Noc u Brelima

Nura Bazdulj - Hubijar NOĆ U BRELIMA

Titles you can't find anywhere else

Try Scribd FREE for 30 days to access over 125 million titles without ads or interruptions! Start Free Trial Cancel Anytime.









NOĆ U BRELIMA Nura Bazdulj - Hubijar Biblioteka

Ayna Izdavač

“Sejtarija” d.o.o. Za izdavača

Jasmina Sejtarija Glavni i odgovorni urednik

Šaćir Filandra Urednik

Alma Palalija Palalija Recenzenti

Bisera Alikadić Nihad Agić Lektor

Alma Palalija Palalija Dizajn, naslovna strana i DTP

saninkatica.deviantart.com Sarajevo, 2009. godine.

























Dragim kolegama i prijateljima Halidu Genjcu Genjcu i Kemi Lukačeviću Luk ačeviću



















1.

ije žurila žuri la na večeru. Pošla je nešto iza pola osam. Polako Polako se spuštala spušta la stubištem stubištem i brojala stepenike mada je sasvim dobro znala da ih je devedeset i četiri. Lani L ani ih je svakoga sva koga dana brojala brojala najmanje po šest puta. I sada je odsjela u Marini, depadansu hotela misli la, samo je duboko duboko udi Maestral. Ništa nije mislila, sala miris m iris smole smole iz borove šume i, naravno, dragi, dobro znani miris mir is mora. Sišla je niz zadnji stepenik i uputila se betoniranom stazom do novog stubišta. Ovaj put se trebalo penjati do Maestrala jer se tamo serv servirairala večera. Lagano zadihana ušla je u hol i uputila se ka restoranu. Na ulazu ju je uz lak naklon









parku. Stol joj je bio blizu vrata i ona usmjeri pogled prema njima. Žuta sparušena trava, po njoj razbacane šišarke, a borove grane su doticale stakleni zid. Među granama je, kao i lani, bez velikog naprezanja i čekanja mogla vidjeti živahne vjeverice v jeverice.. Bacila je letimičan pogled po restoranu. Bio je gotovo gotovo pun. Žene i muškarci muška rci različiti razl ičitihh dobi u šarolikoj šarolikoj odjeći, od svečane do sportske, preplanulih lica l ica i tijela, djeca, potmuli žamor, žamor, zveckanje posuđa. posuđa. Konobari Konobari u crnim crn im hlačama hlača ma i bijelim košuljama kratki kratkihh rukava ruk ava s crnim crni m leptir mašnama, sa tacnama u obje ruke, kretali su se lakim koracima kao da ne dotiču tlo. – Ovo će biti vaš stol, gospodine gospodine – čula čul a je glas iz neposredne blizine bliz ine pa vidjela konobara koji ju je dopratio. Iza njega je išao mušk muškarac arac kojem kojem ni je mogla odrediti dob. Mogao je imati trideset, tr ideset, trideset pet, ali i četerdeset, četerdeset, pa i više godina. – Dobro veče – kazao je sjedajući. U istom času pojavio se novi konobar s pitanjem da li gospoda žele nešto popiti.









ko saplele saplele ruke. ru ke. Čaša se zanjihala. zanjihal a. U tren t renu, u, pri je nego je iko od prisutnih prisutn ih uspio da je zadrži, zadrž i, prevrnula prevr nula se i pala. pala . Po Po bijelom stolnjaku stolnjaku brzo se širila velika crvena mrlja. – Kao krv – pomislila je i u tome času vidjela kako lice muškarca što je sjedio preko puta naglo mijenja boju. Čvrsto se uhvatio objema rukama za stol, a onda klonuo. Prvo mu se glava mlitavo oborila prema prsima, pa je lagano kliznuo sa stolice na pod. Dvojica mladih konobara, vjerovatno učenika na praksi, sasvim su se izgubili. Jedan je žurno nestajao između stolova, a drugi, očito se ne mogavši savladati, glasno počeo dozivati: – Šefe! Prišla mu je u dva koraka. Okolo se već skupila gomila radoznalaca. – Vratite Vratite se na svoja s voja mjesta – kazal kaz alaa je gotovo zapovjednički, istovremeno istovremeno ga hvatajući hvatajući za donji dio podlaktice. – Ja sam ljekar. Puls je bio mekan, pravilan, pravila n, blago ubrzan, ubrzan, disanje plitko. plitko. Uzela je bokal vode sa stola i salila sal ila









prenese na mirnije mjesto. Spustila je pogled do poda. Čovjek je treptao očima. – Ili da mu pomogne da pređe. Dolazi svijesti. Ima li u ovom mjestu ambulanta? – Ne. Najbliža je u Makarskoj. – Ja ću ga pregledati. Vidjećemo hoće li biti nužno nešto više. Položilii su ga na neki ležaj Položil lež aj u sobi iza recepcije. Raskopčala mu je lanenu košulju boje pijeska, primjećujući primjećujući da je ispod i spod pazuha sasvim sasv im mokra. Spustila je uho na predio u području srca. Tonovi su bili jasni, pravilni, čak se i učestalost otkucaja bila nešto smanjila. – Ne brinite – čula čul a je duboki duboki glas. gl as. – Sve Sve je uredu. Sada sam sasvim dobro. – Bolujete li od neke bolesti? Preko lica mu je preletjela laka sjenka, nešto nalik nali k ironičanom osmijehu. osmijehu. – Ne. Sparina, umor, šta li? Sada sam sasvim









Kada se vratila vratil a kazali kaza li su joj da je gospodin gospodin otišao. Iako je imala ima la kratko ljekarsko iskustvo, iskustvo, bila je gotovo gotovo sigurna da d a se radi o sasvim sasv im bezazlenom kolapsu, te nije osjetila ni ljutnju ni brigu. Tek žaljenje što je uzalud prešla četiri puta po devedeset i četiri stepenika, plus onih četrnaest od ulaza do prvog kata i njene sobe. Iznenada joj se javi želja da se nasmije. – Što li sam uopće nosila ovaj aparat? Osmijeh se najednom sledi. Ono radi čega je tu, trenutak u kojem se mora suočiti sa sobom, kada sve drugo dr ugo postaje postaje nevažno i nakon na kon kojega kojega nastupa ništavilo ništavi lo,, primicao prim icao se. – Kako K ako ću? Šta ću osjećati kada se prsti stegnu oko hladne drške pištolja? Gdje ću nišaniti? U srce, stomak, glavu? Šta ako ruka ru ka zadrhti? zadrhti? Sjetila se kako je kao studentica na vježbama upoznala mladića koji se pokušao objesiti. Bio je krupan, težak, teža k, uzica nedovoljno nedovoljno jaka jak a da to iz-











pomirenosti u njima. – Moram biti precizna, jako, jako precizna – zaključila je i olovnih nogu uputila se u sobu da uzme pištolj. – Hoću li pisati oproštajno pismo? Pitanje je visilo u zraku, na smjeni dana i noći, pod modrim modri m nebom Brela, Brela, uz šum talasa tala sa koji su ljubili obalu. Čim je ušla u sobu, prošla je ravno na balkon. Bio je okrenut moru. moru. Između Između krošnji borova vid jela je samo komadić pučine. Večer, Večer, tiha ti ha i blaga, istrajno se borila boril a s danom. Nebo vedro, prozračprozračno, svijetloplavo svijet loplavo.. – Sutra će biti lijep dan. Samo... Pomisao je nije zaboljela, kamoli užasnul Pomisao už asnula. a. Bila je sasvim mirna. mir na. Dani pakla bili bil i su iza nje, nje, da-









noge čvrsto stoji na zemlji i da će je to zaštititi od zlogukog zlogu kog porodičnog usuda žena što se, gotovo bez izuzetka, prenosio s koljena na koljeno. Zapalila je cigaretu i pušila nalakćena na betonsku ogradu ogradu balkona. bal kona. Ni na šta ne misleći, mi sleći, zamahnula je da baci opušak pa ustuknula. Lako je mogla izaz iz azvati vati požar poža r. Ušla je u sobu i ugasila je u pepelnici. pepeln ici. U sobi još nije bio mrak. Sve je bilo u savršenom redu. redu. Došla je popodne i odmah odma h zatim svalila se u fotelju gdje ju je savladao san. Nikakvo čudo. Prethodnu noć je spavala tek sat-dva. Odluka još nije bila donešena. Kreveti su bili netaknu netak nuti. ti. Prtljag Prt ljaga, a, izuzev torbice, nije imala. Koferi su bili tamo, kod kuće, spakovani. Od sutra su, na desetodnevnom odmoru kao i lani, lan i, u ovoj sobi trebali biti sve troje.









jeti. Poslije samo živjeti. živ jeti. Ispod madraca je uzela pištolj koji je zajedno s tlakomj tl akomjero erom m izvadila iz vadila prije pr ije večere večere da tamo ne nosi pretrpanu torbicu. Sasvim mirno stavila ga je unutra. Iz novčanika je izvadila novac za hotelski ho telski račun i stavila ga na stol. Bacila je još jedan pogled na sobu, na sliku što je trebala ukrasiti zid, a bila samo jeftina mazarija mazar ija zalaska sunca, pa zaključala vrata. Na recepciji recepciji se nasmiješila dežurnoj dežu rnoj djevojci pruža jući joj ključ. Nije se mogla mogl a oduprijeti osjećanju osjeća nju da je istovremeno s ključem sobe u neke tuđe, nepoznate ruke, predala i ključeve vlastitog života. Nikad sporije nije silazila niz devedeset i četiri tir i stepenika. Nogu za nogom, po prv prvii put uživajući u svakom udisaju, svakom otkucaju srca









lačila žiletom isječene traperice sa razmacima od kojih petnaest centimetara centimetara i kako k ako joj je mlaml adi konobar u kaﬁću Roma u lučici, jedne večeri rekao kako ima ”lipe gaće”. Porumenjela je, ne vjerujući da joj prorezi prorezi na trapericama otkrivaotkr iva ju rublje, a Emin se od srca nasmijao i umirio umi rio je riječima da Dalmatinci tako zovu hlače. – Radi li još uvijek tamo onaj plavooki mladić?- upitala upitala se i odlučila od lučila svratiti tamo ta mo da popi je posljednju kafu kaf u i ispuši posljednju cigaretu. cigaretu . Obavezno će usput svratiti na klupu usječenu u stijenu visoko nadnešenu n adnešenu nad morem koju je od lani zvala svojom. Nalazi se na zavoju sa kojeg se hotel hotel gubi iz vida. v ida. Nije došla autobusom. autobusom. U malome gradu svako sva ko svakoga poznaje, Emin bi bez po muke saznao da je kupila kartu i u kojem je pravcu krenula. Pošla je stopom. Prvi put u životu. Bila je svjes-









zao ako se javi neko ko je izgubio novac da ga upute njemu njemu jer on zna čovjeka čov jeka koji ga je pronašao. Javilo se njih dvadesetak. Devetnaest njih su kazali netačne cifre, samo je jedan bračni par kazao tačnu svotu. Ispostavilo se kako su prodali sve što su imali da bi svom malodobnom, teško oboljelom sinu, omogućili liječenje u inozemstvu. Nije znala govori li istinu, nije joj to ni bilo važno. Očito, Očito, ni njega nije zanimala zanimal a njezina reakcija, vozio je mirno, pogleda uperenog u krivudavu cestu pred njima. Brže nego je željela, došla je do klupe. k lupe. Uz Uz malo napora se popela i bacila pogled na vječno vječ no more more što se ljeskalo, pa sjela. Zatvorila je oči o či i nekoliko puta duboko duboko udahnula i izdahnula, osjećajući pri tome istinsku slast.











i već osjetila čudesnu slast koja bi je redovito ispunjavala ispunjaval a kad god se podavala podava la zagrlja zag rljaju ju mora. mora. – Znala je kako k ako je to isključeno. isključeno. Kostim nije ponijela, nije joj ni pao na pamet. Sve kostime je već bila spakovala u veliku zelenu torbu, torbu, tačni je, u njen bočni bočn i džep dž ep da bi joj bili bil i na dohvat ruke. Planira Planirala la je da čim či m stignu, još prije doručka, doručka, uskoči u jedan i skokne do plaže. Prešla je dlanovima po golim ramenima, pokušavajući kušavajući dočarati dodir talasa. tal asa. Odjednom je iz sjene krošnje nadvijene nad klupu izronila silu si lueta. eta. – Dobro veče.









– Isto. – Koliko ostajete? Načas je zanijemila. – Još večeras. Vi ćete sigurno ostati mnogo duže. Pokušao se nasmijati. Pokušaj Pokušaj se završio naponapo la razvučenim usnama. – Ni ja neću ostati duže. Pušite li? – pružio je prema njoj kutiju Marlboroa Marlboroa. – Svoje Svoje ću – kazal k azalaa je i sagnula se nad torbicu. torbicu. Sa vrha je izdajnički viri v irila la cijev pištolja. pištolja.









– Kao da sam vidio veliku krvavu k rvavu mrlju. – Vjerujte, i meni se javila ista asocijacija. Ali ja sam ljekar, na krv kr v sam se se navikla. navik la. Vi se bojite krvi? Onda vas, ako vam je vade radi analize, mora četvoro držati. Nije dobila odgovor od govor nego nego pitanje: – Spremate li se ubiti nekoga? Ili ste samo spremni na samoodbranu? – Ne razumijem. – Zašto Za što nosite pištolj? Javio se bijes. Htjela je kazati kako je drzak,









pašćenje. – O, ne. Volim. Silno. Iskazati vam ne mogu koliko. – Zašto onda? ond a? – Jer bi mi uskoro mogao mogao prirediti pri rediti nešto zbog čega bih ga prestala voljeti. Postao bi patnja i meni i onima koji me vole. – Bolesni ste? – Imam rak. Šutke Šutke su pušili puši li gledajući more kako ka ko zapljusku je obalu i povlači se ostavljajući ostavljajući na žalu ža lu bijelu









lasite. – Sa čim? či m? – Da sklopimo savez. – Kakav? – Da ne pucamo sami u sebe, nego jedno u drudr ugo.

Noc u Brelima

Recommend Documents