Demokracija je postala fundamentalni standard političke legitimacije u suvremenome dobu.Ovu pretpostavku uočio je 1996. godine David Held, istaknuti teoretičar politike porijeklom iz Velike Britanije komentirajući veliku raširenost demokracije. Ako pogledamo u prošlost, vidljiv je „razvoj” demokracije u razdoblju od 1970-ih godina do današnjih dana, pogotovo u zemljama nekadašnjega Istočnoga bloka te je vidljivo da su se autoritarna društva postupno pretvarala u demokratska društva. U ovome eseju biti će riječi o značenju pojma liberalne demokracije, a potom o njenom razvoju gledano kroz povijesnu prizmu. Zatim će biti objašnjeno koji su problemi koji se vezuju uz liberalnu demokraciju. Što je liberalna demokracija u najkraćim crtama? Liberalna demokracija, također poznata pod nazivima građanska ili buržoaska demokracija, naziv je za društveno-političko uređenje, čija je karakteristika reprezentativnost (predstavnička demokracija) uz slobodu političkog djelovanja (politički pluralizam).U praksi se liberalna demokracija iskazuje kroz vlast, koja legitimitet crpi na temelju slobodnih, tajnih i poštenih izbora na kojima se ravnopravno natječe više različitih političkih stranaka. Liberalna demokracija u današnjem svijetu javlja se, kako u obliku monarhija (ustavna ili parlamentarna), tako i u obliku republika (parlamentarna, predsjednička ili polupredsjednička). Možemo reći da početke liberalne demokracije možemo tražiti u velikim revolucijama koje su obilježile povijest čovječanstva. Naravno, ovdje je riječ o američkome ratu za nezavisnost (1775. – 1781.) te francuskoj revoluciji (1789. – 1794.) koje korijene svojih ideja o slobodi, jednakosti i pravdi imaju u filozofiji 18. stoljeća tj. u prosvjetiteljstvu, a pogotovo u razmišljanjima francuskoga mislioca i filozofa Jean Jacques Rousseaua i njegove knjige Društveni ugovor. Tokom 19. stoljeća, kada će liberalna misao sve više istiskivati onu konzervativnu misao, pojaviti će se treća struja promišljanja koja će u prvi plan staviti novu društvenu sferu, a to je radništvo iz tvornica – naravno radi se o marksizmu. Marksizam će se kao ideologija proširiti po većem dijelu svijeta te će dobar dio populacije u 20. stoljeću živjeti pod sustavom koji je po svojoj prirodi socijalistički (primjerice bivša Jugoslavija) ili komunistički (primjerice bivši SSSR). Glasanje za različite osobe iste stranke (Komunistička partija!), stroga kontrola medija, političkoga sustava i ekonomije – sve je to razdvajalo istok od zapada. 1989. godina bila je prekretnica u svjetskoj povijesti – pad Berlinskoga zida i „baršunaste revolucije” najavili su kolaps monolitnoga komunističkoga sustava i marksističke ideologije koji su opstajali tako dugo. Od pada SSSR-a 1991. demokracija se postepeno širi pa tako možemo vidjeti da i u najautoritativnim državama poput Mijanmara, Indonezije i sl. polako ulaze tekovine demokracije.
Iako bismo iz ovih redova mogli reći da je liberalna demokracija uspješna, postoji jedna paradoksalna situacija. Ona se refleksira u tome da u državama sa zrelim demokratskim sustavom se pojavljuju skepse vezane uz demokratske procese. Kako je to uočio Daniel Bell, američki sociolog, narodna vlast postala je premala da odgovara na velika pitanja, a prevelika da rješava manja pitanja pojedinih regija ili gradova. Vlade imaju male moći pogotovo kada se susretnu sa „većima od sebe” primjerice velikim korporacijama koji sudjeluju u globalnoj ekonomiji. Prisutan je sve veći cinizam spram političara u građana liberalnih demokracija, a i prevladava misao da političari ne mogu utjecati na globalne pomake onako kako bi bilo poželjno. Ljudima se više ne sviđa da odluke koje se tiču njih donose osobe koje su se udaljile od samih građana – razni moćnici, stranački dužnosnici, lobisti i birokrati. Sve ovo utječe na ljude da sudjeluju u političkome procesu. Određeni procesi (poput korupcije, nepotizma i zakulisnih igara) koji su bili nevidljivi sada su, zahvaljujući napretku informatičke tehnologije, vidljivi te izazivaju odbojnost i sumnju među izbornim tijelom. No ne znači da je vjera u demokratski sustav izgubljena te da su birači izgubili volju što se politike tiče. Mnoga istraživanja pokazuju da je demokracija najpoželjniji oblik vlasti, a zanimanje za politiku zapravo raste pa je sve više ljudi uključeno u civilne kupine i udruge te društvene pokrete koji rješavaju pojedinačne probleme. Kroz ovaj esejski rad mogli smo vidjeti razvoj liberalne demokracije, njeno značenje i problematiku koja se pojavljuje unutar njenih struktura. Na kraju možemo se zapitati ovo – kakva je sudbina demokracije u razdoblju kada je ona loše pripremljena za upravljanje neprekinutim slijedom događaja? Neki smatraju da se može malo učiniti te sukladno „nesnalaženju” vlada spram brzih promjena želi se smanjiti uloga vlasti i omogućiti definiciju društva tržišnim silama, no takav pristup možemo smatrati veoma skeptičnim. U ovome svijetu potrebna je veća, a ne manja kontrola. Sukladno tome treba produbiti demokraciju na razini, ispod razine i iznad razine nacionalne države kako bi poboljšali efektivnost vladanja u sadašnjici.