstu se izdvaja i čista ekonomija kao smjer ekonomske misli koji strogo odvaja nauku od vještine i na toj osnovi razlikuje čistu ekonomiju od primijenjene ekonomije. 5 Čista ekonomija objektivistički istražuje, analizira i objašnjava postojeće činjenice, a primijenjena se koristi rezultatima prve, pronalazi odgovarajuća rješenja u praksi, savjetuje ekonomske subjekte, propisuje im određeno ponašanje i usmjerava njihovo djelovanje.

2. POJAM I PREDMET EKONOMIJE KAO NAUKE Ekonomija je fundamentalna društvena nauka, koja pretpostavlja vrlo široko područje, budući da obuhvata «proučavanje ljudske vrste u Ekonomski leksikon, Leksikografski zavod «Miroslav Krleža» i Masmedija, Zagreb, 1995., str. 103. 5

11

svakodnevnom poslu života», odnosno tumačenje suštine ekonomske aktivnosti ljudi kao društvenog procesa proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje materijalnih dobara za zadovoljavanje potreba ljudi. Tako se predmet ekonomije određuje kao «svaka ljudska djelatnost u kojoj se susreće problem ograničenih sredstava za realizaciju odabranih ciljeva.“ Zadatak ekonomije svodi se, u krajnjoj liniji, na postizanje maksimalne efektivnosti (maximalne outpute) ili na minimalizaciju troškova (minimalne inpute). I zaista, gotovo da nema mnogo toga u čovjekovom ponašanju što bi se moglo isključiti kao nevažno, što je nobelovca P. Samuelsona navelo da konstatuje da je ekonomija «najstarija od umjetnosti, najnovija od nauka – zaista kraljica društvenih nauka.» Izdvajanje ekonomije kao nauke postalo je nužno na određenom stepenu razvijenosti tržišnih odnosa, kada su sve složeniji ekonomski problemi tražili cjelovitije analize i teorijska objašnjenja. Etimološko značenje pojma „ekonomija“ potiče od antičkog koncepta oekonomija (oiconomia). Nastalo je od grčkih riječi oicos (kuća, domaćinstvo) i nomos (zakon, pravilo, red), a označavao je skup principa o rukovođenju, upravljanju, gazdovanju domaćinstvom, državom ili privredom. U početku su u središtu poimanja ekonomije, kako smo vidjeli, bili bogatstvo ili materijalno blagostanje društva, tj. stjecanje i nagomilavanje većeg materijalnog bogatstva u korist jedne zemlje. Od prvobitnog antičkog izraza oiconomia, kojim je Aristotel označavao pravila kućnog gazdovanja, ekonomija je prvobitno (sa A. Smitom i K. Marksom) evoluirala u pojam politička ekonomija (Political Economy), dobivši time obrise naučne discipline, da bi u glavnoj struji daljeg toka ekonomske misli od kraja XIX (sa A. Maršalom) do danas prevladao izraz Economics, kojem na našim govornim područjima odgovara izraz ekonomika, iako je, u nas, odomaćeniji izraz ekonomija, koji ćemo i koristiti na narednim stranicama. Dakle, od vremena A. Smita do danas, ekonomska nauka je različito označavana (politička ekonomija, ekonomika, socijalna ekonomika, narodna privreda, itd.) a i različito je definirana. Vidimo da ne postoji jedinstveni pristup ekonomske misli o svrsi ekonomske nauke. Osnovna funkcija ekonomske nauke jeste objasniti prirodu ekonomske aktivnosti, i predvidjeti šta će se dogoditi sa privredom u narednom periodu. Glavna definiranja ekonomskih aktivnosti su podijeljena na: (1) klasično shvatanje o ekonomskoj aktivnosti kroz analizu stanja materijalnih snaga društva i zakonitosti u razvoju proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje (politička ekonomija), i (2) neoklasično shvatanje o ekonomskoj aktivnosti kao ljudskom ponašanju koje polazi od oskudnih resursa i njihovog racionalnog korišćenja (Economics).

12

2.1. POLITIČKA EKONOMIJA (1) U vremenu kada je nastao, XVIII i XIX st, naziv politička ekonomija podrazumjevao je ekonomsku teoriju. Iako je prvi put upotrebljen davne 1615. godine u naslovu knjige merkantiliste Antoana Monkretjena6 ovaj naziv postaje popularan nakon objavljavanja knjige Đemsa Stjuarta 1767. godine,7 a svoj naučni status politička ekonomija dobiva u radovima britanske klasične škole ili klasične političke ekonomije, čiji su najznačajniji predstavnici: Adam Smit (Adam Smith), David Rikardo (David Ricardo), Žan Batist Sej (Jean Baptiste Say) i Đon Stjuart Mil (John Stuart Mill), kada je kapitalizam konačno prevladao feudalizam u Zapadnoj Evropi. Tadašnje određenje političke ekonomije činilo je preduslov daljeg razvoja kapitalističkog ekonomskog sistema, budući da se baziralo na ekonomskom liberalizmu – slobodnom djelovanju tržišta i nesputanim interesima privrednih subjekata kao najznačajnim faktorima povećavanja bogatstva nacije. Kasnija poimanja političke ekonomije najčešće su davana sa aspekta određenja kao nauke o zakonitostima u ekonomskoj aktivnosti i odnosima među ljudima povodom proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje dobara i usluga na nekom određenom stupnju materijalnog razvitka društva. Kako su na svakom od stupnjeva razvitka društva ovi odnosi povezani u određeni ekonomski sistem, to politička ekonomija, u ovom kontekstu, ima zadatak da pruži osnovne pojmove o različitim sistemima društvene privrede i objasni osnovne ekonomske zakonitosti i kategorije njihovog funkcioniranja. Ekonomske kategorije izražavaju opšta svojstva ispitivanih ekonomskih pojava. Radi se o najopštijim pojmovima (apstrakcija), misaonim izrazima kojima se označavaju bitna obilježja odnosa proizvodnje, koji ne postoje izvan tih odnosa. Kao teorijski izrazi odnosa u proizvodnji pojavljuju se, npr., slijedeće ekonomske kategorije: radna snaga, profit, najamnina, cijena i sl. Ekonomski zakoni formulišu objektivne međusobne uticaje, veze i odnose između ispitivanih ekonomskih pojava, koje vladaju u proizvodnji, raspodjeli, razmjeni i potrošnji neovisno od volje ljudi. Ekonomske teorije povezuju ekonomske zakone i ekonomske kategorije u jedinstven, cjelovit sistem. (2) Koncept političke ekonomije dat od strane klasičnih ekonomista izmjenio je Karl Marks (K. Marx) sa svojim određenjem političke ekonomije kao historijske nauke, koja proučava odnose između ljudi koji proističu iz nužnih, zakonitih veza u koje ljudi stupaju u različitim društvenim prilikama da bi ostvarili materijalne procese proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje (marksistička politička ekonomija).

6

Antoine Montchretien, Traité de l'économie politique dédié á Mon Seigneur le roi et á sa mére reine (Traktat o političkoj ekonomiji posvećen kralju i majci kraljici), 1615. godine. 7 James Stuart, Inquiry into the Principles of Political Economy, 1767. 13

U ovom kontekstu, koji se naslanja na koncept klasičnih ekonomista (Smita, Rikarda), kao teorijska nauka, politička ekonomija konceptualizuje ekonomsku stvarnost. To znači da ona mnogobrojne pojavne oblike ekonomskih odnosa i aktivnosti prvo pretvara u njihove misaone, apstrakne projekcije, izražavajući ono što je bitno, suštinsko, tipično. Te apstrakne projekcije, kao koncepti i kao misaone sadržine jesu ono što nazivamo ekonomske kategorije, aksiome i zakonitosti. Njihovim posredstvom smo u stanju dati ono što predstavlja osnovnu suštinu i atribute pojava u ekonomskom svijetu, da razumijemo pojam ekonomskih zakonitosti. U tom smislu, konceptualizacija je sinonim za naučno i teorijsko sagledavanje suštine prakse. Tako nastaju ekonomske kategorije, ekonomski zakoni i ekonomske teorije, a politička ekonomija kao društvena nauka time postaje sistem kategorija i zakona kojima se otkriva suština pojava u društvenoj proizvodnji. Ekonomska nauka, u pristupu političke ekonomije, otkriva ove zakonitosti i definiše ih kao tendencije (kako kaže K. Marks, kao «nikad utvrdivi prosjek vječitih kolebanja»), budući da se ovi zakoni različito ispoljavaju i dopunjuju sa usložnjavanjem ekonomskih procesa. Svaki društveni način proizvodnje (u koje, po marksističkoj klasifikaciji, spadaju: prvobitna zajednica, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i socijalizam) ima svoje posebne zakone, za razliku od opštih ekonomskih zakona koji djeluju u više načina proizvodnje. Izraz Politička ekonomija primarno je korišten u bivšim socijalističkim zemljama, danas se još upotrebljava samo u Francuskoj, mada primjeri pojedinačnih fakulteta u svijetu ukazuju na vraćanje ovom nazivu. (3) Danas se izraz Politička ekonomija upotrebljava i za označavanje javnog izbora kao ekonomske metode za proučavanje funkcioniranja državnih vlada. U pitanju je procjena tržišnog uspjeha (da li je efikasan i pravičan) i mogućnosti da se vlada umiješa i poboljša situaciju. 2.2. EKONOMIKA (ECONOMICS) Glavni tok razvoja ekonomske misli, čiji ćemo pristup u određivanju predmeta i definicije ekonomije kao nauke razvijati na narednim stranicama, utemeljuje se glasovitim djelima: Adama Smita (Bogatstvo naroda, 1776.), Đona Stjuarta Mila (John Stuart Mill, Načela političke ekonomije, 1848.), Alfreda Maršala (Načela ekonomike, 1890.) i L. Robinsa (Lord Leonel Robbins, 1932). U njima su izložena osnovna načela tržišne ekonomije, koja danas predstavljaju fundamentalne osnove ekonomske nauke. A. Maršal (1890.) reducira dotadašnji sadržaj osnovne ekonomske discipline - političke ekonomije, na «čistu» ekonomiju, ispuštajući atribut politička i uvodeći naziv Economics (ekonomika). Tako pojmljena, ekonomija je institucionalizirani proces interakcije između čovjeka i njegova okoliša, koja 14

se očituje kao trajno pribavljanje materijalnih sredstava za zadovoljenje potreba. Preciziranja u ovom kontekstu dolaze od profesora L. Robinsa (An Essay on the Nature and Significance of Economic Science, 1932.), po kome je ekonomika «nauka o optimalnoj alokaciji oskudnih sredstava koja imaju alternativne upotrebe». Postojanje ekonomske aktivnosti Robins, pri tome, uslovljava ispunjavanjem određenih uslova, koji se sastoje u postojanju više ciljeva koji se razlikuju po značaju i stepenu prioriteta, i ograničenju sredstava (koja imaju alternativne upotrebe) za ostvarenje tih ciljeva. Prema ovom pristupu, ekonomija, kao teorijska nauka, treba da usmjeri svoje interesovanje samo na aspekte ekonomskog izbora, pa je u predmetu ekonomije ekonomski fenomen «rijetkosti» dobara. Na tragu potonjih pristupa, danas najcitiranija definicija ekonomije je ona koja potiče iz Samuelsonovog čuvenog udžbenika Ekonomika i glasi: „Ekonomika je nauka koja izučava kako čovjek i društvo biraju, sa ili bez upotrebe novca, način upotrebe oskudnih resursa u proizvodnji različitih proizvoda kroz određeno vrijeme i način njihove raspodjele za sadašnju i buduću potrošnju, među različitim ljudima i grupama u društvu.“ Ili kraće: «Ekonomika je naučno proučavanje kako društva upotrebljavaju oskudne, tj. rijetke resurse da bi proizvela korisne robe i raspodijelila ih različitim ljudima i grupama.» U skladu s tim ekonomska nauka, prema pristupu neoklasičara, se usmjerava na donošenje individualnih i društvenih odluka o upotrebi ovakvih oskudnih resursa, što znači da je predmet Economicsa tržišna razmjena, za razliku od Političke ekonomije koja za predmet uzima proizvodnju i raspodjelu. Dakle, Economics je u suštini priča o tome kako funkcioniraju tržišta i tržišni sistemi. Economics se na ovaj način određuje kao praktična nauka, egzaktnija od političke ekonomije, bez vrijednosnih sudova i ideoloških predubjeđenja. Kao temeljni fokus Economicsa, tržište čini glavni dio kapitalističkog ekonomskog sistema koji funkcionira poput stroja:8 pojedinci-potrošači kupujući dobra, preduzetnici kupujući faktore proizvodnje i prodajući dobra, radnici unajmljujući svoje radove – sastaju se na tržištima kao strojevima, pri čemu Economics obuhvata analizu onoga što jeste (funkcioniranje tržišta kao stroja), a ne onoga što bi trebalo biti. Time ekonomska nauka postaje neutralna nauka, koja tretira samo «čiste ekonomske kategorije i odnose» i, za razliku od političke ekonomije, iz analize isključuje uticaje koji su vezani za političke i vrijednosne stavove.9 8

S. Bowles, R. Edwards, Understanding Capitalism, New York, 1985. L. Valras (L. Walras, 1874.), je u tom smislu označio čistu ekonomiju kao «teoriju određivanja cijena u uslovima hipotetičkog režima potpune konkurencije», pa je ekonomija, zapravo, «fizičko-matematska nauka.» 9

15

Stoga se zakoni u ekonomiji mogu u potpunosti matematizirati i tretirati na sličan način kao i zakoni prirodnih nauka. 2.3. (NE)MOGUĆA SINTEZA POLITIČKE EKONOMIJE I ECONOMICSA Iako, kako smo vidjeli, postoji oštra podvojenost između političke ekonomije i economicsa neki autori10 smatraju da je takva podjela neprimjerena, pa se zalažu za «opštu analizu ekonomskih događaja», usmjerenu na formiranje teorijskih objašnjenja opštih posljedica koje individualna ekonomska ponašanja imaju na nivou cijelog društva. Politička ekonomija treba inkorporirati zaključke neoklasične ekonomije, a s druge strane Economisc treba u formiranju svojih stavova koristiti političku ekonomiju. Otuda nema diskrepancije između političke ekonomije i ekonomicsa, pa nam treba i Politička ekonomija i Economics. Tako se, po ovim mišljenjima, može očekivati da se Economics i Politička ekonomija spoje u jednu nauku ili da politička ekonomija, mnogo više nego do sada, koristi zaključke Economicsa. Po našem mišljenju ovakav spoj je gotovo nezamisliv, budući da ova dva pristupa proizvode suprotne političke i ideološke posljedice, economisc naglasak daje na tržište i ponašanje privrednih subjekata, sa neutralnim odnosom prema politici, a Politička ekonomija na širi, društveni karakter ekonomije i zakonitosti u proizvodnji i raspodjeli stvorenog bogatstva između pojedinaca i društvenih grupa, sa značajnim političkim implikacijama. Naravno, moguće (i potrebno) je, kao što se čini na nekim zapadnim univerzitetima, studentima uz neoklasičan pristup ekonomiji (Economics) predočiti i pojam i kategorije Političke ekonomije, ali ne kao interdisciplinarni već kao komparativni pristup.

3. NAUČNI PRISTUP U EKONOMIJI Kao društvena nauka, ekonomija dosljedno primjenjuje naučno – analitički pristup kod izučavanja ekonomskih pojava, što odražava, kako njenu pozitivističku (ono što jesu stvarne ekonomske pojave), tako i njenu normativnu naučnu dimenziju (ono što bi trebalo biti). 3.1. EKONOMSKI MODELI

Npr. B. Ilić, Politička ekonomija i/ili ekonomika u savremenom društvu, u zborniku: «Aktuelna pitanja savremene političke ekonomije», Savremena administracija, Beograd, 1995., str. 13; M. Ivanić, Principi ekonomije, Banja Luka, 1999., str. 47. 10

16

Ekonomska nauka spada u grupu empirijskih, odnosno realnih nauka, iako nije u potpunosti egzaktna nauka (kao što je, npr., matematika ili fizika). Njeni zaključci imaju stohastički, relativni karakter, zbog čega se teorijski modeli i stvarnost ponekad razlikuju, pa stvarnost, ponekad, nije u stanju potvrditi zaključke do kojih se dođe teorijskim putem. Ovo dolazi iz razloga što je ekonomska nauka fokusirana na složenu ekonomsku stvarnost (svijet realnosti), usmjerenu na proces privređivanja i traženje odgovora na osnovno pitanje kako prevladati raskorak između potreba i oskudnih resursa (dobara, usluga i faktora u proizvodnji). To znači da ekonomisti i pored znanja teorije i odgovarajućih metoda ne mogu tačno odrediti buduća ekonomska kretanja i pružiti potpuno pouzdane savjete, jer svijet privredne realnosti zavisi od mnoštva nepoznatih faktora koji se ne mogu potpuno procijeniti. Pouzdanost dijagnoza i savjeta ekonomista su slični onima koje daju ljekari, s obzirom da u oba slučaja procesi i problemi koji su dijagnosticirani zavise od mnoštva nepoznatih faktora. Npr. ekonomsko-finansijska analiza jednog preduzeća za potrebe business plana, i shodno tome projiciranje prodaje, zavisi od ponašanja konkurencije, odluka vlade, visine poreza, što ne možemo poznavati u trenutku pravljenja business plana. U suprotnom bi ljudi koji imaju najveće teorijsko znanje iz ekonomije, obično profesori ekonomije, bili najbogatiji ljudi. Ipak, ekonomija je više od vještine. Iako smo svjesni stohastičkog karaktera ekonomskih zakona, nijedno ozbiljno preduzeće ili vlada neće tražiti savjete, npr. za investitiranje, marketinške aktivnosti, računovodstvenu evidenciju (u slučaju preduzeća), koncipiranje ekonomske politike, visine poreza i sl. (u slučaju vlade), od nekoga ko nije ekonomista. Zbog toga se i postavlja dilema: da li je ekonomija nauka ili vještina? Time što zaključci ekonomije nemaju potpuno egzaktan, već stohastički karakter, naučni karakter ekonomije nije umanjen. Naprotiv, sve veći stepen egzaktnosti u dinamičnim i nepredvidljivim okolnostima kakve vladaju u ekonomskim aktivnostima, jeste veliki napredak ekonomije kao nauke. Otuda je, po Samuelsonu i Nordhausu, ekonomija «više od umijeća»: ne možemo sa sigurnošću predvidjeti kretanja cijena, dohodka, kamatnih stopa i sl., kao što ni meteorolozi nisu u stanju do detalja precizirati vrijeme u narednim sedmicama. Pa ipak, sve relevantne institucije će se o ovim problemima konsultovati sa ekonomistima. Da bi odgovorila ovim zadacima ekonomisti se služe različitim metodama, od kojih su većina svojstveni i drugim društvenim naukama. U ove metode i tehnike – ponekad nazivane «naučnim pristupom» – koje ekonomistima pomažu u razumijevanju kompliciranih snaga koje utiču na ekonomske pojave i procese spadaju:11 posmatranje, ekonomska analiza, statistička analiza i eksperimenti. Posmatranje ekonomskih događaja i njihov opis je prvi korak u razumijevanju ekonomije u njenom naučnom objašnjavanju. Posmatranje se obično bazira na kvalitativnim podacima iz ekonomske historije i 11

P. Samuelson, W. Nordhaus, Ekonomija, 14. izdanje, MATE, Zagreb, 1992. 17

kvantitativnim podacima iz statistike. Dakle, deskripcija se u ekonomiji pojavljuje kao rezultat naučnog posmatranja u dužem periodu i sistemskog prikupljanja relevantnih podataka o predmetu istraživanja. Pri tome se vrši odgovarajuća selekcija (izbor) ključnih činjenica, odnosno odgovarajuće naučne građe i relevatnih ekonomskih veza, oblika i odnosa o kojima je riječ. Ekonomska analiza dolazi kao logički produžetak posmatranja i predstavlja postupak objašnjavanja, utvrđivanja uzročno-posljedičnih veza (zakonitosti) između ekonomskih kategorija, procesa, pojava i odnosa, radi njihova objašnjenja i predviđanja. Postupkom analize se razlažu složene pojave na više prostijih pojava, uzroka i činilaca, nakon čega se vodi obrnuti postupak – sinteza u kojem se stečene spoznaje povezuju na različitim nivoima proučavanja (sintetičko mišljenje), što doprinosi konačnom zaključivanju. Ovdje koristimo dva istraživačka postupka: indukciju, kod koje analiza o datoj ekonomskoj pojavi polazi od pojedinačnog ka opštem i dedukciju, koja polazi od opšteg ka pojedinačnog. Ovakav jedinstveni analitičko-sintetički postupak omogućava razumijevanje cjeline pojave kroz razumijevanje njenih dijelova, što u krajnjem omogućava teorijsko uopštavanje. Ekonomska analiza se služi apstrakcijom – tj. metodom uopštavanja, koja se sastoji od izdvajanja svih nebitnih i sporednih elemenata i odbacivanja svih slučajnosti sa ciljem da se problem ili pojava koja se izučava svede na čist oblik obuhvatajući samo ono što se pojavljuje kao bitno i zakonito. Ovaj metod se naziva i metod postavljanja modela.12 Ekonomija analizira opšte i nužne odnose, a zamemaruje konkretne ekonomske probleme koji se u dužem vremenskom periodu pojavljuju kao slučajni i nebitni. Te konkretne probleme podrobnije razrađuju druge ekonomske discipline. Ekonomija analizira ukupnost svih ekonomskih disciplina i u tom smislu služi kao njihova osnova. Statistička i matematička analiza omogućava analitičku osnovu ekonomskih istraživanja. Obilje objavljenih kvantitativnih podataka o preduzećima, vladinim politikama, kretanju cijena i sl. treba sakupiti, selekcionirati i grupisati, zatim uspostaviti korelaciju između njih i sprovesti analizu ekonomskog ponašanja na kvantitativan način, što predstavlja pomoćno sredstvo istraživanja i ekonomsku analizu čini egzaktnijom. Eksperimenti u ekonomiji nisu mogući kao u slučaju prirodnih 13 nauka. Ekonomska stvarnost je promjenjiva, tj. izložena je neprekidnom kretanju sa brojnim međuzavisnostima i povratnim uticajima. U ekonomiji je vrlo malo funkcionalnih, a mnogo više stohastičkih veza, pa je teško naći čisti odnos između uzroka i posljedica. Pa ipak, ekonomija nije u potpunosti lišena eksperimenta kao metoda istraživanja. U posljednjim decenijama razvija se posebna ekonomska disciplina: eksperimentalna statistika, koja proučava 12

J. Robinson, J. Eatwell, Uvod u suvremenu ekonomiju, CKD, Zagreb, 1981., str. 31. Nasuprot toga, npr., u hemijskoj laboratoriji je moguće stvoriti pretpostavke za «prenošenje» stvarnosti, a u fizici se precizno mjeri masa, brzina, udaljenost i sl. Dakle, prirodne nauke provode kontrolisane eksperimente, pri čemu su u mogućnosti da mijenjaju uslove i/ili varijable. 13

18

ekonomsko ponašanje u kontrolisanim, vrlo bliskim uslovima ekperimentima u prirodnim naukama. U ekonomiji je eksperiment zasnovan na kreiranju situacija sličnim onim u realnom svijetu (simuliranje aukcijske prodaje, berzanskih transakcija i sl.) i posmatranju reakcija pojedinaca ili grupa u različitim situacijama. Dakle, ekonomske metode izdvajaju iz prošlosti i sadašnjosti elemente kao što su: roba, cijene, privredni subjekti itd., a potom se pobliže odredi ekonomska okolina u kojoj oni međusobno djeluju, te se postave u model u koji ti uzajamni uticaji dolaze do izražaja posredstvom neke vrste kvazimatematičke logike. Ekonomski modeli predstavljaju pojednostavlju sliku ekonomske stvarnosti, apstrakciju na kojoj se zasniva ekonomska teorija. Odabire se sistem veza, koji je dat u obliku zatvorenog sistema odnosa između određenih (odabranih) promjenjivih ekonomskih veličina, najčešće izraženih uz pomoć matematičke aparature. Modeli su spona između ekonomske teorije i privredne prakse. Otuda je za modele bitno da što je više moguće odgovaraju stvarnosti, ali i da budu dovoljno jednostavni da omoguće otkrivanje međuzavisnosti ekonomskih pojava (princip logičke jednostavnosti). Modeli nam, dakle, omogućavaju da mislimo o složenim problemima na jednostavne načine. Modeli su izvedeni iz teorije, iz odgovarajućih teorijskih pretpostavki, i služe ne samo da se određena pojava objasni, već, često, i da bude u funkciji rješavanja određenih ekonomskih problema. Modelima se definira sistem pretpostavki u okviru kojih se ispituje djelovanje izdvojenih ekonomskih pojava, odnosa i procesa u njihovoj međusobnoj vezi, uzajamnom utjecaju i simultanom odlučivanju. Njihova osnovna uloga je analitičko uprošćavanje problema-pojava u praktičnom životu. Model, pri tome, zamjenjuje pojavu i, kao formalizovani, hipotetički sistem, omogućava viši nivo apstrakcije u analizi čitave serije uzročno-posljedičnih veza, struktura, funkcija i njihovih pretpostavki. Međutim, modeli mogu biti vrlo varljivi kad su zasnovani na nerealnim pretpostavkama ili kada previše pojednostavljuju stvari. Pojave ili elementi pojave koje se proučavaju modelom nazivamo varijablama modela. Pretpostavke na kojima se temelji model date su u obliku relacija među varijablama modela. Zato se model može definirati i kao «skup relacija koje postoje u određenom skupu varijabli». Kako su relacije među varijablama date uglavnom u obliku jednačina, možemo reći da je model skup jednačina kojima su izražene međuzavisnosti između ekonomskih varijabli nekog ekonomskog sistema.»14 Modeli se izražavaju: opisno (kvalitativna ekonomska analiza), grafovima (na koordinatnom sistemu prikazan odnos između dvije ili više varijabli) i matematički – jednačinama (kvantitativna ekonomska analiza).

14

M. Babić, Mikroekonomska analiza, «Narodne novine», Zagreb, 1981. 19

S obzirom na formalizaciju veza između varijabli, razlikuju se sljedeći tipovi ekonomskih modela: statistički i dinamički modeli, matematički modeli, ekonometrijski modeli, elektronski modeli, mikroekonomski modeli, makroekonomski modeli, agregirani modeli, dezagregirani modeli, programerski modeli. Od ekonomskih modela, kao šireg pojma, treba izdvojiti ekonometrijske modele – matematičke formulacije ekonomskog sistema u cjelini ili pojedinih njegovih sektora. Ekonometrijski modeli, kojima se bavi ekonometrija kao posebna naučna disciplina, su spoj ekonomske teorije, matematičke ekonomije i matematičke statistike. 3.2. ELEMENTI MODELA I POGREŠKE U EKONOMSKOM ZAKLJUČIVANJU 3.2.1. Elementi modela Sastavne elemente ekonomskih modele čine: (1) varijable, (2) parametri i (3) pretpostavke ponašanja. (1) Varijable su elementi pojave koji treba odrediti modelom. Mogu mogu biti endogene (zavisne i odredive) koje model nastoji da objasni i egzogene (date i nezavisne) koje utiču na endogene. Veličine egzogenih varijabli ne određujemo modelom, nego je njihova vrijednost egzogeno data i unaprijed poznata. Npr. u modelima poslovnog odlučivanja endogenu varijablu može činiti količina i cijena proizvoda, a egzogene stopa poreza, carine i dr. (2) Kvantitativni izraz međuzavisnosti dviju ekonomskih varijabli uvijek je određen nekim brojnim izrazom – parametrom. U predhodnom primjeru, model može određivati hipotezu o varijacijama cijena i količina ovisno od stope poreza i carina, pri čemu poreske stope i carine ostaju konstantne i postaju parametri modela. Ekonomski subjekti prihvataju parametre kao izvana određene, fiksirane uslove kojima se treba prilagođavati, pa karakter poslovnih odluka ovisi o vrijednosti parametara (odluku o porezima donosi vlada na šta, kao preduzeće, ne možemo uticati i to je obilježje okruženja od kojeg polazimo u svojoj poslovnoj odluci). (3) Pretpostavke ponašanja govore o motivima ekonomskog ponašanja (funkcija cilja). Npr. pod pretpostavkom da želimo očuvati firmu, ekonomskim modelom, npr. postuliramo ekonomske principe (produktivnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti) kojima se moramo rukovoditi u donošenju odluka. Vidjeli smo da su za naučna ekonomska istraživanja neophodni ekonomski modeli kao svojevrsne apstrakcije koje izostavljaju neke pojave da bi bolje prikazali one koje su bitne za problem kojim se bavimo. To znači da 20

ekonomisti ne mogu mjeriti ekonomske varijable s onom preciznošću koja se postiže u prirodnim naukama. 3.2.2. Pogreške u ekonomskom zaključivanju Upravo zbog toga ekonomska nauka mora da računa s pogreškama u ekonomskom zaključivanju, od kojih su najčešće:15 nesposobnost da se ostale stvari ili varijable drže ili tretiraju nepromijenjenima, post hoc pogreška, varka kompozicije i subjektivnost. (1) Nesposobnost da se „ostale stvari ili varijable“ drže ili tretiraju nepromijenjenima odnosno pretpostavka ceteris paribus proizilazi iz složenosti izolovanja i mjerenja pojedinih ekonomskih varijabli. Ovo je problem s kojim se suočava svaka ekonomska analiza, jer su ekonomske pojave funkcija više nezavisnih varijabli. Prirodne nauke u ovakvim slučajevima koriste kontrolisani eksperiment (npr. izdvojeni efekat hemikalije). U ekonomiji je problem izdvajanja jedne varijabli od utjecaja drugih znatno teži, zbog čega se i koristi koncept «ceteris paribus», tj. pretpostavka da sve ostale varijable osim posmatranih ostanu iste, tj. da se ne mijenjaju. (2) Ako se utjecaj među pojavama izvodi iz jednostavne činjenice da je jedna pojava predhodila drugoj nastaje post hoc pogreška. Npr. može li se iz činjenice da su u predhodnoj deceniji s rastom životnog standarda rasle kupovine domaćih automobila, to zaključiti i za sljedeću deceniju, ako se u obzir ne uzmu i druge varijable kao što su otvaranje domaćeg tržišta i sl. (3) «Varka kompozicije» (pogreška poopštavanja) nastaje uslijed obmane da se ono što vrijedi za dio odnosi i na cjelinu. Npr. ono što odgovara pojedincu nije prihvatljivo uvijek za društvo u cjelini i obratno: podizanje plate jednom radniku nema isti efekat kao i podizanje plate svim radnicima. 4) Česta greška u ekonomskom zaključivanju dolazi usljed subjektivnosti onoga ko donosi zaključak. Unošenje emocionalnih, političkih, ideoloških i drugih predubjeđenja stavljaju ekonomistima različite «teorijske naočare», pa donose sasvim različite ocjene o istim pojavama.

4. MIKROEKONOMIJA I MAKROEKONOMIJA Ekonomska nauka proučava privredni život na makro i mikro razini, iako u početku (u vrijeme klasične i maršalijanske ekonomske misli), nije pravljena razlika između ova dva aspekta analize. Tek u toku i poslije Velike ekonomske krize 1929-33. godine počelo se s diferenciranim pristupom analizi privrednog života i utemeljenjem (regulatornih) ekonomskih funkcija države, kao okvirnim makroekonomskim 15

P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, Ekonomija, ibid. 21

predmetom. Ekonomska nauka se od tada grana u dva osnovna pravca: mikroekonomiju i makroekonomiju, a ovi termini vode prijeklo od pojmova «micro-dynamics» i «macro-dinamics» koje je prvi upotrebio Ragner Friš, (Anton Ragnar Frisch) 1933. godine, kasniji nosilac Nobelove nagrade za ekonomiju (1969.). Mikroekonomija je stariji pravac ekonomske teorije i analize. Iako je stvarni utemeljitelj mikroekonomije A. Smit sa svojom analizom tržišnog mehanizma i pojedinačnih cijena, mikroekonomija se vezuje za pojavu i razvoj marginalističkog pravca ekonomske misli (osnivač ovog pravca bio je engleski ekonomista Dževons (Jevons, 1835.-1882.). Mikroekonomija analizira ponašanje pojedinačnih ekonomskih subjekata, domaćinstava i preduzeća u korišćenju ograničenih prirodnih resursa. Dijeli se na niz posebnih disciplina: teoriju ponašanja potrošača, teoriju troškova, teoriju i politiku cijena, ekonomiku i poslovnu politiku preduzeća, različite marketinške discipline i sl. Makroekonomija analizira ponašanje i kretanje ekonomskih agregata jedne zemlje. Makroekonomski agregati su sve relevantne ekonomske veličine privrede jedne zemlje u kojima su zbirno (agregatno) izraženi njeni resursi i rezultati (otud izraz ekonomski agregati). Pri tome se pod resursima podrazumjevaju svi faktori koji se koriste da bi se ostvarila ekonomska aktivnost, a izraženi su kao: zaposlenost (odnosno nezaposlenost), proizvodni kapaciteti, prirodni resursi, ukupan broj preduzeća i ukupan broj domaćinstava. Najvažniji rezultati ekonomske aktivnosti se sumiraju u makroekonomskim agregatima jedne ekonomije: bruto domaći proizvod GDP (gross domestic product), bruto nacionalni proizvod - GNP (gross national product), investicije, ukupna potrošnja, zaposlenost, inflacija, izvozuvoz itd. Osnivač makroekonomije je Đon Majnard Kejns u svom djelu Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca, 1936., dok je tvorac termina makroekonomija Ragnar Friš (A. R. Frisch) 1933. godine. Mikro i makroekonomija su dugo bile odvojene grane ekonomije. U posljednje vrijeme se «međusobno približavaju kako bi se spojile u savremenu ekonomiku.»

5. EKONOMSKA TEORIJA I EKONOMSKA POLITIKA U zavisnosti od teorijskog ili praktičnog aspekta, u okviru ekonomije razlikujemo ekonomsku teoriju i ekonomsku politiku. Ekonomska teorija podrazumijeva naučno proučavanje i utvrđivanje zakonitosti i principa u funkcioniranju ekonomske aktivnosti, koje treba da budu okvir za praksu, odnosno ekonomsku politiku u određenim uslovima. Ekonomska teorija je rezultat posmatranja konkretnih događaja u ekonomskom sistemu, na osnovu kojih se, uz eliminaciju nebitnih, utvrđuju 22

opšte zakonitosti funkcioniranja ekonomskih sistema. Služeći se metodom apstrakcije ona pojednostavljuje stvarnost, svodeći je na najbitnije elemente i uopštavajući najbitnije odnose između ekonomskih kategorija i/ili pojava u ekonomskom sistemu u cjelini. Baveći se otkrivanjem i analizom međuzavisnosti pojava i zakona u privredi i produbljavanjem znanja o tim aktivnostima, ekonomska teorija se dijeli na makroekonomsku i mikroekonomsku analizu, pri čemu prva analizira ukupne, a druga pojedinačne ekonomske pojave. Ekonomska teorija olakšava shvatanje odnosa u ekonomskom sistemu, način njegovog funkcioniranja, što nam omogućava da formulišemo i provodima konkretne mjere ekonomske politike radi postizanja željenih ciljeva u odgovarajućim društvenim okolnostima. Treba naglasiti da je praksa primarna u odnosu na teoriju, ali da teorija uslovljava praksu, tj. orijentira i usmjerava praktičnu ekonomsku aktivnost u određenom (poželjnom) smjeru. Zapravo, ekonomska teorija je polazna osnova praktične djelatnosti ekonomskih subjekata, od pojedinaca i preduzeća do države. Čak štaviše, gotovo je nemoguće unaprijediti praksu bez teorijskog znanja. Zbog toga se opravdano često naziva «kutijom alata», koja ekonomistima omogućava razumijevanje ekonomskih procesa, otkrivanje zakonitosti ekonomskog života i predviđanje ekonomskih događaja. Ekonomsku teoriju treba razlikovati od ekonomskih doktrina, koje, izučavaju ekonomsku misao, teorije shvatanja i poglede poznatih ekonomista na ekonomske probleme. Njen predmet nije samo jedan problem, već svi osnovni ekonomski problemi i nije samo jedna ekonomska teorija, već veliki broj teorija, sistema i shvatanja.16 Usto, ekonomske doktrine stvaraju i iznose programe i projekte novih ekonomskih sistema, te nemaju nužno naučni sadržaj (naučne metode) kao što je to slučaj sa ekonomskim teorijama. Ekonomska politika se bavi konkretnim aktivnostima koje se preduzimaju u određenim društvenim okolnostima. Dok ekonomska teorija objašnjava ekonomski sistem, ekonomska politika «otkrića» ekonomske teorije koristi kao oruđa za postizanje željenih ciljeva. Ekonomsku politiku čini sistem ekonomskih mjera i konkretnih akcija koje provodi država da bi utjecala na privredna kretanja i ekonomski razvoj. Nosioci ekonomske politike (vlade i njihova specijalizirana tijela) se oslanjaju na ekonomsku teoriju, analizu i prognoze ekonomskih analitičara. Ekonomska teorija postavlja dijagnoze i propisuje lijekove, a ekonomska politika provodi terapiju. Ekonomska politika u ekonomskoj teoriji nalazi duhovni oslonac, a ekonomska teorija u ekonomskoj politici materijalnu snagu za sopstvenu realizaciju. S druge strane, ekonomska politika je i značajan faktor provjerljivosti ekonomske teorije.

Prema B. Šoškić, Ekonomska misao i ekonomska politika, «Savremena administracija», Beograd, 1978. 16

23

6. POZITIVNA I NORMATIVNA EKONOMIJA Za shvatanje pojma ekonomske nauke, naročito je bitna njena makroekonomska podjela na pozitivnu i normativnu.17 U oba slučaja radi se o sintetizovanom znanju, koje u slučaju pozitivne ekonomije predstavlja ono što postoji, razmatra «šta je» (what is) i govori o činjenicama, dok normativna, proučava kriterije koji određuju ono što bi trebalo da bude i govori o vrijednostima i ciljevima. 6.1. POZITIVNA EKONOMIJA Pozitivna ekonomija opisuje ekonomske činjenice i ekonomska ponašanja (otuda se naziva još i deskriptivna ekonomija) i ima za cilj objašnjavanje kako stvarni privredni život funkciniše (šta, kako i za koga proizvoditi) i kako ga različite snage mijenjaju, pa se od nje očekuju i predviđanja o reagovanju privrede na određene promjene. Dakle, objašnjava se ekonomska stvarnost kakva je ona zaista bez prosuđivanja da li su ekonomski rezultati dobri ili loši. Zasnovana je na konstatacijama tipa «ako ...tada»; npr. ako se se pojavi inflacija tada se obezvrjeđuje novac; ili: ako smanjimo najamnine radnici postaju siromašniji, itd. Pozitivna ekonomija je komplementarna s ekonomističkim pristupom, a kao nastavna disciplina dolazi pod nazivom Ekonomika (Economics), često i pod nazivima koji su varijacije tog termina (Principles of Economics, Foundations of Economics i slično). Utemeljenje „vrijednosno neutralne“ ekonomske teorije na ekonomističnom pristupu potiče od neoklasičnog pristupa (vidjeli smo da je A. Maršal zbog toga i preimenovao dotadašnji naziv za ekonomsku nauku Politička ekonomija u Economics) koji u centar svog istraživanja stavlja ekonomski interes pojedinca. Za razliku od političkog i društvenog interesa pojedinca, koji je iracionalan i koji se ne može predvidjeti, ekonomski interes pojedinca je uvijek racionalan, predvidljiv i zahvalan za formalizaciju. Otuda je uopštavanje ponašanja pojedinca (individualno i na nivou cijele privrede) validno i opravdano, pa je i ekonomska teorija, zasnovana na takvom homo oeconomicusu, opšta i univerzalna – ona važi za svako društvo, bez razlike. Takva teorija je «pozitivna», tj. vrijednosno neutralna jer ne uzima u obzir nikakve političke, moralne i druge neegzaktne karakteristike društva. Ekonomika kao nastavna i naučna disciplina se tretita kao prirodna i inženjerska nauka koja se bavi načinima ekonomskpog poslovanja (upotreba

Podjelu ekonomske nauke na pozitivnu i normativnu uveo je otac Dž. M. Kejnsa, Džon Nevil Kejns (John Neville Keynes, 1852.-1949.). 17

24

oskudnih sredstava, maksimalizacija prihoda i minimalizacija troškova i slično). 6.2. NORMATIVNA EKONOMIJA Normativna ekonomija je usmjerena na objašnjavanje ekonomskog života ili jednog njegovog segmenta na način kakav bi on trebao da bude. To znači da pozitivna ekonomija uključuje vrijednosne (etičke) sudove o pitanjima šta, kako i za koga proizvoditi u nekoj ekonomiji, pa se, uglavnom, zasniva na preporukama šta bi trebalo uraditi, odnosno koje ekonomske promjene su poželjne i koje su u pozitivnoj vezi sa postavljenim društvenim (etičkim) ciljevima i vrijednostima (kao što su etički kodeksi, politička uvjerenja i sl.). Ona daje mišljenja i preporuke za vođenje ekonomske politike. Normativna ekonomija je komplementarna sa politekonomskim pristupom, a kao nastavna disciplina najčešće dolazi pod nazivom Politička ekonomija. Dok pozitivna ekonomija objašnjava, npr. šta je i kakve posljedice ima nezaposlenost, ili kakvo je socijalno stanje društva, normativna ekonomija odgovara kolika treba da bude nezaposlenost i koliko treba da bude socijalno staranje. Ili: pozitivan stav je: «Ako država izvrši povećanje stope poreza na prihod građana, smanjuju se mogućnosti za povećavanje njihove zarade», dok bi normativni stav bio: «država treba da poveća poreska opterećenja za bogatije, a da ih smanji za siromašne.»18 Na ova i slična pitanja, međutim, nema pravih ili pogrešnih odgovora jer ona uključuju vrijednosne stavove a ne činjenice. Ona se mogu riješiti samo političkim odlukama a ne ekonomskim analizama. Vrijednosti su stvar ideologije i politike, a ne ekonomije. Oblast ekonomije koja se bavi normativnim pitanjima naziva se ekonomija blagostanja i čini onaj pravac ekonomske misli koji istražuje uslove, sredstva i metode kojima društvo može povećati blagostanje svojih pripadnika. Glavni teoretičar ekonomije blagostanja, A. C. Pigou, 19 definira blagostanje kao ukupan zbroj zadovoljstava što ih pojedinac doživljava upotrebom raspoložive količine dobara. Pošto je interes društva da osigura najpotpunije blagostanje, opravdana je svaka ekonomska politika koja to uzima u zadatak, te se potiču mjere državne intervencije u usklađivanju razmjera proizvodnje i u raspodjeli nacionalnog dohotka. 6.3. OPŠTE VRIJEDNOSTI U EKONOMIJI

M. Sekulović, D. Kitanović, S. Cvetanović, Makroekonomija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva , Beograd, 1997., str. 65. 19 Pigo (Arthur Cecil Pigou, 1877.-1959.), britanski ekonomist, učenik i nasljednik A. Maršala na katedri političke ekonomije u Cambridgeu. 18

25

Pa ipak, ekonomija neizbježno uključuje neke od opštih vrijednosti koje nam pružaju osnovu za prosuđivanje odlika nekog ekonomskog sistema, po nekim autorima, postoje tri opšte vrijednosti u ekonomiji: efikasnost, pravednost i demokracija.20 (1) Efikasnost je kriterij u vrednovanju ekonomskih sistema i podrazumjeva efikasnost upotrebe inputa – faktora proizvodnje u dobijanju maksimalnih količina outputa – korisnih dobara i usluga. (2) Drugi kriterij za vrednovanje ekonomskih sistema je pravedna raspodjela tereta i koristi sistema (neograničeno djelovanje tržišta, npr., može proizvesti neprihvatljivo visok stepen nejednakosti dohotka i potrošnje), što se može iskazati i kao mogućnost funkcioniranja principa «jednakih šansi za sve» s obzirom na pojave rasne i polne diskriminacije, socijalnog i starosnog stanja, itd. «Socijalna i ekonomska prava čine prava na hranu i zdravlje, na odgovarajući životni standard, na jednaku platu za jednak rad, na socijalnu sigurnost, na rad, na štrajk, na stanovanje, na obrazovanje i učešće u kulturnom životu.»21 (3) I treći kriterij, demokracija pokazuje u kojoj mjeri ekonomski sistem unapređuje ili sprječava demokratsko funkcioniranje države. Pod «demokratskom kontrolom» ili «demokracijom» podrazumijeva se proces s tri obilježja: - odgovornošću moći (nosioci vlasti su odgovorni narodu putem periodičnih ocjena ili moguće smjene vlasti), - građanskim slobodama (poštovanje osnovnih ljudskih prava), - političkom jednakošću, što omogućuje političke i ekonomske slobode. Danas, sva normativna pitanja imaju svoj pozitivni aspekt.22 Očito je da se normativna teorija ne može osloboditi u potpunosti od pozitivne ekonomike, ali ne može biti ni potpuno neovisna od etičkih ili vrijednosnih sudova.23 Drugim riječima, ekonomija mora biti pozitivna a i normativna nauka, u protivnom je nepotpuna.

7. EKONOMSKI SISTEM Pod ekonomskim (privrednim) sistemom podrazumjevamo društveno određeni mehanizam za rješavanje temeljnih ekonomskih pitanja (šta, kako i za koga proizvoditi). Ekonomski sistem je najvažniji podsistem ukupnog društvenog sistema, jer zahvaljujući svojoj otvorenosti i velikom broju veza 20

S. Bowles, R. Edwards, ibid., str. 17-21. Demokratija i ljudska prava, Zbornik radova, Sarajevo, 2002., str. 89. 22 M. Friedman, Essays in Positive Economics, 1953. 23 R.G.Lipsey, An Introduction to Positive Economics, London, 1989. 21

26

djeluje na ostale podsisteme (politički, pravni, itd.) snažnije nego što ovi djeluju na njega.24 Na ekonomski sistem utiče dostignuti stepen, prvenstveno, ekonomske nauke ali i drugih naučnih disciplina na direktan ili indirektan način. Nauka kao sistem ravnopravna je ekonomskom sistemu. I ostali sistemi koji su podsistemi društvenog sistema utjecat će putem povratnih sprega na ekonomski sistem. Osnovni zadatak ekonomije, pri tome je da utvrđuje, otkriva i objašnjava povezanost različitih ekonomskih kategorija i funkcioniranje ekonomskog sistema, samog po sebi, i u odnosu na druge sisteme. Glavne komponente ekonomskog sistema su: 1. Resursi: inputi - faktori proizvodnje (prirodni resursi, rad, kapital), tehničko-tehnološko znanje, poduzetništvo i organizacione sposobnosti; 2. Ekonomski subjekti: domaćinstva, preduzeća, država. Svaki od učesnika je uključen u neki proces donošenja odluka (u svojstvu proizvođačkih i potrošačkih jedinica) gdje se stvaraju različiti tipovi hijerarhijskih odnosa i različiti položaji pojedinih učesnika u njima; 3. Procesi - ekonomske aktivnosti, koje objašanjavaju kako funkcioniše ekonomski sistem, tj. upotreba inputa (resursa) i njihova transformacija u outpute (rezultate); 4. Ekonomske institucije kao ustaljen odnos između ekonomskih subjekata, a plod su navika, običaja i propisa, koji determinišu pravila ljudske akcije i organizacije trajnijeg ekonomskog ponašanja. Vrijednosni sistemi za oblikovanje (i razlikovanje) ekonomskih sistema su: sistem donošenja odluka, informacioni sistem, sistem motivacija i koordinacioni mehanizam. 1. U sistemu donošenja ekonomskih odluka teorijski razlikujemo: centralizovane (postojanje centralnog autoriteta koji u datom ekonomskom sistemu donosi odluke) i decentralizovane privredne sisteme (moć donošenja odluka disperzirana na niz nezavisnih jedinica). U modernim (stvarnim) ekonomskim sistema prevladavaju mješoviti ekonomski sistemi sa tendencijom ka većoj decentralizaciji. 2. Sistem informacija uključuje mehanizme i kanale za prikupljanje, prenos, obradu, čuvanje i analizu ekonomskih informacija. Ove informacije služe sudionicima ekonomskog sistema u razumijevanju i donošenju odluka o okruženju i postupcima drugih sudionika. Do sada su praktično korištena tri osnovna tipa signala: cijene (roba/usluga i faktora proizvodnje), podaci o fizičkim veličinama (inputi, outputi, kapaciteti i sl.) i planski zadaci. Navodi E. Neubergera & W. Duffy-a (Comparative Economic Systems – A Decision – Making Approach, New Jersey, 1976.) i V. Holesovsky-om (Ekonomic Syistem – Analysis and Comparasion, New York, 1977.) o pojmu i strukturi privrednog sistema predstavljeni prema: J. Bajec, Lj. Joksimović, Savremeni privredni sistemi, Univerzitet u Beogradu, Ekonomski fakultet, Beograd, 1998., str. 10-12. 24

27

3. Sistem motivacija se bavi načinima kako jedan učesnik motiviše drugog da se ponaša prema njegovim očekivanjima. Motivi i sistemi stimuliranja mijenjaju se u zavisnosti od stepena razvijenosti ekonomskih sistema, zatim od političkih, ideoloških i ekonomskih ciljeva ovih sistema. Tržišni sistemi po principu tržišne konkurencije i privatnog vlasništva najbolje motivišu učesnike zbog racionalne alokacije faktora proizvodnje i maksimiziranja rezultata (samointeresa). 4. Koordinacija odluka učesnika u ekonomskim sistemima je moguća:25 - snagom pravila i običaja tradicionalnih društava (u najranijim društvima sa naturalnom proizvodnjom ili robnom proizvodnjom u začetku); - planom, tj. sistemom komandne ekonomije; - tržištem, tj. slobodnim sučeljavanjem ponude i tražnje vođenih «nevidljivom rukom». Za razliku od najranijih društava, u kojima običaj upravlja svakim oblikom ponašanja pa shodno tome i privrednim životom, savremeni ekonomski sistemi se dijele na: (1) tržišno ekonomski sistem, koji je danas preovlađujući u svijetu, i (2) ekonomski sistem komandne ekonomije ili centralno-planski ekonomski sistem. U komandnoj ekonomiji na pitanja šta, kako i za koga proizvoditi odgovor daje planska regulacija, koju sprovodi država. Radi se o mehanizmu koji svjesno (odluke vlade), ex ante (unaprijed) kroz instituciju planiranja donosi sve odluke ne samo o proizvodnji već i raspodjeli. Ove ekonomije se obično zasnivaju na državnom vlasništvu nad resursima, a država, uglavnom, arbitrarno određuje i cijene. Ne postoji problem ekonomskog izbora od strane ekonomskih subjekata, što za posljedicu ima odsustvo ekonomskih i uopšte indivudualnih sloboda. Ovakva ekonomska ovisnost pojedinaca od dominantnog državnog vlasništva u privredi (državna preduzeća) i monopartijski politički sistem daju nedemokratska (totalitarna) društva. Do devedesetih godina XX st. komandne ekonomije su bile prisutne u sada već bivšim socijalističkim zemljama, koje se od tada nalaze u procesu prelaska (tranzicije) na tržišni sistem, a danas su prisutne još samo u nekoliko zemalja, kao što su Kuba, Sjeverna Koreja, Libija i donekle Kina i Vijetnam (mada se u ove dvije potonje odvijaju postepeni procesi privatizacije). Ovaj tip ekonomskog sistema bio je prisutan i u nekadašnjim fašističkim sistemima, te u nekim privredama zemalja u razvoju gdje je državno uplitanje u privredu bilo naglašeno.

Za razliku od ove mađarski ekonomist Janos Kornai je razlikovao pet osnovnih mehanizama koordinacije: (1) birokratsku koordinaciju, (2) tržišnu koordinaciju, (3) samoupravnu koordinaciju, (4) etičku koordinaciju i (5) porodičnu koordinaciju. J. Kornai, The Socialist System, The Political Economy of Communism, Princeton University, Princeton, 1992. 25

28

Tržišni ekonomski sistem vezan je za demokratska državna ustrojstva i odlikuje se time što u njemu pojedinci i privatna preduzeća samostalno donose odluke o proizvodnji i potrošnji. U ovom sistemu su ispunjene tri pretpostavke: prvo, svaki sudionik na tržištu je motivisan sopstvenim interesom; drugo, robe/usluge se obezbjeđuju putem robne razmjene sa drugim sudionicima (u tradicionalnim društvima ove veze su u principu direktne i naturalne, a u komandnim ekonomijama država donosi sve odluke o proizvodnji i raspodjeli) i treće, tržišni ekonomski sistemi funkcioniraju na osnovu sistema cijena, koje vrše optimalnu, odnosno efikasnu alokaciju proizvodnih faktora. Cijene su objektivni tržišni signali, koje, na jednoj strani, odražavaju preferencije potrošača, a na drugoj, efikasnost ulaganja preduzeća. I jedni i drugi, ostvarujući svoje pojedinačne interese, ujedno ostvaruju i društveni interes. Vođeni svojim individualnim interesima, učesnici na tržištu su kao «nevidljivom rukom» vođeni da istovremeno ostvaruju i interese društva kao cjeline. Tržišta su mnogobrojna, ali se uvijek radi o slobodnom susretanju ponude i tražnje, pri čemu je cijena ključni faktor razmjene. Iako kažemo da danas u svijetu preovlađuju tržišni sistemi oni ipak ne odslikavaju potpuno ostvarenje vladavine tržišta, već se radi o mješovitim privredama. U njima preovlađuju elementi tržišne privrede sa značajnim regulacionim okvirima, koji podrazumijeva uključivanje vlade u oblikovanje funkcioniranja tržišta (uvođenje pravila koja reguliraju privredni život). Tržišne privrede se klasificiraju u tri modela: - anglosaksonski model - socijalno tržišna privreda i - istočnoazijski model Anglosaksonski model (SAD) apsolutizira ulogu tržišta i ekonomskih sloboda kao preduslova ekonomskoj efikasnosti. Poduzetništvo je vrlo razvijeno, a mobilnost proizvodnih faktora visoka. Socijalna pitanja su gotovo zapostavljena. Ovaj model proizilazi iz doktrine liberalne ekonomije. Primjena ovog modela se rapidno širi kroz procese deregulacije, privatizacije i otvorenosti nacionalnih privreda, koji se u posljednjih tri decenije sprovode u velikom broju zemalja. Model socijalno tržišne privrede (zemlje Zapadne Evrope, naročito Njemačka, Švedska, Francuska i dr.) unosi korekture u tržišni način privređivanja, s jedne strane što se ne vjeruje u svemoć tržišta, a s druge u ime rješavanja socijalnih problema. Ovdje se princip tržišne ekonomske efikasnosti dovodi u sklad sa opštim ciljevima kao što su socijalna pravda, individualne slobode i zaštita čovjekove okoline. Istočnoazijski model se primjenjuje u Japanu i jednom broju zemalja jugoistočne Azije, a karakteriše ga prožimanje tržišta nacionalnom kulturom i 29

tradicijom. Uloga države, naročito kroz industrijsku politiku i državne fondove za istraživanje i razvoj, veća je nego u predhodna dva modela. Zašto studirati ekonomiju Svojevremeno je poznati engleski ekonomist L. Robbins iz fenomena oskudnosti koji stoji u srži neoklasične ekonomije izvlačio zadatak ekonomiste «u ukazivanju kako da se na najbolji način iskoriste sredstva kojima neko raspolaže da bi se postigli ti ciljevi.»* Ekonomski teoretičari danas navode razne razloge za učenje ekonomije. Najčešće se navode bolje razumjevanje društva u kome živimo, kao i razumjevanje ekonomskih procesa i pojmova, uključujući prosuđivanje budućih kretanja, zatim uspješnija vođenja raznih privrednih organizacija i oblikovanje ekonomske politike. Naravno, sve u cilju kako individualnog sticanje bogatstva tako i podizanje opšteg nivoa blagostanja društva. Pojedini autori precizno navode pitanja koja se najčešće susreću:** (1) Zašto se u jednim zemljama javlja siromaštvo, a u drugim razvoj i izobilje, i kakve su mogućnosti za ubrzavanje ekonomskog rasta i razvoja, odnosno dostizanja bogatijeg društva; (2) Koji su lični motivi različitih pojedinica, pa se nabrajaju: bolji poslovi, veća plata, društveni status i sl.; (3) Kako donositi političke odluke na osnovi kojih svaki građanin određuje svoj glasački stav na izborima*** (pitanja o porezima, zaposlenosti odnosno nezaposlenosti, visini inflacije i sl.); (4) Kako prosuđivati nacionalne interese o opravdanosti vojnih izdataka, opredjeljenju za podizanje sigurnosti zemlje, izgradnji strateških infrastrukturnih kapaciteta spram stope ekonomskog rasta, zaposlenosti itd.); (5) Koliko je ekonomija važna za političke vođe – političare koji donose vitalne odluke koje se zasnivaju na ekonomskoj nauci. Političar, naravno, ne mora biti profesionalni ekonomist, ali mora poznavati ekonomske procese i primjerenu im logiku kako bi donosio ispravne odluke važne za ukupno društvo. __________________ * Prema C. Napolenoni, Ekonomska misao XX stoljeća, Cekade, Zagreb, 1970., str. 34. ** P. Samuelson, W. Nordhaus, Ekonomija, ibid. *** Teorija o političarima koji vode računa o ekonomiji da bi bili izabrani ili reizabrani

potiče od djela Anthony Downs, An Economic Theory of Democracy, 1957.

30

Osnovni pojmovi EKONOMIJA KAO NAUKA EKONOMSKI LIBERALIZAM EKONOMIKA «ČISTA EKONOMIJA» POLITIČKA EKONOMIJA EKONOMSKA AKTIVNOST EKONOMSKI MODELI MIKROEKONOMIJA MAKROEKONOMIJA

EKONOMSKA TEORIJA EKONOMSKA POLITIKA POZITIVNA EKONOMIJA NORMATIVNA EKONOMIJA EKONOMSKI SISTEM TRŽIŠNA EKONOMIJA KOMANDNA EKONOMIJA MODELI TRŽIŠNE PRIVREDE

Brzi kviz (1) Po Vašem mišljenju koji tržišni model je najprivatljiviji za BiH? Objasnite zašto. (2) Zašto ste se opredijelili za studij ekonomije? Šta od ovog studija očekujete? Pitanja za ponavljanje 1. Objasnite historijsku genezu pojmova: oeconomicus – politička ekonomija – ekonomika. 2. Četiri grupe dosadašnjih definicija ekonomske nauke naglašavaju:_________ ______________________________________________________________ 3. Navedite definiciju Economisca. Istaknite razlike u odnosu na pojam Političke ekonomije. 4. Osnivač ekonomije kao naučne discipline je ______________ , dok je pojam Ekonomike (Economicsa) uveo________________________ . 5. Navedite osnovne pristupe definiranju ekonomske aktivnosti! 6. Da li je ekonomija nauka ili vještina? 7. U čemu se sastoji naučni pristup ekonomije? Objasniti ekonomsku analizu. 8. Nabrojte primjere varijabli i parametara ekonomskih modela. 9. Šta je post hoc pogreška? 10. Pojasnite pojmove i razlike mikroekonomije i makroekonomije. 11. Pojasnite pojmove i razlike ekonomske teorije i ekonomskih doktrina. 12. Ekonomska politika se bavi _______________ , a njeni nosioci su: ___ 13. Na koja pitanja je usmjerena normativna a na koja pozitivna ekonomija? 14. Navedite i objasnite glavne komponente ekonomskog sistema! 15. Navedite razlike komandne ekonomije i tržišne ekonomije! 16. Izvršite klasifikaciju i pojašnjenje tržišnih modela!

31

TEMELJNI EKONOMSKI POJMOVI I PROBLEMI

Austrijski ekonomista Karl Menger (Carl Menger, 1871.) ustvrdio je dva pola ekonomske aktivnosti: ljudske potrebe i sredstva za njihovo zadovoljavanje. Faktički, kako je pisao A. Maršal, bogatstvo se sastoji od poželjnih stvari (dobara) koje direktno ili indirektno zadovoljavju ljudske potrebe.

1. RIJETKOST I IZBOR Svi ekonomski problemi i dileme proizilaze iz činjenice da se ljudske potrebe stalno šire (praktično su neograničene) a da su dobra (ekonomski resursi) ograničena ili rijetka. Potrebe su osjećaj pomanjkanja neke stvari, dobra, usluge, koja može da zadovolji taj osjećaj pomanjkanja. Kao zahtjevi za dobrima i uslugama, potrebe uslovljavaju mnogobrojne i različite ekonomske funkcije čovjeka. Obim potreba proteže se od materijalnih do nematerijalnih. Prve se strukturiraju u one sa osnovnim ljudskim potrebama (ishrana, stanovanje, odjevanje), pa do onih materijalnih koristi koje su, izvan čovjeka, formirane pod utjecajem promjenjivog društvenog ambijenta, i uopšte civilizacijskih dostignuća (putovanja, luksuzna roba). Ljudske potrebe čine osnovni smisao proizvodnje. Ekonomske potrebe se zadovoljavaju proizvodima i uslugama u ekonomskoj aktivnosti, a čine najznačajniji faktor koji utiče na povećanje proizvodnje. Uvećanje stanovništva, a još više tehnološke promjene i sistemi vrijednosti, marketinške promocije koje stimulišu potrošnju, mijenjaju i šire ekonomske potrebe. Potrebe su, zapravo, neograničene, a njihovo zadovoljavanje kontinuirano, pa ekonomija mora da premosti jaz ograničenih resursa/dobara) i neograničenih potreba. Dobra su stvari ili usluge kojima se zadovoljavaju neke ljudske potrebe. Dobra se dijele na slobodna i ekonomska. Slobodna dobra su ona dobra koja svojom količinom premašuju ljudske potrebe (zrak koji udišemo, sunčevo svjetlo, voda). Priroda ih pruža ne zahtijevajući ljudske napore, a za njihovu upotrebu ne treba plaćati nikakvu naknadu. Ovakvih dobara je sve manje jer ih čovjek osvajanjem prirode sve više pretvara u ekonomska dobra (slučaj vode, npr.). U svom prvobitnom stanju zemlja je bila slobodan dar prirode. Ali, s gledišta pojedinca, zemlja u naseljenim zemljama nije slobodno dobro. Ni vazduh više nije uvijek slobodno 32

dobro – prečišćava se u klima uređajima u stambenim i poslovnim prostorijama. Ekonomska dobra su rijetka jer ih ima manje nego što su ljudske potrebe (dakle, stvari ili usluge koje su željene i rijetke), pa stoga, jedino i predstavljaju predmet izučavanja ekonomske nauke. To su svi prirodni i, od strane čovjeka, proizvedeni resursi koji se koriste u proizvodnji dobara i usluga. U pitanju su, npr.: proizvodna oprema, sredstva transporta i komunikacione veze. Definicija ekonomije upućuje na najefikasniju upotrebu resursa, odnosno ostvarenje najboljeg izbora u njihovoj upotrebi, što znači da ekonomija rješava dva ključna problema: - oskudnost resursa i - izbor (ekonomske odluke). Problem rijetkosti se ispoljava u kontinuiranom jazu između obima zadovoljenih i nezadovoljenih želja, koji se ekonomskim napretkom smanjuje, ali se nikada ne rješava. Rijetkost dobara i usluga, kojima se zadovoljavaju brojne želje, potrebe i težnje, izviru iz oskudnosti resursa. Resursi su svi materijalni i nematerijalni izvori bogatstva, bilo da su nađeni u prirodi (sirovine) ili su proizvedeni ljudskim radom (zgrade, oprema, infrastruktura). Problem s kojim se, dakle, suočava ekonomija je u tome što i na strani inputa (ulaganje faktora proizvodnje) i outputa (dobijenih proizvodnih i potrošnih dobara) postoji rijetkost: ne raspolažemo količinima koje bismo željeli. Kada se resursi upotrijebe u proizvodnji, oni su faktori proizvodnje. To su inputi kojima se proizvode dobra (outputi). Ekonomisti XIX stoljeća su definirali tri grupe inputa – faktora proizvodnje: zemlja, rad i kapital. Faktori proizvodnje su ograničeni, pa su i naše mogućnosti proizvodnje ograničene. Problem rijekosti nameće potrebu izbora, pa je izbor ključni momenat svakog ekonomskog problema. Potreba za izborom potiče od ograničenosti resursa. Zbog toga što nisu u stanju neograničeno zadovoljavati svoje želje i potrebe, ljudi su primorani da donose odluke o tome šta da pribave, a bez čega da ostanu. Izbor je tako i žrtvovanje. Žrtvuje se, odnosno odustaje od kupovine nečega, da bi se pribavilo ono što je potrebnije i što se više želi. Pribavljanje jednog znači manje drugog. Kad bi kojim slučajem dobra postojala, ili se proizvodila u neograničenim količinama, a ljudi potpuno zadovoljili sve svoje potrebe, problem oskudnosti, pa time i nužnosti za efikasnošću u korišćenju dobara, ne bi postojao. Time bi otpala i potreba za ekonomijom kao naukom o efikasnoj (racionalnoj) proizvodnji i raspodjeli resursa, a ne bi postojala ni potreba za tržišnom razmjenom dobara. Naravno, ovakve «bezgranične mogućnosti» se ne mogu ni zamisliti, pa ekonomija svoj razlog postojanja pokazuje upravo u «najboljem načinu upotrebe ograničenih sredstava.» Prema tome, tretman oskudnih resursa i problema izbora između alternativne upotrebe tih resursa, pokazuje ekonomiju kao nauku o 33

racionalnom izboru, koja otkriva i unapređuje pravila kojima se ljudi rukovode u svom racionalnom ekonomskom ponašanju. Donošenje odluke o izboru pretpostavlja upoređivanje koristi i šteta, prihoda i rashoda, troškova i dobiti, tj. da koristi od datog izbora budu veće od troška, te da ljudi datim izborom treba da poboljšaju svoje ekonomsko stanje. Učeći nas da pravimo racionalni izbor, ekonomija tretira ljude kao ekonomska bića (homo oeconomicus) koja se, dakle, ponašaju strogo prema pravilima maksimiziranja svog materijalnog blagostanja. Donošenje odluka se odvija u određenom društvenom okruženju, što ekonomiju karakteriše društvenom naukom koja proučava kako uticaj pravila na odlučivanje u uslovima ograničenosti, tako i povratni utjecaj odluka o izboru na društvena pravila. U najviša opšta društvena pravila za sve ekonomske subjekte spada ustav jedne zemlje, dok se druga pravila odnose samo na pojedine ekonomske subjekte, poput standarda u proizvodnji ili prodaji pojedinih proizvoda, ili standarda u iskazivanju godišnjih finansijskih izvještaja. S druge strane, ekonomski subjekti utiču na društvena pravila, prvo, posredstvom političkih aktivnosti (npr. glasanjem, lobiranjem, javnim mnijenjem) i drugo, različitim reagovanjem koja utiču na realizaciju ili promjenu pojedinih pravila. Shodno tome, donosioci pravila trebaju uvažavati moguće reakcije ekonomskih subjekata. Npr., hoće li kompanije više investirati ako im se smanji porez na dobit, ili: ako se povećaju naknade nezaposlenima, da li će to umanjiti njihovu inicijativu za traženje zaposlenja? Odgovori na ova i mnoga druga pitanja, ili bar stvaranje okvira u kome se ona mogu razmatrati, je jedan od najvećih doprinosa koji ekonomija kao nauka daje društvu.

2. EKONOMSKI INPUTI (FAKTORI PROIZVODNJE) Ekonomski inputi, još se nazivaju faktori proizvodnje, su resursi potrebni za proizvodnju dobara. Dijele se na: (a) primarne ili izvorne (rad, prirodni resursi) i (b) proizvodne ili izvedene (kapital, poduzetništvo, tehnologije, obrazovanje…). Primarni inputi se kao rijetki privredni resursi unajmljuju ili kupuju za odgovarajuće naknade ili dohotke svojim vlasnicima. Ekonomisti klasičnog i neoklasičnog pravca (od sredine XVIII do kraja XIX stoljeća) su primarne inpute (u koje su ubrajali rad, zemlju i kapital) smatrali osnovnim ili čak najvažnijim resursima. Za razliku od ove strukture faktora proizvodnje, Karl Marks je faktore proizvodnje dijelio na: rad, sredstva za rad i predmete rada, pri čemu je rad izdvajao kao jedinog stvaraoca nove vrijednosti. Rad je najširi pojam kojima ekonomisti označavaju različite fizičke i mentalne (umne) sposobnosti ljudi, koji se upotrebljavaju u proizvodnji 34

dobara i usluga. Sastoji se od vremena provedenog u proizvodnji (rada pekara, rada profesora ...). Stečene radne sposobnosti stvorene u procesu obrazovanja i odgoja se ponekad tretiraju kao ljudski kapital (human capital). Tržišna cijena rada izražava se u dohotku koji pripada radniku kao plaća za njihov rad (najamnina). Visina najamnina određena je: (a) odnosom tržišne ponude i tražnje za radom i (b) institucionalnim faktorom (države, zakonodavnim normama, sindikata). U ljudske resurse često se ubraja i tehnologija, koja obuhvata ljudsko znanje primjenjeno u proizvodnji (proizvodno iskustvo – production knowhow), uključujući metode transformacije inputa u gotove proizvode i usluge (oupute). Kapital je faktor proizvodnje koji poprima različita značenja i oblike. Otuda se kao najednostavnije određenje kapitala može uzeti ono koje kaže da je kapital vrijednost koja se oplođuje bez obzira na svoj konkretan oblik oplodnje. Ovo postaje jasno ako se zna da ista stvar može u jednim okolnostima biti kapital, a drugima ne. Npr. auto koje vozimo za vlastite potrebe nije kapital, ali ako, npr., taksiramo pa nam auto donosi neku zaradu onda je kapital. Isto tako, novac kod kuće nije kapital ali položen na štednju se oplođuje – donosi kamatu i funkcionira kao kapital. Kao osnovni pojavni oblici kapitala pojavljuju se realni i finansijski kapital. Realni kapital (realna imovina) čine trajna kapitalna dobra (oprema, poslovne zgrade, transportna sredstva, (proizvodne zgrade; oprema; transportna sredstva; prometna mreža – putevi, pruge; komunalna infrastruktura kao što je vodovod, itd.) koja su proizvedena radi toga da proizvode druga dobra ili usluge. Označavaju se još investicionim resursima. Finansijski kapital predstavlja različite finansijske instrumente (novac u gotovini i štednji, dionice, ostali vrijednosni papiri i sl). Izražen u novcu finansijski kapital je suma novca neophodna za kupovinu određenih kapitalnih dobara. Za razliku od ovakvog određenja kapitala, marksistički pristupi su tumačili da sredstva za proizvodnju (u marksističkom vokabularu su to sredstva za rad, tj. kapitalna dobra i predmeti rada, tj. prirodni resursi) nisu kapital sam po sebi, već kapitalom postaju onda kada služe za prisvajanje viška vrijednosti, pa je kapital, zapravo, društveni odnos koji postoji samo u kapitalizmu. Prirodni resursi se obično svode na zemlju kao prvi i najvažniji prirodni resurs. Zemlja obuhvata sve prirodne resurse («darovi prirode») koji se primjenjuju u proizvodnji. Zemlja djeluje kao predmet rada (npr. u poljoprivredi), uključujući u njoj sadržane izvore minerala, šume, vodu i druge prirodne rijetkosti, kao i raspoloživi prostor za izgradnju objekata. Opšta karakteristika prirodnih resursa je da imaju fiksnu ponudu, ali je moguće razlikovati obnovljive (npr. šume) i neobnovljivi resurse (npr. rude), iz čega je nastala posebna disciplina ekonomska ekologija koja povezuje ekonomsku racionalnost sa zaštitom okoline. 35

Poduzetništvo se danas smatra četvrtim faktorom proizvodnje, čija se uloga sastoji u kombiniranju faktora proizvodnje – rada, kapitala i prirodnih resursa – u svrhu njinove efikasnije upotrebe u proizvodnji dobara i usluga za druge. Poduzetništvo obuhvata organizatorske, rukovodeće, usmjeravajuće i inovatorske funkcije u proizvodnji. Poduzetnici su lideri u preduzeću za organizaciju proizvodnje, pronalaske i preuzimanje rizika, što ih razlikuje od menadžera, kao osoba zaduženih za funkcioniranje organizacije ili njezina dijela. Ovi inputi (rad, kapital, zemlja, poduzetništvo) uključuju sve rijetko dostupne proizvodne resurse. Njihova upotreba podrazumijeva njihovu realokaciju, kako bi društvo zadovoljilo različite potrebe.

3. PROIZVODNE MOGUĆNOSTI DRUŠTVA 3.1. EKONOMSKE AKTIVNOSTI Ekonomska aktivnost predstavlja svjesno i svrsishodno djelovanje ekonomskih subjekata (pojedinaca, preduzeća, države) u sferi upotrebe oskudnih dobara. Od najveće važnosti za svako društvo je da svojom ekonomskom aktivnošću zadovoljavanja ljudske potrebe. Otuda, da bi zadovoljili svoje potrebe, ljudi moraju neprestano proizvoditi korisna dobra. Ekonomske potrebe su najznačajniji faktor koji utiče na povećavanje proizvodnje, odnosno ljudske potrebe su osnovni smisao i razlog organizovanja ekonomskih aktivnosti, bilo da su one individualne ili grupne, privatne ili državne, legalne ili ilegalne i sl. Proizvodnja je uslov potrošnje, a da bi dobra došla do potrošnje, moraju biti raspodijeljena i razmijenjena. Time smo zaokružili pojam privređivanja ili društvene reprodukcije (lat. re – ponovno i producere – proizvoditi) ili ekonomske aktivnosti. Otuda, bez obzira kako definirali ekonomsku aktivnost (na klasičan ili neoklasičan način), u njene osnovne oblike ubrajamo: proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju. Proizvodnja predstavlja organizovano djelovanje čovjeka na prilagođavanje dijelova prirode svojim potrebama, odnosno predstavlja proces stvaranja ekonomskih dobara. Jednostavno rečeno: proizvodnja je proces pretvaranja faktora proizvodnje (rada, kapitala i prirodnih resursa) u dobra i usluge namjenjene potrošnji. Dok je proizvodnja prilagođavanje prirode ljudskim potrebama, raspodjela određuje veličinu udjela pojedinaca u tim potrebama. U tržišnoj ekonomiji raspodjelom se određuje udio pojedinih ekonomskih subjekata u ostvarenom bruto društvenom proizvodu (GDP-u).

36

Razmjena omogućuje pojedincu da dođe do onih proizvoda za kojim ima potrebu mijenjajući dio koji mu je pripao raspodjelom.26 Razmjena posreduje između proizvodnje i potrošnje samo ako je u društvu izvršena društvena podjela rada, jer bez podjele rada nema razmjene. Ovakva privreda je robna privreda, za razliku od naturalne privrede, koja je odlikovala društva na vrlo niskim razinama razvoja, uglavnom u doba prvobitne ljudske zajednice sa uspostavljenom direktnom vezom proizvodnje sa raspodjelom i potrošnjom. Danas se naturalna proizvodnja zadržala u nekim seoskim domaćinstvima, koja isključivo ili djelimično proizvode za sopstvene potrebe a ne za tržište. U potrošnji proizvodi postaju predmet pojedinačnog i zajedničkog korišćenja radi zadovoljavanja najrazličitijih ljudskih potreba. Sa razvojem društva ekonomske aktivnosti, posebno upravo u oblasti razmjene, postaju sve složenije i obimnije, pa je neophodno njeno usmjeravanje i reguliranje. 3.2. PROIZVODNA FUNKCIJA S obzirom na oskudnost svih faktora proizvodnje, čovjek se u proizvodnji rukovodi opštim načelom ekonomičnosti ili ekonomske racionalnosti, koje se svodi na ostvarenje što većih rezultata proizvodnje (outputa) uz što manji utrošak faktora proizvodnje (inputa). Dakle, u proizvodnji je zastupljen funkcionalni odnos između korišćenja faktora proizvodnje inputa i ostvarenih rezultata outputa. Riječ je o proizvodnoj funkciji koja pokazuje maksimalnu količinu proizvodnje nekog proizvoda koja se uz određenu tehnologiju, može ostvariti ulaganjem određenih količina proizvodnih faktora. Proizvodna funkcija izražava se slijedećom jednačinom: Y = f (K, L, t, itd)

pri čemu je: Y = količina proizvodne (output), K = kapital, L = rad (engl. Labor), t = tehnički progres

Proizvodnu funkciju je moguće posmatrati sa makroekonomskog i mikroekonomskog gledišta. Sa makroekonomskog gledišta, proizvodna funkcija označava proizvodnju određene nacionalne privrede koja se ostvaruje na osnovu raspoložive kombinacije agregiranih (ukupnih) faktora proizvodnje, pri čemu proizvodna funkcija (Y) označava domaći proizvod. Djelatnosti koje se izdvajaju na nivou opšte društvene podjele rada svrstane su u tri sektora: primarni (poljoprivreda i šumarstvo), sekundarni (industrija i rudarstvo, građevinarstvo, zanatstvo) i tercijalni sektor (saobraćaj, usluge, javne službe). Broj zaposlenih po pojedinim sektorima ukazuje na stepen ekonomske razvijenosti društva. Veći broj zaposlenih u sekundarnom, pogotovo tercijarnom sektoru siguran je dokaz veće razvijenosti u savremenim uslovima. 26

37

Mikroekonomska proizvodna funkcija se odnosi na pojedinačni proizvod i pojedinačno preduzeće. Makroekonomska proizvodna funkcija čini zbir proizvodnih funkcija pojedinih preduzeća (svaki proizvod, preduzeće ili nacionalna privreda ima svoju proizvodnu funkciju). Slika 1. Grafički prikaz proizvodne funkcije Na osnovu kombinacije faktora proizvodnje (X1, X2 ..., Xn) moguće je ostvariti maksimalnu proizvodnju od Y1 (tačka C). Tačka A označava količine Y2 koje nije moguće ostvariti, a tačka B količine Yo koje govore o nedovoljnom korišćenju proizvodnih kapaciteta.

Proizvodna funkcija je, prije svega, tehnološki definirana, što znači da govori o tehnološkim mogućnostima ostvarenja maksimuma proizvodnje. Ako se ulaganja (inputi) izraze novčano, dobijamo funkcije troškova. Proizvodnja i dohodak su dvije strane iste medalje. Proizvodnja predstavlja vrijednost proizvedenih roba i usluga mjerenih tržišnim cijenama. Dohodak je prihod koji dobijaju svi vlasnici resursa upotrebljenih za datu proizvodnju, uključujući i rezidualni prihod poduzetnika, tj. profit. Ukupan prihod je, po definiciji, jednak prodajnoj cijeni robe. 3.3. TEMELJNA EKONOMSKA PITANJA Iz ranije date definicije ekonomike (Economicsa) proizilazi da ekonomija izučava kako građani, firme, vlade i druge organizacije unutar društva vrše izbore i kako ti izbori određuju upotrebu oskudnih resursa. Zbog toga se svako društvo, bez obzira na tip ekonomskog sistema i nivo ostvarenog razvoja, «mora suočiti s tri temeljna i međuzavisna ekonomska problema i riješiti ih.»27 Suočeni sa ograničenim resursima, sudionici svake ekonomske organizacije moraju birati: (1) Šta će proizvoditi? (2) Kako će se proizvoditi? (3) Za koga će se proizvoditi? Ovim pitanjima ponekad se dodaje i pitanje: 28 Ko donosi odluke i na koji način? (1) Nužnost pitanja šta proizvoditi i u kojim količinama proizilazi iz činjenice da se sa oskudnim resursima ne može sve proizvesti, već se između dobara mora sačiniti izbor (više košulja a manje čokolade, više škola a manje naoružanja, itd.). Pošto su i faktori proizvodnje ograničeni, kao i apsorpcione 27 28

P. Samuelson , W. Nordhaus, ibid., str. 6. J. E. Stiglitz, Ekonomija javnog sektora, Ekonomski fakultet u Beogradu, 2004., str. 14. 38

mogućnosti potrošača, čiji su dohoci ograničeni, proizvođači moraju odgovoriti i na pitanje obima proizvodnje. (2) S obzirom da su i faktori proizvodnje proizvodna dobra, baš kao i ona potrošna oskudna, a mogu se alternativno koristiti i ovdje se mora u uslovima oskudnosti načiniti izbor u smislu kombinacija faktora proizvodnje: koji faktori i u kojoj proporciji će se koristiti, odnosno kako (na koji način) proizvoditi? Kako proizvodnja nije tolika da bi zadovoljila potrebe svih, i ovdje oskudnost nameće izbor: za koga proizvoditi? U principu je to pitanje raspodjele. Nečije potrebe će biti zadovoljene a nečije ne i u pogledu količine i asortimana proizvoda. (3) Načini odgovora na ova tri pitanja usmjeravaju nas i ka pitanju mehanizma regulacije kao načina odgovaranja na gore pomenute dileme: kako se odluke donose, da li će se ti problemi rješavati planski (socijalistički pristup) ili tržišno (kapitalistički pristup). Ili, ako posmatramo tržišne privrede: kod nekih proizvoda odluke o proizvodnji donosi tržište, a u slučaju drugih, npr. javnih dobara, država. Naravno, ova pitanja ne bi bila postavljana kada bismo raspolagali dobrima (pa i ekonomskim resursima) u neograničenim količinama, jer tada s njima ne bi bilo nužno ekonomisati (koristiti ih racionalno, uz najmanje utroške i troškove), pa dakle, ne bi imalo ni smisla postavljati pitanja šta, kako i za koga proizvoditi. Na temelju problema rijetkosti i time prinuđenog izbora, izraženog kroz predhodna pitanja šta, kako i za koga proizvoditi proizašao je koncept oportunitetnog troška, koji se može predstaviti proizvodnom dilemom koja iskazuje proizvodne mogućnosti društva. 3.4. MARGINALNA ANALIZA Odluke o obavljanju ekonomskih aktivnosti, čak i kada su donesene, pretpostavljaju dalje razmatranje njenog intenziteta. Odluka o dodatnim jedinicama proizvodnje u jednom preduzeću nije jednostrana, u smislu započeti proizvodnju ili ne, već se moraju uzeti u obzir efekti ili koristi koje ćemo imati sa svakom dodatnom jedinicom. Slično je i sa odlaskom na godišnji odmor; troškove svakog dodatnog dana boravka na moru poredimo sa koristima koje ćemo imati od produženog boravka. Izbor se dakle, ne vrši uvijek primarno na osnovu ukupnih troškova i koristi, već na osnovu marginalne analize (lat. marginalis, na ivici, krajnji, dodatni, granični). Marginalna analiza pokazuje, npr., tok promjene troškova, obrta i profita, pri povećanju za jednu neznatnu, dodatnu (marginalnu) veličinu (npr. jedan komad namještaja u fabrici, jedna tona u rudniku), tako nastale promjene nazivaju se marginalni (granični) troškovi, marginalni obrt, marginalni profit, što ćemo razmatrati u sljedećem poglavlju. Marginalnu analizu je u ekonomsku teoriju uvela marginalistička škola i po njoj je ta škola i dobila svoj naziv. Datum rođenja marginalne teorije je početak 80-ih godina XIX stoljeća kada su s novom teorijom istovremeno 39

nastupili tri ekonomista: Đevons (W.S. Jevons), Menger (C. Menger) i Valras (L. Walras). Iz marginalne analize je proizašao marginalni (granični) metod, koji predstavlja skup tehnika analize primjenjenih u sferama ekonomskih pojava i odnosa, na osnovu korišćenja diferencijalnog računa, odnosno diferencijalnih jednačina. Marginalna analiza ima široku primjenu pri rješavanju svakog ekonomskog problema izbora, počev od istraživanja ravnoteže preduzeća (optimalne obima proizvodnje, prodaje, nabavke i sl.) pa sve do optimuma na nivou privrede jedne zemlje u cjelini (narodne ili nacionalne privrede), posebno optimalne alokacije faktora proizvodnje i sistema cijena. 3.5. GRANICA I KRIVA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI Ukupan nivo proizvodnog potencijala jedne nacionalne privrede ilustruje se pomoću krive proizvodnih mogućnosti - KPM (production possibilites curve). Ova kriva prati različite količine proizvoda koji se mogu efikasno proizvoditi uz postojeću tehnologiju i resurse. Svaka proizvodnja koja se nalazi na krivi proizvodnih mogućnosti jeste efikasna proizvodnja. Uz uslov pune zaposlenosti svih proizvodnih faktora (rada, zemlje i kapitala) moguće je povećati proizvodnju jednog dobra ili usluge samo smanjenjem proizvodnje drugog dobra ili usluge kako bi se oslobodili potrebni proizvodni resursi (da bi se, npr., imalo više stanova moramo preusmjeriti resurse sa proizvodnje automobila na proizvodnju stanova). Zbog boljeg razumijevanja problema izbora pretpostavimo da se društvo opredjeljuje između dobara za vojnu potrošnju i dobara za civilnu potrošnju, pri čemu su vojna dobra reprezentovana s topovima, a civilna s maslacom.29 Društvo može da troši više resursa na topove, ali samo tako što će smanjivati proizvodnju maslaca. Pretpostavimo da se resursi prvo usmjere na proizvodnju maslaca. Uz datu tehnologiju i date raspoložive resurse moguće je proizvesti maksimalnu (godišnju) količinu maslaca od 5 miliona kg. Ako bi se ovi resursi umjesto na maslac usmjerili za proizvodnju topova, tada bi mogli proizvesti petnaest hiljada topova. To su dvije krajnje mogućnosti, u sredini su mnoge druge. Ako smo spremni žrtvovati određenu količinu maslaca, možemo imati određeni broj topova. Ako smo spremni žrtvovati još više maslaca, možemo imati još više topova. U narednoj tabeli su prikazane različite moguće kombinacije topova i maslaca (A, B, C, D, E i F) koje društvo može da proizvodi. Pri tome, treba napomenuti da obim proizvodnje maslaca i topova nije po definiciji alternativan, već je to isključivo posljedica ograničenih proizvodnih resursa i dostignute tehnologije. Eksterne kombinacije su A (proizvode se samo topovi)

Dalji slijed objašnjenja granice proizvodnih mogućnosti dat na osnovu P. Samuelson, W. D. Nordhaus, Ekonomija, str. 8-9. 29

40

i F (proizvodi se samo maslac). Između njih su kombinacije B, C, D i E, gdje se vrše kombinacije proizvodnje topova i maslaca. Tabela 1. Alternativne mogućnosti proizvodnje maslaca i topova Mogućnosti A B C D E F

Maslac (u mil. kg) 0 1 2 3 4 5

Topovi (u hiljadama kom.) 15 14 12 9 5 0

Grafička ilustracija navedenih kombinacija proizvodnje topova i maslaca predstavlja krivu proizvodnih mogućnosti ili krivu transformacije, koja se prikazuje kao granica proizvodnih mogućnosti (GPM). Slika 2. Granica proizvodnih mogućnosti Oskudnost na ovoj krivoj predstavlja granicu proizvodnih mogućnosti (sam tok linije, tj. tačke A, B, C, D, E i F, ) koji se u datom trenutku ne može prevazići, a izbor predstavljaju sve moguće kombinacije proizvodnje topova i maslaca.

Granica proizvodnih mogućnosti (GPM) predstavlja maksimalnu količinu proizvodnje koju neka privreda može postiću, uz date tehnološke uslove i dostupnu količinu proizvodnih inputa. Ova granica pokazuje popis prema kojemu društvo može mijenjati topove za maslac, skretanjem resursa s jedne na drugu upotrebu. GPM «prikazuje maksimalne količine proizvodnje koje neka ekonomija može imati uz zadano tehnološko znanje i zadanu količinu raspoloživih utrošaka.» Na ovaj način GPM prezentira definiciju oskudnosti: činjenica da možemo proizvesti samo određenu količinu svakog ekonomskog dobra (ili se opredjeliti između njih) pokazuje vanjsku granicu prostora proizvodnih mogućnosti različitih dobara koja je određena zakonom oskudnosti. GPM povezuje kombinacije mogućnosti proizvodnje maslaca i topova. Krećući se od tačke A do tačke F, duž GPM, količina topova se smanjuje a maslaca povećava. KPM, dakle, pokazuje mogućnosti društva da zamjeni proizvodnju topova proizvodnjom maslaca. Stanje pune zaposlenosti pokazuje da se privreda nalazi u nekoj od tačaka na KPM, a nedovoljna zaposlenost da je unutar prostora KPM. 41

Slika 3. Neefikasne i nedostižne tačke na KMP Za tačku kao što je K, koja se nalazi ispod KMP, kažemo da je neefikasna: društvo ne koristi sve raspoložive resurse i gubi potencijalna ostvarenja U● proizvodnje koje bi imalo u slučaju pune zaposlenosti resursa. Za tačku kao što je U, koja se nalazi K● iznad KPM, kaže se da je nedostižna: pri postojećim resursima i tehnologiji nemoguće je istovremeno imati tu količinu maslaca i topova.

PRIMJENA GPM Uz prethodno prikazivanje efikasnosti i oskudnosti resursa, GPM može poslužiti za mnogobrojne ilustracije izbora između ograničenih mogućnosti: npr. izbora između javnih i privatnih dobara, učenja i zabave, studiranja i zaposlenja, štednje i potrošnje itd. U nastavku ćemo predstaviti: (1) translaciju KPM shodno tehnološkim promjenama, (2) razlike koje postoje u proizvodnim mogućnostima pojedinih zemalja i (3) odnos između nivoa akumulacije i nivoa potrošnje različitih zemalja. (1) Translacija KPM shodno tehnološkim promjenama. Pretpostavimo da društvo raspolaže ograničenim razvojnim mogućnostima, shodno potpunom iskorišćenju ekonomskih resursa (maksimalna angažovanost rada, zemlje i kapitala). U tom momentu društvo ne može funkcionisati u nekoj tački udesno van vlastite KPM. Slika 4. Translacija KPM shodno tehnološkim promjenama

Ključno pitanje tada je da li i na koji način je moguće preći sa nižeg na viši nivo KPM? Takav prelaz je moguć prvenstveno intenzivnim tehnološkim promjenama, koje pomjeraju KPM udesno i naviše.

(2) Proizvodne mogućnosti dvije zemlje. GPM može da ilustruje i razlike koje postoje u proizvodnim mogućnostima pojedinih zemalja. Uzmimo za primjer KPM dvije zemlje: zemlje A i zemlje B, koje se razlikuju po potrošnji.

42

Slika 5. Proizvodne mogućnosti dvije zemlje Zemlja A je siromašna zemlja, sa manjom potrošnjom, usmjerenom uglavnom na hranu, a zemlja B je razvijena zemlja sa većom potrošnjom. Proizvodni potencijal zemlje B je znatno veći u odnosu na proizvodne mogućnosti zemlje A. Ekonomskim rastom zemlja A može pomicati svoju GPM prema desno i naviše, te na taj način proširiti svoju potrošnju ne samo hrane već i luksuznih dobara. (3) Odnos između nivoa akumulacije i nivoa potrošnje različitih zemalja.

Društvo je uvijek primorano da se opredjeljuje između akumulacije i potrošnje. Apstiniranjem od potrošnje različitih dobara i usluga u ime štednje omogućava se za određeno vrijeme akumulacija koja će biti usmjerena u nove fabrike i postrojenja, čime će se preći na višu KPM. Pretpostavimo da tri zemlje (I, II, III) imaju u početku jednaku KPM, ali i različit nivo akumulacije. Tačka A predstavlja obim akumulacije zemlje I, B obim akumulacije zemlje II i C zemlje III. Dakle, ove zemlje karakteriše identična KPM i potpuno različita preferencija prema akumulaciji. Kao posljedica različitih preferencija u nivou akumulacije i potrošnje u sadašnjosti doći će do različitog pomjeranja KPM tri zemlje u budućnosti. Slika 6. Uticaj akumulacije na KPM Zemlja I, koja je u ranijim periodu preferirala potrošnju na račun akumulacije, nakon određenog vremena uspjeva da pomjeri KPM u daleko manjem stepenu nego što je to slučaj sa ekonomijama II i III, koje su, suprotno njima, u predhodnom periodu dale prioritet akumulaciji.

Vidimo da zemlja A koja je imala relativno malu akumulaciju, nije u zadovoljavajućoj mjeri pomjerila KPM na viši nivo, dok je sasvim suprotno kod zemalja II i III koje su vodile politiku akumulacijski orijentirane strategije razvoja. Ove zemlje su, zahvaljujući toj činjenici, bile u prilici da nakon 43

određenog vremenskog intervala značajno povećaju i obim akumulacije i nivo potrošnje u odnosu na zemlju I.

2. TROŠAK: MJERENJE TROŠKA S obzirom da smo suočeni sa ograničenim resursima, donošenje ekonomske odluke o njihovoj upotrebi treba odgovarati optimalnoj kombinaciji inputa, odnosno onoj kombinaciji uz koju su troškovi minimalni, a profit maksimalan. Dakle, cilj preduzeća je da maksimiziraju profit, koji je jednak razlici ukupnog prihoda i ukupnog troška. U tom kontekstu ukupni prihod definiramo kao iznos koji preduzeće stiče od prodaje svog outputa (gotovih proizvoda i usluga), a iznos koji se plaća za kupovinu inputa (plata radnika, sirovina, opreme) je ukupni trošak. Razlika između ukupnog prihoda preduzeća i njegovog ukupnog troška je profit: profit = ukupni prihod – ukupni trošak Da bismo ustanovili kako preduzeća maksimiziraju profit, predhodno moramo da definiramo trošak i pokažemo kako se mjeri trošak, pri čemu ćemo razlikovati način na koji trošak poima ekonomist, koji se bavi ukupnim i budućim poslovanjem preduzeća, i računovođa, koga interesuju finansijski izvještaji preduzeća. U tom kontekstu razmatramo: oportunitetne troškove, ekonomske nasuprot računovodstvenim troškovima i nepovratne troškove. 4.1.

OPORTUNITETNI TROŠAK

Svijet ekonomije pretpostavlja donošenje individualnih odluka: pojedinci odlučuju da li će raditi ili se školovati, da li će štedjeti ili trošiti; domaćinstva odlučuju o rasporedu prihoda na dobra i usluge na tržištu, preduzeća odlučuju šta će, kako i po kojoj cijeni proizvodti, itd. Suočeni sa rijetkošću ili ograničenošću, svi oni imaju na raspolaganju mogućnost izbora između različitih mogućnosti koje im stoje na raspolaganju i različitih aktivnosti koje mogu da obavljaju. Kako su resursi ograničeni, suočeni smo s odlukama o upotrebi ograničenog vremena i dohotka. Subjektivne ocjene pojedinaca između ekvivalentnih mogućnosti mazivamo preferencijama. Raspolažući određenim dohotkom, potrošač može, uz postojeće cijene različito kombinirati količine dobara koje želi imati. Trošak određenog izbora podrazumijeva odricanje od onog što bi se dobilo kao alternativni izbor. «Donošenje odluke u svijetu oskudnosti zahtijeva od nas da žrtvujemo nešto drugo, tj. košta nas prilike da činimo nešto drugo. Ta izgubljena mogućnost naziva se oportunitetni trošak.» 44

Oportunitetni trošak odluke pojavljuje se zato što sučeljavanje ograničenih resursa sa neograničenim potrebama nameće nam izbor jedne alternative i gubitka zbog odricanja od neke druge: «ako između aktivnosti X i Y odaberemo aktivnost X, gubitak koristi koje bismo imali izborom Y je oportunitetni trošak»10 (sticanja jedne robe/usluge jednak je izgubljenoj vrijednosti druge robe/usluge). Oportunitetni trošak je, dakle, trošak koji snosimo ili žrtvujemo kada pravimo izbor ili donosimo odluke, odnosno čini vrijednost dobra ili usluge koje nismo koristili a mogli smo. Svaka ekonomska aktivnost može se izraziti u obliku oportunitetnih troškova, što ćemo vidjeti na primjeru školovanja i investicionih kupovina. Primjeri (1) Oportunitetni trošak nastao usljed univerzitetskog obrazovanja - iznos koji bi nam ostao kada bismo umjesto studiranja bili zaposleni i dobijali dohodak. Međutim, ovo nije i naš ukupni oportunitetni trošak jer bi morali dodati i oportunitetni trošak vremena provedenog u školovanju. Prosječna plata u BiH, koju bi zaposlenjem mogao ostvariti svršeni srednjoškolac, iznosi cca 450 KM, što za period od 4 godine (12 mjeseci x 450 KM) iznosi 20.700 KM. Za studiranje koje traje 4 godine, u BiH, trebali bismo izdvojiti cca 20.000 KM. Toliko iznose ukupni troškovi školarine, stanovanja, hrane i putovanja (pretpostavimo da za svaki mjesec treba izdvojiti cca 500 KM, što za jednu školsku godinu od 10 mjeseci iznosi 5.000 KM, a za 4 godine 20.000 KM). Zbrajanjem stvarnih troškova (troškovi studiranja od 20.000 KM) i izgubljenih primanja (sume plata u slučaju da smo zaposleni od 20.700 KM) dolazimo do ukupnih oportunitetnih troškova pohađanja fakulteta od 40.700 KM. (2) Oportunitetni trošak kao izraz investicione kupovine preduzeća Investiranje u novu opremu od 100.000 KM izvršeno je u skladu sa očekivanjima da ta oprema donesi veći profit. Oportunitetni trošak i ovdje postoji, s obzirom da je 100.000 KM moglo biti stavljeno na bankarsku štednju uz kamatu. Izgubljena kamata predstavlja oportunitetni trošak za preduzeće jer je novac, umjesto u banku sa dobijanjem kamate, usmjeren na kupovinu opreme. Novčani kapital se može upotrijebiti na različite načine, zbog čega govorimo o trošku upotrebe kapitala. Kako svaka odluka o upotrebi kapitala isključuje druge upotrebe, to je oportunitetni trošak najveća propuštena dobit do koje bi došlo da je izabran neki drugi način upotrebe kapitala.

4.2.

EKONOMSKI I RAČUNOVODSTVENI TROŠAK

Iako se troškovi definiraju kao novčani izraz trošenja inputa - faktora proizvodnje, ekonomisti i računovođe različito poimaju pojam troška, što se bazira na razlikovanju implicitnih i eksplicitnih troškova. Računovođe posmatraju poslovanje i finansije preduzeća retrospektivno, jer, s jedne strane, evidentiraju imovinu i obaveze, a s druge, 10

E. Woolf at al., Economics, Hutchinson, London, 1987., str. 6. 45

ocjenjuju postignute rezultate. Radi se o stvarnim izdacima preduzeća za najamnine, utrošeni materijal, transport, kamate na kredite i druge izdatke u proizvodnji, i zovemo ih ekplicitnim troškovima. Ovi troškovi se iskazuju u poslovnim knjigama i tada se označavaju kao računovodstveni troškovi. Dakle, ovo su troškovi koje mjere finansijske računovođe, oni mogu uključivati stavke koje ekonomisti ne bi uključivali, a ne uključuju neke koje ekonomisti obično uključuju. Ekonomisti se, za razliku od računovođa, bave raspoređivanjem oskudnih resursa, pa ih zanima koliki će troškovi biti u budućnosti te kako preduzeće može preraspodjeliti svoje resurse kako bi smanjilo svoje troškove i poboljšalo profitabilnost. Ekonomisti se bave ekonomskim troškom, odnosno troškom koji proizilazi iz propuštenih prilika. Ovi troškovi nisu vezani za novčane izdatke i predstavljaju trošenje vlastitih resursa preduzeća ili lica koja imaju vlasničke udjele u preduzeću. Npr. preduzeće upotrebljava poslovnu zgradu u svom vlasništvu i zanemaruje mogućnost izdavanja te zgrade i dobijanja izvjesne zakupnine. Isto tako, vlasnik može u preduzeće unijeti svoj novčani kapital, iako bi ga mogao položiti u banku i dobijati kamate ili kupiti dionice nekog drugog preduzeća i dobijati dividende. Ovakve troškove koji se ne iskazuju u poslovnim knjigama, označavamo implicitnim troškovima, a oni izražavaju prihode koji bi mogli biti ostvareni angažovanjem ovih inputa na drugim mjestima. Razlikovanje računovodstvenih od stvarnih ekonomskih troškova omogućava razumijevanje koncepta dobiti (profita), s obzirom da dobit u ekonomskom smislu čini razliku između ukupnih prihoda i ukupnih (eksplicitnih i implicitnih) troškova preduzeća, tj.:30 Ekonomska dobit = računovodstvena dobit – implicitni troškovi Primjer Kao zaposlenici u jednom preduzeću, osobe A i B primaju godišnju neto platu od 15.000 KM. Ove osobe odluče osnovati svoje preduzeće u koje ulože po 100.000 KM (ukupno 200.000 KM). U prvoj godini poslovanja sa svojim preduzećem ostvare ukupan prihod od 300.000 KM. Ostvareni troškovi iznose: a) eksplicitni troškove (repromaterijal, plate) 200.000 KM, b) porez na dobit 30 % Koliko iznose računovodstvena a koliko ekonomska dobit? Elementi a) Ukupni prihod b) Eksplicitni troškovi

KM 300.000 200.000

30

E. Vilogorac, Uvod u ekonomiju, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2004., Sarajevo, str. 108. Primjer koji slijedi, također, je dat prema primjeru koji navodi dr. Vilogorac u ovoj knjizi. 46

c) Računovodstvena profit (a-b) d) Porez na dobit (30 % na bruto dobit) e) Računovodstveni neto profit (c-d)

100.000 30.000 70.000

Ovo su troškovi i dobit prema poslovnim knjigama. Međutim kako smo rekli, ekonomisti se bave ekonomskim troškom, odnosno troškom koji proizilazi iz propuštenih prilika. Dakle, treba izračunati oportunitetne troškove osoba A i B, budući da su propustili mogućnost angažovanja svog kapitala od 200.000 KM u neke druge svrhe. Ovaj iznos su mogli uložiti u bankarsku štednju i, uz godišnju kamatnu stopu od 10 %, ostvariti kamatu od 20.000 KM. Ako implicitni troškovi iznose 50.000 KM, ekonomski profit bi se utvrdio na slijedeći način: Elementi e) Računovodstvena neto dobit f) Implicitni troškovi (50.000), i to: fa) izgubljene plate fb) izgubljena kamata g) Ekonomski profit (e-f)

KM 70.000 30.000 20.000 20.000

Vidimo da ekonomska dobit iznosi 20.000 KM (računovodstvena, tj. ona po poslovnim knjigama je iznosila 70.000 KM), što je, zapravo, stvarna dobit za ove dvije osobe, s obzirom da su one, usmjeravanjem svog kapitala od 200.000 KM u vlastito preduzeće, propustile mogućnost da primaju plate u drugom preduzeću (bez angažovanja svog kapitala) i da naplate kamate od polaganja na štednju svog kapitala. Slika 7. Ekonomisti versus računovođa Pri analizi uspjeha preduzeća, ekonomisti uzimaju u obzir sve oportunitetne troškove, dok računovođe mjere samo eksplicitne troškove, što znači da je ekonomski profit uvijek manji od računovodstvenog profita.

47

Izvor: G. Mankiew, Principles of Economics, London, 2004., str. 272.

4.3.

NEPOVRATNI TROŠKOVI

Za razliku od oportunitetnih troškova, koji su često «skriveni» ali koje možemo uzeti u obzir pri donošenju ekonomskih odluka, nepovratni troškovi su već učinjeni i ne mogu se promijeniti sadašnjim ili budućim odlukama. Zbog toga ove troškove treba zanemariti i ne uzimati ih u obzir pri donošenju odluka preduzeća.31 Primjer Kupljena je oprema za neku fabriku, koja se koristi samo za proizvodnju proizvoda X, te se ne može upotrebljavati za proizvodnju drugog proizvoda ili u nekoj drugoj industriji. Dakle, data oprema nema alternativnu upotrebu pa je oportunitetni trošak ravan nuli. Izdaci za ovu opremu čine nepovratni trošak.

Ovi troškovi se ne uključuju u troškove preduzeća, bez obzira da li je predhodna odluka o kupovini opreme bila dobra ili ne. U slučaju da se ova oprema, ipak, može upotrijebiti (npr. prodati ili iznajmiti drugom preduzeću ili prilagoditi proizvodnji proizvoda Y), tada bi upotreba te opreme označila ekonomski trošak – «odnosno oportunitetni trošak njene upotrebe umjesto prodaje ili iznajmljivanja nekom drugom preduzeću.» 4.4.

FIKSNI I VARIJABILNI TROŠKOVI

Ukupni ekonomski trošak proizvodnje se sastoji od fiksnog i varijabilnog troška. Računovodstveno se ukupni troškovi raščlanjavaju po vrstama, od kojih je najznačajnija podjela prema stepenu zaposlenosti kapaciteta na fiksne i varijabilne.32 Fiksni trošak je trošak koji se ne mijenja s dinamikom proizvodnje, visina mu je uvijek ista, a može ga se eliminirati samo s prestankom proizvodnje. U principu zavise od veličine proizvodnog kapaciteta. To su, između ostalih, troškovi zakupnine, plate rukovodećeg osoblja, kamate na pozajmljeni kapital, amortizacija opreme i građevinskih objekata, itd. 31

R. S. Pindyck, D.L. Rubinfeld, Microeconomics, ibid. Primjer koji slijedi dat je prema primjeru koji navode ovi autori. 32 Ukupni troškovi se još raščlanjuju u kategorije koje su najpodesnije za kontrolu i analizu. Npr. koristi se praćenje i kontrola troškova po organizacijskim jedinicama i po proizvodima, odnosno grupama proizvoda. Sa stanovišta kontrolne funkcije troškovi se dijele na standardne i stvarne troškove, a za ekonomsku analizu je značajna i podjela na ukupne troškove i jedinične troškove (prosječne i marginalne). 48

Fiksni troškovi se često poistovjećuju sa nepovratnim troškovima. Dok su fiksni troškovi nužni za proces proizvodnje bez obzira na njenu dinamiku i prestaju sa prestankom proizvodnje, nepovratni troškovi su već učinjeni i ne mogu se nadoknaditi čak i ako se prestane sa proizvodnjom. Varijabilni trošak je trošak koji se mijenja ovisno od dinamike proizvodnje. Veći obim proizvodnje – veći ukupni varijabilni troškovi, i obrnuto, manji obim proizvodnje – manji ukupni varijabilni troškovi. Ovi troškovi se mijenjaju po jedinici proizvoda i shodno tome mogu biti proporcionalni, progresivni i degresivni. Proporcionalni troškovi su stalno isti po jedinici proizvoda, bez obzira na obim proizvodnje i stepen zaposlenosti. Progresivni troškovi se po jedinici proizvoda povećavaju proporcionalno povećanju obima proizvodnje, a degresivni troškovi, suprotno tome, s povećavanjem obima proizvodnje smanjuju se po jedinici proizvoda. Primjer Da bi proširila proizvodnju za veličinu proizvodnog kapaciteta od 10.000 pari obuće mjesečno, fabrika obuće unajmljuje zgradu (uz zakupninu od 2.000 KM mjesečno) i uzima kredit od banke (sa mjesečnom kamatom od 1.000 KM) za kupovinu neophodne opreme. Mjesečni troškovi - zakupnine u visini od 2.000 KM i kamate od 1.000 KM ostaju isti bez obzira da li fabrika ostvaruje puni kapacitet od 10.000 pari obuće ili ograničeni kapacitet od 5.000 pari, pa čak i ako uopšte ne započinje proces proizvodnje.

4.5.

MARGINALNI TROŠKOVI

Predhodno smo vidjeli da marginalna analiza pokazuje promjene troškova, obrta i profita, pri povećanju za jednu neznatnu, dodatnu (marginalnu) veličinu, a da se tako nastale promjene nazivaju marginalni (granični) troškovi, marginalni obrt, marginalni profit. Upravo to razmatranje dodatnih efekata povećavanja ili smanjivanja ekonomske aktivnosti predstavlja donošenje odluka na osnovu marginalnih veličina: marginalnih (graničnih) troškova i marginalnih (graničnih) koristi. Marginalni (granični) troškovi su dodatni troškovi po jedinici rasta ili smanjenja određene ekonomske aktivnosti. Drugačije rečeno, marginalni troškovi su povećani troškovi upotrebe resursa da bi se proizvela dodatna količina nekog proizvoda. Marginalni (granični) prihodi su dodatni prihodi po jedinici rasta ili smanjenja određene ekonomske aktivnosti. Ili, drugačije rečeno, marginalni prihodi su prihodi od prodaje dodatne jedinice proizvoda. Izbor (ekonomske odluke) se, uglavnom, donosi na osnovu ovih marginalnih (graničnih) veličina, pa se marginalna analiza primjenjuje kao metodološki postupak za najšire tumačenje ponašanja ekonomskih subjekata. Maksimiziranje efekata odluke se dešava kada se marginalni troškovi izjednače sa marginalnim dohotkom. 49

Za povećanje proizvodnje neophodna su dodatna ulaganja u faktore proizvodnje (rad, kapital, prirodni resursi), što znači da možemo govoriti o marginalnom proizvodu rada, marginalnom proizvodu kapitala itd. Marginalni proizvod rada predstavlja povećanje obima proizvodnje u odnosu na povećanje broja radnika ili časova rada, a marginalni proizvod kapitala povećanje obima proizvodnje u odnosu na povećanje ulaganja kapitala. Prefiks marginalan stavlja se u ekonomskoj teoriji uz kategorije gdje god dodatne veličine (jedinice) imaju različit stepen značenja za ekonomski subjekt, koji vezuje interes određenog subjekta za efekte gubitaka ili dobitaka posljednje (marginalne ili granične) jedinice. Npr. ako je porast marginalnog troška manji od porasta obrta ili graničnog prihoda - profita isplati se povećavati proizvodnju, sve do tačke kada se marginalni troškovi i marginalni prihodi ne izjednače. Iz ovakve analize može se utvrditi cjelokupna ekonomska opravdanost nekog poslovnog poduhvata (rentabilnost, ekonomičnost, produktivnost).

5. ZAKONI PRINOSA Ekonomska teorija posmatra efikasnost ulaganja i kretanje troškova, između ostalog, u ovisnosti o tzv. zakonima prinosa ili zakonima proizvodnje, a to su: (1) zakon opadajućih prinosa, (2) zakon obima ili zakon masovne proizvodnje, (3) zakon rastućeg prinosa i (4) zakon konstantnog prinosa ili konstantnih troškova. 5.1.

ZAKON OPADAJUĆIH PRINOSA

Zakon opadajućih prinosima je jedan od najpoznatijih ekonomskih zakona. Pokazuje odnos između inputa (ulaganja) i outputa (proizvoda) u proizvodnom procesu.33 Zakon opadajućih prinosa glasi: sa povećavanjem dodatne jedinice inputa dok se ostali inputi drže konstantnim, obim outputa po jedinici inputa se smanjuje. (1) Za ilustraciju ovog zakona najčešće se koristi primjer poljoprivrede. Još je Dž. S. Mil (John Stuart Mill, 1848.) utvrdio da je zakon o opadajućim prinosima «najopštiji zakon poljoprivredne proizvodnje.» S obzirom da je poljoprivredno zemljište ograničeno, povećavanje poljoprivredne proizvodnje se zasniva jedino na povećavanju rada (broja radnih sati ili broja radnika). Obradivo zemljište ostaje konstantan input, a povećava se količina rada (varijabilni input), pa će svaki novozaposleni radnik proizvoditi sve manje i manje proizvoda. Uz nepromjenjivu tehnologiju, svaki novi uloženi varijabilni

Koncept «zakona o prinosima» (ili koncept varirajućih prinosa) prvi je postavio predstavnik fiziokratske škole, Francuz Ž. Ž.Tirgo 1768. na osnovu iskustva poljoprivrednika. 33

50

input proizvodnje nailazi na sve manju masu fiksnog inputa, sa kojima se kombinuje u cilju povećavanja proizvodnje. U narednoj tabeli se vidi kako stalno dodavanje broja radnika dovodi do sve manje dodajnih, tj. opadajućih prinosa po hektaru obradive površine zemljišta (sve manji dopunski prinosi po jedinici uvećanog broja radnika). Tabela 3. Ukupni i opadajući prinosi Potreban rad (broj radnika) 0 1 2 3 4 5 6

Ukupna količina prinosa (u tonama žita po ha) 0 15 25 30 33 34 34

Dodajni prinosi po radniku 15 10 5 3 1 0

Prema zakonu opadajućih prinosa, sa svakom dodatnim vraijabilnim inputom (brojem radnika), uz fiksnu zemlju, dolazi do neprekidnog smanjenja dodajnog prinosa po radniku. Dakle, sa drugim radnikom povećavamo ukupnu količinu prinosa sa 15 na 25 tona po ha, ali smanjujemo prinos po radniku sa 15 na 10 tona. Daljim upošljavanjem radnika (trećeg, četvrtog, petog) povećava se ukupna količina prinosa (30, 33, 34 tone) i dalje smanjuje prinos po radniku (5, 3, 1 tona). Sa šestim radnikom se ne doprinosi čak ni povećanju ukupne količine prinosa a dodajni prinos po radniku se više ne ostvaruje. Opadajući prinosi se manifestuju i kao rastući troškovi proizvodnje po jedinici proizvoda. Međutim, zakon opadajućih prinosa nije univerzalno pravilo, jer počinje da djeluje tek na određenom obimu ulaganja. Do te tačke mogu da djeluju zakon rastućih ili zakon konstantnih prinosa, nakon čega djeluje relativno smanjenje prinosa zbog dejstva jednog fiksnog faktora. Slika 8. Ukupni i opadajući prinosi

51

(2) Ovu zakonitost možemo ilustrovati i pomoću GPM. Ako se povećava količina rada u privredi tokom svake godine, dok obim zemljišta ostaje nepromijenjen, onda će pomjeranje GMP duž ose koja predstavlja količinu prehrambenih proizvoda u zemlji biti sporije u odnosu na pomjeranje duž ose na kojoj je dat obim proizvodnje industrijskih dobara. Zapaža se da zakon opadajućih prinosa djeluje, kako u poljoprivredi, tako u ekstraktivnoj i prerađivačkoj industriji. Naime, kao što se ne može očekivati dvostruka žetva, ako se povećava proizvodnja kroz udvajanje radnika, a površina zemlje ostane ista, tako isto, se ne može dobiti dvostruka proizvodnja ako se samo udvajaju radnici, a broj mašina ostaje isti. (3) Zakon opadajućih priosa ilustruje se i pomoću proizvodne funkcije. Proizvodna funkcija, kako smo vidjeli, označava ovisnost ostvarene proizvodnje (output) od određene količine utrošenih proizvodnih faktora (inputa). Pri tome se pod inputima podrazumijevaju novčano izraženi proizvodni utrošci, a pod outputima vrijednost proizvedenih dobara i usluga. Proizvodna funkcija pokazuje maksimalnu količinu proizvodnje nekog proizvođača koja se uz određenu tehnologiju može ostvariti ulaganjem određenih količina proizvodnih faktora i izražava se slijedećom jednačinom: Y = f (K, L, t, itd.), pri čemu su:

Y = količina proizvodnje (output), K = kapital, L = rad (Labor), t = tehnički progres

Proizvodna funkcija se može prikazati i kao funkcija troškova rada uz konstantne troškove kapitala i, obrnuto, kao funkcija troškova kapitala (K) uz nepromjenjene troškove rada (L). U pojednostavljenom prikazivanju odnosa inputa i outputa u funkciji proizvodnje uvodimo pretpostavku da je u kratkom roku faktor K nepromijenjena veličina, a faktor L promjenljiva, što znači da porastom ulaganja inputa L, drugi input K ostaje nepromijenjen, a uvećavanjem L za ΔL, dolazi do povećavanja proizvodnje za ΔY. Prema pojednostavljenom obliku proizvodne funkcije Y = f (K, L) proizilazi da je veličina ukupne proizvodne funkcije troškova inputa K i L, dok se odnosi između proizvodnje i utrošenih inputa predstavljaju kao produktivnost rada (Y/L) i produktivnost kapitala (Y/K). Stavljanjem u međusobni odnos inputa kapitala i rada dobija se tehnička opremljenost rada (K/L). Recipročno izražena vrijednost produktivnosti rada (L/Y) čini radnu intenzivnost proizvodnje ili koeficijent živog rada, a recipročna vrijednost produktivnosti kapitala (K/Y) čini kapitalnu intenzivnost proizvodnje, odnosno kapitalni koeficijent. Pokazatelji granične produktivnosti određuju prirast proizvodnje u zavisnosti od uvećanja pojedinih faktora proizvodnje pri neizmjenjenoj upotrebi ostalih faktora proizvodnje. Odnos između vrijednosti dodajnog proizvoda i dodajnih troškova rada (ΔY/ΔL) predstavlja marginalni proizvod rada izražen u novčanim jedinicama i reprezentuje marginalnu produktivnost rada. 52

Grafička ilustracija nivoa proizvodnje, kao funkcije troškova rada pri konstantnoj količini K data je na slijedećoj slici: Slika 9. Proizvodna funkcija sa promjenom troškova rada U tački A marginalni prinosi (marginalna produktivnost rada) su daleko izraženija u poređenju sa istim u tački B, što govori o postojanju zakonitosti opadajućih prinosa.

Uz pretpostavku da je faktor kapital nepromijenjena veličina, u kratkom roku moguće je veličinu proizvodnje izraziti kao funkciju rastuće količine rada. 34 U novije vrijeme se govori o zakonu opadanja prinosa samo kada je konstantni faktor zemlja, a u slučajevima gdje je konstantni faktor rad ili kapital sve češće se koristi izraz opadanje produktivnosti faktora. Po nekim teoretičarima znanje je jedini proizvodni faktor koji ne podliježe zakonu opadajućih prinosa. *** Zakon opadajućih prinosa bio je svojevremeno iskorišten od strane T. Maltusa (Thomas Robert Malthus, 1766.-1834., engleski sveštenik i ekonomist) za razvijanje Maltusove teorije stanovništva (u knjizi: An Essay on the Principle of Population, 1798.). Po ovoj teoriji stanovništvo ima tendenciju da se množi po geometrijskoj progresiji, dok se hrana povećava samo aritmetičkom progresijom. To ima za posljedicu pojave prenaseljenosti i siromaštva, zbog toga što se, po Maltusovom tumačenju, usljed djelovanja zakona opadajućih prinosa, svaka nova jedinka rastućeg stanovništva suočava sa sve manje prirodnih bogatstava i zemljišta. Maltusovi sljedbenici (maltuzijanci) dokazuju kako su glad, nezaposlenost i siromaštvo rezultat djelovanja vječnih prirodnih zakona pa se (naročito neomaltuzijanci) zalažu za preventivne mjere smanjenja obima stanovništva (spriječavanje začeća i sl.). Ovakva ekonomska teorija Maltusa i njegovih sljedbenika naučno nije prihvatljiva, što dokazuje kasniji tok razvoja stanovništva i ekonomskog razvoja. Objašnjavanje zakona opadajućih prinosa pomoću proizvodne funkcije dat prema M. Sekulović, D. Kitanović, S. Cvetanović, Makroekonomija, Beograd, 1997., str. 46-47. 34

53

5.2.

EKONOMIJA OBIMA

Ekonomija obima (ekonomija razmjera, ekonomija velikih serija ili zakon masovne proizvodnje) je specifična ekonomska zakonitost koja je po ekonomskim efektima suprotna zakonu opadajućih prinosa. Zakon glasi: troškovi po jedinici proizvoda smanjuju se sa povećavanjem proizvodnje. Sa masovnom proizvodnjom u strukturi troškova se odvajaju utjecaji fiksnih i varijabilnih troškova. Pri tome, fiksni troškovi ne zavise od obima proizvodnje, kao što su troškovi amortizacije, grijanja. Varijabilni troškovi ostaju uglavnom proporcionalni količini ili broju proizvoda. Suština zakona ekonomije obima zasniva se upravo na karakteristici fiksnih troškova, da po jedinici proizvoda stalno opadaju kako se povećava proizvodnja. Pod pretpostavkom da prosječni varijabilni troškovi ostaju nepromjenjeni, to i prosječni ukupni troškovi u dugom roku opadaju pri povećavanju obima proizvodnje.35 Grafički to izgleda ovako: Slika 10. Prosječni ukupni troškovi u dugom roku

Na grafikonu se uočava više mogućih kratkoročnih prosječnih ukupnih troškova (KPUT), koji odgovaraju primjeni različitih tehnologija proizvodnje. Do određene tačke (Q0) njihov minimum je sve niži, a nakon toga njihovi minimumi ponovo postaju viši (disekonomije obima). Kada se ove krive spoje jednom krivom koja ih dodiruje – dobijamo krivu dugoročnih prosječnih ukupnih troškova (DPUT) čiji padajući dio predočava zonu ekonomije obima ili velikih serija proizvodnje. Kriva DPUT pokazuje donju granicu prosječnih troškova koju je moguće postići uz poznate tehnologije, bez obzira na količine proizvodnje. U dugom roku u zoni ekonomije obima postiže se smanjenje jediničnih troškova proizvodnje primjenom efikasnije tehnologije. Ekonomija obima svojstvena je krupnim industrijskim preduzećima sa značajnom, masovnom proizvodnjom. Masovna proizvodnja nekog dobra, za razliku od proizvodnje u malim serijama, omogućuje sve veće uštede, odnosno Ovaj zakon formulirao je njemački ekonomista Karl Biher (K. Büher) 1910., a nazvao ga je i zakonom padajućih (degresivnih) troškova. 35

54

niže troškove po jedinici proizvoda, što se u praksi iskazuje kao porast ekonomičnosti. Rastući prinosi u odnosu na obim proizvodnje, mogu djelimično neutralisati zakon opadajućih prinosa, koji se javlja usljed nedovoljnosti ili ograničenosti jednog fiksnog faktora. Upravo masovna proizvodnja omogućuje značajne tehničke prednosti kao što su: uštede u energiji usljed korišćenja najracionalnijih postupaka i energetskih izvora; korišćenje automatizovanih postrojenja i robota; efekti specijalizacije, društvene i tehničke podjele rada; koncentracija finansijske moći, tehnološkog znanja i nauke u velikim proizvodnim sistemima itd. Naravno sve ovo su prednosti proizvodnje prvenstveno u krupnim industrijskim preduzećima, velikim korporacijama i, posebno, multinacionalnimj kompanijama, koje su u stanju da ulože velika sredstva u naučnoistraživačku djelatnost i druge aktivnost u cilju snižavanja troškova na bazi ekonomije masovne proizvodnje. Na taj način se stvaraju uslovi za osvajanje tržišta na svjetskom planu, kao i za nastanak monopola. 5.3.

ZAKON RASTUĆEG PRINOSA I ZAKON KONSTANTNOG PRINOSA

Zakon rastućeg prinosa ili zakon padajućih troškova glasi: povećavanje u zaposlenju rada i kapitala rezultira srazmjerno većom produktivnošću odnosno progresivnim povećavanjem prinosa. Ovaj zakon pokazuje rastuću moć tehničko-tehnoloških poboljšanja naročito u industriji. Neki ekonomisti su koristili ovaj zakon u pobijanju Maltusove teorije o stanovništvu. Ako su oba zakona u međusobnoj ravnoteži, onda govorimo o zakon konstantnog prinosa ili konstantnih troškova, koji je vrlo rijedak i koji vrlo kratko djeluje.

6. EKONOMSKE INSTITUCIJE I TRANSAKCIONI TROŠKOVI Uspostavljanje ekonomske organizacije najčešće ima za svrhu harmonizaciju odnosa između tržišnih subjekata, odnosno da obezbijedi nesputano odvijanje transakcija kao poslovnih operacija kojim se roba, novac i prava prenose sa jednog subjekta na drugi. Ekonomsko ponašanje tržišnih subjekata je uslovljeno institucijama, pod kojim se podrazumijeva jedan ustaljeni odnos između ekonomskih subjekata određen pravom, običajima i moralom. Ekonomske institucije su plod navika, običaja i propisa, koji determinišu pravila ljudske akcije i organizacije trajnijeg ekonomskog ponašanja. Najznačajnije ekonomske 55

institucije su vlasništvo i ugovori. Privatno vlasništvo je kroz historiju ključna institucija koja je opredjeljivala sve druge pojave u ekonomiji i društvu. Pravo privatnog vlasništva i autonomija u zaključivanju ugovora su postulati na čijoj osnovi je izgrađena robna privreda, Vlasništvo je to što uspostavlja autonomnost tržišnih subjekata, ravnopravnost u razmjeni, slobodu korišćenja i raspolaganja i odgovornosti spram predmeta vlasništva, čime se u okviru sistema slobodne konkurencije ostvaruje racionalna alokacija faktora proizvodnje i maksimiziranje rezultata. No, privatno vlasništvo nije važno samo zbog toga što utiče na efikasnost privrednih subjekata. Liberalni ekonomisti u privatnom vlasništvu nalaze izvor i garancije ekonomske i, u krajnjem, indivudualne slobode, a obje se svode na pravo vlasništva i mogućnost izbora. Prema tome, pojedinac je ekonomski slobodan samo onda ako je njegovo zakonito stečeno vlasništvo zaštićeno i ako je slobodan da se svojom imovinom koristi, razmjenjuje je i otuđuje bez narušavanja istih ili sličnih prava drugih osoba. Tržište je sistem koji omogućava privatnim poduzetnicima da obavljuju međusobne ekonomske aktivnosti – transakcije. Važnost institucija u ekonomiji/društvu stiče institucionalizam – pravac američke ekonomske misli, koji se razvio se u XX st., a koji se temelji na tezi da razumijevanje i objašnjenje ekonomske aktivnosti zahtijeva poznavanje institucija. Škola institucionalne ekonomije ističe da transakcija treba da bude osnovni predmet analize i da ekonomska organizacija najčešće ima svrhu da uskladi odnose između strana koje bi inače bile ili mogle da budu u konfliktu. Ova škola je zaslužna za razvijanje ekonomije transakcionih troškova ili, kako se još zove, ekonomije svojinskih prava. Shodno pristupu ove škole, najvažniji kriterij efikasnosti funkcioniranja ekonomske aktivnosti jesu transakcioni troškovi. U najširem smislu, pod transakcionim troškovima podrazumijevamo uslove koji onemogućavaju da tržište obavlja svoju funkciju efikasno za sve subjekte. U užem smislu, transakcione troškove čine oni troškovi koji ometaju izvršavanje obostrano korisnih transakcija. Pri tome treba istaći da tržište čine institucije (vlasništvo i ugovori) koje postoje radi obavljanja razmjene, tj. radi smanjenja troškova transakcije razmjene. Prema tome, vlasnička prava određuju transakcione troškove kao prepreke koje pri različitim strukturama vlasničkih prava ometaju razmjenu vlasničkih prava, odnosno, ostvarivanje obećanja iz ugovora. Svaki ekonomski sistem ima različite troškove nadzora i kontrole kojima se obezbjeđuje održavanje obećanja u razmjeni vlasničkih prava, kao i zaštite vlasničkih prava. Kao najznačajniji oblici transakcionih troškova pojavljuje se:36 (1) Troškovi sticanja informacija. Iako samo tržište omogućava jeftin proces, prenošenja informacija (cijene kao tržišni signali), u realnom svijetu su često ove informacije neraspoložive ili je njihovo sticanje preskupo, pa 36

E. Vilogorac, Uvod u ekonomiju, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevo, 2001., str. 52. 56

ekonomija funkcioniše manje efikasno nego što bi funkcionisala kada bi ove informacije bile besplatne. Isto tako, troškovi pregovaranja i ugovaranja mogu biti ograničavajući faktor za realizaciju obostrano korisnih transakcija, jer pregovarači mogu zbog međusobnog nepovjerenja produžavati vrijeme pregovora i tražiti dodatne zaštite obezbjeđenja svojih interesa u ovim ugovorima (što, dakle, znatno podiže visinu transakcionih troškova). (2) Troškovi po osnovu oporezivanja i regulatorne uloge države. Svako povećanje poreza smanjuje dohotke privrednih subjekata. Zbog toga će privredni subjekti, obično, prikrivati dio sklopljenih transakcija ili će, npr., zbog poreza na imovinu biti manje skloni da prodaju nekretnine, vrijednosne papire, umjetničke slike i sl. Na sličan način, zabrana prodaje lakih droga, ne samo da ne eliminira trgovinu njima, već izaziva znatan rast transakcionih troškova, jer prodavci prikrivaju prodaje, pa troškove i rizike, po ovom osnovu, prebacuju na korisnike (teže se stupa u „kontakt“ sa prodavcem, teško je imati informacije o kvalitetu robe itd.). (3) Troškovi u vezi sa strukturom vlasničkih prava na određenom segmentu ili tržištu u cjelini. Npr., zagovarači privatnovlasničkog odnosa prema prirodi i okolišu su uvjereni da kad god pravo vlasništva ne postoji, ili je loše definirano, ili neprimjenjivo, prestaje odgovornost i počinju štete i uništavanja Jednostavno, nema vlasnika da insistira na zaštiti. Da bi se spriječile štete i maksimizirale dugoročne koristi (očuvana sredina dugoročno koristi svima), uvode se kontrole i razna ograničenja ulova, ili sječe šuma, ali ni jedan od učesnika nije u stanju uspostaviti ovo ograničenje bez dugoročnih pregovora sa svim postojećim i potencijalnim učesnicima i enormnim transakcionim troškovima po tom osnovu. Nasuprot tome, „kad bi se ribe u moru mogle da ograde ili da se uspostavi vlasništvo nad vodom i vazduhom, problemi nestajanja ribe, odnosno zagađivanja vode i vazduha bili bi riješeni“ dakle, vlasnici privatnih ribnjaka mogu, bez pregovaranja, uspotaviti različita ograničenja u pogledu ulova ribe i, na taj način, drastično smanjiti transakcione troškove koji nastaju u okviru kolektivnog ili nedefiniranog vlasništva. Isto tako, transakcioni troškovi povodom uspostavljanja i održavanja vlasničkih prava pokazuju da društva sa većim stepenom povjerenja (tzv. socijalni kapital) imaju manje transakcione troškove. Ako ljudi, radeći u jednoj sredini, vjeruju jedni drugima zato što djeluju u skladu sa zajedničkim skupom etičkih normi, obavljanje posla manje košta. Društvo sa većim stepenom povjerenja biće sposobnije za organizacione inovacije: ovakve društvene vrline omogućile su, npr., Amerikancima i Japancima da razviju moderne korporacije. Pojedinci u društvima sa većim unutrašnjim nepovjerenjem, socijalnom i političkom nestabilnošću, imaju veće transakcione troškove u zaštiti svojih vlasničkih prava, sprovođenju ugovora, pa čak i ličnom sigurnošću. „Ako ljudi, ne vjeruju jedni drugim, oni će sarađivati jedino pod sistemom formalnih pravila i regulacija, do kojih se dolazi posredstvom 57

pogađanja formalnih pravila i regulacija, do kojih se dolazi posredstvom pogađanja, sporenja, dogovaranja i čije se važenje katkad mora osnažiti i sredstvima prinude“.37 Ovaj pravni aparat, koji služi kao supstitut za povjerenje, proizvodi dodatne troškove koje društva u kojima vladaju odnosi nepovjerenja, moraju da plate.

Deset ključnih principa funkcioniranja ekonomije* 1. Motivacija. Za angažiranje u ekonomskoj djelatnosti najvažnije je da postoji podsticaj koji djeluje da se poduzme ili ne poduzme određena aktivnost – od štednje i investicija do potrošnje. 2. Ništa nije besplatno. U uslovima rijetkosti resursa, korišćenje tj. upotreba resursa uvijek košta („nema besplatnog ručka“). 3. Slobodna razmjena stimuliše ekonomski progres. Tržišni učesnici se dogovaraju da izvrše razmjenu, jer uzajamno anticipiraju da će tako poboljšati svoj položaj. Tri su osnovna razloga zbog kojih je trgovina produktivna, odnosno zašto povećava bogatstvo ljudi: (1) trgovina kanališe robe i usluge ka onima koji ih najviše cijene; (2) razmjena omogućuje partnerima da profitiraju od specijalizacije u proizvodnji onih proizvoda u čijoj su proizvodnji najbolji, i (3) slobodna razmjena omogućava da ostvarimo dobit od zajedničkog napora, od podjele rada i prihvatanja metoda masovne proizvodnje. 4. Transakcioni troškovi otežavaju trgovinu; njihovim snižavanjem unapređuje se ekonomski progres. Visoki troškovi poslovnih transakcija smanjuju potencijalnu dobit od razmjene. Obrnuto, smanjenje troškova transakcija povećava dobit od razmjene i na taj način se stimuliše ekonomski progres. 5. Povećanje realnog dohotka zavisi od povećanja proizvodnje dobara i usluga. Viši dohodak i životni standard su zavisni od veće produktivnosti i proizvodnje. Postoji direktan odnos između nacionalnog dohotka po stanovniku i proizvodnje po stanovniku. Proizvodnja je izvor dohotka. 37

Vidjeti F. Fukyama, Trust, The Social Virtues and the Creation of Prosperity, Hamish, Hamilton, London, 1995. 58

6. Četiri izvora rasta dohotka su: (a) poboljšanje stručnosti radne snage, (b) akumulacija kapitala, (c) tehnološki progres, (d) bolja ekonomska organizacija. 7. Dohodak je naknada za pružanje ekonomskih usluga i stiče se ukoliko je naša ekonomska aktivnost korisna. To bi nam moglo poslužiti kao motivacija da se obrazujemo, obučimo i razvijemo svoje talente u onim oblastima koje drugi visoko cijene. Milioni potrošača, koji nikad nisu upoznali ni čuli za Voltona ili Gejtsa, ipak, imaju koristi od njihovog preduzetničkog talenta jeftinih proizvoda. Volton i Gejts su zaradili mnogo novca zato što su pomogli velikom broju ljudi. 8. Profit usmjerava poslovnu aktivnost u pravcu povećanja nacionalnog bogatstva, a odvraćaju ih od projekata koji rasipaju ograničene resurse. Ova funkcija je od životne važnosti. Države i društva, koja nisu u stanju da ovu funkciju valjano obave, mogu sa sigurnošću da očekuju stagnaciju. 9. Načelo „nevidljive ruke“ – tržišna cijena usklađuje pojedinačni i opšti interes. Ovaj je proces od vitalnog značaja za našu ekonomsku dobrobit. 10. Najčešći razlog pogrešnih ekonomskih odluka je ignoriranje sekundarnih efekata i dugoročnih posljedica. Političari, ili druge interesne skupine stalno naglašavaju, često i namjerno, kratkoročne kroisti koje slijede iz određene ekonomske politike, dok potpuno ignorišu dugoročne posljedice. ______________ * J.D. Gwartney, R. I. Stroup, What Everyone Should Know about Economices Prosperity, nav. prema prevodu: Ekonomija i prosperitet, Institut ekonomskih nauka, Beograd, 1996 .

Osnovni pojmovi POTREBE RIJETKOST EKONOMSKA DOBRA PROIZVODNA FUNKCIJA GRANICE PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI INPUTI – FAKTORI PROIZVODNJE MARGINALNA ANALIZA OPORTUNITETNI TROŠAK

RAČUNOVODSTVENI TROŠAK EKONOMSKI TROŠAK ZAKON OPADAJUĆIH PRINOSA MALTUSOVA TEORIJA STANOVNIŠTVA EKONOMIJA OBIMA EKONOMSKE INSTITUCIJE TRANSAKCIONI TROŠKOVI SOCIJALNI KAPITAL

Brzi kviz (1) Nacrtajte granicu proizvodnih mogućnosti za društvo koje proizvodi odjeću i obuću. Pokažite efikasnu tačku, neefikasnu tačku i nedostižnu tačku. (2) Da li po Vašem mišljenju BiH ima visoke ili niske transakcione troškove u ekonomiji? Zašto? Pitanja za ponavljanje 1. Iskažite problem oskudnosti! 2. Zašto je izbor (donošenje odluka) «ključni momenat svakog ekonomskog problema»! 59

3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18.

Navedite i pojasnite osnovne oblike ekonomskih aktivnosti! Objasnite i grafički prikažite proizvodnu funkciju! Zašto se svako društvo «mora suočiti s temeljnim ekonomskim pitanjima»? Objasnite i grafički predstavite krivu proizvodnih mogućnosti! Predstavite translaciju krive proizvodnih mogućnosti shodno tehnološkim promjenama! Ekonomski inputi (faktori proizvodnje) su: _____________________ Zašto poduzetništvo danas smatramo četvrtim faktorom proizvodnje? Šta je i zašto se javlja oportunitetni trošak? Zašto je u ekonomiji bitna marginalna analiza? Istaknite razliku ekonomskih i računovodstvenih troškova! Zašto djeluje i kako glasi zakon opadajućih prinosa? U analizi zakona opadajućih prinosa kakva je priroda nagiba krive marginalnih prinosa i krive ukupnih prihoda? Objasnite zašto! U čemu je suština Maltusove teorije stanovništva i s kojim zakonom o prinosima se ova teorija pobija? Istaknite važnost ekonomskih institucija po institucionalnoj školi! Na koji način vlasnička prava određuju transakcione troškove? Zašto društva sa većim socijalnim kapitalon imaju manje transakcione troškove?

TRŽIŠTE

1. POJAM I KLASIFIKACIJE TRŽIŠTA Tržište je osnovna i najznačajnija institucija ekonomskog sistema i jedna od najznačajnijih opštih ekonomskih kategorija. Mehanizam, funkcije i zakonitosti tržišta čine temeljni dio svake savremene privredne aktivnosti. 1.1. POJAM TRŽIŠTA Postoji nekoliko osnovnih značenja i teorijskih određenja tržišta: (1) Tržište je najprije definirano kao mjesto razmjene različitih roba. Radilo se o prostoru na kome se u određenom vremenu prodaju i kupuju najraznovrsniji proizvodi. U srednjem vijeku, ovi prostori funkcionišu kao lokalne pijace, trgovi i tržnice, koje čine trgovačke centre sela i gradova. Današnji izraz tržište i potiče od ondašnjih naziva za ova mjesta – na engleskom market, njemačkom markt, talijanskom mercato, francuskom

60

marché, španskom mercado, ruskom rynok, a na južnoslovenskim jezicima trg, tržinica. Danas tržišna razmjena nije vezana za određeni prostor, već se ostvaruje na različite načine uz pomoć savremenih komunikacijskih sredstava tako da mjesto više nije bitna odrednica tržišta. Na ovaj način fizičku prisutnost kupaca i prodavaca zamjenjuju različita sredstva i načini komuniciranja na daljinu, a prisutnost roba zamjenjuju uzorci, standardi, specifikacije, te razne uzanse u robnom prometu. (2) Tržište podrazumijeva oblik razmjene roba i usluga posredstvom novca, gdje važi istovjetnost cijena proizvoda iste vrste. Novčani oblik razmjene je nastao spontano sa razvitkom društvene podjele rada, specijalizacije i novca, a današnje tržište djeluje kao uređeni i ustaljeni proces razmjenskih odnosa. Jedna od najpoznatijih definicija kaže da je tržište «razvijeni mehanizam za nesvjesnu koordinaciju aktivnosti i ponašanja osamostaljenih ekonomskih subjekata», odnosno «mehanizam kojim kupci i prodavci međusobno djeluju da bi odredili cijene i količinu dobara ili usluga.»38 Određivanjem tržišta kao oblika razmjene roba i usluga posredstvom novca gdje važi istovjetnost cijena proizvoda iste vrste dolazimo do veličine tržišta39, pod kojim podrazumijevamo njegove granice u geografskom smislu i smislu asortimana koji se proizvode i prodaju na tom tržištu. Kao primjere geografskih granica tržišta uzmimo stanove i zlato. Tržišta stanova u Sarajevu su odvojena i različita od tržišta stanova u Zenici, Tuzli ili Travniku (stanove u ovim gradovima nije moguće prenijeti, npr. iz Tuzle u Zenicu, pa ne mogu ni konkurirati cijenama jedni drugima kao što to mogu stanovi unutar jednog grada), ali se nasuprot toga zlato kupuje na svjetskom tržištu, budući da se cijena zlata izjednačava, što je, opet, uslovljeno lakim prenosom zlata, i što spriječava značajniju razliku cijene zlata, npr., u New Yorku i Zenici, Zenici i Tuzli. Način na koji asortiman određuje veličinu tržišta pokažimo na primjeru goriva: tržišta benzina i tržište dizela mogu biti dijelovi istog tržišta zato što mnogi potrošači kupuju oba, ali, u principu, dizel gorivo nije dio tržišta benzina, jer automobili s benzinskim motorima ne funkcioniraju na dizel i obrnuto. 1.2. KLASIFIKACIJA I VELIČINA TRŽIŠTA Postoje razni kriterijumi za klasifikaciju tržišta. Tržište može da se definira prema: (1) broju učesnika u ponudi i tražnji, (2) raspoloživim supstitutima za određeni proizvod, (3) reakcijama jednih ponuđača na promjene cijena, (4) outputu ili kvalitetu drugih proizvođača istovjetnog proizvoda, (4) mogućnosti ulaska na dato tržište, (5) intervenciji države i (6) 38 39

P. Samuelson, W. Nordhausu, ibid. Prema R. S. Pindyck, D.L. Rubinfeld, op.cit., str. 9-10. 61

prema materijalno tehničkim kriterijumima po vrstama i količinama roba, sistemu prodaje, (7) prema geografskom rasporedu i sl. Između učesnika na tržištu uspostavlja se konkurencija, koja zavisi od broja ponuđača i kupaca i njihove tržišne moći. Tržišna moć (market power) predstavlja stepen uticaja prodavaca i kupaca na odvijanje tržišnih transakcija, u prvom redu na oblikovanje cijena. Ova moć je veća što je broj prodavaca i kupaca manji. I obrnuto, što je njihov broj veći to njihova tržišna moć manja – savršeno konkurentno tržište (mnoštvo kupaca i prodavaca) obezbjeđuje potpuno odsustvo svake tržišne moći. U nastavku teksta navodimo najvažnije klasifikacije tržišta: (A) Prema broju učesnika na tržištu i njihove tržišne moći obrazuju se različite tržišne strukture ili tržišna stanja (tipologija tržišta): ● potpuna ili savršena konkurencija (sa sa velikim brojem učesnika i na strani tražnje i na strani ponude); ● monopol (jedan učesnik na strani ponude) i monopson (jedan učesnik na strani tražnje); ● oligopol (mali broj učesnika strani ponude, koji su moćni) i oligopson (mali broj učesnika strani tražnje, koji su moćni); ● ograničena konkurencija (mješavina potpune konkurencije i monopola, gdje veliki broj proizvođača nudi diferencirani proizvod). Jedna od najpoznatijih i najjednostavnijih klasifikacija tipova tržišta (Štakelbergova, 1952.) prepoznaje devet tržišnih sdtanja i polazi od broja preduzeća na tržištu i njihove snage, pretpostavljajući da ih ima: mnogo (stanje potpune konkurencije), malo (stanje oligopola) i samo jedno preduzeće (stanje monopola). (B) Sa gledišta intervencije države razlikujemo: ● tržište bez intervencije države - slobodno tržište, u kome država ne određuje bitne odrednice poslovnih transakcija, npr. cijene i kamate, i ● vezano ili regulirano tržište, ako država interveniše na tržištu administrativnim mjerama i propisima. (C) Razvrstavanje tržišta prema materijalno-tehničkim kriterijumima se vrši na slijedeći način: ● globalna podjela tržišta obuhvata: tržište roba i usluga, tržište faktora proizvodnje (rada, kapitala i zemljišta), tržište novca i hartija od vrijednosti. ● prema teritorijalnom obuhvatu, tržište može biti: lokalno, regionalno, nacionalno i svjetsko tržište. ● prema obimu prometa, dijelimo trgovinu na veliko (grosističko tržište) i trgovinu na malo (detaljističko tržište). ● sa gledišta vrste robe, koje se na njemu razmjenjuju, razlikujemo, npr., tržište čelika, tržište nafte, tržište pšenice, tržište uglja, itd. 62

1.3. NELEGALNA TRŽIŠTA, KVAZITRŽIŠTA U ekonomijama nekih zemalja pojavljuju se pored legalnih ili pravih tržišta, i nelegalna tržišta, najčešće označena kao tzv. crna i siva tržišta. Crno tržište (black market) čine sva nelegalna tržišta koja nastaju kada su cijene fiksirane u smislu minimalnog ili maksimalnog nivoa, obično od strane vlade. U tom slučaju na crnom tržištu se obavljaju trgovinske transakcije po cijenama iznad tog nivoa. Crna tržišta nastaju najčešće u ratnim vremenima, ili etzv. ekonomijama nestašice (obično je to bila odlika bivših socijalističkih ekonomija). U nekim detaljnim klasifikacijama se u slučaju bivših socijalističkih ekonomija pored sivo-crnih tržišta, kao posebna izdvajaju i crvena, ružičasta i još neka specifična (kvazi) tržišta. Izraz kvazitržište dolazi otuda što su tržišta u komandnim ekonomijama bivših socijalističkih zemalja funkcionirala na znatno reduciraniji način od onih zemljama tržišne ekonomije (sa integralnim tržištima s jedne strane roba i usluga, a s druge s tržištima faktora proizvodnje: rada, kapitala i prirodnih resursa). Komandne ekonomije su obično isključivale (zabranjivale) ili znatno ograničavale tržišta faktora proizvodnje (npr. potpuno je isključivano tržište kapitala). Kvazi tržišta postoje uvijek kad cijene nisu u ravnoteži. Tabela 4. Vrste kvazi tržišta i način formiranja cijena Vrste (kvazi) tržišta

Vste (kvazi) tržišta Centralizovano određene cijene Legalna (uglavnom nepromjenjive cijene) tržišta Centralizovano određene cijene (promjenjive cijene) Sloboda učesnika na tržištu da sami odredeđuju cijene Polulegalna Cijene se slobodno formiraju, transakcije tržišta su nelegalne ali ih vlasti tolerišu Nelegalna Cijene se slobodno formiraju, transakcije tržišta su nelegalne ali ih vlasti ne tolerišu Izvor: I. Stojanović (1995, 15)

Način formiranja cijena Crveno tržište Ružičasto tržište Bijelo tržište Sivo tržšte Crno tržište

2. MEHANIZAM I FUNKCIJE TRŽIŠTA Većina ekonomskih pitanja i problema se danas u najvećem broju zemalja rješava preko tržišta. 2.1. KAKO TRŽIŠTE RJEŠAVA TRI EKONOMSKA PROBLEMA 63

U tržišnoj privredi odgovori na tri temeljna ekonomska pitanja – šta, kako i za koga proizvoditi - rješavaju se nevidljivim putem preko sistema cijena i tržišta u interakciji miliona preduzeća i potrošača koji stupaju u dobrovoljnu razmjen. 40 a) Šta će se proizvoditi određuje se novčanim glasovima potrošača, i to prema njihovim dnevnim odlukama šta će se kupiti. Poznata je Teorija o potrošačkom suverenitetu po kojoj potrošaču pripada primarna uloga u usmjeravanju proizvodnje («potrošač je suveren»). Novac koji pristiže u blagajne (račune) preduzeća pokazuje za kojim proizvodima postoji tražnja što će biti znak njihovim proizvođačima da ih više proizvode i, obratno, manje novčanih glasova (tj. kupovina) za druge proizvode znak je za njihovu manju proizvodnju ili, pak za prestanak proizvodnje. Odluke, dakle donosi sistem cijena, koji kroz ostvarenje profita ujedno odgovara da li je ostvarena uspješnost svakog učesnika na tržištu. b) Kako će se proizvoditi određuje se konkurencijom među različitim proizvođačima. Ovo pitanje se svodi na izbor načina i tehnološlih rješenja za proizvodnju dobara. U međusobnoj konkurenciji i borbi za profit, koja na tržištu ostavlja samo najuspješnije tržišne učesnike. Oni su, stoga, prinuđeni da se između više mogućnosti opredjele za onu koja najviše pridonosi ekonomičnosti proizvodnje (smanjivanje troškova proizvodnje i ostvarivanje veće zarade). Uspješniji su, dakle, oni ekonomski subjekti koji primjenjuju savršenije tehnološke metode i postupke. c) Za koga se proizvode dobra odlučuje se pomoću ponude i tražnje na tržištima faktora proizvodnje (rad, kapital, prirodni resursi). Ovo tržište određuje cijene faktora, tj. nadnice, rente, kamate i profite. Njihovim zbrajanjem dobijamo nacionalni dohodak. Neposredna raspodjela (tzv. primarna raspodjela) dohodaka među pojedincima je određena tržišnom cijenom - količinama faktora na: nadnice (rad), kamate (kapital), rente (zemlja) i profit (poduzetništvo). S obzirom da tržište, i pored moguće perfektnosti svog djelovanja, produkuje greške u raspodjeli ovih dohodaka, država vrši preraspodjelu (sekundarna prerapodjela) dohodaka u korist siromašnih i hendikepiranih osoba. Ekonomski red, a ne nered. Tržišni sistem sadrži unutrašnju logiku. On djeluje. Tržišni sistem je razvijeni mehanizam za nesvjesnu koordinaciju ljudi, aktivnosti i preduzeća preko sistema cijena i količina roba. To je komunikacijski uređaj za udruživanje znanja i akcija miliona različitih pojedinaca. Bez centralne memorije ili računanja, on rješava problem koji ni najmoćniji superkompjuter ne bi mogao danas riješiti, problem koji uključuje milione nepoznanica i jednačina. Niko nije izmislio tržište; pa ipak ono funkcionira izuzetno dobro.

40

Prema objašnjenju P. Samuelsona i W. Nordhausa, ibid. 64

Da bi stanovnici u gradovima uopšte opstali mora im biti organiziran tok dobara i usluga unutar i van grada. Milioni građana mogu mirno spavati bez straha za raspad razvijenih ekonomskih procesa o kojima ovisi egzistencija grada. «Zapanjujuća je činjenica da se te ekonomske aktivnosti koordiniraju bez ičije prisile ili naredbe iz nekog centra... (sve se odvija) bez intervencije vlade hiljade roba proizvode milioni ljudi, dobrovoljno, bez naredbe iz centra ili kakvog glavnog plana.» Tržišni mehanizam. Prvobitno je tržište bilo mjesto gdje su se kupovala i prodavala (razmjenjivala) dobra, odnosno prostor na kome važi istovjetnost cijena proizvoda iste vrste. U historiji je razmjena zaista i bila vezana za takve tržišne prostore na kojima se trgovalo među sudionicima u društvenoj podjeli rada. Zabilježeno je u srednjem vijeku da su trgovački stolovi prepuni gomilama maslaca, piramidama sira, svježom ribom i gomilama povrća – činili trgovačke centre sela i gradova. Danas razmjena i trgovina nisu više vezani za određene prostore usljed ekspanzija i globalizacija tržišnih tokova. Kupoprodaje se ostvaruju na najrazičitije načine uz pomoć savremenih komunikacijskih sredstava tako da mjesto više nije bitna odrednica tržišta, npr. elektronska tržišta za mnoga finansijska sredstva i usluge. Tržišta su mehanizmi putem kojih se susreću kupci i prodavci da bi razmijenili stvari. Bitno obilježje tržišta je da okuplja kupce i prodavce da bi odredilo cijene i količine. Tržište je mehanizam putem kojeg kupci i prodavci međudjeluju da bi nekoj robi odredili cijenu i količinu. U tržišnom sistemu sve ima svoju cijenu, koja je, zapravo, vrijednost toga dobra u novčanom obliku. Cijene predstavljaju uslove po kojima ljudi i preduzeća dobrovoljno razmjenjuju različite robe. Nadalje, cijene služe kao signali proizvođačima i potrošačima, jer odražavaju informacije o preferencijama potrošača, troškovima proizvođača, kao i svim problemima vezanim za vrijeme, lokaciju i okolnosti pod kojima se odvijaju ekonomske aktivnosti. Cijene koordiniraju odluke proizvođača i potrošača na tržištu. Više cijene smanjuju tražnju potrošača i potiču proizvodnju. Niže cijene potiču potrošnju i obeshrabruju proizvodnju. Cijene su ravnotežni kotačić u tržišnom mehanizmu. Nevidljiva ruka i savršena konkurencija. Tržišne privrede se temelje na privatnom vlasništvu, što omogućava efikasnu alokaciju resursa. U svojoj knjizi Bogatstvo naroda, koja predstavlja temeljnu knjigu moderne ekonomije, Adam Smit bio je oduševljen spoznajom reda u ekonomskom sistemu, koji se uspostavlja na principu «nevidljive ruke.» U privredi, zasnovanoj na privatnom vlasništvu i slobodi ugovaranja, A. Smit tvrdi da tržišne cijene harmonično usklađuju akcije pojedinaca motivisanih sopstvenim interesima sa općim interesom društva. Drugim riječima, u društvu postoji svojevrstan automatski mehanizam ili «nevidljiva ruka», koji obezbjeđuje da poduzetnici radeći u svom sopstvenom interesu, rade nesvjesno i ono što je u interesu društva kao cjeline: 65

«Svakog pojedinca zanima sopstveni interes, a ne interes društva. Ali rukovođen svojim sopstvenim interesom, on prirodno, ili bolje rečeno nužno, bira upotrebu koja je najpovoljnija za društvo ... njegova namjera je sopstvena korist, ali je on u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, vođen nevidljivom rukom da promovira cilj koji nije dio njegove prvobitne namjere ... Ostvarujući sopstveni interes, on društveni interes često unapređuje bolje nego kada zaista namjerava da ga unaprijedi.» (A. Smit, 1776.)

Prema ovakvom pristupu nema nikakve potrebe za bilo kakvim centralnim autoritetom koji će donosiocima poslovnih odluka određivati šta, kako i za koga proizvoditi. Taj posao obavljaju cijene. Ako određene robe nema na tržištu, pojedinci su spremni za takvu robu platiti veću cijenu, što će poduzetnici, naravno, iskoristiti, tj. povećati proizvodnju takve robe. Isto tako, ukoliko jedan proizvođač otkrije jeftiniji način proizvodnje od postojećeg, on će biti u stanju ponuditi veću količinu robe, ostvariće veći profit i ugroziće ostale konkurentske firme. Traganje za profitom povećava konkurenciju među proizvođačima, smanjuje cijenu i podiže kvalitet na dobrobit potrošača. Vidimo da povodeći se isključivo ličnim interesima (profitom), proizvođači unapređuju javni interes (interes potrošača i društva u cjelini). 2.2. FUNKCIJE TRŽIŠTA Primarna funkcija tržišta je da povezuje proizvodnju i potrošnju kroz sučeljavanje tržiše ponude i tržišne tražnje. Ona se raščlanjuje na četiri konkretne funkcije tržišta: informativna, alokativana, selektivna i distributivna. Također se mogu konstatovati: bitna uloga u informisanosti tržišnih subjekata preko sistema cijena, njegovi dinamički (pokretački) ekonomski efekti, inovativna uloga itd. 1. Informativna funkcija tržišta se ogleda u pružanju sudionicima na tržištu opštih informacija o stanjima ponude i tražnje za određenom robom/uslugom. Opštu tržišnu informaciju predstavlja tržišna cijena. Kretanje tržišne cijene signalizira o stanju ponude i tražnje i na taj način opredjeljuje donošenje odluka o ekonomskim aktivnostima. Npr. porast cijena na tržištu određene marke automobila znak je za proizvođače da povećaju proizvodnju tih automobila, ali u isto vrijeme će uticati na odluku potrošača da smanje kupovinu te marke i eventualno se odluče za kupovine nekih drugih, jeftinijih marki automobila. 2. Alokativna funkcija pokazuje uticaj tržišta na racionalnu ekonomsku raspodjelu faktora proizvodnje (rada, prirodnih resursa i kapitala). Zapravo, tržište omogućava alokaciju (razmještaj) faktora proizvodnje na jeftin i jednostavan način. Tako će zahvaljujući tržišnoj alokaciji, višak radne snage naći odgovarajuće zaposlenje gdje postoje bolji ekonomski uslovi (relativna nezasićenost i veća tražnja za investicijama). Na ovaj način se efikasna alokacija i efikasni ekonomski izbor proizvodnih postupaka, prilagođavaju potrebama.

66

3. Selektivna funkcija tržišta je selekcija samih privrednih subjekata, kroz odabir njihovih proizvoda i usluga na tržištu, a na osnovu tržišne konkurencije u kojoj opstaju samo efikasni (relativno produktivni) poduzetnici. Oni koji ne mogu da svoje individualne troškove proizvodnje i tržišne cijene (uz to kvalitet, dizajn, vrijeme isporuke, servisiranje itd) prilagode tržišnim zahtjevima i konkurenciji, ispadaju iz igre, pa se tržišna utakmica nastavlja i vodi uglavnom između srednje efikasnih i najefikasnijih. Na ovaj način se preko selekcije roba i proizvođača, obavlja i selekcija proizvodnih postupaka, tehnologija, organizacionih oblika privređivanja, instituta i svojinskih formi privrednih subjekata, itd. Tržište je u ovom slučaju relativno objektivan, ali neumoljiv, distributer novčanih prihoda i ekonomske vrijednosti, bilo u smislu stimulacije uspješnih, ili kažnjavanja neuspješnih učesnika u razmjeni. 4. Distributivna funkcija tržišta se, po pravilu, odnosi na primarnu raspodjelu nacionalnog dohotka, koja kroz proces tržišnog formiranja cijena faktora proizvodnje određuje dohotke njihovim vlasnicima (radnicima, vlasnicima kapitala, vlasnicima zemlje i drugih prirodnih resursa, poduzetnicima). Zbir dohodaka vlasnika faktora proizvodnje daje sumu nacionalnog dohotka jedne zemlje. Optimalna uloga tržišta se postiže samo ako je uspostavljeno jedinstvo svih nabrojenih funkcija tržišta. Prepreka ekonomskom uspjehu socijalističkih privreda, po poznatom američkom ekonomistu, nobelovcu, M. Fridmanu, bila je upravo u razdvajanju funkcija tržišta, naročito u razdvajanju uloge cijena u raspodjeli dohotka od uloge cijena u prenosu informacija i davanja podsticaja za pravilnu alokaciju ekonomskih resursa.41

3. TRŽIŠNA PONUDA I TRAŽNJA Tržište je određeno ukupnom ponudom i tražnjom različitih roba i usluga. Cijene i količine dobara kojima se trguje na tržištu zavisiće od preferencijala – želja kupaca i prodavaca. Dobra na tržištu kupci žele doći nabaviti po što nižim cijenama, a prodavci prodati po što višim cijenama. Ponašanje kupaca «opisuje» zakon tražnje, a ponašanje prodavaca zakon ponude koji će svojom interakcijom obezbjediti uspostavljanje tržišne ravnoteže.42 3.1. TEORIJA TRAŽNJE

41

M. Friedman, Market or Plan, The Centre for Research into Communist Economies, London, 1984. 42 C. Senford, N. Bradbury, Case Studies in Economics, Longman, 1987., str. 2. 67

Tražnja na tržištu proizilazi iz potrebe za robama/uslugama i nužnosti potrošnje. U tom smislu tržišna tražnja se definiše kao količina roba ili usluga koje su potrošači – kupci (domaćinstva, preduzeća) sposobni i spremni kupiti u određenom trenutku po određenoj cijeni. U analizi odnosa između cijena i tražnje polazimo od pretpostavke da su nepromijenjeni svi ostali faktori koji utiču na tražnju, osim promjena u cijeni (princip ceteris paribus). Količina prodatih roba u obrnutoj je srazmjeri sa visinom cijena, što znači da se tražnja povećava sa smanjivanjem cijene, odnosno smanjuje se sa povećanjem njene cijene. Pod količinom robe koju su potrošači spremni kupiti podrazumijevamo količinu koju potrošači žele i mogu kupiti po određenoj cijeni i u određenom periodu. Razvoj formalna teorija tržišne tražnje (ili potrošačke tražnje) prošao je kroz nekoliko etapa i karakterizira se slijedećim zakonima (modelima) tražnje: ● Opšti zakon tražnje (ili Maršalov zakon tražnje), ● Proširenje opšteg zakona tražnje (Valrasov zakon tražnje, SluckiHicks-Alenov zakon tražnje i Mur-Šulcov zakon tražnje) 3.1.1. Opšti zakon tražnje Prema opštem zakonu tražnje, tražnja za robom zavisi od njene cijene. Ovaj model tražnje po kome cijena isključivo određuje tražnju za robama na tržištu je prva etapa u razvoju teorije tražnje, a njenu prvobitnu veziju formulisao je francuski ekonomist Augustin Kurno (A. Cournot 1801-1877.), zbog čege se ovaj zakon tražnje naziva još i Kurno-Maršalov zakon tražnje. Po ovom modelu, na tržištu roba i usluga najvažniji je odnos između tržišne cijene i tražene količine, iz čega izvodimo zakon tražnje. A. Maršal izvodi zakon tražnje iz zakona opadajuće marginalne Zakon tražnje glasi: kada cijena roba korisnosti. Cijena marginalnog dobra na tržištu raste, tražnja za njima će kojeg potrošač kupuje je marginalna opadati, i obrnuto, sa opadanjem cijena tražnje. Pri većoj količini dobra cijena tražnja raste, uz neizmjenjene potrošač je spreman plaćati nižu ostale faktore. cijenu za dodatnu – marginalnu Dakle, sa snižavanjem cijena, raste jedinicu dobra, i obratno, u slučaju spremnost potrošača da kupe veću manje količine dobra potrošač je količinu roba/usluga, dok se sa spreman plaćati više za dodatnu povećavanjem cijena ova spremnost jedinicu tog dobra. smanjuje. Međusobni odnos cijena roba/usluga i tražene količine može se prikazati putem algebarske funkcije, tabelarno i grafički u koordinatnom sistemu (kriva tražnje). Funkcija tražnje izražava ovu gdje je: ovisnost tražnje i cijena u obliku d = tražnja x = roba (za kojom postoji tražnja) formule: dx = f (px). Dijagram te funkcije predstavlja krivu dx = funkcija tražnje 68

tražnje.

p = cijena robe x

Skala tražnje (tabela) može biti individualna i ukupna (agregatna). Individualna skala tražnje pokazuje nabavnu spremnost pojedinog kupca, a agregatna nabavnu spremnost svih kupaca na nivou nacionalne privrede. Za pretpostavljeni odnos tražnje za robom x imamo sljedeće stanje prikazano u tabeli 5: pri cijeni od 5 KM, kupci su spremni nabaviti 7 kg. Sa smanjivanjem cijene na 4 KM, kupci povećavaju svoje nabavke na 8 kg. Sa daljim smanjivanjem cijena kupci su stimulisani za još veće kupovine. Tako bi po cijeni od 3 KM kupci kupili 10 kg, a po 2 KM 13 kg i po cijeni od 1 KM kupili bi 18 kg. Tabela 5. Skala tražnje za robom X Situacija A B C D E

Cijena (P) 5 4 3 2 1

Količina tražnje (Q) 7 8 10 13 18

Iz tabele uočavamo da se cijene i obim tražnje nalaze u odnosu obrnute zavisnosti. Sa porastom cijena dolazi do opadanja tražene količine i obrnuto, sa padom cijena, raste količina tražene robe. Tražnja je najviša kada je cijena najniža (situacija E), odnosno najmanja kada je cijena najveća (situacija A).

Kriva tražnje je grafičko predstavljanje rasporeda tražnje i izvodi se iz skale tražnje. Kriva tražnje se prikazuje u koordinatnom sistemu i predstavlja geometrijski izraz funkcionalnih odnosa cijene i traženih količina robe. Slika 11. Kriva tražnje Kriva tražnje izražava zakonitost po kojoj veća cijena nekog dobra dovodi do manje tražnjeza tim dobrom, i obrnuto, niža cijena dovodsi do veće tražnje. Kriva tražnje pokazuje da tražnja predstavlja opadajuću funkciju cijena i količina roba, jer ako se na tržište iznese veća količina proizvoda, ta se količina može prodati samo uz nižu cijenu. Ovo pravilo se označava kao zakon opadajuće tražnje.

Prema Maršalu, univerzalno pravilo ponašanja krive tražnje jeste da je ona negativno nagnuta u čitavoj svojoj dužini. Ovo pravilo kasniji ekonomisti objašnjavaju na tri načina: (a) sniženje cijena privlači dotadašnje potrošače zamjenjivih roba čija cijena ostaje nepromijenjena, (b) sniženje cijena stimuliše da se u date kupovine uključe novi potrošači s nižim dohocima i (c) sniženje cijena stimuliše da se u date kupovine uključe i oni potrošači koji kod

69

viših cijena tu robu toliko da bi je tražili (npr. tražnja za ulaznicama za vokalni koncert). 3.1.2. Proširenje opšteg zakona tražnje Opšti zakon tražnje ima ograničeni domen, pošto se zasniva na pretpostavkama da su cijene ostalih i dohoci dati, a da se jedino mijenja cijena razmatrane robe. Da bi predhodna formula dx = f(px), koju smo označili kao Kurno-Maršalov zakon tražnje, dobila realniji oblik neki ekonomisti su je proširili uvlačenjem veličina cijena drugih roba, dohotka i preferencije potrošača, na osnovu čega su formirani: Valrasov zakon tražnje, Slucki-HicksAlenov zakon tražnje i Mur-Šulcov zakon tražnje. 1. Valrasov zakon tražnje. Osnivač škole ekonomske ravnoteže, Leon Valras formulisao je Valrasov zakon tražnje po kome tražnja ne zavisi samo od cijene te robe, već i od cijena drugih roba (supstituta i komplemenata), pa je formula tražnje dobila slijedeći izraz: dxi = Fi (p1,p2,.....pi,....pn), gdje su p1,p2,.....pi,....pn cijene svih drugih roba, pošto su suptsituti u izvjesnom smislu konkurentne robe. U prvom slučaju pretpostavimo da su U drugom slučaju, kretanje cijene robe x i y supstituti, pri čemu se robe x je praćeno istim najprije mijenja cijena robe x (px), sihronizovanim kretanjem cijene robe dok je cijena y (py) konstantna. y. Porast cijene robe x opet smanjuje Ako cijena robe x raste do tačke R, traženu količinu, ali ne tako snažno doći će do pomjeranja kupaca od robe kao u prvom slučaju, jer je i roba y x prema robi y, ali i do opadanja poskupila. Da bi se tražena količina prodaje robe x čak i pri malim smanjila u istom obimu kao ranije, promjenama u cijeni. potreban je veći porast cijene. Dakle, Međutim, ako cijena robe x pada pad cijene robe x neće privući kupce kupci će povećati tražnju robe x, a robe y, jer je i roba y pojeftinila. smanjiti tražnju robe y. Tražena količina se pomjera, ali uz znatno veće promjene u samoj cijeni. 2. Slucki-Hiks-Alenov zakon tražnje43 je dinamički model, primjenjiv u analizi tržišnih kretanja u određenom vremenskom periodu, koji u analizu tražnje uvlači i dohodak potrošača. U ovom slučaju, zakon tražnje uvlači u analizu tražnje ovisnost tražnje od dohotka potrošača i glasi: dxi = Fi (p1,p2,.....pi,....pn, I), pri čemu je I (incam) = dohodak. 43

Osnove ovog zakona dao je Evgenij Slucki (1880.-1948.), ruski ekonomist, profesor na Univerzitetu u Kijevu, a konačnom uobličenju zakona doprinijeli su britanski ekonomisti John Richard Hicks (1904.-1989.), profesor u Londonskoj školi, Kembridžu i Oksfordu, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1972. i Roj Džordž Daglas Alen (1906-1983), profesor na Londonskoj školi i Univerzitetu u Londonu. 70

Iz ovog zakona je izvedena dohodovna elastičnost tražnje. 3. Uvažavanje uticaja promjene preferencija na tražnju potrošača dovelo je do formiranja Mur-Šulcovog zakona tražnje.44 Tražnja je na ovaj način dinamizirana, jer je Mur-Šulcovog zakon uključio pored predhodne tri varijable i varijablu vremena (t), pa glasi: dxi = Fi (p1,p2,.....pi,....pn, I, t), pri čemu je t = vrijeme. U poređenju sa predhodnim zakonima tražnje, Mur-Šulcov zakon tražnje ima univezalnu empirijsku važnost (uključivanje varijable t omogućilo je primjenjivost zakona u analizi stvarnih kretanja na tržištu), zbog čega kažemo da „predstavlja najviši stepen u razvitku teorije (zakona) tražnje.“ 3.1.3. Odstupanja od opšteg zakona tražnje Od univerzalnog opšteg zakona tražnje (po kome „tražena količina raste sa padom cijena, a smanjuje se sa porastom cijena“) postoje tri primjera odstupanja, i to: a) Gifenova roba, b) Veblenov efekat i c) slučaj špekulacije. a) Gifenova roba. Nasuprot djelovanja zakona tražnje, koji djeluje kod normalnih roba, postoji tzv. Gifenov paradoks,45 koji važi kod inferiornih roba kod kojih se često dešava da porast cijena povećava njihovu potrošnju um jesto da je smanjuje. Dakle, kod povećavanja cijena neke manje vrijedne (inferiorne) robe tražnja za tom robom se povećava. Porast cijene hljeba, npr., dovodi kod siromašnih porodica da se odreknu tražnje za drugim skupljim prehrambenim robama (mesom i sl.) jer im preostaje malo dohotka za izdatke drugih roba, pa su prisiljeni kupovati još više hljeba. Sa rastom dohotka potrošača ove robe se sve manje traže na tržištu. Roba koje ima svojstvo da mu se povećava kupovina kada mu poraste cijene (nasuprot zakonu tražnje) naziva se Gifenova roba. Danas je malo vjerovatno da naiđemo na primjer ovakvog dobra u stvarnosti, a teoretski se razmatra jer «nije logički nemoguć». b) Veblenov efekat. 46 Luksuzne robe imaju visoke cijene a tražnja za njima je izraz određene eksluzivnosti. Fenomen po kome pad cijena neke robe neki potrošači tumače kao pad kvaliteta te robe i prestaju da je kupuju. Posljedica ovog efekta je da će kriva tržišne tražnje imati strmiji nagib nego što je inače slučaj. Čak može da ima nagib na gore što je u suprotnosti sa zakonom tražnje. Henri Mur (Henry Ludwell Moore, 1869.-1958.), američki ekonometričar, profesor na Univerzitetu Columbia u New Yorku; Teodor Šulc (Scultz, Theodore, W., 1902.1998.) američki ekonomist, profesor Univerziteta u Čikagu, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1979. 45 R. Gifen (Robert Giffen, (1837.-1910.), britanski novinar, ekonomist i statističar. Gifen je ovaj paradoks izveo u doba (kraj XIX stoljeća) dok je V. Britanijom vladala velika socijalna raslojenost a jedan sloj stanovništva – radnici, živio jako bijedno. 46 T. Veblen (Thorstein Bunde Veblen, 1857-1928), američki ekonomist i sociolog, osnivač institucionalističke škole, profesor na Univerzitetu u Čikagu. 44

71

c) Slučaj špekulacije. Uticaj predstave ljudi o kretanjima budućih cijena generira dva slučaja ponašanja. U prvom, određeni pad cijene ne izaziva povećanje tražnje, jer potrošači ocjenjuju da će se pad cijena nastaviti. U drugom slučaju, porast cijena usljed očekivanih političkih promjena ili nestašice roba izazvaće pravi juriš na prodavnice i kupovinu tih roba. 3.1.4. Promjena tržišne tražnje Djelovanje cijene na tržišnu tražnju Vidjeli smo da se po opštem zakonu tražnje, tražnja povećava sa smanjivanjem cijene, odnosno smanjuje se sa povećanjem njene cijene. Kada se mijenja cijena dobra, postoje dvije vrste efekata:47 ● mijenja se stopa po kojoj se može zamjeniti jedno dobro za drugo, i ● mijenja se ukupna kupovna moć dohotka potrošača. (1) U slučaju da, npr., dobro A postane jeftinije, to znači da se moramo odreknuti manje dobra B da bismo kupili dobro A. Promjena cijene dobra A promjenila je stopu po kojoj nam tržište omogućava da «zamjenimo» dobro B za dobro A. Mijenja se, dakle, razmjena između dva dobra (A i B) koja se nude potrošaču. Ova pojava – promjena tražnje zbog promjena stope razmjene između dva dobra naziva se efekat supstitucije. (2) Ako dobro A postane jeftinije, to, istovremeno, znači da ćemo za naš dohodak kupiti više dobra A. Snižavanje cijene nekog dobra nam se doima kao rast kupovne moći novca: iako je iznos novca kojim raspolažemo isti, povećala se količina dobra koju za naš novac možemo kupiti. U ovom slučaju, kada je promjena tražnje izazvana većom kupovnom moći naziva se dohodovni efekat. U slučaju promjene cijene promjene na tražnji se očituju duž krive tražnje (kao što pokazuje slika 3.10). Djelovanje necjenovnih faktora na tržišnu tražnju Međutim, osim cijena (sa oba efekta), na traženu količinu roba/usluga utiču i drugi faktori poput: promjena u dohotku kupaca, postojanje roba supstituta i komplementarnih roba, očekivanja potrošača, promjena ukusa potrošača, promjena strukture stanovništva, vremena. Promjena ovih necjenovnih faktora pomjera krivu tražnje naviše ili naniže (slika 12). Slika 12: Krive promjene tražnje

47

H.R. Varijan, ibid, str. 136. 72

Kako vodimo u narednom koordinatnom sistemu, u kojem apcisa predstavlja tražene količine, a ordinata cijene na tržištu, povećanje traženih količina roba/usluga pomjera krivu tražnje udesno i naviše, a smanjenje ulijevo i naniže.

Uz pretpostavku o konstantnosti cijena, promjene u navedenim faktorima bi se odrazile na tržišnu tražnju na sljedeći način: (a) Povećanje/smanjenje dohotka potrošača uslovljava povećanje (kriva tražnje se pomjera udesno) odnosno smanjenje (kriva tražnje se pomjera ulijevo) dotadašnje količine tražene robe. Ovo pravilo vrijedi samo za normalne robe (one robe čija se tražnja povećava sa povećavanjem dohotka, odnosno smanjuje se smanjivanjem dohotka potrošača), dok za inferiorne robe (one koje se upotrebljavaju zahvaljujući lošijem kvalitetu i nižoj cijeni) povećanje dohotka podrazumijeva smanjenje tražnje za ovakvim robama jer potrošači prelaze na potrošnju kvalitetnijih roba (npr., sa potrošnje margarina na puter, sa iznutrica na meso, itd.). (b) Postojanje supstituta odgovarajućoj robi podrazumijeva da uvijek možemo preći na robu supstitut ukoliko se poveća cijena robe koju smo do tada kupovali, iako se cijena robe supstituta ne mijenja. Naravno, moguća je i situacija pri kojoj smanjenje cijene robe supstituta privlači njenu tražnju, a smanjuju tražnju robe koju smo do tada trošili iako joj je cijena ostala ista. Npr., supstitut pamučnom džemperu je sintetički, jedna vrsta voća i povrća drugoj, jedna vrsta mesa drugoj (telećem mesu pileće meso) itd. Druge vrste robe su opet komplementarne, upotrebljavaju se uvijek zajedno (automobili i benzin, kafa i šećer). Promjena cijene jedne robe uslovljava i promjenu kupovine njene komplementarne robe. Npr. povećanje cijena automobila smanjuje kupovinu automobila, pri čemu smanjuje i tražnju benzina, iako je cijena benzina ostala nepromijenjena. (c) Promjena ukusa potrošača povećava ili smanjuje tražnju za određenim robama kao što je odjeća (tražnja za demode robom se rapidno smanjuje iako se cijena ne mijenja, pa čak iako se cijena smanjuje). U istom smislu djeluje i vrijeme, bilo da u određenoj sezoni i u skladu sa klimatskim prilikama se povećava ili smanjuje tražnja za određenim robama, iako im cijena ostaje ista. Štaviše, po prolasku sezone nekim odjevnim predmetima potrošači nisu spremni na kupovinu iako se cijena tim robama tada obično smanjuje. (d) Očekivanja povećanja cijena (nastojanje potrošača da sadašnjim povećanim kupovinama preduprijede buduće povećanje cijena), mogućnost 73

kupovine na kredit (povećavanje tražnje za robom), kao i razni psihološkopolitički faktori i sl., utiču i mijenjaju tražnju neovisno od dohotka i cijena. (e) Tržišna tražnja zavisi i od broja kupaca. Ukoliko se ovaj broj povećava, tražena količina na tržištu bila bi veća, a kriva tražnje bi se pomjerila udesno. 3.2. TEORIJA PONUDE 3.2.1. Pojam i zakon ponude Tržišnu ponudu čini količina dobara i usluga koju su ponuđači (proizvođači i trgovci) spremni da ponude na određenom nivou cijena i u određenom vremenskom periodu. Izvor ponude je proizvodnja, mada nije u potpunosti identična sa njom.

Iz pojma ponude proizilazi zakon ponude, koji glasi: količina dobara i usluga koju ponuđači žele i mogu ponuditi tržištu, povećava se sa povećanjem cijena, i obrnuto, smanjenje cijena roba/usluga izaziva smanjenje ponuđene količine.

Međusobni odnos cijena roba/usluga i ponuđene količine može se, kao i u slučaju tražnje, prikazati: tabelarno (skala ponude), grafički u koordinatnom sistemu (kriva ponude) i putem algebarske funkcije. Funkcija ponude izražava ovu zavisnost ponude i cijena kao sx=f (px) gdje je: i pokazuje da se promjenom cijene robe sx = ponuđena količina za robom x px = cijena robe x x mijenja i tražnja za tom robom. Skalu ponude prikažimo na istom slučaju roba x i tržišnih cijena (od 5, 4, 3, 2, 1 KM) kao i kod tražnje. U ovom slučaju, za pretpostavljenu ponudu X robe, imamo slijedeće stanje prikazano u tabeli: ponuđači su pri najvećoj cijeni od 5 KM spremni ponuditi najveću količinu robe, odnosno 16 kg. Sa smanjivanjem cijena na 4 KM, prodavci smanjuju svoje prodaje na 14 kg. Sa daljim smanjivanjem cijena na tržištu robe x, prodavci su sve više destimulirani za njenu ponudu (proizvodnju), a pri najmanjoj cijeni od 1 KM, nije im uopšte isplativa proizvodnja, pa ponuda potpuno izostaje.

Tabela 6. Skala ponude za robom Situacija Cijena Obim (P) količina ponude (Q) A 5 16 B 4 14 C 3 10 D 2 5

Iz tabele vidimo da se cijena i obim ponude nalazi u upravnoj srazmjeri. Sa rastom cijena dolazi do rasta ponude (proizvodnje) robe i obrnuto, sa padom cijena, pada i količina tražene robe. Ponuda je najveća kada je cijena najveća (situacija A), odnosno ponuđena količina opada sa padom cijena 74

E

1

0

(situacije B, C, D, E).

Slika 13. Kriva ponude Kriva (funkcija) ponude kreće se s lijeva na desno, i ima uzlazni smjer, što izražava činjenicu da rast cijena utiče na povećanje ponuđene količine. Rast cijena djeluje podsticajno na rast proizvodnje, pa se funkcija ponude često označava i kao pokretačka ili podsticajna funkcija.

3.2.2. Promjena ponude

Kao i u slučaju tražnje, na ponudu utiču i drugi faktori osim cijena, kao što su: promjene u tehnologiji, promjene cijena inputa, promjene cijena sličnih proizvoda (supstituta) i promjene očekivanja. To znači da uz promjene cijena, što izaziva promjenu ponude duž krive ponude (obično u kraćem roku), na pomjeranja same krive ponude utiču drugi faktori, uglavnom, usljed promjena na strani proizvodnje. Slika 14. Promjena ponude Povećanje ponuđenih količina roba i usluga pomjera krivu ponude udesno i naniže, a smanjenje ulijevo i naviše. Na promjenu na strani ponude utiču promjene u tehnologiji i troškovima inputa, kao i promjene cijena drugih relevantnih roba, te očekivanja ponuđača (proizvođača i trgovaca).

(a) Kao jedan od najznačajnijih faktora koji utiče na ponudu, promjene u tehnologiji, po pravilu, snižavaju troškove proizvodnje i povećavaju ponudu za istu cijenu, odnosno utiču na pomjeranje krive ponude prema desno. (b) Promjene troškova inputa (rad, kapital, repromaterijal, gorivo) mijenja uslove privređivanja tako što povećavaju ili smanjujuju cijene inputa. Povećavanje cijene inputa (npr. usljed naraslih troškova za poljoprivredne mašine, đubrivo i gorivo), uz nepromijenjene ostale uslove, uticaće na smanjenje ponude i proizvodnje pšenice, što pomjera krivu ponude ulijevo. Obrnuto, smanjenje cijena inputa utiče na povećanje ponude, odnosno ima isti efekat kao unapređenje tehnologije. 75

(c) Promjene cijena drugih relevantnih roba/usluga odraziće se na promjenu ponude date robe/usluga, bez obzira na visinu njene cijene. Npr., povećanje cijena telećeg mesa može smanjiti ponudu pilećeg mesa ili ribe, kao alternativnih proizvoda. Ili, povećavanje cijene goriva može usloviti smanjenje proizvodnje i prodaje automobila. (d) Očekivanja budućih promjena cijena naviše (najčešće kod povećanja cijena nafte i naftnih derivata), dovodi do smanjenja ponude (privremene nestašice). Suprotna situacija je kada ponuđač očekuje smanjenje cijena jer se tada povećava ponuda i pri istoj cijeni. (e) Ponuda na tržištu zavisi i od broja prodavaca. Ako se jedan broj prodavaca povuće iz posla, ponuda na tražištu bi opala (kriva ponude se pomjera udesno), i obratno, ako se broj prodavaca poveća i ponuda na tržištu se povećava (kriva ponude se pomjera ulijevo).

4. ELASTIČNOST TRAŽNJE I PONUDE Vidjeli smo da se promjene tražnje i ponude javljaju u zavisnosti od korelacija količina sa cijenama i drugim faktorima. Način na koji tražnja i ponuda odgovaraju na ove promjene izražava pojam elastičnosti. Fenomen elastičnosti48 u teoriji tržišta izražava stepen u kome se tražnja i ponuda mijenjaju u odnosu na promjene cijena i drugih faktora, što možemo iskazati i kao mjeru osjetljivosti ponuđača i potrošača na promjene u cijeni. 4.1. ELASTIČNOST TRAŽNJE Zakon tražnje nam je već pokazao da su promjene tražnje zavisne od kretanja cijena i kretanja dohodaka stanovništva. Zbog toga govorimo o elastičnosti tražnje,49 koja pokazuje da li i u kom stepenu tražnja za nekom robom reaguje na promjene cijene te robe (ili na cijene drugih roba) i promjenu dohotka. Elastičnost tražnje može biti: Tražnja je elastična kada promjene ● cjenovna elastičnost (reakcije na cijena ili dohotka izazivaju znatno cijene), povećanje ili smanjenje tražnje. ● dohodovna elastičnost (reakcije na Tražnja je neelastična kada se tražnja dohodak), mijenja ili neznatno mijenja prema ● unakrsna elastičnost (reakcije na promjenama cijena i dohotka. promjene cijena drugih roba).

Pojam elastičnosti je preuzet iz prirodnih, fizičkih nauka, gdje se smatra da je neko tijelo elastičnije ako mu se prvobitni oblik mijenja pod uticajem vanjskih faktora. 49 Pojam elastičnosti tražnje prvi je formulisao francuski ekonomista A. Kurno, ali je detaljna matematička mjerenja elastičnosti i geometrijsku interpretaciju dao A. Maršal. 48

76

4.1.1. Cjenovna elastičnost (elastičnost tražnje na cijenu) a) Pojam i kategorije cjenovne elastičnosti Cjenovna elastičnost je mjera reakcije (osjetljivosti) potrošača na promjene cijena odgovarajuće robe. Mjeri se koeficijentom elastičnosti tražnje (Et) kao odnosom procentualne promjene količine tražnje i procentualne promjene cijena. Procentualne promjene se izračunavaju na osnovu promjena količine tražnje i cijena, i dijeljenjem svake od promjena sa inicijalnom količinom i cijenom. Promjena tražnje (povećanje ili smanjenje) u % Et  Promjena cijena (povećanje ili smanjenje) u % Obrazac za izračunavanje koeficijenta pri čemu su: cjenovne elastičnosti tražnje (Et) glasi: E t = koeficijent cjenovne elastičnosti T2 - T1 T1 = inicijalna količina tražnje T2 = količina tražnje nakon promjena (T  T2 ) / 2 Et  1 cijene C 2 - C1 C1 = inicijalna cijena (C1  C 2 ) / 2 C2 = nova cijena Prema ovom obrazcu koeficijent cjenovne elastičnosti tražnje (Et) predstavlja uvijek negativnu veličinu, jer se potraživana količina smanjuje kada cijene rastu, što znači da se kreću se u suprotnim smjerovima. Zbog toga je A. Maršal naprijed stavio znak minus i time dobio slijedeći izraz: E t   T  C  1 C  T Koeficijent elastičnosti tražnje, može biti veći od 1, jednak 1 i manji od 1, na osnovu čega imamo slijedeće elastičnosti: (a) elastična tražnja ( E t >1), što znači da se tražnja jedne robe brže mijenja od promjene cijene te robe (npr. promjena cijene od 10 % izaziva promjenu traženih količina od 15 %, pa koeficijent elastičnosti iznosi Et = 1,5); (b) jedinična elastičnost ( E t = 1), što znači da se cijene i tražnja mijenjaju po istoj stopi (npr. promjena cijene jedne robe od 10 % izaziva promjenu traženih količina te robe, također, za 10 %); (c) neelastična tražnja ( E t < 1), što znači da se tražnja sporije mijenja od promjene cijene (npr. u slučaju da promjena cijene od 10 % izaziva promjenu traženih količina od 5 %, koeficijent elastičnosti je Et = 0,5); Grafički se različite kategorije elastičnosti ovako mogu prezentirati: (1) Elastična tražnja

(2) Jedinična ili stabilna elastična tražnja

(3) Neelastična tražnja

77

Slika 15: Cjenovna elastičnost tražnje

Iz grafičkog prikaza osnovnih kategorija elastičnosti jasno se vidi kako stopostotno smanjenje cijene utiče na povećanje potraživane količine: (1) u ovom slučaju potraživana količina je srazmjerno veća od smanjenja cijene, a to znači da je tražnja elastična; (2) kod stabilne tražnje potraživana količina tačno kompenzira smanjenje cijene; (3) slučaj na slici 15 pokazuje da srazmjerno smanjenje cijene vodi manjem povećanju potraživane količine, odnosno, ove komparacije slučajeva elastičnosti potpunije objašnjavaju sliku 14 koja pokazuje slabo reagovanje količine na povećanje cijene, a to su slučajevi neelastičnosti tražnje. Pored ovih osnovnih kategorija elastičnosti imamo i dva ekstremna slučaja: potpuno elastična tražnja i potpuno neelastična tražnja.

Ekstemni oblici elastičnosti tražnje Slika 16. Potpuno elastična tražnja

Slika 17. Potpuno neelastična tražnja

Slika pokazuje da potpuno (savršeno) elastična tražnja (slika 16) ima oblik horizontalne linije (pararelne sa apcisom na koju je nanesena količina roba) i pokazuje da mala promjena u cjenama dovodi do beskonačno velike promjene u tražnji (tj. mali porast cijene obustavlja tražnju, a mali pad cijene izaziva beskrajno povećanje potraživane količine).

78

Potpuno neelastična tražnja (slika 17) ima oblik vertikalne linije i odražava pojavu da promjena cijena ne izaziva nikakve promjene u tražnji za robama. U realnoj praksi preduzeća ne susreću se ovakvi ekstremi, ali se koriste u teorijskim razmatranjima tržišne situacije preduzeća u uslovima potpune konkurencije, pokazujući da je cijena za preduzeće data veličina. To označava da preduzeća u potpunoj konkurenciji imaju mali dio ponude, pa svojim djelovanjem (povećanjem ili smanjenjem obima proizvodnje) nisu u stanju uticati na cijenu. b) Faktori koji određuju elastičnost tražnje Elastičnost tražnje, u opštim slučajevima, određuju slijedeći faktori: (1) Luksuzna roba i robe životne potrošnje će imati različitu elastičnost tražnje, pri čemu je tražnja svakodnevnih životnih namirnica (hljeb, mlijeko, so, električna struja) relativno neelastična (Et < 1) za razliku od luksuznih potreba i dobara (automobili, skupa odjeća, zlatni nakit) koje, po pravilu, imaju elastičnu tražnju (Et >1); U uslovima potpune konkurencije, kriva tražnje je savršeno elastična, što znači da se tražnja mijenja brže od promjena cijena. (2) Učešće potreba u dohotku pokazuje da je tražnja za robama čije je učešće u porodičnim dohocima nebitno, neelastična (npr. pasta za zube) u odnosu na tražnju dobara koja zahtjevaju veći procenat dohotka, kao što su nova kuća, novi automobil i sl. U uslovima potpunog monopola, tržišna tražnja je neelastična, što znači da učesnici na tržištu (potrošači) ne reaguju na promjene monopolskih cijena jer su prinuđeni na kupovinu monopoliziranih roba (ne postoji tržišna mogućnost izbora robe drugih ponuđača). (3) Mogućnost supstitucije u potrošnji pokazuje veću elastičnost kod roba koje se mogu zamjeniti potrošnjom drugih roba. Npr., dok se šećer može zamijeniti medom ili surogatom, pa mu je tražnja elastična, so se ne može supstituirati drugim proizvodom pa joj je tražnja neelastična. (4) Vrijeme djeluje na elastičnost tražnje tako što tražnju čini elastičnom na duži rok, nego što je slučaj sa procentualnim pomjeranjem obima tražnje u kratkom roku. Primjeri Primjer 1: Dnevna tražnja jabuka na lokalnoj pijaci je 2000 kg uz cijenu 1,30 KM/kg. Nakon smanjenja cijene na 1,10 KM, dnevna tražnja se povećala na 2500 kg. Kolika je cijenovna elastičnost tražnje jabuka nakon smanjenja cijena? Zadatak: Izračunaj koeficijent cjenovne elatičnosti za ove jabuke. Izračunavanje: A: Količina = 2000 kg/dan B: Količina = 2500 kg/dan

Cijena = 1,30 KM/kg Cijena = 1,10 KM/kg 79

Prema obrascu za izračunavanje koeficijenta cjenovne elastičnosti, imamo:

Et 

(2500 - 2.000)  (1,30  1,10) / 2 500  1,20   - 1,33 (1,10 - 1,30)  (2.000  2.500) / 2  0,20  2.250

Izračunati koeficijent cjenovne elastičnosti pokazuje da na svakih 1 % promjene cijene potrošači povećaju kupovinu za 1,33 %. Tražnja za jabukama u ovom slučaju je elastična (Et >1), što znači da se tražnja za jabukama brže mijenja od promjene njene cijene. Negativan predznak cjenovne elastičnosti (Et = -1,33) je u skladu sa zakonom tražnje, kojem kako smo već utvrdili, sa snižavanjem cijena raste spremnost potrošača da kupe veću količinu roba, dok se sa povećanjem cijena ova spremnost smanjuje. U ekonomskoj teoriji, elastičnost tražnje se iskazuje bez negativnog predznaka, što znači da u našem slučaju iznosi 1,33. Primjer 2: Odmah po vađenju krompira njegova cijena je bila 5 KM, a potraživana količina za zimnicu (tražnja) 50 kg po stanovniku. Nakon izvjesnog vremena cijena se povećala na 8 KM a potraživana količina smanjena je na 45 kg. Zadatak: Izračunaj koeficijent cjenovne elatičnosti za krompir i predstavi grafički. Prema obrascu za izračunavanje koeficijenta cjenovne elastičnosti, imamo:

Et 

(45 - 50)  (5  8) / 2  5  6,5   0,2 (8 - 5)  (45  50) / 2 3  47,5

Slika 18. Neelastična tražnja i reakcije potraživane količine na promjene cijene Pošto je Et = 0,2 (dakle, Et<1) , tražnja za krompirom u intervalu od F do F’ ima neelastičan karakter. Primjer s krompirom odlično pokazuje da hrana neophodna za egzistenciju slabo reaguje na promjene cijena. U principu, sve robe široke potrošnje su neelastične, jer je potraživana količina slabo osjetljiva na promjene cijena.

4.1.2. Unakrsna elastičnost tražnje Unakrsna elastičnost (Eu) pokazuje reakcije (osjetljivost) količine tražnje jedne robe (npr. robe A) na promjene cijena druge robe (robe B,

80

odnosno promjene njene cijene = ΔCB). Radi se o korelaciji sa robama supstitutima i komplementima.50 Računa se prema obrascu:

Eu 

promjena kolicine tražene robe A QA / A , odnosno E u  promjena u cijeni robe B CB / CB

Nezavisne robe kao što je so cjenovno su neelastične u odnosu na šećer koji ima više supstituta (med, pekmez i drugo). Unakrsna elastičnost tražnje ispituje postojanje odnosa supstitucije i komplementarnosti između nekih proizvoda, tj., ona mjeri kolike su procentualne promjene potraživane količine proizvoda X u odnosu na procentualne promjene proizvoda Y, uz ceteris paribus, što znači da se ostale pretpostavke ne mijenjaju, pa ni cijena proizvoda X. 4.1.3. Dohodovna elastičnost tražnje Dohodovna elastičnost tražnje (Ed) pokazuje reakcije (osjetljivosti) količine tražnje na raspoloživi dohodak. Definiramo je kao odnos procentualne promjene tražnje po osnovu procentualne promjene dohotka, a računa se prema obrascu: promjena tražnje Ed  , promjena dohotka Po pravilu je dohodovna elastičnost tražnje pozitivan koeficijent, a samo izuzetno negativan. Pri pozitivnom koeficijentu, ako je veći od 1, tražnja je s obzirom na dohodak elastična, a ako je manji od 1, onda je tražnja neelastična. Ako je vrijednost koeficijenta veća od nule, to znači da tražnja raste s povećanjem dohotka. Radi se o proizvodima iz klase superiornih (normalnih) dobara kao što su: hrana, odjeća, obuća, stanovanje, školovanje, medicinska zaštita i drugo. U okviru ovih dobara, podjela se vrši na: sredstva neophodna za egzistenciju (01). Ima proizvoda čija se tražnja smanjuje s povećanjem dohotka. To je, na primjer, hrana lošije kvalitete, koja se napušta s većim dohotkom. Za takve proizvode dohodovna elastičnost ima negativnu vrijednost (Ed<0). Dohodovna elastičnost tražnje nije tako precizna mjera kao cjenovna, jer je dohodak širok pojam koji obuhvata razne vidove i nivoe ostvarivanja. Međutim, primjena dohodovne elastičnosti je korisna pri predviđanjima tražnje pod raznim ekonomskim uslovima.51 Ovo se posebno odnosi na proizvode visoke elastičnosti, koji reaguju na promjene nivoa dohotka. Postoje tri glavna faktora koji određuju cjenovnu elastičnost tražnje i to: a) stepen supstitucije drugim proizvodima; b) nivo dohotka potrošača; c) dužina vremena u kojem potrošači adaptiraju nabavnu spremnost promijenjenim cijenama. Prema: Waud R. N., Economics, 4. ed., Harper & Row, Publishers, Inc. New York, 1989., str. 460 - 462. 51 D. Salvatore, 1994., ibid., str. 96. 50

81

Reakcija tražnje odnosno potrošača na promjene u dohotku izražena je Engelovim zakonima,52 formuliranim na sljedeći način: (a) udio izdataka za hranu smanjuje se s rastom dohotka, (b) dio izdataka za odjeću i obuću ostaje približno nepromijenjen bez obzira na dohodak, (c) sličan slučaj je i sa izdacima za stan i užitke i (e) što se dohodak više povećava, to je veći udio tzv. raznih izdataka (npr. za zdravlje, kulturne i sportske potrebe i sl.). Savremena istraživanja ovih zakona, koji su formulirani u XIX st. na osnovu podataka o tadašnjim porodičnim budžetima u Pruskoj (današnja Njemačka), su pokazala da su prvi i četvrti Engelov zakon potvrđeni, dok su drugi i treći demantirani, tj. nemaju opću važnost. Opšti zaključak je da domaćinstva s malim dohocima troše veći udio svog dohotka na najnužnije potrebe, dok domaćinstva s većim dohocima imaju manja učešća najnužnijih potreba u svom dohotku a povećava im se udio ostalih potreba u dohotku. 4.2. ELASTIČNOST PONUDE Elastičnost ponude (Ep)označava mjeru reakcije prodavac na promjene cijena, i izračunava se kao odnos procentualne promjene količina ponude i procentualne promjene cijene. Cjenovna elastičnost ponude se izračunava po slijedećem obrascu: P2 - P1 (P  P2 ) / 2 Ep  1 P2 - P1 (P1  P2 ) / 2

gdje su: P1= inicijalna količina ponude P2= količina ponude nakon promjene cijene C1= inicijalna cijena C2= nova cijena

Cjenovna elastičnost ponude može biti: (1) Elastična ponuda, ona kod koje je koeficijent elalstičnosti veći od 1 (Es >1). To znači da ponuda ima jači intenzitet promjene od cijene, odnosno da određen porast cijena izaziva srazmjerno veći rast ponude. Npr. cijena jabuke poraste za 10 % izazove rast ponude (proizvodnje) jabuka od 15 %. (2) Potpuna, beskonačna elastičnost (Es = ~) je ona gdje je zavisnost ponude od cijene najveća, odnosno gdje je i namanja promjena cijena dovodi do višestrukog rasta ponuđenih količina. Ernst Engel (1821.-1896.), njemački ekonomist i statističar, koji je znatno doprinio usavršavanju statističkih istraživanja i sistemskom prikupljanju i objavljivanju statističkih podataka. 52

82

(3) Neelastična ponuda je ona kod koje je koeficijent elastičnosti manji od 1 (Es < 1). To znači da cijene rastu brže od ponuđenih količina. Npr. kad bi cijene jabuka porasle za 10 %, a ponuđene količine za 5 %. (4) Jedinična elastičnost ponude (Es = 1) je ona kod koje se cijene i ponuđene količine mijenjaju u istoj srazmjeri. Npr. cijena jabuka poraste za 10 % i ponuđena količina poraste za 10 %. (5) Nulta elastičnost (Es = 0) je ona koja izražava odsustvo svake funkcionalne veze između cijena i ponuđenih količina. (6) Potpuna beskonačna elastičnost (Es = ~) je ona gdje je zavisnost ponude od cijene najveća, odnosno gdje i najmanja promjena cijena dovodi do višestrukog rasta ponuđenih količina. Kao i u slučaju elastičnosti tražnje, i ovdje postoje ekstremni slučajevi potpuno elastične ponuda i potpuno neelastične ponuda, što prikazujemo na sljedećem grafikonu.

Ekstremni oblici elastičnosti ponude Slika 17. Potpuno elastična ponuda Slika 18. Potpuno neelastična ponuda

Prema grafičkom predstavljanju, potpuno elastična ponuda (slika 17) ima oblik horizontalne linije i pokazuje da mala promjena u cijenama dovodi do beskonačno velike promjene u ponuđenim količinama. Potpuno neelastična ponuda (slika 18) ima oblik vertikalne linije i odražava pojavu da promjena cijena ne izaziva nikakve promjene u proizvodnji i ponudi roba. S obzirom na pozitivan nagib krive (funkcije) ponude, što odražava pravilo da se promjena cijena i količine ponude mijenjaju u istom smjeru (veća cijena, veća ponuda i obratno) duž krive ponude, cjenovna elastičnost ponude je uvijek pozitivna. Za elastičnost ponude od posebnog je značaja vrijeme. Da bi, kao odgovor na povećanje cijena, postojeći proivođači povećali ponudu neophodno je da povećaju kapacitete (izgradnja novih pogona, kupovina nove opreme i sl.). Isto tako, za ulazak novih proizvodjača, privučenih većim cijenama, potrebno je izvjesno vrijeme. U skladu s tim, elastičnost ponude je veća dugoročno nego kratkoročno. Primjer: 83

Dnevna ponuda krušaka na lokalnoj pijaci je 1.000 kg uz cijenu 1,50 KM/kg. Nakon povećavanja cijene na 1,70 KM dnevna ponuda se povećala na 1.200 kg. Kolika je cijena elastičnost ponude krušaka nakon povećavanja cijene?

P1 = 1.000 kg/dan P2 = 1.200 kg/dan

Izračunavanje: C1 = 1,50 KM/kg C2 = 1,70 KM/kg

Prema obrascu za izračunavanje koeficijenta cjenovne elastičnosti, imamo:

Ep 

(1.200 - 1.000)  (1,50  1,70) / 2 200  1,60   0,18 (1,70 - 1,50)  (1.000  1.200) / 2 0,20  2.220

Dakle, na svakih 1 % promjene cijene krušaka ponuđači povećaju ponudu krušaka 0,18 %. Ponuda za kruškama je neelastična. (Ep< 1), što znači da cijene rastu brže od ponuđenih veličina.

5. CIJENA KAO ELEMENAT TRŽIŠNE PRIVREDE Cijene su osnovni element tržišta, budući da, s jedne strane, koordiniraju odluke proizvođača i potrošača na tržištu, a, s druge, omogućavaju optimalne alokacije ekonomskih resursa. Cijena se definiše kao novčani izraz vrijednosti robe (vrijednost robe izražena u novcu) ili kao „stopa“ razmjene jednog dobra za novac, što onda znači da je cijena, jednostavno, količina novca koja se traži – nudi za prodaju – kupovinu neke robe. Naravno, cijene nisu jedini faktor koji utiče na ponudu i tražnju. Čitav niz drugih faktora, kao što smo vidjeli, također, utiče na promjene ponude i tražnje, kao što su, između ostalih: promjena dohotka i očekivanja, postojanje roba supstituta i komplementarnih roba, promjena tehnologije i sl. To ne znači da učesnici na tržištu moraju prikupljati sve informacije o ovim faktorima kako bi donosili adekvatne odluke. Do ovakvih informacija bi bilo, ili teško doći, ili bi one neznatno doprinosile ispravnosti odluke. Za odluke nosilaca ponude i tražnje tržište samo obezbjeđuje sve informacije u jedinstvenom obliku, kao promjene cijena. Tržište preko cijena, kao jedinstvenih i temeljnih informacija, uspostavlja ravnotežu ponude i tražnje. Kao osnovna informacija za donošenje tržišne odluke, cijena, koja dolazi sa strane tražnje, vrednuje robu/usluge i upućuje na količinu koju je tražnja u stanju i spremna da preuzme. S druge strane, cijena, koja dolazi sa strane ponude, govori o mogućim količinama koje se mogu ponuditi. Cijena, dakle, funkcionira kao informacioni signal i sa strane ponude i sa strane tražnje, pa postignuta ravnotežna cijena znak je uspostavljene koordinacije ponude i tražnje. 84

Međutim, informacija o cijenama nije perfektna zato što se cijene neprestano mijenjaju, a dešavaju se i druge promjene (tehnološke, promjene dohotka i sl.). Stoga, tržišna ravnoteža nije stanje koje permanentno postoji, već stanje kome tržište kontinuirano teži. Pri tome, „nije neophodno da svaki učesnik raspolaže istovremeno svim informacijama, već je dovoljno da svi raspolažu svim informacijama i da se informacije, posredstvom sistema cijena, kontinuirano razmjenjuju.“53 Na taj način, cijena, u principu, predstavlja osnovnu tržišnu informaciju na osnovu koje se donosi poslovna odluka. Sistem relativnih cijena je veoma dobar indikator za odgovarajuću preduzetničku inicijativu, prestrukturiranje jednih oblika privredne aktivnosti u druge, kao i za promjenu vrsta proizvoda, usluga, tehnologije i samih tržišta. U glavnoj struji ekonomske misli, neoklasičnoj ekonomiji, cijena i vrijednost su, manje-više, sinonimi. Za razliku od toga, u marksističkoj političkoj ekonomiji objašnjavano je da cijene osciliraju oko tržišnih vrijednosti roba, pri čemu tržišna vrijednost robe u prostoj robnoj proizvodnji predstavlja prosječnu vrijednost robe proizvedene u datoj grani proizvodnje ili individualnu vrijednost robe koja je proizvedena pod prosječnim uslovima proizvodnje (pojmovi vrijednosti i tržišne vrijednosti se izjednačavaju). U razvijenoj robnoj privredi vrijednosti se transformišu u cijene proizvodnje, a cijene osciliraju, ne više oko vrijednosti, već oko cijena proizvodnje. Cijena proizvodnje tretira se kao preobraženi oblik vrijednosti robe koji se, po svojoj strukturi, sastoji iz cijene koštanja (ukupni zbir troškova njene proizvodnje) i prosječnog profita.

6. RAVNOTEŽA PONUDE I TRAŽNJE 6.1. TRŽIŠNI MEHANIZAM I RAVNOTEŽNA CIJENA U uslovima potpune konkurencije, ponuda i tražnja međusobno djeluju i uspostavljaju međusobnu cijenu pri kojoj su ponuda i tražnja izjednačene. Konkurentno tržište je ono tržište na kojem postoji veliki broj kupaca i prodavaca, tako da oni imaju zanemarljiv uticaj na tržišnu cijenu. Pri izjednačenosti ponude i tražnje Ravnotežna cijena i tržišni uspostavlja se ravnoteža cijena i mehanizam: količina koju kupci žele kupiti, Tržišni mehanizam je tendencija koja odnosno količina i cijena po kojoj i se pojavljuje na konkurentnim prodavači žele prodavati. Radi se o tržištima, pri kojoj se cijena mijenja ravnoteži, jer kad su ponuda i tražnja sve dok se tržište ne uravnoteži. E. Vilogorac, ibid. str. 85. Ova konstatacija izvučena je iz Hajekovog stava (F. Hayek, čuveni austrijski liberalni ekonomist): „cjelina djeluje kao jedno tržište, ne samo zato što bilo koji njen član ima spoznaju o području u cjelini, već zato što se njihove pojedinačne spoznaje preklapaju što omogućava da preko mnogo posrednika relevantne informacije stižu do svih.“ 53

85

izjednačene nema potrebe da cijena Takvu cijenu označavamo kao raste ili se smanjuje. Jedino ravnotežna cijena ili cijena ravnotežna cijena može imati uravnoteženja tržišta. stabilnost na tržištu. Vidimo da se, dakle, bez svjesne koordinacije uspostavlja se ravnoteža između tržišnih učesnika (na strani ponude i tražnje) od kojih svako teži da maksimira profit. Ravnotežna cijena (naziva se još i optimalna cijena) se ostvaruje kad je tražena količina jednaka ponuđenoj količini (optimalna količina). Pri suviše niskoj cijeni postoji manjak i cijena raste. Suprotno tome suviše visoka cijena dovodi do viška koji snižava cijenu. 6.2. RAVNOTEŽA POMOĆU KRIVULJA PONUDE I TRAŽNJE Kako smo rekli, tržišnu ravnotežu nalazimo na onom nivou cijena koji označavamo kao ravnotežna cijena, pri čemu se tržišna ravnoteža ostvaruje pri onoj cijeni i onoj količini pri kojima su snage ponude i tražnje izjednačene. Ako se ova ravnoteža poremeti, ponovno se uspostavlja pod pritiskom snaga koje djeluju unutar tržišnog mehanizma. Kad je cijena tražnje veća od cijene ponude povećava se proizvodnja i ponovno uspostavlja ravnoteža; kad je cijena tražnje niža od cijene ponude smanjuje se proizvodnja i vraća ranija ravnoteža. Pri suviše niskoj cijeni postoji manjak proizvoda i cijena raste. Suprotno tome suviše visoka cijena dovodi do viška koji snižava cijenu. Za analizu međusobnog odnosa ponude i tražnje poslužićemo se slijedećim tabelarnim prikazom predhodnih primjera ponude i tražnje: Tabela 8. Međusobni odnosi ponude i tražnje Situacija

A B C D E

Cijena

5 4 3 2 1

Količina tražnje 7 8 10 13 18

Količina ponude 16 14 10 5 0

Stanje tržištu

na Tendencija (pritisak na cijene) višak padajuća višak padajuća RAVNOTEŽA NEUTRALAN nestašica rastuća nestašica rastuća

Promjena tržišne cijene (iskakanje iz ravnotežne cijene u kojoj se ostvaruje ravnoteža između ponude i tražnje) dovodi do nestabilnosti. U slučaju kada tražene količine Tržišni višak je situacija u kojoj premašuju ponuđene imamo višak količina ponude premašuje količinu tražnje (i time izražen problem tražnje. nastašice). Višak tražnje nad Tržišni manjak je situacija u kojoj je ponudom djeluje u pravcu količina ponude manja od količinu povećavanja cijena. tražnje. Tendencija cijena je rastuća. Ako je Porast ponude izazvat će pomak krive 86

tržišna cijena manja od ravnotežne ponude udesno i smanjenje cijena, a javit će se višak ponude. smanjenje ponude – pomak krive ulijevo i povećanje cijene.

Slika 19. Ravnoteža ponude i tražnje

Ravnotežna (ekvilibrijumska) tačka E na ovom našem simuliranom primjeru je susret tražnje i ponude u situaciji C (cijena 3 KM). Pri cijeni od 3 KM ponuđači su voljni prodati, a kupci kupiti istu količinu od 10 kg robe X. Njoj prethodi period približavanja i oscilacija prije nego što postigne položaj ravnoteže S obzirom na promjenjivi karakter ponude i tražnje, to će i ravnoteža ponude i tražnje, shodno tome, imati promjenjivi karakter. Povećanje ponuđenih količina roba pomjera krivu ponude udesno, što pri nepromijenjenoj tražnji uzrokuje pomjeranje ravnotežne cijene udesno i «na dole.» Povećana prodaja robe bi, dakle, bila realizirana po nižoj cijeni. Smanjivanje ponude pomjera krivu ulijevo, što pri ostalim istim uslovima uzrokuje pomjeranje ravnotežne cijene ulijevo i «na gore.» Povećavanje tražnje pomjera krivu tražnje udesno. Pri nepromijenjenoj ponudi to znači da će se veća količina robe prodati za nižu cijenu. Smanjivanje tražnje dovodi do smanjenja cijena i prodatih količina. Treba napomenuti da zakon ponude i tražnje, prikazan kroz proces uspostavljanja ravnoteže ponude i tražnje, važi u sistemu potpune ili savršene konkurencije na tržištu (postajonje savršenih konkurenata). U stvarnom životu (gdje postoje nesavršeni konkurenti), u analizu međusobnog odnosa ponude i tražnje nužno je uvesti djelovanje monopola, državne intervencije, političke prilike i sl. Jednom uspostavljena ravnoteža, međutim, nije zauvijek data, nego se mijenja sa promjenom tražnje odnosno ponude. Sposobnost tržišta da, pod uslovima potpune konkurencije, neprestano uspostavlja ravnotežu i anulira (čisti) tržište od viška tražnje odnosno viška ponude naziva se čišćenjem tržišta. Naime, vidjeli smo da pri datoj (ravnotežnoj) cijeni tražioci kupuju tačno onoliko koliko prodavci žele prodati. Promjene cijena imaju tendenciju 87

da eliminiraju višak ponude odnosno višak tražnje i dovedu u sklad količine ponuđene robe s količinama tražene robe. Tržišta koja su karakterizirana cjenovnom konkurencijom na taj način se «čiste» od viška ponude odnosno viška tražnje roba.

6.3. UTICAJ PROMJENA PONUDE I TRAŽNJE NA RAVNOTEŽNU CIJENU Već je naglašeno da se tržišna cijena formira pod uticajem djelovanja sila ponude i tražnje, a da ravnotežna cijena izjednačava količinu tražnje i ponude na tržištu. Svako narušavanje jednakosti među snagama ponude i tražnje dovodi do promjene cijene. Ponuda ili tražnja se mijenjaju kada se promijeni spremnost za prodaju ili nabavku proizvoda pri istim cijenama. Promjena tražnje. Povećavanje tražnje, uz nepromijenjenu ponudu, dovodi do povećavanja cijena, dok smanjenje tražnje izaziva opadanje cijena. Intenzitet promjena krive tražnje uslovljen je elastičnošću krive ponude. Pri istoj promjeni tražnje - što je kriva ponude elastičnija promjena cijena je manja, i obrnuto, što je veća neelastičnost krive ponude veće su promjene cijena. Na slici 20-a predstavljen je pomak tražnje udesno, znači povećanje tražnje. Nova ravnotežna cijena (P1) je veća, a veća je i ravnotežna količina (Q1). I obrnuto, na dijelu b) vidimo da smanjenje tražnje pri nepromijenjenoj ponudi prouzrokuje smanjenje ravnotežne cijene (na P2) i količine (na Q2). Ovo pokazuje da je tražnja kao funkcija cijene obrnuto proporcionalna s cijenom, dok je cijena kao funkcija tražnje proporcionalno zavisna od tražnje. Pomak ponude pri nepromijenjenoj tražnji povećava ravnotežnu količinu, dok je ravnotežna cijena manja (slike 20-a). Slika 20. Uticaj pomaka tražnje na ravnotežnu cijenu

Promjena ponude (slika 21) dovodi do mijenjanja marginalnih troškova. Kada se povećava ponuda (na nivo Q1), pri nepromjenjenoj tražnji, javlja se višak ponuđene količine u odnosu na tražnju, pa će cijena opadati (na 88

P1). Smanjenje ponuđene količine (Q2) na tržištu dovodi do rasta cijena (P2) (slika 21-a). Intenzitet promjena krive ponude uslovljen je elastičnošću krive tražnje. Pri istoj promjeni ponude - što je kriva tražnje elastičnija promjena cijena je manja, i obrnuto, što je veća neelastičnost krive tražnje veće su promjene cijena. Dakle, što je manja elastičnost funkcija tražnje, to će isto povećanje funkcije ponude dovesti do većeg smanjenja cijena. Isto tako bi jednako smanjenje ponude dovelo do povećanja cijene što god je neelastičnija tražnja.54 S povećavanjem ponude, kako smo zaključili, cijene opadaju sve dok se ne izjednače količine koje se nude i potražuju. Ako se kriva ponude pomakne ulijevo (slika 21-b), onda će cijene rasti da bi podstakle rast proizvodnje i veću ponudu. Cijena i u ovom slučaju raste sve dok se ne dostigne tačka ravnoteže. Ovo pokazuje da je ponuda kao funkcija cijene u proporcionalnoj zavisnosti s cijenom, dok je cijena kao funkcija ponude obrnuto proporcionalna s ponudom. Uzrok ovakvog dvostrukog funkcionalnog odnosa leži u tome što se cijena mijenja zavisno od ukupne ponude i tražnje. Slika 21. Uticaj pomaka ponude na ravnotežnu cijenu

Svaka pojedinačna ponuda ili tražnja ne može uticati na promjenu cijene, jer je neznatna, veoma mala da primjetno djeluje na cijene. Nasuprot tome, zavisnost ponude i tražnje od cijene posmatra se kao odnos svake pojedinačne ponude i tražnje od cijene, jer je samo u tom slučaju cijena data. Ovo svakako vrijedi u uslovima potpune konkurencije. Istovremeni pomaci tražnje i ponude. U realnom svijetu snage promjene ponude i tražnje, najčešće, djeluju istovremeno. 6.4. PAUKOVA MREŽA (COBWEB MODEL) Funkcioniranje tržišnog mehanizma kojim se uspostavlja tržišna ravnoteža ponude i tražnje nekog proizvoda (poljoprivrednog proizvoda), grafički se ilustruje pomoću tzv. paukove mreže. Zapravo, na osnovu ponude i tražnje poljoprivrednih proizvoda, posebno izvjesnih cikličnih kretanja u 54

O uticaju elastičnosti ponude i tražnje na nivo cijena vid. M. Babić, op. isto, str. 185-188. 89

njihovim cijenama i proizvodnji iz godine u godinu, stvoren je jedan analitički instrument, koji je, kad se slikovno prikaže, podsjeća na paukovu mrežu, iz čega je i prouzašla Kobveb teorema. Paukova mreža pokazuje kako se preko kolebanja tržišne cijene ostvaruje normalna dugoročna cijena u uslovima potpune konkurencije. Na tržištu poljoprivrednih proizvoda (krompira, mesa, pšenice i sl.) primjetne su oscilacije: jedne godine cijena je povoljna, što stimulira proizvođače na povećavanje proizvodnje. U slijedećoj godini ovi proizvođači na tržište iznose povećane količine proizvoda, koje tada čine tržišni višak, što obara cijenu. Nova, niska cijena djeluje sada destimulativno, pa proizvođači prelaze na druge poljoprivredne proizvode a smanjuju proizvodnju proizvoda koje su do tada proizvodili. Međutim, najnovija, srazmjerno niska ponuda ponovo diže cijenu, pa se tako ovo ciklično kretanja nastavlja.55 Ova teorema se ispoljava u slijedećem: za formiranje ravnotežne cijene potrebno je duže vrijeme, u kom se odigravaju stalna međudjelovanja između ponude i tražnje koja dovode do ravnotežne cijene. Na grafikonu (slika 22) se prikazuje rješenje Cobweb modela iz kojeg vidimo kako se formira cijena poljoprivrednih proizvoda čija je ponuda funkcija cijena iz predhodnog perioda. Pri cijeni P1 ponuda je veća od tražnje pa će cijena opasti, što će proizvođača navesti da smanji ponudu. Ova odluka o smanjenju ponude će se realizirati tek u slijedećem periodu, kada će se nuditi količina S1 uz cijenu P2. Pošto je tražnja u tom periodu veća od ponude, cijena P2 ima tendenciju rasta. Proizvođači će zbog toga povećati ponudu, pa će slijedeće godine ponuda biti S3 (S3 >S2). Ponuda je opet veća od tražnje, što će dovesti do odluke proizvođača o smanjenju ponude u slijedećem periodu. Počev od polaznog položaja B, preko postepenih oscilacija sve manjih amplituda, stiže se do tačke C. Od nagiba kriva ponude i tražnje zavisi rješenje, jer su mogući i slučajevi neprekidnih, pa čak i ekspandirajućih fluktuacija. Slika 22. Paukova mreža

P1

D

E M

N

P3 S

P2

R B

0

55

U C

S2

Q G

K

S3

Kada se međusobni uticaji cijene, ponude i tražnje grafički prikažu u više uzastopnih godina, dobija se njihovo oscilatorno kretanje, slično mreži koju plete pauk, po kojoj je njihovo uskađivanje do konačnog uspostavljanja tržišne ravnoteže, u mikroekonomiji dobilo naziv paukova mreža (engl. cobweb: paukova mreža).

S1

Z. Pjanić, Teorija cena, Savremena administracija, Beograd, 1990., str. 255. 90

I pored izvjesnih kritika, Kobweb teorema je jedna od najprikladnijih za ilustraciju stihijnosti tržišne proizvodnje. Saglasno predhodno navedenim ilistracijama u poljoprivrednoj proizvodnji – gdje se prilagođavanje poljoprivrednih prozvoda iz godine u godinu vrši sa zakašnjenjem, „primjena ove teoreme je sasvim legitima.“

7. TRŽIŠTE I DEMOKRATIJA Uspostavljanje demokratije, u današnjem značenju tog pojma, isključivo je uslovljeno kapitalističkim društvenim ustrojstvom – uspostavljanjem demokratskog društva i tržišne ekonomije, kojima se uspostavljaju političke i ekonomske slobode.56 Historijski, tržišne ekonomije se i vežu za mogućnost slobode kao slobode izbora da se postupa prema sopstvenom nahođenju, a ne prema tuđim nalozima. Ta se sloboda zasniva na privatnom vlasništvu i slobodnom tržištu. U liberalnom ekonomskom konceptu pravednosti svaki pojedinac djeluje u skladu sa individualnim izborom, bez pritisaka ili naredbi od drugih pojedinaca. Kao društveno određeni mehanizam za rješavanje temeljnih ekonomskih pitanja (šta, kako i za koga proizvoditi) tržišni ekonomski sistem (u kome se realizuje tržišna ekonomija) je vezan za demokratska državna ustrojstva i odlikuje se time što u njemu učesnici na tržištu – domaćinstva i privatna preduzeća samostalno donose odluke (izbor) o proizvodnji i potrošnji. To je znatna razlika od ekonomskih sistema gdje ove odluke (izbor) u većini nedemokratski određuju - tradicija i sila (kao u robovlasništvu i feudalizmu) ili centralizovano planiranje u komandnim ekonomijama bivših komunističkih zemalja. Robovlasništo i feudalizam su ekonomski život organizirali pod sistemom prinude i (apsolutne potčinjenosti robova u robovlasništvu i ekonomske zavisnosti kmetova u feudalizmu) ili pak institucijom običaja. U komandnoj ekonomiji se ekonomski život planira i upravlja pomoću zapovjesti državnih organa. Ekonomski subjekti su u državnom vlasništvu i nemaju slobodu poslovanja niti mogu slijediti cjenovne signale u svojim odlukama kao što to rade subjekti u tržišnim ekonomijama. U tržišnom ekonomskom sistemu su ispunjene (demokratske) pretpostavke za koordinaciju odluka učesnika na tržištu: Prvo, svaki ekonomski subjekt na tržištu je motiviran sopstvenim interesom;

Prije kapitalizma jedva da možemo uopće i govoriti o demokratiji. Tako npr., najpoznatija predkapitalistička demokracija – demokracija stare Atine ne bi danas bila smatrana demokratskom, s obzirom na isključenost robova i žena iz onoga što danas označavamo ekonomskim i političkim slobodama. 56

91

Drugo, robe i usluge se obezbjeđuju slobodno, putem dobrovoljne robne razmjene sa drugim sudionicima; Treće, tržišni ekonomski sistemi funkcioniraju na osnovu sistema cijena, koje vrše optimalnu, odnosno efikasnu alokaciju proizvodnih faktora (rad, kapital i prirodni resursi), a s druge strane, koordiniraju odluke proizvođača i potrošača na tržištu. Zapravo, kompleksan proces ekonomskog odlučivanja šta, kako (koliko) i za koga proizvoditi funkcioniše posredstvom cijena. Usaglašavanje ogromnog broja pojedinačnih odluka odvija se kroz prilagođavanje cijena i prilagođavanje učesnika na tržištu na promjene cijene (npr. s porastom cijena, s jedne strane, raste spremnost prodavaca da prodaju veću količinu robe, a s druge smanjuje se spremnost potrošače da kupe veću količinu roba). 3. Među temeljnim kriterijumima za procjenjivanje nekog ekonomskog sistema je mjera u kojoj taj sistem unapređuje demokraciju – da li ekonomski sistem podržava ili sputava demokratsku kontrolu glavnih odluka u društvu. Postoje četiri «stuba», tržišne ekonomije, koji istovremeno karakterišu principe (kapitalističke) demokratije u ekonomiji: (1) privatno vlasništvo, (2) profit, (3) sloboda izbora i (4) konkurencija. • Privatno vlasništvo. Vlasništvo je najšire pravo u granicama zakonskog držanja, korišćenja i raspolaganja stvarima, te u najopštijem, sociološko-pravnom smislu označava formu imanja dobara kojom se zadovoljavaju ekonomski interesi ljudi. U tržišnoj privredi «uređivanje» vlasništva svodi se na privatno vlasništvo, kao jedno od dva postulata (drugi je autonomija u zaključivanju ugovora) na čijoj osnovi je izgrađena robna proizvodnja. Dakako, riječ je o kapitalističkom društvu, u kome se povijesna dijalektika vlasništva emancipirala kao privatna. Privatno vlasništvo je to koje uspostavlja autonomnost tržišnih subjekata, ravnopravnost u razmjeni (formalna jednakost učesnika na tržištu), slobodu korišćenja i raspolaganja (prisvajanja) i odgovornost spram predmeta vlasništva, čime se u okviru slobodne tržišne konkurencije ostvaruje racionalna alokacija faktora proizvodnje i maksimiziranje rezultata. Kako je njemački ekonomist Eucken već utvrdio, «samo privatno vlasništvo pravi podnošljiv sistem u trajanju».57 Zapravo, privatno vlasništvo je sinonim tržišne samostalnosti, te takvo de facto i de jure čini suštinu robne proizvodnje i kapitalizma uopšte. Ekonomska teorija ističe veliki broj fundamentalnih svojstava prava vlasništva, koja su, ipak, vezana za način na koji vlasništvo omogućava ekonomsku efikasnost, a koja su pravno operacionalizovana kao: Isključivost (eksluzivnost), što daje pravo vlasniku da odlučuje i snosi ključne posljedice odluka o upotrebi vlasništva. Prenosivost (transferabilnost) kao mogućnost slobodne prodaje vlasništva.

57

W. Eucken, Grundsatze der Wirtschatspolitik, 6. Aufl., Tubingen, 1990., str. 275. 92

Institucionalna zaštita, koja podrazumijeva pravnu sigurnost o zaštiti prava vlasništva, odnosno garantovanje prava da neće nastupiti promjena čovjekovog statusa što bi mu oduzelo vlasništvo (ono što je Vaše ostaje Vaše). Dakle, privatno vlasništvo ne samo da utiče na efikasnost ekonomskih učesnika, nego je i izvor i garancija ekonomske i, u krajnjem slučaju, individualne slobode, a obje se svode na pravo vlasništva i mogućnost izbora. Prema ovome, pojedinac je ekonomski slobodan samo onda ako je njegovo zakonito stečeno vlasništvo zaštićeno i ako je slobodan da se svojom imovinom koristi, razmjenjuje je i otuđuje bez narušavanja istih ili sličnih prava drugih osoba. Osjećaj sigurnosti i slobode može se priznati kao prirodno pravo čovjeka na sopstveno mjesto i na zaštitu životnog prostora. Ovako shvaćeno vlasništvo je najrasprostranjenije pravo i niz drugih prava zasniva se na vlasništvu ili ga podrazumijeva, što privatno vlasništvo čini jednom od osnovica cjelokupnog društvenog poretka.

• Profit, sloboda izbora i konkurencija. Važnost profita proističe iz motivacije poduzetnika za ekonomskim aktivnostima i pravu da raspolažu sa ostvarenim profitima, što pretpostavlja punu zaštitu vlasničkih prava koja se pojavljuju kao preduslov tržišnih transakcija. «Pravna sposobnost pojedinaca da imaju i ostvaruju profit, ono je što kapitalizmu daje njegovo ime.»58 Osim na jasnim vlasničkim pravima i motivaciji (profit) funkcionisanje tržišne privrede se zasniva i na konkurenciji. Tržišna konkurencija je proces natjecanja na strani proizvođača i trgovaca koji nižim cijenama, boljim kvalitetom i većim asortimanom proizvoda nastoje privući potrošače, prodati svoje proizvode, osvojiti tržište i ostvariti što veći profit. Profit, sloboda izbora i konkurencija osnova su ekonomskih pitanja, koja se danas u najvećem broju zemalja demokratski rješavaju preko tržišta. Rješavanje predhodno postavljena tri temeljna ekonomska problema (šta, kako i za koga proizvoditi) objašnjava opstanak i ekonomsku organizaciju društva uopšte.59 Da bi stanovnici u gradovima opstali mora im biti organiziran tok dobara i usluga unutar i van grada. Građana mogu mirno spavati bez straha za raspad razvijenih ekonomskih procesa o kojima ovisi egzistencija grada. «Svaki dan se na tržištu rješavaju milioni jednačina» bez intervencije vlade. Pa ipak, tržišni mehanizam produkuje izvjesne nedostatke («tržišne greške»), zbog toga što je danas vrlo teško ispuniti sve pretpostvake za njegovo perfektno djelovanje (pojava monopola i eksternalija, npr. remete sklad tržišnog mehanizma, a isto tako postoje oblasti, kao što su javna dobra, koje tržišta ne može pravilno valorizovati). Da bi se otklonili ovi nedostaci, sve zemlje uz nevidljivu ruku (slobodno tržište) uvode i vidljivu ruku države (intervencija države), kojom se obezbjeđuje ekonomska efikasnost, pravednija 58

P. Samuelsona i W. Nordahausa, Ekonomija , MATE, 15. izdanje, Zagreb, 2000., str. 30. Prema objašnjenju P. Samuelsona i W. Nordahausa, Ekonomija, MATE, 15. izdanje, Zagreb, 2000. 59

93

raspodjela, makroekonomska stabilizaciona politika i nacionalni interesi u međunarodnoj ekonomiji.

8. TEORIJE VRIJEDNOSTI Ako tržište funkcionira na principu slobodne razmjene robe, onda je ključno pitanje šta čini vrijednost tih roba i čime je ona određena. Problem se nametnuo još antičkom filozofu Aristotelu, koji je postavio pitanje, na koje nije našao odgovor: kako to da se potpuno različite robe mogu međusobno razmjenjivati, i to u određenom odnosu (njegov primjer glasi na: 5 postelja = 1 kuća). S razvijanjem ekonomske misli kroz historiju pojavljivala su se različita tumačenja pojma i značaja teorije vrijednosti, koja se mogu svrstati u dvije oprečne grupe, od kojih je za jedne vrijednost objektivno svojstvo robe (objektivne teorije vrijednosti), a za druge, subjektivni odnos prema robi (subjektivna teorija vrijednosti). 7.1. OBJEKTIVNE TEORIJE VRIJEDNOSTI Objektivne teorije vrijednosti polaze od proizvodnje i njenih uslova, a u njih se svrstaju: (a) teorija radne vrijednosti i (b) teorija troškova proizvodnje. (a) Po Teoriji radne vrijednosti - vrijednost roba se objašnjava količinom rada utrošenog u proizvodnju te robe. Zajedničko za sve robe (po čemu se one mogu upoređivati i razmjenjvati) je da su one proizvodi ljudskog rada, opredmećenog i materijalizovanog u robama (u pitanju je kako opredmećeni rad koji u vrijednosti roba egzistira kao prenesena vrijednost, tako i živi rad koji se opredmećuje kao novostvorena vrijednost). Teoriju radne vrijednosti razvijali su, tokom nekoliko stoljeća, prvo, nosioci klasične (engleske) političke ekonomije (V. Peti, A. Smit i D. Rikardo), a potom u cjelovitom i konzistetnom obliku K. Marks. Sa tezom da je zemlja mati a rad otac bogatstva, Viljem Peti (William Petty, 1623.-1687.) se uzima začetnikom teorije radne vrijednosti. Adam Smit (Adam Smith, 1723.-1790.) u svojoj već pominjanoj knjizi «Bogatstvo naroda» (1776.), sa kojom se rađa ekonomija kao nauka, razlikuje upotrebnu vrijednost, kojom se zadovoljava neka konkretna ljudska potreba (npr. upotrebna vrijednost hljeba je da zadovolji potrebu gladi) i prometnu vrijednost, kao sposobnost jedne robe da se razmjenjuje za drugu (npr. 5 vekni hljeba se razmjenuje za 1 košulju), pri čemu ekonomska nauka proučava samo prometnu vrijednost. Ipak, Smit nije bio potpuno doslijedan u zastupanju teorije radne vrijednosti, jer je uz rad, kao, kako je tvrdio, tačno mjerilo vrijednosti, dopuštao da se vrijednost definira i troškovima proizvodnje, čime je, zapravo, postavio temelje i za razvoj Teorije troškova proizvodnje. 94

David Rikardo (David Ricardo, 1772.-1823.), također, polazi od razlike upotrebne i prometne vrijednosti, ali je dosljedniji od A. Smita i u svojoj knjizi «O načelima političke ekonomije i oporezivanja» (1817.) definiranje prometne vrijednosti zasniva isključivo na radu, tvrdeći da je rad jedini stvaralac vrijednosti. Rikardo je teoriji radne vrijednosti dao centralno mjesto u političkoj ekonomiji, ali nije mogao objasniti porijeklo profita, koji ne predstavlja dohodak od rada a ipak ga prisvaju vlasnici kapitala. Karl Marks je (Karl Marx, 1818.-1883.) u prvom tomu svog Kapitala (1867.) najviše razvio teoriju radne vrijednosti. Vrijednost robe, definirana kao količina utrošenog rada, po Marksu je društveno svojstvo robe. To znači da se proizvod rada izražava kao vrijednost tek u određenom društvenom odnosu proizvođača. Rad je, dakle, sadržan u svakoj robi koja predstavlja osnovni oblik bogatstva u društvima u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje. U njemu, proizvođači razmjenju svoje upotrebne vrijednosti roba (npr. 20 kg hljeba za 1 par cipela), a osnova te razmjene je količina radova u tim robama. Upotrebne vrijednosti roba se međusobno razlikuju (hljeb se jede, a cipele obuvaju), jer su proizvodi konkretnih radova pekara i obućara, ali je zajedničko tim robama da su utrošak ljudske radne snage, radne snage uopšte bez obzira na konkretne oblike pojedinačnih radova, što je Marks nazvao apstraktnim radom, koji zapravo, stvara vrijednost – tzv. prometnu vrijednost. Prometna vrijednost je, dakle, pojavni oblik vrijednosti robe, oblik preko koga se vrijednost izražava, pri čemu je cijena novčani izraz te vrijednosti. Prometna vrijednost ne uzima u obzir pojedinačni rad, već društveno potrebnu (prosječnu) količinu rada koja je utrošena za proizvodnju date robe. (b) Teorija troškova proizvodnje (A. Smit, W. N Senior, Đ.S. Mil) obračunava vrijednost roba kao zbir troškova koji su uslovljeni angažovanjem ekonomskih inputa – faktora proizvodnje: najamnina (kao plata radnika), profita ili kamate (na investirani kapital) i rente (kao naknade za zemljište upotrebljene u proizvodnji date robe). Dakle, u ovom pristupu, koji je najviše razvijao Đon Stjuart Mil (John Stuart Mill, 1806.-1873.) svaki faktor proizvodnje - rad, kapital i zemljište ima svoju cijenu koja se u vrijednosti jedinice proizvoda obračunava kao trošak, zbog čega se ova teorija i naziva teorija troškova prouzvodnje. To znači, kako je pisao Mil, «stvari se u prosjeku moraju razmjenjivati prema svojim troškovima proizvodnje; stvari čiji su troškovi proizvodnje jednaki moraju biti iste vrijednosti.»60 8.2. SUBJEKTIVNA TEORIJA VRIJEDNOSTI Subjektivna teorija vrijednosti objašnjava vrijednost (cijenu) kao funkciju korisnosti rijetkih roba. Za razliku od objektivnih teorija koje polaze J.S.Mill, Principlesof Political Economy, cit. prema B. Šoškić, Ekonomske doktrine, Beograd, 1975., str. 114-115. 60

95

od proizvodnje, subjektivna teorija vrijednosti polazi od potrošnje, odnosno potrošačevog stava o korisnosti i zadovoljstvu koju mu pričinjava odabrana roba. Slobodna dobra (vazduh, voda) nemaju vrijednost, dok ekonomska dobra imaju određenu vrijednost na osnovu veće ili manje rijetkosti. Iz nedovoljnosti ovih roba proizilazi različita korisnost za potrošače, i to kao njihov subjektivni doživljaj te korisnosti. Ovaj pristup je doveo, s jedne strane do postovječivanja cijene i vrijednosti roba, a s druge, do svođenja robne vrijednosti na marginalnu (graničnu) korisnost. 61 Korisnost je subjektivni osjećaj pojedinca (potrošača) i teško ju je izmjeriti. U vrijeme nastajanja subjektivne teorije vrijednosti, u XIX stoljeću, smatralo se mogućim izmjeriti korisnost, odnosno da se ukupna korisnost za pojedinca izražava prostim zbirom korisnosti svih pojedinačnih roba. Ovako izračunata korisnost je označena kao kardinalna korisnost. Kasnije, početkom XX stoljeća, umjesto predhodnog sabiranja korisnosti pojedinačnih roba, teoretičari su ustanovili da postoji međusobna zavisnost između korisnosti različitih roba, pa je ukupna korisnost funkcija korisnosti različitih roba, što je označeno ordinarnom korisnošću. Ordinarna teorija korisnosti jedan je od osnovnih postulata savremene ekonomike, koja se danas zove teorija preferencije ili izbora. U poimanju i mjerenju ovako shvaćene vrijednosti ističu se tri škole austrijska ili bečka, koja se razvija od 1871. godine, čiji su predstavnici K. Menger (Carl Menger, 1871.), Bem-Baverk (Eugen von Böhm-Bawerk, 1921.) i Vizer (F.V. Wieser, 1884.); lozanska nastala u djelima L. Valrasa i (Leon Walras, 1874.), Pareta i Ž. B. Seja (Jan Baptiste Say) i kembridžska škola ili engleska (neoklasična škola) sa A. Maršalom (Alfred Marshall, 1890.), Vikstidom (P. Wicksteed, 1893.), Edžvortom (F. Edgeworth, 1881.) i Dževonsom (W. S. Jevons, 1865.).

Kuća palačinki – ilustracija funkcioniranja tržišta i pojma robe* „Roba je bilo što (dobra ili usluga namijenjena bilo ljudima za potrošnju, bilo poduzećima kao input u proizvodnji) što je proizvedeno u namjeri da bude prodano kako bi se zaradio novac“. „Predodžbu o robi predočićemo na društvenoj organizaciji proizvodnje palačinki. Što objašnjava tko će obavljati razne zadatke u proizvodnji palačinki? Što objašnjava kako ljubitelj palaćinki do njih dolazi? Odgovor na ova pitanja je – tržište rada odlučuje u prvom pitanju, a tržište palaćinki (i ostala tržišta) u drugom pitanju. Ljubitalj palaćinki dobiva palaćinke time što za njih plaća. On daje nešto – neku količinu novca – da bi se steklo vlasništvo palaćinke. Tržište je poseban način razmjenjivanja vlasništva stvari. Koliko je novca potrebno? Cijena je određena putem konkurentskiih strategija kupaca i prodavaca čije su interakcije opisane pomoću 61

Kao godina nastanka teorije korisnosti uzima se 1871. godina, kada su se pojavili radovi Dževonsa u Engleskoj i Mengera u Austriji. 96

krivulja ponude i tražnje. Način na koji je ljubitelj palačinke dobiva objašnjava istovremeno i zašto je palačinka napravljena. Napravljena je da bi bila prodana u razmjenu za novac. Ona nije napravljena zbog toga što bi radnici u kući palačinski posebno voljeli praviti palaćinke umjesto nečeg drugoga ili zbog toga što bi oni željeli da im mušterije budu dobro hranjene. Oni prave palačinke jer su za to plaćeni. Kad ne bi bili plaćeni, napustili bi taj posao. Kad bi mogli zaraditi više novca praveći hamburgere, vjerovatno bi radili kod Mc Donaldsa. Palačinka nije napravljena ni zbog toga što bi vlasnik Kuće palačinski uživao rukovoditi pravljenjem palaćinki. On možda živi u nekom drugom gradu, pa čak i u nekoj drugoj zemlji. Možda nije nikad ni vidio Kuću palačinki. U svakom slučaju, kad bi on mogao više zarađivati ulažući novac u pravljenje čelika ili uzgajanje ovaca, ne bi vjerovatno ni bio vlasnik Kuće palaćinki. Smisao svega je pravljenje novca, a ne palaćinki. Palaćinka u Kući palačinki se zove roba. Smisao proizvođenja robe je da se prodaju. Sklonost ili nesklonost proizvođača ili vlasnika, te njihova briga (ili odsustvo brige) za ishranu ili druge užitke kupca, sve to može tim osobama biti vrlo važno, ali to ne određuje koje će robe proivoditi i tko će ih dobiti. Koje će se robe proizvoditi i tko će ih dobiti strogo je određeno cijenama po kojima dobra mogu biti prodana i troškovima njihove proizvodnje. Zato su robene razmjene anonimne; svatko tko dođe u Kuću palačinki i plati odgovarajuću cijenu dobit će porciju palačinski. Nije važno tko je kupac; cijena je jedino što je važno.... Palačinke koje se prave kod kuće nisu roba. Recept je možda sasvim isti kao i u Kući palačinki, ali one time ne postaju roba. Nije tehnologija ta koja određuje da li je nešto roba, to određuje razlog zbog kojeg je nešto proizvedeno, način na koji je ta proizvodnja organizirana i na koji način se taj proizvod raspodjeljuje. Palačinke napravljene u kuhinji neke vojne baze također nisu roba. One su napravljene zato što je netko tko ima vlast naredio da budu napravljene; oni koji ih prave čine to jer im je tako naređeno. Ne zaračunava se nikakva cijena za palačinke; da bi tko dobio palačinku, mora biti samo pripadnik neke od jedinica u bazi“. ___________ * S. Bowles, R. Edvards, ibid., str. 52-65.

Osnovni pojmovi TRŽIŠNI MEHANIZAM „NEVIDLJIVA RUKA“ FUNKCIJE TRŽIŠTA NELEGALNA TRŽIŠTA, KVAZI TRŽIŠTA ZAKON PONUDE ZAKON TRAŽNJE CJENOVNA ELASTIČNOST UNAKRSNA ELASTIČNOST TRAŽNJE DOHODOVNA ELASTIČNOST GIFENOV PARADOKS ENGELOVI ZAKONI

NORMALNE ROBE KOMPLEMENTARNE ROBE SUSTITUTIVNE ROBE TRŽIŠNE CIJENE TRŽIŠNA RAVNOTEŽA RAVNOTEŽNA CIJENA ČIŠĆENJE TRŽIŠTA TRŽIŠNI VIŠAK I MANJAK TRAGEDIJA ZAJEDNIČKOG DOBRA PAUKOVA MREŽA SLOBODA IZBORA PRIVATNO VLASNIŠTVO

Brzi kviz: 97

(1) Po prikazanoj logici «Kuće palačinki» navedite drugi primjer ilustracije funkcioniranja tržišta i pojma robe. (2) Objasnite ulogu tržišta u uspostavljanju demokratije! (3) Koliku reakciju bi proizvela promjena cijena cigareta na obim pušenja? Pitanja za ponavljanje gradiva Predstavite teorijska određenja tržišta! Kako tržište rješava tri temeljna ekonomska problema? Objasnite princip nevidljive ruke! Kako se ispoljava alokativna funkcija tržišta? Objasnite mehanizam uspostavljanja tržišne ravnoteže u uslovima potpune konkurencije 6. Šta podrazumijevamo pod «čišćenjem tržišta»? 7. Šta određuje količinu dobara koju kupci traže? 8. Opišite ulogu cijena u tržišnim ekonomijama. 9. Iz čega proističe važnost profita? 10. Objasnite pojmove kardinalne i ordinarne korisnosti! 11. Objasnite i grafički prikažite uticaj promjena ponude na ravnotežnu cijenu 12. Objasnite i grafički prikažite uticaj promjena tražnje na ravnotežnu cijenu 13. Grafički prikažite rješenje Cobweb modela! 1. 2. 3. 4. 5.

Riješite zadatke 14. Tržište automobila ima sljedeće sheme tražnje i ponude Cijena (u 000 KM) 10 12 15 17 20

Tražena količina (kom.) 270 210 160 140 100

Ponuđena količina (kom.) 32 110 160 180 220

Zadatak: a) Grafički prikažite krive ponude i tražnje. b) Koliko iznose ravnotežna cijena i količina na ovom tržištu? c) Kada bi stvarna cijena na ovom tržištu bila iznad ravnotežne cijene, šta bi pomjeralo tržište ka ravnoteži?

98

15. Dnevna tražnja paradajza na lokalnoj pijaci je 1.000 kg uz cijenu 2,50 KM/kg. Nakon povećavanja cijene na 3,00 KM, dnevna tražnja se samnila na 800 kg. Kolika je cijenovna elastičnost tražnje paradajza nakon povećavanja cijena? Prikaži grafički? 16. Dnevna ponuda jabuka na lokalnoj pijaci je 2.000 kg uz cijenu 2,00 KM/kg. Nakon smanjivanja cijene na 1,70 KM dnevna ponuda se smanjila na 1.800 kg. Kolika je cijena elastičnost ponude krušaka nakon povećavanja cijene?

FAKTORSKA TRŽIŠTA

Inputi – faktori proizvodnje (rad, prirodni resursi i kapital) su, također, robe, čiju cijenu određuje njihov odnos ponude i tražnje. Cijene faktora proizvodnje nisu ništa drugo do dohoci koje faktori proizvodnje donose svojim vlasnicima.

99

1. DOHOCI FAKTORA PROIZVODNJE Faktorsko tržište obuhvata tržište rada, finansijsko tržište i tržište kapitalnih dobara. Faktor rad donosi svojim vlasnicima (radnicima) najamnine kao dohodak od rada, faktor prirodni resursi donose dohotke u obliku raznih renti, a faktor kapital donosi dohodak kamatu, mada se u dohotke od kapitala može uvrstiti još i dividenda. Dakle, nadnica je cijena rada, renta je cijena zemlje, a kamata cijena kapitala. Kao neka vrsta dohotka smatra se i profit (uz nadnice, kamatu i rente, profit se često smatra „četvrtom vrstom dohotka“). Profit se definira kao razlika između ukupnih prihoda i ukupnih troškova. Najčešće se profiti tumače kao implicitni prinosi odnosno samo kao drugo ime za nadnice, rentu i kamatu. Profit se definiše i kao nagrada za preuzimanje rizika, a prema istaknutom ekonomisti Šumpeteru62 profit je nagrada za inovacije i poduzetništvo. Dakle, dohoci tržišne ekonomije dijele se vlasnicima faktora proizvodnje u obliku najamnina, profita, rente i kamata. Zbrajanjem (agregiranjem) svih dohodaka na nivou jedne nacionalne privrede dobijamo nacionalni dohodak. Tražnja za inputima – faktorima proizvodnje, se bitno razlikuje od tražnje za finalnim dobrima – robama i uslugama. Tražnja za faktorima je izvedena tražnja jer je određena tražnjom finalnih dobara. Tražnja za faktorima ovisi od prinosa marginalnog (graničnog) proizvoda svakog od faktora.63 Prinos marginalnog (graničnog) proizvoda nekog faktora (MRP = Marginal Revenue Product) je dodatni prihod (dohodak) koji se ostvaruje zapošljavanjem dodatne jedinice tog inputa uz pretpostavku da su ostali inputi ostali nepromijenjeni. Njegova veličina je jednaka umnošku graničnog prihoda koji se ostvaruje prodajom dodatne jedinice proizvoda (MR = Marginal revenue) i marginalnog (graničnog) proizvoda inputa (MP = Marginal Product), odnosno: (MRP) = MR x (MP)i Slijedom toga, prinos marginalnog proizvoda rada (MRP)L jednak je umnošku MR i MFL, prinos marginalnog proizvoda kapitala (MRP)K jednak je umnošku MR i MPK, a prinos marginalnog proizvoda zemlje (MRP)n jednak je umnošku MR i MPn. Kao i svaka druga i faktorska tržišta razvijaju konkurenciju među inputima – faktorima proizvodnje. Društvo troši inpute na njihove pojedinačne upotrebe na osnovu međusobne konkurentnosti. Jeftiniji faktor konkuriše upotrebi skupljeg: ako je radna snaga obilna i jeftina, a kapital skup resurs, 62 63

J. A. Schumpeter, Capitalism, Socialism and Democracy, Harper, New York, 1947. P. Samuelson, W. Nordhaus, Ekonomija (XV izdanje), ibid, str. 202 i dalje. 100

radna snaga će masovnije zamjenjivati kapital u proizvodnji. Pojavi li se obilje kapitala, ili, ako je povećana upotreba kapitala posebno efikasna, kapital će istiskivati radnu snagu. Ekonomski razvoj je neprekidno iznalaženje optimalne kombinacije među inputima (rad, zemlja, kapital) na osnovu međusobne konkurentnosti.

2. ODREĐIVANJE CIJENE FAKTORA PROIZVODNJE Za razliku od tržišta roba, na kojem se formira cijena roba, na tržištu inputa govorimo o njihovim cijenama odnosno dohocima koje ovi faktori donose svojim vlasnicima. Cijena upotrebe nekog inputa – faktora proizvodnje (najamnine kao cijene upotrebe rada, rente kao cijene upotrebe prirodnih izvora i kamate kao cijene upotrebe kapitala) – formira se na tržištu u zavisnosti od odnosa njegove ponude i tražnje. Pri tome, tražnja faktora proizvodnje je izvedena iz tražnje robe u čijoj proizvodnji učestvuje dati faktor proizvodnje. Ukoliko je tražnja određenog faktora proizvodnje veća od ponude tog faktora, tržišne snage djeluju u pravcu porasta cijene njegove upotrebe. Ukoliko je, pak, tražnja određenog faktora proizvodnje manja od ponude tog faktora, tržišne snage djeluju u pravcu snižavanja cijene njegove upotrebe. Kada se uspostavi jednakost između ponude i tražnje faktora, formira se ravnotežna cijena njegove upotrebe. Ovakav način formiranja cijene faktora proizvodnje podrazumijeva uslove slobodne konkurencije na tržištu. Međutim, funkcionisanje savremenog tržišta faktora proizvodnje odlikuje se nizom specifičnosti zbog kojih se i cijena upotrebe faktora određuje na specifičan način. Na primjer, ponuda zemlje je potpuno neelastična u odnosu na promjene cijene zato što je nereproduktivna, odnosno fiksirana od strane prirode, za razliku od kapitala, koji je reproduktivan faktor proizvodnje, i čija je kriva ponude, shodno tome, elastična. 2.1.

TRŽIŠTE RADA

Tržište rada je sastavni dio tržišta faktora – inputa proizvodnje i na njemu se traži (kupuje) i prodaje rad (engl. Labor). Tržište rada je specifično tržište, budući da na njemu radnici prodaju svoje radno vrijeme (ne sam rad) i zauzvrat dobijaju najamninu. Subjekti tražnje za radom su poslodavci a ponude radnici. Dohodak od rada (cijena rada) je najamnina (ili nadnica, engl. wage) i zajedno sa drugim dohocima od inputa čini nacionalni dohodak. Nadnice mogu biti nominalne i realne. Nominalne nadnice se izražavaju u novčanim jedinicama, a realne izražavaju kupovnu moć nominalnih nadnica, pa ovise, 101

kako od visine nominalnih nadnica tako i od cijene finalnih dobara (roba/usluga). Tržište rada može biti potpuno konkurentno i nepotpuno konkurentno, a ova razlika se odražava i na visinu nadnica (u uslovima nepotpune konkurencije nadnice su niže). Potpuno konkurentna tržišta rada karakterišu slijedeća bitna obilježja: (1) veliki broj i radnika i poslodavaca, pri čemu ni jedan ne može diktirati nadnice, (2) rad je homogen, što znači da su svi radnici jednakih vještina i jednake produktivnosti, (3) radnici su savršeno pokretni pri odabiru i prelasku s jednog na drugo radno mjesto, i (4) radnici su potpuno informirani o svim promjenama na tržištu rada. Na ovakvom tržištu nema uticaja sindikata i države, pa se nadnice isključivo formiraju pod uticajem ponude i tražnje rada. U ovom slučaju, svi poslovi i ljudi su jednaki, pa su nadnice iste, odnosno razlike su izražene samo zbog broja radnih sati provedenih na poslu. Međutim, savremeno tržište rada nije potpuno konkurentno, pa se obično cijena rada (visina najamnine) formira na nivou višem (rijetko i nižem) od nivoa koji bi odgovarao realnim odnosima ponude i tražnje za radom. Ponuda rada

Ponuda rada na tržištu je određena veličinom populacije i izražava se brojem radnih sati koji su radnici spremni ponuditi pri određenim tržišnim uslovima. Ponuda rada se prikazuje kao: (1) individualna ponuda rada, u okviru koje pojedinci konkurišu međusobno i (2) tržišna (ukupna) ponuda, kao organizovana ponuda rada – ponuda rada udruženih radnika posredstvom sindikata. Individualna ponuda rada odražava izbor pojedinca između više rada (zaposlenosti) i odmora (slobodnog vremena ili dokolice). Ukoliko je u toku dana (24 sata) pojedinac više zaposlen povećava mu se iznos nadnice, ali ima manje slobodnog vremena. Ovo povećavanje nadnice na uštrb slobodnog vremena povećava mogućnost kupovine dodatne količine roba/usluga, što označavamo kao efekat suptitucije (korisnost odmora supstituiše se sa korisnošću od kupovine dodatne količine roba/usluge ili uštede). Ovaj efekat važi do izvjesne tačke, od koje pojedinac nije više spreman vršiti supstituciju odmora za najamnine. Tada nastupa efekat dohotka koji izaziva smanjenje ponude rada. Razlog za pojavu efekta dohotka je jednostavan, utemeljen je na bihejviorizmu: kada su egzistencijalne potrebe pojedinca zadovoljene on počinje preferirati slobodno vrijeme i dokolicu, što može učiniti jedino smanjivanjem svoje ponude rada. Slika 23. Kriva individualne ponude rada (efekat supstitucije i efekat dohotka) Kriva individualne ponude rada raste udesno i naviše, uporedo sa uvećavanjem 102

nivoa najamnina sve do tačke A (do koje važi efekat supstitucije), nakon koje kriva mijenja svoj pravac, zakrivljuje se ulijevo (od kada nastupa efekat dohotka). Iznad tačke A smanjuje se količina ponuđenog rada jer efekat dohotka postaje snažniji od efekta supstitucije.

Na pitanje kada će se u stvarnosti dostići tačka A nema preciznog odgovora. Pojedinci (što opet zavisi od geografskog podneblja, kulture i tradicije, starosne dobi, itd) imaju različite reakcije na odnos: više radnog vremena uz veće nadnice (efekat supsitucije) – odmor i dokolica (mogućnost trošenja dohotka kao efekat dohotka). Ukupna (agregatna) ponuda rada potpuno je podvrgnuta tržišnim zakonima. To znači da, za razliku od individualne ponude rada koja od jedne tačke ima zakrivljenje ulijevo, ukupna ponuda rada ima karakteristike rastuće funkcije, odnosno kontinuirani rast udesno. U uslovima potpune konkurencije vlada potpuna mobilnost radne snage na tržištu, što znači da ako nakon dostizanja određenog nivoa nadnica jedan broj pojedinaca iz zone efekta supstitucije ulazi u zonu efekta dohotka, ali će drugi pojedinci, oni nezaposleni, ili iz drugih područja pa čak i drugih zanimanja, uvećavati ukupnu ponudu rada. Slika 24. Kriva tržišne (ukupne) ponude rada Kriva tržišne (ukupne) ponude rada pokazuje da pri povećavanju najamnina raste ukupna ponuda rada, i obratno pri njenom snižavanju ponuda rada se smanjuje.

Uticaj sindikata na ponudu rada

Tržišna ponuda rada neodvojiva je od uticaja sindikata, s obzirom da radnici prema poslodavcima nastupaju organizovani u sindikat. Za razliku od svih drugih tržišta inputa i finalnih roba, tržište rada je korigovano kolektivnim 103

pregovaranjem, praksom po kojoj su radnici predstavljeni kroz radnički sindikat. Međutim, uticaj sindikata često premašuje zalaganja za poboljšanje socijalnih aspekata života radnika (najamnine, uslovi rada, uslovi zapošljavanja, prava i obaveze iz radnog odnosa) i direktno utječe na odnose ponude i tražnje rada i visinu najamnina. Svojim pritiskom (pregovorima i štrajkovima), sindikati mogu primorati poslodavce da podignu iznos najamnina iznad njihovog ravnotežnog nivoa, ili, pak, što je rjeđe, pristati na niže najamnine radi zadržavanja ili povećavanja broja zaposlenih. Ako se desi da sindikat izvrši pritisak i uspije izdjestvovati podizanje iznosa nominalnih najamnina, to može izazvati: ili (a) isti efekat kao smanjivanje ponude rada na tržištu (poslodavci će smanjiti broj zaposlenih da bi sačuvali profit), ili (b) će to samo pokrenuti inflacijsku spiralu i neće doći i do povećavanja realnih najamnina. Otuda, za razliku od pobornika sindikalnog djelovanja kao zaštite socijalno-ekonomskog položaja zaposlenih, kritičari upozoravaju da sindikalisti mogu samo povećati nezaposlenost čekanja (odbijanje poslova po nižim nadnicama) i klasičnu nezaposlenost (nezaposlenost nastalu kao višak ponude uzrokovan previsokim realnim najamninama i nedovoljnom tražnjom rada). Grafikon ilustrira dejstvo sindikata na povećavanje najamnina. Predpostavimo da na tržitu postoji ravnoteža ponude (SL) i tražnje za radom (DL) koja daje ravnotežnu nadnicu (QL).

Slika 24. Uticaj sindikata na zaposlenost

Prijeteći štrajkom sindikat pravi pritisak za podizanje najamnina, pa funkcija ponude postaje horizontalna (SL1). Poslodavci ne mogu prihvatiti zahtjev u cjelini, jer ne mogu zadovoljiti pravilo o zapošljavanju inputa po kome marginalni prihod proizvoda od rada treba da bude jednak marginalnom trošku rada. Oni će, stoga, reagovati tako što će uz prinudno prihvatanje većih najamnina smanjiti broj radnika (tačka QL1). Dakle, pritisak sindikata na povećavanje nadnica rezultirao je, u krajnjem, u smanjivanju broja zaposlenih.

Tražnja za radom

Tražnja pojedinačnog preduzeća za radom određena je prihodom marginalnog proizvoda rada. Prinos marginalnog (graničnog) proizvoda rada 104

je dodatni prihod (dohodak) koji se ostvaruje zapošljavanjem dodatnog radnika. Ako znamo da je motiv za ekonomske aktivnosti poslodavca profit, onda je za njega, zapošljavanju novog radnika, odlučujuće upoređivanje marginalne produktivnosti tog radnika s njegovom najamninom. Ako je marginalna produktivnost veća od plata, poslodavcu novi radnik donosi veći profit, pa će pristupiti njegovom upošljavanju. Ako je marginalna produktivnost manja od plate, dodatno uposleni bi donosio veći trošak od prihoda. Poslodavac zapošljava nove radnike sve dok je njegova marginalna produktivnost rada veća od njihove plate. Marginalni proizvod rada ovisi o njegovoj marginalnoj produktivnosti. Marginalna produktivnost rada je novčani rezultat koji se ostvaruje angažiranjem dodatne jedinice rada. To je, u stvari, vrijednost marginalnog fizičkog proizvoda, koji je rezultat upošljavanjna dodatne jedinice rada, odnosno jednog više angažovanog radnika. Dakle, ukoliko su na nekom poslu angažovana dva radnika, a postoji mogućnost za veći obim posla, angažovanjem trećeg radnika ostvariće se dodatni fizički proizvod (povećanje broja proizvedenih roba/usluga) čijom prodajom se realizuje marginalni proizvod rada koji, i u ovom slučaju, mora biti veći od marginalnog troška, odnosno nadnice koja pripada ovom (trećem) radniku. Angažovanjem narednog (četvrtog) radnika ostvaruje se, po pravilu, manji marginalni proizvod od prethodnog, a plata radnika približava se novčanom marginalnom proizvodu. U skladu s tim, preduzeća će zapošljavati nove radnike sve dok se cijena dodatne jedinice rada ne izjednači sa marginalnim prihodom proizvoda. Kriva tražnje preduzeća za radom u potpunoj konkurenciji, otuda, opada s lijeva na desno zbog toga što zapošljavanjem više jedinica rada opada marginalni proizvod (opadajuća marginalna proizvodnost). Ravnoteža na tržištu rada (ravnotežna nadnica) se postiže izjednačavanjem ponude i tražnje za radom. Slika 25: Kriva tražnje preduzeća za radom u potpunoj konkurenciji

w= najamnine (wage)

U uslovima potpune konkurencije najamnine se slobodno formiraju pod uticajem odnosa ponude i tražnje za radom, pa je kriva MRPL (marginalni prihod proizvoda od rada) kriva kratkoročne tražnje za radom preduzeća (svaka tačka ove krive pokazuje količinu rada koju će preduzeće angažirati pri određenim najamninama). S druge strane, vrijednost marginalnog proizvoda od rada VMPL jednaka je MRPL jer su cijene proizvoda i marginalni prihod jednaki. Dakle, kriva tražnje za radom jednaka je krivuljama 105

L = količina rada (labor)

VMPL i MRPL.

Ako je nadnica manja od ravnotežne preduzeća neće moći naći dovoljno spremnih radnika da rade za sniženu nadnicu, pa će preduzeća morati ponovo povećavati njen iznos i ona će se kretati ka ravnotežnom nivou. I obratno, nadnica iznad ravnotežne će stimulisati povećanu ponudu rada pa će to voditi smanjivanju nadnica prema ravnotežnom nivou. U uslovima nepotpune konkurencije, npr. kada je preduzeće u ulozi monopola, tada se ono suočava s krivom tražnje za svoje proizvode negativnog nagiba pa je njegov marginalni prihod manji od cijene proizvoda (MRA < pA) i otud je VMPL > MRPL.64

Slika 26. Ravnoteža ponude i tražnje rada u potpunoj konkurenciji Monopolist se suočava sa savršeno elastičnom krivom rada. On zapošljava rad (Lmf) do nivoa u kojem je njegova kriva tražnje dmf, odnosno kriva MRPL jednaka wr – tačka A. Ako bi bio potpuno konkurentni prodavač, njegova krivulja tražnje dcL bila bi jednaka MRPL i VMPL pa bi zapošljavao više radnika - Lcf.

Posebna priroda tržišta rada

Vidjeli smo da je tržište rada specifično tržište (radnici prodaju svoje radno vrijeme, a ne sam rad, i za prodato radno vrijeme primaju najamnine). Ali tržište rada ima još dvije posebne osobine. Prvo, dok tržište roba u uslovima cjenovne konkurencije karakteriše proces «čišćenja» tržišta od viška ponude ili viška tražnje, na tržištu rada gotovo nikad ne dolazi do ovakvog «čišćenja» ili do pojave viška ponude (stanja u kome nema nezaposlenosti); ako se to i desi, takvo stanje ne traje dugo.

64

Prema Đ. Benić, Osnove ekonomije, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 215. 106

Drugo, dok će na tržištu roba smanjenje cijene obično izazvati povećanu tražnju i smanjiti ponudu (pa time i višak ponude), na tržištu rada to i ne mora biti tako. Smanjenje nadnica može povećati nezaposlenost umjesto da je smanji,65 kao što pritisak sindikata na povećavanje nadnica umjesto povećavanja ponude rada dovodi do smanjivanja broja zaposlenih. 2.2.

TRŽIŠTE PRIRODNIH RESURSA (ZEMLJE)

Iako su prirodni resursi raznorodni kao faktori proizvodnje, reprezentujemo ih zemljom. Drugi prirodni resursi (rude, vode, šume) najčešće imaju status javnog dobra i nisu predmet klasičnih tržišnih transakcija. Ponuda i tražnja zemlje

Specifičnost zemlje kao faktora proizvodnje je da ima fiksnu ponudu (površina zemlje je ograničena, za razliku od kapitala), što znači da ne reaguje na promjene cijena kao ostale robe (kod kojih više cijene na tržištu iniciraju veću ponudu, a pri manjoj cijena i ponuda se smanjuje), drugim riječima njezina je cijena neelastična. Kao neobnovljivi proizvodni resurs čija je ponuda fiksna, zemlja ima svoju cijenu koja je određena visinom rente kao dohotka od svojine nad zemljištem. Renta (ili čista ekonomska renta) je cijena upotrebe komada zemlje u nekom vremenu. Slika 27. Kriva ponude

Renta se plaća na bilo koji faktor proizvodnje čija je ponuda fiksna, npr., na izvorišta nafte, rudnike uglja i zlata, na slike poznatih umjetnika pri njihovoj izložbi i sl.). Fiksna ponuda čini kriva ponude čini perfektno neelastičnom – ponuda zemlje se ne povećava/smanjuje sa povećanjem/smanjenjem cijene). Zbog toga je kriva ponude zemlje (S) vertikalna, kako pokazuje grafikon desno. Tražnja zemljišta je funkcija marginalnog prihoda proizvoda zemljišta, pri čemu treba imati u vidu da se marginalni proizvod zemljišta, u skladu sa

65

S. Bowles, R. Edwards, ibid., str. 158. 107

zakonom opadajućih prinosa, smanjuje sa povećanjem količine zemljišta, uz nepromijenjenu količinu rada i zemljišta. Tražnja za zemljom je izvedena tražnja i ovisi o cijeni poljoprivrednih proizvoda koji se na njoj uzgajaju. Plaćanje rente za resurse s fiksnom ponudom omogućuje njihovo racionalno korišćenje i sprečava njihovu pogrešnu alokaciju. Ukoliko se za ovakve resurse ne plaća renta (npr. u slučaju postojanja oblika kolektivnog vlasništva nad zemljom i nepriznavanja tržišta prirodnih resursa, kao što je to bilo u socijalističkim zemljama), dolazi do prekomjernog korišćenja i devastacije takvih resursa. Neplaćanje renti, također, uzrokuje da se na teret društva prebace troškovi eksternalija, prije svega ona u vezi zaštite okoliša. Nekadašnje socijalističke zemlje, sa zajedničkim vlasništvom nad prirodnim resursima i odsustvom tržišta, držale su prirodne resurse besplatnom sirovinom, što je veoma oprećivalo okoliš i stvaralo velike ekološke troškove koje jednog dana treba neko da plati. U tom slučaju dolazi do pogrešne alokacije ovih resursa koja uzrokuje alokativne štete jednake ekonomskoj vrijednosti nezaštićenih resursa, tj. onih vrijednosti koje bi za njihovu upotrebu naplatio vlasnik kad bi nad njima bila definirana privatnovlasnička prava. Fenomen kolektivnog, obično državnog vlasništva nad prirodnim resursima koji se tržišno ne vrednuju, kakav je slučaj u centraliziranim ekonomskim sistemima (ne plaća se nikakva renta za njihovo korišćenje) u ekonomskoj teoriji označen je tragedijom zajedničkog (ničijeg) dobra, koja dovodi do rasipanja prinosa i uništenja prirode. U uslovima slobodne konkurencije, visina rente određena je odnosom krivih ponude i tražnje zemlje (visina rente Po pri sjecištu krivih ponude i tražnje R). Slika 28. Ponuda i tražnja zemlje

Porast rente iznad ravnotežne visine (na visinu P1) usloviće smanjivanje tražnje za zemljom (i shodno tome nastaje višak ponude), što će rentu vratiti na ravnotežni nivo. Na sličan način, ako renta padne ispod ravnotežnog nivoa (na visinu P2, povećat će se tražnja za zemljom (nastaje višak tražnje) što će izazvati rast rente, odnosno ponovno vraćanje na visinu rente na ravnotežni nivo (visina rente Po).

U uslovima kada je kriva ponude zemlje vertikalna, eventualne promjene cijena upotrebe zemlje, odnosno visina rente je posljedica promjena veličine tražnje. Promjene u tražnji su uslovljene promjenom cijena kultura 108

koje se uzgajaju na toj zemlji (podsjećamo da je tražnja za zemljom izvedena iz cijena poljoprivrednih proizvoda sa te zemlje). Slika 29. Odnos rente i promjena cijena poljoprivreednih proizvoda

Vidljivo je da niže cijene poljoprivrednih proizvoda uzrokuju pad rente (na visinu P2), a rast ovih cijena vodi povećanju visine rente (na visinu P1).

Vrijednost zemlje i efekat oporezivanja renti

Zemlja spada u trajna kapitalna dobra i svake godine donosi rentu. Vrijednost zemlje (iznos cijene koju bismo platili za kupovinu ili prodaju određene površine zemlje) se svodi na izračunavanje sadašnje vrijednosti vječne rente. Sadašnja vrijednost se izračunava na osnovu generisanog toka budućih prihoda (dohodaka, tj. zbroja renti) koje ta zemlja donosi. Pošto zemlja ima beskonačni vijek trajanja, koji daje rentu, sadašnja vrijednost zemlje se izračunava po slijedećem obrascu: V 

N x 100 I

gdje su: V = sadašnja vrijednost zemlje N = stalni godišnji primici-godišnje rente I = tekuća kamatna stopa

Drukčije rečeno, sadašnja vrijednost odražava sumu novca koja se mora investirati danas da se ostvari zarada od beskonačnih godišnjih renti uz određenu kamatnu stopu. Npr., ako godišnja renta od jednog komada zemljišta iznosi 2.000 KM, pri godišnjoj kamatnoj stopi od 5 % kupac će biti spreman (prema gornjem obracsu) platiti za kupovinu ovog komada zemljišta 40.000 KM. Razmatranje zemljišne rente, pa shodno tome i vrijednosti zemlje, uključuje i efekte oporezivanja renti. Kod drugih roba, uvećavanje poreza djeluje poput uvećavanja troškova inputa – smanjuje ponudu (proizvođaču se manje isplati daljnja proizvodnja, jer pri istim cijenama dobija manje prihoda). U slučaju uvođenja poreza na rentu, međutim, tražnja i ponuda zemlje, shodno tome i visina renti, ostaju nepromjenjene. Porez se svaljuje na račun zemljovlasnika, za koga uvođenje poreza na rentu ima isti efekat kao i smanjenje tražnje za zemljištem kao proizvodnim faktorom. U krajnjem, i vrijednost zemlje ostaje ista. 109

2.3.

TRŽIŠTE KAPITALA

Već smo vidjeli da kapital poprima različita značenja i oblike, zbog čega se kao najjednostavnije određenje kapitala uzima ono koje kaže da je kapital vrijednost koja se oplođuje bez obzira na svoj konkretan oblik oplodnje. Upotreba (ulaganja) kapitala može biti u finansijskom i realnom obliku: (1) U slučaju da se kapital pojavljuje u svom finansijskom obliku tada on egzistira u različitim finansijskim instrumentima (novac, razne hartije od vrijednosti i sl.), koji se realiziraju na finansijskom tržištu. Kao (rijedak) faktor privređivanja, kao i svaki drugi resurs, kapital ima svoju cijenu izraženu prinosom (dohotkom) od kapitala. Finansijska tržišta se po ročnosti dijele na: (i) Tržište novca (na kojem se trguje finansijskim instrumentima sa rokom dospijeća do godine dana, gdje je osnovni učesnik na ovom tržištu banka). Primjer dohotka koji se stiče na ovom tržištu je kamata kao cijena upotrebe novčanog/zajmovnog kapitala. Kamata kao cijena kredita izražava se u vidu kamatne stope i određuje se kao postotak od pozajmljenog kapitala obračunat na period od godinu dana. Kao posrednici na ovom tržištu banke formiraju kamatu: prvo, prikupljanjem slobodnih novčanih sredstava za čiju upotrebu za određeno vrijeme isplaćuju kamatu njihovim vlasnicima (građanima i preduzećima). Drugo, banke pozajmljuju novčana sredstva građanima i preduzećima uz naplaćivanje određene kamate. Dakle, kapital je izvedeni faktor proizvodnje, jer ga je potrebno prethodno proizvesti, što se čini štednjom dohotka (tj. uzdržavanjem od tekuće potrošnje). Za iznajmljivanje štednje, štediše (pojedinci, domaćinstva i preduzeća) dobijaju dohodak na štednju (štednja u slučaju aktiviranja funkcionira kao zajmovni krediti ili novčani kapital) – kamatu. Kamata, dakle, dolazi kao naknada vlasniku zajmovnog ili novčanog kapitala za odricanje od jednog dijela sadašnje potrošnje. Ukratko, kamata se javlja kao cijena upotrebe novca. Na tržištu zajmovnog kapitala kamatna stopa se određuje na osnovu ponude i tražnje zajmovnog kapitala. Poticaj za štednju je veći ako je kamatna stopa veća. Sa porastom kamatne stope uvećava se i ponuda zajmovnog kapitala. Istovremeno, tražnja za zajmovnim kapitalom izvedena je iz kapitalnih, odnosno investicionih dobara od strane preduzeća. Npr., na položenih 5.000 KM u banku pojedinac, uz godišnju kamatnu stopu od 3 %, dobija 150 KM kamate kao cijene upotrebe položenog kapitala, a ukupni povrat iznosi 5.150 KM. (ii) Tržište kapitala (sa rokom dospijeća dužim od godine dana, sa institucionalnim investitorima kao učesnicima, a to su: investicioni fondovi, penzioni fondovi, osiguravajuća društva). Primjer dohotka na ovom tržištu je dividenda. Dividenda se ostvaruje u dioničarskom preduzeću (dioničarsko društvo), na osnovu uloga dioničara u temeljni kapital društva podijeljenog na 110

dionice (npr. po 100 KM). Društvo izdaje dionice kao vrijednosni papir dioničarima u vrijednosti koja odgovara iznosima njihovih uloga. Na kraju godine dioničar za svaku dionicu dobija zaradu – dividendu po odgovarajućoj dividendnoj stopi. Za razliku od kamate čija je stopa unaprijed poznata, stvarna veličina dividende je poznata tek krajem poslovne godine kada dioničarsko društvo ustanovi veličinu ostvarenog profita i izdvoji dio za dioničare. Dioničko preduzeće sa boljim poslovnim rezultatom isplaćuje dioničarima veću dividendu. Tržišna cijena dionice je kapitalisani prihod koji se od te dionice može godišnje ostvariti. Kapitalisati određeni prihod znači pretvoriti ga u onu veličinu kapitala koja bi po važećoj kamatnoj stopi donijela vlasniku isti prihod od banke kao i prihod koji ima od dioničarskog preduzeća. Prihod se kapitališe po slijedećem obrascu: p

d x 100 k'

pri čemu su: d = dividenda p = kapitalisani prihod (vrijednost dionice) k' = kamatna stopa

Primjer Npr. ako je godišnji prihod koji donosi neka dionica 30 KM i neka je tržišna kamatna stopa 6 %. Kapitalisani prihod od te dionice će iznositi 500 KM.

30 x 100  500 6 Tržišna cijena (vrijednost) dionice određuje se na berzi ovisno od visine nominalne dividende (vrijednosti izdane dionice u dioničkom preduzeću), kamate i odnosa ponude i tražnje za dionicama tog preduzeća. To znači da će tržišna cijena dionice (Tc) odudarati od nominalne cijene i izračunavaće se ovako: p

Pretpostavke: - nominalna vrijednost dionice (Vd) Vd = 100 KM - dividendna stopa (d') = 9 % - kamatna stopa (k') = 6 %

Tc 

Vd x d' 100 x 9   150 k' 6

(2) U slučaju da se kapital pojavljuje u svom realnom obliku (u obliku investicionih kapitalnih dobara radi obavljanja poslovnih aktivnosti), tada on, također, donosi dohodak, bilo kroz kupoprodaju ili iznajmljivanje. Tržišni povrat kapitala kao trajnog kapitalnog dobra izražava se stopom prinosa na kapital. Stopa prinosa od kapitala predstavlja rentabilnost kapitalnih ulaganja i pokazuje odnos između neto godišnjih primitaka od kapitala i investiranog kapitala. Npr., iznajmljeni trosoban stan, čija je vrijednost 60.000 KM donosi mjesečno 300 KM rente, što znači da je stopa prinosa od kapitala 0,5 %. 111

Ponuda i tražnja za kapitalom/kreditima

Kredite tretiramo kao potrošačke (uzimaju ih domaćinstva) i investicione (uzimaju ih preduzeća). (1) U predstavljanju potrošačke tražnje za kreditima analiziramo zajmovno tržište u jednostavnom modelu privrede koje se sastoji iz domaćinstava kao neto štediša (pojedinci troše manje tekućeg dohotka a veći dio štede) i domaćinstava kao neto potrošača (pojedinci troše više a manji dio štede). Druga skupina čini tražnju za zajmovima, koje nazivamo potrošačkim kreditima. Cijena upotrebe zajmovnog kapitala formira se u zavisnosti od tržišnog odnosa ponude (od strane neto štediša) i tražnje (neto potrošači). Naravno, kamata kao tržišna cijena kapitala određuje interes za ponudom zajmoprimaca za uzimanje kapitala (ako je kamatna stopa veća štediše više štede, pa se može ponuditi više kapitala). Slika 30. Ravnoteža na tržištu potrošačkih kredita

Pri izjednačenom interesu ponude i tražnje formira se ravnoteža na tržištu potrošačkih kredita, pri kojoj se formira ravnotežna kamatna stopa.

(2) Investiciona tražnja za kreditima. Zajmovi koji se uzimaju za kupovinu kapitalnih dobara (dobra za proizvodnju drugih dobara) su investicijski krediti. Preduzeća se odlučuju da uzmu bankarski kredit za kupovinu kapitalnih dobara sve dok je priraštaj obima proizvodnje, koji se duguje povećanoj upotrebi kapitalnih dobara, za još jednu jedinicu veći ili jednak cijeni kapitalnih dobara uvećanoj za trošak kamate. Ravnoteža se uspostavlja na nivou u kome konkurencija između preduzeća svodi stopu prinosa od investicija (kapitala) na nivo tržišne kamatne stope. Kapitalna dobra, tokom svog trajanja, donose svojim vlasnicima tok prihoda, koji određuje vrijednost kapitalnog dobra. Ova vrijednost se određuje u obliku tzv. sadašnje vrijednosti kapitalnog dobra koja predstavlja vrijednost toka dohotka u vremenu. Mjeri se izračunavanjem koliko bi bilo potrebno uloženog novca danas, po tekućoj kamati, da bi se generirao budući tok primitaka od sredstava.

112

Sadašnja vrijednosti kapitalnog dobra (V), koja se izračunava prema očekivanjima sume investicija po tekućoj kamatnoj stopi (i) da bi se generirao tok budućih prinosa. Obrazac je sljedeći: V = N1/(1+i) + N2/(1+i) + ... Nt/(1+i) gdje su: N1, N2, ... Nt = prinosi koje kapitalna dobra daju prve, druge, ... t godine, i = kamatna stopa

Do sadašnje vrijednosti (V) se dolazi diskontovanjem budućih prinosa (N1, N2, ... Nt). Protokom vremena sadašnja vrijednost se smanjuje, a diskontna kamata raste, dok njeno smanjenje povećava sadašnju vrijednost kapitalnih dobara. Sadašnja vrijednost: mjerenje vremenske vrijednosti novca66 Primjeri Primjer 1: Danas se uloži 100 KM u banku, koliko će to vrijediti za N godina? Odnosno, koliko će iznositi buduća vrijednost tih 100 KM? Godišnja kamata r = 5 % (r = 0,05). Odgovor: Prema dinamici dospijeća ulozi glase: Nakon prve godine: (1+ r) 100 KM Nakon dvije godine: (1+ r)x (1 + r) 100 KM Nakon tri godine: (1+ r)x (1 + r)x (1 + r) 100 KM Nakon N godina: (1+ r)N 100 KM Ako ulažemo 100 KM uz kamatnu stopu od 5 % (r = 0,05) na deset godina, buduća vrijednost će iznositi (1 + 0,05) x 100 KM, što iznosi 163 KM. Primjer 2: Pretpostavimo da će nam 200 KM biti isplaćeno za N godina. Koliko iznosi sadašnja vrijednost te buduće isplate? Odnosno, koliko je potrebno uložiti danas da bi za N godina dobili 200 KM? Odgovor: Napomena: U prvom pitanju izračunali smo buduću vrijednost na osnovu sadašnje vrijednosti množenjem faktorom (1+r) N. Da bismo izračunali sadašnju vrijednost na osnovu buduće vrijednosti, dijelimo faktorom (1 + r). Dakle, sadašnja vrijednost sume od 200 KM za N godina iznosi 200 KM / (1 + r) N. ako taj iznos danas uložimo u banku, poslije N godina postaće (1 + r) N x 200 KM / (1+ r) N, što je 200 KM. Npr. današnja vrijednost sume od 200 KM, uz kamatnu stopu od 5 %, za 10 godina iznosiće 200 (1+r)10 , što je 123 KM.

66

Prema G. Mankiw, ibid., str. 588 i dalje. 113

Osnovni pojmovi PRINOS MARGINALNOG PROIZVODA NAJAMNINA EKONOMSKA RENTA KAMATA DIVIDENDA KAPITALNA DOBRA INDIVIDUALNA PONUDA RADA

PONUDA ZEMLJE EFEKAT SUPSTITUCIJE EFEKAT DOHOTKA TRŽIŠTE NOVCA TRŽIŠTE KAPITALA KAPITALISANJE POTROŠAČKI KREDITI MJERENJE VRIJEDNOSTI NOVCA

Brzi test (1) Komentarišite individualnu ponudu rada. Na krivoj individualne ponude rada gdje bi bila Vaša tačka A? (2) Zašto se javlja fenomen «tragedije zajedničkog dobra»?

Pitanja za ponavljanje gradiva 1. Dohoci faktora proizvodnje su______________________________ , a njihovim zbrajanjem dobijamo ______________ . 2. Objasnite prinose marginalnog proizvoda faktora proizvodnje. 3. Zašto kažemo da je tražnja faktora proizvodnje izvedena tražnja iz tražnje robe u čijoj proizvodnji učestvuje dati faktor proizvodnje? 4. Kakav je uticaj sindikata na ponudu rada? 5. Kako se ostvaruje dividenda? 6. Objasnite fenomen perfektne neelastičnosti ponude zemlje. 7. Pod kapitalisanjem podrazumijevamo _________________________ . 8. objasnite i grafički predstavite ravnotežu na tržištu potrošačkih kredita 9. Cijena upotrebe zajmovnog kapitala formira se u zavisnosti od: ________________________________________________________ . 10. Kamatna stopa iznosi 6 %. Koja je sadašnja vrijednost 500 KM koji treba da se dobije za 10 godina? 11. Iznos od 5.600 KM će Vam se isplatiti za 5 godina. Koliko iznosi sadašnja vrijednost te buduće isplate?

114

KORISNOST, TRAŽNJA I PONAŠANJE POTROŠAČA

Potrošači biraju (kupuju na tržištu) ona dobra i usluge koje najviše preferiraju. Faktori koji određuju vrijednost ekonomskih dobara, prema neoklasičnoj ekonomskoj teoriji (danas vladajućoj u svijetu tržišnih ekonomija), su korisnost i rijetkost. Da bi dobra imala vrijednost moraju biti korisna i rijetka. Dobra koja su korisna, a nisu rijetka, npr. vazduh, voda, nisu ekonomska dobra. U pristupu subjektivne teorije vrijednosti, zapravo, cijene mjere rijetkost, pri čemu je rijetkost odnos onoga što je raspoloživo i onoga što ljudi hoće. Ovaj pravac ekonomske misli, poznat pod nazivom marginalizam, značio je raskid s klasičnom školom u tumačenju vrijednosti roba. U okviru subjektivne teorije vrijednosti pojavljuju se tri teorije ponašanja potrošača (teorija marginalne korisnosti, teorija indiferencije i teorija otkrivene preferencije), a sve se zasnivaju na maksimi da potrošač maksimizira korisnost u granicama raspoloživog, unaprijed zadanog dohotka. Ove teorije se, između ostalog, razlikuju po tumačenju mjerenja intenziteta korisnosti, pa jedne izražavaju kardinalnu a druge ordinalnu korisnost. Kardinalna korisnost podrazumijeva mjerljivost korisnosti svakog dobra u numeričkim vrijednostima (tj. kardinalnim brojevima: 1,2,3....) i govore da je, npr., 2 dvaput veće od 1, da je njihova apsolutna razlika 1. Ordinalna korisnost mjeri korisnost dobara ordinalnim brojevima (= prvi, drugi, treći....) koji govore samo da je drugi veći od prvog, treći od drugog itd.

1. TEORIJA MARGINALNE KORISNOSTI 1.1. KONCEPT KORISNOSTI

Veličina vrijednosti ekonomskog dobra ovisi od: raspoložive količine toga dobra i intenziteta potrebe za njim. Pri većoj raspoloživoj količini, vrijednost je manja i, obratno, ukoliko je intenzitet potrebe veći, utoliko je i vrijednost veća. Korisnost je individualno i subjektivno određena, i uvijek označava zadovoljstvo. Korisnost je, zapravo, svojstvo stvari da zadovolje

115

ljudske potrebe pod uslovom da je korisnost prepoznata. Potrošači nastoje maksimizirati svoju korisnost, što znači da biraju dobra koja najviše vole. Predhodno objašnjenja pruža Teorija marginalne korisnosti koju upotrebljavamo da objasnimo potrošačevu tražnju, a, isto tako, i da objasnimo porijeklo krive tražnje. Ova ekonomska teorija svoj mehanizam određivanja vrijednosti zasniva na utilitarizmu, jednom od glavnih pravaca zapadne intelektualne misli od XIX stoljeća do danas,67 u kojem se, doslovno, pod korisnošću podrazumijeva: „svojstvo objekta da proizvodi korist, povoljnost, dobro, sreću... ili... da spriječi nepriliku, bol, zlo ili nesreću strani čiji se interes razmatra... bilo da je to društvo uopšte... ili pojedinac» (J. Bentham, 1789.). Na ovakvom, hedonističkom racionalnom principu korisnosti, njemački ekonomist i statističar H.H. Gosen (Hermann Heinrich Gossen, 1810-1858) utemeljio je teoriju marginalne (granične) korisnosti, preko dva njegova zakona, danas poznata kao Gosenovi zakoni. Prvi Gosenov zakon govori o opadajućem uživanju, odnosno načelu opadanja korisnosti daljim uživanjem jedinica nekog dobra sve do tačke zasićenosti. Drugi Gosenov zakon pokazuje zadovoljavanje različitih potreba potrošača ovisno o intenzitetu njegovih potreba. Potrošač dodatnu jedinicu novca (euro, KM...) uvijek troši na onaj proizvod koji će najviše pridonijeti podmirenju njegovih potreba, sve dok u cjelosti ne potroši svoj dohodak, kada će postići najveće zadovoljstvo. Polazeći od ovakvih osnova (tumačenja Gosenovih zakona i razrade od strane drugih marginalista), razumijavanje korisnosti kao subjektivnog određenja vrijednosti (cijene) robe pretpostavlja objašnjenje pojma vrijednosti/korisnosti jedinice robe, tj. odnos između ukupne korisnosti jedne robe i korisnosti jedinice te robe u datom trenutku, na datom tržištu. Korisnost svake jedinice robe se smanjuje sa povećanjem ukupne raspoložive količine te robe. Korisnost jedinice datog dobra onda određuje korisnost posljednje, marginalne (granične) jedinice tog dobra koja može zadovoljiti nečiju potrebu. Veličina korisnosti dodatne jedinice jeste marginalna korisnost.68 Korisnost se povećava sa trošenjem više dobara, ali sa trošenjem sve veće količine dobara naša ukupna korisnost (dobijena zbrajanjem pojedinačnih korisnosti svake jedinice dobra ponaosob) raste sve sporije. Ovako opadajuća marginalna korisnost proizilazi iz činjenice da se naše zadovoljstvo, koje proizilazi iz potrošnje dobra, smanjuje sa većim trošenjem tog dobra. Po

Utilitarizam je filozofsko učenje koje objašnjava ljudsko djelovanje sa stajališta užitka ili dobrobiti pojedinca (individualistički utilitarizam) ili društvene zajednice (socijalni utilitarizam). Ovaj potonji je stvorio krilaticu: “najveća sreća za najveći broj ljudi”. Termin je prvi upotrijebio Đ. Bentam (Jeremy Bentham, 1781.), osnivač tog filozofskog pravca. Bentam je tvrdio da je vrlina ono što povećava ugodu, zadovoljstvo i smanjuje bol. A cilj čovjekova života i nije ništa drugo do maksimizirati zadovoljstvo. 68 Pojam marginalne (granične) korisnosti prvi je upotrijebio austrijski ekonomist F. Viser (Friedrich von Wieser, 1851-1926). 67

116

zakonu opadajuće marginalne (granične) korisnosti, marginalna korisnost opada dok se količina potrošenog dobra povećava. Korisnost ili vrijednost zalogaja hljeba za jednog pojedinica, npr., biće vrlo velika ako je to jedini zalogaj, a sasvim mala, ako tih zalogaja (jedinica) ima više. Teoretičari marginalne korisnosti XIX stoljeća istakli su poznati primjer za marginalnu korisnost o gladnom čovjeku, koji ima na raspolaganju samo jednu malu količinu hljeba; ako dobije još jednu takvu količinu, ona neće biti od iste važnosti kao prva, jer užitak zadovoljstva opada sa svakim dodatnim zalogajem hljeba koji pojede. Nakon izvjesne količine dolazimo do stanja kada jedenje dodatnog zalogaja hljeba ne pruža nikakvo zadovoljstvo (apetit gladnog čovjeka je zadovoljen).69 Zapravo, svaka potreba u životu, ukoliko biva zadovoljavana, slabi po snazi, pa čim se dostigne puna zasićenost, ona se više i ne osjeća. Korisnost svake jedinice robe opada, dakle, sa brojem raspoloživih jedinica. U takvoj situaciji, korisnost ili vrijednost date jedinice robe biće određena vrijednošću posljednje ili granične (marginalne) jedinice koju je neko spreman da kupi. Cijena koju su potrošači voljni platiti za neku robu mjeri koliko dodatna (marginalna, granična) jedinica te robe vrijedi potrošaču. Kad se jedna dodatna jedinica više ne smatra toliko vrijednom kolika joj je cijena, kupci prestaju kupovati. Za cijene se stoga kaže da su signali koji naznačuju potrošačima i proizvođačima troškove i korisnost inputa i outputa. Primjer Hoćemo da izmjerimo korisnost koju nam pruža predhodni primjer sa hljebom, što prikazujemo u tabeli br. 9. Kako je korisnost, ipak, subjektivna kategorija, pretpostavimo da se za mjerenje korisnosti granične (svake dodatne) količine uzima jedinica mjere - util.70 Pretpostavimo da se apetit gladnog čovjeka zadovoljava sa 4 kriške hljeba. Kada ovaj čovjek pojede prvu krišku hljeba njegovo zadovoljstvo je najveće, marginalna (granična) korisnost iznosi 4 utila. Sa drugom kriškom marginalna korisnost se smanjuje na 3 utila (druga kolona tabele), ali se ukupna korisnost (3 kolona) povećava na 7 utila (4+3, tj. 4 utila za prvu krišku i 3 utila za drugu krišku). Sa trećom kriškom zadovoljstvo dalje opada i iskazujemo ga sa 2 utila, dok se ukupna korisnost za tri kriške povećava na 9 utila. Četvrta kriška donosi najmanje zadovoljstva i njenu korisnost iskazujemo sa 1 utilom, pri čemu je ukupna korisnost 10 utila (dakle 4 utila za prvu, 3 utila za drugu, 2 utila za treću i 1 util za četvrtu krišku). Prema petoj kriški hljeba smo već ravnodušni (apetiti je zadovoljen sa 4 kriške) i ona nam ne donosi nikakvu korist (0 utila) a ukupna korist i dalje iznosi 10 utila. Tabela 9: Ukupna i marginalna korisnost na primjeru kriški hljeba Količina Marginalna Ukupna potrošenog dobra korisnost Korisnost J. A. Šumpeter, Historija ekonomske analize Mjera marginal utility (marginalna korisnost) je uzeta prema originalnoj oznaci utilitarne konstrukcije u ekonomskoj teoriji XIX stoljeća. 69 70

117

(kom. kriški hljeba) 0 1 2 3 4 5

(util) 0 4 3 2 1 0 10

(util) 0 4 7 9 10 10

Druga kolona, pokazuje da marginalna korisnost (zadovoljenje za svaku dodatnu krišku hljeba) opada s većom potrošnjom hljeba, što ilustrira zakon opadajuće marginalne korisnosti. Zbir svih marginalnih korisnosti (4+3+2+1) jednak je ukupnoj korisnosti (10 utila). Treća kolona upućuje na ocjenu da povećanje ukupne korisnosti nije proporcionalno povećanju broja kriški. Naime sa povećavanjem broja kriški povećava se ukupna korisnost, ali po opadajućoj stopi. Ovo potvrđuju slijedeći grafikoni: (a) ukupne korisnosti i (b) marginalne (granične) korisnosti. Slika 31. Ukupna korisnost

Slika 32. Marginalna (granična) korisnost

(a) Zatamnjeni blokovi (slika 31) ilustruju dodatnu korisnost svake dodatne jedinice. Ukupna korisnost raste, ali sve manje, pa ukupna korisnost ima oblik opadajuće krive. (b) Marginalna (granična) korisnost je opadajuća funkcija broja kriški (slika 32). Svaki osjenčeni blok marginalne korisnosti iste je veličine kao odgovarajući blok ukupne korisnosti na slici (a).

1.2. PARADOKS VRIJEDNOSTI I POTROŠAČEV VIŠAK

Prema Teoriji korisnosti, ustanovili smo jednostavnu zakonitost: što nekog dobra ima više, to je manja relativna poželjnost njegove poslednje jedinice. Ovaj fenomen stoji u osnovi paradoksa vrijednosti, koji je zbunio i 118

samog Adama Smita. Smit, iako je utemeljio ekonomsku nauku, nije mogao odgonetnuti zašto voda, koja je toliko dragocjena za život čovjeka, ima znatno manju vrijednost nego što imaju dijamanti, koji svoju praktičnu vrijednost iskazuju kroz ukrasnu upotrebu i nisu bitni za život. Krive ponude i tražnje za vodom sijeku se pri vrlo niskoj cijeni, dok se ponuda i tražnja za dijamantima sijeku pri enormno visokoj cijeni. Odgovor leži u činjenici da su dijamanti krajnje rijetki i da su troškovi dobijanja dodatnog dijamanta visoki, dok je voda relativno obilna i neznatno košta. Usto, korisnost vode kao cjeline ne određuje njenu cijenu i tražnju, već njena granična korisnost, odnosno „korisnost posljednje čaše vode“. Vode ima u velikim količinama, pa se posljednja čaša prodaje za vrlo mali iznos. Istina je da prve kapi vode vrijede koliko sami život, ali je ima toliko da se posljednje kapi mogu koristiti i za pranje kola, jer posljednje kapi (nakon mnoštva zadovoljenja) gotovo ne vrijede ništa. Vazduh je još jasniji primjer odnosa izobilne količine i vrijednosti: vazduh je besplatan! U slučaju ogromno raspoloživih količina dobara (vazduha, vode i sl.) marginalne korisnosti su vrlo niske što i smanjuje cijene tih dobara. Dakle, ekonomska vrijednost ovakvih količina je niska premda je njihova važnost za život veoma visoka. Ovaj raskorak između ukupne korisnosti nekih dobara (vazduha, vode) i njihove ukupne tržišne vrijednosti naziva se potrošačev višak, koji se javlja zbog djelovanja zakona opadajuće granične korisnosti – „dobijamo više nego što za to plaćamo.“ Potrošačev višak se pojavljuje usljed činjenice da za svaku jedinicu dobra koju kupujemo plaćamo isti iznos, od prve do posljednje jedinice. Dakle, za svaku jedinicu plaćamo onoliko koliko vrijedi posljednja jedinica. Pošto, prema zakonu opadajuće marginalne korisnosti, predhodne jedinice za nas vrijede više od posljednje, to uživamo probitak korisnosti na svaku od tih predhodnih jedinica. Na sljedećoj slici je predstavljena ukupna kriva tražnje nekog potrošača za odgovarajućim količinama vode. Ona pokazuje cijene koje bi potrošač platio za svaku jedinicu koju potroši.

Slika 33. Grafički prikaz potrošačevog viška

119

Pretpostavimo da je naš potrošač spreman za 1 veknu hljeba platiti cijenu od 1 KM, što predstavljamo vodoravnom linijom od 1 KM. Prisjetimo se koncepta korisnosti: veličina vrijednosti ekonomskog dobra ovisi od raspoložive količine toga dobra i intenziteta potrebe za njim. Opadajuća tražnja za hljebom odražava opadajuću marginalnu korisnost za hljebom. Naime, prva vekna hljeba je vrlo dragocjena za potrošača za koju je on spreman platiti 8 KM, iako realno plaća samo 1 KM. Druga vekna za potrošača vrijedi 6 KM, ali on i dalje plaća 1 KM. I tako redom do šeste vekne, koja potrošaču, po liniji opadajuće korisnosti, vrijedi samo 50 pfeninga, pa je on stoga i ne kupuje. Ravnoteža potrošača se postiže u tački u kojoj se kupuju pet vekni po cijeni od 1 KM. Prema računici, za 5 vekni hljeba potrošač plaća 5 KM, ali ukupna vrijednost ovih 5 vekni za potrošača iznosi 21 KM (= 8 KM + 6 KM + 4 KM + 2 KM + 1 KM). Potrošačev višak iznosi 16 KM (= 21 KM – 5 KM). Dakle, potrošač kupuje 5 vekni po cijeni od 1 KM. Ukupna korisnost za ovu količinu vekni na grafikonu čini prostor ispod krive tražnje, tj. prostor oivičen tačkama OCEB. Oduzimajući dio koji potrošač plaća OAEB dobivamo potrošačev višak ACE. Primjena pojma viška potrošača pomaže u procjeni mnogih odluka države, kao što su, npr., odluke o vrijednosti novog autoputa ili odluke o očuvanju zelenih površina. U nastavku ćemo se poslužiti Samuelsonovim primjerom izgradnje autoputa.71 Iako je put besplatan za sve korisnike i ne donosi prihod, on će za korisnike imati vrijednost ravnu ušteđenom vremenu i sigurnijim vožnjama. Ova se vrijednost može mjeriti potrošačevim viškovima. Primjer

71

P. Samuelson, W. Nordhaus, ibid, str. 84. 120

Uprošćavanja radi, pretpostavimo da ovakvih korisnika puta ima 10.000. Isto tako, pretpostavimo da potrošačev višak svakog od njih iznosi 350 KM za put. Korisnici (uslovno rečeno, potrošači puta) bi trebali dati glasove za put ako je ukupni trošak manji od 3,5 miliona KM (10.000 x 350 KM). Isto tako bi i ekonomisti koji prave investicioni program za put preporučili da se put pravi ako je ukupni višak potrošača veći od njegovih troškova.

2. TEORIJA INDIFERENCIJE (JEDNAKOG IZBORA) Predhodno smo vidjeli da se pojedinačne kriva krive tražnje za pojedinim dobrima izvode iz krivih marginalnih korisnosti tih dobara za potrošače. Međutim, svi važniji elementi teorije tražnje se mogu analizirati i bez pojma kardinalne korisnosti,72 što se izvodi pomoću teorije indiferencijske analize. 2.1. TEORIJA INDIFERENCIJE KAO ORDINARNA TEORIJA KORISNOSTI Teorija indiferencije73 polazi od toga da je korisnost subjektivno definirana i da mjerenje subjektivne korisnosti u apsolutnom zbiru (kardinalno) nije moguće. Korisnost se razlikuje ne samo od jednog do drugog potrošača nego varira i kod istog potrošača u različitim situacijama. Po ovoj teoriji potrošač stalno upoređuje, odnosno mjeri prednosnu supstituciju (zamjenljivost) potrošnih dobara koja bi mogao nabaviti raspoloživim dohotkom. On kombinira kupovinu potrošnih dobara i ordinalnim mjerenjem (upoređivanjem i rangiranjem) procjenjuje koje bi mu dobro donijelo najveću korisnost. Zbog toga nije potrebno mjerenje korisnosti u kardinalnom smislu kao kod teorije marginalne korisnosti. U na ovaj način ustanovljenom slučaju korisnije kombinacije, potrošač je spreman da se odrekne kupovine neke količine (jedinice) datog dobra u korist kupovine drugog dobra. Kada mu nova kombinacija potrošne kupovine ne bi pružala nikakvu veću korisnost od pređašnje, potrošač bi bio indiferentan prema supstitucijskom odnosu tih dobara. Kao potpuno racionalno biće (homo economicus) potrošač spontano utvrđuje skalu preferencija. U ovoj teoriji polazi se od principa zajedničke korisnosti dva proizvoda x i y koji daju isti nivo korisnosti, pa je on indiferentan u njihovom izboru.

72

Ovo je zasluga V. Pareta (1848-1923). Teorija indiferencije nastala je početkom XX stoljeća, a njeni tvorci su, neovisno jedan od drugoga, Edžvort (W. Edgeworth) i Pareto (V. Pareto), a kasnije su je, između dva svjetska rata, kompletirali J.R. Hicks i R.G.D. Alen. 73

121

2.2. KRIVA INDIFERENCIJE Teorija indiferentnosti se dokazuje krivom indiferentnosti, koja prikazuje sve kombinacije tržišnih košara koje osobi osiguravaju istu razinu zadovoljstva, zbog čega je osoba indiferentna između košara koje su prikazane na tačkama na krivulji.74 U dvodimenzionalnom koordinatnom sistemu gdje apscisa i ordinata označavaju količine dobara x i y, dobijaju se krive koje označavaju kombinacije dobara x i y. Pošto pružaju jednako zadovoljenje potreba i istu korisnost, potrošač je indiferentan u izboru bilo kojeg para kombinacije. Sve tačke u jednoj krivi indiferencije su kombinacija dva dobra i one su podjednako poželjne za potrošača, jer odgovaraju njegovom ukusu Na primjer (slika 34): parovi kombinacija su: za tačku A (1;5), tačku B (1,25;4), tačku C (2;2,5), tačku D (3;1,5) i tačku E (5,1). Povezane tačke koje predstavljaju različite kombinacije dobara x i y čine krivu indiferencije. Tačke, parovi na toj krivi pružaju istu korisnost i potrošač je indiferentan između bilo koje kombinacije. Slika 35. Krive indiferencije

Tačke na krivima U2 i U3 prikazuju veća zadovoljstva, zato se krivima indiferencije daje ordinalna mjera korisnosti. Krive indiferencije mogu se rangirati kao U3>U2>U1, ali se razlika ne može izmjeriti. Prema tome, ako se krećemo po jednoj krivi indiferencije, onda se ne povećava niti smanjuje korist, mijenjaju se samo kombinacije dobara x i y, koje donose isto zadovoljstvo. Ukoliko se zadovoljstvo povećava (dobijaju se nove, veće količine oba dobra) onda se prelazi u viši stepen zadovoljstva, na drugu krivu.

Svaki potrošač ima svoj izbor (skalu preferencija) u dostupnoj košari dobara, što ovisi od njegovog raspoloživog dohotka. Ako to predstavimo u koordinatnom sistemu onda izbor može sadržavati neograničen broj krivih linija (krivulja indiferencije), pararelnih među sobom, a čitav skup takvih krivih dobiven iz površine zajedničke korisnosti naziva se mapa indiferencije. Krive indiferencije odlikuju tri svojstva: (a) opadaju s lijeva na desno, tj. negativnog su nagiba), (2) konveksne su prema ishodištu i (3) pararelne su, tj. nikad se ne sijeku. Iz prvog svojstva proizilazi da potrošač krećući se niz krive indiferencije smanjuje potrošnju proizvoda Y, a povećava potrošnju proizvoda X.

74

R. S. Pindyck, D. L. Rubinfeld, Microeconomics, Prentice Hall, 2001., str. 64. 122

Odnos u kojem se zamjenjuje jedan proizvod (A) za drugi (B) naziva se marginalna stopa supstitucije, a matematski je izražavamo kao: MSSyx = - ∆y / ∆x

gdje su: - ∆y = količina proizvoda koje se potrošač odriče, ∆x = količinu proizvoda koju će odabrati na račun odricanja od neke količine proizvoda y

2.3. OGRANIČAVAJUĆI BUDŽETSKI PRAVAC Krive indiferencije su samo izraz želja, budući da stvarna potrošnja ovisi od dohotka potrošača i visine cijena. Potrošač, zapravo, ima svoje budžetsko ograničenje, koje se izražava kao: I = Xpx + Ypy,

gdje su: I = iznos potrošačeva dohotka: X, Y = količine proizvoda Px, Py = cijene ovih proizvoda

Riješimo li jednačinu po y, dobijamo izraz: Y = - Px/Py · X + I/Py, koji povezuje sve moguće kombinacije proizvoda koje potrošač može kupiti za svoj dohodak. Ukoliko potrošač želi samo proizvod X tada može kupiti (I:Px) proizvoda X, odnosno ako želi proizvod Y tada može kupiti (I:Py) proizvoda Y. Kada na grafikonu spojimo ove dvije tačke dobijemo budžetski pravac koji nam pokazuje kombinacije dobara koje potrošač može kupiti uz trošenje cijelog iznosa dohotka. Slika 36. Budžetski pravac

Dio površine između budžetskog pravca i koordinatnih osa čini budžetsko polje. Ponašanje potrošača može biti trojako: a) ako kupuje dobra na budžetskom pravcu (tačke A i B), onda u cjelosti troši svoj dohodak i ništa ne štedi; b) ako kupuje unutat budžetskog polja (tačka C) tada ne troši u cjelosti svoj dohodak, već nešto i štedi; c) kupovine izvan budžetskog pravca ne može ostvariti jer nema dovoljno dohotka.

2.4. POTROŠAČEVA RAVNOTEŽA (MAKSIMALMA KORISNOST) Potrošač, međutim, ne zadovoljava svoju korisnost jednom robom nego bira najpoželjniju dostupnu korpu dobara. Zadnji zalogaj hljeba ne donosi istu marginalnu korisnost kao i zadnja košulja koju kupujemo, jer košulja košta više od jednog zalogaja hljeba. Dakle, potrošnja se razlikuje kada svako pojedinačno dobro donosi jednaku marginalnu korisnost na 1 euro izdatka. Svaki potrošač je u dilemi kako da uz limitirani dohodak i date cijene postigne maksimalnu kombinaciju količina proizvoda X i Y. Problem 123

optimalne alokacije dohotka potrošača riješen je kada budžetski pravac tangira najvišu krivulju indiferencije. Potrošač u tački ravnoteže dobija istu marginalnu korisnost od posljednjeg eura uloženog u proizvod X, kao i od posljednjeg eura uloženog u proizvod Y. U razmatranju potrošačeve ravnoteže pošlo se od pretpostavke datog dohotka i cijene proizvoda. Na narednom grafikonu pokazujemo polsjedice po potrpšača ako nastupe promjene dohotka i cijene jednog od proizvoda. Slika 37. Potrošačeva ravnoteža

U ovom slučaju potrošač je u ravnoteži u tački NJ kada koristi kombinaciju od 2,5 proizvoda x i 2,5 proizvoda y. U toj tački indiferencija je odnos granične korisnosti proizvoda x i y i tu je cijena proizvoda x i y proporcionalna njihovoj marginalnoj korisnosti.

Ove promjene prouzrokuju efekat supstitucije i efekat dohotka. Efekat promjene jedne cijene na potražnju objašnjava se ovako: smanjenje cijene proizvoda x implicira supstituciju proizvoda Y proizvodom x, s jedne strane, dok istovremeno s druge strane, smanjenje cijene proizvoda X povećava realni dohodak75, pa se povećava potraživana količina proizvoda X. Efekat promjene jedne cijene može se razložiti na efekte dohotka i supstitucije pomoću Hicksove i Slutskyeve metode. Rast ili pad dohotka prouzrokovaće pomjeranje krivulje od ishodišta, odnosno kod pada ka ishodištu, što u zadnjem slučaju kazuje o manjim mogućnostima za kupovinu oba proizvoda. Da zaklljučimo: uslov maksimalnog zadovoljstva, ili korisnosti, je sljedeća: potrošač će s određenim dohotkom, uz dane tržišne cijene dobara, ostvariti maksimalno zadovoljstvo ili korisnost kada je marginalna korisnost zadnjeg potrošenog eura na svako dobro potpuno jednaka marginalnoj korisnosti zadnjeg potrošenog eura na bilo koje drugo dobro. Ukoliko bi neko drugo dobro dalo veću marginalnu korisnost na 1 euro, mi bismo povećali svoju korisnost oduzimajući novac za drugo dobro i trošeći više na to dobro, sve dok zakon opadajuće marginalne korisnosti ne bi izjednačio njegovu marginalnu korisnost na 1 euro s marginalnom korisnošću Pod povećanjem realnog dohodka podrazumijeva se pojava kada se zbog smanjenja cijene proizvoda X, uz isti nominalni dohodak i cijenu proizvoda y, može kupiti više proizvoda x. 75

124

drugih dobara. Dakle, čovjek u tom momentu (kako pokazuje drugi Gosenov zakon) izjednačava nivo marginalne korisnosti raznih dobara (otuda i naziv: zakon izravnanja nivoa marginalne korisnosti). Zajednička marginalna korisnost na 1 euro svih dobara u potrošačevoj ravnoteži zove se „marginalna korisnost dohotka“ i mjeri dodatnu korisnost koja bi se dobila kad bi potrošač mogao uživati dodatnu vrijednost 1 eura potrošnje. Viša cijena nekog dobra smanjuje željenu potrošnju potrošača tog dobra. To pokazuje zašto kriva tražnje opada. Primjer76 Potrošač sastavlja svoj plan potrošnje prema glavnim grupama potreba: hrana, odjeća, obuća, stan itd. Neka nam hrana (H) i odjeća (O) znače dva takva glavna dobra koja se mogu zamjenjivati. Sada neki potrošač ima niz supstitucijskih odnosa u kojima je indiferentan prema količini oba dobra. Taj spisak odnosa možemo napisati u obliku potrošne tabele indiferencije (ravnodušnosti) koja nije ništa drugo nego redoslijed raznih mogućih kombinacija dobara (I, II, itd.) prema kojima je s gledišta potrebe za tim dobrima potrošač indiferentan. Tabela 10. Indiferencije Dobra I II Hrana (H) 1 2 Odjeća (O) 7 3,5 Substitucijski odnosi: H za O 3,5:1 1,5:1

III 3 2

IV 4 1

1:1

Podaci iz tabele prenešeni na koordinatni sistem daju slijedeću krivu indiferencije. Slika 38. Kriva indiferencije

Predstavljene kombinacije I, II, III i IV jesu ravnopravne kombinacije količina hrane i odjeće. Za svaku jedinicu hrane potrošač se mora odreći nekih jedinica odjeće. U prvom slučaju, potrošač prvo daje 3,5 jedinice odjeće za novu jedinicu hrane, u drugom se odriče samo 1,5 jedinice odjeće, a u trećem slučaju samo jedne jedinice odjeće za novostečenu jedicu hrane. Supstitucijski odnosi su: 3,5 (O) : 1 (H), 1,5 (O) : 1 (H), 1 (O) : 1 (H). Supstitucijski odnos oba dobra opada, što reprezentuje oblik krive indiferentnosti.

Primjer na osnovu interpretacije F. Černe, Tržište i cijene, Informator, Zagreb, 1966., str. 169 i dalje. 76

125

U našem primjeru, kretanje uzduž krive, prema dole i udesno, podrazumijeva povećanje količine hrane (H) i smanjenje jedinica odjeće, pa kriva postaje spljoštenija. Ovakav izgled krive reprezentuje zakon suptitucije, koji glasi: «što je dobro oskudnije veća je njegova relativna supstitucijska vrijednost. Njegova se marginalna korisnost povećava u odnosu na marginalnu korisnost dobra koje postaje obilno.»77 Koristeći se predhodnim primjerom o hrani i odjeći, to znači da kada se količina hrane povećava a količina odjeće smanjuje, hrana mora biti relativno sve jeftinija, što odražava svojstvo da dodatna hrana dolazi kao rezultat žrtvovane odjeće.

Osnovni pojmovi KORISNOST TEORIJA INDIFERENTNOSTI MARGINALIZAM KRIVE INDIFERENCIJE GOSENOVI ZAKONI BUDŽETSKI PRAVAC RAVNOTEŽA POTROŠAČA BUDŽETSKO POLJE MARGINALNA KORISNOST DOHOTKA MAPA INDIFERENCIJE PARADOKS VRIJEDNOSTI MARGINALNA STOPA POTROŠAČEV VIŠAK SUPSTITUCIJE

Brzi test (1) Komentirišite korisnost kao kao subjektivno određenje vrijednosti (cijene) robe. (2) Interpretirajte krivu indiferentnosti. Pitanja za ponavljanje 1. Kako se određuje korisnost jedinice robe? 77

P. Samuelson, W. Nordhaus, ibid, str. 88. 126

2. Marginalna korisnost se sa povećanjem količine potrošenog dobra: a) povećava, b) smanjuje, c) ostaje ista Pokažite to na svom primjeru. 3. Korisnost koju pružaju 4 istovrsne čokolade: Količina čolade 1 2 3 4 ∑

Marginalna korisnost (utila)

Ukupna korisnost (utila) 3 5 6 6

a) Popunite kolonu marginalne korisnosti i izračunajte zbir svih marginalnih korisnosti. b) Predstavite grafički ukupnu i marginalnu korisnost iz ovog primjera.

4. Kada će potrošač ostvariti maksimalno zadovoljstvo ili korisnost? 5. Ravnoteža potrošača je stanje u kome ________________________ , pri čemu se zajednička marginalna korisnost na KM svih dobara u potrošačevoj ravnoteži zove ____________________ . 6. Objasnite fenomen paradoksa vrijednosti. 7. Potrošačev višak je _______________________________________ . 8. Kugla sladoleda iznosi 0,5 KM. Prva kugla je vrlo dragocjena za potrošača koji je za nju spreman platiti 3 KM. Druga kugla za potrošača vrijedi 2 KM, treća 1 KM i četvrta 0,5 KM. Koliko iznosi potrošačev višak za prve tri kugle sladoleda? 9. Šta prikazuju krive indiferentnosti i koje su im svojstva? 10. Objasnite pojmove budžetskog pravca i budžetskog polja.

EFIKASNOST TRŽIŠTA Pri razmatranju funkcija tržišta istakli smo važnost alokativne funkcije. Pod pretpostavkama potpune konkurencije, tržište na najjednostavniji i najefikasniji način određuje gdje će se i kako upotrebljavati faktori proizvodnje. Drukčije kazano, samo potpuna tržišna konkurencija očituje alokacijsku efikasnost. U takvom sistemu je ekonomija kao cjelina efikasna i niko ne može doći u bolji položaj a da nekog drugog ne dovede u slabiji položaj (Pareto-efikasnost).

127

1. POTPUNA KONKURENCIJA Smitovo viđenje ekonomskog svijeta odražava ideje liberalizma, kao političke i ekonomske doktrine, u periodu od kraja XVIII do kraja XIX stoljeća, po kojoj društvo treba prepustiti slobodnom političkom i ekonomskom razvoju bez intervencije države. Ovakav društveni sistem označava se kao liberalni kapitalizam. Krilatica kojom se ističe zahtjev da se iz ekonomskog života istisne svako miješanje države i poduzetnici prepuste da nesmetano posluju prema svojim poduzetničkim nakanama je laissez faire (francuski: pustite ljudima da rade što hoće, pustite da stvari teku same od sebe). Ovaj izraz je vremenom postao sinonim dobro organizirane kapitalističke privrede i najbolje moguće ekonomske politike koja omogućava efikasnu alokaciju resursa. Smatra se da se tako najbolje usklađuju pojedinačni i opšti interesi. Država treba da se brine samo o stabilnosti pravnog poretka (zaštita privatne svojine i slobodno zaključenih ugovora) i spoljnoj bezbjednosti. Sve ostalo treba prepustiti privatnoj inicijativi, budući da će, s jedne strane, motiv za profitom poduzetnike usmjeriti prema efikasnijim načinima proizvodnje i novim robama/uslugama koje će više zadovoljavati potrebe potrošača, a s druge strane, da konkurencija pruža značajan podsticaj inovacijama. Kako među ekonomistima glavne struje ekonomske misli (tok klasične i neoklasične ekonomske misli) prevladava mišljenje da konkurentne snage tržišta vode ka višem stepenu efikasnosti, ekonomska nauka je razvila teorijski model potpune konkurencije (vremenom su stvoreni pojmovi slobodne, čiste perfektne i savršene konkurencije, ovisno od broja pretpostavki ili uslova koji traže konkurentna stanja)78. U pitanju je idealno zamišljena konkurencija u kojoj ne postoje troškovi tržišnih transakcija, koja nikada nije postojala u praksi, i koja prikazuje ideal tržišnog stanja. Potpuna konkurencija je pretpostavljeno tržišno stanje kada postoji dovoljan broj preduzeća (koja nude isti, homogeni proizvod) ili stepen suparništva da niti jedno od njih ne može utjecati na cijenu tog dobra. U ekonomskoj literaturi se javljaju razlike između potpune i čiste konkurencije. Obje kategorije imaju zajedničke slijedeće karakeristike: (1) veliki broj preduzeća na tržištu, (2) hoogenost proizvoda, (3) nemogućnost preduzeća da konotrolira cijene. Razlika nastaje zato što su kod potpune konkurencije proizvođači i kupci savršeno informirani o cijenama i količinama, pa postoji pretpostavka o njihohovom idealnom predviđanju. Nasuprot tome, kod čiste konkurencije postoji mogućnost da isti proizvod nema identične cijene, bilo zbog prevare ili zbog neinformiranosti, što utiče na stvaranje konkurencije koja nema osobine potpune konkurencije. Pored navedenih javlja se i izraz slobodna konkurencija, koja ooznačava tržišnu situaciju u kojoj veliki broju tržišnih subjekata nema nikakve kontrole nad cijenama, tj. cijene su date veličine, a postoji laka mogućnost ulaska novih preduzeća u granu. 78

128

Odnosno to je stanje u kojem nema drugog izbora osim prilagođavanja prilikama koje diktira tržište. Radi se o teoretskoj tržišnoj strukturi, koja nam služi kao osnova procjenjivanja i vrednovanja ostalih oblika tržišnih struktura (nepotpune konkurencije), a karakterišu je: (1) veliki broj prodavaca i kupaca; (2) homogenost proizvoda/usluga, (3) potpuna obavještenost kupaca i prodavaca; (4) slobodan ulazak i izlazak sa tržišta; (5) svi prodavci i kupci su price taker. (6) ne postoji državno uplitanje u formiranje cijena. (1) Pretpostavka o velikom broju prodavaca i kupaca sa pojedinačnim neznatnim dijelovima ukupne ponude odnosno tražnje, govori o tome da njihova svaka pojedinačna odluka ima neznatan utjecaj na visinu cijena, te prema tome ponudu, tražnju i visinu cijena određuje isključivo masovno učešće svih samostalnih ekonomskih subjekata. Radi se o tzv. konkurentnom preduzeću koje svojom politikom cijena ne može da utiče na formiranje tržišnih cijena jer je udio njegovih prodaja na tržištu jako mali. Cijena se, dakle, prihvata kao data, a ako preduzeće poveća cijenu svog proizvoda, kupci će preći njegovim konkurentu. (2) Homogenost proizvoda podrazumijeva da između proizvoda/usluga, koje nude pojedinačni prodavci nema razlike u kvalitetu i da se razlike između proizvoda ne stvaraju ni po osnovu trgovačke marke ili reklame, kao ni po osnovu drugih karaktertistika, te je kupcima svejedno čiji će proizvod kupiti. (3) Potpuna obavještenost kupaca i prodavaca pretpostavlja njihovu obavještenost o uslovima tržišta - cijenama i raspoloživim količinama proizvoda. To znači da će pojedinačna ponuda robe/usluga po nižoj cijeni od cijene drugih ponuđača izazvati reakciju drugih ponuđača. Isto tako, ako jedno preduzeće, po osnovu prednosti u proizvodnji, ponudi robu/uslugu po cijeni nižoj od cijene konkurenata, u uslovima perfektne konkurencije ostali ponuđači vrlo brzo reaguju, učeći kako da eliminišu prednost bilo koga od njih. (4) Sloboadan ulazak i izlazak sa tržišta uključuje pretpostavku da svako ko želi proizvoditi i prodavati robu/usluge to može i učiniti, tj. da nova preduzeća slobodno ulaze na tržište. Ova pretpostavka uključuje punu mobilnost faktora proizvodnje, odsustvo regulacije (od strane države) i bilo kojih drugih uslova koji mogu ograničavati ili onemogućavati proizvodnju bilo koje robe/usluge. Nijedan od mnogobrojnih prodavaca i kupaca ne može sam uticati na tržišnu cijenu koja je određena ukupnom ponudom i tražnjom. (5) Doprinos pojedinačnog učesnika ukupnoj ponudi i tražnji je zanemarljiv i povećanje/smanjenje ponude pojedinačnog ponuđača nema uticaja na ukupnu ponudu na tržištu. Umjesto toga, svaki ponuđač je prisiljen «prihvatiti» cijenu koja se formira na tržištu, tj. nalazi se u poziciji price taker. 129

Učesnici potpune konkurencije, dakle, donose odluke samo o veličini prozvodnje, dok je cijena unaprijed zadana. Naravno, to ne znači da se cijena uopšte ne može mijenjati. Naime, ako svi ili većina ponuđača poveća proizvodnju i ponudu, povećaće se i ukupna ponuda na tržištu, što će uticati i na promjene cijene. Dakle, tržišne cijene se u uslovima potpune konkurencije ne mijenjaju pod uticajem pojedinačnog konkurentskog preduzeća, za koga kriva cijena ne predstavlja samo krivu tražnje nego i istovremeno izražava marginalni prihod. Ostvareni prihod od svakog novog proizvoda je isti, jer su cijene po kojima se prodaje novi proizvod stalne. Smitova doktrina nevidljive ruke objašnjava zašto rezultat tržišnog mehanizma izgleda tako uredno. Njegovo otkriće upravljačke funkcije tržišnog mehanizma inspiriralo je moderne ekonomiste – i sljedbenike i kritičare kapitalizma. Jedni ekonomisti danas, također, smatraju da slobodno tržište (tržišno stanje potpune konkurencije) najbolje doprinosi ekonomskoj efikasnosti i da konkurencija pruža značajan podsticaj inovacijama. Druga grupa ekonomista dokazuje da u nekim značajnim instancama tržište ne djeluje onako savršeno kao što zagovaraju pristalice slobodnog tržišta.

2. EKONOMSKA EFIKASNOST I EKONOMIJA BLAGOSTANJA 2.1. UVOD U EKONOMSKU EFIKASNOST Budući da su ekonomski resursi rijetki, a potrebe neograničene, neophodna je krajnje racionalna upotreba resursa u cilju dobijanja definirane količine dobara i usluga. Ranije smo konstatovali da ekonomija proučava efikasnost, jer proučava ograničenost, što znači da u svijetu ograničenih resursa sve želje ne mogu biti zadovoljene. Međutim, ako djelujemo efikasnije, manji broj želja će ostati neispunjeni. Problem izbora, primjenjen na ponašanje pojedinačnog ekonomskog subjekta, potpuno je određen maksimiziranjem koristi (učinaka, dohodaka i sl.) odnosno minimiziranjem inputa koje pojedinac unosi da bi ostvario te koristi. U ovom slučaju govorimo o fenomenu ekonomske efikasnosti7, pod kojim podrazumijevamo proizvodnju sa najmanjim troškovima. Razlikujemo tehničku od ekonomske efikasnosti, pri čemu pod tehničkom podrazumjevamo «sposobnost tehničkog uređaja, stroja, tvornice da što manjim utroškom sredstava i vremena proizvodi fizičke jedinice proizvoda», a pod ekonomskom «omjer vrijednosti proizvedenih dobara i usluga prema iznosu troškova izraženih u finansijskim pokazateljima.» 7

130

Pri razmatranju funkcija tržišta istakli smo važnost alokativne funkcije. Pod pretpostavkama potpune konkurencije, tržište na najjednostavniji i najefikasniji način određuje gdje će se i kako upotrebljavati faktori proizvodnje. Drukčije kazano, samo tržišna konkurencija omogućava ekonomsku efikasnost, što se može pokazati na primjeru krivih ponude i tražnje. Već smo naučili da: (1) Kriva tražnje pokazuje količinu dobra koju je kupac spreman kupiti po određenoj cijeni. Zbir svih krivih tražnje pojedinačnih kupaca čini krivu tražnje na tržištu. Pri odlučivanju koje će količine dobara tražiti kupci izjednačavaju marginalnu korist koju imaju od potrošnje dodatne jedinice s marginalnim (graničnim) troškovima kupovine te dodatne jedinice. Marginalni troškovi, na taj način, postaju cijena koju kupci moraju platiti; (2) Kriva ponude pokazuje količinu dobra koju je preduzeće spremno ponuditi po određenoj cijeni. Zbir krivih ponude svih preduzeća čini krivu ponude na tržištu. Za odluku koliko će proizvesti nekog dobra, konkurentna preduzeća izjednačavaju svoju marginalnu korist od proizvodnje dodatne jedinice tog dobra, a to, kao i u slučaju tražnje, predstavlja cijenu i marginalne troškove proizvodnje te dodatne jedinice. «Efikasnost zahtjeva da marginalna korist od proizvodnje dodatne jedinice bilo kojeg dobra bude jednaka njenim marginalnim troškovima. Ako marginalna korist prevazilazi marginalne troškove, društvo će biti na dobitku pošto će se proizvoditi veća količina dobra; ako je marginalna korist manja od marginalnih troškova, društvo će biti na gubitku zbog smanjenja proizvodnje tog dobra.» Tržišna ravnoteža se postiže kada su ponuda i tražnje jednake i u toj tački, marginalna korist i marginalni troškovi su jednaki cijeni. Tako je marginalna korist jednaka marginalnim troškovima, što i jeste uslov potreban za ekonomsku efikasnost. Ravnoteža preduzeća ostvaruje se na onom nivou proizvodnje u kome su marginalni troškovi proizvoda jednaki njihovim cijenama i kada je vrijednost marginalnog proizvoda svakog faktora proizvodnje jednaka njegovoj cijeni. Kada su ova dva uslova ostvarena postignuta je efikasnost – preduzeće ostvaruje maksimalni profit. Efikasnost je veća što se istim izdacima postiže veći učinak ili isti učinak sa što manjim izdacima. Kao uzroci neefikasnosti pojavljuju se: (a) loša organizacija rada i (b) neiskorišćenost raspoloživih faktora proizvodnje (rad, kapital, prirodni resursi). U oba slučaja proizvodnja se može naći unutar krive proizvodnih mogućnosti. 2.2. PARETO-EFIKASNOST Pitanje ekonomske efikasnosti kroz kriterijum optimalnosti za alokaciju oskudnih faktora proizvodnje, najčešće se proučava u kontekstu Od efikasnosti razlikujemo izraz efektivnosti, koja se u američkoj literaturi definira kao «načelo efektivnosti», pod kojim se podrazumjeva «raditi stvari na pravi način» u poslovanju, tj. postizanjem osnovnih ciljeva i zadataka poslovanja u preduzeću. 131

pretpostavki i poruka Pareto-efikasnosti.79 Najkraće rečeno, privreda je efikasna, ako se radi o situaciji kada ne postoji način da se organizacijom ili novim kombinacijama faktora proizvodnje poveća korisnost ili zadovoljstvo bilo kog pojedinca, a da se ono ne pogorša kod nekog drugog. Opšte gledano, alokacija resursa je efikasno organizovana ako i samo ako, uz date resurse i tehnologiju, nije moguće povećati blagostanje jednog pojedinca bez smanjenja blagostanja drugog pojedinca. Za ovako postignutu efikasnost kažemo da je Pareto- efikasna ili da je postigla Pareto optimum. Grafičku prezentaciju Pareto-efikasnosti možemo učiniti na primjeru krive mogućih korisnosti (KMK).80 Ako dobitak od potrošnje označimo kao korisnost koja pojedincu pruža kombinacija proizvoda koje koristi: sa više dobara korisnost za pojedinca raste. KMK pokazuje maksimalni stepen korisnosti koju mogu imati dva potrošača. Slika krive zajedničke moguće korisnosti prikazuje granicu mogućih korisnosti za osobe Robinsona i Petka, pokazujući maksimalni stepen korisnosti Robinsona u odnosu na stepen korisnosti Petka, i obratno. Slika 39. Kriva mogućih korisnosti (KMK)

Ako pođemo od predhodne definicije Pareto-efikasnosti, to znači da korisnost Petka ne možemo povećati ukoliko je ne umanjimo za korisnost Robinsona. Otuda, privreda koja ostvaruje Pareto-efikasnost kreće se duž granice mogućih korisnosti. Da privreda funkcionira u tački ispod granice KMK, napr. u tački A na slici, bilo bi moguće povećati korisnost Petka bez smanjivanja korisnosti Robinsona i obratno, ili povećati korisnost obojici. Ekonomska nauka proučava tri aspekta efikasnosti, neophodnih da bi se ostvarila Pareto-efikasnost, i to: (1) efikasnost razmjene, (2) proizvodnu efikasnost i (3) efikasnost kombinacije proizvoda.81

79

Pareto optimum je teorijski koncept italijanskog ekonomiste i sociologa Vilfreda Pareta (1848.-1923.), dat u njegovoj knjizi Cors d'economie politique, 1896. 80 J. Stiglitz, ibid., str. 63. 81 P. Krugman, R. Wels, Microeconomics, New York, 2005. 132

(1) Efikasnost razmjene (ravnoteža potrošača na konkurentnom tržištu) podrazumjeva da svi proizvodi stignu do pojedinca koji ih najviše preferira. Efikasnost razmjene obezbjeđuje da se proizvodna dobra raspodjele tako da niko ne može biti na dobitku ukoliko neko drugi nije na gubitku. Dakle, trgovina ne daje mogućnost da obje strane budu na dobitku. Količina jednog prozvodnog dobra koju je pojedinac spreman odreći se u razmjeni za jedinicu drugog dobra je marginalna stopa supstitucije. Sve dok se granična supstitucija osoba X i Y razlikuje postoji prostor za nagodbu. Efikasnost stope razmjene stoga zahtjeva da marginalna stopa supstitucije bude ista za sve pojedince. Pošto se u konkurentnoj privredi svi potrošači susreću s istim cijenama, i svaki od njih određuje svoju marginalnu stopu supstitucije jednaku odnosu cijena, marginalna stopa supstitucije za sve njih je jednaka. Pošto stoji pretpostavka da ista marginalna stopa supstitucije za sve pojedince predstavlja uslov za efikasnost razmjene, konkurentna tržišta se odlikuju efikasnošću razmjene. (2) Efikasnost proizvodnje (konkurentna ravnoteža na tržištu inputa), koja podrazumjeva da je proizvodnja efikasna, ukoliko, uz date resurse i tehnologiju, nije moguće povećati proizvodnju jedne robe bez smanjenja proizvodnje najmanje jedne druge robe. Konkurentna ravnoteža na tržištu inputa se ostvaruje i predstavlja efikasan rezultat konkurentnog procesa jer svaki proizvođač maksimalizira profit odabirajući inpute tako da omjer cijena inputa bude jednak marginalnoj stopi tehničke supstitucije. (3) Efikasnost na tržištu proizvoda (konkurentna ravnoteža na tržištu outputa) podrazumijeva da je svaki sistem potrošnje optimalan ako, na osnovu raspoložive količine potrošnih roba i želja i ukusa potrošača, nije moguće poboljšati položaj ni jednog potrošača, a da se pri tome ne pogorša položaj nekog drugog potrošača. Načine koji pokazuju kako da se stigne do najpoželjnijeg stanja u društvu proučava ekonomija blagostanja, kao ukupan zbroj zadovoljstava što ih pojedinac doživljava upotrebom raspoložive količine dobara u privredi koja funkcionira duž granice mogućih korisnosti. Prva osnovna postavka ekonomije blagostanja jeste da konkurentna privreda funkcionira duž granice mogućih korisnosti; druga, govori da na konkurentnim tržištima možemo postići bilo koju tačku duž granice mogućih korisnosti, pod uslovom da na odgovarajući način izvršimo početnu preraspodjelu. 2.3. OPŠTA RAVNOTEŽA POTPUNE KONKURENCIJE Tržišni mehanizam je optimalan i sa stanovišta proizvodnje i sa stanovišta potrošnje i razmjene ukoliko su sva proizvodna dobra optimalno raspodjeljena između pojedinaca. Pod određenim uslovima, stanje savršene konkurencije vodi u Pareto optimalnost. Svaka konkurentna privreda ostvaruje Pareto-efikasnost. 133

Dakle, efikasnost je izraz racionalnog djelovanja. Individualna efikasnost izražava omjer učinka i troškova koji se ograničavaju na pojedinačnog proizvođača, a društvena efikasnost omjer svih učinaka i svih troškova, bez obzira na koga se odnose. Tržišta pojedinačnih proizvoda i usluga, kao i tržišta faktora proizvodnje, funkcioniraju kao pojedinačna tržišta. Ravnoteža koja se postiže na takvom tržištu je djelimična ili parcijalna ravnoteža i ona uključuje ponašanje samo jednog tržišta, domaćinstva ili preduzeća. Predhodno proučavana tržišta su parcijalna (pojedinačna) tržišta. Međutim, u stvarnosti su sva tržišta međuovisna. Uslovi na jednom tržištu utiču na cijene i proizvodnju na drugim tržištima, s obzirom da se proizvodi s jednog tržišta koriste kao proizvodni inputi na drugim tržištima ili zato jer su dva proizvoda supstituti ili komplementi. Otuda analiza opšte ravnoteže ispituje cijene i količine na svim tržištima istovremeno i uzima u obzir povratni efekat, koji govori da cijene i količine sa jednog tržišta utiču ili su uzrokovani cijenama i količinama na srodnom tržištu. Opšta ravnoteža je ravnotežno stanje privrede u cjelini, u kome su sva tržišta (proizvoda i usluga, faktora proizvodnje) istovremeno u ravnoteži. Na takvom tržištu istovremeno se odvijaju procesi u kome preduzeća proizvode finalna dobra potražujući faktore proizvodnje, dok domaćinstva nude faktore proizvodnje potražujući finalna dobra. Dakle, svi procesi ponude i tražnje roba/usluga i faktora proizvodnje, cijena i dohodaka, troškova i preferencija potrošača čine pojedinačne dijelove istovremenog i međuzavisnog procesa. Npr., ponuda i tražnja čokolade determiniše ponudu i tražnju sirovina za proizvodnju čokolade: kakao, šećera, mlijeka i sl., kao i odgovarajuće radne snage, kapitalnih dobara i tehnologija, kako za samu čolokadu tako i njenih sastojaka, pa još dalje – tržišnih interakcija u sektorima mljekarstva, kanditorske industrije itd. Uslov postizanja ekonomske efikasnosti za cjelokupnu privredu jest da su marginalne korisnosti po novčanoj jedinici za sva dobra i usluge jednake te da su istovremeno jednake i marginalnim društvenim troškovima tih dobara. Uslovi za postojanje opšte ravnoteže su:82 (1) Opšta ravnoteža privrede u potpunoj konkurenciji uvijek je Paretoefikasna, (2) Pareto-efikasne alokacije predstavljaju opštu ravnotežu privrede u potpunoj konkurenciji za odgovarajuću raspodjelu resursa, (3) Alokacija koja maksimizira društveno blagostanje uvijek je Paretoefikasna, (4) Pareto-efikasne alokacije maksimiziraju društveno blagostanje za neku funkciju društvenog blagostanja.

82

J. Quirk, R. Saposnik, Introduction to General Equilibrium Theory and Welfare Economics, McGraw-Hill, New York, 1968. 134

Dakle, svaka alokacija koja predstavlja opštu ravnotežu privrede u potpunoj konkurenciji u isto vrijeme predstavlja i maksimum društvenog blagostanja za neku funkciju društvenog blagostanja. U uslovima ostvarenja potpune konkurencije dostiže se maksimum bilo koje funkcije društvenog blagostanja. Funkcija društvenog blagostanja prezentira odnos koji se uspostavlja između ukupnog društvenog blagostanja i blagostanja pojedinih članova društva. Blagostanje pojedinaca mjeri se nivoom korisnosti koji oni ostvaruju u potrošnji.

2.4. EKONOMSKE SLOBODE U političkim doktrinama o demokratskim društvima koja omogućavaju slobode, poštivanje ljudskih prava pojedinaca i društava kao cjeline, prava i slobode građana izvorno čine civilna prava, koja se ostvaruju političkim, ekonomskim i socijalnim pravima. U tom smislu slobodu definišemo dvojako83, i to kao: (1) odsustvo prinude ili prisile (negativna odredba slobode) i (2) slobodom izbora prema sopstvenom nahođenju (pozitivna odredba slobode). Pri tome su ekonomske slobode one koje tvore tržišnu ekonomiju, dok su političke slobode te koje čine jedno društvo demokratskim. Osnove ekonomskih sloboda čine: vlasnička prava, sloboda ugovaranja i trgovine, poštovanja ugovora i niski porezi. Bez ekonomskih sloboda nema slobodnog društva i tržišta, koji su preduslov privatnog investiranja, pogotovo stranih investicija. Usto, ekonomske slobode podrazumijevaju slobodan tok roba i novca; to dalje podrazumijeva slobodu volje, jer nema ugovora o kupoprodaji bez slobodne volje, što u krajnjoj instanci vodi razvoju konkurencije na tržištu i poboljšanju kvaliteta roba i usluga, a time i podizanju standarda života uopšte.84 83

Usp. Fridrich von Hayek, Poredak slobode, Global book, Novi Sad, 1998. U zadnjoj deceniji postojalo je više pokušaja operacionalizacije i mjerenja ekonomskih sloboda. Najpoznatije ovakve indikatore razvile su i publikuju The Heritage foundation i Wall Street Journal, koji objavljuju godišnje izvještaje o indeksu ekonomskih sloboda. Heritage-ov index ekonomskih sloboda prvi put se pojavio 1994. godine i glavni je vodič za strane investitore. Ovaj pokazatelj podrazumijeva visok stepen korelacije između ekonomskih sloboda na jednoj i privrednog prosperiteta na drugoj strani. Prilikom sastavljanja indeksa ekonomskih sloboda uzima se deset ekonomskih kategorija (od monetarne i fiskalne politike, stranih investicija, trgovinske politike do cijena, vlasničkih prava, pravne regulative i prisustva sive ekonomije), a prema zbirnom indeksu sve zemlje danas se svrstavaju u četiri kategorije: (1) slobodne zemelje, (2) uglavnom slobodne zemlje, (3) uglavnom neslobodne zemlje i (4) neslobodne zemlje. Od 161 država koliko je obuhvaćeno ovim indeksom BiH se nalazi na 151 mjestu u trećoj grupi – uglavnom neslobodnih zemalja. U prvoj grupi – slobodne zemlje – nalaze se Hongkong, Singapur, Novi Zeland; Bahrain, SAD, Irska itd. 84 M. Friedman, Sloboda i kapitalizam, Global book, Novi Sad, 1997., str. 28. 84

135

Ovaj koncept ekonomskih sloboda, kao što su pravo vlasništva ili pravo slobodne razmjene sa drugim pojedincima, stavlja se po značaju, u istu ravan sa osnovnim ljudskim pravima, kao što su pravo govora, pravo štampe ili pravo vjeroispovjesti. Ekonomska sloboda je nužno sredstvo za političku slobodu, budući je politička sloboda bez ekonomske neodrživa na dugi rok.85 Tržišna ekonomija je uslov svake slobode, jer bez ekonomske nezavisnosti učesnika na tržištu nema ni političke slobode. Obratno, međutim, ne važi. Nemoguće je da postoji široka politička sloboda, a da nije praćena ekonomskim slobodama. Bez ekonomski nezavisnog pojedinca i mogućnosti njegovog izbora doći će ili do ukidanja političke slobode ili do uspostavljanja ekonomskih sloboda.86 Prema mnogim istraživanjima postoji visok stepen korelacije između ekonomskih sloboda i ekonomskog razvoja. Dokazano je da veće ekonomske slobode, po pravilu, obezbjeđuju veće ekonomsko blagostanje mjereno kroz rast društvenog bruto proizvoda (GDP). Ekonomski slobodni pojedinci se po prirodi stvari bore i za političke slobode. Nedemokratski režimi (režimi bez političkih sloboda) su, otuda, nestabilni ako stanovništvo uživa ekonomske slobode. Ekonomski slobodan i nezavisan pojedinac može shodno svojim preferencijama da zadovolja materijalne potrebe, i zbog toga raste značaj potreba koje se nalaze na višoj ljestvici u Maslovljevoj hijerarhiji. Takav pojedinac traži svoja politička prava, što postepeno dovodi do uspostavljanja demokratije.87 Savremeno jačanje liberalizma u ekonomiji, utemeljeno je na vjerovanju da će djelovanje tržišta osigurati ekonomski prosperitet, slobodu, demokratiju i mir u globalnim razmjerama. Ovakav liberalizam (neoliberalizam) zagovara minimiziranje državne intervencije na tržištu u globalnim okvirima.

M. Prokopijević, Ekonomija i demokratija u «Ekonomija i demokratija», Institut za ekonomska istraživanja, Beograd, 1997., str. 35. 85

M. Drakić, Ekonomske slobode – cilj tranzicije u «Preduzetnička ekonomija», Podgorica, 2002., str. 140. 87

136

Osnovni pojmovi POTPUNA KONKURENCIJA LAISSEZ FAIRE PARETO EFIKASNOST KRIVA MOGUĆIH KORISNOSTI EKONOMIJA BLAGOSTANJA EFIKASNOST RAZMJENE EFIKASNOST PROIZVODNJE

EFIKASNOST KOMBINACIJE PROIZVODA PARCIJALNA RAVNOTEŽA OPŠTA RAVNOTEŽA EKONOMSKE SLOBODE FUNKCIJA DRUŠTVENOG BLAGOSTANJA

Brzi test (1) Objasnite pojam liberalni kapitalizam. (2) Komentarišite ekonomske slobode, s jedne strane u Bosni i Hercegovini, a s druge u Hongkongu, Singapuru i SAD-u. Pitanja za ponavljanje gradiva 1. Potpuna konkurencija je tržišno stanje koje ________________________ . 2. Objasnite uslov za potpunu konkurenciju koji glasi: «svi prodavci i kupci su price taker». 3. Kada je privreda Pareto-efikasna? 4. Šta pokazuje kriva mogućih korisnosti u prezentaciji Pareto-efikasnosti? 5. Objasnite i i grafički predstavite krivu mogućih korisnosti (KMK) 6. Predstavite uslove za postojanje opšte ravnoteže! 7. Šta proučava ekonomija blagostanja? 8. Uslov postizanja ekonomske efikasnosti za cjelokupnu privredu jeste da su ____________________________________________________________ . 9. Funkcija društvenog blagostanja prezentira odnos ____________________. 10. Šta čine osnove ekonomskih sloboda? 11. Kakav je odnos ekonomskih sloboda i ekonomskog razvoja?

137

NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA (ODSTUPANJE OD TRŽIŠNE EFIKASNOSTI)

Kao idealni mehanizam koordinacije, gdje se odluke o alokaciji resursa donose dobrovoljnom razmjenom dobara po tržišnim cijenama, tržište gotovo da ne postoji. Tržište je idealni mehanizam koordinacije, samo pod pretpostavkama djelovanja potpune (savršene, perfektne) konkurencije i uspostavljenog nivoa tržišne ravnoteže. U stvarnosti, tržište je daleko od svog idealnog stanja – savršene konkurencije. Zapravo, tržište je sklono ispoljavanju određenih grešaka upravo zbog tendencija ka stalnom remećenju postojeće ravnoteže, pa se javlja kao dinamičan ali nedovoljno stabilan sistem. Posljedice ovakvog stanja su: nestabilan tempo privrednog rasta i cikličan karakter privrednog razvoja, nedovoljno iskorištenje resursa, nestabilnost cijena, odnosno pojava inflacije i nezaposlenosti. Svaka odstupanja od modela potpune konkurencije istovremeno znače i stanje suboptimalne efikasnosti u alokaciji resursa, shvaćene u Paretovom smislu. Postoji šest važnih slučajeva tržišnih nedostataka koji ukazuju na nesavršenosti tržišta i neostvarivanje Pareto-efikasnosti:88 (1) nepotpuna (nesavršena) konkurencija, (2) eksterni efekti, (3) javna dobra, (4) nesavršene informacije, (5) nepotpuna tržišta, (6) nezaposlenost i drugi makroekonomski poremećaji.

1. NEPOTPUNA KONKURENCIJA I NEPOTPUNO TRŽIŠTE Vidjeli smo da savršena konkurencija postoji pod pretpostavkom da na tržištu postoji dovoljan broj ekonomskih subjekata kako na strani ponude tako i na strani tražnje da niti jedan od njih ne može utjecati na cijenu tog dobra. Kad god pojedini ekonomski subjekti imaju neku mjeru kontrole nad cijenom proizvoda govorimo o tržišnom stanju nepotpune konkurencije. 1.1. POJAM I IZVORI NEPOTPUNE KONKURENCIJE

88

J. Stiglitz, ibid., str. 76-89. 138

Nepotpuna (nesavršena) konkurencija je znatno odstupanje od savršene konkurencije i dolazi sa pojavom nesavršenog konkurenta (monopola i oligopola), čija tržišna moć (najčešće povećani tržišni udjeli) rezultira cijenama većim od onih koje bi se formirale u uslovima savršene konkurencije. To je, zapravo, slika prave privredne stvarnosti u kojoj su većina preduzeća, «osim možda miliona farmera koji pojedinačno proizvode zanemarljivi dio ukupne žetve, nesavršeni konkurenti.» Međutim, unutar samog tržišnog mehanizma postoje procesi koji bitno slabe moć konkurencije. Radi se o izvorima nesavršene konkurencije, koje klasificiramo u dvije grupe:89 ● postojanje ekonomije obima i opadajućih troškova ● «prepreke ulasku» novih konkurenata (1) Postojanje ekonomije obima i opadajućih troškova najčešća je karakteristika velikih industrijskih preduzeća, koja povećavanjem proizvodnje smanjuju svoje prosječne troškove (ispod graničnih troškova) i time ostvaruju konkurentsku prednost u odnosu na mala preduzeća. Smanjenje prosječnih troškova omogućuje ovom preduzeću da snižava cijene, čime se eliminiše opstanak mnoštva savršenih konkurenata u istom sektoru koja ne mogu pratiti dato snižavanje cijena. Ovo stvara nesavršenu konkurenciju, jer omogućava opstanak samo jednog (monopol) ili nekoliko preduzeća (oligopola) na tržištu. Primjer nesavršene konkurencije je i postojanje prirodnog monopola, koji odražava situaciju «kada je jeftinije da jedno preduzeće obezbjeđuje cjelokupnu proizvodnju, nego da se obavlja parcijalno od strane nekoliko preduzeća» (npr. pošta, električna energija i sl.) (2) «Prepreke ulasku» novih konkurenata «su faktori koji novim preduzećima otežavaju da uđu u neku industriju.» Nastaju onda kada (a) pravna ograničenja ili (b) ekonomske prepreke (diferencijacija proizvoda) smanjuju broj mogućih konkurenata. (a) Najčešća pravna ograničenja su: patenti, ulazna ograničenja, te carine i kvote u vanjskoj trgovini. - Patenti se dodjeljuje pronalazaču kao isključivo pravo na neki pronalazak (inovaciju). Kao ostvareno pravo patenti čine konkurenciju nesavršenom jer nisu dostupni drugim konkurentima. - Ulazna ograničenja u neke privredne sektore najčešće podrazumijevaju monopolske koncesije preduzećima. Ove koncesije predstavljaju ugovore kojima država dodjeljuje nekom preduzeću isključivo pravo pružanja određene usluge. Država obično sklapa ovakve ugovore sa sektorima sa prirodnim monopolima koji pružaju važne usluge (npr. isporuke električne energije, plina i vode, koji se omogućavaju potrošačima bez razlike) ili za korišćenje i eksploataciju prirodnih resursa (turističke atrakcije, rudnici,

89

Samuelson, Nordhaus, Ekonomija, 2000., ibid., str. 152 i dalje. 139

izgradnja auto puteva). Samo po sebi je jasno da ovakva preduzeća uživaju monopolsku moć, iako im država ograničava profit. - Uvozna ograničenja uvodi država da bi zaštitila domaću proizvodnju (postoji izreka «carina je majka monopola»), čime se domaća preduzeća stavljaju u konkuretniju poziciju od stranih (pri ulasku strana preduzeća moraju računati sa dodatnim troškovima – carinama ili ograničenjimauvoznim kvotama). (b) Ekonomske prepreke ulasku na tržište odnose se na prošireno prisustvo diferencijacije proizvoda, što je i karakteristično za stanje nesavršene konkurencije (u modelu savršene konkurencije proizvodi su istovjetni). Izvori diferencije proizvoda mogu proizilaziti iz lokacije ili kvalitete proizvoda ili usluga. Kažemo za dobra da su diferencirana kad njihova važna obilježja variraju. Primjer za to je automobilska industrija koja prodaje diferencirane proizvode, budući da automobili imaju brojna obilježja po kojima se razlikuju (veličinu, snagu, štednju goriva, sigurnosti itd.). Iako se diferencirani proizvodi oligopolista međusobno razlikuju oni su uprkos tome bliski supstituti (iako nisu istovjetni automobili Mercedes i BMW međusobno konkurišu na tržištu luksuznih automobila). 1.2. VRSTE NEPOTPUNE KONKURENCIJE Osnovne vrste nesavršene konkurencije su: monopol (monopson), oligopol (oligopson) i monopolistička konkurencija. (1) Potpuno suprotno savršenoj konkurenciji (mnoštvo učesnika na tržištu), monopol je tržišno stanje u kome jedan prodavac ima potpunu kontrolu nad cijelim tržištem. Monopolist je jedini proizvođač u svom sektoru i nijedan drugi sektor ne proizvodi čak ni adekvatni supstitut (izraz monopolist dolazi od grč. mono = jedan i polist = prodavac). 90 Monopolsko stanje može postojati i na strani tražnji. Postojanje samo jednog kupca naziva se monopson. U svom čistom obliku, monopson se javlja kod prometa nekih sirovina (npr. otkupna stanica ljekovitog bilja), u vrijeme ratova i većih ekonomskih poremećaja. Monopson se još naziva «monopolom kupca.» Monopoli nastaju kao rezultat visokog stepena koncentracije i centralizacije proizvodnje i kapitala, a često djeluju i kao sporazumi i savezi velikih proizvođača i trgovaca. Svojom tržišnom snagom, monopoli su u stanju da u potpunosti određuju cijene na tržištu (za razliku od potpune konkurencije gdje niko ne može uticati na cijenu). Tako formirana cijena je monopolska cijena, a ona, u pravilu premašuje normalne cijene koje se formiraju u odnosima potpune

Prve analize monopolskih situacija u privredi potiču od francuskog ekonomiste, filozofa i matematičara Kurnoa (A.A. Cournot, 1801.-1877.), koga smatraju osnivačem matematičke ekonomije. 90

140

konkurencije. Osim naknade troškova i uobičajene zarade, monopoloska cijena obuhvata još i monopolski ekstraprofit. Treba napomenuti da su potpuni monopoli danas rijetki. Pojavljuju se, najčešće, u obliku prirodnih monopola (telefonska mreža, plin, elektična energija). Na dugi rok, međutim, ni jedan monopolista nije siguran od napada konkurenata. Čak i prirodni monopoli dugoročno nisu sigurni: konkurišu im supstituti drugih sektora – kablovskim telefonima konkurišu mobilni, a struji i plinu ostala goriva. (2) Mnogo češći oblik nesavršene konkurencije je tržišno stanje sa dva (ili nekoliko) učesnika. Naime, pojedini prodavci, odnosno kupci uspijevaju da formiraju znatan dio ukupne ponude, odnosno tražnje, i da tako utiču na cijene u svoju korist. Nekoliko preduzeća na strani ponude, koja presudno utiču na kretanje cijena nazivaju se oligopoli (grč. oligopol = malo prodavaca), dok je konkurentima pristup otežan. U stanju nepotpune konkurencije može ih biti najmanje dva, kada se nazivaju duopoli. Tipični primjeri oligopolskih tržišta su tržišta automobila i tržišta prerađivačke industrije, a najprisutniji su u američkoj privredi. Oligopolisti često sklapaju tajne dogovore o cijenama, proizvodnim kvotama ili podjeli tržišta (tzv. džentlmenski sporazumi), a mogući su i prešutni dogovori. Na ovaj način izbjegavaju rat cijenama i druge neizvjesnosti, te otežavaju ulazak novim konkurentima, a krajnje posljedice su iste kao i kod monopola: manje proizvoda uz više cijene od potpune konkurencije. U suštini, postizanjem sporazuma o složnom nastupu na tržištu, npr. radi maksimiziranja profita, duopol se pretvara u monopol. Kao oligopolistički oblici pojavljuju se: korner, pul, kartel, trust i koncern.91 Najpoznatiji kartel je OPEC (Organisation of Petroleum Exporting Countries), kojeg su formirale zemlje izvoznice nafte. Više kupaca koji presudno utiči na kretanje cijena nazivaju se oligopsoni. Njih također može biti najmanje dva u tržišnom stanju nepotpune konkurencije kada se nazivaju duopsoni. (3) U monopolističkoj konkurenciji, koja je od svih oblika nepotpune konkurencije najbliža potpunoj konkurenciji, sudjeluje veliki broj preduzeća različite veličine, a ulazak novih konkurenata je relativno lak (nema Korner je oblik povezivanja trgovaca kako bi ovladavali tržištem i povisili cijene. Kartel predstavlja oblik horizontalnog povezivanja preduzeća koja proizvode iste ili slične proizvode. U tu svrhu oni sklapaju kartelni sporazum, kojem je cilj postizanje zajedničke cijene ispod koje ne žele prodavati svoje proizvode (kartel cijena), teritorijalnu podjelu rada (kartel tržišta) ili ovim sporazumom određuju količinu proizvodnje maksimalno dopuštene pojedinoj članici kartela (kartel proizvodnje). Pul (engl. pool) je interesna zajednica neovisnih preduzeća koja međusobno sarađuju na različitim projektima proizvodnje i trgovine. Koncern predstavlja oblik povezivanja preduzeća ili grupa preduzeća, sa zadržanim pravnim statusom, povezanih tako da jedno preduzeće ima kontrolni paket dionica. Trust čini skupinu preduzeća koja su potčinjena jedinstvenoj upravi. Povezuju različita preduzeća (horizontalni trust) ili preduzeća povezana proizvodnim procesom od sirovina do gotovog proizvoda (vertikalni trust). Prema: Ekonomski leksikon, Zagreb, 1995. ibid. 91

141

ekonomskih i pravnih prepreka). Njihovi proizvodi (obično trgovina na malo i uslužne djelatnosti) su diferencirani što im daje prednost u odnosu na konkurente. Svi oni imaju izvjestan uticaj na cijene, naročito u kratkom roku. 1.3. KLASIFIKACIJE TRŽIŠNIH STANJA (TABELARNI PRIKAZI) (1) Stakelbergova klasifikacija (H. Stackelberg, 1934) polazi od broja učesnika i njihove tržišne moći (što je veći broj učesnika manja je njihova pojedinačna moć) sadrži devet tržišnih stanja, i to: (1) potpuna konkurencija (mnogo prodavaca i kupacva), (2) oligopol (malo prodavaca, mnogo kupaca), (3) monopol (1 prodavac, mnogo kupaca), (4) oligopson (mnogo prodavaca, malo kupaca), (5) bilateralni oligopol (malo prodavaca, malo kupaca), (6) kvazimonopol (1 prodavac, malo kupaca), (7) monopson (manogo prodavaca, 1 kupac), (8) kvazi monopson (malo prodavaca, 1 kupaca) i (9) bilateralni monopol (1 prodavac, 1 kupac). Tabela 10. Stackelbergova klasifikacija tržišnih stanja Ponuda Mnogo Malo Jedan

Mnogo Potpuna konkurencija Oligopol Monopol

Tražnja Malo Oligopson Bilateralni oligopol Kvazimonopol

Jedan Monopson Kvazi monopson Bilateralni monopol

Ova tabelarna matrica je dvostruko simetrična: (a) monopolu odgovara monopson, oligopolu oligopson, a kvazimonopolu kvazimonopson; (b) potpuna konkurencija – bilateralni oligopol – bilateralni monopol. (2) Weintraubova klasifikacija uvodi pored broja učesnika, još dva dopunska kriterija: elastičnosti supstitucije i unakrsne elastičnost tražnje. Unakrsna elastičnost supstitucije pokazuje koliko jedan proizvod može supstitirati drugi proizvod. Što je proizvod bolji supstitut koefecijent unakrsne elastičnosti je veći (u slučaju monopola gdje se prodaje samo jedan proizvod koji nema supsituta ovaj koeficijent ima malu vrijednost). Koeficijent unasksrne elastičnosti tražnje pokazuje nivo za koji će se povećati tražnja za proizvodom jednog ponuđača na tržištu ako neki drugi ponuđač iz iste grane izađe sa tržišta. Tabela 11. Kvalifikacija tržišnih stanja prema Weintraub-u Tržišno stanje Potpuna konkurencija Monopol Oligopol Ograničena konkurencija

Broj učesnika Veliki Jedan mali Veliki

Elastičnost supstitucije ili tražnje (Es) ~ Određeni mali ~ Određeni (veliki) broj

Unakrsna elastičnost tražnje (cxEy) 0 0 Određeni broj Određeni broj

142

(3) Kompletiranje potpunije klasifikacije uz uvažavanje kriterija predhodnih autora daje Samuelsonova klasifikacija (Paul Samuelson, 1961), koji veliki značaj pridaje diferencijaciji proizvoda i uticaju prodavača i kupaca na stepen kontrole cijena. Pomoću tri kriterija (broj, diferencijacija proizvoda i uticaj na cijene) i dva pokazatelja (metode prodaje i učešća odgovarajućeg tipa tržišta u ukupnoj privrednoj aktivnosti) Samuelson dijeli tržišna stanja na savršenu i nesavršenu konkurenciju. Prema tome, stvarno tržište je spoj savršene i nesavršene konkurencije. Na osnovu navedenog, moguće je definirati tri modela konkurencije: (1) potpuna ili savršena konkurencija, (2) nepotpuna ili ograničena konkurencija i (3) monopol. Tabela 12. Samuelsonova klasifikacija tržišnih struktura Struktura Savršena konkurencija

Br. proizvođača i stepen diferenciranosti proizvoda Mnogo proizvođača: identični proizvodi

Dio ekonomije u kojem prevladava Finansijska tržišta i neki poljoprivredni proizvodi Maloprodaja (benzin, lični kompjuteri)

Stepen nadzora cijena preduzeća Nikakav

Izvjestan

Nesavršena konkurencija

Mnogo proizvođača: mnoge stvarnih ili prividnih razlika u proizvodima

Monopolistička konkurencija (diferencirani proizvodi)

Mali br.proizvođača: Određena diferencijacija proizvoda

Auto, avion….

Mali br.proizvođača: mala ili nikakva razlika u proizvodu Samo jedan proizvođač; proizvod bez bliskih supstituta

Čelik, hemikalije

Metode u marketingu Tržišna razmjena aukcija

ili

Propaganda suparništvo kvaliteti; Upravljanje cijene

i u

Propaganda promocija usluga

i

Oligopol

Potpuni monopol

Lokalna telefonija, El.energija, plin (“prirodni monopoli”)

Veliki ali obično reguliran

1.4. KAKO NESAVRŠENA KONKURENCIJA VODI KA NEEFIKASNOSTI PRIVREDE Privreda je efikasna kada ostvaruje Pareto efikasnost. U konkurentim uslovima u kojima se ostvaruje potpuna konkurencija, granične koristi su jednake graničnim troškovima. Nesavršena konkurencija, međutim, vodi ka neefikasnosti privrede. U mjeri u kojoj različiti oblici ograničavanja konkurencije odstupaju od pretpostavki perfektne konkurencije, utoliko su rješenja sa stanovništa optimalne (društvene) efikasnosti manje uspješna. U uslovima nesavršene 143

konkurencije, preduzeća ostvaruju dodatne prihode koje preuzimaju od prodaje dodatne jedinice – granični prihod jednak graničnim troškovima. U slučaju prirodnog monopola, zbog smanjenja prosječnih troškova, kao i zbog graničnih troškova manjih od prosječnih troškova, konkurencija, naravno, nije održiva; iako je utvrdila cijenu koja je jednaka graničnim troškovima (što bi bio uslov u uslovima konkurencije), preduzeće bi poslovalo s gubitkom, pošto su granični troškovi niži od prosječnih troškova. Jednostavno rečeno, monopolska moć rezultira maksimiziranju profita sa obimom proizvodnje ispod optimalnog nivoa i cijenama koje su iznad onih koji se ostvaruju u uslovima potpune konkurencije. Dolazi do neoptimalne alokacije resursa i gubitka potencijalnog društvenog proizvoda. Slika 40. Formiranje monopolskih cijena Na grafikonu vidimo krivu tražnje s kojom se preduzeće suočava i marginalni prihod, koji se nalazi ispod te krive. Ravnoteža na konkurentnom tržištu postiže se u tački Qc, dok do ravnoteže nesavršene konkurencije dolazi na Qi, odnosno pri mnogo manjem obimu proizvodnje. Ovo smanjenje obima proizvodnje predstavlja neefikasnost povezanu s nesavršenom konkurencijom.92

Postojanje malog broja preduzeća na nekom tržištu (ili čak samo jednog) ne znači nužno da se ta preduzeća mogu monopolski ponašati. Ključno je da li postoji mogućnost lakog (pravnog i ekonomskog) ulaska na to tržište od strane drugih potencijalnih učesnika (drugih firmi iz zemlje ili inostranstva) Ako takva mogućnost postoji, postojeća firma neće dugo da ostvaruje monopolski profit već će ubrzo morati da se ponaša konkurentski, tj. da obara cijenu i poveća obim konkurencije kako ne bi bila ugrožena novim konkurentima. 1.4. MJERENJE TRŽIŠNE MOĆI Učešće preduzeća na tržištu mjeri se pokazateljima tržišne moći. Pod pojmom tržišne moći podrazumijevamo stepen uticaja ponuđača ili kupaca na odvijanje tržišnih transakcija, prije svega na oblikovanje cijena. Tržišna moć je veća, ako je broj kupaca i prodavaca na tržištu manji (dakle, tržišna moć pretpostavlja nepotpunu konkurenciju). Za mjerenje ove moći koriste se dva pokazatelja: koeficijent koncentracije i Herfindahl –Hirschmanov index.

92

J. Stiglitz, ibid., str. 77-78. 144

(1) Koeficijent koncentracije pokazuje udio prvih 4 do 8 najvećih preduzeća u ponudi nekog sektora. U slučaju čistog monopola, koeficijent koncentracije iznosi 100,0 %, a sa svakim povećavanjem broja tržišnih učesnika se smanjuje. Analiza savremene tržišne strukture razvijenih zemalja pokazuje da se povećava stepen konkurentnosti u većini privrednih grana, napr., u SAD je krajem 1950-ih godina samo oko 56 % industrijskih sektora bilo potpuno konkurentno dok je 1980-ih godina konkurentnost povećana na 77 %. (2) Herfinddahl –Hirschmanov index (HHI) obuhvata sva preduzeća na tržištu. Izračunava se kvadriranjem tržišnih udjela svakog preduzeća i zbrajanjem tako dobivenih kvadrata. U slučaju monopola, HHI ima maksimalmu visinu koja iznosi 10.000, dok je u uslovima potpune konkurencije vrijednoast HHI veća od 0, ovisno od broja tržišnih učesnika.

2. EKSTERNI EFEKTI (EKSTERNALIJE) Tržišne transakcije uključuju dobrovoljne razmjene u kojima ljudi razmjenjuju dobra za novac. Međutim, mnoga međudjelovanja, kao što su eksternalije, se odvijaju izvan tržišta. Ovakvi efekti postoje onda kada akcije pojedinaca ili grupa utiču na blagostanje ili štetu drugih, bez njihove volje ili saglasnosti. 2.1. POJAM EKSTERNIH EFEKATA I NJIHOVE POSLJEDICE Eksternalije su one ekonomske aktivnosti jednog pojedinca ili preduzeća koje imaju uticaj na drugog pojedinca ili preduzeće, a da za to ne plaćaju (ne snose troškove) ili nisu plaćeni. Eksternalije se sastoje od troškova i koristi koji se nagomilavaju, ne onome ko ih proizvodi, već drugim pojedincima ili društvu kao cjelini i predstavljaju primjer sukoba pojedinačnog i javnog interesa, odnosno odstupanje od optimalne alokacije resursa u Paretovom smislu. Eksternalije se pojavljuju kao: (1) negativne, pa se zovu eksterne disekonomije (negativan uticaj na druge, tj. povećavanje njihovih troškova) i (2) pozitivne, i tada se nazivaju eksternim ekonomijama (koristi drugima bez naknade). (1) Negativni eksterni efekti se najčešće vežu za zagađivanje okoliša, odnosno troškove ugrožavanja prirodne okoline i normalnog biološkog i socijalnog ambijenta života ljudi. Klasični primjeri negativnih eksternalija su, npr., zagađivanje okoline od strane bazne hemijske industrije Tuzle ili efekti tonjenja grada od posljedica eksploatacije soli.93 U oba ova slučaja povećavaju 93

R. Kapić, Mikroekonomija, ECON, Tuzla, 2003. 145

se troškovi – u prvom slučaju troškovi održavanja zdravlja a u drugom troškovi sanacije koji padaju na teret grada ili države. (2) Eksterni efekti nisu isključivo negativne prirode. Napritov, aktivnosti pojedinca ili preduzeća često rezultiraju eksternim koristima nekoj strani koja ne učestvuje u toj aktivnosti. Pozitivne eksternalije se najčešće povezuju sa znanjem i inovacijama. Mnoge razvijene zemlje, naprosto, «preuzmu» stručnjake i specijaliste iz nerazvijenih zemalja bez ulaganja u njihovo školovanje. Isto tako, izgrađeni moderni put donosi povoljne eksterne efekte za obližnju fabriku jer joj smanjuje transportne troškove a ona nije učestvovala u finansiranju tog puta. Dakle, ovi eksterni efekti su troškovi ili koristi koji nastaju za treća lica kao vantržišne transakcije, i nisu obuhvaćeni tržišnom cijenom. Posljedice eksternih efekata se odnose, u prvom slučaju na nedovoljnu ponudu dobara koja stvaraju pozitivne eksterne efekte, a u drugom, prekomjernu proizvodnju dobara koja stvaraju negativne eksterne efekte. Ovi efekti mijenjaju ponašanje proizvođača ili potrošača zbog aktivnosti drugih i time uzrokuju neefikasnost tržišta. Ekonomski subjekti nisu u stanju da eksterne efekte unesu u tržišne cijene robe, a to može učiniti samo država propisivanjem: (a) korektivnog poreza, kojim se otvara mogućnost naknade štete licima koja su oštećena dejstvom negativnih eksternih efekata; (b) zabranom ili ograničenjem djelatnosti koje proizvode negativne eksterne efekte (npr. u slučaju zagađivanja okoline). 2.2. GRAFIČKI PRIKAZ DEJSTVA EKSTERNIH EFEKATA 2.2.1. Dejstvo negativnih eksternalija

Unesimo u koordinatni sistem krivu tražnje za nekom robom (D) i krivu ponude te robe (S), pri čemu njihovu ravnotežu (presjek krivih D i S) označimo tačkom Ye. Na krivoj ponude nalaze se tačke koje označavaju one kombinacije cijena i količina proizvodnje date robe koja omogućava poklapanje marginalnih (graničnih) troškova proizvodnje i cijene te robe. Međutim, zbir troškova proizvodnje robe u preduzeću nije identičan zbiru ukupnih društvenih troškova proizvodnje robe. Pojedinačni troškovi preduzeća ne sadrže i one izdatke, koji se odnose na zagađenje okoline. O ovim troškovima preduzeće ne vodi računa pri donošenju odluke o proizvodnji optimalne količine tog dobra. Međutim, njihov iznos je uključen u veličinu društvenih marginalnih (graničnih) troškova date robe. Slika 41. Dejstvo negativnih eksternalija

Ako ovaj proizvođač uzima u obzir samo svoje privatne troškove on će proizvoditi obim proizvodnje Ye uz cijenu Pe, dok bi optimalni obim proizvodnje sa društvenog stanovišta 146

bio Yo uz cijenu Po, što odgovara presjeku krive tražnje i krive ponude S1, koja odražava društvene troškove. Kriva ponude S neće odražavati oportunitetne troškove proizvodnje date robe, pa preduzeće može iz toga pogrešno zaključiti da su oportunitetni troškovi dovoljno niski pa će proizvodnja ići do Ye.

2.2.2. Dejstvo pozitivnih eksternalija

Za razliku od eksternih šteta gdje je obim proizvodnje iznad društveno optimalnog, eksterne koristi rezultiraju obimom proizvodnje ispod društveno optimalnog, što se vidi na slijedećoj slici. Slika 42. Dejstvo pozitivnih eksternalija

U slučaju eksternih koristi, ukupna društvena korist je iznad nivoa koristi koju ostvaruje pojedinac ili privredni subjekt. Aktuelna kriva tražnje na tržištu (D) neće odražavati ukupnu društvenu korist, odnosno neće biti obuhvaćena korist koju imaju ostali subjekti po osnovu pozitivnih eksternih efekata (npr. zdravstvena zaštita, obrazovanje, fundamentalna naučna istraživanja i sl.). Ovakva situacija rezultirat će obimom proizvodnje Ye, mada bi društvo kao cjelina bilo u boljem položaju ako bi se uvećao obim proizvodnje do Yo uz cijenu Po. Pod pretpostavkom savršene konkurencije cijena Pe u funkciji je donošenja odluka o proizvodnji, odnosno o potrošnji konkretnog dobra. Preduzeće će svoju korist maksimizirati pri proizvodnji Yo. Ye predstavlja proizvodnju i potrošnju sa aspekta društvene koristi. Kriva D1 obuhvata zajedno i direktnu korist potrošača koji plaćaju korištenje nekog proizvoda i korist ostalih subjekata u društvu koji uživaju 147

pozitivne eksterne efekte, a za to ništa ne plaćaju. Povećanje obima proizvodnje Ye na Yo donijelo bi neto korist društvu. Međutim, s obzirom da niti proizvođač, niti potrošači koji plaćaju proizvod, ne mogu zadržati sve koristi za sebe doći će do potrošnje Ye koja je ispod društveno optimalnog nivoa.

3. JAVNA DOBRA Dobra ili usluge koje tržište ne može ili neće obezbjediti, a koriste svim građanima su javna dobra. Preciznije, javna dobra predstavljaju dobra/usluge čije su koristi dostupne cijeloj zajednici bez obzira žele li pojedinci to dobro ili uslugu koristiti ili ne. To znači da im je ponuda savršeno elastična, a njihovi granični troškovi ravni nuli. Pojedinci ih besplatno koriste, a svako uključenje sljedećeg pojedinca ne dovodi ni do kakvog povećavanja graničnih troškova. Tri temeljna obilježja (čistih) javnih dobara, koja ih razlikuju od tržišnih dobara, su: (1) istovremena i besplatna raspoloživost za više korisnika, (2) nemogućnost isključenja pojedinaca iz upotrebe javnog dobra, i (3) jednakost potrošnje za sve korisnike. Za javna dobra se kaže da omogućavaju nerivalnu potrošnju, nasuprot tržišnih dobara koja predstavljaju rivalnu potrošnju. Naime, tržišna dobra/usluge su dostupni onim potrošačima koji za njih plate, a njihova prisutnost na tržištu isključivo ovisi od interesa i zarada ponuđača (proizvođača i trgovaca). Za razliku od tržišnih dobara, čista javna dobra se ne mogu kupiti na tržištu, a javljaju se kao izraz opštih potreba savremenog čovjeka. Primjeri javnih dobara su: parkovi, javna škola ili bolnica, gradsko osvjetljenje, odbrana zemlje i zaštita građana, putevi i sl. Primjer Pretpostavimo primjer izgradnje (asfaltiranja) puta kroz jedno naselje. Ovaj projekat košta 1.000.000 €. Ako bi postojao tržišni motiv za izvođača radova tada bi postojećih 10.000 domaćinstava ovog naselja morali platiti po 100 €. Ali ne postoji način da se domaćinstva prisile da plate pristojbu, a kamoli da stvorimo sistem u kojem domaćinstva koja imaju najviše koristi od puta ili ga najviše žele da plate i najvišu pristojbu. Korištenje puta je neisključivo i neekskluzivno: ako se put izgradi svi će imati koristi od toga. Stoga domaćinstva neće imati motiva platiti onoliko koliko im je put koristan. Pojedinci se ponašaju kao slobodni jahači (free riders) i ne plaćaju onoliko koliko im put zaista koristi.

148

Udio javnih dobara u savremenim privredama i životu ljudi uopšte je sve veći, a time i obaveza društva da izdvaja sredstva, obezbjeđuje i reprodukuje javna dobra, što privatna inicijativa i tržišta ne mogu da obezbjede, niti za to imaju ekonomski interes. Zbog istodobne raspoloživosti za više korisnika i nemogućnosti isključenja pojedinaca iz potrošnje teško je natjerati ljude da plate za njihovu upotrebu – potrošnju. Zbog prisustva slobodnih jahača, tržištima je gotovo nemoguće efikasno pružati javna dobra. U ovim slučajevima, dakle, tržište ne može biti isključivi instrument efikasne alokacije, već su potrebna netržišna rješenja. Zbog toga, ako želimo da se javna dobra proizvode efikasno nužna je da ih subvencionira ili u cijelosti plaća država.

4. OSTALE NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA 1. Kad privatna tržišta nisu u stanju da pruže neki proizvod ili uslugu, čak i kad su troškovi njihovog obezbjeđenja niži nego što su pojedinci spremni da plate, postoji nesavršenost, a takva tržišta zovu se nepotpuna tržišta. U ova tržišta spadaju: tržište osiguranja, tržište kapitala, kao i komplementarna tržišta. 2. Konkurentska (savršena) tržišta obezbjeđuju potpune informacije za učesnike u razmjeni (o svim cijenama roba/usluga, njihovom kvalitetu, o mogućim opasnostima koja su povezana sa kupovinom i prodajom roba/usluga itd.). Efikasnost zahtijeva da se informacije besplatno šire ili tačnije, da jedino mogu da se naplaćuju stvarni troškovi njihovog prenošenja. U stvarnosti, međutim, to nije slučaj. Kupci obično nemaju sve tržišne informacije (ne znaju da na drugom mjestu postoje niže cijene, bolji kvalitet; ili im se pak neke informacije čine nevažnim ili preskupim), kao što ni prodavci ne znaju uvijek preferencije kupaca, što govori o stanju nesavršenog tržišta. U tom slučaju imamo asimetrične informacije, budući da učesnici u razmjeni nisu jednako obavješteni o cijenama i robama/uslugama na tržištu. S toga država intervenira donošenjem propisa, nastojeći da kupcima i prodavcima omogući jednake tržišne informacije. Najčešće to čini: (a) propisivanjem odgovarajućih standarda i (b) propisivanjem higijenskih, tehničkih i zaštitnih uslova pod kojima se robe proizvode ili prodaju (npr. kvaliteta namirnica, sigurnosti automobila, hemijskih proizvoda, nametanje obaveze da proizvođači pruže informacije o načinu upotrebe proizvoda, garancije kvaliteta i sl.). Pružanje ovih informacija podiže transakcione troškove funkcioniranja društva (ove informacije koštaju ekonomske subjekte) ali doprinose boljem funkcioniranju tržišta.

149

3. I na kraju možda najprepoznatljiviji simptom nesavršenosti tržišta je nezaposlenost, inflacija i makroekonomska neravnoteža. 94 Ove tri ekonomske kategorije su usko povezane, te jedna povlači drugu, a većina ekonomista smatra da je nivo nezaposlenosti nesumnjiv dokaz nesavršenosti tržišta. Razmotrene nesavršenosti tržišta međusobno se ne isključuju. Problemi sa informacijama često predstavljaju dio obješnjenja za nedostajuća tržišta. S druge strane, često se smatra da eksterni efekti nastaju zbog nedostajućih tržišta. Na javna dobra često se gleda kao na drastičan primjer eksternih efekata gdje od proizvoda koji proizvodi jedan čovjek podjednaku korist imaju svi ostali. Najnovija istraživanja nezaposlesnosti uglavnom su pokušala da ovu pojavu dovedu u vezu s nekom drugom nesavršenošću tržišta.

94

J. Stiglitz, ibid., str. 84. 150

Značaj svojinskih prava «...Vidjeli smo da postoje neka «dobra» koja tržište ne obezbjeđuje na adekvatan način. Tržišta ne garantuju da je vazduh koji udišemo čist, niti da će se naša zemlja odbraniti od stranih agresora. Umjesto toga, društva se oslanjaju na vladu kako bi ona zaštitila životnu sredinu i obezbjedila nacionalnu odbranu. ... tržište ne uspjeva da izvrši efikasnu alokaciju resursa, jer svojinska prava nisu dobro postavljena. Odnosno, neko dobro koje ima vrijednost nema vlasnika sa zakonskim ovlašćenjem da ga kontroliše. Npr. mada niko ne sumnja da «dobro» u vidu čistog vazduha ili nacionalne odbrane ima vrijednost, niko nema pravo da mu odredi cijenu i da stiče profit od njegovog korišćenja. Fabrika previše zagađuje životnu sredinu jer ne mora nikom da plati zbog zagađivanja koje ispušta. Tržište ne obezbjeđuje nacionalnu odbranu jer niko ne smije naplatiti onima koji su odbranjeni korist koju su stekli. Kad odsustvo svojinskih prava prouzrokuje tržišni neuspjeh, vlada je u stanju da potencijalno riješi taj problem. Ponekad, kao kod prodaje dozvola za zagađivanje, rješenje je da vlada pomogne da se definišu svojinska prava i da tako omogući djelovanje tržišnih sila. Ponekad, pak kao kod ograničenja sezone lova, rješenje je da vlada propiše ponašanje pojedinaca. Ponekad, opet, kao kod obezbjeđivanja nacionalne odbrane, rješenje je da vlada ponudi dobro koje tržište nije u stanju da ponudi. U svim slučajevima, ako se dobro isplaniraju i sprovedu, takve mjere mogu da obezbjede efikasniju alokaciju resursa i tako povećaju ekonomsko blagostanje.» Izvor: N.G. Mankiw, ibid., str. 236.

151

Osnovni pojmovi NEPOTPUNA KONKURENCIJA PRIRODNI MONOPOL MONOPOL OLIGOPOL OLIGOPSON DUOPSON TRŽIŠNA MOĆ

JAVNA DOBRA «SLOBODNI JAHAČ» EKSTERNE EKONOMIJE EKSTERNE DISEKONOMIJE NEPOTPUNA TRŽIŠTA NETRŽIŠNA RJEŠENJA

Brzi kviz (1) Komentirajte izvore nesavršene konkurencije. Zašto nastaju monopoli? (2) Zašto su tržišni ishodi neefikasni u prisustvu eksternalija? Pitanja za ponavljanje 1. Čemu vodi odstupanje od potpune (savršene) konkurencije? 2. Šta podrazumijevamo pod «nesavršenim konkurentom»? 3. Na koji način ekonomske prepreke pridonose nesavršenosti konkurencije? Navedite primjere. 4. Navedite najčešće oblike nesavršene konkurencije. 5. Navedite razlike monopola i duopola. Kada se duopol pretvara u monopol? 6. Koji oblik nepotpune konkurencije je najbliži potpunoj konkurenciji? 7. Kako monopolska moć vodi ka neefikasnosti privrede? 8. Navedite karakteristike Stackelbergove klasifikacije tržišta! 9. Navedite karakteristike Samuelsonove klasifikacije tržišta! 10. U slučaju da se na tržištu automobila pojave novi proizvođači automobila kakva bi bila tržišna moć ponuđača? Navedite moguće oblike tržišnih stanja u tom slučaju. 11. Objasnite na koji način otpadne vode stvaraju nepovoljne eksterne efekte za gradski vodovod nizvodno! 12. S obzirom na društveno potrebnu izgradnju putne infrastrukture, privatna izgradnja puteva bila bi: (a) veća, (b) manja, (c) jednaka.

Objasnite zašto.

152

EKONOMSKA ULOGA DRŽAVE: DOPUNA I KOREKCIJA TRŽIŠNOG MEHANIZMA Sa nastankom kapitalizma država je istaknuta sila prinude, ali ujedno, i njegov ekonomski činilac. U razdoblju od XVI do XIX stoljeća kapitalizam se potpuno deklariše kao ekonomski način uređenja društva, a država se angažira neposredno kao poduzetnik, vlasnik i akcionar pomorskih kompanija i raznih gusarskih poduhvata, dakle kao činilac koji uvećava materijalno bogatstvo, novčane i proizvodne mogućnosti društva. Privredna historija zapadnoevropskih država pruža bezbroj primjera o tome.95

1. DRŽAVA I EKONOMSKI SISTEM Slika savremene ekonomske aktivnosti države (sistem mješovite privrede na kapitalističkoj osnovi) pokazuje na njeno: (1) stvaranje i nametanje primjene pravila, (2) promjena pravila i učešća kao ekonomskog aktera. 96 ● U prva dva slučaja država stvara i nameće primjenu pravila funkcioniranja privrede i pravila demokratske vladavine čime, na jednoj strani, vrši zaštitu građavinskih prava, vlasničkih prava i prisiljavanje na izvršavanje ugovora, a na drugoj pstavlja pravila igre za ekonomske aktivnosti i pravni okvir za tržišnu utakmicu. Osiguravanje primjene pravila djeluje u svačiju korist, budući da npr. „svi imamo koristi od sprečavanja krađe i lične imovine i napada na nas lično“. Država, također, mijenja pravila, donoseći nova ili korigujući stara. Najčešće je riječ o pravilima za funkcioniranje tržišta i privatnog vlasništva: samo u zadnjih 50 godina pravila su mijenjana tako što su tržišta prvo čvršće regulirana (ograničavana), a potom deregulirana kroz oblike ekonomske liberalizacije, ili, pak, tako što je država prvo nacionalizirala pojedine sektore nakon Drugog svjetskog rata, a potom ih, u zadnjim decenijama, privatizirala. ● Učešće države kao ekonomskog aktera podrazumijeva ulogu države: a) u ulozi proizvođača u kojoj zapošljava ljude u zdravstvu, školstvu, pošti, policiji, vojsci i vatrogasnim službama; b) kao mikroekonomskog regulatora privatnog sektora (regstracije, lokacije i sl.); 95 96

Kulišer, Opšta privredna povijest, II, Beograd, str. 121-192. S. Bowles, R. Edvards, Razumijevanje kapitalizma, Školska knjiga, Zagreb, 1991. 153

c) kao distributera koji utiče na raspodjelu dohotka među pojedincima i grupama) d) kao makroekonomskog regulatora koji koristi različite metode kojima utiče na poslovni ciklus i kontrolira nestabilnost cijena, profite i zaposlenost. Danas, međutim, postoje neslaganja u tome koliko bi aktivna država trebala da bude, jedni se zalažu za ograničenu ulogu, a drugi za aktivniju ulogu države u ekonomiji. Među američkim ekonomistima97 „preovlađuje stav da bi ograničena državna intervencija mogla da ublaži (ali ne i da riješi) najteže probleme: država, stoga, treba da preuzme aktivnu ulogu u održavanju pune zaposlenosti i ublažavanju najtežih aspekata siromaštva, dok glavnu ulogu u privredi treba da igra privatni sektor. Preovlađuje mišljenje da bi država i tržišta mogli da sarađuju i da se uzajamno učvršćuju. “Pa, ipak, i dalje postoje nesuglasice u zavisnosti o tome kako se prilazi nesavršenostima tržišta i vjerovanju koliko država zaista može efikasno ispravljati te nesavršenosti.»

1. DRŽAVNI ODGOVOR NA NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA Pojave monopolskih situacija početkom XX stoljeća i Velika ekonomska kriza 1929.-33/34. dovele su u pitanje temeljni stav klasične ekonomije po kome će snage tržišta, prepuštene same sebi, stvoriti optimalnu alokaciju svih proizvodnih resursa. Dakle, pretpostavke i vjera u savršenu konkurenciju ne samo da su odstranjivale potrebu za bilo kakvom vanjskom intervencijom (princip laissez-feire nasuprot miješanju države), već su ove intervencije prikazivali neracionalnim i štetnim. Ova koncepcija, u kojoj država igra samo ulogu „noćnog čuvara sistema“, međutim, u potpunosti je dovedena u pitanje u vremenu između dva svjetska rata, i to u tri tačke: 98 ● prvo, osporeno je da će tržište, prepušteno samom sebi, nužno stvoriti punu zaposlenost svih raspoloživih proizvodnih resursa; ● drugo, alokacija resursa uslovljena nesavršenom konkurencijom, monopolom i oligopolom, daleko je od optimuma; i ● treće, monopolistički oblici uslovljavaju da raspodjela dohotka ima tendenciju da postane sve neravnomjernija i, kao takva, neprihvatljiva za društvo. Ovakva kritika tradicionalne teorije konkurencije i zaposlenosti povod je znatnim promjenama u teoriji i praksi ekonomske politike zapadnih država. Poticaj za razradu ekonomske teorije proizvele su privredne situacije ekonomskih kriza 1929. i 1938., označene Velikom depresijom. To je bio 97 98

Prema J. E. Stiglitz, Ekonomija javnog sektora, Beograd, 2004., str. 10. C. Napoleoni, Ekonomska misao dvadesetog stoljeća, CEKADE, Zagreb, 1981., str. 75. 154

razlog za razorne kritike, a potom i odbacivanje teorije i politike ekonomskog liberalizma, koju su tridesetih godina prošlog stoljeća izvršili Srafa (Sraffa), Čemberlin (Chamberlin) i Đoan Robinson (Joan Robinson), na jednoj, i Đon M. Kejns (Keynes), na drugoj strani. Radi se o teorijskim problemima određivanja uslova pod kojima je tržišna ravnoteža moguća i stabilna; tj. takva da privredni sistem automatski teži vratiti se u ravnotežno stanje kad god, i zbog kojeg god ga razloga napustio. Tako se država od «noćnog čuvara» pretvara u aktivnog subjekta za uravnoteženje privrede, što je dovelo do oblikovanja sistema „mješovite“ tržišne ekonomije.

3. EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE Koristeći se instrumentima državne politike, država realizuje svoje četiri ekonomske funkcije:99 (1) Unapređivanje ekonomske efikasnosti, (2) Ostvarivanje manje nejednake raspodjele dohotka, (3) Stabiliziranje ekonomije pomoću makroekonomskih politika, i (4) Međunarodno predstavljanje zemlje. 3.1. UNAPREĐIVANJE EKONOMSKE EFIKASNOSTI Već smo ukazali da tržište nema uvijek stepen savršenog ideala (savršena konkurencija), da gotovo nije moguće ostvariti uslove u kojima nevidljiva ruka vodi do efikasne alokacije resursa. Tržište prepušteno samo sebi, ne samo da neće nužno dovesti do efikasne alokacije resursa (tj. pune zaposlenosti svih raspoloživih resursa), već će pod uticajem svojih manjkavosti voditi neefikasnoj proizvodnji odnosno potrošnji. Otuda, savremena država „ispravlja tržišne neuspjehe“, od kojih su najvažniji: nesavršena konkurencija, eksternalije, javna dobra i nesavršene informacije. ● Nesavršena konkurencija (znatno odstupanje od savršene konkurencije) dolazi sa pojavom nesavršenog konkurenta (monopola i oligopola), čija monopolska moć „rezultira u cijenama koje su veće od troškova i potražnji potrošača koja je ispod razine efikasnosti. Oblik previsoke cijene i preniske proizvodnje je siguran znak da se radi o neefikasnostima povezanim s monopolskom moći“. Obuzdavanje monopolske moći država vrši uvođenjem:

99

P. Samulson, W. Nordhaus, Ekonomija, 2000., ibid., str. 279-282. 155

- antimonopolskog zakonodavstva (propisi koji zabranjuju monopoliziranje proizvodnje, odnosno javne i tajne dogovore o visini cijena, geografskoj podjeli tržišta, sklapanje kartelnih sporazuma o objedinjavanju preduzeća u gigante sa monopolskim položajem na tržištu),100 - reguliranja cijena i profita monopola. Sprečavanje štetnih eksternalija, koje može proizvesti neregulirano tržište, država vrši tako što s jedne strane, kontrolira i zabranjuje npr. „zagađivanje zraka, vode, ogoljivanje pejzaža vađenjem ruda, štetnih otpadaka, loših lijekova i hrane, te radioaktivnog otpada“, a s druge, uvodi poreze na djelatnosti koje nameću eksterne javne troškove (kao što je pušenje cigareta) ili subvencionira djelatnosti koje su društveno korisne (npr. istraživanje i razvoj). ●

● Javna dobra koja doprinose blagostanju zajednice (nacionalna odbrana, saobraćajna infrastruktura, javno zdravstvo, ali i takvi kao javni parkovi, svjetionici i sl.), a koja se ne mogu prepustitit privatnoj inicijativi, država mora neposredno finansirati (graditi ili ustanovljavati) iz sredstava koja dobije fiskalnom politikom (tj. prikupljanjem raznih vrsta poreza i dadžbina).

Neregulirana tržišta daju nesavršene informacije (prešućivanje, nepotpune ili čak lažne informacije) za potrošače. Država, stoga, obavezuje proizvođače (prehrambene i farmaceutske industrije, proizvođače kućanskih aparata i druge) da daju potpune i opširne informacije o svojim proizvodima prije same prodaje. Mnoge države donose i zakone o zaštiti potrošača. Uz ove, danas, sveprisutne načine „ispravljanja tržišnih propusta“, među tradicionalnim, načinima kontrole monopola i očuvanja prirodnih bogatstava, uključujući očuvanje prirodne sredine, je i nacionalizacija, odnosno podržavljenje pojedinih sektora proizvodnje i usluga (energetski sistemi, saobraćaj, industrija željeza i čelika, rudnici, željeznički promet, komunalna privreda, PTT djelatnosti, šume, banke). Navođeni razlozi nacionalizacije, koja se u zapadnoevropskim privredama provodi nakon Drugog svjetskog rata (V. Britanija, Francuska, Austrija, Njemačka, Švedska, Norveška, Italija itd.) se odnose na stratešku važnost pojedinih proizvodnji, nezainteresovanost privatnog kapitala za neke od djelatnosti koje su bitne za funkcionisanje cijele privrede, eliminisanje monopolskog ponašanja i prisvajanja velikih ekstraprofita na toj osnovi, te zaštite EKO sistema i širenja ●

Antimonopolsko zakonodavstvo je nastalo u SAD krajem XIX i početkom XX stoljeća. Najpoznatiji je Shermanov zakon, donešen 1890. godine na prijedlog senatora Shermana, o sprečavanju kršenja slobodne konkurencije. Za njegovo uspješnije provođenje, 1914. godine donešen je Anti-trust law (antitrutovski zakon) radi sprečavanja nelojalne konkurencije i ograničenja trgovine. Nakon Prvog svjetskog rata donesen je Webb-Pameraneov zakon, koji donekle ublažava Shermanov zakon time što dopušta osnivanje izvoznih kartela. Za razliku od američkog, koji prekršitelje kažnjava visokim novčanim ili zatvorskim kaznama, evropsko antimonopolsko zakonodavstvo je znatno blaže. 100

156

javnih dobara. Od sedamdesetih godina XX st. se u ovim zemljama vodi obrnuti proces – denacionalizacija (privatizacija) ovih sektora, a liberalni teoretičari zagovaraju tezu da samo tržište i privatno vlasništvo mogu na duži rok da osiguraju najdjelotvorniju zaštitu okoline, jer podstiču dobar način upravljanja okolinom, što je u savremenosti smješteno u kontekst održivog razvoja. 101 3.2. OSTVARIVANJE MANJE NEJEDNAKE RASPODJELE DOHOTKA Da, kojim slučajem, tržište ostvaruje ideal savršene konkurencije i ostvaruje efikasnu alokaciju resursa, ili da država svojim intervencijama potpuno „ispravlja tržišne propuste“ i unapređuje ekonomsku efikasnost, još uvijek je moguće krivo djelovanje tržišta - ostvarivanje socijalno neprihvatljive nejednake raspodjele dohotka i potrošnje. Naime, u tržišnim sistemima „dobra slijede novčane glasove, a ne najveću potrebu“, a, isto tako, raspodjela dohotka rezultat je slučajnih događaja ili naslijeđivanja. To doprinosi stvaranju izraženih razlika među socijalnim slojevima, od kojih jedni mogu biti multimilioneri a drugi toliko siromašni da im egzistencija dolazi u pitanje. Ovakve nejednakosti mogu biti politički ili etički neprihvatljive, zbog čega savremene, demokratske države preduzimaju akcije preraspodjele dohotka, kao druge velike ekonomske funkcije države. Preraspodjelu dohotka države najčešće ostvaruju na slijedeće načine: ● oporezivanjem (uvođenjem progresivnih poreskih stopa – što je dohodak veći i porezi su veći i obratno, sa smanjivanjem dohotka smanjuju se poreske stope), ● politikama trošenja (transferni programi, „socijalno-sigurnosne mreže“) putem novčanih pomoći najsiromašnijim i nemoćnim ljudima (starijim osobama, slijepima, invalidima, nezaposlenima, porodicama sa preniskim dohocima) subvencioniranjem neophodne zdravstvene njege i socijalnog osiguranja, ● politikama reguliranja jednakih uslova za zapošljavanje, stanovanje i jednake obrazovne mogućnosti za sve članove društva, uključujući besplatno osnovno školovanje. 3.3. STABILIZIRANJE EKONOMIJE POMOĆU MAKROEKONOMSKIH POLITIKA Periodične krize, iskazane visokom nezaposlenošću i vrtoglavom inflacijom, od kojih je najsnažnija bila Velika ekonomska kriza 1929.-33. kao i

Prema K. Hodžić, (Re)privatizacija i globalizacija , Forum „Bosna“, Sarajevo, 2004. str. 140-141. 101

157

nestalne konjukturne cikluse, država suzbija makroekonomskom politikom stabilizacije i ekonomskog rasta. Opšti zadatak stabilizacione politike je da ostvari stabilnost cijena održavanjem agregatne tražnje na nivou agregatne ponude kod pune zaposlenosti. Ovu politiku država vodi odgovarajućom ekonomskom politikom, i to mjerama fiskalne i monetarne politike ili, pak, kombinacijom instrumenata fiskalne i monetarne politike. Fiskalna politika (doslovno značenje izraza fiskalna politika, prema engl. Fiscal policy, je „politika javnih prihoda/poreza) predstavlja skup mjera usmjerenih na primjenu javnih (budžetskih) prihoda i javnih rashoda radi ostvarivanja ravnomjernog ekonomskog rasta i stabilnosti cijena. Monetarna (novčana) politika određuje količinu novca u opticaju, visinu kamatnih stopa i opseg kredita, čime država utičući na kamate i investicije, može osiguravati: visoku stopu zaposlenosti, nisku inflaciju, platnobilansnu ravnotežu i rast društvenog proizvoda. Monetarnu politiku u svakoj zemlji neposredno provodi centralna (ili narodna) banka. Sem toga, država iznalazi ekonomske politike koje pospješuju ekonomski rast pod kojim podrazumijevamo rast GDP-a. 3.4. MEĐUNARODNO PREDSTAVLJANJE ZEMLJE Ekonomske interese država promovira i štiti na međunarodnom nivou, praveći odgovarajuće sporazume s drugim zemljama. Na međunarodne probleme ekonomske politike država reaguje tako što: smanjuje trgovačke prepreke, donosi programe pomoći, usklađuje makroekonomske politike i vrši zaštitu globalnog okoliša. Smanjenje trovačkih prepreka država provodi sa drugim zemljama putem usklađivanja zakona i smanjenja trgovačkih prepreka kao i poticanjem međunarodne specijalizacije i podjele rada. Programe pomoći donose visoko razvijene zemlje radi poboljšanja ekonomskog stanja u siromašnim zemljama. Ovi programi se realiziraju bilateralno (pomoć jedne zemlje drugoj), ili multilateralno, npr. preko institucija Svjetske banke koja siromašnim zemljama dodjeluje kredite s niskim kamatama. Današnja povećana ekonomska međuovisnost zemalja upućuje na usklađivanje njihovih makroekonomskih politika. Cilj je usklađivanje njihovih fiskalnih i monetarnih politika kako inflacija ili nezaposlenost ne bi iz jedne prešli u drugu zemlju. Najčešće se koriste koordinacije trgovinskih i valutnih politika, ali se s integracijskim procesima širi popis ekonomskih politika koje su predmet koordinacije. Npr. EU koordinira monetarne politike, a IMF, na globalnom nivou, koordinira politike valutnih tečajeva. I na kraju, savremene zemlje su sve više prinuđene na saradnju u zaštiti globalnog okoliša, kao opšteg interesa opstanka na zemlji. Najčešće su u pitanju zaštita: kvaliteta vode, ribarenja, globalnog zagrijavanja, šuma, očuvanja rijetkih biljnih i životinjskih vrsta itd. 158

Da bi otklonile nedostatke tržišnog mehanizma savremene države nasuprot nevidljivoj ruci (slobodno tržište) uvode vidljivu ruku države, kojom se obezbjeđuje ekonomska efikasnost, pravednija raspodjela, makroekonomska stablizaciona politika i nacionalni interesi u međunarodnoj ekonomiji. To priznaju i najkonzervativniji ekonomisti opredjeljeni za slobodno tržište, iako među ekonomistima nije postignuta saglasnost koliko država zaista može efikasno ispravljati nesavršenosti tržišta. No ono što je sigurno, kako konstatuju Samuelson i Nordhaus, je da su „obje polovice – tržišna i državna – neophodne za zdravo funkcioniranje privrede. Upravljanje savremenom privredom bez bilo koje od njih, je poput pokušaja da se zaplješće jednom rukom.“ 102

4. JAVNI IZBOR Ekonomska uloga države se ne isrpljuje samo u korigovanju nesavršenosti tržišta, već i u usklađivanju ekonomskog interesa miliona pojedinaca iz različitih društvenih slojeva (prikupljanja poreza) sa izborom politike koje država vodi u pojedinim oblastima (rashodi države). Ponašanje države u ovom kontekstu proučava Teorija o političkom tržištu ili Teorija javnog izbora (Public Choice Theory).103 U političkom životu su osnovni subjekti odlučivanja: glasači, političari i državna administracija. Svaka akcija i kolektivna odluka državnog (javnog sektora) proizilazi iz međuodnosa ovih subjekata. Građani na političkim izborima, u ulozi svojevrsnih potrošača, formiraju «tražnju» o odgovarajućem obimu javnih rashoda i drugim aktivnostima države. Političari u ulozi «ponuđača» donose određene zakone, budžetske programe i druge aktivnosti koje traže njihovi glasači. Birokrate (službenici u ministarstvima) operacionaliziraju ove zakone i programe u ministarstvima i drugim političkim tijelima. Dakle, ovi učesnici učestvuju u demokratskom političkom odlučivanju o pitanjima javnog interesa, odnosno učestvuju u javnom izboru. Javni interes (nacionalni ili opšti interes) označava koristi ili prednosti društvene zajednice za razliku od privatnih interesa. Dio ekonomije, koji se na osnovu agregiranja individualnih preferencija potrošača kao političkih glasača bavi analizom države naziva se ekonomija javnog izbora. Ekonomija javnog izbora daje odgovore na pitanja koliki treba da iznose rashodi države, odnosno koji je to najefikasniji nivo potrošnje države. Analiza javnog izbora povezuje ekonomske i političke procese, tj. primjenjuju se temeljni postulati neoklasične ekonomske analize na oblast političkih Ova konstatacija je izrečena u XIV izdanja njihove Ekonomije. Teoriju javnog izbora je objelodanio James Buchanan i za nju 1986. dobio Nobelovu nagradu. 102 103

159

procesa. Kako se i ekonomija javnog izbora (slično kao i ekonomija tržišnog izbora) zasniva na principima odmjeravanja odnosa koristi – troškovi, tako se i prilikom javnog izbora politički učesnici odlučuju za rješenja koja im maksimiziraju potencijalne koristi, odnosno minimiziraju troškove (štetu). To znači da će se i u slučaju ekonomije izbora optimalni nivo rashoda utvrđivati na osnovu marginalnih troškova i marginalnih koristi. Razlika je u tome: a) što su političari zainteresirani za poboljšanje svog položaja, koji se osigurava pobjedom na izborima, a preduzeća, kao glavni igrači na tržištu, nastoje maksimizirati profit, i b) što za razliku od privatnih odluka ekonomskih učesnika na tržištu, kolektivna (politička) odluka sadrži bitnu nedjeljivost sa samo jednim ishodom (npr. da se gradi ili ne autoput i sl.) pa se radi o zajedničkoj marginalnoj koristi kao ukupnoj korisnosti koju ostvaruju svi članovi zajednice. Sva tri subjekta političkog odlučivanja teže maksimalizaciji svojih interesa i nastoje ih pretvoriti u odgovarajuće državne zakone i propise. Ali se, pri tome, s jedne strane, svaki od njih sukobljava sa interesima preostalih grupa (građani teže manjim, a političari i birokrati većim porezima), a s druge, svaka od grupa se može zalagati samo za ono što je moguće uraditi (npr. glasači ne mogu očekivati sređivanje puteva u zemlji, a da istovremeno ukinu poreze; birokrate ne mogu očekivati da će političari bez pogovora prihvatiti rast njihovih plata, a političari ne mogu očekivati da je izbor na određenu funkciju doživotan). Imamo situaciju u kojoj su odluke svake grupe vezane i u kojoj niti jedna od njih nije u stanju popraviti svoj položaj a da ne pogorša položaj druge grupe. Kako će se uspostaviti ravnoteža na političkom tržištu? Slično onom na ekonomskom tržištu, ali u komplikovanijoj i manje racionalnijoj formi. Ekonomski model javnog izbora bazira se na pretpostavci da je u demokratskom političkom sistemu glavni motiv političara da dobije dovoljno glasova kako bi bio izabran i da po isteku mandata zadrži glasače. Glasovi za političare su ono što je novac za preduzeće. U tom cilju političke stranke razvijaju programe kojima bi pridobili interes glasača i njihove glasove. Glasači podržavaju onu politiku koja im obećava bolji položaj. Idealno odlučivanje bi se postiglo kada bi odluke bile donošene jednoglasno, što bi svakome osiguravalo probitak, a ishod takve odluke predstavljao bi Pareto poboljšanje. U stvarnosti, političari konkuriraju drugim političkim opcijama (strankama) i bore se za pravilo većine prema kojemu je odluka donesena ako ju je prihvatilo najmanje 50 % + 1 glasova biračkog tijela. Krajnji rezultat ovakvih pokušaja je dobijanje podrške većine glasača, pa će se, na kraju, programi političkih stranaka veoma malo razlikovati, a do sličnosti u programima dovodi i činjenica da se one bore za prosječnog (medijalnog) glasača, jer je najveći dio populacije blizak takvim političkim opcijama. Političke stranke se upravo i bore da privuku više od 50 % glasača obećanjem da će njihov položaj biti bolji ako im daju političku podršku. 160

Ostvareno pravilo većine, na ovaj način, pogotovo ako još uključi snagu birokratije da ubijede političare da povećaju državne rashode, može dovesti do tzv. tiranije većine koja svoju volju nameće manjini, što ne osigurava Pareto poboljšanje. Pravilo većine nije uvijek optimalno. Ovo stoga što svaka većinska odluka podrazumijeva preraspodjelu koja može da se odvija među različitim slojevima i nije nužno da ide od bogatih ka siromašnim, a identifikacija dobitnika i gubitnika je dodatni problem.104 Uspostavljena politička ravnoteža dovodi do većeg obima javnih rashoda od optimalnih, koji maksimiziraju neto korist društva (npr. udovoljavanjem predhodnih 50 % + 1 glasača za gradnjom puteva, zanemarena je zaštita životne sredine). Usljed toga, preraspodjela je rezultat nesavršenosti političkih u odnosu na ekonomska tržišta. Ekonomska tržišta proizvode saglasnost bez jednoobraznosti, dok politička tržišta proizvode jednoobraznost bez saglasnosti. Otuda su mehanizmi političke koordinacije znatno nesavršeniji od klasičnog tržišta, pa je nepoželjna zamjene koordinacije političkom.105 Dakle, tržišne odluke su racionalnije od bilo kojih odluka koje bi umjesto tržišta donosio neki centralni planer ili birokrata (kao u slučaju bivših socijalističkih država). Različitost stavova glasača o iznosu javnih rashoda za zagađivanje okoline ilustruje funkcija političke ponude (FPP).106 Ova funkcija povezuje različite nivoe javnih rashoda i podrške glasača. Pod gornjom pretpostavkom da se odluke donose prostom većinom (50 % + 1 glas), nivo rashoda za zaštitu okoline u tački A ne uživa podršku dovoljnog broja glasača i postojaće tendencija povećavanja rashoda. Međutim, povećavanje rashoda vodi smanjenju broja glasača. Isto tako, veći nivo rashoda za zaštitu okoline (tačka B) ne uživa podršku dovoljnog broja glasača i postojaće tendencija smanjenja rashoda. U skladu s tim, ponuda rashoda za zaštitu okoline će imati tendenciju približavanja tački R, koja predstavlja političku ravnotežu i znači podršku 50 % glasača. Slika43. Funkcija političke ponude

104

Ovo je navelo nobelovca Kennetha Arrowa da izrati teoriju po kojoj nikakvo pravilo većinskog glasanja ne osigurava racionalnost i poštovanje pojedinačnih interesa. 105 M. Prokopijević, Politička tržišta, CeSID, Beograd, 2002., str. 51-52. 106 Prema E. Vilogorac, ibid., str. 208-209. 161

Politički proces – glasanje daje optimalan rezultat kada je udio pojedinog glasača u plaćenim porezima jednak koristi koju on ima od ekonomske aktivnosti države. Tabela 13. Državno uklanjanje tržišnih nedostataka Promašaji „nevidljive ruke» Neefikasnost - Monopol - Eksternalije - Javna dobra Nejednakost - Neprihvatljive nejednakosti dohotka i bogatstva Makroekonomski problemi: Poslovni ciklusi (visoka inflacija i nezaposlenost)

Intervencija države - Intervencija na tržištu - Poticanje korisnih djelatnosti Preraspodjela dohotka - Subvencioniranje aktivnosti, - Redistribucija dohotka - Stabilizacija kroz makroekonomsku politiku

Poticanje ekonomskog rasta Spori ekonomski rast

Tekući primjeri državne politike - Antitrustovski zakoni - Propisi o ekološkoj zaštiti - Narodna odbrana, - Svjetionici - Progresivno oporezivanje dohotka i bogatstva -Programi potpore dohotka (npr. bonovi za hranu) - Monetarna politika (npr. promjene u ponudi novca i kamatnoj stopi) - Fiskalna politika (npr. programi poreza i trošenja) - Ulaganje u obrazovanje - Smanjivanje deficita i povećanje stope štednje

Izvor: P. Samuelson, W. Nordhaus, ibid (XV izd.), str. 35.

Primjeri antimonoposkih zakona Antimonopolski (antitrustvovski) zakoni u SAD iz 1890. i 1914. Shermanov antitrustvovski zakon (1890 god., dopunjen) §1. Svaki ugovor o spajanju u oblik trusta ili neki drugi oblik, ili o zavjeri, o ograničavanju razmjene ili trgovine između nekoliko država ili s inozemnim državama, proglašava se nezakonitim. §2. Svaka osoba koja će monopolizirati, ili pokušati monopolizirati, ili spajati, ili kovati zavjeru s bilo kojom drugom osobom(ama), monopolizirati bilo koji dio razmjene ili trgovine između nekoliko država ili s inozemnim državama, smatrat će se krivom za težak zločin... Claytonov antitrustvovski zakon (1914. god., dopunjen) 162

§2. Bit će protuzakonito... diskriminirati u cijeni između različitih kupaca roba jednake vrste i kvaliteta... gdje učinak takve diskriminacije može biti bitan za smanjivanje konkurencije ili za smjer da se stvori monopol u bilo kojem smjeru trgovine ... pod uvjetom, da ništa ovdje sadržano neće spriječiti razlike koje nastaju samo zbog odobrenja za razlike u trošku... Zakon savezne komisije za trgovinu (1914. god., dopunjen) §5. nedolične metode konkurencije ... i nedolične ili varave radnje, ili praksa .... proglašavaju se nezakonitim. Izvor: P. Samuelson, W. Nordhaus, ibid (XV izd.).

Antimonopolski zakoni u BiH Ustav BiH Ustav BiH u čl. I. 4 uvodi i obezbjeđuje četiri osnovne slobode kretanja: lica, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Time je stvorena ustavna osnova za načelnu zabranu monopolističkog sporazumjevanja. Zakoni Zakon o konkurenciji (2001, 2005.) se odnosi na sve oblike spriječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišne konkurencije na teritoriji Bosne i Hercegovine ili izvan njene teritorije ako imaju uticaj na teritoriju Bosne i Hercegovine. Posebna pažnja se usmjerava na sporazume među privrednim subjektima, dominantni položaj i zlupotrebama dominantnog položaja, pravila i postupke u vezi sa konkurencijom između privrednih subjekata Konkurencijsko vijeće Konstantan zadatak i prioritet Konkurencijskog vijeća kroz različite oblike promocije (Program “Competition Advocacy”) je približavanje različitih aspekata tržišne konkurencije business zajednici i drugim nadležnim institucijama s ciljem osiguranja pravilne primjene zakonodavstva i podizanje svijesti i nivoa znanja.

Osnovni pojmovi VELIKA EKONOMSKA KRIZA KEJNSIJANSKA REVOLUCIJA MJEŠOVITA PRIVREDA JAVNI RADOVI ANTIMONOPOLSKO ZAKONODAVSTVO REGULIRANJE CIJENA

NACIONALIZACIJA STABILIZIRANJE EKONOMIJE FISKALNA POLITIKA MONETARNA POLITIKA EKONOMIJA JAVNOG IZBORA FUNKCIJA POLITIČKE PONUDE

Brzi kviz

163

(1) Koliko bi ekonomski aktivna država trebala da bude? Komentarišite zalaganja pojedinih ekonomista da to bude aktivnija uloga, odnosno drugih da to bude ograničenija uloga. (2) Komentarišite razlike ekonomskog i političkog tržišta. Pitanja za ponavljanje gradiva 1. Za ulogu ekonomskog aktera, državi stoje na raspolaganju sljedeći osnovni instrumenti državne politike:______________________________________ 1. Šta podrazumijevamo pod kejnsijanskom revolucijom? 2. Kako država vrši obuzdavanje monopolske moći? 3. Navedite načine sprečavanja štetnih eksternalija u slučaju lokalne termoelektrane. 4. Navedite primjer javnog dobra u svojoj sredini. Zašto država bolje od privatnog tržišta obezbjeđuje to dobro? 5. Kako država regulira problem nesavršenih informacija? Navedite primjer. 6. Kako država obezbjeđuje preraspodjelu dohotka? Zašto to država uopšte čini? 7. Šta čini opšti zadatak stabilizacione politike? 8. Šta čini fiskalnu a šta monetarnu politiku? 9. Kako država reaguje na međunarodne ekonomske probleme? 10. Zašto je neophodno usklađivanje makroekonomskih politika različitih zemalja? 11. Na koja pitanja odgovara ekonomija javnog izbora? 12. Kako se uspostavlja ravnoteža na političkom tržištu?

NOVAC I INFLACIJA

Tržišnu ekonomiju karakterizira proces razmjene koji se obavlja pomoću novca, pa je razumijevanje tržišne ekonomije uslovljeno razumijevanjem novca. Usto, novac je jedno od najvećih ljudskih otkrića, olakšava i ubrzava razmjenu, doprinosi društvenoj podjeli rada, što u

164

konačnici rezultira većim ekonomskim blagostanjem.107 Odnosno kako je govorio još antički filozof Aristotel: «Sve ... mora biti izraženo u novcu; zbog toga što nam to uvijek omogućava razmjenu proizvoda i usluga i čini život u zajednici mogućim.»

1. POJAM I EVOLUCIJA NOVCA Novac je sredstvo koje javnost prihvata kao sredstvo plaćanja, medijum za razmjenu i mjerilo vrijednosti svih drugih roba i usluga. Razmjenjivost za sve robe i usluge, čini novac posebnom ili rijetkom robom («roba nad robama»), koja u sebi sadrži «u prikrivenom stanju» sve druge robe. Prihvaćenost opštim sredstvom razmjene uslovljena je sljedećim osobinama novca u savremenoj ekonomiji: (1) Prenosivost - novac mora biti pogodan za nošenje i prenos radi transakcija na različitim lokacijama; (2) Trajnost – novac mora posjedovati fizičku trajnost; (3) Djeljivost – mora postojati mogućnost djeljivosti novca na jednake dijelove (npr. 1 KM = 100 feninga); (4) Standardizovanost – novčanice se ne smiju razlikovati po obliku ili kvalitetu, što je preduslov njihove prihvaćenosti; (5) Prepoznatljivost – novac mora biti poznat i prepoznatljiv, čime se olakšava njegova primjena i zaštita od falsfikata. Historijski pregled pokazuje da je novac prešao nekoliko faza dok nije dobio osobine i funkcije kakve ima u savremenoj ekonomiji. Novac je, zapravo, stariji od države:108 u svojim rudimentalnim oblicima javlja se na prelazu prvobitne zajednice u robovlasničko društvo, prije 10 hiljada godina. Ovi prvi oblici razmjene zasnivaju se na jednostavnoj direktnoj (fizičkoj) razmjeni roba, po sistemu roba za robu (trampa ili barter). Društvena podjela rada i pojava privatnog vlasništva su najzaslužniji za dalju evoluciju novca. Dolazi do rasta proizvodnje - pojedinih roba ima sve više, te trampa postaje sve teža. Trampa pretpostavlja podudarnost želja oba razmjenjivača, npr. kupcu je potrebno žito za koje nudi platno, što znači da mora pronaći prodavca koji ima žito a treba platno. Trampa je, s povećanim brojem roba, otežana a troškovi razmjene vrlo visoki. Ovi nedostaci trampe se odnose na: povećan trud oko fizičkog traženja razmjenjivača, jer nema određenog mjesta za trgovanje; čuvanje fizičkih osobina roba; odsustvo jedinstvene mjere vrijednosti i sl. U ovom potonjem slučaju, npr., Samuelson i Nordhaus svrstavaju novac u tri najvažnija obilježja savremenih ekonomija, u koja ubrajaju: visok stepen specijalizacije i složene podjele rada, sveobuhvatnu podjelu rada i savremenu tehnologiju. Isto, str. 48. 108 Vidi J.K. Galbraith, Novac, odakle je došao, gdje je otišao, Zagreb, 1981. 107

165

pretpostavimo da imamo samo 50 roba (N) na tržištu koje su predmet razmjene. To znači da bi ljudi cijenu jedne od tih roba morali izraziti u jedinicama preostalih 49 roba, odnosno ako bi se sa samo 50 roba htjelo obaviti sve potrebne kupovine trebalo bi ostvariti ukupan broj odnosa razmjene od čak 1.225. Broj odnosa razmjene za N roba izračunava se po sljedećoj stopi razmjene (cijena): Stopa razmjene (cijena) = N(N-1)/2 Problem se rješava nastankom robnog novca – robe koja počinje vršiti funkciju opšteg ekvivalenta, tj. za koju se u razmjeni može dobiti bilo koja druga roba. U početku kao naturalni novac funkcioniraju različite robe: stoka (latinski naziv pecunia dolazi od riječi pecus: govedo) zbog svoje pokretljivosti i mogućnosti otuđivanja, ali i mnoge druge robe: koža, krzna i svila (u Staroj Kini), žitarice (Egipat), so (Etiopija), zatim školjke, oružje (npr. noževi i vrhovi strijela), duhan, itd. Uspostavljaju se stalna mjesta razmjene (pijace, trgovi) na kojima se trguje u unaprijed utvrđenim terminima, što smanjuje troškove razmjene. Kasnije su ovu funkciju preuzele robe koje su po svojim prirodnim svojstvima bile još pogodnije za funkciju opšteg ekvivalenta, prvo razni metali a potom samo plemeniti metali (zlato i srebro), koji su pokazali prednost nad ostalim robama: djeljivost, postojanost (ne kvari se) i lakšu prenosivost, veliku vrijednost u malim količinama itd. Umjesto više roba kao u slučaju naturalnog novca, prihvata se jedna roba (zlato), koja funkcioniše kao robni standard. Prvo u obliku kovanica kao čistog zlatnog standarda ili punovrijednog novca (u srednjem vijeku), a zatim kao reprezentanta punovrijednog novca, tj. papirnog novca – banknota (u početku samo kao izdatih priznanica za primljene kovanice za vrijeme rata SAD sa Kanadom 1690. godine a zatim masovno od XIX st.). Dok je u slučaju kovanica nominalna vrijednost novca jednaka materijalnoj vrijednosti njegovog sadržaja (zlata), papirni novac nema unutrašnju vrijednost109 već samo čini novčani znak, a njegova stvarna vrijednost jednaka je štampanju i vrijednosti papira od kojeg je novčanica izrađena. Zato što nema nikakvu unutrašnju materijalnu vrijednost, papirni novac i ne može cirkulisati u opticaju prema svojoj vlastitoj vrijednosti, već mu država zakonskim propisom daje tečaj (otuda i naziv fiat money – fiducijarni novac). Štampanje novca je ekskluzivno pravo država, pa je papirni novac društvena konvencija s precizno definiranim pravnim normama, a ne prirodno svojstvo neke robe (kao u slučaju roba iz trampe, robnog novca i plemenitih metala) koja služi kao mjera vrijednosti drugih roba. Troškovi razmjene se pojavom papirnog novca svode na minimum. Današnji sistem plaćanja papirnim novcem dijelimo na gotovinski (kao papirni novac i metalni sitni novac) i bezgotovinski (gdje se plaćanja obavljaju Papirni novac je u početku imao zlatno pokriće, ali je veza sa zlatom izgubljena nakon Drugog svjetskog rata. 109

166

upotrebom čekova preko računa u bankama), dok se već započeta budućnost novca vidi u potpunom prebacivanju novca iz fizičkog koncepta u koncept elektronskog novca čime novac postaje informacija (virtuelni novac). Elektronski (digitalni) novac110 definišemo kao: «novac koji se kreće kroz elektronske medije, tj. van uobičajenih kanala plaćanja koje tradicionalno podržavaju banke.» Njegova upotreba je inicirana znatnim prednostima u odnosu na klasični novac: umjesto da ga smjestimo na papir, novac se «upakuje» u niz cifara; lako je pokretan i prenosiv kroz mrežu; posjeduje visok nivo inteligencije; elektronski novac ne poznaje granice; može se programirati, pratiti i ograničavati, ako se izgubi može da se zamjeni (kontrola dupliciranja). Ovim ne samo da potpuno nestaju dotadašnji troškovi razmjene, već se prevazilaze i slabosti klasičnog (papirnog) novca kao što su: vrijeme potrebno za prenos; rastojanje na koja ga je potrebno prenijeti da bi se ostvarilo plaćanje; rizici u transportu; troškovi izrade (štampanje, kovanje); troškovi transakcija (držanje novca, transport), sigurnost i td. Njegova upotreba je moguća: (1) na veliko: swift, fedwire, chips i (2) na malo: kartice (najpoznatije su visa-, master- i smartCard) i elektronski čekovi. Na osnovu iznijetog, može se zaključuti da se osnovne faze u razvoju novca vežu za postojanje: ● nemonetarne ekonomije u kojoj se razmjena roba vrši po principu trampe robe za robu, ili robe koja kao materijalna vrijednost služi za iskazivanje opšteg ekvivalenta za koji se razmjenjuju ostale robe, i ● monetarne ekonomije u kojoj se razmjena vrši po osnovu opšte usvojenog robnog standarda (papirnog novca) koji nema unutrašnju materijalnu vrijednost a u razmjeni služi po osnovu novčanog znaka. Iz ove podjele potiču i dvije vrste novca: robni i fiducijarni, pri čemu robni novac funkcioniše kao punovrijedni novac, a fiducijarni novac (lat. fiducia – vjerovanje, povjerenje) funkcionira po osnovu vjerovanja javnosti da će ga moći zamjeniti za bilo koju drugu robu. Fiducijarni novac, dakle, ima dvije osobine: prihvatljivost (iskustveno uvjerenje da naznačenim iznosom na novčanici uvijek možemo kupiti određenu količinu roba i usluga) i predvidljivost vrijednosti (možemo predvidjeti kupovnu moć novčane jedinice, odnosno prihvatamo ga čak i ako znamo da će se ona smanjiti, «jer nam anticipiranje buduće kupovne moći novca omogućava spoznaju oportunitetnog troška njegovog posjedovanja i, u skladu s tim, usklađivanje portfolia ukupne imovine.»111 U praksi se koriste i supstituti novca u obliku mjenica, čekova, državnih obveznica i drugih vrijednosnih papira. Supstituti novca obavljaju prometnu i platežnu funkciju novca. 110 111

Vid. Web stranicu «Bankarstvo na internetu.» E. Vilogorac, Uvod u Ekonomiju, ibid., str. 217. 167

2. FUNKCIJE NOVCA Opšta prihvatljivost novca proizašla je iz njegove četiri funkcije u savremenoj ekonomiji. Prva funkcija novca je univerzalno sredstvo razmjene (ili prometno sredstvo), što proizilazi iz osobine univerzalne i jednostavne razmjenjivosti novca za sve druge robe. Novčana razmjena pospješuje podjelu rada i specijalizacije, jer proizvođačima uz minimalne informacije obezbjeđuje jednostavne i brze razmjene sa drugim proizvođačima. Druga funkcija novca je sredstvo očuvanja vrijednosti, jer novac držanjem i vremenom ne smije gubiti nominalnu vrijednost (zanemarujemo moguće efekte inflacije). Druge robe kao opšti ekvivalenti (krzno, stoka, žito...) vremenom gube vrijednost ili se upotrebom habaju (zlato). U trećoj funkciji kao obračunska jedinica i mjera vrijednosti novac iskazuje vrijednost svih drugih roba i vrši njihovo upoređivanje, odnosno njihov međusobni obračun. Novac, dakle, s jedne strane, upoređuje relativne vrijednosti roba i usluga, a s druge, omogućava obračun i upoređivanje ekonomskih transakcija (prihoda i rashoda preduzeća, poreza, nacionalnog dohotka, raznih oblika imovine itd.). Novac funkcioniše i kao sredstvo odgođenih plaćanja, što je četvrta funkcija novca u kojoj se povezuju funkcije novca kao univerzalnog sredstva razmjene i obračunske jedinice. U ovoj funkciji novac, zapravo, funkcioniše kao kreditni novac (plaćanje putem kreditnih kartica, mjenica, čekova i sl). Savremena ekonomija je karakteristična po kupovinama na kredit (od domaćinstva, preduzeća do same države, pa razlikujemo potrošačke kredite, investicione kredite, međudržavne kredite itd.). Bez novca kao sredstva razmjene i obračunske jedinice, sa konstantnom nominalnom vrijednošću, institut kredita bi bio znatno manje primjenjiv.

3. ODREĐIVANJE VRIJEDNOSTI NOVCA I INFLACIJE Do vrijednosti novca dolazi se na dva načina: (1) sistemom vezane vrijednosti i (2) sistemom slobodne vrijednosti. U sistemu vezane vrijednosti količina emisije novca odgovara odgovarajućoj količini zlata, kao vrijednog i oskudnog dobra. Novac u ovom slučaju ima pokriće u zlatu, tako što država propisuje kurs u odnosu na zlato, odnosno količinu zlata (u gramima) koju predstavlja novčana jedinica. Ovaj sistem određivanja vrijednosti novca funkcionirao je od 1800. godine, kada se pojavio u Americi, pa sve do prve polovine XX stoljeća. Razlog prestanka 168

«zlatnog važenja» novca je u tome što proizvodnja roba raste brže od proizvodnje zlata (rudnici zlata su ograničeni). Tada količina (broj) novčanica zaostaje za količinom novoproizvedenih roba pa nedovoljna količina zlata vodi padu cijena roba i usluga. Ovakvi uslovi vode privredu u recesiju i krizu, jer pad cijena produkuje gubitke i destimuliše investicionu aktivnost. Predhodni nedostatak određivanja vrijednosti novca (problem likvidnosti) ispravlja se sistemom slobodne vrijednosti. U ovom slučaju novac nema zlatno pokriće, već ga država proglašava sredstvom prometa i plaćanja. Vrijednost novca se tada određuje robama koje mu stoje nasuprot. Veća količina robe na tržištu povećava broj i vrijednost tržišnih transakcija, pa je potrebna i veća količina novca. Nominalna vrijednost novca je izražena (otisnuta) na novčanicama, a realna u količini roba i usluga koje se mogu kupiti za nominalnu količinu novca. Razlika realne i nominalne vrijednosti novca proizilazi iz (ne)stabilnosti ekonomskog sistema, zbog čega, između između ove dvije vrijednosti, može doći do odstupanja. To znači da za istu nominalnu vrijednost novca u različitim vremenima možemo kupiti manje ili više roba. Realnu vrijednost određuje kupovna moć koja stoji iza njega. Ako realna vrijednost novca raste (za istu nominalnu vrijednost kupujemo više roba i usluga) nastupa apresijacija novca, a ako novac gubi vrijednost (za istu nominalnu vrijednost kupujemo manje roba i usluga), što je znatno češća pojava, imamo depresijaciju novca. Od novčanog opticaja znatno ovisi dinamika ekonomske aktivnosti i kretanje cijena i dohodaka. Do ukupne mase (količine) novca u prometu dolazi se na slijedeći način: pri čemu je: P xQ V  V = (godišnja) brzina opticaja novca M Iz ovog izraza proizilazi: M x V = P x Q, odnosno

P = prosječni nivo cijena Q = realni nacionalni proizvod M = količina novca u opticaju

P xQ V Količinu novca u opticaju (M) smo izrazili klasičnom kvantitativnom jednačinom razmjene. Može se zaključiti da je masa novca potrebna za promet srazmjerna zbroju cijena dobara, a obrnuto srazmjena broju opticaja istoimenih komada novca. Brzina novčanog opticaja je posebna okolnost koja utiče na novčanu masu i čije se povećavanje manifestuje isto kao i povećanje sume novca u opticaju. Ukoliko u određenom periodu ista količina novca posluži za više transakcija roba i usluga nego u predhodnom periodu, to će povećati ekonomske efekte date količine novca. Naime, manja količina novca, u uslovima bržeg novčanog opticaja funkcioniše kao veća količina novca pri sporijem opticaju. Ovakva promjena brzine novčanog opticaja ima iste efekte kao i promjena novčane mase. M 

169

Količina novca je, kako vidimo, određena prema potrebama privrede. Za ravnotežu između ponude i tražnje novca odgovara država sa svojim mjerama ekonomske politike. U cilju sprječavanje zloupotrebe sa novcem ulogu regulacije preuzimaju centralne banke (zovu se još i narodne banke) pod kontrolom države, pri čemu centralna banka mora biti odvojena od političkih vlasti i mora biti odgovorna za održavanje stabilnosti cijena. Postignuta ravnoteža ponude i tražnje novca daje stabilnu vrijednost novca, koja je neophodna za mjerenje ekonomskih rezultata i efekata ekonomskih odluka. Kreiranje novca može u slučaju nekotrolisanog štampanja novca da izazove inflaciju, time da obezvrijedi novčanu jedinicu i izazove brojne poremećaje u privredi. Inflacija se obično shvata kao opšti rast cijena, ili rast opšteg nivoa cijena. Riječ inflacija je latinskog porijekla i izvorno znači naduhavati (innflare), nadimanje (inflatio), a ekonomski, ona predstavlja «naduhavanje» cijena i novčanih dohodaka, troškova proizvodnje i drugih novčanih iznosa, tj. poremećaj u robno-novčanim odnosima kada količina novca u opticaju znatno prekorači veličinu robnih fondova, što dovodi do porasta cijena i pada vrijednosti novca (smanjenja njegove kupovne moći). Inflacija se može posmatrati i kao oblik depresijacije novca. Npr. rast cijena za 30 % znači da su robe, čija je prosječna cijena za taj period iznosila 100 KM u toku ovog perioda poskupjele na 130 KM (indeks cijena na malo je 130). Dakle, nominalna vrijednost novčanice od 100 KM je realno izgubila na supstanci, pa se sada za 100 KM može kupiti kupiti znatno manje roba nego prije poskupljenja. Kao oznaka za «skok cijena» riječ inflacija je prvi put upotrebljena u Americi, u vrijeme građanskog rata 1861.-1865. godine, kada je došlo do povećavanja novčane mase u opticaju i nove emisije papirnog novca. Sve do Prvog svjetskog rata, do velikih porasta cijena je dolazilo u vrijeme ratova i neposredno poslije njih (npr. u vrijeme Francuske revolucije, Napoleonovih ratova i sl.), zatim usljed loših žetvi. Poslije Prvog svjetskog rata inflacija je u nekim zemljama - npr. u Njemačkoj 1921.-1923., u Mađarskoj 1945.-46., zemljama Latinske Amerike, u SR Jugoslaviji 1993. – poprimila ogromne razmjere. Pojava inflacije je neposredno povezana sa ulaskom u opticaj papirnog novca «bez pokrića» (nekontrolisano štampanje), što rezultira padom relativne vrijednosti novca, njegove kupovne snage i opštem porastu cijena. Posljedice (nekontrolisane) inflacije su: manja kupovna moć novca («jeftiniji novac»), realno smanjivanje plata i drugih fiksnih dohodaka (renti, penzija, stipendija), slabljenje ekonomske aktivnosti i izvoza. Inflacija se manifestuje relativno nekontrolisanim povećavanjem cijena, a njeno mjerenje se vrši registrovanjem godišnjih ili mjesečnih stopa rasta odnosno povećavanjem indeksa cijena na malo (koje se odnose na finalnog kupca) ili tzv. troškova života (koji obuhvataju «korpu živežnih namirnica» i usluga prema određenim standardima). 170

Nasuprot ovih negativnih dejstava, dozirana i kontrolisana inflacija djeluje stimulativno na ekonomski razvoj (povećavanje investicija, zaposlenosti, bolje korišćenje ekonomskih potencijala i sl.). Obično se to kaže za stopu inflacije od 3-4 % godišnje. Postoji više vrsta inflacije, od kojih navodimo sljedeće: a) Prema osnovnom mehanizmu nastajanja inflacija može biti: apsolutna (prouzrokovana povećavanjem količine novca u opticaju iznad rasta količina roba i usluga) i relativna (nastala zbog povećavanja brzine opticaja novca). b) Prema intenzitetu inflacija može biti: puzajuća (do 4 % godišnje), galopirajuća (do 50 ili 100 % godišnje) i hiperinflacija (iznad 100 % godišnje koja može toliko da «podivlja» da dostigne 1000 %, pa i više, u nekim slučajevima iznosi milione procenata godišnje ili čak mjesečno). Najpoznatije hiperinflacije u historiji nastale su tokom i nakon Prvog svjetskog rata: npr. u Njemačkoj 1923. godine cijene su toliko porasle da je za kupovinu običnih namirnica bila potrebna vreća novčanica. c) Prema dužini trajanja inflacija može biti: sekularna, jednokratna, hronična; d) Prema dejstvu inflacija može biti aktivna i neaktivna odnosno slobodna i prigušena (kontrolisana). Kao uzroci inflacije postoje: (a) inflacija tražnje (dolazi usljed prevelike efektivne tražnje u odnosu na ponudu, pri čemu je rast tražnje uzrokovan prekomjernim rastom novčane mase ili rastom lične i investicione potrošnje), i (b) inflacija troškova (dolazi usljed povećavanja troškova proizvodnje, odnosno cijene inputa, npr. cijene energenata), (c) strukturna inflacija, uvezena inflacija, tzv. psihološka inflacija, a govori se i o političkoj inflaciji. Deflacija je suprotna pojava od inflacije, u kojoj dolazi do smanjivanja količine novca u opticaju, praćenog opštim padom cijena i povećavanjem kupovne snage novca. Neminovna posljedica deflacije je smanjivanje tražnje, pad investicione i druge ekonomske aktivnosti, besposlica i smanjivanje obima proizvodnje. Danas je deflacija rijetka pojava i uglavnom je rezultat vladine monetarne politike. Za cilj može imati povećanje izvoza (domaća roba postaje jeftinija za uvoznike), uravnoteženje platnog bilansa i sl. Pogoduje vjerovnicima koji su posudili novac, dok je za dužnike nepovoljna (vraćaju više novca nego su posudili). Uz inflaciju se pojavljuje i fenomen stagflacije, pod kojom se podrazumjeva istovremeno pojavljivanje visoke inflacije i visoke stope nezaposlenosti.

171

Osnovni pojmovi TRAMPA (BARTER) ROBNI NOVAC ROBNI STANDARD PAPIRNI NOVAC ELEKTRONSKI NOVAC NOMINALNA VRIJEDNOST NOVCA REALNA VRIJEDNOST NOVCA DEFLACIJA

SISTEM«VEZANE VRIJEDNOSTI» SISTEM «SLOBODNE VRIJEDNOSTI» APRESIJACIJA NOVCA DEPRESIJACIJA NOVCA BRZINA NOVČANOG OPTICAJA INFLACIJA INFLACIJA TRAŽNJE INFLACIJA TROŠKOVA STAGFLACIJA

Brzi test (1) Zašto je novac posebna roba («roba nad robama»)? (2) Novac je prešao dug put od trampe do elektronskog novca. Shodno tome prikažite smanjivanje troškova razmjene vezane za usavršavanje oblika novca!

Pitanja za ponavljanje gradiva 1. Prihvaćenost opštim sredstvom razmjene uslovljeno je slijedećim sobinama novca: _____________________________________________. 2. Pretpostavimo da smo u vremenu direktne razmjene roba (trampe) i da društvo raspolaže sa 250 različitih roba. Koliko bi stopa razmjene morala iznositi ako bi se htjelo obaviti sve potrebne kupovine? 3. Kako je uspostavljen robni standard? 4. Navedite prednosti papirnog novca u odnosu na kovani novac. 5. Navedite prednosti elektronskog novca u odnosu na klasični novac. 172

6. Na osnovu čega funkcionira fiducijarni novac i koje su njegove osobine? 7. Navedite funkcije novca. Obrazložite funkciju novca kao sredstva odgođenih plaćanja. 8. Kako izražavamo vrijednost novca u sistemu vezane vrijednosti? 9. Istaknite razlike između nominalne i realne vrijednosti novca. 10. Kako dolazimo do potrebne mase novca? 11. Predstavite pojam inflacije. Komentirajte rast cijena automobila za 25 %. 12. Istaknite razlike apresijacije i depresijacije novca. 13. Šta je deflacija a šta stagflacija?

MJERENJE UKUPNE EKONOMSKE MOĆI, KRUŽNI TOK DOBARA I DOHODAKA

Vidjeli smo da je stvaranje društvenog bogatstva u uslovima oskudnosti resursa u srži ekonomske nauke. Mjerenje ukupne ekonomske moći omogućava: ● označavanje razine koju je neka zemlja dostigla u svom rastu (domaći ili nacionalni proizvodi), ● usporedbe sa drugim zemljama i u odnosu na prethodne periode.

1. DRUŠTVENO BOGATSTVO Vrijednost ukupnog proizvoda, vrijednost akumuliranog znanja, radom stvorena materijalna bogatstva i vrijednost prirodnih izvora ključni su elementi ukupne ekonomske moći jedne zemlje. Postoji teškoća mjerenja ovako predstavljene „ekonomske moći“ jedne zemlje. Jedino što je sigurno je mjerenje visine proizvoda i dohotka, ukupno i po stanovniku (per capita) i označava visinu prosječnog ekonomskog standarda stanovništva. Društveno bogatstvo jedne zemlje čine ukupna materijalna dobra koja obuhvataju:112 (1) prirodno bogatstvo i (2) proizvedeno društveno bogatstvo. (1) U prirodno bogatstvo (prirodne izvore) ubrajamo: - prirodne uslove (uslovi za odvijanje života i proizvodnje – tlo, voda, klimatski uslovi, geografski položaj) i

112

Prema A. Bogunović, S. Sharma, Narodno gospodarstvo, Zagreb, 1995., str. 149 i dalje. 173

- raspoložive prirodne izvore: poljoprivredno zemljište, vode s ribom u njima, šume (drvna masa) s divljači i drugim sadržajima u njima, rudno i mineralno blago, koje čovjek koristi u proizvodnji. (2) Proizvodna dobra (proizvedeno društveno bogatstvo) su izraz kumuliranih investicija u dužem vremenskom intervalu, u čijem je stvaranju učestvovalo više naraštaja. Ovdje spadaju dobra u koja je uložen ljudski rad i čiji je vijek trajanja preko jedne godine. U nacionalnim statistikama uobičajeno je iskazivanje fiksnih fondova i obrtnih fondova (zaliha) u sektoru privrede (preduzeća). Fiksne ili osnovne fondove čine: građevine, oprema, osnovno stado, višegodišnji zasadi, patenti, licence i sl., te trajna potrošna dobra u domaćinstvima ako čine materijalnu bazu proizvodnje (aparati za pranje rublja u javnim praonicama, automobili u preduzećima). U obrtne fondove ili zalihe ubrajamo: obrtna sredstva u preduzećima, trajna i polutrajna potrošna dobra u domaćinstvima, stočni fond, drvnu masu u šumi. Ovaj dio društvenog bogatstva ovisi od tekućih ekonomskih aktivnosti u zemlji, odnosno raspodjele efekata proizvodnje na finalnu potrošnju i investicije. Investicije služe stvaranju i povećavanju fonda proizvedenog bogatstva. S obzirom na složenost proizvedenog društvenog bogatstva, postoji teškoća njegovog vrijednosnog iskazivanja. Izračunavanja se vrše: (1) procjenjivanjem pomoću statistike, najčešće poreza i osiguranja imovine, što je prilično nepouzdana metoda, i (2) bilansiranjem imovine preduzeća i domaćinstava.

2. KRUŽNI TOK DOBARA I DOHODAKA Već smo vidjeli da analiza opšte ravnoteže ispituje efikasnost istovremenog djelovanja svih tržišta i rješavanje osnovnih pitanja svake ekonomije: šta, kako i za koga proizvoditi. Odgovor na ova pitanja podrazumijeva biranje između inputa i outputa privrede. U tržišnoj privredi svaki input ili faktor proizvodnje (prirodni resursi, rad, kapital, poduzetništvo) ima svoju cijenu upotrebe, što direktno utiče na cijenu proizvedene robe/usluge (output), bilo da se oni troše ili koriste za daljnju upotrebu. Na ovaj način dolazimo do povezivanja tržišta finalnih dobara, tj. roba/usluga – outputa i tržišta inputa – faktora proizvodnje. Ova dva tržišta čine integralni tržišni mehanizam u kome i tržište inputa, tj. faktora proizvodnje i tržište outputa, tj. roba/usluga funkcioniraju na isti način. Na tržištu finalnih dobara (tržište roba/usluga) domaćinstva kupuju robe/usluge, koje preduzeće proizvode. Na strani tražnje su, dakle, domaćinstva a na strani ponude preduzeća. Da bi se uopšte proizvodila dobra/usluge preduzeća moraju kupovati inpute – faktore proizvodnje od 174

domaćinstava. Izdaci domaćinstava za kupovinu robe/uluga su prihodi preduzeća, a izdaci preduzeća za kupovinu faktora proizvodnje su dohoci od faktora proizvodnje, i ti dohoci idu domaćinstvima. Proizvodnja zahtjeva angažovanje faktora proizvodnje, te proizvođači potražuju faktore na odgovarajućim tržištima faktora. Na tržištu faktora, domaćinstva prodaju faktore proizvodnje (prirodne resurse, rad i kapital), a kupci su preduzeća. Preduzeća plaćaju prirodne resurse, rad i kapital domaćinstvima kao rente, nadnice i kamate. Ciklični tok tražnje, proizvodnje, dohodaka i, ponovo, tražnje predstavlja kružni tok dohotka i proizvodnje u ekonomskom sistemu. Kružni tok dohotka i proizvodnje iskazuje tok roba i usluga od preduzeća prema domaćinstvima i tok faktora od domaćinstava prema preduzećima. Zbir svih vrijednosti proizvedenih roba i usluga, koji je jednak toku novca od tržišta roba prema preduzećima, čini društveni (nacionalni) proizvod i, ujedno, predstavlja protutežu toku roba/usluga od preduzeća prema tržištu robe. Zbir vrijednosti renta, nadnica, kamata i dobiti čini nacionalni dohodak, koji je jednak toku novca od tržišta faktora prema domaćinstvima, kao protuteža toku faktora od tržišta faktora prema preduzećima. Slika 44. Jednostavni dvosektorski model ekonomije

U modelu dvosektorske ekonomije (jednostavni model u kome je ekonomska aktivnost svedena na odnos preduzeća i domaćinstva), nacionalni dohodak i društveni (nacionalni) proizvod su, po definiciji, identični. To proizilazi iz: (1) identičnosti izdataka domaćinstava za kupovinu roba/usluga njihovom ukupnom dohotku, kao i činjenice da preduzeća svu proizvedenu robu/usluge prodaju direktno domaćinstvima, što znači da društveni (nacionalni) proizvod mora biti identičan nacionalnom dohotku, i (2) činjenice da preduzeća prihode od prodaje roba/usluga (nacionalni proizvod) koriste za plaćanje faktora proizvodnje (renta, nadnica, kamata), a 175

razlika predstavlja dobit, koja pripada domaćinstvima. Plaćanje faktora, uključujući i dobit, jednako je ukupnim primanjima domačinstava (nacionalni dohodak), što ponovo znači da društveni (nacionalni) proizvod mora biti identičan nacionalnom dohotku).

3. UKUPNI PROIZVOD I DOHODAK Mjerenjem makroekonomskih agregata proizvodnje i dohotka ovih kategorija bavi se društveno računovodstvo ili računovodstvo nacionalnog dohotka. Prema metodologiji UN, Svjetske banke i IMF-a vrijednost ukupnog proizvoda obuhvata vrijednost proizvodnje svih materijalnih dobara i usluga113 koje se realiziraju na tržištu tokom godine dana izraženo u dolarima. Ukupni proizvod se izražava kao GDP i GNP. 3.1. POJAM I OBRAČUN BRUTO DOMAĆEG PROIZVOD (GDP) Bruto domaći proizvod (Gross Domestic Product – GDP) je osnovni makroekonomski pokazatelj jer predstavlja najsveobuhvatniju mjeru ukupne proizvodnje dobara i usluga ostvarenih u jednoj zemlji, u toku određenog perioda (najčešće godinu dana). Mjerenje GDP je izuzetno važno za ekonomsku teoriju i ekonomsku politiku: omogućava da izrazimo ekonomski rast, konjukturne cikluse, nezaposlenost, inflaciju i sl. „Prije nego što je otkriven pojam GDP, bilo je teško ocjeniti stanje privrede. GDP.... je jedno od zaista velikih otkrića XX stoljeća. Bez mjerenja ekonomskih agregata kao što su GDP, makroekonomija bi plivala u moru neorganizovanih podataka“. Postoje dva načina mjerenja (metoda) i obračuna GDP-a: ● GDP kao suma finalnih prodaja proizvoda i usluga (metod izdataka) ● GDP kao suma faktorskih dohodaka (metod prihoda) (1) GDP kao suma finalnih prodaja proizvoda i usluga (metod izdataka) se iskazuje uključivanjem svih finalnih dobara i usluga koje potrošači kupuju i troše, pa se GDP dobija sabiranjem komponenti svih potrošnji u vremenskom intervalu od jedne godine, po slijedećem obrascu: GDP = C + I + G + NX pri čemu su: C (consumtion) = lična potrošnja pojedinaca i domaćinstava, U usluge se ubrajaju: (1) usluge s privrednom funkcijom: trgovinske, saobraćajne, bankarske, zdravstvene, obrazovne, naučne, kulturne i slične usluge i (2) ostale usluge: upravne, vojne, policijske i sl. Proizvodi i usluge koje se ne realiziraju na tržištu (usluge domaćica, rad na crno) ne ulaze u vrijednost ukupnog proizvoda. 113

176

I (investment) = potrošnja preduzeća, tj. domaće investicije, G (government spending) = potrošnja države, tj. državni rashodi, NX (net export) = neto izvoz, tj. vrijednost izvoza umanjenog za vrijednost uvoza (potrošnja stranaca)

U obračunu GDP-a se isključuju intermedijarna dobra i međufazne prodaje kako bi se spriječio „dvostruki obračun GDP-a“. Intermedijarna dobra su dobra koja se upotrebljavaju u izradi nekog dobra u cijelom lancu njegove proizvodnje, a čijim sabiranjem bi se vještački povećao GDP. Npr. u izradi namještaja kao finalnog proizvoda koristi se drvo, ali, ako bismo sabirali vrijednost drveta u obliku rezane građe, lesonit-ploča pa sve do gotovog namještaja, mi bismo jednu te istu vrijednost (vrijednost drveta) sabirali nekoliko puta. Međufazne prodaje su one koje kupuju kupci koji nisu krajnji korisnici nego su to dalji preprodaci – dileri. Npr. ako automobil kupuje diler koji će ga (pre)prodati, tada bi isti automobil dva puta obračunavali u sumi prodaja koje formiraju GDP. Otuda se iz obračuna GDP mora isključiti prodaja koju po drugi put obavlja diler. Da bismo izbjegli „dvostruke obračune“ koristimo tehniku pribrajanja dodatne vrijednosti, pod kojom podrazumijevamo razliku između vrijednosti dobara i troškova materijala upotrebljenog za taj proizvod (u najkraćem uključujemo namještaj, ali ne i rezanu građu, itd.). (2) GDP kao suma faktorskih dohodaka se dobija sabiranjem nadnica (W = wage), kamata (i = interest), renti (R = rent), profita (Pf = profit), amortizacije (Dp = depreciation) i posrednih poreza (T = taxes), tj. kao: GDP = W + i + R + Pf + Dp + T

3.2. NOMINALNI I REALNI GDP Obračun GDP vršimo svake godine. Povećanje (rast) GDP označava povećanje materijalnog blagostanja u zemlji. Međutim, na promjene veličine GDP-a mogu uticati i promjene u visini cijena. Zbog toga razlikujemo nominalni i realni GDP. Nominalni GDP je mjeren tekućim ili tržišnim cijenama te godine, i obično je uvećan za visinu rasta cijena (inflaciju) u toj godini. Realni GDP je mjeren stalnim (nepromjenjivim) cijenama, Dakle, pri mjerenju realnog GDP koristimo stalne (realne), a ne tekuće (nominalne) cijene dobara i usluga kako bismo isključili utjecaj (tekućih) cijena na visinu GDP-a (nominalni GDP raste brže od realnog GDP-a zbog inflacije cijena). Promjene realnog GDP odražavaju samo promjene količine proizvodnje, zbog čega kažemo da je realni GDP prava mjera nacionalne pšroizvodnje. Realni GDP dobijamo tako što nominalni GDP podijelimo indeksom cijena (GDP deflator). GDP deflator predstavlja statistički pokazatelj promjene opšteg nivoa cijena (inflacije). 177

Primjer obračuna realnog GDP-a Pretpostavimo da nominalni GDP u 2008. godini iznosi 20 milijardi KM, a da je inflacija u toku godine iznosila 9 %. Realni GDP bismo dobili na sljedeći način: Deflator za baznu godinu uvijek iznos 100 (kod nas je to 2007. godina). Rješenje: U 2008. godini deflator iznosi = 109:100 = 1,09 Nominalni GDP : Deflator GDP = Realni GDP 20 milijardi KM : 1,09 = 18,34 milijarde KM

3.3. POJAM BRUTO NACIONALNOG PROIZVODA (GNP) Vidjeli smo da GDP označavamo kao sumu potrošnje finalnih proizvoda ili sumu faktorskih dohodaka, proizvedenih unutar jedne zemlje u toku godine dana i u njega ne ulaze vrijednosti dobara i usluga proizvedenih domaćim kapitalom u inostranstvu. Inostrani faktor uključen je u veličinu bruto nacionalnog proizvoda (Gross National Product - GNP-a). Dakle, GNP se dobija dodavanjem GDP-u – prihoda od ulaganja u inostranstvu i oduzimanjem plaćanja strancima za njihova ulaganja. U GNP ulazi dohodak zarađewn u inostranstvu, koji su rezidenti vratili u matičnu zemlju. Razlika između GNP i GDP naziva se neto inostrano faktorsko plaćanje (Net factor payment froma abroad - NFP), odnosno: GDP = GNP – NFP. Primjeri GNP-a (1) Japanski GNP je veći od GDP zahvaljujući postojanju obimne „druge“ japanske ekonomije nastale obilnim ulaganjima japanskog kapitala u inostranstvu, a skromnosti stranih ulaganja u Japanu.114 (2) Plaća Bosanca koji živi u BiH a radi u Austriji, obračunava se kao austrijski GDP i bosanskohercegovački GNP.

114

Dž. Hatibović, Ekonomski razvoj, Ekonomski fakultet Univerziteta u Bihaću, 2003., str. 18. 178

Osnovni pojmovi PRIRODNA DOBRA PROIZVODNA DOBRA BRUTO NACIONALNI PROIZVOD (GNP) NETO NACIONALNI PROIZVOD (NNP) BRUTO DOMAĆI PROIZVOD (GDP) DVOSEKTORSKI MODEL EKONOMIJE KRUŽNO KRETANJE DOHODAKA i PROIZVODNJE

NOMINALNI I REALNI GDP GDP DEFLATOR INTERMEDIJALNA DOBRA MEĐUFAZNE PRODAJE DODATNA VRIJEDNOST OPŠTA RAVNOTEŽA NACIONALNI DOHODAK DRUŠTVENI PROIZVOD

Brzi test (1) Napravite razliku odnosa GDP-GNP u BiH i u Japanu. (2) Zato nastaju razlike nominalnog i realnog GDP? Pitanja za ponavljanje gradiva 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Šta su proizvodna dobra (proizvedeno društveno bogatstvo)? Zašto kažemo da je „GDP.... jedno od velikih otkrića XX stoljeća“? Izrazite GDP metodom proizvodnje ili izdataka. Izrazite GDP metodom prihoda. Istaknite razliku GNP i GDP. Zašto iz obračuna GDP-a isključujemo intermedijarna dobra? Zašto iz obračuna GDP-a isključujemo međufazne prodaje? Iaskažite razlike između realnog i nominalnog GDP! Grafički predstavi međuzavisnost tržišta inputa i tržišta outputa (kružno kretanje tržišnog mehanizma) i objasni: a) tok novca b) tok roba

10. Šta obuhvata društveni proizvod a šta nacionalni dohodak? 11. Zašto kažemo da su u zatvorenoj privredi društveni proizvod i nacionalni dohodak jednaki? 12. Nominalni GDP iznosi 30 milijardi KM, a inflacija u toku godine 6,5 %. Koliko iznosi realni GDP za tu godinu?

179

EKONOMSKI RAZVOJ I GLOBALIZACIJA

Proučavanje ekonomskog rasta novijeg je datuma i biva intenzivirano tek nakon Drugog svjetskog rata. Od tada ekonomska teorija razlučuje pojmove ekonomskog rasta i ekonomskog razvoja.115 Ekonomski rast i izražena povezanost nacionalnih privreda doveli su do pojave ekonomske globalizacije.

1. POJAM I IZVORI EKONOMSKOG RASTA I RAZVOJA 1.1. EKONOMSKI RAST I RAZVOJ Ekonomski rast je dugoročno povećanje proizvodnje, odnosno, uvećanje realnog bruto domaćeg proizvoda (GDP). Postojanje ekonomskog rasta pretpostavka je zadovoljavanja stalno rastućih potreba ljudi, pa je ekonomski rast osnovni ekonomski i politički cilj svake zemlje. Ekonomski rast se kvantitativno izražava na različite načine, a najčešće pomoću pokazatelja stope rasta nacionalnog dohotka ili GDP per capita u određenom razdoblju. Slika 14. Ekonomski rast kao pomak GPM udesno Ekonomski rast se grafički predstavlja pomakom udesno granice proizvodnih mogućnosti, što je na grafikonu prikazano kao pomak krivulje od GPM1 do GPM2

Treba napomenuti da je proučavanje ekonomskog razvoja prisutno u ekonomskoj teoriji još od vremena klasične političke ekonomije, naročito u radovima A. Smita, D. Rikarda i T. Maltusa. 115

180

U dugom roku (10-20 ili više godina), ekonomski rast govori o napredovanju nacionalne ekonomije, odnosno, „ekonomski rast, dugoročno, najznačajniji je faktor ekonomskog uspjeha nacije.“116 Prve analize ekonomskog rasta u 1940-im i 1950-im godinama imale su za predmet isključivo kvantitativan rast nacionalne privrede (proizvodnje i GDP-a). Nakon toga je u ekonomsku teoriju uveden pojam ekonomskog razvoja, pod kojim podrazumijevamo «ekspanziju privrede popraćenu strukturalnim promjenama u sistemu proizvodnje i promjenama u kvaliteti i sastavu finalnog proizvoda.»117 Dakle, ekonomski razvoj je širi i kompleksniji ekonomski i društveni proces od ekonomskog rasta. Drugim riječima, pojam ekonomskog razvoja, pored toga što obuhvata kvantitativne promjene u obimu proizvodnje (ekonomski rast), objašnjava i složene transformacije u kompoziciji i strukturi privrede koje doprinose rastu životnog standarda i kvalitetu života ljudi uopće, uključujući i kvalitetu okoliša. Pri tome kažemo da je ekonomski rast najvažnija komponenta ekonomskog razvoja (nema ekonomskog razvoja bez ekonomskog rasta). U posljednje vrijeme se naglašava da ekonomski razvoj treba da bude i održiv. Održivi razvoj se definira kao onaj razvoj u kome svaka generacija slijedećoj predaje stok „neto resursa“ (tj. prirodni resursi, okoliš, znanje, tehnologije, fizički i ljudski kapital) koji u per capita terminima nije manji od onoga koji je naslijedila. Za mjerenje ekonomskog rasta koristimo realni GDP per capita, koji se dobija dijeljenjem ukupnog GDP-a s ukupnim brojem stanovnika u zemlji. GDP p.c = Realni GDP : broj stanovnika Zato ako kažemo da je ekonomski rast u 2008. godini iznosio 3,2 % onda to znači da je GDP p.c u 2008. veći za 3,2 % od onog u 2007. godini. Među osnovnim karakteristikama ekonomskog rasta su sporost i dugotrajnost, s jedne strane i razlike od zemlje do zemlje, s druge strane.118 U prvom slučaju, kako je vidljivo u narednoj tabeli, uzeli smo period od oko 100 godina. Prosječna stopa ekonomskog rasta u tom periodu (posljednja kolona tabele), npr., za Japan je 2,8 % a za Pakistan 1,2 %. To znači da je realni GDP p.c Japana sa 1.256 USD u 1870-oj godini po datoj stopi ekonomskog rasta porastao na 26.460 USD 2.000-e godine, a Pakistana sa 616 na 1.960 USD. Tabela, također, pokazuje da je GDP p.c u USA, npr., čak preko 17 puta veći od onog u Pakistanu. Realni GDP p.c prosječnog Kineza u 2000-oj godini ravan je GDP prosječnog Britanca od prije 130 godina, a GDP prosječnog Pakistanca je 2000. godine je iznosio polovinu realnog dohotka proječnog Amerikanca. Tabela 14. Dugoročne stope ekonomskog rasta izabranih zemalja 116

P. Samuelson, W. Norohaus, ibid, str. 546. C. Napoleoni, Ekonomska misao dvadesetog stoljeća, CKD, Zagreb, 1982., str. 41. 118 Naredni komentari o ekonomskom rastu u svijetu dati prema N.G. Mankiw, Principles of Economics, Harcourt College Publisher, London, 2004. 117

181

Zemlja

Period

GDP p.c GDP p.c Stopa rasta (na početku (na kraju perioda) (godišnja, u perioda) %) Japan 1890-2000 1.256 26.460 2,8 Brazil 1900-2000 650 7.320 2,5 Meksiko 1900-2000 968 8.810 2,2 Kanada 1870-2000 1.984 27.330 2,0 Njemačka 1870-2000 1.825 25.010 2,0 Kina 1900-2000 598 3.940 1,9 USA 1870-2000 3.347 34.260 1,8 Indija 1900-2000 564 3.390 1,5 V. Britanija 1870-2000 4.107 23.550 1,4 Pakistan 1900-2000 616 1.950 1,2 Izvor: N.G. Mankiw, ibid, str. 543. (realni GDP izražen je u vrijednosti USD iz 2000.)

Ekonomski rast oduvijek je izazivao veliki interes i kontraverze kod ekonomista. Uz one klasične (Marks, Šumpeter i Kejns), moderne teorije rasta nikle su pod parolom makroekonomskih metoda, a imaju korijene u kejnsijansko-neoklasičnoj teoriji. Među najcitiranijim radovima o ekonomskom rastu su modeli Haroda (Rey Harrod, 1948.) i Soloua (Robert Solow, 1970.) koji je za doprinos modelskom izražavanju ekonomskog rasta dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju 1987. godine. 1.2. FAKTORI EKONOMSKOG RASTA Predhodne razlike u životnom standardu (ostvarenim stopama ekonomskog rasta, odnosno visini GDP) različitih zemalja objašnjavaju se razlikama u dostignutom nivou produktivnosti, a time i konkurentnosti ekonomije jedne zemlje. Produktivnost izražava sposobnost da se određena količina dobara i usluga proizvede u određenom vremenu.119 Budući da ova proizvedena količina dobara i usluga određuje životni standard stanovništva, to znači da, npr., Amerikanci bolje žive od Pakistanaca jer su američki radnici produktivniji od pakistanskih. Produktivnost (odnosno ekonomski rast i razvoj) je određena sa četiri faktora, koje čine: ljudski kapital, prirodna bogatstva, fizički kapital i tehnologije120 (1) Ljudski kapital «je ekonomski izraz za znanje i vještine koje radnici stiču kroz obrazovanje (spretnost, znanje i motivacija radne snage); obično se uzima za najvažniji faktor ekonomskog rasta. (2) Prirodna bogatstva (zemlja i uopće svi prirodni izvori) su nekada bila prvi preduslov ekonomskog napretka. Danas prirodna bogastva ne Princip produktivnosti rada je sposobnost da se ostvari određeni obim poslova (proizvoda i usluga) sa što manjim utrošćima radne snage (ili količina dobara i usluga koju je radnik u stanju proizvesti za svaki sat rada). 120 Prema: P. Samelson, W. Nordhaus, Ekonomija, XV izdanje, isto, str. 531 i dalje; .G. Mankiw, ibid, str. 546-547. 119

182

određuju je li neka zemlja uspješna ili ne: primjer su zemlje poput Japana i Hong Konga, koje su napredovale i pored toga što nemaju prirodna bogastva, svoj brzi rast su bazirale na sektorima koji više ovise o radu i kapitalu. Zemlje bogate naftom (kao S. Arabija, koja na osnovu toga ostvaruje visoke dohotke) su, pri tome, izuzetak a ne pravilo. (3) Fizički kapital (ili samo: kapital) je izražen u obliku kapitalnih dobara (oprema, mašine, zgrade, infrastruktura i sl.) i investicija za izgradnju kapitalnih dobara. Raspolaganje sa više kapitalnih dobara obezbjeđuje bržu i obilniju proizvodnju dobara i usluga. (4) Tehnologija (tehničko-tehnološki progres, inovacije) podrazumijeva najbolje/najbrže tehnološke načine proizvodnje dobara i usluga. Produktivnost (determinirana s predhodna četiri faktora), dakle, generira nivo dohotka, koji pored podmirivanja potreba potrošnje omogućava i određeni nivo štednje (akumulacije). Štednja je ključno pitanje formiranja investicija kao neophodhog uslova za postizanje ekonomskog razvoja. Visoke investicije omogućavaju nove tehnologije, a ovima se osvajaju nova tržišta i usvajaju nova znanja (uvećava se fizički kapital i nivo znanja). Na ovaj se način zaokružuje «razvojni krug», na novom i višem nivou razvijenosti od predhodnog. Podizanje efikasnosti faktora proizvodnje podrazumijeva, ili njihovu bolju alokaciju ili naprednije tehnologije. Uz pretpostavku o nepromijenjenoj tehnologiji, akumulacija kapitala i porast stanovništva za ekonomski rast znače povećanje raspoloživih inputa u agregatnoj proizvodnoj funkciji u kojoj je ekonomski rast funkcija rada i kapitala: Y = λ (K, L)

pri čemu su: Y = nacionalni dohodak, K = kapital, L = rad, λ = stanje tehnologije.

2. EKONOMSKA GLOBALIZACIJA 2.1. POJAM EKONOMSKE GLOBALIZACIJE

183

Globalizacija je posljednji stadij u neprestanome procesu društvene promjene. Izraz globalizacija (lat. globus = cjelokupan, ukupan) počeo se upotrebljavati od prije tri decenije za objašnjenje međuzavisnosti zemalja svijeta u ekonomskom, socijalnom, tehnološkom, kulturnom i političkom smislu. Mnogi autori nalaze da globalizacija nije ništa novo i da je posrijedi proces koji je počeo prije nekoliko stotina, a, po nekima, i prije nekolilko hiljada godina. Na globalizaciju svjetske privrede, naročito poslije 1960-ih godina utjecalo je niz faktora, i to:121 (1) Stvaranje međunarodnih finansijskih i trgovinskih institucija 1944.), kao što su GATT, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija, koji su bitno uticali na razvoj svjetske trgovine i finansiranje zemalja u razvoju. (2) Razvoj svjetske trgovine u cijelom XX stoljeću, naročito poslije 1950-ih. (3) Stvaranje multinacionalnih korporacija koje su po svojoj ekonomskoj snazi snažnije i bogatije od privreda mnogih zemalja u svijetu; (4) Razvoj svjetskih tržišta kapitala, naročito tržišta finansijskog kapitala. (5) Stvaranje regionalnih trgovačkih blokova u svijetu, naročito: - stvaranje Evropske zajednice 1958. godine i njeno prerastanje u EU, - stvaranje Sjevernoameričke zone slododne trgovine (NAFTA) 1992., - stvaranje regionalne trgovinske zajednice srednje Azije i Pacifika (ASEAN) 1990. Ekonomska globalizacija122 je „proces pretvaranja zasebnih nacionalnih privreda u integriranu svjetsku privredu“, a ispoljava se kao proces rasta međunarodnih tokova roba, usluga kapitala, ljudi i tehnologije. Nastupajuća „opšta vladavina svjetskog tržišta“, omogućena informatičko – tehnološkim razvojem, integracijom svjetskih finansijskih tržišta i trgovinskom liberalizacijom, mijenja totalitet ekonomskih, političkih i kulturnih odnosa u svijetu. Ekonomija se transnacionalizira i oblikuje prema interesima globalnih kompanija (fuzionirane multinacionalne kompanije), kao glavnih subjekata procesa globalizacije. To znači da se čitavo svjetsko tržište tretira kao jedinstveno područje sprovođenja poslovnih aktivnosti. Ekonomska globalizacija se, iako inicirana informatičkom tehnologijom, ne razvija sama po sebi. Ona predstavlja usklađivanje ekonomskih politika, jer se samo tako može osigurati interes globalnih kompanija da primjenjuju visoke tehnologije tamo gdje će prelivanjem kapitala ostvariti najveću rentabilnost. Hronološki, proces usklađivanja počinje od 80-ih godina XX stoljeća, kada usklađivanje ekonomskih aktivnosti nacionalnih privreda postaje opšta karakteristika

121 122

P. F. Dracker, Nova zbilja, Novi liber, Zagreb, 1992. Vidi u K. Hodžić, (Re)privatizacija i globalizacija, Sarajevo, 2004. 184

savremene privrede. Usklađivanje se vrši procesima deregulacije, liberalizacije i privatizacije. Globalizacija ima svoje pobornike i kritičare. Po prvima, globalni tržišni poredak će osigurati ekonomski prosperitet, demokraciju i mir u globalnim razmjerama, a u zemljama u razvoju trasirati put izlaza iz siromaštva. Ekonomski rast će se temeljiti na otvorenosti nacionalnih privreda (ekonomska liberalizacija i slobodna trgovina) kao ključnim pokazateljem ekonomske globalizacije. Što zemlja više sudjeluje u procesu globalizacije (mjereno otvorenošću njezine privrede), to je uspješniji njen ekonomski razvoj. Za kritičare je globalizacija politički projekt koji se provodi u ime interesa globalnog kapitala. Poznati kritičar globalizma, Urlih Bek označio je globalizam kao „ideologiju svjetskog tržišta ili ideologiju neoliberalizma“, a G. Soroš kao „tržišni fundamentalizam“. Kritičari smatraju da je globalizacija upravljena protiv nerazvijenih zemalja jer one nisu u stanju nositi se sa konkurencijom kompanija iz razvijenih zemalja. 2.2. NOVA EKONOMIJA Tehnološka revolucija u informatičkim i komunikacijskim tehnologijama učinila je radikalne promjene u pojmu, ulozi i značaju faktora „vrijeme“ i „prostor“ u ekonomskom životu, u funkcioniranju nacionalnog i globalnog tržišta i u nacionalnoj i globalnoj strukturi privrede. Iz ovakvih procesa proizašao je pojam nove ekonomije, pod kojom se podrazumijevaju četiri različite stvari:123 1) dio privrede koji proizvodi uređaje za informacije i komunikacije u koje su ugrađene najnovije tehnologije; 2) dio privrede koji proizvodi ili koji koristi nove informacione i komunikacione tehnologije; 3) ekonomije u kojima se razvijaju i koriste informatičke i komunikacione tehnologije; 4) čitava svjetska privreda, koja je, zahvaljujući ekonomskoj tranziciji i transnacionalnim kompanijama, postala tržišna, tj. svjetska privreda u kojoj je tržišna privreda globalizirana („globalna privreda“, „globalno tržište“), u velikoj mjeri je integrisana i prisno povezana. Osnovne odrednice takve, nove ekonomije čine informacija i Internet, što razvija informatičku ekonomiju kao moćnu polugu svjetske ekonomije, koja mijenja sektorsku strukturu svjetske privrede i dovodi do promjena u svim oblastima poslovanja.124 S njenom pojavom razlikujemo četiri sektora privrede: ● poljoprivredu ● industriju ● usluge i ● informatiku. Prema Dž. Hatibović, Ekonomski razvoj, Ekonomski fakultet Univerziteta u Bihaću, 2003., str. 182. 124 Izraz informatička ekonomija se prvi put pojavio u naslovu djela M. Poratha, The Information Economy, 1976. 123

185

Informatička ekonomija vodi zaokretu od masovne proizvodnje k fleksibilnoj proizvodnji, od ekonomike proizvodnje k ekonomici proizvoda, od rutinskog rada do prevlasti znanja i kompjuterski integrirane proizvodnje. Za razliku od tradicionalne (ili «stare») ekonomije u kojoj se ekonomski rast izvodi iz faktora – inputa proizvodnje, u novoj ekonomiji se kao osnovni pokazatelj ekonomskog rasta pojavljuje tehnološki progres, odnosno informatičke tehnologije. Informacija postaje glavni resurs privređivanja, povećavajući efikasnost u svim sferama društvenog života. Informatičke tehnologije postaju peti faktor proizvodnje (neki ga smatraju ključnim i kažu: «komunikacija – to je sama ekonomija») uporedo sa radom, kapitalom, prirodnim resursima i poduzetništvom. Tabela 15. Razlika „stare“ i „nove“ ekonomije Tržišna dinamika Nivo konkurencije Izvori konkurentske prednosti Ključni pokretači rasta Ključni tehnološki trendovi Preovlađujući oblik organizacije Organizacija proizvodnje

Značaj istraživanja i upravljanja znanjem Odnosi s drugim preduzećem

OKOLINA „Stara ekonomija“ „Nova ekonomija“ Niska Visoka Nacionalna konkurencija Globalna konkurencija Niski troškovi, diferencijacija Inovacije, kvalitet i brzina fokusiranja isporuke „totalne usluge“ Jeftina radna snaga i kapital Znanje, ideje, inovacije, (proizvodni činioci) tehnološka infrastruktura Mehanizacija i automatizacija Digitalna komunikacija i virtualizacija PREDUZEĆE Hijerarhijska, birokratska Poduzetnička, umrežena Masovna proizvodnja

Nizak do srednji Konkurencija

Fleksibilna proizvodnja, prilagođena specifičnim zahtjevima kupaca Jedan od ključnih izvora konkurentske sposobnosti Saradnja kroz strateška partnerstva

Izvor: Arkinzon i Court (1998); Renko, N. I dr. (2000)

Razvoj informacionih tehnologija i globalno umrežavanje, doveli su i do promjena u svim oblastima poslovanja. Npr. Internet pomaže pronalaženju najpovoljnijih cijena robe ili usluga, smanjenju transakcionih troškova; onlajn trgovina omogućava uštedu na administrativnim troškovima i sl.125 Promjene su neminovno zahvatile i bankarski sektor poslovanja, što je rezultiralo razvojem raznih oblika elektronskog bankarstva i dovelo do kreiranja novog pojma tzv. elektronskog novca. Nova ekonomija se često označava kao „informatička ekonomija“, „digitalna ekonomija“, „elektronska ekonomija“, „ekonomija znanja“, „postindustrijska ekonomija“, „ekonomija nove paradigme“ itd.

125

B. Ilić, Informatičko društvo i nova ekonomija, SD Publik, Beograd, 2003., str 135. 186

Osnovni pojmovi EKONOMSKI RAST EKONOMSKI RAZVOJ ODRŽIVI RAZVOJ DUGOTRAJNOST EKONOMSKOG RASTA FAKTORI EKONOMSKOG RASTA

PRODUKTIVNOST RADA EKONOMSKA GLOBALIZACIJA NOVA EKONOMIJA INFORMATIČKA EKONOMIJA

Brzi test (1) Zašto nastaju razlike ekonomskog rasta pojedinih zemalja? Zašto GDP p.c prosječnog Pakistanca u 2000. godini iznosi polovinu GDP p.c prosječnog Amerikanva? (2) Kakve posljedice ostavlja informatička ekonomija po svjetsku ekonomiju?

187

Pitanja za ponavljanje gradiva 1. Istaknite razlike ekonomskog rasta i ekonomskog razvoja. 2. Šta obuhvata pojam ekonomskog razvoja? 3. Kada nastaju i na osnovu čega se razvijaju prve analize ekonomskog rasta? 4. Navedite osnovne karakteristike ekonomskog rasta! 5. Predstavite faktore ekonomskog rasta. 6. Objasnite ulogu ljudskog kapitala kao faktora ekonomskog rasta! 7. Objasnite ulogu prirodnih bogatstava kao faktora ekonomskog rasta! 8. Ekonomska globalizacija je _____________________________________ . 9. Navedite razlike u stavovima pobornika i kritičara globalizacije. 9. Šta se podrazumijeva pod novom ekonomijom? 10. U čemu se sastoje razlike stare i nove ekonomije 11. Navedite sinonime za novu ekonomiju.

188

Dodatak

RAZVOJ EKONOMSKE MISLI

Ekonomiju je, kako kaže J. K. Galbraiht, „nemoguće razumjeti bez svijesti o njezinoj povijesti.“ Ekonomske ideje su uvijek izrazit proizvod svog vremena i mjesta; ne može ih se posmatrati odvojeno od svijeta koji tumače. A taj se svijet mijenja – nalazi se zapravo, u trajnom procesu promjene – „i zato se ekonomske ideje, da bi zadžale relevantnost, moraju također mijenjati.“126

EKONOMSKA MISAO STAROG VIJEKA I. Pojedinim ekonomskim pitanjima čovjek se bavi već od svog nastanka, pa ne čudi da su raspravljana u mnogim klasičnim djelima, starim spisima spomenicima starog Babilona, Egipta, Asirije, Kine i Indije, ali povijest ekonomske analize počinje tek s vremenom antičke Grčke.127 Tako npr. u najstarijim izvorima o opštim prilikama o društvenim sistemima i naturalnoj privredi zemalja starog Istoka nalaze se zakoni babilonskog cara Hamurabija (u XVIII stoljeću p. n. e.), djela kineskog filozofa Konfučija (VI vijek p. n. e.), indijskom epu Arthašastra – Nauka o politici (IV do I stoljeće p. n. e.). U njima su zabilježeni tada akutni ekonomski pogledi o: raspolaganju imovinom i zemljom, obradom poljoprivrednih površina i irigacionim sistemima, reguliranju trgovine, formiranju cijena, odnosima robovlasnika – slobodnih ljudi – robova – sitnih proizvođača, i sl. II. Posebno razvijena u ovom vremenu je ekonomska misao antičke Grčke (karakteristična po rudimentalnim ekonomskim analizama) značajna za razumijevanje kasnije ekonomske nauke. Ovo naročito važi za Aristotelovo razmatranje vrijednosti i korisnosti stvari (zašto neke od najkorisnijih stvari imaju najmanju vrijednost na tržištu poput vode, a druge, kao što su svila i dijamant, imaju najveću vrijednost, na koje će se kroz teoriju korisnosti 126 127

J.K.Galbaith, Ekonomija u perspektivi (kritička povijest), MATE, 1995., Zagreb, str. 1. J. A. Schumpeter, Povijest ekonomske analize, knjiga I, Informator, Zagreb, 1975., str. 44. 189

odgovoriti tek u XIX stoljeću), te pitanje organizacije i motivacije ljudskog rada i ponašanja iskazano kroz, do danas, prisutnu dilemu vlastiti interes (Aristotel) ili komunizam (Platon). U antičkom dobu, zapravo u djelima Aristotela, nalazimo prve rasprave o ekonomskim pitanjima. Ekonomija tada još nema samostalan status, pa čak ni svoje ime. Tadašnji izraz oekonomija (oikos = kuća, nomos = red, pravilo) označava samo red u vođenju domaćinstva. Ekonomska misao ovog vremena se razvija u okrilju opšte filozofije države i društva, a možemo je slijediti od nastajanja robovlasničkog uređenja. Radi se o elementarnim pogledima o pojedinim ekonomskim pojavama (razmjena, pravedenost u sferi ekonomskih odnosa) fragmentarno sadržanim u okviru drugih donekle oblikovanih znanosti kao što su filozofija, etika i politika. Stoga ne čudi da u djelima ondašnjih pjesnika, filozofa, historičara i državnika otkrivamo i odgovarajuće ekonomske poglede ili opise materijalnog života. Iz Homerovih epova Ilijada i Odiseja (VII-VI stoljeće p.n.e.) saznajemo o životu stare rodovske arisokracije u uvjetima naturalne privrede, te začecima robne razmjene i trgovine. U stihovima ovih epova nalaze se i opisi tadašnjih izvora bogatstva: ratova (robovi i pljačka imovine), danka od pokorenog stanovništva i, dijelom, od trgovine. U dijelovima svoje poeme Dani i radovi, Hesiod (VIII-VII stoljeća prije n. E.) se stavlja na stranu siromašnih, prije svega seljačkih masa, osuđujući one koji žive od tuđeg rada (suprotno Homeru, on negira „pravo jačeg“) i naglašava da je samo rad osnova egzistencije domaćinstva. Za političara i državnika Solomona (640.-560. g. p.n.e.) veže se reforma atinske države (rušenje rodovske organizacije, oslobađanje sitnih zemljoposjednika velikih dugova, ukidanje prava vjerovnika da dužnike pretvaraju u robove, utvrđivanje zemljišnog maksimuma za aristokraciju), koje označava kraj naturalne privrede, razvoj trgovine i zanatstva. Vrhunac u ekonomskom, političkom i kulturnom prosperitetu antička Grčka doživljava u vrijeme atinskog državnika Perikla (495.-429. g. p.n.e.). „Zlatno Periklovo doba“ karakterizira širenje robnonovčane privrede, širenje gradova, prevlast nad morskim putevima. Perikle sprovodi više ekonomskih mjera, kao što su: javni radovi (gradnja grandioznih hramova i drugih utvrda), uređenje kolonija (naročito po Mediteranu u koje doseljavaju osiromašeni slobodni Atinjani), profesionalizacija zastupnika u skupštini. U ovom vremenu ropstvo postaje vladajući ekonomski sistem. Progresivni tok ekonomsko-političke misli o poticanju demokratskog uređenja i robne razmjene (VI-V stoljeće p.n.e.) zaustavljen je pobjedom ekonomski zaostale, ali vojnički jače Sparte. Ekonomsko politička misao je vraćena korak unazad – ponovo se daje značaj naturalnoj privredi i vladavini aristokracije, što se naročito odražava u pogledima Ksonofonta i Platona. Ksenofontovo (430.-354. g. p.n.e.) učenje nastoji konsolidirati robovlasnički sistem i grčku privredu kroz nazadniji pristup od Solomonovog: 190

zastupa strogu podjelu rada u kojoj se samo robovi bave fizičkim radom, a slobodni građani nadzorom i upravljanjem, te naturalna domaćinstva i sitnu trgovinu nasuprot krupnoj. Ekonomske ideje Sokratovog učenika Platona (427.-347. g. p.n.e.) osnivača objektivnog idealizma u antičkoj filozofiji, su sadržane u njegovim radovima „Država“ i „Zakoni“. On postavlja principe modernog ustrojstva države kao ekonomske cjeline, tj. kao skup različitih zanimanja i struka nužnih za civilizirani život.128 Pri tome preporučuje „idealnu državu“ na principima „aristokratskog socijalizma“ (moć treba da imaju povlašteni slojevi aristokracije koji upravljaju po „komunističkoj etici, a poduzetništvom se bave niži slojevi, plebejci) i kritikuje privatno vlasništvo („rađa razdore, pohlepu i negativno utiče na ličnost čovjeka“). Kod najvećeg starogrčkog filozofa i mislioca Aristotela (384.-322. g. p.n.e.) nalazimo do tada najcjelovitiju ekonomsku misao i produbljenu ekonomsku analizu, iako je riječ o određenim fragmentima (rasprave o vlasništvu i sticanju bogatstva, statusu robova, novcu i kamatama, ljudskim potrebama, tumačenju vrijednosti rijetkih dobara), koji su tek kasnije dobili svoje pravo značenje i vrijednosti.129 Za razliku od Platona, Aristotel se zalaže za privatno vlasništvo kao „osjećaj usađen po prirodi“ kao preduslov liberalnosti („nitko kada su ljudima sve stvari zajedničke neće davati primjer liberalnosti niti će činiti liberalna djela, jer liberalnost se sastoji od toga kako se upotrebljava vlasništvo“). Aristotel spoznaje prirodu novca i kovanica i prvi je u historiji ekonomske misli pokušao da razgraniči pojmove upotrebne i prometne vrijednosti roba. Sticanje bogatstva u naturalnom obliku Aristotel označava ekonomijom a u novcu hrematistikom. Kako se robovlasništvo u antičkom dobu smatralo prirodom stvari, pa potčinjenost robova nije naučno i etički problematizirana, Aristotel, u skladu sa svojim vremenom, smatra da su „robovi niža vrsta“, za koje je bolje „da budu pod vladavinom gospodara... zapravo upotreba domaćih životinja i robova ne razlikuje se puno.“130 Njegovo tumačenje novca i protivljenje uzimanju kamata, kao krajnje nemoralnog čina i lihvarstva, biti će uvriježen stav mislioca od antičkog doba pa sve kroz srednji vijek. U svom materijalističkom pristupu, on istražuje procese promjena i stanja. Zastupa ekonomske interese srednjih slojeva. III. Ekonomska misao starog Rima, koji se iz malog grada – države pretvorio u ogromnu imperiju, po svome značaju zaostaje za ekonoskom mišlju antičke Grčke, ali čini značajan kontinuitet prema savremenoj ekonomskoj nauci. Najveći doprinos Rimljana razvoju ekonomske misli je u:

128

J. K. Gallbraith, Ekonomija u perspektivi, MATE, Zagreb, 1995., str. 12. J. K. Gallbraith, Ekonomija u perspektivi, MATE, Zagreb, 1995., str. 8. 130 Aristotel, Politika, knjiga I, Školska knjiga, Zagreb, 1990, str. 10. 129

191

a) posebnom isticanju zemljoradnje za ekonomski razvoj, što se izražavalo kroz unapređenje metoda u obradi i upravljanju porodičnom privredom, i b) očuvanju privatnog vlasništva kroz poznate rimske zakone, što je utemeljilo savremenu evropsku civilizaciju. Katon Stariji (234-149. g. prije n.e.) je zabilježen kao krupni zemljoposjednik koji na svojoj latifundiji vodi uzorno robovlasničko gazdinstvo i u svom djelu O zemljoradnji upućuje na dobro vođenje ovih gazdinstava i takav tretman robova koji osigurava da se robovi ne pobune protiv svojih gospodara. Zastupnik je tzv. ojkosne privrede, tj. one u kojima se proizvodi za vlastite potrebe a viškovi iznose na tržište. Braća Tiberije (163.-132. g. p.n.e.) i Gaj Grah (154.-122. g. p.n.e.) su na strani osiromašenog seljaštva. Zalagali su se za agrarnu reformu, koja je podrazumijevala određivanje maksimuma zemljišnog posjeda i ravnomjerniju raspodjelu zemlje seljacima. Zbog svojih reformskih ideja, tragično su završili svoje živote. Najpoznatiji rimski orator i savremenik Cezarov, Ciceron (107.-44. g. p.n.e.) osuđuje sitnu, a odobrava krupnu trgovinu i zastupa interese krupnih zemljovlasnika.

EKONOMSKA MISAO SREDNJEG VIJEKA U srednjem vijeku ekonomske ideje dolaze uglavnom kroz sferu dijela duhovnih mislilaca (Ibn Haldun, Toma Akvinski, sveti Augustin) i vjerskih spisa (Bibliji, Kur'anu). U Evropi je srednji vijek obilježen po tradiciji koja je ostala iz rimskog doba, naročito u pogledu prava i privatnog vlasništva, zatim po kršćanstvu, utemeljenom na židovskoj tradiciji, i kršćanskom pogledu na svijet.131 Ekonomsko ponašanje ovog vremena su postavili Isus (I stoljeće) i skolastičari (XIII-XVI stoljeće), kroz socijalno učenje i vjerovanje kršćanstva (sadržano u Bibliji, odnosno Novom Zavjetu), u čijoj osnovi leži da su svi ljudi, kao Božja djeca, jednaki, da je rad nešto pozitivno i da su kamate i lihvarstvo izvor najvećeg zla. EKONOMSKA MISAO SKOLASTIČARA Od skolastičara, najveći doprinos razvoju ekonomske misli dali su: A. Augustin, T. Akvinski i N. Oresme. Aurelije Augustin, prozvan „Blaženi“ (354.-430.), jedan od najčuvenijih otaca latinske crkve, pozivajući se na Sveto pismo, imao je pozitivan stava prema radu, posebno prema fizičkom i poljoprivrednom radu. 131

J. K. Gallbraith, ibid. 192

On se poziva na apostola Pavla u izreci: „ko ne radi ne treba ni da jede“, te zemljoradnju smatra najčistijom od sviju umjetnosti. Sv. Toma Akvinski ili Tome od Aquine (1225.-1274.), skolastički filozof i teolog, čiji su pogledi važili kao zvanična politika Vatikana, zalagao se za pravo privatne svojine i sticanje bogatstva, ali je bio izraziti protivnik zelenaštva jer je suprotan crkvenim zakonima. U svom glavnom djelu Suma theologie (Suma teologije) dao je pregled nazora Katoličke crkve o pravu, moralu, ekonomiji i socijalnim pitanjima. Njegovo učenje u temelju je katoličkog ekonomskog učenja sve do XVII stoljeća. U oblasti reguliranja trgovine propagirao je: (1) „pravednu cijenu“ (justum praecium), koja odgovara utrošku rada neophodnog za proivodnju, i koja obezbjeđuje prodavcu da živi u skladu sa njegovim društvenim položajem, i (2) slobodno (pošteno) tržište, premda je ostalo nejasno šta se u potpunosti pod tim smatra. Trgovinu dijeli na: (1) prirodnu i nužnu, koja se uspostavlja radi zadovoljavanja životnih potreba i (2) trgovinu kojom se stiče probitak, koju osuđuje. Oštro se zalagao za zabranu kamata. Nikola Oresme (Nicole Oresme, 1320.-1382.), biskup Lisiexa produžava, na neki način, pitanje pravedne cijene na poticanje trgovine i uslove koji omogućavaju trgovinu. U tom kontekstu, zalagao se protiv ubacivanja krivotvorenog novca u opticaj132 i prepreka za normalnu trgovinu. EKONOMSKA MISAO ARAPSKIH UČENJAKA Procvat arapske nauke u Srednjem vijeku, prevashodno u medicinskim i prirodnim naukama, obuhvata i pojavu pojedinih mislioca sa zapaženom ekonomskom mišlju.133 Najpoznatiji mislilac toga doba je Ibn Haldun, koga mnogi smatraju pretečom moderne historiografije, sociologije i ekonomije. Drugi arapski učenjaci (npr., Ibn Hazma, Ibn el-Kajjim, Ibn Tejmijje) nisu razvijali cjelovite sisteme ekonomskog učenja kao što je to činio Ibn Haldun, ali su značajno doprinosili razjašnjenju ekonomskih pojava, naročito onih vezanih za privatno vlasništvo, trgovinu, funkcioniranje tržišta i formiranje tržišnih cijena unutar islamskih normi. U svom najpoznatijem djelu Kitab al-'ibar, Ibn Haldun (1332.-1406.) razvio je ekonomske analize i rasprave o podjeli rada, trgovini i tržišnoj ponudi i tražnji, vrijednosti roba, višku vrijednosti, plemenitim metalima kao mjeri vrijednosti bogatstva i sl. Za Ibn Halduna rad je temeljna ekonomska kategorija, „nužan uslov za sve, izvor vrijednosti“, pri čemu on dijeli rad na onaj koji stvara sredstva za život („osnovni rad“) i onaj koji stvara višak zarade („dodatni rad“). Ovakva učenja o radu kao sveopštem stvaraocu U srednjem vijeku su česte pojave namjernog smanjivanja kakvoće i težine plemenitih metala od kojih se izrađuje novac, zbog čega je vladala opšta nesigurnost kod prodavača da će dobijenim kovanicama biti oštećeni i da neće s njima moći kupiti drugi proizvod odgovarajuće vrijednosti. 133 K. Hodžić, Ekonomska misao arapskih islamskih učenjaka iz XII-XIV stoljeća, „Pogledi“, BZK Tuzla, 2008, br. 12. 132

193

vrijednosti svrstavaju Ibn Halduna u preteče Teorije o radnoj vrijednosti, koju su tek u XVIII stoljeću (dakle, više od četiri stoljeća nakon Halduna) razvili predstavnici klasične političke ekonomije (W. Petty, A. Smith). U zlatu i srebru on vidi mjeru vrijednosti „svakog bogatstva“, ali ih ne izjednačava sa bogatstvom, kako su to znatno kasnije činili i predstavnici merkantilizma u Evropi. Ibn Haldun se dotiče i drugih ekonomskih procesa i problema, poput: pritisaka na tržišnu ponudu i tražnju koji utiču na rast odnosno sniženje cijena; on razvija neke aspekte fiskalne politike (analizira efekte visokih poreza i zalaže se za ukidanje poreza na trgovinu, kao i za liberalizaciju spoljne trgovine). Mnoge njegove ekonomske analize i zaključci, iako su doprinijeli razumijevanju i pospješivanju tadašnjeg privrednog života, ostali su van uticaja na privredne tokove, čekajući kasnija stoljeća da budu ponovno otkrivena i realizirana u savremenim ekonomskim teorijama.

PRVE EKONOMSKE ŠKOLE: MERKANTILIZAM I FIZIOKRATIZAM Zaokruženi sistemi ekonomske (razmatranje ekonomskih pojava u njihovoj međuovisnosti) i prve formalne ekonomske analize javljaju se tek od XV stoljeća, s raspadom feudalizma i nastankom trgovačkog kapitalizma (koje traje sve do sredine XVIII stoljeća) u Zapadnoj Evropi. Radi se o vremenu radikalnog socijalnog, filozofskog i ekonomskog preporoda, kojeg odlikuju: ● renesansa i humanizam, kao ponovne afirmacije humanističkog pogleda na svijet, u kome čovjek i ljubav prema čovjeku, kao i u antičko doba, postaju temelji evropske civilizacije; ● do tad neviđen razvoj trgovine i otkriće Amerike (1492.), što proširuje ili stvara nove izvore plemenitih metala; ● industrijska revolucija sa novim načinima masovne i jeftinije proizvodnje; ● finansijska buržoaska revolucija (1789.) i donošenje Ustava SAD-a (1776.), koji će otvoriti nove procese u demokratskom i ekonomskom razvoju; ● jačanja nacionalnih država. Ove promjene uslovljavaju nastanak novih ekonomskih škola, koje će otvoriti razvoj ekonomske teorije. Radi se o školama: merkantilizma, fiziokratizma i britanske klasične političke ekonomije. MERKANTILIZAM Začetak i razvoj trgovačkog kapitala (epoha prvobitne akumacije kapitalizma) okvir je za privredni sistem i ekonomske ideje merkantilizma (lat. mercatura – trgovina, mercantilis – trgovački i merx - roba, ital. mercantile trgovački), razvijenih od XV do početka XVIII stoljeća. Radi se o učenju sa 194

prvom analizom kapitalizma uopšte, koje izvor bogatstva nalazi u novcu, odnosno količini plemenitih metala, zlata i srebra, koji su tada igrali ulogu novca, a koje država ostvaruje u razmjeni (trgovini). Otuda se protagonisti ove škole zalažu za razvoj vanjske trgovine, preko državne intervencije u vanjskoj trgovini i ograničavanja uvoza. Javljaju se u svim zapadno-evropskim državama. Merkantilizam se dijeli u dvije faze: rani i razvijeni. (1) Rani merkantilizam - zove se još monetarni sistem ili bulionizam (engl. Bullion = zlatna poluga). Javlja se između 1450.-1600. godine i zalaže se za suficit novčanog bilansa, jer se bogatstvo jedne države ogleda u količini novca i plemenitih metala, pa se država treba zalagati za što veći izvoz robe i zabranu uvoza roba. (2) Razvijeni merkantilizam (merkantilizam u užem smislu, period između 1600.-1750.) prisutan je u najrazvijenijim zemljama Zapadne Evrope (Italija, Francuska, Engleska, Španija). Zapravo, gotovo sve razvijene evropske države imale su svoje predstavnike merkantilističke ekonomske misli. U Italiji je to Antonio Sera (A. Serra, 1580.-1645.) autor djela „Kratka rasprava o uzrocima koji mogu izazvati obilje zlata i srebra u kraljevinama u kojima nema rudnika“, objavljeno u Napulju, 1613. godine. U Francuskoj je merkantilističko učenje poznato pod nazivom kolberizam, prema Kolberu, ministru finansija u vrijeme Luja XIV, a najpoznatiji predstavnik je Antoan Menkretjen (A. Montchreiten,1576.-1621.) sa svojom knjigom „Traktat političke ekonomije“, 1615. godine, od kada se i upotrebljava izraz „politička ekonomija“. U Engleskoj je to Tomas Man (Thomas Mun, 1571.-1641.) sa svojom knjigom „Blago Engleske od vanjske trgovine ili bilans vanjske trgovine kao regulator našeg bogatstva“, 1664. godine, u Španiji Heronimo de Uztariz (Geronimo De Uztaris, 1670.-1732.) sa knjigom «Teorija i praksa trgovine i mornarice», te u Rusiji Ivan Tihonović Posoškov (1652.-1726.). U Njemačkoj se merkantilizam razvija pod nazivom kameralizam (lat. cameralis – komornik, državni rizničar – blagajnik), a najvažniji predstavnici su: Johann H. Justi (1717.-1771.) i Joseph Sönnenfels (Jozef Zenenfels, 1732.1817.). Osnovni teorijski principi merkantilističkog ekonomskog učenja su: ● nastoje ostvariti veće bogatstvo, čije oličenje vide u zlatu i srebru; ● preferiraju vanjsku trgovinu, kako bi se kroz izvoz došlo do plemenitih metala; ● polaze od stanovišta ekonomskih interesa države i propovijedaju intervencionističku ekonomsku politiku; i ● propovijedaju ukidanje unutrašnjih carinskih granica. FIZIOKRATIZAM Ova ekonomska škola se razvila u Francuskoj (radi se, zapravo, o francuskoj varijanti klasične liberalne škole) tokom XVIII st., kao oštra 195

reakcija na merkantilizam. Uglavnom je naslonjena na stavove Fransoa Keneja, a sastoji se u učenju da se izvori bogatstva i ekonomskog razvoja nalaze u poljoprivrednoj aktivnosti.134 Pojam „fiziokrati“ potiče od grčke riječi fiziokratija (fysis – priroda, cratos – sila) koja doslovno znači „vladavina prirode“. Fiziokrati su činili dio šireg društvenog pokreta koji je poznat pod nazivom prosvjetiteljstvo i francuski enciklopedizam, a zastupali su ekonomske interese seljaka, s obzirom na tadašnje loše stanje francuske poljoprivrede. Prirodni poredak je, po fiziokratima, zasnovan na nepromjenjivim prirodnim zakonima. Kao takav, on je najbolji i najracionalniji. Radi toga, po ugledu na njega, treba ustanoviti i poredak u društvu i privredi. Kao što priroda ima svoje samoregulalativne mehanizme i u društvenom i privrednom poretku (ustanovljenim po ugledu na prirodne zakone), također, postoje samoregulatorni mehanizmi. Svako uplitanje države u takav poredak, stoga, može samo da smeta i pravi štetu. Privredni život treba prepustiti njegovim sopstvenim zakonitostima i ekonomskoj slobodi. Za razliku od merkantilista, koji su smatrali da je izvor svih bogatstava u novcu i plemenitim metalima što ih je upravljalo u proučavanje oblasti prometa, fizokrati se bave proizvodnjom i to poljoprivrednom proizvodnjom, jer „zemlja je izvor svih bogatstava“. Industrija samo preoblikuje već postojeće vrijednosti. Zbog toga ona ne utiče na promjenu materijalnog bogatstva zajednice i nju treba osloboditi od svakog miješanja države jer bi se ono negativno odrazilo i na poslovnost industrije. Država treba da interveniše samo u oblasti oporezivanja zemlje. Dakle, dok su se merkantilisti zalagali za intervenciju države u privredi, fiziokrati su smatrali da se država ne treba miješati u privredu, već da „stvari treba pustiti da idu svojim tokom“ – „laissez faire – laissez passer“, što će kasnije kao svoj moto prihvatiti liberalna ekonomska teorija i politika. Zahtijeva se ukidanje svih oblika državne intervencije. To je bio izraz shvatanja i težnji već ojačane trgovačke i industrijske buržoazije. Najznačajniji predstavnici fiziokratizma su Fransoa Kenej (Francois Quesnay, 1694.-1774.) i An Robet Žak Tirgo (Anne Robert Jacques Turgot, 1727.-1781.). Kao dvorski ljekar, Fransoa Kenej se počeo baviti ekonomijom tek u svojoj 60-oj godini, od kada je napisao nekoliko knjiga, od kojih je najpoznatija «Ekonomska tablica», 1758. Njegova glavna ideja je da je «zemlja jedini izvor bogatstva i da ga poljoprivreda uvećava.». Zato on Kinu, kao zemlju azijskog „načina proizvodnje“, smatra prototipom prirodnog poretka, jer u središtu ima politiku poljoprivrede. Novac, po njemu, nije pravo bogatstvo već samo utvrđuje vrijednost bogatstva. Kenej prvi predstavlja reprodukciju ukupnog proizvodnog društva, primijenjenu na analizu proizvodnje, prometa i potrošnje žita u Francuskoj.

134

Ovo je jedna od najhomogenijih ekonomskih škola, a poznata je i kao Škola ekonomista. 196

Žan Žak Tirgo, prvo intendant generaliteta u Limožu, potom ministar mornarice i ministar finansija Luja XIV, je začetnik ideje zakona o opadajućim prinosima. Doprinos ostalih fizokrata – V. R. Mirabo (V. R. Mirabeu, 1715.1789.), Dipon de Nemur (Dupont de Nemours, 1739.-1817.), Opat Bodo i drugi se, uglavnom, sastoji u popularizaciji Kenejovih ideja. Ideje fiziokrata su se širile i u Iliriji, tadašnjoj francuskoj provinciji na dijelovima današnje Slovenije i Hrvatske. Najpoznatiji pisci koji su u dalmaciji širili fiziokratske poglede bili su: Julije Bajamonti (1744.-1800.) i Ivan Luka Garanjin (1764.-1841.). Osnovni teorijski principi fiziokratskog ekonomskog učenja su: ● koncepcija prirodnog poretka u čijoj je osnovi privatna svojina; ● poljoprivreda je najvažnija i osnovna privredna grana koja jedina daje i stvara čist proizvod. Preferiranje krupnog posjeda u poljoprivredi; ● propovjedanje hedonizma, kao etičkog pravca kojemu je osnovni, načelo i smisao čovjekova života i njegova naslijeđa, uživanje i zadovoljstvo; ● upotreba krilatice laissez faire, kao bojnog pokliča za slobodno tržište, a protiv merkantilističke (intervencionističke) politike; ● koncepcija o društvenoj strukturi društva, koja društvo dijele na: proizvodnu klasu i vlasničku klasu - neproizvodnu ili sterilnu klasu.

KLASIČNA LIBERALNA ŠKOLA Puni procvat ekonomije kao nauke vezan je za pojavu engleske klasične (engleske) političke ekonomije s kraja XVII stoljeća, koja je imala svog snažnog odjeka i u Francuskoj. Engleska je u to doba imala nabržiji industrijski razvoj u Evropi, pa je trebalo promovirati liberalnu ekonomiju. Klasičari daju punu teorijsku potporu i objašnjenje slobodnog tržišta. Začeci klasične ekonomske misli počinju u Engleskoj sa Viljemom Petijem (William Petty, 1623.-1687.) i Rišarom Kantijonom (Richard Cantillon, 1680.-1734.), a u Francuskoj sa Pjerom Boagbijerom (Pierr Boisguillbert, 1641.-1714.). Svoj vrhunac škola doživljava sa Adamom Smitom, engleskim ekonomistom i filozofom (Adam Smiht, 1723.-1790.), koji se sa svojom knjigom Istraživanja o prirodi i uzrocima bogatstva naroda smatra osnivačem savremene ekonomske nauke i ocem političke ekonomije. Za razliku od merkantilista, koji su za izvor bogatstva smatrali promet, i fiziokrata koji su insistirali na radu u poljoprivredi, A. Smit prihvata mnoge postavke koje su prije njega dali profesor „moderne političke ekonomije“ engleski ljekar i ekonomist Viljem Peti i francuski naučnik Pjer Boagijber o principu radne vrijednosti. U okviru ove teorije vrijednosti, Smit razvija teoriju troškova proizvodnje po kojoj se cijene svake robe svode na tri osnovna dohotka: najamninu, profit i rentu. Time je vrijednost doveo u 197

zavisnost od dohotka, dok dohoci predstavljaju veličine koje se samostalno određuju. Mnogi ekonomisti smatraju da se najvažniji dio Smitovog učenja odnosi na problematiku podjele rada. Po njemu, podjelom rada se povećava spretnost radnika, povećava se proizvodnja, produktivnost rada, povezuju se proizvođači na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom planu, a sve to utiče na porast društvenog bogatstva. U mnogim ekonomskim udžbenicima se navodi Smitov primjer igala, preko kojeg on pokazuje brojne posljedice podjele rada, kako pozitivne tako i negativne. Smit je proklamovao načelo ekonomskog liberalizma laisser faire, laisser passer, kojeg su prihvatili mnogi kasniji ekonomisti. Tadašnjoj ideji ekonomske slobode Smit je dao teorijsku osnovu. U učenju Davida Rikarda (David Ricardo, 1772.-1823.), engleskog ekonomiste, berzanskog posrednika i člana Parlamenta, dostignut je najveći domet engleske ekonomske teorije. Rikardo je dao veliki doprinos daljoj razradi Smitovog učenja o robi, vrijednosti, novcu, cijeni, kapitalu, profitu i trgovini. Naročito je poznat po: (1) zakona o zemljišnoj renti, u kome je pokazao da je renta rezultat djelovanja zakona radne vrijednosti i (2) teoriji komparativnih troškova koja je potvrdila princip slobodne trgovine i načelo ekonomskog liberalizma. Učenje Rikarda je dosljedno interpretirao i popularizirao Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill, 1806.-1873.). Njegovo djelo Principi političke ekonomije (1848.) dugo je predstavljalo klasični udžbenik političke ekonomije. Tokom XVIII i XIX. st. ovoj školi su još pripadali, od engleskih ekonomista: T. R. Maltus (Tomas Robert Maltus, 1776.-1834.), a od francuskih: Ž. B. Sej (Jan Baptiste Say, 1767.-1832.) i Simon de Sismondi (JCh. Simon de Sismondi, 1773.-1842.). Žan Batist Sej je profesor političke ekonomije i najpoznatiji sljedbenik A. Smita u Francuskoj. Poznat je po Sejovom zakonu tržišta, po kome ponuda stvara sopstvenu tražnju što znači da su prodaje i kupovine u ravnoteži, jer ukupni troškovi proizvodnje moraju opet neposredno ili posredno da se utroše na kupovinu proizvoda, te opšti suvišak roba, izazvan nedovoljnom tražnjom, nije moguć. Shodno Sejovom zakonu tržišta klasična ekonomija je polazila od pretpostavke da je tržišni mehanizam u stanju da, sam po sebi, svojim spontanim djelovanjem, obezbijedi punu zaposlenost faktora proizvodnje i njihov najracionalniji razmještaj, te je saglasno tome svoju teoriju raspodjele razradila za stanje pune zaposlenosti. Osnovni teorijski principi klasične ekonomske misli su: ● načelo pune slobode ekonomskog djelovanja i političkog života – liberalna ekonomija; ● preferiranje prirodnog djelovanja ekonomskih zakona; ● zasnivanje ekonomskog razvoja na samointeresu poduzetnika (preuzeta doktrina laisser faire od fiziokrata); 198

fokusiranje na cijenu i konkurenciju (teorijska istraživanja okrenuta pitanjima: šta određuje cijenu, šta određuje opšti nivo cijena, šta je mjera blagostanja, itd.); ● kao uzroci bogatstva naroda navode se: produktivnost rada i učešće produktivnosti u ukupnom radu nacije; ● istraživanje i objašnjenje principa opadajućih prinosa i razvoj teorije komparativnih prednosti. ●

NEOKLASIČNA EKONOMSKA TEORIJA Neoklasična ekonomska teorija nastaje u drugoj polovini XIX stoljeća, nakon klasične ekonomije, i od tada je to vladajuća struja u ekonomskoj nauci, unutar koje su se kasnije razvile mnoge ekonomske škole, od kojih su najpoznatije: (a) marginalistička ekonomska teorija i (b) maršalijanska ekonomska teorija. (a) Marginalizam je nastao sedamdesetih godina XIX st. i obično se vezuje za imena Dževonsa (V.S. Jevons, 1835.-1882.) u V. Britaniji, Mengera (Carl Menger, 1840.-1921.) u Austriji i Valrasa (Leon Walras, 1834.-1910.) u Švajcarskoj. Za razliku od britanskih klasika i Marksa, koji razvijaju objektivne teorije vrijednosti (teorija radne vrijednosti i teorija troškova proizvodnje), marginalisti zastupaju subjektivnu (marginalnu) teoriju vrijednosti, po kojoj je vrijednost (cijena proizvoda) na tržištu određena subjektivnom ocjenom potrošača o korisnosti proizvoda. Zbog toga se ova škola zove psihološka ili subjektivistička škola, a teorija vrijednosti koju ona zastupa naziva se teorijom subjektivne vrijednosti. Prema ovoj teoriji, kojoj je doprinio i Bem-Baverk (Eugen fon Böm Bawerk, 1851.-1914.) korisnost i rijetkost su determinantne vrijednosti robe. Da bi jedno dobro imalo vrijednost mora biti korisno i rijetko u odnosu na ljudske potrebe. Pri većoj intenzivnosti potrebe koja se zadovoljava određenim dobrima veća je veličina vrijednosti tih dobara. Međutim, ukoliko je veća količina raspoloživih dobara, utoliko je manja veličina vrijednosti. Vrijednost posljednje jedinice nekog dobra jednaka je marginalnoj (graničnoj) korisnosti. Ukoliko neka osoba troši sve više određenog dobra, posljednja jedinica dobra, koju je ova osoba uopće spremna da kupi na tržištu, ima za nju najmanju marginalnu korisnost. Zbog toga je ova osoba spremna da plati za posljednju jedinicu dobra najmanju cijenu, jer, naprosto, ova posljednja jedinica za tu osobu ima najmanju korisnost. Marginalisti su pošli od pretpostavke da potrošači, vođeni ekonomskim interesom, svojim ponašanjem određuju kretanje tražnje, ponude i cijene. Ispituju ponašanje potrošača van društvenih odnosa koji vladaju u

199

proizvodnji i raspodjeli, pokušavajući na taj način da ekonomiju predstave kao univerzalnu, egzaktnu nauku. Nakon Prvog svjetskog rata slijedi opadanje interesa za učenje o marginalnoj (graničnoj) korisnosti. Među prigovorima marginalizmu isticano je da su marginalne formule jerdnostrane, apstraktne konstrukcije; da je marginalna teorija logična ali da ne pridonosi praktičnom vođenju privrede; da preduzeća ne kalkuliraju cijene na osnovi marginalnih (graničnih) troškova (već, po pravilu, na osnovi prosječnih troškova) pa sve do toga da nas marginalizam uvodi u lažni krug rezonovanja.135 Nastavljači učenja o marginalnoj korisnosti, u literaturi označeni su kao neomarginalisti (Mizes, Strigl, Šenfeld, Majer, Rozenštajn-Rodan, Morgenstern i drugi).136 Prihvatajući izvjesne kritičke zamjerke upućene marginalnoj korisnosti oni ne određuju korisnost posljednje raspoložive jedinice nekog izdvojenog dobra, već korisnost granične količine jednog dobra u određenoj upotrebi, koja se može promjeniti zavisno od raspolaganja cjelokupnom zalihom dobara, što znači da se takve korisnosti mogu upoređivati bez kvantitativnog izražavanja. (b) Maršalijanska (kembrička) škola nastaje u drugoj polovini XIX st. u poznoj viktorijanskoj epohi (vrhunac britanske moći). Dobila je ime po svom osnivaču A. Maršalu (Alfred Marshal, 1842.-1924.), profesoru na Kembričkom univerzitetu u V. Britaniji, koji je obilježio viziju kapitalizma kao stabilnog i samouravnoteženog društva. Svojom poznatom, obimnom knjigom Načela ekonomike, 1890., Maršal uvodi naziv „ekonomika“ (economics) kao novo ime za ekonomsku nauku, umjesto dotadašnjeg „politička ekonomija.“137 Maršal je dao veliki doprinos razvoju ekonomske nauke, počev od definicije ekonomije i ekonomskih zakona do istraživanja parcijalne tržišne ravnoteže na pojedinačnim tržištima. On konstruiše shemu tražnje kako za pojedinog potrošača, tako i shemu agregatne, ili ukupne tržišne tražnje kao zbira individualnih tražnji. Maršal izvodi zakon tražnje, prema kome se količina tražnje povećava sa smanjivanjem cijena i smanjuje se njenim povećanjem. Najveći doprinos teoriji tražnje Maršal daje uvođenjem koncepta cjenovne elastičnosti tražnje, pod kojim se podrazumijeva odnos između promjena cijena i količine tražnje. Posmatrajući odnos cijena prema korisnosti, Maršal uvodi i kategoriju potrošački višak, kao višak cijene koju je potrošač voljan platiti za neko dobro iznad postojeće cijene toga dobra. Naime, sve teorijske kategorije, koje objašnjavaju ekonomsko ponašanje pojedinaca, «potrebe» i «želje», spadaju u ekonomske podatke dobijene kroz introspekciju, koje marginalisti nisu mogli da odrede neovisno od postojećih tržišnih izbora. 136 Prema Z. Pjanić, Teorija cena, ibid., str. 72 i dalje. 137 Karakteristično za ovu knjigu je da se, u svojih devet izdanja, koristila kao univerzitetski udžbenik iz ekonomije u cijelom svijetu sve do pojave prvog izdanja Samulsonove Ekonomije, 1946. 135

200

Maršalova teorija vrijednosti je sinteza subjektivističke (marginalističke) teorije i objektivne teorije troškova proizvodnje. Osnovni teorijski principi neoklasične ekonomske misli, u cjelini uzeto, su: ● Razvoj marginalne analize i marginalne produktivnosti u analizi cijena roba i usluga, kao temelja savremene mikroekonomije; ● Razvijanje mikroekonomskog pristupa ponudi i tražnji, čije susretanje generiše ravnotežne cijene na tržištima; ● Uključivanje preferencija potrošača u tražnju za robom; ● Neoklasična teorija vrijednosti predstavlja relativnu vrijednost roba koja proizilazi iz njene rijetkosti i subjektivne želje koja određuje rijetkost robe.

HISTORIJSKA ŠKOLA Uporedo sa usponom liberalnog kapitalizma, posebno u Engleskoj i Francuskoj, javljaju se i određene kritičke reakcije, najsnažnije u vidu raznih socijalističkih učenja, ali i drugih učenja poput njemačke historijske škole. Historijska škola javlja, prije svega, se kao reakcija na englesku klasičnu političku ekonomiju i njeno propagiranje slobodnog tržišta i slobodne vansje trgovine. U to doba, sredinom XIX stoljeća, Njemačka je u odnosu na Englesku i Francusku kao formiranim i ujedinjenim nacionalnim (kapitalističkim) državama bila politički rascjepkana i ekonomski nerazvijena, feudalna država. Zbog toga joj nije odgovoralo učenje o slobodnom tržištu koje su propagirale klasična i neoklasična škola a koje su upravo odgovarale razvijenim zemljama kakve su Engleska i Francuska. Njemačka je trebala tek da se ujedinji i da ojača svoju mladu industriju pa joj je trebao državni intervencionizam i protekcionizam a ne ekonomski liberalizam. Najizrazitiji predstavnik historijske škole je Fridrih List (Fridrich List, 1789.-1846.), a njeni glavni predstavnici su Vilhem Rošer (Wilhelm Roscher, 1817.-1846.), Gustav Šmoler (Gustav Schmoller, 1838.-19127.) i Verner Sombart (Werner Sombart, 1863.-1941.). Svi oni su, kritikujući englesku kozmopolitsku liberalnu doktrinu - s jedne strane, isticali značaj i uticaj ekonomske i političke povijesti na stanje ekonomskog sistema u pojedinim zemljama, a s druge, značaj nacije i nacionalnog jedinstva za ubrzani ekonomski razvoj. Neki od njih (List, Sombart) razvijaju i posebnu teoriju o snazi koja stvara bogatstvo, a koju nalaze u nauci i umjetnosti, javnim institucijama, moralu i religiji.

SOCIJALISTIČKA EKONOMSKA MISAO Najsnažnija kritika kapitalizma i ekonomskih učenja koja su zagovarala kapitalizam dolaze u vidu raznih socijalističkih učenja. Socijalizam 201

se kao izraz prvi put pominje na početku XIX st., a označava doktrine i pokrete (nasuprot kapitalizmu) za novo društveno uređenje bez privatne svojine i sa planskim upravljanjem.138 RANI SOCIJALISTI Rane socijalističke škole postaju aktuelne od sukoba sa klasičnom ekonomskom školom, čak i znatno ranije. Prvobitno ih zastupaju predstavnici socijalista utopista, označenih i kao rani socijalisti. Najpoznatiji među njima su: Tomas Mor, Toma Kampanela, i Tomas Mincer. Pišu i sanjaju o gradovima ili ostrvima u kojima je uspostavljeno hedonističko i antikatoličko društvo (mada neki zastupaju hrišćanski platonizam) bez privatne svojine sa načelima komunalnog uređenja u kome svi rade (nema razlike bogatih i siromašnih, niti razlike sela i grada) i u kome se raspodjela vrši, uglavnom, prema potrebama. Englez Tomas Mor (Thomas Morus, 1478.-1535.) sa svojom «Utopijom», 1516. god., koja je pod uticajem Platonovog komunizma i humanističkih ideja tog doba, kritikuje metode prvobitne akumulacije kapitala XV-XVI stoljeća u Engleskoj („u kojoj ovce žderu ljude“ pošto su oranice pretvarane u pašnjake za razvoj ovčarstva, a seljaci nasilno pretvarani u beskućnike i radnike). T. Kampanela (Tommaso Campanella, 1568.-1639.), talijanski kaluđer, dugogodišnji zatvorenik, u svoj knjizi «Grad sunca» (Civitas solis, 1623.), najprodubljenije opisuje komunistički ideal utopističkih ideja tog vremena (a prema priči nekog mornara): izolovan grad u kome je ukinuta privatna svojina, u društvu nema priveligija i jedino se cijeni rad, poljoprivreda je osnovno zanimanje, društvo drži do dječjeg vaspitanja U plejadu kasnijih i poznatijih socijalista utopista spadaju: Sen Simon (Saint-Simon, 1760.-1825.), Šarl Furije (Charles Fourier, 1772.-1837.) i Robert Oven (R. Owen, 1771.-1858.). Njihovo učenje o utopijskom socijalizmu139 nastaje krajem XVIII i u prvoj polovini XIX stoljeća u Francuskoj i Engleskoj, a osnovu im čini osuda kapitalizma kao iracionalnog, nehumanog i nepravednog društva. Oni pokušavaju i sami organizirati humanija društva (npr. Ovenove kolonije u u Engleskoj i Americi) i sanjaju o novom moralnom, kolektivističkom svijetu, a neki od njih (Sen Simon) dopuštaju mogućnost zadržavanja nekih od oblika privatne svojine. Izraz socijalizam se prvi put susreće u engleskom časopisu The Co-operative Magazin, 1827. godine, a kao oznaka novog društvenog poretka upotrijebljen je u jednoj raspravi R. Owena, 1840. godine. Danas postoji mnoštvo definicija socijalizma, koje se svode na zahtjev za potpuno ili djelično podruštvljavanje vlasništva i upravljanja. Razlikujemo revolucionarni (boljševički) socijalizam, koji je otjelotvoren u bivšim komunističkim državama, sa vlašću totalitarnih komunističkih partija, i demokratski socijalizam, koga promoviraju socijaldemokratske partije u državi blagostanja i socijalnoj državi. 139 Sintagmu utopijski socijalizam prvi je upotrebljavao K. Marks, kako bi razlikovao svoju teoriju socijalizma – koju je označio naučnim socijalizmom. 138

202

Njihovi nasljednici dalje će razvijati osudu kapitalizma, a osmišljavaće sve mogućnosti savršenijeg organiziranja komunalnih društava (npr. pravljenje radničkih akcionarskih društava). Najpoznatiji su Ovenovi nastavljači, poznati kao socijalisti-rikardijanci: V. Tomson. Dž. Grej, Dž. Brej i T. Hodskin, koji: vrijednost robe (prema D. Rikardu) određuju radom; kapitalističke dohotke – profit, rentu i kamatu – vide kao dijelove neplaćenog rada radnika; i staraju se za ukidanje svih bezradnih dohodaka, odnosno dodjele radnicima njihovog punog proizvoda rada. Nasuprot njima djeluju i predstavnici francuskog sitnoburžoaskog socijalizma, Luj Blan i Pjer Prudon, koji iako kritikuju privatnu svojinu, dozvoljavaju zadržavanje nekih od njenih oblika i nisu tako radikalni kao socijalisti-rikardijanci u zaštiti interesa radnika. MARKSISTIČKA EKONOMSKA ŠKOLA U najpoznatiju socijalističku ekonomsku misao, svakako, spada marksistička ekonomska škola, nazvana po svom osnivaču Karlu Marksu (K. Marx, 1803.-1883.), kritičaru klasične političke ekonomije. Pripisuju mu se dva velika doprinosa u izučavanju ekonomskih pojava: 1) oblikovao je sam čitav jedan sistem naučne misli, i 2) nedvojbeno je jedan od najutjecajnijih pisaca u čitavoj ekonomskoj misli.140 Smatra se osnivačem tzv. naučnog socijalizma. Marxov bogati ekonomski opus je usmjeren na analizu i kritiku predhodne ekonomske misli, posebno klasične političke ekonomije. Njegovo glavno djelo „Kapital“ (I tom 1867., II tom 1885., III tom 1895.) nosi u podnaslovu sintagmu – Kritika političke ekonomije, a njegovi će sljedbenici iz te kritike razviti novu verziju političke ekonomije pd nazivom – marksička politička ekonomija. Od Marksa potiče prva ozbiljnija alternativa dotadašnjeg slavljenog slobodnog tržišta, data u obliku žestoke i analitičke kritike kapitalizma, što je označilo skretanje od glavnog toka ekonomske misli (sve donedavno razlučivala se marksistička od građanske ekonomske misli). Za razliku od predstavnika klasične škole, Marx smatra da kapitalizam nije prirodni poredak, već „historijski uslovljeni način proizvodnje“, koji je ekonomski osuđen na propast (zbog stalnog osiromašenja radničke klase i stalnog pada profitne stope), te da je ekonomska perspektiva čovječanstva besklasno društvo – komunizam. Nasuprot kapitalističkom društvu, uređenom na temeljima tržišta, privatnog vlasništva i klasnim sukobima (radnika i kapitalista), komunističko društvo će, po Marxu, biti besklasno društvo, zasnovano na društvenom vlasništvu, netržišnom načinu privređivanja, jednakosti i raspodjeli prema radu.

140

R. B. Ekelund, R. F. Hebert, Povijest ekonomske teorije i metode, MATE, Zagreb, 1997., str. 261. 203

Marks preuzima Rikardovu teoriju radne vrijednosti, da bi je dalje razvio i na njoj zasnovao svoje učenje o kapitalističkoj privredi. On uvodi pojam društveno potrebnog rada i ističe dvojaki karakter rada sadržanog u robama (konkretan i apstraktan rad) kao i pojam prostog i složenog rada. Marksu će teorija vrijednosti poslužiti za postavku teorije o višku vrijednosti kao porijeklu profita, kapitala i ukupnog kapitalističkog razvoja. Kao zastupnik teorije radne vrijednosti, po kojoj radna snaga „jedina u carstvu roba“ stvara novu vrijednost, Marks nalazi da su radnici eksploatirani, pa propagira oslobođenje radničke klase putem socijalističke revolucije, što je njegovog prijetelja i koautora brojnih radova Fridriha Engelsa inspiriralo da njegovu ekonomsku teoriju označi „političkom ekonomijom radničke klase u njenom naučnom izrazu.“ Fridrih Engels (1820.-1895.) je znatno doprinio konstituisanju marksističke političke ekonomije, naročito kritikama: vulgarne političke ekonomije,141 merkantilizma i pristalica načela laissez faire, Maltusove teorije o stanovništvu, kao i utemeljenjem teze da su ekonomske krize imamentne kapitalizmu. Marksističko ekonomsko učenje inspiriraće, kasnija, socijalistička društveno-ekonomska uređenja u SSSR-u i drugim bivšim socijalističkim zemljama. Do Oktobarske revolucije (1917.) ovo učenje se najviše razvijalo među sljedbenicima u Njemačkoj i Austriji, a nakon toga u bivšem Sovjetskom Savezu. U najpoznatije predstavnike marksističke ekonomske škole, nakon Marksa i Englesa, spadaju: Rudolf Hilferding, Vladimi Ilič Lenjin, Moris Dob, Pol Svizi, Ernest Mandel i drugi. Rudolf Hilferding (1877.-1943.) pripada čuvenoj bečkoj grupi austrijskih marksista. Izvršio je analizu promjena u razvoju kapitalizma s kraja XIX i početkom XX stoljeća u kojoj pokazuje da dolazi do: (1) odvajanja kapital funkcije od kapital svojine i (2) povećavanja uloge banaka u funkcioniranju kapitalizma i pojave finansijskog kapitala, koji je objašnjavao kao proces srastanja industrijskog i bankovnog kapitala. V. I. Lenjin (1871.- 1924.), organizator ruskog marksističkog radničkog pokreta i vođa Oktobarske socijalističke revolucije (1917.), smatra da imperijalizam, koji je doveo do teritorijalne podjele svijeta između velikih kapitalističkih država, čini posljednji stadijum u razvoju kapitalizma. Predstavnici marksističke ekonomske misli bavili su se zakonitostima razvoja kapitalizma u vrijeme monopolizacije privrede, raspravljajući o Vulgarizatorima političke ekonomije Marks je nazivao skupinu popularizatora klasične ekonomije – S.B. Seja, T. Maltusa, , J. S. Mila , N.V. Seniora i M. Kuloha – kao vulgarnog elementa ekonomije, «koji samo preživa materijal što ga je naučna politička ekonomija već pružila, i radi na prizemnom populariziranju tako reći najgrubljih fenomena za potrebe buržoazije....», koji vrši apologiju kapitalističkog poretka jer se «pretvara u teorijsko oruđe buržoazije» i bavi se samo «pojavama razmjene» (a ne i proizvodnje kao u slučaju klasičara – K.H.). Vid. K. Marks, Kapital, I tom, «Kultura», Zagreb, 1947., str. 45-46 i Teorije o višku vrijednosti, «Kultura», Beograd, 1956., str. 494. 141

204

akumulaciji i centralizaciji kapitala, monopolima, srastanju industrijskog i bankovog kapitala, a naročito objašnjenjima društvenih posljedica procesa koncentracije i centralizacije kapitala i monopolizacije kapitalističke privrede. Iz marksizma je iznikao snažan politički radnički pokret, koji se podijelio u dvije velike struje:142 a) komunističku koju su vodili V. Ilič Lenjin i Josif Visarionovič Staljin u Rusiji i Mao Ce Tung u Kini, a specifičan komunistički pokret vodio je Josip Broz Tito u bivšoj Jugoslaviji; b) socijaldemokratsku koju su vodili Eduard Bernštajn, Karl Kautsky, Rudolf Hilferding i drugi. Marks je inspirirao pristalice radikalne političke ekonomije koji nastavljaju sa oštrom kritikom kapitalizma i zalažu se za suštinske promjene u pravcu ukidanja eksploatacije i nepravedne raspodjele bogatstva. Ova škola najveći broj pristalica je imala u SAD, ali je u posljednjim decenijama njen uticaj znatno opao.

KEJNSIJANIZAM Tvorac kejnsijanske ekonomije je Dž. M. Kejns (John Maynard Keynes, 1883.-1946.), čije su osnove izložene u knjizi „Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca“ (1936). Kejnsova ekonomska teorija označila je prekretnicu u razvoju dotadašnje ekonomske nauke, radikalan zaokret u odnosu na do tada važeću neoklasičnu ekonomiju. Nasuprot neoklasične ekonomije, koja se bavila problemima individualnih potrošača i cijena, Kejns je u prvi plan stavio makroekonomsku problematiku, tj. analizu privrede u cjelini i njenih osnovnih agregata nacionalnog dohotka, ukupnog nivoa potrošnje, štednje, investicija, zaposlenosti). Kejns je odbacio Sejov zakon tržišta i ekonomski liberalizam. On odbacuje mogućnost da tržišni mehanizam automatski dovodi do stanja pune zaposlenosti, smatrajući da privreda može biti na raznim nivoima zaposlenosti. Odbacivanjem Sejovog zakona tržišta i opredjeljenja za državnu intervenciju u privrednom životu, kejnsijanstvo se u poređenju sa cjelokupnom klasičnom i neoklasičnom ekonomskom misli javlja kao nova, originalna teorija koja je odredila i novi pravac ekonomske nauke. Budući da je kejnsijanska politika riješila Veliku krizu 1930-tih godina, Kejnsu se obično stavlja u zaslugu spasenje kapitalizma. Osnovni zadatak kejnsijanstva je bio da omogući funkcioniranje kapitalizma pomoću državne intervencije zbog čega se o ovom pravcu govori kao o najznačajnijoj teoriji regulirajućeg kapitalizma. Kejnsovo učenje proizvelo je tzv. kejnsijansku školu makroekonomske misli koja se, uz doprinose njegovih nastavljača – kejnsijanaca, bavi razmatranjem agregatne tražnje, prvenstveno fiskalnim politikama radi smanjenja nezaposlenosti i poticanja ekonomskog rasta.

142

S. Polovina, Đ. Medić, ibid. 205

U Kejnsovoj makroekonomskoj analizi, koja je prevashodno analiza zaposlenosti i nezaposlenosti, s obzirom na vrijeme u kojem je nastala (Velika kriza 30-ih godina), država je posmatrana kao faktor koji treba, posredstvom mjera fiskalne i monetarne politike, da omogući povećanje efektivne tražnje sve do punog korišćenja raspoloživih proizvodnih resursa. Ključne postavke kejnsijanske teorije i politike su: ● u kratkom roku proizvodnju i zaposlenost, odnosno ekonomski rast, dominantno determinišu faktori na strani tražnje; ● mjere monetarne i fiskalne politike se upotrebljavaju za suzbijanje inflacije i nezaposlenosti. U pokušajima da se spoje pozitivne strane kejnsijanske makroekonomske teorije i neoklasične maršalijanske mikroekonomije, tj. da se na nivou makroekonomije prilagodi Kejnsovo izvorno učenje i uključi u klasično stanovište, 60-ih godina XX stoljeća pravi se tzv. neoklasična sinteza. Doprinose daljem razvoju kejnsijanske ekonomije dali su Pol Samuelson (Paul Samuelson, nobelovac 1970.), Robert Solou (Robert Solow, nobelovac 1987.), Džejms Tobin (James Tobin, nobelovac 1981) i Džon Hiks (John Hicks, nobelovac 1972.).

MONETARIZAM Monetarizam se javlja 1960-ih i 1970-ih godina kao antiteza kejnsijanstvu. Osnivač monetarizma je jedan od najčuvenijih američkih i svjetskih ekonomista, nobelovac Milton Fridman (M. Friedman, 1912.-2006.), profesor Univerziteta u Čikagu i osnivač čikaške monetarne škole. Monetarizam je prva kontrarevolucija usmjerena prema kejnsijanskom intervencionizmu. Monetaristi su protivnici državne intervencije i insistiraju na stavu da je tržišna ekonomija samoregulirajuća, te da je privreda, dugoročno posmatrano, u ravnoteži. Ekonomiju treba prepustiti djelovanju tržišnih snaga, a država ne treba da se miješa u ekonomske procese. Monetarizam posebno insistira na adekvatnom ponašanju fiskalnog i monetarnog sektora. U okviru fiskalnog sektora ne prihvata se deficitno finansiranje i neuravnotežen budžet jer to već znači da se država miješa u ekonomsku aktivnost i da ometa mehanizam tržišnog usklađivanja. Smatrajući da državno prisustvo u privredi potiče ekonomsku nestabilnost, monetaristi zahtijevaju čvrsta pravila dugoročnog rasta količine novca u opticaju, ovisno o kretanju ekonomskog rasta. Ova makroekonomska škola polazi od toga da su promjene ponude novca primarni izvor fluktuacija realnog GDP-a i inflacije. Zbog toga se zalažu za stabilnu i dugoročnu monetarnu politiku i konstantnu stopu monetarnog rasta, s obzirom da brz rast novca dovodi do inflacije, a spor rast novca do recesije.

206

Ističu još da intervencionistička uloga države za koju se zalažu kejnsijanci, dovodi do fluktuacije u ponudi novca što prouzrokuje makroekonomske probleme (stagnaciju, recesiju itd.), tj. fluktuacije u privrednim kretanjima. Stabilna ponuda novca je ta koja po monetaristima, obezbjeđuje makroekonomsku stabilnost privrede.

TEORIJA EKONOMIJE PONUDE Teorija ekonomije ponude (Supply-side economics) u centar svoje analize stavlja agregatnu tržišnu ponudu, tj. proizvodnju dobara, što je suprotno učenju kejnsijanizma koji primat daje agregatnoj tražnji. Zagovornici ekonomije ponude (od kojih su najvažniji: Mandel, Artur Lafer, J. Vaniski, P.C. Roberts) naglašavaju potrebu podsticanja ponude čime se reguliraju privredna kretanja i postižu antiinflacioni efekti. Sve do 60-ih godina XX stoljeća smatralo se da se inflacija javlja u uslovima pune zaposlenosti i to kao rezultat pretjerane tražnje. Ekonomska praksa, međutim, tada upoznaje stanje stagflacije, tj. istovremeno postojanje visoke inflacije i visoke nezaposlenosti. Pristalice ekonomije ponude smatraju da rješenje ne treba tražiti na strani tražnje (kao što to rade kejnsijanci), već na strani ponude (proizvodnje) davanjem što više slobode privatnoj inicijativi i privatnom poduzetništvu, što bi doprinijelo većem zapošljavanju i smanjivanju inflacije (reafirmiranje ideja klasičnih ekonomista A. Smita i Ž. B. Seja). Dakle, u inflatornim uslovima kada su novčani fondovi veći od robnih, rješenje nije u smanjenju tražnje, već u povećavanju ponude. Putem povećavanja ponude treba da se dostigne stanje ravnoteže. Podsticanje ponude (privatnog poduzetništva) se, po njima, postiže, prevashodno smanjivanjem poreskih opterećenja. To znači da se oni zalažu za državnu intervenciju, ali ograničenu, koja bi se u praksi svela na određene mjere fiskalne politike. Niske poreske stope bi imale višestruki značaj: dovele bi do podsticanja poduzetništva i privatne inicijative, povećanja proizvodnje i zaposlenosti, ublažavanja sektorskih disproporcija, privlačenja inostranog kapitala itd. Počinje se koristiti krajem 1970-ih godina najprije u SAD, a, potom, i u ostalim zemljama. Osnovne karakteristike teorije ekonomije ponude su: ● odstupanje od kejnsijanske politike upravljanja tražnjom, ● stavljanje akcenta na motivaciju i efekte ponude, ● zalaganje za smanjenje poreza. Teorija ekonomije ponude se zasniva na tzv. Laferovoj krivulji (Leffer Curve), koja pokazuje odnos između poreskih stopa i poreskih prihoda. Njena ključna poruka je da niže poreske stope donose više poreske prihode. 207

Prekomjerno povećavanje poreskih stopa može dovesti do opadanja ukupnih poreskih prihoda zbog destimuliranja proizvodnje (tj. prestanka proizvodnje ili skrivanja od poreskih obaveza, što u oba slučaja dovodi do smanjivanja ukupnih poreskih prihoda). Slijedi da državna vlada treba da optimizira visinu poreske stope, tj. da je odredi na nivou koji nije niti prenizak da ne obezbijedi dovoljno poreskih prihoda niti previsok da destimulira preduzetničke aktivnosti.143 Slika 45. Laferova kriva Laferova kriva pokazuje da: ● Porezna stopa od 0 % i 100% ne donose ni nikakve poreske prihode; ● Sa poreskom stopom od 45 % prihodi su najveći (tačka A); ● Do tačke A svako povećanje poreskih stopa donosi veće poreske prihode. Iznad tačke A svako dalje povećanje poreskih stopa destimulira preduzetničke aktivnosti, što vodi smanjenju poreskog prihoda

Iz relacije prikazane zavisnosti poreskog prihoda od poreske stope proizilazi zaključak pristalica ekonomije ponude da pretjerano visoke stope poreza i intervencija države u privredi dovode do stagflacionih tendencija (vidjeli smo da je staglacija istovremena pojava nezaposlenosti i inflacije).

TEORIJA RACIONALNIH OČEKIVANJA Teorija racionalnih ili Nova klasična škola očekivanja se razvila iz monetarizma tokom 1970-ih i 1980-ih godina. Središnji fokus je na odnosu ekonomskih subjekata (pojedinaca i preduzeća) prema promjenama u budućnosti odnosno očekivanjima. Teorija racionalnih očekivanja, kao i monetaristička teorija, naglašava samoregulirajući karakter tržišne privrede koji isključuje aktivnu ulogu države. Predstavnici ove škole (R. Lukas, T. Sargent, N. Voles, R. Baro) polaze od racionalnih očekivanja (rational expectations) – pretpostavke da se ekonomski subjekti uvijek ponašaju ekonomski racionalno, s obzirom da na osnovu tržišno dobijenih informacija formiraju svoja očekivanja, planiraju svoju ekonomsku aktivnost i nepogriješivo anticipiraju mjere ekonomske politike. To pretpostavlja da ekonomski subjekti u potpunosti poznaju strukturu i tokove nacionalne ekonomije i da su im sve relevantne informacije dostupne. Racionalno ponašanje pojedinaca znači da su i njihova očekivanja Laferova kriva (Artur Leffer) je primijenjena u poreznoj (fiskalnoj) politici američkog predsjednika R. Regana. 143

208

racionalna, te državna intervencija nije potrebna. Predstavnici ove škole smatraju da je privreda uvijek na nivou pune zaposlenosti. Razlikuju se dvije vrste očekivanja: adaptivna i racionalna. Adaptivna očekivanja se odnose na očekivanu promjenu inflacije ovisno o prethodnim iskustvima. Za razliku od adaptivnih, racionalna očekivanja koriste sve relevantne informacije (i o predhodnim i o očekivanim promjenama). Polazne premise Teorije racionalnih očekivanja su:144 ● sva tržišta se „čiste“ trenutno i istovremeno (ponuda i tražnja su uvijek jednake, a cijene i najamnine se određuju na konkurentan način); ● tržišni učesnici se ponašaju racionalno koristeći sve raspoložive informacije u donošenju svojih odluka; ● eventualna nestabilnost (ciklična kretanja) u privredi proistječe iz kratkoročnih zabluda ekonomskih subjekata, koje nastaju zbog njihovog raspolaganja s ograničenim informacijama (samo o predhodnim promjenama). Dakle, Teorija racionalnih očekivanja polazi od potpune konkurencije, potpunih prognoza i potpunih informacija koje su uvijek dostupne tržišnim učesnicima. To omogućava da se tržišni učesnici uvijek racionalno ponašaju, pa i kada se pojave nestabilnosti u privredi, one su kratkotrajne i uglavnom su rezultat zabluda pojedinaca a dolaze usljed njihovog neraspolaganja adekvatnim i relevantnim informacijama.

R. Lucas, Some International Evidence on Output – Inflation Trade offs, American Economic Rewiew, sep. 1973. 144

209

Razvojno stablo ekonomije ● Rodoslov ekonomske nauke prema Samuelsonu

● Ideološko-politički sadržaji savremenih ekonomskih teorija

Tabela savremene ekonomije Socijalistiradikalni

Neokejnsijanci

Krajnja ljevica

Lijevo od centra

Kejns

Neoklasične sinteza kejnsijanske orijentacije

Monetaristi neoklasičari Krajnja desnica

Centar

Desno od centra Izvor: P. Davidson, Postkejnzijanska ekonomija: rješavanje krize ekonomske teorije, “III Program“ Radio sarajevbo, br. 57.58, 1997, str. 93-112.

LITERATURA 210

Aristotel (1990), Politika, I knj. Školska knjiga, Zagreb. Babić, M. (1981), Mikroekonomska analiza, «Narodne novine», Zagreb. Bajec, J., Joksimović Lj. (1998), Savremeni privredni sistemi, Univerzitet u Beogradu, Ekonomski fakultet, Beograd. Benić, Đ. (1996), Osnovi ekonomije, Školska knjiga, Zagreb. Bogunović, A., Sharma, S. (1995), Narodno gospodarstvo, Zagreb. Bowles, S., Edwards, R. (1991), Razumijevanje kapitalizma, Školska knjiga, Zagreb. Cerovac, M. (1980), Povijest ekonomskih doktrina i tendencija u razvitku suvremene ekonomske teorije, Sveučilište u Osijeku, Osijek. Černe, F. (1966), Tržište i cijene, Informator, Zagreb. Demokratija i ljudska prava (2002), zbornik radova, Sarajevo. Dictionary of Economics (1993), Harper Collins Publishers, Glasgow. Đukić, Petar (1990), Osnovi ekonomije, Tehnološko-metalurški fakultet Beograd. Ekonomska enciklopedija (1984), Savremena administracija, Beograd. Ekonomski leksikon (1975), „Savremena administracija“, Beograd. Ekonomski leksikon (1995) Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ i Masmedija, Zagreb. Friedman, M. (1953), Essays in Positive Economics. Friedman, M. (1984), Market or Plan, The Centre for Rescarch into Communist Economies, London. Fukyama, F. (1995), Trust, The Social Virtues and the Creation of Prosperity, Hamish Hamilton, London Galbraith, J.K. (1981), Novac, Zagreb. Galbraith, J.K. (1995), Ekonomija u perspektivi, MATE, Zagreb. Gregori, P., Suart, R. (1992) Comparative Economic Systems, Houghton, Boston. Hatibović, Dž. (2003), Ekonomski razvoj, Ekonomski fakultet Univerziteta u Bihaću. Hodžić, K. (2004), (Re)privatizacija i globalizacija, Forum „Bosna“, Sarajevo. Hodžić. K., Čejvanović, F., Kapić, R., Tatić, K. (2009), Teorija tržišta i cijena, Institut za poljoprivredu i ekonomiku, Beograd i Fakultet za poslovni menadžment Mostar. Ilić, B. (1995), Politička ekonomija i/ili ekonomika u savremenom društvu, u zborniku: „Aktuelna pitanja savremene političke ekonomije“, Savremena administracija, Beograd. Ivanić, M. (1999), Principi ekonomije, Banja Luka. Kapić, R. (2003), Mikroekonomija, ECON, Tuzla. Keynes, J. M (1936), The General Thory of Empoyment, Interest and Money, Macmillan, London. Kornai, J. (1992), The Socialist System, The Political Economy of Communism, Princeton University, Princeton. Krugman, P, Wels, R (2004), Microeconomics, New York. Kukić, Slavo, (2004), Sociologija, Teorija društvene strukture, Sarajevo, Publishing, Sarajevo. Labus, Miroljub (2003), Osnovi ekonomije, Beograd. Lipsey, R.g. (1989), An Introduction to Positive Economics, London. Mankiw, N.G. (2004), Principles of Economics, Harcourt College London. Napoleoni, C. (1981), Ekonomska misao dvdesetog stoljeća, CEKADE, Zagreb. 211

Pilić-Rakić, Vera (1990), Savremena ekonomska teorija u Americi, EKOPRES, Beograd. Pindyck, R.S, Rubinfeld, D.L. (2001), Microeconomics, Prentice Hall, New York. Pjanić, Z. (1965), Savremene buržoaske teorije vrednosti i cena, Institut društvenih nauka, Beograd. Polovina, S., Medić, Đ. (2002), Osnove ekonomije (priručnik za studij ekonomije uz udžbenik P.Samuelsonu – W. Nordhaus, Ekonomija), „Medinek“, Zagreb. Popov, Đ., Stanković, F. (2000), Osnovi ekonomije, Beograd. Robbins, L. (1932), An Essay on the Nature and Significance of Economic Science, Mac Millan, London Robinson, J., Eatwell, J. (1981), Uvod u suvremenu ekonomiju, CKD, Zagreb. Samuelson, P. (1969), Ekonomija: uvodna analiza, sedmo izdanje, „Savremena administracija“, Beograd. Samuelson, P. A., Nordhaus, W.D. (2000), Ekonomija, XV izd., MATE, Zagreb. Samulson, P., Nordhaus, W. (1992), Ekonomija, 14. izdanje, MATE, Zagreb. Schumpeter, J.A. (1947), Capitalism, Socialism and Democracy, Harper, New York. Schumpeter, J.A. (1975), Povijest ekonomske analize, I, Informator, Zagreb. Sekulović, M., Kitarović, D., Cvetanović, S. (1997), Makroekonomija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd. Senford, C., Bradbury, B. (1987), Case Studies in Economics, Longman. Sharma, S. (2002), Economics does Matter: About Economics and Economists, Zagreb. Šebić, Fahrudin (2004), Uvod u ekonomiju, Sarajevo. Stiglitz, J. E. (2004), Ekonomija javnog sektora, Beograd. Stojanović, I. (1995), Mikroekonomska teorija cena, „Savremena administracija“, Beograd. Šoškić, B. (1986), Razvoj i osnove savremene ekonomske misli, „Savremena administracija“, Beograd. Vilogorac, E. (2001), Uvod u Ekonomiju, Ekonomski fakutet Univerziteta u Sarajevu Web stranica „Bankarstvo na internetu.“ Woolf, E. at al. (1987), Economics, Hutchinson, London.

POJMOVNIK Alokacija resursa

Raspoređivanje resursa (faktora proizvodnje) 212

(Resource allocation) Alokacijska efikasnost (Allocative eficiency)

Apresijacija valute (Appreciation of a currency)

Amortizacija (Depreciation /of an asset)

Aukcija (Auctions) Berza (Stock market, exchange)

Bruto domaći proizvod (Gross domestic product –GDP)

Bruto društveni proizvod (Gross National Product –GNP)

Budžet (Budget) Carina (Tariff, tax) Cijena (Price) Čikaška škola ekonomije (Chicago School of Economic)

između mogućih korisnika da bi se proizvela finalna dobra i usluge. Označava se još i kao Pareto efikasnost a izražava stanje u kome se ne može povećati korisnost ili zadovoljstvo nekog pojedinca a da se ne smanji korisnost ili zadovoljstvo drugog pojedinca. Rast vrijednosti valute jedne zemlje izražen tečajem druge valute. Izraz se upotrebljava kako bi se označila precijenjenost neke valute a uvodi se kako bi se jeftinijim uvozom stimulirao domaći ekonomski razvoj. Trošak nastao smanjivanjem vrijednosti nekog sredstva na osnovu očekivanja da će to sredstvo smanjivati svoju upotrebnu vrijednost korištenjem, zastarjevanjem ili uništavanjem. Posebno oreganizirano tržište za javnu prodaju različitih proizvoda putem nadmetanja. Institucionilizirano i tehnički oblikovano mjesto na kome se trguje vrijednosnim papirima, devizama ili tipiziranom robom, po unaprijed utvrđenim pravilima trgovanja. Jedna od najznačajnijijih tržišnih institucija. Ukupna vrijednost proizvedenih finalnih količina svih dobara i usluga u toku određenog perioda (obično jedna godina) u jednoj zemlji. Nominalni GDP umanjen za inflaciju predstavlja realni GDP. Ukupna vrijednost proizvedenenih količina dobara i usluga u toku dređenog perioda (obično jedna godina) u jednoj privredi. GNP se dobija dodavanjem GDP-u prihoda od ulaganja u inostranstvu i oduzimanjem plaćanja strancima za njihova ulaganja. Plan prihoda i rashoda (države, uže teritorijalne jedinice ili preduzeća), obično izražen za period od godinu dana. Dažbina (porez) koja se plaća za uvezenu robu u neku zemlju. (1) Novčani izraz vrijednosti robe/usluga, formiran međuutjecajem ponude i tražnje roba/usluga; (2) Novčani trošak robe, usluga ili imovine. Skupina ekonomista koji vjeruju da su efikasna samo ona tržište koja su slobodna (konkurentna). Najistaknutiji predstavnici su: Henry Simons, F.A. Hayek i Milton 213

Deflacija (Deflation) Depresijacija valute (Depreciation of a currency) Devalvacija (Deflation) Devizni tečaj (Foreign excange rate) Dionica (Share)

Dobitak (dobit) (Yield)

Dohodak (Income) Država blagostanja (Welfare state)

Državni intervencionizam (State interference)

Društvena podjela rada (Division of labour)

Društvena reprodukcija (Social renenjel) Duopol (Duopoly) Efektivnost

Friedman. Snižavanje općeg nivoa cijena koje vodi rastu kupovne moći novca. Obezvređivanje novca koje se izražava padom kupovne moći novca na domaćem tržištu (najčešće povezano sa inflacijom). Zakonsko smanjivanje vrijednosti nacionalne valute u odnosu prema drugim valutama (suprotna pojava je revalvacija). Odnos ili cijena novca jedne zemlje koja se mijenja za valutu druge zemlje. Hartija od vrijednosti, nastala po osnovu udjela u dioničarskom društvu. Na osnovu vlasništva nad dionicom stiče se pravo učešća u dobiti kroz dividendu. (1) U računovodstvu: razlika između ukupnih prihoda i ukupnih rashoda; (2) U ekonomskoj teoriji: razlika između prihoda i punog oportunitetnog troška resursa uključenih u proizvodnju. Tok nadnica, kamata, dividendi i drugih primitaka koji pritječu pojedincu preduzeću ili nacionalnoj privredi tokom određenog perioda. Osnova za stvaranje bogatstva. Savremena država mješovite ekonomije koja svojom ekonomskom politikom mijenja tržišnu raspodjelu dohotka u interesu obezbjeđenja blagostanje ukupnog stanovništva. Djelovanje države u odnosu na ekonomske tokove. Vezuje se uz te oriju i prijedloge J.M. Kejnsa, koji je prvi elaborirao ulogu države u rješavanju problema efektivne tražnje, štednje, investicija, zaposlenosti, ekonomskog rasta i socijalnih pitanja. Profesionalno opredjeljenje ljudi da se trajno, ili za duži period bave određenom vrstom aktivnosti. Podjela rada može biti opća (podjela na osvne privredne oblasti), posebna (podjela rada grane) i pojedinačne (podjela u okviru jednew grane). Kontinuelni proces obnavljanja proozvodnih aktivnosti. Sastoji se iz faza: proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje. Tržišna struktura u kojoj postoje samo dva prodavca. U slučaju dva kupca govorimo o duopsonu. Američki princip «raditi prave stvari». Mjeri 214

(Effectiveness) Ekonometrija (Econometrics) Ekonomija obima (Economies of scale) Efikasnost (Efficency)

Ekonomija (Economy)

Ekonomika (Economics)

Ekonomska politika (Economic policy)

Ekonomičnost (Thrift)

Ekonomika ponude (Supply-side economiscs)

Ekonomski rast (Economic growth) Ekonomski razvoj (Economic divelopment)

Ekonomski sistem (Economic system)

se po osnovu ostvarivanja prihoda na tržištu i prilagođavanja ponude zahtjevima tržišta. Ekonomska disciplina koja upotrebljava metode statistike da bi izrazila ekonomske veze. Ekonomija velikih serija, zona proizvodnje u kojoj u dugom roku jedinični ili prosječni ukupni troškovi opadaju. Upotreba resursa na način dostizanja maksimalne koristi uz date utroške i tehnologiju (princip «raditi bolje nego što se radi»). Sinonim za alokacijsku efikasnost. (1) Opći naziv za ekonomsku nauku u cjelini; (2) Sinonim za privredu. Naziv ekonomija vodi porijeklo od grčke riječi oiconomija = upravljanje kućom, domaćinstvom, gradom. Naziv za ekonomsku nauku koji je uveo u upotrebu A. Maršal (1890.) umjesto dotadašnjeg naziva politička ekonomija, a koja proučava kako se proizvode oskudna dobra i raspodjeljuju među ljudima. Sistem ekonomskih mjera i instrumenata koje država poduzima da bi osigurala ekonomski razvoj i opće ekonomske ciljeve (ekonomski rast, stabilne cijene, visoku zaposlenost i pozitivan/uravnotežen vanjskotrgovinski i platni bilans. Ekonomski princip poslovanja koji nalaže proizvodnju uz minimiziranje utrošaka. Izražava se kao koeficijent (e) iz odnosa ukupnog prihoda i ukupnih troškova (kod e>1 poslovanje je ekonomično; e<1 neekonomično; e=1 na granici ekonomičnosti). Ekonomska teorija i politika, primjenjivana 1980-ih godina u USA za vrijeme R. Regana, koja naglašava ulogu fiskalne politike, tj. smanjenja poreza kako bi se stimulisale investicije i porast ponude. Rast ukupne proizvodnje jedne zemlje u toku određenog vremena. Obično se mjeri kao godišnja stopa rasta realnog GDP-a. Kompleksni prosec ekonomskog rasta praćenog promjenama ekonomske i socijalne strukture društva uz preraspodjelu dohotka i društvene moći. Podsistem ukupnog društvenog sistema, odnosno društveni mehanizam za rješavanje temeljnih ekonomskih pitanja (šta, kako i za 215

Ekonomsko dobro (Economic goods)

Eksternalije (Externalities)

Eksterne disekonomije (External diseconomies) Elastičnost (Elasticity)

Faktori proizvodnje (Factors of production) Fiksni troškovi (Fixed costs) Fiskalna politika (Fiscal policy)

Globalizacija (Globalisation) Granica proizvodnih mogućnosti GPM (Production-possibility frontier – PPF) Gubitak (Deadweight losss) Hartije od vrijednosti – Vrijednosni papiri (Securities) Imovina (Asset) Inferiorno dobro (Inferior good)

koga proizvoditi). Oskudna ili željena dobra (nasuprot slobodnim ili neekonomskim dobrima kojih ima u izobilju) koja se moraju racionisati, obično zaračunavanjem pozitivne cijene. Koristi ili negativne posljedice (troškovi) drugima bez da oni plaćaju (ako imaju koristi) ili im se nadoknađuju troškovi za tu djelatnost. Postoje ako privatne koristi ili troškovi nisu jednaki društvenim troškovima ili koristima. Situacije u kojima proizvodnja ili potrošnja uzrokuju nenadoknadive gubitke objema stranama. Zagađivanje prirode je eksterna disekonomija. Ekonomska reakcija jedne varijable na promjene druge. Iskazuje se kao elastičnost ponude i tražnje na cijene, elastičnost tražnje na dohodak i unakrsna elastičnost. Inputi potrebni za proizvodnju dobara i usluga: rad, zemlja, kapital i preduzetništvo. Dio ukupnih troškova čija veličina ne ovisi o obimu proizvodnje, ostaju isti čak ako je proizvodnja (output) ravna nuli. Dio ekonomske politike koji označava skup državnih mjera i instrumenata usmjerenih na upotrebu javnih (budžetskih) prihoda i javnih rashoda kako bi se dostigle određene stope ekonomskog rasta i stabilnost cijena. Prosec stvaranja jedinstvenog svjetskog tržišta u čijem širenju veliku ulogu imaju multinacionalne kompanije. Krivulja koja pokazuje moguće kombinacije proizvodnje dobara uz i usluga uz punu zaposlenost faktora proizvodnje i datu tehnologiju. Tačke unutar GPM pokazuju neefikasnu upotrebu faktora proizvodnje. Iznos za koji su rashodi veći od prihoda (negativan finansijski rezultat). Predstavlja smanjenje imovine. Finansijski dokumenti o nekom imovinskom pravu kojim se utvrđuju vlasništva nad nekom od tih dokumenata (dionica, obveznica, opcija i sl). Fizičko vlasništvo ili neopipljivo pravo koje ima ekonomsku vrijednost (npr.: novac, oprema, zemlja, patenti, autorska prava i sl.). Dobro niže kvalitete čija potrošnja opada kad dohodak raste, a raste kad dohodak opada. 216

Inflacija (Inflation) Intermedijarna dobra (Intermediate goods)

Investicije (Investments)

Javno dobro (Public good)

Kamata (Interest) Kapital; kapitalna dobra (Capital, capital goods, capital equipment)

Kapitalizam (Capitalism)

Kejsnijanska ekonomija (Keynesian economics)

Kartel (Cartel) Klasična ekonomija (Classical economics)

Opći rast cijena. Stopa inflacije je postotak godišnjeg povećavanja općeg nivoa cijena. Dobra koja su podvrgnuta preradi ili daljem procesuiranju i nisu još dosegla oblik finalnog dobra. Npr. drvo u proizvodnji namještaja ili pamučna pređa u konfekciji. Dio društvenog proizvoda u jednom periodu koji se nije potrošio radi povećavanja proizvodnje u budućnosti. U ekonomskom smislu predstavljaju ulaganja u u materijalna dobra (zgrade, oprema) ili nematerijalna dobra (obrazovanje, istraživanje), a u finansijskom kupovinu vrijednosnih papira i Ako se od ukupnih investicija oduzme amortizacija dobijaju se neto investicije. Dobra čija je upotreba (korist) nedjeljiva i nema suparništva među pojedincima u društvu, bez obzira žele li ili ne pojedinci upotrebljavati to dobro (autoputevi, ulične rasvjete i sl.). Cijena upotrebe novčanog kapitala, odnosno naknada za pozajmljeni novac. (1) U ekonomskoj teoriji jedan od tri faktora proizvodnje (rad, zemlja, kapital) koji se upotrebljava u proizvodnji drugih dobara (kapitalna dobra); (2) U finansijama i računovodstvu: ukupan iznos novca koji su uplatili dioničari preduzeća, a zauzvrat dobili dionice. Poseban društveno-ekonomski sistem «u kojemu se proizvode robe radi profita upotrebom kapitalnih dobara u privatnom vlasništvu i najamnog rada». Ekonomska teorija, nastala u djelu Đ.M. Kejnsa (1936.) i razrađivana u djelima kasnijih kejnsijanaca. Negira mogućnost klaičnog učenja o automatskoj tržišne ravnoteže uz pinu zaposlenost i djelovanja Sejovog zakona tržišta. Tržišta su po prirodi nestabilna pa se mora djelovati fiskalnom i monetarnom politikom na nivo agregatne tražnje i tako uticati na ravnotežu. Skupina preduzeća koja proizvode slične proizvode i sporazumno povećavaju tržišne udjele i podižu cijene. U SAD-u su zabranjeni. Ekonomska teorija o liberalnoj ekonomiji; zasniva se na punoj slobodi ekonomskog djelovanja i političkog života. Osnovao ju je 217

Konkurentnost (Competitivenes)

Korisnost (Utility) Laisser faire

Liberalizam (Libertarianism)

Ljudski kapital (Human capital) Makroekonomija (Macroeconomics)

Marginalizam - Marginalistička škola (Margionalism)

Marginalna korisnost (Marginal utility)

A. Smit (1776.) a potom razvijali D. Rikardo, T. Maltus i J. S. Mill. Vjerovali su u tržište kao idealni mehanizam za najefikasniju alokaciju resursa i obezbjeđenje pune zaposlenosti. Sposobnost preduzeća da se takmići sa ostalim preduzećima – konkurentima na tržištu. Osnovne pretpostavke za djelovanje konkurencije su slobodno tržište i profit kao cilj proizvodnje. Ukupno zadovoljstvo koje uzrokuje potrošnja roba i usluga. Liberalna maksima kojom se traži uklanjanje države iz ekonomskog života (doslovni prevod s francuskog: «pustite nas na miru») i prepusti ga slobodnom preduzetništvu ekonomskih subjekata. Izvorna ideologija građanskog društva, nastala tokom XVIII st. kao posljedica težnji naprednog građanstva da ostvari svoja politička prava, ukine privilegije i samovolju vlasti. U ekonomskoj teoriji i politici naglašava važnost ekonomskih sloboda po kojima ljudi trebaju slijediti sopstvene poslovne interese. Najvažniji ekonomski predstavnici A. Smith, M. Friedman, J. Buchanan. Ljudi s potrebnim vještinama i obrazovanjem, ličnim osobinama i motivacijom koji upotpunjuje organizacijsku strukturu. Područje ekonomske teorije i analize, koje je razvio J.M. Keynes, 1936., a koji se bavi ponašanjem ekonomije kao cjeline, i to preko analize, ponašanja i kretanja ekonomskih agregata jedne zemlje: GDP, zaposlenosti, investicija, uvoza-izvoza, itd. Pravac ekonomske misli afirmiran od 70-ih godina XIX st., čiji su osnivači: K. Menger, V.S Jevons i L. Valras. Istražuje marginalne (graničnih, dodatne) jedinične ekonomske veličine i temelji se na dva osnovna principa: principu marginalne korisnosti i marginalne produktivnosti. Dodatna korisnost, koja pojedincu obezbjeđuje posjedovanje posjednje jedinice nekog dobra. Sa svakom dodatnom jedinicom marginalna korisnost je manja. Najznačajniji faktor u ovom shvatanju jeste potrošač i 218

Marginalna sklonost potrošnji (Marginal propensity to consume) Marginalna sklonost štednji (Marginal propensity to save) Merkantilizam (Mercantilism)

Mikroekonomija (Microeconomics)

Monetarizam (Monetarism)

Monopol (Monopoly) Monopolistička konkurencija (Monopolistic competetion)

Najamnina (wages) Nesavršena konkurencija (Imperfect competition)

njegovo subjektivno osjećanje korisnosti. Dio svake dodatne novčane jedinice dohotka koji ide na potrošnju – iznos dodatne potrošnje nastale kao rezultat dodatne jedinice dohotka. Dio svake dodatne novčane jedinice dohotka koji ide na štednju – nastaje kao rezultat dodatne jedinice dohotka. Prva vladajuća ekonomska škola i politika od kraja XV do druge polovine XVII st., koja zagovara širenje kapitalizma i stvaranje društvenog bogatstva po osnovu intervencije države vanjske trgovine. Područje ekonomske teorije i analize koji se bavi ponašanjem pojedinačnih ekonomskih subjekata u korišćenju ograničenih resursa. Vezuje se za pojavu i razvoj marginalističkog pravca ekonomske misli, čiji je osnivač bio Jevons (1835.-1882.). Ekonomska teorija (škola) koja čini prvu kontrarevoluciju prema kejnsijanskom intervencionizmu. Monetaristi smatraju da je tržišna ekonomija samoregulirajuća i da država ne treba da se miješa u ekonomske procese. Budući da glavni uzrok ekonomskih kolebanja vide u ponudi novca, smatraju da kratkoročno ponuda novca može djelovati na proizvodnju i cijene i da je najbolja ekonomska politika ona sa stabilnim rastom ponude novca. Glavni predstavnik je čikaški profesor M. Friedman, nobelovac za 1976. Tržišna struktura u kojoj postoji samo jedno preduzeće na strani ponude. Stanje samo jednog kupca («kupćev monopol) je monopson. Tržišna struktura u kojoj sudjeluje mnogo prodavaca koji nude dobra za zadovoljenje iste potrebe ali sa diferenciranim proizvodima (različite vrste mirisa, dnevne novine) što im daje prednost u odnosu na konkurente. Imaju uticaja na cijene, naročito u kratkom roku. Cijena radne snage određena odnosima ponude i tražnje za radom, te kolektivnim ugovorima. Tržišna struktura u kojoj ekonomski subjekti mogu uticati na visinu cijena (suprotna je savršena konkurencija u kojoj niko ne može uticati na cijene). Oblici nesavršene konkurencije su: monopoli (monopsoni), 219

Nevidljiva ruka (Invisible hand)

Novac (Money) Oportunitetni trošak (Opportunity cost)

Otvorena ekonomija (Open economy) Pareto optimum (Pareto – optimality)

Ponuda (supply) Potrebe (Needs) Potrošač (Consumer) Potrošnja (Consuption) Preduzeće (Enterprise)

Preduzetnik (Enterprenuer)

Preduzetništvo (Enterpreneurship)

oligopoli (oligopsoni) i monopolska konkurencija. Princip koji je uočio A. Smith (1776.) po kome svaki učesnik na tržištu slijedeći svoj vlastiti interes i ne htijući ostvaruje dobrobit čitavog društva. Opće sredstvo razmjene ili plaćanja. Nastaje spontano, kada jedna roba preuzima na sebe funkciju općeg ekvivalenta u razmjeni roba. Trošak koji snosimo ili žrtvujemo kada pravimo izbor ili donosimo odluke, odnosno čini vrijednost dobra ili usluge koju nismo koristili a mogli smo. Nacionalna ekonomija koja sudjeluje u međunarodnoj trgovini dobara i kapitala. Situacija u kojoj nije moguće povećati blagostanje jednog pojedinca a da se istovremeno ne smanji blagostanje nekog drugog pojedinca. Ili situaciji na krivoj proizvodnih mogućnosti na kojoj se ne može dobiti više jednog proizvoda bez smanjenja drugog proizvoda. Određena količina robe koju su ponuđivači spremni da ponude u određenom vremenu po određenoj cijeni. Manifestiraju se u formi zahtjeva pojedinca (potrošača) - tražnje - za dobrima i uslugama na tržištu, čijom se kupovinom može smanjiti ili otkloniti napetost. Osoba koja dobra i usluge upotrebljava za zadovoljenje ličnih potreba. U makroekonomskom smislu ukupno trošenje ekonomskih subjekata na potrošna dobra tokom određenog perioda. Oblik samostalne ekonomske organizacije koja posluje radi ostvarenja sopstvenih poslovnih interesa (zarade), uz uvažavanje principa ekonomskog ponašanja. Osoba koja ima sposobnosti osnivanja, inoviranja i pokretanja ekonomskih aktivnosti na vlastiti rizik. Preduzetnici su nadareni preduzetničkim duhom; uočavaju šanse za nove poslovne poduhvate koje drugi poslovni ljudi ne vide ili za njih nisu zainteresirani. Po Šumpeteru, rodačelniku preduzetništva, «preduzetništvo je naziv za aktivnosti koje se sastoje u izvođenju inovacija, a pojedinci koji nose te aktivnosti su preduzetnici.» U njegovoj interpretaciji kapitalizma 220

Privatizacija (Privatisation)

Produktivnost (Productitivity) Profit (Profit, returns)

Radna snaga (Labor force) Radna teorija vrijednosti (Labor theory of value) Raspoloživi dohodak (Disposible income) Ravnotežna cijena (Equilibrium price) Razmjena (Exchange) Recesija (Recession) Renta (Rent) Rentabilnost (Rentability) Roba (Commodity, goods) Savršena konkurencija (Perfect competition)

Slobodna dobra (Free goods)

preduzetnik ima najznačajnije mjesto, budući da upravo preduzetnik razvija kapitalizam tako što revolucionira promjene u proizvodnji tehnološkim, organizacionim ili marketinškim inovacijama. Proces vlasničke transformacije; pretvaranje (prodaja) državne svojine u privatnu. Najvažniji dio u paketu ekonomske tranzicije bivših socijalistički zemalja. Pravilo koje nalaže maksimiziranje fizičkih rezultata proizvodnje po jedinici angažiranog rada. (1) Razlika ukupnih prihoda i ukupnih troškova (računovodstveni profit); (2) Razlika prihoda od prodaja i cjekupnog oportunitetnog troška Sve osobe starije od 16 godina (u USA), odnosno 18 godina (u većini drugih zemalja) koje su zaposlene ili nezaposlene. Ekonomska teorija koja vrijednost robe određuje količinom rada za njenu proizvodnju. Njeni tvorci su A. Smith, D. Rikardo i K.Marx. Dohodak umanjen za poreze. Na nivou makroekonomije jednak je GNP umanjenom za poreze, štednju (akumulaciju) preduzeća i plaćanja države za kamate. Cijena u kojoj se ponuđene i tražene količine robe i usluga na tržištu izjednačavaju. Faza društvene reprodukcije u kojoj se razmjenjuju dobra direktno (trampa) ili indirektno (posredstvom novca). Stanje u kome se realni GDP smanjuje u razdoblju dva ili više uzastopnih tromjesečja. Dohodak od svojine nad zemljištem. Čista ekonomska renta je cijena upotrebe komada zemlje u određenom vremenu. Princip maksimiziranja dohotka po jedinici angažovanih sredstava. Dobra koja zadovoljavaju ljudske potrebe a namjenjena su razmjeni na tržištu. Tržišno stanje u kome postoji dovoljan broj ekonomskih subjekata kako na strani ponude tako i na strani tražnje da niti jedno od njih može utjecati na tržišne cijene. Za razliku od ekonomskih dobara - dobra kojih, poput zraka, ima u tako velikim količinama da se njihova upotreba ne mora racionirati, a čija je tržišna cijena jednaka 221

Socijalizam (Socialism) Stagflacija (Stagflation) Tražnja (Demand)

Tranzicija (Transition)

Tranzicijske zemlje Transition countries Tržište (Market)

Tržišne ekonomije (Market economy) Tržišne institucije (Market institution) Tržište kapitala (Capital markets)

Tržišni mehanizam (Market mechanism) Tržište novca (Money market)

Tržišno učešće (Market share)

nuli. Politička i socijalna teorija, politički pokret i društveno-ekonomsko uređenje koji se zasnivaju na društvenom vlasništvom. Pojava istovremenog postojanja visoke nezaposlenosti (stagnacija) i dugotrajne inflacije. Količina roba ili usluga koje su potrošači (domaćinstva, preduzeća) sposobni i spremni kupiti u određenom trenutku po određenoj cijeni. Proces prelaska socijalističkih u tržišne privrede. Čine ga makroekonomska stabilizacija, liberalizacija spoljne trgovine, privatizacija i prestrukturiranje. Zemlje koje su u procesu tranzicije iz socijalističkih (komandnih) ekonomija u kapitalističke (tržišne) ekonomije. (1) Sveukupnost odnosa ponude i tražnje, ekonomski prostor na kome se sučeljavaju ponuda i tražnja robe, određuju količine koje se prodaju i cijene koje postižu; (2) Organiziranje kojim kupci i prodavci međusobno djeluju da bi odredili cijene i količine nekog dobra. Ekonomije u kojima se na pitanja šta, kako i za koga proizvoditi odgovara ponudom i tražnjom na tržištu. Institucije tržišnog karaktera koje predstavljaju oblike tržišnog sučeljavanja ponude i tražnje (berze, sajmovi...) Institucionalno uređena tržišta na kojima se organizira susret ponude i tražnje za različitim oblicima dugoročne finansijske aktive (čiji je rok dospijeća preko jedne godine, poput dionica, dugoročnih obveznica i sl). Mehanizam koji regulira procese u ekonomiji po osnovu alokacije resursa. Spontano reguliše sve procese ponude i tražnje. Djeluje nezavisno od volje ljudi. Institucionalno uređena tržišta na kojima se organizira susret ponude i tražnje za različitim oblicima kratkoriočne finansijske aktive (čiji je rok dospijeća do jedne godine, poput blagajničkih zapisa i komercijalnih papira). Procenat osvojenog ukupnog tržišta koje drži određeno preduzeće. 222

Tržišna cijena (Market price) Troškovi (Costs)

Utrošci (Expenditure) Zakon opadajuće marginalne korisnosti (Diminishing marginal utility law) Zakon opadajućih prinosa (Diminishing returns, law of)

Zakon rijetkosti (Scarity, low of)

Zaposlenost (Employment)

Cijena koja se formira pod slobodnim uticajem tržišne ponude i tržišne tražnje. Finansijski izraz utrošaka u proizvodnji. Ukupni troškovi čine sumu umnožaka utrošaka faktora proizvodnje i njihovih cijena. uT jesu zbir ukupnih varijabilnih i ukupnih fiksnih troškova. Varijabvlini troškovi se mijenjaju ovosno od obima proizvodnje, a fiksni su nezavisni – konstatni u odnosu na obim proizvodnje. Količina nekog od faktora proizvodnje utrošena u procesu proizvodnje Zakon koji govori o tome da marginalna (granična) korisnost nekog dobra opada dok se ono više troši. Zakon koji pokazuje da sa povećavanjem dodatne (marginalne) jedinice inputa, dok se ostali inputi drže konstantnim, obim outputa po jedinici inputa smanjuje. Princip po kome se upotreba ekonomskih dobara, koja su dostupna samo u ograničenoj ponudi, mora racionirati - pomoću cijena ili drugih sredstava. Puno iskorištavanje faktora proizvodnje. Predstavlja jedno od temeljnih zadataka ekonomske politike

223