Noam Chomsky • NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
urednik Davor Velnić
Copyright © 1999 by Diane Chomsky Irrevocable Trust. All rights reserved. Originaly published in English as The New Military Humanism: Lessons from Kosovo by Common Courage Press, P.O. Box 702, Monroe ME 04951, U.S.A.
CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica Rijeka UDK 327.7/.8(497.115) CHOMSKY, Noam Novi militaristički humanizam : pouke Kosova / Noam Chomsky ; < preveo Slobodan Drenovac>. - Rijeka : "Adamić", 2003. Prijevod djela: The new military humanism : lessons from Kosovo. - Str. 7-33: Chomsky i proturječja humanitarne intervencije / Damir Grubiša. Biobibliografske bilješke uz tekst. ISBN 953-219-109-7 100926076
Noam Chomsky
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM Pouke Kosova
Preveo s engleskog Slobodan Drenovac
adamić Rijeka, 2003.
Sadržaj Predgovor Damir Grubiša: Chomsky i proturječja humanitrane intervencije....................................................................7 Bibliografija Noama Chomskoga..................................................................29
Poglavlje 1
"U ime načela i vrijednosti"........................................................... 35 Poglavlje 2
Prije bombardiranja........................................................................ 61 Poglavlje 3
Procjena humanitarne nakane........................................................ 77 3.1
Pokolj u Račku: "Odredišna okrutnost koja stavlja stroj u pogon" ...........................................................79
3.2
Humanitarne brige devedesetih: maleni primjer ............................................................................. 89
3.3
"Humanitarna intervencija"....................................................... 118
Poglavlje 4
Sindrom poricanja ....................................................................... 129 Poglavlje 5
Diplomatski zapisi
157
Poglavlje 6
Čemu sila? ................................................................................... 189 Poglavlje 7
Svjetski poredak i njegova pravila ..............................................211 Poglavlje 8
Gledano unatrag .......................................................................... 221
Predgovor
Chomsky i proturječja humanitarne intervencije
I. Noam Chomsky jedan je od najznačajnijih i najutjecajnijih lingvista dvadesetog stoljeća: ovaj status mu velikodušno podaruje J. Lechte u svo jem izboru pedeset ključnih suvremenih mislilaca, od strukturalizma do postmodernizma.1 No Chomsky je podjednako etabliran i među klasicima političke misli. R. Benewick i P. Green ga svrstavaju i među najznačajnije političke mislioce dvadesetog stoljeća. Izbor reprezentativnih primjera je u ovom slučaju nešto širi i obuhvaća 174 politička mislioca sa svih kon tinenata i svih razina poznatosti, od političara-praktičara do političkih fi lozofa koji su profilirali glavne političke ideje stoljeća i time obilježili epohu.2 I dok se svi kritičari više-manje slažu o njegovom statusu među ling vistima, ne dijele svi kritičari podjednako ocjenu o Chomskyjevom značaju u političkoj misli. Dok je na području lingvistike Chomsky zaslužio laska vu ocjenu "Einsteina moderne lingvistike", njegov je doprinos političkoj misli ipak kontroverzan. Navest ćemo jedno ne baš oduševljeno mišljenje koje prema Chomskome odražava tipični mixed feelings cocktail - koktel pomiješanih osjećaja. Kao što primjećuje prestižni New York Times, Chom sky je dokazano najvažniji živi intelektualac - pa kako onda može pisati takve besmislice o međunarodnim odnosima i vanjskoj politici? S druge
1
J. Kechte, Fifty Key Contemporary Thinkers: From Structuralism to Postmoder nism, Routledge, London and New York, 2001. (I. izdanje 1994.), str. 45-49.
2
R. Benewick, Ph. Green, Twentieth-Century Political Thinkers, Routledge, Lon don and New York, 1998. (I. izdanje 1992.), str. 41-44.
8
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
strane, Los Angeles Times će napisati da je Noam Chomsky glas vapijućeg u pustinji, ali ga nitko ne sluša.3 Pogledamo li pak, makar i letimično, Chomskyjevu produkciju iz pod ručja politike tada ćemo moći odmah lako izdvojiti njegove glavne preoku pacije: kritiku devijacija i svih neuralgičnih točaka američke demokracije i američke vanjske politike. Naizgled su njegovo bavljenje lingvistikom s jedne strane i politikom s druge, dvije zasebne sfere interesa: no ispod po vršine pažljivijom analizom uočit ćemo intrinzičnu vezu koja spaja njegovu rigoroznu lingvističku ekspertizu s bavljenjem američkim društvom i veli kim temama globalne politike. Chomsky je gotovo slučajno nabasao u polje lingvistike. Rođen u Philadelphiji 1928., odrastao je u miljeu ortodoksnog židovstva: otac, koji je napustio Rusiju 1913. nakon jednog od mnogih pogroma, bio je učitelj heb rejskog jezika i kulture; majka, litvanska Židovka, također je poučavala u židovskoj školi. Sazreo je u antisemitskoj atmosferi provincijalne Amerike među irskim i njemačkim doseljenicima koji su s priličnim simpatijama do čekali uspon fašizma u Njemačkoj, da bi se otrijeznili tek kada se Njemačka pridružila Japanu nakon napada na SAD u Pearl Harbouru. Prvi javno ob javljeni tekst napisao je s deset godina, o španjolskom građanskom ratu, pokazujući velike simpatije za otpor tadašnje Europe nacističkoj interven ciji u Španjolskoj. Od malena je bio izložen radikalnim i anarhističkim ide jama koje su bile tema rasprave u krugu židovske inteligencije u kojemu se kretao, a posebno je bio prijemčiv za ideje tada popularne anarhističke kri tike boljševizma. Iako odgojen u cionističkom duhu, opredijelio se za kon cepciju dvonacionalne židovsko-palestinske države, a čak je i proveo neko liko godina u jednom izraelskom kibucu, gdje se razočarao u odnosu Žido va prema Arapima kao nižim bićima.4 Po vlastitoj izjavi nije bio previše revan student: studirao je matema tiku i filozofiju, a opredijelio se za lingvistiku tek pred kraj studija, pošto je to bilo najbliže njegovoj želji da nastavi studij hebrejskog, koji je poduča vao da bi se prehranio na sveučilištu Pennsylvania u Philadelphiji. Tu je razvio svoj interes prema lingivistici pod utjecajem Leonarda Bloomfielda, čija je teorija biheviorističkog empirizicizma dominirala u američkoj ling vistici tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Zajedno sa svojim starijim kolegom, kasnije teoretičarem lingvističkog strukturalizma i jed nim od ideologa libertarijanizma Zelligom Harrisom okušao se u lingvistič 3
New York Times, citirano u N. Chomsky, Terrorizing the Neighbourhood - Ameri can Foreign Relations in the Post-Cold War Era, AK Press, Stirling, 1991., str. 5; K. Henrix, "Interview with Noam Chomsky", Los Angeles Times, 2. ožujka 1988.
4
R. F. Barsky, Noam Chomsky: A Life of Dissent, ECW Press, Toronto, 1997., str. 5-17.
PREDGOVOR
9
kim istraživanjima, ali ga je Harris zagrijao i za odnos lingvistike i politike. Od 1951. do 1955. proveo je vrijeme na sveučilištu Harvard kao instruktor, što bi otprilike odgovaralo našem stupnju znanstvenog novaka - asistenta, ali nije mogao dobiti stalni posao jer su Zidovi bili jedva tolerirani na tom sveučilištu. Bilo je to, uostalom, doba makartizma kada je mnogo Židova bilo obilježeno drugom žutom trakom - oznakom "komunističkog simpa tizera". Stoga se Chomsky skrasio na bostonskom MIT-u, Massachussets Institute of Technology, u laboratoriju za elektroniku. Medu tehnolozima i tehničarima Chomsky je pronašao plodnu atmosferu za inovativna istraži vanja i na polju društvenih znanosti. Otada, od 1955., Chomsky radi najpri je kao docent, od 1961. kao redovni profesor a od 1976. dobiva naslov "In stitutskog profesora" lingvistike i društvenih i humanističkih znanosti na MIT-u. Njegov Odsjek za lingvistiku i filozofiju smješten je u trošnoj baraci unutar kampusa, s lošim grijanjem i ventilacijom, ali zato prepunoj užur banih studenata koji se pokušavaju ubaciti na spisak slušatelja izbornih ko legija iz lingvistike ili humanističkih znanosti kod već svjetski poznatog lingvističkog gurua. Chomskoga bije glas već gotovo legendarnog radoholičara: kako svjedoči Morris Halle, njegov kolega i profesor s MIT-a, Chom sky je fanatik rada i "neurotični epsitolarni pisac". Dvoje asistenata poma žu mu samo u obavljanju svakodnevne korespondencije, koja se u posljed nje vrijeme zna popeti i na dvjestotinjak e-mail poruka dnevno.5 Chomsky je 1951. magistrirao s temom o morfo-fonemici modernog hebrejskog jezika: taj je neobjavljeni rad kasnije poslužio njegovom ocu, koji je 1958. godine objavio knjigu Hebrejski - vječni jezik. Njegov doktorat iz 1955. s naslovom Trans formacijska analiza objavljenje dvije godine kas nije, u prerađenoj verziji, pod nazivom Sintaktičke strukture. Nakon toga slijede knjige Tekući problemi lingvističke teorije 1963., Aspekti teorije sin takse 1965., Kartezijanska lingvistika 1966., Pitanja iz teorije generativne gramatike 1966., Jezik i um 1968. i brojne druge koje su proširile njegovu famu u zemlji, ali i u svijetu. U tim svojim ranim dijelima (koja su sva ob javljena do 1969. kada se Chomsky upušta na polje politike i stječe novu famu kritičara američke politike) Chomsky razvija tezu da u ljudskom biću postoje genetski utemeljene strukture koje omogućuju i oblikuju čin go vora, što omogućuje da idealni korisnik jezika može stvarati i razumijeti nove i jedinstvene gramatičke rečenice, a da ih prije toga nije sreo u praksi. Kao rezultat toga, Chomsky pokazuje da konačna i opisiva cjelina transformacijskih pravila čini "kompetenciju" idealnog korisnika jezika i da nje gova kompetencija može generirati gramatičke rečenice. "Performansa",
Isto, str. 25-38; usp. "Profile of Chomsky", The Boston Globe, 19. studenog 1995.
10
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
odnosno uporaba koja je ekvivalentna konačnom broju gramatičkih reče nica koje je proizveo idealni korisnik jezika, pruža dokaz za istraživanje kompetencije, a kompetencija ne implicira svjesno prihvaćanje i invokaciju generativnih pravila, već se mora pojmiti kao ekvivalent načina na koji go vornik djeluje unutar jezika. Rječju, kompetencija je sam uvjet mogućnosti jezika i konstitutivna značajka govornika. Iz ove postavke Chomsky kasni je razvija koncepciju "generativne gramatike", koja je po njemu vrsta ele mentarnog sustava pravila koja rekurzivno definiraju i razvijaju rečeničnu transformaciju. Generativna gramatika je povezana s temeljnom kompe tencijom idealnog govornika, koja omogućuje proizvodnju potencijalno neograničenog broja dobro oblikovanih rečenica. Generativna gramatika je tako po Chomskome definirana kao skup pravila koja definira skup obje kata, za koji se može reći da povratno generira onaj prvi skup. Za genera tivnu gramatiku se isto tako može reći da generira i skup strukturalnih des kripcija, od kojih svaka idealno utjelovljuje dubinsku strukturu, površinsku strukturu, semantičku interpretaciju dubinske strukture i fonetsku inter pretaciju površinske strukture.6 Struktura generativne gramatike sastoji se tako od tri osnovna tipa: prva je gramatika konačnog stanja, koja je linearna, a rečenice se tvore na način jednostavnog izbora od lijeva na desno pri čemu svaki prethodni iz bor ograničuje doseg proizlazećeg izbora; drugo, od gramatike fazne struk ture, koja odgovara klasifikaciji konstitutivnih elemenata površinske struk ture rečenice i bavi se mnogostrukim značenjima u konstitutivnim dijelo vima rečenice; treća je transformacijska gramatika, koja se bavi derivira njem novih konstitutivnih struktura kroz skup pravila zasnovan na hori zontalnom lancu osnovne strukture rečenice i na vertikalnom stablu koji proizlazi iz načina derivacije lanca.7 Chomskyjev doprinos razvoju opće teorije gramatike sastoji se baš u razvitku koncepcije transformacijske gramatike, koja je jača od gramatike fazne strukture, a obje su moćnije od gramatike konačnog stanja. Samo transformacijska gramatika može derivacijom izvesti osnovna konstitutiv na pravila idealnog govornika-slušatelja. Transformacijska gramatika tvori tako pravila kompetencije, koja odgovaraju pojmu "dubinske strukture".
6
N. Chomsky, Language and Mind (u kojem su objavljeni ranije objavljeni radovi i gdje je autor pregnantno rezimirao svoju koncepciju), Harcourt, Brace Jovanovich, New York, 1968. Usp. J. McGilvray, Chomsky: Language, Mind and Politics, Polity Press, Cambridge, 1999., str. 94-118.
7
N. Chomsky, Topics in the Theory of Generative Grammar, Mouton, The Hague, 1972., str. 12-24.
PREDGOVOR
11
11
Stoga je Chomsky podupro svoju teoriju generativne gramatike tako da ju je povezao s "kognitivnom sposobnošću" govornika-slušatelja.8 Njegova se inovacija na polju lingvistike može rezimirati u tri bitne točke: prvo, on je emfazu lingvistike pomaknuo sa striktno deskriptivne i induktivne razine na idealnu razinu kompetencije i "dubinske strukture", što će reći na razinu koja otvara kreativni aspekt jezika. Drugo, omogućio je prevrednovanje učenja jezika dokazujući da jezična kompetencija nije stečena induktivno kroz biheviorističko, tzv. stimulans-reaktivno kondicioniranje, već je konzekvencija urođene kognitivne sposobnosti koju posjedu ju ljudska bića. Na taj način lingvistička sloboda i kreativnost po njemu nisu stečeni, već postoje a priori. Treće, distinkcija između "kompetencije" i "performanse" poslužila je kao metafora za strukturalne studije u drugim disciplinama, kao što su filozofija i sociologija. Odavde je samo korak do krajnje etape puta do koje će doći Chomsky - do politike.9 Chomsky, kao što vidimo, drži da ne možemo objasniti ovladavanje je zikom (language acquisition) i jezičnu kompetenciju induktivno, pa stoga pribjegava pojmu urođene, specifično ljudske jezične sposobnosti. Chom sky je na tom planu pod utjecajem kartezijanske racionalističke tradicije, po kojoj su jezik i um tako neodvojivo povezani da znanje o jeziku omogu ćuje i spoznaju ljudskog uma. Jezik je tako fundamentalni dio ljudske psi hologije, pri čemu psihologiju treba razumijeti kao teoriju sposobnosti ljudskog uma. Do tog saznanja Chomsky je mogao doći zahvaljujući u pr vom redu svojoj širokoj tehničkoj ekspertizi na polju lingvistike. Teorija ge nerativne gramatike je, izvan svake dvojbe, jedno od važnijih intelektualnih dostignuća dvadesetog stoljeća. Steven Pinker, autor knjige The Language Instinct, drži da je Chomskyjeva teorija generativne gramatike jedinstven pristup lingvistici, koji je i danas svjež, inovativan te poticajan u svakom pogledu.10 James McGilvray pak ističe da koherentnost Chomskyjevih teorija leži baš na racionalističkom i prosvjetiteljskom temelju koji izgledaju prevla dani, ali da racionalističke pretpostavke i strategije vode punom razmahu znanosti o umu, dok empiricistički pristup to ne omogućuje. On ističe pet središnjih aspekata Chomskyjevog racionalističkog pristupa: prvo, Chom sky se može nazvati internalistom, što se adekvatno odražava u njegovom poimanju znanosti o jeziku kao o znanosti specifičnih mentalnih sposobno
8
V. J. Cook, M. Newson, Chomsky's Universal Grammar: an Introduction, Blackwell, Oxford, 1996., str. 114 et passim.
9
J. Lechte, Fifty Key Contemporary Thinkers, Routledge, London and New York, 1999., str. 49.
10
S. Pinker, The Language Instinct, William Morrow, New York, 1994.
12
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
sti koje djeluju u glavi, a ne lingvističkog fenomena izvan glave, kao što je to jezično ponašanje. U tom pogledu je Chomsky možda čak i staromodan, ali mu to s druge strane daje i jednu dimenziju s one strane diskursa o modernitetu. Drugi aspekt Chomskyjeve teorije je nativizam, pretpostavka po kojoj su ljudska bića rođena sa sposobnošću za uporabu jezika kojoj samo treba dopustiti da se razvije. Treći aspekt Chomskyjeva pristupa je univer zalizam: ako je jezik urođena sposobnost, onda ta sposobnost mora na od ređenoj razini biti jednaka u cijeloj ljudskoj populaciji. Četvrti aspekt je in dividualizam, po kojemu svaki pojedinac ima svoj individualni jezik ili je zike. Posljedica toga je u politici, primjerice, težnja za individualnim samoizražvanjem (self-expression), što se konkretizira u predloženom ideal nom obliku društvene organizacije - u ideji anarhosindikalizma, obliku po litičke organizacije društva koja zadovoljava istovremeno i potrebe za samoizražavanjem kao i za očuvanjem jedinstva ljudske zajednice. Peta zna čajka Chomsykjeve teorije je konstruktivizam: očituje se u ideji da su stvari i svijet zdravorazumskog razumijevanja i znanosti u širokoj mjeri proizvodi našeg uma. Zdravorazumsko razumijevanje je antropocentrično i služi na šim interesima. Znanost teži objektivnosti, ali je ona, kao i njene pojave, ljudski konstrukt ili artefakt, koji smo mi ljudi stvorili da bismo razumjeli naš vlastiti svijet. U tom smislu, njeni svjetovi su još uvijek proizvodi naših umova.11 II.
Svoju političku famu Chomsky duguje brojnim dijelima u kojima tematizira američku vanjsku i unutarnju politiku. Započinje 1969. knjigom Američka moć i novi mandarini, u kojoj je iznio kritiku američkog angaž mana u Vijetnamu; no ne samo to, već je u njoj iznio i svoju reviziju povije sti Drugog svjetskog rata optužujući SAD da je svojom politikom natjerao Japan ekonomski uza zid i tako učinio rat neizbježnim.12 Chomsky je od samog početka odbacio svako pridavanje osobne note društvenim temama, niječući neposrednu vezu između svojih lingvističkih i političkih stajališta. Zato će jedan od interpreta Chomskyjeve političke misli, John Maher, na početku svoje popularne knjige u stripu (što ne znači da je manje ozbiljna od drugih kritičkih djela) Chomsky za početnike ustvrditi kako postoje "dva Chomska". Jedan je razvio nove poglede na jezik i ljudsku kreativnost, a drugi je oštro kritizirao društvenu nepravdu i nasilje koje očituje država
11
J. McGilvray, nav. dj., str. 3-7
12
N. Chomsky, American Powers and the New Mandarins, New York, Pantheon, 1969.
PREDGOVOR
13
gdje god se ona u svijetu pojavljuje, iako dopušta da se "oba Chomska" mo gu shvatiti kao jedan te isti nasljednik tradicije prosvjetiteljstva.13 Drugi ne misle tako: već spomenuti McGilvray drži da njegov pristup politici upra vo proizlazi iz prosvjetiteljske i racionalističke tradicije i da je njegova lo gična konzekvencija: baveći se jezikom i konstatirajući čovjekovu slobodu i univerzalnost na tom polju, on derivira načelo slobode i u čovjekovom po litičkom životu kao konstitutivnu strukturu ljudske zajednice.14 Znanstvena motivacija za otkrivanjem "istine" na polju lingvistike navodi ga na širenje racionalističke paradigme i na polje politike, gdje "novi mandarini" koriste Orwellov novogovor radi pretvaranja politike u okultnu vještinu čiji tricks of trade - trikovi zanata ostaju impenetrabilni običnom čovjeku. Zato Chomsky započinje kao kritičar političkih stereotipa, poput Bacona koji nastoji osloboditi čovječanstvo razorne snage "idola". U analizi socijalnih i političkih pitanja dovoljno je suočiti se s činjenicama i slijediti racionalnu liniju argumentacije. Za to je potreban samo kartezijanski zdravi razum, koji je inače prilično pravedno raspodijeljen među ljudima, kaže Chomsky. U sferi lingvistike Chomsky je uočio uporabu jezika za "nejezične" svrhe. U politici je to pravilo, pa stoga valja demistificirati jezik politike. Chomsky to čini razvijajući kritičku metodu čitanja političkih i medijskih poruka. Specijalistička poduka iz lingvistike nije potrebna da bi se proniknulo u bit politike. Stoga se može uočiti važnost odnosa između jezika (onoga što je zik jest) i ljudske slobode, to jest kako se jezik upotrebljava. Zato nije važ no tko u politici govori, nego je bitno osnovno pitanje: je li to, što se govori, doista istina. Chomsky je svoj put političkog mislioca započeo, kao što smo rekli, kao kritičar američke politike u Vijetnamu: uslijedile su nakon toga minu ciozne analize američke vanjske politike i na svim drugim kontinentima, osobito u Latinskoj Americi, jer je tu Chomsky našao plodno tlo za razot krivanje jezične mistifikacije koja od politike stvara okultnu moć nad čov jekom. Njegova racionalistička lingvistika, sa svojom osnovnom pretpo stavkom da je svako ljudsko biće rođeno sa sposobnošću prirodnog govora, pretpostavila je univerzalnu, trans-kulturnu lingvističku sposobnost koja je postala osnovica jedne egalitarističke politike. Zato je "zdravi razum" os novna značajka njegove analitičke metodologije u politici. Odražava li jezik doista realna zbivanja i procese, ili ih on prikriva? Chomsky se upustio tako u detaljnu analizu američke vanjske politike, njenih protagonista i donosi
13
J. Maher i J. Groves, Chomsky za početnike (prevela G. Bikić-Carić), Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str. 3 et passim.
14
J. McGilvray, "Human Nature and Ideal Social Organization", u nav. dj., str. 221 et passim.
14
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
telja političkih odluka, ali je isto tako krenuo i u raščlambu američke demo kratske paradigme. Iza fasade demokracije on nazire moć korporacija, a iza borbe za ljudska prava i demokratske vrijednosti na međunarodnom planu on detektira politiku sile i nasilja, politiku dvostrukih standarda.15 Za razliku od svojih sunarodnjaka Rawlsa, Dworkina, Nozicka - da spomenemo samo neke od američkih političkih mislilaca en vogue - Chom sky nije izložio neku sustavnu teoriju politike. Tek će 1996., u knjizi Moći i perspektive: refleksije o ljudskoj prirodi i društvenom poretku (Powers and Prospects: Reflections on Human Nature and the Social Order, Pluto Press, London, 1996.) sustavnije iznijeti svoje političke ideje o organizaciji druš tva i ulozi politike. Chomsky nije ograničio svoj kriticizam samo na SAD: on će pojasniti, da su sve vlasti korumpirane i koruptibilne. U skladu s time, i sve političke institucije su sklone manipulaciji i uporabi prisile. Jedini ob lik društva u kojem se ta prisila nad drugim ljudima smanjuje je ono što nazivamo "anarhističkim društvom". Ističući neke vrijednosti anarhističke političke ideje, Chomsky drži da svoju urođenu slobodu u sferi jezika ljudi mogu ostvariti samo u slobodnom društvu, u kojemu vlada demokratska kontrola produktivnog života, koja leži u samoj biti procesa čovjekovog oslobođenja. Svrha čovjekovog života je ispunjenje vlastite egzistencije, a to se može dogoditi samo u društvu u kojem nema prisile i opresije.16 Chomsky ne pokazuje previše simpatija za dogmatiziranu marksističku in terpretaciju čovjekova oslobođenja kroz međuetapu uspostavljanja "dikta ture proletarijata". Umjesto toga Chomsky nalazi inspiraciju u idejama Bakunjina i Kropotkina, da bi došao do svoje "ideal-tipske konstrukcije": to je društvo samoupravljanja, samoorganiziranja u proizvodnji i u osnovnoj zajednici stanovanja, gdje je klasična vlast države ustupila mjesto mreži radničkih savjeta, dok je sustav upravljanja izgrađen od mreže lokalnih skupština koje se na federalističkom modelu udružuju u šire asocijacije. Ovaj model neodoljivo podsjeća na neka teorijska promišljanja jugoslaven skog modela samoupravljanja, s tom razlikom da u Chomskyjevom modelu nema mjesta za lenjinističku partiju i njene derivate. Direktna participa cija, kako je zamišlja Chomsky, eliminira potrebu za političkim posredo vanjem stranaka. U ovom modelu možemo otkriti neke elemente političke ideje židovskog socijalizma, koji u kibucu vidi osnovnu jedinicu takve druš tvene i političke organizacije, u kojoj ljudi kontrolirajući svoj rad i ostva ruju najviši stupanj vlastitog samoostvarenja. Participativna, a ne repre
15
M. Rai, Chomsky's Politics, Verso, London, 1995.; usp. A. Edgley, The Social and Political Thought of Noam Chomsky, Routledge, London, 2000.
16
J. Fox, Chomsky i globalizacija (prev. D. Telećan), Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
PREDGOVOR
15
zentativna demokracija, krajnja je konzekvenca racionalističke i prosvje titeljske tradicije na kojoj Chomsky gradi svoje političke ideje poželjnog političkog oblika društvene organizacije. U tom modelu, s druge strane, na ziremo i sve one elemente utopijsko-eutopijskog17 pogleda na svijet, koji ima svog novovjekovnog začetnika u Thomasu Moreu, a u Platonu svog idejnog pretka. Takva sveopća participacija u javnim poslovima podrazumijeva i sve opću odgovornost pojedinaca, a osobito intelektualaca - i otuda Chomsky crpi i inspiraciju za svoju svakodnevnu bitku s vjetrenjačama i utvarama američke vanjske politike, s dostignućima i limitima američkog modela de mokracije, s etabliranom moći transnacionalnih korporacija, s negativnim razornim efektima globalizacije, i s ostalim emanacijama korporacijske i političke moći: ne zato, što je Amerika njegova opsesija, već stoga što je američko društvo njegov prirodni milje, kao što je njegova druga domovi na Izrael, koju isto tako podvrgava svojoj kritičkoj vivisekciji. Moralna je dužnost intelektualca, smatra Chomsky, da krene od vlastite sredine koju najbolje pozna, i o kojoj može istraživanjem prikupiti najviše podataka (iz njega, kao što vidimo, progovara pedantni znanstvenik koji je ispekao svoj zanat u lingvističkim istraživanjima).18 Ta sveopća participacija i totalna - jedino moguća - ljudska odgovor nost posebna je dužnost onih ljudi koji se bave znanošću. Iz toga za Chomskoga proizlazi i njegova moralna zadaća kao intelektualca. Misija intelek tualca je da razotkriva zablude koje proizvodi aparat vlasti i medijska ma šinerija. Zato je Chomsky posebnu pozornost posvetio i demistifikaciji pro pagandnog modela, za izgradnju kojega su zaslužni medijski djelatnici, no vinari i urednici. Pokazujući kako nasilje vlasti djeluje kroz propagandni model, Chomsky je podvrgnuo američke medije bespoštednoj jezičnoj ana lizi. Njegova je metoda akribijska, kao i u lingvističkim istraživanjima u ko jima se izvještio. Kao genuini intelektualac s moralnom misijom razotkri vanja lingvističkih konstrukcija iza kojih se krije nasilje i volja za moći, Chomsky je ušao i u bitku s američkim medijima. Njegove su analize pre cizne i dokumentirane do najsitnijih detalja: zato su i na prvi pogled i neo borive, jer Chomsky nastoji potkrijepiti svaku svoju tvrdnju i analizirati svaki iskaz, uspijevajući otkriti kontradikciju u izvješćima i komentarima, otkrivajući tako i mehanizam proizvodnje autocenzure i oportunističkog prilagodavanja nositeljima društvene moći. Stoga proizvođače javnog
17
eutopija od grč. eu - sretno i topos - mjesto. O razlici utopije i eutopije vidjeti D. Grubiša, "Kako čitati Utopiju", u T. More, Utopija, Globus, 2003.
18
J. McGilvray, "Anarchosyndicalism and the Intellectual", u nav. dj., str. 177 et passim.
16
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
mnjenja Chomsky dijeli na "komesare" i akcijske intelektualce: komesari su intelektualci koji sudjeluju u društvenom upravljanju svojom odanošću državnoj vlasti, kao i izvršavanju te vlasti. Sam pojam "komesara" Chom sky je preuzeo iz sovjetske prakse političkog i idejnog inženjeringa.19 Njemu pridodaje američku inačicu komesara, kojeg naziva "akcijskim intelektu alcem" a koji se spominje u doba Kennedyjevog predsjednikovanja, kada su Kennedyjevi pristaše iz akademskog miljea bili tako nazivani. "Komesara" i "akcijskog intelektualca" povezuje slično lukavstvo, a koje se sastoji u napadu na kompetentnost nečije političke analize. Primjenjeno na primje ru samog Chomskoga, to znači da mu nitko ne negira linigvističku kompe tenciju, ali kada je riječ o političkim prijeporima, tada mu eksperti među narodnih odnosa niječu potrebnu kompetenciju na tom planu, ili na planu same političke teorije. Intelektualni komesar uskraćuje kritičaru pravo da govori jer nije specijalist, zadržavajući time moć i kontrolu mišljenja. In telektualnu elitu čine medijski, akademski, i administracijski komesari koji ljubomorno čuvaju svoju sferu proizvodnje ideja i mišljenja. To znači da kritičar mora biti primljen u posvećenu kastu da bi mogao govoriti, kako kaže Chomsky, o pravdi i istini. Nasuprot tome Chomsky nastoji pokazati da društvena kritika nije monopol posvećenih. Dovoljno je primijeniti zdra vi razum na analizu vanjske politike, a u konkretnom slučaju američke vanjske politike Chomsky primjenjuje metodu komparativne analize, koju naziva "proučavanje parova primjera". Slučaj A komparira se sa slučajem B, pri čemu je slučaj A proizvod "intelektualnih komesara", to jest propa gandne mašinerije, dok je slučaj B antipodne naravi - nasilje nad ljudskim pravima koje ta ista propagandna mašinerija minimizira ili prešućuje. Zbog toga Chomsky nije previše omiljen ni u medijima, kao ni u po litičkom establishmentu. Njegovi se tekstovi objavljuju u marginalnim pub likacijama, a ne u medijskom mainstreamu. Njega za mišljenje nikad neće priupitati ni New York Times niti televizijska mreža CNN, ali njegove ideje i bez toga dovoljno cirkuliraju. Chomsky je kritičar establishmenta, medij skih mogula, novinara u službi održavanja represije političkih institucija, ali i svojih sudrugova - intelektualaca. Zato i ne čudi što Chomskoga do življavaju i kao jednog od rijetkih disidenata Zapada. S druge strane, zahvaljujući svojim "ranim radovima" u lingvistici, Chomsky je stekao svjetsku respektabilnost i slavu. Njegova kompetencija u njegovu primarnom poslu - na polju lingvistike i u kritičkom odgoju mla dih generacija štite ga od onih, kako kaže R. Benewick, koji bi ga i doslovno htjeli ušutkati. Paradoks je Chomskoga kao disidenta što on djeluje u jed noj zemlji kao što su Sjedinjene Američke Države gdje vlada zavidan stu
19
J. Maher i J. Groves, nav. dj., str. 166-171.
PREDGOVOR
17
panj akademskih sloboda i slobode poučavanja. Zbog svojih lingvističkih radova dodijeljeni su mu počasni brojni počasni doktorati u njegovoj zem lji i u svijetu - na sveučilištu Loyola u Chicagu, na Georgetown Universityju, na Collegeu Swarthmore, Sveučilištu u Londonu, Cambridgeu, Delhiju itd. No i pored toga, za mnoge koji nisu spremni prihvatiti implikacije njegove bespoštedne kritike, on ostaje vječiti trouble maker. Paul Johnson u svojoj knjizi Intelektualci uzima Chomskoga kao primjer intelektualnog paradoksa inkoherencije.20 Podloga za to mu je ono što on sam određuje kao stav prema nasilju. Chomsky spada u onu skupinu intelektualaca koji odbacuju nasilje u teoriji, jer je ono logična antiteza racionalne metode rje šavanja problema, ali se u praksi s vremena na vrijeme nađu u ulozi oprav davanja nasilja, prihvaćujući ga kod onih s kojima simpatiziraju zbog blis kosti političkih stavova. Chomsky ne spada striktno u tu skupinu, ali nje gova intelektualna praksa bliska je drugoj skupini takvih intelektualaca ko ji, kad se suoče s nasiljem koje prakticiraju oni na čiju stranu ustaju tada jednostavno transferiraju, ingenioznim argumentima, moralnu odgovor nost na one druge koji su objekt njihove kritike. Johnson stavlja Chomsko ga uz bok Bertranda Russela i Jean-Paula Sartera, koje naziva "milenarističkim intelektualcima". No dok Chomskyjev doprinos na polju lingvistike predstavlja doprinos razobličavanja političkog inženjeringa i odbacuje totalitarističku manipulaciju pojedinca kroz orwellijansku zamjenu teza tipa "istina je laž", "rat je mir", "sloboda je ropstvo", na polju društvene kritike Chomsky upada u zamku poistovjećivanja liberalne demokracije i laissezfaire države s učincima totalitarne tiranije, jer po njemu kapitalistički sus tav razvija elemente prisile koje proizvode istu vrstu odbacivanja samoispunjenja kao i totalitarna društva. Vijetnamski rat je prema Chomskome bio klasična "studija slučaja" kapitalističko-liberalne opresije malog naro da koji je pokušao dati odgovor na vlastite potrebe. No Chomsky ne uvida da je na djelu bio baš pokušaj političkog inženjeringa koji se nametao silom, i koji je u slučaju Sjevernog Vijetnama isto tako značio uporabu sile i na silja. Slično i u primjeru Kambodže Chomsky, prema Johnsonu, reagira za mjenom teza: nasilje prepoznaje samo na strani liberalno-kapitalističkih demokracija, dok minimizira nasilje druge strane, Crvenih Kmera. Za Johnsona je Chomskyjeva reakcija na nasilje Crvenih Kmera paradigmatična za reakciju "milenarističkih intelektualaca" i razvija se kroz četiri ti pične faze: prvo, Chomskyjeva je reakcija u prvoj fazi da masakra što su ih počinili Crveni Kmeri zapravo nije ni bilo, već da su oni izmišljotina zapad ne propagande; u drugoj fazi, Chomsky prihvaća da je došlo do ubijanja u
20
P. Johnson, Intellectuals, Phoenix Press, London, 2000. (I. izdanje 1988.), str. 337-41.
18
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
proporcionalno malim razmjerima, ali je objašnjenje to, da su "muku Kambodžana eksploatirali cinični zapadni humanitarci, u očajničkom nas tojanju prevladavanja 'vijetnamskog sindroma'; u trećoj fazi, Chomsky priznaje da je do ubijanja došlo u većim razmjerima nego što je to na prvi pogled izgledalo, no ona su rezultat brutalizacije lokalnog stanovništva do čega su doveli američki ratni zločini; i na kraju, u četvrtoj fazi, Chomsky pokušava racionalizirati kambodžanske masakre navođenjem autoriteta jednog kambodžanskog znanstvenika, koji je vješto manipulirajući krono loškim podacima "dokazao" da se najgori masakri nisu odigrali 1975. već 1978. godine, i nisu bili uzrokovani "marksističkom indoktrinacijom" (ka ko kaže Johnson) već im je uzrok u "tradicionalističkim, rasističkim, antivijetnamskim razlozima". Kambodžanski režim je tada izgubio, kako kaže Chomsky, "svaku marksističku boju kojom se prekrio u ranijoj fazi i postao je oruđe hiperšovinističkog seljačkog populizma". Kao takav je napokon dobio podršku CIA-e, koja je izvršila pomak od pretjerivanja veličine ma sakra zbog propagandnih razloga do aktivnog sudjelovanja u njima, tako da su Pol Potovi zločini zapravo u biti američki, quod erat demonstrandum. Johnsonova kritika Chomskoga polazi od ideološke predrasude da je de mokracija, zbog toga što je odbacila štetnost socijalnog i političkog inženje ringa (kako kaže Popper u svom Otvorenom društvu i njegovim neprijate ljima), samim tim oslobođena od inherentnog nasilja. Ali Johnson ne vidi unutarnje kontradikcije koje mogu jednu realnu demokracije svesti na re presivnu po sadržaju dok je ona doista "demokratska" po formi, pogotovo kada se jedna demokracija nađe u diskrepanciji između unutarnje logike svog sustava u jednom društvu, dok u međunarodnom društvu primjenjuje načela prilagođena "strukturalnoj anarhiji" međunarodne zajednice, o če mu je još govorio K. Waltz u svojem klasičnom djelu Čovjek, država i rat,21 S druge strane, Johnsonove objekcije su poučne i za vrstu Chomskyjeve analitičke redukcije, kojom moralni argument ekstrahira iz konkretnog po litičkog konteksta, zbog čega interpretacija zbivanja biva podređena "in herentnim strukturama uma", umjesto da bude odvagnuta u realnom kon tekstu politike i njenih proturječnosti. Što to znači? To znači da Johnson jednim dijelom ima pravo, kada Chomskoga proglašava utopistom starog stila i ističe paradokse njegova mišljenja; s druge strane, Johnson je i sam žrtva "demokratske predrasude" da se protivljenje komunističkom totali tarizmu mora a priori prihvaćati kao vrijednosno pozitivno opredjeljenje i
21
K. Waltz, Čovjek, država i rat (prev. D. Grubiša), Barbat - Institut za međuna rodne odnose, Zagreb, 1999. O Waltzovoj koncepciji anarhije vidjeti D. Grubiša, "Realistička teorija međunarodnih odnosa: doprinos Kennetha Waltza", u nav. dj„ str. IX-LIV.
PREDGOVOR
19
zalaganje za demokratska načela. Čak i u slučaju kad "milenaristički inte lektualci" koji prihvaćaju opravdanost nasilja u ostvarenju rasne jednakosti ili kolonijalnog oslobođenja, drže da je nasilje degutantno u slučaju kada zapadne demokratske vlade brane tri mala državna teritorija od okupacije koju žele provesti totalitarni režimi. No ovaj primjer kritike Chomskoga go vori samo koliko je teško raznolikost i proturječnost politike poimati u ideal-tipskim kategorijama, bilo s Chomskyjeve strane ili pak s drugog eks trema, koji zastupa Johnson. Istina je, kao i u svim slučajevima, negdje iz među. No model analitičke redukcije koji Johnson prigovara Chomskome uočljiv je, naravno ne onako simplicistički i pretjerano kako to Johnson iz vodi, i na jednom drugom primjeru: baš na primjeru ocjene intervencije NATO-a na Kosovu 1999. godine, o kojoj govori i knjiga The New Military Humanism: Lessons from Kosovo (Novi Militaristički humanizam: pouke Kosova), objavljena u prvom izdanju 1999., a na koju će se temu Chomsky vratiti i kasnije, u knjizi A New Generation draws the Line: Kosovo, East Ti mor and the Standards of the West (Nova generacija povlači crtu: Kosovo, Istočni Timor i standardi Zapada) iz 2000. III.
U knjizi Novi militaristički humanizam: pouke Kosova Chomsky ana lizira krizu na Kosovu kao lažnu prekretnicu u međunarodnim odnosima. Polemizirajući s autorima koji su akciju NATO-a na Kosovu i Jugoslaviji nazvali početkom nove epohe moralne ispravnosti, koju usmjerava "idealistični Novi svijet odlučan da prekine s nehumanošću", ili kao što kaže Vaclav Havel da su politički lideri konačno počeli djelovati u ime principa i vrijednosti, Chomsky nastoji proniknuti u pozadinu rata pokrenutog zbog Kosova.22 "Novi intervencionizam" je pozdravljen od intelektualne javnosti i stručnjaka koji su proglasili novu eru u svjetskim odnosima, ali iza toga se krije opet drukčija istina, drži Chomsky. Provjera samog slijeda doga đaja pokazuje, po njemu, da je zračni rat pokrenut prije nego što je počelo protjerivanje (albanskih) izbjeglica s Kosova, te da je on u većem stupnju izazvao eskalaciju protjerivanja i drugih zlodjela. Chomsky u prvom po glavlju knjige, s naslovom "U ime principa i vrijednosti", izriče i svoje su dove o naravi humanitarne intervencije: središnje pitanje je zagovaranje prava država ili saveza na intervenciju u ime humanitarnih ciljeva, čime se proširuje polje odobrene uporabe sile. S jedne strane, proširenje domena
22
P. Wilson, "Kosovo and the End of the Nation State", New York Review of Books, 10. lipnja 1999.
20
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
intervencije bilo je uvijek legitimno (ali je tijekom hladnog rata bilo prak tički nemoguće), dok s druge strane "novi intervencionizam" (kako ga na ziva Chomsky), ponovno "vrti staru ploču". Za Chomskoga se postavlja os novno pitanje, tko su i kakvo pravo imaju "samozvani prosvjetitelji" u odre đivanju opravdanosti humanitarne intervencije, koju Chomsky reducira na "novi intervencionizam"; drugo je pitanje, tko spada u "izgredničke krivovjernike" - a njih će u pravilu Chomsky svrstati u zemlje "na drugom kraju batine" - zemlje u razvoju, tranziciji, zemlje Juga itd. Za Chomskoga je u polasku već pogrešno to, da odluke o nasilnoj intervenciji donose države koje raspolažu silom i koriste je u provođenu svog suda i volje. Test za "novi humanizam" postaje pitanje, koje postavlja i Ernest Has, koji je analizira jući koncepciju i dosege humanitarne intervencije došao do toga da NATO nema isti intervencionistički stav u Iraku i Bosni s jedne strane, čemu va lja pridružiti i Kosovo, dok se prema Turskoj koja ugnjetava Kurde to pita nje ne postavlja. Taj se test za "novi humanizam" postavlja, dakle, u pita njima: je li on vođen interesima moći ili humanitarnom brigom? Je li do pribjegavanja sili došlo u ime principa i vrijednosti, ili smo svjedoci nečega prizemnijega i prepoznatljivog? Naravno, Chomsky odgovara na to da NATO ne primjenjuje iste kriterije u svim situacijama. Za njega je Srbija jedan od onih izgredničkih krivovjernika koji koče stvaranje globalnog sus tava pod dominacijom SAD-a. I u ovom primjeru nije teško prepoznati fak tore koji određuju politiku, kao ni podjele tipa sjever-jug promatrano u ši rem kontekstu. Chomsky je uvjeren da su zdravorazumski zaključci prima facie uvjerljivi. Naš je dojam, međutim, da je Chomsky ovaj case study studiju slučaja - ugurao u Prokrustov krevet svojih metodičkih stereotipa. Chomsky, naime, prihvaća olako tezu da su jugoslavenski ratovi "secesionistički", što je redukcija na samo jedan aspekt tih ratova. U biti se radilo o ratovima izazvanima interesima za očuvanje vlasti jednog autoritarnog sustava (Miloševićevog neokomunističkog), pri čemu je iskorišten naciona lizam kao ideologija koja je pokrila opravdanje za agresiju na druge narode i federalne jedinice nekadašnje Jugoslavije. S druge strane, Chomskyjeva tvrdnja da je Srbija kočila stvaranje globalnog sustava pod dominacijom SAD-a je također reduktivna i može se nazvati stereotipom. U njega Chom sky upada zato jer mu je referentni okvir njegove analize samo kontekst međunarodne zajednice, u kojoj se procesi za koje Chomsky drži da su do minantni automatski primjenjuju i na sve - dakle ne na neke slučajeve, već na sve slučajeve koji se događaju. Da bi se razumjela situacija na Kosovu prije NATO-ova bombardiranja, potrebno je primijeniti i analizu drugači jeg konteksta. Taj kontekst zahtijeva analizu razvoja jugoslavenskog poli tičkog sustava, povijesnu analizu proturječnosti koje su prethodile Kosov skoj krizi, kao što je krvavi ratu Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Iz tog kon
PREDGOVOR
21
teksta se i kriza na Kosovu može razumijeti i kao nastavak ratova od 1991. do 1995. godine, gdje je autoritarna vlast pribjegla dugogodišnjem držav nom teroru (relativno niskog intenziteta), koji je na kraju rezultirao faktič kom eskalacijom nasilja, kako od strane kosovskih Albanaca iscrpljenih du gogodišnjom opresijom i nedostatkom svake perspektive poboljšanja sta nja, tako i od strane vlasti koja je na nasilje iz očaja odgovorila izazivanjem humanitarne krize.23 Chomsky će, naime, ustvrditi da bombardiranje nije poduzeto kao od govor na etničko čišćenje i radi vraćanja izbjeglica, kao što su tvrdili ame rički lideri, već su se oni "potpuno svjesni mogućih posljedica" opredijelili (zajedno s Blairom) za rat koji je vodio radikalnoj eskalaciji etničkog čišćenja, pored drugih pogubnih posljedica. Srpska zlodjela na Kosovu su i po samom Chomskome "sasvim realna i često gnjusna". Ali kada Chom sky to istražuje matematički precizno, onda će konstatirati da je u godini prije bombardiranja na Kosovu ubijeno oko 2000 ljudi, a nekoliko stotina tisuća ih je interno raseljeno. Humanitarna katastrofa se u najvećoj mjeri može pripisati jugoslavenskoj policiji i vojnim snagama, konstatira Chom sky, ali je ona udeseterostručena baš zahvaljujući NATO-ovim zračnim na padima. Ako je, međutim, točna prva tvrdnja - da se humanitarna katastro fa može, doista, u najvećoj mjeri pripisati jugoslavenskoj policiji i vojnim snagama, onda je i realno/racionalno očekivati da će konflikt eskalirati ta ko da dođe do sveopćeg ustanka albanskog stanovništva na Kosovu i fullscale rata između Kosova i Jugoslavije, pri čemu je, opet, logično pretpos taviti da će razmjeri krovprolića i masakara biti u najmanju ruku slični kao i u bosanskom slučaju, ako ne i veći.24 No Chomsky pokušava biti nepristran u samoj analizi sukoba na Ko sovu: s jedne strane, navodi genezu srpske dominacije nad Kosovom od us tavnih promjena u jugoslavenskoj federaciji 1989. godine na koju je alban sko stanovništvo reagiralo nenasilnim, pasivnim otporom, što je zbunilo cijeli svijet. S druge strane, pojava Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) oz načena je od američkih analitičara kao fenomen terorističkih skupina, dok je tek u fazi akutizacije krize OVK stekao legitimitet ratujuće strane od stra ne NATO-a i SAD-a. Srbija je protumačila prvotnu službenu poziciju ame ričke vlade kao zeleno svjetlo za oštru reakciju vojske i policije, uz brutalnu odmazdu prema civilima koji su smatrani za pomagače OVK-a. Masakr ko sovskih Albanaca u Račku, 15. siječnja 1999. godine, smatra se ključnim
23
Vidjeti: M. Buckley and S. Cummings, Kosovo: Perception of War and its After math, Conitnuum, London - New York, 2001.
24
G. Partos, "Perceptions in the Former Yugoslavia", u: M. Buckley and S. Cum mings, nav. dj., str. 46-61.
22
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
događajem koji je natjerao Washington i njegove saveznike da, užasnuti zlo djelima, započnu pripreme za rat. Međutim, zlodjela su eskalirala za vrije me bombardiranja NATO-a, a predviđene posljedice prelaze teške, nepo sredne štete nanesene kosovskim Albancima - navodi Chomsky. Chomsky je zacijelo u pravu kad navodi prevelike "kolateralne štete" bombardiranja Jugoslavije, kao što je uništavanje prometnica i objekata u Vojvodini, u ko joj je vladalo kritičko raspoložene prema Srbiji i njenom vodstvu među sta novništvom kao i političkim liderima, a bombardiranje objekata u Vojvo dini samo je dobro došlo Miloševiću da homogenizira stanovništvo kao po tencijalne civilne žrtve. I nepotrebne civilne žrtve u Srbiji poslužile su Miloševićevoj propagandnoj mašineriji za demoniziranje humanitarne inter vencije kao imperijalističkog rata protiv Srbije. Središnja teza Chomskyjeve knjige je tvrdnja da je "novi intervencionizam" jednostavno "stari intervencionizam" i da nema ničeg novog u pravljenju razlike između takozvanih prosvijećenih država i onih koji se opiru njihovim navodno ispravnim djelima kao nepokornima i krivovjernima.25 Chomsky misli da je time podigao veo namjernog neznanja i propa gandne mistifikacije s doktrine humanitarne intervencije. Na primjeru tur ske represije kurdskog oslobodilačkog pokreta, manipulacija u Istočnom Timoru, zločina u Kolumbiji, kao i u slučaju bombardiranja Jugoslavije, Chomsky dokazuje neodrživost koncepcije humanitarne intervencije u me đunarodnim odnosima, koristeći se "jednostavnom logičkom poantom": kada se humanitarna katastrofa razvije, oni koji su izvan nje, imaju moguć nost trostrukog izbora; prvo, pridonijeti širenju katastrofe; drugo, ništa ne činiti i treće, pokušati da se katastrofa ublaži.26 Kosovo spada u prvu kate goriju, gdje je NATO-ova takozvana humanitarna intervencija pridonijela širenju katastrofe. Pribjegavanje bombardiranju je tako znatno ubrzalo ubijanje i patnje albanskih Kosovara, unatoč tome što rat prividno nije vo đen u ime nacionalnih interesa, već u ime općeprihvaćenih principa i vri
25
Središnje poglavlje bi stoga trebalo biti ono naslovljeno "Humanitarna inter vencija", u kojem se očekuje da će autor više reći i o karakteru međunarodnih odnosa. Međutim, stručnjak će ostati prikraćen za teorijsku evaluaciju koncepta s aspekta teorije i prakse međunarodnih odnosa, jer Chomskoga zanima samo jedna dimenzija te nove paradigme, a to je koliko ona potvrđuje ili ne potvrđuje njegovu osnovnu tezu.
26
O proturječnostima koncepcije humanitarne intervencije vodi se, ne samo među stručnjacima, velika debata. Međunarodna zajednica je propustila utvrditi strik tna pravila kada i kako intervenirati i pod čijim autoritetom je dopuštena i prihvatljiva humanitarna intervencija. O tome vidjeti: A. W. Malaquias, "Huma nitarian Intervention", u: J. Krieger (ed.), The Oxford Companion to Politics of the World, Oxford, 2001., str. 370-374 i G. Evans and M. Sahnoun, "The Re sponsibility to Protect", Foreign Affairs, 81, 6/2002, str. 99-110.
PREDGOVOR
23
jednosti. Kod toga su opet došli do izražaja dvostruki standardi, koji su za Chomskoga konstanta američke politike. Ali, da bi dokazao svoju tezu, koja je konzistentna s njegovom teorijom "trule jabuke", po kojoj je slika koju SAD pruža o sebi kao o zemlji tradicionalno posvećenoj "obrani demokra cije" remek-djelo indoktrinacije, mora nužno drugu stranu ako ne defini tivno ekskulpirati, onda bar umanjiti njenu krivnju. U američkoj propagan dističkoj indoktrinaciji Miloševićev režim je demoniziran, iako Chomsky pronalazi u fazi koja je prethodila bombardiranju dovoljno indicija da je Milosevic doista htio pregovarati, i da su pregovori u Rambouilletu propali isključivo zbog već prethodno isfabricirane odluke o tome da u slučaju kri ze na Kosovu treba primijeniti silu i iskušati, po prvi puta, doktrinu huma nitarne intervencije u međunarodnim odnosima (u uvjetima paralize svjet ske organizacije, UN). Međutim, Chomsky propušta primijeniti i na Miloševića svoju metodu razotkrivanja dvostrukih standarda: Miloševićeva pro pagandna mašinerija vrlo je uspješno igrala na dva razboja i pokušavala zavlačiti pregovore: o tome svjedoči i Černomirdinovo posredovanje, i ana liza koju je drugi posrednik u Kosovskoj krizi, bivši finski predsjednik Martti Ahtisaari izveo,27 pokazujući sve smicalice Miloševićeve diplomacije na djelu. Dok Chomsky pokušava razotkriti zamke orwellijanskog novogovora na strani NATO-ovih saveznika, kada analizira Miloševićevu retoriku on ne pokušava primijeniti istu metodu. Bez obzira što je vrlo kritičan pre ma brutalnostima Miloševićevog režima, Chomsky gura Jugoslaviju u svoj svijet reduciranih stereotipa, po kojima je Amerika apriorni zločinac, dok Jugoslavija spada u viktimizirani Treći svijet, unatoč Miloševićevom reži mu strahovlade. I kad Chomsky pokušava objasniti zašto se SAD osjeća tako ugrože nim od socijalizma u manjim, slabijim zemljama kao što su Nikaragua, Či le i Grenada, to naizgled iracionalno ponašanje pokušava objasniti "teori jom trule jabuke", po kojoj što je zemlja slabija i beznačajnija, što su njena sredstva i resursi ograničeniji, to je veća prijetnja dobrog primjera. Trulež se može raširiti i zaprijetiti područjima od stvarne važnosti za vladare ve likog dijela svijeta, tada gotovo i nesvjesno u ovoj "studiji slučaja" (case stu dy) gura Jugoslaviju u tu svoju shemu. Naravno, tu redukciju primjenjuje i na drugu stranu: u ovom konkretnom slučaju i na SAD, gdje u svakom slu čaju pronalazi osobine i motivaciju karakteristične za politiku sile. Reduk cija vanjske politike SAD-a samo na silu i interese je previše simplicistička, isto kao i kad NATO procjenjuje samo kao instrument američke vanjske po litike kojim dominiraju sila i interesi. U međunarodnim odnosima zemlje
27
M. Ahtisaari, Beogradska zadaća: kako je slaman Milosevic, Naklada Szabo, Zagreb, 2002.
24
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
se ponašaju unoseći u međunarodnu zajednicu slične proturječnosti koje se manifestiraju u svojim unutarnjim odnosima. Chomsky bi i prihvatio ovu tezu, jer je po njemu američki politički sustav represivan i to je za nje ga izvan svake dvojbe. Pritom ne vodi računa, da je i on sam i njegovo dje lovanje jedan od primjera koji demantiraju tezu o apsolutnoj represivnosti tog sustava: unatoč djelovanju propagandnih mašinerija i prevlasti komesarske inteligencije, američko društvo je društvo u kojemu se prepliću ma terijalni interesi i slobodarske težnje, oblici represije ali i oblici visoke de mokracije. Ako se gleda relativno - dakle u kontekstu - američko društvo je društvo razvijene demokracije. Nije to idealno društvo realizirane demo kratske utopije, jer takva utopija nigdje ne postoji. A što se tiče samoga NATO-a, ni on nije idealna tvorevina niti je samo mehanizam za potvrđiva nje američke dominacije, već se sve više razvija - bar deklarativno - u smje ru jednog političkog saveza koji ističe tri svoje osnovne konstitutivne vrijed nosti: zalaganje za demokraciju, ljudska prava i pravnu državu. Chomskyjev radikalni anarhizam, popularan i prijemčiv jer pretendi ra na demistifikaciju realnosti, istovremeno je i bitno redukcionistički, ka ko smo pokušali pokazati i kako će se osvjedočiti oni koji Chomskyjev ogled o novom militarističkom humanizmu pokušaju pročitati na kritički način, dakle metodom za koju se zalaže i sam Chomsky. Za čitatelje koji su proživjeli iskustvo ratova na tlu bivše Jugoslavije, ova će knjiga biti u mnogim tezama sporna i diskutabilna. Neosporno je da je Chomsky svjestan svih brutalnosti Miloševićeva režima; ali kad govori o politici sile koja vodi nje govu zemlju, SAD, u međunarodnim odnosima, tada on zapada u shemu koju bismo ponekad mogli nazvati čak i dogmatskom, komesarskom u smislu onog intelektualnog procedea protiv kojega se i sam Chomsky izjaš njava. Krajnja implikacija toga je da i Chomskoga moramo prihvatiti cum grano salis, sa zrncem sumnje, i sami pokušati razlučiti ono bitno od ono ga nebitnoga, ono što je korisno u njegovoj metodi i u njegovoj "demisti fikaciji" realnosti svjetske politike, od onoga što je predrasuda i stereotip. Često puta Chomsky od drveća ne vidi šumu. Njegova znanstvena akribija, pedantnost u navođenju izvora i širokog spektra mišljenja, opterećuje ar gumentaciju njegovih teza i priječi ga da uoči glavne procese i tendencije. Mjestimice mu se potkradaju i zaključci za koje možemo u najblažu ruku reći da su rezultat njegove iskrivljene optike i prefabricirane nakane da se pod svaku cijenu svijet smjesti u Prokrustov krevet američkog hegemonizma, čak i kad to ne odgovara istini. Primjerice, Chomsky će za Srbiju us tvrditi da je, "ma što netko mislio o njoj, posljednje uporište neovisnosti u Europi..." ne videći da je ta neovisnost relikt hladnoratovske stvarnosti, ko je više nema, pa je stoga po njemu Srbija bila "smetnja, nezgodna prepreka nastojanjima Washingtona da okonča znatno preuzimanje Europe".
PREDGOVOR
25
Tako je i u slučaju doktrine humanitarne intervencije. Razvoj doktrine humanitarne intervencije poremetio je ustaljenu hijerarhiju vrijednosti u međunarodnim odnosima, gdje je jedna od osnovnih vrijednosti koja je us postavljena međunarodnim pravom upravo zabrana intervencije jedne dr žave u poslove druge države. Države su kao suvereni entiteti dosada imale ekskluzivni autoritet u okviru svojih granica i pravo da svaku vanjsku inter venciju smatraju kao negiranje prava na samoodređenje. Ti su principi usvojeni i ugrađeni u sustav međunarodnih odnosa od Drugog svjetskog ra ta i čine temelj Povelje Ujedinjenih naroda. No razvoj i napredovanje ljud skih prava ne samo da je nametnulo svakoj državi obvezu da štiti prava svih osoba pod njenom jurisdikcijom, već je rezultiralo i intervencijom drugih država u slučaju nepoštivanja ljudskih prava u jednoj suverenoj državi.28 Taj je princip po prvi puta uveden u međunarodne odnose na Helsinškoj konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji 1975. godine. Postupno se praksa ljudskih prava nametnula i kao važan kriterij za procjenjivanje de mokratičnosti ili nedemokratičnosti jedne države. Ljudska prava u vanjskoj politici ugrađena su u vanjske politike mnogih zemalja kao vrijednosti na koje se poziva ta zemlja: nobelovac Jimmy Carter uveo je kriterije ljudskih prava u američku vanjsku politiku, a jedna od zemalja u kojoj je politika ljudskih prava najmanje ovisna od konkretnih nacionalnih interesa (zbog čega se u nekim slučajevima i politika ljudskih prava nađe u podređenom odnosu prema konkretnoj politici sile, reducirana na njen instrument) je relativno mala Nizozemska, zemlja s velikim moralnim autoritetom. No doktrina humanitarne intervencija mogla se pojaviti tek nakon raspada is točnog bloka, a konkretni povod za nastanak i formuliranje te doktrine je katastrofalni učinak ratova na prostoru bivše Jugoslavije i građanskog rata u Ruandi na međunarodne odnose.29 Humanitarna intervencija se tako uobličila kao doktrina, po kojoj jedna ili više država može poduzeti vojnu akciju unutar teritorija druge države da bi zaštitila one skupine ljudi ili oso be čija su ljudska prava teško povrijeđena, osobito u obliku etničkog čiš ćenja ili genocida, ili manje drastično, ali isto tako razornom po efektu, ob liku humanitarnih katastrofa, masovnog egzodusa. Uobličena tek u rado
28
29
Vidjeti: J. Harris (ed.) The Politics of Humanitarian Intervention, New York, 1995.; R. Falk, "The Complexities of Humanitarian Intervention: A New World Order Challenge", Michigan Journal of International Law, 17, 1996., str. 491-513; J. Carvet, "The Idea of State Sovereignty and the Right of Humanitarian Intervention", International Political Science Review, 18, 1997., str. 39-48; B. Parekh, "Rethinking Humanitarian Intervention", International Political Sci ence Review, 18, 1997., str. 46-69. O. Ramsbotham and T. Woodhouse, Humanitarian Intervention in Contemporary Conflict, Harvard University Press, Cambridge (Massachussets), 1996.
26
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
vima pristaša uvođenja ljudskih prava u međunarodne odnose, ta nova doktrina nije još prihvaćena u institucionaliziranom sustavu međunarod nih odnosa i međunarodnog prava. Vijeće sigurnosti UN je rezolucijama 1160 i 1199 (1998.) ustvrdilo da humanitarna situacija na Kosovu pred stavlja prijetnju međunarodnom miru i složilo se o potrebi prevencije hu manitarne katastrofe. No odobrenje za vojnu intervenciju nije dano zbog najavljene nakane Rusije i Kine da uporabe pravo veta u Vijeću sigurnosti. U studenome 1998. NATO je zaprijetio intervencijom sile; u ožujku 1999., nakon što su pregovori s Miloševićem završili neuspjehom, NATO je pokre nuo vojnu operaciju da bi zaustavio represiju protiv etničkih Albanaca na Kosovu. Operacija je završena u lipnju 1999. kada se Beograd suglasio s potpisivanjem sporazuma s grupom G8 o autonomiji Kosova i vojnoj pri sutnosti UN-a na Kosovu, kojoj se prije usprotivio. Taj sporazum je podr žalo Vijeće sigurnosti (s glasovima Rusije i Kine) u Rezoluciji 1244 (1999.), kojom je pod uvjetima VII. poglavlja Povelje UN odobrena sigurnosna pri sutnost mirovnih postrojbi UN-a na Kosovu. Za vrijeme trajanja NATO-ove vojne operacije Rusija je predložila rezoluciju kojom bi se NATO-ova vojna operacija osudila kao kršenje članka 2 (4) Povelje UN-a. No tu su rezoluciju podržale samo Namibija i Kina, dok se sve više stvarao konsnezus da je ovaj oblik intervencije zapravo oblik korektiva neadekvatnog instrumen tarija UN-a za takve prilike. SR Jugoslavija se obratila i Međunarodnom sudu pravde koje je odbacilo zahtjev za privremenim mjerama predložen od strane SRJ, izražavajući istovremeno i zabrinutost za NATO-ovu primje nu sile i njen legalitet, ali je u svojem nalogu tim povodom izrazio "duboku zabrinutost ljudskom tragedijom, gubitkom ljudskih života i ogromnom ljudskom patnjom na Kosovu". Pravorijek Međunarodnog suda pravde još se očekuje, no vidljivo je i iz konsenzusa većine zemalja da legalni okvir za reakciju na nove prijetnje u međunarodnim odnosima, kakav je postavljen 1945. i 1948. godine, nakon završetka hladnog rata ne odgovara novoj real nosti. Praksa pokazuje da valja mijenjati međunarodne pravne okvire za poduzimanje humanitarne intervencije, koja je moralno opravdana u situa ciji kad postoji široki konsenzus međunarodne zajednice - i kada se poštuje procedura UN-a, ma koliko ona bila manjkava.30 Takav konsenzus ne postoji u slučaju anglo-američke vojne interven cije u Iraku, pa unatoč činjenici da se anglo-američka vojna akcija nastoji opravdati kao preventivna sigurnosna intervencija, ali istovremeno i huma nitarna intervencija kojom se želi zbaciti jedan nedemokratski režim koji
30
Vidjeti: Humanitarian Intervention: Legal and Political Aspects, DUPI Report, www.dupi.nl
PREDGOVOR
27
koristi teror i nasilje protiv svojih vlastitih građana, pomanjkanje konsen zusa o tome otklanja i svaku mogućnost njene legitimizacije. Chomsky je u svojim radovima odbacio primjenu doktrine humanitarne intervencije na koncept "odmetničkih država" koje podržavaju terorizam, razvijaju oružje za masovno uništenje, podržavaju međunarodni terorizam i primjenjuju teror prema vlastitom stanovništvu. Naime, krajnja konzekvencija, odnos no neograničena primjena doktrine humanitarne intervencije mogla bi do vesti do toga da "promjena režima" postane univerzalno prihvatljiv prin cip, što onda nameće pitanje tko će biti taj koji odobrava takve promjene režima.31 Razumljivo je da doktrina humanitarne intervencije znači faktičko ograničavanje klasičnog pojma suvereniteta, no u svijetu rastuće među ovisnosti nijedna politička vlast ne može pretendirati da djeluje arbitrarno i da krši ljudska prava bez posljedica. Suverenost ne može biti samo neo graničeno vršenje vlasti na jednom teritoriju, već krajnja implikacija dok trine suverenosti jest realizacija naroda kao suverena; državni suverenitet je samo u funkciji suvereniteta kao cilja političke zajednice. Državni suve renitet je, dakle, sredstvo: narodni (građanski) suverenitet je cilj. Utoliko nijedna država nije izolirana od drugih: bitka za ostvarivanje suvereniteta počinje u kontekstu jedne države kao njegovog institucionalnog okvira, a završava u okviru međunarodne zajednice. Suverenitet naroda je stoga si nonim za poštivanje ljudskih prava, pravnu državu i demokraciju. Narav no, ključno pitanje je tko je onaj autoritet koji donosi odluku o tome da su ljudska prava toliko ugrožena, da je potrebna humanitarna intervencija međunarodne zajednice. Tko će presuditi? U nesavršenom sustavu Ujedi njenih nacija (pogrešan je i sam termin "Ujedinjeni narodi", jer je o nacijama-državama riječ, a ne o narodima) to bi trebalo biti Vijeće sigurnosti. U situaciji kada je to Vijeće sigurnosti anakronizam i kada cijela organiza cija treba doživjeti korijenitu reformu, bitan je konsenzus koji i ne mora biti artikuliran kao stav Vijeća sigurnosti. U ovom primjeru, sve okolnosti upu ćuju na to da je u slučaju Kosova vladao konsenzus i da Vijeće sigurnosti nije moglo djelovati zbog izolirane, pojedinačne prijetnje vetom. U slučaju Iraka, situacija je bitno drukčija: nema konsenzusa, odnosno stav većine je različit od zagovornika preventivne intervencije radi rušenja okrutne dik tature i uspostavljanja demokratskog poretka. Dok se ne uspostavi novi svjetski poredak na reformiranim Ujedinjenim nacijama (proširenim Vije ćem sigurnosti, redimenzioniranim pravom veta, većim utjecajem među
31
N. Chomsky, Rogue States: the Rule of Force in World Affairs, Pluto Press, Lon don, 2000., str. 12-17.
28
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
narodnog građanskog društva itd.), ključno je pitanje kako će se donositi odluke koje će ipak odražavati većinski stav čovječanstva.32 Razumljivo je i nešto drugo, a to je da će manje zemlje - u dosadaš njem sustavu - biti više izložene i zlouporabi doktrine humanitarne inter vencije, da će se ta doktrina u realnim situacijama moći iskoristiti i za opravdanje politike koja se naizgled zalaže za zaštitu ljudskih prava, a is pod njenog plašta promiče svoje konkretne nacionalne interese i volju za moć, dominacijom i hegemonijom. No to se događa i sa svim drugim ljud skim vrijednostima i idealima - a to je da mogu biti izokrenuti i poslužiti i za obrnute ciljeve od onih koje ističu. No tu se vraćamo na ulogu intelektualaca i javnog mnjenja. Od njih će uvijek zavisiti koliko će se vlastodršci pridržavati i proklamiranih ciljeva i za njih rabiti primjerena sredstva, ili će uporabom drugačijih, neprimje renih sredstava devalvirati principe i vrijednosti do kojih je čovječanstvo došlo nakog dugotrajne potrage. Damir Grubiša
32
Vidjeti: G. Evans and M. Sahnoun, "The Responsibility to Protect", Foreign Affairs, 81, 6, 2002., str. 99-110.; usp. J. Moore, Hard Choices: Moral Dilemmas in Humanitarian Intervention, Rowman & Littlefield, Lanham, 1998. i T. Weiss, Military-Civil Interactions: Intervening in Humanitarian Crisis, Rowman & Littlefield, Lanham, 1999.
PREDGOVOR
Bibliografija Noama Chomskoga
I. Lingvistička djela The Logical Structure of Linguistic Theory, MIT, Boston, 1955.-56. (2. izdanje: Plenum, New York, 1957.) Syntatic Structure, Mouton, The Hague, 1957. Current Issues in Linguistic Theory, Mouton, The Hague, 1964. Aspects of the Theory of Syntax, MIT Press, Cambridge (Massachussets), 1965. Cartesian Linguistics: A Chapter in the History of Rationalist Thought, Harper & Row, New York, 1966. Topics in the Theory of Generative Grammar, Mouton, The Hague, 1966. Language and Mind, Harcourt Brace Jovanovitch, New York, 1968. The Sound Pattern of English (with M. Halle), Harper & Row, New York, 1968. Studies on Semantics in Generative Grammar, Mouton, The Hague, 1972. Reflections on Language, Pantheon, New York, 1975. Essays on Form and Interpretation, North-Holland, New York, 1977. Moprhophonemics of Modern Hebrew, Garland, New York, 1979. Language and Responsibility, Pantheon, New York, 1979. Rules and Representations, Columbia University Press, New York, 1980. Lectures on Government and Binding: the Pisa Lectures, Foris, Cinnaminson, 1982. Noam Chomsky on the Generative Enterprise: a Discussion with R. Huybregts and H. Van Riemsdijk, Foris, Cinnaminson, 1982. Some Concepts and Consequences of the Theory of Government and Binding, MIT Press, Cambridge, Massachussets, 1982. Modular Approaches to the Study of the Mind, California State University Press, San Diego, 1984.
29
30
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Knowledge of Language; Its Nature, Origin and Use, Praeger, New York, 1986. Barriers, MIT Press, Cambridge (Massachussets), 1988. Language in a Psycological Setting, Sophia Linguistica, Tokio, 1987. Language and the Problems od Knowledge: the Managua Lectures, MIT Press, Cambridge (Massachussets), 1988. Language and Thought, Moyer Bell, Wakefield, 1994. The Minimalist Program, MIT Press, Cambridge (Massachussets), 1995.
2. Politička djela American Power and the New Mandarins, Pantheon, New York, 1969. At War with Asia, Pantheon, New York, 1970. Chomsky: Selected Readings (J. P. B. Allen and P. Van Buren, editors), Oxford University Press, Oxford, 1971. Problems of Knowledge and Freedom: the Russel Lectures, Pantheon, New York, 1971. For Reasons of State, Pantheon, 1973. Counter-Revolutionary Violence: Bloodbaths in Fact and Propaganda (with E. Herman), Warner Modular, Andover, 1973. Peace in the Middle East? Reflections on Justice and Nationhood, Pantheon, New York, 1974. Human Rights and American Foreign Policy, Spokesman, Nothingham, 1978. The Washington Connection and the Third World Fascism (with E. Herman), South End Press, Boston, 1979. After the Cataclysm: Postwar Indochina and the Reconstruction of Imperial Ideology (with E. Herman), South End Press, Boston, 1979. Towards a New Cold War: Essays on the Current Crisis and How We Got There, Pantheon, New York, 1982. The Fateful Triangle: The United States, Israel and the Palestinians, South End Press, Boston, 1983. Radical Priorities (C. P. Otero, editor), Black Rose Books, Montreal, 1984. Turning the Tide: US Intervention in Central America and the Struggle for Peace, South End Press, Boston, 1985. The Culture of Terrorism, South End Press, Boston, 1988. On Power and Ideology: the Managua Lectures, South End Press, Boston, 1987. Pirates and Emperors: International Terrorism in the Real World, Black Rose Books, Montreal, 1987.
PREDGOVOR
Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media (with E. Herman), Pantheon, New York, 1988. Necessary Illusions: Thought Control in Democratic Societies, South End Press, Boston, 1989. Chronicles of Dissent, Common Courage Press, Monroe, 1992. Deterring Democracy, Verso, New York, 1992. Letters from Lexington: Reflections on Propaganda, Common Courage Press, Monroe, 1992. What Uncle Sam Really Wants, Odonian Press, Tucson, 1992. Year 501: The Conquest Continues, South End Press, Boston, 1993. Keeping the Rabble in Line, Common Courage Press, Monroe, 1994. Rethinking Camelot: JFK, The Vietnam War and US Political Culture, South End Press, Boston, 1993. The Prosperous Few and the Restless Many, Odonian Press, Tucson, 1994. Secret, Lies and Democracy, Odonian Press, Tucson, 1994. The Clinton Vision: Old Wine, New Bottles, Consortium, 1994. Powers and Prospects: Reflections on Human Nature and the Social Order, South End Press, Boston, 1996. Class Warfare: Interviews with David Barsamanian, Common Courage Press, 1996. The Common Good, Odonian Press, 1997. Profit Over People: Neoliberalism and the Global Order, Seven Stories Press, New York, 1998. The New Military Humanism: Lessons from Kosovo, Pluto Press, London, 1999. Latin America: From Colonization to Globalization, Ocean Press, 1999. A New Generation Draws the Line: Kosovo, East Timor and the Standards of the West, Verso, London, 2000. Propaganda and the Public Mind, South End Press, Boston, 2001. 9-11, Seven Stories Press, New York, 2001. Understanding Power: The Indispensable Chomsky (P. R. Mitchell and J. Schoeffelm editors), New Press, New York, 2002. Media Control: the Spectacular Achievements of Propaganda, Seven Stories Press, New York, 2002. Acts of Aggression: Policing Rogue States, Seven Stories Press, New York, 2002. The Umbrella of U.S. Power: the Universal Declaration of Human Contradictions of U.S. Policy, Seven Stories Press, New York, 2002. Chomsky Quartet, Odonian Press, 2003.
31
32
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Middle East Illusions, Rowman and Littlefield, New York, 2003.
3. Djela o Chomskome M. Achbar (ed.), Manufacturing consent: Noam Chomsky and the Media, Black Rose Books, Montreal, 1994. G. Alexander (ed.), Reflections on Chomsky, Blackwell, Oxford - Cambridge (Massachussets), 1990. L. M. Antony, N. Hornstein (editors), Chomsky and his Critics, Blackwell, Oxford and New York, 2003. R. F. Barsky, Noam Chomsky: A Life of Dissent, ECW Press, Toronto, 1997. R. P. Botha, Challenging Chomsky: The Generative Garden Game, Blackwell, Oxford and New York, 1989. D. Cohgswell, P. Gordon, Chomsky for Beginner, Writers & Readers Publishers, New York, 1996. V. J. Cook, M. Newson, Chomsky's Universal Grammar, Blackwell, Oxford, 1996. Fred Dagostino, Chomsky's System of Ideas, Oxford University Press, Oxford, 1986. A. Das Gupta, Second Linguistic Turn: Chomsky and the Philosophy of Language, Lang, Peter Publ. Washington, 1996. M. Dean, Chomsky (Headway Guides for Beginners), Headway, New York, 2003. A. Edgley, The Social and Political Thought of Noam Chomsky, Routledge, London, 2000. J. Fox, Chomsky and Globalisation, Icon Books, Cambridge, 2001. (hrv., prijevod D. Telecana, Chomsky i globalizacija, Naklada Jesenski Turk, Zagreb, 2001.) K. S. Gupta, Mentalistic Turn: A Critical Evolution of Chomsky, South Asia Books, Columbia, 1992. M. C. Haley, R. F. Lunsford, Noam Chomsky, Twayne, New York, 1993. G. Harman (ed.), On Noam Chomsky: Critical Essays, New York, Anchor, 1974. M. C. Hley, R. F. Lunsford, Noam Chomsky, Twayne, New York, 1994. G. J. Huck, J. A. Goldsmith, Ideology and Linguistic Theory: A Repraisal of Chomsky and the Deep Structure Debate, Routledge, London, 1996. K. Koerner, M. Tajima, Noam Chomsky: A Personal Bibliography, 1951.-1986. John Benjamins Publ.Co., Amsterdam, 1986. I. Lawrence, Linguistics and Theology: the Significance of Noam Chomsky, Scarecrow Press, Bloomington, 1980. J. Lieber, Noam Chomsky: A Philosophic Overview, Gale Group, Farmington, 1975.
PREDGOVOR
33
J. Lyons, Chomsky, Harvester Press, Hassocks, 1977. J. Lyons, F. Kermode (editors), Noam Chomsky, Viking Penguin, 1990. J. Maher, J. Groves, introducing Chomsky, Icon Books, Cambridge, 1999. (hrv. prijevod G. Bikić-Carić, Chomsky za početnike, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.) J. McGilvray, Chomsky - Language, Mind and Politics, Polity Press, Cambridge, 1999. S. Modgil, C. Modgil (editors), Noam Chomsky: Consensus and Controversy, Falmer Press, New York, 1987. C. P. Otero, Chomsky's Revolution: Cognitivism and Anarchism, Blackwell, London, 1993. C. P. Otero, Noam Chomsky: Critical Assessments, I-IV, Routledge, London, 1994. J. Peck, The Chomsky Reader, Pantheon books, New York, 1987. A. Radford, Transformational Syntax: A Student's Guide to Chomsky's Extended Theory, Cambridge University Press, Cambridge, 1981. M. Rai, Chomsky's Politics, Verso, London, 1995. I. Robinson, The New Grammarian Funeral: A Critique of Noam Chomsky's Linguistics, Cambridge University Press, Cambridge, 1975. R. Salkie, The Chomsky Update: Linguistics and Politics, Unwin Hyman, Boston, 1990. D. D. Schmidt, Hellenistic Greek Grammar and Noam Chomsky: Nominalizing Transformations, Scholars Press, Toronto, 1981. Neil V. Smith, Neilson V. Smith, Chomsky: Ideas and Ideals, Cambridge University Press, Cambridge, 1999. N. V. Smith, D. Wilson, Modern Linguistics: The Results of Chomsky's Revolution, Penguin Group, New York, 1991. P. Wilkin, Noam Chomsky: On Power, Knowledge and Human Nature, St. Martin's Press, London, 1997. M. E. Winston, On Chomsky, Wadsworth Publ.Co., Chicago, 2000.
Poglavlje 1
"U ime načela i vrijednosti"*
osovska kriza uzburkala je strasti i vizionarska ushićenja na dosad rijetko viđen način. Događaji su prikazani kao "prekretnice u me đunarodnim odnosima" koje otvaraju vrata još neviđenoj etapi u svjet skoj povijesti, novoj epohi moralne pravičnosti pod vodstvom "idealis
K
tičkog Novog svijeta koji je čvrsto odlučio okončati nehumanost."1 Ovaj novi humanizam, koji se slučajno poklopio s dolaskom novog mi lenija, istisnut će valjda glupu i uskogrudnu politiku interesa podle nam prošlosti. Kuju se nove koncepcije o svjetskom poretku, ispreple tene nadahnutim poukama o ljudskim poslovima i globalnom društvu. Ove nove koncepcije trebaju istisnuti trule institucije svjetskog poretka koje su se pokazale kao "katastrofalan neuspjeh", te se moraju odbaci ti u korist ideja koje se pojavljuju s "inovativnim, ali opravdanim" od macima od prethodnih normi. Utopizam ranijih generacija pogodan je samo za izrugivanje, a tek viđenja koja dolaze na njegovo mjesto prava su i istinski nadahnuta. Ako je ova slika istinita, ukoliko u njoj ima i zrnce istine, tada pred nama leže izuzetne mogućnosti. Na raspolaganju nam stoje materijal ni i intelektualni resursi da prebrodimo užasne tragedije po maloj cije ni i uz minimum dobre volje. Potrebno je samo malo mašte ili znanja da se sastavi popis poželjnih zadaća koje valja poduzeti ne bi li se ljudi
* Neki od ovdje priloženih materijala pojavili su se u člancima objavljenim u Sjedinjenim Državama i drugdje tijekom 1999. godine. Želio bih se osobito zahvaliti Sanjoyu Mahajanu, Davidu Petersonu i Knutu Rognesu za sugestije i pomoć. 1 Izvori će biti identificirani kada dođemo do mjesta gdje se oni spominju.
36
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
ma koji trpe pružila ogromna korist. Osobito lako mogu se naći zločini po naravi i opsegu kakvi su se događali na Kosovu, a mnogi mogu biti prebrođeni, ili makar značajno ublaženi, uz manji napor i žar no što su zapadne sile i njihove intelektualne elite uložile početkom 1999. godine. Stoga je mnogo valjanih razloga zbog kojih treba locirati i identi ficirati takve zadaće i probleme i posvetiti im svu našu pozornost i bri gu. Ukoliko duh plemenitih pobuda oslobađanja Kosova ima makar i trunke vjerodostojnosti i ukoliko vođe napokon djeluju "u ime načela i vrijednosti" koji su doista humani, kako je to uvjereno proglasio Vaclav Havel, onda postoje dobre mogućnosti da se na dnevni red stave kri tički važna pitanja koja traže praktičnu i neposrednu akciju. Pa čak ako se pokaže da životna realnost ne ispunjava laskavu pretpostavku o sa moj sebi, napor još uvijek zaslužuje pohvalu zbog usmjeravanja pozor nosti na ono što trebaju poduzeti oni koji smatraju da su lijepe riječi nešto više od pukog ciničnog oportunizma. Stoga pokušajmo ponoviti građu i shvatiti što se dogodilo, te kako i zašto se to prikazuje na način koji smo vidjeli, i kakvi se novi poduh vati mogu s lakoćom izvesti primjenom "univerzalnih načela i vrijedno sti koji su usvojeni od strane Europske zajednice i NATO-ovih vođa" i komentatora koji im aplaudiraju. S obzirom da je opseg za ozbiljno uzorkovanje preširok, zadržimo se na slučajevima koji su slični u bit nim svojstvima s tragedijom koja je potakla tako intenzivne emocije i angažmane početkom 1999. Bez obzira što time pružamo pravedan test novom humanizmu na terenu koji je on sam izabrao, takvi slučajevi su od suštinskog značaja i vrijednosti, barem po elementarnim moral nim standardima. Da bi se izbjegao nesporazum, moj cilj ovdje nije doprinos raspra vi tome što treba, ili je trebalo, uraditi na Kosovu, osim što i to želim pomalo dodirnuti. Naprotiv, radi se o tome da se ispita okvir u kojem su događaji slijedili svoj tijek uzimajući užasni danak u ljudstvu; i da se razmotre moguće implikacije onoga što se dogodilo i načina na koji se to prikazuje i tumači. To iziskuje gotovo nasilni pomak od višemjesečne jednostrane usredotočenosti isključivo na jedan kutak duboko nemir nog Balkana, kojim su izgurane i marginalizirane druge itekako bitne pojave. Iz upravo navedenih razloga pomak će ovdje biti ograničen na usku kategoriju srodnih zadaća i problema, ali ga svakako valja proma trati daleko šire.
"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI"
NATO-ove
snage
predvođene
Sjedinjenim
37
Državama
lansirale
su
24. ožujka krstareće rakete i bombe na ciljeve diljem Savezne Republi ke Jugoslavije (SRJ),2 "bacajući Ameriku u vojni sukob za koji je pred sjednik Clinton rekao da je potreban kako bi se zaustavilo etničko čiš ćenje i da bi se donijela stabilnost Istočnoj Europi", kako su glasile udarne vijesti u tisku. Bombardirajući SRJ, Clinton je obavijestio na ciju da "mi podržavamo naše vrijednosti, štitimo naše interese i una pređujemo stvar mira". "Ne možemo svuda reagirati na takve tragedi je, ali kada etnički sukob preraste u etničko čišćenje, što se može razli kovati, onda moramo pokušati, a upravo to je bio slučaj s Kosovom." "Da smo se kolebali" u onome što naslov njegova govora naziva "Pra vedan i nužan rat", "rezultat bi bio velika moralna i strategijska nesre ća. Albanski Kosovari postali bi ljudi bez domovine koji bi živjeli u teš kim uvjetima u nekim od najsiromašnijih zemalja Europe..." sudbina koju, radi patnje naroda, Sjedinjene Države ne mogu tolerirati. Državni sekretar Madeleine Albright već je bila pozvonila na uzbunu, izjavom od 1. veljače "da se ovo ne može podnijeti, ne može se u 1999. godini imati ovu vrstu barbarskog etničkog čišćenja. Na koncu bolje je da de mokracije ustanu protiv ove vrste zla."3 Clintonovi europski saveznici složili su se s time. Pod naslovom "Nova generacija povlači crtu", britanski premijer Tony Blair izjavio je da je ovo nova vrsta rata gdje se borimo "za vrijednosti", za "novi inter nacionalizam gdje se brutalna represija cijelih etničkih grupa neće više tolerirati", te se borimo "za svijet u kome se odgovorni za takve zločine
2
SRJ čine Srbija i Crna Gora. NATO i vlasti SRJ složile su se smatrati Kosovo pokrajinom SRJ, dijelom Srbije s ambivalentnim statusom, na koji ćemo se vratiti kasnije. Velika albanska većina odavno je jasno postavila svoje zahtjeve za nezavisnošću. Albanski izraz za pokrajinu je "Kosova". Usvojit ću jezičnu upotrebu koju koristi američka vlada i druge NATO-ove sile, jer se primjenjuje kao standardno međunarodno rješenje. Može se raspravljati o tome je li to dobra ili loša jezična upotreba; pitanje se odnosi na temelj sukoba. Pojam "Kosovari" često se odnosi na Albance s Kosova. Ja ću se držati jasnijeg pojma "kosovski Albanci". Nijedan od navedenih pojmova nije bez konotacija koje zbunjuju.
3
Ann Scales i Louise Palmer, Kevin Cullen, iz Boston Globea od 25. ožujka; Wil liam Jefferson Clinton, iz New York Timesa, 23. svibnja 1999. Albrightova je citirana u osvrtu Bartona Gellmana u Washington Postu, "The Path to Crisis: How the United States and Its Allies Went to War; The Battle for Kosovo, A Defining Atrocity Set Wheels in Motion", International Herald Tribune, 23. travnja 1999.
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
38
neće moći nigdje sakriti." "Borimo se za svijet gdje diktatori neće više moći provoditi stravična zlostavljanja vlastitoga naroda da bi ostali na vlasti." Ulazimo "u novo tisućljeće gdje diktatori znaju da ne mogu ne kažnjeno prolaziti s etničkim čišćenjem ili s represijom nad vlastitim narodima". Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer "pos tao je zagovaratelj onoga što je Ulrich Beck, njemački intelektualac, nazvao 'NATO-ovim novim militarističkim humanizmom' - shvaćanje, koje brani državni sekretar Madeleine K. Albright, da je obrana ljud skih prava oblik misije."4 "Novi intervencionizam" je pozdravljen u intelektualnom mnijenju i među pravnim stručnjacima koji najavljuju novu eru u svjetskim odno sima u kojoj će "prosvijećene države" napokon moći koristiti silu tamo gdje one "smatraju da je pravedno", odbacujući "stara restriktivna pra vila" i sovska smatra bođene
poštujući "suvremena shvaćanja pravde" koja oni oblikuju. "Ko kriza ilustrira... novu američku spremnost da učini ono što ona pravednim - bez obzira na međunarodno pravo."5 Sada oslo okova hladnoga rata i staromodnih ograničenja svjetskog po
retka, prosvijećene su se države mogle s punim žarom posvetiti misiji održavanja ljudskih prava i donošenja pravde i slobode narodima koji pate širom svijeta, ako to bude potrebno i silom. Prosvijećene države su Sjedinjene Države i njihov britanski savez nik, možda i druge koje se upišu u njihove križarske vojne za pravdu i ljudska prava. Otpor njihovoj misiji jedino pružaju "nepokorni, lijeni i krivovjerni", "remetilački" elementi u svijetu.6 Red prosvijećenih vjero jatno se određuje po nekoj definiciji. Uzaludno je traganje za vjerodos tojnim pokušajima nalaženja dokaza ili argumenata za kritičko razliko vanje između prosvijećenih i uzurpatora, a svakako ih nećemo naći u povijesti. Povijest se u svakom slučaju smatra irelevantnom za dobro poznatu doktrinu o "promjeni kursa", koja kaže: da, točno, u prošlosti smo činili greške iz naivnosti ili loše informiranosti, ali sada se vraća mo tradicionalnoj stazi pravičnosti. Istraživanja povijesnih činjenica svode se na "kratke segmente televizijskih vijesti i pogrdnih osuda po
4
Blair, Newsweek, 19. travnja; Roger Cohen, NYT, 16. svibnja 1999.
5
Sveučilište u Kaliforniji, profesor prava Michael Glennon, "The New Interventionism" uvodnik u Foreign Affairsu, za svibanj-lipanj 1999.
6
Isto.
"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI"
39
vijesnog zla američke vanjske politike," pa se zato "daju lako zanema riti", upućuje nas jedan od najistaknutijih znanstvenika/zagovaratelja "nastajućih normi".7 Prema tome, nema svrhe pitati što se može nau čiti iz starih, pljesnivih priča o prošlosti, mada struktura donošenja od luka i njena institucionalna baza ostaju intaktni i nepromijenjeni. Trećega lipnja NATO i Srbija postigli su mirovni sporazum. Sjedi njene Države su slavodobitno proglasile pobjedu, uspješno završava jući svoju "desetotjednu borbu za primoravanje gospodina Miloševića da prizna poraz." Pobjeda, mada još ne i mir: željezna šaka ostaje lebd jeti u zraku sve dok pobjednici ne odluče da im je njihovo tumačenje mirovnog sporazuma nametnuto. Široki konsenzus je artikulirao Tho mas Friedman, globalni analitičar New York Timesa: "Od samoga po četka se kod kosovskog problema radilo o tome kako ćemo reagirati ka da se loše stvari dogode na nevažnim mjestima." Prosvijećene države su otvorile novo tisućljeće dajući odgovor na ovo kritično pitanje suvre menog doba, slijedeći moralno načelo da "jednom kada deložiranje iz bjeglica počne, bilo bi pogrešno zanemariti Kosovo... i stoga je upotre ba ogromnog zračnog rata za ograničeni cilj jedino rješenje koje je ima lo smisla."8 Pregled samog tajminga pokazuje da ovaj zajednički refren jedva može biti točan: neprijeporno, "ogromni zračni rat" poduzet je prije ne go što je "počelo deložiranje izbjeglica" na novoj razini, i dovelo je do brze i široke eskalacije deložacija i drugih grozota, činjenice su to koje su detaljno objavljene kako u Friedmanovim tako i u drugim dnevnim novinama. To je barem općepriznato. Jedino se može poreći zauzima njem odlučnog stajališta o "namjernom nepoznavanju činjenica", da posudimo izraz koji je skovao zagovaratelj "novog internacionalizma" kojega smo upravo citirali u zajedljivom izvješću - čiji je on koautor o zločinima američkih plaćenika i reakciji Ministarstva vanjskih poslo va na njih.9 7
Thomas Weiss, Boston Review, veljača/ožujak 1994.
8
Friedman, "Foreign Affairs", NYT, 4. lipnja 1999.
9
Donald Fox i Michael J. Glennon, "Report to the International Human Rights Law Group and the Washington Office on Latin America," Washington D.C., 25. travnja 1985. Također Glennon, "Terrorism and 'intentional ignorance'," u: Christian Science Monitoru, 20. ožujka 1986. Izvještaj je bio podvrgnut na mjernom nepoznavanju činjenica. Vidi moj rad Necessary Illusions (South End, 1989.), str. 78.
40
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Stajalište o namjernom nepoznavanju činjenica ima brojne pret hodnike. Klasičan opis dao nam je George Orwell u predgovoru Živo tinjske farme, koji je posvećen načinima kojima u slobodnim društvima "nepopularne ideje mogu biti ušutkane, a nezgodne činjenice držane u tami bez ikakve potrebe da se službeno zabrane." Ovakav "opaki" oblik "književne cenzure" je "uvelike dragovoljan", primijetio je Orwell. On donekle potječe iz dobrog obrazovanja koje usađuje "opću prešutnu su glasnost da 'ne bi išlo' spominjanje te određene činjenice. Posljedica takvog namjernog prešućivaja činjenica i drugih faktora je takva da "onaj koji iskušava vladajuću ortodoksiju bit će ušutkan sa zapanjuju ćom učinkovitošću." Životinjska farma je možda Orwellova najglasovi tija knjiga, no predgovor spada u njegove najmanje poznate eseje. Os tao je neobjavljen, i otkrivenje tek trideset godina kasnije, potom pom pozno objavljen, da bi opet potom potonuo u opći zaborav.10 Dok je Friedmanov konvencionalni odgovor na vlastito retoričko pitanje neodrživ, vjerodostojan odgovor se javlja istoga dana u istom dnevniku, premda u donekle iskrivljenom obliku. Stephen Kinzer do pisnik iz Ankare piše da je "najpoznatiji turski zagovaratelj ljudskih prava [Akin Birdal] uhićen" te će odslužiti svoju kaznu jer je zahtijevao "da država postigne miroljubivo rješenje s kurdskim pobunjenicima."11 Gledajući šire od sporadičnih i općenito neinformativnih izvješća i ko mentara kojima je cilj da zavedu na krivi put, otkrivamo da je uhićenje hrabrog predsjednika Udruge za ljudska prava Turske tek jedna epizo da u kampanji zastrašivanja i maltretiranja zagovaratelja ljudskih pra va koji istražuju i javljaju o užasnim zvjerstvima, tražeći miroljubivo rješenje za sukob koji je označen kao jedna od osobito divljih kampanja etničkog čišćenja i državnog terora devedesetih. Kampanja se nastav lja s rastućim bijesom zahvaljujući aktivnom sudjelovanju vođa prosvi jećenih država, jer "podržavajući naše vrijednosti, štitimo naše intere se, i unapređujemo stvar mira" (kako to reče Predsjednik), na način koji je predobro poznat onima koji su neskloni namjernom nepoznavanju činjenica.
10
Objavljuje ga Orwellov biograf Bernard Crick u Times Literary Supplementu, 15. rujna 1972.; reprint se pojavljuje u izdanju Everyman's Library. Crickova biografija ne baca nikakvo daljnje svjetlo o tome.
11
Kinzer, NYT, 4. lipnja 1999.
"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI"
41
Vraćamo se pojedinostima jedino zato da ovdje zabilježimo ove događaje iz devedesetih, a koji se i sada nastavljaju unutar NATO-a i pod
europskom
jurisdikcijom,
jer
prilično
je
upečatljiva
ilustracija
-
daleko od toga i jedina - odgovora koji daju prosvijećene države na pi tanje "kako ćemo reagirati kad se loše stvari dogode na nevažnim mjes tima." Treba reagirati tako što ćemo doprinijeti da se pojačavaju zvjer stva, zadaća koja je ispunjena i na Kosovu. Takvi elementi realnoga svi jeta danas postavljaju neka prilično ozbiljna pitanja o novom humaniz mu, čak i ako usvojimo doktrinu "promjene kursa" i složimo se da va lja izbrisati povijest i njene pouke o institucijama moći koje vladaju praktički bez izazova i slobodne su raditi "ono što smatraju ispravnim". Slučajno, vjerodostojan odgovor na Friedmanovo pitanje dobiva potvrdu, a obrisi novog humanizma jasno su ocrtani u drugom od dva vodeća nacionalna lista, Washington Postu, u združenim uvodnicima pisanim na kraju rata. Jedan je naslovljen "Neravna kosovska cesta", a drugi "Kurdsko otvaranje Turske". Prvi nudi savjete NATO-u, a drugi izražava "nade prijatelja Turske."12 U slučaju Kosova, Washington ne treba "pokazati nikakve simpa tije" za zločince odgovorne za divljačko etničko čišćenje i druga zvjer stva izvršena dok je trajalo NATO-ovo bombardiranje. Štoviše "NATO treba pojačati bombardiranje" ukoliko detektira bilo kakav znak "nepo slušnosti" glede ispunjenja načela koja se "ne smiju kompromitirati". Primarno među njima je načelo da međunarodne mirovne snage s mandatom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, moraju biti "pod za povjedništvom generala NATO-a - a ne dužnosnika Ujedinjenih naro da, Europske unije, Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi [OESS] ili bilo koga drugog".13 Drugim riječima, NATO mora čvrsto odbiti Rezoluciju Vijeća sigurnosti koju je on inicirao i potpisao i koja zahtijeva "nazočnost međunarodnih snaga" koje su pod "zapovjedni štvom Ujedinjenih naroda uz znatan udio NATO-ovih snaga" (dalje se NATO više ne spominje). I dalje, bilo kakvo protivljenje unilateralnim odlukama NATO-a treba biti dočekano obnavljanjem nasilja od strane strogog odgojitelja.
12
Uvodnici, WP National Weekly Edition, 14. lipnja 1999.
13
OESS čini većina zemalja Europe, Turska, Kanada i Sjedinjene Države.
42
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Sasvim je druga priča u slučaju Turske. Washington treba svakako "pokazati simpatije" za zločince odgovorne za divljačko etničko čišće nje i druga zvjerstva protiv Kurda, koji su sigurno usporedivi sa srp skim zločinima na Kosovu, ali nisu izvršeni pod NATO-ovih bombama. Zaključak ne iznenađuje mnogo, s obzirom da Washington zauzima is taknuto mjesto među negativcima. U slučaju Turske i Kurda, tu se "za robljeni vođa kurdskog separatističkog pokreta", Abdullah Ocalan, "de finitivno smatra odgovornim za smrt tisuća [točnije, desetina tisuća] u ratu Kurda s Turskom." Izraz "definitivno se smatra" isključuje vodeće međunarodne organizacije za ljudska prava i nezavisne znanstvenike, ali uključuje Ankaru i Washington. Slično, i s usporedivim argumen tima, u Beogradu, i možda u Moskvi, upravo se gerilske snage alban skog separatističkog pokreta "nadaleko smatraju odgovorne" za smrt tisuća ljudi u ratu Albanaca sa Srbima u razdoblju prije NATO-ova bombardiranja, a upravo se taj relevantni period uzima za procjenu kod donošenja odluke o bombardiranju. Zaista je bilo zvjerstava u tom razdoblju, ali vratimo se washingtonskom razmatranju ovih događaja. Nijedan ozbiljan analitičar ne promatra ih kao usporedive sa "zlodje lima koje su izvršile turske oružane snage naklonjene NATO-u" - kako urednici nazivaju turske vojne snage naoružane i školovane od strane Washingtona, sa sve većim dotokom oružja uz istovremeni porast zlo djela, dok Clintonova administracija ostaje čvrsta u demonstraciji "no ve američke spremnosti da učini ono što ona smatra ispravnim." Urednici nisu pozvali na bombardiranje Ankare ili Washingtona. Naprotiv, "prijatelji Turske moraju gajiti nadu da će ona smoći hrabro sti proširiti svoje vidike i pošteno preispitati Ocalanovu inicijativu" za mirno rješenje, odnosno razmotriti mirovnu inicijativu "zarobljenog vođe", što turska vlada i njeni prijatelji u Washingtonu odbijaju već se dam godina, a što je "najpoznatiji turski zagovaratelj ljudskih prava" saznao nekoliko dana ranije. Ukoliko Turska izabere "liječiti svoj nacio nalni rak, odnosno problem kurdske manjine lišene svojih prava", na stavljaju urednici, tada ona više neće biti "u zavadi s ljudskim demo kratskim vrijednostima zapadnih nacija čije društvo ona cijeni", a to bi bile vrijednosti nacije koja dostavlja Turskoj ogromne količine smrto nosnog naoružanja "za izlječenje svog nacionalnog raka" onako kako to Washington preferira. "Turcima neće biti lako uskladiti odnose s Kur dima", priznaju urednici. Kurdi sada traže "prava na kulturu i jezik"
"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI"
43
koja su im poricana (nasuprot Kosovu), ali kasnije "neki od njih" mogu ići dalje pa zatražiti "autonomiju i samoodređenje" (kao i kosovski Al banci godinama). Otuda Washington ima prijateljsko razumijevanje za svoje turske prijatelje. Cjelovitije obrazloženje, na koje se nakratko vraćamo, još mnogo oštrije ističe kontrast između državnog terora koji se sprovodi uz odo bravanje i ostrašćenu potporu prosvijećenih država (a najistaknutiji u tome su njihovi lideri) i državnog terora koji je opak i mora biti najoš trije kažnjen jer se sukobljava s njihovim zahtjevima. Tu nema ničeg novoga. Evo tek jedan primjer: prije nekoliko godina urednici istog dnevnika savjetovali su svoju vladu da poduzme učinkovitije mjere "da se Nikaragva natjera natrag u sklop ostalih srednjoameričkih običaja" i da joj se nametne "razložno ponašanje u skladu s regionalnim stan dardima" - to jest, da se Nikaragva natjera na običaje krvoločnih tero rističkih država koje je podržavao Washington te da usvoji njihove "re gionalne standarde" opakih zvjerstava što su daleko nadmašili bilo koji zločin koji se pripisuje nikaragvanskim neprijateljima, da i ne spomi njemo zločin neposluha prema vladaru hemisfere.14 Stajalište je zapravo konvencionalno, ne samo kod lidera prosvi jećenih država već i kod njihovih neprijatelja i prethodnika. Pravda je, u prošlosti, pravila slične distinkcije, i opet s usporedivim argumenti ma. Povijesni zapisi bi nam trebali biti poznati. Ovo su neka od najznačajnijih pitanja koja proistječu iz balkan skog rata 1999. godine. Ona ostaju izvan domašaja - barem izvan do mašaja "prosvijećenih zemalja". Drugdje, ona se lako uočavaju i to u širokom rasponu. Radi ilustracije odaberimo nekoliko udaljenih toča ka: istaknuti izraelski komentator za vojna i strateška pitanja vidi pro svijećene države kao "opasnost za svijet". Opisuje njihova "nova pravila igre" kao povratak u kolonijalnu eru, s mogućnošću primjene sile "zaogrnute plaštem moralističke pravičnosti", kako to bogati i jaki rade ka da "čine ono što im izgleda opravdano." Drugi komentator, vođa Par tije centra i supruga bivšeg načelnika generalštaba piše da "sila dobiva, a mir gubi": "Pravila igre su daleko od toga da se mijenjaju... U ovoj pri či nema dobrih i zlih, postoje samo veoma zli i manje zli." Na jednoj sasvim drugoj točki u toj lepezi, Aleksandr Solženjicin, idol Zapada kad 14
Uvodnici, WP Weekly, 1. ožujka 1986.
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
44
je govorio ono što su htjeli čuti, daje sažetu definiciju novog humaniz ma: "Agresori su šutnuli Ujedinjene narode u stranu, otvarajući novu eru gdje vrijedi ona tko jači, taj kvači."** Uzmimo i posljednji primjer. Vuk Drašković, kojega je Milošević svrgnuo s položaja zbog suprotstav ljanja njegovoj ratnoj politici i zbog pozivanja na mirovne proteste, veoma je hvaljen na Zapadu kao dobar Srbin, glas razuma i nezavisno sti u vladi i nada za srpsku demokraciju u postmiloševićevskoj eri. Nje govo oponiranje temeljilo se na Solženjicinovoj tezi: "Moramo prepoz nati činjenicu da svijetom danas vlada sila, a ne pravo. Moramo biti vr lo hrabri i prihvatiti kompromis."15 Vratimo se širem uzorku, koji predstavlja znatan dio svjetske po pulacije, možda i većinu, kako tvrdi jedan štovani jastrebovski anali tičar politike. Ona bi se mogla složiti s opaskom uglednog i utjecajnog - mada malo slavljenog - radikalnog pacifista, A. J. Mustea: "Nakon rata problem je s pobjednikom. On zamišlja da je upravo dokazao da se rat i nasilje isplate. Tko će ga sada naučiti pameti?"16 "Ne trebamo imati ikakve iluzije o cilju (NATO-a) u zaštiti Kosovara", dodaje Solženjicin. "Kad bi zaštita ugnjetenih bila njihova stvar na briga, onda bi branili primjerice nesretne Kurde, koje već 40-50 go dina razdiru različite države i izloženi su istrebljivanju." Zaključak je pretjeran, ali teško da je gori od ekstremnih oblika revizionizma holo kausta s kojima se uspoređuju užasne srpske surovosti, što su uslijedile nakon bombardiranja, s Hitlerovom genocidnom politikom; usporedba koja bi ostavila za sobom duboku ranu da je uzeta ozbiljno. NATO tole rira tursko etničko čišćenje i teror jer je Turska njihov "unosan savez nik", dodaje Solženjicin, potvrđujući mišljenje Zapada o "dobrohotno
** Might i right, (op. prev.) 15
Amos Gilboa, "NATO is a Danger to the World", Ma'ariv, 9. svibnja; vratit ćemo se na njegovu širu analizu. Tali Lifkin Shahak, "Power Won, Peace Lost", Ma'ariv, 10. lipnja; Solženjicin, AP, 28. travnja; Igor Veksler, TASS, 27. travnja, Drašković, Steven Erlanger, "A Liberal Threatens Milošević with Street Pro tests", NYT, 27. travnja 1999.
16
"Crisis in the World and in the Peace Movement", u izdanju Nat Hentoffa, The Essays of A.J. Muste (Bobs-Merrill, 1967). Vidi moj rad "Revolutionary Pacifism of A. J. Muste", pretiskan u American Power and the New Mandarins (Pantheon, 1969).
"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI"
45
sti koju je Turska pokazala svojim akcijama u kosovskoj krizi", a time ona još jednom vraća svoj dug, ovoga puta priključujući se "moralističkoj pravičnosti" bogatih i moćnih nad zvjerstvima u turskom stilu.17 Stjecaj ovih okolnosti ne izmamljuje ničiju pozornost, ta činjenica koja je trebala pobuditi zanimanje ljudi koji se istinski bave moralnom i intelektualnom kulturom prosvijećenih zemalja. Krupniji problemi koji su naglašeni u ovom najnovijem ratu u nizu jugoslavenskih secesija izoštrili su se nestankom hladnoga rata. Među njima je središnje mjesto zauzimalo pravo republika ili saveza na inter venciju iz humanitarnih razloga, čime se proširio opseg legitimnog ko rištenja sile. Što se tajminga tiče, postoji opća suglasnost, ali zaključci o "humanitarnoj intervenciji" su sročeni na različite načine, odražava jući procjenu namjere i moguće posljedice od "novonastajućih normi o opravdanosti intervencija."18 Proširene opcije su dvojake: one koje se obavljaju pod pokrovitelj stvom Ujedinjenih naroda i u skladu sa Poveljom Ujedinjenih naroda, što je dogovoreno da bude temeljem međunarodnog prava u razdoblju nakon II. svjetskog rata; i one koje se obavljaju unilateralno, bez ovlaš tenja Vijeća sigurnosti, od strane država ili saveza država (primjerice Sjedinjene Države ili NATO, ili Varšavski pakt ranijih godina). Ukoliko su dovoljno snažni, arogantni i interno dobro disciplinirani, takvi sa vezi mogu sami sebe odrediti "međunarodnom zajednicom" (standard na praksa u Sjedinjenim Državama i često kod NATO-a općenito). Pi tanja se mogu postaviti glede prve kategorije, ali ovdje to nije naša te ma. Bolje rečeno, nas zaokupljaju "novonastajuće norme o opravdano sti intervencija" od strane država ili saveza koje ne traže suglasnost ili nisu ovlaštene od međunarodne zajednice, ali ipak koriste silu jer "vje ruju da je ona opravdana". U praksi, to se svodi na "novu američku spremnost da čini ono što ona smatra pravičnim", bez obzira na ope racije u "nevažnim zemljama" koje nisu od interesa za vladajuću glo balnu supersilu (primjerice, intervencije čuvanja mira u državama za
17
Hugh Pope, "Turkey Again Is a Key Strategic Ally of the West", Wall Street Journal, 25. svibnja 1999.
18
Pojam je posuđen iz naslova jedne od prvih i najboljih općih studija; Laura Reed i Carl Kaysen, eds. Emerging Norms of Justified Intervention (American Academy of Arts and Sciences, 1993).
46
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
padne Afrike, za koje je tek retroaktivno dobivena suglasnost Ujedinje nih naroda). S jednog stajališta, prošireni domašaj intervencije oduvijek je bio legitiman, čak hvalevrijedan, ali je bio onemogućavan tijekom hladnog rata jer su se ondašnji "nepokorni, lijeni i krivovjerni", koji su se opirali misiji, mogli pouzdati u potporu komunističkih sila, posvećenih sub verzijama i pobunama u težnji da osvoje svijet.19 Sa završetkom hlad nog rata, "buntovnici" više ne mogu ometati dobra djela prosvijećenih država, prema tome novi humanizam može bujati pod njihovim mud rim i pravičnim vodstvom. Iz suprotnog stajališta, "novi intervencionizam" ponovo svira sta ru ploču. Riječ je o osuvremenjenoj varijanti tradicionalne prakse koja je bila onemogućena u bipolarnom sustavu svijeta koji je dozvoljavao nešto prostora nesvrstanosti - koncept koji efektno nestaje s nestankom jednog od dvaju polova.20 Sovjetski Savez, i u stanovitoj mjeri Kina, stavlja ograničenja na postupke zapadnih sila u njihovim tradicional nim domenama, ne samo na temelju vojnog zastrašivanja, već također i zbog njihove povremene spremnosti, ma kako oportunističke, da po drže ciljeve i agresije zapadnih zemalja (u praksi, posebice ako iza njih stoje Sjedinjene Države i njihova očita moć). S opadanjem zastrašiva nja Sovjetskim Savezom, pobjednička strana u hladnom ratu postaje
19
Srodan argument koji se često poteže glasi da je sovjetski veto sputavao humanitarne napore Anglo-Amerikanaca, ali ne više, jer je sa "završetkom hlad nog rata" nastupilo "čudesno more promjena" (uvodnik u NYT-u). Da se podrži ova teza potrebno je ignorirati - a često i demantirati - činjenicu da su od šez desetih godina, kada su Ujedinjeni narodi izgubili kontrolu, Sjedinjene Države bile zemlja s najvećim brojem vetoa izrečenih na rezolucije Vijeća sigurnosti za širok raspon tema, Britanija druga, Francuska daleko iza, treća. Jedan od načina da se odvrati razumijevanje putem zastrašivanja jest brojanje svih veta, bez odvajanja onih prvih (uglavnom sovjetski vetoi kada su odnosi među silama garantirali poslušnost Ujedinjenih naroda američkom diktatu) od kasnijih, kada su Ujedinjeni narodi pokazivale veću zainteresiranost za globalnu dekoloniza ciju. O doktrini i stvarnosti vidi Deterring Democracy (Verso, 1991.; Hill & Wang, 1992.), poglavlje 6.
20
Poseban predmet je pandan istoga: zastrašivanja Sjedinjenih Država sovjetskom intervencijom, koja je bila ružna i brutalna, ali po opsegu daleko ograničenija od intervencija Zapada, mada propagandistički napuhana (često uključujući i dodjele stipendija). Amerikanci koriste sovjetski ekspanzionizam za potporu američke subverzije ili agresije. U svakom slučaju, ta komponenta svjetskog nereda nije dovoljno istaknuta karakteristika posthladnoratovske ere koja je okvir ove sadašnje diskusije.
"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI"
47
slobodnija u iskazivanju svoje volje pod plastom dobrih namjera, ali za pravo u provođenju interesa koji imaju prepoznatljivi zvuk i izvan car stva prosvijećenih. Ispalo je da su samoproglašeni nositelji prosvjećenja bogati i moć ni,
baštinici
kolonijalnih
i
neokolonijalnih
sustava
globalne
nadmoći:
oni su Sjever, Prvi svijet. Neuredni nevjernici koji im prkose nalaze se na drugom kraju palice: oni su Jug, Treći svijet - "u razvoju" ili "neraz vijene zemlje" ili "tranzicijske ekonomije", sve pojmovi s teškim ideo loškim premazom. Podjela nije oštra ni jasna; ništa nije u sferi ljudskih odnosa. Ali teško je ne vidjeti koje su tendencije, a one ukazuju na neke od razloga za različitosti u stajalištima kod tumačenja "novonastajućih normi o opravdanoj intervenciji." Sukob interpretacija teško je rješiv ukoliko se povijest proglasi ire levantnom, a sadašnja se scena samo letimično promatra kroz filtere koje odrede prosvijećene države, a kroz njih prolaze zlodjela službenih neprijatelja, ali se istovremeno blokiraju nepoželjne slike. Uzmimo za ilustraciju najočitija tekuća događanja: zvjerstva se propuštaju bez smetnji, čak se uveličavaju, ukoliko se mogu pripisati Beogradu, ali ne ukoliko im trag vodi natrag u Ankaru/Washington. Sve dok se ovakve restrikcije ne primijene na istraživanje, preferiranim tumačenjima os taje barem šansa da prežive istraživanja. Opća pitanja ćemo odložiti za kraj (poglavlja 6 i 7), ali ona leže u ne tako udaljenoj pozadini razmatranja određenih humanitarnih kriza: kosovski Albanci, turski Kurdi, i drugi. Ako se nadamo da ćemo razu mjeti bilo što o svijetu, u tim određenim slučajevima valja se upitati zašto su odluke o intervenciji silom na ovaj ili onaj način donesene od strane država koje imaju moć da sprovedu svoj sud i volju. Pitanja su postavljena na početku nedavnog oživljavanja teze da prosvijećene dr žave trebaju koristiti silu kada "vjeruju da je to pravično" - a upravo je "oživljavanje" pravi termin zbog svog dobro poznatog i istaknutog pod rijetla. Tijekom 1993. godine na Konferenciji Američke akademije o nastajućim normama, jedna od najistaknutijih osoba u akademskoj dis ciplini o međunarodnim odnosima, Ernest Haas, postavio je jednostav no i uvjerljivo pitanje koje je od tada dobilo jasan i poučan odgovor. Primijetio je da je NATO tada intervenirao u Iraku i Bosni radi zaštite Kurda i Muslimana, pa se zapitao: "Hoće li NATO zauzeti isto intervenističko stajalište ako i kada Turska počne vršiti jači pritisak na svoje
48
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
kurdske pobunjenike?" Pitanje postavlja jasan test novom humanizmu: ravna li se on snagom interesa, ili humanitarnom brigom? Je li pribje gavanje sili poduzeto "u ime principa i vrijednosti", kako se tvrdi? Ili smo svjedoci nečeg što je daleko grublje i poznatije? Test je bio dobar pa se nije dugo čekalo na odgovor. Kao što se Haas zapitao, Turska je počela vršiti sve grublji pritisak na kurdsku po pulaciju na jugoistoku i ujedno je odbijala ponude za mirnim rješenjem koje bi dozvolilo kulturna i jezična prava. Ubrzo su te operacije eskali rale do krajnosti, poput etničkog čišćenja i državnog terora. NATO zau zima vrlo odrešito "intervencionističko stajalište", osobito vođe NATO-a, odlučno intervenirajući u eskalaciji surovosti. Ideološke institucije se sa svoje strane prilagođavaju upravo opisanom načinu, također držeći se poznatog puta. Implikacije oko krupnijih spornih pitanja čine se prilično jasne, osobito kad uspoređujemo ovo "intervencionističko stajalište" sa sta jalištem usvojenim za kosovsku krizu, koja je uzevši u obzir moralne argumente mnogo manja, i to ne samo iz razloga njenih razmjera (na vodno ključni i dramatični, prije donošenja odluke o bombardiranju SRJ), već i stoga što se to odigravalo izvan granica i jurisdikcije NATO-ovih snaga i njihovih institucija, za razliku od Turske koja se na lazi unutar NATO-a. Dva slučaja se, međutim, oštro razlikuju i u jednoj drugoj dimenziji: Srbija spada u one nepristojne nevjernike koji ome taju ustanovu globalnog sustava pod američkom dominacijom, dok je Turska lojalna klijent-država koja znatno doprinosi tom projektu. I opet, čimbenike koji pokreću politiku nije teško razabrati, tako da se i podje le "Sjever-Jug" u odnosu na krupnije probleme i njihove interpretacije uklapaju u takvu politiku. Glavna sporna pitanja koja nastaju ne mogu se razriješiti ni jednim jedinim primjerom, a sam po sebi ovaj slučaj iziskuje brižljivu razradu i ispitivanje. Međutim, prirodni zaključci na prvi pogled imaju vjerodo stojnost. Kakogod, kad pobliže pogledamo, vidjet ćemo, čini mi se, da su ovi zaključci glasni i jasni. Također vidimo da su pojačani širokim rasponom razloga koji premašuju vojnu intervenciju, uključujući tu i međunarodne financijske sporazume, trgovačke ugovore, nadzor nad tehnologijom i materijalom i ljudskim resursima, te čitav niz načina na kojima se vlast koncentrira i organizira i koje primjenjuje za uspostavu sustava dominacije i kontrole.
"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI"
49
To su ona pitanja koja se nalaze u neposrednom zaleđu čim se osvrnemo na "nevažna mjesta" po kriteriju elite, te se upitamo što se tamo događa i zašto, a najvažnije, zašto vladajući sustavi vrše određene izbore i što mi činimo u vezi s tim izborom. Novom humanizmu je dan snažan izraz u Clintonovoj doktrini, ko ju je u glavnim crtama skicirao Anthony Lake, savjetnik za nacionalnu sigurnost i vodeći intelektualac američke administracije: "Tijekom ci jelog hladnog rata obuzdavali smo globalnu prijetnju tržišnim demo kracijama i otvorenim tržištima." Komentatori tiska su odmah uočili da je "krajem hladnog rata... intervencionizam pobijedio"; samo je os talo pitanje hoće li se politika voditi u Bushovom stilu uravnoteženog realizma moći, ili u stilu 'novog-wilsonijalizma' koju zagovaraju Clin ton i Lake, a po kojem Sjedinjene Države koriste svoj monopol na moć da interveniraju u drugim zemljama da bi promicale demokraciju."21 Nekoliko godina Clintonovog "novog wilsonijalizma" uvjerilo je promatrače da je američka vanjska politika ušla u "plemenitu fazu" sa "svetačkim sjajem", iako su trezveniji glasovi upozoravali da "pružajući idealizmu skoro isključivi utjecaj na našu vanjsku politiku", mogli bis mo zapostaviti naše vlastite interese u služenju drugih. Između ova dva pola uveliko se nastavlja ozbiljna rasprava.22 Iako je nova era započela s padom Berlinskog zida u studenom 1989., prema logici doktrine, samo desetljeće kasnije, NATO-ovom in tervencijom za zaštitu kosovskih Albanaca od brutalnog etničkog čiš ćenja, njeni su se obrisi snažno učvrstili. NATO-ova bombardiranja su prema tome ključni trenutak u svjetskim odnosima; prvi put u povije sti je "sveti sjaj" politike zasjao za sve nas da vidimo - "očito" i "jasno", kako su objavile štovane ličnosti.23 I simbolički je prikladno da se ova izuzetna nova era pojavi na početku trećeg tisućljeća kršćanske ere;
21
Lake, NYT, 26. rujna 1993.; NYT, 23. rujna 1994. Steven Holmes, NYT, 3. siječnja 1993., prema citatu Marca Trachtenburga u kritičkom prikazu presedana kod nastajućih doktrina: "Intervention in Historical Perspective", izd. Reed and Kaysen, op. cit.
22
Sebastian Mallaby, "Uneasy Partners", NYT Book Review, 21. rujna 1997. Viši politolog administracije, prema citatu Thomasa Friedmana, NYT, 12. siječnja 1992.
23
Glennon, "New Interventionism"; tiskovni komentar na koji se vraćamo.
50
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
možda da približavanje bude i tema inspirativne retorike u danima što dolaze. Čak su se i skeptici složili, davno prije Kosova, da se "nešto važno valja iza brda."24 To je, svakako, istina, a poplava ostrašćene retorike koja prati intervenciju NATO-a 1999. godine podvlači njenu važnost. Treba jasno razlikovati dva pitanja kod svakog pokušaja da se pri stupi temi: (1) što uraditi, i (2) što je učinjeno i zašto. Odgovor na dru go pitanje odnosi se na izbor akcije, ali je ne određuje. Lako je naći po vijesne primjere u kojima su akcije poduzete iz ciničnih razloga, ili još gorih, te da su imale korisne posljedice koje su vjerodostojno predvi đene, pa bi možda bilo prikladno podržati takve akcije bez obzira na motive i ciljeve. Teže je naći primjere državnih akcija poduzetih iz hu manitarnih razloga, ali ukoliko postoje, one su mogle imati (anticipi rati) korisne ili štetne posljedice. Iako se radi o notornim istinama, ove distinkcije valja imati na umu u sadašnjem slučaju, kao i u svakom dru gom. Drugo pitanje od osobite je važnosti kad se podigne na visinu, što je slučaj suvremene retorike među političkim liderima i komentatori ma u odnosu na novi humanizam i njegovo dokazivanje primjerom in tervencije NATO-a na Balkanu. Ovdje ću se baviti upravo tim pitanjem. Možemo očekivati s određenom sigurnošću da će se nastaviti javljati slučajevi poput ovog. Dragocjene pouke mogu se izvući postavljanjem drugog pitanja nasuprot mnoštvu pitanja koja postavlja novi humani zam novog tisućljeća. Čak i letimično ispitivanje pokazuje da su proklamacije novog hu manizma u najboljem slučaju izrazito dvojbenog karaktera. Najuža usredotočenost, makar samo na NATO-ovu intervenciju na Balkanu, dovoljna je da potkopa te uzvišene proklamacije. Širi pogled na suvre meni svijet snažno učvršćuje zaključak i jasno iznosi na vidjelo "vrijed nosti" koje se stvarno podržavaju. Ukoliko još dalje odstupimo od ot pusnica što ih izdaju Washington i London i dozvolimo ulazak prošlosti u raspravu, brzo otkrivamo da je "nova generacija" stara generacija, i da je "novi internacionalizam" ponovno sviranje starih i neprijatnih ploča. Postupci istaknutih predaka, kao i ponuđena opravdanja i njiho ve zasluge, također nas tjeraju da zastanemo i razmislimo. Novomile-
24
Trachtenberg, op. cit.
"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI"
51
nijsko planiranje na visokoj razini, ili bar ono što je od toga dostupno onima koji žele znati, dodatno je upozorenje ljudima koji su istinski po svećeni vrijednostima koje su proklamirane. Britanski tisak izvijestio je da je britanska faza NATO-ovog bom bardiranja nazvana "Operacija Agricola".25 Ako je tako, izbor je pogo dan i svakako predstavlja priznanje britanskom klasičnom obrazova nju. Osim što je bio značajan zločinac koji je pripomogao da se zemlja izliječi od keltske zaraze, Agricola je bio tast Tacita, zapažen po svojoj primjedbi da "jednom otkriveni zločin nema drugog utočišta osim u drs kosti", i po svom čuvenom opisu Rimskog Carstva: "Razbojnici svijeta, stvaraju pustoš i nazivaju ga mirom." Počnimo držeći se pravila i usmjeravajući pozornost na izabrani slučaj srpskih grozota na Kosovu, koje su potpuno stvarne i često užas ne. Odmah otkrivamo da bombardiranje nije poduzeto kao "odgovor" na etničko čišćenje i sa željom da se ono "preokrene", kako su to naveli lideri.26 S punom sviješću o vjerojatnim posljedicama, Clinton i Blair su se odlučili za rat koji je vodio do radikalne eskalacije etničkog čišće nja s drugim štetnim posljedicama. U godini prije bombardiranja, prema izvorima NATO-a, oko 2.000 ljudi bilo je ubijeno na Kosovu i nekoliko stotina tisuća ih je postalo in ternim izbjeglicama. Za humanitarnu katastrofu poglavito se mogla okriviti jugoslavenska policija i vojne snage, a glavne žrtve bile su et nički Albanci, koji prema općim podacima iz 1990. godine predstavlja ju oko 90% populacije. Prije samog početka bombardiranja, te dva dana nakon početka, Visoki komesar Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) nije izvijes tio o postojanju ma i jedne izbjeglice, premda su mnogi stanovnici Ko sova - Albanci i Srbi - napuštali pokrajinu godinama, a u nju također i useljavali, ponekad direktno potaknuti balkanskim ratovima, a pone kad iz gospodarskih i drugih razloga.27 Nakon tri dana bombardiranja UNHCR je izvijestio 27. ožujka da je 4.000 ljudi napustilo Kosovo i otiš lo u Albaniju i Makedoniju, dvije susjedne zemlje. Do 1. travnja UNHCR
25
Thomas Fleming, Independent, 7. ožujka 1999.
26
Clinton, "A Just and Necessary War."
27
Za detalje o kretanjima izbjeglica i njihovoj općoj povijesti, vidjeti Miranda Vickers, Between Serb and Albanian: A History of Kosovo (Columbia, 1998.).
52
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
nije davao bilo kakvih dnevnih podataka o izbjegličkom napuštanju Ko sova, bar prema pisanju New York Timesa. Do 5. travnja, Times izvješ tava da je 24. ožujka "više od 350.000 ljudi napustilo Kosovo", na osno vi podataka UNHCR-a, dok se nepoznat broj Srba povukao na sjever, u Srbiju, bježeći od sve većeg nasilja iz zraka i s tla. Po okončanju rata rečeno je da je polovica srpske populacije "iselila kada je počelo NATO-ovo bombardiranje." Bilo je različitih procjena broja izbjeglica unutar Kosova prije početka NATO-ova bombardiranja. Profesor pra va na Sveučilištu Cambridge, Marc Weller, pravni savjetnik delegaciji kosovskih Albanaca 1999. godine na Konferenciji o Kosovu u Rambouillctu, izvješćuje da se nakon povlačenja međunarodnih promatra ča (KVM, Kosovska verifikacijska misija) 19. ožujka 1999. "za samo ne koliko dana broj raseljenih osoba opet popeo na preko 200.000." Po zivajući
se
na
američku
obavještajnu
službu,
predsjednik
Komiteta
obavještajne službe Bijele kuće, Porter Goss, naveo je procjenu da je oko 250.000 osoba raseljeno unutar zemlje. UNHCR izvješćuje 11. ožujka da je "više od 230.000 ljudi ostalo raseljeno unutar Kosova."28 UNHCR je, u vrijeme mirovnog sporazuma od 3. lipnja, izvijestio da je 671.500 izbjeglica izvan granica Savezne Republike Jugoslavije, zajedno sa 70.000 u Crnoj Gori i 75.000 onih koji su otišli u druge zem lje.29 Ovim brojkama možemo pridodati nepoznate brojke raseljenih osoba unutar Kosova, možda nekih 200.000-300.000 u godini prije bombardiranja, daleko više nakon toga, s različitim procjenama; a pre ma jugoslavenskom Crvenom križu preko milijun osoba raseljeno je ši rom Srbije nakon bombardiranja,30 zajedno s mnogima koji su napus tili Srbiju. Izvješća o brojkama s Kosova, nažalost, i predobro su nam pozna ta. Da spomenem samo dva slučaja koji mjerodavno ilustriraju "naše
28
Carlotta Gall, NYT, 5. travnja; kratak pregled događanja utemeljen je na NATO-ovim i UNHCR-ovim izvješćima koji počinju 1. travnja, NYT, 29. svibnja 1999., propraćeno retrospektivnim pregledom Johna Kifnera. Serbs, Guy Dinmore, Financial Times, 1. travnja; Kevin Cullen, BG, 12. lipnja 1999. Weller, "The Rambouillet Conference", International Affairs 75, 2. travnja 1999., Goss, BBC, "Panorama: War Room", 19. travnja 1999., UNHCR-ova izvješća za tisak, 11. ožujka 1999.
29
UNHCR-ovi podaci navedeni u BG, 5. lipnja 1999.: 443.100 u Albaniji, 228.400 u Makedoniji, Crnoj Gori i u inozemstvu, John Yemma, BG, 6 lipanj.
30
Jugoslovenski Crveni krst "Izveštaj o humanitarnoj situaciji", od 8. svibnja 1999.
"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI"
53
vrijednosti" tijekom devedesetih. Broj izbjeglica prije NATO-ova bom bardiranja po procjeni je Ministarstva vanjskih poslova približan za Ko lumbiju iste godine (kasnije ćemo se vratiti na ovu poučnu usporedbu); a zbirni podaci UNHCR-a na kraju rata isti su kao za Palestince koji su napustili zemlju ili su protjerani 1948. godine - rezultati takve politike veoma su živi i danas. U tom slučaju broj izbjeglica se popeo na 750.000 odnosno 85% populacije, a preko 400 sela sravnjeno je sa zemljom uz ogromno nasilje. Usporedba nije predviđena u izraelskom tisku, gdje se Kosovo opisuje kao Palestina 1948. godine samo uz prisustvo TV kamera (Gideon Levi). Ministar vanjskih poslova Ariel Sharon upozorio je da "ako agresija NATO-a" postane "legitimna", idući korak može biti poziv na autonomiju, povezujući to s palestinskim vlastima za Galileju - "ne dovoljno naseljenom Galilejom" (Irving Howe), što znači da ima prema lo Zidova i previše Arapa. Drugi komentiraju "da su Srbi gotovo mogli proučiti izraelsku taktiku iz 1948. godine u njihovoj kampanji uništava nja sela, izuzev naravno, što Palestinci nisu imali podršku NATO-a" (Ian Williams, gorljivi pristalica NATO-ova bombardiranja).31 Da bude jasno, Palestinci su se mogli žaliti Ujedinjenim narodima čija je rezolucija jamčila pravo na povratak ili, ukoliko bi odbili, na na doknadu. Riječ je o Rezoluciji UN br. 194 od 11. prosinca 1948., koja jas no navodi namjeru iz članka 13(2) Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (UD), usvojene prethodnog dana. Takva jamstva, međutim, ovise o volji supersila, prvenstveno Sjedinjenih Država, što praktično znači Ujedinjenih naroda. Rezolucija je bila puka formalnost. U među vremenu, članak 13(2) postao je možda najpoznatiji članak UD-a jer je pretvoren u ideološko oružje protiv sovjetskog neprijatelja zbog njego va kršenja, s obzirom da su Sovjeti odbili dopustiti Zidovima da se ise le. Oružje kojim se mahalo s velikim zgražanjem, strašću i "moralistič31
Clinton izvještava u svom pobjedničkom govoru da je 500 sela uništeno na Kosovu, NYT, 11. lipnja 1999., Levi "Kosovo: It is Here", Ha'aretz, 4. travnja; Sharon i drugi izraelski dužnosnici, Samdar Peri, Yediot Ahronot, 9. travnja; Judy Dempsey, FT, 12. travnja. Ammon Kapeliouk je naveo Levi i Sharon u Le Monde diplomatique od svibnja 1999. Williams u Middle East International, od 23. travnja 1999. Vidi također i Peretz Kidron, "Israel: from Kosovo to 'national unity'", MEI, 9. travnja, uvodnik "Kosovo - 1948 revisited", isti broj; Economist, 10. travnja 1999., Howe je izvijestio o svom zapanjujućem otkriću 1982. godine da je okupacija teritorija imala "ogrubljujući učinak" na izraelsko društvo, premda ne i "korumpirajuće posljedice" kao što je prikazano u knjizi koju je prikazivao (NYT Book Review, 16. svibnja 1982.)
54
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
kom pravičnošću", a uvijek s izostavljanjem završnih riječi o jamstvima prava na povratak u vlastitu zemlju. Pokazana je, dakle, drskost koja bi možda impresionirala i Tacita i koja se nastavila iz godine u godinu bez ikakvog krivog poteza ili podignute obrve, što je zanimljiva ilustracija Orwellove maksime. Pa ipak, podrška članku 13(2) predstavljala je služ benu politiku sve dok je predsjednik Clinton nije skresao, a on je formalizirao svoje stajalište tvrdeći da nevažne žrtve trebaju "postati ljudi bez domovine koji žive u teškim uvjetima u nekoj od najsiromašnijih zemalja" u svijetu, daleko siromašnijim nego što su ove u Europi.32 Clintonovo formalno odricanje od članka 13 UD-a primljeno je sa uobičajenim zapažanjem - odnosno nultim - što se uklapa: američka izo lacija u Ujedinjenim narodima već je toliko rutinska da je to možda ne potrebno i spominjati. A kada je svijet u raskoraku, što obično i jest, nje gova se pozicija može zanemariti. Stoga danas, izvješćujući o nasilju u Libanonu, čiji se trag pronalazi u jadnim uvjetima Palestinaca koji tamo borave u beznadnom egzilu, New York Times može napisati da su "vlasti [u Libanonu] uvijek uporno nastojale na tome da... Palestincima mora biti dozvoljen povratak u zemlje iz kojih su pobjegli 1948. godine." Dakle, vlasti u Libanonu jesu nastojale, premda bi bilo informativnije istaknuti kako su Izrael i Sjedinjene Države (od Clintona) jedine zemlje koje od bijaju Rezoluciju 194 i članak UD-a koji to podrobno objašnjavaju. Usva jajući isti način oblikovanja povijesti, izvješće nastavlja s opisom kako su "prekogranični napadi palestinske milicije izazvale izraelsku invaziju 1982. godine", što je uobičajeno američko predstavljanje činjenica, iako su napadi preko granice odavno prestali, izuzev zločinačkih ubojstava u obrnutom smjeru, pošto su Izraelci očajnički nastojali otkriti neke tero rističke akcije koje bi poslužile kao izgovor planiranoj invaziji, a koju bi podržali Amerikanci. Teško bi se, međutim, mogao osuditi izvjestitelj za obmanu. Dugo je to bilo službeno stajalište u Sjedinjenim Državama mada ne i u Izraelu, gdje se istina otvoreno i javno priznavala od prvih dana invazije na Libanon 1982. godine.33 32
Vidi moje World Orders Old and New (Columbia, 1994.; prošireno izdanje i osuvremenjeno odnosima između SAD, Izraela i Palestine, 1996.).
33
Za ovu rekonstrukciju suvremene povijesti vidi moju Fateful Triangle End, 1983., prošireno izdanje 1999.); Pirates and Emperors (Claremont, Amana 1988., Black Rose 1988.); World Orders. Norman Finkelstein, and Reality in the Israel-Palestine Conflict (Verso, 1995.). Vidi World (Epilogue, 1996.), za skorije izvore.
(South 1986.; Image Orders
"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI"
55
Ovakve primjere, kakvih je mnoštvo, ne bi trebalo čuvati u praš njavim ormarima već ih postaviti na prednje police, da se jasno vide, kao što sada vidimo listajući sljedeća poglavlja povijesti koja se odvija. Distinkcija između dostojnih i nedostojnih žrtava je tradicionalna, koliko i njena osnova, koja je daleko od bilo kojeg moralnog načela, osim od prava koje zahtijeva moć i privilegija. Dokumentacija o tome je bogata i upadljiva, ali je Orwellova maksima isključuje iz pristojnoga društva.34 Kao što smo primijetili, Clintonovo protivljenje pravu na povratak žrtvama etničkih čišćenja velikih razmjera ostavilo je Washington u njegovu poznatu položaju izolacije u međunarodnoj zajednici, kao i u podjednako tako poznatu položaju istovremenog odbijanja principa UD (za nedostojne žrtve, Palestince i mnoge druge) i strastvenog prih vaćanja (za dostojne žrtve, sada kosovske Albance). Premda se ove dis tinkcije, ako se uopće zapaze, lako razumiju u kontekstu interesa moći, one se u respektabilnim komentarima predstavljaju kao "dvostruka mjerila" ili "greške". No, ako usredotočimo pozornost na činjenice, ot kriva se postojanje samo jednog mjerila, onog kojeg velike sile primje njuju, a taj je da, iako se planovi mogu poremetiti (agresori su poraženi, itd.), nastale "greške" pretežno su taktičke. Vrijednosne kategorije dostojan/nedostojan često se brkaju na kompleksne i prevrtljive načine. Tako je Saddam Hussein bio prijatelj i saveznik i doličan primatelj značajne vojne i druge pomoći od Sjedi njenih Država i Velike Britanije (i drugih prosvijećenih zemalja) sve dok je ubijao Kurde bojnim otrovima, mučio disidente i inače radio naj gore zločine u svojoj karijeri. Ali je odmah postao reinkarnacija hun skog Atile kada nije poslušao naredbe u kolovozu 1990., a status je po vratio nakon Zaljevskog rata, u ožujku 1991., kada je prešutno ovlašten od strane američke vlade da uguši šiitski ustanak na jugu i kurdski us tanak na sjeveru (potpora Washingtona se pravdala potrebom da se
34
Za opširnu raspravu vidi Chomsky and Edward S. Herman, Political Economy of Human Rights (South End, 1979.), u dva toma; Herman and Chomsky, Manu facturing Consent (Pantheon, 1988.); Herman, The Real Terror Network (Sout End, 1982.); Alexander George, ed. Western State Terrorism (Polity, 1991.); William Blum, Killing Hope (Common Courage, 1995.); i mnoge druge izvore. o povremenim naporima da se odgovori vidi Necessary Illusions i Edward Herman "The Propaganda Model Revisited", Monthly Review, srpanj-kolovoz 1998.
56
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
održi "stabilnost", kako su to brižno intonirali komentatori). No opet se pretvorio u vraga kada se politika pomakla na destrukciju iračkog druš tva,
istovremeno
ojačavajući
poziciju
njegova
diktatora.
Takvi
pomaci
u politici, koji su česti, iziskuju priličnu agilnost onih koji su se opre dijelili za Orwellovu maksimu.35 Nastavljajući s Kosovom, izbjeglice izvješćuju da je odmah s po četkom zračnih napada zavladao teror u glavnom gradu Prištini, koji je ranije uglavnom bio pošteđen toga, a javljaju se i vjerodostojni iskazi o destrukcijama širokih razmjera po selima, o brutalnim zločinima i o ra dikalnom porastu broja izbjeglica, o mogućem nastojanju da se protje ra albansko stanovništvo. Slična izvješća, općenito sasvim pouzdana, dobivaju istaknuto mjesto u svim medijima i novinama, uz navođenja opsežnih i često užasavajućih detalja, što je uobičajena praksa u sluča jevima kada se radi o dostojnim žrtvama koje napadaju službeni nepri jatelji. Jedan od pokazatelja "velikog zračnog rata" ponudio je Robert Hayden, direktor Centra za ruske i istočnoeuropske studije na Sveuči lištu u Pittsburghu: "Žrtve među srpskim civilima u prva tri tjedna rata veće su nego sve žrtve na obje strane na Kosovu u tri mjeseca koja su prethodila ovom ratu, a ta su tri mjeseca trebala predstavljati huma nitarnu katastrofu."36 Po općem priznanju, stradalnici među srpskim civilima ne vrijede mnogo u kontekstu šovinističke histerije koja je ras pirivana za rat protiv Srba. Ali danak među Albancima u prva tri tjed na, procijenjen u tom momentu na stotine mrtvih, iako ih je vjerojatno
35 O kolebanjima u odnosu na Irak, kako se politika morala mijenjati te druge slične slučajeve, vidi Deterring Democracy ("Afterward", 1992.); World Orders; Powers and Prospects (South End, 1996.). O tome kako je Sadam bio "tetošen i obožavan" od strane Washingtona i Londona, sve dok nije počinio zločin neposlušnosti, vidi Miron Rezun, Saddam Hussein's Gulf Wars (Praeger, 1992.), osobito razmatranje ulagivanja bagdadskog krvoloka dolaskom delegacije vodećih senatora koji su donijeli pozdrave Georgea Busha, nekoliko mjeseci prije invazije na Kuvajt. Također, Mark Phythian, Naoružavanje Iraka: How the U.S. and Britain Secretly Built Saddam's War Machine (Northeastern U., 1997.); United States Export Policy Toward Iraq Prior to Iraq's Invasion of Ku wait, Hearing Before the Committee on Banking, Housing and Urban Affairs U.S. Senate, One Hundred Second Congress, 27. listopada 1992., osobito Gary Milhollin, "Licensing Mass Destruction", str. 102-120. 36
Hayden, intervju sa Doug Henwoodom, WBAI, 15. travnja 1999. Opis je objavljen u Henwoodovom Left Business Observer #89, 27. travnja 1999.
"U IME NAČELA I VRIJEDNOSTI"
57
bilo mnogo više, svakako je daleko premašivao brojku iz prethodna tri mjeseca, a vjerojatno i prethodnih godina. Glavni zapovjednik NATO-a, američki general Wesley Clark, 27. ožujka objavljuje da je bilo "posve predvidivo" da će se srpski teror i nasilje pojačati nakon zračnih napada NATO-a. Istoga dana, Ministar stvo vanjskih poslova SAD-a putem svog portparola Jamesa Rubina iz javljuje da su "Sjedinjene Države krajnje alarmirane izvješćima o sus tavnoj eskalaciji srpskih napada na kosovske albanske civile", što se ta da pripisalo u velikoj mjeri paravojnim snagama. Ubrzo nakon toga, Clark opet izjavljuje da njega ne iznenađuje oštra eskalacija srpskog te rora nakon bombardiranja: "Vojne vlasti su u potpunosti predvidjele žestoku Miloševićevu reakciju, kao i užasnu učinkovitost te reakcije."37 Fraza 'posve predvidljivo" generala Clarka svakako je pretjerana. Ništa u ljudskim poslovima nije "posve predvidljivo", svakako ne pos ljedice krajnjeg nasilja. No ono što se trenutno zbilo doista je postalo osobito vjerojatno. Kako je primijetio Carnes Lord iz Fletcherove škole za pravo i diplomaciju (u Bushovoj administraciji bio je savjetnik za na cionalnu sigurnost), "neprijatelji često reagiraju kada se na njih puca", i "mada zapadni dužnosnici to i dalje poriču, gotovo nema dvojbe da je akcija bombardiranja osigurala kako motive tako i priliku Srbima da pokrenu još šire i okrutnije operacije nego što je u početku bilo zamiš ljeno",38 barem od strane nekih, ukoliko ne i samog glavnog zapovjed nika. Ishod nije bio nepredvidljiv u Washingtonu. Petog ožujka, talijan ski premijer, Massimo D’Alema posjetio je Washington, upozoravajući Clintona da ako Milošević ne bude odmah kapitulirao "rezultat... bi mogao biti 300.000 do 400.000 izbjeglica koje prelaze u Albaniju", a bo jao se, i u Italiju. Clinton se okrenuo savjetniku za nacionalnu sigur nost, Sandyu Bergeru, koji je rekao D’Alemi da će u tom slučaju "NATO nastaviti s bombardiranjem", s još užasnijim rezultatima. Predsjednik Komiteta za sigurnost Bijele kuće, Porter Goss, informirao je medije:
37
Clark, "Overview", NYT, 27. ožujka. Također Sunday Times (London), 28. ožujka: "Vrhovni zapovjednik NATO-a, Wesley Clark nije bio iznenađen osvetničkom pobunom." "Ovo je bilo potpuno predvidljivo u ovoj fazi", rekao je imajući u vidu "užasne" posljedice po civile. Rubin, "Overview". Clark, Newsweek, 12. travnja 1999.
38
BG, 4. travnja 1999.
58
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
"Naša služba sigurnosti upozoravala nas je mjesecima i danima ranije [prije bombardiranja] da ćemo se suočiti s pravom eksplozijom izbjeg lica, preko 250.000, što se očekivalo i tijekom prošle godine [prije bom bardiranja], da će se srpska odlučnost pojačati, da će se konflikt pro širiti, te će doći do etničkog čišćenja." Već su daleke 1992. godine eu ropski promatrači u Makedoniji "predviđali iznenadnu, masovnu na valu izbjeglica etničkih Albanaca ukoliko se neprijateljstva prošire na Kosovo."39 Razlozi za ovakva očekivanja dovoljno su jasni: ljudi "reagiraju ka da se na njih puca" - ne kite napadače cvijećem, barem ne kada je na padač jak, nego kad su oni jaki: u ovom slučaju, na zemlji, a ne šaljući mlazne zrakoplove da bombardiraju Washington i London. Ne treba ni posebna genijalnost, niti pristup tajnim obavještajnim službama da se dođe do ovih zaključaka. Otvorena NATO-ova prijetnja direktnom in vazijom učinila je brutalnu reakciju još vjerojatnijom, opet iz razloga koje bi Clinton, Blair i njihovi suradnici i komentatori teško mogli iz bjeći. Čovjek se može prisjetiti kako su Sjedinjene Države reagirale ti jekom II. svjetskog rata kada nije postojala ni najmanja prijetnja od ja panskog napada - zapravo, nije postojala nikakva prijetnja Americi još od rata 1812. godine. Prijetnja bombardiranjem je po svoj prilici već vodila do poveća nog nasilja, premda su neposredni dokazi slabi. Povlačenje OESS-ove promatračke misije na Kosovu 19. ožujka pod vodstvom Sjedinjenih Država u pripremama za zračne napade po svoj prilici ima iste poslje dice, što je opet predvidljivo. "Promatrači su naširoko viđeni kao jedina preostala kočnica jugoslavenskim postrojbama", primijetit će Washing ton Post u jednom retrospektivnom objašnjenju; i otpuštajući kočnicu, pretpostavljalo se i znalo da će doći do katastrofe. Tome su suglasna i druga izvješća. Naknadna detaljna retrospektiva u New York Timesu za ključuje da su "Srbi počeli napad na uporišta Oslobodilačke vojske Ko sova 19. ožujka, ali je njihov napad krenuo punom parom 24. ožujka, u noći kada je NATO počeo bombardirati Jugoslaviju."40 Potrebna je ve 39
Elaine Sciolino i Ethan Bronner, NYT, 8. travnja 1999. Goss, op. cit. Vickers, op. cit. 273. Retrospektivni prikazi u tisku potvrđuju Gossovo izvješće. Pro matrači su pripadali Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS)
40
Jeffrey Smith i William Drozdiak, WP Weekly, 19. travnja; John Kifner, NYT, 29. svibnja 1999.
59
"U IME NAČELA. I VRIJEDNOSTI"
lika doza "namjernog neznanja" da bi se ove činjenice protumačile kao puka slučajnost. Srbija se službeno usprotivila povlačenju promatrača. U Rezolu ciji od 23. ožujka, odgovarajući na ultimatum NATO-a iz Rambouilleta, Narodna skupština Srbije izjavljuje: "Mi također osuđujemo povlačenje OESS-ove verifikacijske misije s Kosova. Ne postoji ni jedan jedini raz log osim da se ovo povlačenje stavi u službu ucjena i prijetnji našoj zemlji."41 Rezoluciju Narodne skupštine nisu objavili glavni mediji, ko ji isto tako nisu objavili ni uvjete Sporazuma u Rambouilletu, iako je isti tijekom cijelog rata potvrđivan kao dobar i pravedan. Tu se radi o "mi rovnom procesu", pojam koji se upotrijebio refleksivno ukazujući na stajalište Washingtona, ma kakvo ono bilo (često su posrijedi napori da se potkopa diplomacija), praksa koja se pokazala osobito poučnom u slučajevima Srednjeg istoka i Srednje Amerike.42 Vratimo se Sporazumu u Rambouilletu skupštine Srbije - ključnim dokumentima koji
i Rezoluciji Narodne postavljaju temelje di
plomatskim opcijama pošto su se Sjedinjene Države i Velika Britanija odlučile za zračne napade u skladu s diktatom "novog inter nacionalizma". Tek da zabilježimo da su se oba dokumenta kao povjer ljiv materijal čuvala u ladicama, te bila nedostupna širim slojevima društva, a neke od ključnih činjenica procurile su u javnost tek nakon što ih je Mirovni sporazum učinio nebitnim kao opasnost za demokra ciju, pa je čak otkriveno da zahtjevi Rambouilleta imaju "fatalne greš ke" i potkopavaju smjer demokracije koji je "mogao odnijeti prevagu" bez užasnih ljudskih posljedica zbog upotrebe "brutalne sile". Na sva ta pitanja ćemo se vratiti. Zračni napadi su poduzeti pet dana nakon povlačenja promatrača uz racionalna očekivanja da će "rezultat" biti okrutnost i etničko čišće nje, kao i "iznenadan i masovan" bijeg i progon Albanaca. Tako se za ista i dogodilo, pa makar je razmjer nekima izgledao iznenađujuće ve lik, glavni zapovjednik očito nije očekivao ništa manje.
41
Sažeti prikaz BBC World Broadcasta od 25. ožujka 1999., SEKCIJA četvrtkom: 2. dio, Srednja Europa, Balkan; SAVEZNA REPUBLIKA JUGOSLAVIJA; SR BIJA; EE/D3492/A, prema navodu Tanjuga, (jugoslavenske državne) novinske agencije.
42
Za skorašnji prikaz stanja na Srednjem istoku, vidi moj World Orders and Fateful Triangle i Finkelstein, op. cit. O oba slučaja vidi Necessary Illusions.
Poglavlje 2
Prije bombardiranja
od vladavinom maršala Tita, Kosovo je u značajnijoj mjeri imalo samoupravu, osobito od šezdesetih i temeljem Ustava iz 1974. go dine koji je davao Kosovu nekakav dvosmislen status, "nešto između autonomne pokrajine i republike-članice Federacije", kako to primje
P
ćuje srpska disidentica i znanstvenica.1 Razlika je značajna: republikečlanice Federacije imale su barem tehničko pravo na odcjepljenje. Albanac, profesor Sveučilišta u Prištini, 1981. godine je zaključio temeljem brojnih putovanja i izučavanja da "ni jedna jedina nacionalna manjina na svijetu nije postigla prava koja je albanska nacionalnost imala u Socijalističkoj Jugoslaviji."2 Međutim, situacija se počela po goršavati nakon Titove smrti, u svibnju 1980. Kosovska autonomija je ukinuta tijekom 1989. godine nizom ustavnih revizija i administrativ nih koraka srpske vlade pod vodstvom Slobodana Miloševića. Time se ponovno uspostavljaju temeljni uvjeti saveznog Ustava iz 1963., kojim se pokrajina stavlja pod direktnu kontrolu Srbije; isti potez vrijedi i za Vojvodinu, domovinu mađarske manjine. Vraćanje na sporazume utvrđene po završetku II. svjetskog rata naišlo je na snažno protivljenje Albanaca s Kosova, a čini se da je imalo široku podršku među kosovskim Srbima. Najčuveniji jugoslavenski di sident, Milovan Đilas, koji je dugo i opravdano bio obožavan na Zapadu zbog svog hrabrog stava spram Titove diktature, izrazio je svoju suglas nost
s
Miloševićevom
"politikom
sređivanja
odnosa
Srbije
1
Jasmina Teodosijević, "Kosovo: Background", magistarski rad, travanj 1996. Za detaljniji prikaz vidi Vickers, op. cit.
2
Isto, 193.
s
njenim
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
62
pokrajinama" i davanjem "najvećoj naciji" u Jugoslaviji (Srbima) "sta tus koji svaka nacionalna manjina uživa." "Izbrišite Kosovo iz srpskih glava i duša i nas više nema", rekao je. U međuvremenu, novinska agencija Albanije izjavila je "da nema Albanije bez Kosova i obratno", i da se moraju "ukinuti granice koje dijele Albance od Albanaca", stav koji dijeli većina Albanaca na Kosovu. "Politički cilj" nakon uspostave novih odnosa donošenjem Ustava iz 1989. godine, piše Vickers, "bio je da se spriječi secesija Kosova i pomogne fizički povratak Srba u pokra jinu." Mnogi su napustili pokrajinu zbog "genocidne taktike albanskih separatista." "Pojam 'Kosova' 'patnje i nepravde', koje su jele nemirne povijesti" u kojoj tinu."3 Ishod srpskih programa
Srbi i Albanci koristili su kao metaforu nametnute njihovim narodima tijekom ci je uvijek jedna ili druga strana držala ba opisuje se kao "kosovski apartheid" (Vi
ckers), ili "srpska verzija apartheida" na Kosovu (James Hooper).4 Ali kosovski Albanci "zbunjuju međunarodnu zajednicu", nastavlja Hoop er "izbjegavajući rat za nacionalno oslobođenje, i umjesto toga su pri grlili nenasilni pristup za koji se zalagao vodeći kosovski intelektualac Ibrahim Rugova i stvorili paralelno građansko društvo". Za taj dopri nos nagrađeni su "uljudnim audijencijama i retoričkim ohrabrenjem zapadnih vlada", ali nisu dobili ništa više od toga. U jednom važnom slučaju, na Londonskoj konferenciji o balkanskoj krizi, čiji su domaćini bili britanska vlada i Ujedinjeni narodi "cjelokupna nova kosovska po litička elita neočekivano se pojavila da bi ih na kraju smjestili u bočnu prostoriju u kojoj su se morali zadovoljiti promatranjem procedure na TV monitoru", što je bilo "užasno poniženje".5 Strategija nenasilja "izgubila je svoj kredibilitet" nakon Daytonskog sporazuma o Bosni u studenom 1995. godine piše Hooper, izra žavajući uvriježeno mišljenje stručnjaka. U Daytonu Sjedinjene su Dr žave uspješno podijelile Bosnu i Hercegovinu između eventualne veli
3
Isto, 235, 239, 213, 228, xif.
4
Isto, 277; Hooper, "Kosovo: America's Balkan Problem", Current History, travanj 1999. Kao snažan pobornik vojne akcije NATO-a Hooper je izvršni direktor Balkan Action Councila u Washingtonu, nakon što je u Ministarstvu vanjskih poslova radio kao zamjenik direktora odgovoran za poslove na Balkanu, a potom je bio zamjenik šefa misije u Varšavi.
5
Vickers, op. cit., 265.
PRIJE BOMBARDIRANJA
63
ke Hrvatske i velike Srbije nakon što su uspostavile približnu ravnotežu sila terora naoružavanjem i obučavanjem snaga Franje Tuđmana, hr vatskog pandana Miloševiću, i nakon pružanja potpore njegovom na silnom protjerivanju više stotina tisuća Srba iz Krajine, što je potvrđe no kao najekstremniji pojedinačni slučaj etničkog čišćenja u tim stra vičnim ratovima za secesiju u Jugoslaviji, ali i jedan od onih protiv ko jeg još nisu podignute optužbe.6 Ako do toga ikada dođe, usredotoče nost na to bit će vrlo sužena s obzirom na korijene te politike. Tisuće protjeranih Srba poslano je na Kosovo. Kad su strane bile manje ili više uravnotežene, i iscrpljene Sjedi njene Države preuzimaju kormilo i istiskuju Europljane kojima je bilo namijenjeno obavljanje prljavog dijela posla - što ih u značajnoj mjeri uznemiruje. "Poštujući Miloševićevu želju", piše Hooper, Sjedinjene Države su "isključile delegate kosovskih Albanaca iz daytonskih prego vora i izbjegle raspravu o kosovskom problemu." "Nagrada za nenasilje bila je međunarodno zanemarivanje"; još znakovitije, zanemarivanje od strane Sjedinjenih Država. Rezultat je, zaključuje Hooper, "uspon Oslobodilačke vojske Kosova (OVK/UCK) i širenje potpore naroda za oružanu borbu za nezavisnost." U svibnju 1999., kada je OVK praktično postala kopnena snaga za vojne operacije NATO-a, imenuje za svog voj nog komandanta Agima Čekua, arhitekta operacije etničkog čišćenja u Krajini. Britanski dopisnik Robert Fisk zatražio je od Britanca Jamiea Shea, službenog glasnogovornika NATO-a, da objasni stajalište NATOa o tome. "Gospodin Shea je rekao da nema komentara", izvijestio je Fisk, "zato što NATO nema neposrednih kontakta s OVK-om".7 Sa ili bez neposrednih kontakata, NATO je otvoreno podržavao OVK-ove prekogranične upade, koristeći se gerilcima da navuku srpske snage na otvoren brisani prostor kako bi ih mogli bombardirati. U jed nom slučaju koji je izazvao znakovitu samohvalu, nekih 400 do 500 ju goslavenskih vojnika navodno je ubijeno kad ih je "američki bombarder B-52 uhvatio pri masovnom okupljanju na jednom polju" radi odbija
6
Tri formalne "pritužbe i zahtjeva za istragom i podizanjem optužbe" po ovom pitanju podnesena su tužitelju Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugosla viji, uključujući i pritužbu koju je uložio tim kanadskih pravnika, a kojoj se priključilo i Američko udruženje pravnika; Alexander Cockburn, 21. lipnja 1999. Nisam pronašao nikakvo izvješće o bilo kakvom postupku.
7
Fisk, Independent (London), 15. svibnja 1999.
64
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
nja napada s druge strane granice. "Bombarderu B-52 naređeno je is pustiti veći broj kasetnih bombi", oružje koje je s razlogom zabranjeno međunarodnim konvencijama a koje su Sjedinjene Države odbile pot pisati i koje već godinama uzimaju veliki danak u stradanjima civila.8 U rujnu 1990. godine, na zasjedanju ilegalne skupštine Kosovo je proglašeno nezavisnom republikom, je tada još uvijek "nastojao pronaći Jugoslavije" (Vickers). Godinu dana odcjepljenjem Slovenije i Hrvatske
usvajajući "Kačanički ustav", koji rješenje za status Kosova u okviru kasnije, situacija se promijenila s i njihovim brzim priznavanjem od
strane Zapada - u slučaju Hrvatske, ne uzimajući u obzir prava srpske manjine, što je prema općem mišljenju, bio recept za izazivanje katas trofe. Na tragu ovih događaja, parlament Kosovara u rujnu 1991. odo brava "Rezoluciju o nezavisnosti i suverenosti Kosova". Nekoliko dana zatim, odluku usvaja približno 100% glasača od njih 87% koji su sudje lovali u tajnom referendumu, ilegalnom po mišljenju srpskih vlasti, ia ko ga nisu prekidale. Isti je Parlament 19. listopada obznanio nezavis nost Kosova. Tjedan prije toga, političke partije kosovskih Albanaca potpisale su deklaraciju u kojoj se poziva na "ujedinjenje svih Albana ca". Albanija je koncem listopada reagirala službenim priznavanjem "Republike Kosovo" kao suverene i nezavisne države. U predsjednič kim i parlamentarnim izborima u svibnju 1992. godine, Rugova, jedini kandidat, izabran je za predsjednika sa 99,5% glasova, a njegova Demo kratska liga Kosova (DLK) osvaja 75% mjesta u parlamentu.9 Novinar/povjesničar, Tim Judah, opisuje Rugovinu DLK kao "čud no zrcalo čiji je odraz sličan Miloševićevu SPS-u (Socijalistička partija Srbije), već dugo dominirajućoj stranci u srpskoj politici." "DLK ne podnosi nikakva razilaženja i svi koji njenu politiku dovode u pitanje bivaju nadvikani u DLK-ovim publikacijama a često i protjerani iz te tijesno povezane albanske zajednice", a "jao onim albanskim obiteljima ili dućandžijama ili trgovcima koji ne plate pristojbe sakupljačima ko sovskih poreza."10 U međuvremenu za "Albance na Kosovu... srpska vlast je okupacija." Veliki je broj Albanaca i Srba napustio Kosovo zbog
8
William Drozdiak, WP-BG, 9. lipnja 1999. O kasetnim bombama, vidi dalje, poglavlje 3.2, za neke ilustracije tijekom devedesetih.
9
Vickers, Teodosijević, op. cit.
10
Judah, The Serbs: History, Myth & the Destruction of Yugoslavia (Yale, 1997.).
PRIJE BOMBARDIRANJA
65
represije i ekonomskih teškoća.11 Prema dopisniku New York Timesa, Chrisu Hedgesu, koji je pokrivao ovu regiju, "između 1966. i 1989. go dine, procjenjuje se da je 130.000 Srba napustilo pokrajinu zbog čestih šikaniranja i diskriminacije od strane kosovske albanske većine."12 mom DLK nalnu litika
"Srbi argumentiraju da je Kosovo držano pod tako strogim reži zato što je DLK separatistička stranka", piše Judah, a tu činjenicu "glasno i jasno proklamira", pa je ova stranka deklarirala "nacio nezavisnost" uz podršku velike većine Albanaca. Rugovina po temeljila se na "čekanju dok na Kosovu više ne bude Srba, ili im
se broj svede na tako zanemarujuću mjeru pa će pokrajina pasti njego vu narodu u krilo poput sazrele voćke." Ovo nije "samo pitanje ljudskih prava", kako bi "mnogi zapadnjaci u potrazi za pojednostavljenjem že ljeli prikazati kosovski problem". Pokazujući naklonost prema pobjedi Srba u sukobu, lideri kosovskih Albanaca "ni na koji način nisu iska zivali potporu Hrvatima i bosanskim Muslimanima", ma koliko da su "u svojim srcima željeli vidjeti Srbe poražene i ponižene." Razlog za to, tvrdi Judah, je taj što "nisu htjeli da međunarodna zajednica podrži princip da stare republičke granice Jugoslavije budu pretvorene u nove i nepovredive međudržavne granice", čime bi Kosovo ostalo pokraji nom "zarobljenom unutar Srbije", umjesto republikom s teorijskim pra vom na odcjepljenje prema titoističkom okviru. Na jugoslavenskim iz borima 1992. godine, kosovski Albanci nisu izašli na glasovanje; DLK je proglasila "izdajnicima" one sugrađane koji su izašli. Vickers zaklju čuje da bi: Milijun albanskih glasova bez dvojbe zbacilo Miloševića, ali je kosovsko rukovodstvo u to vrijeme priznalo da nisu željeli njegov odlazak. Ukoliko Srbija ne bi i dalje bila etiketirana dubokim zlom - a sami oni vrlinom antisrpstva i dobrim momcima - teško bi postigli svoje ciljeve. Za njih bi bila pro past kad bi mirotvorac poput oporbenjačkog kandidata [Mi lana Panića] ponovno uspostavio ljudska prava, jer to bi ih
11
"Podjednaki broj Srba" koliko i Albanaca, piše on, što se čini dubioznim s obzi rom na demografiju i distribuciju moći. Detaljniji prikaz tokova kretanja stanovništva koji nam Vickers daje, ostavlja ovo pitanje prilično nedorečenim.
12
Hedges, "Kosovo's Next Masters", Foreign Affairs, svibanj-lipanj 1999.
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
66
ostavilo bez ičega, osim praznog političkog zahtjeva za promjenom granica. U 1992. - '93. godini srpski predsjednik Jugoslavije, Dobrica Ćosić, predložio je "diskretne kontakte s liderima kosovskih Albanaca" o podjeli teritorija tako što bi se pokrajina odvojila od Srbije, izuzev "od ređenog broja srpskih enklava". Ali albanske vođe Rugovine Republike Kosovo "odbile su prijedlog".13 Kao što je zabilježeno, Republika je već proglasila nezavisnost, a ujedno uspostavila paralelni obrazovni i zdravstveni sustav koji je i dalje funkcionirao pod srpskom represijom, dok je Rugova putovao po inozemstvu lobirajući za nezavisnost, pri ključujući se vladi u egzilu, bez gubljenja putovnice ili prijetnje uhiće njem - možda, sugerira Judah, zato što je srpskoj vlasti više odgovaralo da on drži svoje ratoborne pod kontrolom." Tako je i bilo, sve dok kosovski Albanci nisu shvatili, nakon izdaje u Daytonu, da Washington razumije samo silu. U to vrijeme već je stu pila na scenu "gerilska teroristička organizacija koja sebe naziva OVK", odbacujući Rugovinu politiku i koja "poziva na rat protiv Srba" (Ju dah). U analizi o podrijetlu, rastu i vjerojatnoj budućnosti OVK-a, Chris Hedges piše da je utemeljen 1991. godine; "članstvo je pretežito iz ne koliko klanova na Kosovu i iz radikala u albanskoj dijaspori", a izveli su svoj prvi oružani napad u svibnju 1993., ubivši dva srpska policajca i ranivši njih petoricu.14 Hedges opisuje organizaciju kao rascijepljenu "na čudnu ideološ ku podjelu, s naznakama fašizma sjedne strane i nagovještajima komu nizma s druge. Prvu frakciju predvode... sljedbenici onih koji su se u II. svjetskom ratu borili u redovima fašističkih milicija i Skenderbegovoj dragovoljačkoj SS diviziji koju su osnovali nacisti, ili potomci desničarskih albanskih kačaka, ustanika koji su se pobunili protiv Srba prije 80 godina." Drugu frakciju OVK čini većina vođa OVK-a u egzilu, zapravo stari staljinisti koji su nekoć bili na platnom popisu ksenofobičnoga Envera Hodže, albanskog diktatora koji je umro 1995. godine."
13
Vickers, op. cit., 268.
14
op. cit. Vidi također Hedges, "Victims Not Quite So Innocent", NYT, 28. ožujka 1999.; Ray Bonner, "NATO Is Wary of Proposals To Help Arm Kosovo Rebels", NYT, 4. travnja 1999.
PRIJE BOMBARDIRANJA
67
Hedges je očekivao da bi OVK mogao vladati Kosovom nakon restau racije koju bi nasilno sproveo NATO. Nadalje ukazuje na mogućnost da vodstvo OVK-a postane "krajnje razočarano Zapadom - i kao da već ni su dovoljno nepomirljivi - okrenu se islamskom radikalizmu, spremni da podrže još jedan boj muslimana protiv pravoslavnih kršćana." S tim u vezi Hedges već primjećuje "znakove da su takvi kontakti uspostav ljeni." Isključiva doktrina obiju frakcija u OVK-u je "suglasnost o po trebi oslobađanja Kosova od srpske vladavine. Sve ostalo - uz prijetnju - odlučivat će se kasnije. Nije rečeno kako." Ili kako se o tome izrazio Judah, "batina će prijeći iz jedne ruke u drugu i otići u 'neprijateljsku' zajednicu", kao što je bilo u nedavnoj prošlosti, pod nacističkom oku pacijom, kad je albanska milicija organizirana od strane nacista "ubi jala bez razlike Srbe i Crnogorce po Kosovu" i na desetine tisuća ih prognala (Vickers). Sadašnja novinska izvješća potvrđuju da frakcijske podjele ostaju duboke kako unutar OVK-a, tako i između lidera kosovskih Albanaca čiji položaj sve više jača, i ranije Rugovine paralelne vlade. I, naravno, vojne akcije NATO-a radikalno su promijenile karakter sukoba i sudio nike u njemu.15 Poput drugih promatrača, Hedges izvješćuje da su kosovski Alban ci doživjeli "vrlo duboki osjećaj izdaje" zbog nedostatne zapadne pot pore za njihov "miran, civiliziran protest" koji je "ignoriran". I Dayton "nas je naučio bolnoj istini, [da] oni koji žele slobodu, moraju se za nju izboriti" (citirana izjava jednog komandanta OVK-a). "Kao rezultat", piše Vickers, "rastući očaj i frustracije, već sada uočljivi kod žena i sta rijih ljudi, omogućio je da pasivni otpor Albanaca bude zamijenjen ofanzivnijom strategijom" koja se manifestira "simultanim bombaškim napadima na pet logora u kojima su sredinom veljače 1996. bile smješ tene srpske izbjeglice u nekoliko gradova širom Kosova." Radilo se o izbjeglicama protjeranim iz Hrvatske u etničkom čišćenju odobrenom od strane Sjedinjenih Država, s ciljem stvaranja uvjeta za odvajanje, a lokalni arhitekt tih napada bio je vojni komandant OVK-a u svibnju 1999.
15
Za sadašnja stajališta Judaha, vidi "Inside the KLA", New York Review, 10. lipnja 1999.
68
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Vickers izvješćuje da je gerila postala značajna vojna snaga do sre dine devedesetih, s oko 40.000 vojnika u četiri pukovnije razvijene po graničnim područjima Kosova i bazom u Albaniji. Bili su dobro nao ružani, financirani od bogatih kosovskih Albanaca iz dijaspore, a vjero jatno i od militantnih islamskih grupa sa Srednjeg istoka, a obuku su stjecali u Albaniji, Iranu i Pakistanu. Od 1995. godine dolazi do porasta njihovih napada na policijske postaje i druge ciljeve, počevši od spo radičnih ubojstava do organiziranih napada. U travnju 1996. godine, nakon ubojstva nekoliko srpskih policajaca i civila, OVK službeno objavljuje da su poduzeli "oružane napade protiv srpskih agresora" i da vode "oružanu borbu za oslobođenje Kosova koja će trajati do neovisnosti." Napadi na srpske policajce i druge, uključujući i koji surađuju sa Srbima, nastavili su se tijekom 1997. godine. sincu, OVK se prvi put javno pojavljuje na pogrebu albanskog
potpune Albance U pro nastav
nika kojeg su ubile srpske snage sigurnosti. Glasnogovornik je u ime Republike Kosovo 7. prosinca napomenuo da se nenasilni pokret poka zao kao potpuni neuspjeh: U vrijeme kad međunarodna zajednica podcjenjuje i ozbiljno zanemaruje albanski faktor, svodeći ga na problem manjina i tražeći rješenje problema u smiješnom okviru unutar Srbije, dok je jedini način s kojim Srbija komunicira s Albancima uporaba nasilja i zločina, ne treba začuditi ako dio naroda odluči okončati ovu agoniju i uzeti sudbinu Kosova i njegova naroda u svoje ruke.16 Do veljače 1998. godine gerilsko djelovanje dostiže mnogo veći op seg jer je OVK "ne samo udarao po srpskoj armiji i policajcima Minis tarstva unutrašnjih poslova, već su također ubijani civili, srpski poštari i drugi povezani s Beogradom."17 Ti su događaji potakli mnogo žešće reagiranje srpske vojske i policije, a sve popraćeno brutalnom odmaz dom protiv civila za koje se smatralo da podržavaju OVK. Srbija je in terpretirala službenu američku poziciju kao "zeleno svjetlo" za takvo reagiranje, pretpostavlja Hedges. U veljači 1998. godine, specijalni
16
Vickers, op. cit.
17
Gellman, op. cit. Drugi izvještaji napominju da su to bile jedinice MUP-a, a ne vojska, koja je bila glavni izvršitelj represije i meta gerilskih napada.
PRIJE BOMBARDIRANJA
69
američki izaslanik za Balkan, Robert Gelbard, izjavljuje u Prištini da Sjedinjene Države smatraju OVK "bez sumnje terorističkom skupi nom", te da "vrlo energično osuđuju terorističke aktivnosti na Kosovu." Dva tjedna kasnije srpske snage brutalno napadaju jedno mjestance ko je je bilo sjedište rodovskog klana Jašari "čiji su mnogi članovi pripa dali OVK-u na početku pobune", pretvorivši ga u zgarište s gotovo 100 ubijenih. Taj čin je "potpalio ustanak". Ustanak nisu predvidjeli ni OVK niti Srbi, javlja Judah, premda OVK hitro reagira, dijeli oružje, formira milicije i odlučno se sprema "boriti protiv Srba", sada im se pridružuju mnogi drugi kosovski Alban ci. Za nekoliko mjeseci OVK je okupirao velike dijelove pokrajine, "dok Srbi, neodlučni što uraditi, nisu uzvraćali borbom." Kada jesu, u ljeto 1998. godine, OVK bi "nestajao u brda dok su Srbi iskaljivali svoju os vetu paleći sela i protjerujući njihove žitelje."18 Do ljeta 1998. godine OVK je kontrolirao 40% Kosova, javljaju dva dopisnika New York Timesa u podužem prikazu pozadine zbivanja. "I gospodin Milošević je odgovorio velikom ofenzivom", upravo onako kako će kasnije reagirati na NATO-ova bombardiranja "istjerivanjem, ovog puta u roku od neko liko tjedana, stotine tisuća ljudi."19 Ne treba puno razbijati glavu o tome kako bi Sjedinjene Države reagirale na napade neke gerile sa stranim bazama i opskrbom, koja traži, recimo, nezavisnost za Portoriko, ili ponovno sjedinjenje Meksika s jugozapadnim regijama koje je gorostasna Sjeverna Amerika nekoć zauzela, a gerila kontrolira 40% toga teritorija. Nije teško shvatiti zašto je srpsko rukovodstvo moglo interpretirati službeni stav Washingtona kao "zeleno svjetlo". Bili su potpuno svjesni washingtonske potpore hrvatskom etničkom čišćenju u Krajini. Judah sugerira da su Sjedinjene Države također dale zeleno svjetlo za srpski napad na Srebrenicu, što je dovelo do pokolja 7.000 ljudi, kao dio šireg plana za razmjenu stanovništva. Sjedinjene Države nisu učinile "ništa da spriječe" napad iako su znale za srpske pripreme, a potom su isko ristile masakr u Srebrenici "da skrenu pozornost s egzodusa cjelokup ne populacije Krajine, koji se tada odvijao." Etničko čišćenje u Krajini
18
Judah, Wall Street Journal, 7. travnja 1999.
19
Sciolino i Bronner, op. cit.
70
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
je "pojednostavilo situaciju", kako je godinu dana kasnije primijetio dr žavni sekretar Warren Christopher.20 Srpski lideri su možda imali na umu model Libanona, gdje su Sje dinjene Države učinkovito odobrile ubitačne sirijske napade na Palest ince 1976. godine, te redovite izraelske napade na Palestince i Libanonce prije i poslije, često s ogromnim dankom u mrtvima i izbjeglicama. Ova zvjerstva unutar Libanona, koja dostižu vrhunac pod Shimonom Peresom, dobitnikom Nobelove nagrade za mir, međutim, ne predstav ljaju potpuno prikladnu analogiju. Tipično za ove okrutnosti od sredi ne osamdesetih pa do danas je to što im svaki trag vodi natrag do na pada na izraelske vojne snage koje su okupirale strani teritorij i time povrijedile dugogodišnje naredbe Vijeća sigurnosti o povlačenju. Iza takvih napada često nema ni pretenzija o odmazdi. Jedan zračni napad u prosincu 1975. godine, kada je ubijeno preko 50 ljudi, očito je bio "odmazda" protiv Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje je tada upravo zasjedalo radi razmatranja međudržavnog izjednačavanja u izraelsko-palestinskom sukobu. I praktično je imao podršku cijeloga svi jeta, ali su Sjedinjene Države stavile svoj veto. Time su Sjedinjene Dr žave stavile veto kojim se obezvrjeđuju poravnavanja iz povijesti, zajed no s mnoštvom drugih događaja koji su se odvojili od "mirovnog pro cesa". Izraelska invazija 1982. godine, koja je imala podršku Sjedinje nih Država i u kojoj je opustošen velik dio Libanona i ubijeno oko 20.000 civila, motivirana je sličnom brigom. To je podatak koji je poz nat izraelskim znanstvenicima i medijima, premda se drugačijoj priči daje prednost u Sjedinjenim Državama. Proces se nastavlja i devedesetih, uvijek s čvrstom podrškom Sje dinjenih Država. Najekstremniji primjeri događali su se pod vodstvom laburista, koje su Sjedinjene Države dosljedno preferirale: primjerice, Rabinova ofenziva iz 1993. godine koja je otjerala pola milijuna ljudi iz njihovih domova, ili Peresova repriza iz 1996. godine sa sličnim poslje dicama, stvarajući "ogromnu humanitarnu krizu", kako su izvijestili Ujedinjeni narodi. Taj napad je obustavljen tek nakon masakra 100 iz bjeglica u logoru UN-a u Qani, povodom čega nastaje tako snažan me
20
Judah, op. cit., 300f.
PRIJE BOMBARDIRANJA
71
đunarodni protest da je Clintonova administracija morala povući svoje prethodno opravdavanje toga zločina.21 Valja upozoriti da ovi događaji iz sredine devedesetih daju dublji uvid u operativne vrijednosti "kada etnički sukob preraste u etničko čiš ćenje" (Clinton). Vratimo se na Kosovo: borbe eskaliraju tijekom 1998. godine, raz mjeri zvjerstava grubo korespondiraju s resursima nasilja. Prema retrospektivnim prikazima u Washington Postu, "oko 10.000 pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova borilo se s pobunjenicima i uznemiravalo te ponekad masakriralo civile u seoskim uporištima pobunjeni ka", a prema anonimnim dužnosnicima NATO-a, krajem godine već se uključila i vojska. U listopadu, dok je američki izaslanik Richard Hol brooke postigao sporazum s Miloševićem (formalan, koji se nije poš tivao), američka obavještajna služba javlja "da kosovski pobunjenici namjeravaju uvući NATO u borbu za nezavisnost, provocirajući srpske snage da čine još veća zvjerstva." Pokolj u Račku 15. siječnja s 45 ubi jenih civila poprima široki publicitet i smatra se odlučujućim događa jem koji je natjerao Washington i njegove saveznike, užasnute okrut nostima, da započnu pripreme za rat. "Račak je preobratio zapadnu politiku prema Balkanu na način kako to pojedinačni događaji rijetko čine", piše dopisnik Washington Posta Barton Gellman u svojoj rekon strukciji "puta do krize". To je bila ona "odredišna okrutnost" koja "stavlja strojeve u pogon". Ona je "uvjerila Administraciju, a potom i NATO-ove saveznike" kako se mora krenuti putem rata, što uskoro po činje, i "u vojnu kampanju čiji je glavni cilj spašavanje života i domova kosovskih Albanaca", a to je istoga trena upravo "bitno ubrzalo njihov pokolj i napuštanje domova" - kao što je i bilo predviđeno.22 Postoje jednostavni načini da se procijeni prihvatljivost tvrdnje da je pokolj u Račaku imao opisani utjecaj na zapadnu osjećajnost. Vra ćamo se nekim očitijim testovima.
21
O događajima i reagiranjima/tumačenjima, vidjeti Fateful Triangle (1999. izdanje), 528f., i izvore koji se citiraju; također Human Rights Watch, Israel/ Lebanon: "Operation Grapes of Wrath", rujan 1997. O Peresovim operacijama "Iron Fist" sredinom osamdesetih, vidjeti Pirates and Emperors. O uspješnoj konstrukciji jedne korisnije povijesti, u SAD-u premda ne i u Izraelu, vidjeti te knjige kao i Finkelstein, op. cit., World Orders (3. poglavlje i "Epilog").
22
Gellman, op. cit.; Smith & Drozdiak, op. cit.
72
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Obustava vatre u listopadu 1998. omogućila je razmještaj 2.000 OESS-ovih promatrača. Prekid pregovora između SAD-a i Miloševića vodi obnavljanju borbi i zločina, a pretpostavlja se i njihovu širenju zbog prijetnji od NATO-ova bombardiranja i povlačenja promatrača, i sve to opet kako se predviđalo.23 Službenici agencije Ujedinjenih na roda za izbjeglice i Katolički centar za pomoć upozorili su da će pri jetnja bombardiranjem "ugroziti živote tisuća izbjeglica za koje se vje rovalo da će se skrivati po šumama." Predviđene su "tragične" poslje dice ukoliko "NATO onemogući našu nazočnost ovdje."24 Okrutnosti su potom naglo eskalirale nakon što je bombardiranje od 24. ožujka poslužilo za dobivanje "motiva i prilike", što je sigurno bilo "predvidljivo", iako ne baš "potpuno". Posljedice koje su se mogle predvidjeti daleko nadilaze ozbiljne i direktne štete kosovskih Albanaca. Među njima su smrt i razaranje di ljem SRJ. Poučan primjer je Vojvodina, odmah napadnuta s krajnjom žestinom, osobito njen glavni grad Novi Sad, gdje su mostovi, infra struktura, vodovodi i opskrba električnom energijom opustošeni vrlo brzo. Vojvodina, dom mađarske manjine, nalazi se stotinama milja da leko od Kosova i bila je miroljubiva pokrajina dok je NATO nije napao. U danima prije bombardiranja nije bilo nikakvih znakova sukoba ili na petosti, izvješćuju vjerodostojni promatrači koji su tuda proputovali jer im je bilo naređeno od strane međunarodnih organizacija da napuste Jugoslaviju.25 Pokrajina je bila "simbol otpora režimu Slobodana Miloševića", iz vješćuje tisak, "mjesto gdje oporbeni politički lideri govore o reforma ma u stilu Zapada, gdje etničke manjine žive u harmoniji i gdje veći dio populacije favorizira veću autonomiju od Beograda." Ali odmah "po stavši epicentar u zračnoj kampanji NATO-a protiv Jugoslavije,... sko ro svi prozapadni osjećaji su srušeni." "Demokratska oporba u Vojvo
23
Nedostaju dokazi, ali se radi o prirodnoj pretpostavci. Vidi Kifner, op. cit., o izvještajima o povećanom nasilju nakon odlaska promatrača 19. ožujka. Vratit ćemo se daljnjim dokazima koje je pružila vlada Sjedinjenih Država, ali se o tome šutjelo do 1999.
24
Colum Lynch, BG, 8. listopada; Susan Milligan, BG, 9. listopada 1998.
25
Raniji urednik Boston Globea, Randolph Ryan, koji je radio nekoliko godina u Jugoslaviji za međunarodne agencije, i srpska disidentica, Jasmina Teodosijević; pc.
PRIJE BOMBARDIRANJA
73
dini - nekad najsvjetlija točka na jugoslavenskoj, inače sumornoj, po litičkoj sceni - postala je bučan neprijatelj NATO-a." Član izvršnog od bora gradske vlade u Novom Sadu, vođa "napredne opozicijske stran ke", primjećuje kako je "NATO pokazao da samo razumije politiku na silja." On zaključuje da je Vojvodina, poljoprivredno središte zemlje i izvor polovine njenog bruto-nacionalnog proizvoda u 1998. godini, "ga đana toliko često da bi se uništila srpska privreda." Prva dva mosta koja su srušena "bila su omiljena šetališta Novosađana". Oni nisu "imali ni kakav vojni značaj", i dodaje: "jedan od njih jedva je mogao izdržati au tobuse", dok je drugi povezivao Novi Sad s malim selom i nije bio glav na prometna veza. Za samo nekoliko tjedana uništena je opskrba vo dom, u velikoj mjeri električna mreža zajedno sa znatnim dijelom zdravstvenog sustava; strahovalo se za uvoz medicinskih i veterinar skih lijekova. Prisiljeni "usmjeriti se na probleme svakodnevnog pre življavanja", ljudi nisu "bili skloni pritiskati Vladu na ispunjenje zah tjeva NATO-a" - posljedica koja se mogla sasvim jasno predvidjeti, uko liko je cilj bio uništenje društva."26 Nezavisni izvori (vidi bilješku 25) izvješćuju da su oporbeni centri u centralnoj Srbiji (Niš, Kragujevac, Čačak, Valjevo) bili najstrašnije mete bombardiranja. Gradonačelnik Niša, Zoran Živković, zamjenik vođe Demokratske partije, oštro je osudio Miloševića i njegovu užasnu politiku. Nezavisna novinska agencija Beta (jugoslavenska, ali ne pod državnom kontrolom kao Tanjug) izvijestila je o procjeni vojvođanskih vlasti početkom lipnja da su štete od NATO-ova bombardiranja dostigle razinu od 4,8 milijardi američkih dolara, uključujući i uništenje 3.650 stanova i 82 poduzeća koja su oštećena ili potpuno uništena. Statističke podatke su prenijele srpske vlasti i valja ih uzeti s rezervom, ali malo je sumnje u vjerodostojnost opće slike. Potkopavanje demokratske oporbe u Saveznoj Republici Jugosla viji generalno, ne samo u Vojvodini, bila je još jedna od posljedica NATO-ova bombardiranja koja se također sa sigurnošću mogla pred vidjeti. Vratit ćemo se na ove i druge posljedice te na različita reagira nja u prosvjetiteljskim zemljama i šire.
26
Justin Brown, "NATO hits Serbia's northern province hard", CSM, 22. travnja; Carlotta Gall, "No Water, Power, Phone: A Serbian City's Trials", NYT, 4. svibnja 1999.
74
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Sasvim prirodno, američka propaganda, kao i propaganda njenih saveznika, čini sve napore da skrene pozornost sa zaključaka koji bi se mogli izvući iz praćenja posljedica uporabe sile. Jedan od načina sa stoji se u zauzimanju poze plemenitosti i humanitarne strasti, s bogato ispunjenim nadanjima koja će biti jeka bubnjanja primjerene retorike. Drugi način je tvrdnja da bi se zločini ionako dogodili, jer su bili mi nuciozno planirani i izvršeni prije i nakon bombardiranja: Operacija potkovica, navodno je otkrivena dobrano nakon što su rezultati bom bardiranja bili evidentni. Vraćamo se najdetaljnijim dokazima koje su nam ponudili službeni izvori. Međutim, i bez ikakvih informacija o Operaciji potkovica, možemo biti sigurni da je Srbija imala takve plano ve. Kratak povijesni prikaz čini to dovoljno jasnim, i dostatan je da objasni zašto. Mada žive u potpunom miru i sigurnosti, Sjedinjene Dr žave imaju bezbrojne planove za iznenadne okolnosti, poput akcija koje se kreću od nuklearnog razaranja (prvim se udarom gađaju zemlje Tre ćeg svijeta koje nemaju nuklearno naoružanje, i to ostaje službena ame rička politika; vidi 6. poglavlje) pa do manjih akcija. Možda Sjedinjene Države imaju planove za iznenadne okolnosti koji čak predviđaju in vaziju Kanade.27 Ako nemaju, dovoljno brzo bi ih isplanirale i imple mentirale, i to ne osobito uljudno, ukoliko bi Kanada bombardirala Washington; Kanada tada ne bi mogla vrlo vjerodostojno tvrditi da bi se to ionako dogodilo. da je Milošević imao planove protjerati albansko stanovništvo s Kosova moguće je u svjetlu poznatih činjenica o njemu samome, i poznavajući povijest albansko-srpskih odnosa na Kosovu, i zbog prijetnji Sjedinjenih Država. Da NATO nije imao pojma o tome, bilo bi zaista veoma čudno. Krivnja Clintona, Blaira i njihovih suradnika bi prevršila granicu zapanjujućeg neznanja do ekstremnog kriminala ako su zaista znali (kao što sada tvrde) da su velike okrutnosti bile u tijeku ili su se trebale dogoditi, a da se ništa nije poduzimalo u pripremama za poplavu iz bjeglica koju su oni predviđali. Taj se kriminal još više povećava ako su propustili obavijestiti glavnog zapovjednika, generala Clarka, kako on tvrdi. Mjesec dana nakon početka bombardiranja general Clark izjav ljuje da plan Operacija potkovica "nikada nije sa mnom razrađen", i -
27
Vidi kanadskog povjesničara Floyda Rudmina, Bordering on Aggression: Evi dence of U.S. Military Preparations Against Canada (Voyageur, 1993.).
PRIJE BOMBARDIRANJA
75
što je još teža inkriminacija - NATO-ova operacija koju je planiralo "političko vodstvo" nije planirana kao sredstvo blokiranja srpskog etničkog čiš ćenja. Nije zamišljena ni kao sredstvo za vođenje rata protiv Srba i jedinica MUP-a na Kosovu. Ne, ni u kom slučaju. Ni kada nije postojala namjera da se to učini. Nije to bila ideja28 Glavni zapovjednik operacija je, ukratko, smatrao da su operacije etničkog čišćenja u Srbiji bile "potpuno predvidljive" i da "ni u kojem slučaju" nisu bile brigom političkog vodstva koje je naredilo bombardi ranja koja su potakla zločine: bez daljnjega malo pretjerano, ali dovolj no jasno da omogući razumnim ljudima izvući neke zaključke. Agencija koja snosi primarnu odgovornost za skrb o izbjeglicama je UNHCR Ujedinjenih naroda. U listopadu 1998. godine UNHCR na javljuje da mora smanjiti petinu svoga osoblja zbog proračunske krize u Ujedinjenim narodima, s padom proračuna od preko 15% u 1998. go dini. Ovo je dio opće proračunske krize Ujedinjenih naroda, koja je u prvom redu nastala zbog odbijanja Sjedinjenih Država da plate svoj dug, što predstavlja jednu od mnogih američkih povreda ugovornih obaveza, osobito u eri novog humanizma, a na ovaj problem ćemo se osvrnuti kasnije. Najava znatnog smanjenja osoblja koje skrbi o izbjeg licama podudara se s Clintonovim izražavanjem duboke zabrinutosti za izbjeglice koje bi se morale suočiti s oštrom zimom na Kosovu, kao i s britansko-američkim priopćenjem kako imaju "dovoljno ovlasti za početak zračnih udara" na temelju rezolucija Vijeća sigurnosti i izvješ ća Generalnog sekretara, dakle, za vojne akcije koje bi svakako pogor šale izbjegličku krizu.29 Redoslijed događaja vodi daljnjem uvidu u "načela i vrijednosti" koja inspiriraju duševno klicanje.
28
BBC, 19. travnja, vidi 1. poglavlje, bilješku 28.
29
Frances Williams, međunarodno osoblje, FT, 7. listopada 1998. O nepostojanju takve ovlasti, vidi Weiler, op. cit., koji smatra da je bombardiranje ipak bilo opravdano kao "humanitarna intervencija", iako bez argumenta.
Poglavlje 3
Procjena humanitarne nakane
ama zbivanja na Kosovu već su dovoljna da iz promišljanja izuzmu glavni i najuzvišeniji argument za pribjegavanje sili: da NATO-ova bombardiranja, poduzeta s humanitarnom nakanom, otvaraju novo doba u kojem vladajuća velesila i njezin mlađi partner, prožeti plemenitošću koja se ranije nije primjećivala, obećavaju voditi svijet k novoj
S
eri humanizma i pravde. Osim dokaza s Balkana, postoje i elementarne metode provjere te ze koju oglašavaju svečano i s toliko autoriteta: i upitajte kako se te iste prosvijećene zemlje ponašaju na drugim mjestima. Istina, to bi zahti jevalo prekid pravila po kojem je pozornost svedena isključivo na zlo čine službenih neprijatelja. Ali dopustimo sebi takvo odstupanje, još uvijek se pridržavajući jednog drugog ključnog načela: ne dozvoliti da prošlost unese zbrku u raspravu o poznatoj doktrini "promjene kursa". Sadašnja varijanta glasi da moramo isključiti sve što se dogodilo tije kom hladnog rata, kada su postojale (razumljivo) pogreške i nespora zumi. Primjeri ove doktrine toliko su brojni da ih ne treba ni spomi njati.1 Zašto se doktrina mora podržati tako rigorozno, brzo saznaje svat ko tko se od nje distancira - otkrivajući, primjerice, da su zločini za vri jeme hladnog rata imali malo ili nimalo veze sa sukobom, što se pone kad i priznaje u privatnim razgovorima na visokoj razini. Sustavni
Za neke primjere iz posljednjih godina, vidi moj rad Culture of Terrorism (South End, 1988.), poglavlja 5 i 6; Year 501 (South End, 1993.), poglavlje 7; Rethink ing Camelot (South End, 1993.), poglavlje 1; samo mali primjer.
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
78
obrazac što prethodi ili dolazi nakon hladnog rata malo se promijenio, osim kao javna argumentacija i kao posljedica nestanka zastrašivanja.2 Ipak ćemo se držati doktrine dok se distanciramo od drugog glav nog načela: da se laserski usmjerimo na zločine odabranog neprijate lja, u ovom trenutku na srpske vragove. Ova distanca ima dvije pred nosti: (1) omogućava nam testirati taj novi humanizam, i (2) možemo usmjeriti pozornost na pitanja od veće važnosti na bilo kojoj moralnoj ljestvici. Možda bi bilo vrijedno načiniti kratku digresiju i spomenuti neko liko općih istina. Prva je da su ljudi, prije svega, odgovorni za vjerojatne posljedice svojih vlastitih aktivnosti, ili neaktivnosti. Druga je da brigu za moralna pitanja (zločini, itd.) treba mijenjati u skladu sa sposobnoš ću da se ostvari učinak (iako, naravno, to nije jedini čimbenik). Logična spoznaja glasi da s rastom odgovornosti rastu i mogućnosti, pa je tako čovjek slobodniji djelovati kad ne plaća visoku cijenu. Sukladno tomu, odgovornost je mnogo veća kod privilegiranih slojeva u slobodnim društvima, negoli kod slojeva bez povlastica ili ljudi suočenih s oštrim kaznama zbog poštenja i moralnog integriteta. Ove dvije istinitosti imaju tendenciju biti u korelaciji, čak se po dudaraju, doprinoseći zaključku da će moralni faktor privući slučajeve realnog svijeta, uzimajući u obzir i spomenutu spoznaju. Gledano dugoročno ove su nam istinitosti vrlo razumljive. Stoga se nikoga nije dojmilo kad su sovjetski komesari prosvjedovali protiv zločina Sjedinjenih Država, čak i kad su bili u pravu, iako su zločini bili ozbiljni, pa i monstruozni. Međutim, snažno nas se dojmilo kad su di sidenti optužili sovjetske zločine, čak i one manje. Razlozi su iskreni, odnosno to su one dvije moralne istinitosti o kojima smo upravo go vorili - koje se, kao što često biva, podudaraju u svojim posljedicama. Logičan je i zaključak: komesari su se barem mogli pozvati na strah kao olakšavajuću okolnost, a ne samo na prednosti koje su stjecali pokora vajući se vlastima. Također je korisno sjetiti se jedne psihološke istinitosti. Jedna od najtežih stvari jest pogledati se u zrcalo. Ujedno, to je jedna od najvaž nijih stvari koje valja učiniti, upravo zbog moralnih istinitosti. Ali, pos
Vidi Deterring Democracy, Year 501, World Orders, i citirane izvore, za pregled. Vratit ćemo se ovom predmetu u poglavlju 6.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
79
toje isto tako moćne institucije kojima je zadaća zaštititi ljude od sudje lovanja u tom teškom i kritički važnom činu. Možda bi, također, bilo korisno prisjetiti se. i drugih istinitosti. Osu da tuđih zločina često nam pruža osjećaj ugodne topline: mi smo dobri ljudi, tako različiti od onih zlih. To je posebno istinito kad ne možemo gotovo ništa uraditi u vezi s tuđim zločinima, pa tako imamo prigodu zauzeti dojmljiva stajališta bez štete po nas same. Sagledavanje vlas titih zločina mnogo je teže, a za one koji to žele učiniti, često znači iz ložiti se velikim teškoćama. Svako društvo ima svoje "disidente" i svoje "komesare", i gotovo je povijesna zakonitost da su komesari vrlo hva ljeni, a disidenti žestoko osuđivani - unutar društva, to jest, za službene neprijatelje vrijednosti su obrnute. Cijena za disidentstvo može biti vrlo okrutna, posebice u zemljama zavisnim od Sjedinjenih Država: primje rice, ubojstva jezuitskih intelektualaca u El Salvadoru. Koristan ekspe riment je zatražiti od obrazovane elite da se prisjeti imena ubijenih di sidenata, ili njihovih objavljenih radova, a potom ih usporediti s rezul tatima koje su Sovjeti dobili od svojih disidenata, s kojima se u poststaljinovskom razdoblju nije postupalo ni približno tako okrutno. Jed nako poučno je brižljivo proučavanje objavljene građe: pregledi, knjige, članci u vodećim intelektualnim časopisima i tako dalje. Takve vježbe gledanja u zrcalo mogu nas naučiti korisnoj lekciji o nama samima i o našim institucijama. Ovo su pitanja o kojima se često raspravljalo. Toliko su trivijalna da može izgledati besmisleno stalno ih ponavljati. Pa ipak, možda je ko risno, osobito zbog istinitosti koja se tako olako zaboravlja, a tako lako ih je ilustrirati. Primjerice, u sadašnjem slučaju. 3.1 Pokolj u Račku: "Odredišna okrutnost koja stavlja stroj u pogon"
Započnimo jednim manjim primjerom: testiranje teze da je pokolj u Račku do te mjere povrijedio osjećaje lidera slobodnog svijeta da su se morali pripremiti za rat. Možemo istovremeno testirati tezu i proma trati moralne istine, pitajući se kako su ti isti lideri reagirali na slične ili gore pokolje u isto vrijeme, za koje je njihova neposredna osobna od govornost ogromna, a da nisu nalazili za shodno da se posluže ratom, čak ni prijetnjama, radi ublažavanja ili okončavanja užasnih zločina.
80
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
O pokolju u Račku izvijestio je američki diplomat koji je rukovodio timom OESS-a za verifikaciju ratnih mom viđenju", rekao je, "ne oklijevam opisati taj zločin čin protiv čovječnosti. Niti oklijevam optužiti vladine odgovornima."3
Uzmimo
da
su
njegovi
zaključci
u
William Walker, zločina. "Prema kao pokolj, zlo snage sigurnosti
potpunosti
točni.4
Dalje valja istaknuti da je Walker ekspert za verifikaciju državnih zlo čina. Služio je kao američki veleposlanik u El Salvadoru, gdje je uprav ljao
američkom
podrškom
koja
je
omogućavala
vladi
sprovoditi
eks
tremni državni teror. Teror je još jednom dostigao vrhunac u studenom 1989. godine kada su ubijena šestorica vodećih salvadorskih intelektualaca-disidenata, jezuitskih svećenika, te njihova domaćica i njena kći. Njihove mozgove raznijela je brigada Atlacatl koju su obučavali Ame rikanci, a iza koje stoji opsežan dosje užasnih zvjerstava. To su uvelike bile iste ruke koje su ubile i nadbiskupa Romera čime je započelo straš no desetljeće zločina u El Salvadoru, u velikoj mjeri i rat protiv Crkve, koja je prekršila normu dobrog ponašanja usvajajući "opciju da više vo li siromašne" i time razbjesnila vodeću prosvijećenu državu. Walker je istom brzinom reagirao na ubojstvo jezuitskih svećenika kao i na pokolj u Račku. Nadzirao je zastrašivanje glavne svjedokinje od američkog veleposlanstva i njihovih salvadorskih klijenata, koji su nastojali diskreditirati njeno svjedočenje (koje je pod pritiskom povuk la). Potom je kongresnim isljednicima rekao kako nema dokaza o upletenosti vojske i iznio hipotezu da su ljevičarski pobunjenici preobučeni u vojničke uniforme možda izvršili ovaj čin, izvijestila je s ogromnim gađenjem organizacija American Watch. Walkerova nastojanja da po rekne zvjerstva koja su izvršili washingtonski klijenti-ubojice, uslijedila su "mnogo kasnije nego što je salvadorski pukovnik rekao američkom bojniku da je Armija počinila ta zvjerstva", nastavlja American Watch. Tada je preporučio državnom tajniku, Jamesu Bakeru, da Sjedinjene Države "ne smiju ugroziti" svoje odnose s El Salvadorom istražujući "prošle smrti, ma kako gnjusne bile" - mudra odluka, s obzirom na od
3
Navedeno po Marku Amesu i Mattu Taibbiu, Counterpunch, svibanj 16. - 30.
4
Došlo je do nekih kontroverzi, utemeljenih prvenstveno na izvješćima središnje struje francuskih dopisnika. Vidi Covert Action Quarterly, proljeće-ljeto 1999., za pregled. Ono što je ovdje bitno nisu činjenice već percepcija.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
81
lučujuću ulogu Sjedinjenih Država u tim zločinima, uključujući i nje govu osobnu.5 U siječnju 1999. godine Walker je hvaljen na sva usta za svoje ju naštvo u Račku. Pohvale su potencirane i njegovim priznanjem da "možda nije učinio dovoljno da zaustavi prošla zlodjela" (Ted Koppel, Nightline) i žaljenjem zbog svoje "šutnje" nakon ubojstava jezuita, kada je ostao "nijem" (Washington Post). Očekujemo njegovu hrabru osudu w ashingtonskih zločina.6 "Ova dva događaja, ubojstvo nadbiskupa Romera iz 1980. godine i pokolj jezuita iz 1989. godine - stoje kao stupovi za desetljeće koje predstavlja oporo svjedočanstvo o tome tko zaista vlada El Salvadorom i kako se malo toga uistinu promijenilo" primjećuje American Watch u svom pregledu godine Walkerovog službovanja "za stvar". "Deset godi na kasnije, ubijanje svećenika je i dalje poželjnija opcija za one koji jed nostavno ne žele čuti vapaje za promjenama i pravdom u društvu koje je imalo malo i od prvog i od drugog." Jezuitski intelektualci su se pri družili dugom popisu religioznih mučenika, ali i stotinama tisuća dru gih stradalnika od vladavine terora koju organizira i usmjerava Wash ington u tom sumornom desetljeću. Trebalo bi nam dozvoliti prisjetiti se barem onog drugog "stupa", koji je smješten unutar vremenskog okvira s kojim započinje novi hu manizam, i koji se poklapa s padom Berlinskog zida - događaja koji je napokon oslobodio dvije prosvijećene zemlje hladnoratovskog antago nizma, a koji je dotad sputavao njihovu posvećenost pravičnosti: slo bodi i ljudskim pravima općenito. Prijeđimo na desetljeće kasnije koje još uvijek procjenjuje tezu da je njihova užasnutost zbog pokolja u Račku natjerala prosvijećene dr žave u rat. Uzmimo Istočni Timor - u odnosu na broj stanovnika, izgleda, da je to prostor najgoreg krvoprolića od holokausta, zahvaljujući podršci Sjedinjenih Država i Velike Britanije (svakako i uz pomoć drugih), uključujući diplomatsku pomoć, ključnu vojnu pomoć i podjednako America Watch (sada je to Human Rights Watch/America), A Year of Reckon ing (ožujka 1990.). Ames i Taibbi, op. cit. Koppel, Nightline, ABC-TV, 29. siječnja; Jeffrey Smith, "This Time, Walker Wasn't Speechless; Memory of El Salvador Spurred Criticism of Serbs", WP, 23. siječnja 1999., naveo Mark Cook, CAQ, proljeće-ljeto 1999.
82
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
ključna falsificiranja i demantiranja. Čini se nepotrebnim pregledati či njenice brižljivo potisnute tijekom najgorih dana pokolja (kada bi okon čanje toga bilo jednostavno i besplatno) i koje se još uvijek često de mantiraju.7 Ali doktrina o "promjeni kursa", za koju smo se opredije lili, čini takve revizije irelevantnim u svakom slučaju, stoga, držimo se 1999. godine. Nakon 25 godina strave, poduzeti su napokon koraci koji bi mogli omogućiti napaćenom narodu tog teritorija da koristi pravo na samo određenje koje je podržalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i Me đunarodni sud pravde. Indonežanska vlada se složila s referendumom u kolovozu 1999. godine, na kome će žiteljima Timora biti dozvoljeno prihvatiti ili odbiti "autonomiju" unutar Indonezije. Sve su strane uzele "zdravo za gotovo" da će, ukoliko izbori budu i minimalno slobodni, pobjeda pripasti snagama koje su za nezavisnost. Okupatorska indone zijska vojska (ABRI/TNI) odmah se pokrenula kako bi spriječila takav rezultat. Primarni plan je bio da se organiziraju paravojne snage za ubijanje, mučenje i teroriziranje, dok bi ABRI usvojio stajalište "naoko uvjerljivog demantiranja", što je brzo propalo u nazočnosti stranih pro matrača (uključujući australske novinare, irskog ministra vanjskih po slova, radnike humanitarne pomoći, itd.) koji su iz prve ruke vidjeli da ABRI naoružava i vodi ubojice, dozvoljavajući im da rade što hoće. Samo je u travnju 1999. godine javljeno o pokolju 100 ljudi, dvos truko više nego u Račku, uključujući oko 60 ljudi ubijenih u crkvi u Liquicai 6. travnja. Te je podatke, navodeći i sva imena ubijenih, priložila Fondacija za zakonska i ljudska prava u glavnom gradu Diliju. Pred te rorističkim divljanjima tisuće su bile u bijegu i konačno su našle sklo nište u crkvi koju su vojnici i parapolicijske snage napale s ciljem da
7
Ne sasvim. Tako Economist sada navodi brojku od 250.000 ljudi koji su ubijeni "masakrom i glađu", a to je "skoro trećina sadašnje populacije" dok su "užasna zastrašivanja i mučenja bila svakodnevna stvar" (1. svibnja 1999.). Ali objavom ovih (vjerojatno pretjeranih) brojki, časopis propušta prisjetiti se svog vlasti tog stava dugo nakon što su činjenice već bile dobro poznate: naime da je veliki masovni ubojica i mučitelj čija su se postignuća širila i izvan same Indonezije, uključujući i njegovu invaziju na susjedni teritorij, "u srcu dobrodušan", te da sve te priče o zvjerstvima i mučenjima koje sprovodi armija smišljaju "propagandisti za gerilu" (15. kolovoza 1987.). O Istočnom Timoru (i o reagiranju elite), vidi Political Economy of Human Rights, tom I, i moj rad Towards a New Cold War (Pantheon, 1982.). O novijim događajima i reportažama, vidi između ostalog, Powers and Prospects i navedene izvore.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
83
"pobiju sve ljude u crkvi", napisao je župni svećenik u lokalnom dnev nom listu. Ubijeno je još 18 ljudi u gradu Suai od 9. do 14. travnja uz deset mučenih i devet nestalih, prema Crkvenom odboru za mir i pravdu. Crkva, skupine za ljudska prava i grupe žena izvješćuju o stotinama "ubijenih i ranjenih" u tim napadima. Nakon što su seljaci "24. travnja iz oceana izvlačili leševe koji su se raspadali, radnici u organizacijama za ljudska prava javljaju da je mrtvih samo u pokolju u Suaiu možda i preko 100." Nekoliko dana kasnije u milicijskim napadima "najmanje je 30 mrtvih" u Diliju (16. - 17. travnja), zajedno s "desetinama otetih i vjerojatno pogubljenih", kako je izvijestio australski dopisnik pod krup nim naslovom "Pokolj slobode". Tisuće drugih su poput stoke natjerani u indonezijske koncentracijske logore, možda ih je bilo 10.000 u jed nom od logora na periferiji Liquice gdje su uvjeti - kako su izvještavali - bili očajni i ponižavajući. Više desetina tisuća je pobjeglo iz zemlje zbog terora. U Diliju je Ured katoličke agencije za pomoć, Caritas, upo zorio osoblje da će biti napadnuti ukoliko pokušaju dostaviti hranu iz bjeglicama. U veljači su australski radnici za pružanje pomoći prisiljeni na bijeg. Američki liječnik, Dan Murphy, volonter u Diliju (kasnije na nekoliko tjedana protjeran silom iz zemlje), javlja da između 50 i 100 Timorežana umire svakodnevno od izlječivih bolesti dok Indonezija "promišljeno sprovodi politiku nedozvoljavanja opskrbe Istočnog Ti mora medicinskim potrepštinama." Početkom lipnja indonezijske vlas ti su još uvijek zabranjivale australskom medicinskom timu ulazak u zemlju "da ublaži otvorenu humanitarnu katastrofu."8 ABRI milicije su "dobro organizirani eskadroni smrti, pušteni s lanca skrivenom ili djelomično skrivenom rukom" - kako u javnosti
8
Mark Dodd, Age (Australija), 30. travnja/1. svibnja 1999. John Aglionby, Ob server (London) 25. travnja 1999., izvješćujući o Suaiu i također s terena o vladavini terora u središtu za uzgajanje kave Ermeri. Lindsay Murdoch i Peter Cole-Adams, "Freedom Slaughtered", Sydney Morning Herald, 19. travnja. Radnici iz humanitarne pomoći, Tim Dodd i Greg Earl, Australian Financial Review, 27. - 28. veljače, Murdoch, Age, 6. svibnja (sa Brendan Nicholson) 7,8. Murdoch je intervjuirao Murphya, Age, 10. ožujka. Dodd "Outspoken US doc tors forced out" Sydney Morning Herald , 17. svibnja 1999. Lindsay Murdoch "Wall of Military Blocks Doctors", Sydney Morning Herald, 3. lipnja 1999. O Liquica i drugim mjestima masakra, vidi također TAPOL Bulletin br. 152, svibnja 1999., London.
84
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
nazivaju tu privatnu i proračunatu obavještajnu službu. Vodeći austral ski stručnjak za indonezijsku armiju opisuje miliciju kao "produženu ruku TNI (ABRI)", tajno organiziranu u listopadu 1998. godine "radi vođenja plaćeničkog rata za vojsku protiv snaga za nezavisnost."9 "Žitelji Istočnog Timora vape za pomoći ali ih je međunarodna za jednica opet napustila", točno uočava australski komentator McNaughtan. Ali ne zbog nedostatka informacija. Zasjedajući
Andrew u jeku
"krvavog pira" u Diliju sredinom travnja, Vijeće sigurnosti UN-a sas lušalo je izvješće svog specijalnog izaslanika za Istočni Timor, koje po ziva da se izvrši pritisak na Indoneziju kako bi prestala s nasiljem. To su čak uradili Brazil i Japan koji su tradicionalno veoma naklonjeni in donežanskoj vladi. Neki su promatrači UN-a konačno ušli u svibnju ra di nadgledanja referenduma, ali im Džakarta odbija odobriti nošenje oružja, čak i pištolja za osobnu zaštitu, inzistirajući da "njene snage službe sigurnosti sa 17.000 pripadnika ostaju odgovorne za sigurnost" u nelegalno pripojenoj pokrajini.10 Kako su čuvari vrline reagirali na zadnje faze indonežanskih po kolja koje su dugo podržavali? Stranka Novi laburisti došla je na vlast zahvaljujući "etičkoj vanjskoj politici" pod vodstvom Robina Cooka, ko ji je obznanio "da smo se čvrsto obvezali ne dozvoliti prodaju oružja re žimima koji bi ga mogli upotrijebiti za represiju ili agresiju." Ali, "on neće blokirati prodaju oklopnih vozila režimu koji je dokumentirano na glasu kao jedan od najgorih kršitelja ljudskih prava", kažu izvori. Nje gova je vlada odmah povećala prodaju oružja Indoneziji, odobrivši pe deset i šest dozvola za vojni izvoz, dok je istovremeno "potvrdio da se britanska oprema koristi protiv demonstranata" indonezijskog pokreta za demokraciju. "Veliki raspon različitog naoružanja namijenjenog iz vozu uključivao je ručno vatreno oružje, strojnice, bombe, oružje za kontrolu pobuna i toksikološka sredstva, sustavi za nadzor, oklopna sredstva, elektroničku opremu specijalno namijenjen vojnoj upotrebi te letjelice"; vlada je, također, isporučila avione-lovce Hawk za napade u svim vremenskim prilikama, te se očekuju nove isporuke. "Laburisti 9
Brian Woodley, Australian, 14. svibnja. Peter Hartcher, Australian Financial Review, 1. svibnja 1999., navodeći bivšeg australskog vojnog časnika Boba Lowrya, "čovjeka koji je napisao knjigu o toj temi", o ABRI.
10
McNaughtan, Sydney Morning Herald, 20. travnja; Mark Riley Sydney Morning Herald, 22. travnja; Murdoch i Nicholson, Age, 6. svibnja 1999.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
85
izvoze više oružja i druge vojne opreme Indoneziji nego torijevci - una toč velikim riječima Robina Cooka o etičkoj vanjskoj politici'", izvješ ćuje tisak, dok je "prodaja ručnog vatrenog oružja, uključujući i stroj nice, čak udvostručena pod laburistima." Kao opravdanje, State De partment navodi poboljšanje situacije u Istočnom Timoru. Britansko oružje se koristi za slamanje onih koji drukčije misle u Istočnom Timo ru kao i u samoj Indoneziji, reče za britansku televiziju indonezijski voj ni ataše. Proizvođači oružja "imaju veće izglede za dobivanje izvoznih odobrenja pod laburistima, nego što su ih imali pod torijevcima", iz vješćuje John Pilger: "Manje od 1% molbi je dobiveno tijekom prve go dine vladavine laburista." Lijepo je imati mjećuje dopisnik Hugh O'Shaughnessy, ali ska avio-svemirska industrija ne mogu bez put Pilgera, radio je kao dopisnik u Timoru
etičku vanjsku politiku, pri "nijedan ministar i britan poslova s Indonezijom." Po i drugim područjima od po
sebnog značaja. Što se tiče Sjedinjenih Država, Clinton je potpisao kongresne pravne akte kojima se zabranjuje uporaba američkog nao ružanja u Istočnom Timoru, kao i školovanje i obučavanje pripadnika ABRI-ja. Ali, bez brižljivog nadgledanja njegov potpis je bezvrijedan, što se pokazalo i u prošlosti kad je koristio raznorazne načine da izbjeg ne kongresne restrikcije za školovanje indonežanskih vojnih časnika, što je pobudilo mnogo ljutnje u Kongresu, ali drugdje nije izazvalo ni kakvu pozornost.11 Od novih humanista ni traga od poziva za povlačenje indonežan skih vojnih snaga ili za upućivanje značajnijeg broja promatračkih je dinica Ujedinjenih naroda. Baš naprotiv. Izgleda da oni ometaju upu ćivanje takvih jedinica, saznajemo od Farhana Haqa iz službe Inter
Fran Abrams, "What Cook said, What is happening", Independent, 23. svibnja; World in Action, 2. lipnja 1997. Richard Norton-Taylor i Lucy Ward, "Minis ters attacked over military export licences", Guardian, 15. svibnja; Fran Abrams, "Britain still selling Indonesia arms", Independent 15. svibnja; Michael Evans, "Britain accused of selling Jakarta anti-riot weapons", Times, 15. svibnja 1998. Michael Prescott i Zoe Brennan, "Cook sells twice as many guns to Indonesia as Tories", Sunday Times, 14. ožujka; Pilger, "Blood on British Hands", Guard ian, 25. siječnja 1999., O'Shaughnessy, "Arms and aid to Indonesia - it's business as usual", Independent on Sunday, 13. srpnja 1997. Reuters, "US bans use of its weapons in Timor", Age, 23. listopada 1998. Clintonova izvrdavanja: Reuters, NYT, 8. prosinca 1993., nekoliko redaka na unutarnjoj stranici; Irene Wu, Far Eastern Economic Review, 30. lipnja 1994. Vidi Powers and Prospects, poglavlje 8, radi daljnjih pojedinosti.
86
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Press Service (IPS), koji izvještava iz Ujedinjenih naroda u New Yorku, pod naslovom: "Politika - Istočni Timor: SAD ometa dolazak UN-ovih policijskih promatrača." "Nade UN-a za brzi raspored policijskog monitoringa u sve eksplozivnijem Istočnom Timoru opet su naišle na novu prepreku jer je predsjednik Bill Clinton prisiljen odgoditi američki pris tanak dok ne konzultira Kongres." Dužnosnici UN-a "planirali su imati nešto više od 270 policajaca na terenu do konca lipnja", ali su Clintonove ruke vezane upravo njegovom direktivom iz 1993. godine "kao po sljedicom američkog šeprtljavog uključivanja u misiju UN-a u Soma liji", koja će "vjerojatno odugovlačiti s davanjem odobrenja za upući vanje policije", a to će s druge strane, "komplicirati cjelokupni raspo red glasovanja", kažu dužnosnici UN-a.12 Francesco Vendrell, diplomat UN-a koji vodi Azijsko-pacifički sek tor Odjela za političke poslove UN-a, i koji već 25 godina radi na rje šavanju agresije miroljubivim putem, kaže da "postoji već gotov nacrt rezolucije" kojom Vijeće odobrava upućivanje policije, ali se ona ne može donijeti bez ovlasti Sjedinjenih Država, a Clinton još uvijek mora dati obavijest Kongresu "dva tjedna ranije" da bi Kongres mogao odob riti raspoređivanje misije UN-a. Za razliku od Zakona o ratnim silama, ova se direktiva mora poštivati. U vrijeme pisanja, nije jasno je li oba vijest ikada dana, iako je taj problem već mjesecima na dnevnom redu, a zvjerstva rastu, u organizaciji krvoločnih vojnih snaga dugogodišnjeg saveznika Washingtona i Londona. UN-ova suglasnost s referendu mom i s postavljanjem promatrača potpisana je 5. svibnja, dvadeset tri dana prije nego što IPS javlja da Clinton još uvijek nije dao Kongresu potrebni dvotjedni rok za razmatranje. Izvještavanje o tome u Sjedinje nim Državama je toliko oskudno i površno da je svako komentiranje nesigurno, a činjenice će tek izaći na vidjelo mnogo kasnije. To je uo bičajeno stanje stvari kad se radi o zvjerstvima koja su novom humaniz mu prihvatljiva, ili se mogu dovesti u vezu s njim. "Vrijeme je od bitne važnosti za Istočni Timor", naglašavaju Ven drell i drugi dužnosnici UN-a. Upisi u glasačke spiskove trebali su po četi oko 20. lipnja. "Svaki izgubljeni dan prava je opasnost za cjeloku pan konzultacijski proces", kaže Sidney Jones, izvršni direktor organi zacije Human Rights Watch za Aziju. Možda je indonežanskim terorom 12
Haq, IPS, 28. svibnja 1998.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
već
uspješno
potkopana
mogućnost
značajnijeg
glasovanja,
87
s
obzirom
da su lideri otjerani u ilegalu ili u inozemstvo dok je "nekih 35.000 Timorežana protjerano iz svojih domova u logore koji su pod ophodnjom proindonezijskih snaga."13 Mali kontingent UN-a doista je pokušao istražiti nova zvjerstva kon cem svibnja, javljajući da su paravojne postrojbe napale zaselak Atara, gdje je ubijeno najmanje šest ljudi koji su se upravo spremali poći u crk vu tog nedjeljnog jutra - možda i pet puta toliko, kako navode lokalne grupe za ljudska prava. Onemogućen je ulaz istražiteljima UN-a u Ataru, ali su ipak uspjeli izvijestiti da su "nabasali na pripreme istih pos trojbi za daljnje napade", u vojnom logoru gdje su ih, uz očito kršenje sporazuma UN-a koji je i Indonezija potpisala, obučavali pripadnici ABRI.14 U svojoj procjeni krajem svibnja, "ugledna grupa za ljudska pra va", Fondacija za zakonska i ljudska prava u Diliju, opisuje "atmosferu straha" kao najgoru u razdoblju od 1975. do 1989. godine, "kad se stran cima zabranio pristup tom teritoriju u kojem vlada nasilje." "Svaki je dan bio obilježen nasiljem, otmicama, pljačkama i paležima što su bili upereni protiv Istočnih Timorežana na cijelom teritoriju", javila je Fon dacija.15 Novi humanisti nisu izložili Indoneziju nikakvom pritisku, koliko se zna, osim, navodno, nekoliko kritičkih riječi u četiri oka i malo tap šanja po ruci. Ali je zato Račak ozbiljna stvar koju ne treba brkati s još jednom epizodom iz duge horor priče nastale uz presudnu američkobritansku potporu. Već samo iz ovog primjera - jednog od mnogih - sli jedi da ne možemo s ozbiljnošću prihvatiti razmetljivo skandaliziranje zbog nasilja u Račku, a kamoli tvrdnju da je moralno ogorčenje nad ovom "odredišnom okrutnošću" natjeralo one koji su "branitelji naših vrijednosti" da se priklone sili. Uistinu, ovim se zaključkom gazi jedno od značajnih pravila no voga humanizma, kao i starog, a to je vrlo lucidno naveo i bivši dopis nik New York Timesa, A. J. Langguth, izražavajući svoje ogorčenje na prvoj opsežnoj raspravi o indonežanskim pokoljima uz američku pot
13
Isto.
14
Mark Dodd, "Military caught in the act", Age, 21. svibnja 1999.
15
Mark Dodd, Sunday Age, 23. svibnja 1999.
88
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
poru u Istočnom Timoru, nakon višegodišnjih vladinih i medijskih fabrikacija, a potom totalne - doslovce totalne - šutnje kad je nasilno etnič ko čišćenje i masakriranje dostiglo vrhunac 1977. - '78., dospjevši do razine koju mnogi smatraju genocidnom, kad je možda bilo i 200.000 mrtvih, dakle, više od četvrtine stanovnika. Prigovorio je, sasvim točno, da "kad bi se svijet odjednom usredotočio na Timor, sudbina i jednog jedinog Kambodžanina se time ne bi popravila." U ono vrijeme cilj mi sije bio je da doprinese golemom izljevu moralnog ogorčenja zbog zlo čina Crvenih Kmera, zadaća koja je bila višestruko zahvalna: neposred ni uzročnik bio je i službeni neprijatelj; nisu postojale nikakve naznake na koji bi se način zločini mogli umanjiti (u dramatičnom kontrastu s Timorom i drugim većim masakrima u isto vrijeme). Ovi masovni zlo čini mogu se iskoristiti za retrospektivno opravdavanje još većih zlo čina koje je počinio SAD u ratovima u Indokini; a možda najvažnije od svega, zločini bi se mogli prizvati kao opravdanje za tekuće i planirane zločine uz argument da će time zastrašiti "ljevicu Pola Pota" - svećen stvo i seljaštvo u El Salvadoru, primjerice. U tom je kontekstu Langguthov prigovor bio prikladan: skretanje pozornosti na zločine ogrom nih razmjera u kojima presudno sudjeluje SAD doista je nedolično od vraćanje pozornosti.16 Argument je potpuno racionalan, na razini vladajućih doktrinarnih principa snažno je ponavljan tijekom cijelog kosovskog sukoba kao od govor na primjedbu da će svaka ozbiljna procjena samodopadne reto rike pitati nove humaniste kako su se ponašali kad su, u istom času, bili suočeni s usporedivim ili još gorim zvjerstvima koja su mogli smanjiti ili okončati s lakoćom i jeftino, jednostavno ne sudjelujući povlačenjem u njih. I u tom slučaju, također, skretanje pozornosti na američko-britanske zločine "ne bi popravilo sudbinu i jednog jedinog kosovskog Al banca", stoga to i jest opravdan motiv za izrugivanje i prezir.
16
Nation, 16. veljače 1980., prikazujući knjigu Political Economy of Human Rights, koja je izazvala strahovit bijes zbog usporedbe Istočnog Timora s Kambodžom u istim godinama. Standardna reakcija je glasila da usporedba Istočnog Timora s Kambodžom predstavlja obranaški stav u korist Pola Pota. Osim što je ta neistina providna, evidentno je da takva reakcija u stvari izražava jedno sra motno obranaštvo - indonežanskih zločina s američkom podrškom; evident nim, ali nerazgovijetnim za artikulaciju mnijenja preko jednog širokog dijapa zona, činjenice koje otkrivaju i daju uvid u učinkovitost indoktrinacije u slo bodnim društvima.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
89
Slijedimo ipak ovaj tok u dodatnom nastojanju da procijenimo autoportretiranje novih humanista, uvažavajući - unatoč zgražanju koje ono izaziva - da je to elementaran preduvjet za istraživanje njihovih motiva i ciljeva, kao i posljedica za budućnost. 3.2 Humanitarne brige devedesetih: maleni primjer
Prije nego što nastavimo, mogli bismo obratiti pozornost na jedno jednostavno načelo logike. Kad nastane humanitarna kriza, autsajderi imaju tri opcije: (I) (II) (III)
djelovati kako bi zaoštrili katastrofu; ne raditi ništa; pokušati ublažiti katastrofu.
Kosovo potpada pod opciju (I), Istočni Timor u 1999. godini pod (II) - osobito ružan primjer koji nam podastire još vrlo svježa povijest koja prema doktrini o "promjeni kursa" nije za javnost. Razmotrimo i neke druge tekuće primjere. Jedan od poučnih primjera je Kolumbija koja je tijekom devede setih bila poprište najgore humanitarne krize u zapadnoj hemisferi - ne toliko zbog naglog zaoštravanja krize, već stoga što su pokolji i teror u Srednjoj Americi prethodnih godina kojima je dirigirao SAD, uglav nom ostvarili svoje ciljeve, a kao posljedica privredne katastrofe iz osamdesetih i mogućnosti što ih je pružala promjena u međunarodnoj ekonomiji, drugi su načini za održavanje reda postali dostupni. Sjetite se da su na Kosovu zapadni izvori procijenili da je bilo 2.000 ubijenih na obje strane u godini prije bombardiranja, i možda 200 do 300 tisuća internih izbjeglica. Kad je započelo bombardiranje, State Department pušta u opticaj u istoj godini svoj izvještaj o Kolumbiji. Brojke su jezivo slične: 2 do 3 tisuće ubijenih, 300.000 novih izbjeglica, oko 80% pokolja (gdje postoje vjerodostojni dokazi) pripisuju se paravojnim postrojbama i vojsci koja, već godinama, koristi paravojne po strojbe upravo kao što to radi ABRI u Istočnom Timoru ili je činila srp ska vojska na Kosovu.17 17
U.S. State Department, "Colombia Country Report on Human Rights Prac tices for 1998".
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
90
Naravno,
nikada
se
dva
povijesna
primjera
ne
mogu
preklapati.
Postoje razlike između Kolumbije i Kosova, a dvije su osobito značajne. Prvo, u Kolumbiji ova zvjerstva nisu nova (kao na Kosovu, od po četka 1998., prema NATO-u i znanstvenoj literaturi). Zapravo, ona se dodaju godišnjim gubicima koji su uglavnom isti. State Department je dao slične procjene u svom izvještaju za 1997. godinu, a tako već godi nama čine i promatrači ljudskih prava.18 Godine 1998., prema State Departmentu, rijeka izbjeglica čak je premašila brojke iz ranijih godi na. Prema procjenama Crkve i drugih humanitarnih grupa, broj izbjeg lica znatno prelazi milijun, uglavnom žena i djece, što je jedna od naj gorih izbjegličkih kriza na svijetu. U 1998. godini situacija se do te mje re pogoršala da je jedan od najistaknutijih i najhrabrijih kolumbijskih aktivista u zaštiti ljudskih prava, otac Javier Giraldo, koji rukovodi crk venim Centrom za mir i pravdu, morao pod prijetnjama smrti pobjeći iz zemlje, pridružujući se mnogim drugim sunarodnjacima. Godinu da na prije toga, Amnesty International je izdvojio Kolumbiju kao prvu lo kaciju u kojoj bi pokrenuo globalnu kampanju za zaštitu promatrača ljudskih prava, što je u svjetlu postojeće dokumentacije bio prirodan iz bor.19 Kao i Amnesty International, Human Rights Watch, crkvene grupe i druge organizacije koje se staraju o ljudskim pravima, i State Depart ment zaključuje da "postoje vjerodostojni iskazi o nastavku suradnje [vojnih snaga] s paravojnim grupama, uključujući i primjere o prešut noj podršci i neposrednoj kolaboraciji članova oružanih snaga, osobi to vojske" tijekom 1998. godine. "Bilo je prešutnih dogovora između lo kalnih vojnih komandanata i paravojnih grupa u nekim područjima, a paravojne grupe su slobodno djelovale u nekim područjima koja su bila pod vojnom upravom." Drugi izvještaji su mnogo detaljnije razrađeni, ali s istim bitnim zaključkom o paravojnim postrojbama: brojna njiho
18
Medu inima, Human Rights Watch, Colombia's Killer Networks: The MilitaryParamilitary Partnership and the United States (New York, 1996.); War without Quarter (listopad, 1998.). O pozadini, vidi World Orders i navedene izvore; Javier Giraldo S.J., Colombia: The Genocidal Democracy (Common Courage, 1996.). Za druga novija ažuriranja, vidi izvještaj NACLA Report on the Americas, ožujak/ travanj 1998., te redovite izdanja Colombia Support Network i drugih skupina za ljudska prava i solidarnost.
19
Bio sam jedan od delegata Amnesty Internationala.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
91
va ubijanja "izvršena su uz tolerantnost ili aktivno sudjelovanje snaga sigurnosti", izvješćuje Human Rights Watch još jednom u listopadu 1998. godine. Druga razlika je u tome što je u ovom slučaju krv na rukama Washingtona.
Operacije
državnog
terora
slijede
upute
dobivene
od
Ken-
nedyjeve administracije, koja savjetuje kolumbijsku armiju da "odabere civilno i vojno osoblje... [da] ... po potrebi izvršava paravojne, saboter ske i/ili terorističke aktivnosti protiv poznatih zagovornika komunizma. Vlada Sjedinjenih Država će ih u tome podržati." Navodeći ove doktri ne, Human Rights Watch ukazuje da se pod "poznatim zagovornicima komunizma" podrazumijevaju i "kritičari vlade, sindikalisti, organiza tori zajednica, oporbeni političari, građanski lideri i aktivisti za ljudska prava", jer je socijalni protest službeno etiketiran "nenaoružanom vr stom subverzije".20 Jedina nezavisna politička stranka praktično je eli minirana
ubojstvima
više
tisuća
njenih
izabranih
dužnosnika,
kandida
ta i aktivista. Glavne žrtve bili su seljaci, osobito oni koji su se usudili podići glave u režimu brutalne represije i ogromnog siromaštva, usred veoma hvaljenog ekonomskog procvata (za domaću elitu i strane inves titore). Kolumbija je postala vodeći korisnik američkog oružja i obuke u zapadnoj hemisferi, dok je nasilje uzimalo sve veći mah tijekom deve desetih. Clintonova administracija je bila osobito ushićena iskazujući pohvale predsjedniku Gaviriji, za vrijeme čijeg mandata dolazi do "za panjujućeg porasta nasilja", koje čak nadilazi nasilja njegova prethod nika, to "nasilje dostiže razine bez presedana" tvrde vodeće organiza cije za ljudska prava. Zvjerstva prelaze čitavu skalu. Američka vojna pomoć se nastavlja i sada, te se i dalje "koristi za nekritičko bombardi ranje" i druge zločine. Porast pomoći je predviđen i za 1999. godinu, tako da će na međunarodnom planu zauzeti prvo mjesto (ne računajući Izrael i Egipat, koji spadaju u posebnu kategoriju). Pomoć se daje pod izlikom "rata protiv narkomafije", ali su tu izliku odbacili gotovo svi oz biljni promatrači.21
20
Colombia's Killer Networks citira veoma važnu studiju Michaela McClintocka Instruments of Statecrafts (Pantheon, 1992.)
21
Vidi World Orders i navedene izvore, osobito AI, HRW i washingtonski ured za Latinsku Ameriku (WOLA). Colombia Bulletin, proljeće 1999., navodi mnoge
92
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Ovaj primjer je sadašnja ilustracija opcije (I): djelovati kako bi za oštrili katastrofu, kao na Kosovu - onako sustavno kao i u prošlosti u dugom nizu slučajeva a čiju kontrolu onemogućava doktrina "promje ne kursa". Humanitarna kriza na Kosovu, naravno, daleko nadilazi kolumbij sku razinu nakon početka NATO-ova bombardiranja - čije su "poslje dice" bile "potpuno predvidljive", ili su se barem dale s velikom vjero jatnošću predvidjeti, po mišljenju američkih izvora na najvišoj razini. Dva mjeseca kasnije, kao što je primijećeno, bijeg izbjeglica u susjedne zemlje i razaranje sela dostiže razinu Palestine iz 1948. godine, uz sto tine tisuća novih internih izbjeglica i zvjerstava koja znatno premašuju ona iz 1948. (koja su već bila dovoljno ozbiljna). Precizniji podaci su za sada još nepoznati mada je sigurno da će biti temeljito istraženi i da će dobiti veliki publicitet, za razliku od drugih koji su slični ili gori, ali pri pisani neprikladnom počinitelju.22 Sljedeći razložan korak u procjeni novog humanizma bio bi zapi tati se kako on reagira na zvjerstva iz devedesetih koja su na razini oče kivanih rezultata nakon pribjegavanja bombardiranju na Kosovu, dr žeći se slučajeva u kojima su prosvijećene države s lakoćom mogle ublažiti ili okončati humanitarne katastrofe. Ispada da je i taj korak iz ravan i iskren.
izvještaje iz tiska. Jedan, posebno dobro istražen slučaj, što je sprovela IAS komisija, odnosio se na gnusne pokolje s motornom pilom i druga mučenja. Vidi Comision de investigacion de los sucesos violentos de Trujillo: Informa Final (Columbia, siječanj 1995.) Predsjednik Gaviria je četiri godine odbijao zahtjeve za pokretanje istrage, na njegovu čast njegov je nasljednik Ernesto Samper prihvatio izvješće, očito povijesni prvijenac: odgovorni zapovjednik, koji je nagrađen unapređenjem, sada je kažnjen odstranjenjem iz aktivne službe, što se smatra oštrijom kaznom negoli mnoge druge. 22
Upamtite da Izrael nije napala neka supersila - ili, zapravo, nije bio pod nekom ozbiljnom vojnom prijetnjom osim u posljednjim tjednima svibnja 1948., kad su se arapske armije umiješale u sukob koji se odigravao gotovo u cijelosti na terenu određenom za palestinsku državu, koja bi se konačno dijelila između Izraela i Jordana kojim je tada dominirala Britanija. Do svibnja je oko 300.000 izbjeglica već pobjeglo tijekom građanskog sukoba. Krajem svibnja, nakon prijema češkog naoružanja, izraelska vojna nadmoć više nije dolazila u pitanje, činjenica koja se u ozbiljnim povijesnim knjigama sada priznaje. Vidi između ostalog, izraelskog povjesničara Illana Pappéa, The Making of the Arabi-Israeli Conflict 1947- 1951 (I. B. Tauris, 1992.).
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
93
Najavljujući "novi internacionalizam u kojem se više neće toleri rati brutalna represija čitavih etničkih grupa", Tony Blair također izjav ljuje - donekle slatkorječivo - da "na svom pedesetom rođendanu NATO mora prevladati."23 Obljetnica NATO-a proslavljena je u Washingtonu u travnju 1999. godine - sumorna komemoracija u sjeni etničkog čiš ćenja koje se nastavljalo na Kosovu, u blizini NATO-ovih granica. Sas tanci tijekom obljetnice dobivali su široki publicitet. Potrebna je bila zavidna stega sudionika i komentatora "da ne primijete" kako je jedno od najgorih etničkih čišćenja u devedesetim daleko premašivalo sve ono što se pripisivalo Miloševiću na Kosovu. Sve to se odigravalo unu tar samog NATO-a i u okvirima jurisdikcije Savjeta Europe i Europskog suda za ljudska prava, koji redovito objavljuje svoje presude i nalazi da je članica NATO-a, Turska, "odgovorna za paleže sela, za neljudske i degradirajuće postupke, te zapanjujuće propuste da istraži navode o zlostavljanjima što ih sprovode njene snage sigurnosti."24 Turska nije službeno primljena za članicu Europske unije zbog stanja ljudskih pra va u njoj, a to je stanje uznemirilo neke Europljane, za razliku od Washingtona "koji podržava turski prijem".25 Govoreći o toj zabranjenoj temi, vidimo da su nakon NATO-ova bombardiranja zvjerstva na Ko sovu eskalirala (uz Clintonov blagoslov) od razine zvjerstava u zapad noj hemisferi do stupnja koji se može usporediti s etničkim čišćenjem (opet uz Clintonovu podršku) unutar samog NATO-a. Turska represija nad Kurdima već godinama predstavlja veliku sa blazan.26 Kriminalizirana je upotreba kurdskog jezika ili pozivanja na kurdski identitet. Antikurdska represija bila je do te mjere ekstremna
23
Vidi poglavlje 1, bilješku 4.
24
Projekt za ljudska prava Kurda (KHRP, London), 1998. Annual Report, travanj 1999., pregled presuda Suda tijekom 1998. godine.
25
David Buchan, FT, "Balkan conflict brings its own harsh dilemmas", 15. lipnja 1999.; a "dileme" su jednim dijelom u vezi s "paralelama" između Kosova i "kurdskog problema" Turske, "koja je kao nikada do sada lojalna NATO-u" pošto je bombardirao Srbiju.
26
Vidi Jonathan Randal, After Such Knowledge, What Forgiveness: My Encounters with Kurdistan (Westview, 1999.); John Tirman, Spoils of War: The Human Cost of America's Arm Trade (Free Press, 1997.). Za historijsku pozadinu vidi David McDowall, A Modern History of the Kurds (I. B.Tauris-St. Martin's, 1997.); Michael Gunter, The Kurds and the Future of Turkey (St. Martin's, 1997.); Robert Olson, ed. The Kurdish National Movement in the 1990's (Kentucky, 1996.). O zvjerstvima devedesetih vidi naročito Human Rights Watch, Forced Displa-
94
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
da čak i zakon kojim se zabranjuje kurdski jezik nigdje ne spominje ri ječ "kurdski", već samo govori o uporabi jezika koji nisu Turski". Prem da je taj zakon ukinut 1989., u praksi se nastavljaju žestoke restrikcije. Kurdski radio i TV ostaju ilegalni, kurdski se ne smije učiti u školama niti koristiti u reklamama, roditelji ne smiju davati djeci kurdska ime na, i tako dalje. Prekršitelji se najstrože kažnjavaju - turski zatvori čes to su sličniji mučilištima. Notorni je slučaj turskog sociologa dr. Ismaila Besikcia, koji je već odležao petnaest godina u tamnici zbog obrane kurdskih prava, pa je ponovo uhićen i zatvoren 1991. jer je objavio knji gu (Državni teror na Bliskom istoku) koja otkriva kako vlada postupa sa Kurdima.27 Branitelji turskog režima točno ističu da se Kurdi kao pojedinci mogu integrirati u tursko društvo, pod uvjetom da se odreknu svakog kurdskog identiteta. 1984. godine Kurdska radnička partija (PKK), pod vodstvom Abdulaha Ocalana, pokrenula je oružanu borbu. Sukob se nastavio tije kom osamdesetih, ali turske vojne akcije, uz represiju i teror (zatvara nje novina i ubijanje novinara, i slično), znatno se pojačavaju 1991. '92. uz upotrebu helikoptera "Crni sokol" i druge tehnički usavršene vojne opreme. U ožujku 1992. Ocalan objavljuje obustavu vatre nakon razgovora s vladom Turguta Ozala, koja ovu ponudu smatra "pravim potezom mira". Prekid vatre obnavlja PKK u travnju, uz zahtjev da Kurdima "treba dati kulturne slobode i pravo da se koriste kurdskim jezikom na radiju i televiziji", te da se ukinu represivni "zakon po hitcement of Ethnic Kurds from Southeastern Turkey (listopad 1994.) i Weapons Transfers and Violations of the Laws of War in Turkey (studeni 1995.); David McDoall, The Destruction of Villages in South-East Turkey (Medico International and KHRP, lipanj 1996); Tirman, Spoils of War o “Turskom ’Bijelom genocidu"’ i ključnoj američkoj ulozi u njegovu implementiranju. Za tekuće reportaže, vidi Kenin McKiernan, “Turkey’s War on the Kurds", Bulletin of the Atomic Scientists, ožujak/travanj 1999.; Tamar Gabelnick, operativni direktor projekta za monitoring prodaje oružja pri Savezu američkih znanstvenika, “Turkey, Arms and Human Rights", Foreign Policy in Focus 4. 16. svibnja 1999. (Interhemispheric Resource Center). Također Nicole Pope, “Turkey’s Missed Chance", NYT Op-ed, 17. travnja 1999., dobrodošlo skretanje od uobičajenog obrasca. 27
Vidi Ismail Besikci, Selected Writings: Kurdistan and Turkish Colonialism (Kurdish Solidarity Committee, London, prosinac 1991.), uključujući i formalan protest britanskih pisaca, znanstvenika i parlamentaraca. Besikci je odbio primiti nagradu Američkog fonda za slobodnu riječ od 10.000 američkih dolara u znak protesta zbog podrške turske represije od strane vlade SAD-a.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
95
nom postupku" i "sustav seoske straže". Pod tim standardnim načelom doktrine o vojnim mjerama protiv ustaničkih snaga, koja se primjenjuje u Gvatemali i drugdje, seljaci se mobiliziraju da "brane" svoje zajedni ce od gerilskih snaga; jer drugačije... Predsjednik Ozal ubrzo zatim umire "i u naslijeđe ostavlja dvije mogućnosti o pitanju Kurda", primjećuje Tirman. "U jednoj je politi čarima malo odškrinuo vrata da se realnije postave prema kurdskim zahtjevima, a u drugoj vidi rješenje u vojnoj strategiji oslonjenoj na an gažmanu ogromnog vojnog potencijala na jugoistoku i deportaciji Kur da iz njihovih zavičaja. Ova druga mogućnost pokazala se prihvatlji vijom", zahvaljujući u velikoj mjeri preferencijama vladajuće velesile koja je žurno uputila turskoj vojsci sofisticiranu opremu (mlažnjake, projektile, rasprskavajuće kopnene mine, i drugo) kako bi mogla eska lirati etničko čišćenje i teror. "Turski časnici školovani u Sjedinjenim Državama koristili su metode koje su na svojoj koži iskusili seljaci u Vi jetnamu i Gvatemali",28 gdje su etničko čišćenje, pokolje, teror i mu čenje obavljali klijenti SAD-a, ili u najgorim slučajevima, američke oru žane snage direktno. Doktrine su posuđene neposredno od nacista, po tom rafinirane za primjenu u protuustaničkim operacijama diljem svi jeta pod vodstvom Sjedinjenih Država.29 Ali naredba glasi da ne naučimo ništa iz ove povijesti, stoga osta nimo u dozvoljenom vremenskom rasponu: a to su devedesete. Divljačka zvjerstva su naglo porasla početkom devedesetih, a dos tižu vrhunac u razdoblju 1994. - '96. Jedan od pokazatelja je bijeg više od milijun Kurda iz sela u neslužbeni kurdski glavni grad Diyarbakir (od 1990. do 1994.), dok je turska vojska opustošila jugoistočne krajeve gusto naseljene Kurdima. Izvješćuje se da je prisilna masovna migra cija uvećala broj stanovnika Diyarbakira za više od milijun žitelja u ro ku od dvije sljedeće godine.30 1994. godine turski državni ministar za ljudska prava je izvijestio:
28
Tirman, op. cit.; o seoskim stražama, vidi navedene izvještaje Human Rights Watcha.
29
Vidi McClintock, op. cit., za šire detalje; Blum, op. cit., za noviji pregled.
30
Randal, op. cit.; KHRP i Bar Human Rights Committee of England and Wales, Policing Human Rights Abuses in Turkey, svibanj 1999.
96
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Teror u Tunceli je državni teror. Država je evakuirala stanov ništvo i spalila sela u Tunceliji. Na Tunceliji ćemo ustrajati. Na jugoistoku imamo dva milijuna beskućnika. Ne možemo im dati čak ni šator.31 Broj internih izbjeglica se od onda znatno povećao, možda do 2,5 ili 3 milijuna, a tom broju valja pridodati nepoznati broj onih koji su pobjegli iz zemlje. Samo su tajanstvena ubojstva" Kurda (pretpostav lja se da su ih vršili eskadroni smrti) dostigla brojku od 3.200 u 1993. i 1994. godini. Ona su se nastavila, zajedno s mučenjima, uništenjem oko 3.500 sela (prema Clintonovim podacima, sedam puta više nego na Kosovu), napadima napalm-bombama, te gubicima u ljudstvu procije njenim na desetine tisuća; nitko nije brojao. U jednoj posebno jezivoj, "okrutnoj kampanji uništavanja sela", turske su vojne snage "te jeseni 1994. godine sravnile oko 137 sela u po krajini Tunceli, dakle, trećinu svih sela u ovoj prostranoj regiji sjever no od Dyarbakira. Jedan od posljednjih zelenih predjela Turske našlo se u plamenu koju su potpalili helikopteri i zrakoplovi F-16 [opskrblji vač je SAD]" (Tirman). U turskoj propagandi za ubijanja se okrivljuje kurdski teror, i op ćenito se to objašnjenje usvaja i u Sjedinjenim Državama. Ista praksa se primjenjuje u Kolumbiji i također u srpskoj propagandi. Kao u goto vo svakoj propagandi, i u tim "zadaćama" nalazi se i zrno istine. Teško bi bilo, vjerojatno nemoguće, pronaći agresorski rat, imperijalističko nasilje, ili unutrašnju represiju i pokolje bez zvjerstava koje su počinili "teroristi" ili "snage otpora" (ovisno o tome koje se stajalište usvoji); a podjednako teško bi bilo pronaći sukob ove vrste koji nema korijene u "tihom nasilju" silom nametnutih društveno-ekonomskih, kulturnih i političkih dogovora. Godina 1994. obilježava dva rekorda u Turskoj. Veteran Washing ton Posta, dopisnik Jonathan Randal izvijestio je s lica mjesta: bila je to "godina najgore represije u kurdskim provincijama", kao i godina kada je Turska postala "najveći pojedinačni uvoznik američke vojne opreme i na taj način najveći svjetski kupac oružja. Njen arsenal čini 80% ame ričko oružje, uključujući tenkove M-60, bombardere-lovce F-16, naoru
31
Isto. Ministar je dobio nogu.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
97
žane helikoptere Cobra, i 'spretne' helikoptere Blackhawk, a sve to je upotrebljavano u borbama protiv Kurda." Američke firme su upletene u opsežne koprodukcijske aranžmane s turskom vojnom industrijom. Američki porezni obveznici također su platili na desetine milijuna do lara za obuku turskih vojnika za borbu protiv Kurda, procjenjuje Will iam Hartung, stručnjak za naoružavanje. Kad su grupe za ljudska pra va razotkrile Tursku uporabu američkih mlažnjaka za bombardiranje sela, Clintonova administracija nalazi načine da izmakne zakonima ko ji zahtijevaju suspenziju isporuke oružja, kao što je to činila u slučaju Indonezije i drugdje.32 "Sjedinjene Države
pune
Turske
arsenale
sofisticiranim
naoruža
njem svake godine", javlja Human Rights Watch u 1995. godini, "i po staju sudionik u kampanji spaljene zemlje kojom se krše osnovna na čela međunarodnog prava." U izvještaju se detaljno opisuju okrutnosti slične onima koje nalazimo na prvim stranicama svih novina (ako se radi o Kosovu), a mnoge su kvalitativno drugačije s obzirom da Turska može slobodno upotrebljavati američke mlažnjake, helikoptere, tenko ve i drugo veoma razvijeno oružje za razaranje i masakriranje.33 Pored uobičajenih metoda torture, ubijanja i etničkog čišćenja, dokumenta cija otkriva i postupke kao što je bacanje ljudi iz helikoptera (nekad za tvorenike, a nekad zlostavljene žene natjerane da se skinu gole prije ne go što su bačene u smrt), spaljivanje živih civila dok su zavijeni i vezani električnim kablovima i lancima, te još dug i krvav popis drugih zloči na. Hrabri turski aktivisti za ljudska prava nastojali su izvještavati o tim zlostavljanjima, i pretrpjeli su mnogo muke zbog toga. Članovi Udru ženja za ljudska prava "su gonjeni, mučeni, zatvarani i ponekad ubija ni", a njihov ured u Diyarbakiru je napadnut i zatvoren 1997., te one mogućen da dalje informira o kršenjima ljudskih prava.34
32
Randal. Human Rights Watch, Tirman, McKierman, op. cit.
33
Pošto su takve metode veletrgovačkog terora prerogativ jakih, on se smatra manje okrutnim ili beznačajnim, možda čak i zaslužnim. Tako se My Lai smatra užasnim pokoljem, ali ne i planiranim klanjem civila i golemom operacijom etničkog čišćenja "tepih" bombardiranjem gusto naseljenih područja. Za uspo redbu masakra u My Laiu i vojne operacije u kojoj je taj masakr bio tek fusnota, vidi detaljno istraživanje šefa Newsweekove redakcije u Saigonu, Kevina Buckleyja i njegovih suradnika u Political Economy of Human Rights, tom I.
34
Policing Human Rights Abuses.
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
98
"Surove borbe" nastavljaju se tijekom 1996. - '97. godine, izvješ ćuje Tirman. "Rat protiv Kurda bio je itekako živ" 1997. godine kako je pisao, u stvari se još više razbuktao nakon što su se povukle "klimave tvrdnje o političkom rješenju". Godine 1999. izvješćuje se da je vlada, nastavljajući rat, razmjestila snage jačine 300.000 vojnika u regiji. No uspješnost državnog terora i etničkog čišćenja reducirala je razinu po trebnih zvjerstava ispod one iz sredine devedesetih, tako da Turska više nije vodeći korisnik američke vojne pomoći (iza dugogodišnjih: Izraela i Egipta), jer ju je istisnula Kolumbija.35 Tursko zrakoplovstvo (odnosno američko zrakoplovstvo s turskim pilotima) prebacuje se na bombardiranje Srbije, mada dopisnici javlja ju o turskim "strahovanjima da će davanjem podrške nezavisnosti ko sovskih Albanaca ohrabriti kurdski separatizam unutar vlastitih grani ca." U međuvremenu Turska dobiva pohvale zbog svoje humanitarnosti i, kao što smo već napomenuli, izvlači korist "iz dobre volje koju je Tur ska pokazala sudjelujući u kosovskoj krizi." Kada su se radili planovi za kopnenu invaziju, dužnosnici NATO-a izražavali su nadu da će Turska moći uputiti kopnene postrojbe na Kosovo, gdje bi mogla dobro iskoris titi svoja tekuća iskustva.36 Turska pomoć je, također, bila važna u Bosni, izvještava Randal, kada je Washington odlučio da bi se Turska "mogla zaodjenuti kao pri jateljski, prozapadni, muslimanski NATO-ov partner" radi preuzimanja zadaće obučavanja koje je Clintonova administracija smatrala "politič ki rizičnim", jer bi to pretpostavljalo držanje američkih postrojbi u Bos ni mnogo duže nego što je dogovoreno daytonskim sporazumom. "Jav no nitko nije spominjao koliko je ironično da to bude Turska, država koja je angažirana u slamanju identiteta svoje kurdske manjine, a sada pomaže opkoljene muslimane u Bosni da prežive među velikohrvatskim i velikosrpskim pristašama." Washington tvrdi da nije u mogućnosti istraživati zvjerstva na ju goistoku Turske zbog toga što Turska zabranjuje putovanja u te krajeve.
35
Gabelnick, op. cit.
36
Leyla Boulton, FT, 8. travnja 1999. Reuters, "Turski avioni F-16 obavljaju bombardiranja", BG, 18. svibnja, te se javlja o "snažno povećanim" udarima iz turskih baza i o hvalevrijednim "humanitarnim naporima" Turske koja je prihvatila tisuće albanskih izbjeglica.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
99
"Tobožnja nesposobnost američke vlade za ozbiljnu procjenu postupa ka jedne od glavnih saveznika NATO-a ne čini se vjerodostojna, kad se uzmu u obzir golemi istraživački resursi s kojima raspolaže", sa stano vitom suzdržanošću primjećuje Human Rights Watch. Osim toga, "kroz cijelu sveobuhvatnu tursku kampanju spaljene zemlje, američke postrojbe, zrakoplovstvo i obavještajno osoblje diljem Turske, ostajali su na svojim položajima družeći se s turskim protuustaničkim trupama i posadama aviona u bazama na jugoistoku, npr. Incirliku i Dyarbakiru" - iz tih baza su Sjedinjene Države lansirale redovite napade protiv Iraka, dok Turska po volji upada u sjeverni Irak kažnjavati Kurde, povodeći se primjerom svoga bliskoga izraelskog saveznika, koji sada is korištava baze u istočnoj Turskoj za trening-letove najsuvremenijih (američkih) zrakoplova i za moderniziranje turskih vojnih potencijala. Nuklearno naoružanje se također razmješta u ovim glavnim američkim bazama, a Izrael u najmanju ruku ima mogućnost da učini isto. Dok američki mlažnjaci s bazom u Incirliku ophode sjeverni Irak i bombar diraju protuzračne sustave navodno da zaštite iračke Kurde, "u redov nim borbenim letovima sjeverno od iračke granice, Turska istovreme no upotrebljava uvezene američke mlažnjake i borbene helikoptere kao i podatke dobivene od američke obavještajne službe - za gađanje te iste kurdske populacije u Iraku."37 Izvješća State Departmenta o ljudskim pravima podvrgnuta su određenim kritikama od grupa za ljudska prava jer su prikazivala zvjerstava u Turskoj kao nevažna, a s osobitim ogorčenjem jer su iz vješća iz osamdesetih apologetski gledala na državni teror ako se radilo o štićeničkim režimima. U svojoj kritici izvještaja za 1994. godinu, kada su zvjerstva u Turskoj dostizala vrhunac uz sve veću američku pomoć, Odvjetnička komisija uočava da izvještaj: Daje samo površnu sliku najnečuvenijih kolektivnih kršenja ljudskih prava u Turskoj tijekom 1994. godine, naime, turska vojska je ubrzala svoju kampanju za uništenje kurdskih sela, popraćenu spaljivanjem šuma i prisilnim premještanjem sta novnika u jugoistočnoj regiji zemlje. Prostrane površine rani
37
Gabelnick, op. cit. O promjenama sudbine Kurda kao "zaslužnim/nezaslužnim žrtvama", vidi Randal, op. cit. Također Necessary Illusions, App. 5.2.
100
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
je naseljenih područja pretvarana su u spaljenu zemlju i ogroman broj ljudi - po mnogim procjenama preko dva mili juna - protjeran je iz svojih domova i prisiljen potražiti uto čište u gradovima. Izvještaj ili ignorira ova kršenja ili pak govori o njima eufemističkim jezikom koji je poput odjeka onog istog jezika što ga koristi turska vlada u njenim službe nim priopćenjima.38 Možda čovjek ne treba više ni očekivati od službenih agencija. A možda je naivno očekivati od opće intelektualne kulture, osobito od elitnih medija, prepoznavanje moralnih istinitosti koje smo ranije spo minjali. Ali nema razloga da se javnost saginje pod tim zahtjevima jer obaveza je svakog onog koji ozbiljno uzima moralne istinitosti djelovati na okončanju stravičnih zločina u kojima smo angažirani - potpuno ne svjesno, zahvaljujući medijima. NATO "ništa nije učinio za otvaranje nadzornih mehanizama jima bi obuzdao turske oružane snage" koje su često integrirane u mandnoj strukturi NATO-a, nastavlja Human Rights Watch. Dok je ćina drugih opskrbljivača oružjem barem iskazivala blage znakove
ko ko ve ne
odobravanja (privremene zabrane naoružavanja, itd.), Washington se povodi za "našim vrijednostima" na način kako ih vidi političko ruko vodstvo, koje ostaje nijemo ili pruža podršku. Kao i u drugim slučajevima, optužbe o "nejednakom mjerilu" pot puno su pogrešne: "naše vrijednosti" se provode s velikom dosljednošću. Turska je pokazala da visoko cijeni američko stajalište, izvještava Tirman. "Nemamo nikakvih pritužbi na Clintonovu administraciju", komentirao je jedan visoki dužnosnik: "Bilo da je riječ o sjevernom Ira ku, NATO-u, Bosni, ekonomiji i trgovini - sve se pokazalo vrlo dobrim i korisnim. Holbrooke [Pomoćnik državnog sekretara, Richard] i Grossman [veleposlanik, Marc] su odlični." Jedan je diplomat u Veleposlan stvu SAD-a hvalio američku vojnu pomoć Turskoj kao "poticaje" koji će joj pomoći da postane "zemlja koja podržava našu vrstu vrijednosti," nešto poput Suharta u Indoneziji - "naša vrsta momka", objasnila je Clintonova administracija, prije negoli je napravio svoje prve pogreške
38
Lawyers Committee for Human Rights, Critique: Review of the U.S. Depart ment of State's Country Reports on Human Rights Practices for 1994, Middle East and North Africa section (New York, 1995.), 255.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
101
(izgubio kontrolu i nije bio spreman stanovništvu nametnuti stroge uvjete MMF-a). "Nije pošteno od nas da tražimo od Turske da bude de mokratska zemlja, a da onda ne pomognemo tursku vladu da izađe na kraj s terorizmom unutar njenih granica", dodaje Al Gore, opravdava jući goleme isporuke oružja za provođenje unutrašnje represije i etnič kog čišćenja.39 Tirman primjećuje da je rat Turske protiv Kurda "bjesnio bez zna nja većine Amerikanaca", koji su ga plaćali. Drugi su također uočili da je "brutalna kampanja spaljene zemlje..., sječa šuma i spaljivanje sela ostvarena bez velike pozornosti u tisku, uz minimum javnih rasprava i bez ikakve osude od strane Ujedinjenih naroda" (McKiernan). Stan dardna praksa, očite koristi. Turski postupak prema svojoj kurdskoj populaciji ipak nije prošao potpuno nezapažen, iako se nije dopustilo da neugodne činjenice uka ljaju divljenje prema novom humanizmu. Problem je iskrsnuo u vezi sa suđenjem (ako možemo upotrijebiti tu riječ) Ocalanu nakon što su ga otele turske snage u Keniji, sigurno uz sudjelovanje SAD-a.40 Dopisnik New York Timesa, Stephen Kinzer, napisao je da većina od 10 milijuna Kurda u Turskoj ima "korijene u jugoistočnim pokrajinama koje su u zadnjih petnaest godina potresene nasiljem. Prema nekima krivac za njihovo ugnjetavanje je turska vlast, međutim vlada inzistira da su nji ma zagarantirana ista prava kao i svim ostalim građanima." "Dugo tra ju pritužbe Kurda, posebne etničke skupine u Turskoj i susjednim zem ljama, o službenom gušenju njihova jezika i kulture. Kurdska gerila ra tuje s turskom vladom već petnaest godina, borba koja je prema nekim procjenama odnijela više od 30.000 života i koštala Ankaru 100 mili jardi dolara", izvješćuje Kinzer u povodu Ocalanova uhićenja nekoliko mjeseci ranije. Izvješće uključuje i određene marginalne reference na neke činjenice kojima se usmjerava pozornost na njegov uspon kao
39
Tirman, op. cit. Carol Midgalovitz citira Gorea, "Turkey's Kurdish Imbroglio and U.S. Policy" (Congressional Research Service, 1994.), navela Vera Saeedpout, Covert Action Quarterly, jesen 1995.
40
O postupku prema Ocalanovim odvjetnicima, vidi KHRP, Bar Human Rights Committee of England and Wales, kao i Howe & Co. Solicitors, Intimidation in Turkey, svibanj 1999. Jedan od odvjetnika je i sam uhićen više puta, također mučen, zbog činjenja takvih zločina kao što je upotreba pojmova "kurdski" i "Kurdistan" i zbog prijevoda jednog kurdskog razgovora za tursko Udruženje za ljudska prava.
102
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
"jedne od najvećih suvremenih tragedija nesretnih Kurda", vidljivo us poredive s "bijelim genocidom" tijekom Clintonove vlasti ili s ubijanjem Kurda bojnim otrovom tijekom vladavine Saddama Husseina.41 Ova izvješća nisu doslovce netočna. Niti bi bilo doslovno netočno kad bi se izvješća o Kosovu zadovoljavala opservacijom da većina al banske manjine u Srbiji ima "korijene na Kosovu, koje je u posljednjih osam godina potreseno nasiljem. Prema nekima krivac za njihovo ugnjetavanje je srpska vlast, međutim, vlada inzistira da su njima za garantirana ista prava kao i svim ostalim građanima. Dugo traju pri tužbe Albanaca, posebne etničke skupine u SRJ i susjednim zemljama, o službenom gušenju njihova jezika i kulture. Albanska gerila ratuje sa srpskom vladom već osam godina, borba koja je prema nekim procje nama odnijela više od X života i koštala Beograd Y dolara" (popuniti X i Y, ovisno o datumu koji izaberete). To je istina samo do stanovite gra nice, ali ipak nije cjelina priče. Usporedba, međutim, nije točna. Repre sije i zvjerstva koja su podržale Sjedinjene Države mnogo su oštrije i u duljem trajanju, a njihova eskalacija do jezovitih vrhunaca sredinom devedesetih se nikako nije mogla pripisati bombardiranju i prijetnji predstojeće invazije od strane vodeće svjetske vojne sile. Kako smo ranije naveli, uz izvještaje o mirovnom sporazumu o Ko sovu, Times primjećuje da je "najpoznatiji turski pobornik za ljudska prava [Akin Birdal] bačen u zatvor" da odsluži zatvorsku kaznu na koju je osuđen jer je "uporno molio državu da pronađe mirno rješenje s kurdskim pobunjenicima" - kao što je sedam godina ranije predložio PPK, ponuda koju su odbile Ankara i Washington, favorizirajući etnič ko čišćenje, državni teror i najstravičnija mučenja. Gurnuta je ispod te piha činjenica da je Birdal počeo odsluživati svoju zatvorsku kaznu dok je istovremeno turski parlament "golemom većinom prihvatio novu vladu koja se zaklela slomiti kurdsku gerilu koja se borila za domovinu u jugoistočnoj Turskoj." Nova vlada obećavala je "zbrisati kurdske po bunjenike i odbacila je pregovore s kurdskim gerilskim vođom Abdullahom Ocalanom, unatoč njegovim ponavljanim mirovnim otvaranji ma" tijekom njegovog suđenja - ali zapravo, još od 1992. godine. Tako je nova vlada propustila ispuniti "nade prijatelja Turske" izražene u na
41
Kinzer, NYT, 31. svibnja, 1. lipnja; "Kurd's Rebel Leader May Prove a Dis credit to his Cause", 17. veljače 1999.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
103
cionalnom tisku. Dan prije nego što je prihvaćena nova vlada, tužitelji su tražili od suda "da osudi Ocalana na smrt zbog vođenja Kurdistanske radničke partije za vrijeme njenog petnaestogodišnjeg rata za au tonomiju u jugoistočnoj Turskoj." To je čin koji će, vrlo vjerojatno, pot kopati ono malo nade za mirno rješenje i postaviti scenu za nastavak tragedije.42 Mjerodavni dnevnici su također u velikom broju izbjegavali ova zbivanja, osobito u razdoblju užasnutosti nad srpskim demonom čiji su postupci "u cjelini usporedivi s Hitlerovim i Staljinovim prisilnim de portacijama čitavih etničkih skupina" (Timothy Garton Ash u New York Reviewu, jedna od mnogih usporedbi).43 Poput drugih komentatora koji se trude biti ozbiljni, Garton Ash priznaje da srpsko ponovno oživlja vanje vremena Hitlera i Staljina "dramatično eskalira čim je započela zračna kampanja." Zar se to nije moglo predvidjeti? Razmišljajući o to me, on zaključuje da su posljedice mogle biti očite "političarima iz biv še Jugoslavije" i drugih neciviliziranih prostora, ali "nisu bile očite za nas koji živimo u jednom normalnijem svijetu." Naš "normalniji svijet" još ne shvaća da zlo tumara svijetom, ali od ožujka 1999. godine mi smo se "naučili ili sjetili nekih duboko otrežnjujućih pouka [o] ljudskoj sposobnosti za zlo", pa čak "o Sjedinjenim Državama", koje su radikal no prekršile vrijednosti do kojih im je stalo držeći se "rata bez gubita ka" na Kosovu. Posuđujući Orwellovu prikladnu frazu, "ne treba spomenuti" da "normalni svijet" ne samo što vedro raspoložen tolerira ogromna zvjer stva, već ih aktivno inicira i njima upravlja, daje im odlučujuću potpo
42
AP, BG, 10. lipnja 1999. Vidi poglavlje 1, bilješke 11, 12.
43
"Kosovo and Beyond", New York Review, 24. lipnja 1999., objavljeno nekoliko tjedana ranije; članak datiran 27. svibnja. Usporedba se obično prihvaća kao očigledna istina. Tako, moskovski dopisnik Michael Wines, opisujući žalosno stanje u ruskoj kulturi, tužno vrti glavom nad slikom ruskih vojnih veterana za vrijeme godišnjice "savezničke pobjede nad nacistima" (prvenstveno ruske pobjede nad nacistima): "Nitko od njih nije vidio bilo kakve paralele između Hitlerova masakra šest milijuna Zidova i ubijanja i progona kosovskih Albanaca. Niti je itko pravio ikakvu distinkciju između NATO saveza i Sjedinjenih Država", čime se otkriva njihova moralna degeneracija i njihovo nepoznavanje svjetskih poslova. "World War II Veterans Now Angry at an Old Ally", NYT, 10. svibnja 1999.
104
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
ru, i aplaudira im, katkad euforično",44 od jugoistočne i zapadne Azije, preko Srednje Amerike do Turske i dalje, da i ne govorimo o ranijoj po vijesti. Takva dosađivanja ne kaljaju sliku normalnoga svijeta s njego vom "svetačkom aureolom", premda čak i u ovoj "plemenitoj fazi" va lja priznavati naše mane. Tako ispada da je inzistiranje na "ratu bez gu bitaka" na Kosovu, jedino zlo koje se probilo kroz veo namjernog ne poznavanja činjenica. Čovjek se mora diviti takvom dostignuću. Vratit ćemo se drugim suvremenim primjerima ovoga žanra, koji naravno ima dugu i poučnu povijest, i to ne samo u anglo-američkoj kulturi. New York Review je, ma kako to bilo neobično - možda i jedinstve no - prekinuo poplavu srdačnih osuda Srbije zbog oponašanja Hitlera i Staljina, člankom naslovljenim "Pravda i Kurdi" u kojem se prikazuje knjiga koja je hvaljena kao "najozbiljnija i najuvjerljivija studija o kurd skom problemu Turske do danas."45 Ma kakve bile zasluge te studije, ta pohvala ne može biti ispravna, ako ni za što, a ono stoga što studija otvoreno i izričito izbjegava temu "Pravda i Kurdi". Kao što se nagla šava u uvodnim rečenicama, studija je u potpunosti posvećena jednoj sasvim različitoj temi: političkim problemima s kojima se suočavaju "kreatori turske politike i tursko društvo, kao i turski prijatelji i savez nici." To je "studija o politici" koja je zaokupljena "budućom sta bilnošću i blagostanjem Turske kao ključnim američkim saveznikom" i o vladinoj "sposobnosti da se na zadovoljavajući način nosi s iscrpljujućim kurdskim problemom". Autori na početku ističu da se njihova studija neće baviti "ljudskim pravima u Turskoj", i ona se, doista, samo spominju u rijetkim frazama. Izvješća Human Rights Watcha navode se u jednoj primjedbi u fusnoti, napominjući kako ne možemo govoriti da je "vojska bez krivice kada se radi o kršenju ljudskih prava." Vladi noj politici na jugoistoku posvećeno je svega nekoliko rečenica, uglav nom taktične kritike. Sam prikaz se dotiče politike Turske prema Kur dima u stilu "pohvala uz blage packe", što je u potpunoj suprotnosti s bujicom ogorčenja prema današnjem službenom neprijatelju. 44
45
Reagiranje na masovne pokolje u Indoneziji 1965. godine možda su najšokantniji nedavni primjer. Vidi Year 501, poglavlje 4, za prikaz; vidi i poglavlje 6 ove knjige. Christopher de Bellaigne, NYR, 24. lipnja 1999., prikazujući Henrija Barkeya i Grahama Fullera, Turkey's Kurdish Question (Rowan & Littlefield, 1998.).
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
105
U cjelokupnom tisku, a pretpostavljam i na radiju i televiziji, zapanjuje pomanjkanje uravnoteženosti u informiranju i brizi, makar sta vili na stranu moralne istinitosti koje bi diktirale suprotna stajališta. Kao što je već dokumentirano, toliko često da prelazi u dosadu, pred ložak je konzistentan, do stupnja koji je istinski dojmljiv za slobodna društva gdje su kazne za privrženost moralnim istinitostima neznatne. Primjer SAD - Turska i opet nam ilustrira opciju (I): djelovati ka ko bi zaoštrili katastrofu - u ovom slučaju u masovnim razmjerima i s punim povjerenjem da se neće postavljati nikakva neugodna pitanja dok prosvijećene države nastavljaju s eskalacijom zvjerstava na Balka nu s kolumbijske razine do, možda, NATO-ove razine. Mada se zvjer stva dobro uklapaju unutar određenog vremenskog okvira, i doista se upravo sada nastavljaju, ona ne opterećuju načela novog humanizma, koja drže da "kada etnički sukob preraste u etničko čišćenje, što se mo že razlikovati, onda moramo pokušati [reagirati]." To je "jasno, slučaj s Kosovom", kako reče Clinton kad je naredio bombardiranje, ali to nije jasno slučaj unutar samoga NATO-a, gdje se još brutalnija etnička čiš ćenja moraju ubrzati. Prezir SAD-a i Velike Britanije prema kurdskim pravima ima du gu i istaknutu povijest, uključujući u novije vrijeme onu o notornom prepuštanju Kurda iračkom teroru 1975. godine (koje je izmamilo Kissingerovu primjedbu da "prikrivena djelovanja ne treba brkati sa mi sionarskim radom"), te opet 1988. godine, kada su SAD/Velika Brita nija reagirali na Saddamovo trovanje Kurda bojnim otrovima, poveća njem svoje vojne i druge pomoći svom prijatelju i savezniku. Američka pomoć u hrani bila je posebno značajna, ne samo kao poklon poreznih obveznika američkom agrobiznisu, već i stoga što su Saddamove tero rističke operacije uništile veliki dio iračke proizvodnje hrane.46 U slučaju Britanije, podaci sežu daleko unatrag. Jedan takav pou čan trenutak zbio se nakon I. svjetskog rata kada Britanija nije više bila u stanju nadzirati svoju imperiju kopnenim snagama pa se prihvatila novih oružja zračnih snaga i otrovnih plinova; ovo posljednje bilo je osobito omiljeno Winstonu Churchillu za upotrebu protiv "necivilizi ranih plemena" i "neposlušnih Arapa" (Kurdi i Afganistanci). Pretpos-
46
Vidi naročito Randal, op. cit.; također navedena vrela u bilješci 27.
106
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
tavlja se da je upravo na njih mislio eminentni državnik Lloyd George kad je aplaudirao britanskom uspjehu u blokiranju međunarodnog spo razuma koji je nastojao zabraniti bombardiranje civila, "inzistirajući na pravu da se bombardiraju crnčuge." Premda se podrazumijeva da ovo spada u činjenice "koje nije uput no spominjati", čovjek nikada ne može biti dovoljno oprezan; uvijek postoji neka slučajna mogućnost da takve činjenice procure. Zato je William Waidegrave, koji je bio nadležan za inicijativu "otvorena vla da" premijera Johna Majora, naredio da se odstrani iz Državnog arhiva "evidencija o detaljima na koji su način britanske postrojbe koristile ot rovni plin protiv iračkih disidenata (uključujući Kurde) 1919. godine." Ovakvo "djetinjasto dezinficiranje povijesnih sramota" model je etatis tičkih reakcionara Reaganove administracije, čija je posvećenost zaštiti državne moći od javnoga nadzora dosegla takve krajnosti da su povjes ničari State Departmenta u znak protesta podnijeli ostavke.47 Vratimo se na jednu od posljednjih ilustracija novoga humanizma u praksi, i dalje ostajući unutar istog vremenskog okvira (devedesete), slučaj koji je ujedno imao i direktne posljedice za Balkan. Svake je godine tisuće ljudi - uglavnom djece, a ostali su pretežno siromašni seljaci - ubijano u nizini Jars u Sjevernom Laosu, poprištu najtežih bombardiranja civilnih ciljeva u povijesti, vjerojatno, a argu mentirano najokrutnijih; furiozni nasrtaj Washingtona na jednu siro mašnu seosku zajednicu imao je malo veze s ratovima na tim prosto rima. Najgore razdoblje bilo je od 1968., kada je Washington bio pri
47
George Robertson, Freedom, the Individual and the Law (Penguin, sedmo izdanje, 1993.), standardni izvor o građanskim pravima u Britaniji, vidi moj rad Turning the Tide (South End, 1985 ); a u vezi obojice, Churchilla i Lloyda Georgea, vidi World Orders; kao i navedene izvore. Wilbur Edel "Diplomatic History - State Department Style", Political Science Quarterly 106.4, 1991.92. Projekt tajnosti se proširuje pod Clintonom, što dovodi do upozorenja od strane odbora povjesničara State Departmenta da bi službeni povijesni dosje mogao postati "službena laž"; Tim Weiner, NYT, 9. travnja 1998. Skrivanje i uništavanje podataka CIA-e o državnim udarima u Iranu i Gvatemali su nečuven primjer. O značaju ove "čitulje za program otvorenosti" gdje je glavnina po dataka poništena, vidi uvod Nicka Cullathera iz 1999., svojoj internoj studiji o CIA-i, Secret History (Indiana, 1999.). O dezinfekciji službene evidencije u vezi opsežne američke potajne operacije razbijanja Indonezije i preuzimanja njenih primarnih resursa 1958. godine, vidi Audrey i George Kahin, Subversion as Foreign Policy (New Press, 1995.).
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
107
moran prihvatiti pregovore o miru (pod narodnim i poslovnim pritis kom) i stoga zaustaviti redovito bombardiranje Sjevernog Vijetnama, koje je pretvorilo veći dio zemlje u pustoš. S gubitkom tih ciljeva, zra koplovi su prebačeni na bombardiranje Laosa i Kambodže, s posljedi cama koje bi trebale biti svima dobro poznate. Sadašnja je smrtnost od "zvončića", malog oružja protiv ljudstva, mnogo gora nego od nagaznih mina. Njihova je namjena specifična ubijati i osakatiti, a ne oštećivati teretna vozila ili zgrade. "Zvončići" su "živa" municija koja je pakirana skupa s kazetnim bombama, i manji su od veličine stisnute šake.48 Nizina Jars je preplavljena stotinama mi lijuna ovih zločinačkih naprava, koje ne eksplodiraju u 20% do 30% slučaja, prema mišljenju proizvođača, Honeywella (sada novostvorena kompanija, Alliant Techsystems). Te brojke ukazuju na zapanjujuće lošu kvalitetu kontrole, ili pak na racionalnu politiku ubijanja civila putem odgođenog djelovanja. "Zvončići" su bili samo djelić upotrijebljene teh nologije, uključujući usavršene projektile za prodiranje u pećine u ko jima su obitelji potražile skloništa - godišnje je na stotine ubijano jed nim takvim projektilom. Trenutna godišnja stradanja od "zvončića" procjenjuju se od stotine pa do 20.000 žrtava - od toga više od polovi ne smrtno (prema Barryju Wainu, veteranu-dopisniku Wall Street Journala, izdanje za Aziju).49
48
Vidi MAG (Mines Advisory Group) (Manchester U.K., nd). nagrade za mir za 1997., MAG je dobrotvorna organizacija koju financiraju crkvene grupe, Europska unija, UNICEF Posvetila se publicitetu i kampanjama u vezi sa nagaznim protiv ljudstva općenito, te radi na terenu u Afganistanu, Africi i na Srednjem istoku.
49
Wain, "The Deadly Legacy of War in Laos", Asia Wall Street Journal, 24. siječnja 1997. Padraic Convery, "Living a Footstep Away from Death", Guardian Weekly, 4. listopada 1998. Marcus Warren, "America's undeclared war still killing children", Sunday Telegraph, 20. travnja 1997. Ronald Podlaski, Veng Saysana i James Forsyth, Accidental Massacre: American Air-Dropped Bomblets Have Continued to Maim and Slaughter Thousands of Innocent Victims, Mostly Chil dren, for the last 23 Years in Indochina (Humanitarian Liaison Services, Warren Vermont, 1997.); Podlaski je služio u Vijetnamu u tajnim prekograničnim operacijama i odselio je u Kambodžu kako bi osnovao Centar za protetiku 1991. Forsyth je Britanac, poslovni čovjek i bivši reporter koji je radio u Aziji i SADu. Obojica su radila u Laosu, i obojica vjeruju da su službene brojke od 20.000 ljudi dignutih u zrak svake godine, od kojih pola smrtno, preniske (Wain, op. cit.). Centralni odbor Menonita za projekt odstranjivanja "zvončića", A Deadly
Kolaureat Nobelove iz Velike Britanije i britanska vlada. minama i oružjima Jugoistočnoj Aziji,
108
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Konzervativna procjena bi prema tome glasila da kriza svake godi ne odnosi onoliki broj žrtava koliko ih je bilo na Kosovu u godini prije početka NATO-bombardiranja, mada je kao u Kolumbiji ovo godišnji danak, a broj mrtvih je mnogo veći među djecom - preko polovice, pre ma istraživanjima o kojima izvješćuje Centralni komitet Menonita, koji je radio na smanjenju nastavljanja zvjerstava u Sjevernom Laosu od 1977. godine. Bilo je pokušaja da se omogući publicitet i učini nešto u vezi s tom humanitarnom katastrofom. Savjetodavna grupa za mine (MAG - Mine Advisory Group) sa sjedištem u Britaniji ulagala je napore da odstrani te smrtonosne predmete, ali je "uočljivo odsustvo SAD-a u šačici zapad nih organizacija koje su išle stopama MAG-a", javlja britanski tisak, premda su se napokon složile s obučavanjem nekolicine laoskih civila. Britanski tisak također javlja, s dozom zlovolje, o tvrdnjama MAG-ovih stručnjaka da Sjedinjene Države odbijaju otkriti "bezopasnu procedu ru" deaktiviranja koja bi učinila njihov rad "mnogo bržim i mnogo si gurnijim". To i dalje ostaje državnom tajnom u SAD-u, kao uostalom i cijeli slučaj. Tisak u Bangkoku izvješćuje o sličnoj situaciji u Kambodži, osobito u istočnom području gdje je američko bombardiranje od počet ka 1969. godine bilo najžešće.50 Jedan od rijetkih napisa u američkom tisku, pod naslovom "SAD čisti Laos od neeksplodiranih bombi", s ponosom izvješćuje da "kratko podšišani američki časnici, kao dio međunarodnog programa, uvjež bavaju Laošane da očiste stotine pa i tisuće neeksplodiranih bombi koje
Harvest, nd. Fred Branfman, “Something Missing: A Visit to the Plain of Jars", Indochina Newsletter (Cambridge MA) br. 4, 1995. Fred Branfman, volonter IVS-a koji govori laoski, učinio je daleko više nego itko u nastojanju da razotkrije zločine u nizini Jars iz šezdesetih godina; vidi njegov rad Voices from the Plain of Jars (Harper & Row, 1972.). Vidi također moje knjige At War with Asia (Pantheon, 1970.), For Reasons of State (Pantheon, 1973.). Također Political Economy of Human Rights, tom II, i navedene izvore, te reportažu Manu facturing Consent. 50
MAG, vidi prethodnu bilješku, Keith Graves, “US secrecy puts bomb disposal team in danger", Sunday Telegraph, 4. siječnja 1998., Matthew Chance, "Secret war still claims lives in Laos", Independent, 27. lipnja 1997., Matthew Pen nington, “Inside Indochina", Bangkok Post, 20. veljače 1996., navodeći izvješća Kambodžanskog centra za postupanje s minama (Cambodian Mines Action Center); Pascale Trouillaud, AFP, Bangkok Post, 14. svibnja 1996.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
109
predstavljaju opasnost za laoske seljake." Osim što je izostavljeno mno go toga, i realnost je malo drugačija: MAG je pronašao 700 "zvončića" samo na površini od jedne trećine hektra u jednom školskom dvorištu i, kao što je rečeno, glavne žrtve su djeca. Taj isti nacionalni dnevnik, doduše, donosi i reportažu na prvoj stranici pod krupnim naslovom "Križarski rat jednog čovjeka za uništavanje mina", u čast jednog ja panskog poduzetnika čija kompanija izrađuje tehnologiju za čišćenje nagaznih mina koje su postavili ruski osvajači pri upadu u Afganis tan.51 U slučaju Laosa, kao i u Istočnom Timoru, sadašnja opcija Washingtona je (II): ne raditi ništa. To prešućivanje uvjerljivo je još veće zlo nego u slučaju Istočnog Timora, s obzirom na prirodu američke uloge. A medijska i komentatorska reakcija svela se na šutnju, u duhu istih normi prema kojima je rat protiv Laosa označen kao "tajni rat" što znači dobro znan, ali zataškan kao što je bilo i bombardiranje Kam bodže od ožujka 1969. Razina ondašnje autocenzure bila je izvanredna, a takva je i u sadašnjoj fazi. Događaji i reakcije tada pa sve do danas, govore nam mnogo o novom humanizmu, kao i o "normalnom svijetu" u kojem smo bez teškoća našli svoj dom. U travnju 1999. američki dopisnici s lica mjesta izvijestili su da NATO upotrebljava kazetne bombe na Kosovu, pretvarajući "neke di jelove pokrajine u ničiju zemlju", "po kojoj su razbacane" neeksplodi rane bombice; kao što je rečeno, služile su za masovno ubijanje srpskih vojnika kada bi bili izvučeni na brisane prostore zbog prekograničnih napada. Kao i u Laosu i drugdje, ovo oružje uzrokuje "stravična ranja vanja", pa je samo u prištinskoj bolnici na stotine stradalnika podvrg nuto liječenju, polovica njih bili su civili, uključujući i ranjenu albansku djecu - žrtve tempiranih kazetnih bombi čija je namjena ubiti ili osa katiti bez upozorenja.52 Uzimajući u obzir vjerodostojne izvještaje o korištenju kazetnih bombi, Britanska kampanja za transparentnu i od govornu trgovinu oružjem pokrenula je akciju optužujući Tonya Blaira, Robina Cooka i ministra obrane Georgea Robertsona za "kriminalni nehat" zbog raspoređivanja i upotrebe ovog terorističkog oružja kao i
51
Daniel Pruzin, "US Clears Laos of the Unexploded", CSM, 9. rujna 1996., Cameron Barr, "One Man's Crusade to Destroy Bombs", CSM, 29. travnja 1997.
52
Paul Watson, Los Angeles Times, 28. travnja 1999.
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
110
zbog
izričitog
kršenja
"Konvencije
o
zabrani
upotrebe,
skladištenja,
proizvodnje i prijenosa mina..." (donesena u Ottawi), kao i zbog kršenja britanskog zakona usuglašenog s međunarodnom konvencijom. Sjedi njene Države nisu mogle biti optužene jer su odbile potpisati Konven ciju u Ottawi, a to je inače njihovo normalno ponašanje kad se radi o konvencijama za ljudska prava i općenito o međunarodnom pravu.53 Mirovni sporazum o Kosovu traži da srpske snage očiste minska polja; osim ograničene ophodnje granica, dozvoljen im je ulazak na Ko sovo jedino u tu svrhu. Sasvim je prikladno od njih tražiti da uklone mi ne koje su same polagale u pripremama za invaziju NATO-a, što ne dvojbeno predstavlja veliku opasnost za civile. "Srpske snage su odgo vorne za polaganje mina, prema tome bit će odgovorne i za njihovo čiš ćenje", s pravednim gnjevom izjavljuje vojni glasnogovornik NATO-a, pukovnik Conrad Freytag.54 Ali pomisao da bi SAD mogao imati neku odgovornost za uklanja nje svog smrtonosnog smeća koji je uzrok daleko skandaloznijih zloči na - svake godine strada na tisuće ljudi, koje bi omogućile drugima da to učine - to reakciji, nezamislivo, čak i daleko od pameti. Predsjednik Clinton objašnjava naciji zatvaranje očiju prestaje biti opcija"; "Ne
ili da samo daju informacije je očito, sudeći po (nikakvoj) da "postoje vremena kada možemo reagirati na svaku
tragediju u svakom kutu na našoj planeti", ali to ne znači da "ne treba ništa činiti ni za koga."55 Mogli bismo prihvatiti Clintonovo stajalište. Čak i najanđeoskija osoba ne bi se mogla posvetiti svakom problemu na svijetu, pa čak bi i "svetačka država" (kad bi jedan takav entitet poput "moralne države" uopće bio moguć) morala birati i izabrati. Ali predsjednik, i brojni ko mentatori koji ponavljaju njegovo gledište, propuštaju dodati da su "vremena" jasno određena. Načelo se odnosi na "humanitarne krize" u tehničkom smislu: kada su ugroženi interesi jakih. Dakle, prikazani pri mjeri ne mogu se okvalificirati "humanitarnim krizama", stoga "zatva
53
Killing Secrets Campaign, Kosovo: "A Wasteland Called Peace", svibanj 1999., Cumbria U.K.
54
FT, 4. lipnja; Kosovo Peace Accord, NYT, 4. lipnja 1999.
55
Kevin Cullen i Anne Kornblut, BG, 4. travnja; Clintonov govor od 1. travnja u zrakoplovnoj luci u Norfolku, NYT, 2. travnja 1999.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
111
ranje očiju" i "nereagiranje" definitivno jesu opcije, ako ne i obveze. Na sličnim argumentima, Clintonova politika u Africi je legitimna: ta po litika znači, kako je podrazumijeva diplomacija, na Zapadu, "ostaviti Af riku da sama rješava svoje krize". Primjerice, Republiku Kongo kao po prište velikog rata i zvjerstava ogromnih razmjera. Tu Clinton odbija zahtjev UN-a za trivijalnom sumom za mirovni bataljun; prema viso kom afričkom izaslaniku u UN-u, (poštovani diplomat Mohamed Sahnoun), to odbijanje je "torpediralo" prijedlog UN-a. U slučaju Sierra Leonea, "Washington je odugovlačio diskusije oko britanskog prijed loga za razmještanje mirovnih snaga" tijekom 1997., pripremajući te ren za još jednu veliku katastrofu, ali opet od one vrste kod koje je "za tvoriti oči" poželjnija opcija. I u drugim slučajevima, također, "Sjedi njene Države su aktivno osujetile nastojanja UN-a da poduzmu mirov ne operacije koje su po mišljenju europskih diplomata mogle spriječiti neki od afričkih ratova", izvješćuje Colum Lynch u trenutku kad su pla novi za bombardiranje Srbije ulazili u završnu fazu.56 Uobičajeni refren da "ne možemo reagirati na svaku tragediju u svakom kutu na našoj planeti" je puko kukavičko izvlačenje. Isto vrije di i za rutinsku reakciju na povremena neuljudna spominjanja da Miloševićevi zločini na Kosovu nisu jedini u današnjem svijetu: čak i ako "ignoriramo slične brutalnosti u Africi i Aziji", ipak napokon činimo pravu stvar koristeći silu kao odgovor "na neprilike Kosovara", i treba lo bi nam čestitati na tome.57 Na stranu to što su neprilike doduše u velikoj mjeri rezultat reakcije, nije sasvim istina da prosvijećene države jednostavno "ignoriraju slične brutalnosti". Zapravo, one zajednički in terveniraju kako bi ih eskalirale, ili da ih iniciraju i kontroliraju, i to upadljivo unutar vremenskog okvira koji nam je dopušten ispitati (de vedesete), zapravo unutar NATO-a, ako uzmemo u obzir samo sadašnji primjer koji se vrlo teško može ignorirati. Preskočit ću druge primjere opcija (I) i (II), kojih je u izobilju, kao i suvremenih okrutnosti na drugim razinama, poput pokolja iračkih
56
37
Lynch, "US seen leaving Africa to solve its own crises", BG, 19. veljače 1999. Lynch javlja da je Clinton odbio dati "manje od 100.000 američkih dolara" za mirovne operacije u Kongu. Paul Starr, "The Choice in Kosovo", American Prospect, srpanj-kolovoz 1999. Navod nije pravičan, reakcija je skoro jednodušna.
112
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
građana uporabom opakih sredstava za biološko ratovanje - što podra zumijeva uništavanje sustava vodovoda i kanalizacije, elektrodistribucije i druge infrastrukture, kao i sprječavanje popravaka, pa sve do one mogućavanja opskrbe lijekovima. Novi humanisti nisu zatvarali oči pred moralnim dilemama koje se otvaraju. Bio je to "vrlo težak izbor", objašnjava Madeleine Albright preko nacionalne televizije 1996. godi ne kad je upitana kakvo je njeno mišljenje u vezi s ubojstvom pola mi lijuna iračke djece tijekom pet godina, "ali cijena toga - mislim da se ta cijena isplatila." A tri godine od onda, moralna računica ostaje nepro mijenjena, danak u civilnim žrtvama neprestano raste, a mi se s obnov ljenom strašću zalažemo za "ideju, koju brani državni sekretar Made leine K. Albright, da je obrana ljudskih prava jedna vrsta misije."58 Sadašnje procjene ostaju na oko 4000 ubijene djece mjesečno. Em bargo - primarno anglo-američka stvar - ojačao je Saddama Husseina dok je razarao civilno društvo. Prema uglednom diplomatu UN-a, Denisu Hallidayu, koji vjerojatno poznaje Irak bolje nego bilo koji drugi zapadnjak i koji je javno dao ostavku na mjesto koordinatora za huma nitarnu pomoć u Bagdadu u znak protesta protiv politike koju je držao "genocidnom", postoji cijena koja nadilazi i ogromni danak u mrtvima, bolestima i društvenoj dezintegraciji: "Iračka mlađa generacija struč njaka, političko rukovodstvo budućnosti - ogorčeno, gnjevno, izolirano i opasno otuđeno od svijeta - sazrijeva u okolišu koje se mnogo ne raz likuje od okoliša u kojem se našla Njemačka pod uvjetima Versajskog ugovora", i mnogi među njima "smatraju da je sadašnje vodstvo i nji hov kontinuirani dijalog i kompromis s UN-om neprihvatljiv, da je pre više 'umjeren'." Upozorava na "dugoročnije društveno i političko dje lovanje koje će biti rezultat sankcija, zajedno s današnjim smrtima i očajem.59 Dva militaristički nastrojena vojna analitičara primjećuju da su "ekonomske sankcije lako mogle biti nužan [sic] uzrok smrti većeg bro ja ljudi u Iraku nego što ih je ikad kroz povijest ubijeno takozvanim oružjima za masovno uništenje." Izvješćujući iz Bagdada, David Shorrock prikazuje učinke "monstruoznog socijalnog eksperimenta na lju
58
Vidi poglavlje 1, bilješku 4.
59
Halliday, "Iraq and the UN's Weapon of Mass Destruction", Current History, veljača 1999.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
113
dima Iraka" koji Zapad sprovodi, dajući naslutiti da je to vjerojatan model i za Srbiju, što nije daleko od istine.60 Pri odstupanju od "namjernog nepoznavanja činjenica", možemo se prisjetiti da je to standardni operacijski postupak prosvijećenih dr žava kad se netko više ne može držati na uzdi, što je bio slučaj sa Saddamom Husseinom u kolovozu 1990. Hussein je brzo degradiran s po ložaja privilegiranog prijatelja u demona jer je doista počinio dovoljno velike zločine, ali ne i nove (prvenstveni strah Bushove administracije bio je da bi Saddam, ukoliko se pregovori ne blokiraju, mogao ponoviti baš ono što je SAD upravo učinio u Panami), pa niti osobito teške po njegovim jezivim mjerilima te koji za prosvijećene države nisu bili oz biljni problem. Ili, uzmimo Nikaragvu, isto nikakav problem dok je Somozina armija - koju su opskrbili i školovali Amerikanci - ubijala de setine tisuća ljudi prije dvadeset godina, ali zbog zločina neposlušnosti ubrzo je spala na mjesto druge najsiromašnije zemlje u hemisferi (pos lije Haitija). Ili uzmimo Kubu, koja je 40 godina podvrgnuta teroru i ne viđenom ekonomskom ratu, sa sankcijama koje zabranjuju čak i hranu i (efektivno) lijekove, ne zbog Castrovih zlodjela, nego, tako nam tvrde Kennedyevi intelektualci, zbog brige oko "širenja Castrove ideje o preu zimanju stvari u svoje ruke." Dakle, ozbiljan problem jer diljem Latin ske Amerike "raspodjela zemlje i drugih oblika nacionalnog bogatstva uveliko favorizira vlasničke klase, [dok] siromašni i socijalno zapostav ljeni slojevi, potaknuti primjerom kubanske revolucije, sada traže uvje te za jedan pristojan život."61 Ove i mnoge druge primjere valjalo bi držati na umu dok čitamo hvalisave izvještaje o tome kako "moralni kompas" Clintonove admi nistracije napokon funkcionira kako treba - na Kosovu.62 Može se prigovoriti da ovaj primjer nije korektan, jer izostavlja slu čajeve s kojima se maše kao s vrlo cijenjenim primjerima novog huma
60
John Mueller i Karl Muellr, "Sankcije za masovno uništenje", Foreign Affairs, svibanj-lipanj 1999., Shorrock, Guardian Weekly, 2. svibnja 1999.
61
Iz dokumentacije s koje je skinuta zabrana ranije povjerljivog dokumenta. Za šire navode, i rasprave o povećavanju kažnjavanja nakon završetka hladnog rata i proširenih mogućnosti, vidi moj rad Profit Over People (Seven Stories, 1998.), poglavlje 3.
62
David Phillips, profesor za preventivnu diplomaciju na Sveučilištu Columbia, naveo ga Ethan Bronner, "The Scholars: Historians Note Flaws in President's Speech," NYT, 26. ožujka 1999.
114
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
nizma: Somalija i Haiti. Taj prigovor u stanovitoj mjeri stoji, ali ima i jednu veliku manu: najpovršniji pogled na te slučajeve čini cijelu priču još prljavijom. Neosporno je da je Washington odigrao vodeću ulogu u kreiranju tragedije u Somaliji početkom devedesetih, potom je stao po strani dok borbe nisu utihnule i dok dotok pomoći nije počeo slobodnije kolati. Da je američka intervencija u prosincu 1992. godine bila tek puki propa gandni štos priznali su čak mediji koji su vladi uobičajeno naklonjeni, izrugujući se "invaziji po mjeri holivudskih potreba", opisujući je kao "reklamnu predstavu" za punjenje vojnog budžeta, kao "propagandni izvor bogatstva u pravom času." Bila je to "plaćena politička reklama" u korist planova da se osnuju trupe za intervencije, rekao je glavni za povjednik, Colin Powell. No stvari su uskoro krenule krivim smjerom, poglavito zato što američka vojna doktrina nalaže upotrebu masovne vojne sile ukoliko američkim vojnicima zaprijeti bilo kakva opasnost.63 U listopadu 1993. "kriminalna nekompetentnost američke vojske dovela je do pokolja više od 1.000 Somalijaca od američke vatrene mo ći", izvijestio je tisak kasnije. Službena procjena se kretala između 6 10.000 somalijskih žrtava samo u ljeto 1993., od toga su dvije trećine bili žene i djeca. Procjene su u velikoj mjeri nepouzdane. Tek bi pokoji izvor zabilježio da su "reporteri u znatnoj mjeri previdjeli spomenuti somalijske žrtve."64 Posljednje postrojbe američkog mornaričkog desantnog pješaštva napustile su Somaliju osute puščanom vatrom - u omjeru oko 100 pre ma 1, javlja John Balzar, dopisnik Los Angeles Timesa. Američka ko-
63
Vidi Stephen Shalom, "Gravy Train: Feeding the Pentagon by Feeding Soma lia", Z magazine, veljača 1993.; Alex de Waal, "Humanitarian War Crimes", New Left Review 230, srpanj/kolovoz 1998. Vidi također Alex de Waal i Rakiya Omaar, "Doing Harm by Doing Good? The International Relief Effort in So malia", Current History, svibanj 1993.; African Rightsd (London), Somalia Op eration Restore Hope: A Preliminary Assessment, svibanj 1993., i Somalia: Hu man Rights Abuses by the United Nations Forces, srpanj 1993. O reportažama u tisku vidi moj '"Mandate for Change', or business as usual", Z magazine, veljača 1993.
64
Richard Dowden, Independent, 13. prosinca 1998.; Observer, 22. ožujka 1998; Guardian Weekly, 29. ožujka 1998. (upućujući čitatelja na nedavno objavljenu knjigu američkog novinara Marka Bowdena koji je izvještavao o zbivanjima, Black Hawk Down). Eric Schmitt, NYT, 8. prosinca 1993. Vidi također De Waal, op. cit.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
115
manda nije brojala somalijske žrtve, piše Balzar, svakako ne one koji su ubijeni samo zato što su "izgledali opasno". General potpukovnik mor naričkog pješaštva, Anthony Zinni, koji je zapovijedao operacijom, oba vijestio je tisak: "Ja ne brojim mrtve... To me ne zanima." "Dužnosnici CIA-e u četiri oka priznaju da je američka vojska možda ubila između 7.000 i 10.000 Somalijaca", a izgubila je 34 vojnika, dobacuje u prolazu Charles William Maynes, urednik publikacije Foreign Policy. Nakon što je Zinni kasnije vodio bombardiranje Iraka u prosincu 1998., u prikazu njegova portreta u kojem ga New York Times predstavlja javnosti, govo ri se o njegovom smislu za proučavanje stranih kultura i povijesti, i otu da njegova "osjetljivost za arapske vrijednosti".65 Broj života spašenih ovom "humanitarnom intervencijom" prema procjeni američke Grupe za izbjegličku politiku, kreće se između 10.000 i 25.000; čak je i niža brojka možda preuveličana, primjećuje Alex de Waal iz Udruženja za afrička prava, s obzirom da je najveći broj smrti prouzrokovan malarijom, a nisu postojali nikakvi antimalarijski pro grami. De Waal je vodeći stručnjak za pitanja gladi i pružanja pomoći, posebice u ovoj regiji. Specifični ratni zločini koje su izvršile američke snage uključuju i direktan vojni napad na bolnicu i na skupove građa na. Druge zapadne armije su također upletene u ozbiljne zločine. Neke od njih otkrila je službena kanadska istraživačka grupa, a takva ispiti vanja nisu učinjena od strane Sjedinjenih Država, niti od drugih vlada.66 Nova godina započinje uobičajenom slikom Washington Posta: postrojbe Sjedinjenih Država "predvode" u operaciji UN-a, ali "na ti suće spašenih života Somalijaca zasjenila je smrt osamnaestorice ame ričkih vojnika", katastrofa koja je dovela do "povlačenja UN-a". Tisuće izgubljenih somalijskih života rijetko su se pojavljivali na radarskom ekranu, i ne spominju se.67
65
John Balzar, "Marines firing as UN leaves Somalia", BG-LAT, 4. ožujka 1995. Maynes, FP, proljeće 1995. Steven Lee Myers, "A Marine General Who Studies Cultures as Well as Bomb Targets in the Gulf", NYT, 27. prosinca 1998.
66
De Waal, op. cit.
67
Karl Vick, "Somalia Stares Starvation in the Face Again", WP Weekly, 4. siječnja 1999. Izvadak iz knjige Marka Bowdena Black Hawk Down prezentiran u uvodniku na cijeloj stranici u Boston Globeu (31. siječnja 1999.), držeći se patnji američkih trupa. Nije bilo nikakvih objašnjenja, ali pretpostavljamo da je nakana bila da to bude upozorenje u vezi sa slanjem američkih trupa na Balkan.
116
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
U Haitiju, jednoj razrušenoj zemlji u kojoj su vladale Sjedinjene Države još od vremena kad je Woodrow Wilson izveo svoju smrtonosnu invaziju,68 prvi slobodni izbori održavaju se u prosincu 1990. godine. Na opće iznenađenje, pobjednički kandidat s dvotrećinskom većinom bio je populistički svećenik Jean-Bertrand Aristide, kojeg je podržao žestoki pokret s osloncem u masama, a koji je izmakao pažnji. Zapa njen porazom svog kandidata, koji je osvojio samo 14% glasova, Wash ington odmah poduzima potez da potkopa prvu demokratsku vladu Haitija. Kada je sedam mjeseci kasnije srušena od krvoločnog vojnog režima, Washington je zadržao bliske obavještajne i vojne veze s novim vlastodršcima, istovremeno podrivajući embargo od strane Organiza cije američkih država (OAS), čak dozvoljavajući nelegalne pošiljke naf te režimu i njegovim bogatim pristašama. Nakon tri godine terora, Sjedinjene Države interveniraju da "res tauriraju demokraciju", ali pod uvjetom da Aristideova vlada usvoji američki program koji je odlučno bio odbijen tijekom jedinih slobodnih izbora. Washington je nametnuo krajnje oštru verziju svoje neoliberalne politike. Jedna od posljedica bila je uništenje proizvodnje riže, glav nog trgovinskog proizvoda Haitija. Pod reformama nametnutim od strane SAD-a, haićanskim farmerima su ukinute zaštitne tarife i morali su slobodno konkurirati s agrobiznisom SAD-a, koji dobiva 40% svoga profita iz državnih subvencija, znatno povećanih pod Reaganom. Vid jevši što ih čeka, jedan izvještaj USAID-a iz 1995. primjećuje da će "iz vozno orijentirana trgovina i investicijska politika" koju Washington nalaže, "nemilosrdno stisnuti domaćeg proizvođača riže" koji je prisi ljen okrenuti se izvozu poljoprivrednih proizvoda po načelu teorije o racionalnim očekivanjima, dok uzgrednu korist izvlače američki agrobiznis i investitori. U dogledno vrijeme, jedan od poduhvata koji je uli jevao razrušenoj zemlji malo nade bila je proizvodnja sječene piletine, ali i to je anulirano na isti način. Američki proizvođači koji imaju veli ke viškove goveđeg mesa su "preplavili Haiti" svojim zalihama. To im je omogućio neoliberalni program koji je Haitiju nametnuo smanjenje zaštitnih tarifa na skoro nulu, za razliku od Kanade i Meksika, koje
68
Za pozadinu, vidi Year 501 i navedene izvore. Za noviji prikaz i izvore, vidi Profit Over People, poglavlje 4.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
117
nameću tarife od preko 200% radi sprječavanja američkog dampinga.69 Načelno, Haiti bi mogao pribjeći antidamping mjerama i za od mazdu zatvoriti svoja tržišta američkim izvoznicima, kako to redovito čini Washington radi zaštite domaćih proizvođača. Dvosjekla tržišna teorija koja vlada već stotinama godina - tržišna stega za tebe, ali maj činska briga za mene - otkriva se u svoj svojoj goloj ružnoći kada je pri mjenjuje najbogatija zemlja na svijetu, kako bi uništila jedan maleni kutić svijeta s kojim se brutalno postupalo i koji bi vrlo brzo mogao ostati bez svojih stanovnika. Američke postrojbe zaplijenile su 160.000 stranica dokumenata o režimu koji je sa svojim paravojnim jedinicama izvršio državni udar i došao na vlast. Te dokumente još uvijek ne daju haićanskoj vladi, osim redigirane verzije iz koje su odstranjena imena američkih građana "ne bi li se tako izbjegla nelagodna otkrića" o povezanosti američke vla de s terorističkim režimom i o američkim naporima da se potkopaju programi poduzeti tijekom kratkotrajne demokratske međuigre, za ključuju Human Rights Watch i analitičari iz Savjeta za poslove hemis fere. Clintonova administracija je 1996. povukla snage SAD-a nakon što je pomoćnik državnog sekretara, Strobe Talbott, sada istaknuti duž nosnik na Balkanu, uvjeravao Kongres da će "stvari i dalje ostati pod našim nadzorom posredstvom USAID-a i privatnog sektora."70 Možda se vrijedi prisjetiti, također, da je Haiti nekoć bila jedna od najbogatijih kolonija na svijetu i dobrim dijelom izvor francuskog bo gatstva, svrstana uz bok Bengalu, današnjem Bangladešu - zapažanja koja nas mogu potaknuti na neka razmišljanja, ukoliko smo u stanju osloboditi se zagrljaja "namjernog neznanja". Međutim, dovoljno je za paziti da se Haiti nudi kao dobitni ogledni primjer za demonstraciju is krene posvećenosti Washingtona ljudskim čaju vrlinama "humanitarne intervencije".
pravima,
u
konkretnom
slu
69
Lisa McGowan, Democracy Undermined, Economic Justice Denied: Structural Adjustment and the AID Juggernaut in Haiti (Washington: Development Gap, siječanj 1997.). Jennifer Bauduy, "US Chickens Steal Jobs From - Haiti?," CSM, 15. rujna 1998.
70
Talbottovo svjedočenje pred Senatskim odborom o predstojećem povlačenju sredinom 1995. godine, prema navodima Morrisa Morleya i Chrisa McGilliona, "'Neposlušni' generali i politika redemokratizacije: Clintonova administracija i Haiti", Political Science Quarterly 112.3. 1997.
118
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Haiti također omogućava dublji uvid u operativno značenje član ka 14 Opće deklaracije o ljudskim pravima, koji jamči pravo na utočište u slučaju proganjanja. Prije dvadeset godina Carterova je administra cija postala začetnikom prisilnog vraćanja ljudi koji su bježali čamcima i brodicama, na milost i nemilost Duvalierovoj diktaturi. Povreda član ka 14 formalno je ratificirana sporazumom Reagan-Duvalier. Za vrije me kratke i prezrene demokratske epizode, kad je teror praktično pres tao, a izbjeglički tok se sveo na minimum, politika se okrenula i članak 14 se poštivao. Ali kad je vojni puč obnovio teror, Washington se vratio svojoj "pokudnoj, ...ilegalnoj i nedogovornoj politici prema izbjeglica ma" (American Watch). Tu politiku je s gorčinom osudio kandidat Bill Clinton, čija je prva odluka kao predsjednika bila da takvu politiku još i pooštri. Vrhovni sud je odobrio nasilno vraćanje haićanskih izbjegli ca, oslonivši se očito u svojoj interpretaciji Zakona o međunarodnim izbjeglicama na švicarski argument kojim se zabranjivalo Židovima bježanje u vrijeme holokausta, primjećuje glavni urednik časopisa American Journal of International Law u prikazu iz 1998. o "alarmant nom pogoršanju" američkog odbijanja da se pridržava svojih ugovor nih obaveza u posljednjih deset godina, nadmašivši u tome čak i reganovski radikalizam, i utirući put novim osnovama u tom i drugim po gledima.71 Ukratko, novi dobitni ogledni primjeri ne daju jaku podršku imidžu novog humanizma, mada bacaju svjetlost na vrijednosti kojima se rukovodi. 3.3 "Humanitarna intervencija"
A sada se osvrnimo na treći izbor politike u slučaju humanitarne krize, opciju (III): pokušaj ublažavanja krize. On može poprimiti oblik mirnog postupka (diplomaciju, konstruktivno pomaganje), ili pak može podrazumijevati upotrebu sile: tada se zove "humanitarna inter vencija".
71
Vidi moj rad "United States and the 'Challenge of Relativity'", u ediciji Tonyja Evansa, Human Rights Fifty Years On: A Reappraisal (Manchester University Press/St. Martin's Press, 1998.; Detlev Vagts, "Taking Treaties Less Seriously," "Editorial Comments", AJIL 92:458 (1998.).
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
119
Nije nimalo teško pronalaziti primjere koji ilustriraju humanitarne intervencije, barem ukoliko se držimo službene retorike. U toj domeni, blizu je univerzalnoj istini da je upotreba sile potaknuta humanitarnim angažmanom. Izvan toga, svijet izgleda malo drugačije. Pitanje se prirodno postavilo čim su NATO-ova bombardiranja za počela. Postoji režim međunarodnog prava i međunarodnog poretka, koji u značajnoj mjeri oblikuje SAD, a koji obvezuje i sve ostale države. Njegovi temelji su jasno izraženi u Povelji Ujedinjenih naroda, zatim u naknadnim rezolucijama Generalne skupštine i odlukama Svjetskog suda. Ukratko, prijetnja ili upotreba sile je zabranjena, osim ukoliko je izričito ne ovlasti Vijeće sigurnosti nakon što ustanovi da miroljubiva sredstva nisu uspjela, ili u samoobrani protiv "oružanog napada" (uski koncept), dok Vijeće sigurnosti ne postupi (članak 51). No, to nije sve. Primjerice, postoji u najmanju ruku tenzija, ako ne i otvorena kontradikcija, između pravila svjetskog poretka na način ka ko su postavljena u Povelji i pravila artikuliranih u Univerzalnoj dekla raciji, drugom stupu svjetskog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata pod inicijativom SAD-a. Povelja zabranjuje nasilno ru šenje državnog suvereniteta; UD jamči prava pojedinaca protiv ugnje tačkih država, premda ni UD niti važeće rezolucije ne ukazuju na me hanizme za primjenu toga jamstva. Pitanje humanitarne intervencije proistječe iz ove tenzije. Upravo su se u slučaju Kosova SAD/NATO pozvali na humanitarnu intervenciju, uz opću podršku medija i opće prihvaćenog komentiranja. Pitanje se odmah postavilo u izvještaju New York Timesa pod nas lovom: "Pravni stručnjaci podržavaju slučaj upotrebe sile."72 Jedan primjer je ponuđen: Allen Gerson, bivši savjetnik delegacije Sjedinjenih Država pri UN-u. Dva druga pravna stručnjaka su citirana. Jedan on njih, Ted Galen Carpenter, "ismijao je argument Administracije" i od bacio navodno pravo na intervenciju. Treći je bio Jack Goldsmith, stručnjak za međunarodno pravo na Pravnom fakultetu u Chicagu. On kaže da kritičari NATO-ova bombardiranja "imaju prilično jak legalni argument", ali "mnogi ljudi misle da [izuzetak za humanitarnu inter venciju] ipak postoji kao stvar običaja i prakse." Otprilike je to sve što
72
William Glaberson, NYT, 27. ožujka.
120
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
je ponuđeno kao dokaz za opravdanje favoriziranog zaključka navede nog u naslovu. Potom se o tome u velikoj mjeri prestalo govoriti, s ob zirom da je tvrdnja u naslovu uzeta kao dokaz. Goldsmithova primjedba je razumna, barem ako se složimo o relevantnosti zbilje za uspostavljanje "običaja i prakse". Mogli bismo ta kođer imati na umu još jednu istinu: pravo na humanitarnu interven ciju, ukoliko postoji, polazi od pretpostavke o poštenim namjerama onih koji interveniraju, a ta se pretpostavka ne bazira na njihovoj re torici, već na svjedočanstvima. To je doista opća istina, barem u odnosu na druge. Razmotrimo, primjerice, iranske ponude da intervenira u Bosni radi sprječavanja pokolja, u vrijeme kada Zapad nije bio za to. Odbačene su s podsmijehom (u stvari, općenito su ignorirane), premda su oni (Iranci) možda mogli uspješno zaštititi Muslimane od pokolja u Srebrenici i drugdje. Ukoliko je postojao neki jači razlog od puke sub ordinacije moći, onda se radilo o tome da se iranske poštene namjere nisu mogle pretpostaviti - s razlogom; stoga je Iran jedna od dvije zem lje koje odbijaju presude Svjetskog suda, zajedno s drugim kaznenim zakonima. Racionalna osoba onda mora postaviti neka očigledna pita nja: je li glas koji uživa Iran glede intervencija i terora išta gori od onog Sjedinjenih Država, te drugih zemalja koje odbijaju presude Svjetskog suda, zajedno s drugim kaznenim zakonima?73 I druga pitanja: primje rice, kako ocijeniti poštene namjere jedine zemlje koja je stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se tražilo od svih država da se pod vrgnu međunarodnom pravu? Što reći o povijesnim svjedočanstvima? Ukoliko se ne pridaje važnost takvim pitanjima, onda će svaka iskrena osoba odbaciti raspravu kao bezvrijednu subordinaciju doktrini. Korisna je vježba odrediti koliko literature - medijske ili druge "preživi" ovakva elementarna razmatranja. Najekstenzivniju (noviju) akademsku studiju o "humanitarnoj in tervenciji" dao je Sean Murphy, profesor prava na Sveučilištu George Washington, bivši savjetnik za pravna pitanja Američkog veleposlan stva u Hagu. On iznosi svjedočenja nakon pakta Kellogg-Briand iz 1928., kojima je rat stavljen izvan zakona, a potom Povelju UN-a, ko jom se učvršćuju i jasno izražavaju odredbe toga pakta. U prvoj fazi,
73
Vidi Amnesty International, The United States of America: Rights for All, 1998.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
piše
on,
najistaknutiji
primjeri
"humanitarne
121
intervencije"
bili
su
na
pad Japana na Mandžuriju, Mussolinijeva invazija na Etiopiju, te Hitlerova okupacija dijelova Čehoslovačke, sve popraćeno uzvišenom hu manitarnom
retorikom
i
činjeničnim
opravdanjima.
Japan
namjerava
uspostaviti "zemaljski raj" braneći Mandžuriju od "kineskih bandita", uz podršku vodećeg kineskog nacionalista, koji je bio daleko uvjerljivija ličnost negoli ijedna koju je SAD moglo pronaći za svoj napad na Vi jetnam. Mussolini je oslobađao na tisuće robova provodeći svoju civi lizacijsku misiju Zapada. Hitler je obznanio namjere Njemačke da okonča etničke napetosti i nasilje, kao i da "očuva nacionalnu indivi dualnost njemačkog i češkog naroda" u operaciji "ispunjenoj revnos nom željom da služi istinskim interesima naroda koji žive u toj oblasti" u skladu s njihovom voljom. U daljnjem "humanitarnom" djelovanju slovački predsjednik moli Hitlera da proglasi Slovačku protektora tom.74 Još jedna korisna intelektualna vježba sastoji se od usporedbe ovih opscenih opravdanja s onima koji se nude za intervencije, uključujući "humanitarne intervencije", u eri Povelje UN-a. U tom razdoblju, možda najsnažniji primjer opcije (III) jest vijet namska invazija na Kambodžu u prosincu 1978., koja okončava zvjer stva Pola Pota, a koja su tada bila na vrhuncu. Vijetnam se pozvao na pravo na samoobranu protiv oružanog napada, što je jedan od rijetkih slučajeva u eri Povelje UN-a kada je pravdanje bilo vjerodostojno: re žim Crvenih Kmera (Demokratska Kampučija, DK) provodio je krvo ločne napade protiv Vijetnama u pograničnim područjima. Američka reakcija je poučna. Tisak je osudio "Pruse" Azije za njihovo sramotno kršenje međunarodnog prava. Bili su grubo kažnjeni zbog zločina ko jima su okončali pokolje Pola Pota, najprije kineskom invazijom (koju su SAD podržale), potom američkim nametanjem krajnje oštrih sank cija. Washington je priznao isključeni DK službenom vladom Kambo dže, zbog njena "kontinuiteta" s režimom Pola Pota, objasnio je State
74
Murphy, Humanitarian Intervention: The United Nations in an Evolving World Order (Pennsylvania, 1996.). Navodi su iz njegove doktorske disertacije iz 1994. istoga naslova. Za prikaze, vidi American Journal of International Law, tom 92, 1998., 583f. O akcijama Japana i retorici u Mandžuriji, u usporedbi s američkim u Vijetnamu, vidi "Revolutionary Pacifism of A.J. Muste", reprint u American Power and the New Mandarins.
122
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Department. Ne osobito suptilno, nastavio je podržavati Crvene Kmere u njihovim stalnim napadima na Kambodžu. Ovaj primjer nam više govori o "običaju i praksi" koji leže u osnovi stvarno "nastajućih pravnih normi o humanitarnoj intervenciji." Još jedna ilustracija opcije (III) je invazija Indije na Istočni Paki stan 1971. godine, koja okončava jedan ogroman masakr i val izbjeg lica (preko deset milijuna, prema ondašnjim procjenama). Sjedinjene Države osudile su Indiju za agresiju, te zaprijetile ratom. Kissingera je posebice razljutila indijska akcija, velikim dijelom, čini se, jer je omela njegovo brižljivo planirano tajno putovanje u Kinu iz Pakistana, koje je trebalo biti prigoda za jednu sjajnu kampanju fotografiranja.75 Možda je to jedan od primjera koji je povjesničar John Lewis Gaddis imao na umu u svom zadivljenom prikazu najnovijeg toma Kissingerovih me moara, kada izjavljuje da Kissinger "ovdje potvrđuje, jasnije negoli ra nije, utjecaje na svoj odgoj u nacističkoj Njemačkoj, primjere koje su mu dali roditelji te konzekventnu nemogućnost, da djeluje izvan mo ralnog okvira."76 Logika je neodoljiva, kao i ilustracije, predobro poz nate da ih iznosimo. Opet, iste pouke. Svjedočanstva o "humanitarnoj intervenciji", naravno, ne počinju paktom Kellogg-Briand iz 1928. Ona imaju značajne prethodnike. Kao što smo istaknuli, možda su blizu toga da budu univerzalna karakteris tika agresije i nasilja. Svakako, postoje i izuzeci. Neki od najpoznatijih su upravo oni koji su utemeljeni u samoj srži naše moralne i etičke tra dicije, a izvedeni su iz božanskih zapovijedi o činjenju genocida zapi sanog u Bibliji, vjerno izvršenom od strane izabranog naroda. Taj ge nocid imao je i sljedbenike, npr. franačke vitezove koji su opustošili Le vant prije jednog tisućljeća s istim božanskim zakonima kao i "djeca Iz raela" koja su slijedila Božju volju u Novi Svijet. To su tek neke epizode "sakralizacije rata".
75
Za jedan razuman prikaz, koji se usredotočuje na Kissingerovo ponašanje i naknadno samoopravdavanje, vidi Raymond Garthoff, Détente and Confron tation (Brookings Institution, 1985.). Kissinger praktično to i sam priznaje u svojoj obrani okolišanja, White House Years, str. 854. O ovim općenito čudno vatim memoarima, vidi Towards a New Cold War.
76
Gaddis, "The Old World Order", NYT Sunday Book Review, 21. ožujka 1999.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
123
Da imamo svjedočenja možda bismo otkrili da su se Džingis Kan i Atila, kralj Huna, vodili humanitarnim motivima. Sama povijest SADa pruža mnoge ilustracije, primjerice, tumačenja Theodorea Roosevelta o humanitarnim razlozima za osvajanje Zapada i eliminaciju domo rodačke populacije (što je već bilo postignuto na Istoku): "Najpraved nijih od svih ratova je rat sa divljacima", i uspostava vladavine "domi nantnih svjetskih rasa."77 Kada su osvajači završili svoje "krajnje pravedne" ratove - "zadaća sječe šuma i Indijanaca te zatvaranje u njihove prirodne granice", kako je to opisano u jednoj vodećoj suvremenoj diplomatskoj povijesti78 krenuli su dalje, uvijek nadahnuti uzvišenim humanitarnim motivima. Uspjeli su 1898. intervenirati na Kubi da u pravi čas spriječe njeno oslobođenje od Španjolske, pretvarajući je u "zbiljsku koloniju" Sjedi njenih Država (po riječima dvojice povjesničara s Harvarda), i tako is punili jedan od prvih vanjskopolitičkih ciljeva novooslobođenih Sjedi njenih Država.79 Intervencija je bila samohvaljena kao akcija "u inte resu civilizacije, čovječanstva i slobode." "Latili smo se oružja samo da se podvrgnemo diktatima čovječanstva i radi ispunjenja uzvišene javne i moralne obveze", govorio je predsjednik McKinley, djelujući "u ime ljudskog roda", "u ime civilizacije". Theodore Roosevelt i Woodrow Wilson su se nedvosmisleno složili, zajedno s vodećim intelektualcima i učenjacima, i to traje sve do danas. Potreban je bio nešto veći napor da bi se u istom svjetlu prikazalo osvajanje Filipina, kao što borba za indijanska prava završava sa sto tinama tisuća mrtvih. Slično se događalo i u drugim "krajnje praved nim ratovima", ali su oni uspješno završili, uz opće aklamacije koje tra ju do naših dana.80 Predsjednik je priznao da nije u potpunosti dobio
77
78
79
80
O događajima i Rooseveltovim interpretacijama, vidi David Stannard, Ameri can Holocaust (Oxford, 1992.). Thomas Bailey, A Diplomatic History of the American People (Appleton-CenturyCrofts, 1969.). Ernest May i Philip Zelikow, The Kennedy Tapes (Harvard, 1997.). Za prikaz koji vrlo dobro osvjetljava događaje i interpretacije, vidi Louis Pérez, The War of 1898 (U. of North Carolina, 1998.), izvor donjih navoda. Ne sasvim. Mark Twain je bio znameniti izuzetak, iako su njegove gorke osude divljaštva osvajača doživjele uobičajenu sudbinu "nepopularnih ideja". Vidi Jim Zwick, ed. Mark Twain's Weapons of Satire: Anti-Imperialist Writings on the Philippine-American War (Syracuse, 1992.); za jedan mali primjer njegovih pronicljivih zapažanja, vidi Year 501.
124
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
pristanak Filipinaca "da obavi taj veliki čin čovjekoljublja", kao što je očekivao. Ali za to nije ni bilo potrebe: Mi smo se pokoravali jednoj višoj moralnoj obvezi koja nije zahtijevala ničiji pristanak. Mi smo samo, uz Božju Svjet lost, prepoznali i izvršili svoju dužnost uz suglasnost vlastite savjesti i uz odobravanje civilizacije... Nije pravi trenutak da osloboditelj objašnjava važna pitanja o slobodi i upravljanju oslobođenima, dok su oni još uvijek angažirani pucanjem u svoje spasitelje. Sjedinjene Države su jednostavno širile praksu svojih uzora i pret hodnika. Nakon višestoljetnog iskustva, Dogovor Europe krajem 19. stoljeća obnovio je angažiranost civiliziranih nacija da olakšaju jadno stanje zaostalih naroda svijeta, od Kine do Afrike i Srednjeg istoka, uključujući i Srbe svi su - "orijentalci, stoga lašci, varalice i majstori izvrdavanja", kako ih je proglasio Kaiser iz srca europske kulture.81 Posljedice dogovora nije potrebno ni razmatrati. Inteligentniji lideri shvatili su što rade pa su to ponekad opisivali s većim stupnjem točnosti, primjerice, Winston Churchill u referatu koji je podnio članovima Kabineta u siječnju 1914. godine, objašnjavajući potrebu za povećanjem vojnih izdataka: Mi nismo mladi narod s čednom prošlošću i oskudnom baš tinom. Mi smo apsorbirali za sebe... jedan potpuno nepro porcionalan dio svjetskog bogatstva i prometa. Imamo sve što hoćemo od teritorija, stoga naša pretenzija da nas se prepusti da neometano uživamo u tim prostranim i divnim posjedima, uglavnom stečenim nasiljem i pretežno očuva nim silom, često izgleda manje razumna drugima nego nama. Churchillu je jasno da ovakva razmišljanja nisu za javnu potrošnju u necenzuriranom društvu. Istaknute misli su citati iz knjige The World Crisis objavljene dvadesetih godina i namijenjene širokoj publici. Iako opet objavljene, mali su izgledi da će ostaviti dublji trag u intelektualnoj i obrazovnoj javnosti. Uostalom kao i mnoge druge Churchillove misli,
81
O Dogovoru Europe i drugim presedanima, vidi Trachtenberg, op. cit.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
125
na primjer, njegovo oduševljeno zauzimanje za upotrebu otrovnog pli na protiv Kurda i drugih neciviliziranih plemena i ostvarivanje te ide je, što je danas već zasigurno zaboravljeno.82 S obzirom na obilje poznatih povijesnih primjera neobično bode u oči neometani uspon novog humanizma, čak i oduševljenost njime, po nekad i od ljudi koji su dostojni divljenja zbog svojih ranijih angažmana na zaštiti ljudskih prava. Takav je, primjerice, Michael Glennon koji je prije petnaest godina osudio doskočicu "namjerno nepoznavanje činje nica" primijenjenu kao izliku za užase koje je vođa prosvijećenih drža va tada činio, nimalo veće nego što je to činio prije ili poslije toga. Usva jajući ovo stajalište danas, Glennon predočuje uvažene doktrine novim polazištem koje su "prosvijećene države" pravedno poduzele i koje sa da moraju odbaciti pogrešnu "staru anti-intervencionističku strukturu" uspostavljenu nakon Drugog svjetskog rata, priznajući da su "mane sta rog sustava bile katastrofalne."83 Nedvojbeno je da su bile katastrofal ne. Da spomenemo samo vrlo napadan, ali ne i jedini primjer: masovna zvjerstva koja su izvršena u ratovima Sjedinjenih Država u Indokini ni su se smjela ni iznositi pred Ujedinjene narode iz straha da vodeća pro svijećena država ne uništi UN, (to je tek jedan primjer koji Glennon ne spominje, mada s pravom ne propušta spomenuti sovjetsku invaziju na Afganistan). A možda se sjećamo što se dogodilo kad se Svjetski sud usudio uvrijediti gospodara, optužujući ga za "nezakonitu upotrebu si le" i naređujući mu da odustane i da plati znatne reparacije, ili kao što znamo - ili bismo trebali znati - koje su dvije države vetom blokirale djelovanje Ujedinjenih naroda prije više od trideset godina, kad je or ganizacija ispustila kontrolu iz svojih ruku u vrijeme dekolonizacije. Ali ovi primjeri nisu tip primjera koje Glennon i drugi imaju na umu. Primjeri koje on daje su poučni, no njih ostavljam po strani i is tičem samo njegov temeljni primjer o obećanju koje "novi intervencionizam" nudi: NATO traži "međunarodnu pravičnost" na Kosovu kako bi okončao "etničko čišćenje", a to je "evidentno ono što su nedavno NATO i Sjedinjene Države odlučili." To je toliko "evidentno" da nisu potrebni nikakvi argumenti ili dokazi (opet zauzimanje standardnog stava) poput npr. objašnjenja tajminga eskaliranja etničkog čišćenja s
82
Clive Ponting, Churchill (Sinclair-Stevenson, 1994.), 132
83
Glennon, "The New Interventionism".
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
126
početkom
NATO-ovih
akcija
navodno
poduzetih
da
okončaju
etničko
čišćenje. U svjetlu jedne povijesti, koja teško može biti opskurna, možda je, ipak, pomalo čudno pročitati da "prosvijećene države" otvaraju novu eru u međunarodnim odnosima, kad same sebi jamče pravo na upotre bu vojne sile tamo gdje one "vjeruju da je pravedno", čak i kad je takva konstatacija ublažena i stanovitim ogradama.84 Novi intervencionisti se moraju pomiriti s nužnim širokim prihvaćanjem njihova režima uz otpor prkosnih, indolentnih i krivovjernih. Predlagači novog režima moraju ocijeniti hoće li cijena otuđivanja rušitelja reda prevagnuti nad koristima koje se mogu imati u obliku jednog uređenijeg svijeta. Konač no, pitanje će biti empirijsko; ako kritična masa zemalja ne prihvati soluciju koju su NATO i Sjedinjene Države spremne ponuditi, takva će se solucija ubrzo uzimati za zlo. Ali novi intervencionisti se ne bi trebali obeshrabriti strahovima da će time srušiti nekakav uzvišen, zamišljeni hram zakona zat voren u svetištu Povelje UN-a i njenim anti-intervenističkim zabranama. Kad se podigne veo namjernog neznanja, otkrivamo da je "novi intervencionizam" jednostavno "stari intervencionizam", i da nema ni čega novoga u distinkciji između "prosvijećenih država" i država koje se opiru njihovim pravičnim djelima - "prkosnim, indolentnim i krivovjernim" (ta koje bi se druge mogle suprotstaviti njihovoj civiliziranoj misiji?). Tradicija se, također, nastavlja kad se kategorije oblikuju u de finicije - kao nužne istine, a dokazi se smatraju irelevantnim ili možda, kao vulgarno iskazivanje "uvriježenog anti-amerikanizma."85 A jedva da je potrebno čekati na neki "konačni empirijski" test o posljedicama ovih doktrina - ili, što se toga tiče, čak i na ono jedino pitanje koje se može shvatiti unutar okvira prosvijećenosti, prezentirani proračun cijena-profit. Postoji beskrajno obilje dokaza koji govore o posljedicama
84
Isto.
85
O zanimljivom konceptu "anti-amerikanizma", konceptu usporedivom prvens tveno (možda i jedino) u totalitarnim državama i vojnim diktaturama, vidi moju knjigu Letters from Lexington: Reflections on Propaganda (Common Courage, 1993.), poglavlje 17.
PROCJENA HUMANITARNE NAKANE
127
doktrina koje se sada ponovo uspostavljaju, jer su ih provodile prosvi jećene države koje opet sebi zadaju misiju koju već stoljećima provode s rezultatima vrijednim štovanja. Knjige koje analiziraju slučajeve međunarodnog humanitarnog prava i drugi znanstveni izvori obično priznaju da se teško pronalaze istinski slučajevi intervencija s humanitarnom nakanom, mada su hu manitarne pretenzije česte, a vojne akcije koje se poduzimaju iz drugih povoda ponekad imaju bezazlene posljedice, kao u nekim već navede nim slučajevima, ili da spomenem samo najspektakularniji primjer, po raz nacističke Njemačke. Ona jedina ilustracija o istinski humanitarnoj intervenciji koja nam se redovito nudi je francuska intervencija na Le vantu 1860. godine. Možda se čini nevjerojatnim da povijesna svjedo čanstva nude samo jednu jedinu iznimku od norme, i kao što bi se mog lo očekivati, taj slučaj nema podršku pažljivog proučavanja, što je iz znanstvene literature sasvim evidentno.86 Taj zapis bi mogao i dalje ostati bez mrlje, bar s obzirom na nedo statak bilo kakvog jasnog primjera. Kategorija istinske humanitarne in tervencije mogla bi ispasti doslovce ravna nuli, ukoliko ispitivanja ne budu opterećena namjernim neznanjem. Čak i ako se istinski slučajevi mogu iskopati, sadašnja opčinjenost tom temom bi mogla pobuditi ne ka pitanja, u svjetlu prošle i sadašnje povijesti. Tema zaslužuje mnogo cjelovitije istraživanje. Nije lako krenuti tim putem, a jedan od razloga je postojanje "općeg prešutnog dogovora da 'ne bi bilo dobro' spominjati upravo tu činjenicu", uključujući i naj relevantnije činjenice, kao i šokantno odbijanje proroka novog huma nizma da ponude neki argument, makar najminimalniji, koji bi potkri jepio njihove izvanredne tvrdnje, osim činjenice da su "evidentno" is tinite. Već smo dali nekoliko ilustracija; vraćamo se drugima.
86
Vidi Roger Owen, The Middle East in the World Economy: 1800.-1914. (Lon don, New York, 1981.); Leila Tarazi Fawaz, Occasion for War (University of California, 1994.). Zahvalan sam Irene Gendzier i Elaine Hagopian za infor macije i izvore.
Poglavlje 4
Sindrom poricanja
ao što smo već razmotrili, odluka da se pribjegne bombar diranju, bez obzira na njenu nakanu, "uveliko ubrzava pokolj i protjerivanje" albanskih Kosovara,1 što je "rezultat" koji se očekivao, osobito od strane glavnog zapovjednika NATO-ovih snaga. On je smat rao da su te posljedice bile ne samo "sasvim predvidljive", nego je još i priopćio medijima da "političko vodstvo" nikada nije imalo "bilo kakvu nakanu" blokirati "srpsko etničko čišćenje" te da ratni planovi koje je morao pripremiti "nisu ni na koji način namijenjeni" postizanju takvog efekta. Ostavljajući postrance ovo zanimljivo svjedočenje o kriminal nom nemaru, osvrnimo se na metode koje su se primjenjivale radi pre zentacije činjenica u privlačnijem svjetlu. Najjednostavnija metoda bila je izjaviti kako činjenice nisu istinite, odnosno usvojiti stav samoga Predsjednika u njegovu "odgovoru na kri tike iz Amerike i Europe da je odstranjivanje promatrača organizacija za ljudska prava s Kosova [19. ožujka] i početak zračnih napada [24. ožujka] izazvalo Miloševićev progon ne-Srba s Kosova." "Etničko čiš ćenje na Kosovu nije bila reakcija na bombardiranje", izjavio je Clinton, i time je stvar riješena.2 Nastavljajući, Clinton opisuje etničko čišćenje koje je uslijedilo na kon bombardiranja kao "desetogodišnju metodu ludila gospodina Mi-
K
1
Gellman, op. cit.
2
John Broder, NYT, 3. lipnja 1999., izvješćujući o Clintonovom obraćanju diplomantima Zrakoplovne akademije. Točno, ali irelevantno, Clinton dodaje da su napadi na albanske Kosovare planirani mjesecima, možda godinama una prijed.
130
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
loševića", pa se "njegov progon albanskih Kosovara s njihovih imanja nije mogao spriječiti." Clintonovo obrazloženje evidentno pojačava nje govu krivnju jer je 1995. preferirao razgovore-dogovore s Miloševićem, već tada žrtvujući kosovske Albance. On nadalje izjavljuje da su dobra no prije bombardiranja, Miloševićevi postupci na Kosovu obilno dali naslutiti njegove nakane da istjera stanovnike, što, ako je istina, uzdiže Clintonov grijeh do još većih visina, s obzirom da se pripreme za tako golemu poplavu izbjeglica "nisu mogle spriječiti". Javlja se jedan manji problem u njegovom pobjedničkom govoru nekoliko dana kasnije kad je obavijestio naciju da je pohod postigao cilj stvaranja uvjeta da se iz bjeglice vrate svojim kućama - tvrdnja koja je ponešto u proturječju s činjenicom da je čistka Albanaca poprimila daleko šire razmjere nakon bombardiranja koja započinju 24. ožujka", kada je "gospodin Clinton izjavio da je cilj NATO-a spriječiti 'humanitarnu katastrofu'."3 Od samoga početka Washington inzistira kako je ujedno znao i nije znao da će doći do katastrofe 28. ožujka. "Na upit jednog reportera pos pješuje li bombardiranje zvjerstva, [predsjednik Clinton] odgovara, 'ap solutno ne'." Ponovio je to isto stajalište u svom govoru prvoga travnja u Mornaričkoj bazi u Norfolku: "Da nismo reagirali, srpska ofanziva bi se izvršila nekažnjeno." Idućeg dana, izvještava tisak, glasnogovornik Pentagona, Kenneth Bacon izjavljuje upravo suprotno: "Mislim da nit ko nije mogao predvidjeti opseg ove brutalnosti", što ujedno predstav lja "prvo priznanje" od strane Administracije da "nije bila sasvim pri premljena za krizu" - za krizu koja je bila "potpuno predvidljiva", kako reče novinarima zapovjedni general tjedan dana ranije. Od samoga po četka, izvješća s mjesta događaja glasila su da je srpska vojna reakcija "zatekla Administraciju nepripravnu".4 Jedna od varijanti glasi da je neizbježnost krvoločnog protjeriva nja Albanaca dokazana do u tančine unaprijed razrađenim planom, Operacijom potkova. Kao što smo već rekli, ako se uzme zdravo za go tovo, taj argument još više pojačava krivicu novih humanista.
3
Serge Schmemann, "From President, Victory Speech And a Warning", NYT, 11. lipnja 1999.
4
Adam Clymer, NYT, 29. ožujka; Clintonov govor, NYT, 2. travnja; Bacon Bob Hohler, BG, 3. travnja; Jane Perlez, NYT, 28. ožujka 1999. i mnogi drugi.
SINDROM PORICANJA
131
Demantiranjem (drugdje potvrđenih) činjenica i izbjegavanjem onoga što se naslućuje pokušajem odrješenja od krivnje, mora biti na već opisani način popraćeno zakopavanjem preostale nelagodne aktu alne povijesti duboko u jamu pamćenja. Zatim možemo nastaviti s na šom zadaćom, koncentrirajući se isključivo na srpske zločine, prokla mirajući da je bombardiranje "očito" poduzeto radi sprječavanja "po kolja i izgona" albanskih Kosovara koji se odjednom "žestoko ubrza vaju", prema očekivanjima, i pridružiti se zboru urednika Wall Street Journala pa razvezati kako je "očito, glavni poticaj za vojnu interven ciju [na Kosovu] humanitaran."5 Međutim, upućivanje na urednike Journala dovodi u zabludu. Pri je svega, slika je općenita. Drugo, uputnije je okrenuti se liberalnijoj strani spektra, primjerice, New York Timesu. Odabran je dan koji je ti pičan. Urednici objašnjavaju kako nas ne smije sputavati sličnost s Vi jetnamom, gdje je bilo nejasno je li nacionalni interes u opasnosti, pa su nam "žrtve" mogle biti "preskupe"; dakle, nezamisliv je neki drugi razlog protivljenju napadu na Južni Vijetnam, potom na ostalu Indo kinu, napadu koji je ostavio milijune mrtvih, desetine milijuna izbjeg lica i tri opustošene zemlje. Intelektualni članak Craiga Whitneya na naslovnoj stranici istražuje "ironiju" da intervenciju na Kosovu podr žavaju liberali, koji su bili protiv rata u Vijetnamu - oslobodilački rat, kojemu su se u konačnici usprotivili iz istih razloga koje su tog istog da na objasnili urednici; u biti su razlozi koji su naveli neke ljude u nje mačkom Glavnom stožeru da se nakon Staljingrada usprotive vođenju rata na dva fronta. A da se ušutkaju bilo kakve preostale sumnje, Judith Miller navodi jednog "višeg diplomata" koji prati američku politiku sve do činjenice da ova zamišljena "'ideja' nacije, čiji nacionalni identitet više potječe iz nekog 'tržišno usmjerenog programa'...već dugo djeluje kao agresivni promicatelj ljudskih prava." Još jedna "očita" istina, bez obzira na same činjenice; primjer je "tržišno usmjereni program" koji se drži smjernica unutar Monroeve doktrine o agresivnoj promidžbi ljudskih prava tijekom stoljeća, gdje prigode nisu manjkale, a hladni rat je više poslužio kao izlika negoli razlog; ili bliže kući: činjenica da Am nesty International upravo tada započinje kampanju u kojoj skreće po
5
Glennon, Smith i Drozdiak, op. cit.; urednički članak, WSJ, 16. travnja 1999.
132
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
zornost
na
"ustrajna
i
široko
razgranata
kršenja
ljudskih
prava
u
SAD-u", te da Human Rights Watch baš tada objavljuje važnu studiju pod naslovom Kršenja ljudskih prava u Sjedinjenim Državama. Svaka država je drugdje "agresivni promicatelj ljudskih prava."6 Pod pretpostavkom pouzdanosti Orwellove maksime,
takve
meto
de zapravo ne mogu promašiti. Ali moguće je ponuditi jače argumen te. Možda bi najmanje neuvjerljivo bilo tvrditi da je etničko čišćenje već bilo pokrenuto i da je bombardiranje samo pokušaj - koji je jadno pro pao - da se zločini zaustave. U tom bismo slučaju morali zaključiti da je general Clark zaboravio te činjenice, da su podaci UNHCR-a o regis triranim izbjeglicama pogrešni te da su novinari koji su dosljedno i op sežno izvještavali kako su zvjerstva oštro eskalirala odmah nakon po četka bombardiranja, falsificirali događaje. Takav herojski napor preu zeo je na sebe State Department u izvještaju objavljenom u svibnju, a koji zaslužuje više pozornosti nego što mu je poklonjeno.7 Izvještajni sažetak navodi da je etničko čišćenje na Kosovu "dra matično poraslo sredinom ožujka 1999.", što znači deset dana prije bombardiranja, što bi se prema tome moglo shvatiti kao reakcija na taj dramatičan porast. Međutim, sam tekst nam priča jednu drugu priču. Njena kronologija započinje "nakon odlaska Kosovske verifikacijske misije OESS-a [KVM] 19. ožujka", radi priprema za bombardiranje te zbog protivljenja Srbije, koja se još ne spominju i o kojima će se još
6
NYT, 18. travnja 1999. AI, United States of America, op. cit. Human Rights Watch, Shielded from Justice (lipanj 1998.). Glede SAD-a i UD-a, vidi moj rad "United States and the 'Challenge of Relativity'", i navedene izvore. O kršenju ljudskih prava u inozemstvu, literatura je opsežna, od koje je mali dio već naveden. Jedan relevantan nalaz, koji je teško ignorirati na racionalnim osno vama (premda ga lako stavljamo postrance na doktrinarnim osnovama), jest korelacija između inozemne pomoći i torture u Latinskoj Americi, uključujući vojnu pomoć u godinama Carterove vladavine, a koju je otkrio istaknuti znanstvenik u ovom položaju, Lars Schoultz; Comparative Politics, siječanj 1981. U Reaganovo vrijeme, korelacija je bila i suviše očita za proučavanje, i sama nam Kolumbija ilustrira njezinu ustrajnost sve do današnjeg dana. Isto tako jedna obuhvatnija studija ekonomista Edwarda Hermana, koja se proteže i izvan zapadne hemisfere i unosi čimbenike koji tumače korelaciju na razumnim osnovama kao sekundarnom posljedicom očekivane korelacije između inozemne pomoći i poboljšanog ozračja za investicije; Real Terror Network, također prikazane u Political Economy of Human Rights, tom I.
7
U.S. Department of State, "Erasing History: Ethnic Cleansing in Kosovo", State Department website, http://www.state.gov/index.html. svibanj 1999.
SINDROM PORICANJA
133
izvještavati.8 Držeći se ovog vremenskog okvira, u kronologiji stoji da je od 4. travnja do sredine svibnja preko 300 sela spaljeno i oko 500 na stanjenih površina bar djelomice spaljeno. O drugim zvjerstvima se ta kođer izvještava "od kraja ožujka". "Srpske snage su pretvorile Prištinu, glavni grad Kosova, u napuš ten grad" - nakon bombardiranja, kako su opširno javljali dopisnici s lica mjesta, dakle još jedna činjenica koja se ne spominje, premda dalje u izvještaju stoji da su stanovnici Prištine protjerani od 1. travnja (drugdje od 4. travnja). Sudbina grada Peći bila je ista, ali opet nakon bombardiranja (izostavljeno). O drugim zvjerstvima se izvješćuje "na kon što su započeli zračni udari NATO-a". Izvještaj navodi da UNHCR "procjenjuje kako je više od 700.000 Kosovara pobjeglo od 19. ožujka" s odlaskom promatrača OESS-a; ustvari, od 27. ožujka, prema UNHCR-u (vidi str. 20). Izvješćuje se o mnogim drugim zvjerstvima, nakon NATO-ova bombardiranja. Premda kronologija počinje s 19. ožujkom, nalazimo i podatke o "širokoj mobilizaciji srpskih snaga sigurnosti i snaga koje su raspore đene nekoliko dana prije 19. ožujka kada su se povukli promatrači KVM-a", "nakon neuspjelih pariških pregovora i u predviđanju zračnih napada NATO-a." To se čini dosta vjerojatnim, čak i u nedostatku do kaza. Nadalje: "humanitarna situacija, koja se donekle popravila u ve ljači, značajno se pogoršala sredinom ožujka." Još jednom se zaključak čini vjerojatnim, osobito na temelju njegove dosljednosti s drugim iz vještajima, i posebno s izvješćem Marca Wellera. Kao pravni savjetnik kosovske (albanske) delegacije na konferenciji u Rambouilletu, Weller piše da se nakon povlačenja KVM-a, "u roku od samo nekoliko dana, broj raseljenih osoba popeo na više od 200.000", dakle dvije trećine od broja raseljenih u Kolumbiji te iste godine.9 State Department predo čuje samo podatke za kraj ožujka, osim što spominje ubijanje jedne oso be 18. ožujka i napad na tri grada 20. ožujka "pod izgovorom da je OVK izvršio napade na tamošnje policijske postaje" - primjer "terorizma" kakav je SAD oštro osudio godinu dana ranije. S povlačenjem proma trača 20. ožujka, srpske snage su "značajnom operacijom izvršile
8
Vidi poglavlje 1, bilješku 41.
9
Weller, op. cit.; vidi poglavlje 1, bilješku 29.
134
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
napade protiv snaga OVK-a", te su se 23. ožujka "na meti" za "etničko čišćenje" koje tada počinje (nakon bombardiranja) našli Priština, Peć i drugi gradovi. Pretpostavljajući da je svaka riječ u izvještaju točna, zaključit će mo da se Milošević (još jednom) otkriva kao glavni ratni zločinac. A ti me se zločini Clintona, Blaira i njihovih pomagača još jednom jasno ra zotkrivaju. Drugi glavni dokumentarni izvor za ovo razdoblje je optužba Me đunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hagu protiv Miloševića i njegovih suradnika.10 Optužbe su svakako opravdane, čak se na njih i predugo čekalo. Uz to, one su daleko preuske: ograničene samo na Kosovo u 1999. godini. Prema sudskim dužnosnicima, NATO je "otvorio put okolnostima koje su se svele na podizanje izuzetno brze optužnice tako što je dao [tužiteljici Louise] Arbour pristup obavještaj nim podacima i drugim informacijama za koje joj zapadne vlade dugo vremena nisu odobravale pristup". Ili točnije, mogli bismo zaključiti, da je SAD opskrbio gospođu Arbour takvim "obavještajnim podacima i drugim informacijama", ili je možda, kako stoji u priči s naslovne stra nice, "Clintonova administracija i britanska vlada pružile obavještajne informacije za upotrebu u cilju formuliranja optužnice." Zahvaljujući tim američko-britanskim inicijativama, "sud je mo gao svladati politički otpor u glavnim zapadnim gradovima protiv op tužnice čiji je tajming bio diplomatski porazan." Osobito su "Sjedinjene Države izrazile ozbiljnu zabrinutost oko tajminga kad su bile prije ne koliko dana informirane o podizanju optužbe" koju su tako energično požurivale. Gospođa Arbour je također uvjeravala svijet da je Sud pot puno nezavisan te ni na koji način nije pod utjecajem onoga što vlade govore i čine, svakako ne pod uplivom Sjedinjenih Država koje su isto vremeno ubrzale podizanje optužnice i "izrazile ozbiljnu zabrinutost" hoće li sud poduzeti daljnje postupke. Dan ranije, "američki dužnosnici su insistirali... da Sjedinjene Države nisu vršile pritisak [na Sud] da us pori ili ubrza podizanje optužnice protiv Miloševića", koji Sud "već go dinama istražuje" (ali bez ključnih obavještajnih podataka i drugih in
10
Roger Cohen, NYT, 28. svibnja 1999. Uz to ide priča sa naslovne stranice koju je napisala Jane Perlez. Dvije pune stranice posvećene su sažetku "ključnih odjeljaka" optužnice.
SINDROM PORICANJA
135
formacija koje je odjednom dobio od SAD-a i Velike Britanije).11 Op tužnica "ocrnjuje jugoslavensku vladu kao zločinački režim neobičnog razvoja." Britanski dužnosnici izražavaju nadu svoje vlade kako će "op tužnica biti od pomoći za jačanje kičme" Clintonovoj administraciji, te opisuju diplomatski put kojim je krenuo ruski izaslanik Viktor Černomirdin kao "neatraktivnu okladu". Kako će se ove različite teze izmiriti ostaje manje jasno, ali zane marimo proteškoće i prihvatimo da su Sjedinjene Države koliko opo nirale toliko i favorizirale naglo podizanje optužnice, a da je Sud de monstrirao svoju nezavisnost "napadno brzom" reakcijom na američko-britanske akcije bez presedana da se ubrza podizanje optužnice za koju se Washington nada da neće biti podignuta kad Sudu uruči in formacije i obavještajne podatke koje su mu ranije uskraćivane. Britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook reagira ponavlja njem glavne teze novog humanizma. "Ne može biti pogađanja, nikak vih amnestija za ratne zločine", rekao je, možda imajući na umu NATO-ove partnere Tursku i Sjedinjene Države, pa čak i London. Ne ma straha od toga: sve pokrenute kaznene postupke dolično će usmje ravati samo oni u čijim su rukama topovi i dolari. Vraćajući se na podignutu optužnicu, vidi se da je "bazirana isklju čivo na zločine počinjene od početka 1999. godine." Ona se odnosi na zločine koji "započinju s prvim siječnjem ili oko prvog siječnja 1999." Namaknut je dugi popis slučajeva, od kojih se svi događaju nakon po četka NATO-ova bombardiranja 24. ožujka. U optužnici stoji da "od ka ko su zračni udari započeti, snage SRJ i Srbije su intenzivirale svoju sustavnu kampanju i silom prognali na stotine tisuće kosovskih Alba naca." Izuzeci su pokolj u Račku 15. siječnja 1999, kao i "deklaracija o neizbježnoj ratnoj prijetnji" 23. ožujka, kad NATO obavlja završne pri preme za bombardiranja sljedećeg dana (tu se još vremenski neodre đeno govori "potkraj ožujka"). Ukratko, optužnica slijedi isti tok kao i upravo prikazani izvještaj State Departmenta nastojeći potaknuti interpretaciju da je NATO-ovo bombardiranje reagiranje na zločine započete tri mjeseca ranije, dok su ponuđeni dokazi o zločinima uslijedili nakon početka bombardiranja.
11
Philip Shenon, NYT, 27. svibnja 1999.
136
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Drugi argumenti kojima se opravdava bombardiranje nisu ništa uvjerljiviji, ponekad su i sasvim iracionalni, aludirajući na događaje ko ji se zbivaju nakon odluke da se bombardira.12 Primarni argument u ovoj kategoriji govori da je NATO morao bombardirati da spriječi et ničko čišćenje koje je upravo "rezultat" toga bombardiranja, što se i predviđalo; poneki primjer toga smo već iznijeli. Uobičajen prateći ar gument je da su izbjeglice koje su brutalno istjerane (nakon bombar diranja) pozvale NATO da uništi njihove mučitelje (što je kao veliko iz nenađenje). Bez obzira na prozirnu iracionalnost, nismo čuli da se ikad pozivalo na bombardiranje Ankare, Tel Aviva, Washingtona i drugih glavnih gradova na sličnoj osnovi, niti je tisak bučno povlađivao bom bardiranje američkih veleposlanstava ili Svjetskog trgovačkog centra (WTC), poštujući istu logiku. Jedan vodeći intelektualni dnevnik citira Vaclava Havela koji je "dao razumno objašnjenje" zašto mora podržati NATO-ovo bombardi ranje. "Za Havela, rat u Jugoslaviji je prekretnica u međunarodnim od nosima: prvi put su ljudska prava jednog naroda - kosovskih Albanaca - nedvosmisleno stavljena na prvo mjesto."13 Havel je započeo naglašavajući veliki značaj i važnost kosovske in tervencije. Ona ukazuje na to da možda konačno ulazimo u eru istin skog prosvjetiteljstva u kojem će biti "kraj naciji-državi", i koja više ne će biti kao u prošlosti "kulminacija povijesti svake nacionalne zajedni ce i njena najviša zemaljska vrednota". "Prosvijećena nastojanja gene racija demokrata, užasno iskustvo dvaju svjetskih ratova... i evolucija civilizacije su napokon doveli čovječanstvo do priznanja da su ljudska bića važnija od države", kako nam otkriva intervencija na Kosovu. Havel nam potom iznosi svoje "razložno objašnjenje" zašto je in tervencija pravedna: Postoji jedna stvar koju nijedno razumno biće ne može pore ći: ovo je vjerojatno prvi rat koji se ne vodi u ime "nacional
12
Može se raspravljati kako je nastojanje da se spriječe takvi događaji motivirano ranijim slučajevima, ali detaljno ispitivanje slučajeva to jasno određuje.
13
Paul Wilson, uvod u Havelovo obraćanje parlamentu Kanade: "Kosovo and the End of the Nation-State", New York Review, 10. lipnja 1999.
SINDROM PORICANJA
137
nih interesa", nego u ime načela i vrijednosti... [NATO] se bori zbog brige za sudbinu drugih. On se bori jer nijedna poš tena osoba nije u stanju stajati postrance i gledati sustavno ubijanje drugih ljudi po direktivama države... Savez je postu pio iz poštovanja prema ljudskim pravima, prema nalozima svoje savjesti i zakonskih dokumenata. Ovo je važan prese dan za budućnost. Jasno je rečeno da je naprosto nedozvoljivo ubijati ljude, tjerati ih iz njihovih domova, mučiti ih i konfiscirati njihovu imovinu. Premda
pozornost
na
stvarni
svijet
politike
iziskuje
kvalifikaciju:
kada to traži Washington. Ostaje dopustivo, dapače obligatno, ne samo tolerirati takve postupke već i masovno im doprinositi, osiguravajući da oni dostignu još veće vrhunce žestine - primjerice, unutar NATO-a - i, naravno da ih se sprovodi samostalno, kad god to bude potrebno. Također ostaje dopustivo, ako ne i obavezno održavati jednu dostojan stvenu šutnju o pitanjima koja "ne treba ni spominjati." Posljedice za Balkan su također prešućene, što spada u red mudrih odluka. Havel otkriva
etičke standarde
na
kojima
su utemeljena njegova
shvaćanja i moralne pouke od prije deset godina, odmah nakon što su njegovi sumišljenici disidenti brutalno ubijeni u El Salvadoru i pošto su, ubijajući i uništavajući, Sjedinjene Države izvršile invaziju na Pa namu. Da proslavi te veličanstvene događaje, Havel je odletio u Wash ington da se obrati zajedničkoj sjednici Kongresa gdje doživljava gro moglasne ovacije jer je došao glorificirati "branitelje slobode" koji su naoružavali i obučavali ubojice jezuitskih intelektualaca i na desetine tisuća drugih. Hvalio ih je jer su "shvatili odgovornost koja proizlazi iz moći, i poticao ih neka nastave stavljati "moralnost ispred politike" na način kako to spektakularno već čine u tradicionalnim domenama, ali ne samo tamo. Kičma naših postupaka mora biti "odgovornost", izjavio je: "odgovornost nečemu što je iznad moje obitelji, moje zemlje, mog uspjeha" - odgovornost za ljude koji pate južno od (naše) granice, u ju goistočnoj i zapadnoj Aziji i Africi, i za mnoge druge slične njima, koji bi mogli neposredno posvjedočiti o velikim djelima "branitelja slobo de", naravno, ukoliko ostanu živi. Za razliku od "glasa nijemih" koji je taj isti branitelj slobode ušutkao kako bi započeo desetljeće užasnog te rora, Havel se njim inspirira, pa nakon što je ušutkao onu šestoricu
138
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
vodećih disidenata, nekoliko tjedana poslije toga, Havel hita u Wash ington glorificirati "branitelja slobode."14 Nastup su liberalni intelektualci dočekali s oduševljenjem. Možete zamisliti kakva bi bila reakcija da je situacija bila obrnuta. Havelova uzvišena retorika pružila je "divan dokaz" da je njegova zemlja "prvo razredan izvor europske intelektualne tradicije", dok njegov "glas sa vjesti" progovara "neobično snažno o odgovornostima koje velike i ma le sile duguju jedne drugima", poučavajući nas kako živimo u "roman tičnom dobu" (Washington Post, Anthony Lewis i mnoštvo drugih).15 U međuvremenu odgovornosti su se realizirale na načine koji pružaju još "divnih dokaza" o "romantičnom dobu" u kojem smo živjeli u protek lom desetljeću, a sada dostižu uznosite visine u novoj etapi prosvjetljenja i uljudbe ostvarenoj na Balkanu. Havelov "razložni argument" za bombardiranje još jednom je poz dravljen aklamacijama, iako ne baš onako žarko kakva je bila reakcija na njegovu odu onih koji su između ostalih podviga bili odgovorni za prosipanje mozga disidentskim intelektualcima. Na samom rubu nesla ganja, Anthony Lewis opet ostaje dirnut i oduševljen argumentom što ga je Havel tako "elokventno iznio", te tako eliminirao sve preostale dvojbe glede plemenitosti ideala za koji se Washington zalaže i za "pre kretnicu u međunarodnim odnosima" koje on signalizira.16 Ni drugi nisu mogli odoljeti snazi njegovog umovanja. Možemo ostaviti za kasnije argument (koji nudi Havel, a ponavlja ju Lewis i drugi) da je plemenitost ideala za koji se on zalaže iskazana činjenicom da NATO nema "teritorijalnih pretenzija" na Balkanu, ni in teresa za njegove resurse, argument koji istinski otkriva "divan dokaz" o neuspjehu da shvate razloge vojne intervencije u prošlosti i danas. I drugi vodeći moralisti angažirali su se za ideal, među njima Elie Wiesel, kojeg su poslali u posjet izbjegličkim logorima u Makedoniji, kako su objasnili dužnosnici Administracije, "da bi usredotočio pozor nost na moralan argument koji će poduprijeti NATO-ovu kampanju
14
15
16
Izvodi, NYT, 22. veljače; WP Weekly, 5. ožujka 1990. WP, vidi poglavlje 1, bilješku 14. Više o ovoj poučnoj epizodi i drugim koji su uslijedile na njenom tragu, vidi Deterring Democracy, poglavlje 10. Lewis, "Which Side Are We On", NYT, 29. svibnja 1999.
SINDROM PORICANJA
bombardiranja."
Portparol
američkog
veleposlanstva
139
objasnio
je
da
je
"potrebna osoba poput Wiesela kako moralna filozofija ne bi skrenula sa pravog puta." Kosovo predstavlja "moralni rat", potvrđuje Wiesel: "Kada zlo pokaže svoje lice, ne čeka se, ne daje mu se mogućnost da osnaži. Mora se intervenirati."17 Barem ponekad Wiesel ostaje vjeran svom vodećem načelu da je šutnja obveza u prisutnosti zločina koji se odvija, koliko god bio velik, ako ga sprovodi posrednik koji ima odobrenje. I tad je bio iskren. Tako je informirao izraelski tisak da je kao opunomoćenik Sjedinjenih Dr žava dobio dokumentaciju (putem izraelskog tiska) od kolege laureata nobelovca o ključnoj ulozi Izraela u provođenju stravičnih zvjerstava u Gvatemali, u vrijeme kada je neposredan američki angažman bio spu tan previdom Kongresa i pritiskom javnog mnijenja. Dokumentacija je popraćena sugestijom kako bi on mogao upotrijebiti svoj prestiž i kon takte da se "ne pruži mogućnost zlu da se osnaži" do razine koju mno gi smatraju genocidnom. Upitan o tome u jednom intervjuu u Izraelu, novinar javlja da je Wiesel "uzdahnuo" i rekao: "Ja obično odgovaram odmah, ali kakav sam mu odgovor mogao dati?" Nije se radilo o neis pravnoj dokumentaciji, jer je uvidio da je ispravna, već o tome da čak i privatna komunikacija prekoračuje granice podčinjenosti državnoj 18 moći i nasilju na koje se "Prorok iz New Yorka" obvezao. Wieselova posvećenost šutnji seže i u prošlost. Tako je 1982. dao ostavku na mjesto predsjednika telavivske (nevladine) konferencije o genocidu na zahtjev vlade, koja nije htjela naljutiti svog turskog savez nika uključenjem informacije o genocidu nad Armenima u povijesni pregled. Dobro poznati povjesničar holokausta, Yehuda Bauer, kasnije je informirao tisak o svom povlačenju s konferencije - "vrlo ozbiljna greška", smatrao je - pod pritiskom izraelskog Ministarstva vanjskih
17
David Rohde, "Wiesel, a Man of Peace, Cites Need to Act", NYT, 2. lipnja 1999.
18
Yoav Karni, "The Prophet from New York", Ha'aretz, 27. lipnja 1985. Vidi Turning the Tide za dalje komentare i Fateful Triangle za dodatne primjere Wieselova načela da se šuti u prisutnosti zločina. Njegov kolega laureat Nobelove nagrade bio je MIT-ov biolog Salvador Luria, koji me zamolio da prikupim dokumentaciju iz hebrejskog tiska da bi ga on poslao Wieselu uz svoju sugestiju (na koju mu ovaj nije odgovorio).
140
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
poslova i nakon što sam primio "telefonski poziv od Eliea Wiesela iz New Yorka koji me nagovarao da ne sudjelujem."19 Onda je razumljivo da je kad je rat počeo, Bijela kuća pozvala šačicu gostiju u Istočnu sobu gdje se vo dila rasprava o pitanjima milenija da se pridruže Elieu Wieselu, koji je preživio holokaust i primio Nobelovu nagradu. Tu, gdje su nekad djeca Theodorea Roosevelta uz bučno ve selje jahala svoje ponije, sada Clintoni slušaju učenjaka s Bostonskog sveučilišta kako drži predavanje o temi "Opasno sti od indiferentnosti", da bi iza toga vodio razgovor o vezi iz među morala i politike.20 - kao u Gvatemali, Libanonu i okupiranim teritorijima, doista go tovo svugdje gdje je prethodno spomenuta moralna istinitost istakla opasnost od indiferentnosti. Može se naslutiti da to nije bilo žarište dis kusije, te da je ono ostalo unutar granica umijeća koje odobravaju mo ralisti, i koji se mogu se s lakoćom odrediti. Theodore Roosevelt je spomenut jer je "Clinton rehabilitirao mo ralnu snagu kojoj se divio" kod svog uglednog prethodnika, potpomog nut Wieselovim mudrim i principijelnim savjetima. Pohvale Clintonu obično se koriste primjerom modela TR-a, primjerice, nadahnute riječi sekretara za obranu, Williama Cohena, prigodom predstavljanja pred sjednika u pomorsko-zrakoplovnoj bazi Norfolku, za njegovog prvog važnijeg obraćanja tjedan dana nakon početka bombardiranja. Cohen započinje citiranjem Theodorea Roosevelta koji je govorio da "u osvitu ovog stoljeća, Amerika postaje svjesna svog novog mjesta u svijetu."
19
Bauer, Israel Amrani, Ha'aretz, 20. travnja 1990. Kontekst članka bila je od luka državne televizije da otkaže dokumentarnu emisiju o genocidu Armenaca pod pritiskom vlade i navodno imigranata iz Turske koji su se plašili da bi "emitiranje štetilo izraelsko-turskim odnosima." Vidi Israel Charny, "The Con ference Crisis: The Turks, Armenians and the Jews", u International Confer ence on the Holocaust and Genocide, Tel Aviv, 20.-24. lipnja 1982., Knjiga prva (Tel Aviv, 1983.) (naveo Peter Novick, The Holocaust in American Life, Houghton Mifflin, 1999.). Wiesel je bio oštro osuđen u izraelskom tisku zbog svoje pokornosti državnoj moći i svog načela šutnje pred zvjerstvima. Za uvid u izvještaje vodećeg toka američkog tiska kada mu je dodijeljena Nobelova nagrada, vidi Alexander Cockburn, Nation, 8. studeni 1986.
20
David Shribman, "An oft-battered Clinton emerges victorious again", BG, 11. lipnja 1999.
SINDROM PORICANJA
141
Prema TR-ovim riječima: "Ako niste voljni boriti se za velike ideale, ti ideali će nestati." A "danas, u osvitu nadolazećeg stoljeća, pridružuje nam se predsjednik Bill Clinton" koji razumije, kao što je to razumio i njegov obožavani model, da "ostati postrance... kao puki svjedok neiz recivog užasa koji tek što se nije dogodio [na Kosovu], a koji će zapravo utjecati na mir i stabilnost članica NATO-a, jednostavno nije prihvat ljivo."21 Čovjek se mora pitati kakve li se misli vrzmaju po glavi nekog tko priziva ovog čuvenog rasističkog fanatika i sumanutog šovinista za mo del "moralne snage" i "američkih vrijednosti", čak priziva i povod koji ilustrira omiljene mu "velike ideale", dok rezultat njegove gromke de klaracije glasi: pokolj na stotine tisuća Filipinaca, koji su tražili oslo bođenje od Španjolske, i to nedugo nakon Rooseveltova vlastita dopri nosa u sprječavanju Kubanaca da postignu isti cilj. Još jedan česti argument glasi: "trebamo energično i inteligentno zahtijevati napredovanje u ljudskim pravima gdje god to možemo - a da time, naravno, ne pogoršavamo stvari", dok je to u oštrom kontras tu s tvrdnjom da moramo reagirati s krajnjim nasiljem na Kosovu (us put uveliko "pogoršavajući stvari") jer se "nalazi u Europi, u Europi ko ja se u biti nalazi pod okupacijom vlastite joj unilateralne organizacije za sigurnost, NATO-a. Kosovo se događa, da tako kažemo, pod našom stražom."22 Ma kakve bile dobre strane ovog argumenta, on je a fortiori za zločine koji se događaju unutar samog NATO-a, i pod formal nom jurisdikcijom Vijeća Europe i Europskog suda za ljudska prava, ko ji, kao što primjećujemo, nastavlja s donošenjem presuda protiv onih koji su odgovorni za užasne zločine - odnosno lokalno odgovorne stranke, ali ne i protiv "branitelja slobode" koji vode prosvijećene dr žave, provodeći zvjerstva, u ovom slučaju iz daljine. Američko podrža vanje etničkog čišćenja i barbarstva u Turskoj je bez ikakve dvojbe "pod našom stražom" i treba nam biti prva briga, mnogo veća negoli zločini u regiji koja uopće nije u sastavu NATO-a, iz elementarnih razloga koje smo spomenuli ranije: naša odgovornost, te odgovarajuća lakoća s ko jom možemo ublažiti ili okončati zločine.
21
1999 Federal Information Systems Corporation, Federal News Service, 1. travnja 1999.
22
Kai Bird, Nation, 14. lipnja 1999.
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
142
Drugi pokušaj odbacivanja krivnje je primjedba da Milošević nije bio
prisiljen
reagirati
na
NATO-ovo
bombardiranje
masovnim
zločini
ma. To je sasvim točno. Istom tom logikom, mi ne snosimo nikakvu od govornost ako isporučujemo oružje priznatim ubojicama, da bi odmah potom ubili boga u njima, prijeteći im još i gore, provocirajući ih neka izvrše ubojstva koja smo mi predvidjeli. Napokon, mogli su reagirati ta ko da se zahvale na našoj ljubaznosti. Možda ima i drugih argumenata, ali ako je tako, nisam ih uspio pronaći u bujicama riječi koje su popratile odluku o bombardiranju. Možda događaji zaista jesu "prekretnica u međunarodnim odnosima." Neobično je što se pribjegavanje nasilju podržava tako slabašnom ar gumentacijom. Može se
pretpostaviti
da
su
zagovornici
eskalacije
zvjerstava
na
Kosovu na određenoj razini vidjeli kako konstruiranje opravdanja na meće određene nemale probleme. Time bi se mogli objasniti izljevi ot rovne rasne mržnje i šovinizma, pojave kakve nisam u svom životu vi dio još od histerije raspirivane o "Japancima" tijekom Drugog svjetskog rata, gmizavcima koje moramo zgaziti - za razliku od Nijemaca - su braće koja su zastranila. Od samoga početka, Washington je shvatio da je "demonizacija Miloševića potrebna da bi se izvršili zračni napadi."23 U skladu s tak vim stavom, udari protiv civilnih ciljeva tumačeni su kao "napadi na vlasništvo srpske elite." Primjerice, napad koji je uništio Tvornicu au tomobila Zastava, čiji direktor je bio Miloševićev suradnik - ministar za privatizaciju, koji je, saznajemo iz stranog poslovnog tiska, bio "podu zetnik bez ikakve stranačke pripadnosti, a kome su se zapadne vlade dodvoravale kao vodećem reformatoru u srpskoj vladi i najomiljenijem gostu za večerom u diplomatskim krugovima." Jedan viši američki voj ni stručnjak je rekao da je "zamisao bila da se utjera strah u one ljude čiji je položaj u privredi zavisio od gospodina Miloševića." Ali uništena postrojenja su isto tako osiguravala sredstva za život tisućama radnika, u slučaju tvornice Zastava, radnika koji su bili glavni nositelji velikog
23
Roger Cohen, NYT, 30. ožujka 1999., navodeći jednog dužnosnika State Departmenta.
SINDROM PORICANJA
143
štrajka s antirežimskim primjesama. Ali to se smatralo nevažnim, sve dok je borba opisivana kao borba NATO-a protiv demona Miloševića.24 Kako je NATO-ovo bombardiranje direktno i sve otvorenije napa dalo civilno društvo, postalo je nužno modificirati propagandni okvir, demonizirajući narod Srbije, a ne samo njihovog vođu. Priznajući da je "lišavanje Srbije električne energije i razaranja njene vodoopskrbe, ko munikacije i građanskog transporta dio programa",25 liberalni kolum nist William Pfaff zaključuje kako je pogreška opisivati NATO-ov rat kao "sukob samo s vođama Srbije", Miloševićem i njegovim pajdašima. "Srpske je vođe izabrao srpski narod", sada odjednom naglašava Pfaff, i bez obzira koliko nesavršeni bili izbori, "malo toga ukazuje da sve ukupni rezultati ne izražavaju volju srpskog biračkog tijela." Stoga ne treba krivo opisivati Miloševića kao diktatora; on je istinski predstavnik srpskog naroda, koji prema tome "ne smije biti pošteđen one iste doze patnje koju je on nanio svojim susjedima" (vjerojatno aludira na Koso vo, s obzirom da ga Washingtonska pogodba sa zločincem u Daytonu nije potakla na slične akcije). Sada je potrebno demonizirati i narod, ne samo izabranoga vođu, ukoliko će se napad na civilno društvo prikazati kao vježbanje novog humanizma.26 Pfaff nije izričito objasnio koju taktiku preporučuje, ali je u proš losti ukazivao na ono što je, možda, mislio. Razmatrajući propast u Vi jetnamu, zaključio je da su Sjedinjene Države slijedile "jednu razumnu
24
Eric Schmitt i Steven Lee Myers, "NATO Said to Focus Raids on Serb Elite's Property", NYT, 19. travnja; Guy Dinmore, '"Tomahawk democracy' decried as car plant bombed", FT, 10./11. travnja 1999. O radničkom pokretu, vidi Elaine Bernard, ravnateljica Harvardskog programa radničkih sindikata, "In dependent Unions in Yugoslavia", webpost (Znet, www.tmag.org). 4. travnja 1999.
25
Program je generalno ciljao na "gospodarsku infrastrukturu". Cilj je bio da se "gospodarski život dovede skoro do potpunog zastoja", od Vojvodine na sjeveru do ostalih dijelova Jugoslavije, odnosno da se svede na razinu na kojoj bi "izgledi za gospodarsku obnovu bili vrlo sumorni", s "trajnom štetom" u opskrbi strujom i vodom uslijed visokoeksplozivnih bombi. Opskrba vodom u Beogradu sma njena je za 90%, a to je zadalo najveće neprilike bolnicama." Michael Dobbs, "Bombing devastates Serbia's infrastructure", WP-BG, 29. travnja; Steven Erlanger, "Production Cut in Half, Experts Say", NYT, 30. travnja; Erlanger, "Reduced to a Caveman's Life", 19. svibnja 1999; i mnogi drugi izvještaji sa terena.
26
Pfaff, BG, 31. svibnja 1999.
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
144
strategiju", ali to je bila "strategija onih koji su bogati, koji vole život, a boje se 'troškova'." "Želimo život, sreću, bogatstvo, moć", ali nismo us pjeli shvatiti "strategiju slabih" koji su "zaokupljeni apsolutima, u koje spada i to da čovjek neizbježno pati i umire." Kao i sam život, ona "sre ća, bogatstvo, moć" koju cijenimo tek je "jedna dimenzija našega iskus tva izvan dimenzije azijske sirotinje", koja "stoički prihvaća uništenje bogatstva i gubitak života", pozivajući nas izvršiti našu "strategijsku lo giku dokraja, odnosno do genocida." Ali mi se tome protivimo, nevoljni "uništiti sami sebe... osporavajući naš vlastiti sustav vrijednosti."27 Poruka izgleda jasna: destrukcija i masakr su "razložni" sve dok ne dostignu razinu doslovnog genocida, što bi bilo neprihvatljivo, jer bi ti me "uništavali sami sebe" ako bi otišli tako daleko. Vjerojatno iste mo ralne vrednote vrijede za novi humanizam. Pfaff nije dao izvore svojih saznanja o mentalitetu azijske sirotinje, ali koji god bili, oni bez sumnje još stoje na raspolaganju da opsluže tekuće potrebe. Isprva, Pfaff je usmjerio svoje "moralno ogorčenje" primarno pro tiv Miloševića, čiji postupci demonstriraju da "on posjeduje moralnu maštu koja zaslužuje da se usporedi s Hitlerom i Staljinom. Njegovi po stupci se temelje na širokoj osnovi."28 Poput drugih koji povlače istu usporebu, Pfaff nije išao dalje od postavljanja očitog pitanja o onima koji su provodili "razložnu strategiju" u Indokini naglo se zaustavlja jući, doduše, prije stvarnog genocida, ali nesumnjivo organizirajući i provodeći zvjerstva na daleko "široj osnovi" od demona kojeg uspore đuju s Hitlerom i Staljinom. Ali to je još jedna od onih tema koju "ne treba ni spominjati". Zanimljivo je vidjeti s kakvom lakoćom se ova - ipak, prilično oči gledna - pitanja ne postavljaju kada se prikazuju Miloševićevi postupci kao "potpuno usporedivi s Hitlerovim i Staljinovim deportacijama ci jelih etničkih skupina" (Timothy Garton Ash).29 Uobičajena usporedba
27
Pfaff, Condemned to Freedom (Random House, 1971.). Vidjeti For Reasons of State za ova i mnoga slična razmišljanja. Kao što tamo primjećujemo, Pfaff vrlo revno parafrazira komentare Townsenda Hoopesa u knjizi koja je objavljena prije dvije godine, mada bez navoda; no s obzirom da Hoopes spominje Pfaffa nije jasno kome pripada zasluga.
28
19. travnja 1999.
29
Vidi poglavlje 3, bilješku 43.
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
146
nost, i shodno tome može ih okončati - dakle, opet one ranije spome nute moralne istinitosti, s krucijalnim logičnim zaključkom. Opet, "ne treba ni spominjati" praksu "normalnog svijeta" glede ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti ako im trag vodi u Washing ton, London i druga središta prosvjećenja. Ilustracije se mogu naći u instituciji u kojoj Sullivanova radi (Harvard's Kennedy School), u ča sopisu čiji je dopisnik bila (Newsweek), kao i u onom za koji sada piše, među mnogim ostalim - zapravo, u cijelom nizu respektabilnih institu cija. Časopis u kojim se članak pojavio, primjerice, nije zadovoljan "šut njom" o užasnim zločinima, ali je snažno zagovara barem ako je riječ o klijent-državama Sjedinjenih Država. Tako su urednici dali "Reaganu & Co. dobre ocjene" za njihove doprinose državnom teroru kad je do stigao vrhunac u El Salvadoru 1981. godine, a razmatrajući krvopro liće tri godine kasnije savjetuju da moramo poslati vojnu pomoć "fašis tima latinoameričkog stila... bez obzira koliko će biti ubijenih" jer "pos toje američki prioriteti koji su viši od ljudskih prava Salvadoraca."32 Podrška koju časopis daje izraelskom državnom teroru i zločinima, pa čak i optužbama da opsežna izvješća u američkom i izraelskom tisku i televiziji "jednostavno nisu istinita",33 toliko su apsurdni da ne zaslu žuju ni komentar. Sljedeći logičan korak u tom procesu bio je poziv na "čišćenje Sr bije", pravodobno objavljen u uvodnom članku New York Timesova do datka "Tjedni pregled" iz pera Blainea Hardena, pod naslovom "Što je potrebno da se očisti Srbija".34 Cilj "čišćenja" bio bi da se "uguši bo lest" i "iskorijeni ekstremni srpski nacionalizam", dajući prednost iz ravnoj vojnoj okupaciji kao poslije Drugog svjetskog rata. Osobito muč no se doima onaj "nadrealistički osjećaj žrtve u Srbiji", što nije "nikak va novost" u toj bolesnoj kulturi, primjećuje Harden. On citira Goldhagena, koji zaključuje da su "djela Srbije, u svojoj biti, različita od na cističke Njemačke samo u razini", što opet otvara ono jako nepristojno pitanje o tome gdje svrstati američke zločine; pitanje koje je zakračunano "šutnjom intelektualaca o pitanju ratnih zločina" u državama koje
32
Uvodnici, NR, 2. svibnja 1981; 2. travnja 1984.
33
Urednik Martin Peretz, "Lebanon Eyewitness", NR, 2. kolovoza 1982. Za druge i slične priloge u to vrijeme, vidi Fateful Triangle.
34
NYT, 9. svibnja 1999.
SINDROM PORICANJA
145
otvara vrata vremenu iza razdoblja hladnoga rata, u koji nam je zabra njen pristup kada procjenjujemo novi humanizam, pa nam stoga daje pravo postaviti pitanje gdje svrstavati američke "prisilne deportacije ci jelih etničkih skupina" u Indokini, primjerice. Ili recimo u Kambodži, gdje je milijun i po ljudi otjerano u Pnom Pen samo početkom sedam desetih. Ili procijenjenih deset milijuna Južnovijetnamaca koji su pod vrgnuti "prisilnim deportacijama" pod intenzivnim bombardiranjima i čišćenjima terena nakon što je John F. Kennedy eskalirao rat u Južnom Vijetnamu od masovnog državnog terora do otvorene agresije 1961. ’62. godine.30 Ima i drugih primjera iz bliže i dalje prošlosti. Ako su Miloševićevi postupci "u cijelosti usporedivi" s Hitlerom i Staljinom, onda smo pogriješili što smo tako visoko svrstali ove monstrume na skali kri minaliteta u ovom užasnom stoljeću - izvanredan zaključak koji jasno slijedi iz postavljene doktrine u svezi sa Srbijom, mada bi bilo poučno vidjeti je i eksplicitno pismeno sastavljenu. S obzirom na potrebu da se kolektivnom demonizacijom opravda napad na civilno društvo, bilo je predvidljivo da će se u pomoć pozvati Daniel Goldhagen kako bi podržao tezu o našoj svađi sa Srbima, a ne samo s njihovim vođom. Mora se naći lijek protiv duboko usađene kul turološke bolesti od koje boluju "egzekutori Miloševićeve volje". Zago vornici ove teze podvlače "osobito, šutnju intelektualaca o pitanju rat nih zločina" (Stacy Sullivan).31 Ta šutnja je osobito šokantna zapad nom intelektualcu čiji "normalan svijet", kažu, uzima zdravo za goto vo moralnu odgovornost da se posveti zločinima za koje dijeli odgovor-
30
Za pregled izvještavanja, ili preciznije rečeno neizvještavanja, vidi Manufac turing Consent. O Kennedyevom ratu, vidi Rethinking Camelot, te o konačnoj eksploziji američkog nasilja u ratu protiv Južnog Vijetnama, vidi Political Economy of Human Rights, tom I, koja se dijelom oslanja na ekstenzivne neobjavljene studije Kevina Buckleya, šefa sajgonskog dopisništva Newsweeka, koja su nam stavljena na raspolaganje. Neki od najindikativnijih .zapisa o američkim zvjerstvima, i razlozi za njih, nalaze se u detaljnim studijama američkih savjetnika; vidi Rethinking Camelot radi nekih ilustracija.
31
Između ostalog, Stacy Sullivan, “Milošević's Willing Executioners", New Re public, 10. svibnja 1999. Goldhagenova izvorna teza o “Hitlerovim voljnim egzekutorima" postigla je priličan renome kao popularno štivo, ali nije baš briljantno prošla u znanstvenoj literaturi; slično tome i ova aplikacija na Srbiju. Za detaljnu kritičku analizu originala, vidi Norman Finkelstein i Ruth Bettina Birn, A Nation on Trial (Holt, 1998.). O primjeni na Srbiju vidi Charles King, Times Literary Supplement, 7. svibnja 1999.
SINDROM PORICANJA
147
oni favoriziraju. Poput Pfaffa, Harden nas podsjeća da je Milosevic "izabrani vođa", kome je "naglo porasla popularnost kao posljedica NATO-ova bombardiranja" (autor nam nameće pretpostavku da je taj fenomen nepoznat na Zapadu; ali je zaboravio, primjerice, bombardi ranje Londona). Stoga je potrebno da se "očiste" Srbi kao narod. Poziv je već bio elegantno oglasio vodeći intelektualac Timesa, Thomas Fried man: Voljeli mi to ili ne, mi smo u ratu sa srpskom nacijom (Srbi to svakako misle), a ulozi u toj igri moraju biti vrlo jasni: za svaki tjedan vaših razaranja na Kosovu, mi ćemo vas uništa vanjem vratiti za jedno desetljeće unazad. Želite li 1950. go dinu? Možemo vam dati 1950. Želite li 1389. godinu? Može mo vam dati 1389. također.35 Poziv za "čišćenjem" Srbije osobito je prikladan za Sjedinjene Dr žave, zemlju koja je osnovana na načelu etničkog čišćenja, i koja je neo bična, ako ne i jedinstvena, po tome što je uvijek slavila uspjeh svojih utemeljitelja koji su obavili "zadaću sječe šuma i Indijanaca i sve zao kružili u svojim prirodnim granicama";36 dakle, ostvarenje koje se ni u kom slučaju nije povuklo u povijesni zaborav. Kad bi Luftwaffe nazvao svoje borbene helikoptere "Židov" i "Ciganin", ili kad bi šampionska sveučilišna nogometna momčad u Njemačkoj dobila ime "Minhenski ćifuti", mogli bi nastati pokreti neodobravanja. Ali moralo bi se ustraj no tragati za pogrešnom notom koja bi možda uznemirila "šutnju in telektualaca" u pogledu takve iste prakse kod lidera prosvijećenih ze malja.37 Da bismo procijenili kulturu prosvijećenih, dosta je ako se upita mo koliko mnogo Apača, Komanča, ... čovjek može susresti kako lutaju prirodom koja je, jednom, bila njihov dom; možda 10 milijuna njih pri je famozne operacije "etničkog čišćenja" koja se sada komemorira na ovakav sablastan način. Ili, koliko mnogo čovjek može naći onih koji spretno rukuju tomahavkom. Možemo se, također, podsjetiti da je mas
35
NYT, 23. travnja 1999.
36
Vidi poglavlje 3, bilješku 78.
37
Znam za jedan primjer: "Apaches and Tomahawks", Le Monde diplomatique, svibanj 1999.
148
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
kota šampionata sveučilišnih nogometnihih igara u američkom nogo metu ona banda "odbjeglih crnja i bezakonitih Indijanaca" koji su mo rali biti istrebljeni - radi samoobrane, prema gospodi koju veličamo kao junake (John Quincy Adams, Thomas Jefferson, itd.), koja su, uz gred, iskoristila prigodu da uzmu Floridu od Španjolske i da uspostave doktrinu posredničkog rata, kršeći Ustav i uvodeći konvenciju koja se sada uspostavlja "običajem i praksom". Onaj "nadrealni osjećaj žrtve" zbog kojeg se poziva na "čišćenje" Srbije (Harden), bitan je element u nacionalnoj kulturi prosvijećenih država koje trebaju izvesti operaciju čišćenja, što je možda odraz triju stoljeća vrlo uspješnog nasilja.38 Slika je čak i ružnija, ako se to može i predočiti. Komanči helikop tere "nove generacije", poput Crnih sokolova (Black Hawks) koji su se tako učinkovito upotrebljavali u operacijama etničkih čišćenja unutar NATO-a tijekom devedesetih, proizvodi tvornica Sikorsky u Stratfordu, u Connecticutu. Sikorsky je nudio prodaju Komanča Turskoj još prije nego što ih je naručila vojska SAD-a. I taj podatak je indikativan. Strat ford je pozornica prvog velikog pokolja poduzetog da se očisti sjevero istočna regija. Bio je to masakr Pequot Indijanaca 1637. godine, koji se još prije trideset godina slavio u dječjim školskim udžbenicima. Tamo su puritanci slijedili Božju zapovijed, svojim trijumfalnim načinom če stitanja samima sebi, zbog "udaranja" po Kanancima i izgoneći ih iz Obećane zemlje svojim prepadom prije zore, kad je većina muškaraca bila odsutna, koljući žene, djecu i starce u biblijskom stilu tako da su preostali bježali u užasu pa je "ime Pequota (poput Amaleha) pod ovim nebom izbrisano, i nije ostao ni jedan koji bi se usudio reći da je Pe quot", kako su to proglasili heroji-osvajači. Tako glasi i objavljena na mjera glede operacija etničkih čišćenja u Turskoj koje će se ubrzati naj novijim Sikorsky strojevima za ubijanje, isporučenim iz domovine pro svijećenosti.39 Očevi domovine točno su znali što rade. Prvi ministar rata napisao je da su engleski doseljenici provodili "potpuno iskorjenjivanje svih In dijanaca u većini naseljenih dijelova Unije" metodama koje su bile "de-
38
O ratovima sa Seminolima, vidi William Earl Weeks, John Quincy Adams and American Global Empire (Kentucky, 1992.).
39
Tirman, op. cit. O veličanjima u dječijim udžbenicima, vidi At War with Asia. O masakru, vidi Year 501 i navedene izvore.
SINDROM PORICANJA
149
struktivnije za indijanske domoroce od postupaka osvajača Meksika i Perua." Dobrano nakon što je obavio svoj vlastiti doprinos tom projek tu, John Quincy Adams postao je otvoreni kritičar ropstva i "potpunog iskorjenjivanja svih Indijanaca" - nazivajući takvu politiku "među naj gnusnijim grijesima ove nacije, koja će, vjerujem, zbog toga jednoga dana morati stati pred Božji sud", možda osuđujući i današnji način slavljenja grijeha. Adams se nadao da će njegovo zakašnjelo stajalište nekako pomoći "toj nesretnoj rasi američkih domorodaca, koju istreb ljujemo s takvom nemilosrdnom i perfidnom okrutnošću."40 Operacije etničkog čišćenja vođene su uvijek pod geslom najviših moralnih vrijednosti. Klasičan opis nam je ostavio Alexis de Tocqueville, koji je promatrao kako američka vojska istjeruje Indijance iz nji hovih nastambi "usred zime" u jednom "svečanom spektaklu" ubijanja i degradacije, "trijumfalni pohod civilizacije preko pustinje." Osobito ga je zapanjilo da su osvajači mogli lišiti narod njegovih prava i istri jebiti ga "s neobičnom lakoćom, mirom, legalno, filantropski, bez pro lijevanja krvi i bez kršenja ijednog većeg načela moralnosti u očima svi jeta," Nije bilo moguće uništiti narod s "većim poštovanjem zakona hu manosti", pisao je. Kad je zadatak čišćenja kontinenta obavljen do kraja, osvajači na stavljaju istim smjerom na Filipinima, također "u ime humanosti" i po radi "ispunjenja visokih javnih i moralnih obaveza." Operacije čišćenja traju sve do današnjih dana, u golemim razmjerima, ponekad nepo srednim američkim nasiljem kao na jugoistoku Azije, ponekad putem posrednika kao u Centralnoj Americi, ponekad iz općih državnih raz loga kao unutar NATO-a (u Turskoj) tijekom Clintonove vladavine, ali uvijek uz "puno poštovanje zakona o humanosti" i ostavljajući za so bom dosje bez mrlja, izuzev slučajnih "pogrešaka" s "dobrim namjera ma", ili takve vrhunske zločine poput propusta na Kosovu, da se krene direktno u kopneni rat. Nijedan visoki američki dužnosnik nije izrazio ni najmanje žalje nje zbog rata u Vijetnamu, osim zato što je povrijedio Amerikance. Niš ta mi ne dugujemo Vijetnamcima, primjećuje predsjednik za ljudska prava Jimmy Carter, i nismo dužni da im pružamo bilo kakvu pomoć,
40
Weeks, op. cit.. vidi Rethinking Camelot, uvod, radi upućivanja na daljnje izvore i rasprave od suvremene relevantnosti.
150
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
jer je "razaranje bilo uzajamno". Nijedan dobro odgojeni Amerikanac nije protestirao, pa čak niti smatrao takvu izjavu dovoljno značajnom da zaslužuje neki komentar. Također se nije smatralo pažnje vrijednim kad je George Bush velikodušno obavijestio Vijetnamce da mi ne pri jetimo nikakvom "odmazdom" za zločine koje su oni počinili protiv nas, već samo tražimo poštene odgovore na jedno jedino moralno pi tanje koje ostaje otvoreno u Indokini: pitanje američkih pilota oborenih u samoobrani, što je samo još jedna ilustracija tog "nadrealnog osjećaja žrtve" zbog čega je potrebno čišćenje Srbije.41 Budimo precizni, tradicionalna američka politika nije "etničko čiš ćenje". Svaka žrtva je dobra, ne samo ona koja se identificira rasom, religijom, bojom kože, ili nekim drugim karakteristikama. Obvezivanje se odnosi na općesvjetsko čišćenje. Zapravo, to je i službena politika, a razrađena je pod nazivom "sukobi protiv pobunjenika" ili "sukobi sla bog intenziteta". Prosvijećene države su dobro kvalificirane, kulturom i poviješću, da se vrate na svoju tradicionalnu zadaću "čišćenja" nedostojnih. Upra vo njihova kvalificiranost za taj zadatak nudi najsnažniji modus za de mantiranje i izbjegavanje. Divljenje vođama i njihovim plemenitim dje lima bio je glavni predmet intelektualnog diskursa još od vremena dvorskih laskavaca na dvorovima od samih početaka pisane povijesti, osobito nakon uspješne uporabe sile, koja obično izmamljuje pohvale za vođu koji "zauzima moralno visoke motive".42 Pohvale za čudne kvalifikacije prosvijećenih postaju osobito hitne kad je teško izmisliti argumente da se opravda upotreba sile. Upravo tada se može očekivati da ćemo čitati o "moralnom imperativu" koji usmjerava dobra djela "društva koje stavlja individualnu slobodu na pr vo mjesto, koje gaji humanističke ideale i koje ovisi o kultiviranju iz vjesnih nužnih vrlina", doista, "koje koristi ne samo nužne vrline već i
41
O pripisivanju "dobrih namjera" prilikom započinjanja i održavanja desetljeća neobičnih užasa u Gvatemali, vidi Piero Gleijeses, "The Culture of Fear", pogovor Cullatheru, op. cit. Dosje o Indokini je osobito zapanjujući. Jedan takav rječit primjer je reagiranje na sramnu apologetiku Roberta McNamare, opečačen kao izdajstvo od strane desnice, a pozdravljenu kao obrana postupaka od strane uglednih oponenata vijetnamskog rata. Vidi “Hamlet without the Prince", Diplomatic History 20.3, ljeto 1996.; i više općenito, “Memories", Z, ljeto 1995.
42
Shribman, op. cit.
SINDROM PORICANJA
151
plemenite vrline." Jedno tako egzaltirano društvo ne može "tolerirati masovna izbijanja divljaštva i mučenja, a koja su unutar naše moći da ih zaustavimo ili barem znatno smanjimo." Naša nas plemenitost pri siljava da se držimo "normi koje nas naša politika uči da smatramo uni verzalnim. Kosovo je takva prilika."43 Da je Kosovo takva prilika, elokventno su proglasili Havel, Wiesel, i mnogi drugi moralni savjetnici, pozdravljajući lidere centra svjetske moći. Spadaju li ove proklamacije u tradiciju dvorskih laskavaca za ovaj milenij? Ili su one u ovom slučaju zaista opravdane, a da je spoj hvale i moći puka slučajnost? Odgovor na to pitanje spremno se nameće. Dovoljno je proći kroz evidenciju poziva da održimo naše plemenite i univerzalne norme na načine koji mogu biti štetni interesima moćnih kojima nudimo našu političku odanost, dakle pitanje se ne doima oso bito teškim. Usporedba našeg plemenite vlastitosti s mizernošću drugih, uve liko doprinosi zadaći demonstriranja vrline za sve što se danas navede kao razlog. Jer, na koncu konca, živimo u jednom "normalnom svijetu" koga stalno zapanjuje "ljudska sposobnost za zlo", tako strana našim "običajima i praksi". "Mi želimo život, sreću, bogatstvo, moć", i ne mo žemo shvatiti mentalitet stvorenja koja "stoički prihvaćaju destrukciju bogatstva i gubljenje života" pozivajući nas da izvršimo genocid, ali mi se naglo zaustavljamo, nevoljni "uništiti sami sebe". Slične misli su ponekad vodile do skepticizma u pogledu zauzima nja za plemenitu stvar. Henry Kissinger, primjerice, vjerovao je da je intervencija na takvim temeljima ne samo pogrešna (nedefinitivna, škripac, itd.), već i uzaludna: "Tijekom stoljeća, ovi sukobi [na Balkanu] odvijali su se s besprimjernom okrutnošću jer ni jedna od tih populacija nema iskustva sa zapadnim konceptom tolerancije, niti suštinski vje ruje u takav koncept." Najzad razumijemo zašto su se ne samo Ameri kanci, već općenito i Europljani, međusobno ophodili s tako nježnom brižnošću "tijekom stoljeća" kako bi prenijeli na druge svoju poruku ne nasilja, tolerancije i suosjećajne dobrote. U svojim akademskim eseji ma, Kissinger je dublje prodro u razlike između Nas i Njih, identifici-
43
Peter Berkowitz, profesor političkih znanosti na Harvardu i autor knjige Vir tue and the Making of Modem Liberalism, "Liberalism and Kosovo. The Good Fight", New Republic, 10. svibnja 1999.
152
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
rajući "najdublji problem suvremenog međunarodnog poretka" kao "razliku u filozofskom stajalištu" kojom se odvaja Zapad, koji je "dubo ko odan ideji da je za promatrača stvarni svijet onaj vanjski", od "kul tura kojima je promakao rani utjecaj newtonovskog mišljenja" pa još uvijek vjeruju da je za promatrača stvarni svijet skoro u potpunosti unutrašnji" - seljaci siju svoje usjeve, na primjer, u zabludi da su kiša i sunce u njihovim glavama (Rusi su počeli shvaćati i proniknuli su u to, objašnjava Kissinger, ali još uvijek na ograničen način).44 Možda to čak objašnjava neuspjeh Vijetnamaca da se pokore logici postupne eskala cije; mislili su da su bombardiranja samo glavobolja, pa su više voljeli aspirin negoli da se poslušno pokore predviđanjima našeg "normalnog svijeta". I drugi razbijaju glavu oko "balkanske logike" u kontrastu sa svje dočanstvom o humanoj racionalnosti "normalnog svijeta" prosvijeće nog Zapada. Povjesničari nas podsjećaju koliko se "gnušamo rata ili upletanja u tuđe poslove", što je "naša urođena slabost", kao i na to ko liko nas ispunja očajem "opetovano kršenje normi i pravila ustanovlje nih međunarodnim ugovorima i konvencijama za ljudska prava" od strane razuzdanih svjetskih zločinaca. Kosovo je "Novi sudar Istoka i Zapada", glasi naslov misaonog teksta u New York Timesu. prikazujući "Sukob civilizacija" Samuela Huntingtona: misao kako barbarski ne humani pravoslavni Srbi odbijaju demokratski Zapad i njegove huma nitarne instinkte, jasna je Amerikancima, ali drugima nije, a to ostaje činjenica koju Amerikanci moraju naučiti shvatiti, kao i "duboko otrežnjujuće pouke o ljudskoj sposobnosti da čini zlo" što je tako zapanjilo centre prosvjećenja.45 S okončanjem rata, podjela između Nas i Njih postala je provalija, te "Amerikanci grozničavo likuju zbog pobjede nad 'komunizmom' i nehumanošću, sve više uvjereni kako su njihove vrijednosti ujedno i vri jednosti svijeta." Ali griješe: "Dva stajališta nečovještva dijele svijet, čak i u pobjedi", saznajemo iz naslova glavne reportaže u New York Timesovom "Tjednom pregledu".46 Ima još mnogo "duboko otrežnjujućih
44
43
46
Kissinger, "Commentary", BG, 1. ožujka 1999. American Foreign Policy (Norton, 1969). Tony Judt, "Tyrannized by Weaklings", NYT, 5. travnja; Serge Schmemann, "A New Collision of East and West", NYT, 4. travnja 1999. Ash, op. cit. Michael Wines, NYT, 13. lipnja 1999.
SINDROM PORICANJA
153
pouka" koje Amerikanci moraju naučiti. Moraju početi priznavati da svatko ne dijeli stajalište Zapada da je Kosovo prekretnica u zaustav ljanju etničkih krvoprolića i pomak ka skladu, makar i pod prijetnjom uperenih puščanih cijevi Zapada. Upravo suprot no: rat je samo podvukao duboku ideološku podijeljenost iz među idealističkog Novog svijeta koji teži da dokrajči nehumanost i Starog svijeta koji podjednako fatalistički vjeruje u vječni sukob. Nažalost, neki ostaci fatalističkog Starog svijeta još uvijek mogu baciti pogled i vidjeti kako "idealistički Novi svijet" pristupa "dokončanju nehumanosti" unutar teritorija NATO-ovih saveznika i državaklijenata, kao i drugdje u njegovoj domeni, a to je mana koja zadržava Stari svijet da u potpunosti dosegne visine do kojih su dospjeli politički i intelektualni lideri idealističke države koja teži da dokrajči nehumanost. Što je još gore, određeni otpadnički elementi mogu čak i nadalje ostati neuvjereni da je idealistički Novi svijet namjeravao dokrajčiti nehumanost na Kosovu ili da je to i postigao. Ali takve čudne misli ne bi smjele ometati naš normalniji svijet. Umjesto toga moramo se naučiti prepoznavati činjenicu o "ogromnom jazu između Zapada i velikog dijela ostaloga svijeta po pitanju vrijed nosti jednog jedinog ljudskog života." Moramo se suočiti s uznemiru jućom činjenicom da "mnogi ljudi... jednostavno ne kupuju naše zapad njačke ideje o pravima i odgovornostima." Tada ćemo možda moći shvatiti ponašanje Rusije, u kojoj "etničko čišćenje i prisilne seobe nisu baš nepoznate" u njenoj povijesti, osobito pogromi koji su "natjerali 1,5 milijun ruskih Zidova u bijeg na prelasku stoljeća." Ništa ni približno slično se ne može zamisliti u našoj povijesti, ili u novijoj praksi. Svaka ko "nema smisla spominjati" da je masakr u Kišinjevu, najužasniji od svih pogroma koji su natjerali ruske Zidove u bijeg, praktično udvos tručen od strane američkog klijent-režima koji je opustošio veliki dio Libanona, premda svi ti zločini blijede u usporedbi s onim mnogo go rim koji ostaju dolično skriveni od inspekcije i pamćenja.47 47
U vezi s masakrima u Kišinjevu i Sabra/Shatili (usporedba koja je iskrsla u izraelskom tisku) i drugim jezovitim zločinima otprilike u istom razdoblju, a koji su prošli nezapaženi, vidi Fateful Triangle.
154
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Točna priča, ovdje revnosno ispričana, glasi da je taj "idealistički Novi svijet" uvijek pripisivao visoku vrijednost svakom "pojedinačnom životu", iako je "tek Drugi svjetski rat promijenio mišljenje Zapada o nehumanosti" - "Zapad" je ovdje Britanija, Njemačka i Francuska - "te je još pedeset godina trebalo da bi se to promijenjeno mišljenje pretvo rilo u obvezu." Ali Rusi su "otprilike tamo gdje su se Britanija, Njemač ka i Francuska nalazile prije osamdeset jednu godinu," a svi ostali su suviše zaostali čak i da počnu poimati ljudske vrijednosti koje smo mi oduvijek podržavali, a sada nam se možda, napokon, pridružuju i neke druge zemlje zapadne Europe.48 Iz toga slijedi bez argumenata da naša stvar, ma kakva ona bila, mora biti pravedna. Kako anđeli mogu griješiti? Bila bi uvreda ponuditi argument i dokaz da se opravda njihovo ponašanje, pa se tako tema može smjestiti na njeno tradicionalno mjesto. U međuvremenu može mo promišljati prekrasnu novu eru koja leži pred nama, sad kad su nam se drugi, barem nekolicina, pridružili u prelaženju ove "prekret nice u međunarodnim odnosima" u trijumfu ljudskog duha. Mnogi drugi imaju pohvale za "univerzalne principe i vrijednosti koje su usvojili [Europska unija] i lideri NATO-a", iako malodušno jer su ti principi i vrijednosti "izgubljeni u popularnom diskursu ulice" u kojoj se čini kao da nema pravog uvažavanja misije "moralne interven cije" (Tony Blair) kada, "po prvi put u suvremenoj povijesti... ljudska prava postaju važnija od suverenosti državnih granica" (Vaclav Havel)49 - za razliku od okončanja zločina Crvenih Kmera od "azijskih Prusa", ili spašavanje Bangladeša od indijskih prethodnica ruskog "hegemonizma", ili drugih postupaka naroda koji su još netaknuti zapad nim prosvjećenjem.
48
Wines, bilješka 45.
49
Robert Marquand, N Y T , C S M , 14. lipnja 1999. citirajući Blaira i Havela. On ispravno izdvaja "najojađeniju manjinu, turske Kurde i susjedne zemlje", koji su nesretno “stavljeni postrance kao posljedica uhićenja i suđenja" Ocalanu. Baš naprotiv, uhićenje i zapanjujuće lažno suđenje Ocalanu je na trenutak prekinulo prihvaćenu šutnju o "pritužbama" Kurda na Tursku, iako je uloga Sjedinjenih Država ostala valjano prikrivena. Nije se mogao "staviti postrance" problem koji čak nije ni ulazio u igru, a kad bi Zapad zaista ozbiljno shvaćao principe i vrijednosti koje formalno usvaja, uhićenje Ocalana bi samo pojačalo već ogroman protest zbog te sramotne uloge.
SINDROM PORICANJA
155
Samo će oni najokrutniji primijetiti da smo ovo čuli i ranije - mno go, mnogo puta - i još uvijek očekujemo indikaciju da će se veličanstvenost osvajača iskazati podvrgavanjem jedinom ispitu koji ima makar i najmanji značaj: a to je da poduzmu neku akciju iz koje ne mogu oče kivati bilo kakve dobiti, primjerice neku istinski "humanitarnu inter venciju". Jednostavne ispite lako je naći, baš u ovom trenutku. Ali malo kome izvan domene prosvijećenih zastaje dah od očekivanja sutrašnje demonstracije po kojoj se novi humanizam razlikuje od staroga.
Poglavlje 5
Diplomatski zapisi
ao što je zabilježeno, podizanje optužbe protiv Miloševića i su radnika od Suda za zločine u bivšoj Jugoslaviji, u "glavnim grado vima Zapada" smatralo se "pogubnom" zaprekom tekućem diplomat skom procesu, mada su izvješća naizgled proturječna. Kad je odluka za podizanje optužbe objavljena 27. svibnja, sudski dužnosnik je izja vio da "zapravo, ova odluka onemogućuje proces pregovaranja." Steven Erlanger izvještava iz Beograda da je vijest o podizanju optužbe "večeras zaprepastila Srbe, porušivši nade u okončanje rata" osobito zbog njenog lajminga: optužbu je izdao (nezavisni) sud istoga dana ka da se specijalni ruski izaslanik Černomirdin "ovdje očekivao radi ras prave o mirnom sporazumu." Podizanje optužbe će "znatno otežati" nastojanja Černomirdina, primjećuje Erlanger. Dodatna komplikacija bila je NATO-ova odluka da izabere isti dan kad je podignuta optužba i kad je planiran posjet Černomirdina Beogradu te izvede "do sada naj teže zračne napade na Jugoslaviju."1 Obrazac nije neko posebno iznenađenje. Uobičajeno je, i razum ljivo za one koji imaju monopol na moć i na sredstva za nasilje, da će s ulaskom u diplomatsku arenu koristiti svoje oružje intenzivnije, pre ma vlastitom izboru ili drugim okolnostima: pregovori za okončanje rata u Indokini i ratove u Srednjoj Americi iz osamdesetih su primje rena ilustracija, na koje ću se ukratko osvrnuti.
K
1
Roger Cohen, 27. svibnja; Susan Milligan i Kevin Cullen, BG, 27. svibnja; Su san Milligan, BG, 28. svibnja; Erlanger, NYT, 27. svibnja; Milligan, “NATO launches heaviest raids", BG, 28. svibnja 1999.
158
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Černomirdin je reagirao na pojačano bombardiranje neuobičajeno oštrom izjavom.2 Odlučno je odbacio Clintonovu tvrdnju da "Rusija sa da pomaže pronaći način da Beograd prihvati uvjete [NATO-a]" kao i da NATO-ova strategija jača američke odnose sa Rusijom. Naprotiv, "nova NATO-ova strategija, a upravo smo svjedoci prvog praktičnog primjera u Jugoslaviji, dovela do ozbiljnog pogoršanja rusko-američkih kontakata", koji su ovime nazadovali "nekoliko desetljeća." Pojačano bombardiranje, osobito upereno protiv civilnog stanovništva, također je radikaliziralo rusko mišljenje, smanjujući tako broj onih koji su bili pozitivno raspoloženi prema SAD-u sa 57% na 14%. Rusi više ne vide u Sjedinjenim Državama model "dostojan oponašanja", te smatraju da su one "izgubile moralno pravo biti lider slobodnog demokratskog svi jeta." Upozorio je na ozbiljne posljedice ako se događaji nastave kretati sadašnjim tijekom. Također je, izgleda s pravom, izrazio uvjerenost da su Kina i Indija među onim zemljama koje podržavaju rusko stajalište. Prema nagovještajima koji su procurili iz medija i komentara čini se da u tome nisu usamljene i da se međunarodna zajednica osjeća nelagod no oko postupaka prosvijećenih država, ili se čak zgražava, što je još jedan odraz velikog jaza koji dijeli "idealistički Novi svijet" od njegovih povremenih suradnika iz kruga "buntovnih nevjernika". Ponovno pregledajmo diplomatske zapise, pitajući se kako je došlo do faze koju su Černomirdin i Clinton na tako različite načine tumačili. Bombardiranje je poduzeto, kako izgleda, primarno pod inicijati vom Sjedinjenih Država i Velike Britanije, nakon što je delegacija SRJ odbila prihvatiti (privremeni) Sporazum u Rambouilletu. Došlo je do neslaganja unutar NATO-a, što je procurilo iz jednog naslova u New York Timesu koji je glasio: "Škakljive podjele među velikim silama na pregovorima o Kosovu". Jedan od problema odnosio se na raspoređi vanje promatrača OESS-a. Europske sile su bile za to da se traži od Vi jeća sigurnosti da ovlasti raspoređivanje, u skladu s ugovornim obveza ma i međunarodnim pravom. Washington, međutim, odbija dopustiti "neuralgičnu" riječ "ovlasti", javlja New York Times, ali najzad dozvo ljava frazu "pristaje uz". Clintonova administracija se "držala svog stava da NATO treba imati mogućnost djelovanja nezavisno od Ujedi
2
WP, 27. svibnja 1999.
DIPLOMATSKI ZAPISI
159
njenih naroda." Jedan od vodećih analitičara strategije objasnio je da bi "iziskivanje blagoslova od Vijeća sigurnosti u biti značilo da mu se u ruke daje pravo na veto nad našom politikom", kako to predviđa Povelja UN-a.3 Neslaganja unutar NATO-a su se nastavila. Izuzev Britanije (koja je sada u onolikoj mjeri nezavisna koliko i Ukrajina u vrijeme prije Gorbačova), zemlje NATO-a izgledale su skeptične u odnosu na sklonost Washingtona prema uporabi sile, te ih je iritiralo "zveckanje oružjem" državne tajnice Albright, što se smatralo "odmaganjem upravo tada kad su se pregovori nalazili u osjetljivom trenutku", ali su "američki dužnosnici čvrsto ostali na svojim tvrdolinijaškim pozicijama."4 Tekuća saznanja o diplomatskim interakcijama su mršava.5 Čak se nije izvještavalo ni o ključnim elementima svjedočanstva koji su u potpunosti na raspolaganju, uključujući i odredbe Sporazuma u Rambouilletu što je najzad predočen Srbiji i SRJ u stilu ultimatuma "uzmi ili budi bombardiran", i zato bez ikakve valjanosti u međunarodnom pravu - odnosno onom diskreditiranom starinskom pravu, kojeg ćemo se sada napokon osloboditi, kako bismo činili onako kako "mi vjeruje mo da je pravedno." Ali uvjeti Sporazuma nisu bili dostupni široj jav nosti. Da bismo razumjeli što se dogodilo, potrebno je saznati koji su to uvjeti bili. Sporazum u Rambouilletu zahtijevao je potpunu vojnu okupaciju i znatnu političku kontrolu Kosova od strane NATO-a, koji smatra Ko sovo pokrajinom SRJ, kao i učinkovitu vojnu okupaciju ostalog dijele SRJ prema volji NATO-a.6 NATO će "postaviti i upravljati vojnom si lom" (KFOR), koju će "NATO utemeljiti i rasporediti" po Kosovu i oko njega "djelujući pod vlašću i neposrednom političkom kontrolom Sje-
3
4
Jane Perlez, NYT, 11. veljače 1999. Bivši dužnosnik Vijeća za nacionalnu si gurnost pod Bushovom administracijom, Richard Haas iz Instituta Brookings, prema navodu Jonathana Landaya, "How a NATO strike on Serbs could set precedent", CSM, 21. siječnja 1999. Kevin Cullen, "U.S., Europeans in Discord over Kosovo", BG, 22. veljače 1999.
5
Vidi Weller, op. cit., detaljni pregled jednog upućenog sudionika koji je bio pravni savjetnik delegaciji kosovskih Albanaca koju je u Rambouilletu predvodio vođa OVK-a, Hashim Thaci.
6
Privremeni ugovor za mir i samoupravljanje na Kosovu, koji je privatno cirkulirao, skinut s Interneta.
160
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
vernoatlantskog savjeta (NAC) kroz lanac komandi NATO-a"; "koman dant KFOR-a je vrhovna vlast unutar djelokruga što se tiče interpreta cije ovog poglavlja [Implementacija vojnog sporazuma] i njegove će in terpretacije biti obvezujuće za sve stranke i osobe."7 Monitoring i nad zor nad civilnim poslovima obavljat će OESS (koji je pod dominacijom NATO-a) i njegov Šef za implementaciju misije, u koordinaciji s KFOR-om, NATO-ovom okupacijskom vojnom silom; koordinacija s okupatorskom vojskom je uglađen izraz za subordinaciju. Unutar spe cificiranog i kratkog vremenskog rasporeda, sve jugoslavenske vojne snage i policija Ministarstva unutrašnjih poslova trebaju se rasporediti u "odobrene kantone", a potom će se povući u Srbiju, osim manjih je dinica s ograničenim oružjem (detaljno specificiranim) koje će biti od ređene za obavljanje pogranične straže. Ove jedinice su ograničene na obranu granica od napada i "kontrolu nezakonitih prelaženja", te im neće biti dozvoljena putovanja po Kosovu osim zbog ovih zadataka. "Tri godine nakon stupanja ovog Ugovora na snagu, treba se saz vati međunarodna konferencija da odredi mehanizam za konačno rje šenje Kosova." Ovaj pasus konstruiran je kao da će se tražiti referen dum o nezavisnosti, iako se to ne spominje izrijekom. Što se tiče ostale Jugoslavije, uvjeti okupacije su izloženi u Dodat ku B: Status multinacionalnih vojnih snaga za implementaciju. Ključni pasus glasi: 8. Osoblje NATO-a, zajedno sa svojim vozilima, brodovima, letjelicama i opremom, uživat će pravo slobodnog i neogra ničenog prolaska i neometanog pristupa širom SRJ, uključu jući i njen zračni prostor i teritorijalne vode. Ovo uključuje, ali se ne ograničava na, pravo noćnog logorovanja, manevri ranja, noćenje i upotrebu svih površina ili kapaciteta potreb nih za podršku, obuku i operacije. U tekstu se točno objašnjavaju uvjeti koji dozvoljavaju NATO-ovim snagama i njihovim službenicima da imaju slobodan pristup teritoriju
7
Postoji jedna kvalifikacija: Šef za implementaciju Misije OESS-a je "konačni autoritet u vezi s nadgledanjem povlačenja jugoslavenskih vojnih snaga i poli cije."
DIPLOMATSKI ZAPISI
161
SRJ, bez obveze ili brige za zakone zemlje ili jurisdikciju njenih vlasti, od kojih se međutim traži da slijede naredbe NATO-a "na bazi priori teta i sa svim odgovarajućim sredstvima." Od NATO-ova osoblja traži se da "poštuju zakone koji se primjenjuju u SRJ...", ali uz kvalifikaciju koja čini tu odredbu ispraznom: "bez prejudiciranja privilegija i imu niteta koji im pripadaju ovim Dodatkom.” Razmišljalo se da je takva formulacija koncipirana kako bi garan tirala njezino odbijanje. Moguće je da je tako. Teško je zamisliti da bi ijedna zemlja ozbiljno razmatrala takve uvjete, osim kao obrazac za bezuvjetnu kapitulaciju. U masovnom američkom izvješćivanju o ratu nisam naišao ni na jednu reportažu o tim uvjetima koja bi bila barem približno točna, oso bito u onom ključnom članku u Dodatku B koji je upravo naveden. O članku se izvijestilo tek kad je postao irelevantan za demokratski izbor šire javnosti, odmah nakon mirovnog sporazuma od 3. lipnja. Tada je tisak izvijestio da će prema aneksu Sporazuma u Rambouilletu "samo NATO-ove snage imati potpuno dopuštenje ići gdje god budu željele u Jugoslaviji, imune od bilo kakvih zakonskih postupaka." O ovakvom planu "uzmi ili ostavi" iz Rambouilleta, Guy Dinmore iz Londona piše: "NATO-ove trupe imat će pristup cijeloj Jugoslaviji, ne samo Kosovu."8 Očito, u nedostatku jasnog i više puta ponovljenih objašnjenja te meljnih uvjeta Sporazuma iz Rambouilleta - službenog "mirovnog pro cesa" - nije bilo moguće u javnosti steći bilo kakvu ozbiljnu sliku o ono me što se odigravalo. Nekoliko tjedana kasnije redakcijska mišljenja smatraju da je Spo razum iz Rambouilleta (o kojem nije bilo reportaža) "tako pun kobnih pogrešaka da je pripomogao ubrzanju upravo onoga što je namjeravao spriječiti - etničko čišćenje Kosova". Urednici retrospektivno smatraju cijeli postupak "drečavim diplomatskim neuspjehom." "Jedan smišljeniji diplomatski pristup koji bi zadržao promatrače Organizacije za si gurnost i suradnju u Europi [OESS] na terenu i potaknuo dvije strane da pristupe istinskom političkom pregovaranju mogao je u mnogoče-
8
Steven Erlanger, NYT, 5. lipnja, navodeći formulaciju članka; Blaine Harden, NYT, istoga dana, okolišna primjedba. Dinmore, “Beograd još uvijek može osigurati bolju pogodbu”, FT, 6, lipnja 1999.
162
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
mu spriječiti kosovsku katastrofu", ali "gruba sila je prevladala diplo matske vještine koje su ipak mogle pobijediti."9 Možda će se jednoga dana također priznati da je pretpostavka o to me što su Sporazum i bombardiranje "trebali spriječiti" iziskivala argu ment umjesto pukog ponavljanja tvrdnje, i to argument kakav nije lako iskonstruirati u svjetlu poznatih nam činjenica. I možda čak bude mo guće pitati nije li "diplomatski neuspjeh" zapravo racionalno izabrani kurs koji je vodio k predvidivoj pobjedi vrijednosti od značaja, dok je sudbina stanovništva tek sporedna briga, dosljedna u istoj onoj mjeri koliko i u nespominjanoj prošlosti. Narodna skupština Srbije odgovorila je na ultimatum SAD-a/NATO-a od 23. ožujka. Njenom se rezolucijom odbija NATO-ov zahtjev za vojnom okupacijom, te se pozivaju OESS i UN da se dođe do mirnog diplomat skog rješenja. Kao što je spomenuto, Rezolucija je osudila povlačenje verifikacijske misije OESS-a s Kosova, koje je naređeno 19. ožujka zbog pri prema za bombardiranje koje je započelo pet dana kasnije. Rezolucija Narodne skupštine pozivala je na pregovore koji bi vo dili "k postizanju političkog sporazuma kojim se daje široka autonomi ja na Kosovu i Metohiji [službeni naziv te pokrajine u SRJ], uz osigu ranje pune jednakosti svih građana i etničkih zajednica uz poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije i Savezne Re publike Jugoslavije." Mada "srpski parlament ne prihvaća nazočnost stranih vojnih trupa na Kosovu i Metohiji", Srpski parlament je spreman ponovo razmotriti opseg i ka rakter međunarodnog prisustva na Kosmetu [Kosovo/Meto hija] radi sprovođenja postignutog sporazuma, neposredno po potpisivanju političkog dogovora na temelju samouprav no ugovorenog i prihvaćenog sporazuma od strane predstav nika svih nacionalnih zajednica koje žive na Kosovu i Meto hiji. Bitni dijelovi Rezolucije objavljeni su na vodećim radijskim i tele vizijskim mrežama pa su svakako bili poznati svakoj novinskoj redak
9
Uvodnik, BG, 18. lipnja 1999. Urednici su u početku dali podršku bombardira nju, zatim im je postalo upitno iz taktičnih razloga, te naposljetku su to vidjeli kao Clintonovu pobjedu, priznajući svoju grešku.
DIPLOMATSKI ZAPISI
163
ciji. Pretragom nekoliko baza podataka nalazimo samo štura spominja nja, a čak nijedno u državnom tisku i vodećim časopisima.10 Na konferenciji za novinare u State Departmentu 24. ožujka, glas nogovornik James Rubin je upitan o Rezoluciji Narodne skupštine Sr bije, posebno o njenom odnosu vezanom za "međunarodnu nazoč nost". Rubin je lakonski odgovorio da "sumnja da u ovom zdanju bilo tko vjeruje u uzrečicu Nije svako zlo za zlo’." Činilo se kao da ne zna što bi "to" bilo. Možda je to smatrao beznačajnim, što bi imalo smisla s obzirom da je stvar bila u tome da se pošalju bombarderi. O ovom dijelu Rubinove konferencije također nije bilo spomena u reportažama; niti je, koliko je meni poznato, FAIR Action Alert (koji se distribuira po vodećim novinama) izvijestio o ovom brifingu.11 O onome što je "to" značilo pouzdano znaju fanatici - odgovori su različiti, ovisno o vrsti fanatika u koju dotični spadaju. Za druge, pos tojao je put za iznalaženje rješenja, odnosno da se istraže mogućnosti. Ali SAD/Velika Britanija i njihovi saveznici ne preferiraju koristiti tu opciju; bolje bombardirati, s predvidljivim posljedicama. Uobičajena predodžba glasi da je "Miloševićevo odbijanje da prih vati... pa čak i da razgovara o međunarodnom planu za očuvanje mira [odnosno, Sporazumu iz Rambouilleta] ono što je pokrenulo NATO-ove zračne napade 24. ožujka."12 Termin "plan za očuvanje mira" konven cionalno se upotrebljava i odnosi se na svaki plan koji SAD zagovara. Pojam "međunarodni" također iziskuje kvalifikaciju. Taj članak je je
10
AFP, 23. ožujka; Inter Press Service, 23. ožujka; Deutsche Presse Agentur, 23. ožujka; TASS, 23. ožujka. Ništa ne javljaju UPI (George Nash) ili AP (Robert Reid) 23. ožujka, premda 24. ožujka AP daje izvještaj Dušana Stojanovića iz Beograda. Jedan izuzetak u toj općoj šutnji bio je Detroit Free Press, koji prenosi srž iz izvještaja telegrafskih agencija. BBC je prenio glavni tekst (vidi poglavlje 1, bilješku 41), ali očito ispušta referencu koja se odnosi na "međunarodnu nazočnost" o kojoj izvješćuju telegrafske agencije. Prvo spominjanje koje sam ja otkrio u glavnom tiskovnom toku u Sjedinjenim Državama je ono Stevena Erlangera, izvještavajući iz Beograda (NYT, 8. travnja), mada Rezolucija nije išla baš onoliko daleko koliko on naznačava u jednom od završnih pasusa.
11
FAIR Action Alert: “Je li SAD odbio mirnu soluciju za Kosovo?", 14. travnja, 1999.
12
Craig Whitney, NYT, 11. travnja 1999. Redoviti refren, bilježi David Peterson (pc), također citirajući Whitneyeve članke 26. ožujka, 7. travnja i 6. lipnja, praktično s istom formulacijom.
164
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
dan od mnogih u kojima se osuđuje srpska propaganda - što je nedvoj beno točno, ali uz neke previde. Ako se distanciramo od usvojenih pravila ponašanja, možemo za ključiti da su 23. ožujka na stolu bila dva plana za očuvanje mira, oba nepoznata široj javnosti: Sporazumi iz Rambouilleta i Rezolucija Na rodne skupštine Srbije. Možemo također dodati još jednu dimenziju za kašnjelom priznanju da je Sporazum iz Rambouilleta bio "toliko po gubno defektan" i da je "pripomogao ubrzanju... etničkog čišćenja Ko sova" (vidi bilješku 9). Kad je 23. ožujka pala konačna odluka o bom bardiranju, na stolu su ležala dva mirovna prijedloga, svaki "pogubno defektan", ali s dozom suglasja koje je moglo otvoriti vrata da se "obje strane zauzmu za istinsko političko pregovaranje kakvo je moglo spri ječiti kosovsku katastrofu." Odnosno, moglo je, da je to bila namjera. Za to shvatiti nije bila potrebna nikakva posebna "diplomatska vješti na", već samo puka volja da se ispitaju ta dva plana koja su bila pre zentirana. Tu mogućnost, naravno, Amerika nije imala, jer su oba pla na skrivena (jedan je još uvijek) sve dok nije postalo prekasno za preis pitivanje kritičnih odluka svojih lidera. Epizoda podsjeća na druge, uključujući i neke unutar dopuštenog nam vremenskog okvira. Takav jedan slučaj su zbivanja koja su se do gađala u mjesecima koji su doveli do bombardiranja Iraka kako bi ga se istjeralo iz Kuvajta u siječnju 1991. Naime nedugo nakon iračke in vazije u kolovozu 1990., iz izvora u Washingtonu procurile su vijesti o iračkim prijedlozima o pregovaranju oko povlačenja. Ti su prijedlozi smatrani "ozbiljnim" i "povoljnim za pregovaranje", uključujući tu i prijedlog s početka siječnja za koji su stručnjaci State Departmenta za Srednji Istok zaključili kako predstavlja "ozbiljnu poziciju za početak pregovoranja", ali ga Washington "odmah odbacuje" i američka jav nost je suglasna s tim, kako nam otkrivaju ankete uoči početka samog bombardiranja. Prema tome, to se skrivalo od javnosti s učinkovitošću koja je zapanjujuća za jedno slobodno društvo.13
13
Jedine američke novine koje izlaze iz reda su Newsday, koji su izvješćivale o zbivanjima u potpunosti i točno. Možda iznenađuje da curenje informacija na visokom nivou dospijeva u jedne prigradske njujorške novine umjesto u New York Timesu, mada činjenica da se Newsday može naći s blještavim naslovima - na svakom kiosku u gradu New Yorku sugerira određeni razlog za takav izbor. Za redoviti pregled dok je postupak bio u toku, vidi moj članak u Z
DIPLOMATSKI ZAPISI
165
Sljedeći važan korak u balkanskom diplomatskom procesu zbio se 22. travnja, tijekom sastanka između Miloševića i omiljenog washingtonskog Rusa, Viktora Černomirdina, koji je dobio veliki publicitet. O sastanku se izvješćivalo krupnim naslovima poput "Rusija završava mi rovnu posjetu: slabi znakovi napretka"; "SAD, Britanija odbijaju srpsku ponudu da UN ima ulogu na Kosovu." Černomirdin je izjavio da je Milošević suglasan s "međunarodnom nazočnošću na Kosovu pod pokro viteljstvom UN-a" da implementira političko rješenje i u načelu se slo žio s "mogućnošću međunarodnog prisustva pod vodstvom UN-a" uko liko NATO opozove bombardiranje. Tisak je objavio kako "dužnosnici SAD-a i NATO-a malo što vide u Miloševićevom očitom dogovoru sa Černomirdinom... osim prvih znakova da prkos jugoslavenskog pred sjednika možda počinje popuštati uslijed NATO-ova napada." Nakon Mirovnog sporazuma jedan kroničar opisuje događaje od 22. travnja kao "prvi znak nastajanja pukotine u jugoslavenskom stavu" i javlja se kako je Milošević spreman prihvatiti "međunarodno prisustvo" na Ko sovu, ali "dužnosnici Saveza inzistiraju da bombardiranje neće zausta viti sve dok Beograd ne prihvati snage za očuvanje mira pod vodstvom NATO-a radi zaštite izbjeglica koji se vraćaju." Što se tiče nedovoljnosti Miloševićevog "napredovanja", SAD i Velika Britanija su odmah odbili prijedlog i pojačali bombardiranje civilnih ciljeva (TV je toga dana iz bačen iz etera).14 Ukratko, 22. travnja Milošević je ponovio prijedloge Narodne skupštine Srbije od 23. ožujka, ovog puta na način koji je onemogućio njihovo zaobilaženje: naime, putem ruskog izaslanika koji je bio miljemagazinu. Vidi Deterring Democracy (poglavlje 6, i “pogovor") i moj članak u Cynthia Peters, uvodnik, Collateral Damage (South End, 1992.), radi ekstenzivnog pregleda; također Douglas Kellner, The Persian Gulf TV War (Westview, 1992.). Problem se ispituje i u ponajboljoj od općih povijesti: Dilip Hiro, Desert Shield to Desert Storm (HarperCollins, 1992.). U drugima se ignorira, uključujući i vrlo cijenjenu studiju Lawrencea Freedmana i Efraima Karsha, The Gulf Con flict 1990- 1991: Diplomacy and War in the New World Order (Princeton, 1992.), koja hvali "opseg i izvornost naše analize", koristeći se "dokaznim materijalima iz svih raspoloživih izvora", te suprotstavlja njihove dosege običnom novinar stvu - ustvari, ignorirajući sve ključne dokumentarne i druge izvore, zajedno s drugim previdima i greškama u prilično neprijatnoj apologetskoj formi. Za detaljniji uvid, vidi moju studiju "World Order and its Rules: Variations on Some Themes", J. of Law and Society (Cardiff Law School), ljeto 1993. 14
Steven Erlanger, NYT, 23. travnja; Bob Hohler, BG, 23. travnja, 1999.; Krono logija, WSJ, 4. lipnja.
166
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
nik Washingtona. S obzirom da prijedlog od 23. ožujka još nije isplivao na površinu, osim vrlo marginalno, bilo je moguće predstaviti njegovo ponavljanje kao znak da se nasilje isplati i da se Miloševićev "prkos" po čeo mrviti pod pritiskom NATO-a. Prema tome potrebno je još više na silja. Na jednom drugom sastanku tjednima iza toga, Černomirdin go vori o "solidnom napredovanju" - "Nagovještaji napredovanja", glasio je krupni naslov. Nagovještaj se odnosio na srpsko ponavljanje Rezo lucije Narodne skupštine Srbije od 23. ožujka, sada pojačane s "među narodnom misijom UN-a, nenaoružanom i civilnom."15 Istoga dana, Times objavljuje UPI-jev intervju s Miloševićem u ko jem on poziva na pokretanje "političkog procesa" i kaže da "UN može imati golemu misiju na Kosovu ako to želi", dakle, "UN-ove snage za očuvanje mira" s "naoružanjem za samoobranu" ali ne i za "okupaciju" one vrste kakvu traži "diktat Clintonove administracije" u Rambouilletu: s trupama koje broje 28.000 teško naoružanih vojnika koji bi oku pirali Kosovo. Milošević je, također, pozvao na smanjenje jugoslaven skih vojnih snaga na razinu prije bombardiranja od 10 do 11 tisuća, te na "povratak svih izbjeglica, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost", "slobodan pristup Visokog komesara Ujedinjenih naroda za izbjeglice, kao i međunarodnog Crvenog križa" te nastavak prego vora za "davanje Kosovu najšire moguće autonomije u okviru Srbije."16 Navodeći zadnju frazu, Times izvješćuje da Milošević "posuđuje je zik iz predloženog sporazuma u Rambouilletu." Značajnije je to da je on ponavljao jezik iz nespominjane Rezolucije Narodne skupštine od 23. ožujka kojom se traži "politički dogovor o širokoj autonomiji" za tu pokrajinu. Miloševićevi prijedlozi od 30. travnja bili su unutar općeg okvira Rezolucije od 23. ožujka, uz još neke dodatne detalje. Sljedeća faza drame zbila se 6. svibnja, kad je Grupa osmorice (G-8, vodeće zapadne zemlje i Rusija) dala službenu izjavu objavljenu uz veliku buku. U njoj se poziva na "trenutačan i verificiran prekid na silja i represije", povlačenje (neodređenih) "vojnih, policijskih i para15
Steven Erlanger, NYT, 1. svibnja 1999. Erlanger, koji je evidentno bio svjestan činjenica, ponavlja u okviru priče da je “čak i prije bombardiranja, srpsko zakonodavstvo odobrilo ideju o prisutnosti Ujedninjenih naroda na Kosovu". Vidi bilješku 10.
16
Intervju, NYT, 1. svibnja; Jane Perlez, NYT, istoga dana.
DIPLOMATSKI ZAPISI
167
vojnih snaga", "razmještanje po Kosovu međunarodnih civilnih i sigur nosnih snaga čije će prisustvo potvrditi i usvojiti Ujedinjeni narodi", "pokretanje političkih procesa koji će voditi uspostavi privremenog po litičkog okvirnog dogovora kojim se Kosovu daje značajnija samoup rava, uzimajući u obzir Sporazum iz Rambouilleta i načela suvereno sti i teritorijalnog integriteta Savezne Republike Jugoslavije i drugih ze malja regije", te demilitarizaciju OVK-a. Izjava G-8 bila je prvi korak ka kompromisu između dva plana ko ja su se nalazila na stolu 23. ožujka. Ona je modificirala prijedlog srp ske Skupštine važnom dopunom o "prisutnosti sigurnosnih snaga", i odustala je od centralnih zahtjeva ultimatuma iz Rambouilleta o vojnoj i političkoj kontroli Kosova. Izjava G-8 nigdje ne spominje NATO i po ziva na "uspostavu privremene uprave za Kosovo o kojoj bi odlučilo Vi jeće sigurnosti Ujedinjenih naroda...", čiju je ulogu Washington ranije u cijelosti odbacio.17 Rezultat se prikazao kao pobjeda SAD-a/Velike Britanije kojom se oslobađaju od odgovornosti zbog njihove odluke da pribjegnu sili. Glavni naslov u Timesu glasio je: "Rusija suglasna s potrebom da oru žane snage patroliraju Kosovom." Slijede dvije priče. Jedna započinje tvrdnjom da je "Clintonova administracija... uspjela pridobiti Ruse na svoju stranu", dok ona druga počinje riječima: "Zapad i Rusija su se po prvi put danas složili oko potrebe za međunarodnom vojnom prisutnošću na Kosovu radi očuvanja eventualnog mira." Sporazum također pojačava pritisak na "Miloševića, sada izoliranog, budući da su se Rusi sada pridružili." Veteran Boston Globea, dopisnik John Yemma, javlja da je primarno dostignuće to da je "Rusija pridobivena da prihvati NATO-ovo stajalište" o "međunarodnim snagama sigurnosti" koje tre baju zamijeniti srpske oružane snage, ali "prije nego što se bombardi ranje obustavi" Milošević "mora prihvatiti plan G-8, barem u na čelu."18 Srbija nije dala nikakav službeni komentar, ali su vladine novine "objavile skup načela na naslovnoj stranici."19 SAD je reagirao odba cujući formulaciju prijedloga G-8 i nastavio inzistirati na svojem rani
17
“Group of Eight’s Kosovo Statement", NYT, 7. svibnja 1999.
18
John Yemma, BG, 7. svibnja 1999.
19
Jane Perlez, NYT, 8. svibnja 1999.
168
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
jem stajalištu, tumačeći događaje kao indikaciju da se neposlušni po činju pridruživati, ali još uvijek nedovoljno, tako da se bombardiranje mora nastaviti. Kad su jugoslavenski dužnosnici izjavili da će prihvatiti okvire pla na G-8 i zatražili rezoluciju Vijeća sigurnosti utemeljenu na njemu, NATO je ponovio svoju privrženost bombardiranju, navodeći da "neće biti nikakvog opuštanja sve dok Jugoslavija ne prihvati bespogovorne zahtjeve međunarodne zajednice." Glasnogovornik NATO-a, Jamie Shea, izjavljuje da se Milošević "počeo pomicati iz pozicije gotovo to talnog prkošenja međunarodnoj zajednici kada smo mi počeli [zračne udare] pa do barem sadašnje izjave da prihvaća ključne zahtjeve G-8, koji sadrže NATO-ovih pet uvjeta." Na to je general Clark dodao: "Mis lim da je bombardiranje potaklo diplomaciju." Bombe su tog dana po godile most prepun ljudi, jedan sanatorij i konvoj europskih novinara.20 Malo je pozornosti dano pismu jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Živadina Jovanovića njemačkom ministru vanjskih poslova Joschki Fischeru, u kojem je "ponovljeno da Jugoslavija sada prihvaća uvjete za mir postavljene prije više tjedana od strane članica zemalja grupe G-8." Pismo koje je objavljeno u Njemačkoj 1. lipnja, navodi da je "potrebno odmah obustaviti zračne napade NATO-a i usredotočiti se na politički program rada kome je cilj da se dođe do stabilnog i dugo ročnog političkog rješenja", ponavljajući da je SRJ "prihvatila načela G-8, uključujući i nazočnost UN-a, dok će o mandatu i drugim elemen tima odlučiti rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u skladu sa Poveljom UN-a."21 Trećeg lipnja, mirovni sporazum o Kosovu prihvatili su NATO i Sr bija. Zemlje G-8 su dale suglasnost za nacrt rezolucije Vijeća sigurno sti oko implementacije Sporazuma.22
20
Steven Erlanger, NYT, 29. svibnja; Anne Kornblut, BG, 30., 31. svibnja 1999.
21
Charles Madigan, Chicago Tribune, 2. lipnja 1999.
22
Tekst State Departmenta, “Kosovo Peace Accord", tekst, NYT, 4. lipnja 1999. Za tekst koji je prihvatio srpski parlament, vidi AP, 3. lipnja 1999. (prijevod AP). Dva teksta se neznatno razlikuju. Verzija koju je prihvatila Srbija upućuje na markiranje, ali ne i čišćenje minskih polja. Također sadrži više detalja od verzije State Departmenta o "brzom i preciznom vremenskom rasporedu za povlačenje". Nacrt rezolucije, “UN Resolution on Kosovo: Establishing the Principles of a Poltitical Solution", AP, NYT, 9. lipnja 1999.
DIPLOMATSKI ZAPISI
169
Postoje dvije verzije Sporazuma i Rezolucije UN-a: (1) tekstovi, i (2) interpretacija od strane NATO-a/SAD-a. Kao što je često slučaj, oni se razlikuju. Razmotrimo najprije tekstove (koristeći se tekstom Spora zuma koji je objavio State Department), a zatim se osvrnimo na inter pretaciju. Kao što se moglo očekivati, Sporazum je kompromis između dva mirovna plana od 23. ožujka. SAD/NATO odustaju od svojih glavnih zahtjeva (navedeni gore) ko ji su doveli do srpskog odbijanja ultimatuma: potpune vojne okupacije i znatne političke kontrole Kosova od strane NATO-a, te slobodni pris tup NATO-a ostalim dijelovima SRJ. Nije autoriziran takav pristup ni snagama sigurnosti planiranim za Kosovo. Više nema ni formulacije iz Rambouilleta koja se interpretirala kao poziv na referendum o nezavis nosti. Srbija je pristala na "prisutnost međunarodnih snaga sigurnosti sa značajnijim sudjelovanjem NATO-a", i to je jedino mjesto gdje se spo minje NATO. Što se Kosova tiče, politička kontrola neće biti u rukama NATO-a, OESS-a, ili Srbije, već Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje će us postaviti "privremenu upravu za Kosovo". Vojnu kontrolu će osigurati "prisutnost međunarodnih snaga sigurnosti" koje će se razmjestiti "pod pokroviteljstvom UN-a" pod "jedinstvenom komandom i upravom", a dalje se ništa ne specificira. Povlačenje jugoslavenskih oružanih snaga nije specificirano s onoliko detalja kao u Sporazumu iz Rambouilleta, ali sličnosti su ostale uz ubrzaniju provedbu. Ostali sadržaj je ostao u okvirima dvaju planova od 23. ožujka. Dodatak tekstu, kojeg nema u verziji State Departmenta ni u ver ziji srpske Skupštine, navodi "rusku poziciju; ruski kontingent neće biti pod komandom NATO-a te će njegovi odnosi prema prisutnim među narodnim postrojbama biti regulirani relevantnim dodatnim sporazu mima."23 Rezultat od 3. lipnja navodi na misao da se još 23. ožujka moglo težiti za diplomatskim inicijativama i tako spriječiti strahovitu ljudsku tragediju s posljedicama koje će odjeknuti u Jugoslaviji i drugdje, i koje su u mnogim pogledima prilično zloslutne. Pregled dvaju mirovnih 23
Glavna reportaža, FT; i Guy Dinmore, FT; 4. lipnja 1999.
170
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
planova koji su tada bili javni (načelno, ali ne i stvarno), da bi konačno bili i javno prihvaćeni barem u nekim krugovima establishmenta neko liko tjedana kasnije (vidi bilješku 9), pokazuje da je diplomatska solu cija bila izgledna od samoga početka. Svakako, situacija u lipnju nije ona od 23. ožujka. Krupni naslov u Timesu na dan zaključenja Sporazuma o Kosovu točno oslikava okol nosti koje prevladavaju: "Problemi Kosova tek počinju". Među "gole mim problemima" koji predstoje, Serge Schmemann ukazuje na povra tak izbjeglica "u zemlju pepela i grobova koja je ranije bila njihov dom", i na "enormno skupi izazov da se ponovo oživi opustošena privreda Ko sova, ostale Srbije i njihovih susjeda". On navodi povjesničarku Balka na Susan Woodward iz instituta Brookings, koja ističe "da su uslijed bombardiranja uništeni svi ljudi koji bi nam bili potrebni za stvaranje stabilnog Kosova", pa je kontrola ostala u rukama OVK-a. Prisjetimo se washingtonske osude OVK-a kao "terorističke grupe", kada je ona u ve ljači 1998. počela vršiti organizirane napade. To je, po svemu sudeći, Milošević shvatio kao "zeleno svjetlo" za žestoku represiju kakva je pri je početka NATO-ova bombardiranja dovela do nasilja u kolumbijskom stilu, a to je rezultiralo oštrom eskalacijom koja je dosegla razine kakve je sredinom devedesetih Washington pripomogao stvoriti i unutar sa moga NATO-a. Ovi "golemi problemi" su novi. Oni su "učinci bombardiranja" i žestokog srpskog reagiranja na njih, mada su dovoljno zastrašujući bili i problemi koji su prethodili NATO-ovu pribjegavanju sili. Rezolucija Vijeća sigurnosti, usvojena bez značajnije izmjene na crta, inkorporira dogovor G-8 od 6. svibnja koji je prihvatila Srbija (Aneks 1), i kosovski mirovni sporazum od 3. lipnja (Aneks 2). U prvom se NATO ne spominje; ovaj potonji spominje NATO samo kako smo go re zabilježili. Sama Rezolucija ne spominje NATO, i u osnovi ponavlja opće uvjete Mirovnog sporazuma za Kosovo. Prilikom izvješćivanja o nacrtu rezolucije UN-a, New York Times u više navrata upućuje na "fusnotu o sudjelovanju NATO-a u snagama si gurnosti" koja nije postojala u rezoluciji Vijeća sigurnosti i u verziji Sporazuma koju je odobrila srpska Skupština. Ne spominje se da je is puštena u tekstu mirovnog sporazuma State Departmenta što ga je objavio Times. Kakav god bio status ispuštene fusnote, opet moramo razlikovati tekst od interpretacije. U tekstu stoji:
DIPLOMATSKI ZAPISI
171
Podrazumijeva se kako NATO smatra da međunarodne snage za sigurnost sa "znatnim sudjelovanjem NATO-a" znače za jedničku komandu i kontrolu u kojoj će NATO biti jezgra. To sa svoje strane znači zajednički NATO-ov zapovjedni lanac pod političkom upravom N.A.C.-a [Sjevernoatlantskog savje ta]... odnosno da će NATO-ove jedinice biti pod komandom NATO-a.24 Formulacija u osnovi ponavlja uvjete gore navedenog sporazuma iz Rambouilleta, i radikalno se razlikuje od teksta sporazuma koji je po nudio State Department i usvojila Srbija, iako on vjerojatno izražava ono što "NATO smatra". Nekoliko dana kasnije, ispuštena fusnota je preoblikovana i pretvara ono što "NATO smatra" činjenicom: "Ono što je nedostajalo u konačnom nacrtu bila je fusnota iz ranijeg sporazuma koja detaljno objašnjava na koji će način 'NATO biti jezgra’ mirovnih snaga. Ključna rečenica koja bi objasnila da to znači 'zajednička NATO-ova komanda’ također je nedostajala."25 Prevođenjem činjenice u interpretaciju koja više zadovoljava, tisak s veseljem dočekuje veličanstvenu pobjedu prosvijećenih država i nji hovih lidera. New York Times na naslovnoj stranici u svom sažetku "ključnih točaka" Sporazuma navodi "Uspostava oružanih snaga za očuvanje mira pod vodstvom NATO-a." "Milošević se pokorava ključ nim uvjetima NATO-a", glasi krupni naslov na prvoj stranici, prisiljen "da konačno prihvati uvjete NATO-a." Zahvaljujući Sporazumu "NATO-ove mirovne snage, poznate kao KFOR, konačno će zauzeti ci jelu pokrajinu", što je "zapravo ravno NATO-ovoj okupaciji Kosova." Od osobitog značaja smatralo se Miloševićevo "prihvaćanje NATO-ove komande" u pokrajini koju je NATO okupirao. Glasnogovornik NATOa, Jamie Shea, "rekao je da je NATO-ova komanda jasna." Sporazum garantira "jedinstvenu oružanu silu s jedinstvenim zapovjednim lan cem", pod NATO-om. Novinske reportaže oduševljeno zaključuju da je Milošević bio prisiljen pokoriti se "sili pod vodstvom NATO-a", "i prih vatiti uvjete koji su za njega čak i gori od onih koje je mogao ishoditi" prije nego što su bombe "opustošile njegovu zemlju", iako "Zapad raz 24
"A Missing Footnote: ’NATO at the Core"', NYT, 9. lipnja 1999. Ostatak je po navljanje ruske pozicije, gore navedene iz FT-a, 4. lipnja.
25
Katherine Seelye, NYT, 12. lipnja 1999.
172
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
matra nove mogućnosti dogovora oko zapovjedništva oružanim snaga ma kako bi smirio zabrinutost Rusije za njeno mjesto u sigurnosnim snagama na Kosovu kojima rukovodi NATO."26 Uzgred, možemo zabilježiti da su Sheaovi svakodnevni nastupi kao (britanskog) glasnogovornika NATO-a slijedili dobro uhodanu praksu koju je još tijekom Prvog svjetskog rata uvelo britansko minis tarstvo za informiranje, a koje je u tajnosti zaključilo da je njegova za daća" usmjeravati razmišljanja većine na svijetu" - u prvom redu ame ričkih intelektualaca, čija je pomoć bila potrebna da se pacifistička po pulacija natjera u šovinističku ratnu grozničavost - i prema vlastitom samodopadnom sudu to je postignuto s velikim uspjehom.27 Lako bis mo mogli zaključiti da je Shea svjesno slijedio taj obrazac. On je "do vitljivi učenik onoga što on naziva ’tehnikom masovnog nagovaranja"’, reče o njemu Washington Post u prikazu njegova profila po završetku rata, kao i da je "autor doktorske teze o ulozi europskih intelektualaca u usmjeravanju javnog mišljenja u korist Prvog svjetskog rata..."28 Portret se nadalje dotiče Sheaova dosjea o "lovcima na talente koji mu u posljednja dva mjeseca telefonski nude unosne poslove u privat nom sektoru", ponude koje će možda uzeti u razmatranje "prije negoli mu zvijezda počne gubiti sjaj." Ako bude tako, slijedit će tradiciju koja je imala veliki utjecaj na život 20. stoljeća. Ogromne industrije za re klamu i informiranje javnosti, "politički rat" što ga je vodila britanska Konzervativna stranka da se obrani od sve većih prijetnji od demokra cije, te projekti "proizvodnje suglasnosti" po preporuci i za ostvarenje istih ciljeva koji imaju oni koji sami sebe drže "odgovornim intelektu alcima", uobličeni su sasvim svjesno uspjesima anglo-američkih držav
26
"Key Points", glavni naslov: voditelj intervjua ispituje državnog tajnika, Albright; Stephen Lee Myers i Craig Whitney, NYT, 4. lipnja. Osoblje, WSJ, 4. lipnja. Kevin Cullen, BG, 6. lipnja; Michael Gordon, NYT, 11. lipnja 1999. Jedno od nastojanja da se prikaže da je kompromis bio "gora nagodba" je da će nazoč nost međunarodnih snaga sigurnosti biti mnogo veća nego što bi bile okupacijske snage NATO-a po Sporazumu iz Rambouiileta. To doduše stoji, ali se može pretpostaviti kako od toga Srbija nema nikakve koristi: okupacija je okupacija. Veća vojna sila, s većim troškovima za NATO, jest jedna od "visokih cijena" bombardiranja i potom srpskog nasilja koje je uslijedilo.
27
Više o ovim pitanjima, vidi Towards a New Cold War, Deterring Democracy, i navedene izvore.
28
Steven Pearlstein, “Jamie Shea, NATO’s Persuasive Force", WP, 10. lipnja 1999.
DIPLOMATSKI ZAPISI
173
nih agencija za propagandu. Neki njihovi sudionici postigli su veliku slavu i utjecaj (posebno Walter Lippmann, doajen američkog novinar stva i vrlo cijenjeni komentator već pola stoljeća, te Edward Bernays, jedan od osnivača industrije za informiranje javnosti). Urednici New York Timesa upozorili su Washington "na oprez" od slabe Rezolucije Vijeća sigurnosti, želeći "osigurati da se kosovska re zolucija doslovno drži mirovnog plana" od 3. lipnja što "između osta loga znači da snage za očuvanje mira operiraju pod zapovjednim lan cem NATO-a"; "cjelokupno zapovjedništvo moraju zadržati zapadne zemlje", premda "bi bilo najbolje" ostaviti punomoć Vijeću sigurnosti "kako bi se prikrilo da je nazočnost [čuvara mira] isključivo američka ili NATO-ova operacija". Druge reportaže naglašavale su glavnu pouku rata: "Bombardiranje može djelovati". Bombe i projektili prisilili su Miloševića na "kapitulaciju", da "prizna poraz" i da prihvati "uvjete NATO-a".29 Rezolucija Vijeća sigurnosti usvojena je 10. lipnja u skladu s na crtom o kojemu je već raspravljano a mandat je povjeren snagama, uz sudjelovanje NATO-a, pod pokroviteljstvom UN-a. Pod krupnim nas lovom "Vijeće sigurnosti podržava mirovni plan i oružane snage pred vođene NATO-om", Judith Miller izvješćuje da je Vijeće sigurnosti odobrilo Rezoluciju kojom se "pod vodstvom NATO-a upućuje veliki kontingent vojnika na Kosovo", a radi se o rezoluciji koja "mirovnom planu i vojnim operacijama na Kosovu pod vodstvom NATO-a dodje ljuje legitimnost Ujedinjenih naroda."30 Nije sve baš tako kako govore tekstovi, ali rađa se priča koja je mnogo korisnija od činjenica. Kada se ona čvrsto ugnijezdi, napori da se držimo konkretnih tekstova svode se na "rusko prkošenje NATO-u" i "srpsko lukavstvo i odstupanje". Unilateralno nametanje svojih pravila od strane SAD-a/NATO-a smatra se kao čvrsto pridržavanje sporazu ma, iako ga oni zapravo krše. Na taj način teče odigravanje u danima koji su uslijedili, i vjerojatno će se tako i nastaviti u svijetu vladavine sile u kojem značenje riječi određuje moć.
29
Uvodnici, NYT, 4. i 8. lipnja; Blaine Harden, "Surprising Lesson: Bombing Can Work", NYT, 5. lipnja; Elizabeth Becker i David Rohde, Harden, NYT, 6. lipnja 1999.
30
NYT, 11. lipnja 1999.
174
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Jedini ozbiljni problem o kojem se debatiralo glasi: je li ishod do kazao da sama zračna sila može postići visoke moralne ciljeve za koje se prosvijećene države zalažu i treba li, kao što tvrde kritičari kojima je dopušteno debatirati, to još uvijek dokazati. Govoreći u ime kritičara, urednici Boston Globea priznaju da su bili u krivu, dok su Clinton i NATO-ova komanda dokazali da su u pravu. Rezultati demonstriraju da "sama zračna sila može odnijeti pobjedu,... iako joj nije uspjelo za štititi 1,5 milijun Kosovara, protjeranih Kosovara" - "protjeranih" kao rezultat bombardiranja kao što se i predviđalo i kasnije potvrdilo, ali bolje da se to zaboravi. Vodeći liberalni kolumnist likovao je što su NATO-ovi lideri "dobili okladu" da će "sama zračna sila moći poraziti Miloševića" - koji je nakon bombardiranja "cijelu stvar započeo, istje rujući milijun etničkih Albanaca iz njihove domovine." Mnogi drugi po navljali su iste teme, uz opću suglasnost da je kao rezultat NATO-ova bombardiranja Milošević "kapitulirao skoro do te mjere da se to može nazvati bezuvjetno."31 "John Keegan, vrlo cijenjeni vojni povjesničar i urednik tema o ob rani u londonskom The Daily Telegraphu, velikodušno je priznao proš loga tjedna da je pogriješio što je rekao... da sama zračna sila ne može dobiti rat", piše Anthony Lewis u svom hvalospjevu "Kad se pohvala za služi", ushićeno pozdravljajući Clintonov trijumf. Na disidentskoj lje vici ekstremno od dopuštenog mišljenja, samo je jedno pitanje shvat ljivo: jesu li taktike koje moćni primjenjuju uspješne? Ponekad se po kažu neadekvatnim, kao u Vijetnamu, pa je, godinu i pol dana nakon naredbe Wall Streeta da se okonča rat, jer je postao preskup, Lewis ve likodušno priznaje da je (iako je SAD intervenirao "nespretno u naporu da čini dobro" - još jedna od teza koja je po definiciji istinita, te ne izis kuje dokaze) do 1969. godine postalo "jasno cijelome svijetu - i većini Amerikanaca - kako je intervencija bila katastrofalna greška", da su Sjedinjene Države pogrešno razumjele kulturne i političke snage koje su djelovale u Indokini i da su se našle u poziciji u kojoj nisu mogle na metnuti soluciju, osim po cijeni koja bi njih same preskupo stajala." To je oduvijek bio argument protiv rata, objasnio je. Stoga nije nužno os vrtati se na mišljenje velike većine javnosti kako rat nije bio "pogreška"
31
Uvodnik, "Summing up Kosovo", BG, 8. lipnja; David Nyhan, “NATO wins the war" BG, 8. lipnja; Fred Kaplan, BG, 6. lipnja 1999.
DIPLOMATSKI ZAPISI
175
nego "temeljito pogrešan i nemoralan", stajalište koje se, začudo, us talilo sve do kraja devedesetih bez ikakve potpore javno izraženog miš ljenja.32 Većinsko mišljenje je neprotumačivo u okviru elitnog mišljenja. Brojke se stoga interpretiraju na način da "preferiraju bježanje od preuzimanja većih obveza u stranim intervencijama", što je sasvim dru ga stvar, ah ipak nešto što je barem kompatibilno s prihvaćenom ideo logijom.33 Keegan je zaista znalac i poštovani vojni povjesničar, pa stoga vri jedi pročitati što je on rekao: Pobjeda zračnih snaga na Balkanu nije samo pobjeda za NATO ili za "pravednu stvar" zbog koje se rat i vodio. Pobje da je to za Novi svjetski poredak, proglašen od strane Georgea Busha na tragu Zaljevskog rata, koji je od tada bio izložen ruglu... Ako je Milošević zaista poražen čovjek, svi drugi bu dući Miloševići diljem svijeta morat će ponovo promisliti o svojim planovima, [priznajući] kako od sada nema mjesta na Zemlji koja ne mogu biti podvrgnuta istoj nepopustljivoj nevolji kojoj su Srbi bili izloženi u proteklih šest tjedana. Mo guće je prosuditi da to podrazumijeva kako više nijedan ra cionalan vladalac neće izabrati činiti zločine koji bi izazvali takvo kažnjavanje. Svjetski poredak danas izgleda bolje zaš tićen negoli onoga dana uoči početka bombardiranja. U vrijeme Zaljevskog rata, Keegan je objasnio zašto je Engleska ta ko oran sudionik u križarskim ratovima Washingtona. "Britanci su već više od 200 godina navikli slati svoje ekspedicijske korpuse u preko
32
Lewis, “When Praise is Due", NYT, 12. lipnja 1999.; NYT, 21., 24. travnja 1975.; 27. prosinca 1979. O naprasnoj preobrazbi jastrebova u “dugogodišnje protiv nike rata" nakon što je Tetska ofanziva uvjerila poslovni svijet da se više ne isplati nastaviti, i nakon radikalne revizije svojih ranijih obrazloženja od stra ne Kennedyevih memoarista, vidi Rethinking Camelot, poglavlje 3.
33
John Rielly, American Public Opinion and U.S. Foreign Policy 1999 (Chicago Council on Foreign Relations, 1999.), redovna serija. Od 1999. godine, brojka je 63%. Mnogo godina kretala se negdje oko 70%, brojke koje za jedno otvoreno pitanje zaprepašćuju, osobito kada ispitanici dolaze do zaključka u praktičnoj izoliranosti, zamisao koja se ne može izraziti i nezamisliva je pod Orwellovom maksimom. Možemo samo nagađati kakve bi brojke bile kad bi se strogi doktrinarni okvir mogao probiti.
176
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
morske zemlje u borbe sa Afrikancima, Kinezima, Indijcima, Arapima. To je nešto što Britanci uzimaju kao nešto što se samo po sebi podra zumijeva", a rat u Zaljevu "odzvanja vrlo, vrlo poznatim imperijalnim zvonom u ušima Britanaca" - kao i stil takvih ratova, barem za one koji ne preferiraju "namjerno nepoznavanje činjenica."34 Keeganova opažanja su lukava, ali iziskuju određen komentar i prijevod. Ovo ni u kojem slučaju nije prvi put da se zračna sila upotri jebi kako bi se "crnčuge" dovele u pokornost. Kao što bi britanski po vjesničari u najmanju ruku trebali znati, čuvena pobjeda 1999. godine opravdava strategiju koju je Britanija prva primijenila nakon Prvog svjetskog rata s ne malim uspjehom: oslonac na zračnu silu i otrovni plin radi podčinjavanja "nepokornih Arapa" i drugih "neciviliziranih plemena" koja su izazvala ljutnju Winstona Churchilla (otrovni plin su već ranije koristili Britanci tijekom invazije na Rusiju, sasvim uspješno prema tvrdnjama britanskog vrhovnog zapovjedništva).35 Međutim, is tina je da su tadašnja raspoloživa sredstva bila primitivna, ali nema dvojbe o tome je li moderna tehnologija savladala mnoge od tih nedo stataka. Možda su Keeganove procjene realistične, ako interpretiramo ci ljeve i značaj Novog svjetskog poretka u pojmovima detaljno izloženim u jednom važnom dokumentiranom svjedočanstvu iz devedesetih, koji u velikoj mjeri ostaje daleko od očiju javnosti (vidi poglavlje 6), i preobilja činjeničnih dokaza koji nam pomažu shvatiti istinsko značenje fra ze "Miloševići diljem svijeta". Držati se samo Kosova bilo bi ograniče nje što ne obuhvaća goleme operacije etničkog čišćenja i užasna zvjer stva unutar samog NATO-a, pod europskom jurisdikcijom i uz odlučnu i rastuću podršku Sjedinjenih Država, i tada to nije brutalna reakcija na napad najstravičnije vojne sile na svijetu i bliska prijetnja invazije. Tak vi su zločini legitimni prema pravilima Novog svjetskog poretka, mož da čak i hvalevrijedni, kao i sva druga koja su podređena interesima od lučujućih faktora u prosvijećenim državama. One će takve zločine re dovito implementirati kad god se to pokaže nužnim. Te činjenice, koje nisu osobito opskurne, ako se lišimo zaštite "namjernog nepoznava nja", otkrivaju da u "novom internacionalizmu... brutalna represija ci
34
Keegan, Daily Telegraph, 4. lipnja 1999; Richard Hudson, WSJ 5. veljače 1991.
35
Vidi poglavlje 3, bilješku 47, i tekst.
DIPLOMATSKI ZAPISI
177
jelih etničkih skupina" ne samo da će biti "tolerirana", nego i aktivno ubrzana - točno kao i u "starom internacionalizmu" ujedinjene Europe, samih Sjedinjenih Država te u mnogim istaknutim prethodnicima kako nas povijest uči. Vratimo se na "izgled svjetskog poretka" izvan prosvijećenih ze malja, kao i unutar njih, iz perspektive vrhunskih projektanata. Drugi su, također, razmišljali o širim temama. Philip Stevens po mišlja da su "zračni napadi NATO-a možda zauvijek promijenili stara pravila rata."36 To je čudan komentar s obzirom da dolazi od jednog britanskog analitičara za kojeg je teško povjerovati kako ne zna da je u britanskoj prošlosti zabilježeno da "Britanija pridržava pravo bombar diranja crnčuga." Isto tako, on ne bi smio imati teškoća u razumijeva nju zašto je tisak u bivšim britanskim kolonijama, dok su vršena ma sovna ubijanja na Filipinima, preporučio američkim oružanim snaga ma da nastave s "pokoljima domorodaca u engleskoj maniri", kako bi se ta "izgubljena stvorenja" koja pružaju otpor barem naučila "poštivati naše oružje", a kasnije će već shvatiti da im želimo "slobodu" i "sre ću".37 Zakoni rata i dalje ostaju zakoni europske civilizacije, ne bez svojih analogija i prethodnika. Izražavanje određene zabrinutosti zbog razmišljanja da se OVK "demilitarizira" ali ne i razoruža, objašnjavaju visoki dužnosnici, je zbog nejasne distinkcije, jer OVK ima samo lako naoružanje. Pitanje može li OVK postati "dobroćudna policijska snaga" umjesto one koja "zabrinjava NATO", postavio je dopisnik John Yemma pozivajući se na svoje iskustvo sa Srednjeg istoka. Najbolje bi bilo za OVK da se "trans formira iz gerilske armije u mirnodopsku snagu sigurnosti, kao što je učinila Palestinska oslobodilačka organizacija."38 Yemma nudi model koji su s gorčinom i jednodušno osudile međunarodne, izraelske i pa lestinske grupe za ljudska prava zbog njegova nasilja, mučenja, terora i represije te "stvaranja atmosfere straha i zastrašivanja"39 - ali ovaj
36 37
FT, 4. lipnja 1999. Stuart Chreighton Miller, "Benevolent Assimilation" (Yale 1992.).
38
Yemma, "Reclaiming of Kosovo will be a complex task", BG, 10. lipnja 1999.
39
Human Rights Watch, Palestinian Self-Rule Areas: Human Rights Under the Palestinian Authority, rujan 1997., podrobno opisujući "rašireno arbitrarno ponašanje i zlostavljanje" od strane transformiranog PLO. Saslušani su "obično mučeni" što dovodi do mnogobrojnih smrti u zatvorima, do brojnih tajnih pre-
178
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
put se radilo o pravednoj stvari koja je u službi washingtonskog "mirov nog procesa" između Izraela i Palestine. Sporazum Wye od listopadastudenoga 1998. godine, koji unapređuje američko-izraelski program o učinkovitom preuzimanju okupiranih teritorija, možda je prvi zabilje ženi sporazum koji praktično daje mandat državnom terorizmu i gru bom kršenju ljudskih prava kako bi se omogućila sigurnost onog dijela populacije koji je važan. On je, u skladu s tim, pozdravljen sa straho poštovanjem a Clintona se hvalilo kao "prijeko potrebnog čovjeka" koji "utemeljuje moralno visoke kriterije" u "oplemenjujućem, optimistič kom američkom stilu", "vezujući ga za hvaljeni američki idealizam."40 Onima koji su obratili pozornost na evoluciju "mirovnog procesa" koji su Sjedinjene Države nametnule, bit će jasno da je model koji je sa da preporučen za Kosovo vrlo blizak funkcijama i ponašanju crnačke policije u južnoafričkim "domovinama" u najgorim danima apartheida prije trideset i pet godina. Toliko je bar jasno, ma što itko mislio o washingtonskom izraelsko-palestinskom "mirovnom procesu". Kad je riječ o mirovnom sporazumu o Kosovu, moglo bi se pomis liti da su mediji i komentatori realistični kada predočavaju američku/ NATO-ovu verziju kao činjeničnu. Ma kakva da je razlika između ver zije Washingtona i tekstova, ova prva će vjerojatno prevladati kao jed nostavna posljedica rasporeda moći i spremnosti da jasno izražena po služi potrebama Washingtona. Osobito će razliku između Ugovora u Rambouilletu i Mirovnog sporazuma o Kosovu riješiti sila, pa će bitni uvjeti iz Rambouilleta postati operativni pojmovi Sporazuma: na tere nu, u komentarima, i vjerojatno u povijesti. Sporazum i Rezolucija Vi jeća sigurnosti koja ga potvrđuje, stavlja vojnu i političku kontrolu nad Kosovom u ruke Ujedinjenih naroda, ali takvi uvjeti su vladarima
suda po kratkom postupku, ometanje tiska i druge zloporabe. Slučajevi su se još više pogoršali otkada su ih osobito temeljito razmatrale palestinske i izrael ske organizacije za ljudska prava. 40
Deborah Sontag, "Indispensable Man", NYT, 14. prosinca 1998. O realnosti, vidi Norman Finkelstein, "Security Occupation: The Real Meaning of the Wye River Memorandum", New Left Review (studeni/prosinac 1998.), revidirano veljača 1999; Naser Aruri, "The Wye Memorandum: Netanyahu’s Oslo and Unreciprocal Reciprocity", J. of Palestine Studies XXVIII.2 (zima 1999.); ovdje se također pojavljuju i dokumenti. Isto tako David Sharrock, Guardian Weekly, 17. siječnja 1999. Prikazano u Fateful Triangle, izdanje za 1999.
179
DIPLOMATSKI ZAPISI
neprihvatljivi. Možemo biti sigurni da će ishod biti zahtjev iz Rambouilleta kojim se traži da NATO okupira teritorij i stavi ga pod vojnu i po litičku kontrolu Sjevernoatlantskog saveza, kao i to da ima djelotvornu kontrolu nad civilnim poslovima, ma kako ublažavajuće zazvučale for mulacije. Pojava je rutinska. Dobila je i svoj klasičan književni naziv još pri je nekoliko stoljeća kad je Pascal, u satiri o kazuistici, naglasio "korist od interpretacije" kao najučinkovitiji mehanizam kojim se moćni mogu lagodno držati visokih načela, dok ih u praksi preokreću. Grublju vari jantu u suvremenim totalitarnim državama Orwell je etiketirao izra zom "novogovor".41 Ona nam je poznata iz prakse, uključujući i važne nedavne primjere, gdje su se diplomatske inicijative u trenutku preokrenule u upotrebu sile. Očita upotreba sile za odvraćanje ili preoblikovanje diplomacije bila je tema rasprava tijekom ratova u Indokini.42 Pariškim mirovnim ugovorom iz siječnja 1973., kojim je trebalo okončati ratove, praksa se razvila iz jasne u prozirnu. U listopadu 1972. godine sporazum je u taj nosti postignut između Sjedinjenih Država i Sjevernog Vijetnama, ali je Washington povukao svoj pristanak, okrivljujući Vijetnam. Božićna bombardiranja u prosincu 1972. poduzeta su da se prinudi Hanoi kao bi napustio listopadski sporazum i pristao na uvjete koji su više odgo varali Washingtonu. Kada takva taktika nije uspjela, Sjedinjene Države su se suglasile na otprilike iste uvjete kao u siječnju 1973., mada samo formalno. Kissinger i Bijela kuća odmah izjavljuju, sasvim lucidno, da će narušiti svaki važniji element Mirovnog ugovora koji sada pristaju potpisati prezentirajući jednu potpuno različitu verziju tih uvjeta. Pri izvješćivanju i komentiranju prihvaćena je ta posljednja verzija. Sjedinjene Države su brzo pribjegle primjeni zamašnog nasilja ka ko bi se rekonstituirao Ugovor prema uvjetima koji su im više odgova rali. Kad je vijetnamski neprijatelj napokon reagirao na ozbiljna naru šavanja Ugovora od strane Sjedinjenih Država i njihovog satelita,
41
O Pascalovoj tehnici sions, poglavlje 4.
42
Franz Schurmann, Peter Dale Scott i Reginald Zelnick, The Politics of Escalation in Vietnam (Fawcett World Library, 1966); Scott, The War Conspiracy (BobbsMerrill, 1972.).
i
njenim
suvremenim
primjenama,
vidi
Necessary
Illu
180
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Hanoi je s indignacijom opisan kao nepopustljivi agresor koji će još jed nom morati biti kažnjen. Izgovori se mijenjaju kako okolnosti diktiraju, pa su diljem Indokine izvršena okrutna kažnjavanja u godinama koje slijede; sve do danas, a u intelektualnim krugovima su to verzije koje su silom nametnute, uspješno su potisnule činjenice. Priča je trijumf "ko risnosti interpretacije".43 Ovakva tragedija/farsa ponovo se odigrala tijekom ratova u Sred njoj Americi osamdesetih. Reaganova administracija težila je potkopati stalne diplomatske napore kako bi se okončali sukobi. Tu proceduru su vlade često opisivale kao "unapređenje mirovnog procesa". Potreba da se potkopa mirno rješenje postala je akutna kada su se predsjednici srednjoameričkih država usuglasili oko Sporazuma Esquipulas (tako zvani "Arias plan") u kolovozu 1987., usprkos snažnom američkom protivljenju. Washington je istog trenutka intenzivirao svoje ratove ka ko bi srušio onaj jedini "prijeko potreban element" Sporazuma; a sve bez rizika da snosi posljedice i zahvaljujući medijskoj suradnji. Do si ječnja 1988. godine Sporazum je bio mrtav, nadomješten američkom verzijom. Washington je nastavio podrivati daljnja diplomatska nasto janja stvorova iz "nevažnih mjesta" sve do svoje konačne pobjede di ljem opustošene regije. Washingtonska verzija Sporazuma, koja je od Sporazuma oštro odstupala u bitnim pogledima, postala je prihvaćena verzija. Stoga se sada ishod mogao nagovijestiti u glavnim naslovima kao "Pobjeda američkog fer-pleja" dok su Amerikanci "ujedinjeni u ra dosti" nad ruševinama i krvoprolićem, a kolumnisti sentimentalno gu de da "živimo u romantičnom dobu", a svi skupa u općoj euforiji zbog dobro obavljene misije.44 Drugi relevantni primjer koji smo već spominjali je izraelska in vazija na Libanon 1982. godine koju su podržale Sjedinjene Države. In vazija je poduzeta kako bi se preduhitrila prijetnja od diplomatskog rje šenja koje bi moglo omesti američko-izraelske planove o pripojenju Iz raelu korisnih dijelova okupiranih teritorija. Ovoj problematici se od
43
Vidi moj članak iz 1973. pretiskan u knjizi Towards a New Cold War, a kao rezime u općenitijem kontekstu, Manufacturing Consent.
44
Naslovi u New York Timesu, Anthony Lewis. Za detaljan pregled događaja tijekom njihova odvijanja, vidi Culture of Terrorism (1988.), Necessary Illusions (1989.), Deterring Democracy (1991.).
DIPLOMATSKI ZAPISI
181
samoga početka naširoko raspravljalo među izraelskim znanstvenici ma, političkim vođama i komentatorima. Međutim ta problematika nije za javnost kod discipliniranog predvodnika slobodnog svijeta, tako da verzija koja prevladava u SAD-u glasi da se Izrael brani od međunarod nog terorizma.45 Suvišno je ponavljati posljedice u ovim i brojnim drugim sličnim slučajevima. Malo je razloga za nadu da će se sadašnji slučaj odvijati kao neka drugačija priča - uz uobičajenu i prijelomnu ogradu: ukoliko mi to dopustimo. Tinta se još nije ni osušila na kosovskom mirovnom sporazumu, a već su na djelu bile tradicionalne metode. NATO se oglasio da će "po taknuti bombardiranje" zbog srpskih nastojanja da se izbjegnu zahtjevi koje su ponudili dužnosnici NATO-a i o "kojima nema pregovaranja" dok se "Srbi tvrdoglavo opiru oko detalja" i "traže veću ulogu UN-a", pišu novine. Zamjenik ministra vanjskih poslova Jugoslavije "oštro ka že da Jugoslavija tumači sporazum tako da se traži razmještaj među narodnih snaga sigurnosti pod pokroviteljstvom UN-a, ili nazočnost koja bi bila uspostavljena mandatom Vijeća sigurnosti'." Drugi način da se predoče ove činjenice glasio bi: "Jugoslavija otvoreno inzistira na stvarnoj formulaciji Mirovnog sporazuma za Kosovo, u kojoj se traži ’Razmještaj efektiva međunarodnih civilnih i sigurnosnih snaga po Ko sovu pod pokroviteljstvom UN-a, a koje će djelovati u skladu s odluka ma Vijeća sigurnosti UN-a, i odbijanje NATO-ova zahtjeva o 'kojima ne ma pregovaranja’, a koji su u suprotnosti s Mirovnim sporazumom koje su Sjedinjene Države proglasile irelevantnim." Povoljna verzija tvrdi da Milošević "pozira" i pokušava "kupiti vrijeme"dok jugoslavenski ge nerali nastoje "predati srpsku pokrajinu pod kontrolu Ujedinjenih na roda umjesto NATO-u", lažno se pozivajući na pridržavanje Sporazu ma koji je potpisan i prema tome "traže veću ulogu UN-a", umjesto da se podrede naređenjima s vrha.46 Produžetak u tom stilu nosi naslov "Škakljiva točka za Srbe: Ne spominje se uloga UN-a." Implicitna pretpostavka jest kako to nije ni-
45
Vidi poglavlje 1, bilješku 33; poglavlje 2, bilješku 21; i tekst.
46
Elizabeth Becker, "Kosovo Talks Break Down as Serbs Balk Over Details: NATO Will Step Up Bombing", NYT, 7. lipnja 1999.; također Craig Whitney, NYT, istoga dana. Kevin Cullen, “Serbs seen pressing for role by UN", 8. lipnja 1999.
182
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
kakva škakljiva točka za Sjedinjene Države i njihove medije, jer služ beni dogovori, koji ne samo da "spominju UN-ovu ulogu" već je stav ljaju u srž procesa, tek su samo još jedan komad papira, što je Washing ton demonstrirao svojim trenutnim odbacivanjem dokumenata koje je sam potpisao. To je samo još jedno iskazivanje tradicionalnog prezira moćnih prema svečanim ugovorima, Ujedinjenim narodima, i institu cijama svjetskog poretka općenito. Prema tome, Srbi su ti koji su "za tezali" kad su se njihovi pregovarači "opirali zbog izostanka bilo kak vog određivanja uloge Ujedinjenih naroda u mirovnim snagama za Ko sovo", ne želeći se složiti sa šest stranica NATO-ovih zahtjeva "o kojima nema pregovaranja", a koji su "destilirani" iz Mirovnog sporazuma za Kosovo - naime, zamjenom njegovih bitnih odredbi sa NATO-ovim su protnim zahtjevima. Kao što izvjestiteljica Elizabeth Becker ispravno primjećuje, "bez obzira kako se pitanje bude riješilo u Ujedinjenim narodima, NATO će zapovijedati" mirovnim snagama. To je sasvim točno i predstavlja još jednu demonstraciju principa novog humanizma, kao i njegovih ugled nih prethodnika: svijetom vlada sila, pod velom moralne svrhe koju su istkale obrazovane klase koje, kao i tijekom cijele povijesti, elokventno propovijedaju o "prekretnici u međunarodnim odnosima", o "novoj eri" pravde i pravičnosti pod hrabrim vodstvom prosvijećenih država, slučajno baš njihovih.47 Izgleda kao da su "zatezanje" i zavaravanje opće značajke Slavena, ne samo Srba. Za Ruse se također javlja da "postavljaju zapreke", da odugovlače s Rezolucijom UN-a s kojom se politička i vojna kontrola povjerava Vijeću sigurnosti. To rusko "postavljanje zapreka" je zahtjev "da Ujedinjeni narodi imaju neku ulogu u očuvanju mira" na način ko jim to iziskuje Mirovni sporazum za Kosovo i Rezolucija - odnosno još preciznije, da se UN-u povjeri vodeća uloga u očuvanju mira. Ali za raz liku od Srba, nisu svi Rusi loši: "Ipak, Rusi su prošlog tjedna pomogli osigurati dogovor sa Jugoslavenima", iako ometaju rad svojom grubom taktikom inzistiranja na uvjetima iz potpisanih dokumenata. Malu dozu realnosti unio je jedan "viši dužnosnik Administracije" koji je izjavio kako ćemo prema Rezoluciji "imati jedinstvenu komandu
47
Becker, N Y T , 8. lipnja 1999.
DIPLOMATSKI ZAPISI
183
i kontrolu" pod NATO-om, a Ujedinjeni narodi će uljudno kimnuti gla vom u znaku odobravanja. "Riječ NATO se možda ne spominje u Re zoluciji", reče jedan dužnosnik, "ali u jednom odjeljku nacrta stoji da će operaciju 'sprovesti države članice i relevantne međunarodne organi zacije’." Tako i stoji, ali bez ikakve posebne uloge za NATO, a s odgovor nosti pripisanoj Ujedinjenim narodima; i bez "ispuštene fusnote" koja kaže da "NATO smatra" da sporazumi "znače... jedinstveni zapovjedni lanac NATO-a pod političkom upravom" Organizacije sjevernoatlantskog pakta, odnosno pod uvjetima Rambouilleta koje je NATO napus tio - mada samo formalno. U stvarnom svijetu, za razliku od svijeta sve čanih sporazuma, "mi smo već prešli Rubikon kojim Ujedinjeni narodi više neće upravljati", podučava nas James Rubin, glasnogovornik State Departmenta. Prema tome, bez obzira kakva bila formulacija, Rezolu cija zahtijeva "ulazak 50.000 vojnika pod NATO-ovim zapovjedniš tvom", izvješćuje John Broder pod naslovom "Optimizam, i još više rea lizam, u dogovorima oko povlačenja."48 "Milošević pokušava od poraza izlučiti elemente pobjede", grmio je britanski ministar obrane, George Robertson, optužujući ga za "dvo ličnost" i "proceduralno varanje", izražavajući "američko i britansko zgražavanje zbog odbijanja jugoslavenskih vojnih komandanata da prihvate vojne uvjete NATO-a": zahtjeve "o kojima nema pregovara nja", prema kojima će NATO upravljati okupacijom Kosova, bez obzi ra što kažu potpisani dokumenti. Rusija još uvijek "izgleda suglasna" sa srpskim nastojanjima "da se ne drže dogovora", izvješćuje tisak, u vezi s ruskim inzistiranjem da je "Vijeće sigurnosti... jedina institucija odgo vorna za doseg, modalitete i mandat međunarodnog prisustva" u SRJ, "u skladu s političkim dogovorom i načelima postavljenim u Beogradu" od strane finskog predsjednika Marttia Ahtisaaria prigodom iznošenja zahtjeva grupe G-8.49 Možda je istina da Rezolucija nigdje ne spominje NATO osim u aneksu kojim se ponavlja Sporazum o Kosovu, ali prema diktatu Washingtona, značenje obaju dokumenata je jasno. Što se tiče "fusnote" u Sporazumu za Kosovo koja je ispuštena u Rezoluciji (kao i u tekstu
48
Jane Perlez, "Russians Balking as Gains are Made on Kosovo Talks", NYT, 8. lipnja; John Broder, NYT, istoga dana.
49
Craig Whitney, NYT, 8. lipnja.
184
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
State Departmenta u vezi sa Sporazumom), njen je sadržaj ubrzo po boljšan, to je, kao što smo već ilustrirali, izostavljena je fraza "NATO smatra". Sada "ključna rečenica iz fusnote" glasi: "Sa svoje strane to znači jedinstveni NATO-ov zapovjedni lanac pod političkom kontrolom Sjevernoatlantskog pakta." U (izostavljenom) tekstu to je ono što "NATO smatra"; ono se sada podiže na činjeničnu razinu iako bi nepoš teni Milošević "mogao iskoristiti ovo odsustvo detalja protiveći se svim mjerama koje nisu detaljno objašnjene u Rezoluciji." Jedan viši dužnos nik NATO-a upozorio je da Srbi možda neće prihvatiti ništa "što nadi lazi Rezoluciju Vijeća sigurnosti". Kao nekad u danima kada je složna Europa provodila svoju civilizacijsku misiju, Srbi ostaju "orijentalci, pa prema tome lašci, varalice i majstori izvrdavanja."50 Stvari su tekle svojim tokom pošto su "NATO-ove trupe za očuva nje mira ušle na Kosovo" na "helikopterima tipa Chinook, prebacujući britanske i Gurkha padobrance" iza kojih su stizali konvoji s teškim naoružanjem i vojnicima. Već samo spominjanje Chinooka i Gurkha, bez stida pa čak bez obraćanja pozornosti, opet je odraz glorificiranja imperijalnog nasilja i etničkog čišćenja. Ali "NATO-om predvođena mi sija za očuvanje mira odobrena od strane Vijeća sigurnosti prošlog tjedna", doživjela je neugodan udar jer "prkosna Moskva opet izaziva Zapad", šaljući mali vojnički kontingent nekoliko sati ranije. "Uzbuna je danas dana kad je viši [ruski] dužnosnik Ministarstva obrane... javno upozorio da bi Moskva mogla jednostrano poslati trupe na Kosovo uko liko NATO ne odustane od svog zahtjeva da ima komandu nad svim ta mošnjim snagama" - to jest, NATO-ovo inzistiranje na tome da naruši Mirovni sporazum i Rezoluciju Vijeća sigurnosti. Rusi su "podržali Beograd u njegovu zahtjevu da čuvari mira služe pod zastavom Ujedi njenih naroda" u skladu s formalnim sporazumima, ali narušavajući is pravno interpretaciju. Događaji su pokrenuli ozbiljna pitanja oko toga "tko vlada" u Rusiji, i hoće li još uvijek opasni medvjed (Rusija) biti u stanju ispunjavati svoje obaveze u skladu sa interpretacijama vladajućih kazuista.51 50
R.W. Apple, NYT, 8. lipnja 1999. "Ispuštena fusnota" također je uznapredovala od davanja prednosti NATO-u do konkretne činjenice u popratnom članku Ja ne Perlez. Vidi poglavlje 3, bilješku 81.
51
Anne Kornblut i David Filipov, Filipov, BG, 12. lipnja. John Kifner i Steven Lee Meyers, Steven Erlanger, Michael Gordon, NYT, 12. lipnja 1999.
DIPLOMATSKI ZAPISI
185
Ukratko, izgleda da su svi sustavi na mjestu, ekspeditivno koliko se moglo i očekivati na temelju skorašnjih presedana. Zahtjevi SAD-a/ NATO-a postali su činjenice - što, naravno, ne znači da Srbija neće po kušati igrati istu igru, mada ne raspolaže s istom moći i sredstvima na silja, tako da neće moći uspjeti ništa više nego drugi koji se usude pr kositi gospodaru. Sasvim sukladno tome, tisak nastavlja osuđivati srpski "propa gandni stroj koji potiče javno mnijenje za rat na Kosovu" a sada "pri prema Srbe za mirovni sporazum." Postoji "ogroman jaz između dr žavne retorike i realnosti u jednom društvu gdje su novinski mediji pod kontrolom države."52 To je istina, ali je pritom u redu postaviti još dva pitanja: (1) Može li postojati jaz između retorike i realnosti u slobodnim društvima? (2) Kakva je bila situacija u Srbiji prije bombardiranja? Ostavimo prvo pitanje po strani i osvrnimo se na drugo. Nalazimo da je jaz bio vrlo stvaran, mada znatno reduciran zbog pristupačnosti stranim radio i televizijskim emisijama. I prije negoli je "demokratski aktivizam" postao "ratni stradalnik" postojalo je "neko liko oporbenih novina kao i radijskih i televizijskih izvora", javlja bri tanska grupa Helsinškog odbora za ljudska prava, dok su "brojne antimiloševićevske nevladine organizacije financirane izvana također dje lovale u zemlji", i uglavnom pozatvarane nakon bombardiranja. Na sa mom Kosovu, albanski separatistički tisak nastavlja otvoreno izlaziti, zajedno s tiskom na mađarskom jeziku, tijekom pregovora u Rambouilletu u veljači 1999., izvješćujući o srpskim zločinima i hvaleći NATO-ovu "spremnost na upotrebu sile" kao i na "isporuku tenkova i pješaštva Ko sovu", gdje "Srbija može izgubiti svoju suverenost."53
52
Blaine Harden, NYT, 8. lipnja; Kevin Cullen, BG, 11. lipnja 1999.
53
Kevin Cullen, "Democracy activism: a war casualty", BG, 26. svibnja, citirajući “prozapadne aktiviste" koji opisuju "demokratski pokret" kao jedan od prvih stradalnika bombardiranja. Analitičari BHHRG, 22. svibnja 1999. “Media Focus", 17. veljače 1999., London, redovni pregled medija u SRJ, izuzetno kritičan prema Miloševiću i njegovoj represiji i zvjerstvima.
186
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Možda bi bilo korisno prisjetiti se postupaka Sjedinjenih Država i medija tijekom ratova u vremenima kada se Sjedinjene Države nipošto nisu suočavale s bilo kakvim prijetnjama od napada izvana; ili, što se toga tiče, postupaka najslobodnije i najdemokratskije od njenih državasatelita, Izraela, koji je u tom smislu znatno superiorniji od SAD-a iako je i nadalje vrlo represivan, više nego, primjerice, Nikaragva pod žes tokim američkim napadom. Otrežnjavajuća je usporedba reagiranja u medijima i komentarima na slobodu tiska u državama-satelitima SADa osamdesetih godina u Srednjoj Americi (u kojima se krvoločnoj i smr tonosnoj represiji poklanja mala pozornost), u Izraelu (vrlo hvaljenom jer praktično nema izvješćivanja o suzbijanju tiska), te Nikaragvi - koja je žučno osuđena premda je slobodno dozvoljavala objavljivanje vode ćeg dnevnika La Prensa, koji je otvoreno podržavao napad na Nikarag vu i tražio da bude još žešći (postupak koji je nezamisliv u državamasatelitima SAD-a ili u samim Sjedinjenim Državama, čak i pod mnogo blažim okolnostima). Tako nešto je do te mjere neshvatljivo u prosvi jećenim državama da vjerojatno nikada neće prekoračiti orvelovske za preke.54 Jaz između retorike i stvarnosti u srpskim medijima ponudio je opravdanje za NATO-ovo bombardiranje srpskog radija i televizije 8. travnja, u konačnici svodeći dobar dio TV-zdanja na ruševinu napadom balističkim projektilom 23. travnja - "uoči proslave 50-godišnjice NATO-a", primjećuje Financial Times. Uljudno nastojimo izbjeći mo guće implikacije koje se odnose na pitanje (1). Vojni glasnogovornik NATO-a, zrakoplovni komodor David Wilby pravdao je napade na te melju toga što su srpski mediji "legitimni cilj koji godinama puni zračni prostor mržnjom i lažima", mada je NATO isprva ponudio medijima mogućnost da "izbjegnu daljnje kažnjavanje" ukoliko im Milošević "svakog dana ustupi šest sati vremena na valovima radi emitiranja za
54
Za detaljan prikaz i usporedbe, vidi Necessary Illusions, dodatak V.6-8. O izu zetno visokoj razini oslanjanja na izvore nezavisnih medija i disidentske publikacije u bivšem Sovjetskom Savezu, u oštrom kontrastu sa situacijom u slobodnim društvima, vidi James Miller i Peter Donhowe, Washington Post Weekly, 17. veljače 1986. Za diskusije u općenitijem kontekstu, vidi Letters from Lexington, poglavlje 17.
DIPLOMATSKI ZAPISI
187
padnih vijesti", ugledajući se valjda na standardnu praksu u Sjedinje nim Državama.55 Na sličnim temeljima, NATO-ove snage u Bosni prisilile su Srpsku radio-televiziju (SRT) u Republici Srpskoj - "etnički srpska mini-država" unutar Bosne - na zatvaranje vršeći usput i druge pritiske. Konkret na optužba bila je da je SRT izostavio trideset sekundi izjave Madeleine Albright u kojoj spominje "svoje tople osjećaje prema Srbima", a "bez uspješno je objašnjavala zašto NATO bombardira Jugoslaviju da okon ča etničko čišćenje na Kosovu, te davala utisak da se svijet suprotstavlja zračnim napadima." Ukratko, SRT je odbio emitirati NATO-ovu propa gandu koja je očigledno lažna, a daje utisak kao da je uglavnom istini ta, premda joj se ovdje poklanja mala pozornost. Druga optužba glasi da se SRT usredotočio na prioritete svoje publike, odnosno na Srbe u Bosni, umjesto na NATO. Godine 1997. visoki predstavnik Europske unije za Bosnu, Carlos Westendorp, "zaplijenio je predajnike SRT-a" i "predao postaje političarima koji su favorizirale bolje odnose sa Zapa dom", uključujući i direktora kojeg sada napadaju zbog neposlušnosti. Sedmog travnja 1999., Westendorp ide još dalje, tražeći da NATO "sa siječe uvredljivi materijal u korijenu" bombardirajući beogradsku dr žavnu televiziju, što je sljedećeg dana i učinjeno.56 Obaveza prema kontroli izvora informacija svrstava se unutar jed nog mnogo općenitijeg obrasca. Primjer koji nam to otkriva je praktič no uništenje UNESCO-a čim je počeo razmatrati prijedloge za demo kratizaciju međunarodnog medijskog sustava i pristup većini svijeta. Ta inicijativa potakla je izuzetnu lavinu osuda od strane američke vlade i medija, punu obmana i laži koje su stalno ponavljane. "Zapanjujuća ironija ovog dostignuća", primjećuje akademski povjesničar odnosa iz među SAD-a i UNESCO-a, "jest da su Sjedinjene Države, nakon što su dokazale da slobodno tržište idejama ne postoji, napale UNESCO jer
55
Guy Dinmore, FT, 10. i 11. travnja; 24. travnja. Zračne udare 23. travnja osu dila je Međunarodna federacija novinara i druge medijske organizacije. Isto. Kevin Cullen, BG, 24. travnja 1999. Na kinesko reagiranje zbog ubojstva tri kineska novinara u NATO-ovom bombardiranju, o čemu se ovdje jedva išta izvijestilo izuzev zabrinutosti zbog antiameričkih prosvjeda, vidi reportaže iz China Daily u reklamnom dodatku, WP Weekly, 31. svibnja 1999.
56
Daniel Pearl, “Propaganda War: A Bosnian TV Station Staffed by Serbs, Runs Afoul of U.S., NATO," WSJ, 13. svibnja 1999., uvodni članak očigledno ironičan.
188
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
ga planiraju uništiti." Detaljni prikaz medijskih i vladinih obmana obja vio je sveučilišni tisak, ali i to je ignorirano. Ovi događaji služe kao još jedno poučno mjerilo o stajalištima prema temeljnim načelima slobode i demokracije.57
57
William Preston, Edward Herman i Herbert Schiller, Hope & Folly: The United States and UNESCO 1945 - 1985 (Minnesota, 1989.).
Poglavlje 6
Čemu sila?
krenemo li s razmjerno dobro potvrđenih i općenito nedvojbe nih činjenica u misaone spekulacije, dotičući se odluka američkih planera - faktor koji mora biti naša primarna briga iz elementarnih moralnih razloga, a to je vodeći, ako ne i odlučujući faktor, utemeljen na jednako elementarnom problemu razmatranja problema moći, mo žemo se upitati zašto su se zbivanja odvijala tako kako jesu.
S
Isprva možemo primijetiti da "popuštajući Miloševiću" raspuštanje kosovskih demokrata nije neko osobito iznenađenje. Obrazac je tra dicionalan. Spomenimo samo neke primjere unutar zadanog nam vre menskog okvira. Nakon što je Saddam Hussein ponavljano trovao Kur de bojnim otrovima 1988., iz popustljivosti prema svom prijatelju i sa vezniku, Sjedinjene Države zabranjuju službene kontakte s kurdskim vođama i demokratskim iračkim disidentima (po njihovoj procjeni); njih su također praktički isključili iz medija. Ova zabrana je službeno obnovljena u ožujku 1991., odmah nakon Zaljevskog rata, kada je Sad dam prešutno ovlašten da sprovede masakr nad pobunjenim Šiitima na jugu zemlje, a potom nad Kurdima na sjeveru. Masakr se odvijao pod hladnim pogledom "Olujnog" Normana Schwartzkopfa, koji je objas nio da ga je Saddam "prevario", jer nije predvidio kako bi Saddam mo gao izvršiti borbene akcije s vojnim helikopterima za koje je imao ovlaštenje Washingtona da ih može koristiti. Bushova administracija je objasnila da je podrška Saddamu bila nužna da bi se sačuvala "stabil nost"; njenu sklonost vojnoj diktaturi koja bi vladala Irakom "čeličnom rukom", upravo kakva je Saddamova, mudro su prihvatili ugledni ame rički komentatori.
190
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Prešutno odobravajući prošlu politiku, državni tajnik Albright u prosincu 1998. izjavljuje: "došli smo do odluke da bi iračkom narodu bilo od koristi imati vladu koja bi ga istinski zastupala." Nekoliko mje seci prije toga, 20. svibnja Albright je obavijestila indonežanskog pred sjednika Suharta da više nije "nama blizak momak", pošto su mu stvari izmakle kontroli i pokazao se neposlušan prema naredbama MMF-a, stoga mora podnijeti ostavku na položaj i pobrinuti se oko "demokrat ske tranzicije". Nekoliko sati poslije toga, Suharto je prenio formalnu vlast svom pažljivo izabranom potpredsjedniku. Demokratska se tran zicija nastavila izborima u lipnju 1999. godine, proslavljenim kao pr vim demokratskim izborima nakon četrdeset godina, ah bez ikakvog podsjećanja zašto nije bilo nikakvih izbora u tom razdoblju. Razlog je što je indonežanski parlamentarni sustav bio potkopan velikom ame ričkom tajnom vojnom operacijom 1958. godine, koja je u značajnoj mjeri poduzeta jer je demokratski sustav bio neprihvatljivo otvoren dozvoljavajući čak sudjelovanje komunističkoj partiji (PKI) koja "nije osvojila široku podršku kao revolucionarna stranka, već kao organiza cija koja je branila interese siromašnih slojeva unutar postojećeg sus tava" razvijajući "masovnu bazu među seljaštvom" upravo svojom "energičnom obranom" njegovih interesa. Nekoliko godina kasnije ta partija je zbrisana, zajedno sa stotinama tisuća bezemljaša i drugih ne podobnih. CIA svrstava ovaj pokolj u isti rang s masovnim ubijanjima Hitlera, Staljina i Maoa. Prosvijećene zemlje su to pozdravile s neskrivenom euforijom hvaleći "indonežanske umjerenjake" koji su uspješno očistili svoje društvo, i poželjevši im dobrodošlicu u slobodni svijet, u kojem su zadržali svoj visoki položaj sve do Suhartovih prvih zločina početkom 1998. godine.1 Još marginalija "ne vrijedi ni spominjati" s obzirom da je "idealis tički Novi svijet koji je čvrsto odlučio okončati nehumanost" najzad upisao barem neke neeuropljane za svoju stvar. 1
O Saddamu i Kurdima, vidi Randal, op. cit. O događajima 1991. i službenim opravdanjima, vidi Deterring Democracy kao i naknadne ažurirane publikacije, uključujući Powers and Prospects. Albright o Iraku, Serge Schmemann, "The Critics Now Ask: After Missiles, What?", NYT, 18. prosinca 1998.; Albright o Indoneziji, vidi moj tekst “L'Indonésie", Le Monde diplomatique, lipanj 1998. O 1958. godini, vidi Kahin i Kahin, op. cit. PKI, Komunistička partija Indonezije, Harold Crouch, Army and Politics in Indonesia (Cornell, 1978.). Reagiranje na pokolj iz 1965. godine, Year 501, poglavlje 5.
ČEMU SILA?
191
Ne trebamo se zadržavati na vjerodostojnosti otkrića Washingtona glede vrijednosti demokracije 1998. godine. Činjenica da takve riječi mogu biti izrečene, a da ne izmame nikakav komentar, dovoljno je in formativna. U svakom slučaju nema mjesta iznenađenju što su omalo važavane nenasilne demokratske snage na Kosovu, ili s činjenicom da je bombardiranje poduzeto s vjerojatnim ciljem da potkopa hrabri de mokratski pokret u Beogradu, i to ozbiljno, kako je odmah izvijestio i od onda ponavljao povjesničar Aleksa Đilas, sin jugoslavenskog disi denta Milovana Đilasa, riječima: "Srbe ujedinjuje nebo - ali bombama, ne Bogom." Srpski disident Veran Matić piše: "Bombardiranje je ugro zilo živote više od deset milijuna ljudi i unazadilo poletarce demokra cije na Kosovu i u Srbiji", i nastavlja, "pošto je uništeno... [njeno] proklijalo sjeme pobrinulo se da zadugo ne iznikne opet." Matić je vodio nezavisnu radio postaju B-92 (zabranjenu nakon bombardiranja), a ne davno je od švedske vlade primio nagradu "Olaf Palme" za svoj izuze tan doprinos razvoju demokracije (30. siječnja 1999). Kao što smo već rekli, bombardiranje je imalo isti učinak u pretežno disidentskoj pokra jini Vojvodini, vrlo udaljenoj od Kosova, gdje su razaranja bila osobito velika. Bivši urednik Boston Globea, Randolph Ryan, koji je godinama radio na Balkanu i živio u Beogradu, napisao je: "Sada, zahvaljujući NATO-u, Srbija je preko noći postala totalitarna država u pomami rat ne mobilizacije", a to je NATO morao i očekivati, isto kao što je "morao znati da će se Milošević odmah osvećivati, udvostručujući svoje napade na Kosovu", a da NATO neće imati načina to zaustaviti.2 Uvažavajući osnovne činjenice, može se spekulirati o tome kako su skorašnje odluke Washingtona donijete. Samo spekulirati: neposred nih dokaza je malo. Nemiri na Balkanu mogu se u tehničkom smislu okvalificirati kao "humanitarna kriza": mogla je naškoditi interesima bogatih i privile giranih, za razliku od pokolja u Sierra Leoneu ili Angoli, ili od onih zlo čina koje podržavamo ili ih sami činimo. Pitanje je, zato, kako kontro lirati autentičnu krizu.
2
Steven Erlanger, "Belgrade Targets' Find Unity ’From Heaven’", NYT, 30. ožujka; Matić, Op. ur., NYT, 3. travnja; Ryan, "NATO bombs raze dreams of democracy," BG, 4. travnja, 1999. Vojvodina, poglavlje 2, bilješke 25, 26 i tekst. Matićeva nagrada, Media Focus-, vidi poglavlje 5, bilješka 53.
192
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Konvencionalan pristup je da se naoružaju i obuče državne snage sigurnosti radi suzbijanja nepoželjnih nemira, kao u Turskoj, Kolum biji, El Salvadoru, i dugom popisu drugih mjesta. Ali ta je metoda na raspolaganju samo ako se radi o poslušnim klijentima. Srbija, bez ob zira što mislili o njoj, posljednji je nepopustljivac u Europi glede oču vanja svoje nezavisnosti, i zbog toga je diskvalificirana. S obzirom da standardna metoda ne dolazi u obzir, sljedeća opcija bila bi svečano pridržavanje ugovornih obveza, "vrhunskog zakona zemlje", i da se okrene institucijama svjetskog poretka. Ali njih Washington ne pod nosi. Sljedeći izbor je NATO, u kojem SAD svakako dominira. Podjele unutar NATO-a su razumljive: primarna prednost Washingtona je u njegovom vladanju sredstvima nasilja, a na mnogo nižoj razini isto vri jedi i za njegovog mlađeg partnera. U svakoj konfrontaciji prirodno je odigrati svoju najjaču kartu pa potom vidjeti što će se dogoditi. Prema onome što su planeri "predvidjeli", teško možemo podijeliti s Carnesom Lordom i drugima pouzdanost koju oni izražavaju. Ako su nam svjedočanstva iz prošlih akcija ikakav putokaz, tada su posljedice za na rode koji žive u "nevažnim mjestima" tek uzgredne.3 Za cijelo vrijeme trajanja krize, lideri NATO-a naglašavali su, u op ćoj suglasnosti, da je odluka da bombardiraju 24. ožujka bila obavezna iz dva razloga: (1) zaustaviti nasilno etničko čišćenja koje je NATO-ovo bombardiranje ubrzalo, kao što se i očekivalo; i (2) uspostaviti kredi bilitet NATO-a. Prvi razlog možemo staviti sa strane, ali drugi je vje rodostojan. Politički lideri i komentatori su snažno ponavljali da je potrebno osigurati "kredibilitet NATO-a". "Jedan od neugodnih aspekta gotovo svake alternative" bombardiranju, primjećuje Barton Gellman u Wash ington Postu prikazujući "događaje koji su doveli do kosovske konfron tacije", "bilo je poniženje NATO-a i Sjedinjenih Država."4 Savjetnik za Nacionalnu sigurnost, Samuel Berger "navodi među glavnim razlozi ma bombardiranja potrebu 'demonstrirati kako je NATO ozbiljan’." Je dan europski diplomat se složio s tim: "Neaktivnost bi povlačila za so
3
Vidi Gleijeses, op. cit., radi jedne rječite ilustracije, temeljene na detaljnoj analizi bogatih svjedočanstava u vezi sa Gvatemalom.
4
Gellman, William Drozdiak, WP Weekly, 29. ožujka 1999., i mnoga druga izvješća.
ČEMU SILA?
193
bom 'skupu cijenu u kredibilitetu, osobito u ovo vrijeme kada se pribli žava NATO-ov summit u znaku proslave pedesetogodišnjice’." "Odus tati sada, značilo bi srušiti NATO-ov kredibilitet", reče Tony Blair infor mirajući parlament. Clintonovu poziciju objasnio je jedan od "dužnos nika Bijele kuće": Od prvoga dana, rekao je da u ovome moramo pobijediti. To je bilo apsolutno jasno. Zbog posljedica za Sjedinjene Drža ve, zbog NATO-a, kao i zbog njegove odgovornosti kao vrhov ni zapovjednik, u ovome moramo pobijediti. "Jedina alternativa NATO-a, prema tome, bila je da se bombardira - i to mnogo", komentirao je Blaine Harden, dopisnik Timesa u podu žem prikazu planiranja u Bijeloj kući.5 Jedno drugo detaljno izlaganje o tome kako i zašto je Bijela kuća otišla u rat navodi riječi Tajnika za obranu, Williama Cohena na privat nom sastanku ministara obrana NATO-a održanog u listopadu 1998., u vrijeme kad je NATO nudio miješane izvještaje o odgovornosti i tuma čio obnovljena srpska zvjerstva kao reakciju na zauzimanje 40% kosov skog teritorija od strane OVK-a tijekom prethodnih mjeseci relativnog suzdržavanja. Cohen je u glavnim potezima iznio Clintonov plan za zračne napade, i tom prigodom "zatražio od svojih kolega da prihvate izazove i prigrle novu ulogu saveza. Ako se NATO ne može odvažiti za prijetiti gospodinu Miloševiću pod ovim okolnostima, upitao ih je, koji je smisao saveza?" Prijetnje bombardiranja "ubrzo su postale test za NATO-ov kredibilitet uz dodatno breme vezano za proslavu pedeseto godišnjice koje se nadvilo nad Savezom krajem travnja. U međuvreme nu diplomacija je iz kolosijeka bila izbačena pogrešnim računicama i odvraćanjima pozornosti zbog skandala u Bijeloj kući.6 Britanski vojni povjesničar John Keegan odbio je pribjegavanje "osjećajima" od strane Blaira i drugih koji su "apelirali na suosjećanja Britanaca". Postoji kriza, ali se radi o "krizi kredibiliteta saveza o kome je 50 godina zavisio naš opstanak." Američki komentatori su se uglav-
5
Harden, "The Long Struggle That Led the Serbian Leader to Back Down", NYT, 8. lipnja 1999.
6
Elaine Sciolino i Ethan Bronner, “How a President, Distracted by Scandal, Entered Balkan War", NYT, 18. travnja 1999.
194
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
nom složili. Tako je William Pfaff još ranije pisao kako "debata o inter venciji više nije rasprava o sredstvima koji opravdavaju neki cilj. To je debata oko napuštanja NATO-a i američkog polaganja prava na zauzi manje položaja međunarodnog vođe": "ako ne bude NATO-ove pobjede nad Srbijom, više neće biti NATO-a", stoga je "jedina solucija" da vojne postrojbe NATO-a "istjeraju organizirane srpske snage s Kosova, uniš tavajući njih i sadašnju srpsku vladu."7 Nakon Mirovnog sporazuma 3. lipnja, lideri i analitičari uvidjeli su da ishod nije bio potpuno zadovoljavajući, ali su se složili da je ostvaren jedan ključni uspjeh: "cilj da su održi NATO-ov kredibilitet je postig nut."8 Da bismo interpretirali pohvale za dobro obavljeni posao, potreb no je izvršiti uobičajene prijevode. Kada Clinton, Blair i ostali govore o "kredibilitetu NATO-a", oni ne izražavaju svoju brigu za kredibilitet Italije ili Norveške: prije će biti da govore o vladajućoj supersili i nje zinom psu-napadaču. Značenje "kredibiliteta" može objasniti svaki mafijin don. Ako neki sitan trgovac ne plati mito za zaštitu, posjetit će ga nasilnici ne samo da mu uzmu novac, već da mu sve demoliraju kako bi na taj način i drugima ostavili poruku. Donovi globalne mafije rezo niraju na isti način i to je posve jasno. Naravno, ne radi se o tome da je "donu" potreban novac sitnog tr govca. Uobičajeni argument kako ova intervencija mora biti humani tarna, jer Kosovo ima malo značajnih resursa ili druge pogodnosti koje bi interesirale Zapad, odraz je ozbiljnog nerazumijevanja osnovnih ele menata politike i novije povijesti. Je li trenutačna odluka da se potkopa Bishopova vlada u Grenadi, kao i kasnija invazija, izvučena iz zainte resiranosti za trgovinu s muškatnim orašćićima? Jesu li Sjedinjene Dr žave pretendirale na resurse Gvatemale, Indokine, Kube, Nikaragve i druga mjesta na popisu nasilja u novije vrijeme? Istina, u nastojanju dobivanja podrške takve se tvrdnje ponekad iznose (kositar i guma In dokine, itd.), ali se svakako ne uzimaju s velikom ozbiljnošću. Ponekad
7
Keegan, Daily Telegraph, 21. svibnja; Pfaff, BG, 12. travnja 1999. O njegovim naknadnim interpretacijama, vidi stranice 115 i 116.
8
Jane Perlez, "For Albirght’s Mission, More Problems and Risk," NYT, 7. lipnja 1999., izvješćujući o procjenama državne tajnice Albright i raznih drugih stručnjaka.
ČEMU SILA?
195
i posebni poslovni interesi mogu utjecati na politiku (primjerice, United Fruit u Gvatamali), ali rijetko kao primarni faktor. Problemi su dosljed no neke druge naravi. Jedna od istrajnih briga je učvršćivanje "kredibiliteta", zahtjev koji postaje još urgentniji ukoliko se primijeti opasnost kako bi "trula jabu ka" mogla "pokvariti bačvu", odnosno da bi prema terminologiji vrhun skih planera, "virus nezavisnosti" mogao "zaraziti" druge. Zabrinutost Kennedyjevih intelektualaca "zbog širenja Castrove ideje da uzmu stva ri u svoje ruke" jedan je takav primjer. Uz određenu prilagodbu kon kretnim okolnostima, ovakva razmišljanja redovito stvaraju osnovu za intervencije i sukobe, pa čak i za sam hladni rat od njegova početka 1917. godine. Rusija je uočena kao neka golema "trula jabuka", izmam ljujući strahove koji su ostali vodeći element zapadne politike, barem do šezdesetih godina kad je sovjetska privreda ušla u razdoblje stagna cije iz koje se nikada nije oporavila. Često je posrijedi kontrola resursa i drugi slični interesi, ali rijetko da su na bilo kojem značajnijem stup nju cilj samoga napada (osim nekoliko iznimaka, primjerice, proizvod nja nafte, uključujući Indoneziju 1958. godine). Nadalje, hladnoratovski problemi najčešće ostaju marginalni za intervencije, pa je stoga obrazac trajao uz male promjene prije, za vri jeme i nakon hladnoga rata. Ponekad se čimbenik snažno naglašava ra di interne upotrebe: primjerice, 1958. godine, u vezi s trima glavnim žarištima svjetskih kriza koje su Eisenhower i Dulles utvrdili u Vijeću sigurnosti: Indonezija, Sjeverna Afrika i Srednji istok, sve islamske zemlje, ali značajnije od toga, sve proizvođači nafte. Eisenhower je snažno naglašavao da u to ne spada Rusija, pa čak ni iza scene, kako otkrivaju tajni arhivi.9 Također se podrazumijeva da nasilje ne mora odmah donijeti us pjeh, ah planeri uvijek moraju biti sigurni da imaju nešto u rezervi. Na čin kako se to učinilo Kartageni uvijek je dostupan. Neka se skeptici prošetaju golemim područjima Indokine. Direktne mete i drugi koji su možda dolazili na čudne ideje da se pobune, moraju se natjerati shva titi tu činjenicu. Otuda i potreba za kredibilitetom.
9
Vidi Irwin Wall, "U.S., Algeria, and the Fourth French Republic", Diplomatic History, jesen 1994.
196
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Bez obzira na taj dosljedan čimbenik, bilo je i sporednih koristi od toga da se pribjegne upotrebi sile na Balkanu. Jednu smo već spome nuli: Srbija je dosađivala, bila je nedobrodošao remetilac nastojanjima Washingtona da zaokruži svoje zamašno preuzimanje vlasti nad Euro pom. Premda resursi Balkana nisu od velikog interesa, njihova strateš ka lokacija jest, i to ne samo u odnosu na Europu, Zapadnu i Istočnu, već i na Srednji istok. Prve veće poslijeratne vojne mjere protiv ustaničkih snaga u Grčkoj velikim dijelom su motivirane brigom za kontro lu nafte na Srednjem istoku, što je ujedno bio čimbenik američkog pod rivanja talijanske demokracije u tim istim godinama.10 Grčka je tako ostala unutar interesne sfere State Departmenta za Bliski istok sve do pada od Amerike podržavane fašističke diktature prije dvadeset pet godina. Premda sekundarne, slične se brige sada protežu na Središnju Aziju; a blizina Turske, glavna vojna baza Washingtona u toj regiji, za jedno s Izraelom, također se uzima kao faktor planiranja. Sve dok Sr bija ne bude uključena u sferu pod američkom dominacijom, valja je kažnjavati zbog odbijanja da se prilagodi - i to vrlo vidljivo, na način kojim će poslužiti kao upozorenje drugima sa sličnim sklonostima. Kri za na Kosovu je 1998. pružila prigodu da se baš to i učini, pa možemo s priličnom sigurnošću očekivati da će se proces nastaviti sve dok Sr bija ne podlegne ili dok ne bude slomljena, kao u slučaju Kube i dru gih neposlušnika. U cilju "kontrole stanovništva" kod kuće, druge se pjesme sviraju, varirajući već prema okolnostima (ruski pipci, naša "čežnja za demo kracijom", i slično). Ali, osim ukoliko se nismo odali "namjernom ne znanju", te pjesme možemo odbaciti. Druga sporedna korist je poticaj proizvodnji i prodaji oružja. "Sveukupno, rat će vjerojatno generalno pojačati potrošnju za obranu", izvješćuje Wall Street Journal, i to primarno na vojne sustave visoke tehnologije. Samo Raytheon očekuje oko 1 milijardu dolara u narudž bama radi popune zaliha krstarećih raketa Tomahawk i drugih oružja što se koriste za "dići u zrak mete na Balkanu". Ta brojka ne uključuje nove narudžbe koje se očekuju od zemalja članica NATO-a. "Pravi do bitnik u ratovima" je vojna industrija, primjećuje krupni naslov u Fi nancial Timesu. Članak prikazuje "prilično vedre" izglede za avio-
10
Vidi World Orders, poglavlje 3.
ČEMU SILA?
197
-svemirsku industriju, pogotovo za elemente složenije i skuplje tehno logije; pola cijene jednog borbenog zrakoplova otpada na avio-opremu i softver, što je stimulans za proizvodnju visoke tehnologije općenito.11 Za čitatelje poslovnog tiska nije potrebno objašnjavati ostatak članka. Vojni troškovi su primarno pokriće za ogroman državni sektor proizvodnje visoke tehnologije, bazu američke nadmoći u kompjutori ma i općenito elektronici, automatizaciji, telekomunikacijama i internetu, kao i u najdinamičnijim sastavnicama te proizvodnje. Priča nas vraća na početke američkog sustava masovne proizvodnje u one prve dane industrijskog razvoja, premda je priča poprimila enormne pro porcije tek nakon Drugog svjetskog rata. Uloga državnog sektora bila je također nezaobilazna za poljoprivrednu proizvodnju, a sada se pro teže i na industrije zasnovane na biologiji koja je, poput visoke tehno logije, ovisna o socijalizaciji cijena, rizika i gospodarskih instrumenata državne moći (primjerice, da osnaže intelektualna vlasnička prava i druge oblike tržišne interferencije, u interesu vodećih korporacija). Što se vojnog pokrića tiče, u siječnju 1948. vodeće načelo jasno je progla sio ministar ratnog zrakoplovstva, Stuart Symington: "ovdje nije govor o 'subvenciji'; riječ je o ’sigurnosti’."12 "Pravi dobitnici" nadilaze industriju visoke tehnologije. Vodeće američke građevinske kompanije (Brown & Root, Halliburton, Bech tel) "već su jasno dale na znanje da su željne iznova graditi ceste i mos tove" što su ih "digli u zrak" njihovi suradnici iz domene visoke tehno logije, dok se zapadne energetske kompanije već nadaju poslovima "iz gradnje elektrodistribucijskih mreža". Britanci strahuju da bi opet mogli "izvisiti", kao što se dogodilo nakon Zaljevskog rata, kad su ih SAD i konkurenti s kontinenta istisnuli. Vladino Ministarstvo trgovine
11
Thomas Ricks i Anne Marie Squeo, WSJ, 4. lipnja; Ross Kerber, BG., 4. lipnja; Peter Thal Larsen, "Kosovo conflict highlights real winners in wars", FT, 1. lipanj 1999.
12
Citirao Frank Kofsky, Harry Truman and the War Scare of 1948. (St. Martin's Press, 1993.). Za više o ovoj temi, vidjeti World Orders i navedene izvore, tek djelić bogate i važne priče, primarno razbacane u tehničkim monografijama. Za lucidan prikaz socijalizacije rizika i druge glavne karakteristike međuna rodnog gospodarstva, vidi Robin Hahnel, Panic Rules! (South End, 1999.). O općenitom historijatu, vidi Richard DuBoff, Accumulation and Power (M. E. Sharpe, 1989.).
198
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
i industrije čini poteze da usuglasi napore britanskih kompanija da su djeluju u "obnovi Kosova", što će prema najgrubljim procjenama izno siti od 2 do 3,5 milijarde dolara u sljedeće tri godine.13 Rat može biti "zdravlje države", kako primjećuje Randolph Bourne, ali moramo prihvatiti "državu" u pojmovima mnogo širim od pukih državničkih funkcija. Jedna od mogućih koristi za NATO je agresivniji stav, što bi bio koristan ishod ako bi Europa ostala pod kontrolom, ali to nije sigurno. Američki planeri su svakako ambivalentni oko odluke Europske unije; nakon rata krenuti k ostvarenju "jedinstvene obrambene politike" koja bi joj omogućila djelovanje nezavisno od SAD-a "u očuvanju mira i mi rovnim misijama" - gdje se pojmovi "obrambena" i "mirovna" podra zumijevaju u skladu s uobičajenim prijevodima.14 Imajući na umu taj posljednji razlog, vratimo se na opasku vojnog povjesničara i analitičara Johna Keegana kako će ishod rata biti "po bjeda Novog svjetskog poretka" što ga je George Bush "proglasio nakon Zaljevskog rata", kao i da "se Svjetski poredak sada čini bolje zaštićen" nakon pobjede zračnih snaga na Balkanu. Ovo potonje osjećanje pod vukao je i predsjednik Clinton u svom pobjedničkom govoru, izvješću jući "američki narod da smo ostvarili pobjedu za jedan sigurniji svi jet."15 Ovakve procjene su vjerodostojne isključivo na prešutnoj pretpos tavci da "svijet" isključuje najveći dio svijeta. Zapravo štiti se "među narodna zajednica" u tehničkom smislu toga pojma: bogati i privilegi rani sektori industrijskoga društva Zapada, i njihovi pridruženi članovi i suradnici drugdje. Keeganove primjedbe o Zaljevskom ratu iziskuju slično objašnje nje. I taj rat je pozdravljen kao trijumf "međunarodne zajednice" i ve liku pobjedu je propratila blistava retorika o obećanoj novoj eri u me đunarodnom moralu. Ipak, kako su poneki zapadni komentatori pri
13
Daniel Pearl, WSJ, 4. lipnja; Charles Pretzlik, F T , 6. lipnja 1999.
14
Craig Whitney, “European Union Vows to Become Military Power", N Y T , lipnja; Warren Hoge, "Europeans Impressed By Their Own Unity", N Y T , lipnja 1999.
15
Mary Leonard, "Victory for a safer world", udarni naslov, BG, 11. lipnja 1999.
4. 4.
ČEMU SILA?
199
mijetili, ratna politika Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva ih ostavlja "sićušnom manjinom u svijetu" - to jest, u svijetu stvarnosti.16 Opće raspoloženje izvan bogatih industrijskih društava dočarao je kardinal Paulo Evaristo Arns iz São Paula, koji je 1991. napisao da se u arapskim zemljama "bogati stavljaju na stranu američke vlade dok milijuni siromašnih osuđuju ovu vojnu agresiju." Diljem Trećeg svije ta, nastavlja Arns, "širi se mržnja i strah: kada će pasti odluka da na padnu i nas, i pod kojom izlikom?” Do časa kad su se dvije ratničke države odlučile ponovo bombar dirati Irak u prosincu 1998., njihova je osamljenost bila daleko nagla šenija. I mada su pridobile određene sektore da podrže njihov najnoviji ćudoredan križarski rat, izgleda da velika većina svjetske populacije postavlja isto pitanje kao i kardinal Arns. Čak i u virtualno satelitskim državama raspoloženje nije osobito euforično. Poluslužbeni egipatski tisak izražava ozbiljnu zabrinutost zbog "novog strateškog koncepta" objavljenog u povodu godišnjice NATO-a u travnju, dok je rat na Balkanu bjesnio. Prema viđenju Karima El-Gawharyja to je "dozvola za intervencionizam širom svijeta". NATO-ovo otkriće "novih opasnosti za euroatlantski mir i stabilnost" ima zloslutan prizvuk za one koji imaju više nego dovoljno iskustva s europskom dobrohotnošću; nisu samo Britanci ti koji čuju "vrlo, vrlo poznata imperijalna zvona" dok SAD/Velika Britanija kreću u još jedno divljanje u ime vrline. "Viđeno iz periferijske perspektive Saveza - pri mjerice, iz vidokruga arapskoga svijeta - dokument se iščitava kao re cept za snomoricu", jer se NATO-ov koncept obrane proteže na "sigur nost i stabilnost u Sredozemlju" pa i dalje, čime se oživljava jedna po vijest koja se dobro razumije temeljem bogatoga iskustva, izvan prosvi jećenih država koje sačinjavaju službenu "međunarodnu zajednicu".17 Dakako, briga oko "protoka vitalnih resursa" i "stabilnosti" u odo bravanom smislu ima "sasvim poznati prizvuk", nastavlja Al-Ahram svoju analizu. Kao što smo napomenuli, takve su brige motivirale ame ričku intervenciju u Grčkoj pa čak i u Italiji u prvim poslijeratnim go dinama. Ali "to što je tako novo i radikalno u tom dokumentu" jest
16
Lloyd, FT, 19., 20. siječnja 1991. O svjetskom mišljenju nakon Zaljevskog rata, vidi moj članak u Collateral Damage, op. cit.
17
Karim El-Gawhary, "NATO’s bill of rights", Al-Ahram Weekly, 27. svibnja 1999.
200
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
činjenica da ga je, iako je planiran u Washingtonu, "potpisalo svih os talih 18 država-članica NATO-a", tako da se akcije "u bilo kojoj drugoj prkosnoj državi na euroatlantskoj periferiji odsada mogu sprovesti u ime NATO-a", dodajući tako još jednu dimenziju američkom načinu do miniranja svijetom - bar dok traje europska popustljivost. Ponavljajući temu koja odjekuje diljem "nevažnih mjesta", ElGawhary osobito skreće pozornost na činjenicu da je "Vijeće sigurnosti UN-a, kao instrument za očuvanje međunarodnog mira spomenut u novom NATO-ovom dokumentu tek kozmetički", uz natuknicu da će ubuduće NATO "sve više preuzimati stvari u svoje ruke", a prema stra tegijskom konceptu koji "učinkovito stavlja u zadaću pravo jakih da tu mače međunarodno pravo kako to najbolje odgovara njihovim intere sima." Ovo također "ima poznati prizvuk", zauzimajući svoju poziciju uz rovovski ukopanog i tradicionalno raširenog "običaja i prakse" pod rubrikom trijumfalističkog Novog humanizma. U susjednom Izraelu, bivši vojni obavještajac, časnik Amos Gilboa, poštovani komentator za vojna i sigurnosna pitanja, još žešće je izrazio svoja stajališta u vezi s "budalastim inicijativama NATO-a i Sjedinjenih Država za uspostavom novih pravila igre", iako na drugim temeljima. On je realno ukazao da ta pravila "mogu lako ubrzati trku u razvijanju nuklearnog naoružanja." Razlozi su jasni. Drugi će postaviti očito pita nje: bi li NATO mogao zamisliti bombardiranje Jugoslavije da zna da Beograd ima pristup oružjima za masovno uništenje?" Znajući odgo vor, takve zemlje će dolaziti u iskušenje da razviju oružje još strašnije moći radi zaštite od pljačkaške supersile. "Nova pravila igre" Sje dinjenih Država i njihovih "bogatih zapadnih saveznika", kako nam ot kriva slučaj s Jugoslavijom, utemeljena su na "pravu na intervenciju si lom kako bi druge prisilili činiti ono što njima izgleda opravdano. Kao u doba kolonijalizma, tako i sada, upotreba sile je zaogrnuta moralističkim plaštem pravednosti". Kada glasnogovornici NATO-a smireno opisuju svoja uništavanja civilnog društva, "teško je povjerovati da ri ječi dolaze iz usta država koje nazivamo 'prosvijećenim'", mada samo zvane "prosvijećene države", u to možemo biti sigurni, vide sebe u dru gačijem svjetlu, kao što su činile i u vrijeme kolonijalizma i kroz cijelu povijest. Dvadeseto stoljeće završava novom vrstom "ratova topovnja čama", upravo kao što je prošlo stoljeće završilo "ratom kolonijalnih
ČEMU SILA?
201
sila Zapada, s premoćnim tehnološkim prednostima, u podjarmljivanju domorodaca i bespomoćnih zemalja nesposobnih za samoobranu."18 Za ostatak svijeta "nema drugog izbora", zaključio je Gilboa. "Mo raju se nabaviti oružja za masovno uništavanje. Na kraju će se otkriti da je rat na Kosovu bila utakmica za širenje oružja za masovno uniš tavanje", zbog samoobrane. S ovim analizama su suglasni vodeći vojni povjesničar Izraela, Ze'ev Schiff. Poput El-Gawharyja, on piše da će "NATO-ov novi način razmišljanja", kako ga prezentirao Tony Blair prigodom godišnjice NATO-a, "sigurno potaknuti nelagodu širom svijeta" zbog ne obaziranja na principe Povelje UN-a. Pouke koje će NATO izvući iz njegove voj ne pobjede "mogu promijeniti međunarodnu diplomaciju i otkliziti na opasne terene", kao što mogu i navesti druge potencijalne mete "da se same opreme s nuklearnim naoružanjem da bi mogle ’braniti’ svoje na silne postupke" - ili se obraniti od drugih projekata, poput NATO-ove "želje da reagira na ozbiljne prijetnje međunarodnim energetskim iz vorima", ili zapravo na svaku koju globalni vladar odabere i poduzme.19 Ako se odmaknemo nekoliko koraka dalje od "međunarodne zaje dnice", naći ćemo da je vlada Indije također "obznanila svoju ozbiljnu zabrinutost zbog NATO-ove nove doktrine koja dozvoljava djelovanje izvan euroatlantske regije i izvan teritorija Saveza. Svaka takva akcija, kako reče jedan od službenih glasnogovornika, bi bila u suprotnosti s međunarodnim pravom, normama mirnog suživota između naroda i Povelje UN-a." Vlada je osudila "rastuću tendenciju NATO-a da uzur pira ovlasti i funkciju Vijeća sigurnosti UN-a." "Sklonost NATO-a da proširi svoje oblasti operacija doživljava se kao izvor zabrinutosti za sve zemlje, velike i male." Službeni komentar je također "došao sasvim blizu snažnoj osudi od strane raznih dijelova neslužbenog mišljenja gdje je NATO viđen kao odmetnuta sila koja izranja na međunarodnoj sceni." Ponovo je izraženo snažno indijsko protivljenje NATO-ovoj upo trebi sile u Jugoslaviji, i ponovljeno je stajalište vlade s kraja 1999. da "problem treba rješavati dogovorima i dijalogom a ne konfrontacijom.”
18
Gilboa, vidi poglavlje 1, bilješku 15.
19
Schiff, Ha’aretz, 11. lipnja 1999.
202
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Po ovom se pitanju Indija značajno slagala s Rusijom i Kinom, i, izgle da, s dobrim dijelom ostaloga svijeta, međutim u nedostatku izvješći vanja iz "nevažnih mjesta" malo se može kazati s većom pouzda nošću.20 Times of India su također bile vrlo kritične zbog pribjegavanja sili "prije negoli su se iscrpile sve mogućnosti za dogovorno rješenje." I ovaj list je upozorio na "vrlo ozbiljne posljedice u kontroli nuklearnog naoružanja." Druga vodeća nacionalna novina, Hindu, osudila je NATO zbog operacija "čije su značajke nezakonitost, sebičnost, arogan cija i bezakonje", jer "NATO brzo istiskuje Ujedinjene narode kao ču vara svjetskog mira", posuđujući svoj moć "svakoj zemlji ili vjerskoj sekti koja sebe smatra suvremenim saveznikom Amerike - bez obzira ima li takav postupak službenu podršku UN-a." "Potreban nam je ins trumentarij da se okončaju zločini protiv čovječnosti. Ali, takav sustav se ne može izgraditi na koristoljubivim intervencijama Amerike putem NATO-a", operacijama koje su osobito nečuvene nakon što je Sjedi njenim Državama "zabranjeno poduzimati jednostrane vojne interven cije od strane Svjetskog suda u povodu slučaja Nikaragve. SAD postaje "odmetnička država par excellence koja opetovano prkosi međunarod nim odlukama, bez obzira jesu li to odluke Svjetskog suda ili rezolucije UN-a, ukoliko odluke ne odgovaraju njenim interesima", a tekućim operacijama nedostaje bilo kakvog ozbiljnog ili istinski legalnog, mo ralnog, političkog opravdanja."21 Indijski tisak također poziva UN "potvrditi svoj autoritet i preuzeti direktnu odgovornost" za implementiranje rješenja za Kosovo, u skla du s Rezolucijom Vijeća sigurnosti,22 opcija koja je brzo otpravljena na svoje uobičajeno mjesto kad su SAD/NATO nametnuli svoju vlastitu in terpretaciju Sporazuma i popratne Rezolucije Vijeća sigurnosti, u ru tinskoj maniri o kojoj smo već govorili. Zabrinutost bivšeg kolonijalnog svijeta prepoznaju, i do izvjesne mjere ga s njim dijele (mada iz sasvim drugačijih stajališta), perceptivniji analitičari naklonjeni politici jastrebova. U vodećem časopisu establishmenta, Foreign Affairs, Samuel Huntington upozorava da je
20
The Hindu, 12. svibnja 1999.
21
Uvodnici, Times of India, 8. svibnja; Hindu, 9. travnja, 22. travnja 1999.
22
Uvodnik, Hindu, 7. lipnja 1999.
ČEMU SILA?
203
Washington krenuo opasnim smjerom. U očima velikog dijela svijeta vjerojatno većeg dijela svijeta, on sugerira - SAD "postaje odmetnička supersila", koja se smatra "najvećom pojedinačnom vanjskom prijet njom njihovim društvima." Teorija o realističnim međunarodnim od nosima, tvrdi on, predviđa da koalicije mogu nastati kako bi postale protuteža odmetničkoj supersili. Stoga valja na praktičnim osnovama ponovo razmotriti ovo stajalište.23 Amerikanci, koji preferiraju da njihovo društvo ima neki drugačiji imidž, mogli bi imati neke druge razloge za zabrinutost zbog ovih ten dencija, ali takve stvari ne zanimaju mnogo projektante i njihovu usku usredotočenost i ukopanost u ideologiju. Pitanje nuklearnog oružja od osobitog je značaja otkako je došlo do nedavnog sloma Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja u Južnoj Aziji (NPT) - to jest, od onoga što je ostalo od NPT-a nakon odbijanja nuklearnih sila da poštuju "proklamirani cilj NPT-a o eliminaciji nu klearnog naoružanja" i njihovo opiranju čak i u odnosu na "umjerene prijedloge o usmjeravanju pozornosti na implementaciju nuklearnog razoružanja u skladu s odredbama sporazuma."24 Zabrinutost zbog ovih kritičnih problema, uz rastući oprez zbog oživljenog ekspanzionizma "odmetničke supersile" i njenih saveznika, poprima još zloslutnije dimenzije u svjetlu tekućeg strateškog planira nja. Određeni uvid nam omogućava djelomično skidanje zabrane s po vjerljive dokumentacije studije STRATCOM-a (Strategijske komande Sjedinjenih Država) za 1995. godinu naslovljene "Osnove post-hladnoratovskog zastrašivanja", koja je prikaz "zaključaka višegodišnjih pro mišljanja o ulozi nuklearnog oružja u post-hladnoratovskoj eri."25 Središnji zaključak glasi da će oslonac na nuklearnom naoružanju ostati u osnovi neizmijenjen, uključujući tu i odbijanje temeljnog po
23
Huntington, FA, ožujak/travanj 1999.
24
Rebecca Johnson, "Troubled Treaties: Is the NPT tottering?"; Michael Crepon, “CTBT [Comprehensive Test Ban Treaty] deadline nears", isti naslov; Bulletin of the Atomic Scientists, ožujak/travanj 1999.
25
Dodatak 2 Nuclear Futures: Proliferation of Weapons of Mass Destruction and U.S. Nuclear Strategy, Hans Kristensen (British American Security Information Council) (BASIC), Basic Research Report 98.2, ožujak 1998. Za izvode, vidi AP, "Irrationality suggested to intimidate US enemies", BG; moj rad "Rogue States", Z, travanj 1998.
204
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
ticaja NPT-a, osim što se djelokrug potencijalne upotrebe proširuje i iz van kruga hladnoratovskih neprijatelja koji se bar sada smatraju dje lomično ukroćeni. Novi popis meta se sada proteže na "odmetničke" države Trećeg svijeta - što znači ne na krvoločne i opasne države, već na neposlušne (to jest, Kuba, ili Irak nakon što Saddam nije poslušao naređenja, ne dok je vršio svoje najgore zločine i skupljao oružje za ma sovno uništenje uz pomoć SAD/Velike Britanije). Izrael, na primjer, ni je kao takva obilježena, s obzirom da se smatra privjeskom američke moći, iako je po mišljenju bivšeg glavnog zapovjednika STRATCOM-a (1992. - 94.), generala Leea Butlera, ...krajnje je opasno da se u kotlu animoziteta koji se zove Sred nji istok, jedna država naoružala, tobože, s nagomilanim nuklearnim oružjem, čiji se broj možda penje u stotinama, pa se tako potiču i druge države da krenu istim stopama.26 STRATCOM-ova studija naglašava potrebu za kredibilitetom: Washingtonska "izjava o zastrašivanju" mora biti "uvjerljiva" i "odmah prepoznatljiva". Sjedinjene Države trebaju raspolagati "cijelim raspo nom načina reagiranja", ali nuklearno oružje je među njima najvažnije, jer "za razliku od kemijskih ili bioloških oružja, krajnja destrukcija od nuklearne eksplozije je trenutna, s malim ili nikakvim sredstvima za ublažavanje njenog učinka." "Iako je vjerojatnost da ćemo koristiti nuk learno oružje mala (sic!) osim u ekstremnim okolnostima, prisutnost nuklearnog naoružanja uvijek se osjeća u svakoj krizi ili sukobu", i sto ga mora biti na raspolaganju, uvijek spremno. Jedan od odsječaka stu dije nosi naslov "Održavanje dvosmislenosti". Važno je da "planeri ne budu previše racionalni kod određivanja... koje vrijednosti protivnik najviše cijeni", jer se mora ciljati na sve. "Šteti nam ako sebe prikazu jemo kao previše racionalne i hladne glave." "Da Sjedinjene Države mogu postati iracionalne i osvetoljubive ako su joj napadnuti vitalni interesi treba postati dijelom nacionalne osobnosti koju projiciramo." "Korisno je", za naše strategijsko stajalište, ako "neki elementi izgleda ju kao da su moguće 'izvan kontrole’." Ovi koncepti opet uspostavljaju "teoriju luđaka" koja se pripisuje Richardu Nixonu, ah ovog puta s vjerodostojnim dokazom da je teorija 26
BASIC Research Report, dodatak 1
ČEMU SILA?
205
operativna. Naši neprijatelji trebaju prepoznati kako je "odmetnička supersila" opasna, nepredvidljiva, spremna okomiti se na ono što "oni najviše cijene". Tada će se oni pokoriti našoj volji, svjesni naše "iracio nalnosti i osvetoljubivosti" i destruktivne sile kojom komandiramo, strahujući od našeg "kredibiliteta". Koncept je očito smišljen u Izraelu tijekom pedesetih od strane vladajuće Radničke partije, čiji su lideri "zagovarali poduzimanje ludih postupaka", piše u svom dnevniku pre mijer Moshe Sharett koji se zalagao za mir, te upozorava "da ćemo po ludjeti" ("nightstagea") ako nas se osujeti. To je bilo "tajno oružje" upe reno jednim dijelom protiv Sjedinjenih Država, koje u to vrijeme još ni su smatrane pouzdanim kumom. U rukama jedine svjetske supersile, koja sebe smatra odmetničkom državom i koja podliježe samo malom broju ograničenja od unutarnje elite, prirodno je da takav stav zabri njava one koji nemaju taj luksuz da se zadovolje "ogrtačem ćudoredne pravičnosti" kojoj se ozbiljni analitičari rugaju.27 Nuklearno naoružanje "izgleda predodređeno ostati težištem ame ričke strategije zastrašivanja u doglednoj budućnosti", glasi zaključak izvještaja STRATCOM-a o "post-hladnoratovskom zastrašivanju". Otu da proizlazi da treba odbaciti "politiku ne upotrijebi prvi" i jasno dati na znanje protivnicima da naša "reakcija" može biti "odgovor ili da ih preduhitrimo". Također treba odbaciti formulirani cilj NPT-a te se ne smijemo složiti s "negativnim jamstvima sigurnosti" koji zabranjuju upotrebu nuklearnog oružja protiv država bez nuklearnog naoružanja, a koje su članice NPT-a. Predsjednik Clinton je doduše objelodanio "negativno jamstvo si gurnosti" 1995. godine, ali je ono nadglasano internim "američkim nuklearnim stavom" kako je to razvidno iz studijskih dokumenata BASlC-a (vidi bilješku 25). Naknadna Clintonova presudna direktiva od studenog 1997. prepušta hladnoratovsko planiranje da ide svojim tije kom, bez obzira na proširenje broja meta. Poseban paragraf u studiji STRATCOM-a bavi se "kreativnim za strašivanjem" i daje nam jednu ilustraciju: kada su sovjetski građani oteti i ubijeni u Libanonu, "Sovjeti su isporučili odgovornom vođi te re volucionarne akcije paket u kojem se nalazio samo jedan testis - testis njegovog najstarijeg sina." "Takvo pronicljivo korištenje detalja koji se
27
Gilboa, op. cit. O izraelskoj teoriji, vidi Fateful Triangle, 464ff.
206
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
uvažavaju unutar jedne kulture, i njihova utkanost u poruku koja za strašuje... ona je vrsta kreativnog promišljanja koja se mora uzimati u obzir pri odlučivanju što stavljati na kocku kod oblikovanja ciljanih za strašivanja" - protiv bespomoćnih neprijatelja, kao što nam ovaj pri mjer ilustrira. Opći okvir je pomak u "strategiji zastrašivanja" koji se događa sa završetkom hladnog rata u studenom 1989.; s Rusije i Kine, prema Tre ćem svijetu općenito. Pomak je signaliziran u godišnjoj poruci Kongre su u kojoj se traži ogroman vojni proračun (ožujak 1990.).28 Bio je vrlo sličan ranijim traženjima bez obzira što se radilo o drugim izlikama; više se ne radi o tome da Rusi dolaze, već je sada posrijedi "tehnološka sofisticiranost" zemalja Trećega svijeta. Ta nova prijetnja iziskuje naše održavanje "bazne industrije za obranu" (također poznata kao indus trija visoke tehnologije) i moćne oružane snage za intervencije. Ove se i dalje primarno usmjeravaju na Srednji istok, gdje se "prijetnje našim interesima" koje su iziskivale direktan vojni angažman "nisu mogle po ložiti pred vrata Kremlja". Niti su se te prijetnje mogle ostaviti na pragu Iraka: Saddam je još uvijek bio prijatelj i saveznik. Frazeologija odražava kraj hladnoga rata. Direktiva Nacionalne sigurnosti od listopada 1989. koja preporučuje nastavak podrške Saddamu, traži "upotrebu oružanih snaga SAD-a" gdje god "bude potrebno i prikladno" radi obrane naših "vitalnih interesa... protiv Sovjetskog Saveza ili bilo koje druge regionalne sile..." Mjesec dana prije pada Berlinskog zida prijetnja našim interesima se još uvijek mogla "položiti pred vrata Kremlja".29 Nakon što se dogodio ovaj pomak u "strategiji zastrašivanja", me đunarodni okoliš "se sada razvio iz ’bogato naoružanog okoliša' u "ci ljevima bogat okoliš", objašnjava nam Agencija za specijalno obram beno naoružanje. Rusija je bila "bogato naoružana" ali je Jug "bogat ci ljevima" uz "sve veće mogućnosti Trećeg svijeta da nam zaprijeti", za ključili se zajednički šefovi Glavnog stožera u svojoj procjeni od ožujka 1990. što je koincidiralo s javnom porukom Kongresu.30 Mete su sada
28
National Security Strategy of the United States, Bijela kuća, ožujak 1990. Vidi Deterring Democracy, poglavlje 1, radi izvoda.
29
Vidi Phythian, op.cit., 41.
30
Navodi ovdje i ispod su iz planskih dokumenata studije BASIC-a.
ČEMU SILA?
207
zemlje koje su sposobne same proizvesti oružje za masovno uništenje, vrlo široka kategorija, uključujući svaku zemlju koja raspolaže s labo ratorijima, industrijom i infrastrukturom. Novi "globalni potencijal" je proširiti se na regiju "južno od ekvatora" (metaforički rečeno, pretpos tavljam). Druga inovacija je "adaptivno planiranje" koje dozvoljava br zo reagiranje "kao odgovor na spontane prijetnje" iz manjih zemalja, na što ranija nuklearna strategija nije obraćala pozornost. Tehničke inovacije uključuju "mini-nuklearno uništavanje" namijenjeno za upo trebu protiv neposlušnih ("odmetničkih nacija"). Pozicija STRATCOM-a je da se "temeljna uloga nuklearnog nao ružanja u sigurnosnoj politici SAD-a nije ništa promijenila sa završet kom hladnog rata." Međutim, "planiranje nuklearnog rata s Trećim svi jetom je novi razvoj", ističe studija BASIC-a dodajući da "Sjedinjene Države šalju poruku da je nuklearno naoružanje važno za ostvarenje prestiža u svjetskim poslovima i za ispunjenje vojnih i političkih cilje va", te da je NPT mrtav što se tiče Sjedinjenih Država (vjerojatno što se tiče i manjih nuklearnih sila). Glavni učinak kraja hladnog rata, podvlači BASIC-ova studija, je to što "nedostaje važan sputavajući element", sovjetski bauk. To su predvidjeli strateški analitičari još davno prije pada Berlinskog zida, i u praksi je to od onda postalo evidentno. Primjerice, tijekom invazije Paname kada su, nekoliko tjedana kasnije, neki visoki dužnosnici po sebno istakli te nove mogućnosti.31 Jedna od posljedica kraja hladnog rata bio je kolaps sovjetske priv rede, ostavljajući za sobom milijune prerano mrtvih i društvo u ruše vinama, osim bogate elite povezane sa stranim silama, što je prirodna i predvidljiva posljedica vraćanja Rusije na njen status prije hladnog rata kao dio "Trećeg svijeta" Zapada podređenog tržišnim principima koje Zapad zagovara.32 Veća sloboda da se prosvijećene države upuste u vojne avanture odmah je uslijedila. S tim povezana posljedica je ko laps politike nesvrstavanja, opcija koja je postojala dok su postojala dva globalna mafijaška dona, ali koja je nestala sad kad postoji samo jedna
31
O predviđanjima uglednih analitičara, i tom prepoznavanju, vidi Deterring Democracy, poglavlja 3, 4. Drugo predviđanje, koje se također navodi, bilo je da se interesi Trećega svijeta od sada mogu slobodno zanemariti.
32
Isto, poglavlje 7, radi nekih usporedbi.
208
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
"odmetnička supersila". Ovome su doprinijeli i drugi faktori, među nji ma gospodarska katastrofa koja je zahvatila veći dio Trećega svijeta djelujući i na bogatije zemlje, otkako je val financijske liberalizacije i specifična forma "globalizacije" nametnuta u interesu jakih. S nestankom zastrašivanja i nakon što je nezavisnost Trećeg svije ta (nesvrstanosti) svedeno na puku sjenu, ne bi nas nimalo smjelo iz nenaditi opće zanemarivanje za interese Trećeg svijeta, što je postalo evidentno u djelokrugu politike, od nuklearne strategije do strane po moći, i što se također predviđalo.33 Omalovažavanje se posve očitavalo u veljači 1999. godine, kada su se održala dva važna sastanka na visokoj razini: sastanak G-7 bogatog industrijskog svijeta, i sastanak G-15, koji predstavlja takve nevažne zemlje poput Indije, Meksika, Čilea, Brazila, Argentine, Indonezije, Egipta, Nigerije, Venezuele, Jamajke (gdje se sastanak održao), i dru gih zemalja poput njih. Sa sastanka G-7 se izuzetno podrobno izvješćivalo, s osobitim fo kusom na rasprave o "novoj financijskoj arhitekturi" da bi se izašlo na kraj s masovnim tržišnim neuspjesima koji su se u tehničkom smislu pretvarali u "krizu" - prijeteći interesima bogatih i jakih, ne samo svi ma drugima. Sastanak G-15 se također bavio financijskom arhitekturom, ali iz jedne druge perspektive. Sastanak je podvukao potrebu da se financij skom protoku nametnu uvjeti tako da špekulantski kapital ne uništava privrede po volji, dok iz pozadine MMF služi kao "instrument zajedni ce za davanje kredita" (prema riječima sadašnjeg američkog izvršnog direktora MMF-a), osiguravajući vjerovnicima stjecanje visokih zarada od rizičnih zajmova ali uz disperziju rizika, koji primarno snose popu lacije Juga pod strogim programima MMF-a, i sekundarno preko gr bače poreznih obveznika na Zapadu koji nudi osiguranje oslobođeno od rizika.34 Sudionici sastanka G - 1 5 upozorili su da "neobuzdani ka pitalizam ugrožava i samu nezavisnost zemalja u razvoju ostavljajući ih na milost i nemilost međunarodnih kreditnih institucija i golemih ino zemnih kompanija", izvješćuje AP. Generalni sekretar UNCTAD-a
33
Isto, poglavlje 3, radi ilustracije.
34
Karen Lissakers, Banks, Borrowers, and the Establishment (Basic Books, 1993.), 201. O tome kako sistem funkcionira, vidi Hahnel, op. cit.
209
ČEMU SILA?
(Konferencija UN-a o trgovini i razvoju, glavna agencija UN-a za eko nomsko istraživanje) predvidio je "sumornu budućnost" za veliku ve ćinu naroda svijeta osim ako se tim problemima ne posveti ozbiljna po zornost. Premijer zemlje domaćina primijetio je kako tradicionalni dvosjekli tržišni principi - slobodna tržišta za siromahe, a tržišno po sredovanje prema potrebi za bogate - "prijetnja samom ekonomskom opstanku mnogih zemalja unutar svijeta u razvoju." I drugi su izrazili slične strahove i brige.35 Vjerojatnost da će se ovim problemima prosvijećene zemlje ozbilj no pozabaviti najbolje ukazuju izvješća: kratka obavijest u newyorškom Daily Newsu, Chicago Tribuneu i Star Tribuneu iz Minneapolisa.36 Raz lozi su bili dovoljno jasni sudionicima G-15. Njih je naveo malezijski predsjednik Mahathir Mohamad: Paradoksalno, najveća katastrofa za nas, bili anti-komunisti, je poraz komunizma. lišio nas je jedine utjecajne prednosti koju da prebjegnemo na drugu stranu. Sada okrenuti.
koji smo oduvijek Kraj hladnog rata smo imali - opciju se nemamo kome
Nije to nikakav paradoks, nego prirodni tijek prosvjećenja u svijetu stvarnosti, već stoljećima. Tema daleko nadilazi dosege ove naše rasprave, ali bitne točke su sasvim relevantne glede "dozvole za intervencionizam diljem svijeta", što je veliki dio svijeta prozreo te stoga interpretira situaciju na Balka nu i njene posljedice sasvim različito od normi prosvijećenih država.
35
Michelle Faul, AP, 10. veljače. Dina Ezzat, izvještavajući iz Jamajke, Al-Ahram Weekly, 11. - 17. veljače 1999.
36
Nexis pretraga Davida Pearsona za trotjedni period od 1. do 21. veljače 1999. (sastanak je održan 10. i 12. veljače). Njegova pretraga nalazi ekstenzivno iz vješćivanje na Jugu.
Poglavlje 7
Svjetski poredak i njegova pravila
"
edna od optužbi koja se rijetko našla na stranicama američkog tiska, iako se u inozemstvu naširoko prihvaća kao istina, je ta da je bombardiranje Jugoslavije predstavljalo flagrantno kršenje suvere niteta i međunarodnog prava", primjećuje Serge Schmemann na kraju svog dugog uvodnika o posljedicama rata.1 Razloge za podjelu bez oklijevanja razumiju oni koji se ne prepuštaju "namjernom ignoriranju činjenica”, a nekoliko takvih primjera smo već ranije naveli. Usprkos očajničkim naporima ideologa da dokažu kvadraturu kru ga, ne postoji nikakve ozbiljne sumnje da je NATO-ovo bombardiranje još više potkopalo ono što je preostalo od krhke strukture međunarod nog prava. Sjedinjene Države su to jasno dale na znanje u debatama koje su dovele do NATO-ove odluke, o čemu smo već govorili. Što smo se više približavali području sukoba, to je općenito veće bilo protivlje nje washingtonskom inzistiranju na upotrebu sile, čak i unutar NATO-a (Grčka i Italija). I opet, to nije nikakva neobična pojava: jedan drugi ne davni primjer je bombardiranje Iraka od strane SAD-a/Velike Britanije, poduzeto u prosincu 1998. godine s neuobičajeno drskim gestama pre zira prema Vijeću sigurnosti - čak je i tajming podešen da koincidira s hitnim sastankom Vijeća radi nastale krize. Još jedna ilustracija je Clintonovo uništavanje pola farmaceutske proizvodnje jedne siromašne af ričke zemlje nekoliko mjeseci ranije, još jedan događaj koji ne pokazu-
1
J
Schmemann, "Now, Onward to the Next Kosovo. If There Is One", NYT "Week in Review", 6. lipnja 1999.
212
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
je da je naša "moralna busola" skrenula s puta pravičnosti. Ovdje je to otpisano kao marginalni kuriozitet, mada bi usporediva destrukcija američkih pogona od strane islamskih terorista izazvala nešto druga čiju reakciju. Možda je ovo primjer one vrste "kreativnog zastrašivanja" koju savjetuje STRATCOM, ciljajući na ono "što se cijeni unutar neke kulture", poput sudbine djece koja umiru od lako izlječivih bolesti. Trebalo bi biti nepotrebno naglasiti postojanje daleko šire doku mentacije koja bi upravo sada bila napadno uzeta u obzir da se radi o činjenicama relevantnim za određivanje "običaja i prakse" koji će dati najprosvjećenijoj državi pravo da uporabom sile "čini ono što ona smatra pravičnim". Moglo bi se raspraviti, naoko uvjerljivo, da daljnje rušenje pravila svjetskog poretka danas već nema nikakav značaj, za razliku od situa cije krajem tridesetih. Prezir vodeće svjetske sile prema strukturi svjet skog poretka postao je do te mjere ekstreman da malo od toga ostaje za raspraviti. Pregled arhiva interne dokumentacije demonstrira da se ta kav stav može slijediti unatrag do najranijih dana, čak do prvog memo randuma novoosnovanog Vijeća za nacionalnu sigurnost 1947. godine. Za vrijeme Kennedyjeve vladavine, taj stav je počeo poprimati neprik rivene manifestacije, kao primjerice, kad je eminentni državnik i Kennedyjev savjetnik, Dean Acheson, pravdao blokadu Kube 1963. godine obavještavajući Američko društvo za međunarodno pravo da je "isklju čivo pravo" Sjedinjenih Država odgovoriti na "izazov... [uperen pro tiv]... moći, položaja i prestiža Sjedinjenih Država... te ne predstavlja pravni problem." "Prava svrha priče o međunarodnom pravu bila je, za Achesona, jednostavno 'pozlatiti naša stajališta u odnosu na jednu društvenu zajednicu izvedenu iz vrlo uopćavanih moralnih načela koja su imala upliva na pravne doktrine’" - kada je to konveniralo.2 Glavna inovacija u eri vladavine Reagan-Clinton je u tome da se prkošenju međunarodnom pravu i svečanim obvezama pristupa sas vim otvoreno, pa čak i naširoko pozdravlja na Zapadu kao "novi inter nacionalizam" što najavljuje divno novo doba, jedinstveno u ljudskoj
2
Proceedings of the American Society of International Law 13, 14 (1963.), prema navodu Louisa Henkina, How Nations Behave (Council on Foreign Relations, Colombia, 1979.), 333-4; Trachtenberg, op. cit., navodeći Achesonovo izvješće (Kennedy Library).
SVJETSKI POREDAK I NJEGOVA PRAVILA
213
povijesti. Kao što je već rečeno, ovakva zbivanja se percipiraju donekle različito u tradicionalnim domenama prosvijećenih država; i, iz razli čitih razloga, zabrinjavaju čak i neke jastrebove među političkim ana litičarima. Kraj hladnog rata omogućio je čak i da se nadmaši Achesonov ci nizam. Nakloni svjetskom poretku su nepotrebni, čak ga valja prezirati, kao što prosvijećene države čine što ih je volja ne obazirući se na zas trašivanja ili na svjetsko mnijenje. Doktrinarno upravljanje je dostatno za "pozlatiti naša stajališta u odnosu na jednu društvenu zajednicu iz vedenu iz vrlo uopćavanih moralnih načela", kao što s velikom jasno ćom nedavna zbivanja pokazuju. "Inovativno ali opravdano proširenje međunarodnog prava"3 može se skovati po volji moćnih, u službi nji hovih posebnih interesa; "humanitarna intervencija" bombama na Ko sovu, da, ali nikakva odustajanja od ogromnog protoka smrtonosnog naoružavanja za zaslužena etnička čišćenja i državnih terora unutar sa mog NATO-a, da navedem samo najdrastičniju ilustraciju. S "ušutka nim nepopularnim idejama i držanjem nezgodnih činjenica u mraku", u stilu koji je Orwell opisao u svojim (ušutkanim) opažanjima o slobod nim društvima, sve bi se trebalo odvijati glatko. Što god se dogodi, "prekretnica je u međunarodnim odnosima" dok "prosvijećene drža ve", predvođene "idealističkim Novim svijetom koji je nakanio dokraj čiti nehumanost", nastavljaju koristiti vojnu silu tamo gdje oni "smatra ju da je to pravično" - ili kako to drugi vide: da domisle "pravila igre" koja će im dati "pravo na intervenciju silom iznuđujući ono što se njima čini pravednim", ali uvijek "pod plaštem moralističke pravičnosti", isto "kao u kolonijalnom dobu" (Gilboa). S aspekta prosvijećenih, razlika u interpretaciji odraz je oštre po djele koja odvaja njihov "normalan svijet" od zaostalih naroda kojima nedostaju "zapadni koncepti tolerancije" i koji još nisu preskočili "čo vjekovu sposobnost da čini zlo", na zaprepaštenje i užasavanje civili ziranog svijeta. U tom kontekstu, jedva da iznenađuje kako je "međunarodno pra vo danas vjerojatno manje visoko cijenjeno u našoj zemlji nego li ikada ranije", još od osnivanja Američkog društva za međunarodno pravo
3
Weller, op. cit.
214
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
1908. godine. Ili da urednik vodećeg stručnog časopisa za međunarod no pravo upozorava na "alarmantno pogoršanje" nastalo nepoštiva njem ugovornih obveza od strane Washingtona.4 Prevladavajući stav prema institucijama svjetskog poretka ilustri ran je na drugačiji način kad je Jugoslavija, pozivajući se na Konvenciju o genocidu, podnijela Svjetskom sudu tužbe protiv NATO-a. Sud je od lučio da nije nadležan, ali istovremeno smatra "da sve strane moraju postupati u skladu sa svojim obvezama pod Poveljom Ujedinjenih na roda", koja jasno zabranjuje bombardiranje - dakle, "prikrivenim jezi kom je rečeno da bombardiranje predstavlja kršenje međunarodnog prava", izvješćuje New York Times.5 Osobito je zanimljiv podnesak Vla de Sjedinjenih Država koja prezentira hermetičan pravni argument, a Sud ga prihvaća, da njeni postupci ne potpadaju pod jurisdikciju Suda. Sjedinjene Države su doista ratificirale Konvenciju o genocidu, nakon vrlo dugog oklijevanja, ali uz ogradu da je "potrebna specifična suglas nost Sjedinjenih Država" ako se protiv njih podižu optužbe; a Sjedinje ne Države odbijaju dati tu "specifičnu suglasnost" koja je uvjetovana tom ogradom. Sudska pravila iziskuju da se obje strane slože oko juris dikcije, podsjetio je Sud savjetnik John Crook, a američka ratifikacija Konvencije je uvjetovana njenom neprimjenljivošću na Sjedinjene Dr žave. QED (quod erat demonstrandum ili koja će se demonstrirati).6 Može se dodati da je ograda općenitije prirode. Sjedinjene Države ratificiraju tek mali broj sprovedivih konvencija koja se odnose na ljud ska prava i srodna pitanja, a i tih nekoliko uvjetovani su ogradama koje ih čine (efektivno) neprimjenjivim za Sjedinjene Države.7 Interesantna su objašnjenja koja se daju za odbacivanje međuna rodnih obveza. Ona bi se našla na naslovnim stranicama novina i u is taknutim školskim i sveučilišnim nastavnim programima kad bi se poš tenje i posljedice za čovjeka smatrale značajnim vrijednostima.
4 5
6
7
ASIL Newsletter, ožujak-travanj 1999. Vagts, op. cit. Ian Bickerton, FT, 3. lipnja; Marlise Simons, NYT, 3. lipnja, 1999. Zakonska osnova za optužbe bila je apsurdna, kao što je bio i utanačeni vremenski okvir, i jedno i drugo smišljeno da se izbjegnu protutužbe protiv Jugoslavije. Crook, pomoćni pravni savjetnik za poslove UN-a, U.S. Department of State, savjetnik i pravni zastupnik; sudski postupci, objavljeni 30. svibnja 1999. Vidi Human Rights Violations in the United States (New York: HRW/ACLU, prosinca 1993. Za prikaz, "The U.S. and the 'Challenge of Relativity’" (vidi Poglavlje 3, bilješku 71).
SVJETSKI POREDAK I NJEGOVA PRAVILA
215
Najviše vlasti su jasno stavile na znanje da je međunarodno pravo i posredništvo postalo irelevantno s obzirom da više ne slijede naloge Washingtona, kao što su činile u prvim poslijeratnim godinama, kad je moć Sjedinjenih Država bila znatno nadmoćna. Kad je Svjetski sud razmatrao ono što je kasnije osudio kao washingtonsku "nezakonitu upotrebu sile" protiv Nikaragve, državni sekretar George Shultz - po čašćen u Reaganovoj administraciji i nadimkom gospodin Čistko (Mr. Clean) - ismijavao je one koji zagovaraju "utopistička, legalistička sred stva poput vanjskog posredovanja, Ujedinjenih naroda, i Svjetskog su da, ali je zanemario element moći u toj jednadžbi." Jasno i direktno, i ni u kojem slučaju originalno. Pravni savjetnik State Departmenta Ab raham Sofaer objasnio je kako se na članice UN-a više ne može "raču nati da dijele naše mišljenje" te da "većina često oponira Sjedinjenim Državama u raspravama o važnim međunarodnim pitanjima", stoga mi moramo "sebi rezervirati pravo na moć da sami određujemo" kako ćemo postupiti i koja pitanja spadaju "u suštinske okvire domaće juris dikcije Sjedinjenih Država, kako to budu odlučile Sjedinjene Države" u ovom slučaju, riječ je bila o washingtonskoj "nezakonitoj upotrebi si le" protiv Nikaragve.8 Lijepo je govoriti apstraktno o "inovativnom ali opravdanom pro širenju međunarodnog prava" kojim se stvara pravo na "humanitarnu intervenciju", ili se složiti s davanjem prava prosvijećenim državama da uporabe vojnu silu gdje "vjeruju da je to pravedno". No, valja isto tako uvidjeti da, nimalo slučajno, države koje same sebe kvalificiraju kao prosvijećene su upravo one koje postupaju kako ih je volja. I da u stvarnom svijetu, postoje dvije opcije: (1) Neka vrsta okvira svjetskog poretka, možda Povelja UN-a, Međunarodnog suda pravde, i drugih postojećih institu cija, ili možda nešto bolje ukoliko se može izmisliti i ši roko prihvatiti; 8
Schulz, “Moral Principles and Strategic Interests", U.S. Department of State, Current Policy No. 820, govor od 14. travnja 1986., tempiran da koincidira s washingtonskim terorističkim bombardiranjem Libije. Vidi Necessary Illusions, dodatak V.2. Sofaer, "The United States and the World Court", U.S. Depart ment of State, Bureau of Public Affairs, Current Policy No. 769 (prosinac 1985.). Za detaljnije navode, vidi moju knjigu "’Consent without Consent': Reflections on the Theory and Practice of Democracy", Cleveland State Law Review 44.4 (1996.).
216
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
(2) Moćni rade po svojoj volji, očekujući da za to prime javna priznanja koja su ovlasti moći. Apstraktna rasprava bi mogla odabrati razmatranje i drugih mo gućih svjetova, što možda jest pogodna tema za seminarske radove iz filozofije. Ali za sadašnjicu ostaju samo opcije (1) i (2) te označavaju stvarni svijet u kome se moraju donositi odluke koje imaju utjecaja na ljudske odnose. Činjenicu da se operativni izbori svode samo na (1) i (2) prihvatio je Svjetski sud još prije pedeset godina:9 Sud može smatrati navodno pravo na intervenciju jedino ma nifestacijom politike sile, kakve su u prošlosti dale povoda za najozbiljnije zloporabe i kao takve ne mogu, ma kakve bile manjkavosti međunarodne organizacije, dobiti svoje mjesto u međunarodnom pravu...; zbog prirode stvari, [intervencije] bi bile predodređene za najmoćnije države, pa bi mogle lako voditi u izopačenost i samu administraciju pravde. Može se usvojiti stajalište "namjernog nepoznavanja" i zanemariti "običaj i praksu" ili ih odbaciti iz nekih apsurdnih razloga ("promjena kursa", "hladni rat", i drugi slični izgovori). Ili možemo uzeti običaj i praksu, te jasnu doktrinu ozbiljno, zajedno sa stvarnom povijesti "hu manitarnih intervencija", odvajajući se od konvencionalnih normi ili barem otvarajući mogućnost stjecanja izvjesnog razumijevanja o tome što se zbiva u svijetu. Gdje to ostavlja naše specifično pitanje: što je trebalo učiniti na Kosovu? Ostavlja ga bez odgovora. Ne može se odgovor jednostavno deducirati iz apstraktnog principa, još manje iz pobožnih nada, već iziskuje obraćanje pomne pozornosti na prilike u stvarnom svijetu. Razumna prosudba, po mom mišljenju je da su Sjedinjene Države odabrale postupak koji će - kao što su i predvidjele - povećati grozote i nasilja; time će zadati još jedan udarac režimu međunarodnog reda koji slabijima nudi barem neku ograničenu zaštitu od grabežljivih dr žava. Time će potkopati demokratski razvoj unutar Jugoslavije, mogu će i Makedonije; i tako unazaditi izglede za razoružanje i za izvjesnu kontrolu nuklearnih i drugih oružja za masovno uništenje. Na isti će 9
1949,
Corfu
Channel Case.
Epigraf
Haasu, op. cit.
SVJETSKI POREDAK I NJEGOVA PRAVILA
217
način i druge ostaviti "bez izbora" osim da "nabave oružja za masovno uništenje" u cilju samoobrane. Od tri logično moguće opcije, one su izabrale (I) "djelovati da se poveća katastrofa" odbacujući alternative: (II) "ne činiti ništa", (III) "pokušati ublažiti katastrofu". Je li alternativa (III) bila realna? Ne može se znati, ali postoje pokazatelji koje smo ranije kritično razmatrali, koji govore da je mogla biti. Za samo Kosovo, jedno vjerodostojno opažanje od samog početka drži da "svaka bomba koja padne na Srbiju i svako etničko ubojstvo na Kosovu nameće misao kako je jedva moguće za Srbe i Albance da žive jedni pored drugih u nekoj vrsti mira."10 Drugi mogući dugoročni is hod nije ugodno ni zamisliti. U najboljem slučaju se prihvaća, NATO-ovo promptno uvođenje svoje verzije službenog sporazuma ostavlja za so bom "vrtoglave probleme" što se moraju riješiti, najhitnije oni proble mi koji su "rezultat" bombardiranja. Standardni argument je tvrdnja da smo morali nešto poduzeti: nis mo mogli stajati po strani dok su se grozote nastavljale. Nije bilo druge alternative osim pribjeći sili, izjavio je Tony Blair, dok su mnoge glave kimale u znaku trezvenog odobravanja: "ne činiti ništa značilo bi šutke pristati na Miloševićevu brutalnost."11 Ako se opcija (III) isključi ("ublažiti katastrofu"), kao što se prešutno pretpostavlja, pa nam ostaje samo (I) ("povećati katastrofu") ili (II) ("ne činiti ništa"), tada moramo izabrati (I). Da se takav argument smije i izgovoriti, danak je sprem nosti na sve među zagovornicima bombardiranja. Pretpostavimo da vi dite zločin na ulici, i osjećate da ne možete jednostavno ostati mirni pa uzmete jurišnu pušku i pobijete sve uključene u tom zbivanju: zločinca, žrtvu i promatrače sa strane. Podrazumijeva li ovo ponašanje racional nu i moralnu reakciju koja je u skladu sa Blairovim načelom? Jedan od izbora, koji je uvijek na raspolaganju, jest onaj da se sli jedi Hipokratovo načelo: "Najprije, ne nanosi štetu". Ako niste u stanju smisliti nikakav način da se držite tog elementarnog principa, onda ne činite ništa; to je barem manje zlo od pravljenja štete - posljedice za koje su u slučaju Kosova unaprijed priznalo da su bile "predvidljive", doista, to su predviđanja koja su se obilato ispunila. Ponekad se može dogoditi da dođe do kraja traženjima mirnog rješenja i da "nema alter10
Kevin Done, FT, 27./28. ožujka 1999.
11
Blair, "A New Generation" (vidi str. 9)
218
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
native" osim ne činiti ništa ili uzrokovati golemu štetu. Ako je tako, svat ko tko i najmanje drži do moralnosti, podvrgnut će se Hipokratovom načelu. Međutim, mora se i dokazati da se ništa konstruktivno nije moglo učiniti. U slučaju Kosova, diplomatske opcije su bile otvorene, i mogle su se pokazati produktivnim, kao što smo već raspravili, i kao što se počelo potvrđivati, nažalost i suviše kasno. Pravo na "humanitarnu intervenciju" u sljedećim godinama bit će vjerojatno češće prizivano - možda opravdano, možda ne - sad kad je sustav zastrašivanja propao (omogućavajući veću slobodu akcije) i kad su hladnoratovski izgovori izgubili svoju učinkovitost (pa se traže novi). U takvoj eri, možda bi bilo vrijedno obratiti pozornost na stajališta uglednih komentatora - ne zaboravljajući Svjetski sud, koji je presudio o pitanjima intervencije i "humanitarne pomoći" odlukom koju su Sje dinjene Države odbacile, a o njenom bitnom sadržaju nisu ni izvijestile. U učenim disciplinama međunarodnih odnosa i međunarodnog prava teško je naći riječi dostojnijih poštovanja od glasova Hedleyja Bulla ili Louisa Henkina. Bull je prije petnaest godina upozorio da "po jedinačne države ili skupine država koje sebe postavljaju za mjerodav ne suce općeg svjetskog dobra, ne uvažavajući stajališta drugih, zapra vo su opasnost za međunarodni red te shodno tome prijetnja učinko vitom djelovanju u ovoj oblasti." Henkin u standardnom djelu o svjet skom poretku piše da: ...[su] pritisci koji potkopavaju zabranu upotrebe sile bijedni, a argumenti da se ozakoni upotreba sile u tim okolnostima, ne uvjerljivi i opasni... Čak se i "humanitarna intervencija" može vrlo lako iskoristiti kao prigoda ili izgovor za agresiju. Kršenja ljudskih prava doista su i suviše česta te kada bi bilo dopušteno da im se doskoči vanjskom upotrebom sile, ne bi skoro ni u jed noj državi postojao zakon koji zabranjuje upotrebu sile protiv bilo koje druge. Ljudska se prava, uvjeren sam, moraju obraniti, i mora se doskočiti raznim nepravdama drugim, mirnim sred stvima, a ne otvaranjem vrata agresiji i uništenjem najvećeg is koraka u međunarodnom pravu, nego stavljanjem rata izvan zakona i zabranom upotrebe sile.12 12
Bull, “Justice in international relations", 1983 Hagey Lectures, Sveučilište Wa terloo, Waterloo, Ont., 1983., 1.-35. Henkin, op. cit., 144.-5.; također naveo Murphy, op. cit., kao osobito značajno.
SVJETSKI POREDAK I NJEGOVA PRAVILA
219
Ova razmišljanja se ne bi smjela olako zanemariti. Prihvaćeni principi međunarodnog prava i svjetskog poretka, ugo vorne obveze, odluke Svjetskog suda, razmotrene izjave uglednih ko mentatora - sve to neće automatski dati opća načela ili rješenja pojedi nim problemima. Svakom problemu moramo prići važući razloge za i protiv. Za one koji ne usvajaju standarde Saddama Husseina, postoji teško breme dokazivanja s kojim se moraju suočiti zbog prijetnji ili upotrebe sile. Možda se tom bremenu može udovoljiti, ali to valja po kazati, ne samo proklamirati. Posljedice se moraju pomno procijeniti osobito one koje smatramo "predvidljivim". Razlozi za akcije se tako đer moraju vrednovati - na racionalnim temeljima, vodeći računa o po vijesnom faktu i dokumentarnom svjedočanstvu, a ne jednostavnim ulagivanjem našim liderima i "principima i vrijednostima" koje im pri pisuju obožavatelji.
Poglavlje 8
Gledano unatrag ad se gungula stišala, može se relativno nepristrano sagledati i analizirati NATO-ov rat oko Kosova. Očekivalo bi se da će ova te ma dominirati posljednjom godinom tisućljeća, s obzirom na bujnu razigranost koju je rat potaknuo u intelektualnim krugovima Zapada i s obzirom na val zanosne samohvale među glasovima od ugleda: prvi rat u povijesti vođen "po načelu i vrijednosti", prvi hrabri korak prema "novoj eri" u kojoj će "prosvijećene države" braniti ljudska prava svih pod idealističkim okriljem "idealističkog Novog svijeta koji nastoji do krajčiti nehumanost", svijeta koji je sada oslobođen okova starih kon cepata o svjetskom poretku.1 Ali tema je doživjela oskudno spomi njanje. Rijedak izuzetak je Wall Street Journal, čiji broj od 31. prosinca svoju glavnu priču posvećuje temeljitoj analizi svega onoga što se do godilo.2 Pod krupnim naslovom stoji: "Rat na Kosovu bio je okrutan, ogorčen, divljački; ali nije bio genocidan." Zaključak je u prilično oš trom kontrastu s propagandom za vrijeme rata. Pretraga baze podata ka referentnih točaka za "genocid" na Kosovu samo tijekom prvog tjed na bombardiranja prekinuta je kad se stiglo do limita od 1000 dokume nata.3 S ulaskom NATO-ovih snaga u Kosovo, ogromni napori su uloženi na otkrivanje dokaza o ratnim zločinima; navodni "model brzine i učin-
K
1
Za mnoštvo sličnih navoda i izvora, vidi moj New Military Humanism (Monroe ME: Common Courage, 1999.).
2
Daniel Pearl i Robert Block, WSJ, 31. prosinca 1999.
3
David Peterson, osobna komunikacija; pretraga banke podataka NEXIS u kategoriji All-News (sve vijesti).
222
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
kovitosti" kako bi se osiguralo da ne dođe ni do kakvih gubitaka ili pre vida u dokazima. Napori se "usavršavaju na poukama iz prošlih gre šaka." Oni su odraz "rastuće međunarodne usredotočenosti da se pre sudi odgovornim ratnim zločincima." Osim toga, dodaju analitičari, "dokazi o razmjerima zločina su također od političke važnosti za NATO da pokaže zašto je bilo nužno 78 dana zračnih napada protiv srpskih snaga i infrastrukture."4 Takva je logika, inače široko prihvaćena, intrigantna. Neprijepor no je da su se masovni zločini dogodili nakon početka bombardiranja: nisu bili uzrok nego posljedica. Potrebna je prilična drskost, prema to me, pozivati se na zločine da se pribavi naknadno opravdanje za akcije koje su zapravo doprinijele poticanju zločina. Jedna od "dobivenih pouka", koja se brzo primijenila, bila je ona o nužnosti izbjegavanja ozbiljnog ispitivanja zločina u Istočnom Timoru. Tu nije bilo nikakvog "modela brzine i učinkovitosti". Malo je stručnja ka za sudsku medicinu upućeno tamo, unatoč molbama mirovne misije UN-a, a i to malo je upućeno sa zakašnjenjem od četiri mjeseca, dakle, dobrano nakon što će sezona kiša izbrisati sve bitne dokaze. Pa i sa sa mom misijom se odugovlačilo čak i nakon što je zemlja praktično bila uništena i većina populacije protjerana. Distinkciju nije nimalo teško shvatiti. U Istočnom Timoru, zločini se direktno pripisuju državnim te roristima koji cijelo vrijeme imaju podršku Zapada, sve do najgorih zvjerstava. Shodno tome, pokretanje pitanja o zastrašivanjima i odgo vornosti jedva da dolazi u obzir. Nasuprot tome, na Kosovu, dokazi o užasnim zločinima smiju se iznositi da bi se pribavilo naknadno oprav danje za NATO-ov rat, i to na zanimljivom principu utemeljenom na doktrinarnom sustavu. Unatoč intenzivnim naporima, rezultati "opsesije masovnim grob nicama", kako je naziva WSJ, bili su razočaravajuće mršavi. Umjesto "golemih polja mrtvih" obrazac ukazuje na raštrkana ubojstva", radi se o "lakšem obliku etničkog čišćenja". "Glavnina ubojstava i paljevina [događala se] na područjima gdje je separatistička Oslobodilačka voj ska Kosova [OVK-UCK] bila aktivna ili se mogla infiltrirati, javljaju ne ki istražitelji za ljudska prava, i pokušaj su da se "očiste područja koja
4
Scott Peterson, Christian Science Monitor, 27. kolovoza 1999.
GLEDANO UNATRAG
223
podržavaju OVK, koristeći se selektivnim terorom, pljačkom i spora dičnim ubijanjima." Ovakvi zaključci imaju određenu potporu u detalj nom pregledu OESS-a objavljenom u prosincu, gdje se "sugerira neka vrsta vojnog opravdanja za protjerivanja koja su bila koncentrirana na područjima pod kontrolom pobunjenika i na lokacijama mogućih pra vaca za invaziju."5 Analiza WSJ-a zaključuje da je "NATO pojačao svoje tvrdnje o srp skim 'poljima smrti'" kada je postalo uočljivo da se "radno iscrpljeni korpus novinara sve više zanosi oprečnom pričom: NATO-ove bombe ubijaju civile." Glasnogovornik NATO-a, Jamie Shea, prezentirao je "informacije" čije je podrijetlo sezalo unazad do izvora OVK-a. Mnoga najgroznija i najistaknutija izvješća koja su obznanila zvjerstva, pripi sivana izbjeglicama i drugim izvorima, pokazala su se neistinitima, za ključuje WSJ. U međuvremenu NATO teži prikriti vlastite zločine, pri mjerice, puštanjem falsificirane videovrpce "trostruko većom brzinom od stvarne", kako bi izgledalo "da je ubijanje najmanje 14 civila u vlaku najednom mostu u Srbiji prošlog travnja" bilo neizbježno, jer je "vlak vozio prebrzo da bi se putanja projektila mogla na vrijeme promije niti."6 WSJ analitičari ipak zaključuju da su "gnusni" zločini, uključujući i ogromnu kampanju protjerivanja, "možda sasvim dostatni da oprav daju" NATO-ovu kampanju bombardiranja, na temelju načela o retrospektivnom ili naknadnom pravdanju. Studija OESS-a predstavlja treći glavni izvor vezan za srpske zlo čine. Prvi je slučaj svibanjska optužba Ministarstva vanjskih poslova protiv Miloševića i njegovih suradnika; ubrzo potom slijedi drugi slučaj koji se odnosi na formalno podizanje tužbe od strane Međunarodnog suda za ratne zločine. Ta dva dokumenta su vrlo slična, vjerojatno sto ga jer je "začuđujuće brzo podizanje tužbe" od strane Suda utemeljeno na američkim i britanskim "obavještajnim podacima i drugim informa cijama koje su zapadne vlade dugo odbijale predati [Sudu]." Malo tko očekuje da takve informacije budu puštene na nekakav sud za ratne zlo čine u Istočnom Timoru; mala je vjerojatnost da se takav sud osnuje.
5
Steven Erlanger, NYT, 5. prosinca 1999.
6
AP, 6. siječnja 2000., "NATO se poslužio ubrzanom filmskom projekcijom da se opravda za smrti civila na Kosovu", citat iz Frankfurter Rundschau, 6. siječnja.
224
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
State Department ažurira svoj slučaj u prosincu 1999. godine sa svime što je moglo poslužiti kao definitivno opravdanje za bombardiranje, na dopunivši ga informacijama dobivenim od izbjeglica i poslijeratnih is traživanja.7 U dva izvješća State Departmenta i u tužbi Tribunalu detaljna kro nologija je ograničena, skoro u potpunosti, za razdoblje koje je uslije dilo nakon bombardiranja započetog 24. ožujka. Dakle, konačno izvješ će State Departmenta iz prosinca 1999. godine tek se neodređeno po ziva na "potkraj ožujka" ih "nakon ožujka", osim jedne jedine reference na izbjegličku prijavu pristiglu 23. ožujka, dan službene izjave da će zračne operacije najavljene 22. ožujka biti započete.8 Taj jedini značaj ni izuzetak odnosi se na pokolj 45 ljudi u selu Račak koji se dogodio 15. siječnja. Ali to nije mogao biti motiv bombardiranja iz dva sasvim dos tatna razloga: prvo, promatrači OESS-a (uključujući NATO) izvješćuju o ovome kao o izoliranom događaju, ništa slično se nije dogodilo u mje secima koji su uslijedili sve do bombardiranja. Na taj podatak ćemo se neposredno vratiti. A drugo, takvi zločini mnogo ne zabrinjavaju Sjedi njene Države i njihove saveznike. Dokaza za ovakav zaključak ima i previše: potvrdio se, još jednom, ubrzo nakon masakra u Račku kad su indonezijske snage i njima podređene paravojne skupine u jednoj crk vi u zabačenom timorskom selu Likvika brutalno ubile 50 i više ljudi koji su potražili sklonište od indonezijskog terora. Za razliku od Račka, ovo je bio tek jedan od mnogobrojnih masakra u Istočnom Timoru u to vrijeme, s brojem žrtvama koji je bio dobrano iznad brojke pripisivane Miloševiću na Kosovu: 3.000 do 5.000 ubojstava od siječnja 1999. go dine, kako su 6. kolovoza izvijestili vjerodostojni crkveni izvori, dakle, skoro dvostruko veći broj ubojstava u odnosu na broj ubijenih na svim stranama na Kosovu u godini prije bombardiranja, prema podacima NATO-a. Povjesničar John Taylor procjenjuje da je u razdoblju od
7
Američko Ministarstvo vanjskih poslova, “Erasing History: Ethnic Cleansing in Kosovo" State Department website, http://www.state.gov/index.html. svibanj 1999. Roger Cohen, Jane Perlez, New York Times, 28. svibnja 1999. s dvije pune stranice posvećene "ključnim sekcijama". Američko Ministarstvo vanjskih poslova "Ethnic Cleansing in Kosovo: Objašnjenje", prosinac 1999.
8
Marc Weller, ed., International Documents & Analysis, tom 1., The Crisis in Kosovo 1989-1999 (Cambridge UK: Documents & Analysis Publishing, Cam bridge U. Press, 1999.), 495.
GLEDANO UNATRAG
225
siječnja do referenduma 30. kolovoza bilo ubijeno između 5.000 i 6.000 ljudi.9 Sjedinjene Države i njeni saveznici reagirali su na masakre u Is točnom Timoru na već poznati način: nastavkom davanja vojne i dru ge pomoći ubojicama i održavanjem drugih vojnih sporazuma, uklju čujući zajedničke obuke sve do kolovoza, inzistirajući na tome da je za sigurnost u Istočnom Timoru "odgovorna vlada Indonezije, a mi joj ne želimo oduzimati tu odgovornost."10 Sve u svemu, State Department i Tribunal ne čine nikakve ozbiljne napore da osude akciju bombardiranja ili povlačenja promatrača OESS-a 20. ožujka u pripremi za zračne napade. Istraga OESS-a tijesno je usklađena s optužbama koje su iskazali State Department i Sud za ratne zločine. Ona registrira "obrazac pro tjerivanja i ogromni porast u pljačkama, ubijanjima, silovanjima, otmi cama i razbojstvima od trenutka kada NATO započinje prve zračne na pade" 24. ožujka, stoji u izvješćima OESS-a.11 "S jedne strane, situacija kao da je izmakla kontroli svim vlastima, dok je bezakonje vladalo u obliku umorstava i pljačkanja kuća. S druge strane, masovna protjeri vanja tisuća stanovnika iz grada, koja se osobito događaju tijekom zad njeg tjedna ožujka i početkom travnja, poprimila su stanovit obrazac i eventualno su bila dobro unaprijed isplanirana."12 Pojam "eventualno" svakako je preblag. Čak i bez dokumentiranih dokaza, jedva se može i pomišljati da bi Srbija imala nepredviđene (pri čuvne) planove o protjerivanju stanovnika, a još manje postoji vjero jatnost da se takvi planovi sprovedu u jeku zračnih napada NATO-a i mogućnosti da dođe i do neposredne invazije. Općenito se argumentira kako je bombardiranje opravdano zbog pričuvnih planova koji su im plementirani kao odgovor na bombardiranje. I opet, zanimljiva je takva logika. Usvajajući isti princip, teroristički napadi na američke ciljeve bili bi opravdani ukoliko oni pokrenu nuklearni napad, u skladu s pri
9
Taylor, East Timor: The Price of Freedom (London: Zed, 1999.).
10
Vidi moj tekst "Timor-Orientale, l’Horreur el l'Amnésie," Le Monde diplo matique, listopad 1999.
11
Erlanger, op. cit.
12
OESS, KOSOVO/KOSOVA As Seen, As Told, III. dio: The violation of human rights in Kosovo (4. poglavlje).
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
226
čuvnim planovima - koji postoje - za prvi udar, čak i preventivan udar protiv nenuklearnih država koje su potpisale ugovor o neširenju nuk learnog oružja. Dakle i iranski raketni napad na Izrael, uz vjerodostoj nu prijetnju invazijom ukoliko bi Izrael reagirao implementirajući svo je detaljno razrađene pričuvne planove - koji vjerojatno postoje - za istjerivanje palestinske populacije. Istražna izvješća OESS-a nadalje govore da "kad su promatrači OESS-a-KVM-a otišli 20. ožujka, a osobito nakon početka NATO-ova bombardiranja SRJ 24. ožujka, srpska policija i(ili) VJ, često udružena s paravojnim jedinicama, ide od sela do sela i, u gradovima iz jednog dijela grada u drugi, zastrašujući i protjerujući populaciju kosovskih Albanaca."13 Odlazak promatrača je također potaknuo porast napada OVK-a na srpske policajce iz zasjeda, "provocirajući žestoka reagira nja" od strane policije. To je eskalacija u odnosu "na predratnu atmo sferu "kad su srpske snage imale konfrontacije s pobunjenicima, zbog otmica srpskih civila i napada na policijske časnike i vojnike iz zasjeda."14 Da bismo razumjeli NATO-ovo pribjegavanje ratu, najvažniji pe riod su mjeseci koji su prethodili donošenju odluke. I naravno, ono što je NATO znao u to vrijeme pitanje je od ključnog značaja za bilo koji ozbiljan pokušaj procjene odluke da se bombardira Jugoslavija bez odo brenja Vijeća sigurnosti. Srećom, to je razdoblje o kojem imamo naj detaljnije neposredne dokaze: naime, tu su izvještaji promatrača KVMa (Kosovske verifikacijske misije) i drugih međunarodnih promatrača. Nažalost, OESS-ova istraga brzo prelazi preko tih mjeseci, predoča vajući malo dokaznog materijala i usredotočujući se više na razdoblje nakon povlačenja promatrača. Međutim, na raspolaganju je selekcija KVM-ovih izvještaja, zajedno s drugim izvještajima NATO-a i nezavis nih međunarodnih promatrača.15 Oni zaslužuju pažljivo ispitivanje. Relevantno razdoblje započinje u prosincu, s prekidom obustave vatre koji je omogućavao povratak mnogim ljudima izbjeglim zbog 13
Isto.
14
Erlanger, op. cit., navodeći izvješće OESS-a.
15
Weller, op.cit. Dokumente u ovoj korisnoj zbirci valja razlikovati od komentara, koji je često slabo prikriveno zagovaranje od strane urednika, velikog pobornika bombardiranja i također "pravnog savjetnika vlade Kosova", koji je obavljao tu funkciju i u vrijeme pregovora u Rambouilletu. Niže se pojavljuju neki primjeri.
GLEDANO UNATRAG
227
borbi.16 Tijekom tih mjeseci promatrači javljaju da "humanitarne agencije općenito imaju nesmetani pristup svim područjima Kosova", uz povremeno šikaniranje od strane srpskih snaga sigurnosti i OVKovih paravojnih formacija, tako da se ta informacija može smatrati pri lično cjelovitom. "Najozbiljniji incidenti" o kojima ICRC (Međunarodni odbor Cr venog križa) javlja u prosincu su borbe najugoslavensko-albanskoj gra nici, te sukobi "za koje se čini da su prvi hotimični napadi na javna mjesta u urbanim sredinama." Najsvježije informacije UN-ove Interne agencije (24. prosinca) ove konflikte prepoznaju kao pokušaj naoruža nih Albanaca da prijeđu na Kosovo iz Albanije ostavljajući za sobom najmanje 36 mrtvih naoružanih muškaraca, te šest srpskih tinejdžera ubijenih od maskiranih muškaraca koji su otvorili vatru na jedan kafić u pretežno srpskom gradu Peći. Idući incident je otmica i ubojstvo po moćnika gradonačelnika Kosova Polja, koje je NATO pripisao OVK-u (327). Potom je uslijedio izvještaj o "otmicama koje se pripisuju OVK-u". Izvješće generalnog tajnika UN-a (24. prosinca) donosi iste dokazne materijale, navodeći da je od 7. prosinca OVK oteo 282 civila i policaj ca (brojke SRJ). Opća slika pokazuje da su nakon listopadske obustave vatre "kosovsko-albanske paravojne jedinice iskoristile zatišje u borba ma kako bi ponovo uspostavile svoju kontrolu u mnogim kosovskim se lima, kao i u nekim područjima u blizini urbanih centara i magistralnih cesta,... što je potaknulo izjave [od strane srpskih vlasti] da ukoliko [KVM] nije u stanju kontrolirati te jedinice onda će to učiniti vlada". Najsvježije informacije UN-ove Interne agencije od 11. siječnja su slične. One javljaju o borbama između srpskih snaga sigurnosti i OVK-a. Još k tomu, u "najozbiljniji incident od deklaracije o primirju u listopadu 1998., razdoblje je koje razmatramo, da svjedoči o povećanju broja ubojstava (navodno počinjenih od strane OVK-a), što je potaklo žestoke odmazde od strane vladinih snaga sigurnosti." U prethodnih je danaest dana 21 osoba je stradala u "slučajnom nasilju". Navodi se sa mo jedan primjer: bomba ispred "jednog kafića u Prištini, ozlijedila je 3 srpska mladića i pokrenula uzvratne napade srpskih civila na Alban ce", što je prvi takav incident u glavnom gradu pokrajine. Drugi veći incidenti koji se navode su OVK-ovo uhićenje osam vojnika, ubijanje 16
Isto, 313-46.
228
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
srpskih civila, te javljeno ubojstvo trojice srpskih policajaca. NATO-ov pregled iz tog razdoblja je sličan, s dopunskim detaljima: VJ obasula civile i OVK-ova postrojenja topovskom vatrom tako da je "najmanje petnaest kosovskih Albanaca" ubijeno, OVK ubija srpskog suca, poli cajce i civile, itd. Potom dolazi do masakra 15. siječnja u Račku, nakon čega infor macije govore o zbivanjima prilično sličnim prethodnim izvješćima. Mjesečni izvještaj OESS-a od 20. veljače opisuje situaciju kao "eksplo zivnu". "Direktna vojna sukobljavanja" između Srba i OVK-a... "značaj no su se stišala", ali napadi OVK-a na policiju i "sporadična razmjena topovske vatre" se nastavljaju, "uključujući ponekad upotrebu teškog naoružanja od strane VJ." "Glavno obilježje završnog dijela izvještaj nog razdoblja je alarmantan porast urbanog terorizma s nizom nekri tičnih bombaških napada i obasipanjem civila mitraljeskom vatrom na javnim mjestima u gradovima diljem Kosova"; isti "nisu pripisivani iko me", niti su "kriminalistički ili politički motivirani". Potom slijedi preg led konfrontacija između policije i OVK-a, te OVK-ova otmica "petorice starijih srpskih civila", i odbijanje OVK-a i VJ da se pridržavaju rezo lucija Vijeća sigurnosti. Petorica civila je ubijeno dok je "urbano nasilje značajno poraslo", uključujući troje ubijenih ispred albanske trgovine mješovitom robom. "Primljeno je još izvještaja o OVK-ovom ’policij skom nadzoru’ nad albanskim zajednicama i kažnjavanju onih koji su optuženi kao kolaboracionisti sa Srbima", ali također o ubijanju i ot micama navodnih albanskih kolaborcionista i srpskih policajaca. "Cik lus konfrontacija se općenito može opisati" kao napadi OVK-a na srp sku policiju i civile, "nerazmjeran odgovor vlasti SRJ" i "inače obnova djelovanja OVK-a.” U svom mjesečnom izvještaju od 17. ožujka generalni tajnik UN-a javlja da se sukobi između srpskih snaga sigurnosti i OVK-a "nastav ljaju na relativno nižoj razini", ali da civili "sve više postaju glavna me ta nasilja", što uključuje ubijanja, egzekucije, maltretiranja i otmice. UNHCR je "registrirao više od 65 nasilnih smrti" albanskih i srpskih građana (i nekoliko Roma) od 20. siječnja do 17. ožujka. Javlja se da su to izolirana ubojstva od strane osoba naoružanih revolverima i napadi na kafiće i trgovine ručnim bombama. Žrtve uključuju navodne alban ske kolaboracioniste i "civile koji se odlikuju slobodoumnošću i fleksibilnošću u odnosima zajedništva". Otmice se nastavljaju, žrtve su goto
GLEDANO UNATRAG
229
vo isključivo Srbi, uglavnom civili. OESS-ov izvještaj od 20. ožujka daje sličnu sliku, javljajući o "neisprovociranim napadima OVK-a protiv po licije" i o povećanom broju žrtava među srpskim snagama sigurnosti, zajedno s "vojnim operacijama koje imaju štetno djelovanje na civilno stanovništvo", "nepripisivim umorstvima", uglavnom Albanaca, te ot micama albanskih civila, navodno od strane "snaga sigurnosti" "cen tralistički kontroliranih" od strane OVK-a. Zatim se javlja o specifičnim incidentima. Posljednji izvještaj NATO-a (16. siječnja - 22. ožujka) navodi dvanaestak incidenata, pola iniciranih od strane OVK-a, pola od strane srpskih snaga sigurnosti, i još k tomu šest odgovora od strane srpskih snaga sigurnosti u borbama s OVK-om, uključujući "agresivne srpske napade na sela za koja se sumnja da se u njima skrivaju snage ili za povjedni centri OVK-a." Žrtve o kojima se izvješćuje uglavnom su voj ne, na razini prethodnih mjeseci. Kao mjerilo usporedbe možemo uzeti u obzir regularne smrtonos ne i destruktivne izraelske vojne operacije u Libanonu, koje imaju ame ričku podršku, kad izraelske oružane snage koje okupiraju južni Liba non (unatoč kršenju naređenja Vijeća sigurnosti), ili njihovi lokalni pla ćenici, napadaju libanonski pokret otpora. Tijekom devedesetih, kao i ranije, one znatno nadilaze bilo što što se pripisuje snagama sigurnosti SRJ, i to unutar onoga što NATO smatra njihovim teritorijem. Unutar samog Kosova nema izvješća o bilo kakvim značajnim pro mjenama od prekida obustave vatre u prosincu do odluke za bombar diranje 22. ožujka. Čak i bez (očito izoliranog) masakra u Račku, nema nikakvih sumnji da su vlasti SRJ i njene snage sigurnosti odgovorne za ozbiljne zločine, ali javljena svjedočenja isto tako ne daju nikakav kre dibilitet tvrdnji da su ona razlogom za bombardiranje. U slučaju uspo redivih ili mnogo gorih zvjerstava u tom istom razdoblju, Sjedinjene Države i njihovi saveznici čak nisu na njih ni reagirali, ili - što je još značajnije - nastavile su, pa čak i povećale, svoju podršku tim istim zvjerstvima. Primjere je i suviše lako nabrajati, primjerice Istočni Ti mor u tim istim mjesecima, da spomenemo samo najočitiji među njima. Masovni izgoni na Kosovu započinju odmah nakon početka bom bardiranja 24. ožujka. Visoki komesar Ujedinjenih naroda za izbjeglice
230
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
(UNHCR) 27. ožujka javlja da je 4000 ljudi izbjeglo s Kosova, a 1. trav nja, protok je već postao dovoljno velik da je UNHCR počeo davati sva kodnevne brojke. Program za humanitarnu evakuaciju započinje 5. travnja. Od posljednjeg tjedna u ožujku do kraja rata u lipnju, “oružane snage SRJ i Srbije su silom istjerale nekih 863.000 kosovskih Albanaca iz Kosova", izvješćuje OESS, dok je na stotine tisuća drugih interno ra seljeno, a izbjegao je i nepoznati broj Srba, Roma i drugih.17 Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo su mjesecima unapri jed planirali kampanju bombardiranja, i teško da su mogli propustiti predviđanje posljedica. Početkom ožujka, talijanski premijer Massimo D'Alema upozorava Clintona na masovnu poplavu izbjeglica koja bi mogla uslijediti zbog bombardiranja; Clintonov savjetnik za nacional nu sigurnost, Sandy Berger, reagira izjavom da će u tom slučaju "NATO nastaviti bombardirati", s još stravičnijim rezultatima. Američ ki obavještajci su također upozorili da će doći do "izbjegličke eksplo zije" i kampanje etničkog čišćenja, ponavljajući ranija predviđanja eu ropskih promatrača.18 S početkom kampanje bombardiranja, glavni zapovjednik NATO-ovih snaga/snaga SAD-a, general Wesley Clark, informira me dije da je bilo "potpuno predvidljivo" kako će se kao posljedica povećati srpski teror. Nedugo nakon toga, Clark je opet objasnio da je "vojno rukovodstvo u cijelosti predvidjelo Miloševićev oštar pristup, kao i stra vičnu učinkovitost s kojom će ga sprovesti." Ulazeći u pojedinosti neko liko tjedana kasnije, on smatra da NATO-ova operacija koju je isplani ralo "političko vodstvo"... nije bila planirana kao način da se zaustavi srpsko etničko čišćenje. Nije bila planirana ni kao način vođenja rata protiv Srba i snaga MUP-a na Kosovu. To nikako. Takve ideje nije bilo. General Clark nadalje izjavljuje da planovi za Operaciju potkova "nikada nisu podijeljeni sa mnom", misleći na navodni srpski plan istjerivanja stanovništva kojemu je NATO dao veliki publicitet nakon što je postalo evidentno zapanjujuće srpsko reagiranje na zračne na pade.19 17
KOSOVO/KOSOVA. Carlotta Gall, NYT, 5. travnja 1999.
18
Za izvore, vidi New Military Humanism.
19
Isto, navodeći Clarka, "Overview"," NYT, 27. ožujka i Sunday Times (London), 28. ožujka; Newsweek, 12. travnja; BBC, “Panorama; War Room," 19. travnja 1999.
GLEDANO UNATRAG
231
Agencija koja snosi primarnu odgovornost za brigu o izbjeglicama je UNHCR. "Pri kraju rata, britanski premijer Tony Blair privatno okrivljuje tu agenciju zbog, kako on drži, problematičnog djelovanja."20 Evidentno, djelovanje UNHCR-a bi bilo manje problematično da veli ke sile nisu agenciji ograničile financijsku potporu. Iz tog razloga, UNHCR je morao srezati osoblje za više od 15% 1998. godine. U listo padu, dok su se izrađivali planovi za bombardiranje, UNHCR je objavio da će morati otkazati polovinu svog preostalog osoblja do siječnja 1999. godine zbog proračunske krize koju su stvorile "prosvijećene dr žave".21 Da rezimiramo, promatrači KVM-a su odstranjeni i započeta je kampanja zračnih napada s predviđanjima, koja su se brzo ispunila, da će posljedica biti oštra eskalacija etničkog čišćenja i drugih zločina, na kon što su organizaciji za brigu o izbjeglicama uskraćena sredstva fi nanciranja. Prema doktrini o naknadnom opravdavanju, strašni zločini koji su počinjeni smatraju se, možda, "dovoljnim da se opravda" NATO-ova kampanja bombardiranja. Osoba koja počini zločin snosi primarnu odgovornost za njega; oni koji ga potiču, anticipirajući posljedice, snose sekundarnu odgovornost koja raste samo ukoliko postupaju tako da uvećaju patnje žrtava. Jedini mogući argument za postupak na poticanje zločina je: kako bi oni bili još gori da postupak nije poduzet. Takva tvrdnja, jedna od najposebnijih u povijesti podrške državnog nasilja, iziskuje čvrste dokaze. U sa dašnjem slučaju, čovjek će uzalud tragati za dokazom - čak i za dopuš tenjem da je on potreban. Pretpostavimo, ipak, da takav argument ozbiljno prihvaćamo. On jasno gubi na snazi u onoj mjeri u kojoj su zločini veći. Da nije dolazilo ni do kakvih stradavanja kosovskih Albanaca kao posljedica kampanje NATO-ova bombardiranja, odluka da se bombardira mogla bi se prav dati tezom da su zločini protiv Albanaca destimulirani. Snaga takvog argumenta se smanjuje s povećanjem omjera zločina. Stoga je pomalo čudno da zagovornici bombardiranja nastoje prikazati najgoru mogu ću sliku zločina za koju i oni snose odgovornost; jer trebalo bi biti upra vo obrnuto. Pretpostavlja se da ovakvo čudnovato stajalište odražava 20
Elizabeth Becker, NYT, 15. listopada 1999.
21
Frances Williams i drugi, Financial Times, 7. listopada 1998.
232
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
uspješnost usađivanja doktrine da se zločini potaknuti NATO-ovim bombardiranjem mogu naknadno opravdati. Ovo ni u kojem slučaju nije jedini impresivni pothvat doktrinarnog upravljanja. Drugi takav je debata oko navodnih "nejednakih mjerila" NATO-a, što se razotkriva "zatvaranjem očiju" u slučajevima drugih hu manitarnih kriza, ili "činjenja premalo" da ih se spriječi. Sudionici u debati moraju biti suglasni da je NATO bio vođen humanitarnim prin cipima na Kosovu - upravo je to naša sporna točka. Stavljajući to na stranu, Clintonova administracija nije "zatvorila oči" niti "učinila pre malo" gledajući zločin u Istočnom Timoru, ili Kolumbiji, ili u mnogim drugim mjestima. Gotovo bi se reklo da je zajedno sa svojim savezni cima izabrala povećanje zločina, često žestoko i odlučno. Možda je slu čaj Turske - unutar NATO-a i pod europskom jurisdikcijom - najrele vantniji u sadašnjoj vezi. Tamošnje operacije etničkog čišćenja i drugi zločini, golemih razmjera, izvršavani su uz ogromnu dopremu vojne pomoći od strane Clintonove administracije koja se povećavala suklad no s porastom zvjerstava. Ali su oni, također, praktički nestali iz povi jesti. Nema ni spomena o njima na sastanku u povodu pedesetogodiš njice NATO-a u travnju 1999., održane u sjeni etničkog čišćenja - zlo čina koji se ne može tolerirati, deklamirali su sudionici i komentatori, blizu NATO-ovih granica; samo unutar njegovih granica, gdje zločine valja obaviti brzo i učinkovito. Uz rijetke izuzetke, tisak se držao pri godnog obranaštva, premda je sudjelovanje turskih oružanih snaga u kosovskoj kampanji hvaljeno na sva usta. Novije debate o problemima "humanitarne intervencije" zaobilaze ključnu ulogu Sjedinjenih Drža va u turskim zvjerstvima, ili u potpunosti zanemaruju tu temu.22 Rijetko je dostignuće za bilo koji propagandni sustav da se njegove doktrine usvoje kao sama pretpostavka za debatu. To spada u "dobive ne pouke", koje se trebaju upotrijebiti u budućim vježbama ogrnute plaštem humanitarne namjere. Apsurdnost principa retrospektivnog ili naknadnog pravdanja je, svakako, prepoznatljiva na određenoj razini. Shodno tomu, brojni po kušaji pravdanja NATO-ovog bombardiranja idu različitim smjerovi ma. Jedna od tipičnih verzija glasi da je "Srbija napala Kosovo da uguši separatistički pokret albanske gerile, ali je usmrtila 10.000 civila i istje
22
Vidi New Military Humanism. Zanemarivanje se i dalje nastavlja.
GLEDANO UNATRAG
233
rala 700.000 ljudi u izbjeglištvo u Makedoniju i Albaniju. NATO je na pao Srbiju iz zraka u ime zaštite Albanaca od etničkog čišćenja [ali je pritom] pobio na stotine srpskih civila i potaknuo egzodus više desetina tisuća iz gradova u sela."23 Pretpostavljajući takav redoslijed događa nja, mogli bi se iskonstruirati razlozi za bombardiranje. Ali je neprije porno stvarni redoslijed upravo obrnut. Ta doskočica je uobičajena u medijima, a znanstvena elita često usvaja sličan stav. U naširoko hvaljenoj knjizi o ratu, povjesničar David Fromkin tvrdi bez argumenata da su Sjedinjene Države i njeni savez nici postupili isključivo iz "altruizma" i "moralnog žara", krčeći "jedan novi pristup upotrebi moći u svjetskoj politici", dok su bombardiranjem "reagirali na deportaciju više od milijun Kosovara iz njihove domovi ne" kako bi ih spasili "od užasnih patnji, ili od same smrti." On se po ziva na one istjerane kao anticipiranu posljedicu zračnih napada. Za počinjući svoju legalnu obranu rata, profesorica prava, Ruth Wedg wood bez argumentacije pretpostavlja da je cilj NATO-ova bombardi ranja bio "zaustaviti beogradsko protjerivanje etničkih Albanaca s Ko sova" - naime, protjerivanje ubrzano bombardiranjem, još k tomu i cilj o kome glavni zapovjednik nije znao i silovito ga je demantirao. Struč njak za međunarodne poslove i sigurnost, Alan Kuperman piše da su u Istočnom Timoru i Kosovu "prijetnje ekonomskim sankcijama ili zrač nim udarima proizvele tragičnu protuakciju", te je "intervencija Zapa da prekasno stigla spriječiti širenje zvjerstava." Na Kosovu bombardi ranje nije stiglo "prekasno da se spriječi širenje zvjerstava", nego im je prethodilo, i kao što je predviđeno, ono ih je potaklo. U Istočnom Ti moru, nikakva akcija Zapada nije "proizvela tragičnu protuakciju". Upotreba sile nije predložena, pa se čak i s prijetnjom sankcijama odu govlačilo sve do dovršenja zvjerstava. "Intervenciju" su izvele mirovne snage UN-a svojim ulaskom na teritorij pod portugalskom upravom, načelno pod jurisdikcijom UN-a, nakon što su zapadne sile konačno po vukle svoju direktnu podršku indonežanskoj invaziji i njenim masov nim zločinima, i tako je njena armija brzo otišla.24 23
Daniel Williams, International Herald Tribune - Washington Post Service, 30. listopada 1999.
24
Fromkin, Kosovo Crossing (Free Press, 1999); Wedgwood, International Law 93.4, listopad 1999. Kuperman, Foreign veljača 2000.
American J. of Affairs, siječanj/
234
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Cijelo vrijeme se ovakva revizija činjenicama potvrđenih zapisa primjenjuje kao standardna praksa. U tipičnoj ranijoj verziji, New York Timesov vanjskopolitički specijalist, Thomas Friedman, krajem rata je napisao: "Čim su počele deložacije izbjeglica, bila bi greška zanemariti Kosovo... i stoga je pribjegavanje golemom zračnom ratu da se ostvari ograničeni cilj jedino imalo smisla."25 Deložacije izbjeglica o kojima govori nastaju iza "golemog zračnog rata", prema očekivanjima. Tu se opet suočavamo s poznatom inverzijom, koja je razumljiva: bez nje, ob rana državnog nasilja bi doista postala teška. Jedno od naknadnih opravdanja koje se često čuje glasi da je pribje gavanje sili omogućilo kosovskim Albancima da se vrate svojim kućama; doista značajno postignuće, ako previdimo činjenicu da su gotovo svi is tjerani iz svojih kuća kao reakcija na bombardiranje. Po toj logici, pre ferirana alternativa - groteskna doduše, ali ipak manje nego politika za kojom se išlo - bila bi pričekati i vidjeti hoće li Srbi izvršiti svoju navodnu prijetnju, i ako bi, tada bombardirali SRJ da se omogući povratak Kosovara, koji bi tako pretrpjeli daleko manju štetu nego što su doživjeli is tjerivanjem pod bombama NATO-a. Interesantna varijanta se pojavljuje u Uvodu zbirci dokumenata o Kosovu, koju je uredio Marc Weller, profesor prava na Univerzitetu u Cambridgeu.26 On prepoznaje da je NATO-ovo bombardiranje, koje je on snažno podržavao, jasna povreda međunarodnog prava i da se mo že opravdati jedino na temelju navodnog "prava na humanitarnu inter venciju." To opravdanje se pak oslanja na pretpostavci da odbijanje SRJ "da prihvati vrlo detaljan sporazum o problemu Kosova [ultima tum iz Rambouilleta] predstavlja okolnost koja daje povod za jednu go lemu humanitarnu opasnost." Ali događaji na terenu "oslobodili su NATO od potrebe da odgovori na ovo pitanje", on piše: naime, "početak masovne i unaprijed planirane kampanje prisilne deportacije koja je u jednoj fazi izgledala kao da se odnosi na cjelokupnu etničku albansku populaciju Kosova, upravo prije početka kampanje bombardiranja." Tu su dva problema. Prvo, dokumentarni zapisi, uključujući i one iz same zbirke koju je on uredio, ne pružaju nikakve dokaze za njegove ključne, činjenicama potvrđene tvrdnje, i zapravo ih pobijaju (s obzi25
NYT, 4. lipnja 1999.
26
International Documents, 33. Vidi bilješke 8, 15.
GLEDANO UNATRAG
235
rom na nedostatak dokaza unatoč ekstenzivnom nastojanju da ih isko pa). Drugo, čak i da se kasnije otkrilo da je istjerivanje započelo prije bombardiranja, to bi jedva moglo opravdati pribjegavanje sili, i to jed nostavnom logikom. Nadalje, kao što smo maloprije rekli, čak i da je početak istjerivanja bio poznat prije bombardiranja (iako takav poda tak misteriozno nedostaje među dokumentarnim zapisima), bilo bi da leko poželjnije da se dozvolilo nastavak istjerivanja, ne bi li se potom iniciralo bombardiranje kojim se osigurava povratak prognanih: gro teskno, ali mnogo manje od poduzetog. No, s obzirom na dokaze s ko jima se raspolaže, sve ovo je čisto akademski, tek puki pokazatelj s ko jim se očajničkim naporima pokušava opravdati rat. Jesu li u ožujku 1999. opcije bile manje groteskne? Teret dokazi vanja, naravno, leži na onima koji zagovaraju državno nasilje; to je teš ko breme, za koje nije bilo ozbiljnih pokušaja ispuniti ga. Ali stavimo to po strani, i pogledajmo doseg opcija koje su bile na raspolaganju. Važno pitanje koje postavlja Eric Rouleau jest, jesu li "srpski zlo čini poprimili takve razmjere da je prekid diplomatskog procesa za spas kosovskih Albanaca od genocida bio opravdan?" On je zapazio da "OESS-ovo kontinuirano odbijanje da pusti u distribuciju izvještaj o to me [o zapažanjima promatrača KVM-a od studenoga pa do njihova po vlačenja] može samo pojačati sumnju u istinitost tih tvrdnji27 - što nije beznačajna činjenica, jer oba nastoje imati jake argumente u svoj pri log. A kako stoje stvari s OESS-ovim izvještajem koji je objavljen tada kad je Rouleau pisao? Kako je primijećeno, izvještaj ne čini nikakav oz biljan napor da potkrijepi tvrdnju, zapravo daje vrlo malo informacija o ključnom razdoblju. Njegovi osvrti zapravo potvrđuju svjedočenja francuskog člana promatrača KVM-a, Jacques Prod’homme, kojeg Rouleau navodi, da "u mjesecu koji dovodi do rata, tijekom kojeg se slo bodno kretao pećkim područjem, ni on niti njegove kolege nisu primi jetili išta što bi se moglo opisati kao sustavno proganjanje, bilo kolek tivnih ili pojedinačnih ubijanja, paljevina kuća ili deportacija." A izostavljanje detaljnih izvještaja KVM-a i drugih promatrača iz OESS-ova pregleda, kao što smo već rekli, još više potkopava tvrdnju. Ključna tvrdnja ostaje bez potpore, iako se radi o centralnoj kom ponenti u NATO-ovom slučaju, što priznaju čak i najodaniji njegovi 27
Rouleau, Le Monde diplomatique, prosinac 1999.
236
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
zagovornici, kao što je na primjer Weller. I opet, treba naglasiti kako teški teret dokazivanja leži na plećima onih koji nastoje opravdati pri bjegavanje sili. Nesklad između onoga što se traži i predočenih dokaza vrlo je upadljiv; više bi odgovarao izraz "proturječje", osobito kad uz memo u obzir druge primjerene dokaze, kao što je neposredno svjedo čenje vojnog zapovjednika, generala Clarka. Kosovo je bilo krajnje ružno mjesto u prethodnoj godini. Ubijeno je oko 2000 ljudi prema podacima NATO-a, poglavito Albanaca, tije kom ogorčene borbe započete u veljači akcijama OVK-a koje su Sjedi njene Države osudile kao "terorističke" i koje su naišle na brutalan od govor Srba. Do ljeta OVK je zauzeo oko 40% pokrajine, što je izazvalo oštru reakciju srpskih snaga sigurnosti i paravojnih jedinica, usmjere nu na civilno stanovništvo. Prema pravnom savjetniku kosovskih Alba naca, Marcu Welleru, "u roku od nekoliko dana [nakon povlačenja pro matrača 20. ožujka], broj raseljenih osoba se opet popeo na više od 200.000", brojke koja je otprilike u suglasju s izvještajima američkih obavještajaca.28 Pretpostavimo da u pripremi za bombardiranja promatrači nisu bili povučeni i da su se diplomatski napori nastavili. Jesu li takve opcije bile izvedive? Bi li one dovele do još goreg ishoda, ili možda boljeg? S obzirom da je NATO odbio pozabaviti se takvom mogućnošću, ne mo žemo znati. Ali bar možemo razmotriti činjenice koje su poznate, pi tajući što nam one sugeriraju. Nisu li KVM-ovi promatrači mogli ostati na svojim mjestima, još bolje dobiti i pojačanja? To se čini mogućim, osobito u svjetlu trenu tačne osude njihovog povlačenja od strane Narodne skupštine Srbije. Nije ponuđen ni jedan argument koji sugerira da bi došlo do porasta zločina (o kojima se javljalo), nakon povlačenja, čak i da su promatrači ostali, a kamoli da će doći do goleme eskalacije, koja je bila predvidljiva posljedica bombardiranja što ga je nagovijestilo povlačenje. NATO se isto tako malo potrudio usmjeriti na upotrebu drugih nenasilnih sred stava; čak se i embargo na naftu, što je srž svakog ozbiljnijeg režima sankcija, nije uzeo u obzir sve do završetka bombardiranja.
28
Weller, “The Rambouillet Conference", International Affairs 75. 2., travanj 1999. Vidi bilješku 8.
GLEDANO UNATRAG
237
Najvažnije pitanje, međutim, tiče se diplomatskih opcija. Dva pri jedloga su se našla na stolu uoči bombardiranja. Jedan je bio dogovor u Rambouilletu, prezentiran Srbiji u vidu ultimatuma. Drugi se odno sio na položaj Srbije, formuliran njenim "revidiranim nacrtom spora zuma" od 15. ožujka i rezolucijom Narodne skupštine Srbije od 23. ožujka.29 Ozbiljna briga za zaštitu kosovskih Albanaca mogla je uzeti u obzir i druge opcije, uključujući, možda, nešto poput prijedloga Dobrice Ćosića, srpskog predsjednika Jugoslavije u razdoblju 1992. - '93., da se Kosovo podijeli, odvajajući se od Srbije, osim "nekoliko srpskih enklava".30 U ono vrijeme prijedlog je odbila Republika Kosovo Ibrahima Rugove, koja je bila objavila nezavisnost i uspostavila usporednu vlast; ali je mogla poslužiti kao osnova za pregovaranje u drugačijim okolnostima s početka 1999. godine. Ali, ostanimo kod dviju službenih pozicija potkraj ožujka: ultimatum iz Rambouilleta i srpska Rezolucija. Važno je i indikativno da su, uz marginalne izuzetke, bitni sadržaji obiju pozicija skrivani od očiju javnosti, ne računajući disidentske me dije čiji je dodir sa širom publikom minoran. Rezolucija Narodne skupštine Srbije, iako se o njoj telegrafski od mah izvješćivalo, praktički ostaje tajnom. Bilo je malo nagovještaja čak i o njenom postojanju, a kamoli o njenom sadržaju. Rezolucija osuđuje povlačenje promatrača OESS-a i poziva UN i OESS da olakšaju pro nalaženje diplomatskog rješenja putem pregovora "ka ostvarenju po litičkog dogovora o širokoj autonomiji [za Kosovo], uz osiguranje pune jednakosti svih građana i etničkih zajednica i poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije i Savezne Republike Jugosla vije." Predviđena je mogućnost "međunarodne nazočnosti" u "opsegu i svojstvu" koji će se odrediti da se ispuni "politički sporazum o dogovo renoj samoupravi koju prihvaćaju zastupnici svih nacionalnih zajedni ca koje žive na Kosovu." Suglasnost SRJ da "razgovara o opsegu i svoj stvu međunarodne nazočnosti na Kosovu radi implementacije sporazu ma koji će biti prihvaćen u Rambouilletu" formalno je dano na znanje pregovaračima 23. veljače, i istoga dana objavljena od strane SRJ na
29
O prvom, vidi International Documents, 480ff. O drugom, New Military Hu manism.
30
Miranda Vickers, Between Serb and Albanian: A History of Kosovo (Columbia, 1998).
238
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
press-konferenciji.31 Ne možemo znati jesu li ovi prijedlozi imali neke prave vrijednosti, pošto nikada nisu uzeti u obzir, te ostaju nepozna nica. Možda je još upadljivije to da je ultimatum iz Rambouilleta, iako je svestrano opisan kao onaj pravi mirovni prijedlog, također skrivan od javnosti, osobito one odredbe koje su očito unijete u završnim trenu cima pariških mirovnih pregovora u ožujku, nakon što se Srbija složila s glavnim političkim prijedlozima, a to je praktički zajamčilo odbijanje. Od posebne važnosti su uvjeti implementacijskih Dodataka s kojima se NATO-u daje pravo na "slobodan i neograničen prolaz i neometan pris tup po cijelom teritoriju SRJ, uključujući s njom povezan zračni pros tor i teritorijalne vode", bez ikakvih ograničenja ili obveza ili poštivanja zakona zemlje ili jurisdikcije njenih vlasti, od kojih se, međutim, traži da se podvrgavaju naređenjima NATO-a "na prioritetnoj osnovi i sa svim odgovarajućim sredstvima" (Dodatak B). Aneks se skrivao od novinara koji su izvještavali o razgovorima u Rambouilletu i Parizu, javio je Robert Fisk. "Srbi kažu da su ga osudili prigodom njihove posljednje pariške press-konferencije - slabo posje ćenom okupljanju u jugoslavenskom veleposlanstvu 18. ožujka u 23:00 sata." Srpski disidenti koji su sudjelovali u pregovorima tvrde da su im ti uvjeti dati posljednjeg dana pariških pregovora i da Rusi o njima niš ta nisu znali. Ove odredbe nisu stavljene na uvid ni Donjem domu en gleskog parlamenta sve do 1. travnja, dakle prvoga dana prekida rada parlamenta, tjedan dana nakon početka bombardiranja.32 U pregovorima koji su započeli nakon bombardiranja, NATO je u potpunosti napustio ove zahtjeve, zajedno s ostalima kojima se Srbija protivila, i nigdje se ne spominju u konačnom mirovnom sporazumu. S razlogom, Fisk se pita: "Što je bila prava svrha NATO-ova zahtjeva u posljednjem trenu? Je li to bio Trojanski konj? Da se spasi mir? Ili da ga se sabotira?" Ma kakav bio odgovor, da su NATO-ovi pregovarači bi li zabrinuti oko sudbine kosovskih Albanaca, oni bi nastojali odrediti hoće li diplomacija moći uspjeti kad bi NATO-ovi najprovokativniji, i
31
Vidi New Military Humanism radi detalja; International Documents, 470; Mark Littman, Kosovo, Law and Diplomacy, Centre for Policy Studies, London, studeni 1999.
32
Fisk, Independent, 26. studenog 1999.; Littman, op. cit.
GLEDANO UNATRAG
239
očito irelevantni zahtjevi bili povučeni; monitoring pojačan umjesto ukinut; i kad bi se zaprijetilo značajnim sankcijama. Kad su se takva pitanja postavila, lideri pregovaračkih timova Sje dinjenih Država i Velike Britanije tvrdili su da su bili voljni povući pre tjerane zahtjeve koje su kasnije i povukli, ali da su Srbi to odbacili. Teš ko da je ta tvrdnja vjerodostojna. Bilo bi itekako dobrih razloga za njih da takve činjenice odmah iznesu u javnost. Interesantno je da ih nitko ne poziva na odgovornost zbog ovako zapanjujućeg postupka. Slične tvrdnje dolaze i od nekih uglednih propagatora bombardi ranja. Značajan primjer je komentar Marka Wellera33 o Rambouilletu. Weller ismijava "ekstravagantne tvrdnje" o implementacijskim doda cima, za koje tvrdi da su "objavljeni zajedno s Ugovorom", što znači s Nacrtom ugovora od 23. veljače. Nema ni riječi o tome gdje su objav ljeni, niti nam on objašnjava zašto izvjestitelji s pregovora u Rambouil letu i Parizu nisu ništa znali o njima, niti je znao, kako izgleda, britan ski parlament. "Glasoviti Dodatak B", tvrdi on, uspostavio je "standard ne uvjete ugovora o statusu snaga KFOR-a [planirane okupacijske sna ge NATO-a]". On ne objašnjava zašto NATO izbacuje taj zahtjev nakon početka bombardiranja, ali očigledno je da više nije bio potreban sna gama koje su ušle na Kosovo pod NATO-ovim zapovjedništvom u lip nju; snagama koje daleko premašuju brojku o kojoj se razmišljalo u Rambouilletu pa bi po tomu trebale biti još ovisnije o ugovoru koji regulira njihov status. Također ostaje bez objašnjenja reagiranje SRJ od 15. ožujka na Nacrt ugovora od 23. veljače. U svom reagiranju SRJ vrlo detaljno prelazi Nacrt ugovora, odsječak po odsječak, od početka do kraja, predlažući opsežne izmjene i precrtavanja, ali nigdje nema spomena o dodacima - implementacijskim nagodbama, koje su, kako to ističe Weller, nadaleko najvažniji dio koji je bio i predmetom pariš kih pregovora što su tada bili u tijeku. Preostaje nam jedino da gledamo na njegovo izlaganje s određenom skepsom, čak i bez obzira na njegov nemaran stav prema ključnim činjenicama, koji smo već uzeli na zna nje, kao i na njegova jasna opredjeljenja. Za sada, ove važne stvari os taju nerazjašnjene.
33
Weller, International Documents, 411. Kao što smo spomenuli, komentari su jedva prikriveno propagiranje.
240
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Unatoč službenim naporima da se spriječi javna spoznaja o zbiva njima, dokumentacija je bila na raspolaganju svakom informacijskom mediju koji bi htio nastaviti slijediti stvar. U Sjedinjenim Državama, ekstremni (i očito irelevantan) zahtjev za praktičku NATO-ovu okupa ciju SRJ prvi put se spominje na brifingu NATO-a 26. travnja, kada je takvo pitanje postavljeno, ali je brzo odbačeno i više se nije išlo za tim. O činjenicama se javlja tek pošto su zahtjevi formalno povučeni i pos tali irelevantni za demokratsko odlučivanje. Odmah po objavi mirov nog sporazuma od 3. lipnja, mediji navode ključne dijelove rambouilletskog "uzmi ili ostavi" ultimatuma, primjećujući da se u njima traži da "isključivo NATO-ove snage dobiju puno pravo djelovanja bilo gdje u Jugoslaviji, imune od svakog zakonskog procesa", kao i da bi "po strojbe predvođene NATO-om praktički imale slobodan pristup diljem Jugoslavije, ne samo na Kosovu."34 Tijekom sedamdesetosmodnevnog bombardiranja, pregovori se nastavljaju, a svaka strana čini kompromise - u Sjedinjenim Državama opisane kao srpsko zavaravanje, ili kapitulacijom pod bombama. Mi rovni sporazum 3. lipnja bio je kompromis između dva stajališta koja su bila na stolu u drugoj polovini ožujka. NATO je napustio svoja naj ekstremnija traženja, uključujući i ona koja su očito u posljednjem tre nutku potkopala pregovore, kao i od formulacije koja se interpretirala kao poziv na referendum o nezavisnosti. Srbija se suglasila s "nazoč nošću međunarodnih mirovnih snaga uz znatnije sudjelovanje NATO-a", i to je jedino mjesto u mirovnom sporazumu gdje se spominje NATO, izuzev u Rezoluciji 1244 Vijeća sigurnosti koja to potvrđuje. NATO nije imao nikakve namjere poštovati komadiće papira koje je potpisao, i od mah ih je narušio implementirajući vojnu okupaciju Kosova pod NATO-ovim zapovjedništvom. Kad su Srbija i Rusija inzistirale na uvje tima iz formalnih sporazuma, optužene su za prijevaru i bombardira nje je nastavljeno da ih se natjera na poslušnost. Sedmog lipnja, zra koplovi NATO-a ponovo tuku po rafinerijama nafte u Novom Sadu i Pančevu, a oba grada su oporbeni centri protiv Miloševića. Rafinerija u Pančevu buknula je u plamenu, ispuštajući ogroman oblak otrovnih
34
Steven Erlanger, NYT, 5. lipnja; Blaine Harden, NYT, istog dana, neupravna referenca; Guy Dinmore, FT, 6. lipnja 1999. Vidi New Military Humanism za daljnje pojedinosti.
GLEDANO UNATRAG
241
plinova, što se vidi iz fotografije u New York Timesu 14. srpnja kojom se ilustrira priča koja raspravlja o teškim gospodarskim i zdravstvenim posljedicama. O samim bombardiranjima nije bilo reportaža, iako su telegrafske agencije javile o njima.35 Navodi se, kao argument, da bi Milošević pokušao izbjeći uvjete sporazuma da je postignuta suglasnost u ožujku. Službeni zapisi snaž no potkrepljuju taj zaključak, isto onako kako bi se mogao potkrijepiti istovjetan zaključak i kad je riječ o NATO-u - i to, usput budi rečeno, ne samo u ovom slučaju. Uvjerljivo likvidiranje formalnih ugovora je nor ma kod velikih sila.36 I kako se sada sa zakašnjenjem priznaje, službeni zapisnici također nagovještavaju da je "možda bilo moguće [u ožujku] odabrati jedan iskren smjer pregovaranja - umjesto katastrofalnog američkog diktata koji se prezentirao Miloševiću na konferenciji u Rambouilletu - uz uključivanje velikog kontingenta vanjskih promatra ča koji bi bili sposobni podjednako štititi albanske i srpske civile."37 Izgleda da je barem ovoliko jasno. NATO je odlučio odbiti diplo matske opcije koje nisu bile posve iscrpljene, i lansirati vojnu kampanju koja je, kao što je i predviđeno, urodila užasnim posljedicama za ko sovske Albance. Druge posljedice su od malog interesa za Zapad, uklju čujući opustošenje civilne ekonomije Srbije vojnim operacijama što teško narušavaju ratne zakone. Iako je slučaj odavno predočen Sudu za ratne zločine, teško je povjerovati da će mu se ozbiljno prići. Iz sličnih razloga, mala je vjerojatnost da će Sud obratiti pozornost na 150 stra nica "Pismene optužbe za Operaciju Oluja: slučaj prima facie". To je pregled ratnih zločina koje su počinile hrvatske oružane snage, protje ravši oko 200.000 Srba iz Krajine u kolovozu 1995. godine uz ključnu upletenost Sjedinjenih Država ali i "gotovo totalan izostanak interesa u američkom tisku i u Kongresu SAD-a", javlja balkanski dopisnik New York Timesa, David Binder.38
35
36
37 38
Službe brzojavnih poruka, 7. i 8. lipnja, Chris Hedges, NYT, 14. srpnja. Također Los Angeles Times, 6. srpnja, 1999. O novijoj evidenciji u Sjedinjenim Državama, vidi New Military Humanism i navedene izvore. Uvodnik, Boston Globe, 9. prosinca 1999. Binder, “The Role of the United States in the Krajina Issue", Mediterranean Quarterly, 1997. O odanoj službenoj tajni i zaboravljenoj podignutoj optužnici, vidi Ray Bonner, NYT, 21. ožujka 1999. O Tribunalu, vidi Christopher Black i Edward Herman, Z magazine, veljača 2000.
242
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Patnje žitelja Kosova nisu prestale s dolaskom okupatorske NATO-ove vojske (KFOR) i UN-ove misije. Premda su milijarde dolara bile na raspolaganju za kampanju bombardiranja, od listopada su Sje dinjene Države "još dužne platiti nekih 37,9 milijuna dolara koji se pro cjenjuju kao trošak za pokretanja civilnih operacija UN-a na Kosovu"; slično kao u Istočnom Timoru, gdje je Clintonova administracija zatra žila smanjenje malobrojne postrojbe mirovnih snaga. Do studenoga, "Ured SAD-a za pomoć kod inozemnih katastrofa još uvijek nije distri buirao bilo kakvu čvrstu terensku opremu i tek sada dovozi drvenu gra đu" za program zimskih skloništa na Kosovu. UNHCR i humanitarna agencija Europske unije ECHO su također "kritizirane zbog kašnjenja i manjka sposobnosti predviđanja." Sadašnji podbačaj misije UN-a je "cijena pola dana bombardiranja", rekao je jedan ogorčeni viši dužnos nik UN-a, i bez nje na veliko Miloševićevo zadovoljstvo "ovo mjesto će propasti". Donatorska konferencija zapadnih vlada u studenome za jamčila je samo 88 milijuna dolara za pokrivanje proračuna UN-ove misije na Kosovu, ali se svečano obavezala na 1 milijardu dolara po moći za obnovu u idućoj godini - javni doprinosi koji će preseliti u dže pove privatnih poduzetnika, ukoliko dođe do nekog raspleta u prepir kama unutar NATO-a oko toga kako distribuirati ugovore. Sredinom prosinca misija UN-a je ponovo molila za doprinose za učitelje, poli cijske službenike i druge državne službenike, s malim učinkom.39 Unatoč ograničenoj pomoći, apel o katastrofi koji se može pripisati službenom neprijatelju, i iskoristiti ga (na čudnovatim osnovama) "da pokažemo zašto je 78 dana zračnih udara protiv srpskih snaga i infra strukture bilo potrebno", dostatan je bio da se učine ozbiljna smanjenja pomoći drugdje. Američki senat planira smanjiti na desetke milijuna dolara programima u Africi. Danska je reducirala pomoć za područja izvan Kosova za 26%. Međunarodni liječnički korpus (International Medical Corps) suspendira svoj program za Angolu, prikupivši 5 mili juna za Kosovo dok uzalud traga za 1,5 milijunom za Angolu, gdje se milijun i šesto tisuća raseljenih suočava s glađu. Svjetski program za hranu najavljuje da mora potkresati svoje programe za 2 milijuna iz
39
NYT, 6. listopada; Joe Lauria, BG, 8. listopada; Carlotta Gall, IHT-NYT, 3. studenog; Steven Erlanger, NYT, 23. studenog, i Barbara Borst, BG, 19. listo pada; AP, BG, 17. prosinca 1999.
GLEDANO UNATRAG
243
bjeglica u Sierra Leoneu, Liberiji i Gvineji, jer su primili manje od 20% od traženih doprinosa. Ista sudbina očekuje 4 milijuna izgladnjelih lju di u području afričkih Velikih jezera - čije su prilike već dugi niz godi na povezane s postupcima Zapada i njegovom odbijanju da išta podu zima u kritičnim momentima. UNHCR-ovi izdaci po izbjeglici na Bal kanu su 11 puta iznad izdataka u Africi. "Na stotine milijuna dolara utrošenih na kosovske izbjeglice i zagrljaj agencija za pomoć koje su ih pohlepno trošile 'bilo je skoro bestidno’, reče Randolph Kent", koji je premješten s rada na UN-ovim programima za Balkan u Istočnu Afri ku. Predsjednik Clinton je održao sastanak s vodećim agencijama za pomoć "da bi naglasio svoj vlastiti ushit za pružanje pomoći Kosovu."40 Sve ovo se događa u pozadini vrlo oštrih redukcija pomoći u Sje dinjenim Državama, zemlji koja je sada "na vrhuncu slave" (Fromkin), dok njeni lideri uživaju u laskanjima zbog svog povijesnog "altruizma" bez presedana, a zapravo dok nestaje s popisa donatora za siromašne i bijedne. Ispitivanje OESS-a daje detaljan dosje o zločinima izvršenim pod vojnom okupacijom NATO-a. Iako se ne mogu usporediti sa zločinima koje je Srbija činila pod NATO-ovim bombama, oni nisu beznačajni. Okupirana pokrajina je preplavljena "bezakonjem koje ostavlja nasilje bez ikakve kontrole", i veći dio tog nasilja se pripisuje OVK-u, izvješćuje OESS, dok "umjesto pravde vlada nekažnjivost". Albanski protivnici "novog reda" pod "dominacijom OVK-a", uključujući i dužnosnike "glavnog političkog rivala pobunjeničke grupe", kidnapirani su, ubija ni, gađani u napadima ručnim bombama, i inače su šikanirani i nare đeno im je da se povuku iz politike. Jedina selekcija iz izvješća OESS-a koju je objavio New York Times odnosi se na grad Prizren, u blizini al banske granice. Njega su napali Srbi 28. ožujka, ali "sveukupni rezultat je takav da je daleko veće štete nastalo... nakon rata negoli za vrijeme rata." Britanska vojna policija izvještava o upletenosti albanske mafije u napadima ručnim bombama i druge zločine, među koje spadaju djela poput ubojstva starica od strane "muškaraca koji se predstavljaju zas tupnicima OVK-a."41 40
John Donnelly, BG, 8. srpnja; Christian Miller i Ann Simmons, LA Times, 21. svibnja; Karen DeYoung, IHT-WP, 26. studenog 1999.
41
Jeffrey Smith, WP Weekly, 13. prosinca; NYT, 5. prosinca; Peter Beaumont, Guardian, 19. kolovoza 1999.
244
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
Srpska manjina je naveliko protjerana. Robert Fisk javlja da je "broj Srba ubijenih u pet mjeseci otkako je završio rat blizu broju Alba naca koje su ubili Srbi u pet mjeseci prije početka NATO-ova bombar diranja u ožujku", na što nam ukazuju i raspoloživi dokazni materijali. Sjetimo se da UN javlja o "65 nasilnih smrti" civila (albanskih i pretež no srpskih) tijekom dva mjeseca prije povlačenja promatrača i bombar diranja. Ubojstva se ne istražuju, čak ni ubojstvo srpskog službenika u Međunarodnom sudu. Hrvatska manjinska zajednica "masovno napuš ta" Kosovo u listopadu. U studenome, "predsjednik male židovske za jednice, Cedra Prlinčević, odlazi za Beograd nakon što je osudio ’po grom nad nealbanskom populacijom’." Amnesty International krajem godine javlja da je "nasilje prema Srbima, Romima, muslimanskim Slavenima i umjerenim Albancima na Kosovu dramatično poraslo u proteklih mjesec dana", uključujući "ubojstva, otmice, divlja napasto vanja, zastrašivanja i paljenja kuća... i to svakodnevno", kao i mučenja i silovanja, te napadi na nezavisne albanske medije i političke organi zacije, tako da izgleda kao "organizirana kampanja prigušivanja umje renijih stajališta u etnički albanskom društvu", i sve to pred očima NATO-ovih snaga.42 Časnici KFOR-a javljaju da imaju naređenje ne obraćati pozornost na zločine: "Naravno da je to ludo", izrazio se jedan od francuskih za povjednika, "ali takva su naređenja, od NATO-a, odozgo." NATO-ove snage također "izgledaju potpuno indiferentne" prema napadima "nao ružanih etničkih albanskih diverzanata" koji prelaze srpsko-kosovsku granicu "radi teroriziranja graničnih naselja, krađe drva ili stoke, te, u nekim slučajevima, radi ubijanja", ostavljajući za sobom napuštena na selja.43 Najnoviji pokazatelji govore da se Kosovo pod okupacijom NATO-a vratilo na ono što se počelo događati početkom osamdesetih, nakon Ti tove smrti, kad su nacionalističke snage krenule stvoriti "etnički čistu albansku republiku" preuzimanjem srpskih posjeda, napadajući crkve, te angažirajući se za "dugotrajno nasilje" kako bi se postigao cilj "et nički čistog" albanskog prostora, i kad su se zbivali "gotovo svakog tjed
42
Fisk, Independent, 24. studenog; AI News Release, 23. prosinca 1999.
43
Tim Judah, New York Review, 21. kolovoza; Robert Block, WSJ, 17. prosinca 1999. Carlotta Gall, NYT, 15. siječnja 2000.
GLEDANO UNATRAG
245
na incidenti silovanja, paleži, provalne krađe i industrijske sabotaže, poglavito planirane da se natjera preostalo domaće slavensko stanov ništvo... na napuštanje pokrajine." Ovaj "naoko nesavladiv" problem, još jedna faza ružne povijesti međuetničkog nasilja, doveo je do Miloševićeve karakteristično brutalne reakcije, ukidanjem kosovske autono mije i velikih saveznih subvencija te nametanjem režima "apartheida" (Vickers).44 Kosovo bi također moglo postati slično Bosni, "skrovište lopova i poreznih varalica" bez djelotvorne ekonomije, kojom dominira "bogata klasa kriminalaca koja ima ogroman politički utjecaj i godišnje skreće na stotine milijuna dolara potencijalnih poreznih prihoda u svo je džepove".45 Mnogo gore od toga bi se moglo očekivati kad se pitanje nezavisnosti Kosova bude ispreplelo s pritiscima za stvaranjem "Velike Albanije", s mračnim i kobnim posljedicama. Siromašnije zemlje regije pretrpjele su goleme gubitke zbog blo kade Dunava bombardiranjem Novog Sada, još jednog od oporbenih centara protiv Miloševića. Te zemlje su ionako već trpjele zbog protek cionističkih barijera kojom se "sprječavalo brodovima redovito prome tovanje u Europskoj uniji", kao i zbog "zapreke zapadnih kvota i tarifa na njihove izvoze." Ali "blokada [Dunava] je zapravo blagodat" za za padnu Europu, osobito Njemačku, koja profitira povećanom aktivnosti na Rajni i u lukama Atlantika.46 Ima i drugih dobitnika. Krajem rata, poslovni tisak opisao je da su "pravi dobitnici" vojna industrija Zapada, što općenito znači industrija visoke tehnologije. Moskva se nada "izvrsnoj godini za izvoz ruskog oružja" s obzirom da se "svijet zabrinuto ponovno naoružava umnogo me zahvaljujući balkanskoj avanturi NATO-a", u potrazi za preventi vom, kao što se naširoko prognoziralo tijekom rata.47 I još važnije, Sje dinjenim Državama omogućeno je da osnaže svoju dominaciju nad strateškom regijom Balkana, istisnuvši inicijative EU-a barem privre-
44
Marvine Howe, NYT, 12. srpnja; David Binder, NYT, 9., 28. studenog 1982. Binder, NYT, 1. studenog 1987. O pozadini, vidi Vickers, op. cit.
45
Jeffrey Smith, WP Weekly, 3. siječnja 2000.
46
Lucian Kim, CSM, 6. listopada; John Reed, WSJ, 20. rujna 1999. Za pokušaj procjene regionalnih troškova, i drugih, vidi Ted Galen Carpenter, uvodnik, NATO's Empty Victory (Washington: CATO Institute, 2000).
47
Moscow Times, 9. srpnja 1999. Za primjer prognoza, vidi New Military Humanism.
246
NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM
meno, što je bio primaran razlog za inzistiranjem da operacija bude u rukama NATO-a, koji je američka podružnica. Jedino siromašna Srbija ostaje posljednjom zemljom nespremnom da odstupi, vjerojatno ne za dugo. Daljnja posljedica je još jedan udar na krhke principe svjetskog po retka. Akcija NATO-a predstavlja prijetnju "samoj srži međunarodnom sustavu sigurnosti" utemeljenog Poveljom UN-a, primjećuje generalni tajnik Kofi Annan u svom godišnjem izvještaju UN-a u rujnu.48 To je od male važnosti za bogate i moćne, koji će postupiti kako hoće, odbacu jući odluke Svjetskog suda i ako je potrebno stavljajući veta na rezolu cije Vijeća sigurnosti; korisno je upamtiti da, nasuprot mitologiji, Sje dinjene Države, otkako su izgubile kontrolu u UN-u tijekom dekoloni zacije, nadaleko prednjače u stavljanju veta na rezolucije Vijeća sigur nosti u širokom rasponu pitanja, uključujući terorizam i agresiju, dok je na drugom mjestu Britanija a Francuska se nalazi na dalekom tre ćem. Ali tradicionalne žrtve shvaćaju ova pitanja mnogo ozbiljnije, kao što je pokazala globalna reakcija na kosovski rat. Bitna stvar - koja nije posebno mutna - je to da je svijet suočen s dva izbora u vezi s upotrebom sile: (1) nešto slično svjetskom poretku, bilo kao Povelja ili nešto bolje od nje ukoliko može steći stupanj legi timiteta, ili (2) da moćne države vođene interesima moći i profita, kao i u prošlosti, rade što god ih je volja osim ako nisu ograničene svojim unutrašnjim okolnostima. Ima smisla boriti se za jedan bolji svijet, ali ne i prepustiti se izlikama i iluzijama o ovom u kojem živimo. Arhivska građa i drugi izvori trebaju nam pružiti još mnogo infor macija o najnovijem Balkanskom ratu. Svaki zaključak do kojeg dođe mo danas, u najboljem je slučaju djelomičan i provizoran. Za sada, me đutim, "dobivene pouke" ne izgledaju osobito privlačno.
48
Nichael Littlejohns, FT, 9. rujna 1999.
Noam Chomsky NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM Izdavač ADAMIĆ, d.o.o. Rijeka, Zvonimirova 20 a 00 385 51 650 145 www.adamic.hr Za izdavača Franjo Butorac Lektura Krešimir Cvjetković Likovno rješenje naslovnice Maša Drndić Računalna obrada Ranko Zilić Viškovo, 098 79 74 89 Naklada 1000 primjeraka
Tisak Tiskara Zelina, Sv. Ivan Zelina
Tiskanje dovršeno u travnju 2003.
PRINTED IN CROATIA April 2003
