Noam Chomsky - Gusari i Carevi, Stari i Novi

Noam Chomsky GUSARI I CAREVI, STARI I NOVI

Urednik Damir Mikuličić

Naslov Izvornika Noam Chomsky PIRATES AND EMPERORS, OLD AND NEW International Terrorism in the Real World © Noam Chomsky 1986, 1990, 1991, 2001, 2002 This edition of PIRATES AND EMPERORS, OLD AND NEW first published by Pluto Press, 2002. This Translation is published by arrangement with Pluto Press Ltd, London Prava za hrvatsko izdanje, IZVORI 2003.

Nakladnik IZVORI

Lektura Slavica Štefić Lektura Jasmina Mikuličić

Zagreb, 2004.

Noam Chomsky GUSARI I CAREVI, STARI I NOVI Međunarodni terorizam kakav doista jest Preveo

Marinko Raos

C I P - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb U D K 327.2(73:53)"200" 323.28(53) 327.88(1 (K):73)"2001" C H O M S K Y , Noam Gusari i carevi, stari i novi ; međunarodni terorizam kakav doista jest / Noam Chomsky ; . Zagreb : Izvori, 2004. Prijevod djela: Pirates and emperors, old and new. I S B N 953-203-196-0 I. Imperijalizam — S A D II. Terorizam Bliski Istok III. Terorizam - S A D 11.09.2001. IV. S A D - Vanjska politika Bliski istok V. Bliski istok - Politički odnosi - 20. st. 440706036

Sadržaj

Predgovor prvom izdanju

7

Uvod

13

1. Nadzor nad mišljenjem: slučaj Bliskog istoka

32

2. Bliskoistočni terorizam i američki ideološki sustav

51

3. Libija u američkoj demonologiji

96

4. Uloga SAD na Bliskom istoku

120

5. Međunarodni terorizam: predodžba i stvarnost

136

6. Svijet nakon 11. rujna

163

7. SAD i Izrael protiv Palestine

179

Bilješke

201

Predgovor prvom izdanju (1986.)

Ima u svetog Augustina priča o gusaru što ga je zarobio Aleksandar Veliki te ga upitao: "Kako se usuđuješ harati morima?" "Kako se ti usuđuješ harati čitavim svijetom?" odgovori gusar. "Budući da ja to činim samo jednim malim brodom, zovu me lupežom. Ti pak isto činiš velikom flotom pa te zovu carem." Gusarev je odgovor bio "elegantan i izvrstan", procijenio je sv. Augustin. Priča prilično točno dočarava današnje odnose između Sjedinjenih Američkih Država i različitih manje važnih igrača na pozornici međunarodnoga terorizma, npr. Libije, PLO i drugih. Općenitije uzevši, priča sv. Augustina rasvjetljava značenje pojma međunarodnoga terorizma u suvremenoj zapadnoj uporabi. Pogađa u srž histerije oko pomno izabranih terorističkih čina što ih se danas uzima - krajnje cinično - kao pokriće za nasilje što ga čini Zapad. Termin "terorizam" ušao je u uporabu koncem osamnaestoga stoljeća i prvenstveno se odnosio na nasilne postupke vlasti, usmjerene na podčinjavanje stanovništva. Takav je pojam očito od male koristi onima koji prakticiraju državni terorizam. Budući da su na vlasti, oni su u položaju nadzirati sustav mišljenja i izražavanja. Stoga je napušten izvorni smisao te se izraz "terorizam" uglavnom počeo upotrebljavati za "terorizam namalo", što ga provode pojedinci i skupine1. Termin se, dakle, nekoć rabio za careve koji zlostavljaju svoje podanike i cijeli svijet, no danas je ograničen na lupeže koji dodijavaju moćnicima. Izraz nije ipak ograničen samo na njih: i danas se još primjenjuje na neprijateljske careve, a to je promjenljiva kategorija, koja se mijenja prema potrebama vlasti i ideologije. Ograđujući se od takve prakse, mi ćemo rabiti naziv "terorizam" kako bismo označili prijetnju silom ili njezinu uporabu u svrhu zastrašivanja ili pritiska (općenito, s političkim, religijskim i sličnim ciljevima). Rabit ćemo ga bez obzira je li riječ o terorizmu careva ili o terorizmu lupeža.

8

Gusari i carevi, stari i novi

Gusarev odgovor tek djelomice objašnjava nedavno razvijen pojam "međunarodnoga terorizma". Treba dodati još jedno obilježje: teroristički čin drži se takvim samo ako ga je počinila "njihova" strana, a ne naša. To je glavna doktrina mas-medija o "međunarodnom terorizmu", što ju je Reaganova vlada počela voditi čim je došla na vlast. Ona se oslanjala na učene radove u kojima se tvrdilo kako je utvrđeno da su Sovjeti nadahnuli tu pošast te je ona sredstvo u njihovim rukama, "usmjereno na destabilizaciju zapadnoga, demokratskoga društva", kako pokazuje navodna činjenica da terorizam "nije usmjeren protiv Sovjetskog Saveza niti protiv ijednog njegovog satelita ili klijentske države", nego se događa "gotovo isključivo u demokratskim ili razmjerno demokratskim zemljama".2 Tvrdnja je točna. Zapravo je točna već po definiciji, s obzirom na to kako naziv "terorizam" upotrebljavaju car i njegova odana klika. Budući da se samo čini što ih počini "njihova" strana računaju kao terorizam, slijedi da je tvrdnja nužno točna, kakve god bile činjenice. U stvarnom je pak svijetu priča poprilično drugačija. Glavne žrtve međunarodnoga terorizma u prošlim desetljećima bili su Kubanci, stanovnici Srednje Amerike, Libanonci, ali ništa se od toga ne računa - po definiciji. Kad Izrael bombardira palestinske izbjegličke logore - često se čak ni pretvarajući kako je to "odmazda" za nešto - ili kad šalje postrojbe u libanonska sela u "antiterorističke" akcije gdje ubijaju i razaraju, ili kad otima brodove i šalje stotine talaca u zarobljeničke logore, gdje ih drži u groznim uvjetima - onda sve to skupa nije "terorizam". Štoviše, rijetke glasove prosvjeda gromoglasno osuđuju vjerni sljedbenici ispravne linije, napadajući ih zbog "antisemitizma" i "dvostrukih mjerila", jer se odbijaju pridružiti zboru hvalitelja "zemlje kojoj je stalo do ljudskog života" (Washington Post), čija "viša moralna svrha" (Time) uvijek izaziva strahopoštovanje i pljesak, zemlje koja se, kako kažu njezini udivljeni pristaše, "drži višega zakona, kako ga predstavljaju njezini novinari" (Walter Goodman)4. Isto tako, nije terorizam kada paravojne snage, koje djeluju iz američkih vojnih uporišta i koje je obučila CIA, bombardiraju kubanske hotele, potapaju ribarice i napadaju sovjetske brodove u kubanskim lukama, truju usjeve i stoku, pokušavaju ubiti Castra i tako dalje. Na vrhuncu toga djelovanja takve su se akcije poduzimale gotovo tjedan za tjednom.5 Takvi i mnogi slični postupci cara i njegovih štićenika nisu teme konferencija niti učenih svezaka.


9

a još manje uzrujanih komentara i polemika u javnim glasilima i stručnim časopisima. Mjerila što vrijede za cara i njegov dvor jedinstvena su u dva pogleda, međusobno tijesno povezana. Prvo, dok se teroristički napadi na njih promatraju krajnje ozbiljno, što čak opravdava primjenu nasilja "u samoobrani od budućih napada", vidjet ćemo da slični ili čak teži teroristički napadi na druge ne opravdavaju osvetu niti preventivno djelovanje, no kad se izvedu, izazivaju bijes i strahovit odgovor. Značenje takvih terorističkih napada tako je neznatno da o njima jedva da treba i izvijestiti - a nipošto ih se ne treba sjećati. Pretpostavimo, na primjer, da libijsko mornaričko pješaštvo napadne tri američka ratna broda u izraelskoj luci Haifi; pri tome jedan potopi, a druga dva ošteti, služeći se raketama istočnonjemačke proizvodnje. Ne treba spekulirati o tome kakva bi bila reakcija. Okrenimo se sada stvarnome svijetu: 5. lipnja 1986. "južnoafričko mornaričko pješaštvo napalo je tri ruska broda usidrena u luci Namibeu na jugu Angole; jedan je brod potopljen". Pri tome su "se služili raketama izraelske proizvodnje 'Scorpion' /'Gabriel'/".6 Da je Sovjetski Savez na ovaj teroristički napad na svoje trgovačke brodove reagirao onako kako bi SAD učinile pod sličnim okolnostima - recimo, tako što bi bombardirao iz zraka Johannesburg do potpuna uništenja - SAD bi vjerojatno ozbiljno razmišljale o nuklearnom udaru kao opravdanoj odmazdi protiv komunističkoga đavla. No u stvarnome svijetu, SSSR nije uopće odgovorio. Događaj se držao toliko beznačajnim da je američki tisak jedva i izvijestio o njemu.7 Zamislimo da je Kuba koncem 1976. napala Venezuelu u samoobrani od terorističkih napada, s nakanom uspostave "novoga poretka" u toj zemlji, ustrojena od elemenata pod kubanskim nadzorom. Pri tome bi pobili dvjesta Amerikanaca koji su popunjavali sustav protuzračne obrane, granatama teško oštetili američko veleposlanstvo te ga na kraju zaposjeli i držali nekoliko dana za vrijeme osvajanja Caracasa, prekršivši time sporazum o primirju.8 Svrnimo pogled ponovno na zbiljski svijet: godine 1982. Izrael je napao Libanon pod izlikom da štiti Galileju od terorističkih napada (priča je načinjena za potrošnju u Sjedinjenim Državama, a u zemlji se prešutno priznavalo da je izmišljena), s nakanom uspostave "novoga poretka", ustrojena od elemenata pod izraelskim nadzorom. Pri tome su pobili dvjesta sovjetskih državljana koji su popunjavali sustav protuzračne obrane, granatirali sovjetsko vele-

10


poslanstvo te ga napokon zaposjeli i držali dva dana, dok su zaposjedali zapadni Bejrut, kršeći time sporazum o primirju. O tim se događajima u SAD izvješćivalo nemarno, izvan konteksta, bez povijesne pozadine; ključne su se činjenice prešućivale ili čak nijekale. Srećom, sovjetski je odgovor izostao. A da nije, ne bismo danas bili ovdje i razglabali o tome. U stvarnome svijetu držimo da je samo po sebi razumljivo da će Sovjetski Savez i druge zemlje koje su službeno neprijatelji Sjedinjenih Država (a većina je od njih bez obrane) stoički podnositi provokacije i nasilje koji bi izazvali gnjevnu reakciju - verbalnu i oružanu - da su žrtve car i njegov dvor. Nevjerojatno licemjerje, što ga pokazuju navedeni i bezbrojni drugi primjeri (o nekima ćemo govoriti poslije), nije ograničeno na međunarodni terorizam. Spomenimo drugačiji slučaj! Savezničkim sporazumima iz vremena Drugoga svjetskog rata nadzor nad dijelovima Europe i Azije dodijeljen je pojedinim savezničkim silama, s određenim rokovima kada se savezničke snage trebaju povući iz tih zemalja. Zgražanje nad sovjetskim postupcima u Istočnoj Europi (koji su zaista bili grozni) bilo je veliko. No ti su postupci uvelike oponašali ono što su Sjedinjene Američke Države učinile na područjima dodijeljenima pod zapadni nadzor prema ratnim sporazumima (Italija, Grčka, Južna Koreja itd.) Osuđivalo se sporost sovjetskoga povlačenja iz sjevernog Irana, makar su SAD prekršile svoje obveze iz ratnih sporazuma da će se povući iz Portugala, s Islanda i Grenlanda te s drugih mjesta. To se opravdavalo time što "vojne okolnosti" čine povlačenje "neprobitačnim", kako je Združeni stožer Oružanih snaga SAD tvrdio, uz potporu američkoga ministarstva vanjskih poslova. Ipak, nije bilo (i do danas nema) zgražanja nad činjenicom da su SAD stavile zapadnonjemačku izvještajnu službu, usmjerenu protiv SSSR-a, pod zapovjedništvo Reinharda Gehlena, koji je za nacistički režim u Njemačkoj vodio slične operacije diljem Istočne Europe. Nitko se nije javno zgražao niti zbog toga što je CIA slala svoje agente i materijalnu pomoć ukrajinskim pronacističkim postrojbama sve do pedesetih godina XX. stoljeća, kao dio strategije "odbacivanja" (roll-back), što je opisano u službenom dokumentu NSC-68 iz travnja 1950.9 Da su Sovjeti 1952. potpomagali pronacističku vojsku koja se u Stjenjaku bori protiv američkih vlasti, odgovor bi bio malo drugačiji.10 Primjera je napretek. Jedan od najeklatantnijih je onaj koji se obično nudi kao dokaz kako se komunistima ne može vjerovati


11

da će se pridržavati ugovorenih obveza: riječ je o Pariškom mirovnom sporazumu iz 1973., kojim je završen Vijetnamski rat i neka s njime povezana pitanja. Istina je da su SAD odmah objavile kako se neće pridržavati nijedne odredbe s toga komada papira što su ga bile prisiljene potpisati; kako su počeli, tako su i nastavili. Američki su mediji dotle, iskazujući prekomjerno sluganstvo, prihvatile američku službenu verziju sporazuma kao pravi tekst - što je značilo kršenje svih njegovih bitnih elemenata. Tako su američka kršenja sporazuma bila "u skladu" sa sporazumom, dok su komunističke reakcije na ta kršenja dokazivale njihovu prirođenu prijetvornost. Taj se primjer danas redovito navodi kao opravdanje što su Sjedinjene Države odbile dogovorno političko rješenje krize u Srednjoj Americi. Sve to pokazuje koliko je korisno imati dobro vođen propagandni sustav.11 Kao što smo već primijetili, "međunarodni terorizam" (u specifičnom, zapadnom značenju) došao je u žarište zanimanja vlade Ronalda Reagana, čim je on došao na vlast 1981.12 Nije teško dokučiti razloge, premda su oni bili i ostaju neizrecivi u službenom sustavu mišljenja i izražavanja. Reaganova je vlada imala tri glavna cilja i sva su postignuta sa zavidnim uspjehom: 1) prijenos dobara od siromašnih bogatima; 2) veliko jačanje državnoga sektora u gospodarstvu na tradicionalni način, narudžbama Pentagona, čime se postiže da pučanstvo financira visokotehnološku industriju koja proizvodi visokotehnološki otpad za zajamčeno državno tržište te time pridonosi programu javnog subvencioniranja privatnoga profita, a sve se to zove "slobodno poduzetništvo"; 3) znatno pojačavanje američkih intervencija, subverzija i međunarodnog terorizma (u doslovnom smislu). Takvi se politički ciljevi ne mogu predstaviti javnosti onako kako su zamišljeni. Mogu se primijeniti samo ako je stanovništvo dovoljno zastrašeno čudovištima protiv kojih se moramo braniti. Uobičajeno oruđe jest pozivanje na ugrozu koja dolazi od nečega što je Predsjednik zvao "monolitnom i bezdušnom urotom" koja teži osvojiti svijet. To je bio predsjednik Kennedy, koji je tako govorio počinjući ostvarivati plan sličan opisanom13. Predsjednik Reagan je to zvao "carstvom zla". No sučeliti se sa samim carstvom bilo bi opasno. Puno se sigurnije boriti protiv bespomoćnih neprijatelja, obilježenih da su bliski saveznici carstva zla. To se pak lijepo uklapa u treću točku na Reaganovu popisu prioriteta, kojom se bavio uglavnom iz drugačijih razloga: osigurati "red i stabilnost" u posjedima

12


što ih Washington ima diljem svijeta. "Terorizam" prikladno odabranih gusara, ili neprijatelja kao što su nikaragvanski ili salvadorski seljaci koji se usuđuju braniti protiv napada međunarodnoga terorizma - to su znatno lakše mete. Kad propagandni stroj dobro funkcionira, može ih se iskoristiti za izazivanje željenoga straha i mobilizacije masa u domaćem stanovništvu. U tom je kontekstu "međunarodni terorizam" zamijenio ljudska prava na mjestu "duše američke vanjske politike" osamdesetih godina. Ljudska su prava, inače, dosegnula taj položaj kao dio kampanje za vraćanje na staro znatno poboljšanoga moralnog i intelektualnog ozračja šezdesetih (to se zvalo "vijetnamski sindrom"). Time se također željelo prevladati strašnu "krizu demokracije" koja je nastala u istome kontekstu time što su se znatni dijelovi pučanstva organizirali radi političke akcije, ugrožavajući time sustav u kojem elita odlučuje, a javnost potvrđuje njezine odluke što se u zapadnom političkom žargonu zove "demokracija"14. Dalje ću se baviti međunarodnim terorizmom u stvarnome svijetu, stavljajući težište prvenstveno na Sredozemlje. "Bliskoistočno-sredozemni" terorizam su za najzanimljiviju medijsku temu godine 1985. odabrali urednici novina, radija i televizije (većinom Amerikanci) što ih je intervjuirao Associated Press. Anketa je provedena prije terorističkih napada na zračne luke u Rimu i Beču u prosincu; da je provedena nakon toga, to bi vjerojatno uklonilo i posljednje sumnje.15 Početkom 1986. je zabrinutost zbog "bliskoistočno-sredozemnog" terorizma dosegnula vrhunac groznice, što je za posljedicu imalo američko bombardiranje Libije u travnju 1986. Službena je verzija da je ovaj hrabri čin, usmjeren protiv glavnoga počinitelja terorističkih nedjela u svijetu, postigao uspjeh. Gadafi i drugi najveći zločinci sada se skrivaju u svojim bunkerima; pripitomio ih je odvažni branitelj ljudskih prava i dostojanstva. No usprkos ovoj velikoj pobjedi nad silama mraka, pitanje terorizma koji dolazi iz islamskoga svijeta i pravilan odgovor demokratskih zemalja na to, kako bi se obranile vrijednosti civiliziranog društva, i dalje ostaje glavna tema za zabrinutost i raspravu, kako to pokazuju mnogobrojne knjige, konferencije, članci i komentari u novinama i na televiziji itd. Koliko god se to ticalo bilo široke bilo elitne javnosti, rasprava se strogo pridržava načela što smo ih upravo objavili: pozornost je usmjerena samo na terorizam lupeža, a ne cara i njegovih štićenika; na njihove zločine, ne na naše. Ja pak neću biti toliko pristojan.

Uvod (2002.)

Posljedice terorističkoga napada izvedenog 11. rujna 2001. toliko su snažne da taj događaj više ne treba nazivati ni datirati kao što je upravo učinjeno: "9/11" je dovoljno. Široko je prihvaćeno kako je svijet ušao u novo doba, u kojemu će sve biti drugačije, u "doba terora". Nema sumnje, 9/11 ima i zadržat će istaknuto mjesto u analima terorizma, no trebali bismo dobro promisliti zašto je tome tako. Svatko tko je upoznat sa starijom i suvremenom poviješću zna kako razlog, nažalost, nije veličina zločina nego izbor nedužnih žrtava. Kakve će biti posljedice toga događaja uvelike ovisi o tome kako će bogati i moćni protumačiti ovaj dramatični dokaz kako ni oni više nisu nedodirljivi, da se i njima mogu dogoditi gubitci poput onih što ih oni rutinski nanose drugima. Posljedice će ovisiti i o tome kako će bogati i moćni reagirati. U svezi s time, korisno je uzeti u obzir nekoliko činjenica: 1. "doba terora" nije došlo neočekivano; 2. "rat protiv terora", objavljen 11. rujna, nije nikakva novost. Način na koji se taj rat vodio u nedavnoj prošlosti može nas poučiti kako će se voditi danas i sutra. Što se tiče prvoga, iako se mora priznati kako nitko nije mogao točno predvidjeti što će se dogoditi 11. rujna, već se neko vrijeme shvaća da će, uz pomoć suvremene tehnike, razvijeni svijet izgubiti dosadašnji gotovo posvemašnji monopol na uporabu sile. Dobrano prije 11. rujna uočeno je kako "... dobro planirana akcija krijumčarenja (oružja za masovno uništavanje) u Sjedinjene Američke Države ima najmanje 90% izgleda na uspjeh".1 Među razmatranim su ugrozama bile "male atomske bombe", "prljave bombe" i različite vrste biološkog oružja. Za izvođenje akcije ne bi trebala neka izuzetna tehnička vještina niti organizacija. Štoviše, moglo bi biti teško otkriti izvor terora, te dakle još teže boriti se protiv njega. Devet mjeseci nakon 11. 9. 2001. i masovnoga straha od bedrenice (tu su ugrozu mnogi analitičari držali još straš nijom 2 ), FBI (Savezni istražni ured - savezna policijska i protuo-

14


bavještajna služba SAD) je izvijestio kako i dalje ima tek indicije o tome tko je zamislio i isplanirao napade izvedene 11. rujna. U biti, to su isti oni kojima su ti zločini pripisani smjesta, prije jedne od najvećih međunarodnih istraga u povijesti - koja je ipak donijela vrlo malo podataka, kako i sam FBI priznaje. Istodobno s time, FBI nije mogao izvijestiti o uspjehu u otkrivanju krivaca za zastrašivanje bedrenicom, makar je izvor otkriven u državnim, saveznim laboratorijima u SAD. Tako je usprkos golemim sredstvima posvećenim toj istrazi. Glede točke 2, valja se prisjetiti kako George W. Bush 11. rujna nije objavio "rat protiv terora", nego ga je ponovno objavio. Objavila ga je dvadeset godina prije toga vlada Reagana i Busha I., sa sličnom retorikom i uglavnom istim osobama na ključnim položajima. Oni su tada obećavali da će "izrezati tumore" koji nas "vraćaju barbarstvu u naše moderno doba". Otkrili su dva glavna središta odakle dolazi "zlo terorizma": Srednju Ameriku i bliskoistočno-sredozemno područje. Njihova kampanja za iskorjenjivanje pošasti u tim dvjema regijama bila je visoko na američkom popisu prioriteta u osamdesetim godinama XX. stoljeća. U slučaju Srednje Amerike kampanje su brzo dovele do mobilizacije javnosti bez presedana po svojoj naravi. Duboko ukorijenjeno u matici američkoga društva, takvo je nastojanje poduzetim akcijama zadobilo novu snagu. Za vrijeme američkih ratova u Indokini baš kao i kod prijašnjih zapadnih pohoda po svijetu - našlo se čak i onih koji su pomišljali poći živjeti u tamošnja sela kako bi pomogli žrtvama te svojom nazočnošću dali domaćem pučanstvu bar neku minimalnu zaštitu od stranih osvajača i njihovih domaćih pomagača. Postoji velika literatura o "ratu protiv terora" Reaganove vlade. Ti su tekstovi pronašli mjesto u pučkim pokretima koji su se nastojali suprotstaviti međunarodnom državnom terorizmu, makar ih se ne smije gotovo ni spomenuti u javnim glasilima glavne struje - pod geslom da samo zločini što ih čine drugi zaslužuju pozornost i izazivaju strasnu osudu. Većina teksta koji slijedi potječe iz onoga što sam osamdesetih godina XX. stoljeća pisao o toj temi 3 i ima, vjerujem, veliku važnost za ono što nas tek očekuje. Washington je za svoju bazu za borbu protiv pošasti u Srednjoj Americi odabrao Honduras. Američki dužnosnik koji je bio na vodećem položaju za najkrvavijih godina jest veleposlanik John Negroponte. Njega je godine 2001. George Bush II. imenovao da

Uvod

15

u Ujedinjenim narodima vodi diplomatsku sastavnicu ponovno objavljenoga "rata protiv terora". Reaganov posebni izaslanik za Bliski istok u razdoblju kad je tamo palo najviše nevinih žrtava bio je ministar obrane Donald Rumsfeld. On danas vodi vojnu sastavnicu kampanje. Ostali vodeći planeri u Washingtonu također su donijeli u novi "rat protiv terora" dragocjeno iskustvo što su ga stekli u njegovoj prvoj fazi. U objema je regijama Reaganova vlada počinila terorističke napade s mnoštvom žrtava. Žrtava je bilo daleko više nego od svega onoga protiv čega su se navodno borili. Na Bliskom istoku se najgori zločini i većina žrtava mogu pripisati Sjedinjenim Državama i njihovim klijentima na terenu. Oni su posvuda za sobom ostavili trag krvoprolića i razaranja, osobito u uništenim društvima Libanona i područja pod izraelskom vojnom okupacijom. Srednja je Amerika pretrpjela još goru katastrofu pod terorističkim zapovjednicima u Washingtonu i njihovim domaćim poslušnicima. Jedan od ciljeva bila je država Nikaragva. Ona se držala onoga što zahtijevaju lijepe riječi međunarodnoga prava kad je neka zemlja napadnuta: obratila se međunarodnim forumima. Međunarodni sud je presudio u korist Nikaragve, odredivši kako su Sjedinjene Države krive zbog "nezakonite uporabe sile" i povrede međunarodnih sporazuma. Sud je odredio SAD da prekinu međunarodne terorističke zločine i plate znatnu ratnu odštetu. SAD su s prijezirom odbile takvu presudu. Službeno je tumačenje bilo da, ako se druge države već ne slažu sa SAD, onda one same trebaju odlučiti što je u njihovu "unutarnjem djelokrugu"; u ovom je to slučaju bio teroristički rat protiv Nikaragve. Uz potporu obiju glavnih stranaka, američka je vlada odmah pojačala ritam zločina. Nikaragva se požalila Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, gdje su SAD svojim vetom spriječile donošenje rezolucije kojom bi se poduprla odluka Međunarodnoga suda te pozvalo sve države na poštivanje međunarodnoga prava. U Općoj skupštini UN SAD su također same (uz još jedan ili dva glasa klijentskih država) glasovale protiv sličnih rezolucija. Sjedinjene Američke Države su pojačale napade, ometajući time nastojanje predsjednika srednjoameričkih država da se pregovorima postigne mirno rješenje. Kad je nikaragvansko stanovništvo napokon popustilo pod pritiskom, američki tisak nije skrivao svoje oduševljenje (premda u isti mah priznajući kakve su se terorističke metode upotrebljavale). Novine su izvijestile svijet kako su Amerikanci "Sjedinjeni u

16


radosti" zbog te "Američke pobjede u poštenoj igri" (naslovi u New York Timesu). Drugdje u Srednjoj Americi narod nije imao vojske koja bi ga štitila. Zločini su stoga bili još užasniji i žrtava znatno više nego u Nikaragvi - a tamo je već bilo više nego strašno. Počinitelji su bile snage što su ih naoružale, opremile i obučile SAD i države koje su se pridružile američkoj međunarodnoj terorističkoj mreži. Vođeni s neopisivim barbarstvom i brutalnošću, američki ratovi su u opustošenim zemljama Srednje Amerike ostavili za sobom oko dvjesta tisuća mrtvih i milijune prognanika, izbjeglica i ratne siročadi. Jedan od glavnih ciljeva "rata protiv terora" bila je Katolička crkva, koja je počinila težak grijeh. Napustivši svoju tradicionalnu ulogu služenja bogatima i moćnima, Crkva se uglavnom odlučila "dati prvenstvo siromasima". Svećenici, redovnice i vjernici laici nastojali su organizirati narod koji je živio u bijedi kako bi ljudi učinili nešto za sebe. Stoga su u očima Washingtona postali "komunisti", koje treba istrijebiti. Više je od simbolike to što je desetljeće zločina počelo ubojstvom konzervativnoga nadbiskupa koji je bio postao "glas onih koji nemaju glasa", a završilo okrutnim ubijanjem šestorice vodećih isusovaca intelektualaca. U oba slučaja ubojstva su počinili omiljeni štićenici Washingtona. Događaji su među odgovornima pobudili slabo zanimanje. Malo tko čak zna i imena ubijenih intelektualaca, što je u dramatičnoj suprotnosti s disidentima u neprijateljskim državama. Možemo zamisliti kakva bi bila reakcija kada takvi ne bi bili samo strpani u zatvore ili prognani, nego bi im prosule mozak elitne snage što ih je Kremlj obučio i naoružao, čime bi se zaokružio popis groznih zločina. Osnovne su činjenice jasne. "Škola dviju Amerika" s ponosom je objavila kako je "teologija oslobođenja (...) poražena uz pomoć američke vojske", zahvaljujući uvelike obuci koju je ta vojska davala vojnim časnicima ovisnih država. "Američka pobjeda u poštenoj borbi" nije za sobom ostavila trag samo od iznakaženih trupala i uništenih života, nego je uzrokovala i ekološku katastrofu. Pošto su SAD 1990. ponovno preuzele vlast u njoj, Nikaragva se srozala na razinu najsiromašnije zemlje u zapadnoj hemisferi nakon Haitija. On je pak, ne slučajno, bio čitavo stoljeće glavnim ciljem američkih intervencija i nasilja, a sada s Kubom dijeli čast izdržavanja uništavajućeg američkog embarga. Drugdje u regiji:

Uvod

17

Neoliberalne mjere ekonomske politike, kao što su ukidanje subvencija cijena osnovnih proizvoda i povećavanje poreza na promet, pogoršale su stanje siromašnih slojeva, drže Ujedinjeni narodi. Godišnja socijalna potrošnja u četirima sušom pogođenim zemljama Srednje Amerike iznosi stotinu dolara po glavi - jedna šestina latinskoameričkoga prosjeka /koji je već sramotno nizak/. Statistički podatci prikupljeni za godišnji sastanak Organizacije za prehranu i poljoprivredu UN (FAO), koji se ovoga tjedna /11. lipnja 2002./ održava u Rimu pokazuje kako je br®j ljudi koji u Srednjoj Americi pate od kronične pothranjenosti porastao tijekom prošloga desetljeća gotovo za trećinu - od pet na 6,4 milijuna od ukupno 28 milijuna stanovnika.4 Specijalizirane agencije UN pokušavaju nešto učiniti, "no bez djelotvorne zemljišne reforme takve mjere imaju tek ograničen učinak". Pučke organizacije koje bi mogle dovesti do agrarne reforme i drugih mjera od kojih bi koristi imala siromašna većina stanovništva u biti su uništene "ratom protiv terora" što ga je vodio Washington. Uvedena je formalna demokracija, no to se uglavnom dojmilo tek ideologa. Ispitivanja javnog mišljenja diljem zapadne hemisfere pokazuju kako povjerenje u demokraciju stalno pada, djelomice zato što je uništena društvena osnovica za pravu demokraciju, a djelomice najvjerojatnije zato što je uspostava formalne demokracije bila popraćena neoliberalnom makroekonomskom politikom koja sužava prostor za sudjelovanje u demokraciji. U svom pregledu programa "donošenja demokracije u Latinsku Ameriku", Thomas Carothers, koji je sudjelovao u "demokratizacijskim" projektima Reaganove vlade, zaključuje kako je takva politika bila "dobronamjerna", ali je "završila neuspjehom" osobite sustavne vrste. Gdje je Washington imao najmanje utjecaja - na južnom vrhu kontinenta - uspjesi su bili najveći, unatoč nastojanjima Reaganove vlade da ih spriječi. Gdje je utjecaj Washingtona bio najjači, bilo je najmanje uspjeha. Razlog je, zaključuje Carothers, što je Washington nastojao održati "osnovni poredak (...) podosta nedemokratskih društava" te izbjeći "populističke promjene (...) neizbježno tražeći tek ograničene demokratske promjene od vrha prema dolje koje ne remete tradicionalne strukture moći, s kojima su Sjedinjene Države tradicionalno povezane". On odbacuje "liberalnu kritiku" toga pristupa zbog njegove "trajne slabe točke": ne nudi nikakvu alternativu. Mogućnost dopuštanja narodima da u

18


znatnijoj mjeri sudjeluju u upravljanju vlastitim poslovima jednostavno nije na dnevnom redu. 5 U vladajućoj kulturi terorizma, zločini "rata protiv terora" i poraća izazivaju malo artikuliranih zamjerki, izuzmemo li taktička promišljanja. O činjenicama obilato izvješćuju organizacije za zaštitu ljudskih prava, crkvene skupine i drugi, katkad čak i tisak. No na sve se to uglavnom sramotno odmahuje rukom, a zločini se opravdavaju. Sve nas to ne uči ništa o "ratu protiv terora". Veći je dio priče izrezan iz povijesti, pa čak i pozdravljen kao "nadahnuće za pobjedu demokracije u našem vremenu" (New Republic). Kad su ugroza stvarne demokracije i očajnički potrebne reforme ugušene u krvi, područje se vratilo u mrak prijašnjih godina, kad je golema većina ljudi patila teško, ali u tišini, dok su se strani ulagači i "tradicionalne strukture moći s kojima su Sjedinjene Države već dugo povezane" bogatili. Reakcija ima smisla ako se držimo prevladavajuće pretpostavke da su žrtve "samo stvari" čiji životi "nemaju vrijednosti" - da posudimo Hegelov elegantni termin za niže slojeve. Pokušaju li "dići glave", treba ih smrviti međunarodnim terorizmom, koji ćemo odlikovati kao plemenitu stvar. Nastave li pak patiti u tišini, njihovu se bijedu može zanemariti. Iz povijesti se malo koja pouka može izvući tako kristalno jasno. Dok je Srednja Amerika devedesetih godina nestala iz javnosti, teror je drugdje ostao visoko na popisu prioriteta. Pobijedivši teologiju oslobođenja, američka je vojska poslana na nove zadatke. U zapadnoj su hemisferi Haiti i Kolumbija ušli u žarište zanimanja. Kao i prije, SAD su 80-ih godina obilno podupirale državno nasilje. Ali novi su se problemi pojavili 1990., kad je - na opće iznenađenje - prve demokratske izbore na Haitiju dobio svećenik populist. Iznenađenje je nastalo uglavnom zbog zanemarivanja velikoga pučkoga gibanja u slamovima i na selu. Demokratska je vlada brzo oborena vojnim prevratom. Hunta se odmah vratila krvavom teroru kako bi uništila pučke organizacije, sve to uz prešutnu potporu Busha I. i Clintona. Izabrani je predsjednik na koncu vraćen na vlast, ali uz uvjet pridržavanja žestoke neoliberalne politike, koju je zastupao kandidat s američkom potporom, koji je na izborima 1990. dobio tek 14% glasova. Haiti je potonuo u još dublju bijedu, a Washington je opet pobrao lovorike zbog svoje posvećenosti slobodi, pravdi i demokraciji. Znatno je veća važnost američke politike prema Kolumbiji. Ta-

Uvod

19

mo su grozni dotadašnji zločini dosegnuli vrhunac devedesetih. Kolumbija je postala najveća primateljica američke pomoći u oružju i vojnoj obuci u zapadnoj hemisferi, u skladu s prevladavajućim obrascem. Krajem desetljeća dnevno se u toj zemlji događalo desetak političkih ubojstava (kolumbijske humanitarne organizacije tvrde da se taj broj odonda udvostručio). Broj nestalih osoba popeo se na dva milijuna; godišnje ih nestane oko trista tisuća i taj broj neprestance raste. State Department i Korporacija "RAND" (istraživački zavod Ratnog zrakoplovstva SAD) slažu se s nevladinim udrugama da se oko 75-80% žrtava može pripisati vojsci i paravojnim skupinama. Te su skupine tako blisko povezane s vojskom da ih "Human Rights Watch" (bivši "Helsinki Watch") naziva "šestom divizijom" (kolumbijska vojska ima pet divizija). Ukupni broj žrtava svih šest divizija ostao je manje-više stalan tijekom cijelog desetljeća, no sve su više ubijale paravojne skupine, a sve manje sama vojska. Teror se time privatizirao. Sličan smo razvoj vidjeli posljednjih godina i u Srbiji, Indoneziji i drugim terorističkim državama, koje traže način kako će "uvjerljivo" zanijekati svoje zločine. Sjedinjene Države se služe sličnom taktikom: privatizirale su i obuku i njezinu primjenu, kao npr. u operacijama kemijskog ratovanja ("raskuživanje") koje su imale katastrofalne posljedice na poljodjelsko društvo, pod izlikom bespoštednog rata protiv droge. 6 Takve se djelatnosti sve više prenose privatnim tvrtkama (MPRI, Dyncorps), koje financira Washington i zapošljavaju američke vojne časnike. To je zgodno sredstvo za izbjegavanje onoga minimalnog nadzora što ga Kongres obavlja nad američkom izravnom angažiranošću u državnom terorizmu. Dok su se žrtve gomilale, 1999. je Kolumbija postala najvećom primateljicom američke vojne pomoći na svijetu (izuzmemo li vječne - Izrael i Egipat), potisnuvši s toga mjesta Tursku. Turska je strateški smještena američka saveznica, koja vojnu pomoć i obuku od SAD prima još od 40-ih godina. No pomoć je naglo povećana sredinom 80-ih, upravo kad je Turska pokrenula protupobunjeničku kampanju, usmjerenu protiv svojega strašno potlačenog kurdskog stanovništva. Državno-terorističke operacije pojačale su se 90-ih, kad su tamo počinjeni zločini ušli među najgore u tom i inače strašnom desetljeću. Vojne operacije, izvedene neopisivo barbarski, praćene masovnim mučenjem, imale su za učinak milijune ljudi raseljene iz uništenih krajeva te desetke tisuća poginulih. Preostalo pučanstvo je praktički utamničeno te su mu uskraćena čak

20


i najosnovnija prava.7 Kako je jačao državni teror, tako su i SAD pojačavale svoju potporu zločinu. Clinton je Turskoj pribavio 80% njezina oružja. Izvoz oružja iz SAD u Tursku u 1997. je premašio količinu za čitava Hladnog rata, zajedno s razdobljem pohoda na Kurde do te godine.8 Zanimljivo je što u objašnjavanju "druge faze rata protiv terora" vrlo nedavna i vrlo relevantna povijest ne dobiva nikakvu pozornost. Također, čini se da nitko ne tare glavu što tu drugu fazu vodi upravo zemlja koju su najviše međunarodne vlasti osudile zbog međunarodnog terorizma, niti što "koalicija pravednih" ujedinjuje znatan broj terorističkih država, među kojima su Rusija i Kina, koje su se rado pridružile, kako bi tako od vodeće svjetske velesile, koja tvrdi kako se bori da bi iskorijenila zlo iz svijeta, dobile odobrenje za vlastite terorističke aktivnosti. Nitko se ne čudi što obrana Kabula od terora prelazi iz ruku jedne terorističke države (Britanije) u ruke druge (Turske), koja je to zaslužila svojim "pozitivnim iskustvom" u suzbijanju terorizma - kako tvrde američko ministarstvo vanjskih poslova i tisak. Turska je postala "ključna saveznica u novom ratu Washingtona protiv terorizma", kako tumači studija Brookingsove ustanove. Ona se posljednjih godina "borila protiv terorističkog nasilja", pa je "stoga u jedinstvenu položaju sudjelovati u novom svjetskom nastojanju da se ukloni ta ugroza".9 Kako pokazuje nekoliko navedenih primjera (a ima ih znatno više), uloga Washingtona u međunarodnom državnom terorizmu nastavila se bez vidljiva prekida između dviju faza "rata protiv terora", uključivši i reakciju na njega. Baš kao što se može reći i za čitavu prvu fazu "rata protiv terora", o novijim pothvatima međunarodnoga terorizma s državnom potporom postoje velike količine informacija. Prikupljaju ih i šalju velike organizacije za zaštitu ljudskih prava, no to se ne traži, za razliku od onih koje se daju ideološki iskoristiti. Stoga se činjenice ignoriraju ili, ako to nije moguće, na njih se odmahuje rukom kao na male i nehotične pogreške, sitna skretanja s pravednoga puta. Izvedba je bila osobito uspješna 90-ih, kad je bilo nužno potisnuti vijesti o ulozi SAD i njihovih saveznika u Turksoj, Kolumbiji, Istočnom Timoru, Bliskom istoku i drugdje. Istodobno se Washington hvalio zbog ulaska u "plemenitu fazu" svoje vanjske politike. Njezinim tvorcima oko glava je zasjao "svetokrug" dok su "čelnici idealističkoga Novoga svijeta krenuli uništiti nečovječnost" prvi put u ljudskoj povijesti, posvećeni "načelima i vrijednostima",

Uvod

21

strasno štiteći ljudska prava i slobodu. To što je takva rijeka neistina mogla nesmetano teći, samo je po sebi veliko postignuće. No to što su isti ti "sveci" sudjelovali u nekim od najužasnijih zločina počinjenih u tom desetljeću - to bi doista ušutkalo i samog Jonathana Swifta! 10 Uspjeh prve faze "rata protiv terora" u Srednjoj Americi odrazio se i u drugom području od posebnog interesa, u bliskoistočnosredozemnoj regiji. U Libanonu su palestinski izbjeglice smrvljeni terorističkim operacijama s potporom SAD, a libanonsko je društvo pretrpjelo još jednu traumu. Dvadeset tisuća ljudi je pobijeno za izraelskoga pohoda na Libanon 1982. Mnogi su još stradali od izraelske vojske i njezinih plaćenika u zaposjednutom Libanonu u godinama što su slijedile. To se nastavilo tijekom 90-ih, kad su povremeni izraelski upadi u Libanon istjerali stotine tisuća ljudi iz njihovih domova i pobili stotine. Prema podacima libanonske vlade, za izraelske je najezde 1982. smrtno stradalo 25 tisuća ljudi. Rijetko je bilo uvjerljive izlike samoobrane, kako priznaju i same izraelske vlasti (izuzevši promidžbu za američko tržište). Potpora SAD čitavo je vrijeme bila dosljedna i odsudno važna. Na područjima pod izraelskom okupacijom teror i represija se pojačavaju od osamdesetih godina do danas. Izrael je na okupiranim područjima spriječio razvoj, preoteo najbolju zemlju i veći dio prirodnih izvora te je ustrojavao nove židovske naseobine na takav način da domaće pučanstvo ostane izolirano i bespomoćno. Izraelski planovi i programi presudno su ovisili o vojnoj, gospodarskoj, diplomatskoj i ideološkoj potpori Sjedinjenih Država. U ranim je danima tridesetpetogodišnje vojne okupacije Moše Dajan - inače jedan od izraelskih čelnika s najviše suosjećanja za palestinske patnje - predložio svojim kolegama u Vladi da bi Izrael trebao reći Palestincima kako će "živjeti kao psi, pa stoga može slobodno otići tko god to želi".11 Kao u mnogim sličnim pothvatima, vrhunac okupacije bilo je ponižavanje Arabušima (ekvivalent izraza poput "crnčine", "nigeri"). Njih se moralo poučiti neka "ne dižu glave" (uobičajeni izraelski izraz). Dvadeset godina poslije toga, za jedne od provala nasilja naseljenika i izraelske vojske protiv Palestinaca, politolog Joram Peri je jetko primijetio kako su tri četvrt milijuna mladih Izraelaca za služenja vojnog roka naučili "kako zadaća vojske nije samo braniti zemlju od stranih vojski na bojnom polju, nego oduzimati prava nedužnim ljudima i razarati im domove samo zato što su Arabušimi koji žive na područjima

22


što ih je Bog nama obećao". Onda će "dvonožne zvijeri" (izraz izraelskoga premijera Menahema Begina) moći jedino "teturati kao drogirani žohari u boci" (izraz načelnika glavnoga stožera Rafaela Ejtana). Ejtanov nadređeni Arijel Šaron, tek što se vratio iz pohoda na Libanon i pokolja u Sabri i Šatili, predložio je da bi se s prosvjednicima najbolje moglo izići na kraj tako da im se "odsijeku testisi". Vodeći hebrejski listovi donijeli su "podrobne prikaze terorističkih napada /što su ih počinili izraelska vojska i naseljenici/ na osvojenim područjima". Premijeru Beginu su na te članke skrenuli pozornost istaknuti političari, među njima i neki ratoborni. Među time su i opisi rutinskih ponižavanja, kao što je natjerivanje Arabušima da mokre i izbacuju izmet jedni po drugima, puze po zemlji vičući "Živio Izrael!" ili ližu zemlju. Na Dan holokausta moraju po svojim rukama ispisivati brojke "u znak sjećanja na Židove koji su pobijeni u koncentracijskim logorima". Veći dio Izraelaca sablaznio se nad takvim zlodjelima, ali su se ona ipak opetovala za Šaronova pohoda u travnju 2002. Uvaženi borac za ljudska prava i pravni stručnjak Radža Šehada napisao je prije dvadeset godina kako za Palestince koji žive pod okupacijom ima malo mogućnosti izbora: "Živeći tako, morate se stalno odupirati dvjema napastima: ili se prepustiti tupom, nijemom očaju, kako žele vaši tamničari, ili izludjeti od mržnje prema svojim tamničarima i samom sebi". Jedina je alternativa postati jedan od samidina, koji nijemo podnose sve, nadzirući svoj bijes. Jedan od najpoznatijih izraelskih književnika Boaz Evron ovako je opisao tehniku okupacije: "Treba ih držati na kratkoj uzici" i uvijek paziti neka "znaju da im je bič iznad glave". To je bolje od pokolja, jer to onda civilizirani ljudi "mogu mirno prihvatiti", pitajući: "Što je tu tako strašno? Zar je netko ubijen?" Evronov sarkazam točno pogađa bit stvari. Točnost njegova prikaza stvari pokazala se više puta, a vrlo oštro u travnju 2002., kad je najnoviji Šaronov ratni zločin proizraelski lobi zgodno preobrazio u dokaz kako - izvan SAD - svijetom vlada neiskorjenjivi antisemitizam. Dokaz za to je što su se rani strahovi da se dogodio golemi pokolj pokazali neopravdanima. Dogodilo se samo to da je razoren izbjeglički logor Dženin, stari grad Nablus, kulturni centar i druge građanske ustanove u Ramalahu. Uz to samo još opsceno ponižavanje ljudi na već uobičajeni način, brutalno kolektivno kažnjavanje stotina tisuća nevinih ljudi i druge takve sitnice, kakve obrazovani Amerikanci i mnogi Izraelci mogu "mirno prihvatiti". Na-

Uvod

23

ravno, samo bi kakav histeričan antiirački rasist mogao prigovarati kad bi snage Sadama Huseina takvo što izvodile u Izraelu ili SAD. Pojedinačni slučajevi često otkrivaju prevladavajući pristup terorizmu jasnije nego opća slika. Teško je pronaći življi i trajniji simbol "zlog sjemena terorizma" no što je brutalno umorstvo Amerikanca Leona Klinghoffera, invalida u kolicima. Bilo je to za otmice broda Achille Lauro u listopadu 1985. Ubojstvo ni na koji način ne opravdava to što je otmica bila osveta za izraelsko bombardiranje Tunisa (s američkom potporom), izvedeno samo tjedan prije toga; tom je prigodom ubijeno sedamdeset pet Tunižana i Palestinaca, bez uvjerljive izlike. Reakcije su bile sasvim drugačije kad su britanski novinari u izbjegličkom logoru Dženinu nakon Šaronova napada otkrili "spljoštene ostatke invalidskih kolica". "Kolica su bila posve skršena, spljoštena kao u crtanom filmu", stajalo je u njihovu izvješću. I dalje: "Usred tih ostataka stajala je slomljena bijela zastava". Palestinac Kemal Zugajer, invalid, "ustrijeljen je dok je pokušavao u kolicima pobjeći cestom. Izraelski je tenk zacijelo prešao preko njegova tijela, jer kad ga je /prijatelj/ pronašao, nedostajala je jedna ruka i obje noge, a lice mu je, kaže, bilo prepolovljeno".12 Čini se da to nije zasluživalo čak ni biti zabilježeno u američkim medijima. A da su javna glasila o tome i izvijestila, to bi se zanijekalo i na onoga tko bi to objavilo sasula hrpa optužaba za antisemitizam, što bi vjerojatno dovelo do isprika i demantija. Ako bi i bio priznat, zločin bi se omalovažio kao nehotična pogreška tijekom inače opravdane odmazde - sasvim različito nego u slučaju žrtve na Achillu Lauru. Tako Kemal Zugajer neće ući u anale svjetskog terorizma zajedno s Leonom Klinghofferom. Postoji obilje takvih primjera. Američke saveznike valja razlikovati od Arabušima, koje oni gnjetu svojim čizmama. Baš kao što je, općenitije, za dugih stoljeća trebalo razlikovati prave ljude od "običnih stvari" - robova. Bivši šef izraelske vojne izvještajne službe Šlomo Gazit bio je za ranih godina okupacije visoki dužnosnik vojne uprave okupiranih područja. On je okupaciju 1985. opisao kao "potpuni uspjeh". Stanovništvo ne čini poteškoće. Postali su samidin koji ne dižu glave. Glavni je cilj postignut: "spriječiti stanovnike područja da sudjeluju u određivanju političke budućnosti područja" ili da "se smatraju partnerima s Izraelom". Iz toga je slijedila "potpuna zabrana bilo kakvih političkih organizacija, jer je svakome jasno da bi, kad bi politička aktivnost i organizacije bili dopušteni, njihovi

24


čelnici mogli postati sudionici u političkim poslovima". Isti način razmišljanja i postupanja iziskivao je "razaranje svake inicijative i svakog nastojanja stanovnika područja da postanu pregovarački kanal ili sredstvo za palestinsko arapsko vodstvo izvan područja". Temeljno je načelo godine 1972. ovako formulirao tada istaknuti izraelski diplomat, a poslije predsjednik Izraela Haim Hercog: "Ja ne oduzimam Palestincima pravo na stajalište ili mišljenje o bilo kojem pitanju (...) No nipošto ih nisam spreman na bilo koji način priznati partnerima glede zemlje što je posvećena rukama naše nacije već tisućama godina. Naime, za Židove na toj zemlji ne može biti nikakvih partnera."13 Za izraelske pokrovitelje, problemi nastaju tek kad drogirane žohare "obuzme mržnja" toliko da podignu glave te se čak okrenu protiv svojih tamničara. U tom je slučaju kazna stroga, često krajnje brutalna i uvijek izvedena bezobrazno - sve dok se platiša slaže. Sve do prosinca 1987. godine, kad je izbila prva intifada, Palestinci su na okupiranim područjima bili vrlo podložni. Kad su napokon podigli glave na zaposjednutim područjima, Izraelske oružane snage, Granična straža (nešto nalik paravojnim skupinama) i naseljenici eksplodirali su u bijesnoj, brutalnoj provali terora. 14 O tome se u SAD tek sporadično izvješćivalo. Vijesti i komentari uglavnom su slijedili službenu liniju, dok se Washington revno pravio da "ne vidi" mirovne ponude Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i drugih za političko rješenje. Konačno, postavši predmetom međunarodne sprdnje, Washington je pristao razgovarati s PLO-om. Bilo je to pod djetinjastom izlikom - koju su američki mediji i intelektualci pretežno prihvatili ne trepnuvši okom - da se PLO pokorio te od sada krotko prihvaća neizmijenjeno američko stajalište. Na prvom je sastanku (o kojem se izvješćivalo u Izraelu i Egiptu, ali ne i u SAD, bar ne u glavnim javnim glasilima), Washington je zahtijevao od PLO-a da prestane s "neredima" na teritorijima pod izraelskom okupacijom, "koje mi smatramo terorističkim činima protiv Izraela", s nakanom "ugrožavanja /izraelske/ sigurnosti i stabilnosti". Dakle, nije terorizam ono što čini okupacijska vojska. Njihovo je nasilje opravdano, prema prioritetima američke vlade - baš kao što je bilo i u Libanonu. Ne, nego su odgovorni oni koji se usuđuju podignuti glave. Premijer Rabin izvijestio je čelnike pokreta "Mir sada" kako je svrha pregovora Sjedinjenih Države i PLO-a "na niskoj razini" pružiti Izraelu dovoljno vremena za slamanje intifade "žestokim vojnim i gospodarskim

Uvod

25

pritiskom". Premijer je izraelske mirotvorce uvjeravao da će Palestinci "biti slomljeni". Kao što obično biva, nasilje je postiglo svrhu. Pošto su Palestinci "slomljeni" i vratili se u stanje samidina, u SAD se više nisu brinuli za njih. Kao i u drugim slučajevima, pokazala se točnost Evronove analize, koju smo prije naveli. Stvari su se nastavljale biti sličnima tijekom 90-ih godina, sada u sklopu tzv. mirovnog procesa iz Osla. U pojasu Gaze nekoliko tisuća židovskih doseljenika žive u raskoši; imaju bazene i ribnjake te se vrlo uspješno bave ratarstvom, zahvaljujući tome što su prigrabili veći dio oskudnih vodenih izvora na tom području. Milijun Palestinaca pak jedva preživljavaju u bijedi, zatočeni iza zida. Spriječen im je pristup moru i Egiptu. Često moraju hodajući ili plivajući zaobilaziti prepreke izraelske vojske, koje jedva da imaju ikakvu sigurnosnu funkciju, no zato teško i ponižavajuće ometaju Palestincima normalan život. Na Palestince se često puca kad pokušavaju putovati unutar svoje tamnice. Gaza je postala izraelska "kažnjenička kolonija", njegov "vražji otok, Alcatraz", kako piše istaknuti izraelski kolumnist Nahum Barnea. Kao i u Srednjoj Americi, stanje se tijekom devedesetih stalno pogoršavalo.15 Prijedlog Clintona i Baraka, iznesen u ljeto 2000. u Camp Davidu, obilno se slavio kao "velikodušan". Doista, valja reći da je to bio napredak u odnosu na prijašnje stanje. U to su doba Palestinci bili zatočeni u više od dvjesta enklava na Zapadnoj obali, a većina ih je bila sićušna. Clinton i Barak su velikodušno ponudili smanjiti tu brojku na samo tri kantona, u biti odvojena jedan od drugoga i od središta palestinskoga života, kulture i komunikacija - istočnog Jeruzalema. Palestinski entitet postao bi tako "neokolonijalno ovisno područje". To bi stanje bilo "trajno"; tako je Barakov ministar vanjskih poslova opisao svrhu mirovnog procesa iz Osla, opetovavši izjavu Moše Dajana, izrečenu trideset godina prije toga, kako je okupacija "trajna". Po uzoru na Gazu, u ljeto 2002. izgrađen je zid za utamničavanje pučanstva, s unutarnjim preprekama koje će se moći proći - ako uopće - tek nakon duge gnjavaže i namjerna ponižavanja ljudi koji nastoje doći do bolnica, posjetiti rođake, pohađati školu, pronaći posao, prevesti urod, uopće - preživjeti nekako u toj tamnici. Ako takve mjere obnove monopol na nasilje i teror što ga je prije uživao klijentski režim Washingtona, politika na Zapadnoj obali također će biti ocijenjena uspješnom. Sredinom 2002. Program UN za prehranu (WFP) zatražio je

26


potporu donatora za program prehranjivanja pola milijuna Palestinaca, koji pate od gladi i pothranjenosti, jer "sve veći broj obitelji na područjima pod izraelskom okupacijom biva prisiljen preskakati obroke ili ih smanjiti". Tako je upozoravao WFP predviđajući kako će se stanje još pogoršati spriječi U Izrael slobodno kretanje dobara između osam kantona što ih uspostavlja u "kažnjeničkoj koloniji". 16 Poput svojeg uzora u Gazi, i zid na Zapadnoj obali trebao bi biti "polupropusan". Izraelske oružane snage, židovski naseljenici i strani turisti mogu se slobodno kretati u oba smjera - ali ne i "puke stvari" koje za vladare "nemaju vrijednosti". Sve dok ljudi čiji životi imaju vrijednost nisu ugroženi, sudbina njihovih žrtava može se zanemarivati. Podignu li glave, mora ih se poučiti poslušnosti. Obično se prvo primjenjuje nasilje; upravo je stoga državni terorizam takva pošast. Ne uspije li to, mora se razmotriti i ostala sredstva. Tijekom prve intifade čak su i krajnji pristaše izraelskoga terora počeli pozivati na djelomično povlačenje, zbog visoke cijene što je Izrael plaća za okupaciju. U početcima druge intifade ubijanje stotina Palestinaca i masovno kolektivno kažnjavanje nisu čak ni omele nove pošiljke helikoptera i ostalih oružja za provedbu terora, ali kad je intifada izmakla nadzoru i stigla do samog Izraela, postale su potrebne nove mjere. Predsjednik Bush čak je objavio svoju "viziju" palestinske države koja bi na kraju trebala nastati te za to pobrao velike pohvale. Time se (s donje strane) približio stajalištu južnoafričkih rasista od prije četrdeset godina, koji nisu imali samo "viziju" država pod crnačkom upravom, nego su to i proveli u djelo. No kakva bi ta država bila i gdje bi bila - to je i dalje ostalo pitanje. Čelnik većine u Zastupničkom domu Kongresa SAD izjavio je kako "postoje mnoge arapske države" koje posjeduju obilje "zemlje, imovine i mogućnosti za stvaranje palestinske države". Tako bi Izrael trebao "prigrabiti čitavu Zapadnu obalu" te bi "Palestinci trebali otići". Drugi pak isto tako kažu kako u New Yorku i Los Angelesu živi mnoštvo Židova. Najbogatija zemlja na svijetu bi bez poteškoća mogla progutati još koji milijun i tako riješiti problem. Na suprotnoj strani političkoga spektra, Anthony Lewis je hvalio "nesentimentalnoga starog vojnika" Jicaka Rabina, čovjeka "čistog intelektualnog poštenja", koji je bio voljan potpisati Sporazume iz Osla. No izraelska se desnica, za razliku od Rabina, "protivi bilo kakvom rješenju koje bi Palestincima dalo održivu dr-

Uvod

27

žavu - sićušnu, razoružanu, pod izraelskim gospodstvom - ali njihovu vlastitu." To je "srž pitanja" i ako se Rabinova plemenita vizija ne ostvari, mirovni će proces umrijeti. 17 U međuvremenu, državni teror ostaje prihvatljivo sredstvo nadzora. U prvim danima intifade Izrael se služio helikopterima američke proizvodnje za napade na civilne ciljeve, ubivši i ranivši desetke ljudi. Clinton je odgovorio najvećom pošiljkom vojnih helikoptera u čitavom desetljeću. Isporuke su se nastavljale dok ih je Izrael počeo upotrebljavati za politička umorstva i druge terorističke činove. Sjedinjene Države su stalno odbijale nazočnost međunarodnih promatrača, što bi vjerojatno smanjilo nasilje. U prosincu 2001., istodobno s ulaganjem veta na još jednu rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koja je pozivala na raspoređivanje promatrača, Bushova je vlada krenula korak dalje kako bi "pojačala teror" (a to je Arafatov zločin, prema američkom predsjedniku). Vlada SAD je omela međunarodno nastojanje za zaustavljanje izraelskoga "teškoga kršenja" Četvrte ženevske konvencije. Opći je američki pristup dobro predstavljen u programatskoj izjavi predsjednika Busha o arapsko-izraelskom sukobu (24. lipnja 2002.): osnovno je načelo da samo "čelnici neuprljani sudjelovanjem u terorizmu" mogu sudjelovati u diplomatskom procesu pod vodstvom SAD. Ariel Šaron, prema tome, automatski otpada, ali ta činjenica nije izazvala, čini se, nijedan komentar, makar su neki ipak treptali kad ga je predsjednik Bush nazvao "mirotvorcem" - zbilja, njegova pedesetogodišnja teroristička karijera to lijepo dokazuje. Nijedan američki državnik ne može biti uprljan terorizmom - to se razumije samo po sebi. Samo palestinski vođe moraju zadovoljiti gospodarev zahtjev da njihovo nasilje i represija budu upereni samo protiv drugih dvonožnih zvijeri, kako je bilo i prije, kad je takva praksa dobila potporu i pohvale od američko-izraelskog saveza čitavo vrijeme pregovora u Oslu. Ako se udalje od zadaće što su im je postavile SAD ili izgube nadzor, mora ih se ukloniti i zamijeniti pouzdanijim marionetama, po mogućnosti putem izbora, koji će biti proglašeni "slobodnima" pobijedi li odgovarajuća osoba. Osnovna načela koja se odnose na teror jednako su otvoreno ocrtali iskreni državnici: Winston Churchill, na primjer. On je prije Prvoga svjetskog rata ovako izvijestio britanski Parlament: Mi nismo mladi narod čiste prošlosti, a slaba naslijeđa. Za sebe smo prigrabili (...) nerazmjerno velik udio u svjetskom bogat-

28


stvu i prometu. Imamo sve teritorije što smo ih uopće poželjeli. Zato naš zahtjev da nas se ostavi na miru uživati naše goleme i sjajne posjede - koje smo pretežito zadobili nasilnim putem, a tako ih i zadržavamo - često djeluje manje razborito drugima nego nama. Kad su se SAD i Britanija pojavili kao pobjednici 1945. godine, Churchill je iz svojih realističnih razmatranja izvukao pravilne zaključke: Svjetska se vlada mora ustrojiti tako da zadovolji narode koji ne žele ništa više od onoga što već imaju. Bude li svjetska vlada u rukama gladnih zemalja, onda će opasnost biti stalna. No nitko od nas nema razloga tražiti ništa više od ovoga što već imamo. Mir će održavati zemlje koje žive na vlastiti način i nisu ambiciozne. Naša nas snaga stavlja iznad ostalih. Mi smo poput bogataša koji u miru živi na svojem posjedu. 18 Ostali koji su stekli "goleme i sjajne posjede" - također na ne baš pristojan način - dobro shvaćaju Churchillova načela. Za Kennedyjevu i Reaganovu vladu obično se smatra kako su na suprotnim polovima političkoga spektra, no u ovome pogledu su jednake. Obje priznaju potrebu za utjecanjem teroru kako bi se natjeralo na poslušnost bogatašima koji žele u miru uživati u svojim posjedima. Nakon samo nekoliko mjeseci na dužnosti, Kennedy je zapovjedio da se na Kubu moraju oboriti "strahote zemaljske" - sve dok Fidel Castro ne bude uklonjen. Masovni se teror nastavljao svih godina Kennedyjeva mandata. Odobrio je novu veliku terorističku operaciju samo deset dana prije no što je ubijen. Razlozi su sasvim jasni. Kubanci su podigli glave; što je još gore, dali su "primjer i opći poticaj" koji može "ohrabriti agitaciju i radikalne promjene" u ostalim dijelovima Latinske Amerike, gdje "društvene i gospodarske prilike (...) pozivaju na otpor vlastima." Nije važno što Castro čini. Kennedyjevi su intelektualci zaključili kako "samo postojanje njegova režima (...) simbolizira uspjeh otpora SAD-u, što je negacija cijele naše politike u zapadnoj hemisferi u gotovo pola stoljeća" - a ta se politika zasniva na podčinjavanju volji diva sa sjevera. Opasnost od Castra, kako su savjetnici upozorili novoga predsjednika, "jest širenje Castrove ideje da se stvari uzmu u vlastite ruke". Takva je opasnost velika dok "raspodjela zemlje i drugih oblika

Uvod

29

nacionalnog bogatstva uvelike favorizira posjedničke slojeve (...) Stoga siromašni i obespravljeni, potaknuti primjerom kubanske revolucije, sada zahtijevaju mogućnost pristojna života".19 Čak i bez prijetnje dobroga primjera, "uspješno odupiranje SAD" ne može se trpjeti. Općenito je "održavanje vjerodostojnosti" glavno državničko načelo i uobičajeno službeno mjerilo uspješnosti politike. Ako je svijet dobrano zastrašen, to je čisti dobitak. Reaganovi su planeri upozorili Europu da će, ako se Europa ne pridruži s dovoljno entuzijazma "ratu protiv terora" što ga je poveo Washington, "ludi Amerikanci" možda "uzeti stvari u svoje ruke". Američki je tisak hvalio uspješnost toga odvažnoga stajališta u upokoravanju europskih "mlakonja". Clintonovo Strateško zapovjedništvo (STRATCOM) je savjetovalo da "dio nacionalne osobnosti koju prikazujemo" treba biti slika "iracionalne i osvetoljubive" sile, s nekim elementima koji bi "mogli izmaknuti nadzoru". Istaknuti stručnjaci za međunarodne odnose upozoravaju još od osamdesetih kako Sjedinjene Američke Države mnogi vide kao "otpadničku velesilu" i ozbiljnu ugrozu svojega postojanja. Ali to je baš dobro, ako ulijeva strah u kosti, pa stoga vodi pokoravanju. Sadašnji tvorci politike, mnogi od njih preostatci iz Reaganovih godina, prilično otvoreno prihvaćaju takvo gledište. Kad je saudijski kraljević Abdulah u travnju 2002. posjetio SAD kako bi pokušao nagovoriti Washington neka obrati barem malo pozornosti poteškoćama što ih američkim saveznicima u arapskome svijetu čini potpora SAD izraelskom teroru i represiji, grubo mu je odgovoreno kako njegove brige nisu bitne. "U biti se svodi na ovo: ako smo bili jaki u Pustinjskoj oluji, danas smo deset puta jači", rekao je jedan američki dužnosnik. "To smo rekli samo da bi na primjeru Afganistana vidio kakve su naše mogućnosti." Razmišljanje vrhova Ministarstva obrane SAD dobro je ocrtao Jay Farrar, bivši viši dužnosnik Ministarstva koji vodi posebne projekte u Centru za strateške i međunarodne studije, trust mozgova u Washingtonu: ako su SAD "čvrste i nepopustljive te djeluju odlučno, osobito u tom dijelu svijeta, ostatak svijeta će se složiti s nama i poštovati nas zbog naše nepokolebljivosti te nam se neće htjeti zamjeriti". 20 Ukratko: nosite se! Ili ste s nama, ili ste protiv nas, kako reče američki predsjednik; a ako niste s nama, pretvorit ćemo vas u prah i pepeo. Eto, zato bombardiramo zemlje kao što je Afganistan: da bismo pokazali tvrdoglavcima što smo kadri učiniti ako

30


nam netko stane na put. Posljedice po terorizam su drugorazredne važnosti. Zapravo, američke su obavještajne službe zaključile kako je bombardiranje Afganistana vjerojatno povećalo ugroženost time što je raspršilo Al-Kaidinu mrežu te potaknulo i druge na takva djela. Osim toga, kako smo već primijetili, devet mjeseci nakon 11. rujna te su službe znale malo o izvorima terorističkih napada, i dalje samo "vjerujući" da se ideja začela u Afganistanu, makar ne i planiranje i izvedba.21 Prema normama koje vrijede za bogate i moćne, to je dovoljno opravdanje za bombardiranje nevinih ljudi, ali i za izgovaranje rječitih proglasa o tome kako naši čelnici poštuju najviše zasade morala i međunarodnog prava. Prema svemu se čini da će "rat protiv terora" nalikovati svojem prethodniku i mnogim drugim provalama državnoga terorizma koji nisu primili službenu, orvelovsku oznaku. Ipak, postoje bitne razlike. Sada je rat ponovno objavljen kao odgovor na stvaran i vrlo ozbiljan teroristički zločin, a ne na iskonstruirane izlike. No institucije ostaju stabilne i politika koja iz njih proistječe poprima slične oblike, prilagođene novim okolnostima. Jedno od stalnih svojstava jest privrženost Churchillovoj doktrini: bogati i moćni imaju puno pravo zahtijevati da se ih se ostavi na miru uživati što su stekli, često nasiljem i terorom. Ostale se može zanemariti sve dok pate u tišini. No umiješaju li se u živote onih koji s pravom vladaju svijetom, "strahote zemaljske" oborit će se na njih s pravednim gnjevom, osim ako se sila zauzda iznutra. Prvih pet poglavlja koja slijede bave se prvom fazom "rata protiv terora", za vrijeme vladavine Reagana i Busha I. Predgovor i prva tri poglavlja činila su prvo izdanje "Gusara i careva" (izdano u Claremontu 1986.) Prvo je poglavlje posvećeno pojmovnom okviru u kojem se takva i srodna pitanja predstavljaju u skladu s vladajućom doktrinom. Drugo poglavlje daje uzorak - tek malen uzorak bliskoistočnoga terorizma kakav je u stvarnom svijetu, a uz to i raspravlja o stilu apologetike koja se primjenjuje kako bi se proces mogao nesmetano nastaviti. Treće se poglavlje bavi ulozi što ju je u službenoj doktrini igra Libija. Četvrto se poglavlje prvi put pojavilo u izdanju "Gusara i careva" (izdanje "Black Rose", Montreal, Kanada). To je prijepis uvodnog izlaganja na sastanku Udruge arapskih sveučilišnih diplomanata 15. studenoga 1986. Peto poglavlje (iz srpnja 1989.) izašlo je u knjizi što ju je uredio Alexander George: Western State Terrorism ("Zapadni državni terorizam") iz 1991. Šesto poglavlje ima za temu drugu fazu "rata protiv terora",

Uvod

31

koji je objavljen nakon 11. rujna. Osnova mu je govor na Konferenciji Odbora Američkoga društva prijatelja i Programa studija mira i pravde Sveučilišta Tuft te Koalicije za mir na temu: "Nakon 11. rujna: putovi prema miru, pravdi i sigurnosti; konferencija je održana na Sveučilištu Tuft 8. prosinca 2001. Sedmo se poglavlje, baš kao i četvrto, bavi američkom politikom prema Bliskom istoku. Ono je ujedno uvod u knjigu Roane Carey: The New intifada iz 2001. Dijelovi prvoga poglavlja objavljeni su u Utne Readeru (veljačaožujak 1986.), Index on Censorship (London, srpanj 1986.) i II Manifestu (Rim, 30. siječnja 1986.) Izvadci iz drugoga poglavlja izišli su u Race & Class (London, ljeto 1986.), a u drugoj inačici u knjizi urednika Michaela Sprinkera: Negations: Serious Scholarship and Palestinian Question ("Nijekanje: ozbiljna znanost i palestinsko pitanje"; Verso, 1987.) Isti je tekst objavljen i u zborniku što su ga uredili Edward Said i Christopher Hitchens: Blaming the Victims ("Okrivljavanje žrtava"; Verso, 1988.) Treće je poglavlje izmijenjena i proširena verzija članka objavljenog u Covert Action Information Bulletin (ljeto 1986.) Prijašnje inačice toga članka izišle su u londonskom New Statesmanu, ENDpapers iz Nottinghama, madridskome El Paisu te u različitim publikacijama u Italiji, Meksiku, Urugvaju i drugdje. Dijelovi drugog i trećeg poglavlja uključeni su u moje predavanje "Međunarodni terorizam: predodžba i stvarnost", što sam ga izložio na skupu o međunarodnome terorizmu, održanom u Frankfurtu u travnju 1986. te objavljenom u Crime and Social Justice broj 27-28, 1987. (taj broj časopisa široko je posvećen sličnim temama). Poglavlja su redigirana kako bi se uklonilo gradivo koje je izgubilo na važnosti, nepotrebna opetovanja itd. U cijeloj se knjizi riječi poput "tekuće", "sadašnje", "nedavno" odnose na vrijeme objavljivanja. Bilješke nisam ažurirao kako bih obuhvatio mnoštvo vrlo važnoga gradiva koje se pojavilo nakon objavljivanja.

1.

Nadzor nad mišljenjem: slučaj Bliskog istoka (1986)

S usporedbenoga gledišta, Sjedinjene Američke Države su neobičan, ako ne i jedinstven slučaj u svijetu s obzirom na nepostojanje ograničenja slobode izražavanja. No SAD su isto toliko neobične glede opsega i djelotvornosti metoda koje se upotrebljavaju za ograničavanje slobode mišljenja. Te su dvije pojave međusobno povezane. Liberalno-demokratski teoretičari odavno su opazili kako se u društvu gdje se čuje glas naroda vladajuće skupine moraju pobrinuti da taj glas govori ono što njima odgovara. Što se država manje može služiti silom u obrani interesa gornjih slojeva koji njime zapravo vladaju, to je nužnije razvijati tehnike za "proizvodnju suglasnosti" - da se poslužimo riječima Waltera Lippmanna što ih je izrekao prije više od šezdeset godina - ili "izgradnju suglasnosti", kako to zove Edward Bernays, jedan od rodonačelnika odnosa s javnošću kao struke u Americi. Pod natuknicom "propaganda" u Enciklopediji društvenih znanosti, objavljenoj 1933. godine, Harold Lasswell objašnjava kako ne smijemo podleći "demokratskoj dogmi o tome da ljudi najbolje prosuđuju vlastite interese". Moramo iznaći načine kako će se pučanstvo složiti s odlukama svojih dalekovidnih vođa. Vladajuće skupine odavno su naučile tu lekciju i upravo je uspon odnosa s javnošću kao djelatnosti izvrsna ilustracija za to. Kad se posluh osigurava silom, vladari katkad naginju "biheviorističkoj" koncepciji: dovoljno je da se narod pokorava; što misle - to i nije previše važno. Kad državi nedostaju prikladna sredstva za prisilu, bitno je također nadzirati što ljudi misle.1 Izneseno je stajalište prošireno među intelektualcima svih političkih boja te ga oni obično zadržavaju i nakon prelaska s jedne na drugu stranu spektra, što čine već prema prilikama. Jednu je inačicu iznio visoko cijenjeni moralist i politički komentator Reinhold Niebuhr 1932. (pišući tada s gledišta kršćanske ljevice): uzevši u obzir "glupost prosječnoga čovjeka", dužnost je "hladno-

Nadzor nad mišljenjem: slučaj Bliskog istoka

33

krvnih promatrača" razviti "nužne iluzije" koje daju vjeru što se mora uliti u umove manje nadarenih. Takav je nauk poznat i u svojoj lenjinističkoj inačici te u američkoj društvenoj znanosti i u liberalnoj misli općenito. Razmotrimo slučaj bombardiranja Libije 1986. Bez iznenađenja čitamo kako je to u SAD bio uspjeh s gledišta odnosa s javnošću. To je "dobro primljeno u Peoriji"* te će "pozitivan politički utjecaj" te akcije "ojačati položaj predsjednika Reagana u odnosima s Kongresom na pitanjima kao što su proračunska sredstva za vojsku i pomoć nikaragvanskim 'kontrašima'." Prema riječima dr. Everetta Ladda, vodećeg profesora za područje odnosa s javnošću: "Ovakva kampanja za obrazovanje javnosti sama je srž državništva." On je dodao i da se predsjednik "mora angažirati u izgradnji demokratske suglasnosti". Ovakvo orvelovsko stajalište, uobičajeno među onima koji se bave odnosima s javnošću i u akademskim krugovima, razvilo se u metodu za smanjivanje smislenog sudjelovanja javnosti u oblikovanju državne politike.3 Pitanje "izgradnje demokratske suglasnosti" pojavljuje se u osobito zaoštrenu obliku kad se državna politika ne da braniti; to je pitanje ozbiljno onoliko koliko su ozbiljna pitanja o kojima je riječ. Nema sumnje da su ozbiljna pitanja koja izviru na Bliskom istoku, osobito ne arapsko-izraelski sukob, za koji se obično (i uvjerljivo) drži kako je najvjerojatniji "upaljač" koji bi mogao pokrenuti smrtonosan nuklearni rat u slučaju miješanja velesila u regionalni sukob, čemu smo se u prošlosti već više puta neugodno približili. Nadalje, politika SAD znatno je pridonijela održavanju stanja vojnoga sukoba. Ona se temelji na neizrečenim rasističkim pretpostavkama koje se ne bi mogle održati da ih se otvoreno iskaže. Postoji također znatno razilaženje između javnog mišljenja, koje obično podupire stvaranje palestinske države kad se to pitanje postavi u anketama, te državne politike, koja izričito zabranjuje takvu mogućnost4. No to je razilaženje od male važnosti sve dok politički aktivni i sposobni elementi pučanstva zadržavaju odgovarajuću stegu. Kako bi se osigurao takav ishod, nužno je primjenjivati ono što su američki povjesničari nazivali "povijesnim inženjerstvom" kad su svoje talente posudili vladi predsjednika Wilsona tijekom Prvoga svjetskog rata, u jednom od ranih pothvata "proizvodnje suglasnosti". Ima obilje načina na koje se ostvaruje takav rezultat. * Zaostalo malo mjesto, "Prnjavor" - op. prev.

34


Jedan je način razviti prikladne oblike novogovora* u kojemu ključni termini imaju stručno značenje, posve udaljeno od njihova običnog značenja. Uzmimo za primjer termin "mirovni proces". U stručnom smislu, kako ga obično rabe američka javna glasila i profesori, termin označava mirovne prijedloge vlade SAD. Ljudi koji ispravno misle nadaju se da će se npr. Jordan pridružiti mirovnom procesu; to znači: da će prihvatiti američki diktat. Pitanje svih pitanja je hoće li PLO pristati sudjelovati u mirovnom procesu ili, hoće li mu se dopustiti pristup toj ceremoniji. Naslov preglednoga članka o "mirovnom procesu" autora Bernarda Gwertzmana u New York Timesu glasi: "Jesu li Palestinci spremni tražiti mir?" 5 Ako se riječ "mir" rabi u njezinu normalnom značenju, onda je odgovor, naravno: "da." Svi uvijek traže mir, samo pod svojim uvjetima. Tako je npr. i Hitler 1939. težio miru, ali pod svojim uvjetima. No u sustavu nadzora nad mišljenjem pitanje znači nešto drugo: jesu li Palestinci spremni prihvatiti uvjete što ih SAD postavljaju za mir? Ti im uvjeti niječu pravo na nacionalno samoodređenje, no nevoljkost da se prihvati takva posljedica pokazuje kako Palestinci ne teže miru - u značenju kakvo mu se ovdje pripisuje. Primijetite kako Gwertzman ne smatra potrebnim upitati jesu li Sjedinjene Države ili Izrael "spremne težiti miru". Za SAD je to jasno već po definiciji, a običaji odgovornoga novinarstva nalažu da to isto mora biti točno i za pristojnu klijentsku državu. Gwertzman dalje tvrdi kako je PLO uvijek odbacivao "svaki razgovor o miru s Izraelom do kojega bi se došlo pregovorima". To je netočno, ali je istinito u svijetu "nužnih iluzija" što ih stvaraju ugledne novine koje su, zajedno s drugim, isto tako uglednim listovima, sasvim potisnule relevantne činjenice ili ih pospremile u tako korisnu orvelovsku rupu u pamćenju. Postoje, dakako, i arapski mirovni prijedlozi, među ostalima i prijedlozi PLO, no oni nisu dio "mirovnoga procesa". Tako u svojem pregledu "Dva desetljeća potrage za mirom na Bliskom istoku" dopisnik New York Timesa iz Jeruzalema Thomas Friedman isključuje glavne arapske mirovne prijedloge, uključivši i one što ih je podnijela Palestinska oslobodilačka organizacija. Nije naveden

* "Novogovor" (Newspeak) je termin iz romana "1984." Georgea Orwella i označava uporabu jezika kojom se svjesno prikriva i iskrivljuje stvarnost. (prim. Prev.)

Nadzor nad mišljenjem: slučaj Bliskog istoka 35

nijedan izraelski prijedlog, i to zato što nijedan ozbiljan nije nikad ni podnesen; no ta se činjenica u članku ne komentira. 6 Kakva je narav službenog američkog "mirovnog procesa" i arapskih prijedloga, isključenih iz njega? Prije nego što odgovorimo na to pitanje, moramo razjasniti još jedan stručni termin: "neprihvaćanje". U svojoj orvelovskoj uporabi, termin se odnosi isključivo na stajalište Arapa koji poriču izraelskim Zidovima pravo na nacionalno samoodređenje, odnosno koji odbijaju prihvatiti izraelsko "pravo na postojanje". To je nov, dobro smišljen način za isključivanje Palestinaca iz "mirovnoga procesa", i to tako da se pokaže "ekstremizam" onih koji odbijaju priznati kao pravedno ono što drže otimačinom svoje domovine te koji inzistiraju na tradicionalnom pogledu - pogledu što ga prihvaća vladajući ideološki sustav u Sjedinjenim Državama te isto tako pretežita međunarodna praksa kad je riječ o bilo kojoj državi na svijetu osim Izraela - a to je da, makar su države priznate unutar međunarodnoga poretka, njihovo apstraktno "pravo na postojanje" to nije. Ima država u arapskome svijetu na koje se primjenjuje termin «neprihvaćanje»: Libija, manjinska Fronta odbijanja u PLO te još neki. No ne valja smetnuti s uma da se u službenom novogovoru taj termin rabi u strogo rasističkom smislu. Odbacivši takve pretpostavke, mi primjećujemo kako postoje dvije skupine koje polažu pravo na nacionalno samoodređenje u bivšoj Palestini: domaće pučanstvo i židovski doseljenici, koji su ih uglavnom istjerali, katkad uza znatnu primjenu sile. Valja pretpostaviti kako domaće pučanstvo ima prava usporediva s onima židovskih useljenika (neki će zacijelo tvrditi kako to nije dovoljno, ali za sada to pitanje ostavljam po strani). Ako je tako, onda izraz "neprihvaćanje" treba rabiti za nijekanje prava na nacionalno samoodređenje jednoj ili drugoj od sukobljenih nacionalnih skupina. No izraz se u američkom doktrinalnom sustavu ne može upotrebljavati u nerasističkom smislu, jer bi se inače odmah vidjelo kako SAD i Izrael predvode neprihvaćanje. Službeni "mirovni proces" je izričito odbijački te uključuje SAD i obje glavne političke skupine u Izraelu. Njihovo je odbijanje zapravo toliko jako da se Palestincima ne dopušta čak ni da sami izaberu svoje pregovarače koji će pregovarati o njihovoj konačnoj sudbini - isto kao što su im pod izraelskom okupacijom oduzeta prava na općinske izbore i druge oblike demokracije. Ima li na dnevnom redu nekog mirovnog procesa koji ne bi bio odbijački? U američkom je

36


doktrinalnom sustavu odgovor, naravno: "ne" - po definiciji. U stvarnom su pak svijetu stvari drugačije. Osnovni uvjeti toga prijedloga su poznati: uključuju palestinsku državu na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze, uz Izrael, uz načelo da je "bitno osigurati sigurnost i suverenost svih država u regiji, uključivši i Izraela". Navedene riječi uzete su iz govora Leonida Brežnjeva na kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza, održanom u veljači 1981. te odražavaju dosljedno sovjetsko stajalište. Brežnjevljev govor je citiran u New York Timesu, ali je ovaj najvažniji dio ispušten. Cenzorske škare u Pravdi u Reaganovoj izjavi nakon sastanka na vrhu s pravom su izazvale zgražanje. U travnju 1981. PLO je jednoglasno poduprla Brežnjevljevu izjavu, ali taj događaj nije zabilježen u New York Timesu. Službena američka doktrina drži da Sovjetski Savez, kao i uvijek, želi samo stvarati nevolje i sprečavati mir, pa zato podupire arapsko odbijanje i ekstremizam. Mediji revno obavljaju ulogu koja im je dodijeljena. Moglo bi se navesti još primjera. Zajedničko priopćenje Cartera i Brežnjeva iz listopada 1977. pozivalo je na "prekid ratnog stanja te uspostavu normalnih, miroljubivih odnosa" između Izraela i njegovih susjeda. PLO se složila s time, no Carter je povukao priopćenje nakon gnjevne reakcije Izraela i njegova lobija u Americi. U siječnju 1976. su Jordan, Sirija i Egipat poduprli prijedlog dogovora o dvije države. O tome se raspravljalo na sjednicama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Rezolucija je uključivala glavni dio rezolucije UN br. 242, osnovnog dokumenta za tu problematiku; njome se svim državama u regiji jamči "život u miru unutar sigurnih i priznatih granica". S prijedlogom se složila i PLO. Štoviše, prema izraelskom predsjedniku Haimu Hercogu (tada veleposlaniku-izraelskom stalnom predstavniku pri UN u New Yorku), nju je i "pripremila" PLO. S rezolucijom se složio praktički čitav svijet, ali su na nju Sjedinjene Američke Države uložile veto. 7 Većina navedenog izrezana je iz povijesti, iz novinstva i radova stručnjaka. Međunarodna mirovna inicijativa iz 1976. nije ni spomenuta u inače neobično pozornom pregledu Setha Tillmana u njegovoj knjizi "Sjedinjene Države i Bliski istok" (The United States and the Middle East; Indiana, 1982.) Ipak, spominje je Steven Spiegel u svom djelu "Drugi arapsko-izraelski sukob" (The Other Arab-Israeli Conflict; Chicago, 1985., 306. str.) To je visoko cijenjen znanstveni rad koji pruža i neke zanimljive komentare. Spiegel tako piše da su SAD "uložile veto na propalestinsku rezo-


37

luciju" da bi "pokazale kako će Sjedinjene Države rado saslušati palestinske težnje, ali neće pristati na zahtjeve koji ugrožavaju Izrael." Privrženost američko-izraelskom odbijanju teško može biti jasnija. U Sjedinjenim je Državama takvo stajalište prihvaćeno kao ispravno, zajedno s načelom da su zahtjevi koji ugrožavaju Palestince sasvim legitimni, štoviše hvale vrijedni - pogledajte samo uvjete službenoga "mirovnog procesa", na primjer. U javnoj raspravi je stvar doktrine što arapske države i PLO nikada nisu odstupile od svoje nepomirljivosti s Izraelom u bilo kojem obliku (iznimka je egipatski predsjednik Sadat, koji je 1977. putovao u Jeruzalem). Činjenice nikad nisu bile neka smetnja, pa čak ni mala nezgoda za dobro uhodani sustav "povijesnog inžinjeringa". Izraelska reakcija na mirovni prijedlog iz 1976., što su ga podupirali PLO i arapske "države sukoba", bilo je bombardiranje Libanona (čak bez izlike o "odmazdi", osim protiv Vijeća sigurnosti UN). Tada je ubijeno pedeset ljudi, a Izrael je objavio da neće ni s kim od Palestinaca razgovarati ni o kakvim političkim pitanjima. Bila je to "umjerena" laburistička vlada Jicaka Rabina, koji je u svojim memoarima naveo dvije vrste "ekstremizma": onaj Beginove vlade i prijedlog "palestinskih ekstremista (u biti: PLO)" da se "stvori neovisna palestinska država na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze. Laburisti se samo stilom odbijanja razlikuju od "ekstremizma; takvo stajalište dijele mnogi američki komentatori.8 Primjećujemo još jedan dio novogovora: "ekstremistički" i "umjeren"; ovaj drugi izraz odnosi se na one koji prihvaćaju stajalište SAD, a prvi na one koji ga ne prihvaćaju. Američko je stajalište tako po definiciji umjereno, kao što je i stajalište izraelskih laburista (općenito), jer im je retorika slična američkoj. Rabin tako samo nastavlja ustaljenu praksu pri svojoj uporabi termina "umjeren" i "ekstremistički". Slično tome, u prikazu "ekstremizma" i njegova uspona, izraelski dopisnik New York Timesa Thomas Friedman pod taj je naziv podveo one koji se zauzimaju za nerasističko rješenje u skladu s međunarodnim sporazumom, dok su zapadni vođe fronte odbijanja, koji istodobno zapovijedaju terorističkim operacijama - "umjereni". Tako je po definiciji, moglo bi se dodati. Friedman piše kako su "ekstremisti uvijek bolje iskorištavali medije". U pravu je. Izrael i SAD su pokazali ovladavanje bez premca tim umijećem, kako pokazuju i njegovi izvještaji i članci.9 Njegova prilagođena verzija povijesti i pojmovni okvir njegova izvješćivanja, kako smo upravo pokazali, daju nekoliko pri-

38


mjera među mnogima kako ekstremisti uspijevaju "iskorištavati medije" - da uporabimo termin u njegovu doslovnom značenju. Prihvativši pojmovni okvir koji je načinjen kako bi spriječio shvaćanje činjenica i pitanja, New York Times slijedi izraelske uzore, kao što je Rabin, koji je zaslužio naziv "umjerenjaka" općenito slijedeći zahtjeve američkih vlasti. Sukladno tome, posve je prirodno to što su u Friedmanovu izvješću "Dva desetljeća potrage za mirom na Bliskom istoku" važni prijedlozi koje su SAD i Izrael odbili jednostavno izostavljeni, jer ih se držalo neprikladnima za povijesnu kroniku. Istodobno urednici istog lista hvale izraelske čelnike zbog njihova "zdravog pragmatizma", a PLO se osuđuje jer "stoji na putu miru".10 Ideološki sustav stalno opetuje kako su javna glasila veoma kritična prema Izraelu i SAD, a vrlo blaga, previše tolerantna prema arapskom terorizmu. Činjenica da je uopće moguće izjaviti takvo što, a ne biti ismijan, još je jedan znak koliko je sustav indoktrinacije izvanredno uspio. Da se vratimo onima što ih u SAD službeno zovu ekstremistima. U travnju i svibnju 1984. Jaser Arafat je objavio niz izjava u kojima poziva na pregovore koji bi trebali voditi uzajamnom priznanju. Američki tisak nije želio objaviti te činjenice. Times je, štoviše, zabranio i njihovo spominjanje te je i dalje grdio "ekstremista" Arafata što sprečava mirno rješenje. 11 Ti i mnogi drugi primjeri pokazuju kako postoje prijedlozi koji nisu "odbijanje" te koji uživaju široku potporu. S nešto različitih nijansi, takve mirovne prijedloge podupire veći dio Europe, SSSR, nesvrstane zemlje, važnije arapske države, glavna struja PLO-a i većina američke javnosti (sudeći prema onih nekoliko provedenih ispitivanja). No oni nisu dio mirovnoga procesa jer im se protivi američka vlada. Dva navedena primjera zato su isključena iz Timesova pregleda "Dva desetljeća potrage za mirom" te iz većine novinske i stručne literature o toj temi. Ima i drugih događaja koji se ne uklapaju u mirovni proces. Tako Timesov pregled ne navodi ni ponudu Anvara Sadata za sveobuhvatni mirovni sporazum na međunarodno priznatim granicama - u skladu sa službenom politikom SAD u to vrijeme - u veljači 1971. Tu je ponudu Izrael odbacio, uz američku potporu. Valja primijetiti da je i taj sporazum bio u duhu "odbijanja", jer nije ništa nudio Palestincima. U memoarima Henry Kissinger ovako objašnjava svoje tadašnje razmišljanje: "Sve dok neka arapska


39

država ne pokaže volju za odvajanjem od Sovjeta, ili dok se Sovjeti ne budu spremni udaljiti od maksimalnog arapskog programa, mi nemamo razloga mijenjati svoju politiku." A to je bila politika "zastoja". SSSR je bio (u novogovoru) "ekstremistički" zato što se slagao sa službenom (ne operativnom) politikom SAD, što je daleko od "maksimalističkog arapskog programa". Kissinger je bio u pravu kad je rekao kako se arapske države kao što je Saudijska Arabija odbijaju "udaljiti od Sovjeta". Nije opazio i kao da nije shvaćao da bi to bila logička nemogućnost: Saudijska Arabija nije tada (a ni prije ni poslije) uopće održavala diplomatske odnose sa SSSRom. Dojmljiva je stega pod kojom su američka javna glasila i akademski krugovi: te nevjerojatne izjave nisu izazvale nikakav komentar, baš kao što nijedan odgovorni komentator vjerojatno neće ukazati kako su Kissingerovo blistavo neznanje i inzistiranje na 12

vojnom sukobljavanju bili glavni uzroci izbijanja rata 1973. Sadatova je mirovna ponuda izbrisana iz povijesnih knjiga. 13 Uobičajena je priča kako je Sadat bio tipičan arapski razbojnik, koga zanima samo ubijanje Židova. Uvidio je kako je na pogrešnom putu nakon neuspjela pokušaja uništenja Izraela 1973. pa je, pod ljubaznim skrbništvom Kissingera i Cartera, postao čovjek mira. Tako u nekrologu na dvije stranice, što ga je objavio nakon što je Sadat ubijen, Times nije samo zataškavao činjenice, nego ih je i izričito nijekao, tvrdeći kako je Sadat sve do svog puta u Jeruzalem 1977. "odbijao prihvatiti postojanje Izraela kao suverene države".14 Newsweek čak nije htio objaviti ni pismo o toj temi, u kojem su se ispravljale potpune neistine što ih je o toj temi napisao njihov kolumnist George Will, makar je istraživački odjel novina privatno priznao činjenice. Takva je uobičajena praksa. Termini "terorizam" i "odmazda" također u doktrini imaju posebno značenje. "Terorizam" se odnosi na teroristička djela što ih čine različiti "gusari", osobito Arapi. Teroristički činovi što ih čine car i njegovi štićenici zove se "odmazda" ili "legitimni preventivni udari kako bi se spriječio terorizam". To se radi dosta neovisno o činjenicama, kako ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima. Izraz "talac" (baš kao i "terorizam", "umjeren", "demokratski" i drugi politički termini) također ima svoje orvelovsko značenje u vladajućoj doktrini. U smislu koji ćemo pronaći u rječnicima, Nikaragvanci su taoci velike terorističke operacije koja se vodi iz središta međunarodnoga terorizma u Washingtonu i Miamiju. Svrha kampanje međunarodnog terorizma jest natjerati nikaragvansku

40


vladu na promjenu ponašanja. Najvažnije je prekinuti programe kojima se sredstva prenose siromašnoj većini pučanstva i vratiti se "umjerenoj" i "demokratskoj" politici koja koristi američkim poslovnim interesima i njihovim domaćim suradnicima. Može se dobro dokazati kako je to glavni razlog za rat protiv Nikaragve pod američkim vodstvom. Takvo se dokazivanje ne pobija, ali se o njemu i ne otvara rasprava.15 Primjena terorizma tamo je osobito sadistička, ne samo zbog njegove proširenosti i svrhe, nego i zbog uporabljenih sredstava, što daleko nadilazi praksu terorizma namalo, čiji zločini izazivaju takav užas među civiliziranim ljudima. Leon Klinghoffer i Natasha Simpson bili su ubijeni, ali nisu prije toga mučeni, sakaćeni ni silovani, a takva je i slična uobičajena praksa terorista što ih obučavaju i opremaju SAD i američki klijenti, kako jasno pokazuju podatci koji se obično zaobilaze. Američka je politika da se teroristički napadi nastave sve dok vlada ne popusti ili ne bude oborena, dok careva potrčkala izgovaraju utješne riječi kao što su "demokracija" i "ljudska prava". U uporabi kakva je opisana, izrazi "terorizam" i "talac" služe samo za izvjesne kategorije terorističkih činova: za terorizam gusara uperen protiv onih koji terorizam i uzimanje talaca naveliko drže svojom povlasticom. Na Bliskom istoku tako smrtonosno bombardiranje, gusarstvo, uzimanje talaca, napadi na nebranjena sela itd. ne ulaze u opseg pojma terorizma - onako kako je on oblikova u doktrini Washingtona i njegovih izraelskih klijenata. Kronika zavaravanja u pogledu terorizma, čime ću se baviti u poglavljima koja slijede, vrlo je zanimljiva sa stajališta naravi zapadne kulture. Relevantna točka u sadašnjem kontekstu je stvaranje prikladne povijesti i odgovarajućeg oblika rasprave, u kojima je terorizam područje pridržano za Palestince, dok se Izraelci legitimno "osvećuju" ili ponekad izvode također legitimne "preventivne akcije". Katkad reagiraju malo preoštro, nažalost, ali tako bi svaka država postupila da je na njihovu mjestu. Doktrina je stvorena kako bi se osigurali da takvi zaključci budu istiniti po definiciji, bez obzira na činjenice - bile one objavljene ili ne. Kad ih se ipak objavi, čini se to tako da se udovolji potrebama doktrine ili se - s vremena na vrijeme - točno izvijesti o njima, ali se onda ta izvješća pohrane u rupu. Uzevši u obzir da je Izrael vjerna i vrlo korisna klijentska država, koja služi kao "strateško uporište" na Bliskom istoku te je voljna poduprijeti akcije kao što gotovo genocidna intervencija u Gvatemali, gdje je Kongres spriječio američku vladu


41

da sudjeluje u tome nužnom pothvatu, onda je istinito, bez obzira na činjenice, da je Izrael posvećen najvišim moralnim vrijednostima i "čistoći oružja", dok su Palestinci drugo ime za ekstremizam, terorizam i barbarstvo. Natuknuti kako bi moglo biti izvjesne simetrije i u pravima i u terorističkim djelima obiju strana, u matici se američke javnosti odbacuje s gnušanjem kao jedva prikriven antisemitizam (točnije: odbacivalo bi se, kad bi bilo uopće izreći takvo što). Racionalna procjena, koja bi točno prikazivala i analizirala količinu i svrhe terorizma i na carevoj strani i na strani gusara, unaprijed je isključena. A kad bi je se i čulo, javnost bi je jedva mogla razumjeti - toliko je to udaljeno od prevladavajuće "istine". Izraelske usluge SAD-u, što ih čini kao "strateško uporište" na Bliskom istoku i drugdje, pomažu objasniti veliku skrb SAD, otkako je Kissinger preuzeo oblikovanje američke politike prema Bliskom istoku početkom sedamdesetih godina, za produživanje stanja vojnoga sukoba i kisindžerovskog "zastoja".16 Da su Sjedinjene Države dopustile postizanje mirnog rješenja u skladu s međunarodno postignutim sporazumom, Izrael bi s vremenom urastao u svoje područje te bi tako SAD izgubile usluge vrlo korisne plaćeničke države - vojno spremne i tehnički napredne, ali posve izolirane te sasvim ovisne o SAD glede gospodarskog i vojnog opstanka. Zbog svega toga se na Izrael uvijek može računati, kad god ustrebaju njegove usluge. Elementi takozvanog "izraelskog lobija" također imaju interes zadržavati stanje vojnog sukoba, kako je istaknuti izraelski novinar Dani Rubinstein shvatio za posjeta Sjedinjenim Državama 1983.17 Na sastanku s predstavnicima glavnih židovskih organizacija [B'nai B'rith, Savez protiv klevetanja, Svjetski židovski kongres, Hadasa, rabini svih denominacija itd.) Rubinstein je opazio kako je njegovo izlaganje o trenutačnom stanju u Izraelu izazvalo znatno neprijateljstvo prema njemu, jer je istaknuo činjenicu da se Izrael ne suočava s vojnim ugrozama toliko koliko s "političkom, društvenim i moralnim raspadom" kao rezultatom svog zadržavanja palestinskih teritorija pod okupacijom. "Ne zanima me to", rekao mu je jedan židovski dužnosnik, nastavivši: "Što ću ja s takvom argumentacijom?" Tada je Rubinstein otkrio kako je u mnogim takvim razgovorima: za većinu židovske elite najvažnije je stalno naglašavati vanjsku opasnost s kojom se suočava Izrael. (...) Židovska elita u Ame-

42


rici treba Izrael samo kao žrtvu okrutnih arapskih napada. Jer takav Izrael može dobiti potporu, darovatelje i novac. Kako se može prikupljati novac za borbu protiv demografske ugroze? Tko bi dao makar i samo jedan dolar za borbu protiv onoga što zovem "opasnošću od pripajanja"? (...) Svima je poznat slučaj Sjedinjenog židovskog poziva u Americi, gdje se upotrebljava ime Izraela, ali oko polovice prikupljenog iznosa uopće ne ide u Izrael, nego židovskim organizacijama u Americi. Ima li većeg cinizma? Rubinstein nastavlja o Pozivu: Njime se upravlja tvrdo, kao uspješnim poduzećem. On ima zajednički jezik s "jastrebovima" u Izraelu. S druge strane, pokušaj komuniciranja s Arapima, težnja za uzajamnim priznanjem s Palestincima, umjerena, "golubinja" stajališta - sve to radi protiv posla prikupljanja priloga. Ne samo što to smanjuje svotu koja se šalje u Izrael. Što je važnije, time se smanjuje iznos novca za financiranje djelovanja židovskih zajednica /u Americi/. "Policija misli" u izraelskom lobiju pazi na i najmanji znak kretanja prema pomirbi i smislenu političkom rješenju. Zatim takvu herezu razaraju gnjevnim člancima i pismima čitatelja te puštanjem u optjecaj materijala koji ocrnjuje "heretike" itd. Rubinsteinovi su komentari skrenuli pozornost na još jednu orvelovsku pojavu: izraz "pristaše Izraela" konvencionalno se rabi za one koje ne zabrinjava "politički, društveni i moralni rasap" Izraela (dugoročno, vrlo vjerojatno, i njegovo fizičko uništenje). Oni, štoviše, pridonose takvim posljedicama svojom "slijepo šovinističkom i uskogrudnom" potporom izraelskom "stajalištu bešćutne nepomirljivosti", kako to često upozoravaju izraelski golubovi.18 Slične je pogled iznio izraelski povjesničar, umirovljeni pukovnik Meir Pail, koji je osudio "idolatrijski kult židovske državetvrđave" koji je obuzeo američku židovsku zajednicu. Upozorio je da su svojim odbacivanjem "pretvorili Državu Izrael u ratničko božanstvo, poput Marsa", državu koja će biti "zamršena mješavina rasističkih državnih struktura Južne Afrike i nasilnoga, terorom preplavljenoga društvenoga tkiva Sjeverne Irske". To je "izvorni doprinos analima političke znanosti u XXI. stoljeću. Bit će to posve


43

osebujna židovska država, zbog koje će se sramiti svaki Židov, ma gdje bio, i to ne samo u sadašnjosti, nego i u budućnosti."19 U svezi s time, zanimljivo je promotriti kako izraz "cionizam" prešutno definiraju koji su na se uzeli ulogu čuvara doktrinarne čistoće. Moji vlastiti pogledi, na primjer, redovito se osuđuju kao "militantni anticionizam". To čine i ljudi kojima su ti pogledi dobro poznati, jer sam ih mnogo puta jasno izrazio, naime: da Izrael unutar svojih međunarodno priznatih granica treba imati prava kao i sve ostale države u međunarodnom sustavu - ni više, ni manje od toga. Nadalje, u svakoj državi, uključivši i Izrael, treba dokinuti diskriminacijske strukture koje u zakonu i u praksi daju povlašten položaj jednoj skupini građana (Židovima, bijelcima, kršćanima itd.) Neću ovdje ulaziti u raspravu o tome što bi se zaista trebalo zvati "cionizmom", nego ću se ograničiti na to što slijedi iz obilježavanja navedenih stajališta kao "militantnog anticionizma". Dakle, cionizam je, sukladno tome, zamišljen kao doktrina prema kojoj Izrael mora imati prava kakva nema nijedna druga država. On mora zadržati nadzor nad zaposjednutim područjima te time sprečavati bilo kakav smislen oblik samoodređenja Palestinaca. Na koncu, mora i dalje ostati država zasnovana na načelu diskriminacije svojih građana koji nisu Židovi. Možda je zanimljivo kako oni koji sebe proglašavaju "pristašama Izraela" inzistiraju na valjanosti poznate rezolucije Ujedinjenih naroda kojom se cionizam proglašava rasističkim. Ova pitanja nisu tek apstraktna i teoretska. Problem diskriminacije je težak u Izraelu, gdje je, primjerice, više od 90% tla, putem zamršene pravne i upravne prakse, pod nadzorom organizacije čija je svrha zaštita interesa "osoba židovske vjere, naroda ili podrijetla" - tako da su nežidovski državljani praktički isključeni. Privrženost diskriminacijskoj praksi tako je ukorijenjena da se o tom pitanju ne može čak ni raspravljati u izraelskom parlamentu, gdje novi zakoni zabranjuju predlaganje zakonskih prijedloga koji "niječu postojanje Države Izraela kao države židovskoga naroda". Takvo zakonodavstvo čini nezakonitim bilo kakav pokušaj u parlamentu uperen protiv diskriminacijske naravi države te prema tome, u osnovi, zabranjuje političke stranke posvećene demokratskom načelu da država pripada njezinim državljanima.20 Začuđuje kako izraelski tisak te većina javnog mišljenja obrazovanih ljudi nisu primijetili ništa neobično u činjenici da je taj novi zakon donesen u paru s "antirasističkim" zakonom (četiri glasa

44


protiv su, zapravo, bili protiv toga drugoga zakona). Naslov u Jerusalem Postu je, glasio: "Kneset zabranio rasističke i anticionističke zakone"; u naslovu nije bilo ironije - riječ "cionizam" je uporabljena u značenju u kojem se rabi u zakonu. Čitatelji Jerusalem Posta u SAD, čini se, također nisu opazili ništa osobito u tom sparivanju - baš kao što bez poteškoća pomiruju duboko antidemokratsku narav svoje inačice cionizma s oduševljenim hvaljenjem navodno demokratske naravi države u kojoj se on ostvaruje. Nije manje zanimljiva vrlo inventivna uporaba pojma "antisemitizam" za one koji pokazuju "naivni antiimperijalizam" (a to je opet podvrsta antisemitizma) tako što prigovaraju izraelskoj ulozi u Trećem svijetu u službi američke sile - na primjer, u Gvatemali. Isti se izraz upotrebljava i za Palestince koji ne žele shvatiti kako se njihovi problemi mogu riješiti "preseljenjem, uz nešto repatrijacije". U ostacima sela Dueime, gdje je izraelska vojska 1948. u "čišćenju terena" pobila vjerojatno na stotine Palestinaca, ili stanovnici pojasa Gaze, nalik Sowetu, imaju nešto protiv preseljenja i "repatrijacije", to dokazuje kako su i oni nadahnuti antisemitizmom.21 Moralo bi se posegnuti duboko u anale staljinizma da bi se pronašlo takvo što. Ipak, slični primjeri u učenim raspravama o Izraelu u Sjedinjenim Državama nisu rijetki, ali prolaze nezapaženo u američkoj javnosti, makar izraelskim golubovima takva sramotna praksa nije promaknula te su je i osudili. Glavno sredstvo sustava "pranja mozga u slobodi", razvijenog gotovo do savršenstva u vjerojatno najslobodnijoj zemlji, jest poticati političke rasprave, ali unutar okvira koji uključuju temeljne zasade stranačke linije. Što je rasprava življa, to se dublje utvrđuje stranačka linija, a sudionici i promatrači sami se sebi duboko dive koliko su hrabri. Tako je bilo u slučaju Vijetnamskog rata, kad su ideološke institucije dopustile raspravu između "jastrebova" i "golubova"; zapravo, rasprava nije bila samo dopuštena, od godine 1968. dalje ona se i poticala. Naime, tada se već znatan dio američkih poslovnih ljudi okrenuo protiv rata, držeći ga preskupim i štetnim po svoje interese. "Jastrebovi" su držali kako čvrsto ćom i upornošću Sjedinjene Države mogu uspjeti u "obrani Južnog Vijetnama protiv komunističke agresije". "Golubovi" su pak uzvraćali pitanjem o djelotvornosti toga plemenitog pothvata, ili su osuđivali pretjeranu uporabu nasilja u postizanju toga cilja. Ili su pak plakali zbog "pogrešaka" i "nerazumijevanja" koje su nas pogrešno vodile u "pretjeranoj pravednosti i nesebičnoj dobrohotno-


45

sti" (profesor na Harvardu, povjesničar John King Fairbank, najugledniji proučavatelj Azije u SAD i zapažen akademski golub). Ili su govorili o "pogrešno usmjerenim nastojanjima na dobru" (Anthony Lewis, vjerojatno vodeći medijski golub). Ponekad bi, negdje ne rubu doktrinarnog sustava, netko upitao i jesu li zaista Sjeverni Vijetnam i Vijetkong krivi za agresiju; možda je takva optužba pretjerana - tvrdili su. Središnja činjenica o tom ratu jest, jednostavno rečeno, da SAD nisu branile zemlju koja je "u biti bila tvorevina Sjedinjenih Država"22. Ne, nego je Amerika napadala tu zemlju; to se svakako može reći za razdoblje od 1962. godine, kad je Ratno zrakoplovstvo SAD počelo sudjelovati u bombardiranju Južnog Vijetnama i kemijskom ratovanju (defolijanti, uništavanje usjeva). Bio je to dio nastojanja da se milijuni ljudi stjeraju u izbjegličke logore gdje će ih se "štititi" od južnovijetnamskih gerilaca, koje su oni dragovoljno podupirali (kako su američke vlasti potiho priznavale) pošto su SAD uklonile svaku mogućnost postizanja političkog rješenja te uspostavile klijentski režim koji je već do početka izravnog američkog angažmana pobio tisuće Južnih Vijetnamaca. Čitavo vrijeme rata najveća je silina američkih napada bila usmjerena protiv Južnog Vijetnama. Koncem šezdesetih su SAD uspjele skršiti južnovijetnamski otpor, ali se rat proširio i na ostatak Indokine. Kad je SSSR napao Afganistan, u SAD se na to gledalo kao na agresiju. No kad su SAD napale Vijetnam, bila je to "obrana" - obrana protiv "unutarnje agresije", kako je Adlai Stevenson objavio u Ujedinjenim narodima 1964. ili "napad iznutra", kako je to formulirao predsjednik Kennedy. To da su Sjedinjene Države napale Južni Vijetnam - to nitko nije osporavao. Ne, takvo što nitko nije mogao izraziti, čak ni zamisliti. Nećete pronaći događaj kao što je "američki napad na Južni Vijetnam" u javnim glasilima ni u stručnoj javnosti matične struje, pa čak ni u većini izdanja mirovnog pokreta.23 Malo je jačih primjera snage sustava nadzora nad mišljenjem u uvjetima slobode nego što je rasprava o "sjevernovijetnamskoj agresiji" i o tome imaju li SAD pravo, u skladu s međunarodnim pravom, braniti se "kolektivnom samoobranom protiv oružanog napada". Učeni svesci su ispisani u prilog suprotnu gledištu; manje žestokim izrazima rasprava se vodila na javnom poprištu - potaknuo ju je mirovni pokret. Dostignuće je dojmljivo: sve dok je rasprava usredotočena na pitanje jesu li Vijetname! krivi zbog agre-

46


sije u Vijetnamu, neće se moći raspravljati o američkoj agresiji na Južni Vijetnam, iako je ona jednostavno bila baš to. Kao jedan od sudionika te rasprave - jasno svjestan što se događa - mogu samo reći kako su protivnici državnog nasilja bili uhvaćeni u klopku, opkoljeni propagandnim sustavom zastrašujuće djelotvornosti. Za kritičare američkog rata u Vijetnamu bilo je nužno postati stručnjacima za finese indokineskih prilika. No to zapravo nije bilo bitno, jer se od samog početka problema izbjegavalo ključno pitanje, a to su prilike u SAD. Baš kao što se ne mora postati stručnjak za Afganistan kako bi se čovjek usprotivio sovjetskoj agresiji na tu zemlju. Ipak, bilo je nužno ući u javnu arenu pod pravilima što ih je postavila država i mišljenje vladajućih slojeva - bez obzira što je sudionik mogao razumjeti da time što to čini dalje pridonosi sustavu indoktrinacije. Alternativa je bila jednostavno izreći istinu - no to bi bilo kao govoriti stranim, nerazumljivim jezikom. Manje-više isto se može reći o tekućoj raspravi o Srednjoj Americi. Američki teroristički rat u Salvadoru nije nešto o čemu bi se govorilo među uglednim ljudima, jer taj rat ne postoji. Američko nastojanje na "suzbijanju" Nikaragve je nešto o čemu se smije raspravljati, no unutar usko postavljenih granica. Možemo se pitati je li dopušteno upotrijebiti silu kako bi se "izrezao rak" (državni tajnik George Shultz) i spriječiti sandiniste da počnu izvoziti svoju "revoluciju bez granica", što je maštovita konstrukcija državnog promidžbenog sustava, za koju se zna da su je isfabricirali novinari i drugi komentatori koji su prihvatili takvu retoriku. No ne smijemo raspravljati o tome da je "rak" koji se mora izrezati zapravo "ugroza dobrim primjerom" koji bi se mogao "zarazno" proširiti diljem područja i šire. Tu činjenicu katkad priznaju čak i dužnosnici američke vlade, objašnjavajući kako je vojska američkih plaćenika uspjela "natjerati /sandiniste/ na usmjeravanje oskudnih sredstava na rat, a uskratiti ih socijalnim programima".24 U prva tri mjeseca 1986., kad se zahuktavala rasprava o nadolazećem glasovanju u Kongresu o pomoći vojsci američkih saveznika (kako su je izvan javnosti nazivali njezini najgorljiviji zagovornici) da napadne Nikaragvu iz uporišta u Hondurasu i Kostarici, vodeći američki listovi (New York Times i Washington Post) objavili su 85 komentara o američkoj politici prema Nikaragvi, što su ih napisali vlastiti kolumnisti ili vanjski suradnici. Svi su članci bili kritični prema sandinistima, od oštre kritike (većina) do umjerene. Neosporiva činjenica da su sandinističke vlasti provele uspješ-


47

ne društvene reforme u počecima svoje vladavine, dok američki rat nije poništio rezultate tih nastojanja, gotovo da nije ni spomenuta. U 85 kolumni objavljene su tek dvije rečenice koje spominju činjenicu postojanja tih društvenih reformi. Dakako, to da su baš te reforme bile glavni razlog za američki napad na Nikaragvu nije se smjelo ni spomenuti. Navodni "branitelji" sandinista žestoko su blaćeni (anonimno, kako ne bi imali prilike odgovoriti - koliko god to i inače bilo malo vjerojatno), ali nijednome od tih kriminalaca nisu dopustili izraziti svoje gledište. Nitko nije spomenuo Oxfamov (poznata humanitarna organizacija u anglosaksonskim zemljama - op. prev.) zaključak kako je Nikaragva "iznimna" među 76 zemalja u razvoju u kojima djeluje ta udruga, po tome što njezino političko vodstvo "nastoji poboljšati životne uvjete naroda te potiče njihovo aktivno sudjelovanje u razvojnom procesu". Nadalje, od četiriju srednjoameričkih zemalja u kojima je Oxfam djelovao, "samo u Nikaragvi postoji ozbiljno nastojanje na smanjivanju nejednakosti u vlasništvu nad zemljom i samo tamo se pokušava pružiti zdravstvene, obrazovne i poljoprivredne usluge i siromašnim seljačkim obiteljima". No kontraški je rat prekinuo takva "opasna" nastojanja te je Oxfam svoje djelovanje morao preusmjeriti s razvojnih projekata na ublažavanje posljedica rata. Jedva je zamislivo da bi američki nacionalni tisak dopustio raspravljanje o tome kako zdušno američko nastojanje da se izreže taj "rak" ostaje posve u granicama povijesnog američkog pristupa Latinskoj Americi. Može se razgovarati o tome koja je najprikladnija metoda za borbu protiv te pogibeljne podružnice Carstva zla, no dopuštene se granice u nacionalnom forumu ne smiju prelaziti.25 U diktaturi ili "demokraciji" pod vojnom upravom službena je linija jasna, otvorena i precizna - bilo da je objavljuje Ministarstvo istine ili netko drugi. I javno je se mora pridržavati. Cijena se neposluha kreće od zatvora ili progonstva pod strašnim uvjetima - kao u SSSR-u i njegovim istočnoeuropskim satelitima - do groznog mučenja, silovanja, sakaćenja i masovnih pokolja - kako se događa u tipičnim američkim satelitima, kao što je Salvador. U slobodnom društvu nema takvih sredstava pa se rabe suptilnije metode. Službena se linija ne objavljuje, nego pretpostavlja. Oni koji je ne prihvaćaju ne bivaju bačeni u zatvor niti u jamu nakon mučenja i sakaćenja. A ipak je pučanstvo zaštićeno od njihova krivovjerja. Unutar matice jedva se mogu i razumjeti njihove riječi u onim rijetkim prigodama kad se

48


takve čudnovatosti uopće čuju. U srednjem se vijeku smatralo kako hereze valja uzimati vrlo ozbiljno; valjalo ih je shvatiti te se protiv njih boriti racionalnim izlaganjem. Danas je dovoljno pokazati prstom na njih. Stvoreno je čitavo mnoštvo pojmova: "moralna istovrijednost", "marksizam", "radikalna stajališta"... Sve to da bi se krivovjerje prepoznalo te odbacilo bez dalje argumentacije i komentara. Te opasne i gotovo neizrazive doktrine postale su čak "nove ortodoksije"26 protiv kojih se bori (točnije: prepoznaje ih i s užasom odbacuje) manjina koja gotovo potpuno dominira javnim izražavanjem. No hereza se većinom jednostavno prešućuje, dok rasprava bjesni oko uskih i općenito marginalnih pitanja - među onima koji prihvaćaju vladajući vjeronauk. Vidjet ćemo gotovo istu sliku okrenemo li se našoj sadašnjoj temi - Bliskom istoku. Možemo raspravljati o tome treba li Palestincima dopustiti ulazak u "mirovni proces", no ne smijemo shvatiti kako zapravo SAD i Izrael vode u politici odbacivanja i to često vrlo nasilno. Što se tiče terorizma, kritični znanstvenik upozorava kako bismo se trebali uzdržati od "prevelikog pojednostavljivanja", nego bismo umjesto toga trebali "proučiti društvene i ideološke korijene sadašnjeg bliskoistočnog i islamskog radikalizma" koji postavlja "nerješiva, ali ipak stvarna pitanja". Trebamo se potruditi shvatiti što teroriste navodi na njihov zli put.27 Tako je rasprava o terorizmu tijesno omeđena: na jednom su kraju oni koji terorizam smatraju jednostavno urotom Carstva zla i njegovih agenata; na drugom su kraju uravnoteženiji mislioci koji izbjegavaju takvo "pretjerano pojednostavljivanje" te nastavljaju put kako bi istražili domaće korijene arapskog i islamskog terorizma. Ideja da bi moglo biti i drugih uzroka terorizma na Bliskom istoku - da bi car i njegovi štićenici također mogli imati udjela u toj drami - a priori je isključena. Takvo što se ne poriče, nego se ne može ni pomisliti veliko je to postignuće. Čitavo to vrijeme, umjerenjaci i liberalni golubovi igraju veliku ulogu u osiguravanju da indoktrinacijski sustav dobro funkcionira, i to tako što postavljaju čvrste granice onome što se uopće može misliti. U svom je "Dnevniku" Henry David Thoreau, koji je na drugom mjestu objasnio kako ne gubi vrijeme na čitanje novina, napisao: Nema potrebe zakonom ograničavati slobodu tiska. Tisak ima u sebi dovoljno zakona - i više nego dovoljno. Gotovo bi se mo-


49

glo reći kako se zajednica sastala te se dogovorila što će se izgovarati, dogovorila se kakvo je zajedničko stajalište i kako će isključiti onoga tko odstupi od toga. Onda se ni jedan na tisuću ljudi ne usuđuje izgovoriti ništa drugo. Njegova tvrdnja nije sasvim točna. Filozof John Dolan je primijetio: "Nije riječ o tome da bi ljudima nedostajalo hrabrosti za izražavanje misli izvan dopuštenoga dosega nego su lišeni sposobnosti misliti takve misli".28 To je ključno i to je pokretački motiv "inženjera demokratske suglasnosti". U New York Timesu je Walter Reich iz Međunarodnoga centra Woodrowa Wilsona, govoreći o otmici broda Achille Lauro zatražio oštre kazne za one koji su "počinili teroristička ubojstva", i to i za izvršitelje i za planere tih zločin: Odmjeriti blažu kaznu zbog toga što terorist za sebe vjeruje da mu je štošta uskraćeno te je on s pravom ogorčen borac za slobodu, rastresa tlo na kojemu stoji pravosuđe prihvaćanjem terorističkih tvrdnji kako su valjani samo njihovi pojmovi pravde i prava te je samo njihova patnja vrijedna... Palestinci - i bilo tko od mnogih skupina koje se služe terorizmom kako bi izrazile svoje nevolje - trebali bi se okaniti terorizma i pronaći drugačije putove za postizanje svojih ciljeva, što neizbježno uključuje kompromise. A zapadne demokracije moraju odbaciti bilo kakvu izliku - čak i takvu koja uključuje siromašno podrijetlo - koja "smanjuje" odgovornost za terorističke činove protiv nedužnih. Plemenite riječi; mogli bismo uzeti i ozbiljno ako bi se namjera izvođenja strogih kaznenih mjera primijenila na one koji takvo što pišu - na cara i njegove štićenike. Ne bude li tako, onda ta pisanija ima istu težinu kao i nimalo manje visokoparne fraze što ih proizvodi Svjetsko vijeće za mir i druge organizacije koje su komunistički paravani - u odnosu na žrtve afganskog pokreta otpora. Mark Heller, zamjenik ravnatelja Jaffeejevog centra za strateške studije pri Sveučilištu u Tel Avivu objašnjava: "O strane države sponzoriran terorizam je rat niskog intenziteta. Stoga se njegove žrtve, među kojima su i Sjedinjene Države, smiju braniti svim mogućim sredstvima koja su im na raspolaganju." Iz toga slijedi kako je i ostalim žrtvama "rata niskog intenziteta" i "državnog terorizma" dopušteno "braniti se svim raspoloživim sredstvima". Među njima

50


su Salvadorci, Nikaragvanci, Palestinci, Libanonci te nebrojene druge žrtve cara i njegovih klijenata diljem svijeta.29 Istina je da te posljedice slijede samo ako prihvatimo temeljno moralno načelo: primjenu istih načela na sebe kao što ih primjenjujemo na druge (ako smo ozbiljni, onda još strože). No to načelo te ono što proizlazi iz njegova prihvaćanja u prevladavajućoj intelektualnoj kulturi u SAD jedva se uopće može shvatiti te bi ih se stoga teško moglo objaviti u časopisima što se zauzimaju za strogo kažnjavanje drugih za njihove zločine. Zapravo, kad bi bilo tko izvukao logične zaključke iz navedenih pretpostavaka te ih jasno izrazio, mogao bi biti optužen pred sudom za poticanje na terorističko nasilje protiv političkih čelnika Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Čak i najskeptičniji glasovi u SAD slažu se kako je "otvorena potpora pukovnika Gadafija terorizmu teško zlo" i "Nema razloga pustiti ubojice nekažnjene ako se zna tko im je autor /sic!/. To što će pri osvetničkoj akciji poginuti i neki nedužni civili također ne može biti odlučan čimbenik, jer se inače ubojičke države nikad ne bi morale bojati odmazde." (Anthony Lewis). 30 To načelo bi dopustilo mnogim ljudima diljem svijeta ubiti predsjednika Reagana i bombardirati Washington i ako bi "pri toj osvetničkoj akciji poginuli i neki nedužni civili". Tako dugo dok se takve jednostavno istine ne mogu izraziti niti razumjeti, kao što smo vidjeli u navedenim i mnogim drugim slučajevima, zavaravamo se vjerujući da u Americi živimo u demokratskom društvu. U javnim se glasilima vodi teška rasprava o tome smije li se gusarima i lupežima dopustiti izražavanje njihovih predodžaba i zahtjeva. Tako je npr. televizijska postaja NBC bila žestoko napadnuta zbog emitiranja razgovora s čovjekom optuženim za planiranje otmice broda Achllle Lauro; govorilo se da dopustiti onome koji služi interesima terorista slobodno izražavanje bez pokajanja i kazne - to je sramotna devijacija od istomišljenosti kakva se zahtijeva od dobro ustrojena slobodnog društva. Dopuštaju li javna glasila Ronaldu Reaganu, Georgeu Shultzu, Menahemu Beginu, Šimonu Peresu i drugim predstavnicima cara i njegova dvora govoriti bez pokajanja o svom zauzimanju za "rat niskog intenziteta" i "osvetu" ili čak "preventivne udare"? Dopuštaju li oni, dakle, terorističkim vođama slobodno izražavanje te time potpomažu razmahivanje terorizma? Takvo se pitanje ne može postaviti, a ako bi ga netko slučajno i postavio, na njega bi se tek odmahnulo rukom s odvratnošću ili užasom.

2.

Bliskoistočni terorizam i američki ideološki sustav (1986.)

Dana 17. listopada 1985. predsjednik Reagan se u Washingtonu sastao s izraelskim premijerom Šimonom Peresom, koji mu je rekao kako je Izrael spreman na "odvažne korake" na Bliskom istoku te je pripravan pružiti "ruku mira" Jordanu. "Posjet gosp. Peresa pada u vrijeme neobičnoga sklada između SAD i Izraela", pisao je David Shipler u New York Timesu, citirajući dužnosnika State Departmenta koji je američko-izraelske odnose opisao kao "izvanredno bliske i snažne". Peres je srdačno dočekan kao mirotvorac; hvalilo ga se zbog njegove čvrste odluke da je "bolje platiti cijenu mira nego cijenu rata", da se poslužimo njegovim vlastitim riječima. Predsjednik Reagan je izjavio kako su on i gosp. Peres razgovarali o "zlu terorizma, koje je odnijelo toliko izraelskih, američkih i arapskih života te donijelo tragediju tolikim drugima"; dodao je da "se slažemo kako terorizam ne smije oslabiti naša nastojanja na postizanju mira na Bliskom istoku".1 Valja imati talent Jonathana Swifta za opis ovog razgovora između dvaju vodećih terorističkih zapovjednika na svijetu, koji imaju zajedničku koncepciju "mira" koja posve isključuje jednu od dviju skupina koja polaže pravo na nacionalno samoodređenje u bivšoj Palestini; isključuje, dakle, domaće stanovništvo. Dolina rijeke Jordan je "nedjeljivi dio Države Izraela", objavio je Peres za obilaska izraelskih naseobina 1985. To je u skladu s njegovim dosljednim stajalištem da je "prošlost nepromjenjiva te je Biblija odlučno važan dokument u određivanju sudbine naše zemlje" te da bi palestinska država "ugrozila i sam opstanak Izraela".2 Njegova koncepcija židovske države, koju se toliko hvalilo u SAD zbog umjerenosti, ne ugrožava već uklanja opstanak palestinskog naroda. No toj se posljedici pridaje malo pozornosti - to nije ništa više već malen nedostatak u jednom nesavršenu svijetu. Ni Peres ni ijedan drugi izraelski čelnik nije se još pomaknuo ni pedlja s položaja tadašnjega predsjednika države Haima Hercoga

52


1972. da Palestinci nikad ne mogu biti "partneri na bilo koji način glede zemlje koja je našem narodu sveta već tisućama godina". Ipak, izraelski golubovi žele isključiti područja na Zapadnoj obali gusto nastanjena Palestincima iz sastava židovske države, kako bi se izbjeglo ono što eufemistički nazivaju "demografskim problemom". Svi i dalje prihvaćaju procjenu Šloma Gazita da je politika "uništavanja svake inicijative" - političkog djelovanja, demokracije ili pregovora - bila "uspješnica" te stoga tako treba nastaviti. Izraelsko stajalište, s američkom potporom, ostaje ono što ga je zauzeo premijer (sada ministar obrane) Jicak Rabin kad su PLO i arapske države poduprli rezoluciju Vijeća sigurnosti UN iz siječnja 1976. godine, koja je pozivala na mirno rješenje s dvije države: Izrael odbija bilo kakve pregovore s PLO, čak i ako bi ona priznala Izrael i odrekla se terorizma; Izrael neće ulaziti ni u kakve "političke pregovore s Palestincima", s PLO-om ili bez njega. Ni Peres ni Reagan nisu htjeli čak ni razmotriti jasne prijedloge PLO-a - za koje su obojica znali kako imaju potporu velike većine Palestinaca te bar toliko legitimnosti koliko je imala i cionistička organizacija 1947. - za pregovore koji bi doveli do uzajamnog priznanja dviju država u skladu sa široko prihvaćenim međunarodnim konsenzusom što su ga na svakom koraku SAD i Izrael sprečavali već godinama. 3 Ključne političke činjenice daju nužni okvir za bilo kakvu raspravu o "zlu terorizma" što se - u skladu s rasističkim američkim govorom - odnosi samo na teroristička djela što su ih počinili Arapi, a ne Židovi, baš kao što i "mir" znači takvo rješenje koje dopušta nacionalno samoodređenje Židovima, ali ne i Palestincima. Peres je stigao u Washington kako bi razgovarao o miru i terorizmu sa svojim partnerom u zločinu odmah pošto je poslao bombardere u napad na Tunis, gdje su pobili 20 Tunižana i 55 Palestinaca. Izraelski novinar Amnon Kapeljuk je izvješćivao s mjesta zločina. Meta je bila nebranjena: "ljetovalište s nekoliko desetaka kuća, vikendica i uredima PLO-a, sve ispremiješano jedno s drugim, toliko da je čak i izbliza teško razlikovati što je što". Uporabljeno je oružje bilo usavršenije od onoga primijenjenog u Bejrutu; bile su to "pametne bombe", čini se, koje su smrvile ciljeve u prah i pepeo. Ljudi koji su se zatekli u bombardiranim zgradama rastrgani su na komadiće, tako da ih se nije moglo prepoznati. Pokazali su mi niz fotografija poginulih. "Možete ih uzeti", rekli su. Osta-

Bliskoistočni terorizam i američki ideološki sustav

53

vio sam fotografije u uredu. Nema tih novina na svijetu koje bi objavile tako užasne snimke. Rekli su mi kako je dječak Tunižanin koji je prodavao sendviče blizu sjedišta PLO-a raznesen na komadiće. Otac je prepoznao njegove ostatke po ožiljku na gležnju. "Neki su ranjenici izvučeni ispod ruševina, naizgled neozlijeđeni i zdravi", rekao mi je moj vodič. "Pola sata nakon toga stali su se grčiti, pali su i umrli. Izgleda da su im unutarnji organi bili razneseni od snage eksplozije." 4 Tunis je na Reaganovo traženje prihvatio Palestince pošto su protjerani iz Bejruta u invaziji s američkom potporom, koja je ostavila za sobom dvadeset tisuća ubijenih ljudi i veći dio zemlje razoren. "Čekićem ste krenuli ubiti muhu", rekao je izraelskom vojnom dopisniku Zeevu Šifu "jedan od vodećih ljudi Pentagona, general kome su dobro poznate Izraelske oružane snage i još nekoliko bliskoistočnih vojski". "Bez potrebe ste pogodili mnoge civile. Osupnulo nas je vaše ponašanje prema libanonskim civilima." Tako su mislili i mnogi izraelski vojnici, čak i viši časnici, koji su bili zapanjeni divljaštvom napada i tretmanom civila i zarobljenika. 5 No u Izraelu je potpora agresiji i Begin-Šaronovoj ekipi rasla usporedno s brojem žrtava, dosegavši vrhunac upravo nakon terorističkog bombardiranja Bejruta u kolovozu. 6 Šimon Peres, mirotvorac i ugledan član Socijalističke internacionale, šutio je sve dok cijena za Izrael nije postala previsoka nakon pokolja u Sabri i Šatili. Poslije je Izrael počeo plaćati i veću cijenu, izazvanu gubicima od libanonskog pokreta otpora. Sve je to spriječilo ostvarivanje izraelskog plana za uspostavu "novoga poretka" u Libanonu pod izraelskim nadzorom u širokom pojasu na jugu zemlje, dok bi ostacima zemlje vladali izraelski saveznici falangisti i odabrane muslimanske elite (v. dolje bilješku br. 55). Nema sumnje, zaključuje Kapeljuk, da je Arafat bio cilj napada na Tunis. U uredu PLO-a u koji su ga odveli stoji Arafatova slika među ruševinama, s potpisom: "Htjeli su me ubiti, a ne pregovarati sa mnom." "PLO želi pregovore", rečeno je Kapeljuku, "no Izrael ne želi ni čuti". Bila je to jednostavno izrečena istina koju su u SAD skrivali ili - još gore - odbacivali kao nevažnu u skladu s vladajućim rasističkim polazištem. Nadalje, ne može biti ozbiljne sumnje u američko sudioništvo u napadu na Tunis. SAD nisu čak ni upozorile žrtve - američke saveznike - da su ubojice na putu. Netko tko poklanja povjerenje

54


pretvaranju da Šesta flota i opsežni sustav za motrenje i javljanje na Sredozemlju nisu mogli otkriti izraelske zrakoplove kako se napajaju gorivom iznad Sredozemnog mora trebali bi tražiti istragu u Kongresu o posvemašnoj nesposobnosti američkih oružanih snaga, što bi sigurno ostavilo širom otvorena vrata za neprijateljske napade na SAD i američke saveznike. "Novinarski izvještaji sada navode vladine izvore koji navode kako je Šesta flota nesumnjivo znala za nadolazeći napad, ali je odlučila ne obavijestiti tuniske vlasti", izvijestio je Los Angeles Times. No "ta vrlo važna činjenica nije objavljena u dvama najvećim listovima na Istočnoj obali, New York Timesu i Washington Postu, a ni u ostalim američkim novinama, niti je navedena u vijestima za inozemstvo" Associated Pressa i United Press Internationala - izvijestio je bliskoistočni dopisnik londonskog Economista Godfrey Jansen, dodavši kako je "pasivno sudioništvo SAD posve sigurno".7 Jedna od žrtava bombardiranja Tunisa bio je i Mahmud el-Mugrabi, rođen u Jeruzalemu 1960., do svoje šesnaeste godine zatvaran dvanaest puta, jedan od informanata za istraživanje londonskoga Sunday Timesa o mučenju u Izraelu (19. lipnja 1977.) On je "uspio pobjeći u Jordan nakon godina sve težeg života pod stalno sve gorim uvjetima vojne okupacije", kako piše u nekrologu što su ga o njemu napisali prijatelji, izraelski Židovi, ali je izraelska vojna cenzura višekratno zabranila njegovo objavljivanje u arapskim novinama u istočnom Jeruzalemu.8 Te činjenice su u Sjedinjenim Državama, naravno, beznačajne. Uostalom, neuobičajeno brižljivo načinjeno istraživanje Sunday Timesa uglavnom se nije probilo do stupaca američkoga tiska. Ipak, liberalni New Republic ju je objavio, zajedno s eksplicitnom obranom mučenja Arapa, što pak nije izazvalo nikakvu javnu reakciju. 9 Sjedinjene Države su odobrile izraelsko bombardiranje Tunisa kao "legitiman odgovor na terorističke napade". Državni tajnik George Shultz potvrdio je takvu procjenu u telefonskom razgovoru s izraelskim ministrom vanjskih poslova Jicakom Šamirom, obavijestivši ga kako predsjednik SAD i ostali "uvelike shvaćaju i podupiru izraelsku akciju".10 Washington je povukao takvu otvorenu potporu nakon negativne reakcije u svijetu, ali se suzdržao od glasovanja o rezoluciji Vijeća sigurnosti UN kojom je osuđen taj "čin oružane agresije" kojim se "flagrantno krši Povelja Ujedinjenih naroda, međunarodno pravo i običaji". SAD su se u tome, kao i obično, našle same. Intelektualnu i kulturnu klimu u SAD dobro


55

ilustrira činjenica da je to suzdržavanje od glasovanja naišlo na žestoke osude kao još jedan slučaj stajališta "u prilog PLO" i "protiv Izraela" te kao odbijanje da se snažno udari po - pomno odabranim - teroristima. Moglo bi se dokazivati kako izraelsko bombardiranje ne spada pod rubriku međunarodnoga terorizma nego je riječ o znatno ozbiljnijem zločinu - agresiji, kako je ustvrdilo i Vijeće sigurnosti UN. Ili bi se moglo kazati kako nije fer primjenjivati na Izrael definiciju "međunarodnoga terorizma" koju su drugi razvili. Da bismo pobili taj drugi prigovor, razmotrit ćemo izraelsku vlastitu doktrinu, onako kako ju je veleposlanik (poslije premijer - op. prev.) Benjamin Netanijahu formulirao na međunarodnoj konferenciji o terorizmu. Čimbenik koji određuje terorizam, tumačio je on, jest "namjerno i sustavno ubijanje i sakaćenje /civila/ sa svrhom zastrašivanja".11 Očito je kako napad na Tunis i drugi izraelski zločini, počinjeni tijekom godina, potpadaju pod tu definiciju, a većina akcija međunarodnoga terorizma ne, uključivši i najstrašnije terorističke napade na Izraelce (Ma'alot, pokolj športaša u Münchenu, napad na obalnoj cesti 1978., koji je poslužio kao izlika za napad na Libanon itd.) U to ne ulaze čak ni otmice zrakoplova ili uzimanje talaca općenito - a to je baš bila tema konferencije u kojoj je sudjelovao. Napad na sjedište Arafatove Palestinske oslobodilačke organizacije bio je navodno odmazda za ubojstvo trojice Izraelaca u Larnaki na Cipru; napadači su uhićeni te im se sudilo. "Zapadni stručnjaci za PLO" sumnjaju da je Arafat znao što se sprema. "I Izraelci su odustali od svoje prvotne tvrdnje da je bio umiješan i gosp. Arafat."12 Branitelji izraelskoga terorizma u SAD nas uvjeravaju kako je "izraelski napad na Tunis pogodio točno ljude osumnjičene za terorističke aktivnosti". Oni tumače kako, kakve god da su činjenice, "dublja moralna odgovornost za žrtve (...) posve leži na Jaseru Arafatu, jer je on rodonačelnik suvremenog palestinskog nasilja". Obraćajući se izraelskoj lobističkoj skupini AIPAC, glavni državni odvjetnik SAD Edwin Meese je izjavio kako će SAD Arafata držati "odgovornim za djela međunarodnog terorizma", pri čemu se, čini se, ne kane zamarati činjenicama.13 Prema tome je legitiman svaki čin "protiv PLO" (vrlo široka kategorija, kako se pokazalo u povijesti). Napad na Tunis u skladu je s izraelskom praksom od najranijih dana te države: osveta je usmjerena na ranjive, a ne na počinitelje

56


zlodjela. Uobičajena osuda PLO-a je da "umjesto izravnih napada na dobro osigurane neprijatelje u samom Izraelu, Palestinci napadaju lakše izraelske mete u Italiji, Austriji i drugdje", 14 što je još jedan znak njihove zle i kukavičke naravi. Slična izraelska praksa, koja je počela znatno prije i neusporedivo je proširenija, ne ocjenjuje se takvom, naprotiv: svi hvale izraelsko junaštvo, vojnu djelotvornost i "čistoću oružja" omiljenog američkog saveznika. Pojam "osvete" također izaziva dosta pitanja, čime ćemo se poslije izravno pozabaviti. Krajem 1985. godine tisak je objavljivao preglede "godine krvavog međunarodnog terorizma", u što su redovito bila uključena ubojstva u Larnaki 25. rujna te otmica broda Achille Lauro i brutalno ubojstvo invalidnog američkog turista Leona Klinghoffera 7. listopada. Izraelski napad na Tunis 1. listopada nije se našao na tim popisima. U dugom pregledu terorizma te godine, New York Times je kratko spomenuo bombardiranje Tunisa, ali kao primjer odmazde, a ne terorizma. Opisao je događaj kao "očajnički čin koji je imao malo utjecaja na palestinsko nasilje, ali je izazvao veliku poviku ostalih zemalja". Profesor prava na Sveučilištu Harvard Alan Dershowitz je osudio Italiju zbog sudjelovanja u međunarodnom terorizmu oslobađanjem čovjeka "koji je navodno zamislio otmicu /broda Achille Lauro/". Primijetio je da bi SAD "svakako izručile bilo kojeg izraelskog terorista koji je počinio nasilje nad državljanima neke druge zemlje". Da, svakako; na primjer: Arijela Šarona, Jicaka Šamira ili Menahema Begina. Ta se izjava pojavila istog dana kad su Peresa slavno primali u Washingtonu nedugo nakon bombardiranja Tunisa te ga hvalili zbog mirotvorstva. Sve se to drži posve prirodnim u kulturnoj klimi koja prevladava u Americi. 15 O Reaganovim izjavama o terorizmu u matičnim se javnim glasilima izvješćuje ozbiljno. Ipak, kritičari ponekad govore o licemjerju onih što se pjene zbog međunarodnog terorizma dok istodobno šalju vojske svojih štićenika neka ubijaju, sakate, muče i razaraju u Nikaragvi te - što zapaža manje ljudi, jer se to smatra velikim uspjehom - masakriraju desetke tisuća ljudi u Salvadoru, odlučno se boreći protiv strašne prijetnje uspostave stvarne demokracije u toj zemlji. Nedugo nakon razgovora Reagana i Peresa o miru i terorizmu, skupina od 120 liječnika, medicinskih sestara i drugih zdravstvenih radnika vratila se s istraživanja u Nikaragvi, koje su financirali Američka udruga za javno zdravlje i Svjetska


57

zdravstvena organizacija. Izvijestili su o razaranju bolnica i ambulanti, ubijanju zdravstvenih radnika, pljačkanju seoskih ljekarni, što je dovelo do kritičnog manjka lijekova, uspješnom ometanju programa cijepljenja protiv dječje paralize... A sve je to tek malen dio kampanje nasilja što su je organizirala središta međunarodnog terorizma u Washingtonu i Miamiju. 16 Izvjestitelji New York Timesa iz Nikaragve često dosežu svoje kolege iz Pravde koji dopisuju iz Afganistana - toliko se trude skriti mnoštvo dokaza protiv kontraša. Naravno, i to je izvješće, poput tolikih drugih, jednostavno ignorirano u tim "uglednim" novinama. Pohod na Tunis otkriva dubinu licemjerja koju nije uvijek lako pojmiti. Pretpostavimo da Nikaragva bombardira Washington, nastojeći ubiti Reagana, Shultza i druge međunarodne teroriste te pri tome "slučajno" pobije nekih stotinu tisuća ljudi. Prema američkim mjerilima, to bi bila sasvim pravedna odmazda, ako prihvatimo omjer od 25 prema 1, kao u razmjeni Larnake za Tunis, makar bismo radi točnosti mogli dodati kako bi u tom slučaju bar počinitelji zločina bili ciljevi napada - a nema dvojbe o tome tko je prvi počeo s terorom. Možda bi trebalo prikladan broj žrtava pomnožiti s faktorom koji uzima u obzir množinu stanovništva. "Teroristi i oni koji ih podupiru moraju biti pozvani na odgovornost. I bit će", objavio je predsjednik Reagan.17 Time je dao moralni temelj svakom takvom osvetničkom činu, a kao što ćemo vidjeti, s time se posve slažu i njegovi najžešći kritičari u vodećim američkim listovima. Peres se u Libanonu već istaknuo kao mirotvorac. 18 Pošto je postao premijer, Izrael je pojačao "antiterorističke" programe uperene protiv civila u okupiranom južnom Libanonu. Vrhunac divljaštva bila je operacija "Čelična šaka" početkom 1985. godine, koja je djelovala kao akcija "latinoameričkih odreda smrti", kako je komentirao Curtis Wilkie, potvrdivši time izvještaje drugih novinara na mjestu događaja. U seli Zrariji, na primjer, izraelska je vojska djelovala dobrano na sjever od tadašnje bojišnice. Nakon nekoliko sati teškoga granatiranja Zrarije i triju obližnjih sela, izraelska je vojska odvezla iz sela sve njegove muške stanovnike. Pobili su ih između 35 i 40; neke su u autima zgazili izraelski tenkovi. Drugi su seljaci istučeni ili mučeni; tenk je ispalio granatu prema djelatnicima Crvenoga križa, koji su upozoreni neka ne prilaze. Na koncu su izraelski vojnici "čudesno" izišli bez žrtava iz nečega što je Izrael službeno opisao kao topničku bitku s teško

58


naoružanim gerilcima. Dan prije toga dvanaest je izraelskih vojnika poginulo u samoubilačkom napadu blizu granice, no Izrael je poricao da je napad na Zrariju bio odmazda. Izraelsko su poricanje komentatori u SAD revno prenijeli kao činjenicu, tumačeći kako "obavještajnim radom ustanovljeno kako je mjesto postalo uporište teroristima. (...) Čak 34 šijitska gerilca ubijena su u topničkoj bitci, a više od stotinu ljudi odvedeno je na ispitivanje i sve to samo u jednom malom selu" (Eric Breindel), što pokazuje snagu šijitske terorističke mreže. Ne znajući kakva je službena linija, izraelski su vojnici na zidovima po selu ispisali na arapskom parolu "Osveta izraelske vojske"; to su vidjeli i ispričali očevici. 19 Drugdje su izraelski vojnici pucali na bolnice i škole te odvodili "sumnjivce", među kojima su bili i pacijenti u bolničkim krevetima i operacijskim dvoranama, na "ispitivanje" ili u izraelske koncentracijske logore. To su samo neki od mnogobrojnih zlodjela što ih je jedan zapadni diplomat koji često putuje tim područjem opisao da dosežu nove dubine "proračunate brutalnosti i nasumičnog ubijanja". 20 Zapovjednik izraelske postrojbe za vezu u Libanonu general Šlomo Ilja rekao je da je "jedino oružje protiv terorizma - terorizam. Izrael stoga ima i drugih mogućnosti, osim onih što ih je već iskoristio, za 'govorenje jezikom koji teroristi razumiju'." Takva koncepcija za mene nije nova. Gestapovo djelovanje u okupiranoj Europi je također bilo "opravdano u borbi protiv terorizma". Jedna od žrtava Klausa Barbieja pronađena je s ceduljom pribodenom na prsa s natpisom: "Terorom protiv terora." Baš je to ime poslije uzela jedna izraelska teroristička skupina, a tako se zvao i glavni članak u Der Spiegelu koji se bavio američkim terorističkim bombardiranjem Libije u travnju 1986. Sjedinjene Države su uložile veto na prijedlog rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda kojom se poziva na osudu "izraelske prakse i mjera protiv civilnoga stanovništva u južnom Libanonu". SAD su tvrdile kako je riječ o "primjeni dvostrukih mjerila". "Ne vjerujemo da će jedna neizbalansirana rezolucija okončati agoniju Libanona", objasnila je Jeanne Kirkpatrick /u to vrijeme stalna predstavnica SAD pri UN u New Yorku - op. prev./21 Izraelski se terorizam nastavio sve dok akcije pokreta otpora nisu prisilile izraelsku vojsku na povlačenje. Izraelski vojnici i njihovi plaćenici iz Južnolibanonske vojske (SLA) završili su "godinu krvavog međunarodnog terorizma" 31. prosinca 1985. godine, kad


59

su "napali šijitsko muslimansko selo /Kunin/ u južnom Libanonu te natjerali čitavo pučanstvo - nekih dvije tisuće ljudi - na odlazak". Kuće su razorili ili zapalili te izdvojili 32 mladića. Starci, žene i djeca iz sela izbjegli su u gradić izvan izraelske "sigurnosne zone", gdje su snage UN imale svoj stožer.22 Ovaj izvještaj, zasnovan na izjavama očevidaca što ih je uzela libanonska policija, iskazu novinara konzervativnoga bejrutskog dnevnika Ari Nahar i pripadnika šijitskoga pokreta Amal, krenuo je u svijet iz Bejruta. Iz Jeruzalema je Joel Greenberg poslao drugačiju verziju, koja se nije zasnivala ni na kakvim prepoznatljivim izvorima, nego je ispričana kao jednostavna činjenica: "Bojeći se osvete SLA, stanovnici šijitskoga sela Kunina izbjegli su iz sela pošto su tamo ubijena dvojica pripadnika SLA".23 Iako uobičajena, usporedba je poučna. Izraelska propaganda uvelike dobiva činjenicom da se strani mediji uglavnom oslanjaju na dopisnike smještene u Izraelu. Tako se dobivaju dvije ključne prednosti: prvo, "vijesti" se američkoj javnosti predstavljaju gledane službenim izraelskim pogledom; drugo, u onim rijetkim slučajevima kad se američki dopisnici odvaže neovisno istraživati umjesto da se jednostavno oslanjaju na svoje ljubazne domaćine; izraelska propagandna mašinerija i njezine mnogobrojne podružnice u SAD gorko se žale kako se arapski zločini zanemaruju, dok je Izrael izložen podrobnu promatranju i potrazi za sitnim nesavršenostima. Nemogućnost oblikovanja vijesti na uobičajeni način ponekad stvara probleme, kao na primjer za rata u Libanonu 1982. godine, kad Izrael nije imao načina nadzirati izvješća očevidaca, novinara koji su djelovali u Libanonu. To je izazvalo veliku lavinu prosvjeda zbog navodnog umnožavanja žrtava i proizvodnje "široko zasnovanog, masovnog psihološkog rata" protiv sirotog malog Izraela, što je još jedan znak neiskorjenjivog antisemitizma u svjetskom javnom mišljenju. Tako je Izrael od agresora postao žrtva. Lako se može pokazati kako su takve optužbe ne samo lažne, nego često i komične. No mediji su se, kako se moglo i predvidjeti, povukli te počeli promatrati stvari s izraelskoga gledišta, što nije bio lagan zadatak za novinare koji su pokušavali preživjeti izraelsko terorističko bombardiranje. Svjedočenja iz izraelskih izvora često su bila znatno žešća od onoga što se objavljivalo u američkom tisku. Ono što je izlazilo u američkim novinama bila je često veoma razvodnjena verzija onoga što su novinari zaista vidjeli. 24 No izraelske su se optužbe uzimale vrlo ozbiljno, unatoč svojoj očitoj

60


apsurdnosti, dok se prikladna kritika medija zbog podčinjavanja američko-izraelskoj perspektivi ignorirala. Tipično, studija "Objavljene analize medijskog praćenja rata u Libanonu 1982." sadrži brojne optužbe na račun tiska zbog navodnog protuizraelskog stajališta i tek nekoliko obrana listova od takvih optužaba, ali se čak ni ne spominje činjenica postojanja iscrpne i dosta točne kritičke analize upravo obrnute pojave.25 Unutar uskih granica vrlo ideologizirane intelektualne klime u SAD može se čuti samo jedna strana. Takva je pojava prilično tipična i lako ju je pokazati u vezi s ratovima u Indokini, srednjoameričkim ratovima itd. te služi kao još jedno sredstvo za nadzor nad mišljenjem. Operacija "Čelična šaka", koju izraelsko zapovjedništvo i samo rado opisuje kao "terorizam" (v. citirane opaske generala Ilje) imala je dvije glavne svrhe. Prva je bila, kako je (iz Libanona) primijetio John Kifner, "okrenuti pučanstvo protiv gerilaca tako što će se cijena nastavka potpore gerilcima učiniti previsokom". Ukratko: tako se pučanstvo drži taocem terorističkih napada, osim ako prihvati aranžmane koje Izrael namjerava uvesti silom. Druga je svrha bila potaknuti unutarnji sukob u Libanonu te primijeniti opću seobu stanovništva nakon oružanog sukoba među zajednicama, od kojih je mnoge okupator potpirio od 1982. godine, na klasičan način. "Postoje mnogi dokazi", primijetio je dopisnik iz Libanona Jim Muir, "da je Izrael potpalio i održava sukob kršćana i Druza". Viši dužnosnik jednog međunarodnog programa za pomoć je rekao: "Njihov odjel za prljave smicalice pokušao je sve što je mogao kako bi potpalio sukobe, ali nije išlo." "Njihovo je ponašanje bilo pokvareno"; takav pogled "dijeli čitava međunarodna zajednica". "Očevidci izvješćuju kako su izraelski vojnici često pucali na palestinske logore iz obližnjih kršćanskih područja, kako bi razjarili Palestince protiv kršćana". Stanovnici kršćanskih sela izvijestili su kako su izraelske ophodnje prisilile uz prijetnju oružjem kršćane i muslimane da udaraju jedan drugoga, što je samo jedan od oblika "bizarnog ponižavanja". Svi su ti postupci naposljetku urodili plodom. Izraelski kršćanski saveznici napali su muslimane u blizini Sidona na način koji je jamačno morao izazvati odgovor znatno jačih snaga u regiji, što će početi krvavi krug nasilja što je na koncu dovelo do bijega desetaka tisuća kršćana, od kojih su mnogi prebjegli u područja pod izraelskim nadzorom na jugu zemlje, dok je Peresova operacija "Čelična šaka" natjerala na sjever desetke tisuća šijita.26


61

U Sjedinjenim Državama su se pravili da vjeruju kako se Izrael od početka želio povući, ali se šijitski teroristi jednostavno zabavljaju starom arapskom igrom nasilja koje je samo sebi svrha te time odugovlače planirano povlačenje. No kako je Jim Muir ispravno primijetio: "povijesna je činjenica, koju se ne može ozbiljno osporavati, da se Izrael sada ne bi povlačio da nije napada i žrtava što su ih prouzročili". Stupanj povlačenja bit će određen snagom otpora.27 Izraelsko vrhovno zapovjedništvo objašnjava kako su žrtve operacije "Čelična šaka" bili "seljaci-teroristi". Stoga je lako shvatljivo zašto su pripadnici SLA masakrirali 13 seljaka tijekom događaja koji je izazvao taj komentar. Josi Olmert sa Shiloah Instituta (Izraelski institut za strateške studije) rekao je kako "ti teroristi djeluju s potporom većine mjesnoga stanovništva. Jedan se izraelski zapovjednik požalio da "terorist... ovdje ima mnogo očiju. Jer on živi ovdje." Naprotiv, vojni dopisnik Jerusalem Posta opisao je probleme s kojima se Izrael suočava u borbi protiv "terorističkih plaćenika" i "fanatika, koji su svi dovoljno predani svojoj stvari te će riskirati i da ih izraelska vojska ubije za vrijeme operacija". Izraelska vojska pak "mora održati red i sigurnost" u okupiranom južnom dijelu Libanona usprkos "cijeni što ju je moraju platiti stanovnici". Izrazio je "divljenje načinu na koji obavljaju svoj posao". Leon Wieseltier je objasnio razliku između "šijitskog terorizma" protiv okupacijske vojske i palestinskog terorizma, makar oba izražavaju zlu arapsku ćud: "Palestinci imaju ubojice koji žele ubiti. Šijiti imaju ubojice koji žele umrijeti." Oni poduzimaju akcije ciljevi kojih se ne mogu zadovoljiti političkim ili diplomatskim sredstvima" - nečim tako jednostavnim kao što je uklanjanje okupacijske vojske s njihove zemlje. Ne, nego se "tajna vojska" Amal "posvetila uništenju Izraela" od svog osnutka 1975. - otkriće koje daleko nadilazi priče zgotovljene po izraelskom sustavu hazbare.28 Isti pojam terorizma vrlo rado rabe američki dužnosnici i komentatori. Zato je tisak bez komentara prenio riječi državnog tajnika Shultza, koji je izjavio kako je briga zbog "međunarodnog terorizma" postala "njegova strast" nakon samoubilačkog bombaškog napada na američke marince u Libanonu u listopadu 1983. Napadnute je vojnike većina pučanstva - što ne treba previše iznenađivati - smatrala stranom vojnom silom poslanom kako bi se održao "novi poredak" nametnut izraelskom agresijom. Barry Rubin je napisao: "Najvažnija primjena terorizma sa sirijskom potpo-

62


rom u Libanonu bila je natjerati na odlazak izraelske postrojbe i američke marince". Iran i Sirija podupirali su "terorističke aktivnosti ekstremističkih šijitskih skupina" u južnom Libanonu, kao što su napadi na "Južnolibanonsku vojsku, koju podupire Izrael". Za zagovornike državnog terorizma je otpor okupacijskoj vojsci i njezinim mjesnim plaćenicima terorizam, na koji treba odgovoriti oštrim mjerama. Dopisnik New York Timesa iz Izraela Thomas Friedman redovito je opisivao napade na izraelske postrojbe u južnom Libanonu kao "terorističke bombaške napade" ili "samoubilački terorizam" koji je, kako nas on uvjerava, proizvod "psihološke slabosti ili vjerskoga zanosa". On dalje izvješćuje kako su stanovnici "sigurnosnog pojasa" pod izraelskom okupacijom "prvo ustrijeljeni, a tek im se onda postavljaju pitanja. Neki od ubijenih bili su nedužni prolaznici". Ali takvi postupci ipak nisu državni terorizam. Dopisnik također primjećuje kako se Izrael "veoma potrudio ograničiti protok vijesti s toga područja": "nijednom izvjestitelju nije dopušteno izvješćivati s poprišta samoubilačkih napada; štoviše, o tome se gotovo i ne izdaju priopćenja". No ta ga činjenica ne priječi s puno samopouzdanja izvješćivati o povijesti, psihološkom stanju i poremećenosti navodnih "terorista" - onako kako ih vide okupatori.29 Dok su Reagan i Peres čestitali jedan drugome na načelnom stajalištu protiv "zle plime terorizma", pred zadivljenom publikom, tisak je objavio da je u južnom Libanonu počinjen još jedan teroristički čin: "Teroristi pobili šest osoba i razorili kršćansku radijsku postaju u američkom vlasništvu u južnom Libanonu" - glasio je naslov toga dana.30 Zašto bi libanonski teroristi razorili "Glas nade" koji su vodili američki kršćanski misionari? Pitanje jedva da je itko i postavio, no pozabavimo se malo njime, da bismo razjasnili pojmove terorizma i osvete. Jedan od razloga bio je i to što je postaja "govorila u ime Južnolibanonske vojske" 31 , plaćeničke paravojske što ju je Izrael uspostavio u južnom Libanonu kako bi terorizirao pučanstvo u svom "sigurnosnom pojasu". Lokacija postaje, u blizini sela Hijama, također je bitna. Hijam ima povijest koja je dobro poznata u Libanonu i Izraelu, makar ne i u SAD. Zev Šif je aludirao na nju usred Peresove operacije "Čelična šaka". Primijetio je kako je, kad je Izrael napao Libanon 1982., selo Hijam bilo "opustjelo od stanovnika", a danas ih ima deset tisuća. Tako je i libanonski grad Nabatija imao samo pet tisuća stanovnika, a danas ih je pedeset


63

tisuća. "Takvi i drugi opet će morati napuštati svoje domove dopuste li djelovanje ekstremistima u svojoj sredini ili Palestincima napade na izraelskih naseobina", objasnio je Šif. 32 Takva će biti njihova sudbina požele li napasti izraelsku vojsku, koja je u to doba napadala libanonska sela, nasumce ubijajući civile i razarajući "u obrani protiv "terorizma, koji još nije iščeznuo" jer "izraelskim vojnicima danju ni noću ne daju mira u južnom Libanonu"33. Libanoncima, na koje se odnosilo upozorenje, te u najmanju ruku nekim bolje obaviještenim pripadnicima izraelske javnosti, Šif nije morao tumačiti zašto je 1982. pučanstvo Nabatije bilo svedeno na pet tisuća ljudi, dok je Hijam bio posve pust. Stanovništvo Hijama je protjerano, pri čemu su pobijene stotine ljudi; to su bile posljedice izraelskoga terorističkog bombardiranja od ranih sedamdesetih godina. Šačica preostalih stanovnika u Hijamu pobijeni su za izraelske najezde na Libanon 1982., pred očima elitne Golanske brigade. Pokolj je počinila izraelska milicija Hadad, koja je "uspjela uspostaviti razmjerni mir na tom području te spriječiti povratak PLO-ovih terorista", kako je to lijepo objasnio mirotvorac. 34 Hijam je također mjesto gdje "Izrael i lokalne milicije, njegove saveznice (...) drže zatvorenike pod užasnim uvjetima, gdje ih tuku i muče elektrošokovima, o čemu su posvjedočili bivši zatvorenici i međunarodni humanitarci". Crveni križ je izvijestio kako "Izrael vodi taj centar", u koji njegovim aktivistima izraelska vojska nije dopustila ući. 35 Potvrdivši takve izvještaje, Horovic je dodao kako je Izrael naučio "pouku Ansara" - koncentracijskog logora što su ga vodile Izraelske oružane snage. Stoga se uredilo tako da kolaboracionisti iz SLA obavljaju mučenja, kako bi se kritika odvratila od Izraela. Opširna izvješća o mučenjima, što su ih iznijeli bivši zatočenici, u SAD su bila zanemarena - ali ne i drugdje u svijetu. Navodeći podatke iz takvih izvora, Paul Kessler iz Collège de France, suosnivač Odbora francuskih liječnika za pomoć Židovima u Sovjetskom Savezu, primijetio je kako su većina zatočenika "privedeni kao sumnjivci tijekom premetačina, ili je pak bila riječ o seljanima uhićenim jer nisu željeli surađivati s okupacijskim snagama, a osobito zbog toga što su se odbili pridružiti paravojsci izraelskih kolaboracionista, tzv. 'Južnolibanonskoj vojsci'." Nitko od tih ljudi nije bio optužen niti osuđen, no neki su unatoč tome bili zatočeni i više od godinu dana. Hijam je bio glavni, ali ne i jedini logor. Kessler izvješćuje o sustavnom mučenju što su ga provodili stražari,

64


pripadnici SLA, koji su upravljali zatvorima "pod zapovjedništvom izraelskih časnika"36. Moglo bi se, prema tome, štošta dodati o terorističkim napadima "fanatika" u Hijamu 17. listopada 1985. godine - da se građa o kojoj govorimo drži podobnom postati dijelom povijesnoga sjećanja, kao što su neki drugi teroristički zločini, ideološki znatno bolje upotrebljivi. I Nabatija nam također ima još štošta objasniti. Pedeset od ukupno šezdeset tisuća stanovnika izbjegli su iz grada "pretežito iz straha od /izraelskoga/ granatiranja". Tako su izvijestila dvojica dopisnika Jerusalem Posta koji su obilazili južni Libanon nastojeći pronaći dokaze PLO-ova terora i zločina. Od toga su malo što pronašli, no zato su otkrili mnoštvo dokaza izraelskog terora i njegovih učinaka.37 Jedno se takvo bombardiranje dogodilo 4. studenog 1977., kad je Nabatija "došla pod tešku topničku vatru s izraelskih položaja na objema stranama granice; između ostalog, sa šest izraelskih uporišta unutar Libanona". Napadi su se nastavili i sutradan; uz ostale žrtve, poginule su i tri žene. 6. studenog su dvije rakete što su ih ispalili Al-Fatahovi borci ubile dvojicu Izraelaca u Nahariji; kao rezultat, počela je topnička bitka te je u drugom raketnom napadu poginuo još jedan Izraelac. "Zatim je uslijedio izraelski zračni udar u kojem je poginulo sedamdeset ljudi, od kojih su gotovo svi bili Libanonci."38 Razmjena vatre koja je zamalo prerasla u veliki rat bila je razlog što ga je egipatski predsjednik Sadat naveo za svoju ponudu da posjeti Izrael, nekoliko dana nakon toga.39 No ti su događaji ušli u povijesno pamćenje - ne samo novinarsko, nego i znanstveno - na drugačiji način: "Kako bi omela pripreme za mirovnu konferenciju", piše Edward Haley, ne navodeći dokaze za to, "PLO je ispalila raketa Kaćuša na selo Nahariju u sjevernom Izraelu 6. i 8. studenog, ubivši troje ljudi", izazvavši time "neizbježnu izraelsku osvetu" 9. studenog. Tada je "u Tiru i dva obližnja gradića na jugu Libanona"40 ubijeno više od stotinu ljudi. Kako je i pravilo, u pročišćenoj inačici povijesti Palestinci izvode terorističke akcije, a Izraelci onda uzvraćaju, možda malo previše žestoko. U stvarnosti, istina je bila i je često sasvim drukčija. To je vrlo značajno za proučavanje terorizma na Bliskom istoku. Patnja stanovnika Nabatije bila je slabo popraćena u zapadnom tisku; bilo je, ipak, nekoliko iznimaka. Jedan se izraelski napad dogodio 2. prosinca 1975. Izraelsko je ratno zrakoplovstvo tada


65

bombardiralo grad, pobivši desetke libanonskih i palestinskih civila, rabeći mitraljeze, bombe i rakete.41 Taj napad, neobičan samo po tome što je bio zabilježen u medijima, nije pobudio zanimanje ni zabrinutost, možda stoga što je bio "odmazda". Odmazda, naime, protiv odluke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje se upravo bilo složilo posvetiti jednu svoju sjednicu mirovnom prijedlogu što su ga zajednički izradili Sirija, Egipat i PLO (opisan u 1. poglavlju). Priča se nastavlja, s vrlo malo promjena. Početkom 1986. godine, dok su oči svijeta s užasom bile uprte na terorističke luđake diljem arapskog svijeta, tisak je izvijestio kako je izraelski tenk pucao iz topa po selu Sreifi u južnom Libanonu. Pucao je na trideset kuća iz kojih su, kako tvrde izraelski vojni izvori, "naoružani teroristi" pucali na izraelske vojnike, odupirući se izraelskoj vojnoj akciji potrage za dvojicom vojnika koji su bili "oteti" u izraelskoj "sigurnosnoj zoni". Američki tisak uglavnom nije objavio izvještaj mirovnih snaga UN da su izraelski vojnici "stvarno poludjeli" tijekom te akcije. Zatočili su čitava sela, spriječivši vojnike UN da seljanima zatočenim radi "ispitivanja" dostave vodu, mlijeko i naranče. "Ispitivanje" je zapravo značilo zvjersko mučenje muškaraca i žena. To su činili izraelski vojnici i njihovi kolaboracionisti, vojnici SLA, koji su im uvijek bili pri ruci. Izraelski su vojnici zatim otišli, povevši sa sobom mnoge seljane, među kojima i više trudnica. Neke su odveli u Izrael, povrijedivši time još jednom međunarodno pravo. Razorili su, oštetili ili opljačkali mnoge kuće u selu. Za to je vrijeme Simon Peres izjavio kako izraelska potraga za otetim vojnicima "izražava naše poštovanje vrijednosti i dostojanstva ljudskog života".42 Mjesec dana nakon toga, 24. ožujka, Libanonski je radio javio da su izraelske snage (bila to izraelska regularna vojska ili plaćenici iz SLA) granatirali Nabatiju, ubivši pri tome troje civila, a ranivši dvadeset dvoje. "Granate su počele padati na tržnicu u središtu grada u zoru, kad se mnoštvo okuplja radi trgovine." Napad je navodno bio osveta za napad na izraelske plaćenike u južnom Libanonu. Čelnik šijitskog Amala izjavio je da "izraelske naseobine i uređaji neće moći izmaknuti udarima pokreta otpora". Dana 27. ožujka jedna je Kaćuša pogodila školsko igralište na sjeveru Izraela. Ranjeno je pet osoba, a to je izazvalo izraelski napad na palestinski izbjeglički logor blizu Sidona, u kojem je poginulo deset ljudi i ranjeno dvadeset dvoje. Zapovjednik izraelskih snaga

66


na sjeveru ustvrdio je na Izraelskom vojnom radiju kako Izraelska vojska nije uspjela utvrditi jesu li raketu ispalili šijiti ili Palestinci. Dana 7. travnja izraelski su zrakoplovi bombardirali iste te logore te susjedno selo, ubivši dvoje i ranivši dvadeset osoba. Tvrdilo se kako su teroristi odatle kretali u napade, kaneći ubijati izraelske građane.43 Od svih je tih događaja jedino raketni napad na sjever Izraela zaslužio biti prikazana na televiziji, uz opće zgražanje zbog "zla terorizma". Ipak, to je zgražanje bilo ponešto zaglušeno masovnom histerijom organiziranom zbog nikaragvanske "najezde" na Honduras. Riječ je, naime, bila o tome da je Nikaragvanska vojska iskoristila svoje zakonito pravo na nastavak potjere za terorističkim bandama što su ih njihovi američki poslodavci poslali na nikaragvanski teritorij kako bi pokazali snagu, tik prije glasovanja u Senatu SAD o pomoći kontrašima. Prisjetimo se ovdje kako je jedino pitanje o kojem se u terorističkoj državi ozbiljno raspravlja to može li plaćenička vojska postići ciljeve koje im je gospodar odredio. 44 Izrael, naprotiv, nije iskorištavao pravo na nastavak potjere kad je granatirao i bombardirao gradove i izbjegličke logore, niti se izralske terorističke akcije i agresija na Libanon ikada i ikako mogu podvesti pod taj pojam. No kao vazalna država, Izrael je od cara dobio pravo na terorizam, mučenje i agresiju. Nikaragva pak, budući da je careva protivnica, jednostavno nema prava braniti vlastito područje od međunarodnog terorizma koji potječe iz SAD. Susljedno tome, naravna je stvar da se izraelski zločini prešućuju ili čak odobravaju kao legitimna odmazda. Kongres SAD je pak - obje stranke - osudio "nikaragvanske marksiste-lenjiniste" zbog toga novog dokaza kakva su ugroza miru i stabilnosti u regiji. Izraelska agresija na Libanon u lipnju 1982. također se redovito predstavlja u pročišćenom obliku. Šimon Peres piše kako je operacija "Mir za Galileju" poduzeta "kako bi se osiguralo da na Galileju ne bude više napada kaćušama." Eric Breindel tumači kako je "naravno, glavni cilj izraelske invazije 1982. bila zaštita Galileje (...) od napada kaćušama i drugih oblika bombardiranja iz Libanona." Vanjskopolitičke stranice New York Timesa nas informiraju kako je najezda počela "nakon napada gerilaca Palestinske oslobodilačke organizacije na naseobine na sjeveru Izraela" i (bez komentara) da su izraelski čelnici "izjavili kako žele dokrajčiti raketiranje i granatiranje preko izraelske sjeverne granice". To je "postignuto za tri godine što ih je Izraelska vojska provela u Li-


67

banonu". Henry Kamm je dodao da "već gotovo tri godine stanovnici Kirjat Šemone nisu morali spavati u skloništima i roditelji se ne boje poslati djecu u školu ili na igru. Rakete Kaćuša sovjetske proizvodnje, koje su godinama pogađale ovaj gradić u blizini libanonske granice u nasumičnim razmacima, nisu pale otkad je Izrael napao Libanon u lipnju 1982." Thomas Friedman pak domeće: "Počnu li rakete opet padati na Izrael uz sjevernu granicu, izraelska će javnost biti ogorčena. (...) Trenutačno na sjeverni Izrael rakete ne padaju (...) a ako masovni napadi preko sjeverne granice ponovno počnu, ta bi manjina /koja podupire ostanak izraelske vojske u Libanonu/vrlo lako mogla opet postati većina." Friedman dalje piše u jednoj od svojih mnogobrojnih priča o ljudskim sudbinama: "Operacija 'Mir za Galileju', tj. izraelska invazija na Libanon, bila je prvotno poduzeta kako bi se civilno stanovništvo zaštitilo od palestinskih topnika." U tom i drugim svojim člancima Friedman pripovijeda o patnjama sirotih Izraelaca. Političari redovito izražavaju istovjetna stajališta. Zbigniew Brzezinski piše kako je "pojačana sirijska vojna nazočnost te činjenica što je Palestinska oslobodilačka organizacija stala upotrebljavati Libanon za upade u Izrael potaknula izraelsku invaziju." /1982./ Tako i Ronald Reagan, pokazujući još jedanput moralni kukavičluk, traži od nas da se "prisjetimo kako je Izrael, kad je sve to /invazija/ počelo, zbog povreda svoje sjeverne granice koje su činili Palestinci, otišao sve do Bejruta". Tamo je, kaže on, "deset tisuća Palestinaca /!/ rušili Bejrut". Tako, dakle: oni su rušili Bejrut, a ne izraelski bombarderi uz Reaganovu potporu. 45 Ti i nebrojeni drugi izvještaji, mnogi potkrijepljeni živim opisima patnji pučanstva Galileje izvrgnuta nasumičnom raketiranju kaćušama, pomogli su stvoriti općeprihvaćenu sliku palestinskih fanatika naoružanih sovjetskim oružjem, koji čine jezgru međunarodne terorističke mreže stvorene i održavane s ruskom potporom. Takvo stanje stvari potiče Izrael na napade na palestinske izbjegličke logore i druge mete; tako bi učinila i bilo koja druga država kako bi vlastite građane zaštitila od nemilosrdnih terorističkih napada. Stvarnost se i opet uvelike razlikuje od te predodžbe. David Shipler piše: "U četiri godine od prošle izraelske najezde na Libanon 1978. i invazije od 6. lipnja 1982. ukupno je 29 osoba poginulo na sjeveru Izraela u svim oblicima napada iz Libanona, u što su ubrojeni granatiranje i teroristički prekogranični upadi."

68


No u godini prije invazije 1982. "granica je bila mirna".46 Izvještaj je neobičan, jer se bar djelomice približio poluistini. Dok se PLO uzdržavala od prekograničnih akcija u godini koja je prethodila izraelskom upadu u Libanon, granica uopće nije bila mirna, jer se izraelski teror nastavljao, pri čemu je poginulo mnogo civila. Granica je bila mirna jedino ako primijenimo rasistički američki govor - opet isto. Štoviše, ni Shipler ni njegovi suradnici kao da se ne sjećaju da dok je 29 ljudi poginulo na sjeveru Izraela od 1978. godine, istodobno su u Libanonu pobijene tisuće ljudi u izraelskim bombardiranjima, koja su u SAD rijetko zamjećivali i koja su rijetko kad bila "osvetnička". Neprekidno bombardiranje od 1978. bilo je središnji element "mirovnog procesa" u Camp Davidu koji je, kako se dalo lako predvidjeti, dao Izraelu slobodne ruke za nastavak okupacije i represije na zaposjednutim područjima te nastavak napada na svoga sjevernog susjeda, dok je glavni arapski protivnik (Egipat) odsad izvan sukoba i američka se vojna pomoć naglo povećava. William Quandt dalje bilježi kako se "izraelsko operativno planiranje invazije na Libanon protiv PLO /1980/81./, čini se, poklopilo s učvršćivanjem egipatsko-izraelskoga mirovnog sporazuma." Valja primijetiti kako očito značenje sporazuma iz Camp Davida, makar ga se u SAD gotovo i ne može izraziti, niti se moglo, ipak ne izmiče sposobnim američkim novinarima. Tako u razgovoru o Izraelu David Shipler opaža: "Gledano s izraelske strane, rekao bih da je mirovni sporazum otvorio put za rat protiv Libanona. Budući da Egipat više ne sudjeluje u sukobu, Izrael se osjetio slobodnim početi rat u Libanonu, što se vjerojatno ne bi bio usudio učiniti prije mirovnog sporazuma. (...) Ironično je što se rat u Libanonu ne bi mogao dogoditi da nije bilo mirovnoga sporazuma." To se teško može nazvati ironijom, jer je sastavni dio procesa.47 Koliko mi je poznato, Shipler nijednom nije napisao takvo što za pet godina što je bio dopisnik New York Timesa iz Izraela (vratio se 1984.), pa ni nakon toga. Shipler dodaje: "Mislim da među Izraelcima ne bi bilo takva velikog protivljenja ratu da nije bilo mirovnog sporazuma." Budući da je u to vrijeme boravio u Izraelu, on teško može ne znati da je "veliko protivljenje" naknadni proizvod propagandne mašinerije, kako bi se opet uspostavila lijepa predodžba o Izraelu. Oporba ratu bila je zapravo vrlo slaba sve do pokolja u Sabri i Šatili nakon samog rata. Tada su čak i sami pristaše rata u SAD napustili brod


69

koji tone, izmišljajući lažne priče o tome kako su se ratu i prije protivili; tako je bilo i u slučaju američkih ratova u Indokini. Opet je ista priča bila i u vezi s rastućim troškovima okupacije.48 Vratimo se sada u stvarnost i razmotrimo prvo neposrednu pozadinu operacije "Mir za Galileju". Palestinska oslobodilačka organizacija se pridržavala primirje zaključenog posredovanjem SAD u lipnju 1981., usprkos opetovanim izraelskim nastojanjima da isprovociraju neku akciju koja bi se mogla uporabiti kao izlika za planiranu invaziju; među ostalim provokacijama bilo je i bombardiranje u travnju 1982., kad je poginulo dvadesetak ljudi, potapanje ribarskih brodova itd. Jedina iznimka bila je lagana osveta u svibnju nakon izraelskog bombardiranja te odgovor na teško izraelsko bombardiranje i akcije kopnene vojske u lipnju u Libanonu, kad je bilo mnogo civilnih žrtava. Izraelski su napadi bili "odgovor" na pokušaj ubojstva izraelskog veleposlanika u Londonu koji je izvela skupina "Abu Nidal", zakleta neprijateljica PLO, koja nema čak ni predstavništva u Libanonu; opet, dakle, ista poznata priča o "odgovoru". Upravo je taj atentat uzet kao izlika za dugo planirani opći napad na Libanon. Časopis New Republic nas izvješćuje kako su uspjesi pregovarača UN Briana Urquharta "bili maleni, čak zanemarivi: on je, na primjer, uspio pregovorima ishoditi prekid vatre PLO /sic!/ u južnom Libanonu 1981."49 Ne iznenađuje što časopisi koji se strogo drže službeno linije "zaboravljaju" činjenice. Ipak, valja primijetiti kako su česte takve zgodne praznine u pamćenju. Događaji iz srpnja 1981. slijede manje-više isti uzorak. Kako pišu Zeev Šif i Ehud Jaari, 28. svibnja su premijer Menahem Begin i načelnik Glavnoga stožera Rafael Ejtan "načinili još jedan korak koji će znatno približiti njihovu zemlju ratu u Libanonu, akcijom koja je u osnovi upravo to imala za svrhu". Oni su, naime, prekršili primirje bombardiranjem "koncentracija PLO-a" (termin koji se u Izraelu uobičajeno upotrebljava za ciljeve napada izraelske vojske, što god oni bili) u južnom Libanonu. Napadi iz zraka i s mora nastavili su se do 3. lipnja, pišu dalje Šif i Jaari, ali je "palestinski odgovor bio mlak, iz straha da bi žestoka reakcija mogla isprovocirati strahovitu operaciju izraelske kopnene vojske". Primirje je ponovno uspostavljeno, ali ga je 10. srpnja opet prekršio Izrael, obnovivši bombardiranje. Ovoga je puta uslijedila palestinska reakcija. Raketni su napadi prouzročili paniku u sjevernoj Galileji te je uslijedilo izraelsko teško bombardiranje Bejruta i drugih

70


civilnih meta. Do trenutka ponovnog proglašenja primirja 24. srpnja poginulo je 450 Arapa, gotovo isključivo libanonskih civila, i šest Izraelaca.50 Od čitave ove priče pamti se jedino patnje sjeverne Galileje, izvrgnute nasumičnom granatiranju kaćušama PLO-ovih terorista, što je konačno isprovociralo Izrael da se u lipnju 1982. osveti najezdom na Libanon. To se ponekad može reći čak i za ozbiljne novinare, koji nisu tek kanal za službenu promidžbu. Tako je Edward Walsh napisao: "Obnovljeni raketni napadi 1981. opet su je /Kirjat Šemonu/ stavili u opsadno stanje". On dalje opisuje "prestrašene roditelje" i teror uzrokovan "padanjem granata i raketa iz nedalekih palestinskih uporišta". I ni riječi o tome što se dalje događalo. Curtis Wilkie, jedan od skeptičnijih i objektivnijih američkih novinara na Bliskom istoku, piše kako je Kirjat Šemona "1981. došla pod tešku vatru snaga Palestinske oslobodilačke organizacije. Kiša raketa Kaćuša sovjetske proizvodnje bila je u jednom trenutku toliko gusta da su stanovnici koji nisu pobjegli morali osam dana i noći zaredom provesti u skloništu". Opet, bez riječi o tome što je uzrokovalo tu "gustu vatru" ili o raspoloženju u Bejrutu i ostalim civilnim područjima, gdje su stotine ljudi poginuli od ubilačkog izraelskog bombardiranja.51 Primjer daje nešto dublji uvid u pojmove "terorizma" i "osvete" kako se oni tumače u ideološkom sustavu SAD te u pretpostavke koje nužno vode zanemarivanju patnji osnovnih žrtava - iz uobičajenih razloga. Službena priča da su "raketiranje i granatiranje izraelskog područja uza sjevernu granicu" zaustavljeni zahvaljujući operaciji "Mir za Galileju" (tako npr. New York Times - v. gore) dvostruko je lažna. Prvo, granica je bila "mirna" čitavu godinu prije invazije, izuzevši izraelske terorističke napade i provokacije. Uz to, veliki raketni napadi u lipnju 1981. bili su odgovor na izraelski teror koji je samo u tom naletu ostavio gotovo stotinu puta više žrtava nego palestinski odgovor. Drugo: za razliku, i to veliku, od prethodnoga razdoblja, raketni napadi na Izrael počeli su nedugo nakon povlačenja izraelskih postrojba iz Libanona, od početka 1983., a nastavljaju se i dalje. Skupina disidenstskih izraelskih novinara objavili su kako je u dva tjedna u rujnu 1985. na Galileju ispaljeno 14 kaćuša. Štoviše, "teroristički napadi" na Zapadnoj obali povećali su se za 50% u mjesecima nakon rata, a do kraja 1983. postali su 70% jači nego u doba kraja rata u Libanonu. Go-


71

dine 1985. počeli su već ozbiljno ugrožavati Izrael; takva posljedica ne iznenađuje, imajući na umu divljačke zločine i razaranje građanskog društva i političkog sustava Palestinaca.52 Pravi razlog za opći napad na Libanon 1982. nije bila ugroženost sjeverne Galileje, kako bi to htjela prepravljena verzija povijesti, nego upravo obrnuto. Tako je to uvjerljivo protumačio nedugo nakon napada vodeći izraelski stručnjak za Palestince, profesor na Hebrejskom sveučilištu Jehošua Porat (inače "umjerenjak" u izraelskom govoru, pristaša "jordanskog rješenja" za Palestince, za što se zauzima izraelska Stranka rada). Odluka o polasku u opći napad, kaže on, "proizišla je upravo iz činjenice što se poštivao prekid vatre." Bila je to "prava katastrofa" za izraelsku vladu, jer je time ugrožena njezina politika izbjegavanja političkog rješenja. "Vlada se nadala", nastavlja on, "kako će se ranjena PLO, lišena logističkog i teritorijalnog uporišta, vratiti terorizmu, kao prije. Nastavit će postavljati bombe po cijelom svijetu, otimati zrakoplove i ubijati mnoge Izraelce." Tako će "izgubiti dio zadobivene političke legitimnosti" te "smanjiti opasnost" od pregovora s predstavnicima Palestinaca, što bi ugrozilo politiku - zajedničku objema glavnim političkim grupacijama u Izraelu - zadržavanja potpunog nadzora nad okupiranim područjima. 53 Uvjerljivo objašnjenje izraelskog vodstva bilo je da se na one koji oblikuju javno mišljenje u Sjedinjenim Državama - jedinoj zemlji koja je bitna, kad je Izrael odabrao postati plaćenička država koja služi interesima svog opskrbitelja - može računati da će izbrisati stvarnu povijest i prikazati teroristička djela koja su rezultat izraelske agresije i počinjene zločine kao nešto što se može pripisati nedostacima arapske naravi i kulture, ako ne već nečim njima rasno prirođenim. Kasniji komentari u SAD o terorizmu dosta točno ispunjavaju takva očekivanja, što je velik promidžbeni uspjeh za državne teroriste u Jeruzalameu i Washingtonu. Osnovne se stvari dosta dobro shvaćaju u Izraelu. Premijer Jicak Šamir je na izraelskoj televiziji ustvrdio da je Izrael krenuo u rat zato što je postojala "strašna opasnost (...) Ne toliko vojna, koliko politička." To je potaknulo jednoga kvalitetnog izraelskog satiričara, B. Mihaela, da napiše kako je "prozirna izlika vojne ugroze ili opasnosti za Galileju mrtva" sada kad smo "uklonili političku opasnost" napavši prvi. Sada, "hvala Bogu, nemamo više s kime razgovarati". Kolumnist Aron Bahar je komentirao kako je "lako razumjeti motive izraelskog vodstva. Arafat je optužen da se stalno

72


primicao nekoj vrsti političkog dogovora s Izraelom". A "u očima izraelske vlade, to je najopasnija moguća ugroza". To vrijedi za laburiste isto koliko i za Likud. Novinar i povjesničar Benny Morris primijetio je da se "PLO uzdržavala od otvaranja vatre duž sjeverne granice Izraela punih godinu dana te je u više prigoda posve izostala palestinska reakcija na izraelske akcije, usmjerene izričito na izazivanje palestinskog oružanog odgovora na sjever Izraela". No za visoke časnike izraelske vojske, nastavlja on, "neizbježnost rata počiva na PLO kao političkoj prijetnji Izraelu i izraelskom zadržavanju okupiranih područja". To stoga što se "palestinske nade za dozrijevanje nacionalističkih težnji - unutar i izvan zaposjednutih područja - zasnivaju na PLO i vrte se oko nje". Poput svakog duševno zdravog komentatora, i on ismijava histerični govor o zaplijenjenom oružju i vojnoj ugrozi koja dolazi od PLO te predviđa kako će se "šijiti iz zapadnog Bejruta, mnogi od njih izbjeglice iz južnog Libanona nakon izraelskog bombardiranja sedamdesetih, vjerojatno dugo sjećati izraelske opsade /iz 1982./" Imat će to dugoročne posljedice na "šijitski terorizam protiv izraelskih ciljeva".54 Na desnici, član Kneseta (izraelskog parlamenta) iz redova Likuda (glavna desna, nacionalistička stranka) Ehud Olmert komentirao je da "način na koji PLO ugrožava Izrael nije toliko u ekstremizmu, koliko u fiktivnoj umjerenosti koju Arafat uspijeva pokazati, ne gubeći pritom iz vida svoj konačni cilj, a to je uništenje Izraela". (Mogla bi to čak biti i istina - na isti način na koji David Ben-Gurion, dok je bio na vlasti, nikad nije gubio iz vida svoj konačni cilj proširenja "granica židovskih težnji", uključivši dobar dio područja susjednih zemalja te, u nekim prilikama, "biblijske granice" od Nila do Iraka, dok bi se domaće pučanstvo nekako izmjestilo.) Bivši upravitelj Zapadne obale profesor Menahem Milson ustvrdio je kako "je pogrešno misliti da je ugroza Izraela od PLO u osnovi vojna; ne, riječ je prije svega o političkoj i ideološkoj ugrozi". Ministar obrane Arijel Šaron objašnjavao je nedugo prije invazije kako "mir na Zapadnoj obali" zahtijeva "uništenje PLO u Libanonu". Njegov je krajnje desni suradnik, načelnik Glavnoga stožera Rafael Ejtan, komentirao nakon rata kako je rat bio uspješan, jer je ozbiljno oslabio "politički položaj" PLO i "borbu PLO za palestinsku državu", jačajući izraelsku sposobnost za "sprečavanje svakoga takvog pokušaja". Komentirajući takve izjave, izraelski je vojni povjesničar Uri Milštajn (pristaša laburističkoga


73

"jordanskog rješenja") naveo da su ciljevi invazije prema ŠaronEjtanovoj koncepciji bili: "uspostava novog poretka 55 u Libanonu i na Bliskom istoku (...) kako bi se pospješio proces sadatizacije u više arapskih država i (...) zajamčilo pripajanje Judeje i Samarije /Zapadne obale/ Državi Izraelu". Tome možda treba dodati i "rješenje palestinskog pitanja". Član Kneseta Amnon Rubinstein, koga u SAD vrlo cijene zbog njegovih liberalnih i golubinjih stajališta, piše kako premda se primirje "manje-više poštivalo" (u prijevodu: PLO ga je poštivala, ali Izrael nije), ipak je invazija Libanona bila "opravdana" zbog potencijalne, ne zbog stvarne vojne ugroze. Naime, oružje i streljivo u južnom Libanonu bili su namijenjeni tome da se prije ili poslije napadne Izrael. Razmotrimo implikacije ovakvog rasuđivanja u drugim kontekstima, čak i ako bismo ozbiljno uzeli tvrdnje o PLO kao mogućoj ugrozi Izraela. 56 Primijetimo da je Rubinstein predšasnik zanimljive doktrine koju je objavila Reaganova vlada pri opravdavanju svog bombardiranja Libije u 1986. "u samoobrani protiv budućih napada", čime ćemo se baviti u sljedećem poglavlju. Američki podupiratelji izraelskih zločina ponekad priznaju iste činjenice. Nedugo prije invazije urednik New Republica Martin Peretz je, kao jeka Šarona i Ejtana, nagovarao Izrael neka zada PLO "trajan vojni poraz" koji će "objasniti Palestincima na Zapadnoj obali kako je njihova borba za neovisnu državu bačena više godina unatrag". Tako će "Palestinci biti pretvoreni u samo još jednu smvrljenu naciju, kao što su Kurdi ili Afgani". A socijaldemokrat Michael Walzer, koji rješenje za palestinske Arape (također i unutar Izraela) vidi u preseljenju onih koji su "marginalni za naciju" (u biti, stajalište isto kao ono koje zastupa rasist rabin Kahane, vidi 1. poglavlje, bilješka 7.), objasnio je u New Republicu nakon rata: "Ja svakako pozdravljan politički poraz PLO i vjerujem kako je ograničena vojna operacija koja je bila potrebna kako bi se nanio taj poraz obranjiva prema teoriji pravednog rata".57 Prilično je zanimljivo vidjeti kako se na tim pitanjima poklapaju mišljenja izraelske krajnje desnice i američkih lijevih liberala. Ukratko, ciljevi rata bili su politički; pri tome su zaposjednuta područja bila na prvom mjestu, a uspostava "novog poretka" u Libanonu na drugom. Priča o zaštiti granice od terorizma bila je čisti agitprop. Obnovi li se palestinski terorizam - to bolje. Ako već ne možemo okriviti Arafata, on će bar biti obilježen kao "ute-

74


meljitelj suvremenoga palestinskog nasilja (New Republic), tako da se njegova nastojanja u smjeru političkog rješenja mogu i dalje izbjegavati. Ipak, problem izbjegavanja političkog rješenja nije nestao s uništenjem političke osnovice PLO, kako se nadalo, pa je i dalje ostalo nužno biti na oprezu kako bi se borilo protiv ugroze i branila dogma kako SAD i Izrael žele mir, ali ih u tome sprečava arapska fronta odbijanja. Tada, u travnju i svibnju 1984., Arafat je dao niz izjava u Europi i Aziji u kojima je pozivao Izrael na pregovore koji bi vodili uzajamnoj priznavanju. Izrael je smjesta odbacio ponudu, dok su je SAD ignorirale. UPI-eva priča o Arafatovim prijedlozima objavljena je na naslovnici San Fransisco Examinera te su činjenice u vezi s time objavljene u kvalitetnim lokalnim američkim novinama, makar ne na tako istaknutim mjestima. Nacionalni je tisak prešutio tu vijest, izuzevši puki spomen u Washington Postu nekoliko tjedana nakon toga. New York Times je čak zabranio i pisma u kojima se spominju činjenice, dok je i dalje (zajedno s drugima) nastavio grditi Arafata što ne želi diplomatske pregovore. Općenito: što je list ili časopis utjecajniji, to je odlučnije potiskivao činjenice, što je posve prirodan pristup, imajući u vidu stajalište američke vlade o tome pitanju.58 Obaviješteni Izraelci su, naravno, svjesni Arafatova stajališta. Bivši šef vojne izvještajne službe, umirovljeni general Jehošafat Harkabi, arabist i dugogodišnji poznati jastreb, piše kako "PLO želi političko rješenje zato što zna da je alternativa strašna te da vodi u posvemašnje uništenje. (...) Arafat se, poput Huseina i Arapa na Zapadnoj obali, boji da bi, ne bude li dogovora, Izrael mogao eksplodirati, a zajedno s njime i svi njegovi susjedi, uključivši i Palestince." Zbog toga je "Arafat prihvatio razmjerno umjereno stajalište u odnosu na Izrael".59 Navedene primjedbe ističu nekoliko točaka: 1. postoji ključni politički kontekst unutar kojega treba shvaćati terorizam, ako ga želimo ozbiljno razmatrati; 2. zločini onoga drugog, a ne naši vlastiti, slični ili gori, jesu ono što se zove "terorizam"; u ovom slučaju: palestinski, a ne izraelski ili američki zločini; 3. pojmovi "terorizma" i "odmazde" rabe se kao propagandistički termini, a ne kao opis. Bitno: histerija raspirena oko brižljivo odabranih terorističkih činova - onih što su ih počinili Arapi, bili oni Palestinci, libanonski šijiti, Libijci, Sirijci ili čak Iranci (koji se u ovu svrhu od 1979. mogu smatrati Arapima) - namijenjena je postizanju


75

određenih političkih ciljeva. Podrobnije ispitivanje potvrdit će ove zaključke. Razmotrimo opet pitanje odmazde. Prvi raketni napad nakon 1981. što su ga šijiti izveli na Kirjat Šemonu zbio se u prosincu 1985. - nakon više od tri godine krajnje brutalne vojne okupacije, koja je dosegnula vrhunac za vrijeme operacije "Čelična šaka" pod Arijelom Šaronom u početku 1985. No okupatorska divljaštva o kojima se s vremena na vrijeme izvješćivalo ne uspijevaju prenijeti čitavu istinu, jer se u njima ne vidi svakidašnjica. Isto vrijedi za povremeno izvješćivanje o izraelskim zločinima na zaposjednutim područjima, gdje se ne vidi prava slika okrutnog ponižavanja, represije, iskorištavanja jeftinog rada (uključivši i dječji), krutog nadzora nad političkim i kulturnim životom i suzbijanja gospodarskog napretka. Poučnija je slika koju daje Julie Flint; ona daje "priču o životu i smrti u jednom južnolibanonskom selu" nastanjenom šijitima, mjesec dana prije raketnog napada. Kfar Rumane je bilo "napredno, veliko selo od osam tisuća ljudi" blizu Nabatije u vrijeme kad je južni Libanon bio podvrgnut tek teroru PLO (prema službenoj povijesti, v. bilješku 37). Nakon onoga što je New York Times nazvao "oslobođenjem" od vlasti PLO, nad selo su se nadvile "dvije goleme utvrde što su ih izgradili Izraelci i njihovi libanonski saveznici, Južnolibanonska vojska". Iz njih se stalno pucalo snajperima i granatiralo - "katkad od zore do sumraka, katkad tek nekoliko sati na dan". Bilo je mnogo žrtava. Šest tisuća ljudi je izbjeglo i tri četvrtine toga "umirućeg sela" postalo je nepogodno za ljudsko stanovanje. I to sve u mjesto gdje nije bilo ni traga otporu, a bila je mala vjerojatnost da bi se mogao i razviti među apolitičnim seljacima na goloj visoravni.60 Je li granatiranje Kirjat Šemone bilo "čin ničim isprovociranoga terorizma" ili "odmazda", čak i ako ne uzmemo u obzir zločine počinjene za Peres-Rabinove operacije "Čelična šaka"? Pogled na živote terorista također štošta govori. Jednoga je Washington Post intervjuirao u peteročlanom nizu članaka o terorizmu, u kojemu je načinjen uobičajeni izbor između činjenica. Služeći 18-godišnju zatvorsku kaznu u jednom izraelskom zatvoru, on je odabran kao "na više načina tipičan za teroriste sada u zatvorima od Londona do Kuvajta. (...) U njegovu se životu osobna tragedija /očeva smrt od eksplozije bombe u Jeruzalemu 1946./ ispreplela s otkrićem sustava vjerovanja/marksizam/, što ga je sve bacilo u svijet hladnokrvnih političkih umorstava. (...) Bombu koja

76


je ubila njegova oca i više od devedeset drugih ljudi postavila je podzemna cionistička skupina Irgun, pod vodstvom Menahema Begina, u britanski vojni stožer u onome što je danas hotel 'Kralj David'" - a bio je to i onda.61 Njega je "u marksizam uvela, kaže, 'stvarnost' uvjeta u palestinskim logorima" na okupiranoj Zapadnoj obali. 'Stvarnost' okupiranih teritorija, ne samo logora, doista je gorka i okrutna. Takva je stvarnost, ali na stranicama američkoga nacionalnog tiska možemo pročitati da je ta okupacija "uzor buduće suradnje" i "pokus u arapsko-izraelskom suživotu".62 Objasniti ne znači i opravdati; ipak, nameću se neka pitanja u vezi s uporabom izraza kao što je "odmazda". Ili pogledajmo, na primjer, Sulejmana Hatera, egipatskog vojnika koji je ubio sedmero izraelskih turista na plaži na Sinaju 5. listopada 1985. Egipatski je tisak prenio kako je njegova majka izjavila da je "sretna što su ti Židovi poginuli", a liječnik u njegovu selu Baheru al-Bakru opisao je pucnjavu kao upozorenje protiv "iluzornog mira" između Egipta i Izraela. Odakle takve šokantne reakcije na neopisiv zločin? Bombadiranje Tunisa nekoliko dana prije toga moglo bi nam pružiti neki razlog, no moglo bi biti i drugih razloga. Godine 1970. izraelski ratni zrakoplovi su bombardirali Baher al-Bakr. Ubili su četrdeset sedmero školske djece u doba "rata do istrebljenja" kad je opsežno izraelsko bombardiranje, dijelom duboko u Egiptu, otjeralo milijun i poli civila iz područja Sueskoga kanala. Zaprijetilo je tada širenje rata kad su MIG-ovi sa sovjetskim pilotima, koji su branili unutrašnjost Egipta, bili srušeni iznad egipatskoga tla, pogođeni iz izraelskih phantoma, tek nabavljenih iz Amerike.63 Nešto kao da nedostaje, dakle, kad New York Timesov dopisnik iz Izraela jednostavno napiše kako je Hater "djelovao iz nacionalističkih i antiizraelskih motiva"64. Takve se važne činjenice zacijelo ne bi zanemarile da je situacija bila obrnuta. David Hirst je primijetio da je "glavno ili zaista značajno središte svjetskog terorizma /u zapadnom smislu riječi/ Libanon. U njemu se ili goje domaći teroristi, ili on služi kao topao dom za uvezene." Bili to Palestinci, "koji ne poznaju ništa drugo doli bombardiranje, ubojstva, pokolje i sakaćanja, što potiče mržnju, strah i nesigurnost". Cijelo libanonsko društvo dobilo je konačni udarac izraelskom agresijom uz američku potporu i onim što je slijedilo nakon toga. "(...) Jedno je uvjerenje duboko ukorijenjeno u svijesti današnje mladeži" tih skupina: "da pod predsjednikom Ronal-


77

dom Reaganom, koji je doveo tradicionalno svrstavanje SAD uz Izrael do dotad neslućenih razmjera, SAD postaje nepopravljivi održavatelj cijelog postojećeg poretka tako nepodnošljivog da su za njegovo rušenje dopuštena sva sredstva. Poticaj za terorizam možda je najjači među Palestincima, ali terorizam može također biti libanonski, drugi arapski ili - i to je možda njegova najspektakularnija manifestacija - šijitski terorizam." Osnovnu je misao izrazio Jehošafat Harkabi: "Ponuditi Palestincima časno rješenje koje će poštivati njihovo pravo na samoodređenje: to je pravo rješenje problema terorizma. Kad se isuši močvara, neće više biti komaraca."65 Američko-izraelski terorizam naveliko i agresija svakako su pridonijeli situaciji koju opisuje Harkabi, kako se moglo i očekivati; štoviše, možda je to i namjerno (v. prethodno). Obje su terorističke države vjerojatno zadovoljne ishodom, koji im daje opravdanje za nastavak odbijanja mirnog rješenja i nastavak nasilja. Nadalje, terorizam namalo, kojemu su pridonijeli, može se dobro iskoristiti za utjerivanje straha u kosti i mobilizaciju vlastitog pučanstva - što pak zahtijevaju općenitiji ciljevi. Sve je to nužno u doktrinarnom sustavu koji će jednoglasno vrisnuti kad ustreba te potisnuti bilo kakvo shvaćanje američkih inicijativa - njihovih struktura, izvora i motivacije. Kako pokazuju kronike, tvorci američke i izraelske politike na tom se planu nemaju čega bojati. Terorističke činove njihovi počinitelji obično opisuju kao "odmazdu" (ili, u slučaju američkog i izraelskog terorizma, kao "prevenciju"). Tako je bombardiranje Tunisa navodno bilo odmazda zbog ubojstava u Larnaki i to je zabilježeno, makar jedva da se itko pretvarao da bi žrtve bombardiranja u Tunisu imale ikakve veze sa zločinom u Larnaki. Larnaka se također tumačila kao "odmazda", kao odgovor na izraelsku otmicu brodova koji s Cipra plove u Libanon.66 Izraelska je osveta u SAD bila prihvaćena kao legitimna, dok se palestinska osveta prešućivala ili izrugivala; takva se razlika temelji na ideologiji, što je norma. Ostavivši po strani opravdanja koja se nude za terorističko nasilje i držeći se stvarnih činjenica, nema sumnje da je Izrael izvodio otmice na moru više godina, a da se za to vrijeme u SAD tome poklanjala vrlo mala pozornost, dok su ista takva djela izazivala veliku strast i gnjev kad su počinitelji bili Arapi. Nije se čak držalo potrebnim niti izvijestiti o činjenici da je Vrhovni sud Izraela zapravo odobrio takve postupke. U slučaju Arapa koji je podnio žalbu

78


protiv svog zatvaranja, temeljeći to na činjenici da je uhvaćen izvan izraelskih teritorijalnih voda, Vrhovni sud je presudio da "na zakonitost presude i zatvorske kazne ne utječu sredstva pomoću kojih je osumnjičenik doveden na izraelsko državno područje". Tako se (opet) presudilo da izraelski sud može osuditi osobu za djela počinjena izvan Izraela, a koja taj sud drži kriminalnima. U tom je konkretnom slučaju sud presudio da "sigurnosni razlozi" nalažu da optuženik mora ostati u zatvoru.67 Vratimo se povijesnim zbivanjima. Godine 1967., kako svjedoči zastupnik u Knesetu, umirovljeni general Matitjahu Peled, Izraelska ratna mornarica počela je hvatati brodove koji pripadaju libanonskim muslimanima i predavati ih izraelskim saveznicima, libanonskim kršćanima, koji su ih ubijali. Bilo je to u sklopu nastojanja da se prekinu koraci prema pomirbi između PLO i Izraela. Premijer Rabin je priznao činjenice, ali je izjavio da su brodovi uzapćeni prije početka dogovaranja, dok je ministar obrane Šimon Peres odbio išta reći. Nakon razmjene zarobljenika u studenom 1983. godine, članak na naslovnici New York Timesa naveo je u osamnaestom ulomku da je trideset sedam zarobljenih Arapa, koji su bili zatočeni u zloglasnom koncentracijskom logoru Ansaru, "nedavno zarobila Izraelska ratna mornarica, dok su plovili od Cipra do Tripolija." To je bilo sjeverno od Bejruta. I ta činjenica nije, prema autoru članka, zavrijedila nikakav komentar - ni na tom mjestu, ni bilo gdje drugdje.68 Prema istoj su logici britanske snage 1947. mogle poslati agente da hvataju cioniste u Sjedinjenim Državama ili na pučini, pa ih onda staviti u koncentracijske logore, bez optužnice, ili ih pak osuditi zbog potpore terorizmu. U lipnju 1984. Izrael je oteo trajekt na liniji između Cipra i Libanona pet milja od libanonske obale, zapucavši na nj iz mitraljeza, te ga prisilio da uplovi u Haifu, gdje su devetero ljudi nasilno iskrcali i zadržali; osam od njih bili su Libanonci, a jedan Sirijac. Pet ih je nakon ispitivanja oslobođeno, a četvero zadržano; među njima je bila i jedna žena te učenik koji se vraćao iz Engleske na praznike u Bejrut. Dvoje su nakon dva tjedna oslobođeni, dok je sudbina preostalo dvoje i danas nepoznata. Predmet se držao toliko nevažnim da čitatelj mora pretraživati sitne vijesti na stražnjim stranicama novina kako bi pronašao čak i ovoliko malo o sudbini nesretnih putnika. Londonski Observer navodi "politički motiv": natjerati putnike da se služe trajektom koji isplovljava iz maronitske luke Džunije, a ne iz muslimanskoga zapadnog Bejru-


79

ta ili dati znak Libanoncima kako su "nemoćni" te se stoga moraju pomiriti s Izraelom. Libanon je osudio taj "gusarski čin", koji je Godfrey Jansen nazvao "još jednom točkom na dugom popisu izraelskih međunarodnih razboj ništava". On piše: "Kako bi zadržali opsjenu o pomorskome terorizmu, Izraelci su bombardirali i granatirali otočić pred Tripolijem za koji su tvrdili kako je uporište za PLO-ove pomorske operacije" (tu je tvrdnju on odbacio kao "besmislenu"). Libanonska je policija objavila kako je ubijeno petnaest osoba, ranjeno dvadeset i nestalo također dvadeset. Svi su oni bili Libanonci - ribari i djeca u sunitskom skautskom kampu, koji je bio "najteže pogođena" meta.69 U svom izvještaju o izraelskom "presretanju" (točnije: otmici) trajekta, New York Times navodi kako je prije rata 1982. godine "Izraelska ratna mornarica redovito presretala brodove koji su plovili u luke Tir i Sidon ili iz njih na jugu, te ih pretraživala u potrazi za gerilcima". Kao i obično, vidimo da taj list prihvaća zdravo za gotovo sve što Izraelci kažu. O sirijskom "presretanju" izraelskih civilnih brodova pod sličnom izlikom pisao bi malo drugačije. Slično tome: izraelska otmica libijskog civilnog zrakoplova 4. veljače 1986. prihvaćena je kao nešto normalno i kritizirana ako uopće - kao omaška zbog nedovoljno potpunih obavještajnih podataka.70 Dana 25. travnja 1985. nekoliko Palestinaca je oteto s civilnih brodova koji su plovili između Libanona i Cipra te su nakon toga zatočeni na nepoznatim mjestima u Izraelu. Javnost (izraelska) je tu činjenicu doznala kad je intervju s jednim od njih objavljen na izraelskoj televiziji, što je dovelo do žalbe Vrhovnom sudu. Vjerojatno ima i drugih zatočenika, za koje se ne zna.71 Nijedan od tih događaja, za većinu kojih se doznalo samo putem usputnih komentara, nije izazvao nikakvo zanimanje niti zabrinutost. Isto je tako bilo i kad je objavljeno kako su Arapi "zatočeni radi sigurnosti" pušteni u razmjeni sa Sirijom bili zapravo "Druzi, stanovnici sela u dijelu strateške Golanske visoravni pod izraelskom okupacijom".72 Drži se izraelskim pravom otimati ljude i brodove u međunarodnim vodama po volji, isto kao i bombardirati ono što Izrael naziva "terorističkim ciljevima"; sve to obrazovano javno mišljenje u Sjedinjenim Državama podupire, ne obazirući se na činjenice. Zadržimo se na trenutak na izraelskom napadu na otočić pred libanonskim Tripolijem, sjeverno od Bejruta, gdje su pobijeni libanonski ribari i izviđači na logorovanju. Tome je posvećena vrlo

80


slaba pozornost, no to je pravilo kad je riječ o takvim, redovitim izraelskim terorističkim aktivnostima, od kojih je zločin o kojem je riječ samo jedan od mnogih, nipošto najteži. Palestinski napadi prolaze drugačije. Nijedan nije zapamćen kao strašniji nego onaj u Maalotu 1974. godine, kad je dvadeset dvoje pripadnika paravojne skupine mladeži ubijeno u pucnjavi pošto je Moše Dajan, usprkos prigovorima generala Mordehaja Gura, odbio o terorističkim zahtjevima za oslobađanjem palestinskih zatvorenika.73 Čovjek bi se mogao upitati zašto je ubijanje libanonskih izviđača manji zločin nego to. Zapravo i nije, samo što je taj zločin počinila "zemlja koja skrbi za ljudske živote" (Washington Post) te ima "visoka moralna načela" (Time), vjerojatno jedinstvena u povijesti.74 Dva dana prije napada u Maalotu izraelski su ratni zrakoplovi bombardirali selo El-Kfeir, ubivši četvero civila. Prema Edwardu Saidu, napadu na Maalot su "prethodili tjedni stalnom izraelskog bombardiranja napalm-bombama izraelskih izbjegličkih logora u južnom Libanonu", u kojima je poginulo više od dvjesta osoba. U to je doba Izrael u južnom Libanonu poduzimao velike "operacije spaljene zemlje". Izraelci su izvodili zračne, topničke i pomorske napade te komandoske operacije, upotrebljavajući granate, bombe, mitraljeze i napalm. Poginule su vjerojatno tisuće ljudi. (Zapad se nije uzbuđivao, pa zato ne raspolažemo točnim brojkama.) Stotine tisuća ljudi natjerane su na izbjeglištvo u slamove oko Bejruta.75 Zanimanje je bilo slabo, izvješćivanje oskudno. Ništa od navedenog nije zapisano u analima terorizma. Štoviše: ništa od toga nije se uopće ni dogodilo - prema pročišćenoj inačici povijesti. No zato su ubilački palestinski teroristički napadi iz ranih sedamdesetih godina bili (s pravom, naravno) žestoko osuđeni te još i danas služe kao dokaz kako Palestinci ne mogu sudjelovati u pregovorima o vlastitoj sudbini. U međuvremenu se javna glasila redovito osuđuje zbog navodne prevelike kritičnosti prema Izraelu i čak "stajališta u korist PLO-a" - kakvo je to samo golemo propagandno izvrtanje činjenica! Možemo primijetiti tumačenje navedenih događaja kakvo daju izraelski čelnici koje se časti kao umjerene, na primjer Jicak Rabin, koji je bio veleposlanik u Washingtonu i poslije premijer u doba najgorih izraelskih zločina u Libanonu, prije Camp David 1978. godine. On kaže: "Nismo mogli zanemariti patnje civilnog pučanstva u južnom Libanonu. (...) Bila nam je humanitarna dužnost pomoći stanovnicima tog područja i spriječiti da ih zbrišu ne-


81

prijateljski raspoloženi teroristi."76 Recenzenti Rabinovih sjećanja nisu pronašli ništa loše u tim riječima - toliko je djelotvorno konstruirana ideološki uporabljiva povijest i toliko je snažan protuarapski rasizam na Zapadu. Valja također primijetiti kako Izrael nije osamljen u uživanju prava na gusarenje i otmice. Sovjetska agencija TASS je u izvješću koje je osuđivalo otmicu broda Achille Lauro 1985. godine optužila Sjedinjene Države zbog licemjerja, jer su dvojica muškaraca koja su otela sovjetski civilni zrakoplov i pri tome ubili jednu stjuardesu i ranili druge članove posade, dobili azil u SAD, koje su ih odbile izručiti Sovjetskom Savezu.77 Te činjenice nisu dobro poznate, a optužba zbog licemjerja mogla bi se pokazati utemeljenom. Slučaj nije ni jedinstven. Abraham Sofaer, pravni savjetnik State Departmenta, primijetio je: "Unatoč snažnom protivljenju Amerike otmicama zrakoplova, Sjedinjene Države i njihovi zapadni saveznici odbijali su zahtjeve Čehoslovačke, SSSR-a, Poljske i drugih komunističkih zemalja da im se vrate osobe koje su otimale zrakoplove, vlakove i brodove kako bi pobjegle iz tih zemalja." Sofaer tvrdi kako su SAD "preispitale svoju politiku" kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, "kad su otmice zrakoplova poprimile već epidemijske razmjere" te su postale "previše ozbiljan sigurnosni problem i prevelika ugroza sigurnosti nedužnih putnika, a da bi se to više moglo trpjeti".78 Da popunimo praznine: otmice su počele biti uperene protiv SAD i američkih saveznika, pa su tako potpale pod kategoriju terorizma, a ne više junačkog otpora tlačenju. Moglo bi se također spomenuti prvu otmicu zrakoplova na Bliskom istoku; ni ta priča nije široko poznata. Izveo ju je Izrael 1954. Izraelski lovci su presreli sirijski putnički zrakoplov te ga prisilili na spuštanje u zračnu luku Lida. Nakana načelnika Glavnoga stožera Moše Dajana bila je "dobiti taoce, kako bismo ishodili puštanje naših ljudi zatočenih u Damasku", zapisao je tadašnji premijer Moše Šaret u svom osobnom dnevniku. Zatočenici su bili izraelski vojnici, uhvaćeni na špijunskom zadatku u Siriji. Prisjetimo se: isti je taj Dajan, dvadeset godina poslije, zapovjedio pokušaj oslobađanja koji je odveo u smrt izraelske mladiće i djevojke u Maalotu, koje su držali kao taoce kako bi ishodili oslobađanje palestinskih zatvorenika u Izraelu. Šaret je privatno zapisao da "nismo imali nikakva opravdanja oteti zrakoplov" te da "nije imao razloga sumnjati u istinitost potvrde američkog ministar-

82


stva vanjskih poslova da je naš čin bez presedana u povijesti međunarodne prakse". No incident je iz povijesti nekako ispario. Tako se Benjamin Netanijahu mogao, kao izraelski stalni predstavnik pri UN i uvaženi komentator o temi međunarodnoga terorizma, mogao pojaviti na američkoj televiziji i optužiti PLO da je "izumila" otmice zrakoplova i čak ubijanje diplomata - ne bojeći se da će mu netko proturječiti.79 A što se tiče ubijanja diplomata, možemo se samo prisjetiti ubojstva posrednika Ujedinjenih Naroda grofa Folkea Bernadottea 1948. godine. To je učinila skupina koju je vodio Netanijahuov šef u doba tog intervjua - ministar vanjskih poslova Jicak Šamir, jedan od trojice zapovjednika koji su izdali zapovijed za ubojstvo (drugi, sada mrtav, bio je godinama uvaženi komentator u izraelskom tisku, a isto radi i treći). Blizak prijatelj Davida Ben-Guriona privatno je priznao da je bio jedan od ubojica, ali je to Ben-Gurion zadržao kao tajnu. Izraelske su vlasti priredile bijeg iz zatvora i odlazak iz zemlje odgovornih. Pišući kao očevidac, cionistički povjesničar Jon Kimche navodi kako "nije bilo užasnutosti u cijeloj zemlji, niti odlučnosti da se uhite počinitelji"; štoviše, "nije bilo ni puno moralnog zgražanja. Većina je smatrala kako je još jedan židovski neprijatelj uklonjen s puta." Ubojstvo je "osuđeno, izraženo je žaljenje i zgražanje zbog njega, ali samo zato jer bi to bacilo ružnu sjenu na Izrael te otežalo rad izraelskim diplomatima, ne zbog toga što bi samo po sebi bilo loše utjecati se ubojstvima".80 Slavljenje terorista koji su sudjelovali u nacionalnim borbama je, naravno, posve uobičajeno i u SAD. No u pomno odabranom sjećanju, samo djela što ih je počinio neprijatelj nalaze mjesto u "zloj plimi terorizma". Nakon otmice broda Achille Lauro, što je bila osveta za bombardiranje Tunisa, pitanje otmica brodova postala je velika briga za Zapad. Studija novinske agencije Reuters zaključuje kako je "od 1961. bilo tek nekoliko otmica brodova"; za tih "nekoliko" navode s primjeri otmica što su ih izveli muslimani; izraelske se otmice ne spominju.81 Otmice nisu jedini oblik terorizma koji se ne uklapa u tu kategoriju kad to izvode naši prijatelji. Američka veleposlanica pri UN Jeanne Kirkpatrick protumačila je kako dizanje u zrak eksplozivom antinuklearnog prosvjednog broda Rainbow Warrior organizacije Greenpeace, što su izveli francuski agenti i pri čemu je jedna osoba poginula - nije terorizam: "Željela bih reći da je jasno


83

kako Francuzi nisu htjeli napadati civile ni slučajne promatrače, niti su htjeli sakatiti, mučiti, ni ubijati." To bi isto mogli reći i drugi teroristi. U uvodniku pod naslovom "Mitterandov vrhunac" Asian Wall Street Journal je objavio da je "Greenpeaceova kampanja u biti nasilna i opasna. (...) To što je francuska vlada spremna uporabiti silu protiv Rainbow Warriora (...) pokazuje kako je vlada pravilno poredala svoje prioritete." New York Times je pak objavio recenziju Davida Housega o knjizi na tu temu, u kojoj on kritizira Francuze zbog "nespretnosti" i "teške pogreške". On kaže kako "nije bilo potrebe" uništavati brod eksplozivom i da su Francuzi mogli "postići isti cilj sa znatno manjom količinom negativnog publiciteta". Nema ni naznake da bi se tu mogle uporabiti i neke oštrije riječi od "nespretnosti". Housego zaključuje da je "teško ne optužiti /francuskog ministra obrane/ gosp. Hernua, a još teže kriviti Novozelanđane što su zatvorili francuske časnike."82 Housego slučaj uspoređuje s aferom Watergate, ali mu izmiče najvažnija analogija: i u tom je slučaju bilo mnogo buke oko "nespretnosti" i sitnoga kriminala, a javna su glasila rado sama sebi čestitala. Istodobno su i Kongres i javna glasila zanemarili kao nebitne znatno teže zločine Nixonove vlade i njezinih prethodnika, koji su otkriveni u isto vrijeme.83 Car je izuzet od optužaba za terorizam i druge zločine, a i njegovi štićenici često uživaju istu povlasticu. U najgorem su slučaju krivi zbog "nespretnosti". George Shultz je zaslužio prvu nagradu za licemjerje u toj igri. Zahtijevajući "aktivnu" borbu protiv terorizma, za njega je tvrdnja da je onaj tko je za nekoga terorist, za drugoga borac za slobodu "prikriveno opasna": Borci za slobodu i revolucionari ne dižu u zrak autobuse kojima putuju neborci. To čine teroristički ubojice. Borci za slobodu ne ubijaju nedužne poslovne ljude niti otimaju nevine muškarce, žene i djecu. To čine teroristički ubojice... Pripadnici pokreta otpora u Afganistanu ne razaraju sela niti ubijaju bespomoćne. Kontraši u Nikaragvi ne dižu u zrak školske autobuse niti masovno pogubljuju civile. Zapravo su se teroristi kojima Shultz zapovijeda u Nikaragvi, kako mu je poznato, specijalizirali upravo za ubilačke napade na civile, praćene mučenjem, silovanjem i sakaćenjem. Ogavna kronika njihova terora dobro je ispisana, makar je se ignorira i

84


brzo zaboravlja. Branitelji terorizma čak i niječu te zločine (v. bilj. 16.) Borci pokreta otpora u Afganistanu također su počinili brutalne zločine, koji bi na Zapadu prouzročili žestoke osude da su napadači (koji bi se tada zvali "osloboditelji" te bi "djelovali u samoobrani") bili Amerikanci ili Izraelci. Samo nekoliko mjesec prije Shultzove izjave, njegovi prijatelji iz UNITA-e u Angoli pohvalili su se kako su oborili civilni zrakoplov, pri čemu je poginulo 266 ljudi. Tada su oslobodili i 26 talaca, koje su držali čak devet mjeseci. Među njima je bio 21 Portugalac te španjolski i latinoamerički misionari. UNITA je najavila i "novu kampanju urbanog terora", kako je izvijestio Associated Press, zabilježivši bombaški napad u Luandi, pri kojem je ubijeno trideset, a ranjeno više od sedamdeset ljudi, kad je terenski automobil napunjen dinamitom eksplodirao u gradu. Otimali su i europske učitelje, liječnike i druge. Ukupno 140 stranaca, među njima i 16 britanskih tehničara, "uzeti su kao taoci", izjavi je sam Jonas Savimbi, vođa UNITA-e, dodavši kako "neće biti pušteni sve dok premijerka Margaret Thatcher ne da UNITA-i neku vrstu priznanja". Takve su se akcije redovito nastavljale. Npr. u travnju 1986. podmetnuta je bomba u hotel te je tom prigodom poginulo sedamnaest stranaca civila i još mnogi su ranjeni. Savimbi je "jedan od rijetkih pravih junaka našeg vremena", ustvrdila je Jeanne Kirkpatrick na zboru Konzervativne političke akcije, gdje je Savimbi "dobio oduševljen pljesak pošto je svečano obećao da će napasti (američke) uređaje za crpljenje nafte u svojoj zemlji". Plan za ubijanje Amerikanaca nije nagnao SAD na uporabu doktrine "samoobrane protiv budućih napada", kakva je uporabljena kao opravdanje za bombardiranje "ludoga psa" Gadafija. Isto tako, nije bilo bombardiranja Johannesburga kad su južnoafrički plaćenici uhvaćeni u svibnju 1985. na sjeveru Angole, gdje im je zadatak bio uništiti naftne uređaje i ubiti Amerikance. Teroristička država mora zaista biti oprezna u svojim zaključcima.84 Savimbi je za Shultza, Kirkpatrickovu i druge vodeće terorističke zapovjednike i opravdavatelje borac za slobodu prije svega zato što je "UNITA od svih južnoafričkih klijentskih skupina koje služe za destabiliziranje susjednih zemalja ona koja prima najveću pomoć." 85 A što se tiče vojske Shultzovih kontraša, njihov je prvenstveni zadatak, kako smo već vidjeli, držati čitavo civilno pučanstvo Nikaragve kao taoce pod prijetnjom sadističkog terora, kako bi se vlada natjerala da se ostavi bilo kakve skrbi za potrebe siromašne


85

većine. Umjesto toga, treba prihvatiti "umjerenu" i "demokratsku" politiku udovoljavanja potrebama američkoga biznisa i njegovih mjesnih suradnika, kako se radi u poslušnijim zemljama pod američkim kišobranom. No u ozračju u kojem teroristički zapovjednici i opravdavatelji cvatu, Shultzove i druge slične izjave prolaze, a da jedva da je itko podigao obrvu. Uzimanje talaca očito pripada terorizmu. Prema tome, nema sumnje da je Izrael kriv zbog ozbiljnog čina međunarodnoga terorizma kad je premjestio oko tisuću i dvjesta zatočenika, uglavnom libanonskih šijita, u Izrael, kršeći time međunarodno pravo. Zbilo se to tijekom izraelskog povlačenja iz Libanona. Službeno je objašnjenje bilo da su "zatočeni na neodređeno vrijeme, ovisno o razvoju sigurnosne situacije u južnom Libanonu". Drugim riječima, prilično je jasno rečeno da ih se drži kao taoce, dok mjesno stanovništvo u "sigurnosnoj zoni", što ga na jugu Libanona pod stražom drže izraelski vojnici i njihovi domaći plaćenici, mora pokazati "lijepo ponašanje". Tih stotinu i četrdeset zarobljenika tajno su premješteni u Izrael u studenom 1983. godine, čime je prekršen sporazum s Međunarodnim crvenim križem da ih se pusti prigodom razmjene zarobljenika nakon zatvaranja (privremenog, kako se pokazalo) zloglasnoga koncentracijskog logora Ansara. Prizori brutalnih zločina i barbarskog ponašanja čuvara smučili su se mnogima koji su tamo radili ili su posjetili logor. Sve do srpnja 1984. čak ni Crvenom križu nisu dopuštali posjetiti zarobljenike. Glasnogovornik izraelskog Ministarstva obrane Nahman Šaj izjavio je kako je 400 od ukupno 766 zatočenika koji su u lipnju 1985. još bili zatvoreni uhićeno zbog "terorističkih aktivnosti", tj. otpora izraelskoj okupaciji, a da je "ostatak uhićen zbog manje nasilnih oblika političkog aktivizma ili organiziranja aktivnosti uperenih smanjenju nazočnosti Izraelske vojske u Libanonu." Tako gosp. šaj. 8 6 Izrael je obećao da će 10. lipnja osloboditi 340 tih talaca, "ali je u posljednji trenutak otkazao njihovo oslobađanje iz sigurnosnih razloga koji nikada nisu posve objašnjeni".87 Četiri dana nakon toga su libanonski šijiti, navodno prijatelji i rođaci izraelskih talaca, 88 oteli zrakoplov TWA na letu broj 847 i uzeli putnike kao taoce kako bi natjerali Izrael da oslobodi svoje taoce. U SAD je izbila još jedna provala dobro orkestrirane histerije, s otvoreno rasističkim prizvucima i brojnim osudama medija koji su tu i tamo dopustili otmičarima tumačenje svog položaja te time poremetili

86


strogu stegu, za kakvu se drži da priliči slobodnom društvu. Izraelskim otmičarima nije trebao neki poseban pristup američkim javnim glasilima, koji su sami od sebe davali njihove poruke, često pod rubrikom "vijesti". Medije se često osuđuje zbog "potpore terorizmu" kad dopuštaju teroristima izražavanje stajališta. No to se ne odnosi na redovito pojavljivanje Ronalda Reagana, Georgea Shultza, Eliotta Abramsa i drugih vodećih zapovjednika i branitelja terorizma, koji svoje poruke predstavljaju bez ikakvih prigovora ili komentara, dajući pojmovni okvir i pretpostavke za izvješćivanje i komentiranje. Američki je tisak ismijao izjave otmičara zrakoplova TWA 847 da su željeli oslobađanje talaca koje drži Izrael; to, uostalom, u američkom žargonu i nisu taoci, jer ih drži "naša" strana. Lako je bilo izložiti besmislenost šijitskog pretvaranja. Istaknuta komentatorica Flora Lewis je to sarkastično objasnila ovako: "To nije u skladu s naravi militantnih šijita, koji slave mučeništvo i ne oklijevaju drugim oduzeti život, biti toliko zabrinut zbog vremena puštanja zatvorenika." Eto, to je još jedna inačica tako korisne predodžbe da niža bića ne osjećaju bol. Ne navodeći nikakve dokaze za to, urednici New York Timesa su ustvrdili da je "Izrael planirao ovog tjedna umiriti osvetoljubive šijite /dakle, nekoliko dana prije otmice zrakoplova TWA/, ali je to odgođeno zbog otmice finskih vojnika u sastavu mirovnih snaga UN u Libanonu". U vijesti od devedeset riječi, list je spomenuo finsku optužbu da su za tog događaja, inače ničim povezana s prvim, "izraelski vojnici promatrali kako libanonska paravojska tuče otete finske vojnike iz sastava mirovnih snaga UN u Libanonu, no nisu učinili ništa kako bi im pomogli. Pripadnici Južnolibanonske vojske su ih tukli željeznim šipkama, crijevima za zalijevanje i puškama." New York Times se ljuti: "Ovdje ima zločina napretek!" List se ljuti na otmičare zrakoplova, na grčke vlasti (zbog nemara), pa čak i na same Sjedinjene Države, jer su "propustile kazniti Iran što je pružio utočište ubojicama dvojice Amerikanaca u lanjskoj otmici" (v. bilješku 77.) No izraelsko držanje talaca ne pripada tim zločinima.89 Povjesničar Bliskog istoka na Sveučilištu u Princetonu Bernard Lewis (njegova akademska reputacija čini dokazivanje nepotrebnim) kategorički je ustvrdio kako su "otmičari ili oni koji su ih poslali morali savršeno dobro znati da su Izraelci već kanili osloboditi šijite i ostale libanonske zatočenike, pa takav javni izazov može samo usporiti, a ne ubrzati njihovo oslobađanje". Oni bi tako mogli


87

nastaviti "izazivati Ameriku i ponižavati Amerikance" jer znaju da će im mediji "pružiti neograničen publicitet te čak i neku vrstu zagovora". Primijetimo da je ovo glas ugledna stručnjaka u uglednu časopisu; ta činjenica pruža nam izvjestan uvid vladajuću intelektualnu kulturu u SAD. Urednici časopisa New Republic odbacili su šijitski zahtjev za oslobađanje talaca u izraelskim rukama kao "potpunu glupost": "Otmice, uzimanje talaca, ubijanje, pokolji - tako šijiti i druge libanonske frakcije redovito postupaju u politici." Nadalje, "svi znaju" da se Izrael spremao osloboditi zatočenike - kad Izrael bude spreman za to (ako se to ikad dogodi). Predsjednik Reagan je povisio histeriju za još jedan stupanj tumačeći kako je "stvarni cilj" terorista "istjerati Ameriku iz svijeta" - ništa manje! Norman Podhoretz je prvo ustvrdio kako bi uporaba sile vjerojatno dovela do smrti američkih talaca, a zatim je napao Reagana što je "propustio riskirati život /ne svoj - tuđe živote/ u obrani nacionalne časti". Gradonačelnik New Yorka Edward Koch pozvao na bombardiranje Libanona i Irana. I drugi su političari zauzeli slične "junačke poze". 90 U međuvremenu, pozoran čitatelj može u hrpi vijesti o talačkoj krizi pronaći i vijest o tome kako je dvije tisuće šijita, među kojima i sedamsto djece, moralo pobjeći iz svojih domova pred granatiranje Južnolibanonske vojske, koja je pucala i na terenska vozila mirovnih snaga UN, dok su "zajedničke snage izraelske vojske i kršćanske paravojske danas upale u selo na jugu Libanona te zarobile 19 šijita, kako je objavio glasnogovornik Ujedinjenih naroda".91 Nakon otmice je Izrael počeo oslobađati taoce u skladu s vlastitim rasporedom; oslobađanje se možda ipak ubrzalo, jer je otmica zrakoplova TWA skrenula pozornost svjetske javnosti na znatno zamašniju izraelsku otmičarsku djelatnost. Kad je 3. srpnja oslobođeno tristo talaca, Associated Press je objavio njihovo svjedočenje kako su bili mučeni i izgladnjivani. Naprotiv, Thomas Friedman iz New York Timesa čuo je samo: "Izraelci su prema nama dobro postupali." Reagan je napisao pismo Šimonu Peresu u kojem kaže kako je bejrutska talačka kriza ".učvrstila odnose između naših dviju zemalja". Ništa se ne govori o drugoj "talačkoj krizi", koja je izbrisana iz službene povijesti.92 Izraelski bi se postupci okvalificirali kao uzimanje talaca da nije riječ o carevu štićeniku; dok car zlostavlja svijet, njegov je štićenik izuzet od takvih optužaba. No važno je ponovno istaknuti

88


narav orvelovskih pojmova suvremenoga političkoga govora, u kojemu su termini poput "terorizam" ili "taoci" konstruirani tako da isključuju neke od najekstremnijih primjera, kao što su oni iz Nikaragve ili južnog Libanona, gdje se čitavo pučanstvo drži u talačkom položaju kako bi ga se natjeralo na poslušnost stranom gospodaru. Zadržavši se samo na Bliskom istoku, moramo primijetiti kako organizatori međunarodnoga terorizma, na određenoj razini, dobro razumiju gradivo o kojem je riječ. Razloge za divljačke napade na Libanon tijekom cijelih sedamdesetih godina dobro je objasnio izraelski diplomat Aba Eban (koga smatraju jednim od vodećih umjerenjaka): "Bio je to racionalan pothvat. Na koncu se dogodilo ono što se i pretpostavljalo: da će pogođeno pučanstvo pritiskati da se prekine s neprijateljstvima." Da prevedemo na običan jezik: pučanstvo južnog Libanona držano je u talačkom položaju kako bi se na njih izvršio pritisak da natjeraju Palestince na prihvaćanje položaja koji im je dodijelila izraelska laburistička vlada, čiji je predstavnik Eban, koji je izjavio kako Palestinci "nemaju uloge" u bilo kakvom mirovnom rješenju.93 Načelnik Glavnoga stožera Izraelske vojske Mordehaj Gur je 1978. objasnio: "Već trideset godina (...) mi se borimo protiv pučanstva koje živi u selima i gradovima." On se prisjetio incidenata kao što je bilo bombardiranje jordanskoga grada Irbila, protjerivanja bombardiranjem desetaka tisuća stanovnika doline rijeke Jordana i milijun i pol civila od Sueskoga kanala - između ostalih primjera. Sve je to bio dio plana za držanje tisuća civila kao talaca kako bi se spriječio otpor političkom rješenju što ga je Izrael nametnuo silom te ga zatim održavao, odbacujući mogućnost političkog rješenja, na primjer, Sadatovu ponudu za potpuni mirovni sporazum na međunarodno priznatoj egipatsko-izraelskoj granici 1971. Izraelska redovita praksa "osvećivanja" na bespomoćnim civilnim ciljevima nepovezanim s izvorima terorističkih činova (koji su pak često osveta za prijašnji izraelski terorizam itd. - sve u poznatom, ružnom krugu) također je odraz iste koncepcije. To se razlikuje od izreke David Ben-Guriona s početka pedesetih kako je "reakcija nedjelotvorna" ako nije točno usmjerena: "Ako poznajemo obitelj, /moramo/ nemilosrdno udariti, ne izuzimajući žene ni djecu."94 Slično kao Gur, izraelsko ratovanje shvaćaju i mnogi drugi izraelski vojni zapovjednici. Tijekom operacije "Čelična šaka" početkom 1985. godine ministar obrane Jicak Rabin je upozorio


89

kako će Izrael, bude li potrebno, provesti "politiku spaljene zemlje, kao što smo učinili u dolini Jordana za vrijeme rata iscrpljivanjem" s Egiptom. "Libanon je danas ozbiljniji izvor terorizma nego što je bio 1982.", dodao je. "Šijitski teroristi sada drže Zapadnu Europu u strahu" (nije bilo tako prije izraelske invazije 1982. godine - ne kaže se zašto), pa zato Izrael mora na jugu Libanona zadržati zonu u kojoj "možemo djelovati". Veteran, zapovjednik padobranskih postrojbi Dubik Tamari, koji je izdao zapovijed za sravnjivanje sa zemljom izbjegličkog logora Ain el-Hilve zračnim bombardiranjem i granatiranjem sa zemlje kako bi se "spasili životi" vojnika pod njegovim zapovjedništvom (još jedan primjer opjevane "čistoće oružja") opravdao je akciju komentarom da "Država Izrael ubija civile još od 1947. godine. Namjerno ubijanje civila samo je jedan cilj među ostalim ciljevima."95 Tamari kao primjer navodi napad na Kibiju 1953., kad je Postrojba broj 101 Arijela Šarona pobila sedamdeset arapskih seljaka u njihovim kućama iz navodne osvete zbog terorističkog napada s kojim oni nisu imali baš nikakve veze. Ben-Gurion je na izraelskom radiju lagao da su seljake pobili izraelski civili ogorčeni zbog arapskog terora. "Bili su to uglavnom izbjeglice, ljudi iz arapskih zemalja i preživjeli logoraši nacističkih koncentracijskih logora". On je odbacio "nevjerojatne optužbe" da su u to bile umiješane izraelske vojne postrojbe. Bila je to bezobrazna laž, nastavio je, koja je, osim svega, nadvila nad izraelske naseobine prijetnju osvete zbog ovoga hladnokrvnog pokolja. Manje je poznata činjenica da je mjesec dana prije pokolja u Kibiji Moše Dajan poslao Postrojbu broj 101 da protjera beduinska plemena Azazma i Tarbin preko egipatske granice. Bio je to još jedan čin nasilnog protjerivanja stanovništva, počinjen nedugo nakon zaključivanja primirja. U ožujku 1954. je jedanaest Izraelaca poginulo u zasjedi koju su postavili pripadnici plemena Azazma ("ničim izazvan teroristički čin"). Izrael je na to odgovorio pohodom na jordansko selo Nahalin, koje ničim nije bilo povezano s prethodnim napadom; ubijeno je devet seljana ("osveta"). U kolovozu 1953. je Šaronova Postrojba 101 pobila dvadeset ljudi, od čega su dvije trećine bile žene i djeca, u izbjegličkom logoru Al-Bureig u pojasu Gaze; razlog: "osveta" zbog ubacivanja na izraelski teritorij. 96 Ciklus "osvete" (Izrael) i "terora" (Palestinci) može se korak po korak pratiti mnogo godina. Takva kronika brzo otkriva kako takvo nazivlje pripada svijetu propagande, a ne stvarnosti.

90


Mogli bismo i ovdje primijetiti kako je vješto povijest rekonstruirana na iskoristiviji način. Tako Thomas Friedman u svom pregledu "izraelske antiterorističke strategije" piše: "Prvo razdoblje, od 1948. do 1956. godine, najbolje se može opisati kao doba 'antiterorizma osvećivanjem', odnosno negativnim odgovorom." No "u najmanje jednom slučaju takvo je osvećivanje postalo kontroverzno, jer je bilo i civilnih žrtava" (misli vjerojatno na Kibiju). Učeni članci o terorizmu jedva da se razlikuju od ovoga.97 Operacije izraelske vojske "Čelična šaka" na jugu Libanona početkom 1985. također je bila vođena istom logikom koju je iznio Aba Eban. Civilno se pučanstvo držalo kao taoce pod prijetnjom terora. Svrha je bila natjerati civile da prihvate političko uređenje kakvo je Izrael nametnuo na jugu Libanona i na zaposjednutim područjima. Upozorenja ostaju na snazi; civilno pučanstvo ostaje u talačkom položaju; sve se to ne tiče velesile koja financira takve operacije i sprečava bilo kakvo smisleno političko rješenje. Dok je terorizam naveliko, u što pripada i uzimanje talaca, izuzeto od kritike ako ga čine oni kojima je to dopušteno, isto vrijedi i za manje pothvate, kako smo već vidjeli. Spomenut ćemo samo još nekoliko drugih slučajeva. U studenom i prosincu 1983. Izrael je "jasno dao do znanja da neće dopustiti Arafatovim snagama evakuaciju grada /Tripolija u sjevernom Libanonu, gdje su ih napadale snage sa sirijskom potporom/ sve dok ne bude jasna sudbina izraelskih zarobljenika". Izrael je stoga bombardirao ono što je nazivao "položajima gerilaca", spriječivši time isplovljavanje grčkih brodova, koji su imali evakuirati Arafatove pristaše. Glasnogovornik Druza je izjavio kako je za vrijeme bombardiranja pogođena bolnica te su mitraljirani "navodni palestinski položaji" istočno od Bejruta. U Tripoliju je pak "jedan brod s već ukrcanim putnicima dobio izravan pogodak te je potonuo", dok je pak drugi, "teretni brod eksplodirao i zapalio se nakon pogotka"98. I ovdje je domaće civilno stanovništvo, baš kao i strani brodovi, bilo držano u zatočeništvu kako bi se iznudilo puštanje Izraelaca zarobljenih tijekom izraelske agresije na Libanon. U SAD nitko nije komentirao ovaj zločin. U Libanonu i na Sredozemnom moru Izrael izvodi napade bezobrazno i bezbrižno. Sredinom srpnja 1985. izraelski su ratni zrakoplovi bombardirali i mitraljirali palestinske izbjegličke logore blizu Tripolija, pobivši pritom najmanje dvadeset ljudi, od čega većinu civila, a među njima i šestero djece mlađe od dvanaest go-


91

dina. "Oblaci dima i prašine obavijali su izbjegličke logore u Tripoliju, gdje živi više od dvadeset i pet tisuća Palestinaca, nekoliko sati nakon početka napada u 14,55." To je navodno trebala biti osveta za dva napada automobilima-bombama dva dana prije toga u izraelskom "sigurnosnom pojasu" u južnom Libanonu, što ih je izvela jedna prosirijska skupina. Dva tjedna poslije izraelske su topovnjače napale teretni brod pod honduraškom zastavom nautičku milju pred lukom Sidonom; brod je prevozio cement, kako kaže njegov kapetan, Grk. Brod je pogođen s trideset granata i zapaljen. Izraelci su zatim nastavili pucati po obali pošto im je s obale uzvraćena vatra; pri tome je ranjeno više civila. Glavni američki listovi nisu se zamarali čak ni objaviti činjenicu da su izraelske topovnjače sutradan potopile jednu ribaricu i oštetile još tri, dok je parlamentarac iz Sidona pozvao Ujedinjene narode neka okončaju izraelsko "gusarstvo" s američkom potporom. Tisak nije objavio ništa ni o nečemu što je Izrael nazivao "kirurškom operacijom protiv terorističkih uređaja" u blizini Baalbeka u dolini Beka u siječnju 1984. godine. Tada je ubijeno stotinu ljudi, mahom civila, te još 400 ranjeno; među njima je bilo i 150 djece u bombardiranoj školi. Među "terorističkim uređajima" bili su: džamija, hotel, restauracija, trgovine i druge zgrade u trima libanonskim selima i palestinskim izbjegličkim logorima koji su tom prigodom napadnuti. Bejrutske radijske i televizijske postaje objavile su da je pogođena i tržnica stokom te industrijska četvrt te je srušeno više kuća. Izvjestitelj Reutersa iz bombardiranih sela rekao je da je drugi nalet bombardiranja počeo deset minuta nakon prvoga, "što je povećalo broj poginulih i ranjenih" jer su ljudi bili počeli izvlačiti mrtve i ranjene iz srušenih i oštećenih zgrada. On je vidio "mnoštvo djece" u bolnicama. Drugi svjedoci govore kako su muškarci i žene panično trčali prema školama kako bi spasili djecu. Čelnik libanonskih šijita osudio je "izraelsko barbarstvo", opisavši napade na "nedužne civile, bolnice i bogomolje" kao pokušaj "teroriziranja libanonskog naroda". No incident je prošao bez komentara, ne ugrozivši nimalo položaj Izraela kao "zemlje kojoj je stalo do ljudskih života" [Washington Post). Tako, dakle, opet moramo zaključiti kako su žrtve ovoga "kirurškog" bombardiranja bile manje nego ljudske99. Možemo opet samo zamisliti kakva bi bila reakcija na Zapadu (ne izuzevši ni "proarapske" medije) da su PLO ili Sirija izveli takav "kirurški" napad na "terorističke uređaje" u blizini Tel Aviva, ubivši stotinu civila i ranivši još 400, od čega 150 djece u školi.

92


U SAD je uobičajena priča da je izraelsko nasilje (možda katkad malo pretjerano) "osveta" zbog arapskih zločina, Izrael - baš kao i Sjedinjene Države - ima znatno šira prava: ima pravo izvoditi terorističke napade kako bi spriječio moguće akcije protiv sebe. Takvo je opravdanje za rat u Libanonu dao umjereni član izraelskog parlamenta Amnon Rubinstein, koga smo prije naveli. Izraelski vojnici izvode ono što zovu "preventivnom vatrom" dok patroliraju Libanonom, mitraljirajući posvuda teren, zbog čega su irski mirovni vojnici, u znak prosvjeda, prepriječili cestu. Dosta je uobičajeno da su izraelski napadi u Libanonu "preventivni, a ne kazneni". Na primjer, takvo je bilo bombardiranje i mitraljiranje palestinskih izbjegličkih logora i obližnjih sela što ih je trideset izraelskih ratnih zrakoplova izvelo 2. prosinca 1975., čini se kao osvetu zbog odluke Vijeća sigurnosti UN da raspravlja o mirovnom prijedlogu na koji su SAD stavile veto, pa je "izrezan" iz povijesti100. Slično tome, kad su izraelske padobranske i pomorsko-desantne snage napale Tripoli u sjevernom Libanonu u veljači 1973. godine, ubivši 31 osobu (mahom civile), kako su objavile libanonske vlasti, uništavajući pritom škole, ambulante i druge zgrade, Izrael je napad opravdao kao "namjerom da se preduhitri više planiranih terorističkih napada na izraelske ciljeve u inozemstvu"101. Takve se akcije redovito opetuju i opravdanja se prihvaćaju kao legitimna, što opet odražava položaj Izraela kao korisne klijentske države, a žrtava kao podljudi. Posljednji spomenuti slučaj dogodio se istoga dana kad je Izrael oborio libijski putnički zrakoplov izgubljen u pješčanoj oluji, koji je za dvije minute trebao sletjeti u kairskoj zračnoj luci; poginulo je 110 ljudi. SAD su službeno izrazile sućut obiteljima poginulih, no predstavnik za javnost američke vlade je "odbio raspravljati s novinarima o vladinu stajalištu prema incidentu". Izrael je okrivio pilota Francuza (a New York Times je to revno ponovio, prihvativši izraelsku tvrdnju) da je pilot znao kako mu je bilo zapovjeđeno neka sleti, ali je on umjesto toga pokušao izvesti "krajnje sumnjiv" manevar izbjegavanja. Isto je takvo tumačenje dao SSSR za obaranje korejskoga zrakoplova KAL 007 102 . Tako je izraelski čin bio "u najgorem slučaju (...) nemilosrdan čin koji se ne može opravdati čak ni divljaštvom prijašnjih arapskih postupaka." Službenu izraelsku reakciju dala je premijerka Golda Meir: "Izraelska vlada izražava duboko žaljenje zbog gubitka ljudskih života. Također žali što libijski /sic!/ pilot nije odgovorio na upo-


93

zorenja koja su mu bila poslana u skladu s međunarodno prihvaćenom praksom." Šimon Pereš je pak dodao kako je "Izrael postupao u skladu s međunarodnim pravom". Izrael je lažno ustvrdio da pilot nije imao dozvolu upravljati mlaznim zrakoplovom. "Tisku je bilo zabranjeno objavljivati fotografije uništenog zrakoplova, mrtvih i ranjenih", primijetio je Amiram Koen u svojoj podrobnoj analizi izraelske reakcije (nakon obaranja južnokorejskog zrakoplova KAL 007). "Novinarima nije bilo dopušteno posjetiti bolnicu u Beeršebi ni razgovarati s preživjelima"; sve je to bio dio nastojanja na "dezinformiranju". Međunarodne reakcije je izraelski tisak odbacio kao još jedan dokaz kako u Europi "cvate duh antisemitizma". To je gotovo refleksna reakcija u Izraelu i u SAD kad se netko usudi spomenuti ili čak kritizirati izraelske zločine. Izraelski je tisak inzistirao kako "Izrael nije odgovoran", nego se "mora kriviti/francuskog/pilota". Bio je to "mobilizirani tisak", koji čvrsto podupire pravednost izraelskih postupaka, primjećuje Koen. Nakon mnogobrojnih laži i izmotavanja, Izrael je potvrdio kako je bila riječ o "pogrešnoj procjeni" te je pristao "iz milosrđa" platiti odštete obiteljima žrtava, no to "iz humanitarnih razloga", niječući i dalje bilo kakvu izraelsku krivnju ili odgovornost103. U Sjedinjenim Državama se brzo prešlo preko incidenta i počinitelji zločina nisu bili previše kritizirani. Premijerka Golda Meir stigla je u SAD četiri dana nakon događaja. Tisak joj je, doduše, postavio nekoliko neugodnih pitanja, no kući se vratila s poklonom novih ratnih zrakoplova. Reakcija je bila malčice drukčija kad su Rusi oborili južnokorejski putnički zrakoplov u rujnu 1983.104, iako se to može usporediti s gotovo istodobnim događajem kad su prijatelji Washingtona iz UNITA-e javno rekli kako su oborili dva putnička zrakoplova. Nije teško otkriti koja su mjerila prema kojima se određuju što je "međunarodni terorizam". Kronika izraelskog terorizma seže sve do početaka države - štoviše, i dugo prije toga. Među tim zlodjelima su pokolj 250 civila i brutalno protjerivanje sedamdeset tisuća drugih iz Lide i Ramle u srpnju 1948. godine; pokolj više stotina Palestinaca u nebranjenu selu Dueimi pokraj Hebrona u listopadu 1948. u još jednoj od mnogobrojnih "operacija čišćenja terena" koje su se provodile dok je međunarodni promidžbeni aparat trubio (i još to čini) da su Arapi bježali na poziv svojih čelnika. Nadalje, tu je pogrom više stotina Palestinaca u pojasu Gaze nakon što je zaposjednut 1956. godine; pokolji u Kibiji, Kafr Kasemu i više drugih sela; protjerivanje

94


tisuća beduina iz razvojačenih zona nedugo nakon rata 1948. i drugih tisuća iz sjeveroistočnog Sinaja u sedamdesetim godinama. Njihova su sela razorena kako bi se stvorio prostor za židovsko naseljavanje; i tako dalje, i tako dalje. Žrtve su po definiciji "pristaše PLO", dakle - teroristi. Tako je uvaženi urednik Haareca Geršom Šoken moga napisati da si je Arijel Šaron "stvorio slavu od ranih pedesetih kao nemilosrdan borac protiv pristaša Palestinske oslobodilačke organizacije". Riječ je o pokolju civila što ga je izveo u Al-Bureigu i Kibiji 1953. (dugo prije nego je PLO osnovana). A žrtve u Libanonu i drugdje također su "teroristi"; tako i mora biti, inače ih ne bi mogla poubijati država tako dana "čistoći oružja" koja se pridržava "viših zakona", kako to piše "proarapski" američki tisak. Teroristički su zapovjednici odlikovani. Kad je vodeći suvremeni američki terorist postao predsjednik SAD 1981., izraelski premijer i ministar vanjskih poslova bili su notorni teroristički zapovjednici, dok je na najvišem položaju u Židovskoj agenciji bio čovjek koji je poubijao više desetaka civila dok ih je držao kao taoce u džamiji u jednom libanonskom gradu za još jedne od mnogobrojnih "operacija čišćenja terena" godine 1948. Brzo je amnestiran, svi tragovi zločina izbrisani su iz njegova dosjea te mu je dodijeljena odvjetnička dozvola jer "nema ljage" na njegovu činu105. Može se tolerirati čak i terorizam protiv Amerikanaca. Izraelski teroristički napadi na američke uređaje (i javna mjesta) u Egiptu 1954. bili su pokušaj kvarenja američko-egipatskih odnosa, da bi se prekinuli tajni mirovni pregovori koji su tada bili u tijeku. Tadašnji ih je američki tisak ignorirao, a danas ih se jedva tko sjeća; slično je i sa slučajem pokušaja potapanja američkoga špijunskog broda Liberty u međunarodnim vodama 1967. Izraelski bombarderi i torpedni čamci pucali su čak i na čamce za spašavanje kako nitko ne bi živ izmaknuo. Poginula su 34 američka mornara i 171 je ranjen, što je najveća nesreća u američkoj ratnoj mornarici izvan rata u čitavom stoljeću. Ipak, to je otpisano kao "pogreška" - kakva očita besmislica - i za to se jedva zna106. Slično tome, mučenje Amerikanaca, što je izraelska vojska činila na Zapadnoj obali i na jugu Libanona jedva je i spomenuto u medijima; izraelski su demantiji dobili istaknuto mjesto, dok su potvrde istinitosti američkog veleposlanika u Izraelu ignorirane107. Činjenica što su žrtve bili Amerikanci arapskog podrijetla je, nema sumnje, bila dovoljno opravdanje u skladu s prevladavajućim mjerilima.


95

Ono što zapanjuje u vezi s ovom kronikom nasilja, u kojoj su i mnoga teroristička zlodjela protiv Židova, od najranijih dana, jest da sve to ni na koji način ne umanjuje izraelsku reputaciju u Sjedinjenim Američkim Državama kao zemlju na moralnoj visini bez premca u povijesti. Svaki novi teroristički čin, ako je uopće i zabilježen, brzo se omalovažava, zaboravlja ili opisuje kao privremeno odstupanje koje se može objasniti tako užasnom naravi neprijatelja koji tjera Izrael da se makar i samo na trenutak udalji s puta pravednosti. U međuvremenu se javna glasila redovito napada zbog njihovih "dvostrukih mjerila" jer zanemaruju arapske zločine, a od Izraela zahtijevaju pridržavanje nemoguće visokih mjerila. Uvaženi učenjaci nas ozbiljno izvješćuju kako "mnoge javne osobe na Zapadu, čak i više zapadnih vlada" (naravno, one ostaju neimenovane) nagovaraju PLO da uništi Izrael 108 . Na čitavom političkom spektru u SAD te među obrazovanim ljudima izvanredno je jednolično i s tek minimalnim iznimkama prihvaćena doktrina da je terorizam Palestinaca i njihovih arapskih saveznika, potpomognut iz Kremlja, njihovo nepokolebljivo nastojanje da se pobiju Židovi i uništi Izrael te odbijanje razmatranja bilo kakvog političkog rješenja temeljni uzrok neprekidnog arapsko-izraelskog sukoba, kojega je Izrael sirota žrtva. Što se pak tiče Sjedinjenih Država, one se hrabro bore protiv "zle plime terorizma" od Srednje Amerike do Libanona i dalje. Židovski nacionalni pokret i država koju je razvio nisu učinili ništa novo u svojoj kronici terorističkih aktivnosti, osim imuniteta koji uživaju u prosvijećenom zapadnom javnom mišljenju. Za Amerikance, dosta je prisjetiti se kako je "Adolf Hitler rado hvalio Sjedinjene Države (...) zbog 'rješavanja problema' urođenika"109. Isto tako postupaju danas neki koji u Srednjoj Americi postupaju prema Hitlerovim pravilima, s američkom potporom. No nedavni komentari o "terorizmu" u "civiliziranim zemljama" smrde na licemjerje te ih pristojni ljudi mogu tek prezirati.

3.

Libija u američkoj demonologiji (1986.)

U američkoj demonologiji ničije ime nije toliko povezano sa "zlom plimom terorizma" kao ime Moamera Gadafija, "ludoga psa" arapskog svijeta. Libija je pod njegovim vodstvom postala uzorna teroristička država. Opisivati Libiju pod Gadafijem kao terorističku državu zacijelo je točno. U pregledu glavnih terorističkih činova što se vjerojatno mogu pripisati Libiji, najnoviji izvještaj Amnesty International (AI) navodi ubojstvo četrnaest Libijaca što ih je počinila ta teroristička država, od čega su četvorica ubijena u inozemstvu; to samo u 1985.1 Tijekom histerične kampanje koja je služila drugim ciljevima to je na sve moguće načine izmijenjeno, ali kronika potvrđuje izjavu jednoga višeg američkog obavještajnog dužnosnika iz travnja 1986. kako je "do prije nekoliko tjedana /Gadafi/ upotrebljavao svoje ljude prije svega za ubijanje libijskih disidenata"2. No "prije nekoliko tjedana", nastavlja obavještajni dužnosnik, Gadafi je "očito donio odluku da će početi napadati Amerikance". Ta navodna odluka, koja je zadobila auru nepobitne činjenice, makar dosada nitko nije izišao ni s kakvim uvjerljivim dokazom njoj u prilog, uslijedila je nakon incidenta u zaljevu Sirti, kad su američka ratna mornarica i zrakoplovstvo potopili više libijskih brodova pred libijskom obalom, pri čemu je mnogo ljudi poginulo. No navodna bi libijska odluka bila posve legitimna, pače pohvalna, u skladu s doktrinom koju propovijedaju američki dužnosnici i poštovani komentatori, od kojih smo neke već citirali, a druge ćemo uskoro navesti. AI izvješćuje kako su libijska teroristička umorstva počela u prvom dijelu 1980., u vrijeme dok je Jimmy Carter nadgledao eskalaciju terorističkog rata u Salvadoru, gdje se Jose Napoleon Duarte bio pridružio kao paravan, da bi se osiguralo da oružje redovito stiže ubojicama. Dok je Libija ubila tek 14 vlastitih građana, klijentski režim SAD u Salvadoru poubijao je pedeset tisuća svojih državljana tijekom onoga što je biskup Rivera y Damas, koji je naslijedio ubijenog nadbiskupa Romera, u listopadu 1980., nakon

Libija u američkoj demonologiji

97

sedam mjeseci terora, opisao kao "rat istrebljenja i genocida protiv bespomoćnoga civilnog stanovništva"3. Sigurnosne snage koje obavljaju te nužne zadaće Duarte je nekoliko tjedana nakon toga pohvalio zbog "valjane službe u zajednici s narodom protiv subverzije". Ipak, priznao je da su "mase pristajale uz gerilce" u doba kad je počeo taj veliki pothvat saveza Cartera i Duartea. Duarte je pohvalio masovne ubojice u trenutku kad ga je hunta proglasila za predsjednika republike, pokušavajući mu dati neku legitimnost nakon ubojstva četiriju Amerikanki, crkvenih djelatnica; taj se čin općenito smatra neprikladnim, no Jeanne Kirkpatrick i Alexander Haig našli su opravdanje čak i za njega. U međuvremenu su nas mediji uvjeravali: "Ne može se osporavati da su većina od deset tisuća političkih žrtava godine 1980. pali od ruku vladinih snaga ili paravojnih snaga povezanih s njima." (Washington Post) Poslije se potiho priznalo - štoviše, dužnosnici Carterove vlade su izvijestili javna glasila da su "sigurnosne snage odgovorne za 90% žrtava", a ne "desničarske bande koje je nemoguće kontrolirati" kako je tisak prije izvješćivao4. Od najranijih dana Carter-Reaganovih terorističkih operacija u Salvadoru, Duarteova je glavna uloga bila spriječiti bilo kakve prepreke pokolju, istodobno niječući dobro dokumentirane zločine ili ih opravdavajući na temelju činjenice da su žrtve bili "komunisti". On je tu ulogu igrao dobro, zasluživši veliki pljesak u Sjedinjenim Državama. Divljački napadi na civilno stanovništvo postigli su svrhu: ukloniti ugrozu uspostave smislene demokracije. Ta se ugroza pojavila sedamdesetih godina s bujanjem s Crkvom povezanih skupina za samopomoć, seljačkih saveza, sindikata i drugih "pučkih organizacija". Konzervativni dopisnik iz Srednje Amerike londonskog Spectatora primjećuje kako su odredi smrti "učinili točno ono što im je bila namjena: obezglavili su sindikate i masovne organizacije" te su natjerali preživjele da "ili pobjegnu iz zemlje, ili se pridruže gerilcima". Tada je američki rat protiv seoskog stanovništva prebačen u višu brzinu te su se teror i masakri pojačali. Onda je posve prirodno što urednici New Republica, koji su nagovarali Reagana neka izvodi pokolje bez ikakve skrbi za ljudska prava ("postoje viši američki prioriteti" i "bez obzira koliko će ljudi biti ubijeno") sa zadovoljstvom promatraju postignuća u Salvadoru, koji je "pravi uzor za potporu kretanju prema demokraciji u našoj sferi". Stalni teror, koji su zabilježile nevladine udruge Americas Watch i Amnesty International te - vrlo rijetko - mediji, jednostavno nije važan5.

98


Pokolj u Salvadoru nije tek državni terorizam velikih razmjera, nego međunarodni terorizam, uzevši u obzir organizaciju, opskrbu, obuku te izravno sudjelovanje vladara zapadne hemisfere. Isto vrijedi i za masakr nekih sedamdeset tisuća Gvatemalaca istih tih godina, kad je dotok američkog oružja ubojicama tekao na gotovo normalnoj razini, suprotno onome što se obično tvrdi. No ipak je bilo nužno pozvati u pomoć američke saveznike: neonacističke argentinske generale, Tajvan i Izrael - kako bi se klanje obavilo što djelotvornije. Vlada SAD stvorila je i još jedan kanal za dobavu oružja, uključivši u to Belgiju i druge kolaboracioniste, pod nezakonitim vodstvom Pentagona i CIA-e; to je bio dopunski program. U međuvremenu, dok je teror dostizao vrhunac divljaštva, Reagan i njegovi suradnici hvalili su ubojice i mučitelje zbog poboljšanja u poštivanju ljudskih prava koja su postigli te njihove "posvemašnje posvećenosti demokraciji", odbacivši poplavu dokumentacije o zločinima kao "gluposti"6. Američki međunarodni terorizam u Salvadoru slavi se kao veliko dostignuće, jer je njime stvorena osnovica za poželjnu verziju "demokracije", tj. vladavine skupina koje služe američkim interesima, dok je narod sveden na povremeno odobravanje odluka elite - sad kad su pučke organizacije, koje su mogle dati temelj stvarnoj demokraciji, "obezglavljene" i desetkovane. Godine 1982. i ponovno 1984. Sjedinjene Države su priredile ono što su su Edward Herman i Frank Brodhead nazvali "pokaznim izborima" kako bi umirili domaću javnost. Izbori su bili organizirani u ozračju "terora i očaja, strašnih glasina i još strašnije stvarnosti", kako su rekli promatrači iz Skupine za ljudska prava Britanskog parlamenta, dok su američki komentatori hvalili tu pokaznu vježbu kao pravi put prema demokraciji7. Gvatemala se također držala uspjehom - iz istih razloga. Pošto je polovica pučanstva praktički natjerana na birališta nakon prikladna zastrašivanja nasiljem s američkom potporom, prosvijećeni komentatori bijahu ushićeni ovim novim dokazom američke ljubavi prema demokraciji. Nije ih smetao porast broja žrtava odreda smrti niti otvoreno priznanje novoizabranoga predsjednika da ne može učiniti ništa, imajući u vidu korijene stvarne vlasti u vojsci i oligarhiji, pa je civilna vlada tek "stečajni upravitelj nad propašću i bijedom"8. Ova dva primjera tek su dio uloge SAD u međunarodnom terorizmu osamdesetih godina. Jeziva kronika seže mnoge godine unatrag, prije toga.


99

"Upada u oči obilježje libijskih zločina da su njihove žrtve dovoljno rijetke te se može navesti i pobrojiti pojedinačne slučajeve", navode dvojica komentatora studije Amnesty International o državnom terorizmu. To je sasvim suprotno nego u slučajevima Argentine, Indonezije ili srednjoameričkih država, gdje car zlostavlja svijet 9 . Ukratko: Libija je uistinu teroristička država, ali u svijetu međunarodnog terorizma ona je tek malen igrač. One koji vjeruju da se može pronaći razina vulgarnog opravdavanja masovnih ubojstava i terorizma do koje ugledne zapadne publikacije jednostavno ne mogu i neće ići, razuvjerit će od takvih iluzija mnogobrojni primjeri ispisani za godina najgoreg terora u Srednjoj Americi 10 . Ili mogu prelistati stranice neokonzervativnoga časopisa The National Interest, u kojem mogu pročitati, u sklopu kritike Washington Posta jer je previše mekan prema Libiji: "Nema sumnje kako bi, da je na primjer, vlada Josea Napoleona Duartea u Salvadoru ili bilo koja od nedavnih turskih vlada pogubila makar i približno toliko ljudi koliko ih je pogubio Gadafi, Post o tome izvijestio vrlo podrobno. Izvijestio bi i o postojanju znatna otpora tome".11 Ne samo što je termin "terorizam" definiran tako da bude ideološki iskoristiv, kako smo već vidjeli, nego su mjerila dokazivanja također postavljena tako da se postignu carevi ciljevi. Kako bi se pokazalo da se Libija bavi državnim terorizmom, dovoljni su i najtanji dokazi - ako uopće treba ikakvih dokaza. Naslov uredničkoga komentara New York Timesa kojim se opravdava teroristički napad na Libiju u kojem je poginulo stotinjak ljudi (prema tiskovnim izvještajima s terena) glasi: "Kako bi se spasila nova Natasha Simpson". Riječ je o jedanaestogodišnjoj američkoj djevojčici koja je bila jedna od žrtava terorističkih napada na zračne luke u Rimu i Beču 27. prosinca 1985. Te nam, dakle, žrtve daju pravo bombardirati libijske gradove "kako bi se suzbio državni terorizam", kako su nas ozbiljno podučili urednici Timesa. Postoji samo jedan malen nedostatak: nema, naime, nikakvih dokaza koji bi potvrđivali da je Libija upletena u ta djela. Talijanska i austrijska vlada objavile su kako su se teroristi obučavali u dijelu Libanona pod sirijskim nadzorom te su došli preko Damaska; taj je zaključak ponovio i izraelski ministar obrane Jicak Rabin. Četiri mjeseca poslije, odgovarajući na američke tvrdnje o libijskoj umiješanosti u napad u Beču, austrijski ministar unutarnjih poslova je ustvrdio: "Nema

100


ni najslabijih dokaza koji bi teretili Libiju." Opet je naveo sirijsku vezu te dodao kako Washington nikad nije predočio dokaze o libijskoj odgovornosti, koje je bio obećao predati austrijskim vlastima. Dodao je također (točno, ali se to u SAD ne smije reći) da je uzrok terorizma koji dolazi iz Libanona dobrim dijelom u nerješavanju palestinskoga pitanja. Zato su se ljudi u očaju okrenuli nasilju. Američki i izraelski teroristi su vjerojatno upravo to i željeli, kako smo već primijetili u drugom poglavlju. 1 2 Nekoliko mjeseci nakon toga je talijanski ministar unutarnjih poslova, prigodom potpisivanja sporazuma sa SAD o suradnji u "borbi protiv terorizma" opetovao stajalište što ga je Italija izražavala još "od siječnja", tj. da sumnjaju na sirijski izvor napad u Rimu i Beču. New York Times je prenio njegovu izjavu, no nije osjećao nikakve potrebe osvrnuti se na pravedni osvetnički udar na Libiju, kojemu je u travnju pljeskao!13 Ako je pojedinac umiješan u teroristički čin jednom posjetio Libiju ili je navodno u prošlosti primao obuku ili novac iz Libije, onda je to dovoljno da se Gadafi osudi kao "bijesan pas" koga treba likvidirati. Ista mjerila bi optužila CIA-u za umorstva što su ih počinili kubanski emigranti - da spomenemo samo njih. Zadržimo se u 1985. godini: jedan od osumnjičenika za bombaški napad na širokotrupni zrakoplov Air Indije blizu Irske, što je bio najgori teroristički čin te godine, u kojem je poginulo 329 ljudi, bio je, čini se, obučavan u kampu za obuku plaćenika u Alabami. Glavni državni odvjetnik SAD Meese je, boraveći devet mjeseci nakon toga u posjetu Indiji, izjavio, što američki tisak jedva da je prenio, kako SAD "poduzimaju korake kako bi se spriječilo da teroristi dobivaju obuku ili financijska sredstva u SAD". Mislio je na privatne logore za vojnu obuku u kojima su, prema indijskim optužbama, obučavani ekstremisti Siki. Meeseovo obećanje nije bilo popraćeno nikakvim dokazima; štoviše, koliko mi je poznato, nije bilo nikakve istrage14. Teroristički čin u kojem je te godine na Bliskom istoku poginulo najviše ljudi bila je eksplozija automobila-bombe u ožujku u Bejrutu: poginulo je osamdeset ljudi i ranjeno je nekoliko stotina. Zločin je izvela libanonska tajna postrojba što ju je opremila i obučila CIA. Napad je izveden da bi se ubilo šijitskoga čelnika za koga se drži da je bio umiješan u "terorističke napade na američke ciljeve" u Bejrutu.15 Termin "terorizam" obično rabe strane postrojbe kad govore o akcijama što ih protiv njih poduzima domaće pučanstvo koje ih vidi kao okupatore koji pokuša-


101

vaju nametnuti omraženo političko rješenje uspostavljeno stranom invazijom; u ovom slučaju je to izraelski "novi poredak". Prema mjerilima dokazivanja uporabljenim u libijskom slučaju, mora se opet zaključiti kako su SAD i u 1985. bile vodeća svjetska teroristička sila - čak i ako isključimo terorizam naveliko, koji se ne računa u skladu s vladajućom doktrinom. Nastavljajući u 1986. godinu, među najozbiljnijim terorističkim činovima na Bliskom istoku i Sredozemlju u vrijeme pisanja, osim neprekidnog izraelskog terorizma u južnom Libanonu, jest američko bombardiranje Libije te bombardiranje Sirije, u kojem je, prema radijskoj postaji Falangističke stranke libanonskoga predsjednika Amina Džemajela, u travnju poginulo više od 150 ljudi. Sirija je za to bombardiranje bez dokaza okrivila Izrael, no zato ta tvrdnja nije ništa manje uvjerljiva od američkih optužaba na račun onoga tko je toga dana dežurni krivac. Zanimljivo je da to, izgleda, ne pripada "zloj plimi terorizma" l6 . SAD se, dakako, odriču odgovornosti za djela terorista koje su obučile: Kubanaca, Libanonaca, masovnih ubojica, kao što je Rios Montt u Gvatemali te brojnih drugih u Latinskoj Americi i drugdje. U slučaju bombardiranja Libanona, na primjer, CIA je porekla umiješanost, makar su to doveli u pitanje "neki dužnosnici vlade i Kongresa, rekavši kako je CIA u vrijeme bombardiranja surađivala s tom skupinom". Takav je zaključak proizišao i iz istraživanja Washington Posta, gdje stoji kako je Washington otkazao tajnu operaciju nakon bombardiranja, izvedena bez CIA-ina pristanka17. Čak i ako prihvatimo tvrdnju da CIA nije odobrila bombaški napad te da je prekinula vezu s terorističkom skupinom koju je obučila, takvo tumačenje odmah bi palo u vodu ako bismo na SAD primijenili ista mjerila kao što ih branitelji američkog i izraelskog terorizma primjenjuju na svoje neprijatelje (vrijedi i za vladu i za medije). Sjetite se kako je "dublja moralna odgovornost za žrtve (...) sasvim na Jaseru Arafatu" jer je on "bio i ostaje utemeljitelj suvremenoga palestinskog nasilništva". Stoga će SAD Arafata držati "odgovornim za činove međunarodnog terorizma" općenito - bio on u njih umiješan ili ne 18 . Po istoj logici, moramo zaključiti da "dublja moralna odgovornost" u spomenutim slučajevima i mnogim drugim leži "sasvim na Washingtonu", kojega se mora držati odgovornim bez obzira na činjenice o izravnoj umiješanosti. Kako smo naveli već u predgovoru, Reaganova kampanja protiv "međunarodnog terorizma" bila je prirodni izbor za doktrini-

102


rani sustav u njegovoj provedbi svojih temeljnih ciljeva: jačanje državnog (proračunskog) financiranja u gospodarstvu, prijenosu bogatstva od siromašnih bogatima te "aktivnijoj" vanjskoj politici. Takvu je politiku lakše provoditi ako se javnost uspije zastrašiti i tako učiniti poslušnom prijetnjom nekim groznim neprijateljem koji bi nas mogao uništiti. Ipak, budući da je to preopasno, valja izbjeći izravan sukob s Velikim Sotonom. Stoga je očiti kandidat međunarodni terorizam kojega provode saveznici Carstva zla. Stručnjaci za odnose s javnošću američke vlade zato su se smjesta latili zadatka pripreme prikladne mreže poluistina i laži, predviđajući kako će njihova šarada biti uzeta ozbiljno. Libija savršeno odgovara. Gadafija je lako mrziti, pogotovu u svjetlu gorućega protuarapskog rasizma u Sjedinjenim Državama i posvećenosti političara i intelektualaca američko-izraelskom neprihvaćanju. On je stvorio ružno, represivno društvo; štoviše, čini se da je čak kriv i za terorizam, osobito protiv Libijaca. Gadafijeva smaknuća libijskih disidenata, njegova veća teroristička djela - sve se to moglo izbjeći, prema američkim i izraelskim obavještajnim analitičarima, no to bi onda moglo imati za posljedicu otkrivanje činjenice da su (čini se, prilično jednostavne) libijske šifre razbijene. Izraelski je analitičar to jednostavno formulirao: "Zašto bismo otkrivali svoje izvore i metode zbog nekakvih Libijaca?" 19 Nadalje, Libija je vojno slaba, bespomoćna, pa se nad njom može junačiti te se, kad ustreba, ubojstva Libijaca mogu izvoditi drsko. Sjajna vojna pobjeda u Grenadi, što je bio vrhunac neprijateljstva i agresivnosti Carterove i Reaganove vlade, dogodila se pošto je Bishopova vlada (Grenade) zaprijetila da će početi uzimati u obzir potrebe siromašne većine. Ta je invazija služila sličnim ciljevima. U inozemstvu to lako prepoznaju. Pišući u britanskom izdanju o incidentu u zaljevu Sidri u ožujku 1986. godine, američki novinar Donald Neff komentira: Bila je to manje operacija u stilu Ramba, a više pokazivanje snage, kao kad glavni štemer u ulici počinje tučnjavu. Tipično za Reagana. U pet godina na vlasti, on je više puta nekažnjeno gospodario malim ljudima. Tako je bilo i ovoga puta. Zanimljiva je činjenica što ovakvo redovito iskazivanje kukavičluka i razbojništva izaziva razumijevanje, čak i u inozemstvu. Britanski komentator Paul Johnson osudio je "neukusni zadah


103

kukavičluka u zraku" kad su "mlakonje" posumnjali u opravdanost američkog bombardiranja "terorističkih uporišta" (tj. civilnih ciljeva) u Libiji. On se guši od divljenja prema "Kaubojevoj snazi". A taj kauboj pokazuje hrabrost šaljući bombardere neka ubijaju nedužne civile 20 . Stručnjaci za odnose s javnošću Reaganove vlade shvaćali su koliko je Libija prikladan neprijatelj te nisu gubili vremena suočiti se s njime. Libija je smjesta označena kao glavni agent "terorističke mreže" pod sovjetskim pokroviteljstvom. U srpnju 1981. CIA-in plan za obaranje i moguće ubojstvo Gadafija paravojnom terorističkom kampanjom procurio je u javnost 21 . Mogli bismo u zagradi dodati kako je ovakav plan, prema američkim mjerilima, dao Gadafiju pravo izvoditi terorističke napade na američke ciljeve u "samoobrani protiv budućih napada", kako je kazao glasnogovornik Bijele kuće Larry Speakes izlažući službeno obrazloženje za bombardiranje Tripolija i Bengazija. Isto su opravdanje pred Ujedinjenim narodima opetovali Vernon Walters i Herbert Okun. Vlada SAD išla je čak tako daleko da je tvrdila kako je njezino stajalište i postupanje (koje bi, kad bi ga prihvatile i druge nasilne države, uništilo i posljednje ostatke reda u svijetu i međunarodnog prava) u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Nema te pravničke sofisterije koja bi mogla zatvoriti takav ponor, no vlada je pretpostavila da će to "dobro zvučati u Peoriji" ("Prnjavoru"), ili bar u Cambridgeu, New Yorku i Washingtonu. Na krajnje lijevo-liberalnom kraju dopuštenoga političkog spektra, Reagan je dobio zaslužene pohvale od pravnoga stručnjaka New York Timesa Anthonyja Lewisa jer se "držao pravničke postavke kako je nasilje počinjeno protiv višestrukih počinitelja nasilja opravdano kao čin samoobrane". Razlog zašto su SAD opravdavale bombardiranje Libije "kao preventivni napad, koji se može smatrati oblikom samoobrane, /a ne/ osvetnički čin", objasnio je dužnosnik američkog ministarstva vanjskih poslova, koji je podsjetio kako Povelja UN izričito zabranjuje uporabu sile, osim u samoobrani; točnije, samoobrani dok UN ne reagira nakon službenog zahtjeva Vijeću sigurnosti UN zemlje koja se drži žrtvom iznenadnog i razornog napada. Dok je "pravničko dokazivanje" u SAD naišlo na plodno tlo, izvan zemlje se našlo malo onih koji se ne bi složili s bivšim kanadskim stalnim predstavnikom pri UN, članom prvog kanadskog izaslanstva pri UN Georgeom Ignatieffom, sada rektorom Sveučilišta u Torontu,

104


koji je odbacio pozivanje na pravo na samoobranu, zapisano u Povelji UN, kao neutemeljeno22. U kolovozu 1981. stajalište protiv Gadafija "učvršćeno je klopkom postavljenom za Libiju u zaljevu Sidri". Tu su klopku "SAD podrobno isplanirale" s namjerom izazivanja sukoba u kojem će libijski ratni zrakoplovi biti oboreni - kako su i bili; tako bilježi Edward Haley u svojoj oštro antigadafijevskoj studiji o odnosima SAD i Libije. Konkretna je svrha bila, piše on, "iskoristiti 'libijsku opasnost' kako bi se dobila javna potpora za korake što ih se /vlada/ željelo poduzeti u nastojanju za postizanjem onoga što je državni tajnik Alexander Haig zvao 'strateškim konsenzusom' protiv Sovjetskoga Saveza te kao element nužan za stvaranje Snaga za brzo djelovanje" - intervencijskih postrojba čiji su ciljevi prije svega na Bliskom istoku. U studenom je vlada izmislila dosta zabavnu priču o tome kako libijski ubojice lutaju ulicama Washingtona kako bi ubili Našeg Vođu. Priča je izazvala grozničave novinske komentare, no i nešto skepse, dosta ograničene u to vrijeme. Kad su ga upitali o toj uroti, Reagan je rekao: "Imamo dokaze i on /Gadafi/ to zna" 23 . Priča je izblijedjela pošto je poslužila svojoj svrsi. Tisak je bio dovoljno discipliniran da ne izvješćuje o tome da su "ubojice" sa službenog američkog popisa, koji je procurio u javnost u Engleskoj, bili istaknuti članovi (žestoko protulibijskog) libanonskog Amala, a među njima su bili i čelnik te organizacije Nabih Beri te postariji vjerski vođa šijitske zajednice 24 . Među ostalim dramatičnim otkrićima bila je i libijska prijetnja da će napasti Sudan, prešavši tisuću kilometara pustinje (a da egipatsko i američko ratno zrakoplovstvo ne mogu spriječiti takav užas), te plan za obaranje sudanske vlade u veljači 1983. godine. Sve se to otkrilo u trenutku kad je reakcionarno biračko tijelo američke vlade optuživalo vladu da nije dovoljno militantna. Bio je to plan tako dobro skriven da sudanska i egipatska obavještajna služba nisu znale ništa o njemu, kako su brzo otkrili američki novinari kojima se dalo otići u Kartum radi istraživanja. SAD su na tu dobro razrađenu urotu odgovorile velikim pokazivanjem sile. Tako je državni tajnik George Shultz, koga su optuživali da je previše mekan, mogao na televiziji zauzeti herojsku pozu, objavljujući kako je Gadafi "vraćen u kutiju, gdje mu je i mjesto" jer je Reagan djelovao "brzo i odlučno" protiv te ugroze svjetskog poretka, pokazavši još jednom "kaubojsku snagu". I ta je epizoda brzo zabo-


105

ravljena kad je poslužila svrsi. Bilo je još dosta takvih primjera. Mediji su pretežito igrali ulogu koja im je dodijeljena te ih je samo nekoliko iskočilo iz uloge25. Događaji iz ožujka i travnja 1986. odvijali su se slično. Operacija u zaljevu Sidri u ožujku očito je bila tempirana za raspirivanje šovinističke histerije nedugo prije ključnoga glasovanja u Senatu o pomoći kontrašima, što se podudarilo s izmišljenom nikaragvanskom "invazijom" Hondurasa. Bila je to izvrsna promidžbena akcija koja je sjajno uspjela, kao što pokazuje bijesna reakcija umjerenjaka u Kongresu i većine javnih glasila te također glasovanje u Senatu. (v. 2. poglavlje). Šarada je također omogućila američkoj vladi poslati 20 milijuna dolara vrijednu vojnu pomoć Hondurasu, za koju Honduras službeno stalno tvrdi da je nije tražio, a koja se, vrlo prikladno, "izgubila" u kontraškim taborima. To je samo još jedan način na koji razuzdana banda u Washingtonu izbjegava slaba kongresna ograničenja svoga razbojništva26. Provokacija u zaljevu Sidri također je bar djelomice uspjela: američke su vojne snage potopile nekoliko libijskih brodova, pobivši pritom više od pedeset Libijaca, vjerojatno očekujući kako bi to moglo potaknuti Gadafija da organizira terorističke akcije protiv Amerikanaca, kako se poslije i tvrdilo. Pokušaj je navodno u Washingtonu izazvao znatno frustraciju, jer Gadafi nije počinio neki teroristički čin s mnogim žrtvama, koji bi se mogao iskoristiti kao izlika za sljedeću fazu terorističke kampanje protiv Libije27. Dok su američke snage bile uspješne u ubijanju mnogih Libijaca, bile su iznimno neuspješne spašavati preživjele. No to nije bila nemoguća zadaća: španjolski je tanker spasio iz čamca za spašavanje šesnaest brodolomaca28. Službeno je svrha američke vojne operacije bila uspostaviti pravo prolaza zaljevom Sidre. Poslati tamo flotilu ratne mornarice teško da je bilo nužno ili prikladno sredstvo - dovoljno je bilo izdati deklaraciju. Da su iz nekog razloga ustrebali dalji koraci, stajala su na raspolaganju i druga zakonita sredstva. Ako se netko spori sa susjedom oko njive ili međe, pred njim su dva puta: može ga tužiti sudu, ili uzeti pištolj i ubiti susjeda. U slučaju zaljeva Sidre prva je mogućnost svakako postojala; moglo se prići zakonitim sredstvima kako bi se uspostavilo pravo neškodljivog prolaza. No razuzdana, nasilna država će, naravno, imati drukčije prioritete. Na upit zašto SAD nisu taj spor iznijele pred Međunarodni sud, Brian Hoyle, načelnik Odjela za pomorsko pravo i politiku State

106


Departmenta rekao je: "To bi trajalo godinama. Mislim da mi tako ne možemo" 29 . Eto - bilo je, dakle, nužno da Sjedinjene Države oružano interveniraju u zaljevu Sidre, i to odmah; na kocki je bio opstanak države. Stajalište SAD dvojbeno je i gledano s užeg gledišta. Tisak stalno piše o "pravu mora", no Sjedinjene Države teško da imaju čvrste osnove pozivati se na takvo što, jer je Reaganova vlada odbila pristupiti Konvenciji o pravu mora. Osim toga, Libija je pucala na američke zrakoplove, a ne na brodove, a "zračno pravo" uopće još nije čvrsto uobličeno. Države postavljaju u tom pogledu različite zahtjeve. SAD, na primjer, polažu pravo na dvjesta milja tzv. Zračno-obrambene identifikacijskog pojasa, u kojem imaju pravo na "samoobranu" od letjelica za koje procijene da su neprijateljske. Nema sumnje da su američki zrakoplovi bili dobrano unutar dvjesta milja od libijskog područja (četrdeset milja, kako tvrdi Pentagon) i da su bili neprijateljski. Prema tome, prema američkim mjerilima, Libija ih je imala pravo presresti. Na tu je činjenicu ukazao konzervativni stručnjak s Fletcherova fakulteta Sveučilišta Tuft Alfred Rubin. Njegov je komentar glasio: "Šaljući zrakoplove prešli smo ono na što nam pomorsko pravo daje jasno pravo te je to bila nepotrebna provokacija"30. No za jednu gangstersku državu takve su finese zanemarive i pothvat je uspio - bar za domaće krugove, kojima je i namijenjen. Domet i značenje provokacije u zaljevu Sidre objasnio je glasnogovornik američkog Ministarstva obrane Robert Sims, koji je rekao: "Politika je SAD pucati na svaki libijski brod koji uđe u međunarodne vode zaljeva Sidre sve dok traje američka vojnopomorska vježba - bez obzira koliko taj brod bio daleko od američkih brodova. (...) S obzirom na 'neprijateljske namjere' što ih je Libija pokazala pokušavši oboriti američke ratne zrakoplove", nastavio je Sims, svaki je libijski ratni brod "ugroza naših snaga"31. Ukratko: SAD zadržavaju pravo pucati "u samoobrani" na bilo koji libijski ratni brod koji se približi američkoj floti pred libijskom obalom, ali Libija nema prava na samoobranu zračnoga prostora pred vlastitom obalom. Ima još. Britanski dopisnik David Blundy intervjuirao je britanske inženjere u Tripoliju koji su popravljali tamošnje radarske sustave što su ih postavili Rusi. Jedan od njih, koji kaže kako je na radarskim zaslonima pratio čitav događaj (dakle, radari nisu bili onesposobljeni - suprotno tvrdnjama Pentagona), kaže kako je "vi-


107

dio da su američki ratni zrakoplovi ne samo ušli u dvanaest milja libijskih teritorijalnih voda, nego su letjeli i iznad libijskoga kopna. Gledao sam kako su zrakoplovi ušli nekih osam milja u libijski zračni prostor", rekao je on. "Mislim da Libijci nisu imali drugog izbora nego uzvratiti udarac. Prema mojem mišljenju, kolebali su se to učiniti. Inženjer je dodao: "Američki su ratni zrakoplovi došli služeći se običnim putem civilnoga zrakoplovstva i slijedili su libijski putnički zrakoplov, tako da ih njihov radarski odraz prikrije na libijskim radarskim zaslonima"32. Ova se informacija ni u tragovima nije pojavila u američkim javnim glasilima, koliko mije poznato; iznimka je informativno izvješće Alexandera Cockburna, koji je i toga puta odigrao svoju uobičajenu ulogu protuotrova podložnosti i iskrivljavanju u američkim medijima. Blundyjev članak nije tajnovito nestao iz američkog tiska. Naveo ga je Joseph Lelyveld u New York Timesu, ali je najbitnije ispustio33. Jedna od vjerojatnih (i po svoj prilici željno iščekivanih) posljedica operacije u zaljevu Sidre bilo je izazvati libijski osvetnički terorizam. To bi zatim u Sjedinjenim Državama prouzročilo paniku od terorizma - isto tako i u Europi - što bi pripremilo pozornicu za novu eskalaciju. Bombaški napad na diskoteku La Belle u Zapadnom Berlinu 5. travnja, u kojoj su poginuli jedan crni američki vojnik i jedan Turčin34, odmah je pripisan Libiji, pa iskorišten kao izlika za bombardiranje Tripolija i Bengazija 14. travnja. Tom je prigodom poginulo mnogo Libijaca, čini se, uglavnom civila (prema zapadnom tisku, stotinjak; prema službenom libijskom izvješću, šezdeset). Bombardiranje je bilo izvrsno tempirano - dan uoči očekivanoga glasovanja u Predstavničkom domu Kongresa SAD o pomoći kontrašima. Ako bi publici promaknuo smisao, Reaganovi pisci govora rekli su to izravno. Obraćajući se Američkoj poslovnoj konferenciji 15. travnja, Reagan je izjavio: "I ovoga ću tjedna podsjetiti prije glasovanja Predstavnički dom da je taj arhiterorist poslao 400 milijuna dolara, arsenal oružja i savjetnike Nikaragvi, kako bi svoj rat izvezao u Sjedinjene Države. Hvali se kako pomaže Nikaragvancima, jer se bore protiv Amerike na njezinu vlastitom tlu"35. Tvrdnja da "ludi pas" izvozi rat u SAD naoružavajući zemlju koju SAD napadaju služeći se savezničkom terorističkom vojskom - to je lijep propagandni komad, koji je prošao bez većih komentara. Promidžba ipak toga puta nije uspjela prokrčiti put kroz Kon-

108


gres, makar je bombardiranje Libije raspalilo šovinističke strasti. Tu se vjerojatno prije svega može pripisati prevladavajućem antiarapskom rasizmu u SAD i razmjernom izostanku bilo kakve razborite reakcije na prijašnje provale proizvedene histerije u povodu Gadafijevih stvarnih ili izmišljenih zločina. Napad 14. travnja bio je prvo bombardiranje u povijesti izvedeno za najgledaniji televizijski termin. Bombarderski napadi brižljivo su isplanirani tako da počnu točno u sedam navečer po vremenu istočne obale SAD 36 , dakle upravo u trenutku kad sve tri nacionalne televizijske mreže emitiraju glavne informativne emisije, koje su bile preuređene kad su uzbuđeni voditelji prebacili sliku u Tripoli, gdje su svjedoci iz prve ruke izvješćivali o uzbudljivim događajima. Nije to bila mala logistička pobjeda za sedmerosatni let iz Londona. Čim je napad završio, u Bijeloj kući se Larry Speakes obratio konferenciji za novinare, a slijedili su ga drugi dužnosnici, osiguravajući tako potpunu vladavinu nad informacijama za ključnih prvih nekoliko sati. Netko bi mogao reći da je američka vlada dosta riskirala u toj očitoj promidžbenoj akciji, jer su novinari mogli postaviti i nekoliko očitih pitanja, no Bijela kuća je vjerovala da se neće dogoditi ništa nezgodno i njezina vjera u medijsku samodisciplinu pokazala se ispravnom. Osim pitanja o vremenu i najavi, mogla bi se postaviti i još neka pitanja. Spomenut ćemo samo jedno: Speakes je izjavio kako su SAD 4. travnja znali da je libijski "Narodni ured" (veleposlanstvo) u Istočnom Berlinu izvijestio Tripoli da će se napad dogoditi sutradan u Berlinu, a poslije je izvijestio Tripoli da je bombardiranje diskoteke La Belle proteklo kako je bilo i zamišljeno. Tako su SAD 4. ili 5. znale (sigurno, kako tvrdi Bijela kuća) da je Libija neizravno odgovorna za bombaški napad. Čovjek se onda može upitati zašto su izvješća od 5. travnja do trenutka napada dosljedno tvrdila kako postoje u najjačem slučaju tek indicije o mogućoj libijskoj umiješanosti. Zapravo, svaki je novinar koji je čuo vladinu priču u rukama imao (osim ako zanemarimo mogućnost da su većina novinara upravo nevjerojatne šeprtlje) izvještaj Associated Pressa iz Berlina koji je stigao u 06,28 po vremenu istoka SAD, pola sata prije napada, u kojem je stajalo kako "Savezničko vojno zapovjedništvo /u Zapadnom Berlinu/ nije izvijestilo ni o kakvom novom razvoju u istrazi o bombaškom napadu u diskoteci". Nadalje, "američke i zapadnonjemačke službene osobe izjavile su da je Li-


109

bija - možda preko svojeg veleposlanstva u Istočnom Berlinu pod komunističkom vlašću - osumnjičena za umiješanost u bombaški napad na noćni klub La Belle" /isticanje moje/37. Netko bi se, dakle, mogao upitati kako to da su američke i zapadnonjemačke vlasti samo koju minutu prije napada još imale tek sumnje u libijsku umiješanost (baš kao i čitavo prethodno vrijeme), a još su 5. ili čak 4. travnja - deset dana prije toga - to sigurno znale. No nitko nije postavio nijedno neugodno pitanje te su relevantne činjenice pretežito potisnute. Reagan je navečer 14. travnja izjavio da su "naši dokazi izravni, točni i neoborivi". Nadalje, da "imamo dokaze, i on /Gadafi/ to zna." Bila je riječ o libijskim snajperistima koji su vrebali na vašingtonskim ulicama. Govorio je i o upletenosti sandinista u trgovinu drogama, njihovoj najavi "revolucije bez granica", potpori Helmuta Kohla i Bettina Craxija napadu na Libiju (što su "šokirani" njemački i talijanski dužnosnici gnjevno opovrgli)38. Američka je vlada tom prilikom proizvela i mnoge druge dezinformacije, koje su dobrano prešle uobičajena mjerila zavaravanja. Vlada je i dalje spremna "počiniti bilo kakav zločin, lagati i varati" (kako govori američko službeno vodstvo o službenom neprijatelju) kako bi se postigli postavljeni ciljevi. Vlada je bila uvjerena da povremeni članci tiskani sitnim slogom, objavljeni dobrano nakon događaja, neće spriječiti da postojana struja laži postavi okvir za raspravu i duboko usadi odgovarajuće dojmove. Preko američkih granica nije baš bilo stege. U Njemačkoj je, desetak dana pošto je Washington tako uvjereno ustvrdio da ima nepobitne činjenice (4. i 5. travnja) o tome da je Libija odgovorna za bombaški napad, Der Spiegel (21. travnja) objavio da su famozni rezultati prisluškivanja telefonskih razgovora zapravo izmišljeni i da zapadnoberlinski obavještajci tek sumnjaju da je Libija umiješana. Među ostalim osumnjičenima bile su i "protivničke skupine trgovaca drogom", a također i Ku Klux Klan i druge neonacističke skupine, jer su diskoteku posjećivali crni američki vojnici i useljenici iz Trećeg svijeta. Rat koji vodi Washington je "nastavak politike", nastavlja Der Spiegel, ironično tvrdeći kako je "dobro dok je neprijatelj tako malen kao Grenada ili Libija, a pogotovu je idealno kad je to smet kakav je Gadafi". Nijedan europski državnik ne bi trebao imati iluzija da će SAD uzeti u obzir europske brige i interese, odluče li SAD povisiti razinu međunarodnog nasilja - pa čak i do razine konačnoga svjetskog rata, kako je dodao Rudolf Augstein39.

110


U intervjuu 28. travnja novinaru američkoga vojnog časopisa Stars and Stripes, šef berlinske podružnice Staatsschutza (protuobavještajna služba) Manfred Ganschow, ujedno voditelj istražiteljske ekipe od stotinu ljudi koja je radila na slučaju bombaškog napada u diskoteci, izjavio je: "Nemam sada ništa više dokaza da je Libija povezana s tim bombaškim napadom nego što sam ih imao kad ste me prvi put nazvali, dva dana nakon napada. Drugim riječima: nemam uopće dokaza." On se složio da je to "vrlo političan slučaj" te je nagovijestio da je vrlo skeptičan glede onoga što "političari" govore i što će reći o tome 40 . Američki je tisak prikrio sumnje što su ih u Njemačkoj izražavali mediji i istražiteljska ekipa, no pozoran će ih čitatelj moći otkriti u izvještajima o nastavku istrage, dok se istraživalo osumnjičenike optužene da su imali sirijske ili druge veze, a tvrdnje službenog Washingtona kako je 4. i 5. travnja posjedovao "sigurno znanje" okarakterizirane su s "navodno" i "kako se tvrdi" 41 . Oklijevanje, ublažavanje, udaljavanje od prijašnjih samouvjerenih tvrdnji, napokon - neizravno navođenje dokaza suprotnih vladinim tvrdnjama - sve su to sredstva kojima se javna glasila služe kako bi dala do znanja da su vrlo dobro svjesna kako je malo srži u priči koju su svesrdno podupirali začuvši zov domoljubne trublje. U New York Times Review of Books je Shaul Bakhash ustvrdio kako su Jordanci, braća Hindavi, "odgovorni za bombaški napad na noćni klub u Zapadnom Berlinu", nadalje da "sada postoje uvjerljivi dokazi (...) da ih je unovačila Sirija (a ne Libija, kako bi se moglo zaključiti iz nekih tadašnjih službenih priopćenja)" 42 . Osim činjenice da ide znatno dalje od dostupnih dokaza, ovo je neobična formulacija. Nije riječ o "nekim službenim priopćenjima" iz kojih bi se "moglo zaključiti" da je Libija bila umiješana. Zapravo, sve službene izjave, predstavljene sigurno i bez ograda, koje su mediji neizmijenjene opetovali sve dok se slučaj nije počeo raspetljavati, samouvjereno su navodile libijsku odgovornost te opravdavale na temelju toga bombardiranje i ubijanje libijskih civila. Štoviše, niti javna glasila koja su se stala povlačiti po vlastitu tragu, niti taj članak, nisu izvukli konačan zaključak: Reaganova vlada je lagala o tome da ima "izravne, točne i neoborive" dokaze. Prema tome, bombardiranje Libije bilo je jednostavno ničim izazvan čin državnog terorizma (dakle, nije imalo drugi državni terorizam kao izliku). Sve su to američki mediji pokrivali, izbjegavajući u vrijeme


111

svoje oduševljene potpore napadu očita pitanja te nudeći istodobno besmislene pričice (npr. priča o "novoj Natashi Simpson" u New York Timesu) kako bi se opravdalo vlastito sudjelovanje u terorizmu. Promidžbena kampanja je svakako bila uspješna, bar kratkoročno i kod kuće - "dobro je zvučalo u Peoriji", kako je to tisak navodio. Eto, dakle, primjera uspješne "izgradnje demokratskog pristanka" koji bi trebao "ojačati položaj predsjednika Reagana prema Kongresu u pitanjima poput vojnog proračuna i nikaragvanskih kontraša"43. U znatnom dijelu svijeta SAD su počele izazivati strah, dok "bizarni kaubojski čelnik" koji tako očarava Paula Johnsona i njemu slične čini "luđačke" poteze, organizirajući "bande ubojica" da napadnu Nikaragvu. SAD se drugdje igraju ludog bombaša, kako je to nazvao vodeći kanadski dnevnik, inače pretežno uzdržan i proamerički usmjeren 44 . Reaganova vlada njeguje te strahove, iskorištavajući strategiju "luđaka" koja se pripisuje Richardu Nixonu. Na sastanku na vrhu najrazvijenijih zemalja u Tokiju u svibnju, američka je vlada razdijelila neformalni prijedlog u kojem je navela kao razlog zašto bi Europi bilo mudro svrstati se uz Ameriku u njezinu križarskom pohodu je "potreba da se poduzme nešto kako ludi Amerikanci ne bi opet uzeli stvar u svoje ruke." Prijetnja je uspjela: izišlo je zajedničko priopćenje protiv terorizma, u kojem se samo Libija poimence spominje 45 . Tu jasnu prijetnju ignorirali su komentatori opijeni uspjehom bombardiranja Libije u tome da se europske "mlakonje" napokon privoli na poduzimanje mjera potrebnih za suzbijanje libijske ugroze zapadne civilizacije. Reakcije na bombardiranje Libije oštro su se razlikovale u SAD i drugdje u svijetu. Dvanaest (tadašnjih) članica Europske ekonomske zajednice pozvalo je SAD neka izbjegnu "nastavak eskalacije vojne napetosti u regiji, sa svim opasnostima koje to u sebi može nositi". Nekoliko sati nakon toga američki su ratni zrakoplovi napali, dok je zapadnonjemački ministar vanjskih poslova HansDietrich Genscher bio na putu u Washington, gdje je kanio objasniti stajalište EEZ. Njegov je glasnogovornik izjavio: "Želimo učiniti sve što možemo kako bismo izbjegli vojnu eskalaciju." Bombardiranje je u većem dijelu Europe izazvalo prosvjede, uključivši i masovne demonstracije, a urednički komentari u novinama diljem svijeta su ga osudili. Tako je npr. vodeći španjolski dnevni list El Pais osudio napad, napisavši: "Vojna akcija Sjedinjenih Država nije sa-

112


mo povreda međunarodnog prava i teška ugroza mira na Sredozemlju, nego se SAD time izruguju svojim europskim saveznicima, koji na sastanku u ponedjeljak nisu pronašli dovoljno razloga niti za gospodarske sankcije protiv Libije, usprkos tome što su ih SAD prije neuspješno pritiskale da prihvate sankcije." U Hong Kongu je South China Morning Post objavio: "Lijek predsjednika Reagana za 'ludoga psa Bliskog istoka' mogao bi se pokazati gorim od bolesti." List je nastavio kako bi njegovi postupci "mogli također potpaliti vatru širih sukoba". U Ciudad Mexicu je El Universal napisao kako SAD "nemaju prava postavljati se kao branitelj slobode u svijetu"; list traži primjenu zakonitih sredstava, putem Ujedinjenih naroda. Bilo je mnogo sličnih reakcija u svijetu. Za razliku od toga, američki je tisak u velikoj većini bio uz vladu. New York Times je objavio da "i najskrupulozniji građanin može samo odobriti američke napade na Libiju, pa im i zapljeskati". Američki dnevnik ih je opisao kao pravedno odmjerenu kaznu: "Sjedinjene Države su kaznile /Gadafija/ odmjereno, primjereno - i pravedno." Dokazi libijske odgovornosti za bombaški napad na diskoklub "sada su jasno izloženi javnosti" - ili bar urednicima, koji nisu našli potrebnim objaviti ih. "Zatim je došla porota europskih vlada. Sjedinjene Države su se veoma potrudile poslati im izaslanike te podijeliti svoje dokaze s njima, kako bi ih nagovorile na zajedničko djelovanje protiv libijskoga vođe." Čini se da je za njih zanemariva činjenica što SAD nisu uspjele uvjeriti "porotu", koja je izdala "presudu" pozvavši krvnika neka se uzdrži od bilo kakvog djelovanja. Uredništvo također nije našlo potrebnim komentirati činjenicu (poslije prešutno priznatu) da dokazi uopće nisu bili čvrsti. Većina država osudila je akciju; ipak, ne sve. Britanija i Kanada su stale uza SAD, usprkos sasvim različitu raspoloženju javnosti u tim zemljama. Akciju je poduprla i Francuska, koja je u tom trenutku bila oduševljena Reaganom. Južnoafrička državna radiotelevizija SABC objavila je kako napad "ističe odlučnost vođe zapadnoga svijeta u poduzimanju pozitivnih akcija protiv terorizma". SAD su opravdano napale Gadafija, "čije je ime gotovo istoznačnica za međunarodni terorizam". Izraelski premijer Šimon Peres je izjavio kako je američka akcija svakako opravdan primjer "samoobrane": "Ako libijska vlada zapovijeda hladnokrvna ubojstva američkih vojnika u Bejrutu, usred noći, što očekujete da će Sjedinjene Države poduzeti? Pjevati 'aleluja'? Ili će nešto poduzeti radi vlastite


113

obrane?" Reći kako su SAD djelovale u "samoobrani" protiv napada na svoje snage u Bejrutu dvije i pol godine prije toga svakako je zanimljiva novost - čak i ako ostavimo po strani okolnostima u kojima se dogodio prethodni čin46. U SAD je senator Mark Hatfield, jedan od rijetkih političara u SAD koji se diči časnim nazivom "konzervativca", osudio je američko bombardiranje "u gotovo praznoj senatskoj sabornici" te u pismu New York Timesu. Čelnici nekoliko većih kršćanskih crkava u SAD osudili su bombardiranje. Za razliku od toga, židovski su ga vođe uglavnom hvalili. Tako je rabin Alexander Schindler, predsjednik Saveza američkih židovskih zajednica, rekao da je američka vlada "pravilno i žestoko odgovorila na /Gadafijev/ bezumni terorizam". Profesor međunarodnih odnosa na Harvardu Joseph Nye rekao je kako je Reagan morao odgovoriti na "očite dokaze događaja u Berlinu. Što bi drugo trebalo učiniti protiv državnog terorizma?" Da, zbilja, na primjer protiv američkog terorizma u Srednjoj Americi i južnom Libanonu, gdje su dokazi svakako znatno očitiji. Eugene Rostow je podupro bombardiranje kao "neizbježno, dapače zakašnjelo" kao dio "aktivnije obrane protiv procesa sovjetskoga širenja". On tumači: "Nasilno uklanjanje Gadafijeva režima bilo bi posve opravdano i u skladu s postojećim pravilima međunarodnog prava", jer Gadafi "flagrantno i neprestano krši ta pravila. Prema tome, svaka država povrijeđena libijskim postupcima ima pravo, sama ili zajedno s drugima, uporabiti onoliku silu koliko je razumno potrebno da bi se okončalo libijsko protuzakonito ponašanje. Libija je u pravnom položaju barbarskih gusara"47. On potiče NATO neka "izda deklaraciju o odgovornosti država za nezakonite postupke počinjene s njihova teritorija" 48 . Prema tome, sukladno Rostowljevoj doktrini, NATO bi trebao osuditi i cara, a ne samo gusara. Države od Indokine, preko Srednje Amerike, do Bliskog istoka (i druge) trebale bi udružiti snage i uporabiti svu potrebnu silu kako bi napale Sjedinjene Države, Izrael i ostale terorističke države. Za dopisnika američke TV postaje ABC Charlesa Glassa, koji se s poprišta izvješćivao o bombardiranju i njegovim posljedicama, simbolizira rukom pisano pismo sedmogodišnje djevojčice, iskopano iz ruševina njezine kuće, čiju je obitelj, obrazovanu u Americi, Glass posjetio. Pismo glasi ovako:

114


Dragi gosp. Reagan, Zašto ste ubili moju jedinu sestru Rafu i moju prijateljicu Rašu? Imala je samo devet godina. I moju lutkicu Jagodu. Je li istina da nas sve hoćete pobiti zato što je moj otac Palestinac, a vi hoćete ubiti Gadafija zato što nam želi pomoći da se vratimo u dom i domovinu mog oca? Zovem se Kinda. Preslika pisma poslana je američkim novinama kao pismo čitatelja, ali one pismo nisu htjele objaviti. Objavio ga je Alexander Cockburn, predloživši predsjedniku Reaganu, koji "voli čitati poruke male djece, pa bi možda htio i ovo pismo pročitati u sljedećoj prikladnoj prigodi"49. Drugi su stvar vidjeli drugačije. Michael Walzer je polemizirao s Europljanima, koji su kritizirali bombardiranje Libije kao primjer "državnog terorizma". Nije tako, ustvrdio je on, "jer je napad bio usmjeren na točno određene vojne ciljeve. Piloti su, štoviše, riskirali kako bi pogodili samo te ciljeve i ništa više." To mu je valjda poznato s tajnog izvješćivanja odabranih u Pentagonu. Ako noćno bombardiranje grada pogodi gusto naseljene stambene dijelove Tripolija, pri čemu poginu Rafa, Raša i mnogi drugi civili, tome je jednostavno tako i što se tu može 50 . Vjerojatno ništa drugo ne možemo ni očekivati od vrlo poštovanog moralista i teoretičara pravednog rata koji nas uvjerava kako se izraelska intervencija u Libanonu može opravdati s tog stajališta. On tvrdi kako su izraelske vojne akcije u južnom Libanonu bile "dobar primjer primjereno uporabljene vojne sile" te ako su civili bili "ugroženi" tijekom izraelskog bombardiranja Bejruta, onda "odgovornost za tu ugrozu pada na PLO" 51 . Sudioništvo američkih medija u ovom činu državnog terorizma ne završava njihovim "domoljubnim" ponašanjem u vrijeme napada, što je prirodna posljedica prijašnjeg odobravanja svih priča što ih je vlada odlučila izmisliti. Bilo je također nužno pokazati da je bombardiranje bilo uspješno u suzbijanju libijskog terorizma - što dokazuje izostanak terorističkih djela pripisanih Gadafiju nakon bombardiranja. Da bi se potkrijepila takva tvrdnja, trebalo je potisnuti činjenicu da mu se ništa nije moglo uvjerljivo pripisati ni prije bombardiranja, osim onih "dokaza" što smo ih prije spomenuli, a koji očito nisu uvjerljivi. No američki tisak nije dopustio da mu se takve sitnice nađu na putu.


115

Uredništvo Washington Posta hvalilo je bombardiranje jer "nijedan novi teroristički čin se ne pripisuje" pukovniku Gadafiju, koji je nakon napada prisiljen voditi "suzdržanu politiku". Još je važniji učinak na zapadne saveznike. Većini njih je "trebao šok" koji je učinjen "primjerom odlučnosti, neosporivom točnošću obavještajnih podataka; poslije se pokazalo koliko je Libija izolirana te joj je naposljetku - što je također važno - pao broj turističkih posjeta". A da i ne govorimo o o prijetnji da bi se "ludi Amerikanci" opet mogli malo "zaigrati" pa opaliti žestoko po nekome drugom. Upravo takvu je prijetnju naglasilo raspoređivanje američkih ratnih brodova samo nekoliko nautičkih milja od sovjetske obale Crnoga mora u isto vrijeme 52 . Primijetimo da urednici i dalje drže mogućim govoriti o "neosporivoj točnosti obavještajnih podataka", makar je list imao debelih razloga dovesti ih u pitanje, a poslije ih je čak i odbacio, kako smo već naveli. David Ignatius je napisao kako je bombardiranje "iznenađujuće dobro djelovalo prema libijskom čelniku Moamaru Gadafiju", čime su se postigle "neke zapanjujuće i vrlo povoljne promjene u Libiji, na Bliskom istoku i u Europi". Dokazalo se da je Gadafi "slab, izoliran i ranjiv (...) zapravo, toliko ranjiv da su američki ratni zrakoplovi mogli slobodno činiti što hoće u njegovu vlastitom, dobro branjenom zračnom prostoru". Zaista sjajna pobjeda i nevjerojatno otkriće o libijskom gorostasu! Kako bi pokazao "psihologiju koja je dopustila Gadafiju prestrašiti dobar dio svijeta", Ignatius ne navodi nikakva djela (jer uvjerljivih primjera i nema), nego jednostavno ustvrđuje da čak i ako bi "Libijci pokušali ponovno s terorizmom, to sigurno neće biti onih razmjera kao početkom ove godine", kad su "američke obavještajne službe doznale kako je Libija zapovjedila svojim 'narodnim uredima' /veleposlanstvima/ priređivanje terorističkih napada u desetak gradova". Kao vrlo sposoban novinar, Ignatius zna da vladine tvrdnje o tome što su njezine obavještajne službe "doznale" ne vrijede ništa. Njegovo dokazivanje "uspjeha" napada, jer je Libija napustila neke svoje navodne planove zapravo je njegov okolišni način govorenja da se posljedice ne mogu primijetiti 53 . George Moffett je, slično njemu, ustvrdio kako su "libijski teroristički napadi gotovo prestali" (dakle, svedeno su od gotovo ništice na gotovo ništicu) te je to jedno od "pozitivnih kretanja" koja "čini se, opravdavaju politiku vojne odmazde Reaganove vlade". Njegov je kolega John Hughes trijumfalno primijetio kako "od žestokoga zračnog napada na Libiju (...) nije bilo većih terorističkih napada

116


na Amerikance koje bi poduzeo pukovnik Muamer Gadafi". Kao što ih nije bilo ni prije, koliko je poznato 54 . Poruka državnim teroristima u Washingtonu je jasna: slijedit ćemo vaš diktat kad izmislite niz terorističkih djela što ih je počinio naš neprijatelj, za kojega tvrdite kako je zastrašio svijet. Bit ćemo uz vas kad izvedete veliki teroristički čin kako biste kaznili one čije ste zločine izmislili te na kraju - kad objavite da je, kao rezultat vašeg junaštva, to strašno čudovište podleglo. Puke činjenice nikad nas neće odvratiti od našeg vjernog služenja vladi. Valja znati da je "u tri mjeseca od napada na Libiju zabilježeno osamnaest antiameričkih terorističkih napada u Zapadnoj Europi i na Bliskom istoku, dok ih se u prošla tri i pol mjeseca prije napada dogodilo petnaestak." Economist je pak primijetio (iako hvaleći Reaganov odvažni čin): "U svijetu kao cjelini, stopa antiameričkog terorizma ne čini se drugačijom od lanjske". Vodeći stručnjak za terorizam Poduzeća "RAND" (ustanova Ratnog zrakoplovstva SAD za obavještajnu analitiku i prognostiku - op. prev.) također je opazio da je broj terorističkih napada nakon napada na Libiju ostao otprilike isti kao i prije 55 . Sliku upotpunjava izvještaj FBI-a na 41 stranici, u kojem se navodi pregled terorističkih činova počinjenih u SAD godine 1985. Navedeno ih je sedam; poginule su dvije osobe. Broj stalno opada od 1984. godine, kada je zabilježen 51 teroristički napad 56 . FBI-ev izvještaj je doživio izvjesnu pozornost u tisku. Tako je kanadski Toronto Globe and Mail objavio tekst preuzet od agencije Associated Press pod naslovom: "Židovski ekstremisti krive se za smrt dvoje ljudi". Uvodni dio članka glasi: "Židovski su ekstremisti počinili četiri od ukupno sedam terorističkih činova u SAD 1985. godine, u kojima je poginulo dvoje ljudi, jučer je izvijestio Savezni istražni ured (FBI)." Članak dalje navodi pojedinosti o "napadima koji se pripisuju židovskim ekstremistima" koji su "ubili dvoje ljudi i ranili devetero, kako se navodi u izvještaju". New York Times nije uopće objavio članak o FBI-evu izvješću; ipak, u 11. pasusu kolumne objavljene nekoliko tjedana nakon toga piše: "Prema FBI-evu godišnjem izvješću o terorizmu, za četiri od ukupno sedam slučajeva terorizma na našem tlu 1985. godine drži se da su u njih bili umiješane 'židovske terorističke skupine'. No nijedna istraga nije dovela do podizanja optužnice." Drugi američki nacionalni dnevni list, Washington Post je objavio članak o FBI-evu izvješću pod naslovom "Terorizam u SAD je lani opao, pokazuje


117

FBI-evo izvješće". U oba članka se navodi da se "oba ubojstva i devet ranjenih pripisuju četirima terorističkim činovima što su ih počinili židovski ekstremisti" (od ukupno sedam zabilježenih). To se opetuje i u poslije objavljenom članku o FBI-evoj istrazi o ubojstvu Alexa Odeha, gdje se primjećuje da se "sumnjiče ekstremističke židovske skupine"57. Eto, te tri rečenice su sve što je američki nacionalni tisak posvetio zaključcima FBI-eva izvješća o izvorima terorizma u SAD u 1985. Nisam primijetio uredničke ni druge komentare koji bi pozivali Sjedinjene Države neka bombardiraju Tel Aviv ili Jeruzalem kako bi se "izrezao rak" i "pokorilo lude pse" koji su donijeli "zlu plimu terorizma" na naše obale. Mogli bismo se upitati zašto. Sasvim prikladno, Izrael se odriče bilo kakve odgovornosti za postupke "židovskih ekstremista". On, štoviše, osuđuje terorističke činove, baš kao i član izraelskog parlamenta rabin Kahane, čije bivše suradnike iz Židovskog obrambenog saveza FBI sumnjiči da su izveli napade. Manje je uvjerljivo kad se Washington odriče odgovornosti za terorističke činove onih koje je obučavao i poticao. No, kao što sam već spomenuo, te izlike ništa ne vrijede prema mjerilima koja se primjenjuju na Muamara Gadafija i Jasera Arafata, koji također osuđuju terorističke činove i niječu odgovornost za njih. Prisjetite se tvrdnji kako "dublja moralna odgovornost za zločine (...) leži posve na Jaseru Arafatu" jer je "on bio i ostaje utemeljitelj suvremenoga palestinskog nasilja". Stoga će SAD držati Arafata "odgovornim za sve činove međunarodnoga terorizma" općenito, bio on umiješan u njih ili ne 58 . Prema istoj logici bi "dublja moralna odgovornost" za sve postupke cionističkih ekstremista posve počivala na Izraelu. Američki tisak redovito omalovažava Arafatove osude palestinskih terorističkih akcija. Spomenimo tek jedan kritični slučaj: 3. lipnja 1982. je teroristička skupina koju vodi Abu Nidal, koji je u ratu s PLO-om te ga je ta organizacija prije više godina osudila na smrt, pokušala umoriti izraelskog veleposlanika u Londonu Šloma Argova. Taj je događaj prethodio izraelskoj najezdi na Libanon, koju su u SAD "opravdanom osvetom" držali vlada, javna glasila i obrazovano javno mišljenje. Washington Post je komentirao kako je pokušaj Argovljeva ubojstva bio "neugodan" za PLO, koja "tvrdi kako predstavlja sve Palestince, ali (...) je probirljiva kad je riječ o prihvaćanju odgovornosti za nasilne postupke Palestinaca"59. Ako je teroristička akcija palestinske skupine u ratu s PLO "neugodna"

118


za PLO, onda bi teroristički činovi cionističkih ekstremista u SAD, u kojima su poginule dvije i ranjeno devet osoba, svakako trebali biti "neugodnost" za Izrael, koji je, prema vlastitom ustavu, "država židovskoga naroda", uključivši one u dijaspori (a ne država svojih državljana, od kojih jedna šestina nisu Židovi). Dakle, prema logici američke vlade, primijetili su komentatori i mediji općenito, SAD bi svakako smjele, a vjerojatno i morale, bombardirati Tel Aviv "u samoobrani protiv budućih napada". Možemo samo zamisliti reakciju da su većinu terorističkih napada u SAD, uključivši i žrtve, izveli Amerikanci arapskog podrijetla povezani s ekstremističkim elementima u PLO ili članovi terorističkih skupina što ih je osnovao član libijske vlade. Američko bombardiranje Libije nema ničega zajedničkog s "terorizmom", čak ni u ciničnom, zapadnom smislu riječi. Zapravo je bilo sasvim jasno da bi operacija u zaljevu Sidre i bombardiranje libijskih gradova moglo izazvati terorizam namalo. Upravo je to glavni razlog zbog kojega su vjerojatne mete u Europi molile SAD neka se uzdrže od takvih akcija. No to nije prvi put da su se nasilni činovi izvodili očekujući da bi mogli izazvati terorizam namalo. Izraelska agresija na Libanon s američkom potporom izvedena 1982. godine još je jedan slučaj, kako smo već naveli u 2. poglavlju. Napad na Libiju također bi mogao, prije ili poslije, potaknuti terorističke akcije, što bi pak imalo poslužiti za mobiliziranje domaće i svjetske javnosti u prilog planovima SAD na domaćem i međunarodnom planu. Reagiraju li Amerikanci masovnom histerijom, uključivši i strah od putovanja u Europu, gdje su daleko sigurniji nego u bilo kojem američkom gradu, onda je to, iz istih razloga, čisti dobitak. Stvarni razlozi američkog napada na Libiju nemaju ničega zajedničkog sa samoobranom protiv "terorističkih napada" na američke snage u Bejrutu u listopadu 1983. godine, kako to tvrdi Šimon Pereš, niti s drugim terorističkim akcijama ispravno ili pogrešnom pripisanim Libiji, a isto tako niti sa "samoobranom protiv budućih napada", prema doktrini što ju je Reaganova vlada objavila, uz veliko odobravanje domaće javnosti. Libijski je terorizam tek dosadna muha, ali Gadafi stoji Sjedinjenim Državama na putu u Sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i drugdje. Podupire Polisario i skupine u Sudanu kojima se SAD protive; sklopio je savez s Marokom suprotno željama SAD; intervenirao je u Čadu (nakon što je tamo poslana francuska Legija stranaca te francuski savjet-


119

nici i zrakoplovi, ali francuska je intervencija za svaku pohvalu, jer francuske snage "čuvaju Zapadnu Afriku sigurnom za francuske, američke i ostale naftaše", a slične poslove obavljaju i drugdje) 60 . Općenito, Gadafi je otežavao američka nastojanja za postizanjem "strateškoga konsenzusa" u tom dijelu svijeta i nametanjem svoje volje drugdje. To su stvarni zločini i za njih mora biti kažnjen. Nadalje, napad na Libiju je imao za svrhu i učinak pripremiti domaću i svjetsku javnost za nove nasilne akcije SAD. Trenutačna reakcija može biti negativna, ali kad se dojmovi slegnu, razina očekivanja bit će povišena te će američka vlada moći nastaviti eskalirati sukobe pojavi li se potreba za time. Ciničnost promidžbene kampanje o "međunarodnom terorizmu" jasno se pokazala publici do koje dopiru mišljenja disidenata u Sjedinjenim Državama, no kampanja je ipak postigla znatne uspjehe u oblikovanju javnog mišljenja. Izgledi za buduće uspjehe ostaju izvrsni, zahvaljujući općenito nekritičkoj i lojanoj reakciji obrazovanih ljudi. Takva uslužnost inteligencije prema međunarodnom terorizmu pridonosi masovnim patnjama i nekažnjenoj brutalnosti; dugoročnije, nosi opasnost sukoba velesila i izbijanja nuklearnog rata. No takve su stvari nevažne u usporedbi s potrebom da se osigura kako ništa ne bi ugrozilo "stabilnost" i "poredak", kako nitko i ništa ne bi ugrozili povlastice moćnih. Ovdje nema ničega što bi iznenadilo poštenog proučavatelja povijesti.

4.

Uloga SAD na Bliskom istoku (15. studenog 1986.)

Bilo bi prikladno početi tako što bih vam predočio svoje vjerodajnice koje mi daju pravo govoriti o ovoj temi. No kako ne bi bilo pošteno predstaviti vlastitu inačicu, pa ni osloniti se na uobičajene uvodne opaske, dopustite mi pročitati pismo preporuke za mene poslano Index on Censorship, malom časopisu koji izlazi u Engleskoj, u kojem sam objavio kratak članak o nekim vidovima naše današnje teme 1 : Dragi Dan, Oprosti što ti se opet obraćam kao direktoru i članu uredništva časopisa Index on Censorship - no jednostavno ne mogu odoljeti. U zadnjem broju koji imam, onom od srpnja-kolovoza 1986. godine, pojavio se uistinu izvanredan članak, koji počinje na 2. stranici i nastavlja se nadugačko. Taj je članak napad na Sjedinjene Države, američku vladu i tisak, a napisao ga je Noam Chomsky. Vjerojatno ti je o Chomskom poznato da je fanatičan branitelj Palestinske oslobodilačke organizacije te je proširio granice intelektualnoga nepoštenja i osobne osvetoljubivosti u onome što piše o Bliskom istoku. Danas zaista u SAD više nema nikoga (od toga izuzimam politiku) tko bi Chomskoga uzimao za ozbiljno, uzevši u obzir što je do sada radio. Stoga mi je neobjašnjivo zašto je dobio pune tri stranice kako bi napadao tisak koji je jedan od najslobodnijih na svijetu. Svakako, dati mu toliko prostora daje i izvjesno dostojanstvo njegovim inače sramotnim nastojanjima. Je li moguće da vaši urednici jednostavno ne znaju tko je Chomsky te im nije poznata njegova povijest? Ili možda dobro znaju tko je on i kakav je, a ipak su mu odlučili otvoriti vrata? Ako je tako - zašto? U potpisuje "Elliott". To je pomoćnik ministra vanjskih poslova

Uloga SAD na Bliskom istoku

121

SAD za odnose s američkim državama Elliott Abrams. Pismo je napisano 29. srpnja 1986. na memorandumu State Departmenta te je prema tome, držim, javni dokument (ispustio sam neke osobne dijelove). Naveo sam to pismo iz dva razloga. Prvo, jer ga držim osobito dragocjenim, što je i prirodno; dragocjeno mi je iz istih razloga kao i nastojanja sovjetskih savjetnika u Trećem svijetu da moje knjige budu zabranjene (kao što su godinama bile u SSSR-u)2 . Moj prvi i jedini zahtjev za vizu neke istočnoeuropske zemlje bio je odbijen. Reakcije komesara često pokazuju da je čovjek na pravom putu. No osim toga, pismo je blisko našoj temi. Daje vrlo zanimljiv i prilično tipičan uvid u mentalitet Reagonove vlade i izraelskog lobija. Valja spomenuti da je Abramsovo pismo bilo tek dio baražne vatre protiv časopisa koji su se usudili objaviti primjedbe na američku i izraelsku politiku koje su dežurni "čuvari vjere" držali neprikladnima3. S takvim su se pojavama mnogi od vas osobno susreli. I ta je činjenica relevantna za našu temu, dakako. Ostavimo sada po strani upravo nevjerojatan nedostatak smisla za ironiju. Prisjetimo se da je časopis posvećen cenzuri te se našao ciljem napada, jer je dopustio kratko izražavanje činjenica i analiza koje nisu po ukusu komesarima. Ono što pismo otkriva jest duboko usađena totalitarna crta među vodećim likovima Reaganove vlade: prema njima, neprihvatljivim se mislima ne smije ostaviti ni najmanja pukotina. Ne želim time reći da je to izvan spektra američke politike. Nažalost, nije. No po svojoj praksi, stilu i ciljevima, Reaganova je vlada sasvim na kraju političkoga spektra, na pozicijama ekstremno reakcionarnoga šovinizma, koji je uzurpirao časni naziv konzervativizma. Takvu politiku karakterizira stalno laganje, razuzdanost, pojačavanje državne vlasti i nasilja, napadi na osobnu slobodu i građanska prava. Sve je to veoma loše i važno za budućnost američke politike i društva te stoga i za Bliski istok i cijeli svijet - imajući na umu strahovitu američku moć. Ta svojstva Reaganove vlade nisu prošla nezamijećena te su pobudila zabrinutost među pravim američkim konzervativcima, kojih je u vladi i u medijima vrlo malo, te u inozemstvu. Prije tri godine je David Watt, direktor Kraljevskog instituta za međunarodne odnose u Londonu u časopisu Foreign Affairs je ovako komentirao: ... jaz između današnjeg američkog viđenja svijeta i svjetskog pogleda na Ameriku. (...) Uz moguće iznimke Izraelaca,

122


Južnoafrikanaca, filipinskog predsjednika Marcosa i nekoliko desničarskih vlada u Srednjoj i Južnoj Americi, /većina svijeta drži/ kako je Reaganova vlada daleko prejako odgovorila na sovjetsku ugrozu te time naškodila američkom (a time i svjetskom) gospodarstvu, ubrzavajući trku u naoružavanju, okoštala vlastito gledanje na zbivanja u Trećem svijetu te još više pogoršala jezik međunarodnih odnosa svojom grozničavom retorikom. Autor dodaje: "Iskustvo mi govori da je gotovo nemoguće čak i najiskusnijem Amerikancu prenijeti koliko je takav kritički pogled duboko ukorijenjen te koliko se proširio." To je također važna činjenica. Kao potvrdu takvih sudova, u pratećem članku o trenutačnim zbivanjima na međunarodnoj pozornici urednik Foreign Affairs William Bundy piše kako u pogledu "stupnja ugroze koja dolazi od Sovjetskog Saveza (...) pogledi Reaganove vlade ovom promatraču izgledaju bliži stvarnosti od previše mirnih i uskogrudnih stajališta kakva često zauzimaju ostale vodeće države" 4 . Watt zapravo pretjeruju govoreći o "jazu". Europske elite nisu toliko udaljene od reganovske histerije kao što on navodi. "Iznimke" su znatno brojnije od onih što ih on navodi te osobito uključuju Francusku, gdje su mnogi pariški intelektualci prihvatili Reaganov fanatizam kao najnoviju intelektualnu modu. Štoviše, kako pokazuje Bundyjev komentar, ono što Watt opisuje jest mišljenje američke elite znatno proširenije nego što je Reaganova vlada. Štoviše, Bundy piše s gotovo suprotnoga kraja političkoga spektra. Watt opisuje ekstremnu verziju općenite reakcije elite na probleme što ih je prouzročio Vijetnamski rat, među kojima su: šteta nanesena američkom gospodarstvu i koristi za njegove industrijske takmace; slom discipline kako u Trećem svijetu, tako i kod kuće. Sve su to čimbenici koji zahtijevaju strogo državno djelovanje. Eto, zato je potrebno - kao i obično - uteći se uvijek korisnoj ruskoj ugrozi, koja se redovito prizivala u takvim prigodama. Ipak, Wattova je osnovna teza ispravna. Izolacija SAD odonda se povećala, kako se vidi iz primjera glasovanja u Ujedinjenim narodima o širokom spektru pitanja. U samo nekoliko tjedana je Opća skupština UN glasovala sa 124 glasa "za" i samo jednim "protiv" za uspostavu zone mira u južnom Atlantiku, a 94 prema 3 o rezoluciji kojom se SAD pozivaju neka poslušaju odluku Međunarodnoga suda kojom se nalaže prestanak napada SAD na Nikaragvu. U ovom drugom slučaju Americi su


123

se pridružile dvije države štićenice: Salvador (koji je "neovisan", kao i recimo Poljska o SSSR-u) i Izrael, koji je po vlastitom izboru postao američki vojnik plaćenik. Izolacija SAD u glasovanjima o Bliskom istoku je dobro poznata, ali pojava je znatno općenitija. Samo između 1980. i 1985. SAD su uložile čak 27 veta u Vijeću sigurnosti UN, u usporedbi s njih 15 u dotadašnjoj povijesti UN (sve od 1966. godine) i pet veta SSSR-a osamdesetih5. Reakcije su zanimljive. U ranim danima Ujedinjenih naroda, dok je ta organizacija bila čvrsto pod nadzorom SAD te se mogla iskorištavati za hladnoratne svrhe, opći odnos prema njoj u SAD je bio izrazito pozitivan te se mnogo raspravljalo o tome zbog čega se SSSR, tada gotovo izoliran, prema njoj odnosi tako negativno. Možda je to zato što su kao mala djeca nosili neodgovarajuću odjeću - odatle njihov ("pelenasti", kako kažu neki skeptici) "negativizam". Kako je američka svjetska dominacija opadala sa svog vrhunca nedugo nakon Drugoga svjetskog rata te članice UN povećavale razmjernu neovisnost od SAD, odnos prema UN postao je kritičniji te je danas krajnje neprijateljski. Danas više ne možemo čitati traktate o čudnovatome ruskom negativizmu, nego o jednako tako neobičnoj činjenici da je svijet ispao iz takta, kako je to lijepo objasnio dopisnik New York Timesa iz UN Richard Bernstein6. Ispitivanja javnog mišljenja u Europi daju slične rezultate. Nedavna anketa USIA. pokazuje kako (osim u Francuskoj) Europljani više vjeruju Mihailu Gorbačovu glede kontrole naoružavanja nego Reaganu. U Britaniji je odnos četiri prema jedan, a u Njemačkoj sedam prema jedan 7 . No Reaganovu vladu ne zabrinjava međunarodna izolacija. Ti su ljudi pokazali lukavo razumijevanje djelotvornosti nasilja i zastrašivanja. Poput nekih svojih predšasnika i uzora drugdje u svijetu, oni su vrlo svjesni kako jeftine pobjede nad slabim i bespomoćnim neprijateljima mogu biti iskorištene za podjarivanje šovinističkih osjećaja i masovnog oduševljenja kod kuće, samo ako se stanovništvo dobro zastraši teškom prijetnjom svom opstanku. Među prijašnjim primjerima koji dolaze na um jesu Hitlerova upozorenja kako je Njemačka okružena neprijateljskim državama koje je žele uništiti, o "češkom nožu uperenom u srce Njemačke", o agresivnosti i teroru Čeha i Poljaka, a prije svega, o prijetnji koja dolazi od međunarodne židovske urote. Reganovci vrlo dobro shvaćaju ono što je H. L. Mencken zvao "čitavom svrhom praktične politike: držati javnost uzbuđenom (i stoga sklonom tražiti bilo

124


kakav put k sigurnosti) strašeći je beskonačnim nizom strašila, koja su sva izmišljena". Što se pak tiče ostatka svijeta, američka kulturna hegemonija dovoljno je jaka da se doktrine skuhane za domaću potrošnju prihvaćaju ili bar ozbiljno shvaćaju - bez obzira koliko bile smiješno neuvjerljive. U slučaju da ne bude tako, ako američki saveznici ostanu tvrdoglavi, SAD zaprijete eskalacijom nasilja i mogućom visokom cijenom što bi je saveznici morali platiti za svoju tvrdoglavost. Ta je taktika već uspješno iskušana u praksi. Promidžbena kampanja o međunarodnom terorizmu primjer je uspješne primjene tih metoda, kako kod kuće, tako i u inozemstvu. Kreatori politike u Reaganovoj vladi znaju kako je liberalne elemente u Kongresu i medijima lako dovesti u red optuživši ih da su mekani i nedovoljno militantni prema onom izmišljenom čudovištu koje je toga dana u modi. Stoga se svi pokorno svrstavaju u redove "boraca protiv terorizma". Njima je također jasno kako goleme mogućnosti nasilja što im stoje na raspolaganju dopuštaju izdržati prijezir svjetskoga javnog mišljenja. Zapravo, američki vlastodršci redovito iskorištavaju zabrinutost drugih zbog njihova nasilja. Tako je bilo na tokijskom sastanku na vrhu nakon bombardiranja Libije. Tada su reganovci okupili zapadne elite oko sebe upozoravajući ih da bi, ne svrstaju li se na određenu im crtu, "ludi Amerikanci" tko zna što sljedeće mogli učiniti8. Da se vlada s prijezirom odnosi i prema Kongresu SAD otkriva se na svakom koraku. Na primjer: prošloga mjeseca su, pri raspravi o zakonu o odobravanju primjene vojne sile, oba parlamentarna doma inzistirala na tekstu koji je pozivao predsjednika na poštivanje sporazuma SALT II. - u interesu nacionalne sigurnosti. Samo koji tjedan nakon toga vlada je objavila da nastavlja premašivati granice koje određuje taj sporazum. Vladin je glasnogovornik rekao da "Kongres trenutačno ne zasjeda, a sastanak na vrhu na Islandu je prošlost. /Gorbačov/ neko vrijeme neće dolaziti ovamo. Dakle, što još čekamo?" 9 Drugim riječima: policajac gleda na drugu stranu, dakle zašto ne opljačkati trgovinu? Ako ćemo pravo, Kongres ne zasjeda čak niti kad zasjeda, kao što je vladi dobro poznato; a do sada se bandi uličnih razbijača nije pokazalo odviše teškim pobijediti općenito jadnu oporbu. Pristup širokoj javnosti otkriva nešto što je jedan Reaganov dužnosnik nazvao "golemom operacijom psihološkog rata". Svrha je bila priprema rasprave o Nikaragvi; ta dezinformacijska kam-


125

panja nazvana je "Operacija 'Istina'". Göbbelsu i Staljinu bi se to zacijelo svidjelo 10 . Dezinformacije su specijalnost Reaganove vlade od njezinih prvih dana, makar javna glasila i Kongres uvijek iznova tvrde kako su šokirani kad se otkrije novi primjer, kao što je bilo nedavno, 1986. godine, za dezinformacijske kampanje vođene protiv Libije (v. 3. poglavlje). U tom je slučaju pokazivanje zapanjenosti iziskivalo malu amneziju. Još u kolovozu 1981. je Newsweeek pisao o "dezinformacijskom programu sa svrhom da Gadafiju i njegovoj vladi postane neugodno. To je išlo usporedno s više terorističkih akcija unutar Libije što su ih poduzele SAD kako bi "pokazale da se Gadafiju suprotstavlja domaća politička snaga". Bilo je prije i opsežnih dezinformacijskih kampanja - prilično uspješnih, zahvaljujući suradnji medija - o utrci u naoružavanju i mnogim drugim pitanjima11. Sljedeće uvide razvijamo iz nedavnih otkrića o pomno razrađenu programu za izbjegavanje kongresnih ograničenja na vojnu pomoć terorističkoj savezničkoj vojsci koja napada Nikaragvu. Ili je to "otpor", kako ga zovu američka vlada i njoj odan tisak, "otpor" što ga organizira Policajac hemisfere kako bi napao Nikaragvu iz uporišta izvan nje. No u internim spisima Bijele kuće za njih se upotrebljava naziv "saveznička vojska", čiji se terorizam ne skriva u tajnim izvješćima. Spomenut ćemo samo jedan primjer brižljiva planiranja koje je u pozadini terorističkih akcija. Uzmite odluku Reaganove vlade da proda (vjerojatno prilično slabo uporabljive) zrakoplove AWACS Saudijskoj Arabiji 1981. Bio je to politički nepopularan potez te se u to vrijeme nije mogao vidjeti razlog zašto ga je vlada tako uporno gurala. Ima nekoliko vjerojatnih objašnjenja. No pojavljuju se neki mogući razlozi. Reaganovi su planeri očito predvidjeli moguće poteškoće u financiranju svoje plaćeničke vojske, a kad je Kongres, odgovarajući na pritisak javnosti, poslije tražio načina za ograničavanje terorističkog rata protiv Nikaragve, Saudijska Arabija je pozvana neka isplati svoje dugove i financira slanje oružja kontrašima. Čini se da se radilo o sovjetskom oružju što ga je što ga je Izrael zaplijenio za svoje najezde na Libanon, a koju je Reagan podupro 12 . Sve su to spletke istančanih međunarodnih terorista s globalnim pogledom na stvari. Sada, kad su konačno prešli točku do koje ih se moglo lako suzbiti, djelomično razotkrivanje izazvat će lažni dojam da su tvorci Reaganove politike nesposobnjakovići. Elita na neuspjeh državnih nastojanja uvijek odgovara tako što

126


usmjerava pozornost na navodne osobne nedostatke, kako bi izbjegla opasnost da javnost shvati sustavnu narav politike, opću potporu za nju u elitnim krugovima (bez obzira na različitost taktike) i institucionalne korijene takvih pothvata. No nitko se ne treba zavaravati pa povjerovati da svjedočimo postupcima budala i nesposobnjakovića. Njihova postignuća u organiziranju djelotvorna međunarodnog terorizma su dojmljiva - od Bliskog istoka do Srednje Amerike i dalje. Treba na umu imati još jednu ključnu činjenicu: trenutačni skandali uvelike idu na ruku pučkim pokretima koji su se razvili od šezdesetih godina XX. stoljeća naovamo, što je prisililo državu uteći se tajnim operacijama kako bi prikrila svoj terorizam i nasilništvo. Te su operacije tako složene da ih se na koncu ne može posve skriti od očiju javnosti. Da je javnost šutljiva i apatična, kakva je bila prijašnjih godina, Reagan bi mogao oponašati praksu Johna F. Kennedyja, koji je jednostavno poslao Ratno zrakoplovstvo SAD izvoditi opsežna bombardiranja te je zapovjedio bacanje defolijanata i razaranje usjeva u Južnom Vijetnamu od 1961/62. Ili je mogao slijediti Lyndona Johnsona, koji je eskalirao agresiju na Južni Vijetnam na kopnu i u zraku, proširivši je i na Sjever. Poslao je i 23.000 marinaca u Dominikansku Republiku, kako bi suzbio opasnost od demokracije u toj zemlji. Sve je to bilo početkom 1965. godine i tada je bilo vrlo malo javnih prosvjeda. Tajne operacije uvijek mogu biti razotkrivene te se tako dovodi u opasnost vladina retorička poza (npr. "borba protiv terorizma"). To pak može na neko vrijeme zaustaviti terorističke zapovjednike. Navedenim smo činjenicama nastojali pokazati kako je velika javna akcija itekako moguća čak i u općenito depolitiziranu društvu kakvo je američko, gdje nema političkih stranaka ni velikih javnih glasila izvan uskog poslovnog dogovora elite - makar i neizravno, kao što je bilo u vrijeme Vijetnama i nakon njega. Te važne činjenice treba imati na umu i u vezi s Bliskim istokom. Jedan od elemenata u međunarodnoj terorističkoj mreži što je organiziraju SAD je Svjetski antikomunistički savez - zbirka nacista, antisemita, pripadnika odreda smrti i nekih među najgorim ubojicama i razbojnicima na svijetu. Sve je njih Reaganova vlada skupila i organizirala u djelotvornu mrežu ubojica i mučitelja, raširenu po cijelom svijetu. Prošlog je mjeseca Savez privukao nešto pozornosti u vezi s aferom Hasenfus u Nikaragvi. New York Times je - kao i obično, prenoseći vladinu promidžbu kao da je


127

istina - ustvrdio da je Savez očišćen od sumnjivih elemenata otkako je general Singlaub stao na njegovo čelo osamdesetih. Svjetski antikomunistički savez upravo je u Europi zaključio svoju redovitu godišnju konferenciju (o kojoj mediji nisu ništa izvijestili, koliko mi je poznato). Bili su nazočni vodeći nacisti, koji su s poštovanjem pljeskali kad su njihovi vođe (nacisti iz Hitlerovih dana) dolazili na podij kako bi se obratili slušateljstvu. Zapovjednici latinoameričkih odreda smrti, navodno istjerani 1984. godine, smjesta su se pojavili na konferencijama 1984/85. pod pokroviteljstvom podružnice američke organizacije, izuzete od plaćanja poreza, jer se bavi "obrazovanjem". U Savezu i dalje djeluju nacisti, rasisti različitih vrsta i bjelosvjetski ubojice. Podupiru ga SAD i nekoliko klijentskih država, osobito Tajvan i Južna Koreja, no navodno također Sirija i druge arapske države. Izraelski lobi u Americi prikriva mu djelovanje. U uvodu svoje nedavno objavljene knjige o Savezu, Scott Anderson i John Anderson iznose kako su Savez protiv klevetanja i B'nai Brith, glavne sastavnice izraelskog lobija u Americi, odbili dati informacije o toj zloglasnoj zbirci antisemita, jer oni trenutačno služe korisnoj svrsi u Reaganovoj mreži međunarodnog terorizma, koju oni načelno podupiru 13 . Sve ovo i još mnogo toga pokazuje kako se suptilno vodi međunarodni terorizam, i to u razmjerima dosad gotovo neviđenim u povijesti. Sramotna povijest Svjetskog antikomunističkog saveza treba nas podsjetiti da reganovsko razbojništvo jest neobično, ali nije jedinstveno u povijesti SAD. Odmah nakon Drugoga svjetskog rata SAD su se okrenule zadatku suzbijanja antifašističkog otpora u velikom dijelu svijeta, često djelujući u korist fašista i kolaboracionista. Dio toga globalnog programa bilo je i novačenje nacističkih razbojnika kao što je Klaus Barbie, "krvnik Lyona", koji je odgovoran za grozne zločine u Francuskoj, ali su ga Amerikanci odmah nakon rata postavili da špijunira Francuze za američki račun. Znatno je važniji primjer Reinhard Gehlen, koji je vodio Hitlerovu izvještajnu djelatnost u Istočnoj Europi te mu je CIA brzo dodijelila isti zadatak u zapadnonjemačkoj izvještajnoj službi. U djelokrugu njegove organizacije bila je američka potpora vojnim akcijama u SSSR-u i Istočnoj Europi, u dosluhu s vojskama koje je Hitler potaknuo. Prema Johnu Loftusu, te su se operacije vodile iz ureda Georgea Kennana u State Departmentu; Loftus je tu temu istraživao za Ministarstvo pravosuđa SAD. Poslije, kad se mnogi

128


od tih korisnih ljudi nisu više mogli štititi u Europi, američke su ih vlasti dovele u Sjedinjene Države ili Latinsku Ameriku, često uz pomoć Vatikana. Tamo su nastavili služiti interesima američke vlade: obučavali su mučitelje metodama koje je razvio Gestapo, pomogli su osnovati neonacističke službe nacionalne sigurnosti u Latinskoj Americi te mrežu odreda smrti u Srednjoj Americi, u sklopu sigurnosnih snaga što su ih obučile SAD itd. 14 Vrlo ćemo slabo razumjeti svijet zanemarimo li relevantni povijesni kontekst, kojega službena doktrina obično zanemaruje ili suzbija. Isto vrijedi i na Bliskom istoku. Razmotrimo samo odnose SAD s Iranom, koji su sada u vijestima, ali pretežito izrezani iz svojega povijesnoga konteksta, kao što se obično događa kad nas povijest uči nezgodne lekcije. Reaganova vlada tvrdi da su nedavne pošiljke oružja Iranu preko izraelske veze dio nastojanja za uspostavom dodira s "umjerenim" elementima u Iranu. U jednom je smislu to istina. Naime, ako uđemo u sferu uobičajenoga novogovora, u kojemu su "umjereni" oni koji su, kako i treba, poslušni prema američkim zapovijedima i zahtjevima. Suprotnost su "radikalni" - a to su oni koji ne slušaju zapovijedi kako treba. Primijetite da to nazivlje nema ničega zajedničkog s time koliko se te skupine služe nasiljem, pa čak ni s njihovim društvenim i političkim ciljevima; razlikuje ih samo jedno, ključno svojstvo. Tako je masovni ubojica Suharto u Indoneziji poštovani "umjerenjak", dok su seljačke skupine za uzajamnu pomoć što ih je u Salvadoru organizirala Katolička crkva "radikalne", pa ih treba istrijebiti terorom u stilu Pola Pota, koji provode američki plaćenici. U Iranu su SAD vratile na vlast "umjerenjake" državnim prevratom koji je organizirala CIA, koja je tako (New York Times od 6. kolovoza 1954.) "dala primjernu lekciju (...) nerazvijenim zemljama bogatim prirodnim izvorima". Ta je lekcija "primjer koliku cijenu je morala platiti jedna od njih koja se zanosila fanatičnim nacionalizmom" te je pokušala preuzeti nadzor nad vlastitim prirodnim bogatstvom, postavši time "radikalna". Iran je ostao "umjeren" sve do pada šaha Mohamada Reze Pahlavija 1979. godine, skupivši do tada jedan od najduljih popisa kršenja ljudskih prava na svijetu, što su Amnesty International te ostale udruge za ljudska prava redovito dokumentirale. No to nije ugrozilo Šahovu oznaku "umjerenjaka" niti je umanjilo njegovu omiljenost u krugovima američke elite. Carterova je vlada podupirala Šaha do samo-


129

ga konca njegove krvave vladavine. SAD su tada razmatrale mogućnost vojnoga prevrata, no bez uspjeha. Odonda se dotok oružja u Iran nije prekinuo, djelomice preko Izraela, koji je imao vrlo tijesne odnose sa Šahom i njegovom vojskom. Primijetite kako isto vrijedi i za Nikaragvu, gdje je tamošnji diktator Somoza pao s vlasti otprilike u isto vrijeme kad i Šah. Carterova ga je vlada također podupirala do samoga kraja, dok mu je Izrael davao oružje, svakako s prešutnim američkim pristankom, dok je ubijao desetke tisuća ljudi u posljednjoj provali bijesa. Carter je pokušao uspostaviti vlast Nacionalne garde pošto se Somoza više nije mogao održati. Nedugo nakon toga ostaci Garde ponovno su se okupili i ustrojili u Hondurasu i Kostarici, uz pomoć američkih saveznika kao što je Argentina (tada pod vlašću neonacističkih generala, pa prema tome korisna "umjerena" klijentska država). Zatim su odvedeni ravno u SAD te organizirani u terorističku plaćeničku vojsku posvećenu suzbijanju prijetnje provedbe društvene reforme u Nikaragvi. U međuvremenu je američka elita prošla kroz čarobnu preobrazbu: po prvi su se put duboko zabrinuli zbog ljudskih prava i "demokracije" u Nikaragvi i Iranu. To je iznenadno "moralno buđenje" propustilo izazvati prijezir što ga dobrano zaslužuje15. Vratimo se Iranu! Prema izraelskom veleposlaniku u SAD Moše Arensu, koji je to rekao u listopadu 1982. godine, izraelska dobava oružja Iranu nakon Šahova pada izvodila se "u koordinaciji s američkom vladom (...) na gotovo najvišoj razini". Cilj je bio "izvidjeti ne bismo li mogli pronaći neke dodirne točke s iranskom vojskom, kako bismo oborili Homeinijev režim" ili bar "stupiti u dodir s nekim vojnim časnicima koji bi se jednoga dana mogli naći na vlasti u Iranu". Izraelac Jakov Nimrodi, trgovac oružjem i obavještajni dužnosnik koji je u šahovu Iranu djelovao pod krinkom vojnog izaslanika, opisao je taj plan u BBC-evoj emisiji 1982. Bivši izraelski de facto veleposlanik u Iranu Uri Lubrani (iz Radničke stranke) dodao je nove pojedinosti o tom istom programu: Duboko sam uvjeren da se Teheran može osvojiti razmjerno malom silom, ali odlučnom, nemilosrdnom i okrutnom. Hoću reći kako bi zapovjednici te sile morali biti ljudi emotivno pomireni s mogućnošću da će možda morati pobiti deset tisuća ljudi.

130


I on je, dakako, "umjerenjak" - u istom značenju riječi. Slične je zamisli imao i David Kimči, izraelski ministar vanjskih poslova i bivši zamjenik ravnatelja Mosada. Kimčija i Nimrodija su mediji sada otkrili među začetnicima američkog programa vojne pomoći Iranu preko Izraela sredinom osamdesetih u vezi s američkim taocima i "potragom za umjerenjacima". U isto vrijeme (početkom 1982.) s tim su se planom manje-više svi slagali, no s različitim stupnjevima izražene skepse. Podupirali su ga: Richard Helms, bivši direktor CIA-e i veleposlanik u Izraelu; Robert Korner, glavni kandidat za suđenje za ratne zločine kasnih šezdesetih i visoki dužnosnik Pentagona pod Carterom, jedan od tvoraca Snaga za brzo djelovanje koje bi, da uporabimo njegove riječi, "trebale poduprijeti 'umjerenjake' nakon vojnog prevrata", te drugi16. Sve su te informacije danas potisnute. U biti iste činjenice nedavno su ponovno objavljene, ali zanemarene, znatno prije nego što je izbio skandal. Glasnogovornik izraelskog Ministarstva vanjskih poslova Avi Pacner, koji je potvrdio u intervjuu 1982. kako je Izrael s američkih dopuštenjem slao Iranu vojnu opremu, uključivši i doknadne dijelove za ratne mlažnjake američke proizvodnje17. Dotok oružja u Iran putem Izraela (a također, vjerojatno, i drugim kanalima) vrlo je vjerojatno nastavljen na razini dovoljnoj za zadržavanje kontakata s odgovarajućim elementima u iranskoj vojsci - unatoč tome što su se SAD protivile slanju Iranu dovoljne količine oružja da dobije iračko-iranski rat, što bi bio potpuni poraz za američku politiku potpore Sadamu Huseinu. Stoga su Sjedinjene Države prošloga travnja zaustavile veliku iransku nabavu oružja od Izraela, uhitivši pritom i jednoga bivšeg izraelskog generala, da spomenemo samo neke 18 . Ništa od ovoga nije se otkrilo tek krajem 1986. godine, kako bi se moglo zaključiti iz prijašnjih napomena. Godine 1982. objavljen je na naslovnici članak sadašnjeg urednika New York Timesa, u kojemu stoji kako je pola pošiljki oružja Iranu "dao ili omogućio Izrael"; to je svakako bilo sa znanjem i barem prešutnim odobrenjem SAD. "A ostatak samostalni trgovci oružjem, od kojih bi neki mogli imati veze s izraelskim izvještajnim službama." Istodobno je CIA provodila tajne akcije protiv Homeinijeva režima iz svojih baza na istoku Turske19. O Arensovu se otkriću opsežno pisalo u Boston Globeu, više dana zaredom, između ostalog. Nekoliko mjeseci nakon toga, dobrano prije izbijanja "skandala", do-


131

datne su informacije isplivale na površinu. Tako je u svibnju Patrick Seale izvijestio da "izraelski i europski trgovci oružjem hitaju opskrbiti Iran ratnim materijalom", jer se Izrael sada riješio "uobičajeno izokolnih putova trgovine oružjem. (...) Na primjer, jedan brod, koji sada plovi morem, nosi više od 25 tisuća tona izraelskih topova, topovskih cijevi, streljiva, dijelova za zrakoplove te drugog ratnog materijala". Brod je dobio zapovijed neka proslijedi ravno u Iran, umjesto predviđenoga prekrcaja u Zairu 20 . Teško je previše ozbiljno uzimati sadašnje iznenađenje kad se doznalo za to. Treba dalje primijetiti još neke sličnosti između američke politike prema Iranu i Nikaragvi. Ni tamo se ne može ozbiljno uzeti trenutačno iznenađenje glede činjenice da je Reaganova vlada bila vrlo aktivna u davanju vojne potpore vojsci svojih saveznika, čime je zaobišla zakone koje je donio Kongres, a da i ne spominjemo odluku Međunarodnog suda (to se jedne terorističke države ne tiče) i zakone sve do osamnaestostoljetnoga Zakona o neutralnosti. Više ćemo o toj temi doznati okrenemo li se novijoj povijesti. Primijetimo prvo kako je pojava prodaje oružja Iranu slijedila klasični obrazac - to je još jedna ključna činjenica koja nedostaje iz današnjih komentara. Na primjer, odnosi između SAD i Indonezije prije 30 godina su se zaoštrili do neprijateljstva - toliko da je CIA sponzorirala neuspjelu vojnu pobunu u Indoneziji 1958. Za vrijeme neprijateljskoga razdoblja, SAD su i dalje opskrbljivale Sukarnov režim oružjem. Krajem 1965. godine je proamerički general Suharto izveo vojni prevrat, nakon kojega je slijedio pokolj nekoliko stotina tisuća ljudi, pretežito seljaka bezemljaša, te razaranje jedine masovne političke organizacije u zemlji - Indonezijske komunističke partije. Indonezija se tako vratila u Slobodni svijet, otvorena pljački i iskorištavanju od strane američkih, kanadskih, europskih i japanskih tvrtki. Jedina je mala poteškoća grubost vladajućih generala, koji su nametnuli korumpiranu i brutalnu diktaturu. Takav je razvoj prosvijećeno javno mnijenje na Zapadu toplo pozdravilo, držeći to opravdanjem američke agresije na Južni Vijetnam (koja se u promidžbenom sustavu zove "obrana Južnog Vijetnama"). Tako je dobiven "štit" koji je potaknuo generale na prijeko potrebnu čistku u svojoj zemlji. Svjedočeći pred Senatom nakon pokolja, ministru obrane McNamari postavljeno je pitanje kako to da su se isporuke oružja nastavile i za vrijeme snažna ne-

132


prijateljstva među dvjema zemljama. Upitali su ga jesu li "isplaćene dividende" na prodaju oružja. Složili su se da jesu. Žrtava je do toga trenutka bilo oko 700.000, prema njegovim indonezijskim prijateljima. U kongresnom izvješću stoji kako su obuka i zadržavanje kontakata s vojnim časnicima isplatili "goleme dividende", tj. oboren je Sukarno. Nalik tome, prema izvorima iz Pentagona, "vojni utjecaj Sjedinjenih Država na domaće zapovjednike općenito se drži jednim od elemenata u državnom prevratu kojim je s vlasti svrgnut brazilski ljevičarski predsjednik João Goulart 1964.21" Tada je uvedeno opsadno stanje, sa svime što ide uz to: mučenjem, represijom i debelim profitima za strane ulagače, što su sve Kennedyjevi liberali radosno pozdravili. Priča se opetovala u Čileu nekoliko godina nakon toga. Za vrijeme Allendeove vladavine SAD su nastavile prodavati oružje Čileu, čineći istodobno sve u svojoj moći kako bi oborile njegovu vladu; nagrada je bila Pinochetov vojni udar, koji je također rado dočekan. Djelovanje u Iranu odgovara poznatom, dobro isplaniranom uzorku, koji je razumljiv i ponekad realističan. Lako je shvatiti zašto su ga Richard Helms i drugi javno poduprli 1982. Narav američko-iranskih odnosa pod Šahom treba također ispitati u vezi s navedenim. Iranu je u Nixonovoj doktrini bila dodijeljena središnja uloga u nadzoru nad Bliskim i Srednjim istokom. Ta se doktrina zasnivala na shvaćanju kako SAD ne mogu svuda izravno nametati svoju volju te se stoga moraju osloniti na domaće "žandare" - kako je to nazvao ministar obrane Melvin Laird. Ti lokalni saveznici mogu obnašati svoje "regionalne dužnosti" unutar "općeg poretka" što ga održavaju Sjedinjene Američke Države, kako je to u to doba formulirao Henry Kissinger. Djelomice prešutno, stvoren je trojni savez koji su činili Iran, Saudijska Arabija i Izrael pod američkim vodstvom. Svrha je bila "obraniti" američku dominaciju nad najvećim zalihama energenata na svijetu te ih zaštititi od najvećeg neprijatelja - domaćeg stanovništva, koje bi se moglo zaraziti "radikalnim" idejama, kao što je ona da bi trebali imati udjela u nadzoru nad našim prirodnim izvorima, koji su se slučajno zatekli na njihovu tlu. To je samo jedan primjer koji se ponavlja diljem svijeta22. U tom se kontekstu razvio i "posebni odnos" s Izraelom. Vijeće za nacionalnu sigurnost SAD je 1958. zaključilo kako bi "logična posljedica" odupiranja radikalnom arapskom nacionalizmu (u opisanom značenju) "bilo podupirati Izrael kao jedinu preostalu


133

snažnu prozapadnu silu na Bliskom istoku". Prema biografu Davida Ben-Guriona Mihaelu Ben-Zoharu, Izrael je tada, na poticaj američkoga državnog tajnika Johna Fostera Dullesa, zaključio "periferni pakt" koji je "dugo trajao", s Iranom, Turskom i Etiopijom. Tijekom šezdesetih godina američke su izvještajne službe držale Izrael preprekom "radikalno nacionalističkom" pritisku na Saudijsku Arabiju. Koncepcija Izraela kao "strateške vrijednosti" institucionalizirao se u američkoj politici nakon izraelske pobjede nad Arapima 1967. godine, s američkom potporom, a osobito nakon izraelskih poteza kako bi se spriječila sirijska pomoć Palestincima koje su masakrirali u Jordanu 1970. godine, u vrijeme kad se SAD, zbog domaće javnosti, nisu mogle izravno umiješati. Šahov je pad ojačao ulogu Izraela kao "strateške vrijednosti" i uporišta za provedbu američkih interesa u regiji. U međuvremenu je Izrael činio SAD sve više usluga na Jugu Afrike, u Aziji i Latinskoj Americi 23 . Oko 1970. godine u američkoj eliti nastao je razdor oko poželjne američke politike u regiji. Simbol toga razdora bilo je proturječje između državnog tajnika (ministra vanjskih poslova) Williama Rogersa, koji je zagovarao plan za političko rješenje arapsko-izraelskog sukoba u skladu s tadašnjim međunarodnim konsenzusom, i Henryja Kissingera, koji je tvrdio kako moramo očuvati "neodlučeno" stanje. To je bio njegov razlog za potporu izraelskom odbijanju Sadatove ponude iz veljače 1971. za potpuni mirovni sporazum, u skladu s glavnim crtama američke politike. Kissingerovo je stajalište prevagnulo. Odonda njegovo sukobima sklono, tvrdolinijaško suprotstavljanje miru na Bliskom istoku dominira američkom politikom, koja rado gleda kako izraelska "strateška vrijednost" igra svoju ulogu u američkom nadzoru nad regijom - prijeteći uporabom sile. Time je objašnjena stalna američka privrženost zaustavljanju političkog rješenja, što bi vjerojatno bilo dovelo do integracije Izraela u regiju 24 . SAD su stalno tražile načina kako zadržati stanje vojnoga sukoba, a da Izrael i dalje ostane "strateška vrijednost". Prema toj koncepciji, Izrael treba biti vrlo militarizirana, tehnološki napredna, ali izopćena država koja ima malo što od neovisnoga gospodarstva, osim visokotehnološke proizvodnje (često u koordinaciji sa SAD); država posve ovisna o SAD te se stoga može osloniti na njezinu lojalnost. SAD-u treba takav lokalni "žandar", a Izrael služi i kao plaćenička država koju SAD upošljavaju drugdje - na

134


primjer, radi potpore gotovo genocidu u Gvatemali. Domaći su čimbenici spriječili Washington da u tome ne sudjeluje onako kako je planirao25. A što je s američkim odnosima s arapskim svijetom? Prvo, SAD će djelovati kako bi zadržale nadzor nad glavnim izvorima energenata na Arapskom poluotoku: to je glavno načelo američko vanjske politike, kako je bilo sve od II. svjetskog rata. SAD će stoga podupirati "umjerene nacionaliste", kao što je saudijska vladajuća elita, dobro poznata po svojoj "umjerenosti". Saudijska Arabija je također pozvana pomoći američkom međunarodnom terorizmu, kako smo već rekli. Stoga nas ne treba iznenaditi otkriće da je duboko umiješana u isporuke oružja Iranu, zajedno sa svojim šutljivim saveznikom Izraelom te također u terorističke aktivnosti SAD u Srednjoj Americi, a vjerojatno i drugdje, na Jugu Afrike, na primjer. Istodobno se SAD dosljedno protive "radikalnim nacionalistima" koji stoje na putu ostvarivanju američkih ciljeva. Riječ je o Libiji. Dok su SAD, čini se, poduprle Gadafijevo nastojanje da povisi cijenu nafte ranih sedamdesetih godina, "kako bi se ojačao položaj 'umjerenjaka', kao što su Iran, Kuvajt i Saudijska Arabija"26, Libija je poslije sve više postajala prepreka američkim ciljevima. Zato ju je Reaganova vlada od svojih prvih dana odredila kao prvorazrednu metu, pod izlikom "rata protiv međunarodnoga terorizma"27. U vezi s time, valja imati na umu da se Reaganova vlada od početka suočila s još jednim problemom. Unatoč mnogim iluzijama, glavni smjerovi Reaganove politike su od početka bili neomiljeni među većinom ljudi. Pučanstvo i dalje, kao i prije, daje prednost potrošnji novca za socijalnu skrb pred onim za vojne potrebe te se protivi planu povećanja državne sile i pretvaranju države (još više nego prije) u državu dobrobiti za bogate. To je, naime, glavna služba Pentagona, koji silom prikuplja državne subvencije za visokotehnološku (vojnu) industriju. To je sustav državnih subvencija, a privatnih profita, koji se zove "slobodno poduzetništvo". Većina javnosti također se protivi "aktivističkoj" vanjskoj politici subverzije, intervencija, međunarodnog terorizma i agresije, što se sve zove "Reaganova doktrina". Postoji jedno klasično sredstvo za rješavanje problema kako neodlučno stanovništvo dovesti do prihvaćanja politike kojoj se protivi: zastrašiti ga, u skladu s Menckenovom izrekom, koju smo prije naveli. Prema tome, moramo se sukobiti s Carstvom zla koje nas želi uništiti, s "monolitnom i nemilosrdnom urotom" koja svakako hoće zgaziti našu dobrodušnost

Uloga SAD na Bliskom istoku 135

prema cijelom svijetu i razoriti sve naše - kako se izrazio John F. Kennedy za jednog sličnog razdoblja povijesti SAD. No tu je i problem: sukob s Carstvom zla je previše opasan. Moglo bi nas to skupo stajati. Zato se u to ne možemo upustiti. Rješenje problema je stvoriti "štićenike" Carstva zla, koje možemo bezobzirno napasti, jer su slabi i bespomoćni. Libija savršeno, odgovara toj ulozi, osobito uzevši u obzir bjesomučnu protuarapsku rasističku kampanju u SAD, te smjestivši to u širi kontekst "kampanje protiv međunarodnog terorizma" - te kuge suvremenog svijeta. Od nje nas moraju obraniti teroristički zapovjednici u Washingtonu, kako nas uče razne "operacije 'istina'" što ih provode ideološke institucije. Prilično je lako pobiti mnogo Libijaca bez ikakve štete za nas. Štoviše, tome će se kod kuće veseliti mnogi, uključivši i prosvijećene liberale; mi se, eto, samo branimo protiv "zle plime terorizma". Sljedeće bi dvije godine mogle biti opasne. Reganovci žele ostaviti trajan trag na američkoj politici, kakav god bio ishod idućih izbora. Žele dokazati da se nasilje isplati. Hoće prevladati "bolećive inhibicije protiv uporabe vojne sile" (Norman Podhoretz). Promidžbeni je sustav iskonstruirao čitav niz demona, a to su: sandinisti, koji su "rak", koji se mora uništiti (George Shultz); Gadafi, "ludi pas s Bliskog istoka"; Arafat, "rodonačelnik suvremenog terorizma"; Castro, koji prijeti da će zauzeti čitavu Zapadnu hemisferu u službi Sovjetskog Saveza itd. Bude li ih se uspjelo uništiti nasiljem, to će imati duboke posljedice po američku kulturu. Neće više biti "mlakonja" koji pregovaraju i sklapaju sporazume; nitko se više neće brinuti za političko rješenje, odredbe međunarodnog prava i slične trice i kučine. Umjesto toga, američkim će političkim sustavom dominirati ljudi koji nemaju "bolećivih inhibicija". To su ljudi koji se vesele kad šalju savezničke i plaćeničke vojske i odrede smrti da muče ljude koji se ne mogu braniti. Eto, to se u suvremenom novogovoru zove "konzervativizam".

5

Međunarodni terorizam: predodžba i stvarnost

Postoje dva moguća pristupa proučavanju terorizma. Može se uporabiti doslovni pristup, kada temi ozbiljno pristupamo, a drugi je propagandistički pristup, kad se pojam terorizma iskorištava kao oružje u službi nekog sustava moći. U svakom je slučaju jasno kako početi. U doslovnom pristupu se počinje s određivanjem što je to terorizam. Zatim tražimo primjere te pojave (ograničavajući se samo na glavne primjere, ako smo ozbiljni) te pokušavajući odrediti uzroke i lijekove. Propagandistički pristup zahtijeva drugačiji tijek radnji. Počinje se s tezom da je terorizam nešto za što su odgovorni neki službeno proglašeni neprijatelji. Mi tada označavamo teroristički čin terorističkim samo ako ga možemo pripisati (uvjerljivo ili ne) potrebnom izvoru. Inače se terorizam ignorira, suzbija ili ga se naziva "osvetom" ili "samoobranom". Ne iznenađuje što vlade uglavnom prihvaćaju propagandistički pristup, a isto tako i njihovi instrumenti u totalitarističkim državama. Zanimljivija je činjenica što se isto može reći i za javna glasila i akademske krugove u razvijenim zapadnim demokracijama, kako će se vidjeti iz obilja primjera. 1 "Moramo primijetiti", piše Michael Stohl, "da se prema konvenciji - i to treba naglasiti, samo prema konvenciji - pojava da se velike sile služe silom ili njome prijete obično zove 'diplomacija pritiska', a ne terorizam." To usprkos tome što "prijetnja silom i česta uporaba sile nešto su što bi se nazvalo terorizmom, kad ne bi bila riječ o velikim silama, koje primjenjuju takvu taktiku"2. Ovome treba dodati samo jedno: termin "velike sile" rezerviranje za države na našoj strani. U zapadnoj tradiciji o kakvoj ovdje govorimo, Sovjetski Savez nema takvu "pjesničku slobodu". Dapače, može ga se optužiti i osuditi i s najtanjim dokazima; takva je i sovjetska praksa spram SAD. Terorizam je osamdesetih godina postao važno pitanje u javnosti. Reaganova je vlada stupila na vlast s obećanjem kako će iskorijeniti ono što su nazvali "zlom plimom terorizma", govoreći kako


137

je to pošast koju šire "poremećeni protivnici same civilizacije koji se (...) u moderno doba vraćaju u barbarstvo" (državni tajnik George Shultz). Kampanja se usredotočila na osobito zarazan oblik pošasti: državni međunarodni terorizam. Središnja tvrdnja pripisuje odgovornost sovjetskoj "svjetskoj mreži terorista, kojoj je (...) cilj destabilizirati zapadno demokratsko društvo", kako je zapisala Claire Sterling, čija je mnogo hvaljena knjiga "Teroristička mreža" postala "biblija" u vladinim krugovima i začetnik nove discipline - terorologije. Uzima se kako je ta knjiga dala "mnoštvo dokaza" da se terorizam događa "gotovo isključivo u demokratskim ili relativno demokratskim društvima" (Walter Laqueur); tako ne ostaje puno dvojbi o izvorima te pošasti. Knjiga je uskoro razotkrivena kao bezvrijedno propagandističko štivo, no tezu nitko nije odbacio te ona i dalje dominira glavninom izvješćivanja, komentara te akademskih predavanja i istraživanja. Zabrinutost zbog međunarodnog terorizma dosegnula je vrhunac sredinom osamdesetih godina. Terorizam na Bliskom istoku i Sredozemlju urednici Associated Pressa su u anketi izabrali kao najzanimljiviju temu u 1985. godini. Godinu nakon toga turizam u Europi je doživio težak udarac, jer Amerikanci nisu htjeli putovati u Europu iz straha od arapskih terorista koji prljaju europske gradove. Pošast je poslije splasnula, jer je "kaubojeva snaga" ukrotila čudovište - tako službena verzija. Prebacivši se na doslovni pristup, prvo moramo odrediti što je to terorizam, zatim ispitati kakva je njegova primjena - što god pritom otkrili.

POJAM ZVAN TERORIZAM Politički se pojmovi ne mogu baš nazvati uzorom jasnoće. Ipak, postoji opće slaganje o tome što je to terorizam. Kao polazište možemo uzeti službeni američki izvor, Kazneni zakonik SAD, prema kojemu je "teroristički čin" aktivnost koja "a) uključuje neki nasilan čin ili čin pogibeljan za ljudski život, kojim se krši kazneni zakonik Sjedinjenih Američkih Država ili bilo koje druge države ili koji bi bio kazneno djelo kad bi bio počinjen na području Sjedinjenih Država ili neke druge države;

138


b) čini se da mu je nakana: 1) zastrašiti ili na nešto prisiliti civilno pučanstvo; 2) utjecati na vladinu politiku zastrašivanjem ili prisiljavanjem ili 3) utjecati na vladinu politiku ubojstvima ili otmicama"3. Pojam nije jasno omeđen. Prvo, granica između međunarodnoga terorizma i agresije nije uvijek jasna. U tome ćemo Sjedinjenim Državama i njihovim klijentima priznati nedužnost dok im nije dokazana krivica: ako odbacuju optužbu za agresiju u slučaju nekoga čina međunarodnoga nasilja, uzet ćemo da to potpada pod manji zločin - terorizam. Postoji također neslaganje oko razlike između terorizma i osvete ili legitimnog otpora; tome ćemo se poslije vratiti. U američkim se izvorima mogu pronaći i znatno drugačije definicije terorizma. Priručnik američke vojske za antiterorizam određuje terorizam kao "smišljenu uporabu sile ili prijetnje silom kako bi se postigli ciljevi političke, religijske ili ideološke naravi. To se čini zastrašivanjem, prisiljavanjem ili ulijevanjem straha." Još je jednostavnija odredba u studiji što ju je naručilo Ministarstvo obrane SAD od poznatog terorologa Roberta Kuppermana. Tamo se govori o uporabi sile i prijetnji silom "radi postizanja političkih ciljeva, bez angažiranja svih raspoloživih sredstava"4. No Kupperman ne razlaže o terorizmu. On zapravo govori o sukobima niskog intenziteta, a to je središnja doktrina Reaganove vlade. Primijetite da kao što opis pokazuje, a praksa potvrđuje, sukobi niskog intenziteta - baš kao i njihov prethodnik, "suzbijanje pobuna" - jedva da je išta drugo nego eufemizam za državni međunarodni terorizam, tj. uporaba sile koja ne doseže razinu rata i agresije. Stručnjaci za tu struku priznaju tu činjenicu, ali je obično doktrinski izvrću. Jedan od vodećih izraelskih stručnjaka, profesor Yonah Alexander je ustvrdio kako je "državni terorizam oblik sukoba niskog intenziteta koji država poduzima kad joj je zgodno voditi 'rat', a da ne bude pozvana na odgovornost za svoje postupke"5. Alexander svoju pozornost usmjerava na nastojanja Kremlja da destabilizira Zapad uz pomoć "zamjenskih skupina". Nudi primjere kao što je "opsežni PLO program za obuku (...) koji se pruža Nikaragvi." U toj koncepciji "PLO, koja zadržava posebne odnose s Moskvom", služi svojim sovjetskim gospodarima tako što vještine stečene na "specijaliziranoj obuci" u Sovjetskom Savezu prenosi


139

dalje u Nikaragvu, koja onda opet uspijeva voditi sukobe niskog intenziteta protiv SAD i američkih interesa. On također predlaže na koji bi se način mogla "testirati iskrenost Istočnog bloka"; na primjer, tako što bi "pokazao svoju zaustaviti promidžbene kampanje koje povezuju SAD i njegove saveznike s terorizmom." Kao što primjer pokazuje, trebalo bi imati zaista bujnu maštu pa da se smisli nešto tako nevjerojatno što bi moglo poljuljati jedinstvo bratstva; i tako sve dok se čuva ideološko jedinstvo.

TERORIZAM I POLITIČKA KULTURA Ima na svijetu mnogo terorističkih država. No SAD su jedinstvene po tome što su službeno posvećene međunarodnom terorizmu, i to u takvim razmjerima da se svi drugi takmaci mogu sakriti u mišju rupu. Iran je nesumnjivo teroristička država, kao što zapadne vlade i tisak stalno tvrde. Glavni iranski doprinos međunarodnom terorizmu otkriven je za iransko-kontraške afere. Naime, bila je to iranska - vjerojatno nenamjerna - umiješanost u američki rat preko posrednika u Nikaragvi. Ta je činjenica neprihvatljiva i stoga je prošla nezapaženo. No iranska je veza s međunarodnim terorizmom pod američkim pokroviteljstvom razotkrivena u vrijeme kad se na sve strane grdio iranski terorizam. Isto ispitivanje je otkrilo kako su, djelujući prema Reaganovoj doktrini, Sjedinjene Države stvorile nove putove međunarodnog terorizma. Neke države upošljavaju teroriste pojedince i kriminalce kako bi za njih izvodile nasilne akcije u inozemstvu. No u Reaganovo su vrijeme Sjedinjene Države pošle dalje. Nisu samo stvorile poluprivatnu međunarodnu terorističku mrežu, nego i čitav niz klijentskih i plaćeničkih država, kao što su: Argentina (pod generalima), Tajvan, Južna Koreja, Izrael, Saudijska Arabija i druge. Tako se financiraju i obavljaju terorističke akcije. Ovaj napredak u međunarodnom terorizmu otkrivenje tijekom razdoblja najveće ugroženosti od te pošasti, no ta činjenica nije ušla u rasprave. Američka posvećenost međunarodnom terorizmu ulazi u sve pore. Tako su američkim plaćenicima koji su napadali Nikaragvu njihovi zapovjednici iz CIA-e i Pentagona naložili neka napadaju "lake mete", tj. jedva branjene civilne ciljeve, a ne da "pogube glave" tukući se protiv vojske. Američko je ministarstvo vanjskih poslova izričito dopustilo napade na poljoprivredne zadruge - dakle

140


činiti točno isto ono nad čime se toliko zgražamo kad to čini Abu Nidal. "Golubovi" u medijima dobro su promislili, a onda su odobrili takvo stajalište. Urednik New Republica Michael Kinsley, koji stoji na najliberalnijoj krajnosti glavne struje američke politike, ustvrdio je kako ne smijemo olako odbaciti opravdanja State Departmenta za napade na seljačke zadruge: "razborita politika" mora "se suočiti s ispitom procjene troškova i koristi", analizom "količine krvi i bijede koje se ulijevaju na jednom kraju, te vjerojatnosti da će se demokracija pojaviti na drugom kraju". Razumije se da američki vladajući slojevi imaju pravo provoditi takve analize te nastaviti s projektom ako je prošao takav ispit6. Kad je u listopadu 1986. oboren kontraški dostavni zrakoplov u kojemu je bio američki plaćenik, postalo je nemoguće i dalje zataškavati dokaze da CIA nezakonito zrakoplovima dostavlja opremu plaćeničkim snagama. Slijedila su saslušanja u "iransko-kontraškoj" aferi te se pozornost javnosti snažno usredotočila na takve teme. Nekoliko dana nakon kraja saslušanja, predsjednici srednjoameričkih zemalja potpisali su mirovni sporazumu Esquipulas II. SAD su se odmah latile posla potkopavanja sporazuma. Sporazum navodi jedan čimbenik koji je "neizbježan element za postizanje trajnog i stabilnog mira u regiji", a to je okončanje bilo kakve pomoći "neregularnim snagama ili pobunjeničkim pokretima", dolazilo ono od "vlada u regiji ili izvan nje". Kao odgovor, SAD su smjesta krenule u eskalaciju napada na "lake ciljeve" u Nikaragvi. Kongres i javna glasila smjerno su odvraćali poglede od CIAinih dostavnih letova, čiji je broj narastao na više letova dnevno. Istodobno su surađivali s Bijelom kućom na njezinu programu razbijanja neželjenih sporazuma. Taj je cilj konačno postignut u siječnju 1988. godine. No bile su potrebne dodatne mjere kako bi se podrovao novi sporazum srednjoameričkih predsjednika iz veljače 1989.7 Kako se povećavao broj dostavnih i izviđačkih letova za račun američkih plaćenika, tako su rasli i teror i nasilje - kako je bilo i predviđeno. I to je prošlo uglavnom nezapaženo, makar se tu i tamo pojavljivao po koji članak. Tako je Los Angeles Times u listopadu 1987. objavio kako "zapadni vojni analitičari kažu da su kontraši nagomilali na tone novog oružja, bačenog iz zraka, iako u posljednje vrijeme izbjegavaju ozbiljniju borbu. (...) U međuvremenu su pojačali napade na vladine 'lake ciljeve', kao što je seljačka zadruga La Patriota (...) gdje je od granatiranja prije zora


141

poginulo nekoliko domobrana, jedna starica i njezin jednogodišnji unuk." Odabravši gotovo nasumce između mnogih slučajeva koji se nisu držali vrijednim pozornosti: 21. studenog sto pedeset kontraša su napali dva sela u južnoj pokrajini Rio San Juanu 88-milimetarskim minobacačima i raketama. Ubili su šestero djece i šest odraslih ljudi te ranili trideset. Cilj terorističkih snaga pod američkim pokroviteljstvom bile su čak i zadruge religijskih pacifista, koji odbijaju nositi oružje. I u Salvadoru su vojne postrojbe koje su Amerikanci naoružali i obučili napadale zadruge, pri tome ubijajući, silujući i otimajući njihove članove; to spada među rutinske terorističke aktivnosti8. Odluka Međunarodnog suda iz lipnja 1986. godine, kojom se Sjedinjene Države osuđuju zbog "nezakonite uporabe sile" i nezakonitoga gospodarskog rata odbačena je kao nebitan proglas "neprijateljskog foruma" (New York Times). Malo je pozornosti posvećeno vetu SAD na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN kojom se potvrđuje presuda Međunarodnog suda te poziva sve države na poštivanje međunarodnog prava. SAD su glasovale protiv rezolucija Opće skupštine UN s istom nakanom (godine 1986. jednako su glasovali Salvador i Izrael; 1987. samo Izrael). Također se ignorirala odluka Suda da je sva pomoć kontrašima vojna, a ne humanitarna. U američkim medijima se to i dalje zove "humanitarna pomoć". Čini se da je osnovna zasada da su SAD teroristička država izvan zakona i ovo je ispravno i pravedno - što god svijet mislio, što god proglasile međunarodne institucije. U pozadini je doktrina da se nijedna država nema pravo braniti od američkog napada. Široko prihvaćanje ove velike doktrine otkrivalo se kad bi Reaganov "agitprop" s vremena na vrijeme pustio priču o nikaragvanskim planovima za nabavu mlaznih lovaca presretača. Bilo je nešto kritike na račun medija što su nekritički progutali tu dezinformaciju, no zanemarena je znatno važnija činjenica: postojanje općeg suglasja da je takvo nikaragvansko ponašanje posve neprihvatljivo. Kad je smišljena priča koja je trebala odvratiti pozornost od nikaragvanskih izbora 1984. godine, senator Paul Tsongas iz Massachusettsa, uz potporu drugih vodećih "golubova", upozorio je da će SAD morati bombardirati Nikaragvu nabavi li ona stare MIG-ove iz pedesetih godina, jer su "oni uporabljivi i protiv Sjedinjenih Država" te su prema tome ugroza američke sigurnosti9 - za razliku od, recimo, američkih nuklearnih projektila u stanju uzbune u zemljama koje okružuju Rusiju; one nisu ugroza, jer

142


su namijenjene strogo za obrambene svrhe. Shvaćalo se dakako da bi mlažnjaci presretači mogli Nikaragvi omogućiti zaštitu vlastitog teritorija od CIA-inih dostavnih letova, koji održavaju američke plaćenike na dvorištu i izviđačkih letova, koji im daju iz minute u minutu točnu informaciju o rasporedu nikaragvanskih postrojbi, tako da mirno mogu napadati "lake ciljeve". To se shvaća, no rijetko spominje 10 . Nadalje, čini se da nitko iz glavne struje nije objavio javnu tajnu da bi Nikaragva bila rado prihvatila francuske zrakoplove umjesto starih MIG-ova da SAD nisu uvjerile svoje saveznike da zabrane vojnu pomoć, tako da imamo zašto drhtati od straha od "sandinista koje su Rusi zadržali". Isto se pitanje pojavilo i u kolovozu 1988., kad su "golubovi" u Kongresu snažno poduprli Brydov amandman na Zakon o pomoći nikaragvanskom pokretu otpora. Tri dana prije toga kontraši su napali putnički brod Mission of Peace. Pri tome je poginulo dvoje ljudi i ranjeno 27, svi civili; među njima je bio i jedan baptistički svećenik iz New Jerseya, koji je vodio američko vjersko izaslanstvo. Događaj u senatskoj raspravi o Byrdovu amandmanu nije ni spomenut. Umjesto toga su kongresni "golubovi" upozorili da će, izvede li nikaragvanska vojska "ničim izazvan vojni napad" ili "učini bilo kakav neprijateljski član" protiv počinitelja takvih terorističkih akcija, tada će Kongres odgovoriti snažno i pravedno - tako što će obnoviti službenu vojnu pomoć kontrašima. Novinski i drugi komentatori nisu u ovome pronašli ništa čudno ni vrijedno objavljivanja. Poruka je jasna: nitko se nema pravo braniti od američkih terorističkih napada. SAD su teroristička država jer na to imaju pravo. To je doktrina o kojoj se ne može raspravljati, tako čvrsto ukorijenjena da se u ozbiljnu društvu o noj čak ne može ni razgovarati. Sličan je slučaj s američkim napadom na Južni Vijetnam protiv "unutarnje agresije"; možda je sve to nerazumno, zaključili su "golubovi". Sukladno tome, organizirati terorističku plaćeničku vojsku za pokoravanje tvrdoglavo neposlušnog stanovništva sasvim je legitimna zadaća. Na desnici je Jeane Kirkpatrick objasnila kako "nasilna intervencija u poslove druge države" nije ni "nepraktična" ni "nemoralna" - nego je samo nezakonita. Za takve su stvari ljude vješali u Nürnbergu i Tokiju, tumačeći kako nije riječ o "pobjedničkoj pravdi" jer, kako je rekao sudac Robert Jackson: "Ako su izvjesni postupci i kršenja sporazuma zločini, onda su to zločini bez obzira čine li to Sjedinjene Države ili Njemačka. Nismo pripravni određivati


143

drugima kaznene zakone koje ne bismo bili voljni primijeniti i na sebe 1 1 . Nasuprot takvim razmišljanjima, Irving Kristol objašnjava kako "argumentiranju koje se oslanja na međunarodno pravo nedostaje svaka uvjerljivost." Istina, "velika sila se u običnim okolnostima ne bi trebala miješati u unutarnje poslove manjih država". No to načelo ne vrijedi ako je "druga velika sila već prekršila to pravilo". Budući da je "neosporivo" da je "Sovjetski Savez intervenirao u Nikaragvi" dajući oružje i tehničare "na vojnom i civilnom području", onda SAD imaju pravo poslati svoju plaćeničku vojsku u napad na Nikaragvu. Slijedeći istu logiku, Sovjetski bi Savez imao puno pravo napasti Tursku ili Dansku (koje su znatno veća sigurnosna ugroza Sovjetskom Savezu nego što je Nikaragva Sjedinjenim Državama). To stoga što je "neosporivo" da im SAD daju pomoć, a išle bi i znatno dalje od toga ako bi SSSR iskoristio svoje pravo na agresiju prema Kristolovoj logici. No Kristol bi mogao proturječiti ovakvom zaključivanju pozvavši se na ključnu razliku koju je drugdje povukao u vezi s pravom Sjedinjenih Američkih Država na nasilnu intervenciju: "Beznačajne države, baš kao i beznačajni ljudi, vrlo se lako samozavaravaju iluzijom važnosti". A kad se to dogodi, te im iluzije treba silom istjerati iz glave: "Zapravo, dani 'diplomacije topovnjača' nikada nisu završili. (...) Topovnjače su jednako nužne za međunarodni poredak kao što su policijska vozila važna za unutarnji poredak." Iz toga bi, dakle, trebalo slijediti da SAD imaju pravo uporabiti silu protiv Nikaragve, beznačajne države, dok SSSR nema to pravo prema Turskoj ili Danskoj 12 . Prevladavajuće slaganje s međunarodnim terorizmom pod američkim pokroviteljstvom ne treba brkati sa snažnim protivljenjem u američkoj eliti ratu što ga vode nikaragvanski kontraši. Godine 1986. već se 80% "čelnika" protivilo pomoći kontrašima te se u Kongresu i javnim glasilima razvila žestoka rasprava o tom programu. No valja se zadubiti u pojedinosti rasprave. Na disidentskom ekstremu je Tom Wicker iz New York Timesa primijetio: "Reaganova politika potpore /kontrašima/ čisti je promašaj." Amerika bi trebala "pristati na neki pregovorima utvrđeni regionalni aranžman, čiju bi primjenu nadgledali nikaragvanski susjedi." Da - kad bi imali vremena od klanja vlastitog pučanstva. Ta značajka tih terorističkih država ne isključuje ih od uloge nasilnog nametanja regionalnih aranžmana devijantnim sandinistima, protiv kojih se ni

144


izdaleka ne mogu vjerodostojno iznijeti slične optužbe. Izražavajući u osnovi istu misao, urednici Washington Posta vide kontraše kao "nesavršeno oruđe". Zbog te nesavršenosti treba tražiti druga sredstava da bi se "Nikaragva vratila u srednjoameričke okvire" te je se natjeralo na "razumno ponašanje prema regionalnim mjerilima". Naravno, prema mjerilima terorističkih država pod pokroviteljstvom Washingtona. Vođa senatske većine Alan Cranston, vodeći "golub", shvaća da je "nastojanje kontraša žalosno nedostatno da bi se (...) postigla demokracija u Nikaragvi" (to je po činu vjere američki cilj - kakve god bile činjenice). Stoga SAD moraju pronaći druge načine kako bi "izolirale" vladu u Managui, koja je "nedopustiva", te je "pustiti neka se kuha u vlastitom soku". Nema takve strogosti prema ubojičkim klijentima Washingtona. Ukratko, malo je odstupanja od osnovne crte "razumne politike" Michaela Kinsleyja. Riječ je o djelotvornosti, a ne o načelima. Amerika ima pravo upotrebljavati silu kad god joj se to učini prikladnim 13 . Motivacija za utjecanje međunarodnome terorizmu u slučaju Nikaragve jasno je rastumačena. Visoki američki vladin dužnosnik rekao je kako je cilj napada bio "natjerati /sandiniste/ da oskudna dostupna im sredstva potroše na rat, a ne na socijalne programe". To je, dakle, osnovica CIA-ina programa iz 1981. godine, na koji je vlada pristala. Kako je to formulirao bivši CIA-in analitičar David MacMichael u svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, taj je program imao za svrhu uporabiti plaćeničku vojsku kako bi se "isprovocirali napadi nikaragvanske vojske preko granice, čime bi se pokazala agresivna narav Nikaragve". Tako bi se nikaragvanska vlada pritisnula da "ukine građanske slobode u samoj Nikaragvi, počne uhićivati oporbenjake, pokazujući time svoju tobože prirođeno totalitarnu narav, zbog čega bi se povećalo nezadovoljstvo u zemlji". Uza sve to, tako bi se dalje narušilo ionako uzdrmano gospodarstvo. Razgovore o strategiji zadržavanja terorističkih snaga u Nikaragvi nakon goleme CIA-ine opskrbne operacije teoretski je prekinuo Kongres u veljači 1988. (i plaćeničke su se snage uistinu uglavnom razbježale). Dužnosnik Ministarstva obrane to je ovako protumačio: Te dvije tisuće pripadnika čvrste jezgre mogu još održavati izvjestan pritisak na nikaragvanske vlasti, siliti ih da troše gospodarska sredstava na vojsku te ih time sprečavati da rješa-


145

vaju svoje ekonomske probleme - i to je dobitak. (...) Bilo koje sredstvo pritiska na sandinistički režim privlači pozornost na nedostatak demokracije u zemlji. Sprečavanje sandinista da rješavaju gospodarska pitanja čisti je dobitak. Viron Vaky, pomoćnik ministra vanjskih poslova za međuameričke odnose u Carterovoj vladi, naveo je kao glavni razlog za teroristički napad to što će "rat iscrpljivanja tako oslabiti režim, izazvati takvo radikalno otvrdnjavanje oporbe i pridobiti dovoljnu potporu među razočaranim nikaragvanskim pučanstvom da će režim prije ili poslije pasti, oboren pučkim ustankom, samouništenjem unutarnjim prevratom ili raskolom u vodstvu. Ili će jednostavno kapitulirati kako bi spasio što može." Kao "golub", Vaky takvu koncepciju ocjenjuje punom pogrešaka, ali nipošto moralno neprihvatljivom14. Terorističke su snage dobro shvaćale dobivene zapovijedi. Doznajemo to od najpoznatijeg prebjega osamdesetih, šefa izvještajne službe glavne kontraške snage FDN Horacija Arcea, čiji je ratni nadimak bio "Mercenario" ("Plaćenik"); očito, govor o "demokratima" i "borcima za slobodu" je za domaću uporabu u SAD. Prebjege od sandinista rado iskorištavaju i Bijela kuća i američki mediji, a kontraši su dobro medijski pokriveni. No prebjezi iz tabora kontraša sasvim su druga stvar, osobito kad imaju reći neželjene priče. Kad je krajem 1988. prebjegao, Arcea su ignorirali u SAD. U intervjuima danim u Meksiku prije no što se vratio u Managuu kako bi prihvatio amnestiju, Arce opisuje ilegalnu obuku što ju je prošao u zrakoplovnoj bazi na jugu SAD; identificirao je također po imenu CIA-ine agente koji su davali pomoć kontrašima pod krinkom pomoći, djelujući iz honduraškog veleposlanstva u Tegucigalpi. Opisao je i kako je honduraška vojska davala obavještajne podatke i potporu kontraškim djelovanjima. Govorio je i o strahovitoj korupciji u plaćeničkoj vojsci te o tome kako prodaju oružje na honduraškom sajmu oružja, odakle ga nabavljaju salvadorski gerilci. Američke obavijesti o "nevojnim" ciljevima bile su, tumači on, "posebno zanimljive", jer "mi napadamo puno škola, ambulanti i takvih stvari. Pokušali smo postići da nikaragvanska vlada ne može osigurati socijalnu skrb za seljake, ne može razvijati svoje projekte - to je bila zamisao." Djelotvornost američke obuke uvelike je potvrdila ratna kronika l5 . Kontraški rat se lijepo uklapa u "državni terorizam", o kojem je

146


bivši direktor CIA-e Stansfield Turner svjedočio pred Kongresom u travnju 1985. No može se tvrditi i kako bi to jednostavno trebalo nazvati agresijom. Moglo bi se to smatrati i oponašanjem odluke Međunarodnog suda iz 1986. No mi ćemo i dalje SAD držati nevinima dok im se ne dokaže krivica, pa ćemo akcije protiv Nikaragve svrstati u kategoriju međunarodnog terorizma.

MEĐUNARODNI TERORIZAM OSAMDESETIH GODINA Osamdesetih godina je najčešće mjesto zbivanja međunarodnog terorizma bila Srednja Amerika. U Nikaragvi su snage plaćenika SAD ostavile za sobom trag ubojstva, mučenja, silovanja, sakaćenja, otmica i razaranja. Ipak, sprečavalo ih je u djelovanju to što su civili imali vojsku koja ih je branila. U državama štićenicama SAD nema takvih problema, gdje je upravo vojska glavna teroristička sila koja napada civilno pučanstvo, potpomognuta drugim sigurnosnim službama. U Salvadoru su pobijeni deseci tisuća ljudi u onome što je nadbiskup Romero u listopadu 1980. godine, nedugo prije no što je ubijanje doseglo vrhunac, opisao kao "rat do istrebljenja i genocid nad bespomoćnim civilnim pučanstvom". Državni je teror nastojao "uništiti pučke organizacije koje su se borile za obranu temeljnih ljudskih prava". Nadbiskup Oscar Romero je na to upozorio nedugo prije no što su ga ubili. Uzalud je apelirao na predsjednika Cartera neka ne šalje pomoć salvadorskoj vojsci koja, nastavio je on, "zna samo kako tlačiti narod i braniti interese salvadorske oligarhije". Ciljevi su uglavnom postignuti za Reaganove vlade, koja je pojačala napade na civile, podignuvši divljaštvo na višu razinu. Kad se učinilo da bi SAD mogle biti uvučene u invaziju štetnu za vlastite interese, podiglo se nekoliko glasova zabrinutosti i prosvjeda u američkim elitnim krugovima, no ti su glasovi utihnuli čim se državni teror pokazao naizgled uspješnim, tj. kad su narodne organizacije desetkovane i obezglavljene. Nakon izbora, održanih u uvjetima nasilja i represije, što je jamčilo pobjedu povlaštenim elementima prihvatljivim SAD-u, javnost se uglavnom prestala zanimati za to pitanje. Malo je tko opažao znatan porast državnog terora nakon sporazuma Esquipulas II. Nije bolje prošao ni izvještaj Amnesty International pod naslovom: "Salvador: 'odredi smrti' kao vladina strategija" (listopad 1988.) U njemu se navodi "zabrinjavajući porast" broja žrtava što su ih ubili vladini odredi smrti kao dio vladine strategije


147

zastrašivanja bilo kakve moguće oporbe "ubijanjem i sakaćenjem žrtava na najgrozniji način". Žrtve tako ostaju "osakaćene, obezglavljene, raskomadane, udavljene ili sa znakovima mučenja (...) ili silovanja". Budući daje svrha vladine strategije "zastrašiti ili na nešto natjerati civilno pučanstvo" (tako terorizam službeno određuje američki Kazneni zakonik), nije dovoljno samo ubijati. Ne, nego tijela treba raskomadati i ostaviti ih pokraj ceste; žene moraju biti obješene za kosu o drveće, s licima namazanim crveno i odrezanim dojkama. A za sve se to vrijeme američka elita pretvara kako ne zna da se i dalje financiraju, obučavaju i podupiru ubojice i mučitelji. Iste se godine u Gvatemali dogodio pokolj još većih razmjera. I njega su čitavo vrijeme podupirale Sjedinjene Države i plaćeničke države. I ovdje se teror pojačao nakon sporazuma Esquipilas II. Bio je to način borbe protiv prvih koraka prema demokraciji, društvenim reformama i zaštiti ljudskih prava, na što se poziva. Kao i u Salvadoru, ti su se događaji gotovo posve ignorirali. Zadatak je bio usmjeriti pozornost na Nikaragvu te izražavati veliko zgražanje svaki put kad bi se Nikaragva katkad približila manjim kršenjima ljudskih prava kakva su inače sasvim uobičajena u zemljama štićenicama SAD. Budući da je cilj vratiti Nikaragvu "u srednjoameričke okvire" te je natjerati da se drži "regionalnih mjerila" kakva zadovoljavaju Salvador i Gvatemala, teror u državama štićenicama uopće nije važan, osim kad postane toliko očit da ugrožava dotok pomoći ubojicama16. Izvanredno je važno primijetiti kako je sve ovo međunarodni terorizam, koji Washington izravno organizira ili podupire putem svoje međunarodne mreže plaćeničkih država. Dobrano nakon izbora 1984. godine, koje su hvalili da su donijeli demokraciju u Salvador, crkvena organizacija za zaštitu ljudskih prava Socorro Juridico, koja radi pod pokroviteljstvom Nadbiskupije San Salvadora, ovako je opisala rezultate neprekinutog terora, koji i dalje čine "isti pripadnici oružanih snaga koji uživaju potporu vlasti te su dobro obučeni izvoditi postupke koji izazivaju masovne patnje": Salvadorsko društvo, pogođeno terorom i panikom, što je rezultat stalnoga kršenja osnovnih ljudskih prava, pokazuje sljedeća svojstva: kolektivno zastrašivanje te opće raširen strah s jedne strane, a s druge strane unutarnje mirenje s terorom zbog svakodnevne i česte primjene nasilnih sredstava. Općenito, društvo

148


prihvaća čestu pojavu izmučenih tijela, jer najosnovnije pravo pravo na život - nema u društvu apsolutnu vrijednost17. Isti se komentar može primijeniti na društva koja nadgledaju takve operacije ili zatvaraju oči pred njima.

PRIJE SLUŽBENE POŠASTI Međunarodni terorizam nije, naravno, izum osamdesetih godina XX. stoljeća. U dva desetljeća koja su prethodila osamdesetima glavne su njegove žrtve bile Kuba i Libanon. Protukubanskim terorizmom je upravljala tajna posebna skupina ustanovljena u studenom 1961. pod tajnim imenom "Mungos". U njoj je sudjelovalo četiristo Amerikanaca, dvije tisuće Kubanaca, privatna ratna mornarica od brzih čamaca i sve to s pedeset milijuna dolara godišnjeg proračuna. Operaciju je djelomice vodila CIA-ina postaja u Miamiju, kršeći time Zakon o neutralnosti, a i zakon koji CIA-i zabranjuje djelovati na američkom teritoriju 18 . Akcije su, između ostalog, uključivale bombaške napade na hotele i industrijske pogone, potapanje ribarskih brodova, trovanje usjeva i stoke, onečišćivanje šećera za izvoz itd. Nijednu pojedinu akciju CIA nije jasno odobrila, no to službene neprijatelje ne oslobađa. Nekoliko terorističkih akcija izvedeno je u doba Kubanske raketne krize u listopadu i studenom 1962. Nekoliko tjedana prije toga, izvješćuje Garthoff, kubanska teroristička skupina koja je djelovala s Floride s odobrenjem američkih vlasti je poduzela "hrabar napad mitraljezom s glisera na kubanski hotel na morskoj obali blizu Havane, za koji se znalo da se ondje okupljaju sovjetski vojni stručnjaci. Ubijeno je više Rusa i Kubanaca." Nedugo nakon toga, napadnuti su britanski i kubanski teretni brodovi; učinjen je još jedan prepad na samu Kubu; sve su to samo neke od akcija koje su se pojačale početkom listopada. U napetom trenutku raketne krize, 8. studenog, teroristička ekipa poslana iz Sje dinjenih Država raznijela je kubanski industrijski pogon, i to nakon što je operacija "Mungos" službeno okončana. Fidel Castro je ustvrdio da je u tom napadu poginulo četiristo radnika, a napad je bio usmjeravan uz pomoć "fotografija snimljenih iz špijunskih zrakoplova". Taj teroristički čin, koji je mogao izazvati svjetski


149

nuklearni rat, bio je malo komentiran kad se otkrio. Atentati na Castra i drugi oblici terora nastavljeni su odmah po završetku Kubanske krize te ih je Nixon 1969. još i pojačao 19 . Slične su akcije nastavljene i nakon Nixona. Tako su 1976., na primjer, dva kubanska ribarska broda u travnju napadnuta; napad su izveli čamci iz Miamija, glavnoga središta antikubanskog terorizma u svijetu. Nekoliko tjedana nakon toga, kubansko je veleposlanstvo u Portugalu pretrpjelo bombaški napad, u kojem su poginule dvije osobe. U srpnju je napadnuta Stalna misija Kube pri UN u New Yorku. Na Karibima i u Kolumbiji također su pokušani bombaški napadi, a također i prokubanski sastanak u Muzičkoj akademiji u New Yorku. U kolovozu su oteta dvojica diplomata iz kubanskog veleposlanstva u Argentini i napadnut je ured kubanske zrakoplovne tvrtke u Panami. Na kubansko veleposlanstvo u Venezueli se u listopadu pucalo, a ono u Madridu bombardirano je u studenom. U listopadu su izbjeglice s Kube, koje je obučila CIA, detonirali bombu u zrakoplovu "Cubane". Ubijeno je svih 73 ljudi u zrakoplovu, među njima i kubanska reprezentacija u mačevanju, koja je dobivala zlatne medalje na međunarodnim natjecanjima. Jedan od sudionika toga terorističkog napada, veteran Zaljeva svinja Luis Posada Carilles izvučen je iz venezuelskog zatvora, gdje je izdržavao kaznu zbog bombaških napada. On se nekako dokopao Salvadora, gdje su mu dali posla: pomoći u bazi ratnog zrakoplovstva Ilopango u organizaciji američkih terorističkih operacija u Nikaragvi. CIA je 89 terorističkih zlodjela na tlu SAD ili na Karibima pripisala skupinama kubanskih iseljenika. Vodeću, "Omegu 7", FBI je proglasio najopasnijom terorističkom skupinom koja je djelovala u SAD sedamdesetih20. Kuba zauzima važno mjesto u znanstvenim radovima o međunarodnom terorizmu. Standardni rad Waltera Laquera (v. bilj. 1.) sadrži mnogobrojne naznake o mogućem kubanskom potpomaganju terorizma, ali malo dokaza za to. No nema ni riječi o terorističkim akcijama protiv Kube. On piše kako "proteklih desetljeća (...) najrepresivniji režimi nisu samo bili slobodni od terora, nego su slali teroriste u napad na slobodnija društva." Htjelo se kazati kako su Sjedinjene Države, kao "slobodno društvo", žrtva međunarodnog terorizma, dok je Kuba, kao "represivni režim", jedan od krivaca za njega. Kako bi se došlo do tog zaključka, treba zatajiti nedvojbenu činjenicu da su SAD začele više opsežnih terorističkih napada na Kubu, a u samim SAD manje-više nema tero-

150


ra. Ako se uistinu ima što reći na račun Kube, onda je Laquer to propustio učiniti, što je znakovito. Uzmimo još jedan primjer iz razdoblja prije Reagana: u južnom Libanonu je pučanstvo od ranih sedamdesetih bilo u talačkom položaju s "razboritom pretpostavkom - koja se na koncu i ispunila - da će pogođeno pučanstvo izvršiti pritisak neka se prestane s neprijateljstvima" te prihvati izraelski poredak u regiji (Aba Eban, komentirajući izvješće premijera Menahema Begina o zločinima počinjenim u Libanonu pod laburističkom vladom u stilu "režima koje se ni premijer Begin ni ja ne usuđujemo spomenuti po imenu", glasila je Ebanova opaska, čime je priznao točnost izvješća)21. Primijetite kako tumačenje, koje je dao uvaženi laburistički "golub", stavlja te akcije čvrsto u okvir međunarodnog terorizma (ako već ne agresije). U tim su napadima ubijene tisuće ljudi, a stotine tisuća su protjerane iz svojih domova. Malo se toga točno zna, jer to nikoga nije dovoljno zanimalo. Napadi PLO na Izrael istih tih godina barbarski, ali znatno manjih razmjera - uzrokovali su iscrpno praćenje i veliko zgražanje. Dopisnik ABC-a Charles Glass, tada novinar u Libanonu, rekao je kako "ustanovljuje da se američki urednici vrlo slabo zanimaju za prilike na jugu Libanona. Izraelski vojni pohodi te granatiranje južnolibanonskih sela, zbog čega se ljudi postupno sele s juga zemlje u sve veće slamove na rubu Bejruta - sve to nije za njih ništa u usporedbi sa živim pričama o 'teroristima' koji ugrožavaju Izrael, otimaju zrakoplove i zaposjedaju veleposlanstva." Reakcija je bila manje-više ista, nastavlja on, dok su izraelski odredi smrti djelovali u Libanonu nakon izraelske invazije 1982. O njima se moglo čitati u londonskom Timesu, no američke urednike to nije zanimalo. Da su mediji izvijestili o djelovanju "tih odreda smrti Šin Beta /izraelska tajna policija/ u civilu, čiji su pripadnici ubijali ljude po selima i /izbjegličkim/ logorima na jugu Libanona (...) čime su uznemirili šijitsko muslimansko stanovništvo te učinili nazočnost američkih marinaca nepodnošljivom", onda bi se možda moglo bolje ocijeniti stradanje tih istih američkih marinaca u Libanonu. Oni, čini se, nisu imali pojma zašto su tamo osim "crnih običnih vojnika: oni su gotovo svi govorili, makar, nažalost, gotovo nikad pred kamerom, kako su ih poslali štititi bogate od siromašnih. (...) Jedini ljudi u Libanonu s kojima su se oni mogli poistovjetiti bili su siromašni prognanici šijiti čije su nastambe posve okruživali njihovu bazu na bejrutskoj zračnoj


151

luci. Žalosno je što je vjerojatno baš jedan od tih siromašnih šijita (...) ubio 241 američkog vojnika 23. listopada 1983." Da se izvješćivalo o bilo čemu od ovoga, moglo se možda izbjeći, ili u najmanju ruku razumjeti, bombaški napad u kojem su pobijeni marinci koji su bili žrtve politike koju "tisak ne može objasniti javnosti; štoviše, informativni časnici ne mogu je objasniti ni samim marincima"22. Godine 1976. Sirija je ušla u Libanon uz suglasnost Sjedinjenih Država te je sudjelovala u novim pokoljima, od kojih je najveći bio onaj u palestinskom izbjegličkom logoru Tel Al-Zateru, gdje su tisuće ljudi pobili pripadnici kršćanskih milicija, uz sirijsku potporu te naoružani izraelskim oružjem 23 . Da ne idemo dalje: jasno je da je pošast međunarodnoga terorizma uz državnu potporu bješnjela dobrano prije no što je "javna diplomacija" Reaganove vlade stvorila od nje veliko pitanje.

SLUŽBENA VERZIJA: TERORIZAM NA MALO Terorizam naveliko, kakav je ovdje opisan, uglavnom je isključen iz rasprava o "zloj plimi terorizma". Pozabavit ćemo se stoga terorizmom u maloj mjeri, o kakvom se radi u službenoj verziji. I ovdje je stvar počela znatno prije osamdesetih godina, no dostupna je literatura previše selektivna, a da bi bila od koristi. Spomenut ćemo samo nekoliko primjera koji se ne mogu pronaći u Laquerovoj knjizi. On govori o pismima-bombama te o "primitivnim bombama u knjizi", kakve upotrebljavaju dokazani zločinci, ali nema spomena usavršene bombe u knjizi kakvu je uporabila izraelska tajna služba kako bi 1956. u Gazi ubila generala Mustafu Hafeza, u vrijeme kad mu je u djelokrugu bilo sprečavanje palestinskih fedajina da upadaju i napadaju izraelske ciljeve 24 . Kod Laquera nema svjedočenja Jakova Eliava, koji tvrdi kako je on prvi uporabio pisma-bombe dok je bio zapovjednik u terorističkoj skupini kojoj je na čelu bio sadašnji izraelski premijer Jicak Šamir (Lehi ili "Šternova banda"). Djelujući 1946. iz Pariza, uredio je da se sedamdeset pisama-bombi pošalje u službenim britanskim omotnicama svim članovima britanske vlade, čelnicima konzervativne oporbe te pojedinim vojnim zapovjednicima. U lipnju 1947. njega i njegove suradnike uhvatila je belgijska policija dok su pokušavali poslati pisma-bombe, koja su sva presretnuta25.

152


Službena kronika otmica zrakoplova i bombaških napada na njih također preskače neke važne teme; između ostaloga, američko odbijanje zahtjeva komunističkih zemalja pedesetih godina za izručenje "osoba koje su otele zrakoplove, vlakove ili brodove kako bi pobjegle" (savjetnik u američkom ministarstvu vanjskih poslova Abraham Sofaer, koji je primijetio kako je ta politika šezdesetih godina "preispitana" - kad su se na meti našle SAD i američki saveznici). Prva otmica zrakoplova na Bliskom istoku također se ne uklapa u službenu verziju. Bila je to izraelska otmica sirijskog civilnog zrakoplova 1954. s nakanom da se "dobiju taoci kako bi se iznudilo puštanje na slobodu naših zatočenika u Damasku", koji su uhićeni dok su špijunirali u Siriji (izraelski premijer Moše Šaret). Nije zabilježeno ni obaranje nenaoružanog egipatskog civilnog zrakoplova u listopadu 1956. godine, što su učinile izraelske oružane snage, u neuspjelom pokušaju ubojstva feldmaršala Abdul-Hakima Amara, zamjenika predsjednika Nasera - i to u vrijeme kad dvije zemlje nisu bile u ratu. Bila je to unaprijed smišljena akcija, prema tome različita od izraelskog rušenja libijskog civilnog zrakoplova, pri čemu je poginulo stotinu i deset ljudi. Libijski je zrakoplov bio zalutao u pješčanoj oluji, dvije minute leta udaljen od Kaira, kamo se bio zaputio. Ta akcija u veljači 1973. obavljena je dok su izraelske zračno-desantne i pomorsko-desantne snage napadale Tripoli na sjeveru Libanona. Pri tome su ubili trideset i jednu osobu (pretežito civile), razarajući škole, ambulante i druge zgrade. Napad se opravdavao kao "preventivan"26. Takve su se stvari odbacivale (i još se odbacuju) kao beznačajne - ako ih se uopće i zamjećuje. No reakcija na arapski terorizam je posve drugačija. Vratimo se u osamdesete: uzmimo 1985. godinu, kad je medijska zabrinutost dosegnula vrhunac. Najveći teroristički napad te godine bio je kad je bombom raznesen zrakoplov "Air Indije", pri čemu je poginulo 329 ljudi. Teroristi su se navodno obučavali u paravojnom taboru u Alabami, koji je vodio Frank Camper. Tamo su se plaćenici obučavali za terorističke akcije u Srednjoj Americi i drugdje. Prema riječima bivših plaćenika, Camper je bio blisko povezan s američkim obavještajnim službama te je bio osobno umiješan u postavljanje bombe u zrakoplov "Air Indije". Navodno se radilo o prikrivenom djelovanju uvlačenjem među teroriste, ali se akcija otela kontroli. Govoreći za posjeta Indiji, glavni državni odvjetnik SAD Edwin Meese usputno je priznao da je teroristička


153

akcija imala izvor u američkom logoru za obuku terorista27. Bilo kakva veza terorista s Libijom, ma kako slaba, dovoljna je kako bi se pokazalo da je Gadafi "ludi pas" kojega treba ukloniti. Na Bliskom istoku, glavnom središtu međunarodnog terorizma prema službenoj verziji, najgori teroristički čin 1985. bila je eksplozija auto-bombe u Bejrutu 8. ožujka, kad je poginulo 80 ljudi i ranjeno 256. "Nekih 250 žena i djevojčica u zavijorenim crnim čadorima, što su hitale s molitve petkom iz džamije imama Reze, podnijele su glavni udarac eksplozije", opisala je događaj Nura Bustani tri godine poslije. Ona nastavlja: "Najmanje četrdeset ih je poginulo, a mnoge druge su obogaljene." Bomba je također "spalila dječicu u kolijevkama, (...) ubila nevjestu koja je kupovala vjenčanicu (...) i razorila glavnu ulicu gusto napučenog" predgrađa zapadnog Bejruta. Meta je bio šijitski vođa šeik Fadlola, optužen za sudioništvo u terorizmu. No on se izvukao. Napad je organizirala CIA uz pomoć svojih saudijskih klijenata, libanonske tajne službe i jednog britanskog stručnjaka. Izričito gaje odobrio direktor CIA-e William Casey, prema knjizi Boba Woodwarda o Caseyju i CIA-i28. Čak i ako se pridržavamo izabranih mjerila, čini se da Sjedinjenim Državama pripada nagrada za međunarodni terorizam u godini kad je ta pošast, prema službenoj verziji, dosegnula vrhunac. Izrael, država štićenica SAD, slijedi Ameriku u stopu. Izraelska operacija "Čelična šaka" u Libanonu ostaje bez premca kao uspješno izvedena teroristička akcija na Bliskom istoku. Tu je i bombardiranje Tunisa (uz prešutni pristanak SAD), koje dobiva drugu nagradu za pojedinačni teroristički čin, osim ako ga smatramo slučajem prave agresije, kao što je odredilo Vijeće sigurnosti UN 29 . Godine 1986. najveći je pojedinačni teroristički čin bilo američko bombardiranje Libije - opet pod pretpostavkom da taj napad ne ulazi u kategoriju agresije30. I za godinu 1986. Sjedinjene Države su, dakle, dobro plasirane u natjecanju za nagradu za međunarodni terorizam, čak i kao izuzmemo terorizam naveliko pod američkim pokroviteljstvom u Srednjoj Americi gdje je, iste te godine, Kongres odgovorio na poziv Međunarodnog suda za prestankom "nezakonite uporabe sile" izglasovavši stotinu milijuna dolara vojne pomoći američkoj klijentskoj vojsci, što je vlada SAD radosno opisala kao "gotovo objavu rata".

154


TEROR I OTPOR Svrnimo sada pogled na nekoliko prijepornih pitanja o opsegu terorizma, koja smo do sada izbjegavali. Razmotrimo granicu između terorizma i legitimnog otpora! Nacionalističke su skupine katkad pripravne vlastite postupke nazvati terorizmom. Neki uvaženi politički čelnici ne žele osuditi terorističke čine počinjene za nacionalnu stvar. Primjer osobito značajan za ovu raspravu je slučaj cionističkoga pokreta prije stvaranja Države Izraela. Izrael je izvorište "terorističke industrije" osamdesetih (djelatnost je poslije preseljena u SAD radi daljeg usavršavanja) kao ideološkog oružja protiv Palestinaca31. Posebnim zakonom, Zakonom o borbi protiv terorizma iz 1987., Kongres je "zabranio američkim državljanima primati bilo kakvu pomoć, sredstva ili bilo što od vrijednosti ('osim obavijesnog materijala') od PLO". Toj je organizaciji zabranjeno u SAD osnivati urede ili druge stalne djelatnosti za promicanje svojih interesa32. Palestinsko je nasilje osuđeno diljem svijeta. Cionistički je pokret prije stvaranja države izvodio opsežne terorističke akcije, ubijajući mnoge civile, pretežno Arape. Cionisti su umorili i britanskog diplomata lorda Moynea te posrednika UN, švedskoga grofa Folkea Bernadottea (čiji su ubojice zaštićeni nakon stvaranja države). Godine 1943. je današnji izraelski premijer Jicak Šamir objavio članak pod naslovom "Teror" u časopisu terorističke organizacije kojoj je bio na čelu (Lehi ili "Šternova banda") u kojemu predlaže "odbacivanje svih 'fobija' i brbljarija protiv terora, iz jednostavnih i očitih razloga. Ni židovski moral ni židovska tradicija ne mogu se uporabiti za odricanje od terora kao ratnoga sredstva", napisao je on. Nadalje: "Daleko je od nas svako moralističko oklijevanje kad se radi o nacionalnoj borbi. Prije svega, teror je za nas dio političkog rata prikladnog za današnje okolnosti. A zadaća mu je velika: on na najjasniji mogući način pokazuje čitavom svijetu - uključivši i našu nesretnu braću izvan granica ove zemlje - kakav je naš rat protiv okupatora." Kao što su mnogi primijetili u Izraelu, britanska je okupacija Palestine bila znatno manje represivna od izraelske vladavine nad zaposjednutim područjima, ali se suočavala sa znatno jačim oružanim otporom. Isaiah Berlin se prisjeća kako Chaim Weizmann, prvi predsjednik Izraela i jedan od najpoštovanijih čelnika židovskoga nacio-


155

nalnog pokreta, "nije držao moralno potrebnim javno osuditi niti postupke /židovskog terorizma/ niti njihove počinitelje. (...) Nije želio progovoriti protiv tih činova - koliko god da ih je držao zločinačkima - koji su proizašli iz iskrenutih umova ljudi dovedenih do očaja i spremnih dati živote kako bi spasili svoju braću od onoga što su on i oni podjednako smatrali izdajom i uništenjem koje su im cinično pripremila ministarstva vanjskih poslova zapadnih zemalja" 33 . Arhivi glavne cionističke oružane skupine Hagane navode imena četrdeset Židova što su ih pobili Irgun Menahema Begina i Lehi. Poznat je slučaj kad je Jicak Šamir osobno ubio jednoga svog suradnika iz Lehija. Službena povijest Irguna se s divljenjem prisjeća mnogih terorističkih akcija protiv arapskih civila, no navodi i ubojstvo jednog Židova, člana skupine, za kojega se strahovalo da bi mogao policiji dati informacije bude li uhićen. Ljudi osumnjičeni za suradnju s okupatorom bili su osobito česti ciljevi od samoga početka. Službena povijest Hagane pod naslovom "Posebne aktivnosti" opisuje umorstvo nizozemskoga ortodoksnog Židova Jacoba de Haana. Haganini ubojice ubili su ga 1924. jer je "želio stvoriti ujedinjenu frontu starog Jišuva (Židovstva) s Arapskim visokim odborom protiv novog Jišuva i cionističkog pothvata." Poslije je Odred za posebne akcije Hagane izvodio "kaznene akcije" protiv židovskih doušnika. Haganin zatvor u Haifi četrdesetih je godina imao sobu za mučenje, gdje su ispitivali Židove osumnjičene za suradnju s Britancima. U intervjuu 1988. Dov Cisis je opisao svoj rad u službi Hagane : "Poput nacista, slušao sam zapovijedi za uklanjanje" Židova koji su stajali na putu nacionalnoj borbi, "osobito doušnika". On nadalje odbacuje poznatu optužbu da je Irgun sam izveo poznati ubilački bombaški napad na Hotel "Kralj David", izjavivši kako je on osobno bio posebni izaslanik zapovjednika Hagane Jicaka Sadeha, koji je odobrio sudjelovanje u napadu. Moše Dajan ga je poslije preporučio da ga zamijeni na mjestu zapovjednika jedne elitne postrojbe 34 . Pripadnici antinacističkih pokreta otpora također opisuju ubojstva kolaboracionista. Izrael Šahak, jedan od vodećih boraca za građanska prava u Izraelu, koji je preživio Varšavski geto i logor Bergen-Belsen, sjeća se kako je "prije ustanka u Varšavskom getu (...) židovski pokret otpora - sasvim opravdano - ubijao svakog Židova kolaboracionista do koga je mogao doći." Živo se sjeća događaja iz 1943., u doba njegova djetinjstva: "Zajedno s ostalom

156


djecom, plesao sam i pjevao oko mrtvog tijela /ubijenog Židova kolaboracionista/ dok je krv još tekla iz njega. Dan-danas ja ne žalim zbog toga; naprotiv!" Navodeći sjećanja Jicaka (Anteka) Zukermana, vođe ustanka u Varšavskom getu, Lea Anbal je napisala: "Devet mjeseci prije izbijanja ustanka u Varšavskome getu židovski je pokret otpora počeo sustavno istrebljivati kolaboracioniste - od Judenrata do židovske policije." Pri tome je katkad bilo i "kolektivnih ubojstava". "Bilo bi nemoguće boriti se protiv Nijemaca da nismo prvo dokrajčili unutarnju izdaju", prisjeća se Zukerman. Ubijanje kolaboracionista obični su ljudi držali opravdanom osvetom. Njemački suradnici, ponekad i "članovi Gestapa", morali su biti "istrijebljeni do posljednjega", uključivši i one "čije su aktivnosti bile u suprotnosti sa židovskim interesima". Bila je "povijesna pogreška predugo oklijevati" s ubijanjem Židova kolaboracionista, kaže Zukerman i dodaje: "Danas sam, na primjer, siguran da - gdje god da postoji unutarnja izdaja - rat mora početi njezinim uklanjanjem. /Odgađanje da se to učini/ bilo je naša velika pogreška i sramota"35. Takvi su se komentari pojavili upravo u vrijeme intenzivne kritike na račun Palestinaca zbog ubijanja suradnika izraelske tajne policije u doba intifade. Premda se ponekad može naići na iskreno priznavanje terorizma na Šamirov način, uobičajenije je djela izvedena protiv represivnih režima i okupatorskih vojski držati otporom njihovih počinitelja vladajućem teroru, čak i kad vlastodršci nisu nasilni. Ono što zapadne demokracije drže otporom u okupiranoj Europi ili Afganistanu, nacisti i SSSR nazivaju terorizmom; štoviše, terorom potaknutim izvana, dakle - međunarodnim terorizmom. SAD su isto tako postupale u slučaju Južnog Vijetnama, koji je morao podnijeti teret američkog napada. Slično tome, aparthejdski režim u Južnoj Africi svakako se snažno protivi međunarodnim konvencijama protiv terorizma, osobito važnoj rezoluciji Opće skupštine UN koja osuđuje međunarodni terorizam te poziva sve države na djelovanje protiv te pošasti. Razlog je to što Opća skupština: Drži da ništa u ovoj rezoluciji ni na koji način ne može ugroziti pravo na samoodređenje, slobodu i neovisnost kako se ono izvodi iz Povelje Ujedinjenih naroda za narode kojima je to pravo nasilno uskraćeno. ... osobito narode pod kolonijalnom vla-


157

davinom, rasističkim režimima, stranom okupacijom ili drugim oblicima kolonijalne dominacije, niti (...) pravo tih naroda za borbu s tom svrhom, za što mogu tražiti i dobiti potporu /u skladu s Poveljom i drugim načelima međunarodnoga prava/36. Makar je ovaj dokument podupro gotovo čitav svijet, Južna Afrika nije ipak ostala potpuno sama u svom protivljenju. Rezolucija je izglasovana sa 153 glasa za i dva protiv (samo se Honduras uzdržao). Objašnjavajući svoje glasove protiv, SAD i Izrael naveli su citirani pasus, za koji su shvatili kako se odnosi na otpor Afričkoga nacionalnoga kongresa (koji je, prema službenom Washingtonu, jedna od "zloglasnijih terorističkih skupina" na svijetu) njihovoj saveznici Južnoj Africi, također i izraelskoj vojnoj okupaciji Zapadne obale Jordana i Gaze, koja je tada ulazila u treće desetljeće37. Činjenica što je Washington odbio pridružiti se dotad najsnažnijoj rezoluciji UN u osudi "povratku barbarstvu u suvremeno doba" kad je ta briga bila na vrhuncu, nije izazvalo nikakve komentare. Pitanje je došlo u žarište krajem 1988., u vezi s izraelsko-palestinskim sukobom. U studenom je Palestinsko nacionalno vijeće proglasilo neovisnu palestinsku državu uz Izrael, prihvativši rezoluciju UN o terorizmu i druge relevantne rezolucije UN. Jaser Arafat je sljedećih tjedana za svoje turneje po Europi opetovao isto stajalište. Govorio je i na izvanrednoj sjednici Opće skupštine UN održanoj u Ženevi, kad mu je bilo zabranjeno doći u New York s obrazloženjem da bi njegova nazočnost bila neprihvatljiv sigurnosni rizik za Sjedinjene Države (što je bilo kršenje sporazuma SAD s UN o domaćinstvu). Opetovano prihvaćanje odgovarajućih rezolucija UN što su ga iznijeli Vijeće i Arafat nisu naišli na odobravanje SAD; naprotiv, palestinsko je vodstvo osuđeno, jer nije ispunilo zahtjeve što ih je Washington postavio za dobro ponašanje, naime "odreklo se terorizma u svim njegovim oblicima" (bez objašnjenja što to znači). Uredništvo New York Timesa izrugivalo se s objavom Palestinskog nacionalnog vijeća kako prihvaća međunarodne konvencije o terorizmu, nazvavši to "starom Arafatovom smicalicom". Anthony Lewis, koji je na krajnjoj granici dopustiva neslaganja o tim pitanjima (za elitu SAD), napisao je kako je Arafat ostvario napredak, ali nedovoljan: "Sjedinjene Države ispravno smatraju da se PLO mora nedvosmisleno odreći svakog terorizma prije nego joj se

158


dopusti sudjelovanje u pregovorima". A taj ključni uvjet PLO još ne ispunjava. Reakcije su općenito bile između tih dviju krajnosti. Zaključivanje je bilo jednostavno. PLO se nije htjela pridružiti SAD, Izraelu i aparthejdskoj Južnoj Africi, koje su u suprotnosti sa svjetskim javnim mišljenjem, prema tome se s Palestincima treba ili izrugivati (tvrdolinijaši) ili ih nukati neka nastave dalje, jer napredak koji su ostvarili nije dostatan (disidenti). Kad su SAD u prosincu 1988. ostale diplomatski izolirane, Washington se povukao na pričuvne položaje, praveći se kako je Arafat kapitulirao pred američkim zahtjevima, premda se Arafatovo stajalište zapravo godinama nije bitno izmijenilo. Sad, kad se službeno zna kako je Arafat popustio pred američkim zahtjevima (prema tvrdnjama SAD), može ga se nagraditi razgovorom s američkim veleposlanikom u Tunisu. Kao što je istaknuo izraelski ministar obrane Jicak Rabin, svrha razgovora SAD s PLO bila je smanjiti diplomatski pritisak prema rješenju te dati Izraelu još godinu-dvije da uguši palestinski ustanak (intifadu) "oštrim vojnim i gospodarskim pritiskom" kako bi "ih se slomilo" 38 . Pitanje granice između terorizma i otpora pojavilo se i tijekom razgovora SAD s PLO. Zapisnici s prvoga sastanka procurili su u javnost te su objavljeni u Jerusalem Postu. List je izrazio zadovoljstvo što su "američki predstavnici prihvatili izraelsko stajalište", navodeći dva ključna uvjeta koje PLO mora zadovoljiti: mora prekinuti intifadu te napustiti zamisao o međunarodnoj konferenciji. Što se tiče intifade, SAD su ovako formulirale svoje stajalište: Nema sumnje kako unutarnje borbe kojima smo svjedoci na okupiranim područjima imaju za svrhu smanjiti sigurnost i stabilnost Države Izraela. Stoga zahtijevamo prekid te pobune, koju smatramo terorističkim akcijama protiv Izraela. Ovo stoji pogotovu stoga što znamo da ih vi usmjeravate odavde, izvan okupiranih područja, a ta je pobuna katkad vrlo nasilna39. Kad se taj "terorizam" prekine i ispune prethodno navedeni uvjeti, SAD i Izrael će moći nastaviti uređivati stvari kako njima odgovara. Još jednom se otpor potlačenog naroda brutalnoj stranoj vojnoj okupaciji naziva "terorom" - s gledišta okupatora i onih koji ih plaćaju. Isto se pitanje postavilo u vezi s djelovanjem Izraelske vojske na jugu Libanona. I tamo se primjenjivala logika kakva vodi Abu


159

Ebana, koga smo već naveli. Civilno pučanstvo držalo se kao taoce pod prijetnjom terora, kako bi prihvatilo politički poredak kakav Izrael nameće za južni Libanon i okupirana područja. Prijetnja se može ostvariti po želji i krajnje brutalno40. Ali to se ne računa kao teror, s obzirom tko to radi i tko ga podupire. Ne treba to čak ni blago prekoriti. Po definiciji, to je opravdana samoobrana. Prihvativši takvo zaključivanje, valja izvijestiti (bez komentara) o zabrinutosti državnog tajnika SAD Georgea Shultza. Međunarodni terorizam mu je postao "pasija" nakon samoubilačkog napada na američke marince u Libanonu listopada 1983. Nema potrebe zvati svjedoke iz Nikaragve, Angole, Libanona, palestinskih okupiranih područja i drugdje kako bi potvrdili da je to Shultzu zaista "pasija". Vidi se to i tada, kao i kad ga se nanovo hvali zbog "odbijanja terorizma s gnušanjem", što je naveo kao razlog što nije dopustio Arafatu govoriti pred Ujedinjenim narodima u New Yorku41. Nema sumnje kako Sirija također drži Libanonce koji se odupiru njezinoj krvavoj vladavini "teroristima", no takva bi tvrdnja izazvala podsmijeh i prijezir - što i zaslužuje. No reakcija se mijenja kako se mijenjaju likovi koji izgovaraju isti tekst.

TEROR I OSVETA Osveta je koristan pojam u ideološkom ratovanju. U čitavu krugu razmjene nasilja, svaka strana obično svoje postupke tumači kao osvetu za protivnički terorizam. Na Bliskom istoku nam izraelskoarapski sukob nudi mnoge primjere za to. Budući da je Izrael klijentska država, SAD u praksi nekritički prihvaća izraelsko stajalište. Kao primjer možemo uzeti otmicu broda "Achille Lauro" i ubojstvo Leona Klinghoffera 1985. godine, što je nedvojbeno bio zločinački teroristički čin. No otmičari svoj čin nisu vidjeli kao teror nego kao osvetu za izraelsko bombardiranje Tunisa tjedan dana prije toga, uz američku potporu, što je bio ili "čin oružane agresije" (kako ga je odredilo Vijeće sigurnosti UN) ili samo ubilački čin međunarodnog terorizma (ako nastojimo biti što blaži prema SAD i američkim štićeničkim državama). Za počinitelje pak bombardiranje Tunisa nije bilo ni teror ni agresija, nego opravdana osveta za hladnokrvno umorstvo troje Izraelaca u Larnaki na Cipru (bez ikakve veze s Tunisom i tamošnjim žrtvama). Počinitelji ubojstva u Larnaki opet nisu svoj čin smatrali terorizmom, nego osvetom

160


na izraelski terorizam u međunarodnim vodama, koji je trajao godinama. Te se činjenice ne osporavaju, čak se o njima katkad i izvijesti, ali već po definiciji to nije "terorizam", pa stoga zločini u Larnaki ne mogu biti osveta - tako se tvrdi. O izraelskim se akcijama malo govori, jer one ne ulaze u službenu verziju 42 . Ima mnoštvo sličnih slučajeva. Pojmovi terorizma i osvete su podatni instrumenti, koji se lako prilagođavaju trenutačnim potrebama.

OD DOSLOVNOG SHVAĆANJA DO DOKTRINARNE NUŽNOSTI Pregled državno usmjerenog međunarodnog terorizma pati od ozbiljnog nedostatka: pridržava se naivno doslovnog shvaćanja te je stoga beznačajan za suvremenu raspravu o toj pošasti našega doba. Pregled je, uz to, vrlo daleko od obuhvatnosti. On jedva da je zagrebao površinu, čak i kad je riječ o Srednjoj Americi i Bliskom istoku; uostalom, međunarodni terorizam ni u kojem slučaju nije ograničen samo na ta područja svijeta. Ipak, i to je dovoljno da se postavi nekoliko pitanja. Jedno se osobito ističe: kako učenjaci i mediji mogu i dalje ostajati pri tezi da je za tu pošast modernog doba u konačnici odgovorna sovjetska "svjetska teroristička mreža usmjerena na destabilizaciju zapadnog demokratskog društva"? Kako je moguće odrediti Iran, Libiju, PLO i druge službene neprijatelje kao glavne praktičare međunarodnoga terorizma? Odgovor je vrlo jednostavan, kako smo već vidjeli. Moramo napustiti doslovni pristup i priznati da teroristički činovi ulaze u službenu verziju samo kad ih izvode službeni neprijatelji. Kad SAD i njihovi štićenici čine terorističke zločine, onda to ili ne bude zabilježeno, ili se pretvara u akcije osvete i samoobrane u službi demokracije i ljudskih prava. Tada je sve jasno. Da konačno koju riječ kažemo i o mogućim lijekovima za tu pošast! Standardna literatura nudi određene prijedloge. Walter Laquer tako kaže da je "očit način osvete" međunarodnom terorizmu jest "naravno, platiti pokroviteljima terora njihovom vlastitom valutom", makar je takav opravdan odgovor katkad teško provesti u zapadnim društvima, jer ona ne shvaćaju kako ostali ne dijele njihova "mjerila demokracije, slobode i humanizma". Prije no što


161

ljudi pod utjecajem neizlječivo doslovnog tumačenja izvuku pogrešne zaključke, ipak se mora istaknuti kako opravdani odgovor ne uključuje bombardiranje Washingtona i Tel Aviva, uzevši u obzir brižljivu izrađenost pojma terorizma. New York Times je od jednog stručnjaka za terorizam zatražio neka ponudi svoje misli o tome kako bi se moglo suprotstaviti toj pošasti. Njegov odgovor, zasnovan na dugom iskustvu, bio je jednostavan: "Teroriste, a posebno njihove zapovjednike, treba eliminirati." Dao je tri primjera uspješnih antiterorističkih akcija: američko bombardiranje Libije, izraelsko bombardiranje Tunisa te izraelska invazija na Libanon. Preporučuje još toga, "ako civilizirani svijet želi nadvladati". Uredništvo N. Y. Timesa njegovu je članku dalo naslov: "Krajnje je vrijeme za gušenje terorističkoga čudovišta" te je istaknulo riječi: "Zaustavite pokolj nevinih!" Autor je na kraju članka označen kao "izraelski ministar trgovine i industrije"43. Člankopisac se zove Arijel Šaron. Njegova teroristička karijera, početa još ranih pedesetih godina, uključuje pokolj 69 seljaka u Kilbiji i 20 u izbjegličkom logoru al-Bureig 1953. godine; terorističke akcije u Gazi i sjeveroistočnom Sinaju ranih sedamdesetih, uključivši i protjerivanje nekih deset tisuća seljaka u pustinju, čije su kuće srušene buldožerima, a obradivo tlo uništeno - kako bi se pripremio teren za židovsko naseljavanje. Invazija na Libanon je izvedena - kako se sada naširok priznaje - da bi se prevladala opasnost od PLO-ove diplomacije. Poslije je slijedio pokolj u Sabri i Šatili te drugi. Neki bi mogli pomisliti kako je izbor Šarona da "civiliziranom svijetu" daje lekcije o tome kako "zaustaviti pokolj nevinih" možda malko čudan, čak i perverzan, možda čak i licemjeran. No to nije baš tako jasno. Izbor se ne kosi s vrijednostima izraženim u akciji, niti s intelektualnom kulturom izraženom tišinom. U prilog ovom zaključku, možemo napomenuti kako je lijek za međunarodni terorizam (ili bar znatan njegov dio) jest nadohvat ruke te je izvanredno jednostavan: prestanite sudjelovati u njemu No prema tom cilju nije još učinjen nijedan korak; dapače, o tome jedva da se ikad i govori. Umjesto toga, čovjek nalazi pohvale našim dobrim namjerama i plemenitosti, našim "mjerilima demokracije, slobode i humanizma" u praksi malko neprimjerenima. Ne može se uvidjeti temeljne činjenice i očite misli ne mogu se misliti. Jednostavne istine, kad ih se izrazi, uzrokuju nevjericu, užas i ogorčenost - zbog činjenice da su javno izrečene.

162


U moralnoj i intelektualnoj klimi kao što je takva, moglo bi zaista biti prikladno za najveći dnevnik na svijetu izabrati Arijela Šarona kao instruktora o užasima terorizma i načinima borbe protiv njega.

6.

Svijet nakon 11. rujna (2001.)

Siguran sam kako nisam jedini koji se u posljednjih nekoliko mjeseci prisjetio riječi jednog od najdojmljivijih likova dvadesetostoljetne Amerike, a to je radikalni pacifist A. J. Muste. Kad su SAD ulazile u Drugi svjetski rat prije 60 godina, on je vrlo točno predvidio obrise svijeta koji će se pojaviti nakon američke pobjede. Nešto poslije, primijetio je: "Problem je nakon rata pobjednik. On misli kako je upravo dokazao da se rat i nasilje isplate. Tko će ga uvjeriti u suprotno?" Toliki su ljudi diljem svijeta naučili gorko značenje tih riječi. Samo u narodnim pričama, pričama za djecu i časopisima za izražavanje intelektualnog mišljenja moć se rabi mudro i dobro za uništavanje zla. Stvarni nas svijet uči posve drukčiju lekciju. Treba stoga svjesno zanemariti stvarnost da čovjek tu lekciju ne bi naučio. To su, nažalost, glavne teme u povijesti. U svojoj velikoj studiji o stvaranju država u Europi Charles Tilly je primijetio, vrlo točno, da je "rat bio glavna aktivnost europskih država", i to iz nesretnog razloga: "Glavna, tragična činjenica je sljedeća: nasilje postiže cilj. Onaj tko primijeni dovoljno nasilja protiv svog bližnjeg dobiva njegov posluh. Iz toga pak posluha proizlaze višestruke prednosti: novac, roba, poštovanje, pristup užicima uskraćenim manje moćnim ljudima"1. Sve su to vrlo očite stvari, koje je većina ljudi na svijetu naučila na vlastitoj koži. Poštovanje obično uključuje pohvale obrazovanih ljudi. Primjena snažnih nasilnih sredstava za nemilosrdno uništavanje bespomoćnih neprijatelja kao da dobiva osobito divljenje, ujedno se smatrajući prirodnim ponašanjem te pokazateljem nečije vrline; to se drži gotovo jednom od povijesnokulturnih univerzalija. Jedna od normalnih posljedica lakih pobjeda nad bespomoćnim neprijateljem je što se uvriježi navika da se radije upotrebljava sila nego miroljubiva sredstva. Druga je posljedica visok prioritet koji se daje djelovanju bez ovlasti. Prednost koja se daje

164


sili te odbijanje odobravanja njezine uporabe značajke su prošlog desetljeća premoćne i ničim ugrožene sile koja mrvi znatno slabije protivnike u skladu s ciljevima svoje politike. Kad je Bush stariji došao na vlast, naručio je Pregled politike nacionalne sigurnosti koji se bavi "ugrozama iz Trećeg svijeta". Dijelovi pregleda procurili su u tisak za vrijeme Zaljevskog rata. Pregled zaključuje kako "u slučajevima kad se SAD suočavaju sa znatno slabijim neprijateljem" (a to je jedini s kojim se SAD uopće žele boriti), "zadaća nam je ne samo poraziti ga, nego ga poraziti odlučno i brzo." Bilo kakav drugačiji ishod bio bi "neugodan" te bi mogao "smanjiti našu političku potporu", za koju se shvaća da je tanka2. Pošto je nekoliko mjeseci nakon toga jedini čimbenik odvraćanja pao, zaključci su se, što ne iznenađuje, samo još više utvrdili. Mislim da na umu moramo imati nekoliko stvari kad razmišljamo o svijetu nakon 11. rujna. Što god netko mislio o događajima koji su se zbili u nekoliko prošlih tjedana, ako želimo razborito procijeniti što bi moglo biti pred nama, treba obratiti pozornost na nekoliko ključnih čimbenika. Neki od njih su: 1. pretpostavke od kojih polaze političke odluke; 2. njihovi korijeni u stabilnim institucijama i doktrinama u najnovijoj povijesti, pri čemu su uvelike sudjelovali isti donositelji odluka; 3. način kako se to pretakalo u određene postupke. Želio bih reći nekoliko riječi o svakoj od nabrojenih tema. Novo tisućljeće brzo je dalo dva strašna nova zločina, dodajući sumornoj kronici dotada postojećih. Prvi su zločin bili teroristički napadi 11. rujna, a drugi odgovor na njih, koji je svakako uzeo znatno veći danak u nevinim ljudskim životima, afganskim civilima koji su i sami bili žrtve osumnjičenika da su počinili zločine 11. rujna. Uzmimo da su to bili Osama bin Laden i teroristička mreža "Al-Kaida". Indicija je bilo mnogo od početka, ali pokazano je vrlo malo uvjerljivih dokaza, unatoč vjerojatno najintenzivnijoj istrazi ikad poduzetoj, u kojoj su sudjelovale usklađene tajne službe velikih zemalja 3 . "Mreže otpora bez vođe", kako ih nazivaju, zacijelo su tvrd orah, koji je teško slomiti. Zanimljivo je i znakovito što se u oba slučaja zločin smatra opravdanim i pravednim, čak plemenitim; tako je u doktrinarnim

Svijet nakon 11. rujna

165

sustavima počinitelja obaju zločina; štoviše, opravdavaju se gotovo istim riječima. Bin Laden je proglasio kako je nasilje opravdano u samoobrani protiv nevjernika koji nadiru u muslimanske zemlje i osvajaju ih, a također i protiv brutalnih i korumpiranih vlasti koje nevjernici tamo podržavaju. Te riječi imaju znatan odjek u tom dijelu svijeta, čak i među onima koji se gnušaju bin Ladena i boje ga se. Bush i Blair su gotovo istim riječima proglasili da je nasilje opravdano kako bismo otjerali zlo iz naših zemalja. Ipak, protivnički proglasi nisu sasvim jednaki. Kad bin Laden govori o "našim zemljama", on govori o muslimanskim zemljama: Saudijskoj Arabiji, Egiptu, Čečeniji, Bosni, Kašmiru i drugima. Radikalni islamisti, što ih je osamdesetih godina unovačila i njegovala CIA i njezini saveznici, gnušaju se Rusije, no ipak su prestali s terorističkim akcijama u Rusiji iz afganistanskih uporišta pošto su se Rusi povukli. Kada pak Bush i Blair govore o "našim zemljama", onda oni, za razliku, govore o čitavu svijetu. Razlika odražava razliku u snazi dviju strana. Obje strane bez srama (a što su one radile!?) govore iskorjenjivanju zla. Od toga bismo trebali ostati otvorenih usta od zaprepaštenja, osim ako krenemo crtom najmanjeg otpora pa izbrišemo čak i najnoviju povijest. Druga je žalosna činjenica što u oba slučaja počinitelji inzistiraju na umanjivanju kriminalne naravi svojih postupaka. U slučaju bin Ladena, svaka je rasprava izlišna. SAD su izričito odbacile zakonski okvir ponuđen u Povelji UN. Puno se raspravljalo o tome daju li dvoznačna deklaracija Vijeća sigurnosti i članak 51. Povelje odobrenje za utjecanje sili. Prema mojem mišljenju, pitanje je neumjesno. Rasprava se lako mogla zaključiti, samo da je bilo volje za to. Gotovo da nema sumnje kako je Washington mogao ishoditi i posve jasno odobrenje Vijeća sigurnosti, pa i ako to ne bi bilo iz baš lijepih razloga. Rusija se želi priključiti "koaliciji protiv terora" kako bi dobila američku potporu za vlastite zločine terorizma naveliko. Kina se iz istih razloga nada kako će biti primljena u koaliciju. Zapravo, države su diljem svijeta shvatile kako sada mogu dobiti potporu jedine svjetske velesile za vlastito nasilje i represiju; ta lekcija nije promaknula ni upraviteljima svijeta. Britanija Ameriku podupire refleksno. Francuska se ne bi bunila. Ukratko, ne bi bilo veta. No Washington je radije odbacio odobrenje Vijeća sigurnosti te umjesto toga inzistira na svojem jedinstvenom pravu na unilate-

166


ralno djelovanje, pri čemu se krši ne samo međunarodno pravo, nego i ugovorne obveze po međunarodnim ugovorima. To su "pravo" Clintonova vlada i njezine prethodnice objavile jasno i glasno - dajući do znanja da se to može zanemarivati, ali samo na vlastiti račun. Slično, Washington je prezrivo odbio kolebljive ponude da razmotri izručenje bin Ladena i njegovih suradnika. Koliko su takve mogućnosti bile realne, ne možemo znati, jer ih se nije željelo čak ni razmotriti. Takvo stajalište pridržava se temeljne zasade državništva, koja se zove "uspostava vjerodostojnosti" u diplomatskoj i učenjačkoj retorici. To je razumljivo. Ako mafijaški čelnik kani prikupiti novac za "zaštitu", onda neće prvo pitati za sudski nalog, čak ni kad bi ga mogao nabaviti. Isto uglavnom vrijedi i za međunarodne odnose. Podanici moraju znati gdje im je mjesto i moraju shvatiti kako snažnima ne treba nikakva vlast viša od njih. Tukidid je zapisao kako "velike države čine što mogu, dok male države prihvaćaju ono što moraju." U prošlih se nekoliko tisućljeća svijet uvelike promijenio, ali neke su stvari ostale iste. Zločini počinjeni 11. rujna smatraju se povijesnim događajem, što je točno, premda ne, nažalost, zbog svoje veličine. S obzirom na civilne žrtve, taj zločin nije neuobičajen u analima nasilja koje još nije rat. Spomenut ćemo samo jedan primjer (u kontekstu tako malen da se spominje kao puka napomena): panamski je novinar, osuđujući zločine počinjene 11. rujna, primijetio kako Panamcima "zla vremena" nisu nepoznata, prisjećajući se američkog bombardiranja barria Chorrilla tijekom operacije "Pravedna stvar", kad su vjerojatno pobijene tisuće ljudi. To je bio američki zločin, tako da nije bilo ni ozbiljnog brojenja žrtava.4 Zločini od 11. rujna uistinu su povijesni događaj, ali samo zbog odabranog cilja. Za SAD, to je prvi put otkad su Britanci spalili Washington 1814. da je državno područje ozbiljno napadnuto izvana ili čak samo ugroženo. Nema potrebe nabrajati što se sve događalo drugima u protekla dva stoljeća. Za Europu je okretanje sreće još dramatičnije. Dok su osvajali većinu svijeta, ostavljajući za sobom trag terora i razaranja, Europljani su bili sigurni od napada svojih žrtava, s rijetkim i ograničenim iznimkama. Ne iznenađuje, dakle, što su Europa i njezino potomstvo šokirani zločinima počinjenim 11. rujna. To je dramatično kršenje normi prihvatljiva ponašanja, koje su vrijedile stotinama godina. Nije iznenađenje ni što su Europljani ostali samozadovoljni


167

(možda im je malko bilo i žao) zbog još strašnijih patnji koje su slijedile. Žrtve su, napokon, bili tek bijedni Afgani - "necivilizirana plemena", kako ih je jednom prezrivo nazvao Winston Churchill, zapovjedivši uporabu bojnih otrova kako bi se "raširio užas" među njima prije osamdeset godina. On je tada osudio "mlakost" mekoputnih mlitavaca koji nisu shvaćali da je kemijsko oružje tek "primjena suvremene znanosti u suvremenom ratu" te ga se mora uporabiti "kako bi se brzo okončao nered koji trenutačno vlada na granici". 5 Slična se mišljenja čuju i danas. Urednici časopisa New Republic, koji su ne tako davno pozivali na veću vojnu pomoć "latinoameričkim fašistima (...) bez obzira na to koliko ljudi će biti pobijeno" jer su "više na popisu američkih prioriteta od ljudskih prava u Salvadoru", sada tumače kako "operacija 'Trajna sloboda' nije humanitarna intervencija". Pošavši od te točne tvrdnje, oni zaključuju: "Ostavimo li tu zemlju u kaosu, tako da više ne može služiti kao polazište za akcije uperene protiv nas, onda smo postigli nužni cilj". Amerika se treba "okaniti brige o izgradnji nacije" te pokušaja popravljanja onoga što je dvadeset godina činila Afganistanu - jer to nije naša briga. 6 Malo tko je voljan pasti tako nisko, no ipak je istina da je na zločine protiv Afgana pala vrlo slaba moralna stigma. Prije svega zato što su takvi postupci dobro poznati tijekom povijesti, čak i onda kad za njih nije bilo druge izlike doli pohlepe i želje za vlašću. A osveta ne poznaje granica. Za nju također imamo nebrojeno mnogo povijesnih primjera - a da i ne govorimo o svetim knjigama. Još jedan primjer spokojna prihvaćanja zločina opisao je Alexis de Tocqueville u svojoj knjizi kao jedan od velikih zločina etničkoga čišćenja kontinenta, a to je protjerivanje Čirokija. Njega je osobito zbunjivalo kako su Amerikanci mogli ne samo "istrijebiti čitavo jedno indijansko pleme" pošto su mu "posve oduzeli prava", nego i kako su to učinili "mirno, spokojno, zakonito, filantropski, ne prolijevajući krv, ne kršeći nijedno od velikih moralnih načela u očima svijeta. (...) Nemoguće je uništiti jedan narod s više poštovanja za zakone čovječnosti", zapisao je on u čudu.7 To je dobar opis onoga što se odvija pred našim očima. Na primjer, u izbjegličkom logoru Maslaku pokraj Herata, gdje stotine tisuća ljudi gladuju, svake noći od hladnoće i izgladnjelosti umire ih na desetke. Ti su ljudi živjeli na rubu opstanka čak i prije bom-

168


bardiranja, koje im je oduzelo očajnički potrebnu pomoć. Mjesto je i dalje "zaboravljeni logor" tri mjeseca nakon 11. rujna. Iskusna izvjestiteljica Christina Lamb govori o prizorima "groznijim" od bilo čega što je dotada vidjela, pošto je svjedočila "smrti i bijedi u izbjegličkim logorima u mnogim dijelovima Azije i Afrike". Mjesec nakon toga, dnevna žetva smrti povećala se na stotinu umrlih dnevno. Humanitarci su upozorili da je logor "na rubu humanitarne katastrofe u etiopskom stilu" dok se priljev izbjeglica u logor stalno nastavlja te mu se stanovništvo od rujna povećalo za tri četvrtine.8 Uništavanje života je tiho te uglavnom nevidljivo, pa ga se lako može zaboraviti i nije slučajno tako. Još je žalosniji prizor suzbijanje (ili još gore, ismijavanje) nastojanja da se ta strašna tragedija objavi svijetu kako bi narastao pritisak da je se ublaži. Lako podnošenje "živog užasa" o kojemu govori Lambova samo odražava činjenicu da je to način kako moćnici postupaju sa slabima i bespomoćnima - prema tome, to nije važno. Nemamo prava gojiti nikakve iluzije o pretpostavkama na kojima je isplaniran rat u Afganistanu te odgovarajući njegovi komentari. Rat se temeljio na neosporivoj pretpostavci da će prijetnja bombardiranjem te njegovo ostvarivanje znatno povećati broj Afgana izloženih pogibelji smrti od gladi, bolesti i hladnoće. Američki je tisak ravnodušno izvijestio kako se očekuje povećanje broja za 50%, na oko sedam i pol milijuna, dakle dva i pol milijuna više nego prije. 9 Nikakav komentar nije uslijedio nakon izvještaja da je Washington "zatražio /od Pakistana/ dokidanje kamionskih konvoja koji su dovozili velik dio hrane i drugih potrepština afganistanskom civilnom pučanstvu".10 A milijuni među njima već su bili na rubu gladi. Vapaji da se bombardiranje zaustavi kako bi se dostavila hrana i druga pomoć odbijeni su bez komentara, naj češće čak i bez objavljivanja. Ti su pozivi dolazili od visokih dužnosnika UN, velikih humanitarnih organizacija te drugih koji poznaju situaciju. Stručnjaci za Afganistan su se složili, upozorivši kako povlačenje humanitarnih djelatnika te znatno smanjenje dobave hrane "ostavlja milijune Afgana (...) izložene teškoj pogibelji gladi". Krajem rujna je Organizacija UN za hranu i poljodjelstvo (FAO) upozorila kako će se više od sedam milijuna ljudi suočiti s opasnošću smrti od gladi bude li poduzeta zaprijećena vojna intervencija. Nakon početka bombardiranja organizacija je upozorila na "veliku opasnost od humanitarne katastrofe", jer je bombardi-


169

ranje spriječilo sjetvu 80% žitarica, tako da će učinci iduće godine biti još teži.11 Ne znamo što će se dogoditi. No dovoljno dobro poznajemo pretpostavke na kojima je ratni plan zamišljen i izveden, kao i njegove komentare. Jednostavnom logikom možemo na temelju tih pretpostavaka zaključivati o obrisima svijeta koji nas očekuje - kakav god bio trenutačni ishod. O temeljnim se činjenicama nemarno izvješćuje, uključivši i činjenicu da se malo što poduzima kako bi se hrana i druga pomoć dopremili mnogima koji umiru u izbjeg ličkim logorima i po selima, makar su zalihe već odavno na raspolaganju, a glavni čimbenik koji sprečava njihovu dostavu jest nedostatak zanimanja i volje. Nadalje, dugoročni učinci ostaju nepoznati, ako nas povijest ičemu može naučiti. Danas se slabo izvješćuje, pa se ni posljedice sutra neće temeljito istraživati. Prihvatljivo je izvijestiti o "usputnoj šteti", pogreškom pri bombardiranju kao nehotičnoj i neizbježnoj cijeni rata, ali ne i o svjesnom i namjernom istrebljivanju Afgana koji umiru u tišini, nevidljivi - ne jer je tako planirano nego zato što to nije važno - što je još dublja razina moralnog pada. Stanemo li pri hodu na mrava, nismo ga namjerno ubili. Ljudi od gladi ne umiru odmah. Preživljavaju neko vrijeme na korijenima i travama, a umru li pothranjena djeca od bolesti, tko će istraživati koji su čimbenici u pozadini? Za budućnost je to pitanje skinuto s dnevnoga reda prema temeljnom načelu: mora se posvetiti golema energija brižljivom brojenju zločina službenih neprijatelja, u što su - sasvim prikladno - uključeni ne samo oni doslovno ubijeni, nego i oni koji su umrli od posljedica njihove politike. Moramo biti isto toliko brižljivi da izbjegnemo istovrsnu praksu u slučaju naših vlastitih zločina, prihvativši stajalište koje se toliko dojmilo de Tocquevillea. Postoje stotine stranica detaljne dokumentacije primjene navedenih načela. Bit će lijepo iznenađenje pođe li sadašnji slučaj drugim putem. Napokon, valja imati na umu da mi sve ovo ne promatramo s Marsa niti ne opisujemo Atiline zločine. Ima puno toga što možemo učiniti sada i ovdje, samo ako hoćemo. Da bismo s drugoga gledišta istražili što je pred nama, upitajmo koje su bile alternative uporabi strahovite sile s daljine, što je sredstvo kakvo se prirodno nameće onima koji na raspolaganju imaju golemu vojnu silu, nijednoga vanjskog neprijatelja te povjerenje da će komentari biti povoljni.

170


Alternative su bile jasno i glasno izrečene. Izrekao ih je, primjerice, Vatikan, koji je pozvao na mjere primjerene počinjenim zločinima, kakva god bila njihova veličina. Dakle: opljačka li netko moju kuću i ja mislim da znam tko je to bio, ne smijem ga slijediti sa strojnicom, ubijajući usput nasumce ljude po njegovoj četvrti. Ili kao što je istaknuti vojni povjesničar Michael Howard, izručio "žestok napad" zbog bombardiranje Afganistana 30. listopada, ne na temelju uspjeha ili neuspjeha, nego zbog same zamisli. Prema njemu, potrebno je "strpljivo djelovanje policijskih i obavještajnih snaga, (...) policijska operacija pod vodstvom UN, u ime međunarodne zajednice kao cjeline, protiv zločinačke urote, čije pripadnike treba goniti i dovesti ih pred međunarodni sud."12 Svakako postoje presedani, među kojima ima i terorističkih akcija gorih od onih 11. rujna: američki teroristički rat protiv Nikaragve, da uzmemo nedvojben primjer - nedvojben jer je tako bilo prema prosudbi najviših međunarodnih autoriteta, Međunarodnog suda i Vijeća sigurnosti UN. Nikaragvanska nastojanja na služenju zakonitim sredstvima nisu uspjela, kako je i moralo biti u svijetu kojim vlada sila. No nitko se ne bi suprotstavio SAD da su odlučile poći zakonitim putem. Jesu li se ciljevi hvatanja i kažnjavanja počinitelja zločina mogli postići bez nasilja? Vjerojatno. Ne možemo znati jesu li bili ozbiljni talibanski prijedlozi za razgovor o izručenju, jer su te ponude odbačene iz već spomenutih razloga. Isto vrijedi i za ratni cilj koji je naknadno dodan, dobrano nakon što je bombardiranje počelo: zbacivanje talibanskog režima.13 Bez sumnje, to bi za mnoge Afgane bio cilj s vrlo visokim prioritetom, baš kao i za mnoge druge koji diljem svijeta pate pod brutalnim režimima i strašnom represijom. Držeći se strogo pitanja taktike i djelotvornosti, zapitajmo se je li bilo boljih načina za postizanje postavljenih ciljeva. Svakako, ispitivanje treba početi s afganistanskim narodom: kakvo je njihovo mišljenje, kakve su njihove želje i ciljevi? Odrediti njihova stajališta nesumnjivo je težak zadatak, no ne i neizvediv. Ima razumnih načina za njegovu provedbu. Mogli bismo početi sa skupom tisuću afganskih čelnika u Peshawaru krajem listopada. Neki od njih su emigranti, neki su došli preko granice iz samog Afganistana, no svi se odlučno zauzimaju za zbacivanje talibanskog režima. Bio je to "rijedak prizor jedinstva među plemenskim poglavicama, islamskim učenjacima, političarima različitih frakcija te bivšim gerilskim zapovjednici-


171

ma," izvijestio je New York Times. Svi su jednoglasno "zatražili od SAD neka prekinu zračne napade", apelirali na svjetske medije da pozovu na kraj "bombardiranja nevinog naroda" te "tražili kraj američkog bombardiranja Afganistana". Tražili su neka se primijene druga sredstva za rušenje omraženog talibanskog režima, vjerujući kako se taj cilj može postići bez pokolja i razaranja.14 Sličnu je poruku dao i afganistanski oporbeni vođa Abdul Hak, koga visoko cijene u Washingtonu. Neposredno prije svog ulaska u Afganistan (što je, izgleda, učinio bez američke potpore, pa su ga uhvatili i ubili), on je osudio bombardiranje i kritizirao SAD zbog odbijanja potpore nastojanjima (njegovim i drugih) da se "stvori pobuna među talibanima". Bombardiranje je bilo "težak udarac tim nastojanjima", rekao je. Govorio je o svojim kontaktima s drugom razinom talibanskih zapovjednika te bivšim mudžahedinima, plemenskim poglavicama, te je razlagao kako bi se takva nastojanja trebala nastaviti. Pozvao je Washington neka mu pomogne financijskim i drugim sredstvima, umjesto što njegova nastojanja kvari bombama. SAD, rekao je Abdul Hak: nastoje "pokazati mišiće", zadobiti pobjedu te ustrašiti sve na svijetu. Nije ih briga za afganistanske patnje niti koliko će ljudi poginuti. A nama se to ne sviđa. Naime, Afgani sada moraju patiti zbog tih arapskih fanatika, a svi dobro znamo tko je osamdesetih doveo Arape u Afganistan, naoružao ih i dao im uporišta. Bili su to Amerikanci, posebno CIA. Amerikanci koji su to učinili svi su dobili odličja i dobre karijere, dok su Afgani sve ove godine patili od tih Arapa i njihovih saveznika. A sada, kad je Amerika napadnuta, umjesto kažnjavanja Amerikanaca koji su krivi za to, opet stradavaju Afgani.15 Moram reći da je njegov komentar itekako vrijedan pozornosti. Možemo i drugdje potražiti afgansko mišljenje. Bilo je u SAD i nešto iskaza zabrinutosti zbog sudbine žena u Afganistanu. Stiglo je to čak i do Prve dame. Možda će tome jednoga dana slijediti i zabrinutost za nevolje žena drugdje u Srednjoj i Južnoj Aziji, koje, nažalost, mnogo gdje i nisu toliko različite od života pod talibanima; od toga nisu izuzete ni neke živahne demokracije. O tome postoje mnogi pouzdani i stručni izvori - treba samo gledati. Takav radikalan otklon od dosadašnje prakse bar bi dao neku vjerodostojnost

172


javno iskazanom zgražanju nad postupcima talibana, izrečenom upravo u trenutku kad to odgovara potrebama američke propagande. Naravno, nitko pri zdravoj pameti ne zagovara vojnu intervenciju SAD ili drugih država kako bi se ispravili ti i drugi strašni zločini u zemljama koje su američke saveznice i štićenice. Problemi su teški, ali se protiv njih treba boriti iznutra, uz pomoć izvana koja je konstruktivna i iskrena, a ne licemjerna i sebična. No budući da je loše postupanje prema ženama u Afganistanu napokon zadobilo nešto zaslužene pozornosti, moglo bi se pomisliti kako će stajališta afganskih žena prema različitim političkim mogućnostima biti vrlo važna. Mišljena Afganki se, nema sumnje, među sobom znatno razlikuju te ih nije lako istražiti. Ipak, ne bi trebalo biti nemoguće odrediti raduju li se majke iz Maslaka bombardiranju, ili se pak slažu s onima koji su pobjegli iz svojih domova u bijedne izbjegličke logore pod prijetnjom bombi te izražavaju gorku nadu da bi "čak i okrutni Amerikanci morali imati malo milosrđa za našu napaćenu zemlju" te odustati od bombardiranja koje je već donijelo toliko smrti i razaranja.16 A ne može se reći kako Afganke nigdje nemaju prigodu izraziti svoje mišljenje. Postoji organizacija hrabrih žena koje su već 25 godina u prvim redovima borbe za ženska prava; to je RAWA - Revolucionarna udruga afganistanskih žena, koja je puno postigla. Čelnicu su afganski kolaboracionisti s Rusima umorili 1987. godine, no one su nastavile rad unutar Afganistana, gdje je to bilo pogibeljno po život, također i u bliskom inozemstvu. Govorile su bez zadrške. Tjedan nakon početka bombardiranja, primjerice, izdale su javno priopćenje koje je trebalo biti vijest za naslovnicu za sve one koji se zaista brinu za sudbinu Afganki. RAWA-ino priopćenje od 11. listopada nosi naslov: "Talibane treba oboriti ustankom afganskog naroda". Tekst nastavlja: Zbog izdaje fundamentalističkih krvnika, naš je narod opet ukliješten u čudovišnim raljama golemog rata i razaranja. Stvorivši međunarodnu koaliciju protiv Osame i njegovih suradnika talibana, Amerika je, sveteći se zbog terorističkih napada izvedenih 11. rujna, počela golemu agresiju na našu zemlju. (...) Ono što smo vidjeli u posljednjih sedam dana ne ostavlja sumnje kako će ta najezda proliti krv mnogobrojnih žena, muškaraca i djece, mladih i starih u našoj zemlji.


173

Priopćenje nastavlja pozivom na "iskorjenjivanje kuge talibana i Al-Kaide (...) općim ustankom" samog afganistanskog naroda, jer samo Afganci sami "mogu spriječiti opetovanje katastrofe koja je već više puta snašla našu zemlju". U drugoj izjavi, od 25. studenog, na demonstracijama ženskih udruga u Islamabadu u povodu Međunarodnog dana za uklanjanje nasilja protiv žena, RAWA je osudila Sjeverni savez, koji uživa američku i rusku potporu, "zbog brojnih kršenja ljudskih prava, ništa manjih nego što to čine talibani". Pozvala je UN na pomoć "Afganistanu, a ne Sjevernom savezu". Istog dana je Sveindijski demokratski savez žena opetovao isto upozorenje na svojoj nacionalnoj konferenciji. 17 Možda Afganke koje su se godinama borile za slobodu i ženska prava ne znaju puno o svojoj zemlji i ne razumiju je, pa bi trebale prepustiti odlučivanje o njezinoj budućnosti strancima, koji je do prije nekoliko mjeseci nisu znali pronaći na zemljopisnoj karti. U tome im se pridružuju i drugi, koji su je u prošlosti uništavali. Možda je to tako, ali nije očito. Stanje podsjeća na irački rat, kad je iračkoj oporbi bio zapriječen pristup javnim glasilima i časopisima, izuzevši nekoliko marginaliziranih disidentskih časopisa. Iračka se oporba žestoko protivila američkom bombardiranju Iraka te je optužila SAD za davanje prednosti vojnoj diktaturi pred zbacivanjem Sadama unutarnjim ustankom. To se priznavalo i javno, kad se Bush I. vratio suradnji sa svojim starim saveznikom i prijateljem Sadamom Huseinom kako bi zajedno izvodili velike zločine. Bilo je to kad je Sadam brutalno ugušio ustanak šijita na jugu zemlje, koji je davao nade u rušenje krvavog diktatora. Sve to pod budnim okom američke vojske, koja potpuno nadzire taj dio svijeta. Washington pobunjenim iračkim generalima čak nije dao ni zarobljeno iračko oružje. Vlada Busha I. potvrdila je kako ne želi surađivati s čelnicima iračke oporbe. "Držali smo kako politički sastanci s njima (...) ne bi u ovom trenutku bili sukladni našoj politici," izjavio je glasnogovornik State Departmenta Richard Boucher 14. ožujka 1991. godine, dok je Sadam masakrirao pobunjenike na jugu.18 Takva je već dugo politika američke vlade. Isto vrijedi i za davanje prednosti sili pred mogućim održivim diplomatskim mogućnostima. Takva se politika nastavlja čitavo desetljeće, sve do danas. To je, uostalom, posve naravno, imajući na umu temeljne razloge što ih je naveo Abdul Hak.

174


Još jedan razborit način za procjenjivanje izgleda budućeg svijeta bio bi načiniti pregled djela današnjih zapovjednika kad su prije dvadeset godina počeli prvi rat protiv terorizma. Mnoštvo je dokaza za njihova postignuća u Srednjoj Americi, na Jugu Afrike, na Bliskom istoku i u Jugoistočnoj Aziji. Sve je to pratila ista visokoparna, strasna retorika kakvu slušamo i danas. Nema potrebe pregledavati tu sramnu kroniku. No očito je da nam ona daje važne pouke kakva će vjerojatno biti budućnost. Isto govori i činjenica što se ta tema brižljivo ignorira u zboru hvalitelja sadašnjih i budućih projekata, premda - ili možda baš zato - što su te činjenice očito relevantne. Na koncu strašnoga desetljeća osamdesetih nestao je vanjski razlog protiv primjene sile. Za njezine žrtve, raspad sovjetske tiranije bio je oslobođenje, izvanredna pobjeda, no pobjeda je uskoro ukaljana novim užasima. Za ostale su posljedice bile složenije. Bit poslijehladnoratnog doba vrlo se brzo razotkrila: isto kao prije, samo s izmijenjenim izlikama i taktikom. Nekoliko tjedana nakon pada Berlinskoga zida Sjedinjene su Države napale Panamu, pobivši stotine ili čak tisuće ljudi. SAD su uložile veto na rezolucije Vijeća sigurnosti te otele razbojnika i zatvorile ga u SAD pod optužbom za zločine što ih je počinio ponajviše dok je bio na CIA-inu platnom popisu. Razlog: počinio je jedini zločin koji se kažnjava - neposluh. Razvoj događaja vrlo je poznat; ipak, ima nekih razlika. Na jednu je ukazao Elliott Abrams, koji se izjasnio krivim za zločine što ih je počinio dok je za vrijeme Reagana bio dužnosnik američkog ministarstva vanjskih poslova; sada je stručnjak za ljudska prava koga je imenovalo Vijeće za nacionalnu sigurnost. U vrijeme invazije on je komentirao kako prvi put u mnogo godina SAD mogu primijeniti silu ne bojeći se ruskih reakcija. I izlika je bila nova: intervencija je bila obrana protiv latinoameričkih trgovaca drogom, a ne protiv Rusa koji su pod oružjem u Managui, dva dana hodnje od Harlingena u Texasu. Nekoliko mjeseci nakon toga, vlada Busha I. predstavila je svoj novi proračun za Pentagon. Bio je to osobito značajan događaj, jer je to bilo prvi put da se vojni budžet predlaže bez povika kako dolaze Rusi.19 Vlada je zatražila golem vojni proračun, kao i prije, djelomice iz istih razloga. Prema tome, postoji potreba "jačati vojnoindustrijski sektor" (također poznat pod nazivom visokotehnološke industrije) te zadržati intervencionističke snage čija je namjena prvenstveno Bliski istok, jer "slobodni svijet ovisi


175

o dobavi energije iz tog ključno važnog područja". Ipak, ima i promjena: u tom ključnom području "ugroze naših interesa" koje zahtijevaju izravno vojno angažiranje "ne mogu se pripisati Kremlju" - suprotno desetljećima propagande. Ni Sadama se ne može kriviti: bagdadski je krvnik u to vrijeme još bio vrijedan saveznik i prijatelj, jer još nije bio počinio grijeh neposluha. Umjesto toga, ugroza je bila domaći nacionalizam - kao i uvijek. Oblaci su se razmaknuli i nad većom prijetnjom. Nisu to Rusi, nego "sve veća tehnološka usavršenost" zemalja Trećega svijeta, koja traži da Amerika zadrži posvemašnju vojnu nadmoć u čitavu svijetu, čak i bez "natjecanja velesila kao pozadine". Sukobi Hladnog rata uvijek su bili pozadina, nema dvojbe o tome, ali bila je to prije izlika nego pravi razlog, baš kao što su se Rusi pozivali na američku opasnost kako bi opravdali zločine na području svoje vladavine. Stvarnije neprijatelj bi© i ostao (tzv. "radikalni") nacionalizam na Jugu, kako se prešutno priznaje sada, kad su tradicionalne izlike prestale biti uporabljive. Dokumentarni i povijesni izvori daju nam preobilne dokaze koji podupiru ovakav zaključak. Još jedna posljedica propasti mlađeg partnera u vladavini svijetom bio je nestanak bilo kakvog prostora za nesvrstanost. Dapače, odsad je dopuštena tek ograničena neovisnost. Jedan od pokazatelja jest nagli pad strane pomoći, što je najočitije u slučaju SAD, koje su je gotovo prestale davati - čak i ako uračunamo njezin najveći dio koji iz strateških razloga ide jednoj bogatoj zemlji te Egiptu kao nagrada za suradnju na tom istom pothvatu. Smanjivanje mogućnosti izbora je itekako primijećeno. Malezijski je premijer Mahathir govorio u ime mnogih kad je rekao: Paradoksalno, najveća je katastrofa za nas, koji smo oduvijek bili antikomunisti - propast komunizma. Kraj Hladnog rata oduzeo nam je jedino sredstvo pritiska koje smo imali - mogućnost prelaska na drugu stranu. Sad se više nemamo kome okrenuti.20 Zapravo, to i nije paradoks nego prirodni učinak povijesnoga kretanja. Mnogi su izrazili slične bojazni. Zaljevski je rat čitav Jug oštro osudio kao nepotrebno pokazivanje sile i izbjegavanje diplomatskih mogućnosti. U to je vrijeme bilo puno dokaza koji podupiru takvo stajalište, a danas ih je još više. Mnogi su uočili ono što Ab-

176


dul Haq danas opisuje ovako: SAD "nastoje pokazati mišiće, zadobiti pobjedu i zastrašiti čitav svijet" uspostavljajući "vjerodostojnost". Primjeni nadmoćne vojne sile svrha je pokazati da "što god mi kažemo, prolazi", kako je George Bush I. s ponosom izjavio dok su bombe i rakete tukle po Iraku. Oni koji tada nisu shvatili poruku ne bi trebali imati poteškoća shvatiti je sada, kad se Bush najednom vratio potpori Sadamovom ubilačkom nasilništvu radi "održavanja stabilnosti", što je šifra za podčinjavanje američkim interesima. Opće raspoloženje na Jugu najbolje je izrazio kardinal Paulo Evarista Arns iz Saõ Paula: u arapskim zemljama, rekao je, "bogati drže stranu američke vlade, dok milijuni siromaha osuđuju ovu vojnu agresiju." Diljem Trećega svijeta, nastavlja on, "šire se mržnja i strah: kad će odlučiti napasti nas?" Pod kojom izlikom? 21 Opća reakcija na bombardiranje Srbije bila je slična. Opet postoje znatni dokazi da se mogla pokušati i mirna opcija te izbjeći tolika bijeda. U ovom se slučaju službeno objavilo i opetovalo kako je motiv bio uspostaviti "vjerodostojnost" te osigurati "stabilnost". Teško je uzeti ozbiljno tvrdnju kako je sporedni cilj bilo zaustavljanje etničkoga čišćenja i zločine koji su slijedili nakon povlačenja stranih promatrača (koji su otišli nakon neobjavljenih srpskih primjedaba). Bombardiranje je slijedilo odmah nakon toga, što je "predvidiva" posljedica. Vojni zapovjednik koji je vodio operaciju izvijestio je tisak o tom sporednom cilju kad je bombardiranje počelo, ali je poslije više puta rekao kako mu nije poznat takav ratni cilj. Obilna dokumentarna građa iz State Departmenta, OESS-a, britanske vlade te drugih zapadnih izvora dobrano potkrepljuju takve zaključke. Možda se zbog toga zanimljivi podaci tako uporno ignoriraju u opsežnoj literaturi o toj temi. Čak i u najvjernijim državama štićenicama bombardiranje se osuđivalo kao povratak tradicionalnoj diplomaciji topovnjača "zaogrnutoj moralističkim plaštem" na tradicionalan način (tako izraelski vojni analitičar Amos Gilboa, koji u takvom sudu nikako nije usamljen).22 Amerikanci su brižljivo zaštićeni od svjetskog javnog mnijenja i kritičkim raspravama o takvim temama. No nije se dobro držati takvih zabrana. Nije dobro ni zatvarati oči pred javnim dokumentima koji jasno tumače razmišljanje planera. Oni vrlo dobro shvaćaju da svijet može biti tripolaran na gospodarskom polju, gdje Sjeverna Ame-


177

rika, Europa i Azija imaju otprilike podjednaku ekonomsku snagu, ali je izrazito unipolaran glede mogućnosti primjene nasilja i razaranja. Ne treba iznenaditi otkriće da takve činjenice zauzimaju važno mjesto u vojnom planiranju. Čak i prije 11. rujna SAD su trošile za "obranu"23 (što obično zapravo znači "napad") više nego sljedećih po redu petnaest zemalja zajedno. Osim toga, daleko su odmakle ostalima u vojnoj visokoj tehnologiji. Američki je vojni proračun naglo porastao nakon 11. rujna, jer je vlada iskoristila strah i tjeskobu u narodu kako bi progurala mnoge mjere za koje je znala da bi izazvale otpor kod mnogih bez poziva na "domoljublje", koje moćnici mogu ignorirati, dok se od ostalih očekuje pasivnost i posluh. Među njima je niz mjera za učvršćivanje vlasti već vrlo snažne države, čemu su "konzervativci" vrlo skloni. U to ulazi znatan porast vojne potrošnje, kako bi se produbio već vrlo duboki jaz koji dijeli SAD od ostatka svijeta. U to ulaze planovi za širenje "utrke u naoružavanju" ("utrke" sa samo jednim trkačem) u svemir, što je kršenje Konvencije o svemiru iz 1967. te drugih međunarodnih obveza. Tzv. "Obrana balističkim raketama" (BMD) samo je malen dio toga, a čak je i to, čini se, ofenzivno oružje. To "nije samo štit, nego omogućuje akciju," objasnila je to tvrtka "RAND", što je odjek ne samo misli nego čak i riječi kineskih vlasti koje, realistično procjenjujući, smatraju da je to oružje upereno protiv Kine. Strateški analitičari realno opisuju taj plan kao sredstvo za uspostavu svjetske "hegemonije" SAD, jer to je upravo ono što svijetu treba, tumače oni, zvučeći poput jeke mnogih uvaženih prethodnika. Znatno širi programi militarizacije svemira objašnjavaju se u javnim dokumentima s visoke razine kao logičan sljedeći korak u širenju državne sile. Vojske i ratne mornarice stvorene su kako bi štitile trgovačke interese i ulaganja, kaže Clintonovo Zapovjedništvo za svemir. Logičan sljedeći korak je svemir, s istim ciljevima. No ovoga puta postojat će razlika. Britanskoj se ratnoj mornarici može suprotstaviti njemačka - o posljedicama ovdje ne moramo govoriti. No SAD će biti tako strašno snažne da im se nitko neće moći suprotstaviti. Tako se barem tvrdi. Nadmoćna je dominacija nužna iz dobro poznatih tehničkih razloga. Čak i BMD zahtijeva uništenje protusatelitskog oružja mogućeg protivnika. SAD stoga moraju postići "posvemašnju dominaciju", pobrinuvši se da čak ni ta, znatno jednostavnija tehnologija ne bude dostupna. Čelična je šaka potrebna i iz drugih razlo-

178


ga. Američki vojni planeri slažu se s obavještajnim analitičarima i vanjskim stručnjacima da ono što se naziva zbunjujućim nazivom "globalizacija" vodi daljnjem produbljivanju jaza između onih «koji imaju» i onih «koji nemaju». To je suprotno doktrini, ali je u skladu sa stvarnošću. Stoga će biti nužno ukrotiti neposlušne elemente: zastrašivanjem ili možda čak zbiljskom uporabom sile, dakle primjenom vrlo razornih strojeva za ubijanje koji djeluju iz svemira, vjerojatno s nuklearnim oružjem, sposobnim reagirati u sekundi, s automatskim nadzornim sustavima. No time će se povećati vjerojatnost onoga što se u stručnom žargonu zove "normalnim nezgodama", dakle nepredvidivih pogreškama, kojima su podložni svi složeni sustavi. Shvaća se kako ti programi znatno povećavaju opasnost od nezaustavljivih katastrofa, no i to je sasvim razumljivo u okviru vladajućih institucija i ideologije, kojima hegemonija vrijedi znatno više od opstanka. Opet imamo mnoge presedane iz vremena Hladnog rata, pa i puno prije toga. Razlika je što je danas ulog mnogo viši. Nije pretjerano reći da je opstanak ljudske vrste na kocki. Tako mi izgledaju neke od mogućnosti budućeg razvoja ako se nastave sadašnje težnje moćnika. No nema razloga da se to i dogodi. Dobro je što su vladajući sustavi vlastodržaca krhki, a to i sami zna. Zapaža se kod njih veliki trud kako bi se sadašnje povoljne prilike iskoristile za uspostavu grubih i represivnih planova te neutralizirali masovni javni prosjedi što su, više nego ikad prije, stali nicati diljem svijeta na dosad nezabilježen i ohrabrujuć način. Nema razloga podleći težnjama silnika; štoviše, svi su razlozi da im se odupremo. Izbor je velik, mogućnosti mnogobrojne. No kao i uvijek, ono što je potrebno jesu volja i upornost.

7.

SAD i Izrael protiv Palestine (svibanj 2001.)

Posljednja faza izraelsko-palestinskoga sukoba počela je 29. rujna 2000. godine, na muslimanski molitveni dan, kad je izraelski premijer Ehud Barak poslao vrlo jake i zastrašujuće redarstvene i vojne snage u kompleks džamije Al-Akse. Kako se moglo i predvidjeti, to je dovelo do sukoba kad su tisuće ljudi izlazile iz džamije. Nekoliko je Palestinaca poginulo, a dvjesta ih je ranjeno1. Kakve god da su bile Barakove namjere, jedva da ima djelotvornijeg načina za pripremu pokolja, osobito nakon posjeta Arijela Šarona i njegove vojničke svite kompleksu dan prije događaja. Da toga nije bilo, posljedice možda i ne bi bile tako teške. Početak je uspostavio obrazac za ono što je slijedilo. "Tih presudnih dana nije bilo dokaza da su Palestinci pucali," nalaz je važnog izvora iz UN2. Idućih mjeseci, koliko su istražitelji mogli utvrditi, "izraelska vojska, djelujući iz zaklona te se služeći premoćnim oružjem, nije pretrpjela niti jednu jedinu žrtvu kao rezultat palestinskih prosvjeda. Štoviše, čini se da izraelski vojnici uopće nisu bili u smrtnoj pogibelji tijekom tih događaja." No zato su pobili stotine Palestinaca i uspostavili strahovladu još brutalniju nego dotad, podvrgavajući pučanstvo kolektivnoj kazni i ponižavanju, što je već godinama zaštitni znak izraelske okupacije3. Izvještaj UN govori: Većina izraelskih žrtava rezultat je incidenata na cestama za izraelska naselja te na razmjerno izoliranim nadzornim točkama. (...) To je posljedica /židovskog/ naseljavanja te ozlojeđenosti /Palestinaca/ koja iz toga neizravno proizlazi. Što se toga tiče, mora se uzeti u obzir nasilje naseljenika protiv Palestinaca u područjima uz naseobine. Izraelska vojska u takvim prilikama surađuje s naseljenicima. Sadašnja praksa, baš kao i prošla, predmet je pomna proučavanja te žestokih osuda međunarodnih organizacija za obranu

180


ljudskih prava. No isto kao i istragu UN, SAD manje-više ignoriraju i njihova izvješća. Izvješća organizacija za zaštitu ljudskih prava dobivaju velik publicitet kad ih se može iskoristiti za potkrepu doktrine, inače ne. Intifada oko Al-Akse tu nije ništa novo. Navedimo samo jedan najnoviji primjer: u travnju 2001. Human Rights Watch (bivši Helsinki Watch) objavio je podrobnu studiju posvećenu prije svega izraelskim zločinima u hebronskom kotaru, gdje su deseci tisuća Palestinaca morali mjesecima živjeti praktički u zatvoru, dok su nekoliko stotina židovskih naseljenika uživali slobodu vrijeđati ih, ponižavati i uništavati njihovu imovinu - sve to pod zaštitom vojske. I tako to ide godinama. Novinske agencije u svijetu odmah su prenijele osnovne naglaske iz studije. No prvi (vjerojatno i jedini) njezin spomen u SAD bio je u 15. pasusu članka u Washington Postu pet dana nakon njezine objave 4 . Pravilnost događaja podcrtava jednu presudnu činjenicu. Zavodi na pogrešan put uporaba izraza "izraelsko-palestinski sukob", kako sam i ja sam činio u početku. Treba ga nazivati "sukobom SAD i Izraela s Palestincima". Iz sličnih razloga je neprikladno - a u slučaju SAD, upravo nepristojno - osuđivati "izraelske zločine". Točno isto kao što bi takva praksa bila neprikladna kad je riječ o zločinima počinjeni s ruskom potporom u Istočnoj Europi ili zločinima izvedenim s američkom potporom u Srednjoj Americi (gdje je bio takav slučaj). Ima još nebrojeno mnogo takvih primjera. Takve zaključke dobro ilustriraju događaji prvih dana pobune oko Al-Akse. Dana 30. rujna izraelski su vojnici ubili dvanaestogodišnjeg Muhameda Al-Diru. Bio je to odgovor na bacanje kamenja (nesretni dječak nije u tome sudjelovao) blizu male izraelske naseobine Necarima. Bio je to tek izgovor za veliku vojnu akciju kojom je pojas Gaze presječen nadvoje. Uspostavljena je nova prepreka, jedna od nekoliko njih, koja dijeli grad Gazu od juga (Egipta). "Izraelski vojnici su iz snažno zaštićenih bunkera više puta pucali na ambulantna kola Palestinskoga crvenog polumjeseca, koja su pokušavala evakuirati" teško ranjenog dječaka i nekoliko drugih žrtava, izvijestio je Human Rights Watch. "Pucnjava s položaja izraelske vojske nastavila se najmanje četrdeset pet minuta, makar se za to vrijeme nije moglo opaziti da bi Palestinci - bilo prosvjednici, bilo policija - uzvraćali vatru." Ambulantna kola su uzalud pokušavala "evakuirati mnoge Palestince ranjene jakom pucnjavom iz izraelskih bunkera, a vjerojatno i sa snajperskih položaja u

SAD i Izrael protiv Palestine

181

naselju Necarimu." Načinjeni su zemljani nasipi "kako bi se ljudi bar donekle zaštitili od snajperske pucnjave iz naselja Necarima". Amnesty International izvješćuje kako je izraelska vojska "čini se, gađala čak i ljude koji su izvlačili ranjenike". Tako je vozač kombija Crvenog polumjeseca "umro pošto su ga izraelski vojnici pogodili metkom u prsa" dok je pokušavao izvući žrtve 5 . Sve se to može događati samo zahvaljujući potpori SAD Izraelu. Sutradan, 1. listopada, "izraelske snage za posebne namjene pucale su s dobro zaštićenih položaja na krovovima". Specijalci su ubili dvoje Palestinaca, a da sami nisu bili izloženi nikakvoj opasnosti. Istog je dana Izrael pojačao nasilje kad je "izraelski vojni helikopter bezobzirno više puta otvorio vatru na neposredni okoliš poljske bolnice /Palestinskoga crvenog polumjeseca/ blizu Necarima, ometajući njezin rad." Bilo je to najmanje 400 metara od mjesta sukoba. Na granici Gaze s Egiptom, izraelski su helikopteri ispalili projektile koji su ubili dvojicu Palestinaca i ranili ih na desetke. Dan poslije, 2. listopada, helikopteri su ispaljivali rakete na zgrade i automobile oko Necarima. Ubijeno je deset Palestinaca i ranjeno 36 6 . Izraelski su helikopteri zapravo američki helikopteri s izraelskim pilotima. Dotok oružja iz SAD odsudno je važan "jer je nepraktično i pomisliti kako bismo mogli proizvoditi helikoptere ili velike oružne sustave takvog tipa u Izraelu," izvijestilo je izraelsko Ministarstvo obrane7. Dana 3. listopada novinar za vojna pitanja najprestižnijih izraelskih novina objavio je kako je s Clintonovom vladom potpisan sporazum "o najvećoj nabavci vojnih helikoptera za Izraelsko ratno zrakoplovstvo u posljednjih deset godina". Uz to je sredinom rujna potpisan ugovor o kupnji pričuvnih dijelova za napadačke helikoptere "Apache". Također sredinom rujna, kako je objavio izraelski tisak, američki su marinci izveli zajedničku vojnu vježbu s izraelskim postrojbama u pustinji Negev. Svrha je bila uvježbati ponovno osvajanje teritorija prepuštenih palestinskoj vlasti. Marinci su obučili izraelske vojnike rukovanju oružjem koje još manjka izraelskoj vojsci te "američkim borbenim tehnikama"8. Sljedećeg dana, 4. listopada, vodeći svjetski vojni časopis izvijestio je kako je Washington odobrio izraelski zahtjev za "Apacheima" te drugom usavršenom ofenzivnom vojnom opremom. Istoga dana je američki tisak objavio kako su "Apachei" sudjelovali u napadu raketama na stambene zgrade kod Necarima. Odgovarajući

182


na pitanja europskih novinara, američki su dužnosnici izjavili kako "prodaja američkog oružja ne uključuje odredbu da ga se ne smije rabiti protiv civila. Ne možemo kritizirati izraelskog zapovjednika koji je pozvao u pomoć bojne helikoptere." Glasnogovornik Bijele kuće za pitanja nacionalne sigurnosti R J. Crowley dodao je: "Nismo u položaju suditi o odlukama bilo koje strane." Uz to je pozvao obje strane na suzdržanost. Nekoliko tjedana nakon toga, mjesni je palestinski čelnik Husein Abajat bio ubijen raketom ispaljenom s helikoptera "Apache" (poginule su i dvije žene koje su stajale blizu njega). Bio je to početak kampanje ubojstava domaćih voda 9 . Brza doprema novih helikoptera Izraelu pod takvim okolnostima i s takvim odobrenjem za uporabu zacijelo je vrijedna medijskog prostora. No nije bilo ni novinskih izvješća ni komentara. Jedini spomen u SAD bio je komentar objavljen u Raleighu u Sjevernoj Karolini l0 . Osuda američke prodaje helikoptera što ju je izrekla Amnesty International također je prošla u tišini. Tako je bilo i u nekoliko idućih mjeseci, uključivši i pošiljku iz veljače 2001. Bio je to posao vrijedan pola milijarde dolara. Riječ je o helikopterima "Boeing Apache Longbow", najsavršenijima u američkom arsenalu. Vijest je tek usput zabilježena u američkim poslovnim izdanjima. U sličnom stilu, velik je medijski prostor posvećen (17. svibnja) izvještajima o tome kako predsjednik Bush oklijeva "izravnije se angažirati" u izraelsko-palestinskom sukobu, te o tome kako američka vlada ne može podržati izvještaj Mitchellova odbora koji traži od Izraela prekid stvaranja novih židovskih naselja na palestinskom tlu jer se izraelski premijer Šaron "filozofski protivi takvom prijedlogu". Istog je dana izišlo tek nekoliko redaka o tome kako je Inženjerijski korpus američke vojske počeo graditi 266 milijuna dolara vrijednu vojnu bazu za izraelsku vojsku u pustinji Negev (koju su platili Amerikanci). To je simbol "neprekidne predanosti SAD-a izraelskoj sigurnosti", kako je to formulirao veleposlanik Martin Indyk 11. No zato su medijski dobro bila pokrivena stroga američka upozorenja Palestincima da prekinu s terorom, jer "mi ne vjerujemo u nagrađivanje nasilja" (isti veleposlanik Indyk) 12 ; isto je tako i s redovitim službenim priopćenjima u kojima se osuđuje nasilje i izražava umjereno neslaganje s izraelskom politikom ubijanja. Stvarno stajalište Washingtona otkrivaju njegovi postupci; medijsko pokrivanje dovoljno govori samo za sebe.


183

Ništa od toga nije neuobičajeno. Što se tiče osobito Izraela-Palestine, takve stvari rutinski traju već trideset godina - sve otkad su se SAD odvojile od međunarodnoga konsenzusa o tom sukobu. Premda najvažnije činjenice često izostaju iz komentara u glavnim medijima te ih se često prešućuje ili iskrivljuje čak i u stručnim radovima, one nisu sporne. Te su činjenice nezaobilazno polazište za ozbiljno razumijevanje onoga što se trenutačno događa. Američko-izraelski odnosi su se dramatično popravili nakon izraelske vojne pobjede 1967. U pozadini su, kao i uvijek kad je riječ o tom dijelu svijeta, neusporedivo veliki energetski izvori. Izišavši iz Drugog svjetskog rata kao nadmoćna svjetska velesila, SAD su se dale na brižljivo i usavršeno planiranje kako bi svjetski poredak ustrojile u skladu sa svojim interesima. Dio toga bilo je ostvariti uspješan nadzor nad naftom u tom području, koja se prije morala dijeliti s Francuskom i Britanijom. Francuska je uklonjena, a Britanija postupno svedena na ulogu "mlađeg partnera", kako je gnjevno izjavio jedan britanski diplomatski dužnosnik. Makar se puno govorilo o Rusima, te nema sumnje kako je mogućnost svjetskoga rata bila važan element u strateškom planiranju, neposredni problem je bila opasnost od neovisnog nacionalizma. Tu se činjenicu danas uglavnom priznaje, čak i u službenim dokumentima13. U biti su Sjedinjene Države preuzele okvir za nadzor nad Bliskim i Srednjim istokom što su ga Britanci uspostavili nakon Prvoga svjetskog rata. Državama u regiji trebala je upravljati "arapska fasada", kako su je zvali Britanci - slaba i savitljiva. Britansko "apsorbiranje" kolonija bit će "zamotano u ustavnu fikciju kao protektorat, utjecajna sfera, tampon-država itd." To se više isplati nego izravna vladavina. Kad ustreba, britanski mišići stoje na raspolaganju. SAD su izmijenile taj sustav uključivši i drugi stup, "lokalne policajce, spremne doći na poziv". Nixonova vlada ih je zvala "lokalnim žandarima" koji održavaju red; najbolje je kad nisu Arapi. Stožer tih žandara je u Washingtonu, a na poziv mogu doći američke i britanske snage. Čitavo to vrijeme Turska se smatrala osnovicom američke sile u toj regiji. Iran je postao drugo uporište nakon što je konzervativna nacionalistička pokušala zavladati vlastitim naftnim izvorima, što je spriječio britansko-američki vojni prevrat 1953. Već 1948. američki je Glavni stožer impresionirala izraelska vojna vještina. Novu su državu već tada opisivali kao glavnu vojnu silu u regiji nakon Turske. Izrael je mogao ponuditi SAD-u sredstva za "za-

184


dobivanje strateške premoći na Bliskom istoku koja bi mogla nadomjestiti pad britanske moći u regiji"; takav je bio zaključak Glavnog stožera. Godine 1958. CIA je došla do zaključka kako bi "logična posljedica" protivljenja arapskome nacionalizmu "bilo podupirati Izrael kao jedinu pouzdanu prozapadnu silu koja je ostala na Bliskom istoku." Takav je zaključak primijenjen tek nakon 1967. godine, kad je Izrael učinio Americi izvanredno vrijednu uslugu uništivši Nasera, simbol arapskog nacionalizma, koga su se bojali i gnušali kao "virusa" koji bi mogao "zaraziti ostale", kao "trule jabuke" koja bi mogla "pokvariti čitavu košaru", kako govore planeri, a to se onda za javnu uporabu naziva "domino-teorijom". Do početka sedamdesetih godina prešutno je, pod američkim vodstvom, stvoren trojni savez "lokalnih policajaca": Iran, Saudijska Arabija i Izrael (Turska se podrazumijevala, dok se Pakistan u to doba pridružio). Imajući daleko najveće zalihe nafte, Saudijska Arabija je središnja karika arapske fasade. No bilo kakvo ozbiljnije udaljavanje od poslušnosti bilo bi, bez sumnje, oštro kažnjeno. Američki su obavještajni stručnjaci javno objašnjavali aranžmane s tim zemljama. Isto su činili i političari, osobito Henry Jackson, vodeći senatski stručnjak za Bliski i Srednji istok i naftu. On je izjavio kako je "zahvaljujući postojanosti zapadne orijentacije" Izraela i Irana, tih dvaju "pouzdanih prijatelja Sjedinjenih Država", zajedno sa Saudijskom Arabijom, "bilo moguće spriječiti i suzbiti neodgovorne i radikalne elemente u izvjesnim arapskim državama (...) koji bi, kad bi mogli, ozbiljno ugrozili naše glavne naftne izvore u Perzijskom zaljevu." (To bi prije svega smanjilo dotok profita i američki nadzor nad svijetom, jer SAD ne ovise o srednjoistočnoj nafti za vlastitu uporabu.) Dominacija SAD nad područjem Perzijskoga zaljeva bila je ugrožena već 1958., kad je u Iraku tamošnja vojska srušila glavni britanski klijentski režim u tom dijelu svijeta. Britanski i američki interni zapisi puno govore o njihovim brigama i planovima, što daje pozadinu za razumijevanje Zaljevskog rata 1991.14 Naserov se Egipat, kako smo vidjeli, smatrao velikom prijetnjom sve do izraelske pobjede 1967. Američka se pomoć Izraelu naglo povećala, osobito 1970. godine, kad je Izrael učinio Americi još jednu važnu uslugu, spriječivši moguću sirijsku podršku Palestincima koje su masakrirali u Jordanu. Šahov pad 1979. bio je ozbiljan udarac Americi. Predsjednik Carter odmah je poslao NATO-va generala


185

kako bi pokušao izazvati vojni prevrat. Kad je to propalo, preostala dva stupa - Saudijska Arabija i Izrael - pridružili su se SAD u nastojanju za obaranjem iranskog režima, dobivajući za to od SAD vojnu pomoć. To je uobičajeno sredstvo za rušenje civilne vlade, koje je nedugo prije toga uspješno primijenjeno u Indoneziji i Čileu. Iskorištavajući bliske veze što ih je održavao sa šahovim režimom, Izrael je ponovno uspostavio odnose s iranskom vojskom te joj slao američko oružje, što je plaćala Saudijska Arabija. Ciljevi takvog djelovanja odmah su jasno i javno objašnjeni l5 , no u SAD su ih pretežno zanemarivali. Poslije je politika javno preformulirana u probavljiviju pogodbu "oružje za taoce". No to nije mogla biti izvorna motivacija, jer u početku nije bilo talaca. Zajednički pothvat SAD, Izraela i Saudijske Arabije bio je posve prirodna reakcija na šahov pad, uzevši u obzir osnovnu strukturu moći. Kad je prijašnji saveznik i prijatelj Washingtona Sadam Husein pao u nemilost, jer je postao neposlušan (njegovi strašni zločini i programi za razvoj oružja za masovno uništavanje tu su bih od male važnosti, kao što pokazuje povijest britanske i američke potpore), SAD su se okrenule politici "dvostrukog suzbijanja", tj. Iraka i Irana. To je opći kontekst u kojem su se godinama razvijali američkoizraelski odnosi, premda je Izrael također poslije počeo davati vrijedan doprinos pothvatima Washingtona u Latinskoj Americi te drugdje u svijetu16. Hladni rat je uvijek bio u pozadini, prvenstveno jer je stalno prijetila opasnost od izbijanja velikog rata. No kako je točno na općoj razini, to je i ovdje bio drugorazredni čimbenik; tako pokazuju povijesni i dokumentarni izvori. Nestanak Sovjetskog Saveza kao snage za odvraćanje dovela je do važnih izmjena u taktici, no osnovna se politika odnosa SAD prema Izraelu u biti nije promijenila. Procjenu koja mi se čini realističnom dao je u travnju 1992. umirovljeni general Šlomo Gazit, bivši šef izraelske vojne obavještajne službe, a poslije dužnosnik Židovske agencije i rektor Ben-Gurionova sveučilišta te visoko cijenjen strateški analitičar i planer. Nakon propasti Sovjetskog Saveza on je napisao: Glavna zadaća Izraela uopće se nije promijenila te ostaje odsudno važna. Položaj u središtu arapskoga muslimanskog Bliskog istoka predodređuje Izrael za predana čuvara stabilnosti u svim zemljama koje ga okružuju. Njegovo je štititi postojeće režime.

186


sprečavati i zaustavljati procese radikalizacije te suzbijati širenje fundamentalističke religioznosti.17 Premda su ga u Washingtonu pozdravili kao veliku pobjedu, izraelski vojni uspjeh 1967. postavio je ozbiljne prijetnje. Tadašnji američki ministar obrane Robert McNamara poslije je izjavio kako "smo bili vraški blizu rata" kad se američka flota "vrtjela oko /sovjetskog/ nosača zrakoplova na Sredozemlju". Nije ulazio u pojedinosti, no moglo je to biti u vrijeme kad je Izrael zaposjeo Golansku visoravan nakon primirja, što je uzrokovalo nekoliko oštrih upozorenja iz SSSR-a, uključivši i mračne pozive "crvenim telefonom" (koji je povezivao Kremlj s Bijelom kućom). Držeći vojni sukob preopasnim, velesile su predložile diplomatsko rješenje, što je formalizirano rezolucijom Vijeća sigurnosti UN broj 242 iz studenoga 1967. Rezolucija poziva na izraelsko povlačenje s osvojenih područja te na sklapanje sveobuhvatnog mirovnog sporazuma koji bi svakoj državi priznao pravo na miran život i sigurnost unutar međunarodno priznatih granica. Ukratko, nudi potpuni mir u zamjenu za potpuno povlačenje, dopuštajući, uz obostranu suglasnost, tek minimalne ispravke granice.18 Važno je imati na umu da je Rezolucija 242 bila strogo "odbijačka" - uzimajući ovdje termin "odbijanje" u neutralnom smislu, kako bismo označili odbijanje nacionalnog prava jedne ili druge nacionalne skupine u bivšoj Palestini, a ne samo odbijanje židovskih prava, kako je uobičajena rasistička uporaba. Rezolucija 242 poziva na mirovno rješenje među postojećim državama: Palestinci nisu ni spomenuti, osim nejasnog traženja "pravednog rješenja izbjegličkog pitanja". Rezolucija 242 ostaje temeljni kamen međunarodne diplomacije kad je riječ o izraelsko-arapskom sukobu, ali uz dvije velike izmjene. Prva je bila ključni pomak u međunarodnom konsenzusu kad su sredinom sedamdesetih odbačena načela odbijanja iz rezolucije te se pozvalo na stvaranje palestinske države na područjima pod izraelskom okupacijom. SAD su nastavile s odbijanjem, ali od tada u međunarodnoj izolaciji. Druga promjena je u svezi s američkim tumačenjem Rezolucije 242. Ta se promjena dogodila u veljači 1971., kad je novoizabrani egipatski predsjednik Sadat prihvatio stajalište službenoga Washingtona. Zapravo, pošao je još dalje od toga, ponudivši sveobuhvatni mirovni sporazum u zamjenu za izraelsko povlačenje samo s egipatskog područja. Izrael je službeno ponudu rado prihvatio kao pravu mirovnu ponudu. Bio


187

je to "znamenit (...) miljokaz" na putu prema miru, sjeća se tadašnji izraelski veleposlanik u Washingtonu Jicak Rabin u svojim memoarima. No dok je službeno pozdravio egipatsko izražavanje "spremnosti za sklapanje mirovnog sporazuma s Izraelom", Izrael je odbacio tu ponudu, izjavivši kako se "neće povući na crtu od prije 5. lipnja 1967." Takvo je stajalište Izrael zadržao do danas. Sjedinjene Države su se suočile s dvojbom: treba li zadržati dotadašnje stajalište te se tako pridružiti Egiptu, a sukobiti se s Izraelom? Ili izmijeniti tumačenje Rezolucije 242, priklonivši se Kissingerovu pozivu na "nemijenjanje stanja": nema pregovora, nego samo sile? Kissinger je odnio prevagu. Odonda Sjedinjene Države tumače Rezoluciju 242 tako da ona znači povlačenje samo onoliko koliko to odrede SAD i Izrael. Prijašnje se tumačenje službeno opetovalo sve do Clintonove vlade, koja je na sjednici Opće skupštine UN u prosincu 1993. izložilo kako prijašnje rezolucije UN drže "zastarjelim i anakronim" u svjetlu sporazuma Izraela s PLO iz rujna 1993. godine, čemu ćemo se još vratiti.19 Službeno prihvaćanje Rezolucije 242 bilo je, međutim, besmisleno, jer je Washington i dalje davao vojnu, diplomatsku i financijsku potporu izraelskoj postupnoj integraciji okupiranih područja. Predsjednik Carter je, primjerice, stalno opetovao službeno stajalište20, istodobno povećavajući američku pomoć Izraelu do otprilike polovice ukupne pomoći SAD inozemstvu, što je bio dio pogodbe iz Camp Davida. Događaji iz 1971. izrezani su iz pregleda i komentara glavne struje21. Pošto je 1971. tako grubo odbijen, Sadat je upozorio kako će, budu li se njegova mirovna nastojanja i dalje odbijala, biti prisiljen krenuti u rat. To je odbačeno s prijezirom. Prisjetimo se: bilo je to vrijeme trijumfalizma i rasističke bahatosti i u Izraelu i u SAD, što su poslije u Izraelu gorko zažalili. Laburistička je vlada nastavila s programom naseljavanja sjeveroistočnog Sinaja, dio čega je bio i osnutak isključivo židovskoga grada Jamita, utemeljenog nakon protjerivanja nekih deset tisuća seljaka i beduina, što su ga krajnje brutalno provele snage pod zapovjedništvom generala Arijela Šarona (koga je poslije ukorilo vojno istražno povjerenstvo). Sadat je upozorio kako "Jamit znači rat", no i to je bilo zanemareno22. Rat iz 1973. bio je gotovo katastrofa za Izrael - a i za svijet. Čak je i Kissinger shvatio kako gola sila više nije dovoljna. Okrenuo se prirodnoj pričuvnoj opciji: budući da se Egipat više ne može ignorirati, treba iz sukoba ukloniti glavnu arapsku silu. Rezultat

188


što ga je Carter postigao u Camp Davidu oslobodio je Izrael "za nastavak vojnih akcija protiv PLO-a u Libanonu te za nastavak naseljavanja na Zapadnoj obali" (izraelski strateški analitičar Avner Janiv)23. Izrael je s time nastavio odmah, s golemom pomoći Carterove vlade i njezinih nasljednica. Sadatu su se 1977. divili kao "mirotvorcu", makar je 1971. isto stajalište bilo manje prihvatljivo. Godine 1977. on se pridružio međunarodnom konsenzusu u traženju palestinskih prava. Ključna je razlika što su se do 1977. SAD, iako oklijevajući, priklonile Sadatovu prijedlogu iz 1971., nakon rata 1973. ("Kissingerova rata", kako bi ga se moglo nazvati). Sve je to također izrezano iz aseptične službene verzije povijesti. Američka se izolacija još više pojačala kad je međunarodni konsenzus odbacio svoje odbijanje. Stvari su se zaoštrile u siječnju 1976., kad je Vijeće sigurnosti raspravljalo o rezoluciji uz potporu arapskih "država u sukobu" (Egipat, Jordan, Sirija) te uz javnu podršku PLO. Prijedlog je pozivao na rješenje s dvije države, koje bi u sebi uključilo odredbe Rezolucije 242, ali bi se na zaposjednutim područjima stvorila palestinska država. Izrael nije htio ni sudjelovati u sjednici. Umjesto toga je bombardirao Libanon, pri čemu je ubijeno pedeset civila. Nije bilo druge izlike osim osvete protiv UN. Prijedlog rezolucije poduprli su Europa i Rusija (koja je cijelo to doba bila u matici diplomacije), nesvrstane zemlje; zapravo, gotovo sve. SAD su uložile veto protiv rezolucije; tada i ponovno 1980.24 U Općoj skupštini SAD su redovito glasovale same (s Izraelom, katkad i s još nekom državom štićenicom) protiv sličnih rezolucija. Službeno, u Općoj skupštini nema veta, ali američki glas protiv, makar i izoliran, u praksi znači veto. Zapravo čak dvostruki veto, jer su takve prigode obično vetom izbačene iz komentara te čak i iz povijesti - što vrijedi za sve upravo opisane događaje. SAD su također spriječile niz drugih diplomatskih inicijativa: iz Europe, arapskih država i PLO-a. Američki ih tisak obično ne bi ni spomenuo. Kronika je poučna. Izabrat ćemo samo jedan primjer među mnogima. Dana 10. prosinca 1986. New York Timesov dopisnik iz Izraela Thomas Friedman je napisao kako izraelska udruga "Mir sada" "nikad nije bila uznemirenija" zbog "nedostatka ikakvog pregovaračkog partnera s arapske strane". Nekoliko mjeseci prije toga on je citirao Šimona Peresa, koji je osuđivao "nedostatak mirovnog pokreta među Arapima, poput onoga što ga imamo među


189

Židovima". Uz to je rekao kako PLO ne može sudjelovati u pregovorima "sve dok je to organizacija koja puca i odbija pregovarati". Izjavio je to gotovo tri godine pošto je Izrael odbio još jednu Arafatovu ponudu za pregovore koji bi vodili uzajamnom priznanju, a N. Y. Times je to odbio objaviti. Pazite: odbio. Šest dana nakon izlaska Friedmanova članka o uznemirenosti u pokretu "Mir sada", naslov u izraelskom visoko nakladnom dnevniku Maariv glasio je: "Arafat daje do znanja Izraelu da je spreman na izravne pregovore". Ponuda je došla za Peresova premijerskog mandata. Peresov je savjetnik za tisak potvrdio izvješća, komentirajući kako "postoji načelna prepreka bilo kakvom kontaktu s PLO-om, što proizlazi iz doktrine da PLO ne može biti pregovarački partner". Josi Bajlin, na najmirotvornijem krilu Peresove laburističke koalicije, primijetio je kako je "prijedlog (...) odbijen jer se činilo da je to tek lukav pokušaj uspostave izravnih kontakata, dok mi nismo spremni za bilo kakve pregovore s bilo kim iz PLO-a." Ostali su izraelski dužnosnici zauzeli znatno oštrije stajalište. Ništa od ovoga nije objavljeno u glavnim američkim medijima. Ipak, Friedman je ostao sam u uporabi te prigode za jednu od svojih periodičnih žalopojki o tužnoj sudbini jedinih mirotvornih snaga na Bliskom istoku, jer mu nedostaje arapski pregovarački partner. Nedugo zatim dobio je Pulitzerovu nagradu za "znalačko i uravnoteženo pisanje" o Bliskom istoku, kojega je ovo reprezentativan primjer, te je imenovan urednikom vanjskopolitičke rubrike svog lista25. Postoji uvriježen naziv za sprečavanje diplomatskog rješenja, što ga uspješno provodi Washington, makar u međunarodnoj izolaciji: to je "mirovni proces"; takav terminološki izbor ne bi iznenadio Georgea Orwella. Mirovni proces u tom smislu uživa potporu obiju američkih stranaka. Iluzija je da je prva Busheva vlada zauzela oštro stajalište naspram Izraela26. Istina je prije suprotna. Dobra je ilustracija službeno stajalište američke vlade iz prosinca 1989. (tzv. Bakerov plan), koji je bez zadrške preuzeo plan izraelske Peres-Šamirove koalicijske vlade iz svibnja iste godine. Taj pak plan govori kako neće biti "još jedne palestinske države..." (jer je Jordan već "palestinska država") te "neće biti promjene u statusu Judeje, Samarije i Gaze /zaposjednutih područja/, osim u skladu s temeljnim smjernicama što ih daje /izraelska/ vlada." Izrael neće pregovarati s PLO-om. No Izrael će dopustiti "slobodne izbore", koji će se održavati pod izraelskom vojnom okupacijom, dok je velik dio palestinskog vodstva u zatvoru bez optužbe ili protjeran

190


iz zemlje. Plan je u SAD prešućen, osim njegova posljednjeg dijela, koji je hvaljen kao pozitivna i velikodušna ponuda. Ono što upada u oči jest Bakerova snažno ponovljena američka potpora za "potpuno povlačenje s teritorija u zamjenu za mirne odnose" - dok je istodobno potiho podupirao programe koji osiguravaju da se ništa nalik tome nece dogoditi27. Prvih mjeseci (1988.) prve intifade sve očajnije pretvaranje Washingtona kako Arafat nije voljan razmotriti diplomatsko rješenje sve su više nailazila na podsmijeh u svjetskoj javnosti. Reaganova je vlada stoga odlučila prihvatiti Arafatovu davnašnju ponudu te početi pregovore. Službena je verzija bila kako je Arafat na koncu popustio pred upornim zahtjevima Washingtona za mirom i diplomacijom. No stvarna je reakcija Washingtona, o kojoj se nije pisalo u SAD, postala očita na prvoj sjednici pregovora. Američki je veleposlanik Robert Pelletreau izvijestio Arafata kako mora napustiti svaku pomisao na međunarodnu konferenciju (što je neprihvatljivo zbog međunarodnoga konsenzusa) te opozvati "nerede" na okupiranim područjima (intifadu), "koje mi smatramo terorističkim akcijama protiv Izraela". Ukratko, PLO mora osigurati povratak na status quo prije intifade, tako da bi Izrael mogao nesmetano nastaviti sa širenjem i represijom s američkom podrškom. To su u Izraelu dobro shvatili. U veljači 1989. premijer Rabin je uvjeravao izaslanstvo pokreta "Mir sada" kako su pregovori tek "rasprave na niskoj razini" sa svrhom izbjegavanja bilo kojih ozbiljnih pitanja te davanja Izraelu "najmanje jedne godine" za rješavanje problema silom. "Stanovnici /okupiranih/ područja podvrgnuti su snažnom vojnom i gospodarskom pritisku", tumačio je Rabin, te će "na koncu biti slomljeni" i morat će pristati na izraelske uvjete. Inačica za američku javnost bila je dosta drugačija.28 Posljednja u nizu redovitih rezolucija Opće skupštine UN koje dopunjuju Rezoluciju 242 Vijeća sigurnosti UN u afirmaciji palestinskih nacionalnih prava donesena je u prosincu 1990. godine, rezolucija 144-2. Nekoliko tjedana nakon toga SAD su krenule u rat na Irak. George Bush stariji trijumfalno je najavio novi svjetski poredak s tek nekoliko riječi: "Što mi kažemo, prolazi." Na Bliskom i Srednjem istoku - svakako. Svijet je shvatio i povukao se. SAD su konačno mogle unilateralno nametnuti vlastito stajalište neprihvaćanja onoga što neće te su to i učinile - prvo u Madridu 1991., zatim u nizu dogovora Izraela s PLO-om 1993. Tim je mjerama "mirovni proces" napredovao do uredbi u stilu bantu-


191

stana, kako su SAD i Izrael i namjeravali, kao što je jasno iz dokumenata te, što je još važnije, iz situacije na terenu. Svakako je to bilo jasno 13. rujna 1993. godine, kad su Rabin i Arafat formalno prihvatili Objavu načela u Washingtonu, uz glasne fanfare. Objava je ocrtala ono što dolazi prilično nedvosmisleno.29 Odonda je bilo malo iznenađenja. Objava načela ustvrđuje kako se "stalni status", konačno rješenje do kojega će se stići, ima temeljiti isključivo na Rezoluciji 242. Potisnuta povijesna kronika vrlo jasno pokazuje što to zapravo znači. Prvo, to je operativno značenje Rezolucije 242 u američkoj verziji: djelomično izraelsko povlačenje - onako, onoliko i onda kad i kako to odrede SAD i Izrael. Drugo, glavno diplomatsko pitanje od sredine sedamdesetih bilo je treba li se diplomatsko rješenje temeljiti isključivo na Rezoluciji 242 - kako su SAD inzistirale - ili tu rezoluciju valja nadopuniti rezolucijama čije su donošenje SAD spriječile, a koje afirmiraju palestinska nacionalna prava (što je stajalište ostatka svijeta). Objava načela nedvosmisleno prihvaća unilateralno odbijanje Washingtona. Može se izabrati samozavaravanje te su mnogi i postupili tako. No to je samo izbor, i to ne mudar, osobito za žrtve. Arafat je još jednom bio prisiljen "odreći se terora". Jedina svrha bilo je ponižavanje - ne Arafata osobno, nego palestinskog naroda, za kojega je on simbol nacionalizma.30 Kako je državni tajnik George Shultz izvijestio Reagana u prosincu 1988. godine, Arafat je naučio "šeniti" na stražnjim nogama, ali još ne donosi papuče dovoljno sluganski. Važnost ovog novog odricanja od prava na otpor prošla je nezapaženo, jer takvog prava nema u američkom doktrinarnom pojmovniku. To je postalo jasno za vrijeme (prešućenih) pregovora SAD i PLO 1989., kako smo upravo opisali. Isto se vidjelo i prije, u prosincu 1987., kad je opća skupština UN raspravljala o važnoj rezoluciji kojom se osuđuje međunarodni terorizam. SAD i Izrael su se jedini usprotivili prijedlogu, jer je rezolucija podupirala "pravo na samoodređenje, slobodu i neovisnost naroda kojima su ta prava nasilno oduzeta, kako se ta prava izvode iz Povelje Ujedinjenih naroda (...) osobito naroda pod kolonijalnim i rasističkim režimima /misli se na Južnu Afriku/ te pod stranom okupacijom ili drugim oblicima kolonijalne vladavine /misli se na izraelsku okupaciju palestinskih područja/."31 Washington je uspio praktički staviti veto na tu rezoluciju, prognavši je također iz novinstva i iz povijesti. Taj je uspjeh imao znatne posljedice

192


po Libanon i zaposjednuta područja, makar su Sjedinjene Države, doduše, odustale od dalje potpore aparthejdskom režimu. Zauzvrat za Arafatovu kapitulaciju, SAD i Izrael nisu učinili nikakav ustupak. Objava načela preuzima američku inačicu mirovnoga procesa u svim važnim elementima. Uistinu se Izrael ne može optužiti za kršenje sporazuma iz Osla, osim u pojedinostima.32 Bez kršenja Objave načela (ili naknadno brižljivo sklopljenih rezolucija), Izrael je nastavio naseljavati i integrirati zaposjednuta područja, uz američku pomoć. Namjere nisu bile skrivene. Rabin i Peres su ih otvoreno najavili, a primjenjivali su ih i oni i njihovi nasljednici.33 Točni razmjeri američko-izraelskog plana naseljavanja nisu poznati, jer ih se skriva. Naseljenički čelnici tvrde kako se broj naseljenika nakon sporazuma iz Osla udvostručio te je dosegnuo 210 tisuća, ne računajući 180 tisuća u arapskom istočnom Jeruzalemu, što je kršenje odluka Vijeća sigurnosti UN, ali uz prešutnu američku potporu. Tvrde dalje kako 10% naseljenika zadržava prebivalište unutar Izraela, pa se stoga ne računaju. Izgradnja u naseljima je godine 2000. bila triput veća nego u Tel Avivu, više od deset puta veća nego u Jeruzalemu te općenito znatno viša u odnosu na broj stanovništva nego unutar tzv. Zelene crte (dakle unutar samog Izraela). Rast pučanstva i javnih izdvajanja bio je također znatno viši: 60% izgradnje na okupiranim područjima financira država, u odnosu na 25% u Izraelu. Sve su izraelske vlade na ovaj ili onaj način pomagale naseljavanje.34 Rabin-Peresova formula, koju su prihvatili njihovi nasljednici i Washington, bila je da će se naselja ograničiti na "prirodni prirast" te će se voditi politika "zamrzavanja naseljavanja". No "jedno je zamrzavanje, a drugo je stvarnost", piše izraelski tisak, dodajući kako je krajnja desnica "rado prihvatila Rabinovu formulu", radujući se "golemom porastu broja izdanih građevinskih dozvola" pod Barakom, što je počeo Rabin nedugo nakon potpisivanja Objave načela. Izraelski vodeći vanjskopolitički novinar Akiva Eldar piše: "Prema službenoj statistici, potpuno pridržavanje /izraelskoameričke/ formule značilo bi da bi Izrael objavio potpuno zamrzavanje naseljavanja - te uz to srušio pet stotina stanova. Trenutačno postoji 9844 nova (prazna!) stana - bilo dovršena, bilo u gradnji. (...) Tako se Izrael narugao američkoj pogodbi, a Amerika je to odšutjela." Dapače, nastavila je davati novac. Dodaje kako planovi religijskih ekstremista (uglavnom Amerikanaca) za Hebron


193

predviđaju izgradnju na vrijednim arheološkim nalazištima, usuprot žestokim prosvjedima Arheološkog vijeća. Trideset i osam uglednih izraelskih arheologa pozvalo je Baraka neka zaustavi graditeljske planove, ali je izgradnja usprkos tome nastavljena. Predsjednik Vijeća osudio je izgradnju kao "teško kršenje zakona i običaja koji omogućuju arheološka iskapanja i istraživanja na drevnim nalazištima u našoj zemlji". Time se razara "Hebron naših otaca i kralja Davida, povijesna i arheološka infrastruktura Zemlje Izraelove te povijest izraelskog naroda u našoj zemlji." Na koncu, naravno, nastavlja se razvlašćivanje i mučenje Palestinaca, goleme većine stanovništva u toj zemlji.35 Krajem 2000. godine, kad se Barakov mandat bližio kraju, njegovo je Ministarstvo graditeljstva objavilo kako je u izgradnji deset tisuća stambenih jedinica na okupiranim područjima, od čega dvije trećine u urbanim naseljima. Ministarstvo stanogradnje najavilo je da će u 2001. s 25 milijuna dolara subvencionirati stanogradnju i izgradnju infrastrukture, uz sličan iznos najavljen u travnju za izgradnju "prilaznih cesta" - obuhvatne cestovne mreže načinjene radi integracije naseljenika u Izrael, pri čemu palestinsko pučanstvo ostaje nevidljivo i izolirano. "Barakova vlada ostavlja Šaronovoj vladi iznenađujuće naslijeđe", izvijestio je tisak u doba prijelaza, nekoliko mjeseci poslije: "najveću novu stambenu izgradnju na /okupiranim/ područjima od vremena kad je Arijel Šaron bio ministar graditeljstva i naseljavanja 1992. godine, prije sporazuma iz Osla." Brojke Barakova Ministarstva otkrivaju da se tempo nove izgradnje stalno povećavao od 1993. do 2000., kad je pet puta premašena razina iz 1993. te tri i pol puta ona iz 1994. Sve se to pod Šaron-Peresovom vladom dalje povećalo.36 U srpnju 2000. sklopljeni su ugovori za 522 nove nastambe u izraelskoj Har Homi, stambenom projektu na zemlji ekspropriranoj od arapske enklave u jugoistočnom Jeruzalemu koja je izgubila 90% zemlje od početka izraelske okupacije 1967. - sve to tzv. "urbanizmom" (što je eufemizam za nadomještanje Arapa Židovima, što podsjeća na neka značenja "urbanizma" u SAD). Projekt Har Homa, na području Džabal Abu Gneima, zaokružuje izraelski prsten oko znatno proširena "jeruzalemskog" područja. Projekt je pokrenut zadnjih mjeseci laburističke vlade Šimona Peresa, zamrznut nakon snažnih domaćih i međunarodnih prosvjeda za vrijeme Likudove vlade Benjamina Netanijahua te energično (bez prosvjeda) nastavljen pod Barakom. No za izraelsku krajnju

194


desnicu je laburistički projekt Har Homa znatno manje značajan nego projekt E-l, koji je dobio znatno manje publiciteta. Taj projekt predviđa novu stanogradnju i izgradnju infrastrukture kako bi se Veliki Jeruzalem proširio na gradić Ma'aleh Adumim na istoku, čime se Zapadna obala gotovo presijeca nadvoje. Član Kneseta Mihael Klajner, čelnik ekspanzionističke Fronte Zemlje Izraelove (Hazit Erec Jisrael), vrlo je radosno pozdravio najavu projekta. Rekao je kako je taj plan, koji je "donesen na inicijativu bivšeg /Peresovog/ ministra stanogradnje Benjamina Ben-Elijezera /u novoj, Šaron-Peresovoj vladi ministra obrane/ s pristankom Jicaka Rabina (...) iznimno bitan" za ostvarivanje Frontinih zahtjeva, više nego Har Homa37. U Šaron-Peresovoj je vladi posao skrivanja programa u tijeku i odbijanja međunarodnih prosvjeda pripao ministru vanjskih poslova Peresu. Izvještaj o vladinim programima za pojačavanje naseljavanja nosi naslov "Peres odbacuje međunarodne primjedbe na naseljavanje". Peres uvijek iznova govori o "prirodnom rastu", formulu stvorenoj za utišavanje prosvjeda, što je tradicionalno prilog "golubova" zajedničkoj stvari38. Temeljno je načelo opisano 1996. godine, za posljednjih mjeseci Peresove vlade. Učinio je to ministar stanogradnje Ben-Elijezer, najavljujući planove za Har Homu te nastavak Rabin-Peresovih programa za širenje Velikog Jeruzalema u svim smjerovima, kako bi se u njega uključili Ma'aleh Adumim (na istoku), Givat Ze'ev (na sjeveru), Beitar (na jugu) itd. Laburisti "sve čine potiho", objasnio je Ben-Elijezer, uz "potpunu zaštitu premijera /Peresa/", rabeći izraze kao što je "prirodni rast" umjesto "nova naselja". Laburistički golub Josi Bajlin kritizirao je novu Netanijahuovu vladu zbog zapaljive retorike. Rabinova je vlada, zapisao je on, "povećala naseljavanje za 50% u (...) Judeji i Samariji" (Zapadnoj obali) nakon Osla, no "mi smo to činili tiho i mudro", dok vi blesavo "svakog jutra objavljujete svoje namjere, strašeći Palestincei pretvarajući temu Jeruzalema kao ujedinjenoga glavnog grada Izraela - oko čega se svi Izraelci slažu - u predmet svjetske rasprave." Bajlinova je izjava tek djelomice točna. "Tiha mudrost" proteže se i preko granica Jeruzalema39. Razlike u stilu mogu se dosta lako pripisati razlikama među biračkim tijelima dviju političkih grupacija. Laburisti su stranka obrazovanih profesionalaca i pozapadnjene elite, pa ima više sluha za zapadne norme te razumije kako izraelski pokrovitelji radije "ne vide" što Izraelci rade. Liku-


195

dove grube metode za postizanje u osnovi istih rezultata neugodne su zapadnim humanistima, pa ponekad čak vode do sukoba i iziritiranosti (v. bilj. 26). Ma'aleh Adumim američki mediji opisuju kao "jednu od jeruzalemskih četvrti". U skladu s time, Clintonova posljednja ponuda nije mogla biti razumnija ni velikodušnija kad je rekao da "što je židovsko, treba biti izraelsko". Pri tome je "zaboravio spomenuti (...) da bi to omogućilo Izraelu pripajanje naselja što ih je izgradio u okupiranom istočnom Jeruzalemu." Zapravo, znatno više od toga, u svim smjerovima. No to nije bitno. Velika vrijednost Clintonova "kreativnog kompromisa (...) je u tome što sad barem znamo kako izgleda jedini stvarno mogući konačni dogovor", objasnio je Thomas Friedman. Predsjednik je govorio. Što se još može reći40? Oni koji tvrdoglavo ostaju nezadovoljni otkrit će da Ma'aleh Adumim rabi tek 1/16 od pet tisuća hektara dodijeljenih mu izraelskim planiranjem. To je uobičajeni postotak, kako bi se omogućio "prirodni rast". Priču o Ma'aleh Adumimu ponavlja B'Celem (v. bilj. 38)41. Grad je osnovan pod laburističkom vladom, sredinom sedamdesetih, te je brzo rastao "uz pomoć golemog dotoka sredstava iz državnog proračuna", govori vladina internetska stranica. Službeni Plan metropolitanskog Jeruzalema predviđa između 1994. i 2010. porast od 285%, dakle šezdeset tisuća stanovnika. Zemlja je eksproprirana od pučanstva nekoliko palestinskih sela. Među tim selima je i Abu Dis, selo koje bi, u skladu s planovima golubova trebao postati palestinski Al-Kuds (dakle Jeruzalem), jezičnom igrom. No to samo pošto mu je oduzeta zemlja, za razliku od izraelskog 'Jeruzalema", koji će zauzeti dobar dio Zapadne obale. Državne su vlasti pronašle kako je bilo mnogo bespravne gradnje, što su činili židovski naseljenici. "Rješenje" je bilo jednostavno, kao i s drugim naseobinama: "izdati dozvole unatrag, radije nego rušiti građevine". Rješenje je rušenje, često brutalno, kad Arapi ilegalno grade, kako moraju, zbog strogih uvjeta nametnutih arapskoj izgradnji. Protjerivanje beduina iz plemena Džahalin od 1993. kako bi se omogućilo dalje širenje Ma'aleh Adumima provedeno je osobito okrutno. Htjeli su "izbjeći svojoj strašnoj sudbini" - a bila je uistinu i očito užasna - "predstavkom Višem sudu", koji je ostao vjeran svojoj tradiciji ponizne poslušnosti izvršnoj vlasti, makar je izrazio nadu da će izraelska vojska olakšati protjerivanje "kao čin milosrđa". U studenom 1999. Visoki je sud odbacio još jednu pa-

196


lestinsku predstavku protiv daljeg širenja Ma'aleh Adumima, navevši kako će "za stanovnike susjedstva /palestinskih sela/ možda proizaći i neko dobro iz gospodarskog i kulturnog razvoja" isključivo židovskoga grada. Konačni rezultat, zaključuje B'Celem, ovdje je isti kao i na okupiranim područjima: "bespomoćno mjesno pučanstvo posve je podvrgnuto pravilima što ih nameće izraelska okupacijska vojska, kako bi promicala svoje političke interese." Tijekom pregovora u Oslu proces se samo pojačao. Općina Ma'aleh Adumim objašnjava: "Politički cilj utemeljenja grada bilo je naseljavanje područja istočno od izraelskoga glavnoga grada, duž ceste Jeruzalem - Jerihon." Time se Ramalah i sjeverna palestinska enklava odvajaju od južne. Svaki američko-izraelski mirovni plan uključuje neku od inačica tog uvjeta te širenje "Jeruzalema" prema sjeveru i jugu. Kao i prije, konačni prijedlozi Clintona i Baraka iz siječnja 2001. predviđaju dalje širenje prema sjeveru, što bi praktički podijelilo sjeverno palestinsko područje Zapadne obale. Te su tri enklave odijeljene od bivšeg Jeruzalema - tradicionalnog središta palestinskog života42. Povezane su razgranatom infrastrukturom, među ostalim i "cestovnom mrežom, dugačkom ukupno oko 400 kilometara, koja zaobilazi središta palestinskog pučanstva te omogućuje naseljenicima brzo i sigurno kretanje Zapadnom obalom"43. Izgrađena na 16.000 hektara zemlje s koje su Palestinci izvlašteni, ta cestovna mreža također priječi širenje i razvoj palestinskih sela te ometa protok robe i ljudi. Ipak, Arapi mogu putovati onime što se službeno zove "palestinskim cestama", od kojih su mnoge opasne. Takva je npr. cesta Betlehem - Ramalah, koja bi mogla biti posve zatvorena primijeni li se Clinton-Barakova formula ili neka njoj nalik. Uz to postoje i "prilazne ceste" koje vode do židovskih naselja, gdje naseljenici imaju bazene i dobro natapane vrtove. (Palestinska sela i gradovi imaju malo vode, za sušnog razdoblja čak nimalo.) Prolazi li jedan jedini naseljenik prilaznom cestom, zaustavlja se sav palestinski promet, "što izaziva duge zastoje i veliko nezadovoljstvo". Redovito izraelsko zatvaranje cesta još više pridonosi osjećaju pučanstva da živi u zatvoru. Takve blokade "često zaustavljaju ili znatno usporavaju čak i hitni promet, kao što su vozila hitne pomoći"44. Izraelski tisak je objavio mnoge primjere brutalnosti i namjernog ponižavanja - kako se može i očekivati od okupacijske vojske koja može djelovati bez ustezanja.


197

Na svakom koraku se takve stvari zbivaju uz odobrenje i pomoć SAD. Financijska pomoć dotječe različitim kanalima, a također i presudno važna vojna i diplomatska potpora. Sjedinjene Države su se dobro potrudile da najnovija eskalacija izraelskoga državnog terora prođe čak i bez stranih promatrača, što bi moglo omesti pothvat. Dana 27. ožujka 2001. SAD su uložile veto na prijedlog rezolucije Vijeća sigurnosti UN koja je pozivala na raspoređivanje međunarodnih promatrača. Prema europskim izvorima navedenim u izraelskom tisku, prijedlog je Washington "silovito odbacio" izrekavši "četverostruko 'ne'", čime su "šokirali predstavnike četiriju europskih zemalja koje su sastavile rezoluciju - Irske, Britanije, Norveške i Francuske." SAD su odbacile bilo kakav spomen riječi "opsada" ili načela "zemlja za mir", naseljavanja, međunarodnog prava i Ženevske konvencije. Arapi i njihovi saveznici već su bili napustili vlastiti prijedlog rezolucije, nadajući se kako će "Europljani moći s Amerikancima dogovoriti zajedničku formulu." Jedan je američki diplomat objasnio kako "Sjedinjene Države smatraju kako se UN trebaju držati izvan rasprave o naseljavanju" te kako "pitanje Ženevske konvencije" treba rješavati između Izraela i Palestinaca, bez "predrasuda" koje proizlaze iz sudjelovanja UN45. Ženevske konvencije su osobito značajno pitanje46. Donesene su nedugo nakon Drugog svjetskog rata, kako bi se zabranila praksa kakvu su provodili nacisti, između ostalog i naseljavanjem pučanstva iz okupatorske zemlje na okupirane teritorije te djelovanjem koje škodi domaćem civilnom pučanstvu47. Odgovornost za nadzor primjene konvencija bila je dodijeljena Međunarodnom crvenom križu, koji je objavio da izraelski program naseljavanja krši Četvrtu ženevsku konvenciju. To stajalište poduprle su mnogobrojne rezolucije Vijeća sigurnosti i Opće skupštine UN. Primjenjivost ženevskih konvencija na područja pod izraelskom okupacijom potvrdile su i same Sjedinjene Države. Tadašnji stalni predstavnik SAD pri UN George Bush se u rujnu 1971. pridružio jednoglasno prihvaćenoj rezoluciji 465 (1980.) Vijeća sigurnosti, kojom se izraelsko naseljavanje osuđuje kao "flagrantno kršenje" konvencija. Čak ni Clinton nije želio javno stati u obranu očitoga kršenja srži međunarodnoga humanitarnog prava. SAD su se stoga uzdržale od glasovanja u Vijeću sigurnosti u listopadu 2000. Tadašnja je rezolucija pozivala Izrael "neka se strogo pridržava svojih obveza prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji", koju je opet flagrantno kršio (rezolucija 1323, donesena s 14 glasova za te nijednim protiv).

198


U skladu sa spomenutim konvencijama, odgovornost je visokih stranaka potpisnica ugovora, među njima glavnih europskih sila i SAD, "poštovati i osigurati poštovanje" konvencija "pod svim okolnostima". Potpisnice "trebaju učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi osigurale sveopću primjenu humanitarnih načela na kojima su konvencije utemeljene." Tako je odredio Međunarodni crveni križ. Prema tome je na Washingtonu odgovornost za sprečavanje naseljavanja Židova i razvlašćivanja Palestinaca, kolektivnoga kažnjavanja te drugih mjera za zastrašivanje, represije i nasilja. Međunarodni crveni križ je također objavio (u veljači 2001.) da su i izraelska okruživanja naselja i cestovne blokade kršenje njegovih obveza prema konvencijama, a da ne govorimo o pretjeranoj i nezakonitoj uporabi sile koju su više puta osudile sve značajnije humanitarne organizacije u Izraelu, SAD i drugdje, također i UN, rezolucijom koju su predložile članice EU, koja je prihvaćena jednoglasno, izuzmemo li SAD48. Slijedi, dakle, kako SA© izravno krše svoje obveze kao stranka Ženevskih konvencija. Ne samo što Amerika ne djeluje kako bi osigurala poštovanje konvencija, što je njezina obveza, nego aktivno radi na njihovu kršenju. Sve važnije aktivnosti SAD i Izraela na zaposjednutim područjima očito su kršenje međunarodnoga prava. Ustupci koje nude Clinton i Barak, definirani kao "jedini realistični plan", koji su pobrali toliko pljeska zbog svoje velikodušnosti - jednostavno ne postoje. Isto tako ne bi bilo riječ o "velikodušnim ustupcima" ni kad bi se Rusi povukli iz Afganistana, niti je tako postupala Njemačka kad su njezine vojne snage bile istjerane iz okupirane Francuske. Jedva da je potrebno govoriti o konkretnim pojedinostima, koliko god bile ogavne s moralnoga stajališta. Washington ima dobrih razloga zbog kojih želi izbjeći svaki spomen Ženevskih konvencija, a također i zašto mediji nude američkoj vladi tako potpunu suradnju. To ide tako daleko da izvješćuju čitatelje kako "sporna područja" Palestinci smatraju okupiranim područjima. Blisko je to istini: takvima ih drže Palestinci i sav ostali svijet, osim Izraela i velesile, njegove zaštitnice. U Izraelu ima znatnih snaga koje se već dugo zauzimaju za osnutak neke vrste palestinske države na sada okupiranim područjima. Među njima su istaknuti izraelski industrijalci, koji su na osnutak palestinske države pozivali i prije sklapanja sporazuma u Oslu. Predsjednik Izraelske udruge poslodavaca Dov Lautman preporučio je primjenu modela NAFTA-e, o kojem se tada tek raspravljalo.


199

Bio bi to "prijelaz od kolonijalizma prema neokolonijalizmu", komentirao je novinar lista izraelske Laburističke stranke. "Bilo bi to stanje nalik odnosu Francuske s mnogim njezinim bivšim kolonijama u Africi." Izraelski šef operacija na zaposjednutim područjima je protumačio kako je svrha njegova rada "integrirati gospodarstvo tih područja u izraelsko gospodarstvo"49. Državica poput bantustana omogućila bi izraelskim tvrtkama smještaj tvornica za sastavljanje proizvoda na palestinskoj strani granice, tako da bi imali jeftinu radnu snagu te se ne bi morali brinuti zbog zaštite okoliša niti bi imali ikakvih drugih zadrški u zgrtanju profita. Tako bi se olakšale brige i onih kojima se neki rugaju kao "ljepodusima", koje zabrinjava kako se postupa prema radnicima te pozivaju neka im se omoguće pristojni radni uvjeti i nadnice. Ponovno prema uzoru na NAFTA-u, posebna država bi bila korisno oružje i protiv izraelske radničke klase. Tako bi se moglo ograničiti njihove nadnice i prava, lakše se boriti protiv sindikata. Baš kao i u SAD, gdje proizvođači razvijaju prekomjerne proizvodne kapacitete u inozemstvu kako bi ih mogli iskoristiti za slamanje štrajkova, prijetiti "prijenosom" proizvodnje u Meksiko radi razbijanja sindikata itd. Sve su to važne posljedice primjene NAFTA-e koje su se vjerojatno duboko dojmile izraelskih tvorničara50. Osobito bi snažno bili pogođeni siromašni izraelski radnici u "razvojnim gradovima" te arapski sektor; dapače, to se već događa. Za vrijeme neoliberalnog napada na njih devedesetih godina, izraelski lučki radnici su se borili protiv privatizacije luka te ukidanja kolektivnih ugovora koji su im osiguravali stečena prava. Udruge poslodavaca pokušale su slomiti štrajkove preusmjeravanjem teretnih brodova prema Egiptu i Cipru, no to im je donosilo visoke prijevozne troškove. Luka u Gazi bila bi idealna. U klasičnoj neokolonijalnoj maniri, uz suradnju mjesnih vlasti, tamo bi se uspostavila luka; štrajkovi bi bili slomljeni, a izraelske luke bi prešle u ruke privatnika koji ne bi nikome odgovarali51. Ne iznenađuje što Izrael sve više sliči SAD-u, s velikom gospodarskom nejednakošću među stanovništvom, kojega velik dio živi u siromaštvu. Nadnice stagniraju, radni uvjeti se pogoršavaju, nagrizen je sustav socijalne zaštite koji je prije dobro funkcionirao. Kao i u SAD, gospodarstvo se uvelike oslanja na dinamični državni sektor, koji se katkad skriva pod plaštom vojne industrije. Nije također iznenađenje ni da SAD podupiru uređenje koje će američku ispostavu na Bliskom istoku učiniti sličnijom središnjici.

200


Ima i nacionalističkih razloga za protivljenje teritorijalnom širenju. Sve je veća briga tzv. "demografska kriza" koja je posljedica različite stope rađanja između Židova i Arapa (a među židovskim stanovništvom, razlike između sekularnih i religioznih Židova). Demografska predviđanja pokazuju kako neće proći dugo prije nego ultrareligiozni Židovi, od kojih mnogi nisu cionisti, postanu većina stanovništva. Skup istaknutih osoba koji se u ožujku 2001. bavio tim problemom dobio je znatnu medijsku pozornost, kao i poziv uvaženog analitičara Šloma Gazita na uspostavu privremene diktature radi provedbe strogih unutarnjih mjera kako bi se spriječila "demografska opasnost", koju on drži "najozbiljnijom ugrozom s kojom se Izrael suočava". Iz istih razloga je pozvao na potpuno povlačenje s okupiranih područja - za razliku od ClintonBarakovog plana52. Osnovno značenje mirovnog procesa iz Osla dobro su shvatili vodeći izraelski umjerenjaci. Nedugo prije nego je ušao u Barakovu vladu kao ministar unutarnje sigurnosti, povjesničar Šlomo Ben-Ami je u jednoj akademskoj studiji ustvrdio kako su "u praksi, sporazumi iz Osla zasnovani na neokolonijalističkoj osnovici, na pretpostavci kako će jedna strana dovijeka ovisiti o drugoj." S tim ciljem su sporazumi Clintona, Rabina i Peresa imali namjeru nametnuti Palestincima "gotovo posvemašnju ovisnost o Izraelu", stvarajući "produženu kolonijalnu situaciju", za koju se očekuje kako će biti "stalna osnovica za (...) ovisnost". Ben-Ami je poslije postao glavni pregovarač i tvorac Barakovih prijedloga53. Korak po korak, SAD i Izrael su se trideset godina zajedno trudili stvoriti sustav stalne neokolonijalne ovisnosti. Projekt je nedavno poprimio novi oblik "mirovnog procesa iz Osla", u skladu s podrobno razrađenim odredbama privremenih sporazuma. Planovi su primijenjeni u programima naseljavanja i izgradnje, koji se provode bez obzira tko je na vlasti - često najdjelotvornije upravo pod vlašću laburističkih "golubova", koji su otporniji na kritiku. Ti su se planovi čitavo vrijeme oslanjali na vojnu, diplomatsku i financijsku potporu SAD te - što nije nevažno - na ideološku potporu američkih intelektualaca.

Bilješke

PREDGOVOR 1

2

3

4 5 6

7

8

"Izvori i osnovni uzroci međunarodnoga terorizma", Tajništvo UN, pretiskano u: M. Cherif Bassiouni (ur.), International Terrorism and Political Crimes ("Međunarodni terorizam i politički zločini"), Charles Thomas, 1975. Claire Sterling, Walter Laqueur; v. 5. poglavlje. Za reference i širi opis v. moj rad Towards a New Cold War ("Prema novom hladnom ratu", dalje TNCW), Pantheon, 1972., 47. i dalje str. Također moje poglavlje u: Noam Chomsky, Jonathan Steele i John Gittings, Superpowers in Collision ("Sukobljene velesile"), Penguin, 1982. (izmijenjeno izdanje 1984.) Iscrpnu raspravu i dokumentaciju o temi v. Edward S. Herman, The Real Terror Network ("Stvarna teroristička mreža"), South End Press, 1982. Razlika je u tome što je agresija znatno teži zločin. Primjeri agresije su: američki napad na Južni Vijetnam te poslije čitavu Indokinu; sovjetska najezda na Afganistan; vojne intervencije s potporom SAD u Istočnom Timoru i Libanonu, koje su izvele američke klijentske države, Indonezija odnosno Izrael itd. Granica među dvjema pojavama katkad je zamućena; nekim ćemo se slučajevima vratiti. Washington Post, 30. lipnja 1985.; Time, 11. listopada 1982.; Goodman, New York Times, 7. veljače 1984. V reference u bilješci 3. te 5. poglavlje, str. 130. - 132. Economist, 14. lipnja; Victoria Brittain, Guardian, 6. lipnja; Anthony Robinson iz Johannesburga, Financial Times, 7. lipnja 1986. O tome je izvijestila i Svjetska služba BBC-a. Potopljeni je brod vjerojatno bio kubanski brod koji je prevozio namirnice. V. također u: Israeli Foreign Affairs, srpanj 1986. O tome nije bilo ni spomena u New York Timesu, Wall Street Journalu, Christian Science Monitoru, informativnim tjednicima te drugim časopisima koje prati kazalo časopisa. Washington Post je na 17. stranici 8. lipnja iz Moskve objavio članak od 120 riječi, u kojem se izvješćuje kako Sovjeti osuđuju južnoafrički napad. Pozadina je sljedeća: u listopadu 1976. zrakoplov "Cubane" razo-

202

Gusari i carevi, stari i novi ren je u letu bombom. Poginule su 73 osobe, među kojima i čitava kubanska mačevalačka momčad, koja je osvajala zlatne medalje. (Usporedi taj događaj s "minhenskim pokoljem", koji je bio jedan od vrhunaca palestinskoga terorizma. Obaranje zrakoplova povezuje se s Orlandom Boschem, jednim od vodećih međunarodnih terorista, koga je, zajedno s njegovim bliskim suradnicima, obučavala CIA u sklopu terorističkog rata protiv Kube. Bosch je "imao bliske veze (te bio na pLos Angeles Timesnom popisu) čileanske i venecualske tajne policije" koje je pak "CIA obučavala i s njima do danas zadržala bliske veze" (Herman, Real Terror Network, 63. str.) Kakva bi bila američka reakcija u takvom slučaju? Pitanje je tek teoretsko, jer bi se na prvi znak nazočnosti kubanskih vojnika blizu Venesuele na Havanu vjerojatno obrušio jak američki napad. O izraelskoj invaziji na Libanon v. 2. poglavlje te tamo navedene reference. Broj od dvjestotinjak Rusa ubijenih "koji su na tom području vodili sirijsku protuzračnu obranu" u vrijeme (ničim izazvanog i neočekivanog) izraelskog napada na sirijske postrojbe u Libanonu donosi Aviation Week & Space Technology od 12. prosinca 1983. Sirijska je vojska ušla u Libanon u sporazumu sa SAD i Izraelom. Ljeta 1986. trebala je završiti svoj šestogodišnji boravak u toj zemlji. O tim događajima v. u mojoj knjizi Fateful Triangle ("Kobni trokut", FT), South End Press, 1983. 9

O stvarnom svijetu vidi: Gabriel Kolko, Politics of War ("Ratna politika"), Random House, 1986. To je klasična, dan-danas neprevladana knjiga, unatoč mnogim odonda objavljenim stručnim knjigama. Također moje knjige: TNCW, Turning the Tide ("Prekretnica", TTT), South End Press, 1985. te citirane izvore. Od novijeg materijala v. moj rad Deterring Democracy ("Ometanje demokracije"), Verso, 1991. te Hill & Wang, 1992., 11. poglavlje, te citirane izvore. Također: Melvyn Leffler, "Adherence to Agreements: Yalta and the Experiences of the Early Cold War" ("Pridržavanje sporazuma: Jalta i iskustva ranoga Hladnog rata"), International Security, ljeto 1986. Lefflerov je zaključak kako se "sovjetsko pridržavanje sporazuma /iz Jalte, Potsdama i drugih iz vremena Drugoga svjetskog rata/ zapravo nije bitno razlikovalo od američkoga". Valja primijetiti kako su SAD u Grčkoj i Južnoj Koreji kasnih četrdesetih godina organizirale masovne pokolje kao dio svjetskog programa uništavanja antifašističkog otpora, često u korist kolaboracionista s nacistima i Japancima.

10

Objavljeni dokumenti iz sovjetskih arhiva otkrivaju kako su "američke i britanske izvještajne službe podupirale ukrajinske i poljske pobunjeničke akcije protiv sovjetskih postrojba dugo prije pobjede nad Njemačkom". Time su vezivale nekoliko stotina tisuća sovjetskih vojnika, pri čemu su poginule tisuće časnika.

Bilješke

203

Zbog toga je oslobođenje Europe od nacističke vladavine bilo znatno usporeno. Mračne ćemo posljedice poslije razmotriti. To se bez veće promjene nastavilo nakon rata. Vidi: "The Early Cold War in Soviet West Ukraine, 1944-1948" ("Rani Hladni rat u sovjetskoj Zapadnoj Ukrajini od 1944. do 1948."), The Carl Beck Papers broj 1505, siječanj 2001., Centar za ruske i istočnoeuropske studije, Sveučilište u Pittsburghu. Ovo bi otkriće moglo biti među najznačajnijim i najmanje poznatim od onih koja proizlaze iz nedavno objavljenih dokumenata iz ruskih arhiva. 11

V. TNCW, 3. poglavlje te moj uvod u: Morris Morley i James Petras, The Reagan Administration and Nicaragua ("Reaganova vlada i Nikaragva"), Monografski niz br. 1 Instituta za analizu medija, New York, 1987. 12 Temelji su već položeni u Sjedinjenim Državama te u nizu konferencija za buduće terorologe što ih je organizirao Izrael, koji je očito zainteresiran za ovu promidžbenu akciju. Komentirajući drugu konferenciju o terorizmu u Washingtonu što ju je priredio Izrael, Wolf Blitzer je primijetio kako usmjeravanje pozornosti na arapski terorizam te oduševljenje što su ga mnogi ugledni govornici pokazali prema izraelskom terorizmu i agresiji (osobito najezdi na Libanon iz 1982.) daje "svakako velik poticaj izraelskoj vlastitoj kampanji hazbare u Sjedinjenim Državama, kao što su primijetili svi nazočni." (Blitzer, Jerusalem Post, 29. lipnja 1984.) Riječ hazbara, doslovno "tumačenje", izraelski je propagandistički termin. Izražava tezu kako je Izrael jednostavno u svemu u pravu u bilo kojem pitanju, pa to samo treba dobro objasniti. Promidžba je za one koji nešto moraju skrivati. Više o sudovima izrečenim na tome skupu v. 3. poglavlje, bilješka 20. 13

Kennedyjev je program bio ograničen samo na drugu i treću točku Reaganova plana. Prvi cilj, izveden uz pomoć članova Demokratske stranke u Kongresu, izravno suprotan volji javnosti, odražava pad u razmjernoj moći SAD, koji se u međuvremenu dogodio. Nije više moguće ići za "velikim društvom kod kuće i velikim zamislima u inozemstvu", kako je to formulirao Kennedyjev savjetnik Walter Heller. Zato je to trebalo napustiti. O mišljenju javnosti v. TTT, 5. poglavlje te Thomas Ferguson i Joel Rogers, Atlantic Monthly, svibanj 1986. O odnosu Reaganovih programa prema onima iz kasnije faze Carterove vladavine, koje su reganovci nastavili, v. TNCW, 7. poglavlje te TTT, poglavlja 4. i 5. V također: Joshua Cohen i Joel Rogers, Inequity and Intervention ("Nejednakost i intervencija"), South End Press, 1986.

14

O tome v. TNCW, posebno poglavlja 1. i 2. Program zaštite ljudskih prava bio je uglavnom kongresna inicijativa koja je odražavala promjene u javnoj svijesti. Taj projekt nije bio beznačajan, unatoč tome što je bio iskorišten za promidžbene svrhe i licemjernu pri-

204


15

mjenu, gdje se stalno izbjegavalo baviti zločinima što su ih počinile klijentske države, što je dijametralna suprotnost uobičajenim tvrdnjama. V. Chomsky i Herman, Political Economy of Human Rights ("Politička ekonomija ljudskih prava"), osobito 1. svezak. World Press Review, veljača 1986.

UVOD 1

Stručna studija koju navode Charles Glaser i Steve Fetter, "National Missile Defense and the Future of U.S. Nuclear Weapons Policy" ("Raketna narodna obrana i budućnost američke politike nuklearnog oružja"), International Security, ljeto 2001. 2 V. Strobe Talbott i Nayan Chanda, The Age of Terror ("Doba terora"), Basic Books i Centar za proučavanje globalizacije Sveučilišta Yale. 3 V. niže, radi prepoznavanja. Za više pojedinosti i izvore koji ovdje nisu navedeni, vidi poglavlja koja slijede. O međunarodnom terorizmu u prijašnjem razdoblju v. Noam Chomsky i Edward Herman, "Politička ekonomija ljudskih prava", South End Press, 1979., u dva sveska. Za opći pregled prve faze "rata protiv terora" v. Alexander George (ur.), Western State Terrorism ("Zapadni državni terorizam"), Polity - Blackwell, 1991. 4 Andrew Bounds: "Kako je zemlja kukuruza /Gvatemala/ postala zemlja gladi", Financial Times, 11. lipnja 2002. 5 Carothers, "Reaganove godine" u: Abraham Lowenthal (ur.), Exporting Democracy ("Izvoz demokracije"), John Hopkins University Press, 1991.; In the Name of Democracy ("U ime demokracije"), University of California Press, 1991.; New York Times Book Review, 15. studenog 1998. 6 Svibnja 2002. satima sam slušao osobna svjedočenja campesinosa i domorodaca o njihovim traumatičnim iskustvima kako su bili potjerani sa zemlje prskanjem koje je uništilo njihove bogate i raznolike usjeve, otrovalo im djecu i zemlju, pobilo blago, ostavivši zemlju slobodnom za iskorištavanje multinacionalnih kompanija te na kraju možda i izvoz poljoprivrednih proizvoda dobivenih od genetski izmijenjenog "Monsantova" sjemena, pošto je uništena biološka raznolikost i višestoljetna tradicija uspješnog seoskog poljodjelstva. Tako je bilo u Cauci, gdje su siromasi uspjeli izabrati vlastitog guvernera, ponosnog i dojmljivog domorodačkog vođu, vjerojatno prvoga takvog u zapadnoj hemisferi. Uspjesi društvenog bloka doveli su do naglog porasta paravojnog terora i suzbijanja gerile. Prskala su se i polja koja čak nisu bila ni pregledana kako bi se vidjelo uzgajaju li se tamo koka i mak. Grmovi kave i drugi usjevi - sve je uništeno. Cauca je osvojila prvo

Bilješke

205

mjesto u kršenju ljudskih prava za 2001. godinu, što nije malo dostignuće u takvoj terorističkoj državi. Samu zamisao da SAD imaju pravo uništavati usjeve koji im se ne sviđaju u nekoj drugoj zemlji teroristička velesila drži samorazumljivom, no zapravo je toliko nevjerojatna da je se jedva može i komentirati. Nitko, dakako, nema prava uništavati znatno smrtonosnije tvari koje se proizvode u Sjevernoj Karolini i Kentuckyju. 7 Imao sam prigode osobno vidjeti neke od učinaka u Dijarbakiru, poluslužbenome kurdskome glavnom gradu, u veljači 2002. Kao i u Kolumbiji, nadahnjuje vidjeti hrabrost žrtava i gradskih intelektualaca koji ih podupiru, postojano se odupirući drakonskim zakonima i praksi, izlažući se opasnosti od kazni, koje znaju biti krajnje teške. 8

9

Pregled se može pronaći u mojim knjigama New Military Humanism ("Novi vojni humanizam"), Common Courage, 1999.; A New Generation Draws the Line ("Novi naraštaj je rekao 'dosta'"), Verso, 2000. i Rogue States ("Otpadničke države"), South End Press, 2000. V. također Human Rights Watch (HRW), The Sixth Division: Military-paramilitary Ties and U.S. Policy in Colombia ("Šesta divizija: vojno - paravojne veze i politika SAD u Kolumbiji"), veljača 2002. Također Crisis in Colombia ("Kriza u Kolumbiji"), koji su zajednički priredili HRW, Amnesty International i Ured za Los Angeles Timesinsku Ameriku u Washingtonu ta kongresno saslušanje. To je neuobičajeno podroban pregled zločina i drskosti kolumbijske vojske. Podatke je State Department opet ignorirao, pohvalivši Kolumbiju zbog "poboljšanja" u poštivanju ljudskih prava. Takva poboljšanja redovito u klijentskim državama vidi američka vlada, ali nitko drugi. U ovom je slučaju taj zadatak obavio državni tajnik Colin Powell u svom Memorandumu od 1. svibnja 2002.

Judith Miller, New York Times, 30. travnja 2000., 1. str. Članak bez komentara prenosi najnovije izvješće State Departmenta o terorizmu, u kojem se još dvije terorističke države (Alžir i Španjolska) ističu zbog svojih postignuća u borbi protiv terorizma. Steven Cook, "Američko-turski odnosi i rat protiv terorizma", Analysis Paper No. 9, America's Response to Terrorism ("Američki odgovor na terorizam"), 6. studenog 2001., Brookings. 10 V reference u bilješci 8. Iscrpniji komentar sadašnje faze "rata protiv terora" može se pronaći u mojoj knjizi 9-11, Seven Stories, 2001. te mojim esejima u knjizi Kena Bootha i Tima Dunnea (urednici), Worlds in Collision ("Svjetovi u sukobu"), Palgrave, 2002. te Jamesa Sterbe (ur.), Terrorism and International Justice ("Terorizam i međunarodno pravosuđe"), Oxford, 2002. 11 Josi Bajlin, Mehiro šel Ihud, Revivim, 1985., 42. str. To je važan pregled zapisnika izraelske laburističke vlade. Više pojedinosti

206


12 13 14

o onome što slijedi mogu se pronaći u mom "Kobnom trokutu" (FT), u poglavljima 3, 4, 5 i 5.1. Justin Huggler i Phil Reeves, Independent, 25. travnja 2002. Bajlin, ibidem, 147. Izvješća o šokantnim zločinima izvršenim na zapovijed vrhovnog zapovjedništva, s velikom drskošću, a ti su primjeri uzeti iz tiska na hebrejskom u Izraelu, v. moj rad Necessary Illusions ("Nužne iluzije"), South End Press, 1989., dodatak 4.1. Također FT, 8. poglavlje, gdje su objavljene i neke osobne opaske, koje su prije toga izišle u tisku na hebrejskom. V. i: Boaz Evron, Jediot Aharonot, 26. kolovoza 1988. za reakciju, koja je počela s nevjericom, sve dok autor nije pronašao još strasnije dodatne dokaze u časopisu iz kibuca. Iscrpnu raspravu i analizu može se pronaći u: Zachary Lockman i Joel Beinin (urednici), Intifada, South End Press, 1989.; Joost Hiltermann, Behind the intifada ("U pozadini intifade /palestinskog ustanka/"), Princeton, 1991.; Patricia Strum, The Women are Marching ("Žene stupaju"), Lawrence Hill, 1992.

15

V eseje Mouina Rabbanija, Sare Roy i drugih u: Roane Carey (ur.), The New intifada ("Nova intifada"), Verso, 2001. te Sara Roy, Current History, siječanj 2001. 16 Brian Whitaker, Guardian, 22. svibnja 2002. 17 Armey. CNBC, "Gruba igra", 1. svibnja 2002. Lewis, "Rješavanje nerješivog", New York Times, 13. travnja 1998. Rabin je odbacio mogućnost stvaranja palestinske države, što je i Šimon Peres učinio dok je bio na vlasti. 18 Clive Ponting, Churchill, Sinclair-Stevenson, 1994., 132. str.; Winston Churchill, The Second World War ("Drugi svjetski rat"), sv. 5, Houghton Mifflin, 1951., 382. str. 19 Piero Gleijeses, Conflicting Missions ("Suprotni zadaci"), University of North Carolina, 2002., str. 16, 22, 26; iz objavljenih tajnih dokumenata navode se J. F. Kennedy, CIA te ministarstvo vanjskih poslova SAD. 20 Patrick Tyler, New York Times, 25. travnja; John Donnelly, Boston Globe, 28. travnja 2002. 21 David Johnston, Don Van Natta Jr. i Judith Miller, "Al-Kaidine nove veze šire ugrozu s udaljenih mjesta", New York Times, 16. lipnja 2002. V. 6. poglavlje, bilješku 3.

NADZOR NAD MIŠLJENJEM: SLUČAJ BLISKOG ISTOKA 1 2

O pitanjima o kojima se ovdje raspravlja v. TNCW, osobito 1. i 2. poglavlje. Navodi Richard Fox, Reinhold Niebuhr, Pantheon, 1985., 138.

Bilješke

207

3 4

John Dillin, Christian Science Monitor, 22. travnja 1986. "Većina Amerikanaca podupire saudijski mirovni plan", Mark Sappenfield, Christian Science Monitor, 15. travnja 2002. - izvješće o rezultatima ankete. Plan, koji su arapske države prihvatile u ožujku 2002. godine, opetuje poziv na rješenje s dvjema državama, o čemu je do 1976. postojao međunarodni konsenzus (v. dalje), kojemu se odonda do danas Washington protivi.

5 6 7 8

New York Times, 2. lipnja 1985. New York Times, 17. ožujka 1985. V. TNCW, str. 267, 300, 461; FT, str. 67, 189. Rabin, The Rabin Memoirs ("Rabinova sjećanja"), Little & Brown, 1979., 332. U skladu sa svojim umjerenim stajalištem, Rabin drži kako "izbjeglice iz pojasa Gaze i Zapadne obale" treba ukloniti na istočnu stranu rijeke Jordana. V TNCW, 234. za odgovarajuće navode. V FT o davno smišljenoj koncepciji "prijenosa" domaćeg pučanstva kao rješenju problema te o njezinim sadašnjim varijacijama, npr. kod rasista rabina Kahanea, ili kod demokratskog socijalista Mihaela Valcera, koji predlaže da se onima koji su "marginalni za državu (...) pomogne" otići. Izraz "marginalni za državu" razotkriva suprotnost između uobičajenih demokratskih načela i glavne struje cionizma te onoga kako se on ostvaruje u Izraelu. V. TNCW i FT za raspravu o tom pitanju, koje se u SAD gotovo i ne smije spomenuti.

9

Friedman je ozbiljno i profesionalno izvješćivao iz Libanona tijekom rata 1982. Katkad izvješćuje iz samog Izraela. V npr. njegov članak o pojasu Gaze. objavljen 5. travnja 1986. Friedman, New York Times Magazine, 7. listopada 1984. New York Times, 17. ožujka 1985. te uvodnik u New York Timesu od 21. ožujka 1985. te mnoga druga novinska izvješća i komentare. Pojedinosti v. 2. poglavlje, bilješka 58. te sam tekst. Opširnije se o "mirovnom procesu" te "odbacivanju" u neorvelovskom smislu tih riječi - dakle, u stvarnom svijetu - te o uspješnim nastojanjima indoktrinacijskoga sustava da te činjenice izbriše iz povijesti govori u FT. Opširnije se o tome raspravlja u mojem pregledu Kissingerovih memoara, pretiskanom u TNCW. Sadatova je mirovna ponuda bila odgovor na prijedlog mirovnog posrednika UN Gunnara Jarringa, koji je Sadat prihvatio. Izrael je službeno priznao kako je to ozbiljna mirovna ponuda, ali je teritorijalno širenje stavljao iznad mira. Kad je Jarring 29. svibnja 2002. umro, o njemu su izišli nekrolozi u glavnim američkim dnevnim listovima, ali je preskočen najvažniji događaj u njegovoj političkoj karijeri. Iznimka je bio Los Angeles Times, koji je lažno ustvrdio kako su obje strane odbile Jarringov prijedlog (Dennis McLellan, 1. lipnja 2002. Članak je prenesen u Boston Globeu.)

10

11

12 13

208


14 15

Eric Pace, New York Times, 7. listopada 1981. Raspravu v. TTT te moj esej u: "Američka međunarodna i sigurnosna politika: nova desnica u povijesnoj perspektivi", Psychohistory Review 15.2, zima 1987. (urednik Lawrence Friedman) te Thomas Walker (ur.), Reagan vs. The Sandinistas ("Reagan protiv sandinista"), Westview, 1987. Također v. moj uvod u: Morley i Petras, The Reagan Administration ("Reaganova vlada"). Kronika zavaravanja o tim pitanjima je impresivna.

16

O tim pitanjima, uključivši i izvore pojma "strateškog posjeda", pregovorima nakon 1973. koji su vodili do sporazuma u Camp Davidu 1979., nastojanjima SAD da pokvare "Reaganov plan" iz rujna 1982. - baš kao i "Shultzov plan" za Libanon nekoliko mjeseci poslije, v. FT. Stvarnost se, kako je dovoljno jasno bilo i tada, veoma razlikuje od verzija što ih opetuju mediji te većina stručnjaka. Ipak je djelomice priznaju, godinama poslije. Npr. 2. poglavlje v. 47. bilješku i tekst.

17

Rubinstein, Davar (službeno glasilo izraelske Stranke rada), 5. kolovoza 1983. 18 General (umirovljeni) Mattityahu Peled, "Američki Židovi: veći Izraelci od Izraleaca", New Outlook, svibanj - lipanj 1975. 19 Pail, "Cionizam bi mogao dobiti rak", New Outlook, listopad prosinac 1983. - siječanj 1984. 20 Za pojedinosti v. TNCW, 247. str. i dalje. Za novije zakonodavstvo v. Aryeh Rubinstein, Jerusalem Post, 14. studenog 1985. Za neke izraelske komentare koji uspoređuju izraelske zakone s južnoafričkim aparthejdom, vidi Ori Šohet, "Nitko neće smjeti uzgajati rajčice...", dodatak u Ha'aretzu (27. rujna 1985., prevedeno u News from Within (Jeruzalem), 23. lipnja 1986.) U članku se raspravlja o načinima diskriminacije arapskih građana u Izraelu i Arapa na okupiranim područjima s obzirom na zemljišna i druga prava. Naslov upućuje na vojne propise koji zahtijevaju od Arapa na Zapadnoj obali ishođenje dozvole za sadnju voćaka ili povrća, što je jedna od metoda koje Izraelu omogućuju preuzimanje zemlje na okupiranim područjima na osnovi neispunjenih zakonskih zahtjeva. 21

22

23

Paul Berman, "Antiimperijalizam budala", Village Voice, 22. travnja 1986. citira "nadahnuti esej" Bernarda Lewisa u New York Review u kojem se tumači ova svrsishodna doktrina. Za neke druge domišljate primjene pojma antisemitizma v. FT, 14. str. i dalje. O pokolju u Duejmi v. TTT, 76. str. Analitičar, Pentagon Papers, izdao Gravel, Beacon Press 1971., II. pog., 22. str. Drži se kako su Amerikanci vojnom prijetnjom bitno pridonijeli sprečavanju političke nagodbe predložene na Ženevskoj konferenciji 1954. god. Za raspravu v. TNCW i moje: For Reasons of State ("U ime države"), Pantheon, 1973.

Bilješke 24 25

26

27 28

29 30

209

Julia Preston, Boston Globe, 9. veljače 1986. Za raspravu o ovim predmetima v. reference u 15. bilješci. Ovdje je riječ o dopuštenoj razini slobode izražavanja u Americi, a ne o pojedinačnim doprinosima, koje treba vrednovati svakoga zasebno. V., npr., Timothy Garton Ash, "Nove ortodoksije: Ja", Spectator (London), 19. srpnja 1986. Smiješna "debata o moralnoj istovrijednosti" u Sjedinjenim Državama (u kojoj samo jedna strana dobiva prigodu iznositi svoje poglede u javnosti, unatoč brižljivom izigravanju kako je suprotno) zahtijeva zasebnu raspravu. Shaul Bakhash, New York Review of Books, 14. kolovoza 1986. "Neorvelovski propagandni sustavi", Thoreau Quarterly, zima/ proljeće 1984. Za više o ovoj temi v. moj govor grupi novinara koji je pretiskan ovdje, kao i raspravu koja je proistekla iz njega. Reich, New York Times, 14. srpnja; Heller, New York Times, 10. lipnja 1986. New York Times, 21. travnja 1986.

2. BLISKOISTOČNI TERORIZAM I AMERIČKI IDEOLOŠKI SUSTAV 1 2 3

4 5

6 7 8 9 10 11

New York Times, 17., 18. travnja 1986. Ha'aretz, 22. ožujka 1985.; za druge izvore v. FT, 54., 75., 202. str. Herzog, Josi Bejlin, Mehiro šel Ihud (Tel Aviv, 1985.), 147. str. Gazit, Hamakel Vehagezer (Tel Aviv, 1985.), navođen u Al Hamišmar, 7. studenog 1985. Rabin, Washington Post, 6. prosinca; Newsweek, 15. prosinca 1975.; TNCW, 267.-8. str. Kada referiram na Reagana, ne govorim o simbolu već o kreiranju politike i o stručnjacima za odnose s javnošću u američkoj administraciji. Jediot Ahronot, 15. studenog 1985. Ze'ev Šif, Ha'aretz, 8. veljače 1985.; v. FT za svjedočenje sudionika o kojemu se nije izvijestilo u Americi i za pobijanje činjenica, što čine branitelji izraelskog terora na temelju postavki da su mediji antisemitski i "za PLO", dok "Arapi prenapuhuju" i "u arapskoj kulturi se laganje ne smatra ničim lošim" (Martin Peretz; analiza potonjeg u New Republic, 29. kolovoza 1983. V 48. bilješku, niže. Godfrey Jansen, Middle East International, 11. listopada 1985., citirajući Los Angeles Times, 3. listopada Objavljeno u Against the Current, siječanj 1986. Usporedi FT, 127., 176. str. Bernard Gwertzman, New York Times, 2., 7. listopada 1985. Beverly Beyette, Los Angeles Times, izvješće o Međunarodnoj konferenciji o terorizmu, Los Angeles Times, 9. travnja 1986.

210


12 13 14 15

16

Edward Schumacher, New York Times, 22. listopada 1985. New Republic, 21. listopada 1985., 20. siječnja 1986.; Associated Press, 4. travnja 1986. Robert McFadden, "Teror 1985.: Brutalni napadi, oštra reakcija", New York Times, 30. prosinca 1985. UPI, Los Angeles Times, 28. prosinca 1985.; McFadden, "Teror 1985."; Dershowitz, New York Times, 17. listopada 1985. Alexander Cockburn, Nation, 2. studenog 1985., jedino uvažavanje sramotne dvoličnosti, koliko je meni poznato. Ross Gelbspan, Boston Globe, 16. prosinca 1985. O kontraškim zvjerstvima v. redovita izvješća Americas Watcha i izvješća mnogih drugih brižljivih i podrobnih istraga, između ostalog: Izvješće g. Donalda T. Foxa i prof. Michaela J. Glennona Međunarodnoj pravnoj grupi za ljudska prava i američkom vladinom uredu za Latinsku Ameriku, travanj 1985. Oni citiraju jednog visokorangiranog dužnosnika američkog ministarstva vanjskih poslova koji opisuje američki stav kao "namjerno neznanje". Dugačko i zastrašujuće izvješće mediji su također općenito zanemarili, a neki su ga čak i izravno nijekano (čak se i pretvarajući da barataju dokazima). Tako postupaju branitelji zapadnjačkih nedjela, npr. Robert Conquest, "Pretjerivanje s propagandom", Daily Telegraph (London), 19. travnja 1986., koji nas uvjerava da su optužbe Oxfama i drugih ne samo lažne nego i "luckaste". Conquest je poznat po svojem razotkrivanju komunističkih zločina i pobijanju apologeta koji ih niječu. V također Gary Moore, National Interest, ljeto 1986. sa sličnom porukom; ili Jeane Kirkpatrick, Boston Globe, 16. ožujka 1986., koja nam govori da su "kontraši na dobrom glasu u pogledu upornih nastojanja na izbjegavanju civilnih žrtava. Oni nikad nisu počinili ništa usporedivo sa sustavnom brutalnošću sandinističke vlade prema disidentima i suparnicima"; slične laži i obrane za sovjetske zločine ne bi ni na trenutak prošle u medijima. V. također 44. bilješku i 3. poglavlje, 14. bilješku. Uobičajena precedura ne sastoji se od nijekanja nego jednostavno od ignoriranja zločina koje su počinili zapadni saveznici i klijenti. Za komični predah, čovjek se može okrenuti proizvodima značajne mašinerije posvećene proizvodnji tvrdnji da kritičari američkog nasilja odbijaju ili ignoriraju izvješća o zločinima službenih neprijatelja. Da navedemo nekoliko primjera, uključujući poprilično spektakularne laži, v. Political Economy of Human Rights ("Politička ekonomija ljudskih prava"), II. svezak; moje "Pregled genocidnoga desetljeća", Inside Asia (London), veljača-ožujak 1985. (pretiskano u: James Peck (ur.), The Chomsky Reader ("Čitanka iz Chomskog"), Pantheon, 1987. i "Vizije pravednosti", Cultural Critique, proljeće 1986.; Christopher Hitchens, "Kor i Kasandra", Grand Street, jesen 1985.

Bilješke

211

17 18

New York Times, 29. lipnja 1985. A i u Izraelu. Nakon njegova dolaska na vlast, porasli su: uporaba mučenja u zatvorima, pritvaranja bez podizanja optužnice, progoni suprotni međunarodnom pravu te pečaćenje kuća - uobičajena praksa prethodne laburističke vlade koju su hvalili američki lijevi liberali, no koja je smanjena ili prekinuta pod Menahemom Beginom. Deni Rubinstein, Davar, 4. veljače 1986.; Eti Ronel, Al Hamišmar, 11. lipnja 1986. O mučenjima v. Ha'aretz, 24. veljače 1986. i Gada Abu Džaber, 1985. Obnovljena politika mučenja, Alternative Information Center, Jeruzalem, veljača 1986. Koteret Rašit, 7. svibnja 1986. Također v. Amnesty International, "Uhidbeni nalozi po gradovima Izraela i okupiranih područja", 2. listopada 1984.

19

Curtis Wilkie, Boston Globe, 10. ožujka; Julie Flint, Guardian, London, 13. ožujka; Jim Muir, Middle East International, 22. ožujka; Breindel (ur.), New York Times, 28. ožujka; Nora Boustany, Washington Post, 12. ožujka 1985. Fotografija grafita na zidu objavljena u: Joseph Schechia, Iron Fist ("Željezna šaka"), ADC, Washington, 1985. Guardian (London), 2., 6. ožujka 1985. Ilya, Jerusalem Post, 27. veljače 1985.; Magnus Linklater, Isabel Hilton i Neal Ascherson, Fourth Reich ("Četvrti Reich"), Hodder & Stoughton, London, 1984, 111. Str.; Der Spiegel, 21. travnja 1986. (v. 3. poglavlje); New York Times, 13. ožujka 1985. Ihsan Hijazi, New York Times, 1. siječnja 1986.; Hijazi naglašava kako su se izvješća iz Izraela razlikovala. Christian Science Monitor, 30. siječnja 1986. Za detaljnu istragu, v. FT, ili usporedi npr. ono što je izašlo u Newsweeku s onim što šef ureda Tony Clifton opisuje u svojoj knjizi God Cried ("Bog je zaplakao"), Clifton i Catherine Leroy, Quartet, 1983., izdanoj u Londonu, ili uzmi u obzir Moj ratni dnevnik puk. Dova Jermije, jednog od osnivača izrealske vojske, izdan mimo cenzure u Izraelu (v. FT za mnoge citate) i poslije u engleskom prijevodu (South End Press, 1983.), no potpuno ignoriran u medijima, makar očito djelo od prilične važnosti. Za to postoje mnogobrojni primjeri.

20 21

22 23 24

25

26

Landrum Boiling (ur.), Reporters under Fire ("Izvjestitelji pod vatrom", Westview, 1985. uključuje npr. kritiku medija Protuklevetničkog saveza B'nai Brita i ostale optužbe koje dosežu tek razinu apsurda (v. FT za analizu ovih dokumenata), no ne i studiju Američko-arapskog protudiskriminacijskog odbora koji predstavlja dokaze o "dosljednoj proizraelskoj pristranosti" u pokrivanju rata u tisku. Kifner, New York Times, 10. ožujka; Muir, Middle East International, 22. veljače 1985.; Mary Curtius, Christian Science Moni-

212

27 28

29

30 31 32

33 34

35

36

37

Gusari i carevi, stari i novi ton 22. ožujka; Jim Yamin, Christian Science Monitor, 25. travnja; razgovor s Yaminom, MERIP Reports, lipanj 1985.; David Hirst, Guardian (London), 2. travnja; Robert Fisk, Times (London), 26., 27. travnja; Philadelphia Inquirer, 28. travnja 1985. O izraelskim nastojanjima na raspirivanju mržnje u regiji Šuf od sredine 1982. v. FT, 418. str. i dalje. Middle East International, 22. ožujka 1985. UPI, Boston Globe, 22. rujna 1984.; razgovor s Olmertom, Al Hamišmar, 27. siječnja 1984.; Wieseltier, New Republic, 8. travnja 1985.; o Hazbari, v. uvod, 15. bilješku. Don Oberdorfer, "Um Georgea Shultza", Washington Post Weekly, 17. veljače 1986.; Rubin, New Republic, 2. lipnja 1986.; Friedman, New York Times, 16. veljače 1986., kao i mnoga druga izvješća. Kao i Wieseltier, Rubin iznosi da taj "terorizam koji financira Sirija... nije krik bijesa protiv zapadnog neuspjeha u potrazi za mirom, nego pokušaj da se potpuno blokira diplomacija", jer je "gotovo svako zamislivo rješenje anatema za sirijsku vladu." Rubin zna da je Sirija podupirala diplomatska rješenja bliska međunarodnom koncenzusu, no zbog toga što su daleko od američke politike odbijanja, ova rješenja nisu "zamisliva" i ne ubrajaju se u "diplomatske opcije"; v. 1. poglavlje. O libanonskim pogledima, v. 5. poglavlje, 22. bilješku. Los Angeles Times, 18. listopada 1985. New York Times, 18. listopada 1985. Ze'ev Šif, "Teror Rabina i Berija", Ha'aretz, 8. ožujka 1985.; također general Ori Or, zapovjednik sjevernog stožera izraelske vojske, Izraelski vojni radio; FBIS, 15. travnja 1985. Geršom Šoken, urednik Ha'aretza, Foreign Affairs, jesen 1984. Šimon Peres, New York Times, 8. srpnja 1983. O zlodjelima u Kiamu, v. TNCW, 396.-7. str., FT, 191. str., Joram Hamizrahi, Davar, 7. lipnja 1984.; novinska izvješća citirana u publikaciji Izraelske demokratske fronte Nisajon lerecah-am bilvanon: 1982 (Tel Aviv, 1983.) Jim Muir, Sunday Times, London, 14. travnja 1985.; Christian Science Monitor, 15. travnja 1985.; Joel Greenberg, Christian Science Monitor, 30. siječnja 1986.; Sonia Dayan, Paul Kessler i Géraud de la Pradelle, Le Monde diplomatique, travanj 1986.; Menahem Horovic, Ha'aretz, 30. lipnja 1986. Information Bulletin 21, 1985., Međunarodni centar za informacije o palestinskim i libanonskim zatvorenicima, izgnanicima i nestalim osobama, Pariz. Israel & Palestine (Pariz, srpanj 1986.) O zatvorima koje drže izraelske obrambene snage u Libanonu, v. FT, 23. str. i dalje. Benny Morris i David Bernstein, Jerusalem Post, 23. srpnja 1982.; Za usporedbu prikaza izraelskih novinara o životu pod

Bilješke

213

PLO-om i pod izraelskim kršćanskim saveznicima u Libanonu, čija se slika bitno razlikuje od standardne američke slike, v. FT, 186. str. i dalje. Posebice je značajno izvješće iz Libanona izraelskog novinara Atale Mansura, maronitskog podrijetla. Više o Nabatiji, v. FT, 70., 187. str. 38 39

40 41 42

43

44

45

Economist, 19. studenog 1977. John Cooley, u Lebanon in Crisis ("Libanon u krizi"], Syracuse, 1979., ur. Edward Haley i Lewis Snider. V. TNCW, 321. str.; FT, 70., 84. str. Edward Haley, Qaddafi an the United States("Gadafi i Sjedinjene Države od 1969."), Praeger, 1984., 74. str. James Markham, New York Times, 4. prosinca 1975. AR New York Times, 21. veljače; Julie Flint, Guardian (London), 24. veljače; Ihsan Hijazi, New York Times, 28. veljače; AR 20. veljače 1986. Koliko mi je poznato, jedino podrobno izvješće u Americi dala je Nora Boustany, Washington Post, 1. ožujka. Doduše uredništvo je prilično umanjilo ulogu izraelske vojske, makar su izvjestitelji na terenu dobro znali što se događa - uključujući ubijanje civila u bijegu od strane izraelskih helikopterskih strijelaca, mlaćenje i mučenje uz prisustvo izraelskih časnika, itd., kao što su neki privatno bili natuknuli. Ihsan Hijazi, New York Times, 25. ožujka; Dan Fisher, Los Angeles Times, 28. ožujka; Associated Press, 7. travnja; Hijazi, New York Times, 8. travnja 1986. V npr. Robert Leiken, "Tko kaže da kontraši ne mogu uspjeti?", Washington Post, 27. srpnja 1986. U tom se članku bez argumenata odbacuje duga kronika zločina što su ih počinili teroristi koje podupire člankopisac, u uobičajenom obranaškom stilu (v. 17. bilješku), s maoističkom bukom poznatom iz njegovih prijašnjih zapisa. V. moj uvod u: Morley i Petras, The Reagan Administration ("Reaganova vlada"), također 3. bilješku uz 3. poglavlje; također moju knjigu Culture of Terrorism ("Kultura terorizma"), South End Press, 1988., str. 205, 206, 213. Peres, New York Times, 8. srpnja 1983.; Breindel, New York Times, 28. ožujka; New York Times, 16. rujna 1983. i 3. lipnja 1985.; Kamm, New York Times, 26. travnja 1985.; Friedman, New York Times, 9. siječnja, 18. i 20. veljače 1985.; Brzezinski, New York Times, 9. listopada 1983.; Reagan, konferencije za novinstvo, New York Times, 28. listopada 1983. i 29. ožujka 1984. V također opaske rabina Alexandera Schindlera, predsjednika Saveza američkih židovskih općina (reformiranih): PLO je "zaprijetio da će uništiti ono što je preostalo od Bejruta, radije nego se predati". Poslati američke marince da nadgledaju njihovo povlačenje umjesto da se Izraelu dopusti dovršiti posao "bio je zacijelo najsramotniji zadatak" koji su marinci ikad dobili. (UPI,

214

46 47

48

49 50

51 52 53 54 55

Gusari i carevi, stari i novi Boston Globe, 28. listopada 1984.) Ova zanimljiva ilustracija uprezanja religije u službu državnog nasilja ne navodi se u New York Timesovu izvještaju istog dana. New York Times, 7. lipnja 1983. Quandt, American-Arab Affairs, jesen 1985.; Hillel Schenker, intervju s Davidom Shiplerom, New Outlook, Tel Aviv, svibanj 1984. Oporbena Stranka rada poduprla je rat, djelomice stoga što su rezultati ankete pokazali kako 98% pristaša Likuda i 91% laburista rat drži opravdanim. Dok je rat završavao užasnim bombardiranjem Bejruta sredinom kolovoza, potpora Beginu dosegla je 82, a Šaronu 78%. Nakon pokolja u Sabri i Šatili smanjila se na 72, odnosno 64%. V. FT, str. 251-262, 394. te 378. i dalje. Philip Weiss, New Republic, 10. veljače 1986. Schiff i Ya'ari, Israel's Lebanon War ("Izraelski rat u Libanonu"), Simon & Schuster, 1984., 35. str.; John Kifner, New York Times, 25. srpnja 1981. Schiff i Ya'aru tvrde kako je "unatoč velikom trudu uloženom u potragu za metama i gađanju kako bi se postigli izravni pogodci, ubijeno više od stotinu ljudi", među kojima i 30 "terorista". Schiff - Ya'arijev je knjige djelomični prijevod hebrejskoga izvornika. Ya'ari tvrdi kako je izraelski cenzor izrezao oko 20% knjige. (Kol Hair, 2. veljače 1984.) Prema američkom stručnjaku Augustusu Nortonu, koji navodi "uglednog novinara, koji nije povezan s autorima" (Middle East Journal, ljeto 1985.) Cenzura u Nikaragvi, koju napada američka plaćenička vojska, izaziva gnušanju u SAD. Najoštrija je cenzura u Izraelu, dakako, usmjerena protiv Arapa, od čega nisu izuzeti ni izraelski državljani. V FT, 139. str. i dalje; TTT, 73. str. i dalje - samo mali primjeri. Za podrobniju usporedbu izraelske i nikaragvanske cenzure te o mnogo oštrijim američkim mjerama pod znatno manjom ugrozom (kao što je primijetio i sudac Vrhovnog suda Brennan), v. moje Necesssary Illusions ("Nužne iluzije"), South End Press, 1989., 5. poglavlje i dodaci; također dodatak II.2. Welsh, Washington Post Weekly, 4. ožujka 1985.; Wilkie, Boston Globe, 18. veljače 1985. FT, 440. i 448. - navodi se izraelski tisak. News from Within, Tel Aviv, 1. listopada 1985.; Jediot Ahronot, 4. studenog 1983. Ha'aretz, 25. lipnja 1982.; v. FT, 200. i dalje str. za dodatne citate i slične analize drugih izraelskih komentatora. B. Mihael, Ha'arec, 13. studenog 1983.; Bačar, Jediot Ahronot, 11. studenog 1983.; Morris, JP, 5. lipnja 1984. New Republic, uvijek spreman braniti Izrael od "mnogih novinara" koji su "spremni vjerovati svemu što loše govori o židovskoj državi (te također, sukladno tome, bilo što dobro o njezinim neprijateljima)", osudio je Washington Post jer je "sudjelovao u

Bilješke

215

jednoj od velikih kleveta" primijetivši kako je Šaron pokušao uspostaviti nešto što je zvao "'novi poredak' (Hitlerov izraz)" u Libanonu (Martin Peretz, New Republic, 19. ožujka 1984. i 18. ožujka 1985. Izraz je uistinu Hitlerov i Šaron ga je uporabio, kao što i inače čine izraelski komentatori. Mjesec dana prije Peretzove osude Posta zbog pravilnog prikazivanja činjenica, naslov u izraelskom visokonakladnom desničarskom dnevniku Jediot Ahronot je glasio: "Šaron najavljuje svoj plan za 'novi poredak'". List je citirao američkog veleposlanika Morrisa Drapera, koji je pak naveo što je Šaron kazao na zatvorenom sastanku Židovskoga saveza u Los Angelesu 23. veljače 1984. Takva je uporaba uobičajena; v. FT za druge primjere, također i za slučajeve gdje New Republic brižljivo izbjegava izraelske izvore kako bi suzbio skretanje sa službene linije (npr. 215. str. i dalje, 258. str. i dalje). 56

Olmert, Ma'ariv, 22. studenog 1983.; Milson, Koteret Rašit, 9. studenog 1983.; Šaron, koga navodi Ze'ev Šif, Ha'aretz, 23. svibnja 1982.; Milstein, Hadašot, 26. rujna 1984.; Rubinstein, Ha'olam Haze, 8. lipnja 1983. O Ben-Gurionovim težnjama prije i poslije uspostave židovske države v. FT, str. 51, 160. i dalje; Shabtai Tevet, Ben-Gurion and the Palestinian Arabs ("Ben-Gurioni palestinski Arapi"), Oxford, 1985. te pregled Bennyja Morrisa, Jerusalem Post, 11. listopada 1985.

57

FT, 199. str. - navodi se intervju u Ha'aretzu od 4. lipnja 1982.; FT, str. 117, 263. Nouvel Observateur, 4. svibnja; Observer, London, 29. travnja; Jerusalem Post, 16. svibnja; San Fransisco Examiner, 5. svibnja; Washington Post, 8. srpnja 1984. V moj članak "Proizvodnja suglasja", koji je u prosincu 1984. objavila Zajednička crkva u Bostonu; također moj rad "Sjedinjene Države i Bliski istok", ENDpapers, UK, ljeto 1985., gdje se mogu pronaći dodatne pojedinosti. O prijašnjoj izraelskoj odlučnosti u izbjegavanju političkog rješenja, s redovitom potporom SAD, v. FT i Bajlin, Mehiho šel Ihud.

58

59 60 61

62

Ha'aretz, 29. rujna 1985. (citira Amnon Kapeliouk, Le Monde diplomatique, studeni 1985.); Koteret Rašit, 9. listopada 1985. Julie Flint, Guardian Weekly, 19. siječnja 1985. Washington Post to ne prikazuje kao "teroristički čin" što ga je izveo "teroristički zapovjednik" Menahem Begin. Čini se da je sudjelovala i Hagana; v. 5. poglavlje, 34. bilješku. Christian Williams, Bob Woodward i Richard Hardwood, "Tko su oni?", Washington Post, 10. veljače 1984.; uvodnik, New York Times, 19. svibnja 1976. Vrijedno je pozornosti ponašanje pojedinih organizacija za zaštitu ljudskih prava u tom pogledu. Tako je, kako ne bi imala neugodnih informacija, Međunarodna liga za ljudska prava dokinula svoju izraelsku podružnicu samo na temelju toga što ju je vladajuća Stranka rada pokušala uništiti mje-

216

Gusari i carevi, stari i novi rama tako grubim te su ih brzo zaustavili izraelski sudovi; v. moj rad Peace in the Middle East? ("Mir na Bliskom istoku?"), Pantheon, 1974., str. 196. i 197.; FT, 142, 178. te citirane reference. Takvo bi ponašanje prema bilo kojoj drugoj zemlji izazvalo bijes, no u ovom slučaju ugled Međunarodne lige nije bio ugrožen. Slično tome, časopis za informacije o ljudskim pravima Human Rights Internet, koji inače samo objavljuje bez komentara optužbe o kršenju ljudskih prava, dopušta Protuklevetničkom savezu odgovore na optužbe protiv Izraela, što je isključeno za bilo koju drugu državu. Tako Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza, koja unutar svoje zemlje ima ugled usporediv s ugledom Protuklevetničkog saveza kao organizacije za zaštitu ljudskih prava, nije dan prostor za odgovore na optužbe na račun SSSR-a, što je, naravno, ispravno.

63

New Outlook, Tel Aviv, listopad 1985.; Davar, 18. srpnja 1985. Vojni povjesničar Uri Milštajn piše kako je, suprotno uobičajenim prikazima, Izrael počeo sukob koji je vodio "ratu istrebljivanja". Tenkovi su pucali na egipatske položaje, pri čemu su ubijeni deseci vojnika; Monitin, kolovoz 1984.

64 65

Thomas Friedman, New York Times, 31. siječnja 1986. Hirst, Manchester Guardian Weekly, 20. travnja 1986.; Harkabi, kako ga navodi Amnon Kapeliouk, Le Monde diplomatique, veljača 1986. PLO je ustvrdila kako su tri ubijena Izraelca bila uključena u te akcije; to je sasvim neuvjerljivo, kako komentira izraelski novinar David Šaham (John Bulloch, "PLO-ove žrtve su bile Mosadovi agenti", Daily Telegraph, London, 3. listopada 1985.; Šaham, Al Fadžr, 29. studenog 1985. Ha'aretz, 12. lipnja 1986. Izvješće ne navodi nikakve indicije da je bilo suđenja. FT, 77. str.; David Shipler, New York Times, 25. studenog 1983.; New York Times, 26. siječnja 1984. Godine 1989. Washington Post je objavio članak o puštanju na slobodu palestinskih zatočenika koji su bili pritvoreni bez optužbe, od kojih mnogi "u kontroverznom šatorskom zatvoru Keciotu u pustinji Negevu", koji je bio još jedna mučionica. U članku se usput spominje: "U međuvremenu, prije zore, Izraelska ratna mornarica je zaustavila brod koji je iz Libanona plovio prema Cipru te zarobila 14 ljudi optuženih da su teroristi" te ih odvela u Izrael na "ispitivanje". Izraelska mirovna organizacija Dai l'Kibuš izvješćuje kako su tijekom 1986. i 1987. izraelski vojni sudovi osudili desetke ljudi otetih na moru ili u Libanonu zbog "članstva u zabranjenim organizacijama", bez ikakve optužbe za protuizraelsku djelatnost ili planove za nju. Oteti su Palestinci navodno pripadali PLO-u, a Libanonci Hezbolahu te u bar jednom slučaju Amalu, glavnoj

66

67 68

Bilješke

69

70

71 72 73 74 75 76 77

217

šijitskoj organizaciji u Libanonu. U toj su zemlji, inače, sve tri organizacije legalne. Linda Gradstein, Washington Post, 6. travnja 1989.; "Politička suđenja", Dai l'Kibuš, Jeruzalem, kolovoz 1988.; News from Within, 14. prosinca 1988. New York Times, 30. lipnja, 1. srpnja; Boston Globe, 1., 4. i 12. srpnja; Middle East Reporter, Bejrut, 30. lipnja; Observer, London, 1. srpnja; Jansen, Middle East International, 13. srpnja 1984. Thomas Friedman, New York Times, 5. veljače; SAD su se "uzdržale od procjenjivanja izraelske akcije", New York Times, 5. veljače; v. također: Norman Kempster, Los Angeles Times, 5. veljače 1986. News from Within, Jeruzalem, 1. studenog 1985. Los Angeles Times - Boston Globe, 29. lipnja 1984. O teškoj represiji na Golanu v. FT, 132. str. i dalje. V Uri Milstein, Monitin, kolovoz 1984. Tu se nalazi noviji pregled. V predgovor. FT, 188. i dalje str. Rabinova sjećanja, str. 280-281. New York Times, 12. listopada 1985. U međuvremenu je New York Times osudio Iran, "koji još nije izručio ni kaznio otmičare kuvajtskoga zrakoplova, koji su u prosincu 1984. ubili dvoje Amerikanaca". List je tražio da Zapad bojkotira Libiju ako Gadafi nastavi "štititi otmičare" - uvodnik New York Timesa od 14. svibnja 1986. Dnevnik još nije objavio ništa slično (ili uopće ništa) o onima koji štite otmičare sovjetskih putničkih zrakoplova ili o dugoj povijesti otmica i gusarstva što ga čini Izrael, klijentska država Washingtona.

78 79

Abraham Sofaer, Foreign Affairs, ljeto 1986. Livia Rokach, Israel's Sacred Terrorism ("Izraelski sveti terorizam"), studija koja se osniva na osobnom dnevniku Moše Šareta, AAUG, 1980., 20. i dalje str.; "Šezdeset minuta", CBS, 19 sati, 19. siječnja 1986.

80

Sune Persson, Mediation and Assassination ("Posredništvo i ubojstvo"), London, 1979.; Michael Ben-Zohar: Ben Gurion: a Biography ("Ben-Gurionov životopis"), Delacorte, 1978., 180-181. str.; Stephen Green, Taking Sides ("Zauzimanje strana"), Morrow, 1984.; Kiche, Seven Fallen Pillars ("Sedam palih stupova"), Secker & Warburg, 1953., 272-273. str. Slično tome, ubojice Lorda Moyne iz iste terorističke skupine odlikovani su komemorativnim markama, baš kao i drugi teroristi; FT, 166. str.

81 82

Globe & Mail, Toronto, 9. listopada 1985. New York Times, 27. rujna 1985., potpis uz fotografiju bez članka; Asian Wall Street Journal, 22. kolovoza, navodi Alexander Cock-

218

Gusari i carevi, stari i novi burn, Nation, 2. rujna 1985.; Housego, New York Times Book Review, 20. srpnja 1986. U Francuskoj, još jednoj terorističkoj državi, gotovo da i nije bilo prosvjeda protiv zločinačkih kaznenih akcija što ih je Francuska poduzela protiv Novog Zelanda iz "osvete" zbog suđenja uhvaćenih teroristima. Umjesto toga, unatoč obećanjima vlade kako će "pravno djelovati" ako se pokaže da su bila počinjena "kaznena djela", jedini pravni postupak koji je pokrenut bio je protiv nekoliko članova francuske vlade, koji su otkrili informacije tisku te nije bilo javne istrage. (New York Timesov izvještaj iz Pariza nakon postizanja sporazuma s Novom Zelandom glasi: "akcija poziva ne na samokritiku, nego na domoljublje. S francuskoga gledišta, Novi Zeland i njegov premijer David Lange postali su divljaci, jer drže bez zakonita opravdanja dvojicu francuskih agenata čiji je jedini zločin, kako se u Francuskoj obično drži, to što su služili francuske nacionalne interese. U Francuskoj je tisak slabo zabilježio smrt člana posade Greenpeacea, niti se zanimao za činjenicu što je povrijeđena novozelandska suverenost. Usprkos obećanjima socijalističke vlade da će poduzeti «pravne korake» ako su počinjena «kriminalna djela», «jedini pravni koraci poduzeti su protiv nekih članova franscuske vlade zbog puštanja informacije u medije» (New York Times, 20. srpnja 1986.) Javni prosvjed organiziran u Parizu nakon potapanja broda okupio je 150 ljudi i samo jednog istaknutog intelektualca: Renéa Dumonta. Iako je na skupu bilo puno novinara, na televiziji i u tisku je događaj prešućen, što vrijedi i za socijalistički tisak i Libération. Le Monde je zadržavao svoju najavu demonstracija u četiri retka sve dok se prosvjed nije održao. Francuski zeleni i mirovne skupine su "oklijevale usprotiviti se masovnom šovinizmu otkrivenom u Francuskoj aferom Greenpeace». Kongres Socijalističke stranke je pak ministra Hernua "dočekao kao junaka", makar je baš on službeno odgovoran za zločine (Diana Johnstone i Elizabeth Schilling, In These Times ("U ovim vremenima"). Francuski terorizam protiv Greenpeacea počeo je s prvim prosvjedom organizacije protiv francuskih nuklearnih pokusa u francuskim kolonijama u Oceaniji 1972., kad je francuski minolovac naletio na njegovu jahtu te je zamalo potopio. Komandosi su "navalili na palubu, gdje su divljački pretukli gumenim palicama i time zamalo oslijepili /direktora Greenpacea / Davida McTaggarta i još jednoga člana posade. (James Ridgeway, Village Voice, 8. listopada 1985. U članku se govori i o sovjetskom zlostavljanju članova Greenpaecea.

83

V moj članak "Skeptični pogleda na Watergate", New York Review, 20. rujna 1973.; uvodnik, More, prosinac 1975. te uvod u: N. Blackstock (ur.), COINTELPRO, Vintage, 1976. Produljena inačica uvoda: "Domaći terorizam", New Political Science, 21.3, 1999.

Bilješke

219

84

Shultz, Boston Globe, 25. lipnja 1984.; New York Times, 30. prosinca 1983. i 25. lipnja 1984.; Associated Press, Boston Globe, 23. travnja 1984.; New York Times, 1. travnja 1984.; International Herald Tribune, 5. svibnja 1986.; Colin Nickerson, Boston Globe, 3. veljače 1986. o konvenciji. Africasia, srpanj 1985. o pojedinostima o zarobljenim južnoafričkim komandosima - epizodi uglavnom zanemarenoj u SAD. O zrakoplovima v. Boston Globe, New York Times, Washington Post, 11. studenog 1983.; Boston Globe, 21. veljače 1984. Ti jedva zamijećeni incidenti dogodili su se usred masovne histerije zbog sovjetskog obaranja korejskoga putničkog zrakoplova KAL 007, koje je dobilo sedam čitavih stranica samo u gusto tiskanom kazalu New York Timesa rujna 1983. Poslije, osobito nakon zločina 11. rujna, dogodila se promjena u predodžbi o pojedinostima o zarobljenim južnoafričkim komandosima - epizodi uglavnom zanemarenoj u SAD. O zrakoplovima v. Boston Globe, New York Times, Washington Post, 11. studenog 1983.; Boston Globe, 21. veljače 1984. Ti jedva zamijećeni incidenti dogodili su se usred masovne histerije zbog sovjetskog obaranja korejskoga putničkog zrakoplova KAL 007, koje je dobilo sedam čitavih stranica samo u gusto tiskanom kazalu New York Timesa rujna 1983. Poslije, osobito nakon zločina 11. rujna, dogodila se promjena u predodžbi o snagama koje je unovačila, organizirala i obučila CIA i njezini pomagači u ratu protiv Rusije (ne radi pomoći Afganima, što bi bilo legitimno). Bin Laden i njegovi suradnici nisu više bili "moralni ekvivalent utemeljitelja SAD" (Ronald Reagan; v. Samina Amin, International Security 26.5, zima 2001/02.) Njihove terorističke akcije unutar Rusije bile su dovoljno ozbiljne da su ozbiljno približile mogućnost rusko-pakistanskog rata (John Cooley, Global Dialogue 2.4, jesen 2000.)

85

Barry Munslow i Phil O'Keefe, Third World Quarterly, siječanj 1984. Za Reaganovih godina su južnoafrički pothvati u susjednim zemljama ostavili za sobom milijun i pol mrtvih te prouzročili štetu u visini od 60 milijardi dolara. Washington je unatoč tome nastavio pomagati aparthejdsku Južnu Afriku, osuđujući ANC Nelsona Mandele kao jednu od "zloglasnijih terorističkih skupina" u svijetu. Joseba Zulaika i William Douglass, Terror and Taboo ("Teror i tabu"), Routledge, 1996., 12. str.; Merle Bowen, Fletcher Forum, zima 1991. O porastu trgovine SAD s Južnom Afrikom pošto je Kongres izglasovao sankcije 1985. (suprotstavivši se time Reaganovu vetu), v. Gay McDougall, Richard Knight u: Robert Edgar (ur.), Sanctioning Apartheid ("Kažnjavanje aparthejda"), Africa World Press, 1990.

86

Dan Fisher, Los Angeles Times, 21. lipnja; McGrory, Boston Globe, 21. lipnja; David Adams, New Statesman, 19. travnja; New York Times, 21. lipnja 1985. O Ansaru v. FT, 231. str. i dalje;

220

87 88 89 90

91 92 93

94 95

96

97 98 99

Gusari i carevi, stari i novi intervju, Hotam, 11. travnja 1986. V također Amnesty International, "Zatočivanje Palestinaca i Libanonaca u vojnom zatvoru Atlitu" (u Izraelu), 18. travnja 1984. o zatočivanju Palestinaca i Libanonaca dovedenih s juga Libanona. Izrael ih je držao u zatvoru bez ikakva dodira s obiteljima, Crvenim križem, odvjetnicima. Nije im bio dopušten pristup nikakvim dokazima o uvjetima njihova pritvaranja i njihovu ilegalnom dovođenju u Izrael. Los Angeles Times. 1. srpnja 1985. David Ignatius, Wall Street Journal, 18. lipnja 1985. New York Times, 18. i 21. lipnja, 1. srpnja 1985. Bernard Lewis, New York Review, 15. kolovoza; New Republic, 8. srpnja; Reagan, obraćanje Američkoj odvjetničkoj komori 8. srpnja (Boston Globe); Podhoretz, Los Angeles Times, 26. lipnja; New York Times, 2. srpnja 1985. Thomas Friedman, New York Times, 23. lipnja; New York Times, 19. lipnja 1985. Associated Press, Boston Globe, 4. srpnja; Friedman, New York Times, 4. srpnja; Boston Globe 4. srpnja 1985. John Cooley, Green March, Black September ("Zeleni marš, crni rujan"), Frank Cass, London, 1973., 197. str.; v. FT i Bajlin, Mehiro šel Ihud; u tim se knjigama mogu pronaći mnoge slične tvrdnje. FT, 181-182. str. Rabin u govoru pred Knesetom, Hadašot, 27. ožujka 1985.; Tamari, intervju, Monitin, listopad 1985. O vojničkim predodžbama v. izvatke iz izraelskog tiska prevedene u FT, što se razlikuje od građe što je nudi hazbara u Americi, (v. predgovor, 15. bilješka). Ili v. komentare padobranca Arija Šavita o izraelskoj invaziji Libanona 1978., objavljene u listu Koteret Rašit 13. svibnja 1986. kao protutežu raspravi o toj vojnoj akciji vojnog zapovjedništva. On se prisjeća "svojevrsne ekstaze" u kojoj su teško naoružane postrojbe pucale po selima ili bilo kuda, "pošto se razjasnilo da ovdje neće biti rata", nego će to više biti "nešto kao izlet". Nema sumnje da takve stvari vrijede i za druge vojske, ali njihove bajke o "čistoći oružja" nitko ne uzima ozbiljno. Rokach, Israel's Sacred Terrorism ("Izraelski sveti terorizam"); Uri Milštajn, Al Hamišmar, 21. rujna 1983.; Kennett Love, Suez, McGraw-Hill, 1969., 10. i dalje str., 61-62. str. New York Times, 4. prosinca 1984. Znanstvenu obradu teme v. u TNCW, 331. str. Los Angeles Times. 24. studenog; Boston Globe, 19. prosinca; New York Times, 20. prosinca; Boston Globe, 20. prosinca 1983. Globe & Mail, Toronto, 11. srpnja; Boston Globe, 24. srpnja; New York Times, 24. srpnja; Boston Herald, 25. srpnja 1985.; New York Times, 4. prosinca 1975.

Bilješke

221

100 V. 1. poglavlje. James Markham, New York Times, 3. prosinca 1975. U članku se izvješćuje o 57 ubijenih, na osnovi palestinskih i libanonskih izvora; v. tekst 41. bilješke. New York Times, 23. ožujka 1985.; New York Times, 4. prosinca 1975. 101 Time, 5. ožujka 1973.; New York Times, 22. veljače 1973. Tu se govori o 15 ubijenih. 102 Nema dokaza u slučaju libijskog zrakoplova, no sovjetske bi optužbe mogle biti istinite, makar očito ne daju opravdanje za zločin; v. R. W. Johnson, Shoot-Down ("Rušenje"), Viking, 1986. Ta je studija osobito zanimljiva po razotkrivanju laži američke vlade. Loše recenzije u SAD puno otkrivaju. Joel Brinkley je tako napisao da je knjiga "puna pogrešaka" zbog svojeg "oštrog tona (...) prezrivog, na rubu gnušanja" prema glavnim likovima u Reaganovoj vladi. Članak lažno tvrdi kako je to uglavnom plod američkog tiska (New York Times Books Review, 20. srpnja 1986.) Douglas Feaver tvrdi kako Johnson "diskreditira svoje tvrdnje vlastitim dezinformacijama, koje je lako provjeriti" te primjećuje kako na 2. stranici tek djelomice citira izvješće Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo (Book World, Washington Post Weekly, 7. srpnja 1986.) Kako je također lako provjeriti, Johnson citira rečenicu koju navodi Feaver u cjelini na 234. stranici, gdje joj je logično mjesto, dok je na 2. str. naveo tek dijelove koji su relevantni u tom kontekstu. 103 New York Times, 22. i 23. veljače; uvodnik, 23. veljače; 25. i 26. veljače 1973. Amiram Koen, Hotam, 10. veljače 1984. Incidenta su se neki nakratko prisjetili tijekom afere zbog rušenja korejskog zrakoplova. Pri tome su objavljene neistinite tvrdnje kako je Izrael "smjesta prihvatio odgovornost" i "platio odštetu"; Martin Curtis, pismo, New York Times, 2. listopada; Martin Peretz, New Republic, 24. listopada 1983. 104 Usporedbu reakcija na ta dva događaja v. Robert Scheer, Guardian Weekly, 25. rujna 1983.; raspravu o drugim sličnim događajima, koji su također olako prošli, s obzirom na počinitelja zločina, v. moj rad "1984. - Orwellova i naša", Thoreau Quarterly, zimaproljeće 1984. i "Bilješke o Orwellovu problemu" u: Knowledge of Language ("Znanje jezika"), Praeger, 1986. 105 O protjerivanjima na području Lydde-Ramle v. Benny Morris, Middle East Journal, zima 1986.; o drugim slučajevima v. FT, T T T te navedene izvore, također Schocken, Foreign Affairs, jesen 1984. O nastojanjima 1948. da se poubija palestinsko političko vodstvo, što je organizirao Moše Dajan, v. Uri Milštajn, Al Hamišmar, 21. rujna 1983. i Hadašot, 11. siječnja 1985. Nedavno objavljeni izraelski obavještajni izvještaj od 30. lipnja 1948. zaključuje kako je od 391 tisuće arapskih izbjeglica (od čega 152 tisuće s područja izvan granica Izraela predviđenih planom UN za po-

222

Gusari i carevi, stari i novi djelu Palestine) najmanje 70% bilo prognano ili izbjeglo kao rezultat židovskih vojnih operacija (pretežito Hagane, odnosno izraelske vojske). U to su uključeni i izravno protjerani Palestinci. Brojke su, prema analizi Bennyja Morrisa, očito umanjene. Izvještaj također primjećuje kako se to dogodilo unatoč snažnom nastojanju arapskoga čelništva na zaustavljanju bijega. Autor također bilježi kako su "okolnosti pod kojima se odvijala druga polovica egzodusa" (od srpnja do listopada) "posve druga priča; nakon lipnja 1948. bilo je znatno više planskih protjerivanja", Middle Eastern Studies, London, siječanj 1986.; intervju s Haimom Baramom, Kol Ha'ir, 9. svibnja 1986.

106 Pregled nekoliko izraelskih verzija (uključivši i jedinu koja se pojavila u nekom većem američkom listu, a riječ je o sramotnu prikrivanju zločina iz pera Ze'eva Schiffa i Hirsha Goodmana u Atlantic Monthlyju), v. James Ennes, "Američki ratni brod 'Liberty' ponovno u vijestima", American-Arab Affairs, zima 1985/86. Vjerojatno je najzanimljiviji prikaz događaja Jicaka Rabina, tada načelnika glavnoga stožera izraelske vojske, koji je napad na američki brod nazvao "najstrašnijim događajem u cijeloj kampanji" tijekom kojega je osjetio "čistu stravu". On tvrdi kako se to zbilo 7. lipnja (bio je 8. lipnja). Nevjerojatno je da bi on tako pogriješio, pa se to vjerojatno može shvatiti kao pokušaj prikrivanja onoga što je, čini se, bio pravi razlog za napad: skriti od SAD planove za napad na Siriju nakon prekida vatre; v. Rabinova "Sjećanja", str. 108. i dalje. U svojim pak sjećanjima uvaženi znanstvenik Raymond Garthoff, koji ima bliske veze s tajnim službama, a i osobno je sudjelovao u događajima, piše: "Naše vojne i tajne službe jednoglasno se slažu kako je bila riječ o namjernom i ničim izazvanom izraelskom zračnom i pomorskom napadu. No predsjednik SAD Johnson bio je čvrsto odlučio prihvatiti blijede izraelske isprike te tvrdnje kako je napad bio posljedica pogrešne identifikacije američkog broda. Pri tome ga nije smetalo što su takve izlike posve neuvjerljive." A Journey Through the Cold War ("Putovanje Hladnim ratom"), Brookings Institution, 2001., 214. str. 107 O slučaju južnog Libanona v. Mark Bruzonsky, Middle East International, 16. svibnja 1986.; također Boston Globe, 15. travnja; David Shipler, New York Times, 16. travnja 1986. V Houston Chronicle (AP), 18. svibnja te (UPI) 21. svibnja 1984. o slučaju poslovnog čovjeka iz Novoga Meksika Mikea Mansoura, koji je 22 dana bio pritvoren te - kako tvrdi - mučen i prisiljen potpisati priznanje, kojega se poslije odrekao. 108 Robert Tucker, Commentary, listopad 1982. 109 Dario Fernandez-Morera, History of European Ideas, godište 6, br. 4, 1985.

Bilješke

223

3. LIBIJA U AMERIČKOJ DEMONOLOGIJI (1986.) 1

2 3

4

5

Amnesty International Report 1985, London, 1985.; Political Killings by Governments ("Politička ubojstva što su ih počinile države"), AI Report, London, 1983. William Brecher, Boston Globe, 15. travnja 1986. Vlada SAD tvrdi kako Nikaragva od rujna 1980. šalje oružje gerilcima, koji su se uglavnom podigli na ustanak izazvani Carter-Duarteovim terorističkim ratom protiv pučanstva. Čak i ako prihvatimo podosta tanke podastrte dokaze zdravo za gotovo, to je tek sitnica. Dokazi za dotok oružja od početka 1981. gotovo da i ne postoje (usp. TT i svjedočenje CIA-ina analitičara Davida MacMichaela pred Međunarodnim sudom, UN A/40/907, S/17639, 19. studenog 1985.) Uzima se kao samorazumljivo da je dobavljati oružje ljudima koji se pokušavaju braniti od terorističkog napada s potporom SAD kriminalan čin, ako ne već i dokaz pokušaja da se osvoji Zapadna hemisfera. Međunarodni sud je u lipnju 1986. zaključio kako je opskrba oružjem mogla potrajati "do prve trećine 1981.", iako dodatne optužbe "nisu čvrsto utemeljene". Sud je odlučio kako takva opskrba oružjem, ako je uopće postojala, s pravnoga stajališta ne čini "oružani napad" koji bio opravdavao odgovor SAD, kako je tvrdio Washington. Presudio je kako djelovanje SAD "krši načelo /Povelje UN/ kojim se zabranjuje uporaba sile ili prijetnja silom" u međunarodnim odnosima te se to drži zločinom. Washington je presudu Međunarodnog suda jednostavno zanemario, objavivši već unaprijed kako SAD ne drže da su pod njegovom jurisdikcijom. Štoviše, SAD su reagirale pojačavanjem "nezakonite uporabe sile" za što ih je Sud već opomenuo. Američka je vlada tada prvi put zapovjedila svojim plaćenicima neka počnu napadati nebranjene civilne ciljeve. U međuvremenu su se ugledni branitelji svjetskoga poretka složili kako se SAD ne trebaju podvrgavati pravorijeku Suda jer Americi "i dalje treba sloboda kako bi mogla braniti slobodu" (Thomas Frank, New York Times, 17. srpnja 1986.) Podupiratelj kontraša Robert Leiken iz Carnegiejeve zaklade za svjetski mir "okrivio je Sud, za koji je rekao kako je sve očitije da ima bliske veze sa Sovjetskim Savezom" (Jonathan Karp, Washington Post, 28. lipnja 1986.) Čudno je odakle su se te veze pojavile pošto je taj isti sud presudio u korist SAD u slučaju protiv Irana. Uvodnik, Washington Post (Guardian Weekly, 22. veljače 1981.); Alan Riding, New York Times, 27. rujna 1981. V. T T T za reference kojih ovdje nema. Abrose Evans-Pritchard, Spectator, 10. svibnja 1986.; nakon uglavnom uspješno obavljena obezglavljivanja, nastavlja on, broj trupala "je smanjen te se leševi diskretno usred noći bacaju usred

224

Gusari i carevi, stari i novi jezera Ilopanga, odakle tek rijetko isplivaju na obalu, gdje kupače podsjete kako represija nije prestala." Uvodnik, New Republic, 2. travnja 1984. i 7. travnja 1986. O novijim zločinima v. Americas Watch, Settling into Routine ("Navikavanje"), svibanj 1986. U toj se publikaciji navodi kako se politička ubojstva i nestanci - 90% kojih se mogu pripisati Duarteovim oružanim snagama - nastavljaju tempom od više od četiri dnevno. To je zaista poboljšanje stanja u toj terorističkoj državi, a vlada čini i još mnoge druge zločine. Kad se govori o prošlosti, istina se katkad i priznaje, kao npr. u Školi dviju Amerika, gdje se latinskoamerički časnici obučavaju za zadaće poput onih obavljenih u Salvadoru, uz ponosnu objavu kako je osamdesetih godina "teologija oslobođenja (...) poražena uz pomoć američke vojske". Citirano u: Adam Isacson i Joy Olson, Just the Facts ("Samo činjenice"), Washington, Radna skupina za Latinsku Ameriku i Centar za međunarodnu politiku, 1999., IX. str. 6

Chris Krueger i Kjell Enge, Security and Development Conditions in the Guatemalan Highlands ("Sigurnosni i razvojni uvjeti u planinskom dijelu Gvatemale"), Ured za Latinsku Ameriku u Washingtonu, 1984.; Alan Nairn, "Gvatemalska veza", Progressive, svibanj 1986.; Benjamin Beit-Hallahmi, The Israeli Connection ("Izraelska veza"), Pantheon, 1987.

7

Herman i Brodhead, Demonstration Elections ("Pokazni izbori"), South End Press, 1984. Oni termin određuju kao izbore što ih je "pripremila i izvela strana sila prvenstveno kao sredstvo za umirivanje nemirna domaćeg pučanstva". Raspravlja se o nekoliko drugih primjera te se pokazuje kako ti izbori nisu ništa manja lakrdija od izbora pod sovjetskom vlašću. Njihov termin "pokazni izbori" posudio je te mu korjenito iskrivio značenje s obzirom na Nikaragvu Robert Leiken, New York Review, 5. prosinca 1985. V. pismo Brodheada i Hermana, uz druga, što su ih poslali promatrači, britanski parlamentarci (26. lipnja 1986.) te Leikenov odgovor, u kojem je prešutno priznao utemeljenost njihove kritike (izbjegavajući jasan odgovor) i tvrdeći kako su razvili taj pojam kao "način skretanja pozornosti sa sovjetskog na zapadni imperijalizam (...) u skladu s time što, čini se, smatraju kako je samo jedna velesila loša". To je uobičajeni odgovor branitelja državnog terorizma. U ovom je slučaju trebalo suzbiti BrodheadHermanovu oštru kritiku izbora u Poljskoj te mnogo čega drugog. V Alexander Cockburn, Nation, 29. prosinca 1985. i 10. svibnja

8

1986. te Leikenov odgovor u New York Review of Books (26. lipnja); također moj uvod u: Morley i Petras, The Reagan Administration ("Reaganova vlada"). Vijeće za poslove Zapadne hemisfere, Washington Report on the Hemisphere, 16. lipnja 1986. Od ustoličenja predsjednika Cereza

Bilješke

225

u siječnju do lipnja procjenjuje se da je bilo 700 ubojstava, što je povećanje od 10% u odnosu na prethodnu godinu. Koliko ih je od toga bilo političkih i kolik je stvarni broj ubojstava - nije poznato. (Edward Cody, Washington Post, 6. srpnja 1986. Alan Nairn i Jean-Marie Simon procjenjuju broj političkih umorstava na više od šezdeset mjesečno. To su žrtve "djelotvorna sustava političkog terorizma" koji vodi gvatemalska vojska, služeći se sredstvima poput "računalnih baza podataka o novinarima, studentima, čelnicima, ljevičarima, političarima itd." (New Republic, 30. lipnja 1986.) "Gvatemalska birokracija smrti čini se dublje ušančena nego u bilo koje doba od sredine šezdesetih", zaključuju oni, primijetivši kako "još nismo čuli da je Cedezo osudio ijedno ubojstvo što ga je počinila vojska" te je "njegov ministar unutarnjih poslova rekao kako politička ubojstva više nisu problem". 9 10 11 12

13

14

John Haiman i Anna Meigs, "Gadafi: čovjek i mit", Africa Events, veljača 1986. V. TTT za obilan izbor; također 2. poglavlje, bilješke 16, 44. i reference gornje 7. bilješke. Michael Ledeen, National Interest, proljeće 1986. V. 4. bilješku i tekst. Uvodnik, New York Times, 20. travnja 1986.; Washington Post, 11. siječnja 1986.; Rabin, Boston Globe, 25. siječnja 1986.; El Pais, Madrid, 25. travnja 1986. E. J. Dionne, "Talijan navodi sirijsku terorističku vezu", 25. lipnja 1986. Urednici New York Timesa zacijelo su svjesni da ostale tvrdnje američke vlade i dalje ostaju bez dokaza. New York Times, 27. lipnja 1985.; Christian Science Monitor, 25. ožujka 1986. V. Leslie Cockburn, Out of Control ("Izvan nadzora"), Atlantic Monthly Press, 1987., 26. str. Kubanski plaćenici koji su zajedno s vojskom američkih saveznika napadali Nikaragvu tvrde kako su ih obučavali u vojnoj bazi na Floridi; Stephen Kinzer, New York Times, 26. lipnja 1986. No američke su vlasti ipak u New Orleansu uhitile urotnike koji su htjeli oboriti diktaturu u Surinamu (američki je državni odvjetnik nazvao New Orleans "odskočnom daskom za plaćenike koji polaze u Srednju i Južnu Ameriku"), optuživši ih za kršenje Zakona o neutralnosti SAD (Christian Science Monitor, 30. srpnja 1986.) SAD su prije isto tako spriječile nastojanja na rušenju morbidnog Duvalierova režima na Haitiju, koji su podupirale. Šef izvještajne službe glavnoga kontraškog pokreta, Horacio Arce je 1988. prebjegao u Meksiko. Tamo je opisao kako su ga američki instruktori obučavali u Salvadoru te u bazama u SAD. Opisao je i kako je dotjecalo oružje iz Izraela, svoje kontakte s CIA-om u Hondurasu te druge pojedinosti, među kojima i kako su napadali civilne ciljeve kako bi poremetili provedbu društvenih programa. V 5. poglavlje, 15. bilješku.

226


15 16

17 18 19 20

21

22

23 24

Bob Woodward i Charles Babcock, Washington Post, 12. svibnja 1985. V. 5. poglavlje, 28. bilješku. Ihsan Hijazi, New York Times, 20. travnja 1986. Pozoran čitatelj tog lista može, zakopanu u izvješću iz Atene Henryja Kamma (29. svibnja 1986.) pronaći osudu terorizma iz usta sirijskoga predsjednika Asada. On govori osobito o pojedinačnom slučaju ubojstva 144 Sirijaca "velikom terorističkom akcijom"; vjerojatno je govorio o bombaškim napadima na autobuse u Siriji. Philip Shenon, New York Times, 14. svibnja 1985.; Lou Cannon, Bob Woodward i dr., Washington Post, 28. travnja 1986. New Republic, 20. siječnja 1986.; Edwin Meese, Associated Press, 4. travnja 1986. V. 2. poglavlje. Frank Greve, Philadelphia Inquirer, 18. svibnja 1986. Nef, Middle East International, London, 4. travnja 1986.; Johnson, Sunday Telegraph, London, 1. lipnja 1986. Na skupu o terorizmu u Washingtonu, što ga je priredila izraelska promidžba (v. predgovor, 15. bilješka), Johnson je pohvalio Izrael zbog "drastičnih mjera" što ih poduzima u borbi protiv "raka terorizma". Riječ je bila o izraelskoj agresiji na Libanon 1982.: "Istina je da je Izrael, imajući moralne i fizičke hrabrosti povrijediti takozvanu granicu suverene države, te stavivši moralni zakon iznad formalnosti državnih prava, uspio prvi put udariti u samo srce raka, zaustaviti mu rast te izazvati njegovo povlačenje" (navodi Wolf Blitzer, Jerusalem Post, 29. lipnja 1984. Bilo je to upravo obrnuto od izraelskih namjera, kako smo vidjeli u 2. poglavlju; no nakanu na stranu, to je bilo doista dojmljivo pokazivanje moralne i fizičke hrabrosti, a i zanimljiv uvid u Johnsonovu koncepciju "moralnoga zakona". Haley, Qaddafi and the U.S. ("Gadafi i SAD"), 271. str. i dalje. Iscrpan prikaz reganovske opsesije Libijom i planovima za ubojstvo Gadafija v. Seymour Hersh, New York Times Magazine, 27. veljače 1987. Hershov važni članak pojavio se u kratkom razdoblju dok je to bilo moguće, što obično biva kad izbije neki skandal, u ovom slučaju iransko-kontraška afera, koja je izazvala veliko zanimanje. Ipak, najbitniji su elementi zaobiđeni. V. 4. poglavlje te, za pozadinu i pojedinosti, Jonathan Marshall, Peter Dale Scott i Jane Hunter, The Iran-Contra Connection ("Iransko-kontraška veza"), South End Press, 1987. te "Kultura terorizma". Larry Speakes, nacionalna televizija, 19,30, 14. travnja; New York Times, 16. travnja; Associated Press, 14. travnja; New York Times, 15. travnja; Lewis, New York Times, 17. travnja; Bernard Weintraub, New York Times, 15. travnja; Jeff Sallot, Globe & Mail, Toronto, 24. travnja 1986. Haley, Qaddafi and the U.S. ("Gadafi i SAD"), str. 8, 264. New Statesman, 16. kolovoza 1985.

Bilješke 25 26

27 28 29 30 31 32 33 34 35 36

227

V FT, 210. str.; Haley, Gadafi i SAD; Haley, što je hvale vrijedno, nastoji čitavu predstavu uzeti ozbiljno. "Središnja izvještajna služba (CIA), kako joj je bilo zabranjeno davati vojnu pomoć nikaragvanskim pobunjenicima, tajno im je tijekom prošle godine preusmjerila nekoliko milijuna dolara namijenjenih političkim projektima, kažu američki državni dužnosnici", koji također dopuštaju da je "CIA zadržala snažan utjecaj na pobunjenički pokret, unatoč kongresnoj zabrani koja je bila na snazi od listopada 1984. do rujna 1985. Tada je CIA-i bilo zabranjeno trošiti novac tako što bi to 'imalo učinak izravne ili neizravne potpore vojnih i paravojnim akcijama u Nikaragvi', rekao je dužnosnik." Jedna od svrha onoga što su američki dužnosnici nazivali "velikim programom" bilo je "stvoriti dojam kod naših europskih saveznika da su /kontraši/ zbiljska politička sila". Kongresnik Sam Gejdenson je ustvrdio: "Sumnjali smo da se CIA nikada nije uistinu povukla sa scene, no dubina njezine izravne umiješanosti u kontraški rat iznenadila bi i najiskusnijeg promatrača." Dokumenti organizacije UNO (kontraši) što ih je objavio Associated Press "pokazuju kako većina UNO-vog truda i novca ide vojnim organizacijama povezanim s krovnom udrugom" koju su ustanovile SAD. Jedan dio sredstava uporabljen je za potkupljivanje honduraških i kostarikanskih dužnosnika "kako bi omogućili pobunjenicima djelovanje u tim zemljama". Veći dio novca prebačen je putem jedne londonske banke koja djeluje na Bahamima - Asssociated Press, 14. travnja; Boston Globe, 14. travnja 1986. Sva su ta otkrića u vrijeme objavljivanja izazvala vrlo malo komentara, a i poslije vrlo malo. Poslije je Miami Herald objavio kako je više od dva milijuna dolara od ukupno 27 milijuna što ih je Kongres odredio za "humanitarnu pomoć" utrošeno na potkupljivanje honduraških dužnosnika "kako bi se pravili da ne vide nezakonitu djelatnost kontraša na honduraškom tlu" (uvodnik, Boston Globe, 13. svibnja 1986.) Ti i drugi dokazi o korupciji bili su veoma slabo zapaženi. Hersh, New York Times Magazine, 27. veljače 1987. Associated Press, 27. ožujka 1986., navodeći madridski El Pais. R. C. Longworth, Chicago Tribune, 30. ožujka 1986. Richard Higgins, Boston Globe, 25. ožujka 1986. Fred Kaplan, Boston Globe, 26. ožujka 1986. Sunday Times, London, 6. travnja 1986. Cockburn, Wall Street Jorunal, 17. travnja; također Nation, 26. travnja 1986. i Lelyveld, New York Times, 18. travnja 1986. Drugi je ranjeni crni vojnik umro nekoliko mjeseci poslije. New York Times, 16. travnja 1986. New York Times, 18. travnja 1986.; list tvrdi kako su u 19 sati ratni zrakoplovi F-111 bombardirali vojne ciljeve "u blizini Benga-

228

37 38 39

40

41

42 43 44 45

46

Gusari i carevi, stari i novi zija" i "u blizini Tripolija", a u 19,06 da su napali "vojnu zračnu luku Tripolija, koja je bila konačni cilj". Kako se već izvješćivalo, američki su ratni zrakoplovi zapravo bombardirali jednu stambenu četvrt u Tripoliju. Associated Press, 14. travnja 1986. James Markham, New York Times, 25. travnja 1986. Der Spiegel od 21. travnja 1986. na naslovnici ima naslov "Terorom protiv terora", što je poznato Gestapovo geslo, koje vjerojatno nije slučajno odabrano. V. također članak Normana Birnbauma o istoj temi. Tekst intervjua dao je novinar američkog vojnog časopisa Stars and Stripes u Njemačkoj. V također Hersh, New York Times, 11. veljače 1987. V npr. James Markham, New York Times, 31. svibnja, koji citira "zapadnoberlinskog policijskog istražitelja" koji je "rekao kako vjeruje da je libijsko veleposlanstvo u Istočnom Berlinu 'smislilo' napad" (to je daleko od kasnije "sigurnosti") te navodi Manfreda Ganschowa, ali ne njegovo poricanje da postoje bilo kakvi dokazi. Ili npr. Robert Suro, New York Times, 3. srpnja, o mogućoj upletenosti Sirije i Abu Nidalovih antiarafatovskih terorista u bombaški napad na diskoteku, gdje se spominju "dokazi koji navodno upućuju" na libijsku umiješanost (isticanje moje); ili Bernard Weintraub, New York Times, 9. lipnja, koji govori o mogućoj sirijskoj umiješanosti te što su američki vladini dužnosnici "rekli" da znaju o sudjelovanju Libije. Sljedećih se godina isticala sirijska uloga te se to pripisivalo njemačkim dužnosnicima, sudovima i tajnim službama, što opet pokazuje kako nije bilo čvrstog temelja za prvotne tvrdnje. V. između ostalog i: Robert McCartney, Washington Post, 11. i 12. siječnja 1988., također Hersh, New York Times, 27. veljače 1987. o tome kako su Ganschow i njemački dužnosnici porekli ono što se tvrdilo u Washingtonu te o tome kako se interno priznavalo da su dokazi bili u najboljem slučaju tanki. Poslije se krivica bacila na Libiju. Očito je da, što god se poslije ustvrdilo ili otkrilo, to je nebitno za ovu raspravu. Shaul Bakhash, New York Review of Books, 14. kolovoza 1986. Christian Science Monitor, 22. travnja 1986.; v. 1. poglavlje, 3. bilješku. Globe & Mail, Toronto, uvodnici od 5., 18. i 28. ožujka 1986., u kojima se posebno govori o Nikaragvi. V Associated Press, International Herald Tribune, 6. svibnja, za iscrpnu raspravu; New York Times, 6. svibnja 1986. donosi kraću verziju i tekst izjave protiv terorizma. Associated Press, 14. travnja; pregled reakcija svjetskog tiska, Associated Press, 15. travnja; pregled američkih komentara 16.

Bilješke

47

229

travnja; komentar New York Timesa 15. travnja te Peres, New York Times, 16. travnja 1986. Nakon bombardiranja Libije mnogi su spominjali Jeffersonovu kaznenu ekspediciju protiv barbarskih gusara. No čini se da se nitko nije htio vratiti samo još koji korak u povijest da bi opisao dane kad je "New York postao lupeško /sic!/ tržište, gdje su se gusari rješavali plijena ugrabljena na pučini". Gusarstvo je tada obogaćivalo američke kolonije, baš kao i Britance prije njih (Nathan Miller, The Founding Finaglers ("Mućkaroši utemeljitelji"), David McKay, 1976., str. 25. i 26. Gusarstvo baš i nije sjevernoafrički izum.

48

Associated Press, 21. travnja; New York Times, 20. travnja; pregled reakcija vjerskih zajednica; Associated Press, 17. i 19. travnja, gdje se izvješćuje o konferenciji za novinstvo 14 vjerskih i društvenih skupina iz Seattlea, gdje je bombardiranje osuđeno, za razliku od Rabinskog odbora zapadnog dijela države Washingtona; Nye, Boston Globe, 16. travnja; Rostow, New York Times, 27. travnja 1986.

49

Glass, Spectator, London, 3. svibnja; Cockburn, In These Times, 23. srpnja 1986. Dissent, ljeto 1986. Promatrajući prizorište, Ramsey Clark je zaključio iz rasporeda bombardiranja da se namjerno gađalo imućna predgrađa; Nation, 5. srpnja 1986. Pitanje je očito nebitno s obzirom na terorizam (Clark i ne tvrdi drugačije). New Republic, 6. rujna 1982.; druge primjere njegova tumačenje državnog nasilja s različitim počiniteljima v. poglavlja 1. i 2., gore te FT. Washington Post - tjedno izdanje, 4. kolovoza 1986. Ignatius, Washington Post Weekly, 28. srpnja 1986. Christian Science Monitor, 25. lipnja i 16. srpnja 1986. Economist, 26. srpnja 1986.; Christian Science Monitor, 24. srpnja 1986. Te brojke se moraju uzeti s oprezom, uzevši u obzir ideološke obzire koji ulaze u definiranje pojma "terorista". Tako npr. bombaški napadi na centre za pobačaje svojedobno nisu ulazili u definiciju, a vjerojatno ne ulaze ni danas. Prema kolumnistu Calu Thomasu iz "Moralne većine", od 1982. do pred kraj 1984. izvedeno je trista takvih bombaških napada "na zgrade gdje se izvode pobačaji". On misli kako "to vjerojatno nije dobro (...) s taktičke i političke strane". No čini se da je moralno sasvim dobro; Boston Globe, 30. studenog 1984.

50

51

52 53 54 55 56

57

Associated Press, Globe & Mail, Toronto, 4. srpnja; Stephen Engelberg, "Dužnosnik kaže da je FBI na tragu židovskim ekstremistima, optuženim za bombaške napade", New York Times, 17. srpnja; Peyman Pejman, Washington Post, 5. i 17. srpnja 1986.

230


58

59 60

V. 18. bilješku i 2. poglavlje. Prisjetimo se da povijest cionističkog terorizma protiv civila traje već mnogo godina i počela je znatno prije stvaranje Države Izraela; v. FT, str. 164. i dalje. 7. lipnja 1982. Business Week, 10. kolovoza 1981. i Haley, Gadafi i SAD, 98. str.

4. ULOGA SAD NA BLISKOM ISTOKU 1 V. uvodne bilješke. 2 U to ulaze čak i knjige i stručni radovi iz lingvistike, zbog grijeha koji toliko vrijeđaju Abramsa, makar s drugačijim ciljevima. 3 O činjenicama kako su izbile u javnost u Engleskoj v. Cockburn, Nation, 22. studenog 1986. Neki od umiješanih tvrde kako nemaju ništa protiv sadržaja članka, nego je samo neprimjereno dopustiti raspravu o "nadzoru nad mislima" u društvu koje je "neuobičajeno, ako ne i jedinstveno po nedostatku ograničenja slobode izražavanja" (što su moje riječi iz uvoda). Tvrdnja je očito neodrživa, čak i ako prihvatimo načelo koje stoji za nje. Časopis je objavio članke takve naravi, a da nije izazvao histeričnu reakciju, prijetnje otkazivanjem pretplate, pisma iz State Departmenta itd. V. npr. Carole and Paul Bass "Cenzura na američki način". Tamo se govori kako kontroverzne priče " 'ubijaju' tržišne snage i kukavički urednici". {Index on Censorship) Razlika je u tome što je u slučaju koji navodimo članak govorio o medijskom postupanju prema državama prema kojima da se treba odnositi sa strahopoštovanjem, a ne o njima kritički raspravljati, primjenjujući mjerila jednaka za sve. 4

Amerika i svijet 1983., Foreign Affairs, zima 1983. Kasnijih godina, tendencije koje opisuje Watts počele su zanimati elitu i u SAD. Istaknuti politički analitičar Samuel Huntington je upozorio kako za dobar dio svijeta (većinu, kaže on) SAD "postaju otpadnička velesila", koju drže "najvećom vanjskom prijetnjom svojim društvima". Prevladavajuća "realistička" teorija međunarodnih odnosa predviđa da bi se mogle pojaviti koalicije koje će se suprotstaviti takvoj otpadničkoj velesili. Stoga se stajalište mora preispitati, razlaže on, s pragmatičkog stajališta. On je to pisao nakon američko-britanskog bombardiranja Srbije, koje je izazvalo veliku zabrinutost u dobrom dijelu svijeta. Komentirajući poslije unilateralizam Clintonove i Busheve (George W.) vlade, drugi je poznati politolog, Robert Jervis (predsjednik Američkog društva za političke znanosti) opetovao Huntingtonove zaključke, pišući kako "u očima dobroga dijela svijeta su Sjedinjene Države danas zapravo glavna otpadnička država." (Foreign Affairs, ožujak-travanj 1999. i srpanj-kolovoz 2001.)

5

Boston Globe, 28. listopada 1986. i 4. studenog 1986.; Robert C.

Bilješke

6

7

8 9 10

11

12 13

14

231

Johansen, "Reaganova vlada i UN: cijena unilateralizma", World Policy Journal, jesen 1986. Richard Bernstein, "UN protiv SAD", New York Times Magazine, 22. siječnja 1984. Pazite: ne "SAD protiv UN", na temelju pretpostavki koje člankopisac uzima zdravo za gotovo. Michael White, Guardian Weekly, 9. studenog 1986. To nije dokaz da je svijet "finlandiziran" niti da su u njemu "komunisti preuzeli vlast", kao što fantaziraju američki desničari. Isto istraživanje je pokazalo, naravno, da su Europljani istodobno veoma kritični prema SSSR-u. V 3. poglavlje, 45. bilješku. Jeffrey Smith, Washington Post, 9. studenog 1986. Plan je, čini se, aktiviran tajnim naputkom Nacionalne sigurnosti od 14. siječnja 1983. (br. 77, "Upravljanje javnom diplomacijom s obzirom na nacionalnu sigurnost"). Alfonso Chardy, "Tajne odane da se naškodi Nikaragvi, kažu izvori", Miami Herald, 13. listopada 1986. Newsweek, 3. kolovoza 1981. O programu dezinformiranja glede Libije v. 3. poglavlje. O drugim dezinformativnim programima i medijskoj suradnji v. moju knjigu T T T te Edward S Herman i Frank Brodhead, The Bulgarian Connection ("Bugarska veza"), Sheridan Square, 1986. Alfonso Chardy, Knight-Ridder Service, Boston Globe, 28. listopada 1986. Robert Reinhold, "Bivši general aludira na veliku ulogu kao zagovornik kontraša u SAD", New York Times, 14. listopada 1986. Chris Horrie, New Statesman, 31. listopada 1986. izvješćuje o godišnjoj skupštini WACL, gdje osobito primjećuje istaknutu ulogu RENAMO-a (gerile s južnoafričkom potporom, koja terorizira Mozambik) te njihov blizak odnos sa Singlaubom te vjerojatno s američkom vladom. Scott Anderson i John Lee Anderson, Inside the League ("Unutar Saveza"), Dodd, Mead & Co., 1986. Jedino su Protuklevetnički savez i američka vlada odbili surađivati, tvrde autori. V "Nužne iluzije", dodatak V4, gdje se može pronaći više o vezama između Reagana i Busha (I.) s neonacističkim i sličnim elementima, koji su krivi jedino zbog "starinskog i anemičnog" antisemitizma, u usporedbi sa stvarnim antisemitizmom onih koji podupiru međunarodni konsenzus o rješenju s dvije države (New Republic). O tome v. TTT i citirane izvore. V. Michael McClintock, Instruments of Statecraft ("Državnička sredstva"), Pantheon, 1992. o oslanjanju na nacističke priručnike pri razvoju američkih protupobunjeničkih dokumenata nakon II. svjetskog rata, uz pomoć generala Wehrmachta. Također: Jeffrey Burds, "Rani Hladni rat u sovjetskoj zapadnoj Ukrajini 1944. - 1948.", The Carl Beck Pa-

232


pers br. 1505, siječanj 2001., Centar za ruske i istočnoeuropske studije, Sveučilište u Pittsburghu, o zapadnoj potpori vojskama Hitlerovih pristaša tijekom rata. 15 O plimama i osekama brige za ljudska prava u Iranu, koja izbliza prati iransko služenje američkim interesima ili suprotstavljanje njima, v. Mansour Farhang i William Dorman, The U.S. Press and Iran ("Američki tisak i Iran"), University of California, 1987. Za dalju raspravu v. "Nužne iluzije", 5. poglavlje i dodatak 5.2-3. 16 17

O toj temi v. moj FT, 457. str. i dalje. Michael Widlanski, "Veza Izraela i SAD s Iranom", Tel Aviv, Austin American Statesman, 2. svibnja 1986. 18 V William C. Rempel i Dan Fisher, "Prodaja oružja usmjerava pozornost na izraelsku politiku", Los Angeles Times, 5. svibnja 1986. U članku se primjećuje kako "američki istražitelji veterani" kažu da "se Izrael već odavno smatra pogodnim kanalom za tajnu prodaju oružja" te je "malo mjesta sumnji da je dotok izraelskog oružja Iranu u najmanju ruku nastavljen kao i prije". To se zbivalo tijekom prošlih pet godina. Zapadnonjemačka procjena govori o pola milijarde dolara za vojnu opremu. Douglas Frantz, "Izrael povezan s iranskom oružanom urotom", Chicago Tribune, 24. travnja 1986. Reuven Padhatzur, Ha'aretz, 28. travnja 1986. Znatna količina građe takve vrste distribuirala je Jane Hunter, urednica izrvsnog časopisa Israeli Foreign Affairs. 19 20 21

22

23 24 25

Leslie H. Gelb, "Iranu navodno pribavio velike količine oružja od Izraela, Sovjeta i Europljana", New York Times, 8. ožujka 1982. Patrick Seale, "Trgovci oružjem profitiraju od iranskog očaja", Observer, London, 4. svibnja 1986. Miles Wolpin, Military Aid and Counterrevolution in the Third World ("Vojna pomoć i kontrarevolucija u Trećem svijetu"), Lexington Books, 1972., str. 8, 128., gdje se navode saslušanja u Kongresu; za Brazil v. New York Times, 1. studenog 1970. Više o euforičnom odgovoru javnosti na indonezijski masakr i o njegovoj pozadini v. moj rad Year 501 ("501. godina"), South End Press, 1993. O 1958. v. Audrey i George Kahin, Subversion as Foreign Policy ("Subverzija kao vanjska politika"), New Press, 1995. Opširniju raspravu v. moje knjige Towards a New Cold War ("Prema novom hladnom ratu") i Fateful Triangle ("Kobni trokut"); Laird kako ga navode Thomas Ferguson i Joel Rogers, Right Turn ("Desno skretanje"), Hill & Wang, 1986., 97. str. - važna rasprava o čimbenicima u unutarnjoj politici. Više o ovim temama v. u TNCW, FT te reference u 3. poglavlju, 6. bilješci. V 1. poglavlje. V moje prije navođene knjige. Također v. Allan Nairn, Progressive, svibanj i rujan 1986.

Bilješke

233

26 Haley, "Gadafi i SAD", 31. str. 27 V 3. poglavlje.

5. MEĐUNARODNI TERORIZAM: PREDODŽBA I STVARNOST 1

Između ostalih izvora, v. Edward S. Herman, The Real Terror Network ("Stvarna teroristička mreža"), South End Press, 1982.; Herman i Frank Brodhead, The Rise and Fall of the Bulgarian Connection ("Uspon i pad bugarske veze"), Sheridan Square Publications, 1986.; Alexander George, "Terorologija kao disciplina" u: George (ur.), Western State Terrorism ("Zapadni državni terorizam"), Polity-Blackwell, 1991. V. također raspravu u: Walter Laquer, The Age of Terrorism ("Doba terorizma"), Little, Brown and Co., 1987. u mojoj knjizi "Nužne iluzije", 278. str. i dalje; u toj knjizi v. i reference, gdje nisu ovdje navedene.

2

"Države, terorizam i državni terorizam", u: Robert Slater i Michael Stohl, Current Perspectives on International Terrorism ("Današnji pogledi na međunarodni terorizam"), Macmillan, 1988. Stohl zaključuje kako su "što se tiče terorističke prisilne diplomacije Sjedinjene Države dosad (...) bile znatno aktivnije od Sovjetskog Saveza". Druge studije pokazuju slične rezultate. U pregledu vojnih sukoba nakon II. svjetskog rata Ruth Sivard je pronašla kako ih se 95% zbivalo u Trećem svijetu; u većini slučajeva bile su umiješane i strane vojne snage, od čega na "zapadne sile otpada 79% intervencija, a na komuniste 6%", World Military and Social Expenditures 1981 ("Vojna i socijalna potrošnja u svijetu 1981."), World Priorities, 1981., 8. str.

3

United States Code Congressional and Administrative News, 98. saziv Kongresa, 2. zasjedanje, 1984., 19. listopada, 2. svezak, članak 3077., 98, STAT. 2707, West Publishing Co., St. Paul, Minnesota. US Army Operational Concept for Terrorism Counteraction ("Operativni plan Kopnene vojske SAD za borbu protiv terorizma"), TRADOC brošura br. 525-37, 1984.; Robert Kupperman Associates, Low Intensity Conflict ("Sukob niskog intenziteta"), 30. srpnja 1983. Oba rada navode Michael Klare i Peter Kornbluh (urednici), Low Intensity Warfare ("Rat niskog intenziteta"), Pantheon, 1988., 69. i 147. str. Sam navod iz Kuppermana odnosi se upravo na "prijetnju silom"; njezina je uporaba također namjerna.

4

5 6

Jerusalem Post, 4. kolovoza 1988. V. također Mark Heller, 36. str. General John Galvin, zapovjednik Južnog zapovjedništva (SOUTHCOM); Fred Kaplan, Boston Globe, 20. svibnja 1987. Kinsley,

234


7

Wall Street Journal, 26. ožujka 1987. V. dolje, 15. bilješku. Ostale pojedinosti v. u "Kulturi terorizma", 43. i 47. str. Pojedinosti o iznimno uspješno izvedenom rušenju v. u "Kulturi terorizma" i "Nužnim iluzijama". O trenutačnom obaranju sporazuma Esquipulas IV, što su u veljači 1989. zajedno izveli Bijela kuća i "golubovi" u Kongresu, uz suradnju medija, v. moj članak u Z Magazineu iz svibnja 1989. godine, pretiskanom u mojoj knjizi Deterring Democracy ("Ometanje demokracije"), Verso, 1991.; prošireno izdanje Hill & Wang, 1992.

8

Richard Boudreaux i Marjorie Miller, Los Angeles Times, 5. listopada 1988.; Associated Press, 21. studenog 1987.; Svjedok mira, Civilian Victims of the U.S. Contra War ("Civilne žrtve američkoga kontraškog rata"), veljača-srpanj 1987., 5. str. The Civilian Toll 1986-1987 ("Civilne žrtve 1986/87."), Americas Watch, 30. kolovoza 1983.; predstavka "Americas Watcha" trgovinskom predstavniku SAD, 29. svibnja 1987.

9

Boston Globe, 9. studenog 1984. također navodi slične komentare demokratskog "goluba" Christophera Dodda. Pregled liberalnog Boston Globea, vjerojatno najmanje suprotstavljenog sandinistima od svih velikih američkih dnevnika, otkriva jedan urednički spomen činjenice da Nikaragvi trebaju ratni zrakoplovi kako bi "odbila napade kontraša, koje vodi CIA, te kako bi zaustavila opskrbne letove kontraša" (9. studenog 1986.)

10

11 12 13 14

15

16 17

Navodi se u: Slater i Stohl, "Današnji pogledi na međunarodni terorizam". Nažalost, praksa Suda nije bila takva, niti je danas. Kirkpatrick, Commentary ("Komentar"), siječanj 1981.; Kristol, Wall Street Journal, 11. travnja 1986.; 13. prosinca 1973. V. "Nužne iluzije", 60. str. Julia Preston, Boston Globe, 9. veljače 1986.; MacMichael, v. "Kultura terorizma"; Doyle McManus, Los Angeles Times, 28. svibnja 1988.; Vaky, v. "Nužne iluzije". Ibid., 204. i 205. str. Kad je taktika napokon uspjela, događaji su prilično otvoreno opisani u glavnim listovima, proslavljeni naslovima poput "Pobjeda SAD u poštenoj igri", od čega su Amerikanci "Ujedinjeni u radosti" (naslovi u New York Timesu), što pokazuje da "živimo u romantičnim vremenima" (Anthony Lewis). Za navode i pozadinu v. "Ometanje demokracije", 10. poglavlje. Za dokumentaciju o tim pitanjima v. "Nužne iluzije". Torture in Latinska America ("Mučenje u Latinskoj Americi"), LADOC ("Dokumentacija o Latinskoj Americi"), Lima, 1987. donosi izvješće s Prvog međunarodnog seminara o mučenju u Latinskoj Americi, održanom u Buenos Airesu u prosincu 1985. Seminar je bio posvećen "represivnom poretku" koji "ima na raspolaganju multinacionalnu tehniku terora, razvijenu u specijaliziranim središtima čija je svrha usavršiti metode za iskorištavanje, tlačenje

Bilješke

235

i porobljivanje pojedinaca i čitavih naroda" uporabom "državnog terorizma nadahnutog /američkom/ Doktrinom nacionalne sigurnosti". Početke te doktrine možemo pronaći u povijesnoj odluci Kennedyjeve vlade da latinskoameričkim vojskama dodijeli ulogu čuvara "unutarnje sigurnosti"; ta je odluka imala dalekosežne posljedice. 18

19

Raymond Garthoff, Reflections on the Cuban Missile Crisis ("Razmišljanja o Kubanskoj raketnoj krizi"), Brookings Institution, 1987., 17. str. Ibid., 16. str. i dalje, 89. str. i dalje, 98. str. V reference u 1. bilješci. Također: Bradley Earl Ayers, The War that Never Was ("Rat kojega nije bilo"), Bobbs-Merrill, 1976.; Warren Hinckle i William Turner, The Fish is Red ("Riba je crvena"), Harper & Row, 1981.; William Blum, The CIA, Zed, 1986.; Morris Morley, Imperial State and Revolution ("Imperijalna država i revolucija"), Cambridge 1987.; Taylor Branch i George Crile, "Kennedyjeva osveta: naš tajni rat na Kubi", Harper's, kolovoz 1975.

20 V. TNCW, 48. i 49. str.; "Kultura terorizma", 40. str.; Slater i Stohl, "Današnji pogledi na međunarodni terorizam". 21 Jerusalem Post, 16. kolovoza 1981.; v. FT, 5. poglavlje, odjeljci 1, 3.4, za dalje navode, pozadinu i opis. V 2. poglavlje, 92. bilješku. 22 Glass, Index on Censorship, London, siječanj 1989. 23 V FT, 184. str. i dalje, te citirane izvore. 24 Ehud Ja'ari, "Egipat i fedajini" (na hebrejskom), Givat Haviva, 1975., 27. str. i dalje. Ta se vrijedna studija zasniva na zaplijenjenim egipatskim i jordanskim dokumentima. Istodobno je Salah Mustafa, egipatski vojni izaslanik u Jordanu, bio teško ranjen pismom-bombom poslanim iz Istočnog Jeruzalema, vjerojatno iz istog izvora; ibid. 25 Izraelski vojni povjesničar Uri Milstein, Hadašot, 31. prosinca 1987. referira na Elijavovu knjigu Hamevukaš iz 1983. 26 V. 2. poglavlje. Ha'aretz, 5. travnja 1989. 27 V. 3. poglavlje, 14. bilješku. 28 Boustany, Washington Post Weekly, 14. ožujka 1988.; Woodward, Veil ("Veo"), Simon & Schuster, 1987., 396. str. i dalje. 29 O operaciji "Čelična šaka" te bombardiranju Tunisa v. u 2. poglavlju. 30 V. 3. poglavlje. 31 V. Edward Herman, The Terrorism Industry ("Industrija terorizma"), Pantheon, 1990.; Herman i Gerry O'Sullivan, "Tzv. terorizam kao ideologija i kulturna djelatnost"), George (ur.), "Zapadni državni terorizam". 32 Lawrence Harke, University of Miami Law Review, svezak 43, 1989., 667. str. i dalje. 33 Bernadotte, v. 2. poglavlje, 80. bilješka. Šamir, "Teror", Hazit, ko-

236


34 35

36

37 38

lovoz 1943.; dijelovi pretiskani u Al Hamišmaru od 24. prosinca 1987. Berlin, Personal Impressions ("Osobni dojmovi"), Viking, 1981., 50. str. V. FT, 164. i 165. str.; Gafi Amir, Jediot ahronot (dodatak), 14. kolovoza 1988. De Haan, v. TNCW, 461. i 462. str. Izrael Šahak, "Iskrivljavanje holokausta", Kol Ha'ir, 19. svibnja 1989. Enbal, Jediot ahronot, 3. kolovoza 1990. V. sada i: Zuckerman, A Surplus of Memory ("Višak pamćenja"), University of California (prijevod hebrejskog izvornika iz 1990.) Rezolucija Opće skupštine UN br. 42/159 od 7. prosinca 1987. O njoj, čini se, u SAD nije izviješteno. Tekst je objavljen u Dodatku III. State Terrorism at Sea ("Državni terorizam na moru"), EAFORD spisi br. 44, Chicago, 1988.

39

V 2. poglavlje, 85. bilješka. Pojedinosti v. u "Nužnim iluzijama". V. također moj članak u Z Magazineu od ožujka - rujna 1989. Dijelovi članka pretiskani su u dopunjenom izdanju FT iz 1999. Naglasak u Jerusalem Postu. V reference iz prethodne bilješke. Neprihvatljivost održavanja međunarodne konferencije koju Washington ne bi kontrolirao proistiječe iz odupiranja političkom rješenju u skladu s gotovo sveopćim međunarodnim konsenzusom.

40 41 42 43

V 2. V 2. V 2. New

poglavlje. poglavlje, 29. bilješku. New York Times, 28. studenog 1988. poglavlje. York Times, 30. rujna 1986.

6. SVIJET NAKON 11. RUJNA 1 2 3

Charles Tilly, Coercion, Capital and European States ("Prisila, kapital i europske države"), Blackwell, 1990. Maureen Dowd, New York Times, 23. veljače 1991. Osam mjeseci poslije, jedino što je FBI kadar reći jest da "istražitelji vjeruju kako je zamisao o napadima na Svjetski trgovinski centar i Pentagon 11. rujna došla od čelnika Al-Kaide u Afganistanu", premda tragovi planiranja i financiranja, drže oni, vode u Njemačku i Ujedinjene Arapske Emirate. "Mislimo da su mozgovi koji su to smislili u Afganistanu, visoko u vodstvu Al-Kaide," rekao je ravnatelj FBI-a Richard Mueller u "jednom od najdetaljnijih javnih komentara o izvorima napada" izvedenih 11. rujna; Walter Pincus, Washington Post, 6. lipnja 2002. Ako se izvor osam mjeseci poslije napada tek pretpostavlja, onda nije mogao biti poznat u vrijeme izvedbe napada. Ipak je 5. listopada Britanija objavila nešto za što je tvrdila da je nepobitan dokaz, koji

Bilješke

237

"izvan svake sumnje" dokazuje krivicu Osame bin Ladena i talibana, kako je proglasio britanski premijer Blair. Dokazi su bili vrlo tanki, uzevši u obzir uvjerljivost optužbe i intenzitet istrage. Ozbiljniji je tisak odbacio takve dokaze. Wall Street Journal je objavio kako ti dokumenti "više nalikuju optužnici nego pravom dokaznom materijalu" (Mark Champion, Wall Street Journal, 5. listopada, 12. str.) Ali to ionako nije važno, kako se kaže u popratnom članku, gdje se navodi ugledan američki senator, koji kaže: "Nije važno dokazivati optužbu. Plan je izbrisati gosp. Bin Ladena i njegovu organizaciju" - i svakoga drugog tko se nađe na putu. Zanimljivo je primijetiti kako, prema normama intelektualne kulture, ništa od ovoga ne utječe na savršenu pravednost poduzetih akcija. 4

Ricardo Stevens, NACLA Report on the Americas ("NACLA-ino izvješće o dvjema Amerikama"), studeni - prosinac 2001. On zapaža: "Koliko su samo te žrtve slične dječacima i djevojčicama onima koji se nisu mogli roditi toga 20. prosinca /1989./ što su ga nametnuli nama u Chorrillu; koliko su samo nalik majkama, djedovima i bakama - svim tim nevinim i anonimnim žrtvama. Taj se teror zvao 'pravedna stvar', a teroristi su se zvali osloboditeljima." Barrio Chorrillo je "podnio glavni teret" američke najezde, komentiraju urednici, dodajući kako je "broj civilnih žrtava kratke američke intervencije nepoznat, no vjerodostojne procjene dosežu nekoliko tisuća."

5

Andy Thomas, Effects of Chemical Warfare: A Selective Review and Bibliography of British State Papers ("Učinci kemijskog rata: izabrana bibliografija britanskih državnih spisa"), SIPRI (Međunarodni Institut za istraživanje mira u Stockholmu) - Taylor & Francis, 1985., 2. poglavlje. Mete su imala biti "necivilizirana plemena" (Afgani), no isto tako i Rusi, kako je bilo za vojne intervencije 1919. godine, koju je vojno zapovjedništvo ocijenilo vrlo uspješnom. V. TTT, 126. str.; "Ometanje demokracije", 181. str. i dalje. V. također Thomas Whiteside, New Yorker, 11. veljače 1991. Također Robin Young, The Times, London, 3. siječnja 1997. (U tom se članku ti dokumenti nazivaju "nedavno objavljenima".) No posljedica Churchillova savjeta se vjerojatno neće doznati. Godine 1992. tadašnji je britanski premijer John Major najavio inicijativu za "otvorenu vladu". Prvi je korak bio izuzimanje takvih dokumenata iz Javnog arhiva; George Robertson, Freedom, the Individual, and the Law ("Sloboda, pojedinac i zakon"), Penguin, sedmo izdanje, 1993., 198. str.

6 7

New Republic, 2, 1984.; 5. studenog 2001. Alexis de Tocqueville, Democracy in America ("Demokracija u Americi"), Everyman's Library, 1994., I. svezak, 355. str. Christina Lamb, Daily Telegraph, London, 9. prosinca 2001.

8

238


9

Doug McKinlay, Guardian, 3. siječnja; Kim Sengupta, Independent, 4. siječnja 2002. Elisabeth Bumiller i Elizabeth Becker, New York Times, 17. listopada 2001. U ožujku 2002. Svjetski program za hranu (WFP) je objavio kako je broj ljudi kojima je potrebna pomoć u hrani narastao na devet milijuna. Barbara Crossette, New York Times, 26. ožujka; Ahmed Rashid, Wall Street Journal, 26. lipnja 2002.

10 11

John Burns, New York Times, 16. rujna 2001. Samina Amin, International Security, 26.3, zima 2001/02. "Agencija UN za hranu upozorava na masovnu glad u Afganistanu", AFP 28. rujna; Edith Lederer, "Američko bombardiranje omelo je sjetvu te će biti izgubljeno 80% godišnje žetve žitarica", Associated Press, 18. listopada 2001. Osam mjeseci nakon toga Svjetski program za hranu objavio je kako su "zalihe žita iscrpljene, a nema novca za njihovo dopunjavanje"; Rashid, Wall Street Journal. Na dan održavanja sastanka na kojem je to objavljeno, međunarodne prehrambene organizacije su se sastale u Beču kako bi procijenile stanje na koncu rata. Zaključile su da je više od milijun ljudi "izvan njihova dosega" zbog ratnog prekida prometa i veza te kako tim ljudima "prijeti smrt od izgladnjelosti i bolesti" (Imre Karacs, Independent on Sunday, 9. prosinca 2001.)

12

Tania Branigan, Guardian, 30. listopada 2001. Howard, Foreign Affairs, siječanj — veljača 2002. Carla Del Ponte, glavna tužiteljica suda za ratne zločine UN, izjavila je kako bi međunarodni sud bio najbolji način za progon Osame bin Ladena. (Associated Press, Boston Globe, 20. prosinca 2001.)

13

U vrijeme početka bombardiranja Bush je upozorio Afgane da će ih bombardirati sve dok njihove vlasti ne izruče Osamu bin Ladena i njegove suradnike. Nekoliko tjedana poslije toga britanski je glavni vojni zapovjednik admiral Sir Michael Boyce najavio kako će se bombardiranje nastaviti "sve dok narod te zemlje ne shvati da će se ovo nastaviti sve dok ne promijene svoje vodstvo". Bila je to, čini se, prva objava novih ratnih ciljeva. Patrick Tyler i Elisabeth Bumiller, 12. listopada, navodeći Busha; Michael Gordon, New York Times, 28. listopada 2001., gdje se navodi Boyce.

14

Barry Bearak, New York Times, 25. listopada; John Thornhill i Farhan Bokhari, Financial Times, 25. i 26. listopada; John Burns, New York Times, 26. listopada; Indira Laskhmanan, Boston Globe, 25. i 26. listopada 2001.

15 16

Anatol Lieven, Guardian, 2. studenog 2001. Colin Nickersnon i Indira Laskhmanan, Boston Globe, 27. rujna 2001. News, Islamabad, 27. studenog; Times of India, 26. studenog

17

2001. 18

Boucher, Mideast Mirror, London, 15. ožujka 1991. Više o toj te-

Bilješke

19 20

21

22

23

239

mi v. u mom eseju u: Cynthia Peters (ur.), Collateral Damage ("Usputna šteta"), South End Press, 1992. i u Pogovoru "Ometanju demokracije" (prošireno izdanje 1992.) Strategija nacionalne sigurnosti SAD, Bijela kuća, ožujak 1990. Izvatke v. u "Ometanju demokracije", 1. poglavlje. Na sastanku na vrhu G-15 na Jamajci u veljači 1999. Taj je važni sastanak u SAD bio gotovo ignoriran. Dina Izzat, Al-Ahram Weekly, 11.-17. veljače 1999. V. moju knjigu New Military Humanism ("Novi vojni humanizam"), Common Courage, 1999., 6. poglavlje. Navodi se u: Thomas Fox, Iraq, Sheed & Ward, 1991., ix.; v. i moj članak u: Peters (ur.), "Usputna šteta", gdje se mogu naći taj i mnogi drugi primjeri. "Novi vojni humanizam". Više o službenim ciljevima rata te gdje se može naći pregled bogate dokumentacije prije bombardiranja iz službenih zapadnih izvora v. moju knjigu A New Generation Draws the Line ("Novi naraštaj je rekao 'dosta'"), Verso, 2000. Christopher Hellman, Defense Monitor, Washington, kolovoz 2001. Iscrpnija rasprava i izvori o onome što slijedi mogu se pronaći u mom radu Peering into the Abyss of the Future ("Gledajući u ponor budućnosti"), Lakdawala Memorial Lecture, New Delhi, 3. studenog 2001.; Institut za društvene znanosti, New Delhi.

7. SAD I IZRAEL PROTIV PALESTINE 1

Graham Usher, "intifada kod Al-Akse", Middle East International, 13. listopada 2000. 2 John Dugard (Južna Afrika), Kamal Hossain (Bangladeš) i Richard Falk (SAD), Question of the Violation of Human Rights in the Occupied Arab Territories, including Palestine ("Pitanje kršenja ljudskih prava na zaposjednutim arapskim područjima, uključivši Palestinu"), Gospodarsko-socijalno vijeće UN, Povjerenstvo za ljudska prava, E/CN.4/2001/121, 16. ožujka 2001. Izrael je odbio surađivati, ali su konzultirani brojni izraelski izvori. Za neka rana izvješća o intifadi kod Al-Akse v. Human Rights Watch (HRW), Israel, the Occupied West Bank and Gaza Strip, and the Palestinian Authority Territories ("Izrael, okupirana Zapadna obala i pojas Gaze te područja pod Palestinskom vlašću"), svezak 1.3 (E), listopad 2000.; Amnesty International, "Izrael i okupirana područja: pretjerana uporaba smrtonosne sile", 19. listopada 2000. V Adam Leigh, "Udruge za ljudska prava osuđuju uporabu 'pretjerane i smrtonosne sile'", Independent, London, 18. listopada 2000.

240

Gusari i carevi, stari i novi 3

4

Mnoge primjere može se naći u "Kobnom trokutu", osobito u 4. poglavlju, 5. odjeljak - "Svjetski poredak - stari i novi" (Epilog, 1996.) V. također uvodne napomene. HRW, Center of the Storm ("Središte oluje"), 11. travnja 2001. Daniel Williams, Washington Post, 16. travnja 2001. Za prijašnje primjere u Hebronu v. reference prethodne bilješke. Čak je i kratko osobno iskustvo šokantno.

5

HRW, "Središte oluje". Izvješćujući kao očevitkinja iz Necarima, izvanredna izraelska novinarka Amira Has opisala je kako se nije htjelo objaviti da je pucnjava dopirala iz židovskog naselja, niti da je izraelska vojska pucala iz "udaljenih nadzornih tornjeva (...) na tisuće nenaoružanih prosvjednika" kako bi ih spriječila da se približe utvrđenim položajima, gdje vojnici nisu bili ugroženi. Hass, "Mediji prešućuju dok vojska laže", Le Monde diplomatique, studeni 2000.

6

HRW, "Središte oluje", Report on Israeli Settlement ("Izvješće o izraelskom naseljavanju"), Washington, studeni - prosinac 2000. U izvješću se navodi i potvrda zamjenika načelnika Glavnog stožera Izraelske vojske Moše Ja'alona. General Amos Jaron, zamjenik direktora Globesa, časopisa Izraelskoga poslovnog foruma, 21. prosinca 2000. Da je neki srpski general imao za sobom ono što je imao Jaron, sudilo bi mu se u Hagu. To je očito iz prigušenog izvješća Kahanova povjerenstva o pokolju u Sabri i Šatili. V. FT.

7

8

9

10

Amnon Barzilaj, Ha'aretz, 3. listopada 2000.; v. također Avi Hoffmann, Jerusalem Post, 8. rujna. Uri Blau, Kol Ha'ir, 26. siječnja 2001.; uz članak je objavljena fotografija "marinaca kako vježbaju u Negevu". Robin Hughes, Jane's Defence Weekly, 4. listopada; Charles Sennott, Boston Globe, 4. listopada; Dave Mclntyre, Washington, Deutsche Press Agentur, 3. listopada 2000. Gideon Levi, Ha'aretz, 24. prosinca i Graham Usher, Middle East Report, zima 2000., izvješćuju o ubojstvima u Beit Sahuru 9. studenog. Do veljače 2002. izraelski je tisak objavio ukupno 48 umorstava, od čega je 26 osoba poginulo kao žrtve "usputne štete". Izraelska je vojska tvrdila kako je bila 21 žrtva, uz 18 slučajnih. U mnogim su slučajevima, uključivši i neke koji su znatno eskalirali ciklus nasilja, uporabljeni helikopteri i rakete američke proizvodnje. Visoki sud je odbio zahtjev za zabranom namjernih ubojstava bez podizanja optužnice; Gideon Levi, Ha'aretz, 3. veljače. Izvještaj misije Povjerenstva za ljudska prava Engleske i Velsa iz travnja 2002. zaključuje: Nema temeljnijeg kršenja osnovnih ljudskih prava i humanitarnih normi nego što je proračunato i hladnokrvno ubijanje, koje država planira, izvodi i priznaje." Ann Thomson Cary, "Naoružavanje Izraela...", News and Obser-

Bilješke

11

12 13 14 15 16

17

241

ver, Raleigh, 12. listopada 2000. Pretraživanje baze podataka ovdje i dalje obavio je David Peterson. "Amnesty International u SAD poziva na prekid isporuke ratnih helikoptera Izraelu", priopćenje AI, 19. listopada 2000., Aviation Week & Space Technology, 26. veljače; Jane's Defence Weekly, 28. veljače 2001. Isto i u dragim vojnim časopisima. Tako International Defense Review, 1. travnja 2001.; Reuters, AFP, 19. veljače; Associated Press, 20. veljače, financijske stranice; Wall Street Journal, 20. veljače 2001. - rečenica u odjeljku B, 10. str., među poslovnim vijestima. America, 5. ožujka 2001. V. također Robert Frisk, "Smrt u Betlehemu - proizvedena u SAD", Sunday Independent, 15. travnja 2001. Jane Perlez, "U SAD se živo raspravlja o preuzimanju aktivnije uloge", New York Times, 17. svibnja; William Orme, World Briefing, 17. svibnja 2001. Laurie Copans, Boston Globe, 3. ožujka 2001. V. 6. poglavlje, 19. bilješku; "Ometanje demokracije", 1. poglavlje. Za izvore koji se niže ne navode, v. "Svjetski poretci". Za pregled te dokumentacije v. "Ometanje demokracije", 6. poglavlje. V 4. poglavlje. V Israel Shahak, Israel's Global Role ("Globalna uloga Izraela"), Udruga arapskoameričkih diplomaca (AAUG), 1982.; Benjamin Beit-Hallahmi, The Israeli Connection ("Izraelska veza"), Pantheon, 1987.; Jane Hunter, Israel's Foreign Policy ("Izraelska vanjska politika"), South End Press, 1987. Općenitije, v. Jonathan Marshall, Peter Dale Scott i Jane Hunter, The Iran-Contra Connection: Secret Teams and Covert Operations in the Reagan Era ("Iransko-kontraška veza: tajne ekipe i akcije u Reaganovo doba"), South End Press, 1987.

Jediot ahronot, travanj 1992., navodi Israel Shahak, Middle East International, 19. ožujka 1993. 18 Formulacije su u Rezoluciji 242 namjerno neprecizne, u nadi da će se postići bar formalni sporazum Izraela i arapskih država. "Povlačenje" se općenito shvaćalo kao povlačenje na granice od prije lipnja 1967., uz tek neznatne i dogovorene ispravke. To je ostala i službena politika SAD, no nakon 1971. ne i izvršna politika. V. niže. 19 Clintonova je vlada također pozvala na ukidanje posebnog odbora za palestinska prava, nazvavši ga "pristranim, površnim i nepotrebnim". Clinton je također odbio osuditi Izraelsko naseljavanje jer "je neplodno raspravljati o pravnim finesama toga pitanja". On je isto tako povukao dotadašnju potporu SAD Rezoluciji 194 od 11. prosinca 1948., kojom se potvrđuje pravo palestinskih izbjeglica na povratak u svoje domove. Jules Kagian, Middle East International, 17. prosinca 1993.; Middle East Justice Network, veljača - ožujak 1994. V i "Svjetske poretke", 3. poglavlje.

242 20 21 22 23 24 25 26

27

28 29

Gusari i carevi, stari i novi Usp. Jimmy Carter, pregled službenih priopćenja tijekom 1991. Washington Post, 26. studenog 2000. V. 1. poglavlje. V FT, 105. str. i dalje. Yaniv, Dilemmas of Security ("Sigurnosne dvojbe"), Oxford, 1987., 70. str. V. 1. poglavlje za izraelsko tumačenje i reakcije. Opširan pregled v. u "Nužnim iluzijama", dodatak 5.2. Osnova je američka uzrujanost bezobraznim načinom naseljavanja pod Jicakom Šamirom. Kad se stil vratio u normalu (a da se u biti ništa nije promijenilo), vratila se i srdačnost. Baker citiran u: Carter, Washington Post, 26. studenog 2000. Valja primijetiti kako Baker rabi riječ "područje" ("territory"), bez određena člana ("the territory"), u jednini, a ne množini ("the territories"). U američkoj je diplomaciji od 1971. ispuštanje određenog člana u engleskoj verziji Rezolucije 242 (ali ne i u isto toliko vjerodostojnoj francuskoj verziji) sredstvo za promicanje tvrdnje kako Rezolucija traži tek djelomično, a ne potpuno povlačenje - što je suprotno međunarodnom konsenzusu, čiji su dio do 1971. bile i SAD. O tom se pitanju mnogo raspravljalo s pravničkoga gledišta. No to je bespredmetno, jer značenje deklaracijama daju najsnažniji igrači i to je prihvaćeno u doktrinarnom sustavu - čak i ako je u oštroj suprotnosti sa stvarno zapisanim formulacijama. Primjera ima puno. Za pregled nekoliko takvih, među kojima su i mirovni ugovori, v. "Novi vojni humanizam", 114. - 128. str.

V. 5. poglavlje. To sam tada zapisao, ali to danas ne bih opetovao. V. moj članak u Z Magazineu iz listopada 1993. (datiran s 3. rujna). V "Svjetske poretke", 3. poglavlje o tom dokumentu. 30 Majstorima se ta igra, čini se, čini zabavnom. Zato su je opet odigrali, primjerice, kad je Arafat u travnju 2002. bio osuđen na zatočeništvo u svom sjedištu u Ramalahu, okružen izraelskim tenkovima. Tada ga se žestoko pritiskalo neka osudi terorizam, što je besmislena gesta, kako svatko razumije, ali svrha joj je bila poniziti Palestince. Naprotiv, američki je predsjednik Bush izraelskog premijera Šarona nazvao "mirotvorcem". Šarona se slavilo zbog oslobađanja Arafata iz tamnice u zamjenu za američko-britanski nadzor ljudi optuženih za ubojstvo izraelskoga ministra Rehavama Ze'evija. Ubojstvo Ze'evija bilo je dio očekivane reakcije na izraelsku eskalaciju nasilja prvim ubojstvom političkog vođe, Abu Ali Mustafe, raketnim napadom s helikoptera američke proizvodnje; protiv njega nije bilo nikakve optužbe. Mustafino je ubojstvo prošlo u tišini, osim nekih komentara o nazočnosti američkih državljana u stambenoj zgradi koju su napali ubojice

Bilješke

31 32

243

iz Izraelske vojske. No reakcije su bile posve različite kad je Ze'evi otet i ubijen u osveti. Nezamislivo je da bi se poduzeo bilo kakav trud da bi se kaznili odgovorni za Mustafino ubojstvo. Za podroban prikaza obaju slučajeva v. Mouin Rabbani, Znet (www.zmag.org). 19. lipnja 2002. V 5. poglavlje. Sporazume su brižljivo oblikovali izraelski pregovarači (uz američko zaleđe); zato i imaju nejasne te mjestimice proturječne odredbe, "rupe" i maglovite uvjete o uzajamnosti itd. Tako je pobornicima nastavka okupacije moguće tvrditi kako Izrael ne krši sporazume. Nasuprot tome, palestinski su ustupci dalekosežni i - uzevši u obzir odnos snaga - djelotvorni. Za pregled ključnoga sporazuma, Privremenog Osla II., v. "Svjetske poretke", izdanje 1996., Epilog.

33 34

Ibid. Šlomo Cezna, "Gradnja na teritorijima je bila zaustavljena, a sada se nastavlja punom brzinom", Ha'aretz, 18. kolovoza 2000.; Akiva Eldar, Ha'aretz, 1. svibnja 2001. V također Economist, 26. travnja 2001. te nebrojene članke u stranim te osobito glavnim izraelskim listovima, od kojih su mnogi preneseni u "Svjetskim poretcima" te u novom izdanju FT iz 1999.

35

Cezna, Ma'ariv, 18. kolovoza 2000.; Eldar, Ha'aretz, 1. svibnja 2001. "Izvještaj o izraelskom naseljavanju", studeni - prosinac 2000. Šlomo Cezna, Ma'ariv, 27. veljače 2001. Šarona se često osuđuje kao ratnog zločinca, no takav je i Peres. Među njegovim postignućima su ubilačka operacija "Čelična šaka" u Libanonu sredinom osamdesetih te najezda na Libanon 1996., koju je Clinton podupirao do međunarodnog prosvjeda zbog bombardiranja izbjegličkog logora pod pokroviteljstvom UN u Kani, kad je poginulo stotinu civila koji su se tamo bili sklonili. Negativna je reakcija u svijetu postala tako jaka te je Clinton morao povući potporu te narediti Izraelu da prekine agresiju, što je i učinio. Baruh Kra, Ha'aretz, 6. veljače 2000., prevedeno u "Izvještaju o izraelskom naseljavanju" iz ožujka - travnja 2000. O svim tim pitanjima v. opet "Svjetske poretke". O Har Homi v. moj članak u: Haim Gordon (ur.), Looking Back at the June 1967 War ("Osvrt na rat iz lipnja 1967."), Praeger, 1999., spise sa skupa održanog 1997. na Ben-Gurionovu sveučilištu u Beeršebi; izvatci u proširenom izdanju FT iz 1999. Ziv Maor i Alaf Ben, Ha'aretz, 10. travnja 2001. Izraelska udruga za ljudska prava "B'Celem" izvijestila je u svibnju 2002. kako naseljenici nadziru 42% Zapadne obale. Nagav Šragaj, Ha'aretz, 13. svibnja; Dan Izenberg, Jerusalem Post, 14. svibnja 2002. To nije objavljeno u američkom nacionalnom tisku.

36

37

38 39

245 G u s a r i i carevi, stari i novi Navodeći "B'Celem" i druge izvore, Economist (22. lipnja 2002.) procjenjuje kako Izrael nadzire više od 80% Zapadne obale, računajući kako je 30% "nezakonito proglašeno državnom zemljom", koja je također nedostupna Palestincima, a još 20% nadzire Izraelska vojska. Takva politika oduzimanja zemlje ostavila je palestinska sela "raštrkana i izolirana među /židovskim/ naseljima", koja su raspršena kako bi se postigla svrha, tvrdi "B'Celem". "Palestinske su zajednice postale naselja na izraelskoj Zapadnoj obali", primijetio je jedan palestinski analitičar. Program naseljavanja je proširen pod Šaronovom vladom. Sve se to događa uz prešutnu potporu i neizravno financiranje SAD. 40

41

42

Jane Perlez, New York Times, 26. prosinca 2000. Perlez, New York Times, 8. siječnja; Judy Dempsey, Financial Times, 9. siječnja; Friedman, 2. siječnja 2001. Nadav Šragaj, Ha'aretz, 16. veljače 2000.; Yuval Ginbar, On the Way to Annexation: Human Rights Violations Resulting from the Establishment and Expansion of the Ma'aleh Adumim Settlement ("Na putu prema pripojenju: kršenja ljudskog prava kao rezultat uspostave i širenja naselja Ma'aleh Adumima"), B'Celem, srpanj 1999. "Izvještaj o izraelskom naseljavanju", siječanj veljača 2000. Za dalje pojedinosti o politici kantonizacije i kako je primjenjuju SAD i Izrael v. Sara Roy u: Roane Carey (ur.), The New intifada i Current History, siječanj 2002. U siječnju 2001. dogodio se znatan napredak u neformalnim pregovorima u Tabi. Pojedinosti se mogu pronaći u dokumentu što ga je priredio posebni izaslanik EU Miguel Moratinos, koji su obje strane priznale valjanim, a opširno ga je prikazao vodeći izraelski vanjskopolitički novinar Akiva Eldar (Ha'aretz, 15. i 18. veljače 2002.) Pregovore je prekinuo tadašnji premijer Ehud Barak, koji je također "dao nalog glavnom pregovaraču Giladu Šeru neka kaže Palestincima kako više ne vrijedi zemljovid što ga je predložio tadašnji ministar vanjskih poslova Šlomo Ben-Ami, koji je svodio područje naseljavanja (uključivši i dio s Ma'aleh Adumimom i Givat Ze'evom) na samo 5% površine Zapadne obale." Status toga dijela zemlje, koji praktički dijeli Zapadnu obalu, ostao je velika prijeporna točka, baš kao i u Camp Davidu. Palestinci su predložili da se načini točan zemljovid (suprotno glasnoj promidžbi). Izrael bi, prema njima, zadržao 3% Zapadne obale te bi se "obavila zamjena teritorija usporedivih veličinom i vrijednošću na mjestima uz granicu s Palestinom, baš kao i ona koja je pripojio Izrael." Izrael je odbio, nudeći tek znatno manje, nepovezano područje uz sinajsku granicu. Bilo je i drugih neslaganja, no može se zamisliti kako su pregovori mogli dovesti do sporazuma, da nisu jednostrano otkazani.

Bilješke

245

43 44 45

Dugard i dr., "Pitanja kršenja ljudskih prava..." Ibid. Amira Has, "Četiri američka odbijanja spriječila su donošenje rezolucije Vijeća sigurnosti", Ha'aretz, 13. travnja 2001. Često protivljenje Washingtona poštivanju ljudskih prava (a da o neprijateljima i ne govorimo) možda je igralo ulogu u izboru Švedske, Francuske i Austrije, a ne SAD, za tri zapadna mjesta u Povjerenstvu UN za ljudska prava nedugo nakon toga. Iznesene su i mnoge druge hipoteze. Barbara Crossette, Christopher Marquis, New York Times, 4. svibnja 2001. Državni tajnik Colin Powell citiran je kako je izjavio da je glasovanje o Palestincima naljutilo neke zemlje, koje su tražile osvetu; David Sanger, New York Times, 9. svibnja 2001. Powell je možda govorio o vetu na rezoluciju Vijeća sigurnosti, ili možda o rezoluciji od 18. travnja, koju su predložile članice EU; v. niže 47. bilješku. Dana 14. prosinca 2001. SAD su opet uložile veto na prijedlog rezolucije Vijeća sigurnosti koja je pozivala na slanje međunarodnih promatrača koji bi nadgledali smanjivanje nasilja. Deset dana prije toga SAD su bojkotirale međunarodnu konferenciju u Ženevi (i time joj umanjili značaj), koja je ponovno potvrdila primjenjivost Četvrte ženevske konvencije na okupirana palestinska područja. Tako su većina tamošnjih postupaka SAD i Izraela ratni zločini, a kad je riječ o "teškim kršenjima", onda su to, kako to mnogi vide, teški ratni zločini. Među njima su naseljavanje te "namjerno ubijanje, mučenje, nezakonito deportiranje, namjerno oduzimanje prava na pošteno i ispravno suđenje, obilno uništavanje i oduzimanje imovine (...) izvedeno nezakonito i nasumce"; konferencija visokih ugovornica, "Izvještaj o izraelskom naseljavanju", siječanj - veljača 2002.

46

Za pregled v. HRW, "Središta oluje". Također Francis Boyle, "Zakon i nered na Bliskom istoku", The Link 35.1., siječanj - ožujak 2002. te članak Allegre Pacheco u: Carey (ur.), The New intifada. Postoje iznimke kad je riječ o vojnoj nužnosti, no to se ne može primijeniti na ovaj slučaj. Agence France Presse, "Povjerenstvo UN za ljudska prava osuđuje Izrael u tri glasovanja", 18. travnja 2001. Glasovanje je bilo 50 prema 1; Kostarika se uzdržala i jedna je zemlja bila odsutna. U američkom se tisku to spomenulo tek tu i tamo, od toga nijednom u najvećim listovima. Ašer Davidi, Davar, 17. veljače 1993. Preveo Zachary Lockman te objavio u Middle East Reportu. rujan - listopad 1993. V. Kate Bronfenbrenner, Uneasy Terrain: The Impact of Capital Mobility on Workers, Wages, and Union Organizing ("Nesigurno tlo: Utjecaj kretanja kapitala na radnike, plaće i udruživanje u sindikate"), Cornell, 6. rujna 2000. Riječ je o radu što ga je

47 48

49 50

246

51 52

53

Gusari i carevi, stari i novi naručilo Povjerenstvo za pregled vanjskotrgovinskog manjka SAD. To je ažurirana studija iz 1997., koja je također izrađena prema NAFTA-inim pravilima. Takve studije redovito prolaze bez javnoga komentara, ali ih radnici (a vjerojatno i poslodavci) Itekako zapažaju. V Efraim Davidi, "Globalizacija i gospodarstvo na Bliskom istoku", Palestine-Israeli Journal VII. 1 i 2, 2000. Ja'ir Šelek, Ha'aretz, 24. ožujka 2001. o skupu i reakcijama. Šlomo Gazit, Amir Rapoport, Jediot ahronot, 26. ožujka 2001. Također: Reuven Weiss, koji ukazuje na Gazitove izvrsne prošle uspjehe. Ben-Ami, A Place for All ("Mjesto za sve", na hebrejskom), Hakibuc Hamoičad, 1998. Navodi Efraim Davidi, "Globalizacija..."

IZVORI, Trnjanska 64, 10000 ZAGREB, Tel.: 01/ 611 -2576; 611 -7714; Tel/Fax.: 01/ 611-2576

e-pošta: [email protected] •

www.izvori.com

NA ZAHTJEV ŠALJEMO VAM BESPLATNO KATALOG SVIH NAŠIH IZDANJA

Noam Chomsky - Gusari i Carevi, Stari i Novi

Recommend Documents