PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BiH
MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO SKRIPTA
WWW.BH-PRAVNICI.COM
[email protected]
WWW.BH-PRAVNICI.COM I DIO: UVOD 1. POJAM I NARAV MEðUNARODNOG PRAVA Meñunarodno pravo je sistem pravila koja na pravni način ureñuju odnose izmeñu subjekata tog prava. Glavni subjekti meñunarodnog prava su države i meñuvladine organizacije. Izvori meñunarodnog prava su ugovori, običaj, opća načela prava i neke vrste jednostranih akata država. Za razliku od unutrašnjeg prava, koje je pravo subordinacije, meñunarodno pravo je pravo koordinacije, jer se ono stvara, mijenja, dokida i primjenjuje u odnosima jednakih država i drugih subjekata koji su mu u načelu potčinjeni slobodnom voljom. Suverene države u meñunarodnom pravnom poretku su u dvostrukoj ulozi: u ulozi nosilaca prava i obaveza i u ulozi stvaralaca meñunarodnog prava. Za razliku od unutrašnjeg prava, meñunarodno pravo ne poznaje centralizirane organe za osiguranje i izvršenje njegovih pravila, kao ni sudske organe sa obaveznom nadležnošću za sve njegove subjekte. Nadležnost za rješavanje sporova putem stalnih i arbitražnih meñunarodnih sudova uvijek se zasniva na obostranom pristanku stranaka u sporu. Sankcije u meñunarodnom pravnom poretku postoje, ali su specifične i decentralizirane. U slučajevima kršenja prava dolazi do povremenih individualnih ili kolektivnih osuda, pa i ekonomskih sankcija. Te mjere mogu se sastojati u: - kolektivnom nepriznavanju protivpravnog stanja; - osudi ponašanja putem rezolucija Generalne skupštine UN i političkih tijela drugih meñunarodnih organizacija; - oduzimanju prava glasa predstavniku države kršiteljice u nekoj organizaciji; - isključenju države iz jedne ili više organizacija; - u najtežim slučajevima Vijeće sigurnosti na osnovu poglavlja VII Povelje UN nalaže ekonomske i druge sankcije protiv države-kršiteljice, a koje obavezuju sve države članice UN.
2. PODJELA PRAVILA MEðUNARODNOG PRAVA Najznačajnije podjele meñunarodnog prava su: 1. S obzirom na prostornu važnost, meñunarodno pravo se dijeli na opće i partikularno. Pravila općeg meñunarodnog prava primjenjuju se u cijeloj meñunarodnoj zajednici. Pravila partikularnog meñunarodnog prava su ona čiji je domen primjene ograničen na poseban krug država i drugih subjekata, krug koji je uvijek uži od cijele meñunarodne zajednice. Ta pravila se prvenstveno ustanovljavaju ugovorima, ali mogu proizaći i iz partikularnog običajnog prava ili iz nekih jednostranih akata država. 2. S obzirom na domet njihovog značaja, pojedina pravila meñunarodnog prava dijele se na imperativna (apsolutno obavezujuća – ius cogens) i dispozitivna (ius dispositivum). Ius cogens su pravila od kojih nije dozvoljeno nikakvo odstupanje u posebnim ugovornim ili drugim užim odnosima. To su pravila općeg meñunarodnog prava. Od dispozitivnih pravila države mogu odstupati sklapanjem suprotnog ugovora ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila u njihovim meñusobnim odnosima, a u odreñenim slučajevima i jednostranim aktima koji imaju pravni učinak. 3. Obzirom na formu u kojoj se očituju, pravila meñunarodnog prava dijele se na pisana i pravila koja nisu u pisanoj formi (najčešće u usmenoj). Pravila koja nisu pisana mogu biti običajna pravila, mada se i ona najčešće potvrñuju nekim pisanim aktom. Mogući su i ugovori sklopljeni u usmenom obliku, ali se i o njima najčešće sastavlja pisani dokument. Jednostrane akte je takoñe moguće očitovati u
2
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM usmenom obliku, npr.putem izjave odgovornog dužnosnika date putem medija i sl. Uz to, jednostrani akti se mogu očitovati i praksom, tj. odreñenim činjenjem ili uzdržavanjem. Subjektivna prava neke države proizilaze iz pravila objektivnog meñunarodnog prava – pravila općeg prava, ugovora ili jednostranih akata. Svaka država se može odreći svojih subjektivnih prava. Istovremeno, država se u načelu ne može jednostrano razriješiti svojih dužnosti. Te dužnosti se mogu mijenjati ili dokidati daljim razvojem općeg meñunarodnog prava, izmjenama ili istekom ugovora kojima je stranka, a pod posebnim okolnostima one mogu prestati zastarom (dosjelošću).
3. ODNOS MEðUNARODNOG I UNUTRAŠNJEG PRAVA Dualističko i monističko shvatanje Postoje 2 osnovna shvatanja kad je u pitanju odnos meñunarodnog i unutrašnjeg prava – dualističko i monističko shvatanje. Prema dualističkom shvatanju, meñunarodno i unutrašnje pravo su 2 odvojena, ravnopravna i meñusobno neovisna pravna poretka. Ako se u nekoj državi usvoji zakon koji je suprotan njenoj meñunarodnoj obavezi, njeni sudovi i drugi organi primjenjivaće samo taj zakon, ali to ne isključuje meñunarodnu odgovornost te države zbog kršenja njene meñunarodne obaveze. Zbog toga se meñunarodna pravila moraju prethodno transformirati u zakone i druge akte, koji potom obavezuju državne organe samo po toj osnovi. S druge strane, ako ta država prihvati nadležnost nekog meñunarodnog sudskog ili arbitražnog tijela da riješi spor u kome je ona stranka, prema dualističkom shvatanju meñunarodni organ će voditi računa samo o njenim meñunarodnim obavezama, a ne i o njenim unutrašnjim propisima. Prema monističkom shvatanju, meñunarodno i unutrašnje pravo su dijelovi jedinstvenog pravnog poretka, ali se pristalice tog gledišta sukobljavaju o pitanju da li se meñunarodno pravo zasniva na unutrašnjem (primat unutrašnjeg prava) ili je obrnuto (primat meñunarodnog prava). Pristalice primata unutrašnjeg prava svode meñunarodno pravo na vanjsko državno pravo. Njihovi argumenti su slijedeći: a) nepostojanje naddržavne vlasti – svaka država slobodno odlučuje o svojim meñunarodnim obavezama i o načinu njihovog izvršenja; b) nadležnost za zaključenje ugovora u ime države i za njeno obavezivanje zasnovano je na ustavu države, dakle na unutrašnjem pravu. Pristalice primata meñunarodnog prava smatraju da obaveze države po meñunarodnom pravu imaju prednost nd njenim unutrašnjim propisima, pa i u odnosu na njen ustav. Iz takvog shvatanja proizilazi da bi sudije u nekoj državi kada primjenjuju unutrašnje propise, morali neprekidno voditi računa da njihove odluke ne budu u suprotnosti sa meñunarodnim obavezama njihove zemlje. Meñunarodna stvarnost se ne može u cjelini uklopiti ni u jedno od navedenih shvatanja. Imajući u vidu da je interes svake države da bude prihvaćena u općim i regionalnim meñunarodnim organizacijama, stav o primatu unutrašnjeg prava nad meñunarodnim je u savremenim uslovima neprihvatljiv, tako da državama preostaje izbor izmeñu dualizma i primata meñunarodnog prava. Osim toga, dualističkomonistička rasprava sve više gubi na značaju jer su granice i razlike izmeñu unutrašnjeg i meñunarodnog prava sve manje jasne, a njihovi odnosi postaju sve složeniji. Običajno meñunarodno pravo u sudskoj i ustavnoj praksi država Početkom 18.vijeka engleski pravnik lord Mansfield izložio je stav po kome meñunarodno pravo čini dio prava Engleske. To je bio početak tzv.”doktrine inkorporacije”. Engleski sudovi direktno su primjenjivali pravila meñunarodnog (običajnog) prava, osim ako bi ta pravila bila u suprotnosti sa nekim zakonom koji je usvojio Parlament ili nekom ranijom konačnom sudskom presudom.
3
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Od druge polovine 19.vijeka preovladava tzv.”doktrina transformacije”. Po toj doktrini meñunarodno pravo je dio prava Engleske tek ako su njegova pravila na jasan način usvojena i učinjena dijelom prava Engleske kroz zakone, sudske odluke ili praksu. Slična je i praksa zemalja čiji su pravni sistemi proizašli iz engleskog. U državama kontinentalne pravne tradicije, posebno u Evropi i Latinskoj Americi, odnos prema meñunarodnom pravu često je regulisan u ustavnom aktu. Primjena meñunarodnih ugovora od strane organa država njihovih stranaka U V.Britaniji vlast sklapanja i ratifikacije meñunarodnih ugovora pripada kraljici, ali tek na savjet premijera, ministra Krune, amabasadora ili drugih dužnosnika. Ako neki tako sklopljen ugovor zadire u privatna prava britanskih grañana, povlači izmjene engleskog prava, zakona parlamenta ili proširuje prava Krune ili nameće posebne finansijske obaveze države, nužno je da Parlament usvoji zakon (ili rezoluciju) da bi ugovor postao dijelom prava Engleske. Ako se zakon ne bi usvojio, ugovor bi obavezivao Britaniju po meñunarodnom pravu i zemlja bi po tom pravu bila odgovorna zbog njegovog izvršenja. Zbog toga akti Parlamenta obično prethode samoj ratifikaciji ugovora. Ustav SAD predviña da predsjednik sklapa ugovore, uz uslov da ugovor potvrdi 2/3 senatora. Ugovori ratificirani na taj način automatski postaju dio prava SAD. Sporovi koji proizilaze iz meñunarodnih ugovora su u nadležnosti saveznih sudova. Slično kao u SAD, u državama kontinentalne Evrope nadležnost za sklapanje i ratifikaciju meñunarodnih ugovora i njihov odnos prema zakonima su često ureñeni ustavom zemlje. Unutrašnje pravo država pred meñunarodnim tijelima Neke meñunarodne organizacije postavljaju posebne uvjete za prijem novih država u njihovo članstvo, te potom stalno provjeravaju da li su pravni poredak i unutrašnja praksa njihovih članica u skladu sa ugovornim obavezama koje proizilaze iz članstva. Države članice koje odstupe od tih uvjeta se izlažu mjerama političkog, pa i ekonomskog pritiska. To je slučaj sa Vijećem Evrope, Evropskom unijom, OSCE-om i NATO-om. Meñunarodni arbitražni i stalni sudski organi nemaju vlast odlučivanja izvan pristanka na njihovu nadležnost od svih stranaka u sporu, ali je nadležnost takvih tijela danas u ekspanziji. Sud Evropskih zajednica u Luksemburgu i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu nadležni su za odreñene vrste sporova svih država članica EU, odnosno Vijeća Evrope. Kad imaju nadležnost, meñunarodna sudska i politička tijela bez izuzetka daju prvenstvo obavezama država po meñunarodnom pravu, u odnosu na ustave i zakone tih država. Stalni sud meñunarodne pravde koji je egzistirao prije II sv.rata, je u jednoj presudi iz 1926.godine pošao i korak dalje, izjednačavajući zakone stranaka u sporu sa običnim činjenicama. Sličan pristup imala je i Badinterova komisija Konferencije o bivšoj Jugoslaviji.
II DIO: IZVORI MEðUNARODNOG PRAVA - Običaj u meñunarodnom pravu 4. DVA ELEMENTA OBIČAJNOG PRAVILA: PRAKSA I OPINIO IURIS Za nastanak običajnog pravnog pravila bitna su 2 elementa: a) objektivni i materijalni element, tj. opća praksa (ponavljano vršenje);
4
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM b) subjektivni i psihološki element, da je ta praksa prihvaćena kao pravo, tj.opinio iuris sive necessitatis. Praksa ili ponavljano vršenje obično prethodi uvjerenju o pravnoj obaveznosti. Takva praksa najčešće se odvija u odnosima izmeñu država. Pritom je važna ne samo praksa državnih organa nadležnih za vanjsko zastupanje (šef države, vlade, ministar vanjskih poslova, diplomatski predstavnici), već i praksa zakonodavnih organa, kao i sudska praksa u državi. Ako se oružane snage po bilo kojoj osnovi nalaze na području druge države, tada od važnosti može biti i praksa vojnih organa. Praksa mora biti stalna, istovjetna (jednoobrazna) i kontinuirana, tj. da nema značajnih prekida u njenom vršenju tokom kojih bi prevladavala neka suprotna praksa. S druge strane, protesti i druge vrste suprotstavljanja nekoj praksi od strane država, mogu spriječiti da se takva praksa transformira u običajno pravilo. Meñunarodno pravo ne propisuje nikakvo vremensko razdoblje da bi se takva praksa transformirala u običajno pravno pravilo. Sve zavisi od učestalosti prakse, njenog kvaliteta i njenih učesnika. Opinio iuris. Kriterij da bi se neki puki običaj razlikovao od običajnog pravnog pravila je uvjerenje ili svijest da je praksa o kojoj se radi obavezna zbog postojanja odgovarajućeg pravnog pravila koje istu nalaže. To je opinio iuris sive necessitatis, kao bitan element postojanja običajnog pravnog pravila. Danas je vrlo malo priznatih običajnih pravnih pravila, posebno onih imperativne prirode (ius cogens), a koja su u praksi nastala sasvim spontano i zakoja se doslovno može reži da su ostala u nepisanom obliku. U većini slučajeva običaj je artikuliran nekim meñunarodnim aktima u pisanoj formi.
5. MATERIJALNA I DOKUMENTARNA SREDSTVA OBIČAJNOG PROCESA Materijalna i dokumentarna sredstva običajnog procesa su materijalni i dokumentarni izvori koji dokazuju postojanje i sadržaj odreñenog običajnog pravila. To mogu biti ugovori, zaključci meñunarodnih konferencija, deklaracije političkih organa meñunarodnih organizacija, zaključci sastanaka šefova država i vlada, jednostrani akti država, meñunarodna sudska i arbitražna praksa, te nauka meñunarodnog prava. Ugovori. Meñunarodni ugovor je najznačajniji izvor partikularnog meñunarodnog prava. Uz to, ugovori su i vrlo važna materijalna i dokumentarna sredstva običajnog procesa i to u procesu nastanka, izmjene i prestanka običajnih pravila. Npr, Povelja UN je u čl.2 propisala tzv.načela Ujedinjenih nacija. Nema sumnje da su se ta načela transformirala u opće običajno pravo i da obavezuju sve države svijeta, neovisno od te ugovorne osnove. Osim mnogostranih konvencija, i niz dvostranih ugovora mogu biti dokazom odreñene prakse njihovih stranaka. Njihov sadržaj čak može biti i dokaz uvjerenja njihovih stranaka o postojanju nekog običajnog pravila koje ih obavezuje. Zaključci meñunarodnih konferencija. Završni akt neke diplomatske konferencije može predstavljati ugovor za sebe. Meñutim, ti akti mogu sadržavati i zaključke koji nisu usvojeni jednoglasno. Takvi završni akti čine neku sredinu izmeñu ugovora i prostih preporuka. Oni mogu dati podsticaj za stvaranje novih običajnih pravnih pravila ili mogu značiti potvrdu već postojećih pravila. Završni akt Konferencije o sigurnosti i saradnji u Evropi iz Helsinkija 1975.godine je u tom smisu vrlo značajan. Bez obzira što taj Završni akt nije ugovor, svako kršenje načela sadržanih u tom aktu činilo bi grubu povredu imperativnih normi općeg običajnog prava. Deklaracije političkih organa meñunarodnih organizacija. Neke od deklaracija koje je usvojila Generalna skupština UN bile su vrlo značajne u običajnom procesu. Čak je moguće formulisati i nekoliko općih uvjeta da bi neka deklaracija postigla tu svrhu: - tekst deklaracije mora biti sročen na imperativan način i mora sadržavati precizna pravila koja se mogu pretvoriti u pravo. Formulacija u obliku preporuka ili želja ne može postići taj učinak; - jednoglasno ili konsenzusom usvojene deklaracije imaju veći autoritet od onih usvojenih većinom glasova; - konačan dokaz o uvjerenju o pravnoj obavezi proizilazi tek iz ponašanja država nakon usvajanja konkretne deklaracije. Ako se velika većina država pridržava njenih načela u praksi, ili ako se one
5
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM kasnije pozivaju na tu deklaraciju kao na izvor pravnih pravila, može se zaključiti da je deklaracija postigla svoj cilj. Zaključci sastanaka šefova država i vlada mogu imati sličnu ili značajniju ulogu od deklaracija usvojenih u Generalnoj skupštini UN. Oni mogu sami predstavljati praksu država, mogu biti dokaz već postojeće prakse, a mogu biti i osnova za buduću praksu. Prema propisima općeg meñunarodnog prava, izjave šefova država i vlada obavezuju njihove države kad su date sa namjerom da stvore pravnu obavezu. Dakle, takve izjave mogu čak stvarati jednostrane ili ugovorne obaveze, ali mogu biti i faktori u običajnom procesu. Jednostrani akti država mogu se sastojati od neke prakse, tj.od ponašanja ili uzdržavanja od ponašanja, mogu se očitovati u usmenom obliku (npr. izjave za medije), a mogu biti i instrumenti u pisanoj formi poput zakona, dekreta, deklaracija, sudskih presuda itd. Običajna pravila mnogih grana meñunarodnog prava (npr.pravo mora) razvijala su se najprije putem jednostranih akata država, prije nego što je dolazilo do sklapanja dvostranih i višestranih ugovora. Sa stanovišta postojećeg običajnog prava, neki akti država mogu prvobitno biti protivpravni i povlačiti meñunarodnu odgovornost njihovih učinilaca. Meñutim, kumulacija takvih akata od strane većeg broja država, pod uslovom da ne nailazi na proteste i protivljenje ostalih, može dovesti do izmjene postojećeg običajnog prava ili do njegovog ukidanja i zamjene novim. Meñunarodna sudska i arbitražna praksa. Statut Meñunarodnog suda navodi sudska rješenja kao “pomoćno sredstvo za utvrñivanje pravnih pravila”. Neke presude i savjetodavna mišljenja Meñunarodnog suda u Hagu imaju veliki autoritet kao dokazno sredstvo o postojanju ili nepostojanju odreñenih pravnih pravila. Ako je Meñunarodni sud u nekoj svojoj odluci utvrdio postojanje običajnog pravnog pravila, na taj iskaz kao vjerodostojan će se pozivati sve države čijim interesima to pravilo odgovara. U takvim slučajevima na ostale države pada teret da dokažu suprotno. Naravno, u običajnom procesu nisu jednako važne sve sudske i arbitražne odluke. Neke od njih usvojene su neznatnom većinom glasova ili odlučujućim glasom predsjednika kad su glasovi sudija bili podijeljeni. Razlozi za neke odluke nisu bili dovoljno uvjerljivi, ili su čak protivrječili prijašnjim stavovima Suda bez dovoljno argumenata koji bi opravdavali odstupanje od prijašnje prakse. Takve presude nisu ostavljale traga u običajnom procesu, a nailazile su i na kritike u nauci. Nauka meñunarodnog prava je Statutom Meñunarodnog suda takoñer priznata kao “pomoćno sredstvo za utvrñivanje pravnih pravila”. Vrijednost nekog naučnog djela zavisi od meñunarodnog ugleda pisca i njegovih sposobnosti da uvjerljivim pravnim razlozima obrazloži svoje zaključke i stavove. U moderno doba, od pojedinačnih djela pisaca znatno su uticajniji rezultati i zaključci nekih meñunarodnih tijela: -
Komisija za meñunarodno pravo je organ Generalne skupštine UN, koja bira i njene članove. Glavna djelatnost Komisije sastoji se u pripremanju nacrta konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju odreñenih područja meñunarodnog prava;
-
Institut za meñunarodno pravo je nevladino tijelo sastavljeno od ograničenog broja najuglednijih stručnjaka koji djeluju u ličnom svojstvu (tj.ne kao predstavnici zemalja iz kojih dolaze). U okviru djelatnosti Instituta pripremaju se nacrti rezolucija o važnim pitanjima meñunarodnog prava. Usvojeni tekstovi rezolucija, kao i obimni pripremni radovi koji se objavljuju u Godišnjaku, u nauci se uzimaju kao vjerodostojan dokumentarni izvor meñunarodnog prava, osim ako su ih prevazišli kasnija praksa država ili ugovori o kodifikaciji.
-
International Law Association (Društvo za meñunarodno pravo) je nevladino tijelo koje okuplja nacionalna društva za meñunarodno pravo, ali i članove pojedince. I ono priprema i usvaja rezolucije o važnim pitanjima meñunarodnog prava. U tim djelatnostima mogu učestvovati svi meñunarodni pravnici koji imaju želju i materijalne mogućnosti za to.
6. UVJETI NASTANKA I DOMAŠAJ OPĆIH OBIČAJNIH PRAVILA
6
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Opći običajnih proces je jedini proces nastanka, izmjene i prestanka specifičnih pravila općeg meñunarodnog prava koje se primjenjuje u meñunarodnom pravnom poretku. Prema pozitivističkom, tj. voluntarističkom učenju, ni jedna država ne može bez svog pristanka biti vezana bilo kojim pravilom meñunarodnog prava. Izričiti pristanak daje se putem ugovora, a prećutni nastankom običajnog pravnog pravila. Prema tom učenju, običajno meñunarodno pravo zasniva se na prećutnom pristanku (tacitus consensus). Kad bi ovo učenje bilo u cjelini ispravno, pravila općeg meñunarodnog prava ne bi ni postojala, ili bi bila toliko malobrojna da ne bi mogla činiti cjelovit sistem prava. Pasivnost i nezainteresiranost, čak i većine država svijeta, ne smeta stvaranju općeg običajnog prava ako postoje svi drugi uvjeti njegovog nastanka. Pasivnost država se uzima kao njihov “podrazumijevani pristanak”. Ako je nekoj državi u interesu da se odupre meñunarodnoj praksi koja bi mogla dovesti do nastanka novog općeg običajnog pravila, ona treba uložiti protest aktivnim učesnicima te prakse. Protest se može izraziti i nekim konkludentnim činom, kao npr: - iznošenjem spora pred Vijeće sigurnosti ili Generalnu skupštinu UN; - glasanjem za neku rezoluciju kojom se takva praksa osuñuje; - otpočinjanjem arbitražnog ili sudskog postupka protiv učesnika takve prakse; - opozivanjem diplomatskog predstavnika ili prekidom diplomatskih odnosa ako se takav korak navede kao čin suprotstavljanja odreñenoj praksi; - dozvoljenim represalijama itd. Da bi protest mogao postići željeni cilj, mora biti efikasan i proporcionalan prirodi akta protiv kojeg je usmjeren. Zbog toga se protest mora i ponavljati ako druga država nastavi sa svojom praksom. Protest znatnijeg broja država protiv neke običajne prakse može spriječiti običajni proces i tada neće doći do nastanka novog običajnog pravnog pravila. Efikasni protesti neke izolovane države u početnoj fazi običajnog procesa tu državu mogu izuzeti iz domašaja primjene općeg običajnog pravila, čak i u slučaju ako je to običajno pravilo nastalo. Primjer je presuda Meñunarodnog suda o Anglo-norveškom ribolovu iz 1951.godine, kojom je presuñeno da se pravilo o najvećoj dozvoljenoj širini ulaza u zaliv od 10 milja ne može primijeniti na Norvešku, “budući da se ona uvijek odupirala svakom pokušaju da se ono primijeni na Norvešku obalu”. Važno praktično pitanje je ono o teretu dokazivanja o postojanju pravila općeg običajnog meñunarodnog prava. U praksi Meñunarodnog suda je u vezi s tim uočen jedan paradoks u vezi pravila ius cogens. Što je neko imperativno pravilo važnije, opada osjećaj dužnosti suda da dokazuje njegovu opću običajnu prirodu. Kad treba primijeniti neko pravilo te vrste, Sud će kao vjerodostojan prihvatiti svaki dokaz da su obje parnične stranke njime pravno obavezane, kao npr. njihovo glasanje za neku deklaraciju Generalne skupštine UN kojom je potvrñeno to pravilo. Ako se radi o nekom općem običajnom pravilu od manje političke važnosti, teret dokazivanja pada na državu koja se na njega poziva. Pritom ta država nije dužna direktno dokazati da je suprotna stranka aktivno učestvovala u običajnoj praksi ili da je dala svoj izričit ili prećutan pristanak na odreñeno pravilo. Po pravilu će najprije pokušati dokazati da se što veći broj država ponaša u skladu sa tim pravilom. Kad o sporu odlučuje neko meñunarodno sudsko tijelo, od njega se očekuje da na osnovu dokazane prakse ustanovi opinio iuris. Najvažnije je dokazati da se suprotna strana nije oduprla ili izuzela od te prakse putem protesta ili konkludentnih radnji koje imaju značaj protesta. Stranci u postupku koja osporava postojanje odreñenog običajnog pravila, dovoljno je da dokaže kako praksa nije bila općenita, stalna, jednoobrazna i kontinuirana. Za nju je najvažnije ukazati na njene vlastite akte suprotstavljanja toj praksi. Takvi akti je izuzimaju iz primjene običajnog pravnog pravila, čak i ako je ono nastalo.
7. KODIFIKACIJA, PROGRESIVNI RAZVOJ I LEGISLACIJA U OPĆEM OBIČAJNOM PRAVU
7
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Svaka država različitim aktima nastoji da običajni proces, kao jedini proces nastanka općeg meñunarodnog prava, usmjeri u skladu sa svojim interesima. Najvažniji način uticanja na običajni proces je pripremanje i usvajanje konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju neke grane meñunarodnog prava. Povelja UN u čl.13 kao jednu od funkcija Generalne skupštine navodi podsticanje progresivnog razvoja meñunarodnog prava i njegove kodifikacije. Ove 2 funkcije (razvoj i kodifikacija) meñusobno se prožimaju. U većini konvencija te vrste izmiješani su propisi koji očituju već postojeća pravila općeg običajnog prava i propisi de lege ferenda, koji bar u početku obavezuju samo stranke usvojene konvencije i to kad ona stupi na snagu, ali ne i sve druge države. U tekstovima takvih konvencija moguće je razlikovati 4 vrste pravila: 1. Ugovorni propisi o čistoj kodifikaciji – to su propisi koji očituju već postojeće pravo, tj. koji su ranije prerasli u opće običajno pravo. Oni dakle samo odražavaju postojeća pravila na snazi i njima se vrši konverzija običajnih pravila u sistem pisanih, koordiniranih i sistematiziranih pravila. 2. Propisi koji čine progresivni razvoj meñunarodnog prava – to su pravila koja kristaliziraju postojeću praksu u novo običajno pravilo (law crystallizing rules). Za treće države, koje ne postaju strankama takve konvencije, ta pravila su još uvijek lex ferenda, koja u početku obavezuju samo stranke učesnice konvencije i to na ugovornoj osnovi. Ali, razumno se može očekivati brza transformacija i tih pravila u opće običajno pravo, pogotovo ako takva pravila predviñaju neka nova prava za države. 3. Legislacija meñunarodnog prava putem konvencija – propisi koji predviñaju potpuno nova rješenja za nove odnose i novonastale objektivne situacije (law generating rules). Tu običajni proces još nije ni otpočeo. Po svom sadržaju, takvi propisi moraju biti na jednak način primjenjivi za sve države i konvencija sa takvim pravilima mora biti otvorena za pristup svim državama svijeta. 4. Kontraktualni propisi – iz njih proizilazi namjera stvaranja prava i dužnosti isključivo za strane u konvenciji. U tu skupinu spadaju uobičajene završne odredbe o potpisivanju, ratifikaciji, pristupu i stupanju na snagu konvencije, o dozvoljenosti ili zabrani rezervi na konvenciju.
8. PARTIKULARNA OBIČAJNA PRAVILA Kao i opći, i partikularni običaj se sastoji iz 2 konstitutivna elementa: prakse i opinio iuris. Po svojoj prirodi, partikularno običajno pravo je ipak sličnije ugovorima nego općim običajnim pravilima. Partikularno običajno pravilo je u suštini prećutan sporazum (pactum tacitum), vrlo slično ugovorima u nepisanom obliku. Zbog toga postoji velika razlika u teretu dokazivanja partikularnog u odnosu na opći običaj. Stranka koja se poziva na partikularni običaj mora dokazati i praksu i opinio iuris stranke za koju tvrdi da je to pravilo obavezuje. Partikularno običajno pravilo u svakom slučaju ne smije biti u suprotnosti sa postojećim imperativnim pravilom. Partikularna običajna pravila mogu nastajati u području djelovanja dispozitivnih normi općeg meñunarodnog običajnog prava. U takvom slučaju, primjenom općeg pravnog načela lex specialis derogat legi generali, partikularna pravila imaju prednost u primjeni. Vrste partikularnog običajnog prava: a) Lokalni običaj – lokalna običajna pravila mogu biti kontraktualne prirode, koja predviñaju prava samo za jednu stranku, a dužnosti za drugu; b) Regionalni običaj – regionalna običajna pravila ureñuju odnose izmeñu država iz odreñenog dijela svijeta koji se po nečemu razlikuje od ostalih dijelova. Sama činjenica da država geografski pripada tom regionu nije dovoljan dokaz da je ona povrgnuta odreñenom partikularnom običajnom pravu. I za nju se treba dokazati da je to pravo prihvatila, jer je ono u protivnom ne obavezuje. c) Specijalni običaj u ugovornom odnosu – države stranke nekog ugovora mogu tokom njegove primjene odstupiti od njegovih propisa, posebno ako se taj ugovor primjenjuje tokom dužeg perioda, a iz odreñenih razloga se ne vrši formalna revizija njegovog teksta. Ako je praksa takvog odstupanja stalna, kontinuirana i jednoobrazna izmeñu svih stranaka ugovora, ona može dovesti do uvjerenja o
8
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM obaveznosti te prakse (opinio iuris), a time i do stvaranja partikularnog običajnog pravila. Takvo pravilo de facto ima učinak revizije teksta tog ugovora. Mada partikularni običaj nije veoma pogodan način za pravno ureñenje meñudržavnih i drugih pravnih odnosa u regionalnim okvirima, takva pravila su moguća, a kad nastanu imaju jednak učinak kao i sva druga pravila partikularnog meñunarodnog prava.
- Pravo meñunarodnih ugovora – 9. KARAKTERISTIKE UGOVORA KAO IZVORA MEðUNARODNOG PRAVA Meñunarodni ugovori su najvažniji način ustanovljavanja prava i obaveza subjekata meñunarodnog prava u njihovim partikularnim (posebnim) odnosima. Ugovor ima odreñene prednosti u odnosu na ostale izvore meñunarodnog prava: 1. Budući da se najveći broj ugovora sklapa u pisanom obliku, strane u njima mogu na precizan način izraziti svoje meñusobne odnose i uspostaviti ravnotežu uzajamnih prava i dužnosti; 2. U odlučivanju i ratifikaciji, kao i o ulaganju rezervi na ugovor, države mogu pažljivo odmjeriti svoje interese i očuvati svoju jednakost u odnosu na ostale ugovornice. Taj proces pospješuje pravnu sigurnost u meñunarodnim odnosima; 3. Neki oblici meñunarodne saradnje se mogu urediti samo pisanim ugovorima: osnivanje nove meñunarodne organizacije, ugovori o trgovini, meñudržavnim komunikacijama, ograničenju oružja… 4. Za razliku od običajnih pravila, pravne obaveze iz ugovora nije potrebno posebno dokazivati, jer o njima postoji pisani akt. Meñutim, to ne otklanja sporove o tumačenju, a ponekad i sporove o primjeni ugovornih propisa. Pravo meñunarodnih ugovora je grana općeg meñunarodnog prava koja propisuje pravila o sklapanju ugovora, njihovom stupanju na snagu, rezervama na ugovore, primjeni, tumačenju, izmjenama, ništavosti, te o prestanku i obustavljanju izmjene ugovora. Najznačajniji izvor tog prava je Bečka konvencija o pravu ugovora, potpisana 23.05.1969, a stupila na snagu 27.01.1980.godine. Pisana pravila iz te Konvencije primjenjuju se (ili se smatraju primjenjivima) na stranke svih ugovora koji se sklapaju. Nešto manje značajna je Bečka konvencija o sukcesiji država u pogledu meñunarodnih ugovora od 23.08.1978, koja je stupila na snagu 06.11.1996.godine.
10. POJAM I VRSTE UGOVORA Meñunarodni ugovor sastoji se od saglasnosti volja dvaju ili više subjekata meñunarodnog prava, s ciljem da postigne odreñeni učinak po meñunarodnom pravu, stvarajući odnos prava i dužnosti izmeñu njegovih stranaka. Da bi ugovor mogao ostvariti namjeravani pravni učinak, potrebno je ispuniti više uvjeta: 1. Sve ugovorne strane moraju biti subjekti meñunarodnog prava, tj.države, meñuvladine organizacije ili priznati ustanici; 2. Da bi ugovor mogao biti valjan, njegov predmet ne smije biti pravno nedopustiv. Pravno nedopustiv je ugovor koji je materijalno nemoguće izvršiti, ili ugovor koji je u sukobu sa nekom imperativnom normom općeg meñunarodnog prava. 3. Izražena volja ugovornih strana mora odgovarati njihovoj stvarnoj volji. Zbog toga su, prema općim načelima, ništavi ugovori koji sadrže mane u očitovanju volje neke od strana. Neke od tih mana su uzrok apsolutne ništavosti – sukob sa ius cogens, prisila izvršena nad predstavnikom neke države ili prisila izvršena na samu državu. Ostale mane su uzroci relativne ništavosti (zabluda, prevara, korupcija predstavnika države, te druge mane koje predviña Konvencija).
9
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM 4. Opće meñunarodno pravo ne propisuje nikakvu odreñenu formu ugovora. Ugovori koji nisu sklopljeni u pisanoj formi ne gube zbog toga na svom pravnom značaju. U načelu ne postoji hijerarhija izmeñu ugovora koja bi bila slična hijerarhiji pravnih normi i akata u unutrašnjem pravu. Djelomičan izuzetak od ovog načela je Povelja UN, zbog derogatorne klauzule date u čl.103, prema kojoj se u slučaju sukoba izmeñu obaveza članica UN po Povelji i obaveza po bilo kom drugom meñunarodnom aktu, ima primjenjivati Povelja. Ugovori se mogu podijeliti po različitim kriterijima: Ugovori sklopljeni u pisanom ili nekom drugom obliku. Kriterij za podjelu je forma ugovora. Mada su danas izuzetno rijetki, ugovori sklopljeni npr. u usmenom obliku, pravno jednako obavezuju sve njihove stranke kao i pisani sporazumi. Bečka konvencija iz 1969. ne primjenjuje se na meñunarodne sporazume koji nisu sklopljeni u pisanoj formi. Meñutim, konvencija izričito propisuje da ta činjenica nije na štetu pravne snage takvih sporazuma, kao i primjene svih pravila Konvencije koja su na njih primjenjiva. Dvostrani i mnogostrani ugovori. Kriterij je broj ugovornih strana. Postoje značajne razlike kad je u pitanju primjena i prestanak dvostranih u odnosu na višestrane ugovore. Dvostrani ugovor okončava se otkazom jedne strane, dok se kod višestranih ugovora radi samo o jednostranom povlačenju jer govor po pravilu ostaje na snazi izmeñu preostalih stranaka. Bitna povreda dvostranog ugovora jedne strane ovlašćuje drugu stranu da se na tu povredu pozove kao na razlog prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene. Kod višestranih ugovora propisi o prestanku i suspenziji ugovora zbog bitne povrede od strane neke stranke su mnogo složeniji. Posebnu podvrstu višestranih ugovora čine višestrani ugovori ograničene prirode. Ako sam ugovor ne predviña drugačije, na njega su rezerve moguće samo uz pristanak ostalih njegovih stranaka. Ako neka od stranaka takvog ugovora prestane postojati, sve nove države nasljednice moraju posebno pristupiti tom ugovoru, poput svake treće države. Dakle, nema sukcesije država povodom tih ugovora. Ugovor-zakon i ugovor-pogodba. Ugovor-zakon se sastoji u stapanju volja njegovih stranaka usmjerenih ka istom cilju. Radi se o jedinstvenoj volji svih stranaka. Takvim ugovorima sve njihove stranke preuzimaju iste pravne obaveze. Prema učenju Hajnriha Tripela krajem 19.vijeka, samo takvi ugovori su izvor “objektivnog prava” i izvor meñunarodnog prava uopće. Oni su slični (ali ne isti) zakonima u unutrašnjim pravnim porecima država. Osnova ugovora – pogodbe su volje njegovih stranaka različitog sadržaja, ali koje su usmjerene ka istom cilju i uzajamno se dopunjavaju, poput kupovine i prodaje. Ugovori-ustavi meñunarodnih organizacija. Ovi ugovori imaju 2 različite funkcije: Za države-stranke nisu bitno različiti od bilo kog drugog ugovora. Svaki od njih je izvor prava i dužnosti za sve njegove stranke, a većina takvih ugovora sklapa se bez ograničenja njihovog trajanja. Istovremeno, ugovorom te vrste stvara se novi subjekat meñunarodnog prava. Za taj novi subjekat, ugovor je od temeljnog, tj. ustavnog značaja. Većina tih ugovora propisuje postupak njihove naknadne izmjene i dopune. Da bi te izmjene stupile na snagu, ne traži se jednoglasnost već kvalificirana većina. Nezadovoljna članica, ako ne želi pristati na te izmjene, može samo napustiti organizaciju. Politički sporazumi (gentlemen’s agreements). Rašireno je mišljenje o postojanju sporazuma posebne vrste koje države sklapaju u pismenom ili drugom obliku, s namjerom da ih obavežu samo moralno ili politički, ali da one tim putem ne preuzmu nikakve pravne obaveze. Takvo oštro razlikovanje sporazuma država na istinske ugovore i pravno neobavezujuće sporazume u praksi najčešće nije opravdano.
11. SPOSOBNOST SKLAPANJA UGOVORA
10
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Sve suverene države su subjekti meñunarodnog prava i to njihovo svojstvo ne zavisi od priznanja drugih država. S tim u vezi one imaju sposobnost sklapanja svih vrsta ugovora koja ničim nije ograničena. Kad je u pitanju ugovorna sposobnost federalnih jedinica, one mogu imati sposobnost sklapanja meñunarodnih ugovora ukoliko se na tu sposobnost pristaje u saveznom ustavu, i u granicama koje su tim ustavom propisane. Npr. u Njemačkoj i Švicarskoj federalne jedinice uživaju ograničenu ugovornu sposobnost, s tim da savezni organi moraju dati neku vrstu prethodne saglasnosti na sklapanje svakog takvog ugovora pojedinačno. Vatikan je danas općenito priznat kao poseban subjekat meñunarodnog prava. Svi konkordati i drugi ugovori koje Vatikan sklapa sa trećim državama su meñunarodni ugovori na koje se neposredno primjenjuju propisi Bečke konvencije iz 1969. Nevladine organizacije nemaju ugovornu sposobnost, ali je nesumnjivo da većina meñuvladinih organizacija objektivno imaju meñunarodni subjektivitet ne samo u odnosu na njihove države članice, već i prema trećim državama. Meñunarodne organizacije se ravnaju “načelom specijalnosti”, tj. države koje su ih osnovale daju im odreñena ovlaštenja čije su granice odreñene funkcijom zajedničkih interesa. Zbog toga je ugovorna sposobnost čak i same OUN ograničenija od sposobnosti sklapanja ugovora bilo koje njene države članice. Ukoliko ustavni akt neke organizacije ne propiše drugačije, ugovor koji neka organizacija sklopi u svojstvu posebnog subjekta meñunarodnog prava i u granicama svojih funkcija ne stvara neposredna prava i dužnosti za njene članice. Ustanici u nekom oružanom sukobu ne uživaju meñunarodnopravni subjektivitet erga omnes. Ograničeni subjektivitet i ograničenu sposobnost sklapanja ugovora ustanici stiču tek aktom priznanja, i to samo u odnosu na državu koja ih je priznala. Priznanje im može dati bilo ustanovljena, tj. legitimna vlast protiv koje se bore u vlastitoj zemlji, ili vlada neke treće države.
12. POSTUPCI SKLAPANJA UGOVORA U meñunarodnoj praksi izrasla su 2 postupka sklapanja ugovora: pojednostavljeni i složeni postupak, a moguće su i kombinacije ovih dvaju postupaka. Pojednostavljeni postupak se sastoji u razmjeni isprava (pisama, nota) i tada se ugovor sastoji od 2 ili više meñusobno povezanih isprava. Iz razmijenjenih pisama nesumnjivo mora proizilaziti saglasnost volja obiju (ili svih) strana sa ciljem da postignu učinak po meñunarodnom pravu, kao i konstatacija te saglasnosti u odredbama u kojima se propisuju prava i dužnosti za strane tog ugovora. Složeni postupak sklapanja ugovora može se sastojati od više odvojenih radnji: 1. Pregovori, usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora. Pregovore, usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora obavljaju ovlašteni predstavnici država. To su šef države, premijer, ministar vanjskih poslova, šef diplomatske misije u zemlji sa kojom se pregovara. Eventualni ostali predstavnici moraju imati odgovarajuću punomoć. Bez pravnog učinka je akt koji u postupku sklapanja ugovora izvrši neovlaštena osoba, osim ako ga država naknadno potvrdi. Da bi se nacrt nekog ugovora usvojio, po pravilu je potreban pristanak svih država koje učestvuju na pregovorima. To važi kad se radi o dvostranom ugovoru ili ugovoru ograničenog značaja. Ako se pregovori vode na meñunarodnoj konferenciji uz učešće velikog broja država i kada se ne očekuje da će ugovor odmah po svom stupanju na snagu obavezivati sve učesnice pregovora, Bečka konvencija predviña da se tekst ugovora usvaja dvotrećinskom većinom prisutnih država, osim ako države istom većinom ne odluče da se primjenjuje neko drugo pravilo. Ovjeravanje (autentifikacija) teksta vrši se na način predviñen u samom ugovoru. Ako ugovor ne predviña način ovjeravanja, ovjeravanje se može izvršiti: potpisivanjem, potpisivanjem ad referendum ili parafom predstavnika država. Ovjeriti se može sam tekst ugovora ili završni akt konferencije u kojoj je tekst ugovora sadržan.
11
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Usvajanjem i ovjeravanjem države još nisu dale svoj pristanak da budu vezane konkretnim ugovorom. Zbog toga potpisivanje ugovora kao način ovjeravanja teksta nije isto što i potpisivanje kao način davanja pristanka da država njime bude vezana. Potpisivanje ad referendum izričito znači da opunomoćeni predstavnik izražava svoju saglasnost sa utvrñenim tekstom, ali smatra da nema dovoljno ovlaštenja da obaveže svoju vladu, pa čak ako je potom nužna i ratifikacija. Nako što se neki tekst usvoji i ovjeri, prestaje biti nacrtom ugovora. On postaje ugovor koji još nije stupio na snagu. 2. Pristanak države da bude vezana ugovorom može se dati: -
ratifikacijom. Ratifikacija ima za svrhu da se ugovor prije njegovog mogućeg stupanja na snagu, razmotri u nadležnim tijelima države prema njenom unutrašnjem pravu.
-
potpisivanjem ugovora. Bečka konvencija predviña da se pristanak države da bude vezana ugovorom izražava potpisom predstavnika države u slijedećim slučajevima: a) ako ugovor predviña da će potpisivanje imati taj učinak; b) ako se na drugi način ustanovi da su se države sporazumjele da potpisivanje ima takav učinak ili c) ako namjera države da potpisivanju da takav učinak proizilazi iz punomoći njenog predstavnika, ili je izražena tokom pregovora.
-
razmjenom isprava koje čine ugovor
-
pristupom ugovoru. Pristupanje ugovoru je način izražavanja pristanka na ugovor u čijem sklapanju neka država nije učestvovala, ili je učestvovala ali ga je propustila ovjeriti u predviñenom roku. Mogućnost pristupa nije jednaka za sve ugovore. U tom smislu postoje zatvoreni, poluotvoreni i otvoreni ugovori. Zatvoreni ugovori ne predviñaju pristupanje trećih država, ili ga čak izričito zabranjuju. Tu spadaju svi dvostrani ugovori, te višestrani ugovori ograničene prirode. Pristup je moguć samo ako sve stranke tog ugovora na to pristanu. Poluotvoreni ugovori sklapaju se u okviru regionalnih organizacija ili imaju regionalno obilježje. Takvi ugovori predviñaju pristup samo državama regiona (npr.Vijeće Evrope, Organizacija afričkog jedinstva i sl). Otvoreni ugovori kao jedan od ciljeva imaju da okupe što veći broj zemalja. To se posebno odnosi na konvencije o ljudskim pravima.
3. Razmjena i polaganje isprava o ratifikaciji. Ako ugovor ne odredi drugačije, države učesnice dvostranog ugovora razmjenjuju isprave o ratifikaciji ugovora. Višestrani ugovori u tu svrhu predviñaju depozitara. Depozitar je država domaćin diplomatske konferencije, generalni sekretar ili direktor meñunarodne organizacije pod čijim je okriljem održana konferencija na kojoj je ugovor usvojen. Kod depozitara svaka država pohranjuje isprave o svom prihvatanju ugovora. Dužnost depozitara je da čuva originalni tekst ugovora, te da ovjereni tekst ugovora, kao i ovjerene prepise svih isprava o potpisivanju, ratifikaciji ili pristupu ugovoru dostavi svim strankama ugovora, kao i državama koje imaju pravo da postanu stranke. 4. Registracija ugovora kod Generalnog sekretara UN i njegovo obavljivanje. Depozitar registruje ugovor kod Generalnog sekretara UN (ukoliko se ne radi o istoj osobi). On takoñer obavještava sve te države o stupanju na snagu ugovora kad se za to ispune predviñeni uvjeti. Prema čl.102 Povelje, sve države članice UN obavezne su da svoje ugovore (nastale nakon donošenja Povelje) registruju u Sekretarijatu OUN, koji ih potom objavljuje. Neregistrovani ugovori pravno obavezuju ugovorne strane i one se na njih mogu pozvati pred meñunarodnim tijelima izvan UN (npr. pred nekim arbitražnim tribunalom), ali ne i pred Meñunarodnim sudom u Hagu i ostalim organima UN. Povelja nije propisala rok za registraciju ugovora. Stupanje na snagu ugovora. Ugovor stupa na snagu na način i na dan koji su utvrñeni odredbama ugovora ili sporazumno izmeñu ugovornih strana. Da bi stupile na snagu, višestrane otvorene konvencije u svojim završnim odredbama predviñaju polaganje kod depozitara odreñenog broja isprava o ratifikaciji i pristupu, a mogu propisati još i vremenski rok za njihovo stupanje na snagu nakon što se taj uvjet ispuni.
12
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Ugovorne strane preuzimaju izvjesne obaveze i prije samog stupanja na snagu ugovora. One nisu dužne izvršavati ugovor, ali su obavezne da se uzdrže od radnji koje bi mogle osujetiti predmet i svrhu ugovora. To pravilo se zasniva na načelu dobre vjere. Ugovor se može i privremeno primjenjivati dok ne stupi na snagu. To se može predvidjeti samim ugovorom, ili se ugovorne strane o tome mogu sporazumjeti na drugi način. Privremena primjena se može odnositi na cio ugovor ili neke njegove dijelove. Sporazum o privremenoj primjeni obavezuje sve ugovornice. Neka ugovornica može naknadno odlučiti da ne postane strankom ugovora, ako ta mogućnost nije isključena samim ugovorom ili sporazumom svih strana. Takva ugovornica može jednostrano prekinuti privremenu primjenu ugovora, a svoju odluku mora notificirati ostalim ugovornim stranama.
13. REZERVE NA UGOVORE Rezerva (ograda, priuzdržaj) je jednostrana izjava kojom država želi u odnosu na sebe isključiti ili izmijeniti pravni učinak nekih ugovornih odredbi. Može se očitovati pri potpisivanju ugovora, ratifikaciji ili pri pristupanju ugovoru. Od rezerve se razlikuje interpretativna izjava (declaration of understanding) kojom država bez namjere da isključi ili preinači pravni učinak ugovornih odredbi, nekim od tih odredbi pridaje posebno tumačenje. Ponekad se pod tim izjavama kriju istinske rezerve, posebno kad ih ugovor izričito zabranjuje. Rezervu načelno moraju dopustiti sve stranke ugovora. Rezerva se ne može uložiti na ugovor koji takvu rezervu izričito zabranjuje. Ako sam ugovor ne sadrži odredbe o rezervama, prema Bečkoj konvenciji iz 1969, u svakom slučaju je nedopuštena rezerva koja je inkompatibilna sa predmetom i svrhom ugovora, a tu činjenicu ocjenjuju ostale stranke ugovora. Ako ugovor ne sadrži odredbe o rezervama, Bečka konvencija u pogledu uvjeta davanja pristanka na rezerve razlikuje 3 vrste ugovora: a) Kod dvostranih ugovora i ugovora-pogodbi, takvu rezervu moraju prihvatiti sve ostale stranke; b) Kad se radi o ugovoru-ustavu meñunarodne organizacije, takvu rezervu mora prihvatiti nadležni organ te organizacije; c) Kod svih ostalih ugovora država koja uloži rezervu ulazi u ugovorni odnos samo sa onim strankama koje takvu rezervu izričito prihvate ili joj ne stave prigovor u roku od 12 mjeseci od prijema notifikacije o rezervi. Prihvaćena rezerva uvijek mijenja ugovorni odnos na bazi reciprociteta. Dakle, ako neka država putem rezerve uspije u odnosu na sebe isključiti primjenu nekih odredaba, ona od drugih stranaka nema pravo tražiti izvršenje tih odredaba u svoju korist. Rezerva se može u svakom slučaju povući i za to u načelu nije potreban pristanak ostalih ugovornih strana. Rezerva, izričit prihvat rezerve i prigovor na rezervu se moraju sačiniti u pisanoj formi i dostaviti državama ugovornicama i ostalim državama koje imaju pravo da postanu stranke ugovora. Ako je rezerva stavljena pri potpisivanju ugovora, prilikom ratificiranja je treba izričito potvrditi.
14. TUMAČENJE UGOVORA Postoje 3 osnovne metode tumačenja ugovora: subjektivna, tekstualna i funkcionalna. Subjektivna metoda polazi od prvobitne namjere država pregovarateljica, smatrajući da je namjera stranaka najbitniji element ugovora, a riječi u tekstu nemaju značenje ako ne izražavaju tu namjeru. Tekstualna metoda uzima sam tekst ugovora kao najpouzdaniji dokaz prvobitne namjere ugovornica, kojeg pri tumačenju treba maksimalno iskoristiti. Tek ako je tekst dvosmislen ili nejasan, ili dovodi do besmislenog ili nerazumnog ishoda, dozvoljeno je istraživati namjeru stranaka putem drugih dokaza.
13
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Funkcionalna (teleološka) metoda se ne obazire na prvobitnu namjeru, a ponekad ni na tekst ugovora. Primjenom te metode ugovor se tumači s obzirom na njegov predmet i svrhu u vremenu kad se vrši tumačenje. Predmet i svrha višestranih ugovora mogu se izmijeniti protekom vremena. Očito je da od izbora metode tumačenja zavisi i rezultat. Izbor metode zavisi od vrste ugovora, a još više od organa koji tumači ugovor. Najveću slobodu u tumačenju uživaju same ugovorne strane, kad zajednički tumače njihov vlastiti ugovor. Uvjet za autentično tumačenje ugovora je jednoglasnost svih njegovih stranaka. Bečka konvencija iz 1969. postavila je opće pravilo tumačenja, u kome polazi od tekstualne metode kao osnovne za tumačenje svih ugovora: “Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora, u njihovom kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora”. Poseban smisao pridaje se nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera stranaka. Spomenuti kontekst obuhvata: a) svaki sporazum koji se odnosi na ugovor, a koji su sve stranke sklopile u vezi sa ugovorom; b) svaku ispravu koju jedna ili više stranaka sastave u vezi sa ugovorom, a koju ostale stranke prihvate kao ispravu koja se odnosi na ugovor. Konvencija u čl.32 predviña i “dopunska sredstva tumačenja”, koja uključuju (ali se na njih ne svode) “pripremne radove” i “okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen”. Ako sam ugovor predviña, ili se stranke o tome sporazumiju, da je samo jedna jezična verzija vjerodostojna, ili da joj se mora davati prednost, to se pri tumačenju ugovora mora poštivati. Ako je vjerodostojnost teksta ugovora utvrñena na 2 ili više jezika, smatra se da izrazi u ugovoru imaju isto značenje u svakom vjerodostojnom tekstu. Ako uporedba vjerodostojnih tekstova pokaže razlike u smislu, koje primjenom navedenih pravila tumačenja nije moguće otkloniti, “usvaja se smisao koji najbolje usklañuje te tekstove uzimajući u obzir predmet i svrhu ugovora”.
15. POŠTIVANJE I PRIMJENA UGOVORA Obavezujuća snaga svih ugovora zasniva se na načelu pacta sunt servanda (ugovori se moraju izvršavati). Ovo načelo potvrñeno je u svim konvencijama o kodifikaciji prava ugovora. U tom pogledu najautoritativniji je čl.26 Bečke konvencije iz 1969, koji navodi: “Svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri”. Sa stanovišta meñunarodnog prava, svaki meñunarodni ugovor je instrument koji stvara prava i dužnosti za njegove stranke. S tim u vezi načelo pacta sunt servanda odnosi se na sve organe svih ugovornih stranaka. Stranka se ne može pozvati na odredbe svog unutrašnjeg prava da bi opravdala neizvršenje ugovora. Njena obaveza je da otkloni smetnje u svom unutrašnjem pravu kako bi svi njeni organi mogli u dobroj vjeri izvršavati svaki ugovor koji je za tu državu na snazi. Ukoliko postoje odreñena ustavna ograničenja, o istima treba voditi računa tokom pregovora, tj. prije nego što država da svoj pristanak da bude vezana ugovorom, a ne nakon toga. Bečka konvencija iz 1969. predviña različite načine izražavanja pristanka na ugovor upravo da bi vlada svake države pažljivo razmotrila sadržaj ugovora i uzela u obzir svoje ustavne ograde prije nego što da svoj pristanak na taj ugovor. Ako bi neka ugovorna obaveza koja je vrlo dugo na snazi postala suprotna naknadnim ustavnim promjenama, jedino preostaje otkazivanje tog ugovora. Ako je to nemoguće, država treba pokrenuti postupak izmjene konkretnog ugovora. Dakle, čak i u takvim izuzetnim okolnostima, sve dok je odreñena ugovorna obaveza na snazi, država je ne smije kršiti niti odbaciti pod izgovorom da je protivustavna. Raniji dualistički pristup odnosa izmeñu meñunarodnog i unutrašnjeg prava napušten je u mnogim zemljama. Mnoge države su u ugovorima o ljudskim pravima prihvatile postupke po kojima njihovi grañani i domicilirani stranci imaju pravo direktnog obraćanja meñunarodnim tijelima za zaštitu ljudskih
14
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM prava. Neke države su u svojim ustavima proglasile prvenstvo meñunarodnog nad domaćim pravom i prvenstvo meñunarodnih ugovora nad vlastitim zakonima. Kad su u pitanju učinci ugovora u odnosima izmeñu stranaka, Konvencija iz 1969. predviña neka opća pravila: a) Ugovor nema retroaktivnog učinka. Njegove stranke obavezuje od dana stupanja na snagu, ali stranke mogu ugovoriti retroaktivni učinak, bilo u samom ugovoru ili na drugi način. b) Ugovor veže svaku stranku za čitavo njeno područje (teritoriju), ukoliko drugačija namjera ne proizilazi iz ugovora ili ako takva namjera nije izražena na drugi način. Od ovog pravila postoje izuzeci jer se neki ugovori obzirom na njihov predmet i svrhu ne mogu primjenjivati na čitavom području država-stranaka (npr.ugovori o meñunarodnim vodama, iskorištavanju svemira i sl) c) Kršenje obaveza iz bilo kojeg ugovora koji je na snazi povlači meñunarodnu odgovornost države koja te obaveze krši. Stranka koja je pretrpjela štetu se može pozvati na to kršenje kao na uzrok prestanka ili suspenzije ugovora, ili primijeniti dozvoljene mjere represalija kako bi kršiteljicu natjerala da nastavi izvršavati ugovor i da naknadi pričinjenu štetu. U svojim ugovorima države su slobodne utvrditi i dopunske načine za osiguranje izvršenja. Najrasprostranjeniji način osiguranja izvršenja ugovora danas je ugrañivanje odredbe kojom se predviña obavezna nadležnost nekog stalnog suda ili arbitražnog tijela da odlučuje o svim sporovima.
16. UGOVORI I TREĆE DRŽAVE Ugovor je isključivo izvor partikularnog meñunarodnog prava i kao takav obavezuje samo njegove stranke. Izuzeci od tog načela su: a) Pristanak treće države na ugovor. Konvencija predviña da “za treću državu nastaje obaveza na osnovu odredbe ugovora ako stranke tog ugovora namjeravaju tom odredbom stvoriti obavezu i ako treća država izričito, u pisanoj formi, prihvati tu obavezu”. Strogo posmatrano, treća država tada i prestaje biti “treća”. Ugovorni odnosi koje predviña navedeni propis nisu poznati u praksi. Meñutim, pravi smisao ovog propisa jeste u sprečavanju nametanja obaveza trećoj državi bez njenog izričitog pismenog pristanka. Kada ovog propisa ne bi bilo, pasivno držanje treće države bi izvornim strankama ugovora dalo povoda za tvrdnju da je treća država prećutno prihvatila neke obaveze iz ugovora. “Za treću državu nastaje pravo na osnovu odredbe ugovora ako stranke tog ugovora namjeravaju tom odredbom dati pravo trećoj državi, skupini država kojoj ona pripada ili svim državama, i ako treća država na to pristane. Njen pristanak se pretpostavlja sve dok nema suprotnih naznaka, osim ako ugovor odreñuje drugačije.” Država koja ostvaruje pravo na osnovu navedene odredbe “dužna je poštivati uvjete za ostvarivanje ovog prava predviñene u ugovoru ili ustanovljene u skladu sa njegovim odredbama.” To znači da će država izvršavati i sve odgovarajuće obaveze koje proizilaze iz takvog ugovora, jer ogromna većina meñunarodnih ugovora predviña izvjesnu ravnotežu izmeñu prava i obaveza. Na taj način navedeni propis u stvarnosti pokriva gotovo sve odnose ugovora i trećih država. b) Djelovanje pravila iz ugovora na treće države po običajnoj osnovi. Radi se o pravilima koja čine progresivni razvoj meñunarodnog prava (vidi 7, str.9 tač.2).
17. IZMJENE I REVIZIJA (PREINAKA) UGOVORA Stabilnost i promjene pravnog poretka. Stabilnost meñunarodnog pravnog poretka moguće je održati samo njegovom otvorenošću za promjene i progresivni razvoj na miroljubiv način. Zbog toga bi trebalo da svaki ugovor koji se sklapa na neodreñeno vrijeme, a koji ureñuje važne odnose u meñunarodnoj
15
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM zajednici, sadrži odredbe o izmjenama i usklañivanju sa promjenama aktuelnih uvjeta pod kojima se primjenjuje. Temeljna pravna pravila o izmjenama meñunarodnih ugovora: 1. Sve stranke ugovora mogu zajedničkim sporazumom izmijeniti ili preinačiti svoj ugovor, bilo kada i iz bilo kog razloga. 2. Ako neki višestrani ugovor ima veliki broj stranaka, jednoglasnost stranaka u cilju njegove izmjene teško je ili nemoguće postići. U nedostatku jednoglasnosti, primjenjuju se odredbe samog ugovora o njegovim izmjenama ukoliko su u njemu stipulirane. Ako nema drugačijih odredaba, izmijenjeni ugovor se primjenjuje samo izmeñu stranaka koje su usvojile te izmjene. Meñu ostalim strankama ostaje raniji ugovor. Ugovori-ustavi meñunarodnih organizacija sa velikim brojem članica takoñer odstupaju od jednoglasnosti i propisuju neku kvalificiranu većinu za svoju izmjenu. Meñutim, izmjena u ovom slučaju važi za sve članice te organizacije, pa one koje se ne slažu s njima mogu prihvatiti izmjene ili napustiti organizaciju. Pravila o sukobu ugovora o istom predmetu. Konvencija predviña više propisa o primjeni uzastopnih ugovora o istom predmetu. Glavna načela, po hijerarhijskom redoslijedu su: a) Imperativne norme općeg meñunarodnog prava, kad su sadržane u nekom ugovoru, čine ništavim svaki drugi ugovor koji je sa njima u sukobu u trenutku njegovog sklapanja. Nova imperativna norma čini ništavim i okončava svaki postojeći ugovor koji je sa njom u sukobu. b) Obaveze država članica iz Povelje UN, prema čl.103 Povelje, prevladavaju nad njihovim obavezama iz bilo kojeg drugog sporazuma. c) Ako neki ugovor odreñuje da je podreñen nekom prethodnom ili kasnijem ugovoru, ili da ga ne treba smatrati inkompatibilnim sa tim drugim ugovorom, odredbe tog drugog ugovora imaju prednost. Osim navedenih, moguće su različite druge situacije sukoba više ugovora o istom predmetu, gdje nema hijerarhijski postavljenih pravila. Za takve situacije primjenjuju se različita pravila: -
Kasniji ugovor može imati veći, ali ne i manji broj stranaka od prethodnog. Dakle, ne smije se desiti da bilo koja stranka prethodnog ugovora ne bude stranka i kasnijeg ugovora. Za takve situacije važi opće pravno načelo lex posterior derogat legi priori, s tim što se prethodni ugovor u potpunosti zamjenjuje novim, ili se njegova primjena nastavlja u mjeri u kojoj on nije u suprotnosti sa novim ugovorom.
-
Dvije ili više stranaka prijašnjeg višestranog ugovora mogu ugovor preinačiti samo u njihovim uzajamnim odnosima, ali Bečka konvencija predviña vrlo stroge uvjete da bi takav novi sporazum bio pravovaljan. Novi sporazum je moguć: ako ugovorom takav sporazum nije zabranjen, ako nije na štetu prava i obaveza ostalih stranaka i ako se ne odnosi na odredbu čija bi izmjena dovela do inkopatibilnosti sa efikasnim ostvarenjem predmeta i svrhe prijašnjeg ugovora.
-
Ako kasniji ugovor o istom predmetu ne obuhvata sve stranke prijašnjeg ugovora, taj problem sukoba ugovora ne može se riješiti jednostavnim i jasnim pravnim načelima, već Konvencija tu predviña više pravila obzirom na situacije koje mogu nastati.
-
Ako jedna od stranaka dvostranog ugovora koji je još na snazi sklopi sa trećom državom novi dvostrani ugovor, a taj kasniji ugovor je inkompatibilan sa prijašnjim, ta stranka nije u stanju izvršiti svoje obaveze prema strankama oba ugovora. Tada nastupa meñunarodna odgovornost za stranku obaju ugovora.
18. NIŠTAVOST UGOVORA Pravila o postupku iz Bečke konvencije. Svaka stranka koja se pozove na to da postoji mana u njenom pristanku da bude vezana ugovorom ili koja se pozove na uzrok osporavanja ugovora, povlačenja ili suspenzije njegove primjene, dužna je svoj zahtjev notificirati ostalim ugovornim stranama. U notifikaciji
16
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM se navodi mjera koja se predlaže u vezi sa daljom primjenom ugovora i razlozi za to. Ako u roku od najmanje 3 mjeseca od prijema notifikacije ni jedna strana ne stavi prigovor, stranka koja je notificirala izjavu može poduzeti mjeru koju je predložila. U suprotnom se ne može tvrditi da je postignut prešutni sporazum o najavljenoj mjeri izmeñu svih stranaka ugovora, već time nastaje spor o prvobitno postavljenom zahtjevu. Učinci ništavog ugovora. Odredbe ništavog ugovora u načelu su bez pravne snage od samog njegovog sklapanja. Ako na osnovu takvog ugovora neka njegova stranka kojoj se ne može pripisati prevara, korupcija ili prisila, izvrši neke radnje, ona može od svake druge stranke tog ugovora zatražiti povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum). Izuzetak su radnje koje su izvršene u dobroj vjeri prije pozivanja na ništavost. One ne postaju protivpravne samim tim što je ugovor ništav. Važno je napomenuti da ne može biti drugih uzroka ništavosti osim onih koji su izričito predviñeno Konvencijom. Ti uzroci se mogu podijeliti na 2 skupine: apsolutni i relativni uzroci ništavosti. Apsolutni uzroci ništavosti su oni koji se ne mogu naknadno otkloniti i ugovor ne može konvalidirati čak i ako bi država koja je pretrpjela štetu pristala da takav ugovor ostane na snazi. Ti uzroci su: a) sukob ugovora sa imperativnom normom (ius cogens). Imperativna norma općeg meñunarodnog prava je norma koju je prihvatila i priznala čitava meñunarodna zajednica kao norma od kojie nije dozvoljeno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom normom iste prirode. U svrhe Bečke konvencije ius cogens obuhvata mali krug pravnih pravila koja sva nalažu poštivanje ljudskih prava u vrijeme mira i oružanih sukoba. b) prisila izvršena na predstavnika države. Ugovor koji je posljedica prisile ili prijetnje izvršene na predstavnika države je bez ikakvog pravnog učinka. Po ovom propisu Bečke konvencije, u tim slučajevima se ne radi ni o apsolutno ništavom, već o nepostojećem ugovoru. c) prisila na državu izvršena prijetnjom ili upotrebom sile. Relativni uzroci ništavosti su: - korupcija predstavnika države. Država koja se poziva na ovaj uzrok ništavosti ne može sama i neposredno proglasiti ugovor ništavim, već se to čini po propisima Bečke konvencije o postupku. - prevara; - zabluda. Zabluda je nepoznavanje ili pogrešna predstava o nekoj činjenici ili stanju. Oprostiva zabluda je relativni uzrok ništavosti. Ona nastupa kad državni organ koji je dao očitovanje ne poznaje pravo stanje stvari, a ne može mu se pripisati nemar. Ako je sama država koja se poziva na zabludu toj zabludi doprinijela svojim postupkom ili ako je na osnovu svih okolnosti morala znati za pravo stanje stvari, ne može se pozivati na zabludu kao uzrok ništavosti. - odredbe unutrašnjeg prava o nadležnosti za sklapanje ugovora. Da bi ovo bio razlog ništavosti, moraju biti ispunjeni slijedeći uslovi: kršenje takve odredbe mora biti očigledno i mora se odnositi na neko bitno pravilo. - posebna ograničenja ovlaštenja za izražavanje pristanka države. Da bi bilo uzrok ništavosti, ovo ograničenje je blagovremeno moralo biti notificirano ostalim ugovornim stranama. Ako se država koja na to ima pravo ne pozove na neki od relativnih uzroka ništavosti u nekom primjerenom roku, smatraće se da je ona pristala na valjanost ugovora.
19. SUSPENZIJA PRIMJENE, PRESTANAK I POVLAČENJE IZ UGOVORA Suspenzija primjene nekog ugovora je privremeno stanje u njegovom izvršenju. Ako se stranke drugačije ne dogovore, suspenzija oslobaña stranke obaveza izvršenja ugovora za period suspenzije, ali ne utiče na pravne odnose izmeñu stranaka koji su ustanovljeni ugovorom. Bitno je načelo da se za vrijeme trajanja suspenzije stranke moraju suzdržati od svih radnji koje bi mogle spriječiti ponovnu primjenu ugovora. Do suspenzije nekog ugovora u praksi dolazi vrlo rijetko. Prestanak ugovora. Ugovor može prestati (ili biti suspendiran) po 4 osnove:
17
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM 1. Sporazumom svih njegovih stranaka (mutuus dissensus) – sporazumom svih stranaka svaki ugovor se može okončati u svakom trenutku, neovisno od njegovih vlastitih odredaba o trajanju, prestanku, otkazu ili izmjenama. 2. Primjenom njegovih vlastitih propisa – u praksi najveći broj ugovora prestaje u skladu sa odredbama koje su predviñene u samom tekstu ugovora. Opće meñunarodno pravo ne nameće nikakva ograničenja u pogledu uslova koje stranke mogu propisati. 3. Kao posljedica naknadne nemogućnosti izvršenja ugovora; 4. Pod posebnim uvjetima koje propisuje Bečka konvencija, kao posljedica kršenja ugovora.
20. NAKNADNA NEMOGUĆNOST IZVRŠENJA UGOVORA Nastupa usljed naknadnih dogañaja koje stranke pri sklapanju ugovora nisu predvidjele, a usljed kojih dalje izvršenje ugovora postaje nemoguće. Uslovi mogućeg prestanka (ili suspenzije) ugovora po ovom osnovu su slijedeći: 1. Stalni ili privremeni nestanak predmeta potrebnog za izvršenje ugovora – npr.nestanak nekog otoka, uništenje hidrocentrale, isušenje rijeke itd. Stranka ne može jednostrano okončati ugovor, već mora poštivati pravila postupka data u Bečkoj konvenciji. Ako je nemogućnost privremena, onda se na nju može pozvati samo kao na uzrok suspenzije primjene. Stranka se na nemogućnost izvršenja ne može pozvati ako je takva nemogućnost posljedica njenog kršenja obaveze iz ugovora ili bilo koje druge meñunarodne obaveze preuzete prema svakoj drugoj stranci ugovora. 2. Bitna promjena okolnosti – Radi se o promjeni okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora, a stranke tu promjenu nisu predvidjele. Prema Bečkoj konvenciji, na takvu promjenu okolnosti se ne može pozivati kao na uzrok prestanka ugovora, osim u 2 slučaja: a) ako je postojanje tih okolnosti bilo bitna osnova za sklapanje ugovora; b) ako učinak te promjene predstavlja korjenitu promjenu dometa obaveza koje prema ugovoru još treba izvršiti. Uz navedeno, Bečka konvencija isključuje primjenu tog propisa u 2 slučaja i to: a) ako se ugovorom ustanovljava granica; b) ako je bitna promjena okolnosti nastupila kao posljedica kršenja neke obaveze od strane stranke koja se poziva na tu promjenu. 3. Prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa – Prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa izmeñu stranaka ugovora utiče na ugovorni odnos izmeñu tih stranaka samo u slučaju da je postojanje diplomatskih ili konzularnih odnosa prijeko potrebno za primjenu ugovora. U ostalim slučajevima prekid ne utiče na ugovorni odnos. 4. Oružani sukob izmeñu stranaka ugovora – Ovo pitanje niije riješeno Bečkom konvencijom iz 1969. Danas nema pravnog pravila koje bi u slučaju izbijanja oružanog sukoba okončalo bilo koju vrstu ugovora. U slučaju izbijanja sukoba zasigurno postaju primjenjivi ugovori koji se obzirom na njihov predmet i svrhu moraju smatrati primjenjivima u vrijeme tih sukoba (ženevske i haške konvencije o zaštiti žrtava rata i kulturnih dobara). Izbijanje oružanog sukoba samo po sebi ne okončava niti suspenduje primjenu ugovora izmeñu učesnice sukoba i trećih država. Isto se odnosi i na ugovore-ustave meñunarodnih organizacija u slučaju sukoba izmeñu bilo kojih njegovih stranaka. U pogledu ostalih ugovornih odnosa važno je pitanje da li je Vijeće sigurnosti UN donijelo neku obavezujuću rezoluciju koja se odnosi na taj sukob i da li je rezolucijom označila agresora ili ne. Ako nema nikakve rezolucije, pretpostavlja se da svaka od stranaka može (ali ne mora) suspendirati primjenu svakog ugovora u odnosu na drugu stranku tog sukoba. Ako je Vijeće sigurnosti donijelo neku obavezujuću rezoluciju, u izvršenju te rezolucije svaka država može otkazati ili suspendirati
18
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM primjenu ugovora koji je inkompatibilan sa sadržajem rezolucije. Iz ovog prava isključena je državaagresor, koja je kao takva označena rezolucijom. 5. Novi ius cogens – Ako nastane nova imperativna norma općeg meñunarodnog prava, svaki ugovor koji je suprotan toj normi postaje ništav i prestaje njegova dalja primjena. Prestanak ugovora po ovoj osnovi ne ide na štetu stečenih prava nastalih izvršenjem ugovora prije njegovog prestanka, osim ako zadržavanje tih prava nije samo po sebi suprotno novoj imperativnoj normi.
21. KRŠENJE UGOVORA KAO UZROK NJEGOVOG PRESTANKA Kršenje ugovora povlači meñunarodnu odgovornost kao i svaki drugi meñunarodno protivpravni čin. Po općem meñunarodnom pravu, postoji tzv.rezidualno pravo svake države koja pretrpi štetu da protiv kršiteljice preduzme nenasilne mjere represalija i da je na taj način natjera da naknadi pričinjenu štetu i nastavi izvršavati svoje ugovorne obaveze. Ne postoje pravila postupka za izvršenje prava na represalije. Pravo na represalije je Bečkom konvencijom ograničeno i ne primjenjuje se na odredbe ugovora o zaštiti ljudskih prava. Dakle, njegovim ostvarenjem se ne mogu pogañati prava pojedinaca, koji najčešće nisu krivi za kršenje ugovornih obaveza njihove države. Ovo pravilo je ius cogens. Bitna povreda dvostranog ugovora od jedne stranke ovlašćuje drugu stranku da se pozove na tu povredu kao na uzrok prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene. Bitna povreda višestranog ugovora ovlašćuje ostale stranke da jednoglasnim sporazumom suspendiraju primjenu ugovora u cjelini ili djelomično, ili da ga dokinu, i to: - u odnosima prema državi koja je povrijedila ugovor ili - izmeñu svih stranaka. Osim toga, stranka koja je posebno oštećena povredom mnogostranog ugovora može se na tu povredu pozvati kao na uzrok suspenzije primjene ugovora u odnosima izmeñu nje i države koja je povrijedila ugovor. Ova suspenzija se može odnositi na cio ugovor ili njegov dio. Dakle, radi se o jednostranoj akciji, ali država koja je preduzima mora poštivati pravila postupka. Bečka konvencija u čl.60 st.3 definiše “bitnu povredu” nekog ugovora: Bitnu povredu ugovora čini: (a) odbacivanje ugovora koje nije predviñeno Konvencijom; ili (b) povreda odredbe bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe ugovora.
22. SUKCESIJA DRŽAVA U POGLEDU MEðUNARODNIH UGOVORA Sukcesija je stanje nastalo teritorijalnim promjenama na koje se primjenjuju postojeća pravila meñunarodnog prava. Državu prethodnicu zamjenjuje jedna ili više država sljednica. Pravilo pozitivnog meñunarodnog prava je da sukcesija država kao takva ne utiče na granicu ustanovljenu ugovorom, na ugovorne obaveze i prava koja se odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime. Ako identitet države prethodnice sukcesijom nije doveden u pitanje, ili je općenito priznat kontinuitet neke nove države (npr.SSSR-Rusija), takva država ostaje strankom svih ugovora i članicom svih meñunarodnih organizacija. Svi postojeći ugovori primjenjuju se u njenim novim granicama. Tek ako je neki prijašnji ugovor bio vezan isključivo za područje na kome je nastala nova država sljednica ili je to područje ta država izgubila cesijom, država prethodnica prestaje biti strankom takvog ugovora. Osim navedenih slučajeva, sve ostale države sljednice nastale iz teritorijalnih promjena države prethodnice smatraju se novim državama. Bečka konvencija o sukcesiji država u pogledu meñunarodnih ugovora iz 1978.godine za te države propisuje slijedeća pravila: a) Kad su u pitanju mnogostrane otvorene konvencije, po Bečkoj konvenciji iz 1978, državlje sljednice mogu depozitaru notificirati sukcesiju konvencija po vlastitom izboru (ovo se primarno odnosi na konvencije čiji je član bila država prethodnica).
19
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM b) Kod višestranih zatvorenih konvencija, ako tekst konvencije predviña postupak pristupanja, države sljednice se moraju podvrći tom postupku. U nedostatku tih propisa, one moraju o svom pristupu pregovarati sa svim postojećim strankama tih konvencija. c) Kod dvostranih ugovora je nastala običajna praksa da se ti ugovori privremeno primjenjuju izmeñu novih država sljednica i trećih država, sve dok one ne postignu sporazum o daljoj sudbini tih ugovora.
- Jednostrani akt kao izvor meñunarodnog prava 23. ZNAČAJKE I VRSTE JEDNOSTRANIH AKATA Jednostrani akti se mogu podijeliti na one koji se ne mogu smatrati izvorom meñunarodnog prava već samo vrstom pravnih poslova, te na one koji se mogu smatrati izvorom meñunarodnog prava. U prvu skupinu spadaju notifikacija, priznanje i protest. Notifikacija nije posebna vrsta pravnog akta, već samo oblik izražavanja volje neke države. Radi se o formalnom pismenom saopštenju drugoj državi neke činjenice, tvrdnje ili zahtjeva. Druga država može osporiti sadržaj notifikacije i ako zahtjev koji je u njoj izražen nema pravne osnove, notifikacija će ostati bez učinka. Budući da nema jedinstven cilj ili sadržaj, već može sadržavati različita očitovanja, notifikacijja se ne može smatrati izvorom meñunarodnog prava. Priznanje i protest su reakcije na akte ili ponašanje neke druge države, te se zbog toga ne mogu smatrati samostalnim jednostranim aktima, a još manje jednostranim aktima kao izvorom meñunarodnog prava. U drugu grupu jednostranih akata, tj.onih koji se mogu smatrati izvorom meñunarodnog prava, spadaju: a) Obećanje, tj.akt kojim neka država (ili drugi subjekat meñunarodnog prava) preuzima nove meñunarodne obaveze. Da bi obećanje po meñunarodnom pravu imalo učinka, ono mora biti dato od nadležnog organa, tj.onoga koji svojim očitovanjem može obavezati svoju državu (šef države ili vlade, nadležni ministar, zakonodavno tijelo i sl). Ono takoñer mora biti izraženo na jasan i odreñen način sa namjerom da se država obaveže u skladu sa datim iskazom. Može se očitovati u pisanom, ali i u usmenom obliku. Dato obećanje se može naknadno i opozvati, ali činjenica da je opozvano ne može ići na štetu bilo kojeg prava, obaveze ili pravnog položaja ostalih subjekata, nastalih izvršenjem obećanja prije njegovog prestanka. b) Odreknuće, tj.akt kojim država napušta neko svoje postojeće subjektivno pravo proizilazi iz prava svake suverene države da slobodno raspolaže svojim subjektivnim pravima i pravno zaštićenim interesima. Za odreknuće nije propisana posebna forma, te se ono može očitovati pismeno, usmeno ili konkludentnim radnjama. U praksi se afirmiralo pravilo da se odreknuće neke države od njenih prava ne pretpostavlja. Ako je odreknuće očitovano na izričit način i bez uvjeta, te ako je stiglo do adresata, ono se ne može naknadno opozvati. Ako postoji sumnja o namjeri odreknuća, treba ga tumačiti u prilog države koja ga je navodno očitovala. c) Jednostrani akti kojima država stiče nova prava i to: okupacijom ničijeg područja, sticanjem područja putem zastare i historijskim naslovom, te neki jednostrani akti predviñeni pravom mora. Najvažniji uvjeti da bi odreñena država jednostrano stekla neko pravo je da je takav način sticanja novih prava predviñen općim meñunarodnim pravom koje je na snazi u trenutku očitovanja te namjere, te da se stečeno pravo neprekidno uživa u granicama tog prava. Ako su ti uvjeti ispunjeni, za takav akt po pravilu nije potrebno ovlaštenje ili pristanak bilo kojeg drugog subjekta. Glavni primjeri jednostranih akata su: -
Okupacija ničijeg područja. Efektivno i vidljivo zaposjedanje nekog područja koje u trenutku zaposjedanja ne pripada ni jednoj drugoj državi je uvjet za legitimno sticanje. Danas gotovo da i nema takvih područja na Zemlji.
-
Zastara i historijska prava. Neka država može čak i bez valjanog pravnog osnova steći izvjesna prava. Uvjet za to je da na miroljubiv način u dužem periodu izvršava vlast na nekom području ili dijelu otvorenog mora, a da pritom ne naiñe na otpore i proteste bilo koje druge države.
20
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM -
Jednostrano sticanje prava priobalne države prema pravu mora. Opće meñunarodno pravo mora ovlašćuje priobalne države da, u skladu sa meñunarodnim pravom, jednostranim aktima stiču suverenost, suverena prava ili jurisdikciju nad nekim dijelovima mora u produžetku svoje obale.
III DIO: MEðUNARODNA ZAJEDNICA 24. DRŽAVA KAO SUBJEKAT MEðUNARODNOG PRAVA Nastanak države. Starija nauka razlikovala je 2 načina nastanka nove države: originarni i derivativni. Originarno država nastaje na području koje u trenutku nastanka nije podvrgnuto nikakvoj drugoj državnoj vlasti, tj. na ničijem području (terra nullius). Svi ostali načini nastanka nove države su derivativni. U svim takvim slučajevima postoji jedna ili više država prethodnica i jedna ili više država sljednica, a nastanak nove države povlači pitanja sukcesije država. Nova država može nastati na osnovu pravnog akta unutrašnje ili meñunarodne prirode. To može biti: a) Unutrašnji akt države prethodnice, kao npr.Indian Independence Act, usvojen u Britanskom parlamentu, kojim su nezavisnost stekli Indija i Pakistan. b) Ugovor izmeñu bivše kolonijalne sile i narodnooslobodilačkog pokreta; c) Meñunarodni ugovor (npr. ustanovljavanje Kraljevine Albanije odlukom Londonske konferencije nakon 1.Balkanskog rata 1912). d) Odlukama političkih organa UN (rezolucijom od 29.11.1947.g odlučeno je da se u Palestini stvore jedna židovska i jedna arapska država) Meñunarodno pravo postavlja izvjesne kriterije koji se moraju zadovoljiti da bi se neka zajednica zaista transformirala u novu državu. Na osnovu Povelje UN, ti uvjeti su: mora postojati država, mora biti miroljubiva, prihvatiti obaveze iz Povelje, biti sposobna da te obaveze izvršava, te mora biti voljna da to čini. U odgovoru na pitanje da li se u slučaju SFRJ radilo o secesiji ili raspadu federacije, Badinterova komisija u svom Mišljenju br.1 od 29.11.1991.godine navodi da se država općenito definira kao zajednica koja se sastoji od teritorije i stanovništva podvrgnutih organiziranoj političkoj vlasti koja takvu državu čini suverenom. Dakle, bitni elementi ove definicije su: a) državna teritorija (područje). Svaka država mora imati područje na kojem njeni organi vrše svoje nadležnosti Područjem države odreñene su granice njene vlasti. b) Stanovništvo. Država je istovremeno i zajednica ljudi na njenom području. Ne može biti države bez stalno naseljenih stanovnika. c) Organizirana politička vlast (suverenost). Suverenost se u meñunarodnom pravu definira kao vrhovna vlast države na njenom području, koja isključuje vlast drugih država i nije podvrgnuta nikavoj višoj vlasti. U odnosu na inostranstvo, suverenost se ispoljava kao nezavisnost. Nestanak države. Država prestaje postojati nestankom nekog od 3 elementa koji je čine državom. Posljedica nestanka neke države je da se cjelokupno njeno područje sa stanovništvom inkorporira u jednu ili više država sljednica. Politička vlast države prethodnice time prestaje postojati.
25. TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA Učenje o temeljnim pravima i dužnostima država počelo se širiti nakon I svjetskog rata. Da bi postigla svoju svrhu, načela o temeljnim pravima i dužnostima moraju prerasti u pravila općeg meñunarodnog prava. Najznačajniji ugovorni tekst kojim su ta prava i dužnosti država postala pravilima pozitivnog meñunarodnog prava jeste Povelja UN iz 1945.godine. Generalna skupština OUN je 24.10.1970.godine konsenzusom (bez glasanja) usvojila “Deklaraciju o načelima meñunarodnog prava u prijateljskim
21
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM odnosima i saradnji izmeñu država u skladu sa Poveljom UN. Ta Deklaracija je autentično tumačenje Povelje OUN. U njoj se izlaže i razrañuje 7 načela: 1. načelo zabrane sile; 2. načelo mirnog rješavanja meñunarodnih sporova; 3. načelo neintervencije; 4. dužnost država da meñusobno sarañuju u skladu sa Poveljom; 5. načelo ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda; 6. načelo suverene jednakosti država; 7. načelo ispunjavanja prihvaćenih meñunarodnih obaveza u dobroj vjeri. Načelo zabrane sile. Povelja UN propisuje: “Članovi se u svojim meñunarodnim odnosima uzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile, koje su usmjerene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive sa ciljevima UN”. Deklaracija iz 1970.godine na ovu definiciju dodaje:”Takva prijetnja silom ili upotreba sile predstavljaju kršenje meñunarodnog prava i Povelje UN i ne smiju se nikad upotrebljavati kao sredstvo za rješavanje meñunarodnih problema”. Deklaracija iz 1970.godine navodi i slijedeća pravila: -
Države su dužne da se uzdržavaju od svake propagande u korist agresivnog rata. Takoñer su dužne da se uzdržavaju od represalija koje uključuju upotrebu sile.
-
Nikakvo sticanje teritorija koje je posljedica upotrebe sile ili prijetnje silom neće biti priznato kao zakonito.
-
Svaka država je dužna da se suzdrži od organiziranja ili poticanja na organiziranje dobrovoljačkih snaga ili oružanih skupina, uključujući plaćenike, radi njihovog ubacivanja na područje neke druge države.
-
Svaka država je dužna da se suzdrži od organiziranja, poticanja, pomaganja ili učešća u grañanskom ratu ili terorističkim aktima u nekoj drugoj državi i ne dozvoliti na svom području organizirano djelovanje u svhu izvršenja tih radnji.
Dakle, svaka prijetnja oružanom silom ili upotreba oružane sile je zabranjena prema općem meñunarodnom pravu, uz izuzetak samoodbrane. Pri pribjegavanju legitimnoj samoodbrani isključeni su ”preventivni rat” protiv mogućeg napada neke države ili oružani napad u odgovoru na tzv.”produženu agresiju”, kad mjere samoodbrane nisu preduzete odmah i neposredno nakon oružanog napada suprotne strane, ili kao odgovor samo na prijetnju silom prije nego što je oružani napad preduzet. Na ostale vrste prijetnje silom ili upotrebe sile kao što su npr. ekonomski i politički pritisak, država žrtva ima pravo da uzvrati istom mjerom. To su tzv.nenasilne represalije koje se ne smiju sastojati u upotrebi oružane sile. Iz naprijed navedenog je vidljivo da opće meñunarodno pravo imperativnom normom zabranjuje svaku prijetnju ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti i političke nezavisnosti bilo koje države ime opće meñunarodno pravo ne garantira direktno svim državama svijeta teritorijalnu cjelovitost, a pogotovo ne njegove postojeće granice. Zabranjuju se nasilne promjene tih granica, ali ne i zahtjevi za tim promjenama. Nasuprot općem meñunarodnom pravu, “Deklaracija o načelima kojima se države vode u svojim uzajamnim odnosima” iz Helsinškog završnog akta iz 1975.godine navodi da države učesnice “smatraju nepovredivim sve svoje granice, kao i granice svih država u Evropi… Shodno tome, one će se suzdržati od svakog zahtjeva ili čina prisvajanja ili uzurpiranja dijela ili čitavog područja bilo koje države učesnice”. Ta obaveza znači da su se sve evropske države članice OSCE odrekle zahtjeva za promjenama postojećih granica u Evropi. Granice se mogu mijenjati, u skladu sa meñunarodnim pravom, mirnim sredstvima i putem sporazuma. Na toj osnovi došlo je do pripajanja DDR SR Njemačkoj.
22
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Načelo mirnog rješavanja meñunarodnih sporova. Ovo načelo dato je u Povelji, a Deklaracija iz 1970.godine ne izlazi iz okvira Povelje, osim što obavezu mirnog rješavanja sporova navodi kao univerzalnu za sve države. Načelo neintervencije. Nedopuštena intervencija može se definisati kao diktatorsko (nasilno) miješanje neke države, skupine država ili meñunarodne organizacije u poslove koji spadaju u unutrašnju ili vanjsku nadležnost neke države, bez njenog pristanka. Unutrašnja nadležnost države može se definisati kao pravo njenog stanovništva da slobodno izabere i razvija svoj politički, društveni, ekonomski i kulturni sistem, bez miješanja spolja. Vanjska nadležnost države se očituje u njenom pravu da bude ili ne bude član meñunarodnih organizacija, bude ili ne bude stranka u ugovoru, kao i njeno pravo na neutralnost. Država se ne može pozvati na svoju isključivu nadležnost ako je slobodnom voljom prihvatila neku ugovornu obavezu i njome pristala na neke oblike nadzora nad njenim izvršenjem. Npr.učlanjenjem u EU, države prenose značajne nadležnosti na zajedničke organe. Razvoj općeg meñunarodnog prava je takoñer suzio isključivu nadležnost država u nekim oblastima, što se posebno odnosi na osnovna ljudska prava i slobode. Ne smatraju se nedopuštenima mjere kolektivne intervencije koje Vijeće sigurnosti UN naloži u skladu sa Poglavljem VII Povelje. Kolektivne mjere koje neka druga organizacija preduzme bez prethodnog odobrenja Vijeća sigurnosti su pravno nedopuštene. Pod načelom neintervencije u užem smislu podrazumijevaju se druge pravno nedopuštene mjere jedne ili više država (npr.mjere ekonomskog, propagandnog ili sličnog pritiska), posebno kad se preduzimaju sa namjerom da se iznudi neki postupak države protiv koje su mjere poduzete. Na takve mjere njihova žrtva se može suprotstaviti nenasilnim mjerama represalija. Za razliku od ostalih prava i dužnosti koja su ovdje opisana, načelo neintervencije kao takvo nije predviñeno u čl.2 Povelje UN. Dužnost država da meñusobno sarañuju u skladu sa Poveljom UN. Ove dužnosti se ustvari odnose na saradnju izmeñu svih država svijeta radi podsticanja meñusobnog povjerenja i jačanja meñunarodnog mira i sigurnosti. Njihov značaj je primarno politički. Tim “dužnostima” se suprotstavlja pravo svake države da sama odlučuje hoće li priznati ili ne neku drugu državu ili vladu, da li će uspostaviti diplomatske odnose i stupiti u odreñene ugovorne odnose. Načelo ravnopravnosti i samoodreñenja naroda. Svi meñunarodni instrumenti koji se odnose na načelo ravnopravnosti i samoodreñenja pod pojmom “narod” podrazumijevaju narod u teritorijalnom, a ne u etničkom smislu. Dakle, uživaoci tog načela su svi stanovnici jednog područja, bez obzira na to da li to područje već čini državu, da li je dio neke države ili je u nesamoupravnom položaju u odnosu na drugu državu. Najvjerodostojniji instrument kojim se ureñuje i razrañuje ovo načelo je Deklaracija iz 1970. U deklaraciji se može uočiti razlika izmeñu unutrašnjeg i vanjskog samoodreñenja naroda. Na unutrašnje samoodreñenje odnosi se navod Deklaracije prema kome “…svi narodi imaju pravo da slobodno, bez miješanja izvana odrede svoj politički status, te da slijede svoj privredni, socijalni i kulturni razvoj, i svaka država je dužna poštovati to pravo u skladu sa odredbama Povelje”. Ovo pravo odnosi se na sve grañane neke teritorijalne cjeline, koja možda još i nije stekla nezavisnost. Prema Deklaraciji, način primjene prava naroda na samoodreñenje je “stvaranje suverene i nezavisne države, slobodno udruživanje ili ujedinjenje sa nekom nezavisnom državom ili prihvatanje slobodnom odlukom naroda bilo kojeg drugog političkog statusa”. Deklaracija u 2 zadnja stava nastoji uskladiti načelo ravnopravnosti i samoodreñenja naroda sa načelom teritorijalne cjelovitosti i političke nezavisnosti postojećih država. Tako se u predzadnjem stavu navodi da
23
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM “ništa u prethodnim stavovima ne treba tumačiti kao da ovlašćuje ili podstiče bilo kakvu akciju koja za cilj ima razbijanje ili ugrožavanje, potpuno ili djelomično, teritorijalne cjelovitosti ili političkog jedinstva suverenih i nezavisnih država koje se ponašaju u skladu sa naprijed proglašenim načelom jednakih prava i samoodreñenja naroda i koje imaju vladu koja predstavlja cjelokupni narod tog područja, bez razlike u pogledu rase, vjere ili boje.” Posljednji stav Deklaracije izričito nalaže svim državama poštivanje cjelovitosti svih drugih postojećih država, pa i ostalih teritorijalnih cjelina, i to čak i na uštrb uživanja prava na samoodreñenje njihovih stanovnika: “Svaka država se mora uzdržavati od bilo kakve akcije koja za cilj ima djelomično ili potpuno razbijanje nacionalnog jedinstva i teritorijalne cjelovitosti neke druge države ili zemlje”. Načelo suverene jednakosti država. Pravna jednakost država proizilazi iz svojstva države da je suverena i da je subjekat meñunarodnog prava. Povelja UN navodi da se OUN temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članova. Istovremeno, sama Povelja daleko odstupa od tog načela u pogledu prava 5 stalnih članica Vijeća sigurnosti. Deklaracija iz 1970. navodi da su sve države ravnopravni članovi meñunarodne zajednice, bez obzira na razlike ekonomske, socijalne, političke i druge prirode. Načelo ispunjavanja prihvaćenih meñunarodnih obaveza u dobroj vjeri. Čitavo meñunarodno pravo zasnovano je na načelu pacta sunt servanda, te na dužnosti svih država da se pridržavaju pravila općeg meñunarodnog prava.
26. SUKCESIJA DRŽAVA Sukcesija država je stanje (ili novo stanje) nastalo teritorijalnim promjenama, na koje se primjenjuju sva pravila meñunarodnog prava. Postoji 6 glavnih tipova teritorijalnih promjena: 1. Ustup (cesija) – postojeća država prethodnica ustupa dio svog područja postojećoj državi slijednici. Taj tip teritorijalnih promjena ne dovodi ni do nestanka postojeće, niti do nastanka neke nove države. 2. Prisajedinjenje (pripajanje, asimilacija) – Država prethodnica u cjelosti postaje dijelom druge, već postojeće države slijednice. Dakle, država prethodnica prestaje postojati, a država slijednica proširuje svoje područje (npr.uključenje DDR u SR Njemačku 1990). 3. Ujedinjenje – 2 ili više država prethodnica se ujedinjuju u novu državu slijednicu i time gube svoju državnost. Dakle, nastaje jedna nova država slijednica (npr.ujedinjenje AR Jemen i DNR Jemen u Republiku Jemen 1990). 4. Odvajanje (secesija) – Na dijelu ili dijelovima područja države prethodnice nastaju jedna ili više novih država slijednica. Dakle, država prethodnica i dalje postoji ali na umanjenom području, a istovremeno nastaju 1 ili više novih država. 5. Raspad (disolucija) – Država prethodnica prestaje postojati, a na njenom području nastaju 2 ili više novih država slijednica (SFRJ). Dakle, za razliku od secesije, država prethodnica pri raspadu prestaje postojati, a sve države slijednice su nove države. 6. Podjela (partition) – Više susjednih država slijednica meñusobno podijele područje države prethodnice koja prestaje postojati. Takav tip promjena danas je teško zamisliv. Godine 1983. usvojena je Bečka konvencija o sukcesiji država u pogledu državne imovine, arhiva i dugova, koja je pravnički daleko kvalitetnija od ranije spomenute Konvencije iz 1978. Meñutim, da bi Konvencija stupila na snagu potrebno je da najmanje 15 država postane njenim strankama. Temeljna pravila meñunarodnog prava koja se tiču sukcesije država su: Državljanstvo. Svaki pojedinac na području koje je promijenilo suverenitet ima pravo na državljanstvo. Novonastale države slobodne su vlastitim zakonima ureñivati pitanja svog državljanstva, ali se ukupnom primjenom tih zakona ne smiju stvarati apatridi. Da bi izbjegle apatridiju, države mogu pojedinačna pitanja državljanstva ureñivati ugovorima.
24
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Penzije. Svaka osoba zadržava pravo na penziju koje je stekla u državi prethodnici. Države sljednice trebaju sklopiti sporazume o isplati penzija,a do sklapanja takvih sporazuma svaka država bi privremeno trebala isplaćivati penzije svim osobama koje su stalno nastanjene na njenom području, čak i ako ne steknu njeno državljanstvo. Vlasnička prava. Naprijed navedeno važi i kad je u pitanju uživanje privatne imovine fizičkih i pravnih osoba. Ta imovina nije predmet sukcesije i ne podliježe podjeli izmeñu država slijednica. Državni arhivi. Iz definicije u čl.20 Bečke konvencije iz 1983.godine proizilazi da državne arhive države prethodnice čine dokumenti (uključujući filmske, elektronske i druge zapise) koje su državni organi prethodnice izdavali ili primali u obavljanju svojih funkcija, a koji su na dan sukcesije pripadali državi prethodnici. To znači da arhivi užih teritorijalnih cjelina, crkveni, privatni i drugi slični arhivi nisu predmet sukcesije. Državni arhivi koji jesu predmet sukcesije dijele se na 3 skupine: 1. Dijelovi koji radi redovnog upravljanja područjem na koje se odnosi sukcesija moraju biti u državama slijednicama. Ovi dijelovi se moraju u kopijama predati svim tim državama. 2. Dijelovi koji se direktno odnose na područje jedne ili više država slijednica, osim onih iz prethodne tačke. Te dijelove treba u originalima predati tim državama slijednicama. Ako ih ima više, one trebaju odlučiti koja od njih će dobiti originale, a koja kopije tih dijelova arhiva. 3. Kad se radi o raspadu i nestanku države prethodnice, svi ostali državni arhivi prelaze na države sljednice “na pravičan način, vodeći pritom računa o svim relevantnim okolnostima”. Pravilo meñunarodnog prava je da svi državni arhivi države prethodnice, ma gdje se nalazili i bez obzira na koga budu preneseni, moraju ostati otvoreni za slobodan pristup, korištenje i kopiranje ostalim državama slijednicama. To pravilo se posebno odnosi na ”tekuće arhive” (current archives) države prethodnice, koje su neophodne da bi se utvrdio obim državne imovine i dugova, kao i obim samih državnih arhiva koje su predmet sukcesije. Državna imovina. Prema Bečkoj konvenciji iz 1983, izraz “državna imovina države prethodnice označava imovinu, prava i interese koji su na datum sukcesije prema unutrašnjem pravu države prethodnice pripadali državi prethodnici”. Shodno tome, imovina bivših država članica federacije, imovina gradova, općina i drugih teritorijalnih cjelina, kao i privatna imovina, nisu predmetom sukcesije. Nepokretna državna imovina ostaje državama slijednicama na području kojih se nalazi. Ako je veoma neravnomjerno rasporeñena (npr.kasarne ili druga vojna postrojenja), postoji mogućnost njene procjene i uzajamnih pravičnih kompenzacija. Sva ostala nepokretna i pokretna imovina države prethodnice, uključivši i onu koja se nalazi u inostranstvu, dijeli se izmeñu država slijednica u pravičnim razmjerima. Državni dugovi. Dugovi države prethodnice dijele se na tzv.alocirani i nealocirani (opći) dug. Dug koji je napravila neka bivša federalna jedinica ili pravna osoba sa njenog područja, ili ga je podigla (ili garantirala) država prethodnica ali je u cjelini potrošen na području koje je postalo područjem države slijednice, prelazi na tu državu slijednicu. Opći nealocirani dug države prethodnice (npr.kredit radi održanja monetarne stabilnosti ili radi zajedničkih troškova) se dijeli izmeñu država slijednica po ključu koji važi za podjelu imovine. Sukcesija u članstvu meñunarodnih organizacija. Prema Bečkoj konvenciji o sukcesiji država u pogledu ugovora iz 1978.godine, može se zaključiti da ne postoji nikakvo pravilo općeg meñunarodnog prava u pogledu sukcesija država u članstvu u meñunarodnim organizacijama. Osim ako je država prethodnica ili država slijednica očuvala svoj meñunarodni identitet (slučajevi cesije ili dekolonizacije), u svim ostalim slučajevima teritorijalnih promjena odlučujuća je politička volja većine država članica odreñene organizacije.
27. SLOŽENE DRŽAVE
25
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Sve državne cjeline mogu se podijeliti na 2 velike skupine: centralističke ili unitarne i složene države. U unitarnim državama postoji jedinstvena vlast za cijelo državno područje i jedinstveni organi meñunarodnih odnosa. Mnoge takve države imaju razvijenu samoupravu na pokrajinskom i općinskom nivou, sa predstavničkim organima koje biraju grañani. U složenim državnim zajednicama po pravilu postoje neka zajednička tijela, ali uz to svaka od njihovih jedinica ima svoje vlastite organe sa isključivom nadležnošću, u koju se vlast zajednice ne smije miješati. Historijski posmatrano, postojale su slijedeće vrste složenih država: personalna unija, realna unija, konfederacija i federacija. Danas je federacija jedini oblik složene države koji je zastupljen u svijetu. Personalna unija bila je prolazna, pa i slučajna zajednica dvaju država u osobi jednog vladara. Vladar jedne je dolazio i na čelo druge države nasljeñivanjem ili izborom za vladara u drugoj državi. Te države su ostajale samostalne i neovisne, i bez drugih zajedničkih organa, te personalna unija nije bila subjektom meñunarodnog prava. Realna unija osnivana je sa namjerom da bude trajna. Osim zajedničkog vladara imala je i druge zajedničke organe (šefa vlade, odbrana, finansije, vanjski poslovi i sl). Prema inostranstvu realna unija je nastupala kao jedinstven subjekat meñunarodnog prava. Članice su povremeno nastupale i samostalno u meñunarodnim odnosima, i to u poslovima koji nisu preneseni na uniju (npr.PTT služba, carinski ugovori itd). Najpoznatiji primjer ove unije je Austrougarska monarhija 1867.-1918.godine. Konfederacija je savez država u kome su države članice dobrovoljno prenosile izvjesne nadležnosti i ovlaštenja na konfederalne organe, stvarajući pritom novu pravnu osobu, koja nije bila nova država i nije bila nadreñena svojim članicama. Sama konfederacija nije imala ni jednu karakteristiku države: državljane, državno područje niti suverenu vlast. Mada nisu bile države, sve konfederacije su bile priznate od stranih država kao posebni pravni subjekti. Primarni cilj udruživanja u konfederacije bio je predstavljanje država članica prema inostranstvu i njihova zajednička zaštita od vanjskog napada. Odnosi izmeñu država članica konfederacije regulisani su ugovorom o njenom osnivanju koji je bio meñunarodni ugovor, kao i drugim pravilima meñunarodnog prava. Osim u nadležnostima koje su ugovorom prenijele na zajedničke organe, u svemu ostalom su države članice bile u potpunosti izjednačene sa drugim suverenim državama svog vremena. Glavni i u većini konfederacija jedini zajednički organ bio je konfederalni sabor, čiji članovi su bili imenovani od svojih država i zastupali njihove interese. Dakle, ove članove nisu birali grañani, nti su oni izražavali volju birača. Federacija. Za razliku od konfederacije koja je savez država, federacija je savezna država, koja ima svoje stanovništvo, područje i suverenu vlast. Temeljni akt federacije nije meñunarodni ugovor, nego federalni ustav. Članove federalnih organa vlasti u potpunosti ili djelomično biraju grañani federacije. Njime države članice na savezne organe prenose vrlo značajne i široke nadležnosti. Karakteristika istinske federacije je podjela vlasti, odnosno nadležnosti izmeñu saveznih i organa federalnih jedinica. U tom smislu postoje funkcije koje su u isključivoj nadležnosti federacije, u zajedničkoj nadležnosti federacije i federalnih jedinica, te u isključivoj nadležnosti federalnih jedinica. Federacija je kao država istinski i potpuni subjekat meñunarodnog prava. Države članice federacije po pravilu nemaju pravo na direktne diplomatske i konzularne odnose sa drugim državama. Samo u slučajevima kad im savezni ustav to dozvoljava, federalne jedinice su subjekti meñunarodnog prava, ali sa vrlo ograničenom poslovnom sposobnošću (predviñeno u SR Njemačkoj i Švicarskoj).
28. TRAJNO NEUTRALNE DRŽAVE Trajna neutralnost je pravno i političko stanje neke države kojoj njen meñunarodni položaj zabranjuje da učestvuje u bilo kom oružanom sukobu ili da njeno državno područje postane područjem ratnih operacija trećih država. Trajnu neutralnost treba razlikovati od neutralnosti u nekom oružanom sukobu, koja je faktičko stanje i traje dok traje sukob. Takoñer je treba razlikovati od političke neutralnosti koja nije
26
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM meñunarodno priznata. Švedska je npr. ostala neutralna u svim sukobima još od 1815, ali joj taj položaj nije meñunarodno priznat niti garantiran. Sticanjem položaja trajne neutralnosti, država pristaje na neka ograničenja suvereniteta. Ona prihvata obavezu suzdržavanja od učešća u napadačkim ratovima, ali zadržava pravo na odbranu i u tom cilju ima pravo da drži oružane snage, osim ako je njeno područje demilitarizirano. Osim toga, neutralna država nema pravo sklapati napadačke, ali ni odbrambene saveze koji bi mogli kompromitirati njen položaj neutralnosti. Treće države koje prihvataju položaj trajne neutralnosti neke države se obavezuju da toj njenoj neutralnosti neće naškoditi. Tzv.”države jamci” (garanti) ugovorom o trajnoj neutralnosti preuzimaju obavezu da će oružanom silom intervenirati u slučaju agresije na trajno neutralnu državu, da bi se taj položaj ponovo uspostavio. Danas su trajno neutralni Švicarska, Vatikan i Austrija. Švicarska je politiku nemiješanja o oružane sukobe vodila od 1481.godine. Formalno i stvarno priznanje trajne neutralnosti Švicarska je dobila na Bečkom kongresu 20.03.1815.godine. Taj njen položaj potvrñen je i Versajskim mirovnim ugovorom iz 1919.godine. Država Vatikanskog Grada ustanovljena je Lateranskim ugovorom Svete stolice sa Italijom iz 1929. To područje je i demilitarizirano. Austrija je svoju trajnu neutralnost proglasila Ustavnim zakonom od 25.10.1955.godine. Tekst tog Ustavnog zakona Austrija je notificirala svim državama sa kojima je održavala diplomatske odnose, sa molbom za priznanje tog položaja. Neke države su izričito dale to priznanje, druge su ga primile k znanju, ali se ni jedna država nije suprotstavila tom Ustavnom zakonu. Iz toga je proizašlo općenito priznanje trajne neutralnosti Austrije u svijetu.
29. PRIZNANJE DRŽAVA I VLADA Priznanje nove države. O učincima priznanja nove države u nauci postoje 2 suprotna gledišta. Po jednom, meñunarodno priznanje ima konstitutivne učinke i ono je ustvari četvrti uslov samog postojanja države. Po drugom, prihvaćenijem stanovištu, priznanje ima samo deklaratorni učinak, jer postojanje nove države, sa svim pravnim posljedicama, neće biti dovedeno u pitanje ako je jedna ili više država odbiju priznati. Ipak se može reći da je pitanje priznanja suviše složeno da bi se moglo riješiti prihvatanjem jednog ili drugog stanovišta. Nova država ne može uspostaviti dvostrane odnose sa drugim državama prije nego što je oni priznaju, a dok god nije u članstvu meñunarodnih organizacija, država je manje-više izolirana u mnogostranim odnosima. Tek priznanje normalizira odnose izmeñu nove države i one koja ju je priznala. Meñutim, postojanje nepriznate države ne može se ignorisati. Teritorija nepriznate države koja ispunjava sve uslove državnosti, a pogotovo efektivnu vlast, ne može se smatrati ničijim područjem slobodnim za sticanje putem okupacije. Njeno područje se ne smije prelijetati bez njenog odobrenja,a brodovi koji plove pod zastavom nepriznate države ne mogu se smatrati brodovima bez nacionalne pripadnosti, a još manje piratskim brodovima. Opće meñunarodno pravo ne propisuje način priznanja nove države, te se ono može dati izričito, prećutno i konkludentnim radnjama. Prema općem meñunarodnom pravu ne postoji dužnost priznanja, niti odgovarajuće pravo države da bude priznata, već se radi o aktu slobodne volje koji spada u diskreciono pravo svake države. Priznanje nove vlade. U slučaju promjena u nekoj državi koje su nastale u skladu sa ustavom propisanim postupcima, ostale države nemaju pravo da se miješaju u takve promjene. Meñutim, ako u nekoj državi doñe do promjene vlasti neustavnim putem (državnim udarom ili revolucijom), dolazi u pitanje priznanje nove vlade od drugih zemalja. Ovo je posebno izraženo ako 2 vlade pretendiraju da obnašaju vlast ili ako zbačena vlada nastavi djelovati u inostranstvu.
27
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Prema općem meñunarodnom pravu, kao i priznanje nove države, priznanje nove vlade je čin slobodne volje svakde države. Priznanje novoj vladi redovno se daje kad se ustalila i kad efektivno vrši vlast na čitavom državnom području. Nova vlada može biti priznata de jure i de facto. Priznanje de jure je potpuno, konačno i djeluje retroaktivno, tj. od preuzimanja vlasti a ne od dana priznanja. Priznanje de facto može se uzeti kao privremeno, kad se nova vlast u drugoj državi još nije sasvim ustalila i nije uspostavila potpunu kontrolu nad čitavim državnim područjem, ili se još sumnja da je u stanju ispunjavati sve uvjete koji se vežu za njeno priznanje.
30. USTANICI I OSLOBODILAČKI POKRETI Meñunarodni subjektivitet. Ustanici i oslobodilački pokreti ne uživaju meñunarodni subjektivitet koji bio djelovao erga omnes. Oni se bore za državnost na dijelu teritorije neke države ili za vlast u državi. Tokom te borbe njih može priznati vlada protiv koje se bore, kako bi otklonila vlastitu odgovornost za djela ustanika prema strancima i njihovoj imovini na teritoriji te države. Takoñer ih mogu priznati neke treće države. Priznavanje ustaničke vlasti i oslobodilačkih pokreta uvijek ima konstitutivne učinke. Za državu koja ih ne priznaje oni nisu nikakav subjekat meñunarodnog prava. Priznanje zaraćenosti u grañanskom sukobu. U prvoj polovini 19.vijeka razvila se praksa priznanja zaraćenosti. Preduvjet priznanja zaraćenosti bila je pretpostavka da obe strane poštuju pravila ratnog prava i da su pod organizovanom komandom. Podrazumijevalo se takoñe da su pobunjenici uspostavili faktičku vlast nad širokim područjem. Država koja je priznala zaraćenost je sa svoje strane preuzimala sve obaveze neutralnosti u tom sukobu u odnosu na obe zaraćene strane. Priznanje ustanika. U drugoj polovini 19.vijeka u Americi je nastala praksa priznavanja ustanika. Treće države su se tim priznanjem uzdržavale od toga da pobunjenike tretiraju kao kršioce prava, a da bi zaštitile svoje državljane i brodove s njima su uspostavljale neku vrstu odnosa kao sa de facto vlastima. Priznanje “naroda”. Tokom I sv.rata u 1917. i 1918.godini Francuska i Britanija priznale su poljski i čehoslovački “narod”. Do tada se narodi nisu smatrali subjektima meñunarodnog prava. To priznanje imalo je politički značaj, jer su se predstavnici priznatih “naroda” mogli na Versajskoj mirovnoj konferenciji zalagati za svoju državnost. Narodnooslobodilački pokreti. Nakon II sv.rata počeo je proces dekolonizacije, te je priznanje narodnooslobodilačkih pokreta postalo političkim sredstvom mnogih država. Nakon što je blok novoosloboñenih i antikolonijalnih država postao većinski u Generalnoj skupštini UN, neki od organa OUN priznali su te pokrete i oni su stekli položaj posmatrača u različitim organima i ustanovama UN. Palestinska oslobodilačka organizacija dobila je položaj punopravnog člana u Arapskoj ligi i njenim ustanovama. Države koje priznaju oslobodilačke pokrete dozvoljavaju im osnivanje informativnih ureda na svom području. Neke od njih priznaju pune diplomatske povlastice i imunitete tim uredima.
31. ZAVISNE TERITORIJE I POSEBNI SLUČAJEVI SUBJEKATA MEðUNARODNOG PRAVA U pravu nikada nisu postojali “čisti oblici” odreñenih odnosa ovisnosti. Uvijek je bilo nužno izučavati svaki od tih slučajeva za sebe, jer su uprkos istim nazivima imali vrlo različite sadržaje. Neki od odnosa ovisnosti koji su se u meñunarodnom pravu oblikovali u stalnijim oblicima su: Vazalitet. Smatralo se da meñunarodnopravno priznati vazalitet nastaje jedino ako država sizeren preuzme neke ugovorne obaveze i ograničenja u korist vazalne države prema trećim državama. Dok su trajale, vazalne države su se mogle smatrati subjektima meñunarodnog prava, sa ograničenom poslovnom
28
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM sposobnošću. Jedno od obilježja vazaliteta je bilo plaćanje godišnjeg danka sizerenu. Visina danka odreñivala se ugovorom. Protektorat. Po definiciji protektorat bi obuhvatao dužnost jače države da štiti slabiju u odnosima prema trećim državama. Osim odbrane, države protektori su izvršavali i pravo meñunarodnog zastupanja štićene države, kao i značajno miješanje u njene unutrašnje stvari. Države protektori su ugovorom sebi osiguravale gotovo potpuni nadzor nad unutrašnjim organima vlasti, tako da je državnost protektorata ostajala forma bez sadržaja. Države pod protektoratom zadržavale su svojstvo posebnog subjekta meñunarodnog prava, a ugovori sklopljeni sa trećim državama prije nametanja protektorata ostajali su na snazi. Sistem mandata Lige naroda. Pakt lige naroda usvojen je kao sastavni dio Versajskog mirovnog ugovora 1919.godine. Paktom je bio ustanovljen sistem mandata sa izvjesnim meñunarodnim nadzorom nad izvršenjem obaveza. Prema stepenu dostignutog razvoja sva mandatna područja bila su podijeljena na 3 kategorije: A, B i C. Mandati A bili su “zajednice” koje su dostigle toliki stepen razvoja da njihovo postojanje kao neovisnih naroda može biti priznato “pod uslovom da primaju savjete i pomoć mandatara dok ne postanu sposobne da same sobom upravljaju”. Tu su spadale ranije osmanske pokrajine na Bliskom istoku. Mandati B odnosili su se na narode centralne Afrike, u bivšim njemačkim kolonijama, koji nisu imali posebnu političku organizaciju. Njima je mandatar upravljao uz odreñena ograničenja i obaveze. Mandati C su bila najmanje razvijena područja. Njima je mandatar upravljao po svojim zakonima, kao dijelovima svog područja, pod uvjetima predviñenim za mandate B. Starateljski sistem UN. Povelja UN je u poglavlju XII donijela propise o novom sistemu starateljstva, koji je zamijenio predratni sistem mandata. Poglavljem XIII ustanovljeno je i Starateljsko vijeće, kao jedan od 6 glavnih organa UN. Za svako područje sklapao se poseban sporazum izmeñu zainteresirane države i UN, u kome su obaveze “upravne vlasti” bile precizno definirane. Cilj starateljstva bio je postepeni razvitak tih područja “prema samoupravi ili neovisnosti”. Mada su pomenuti propisi Povelje i danas formalno na snazi, a Starateljsko vijeće još nije raspušteno, sva ta područja su odavno stekla nezavisnost. Nesamoupravna područja prema Povelji UN. Poglavlje XI Povelje UN nosi naziv “Deklaracija o nesamoupravnim područjima”. Njome su države članice UN koje su imale kolonije, protektorate i druga nesamoupravna područja preuzele odreñene pravne obaveze prema tim područjima. Priznale su načelo da su interesi stanovnika tih područja primarni i prihvatile “kao svetu dužnost” da unapreñuju njihovo blagostanje. Vrhunac tog razvoja bilo je usvajanje Deklaracije o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima, koju je Generalna skupština usvojila 1960. Područja pod posebnim meñunarodnim položajem (internacionalizirana područja). Ta područja imala su vrlo raznolik meñunarodni položaj. a) Neovisna država Krakov ustanovljena je 1815.g na Bečkom kongresu od strane Austrije, Pruske i Rusije. Prvobitno je bilo predviñeno da pod zajedničkim protektoratom Krakov uživa znatnu autonomiju, ali nakon što je pomenuta autonomija postepeno sužavana, 1846.godine to područje je pripojeno Austriji. Neovisna država Krakov nije se mogla smatrati subjektom meñunarodnog prava. b) Meñunarodna zona Tangera takoñer nije bila subjekat meñunarodnog prava. Ta luka je ostala pod nominalnom suverenošću marokanskog sultana i nakon što je on 1912.godine potpao pod francuski protektorat. c) Slobodni grad Danzig je stvoren Versajskim ugovorom iz 1919.godine. Taj grad je željela anektirati Poljska, ali su se savezničke sile protivile tome obzirom na njegovo pretežno njemačko stanovništvo. Na Versajskoj konferenciji je pronañen kompromis tako što je Danzig odvojen od Njemačke kako bi Poljska preko njega dobila izlaz na more. Njemačke karakteristike tog grada trebale su se očuvati ustanovljavanjem Slobodnog grada sa širokom samoupravom. Danzig se mogao smatrati subjektom meñunarodnog prava. d) Saarsko područje. Prema Versajskom mirovnom ugovoru, područje Saara bogato ugljenom je na 15 godina ustupljeno na korištenje Francuskoj, kao naknada za njemačko uništenje rudnika uglja u sjevernoj Francuskoj. Njemačka se nije morala odreći suverenosti nad Saarom, već ga je privremeno
29
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM prepustila Ligi naroda kao fideikomisaru. Vlast nad Saarom nije bila data Francuskoj, već “Meñunarodnom upravljačkom povjerenstvu” koje je zastupalo Ligu naroda. Nakon II svjetskog rata, odlukom Postdamske konferencije, Francuska je od 1945-1957.godine neposredno upravljala Saarom kao samoupravnim područjem politički odvojenim od Njemačke,a ekonomski ujedinjenim sa Francuskom. U ovom periodu nije bilo nikakvog meñunarodnog nadzora. U nastojanju da što duže zadrži Saar odvojenim od SR Njemačke, Francuska mu 1950.godine osigurava položaj pridruženog člana Vijeća Evrope. Meñutim, na referendumu 1955.godine dvotrećinskom većinom je bio odbačen evropski status Saara i Saar je od 01.01.1957.godine vraćen Njemačkoj.
32. SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA Papa je još od VIII i IX vijeka bio i svjetovni vladar, zahvaljujući franačkim vladarima Pipinu Malom i Karlu Velikom, koji su mu dali značajne zemljišne posjede. Papinska država je mijenjala granice, ali je uvijek obuhvatala Rim sa dijelom srednje Italije. Sa izvjesnim prekidima na kraju 18. i početku 19.vijeka trajala je do 1870.godine, kad ju je Italija nakon ujedinjenja Italije anektirala. Italija je nakon toga jednostrano uredila položaj pape Garancijskim zakonom iz 1871.godine. Ovim zakonom je jednostrano preuzela široke meñunarodne obaveze. Priznata je nepovredivost papine osobe, odreñena mu godišnja renta, priznata potpuna sloboda u duhovnoj oblasti, pravo da šalje i prima diplomatske predstavnike itd, ali mu je negiran suverenitet nad bilo kojom teritorijom. Pape su odbijale takvu poziciju. Odbijale su godišnju rentu i službene kontakte sa Italijom. Lateranski ugovor iz 1929. Pomenuti spor je uspješno riješen sa 3 ugovora koja je Sveta stolica sklopila sa fašističkom Italijom. To su Lateranski ugovor, zatim konkordat kojim se uredio položaj Katoličke crkve u Italiji, te finansijska konvencija kojom je iznos rente iz Garancijskog zakona bio prepolovljen. Lateranskim ugovorom je ustanovljena Država Vatikanskog Grada sa papom kao šefom države, riješeno je tzv.”Rimsko pitanje”, a papi su u suštini priznata ista prava kao i ona iz Garancijskog zakona. Sveta stolica je priznala da je Lateranskim ugovorom konačno i neopozivo riješeno Rimsko pitanje i priznala je Rim kao prijestonicu Italije. Italija je priznala Državu Vatikanskog Grada pod papinim suverenitetom. Država Vatikanskog grada je ustanovljena na prostoru od oko pola kvadratnog kilometra i sa manje od 1.000 stanovnika. Ustanovljeno je i posebno vatikansko državljanstvo, koje je po svojoj prirodi pretežno funkcionalno. Stiču ga dužnosnici Katoličke crkve dok tamo žive, ali oni redovno zadržavaju i svoje prijašnje državljanstvo. Lateranske ugovore priznao je i Ustav Italijanske republike iz 1947.godine. Meñunarodni odnosi. Vatikan održava diplomatske odnose sa preko 140 zemalja, od kojih nisu sve većinski katoličke. Oko 40 država ima stalne diplomatske misije pri Vatikanu. Vatikan ima stalnu posmatračku misiju pri UN od 1964.godine, a od 1978.godine i pri organizaciji američkih država. Punopravni je član više specijaliziranih ustanova UN, član OSCE i stranka nekih meñunarodnih konvencija, kaon npr.bečkih konvencija o diplomatskim i konzularnim odnosima iz 1961. i 1963.godine. Uz ugovore koje sklapa poput svake druge države, Sveta stolica sklapa i tzv.konkordati. Po svojoj prirodi to su meñunarodni ugovori koji se ravnaju prema propisima Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. Konkordatima se ureñuje položaj katoličke crkve u odreñenoj državi. Odnosi Svete stolice i Države Vatikanskog Grada. Sveta stolica je centralni upravni organ Katoličke crkve. Sastoji se od pape, Zbora kardinala, državnog sekretara i centralnih tijela (kongregacija) koja upravljaju čitavom Crkvom. Država Vatikanskog Grada ustanovljena 1929, stekla je općenito meñunarodno priznanje. Odnos tih dvaju entiteta u praksi nije sasvim jasan, a može se posmatrati kao odnos “vlade” i “države”, s tim da je svaka od njih vrlo specifična.
33. ORGANI DRŽAVE U MEðUNARODNIM ODNOSIMA
30
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Šef države se u meñunarodnom pravu smatra najvišim organom vanjskog zastupanja države. To je vjerovatno naslijeñe apsolutističkog perioda u Evropi, kad su stvarani temelji meñunarodnog prava. Kad se nalazi u drugoj državi, šefu države se ukazuju najviše počasti, ali se smatra da one nisu namijenjene njegovoj ličnosti, već državi koju predstavlja. U stranoj zemlji šef države uživa potpuni sudski imunitet u krivičnim stvarima. On uživa i imunitet u grañanskim stvarima, ali ga se može odreći. Po Konvenciji iz 1969, za voñenje pregovora i sklapanje ugovora šefu države ne treba posebna punomoć. Zbog toga se promjene šefa države notificiraju ostalim zemljama. Izjave šefa države i ugovori koje on sklapa obavezuju njegovu državu, ukoliko on to čini u okviru svojih općepoznatih ustavnih ovlaštenja. Vlada i njen predsjednik. Za razliku od predsjedničkog i polupredsjedničkog sistema, u parlamentarnom sistemu uloga šefa države u odlučivanju je simbolična. Težište vlasti je u parlamentu, a svu izvršnu vlast ima vlada koja proizilazi iz parlamenta i zavisi od njegove podrške. U okviru te izvršne vlasti sve važnije vanjskopolitičke odluke donosi vlada i njen predsjednik (premijer, kancelar, predsjednik ministarskog vijeća). Meñutim, za razliku od šefa države, premijer ne simbolizira svoju državu i njen suverenitet kad se nalazi u inostranstvu i lično ne uživa počasti koje se ukazuju šefu države. Tokom službenih boravaka u inostranstvu premijer je po svom položaju šef specijalne misije. Konvencija o specijalnim misijama iz 1969.godine za njega uglavnom predviña jednake povlastice i imunitete koje uživaju članovi stalne diplomatske misije prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima. Premijeru ne treba punomoć za pregovore, usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora ili u pogledu pristanka sovje države da bude vezana ugovorom. Uz to, prema poslovniku Vijeća sigurnosti UN, premijer i ministar vanjskih poslova ne trebaju posebnu punomoć kad zastupaju svoju zemlju na sastancima Vijeća, te se i promjene osoba na ovim funkcijama notificiraju ostalim zemljama. Ministar vanjskih poslova. Ministarstvo vanjskih poslova je služba koja koordinira političke i druge odnose svoje države sa inostranstvom i meñunarodnim organizacijama. Njegovi dijelovi su i DKP te zemlje u inostranstvu. Istovremeno, strana diplomatska predstavništva su u stalnom odnosu sa MVP države u kojoj se nalaze. Ministar vanjskih poslova redovno je član vlade i u njoj ima istaknut položaj. On je neposredno nadreñen cjelokupnom diplomatskom osoblju u inostranstvu. S njim stalno kontaktiraju šefovi diplomatskih misija akreditirani u njegovoj zemlji. On učestvuje u najvažnijim pregovorima i na meñunarodnim konferencijama. Obrazlaže i brani vanjsku politiku svoje vlade pred parlamentom. Ni njemu ne treba punomoć za pregovore i usvajanje teksta ugovora. Zbog toga se promjene osobe na funkciji ministra vanjskih poslova redovno notificiraju drugim državama putem diplomatskih kanala. Parlament. U mnogim državama parlamenti se do danas nisu uspjeli izboriti za šire pravo u odlučivanju, nadzoru i uvodi u vanjske poslove svoje zemlje. Parlamenti po pravilu utvrñuju i odobravaju dugoročne vanjskopolitičke ciljeve svoje zemlje. Daju saglasnost na sve važnije akte u toj oblasti, uključujući ratifikaciju meñunarodnih ugovora. U meñunarodnu saradnju parlamenti mnogih država direktno su uključeni putem povremenih posjeta njihovih delegacija parlamentima drugih zemalja, te Interparlamentarne unije, koja okuplja predstavnike parlamenata mnogih država.
34. DIPLOMATSKI ZASTUPNICI Dosad su usvojene slijedeće konvencije iz diplomatskih i konzularnih odnosa: - Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961; - Bečka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963; - Konvencija o specijalnim misijama, usvojena rezolucijom Generalne skupštine OUN 1969; - Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju krivičnih djela počinjenih protiv osoba pod meñunarodnom zaštitom uključivši diplomatske agente, usvojena rezolucijom Generalne skupštine OUN 1973;
31
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM -
Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima sa univerzalnim meñunarodnim organizacijama iz 1975, koja još nije stupila na snagu. Konvencija o sigurnosti osoblja UN i pridruženog osoblja iz 1994.
Pravo poslanstva. Svaka suverena država ima aktivno i pasivno pravo poslanstva. Aktivno pravo je pravo upućivanja diplomatskih predstavnika u druge države,a pasivno je pravo primanja stranih diplomatskih predstavnika. Uspostavljanje diplomatskih misija vrši se na temelju uzajamnog pristanka. Po općem meñunarodnom pravu ne postoji nikakva dužnost država da stupaju i održavaju diplomatske odnose. Jedna zemlja može akreditirati istog šefa misije u više drugih država, ako se ni jedna od njih ne protivi tome. Danas se mnoge države koriste tom praksom radi uštede u troškovima. Po istom principu, više država može istu osobu akreditirati u svojstvu šefa misije u nekoj državi. Funkcije diplomatskih misija se prema Bečkoj konvenciji iz 1961.godine izmeñu ostalog sastoje u: a) Predstavljanju svoje države u zemlji u kojoj je uspostavljena; b) Zaštiti interesa grañana svoje države u toj zemlji, u granicama dozvoljenim meñunarodnim pravom; c) Pregovaranju sa vladom države u kojoj je misija uspostavljena; d) Prikupljanju obavještenja svim dozvoljenim sredstvima o stanju u državi u kojoj je misija uspostavljena i izvještavanju o tome svoje vlade; e) Unapreñivanju prijateljskih odnosa i razvijanju ekonomskih, kulturnnih i naučnih odnosa izmeñu dvaju zemalja. Ovim se nabrajanje funkcija diplomatskih misija ne iscrpljuje, a djelovanju misije u naprijed opisanim okvirima ne može se prigovoriti. Diplomatski predstavnik (šef misije). Bečka konvencija iz 1961. Šefove diplomatskih misija dijeli u 3 klase i to: a) Ambasadori (veleposlanici, poklisari) ili nunciji akreditirani kod šefova država i drugi šefovi misija jednakog ranga. U tom rangu su visoki komesari koje meñusobno razmjenjuju članice Komonvelta. b) Poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod šefova država; c) Otpravnici poslova akreditirani kod ministara vanjskih poslova. Bečka konvencija izričito navodi da osim u pogledu prvenstva i etikecije meñu šefovima misija ne postoje nikakve razlike u pogledu njihove pripadnosti odreñenom razredu. Svi šefovi misija akreditirani u jednoj državi čine diplomatski kor (zbor), na čijem čelu se nalazi duajen (doyen). Prema Bečkoj konvenciji iz 1961.godine ta počast pripada šefu misije najvišeg razreda u konkretnoj državi, koji je na tom položaju neprekidno proveo najduže vremena. Ostali šefovi misija dobivaju rang u svakom razredu prema danu i času kad su predali akreditivna pisma šefu države u kojoj su akreditirani. Konvencija priznaje izuzetak koji je nastao u praksi, a prema kome je u državama sa pretežno katoličkim stanovništvom duajen po običaju nuncij Svete stolice. Diplomatski kor kao posebno tijelo nije spomenut u Bečkoj konvenciji iz 1961. On ima pretežno protokolarnu funkciju. Šefa misije imenuje država koja ga upućuje, u skladu sa vlastitim propisima i na vrijeme koje ona odredi. Prije zvaničnog imenovanja konkretne osobe, mora se obezbijediti pristanak od države u koju će ta osoba biti upućena u svojstvu šefa misije. Država primateljica može odbiti taj pristanak bez navoñenja razloga za to. Da bi se izbjeglo izričito odbijanje, ponekad se odugovlači sa davanjem pristanka, iz čega se može zaključiti o negativnom stavu prema odreñenoj osobi. Nakon što šef misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od trenutka predaje akreditiva šefu države. U slučaju spriječenosti šefa misije, njegovu dužnost privremeno obavlja otpravnik poslova. Po
32
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM pravilu je to najstariji član diplomatskog osoblja misije. Ako takvog nema izuzetno se može imenovati neki član administrativnog i tehničkog osoblja. Dužnost šefa misije prestaje opozivom od strane njegove vlade (zbog penzionisanja, ostavke, bolesti itd) smrću, ili proglašavanjem za persona non grata od strane države u kojoj je akreditiran. Notifikacija o proglašenju za persona non grata ne mora navoditi razloge. S druge strane, država o čijoj misiji se radi može privremeno ili stalno opozvati svog šefa misije u slučaju pogoršanja političkih odnosa. Blaži oblik je njegovo “pozivanje na konsultacije” ili “na odmor”. Ostalo osoblje diplomatske misije. Iz Bečke konvencije iz 1961.g. proizilazi podjela cjelokupnog osoblja diplomatske misije na slijedeće 4 skupine: 1. šef misije; 2. diplomatsko osoblje, tj. članovi misije koji imaju diplomatski status; 3. administrativno i tehničko osoblje (pisari, arhivari, prevodioci, šifranti itd); 4. poslužno osoblje (vratari, čuvari, vozači, čistači i sl), te u nekim slučajevima i privatna posluga članova misije. Članovi diplomatskog osoblja (1 i 2) načelno moraju biti državljani države o čijoj misiji se radi. Oni ne mogu biti državljani države domaćina, osim uz njenu saglasnost koju može povući u svako doba. Diplomatski dužnosnici mogu biti zaduženi za posebne poslove u odnosima sa državom u kojoj su akreditirani. To su atašei: vojni, za kulturu, za ekonomiju itd. Broj osoblja diplomatske misije može se utvrditi sporazumno sa državom u kojoj je misija uspostavljena. Najveće države u nekim zemljama imaju diplomatske misije sa nekoliko stotina, pa i preko 1.000 članova u različitim svojstvima. Ako o tome nema sporazuma, država-domaćin može zahtijevati da se taj broj kreće u granicama koje ona smatra normalnim i razumnim. Specijalne misije. Pod specijalnim misijama se podrazumijeva tzv. diplomatija ad hoc, koja se naročito raširila nakon II sv.rata. Radi se o posjetama šefova država, ili delegacija na čelu sa premijerom, ministrom vanjskih poslova ili drugim odgovornim ministrom. To mogu biti i delegacije stručnjaka radi pregovora o nekoj posebnoj vrsti saradnje (ekonomskoj, vojnoj itd). Pojam specijalnih misija obuhvata i državne delegacije koje učestvuju na diplomatskim konferencijama. Misije država pri meñunarodnim organizacijama. Većina država članica OUN je do 1950.godine otvorila svoje stalne misije pri sjedištu UN u Njujorku. Bečka konvencija iz 1975.godine sadrži posebna pravila o stalnim misijama pri meñunarodnim organizacijama, te posebne odredbe o delegacijama država koje imaju obilježja specijalnih misija. Stalne misije pri meñunarodnim organizacijama. Države članice i nečlanice mogu otvarati stalne misije ako do dozvoljavaju pravila organizacije. Za to nije potreban poseban pristanak organizacije niti države domaćina, ali je organizacija dužna notificirati državi domaćinu osnivanje takve misije prije njenog otvaranja. Ove misije nemaju nikakve redovne odnose sa vladom države domaćina. To je dužnost diplomatske misije akreditirane u državi domaćinu, ukoliko je takva misija uspostavljena. Prvenstvo izmeñu stalnih predstavnika u organizaciji odreñuje se prema abecednom redoslijedu imena država članica organizacije. Dakle, ne važe pravila o rangu šefova diplomatskih misija akreditiranih u državama. Delegacije država u tijelima i na konferencijama organizacije. Sastav delegacije, vrijeme njegovog dolaska i odlaska, lokacije boravka itd. notificiraju se organizaciji, ali ni organizacija niti država domaćin nemaju pravo stavljati primjedbe u tom pogledu, niti mogu nekog člana delegacije proglasiti za persona non grata. Misije i njihovi članovi, te članovi delegacija, uživaju gotovo iste povlastice i imunitete kao i diplomatsko osoblje. Država domaćin je dužna izvršavati svoje obaveze u vezi s tim, a organizacija je obavezna u tom smislu pružiti pomoć misiji odnosno delegaciji da ostvari povlastice i imunitete koji joj pripadaju.
33
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM 35. DIPLOMATSKE PRIVILEGIJE I IMUNITETI Pravila o diplomatskim privilegijama kodificirana su Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961.godine. Sva ta pravila predstavljaju propise općeg običajnog meñunarodnog prava. Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i stanovima diplomatskog osoblja, arhivima, dokumentima i imovini misija, osobama diplomatskih agenata i članovima njihovih porodica. Ograničenija prava na zaštitu ima administrativno, tehničko i poslužno osoblje misije, a neka osloboñenja od davanja uživa i privatna posluga članova misije. Prostorije misije su nepovredive. Organi države u kojoj se misija nalazi ne smiju ući u te prostorije, osim uz pristanak šefa misije. To važi čak i u slučaju požara. U slučaju opasnosti od napada, država primalac misije dužna je da policijskim i drugim snagama zaštiti njihovu nepovredivost. Ako ne uspije spriječiti pokušaj napada, dužna je o tome provesti istragu, dati objašnjenje i zvanično izvinjenje državi o čijoj misiji se radi. Prostorije misije i imovina koja se u njima nalazi ne smiju biti podvrgnuti pretresu, oduzimanju, pljenidbi ili mjeri izvršenja. Nepovredivost se poštuje i u slučaju prekida diplomatskih odnosa, pa čak i oružanog sukoba. S druge strane, prostorije misije se ne mogu koristiti na bilo koji način nespojiv sa funkcijama misije. U slučaju zloupotrebe, šef misije ili neki drugi član diplomatskog osoblja može biti proglašen za persona non grata, a u najtežim slučajevima može doći do prekida diplomatskih odnosa. Posebno je pitanje azila (utočišta) u prostorijama diplomatske misije. Diplomatski azil nije ustanova općeg meñunarodnog prava i nije predviñen Bečkom konvencijom iz 1961, ali je u praksi država Južne i Srednje Amerike dozvoljavano utočište u stranim diplomatskim misijama za osobe progonjene iz političkih razloga. Diplomatski zastupnik je dužan izvijestiti državu primatelja o pružanju azila, a bjegunca spriječiti u svakoj djelatnosti protiv opće sigurnosti zemlje. Potom 2 države (država u čijoj misiji je pružen azil i država domaćin) ugovaraju način da bjegunac sigurno napusti zemlju. Misija i njen šef imaju pravo isticati grb i zastavu svoje države na prostorijama misije, rezidenciji šefa misije i njegovim prevoznim sredstvima. Stanovi diplomatskih agenata uživaju jednaku nepovredivost kao i prostorije misije. Arhivi i dokumenti misije su nepovredivi u svako vrijeme i bez obzira na mjesto gdje se nalaze. Takoñe su nepovredivi spisi i prepiska diplomatskih agenata. Sloboda općenja (komuniciranja). Država u kojoj je misija akreditirana dužna je dozvoliti i štititi komuniciranje misije za službene svrhe. Misija može u tu svrhu koristiti sva pogodna sredstva, uključivši diplomatske kurire i kodirane poruke. Radio odašiljač misija može koristiti samo uz pristanak države primateljice. Službena prepiska misije je nepovrediva. Položaj diplomatskog agenta. Ličnost diplomatskog agenta (šefa misije i članova diplomatskog osoblja) je nepovrediva. On se ne smije podvrgnuti nikakvoj vrsti hapšenja ili pritvaranja. Država primateljica je obavezna preduzeti sve mjere radi sprečavanja svakog napada na njegovu ličnost, slobodu i dostojanstvo. Izuzetak je ako se diplomatski agent zatekne u fizičkom napadu na drugu osobu ili izvršenju nekog drugog krivičnog djela. Tada se on nakratko smije pritvoriti da bi bio spriječen u izvršenju tog djela, ali odmah nakon toga mora biti osloboñen. Naravno, ta osoba se može proglasiti personom non grata. Diplomatski agent uživa potpuni imunitet od krivičnog gonjenja u državi u kojoj je akreditiran. Od te odgovornosti on nije izuzet u svojoj vlastitoj državi. Diplomatski agent uživa i imunitet od grañanske i upravne nadležnosti države u kojoj je akreditiran, osim ako se radi: a) O stvarnopravnoj tužbi koja se odnosi na njegove privatne nekretnine na području države u kojoj je akreditiran; b) O tužbi koja se odnosi na nasljeñivanje, a u kojoj se on u svojstvu fizičke (privatne) osobe pojavljuje kao nasljednik, legatar, izvršilac oporuke ili upravnik ostavštine;
34
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM c) O tužbi koja se odnosi na bilo koju profesionalnu ili trgovačku djelatnost koju obavlja u državi u kojoj je akreditiran, a izvan svojih službenih funkcija. Bečka konvencija inače zabranjuje diplomatskim agentima da se bave profesionalnom ili trgovačkom djelatnošću u državi u kojoj su akreditirani. Diplomatski agent nije dužan da svjedoči. Ako pokrene sudski postupak, ne možee se pozvati na imunitet u pogledu nekog protivzahtjeva vezanog za glavni zahtjev. Izuzet je od propisa o socijalnom osiguranju u državi u kojoj je akreditiran, kao i od svih direktnih poreza i taksi, javnih službi i vojnih tereta (rekvizicija, kontribucija, pružanje konačišta vojsci i sl). Država o čijem diplomatskom agentu se radi može se odreći imuniteta od krivične, grañanske ili upravne odgovornosti svog agenta, ali to sam agent ne može učiniti. Odricanje uvijek mora biti izričito. Članovi porodice diplomatskog agenta koji žive u njegovom domaćinstvu uživaju iste privilegije kao i sam agent, ukoliko nisu državljani zemlje domaćina (primateljice). Administrativno i tehničko osoblje i članovi porodica tog osoblja uglavnom uživaju iste povlastice. Imunitet od grañanske i upravne nadležnosti primjenjuje se jedino na djela učinjena u obavljanju njihovih funkcija. Osoblje i članovi njihovih porodica koji su državljani države primateljice ne uživaju povlastice i imunitete. Poslužno osoblje misije, ako se ne radi o državljanima primateljice ili u njoj nemaju stalno boravište, uživaju imunitet samo za djela izvršena u obavljanju svojih funkcija. Ovo osoblje takoñe ne plaća poreze i takse na plate koje prima za vršenje svoje službe. Poreze i takse ne plaća ni privatna posluga članova misije. Dužnosti. Bez štete po njihove povlastice i imunitete, sve osobe koje ih uživaju dužne su poštivati zakone i propise države domaćina, i uzdržavati se od miješanja u unutrašnje poslove države domaćina. U slučaju prekršaja tih dužnosti, država domaćin može zatražiti da bio koji član misije napusti njenu teritoriju i u tom pogledu mu odrediti razuman rok. Ako on to ne učini, država domaćin može odbiti da tu osobu prizna kao člana misije, a u najtežim slučajevima može doći do prekida diplomatskih odnosa.
36. KONZULARNO PRAVO Materija iz oblasti konzularnog prava kodificirana je Bečkom konvencijom o konzularnim odnosima iz 1963.godine. Kao i kod diplomatskih odnosa, sve suverene države imaju pravo i nemaju dužnost na održavanje konzularnih odnosa. Uspostavljanje tih odnosa zasnovano je na uzajamnom pristanku. Ako drugačije nije odreñeno, pristanak na uspostavu diplomatskih odnosa uključuje i ustanovljavanje konzularnih odnosa. Prekid diplomatskih odnosa sam po sebi ne povlači i prekid konzularnih odnosa. Kumulacija diplomatskih i konzularnih funkcija. Konzularni dužnosnik može, uz saglasnost države domaćina, biti od svoje zemlje ovlašten da obavlja diplomatske radnje, ukoliko u toj zemlji nema diplomatske misije. Meñutim, obavljanje diplomatskih radnji ne daje mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete. S druge strane, diplomatska misija može obavljati konzularne funkcije a u takvom slučaju osoblje diplomatske misije zadržava diplomatske povlastice i imunitete. Konzularne funkcije. Konzul obavlja mnoštvo nepolitičkih i tehničkih funkcija koje su vrlo značajne za održavanje meñudržavnih odnosa. Njegove funkcije se prvenstveno sastoje u: - zaštiti interesa njegove države u zemlji u kojoj je angažiran, a posebno interesa svojih državljana, kao i interesa pravnih lica iz svoje države; - unapreñenju trgovačkih, ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa dvaju zemalja i unapreñenju uzajamnih prijateljskih odnosa; - izdavanju viza i odgovarajućih isprava osobama koje žele putovati u njegovu državu; konzul obavlja i sve druge funkcije koje mu njegova država povjeri, a koje nisu zabranjene propisima države domaćina i kojima se ona ne protivi.
35
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Konzularno područje je teritorija na kojoj konzularni ured obavlja svoje funkcije. Ako postoji samo 1 konzularni ured, onda njegovo područje obuhvata cijelu državu u kojoj je ured ustanovljen. Ako ureda ima više, uz saglasnost države domaćina odreñuje se konzularno područje za svaki ured. Šef konzularnog ureda i drugi konzularni funkcioneri. Prema običajnom pravu potvrñenom Konvencijom iz 1963, šefovi konzularnih ureda dijele se na 4 razreda (klase) i to: generalni konzuli; konzuli; vicekonzuli i konzularni agenti. Prema razredu šefa, i konzularni uredi nose nazive generalni konzulat, konzulat, vicekonzulat i konzularna agencija. Šefa konzularnog ureda imenuje njegova država, uz odobrenje države primateljice, slično kao i kod šefova diplomatskih misija. Naime, matična država izdaje šefu konzularnog ureda patentno (ili proviziono) pismo u kome potvrñuje njegovo svojstvo šefa konzularnog ureda i navodi osnovne podatke o njemu i njegovom budućem uredu. To pismo se dostavlja državi primateljici. Po prijemu patentnog pisma država domaćin izdaje egzekvaturu, tj. odobrenje imenovanom šefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije. Ona može, bez obrazloženja, odbiti da izda egzekvaturu, a može je i naknadno povući i u takvom slučaju se dotična osoba prestaje smatrati članom konzularnog osoblja. Svi šefovi konzularnih ureda u jednom gradu čine konzularni kor (zbor) kojeg predvodi duajen (doyen) prilikom ceremonijalnih funkcija. Doyen je šef konzularnog ureda u najvišem razredu u tom mjestu, koji tu funkciju obavlja najduže bez prekida. Ostali dobivaju rang prema razredu i datumu izdavanja egzekvature. Država može imenovati više konzularnih dužnosnika, a država primateljica može zadržati pravo da izdaje egzekvature svakom pojedinačno. Ukoliko ne postoji izričit sporazum o broju administrativnog i tehničkog osoblja, država primateljica može zahtijevati da se taj broj kreće u granicama koje ona smatra normalnim, uzimajući u obzir sve okolnosti i potrebe konzularnog ureda. Funkcije članova konzularnog ureda prestaju: (a) opozivom od strane matične države (tj.notifikacijom državi domaćinu da su funkcije te osobe prestale), (b) povlačenjem egzekvature, (c) notifikacijom od strane države domaćina da je dotičnu osobu prestala smatrati članom konzularnog osoblja. Konzuli po zvanju i počasni konzuli. Konzuli po zvanju su osobe kojima je to isključivo zanimanje. Oni načelno trebaju biti državljani zemlje koja ih upućuje. Izuzetno, mogu biti i državljani druge zemlje (uključujući i zemlju domaćina), ali uz saglasnost države primateljice koju ona može povući u svakom trenutku. Počasni konzuli imenuju se meñu osobama stalno nastanjenim u konkretnoj državi. Obavljanje konzularnih funkcija njima nije glavno zanimanje, niti isključivi izvor prihoda. Počasni konzularni dužnosnici su pretežno osobe slobodnih zanimanja, a za konzularnu služb ne moraju dobivati naknadu od države koja ih je imenovala. Te se osobe prihvataju dužnosti radi duštvenog ugleda ili u njoj nalaze svoj profesionalni interes. Konzularne prostorije, arhive i dokumenti. Konzularne prostorije koje se koriste isključivo za potrebe rada su nepovredive. U slučaju požara ili druge nesreće, može se pretpostaviti pristanak šefa konzularnog ureda za ulazak u te prostorije. Država domaćin dužna je preduzeti sve mjere zaštite prostorija konzularnog ureda od nasilnog ulaska i uznemiravanja. Isto se odnosi i na konzularni ured kojim upravlja počasni konzularni dužnosnik. Konzularni arhiv i dokumenti su nepovredivi u svako vrijeme i bez obzira na mjesto na kome se nalaze. Pritom je počasni konzularni dužnosnik dužan konzularni arhiv i dokumente odvojiti od ostalih svojih dokumenata. Konzularne prostorije i imovina u njima, kao i prevozna sredstva konzularnog ureda, ne mogu biti predmetom bilo kakve rekvizicije. Izuzeti su od svih poreza i drugih davanja, osim davanja za posebne
36
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM usluge. Konzularne prostorije, imovina i arhiv štite se i u slučaju prekida konzlarnih odnosa, pa čak i u slučaju oružanih sukoba. Na konzularnom uredu, ulaznim vratima prostorija, rezidenciji šefa konzularnog ureda, te na njegovom vozilo kad se ono koristi u službene svrhe, može se isticati grb i zastava matične države. Isto važi i za počasnog šefa konzularnog ureda. Sloboda komuniciranja. Propisi o slobodi komuniciranja jednaki su kao i u slučaju diplomatskih misija. Značajna razlika je u tome što ako nadležni organi države domaćina imaju ozbiljnog razloga da vjeruju kako konzularna valiza sadrži druge predmete osim dopisivanja, dokumenata i predmeta namijenjenih službenoj upotrebi, oni mogu zahtijevati da valizu u njihovom prisustvu otvori ovlašteni predstavnik države o čijem konzularnom uredu se radi. Ako on to odbije, valiza se mora vratiti u mjesto odakle je upućena. Konzularni dužnosnici imaju pravo na svom konzularnom području komunicirati i kontaktirati sa državljanima svoje zemlje. Ako je strani državljanin uhapšen ili zadržan na bilo koji način, na njegov zahtjev se bez odlaganja o tome mora obavijestiti nadležni konzularni ured njegove zemlje. Konzularni dužnosnici imaju pravo takvu osobu posjećivati i sa njom održavati kontakte, te preduzimati sve mjere za pravno zastupanje svojih grañana. Povlastice i imuniteti konzularnih dužnosnika. Bečka konvencija iz 1963.godine donijela je odreñene minimalne norme iz ove oblasti, a države mogu na bilateralnoj osnovi ugovoriti i veći obim njihove zaštite. Prema Konvenciji, država domaćin ima općenitu obavezu zaštite konzularnih funkcionera i postupanja prema toj osobi sa poštovanjem. Konzularni funkcioneri i radnici ne podliježu krivičnoj nadležnosti sudskih i upravnih organa države domaćina za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija. To se odnosi i na počasne konzule. Ali za sva ostala djela, uz odreñena ograničenja konzularni dužnosnik je krivično odgovoran. Može biti uhapšen i pritvoren samo u slučaju počinjenog teškog krivičnog djela i to samo u provoñenju odluke nadležnog suda. Dakle, ne može biti uhapšen na osnovu odluke policije ili upravne vlasti. Sudski postupak protiv konzularnog funkcionera može se provoditi i za ostala krivična djela, ali se pritom on brani sa slobode i to sve do izricanja konačne presude. U slučaju hapšenja ili pritvaranja člana konzularnog osoblja, to se odmah notificira šefu konzularnog ureda, odnosno matičnoj državi pritvorenog. Sva navedena ograničenja ne odnose se na počasnog konzula, koji je u većini slučajeva državljanin države u kojoj se nalazi konzularni ured. Konzularni funkcioneri i radnici, uključujući i počasne, izuzeti su i od nadležnosti grañanskih, sudskih i upravnih organa za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija. To izuzeće se ne odnosi na grañanske tužbe pokrenute na osnovu ugovora koje je konzularni funkcioner ili radnik sklopio u svojstvu fizičke osobe, te u slučaju kad treća osoba podnese grañansku tužbu za naknadu štete nastalu saobraćajnim udesom koji je izazvalo neko prevozno sredstvo konzularnog ureda. Članovi konzularnog ureda mogu biti pozvani da svjedoče u sudskom i upravnom postupku, ali nisu dužni da svjedoče o činjenicama koje se odnose na obavljanje njihovih funkcija i nisu dužni pokazati dokumente i službenu prepisku koja se na to odnosi. To se odnosi i na počasne konzule. Meñutim, konzularni funkcioneri po zvanju mogu odbiti da svjedoče i o drugim činjenicama, a ostali konzularni radnici uključujući i počasne konzularne funkcionere, ne smiju odbiti svjedočenje o činjenicama koje se ne odnose na obavljanje njihovih funkcija. Kao i kod diplomata, matična država se može odreći povlastica i imuniteta za bilo kog konzularnog funkcionera. To odricanje mora biti izričito i u pisanoj formi. Ako sam konzularni funkcioner ili radnik pokrene postupak o nekom pitanju u kome bi inače uživao imunitet, on se na taj imunitet ne može više pozivati u pogledu bilo kojeg protivzahtjeva vezanog za
37
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM glavni zahtjev. Odricanej od imuniteta u postupku ne obuhvata i odricanje imuniteta u pogledu izvršenja presude, za što je potrebno posebno odricanje. Konzularni dužnosnici po zvanju ne smiju u državi primateljici obavljati bilo kakvu profesionalnu djelatnost u svrhu sticanja lične zarade. To se ne odnosi na konzularne radnike, poslužno osoblje i članove njihovih porodica, ali im se u pogledu takve djelatnosti ne priznaju nikakve povlastice i imuniteti. Fiskalna izuzeća, izuzeća od carina i carinskog pregleda, nasljeñivanja i ličnih davanja ureñena su kao i za članove diplomatske misije prema Bečkoj konvenciji iz 1961. Meñutim, članovi porodice počasnih konzularnih dužnosnika prema Konvenciji iz 1963.godine, ne uživaju nikakve olakšice, povlastice i imunitete.
- Neka posebna pitanja meñunarodnog prava 37. IMUNITET DRŽAVE OD NADLEŽNOSTI SUDSTVA I SREDSTAVA IZVRŠENJA Apsolutni i ograničeni imunitet. Sve do kraja XIX vijeka prevladavale su doktrina i praksa o apsolutnom imunitetu stranih država. Prema tom gledištu, strana država je mogla u svakom trenutku spriječiti domaći sud da raspravlja o njenim pravima. Sud je bio spriječen da ulazi u predmet spora, a posebno da se uvjeri u to da li strana država ima valjan titulus nad odreñenom imovinom. Bio je dovoljno da ona spornu imovinu drži u posjedu ili pod svojom kontrolom. Od početka 20.vijeka u sudskoj praksi razvija se doktrina o ograničenom imunitetu, koja se zasniva na razlikovanju izmeñu akata javne državne vlasti iure imperii, koji su i dalje pokriveni imunitetom, i akata iure gestionis, gdje strana država djeluje poput svake druge fizičke ili pravne osobe. Naime, ekonomske djelatnosti svih država svijeta su vrlo razvijene i sve je manje opravdanja da se takvi poslovi isključe iz sudske nadležnosti države foruma. Meñutim, do danas nema pouzdanih pravila i kriterija za razlikovanje tih djelatnosti imajući u vidu različita shvatanja u pojedinim državama. Imunitet rationae personae. Svaka država djeluje putem svojih organa, a ponekad i teritorijalnih jedinica na nižem nivou. U nekim slučajevima se i akti pojedinaca mogu priznati za akte u ime njihove države. Stoga sud ima široku diskreciju u priznavanju ili nepriznavanju imuniteta. Sud nije dužan priznati imunitet stranoj državi ili stranoj vladi i njihovim organima koju država foruma nije priznala. Da bi se u to uvjerio, sud će zatražiti stanovište ministarstva vanjskih poslova svoje zemlje. Napokon, moguće je da se u nekoj parnici strana država ili njen organ ne pojave kao tužena strana neposredno, ali da se ipak nametne pitanje imuniteta. Spor se npr. može odnositi na brod u vlasništvu strane države koji se koristi na osnovu ugovora o zakupu. Nije dovoljno da se u takvoj parnici strana država pokaže svoj interes u predmetu spora, već ona mora podnijeti dokaze o svom vlasništvu da bi se na osnovu toga sud oglasio nenadležnim. Imunitet rationae materia. U osnovi je podjela izmeñu akata javne državne vlasti i akata javnog upravljanja, kad država obavlja komercijalne transakcije poput svake fizičke ili pravne osobe. Za te druge akte sudski imunitet načelno ne bi postojao. Meñutim, malo je pokušaja definiranja akata iure imperii, u pogledu kojih se priznaje imunitet. Postupak i načini odricanja imuniteta. Komisija za meñunarodno pravo 1991.godine predložila je Nacrt pravila koji sadrži najpreciznija pravila u toj oblasti. Meñutim, dok ne stupi na snagu, Nacrt može služiti samo kao uputstvo sudovima kako da postupe kad se uvjere da strana država ima pravo na imunitet. U tom Nacrtu se navodi obaveza države da tom imunitetu da učinak, suzdržavajući se od vršenja sudske nadležnosti u postupku pred svojim sudovima protiv strane države. Strana država ima mogućnost odricanja od svog imuniteta, dakle može prihvatiti nadležnost stranog suda. Ako doñe do odricanja, sud države foruma po pravilu više nema razloga da sumnja u svoju nadležnost.
38
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Nacrt pravila propisuje da se strana država ne može pozvati na svoj imunitet ako je izričito priznala sudsku nadležnost države foruma: a) u nekom meñunarodnom ugovoru; b) u dvostranom pismenom ugovoru; c) u izjavi datoj pred sudom ili u pismenom podnesku u nekoj parnici. Sam pristanak na primjenu prava druge države se ne tumači kao pristanak na sudsku nadležnost te iste države. Pristanak na sudsku nadležnost se može implicirati i iz učešća u nekoj parnici. Strana država se ne može pozvati na imunitet ako je sama pokrenula parnicu, ako intervenira u parnici ili poduzme bilo koji drugi korak pri odlučivanju o meritumu spora. Ipak, ako pritom strana država uvjeri sud da ne bi preduzela tu mjeru da je znala za činjenice koje bi joj davale pravo na imunitet, ona se može naknadno pozvati na svoj imunitet ako to učini što je moguće prije. Osim toga, neće se smatrati da je strana država pristala na sudsku nadležnost ako u parnici intervenira sa jedinim ciljem da se pozove na imunitet ili ako istakne svje pravo ili interes na imovinu koja je predmet spora. Pojavljivanje predstavnika strane države u svojstvu svjedoka u parnici neće se tumačiti kao odricanje te države od imuniteta. Imunitet od sredstava izvršenja. Da bi imovina strane države uživala imunitet od sudskog izvršenja ne smije biti namijenjena za komercijalne, odnosno ekonomske svrhe. Osim toga, kumulativno se mora raditi o nekoj od slijedećih vrsta imovine: a) Imovina, uključujući i bankovne račune, koja se koristi ili je namijenjena za potrebe diplomatske, konzularne ili specijalne misije, odnosno u slične svrhe; b) Imovina vojne prirode, upotrijebljena ili namijenjena za upotrebu u vojne svrhe; c) Imovina centralne banke ili monetarnih vlasti korištena ili namijenjena upravo za te, a ne za komercijalne svrhe; d) Imovina koja čini dio kulturne baštine ili arhiva stane države, a nije namijenjena prodaji; e) Imovina koja čini dio izložbe predmeta od naučnog, kulturnog ili historijskog značaja, a nije namijenjena prodaji. Navedene vrste imovine ne mogu biti predmetom izvršenja, osim ako je strana država dala poseban pristanak da vlast suda države foruma izriče i takve mjere. Takav poseban pristanak može se dati u meñunarodnom ugovoru, arbitražnom kompromisu ili pismenom kontraktu, izjavom datom sudu ili u pisanom podnesku nakon što je nastao spor meñu strankama.
38. ODGOVORNOST U MEðUNARODNOM PRAVU Svako protivpravno djelo neke države po meñunarodnom pravu povlači meñunarodnu odgovornost. Meñunarodno protivpravno djelo kumulativno čine slijedeći elementi: a) Ponašanje koje se po meñunarodnom pravu pripisuje državi, a koje se sastoji u činjenju ili propuštanju; b) Činjenica da takvo ponašanje čini povredu neke meñunarodne obaveze te države. Na kvalifikaciju meñunarodno protivpravnog djela ne utiče eventualna dozvoljenost tog djela po unutrašnjem pravu. Ranije pomenuti Nacrt pravila razlikuje meñunarodne delikte i meñunarodne zločine. Meñunarodni delikt je akt koji čini povredu neke meñunarodne obaveze odreñene države. Meñunarodni zločin je takva povreda meñunarodne obaveze koja je bitna za zaštitu interesa meñunarodne zajednice u cjelini i koju čitava meñunarodna zajednica smatra meñunarodnim zločinom (genocid, aparthejd, agresija itd)
39
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Odgovornost u meñunarodnom pravu ima grañanske i krivične elemente, pri čemu odgovornost za meñunarodni delikt ima mnogo više grañanskopravnih nego krivičnopravnih elemenata. Odgovornost za meñunarodna protivpravna djela i odgovornost za rizik. Odnova odgovornosti u meñunarodnom pravu leži u samom činjenju meñunarodnog protivpravnog djela kao objektivnoj činjenici. Dakle, napušta se krivnja počinitelja kao osnova odgovornosti. U pogledu nekih posebno opasnih djelatnosti, ugovara se i odgovornost za rizik. Kada se takva odgovornost izričito ugovori, država (ili fizička ili pravna osoba) odgovara za posljedice čak i takvog ponašanja koje samo po sebi nije meñunarodno protivpravno djelo. Ta odgovornost se posebno ugovara u oblastima lansiranja objekata u svemir, miroljubive upotrebe atomske energije, zagañenja mora i sl. Okolnosti koje isključuju protivpravnost djela. To su: a) Pristanak. Valjano dat pristanak jedne države na izvršenje odreñenog akta od strane druge države isključuje protivpravnost tog akta, ali samo u mjeri u kojoj taj akt ostaje u granicama pristanka. Pristanak se ne može dati kad je u pitanju obaveza koja proizilazi iz imperativne norme općeg meñunarodnog prava. Dati pristanak može biti ništav, i to iz istih razloga koji čine ništavim i neki meñunarodni ugovor. b) Protumjere u odnosu na neko meñunarodno protivpravno djelo. Protivpravnost je isključena ako taj akt po meñunarodnom pravu predstavlja zakonitu mjeru protiv druge države, kao odgovor na meñunarodno protivpravno djelo te države. Dakle, protivmjera je zakonita ako se na kršenje prava od neke druge države odgovara kršenjem njenih prava. c) Viša sila i nepredviñeni dogañaj. Protivpravnost je isključena ako je akt poduzet usljed neodoljive sile ili vanjskog nepredviñenog dogañaja izvan kontrole te države, što je učinilo materijalno nemogućim djelovanje te države u skladu sa obavezom. Protivpravnost se ne isključuje ako je država sama doprinijela nastanku stanja materijalne nemogućnosti. d) Nesreća. Ako učinilac ponašanja koje se sastoji u djelu te države nije imao drugog načina u stanju teške nesreće, da sačuva svoj ili živote osoba koji su mu povjereni. Dakle, radi se o prirodnim i drugim nepogodama koje dovode u opasnost živote ljudi. Protivpravnost se ne isključuje ako je država sama doprinijela stanju teške nesreće. e) Stanje nužde. Država se može pozvati na stanje nužde kao osnov isključenja protivpravnosti svog akta samo ako su ispunjeni slijedeći kumulativno postavljeni uslovi: - ako je taj akt predstavljao jedini način očuvanja njenog suštinskog interesa, nasuprot teškoj i neposrednoj opasnosti i - ako taj akt nije teško naškodio suštinskom interesu države u odnosu na koju je obaveza postojala. Država se u slijedećim slučajevima ne može pozvati na stanje nužde kao osnov isključenja protivpravnosti: - ako meñunarodna obaveza države koja je aktom prekršena proizilazi iz neke imperativne norme općeg meñunarodnog prava; - ako je meñunarodna obaveza predviñena ugovorom koji izričito ili implicitno isključuje mogućnost pozivanja na stanje nužde; - ako je država sama doprinijela nastanku stanja nužde. f) Samoodbrana. Protivpravnost akta je isključena ako taj akt predstavlja zakonitu mjeru samoodbrane preduzetu u skladu sa Poveljom UN. Isključenje protivpravnosti nema uticaja na pitanja koja se tiču naknade štete počinjene tim aktom. Izuzetak je šteta nastala zbog protivmjere ili samoodbrane. Posljedice meñunarodnog protivpravnog djela. Pravne posljedice odgovornosti prema povrijeñenom subjektu nameću dužnost povreditelja da prekine protivpravno ponašanje da ispravi (reparira) počinjenu štetu, te da eventualno pruži osiguranje ili jamstvo da djelo neće ponoviti. U isto vrijeme, pravne posljedice koje proizilaze iz same odgovornosti za činjenje meñunarodnog protivpravnog djela ne diraju u održavanje dužnosti učinitelja da izvrši (ili nastavi izvršavati) obavezu koju je prekršio.
40
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM “Pripisivost” meñunarodnog protivpravnog djela. Djelovanje organa države se po meñunarodnom pravu smatra “aktom države “. Tako država odgovara za ponašanje običnih radnika policije ili najnižih pripadnika oružanih snaga, jednako kao i za ponašanje i akte najviših organa. Osim toga, država odgovara i za djelovanje organa njenih teritorijalnih cjelina. Aktom države se po meñunarodnom pravu smatra i slučaj kad takav organ prekorači svoja ovlaštenja po unutrašnjem pravu, ili ako prekrši uputstva o svojoj djelatnosti. U tim situacijama država je odgovorna zbog propuštanja, tj. zbog toga što nije preduzela odgovarajuće mjere da spriječi zloupotrebu vlasti. Posebno pitanje predstavlja odgovornost meñunarodnih organizacija za protivpravna djela. Opće pravilo je da države nisu odgovorne za meñunarodna protivpravna djela njihove organizacije. Prema općem meñunarodnom pravu, svaka organizacija koja je meñunarodna pravna osoba, odgovorna je za meñunarodna protivpravna djela svojih organa i svojih agenata koji djeluju u njeno ime.
39. ŠTETA I NAČINI NJENOG ISPRAVLJANJA Šteta se dijeli na neposrednu (direktnu) i posrednu (indirektnu) štetu. Neposredna šteta je ona koja nužno proizilazi iz meñunarodnog protivpravnog djela kao njegova neposredna posljedica. Pri procjeni neposredne štete po pravilu se uzima u obzir stvarno nastala štete (damnum emergens) i izgubljena dobit (lucrum cessans). Posredna šteta sama za sebe ne može povući meñunarodnu odgovornost države počinioca. Ona je akcesorna i može imati pravni učinak tek ako nastupi neposredna šteta. Uz materijalnu štetu, današnje meñunarodno pravo priznaje i pravo na ispravljanje nematerijalne, tj. moralne štete. Za nju se pruža satisfakcija. Oštećena osoba u meñunarodnom pravu. Oštećena osoba u načelu mora biti subjekat meñunarodnog prava, tj. država ili meñunarodna organizacija. Pravilo meñunarodnog prava je i da se šteta nanesena fizičkim i pravnim osobama iz neke države smatra štetom nanesenom toj državi ukoliko ona odluči da toj osobi pruži diplomatsku zaštitu ili da zbog njenog zahtjeva pokrene meñunarodni arbitražni ili sudski postupak protiv države počinioca. Da bi je njena država mogla zastupati, oštećena osoba mora biti državljanin te države barem u trenutku počinjenog protivpravnog djela i u trenutku pokretanja meñunarodnog zahtjeva. U slučaju dvojnog državljanstva oštećene osobe, pravilo je da mu država ne može pružiti zaštitu protiv druge države čiji je on takoñer državljanin. Utvrñivanje državljanstva pravne osobe je ponekad ozbiljan problem. U praksi su moguća 3 kriterija za utvrñivanje državljanstva neke pravne osobe: kriterij sjedišta, kriterij mjesta upisa u registar i kriterij kontrole, zasnovan na državljanstvu većinskih dioničara ili osoba koje stvarno upravljaju društvom. Iscrpljenje domaćih lijekova. Uvjet pružanja diplomatske zaštite nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi je da je ta povrijeñena osoba prethodno dužna iscrpiti sva pravna sredstva koja su joj na raspolaganju u državi počiniocu meñunarodnog protivpravnog djela. Taj uvjet nalaže pravilo općeg običajnog meñunarodnog prava. Povrijeñena država ga se ima pravo odreći svojim ponašanjem ili na osnovu ugovora, ili npr.sklapanjem sporazuma o arbitraži u pogledu rješavanja nekog već postojećeg spora. U izuzetnim slučajevima, neobraćanje domaćim organima može biti opravdano, ako je očito bez koristi ili neefikasno. Ako nadležni organ u primjerenom roku ne donese svoju odluku, to se smatra uskraćivanjem pravosuña i time se smatra da je osoba zadovoljila uvjet iscrpljenja lokalnih pravnih lijekova. Neki privatni kontrakti izmeñu fizičkih i pravnih osoba, ili sklopljeni sa stranom državom, sadrže tzv.”Calvo klauzulu”. Njome se stranac unaprijed izričito odriče prava da u slučaju mogućeg spora traži diplomatsku zaštitu svoje države. Prava povrijeñene države i dužnosti države počinioca meñunarodnog protivpravnog djela. Povrijeñena država ima pravo na potpuno ispravljanje (integralnu reparaciju) posljedica meñunarodnog protivpravnog
41
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM djela. Ta reparacija ne smije za učinak imati lišavanje sredstava za opstanak stanovništva države počinitelja, a može imati slijedeće oblike: Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) je primarni način reparacije. Ona podrazumijeva ponovno uspostavljanje stanja kakvo je bilo prije činjenja protivpravnog akta. Nacrt pravila Komisije za meñunarodno pravo predviña da se materijalna restitucija mora izvršiti, osim u slijedećim slučajevima: a) ako je materijalno nemoguća; b) ako bi uključivala povredu neke imperativne norme općeg meñunarodnog prava; c) ako bi nametnula nesrazmjeran teret u odnosu na korist koju bi povrijeñena država ostvarila restitucijom umjesto obeštećenja; d) ako bi ozbiljno ugrozila političku nezavisnost ili ekonomsku stabilnost države učinioca meñunarodnog protivpravnog djela, a povrijeñena država ne bi na sličan način bila pogoñena neostvarenjem materijalne restitucije. Obeštećenje (indemnizacija). Mada kao načelo ima prvenstvo, povrat u prijašnje stanje nije čest u meñunarodnoj praksi, već se reparacija vrši putem obeštećenja, najčešće novčanog. Pri odreñivanju iznosa obeštećenja po pravilu se u obzir uzima samo stvarno počinjena šteta (damnum emergens). Obeštećenje može uključiti i kamatu., a samo izuzetno i izmaklu dobit (lucrum cessans). Satisfakcija (zadovoljština) se daje za nanesenu nematerijalnu štetu i moralnu uvredu. Ona može imati jedan ili više slijedećih oblika: a) izvinjenje; b) simboličnu nadoknadu (npr.1 zlatni franak); c) u slučaju teške povrede prava povrijeñene države, materijalnu naknadu koja odražava ozbiljnost povrede; d) ako meñunarodno protivpravno djelo proizilazi iz postupaka agenata države ili privatnih osoba, preduzimanje mjera protiv odgovornih; Osiguranja (jamstva) da se protivpravno djelo neće ponoviti. Postupak po zahtjevima u pogledu odgovornosti. Povrijeñena država će najprije pokušati da svoj zahtjev ostvari od države počinioca diplomatskim putem. Ako država počinilac ne prihvati opravdanost tog zahtjeva, nastaje meñudržavni spor. Stranke će svoj spor prvo pokušati riješiti neposrednim pregovorima. Nisu rijetki sporovi koji su riješeni upravo na taj način. Ako pregovori ne dovedu do rezultata, svaka strana može jednostrano pokrenuti postupak mirenja, arbitraže ili sudskog rješavanja ukoliko je takav postupak unaprijed predviñen nekim ugovorom o rješavanju budućih sporova te vrste. Pravo povrijeñene države na protivmjere. Ako se meñudržavni spor ne riješi, svaka strana ima pravo pribjeći dozvoljenim represalijama (protivmjerama). Pod protivmjerama se podrazumijevaju neke radnje koje povrijeñena država preduzima protiv države počinioca nekog protivpravnog djela, a sa ciljem da se ta država navede da se podvrgne svojim obavezama prema povrijeñenoj državi. Prije preduzimanja protivmjera, povrijeñena država je dužna ponuditi pregovore državi počiniocu meñunarodnog protivpravnog djela. Ta obaveza ne dira u mogućnost povrijeñene države da preduzme privremene mjere radi osiguranja svojih prava (npr.da zamrzne spornu imovinu u svojim bankama). Protivmjere koje povrijeñena država preduzima ne smiju biti van svake srazmjere sa stepenom težine protivpravnog djela i njegovog učinka na povrijeñenu državu. Osim ovog ograničenja, izričito je zabranjeno preduzimanje slijedećih protivmjera: 1. prijetnja ili upotreba sile zabranjene Poveljom UN; 2. ekstremna ekonomska ili politička prisila usmjerena na ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti; 3. svako ponašanje koje krši nepovredivost diplomatsko-konzularnih agenata, prostorija, arhiva ili dokumenata; 4. svako ponašanje kojim se derogiraju osnovna ljudska prava; 5. svako drugo ponašanje u kršenju neke imperativne norme općeg meñunarodnog prava.
42
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM 40. ODGOVORNOST DRŽAVA ZA MEðUNARODNE ZLOČINE Meñunarodni zločin je meñunarodno protivpravno djelo koje proizilazi iz kršenja obaveze erga omnes, a koje je toliko bitno za zaštitu temeljnih interesa meñunarodne zajednice da je ta zajednica tu povredu priznala meñunarodnim zločinom (npr.agresija, kolonijalna dominacija silom, ropstvo, genocid, aparthejd, masovno zagañenje okoline itd). Odreñenja i kvalifikacije meñunarodnih zločina i statutima tribunala nadležnih za kažnjavanje pojedinaca (npr.ICTY), odnose se i na države. Odreñena država odgovorna je, bilo direktno ili zbog toga što zločine nije spriječila. Po toj osnovi se listi meñunarodnih zločina koje država može počiniti mogu dodati zločini protiv čovječnosti, ratni zločini, teška kršenja humanitarnog prava, zločini protiv osoblja UN i sl. Kad je u pitanju meñunarodni zločin, povrijeñena država ima pravo da povrat u prijašnje stanje ne bude podvrgnut ograničenjima u pogledu tereta države počinitelja koji bi bio izvan svake srazmjere u odnosu na korist koju bi povrijeñena država ostvarila, kao i ograničenjima u pogledu restitucije koja bi ugrozila političku nezavisnost ili ekonomsku stabilnost države počinioca. Svaka druga država u svijetu, u slučaju činjenja meñunarodnog zločina ima slijedeće obaveze: a) da ne prizna kao zakonito stanje koje je stvoreno zločinom; b) da ne pruži pomoć ili podršku državi koja je počinila zločin u održavanju stanja koje je time stvorila; c) da sarañuje sa drugim državama u provoñenju navedenih obaveza; d) da sarañuje sa drugim državama u pogledu mjera sa ciljem otklanjanja posljedica zločina. Dakle, kad je u pitanju direktna odgovornost država za meñunarodne zločine, još uvijek nije sasvim precizirano značenje “kaznene odgovornosti” države za takva djela. Mjere koje predviña Nacrt pravila Komisije za meñunarodno pravo nemaju značaj i domet stvarnog kažnjavanja države počinoca.
41. PRAVNA PITANJA MEðUNARODNE ZAŠTITE OKOLINE Probleme zaštite okoline više nijjedna država ne može rješavati sama za sebe. Ta zaštita zahtijeva meñunarodni pristup i meñunarodne sporazume. Danas postoji veliki broj meñunarodnih instrumenata, uključujući i konvencije, koji na nesistematski način pokušavaju regulisati sprečavanje, kontrolu, umanjivanje ili otklanjanje posljedica zagañenja nekog prostora iz različitih izvora. Uz brojne diplomatske konferencije o pojedinim pitanjima, 1972. i 1992.godine održane su 2 konferencije UN o okolini, prva u Štokholmu, a druga u Rio de Žaneiru. Konferencija u Štokholmu osnovala je Program UN o okolini (UNEP – United Nations Environment Programme) koje koordinira sve planove UN, pruža savjete meñunarodnim organizacijama, osigurava saradnju svjetskih naučnika i predlaže srednjoročne i dugoročne planove akcije UN. Pitanja odgovornosti u pogledu zaštite okoline. Pitanje odgovronosti za zagañenje okoline postavlja se u meñunarodnim ugovorima i drugim instrumentima na dva nivoa: meñunarodna odgovornost država i tzv.grañanska (grañanskopravna) odgovornost. Grañanska odgovornost nastupa zbog štetnih djelatnosti poduzetnika ("operatora”), tj. fizičke ili pravne osobe. Ali ako je država neposredno angažirana u svojstvu “operatora”, onda i ona potpada pod grañansku odgovornost. Treći nivo odgovornosti koji se apstraktno može razmatrati je krivična odgovornost. Ona se može predvidjeti u nacionalnim zakonima država, ali meñunarodni instrumenti dosad su izbjegavali da je nametnu kao obavezu državama. Meñunarodna odgovornost država u pogledu zaštite okoline. Temeljna dužnost država je da svaka na svom području ne djeluje na način koji nanosi štetu drugim državama. Ovo načelo pomenuto je i u Deklaracijama sa konferencija iz Štokholma i Ria.
43
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Odgovornost za rizik u oblasti zaštite okoline još uvijek nije općeprihvaćeno načelo pozitivnog meñunarodnog prava. Odgovornost država za rizik, koja obuhvata i dužnost naknade za svu stvarno nastalu štetu za sada se ugovara samo u pogledu nekih naročito opasnih djelatnosti. Jedan od rijetkih ugovora koji predviñaju odgovornost država za rizik je Konvencija o štetama počinjenim od svemirskih objekata, potpisana u Londonu, Moskvi i Vašingtonu 1972. Opće pozitivno pravo o odgovornosti država za zagañenje okoline još uvijek kao uvjet meñunarodne odgovornosti zahtijeva nastanak stvarne štete ili škodljivih posljedica. Uz to je nužno da je prekoračen izvjestan prag nastale štete. Meñunarodna odgovornost države može nastupiti i za štetu koju okolini nanesu fizičke ili pravne osobe. Osim odgovornosti za štetu nastalu djelatnošću njenih organa, odgovornost države može osobito proizaći iz djelatnosti poduzetnika na njenoj teritoriji. Ako npr. neki ugovor zahtijeva ograničenja emisije štetnih plinova ili drugih materija, država će biti direktno odgovorna za prekoračenje tih ograničenja od strane fizičkih i pravnih osoba na njenoj teritoriji. Općenita dužnost svih država je da uzajamno sarañuju u ovoj oblasti. Saradnja obuhvata dužnost uzajamnog obavještavanja o nastaloj nezgodi, a može obuhvatati i izmjene izmeñu država planova za slučajeve opasnosti, obavezu država na monitoring rizika ili posljedica zagañenja okoline iz nekog izvora, procjenu štetnih posljedica neke djelatnosti po okolinu, te obavezu na uzajamnu razmjenu takvih podataka. Grañanska odgovornost (civil liability) poduzetnika se od meñunarodne odgovornosti država razlikuje po tome što može nastupiti čak i kada se ne radi o nekom meñunarodnom protivpravnom djelu. Rezolucija Instituta za meñunarodno pravo iz 1997.godine izmeñu ostalog navodi da grañanska odgovornost operatora može biti angažirana po domaćem pravu ili prema odgovarajućim pravilima meñunarodnog prava, neovisno o zakonitosti djela, ako ono rezultira u šteti nad okolinom. U pravnim režimima o okolini objektivna odgovornost operatora za rizik često je normalan standard. Dužnost država trebala bi biti da osiguraju adekvatnu finansijsku sposobnost operatora da plaćaju moguće obeštećenje koje proizilazi iz te odgovornosti. U te svrhe države mogu osnivati nacionalne fondove za osiguranje od moguće štete. Grañanska odgovornost države. Komisija za meñunarodno pravo od 1978.godine razmatra pitanje “Meñunarodne odgovornosti država za štetne posljedice djela koja nisu zabranjena meñunarodnim pravom”. Pritom su u centru pažnje štete nanesene okolini. Članovi Komisije podijeljeni su u tome da li naglasak treba dati na rizik ili nastalu štetu.
- meñunarodne organizacije 42. POJAM, PRAVO I PODJELA MEðUNARODNIH ORGANIZACIJA POJAM, PRAVO I PODJELA MEðUNARODNIH ORGANIZACIJA Pojam. Meñunarodne organizacije predstavljaju institucionaliziran i trajniji oblik saradnje njihovih država članica u izvršenju nekih zajednički postavljenih ciljeva. Svaka meñunarodna vladina organizacija osnovana je meñunarodnim ugovorom izmeñu država. Taj ugovor je temeljni pravni akt za rad organizacije. On izmeñu ostalog propisuje: ciljeve i nadležnosti organizacije; organe, njihove odnose i nadležnosti; način donošenja odluka; način finansiranja; prava i dužnosti država članica itd. Pravo. S obzirom na centralni značaj ugovora-ustava za rad organizacije, to pravo je u osnovi pisano i ugovorno, za razliku od općeg meñunarodnog prava koje je u osnovi običajno tj.nepisano. Meñutim, pravo neke meñunarodne organizacije osim ugovora o osnivanju obuhvata i ugovore koje sama
44
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM organizacija sklapa sa drugim subjektima, poslovnike njenih organa, odluke o prijemu novih članova, odluke o učešću država članica u finansiranju, o načinu utroška tih sredstava itd. Pored pisanih propisa, pravo svake meñunarodne organizacije se dograñuje i putem običajnih pravnih pravila koja nastaju u praksi njenih organa i država članica. Ova pravila imaju supsidijarni značaj. Pravo svake meñunarodne organizacije je partikularne prirode. Ono obavezuje države članice, samu organizaciju i njene organe. Meñutim, uticaj tog prava na razvoj i promjene općeg meñunarodnog prava može biti znatan, posebno ako je organizacija politički značajna i po prostoru djelovanja univerzalna, kakav je slučaj sa OUN. Historijski razvoj meñunarodnih organizacija. Prve stalne meñunarodne organizacije nastale su u 19.vijeku. To su bile tzv.riječne komisije. U drugoj polovini 19.vijeka osnivaju se i tzv.administrativne unije (upravni savezi). Prva od tih organizacija bila je ustanovljena 1865.godine, sklapanjem Meñunarodne telegrafske konvencije. Današnji naziv joj je Meñunarodna unija za telekomunikacije i specijalizirana je ustanova UN. Nakon I sv.rata na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919.godine paralelno su stvorene Liga naroda i Meñunarodna organizacija rada. Krajem II sv.rata dolazi do osnivanja OUN. Danas djeluje više različitih meñuvladinih organizacija nego što ima suverenih država u svijetu. Podjele. Sa stanovišta meñunarodnog prava, najvažnija je podjela na vladine (meñudržavne) i nevladine organizacije. Vladine organizacije osnivaju države i one su im jedini pravi članovi. U nekima od njih nisu neposredno učlanjene države, već odreñena državna tijela ili organizacije (npr.centralne banke, željezničke uprave i sl). Nevladine organizacije osnivaju pojedinci iz više država ili srodna, tzv.nacionalna društva ili udruženja pojedinaca iz više država. Samo vladine organizacije mogu biti subjekti meñunarodnog prava. Od toga su možda izuzetak MKCK i Liga društava crvenog križa kojima su Ženevske konvencije i dodatni protokoli povjerili odreñene zadatke i ovlaštenja u oružanim sukobima. Po obimu nadležnosti, meñunarodne organizacije se mogu podijeliti na opće i specijalizirane. Opće su one čija nadležnost nije usko specijalizirana na odreñenu oblast. Najbolji primjer takve organizacije danas je OUN, ali to su i neke regionalne organizacije kao Vijeće Evrope, Organizacija afričkog jedinstva, Organizacija američkih država. Specijalizirane organizacije su one koje djeluju u nekoj užoj – specijaliziranoj oblasti. To su npr. sve specijalizirane agencije UN kao Meñunarodna organizacija rada, MMF, Svjetska banka, itd. Po prostornom vršenju djelatnosti i po članstvu postoje univerzalne i regionalne organizacije. Univerzalne su one organizacije koje za cilj imaju da okupe sve države svijeta. U njih spada UN i sve njene specijalizirane ustanove. Regionalne organizacije su pod odreñenim uvjetima otvorene za pristup zemljama iz odreñenog regiona ili subregiona. Tipične regionalne organizacije su Organizacija afričkog jedinstva i Organizacija američkih država. Neki pisci od univerzalnih i regionalnih organizacija razlikuju i treću skupinu – organizacije posebno zainteresiranih država. One su sve zatvorenog tipa, ali u svom članstvu obuhvataju države iz različitih dijelova svijeta. To su npr. OPEC, NATO, te razne organizacije koje okupljaju najveće proizvoñače i najveće potrošače odreñenih proizvoda. Po stepenu ovlaštenja i dometu odluka razlikuju se deliberativne i supranacionalne organizacije. Deliberativne organizacije koordiniraju uzajamnu saradnju njihovih država članica. U njihovim organima se donose zaključci, najčešće u obliku pravno neobavezujući preporuka (rezolucija).
45
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Supranacionalne organizacije su izuzetno rijetke. Danas je to praktično jedino Evropska unija. U odreñenim oblastima države članice EU su na zajedničke organe prenijele pravo da donose odluke koje se direktno primjenjuju na teritorijama svih država članica, kao da ih je donio neki odgovarajući državni organ. EU nije naddržavna organizacija, jer bi tada predstavljala federaciju država.
43. MEðUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKTI MEðUNARODNOG PRAVA Usvajanje Bečke konvencije o predstavljanju država u odnosima sa univerzalnim meñunarodnim organizacijama iz 1977.godine, afirmira objektivni meñunarodni subjektivitet i to po pravilu svih meñudržavnih organizacija. Meñutim, mada su subjekti meñunarodnog prava, meñuvladine organizacije, za razliku od država, ne raspolažu općenitom nadležnošću. U tom smislu ni sama OUN nije isto što i njena najmanja država članica. Meñunarodne organizacije rukovode se “načelom specijalnosti”, tj. države koje su ih stvorile im daju ovlaštenja koje su ograničene funkcijom zajedničkih interesa čije su im ostvarenje povjerile. Danas je općenito prihvaćeno da meñunarodne organizacije sklapaju punopravne meñunarodne ugovore s državama i izmeñu sebe. UN i neke druge meñunarodne organizacije šalju svoje predstavnike u države (aktivno pravo poslanstva), čiji položaj je sličan diplomatskom.
44. PRIVILEGIJE I IMUNITETI MEðUNARODNIH ORGANIZACIJA I NJIHOVIH RADNIKA Propisi o privilegijama i imunitetima meñunarodnih organizacija i njihovih radnika obuhvaćeni su: - ugovorima-ustavima tih organizacija; - posebnim konvencijama koje organizacije sklapaju sa svojim članicama; - ugovorima izmeñu organizacije i države-domaćina, na čijoj teritoriji se nalaze zgrade i uredi organizacije. Privilegiji i imuniteti meñunarodnih organizacija i njihovih radnika u osnovi se razlikuju od diplomatskih i konzularnih privilegija i imuniteta. S obzirom da se te povlastice općenito zasnivaju na tzv.funkcionalnoj teoriji, jer se izričito priznaju radi postizanja ciljeva organizacije, posebni privilegiji i imuniteti su ograničeniji od onih koje uživaju diplomatski predstavnici država. Razvoj meñunarodne prakse u tom pogledu još nije stvorio neka općeobavezna pravna pravila, tako da se privilegiji i imuniteti svake od organizacija i njenih radnika još uvijek zasnivaju na ugovornim propisima za svaku državu koja im je stranka. Meñutim, većina ugovornih propisa kojima se ta oblast ureñuje predviña slična rješenja. Imuniteti i privilegije koje uživaju meñunarodne organizacije mogu se podijeliti na: a) Imunitet od sudske nadležnosti – ugovornim propisima se predviña imunitet organizacija, njihove imovine i sredstava od svih vrsta mjera izvršne, sudske ili zakonodavne vlasti država, osim ako se u nekom posebnom slučaju organizacija izričito odrekla tog imuniteta. b) Nepovredivost prostorija i arhiva – svi ugovori predviñaju nepovredivost prostorija i arhiva organizacije, ma gdje se nalazili. Pravo pružanja azila odbjeglim osobama se općenito može smatrati zabranjenim, jer ga neki ugovori zabranjuju izričito, neki o tome šute, ali ni jedan od ugovora ne dozvoljava izričito davanje utočišta. c) Fiskalne i valutne privilegije – fondovi, zlato i devize organizacije izuzeti su od finansijske kontrole države. Imovina, prihodi i potraživanja organizacija osloboñeni su od poreza i carina. d) Sloboda komuniciranja – sloboda komuniciranja regulisana je u istoj ili sličnoj mjeri kao za diplomatske misije. e) Pravo izdavanja putnih isprava – Većini organizacija izričito se priznaje pravo da izdaju putne isprave svojim radnicima koje šalju u druge zemlje.
46
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Privilegije i imunieti meñunarodnih službenika općenito su ograničeniji u odnosu na one koje uživaju diplomatski agenti država. Konvencija o privilegijama i imunitetima UN osigurava pune diplomatske imunitete jedino generalnom sekretaru i njegovim pomoćnicima. Ostalim službenicima se imunitet od sudskog gonjenja priznaje jedino u vezi poslova koje su obavili u službenoj svojstvu. Generalni sekretar ima pravo i dužnost da nekog službenika liši i tog imuniteta u svim slučajevima kad bi po mišljenju generalnog sekretara taj imunitet ometao izricanje pravde i kada to ne utiče na interese UN. Generalnog sekretara Vijeće sigurnosti može lišiti imuniteta. Meñunarodni službenici oslobañaju se taksi i poreza na plaće koje primaju za svoj rad u meñunarodnoj organizaciji, ali u nekim slučajevima država domaćin ne priznaje ta izuzeća kad su u pitanju njeni vlastiti državljani uposleni u meñunarodnoj organizaciji. Meñunarodni službenici se izuzimaju i od obaveza grañanskih (civilnih) dužnosti, propisa o useljavanju i formalnosti prijavljivanja stranaca itd. U slučaju meñunarodnih kriza, oni i članovi njihovih porodica uživaju iste olakšice napuštanja države kao i diplomatski predstavnici.
45. PRETEČE I OSNIVANJE UJEDINJENIH NACIJA Sveta alijansa je savez najvećih evropskih sila osnovan na Bečkom kongresu 1815.godine. Obuhvatao je Rusiju, Austriju, Prusku i Britaniju, da bi 1818.godine primio i Francusku. To je bio etatistički savez evropskih vladara koji je za cilj imao očuvanje njihovih dinastičkih interesa. Liga naroda osnovana je na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. SAD nije nikada postala njenim članom jer je Senat odbio ratificirati mirovne ugovore. Glavna svrha Lige naroda bilo je očuvanje svjetskog mira. Imala je 3 stalna organa: Skupštinu, Vijeće Lige i stalni Sekretarijat. Skupština i Vijeće su imali nerazgraničene nadležnosti u svim pitanjima svjetskog mira. U oba ta organa odluke su se morale donositi jednoglasno. Generalnog sekretara je imenovalo Vijeće na prijedlog većine u Skupštini. Sjedište Lige bilo je u Ženevi. Liga je formalno bila dokinuta na svojoj posljednjoj Skupštini održanoj u Ženevi u aprilu 1946, nakon što je Povelja UN već stupila na snagu. Sva imovina Lige prenesena je u vlasništvo OUN. Osnivanje UN. Predstavnici V.Britanije, SAD, SSSR i Kine su u Moskovskoj deklaraciji od 01.11.1943. priznali neophodnost ustanovljenja opće meñunarodne organizacije za održanje meñunarodnog mira i sigurnosti. Konferencija UN o meñunarodnoj organizaciji održana je u San Francisku u periodu od 25.04.-26.06.1945. Prisustvovali su predstavnici 50 država osnivača, a to su bile države koje su ratovale protiv sila Osovine. Na konferenciji je usvojen tekst Povelje UN i svečano potpisan 26.06.1945. Član 110 Povelje predvidio je njeno stupanje na snagu tek nakon ratifikacije od strane svih 5 stalnih članica budućeg Vijeća sigurnosti i većine ostalih država potpisnica. Taj uvjet ispunjen je 24.10.1945. i taj se datum slavi kao Dan UN.
46. ČLANOVI UN I POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA Iskonske i naknadno primljene države članice. Iskonske (prvobitne) članice UN su sve one države koje su učestvovale na osnivačkoj konferenciji u San Francisku i potom ratificirale Povelju. Njih je sa Poljskom bilo 51. Iskonske članice su odlučivale o prijemu svih novih država u članstvo. Sve države članice prema Povelji imaju jednaka prava i obaveze, s tim da 5 stalnih članica Vijeća sigurnosti imaju i neka posebna prava u odlučivanju. Povelja predviña da se svaka država prima u članstvo UN odlukom Generalne skupštine na preporuku Vijeća sigurnosti. U stvarnosti, Vijeće sigurnosti odlučuje o prijemu u članstvo, a Generalna skupština potom donosi konačnu odluku koja je gotovo redovno potvrdna. Prava i dužnosti država članica UN. Sve države članice imaju pravo učestvovati i glasati na zasijedanjima Generalne skupštine. One u njoj mogu birati i biti birane za članice drugih organa koje ona
47
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM imenuje (nestalne članice Vijeća sigurnosti i sve članice Ekonomskog i socijalnog vijeća). U Generalnoj skupštini one biraju članove Meñunarodnog suda u Hagu, generalnog sekretara UN, te članove pomoćnih organa, npr.Komisije za meñunarodno pravo. Putem notifikacije pristupa ili po jednostavnoj proceduri primanja, države članice UN mogu postati članicama većine specijaliziranih ustanova UN. Jedino je primanje u članstvo finansijskih organizacija (MMF, Svjetska banka) uvjetovano ispunjenjem i nekih drugih uvjeta. Istovremeno, države članice UN su Poveljom preuzele i niz posebnih ugovornih obaveza, i to posebno na osnovu Poglavlja VII, koje predviña djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušavanja mira ili čina agresije. Ugovorna obaveza članica UN je i da snose svoj dio troškova UN kako ih rasporedi Generalna skupština. Posebni položaj stalnih članica Vijeća sigurnosti. Članom 23 izričito je propisano da su stalni članovi Vijeća sigurnosti SAD, V.Britanija, Francuska, SSSR (sada Ruska federacija) i Kina. Odluke Vijeća sigurnosti o svim pitanjima donose se potvrdnim glasovima devetorice, uključujući 5 stalnih članova. Dakle, tekst Povelje predviña jednoglasnost svih 5 stalnih članova pri donošenju odluka i preporuka u Vijeću sigurnosti. Meñutim, od početka rada Vijeća sigurnosti, taj propis se tumačio na način da uzdržavanje od glasanja ili odsustvo nekog od stalnih članova ne sprečava usvajanje odluke. Odluka se ne može donijeti ako je neka stalna članica glasala protiv nje, tj.ako je uložila veto. Posebna prava stalnih članova Vijeća sigurnosti se ne mogu mijenjati ili dokidati bez njihovog pristanka. Stalna članica praktično ne može biti ni isključena iz UN, jer za to prema Povelji treba prijedlog Vijeća sigurnosti, a taj prijedlog stalna članica može spriječiti vetom. Stalne članice mogu sprečavati ili ometati donošenje i odluka za koje je potrebna preporuka Vijeća sigurnosti, npr. o prijemu neke države u članstvo UN. Njihovi državljani se redovno biraju za članove Meñunarodnog suda u Hagu. Uz to velike sile imaju osiguran poseban položaj u izvršnim organima većine specijaliziranih ustanova UN. Suspenzija, iskjučenje iz članstva i povlačenje iz UN. Prema Povelji, članica UN koja ne plaća svoje finansijske doprinose Organizaciji tokom pune 2 godine gubi pravo glasa u Generalnoj skupštini. To je tzv.”mala suspenzija” koja državu lišava samo prava glasa u Generalnoj skupštini, ali ne i prava na učešće u raspravama Generalne skupštine. Skupština toj članici može dozvoliti glasanje ako je neplaćanje uzrokovano okolnostima koje ne ovise o njegovoj volji. Generalna skupština može na preporuku Vijeća sigurnosti suspendirati vršenje članskih prava i povlastica članici UN protiv koje je Vijeće preduzelo preventivnu ili prisilnu akciju. Radi se o tzv.”velikoj suspenziji”, koja se odnosi na sva članska prava u svim organima UN. Vršenje tih prava može ponovno uspostaviti samo Vijeće sigurnosti, nakon što obustavi takvu akciju. Generalna skupština može na preporuku Vijeća sigurnosti isključiti iz Organizacije članicu UN “koja uporno krši načela sadržana u Povelji”. Ta krajnja mjera dosad nije bila preduzimana. Povelja ne sadrži propise o povlačenju iz članstva, ali je to suvereno pravo svake države. Iz UN se dosad povlačila jedino Indonezija 1965.godine, da bi se slijedeće godine vratila u članstvo. Položaj država nečlanica prema Povelji UN. Obzirom da su UN dostigle cilj univerzalnosti, položaj država nečlanica danas je pretežno akademsko pitanje. Obaveze iz Povelje danas su dio općeg meñunarodnog prava. Radi se o zabrani prijetnje silom ili njene upotrebe u rješavanju sporova. Poveljom je predviñeno da Organizacija osigurava da države koje nisu članice UN postupaju u skladu sa njenim načelima koliko je to potrebno za održavanje meñunarodnog mira i sigurnosti. Dakle, organizacija i njene države članice mogu nečlanicu prisiliti na poštivanje rezolucija Vijeća sigurnosti.
47. ORGANI UJEDINJENIH NACIJA
48
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Povelja predviña 6 glavnih organa UN: Generalnu skupštinu, Vijeće sigurnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Meñunarodni sud u Hagu i Sekretarijat. Generalna skupština je plenarni organ u kome su sve države zastupljene sa najviše po 5 predstavnika, a svaka članica ima po 1 glas. Generalna skupština ima opću nadležnost. Može raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okviruPovelje ili se onose na ovlaštenja ili funkcije bilo kojeg drugog organa predviñenog Poveljom. O svim tim pitanjima ona može davati preporuke državama članicama i drugim organima UN. Ona prima i razmatra izvještaje ostalih organa UN. Ako neko pitanje koje prema Povelji spada u nadležnost UN nije izričito dato u nadležnost nekog drugog organa, za njegovo razmatranje je nadležna Generalna skupština. Od opće nadležnosti Generalne skupštine postoji 1 izuzetak, a to je u slučaju kad Vijeće sigurnosti povodom nekog spora ili situacije vrši funkcije predviñene Poveljom. Tada Generalna skupština svoju preporuku može dati samo na traženje Vijeća sigurnosti. Generalna skupština donosi rezolucije, koje načelno imaju značaj neobavezujućih preporuka. Od toga su izuzetak odluke o raspodjeli troškova UN koje su obavezujuće, ili o izboru država ili pojedinaca u druge organe OUN. Odluke o «važnim pitanjima» donose se dvotrećinskom većinom glasova prisutnih članova, a ostale oduke običnom većinom prisutnih. Meñu «važna pitanja» spadaju preporuke koje se odnose na održavanje meñunarodnog mira i sigurnosti, izbor članova drugih organa UN, primanje novih članova u UN, suspenzija i isključenje članova, te pitanja proračuna. Generalna skupština ima 3 vrste zasijedanja: redovna, vanredna i hitna vanredna. Redovna se sazivaju svake godine, po pravilu u septembru, i po potrebi se produžavaju u narednu kalendarsku godinu. Vanredna saziva generalni sekretar na zahtjev Vijeća sigurnosti ili većine članica UN. Sazivanje hitnih vanrednih zasijedanja ne predviña Povelja, već rezolucija Generalne skupštine «Ujedinjeni za mir» iz 1950.godine. Ukoliko usljed nedostatka jednoglasnosti stalnih članova Vijeće sigurnosti nije u stanju izvršavati svoje obaveze na održavanju meñunarodnog mira i sigurnosti, Generalna skupština odmah mora razmotriti taj problem. U slučaju narušenja mira ili čina agresije, ona može državama članicama preporučiti i upotrebu oružanih snaga. Ukoliko u to vrijeme Generalna skupština ne zasijeda, može se u roku od 24 sata sazvati hitno vanredno zasijedanje. Taj zahtjev može postaviti Vijeće sigurnosti većinom od bilo kojih 9 članova, ili većina članova UN. Generalna skupština ima više stalnih i ad hoc organa za različite djelatnosti. Ima 6 glavnih komiteta (odbora) i to: za razoružanje i meñunarodnu sigurnost, za ekonomska i finansijska pitanja, za socijalna, humanitarna i kulturna pitanja, za posebna politička pitanja i dekolonizaciju, administrativni i budžetski komitet, te pravni komitet. Vijeće sigurnosti je neka vrsta izvršnog organa UN. Uz 5 stalnih članova, Generalna skupština bira još 10 nestalnih članova na mandat od 2 godine. Svake godine bira se polovina od toga broja. Na funkciji predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti smjenjuju se predstavnici država članica svakog mjeseca, a po abecednom redu. Glavna nadležnost i odgovornost Vijeća je održavanje meñunarodnog mira i sigurnosti. U obavljanju svoje nadležnosti ono može, osim preporuka, donositi i obavezujuće odluke za sve države članice. Osim toga, Vijeće preporučuje Generalnoj skupštini prijem, suspenziju i isključenje država iz članstva UN, te imenovanje generalnog sekretara, a sa Generalnom skupštinom učestvuje u paralelnom postupku izbora sudija Meñunarodnog suda u Hagu. Odluke i preporuke o svim pitanjima, osim pitanja postupka donose se većinom od najmanje 9 glasova, pod uslovom da ni jedan stalni član ne glasa protiv, tj.da ne uloži veto.
49
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Ekonomsko i socijalno vijeće obavlja znatan dio poslova UN u širokom krugu ekonomskih i socijalnih pitanja. Najcjenjenija njegova djelatnost je unapreñenje poštivanja i održavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve. Ono koordinira djelatnosti svih specijaliziranih ustanova UN, ali ne donosi odluke, već ih samo preporučuje na usvajanje Generalnoj skupštini. Dakle, ovo vijeće djeluje kao neka vrsta pomoćnog organa Generalne skupštine. Eknomsko i socijalno vijeće sastoji se od 54 člana koje bira Generalna skupština na mandat od 3 godine. Pri izboru se osigurava zastupljenost svih dijelova svijeta. Odluke se donose prostom većinom glasova prisutnih članova. Zasijedanja se održavaju 2 puta godišnje, u proljeće i jesen, u Ženevi. U vršenju svojih nadležnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće osniva stalne odbore, tzv.funkcionalne komisije i regionalne komisije. Starateljsko vijeće bilo je osnovano radi provoñenja meñunarodnog sistema starateljstva iz poglavlja XII. Nakon što je posljednje starateljsko područje Palau na Pacifiku steklo nezavisnost 01.10.1994.godine, Starateljsko vijeće je suspendiralo svoje djelatnosti. Meñunarodni sud u Hagu je glavni sudski organ UN. Nasljednik je Stalnog suda meñunarodne pravde, koji je osnovala Liga naroda 1920.godine. Meñunarodni sud u Hagu osnovan je Poveljom UN, a Statut suda je sastavni dio Povelje. Praksa oba ova suda uzima se kao jedinstvena. Sekretarijat se sastoji od generalnog sekretara i pomoćnog osoblja. Generalnog sekretara imenuje Generalna skupština na prijedlog Vijeća sigurnosti. On je najviši administrativni dužnosnik UN, ali obavlja i značajne političke funkcije. Suština njegovog autoriteta leži u čl.99 Povelje, prema kome on može upozoriti Vijeće sigurnosti na svaki predmet koji bi po njegovom mišljenju mogao dovesti u opasnost održavanje meñunarodnog mira i sigurnosti. Uloga generalnog sekretara je u praksi nadmašila propise Povelje. U mnogim situacijama mu drugi organi povjeravaju neke važne funkcije. Generalni sekretar djeluje u ličnom svojstvu na sastancima svih glavnih organa UN, osim Meñunarodnog suda, te Generalnoj skupštini podnosi godišnje izvještaje o radu UN. 48. ČOVJEK KAO SUBJEKAT MEðUNARODNOG PRAVA Oni koji nastoje dokazati da čovjek pojedinac jeste subjekat meñunarodnog prava polaze od mišljenja da se taj subjektivitet može stepenovati po intenzitetu, te pojedinca uporeñuju sa drugim izvedenim subjektima, kao što su meñudržavne organizacije. Na taj način dolaze do zaključka da je njegov subjektivitet ograničen i izveden iz subjektiviteta države. Argumenti te vrste idu u nekoliko pravaca: - opće meñunarodno pravo razvija se u pravcu priznavanja pojedincu mnogih ljudskih prava, a istovremeno nameće pojedincu i mnoge pravne obaveze (npr.svaki pripadnik oružanih snaga podvrgnut je pravilima koja važe u oružanim sukobima. Za njihovo kršenje direktno je odgovoran). Meñutim, ovaj argument ustvari dokazuje činjenicu da je čovjek objekat, a ne subjekat meñunarodnog prava u smislu u kome su to meñunarodne organizacije; - u nekim meñunarodnim ugovorima države su priznale prava pojedinaca, koja pojedinci uživaju u ličnom svojstvu, a ne posredstvom države. Meñutim, ti ugovori se mogu otkazati, čime bi prestao «subjektivitet» pojedinca; Čovjek bi mogao postati subjektom meñunarodnog prava, ukoliko bi čitava meñunarodna zajednica stekla neke odlike naddržavne organizacije. Meñutim, ako bi se to dogodilo, meñunarodno pravo bi postalo federalno pravo te svjetske superdržave.
49. DRŽAVLJANI I STRANCI Pojam državljanstva. Državljanstvo je pravna veza koja pojedinca vezuje za neku državu. Svaka država načelno ima pravo svojim ustavom i zakonima odrediti ko ima pravo na njeno državljanstvo.
50
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Državljanstvo stečeno roñenjem. Većina ljudi stiče državljanstvo roñenjem i ne mijenja ga do smrti. Državljanstvo se roñenjem stiče na osnovu porijekla roditelja (ius sanguinis) ili činjenicom roñenja na teritoriji neke države (ius soli). Državljanstvo udate žene. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979.godine predviña da će države stranke te Konvencije ženama priznati jednaka prava kao i muškarcima u pogledu sticanja, promjene ili očuvanja državljanstva supruga. Ni brak sa strancem, niti promjena državljanstva od strane supruga dok brak traje, ne mijenja automatski i državljanstvo supruge, niti je ostavlja bez državljanstva. Naturalizacija i ekspatrijacija (otpust iz državljanstva). Naturalizacija je postupak u kome država po svojoj diskreciji dodjeljuje državljanstvo nekoj osobi na njenu molbu. Država može svojim zakonima predviñati različite uvjete za prijem u državljanstvo. Istovremeno, u meñunarodnom pravu nije prihvaćena doktrina o «neraskidivoj privrženosti» koja bi državu sprečavala da neku osobu otpusti iz svog državljanstva suprotno njenoj volji. Osobe bez državljanstva i osobe sa više državljanstava (apatridi i polipatridi). Bez državljanstva mogu ostati mnoge osobe koje napuštaju svoju domovinu iz političkih razloga. Osim toga, moguće je da pripadnici neke etničke skupine ne žele primiti državljanstvo na koje jedino imaju pravo, a država u kojoj borave odbija im dati svoje državljanstvo (npr.Albanci roñeni na Kosovu, a nastanjeni u BiH i sl). Što se tiče polipatrida, Konvencija o sukobu zakona o državljanstvima iz 1930.godine predviña neka pravila u pogledu položaja osoba sa više državljanstava, a koja se dana mogu smatrati pravilima općeg običajnog meñunarodnog prava: -
svaka od država čiji je državljanin ta osoba, može je smatrati samo svojim državljaninom;
-
država ne može toj osobi pružati diplomatsku zaštitu u državi čiji je takoñer državljanin;
-
u trećoj državi ta osoba će se tretirati kao da ima samo jedno državljanstvo, i to po pravilu državljanstvo one države u kojoj obično ili uglavnom boravi, ili sa kojom je najduže vezana, uzimajući u obzir okolnosti slučaja;
-
ako države putem sporazuma ne urede drugačije, osoba sa 2 državljanstva dužna je služiti vojsku i plaćati poreze u obe države.
Pravni položaj stranaca. Pristup stranaca u neku državu. Država može strancima zabraniti pristup na svoju teritoriju, ili ga ograničiti uvjetima koje sama propiše (npr. u zakonima o useljavanju). Mnoge države dozvoljavaju dolazak turista ili studenata na kraći rok (najčešće do 3 mjeseca), bez formalnosti i bez ulazne vize. Ponekad se diskriminiraju potencijalni useljenici iz samo nekih država, ili se u pogledu useljenja nekima predviñaju povlastice. Protjerivanje stranaca. Poput prava da dozvoli ili ne dozvoli pristup, svaka država ima pravo da uskrati dalji boravak stranca kojeg smatra nepoželjnim na svojoj teritoriji. Država može svojim propisima predviñati kriterije, tj. razloge protjerivanja stranca, ali se to pravo u njegovoj primjeni ne smije zloupotrebljavati. Država protjeranog stranca ima pravo tražiti razloge zbog kojih je ta mjera preduzeta. U slučaju objavljenog rata, svaka zaraćena strana ima pravo sa svog područja protjerati sve grañane druge zaraćene strane. Protjerivanje se ne bi smjelo vršiti uz povredu dostojanstva protjerane osobe i sa nepotrebnom brutalnošću. Osobi treba dati razuman rok za napuštanje države i da sama izabere državu u koju će otići. Prava stranaca. Kad je stranac primljen na teritoriju neke države sa pravom neograničenog ili privremenog boravka, on u toj državi uživa neka minimalna prava potrebna za privatni život. Meñunarodno pravo ne dozvoljava ni jednoj državi da strancima uskrati prava sklapanja grañanskih ugovora, sticanja ličnog vlasništva, sklapanja braka i uživanja porodičnih prava. Izvan tih osnovnih prava, država može (ali i ne mora) stranca podvrgnuti nekim ograničenjima radi zaštite nacionalne sigurnosti, javnog poretka ili prava svojih državljana (npr. u pogledu zapošljavanja). Strancima se obično uskraćuju politička prava, uključujući aktivno i pasivno biračko pravo i obavljanje javnih funkcija.
51
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Uprkos mogućim ograničenjima, lična sigurnost, sloboda i prava stranaca kome je dozvoljen neograničen ili privremeni boravak, jednako su «sveta» kao i prava domaćih državljana. Država je dužna pružati efikasnu zaštitu tih njihovih prava. Stranac ima pravo tražiti i diplomatsku zaštitu svoje države, ali tek nakon što je iscrpio sva raspoloživa pravna sredstva u državi u kojoj boravi. Stranac ima pravo napustiti državu svog boravka, ali se to pravo može uvjetovati prethodnim ispunjenjem odreñenih obaveza kao npr.plaćanja poreza, vraćanja privatnih dugova i sl. Eksproprijacija imovine stranca. Jedno od načela meñunarodnog prava je poštivanje privatnog vlasništva i stečenih prava stranaca. Meñutim, eksproprijacija strane imovine se ne smatra suprotnom meñunarodnom pravu, ali se može izvršiti samo uz ispunjenje slijedećih uvjeta: - isključivo u javnom interesu; - predmet eksproprijacije mora biti odreñena vrsta imovine, bez obzira da li je njen vlasnik domaći grañanin ili stranac; - za ekspropriranu imovinu mora se platiti naknada. Dužnosti stranaca. Stranac koji boravi u odreñenoj državi podvrgnut je pravu te države, kao i njeni grañani. Osim ako drugačije nije propisano ugovorom ili zakonom, stranci se ne smiju uplitati u politiku države u kojoj borave. Stranac sa stalnim boravkom duguje lojalnost državi u kojoj živi i može biti optužen za zločin izdaje. Općenito je prihvaćeno da se stranci ne smiju prisiliti da služe u oružanim snagama domaće države. Azil (utočište). Svaka država može dati azil strancu koji je prognan ili je pobjegao iz svoje domovine, kao i osobi bez državljanstva. Pružanje azila je pravo koje proizilazi iz teritorijalnog suvereniteta države. Ni jedna država nema obavezu po meñunarodnom pravu da odbije primiti nekog stranca na svoju teritoriju, da ga izruči drugoj državi ili da ga protjera sa svoje teritorije, osim u slučaju nekih ograničenja i izvršenja obaveza koje je sama preuzela. Običnim zločincima se u načelu ne pruža azil, a pravo pružanja azila se u praksi sve više ograničava brojnim ugovorima o izručenju (ekstradiciji), te nekim pravilima učtivosti. Samo meñunarodno pravo ne garantira pojedincima «pravo na azil», tj. pravo da ga pod odreñenim uvjetima uvijek dobiju na vlastito traženje. Meñutim, neke države svojim ustavima izričito priznaju pravo na azil odreñenim osobama. Npr. Osnovni zakon SR Njemačke iz 1949. godine izmeñu ostalog predviña: «Osoba progonjena na političkoj osnovi uživat će pravo azila». Položaj izbjeglica i osoba bez državljanstva. Izmeñu velikog broja država na snazi je Konvencija o položaju izbjeglica iz 1951. i Protokol koji se odnosi na položaj izbjeglica iz 1967. Konvencija o položaju osoba bez državljanstva usvojena je 1954.godine. Izbjeglica je svaka osoba koja se zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjerske ili nacionalne pripadnosti ili pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja, nañe izvan zemlje čije državljanstvo ima i koja ne želi ili zbog tog straha neće tražiti zaštitu te države. Osoba bez državljanstva (apatrid) je osoba koju primjenom svojih zakona ni jedna država ne smatra svojim državljaninom. U državi koja im je pružila utočište, izbjeglice i apatridi imaju odgovarajuća prava i dužnosti. Njihova dužnost je da poštuju zakone i propise, kao i mjere za zaštitu javnog poretka države u kojoj se nalaze. Država boravka im je dužna osigurati tretman koji je barem jednak tretmanu svojih grañana u pogledu slobode kretanja i izbora mjesta boravka, slobode vjeroispovijesti i vjerskog obrazovanja njihove djece, prava vlasništva, obrazovanja, javne pomoći, radnog i socijalnog zakonodavstva, poreskih opterećenja, itd.
52
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Izbjeglice i apatridi se ne smiju izložiti progonu zbog svoje rase, vjeroispovijesti ili političkog mišljenja. Izbjeglice i apatridi koji se zakonito nalaze na području država stranaka pomenutih konvencija mogu se protjerati samo iz razloga sigurnosti države i javne sigurnosti, ali se takve odluke moraju donijeti u odgovarajućem postupku pred nadležnim državnim organima. Pojam ekstradicije. Pod institutom ekstradicije podrazumijeva se formalno izručenje neke osobe od jedne države drugoj koja ga je zatražila, a radi suñenja i kažnjavanja. Ekstradicija bjegunca nikada nije postala obavezom država po općem meñunarodnom pravu. Ona se i danas može izvršiti na osnovu učtivosti ili primjenom nekog ugovora koji unaprijed predviña ekstradiciju. Smatra se općeprihvaćenim da država kojoj je odobren zahtjev za ekstradiciju ne smije, osim uz odobrenje države koja je osobu izručila, suditi joj za druge zločine osim onih zbog kojih je izručena. To načelo «specijalnosti» predviña se ugovorima o ekstradiciji, ali se poštuje čak i ako nije izričito propisano. Osobe i zločini koji podliježu ekstradiciji. Ujednačena je praksa da država kojoj je zahtjev za ekstradiciju upućen izručuje državi koja ekstradiciju traži grañane te države ili grañane trećih država. Države evropskog kontinenta nesklone su izručivati vlastite grañane i sklonije su im same suditi za zločine koje su počinili u inostranstvu. Nasuprot njima, V.Britanija i SAD se nisu opirale da izručuju svoje grañane radi suñenja u državi u kojoj su počinili zločin. Kao uvjet ekstradicije mnogi ugovori predviñaju da djelo za koje je bjegunac optužen mora biti krivično djelo prema zakonima obe države, tj. one koja traži izručenje i one u kojoj se bjegunac nalazi. Ekstradicija se ne odobrava nakon što je bjeguncu u državi u kojoj se nalazi već izrečena konačna presuda za to djelo (non bis in idem).
50. MEðUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA Danas je svaka država u postupanju sa svim osobama koje borave na njenoj teritoriji vezana mnogim pravilima općeg običajnog prava, od kojih većina ima karakter ius cogens. Generalna skupština UN usvojila je 10.12.1948.godine Opću deklaraciju o ljudskim pravima u kojoj su definirana grañanska, politička, kao i neka ekonomska, socijalna i kulturna prava. Nakon Opće deklaracije, 1966.godine usvojeni su Meñunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Meñunarodni pakt o grañanskim i političkim pravima. Obzirom da su sva prava i obaveze iz tih konvencija propisana na općenit i normativan način, to može njihovim strankama dati uporište za tvrdnju da ta pravila po običajnoj osnovi obavezuju i treće države. Zbog toga se danas smatra da je obaveza poštivanja ljudskih prava obaveza erga omnes. Meñu ljudska prava koja se štite pravilima ius cogens prvenstveno spadaju neka temeljna prava svakog čovjeka na život, tjelesni integritet, slobodu i dostojanstvo, čije je kršenje čitava meñunarodna zajednica priznala meñunarodnim zločinom. Na drugom mjestu je sloboda od diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi. Po svojoj prirodi diskriminacija uvijek proizvodi masovna i sistematska kršenja ljudskih prava. U treću skupinu meñu pravilima ius cogens spadaju ona grañanska i politička prava koja se, prema konvencijama na snazi, ni pod kojim okolnostima ne smiju derogirati. Krug tih prava nije ureñen u jednakom obimu u različitim ugovorima koji predviñaju takve propise. Član 4 Meñunarodnog pakta o grañanskim i političkim pravima iz 1966.godine predviña da se u doba vanredne javne opasnosti koja ugrožava opstanak naroda, a čije je postojanje službeno proglašeno, mogu privremeno derogirati neke obaveze iz toga Pakta, “uz uvjet da te mjere nisu nespojive sa ostalim obavezama po meñunarodnom pravu i ne povlače diskriminaciju jedino na osnovu rase, boje kože, spola, jezika, vjere ili socijalnog porijekla”. Meñutim, ni pod takvim okolnostima ne mogu se privremeno derogirati slijedeća prava:
53
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM 1. 2. 3. 4. 5.
pravo na život, uz izuzetak izricanja smrtne kazne za najteže zločine u sudskom postupku; zabrana mučenja ili nečovječnog postupanja; zabrana ropstva i ropstvu sličnih oblika; zabrana hapšenja samo zbog neizvršenja ugovorne obaveze; zabrana kažnjavanja za djela koja u vrijeme činjenja nisu bila krivična djela po unutrašnjem niti meñunarodnom pravu; 6. pravo na pravni subjektivitet; 7. sloboda misli, savjesti i vjere.
U sljedećoj skupini su neka imperativna pravila o slobodama i pravima pojedinaca koja ne odgovaraju sasvim ius cogens prema Bečkoj konvenciji iz 1969. Te slobode i prava podložni su izvjesnim ograničenjima koja može propisati državna vlast i to: zbog poštivanja prava i ugleda drugih, za zaštitu državne sigurnosti, javnog poretka, javnog zdravlja ili morala. Tu spadaju sloboda kretanja, sloboda izražavanja mišljenja, sloboda sindikalnog udruživanja, sloboda od miješanja u privatni život, sloboda stupanja u brak, posebna prava djece, pravo učešća u voñenju javnih poslova, pravo na pristup javnim službama pod jednakim općim uvjetima, te aktivno i pasivno biračko pravo. U slijedeću grupu spadaju većina ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, koja su u meñunarodnim konvencijama većinom formulirana kao neki daleki ciljevi kojima treba težiti. Mjera njihovog poštivanja i sudske zaštite prvenstveno zavisi od sposobnosti, a ne o volji državne vlasti. Napokon, neki pisci raspravljaju i o tzv.”pravima treće generacije”, meñu koja spadaju pravo na mir, na ekonomski razvoj, na zdravu okolinu itd. Ova “prava” ustvari bi trebalo smatrati nekim univerzalnim i dugoročnim ciljevima čitave meñunarodne zajednice. Obaveze država iz meñunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Članice Vijeća Evrope usvojile su 1950.godine Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Konvencijom su ustanovljeni Evropska komisija i Evropski sud za ljudska prava. Dopunskim protokolom koji je stupio na snagu 1999.godine prethodni Komisija i Sud su dokinuti i ustanovljen je novi Sud za ljudska prava kao stalno tijelo kome se pojedinci mogu obraćati sa svojim tužbama protiv država u kojima su prekršena njihova prava iz Konvencije ili protokola. Obaveze država na izvršenju konvencija prvenstveno naravno zavise od toga koje konvencije je odreñena država prihvatila. Uopćeno posmatrano, kad su u pitanju mjere osiguranja izvršenja obaveza iz meñunarodnih konvencija, postoji više takvih mjera: -
tužba jedne države koja je stranka konvencije protiv druge države-stranke zbog kršenja obaveza iz konvencije. Neke od konvencija sklopljenih pod okriljem UN predviñaju nadležnost Suda u Hagu u slučaju sporova u njihovom tumačenju i primjeni. Meñutim, države se u praksi uzdržavaju od takvih tužbi.
-
podnošenje periodičnih izvještaja o mjerama preduzetim na implementaciji konvencije;
-
obraćanje pojedinaca unutrašnjim sudskim organima ili meñunarodnim tijelima u slučaju kršenja nekog prava garantovanog konvencijom.
Postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava. Tužbu može podnijeti pojedinac koji smatra da je žrtva povrede prava predviñenih Evropskom konvencijom ili protokolima od neke države stranke. Tužilac može biti državljanin, stranac ili osoba bez državljanstva, a u svojstvu tužioca može se pojaviti i nevladina organizacija ili grupa grañana. Tužba se podnosi Generalnom sekretaru Vijeća Evrope u Strazburu, običnim pismom u slobodnoj formi i bez naknade. Tužba i svi drugi podnesci moraju biti sačinjeni na jednom od službenih jezika Suda – engleskom ili francuskom. Postupak pred sudom je besplatan. Da bi sud usvojio tužbu, moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti:
54
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM -
povredu prava mora počiniti javna vlast tužene države (npr.ne može se tužiti privatni poslodavac zbog otpuštanja sa posla); dogañaji koji čine povredu prava tužitelja moraju se desiti nakon što je Konvencija stupila na snagu za tuženu državu; tužba se mora odnositi na povredu nekog prava navedenog i Konvenciji ili Protokolima, te u granicama tih propisa; tužitelj mora lično biti žrtva povrede tih prava, tj. pojedinac ne može upućivati tužbu zbog kršenja prava drugih osoba ili grupa; prije nego uputi tužbu Sudu, tužilac mora iscrpiti sva raspoloživa pravna sredstva predviñena pravom tužene države; tužba se Evropskom sudu mora podnijeti najkasnije 6 mjeseci od donošenja konačne presude ili odluke protiv koje nije dozvoljena žalba; tužba ne smije biti anonimna; ako je tužba odbijena, ne može se podnositi nova tužba po istom predmetu, osim ako sadrži nove podatke; tužba ne smije prethodno biti već podnesena nekom drugom meñnarodnom postupku istrage ili rješavanja (zabrana litispendencije); pojedinosti iznesene u tužbi moraju biti pouzdane i tačne.
Izvršenje konačnih presuda Suda nadzire Vijeće ministara Vijeća Evrope. Tužbe Komitetu za ljudska prava. Tužba se upućuje Sekretarijatu UN (Odjel za ljudska prava) u Ženevi. Može biti sastavljena na bilo kom jeziku. Uvjeti za tužbu slični su uvjetima po Evropskoj konvenciji, s tim što se Komitetu može obratiti samo pojedinac kome je lično nanesena šteta i rok za tužbu nije ograničen na 6 mjeseci, niti je pravo na tužbu ograničeno za povrede nakon stupanja na snagu Fakultativnog protokola.
51. MEðUNARODNA ZAŠTITA MANJINA Nakon 1945.godine položaj manjina u nekim zemljama sreñen je putem dvostranih ugovora, ali je zanimanje za manjinsku zaštitu u Evropi poraslo tek nakon raspada socijalističkog režima, kad su porasle težnje za emancipacijom bivših federalnih jedinica u SFRJ, SSSR i Čehoslovačkoj. Najopširniji dokument kojim se definira sadržaj manjinskih prava kao dio univerzalno priznatih ljudskih prava dosad je Dokument sa sastanka u Kopenhagenu o ljudskoj dimenziji KESS-a iz juna 1990.godine. U Evropi je 1994.godine ustanovljena i dužnost Visokog komesara za nacionalne manjine. Za opći običajni proces još značajniji od Dokumenta iz Kopenhagena je Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, koju je Generalna skupština UN usvojila u februaru 1993.godine. Pravila općeg i regionalnog meñunarodnog prava o zaštiti manjina. Najčešće citirana definicija manjine je definicija italijanskog profesora Capotortija, specijalnog izvjestioca UN o pravima manjina. On smatra da je manjina skupina brojčano manja od ostatka stanovništva neke države, u nedominantnom položaju, čiji pripadnici koji su grañani te države, imaju etničke, vjerske ili jezičke karakteristike različite od karakteristika ostatka stanovništva, i makar implicitno iskazuju osjećaj solidarnosti usmjeren ka očuvanju svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika». Cilj svake manjinske zaštite prvenstveno bi trebao biti potpuna ravnopravnost pripadnika manjina u odnosu na ostatak stanovništva, dakle njihova nediskriminacija, a zatim posebna prava, institucije i druge pogodnosti potrebne za očuvanje njihovih posebnosti. Po čl.27 Meñunarodnog pakta o grañanskim i političkim pravima, manjinama se ne smije uskratiti pravo da imaju svoj vlastiti kulturni i vjerski život i da se služe svojim vlastitim jezikom.
55
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama ide i korak dalje, predviñajući obaveze država da zaštite postojanje i subjektivitet tih manjina i da ohrabruju stvaranje uvjeta za promoviranje njihovog subjektiviteta. Ta Deklaracija formulira i odgovarajuća prava osoba koje pripadaju tim manjinama. Meñutim, predstoji dugačak put da se načela Deklaracije putem običajnog procesa pretvore u pozitivna pravila općeg meñunarodnog prava. Razvoj pravila o zaštiti manjina u Evropi je mnogo brži od onoga na svjetskom nivou. U okrilju Vijeća Evrope usvojena su 2 vrlo važna ugovora o manjinskoj zaštiti: Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992, te Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina iz 1995. Meñutim, mjere izvršenja ovih ugovora su daleko slabije od onih koje se odnose na zaštitu grañanskih i političkih prava pojedinaca. Evropska povelja predviña dužnost izvještavanja od strane država stranaka svake 3 godine, koje razmatra komisija nezavisnih stručnjaka. Zbirne izvještaje Komisije razmatraju Odbor ministara i Parlamentarna skupština Vijeća Evrope. Okvirna konvencija predviña samo da će Odbor ministara pratiti njeno izvršenje. Postoji 5 temeljnih prava koja trebaju uživati sve skupine i svi njihovi pripadnici na teritoriji svake države svijeta. Neka od tih pravila već su se afirmirala kao propisi općeg meñunarodnog prava: 1. Pravo na opstanak; 2. Pravo svih skupina i njihovih pripadnika na jednakost (sloboda od diskriminacije); 3. Pravo na odgovarajuću zastupljenost u političkom odlučivanju. U etnički izmiješanim područjima načelo «jedan čovjek jedan glas» je pravilo koje nije dovoljno za sve svrhe. 4. Pravo na slobodnu upotrebu jezika u privatne i javne svrhe; 5. Pravo na vlastite institucije, da bi se održale posebnosti pojedinih skupina (obrazovne i kulturne ustanove, učešće u javnim RTV programima i sl).
52. KRIVIČNA ODGOVORNOST POJEDINCA Odgovarajuće meñunarodne konvencije redovno propisuju jurisdikciju i dužnost nacionalnih sudova država stranaka da kažnjavaju zločine i druge meñunarodne delikte koje one zabranjuju. Neke od tih konvencija predviñaju alternativnu jurisdikciju domaćih i meñunarodnih sudova, mada to dosad nije imalo značajnijih praktičnih posljedica. Statuti meñunarodnih krivičnih tribunala za bivšu SFRJ i za Ruandu predviñaju primarnu nadležnost tih sudova u odnosu na domaće sudstvo. Za razliku od tih slučajeva, Rimski statut o Meñunarodnom krivičnom sudu predviña komplementarnu nadležnost tog suda i sudova država stranaka, o čemu se predviñaju detaljni propisi. Dilema o zastarivosti meñunarodnih zločina okončana je 1968.godine usvajanjem Konvencije o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Tom konvencijom je utvrñena nezastarivost dvaju široko definisanih grupa zločina, ali ne izričito i zločina protiv mira. Pod meñunarodnim ratnim zločinima podrazumijevaju se oni definirani Statutom Nirberškog suda, te «teške povrede Ženevskih konvencija o zaštiti žrtava rata». Meñu zločinima protiv čovječnosti navedeni su i zločini genocida i aparthejda. Jurisdikcija domaćih sudova u pogledu kažnjavanja meñunarodnih zločina i drugih delikata. Da bi se neki domaći sud proglasio nadležnim za suñenje osobama okrivljenim za meñunarodne zločine, oni moraju izričito biti predviñeni u krivičnom zakonu te države, što je u skladu sa načelom legaliteta krivičnog djela i kazne. Država može u svom krivičnom zakonu predviñati i djela zabranjena konvencijama kojih ona nije stranka, a posebno djela zabranjena općim meñunarodnim pravom. Meñunarodni sudski organi. Meñunarodni vojni tribunal u Nirbergu osnovan je Londonskim sporazumom od 08.08.1945, kome je bio pridodat i Statut Meñunarodnog vojnog tribunala. Tribunal je po statutu bio nadležan za 3 vrste zločina: zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
56
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Meñunarodni vojni tribunal za daleki istok u Tokiju ustanovljen je posebnim proglasom vrhovnog komandanta savezničkih snaga gen.Daglasa MekArtura 19.01.1946. Imao je istu nadležnost kao i Tribunal u Nirbergu. Meñunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju ustanovljen je Rezolucijom Vijeća sigurnosti br.827 od 25.05.1993.godine. To je prvi tribunal koji je osnovan rezolucijom na osnovu Poglavlja VII Povelje UN. Time Statut Tribunala pravno obavezuje sve članice UN. Tribunal je počeo sa radom 18.11.1993. u Hagu. Sud se sastoji od 11 sudija, koje bira Generalna skupština UN sa liste od 22-33 kandidata koje predlaže Vijeće sigurnosti. Mandat sudija je 4 godine, uz mogućnost ponovnog izbora. Sud čine 2 prvostepena vijeća od po 3 člana, te Apelaciono (žalbeno) vijeće od 5 sudija. Po Statutu, Tribunal je nadležan za kažnjavanje 4 vrste meñunarodnih zločina: (1) teške povrede Ženevskih konvencija, (2) kršenja zakona i običaja rata, (3) genocid i (4) zločini protiv čovječnosti. Može izreći samo vremenske kazne. Meñunarodni krivični tribunal za Ruandu uspostavljen je rezolucijom Vijeća sigurnosti 955 od 08.11.1994.godine. Nadležan je za kažnjavanje meñunarodnih zločina počinjenih na području Ruande, kao i od njenih grañana na području drugih država tokom 1994.godine. Nadležan je za kažnjavanje 3 skupine meñunarodnih zločina: genocid, zločine protiv čovječnosti, te kršenje čl.3 zajedničkog Ženevskim konvencijama i Drugom dopunskom protokolu («nemeñunarodni oružani sukobi»). Stalni meñunarodni krivični sud. Na diplomatskoj konferenciji u Rimu 17.07.1998.godine potpisan je Rimski statut Meñunarodnog krivičnog suda sa sjedištem u Hagu. Za Statut je glasala 121 država, uz 21 uzdržanu i 6 država protiv (SAD, Izrael, Irak, Kina, Sudan, Libija). Sud će biti nadležan za kažnjavanje pojedinaca zbog zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina, genocida i agresije. Postupak će moći pokretati države, samostalni tužilac i Vijeće sigurnosti UN. Najveća kazna koju će sud moći da izrekne je doživotni zatvor. Na početku svoje djelatnosti sud će se sastojati od 18 sudija izabranih na rok od 9 godina. Radni jezici suda biće engleski i francuski, finansiraće se iz doprinosa država stranaka Statuta, doprinosa iz budžeta UN, te dobrovoljnih priloga. Da bi Statut stupio na snagu potrebna je ratifikacija 60 država.
IV DIO: OBJEKTI U MEðUNARODNOM PRAVU 53. PROSTOR DRŽAVNOG PODRUČJA. TERITORIJALNA SUVERENOST DRŽAVE Državno područje je prostor na kome država vrši svoju vrhovnu vlast i do čijih granica ta vlast dopire. Ono je objekat meñunarodnog prava jer svaka država prema tom pravu uživa tzv. »teritorijalnu suverenost». Pod teritorijalnom suverenošću može se smatrati skup nadležnosti koje država vrši na svojoj teritoriji. Na toj teritoriji se primjenjuje ustavnopravni poredak te države. Ona smije slobodno donositi svoje zakone, ali time ne smije ugrožavati prava drugih država. Pod svojom jurisdikcijom država ima sve fizičke i pravne osobe koje se nalaze na njenoj teritoriji (uz izuzetak stranaca sa diplomatskim imunitetom). Nad svojim državljanima koji se nalaze u drugoj državi, država vrši i tzv.personalnu suverenost. Ta suverenost se meñutim ne smije vršiti na štetu teritorijalne suverenosti druge države. Načelo isključivosti. Država na svojoj teritoriji vrši vlast uz isključenje vlasti svake druge države. Od ovog načela postoje izuzeci – na osnovu ugovora o vojnom savezu, neka država može iz svoje jurisdikcije isključiti pripadnike stranih oružanih snaga stacioniranih na svom području. Oružane snage UN se upućuju na osnovu dvostranog ugovora države domaćina i OUN. Krivičnu nadležnost nad svojim pripadnicima načelno ima država o čijem kontingentu se radi. Osim toga, od načela isključivosti
57
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM teritorijalne suverenosti može se odstupiti i nekom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN donesenom na osnovu Poglavlja VII Povelje. Poseban slučaj ograničenja teritorijalne suverenosti neke države su meñudržavne služnosti. One se uspostavljaju ugovorim, uvijek su vezane samo za dio teritorije neke države, a mogu biti u korist druge države, skupine država ili u korist svih država. Tu se konkretno može raditi npr. o dužnosti trpljenja prolaska trupa susjedne ili druge države, davanju susjednoj državi prava na izgradnju željezničke pruge ili ceste preko njenog područja, korištenje luke i sl.
54. DRŽAVNE GRANICE Granica neke države čini «liniju» koja je na kopnu dijeli od teritorije njoj susjednih država. Na moru je to vanjska granica teritorijalnog mora te države. Granice se često dijele na prirodne i vještačke. Prirodna granica oslanja se na neki prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskog masiva. Ako neka neplovna rijeka dijeli područja dvaju država, njihova granica po pravilu slijedi liniju sredine izmeñu obala te rijeke. Ako rijeka ima više rukavaca, usvaja se linija sredine glavnog rukavca. Kod plovnih rijeka za graničnu liniju može se usvojiti thalweg. To je linija koja neprekinuto spaja najdublje tačke u koritu rijeke i objema državama omogućava plovidbu na rijeci. Kod niskog vodostaja, kad se na rijeci pojave ade (riječna ostrva), uvijek se pouzdano zna koje od tih privremenih ostrva pripadaju kojoj od susjednih država. Ako granična rijeka postepeno mijenja svoj tok, a ako se ugovorom drugačije ne odredi, državna granica se pomjera sa linijom sredine ili thalwegom njenog glavnog rukavca. Ako rijeka naglo napusti ranije korito i stvori novi, granica ostaje tamo gdje je bila, ukoliko se ugovorom ne odredi drugačije. Ako susjedne države izgrade most preko granične rijeke, svoju granicu najčešće odreñuju na sredini mosta, i to neovisno od granice na samoj rijeci. Kad su 2 susjedne države povezane planinskim masivom ili lancem, granična linija može povezivati vrhove planina ili slijediti njihove grebene, a može slijediti i vododjelnicu. U posljednjem slučaju granica se povlači na način da dijeli slivove svih vodenih tokova koji se ulijevaju u 2 veće rijeke ili 2 mora. Takva granica ponekad bolje služi potrebama lokalnog stanovništva. Vještačke granice povlačile su se u kolonijalnom periodu (a i kasnije) na neistraženim i slabo naseljenim područjima. Vještačka granica je imaginarna geometrijska prava linija koja slijedi neki geografski meridijan ili paralelu, ili je povučena na drugi način. Granice se po pravilu utvrñuju ugovorom ili meñunarodnom sudskom odnosno arbitražnom presudom. Neke su nastale običajnim putem, na osnovu dugotrajne prakse i ne osporava ih ni jedna od susjednih država, ali se i većina takvih granica potvrñuje i precizira ugovorom. Načelo uti possidetis znači da ako izmeñu novih država slijednica nema drugačijeg sporazuma, izmeñu tih teritorijalnih cjelina koje su stekle nezavisnosti linija razgraničenja unutar države prethodnice koja je bila na snazi na dan sukcesije, postaje njihova državna granica po meñunarodnom pravu. Isto načelo primjenjuje se i na vanjsku državnu granicu nove države slijednice sa područjima susjednih, već postojećih država. Rješavajući spor o granicama izmeñu Burkine Faso i Malija, Vijeće meñunarodnog suda u Hagu je 1986.godine svojom presudom proglasilo načelo uti possidetis načelom općeg meñunarodnog prava. Ovo načelo nema domet ius cogens, već nove susjedne države mogu i drugačije odreñivati granice, ali pod uslovom da o tome postignu obostran i slobodan sporazum. Ukoliko se sporazum ne postigne, ovo načelo
58
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM se uvijek nameće kao obavezno. Pomenuta presuda je načelu uti possidetis dalo prednost čak i u odnosu na načelo samoodreñenja naroda. U primjeni načela uti possidetis postoji izvjesna hijerarhija akata i činjenica države prethodnice, a koje su važne pri razgraničenju: 1. Najvažniji su akti prijašnje centralne vlasti o razgraničenju teritorijalnih cjelina, a koji su bili na snazi na dan sukcesije, tj. u trenutku kad su te cjeline postale nezavisne države. 2. U nedostatku centralnih akata, vodi se računa o eventualnim sporazumima organa dvaju nekadašnjih teritorijalnih cjelina (npr.federalnih jedinica) o uzajamnom razgraničenju. 3. U nedostatku i takvih sporazuma, mora se utvrñivati granica na osnovu jednostranih očitovanja volje neke od strana, ali pod uslovom da ima dokaza da ih je suprotna strana prihvatila izričito ili prećutno (tacitus consensus). Suprotna strana takve dokaze može pobijati. U procesu dokazivanja, karte ne mogu same po sebi biti dokazom granica, jer bi u takvom slučaju one činile neoborivu prezumpciju, ustvari isto što i pravni naslov. One imaju jedino vrijednost pomoćnog dokaza, što isključuje mogućnost da im se prida značaj veći od praesumptio iuris tantum, tj. oborive pretpostavke. Ako se dokazi sukobljavaju ili ako ima dokaza da su na istom prostoru vlast vršile obje strane (što je izuzetno rijetko u praksi), to sporno područje treba izdvojiti iz onih o kojima je već postignut sporazum o razgraničenju. Potom se stranke mogu sporazumjeti da to sporno područje pravično podijele ili da spor povjere na konačnu odluku nekom meñunarodnom sudskom ili arbitražnom organu. Postupak utvrñivanja granica sastoji se od više faza: Prva faza se sastoji u postizanju ugovora o granicama ili u rješavanju spora od strane nekog arbitražnog ili sudskog organa. Druga faza se sastoji od demarkacije (zacrtavanja) granice na terenu. To se može povjeriti paritetnoj stručnoj komisiji kojoj se daje ovlaštenje na mala odstupanja od ugovorene linije, kako bi se granica na terenu bolje postavila (npr.da se izbjegne prolazak granice kroz nečiju kuću). Završna faza je podizanje trajnih graničnih stubova, nakon što se granica privremeno markira na terenu. Ako ne slijedi neki vodeni tok, granica na kopnu je ustvari linija izmeñu graničnih stubova. Pravni učinci ugovora o granicama. Bečkom konvencijom o sukcesiji država povodom ugovora iz 1978. potvrñeno je pravilo pozitivnog meñunarodnog prava da sukcesija država kao takva ne utiče na granicu ustanovljenu ugovorom, na obaveze i prava ustanovljena ugovorom koja se odnose na režim granica, kaoi na druge teritorijalne režime. Načelo nepovredivosti postojećih granica država je jedan od osnova meñunarodnog mira i sigurnosti u svijetu. Ovo načelo potvrñeno je i u Bečkoj konvenciji o pravu ugovora iz 1969, koja predviña da je, ako se ugovorom ustanovljava granica, isključena mogućnost pozivanja neke stranke na bitnu promjenu okolnosti kao uzrok prestanka ili suspenzije tog ugovora. Na kraju, imperativna norma općeg meñunarodnog prava, koja je rezultirala iz Povelje UN, zabranjuje svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države.
55. STICANJE PODRUČJA Svi način sticanja područja mogu se razmatrati u okviru osnovnih 5: ustup (cesija), okupacija ničijeg područja, povećanje državne teritorije prirodnim zbivanjima ili na vještački način, sila kao način sticanja područja, te zastara i historijski naslov. Načini sticanja mogu se podijeliti na originarne i derivativne, pri čemu je glavni način originarnog sticanja okupacija.
59
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Ustup (cesija) postoji kada postojeća država prethodnica ustupa dio svog područja nekoj već postojećoj državi slijednici. Po pravilu se obavlja putem ugovora. Može biti sa i bez protučinidbe, ali je i država koja područje stiče bez protučinidbe po pravilu dužna preuzeti dio duga države prethodnice, pri čemu se uzimaju u obzir veličina i značaj ustupljenog područja. Ona naročito preuzima sve tzv.alocirane dugove, koji su bili utrošeni ili investirani na tom području. Treće države se po pravilu nemaju pravo izjašnjavati o ustupu područja, ali ga nisu dužne priznati ako je do njega došlo bez valjanog pravnog osnova, a posebno protivpravnom primjenom sile. Ugovor o cesiji može stanovništvu ustupljenog područja dati pravo na opciju, tj. da se u odreñenom roku izjasne o tome da li prihvataju državljanstvo sticateljice ili zadržavaju ranije državljanstvo. U ovom drugom slučaju, država sticateljica može od osoba koje su zadržale državljanstvo zahtijevati da se isele. Okupacija ničijeg područja. Sticanje područja putem okupacije mora zadovoljiti 2 uvjeta: 1.
U periodu neposredno prije preduzimanja tog akta, to područje ne smije pripadati nijednoj drugoj državi;
2.
Područje se mora zaposjesti na vidljiv i efektivan način, preuzimanjem posjeda i uvoñenjem administracije nad njim, u ime i u korist države sticateljice.
Kad su početkom 20.vijeka preduzimana prva putovanja na Sjeverni i Južni pol, postavilo se pitanje okupacije polarnih predjela. Za Arktik je utvrñeno da se sastoji od zaleñene morske površine, gdje morske struje pokreću led, te se suverenost nad njim ne može steći okupacijom. Za Antarktik, koji predstavlja stalno zaleñenu kopnenu površinu, 01.12.1959. je u Vašingtonu sklopljen ugovor na 30 godina, koji je stupio na snagu 1961, a ostao je na snazi i nakon isteka roka 1991. Ugovorom i kasnijim posebnim konvencijama koje su sklopljene na osnovu tog ugovora, Antarktik je dobio karakteristike prostora sa posebnim meñunarodnim položajem, na kome su dopuštene samo djelatnosti u miroljubive svrhe. Povećanje državnog područja prirodnim zbivanjima ili na vještački način. Do prirodnog uvećanja područja neke države može doći na graničnoj rijeci ili na morskoj obali neke države i to vodenim nanosima ili nastankom novih ostrva u unutrašnjim vodama ili teritorijalnom moru. Sva ovakva povećanja teritorije se prema običajnom pravnom pravilu dešavaju sama po sebi, tj. ne moraju se preduzimati nikakvi posebni akti u svrhu proširenja suverenosti na povećanom području. Do povećanja vještačkim putem može doći podizanjem brana i lučkih grañevina. Na taj način država može povećati svoj kopneni prostor ili prostor unutrašnjih morskih voda. Ukoliko do povećanja dolazi na račun područja otvorenog mora, za takvo povećanje ne treba ničije odobrenje. U suprotnom ono nije dozvoljeno bez sporazuma sa susjednom državom. Sticanje područja silom zabranjeno je imperativnom normom meñunarodnog prava. Zastara i historijski naslovi. U meñunarodnom pravu se razlikuju 2 aspekta zastare: pozitivni tj. dosjelost (usucapio, acquisitive prescription) i negativni (extinctive prescription), kao osnovi sticanja i gubitka prava. Svaki pravni poredak prihvata mogućnost sticanja prava putem dugotrajnog i miroljubivog posjeda, ukoliko se tome niko drugi (a posebno zakoniti vlasnik) ne suprotstavlja. Ali svaki protest onoga ko ima pravo da se odupre tom stanju prekida tok zastare. Najveći problem je u tome što meñunarodno pravo ne propisuje nikakve rokove za zastaru. Ona ustvari nastupa tek onda kad se stvori opće uvjerenje da je stvarno stanje u skladu sa meñunarodnim pravom, a u svrhu održavanja reda i stabilnosti. Zbog toga se može reći da su bitni uvjeti nastanka historijskog naslova nad nekim područjem: 7. miroljubivo vršenje vlasti od posjednika, bez valjanog pravnog osnova u vremenskom periodu koji zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja;
60
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM 8. podrazumijevani pristanak svih zainteresiranih država.
56. MEðUNARODNE RIJEKE I JEZERA Meñunarodne rijeke su rijeke koje razdvajaju teritorije dvaju država ili sukcesivno prolaze kroz više država. Sve upotrebe meñunarodnih rijeka mogu se podijeliti na 2 velike skupine: plovidbu i korištenje vodenih tokova u druge svrhe, posebno za proizvodnju energije i navodnjavanje. Pravo plovidbe meñunarodnim rijekama. Načelo slobodne plovidbe meñunarodnim rijekama u Evropi za sve, a ne samo za države kroz koje rijeka prolazi, proglašeno je tek na Bečkom kongresu 1815.godine. Meñutim, to načelo je do danas ostalo neostvareni cilj i nije se transformiralo u pravilo općeg meñunarodnog prava. Naredna faza u tim nastojanjima bilo je usvajanje Barselonske konvencije o režimu plovnih puteva od meñunarodnog značaja iz 1921.godine. Konvencija je za njene stranke i danas na snazi. Njena načela su: 1. Sloboda plovidbe i jednakost tretmana za brodove pod zastavama svih država stranaka; 2. Dažbine se mogu naplaćivati samo za stvarno pružene usluge i za održavanje i poboljšavanje plovnosti rijeke, a ne u svrhe bogaćenja; 3. Predviñaju se znatne obaveze za svaku obalsku državu u pogledu njenog sektora meñunarodne rijeke. Ta država je dužna održavati plovnost rijeke; 4. Konvencija podrazumijeva različite mogućnosti upravljanja meñunarodnim rijekama: pojedinačno (svaka država u svom sektoru), regionalno (sve obalske države zajedno) ili meñunarodno (obalske i treće države). Od 40 prvobitnih, danas ima 28 država koje su još uvijek stranke konvencije. Mnogo važnijima su se pokazali režimi za plovni dio meñunarodne rijeke koji su predviñeni posebnim ugovorima. Dunav. Konvencija o režimu plovidbe na Dunavu usvojena je 1948.godine u Beogradu, od strane zemalja podunavlja: Čehoslovačka, Mañarska, SFRJ, Bugarska, Rumunija, SSSR i Ukrajina. Austrija je pristupila 1960, a položaj Njemačke do danas nije ureñen. Danas Dunavska komisija ima sjedište u Budimpešti i sastoji se od po jednog predstavnika podunavskih država. Njene nadležnosti su pretežno savjetodavne. Rajna. Za Rajnu se još uvijek primjenjuje Konvenacija iz Manhajma iz 1868, koja je dopunjena Versajskim ugovorom iz 1919, te konvencijom iz Strazbura iz 1963. Korištenje meñunarodnih vodenih tokova u neplovidbene svrhe. Ova materija u praksi se reguliše putem ugovora zainteresiranih država. Komisija za meñunarodno pravo je 1994.godine usvojila nacrt članaka o upotrebi vodenih tokova za neplovidbene svrhe. Generalna skupština OUN je iste godine odlučila da se na osnovu tog nacrta i mišljenja država izradi okvirna konvencija iz te oblasti. Načelo meñunarodnog prava je da ni jedna država ne smije izmijeniti prirodne uvjete područja susjedne države. Zbog toga država ne smije koristiti vodu rijeke na način koji bi ugrozio susjednu državu, ili je onemogućio da se na prikladan način koristi tim vodenim tokom na svom području. To podrazumijeva npr. zabranu skretanja toka rijeke od strane uzvodne države, ali i zabranu izgradnje brana od strane nizvodne države ako bi takve brane izazvale poplave ili na drugi način ugrozile uzvodnu državu. Meñunarodna jezera nalaze se na granicama 2 ili 3 države. Do danas su sve države koje imaju granična jezera putem ugovora razgraničile njihovu površinu. Tim ugovorima se ureñuju i druga pitanja, kao npr. napajanje i odvoñenje vode iz jezera, održavanje ribljih vrsta i zaštita okoline. Očuvanje okoline na vodenim tokovima. Pravila općeg meñunarodnog prava u ovoj oblasti su tek u začetku. Helsinška konvencija za zaštitu i upotrebu prekograničnih vodenih tokova i meñunarodnih jezera iz 1992.godine izmeñu ostalog propisuje da će stranke preduzimati sve prikladne mjere da osiguraju zaštitu i razumno upravljanje vodama, te da osiguraju očuvanje i obnovu ekosistema.
61
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM 57. ZRAČNI PROSTOR Suverenost država u zračnom prostoru. Prvi svjetski rat je razriješio sve dileme u vezi pravnog položaja zračnog prostora. Sve države su prihvatile stanovište o suverenitetu svake od njih u svom zračnom prostoru. To je načelo i potvrñeno Pariškom konvencijom o ureñenju zračne plovidbe iz 1919. Ta načela su potvrñena u Čikaškoj konvenciji o civilnom zrakoplovstvu iz 1944.godine. Na osnovu tih propisa se razvilo se nekoliko načela općeg običajnog prava iz te oblasti. Zračni prostor iznad otvorenog mora i kopnenog prostora koje ne spada pod suverenitet ni jedne države, slobodan je za prelijetanje svih vrsta zrakoplova iz svih dijelova svijeta. Ista sloboda se podrazumijeva iznad isključive ekonomske zone onih država koje su te zone proglasile. Svaka država iznad svog kopnenog područja, unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora, svaka država uživa isključivu suverenost. Cjelokupan meñunarodni zračni promet odvija se na osnovu dvostranih i višestranih ugovora, meñu kojima je osnovna Čikaška konvencija iz 1944.godine. Države stranke Konvencije zadržale su pravo da odreñuju koridore za prelijetanje i zračne luke koje se koriste u civilnom prometu. Vrste i nacionalna pripadnost zrakoplova. Zrakoplov je u pravnom smislu širi pojam od aviona. Obuhvata avione, helikoptere i jedrilice. Čikaška konvencija je izvršila osnovnu podjelu zrakoplova na civilne i “državne”. Pod “državnim” se podrazumijevaju zrakoplovi u vojnoj, policijskoj i carinskoj službi, ali se na njih ne odnose propisi Konvencije. Osnovna načela meñunarodnog zračnog prometa. Na Čikaškoj konferenciji raspravljano je o slijedećih 5 sloboda, tj. prava: 1. Pravo prelijetanja preko teritorije druge države bez slijetanja; 2. Pravo slijetanja na područje druge države, ali samo iz tehničkih razloga; 3. Pravo da se iskrcaju putnici, pošta i teret iz države kojoj pripada zrakoplov; 4. Pravo da se ukrcaju putnici, pošta i teret u državi kojoj pripada zrakoplov; 5. Pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika, pošte i tereta izmeñu zračnih luka bilo koje stranke Konvencije. Na konferenciji su usvojena 2 sporazuma: Sporazum o meñunarodnom zračnom tranzitu, koji je garantirao samo prve 2 slobode i kome je pristupio veliki broj država. SAD su zagovarale Sporazum o meñunarodnom zračnom transportu koji je podrazumijevao svih 5 sloboda, ali on je prihvaćen od vrlo malog broja zemalja, te su ga kasnije otkazale i SAD. Čikaškom konferencijom sonovana je Meñunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (ICAO) sa sjedištem u Montrealu, koja je počela sa radom 1947.godine, postavši specijaliziranom agencijom UN. Ona formulira i usvaja meñunarodne standarde i preporučenu praksu (SARPS). Svaka država članica konvencije može izjaviti da te standarde i praksu ne može provesti, ali se time izlaže riziku da bude isključena iz meñunarodnog zračnog prometa (radi se o tehničkim standardima). ICAO je 1984.godine usvojila dopunu čl.3 Čikaške konvencije. Dopuna propisuje da se svaka država mora uzdržati od upotrebe oružja protiv civilnih zrakoplova u letu, a ima pravo od civilnog zrakoplova koji je bez odobrenja ušao u njen zračni prostor tražiti spuštanje u zračnu luku koju ona odredi. Istovremeno, svaka država je dužna preduzeti mjere kako bi spriječila da se njeni civilni zrakoplovi ne zloupotrebljavaju u pomenutom smislu. Pitanje jurisdikcije u pogledu djela počinjenih na zrakoplovu može biti vrlo složeno, imajući u vidu počinioce, kao i mjesto i vrijeme činjenja odreñenog protivpravnog djela (iznad koje države, iz koje države je avion poletio, koje oznake nosi, čiji državljanin je učinilac itd). Nakon 1970.godine posebno su bile učestale otmice zrakoplova. Još ranije, 1963.godine u Tokiju je usvojena Konvencija o krivičnim
62
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM djelima i nekim drugim radnjama izvršenim u zrakoplovu. Ona se odnosi na radnje koje mogu ugroziti sigurnost zrakoplova, osoblja ili dobara u njemu, ili remete red i disciplinu, bez obzira da li takva radnja predstavlja krivično djelo ili ne. Meñutim, konvencija nije propisala nikakve mjere protiv otmičara zrakoplova. Zbog navedenog je 1970.godine u Hagu sklopljena Konvencija o suzbijanju otmica zrakoplova. Ona krivičnu jurisdikciju daje državi kojoj zrakoplov pripada, onoj u koju je zrakoplov sletio ili onoj u koju su se otmičari sklonili. Ta konvencija nema odredaba o ekstradiciji. Zato je u Montrealu 1971.godine usvojena Konvencija o suzbijanju protipravnih radnji protiv sigurnosti civilnog zrakoplova. Izmeñu ostalog je predviñeno da se ta Konvencija može smatrati pravnom osnovom za izručenje. Konvencija je dopunjena Montrealskim protokolom za suzbijanje protivpravnih djela nasilja u zračnim lukama koje služe meñunarodnom civilnom zrakoplovstvu iz 1988.godine. Na kraju, 1991.godine usvojena je Konvencija o obilježavanju plastičnih eksploziva u svrhu otkrivanja. Zagañenje atmosfere. Zagañenja se mogu grubo podijeliti na ona iz nuklearnih izvora i ostala zagañenja. Zagañivanje atmosfere iz nuklearnih izvora je relativno dobro “pokriveno” propisima meñunarodnog prava. U Moskvi je 1963.godine potpisan Ugovor o zabrani eksperimenata nuklearnim oružjem u zraku, izvanzračnom prostoru i pod vodom. Od nuklearnih sila, ugovor nisu prihvatile Kina i Francuska. Francuska je zadnji atomski eksperiment u atmosferi izvela 1974.godine. Danase se može smatrati da opće meñunarodno pravo apsolutno zabranjuje atomske eksperimente u atmosferi. Zagañivanje atmosfere ostalog porijekla. Trenutno ne postoji sveobuhvatan pravni režim u svrhu sprečavanja ovog zagañenja. Najvažniji ugovori iz te oblasti su: Ženevska konvencija o prekograničnom zagañenju zraka na velikim udaljenostima iz 1979.godine, koja je dopunjavana protokolima iz 1985, 1988, 1991 i 1994.godine. Stranke ove konvencije su gotovo sve evropske zemlje, Kanada i SAD. Konvencija o zaštiti ozonskog omotača sklopljena je 1985. u Beču, a ne predviña čvrste pravne obaveze za njene stranke. U Montrealu je 1987. usvojen Protokol o smanjenju potrošnje CFC-a i drugih sličnih proizvoda, koji je dopunjavan 1990. i 1992..
58. SVEMIR Svemirsko pravo se od početka stvaralo i razvijalo u običajnom procesu. Običajna pravila su kodificirana 1967.godine Ugovorom o načelima koja ureñuju djelatnosti država na istraživanju i iskorištavanju svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela. Nakon toga su usvojeni i neki drugi ugovori koji su potvrdili i razradili načela navedenog Ugovora iz 1967. Svemir, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, ne može biti predmetom nacionalnog prisvajanja proglašenjem suverenosti, niti osnovom iskorištavanja ili okupacije, a ni na bio koji drugi način. Država u čijem je registru upisan objekat lansiran u svemir, zadržava nadležnost nad tim objektom i njegovom posadom, sve dok se nalazi u svemiru ili na nekom nebeskom tijelu. Pravo vlasništva nad lansiranim objektima ostaje i po povratku na zemlju. Takvi objekti koji se nañu izvan granica države koja im je vlasnik, moraju se vratiti toj državi. Generalna skupština UN je 1974.godine usvojila Konvenciju o registraciji objekata lansiranih u svemir, na osnovu koje je uspostavljen Centralni registar u UN. Svaka država koja lansira ili omogući lansiranje nekog objekta u svemir je meñunarodno odgovorna za štetu koju takav objekat ili njegovi dijelovi izrazovu drugoj državi stranci, njenim fizičkim ili pravnim osobama i to na zemlji, u zračnom prostoru ili u svemiru. Članom 4 Ugovora, države su se obavezale da ne stavljaju nuklearno oružje ili bilo koju drugu vrstu oružja za masovno uništenje u orbitu oko zemlje ili na nebeska tijela, te da ih ne stacioniraju u svemiru na drugi način. Uspostavljanje svih vrsta vojnih postrojenja na nebeskim tijelima je zabranjeno, kao i obavljanje eksperimenata svim vrstama oružja, te izvoñenje vojnih manevara.
59. MEðUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU
63
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Razvoj prava do modernog doba. U rimskom pravu more se izjednačavalo sa zrakom i tekućom vodom, pa i morskom obalom. Nije moglo biti predmet privatnog vlasništva (res extra commercium). U doba feudalizma, od početka IX vijeka, počinje preovladavati mišljenje da su dijelovi mora pod vlašću pojedinih feudalnih vladara. Neke države su isticale zahtjeve za vlašću nad čitavim morima. Venecija (Mleci) je do 13.vijeka svojatala Jadransko more, mada nikad nije posjedovala sve njegove obale. Ona nije dozvoljavala plovidbu Jadranom bez njenog odobrenja i naplaćivanja. Nakon otkrića Amerike, Španija i Portugal smatrale su sebe vlasnicima čitavih okeana, zajedno sa otkrivenim zemljama. Portugal je svojatao Indijski ocean i dio atlantika, a Španija Karipsko more i Pacifik. Kada je V.Britanija u XVIII vijeku izrasla u najveću svjetsku pomorsku silu, počinje preovladavati učenje Huga Grotiusa o slobodi mora. Tek od druge polovine XVIII vijeka države su meñusobno priznavale vlast nad morem do dometa topa. Ubrzo se javila potreba da se taj domet topa pretvori u neku stalnu daljinu. Britanija i SAD od kraja XVIII vijeka usvajaju tu granicu od 3 morske milje, a skandinavske države 4 milje. Španija i Portugal nikad nisu priznali osnovnu granicu svoje vlasti nad morem užu od 6 morskih milja. Pravo mora do kraja II sv.rata. Na prelazu iz XIX u XX vijek na moru su postojala samo 3 općenito priznata pravna režima. Unutrašnje morske vode obuhvatale su more do najniže linije oseke, zatim luke, ušća rijeka i zalive (ako su sve obale zaliva bile pod vlašću iste države). Vlast nad ovim vodama izjednačavala se sa onom na kopnenom području. Teritorijalno more činilo je morski prostor (ili pojas) duž obale svake države, čija se polazna linija mjerila od najniže linije oseke ili od vanjskih granica unutrašnjih voda. Nije postojala jedinstveno prihvaćena širina teritorijalnog mora, a zahtjevi država kretali su se od 3-6 morskih milja. Općenito se smatralo da u teritorijalnom moru svi strani civilni brodovi imaju pravo neškodljivog prolaska, ali je bilo dilema o tome da li to pravo uživaju i strani ratni brodovi. Otvoreno more obuhvatalo je sva ostala morska prostranstva. Svima je otvoreno za plovidbu, ribolov i polaganje podmorskih kablova, a od početka 20.vijeka i za prelijetanje. Prva i druga konferencija UN o pravu mora. Prva konferencija je održana u Ženevi 1958.godine. Materija o pravu mora je na toj Konferenciji razdijeljena na 4 posebne konvencije: Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu je potvrdila suverenitet države u njenom teritorijalnom moru. Propisi o neškodljivom prolasku teritorijalnim morem i jurisdikciji primorske države nad stranim brodovima u njemu predstavljaju kodifikaciju postojećeg prava, čije se osnove nisu mijenjale do danas. Prema Konvenciji, vanjski morski pojas je dio otvorenog mora u kome država može vršiti nadzor da bi spriječila povredu svojih propisa. Najveća dozvoljena širina tog pojasa je 12 morskih milja, mjereno od polazne linije od koje se odreñuje širina teritorijalnog mora. Konvencija o epikontinentskom pojasu propisuje da država nad svojim epikontinentskim pojasom (morsko dno i podzemlje) uživa “suverena prava” radi njegovog istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava. More iznad tog pojasa čini dio otvorenog mora. Konvencija nije uspjela propisati jedinstvenu vanjsku granicu epikontinentskog pojasa. Propisan je dvostruki kriterij: dubine i eksploatabilnosti, te je u skladu s tim širina do dubine mora od 200m ili do granice gdje dubina dozvoljava iskorištavanje prirodnih bogatstava. Time je ostavljena mogućnost da se tehnološkim napretkom ove granice pomjeraju sve dalje. Konvencija o otvorenom moru kodificirala je postojeće običajno pravo. Otvoreno more slobodno je za sve narode. Konvencija je donijela i propise o osiguranju slobodnog pristupa otvorenom moru i državama koje nisu primorske.
64
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Konvencija o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenog mora imala je za cilj očuvati pravo svih zemalja na ribolov u otvorenom moru, ali istovremeno i zaštititi interese primorskih država u dijelovima otvorenog mora u blizini njihove obale. Konvencija nije postigla željeni cilj. Pomenute 4 konvencije nikad nisu bile općenito prihvaćene. Druga konferencija UN o pravu mora održana je u Ženevi 1960.godine. Na njoj je ponovo razmatrana širina teritorijalnog mora i granice isključivog ribolova primorskih država. Sporazum u vezi s tim nije postignut, te iz postojećih propisa proizilazi da je pravo svake primorske države da jednostrano odreñuje širinu svog teritorijalnog mora. Najjače pomorske sile (osim SSSR) drugim zemljama nisu priznavale širinu teritorijalnog mora veću od 3 milje. 1 Treća konferencija UN o pravu mora otpočela je u Njujorku 1973, a završena u Montego Bayu na Jamajci 1982.godine, potpisivanjem nove Konvencije UN o pravu mora. Konvencija iz 1982. i opće običajno pravo mora. Konvencija je obiman dokument sa 320 članova u 17 dijelova, uz 9 aneksa. Konvencija sadrži dijelove koji predstavljaju čistu kodifikaciju općeg običajnog prava (teritorijalno more, vanjski morski pojas, otvoreno more). Istovremeno, mnogi propisi predstavljaju progresivni razvoj općeg običajnog prava jer kristaliziraju već postojeću praksu država (teritorijalni pojas do 12 milja, vanjski morski pojas do 24 milje, epikontinentski pojas do 200 milja od polazne linije). Na kraju, odredbe o “legislaciji” prava mora u Konvenciji su relativno malobrojne. Karakteristike i pregled pravnih režima na moru prema današnjem pravu. Konvencija predviña 8 različitih pravnih režima u različitim dijelovima mora, morskog dna i njegovog podzemlja, te zračnog prostora iznad mora. Obzirom na odnos isključivih prava države i prava ostalih država, svi dijelovi mora, morskog dna i podzemlja, te zračnog prostora iznad mora, mogu se podijeliti na 3 velike skupine: a) Dijelovi mora, morskog dna i podzemlja koji čine državno područje. U njih spadaju: 1. unutrašnje morske vode; 2. arhipelaške vode arhipelaških država 3. teritorijalno more. Ti dijelovi mora, morskog dna i podzemlja te zračnog prostora iznad, obuhvaćeni su suverenitetom primorske države. Taj suverenitet je sa “kopnenim” izjednačen samo u nekim dijelovima unutrašnjih morskih voda. U drugim dijelovima suverenitet je ograničen posebnim ugovorima ili propisima općeg običajnog prava koji su kodificirani općim konvencijama. Ipak, država sve ove dijelove mora ima pravo smatrati dijelom svoje državne teritorije. b) Dijelovi mora, morskog dna i podzemlja u kojima država uživa “suverena” ili neka druga prava. U ove dijelove spadaju: 4. Vanjski morski pojas; 5. Isključiva ekonomska zona 6. Epikontinentski pojas. Ovi pojasevi nisu dio državnog područja primorske države. U vanjskom morskom pojasu država ima ograničena prava vršenja nadzora, sprečavanja i kažnjavanja. U ostala 2 pojasa Konvencija priznaje primorskoj državi odreñena “suverena prava”, a u isključivoj ekonomskoj zoni i “jurisdikciju”. c) Dijelovi mora, morskog dna i podzemlja izvan granica nacionalne jurisdikcije država. Ovdje spadaju: 7. Otvoreno more; 8. Meñunarodna zona dna mora i okeana. U ovim dijelovima ni jedna država ne može vršiti nikakvu isključivu vlast.
60. UNUTRAŠNJE MORSKE VODE
65
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Unutrašnje morske vode su dijelovi mora koji su u najužoj vezi sa kopnom. U njih spada more do linije oseke, zatim luke, ušća rijeka, zaljevi, te more unutar ravnih polaznih linija. Ti dijelovi unutrašnjih voda su pod potpunim suverenitetom primorske države. Jedino u tim dijelovima je vlast potpuno izjednačena sa onom koju država uživa na svojoj kopnenoj teritoriji. Prema općem običajnom pravu, država je dužna dozvoliti pristup u bilo koju luku ili sidrište svakom brodu koji se nalazi u nevolji. Režim luka otvorenih za meñunarodni promet. U pogledu pristupa i položaja stranih trgovačkih brodova, i danas je na snazi Opća konvencija o morskim lukama, sklopljena u Ženevi 1923.godine. Pristup lukama otvorenim za meñunarodni promet se danas na osnovu učtivosti dozvoljava trgovačkim brodovima svih zastava svijeta, čak i ako primorska država nema diplomatskih i drugih odnosa sa državom zastave broda. Pravo pristupa stranim lukama otvorenim za meñunarodni promet ograničeno je samo na trgovačke brodove, i to samo na one koji nisu na nuklearni pogon. Za sve ostale brodove država ima pravo zabraniti pristup svojim lukama, usloviti ga prethodnom dozvolom ili barem najavom. Položaj stranih brodova u lukama. Strani trgovački, ribarski ili drugi brod koji se ne može pozvati na imunitet, je u načelu podložan vlasti primorske države dok se nalazi u luci. Država se uzdržava od vršenja jurisdikcije sve dok red i mir u luci nisu ugroženi ili dok lokalne vlasti ne budu pozvane upomoć od strane kapetana broda ili konzula države zastave. Grañansku jurisdikciju primorska država vrši samo u sporovima izmeñu posade broda i putnika, odnosno drugih osoba koje nisu članovi posade. Primorska država može vršiti svoju jurisdikciju nad stranim brodom i za djela počinjena prije ulaska u njenu luku, u njenom teritorijalnom moru, isključivoj ekonomskoj zoni, pa i dijelu otvorenog mora u blizini njene obale ako se radi o zagañenjima velikih razmjera. Strani ratni brod i državni netrgovački brod kojima se dozvoli pristup u luku, uživaju imunitet koji podrazumijeva nevršenje nadležnosti za sva djela počinjena na brodu, ali i za djela na kopnu koja su izvršena u službenoj dužnosti u vezi sa brodom. Jurisdikcija (krivična i grañanska) se vrši za djela koja članovi posade izvrše na kopnu izvan službene dužnosti. S druge strane, ratni i državni brodovi koji uživaju imunitet su dužni poštivati lokalne propise.
61. ARHIPELAŠKE VODE ARHIPELAŠKIH DRŽAVA Arhipelaške vode su institut meñunarodnog prava o kome su propisi po prvi put predviñeni Konvencijom iz 1982. Pravo na arhipelaške vode priznaje se samo tzv.”oceanskim” arhipelaškim državama, tj. onima koje su u cjelosti sastavljene od jednog ili više arhipelaga i ostrva. Arhipelaške vode se moraju izričito proglasiti, jer u suprotnom u vodama izmeñu otoka ostaje režim teritorijalnog mora i dijelova otvorenog mora. U odreñivanju svojih arhipelaških voda, država ima pravo povlačenja tzv.”ravnih arhipelaških linija”, spajajući krajnje tačke najudaljenijih vanjskih ostrva i nadmorskih grebena u arhipelagu, s tim da su tim linijama obuhvaćena glavna ostrva. Arhipelaška država uživa suverenitet u njenim arhipelaškim vodama i to bez obzira na njihovu udaljenost od obale ili dubinu.
62. TERITORIJALNO MORE Teritorijalno more je pojas mora duž obale u kome država uživa suverenitet. Država je dužna dozvoliti neškodljivi prolazak stranih brodova kroz svoje teritorijalno more, ali ne i prelijetanje zrakoplova iznad njega. Konvencija iz 1982. propisuje da svaka država ima pravo odrediti širinu svog teritorijalnog mora maksimalno 12 milja. Ako se obale dvaju država nalaze jedna nasuprot druge, ili se dodiruju, ni jedna od njih nije ovlaštena da proširi svoje teritorijalno more preko linije sredine. Ovaj propis se ne primjenjuje ukoliko meñu državama postoji drugačiji sporazum ili ako druge posebne okolnosti opravdavaju razgraničenje na drugi način.
66
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Neškodljivi prolazak stranih brodova. Prolazak je neškodljiv sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost primorske države. Konvencija iz 1982. primjerice nabraja neka djela koja prolazak čine škodljivim i protivpravnim. To su: - nasilne ili prikrivene vojne i obavještajne djelatnosti; - carinski, fiskalni i zdravstveni prekršaji o useljavanju; - svaki čin namjernog ili ozbiljnog zagañenja u teritorijalnom moru; - svaka ribolovna djelatnost; - obavljanje istraživanja ili mjerenja; - miješanje u sistem komunikacija ili nekih drugih sredstava i ureñaja primorske države; - svaka druga djelatnost koja nije u direktnom odnosu sa prolaskom broda. Primorska država po Konvenciji iz 1982. ima pravo da u svojim teritorijalnim vodama propisuje plovne puteve i sisteme odijeljenog prometa. Oni su obavezni za strane brodove koji obavljaju neškodljiv prolazak. Konvencija načelno priznaje pravo na neškodljiv prolazak i ratnim brodovima. Podmornice su u tim slučajevima dužne ploviti površinom i istaći zastavu. Država ne smije naplaćivati nikakve takse od stranih brodova samo zbog njihovog prolaska teritorijalnim morem, a u svom teritorijalnom moru ima pravo preduzimati mjere potrebne za sprečavanje prolaska koji nije neškodljiv. Država takoñer može privremeno obustaviti neškodljivi prolazak u tačno naznačenim dijelovima svog teritorijalnog mora, ako je takvo obustavljanje bitno za zaštitu njene sigurnosti. Takvo obustavljanje stupa na snagu nakon što se propisno objavi. Naučna istraživanja i zaštita od zagañivanja. U svom teritorijalnom moru država ima isključivo pravo da ureñuje, odobrava i obavlja naučna istraživanja. Nadležnost primorske države u teritorijalnom moru. Kada trgovački brod prolazi teritorijalnim morem, ploveći iz unutrašnjih morskih voda primorske države, ona nad tim brodom može preduzimati sve mjere radi kažnjavanja kršenja njenih propisa počinjenih u luci i drugim dijelovima unutrašnjih morskih voda. Ako se trgovački brod nalazi samo u prolasku kroz teritorijalno more bez zadržavanja, u interesu meñunarodne plovidbe je nadležnost primorske države znatno manja. Strani ratni brod u teritorijalnom moru uživa isti imunitet kao i u luci, ali država zastave snosi meñunarodnu odgovornost za svaki gubitak ili štetu nanesenu primorskoj državi u njenom teritorijalnom moru. Ako ratni brod ne poštuje propise primorske države, ona ga može pozvati da im se pokori, a ako se tom pozivu ne odazove, država jedino može zahtijevati da taj brod odmah isplovi iz njenog teritorijalnog mora.
63. VANJSKI MORSKI POJAS Po Konvenciji iz 1982, vanjski morski pojas može biti širok maksimalno 24 morske milje, računajući od polaznih linija za mjerenje širine teritorijalnog mora. Dakle, ako je širina teritorijalnog mora 12 milja, za vanjski morski pojas ostaje još maksimalno 12 milja. Po Konvenciji iz 1982.godine vanjski morski pojas ostaje dijelom otvorenog mora, sve dok država ne proglasi svoju isključivu ekonomsku zonu, čija najveća širina može biti do 200 milja od polazne linije. Kad se proglasi isključiva ekonomska zona, onda ona obuhvata i vanjski morski pojas. Primorska država nema sama po sebi pravo na vanjski morski pojas, već ga mora izričito proglasiti. Ako ga ne proglasi, kao i ako ne proglasi isključivu ekonomsku zonu, taj prostor ostaje dijelom otvorenog mora.
64. ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA
67
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Prostor i režim ekonomske zone. Zona može biti široka 200 milja. Dakle, ako je širina teritorijalnog mora 12 milja, ekonomska zona će biti široka 188 milja, jer se ona nastavlja na vanjsku granicu teritorijalnog mora. Da bi stekla pravo na ekonomsku zonu, država je mora izričito proglasiti. Dok ga ne proglasi, država ima pravo na epikontinentski pojas koji obuhvata morsko dno i podzemlje, a voda i površina mora iznad tog dna ostaju u režimu otvorenog mora. Proglašenjem ekonomske zone, ta zona asimilira i epikontinentski pojas. Ekonomska zona je pod posebnim pravnim režimom. Ona nije ni dio teritorije primorske države, niti dio otvorenog mora. Primorska država u njoj ima znatno ograničeniju vlast nego u svom teritorijalnom moru, ali u toj zoni ipak ima vrlo važna “suverena prava” i “jurisdikciju” i to prvenstveno up ogledu tzv.”resursnih prava”. Prava trećih država u ekonomskoj zoni. Treće države uživaju slobodu plovidbe, prelijetanja, te polaganja podvodnih kablova i cjevovoda. U ostvarivanju svojih prava i izvršavanju obaveza u ekonomskoj zoni, treće zemlje poštuju prava i dužnosti primorske države i drže se njenih zakona i drugih propisa koji su u skladu sa meñunarodnim pravom. “Suverena” resursna i druga prava, te dužnosti primorske države. Država u svojoj ekonomskoj zoni ima suverena prava radi istraživanja, korištenja, očuvanja i upravljanja živim i neživim prirodnim bogatstvima nad morskim dnom, morskog dna i podzemlja mora. Primorska država ima najveća prava u pogledu iskorištavanja živih bogatstava svoje ekonomske zone u odnosu na sve druge države. Ona odreñuje njihov dozvoljeni ulov i svoje vlastite mogućnosti njenog lovljenja. Tek ako ona sama nema mogućnosti da ostvari cjelokupan dozvoljeni ulov, ona će sporazumima dati drugim državama pristup tom višku. Jurisdikcija u pogledu vještačkih ostrva i naprava. U svojoj ekonomskoj zoni država ima isključivo pravo da sama gradi ili dopušta i reguliše izgradnju, rad i upotrebu tih ureñaja. U svim slučajevima ona ima isključivu jurisdikciju nad njima, ali se oni ne smiju postavljati tamo gdje mogu ometati upotrebu poznatih plovnih puteva bitnih za meñunarodnu plovidbu. Vještačka ostrva, ureñaji i naprave nemaju status ostrva – nemaju vlastito teritorijalno more niti njihovo postojanje utiče na odreñivanje granice teritorijalnog mora. Jurisdikcija u pogledu naučnih istraživanja mora. Za razliku od njenih unutrašnjih voda i teritorijalnog mora, država nema isključivo pravo da se bavi istraživanjima u ekonomskoj zoni. Ona treba dati odobrenje za istraživanje drugim državama i naučnim organizacijama, pod uslovom da se istraživanje vrši u miroljubive svrhe. Jurisdikcija u sprečavanju zagañivanja. Država je dužna da štiti i čuva morsku sredinu i u tom cilju ostvaruje meñunarodnu saradnju. Za svoju ekonomsku zonu može donositi vlastite zakone i druge propise radi sprečavanja, smanjivanja i kontrole zagañenja, samo ako su ti propisi usklañeni sa općeprihvaćenim meñunarodnim standardima.
65. EPIKONTINENTSKI POJAS Epikontinentski pojas obuhvata morsko dno i njegovo podzemlje. I danas je na snazi Konvencija o epikontinentskom pojasu iz 1958.godine, koja obavezuje 53 države. Konvencija propisuje da svaka država ima pravo na svoj epikontinentski pojas, neovisno o bilo kakvom proglasu ili okupaciji. Vanjska granica epikontinentskog pojasa proteže se na udaljenosti od 200 milja od polazne linije ili do vanjskog ruba kontinentalne orubine (dubina vode oko 4.000m). Po konvenciji iz 1982.godine, krajnja granica tog pojasa ne može pralaziti 350 morskih milja.
68
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Posebne dužnosti primorske države u epikontinentskom pojasu izvan 200 milja. Država je dužna dati obavještenje posebnoj Komisiji za granice epikontinentskog pojasa ako njen epikontinentski pojas prelazi širinu od 200 milja. Za iskorištavanje neživih (mineralnih) bogatstava u dijelu pojasa izvan 200 morskih milja, države su dužne da Meñunarodnoj vlasti uplaćuju godišnje doprinose. Država ne može na osnovu svoje slobodne ocjene uskratiti svoj pristanak na projekte naučnog istraživanja u njenom epikontinentskom pojasu izvan 200 milja. To važi samo za ona područja u kojima sama država ne vrši istraživanje i iskorištavanje. Ona može odbiti projekte koji uključuju bušenje dna, korišenje eksploziva, unošenje škodljivih tvari u morsku sredinu ili izgradnju vještačkih ostrva, ureñaja i naprava. Režim epikontinentskog pojasa. Suverena prava primorske države u njenom epikontinentskom pojasu se odnose na istraživanje i iskorištavanje njegovih neživih (mineralnih) prirodnih izvora, te na samo ona živa bića koja pripadaju “vrstama od dna”. Prava primorske države na epikontinentskom pojasu ne diraju u pravni status voda i zraka iznad tog pojasa. Sve druge države imaju pravo polagati podmorske kablove i cjevovode na epikontinentskom pojasu neke države, ali za odeñivanje njihovih pravaca oni moraju dobiti i saglasnost primorske države. Razgraničenje epikontinentskog i ekonomskog pojasa se prema Konvenciji iz 1982.godine ostvaruje sporazumom izmeñu zainteresiranih država.
66. OTVORENO MORE Konvencija iz 1982.godine režimom otvorenog mora obuhvata sve dijelove mora koji nisu uključeni u ekonomsku zonu, teritorijalno more ili unutršanje morske vode neke države, ili u arhipelaške vode neke arhipelaške države. Konvencija izričito proklamira da je otvoreno more rezervirano za miroljubive svrhe. Otvoreno more jednako je slobodno za primorske i kontinentalne države. Pristup moru od strane kontinentalnih država osigurava se preko tranzitnih država. Tranzitna država je država sa morskom obalom ili bez nje, koja se nalazi izmeñu kontinentalne države i mora, a preko čijeg područja se obavlja promet u tranzitu. Tranzit se obavlja svim prevoznim sredstvima. Brodovi pod zastavom kontinentalnih država u lukama imaju isti tretman kao i ostali brodovi. Položaj brodova na moru. Svaka država odreñuje uslove pod kojima brodovima daje svoju državnu pripadnost, odnosno uslove za upis u registar. Brod plovi pod zastavom samo jedne države. Ta zastava se može promijeniti samo ako je izvršen prenos vlasništva, odnosno izmjena upisa u registar brodova. Ako brod plovi pod zastavama dvaju ili više država i njima se služi po svom nahoñenju, može se izjednačiti sa brodom bez državne pripadnosti i zbog toga ga na otvorenom moru može pregledati ratni brod bilo koje države. Brodovi mogu nositi i zastave UN, neke specijalizirane ustanove UN ili agencije za atomsku energiju, naravno ako su u službi tih organizacija. Pravo i dužnost svake države je da efikasno vrši jurisdikciju i nadzor nad brodovima pod njenom zastavom i nad posadama tih brodova. Pravo progona nastaje ako je strani brod povrijedio propise odreñene države u nekim dijelovima mora koji su pod njenom jurisdikcijom. Pravo progona počinje nakon što je osumnjičenom brodu dat znak za zaustavljanje, a on mu se ne odazove i nastoji pobjeći. Progon mora biti kontinuiran, a može se naizmjenično vršiti sa više zrakoplova ili brodova. Pravo progona prestaje kad progonjeni brod uplovi u teritorijalno more svoje ili neke treće države. Pravo pregleda ili pravo progona može vršiti samo ratni brod, vojni zrakoplov ili propisno označeni i ovlašteni brod ili zrakoplov u državnoj službi.
67. SLOBODE OTVORENOG MORA
69
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Konvencija iz 1982.godine nabraja slijedeće slobode: 1. Sloboda plovidbe – Svaka država, primorska ili kontinentalna, ima pravo na to da otvorenim morem plove brodovi pod njenom zastavom. Konvencija predviña 5 mogućih slučajeva ograničenja ove slobode, kad ratni brod neke države može pregledati strani brod ako ima ozbiljnih razloga za sumnju: da se brod bavi piratstvom, trgovinom robljem, neovlaštenim emitiranjem, da je bez državne pripadnosti ili da je brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod bez obzira što odbija istaći zastavu ili ističe stranu zastavu. Zaustavljanje može izvršiti samo ratni brod ili vojni zrakoplov, ili propisno označen i ovlašten brod ili zrakoplov u državnoj službi, i to po posebnom postupku. Ako se nakon pregleda pokaže da su sumnje bile neosnovane, zadržanom brodu se nadoknañuje gubitak ili šteta koju je pretrpio. Prema općem običajnom pravu, koje je potvrñeno konvencijama iz 1958. i 1982, zbog sudara ili druge plovidbene nezgode broda na otvorenom moru, član posade može disciplinski ili krivično odgovarati samo pred organom države zastave broda ili države čiji je on državljanin. 2. Sloboda prelijetanja – Prelijetanje otvorenog mora i ekonomske zone ureñuje Vijeće Meñunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo svojim “meñunarodnim standardima” i “preporučenom praksom”. Prilikom prelijetanja otvorenog mora svi zrakoplovi podložni su propisima prava mora o zabrani piratstva i pravu progona. 3. Sloboda polaganja podmorskih kablova i cjevovoda – na dnu otvorenog mora, izvan epikontinentskog pojasa neke države, ova sloboda nema ograničenja. Na epikontinentskom pojasu odreñivanje pravaca polaganja podliježe saglasnosti primorske države o čijem pojasu se radi. 4. Sloboda podizanja vještačkih ostrva i drugih ureñaja – i ova sloboda važi na dijelu otvorenog mora koji se ne nalazi iznad epikontinentskog pojasa neke države. Na dijelu otvorenog mora iznad epikontinentskog pojasa neke države, strane države mogu postavljati samo ureñaje koji nisu pričvršćeni za dno. 5. Sloboda ribolova – ovu slobodu uživaju sve države – kontinentalne i primorske, ali je ona podložna većim organičenjima nego bilo koja druga sloboda otvorenog mora. Ta ograničenja su posljedica velikog porasta ulova morske ribe. 6. Sloboda naučnog istraživanja – Po prvi put je izričito afirmirana konvencijom iz 1982.godine, mada se podrazumijevala i ranije. Sve države i nadležne meñunarodne organizacije imaju pravo obavljati naučna istraživanja u svim dijelovima otvorenog mora. Zloupotrebe sloboda otvorenog mora mogu se svrstati u 3 najvažnije skupine: 1. Nuklearni eksperimenti u moru i atmosferi; 2. Eksperimenti sa raketama dugog dometa; 3. Pomorski manevri širokih razmjera.
68. MEðUNARODNA ZONA Prema propisima Konvencije iz 1982, Zona obuhvata dno i podzemlje otvorenog mora, umanjeno za epikontinentski pojas svih primorskih država do najveće dozvoljene širine. Zona je pristupačna svim državama radi upotrebe u miroljubive svrhe. Naučna istraživanja se u Zoni takoñer mogu obavljati samo u miroljubive svrhe i radi dobrobiti čovječanstva kao cjeline. Svi arheološki i historijski predmeti koji se nañu u Zoni se čuvaju i njima se raspolaže u korist cijelog čovječanstva, imajući posebno u vidu prednosti u pravima zemlje porijekla. Nakon što je Konvencija iz 1982.godine stupila na snagu 16.11.1994, ustanovljeni su organi predviñeni za Meñunarodnu zonu. Sve države stranke Konvencije su članice Vlasti. Sjedište Vlasti i svih njenih organa je na Jamajci. Glavni organi Vlasti su Skupština, Vijeće i Sekretarijat. Skupštinu čine sve države članice vlasti sa po jednim glasom. Sstanci se održavaju samo kad je to neophodno za obavljanje poslova. Vijeće čini 36 članova koje po posebnim kriterijima bira Skupština na 4 godine. Organi Vijeća su Ekonomsko-planska, Pravna i tehnička komisija, te Finansijska komisija.
70
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Sekretarijat čini glavni sekretar i pomoćno osoblje. Bira ga Skupština meñu kandidatima koje predloži Vijeće na rok od 4 godine, uz mogućnost reizbora. Sporazum o primjeni dijela XI Konvencije UN o pravu mora sa aneksom usvojen je rezolucijom Generalne skupštine UN od 23.06.1994. Odredbe Sporazuma iz 1994. i dijela XI Konvencije iz 1982. se tumače i primjenjuju kao jedinstven instrument, a u slučaju nesaglasnosti prednost imaju odredbe Sporazuma. Ovim sporazumom su industrijski razvijene države, a posebno SAD, dobile satisfakciju za sve svoje zahtjeve.
V DIO: MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA I OSIGURANJE MIRA 69. NAČINI MIRNOG RJEŠAVANJA SPOROVA Obaveze država po općem meñunarodnom pravu koje se državama nameću u rješavanju sporova vrlo su oskudne. Povelja UN propisuje opću dužnost rješavanja svih meñunarodnih sporova mirnim sredstvima, na način da se ne ugroze meñunarodni mir i sigurnost, te pravda. Opće meñunarodno pravo nameće načelo slobodnog i obostranog izbora prikladnih načina rješavanja sporova. Ali pri njihovom rješavanju ni jedna od njih ne smije pribjeći upotrebi sile ili prijetnji silom protiv političke neovisnosti ili teritorijalne cjelovitosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive sa ciljevima UN. Države svoj spor mogu riješiti i na vanpravnoj osnovi sklapanjem transakcije, i to na način da se svaka od njih odrekne u korist druge nekih od svojih subjektivnih prava da bi se sklopila nagodba. Ali se pritom moraju poštivati imperativne norme općeg meñunarodnog prava (ius cogens). Tzv.pravni i politički sporovi. Odredbe Statuta Haškog suda, koje su preuzimali i mnogi drugi ugovori, nabrajaju 4 vrste takvih sporova, koji se odnose na: a) Tumačenje nekog ugovora; b) Svako pitanje meñunarodnog prava; c) Postojanje svake činjenice koja bi, ako se ustanovi, činila povredu meñunarodne obaveze, d) Prirodu ili obim satisfakcije koju treba dati za povredu meñunarodne obaveze. Politički ili nepravni sporovi su se pretežno negativno definirali kao svi sporovi koji nisu pravne prirode. Po subjektivnom kriteriju, spor pravne prirode je svaki onaj spor u kome se njegove strane spore o primjeni ili tumačenju postojećeg meñunarodnog prava. Spor političke prirode je svaki spor u kome jedna ili obje strane zahtijevaju izmjenu postojećeg prava u svoju korist. Pregled načina mirnog rješavanja sporova 1. Diplomatska sredstva su: direktni pregovori izmeñu strana spora, zatim "dobre usluge" i na kraju posredovanje nekog trećeg. Njihova prednost je u fleksibilnosti postupka i mogućnosti da se postupak obavi u punoj diskreciji, izvan pažnje javnosti. Nedostatak ovih sredstava prvenstveno je u tome što nema garancija ravnopravnosti država - jača strana nameće interes slabijoj. 2. Institucionalizirana (formalizirana) sredstva su: istraga (anketa) i mirenje (koncilijacija). Njihova prednost je u nepristrasnosti tijela koje rješava spor. Redovno se tu radi o komisijama stručnjaka, koje imenuju same strane meñu osobama od vlastitog povjerenja. Praktični nedostaci su u formalizmu. Osim toga, pokazalo se da svaka od strana koja nastoji postojeće pravno stanje izmijeniti u svoju korist, izbjegava te postupke upravo zbog njihove nepristrasnosti.
71
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM 3. Sredstva koja dovode do obavezujuće presude su arbitraža i rješavanje spora pred nekim stalnim meñunarodnim sudskim organom. Njihove prednosti su u nepristrasnom postupku i jednakosti obiju strana. Spor se tim putem konačno rješava obavezujućom presudom .
71. DIREKTNI PREGOVORI, DOBRE USLUGE I POSREDOVANJE Neposredni pregovori strana u sporu prethode svakom daljem rješavanju spora, ukoliko ono uslijedi. Po općem meñunarodnom pravu, pregovori nisu obavezan način rješavanja sporova, tj. jedna strana ih ne može nametnuti drugoj. Ipak, u praksi se daleko najveći broj sporova rješava upravo ovim putem. Dobre usluge (good offices) su način rješavanja spora u kome treća država, više njih ili neko meñunarodno tijelo, nastoji navesti strane da preduzmu ili da nastave neposredne pregovore, ili da se saglase na neki drugi način rješavanja. Bitna razlika izmeñu dobrih usluga i posredovanja je u tome što se subjekat koji pruža dobre usluge ne bi smio miješati u predmet spora, dok posrednik stranama daje savjete kako da pronañu obostrano prihvatljivo rješenje. Uz izričit ili prećutan pristanak obiju strana, dobre usluge mogu tokom njihovog pružanja da prerastu u posredovanje. Prednost dobrih usluga je u odsustvu bilo kakvih pravila postupka i odreñenja predmeta spora. Mogu se obavljati diskretno i ostati u tajnosti. Pri posredovanju (medijaciji), treća država, više njih ili neki meñunarodni organ se aktivno upliće u predmet spora i pomaže stranama da pristanu na rješenje koje bi bilo obostrano prihvatljivo. Do dobrih usluga ili posredovanja dolazi ponudom trećeg, a rjeñe zahtjevom jedne ili obiju strana u sporu.
72. ISTRAGA I MIRENJE Istraga (anketa, istražno povjerenstvo) je način rješavanja sporova u kome organ sastavljen od stručnjaka na nepristrasan način utvrñuje činjenično stanje koje je predmet spora. Izvještaj istražne komisije ne obavezuje strane, ali je namijenjen da im pomogne u pronalaženju rješenja u daljim pregovorima. Članove komisije imenuju strane ili treći subjekt ali uz pristanak strana. Ovaj postupak se rijetko primjenjuje, upravo zbog njegove objektivnosti. Mada je neobavezan, izvještaj komisije ograničava dalju mogućnost cjenkanja i nagodbe. Mirenje (koncilijacija) se od istrage razlikuje u tome što se u toku postupka pred komisijom nastoje izmiriti njihovi suprotni stavovi i postići prihvatljivo rješenje spora. Ukoliko se u tome ne uspije do kraja postupka, komisija sastavlja izvještaj u kome stranama predlaže cjelovito rješenje spora i ostavlja im rok za prihvatanje ili odbacivanje.
73. ARBITRAŽA Meñunarodna arbitraža je rješavanje sporova izmeñu država i drugih meñunarodnih subjekata odlukom arbitra kojeg su strane izabrale i koji izriče obavezujuću i po pravilu konačnu presudu. Od početka 19.vijeka, ulogu arbitra vrše slijedeća tijela i pojedinci: a) Jedinstveni arbitri su bili vladari, odnosno predsjednici trećih država ili kolegijalni šefovi država, a koje su za arbitra imenovale strane. Često je ulogu arbitra pojedinca vršio ugledan stručnjak iz reda diplomatskih agenata, sudija, profesora prava i sl. b) Mješovita vijeća najprije su se pojavila u obliku paritetnih diplomatskih vijeća, u kojima je svaka strana imenovala po jednog predstavnika. Oni su više težili nagodbi nego odluci zasnovanoj na pravu.
72
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Ako se nisu mogli nagoditi, spor su upućivali arbitru pojedincu. Zatim je dolazilo do mješovitih arbitražnih vijeća sastavljenih od neparnog broja članova. Svaka strana imenovala je po 1 ili 2 predstavnika, a oni su imenovali predsjednika. Ako su same države imenovale predsjednika, njegov naziv bio je "nadarbitar". c) Arbitražni tribunali, sastavljeni od nezavisnih stručnjaka, redovno se sastoje od neparnog broja članova (3 ili 5, a rjeñe više), a koje imenuju strane uz meñusobnu saglasnost. Potom se o ličnosti nadarbitra strane direktno sporazumijevaju, ili njegov izbor prepuštaju već imenovanim članovima. d) Pokušaji organizirane arbitraže. Stalni arbitražni sud osnovan je Haškom konvencijom o mirnom rješavanju sporova iz 1899. Danas djeluje po propisima istoimene Haške konvencije iz 1907. Sjedište mu je u Hagu. Suprotno njegovom nazivu, to ustvari nije stalni sudski organ, a posljednju presudu izrekao je 1931. Osnova arbitraže. Meñunarodna arbitraža se zasniva isključivo na dobrovoljnom pristanku strana. Taj pristanak podrazumijeva i preuzimanje obaveze na izvršenje presude. Pristanak na arbitražu može biti dat za neki već postojeći spor (prigodna ili izolirana arbitraža), ili za potencijalne buduće sporove izmeñu stranaka nekog ugovora (institucionalna arbitraža). Pristanak na arbitražu za već postojeći spor izražava se arbitražnim kompromisom. I sam kompromis je meñunarodni ugovor, koji podliježe načelima Bečke konvencije iz 1969. Njime strane odreñuju predmet spora i način imenovanja arbitra ili arbitražnog tribunala. Osim toga, kompromis može sadržavati i pravila postupka, kao i osnovu po kojoj će arbitar presuditi. Valjanost arbitraže zavisi od valjanosti kompromisa. Ništavost ili prestanak važnosti kompromisa može uzrokovati ništavost arbitraže. Mjerodavna pravila za odlučivanje u sporu. Kompromis može: a) propisati materijalna pravila ad hoc, čijom primjenom će arbitar presuditi spor. Do toga dolazi izuzetno rijetko, jer strane koje se mogu dogovoriti o takvim pravilima, obično mogu postići i sporazum o predmetu spora. b) uputiti arbitra na primjenu meñunarodnog prava, rjeñe izričito navodeći čl.38 Statuta Haškog suda, koji propisuje njegove izvore. c) uputiti na načela pravičnosti i prava, na "apsolutnu pravičnost" ili na odlučivanje ex aequo et bono. d) zatražiti od tribunala da propiše buduće pravno ureñenje za odnose izmeñu strana. Tada će njegova vlast u suštini biti ista kao da odlučuje ex aequo et bono, tj. kao pod c). Ako kompromis ne predviña nikakve odredbe o osnovi odlučivanja, to podrazumijeva da su strane ovlastile arbitra da njihov spor riješi na osnovu općeg meñunarodnog prava, tj. kao pod b). Predmet spora se odreñuje kompromisom i arbitar ga ne smije prekoračiti. Arbitar u presudi mora donijeti odluku o svim spornim pitanjima. Pritom, ukoliko prije ili tokom postupka uoči postojanje saglasnosti strana u nekim tačkama spora, tu saglasnost će utvrditi u svojoj presudi. Postupak se može sastojati od pismenog i usmenog dijela. Pismeni dio je obavezan, a usmeni samo po sporazumu strana ili ako arbitar odluči o njegovoj neophodnosti. Svaka strana je pred tribunalom zastupljena putem agenta. Agent je zvanični predstavnik svoje vlade. Osim agenta, svaka strana može biti zastupljena potrebnim brojem savjetnika i advokata. U slučaju institucionalne arbitraže, postupak se može pokrenuti tužbom koja se upućuje tribunalu nakon što ga strane konstituišu, te suprotnoj strani. U slučaju prigodne arbitraže, same strane ili tribunal mogu odlučiti koja će od njih podnijeti prvo parnično pismo. U pismenom dijelu postupka strane su dužne formirati svoje zahtjeve i protivzahtjeve. Načelno su dužne predočiti sve dokumente koji podupiru njihov zahtjev.
73
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Usmeni postupak, ukoliko do njega doñe, vodi predsjednik ili nadarbitar. U načelu se ovaj dio postupka vodi uz isključenje javnosti, osim ako tribunal uz pristanak strana ne odluči drugačije. O toku usmenog postupka vodi se zapisnik koji potpisuju predsjednik i sekretar tribnala. Presuda se donosi većinom glasova članova tribunala, u tajnom zasijedanju. Presudu potpisuju predsjednik i svi članovi tribunala. Ako članovi koji su glasali protiv odbiju potpisati presudu, to se konstatuje u tekstu, ali ne utiče na valjanost presude. Presuda mora sadržavati obrazloženje. Izriče se na javnoj sjednici u prisutnosti strana. Ako se to ne učini, onda se zvanično notificira stranama. Pravo obavezuje strane od trenutka izricanja ili notifikacije. Arbitražna presuda spor rješava konačno, osim ako su se strane drugačije dogovorile unaprijed, što se izuzetno rijetko dešava. Na osnovu pristanka datog na arbitražno rješavanje, strane su dužne u potpunosti izvršiti presudu. Sporedni (incidentni) postupci. U toku ili po okončanju arbitražnog postupka, tribunal može uz pristanak strana dozvoljavati neke sporedne postupke. Strane mogu unaprijed predvidjeti mogućnost revizije presude na osnovu naknadno utvrñenoh činjenica koje strana koja se na njih poziva nije znala do izricanja presude, a neznanje se ne može pripisati njenom nemaru. Nove činjenice moraju biti takve naravi da se pretpostavlja da bi uticale na odluku tribunala. Statut Meñunarodnog suda u Hagu, kao i Štokholmska konvencija KESS-a, propisuju apsolutni rok zastare za podnošenje zahtjeva za reviziju od 10 godina od izricanja presude. Taj rok je moguće tumačiti i kao običajno pravilo arbitražnog postupka, ukoliko sporazum stranaka o tome šuti.
74. MEðUNARODNI SUD U HAGU I OSTALI STALNI SUDSKI ORGANI Pregled stalnih meñunarodnih sudskih organa. Svi meñunarodni sudovi se mogu svrstati u 2 široke skupine: 1. Sudovi za rješavanje svih vrsta meñunarodnih sporova. Prvi takav sud bio je Centralnoamerički sud, koji je osnovan Konvencijom iz 1907. Stranke konvencije i članice suda bile su sve države Srednje Amerike osim Paname. Stalni sud meñunarodne pravde osnovan je 1920, na osnovu čl.14 Pakta Lige naroda. Djelovao je izmeñu 1922. i njemačkog okupiranja Holandije 1940. Formalno je dokinut 1946, kad je raspuštena i Liga naroda. Meñunarodni sud u Hagu osnovan je Poveljom UN iz 1945. Statut tog Suda je sastavni dio Povelje. 2. Sudovi sa specijaliziranom nadležnošću osnivaju se meñunarodnim ugovorima nakon II sv.rata. Njihov glavni (mada ne i jedini) izvor prava su ugovori kojima su osnovani. To su: a) Evropski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strazburu, osnovan Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.godine; b) Meñuamerički sud za ljudska prava sa sjedištem u San Hozeu (Kostarika), osnovan je Američkom konvencijom za ljudska prava iz 1969. c) Sud evropskih zajednica osnovan 1951, danas je glavni sudski organ EU. Izmeñu ostalog je nadležan za rješavanje sporova izmeñu članica EU. d) Meñunarodni tribunal za pravo mora sa sjedištem u Hamburgu predviñen je Konvencijom o pravu mora iz 1982, a osnovan 1996.godine. Meñunarodni sud u Hagu Sastav i funkcije suda. Sud se sastoji od 15 sudija sa mandatom od 9 godina uz mogućnost reizbora. Svake treće godine obnavlja se jedna trećina sudija. Sudije se biraju u paralelnom postupku u Generalnoj skupštini i Vijeću sigurnosti. Kandidate predlažu nacionalne skupštine članova Stalnog arbitražnog suda. Oni moraju imati reference potrebne za izbor na najviše sudijske funkcije u svojoj zemlji ili uživati ugled pravnika na polju meñunarodnog prava. U slučaju smrti, ostavke ili smjene pojedinog sudije, novi
74
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM kandidat se bira na isti način, s tim što novoizabrani sudija tu dužnost obavlja do isteka mandata svog prethodnika. Sud meñu svojim članovima bira predsjednika i podpredsjednika na rok od 3 godine, uz mogućnost reizbora. Sud načelno radi u punom sastavu, a za sastav suda dovoljan je kvoru od 9 sudija. Sud može ustanovljavati vijeća od najmanje trojice sudija za rješavanje odreñenih vrsta predmeta. Presuda koju je izreklo vijeće važi kao da ju je izrekao Sud. Sudije državljani svake od strana u sporu o kome odlučuje Sud, zadržavaju pravo učešća u odlučivanju. Ako u svom sastavu Sud nema državljane jedne ili obiju strana u sporu, svaka takva država može imenovati sudiju ad hoc, koji djeluje samo u toj parnici. Sjedište suda je u Hagu, ali može zasijedati i na drugim mjestima kad to smatra potrebnim. Službeni jezici suda su francuski i engleski. Sud ima 2 funkcije: suñenje u parnicama i davanje savjetodavnih mišljenja o nekim pravnim pitanjima. Parnični postupak. Strane u postupku mogu biti samo države. Meñutim, znatan broj parnica odnosio se na potraživanja pojedinaca kad je njihova država preuzimala njihovu diplomatsku zaštitu i nastupala pred Sudom kao tužitelj. Obzirom da je Statut suda sastavni dio Povelje UN, sve države članice UN su istovremeno i stranke Statuta. Sud može odlučivati i u parnicama u kojima učestvuje država koja nije stranka Statuta, pod uslovom da ta država kod sekretara suda deponuje pismenu izjavu kojom prihvata nadležnost suda i prihvata sve obaveze člana UN prema čl.94 Povelje. Nadležnost Suda moguća je samo uz pristanak svih strana. Pristanak se može dati za neki već postojeći spor ili u pogledu budućih sporova koji mogu nastati. Statut predviña i jednostrano prihvatanje nadležnosti Suda za buduće sporove sa svakom drugom državom koja je prihvatila istu obavezu. Radi se o tzv.”fakultativnoj klauzuli”. Statut Suda predviña osnovne propise o parničnom postupku, koji su detaljno razrañeni u Poslovniku koji donosi sam Sud. Postupak se pokreće notifikacijom Sudu kompromisa obiju strana (ako se radi o postojećem sporu) ili tužbom. Sastoji se od pismenog i usmenog dijela. Incidentni postupci prije ili tokom pismenog postupka. Na samom početku postupka strane mogu postavljati neke zahtjeve Sudu u tzv.”incidentnim postupcima”. Radi se o zahtjevima za izricanje privremenih mjera i izlaganju prethodnih prigovora. Zahtjevi za izricanje privremenih mjera mogu se podnositi tokom cijelog postupka. Kopija zahtjeva dostavlja se suprotnoj strani. Sud takav zahtjev hitno razmatra, a o njemu se po pravilu saziva usmena rasprava. Privremene mjere može izreći i Sud po službenoj dužnosti. Svaka odluka o privremenim mjerama se odmah dostavlja Generalnom sekretaru UN koj ije prosljeñuje Vijeću sigurnosti. Ukoliko doñe do promjene okolnosti, svaka strana može zahtijevati ukidanje ili izmjenu privremenih mjera. Prethodnim prigovorima svaka strana može osporavati nadležnost suda ili opravdanost tužbe. Tužena strna je dužna da Sudu uloži prethodni prigovor u pisanoj formi do isteka roka za njen odgovor na tužbu. Svaka druga strana ih je dužna uložiti do isteka roka za njeno prvo parnično pismo. Podnošenjem prethodnog prigovora suspenduje se postupak o predmetu (meritumu) spora. Nakon što ih primi, Sud odreñuje suprotnoj strani rok za podnošenje svojih pismenih opservacija. Potom se po pravilu zakazuje usmena rasprava samo o prigovorima. Na kraju sud izriče presudu kojom može usvojiti prethodne prigovore i oglasiti se nenadležnim. U takvom slučaju se okončava postupak i o predmetu spora. Ako sud u presudi odbaci sve ili neke prethodne prigovore, ili ako zaključi da oni u suštini nisu prethodnog karaktera, postupak se nastavlja u granicama nadležnosti koje je Sud utvrdio tom presudom.
75
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Intervencija u postupku. Po Statutu Suda, intervencija trećih država u nekoj parnici moguća je po 2 osnove: 1. Ako neka država smatra da u parnici ima interes pravne prirode. Ovdje se ne radi o pravu na intervenciju, već o mogućnosti da se intervencija zatraži. Sud je dosad odbijao sve zahtjeve za intervencijom kojima su se obje parnične stranke suprotstavljale, a nije bilo druge osnove zajedničke nadležnosti Suda. 2. Ako se radi o tumačenju ugovora u kome su stranke i treće države, osim parničnih stranaka. Ako se treća država posluži tim pravom, tumačenje ugovora sadržano u presudi je jednako obavezujuće i za nju, kao i za stranke u sporu. Dakle, u ovom slučaju se radi o pravu na intervenciju u parnici. Pismeni postupak obuhvata saopštavanje spomenice, odgovora i po potrebi protivodgovora (replike i duplike), kao i svih dokaznih spisa i isprava Sudu i stranama. Svojim zaključcima sud odreñuje rokove za podnošenje svakog parničnog pisma. U svakom trenutku Sud može odlučiti da spoji 2 ili više parnica u jednu, kad 2 države tuže treću (ista tužena strana), a predmet spora je u suštini isti. Parnica se u tom slučaju okončava jedinstvenom presudom. Spomenica obuhvata: izlaganje relevantnih činjenica, izlaganje o primjenjivom pravu, te zaključke. Odgovor na spomenicu obuhvata priznanje ili osporavanje činjenica izloženih u spomenici, po potrebi izlaganje dopunskih činjenica, opservacije na prikaz primjenjivog prava i zaključke. U usmenom postupku sud saslušava svjedoke, vještake, agente, savjetnike i advokate strana. Rasprave su javne, osim ako sud odluči drugačije ili ako obje strane zahtijevaju isključenje javnosti. O svakoj raspravi vodi se zapisnik koji potpisuju predsjednik i sekretar Suda. Tokom usmenog postupka stranke izlažu svoje teze. Na kraju zadnjeg izlaganja agent svake od strana izlaže zaključke svih izlaganja, bez ponavljanja argumenata. Pošto je primio dokaze i svjedočenja u rokovima koje je odredio, Sud može onemogućiti svako novo svjedočenje koje bi mu jedna od strana htjela predložiti bez pristanka druge strane. Ukoliko se naknadna svjedočenja dozvole, druga strana se uvijek ima pravo izjasniti o njima. Presuda se donosi većinom glasova sudija koji su učestvovali u parnici. U slučaju podjele glasova, odlučuje glas predsjednika ili onoga ko ga zamjenjuje. Presuda mora biti obrazložena. Konačna je i obavezujuća, ali samo za stranke spora i samo za slučaj koji je riješila. Ako bilo koja strana ne izvrši obaveze koje joj nameće Sud, druga strana se može obratiti Vijeću sigurnosti UN. Incidentni postupci nakon izricanja presude mogu biti tumačenje presude i revizija presude. Tumačenje presude. U slučaju spora o značenju i dometu presude, pravo na tumačenje pripada Sudu, a na zahtjev svake od stranaka spora. O zahtjevu se može provesti postupak, nakon kojeg Sud po pravilu izriče presudu o tumačenju svoje ranije presude. Revizija presude se može zahtijevati samo na osnovu naknadnog otkrića neke relevantne činjenice koja bi dovela do drugačije odluke Suda, a koja je prije izricanja presude bila nepoznata bez krivice stranke koja traži reviziju. Subjektivni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju je 6 mjeseci od dana saznanja za nove činjenice, a objektivni 10 godina od izricanja presude. Izricanje savjetodavnih mišljenja je druga funkcija Meñunarodnog suda koja je odreñena Poveljom UN. Ta mišljenja od Suda mogu zatražiti samo Generalna skupština i Vijeće sigurnosti UN, te drugi organi i specijalizirane ustanove UN koje za to ovlasti Generalna skupština. Savjetodavna mišljenja se usvajaju u tajnom vijećanju, kao i presude. Uz njih sudije mogu prilagati svoja posebna ili odvojena mišljenja, ili deklaracije.
76
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Ne postoji mogućnost da sud izriče savjetodavna mišljenja na pitanja koja nisu pravne prirode, ili da na njih daje vanpravne odgovore. Sud čak može odbiti dati mišljenje na pitanja koja on ocijeni da nisu pravne prirode, ili da nisu u okviru djelatnosti organa ili ustanove koja ga je zatražila, ali takvu odluku mora obrazložiti pravnim argumentima.
75. RJEŠAVANJE SPOROVA POD OKRILJEM MEðUNARODNIH ORGANIZACIJA Mirnom rješavanju sporova posvećeno je Poglavlje VI Povelje UN. Uloga Vijeća sigurnosti prema tom Poglavlju se svodi na funkciju pružanja dobrih usluga, a izuzetno i mirenja izmeñu država stranaka nekog meñunarodnog spora. S druge strane, ukoliko samo Vijeće sigurnosti utvrdi da je negdje u svijetu došlo do prijetnje miru, narušavanja mira ili čina agresije, ono prema Poglavlju VII dobiva ovlaštenje da osim preporuka donosi i obavezujuće odluke za sve članice UN, u svrhu održavanja ili uspostavljanja meñunarodnog mira i sigurnosti. Ako to ocijeni potrebnim, Vijeće u tu svrhu može organizirati i vojnu akciju. Nadležnost u rješavanju sporova prema Povelji UN prvenstveno ima Vijeće sigurnosti, a potom i Generalna skupština, ali ponekad neke funkcije može vršiti i generalni sekretar UN, po nalogu ovih organa ili zahtjevu stranaka u sporu. Vijeće sigurnosti. Prema propisima Povelje, UN nisu zainteresirane za sve meñudržavne sporove, već samo za one koji bi mogli dovesti u pitanje meñunarodni mir i sigurnost. Države su prema Povelji dužne prvenstveno same pokušati riješiti spor putem pregovora. Ako se rješenje ne postigne, spor koji je opasan za meñunarodni mir i sigurnost mogu pred Vijeće sigurnosti iznijeti: a) Svaka država članica UN, bez obzira da li je strana u sporu ili ne; b) Država nečlanica UN, ali samo onaj spor u kome je stranka i ako za taj spor prethodno prihvati obaveze iz Povelje o mirnom rješavanju sporova; c) Generalna skupština ili Generalni sekretar mogu upozoriti Vijeće sigurnosti na situacije koje mogu ugroziti meñunarodni mir i sigurnost; Stranke u sporu su obavezne taj spor iznijeti pred Vijeće sigurnosti, ukoliko ga prehodno nisu uspjele riješiti na neki drugi način. Meñutim, samo od političke procjene Vijeća sigurnosti zavisi da li će ono razmatrati spor i da li će u vezi tog spora preuzeti svoje funkcije. U razmatranju spora, normalno je da Vijeće sigurnosti najprije provede istragu (anketu) i utvrdi sve okolnosti spora. Na osnovu tog nalaza Vijeće može utvrditi da se već radi o prijetnji miru, narušenju mira ili agresiji, te na osnovu toga preduzeti mjere iz Poglavlja VII Povelje. Dakle, pritom su se izbrisale razlike u pogledu ovlaštenja Vijeća sigurnosti po poglavljima VI i VII, jer je postupak rješavanja sporova u funkciji održavanja ili ponovnog uspostavljanja meñunarodnog mira i sigurnosti. Ako uspije iznuditi pristanak strana na djelomično ili potpuno rješenje njiihovog spora, Vijeće sigurnosti može nakon toga uputiti posmatračke misije sa zadatkom nadgledanja izvršenja postignutog rješenja. Mada nisu izričito predviñene u Poglavlju VI, posmatračke misije se mogu podvesti pod propise ovog Poglavlja. Ali upućivanje oružanih snaga UN za razdvajanje zaraćenih strana i održanje mira u nekom regionu nema uporište ni u Poglavlju VI niti u Poglavlju VII Povelje. Ove snage se u svaku misiju upućuju na osnovu posebnog ugovora. Danas je za neka zajednička pravila iz tih ugovora prisutan naziv “Poglavlje šest i po (6½) Povelje”. Generalna skupština ima supsidijarnu nadležnost u rješavanju sporova. Sporove pred nju mogu iznijeti na razmatranje: država članica UN; država nečlanica koja je stranka u nekom sporu; Vijeće sigurnosti.
77
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Da bi se izbjegao sukob nadležnosti Vijeća i Skupštine, Povelja Generalnoj skupštini nameće 2 opća ograničenja: 1. Dok Vijeće sigurnosti u pogledu nekog spora ili situacije vrši funkcije koje su mu dodijeljene Poveljom, Generalna skupština mu ne može davati nikakve preporuke, osim ako Vijeće to zatraži. 2. Svako pitanje koje zahtijeva prisilnu akciju prema Poglavlju VII Povelje, Generalna skupština upućuje Vijeću sigurnosti “prije ili poslije rasprave”. Generalni sekretar UN može na vlastitu inicijativu pokrenuti akciju Vijeća sigurnosti, ako to ne učini ni jedna država. On u praksi rijetko koristi tu nadležnost. U rješavanju sporova generalni sekretar mnogo češće vrši funkcije koje mu povjere Vijeće sigurnosti ili Generalna skupština. On može po njihovom nalogu ili vlastitom izboru preduzeti pregovore sa stranama nekog spora, ovlastiti neku osobu ili skupinu nezavisnih stručnjaka ili predstavnika država. Takoñe može provoditi istragu, a izvještaj o utvrñenim činjenicama podnosi Vijeću sigurnosti ili Generalnoj skupštini. Mirno rješavanje sporova u okrilju regionalnih i drugih meñunarodnih organizacija. Povelja predviña da članovi UN koji sklapaju regionalne sporazume ili osnivaju takve ustanove, “moraju uložiti sve svoje napore da postignu mirno rješenje lokalnih sporova putem tih regionalnih sporazuma ili ustanova prije nego što ih iznesu pred Vijeće sigurnosti”. U okrilju nekih regionalnih organiacija stvarani su složeni ugovorni mehanizmi za rješavanje budućih lokalnih sporova. Još 1940.godine ustanovljena je Meñuamerička mirovna komisija. Paralelno sa osnivanjem Organizacije američkih država, 1948.godine sklopljen je Američki ugovor o mirnom rješavanju sporova (tzv.”Bogotski pakt”). Sud Evropskih zajednica sa sjedištem u Luksemburgu ima nadležnost i u presuñivanju sporova izmeñu država članica zbog neizvršavanja obaveza preuzetih ugovorima o njihovom ustanovljavanju. U okrilju Vijeća Evrope, 1957.godine je sklopljena Evropska konvencija o mirnom rješavanju sporova, koja je ostala bez primjene u praksi.
76. KOLEKTIVNE MJERE PREMA POVELJI I MIROVNE OPERACIJE Vijeće sigurnosti. Vijeće sigurnosti ima prvenstvenu odgovornost za mir, tj. za održavanje meñunarodnog mira i sigurnosti. Odluke koje ono donosi su pravno obavezujuće za sve članice. Ali prije nego što usvoji mjere koje smatra potrebnim, Vijeće mora samo utvrditi postojanje prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. U tu svrhu ono može, ali i ne mora, poduzeti prethodnu istragu. Kvalifikacija stanja opasnog za meñunarodni mir zavisi od okolnosti slučaja, ali i od političke procjene i odnosa izmeñu stalnih članica Vijeća. Najšira kategorija je “prijetnja miru”, obzirom da ju je najteže objektivno definirati. S druge strane, primjenom objektivnih kriterija najlakše bi bilo utvrditi čin agresije u nekom oružanom sukobu. Generalna skupština je 1974.godine usvojila definiciju agresije. Meñutim, simptomatično je da Vijeće sigurnosti nikad nije u svojim rezolucijama neko stanje okarakterisalo kao agresiju, niti je neku državu proglašavalo agresorom. U svakom slučaju, bez obzira na kvalifikaciju nekog spora ili situacije, Vijeće ima pravo propisati mjere koje su pravno obavezujuće za sve članice UN. Privremene mjere. I prije utvrñivanja i kvalifikacije činjenica Vijeće može pozvati strane da se pridržavaju privremenih mjera koje ono smatra potrebnim. Svrha tih mjera je sprečavanje pogoršanja situacije. Tu se uvijek radi o neobavezujućim preporukama, koje još ne sadrže nikakvu osudu. Preporuke i odluke Vijeća sigurnosti. U situacijama opasnim po mir, Vijeće sigurnosti može svojim rezolucijama
78
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM VI DIO: PRAVO ORUŽANIH SUKOBA IZVORI RATNOG I HUMANITARNOG PRAVA U Ženevi su 12.08.1949.godine usvojene i potpisane 4 konvencije iz oblasti meñunarodnog humanitarnog prava: 1. Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu; 2. Konvencija za poboljšenje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru; 3. Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima; 4. Konvencija o zaštiti grañanskih lica u vrijeme rata. Dva dopunska protokola usvojena su 1977.godine: - Protokol I, o zaštiti žrtava meñunarodnih oružanih sukoba; - Protokol II, o zaštiti žrtava nemeñunarodnih oružanih sukoba. Tzv.Martensova klauzula iz uvoda u IV Hašku konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907.godine predviña izvjesnu hijerarhiju u primjeni pravnih pravila o ratovanju: Najprije se primjenjuju pisane odredbe iz konvencija. U nedostatku pisanih propisa, moraju se primijeniti “načela meñunarodnog prava koja proizilaze iz običaja ustanovljenih meñu civiliziranim narodima”. Ako ni takvih pravila nema, strane u sukobu moraju primjenjivati načela koja proizilaze iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti. Humanizacija ratovanja znači uklanjanje nepotrebnih okrutnosti i sprečavanje najstrašnijih oblika ratovanja. Mjera humanizacije ograničena je postizanjem ratnih ciljeva. Zato ratno pravo po pravilu nameće samo ograničenja koja ne smetaju postizanju ratnih ciljeva. Opće običajno pravo primjenjivo na oružane sukobe. Danas je općenito uvjerenje da materijalna pravila iz mnogih konvencija po običajnoj osnovi obavezuju sve države svijeta. Osim toga, velika većina država postaje strankama konvencija o humanitarnom pravu sklopljenih nakon II sv.rata. Broj stranaka Ženevskih konvencija je danas preko 130. Stoga bi na nekolicinu država koje nisu postale strankama neke od tih konvencija pao težak teret dokazivanja da ih pravila iz konvencija ne obavezuju po običajnoj osnovi. Pored toga, općenito je mišljenje da većina ograničenja ratovanja propisanih u konvencijama predstavlja ius cogens. Teške povrede Ženevskih konvencija i Protokola I predstavljaju meñunarodne zločine koji povlače meñunarodnu odgovornost, kako države koja je za njih odgovorna, tako i pojedinačnu krivičnu odgovornost učinilaca tih djela. Ostali izvori prava oružanih sukoba. Važan pomoćni izvor ratnog prava čine tzv.vojni pravilnici pojedinih država, a po potrebi i propisi iz njihovog krivičnog zakonodavstva koji se primjenjuju na zločine počinjene u oružanim sukobima.
RAT I DRUGE VRSTE ORUŽANIH SUKOBA Meñunarodno pravo koje je bilo na snazi do iza II sv.rata dijelilo je sve oružane sukobe na 3 skupine: rat, upotreba oružane sile koja ne dovodi do rata, te grañanski rat. Za rat se smatralo da makar jedna od sukobljenih strana mora imati namjeru ratovanja (tzv.animus beligerendi). Otpočinjanje rata nastojalo se urediti obavezom formalne, bezuslovne ili uslovne objave (ultimatum), adresirane protivničkoj državi i svim trećim državama. Treće zemlje koje se nisu svrstale uz neku od zaraćenih strana imale su prava i dužnosti neutralaca. Upotreba oružane sile koja ne dovodi do rata i ratnog stanja, nije dovodila ni do neutralnosti trećih država. Tu su spadali ratovi koji nisu priznati ni od jedne strane u sukobu, oružane represalije, akti
79
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM samoodbrane koji nisu dovodili do ratnog stanja, te druge vrste oružane intervencije kao npr.”mirna blokada” dijela obale druge države i sl. Grañanski rat se odlikovao u tome što se vodio na području jedne države. Po pravilu se nije smio ticati stranih država. Ženevske konvencije iz 1949. i Protokoli iz 1977.godine razlikuju 4 moguće skupine sukoba: meñunarodni oružani sukobi, nemeñunarodni (grañanski) oružani sukobi, unutašnji nemiri i zategnutosti, te uplitanje Vijeća sigurnosti UN u oružani sukob. U meñunarodne oružane sukobe spadaju: svi slučajevi objavljenog rata; svaki drugi sukob iz meñu 2 ili više država stranaka Ženevskih konvencija; te svi slučajevi okupacije dijela ili cijele teritorije neke države, čak i ako ta okupacija ne naiñe ni na kakav otpor. Protokol I iz 1977.g u meñunarodne oružane sukobe uključuje i one sukobe “u kojima se narodi bore protiv kolonijalne domiinacije i strane okupacije i protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodreñenje”. Nemeñunarodni (unutrašnji, grañanski) oružani sukobi su oni koji se vode na području jedne države (sa izuzetkom onih u korištenju prava naroda na samoodreñenje). U unutrašnjim sukobima se primjenjuju pravila iz zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija, te pravila iz protokola II iz 1977. Unutrašnji nemiri i zategnutost. Protokol II iz 1977 izmeñu ostalog navodi da se taj Protokol neće primjenjivati na situacije unutrašnjih nemira i zategnutosti, kao što su pobune, izolirani sporadični akti nasilja i ostali akti slične prirode, jer “to nisu oružani sukobi”. Osim državne vlasti, tu nema “druge strane” u sukobu jer se ona (još) nije organizirala. Uplitanje vijeća sigurnosti UN u meñunarodni ili nemeñunarodni oružani sukob. Ako Vijeće sigurnosti, ili neki vojni savez po njegovom odobrenju, preduzme oružanu akciju u nekom oružanom sukobu, oružane snage UN ili meñunarodne organizacije su dužne da u svim situacijama poštuju sva pravila prava oružanih sukoba. Čak i u operacijama protiv države agresora, uvijek obje strane u sukobu moraju poštivati ista pravna pravila i ograničenja. Kvalifikacija nekog oružanog sukoba i primjena odgovarajućih pravnih pravila na njega zavise od toga da li je Vijeće sigurnosti poduzelo mjere u cilju izvršavanja svoje prvenstvene odgovornosti za održavanje mira i sigurnosti ili ne. U sukobima u kojima je učestvovala neka od stalnih članica Vijeća sigurnosti (npr.Vijetnam), Vijeće nije donosilo nikakve, ili je donosilo neodgovarajuće mjere. Ta kvalifikacija u drugom redu zavisi od izražene namjere strana u sukobu i trećih država. Svaka od strana koja se nañe u sukobu može proglasiti ratno stanje, ali se češće dešava da ni jedna od njih ne prizna izričito da je u ratu. Sasvim izuzetno, intenzitet neprijateljstava ili intenzitet oružane intervencije treće države u nekom unutrašnjem sukobu, mogu ukazati da se radi o meñunarodnom oružanom sukobu, neovisno od prethodno navedenih faktora. Ali i tada, ukoliko ni jedna država nije proglasila ratno stanje ili neutralnost, mogu i dalje ostati dileme o kvalifikaciji tog sukoba.
OGRANIČENJA RATOVANJA OBAVEZNA U SVIM ORUŽANIM SUKOBIMA Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebe oružja. Ratna lukavstva su se uvijek smatrala dozvoljenim, s tim da ne smiju preći u perfidiju. Protokol I iz 1977.godine navodi neke od primjera perfidije: (a) pretvaranje da se ima namjera pregovarati pod parlamentarnom zastavom iil pretvaranje da se ima namjera predati; (b) pretvaranje nekoga da je nesposoban za borbu usljed rana ili bolesti; (c) pretvaranje nekoga u civila da bi imao položaj neborca; (d) pretvaranje nekoga da ima zaštićeni položaj koristeći oznake ili uniforme UN ili neutralnih država, zloupotreba oznaka crvenog križa, crvenog polumjeseca itd.
80
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Izdajničko ubijanje ili ranjavanje neprijatelja predstavlja meñunarodni zločin. Ranjavanje ili ubijanje protivnika koji je položio oružje nakon poziva da se preda je barbarski čin i nije dozvoljeno čak ni kao protivmjera na takve radnje protivničke strane. Izjava da se neće davati milost, tj.naredba da neće biti preživjelih (ako se ne predaju), te u tom smislu prijetiti protivniku i ratovati na toj osnovi je takoñe samo po sebi meñunarodni zločin. Uništenje, pljačka ili pljenidba imovine protivnika je takoñe meñunarodni zločin, osim kad to imperativno nalaže vojna potreba. Precizne odredbe o postupanju sa padobrancima usvojene su tek 1977. Ni jedna osoba koja u nevolji iskače padobranom ne smije biti predmetom napada za vrijeme spuštanja. Ako se spusti na protivničku teritoriju, osobi u nevolji se treba pružiti mogućnost predaje prije nego što postane metom napada. Izuzetak su zračno-desantne jedinice, na koje se ova ograničenja ne odnose. Špijunaža ne predstavlja meñunarodni zločin, ali špijun uhvaćen na djelu nema položaj ratnog zarobljenika i podliježe strogom kažnjavanju, ali nakon prethodnog pravičnog i nepristrasnog suñenja. Plaćenici prema Protokolu I iz 1977. ne uživaju status borca niti ratnog zarobljenika. Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte Nebranjena mjesta i vojni cilj. Zabranjeno je bilo kojim sredstvima napadati nebranjena naselja ili zgrade. Bombardovanje iz zraka zakonito je samo ako je usmjereno na vojni cilj: vojne snage, utvrñenja, vojne ustanove ili skladišta, fabrike oružja i vojne opreme i sl. Nenamjerno oštećivanje drugih objekata smještenih u blizini vojnih ciljeva, pa i stradanje civila u njima, ne povlači nikakvu odgovornost jer se radi o tzv.”kolateralnoj šteti”. Zaštita kulturnih dobara i hramova. Noviji propisi izričito zabranjuju vršenje bilo kakvih neprijateljskih akata prema historijskim spomenicima, umjetničkim djelima ili hramovima koji predstavljaju kulturno i duhovno naslijeñe naroda. S druge strane, ova dobra je zabranjeno koristiti za podršku vojnim akcijama. Zaštita objekata nužnih za preživljavanje civilnog stanovništva. Zabranjeno je napasti, uništiti, ukloniti ili učiniti nekorisnim objekte koji su neophodni da bi civilno stanovništvo preživjelo, kao što su namirnice, poljoprivredne oblasti za proizvonju hrane, žetva, živa stoka, postrojenja za pitku vodu i rezerve i postrojenja za navodnjavanje. Zaštita grañevina i instalacija koje sadrže opasne sile. Ove grañevine, kao što su brane, nasipi, nuklearna postrojenja i sl, ne smiju biti objektom napada čak ni ako su vojni ciljevi, ako takav napad može uzrokovati oslobañanje opasnih sila pa prema tome i velike gubitke meñu civilnim stanovništvom. Zaštita prirodne sredine. Protokol I iz 1977.godine predviña općenitu pravnu obavezu da se prirodna sredina zaštiti od obimnog, dugotrajnog i ozbiljnog oštećenja. Zabranjene vrste oružja -
Municija (meci) težine ispod 400 grama koja se rasprskava ili je napunjena gorućom ili zapaljivom materijom. Ova zabrana ne važi za rat u zraku;
-
Meci koji se u ljudskom tijelu lahko rašire ili spljošte (dum-dum meci);
-
Otrov i otrovno oružje;
-
Svako oružje namijenjeno da svojim fagmentima nanosi povrede koje se ne mogu otkriti X-zrakama;
-
Odreñene vrste mina, mina iznenañenja i nekih drugih sredstava;
-
Napalm i druge vrste zapaljivog oružja i municije;
81
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM -
Zasljepljujuće lasersko oružje (zabranjeno 1996);
-
Protivpješadijske mine (zabranjene Konvencijom UN iz 1997, koju nisu prihvatile SAD, Kina i još neke zemlje);
-
Bakteriološko (biološko), toksično i hemijsko oružje zabranjeno je još na osnovu Ženevskog protokola iz 1925.
-
U pomorskom ratu općenito su dozvoljene samo usidrene mine. Sve ostale se smatraju zabranjenima.
-
Upotreba nuklearnog oružja je prema nepodijeljenom mišljenju pravne nauke zabranjena već postojećim pravnim pravilima.
PRAVILA HUMANITARNOG PRAVA PRIMJENJIVA U NEMEðUNARODNIM ORUŽANIM SUKOBIMA Za sve slučajeve unutrašnjih oružanih sukoba zajednički član 3 sve 4 Ženevske konvencije iz 1949.godine predviña neka minimalna pravna pravila za zaštitu osoba koje ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe onesposobljene za borbu zbog bolesti, rana, lišavanja slobode ili bilo kojeg drugog razloga. Prema tim osobama su u svako doba i na svakom mjestu zabranjeni slijedeći akti: a) nasilje protiv života i tijela; b) uzimanje talaca; c) povrede ličnog dostojanstva, posebno uvredljivi i ponižavajući postupci; d) izricanje i izvršenje kazni bez prethodnog suñenja pred redovno ustanovljenim sudom. Navedeni čl.3 dopunjen je i razrañen Protokolom II iz 1977.godine, kojim su u unutrašnjem sukobu zaštićeni: - ranjenici, bolesnici i brodolomci; - sanitetske jedinice i transporti; - civilno stanovništvo i pojedinci civili koji ne učestvuju (i dok ne učestvuju) neposredno u neprijateljstvima. Ratni zločini u kontekstu nemeñunarodnih oružanih sukoba. Rimski statut Meñunarodnog krivičnog suda iz 1998.godine u neku ruku predstavlja kodifikaciju općih običajnih pravila humanitarnog prava koja su danas na snazi i koja obavezuju sve strane u nemeñunarodnim oružanim sukobima, bez obzira da li su članice Protokola II. U tom smislu zločine predstavljaju teška kršenja čl.3 Ženevskih konvencija, te Protokola II iz 1977. Tu spadaju: - namjerni napadi usmjereni protiv civila, zaštićenih objekata, osoblja mirovnih misija; - seksualno nasilje – silovanja, nasilna trudnoća, nasilna sterilizacija i sl; - mobilizacija djece mlañe od 15 godina; - nareñivanje premještaja civilnog stanovništva, osim iz razloga njihove sigurnosti ili imperativnih vojnih razlog itd.
POČETAK I ZAVRŠETAK MEðUNARODNOG ORUŽANOG SUKOBA. PRAVNE POSLJEDICE RATNOG STANJA Do 1919.godine smatralo se da je pravo na otpočinjanje rata izraz suvereniteta svake države. Prema Trećoj Haškoj konvenciji o otpočinjanju neprijateljstava iz 1907.godine, neprijateljstva izmeñu stranaka Konvencije ne smiju početi bez prethodnog nedvosmislenog upozorenja koje će imati oblik obrazložene objave rata ili ultimatuma uz uvjetnu objavu rata. Meñutim, nakon pravne zabrane rata Brajan-Kelogovim paktom iz 1928.godine i Nirberškog suñenja za zločine protiv mira u II sv.ratu, više nema primjera objavljivanja rata. Danas bi se i ultimatum drugoj državi smatrao prijetnjom upotrebom sile, što je suprotno Povelji UN. Pravne posljedice ratnog stanja sastoje se u slijedećem:
82
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM -
-
po pravilu dolazi do prekida diplomatskih odnosa izmeñu zaraćenih strana; poništavaju se dvostrani ugovori zaraćenih strana o vojnom ili političkom savezu ili saradnji. Ako se ti ugovori i dalje izvršavaju, može se izvesti zaključak o namjeri stranaka da ne priznaju postojanje ratnog stanja izmeñu njih; svaka zaraćena strana slobodna je suspendirati izvršenje dvostranih ugovora o trgovini, prometu, ekstradiciji i drugim oblicima saradnje; s druge strane, u ratnom stanju se tek počinju primjenjivati odreñeni ugovori (Ženevske konvencije i Protokol I); oružani sukob nema učinka na važenje ugovora o granicama i onih ugovora koji ustanovljavaju objektivne režime; izbijanje neprijateljstava ima značajne posljedice na trgovinske i druge slične odnose izmeñu zaraćenih strana i njihovih pravnih i fizičkih osoba – prekida se trgovina i svako ugovaranje, a sklapanje kontrakata samo po sebi postaje kažnjivo. Osim toga, sve zaraćene strane vršile su pljenidbu neprijateljske javne imovine i na svojoj i na privremeno zauzetoj teritoriji.
Prestanak meñunarodnog oružanog sukoba moguć je na neki od sljedećih načina: a) Prostim prestankom neprijateljstava, bez posebnog ugovora – ovaj način nije pogodan za savremene uvjete u kojima treba ugovoriti repatrijaciju izbjeglica i ratnih zarobljenika, pitanja sukcesije država itd; b) Kapitulacijom (debelacija, subjugacija) – radi se o osvajanju cjelokupne teritorije druge zaraćene strane. Slijedi aneksija, pod uslovom da prestane svaki otpor u zemlji i inostranstvu, te da svaka vlast osvojene države nestane, čak i u izbjeglištvu. Anektirana država prestaje postojati kao subjekat meñunarodnog prava. Ovakav način prestanka rata nije moguć, imajući u vidu sadašnje propise meñunarodnog prava; c) Mirovnim ugovorom – ovaj način se smatra normalnim načinom okončanja ratnog stanja. Tim se ugovorom ureñuju sva pitanja koja proizilaze iz rata i promjena koje su se u ratu desile. U nedostatku drugačijih propisa u mirovnom ugovoru, primjenjuje se načelo postliminium. To znači da se za osobe koje su se zatekle bilo u neprijateljskoj državi ili na okupiranoj teritoriji, ponovo uspostavljaju sva prava kakva su postojala i prije rata. Ovo načelo se može odnositi samo na posljedice akata koje je okupator preduzeo u prekoračenju ili kršenju svojih ovlaštenja. d) Sporazumom o primirju – sklapa se sa namjerom okončanja neprijateljstava u očekivanju konačnog mirovnog ugovora. Ako ugovor izostane, a izostane i obbnova neprijateljstava, sporazum o primirju se stvarno primjenjuje kao ugovor o prestanku ratnog stanja; e) Jednostranom izjavom – na ovaj način pobjednička država okončava ratno stanje sa pobijeñenom državom ako primirje nije na vidiku. Ova praksa nastala je nakon II sv.rata u odnosu na Njemačku, Austriju i Japan. Okončanje neprijateljstava moguće je i prije okončanja ratnog stanja. Postoje 4 načina okončanja neprijateljstava: -
primirje obustavlja ratne operacije uzajamnim sporazumom. Može biti opće i lokalno.
-
opća bezuvjetna kapitulacija je jednostran čin poražene države praćen sporazumom o predaji svih vojnih jedinica i dokidanjem svih civilnih vlasti u toj državi.
-
prekid neprijateljstava ili “primirje” po nalogu ili preporuci Vijeća sigurnosti UN. Cilj takve odluke je apsolutni prestanak neprijateljstava na vremenski rok predviñen rezolucijom. U tom roku bi trebalo postići trajniji politički sporazum, redovno uz posredovanje organa UN.
-
ostale vrste ugovora o prekidu ili suspenziji neprijateljstava – do takvih ugovora dolazilo je na diplomatskim konferencijama, uz posredovanje trećih država ili organa UN.
OSNOVNA PRAVNA PRAVILA O RATOVANJU I NEPRIJATELJSTVIMA
83
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Pod “zakonima rata” podrazumijevaju se ograničenja propisana meñunarodnim pravom, u okviru kojih se smije primijeniti sila potrebna da se savlada neprijatelj. Ograničenja ratovanja se mogu podijeliti na ograničenja ratione loci, ratione instrumenti i ratione personae. Ograničenja ratione loci. U ratovima se razlikuje ratište od područja ratnih operacija. Pod ratištem se podrazumijeva sav prostor u kome zaraćene strane mogu pripremati i voditi neprijateljstva (teritorija država – kopno, voda, zrak; te područje otvorenog mora). Ratište ne obuhvata teritoriju neutralnih država i područja koja su neutralizirana meñunarodnim ugovorima (npr.Suecki i Panamski kanal, Antarktik itd). Područje ratnih operacija je prostor na kome se neprijateljstva, tj.oružana borba stvarno vodi. Ograničenja ratione instrumenti. Radi se o ograničenjima s obzirom na metode i sredstva ratovanja, s obzirom na objekte, te s obzirom na pojedine vrste oružja. Ograničenja ratione personae. U svim oružanim sukobima trebalo bi poštivati temeljno razlikovanje izmeñu ratnika (boraca) i civilnog stanovništva. Osnovno načelo je da civilno stanovništvo ne bi smjelo učestvovati u neprijateljstvima, a zauzvrat bi moralo biti pošteñeno od posljedica ratnih operacija koliko god je to moguće. Zaštita civila u meñunarodnim oružanim sukobima kodificirana je u Protokolu I iz 1977.godine. Borci su osobe koje učestvuju u neprijateljstvima, a ako padnu pod vlast neprijatelja imaju status ratnih zarobljenika. Ovaj status imaju i neki neborci, a to su osobe koje neposredno prate oružane snage, a nisu njihovi pripadnici, kao što su npr.civilni članovi posade vojnog zrakoplova, ratni dopisnici, pripadnici radnih jedinica i sl. Borci se mogu podijeliti na “regularne” i “neregularne”. Regularni borci su pripadnici oružanih snaga strane u sukobu, kao i pripadnici milicija i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih snaga. Prema Trećoj Ženevskoj konvenciji iz 1949, neregularni borci mogu imati status ratnih zarobljenika ako kumulativno ispunjavaju 4 uslova: 1. da im je na čelu osoba odgovorna za svoje potčinjene; 2. da imaju odreñen znak raspoznavanja uočljiv na daljinu; 3. da otvoreno nose oružje; 4. da se pridržavaju zakona i običaja rata. Narodni ustanak. Stanovnici neokupiranog područja koje se prilikom približavanja neprijatelja spontano late oružja da bi se oduprli napadu, nemajući vremena da se organiziraju kao regularne oružane snage, imaće status boraca ako otvoreno nose oružje i ako se pridržavaju zakona i običaja rata. Pripadnici sanitetskog i vjerskog osoblja (vojnog i civilnog) strana u sukobu se ne smatraju ratnim zarobljenicima ako padnu pod vlast neprijatelja. Oni uživaju poseban i povlašten položaj. To osoblje može biti zadržano pod vlašću neprijatelja samo ako to zahtijeva zdravstveno stanje, duhovne potrebe i broj ratnih zarobljenika. Ostalo osoblje se prvom prilikom vraća strani kojoj pripada. Navedeno osoblje ne uživa posebnu zaštitu ako se upotrijebi za vršenje akata štetnih za neprijatelja, a izvan svojih humanitarnih zadataka. Ta zaštita prestaje tek nakon prethodnog upozorenja koje je “u razumnom roku“ ostalo bez odgovora.
ZAŠTITA RATNIH ZAROBLJENIKA, RANJENIKA, BOLESNIKA I BRODOLOMACA Položaj ratnih zarobljenika propisan je Trećom Ženevskom konvencijom o postupanju sa ratnim zarobljenicima iz 1949, te nekim propisima Protokola I iz 1977. Svi ratni zarobljenici su pod vlašću neprijateljske države, a ne pojedinaca ili vojnih jedinica koje su ih zarobile, što znači da je država pod čijom su vlašću meñunarodno odgovorna za njihovu sudbinu. Pri ispitivanju ratni zarobljenici su dužni navesti samo prezime i ime, čin, datum roñenja i matični (registarski) broj. Ne smiju se prisiljavati da daju druge podatke. Smiju zadržati sve lične stvari osim
84
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM oružja, konja, vojne opreme i vojnih dokumenata. Od vojne opreme koja im se oduzima izuzeti su odjeća i namirnice. Ratni zarobljenici mogu biti internirani, ali se ne smiju držati u zatvoru osim kad prekrše disciplinske ili krivične propise. Prije svake osude imaju pravo na odbranu. Država u čijoj su vlasti je dužna zarobljenicima osigurati besplatnu ishranu, odjeću i uvjete smještaja koji ne smiju biti lošiji od onih za vlastite jedinice, kao i zdravstvenu zaštitu. Mogu biti prisiljeni na rad (osim oficira), ali im se ne smiju nametnuti radovi vojnog karaktera niti radovi koji su opasni i štetni po zdravlje. Mora im se omogućiti kontakt sa porodicom, kao i sa MKCK. U svakom zarobljeničkom logoru mora biti istaknut tekst III Ženevske konvencije na jeziku zarobljenika, kako bi se oni u svako doba mogli upoznati sa svojim pravima i dužnostima. Zbrinjavanje ranjenika, bolesnika i brodolomaca ureñeni su Prvom i Drugom Ženevskom konvencijom. Protokol I iz 1977.godine je pojam zaštićenih osoba proširio i na civilne ranjenike, bolesnike i brodolomce. Sve te osobe moraju biti poštovane i zaštićene, bez obzira na stranu kojoj pripadaju. Jednaka pomoć i medicinska zaštita se moraju ukazivati vlastitim i neprijateljskim vojnicima i civilima, a jedini kriterij za odreñivanje priroriteta je njihovo zdravstveno stanje.
INVAZIJA I RATNA OKUPACIJA. ZAŠTITA CIVILNOG STANOVNIŠTVA Ratna okupacija je stanje u kome okupator drži okupiranu teritoriju pod svojom kontrolom u mjeri da je prestao svaki organizirani oružani otpor i da je okupator u mogućnosti uspostaviti svoju upravu. Radi se o privremenom stanju, u kome se suverenost zaposjednute teritorije nije (ili još nije) promijenila. Svo vrijeme trajanja okupacije, okupator ima brojne dužnosti po meñunarodnom pravu. Mora poštivati prava pojedinaca, privatno vlasništvo, vjerska uvjerenja itd. Ima pravo namiriti troškove svoje uprave i potreba vojske koju drži na okupiranoj teritoriji, ali ne smije ubirati veća sredstva koja bi mu poslužila za ratovanje na drugim područjima. Novčane kontribucije moraju biti koliko god je to moguće u skladu sa ranijim propisima o razrezivanju poreza. Načelo nedodirljivosti privatnog vlasništva na okupiranoj teritoriji ima važan izuzetak. Naime, sva sredstva namijenjena za prenos vijesti (komunikaciju), prevozna sredstva, skladišta oružja ili municije i sl, mogu se zaplijeniti čak i ako pripadaju privatnicima. Ali kad nastupi mir, ona se privatnicima moraju vratiti i mora se urediti odšteta. Sudbina državne imovine koju okupator zatekne na okupiranoj teritoriji zavisi od toga da li se radi o pokretnoj ili nepokretnoj imovini. Pokretna imovina se po ratnom pravu smatra ratnim plijenom. Nekretnine se ne smiju plijeniti niti prodavati trećim osobama, a okupacijska država se smatra plodouživaocem javnih nekretnina što podrazumijeva postupanje u skladu sa pravilima plodouživanja. Izuzetak od navedenog su dobra namijenjena za vjerske svrhe, dobrovorne svrhe, prosvjetu, nauku i umjetnost. Ta imovina je nedodirljiva, bez obzira da li je pokretna ili nepokretna. Četvrta Ženevska konvencija iz 1949. se primjenjuje na sve civile koji ne učestvuju u neprijateljstvima, a ne uživaju zaštitu prvih triju konvencija. Na okupiranom području civilno stanovništvo mora nastaviti da živi normalno, koliko god je to moguće. Okupator ima dužnost održavanja javnog poretka. Općenito su zabranjeni deportacija ili premještanje stanovništva, uključujući i naseljavanje vlastitog stanovništva na okupirana područja. Svako uzimanje civila za prisilan rad je takoñe podložno strogim ograničenjima. Krivično zakonodavstvo na okupiranoj teritoriji ostaje na snazi, ali okupator može dokinuti ili suspendirati odreñene dijelove koji predstavljaju prijetnju njegovoj sigurnosti ili ga sprečavaju u primjeni IV Konvencije. Ako okupator donese svoje krivične zakone, oni stupaju na snagu tek nakon što se propisno objave i nemaju retroaktivno dejstvo.
85
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Ako razlozi sigurnosti ne zahtijevaju suprotno, civilima bi trebalo omogućiti napuštanje neprijateljske države. Iz imperativnih razloga vlastite sigurnosti okupator može internirati neke osobe ili im odrediti prinudni boravak. Sve osobe zaštićene IV Konvencijom imaju pravo da se slobodno obraćaju Sili zaštitnici, MKCK, te nacionalnom društvu Crvenog križa države u kojoj se nalaze. Predstavnici tih institucija imaju pravo da ih posjećuju. Mjesta i zone pod posebnom zaštitom. IV konvencija predviña mogućnost ustanovljavanja sanitetskih i sigurnosnih zona i mjesta, kao i neutraliziranih zona. Protokol I predviña mogućnost proglašenja nebranjenih mjesta i demilitariziranih zona. Sanitetske i sigurnosne zone i mjesta morale bi se nalaziti na značajnoj udaljenosti od bojišta, a protivnik bi ih morao priznati, i to ako je moguće na osnovu izričitog sporazuma. Ustanovljavanje ovih zona dosad nije primijenjeno u praksi. Neutralizirane zone se mogu ustanoviti kao privremene na području ratnih operacija sa namjerom da se u njih smjeste ranjeni i bolesni sa obje strane. Za njihovo uspostavljanje potreban je pisani sporazum zaraćenih strana. Nebranjenim mjestom se može proglasiti svako naseljeno mjesto koje postaje protivniku otvoreno da ga bez otpora okupira. Uslovi za proglašenje nebranjenog mjesta su slijedeći: a) Svi borci, pokretno oružje i vojna oprema se moraju evakuirati iz tog mjesta; b) Nepokretne vojne instalacije se ne smiju koristiti u neprijateljstvima; c) Vlasti ili stanovništvo ne smiju preduzimati nikakve neprijateljske radnje niti akcije za podršku vojnim operacijama. Demilitarizirane zone se takoñe proglašavaju sporazumom strana. Protokol I potvrñuje pravilo po kome je stranama u sukobu zabranjeno proširivanje vojnih operacija na takve zone.
PRAVNA PRAVILA O NEPRIJATELJSTVIMA NA MORU U ratovanju na moru osnovna je razlika izmeñu ratnih i trgovačkih brodova. Prema općeusvojenoj definiciji, ratni broj mora ispunjavati više uvjeta: a) pripada oružanim snagama neke države; b) ima vanjske oznake prema kojima se raspoznaje brod te državne pripadnosti (boja, zastava itd); c) broj je pod komandom oficira koji je u službi vlade te države; d) ima posadu podvrgnutu disciplini regularnih oružanih snaga. Brodovi koji uživaju imunitet u oružanom sukobu su: - bolnički brodovi i mala plovila za priobalne operacije spasavanja (propisno su označeni – obojeni u bijelo sa znakom crvenog krsta); - brodovi namijenjeni isključivo za obalsko ribarstvo ili malu lokalnu plovidbu; - brodovi kojima su povjereni vjerski, naučni ili humanitarni zadaci; - brod parlamentar (prevozi pregovarača) i kartelni brod (prevozi ratne zarobljenike radi razmjene ili vrši evakuaciju civila); Položaj neprijateljskog trgovačkog broda. Šesta haška konvencija iz 1907.godine preporučila je svojim strankama da neprijateljskim trgovačkim brodovima koji se nalaze u njihovim lukama ne znajući za početak rata, omogući da napuste te luke odmah ili u roku koji one odrede. Neprijateljski trgovački brod nije zaštićen od zarobljavanja i pljenidbe ako bude zatečen na otvorenom moru ili u teritorijalnim vodama zaraćenih strana. Od II sv.rata se općenito smatra da se trgovački brodovi u ratu smiju naoružavati. Naoružavanje samo po sebi ne bi bilo opravdanje za napad, ali su zaraćene
86
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM strane u Prvom i Drugom svjetskom ratu nalagale svojim trgovačkim brodovima da napadaju neprijateljske podmornice čim ih uoče. Time je njihovo naoružavanje prevazilazilo potrebe samoodbrane i predstavljalo je prijetnju neprijateljskim ratnim brodovima.
NEKA OGRANIČENJA RATOVANJA NA MORU Brodolomci, članovi posade i putnici zarobljenog trgovačkog broda. Kapetan broda je prema običajnom pravilu dužan i u doba mira pružiti pomoć svakoj osobi koja se nañe u moru, ako to može učiniti bez opasnosti za svoj brod, posadu ili putnike. Slično načelo se primjenjuje i u ratu, pod uslovom da se brodolomci uzdržavaju od bilo kakvog neprijateljskog akta. Članovi posade zarobljenog trgovačkog broda imaju status ratnih zarobljenika, ako na osnovu drugih propisa meñunarodnog prava ne uživaju povoljniji položaj. Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebe oružja. Dok se neke metode ratovanja na kopnu smatraju perfidijom, u ratovanju na moru su to ratna lukavstva. Ne smatra se zabranjenom upotreba lažne zastave ili prerušavanje ratnog broda u neprijateljski ili neutralni trgovački brod, ali se vlastita ratna zastava mora istaći neposredno pred početak napada. Izuzetak je boja i oznake bolničkog broda, koji se ne smiju zlupotrijebiti ni u kojim okolnostima. Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte. Ovdje prvenstveno spadaju neka ograničenja u bombardovanju obale sa ratnih brodova. Prema 9.haškoj konvenciji iz 1907.godine o bombardovanju od strane pomorskih snaga u vrijeme rata, zabranjeno je bombardovati nebranjene luke ili naselja. Mjesto se smatra nebranjenim čak i ako se ispred luke nalaze usidrene automatske kontaktne mine. Meñutim, i u nebranjenim mjestima dozvoljeno je bombradovati vojne ciljeve. Osim ako vojna potreba zahtijeva neodložnu akciju, kapetan ratnog broda dužan je prije bombardovanja obavijestiti o tome mjesne vlasti i ostaviti im dovoljan rok za evakuaciju civila. Zabranjene vrste oružja. Sve vrste oružja koje su općenito zabranjene, zabranjene su i u pomorskom ratovanju. Osim toga, zabranjeno je: - postavljati neusidrene mine, osim ako su izrañene tako da postaju neškodljive najviše 1 sat nakon što se nad njima izgubi kontrola; - usidrene mine koje ne postaju neškodljive nakon što se otkače od sidra; - upotreba torpeda koji ne postanu neškodljivi (tj.ne potonu) nakon što promaše cilj. Posebno je zabranjeno postavljati automatske kontaktne mine ispred protivničkih obala i luka sa jedinim ciljem sprečavanja trgovačke plovidbe.
POJAM NEUTRALNOSTI, NEZARAĆENOSTI I “NEUTRALIZMA” Institut neutralnosti nakon zabrane rata Brajan-Kelogovim paktom iz 1928.godine više nema značaj kakav je imao od 17.vijeka do tada. Nakon Drugog svjetskog rata većina teoretičara smatra da je klasična neutralnost nespojiva sa pravnim sistemom UN. Izuzetak su trajno neutralne zemlje, kakva je Švicarska. Opće dužnosti neutralaca u odnosu na sve zaraćene strane su slijedeće: a) Uzdržavanje – neutralna država ne smije pomagati ni jednoj zaraćenoj strani; b) Prevencija – neutralna država je dužna spriječiti djelatnosti zaraćenih strana na svom području, kao što su regrutovanje vojnika, pripreme za rat ili borbena dejstva; c) Trpljenje – neutralna država dužna je priznati zakonitost akata zaraćenih strana protiv djelatnosti njenih fizičkih i pravnih osoba, ukoliko su takvi akti u skladu sa meñunarodnim pravom. Dužnosti zaraćenih strana u odnosu na neutralne države su:
87
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM a) Uzdržavanje - protivničke strane su se dužne uzdržavati od vojnih djelatnosti na području neutralne države. Ni jedna od njih ne smije ometati ili sprečavati trgovinu i druge oblike saradnje neutralne države sa neprijateljem, koji su dozvoljeni prema ratnom pravu. b) Prevencija – svaka zaraćena strana dužna je npr. spriječiti kršenje prava diplomatskih predstavnika i zlostavljanje grañana neutralne države na vlastitoj teritoriji i na teritoriji koju je okupirala; c) Trpljenje – zaraćena strana je dužna trpiti interniranje na neutralnom području neprijateljskih trupa koje su tamo dobile utočište do kraja rata, ako su prethodno razoružane. Takoñer je dužna trpiti boravak neprijateljskih ratnih brodova u neutralnoj luci, uz stroga ograničenja koja nameću pravila o neutralnosti u pomorskom ratu. “Nezaraćenost” i nesvrstanost. Nakon Brajan-Kelogovog pakta počelo je preovladavati političko uvjerenje da je neutralnost u odnosu na žrtvu agresije nemoralna. Ali na početku II sv.rata neke fašističke sile počele su proglašavati “nezaraćenost” u tom ratu. Osim što neko vrijeme nisu učestovale u neprijateljstvima, nisu se uzdržavale od pružanja pomoći ostalim fašističkim zemljama na sve druge načine. Izraz “nezaraćenost” za stanje izmeñu zaraćenosti i neutralnosti prva je upotrijebila diplomatija fašističke Italije. I u oružanim sukobima nakon 1945.godine u kojima Vijeće sigurnosti UN nije preduzimalo nikakve akcije, “nezaraćenost” je kao stvarna praksa prevladala nad klasičnom neutralnošću, mada ne pod tim imenom. Sadržaj “nezaraćenosti” do danas nije kodificiran pravnim pravilima. Pojam nesvrstanosti odnosi se na zemlje koje su odbijale stupiti u neki od blokova u vrijeme hladnog rata. Većina tih zemalja je odbijala da na svom području dozvoli uspostavljanje stranih vojnih baza. Neutralnost i sistem UN. Ukoliko Vijeće sigurnosti preduzme akciju na osnovu Poglavlja VII, neutralnost svih članica UN postaje neodrživa. Ali učešće država u prinudnoj akciji UN protiv države agresora, samo po sebi ne stvara ratno stanje izmeñu članica UN i države napadača. Zbog toga učesnici tih sukoba nisu “zaraćene strane” i izmeñu njih ne nastaje ratno stanje. U sukobima u kojima izostane kolektivna akcija UN položaj država koje ne učestvuju u ratu je mnogo bliži nezaraćenosti nego klasičnoj neutralnosti. One više nisu dužne na uzdržavanje koje bi uključivalo apsolutnu nepristrasnost. Npr.ukazivanje protivneutralne pomoći, pa čak i snabdijevanje oružjem suprotne zaraćene strane danas ne bi mogli biti povod za napad na neku takvu državu.
DUŽNOSTI NEUTRALACA I ZARAĆENIH STRANA POSEBNO NA PODRUČJU NEUTRALNE DRŽAVE Dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u kopnenom ratovanju kodificirane su Petom ženevskom konvencijom o pravima i dužnostima neutralnih sila i osoba u slučaju rata na kopnu iz 1907. Dužnosti zaraćenih strana. Njihova prva dužnost je poštivanje nepovredivosti teritorije neutralne države. Neutralna država može (dakle ne mora) na svoju teritoriju primiti trupe zaraćene strane koje nastoje izbjeći zarobljavanje. Pri prelasku granice će ih iz razloga vlastite sigurnosti razoružati i internirati ih što dalje od bojišta. Odbjegle ratne zarobljenike neutralna država može primiti i ostaviti na slobodi, ali im može odrediti boravište. Neutralna država može dozvoliti prelazak ranjenika i bolesnika zaraćenih strana preko svoje teritorije, pod uslovom da u tim transportima nema boraca niti ratnog materijala. Dužnosti neutralnih država. Minimalna dužnost im je da na svojoj teritoriji ne dozvole organizovanje boračkih odreda zaraćenih strana, niti otvaranje ureda za njihovo regrutiranje.
88
WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM Mada to nije izričito predviñeno Petom konvencijom, ranije se kršenjem neutralnosti smatrao izvoz oružja i municije i davanje ili garantiranje zajmova same neutralne države nekoj od zaraćenih strana. Danas se te zabrane uglavnom ne poštuju. Neutralni državljani koji borave na području zaraćenih ne uživaju zaštitu iz IV ženevske konvencije iz 1949. Ako su na okupiranoj teritoriji, strani državljani su izjednačeni sa svim ostalim osobama koje se nalaze na toj teritoriji i njih štiti IV konvencija. Dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u pomorskom ratu. Ove dužnosti obuhvaćene su Trinaestom haškom konvencijom o pravima i dužnostima neutralnih sila u slučaju pomorskog rata iz 1907.godine. Zaraćene strane dužne su poštivati suverenitet neutralne države i uzdržavati se na njenoj teritoriji od svakog akta koji bi predstavljao povredu tog suvereniteta. U pomorskom ratu posebno važno je pitanje neškodljivog prolaska teritorijalnim morem. Prolaz kroz te vode je slobodan, uz ograničenja koja pravo mora propisuje i za vrijeme mira. Uživaoci prava neškodljivog prolaska su sve vrste brodova zaraćenih strana, uključujući i ratne brodove. Prolazak se mora obaviti bez prekida ili odgode i ne smije dirati u mir, red ili sigurnost primorske države. Neutralna država može, bez pravne i stvarne diskriminacije meñu stranim brodovima, privremeno obustaviti tj. suspendirati neškodljivi prolazak stranih brodova ako je takvo obustavljanje bitno za zaštitu njene sigurnosti. Dužnosti neutralne države. Neutralna država mora prema objema zaraćenim stranama jednako primjenjivati uvjete, ograničenja i zabrane koji su doneseni u toj oblasti. Neutralnoj državi je zabranjeno snabdijevati zaraćenu stranu ratnim brodovima, oružjem ili bilo kojim ratnim materijalom. Meñutim, ono što se zabranjuje neutralnoj državi, ne zabranjuje se njenim ili stranim fizičkim i pravnim osobama, osim kad je u pitanju prodaja ratnih brodova. Ratni brodovi zaraćenih strana u neutralnoj luci. Tu se načelno primjenjuje “pravilo od 24 sata”. Naime, ratni brod zaraćene strane koji se zatekao u luci neutralne države ili u njenim vodama u trenutku izbijanja rata, dužan je isploviti u roku od 24 sata ili u roku propisanom pravom neutralne države. Ako se u neutralnoj luci istovremeno nañu brodovi protivničkih strana, mora proći najmanje 24 sata izmeñu njihovih isplovljavanja. U neutralnim lukama se mogu obavljati samo prijeko potrebne popravke stranog broda nužni za sigurnost njegove plovidbe, ali ne i za povećanje njegove borbene moći. Te potrebe procjenjuje neutralna vlast. Gorivom se mogu snabdijeti koliko im je potrebno da stignu do najbliže luke u svojoj državi. Ako se ratni brod zaraćene strane zadrži u luci duže nego što smije ostati, neutralna država ga smije onesposobiti za plovidbu do kraja rata. Posadu može ostaviti na brodu ili je smjestiti na kopno uz ograničenje kretanja.
NEUTRALNI I NEPRIJATELJSKI TRGOVAČKI BROD I ROBA U POMORSKOM RATOVANJU
89
WWW.BH-PRAVNICI.COM
