SKRIPTA ZA ESEJ-2012
1. Camus, Albert, Stranac 2. Dostojevski, Fjodor Mihajlovič, Zločin i kazna 3. Držić, Marin, Dundo Maroje 4. Flaubert, Gustave, Gospođa Bovary 5. Goethe, Johann Wolfgang, Patnje mladog Werthera 6. Kafka, Franz, Preobrazba 7. Krleža, Miroslav, Gospoda Glembajevi 8. Krleža, Miroslav, Povratak Filipa Latinovicza 9. Marinković, Ranko, Ruke (novele: Ruke, Zagrljaj, Anđeo, Prah) 10. Nehajev, Milutin Cihlar, Bijeg 11. Poe, Edgar Allan, Crni mačak 12. Salinger, Jerome David, Lovac u žitu 13. Sofoklo, Antigona 14. Šimić, Antun Branko, Preobraženja 15. Šoljan, Antun, Kratki izlet.
Camus – STRANAC ŽIVOTOPIS: Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je romanopisac, dramatičar i esejist. Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Čitav se Camusov opus temelji na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Apsurdnosti svijeta, Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice, evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu znala naći pravu mjeru”. Poginuo je u automobilskoj nesreći. KNJIŽEVNOST 1929.-1952. -eksperimentira sa jezičnim mogučnostima -europski romani vezani su uz egzistencijalnu filozofiju -stalna težnja da se nadmaše prethodnici -osporavanje tredicije KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman lika MJESTO RADNJE: Alžir O DJELU: ''Stranac'' je kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s njegovim prijateljima. Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka, koji u tamnici, s podjednakim mirom i ravnodušnošću, govori o proteklim zbivanjima, kao i o smrti koja mu preostaje. Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i kratkim rečenicama. Prema romanu je ''Stranac'' 1967. g. snimljen istoimeni film. Camusov ''Stranac'' jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu, Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u tim trenicima. ''Stranac'' se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici, koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem posve drugom: o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaulta. KARAKTERIZACIJA LIKOVA: MERSAULT: Sitni je bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju, no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran za sve. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je također nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče. MARIJA: Mersaultova je prijateljica, bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.
RAYMOND: . Najbolji je Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen.. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. CELESTE, Mersaultova majka EMANUEL, nadstojnik i upravitelj staračkoga doma ANALIZA JEZIKA I STILA: - epiteti: mrtvačka kola, bezuba usta, nehotični trzaji, ispupčeni trbuh - usporedbe: kao da mama nije ni umrla, kao i obično, kao krv što se kotrlja po maminu lijesu, kao da se lutak razglavio KRATAK SADRŽAJ: Radnja se romana događa u Alžiru. Glavni je junak mali namještnik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla”. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu vlada, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. Njegov prijatelj Raymond i on potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno, dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina. Drugi se dio romana odvija u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti se želi spasiti. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj. O majci: ''Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.'' Nakon majčine smrti: ''... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Vjerojatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.''
ZLOČIN I KAZNA ~ Fjodor M. Dostojevski Razdoblje: REALIZAM trajanje: od 30-ih do 80-ih i 90-ih god. 19.st. vodeću ulogu ima francuska, ruska i engleska književnost najprije se javio u Francuskoj, pod utjecajem društvenih promjena (Francuska revolucija), ali i pod utjecajem teoretičara racionalizma i pozitivizma i enciklopedista cilj – što istinitije i što izvornije opisati svijet u kojem čovjek živi, radi njegova poboljšanja i napretka objektivno i bez osobne prisutnosti („objektivni“ pripovjedač – er form) pojačano zanimanje za prirodne znanosti i jačanje pozitivističkih filozofija naglašavanje odnosa književnosti i zbilje roman – glavni književni žanr, „zrcalo stvarnosti“ fabula slijedi kronološki slijed zbivanja; uzorčno-posljedični odnosi jedini estetski kriterij realizma je istinitost Stendhal – začetnik realizma – „Crveno i crno“ usporedio roman s ogledalom koji nosi cestom obilježja realističkog djela: kritičnost (kritika društevnih problema djelo na njih upozorava i nudi rješenja), tipičnost (opisani lik ima sve izvorne, autentične osobine koje imaju i ostali predstavnici njegove skupine npr. tipični građanin je promišljen, obrazovan, poštuje zakon...), objektivnost (vidjeti svijet istinski, onakvim kakvim on zaista jest) Biografski podaci o autoru: Fjodor Mihajlovič Dostojevski 1821. – 1881. -ruski romanopisac, uz Tolstoja najveći predstavnik ruskog realizma -sudjelovao u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog čega je osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je proveo deset godina na početku svog stvaranja kretao stopama Gogoljeva realizma i zastupao napredne društvene poglede (roman Bijedni ljudi, 1846.) – nakon povratka s robije (koju je opisao u Zapisima iz mrtvog doma, 1861.), napušta i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman Demoni, 1871.), te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo mijenja se i tematika njegovih djela moralni aspekti ljudske egzistencije, pitanja dobra i zla, krivnje i odgovornosti zanimljiv kriminalni zaplet poslužit će mu samo kao okvir u kojem će raspravljati o problemu zločina i kazne kao takvome, u želji da otkrije tajne pobude ljudskih postupaka prekapa po najskrivenijim predjelima ljudske psihe, a u traganju za odgovorima na pitanja koja ga muče, razvija dugotrajne rasprave i diskusije o moralnim, etičkim i filozofskim problemima dvije vrste likova – s jedne strane cinici i buntovnici protiv društva, razvratnici i nemoralni tipovi, a s druge strane požrtvovne, nesebične ličnosti, koje su u životu odabrale put ljubavi, patnje i pasivne podložnosti snažno djelovao na razvoj moderne zapadnoeuropske proze 20. stoljeća glavna djela: PONIŽENI I UVRIJEĐENI, ZLOČIN I KAZNA, IDIOT, BRAĆA KARAMAZOVI (sve romani)
ZLOČIN I KAZNA SADRŽAJ: Prvi dio Mjesec srpanj. Rodja Romanovič Raskoljnikov je siromašni nesvršeni student prava u S. Petersburgu. Na početku romana ga susrećemo kako sa svoje dvadeset i dvije godine izbjegava gazdaricu jer mjesecima nije platio stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne založiti džepni sat, a ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vrijeme otkupio prijašnji prsten pa je ostao dužan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara razbojnički plan. Kasnije saznajemo (iz njegovih meditacija i sjećanja) da je jednom u krčmi čuo razgovor mladića koji se žalio svom drugu na staru lihvarku koja se bogati lukavim otkupom vrijednih predmeta od siromašnih ljudi za male novce; pritom je strašno gruba prema svojoj dobroćudnoj polusestri Lizveti koja radi za nju. Mladić je razvio teoriju kako bi babu valjalo ubiti jer je kao stjenica koja pije krv, a strašno je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio početak kovanja planova o ubojstvu i krađi. Nakon posjeta lihvarki (koji je bio proba jer je osluškivao što i kako ona ključevima otvara) u krčmi je upoznao propalog činovnika Marmeladova koji mu je otvorio dušu tužnom pričom o obitelji koju je upropastio zapivši sav svoj novac, a kći Sonja je postala prostitutka da bi prehranili ostale dvije djevojčice i jednog dječaka. Raskoljnikov ga otprati kući gdje nije bio pet dana, a žena ga poče vući za kosu i tući. Raskoljnikov izvuče i ostavi 50 kopejki i nestane kad je počela vikati i na njega. U prljavoj sobici sluškinja Nastasja mu donese majčino pismo puno ljubavi koje ga raznježi i rastuži. Mati ga je izvjestila o teškom životu Dunje, njegove sestre koja je služila u gospodskoj kući a gazda se zaljubio u nju pa ju je htio iskoristiti. Žena mu je to doznala pa je isprva okrivila Dunju, pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo rehabilitirala Dunju. Njih dvije su teškom mukom slale sinu novac u grad i polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala i o skoroj Dunjinoj svadbi za dvorskog savjetnika Petra Petroviča Lužina. "Pouzdan i imućan, ima doduše 45 godina ali još se može svidjeti ženama." Raskoljnikov je bio izvan sebe jer su ga dovele pred gotov čin. Nisu ga pitale za mišljenje o čovjeku koji je "čini se dobar" i otprema na put za S. Petersburg škrinju "na svoj račun", a majka i Dunja putuju o svom trošku. Raskoljnikov se čudio Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral ljudi i vremena. SAN - umoran je zaspao i sanjao mračan san o kobili koju su pretukli željeznim šipkama jer nije mogla trkom povući zapregu. U snu je Raskoljnikov dječak i plačući ručicama udara vlasnika kobile a otac ga odvlači nemoćno. Probudivši se zaklinje se kako on ne može učiniti "ono", ali zatim razmišlja o događaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je čuo razgovor trgovca s Lizvetom da će sutradan u sedam sati navečer doći trgovcu. Shvatio je da će lihvarka tada biti sama i da je to prilika za ubojstvo. U kaputu je zašio traku u kojoj će visjeti sjekira, nije mogao uzeti sjekiru iz kuhinje jer je u njoj bila Nastasja (nepredviĐeno) ali imao je sreće kad je zavirio u kućepaziteljevu kućicu gdje nije bilo nikoga. Pozvonio je na vrata, no lihvarka je nešto sumnjala pa nije odmah otvorila. Cijelo to vrijeme je Raskoljnikov razmišljao o svom ponašanju i još uvijek zdravom razumu. Pružio je starici čvrsto svezani smotuljak koji je trebao biti srebrna tabakera. Tri puta ju je udario sjekirom po tjemenu i zatim u sobi iz škrinje natrpao džepove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je začuo korake u susjednoj sobi, zaprepastio se kad je ugledao Lizvetu i potom ju je ubio. "Strah ga je hvatao sve više i više - osobito nakon tog drugog, sasvim neočekivanog umorstva." Kad je htio pobjeći, začuo je korake i zakračunao vrata - dvojica su lupala i shvatila da se zbiva nešto neobično. Jedan je krenuo po pomoć, a kad se drugi nakratko izgubio Raskoljnikov se spustio kat niže i sakrio u stanu kojeg su ličili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga zapazili. "Znoj je curio s njega, šija mu je bila posve mokra - prolaznici su mislili da je pijan. Vratio je sjekiru
na mjesto sve u bunilu...Komadići i odlomci nekakvih misli rojile su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije mogao zadržati, koliko se god trsio.." Drugi dio Ležao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donijela poziv od policije - protrnuo je. No u stanici je saznao da ga je gazdarica tražila jer nije plaćao stanarinu. U stanici se posvadio s poručnikom Iljom Petrovičem. Odahnuo je, ali kad je inspektor Fomić pričao o ubojstvu lihvarke - srušio se u nesvjest. U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog teškog kamena. Čudno se ponašao (ušao kod Razmihina i odmah izašao, buncao je, sanjao da je Ilja istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a Razmihin ga je s prijateljem Zosimovim, doktorom požrtvovno njegovao. Za to vrijeme su svi počeli komentirati ubojstvo, u prvi mah su optužili soboslikare! Dok je bio u krevetu posjetio ga je Lužin, a Raskoljnikov je slušajući komentar na pismo njegove majke rekao:"Tornjajte se dovraga!" Još onako slab pobjegao je iz sobe i lutao gradom, ušao u neku krčmu i majčinim novcem nagradio neku prostitutku iz čistog hira. Za šankom je drsko izazivao Zamjotova pričajući mu o zločinu i izazovno ga gledajući u oči. Na vrh jezika mu je bilo da prizna. "A što ako sam onda baš ja ubio babu i Lizvetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i ušao je u kuću i sobu gdje se zbilo ubojstvo, provocirao je radnike koji su ureĐivali stan. "Pod je opran, hoće li ga ofarbati?! Nema krvi?!" Otjerali su ga. Na cesti je čuo graju i približio se - zaprega s konjima je pregazila pijanog Marmeladova. Raskoljnikov se zauzeo za nastradalog i pomogao da ga odnesu u kuću. Žena Katarina Ivanova bila je izvan sebe. Pop ga je ispovijedio okrvavljenog. Dirljiv prizor kada žena pomaže mužu, a pop moli da mu oprosti. "Ma ta je pijanica zapila sve što je imala... upropastio mi je život! Hvala Bogu što umire. Bit će manje štete!" Govoreći to, ona je davala sve od sebe da mu olakša posljednje trenutke, da mu pomogne. Na vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su zasuzile oči. Raskoljnikov je zadivljen Sonjinom mršavom prilikom s predivnim plavim očima. Dao je Katarini sve rublje što je imao i rekao da on snosi troškove sprovoda. Kad je odlazio mala sestrica je dotrčala i rekla da Sonja pita za adresu. Vrativši se kući dočekale su ga majka i sestra vrištavši od uzbuĐenja. "Ali on stajaše kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao." Srušio se u nesvijest. Razmihin ih je smirivao, uvjeravao da mu nije ništa. Treći dio Razmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kući, da će se on pobrinuti za Raskoljnikova. Raskoljnikov je samo uspio reći da je Lužin podlac i da se on protivi vjenčanju. "Ili on ili ja!" Razmihin ih je pratio do stana umirujući ih. Bio je pijan jer se upravo vratio s tervenke, ali se na prvi pogled zaljubio u visoku, ponosnu i naočitu Dunju. Obećao je da će doći sa Zosimovim i održao obećanje. Lužin im je poslao pismo i dogovorio sastanak S Dunjom i majkom pod uvjetom da Raskoljnikov ne bude tamo. Dunja i mati su se tome usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov našao s njima, ali je razgovor svejedno zapinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se suprotstavljao sestrinoj svadbi, Dunja je o tome željela odlučiti sama.... Tada u sobu uleti Sonja da pozove Raskoljnikova na pogreb - svi se zbune, a Raskoljnikov se rastrči oko nje upoznavši ju sa svima, majci je sve to bilo sumnjivo. Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod stare lihvarke i Razmihin ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviču, inspektoru. Porfirij se pokazao lukavac i šalama i pitanjima je provocirao Raskoljnikova. Samo su još njega i čekali, jer su na zamotuljcima kod starice našli napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova. Zatim se inspektor interesirao o članku Raskoljnikova izašlom u "Periodičnoj riječi" u kojem je Raskoljnikov izložio misao o običnim i neobičnim ljudima koji vuku svijet pa im se može oprostiti čak i zločin ako to znači napredak čovječanstva. Porfirij je to povezao s psihičkim stanjem zločinca u trenutku zločina (Raskoljnikovu se činilo da mu je Porfirij namignuo). Na
kraju ga je čak pitao je li vidio soboslikare one noći - Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razmihin se razbjesnio na Porfirija. Raskoljnikov stalno razmišlja i preispituje svoj čin. "Vrlo važno za babuskaru!"- mislio je uzrujano i palhovito. Možda sam tu i pogriješio, ali nije sad to važno. To je bila tek bolest... htio sam što prije preskočiti granicu.. nisam ubio čovjeka nego načelo! Načelo sam zaista ubio, ali nisam prekoračio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra, koliko sam ih volio! Zašto ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini.... Grliti je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kažem?! O kako sad mrzim tu babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oživjela! Sirota Lizaveta! Zašto se ona morala tamo zateći? Čudno je ipak zašto na nju i ne mislim, baš kao da je nisam ni ubio! Lisaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih očiju....Mile moje!" - ovaj je komentar najbitnija odrednica romana, obrazloženje njegova postupka i pojava unutrašnjeg monologa inače kategorije modernog romana. Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje puno ljudi. Kad se probudio kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov. Četvrti dio Svidrigajlov je muž pokojne Marfe Petrovne koji je pokušao napastvovati Dunju kad je radila za njega. Raskoljnikov ga je htio otjerati, ali mu je ovaj ponudio 10000 rubalja za Dunječku bez ikakvih protuusluga. Raskoljnikov je bio izvan sebe, a Svidrigajlov neobično hladan i miran. Otkrio je da je Marfa oporučno ostavila Dunji 3000 rubalja i nek se ne udaje za Lužina jer je nitkov! Na izlazu ga je vidio Razmihin. U svratištu majke i Dunje sastaju se Lužin, Razmihin i Raskoljnikov. Lužin je u žučnoj raspravi napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju velikodušnost prema "ozloglašenoj" djevojci i siromašnoj majci koje je htio spasiti od neimaštine. Dunja je pobjesnila i zajedno s bratom otjerala iznenađenog Lužina. Lužin je čak zatražio da mu vrate troškove puta. Raskoljnikov se odmah zatim oprašta od majke i sestre i taj oproštaj izgleda konačan. Razmihin ga je pokušao zaustaviti, ali Raskoljnikov ga je nijemo gledao, pogled mu je prodirao u dušu. Odjednom se Razmihin lecne.. Nešto čudnovato kao da je prostrujalo izmeĐu njih.... Nekakva misao proleti kao kakav nagovještaj, nešto užasno ružno, što su obojica shvatila. Razmihin problijedi kao krpa. "Razumiješ li sad? - upita Raskoljnikov a lice mu se iskrivi od bola. Vrati se k njima i čuvaj ih uvijek!" Iznenada se okrene i ode. Od te večeri Razmihin im je postao sin i brat. Raskoljnikov je pošao Sonji koja se oduševila kad ga je vidjela. On ju je ispitivao o njezinu životu, bio je ganut njezinim izgledom, sudbinom i žrtvovanjem za dobrobit svoje porodice, pitao ju je vjeruje li u Boga i kako on može dopustiti takvu bijedu, natjerao ju je da mu čita Bibliju - uskrsnuće Lazarovo, čitavo vrijeme osjećajući kako mu se vraća želja za životom, smisao kako se nešto budi u njemu. Rekao joj je da je danas raskrstio sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo zajedno... Oboje smo prokleti, pa ćemo dalje zajedno!" Ako sutra opet dođe reći će joj tko je ubio Lizavetu - bila je zaprepaštena. Raskoljnikov je pošao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga želi ispitati. Porfirij ga je u šaljivom tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je zavikao da to ne dopušta. "Uhapsite me ako želite, ali nemojte se poigravati sa mnom. Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv. Porfirij mu je obećao iznenađenje, ali u jednom trenutku uđe Nikolaj, soboslikar s priznanjem da je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je došao sebi i uzvratio mu:"Nećete mi pokazati ono naše malo iznenađenje?!" U stanu, u trenutku kad je htio izići otvorila su se vrata i pojavio se čovjek koji mu je na ulici šapnuo da je ubojica. "kao da je iznikao iz zemlje" Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane izvinjavati što ga je krivo optužio i prokazao Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu večer kad je zavitlavao stanare i pazikuću, a on je obrtnik - krznar, iz iste veže i nije htio da Raskoljnikov proĐe nekažnjeno. (On je bio to iznenađenje o kojem je Porfirij pričao, stajao je iza vrata i čuo razgovor, no kad se Nikolaj pojavio, pokajao se i došao u stan ispričati se.) "Oprostite mi zbog
klevete i zloće." Raskoljnikov je izašao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad ćemo se još ogledati." reče smješeći se pakosno. Peti dio Lužin se nije predao i u glavi je smišljao osvetu. Živio je u sobi sa studentom Lebezjatnikovom (koji je imao moderna načela - život u komuni, žena može varati muškarca jer mu nije rob....) i poslao ga po Sonju kojoj je velikodušno dao 10 rubalja praveći se dušebrižnik, ali joj je skrivečki gurnuo u džep presavijenih 100 rublji kaneći je optužiti pred svima da mu je Sonja ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred Dunjinim i majčinim očima i vratio izgubljeno povjerenje. Srećom je na daći (obredu u čast pokojnika) pred raskalašenom gomilom koja uopće nije došla oplakati Marmeladova nego najesti se, Lebezjatnikov osupnut Lužinovim postupkom izrekao pravu istinu, ne znajući ni sam Lužinove porive. Sve to nije spriječilo Sonjinu maćehu Katarinu Ivanovu da se počupa s gazdaricom Njemicom koja se pravila dama i smješno govorila ruski. Raskoljnikov je odlučio Sonji priznati zločin. Dok joj je s mukom govorio, onako nemoćna podsjetila ga je na Lisavetu. Užasnuto je uzdahnula:"Bože!" Odmah ga je potom uhvatila za ruke, objesila mu se oko vrata. "Onda nećeš me ostaviti Sonja? - reče on gledajući je gotovo u nekoj nadi. -Neću, neću, nikad i nigdje!, uzviknu Sonja. -Svuda ću za tobom, kud ti tud i ja! O Bože! O jadne li mene! I zašto, zašto te prije nisam upoznala!" Raskoljnikov se lomio u sebi zašto joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti motiv zločina, a on se nije kajao - to nije mogla razumijeti. "Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva. Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Nešto sam drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću. Jesam li puzav stvor ili imam PRAVO." Sonja mu nije povlađivala i upitao ju je što da radi. Sjevnula je očima i odgovorila neka pođe do raskrižja. "Stani i pokloni se, poljubi zemlju koju si oskrvnio, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri strane, i reci svima, na sav glas:"Ubio sam!" Pa će ti Bog opet vratiti život. Hoćeš li?" Znao je da ona misli na robilu, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni križić da ga objesi oko vrata. Raskoljnikov je u sebi odlučio. Katarina Ivanova je imala histeričan napadaj, odvukla je dječicu na cestu, jer ju je gazdarica istjerala iz stana, i pjevala, tjerala ih da plešu i prosila novac, otišla je čak do nekog generala. Umrla je u hropcu na cesti okružena znatiželjnom gomilom. Raskoljnikovu je prišao Svidrigajlov obavjestivši ga da je preuzeo brigu o mališanima i Sonji i da će tako utrošiti onih 10000 rubalja namjenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo zaprepaštenje izrekao mu je iste riječi koje je Raskoljnikov izrekao Sonji. I Svidrigajlov mu je priznao da stanuje stan do Sonje i da je prisluškivao njihov razgovor. "Pa rekao sam vam da ćemo se nas dvojica još zbližiti!" Sad ga je imao u šaci. Šesti dio "Za Raskoljnikova su počeli čudni dani: kao da ga je odjednom obavila magla i zatočila u bezizlaznu, mučnu osamljenost. Kad se poslije, već mnogo kasnije prisjećao tih dana, poimao je da mu se svijest gdjekad mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konačne katastrofe. Na mahove ga obuzimao bolestan i mučan nemir što je prelazio čak u paničan strah." Najviše ga je mučio Svidrigajlov. S Razmihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu čuva majku i sestru, a Razmihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna da je Raskoljnikov nevin jer mu je Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u nedoumici - što Porfirij sprema? I zaista, inspektor mu je sam došao na vrata. Ispočetka je hinio da mu se došao ispričati zbog neugodnosti što mu je zadao, ali je onda na svoj stari lukavi način počeo rekonstruirati zločin i psihološki portret počinioca. Nikolaj pripada ruskoj sekti RASKOLNIKA koji su rado prihvaćali na sebe patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviču nije Nikolaj ništa kriv! Posrijedi je fantastično, mračno nedjelo, suvremeno, slučaj našeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe smatra
za poštena čovjeka, ljude prezire, ponaša se kao kakav anĐeo, ne dragoviću moj, nije Nikolaj ništa kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao da ga je nešto presjeklo. "Pa tko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva dišući. "Kako tko je ubio? - ponovi baš kao da ne vjeruje svojim ušima - Pa vi ste ih ubili Rodione Romanoviču! Vi ste ih ubili... doda gotovo šaptom, duboko uvjerenim glasom." Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokušao se pobuniti ali ga je ovaj pročitao. Predložio mu je da se sam prijavi pa će mu smanjiti kaznu i život je pred njim. "Smanjit će mi kaznu... nasmijao se." Porfirij mu je dao rok od par dana i obećao da ga do tada neće prijaviti. Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Našao ga je u nekom bijednom svratištu, a ovaj je pak bio raspoložen i pričao mu o dogodovštinama iz života (zavođenje siromašnih maloljetnih djevojaka, o svojoj mani - neutaživoj gladi za ženama), pokazao se u svijetlu razuzdanog i perverznog čovjeka. Raskoljnikov mu je zaprijetio da će, bude li dirao Dunju, ga ubiti. Svidrigajlov ga se jedva otarasio i pošao na ugovoreni sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u kojem joj je natuknuo o bratovom zločinu. Ona je usplahireno došla na mjesto sastanka, a on ju je, kujući u glavi plan, namamio u dobro izolirani stan zaključavši za njom vrata. Znao je da je sudbina njezine obitelji u njegovim rukama - ponudio joj je da će čuvati tajnu, a za uzvrat će joj biti "rob" do kraja života. Dunja je istrgla i izvadila pištolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula. On joj se polako približio i rekao neka pokuša još jednom, no ona je bacila oružje, a on ju je zagrlio. Dunja ga je zamolila da ju pusti. "Ne voliš me dakle? - tiho priupita. Ne. I ne bi mogla? Nikad? Nikad. - šapne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivši ju da izađe." Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivši njoj i Dunji puno novaca. Ušao je u neko svratište i pokušao zaspati. ali san mu nije dolazio. Naposlijetku je izašao i spustio se do Male Neve (most). Stražar ga je mucajući htio potjerati, ali Svidrigajlov uzme pištolj i napne ga. "Ovdje vam nema mjesta. E, pa brate moj, svejedno. Mjesto je dobro i ako te budu što pitali, reci im da sam otputovao u Ameriku." I ubije se. Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavši joj ništa, zatim od sestre kojoj je bilo teško, ali oprostila mu je u svojoj ljubavi i zagrlila ga. Pobjegao je od Dunje i učinio na ulici kako mu je Sonja rekla: kleknuo je nasred trga, poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav prožet nasladom i srećom. Ljudi su se smijali misleći da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja, i tada je shvatio da će ostati s njim do kraja. Ušao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petroviča, koji ga je ugodno primio, nije mogao priznati zločin i izašao je van. No, tada je ugledao Sonju na čijem licu je ugledao slabašan smiješak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu." I Petrovič zine. Sjatiše se ljudi sa svih strana. Epilog Zbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zločin za koji je drugi već okrivljen, nije kažnjavan, potpomagao je studenta bolesnog od tuberkuloze, pokopao siromašnog Marmeladova) dobio je samo osam godina Sibira. Porfirij je održao obećanje. Majka mu je oboljela i umrla vjerovatno znajući za strašnu istinu, Dunja se udala za Razmihina, a Sonja je pošla u Sibir s njim. Raskoljnikov je šutke radio i svi su ga kažnjenici mrzili. Teško se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da leži u zatvorskoj bolnici. No nije se razbolio od teškog rada i posne hrane razbolio se od povrijeđenog ponosa. Stidio se što je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i slijepo, što se mora poniziti i pokoriti pred besmislom. "Kad bi mu bar sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zločina.... Eto što je jedino on držao za svoj zločin: samo to što nije uspio i što je sam priznao svoju krivnju." Nije shvaćao kako su svi kažnjenici zavoljeli Sonju (posredovala je u slanju pisama i posjetama
kažnjenika), svima se osmjehivala. Za bolesti je opet u bunilu sanjao o propasti svijeta i nekolicini odabranih koji su preživjeli. Bolno se prisjećao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolničkog ulaza "kao da ga je nešto ujelo za srce", brzo se odmakao od prozora. Sonja se razboljela i neko vrijeme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno raspitivao za nju. Poslala mu je pismo pisano olovkom - srce mu je tako snažno tuklo dok je čitao, nešto se u njemu prelomilo. Sjedio je pokraj rijeke, ona je sjela do njega, stražar ih nije gledao. "Nije ni sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je nešto zgrabilo i bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah strašno prepala i problijedila kao krpa. Skočila je s mjesta i zagledala se u nj drščući. Ali, začas u isti tren, sve pojmi. U očima joj zasja beskrajna sreća. Pojmila je i više nije sumnjala da ju on voli, da je napokon došao taj čas... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne izvore života za srce drugog." Nikad do tada nije u ruke uzeo evanđelje što mu je Sonja dala (nikad ga nije davila vjerom), ali ga je sad otvorio. Sedam godina im se činilo kao sedam dana. Bili su sretni. "Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da će ga još i te kako skupo stajati, da će platiti za nj velikim pothvatom u budućnosti... - ali to je već nova pripovijest." najpoznatiji i do danas najčitaniji roman Dostojevskoga žanrovski teško odrediti kriminalistički, društveni, psihološki, ali prije svega roman ideja, u kojem Dostojevski na vrlo čitak način raspravlja o pitanjima koja su ga mučila nakon povratka iz Sibira i koja će otad postati njegovom glavnom preokupacijom (problemi zločina i kazne, grijeha i ispaštanja, prava i pravde) sudbina siromašnoga petrogradskog studenta Raskoljnikova, koji se iz „viših ciljeva“ odlučio na zločin (ubojstvo starice lihvarke čijim je novcem namjeravao pomoći svima potrebnima – obitelji, Marmeladovoj obitelji...) realistički vjerna društvena slika bijede velegradske sirotinje i osiromašenog plemstva psihološka razrada glavnog lika i njegovih unutarnjih sukoba oko vlastitih postupaka, s težištem na raspravi o „vječnim“ pitanjima, čemu podređuje i likove i fabularnu osnovu djela na taj način, kao i čestom uporabom unutarnjih monologa Dostojevski anticipirao moderni europski roman 20. stoljeća radnja se odvija u 9 dana snovi, halucinacije, bolesna svijest preteča modernog psihološkog romana toka svijesti „Ne ubij!“ – temeljna poruka romana evanđelje
DUNDO MAROJE ~ Marin Držić Razdoblje: HRVATSKA RENESANSNA KNJIŽEVNOST pod utjecajem renesansne umjetnosti u Italiji
od sredine 14.st. do kraja 16.st. u razvijenim gradskim sredinama (Dubrovnik, Split, Zadar, Hvar) – slobodna Dubrovačka Republika i mletačka Dalmacija oblikuje se u usporedbi s humanističkom književnom kulturom na latinskom jeziku – usvojila mnogobrojne idejne i duhovne koncepcije humanizma afirmacija hrvatskog narodnog jezika načelo oponašanja estetski vrijednih uzora OSLANJANJE NA: klasičnu antičku književnost (Vergilije, Plaut, Horacije, Ovidije...) klasične pisce talijanske renesanse (Dante, Boccaccio, Petrarca) suvremene talijanske književne autoritete iako je u suprotnosti sa srednjovjekovnim svjetonazorom, hrvatska se renesansa u nekim sastavnicama oslanja na srednjovjekovnu književnost i na tijekove domaće usmene književnosti OKOLNOSTI: turska osvajanja tijekom 15. i 16.st., vlast Venecije i talijanski utjecaj na gradove uz more; u socijalnom smislu nositelji renesanse su pripadnici imućnoga patricijsko-građanskog sloja primorskih gradova, središta su tada još pod mletačkom vlašću Biografski podaci o autoru: Marin Držić rodio se vjerojatno u Dubrovniku, 1508.g. u pučanskoj obitelji klerik, trgovac i crkveni orguljaš; nadimak Vidra u Dubrovniku polazio školu, neko vrijeme proveo u toskanskom gradu Sieni nakon povratka u Dubrovnik, počeo pisati drame, najviše komedije u Firenci pisao urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu I. de' Mediciju pozivajući ga da svrgne vlast dubrovačkog plemstva ostavši bez odgovora i odaziva na bunt, vratio se u Veneciju i nagodinu, 1567.g., umro (pokopan u crkvi sv. Ivana i Pavla) književni rad započeo kao lirik – pišući ljubavne pjesme u duhu petrarkizma, no ubrzo se posve posvetio drami (okušao se u svim tada poznatim dramskim vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali i tragediji) najpoznatija djela: komedije DUNDO MAROJE, SKUP (prerada Plauta), pokladna igra NOVELA OD STANCA, tragedija HEKUBA (prerada Euripida) te pastirska igra TIRENA DUNDO MAROJE SADRŽAJ: Starac je Dundo Maroje sinu Marinu dao pet tisuća dinara da ode u Firencu, no Maro odlazi u Rim i tu troši sav novac. Tada Dundo odlazi sa slugom Bokčilom potražiti sina u Rim. Tu susretnu Tripčeta koji im govori da možda zna Maru. Dundo ga moli da ostane s njima i primi ga kod sebe. On ih odluči upoznati s Rimom. U Rimu se nalazi Ugo Tudešak i njegov vjerni sluga Pomet. Ugo je strasno zaljubljen u Lauru, no ona ga mrzi. Maroje, Tripčeta i Bokčilo našli su Maru. Maroju zaboli srce kad čuje kako njegov sin troši novac koji je on mukom stekao. U Rimu, Maru traži i njegova zaručnica Pera, zajedno s Dživom. Prerušena je u muškarca. Dživulin im govori da je i Dundo u Rimu, a Peru je strah da će naletjeti na njega. Kasnije, Petrunjela, Laurina sluškinja, govori Pometu da je Laura s Marom i da ne želi čuti za Uga. Pomet joj govori da kaže Lauri da je stigao Marin otac i da je užasno ljut na njega. Mladi Dubrovčani Niko i Pijero traže Maru i žele ići kod Laure. Dolazi i Vlaho, a Petrunjela im govori da je Laura njena gospodarica. Napokon do njih dolazi i Maro te ih s veseljem pozdravlja i hvali se kako je s Laurom te kako dobro živi. Maroje iz krčme primjeti
Maru i dolazi do njega vičući iz sveg glasa. No, Maro se pravi da ga ne poznaje, a otac u bijesu nasrće na njega nožem. Kapetan i žbiri odvode Maroja u tamnicu jer remeti mir. Vlaho, Niko i Pjero odluče pomoći Maroju izaći odande. Lihvar Sadi odluči ostaviti Lauri bisere i govori joj da će doći za sat-dva po novac. Bokčilo upada u nevolju pa se odluči sakriti sve dok ne naiđe netko od njegovih, Pomet izvlači Maroja iz tamnice. Pomet susreće Bokčila i, nakon što ga prepozna, šalje ga Popivi, dok Maro žali što se pojavio njegov otac i boji se da će izgubiti Lauru. Sadi dolazi po novac, no Maro mu govori da dođe poslije. Laura pak govori Mari da je Maroje u Rim donio mnogo toga korisnoga. Sadi napokon dobiva svoj novac i Maro ga zatim tjera. Maro moli Popivu za pomoć, a ovaj mu govori da se mora pred Laurom razmetati novcem. Tripčet se kasnije udvara Petrunjeli, a tada dolazi Ugo Tudešak i svađa se s njima te kaže Petrunjeli da nju i Lauru treba ubiti i nek' ih nosi vrag. Popiva govori Mari da je nagovorio Lauru da ne vjeruje Pometovim obmanama. Zatim Maro moli Lauru da odobri bankaru da na račun njenih dukata u banci da Sadiju jamstvo za svilu koju od njega kupuju. U međuvremenu, Pera se žali babi da nije uspjela naći Maru. K njima dolazi Petrunjela i na upit poznaje li Maru, ona odgovori da je on zaručen s njenom gospodaricom Laurom i Pera se na to rastuži. Bankar napokon daje Sadiju jamstvo. Popiva savjetuje Maru da se pravi da ne poznaje Maroja i da ostavi Lauru na cjedilu. No Maro mu odgovori da nema šanse da to učini Lauri, ali ocu Maroju ipak govori da ga prvi put vidi u Rimu. Maroje ga moli da mu ovaj spremi i čuva njegovo ''blago''. Gulisav govori Pometu da je došao tražiti Mandolijenu, izgubljenu kći Ondarda Tudešaka. Prije osam je godina otišla s mladićem, te ju on želi naći, a i dat će nagradu onome tko ju nađe. Pomet ju odluči naći i saznaje od Petrunjele da se Laurin otac preziva Tudešak, da je živjela u Kotru i da se zvala Mandolijena. Za to vrijeme, Maro napokon shvaća da ga je otac pokrao, a Pomet prvi shvaća da je Laura bogata nasljednica. U međuvremenu, Pavo i njegov sin Grubiša dolaze u Rim i traže Maroja. Petrunjela govori Lauri da je Maro zaručen za drugu i Laura se užasno razljuti. Tada dolazi Lessandro, trgovac svilom, i traži od Mare novac. Maro je dužan na sve strane, a Pomet likuje. Petrunjela tješi Peru. Kamilo, Vlaho, Niko i Bokčilo mole Maroja da oprosti svom sinu i da ga odvede natrag u Dubrovnik. Maroje se smekša te umjesto Mare plati njegove dugove. Sve se završi Pometovim djelovanjem: Maro i Pera završe zajedno, isto tako Laura i Ugo, a također i Pomet i Petrunjela. Dubrovčani se vraćaju u svoj grad. TEMA: ismijavanje ljudske pohlepe, sukob oca i sina, ludost zaljubljenih pet činova dva prologa (predgovora): 1.) Prolog Dugog Nosa, 2.) Prolog autora (govori o radnji komedije, likovima, mjestu radnje...) satirički odnos prema vlastitoj sudbini, te prikrivena ili otvorena politička satira, osobito u Prologu Dugog Nosa, ali i u iskazima drugih likova (Pomet, Tripče) najveća Držićeva inovacija i posebnost u komediografskom opusu tridesetak najrazličitijih likova vrlo opsežna i dramaturški složena komedija sukob oca (dundo Maroje) i sina (Maro – troši kapital na kurtizanu Lauru) mjesto radnje – Rim središnji motivi: novac, sukob rastrošne mladeži i konzervativne, škrte starosti Držić kritizira sveopću pokvarenost i lakomost Prolog Dugog Nosa – dijeli ljude na LJUDE NAHVAO (nesposobna vlastela i dubrovački senatori – pohlepni, rastrošni, razvratni...) i LJUDE NAZBILJ (bistri, duhoviti, snalažljivi, inteligentni ljudi)
POMET – zaokupljen ovozemaljskim užicima renesansni čovjek; zapleće radnju, vodi likove („trjeba je bit vjertuozu, tko hoće renjat na svijetu“ – tko hoće vladati, mora biti pun vrlina); gospodar smijeha u komediji afirmacija sposobnih i pametnih (sluge) pobjeda čovjekove inteligencije bogatstvo jezika – dubrovački, nedubrovački, talijanski ismijava konvencije petrarkizma – kurtizana LAURA
Flaubert - GOSPOĐA BOVARY ŽIVOTOPIS: Gustave Flaubert (1821.-1880.) francuski je pripovjedač i romanopisac. Nastojao je apsolutnom objektivnošću prikazivanja evocirati (prisjećati se) u svojim djelima likove i prizore iz svakidašnjeg malograđanskog života koji ga je okruživao i odbijao, kao i sjajne slike i likove daleke prošlosti, koja ga je neodoljivo privlačila. Djela: ''Madame Bovary'', ''Sentimentalni odgoj'', ''Jednostavno srce'', ''Bouvard i Pecuchet'', ''Salammbo'', ''Iskušenje sv. Antuna'', itd. -tipičan predstavnik realizma-zbijen i sažet stil-veliku pažnju posvečuje strukturi rečenica -prvi je upozorio na sličnost lječnika i pisca -Madame bovaray izazvala sudski proces zbog nemoralnih djelova,oslobođeni optužaba Razdoblje: REALIZAM trajanje: od 30-ih do 80-ih i 90-ih god. 19.st. vodeću ulogu ima francuska, ruska i engleska književnost najprije se javio u Francuskoj, pod utjecajem društvenih promjena (Francuska revolucija), ali i pod utjecajem teoretičara racionalizma i pozitivizma i enciklopedista cilj – što istinitije i što izvornije opisati svijet u kojem čovjek živi, radi njegova poboljšanja i napretka objektivno i bez osobne prisutnosti („objektivni“ pripovjedač – er form) pojačano zanimanje za prirodne znanosti i jačanje pozitivističkih filozofija naglašavanje odnosa književnosti i zbilje roman – glavni književni žanr, „zrcalo stvarnosti“ fabula slijedi kronološki slijed zbivanja; uzorčno-posljedični odnosi jedini estetski kriterij realizma je istinitost Stendhal – začetnik realizma – „Crveno i crno“ usporedio roman s ogledalom koji nosi cestom obilježja realističkog djela: kritičnost (kritika društevnih problema djelo na njih upozorava i nudi rješenja), tipičnost (opisani lik ima sve izvorne, autentične osobine koje imaju i ostali predstavnici njegove skupine npr. tipični građanin je promišljen, obrazovan, poštuje zakon...), objektivnost (vidjeti svijet istinski, onakvim kakvim on zaista jest) KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman
KARAKTERIZACIJA LIKOVA: likovi: Emma Bovary, Charles Bovary, Leon, Rudolphe, Charlesovi roditelji, Emmin otac... EMMA BOVARY: Odrasla je u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješćuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine. Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna. Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima; jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor... ” a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju. ''Ona je bila tu, i za nju je postojao samo ples – sve je ostalo pokrivala neka tama.'' ''Njezino je srce bilo nalik na njih: bogatstvo ga je dodirnulo i ostavilo je na njemu svoj neizbrisiv trag.'' CHARLES BOVARY: Vrlo dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću. O DJELU: ''Gospođa Bovary'' je najpoznatiji Flaubertov roman, na kojem je radio pet godina. Fabula je romana vrlo jednostavna i ne obiluje uzbudljivim događajima, već iznosi povijest života mlade Emme Bovary, djevojke koja je odrasla na bogatome seoskome imanju, odgojena u djevojačkom internatu, udana za dobra i prostodušna seoskog liječnika Charlesa Bovaryja, s kojim provodi jednoličan život u malograđanskoj sredini provincijskih gradića. Nezadovoljna svojim životom, upušta se u dvije strastvene ljubavne avanture i, napuštena od oba ljubavnika, konačno se ubija. Sadržaj djela ima podlogu u istinitom događaju. Roman je podijeljen na tri dijela, sva tri s raznih aspekata koncentrirana oko lika glavne junakinje. BOVARIZAM – ''svojstvo držati se drugim nego to čovjek jest'': Lik se Emme Bovary pretvorio u simbol nemoćne čežnje osrednjih duhova prema visinama, melankolične volje za junaštvom i poezijom u zatvorenoj kuli ugašenih želja, neostvarivih ambicija, zavisti, svagdašnje dosade... Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin se svijet, kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte, srušio i nestao. I zato, ispijanje je otrova maestralan završetak sasvim u stilu Emme Bovary. KRATAK SADRŽAJ:
PRVI DIO Radnja započinje s Charlesom Bovaryem kao dječakom, nespretnim i nesnalažljivim učenikom, koji unatoč svemu tome u svome životu uspije doći do titule liječničkog pomoćnika s pravom liječenja. Ženi se postarijom udovicom koja brzo umire i ne ostavlja mu prevelik imetak, iako se upravo zbog toga njome i oženio. Dok mu je žena još bila živa, Charles upoznaje Emmu Rouault jer je dolazio liječiti njezinog oca na selo. Bila je drukčija, zato se zaljubio u nju i uskoro ju i zaprosio i oženio. Emma se, međutim, udala iz krivih razloga – selo joj je bilo dosadno, a Charles joj se učinio kao zgodna prilika za bijeg. Mislila je da će sreća doći sama od sebe, ali to se nikada nije dogodilo. Postaje ogorčena i brakom i životom u Tostesu. Charles, s druge strane, uvijek jednako voli Emmu i ne primjećuje koliko je ona nezadovoljna. Ona počinje mrziti njegovu sreću, ispod prividnog mira u njoj bujaju bijes i žudnja za drukčijim životom. Zapušta kuću i muža, naposlijetku se razboli i Charles se zbog njezinog zdravlja odluči na selidbu iz Tostesa. Kada su odlazili, Emma je bila trudna. DRUGI DIO Dolaze u Yonville, zapušten pokrajinski gradić. Odmah prvu večer upoznaju Léona koji svojom pojavom i interesima u Emminim očima postaje idealni muškarac, a s time Charles sve dublje tone. Emma počinje gajiti osjećaje prema njemu. U to je vrijeme i rodila djevojčicu Berthe, koju daje dojilji. Rastrgana je - izvana i prema drugima je draga i pristojna, ali ne može se riješiti mržnje i nemira u duši. Htjela je potražiti pomoć kod župnika, ali on je tome nedorastao i zato ona odlazi. Léone odlazi u Pariz jer više ne želi čekati da mu Emma uzvrati ljubav. Ona ostaje nesretna, ali ne zadugo jer se u njihovom životu pojavljuje bogati posjednik Rudolphe Boulanger. On zamjećuje Emmu i shvati da će ju vrlo lako osvojiti, što se i dogodi. Postaju ljubavnici, čak planiraju zajedno pobjeći, ali to se naravno ne dogodi jer je on Emmu zapravo samo htio iskoristiti i nikada zbog nje ne bi narušio vlastiti ugled, a niti bi se vezao za cijeli život. Nakon što je ostavljena i od njega, pomišlja na samoubojstvo, ali ga ipak ne počini. Slomljena je, zapada u teške i duge psihičke krize. Uz sve ovo, napravila je ogromne dugove koji sada dolaze na naplatu. Kada je ozdravila, odlazi s Charlesom u kazalište u Rouen gdje nakon tri godine sreće Léona. TREĆI DIO Ona ostaje u Rouenu s Léonom, a Charles putuje kući. Postaju ljubavnici. Tada Emmin život postaje mreža laži koje su vodile jednom cilju – sastancima s Léonom. U to vrijeme nagovori Charlesa da joj omogući punomoć nad njihovom imovinom, na što on pristaje. Tako se još više zaplitala u lihvarovu mrežu, pravila sve veće dugove i sve ih više odgađala. Zbog toga dolazi do pljenidbe i prodaje svih njihovih pokretnina. Emma ne želi da se to dogodi, moli za pomoć sve koje poznaje, ali svi oni ju odbijaju. Léon se uplašio i pobjegao, ponovno ju ostavljajući. Jedini izlaz za Emmu bila je smrt. Proguta arsen i u sljedećih nekoliko sati umre. Charles pati, povlači se u sebe, kao da više ne živi. U kući pronalazi ljubavna pisma koja je Emma primala od svojih ljubavnika. Za sve krivi sudbinu. Umire.
Goethe – PATNJE MLADOG WERTHERA
ŽIVOTOPIS: Johann Wolhgang Goethe (1749.-1832.) najveći je njemački pjesnik, književnik i mislilac. -teži drugačijim temama od prethodnika -u međuljudskim odnosima teži iskrenosti -utemeljitelj drame u modernom smislu Roman "Patnje mladog Werthera" učinio ga je najpoznatijim i najslavnijim njemačkim autorom. Prvi je njemački pisac koji je postigao svjetsko značenje. Djela: ''Faust'', '' Patnje mladog Werthera'', '' Rimske elegije'', '' Srodne duše'', '' Naukavanje Wilhelma Meistera''... RAZDOBLJE-ROMANTIZAM -početak 19.st -opreka klasicizmu -umjesto razuma romantičari nude dušu -orginalnost -sloboda umjetničkog izražavanja KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman ANALIZA JEZIKA I STILA: - metafora: gutao one crne oči, kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu - epiteti: crne oči, svježe usne, umni čovjek, istinska sreća ZNAČENJE ROMANA: Roman je pisan u epistolarnoj formi (forma pisanja koja pogoduje izražavanju misli i osjećaja). Značenje je romana: 1. dokumentarno-socijalno - sklonosti su i težnje mladog Werthera djelomično sklonosti i težnje Goetheova vremena 2. psihološko - opisana su Wertherova unutarnja promišljanja i težnja za slobodnim razvojem ljudske ličnosti DRUŠTVO -aristokracija-omalovažava ga,ne prihvaća,izolira -Goethe kritizira njihovo licimjerje i pokvarenost(problem klasnih razlika) -građanstvo-sve što Werther učini šef je nezadovoljan -problem karijerizma WERTHER KAO ROMANTIČARSKI JUNAK: Werther je romantičarski junak kojim upravlja strast, a ne razum, sklon je maštanju, uživa u prirodi, u opreci je s društvom i često pesimističan. Karakterizira ga hiperbolizacija osjećaja. WERTHEROV ODNOS PREMA LJUBAVI I SMRTI: Ljubav je za Werthera patnja, bolest koja mu onemogućuje racionalno prosuđivanje. On joj se ne može oduprijeti i jedini je izlaz iz te krize samoubojstvo. Smrt je za njega oslobođenje od boli i patnje, ali i otvara nadu u ostvarenje sreće s Lottom u nekoj novoj dimenziji postojanja. KRATAK SADRŽAJ: Mladi pravnik Werther dolazi u neki grad. Zadivljen je ljepotom krajolika, koju opisuje svome dragom prijatelju Wilhelmu. No, Werther opisuje i mnoge događaje vezane uz grad. U gradu na nekakvom balu susreće pukovnikovu kćer
Lottu, koja ga isti tren očara svojom ljepotom. No, ona je zaručena za Alberta, ali Werther ipak provodi dosta vremena s njom. Kako sam ja, za vrijeme tih razgovora, gutao one crne oči... Kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu! Naravno, to se sve odvijalo dok je Albert bio na poslovnom putu. Werther je bio tužan znajući da Lotta nije njegova, no ona ga opet na neki način voli, što Werthera čini još depresivnijim. Ali, došao je i taj dan kada se Albert odlučio vratiti kući i povući se iz posla. Werther se s njim ipak sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. On me smatra umnim čovjekom, i to me čini sretnim. Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača i on je bio sve tužniji jer je vidio da Lotta nikad neće biti njegova. Zar mora tako da bude? Ono što čovjeku predstavlja istinsku sreću, da mu to bude i izvor njegova jada? Tada Werther shvaća da mu više nije tu mjesto i, kako ne bi narušio sklad među zaručnicima, on odlazi. Ne, ja ne mogu bez nje živjeti, a ipak moram. Teško je, ali moram otići odavde, s ovoga groznog mjesta. Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije birokrat nego pjesnička duša. A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumjevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome ć na ladanjskom imanju kratiti vrijeme .Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti, koja se udala za Alberta. ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrživo. Albert s koji, se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije srtna koliko bi zaslužila. U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osječaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti, Werther odlazi kući sav rastresen. poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama. Zlo sam ti za dobro vratio, Alberte, ali ti ćeš mi oprostiti. Zbogom, Alberte! Činim svemu tome kraj. Neka mi smrt bila na sreću! Pun je. – udara dvanaest. Neka se dakle zgodi što treba! Lotta, zbogom, zbogom!! Jedan susjed vidio je kad je planuo barut, i čuo je pucanj. Ali, kako je i dalje vladao mir, nije više obraćao pažnju. Sluga je te večeri otišao znajući da će se nešto loše dogoditi. Werther je popio čašu vina, uzeo pištolj te opalio metak ravno u desnu sljepoočnicu. Sluga ga je
pronašao ujutro još živog, no u teškom stanju. U podne je preminuo... Prije smrti, Werther je izrazio želju da ga pokopaju izvan groblja, tj. u blizini, između dvije vitke lipe. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo. Preminuo je u podne. (...) Noću, oko jedanaest sati, dao ga je on pokopati na mjestu koje je sam bio izabrao. Stari je sa sinovima išao za lijesom, Albert nije mogao. Bojali su se za Lottin život. Werthera su nosili obrtnici. Svećenik ga nije ispratio... LIKOVI: WERTHER: sanjar, romantični, idealni (lijep, obrazovan, uglađen, prilično bogat) mladić. Nositelj je “svjetske boli” u kojem čitatelji vide ili žele naći sebe jer on je uzor kako treba osjećati. Gaji ljubav prema Lotti koja je od početka osuđena na propast. Ponaša se kao da ona nema zaručnika te stvara iluzije o zajedničkom životu s njom, čime se sve više udaljava od stvarnosti. Njegov emocionalni svijet dominira njegovom osobom i on se, svjestan da mu Lotta nikad neće pripasti, lišava života i kažnjava društvo. LOTTA: nježna i iskrena djevojka koja dokazuje da je sposobna pridržavati se moralnog kodeksa. U svojim osjećajima nije površna, ali poštuje Alberta i zadanu riječ pa, iako pokazuje naklonost i možda čak ljubav prema Wertheru, nastoji je zatomiti i odbija ga. Osuđena je na isprazan život u svakodnevnom životu malog gradića. ALBERT: stabilan i realan lik. Suprotnost je Wertheru. Voli Lottu, poštuje njezinu obitelj, a ona je sigurna u njegovu ljubav. Cijeni je i poštuje pružajući joj nadu i sigurnost za sretan i miran budući život. Time je što nije otjerao Werthera od Lotte dokazao da je baš on njena čvrsta ruka koja je čuva da ne prekorači konvencije društva. O DJELU: Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potaknuo na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dvije osobe iz Goetheova života, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela. ... kukavan je onaj koji sebi život oduzima, kao što bi bilo nepristojno reći da je kriv onaj, koji bi umro od kakve opake groznice. Trebao bi vidjeti kako glupim se činim kada se u društvu govori o njoj! A kada me još i upitaju kako mi se ona sviđa! - Sviđa! Smrtno mrzim tu riječ. Kakav bi morao biti čovjek komu bi se Lotta samo sviđala, komu ne bi ispunjavala sve misli, sve osjećaje! Sviđa!
PREOBRAŽAJ ~ Franz Kafka Razdoblje: MODERNA KNJIŽEVNOST posljednja velika književna epoha
političko obilježje koje je prethodilo modernoj književnosti ponajprije je niz revolucija koji je pratio povijest Europe više od cijelog stoljeća: od Francuske revolucije u 18.st., preko revolucija 1848. i 1871. do Oktobarske revolucije 1917. godine kulturni život – obogaćen Einsteinovom teorijom relativnosti, obnova olimpijskih igara, pokretanje svjetskih izložbi, stvaranje filmske industrije, razvoj radija znanost i tehnika – do početka 1. svjetskog rata izumljen je automobil, radio, avion, današnji sustav proizvodnje i distribucije električne energije te film i gramofon, tj. zapis slike i zvuka pojava apstraktnog slikarstva i atonalne glazbe nagovještaji moderne književnosti prisutni su u poeziji Walta Whitmana, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda, drami Henrika Ibsena, Augusta Strindberga i Alfreda Jarrya, prozi Henrya Jamesa i Fjodora M. Dostojevskog (u filozofiji to su bile zamisli F. Nietzchea i Henrya Bergsona, a u psihologiji nauk Williama Jamesa i Sigmunda Freuda) mijenja uvriježene oblike književne komunikacije i općeprihvaćene kulturne vrijednosti futuristički manifest „Pljuska društvenom ukusu“, 1912. mnoštvo smjerova i strujanja unutar moderne književnosti, posebice poezije i drame (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam, imažinizam, vorticizam, akmeizam, simbolizam itd.) svjedoče da moderna književnost nije samonikli antitradicionalistički odgovor prvih desetljeća 20.st., već složena, višeznačna kulturna pojava koja uspostavlja višestruko različit odnos spram književne tradicije i svakidašnjega društvenog života AVANGARDA (franc. l'avant garde – predstraža, prethodnica) – književno-povijesna odrednica koja zajednički označava neke smjerove i strujanja koja nisu vezana isključivo za jednu nacionalnu književnost (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam) obilježja: stalna težnja da se nadmaše prethodnici isticanje individualnosti i originalnosti osporavanje tradicije ili njeno tumačenje na nov način novi formalni postupci: odbacivanje vezanog stiha, interpunkcije i sintakse antiesteticizam depersonalizacija umjetnosti stapanje različitih književnih žanrova razbijanje sintakse dosadašnjeg pjesničkog izraza fragmentarni tekstovi otvorene strukture MODERNA PROZA: strukturna složenost napuštanje tradicionalnog pripovijedanja s čvrstim zapletom prikazivanje unutarnjeg stanja svijesti unutarnji monolog, pripovijedani monolog, struja svijesti junaci slijede unutarnju logiku svijesti, prepuštaju se mislima (snovi, sjećanja, uspomene, opisi...); često im predmet/boja/okus služi kao povod za priču, retrospekciju vrijeme radnje je kratko, ali zbog usmjerenosti na svijest lika događajno iznimno bogato Biografski podaci o autoru: FRANZ KAFKA 1883. – 1924. austrijski pripovjedač
rođen u Pragu, u ortodoksnoj židovskoj obitelji nesretno djetinjstvo pod nesmiljenim autoritetom oca, koji će ostaviti neizbrisiv pečat na njegovoj osjetljivoj psihi i slabom tjelesnom ustroju, te će do smrti živjeti kao osamljenik opus sadrži elemente ekspresionizma (osjećaj straha i usamljenosti, protest protiv društvenog mehanizma koji ugrožava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, uporaba groteske) i nadrealizma (halucinantne vizije) književnu ostavštinu sredio i većim dijelom objavio Max Brod djela imaju obilježja aktualne društvene kritike, ali prije svega odražavaju vlastiti Kafkin svijet, njegovu egzistencijalnu osamljenost i nemoć da nađe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu i religiji, njegov strah i košmarske vizije kojima je bio podložan „Živim stranije od stranca.“ kristalno jasni stil i jednostavni realizam kojim opisuje građansku stvarnost, u koju smještava fantastične događaje svojih junaka „kafkijanstvo“ – opći pojam za stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinu svijetu DJELA: „Preobražaj“ (1915.), „Umjetnik u gladovanju (1922.), „Proces“ (1925.), „Dvorac“ (1926.), „Amerika“ (1927.) PREOBRAŽAJ SADRŽAJ: Gregor Samsa jednog se jutra probudio preobražen u kukca. Gregor je po zanimanju trgovački putnik i sve teže podnosi stres koji mu donosi posao, no ne može ga promijeniti dok ne otplati dugove svojih roditelja. Nakon što shvati da kasni na vlak, na vrata mu pokuca majka, a on, odgovorivši joj, uplaši se svog glasa i kojem se osjetilo nekakvo bolno jaukanje. Usto shvaća da se ne može tako lako izvući iz kreveta. Čuđenje i sumnja ukućana zbog zaključanih vrata njegove sobe sve više rastu, a uskoro stiže i prokurist iz njegove tvrtke provjeriti zašto Gregora nema. Zbog toga se Gregor mukom izvuče iz kreveta. Uzbuđenje pred vratima postaje sve veće i iako ih Gregor pokušava umiriti, to se ne događa jer mu je glas toliko promijenjen da ga ne razumiju. Iako je htio odgoditi trenutak pojavljivanja, prokuristovi oštri prijekori natjeraju ga da se ipak pokaže, nakon čega mu majka pada u nesvijest, a prokurist pobjegne od straha. Gregor krene za njim u namjeri da mu objasni sve, no otac ga štapom potjera nazad u sobu. Provlačeći se kroz tijesna vrata bojeći se udarca, Gregor se ozlijedio i tek se navečer probudio iz nesvjestice jer je namirisao svoju omiljenu hranu, koja mu više ne prija. Pada noć i njegova ga prostrana soba počinje ispunjavati strahom. Sutradan mu ujutro sestra, koja je jedina mogla podnijeti njegov novi izgled, primjetivši da ništa nije okusio, donosi svakakve vrste jela da ispita njegov ukus. Gregor otkriva kako mu prijaju samo jela zahvaćena truljenjem. Brigu o njemu preuzima sestra: donosi mu hranu, čisti i prozračuje sobu, dok on leži pokriven plahtom kako ga ona ne bi vidjela. Iako ne komunicira s ostatkom obitelji, saznaje da je otac nakon sloma svog poduzeća uspio spasiti nešto novca koji će pomoći obitelji da se osovi na noge sad kad je izgubila svog hranitelja. Što se tiče Gregora, sestra je odlučila isprazniti mu sobu kako bi mogao puzati po zidovima. I kada Gregor osjeti da mu oduzimaju sve što ga podsjeća na njegovu ljudsku prošlost, prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom pokušavajući spasiti bar nešto, zbog čega njegova majka, užasnuta, pada u nesvijest. Tada dolazi otac i misleći da je Gregor počinio nasilje, ranjava ga jabukom, koja ostaje duboko zarivena u njegovom tijelu. Rana zbog koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata da može promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi. Gregor bi s nostalgijom promatrao oca, koji se ponovno zaposlio, te majku i sestru zabavljene
šivanjem. Postupno, obitelj sve više potiskuje Gregora iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koja ga je uživala vrijeđati, da obavlja najteže poslove, dok bi sestra ostatke hrane iz njegove sobe uklonila jednim zamahom metle. Gregor gotovo više ništa ne jede, a u njegovu su sobu počeli stavljati sve suvišne predmete. Roditelji uzimaju stanare pa vrata njegove sobe ostaju i uvečer zatvorena. Jedne je večeri čuo sestru kako svira violinu, a vrata su njegove sobe slučajno ostala otvorena te se on približio vratima kako bi ju vidio. Na nesreću, vidjeli su ga stanari, uspaničili se i počeli prijetiti tužbom. Taj događaj pogoršava Gregorov položaj, a sestra izjavljuje da ga se moraju riješiti. Poražen, Gregor se vraća u sobu čuvši kako se za njim okreće ključ. Te noći, prisjećajući se obitelji, Gregor umre. Sutradan ga nalazi dvorkinja, a na njezinu je vijest da je umro svima laknulo. Proljeće je. Otac, majka i sestra odlaze na izlet izvan grada razmišljajući o povoljnim perpektivama za budućnost koje su im se otvorile Gregorovom smrću.
pripovijetka napisana u ranijoj fazi Kafkina stvaranja (1912.) jedno od malobrojnih djela objavljeno za njegova života otuđen čovjek u svijetu otuđenih ljudskih odnosa simboličnost kukca prikazuje abnormalnost tzv. normalnog građanskog društva „Je li životinja kada ga glazba toliko dira?“ začudna priča in medias res: „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primjetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca.“ ukidanje prirodnoznanstvenih zakonitosti i uzročno-posljedičnih odnosa osjećaj bespomoćnosti, osamljenosti i straha groteskna i halucinantna stanja prikazana realistički vjernim i jezično jasnim iskazom pripovjedač u trećem licu bacanje trupla na smetlište obitelj razmišlja o budućnosti osamljenost Gregora Samse naznačena već u prvoj rečenici slavenskim korijenom njegova prezimena (Sam – sa) u tijeku radnje Samsa postaje svjestan da ga je odbacilo ne samo surovo društvo otpustivši ga s posla već da ga u sadašnjem njegovu obliku ne prihvaća kao ljudsko biće ni njegova obitelj, za koju se cijela života žrtvovao, a sada joj i sama njegova prisutnost postaje iz dana u dan težim bremenom, iako to nitko ne želi otvoreno priznati
Krleža - GOSPODA GLEMBAJEVI
ŽIVOTOPIS: Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, također u Zagrebu, 1981. Poslije rata, politički opredijeljen za komunističku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu. 1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti. Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd. HRVATSKA KNJIŽ. 1929.-1952. -smirivanje avandarističkih stilova -povratak realističnom konceptu knjiž. -brojnost stilova -borba za slobodu umjetničkog izražavanja KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama u tri čina (psihološko-socijalna) MJESTO RADNJE: Zagreb VRIJEME RADNJE: jedna kasnoljetna noć, godinu dana prije rata 1914.-1918., od jedan do pet u noći (1. čin: između jedan i pola tri; 2. čin: između pola tri i pola četiri; 3. čin: oko pet) O DJELU: Radnja se u drami odvija u 3 čina: 1. čin: prikazuje sukob Leona s glembajevskom sredinom 2. čin: sukob Leona i oca; Glembajeva smrt 3. čin: Leone – barunica Castelli – Beatrice; baruničina smrt Drama je dio ciklusa o Glembajevima (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda) i temelji se na sukobu: Leone – otac – barunica Castelli Glembajevi su bogata aristokracija u čijim životima postoji dvojnost između: PRIVIDA -> LAŽ - bogatstvo - ljepota - sreća - moć i SUŠTINE -> ISTINA - lažljivci - kradljivci - ubojice - potvrđena i u Barboczyjevoj legendi (Leone je ubojica, Glembaj je varalica, Charlotte je bludnica i ubojica...) *Barboczyjeva legenda – svi su Glembajevi lažljivci, kradljivci, prokletnici i ubojice Rasipništvo, ludilo, ubojstva i samoubojstva rješenja su svih glembajevskim krizama TEMA: Propast bogate i ugledne aristokratske obitelji Glembaj KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
IGNJAT GLEMBAY, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina) BARUNICA CASTELLI-GLEMBAY, njegova druga žena (45 godina) Dr. LEONE GLEMBAY, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides-Danielli (38 godina) ANGELIKA GLEMBAY, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina) FABRICZY, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina) Dr. PUBA FABRICZY, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina) Dr. med. ALTMAN, liječnik (51 godina) Dr. theol. et phil. SILBERBRANDT, baruničin ispovjednik (39 godina) OLIVER GLEMBAY, sin barunice Castelli i Ignjata Glembaya (17 godina) Sobarice, gosti LEONE i IGNJAT GLEMBAJ: Leone i otac su različiti: Ignjat je poslovan i racionalan bankar, predstavnik građanstva koji uživa u gomilanju i udobnosti, čovjek kojem je novac pretpostavka svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leonovo slikarstvo, smatra ga bezvrijednim kao i Leonov poziv, a Leoneu je kao umjetniku stran njegov materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatova odnosa prema njegovoj majci. Svoju viziju oca Leone prikazuje crtajući očevu posmrtnu masku koju, na žalost svih nazočnih, uništava jer nije prikazao kako treba donju čeljust koja je za njega materijalno obilježje glembajevštine, toliko bitne u viziji očeva lika. Leone je srušio očevu viziju sretnoga braka (koja se temeljila na vjerovanju da ga Charlotte voli) razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrandtom, što je početak Glembajeva kraja. Krleža nam likove i njihove sukobe otkriva kroz dijaloge i didaskalije. Dijalozi su nositelji dramskoga jer kroz njih izbijaju osjećaji i unutrašnji sukobi i odnosi. U početku su ti dijalozi kratki. Ton je prividno smiren, česte su stanke, naglašavanje pojedinih riječi, ali kako se događaji odvijaju i temperatura raste, ton se povisuje pa se Krleža služi gradacijom u razvijanju dijaloga. KRATAK SADRŽAJ: Prvi čin Crveni salon. Na zidovima se nalazi petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji sestra dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosijedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru, te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale, Leone u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima, Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su ju oslobodili i da o tome više ne govore jer ju uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da ju boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg,
zajedno sa sedmomjesečnim djetetom, nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njezinu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone im, cijelo vrijeme pozorno slušajući, govori da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On prijeđe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu singericu (stroj za šivanje). On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kad je otišla, otišao je i kupio singericu te poslao na njezinu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone to ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe između Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njezino lažno dobročinstvo. Silberbrandt ju počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike. Drugi čin Zbiva se trideset minuta poslije, u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka, još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne, no Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu, stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i pita je li to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leone to odbija. Glembay traži dokaze, a Leone kaže da ih nema. Leone počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila baruničin ljubavnik. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah sljedećeg dana barunica došla k njima s buketom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Očenaš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakva prava da ju optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovno se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tad Leone počinje vrijeđati barunicu, što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvarivši mu lice. Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.
Treći čin Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti govori s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skicom i pokida ju, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto ju mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njezin sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da ju treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angelika ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone ju tjera van. Ona mu govori da je ta kuća njezino vlasništvo, da ju nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare i govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone ju želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.
Krleža - POVRATAK FILIPA LATINOVICZA ŽIVOTOPIS: Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, također u Zagrebu, 1981. Poslije rata, politički opredijeljen za komunističku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu.
1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti. Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd. HRVATSKA KNJIŽ. 1929.-1952. -smirivanje avandarističkih stilova -povratak realističnom konceptu knjiž. -brojnost stilova -borba za slobodu umjetničkog izražavanja KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: monološko-asocijativni roman; roman-esej VRIJEME RADNJE: razdoblje između 1920. i 1930. g. MJESTO RADNJE: Zagreb i okolica KARAKTERIZACIJA LIKOVA: FILIP LATINOVICZ: lik intelektualca i umjetnika, nesigurnog u vlastiti identitet; on je prezrelo, neuravnoteženo dijete, iskompleksirana osoba. Najviše je bio zaokupiran ženom, dodirom ženina tijela, maštanjem o ženi. U odnosu je na svoje vršnjake znao više. Preosjetljiv, snažno je emocionalno doživljavao i događaje i ljude oko sebe. Njegovo je djetinjstvo bilo intenzivno, krvavo, traumatično, duboko proživljeno. Nakon dvadeset tri se godine vraća u domovinu. BOBOČKA (KSENIJA): tip fatalne ili pak vatrene žene. Ona je u ranoj mladosti već došla u dodir s muškarcima. Uvijek se poigravala muškarcima, uništavala im brakove, živjela je ludo, nastojeći zgrabiti što više od onog što joj život pruža. KRATAK SADRŽAJ: Filip se nakon dvadeset tri godine vraća u rodni grad, Kaptol. Sjeća se svog djetinjstva dok prolazi ulicama i gleda zgrade. Prisjeća se svoje majke i razmišlja o tome kako ga je uvijek proganjala želja da sazna tko mu je otac. Govorilo se da mu je otac biskup, kod kojeg je njegov službeni otac bio sobar. Sjeća se jutra kad ga je majka izbacila jer joj je ukrao stotinjarku i potrošio u bordelu. Sada ga majka zove da ju posjeti i on se premišlja. Majka se sastajala s bivšim velikim županom Liepachom koji je materijalno propadao. Filip ga nije podnosio, no družio se s njim zbog majke. Filip je bio slikar i majka je htjela da ju on naslika. Filip pristaje, ali prekida rad jer s emajka bunila. Filipu se sviđala Bobočka za koju se svašta pričalo, pa i to da može uništiti brak Baločanskog koji se zaljubio u nju. Trošio je sve novce na nju, iako je imao ženu i djecu. Materijalno je propao pa mu se žena bacila kroz prozor, a on je završio u zatvoru. Filip i Boba se počinju sastajati, ali ona se viđala i s drugim muškarcima. Dolazi Kyriales, Bobin stari prijatelj. Bio je inteligentan i učen, uvijek je dominirao u raspravama s Filipom. Govorio mu je da njegove slike ništa ne vrijede te da nema smisla slikati. Filip ga je mrzio. Kyriales se ubio bacivši se pod vlak. Boba želi otići u Hamburg i traži od Filipa da joj posudi novac, no Baločanski dolazi k njemu i govori mu da joj ne posuđuje. Dolazi i Boba te odlazi s Baločanskim, ali daje Filipu znak da će prije večere doći po novce. Filip ju čeka i svađa se s majkom. Majka mu govori da mu je Liepach otac. Zatim dolazi Baločanski i govori da Boba nikamo ne ide, što je Filipu bilo sumnjivo i zato odlazi k njoj, gdje ju nalazi mrtvu. Baločanski joj je prerezao grkljan.
O DJELU: Osnovni je motiv u romanu motiv povratka. Radnja se romana odnosi na razdoblje između 1920. i 1930. Vremenski, sam roman obuhvaća nekoliko mjeseci – proljeće, ljeto, jesen. Sve se vrti oko povratka i radnja je njegova posljedica. Javljaju se pitanja koja su povezana uz glavni lik – Filipa Latinovicza: pitanje identiteta, pitanje pripadnosti društvu, pitanje umjetnosti i ljubav. Obrađen je Filipov povratak. Nakon dvadeset tri se godine vraća u mjesto gdje je proveo djetinjstvo. Povratkom on oživljava stvari, lica i događaje vezane uz njegovo djetinjstvo. Za razvoj ovakve radnje kažemo da je simultana radnja. Kada se u isto vrijeme odvija radnja iz prošlosti i sadašnjosti, npr. zid sa reklamama je onda i sada, i onda je bio pekarski pomoćnik i sada je, straha kada je dolazio kući nakon bordela – strah i sada što će zateći kod kuće, vrt sada i vrt onda... ''Povratak Filipa Latinovicza'' težak je, gust i složen tekst. U liku je Filipa pokrenuto nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova, jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak, u nastajanju i u sve snažnijem rastu. Krležin ''Povratak Filipa Latinovicza'' treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. ''Povratak Filipa Latinovicza'' nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je, ponajprije, organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda i U agoniji, zatim u nenadmašnim proznim fragmentima o Glembajevima. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je - u širem smislu - tema ove knjige. NARUŠENA SLIKARSKA VIZIJA SVIJETA: I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojača ''govor'' svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, čim hoće boji da dade samo ono što je njeno, da je ''ponizi'' na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige. SIMBOLIKA POVRATKA:
Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičke traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: ''osjetiti se doma'', oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova. USPOREDBA FILIPOVOG I FLAUBERTOVOG POSJETA BLUDNICI: Flaubertov doživljaj: Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih) zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi. ''Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but, podsjećaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom, u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta.'' Filipov doživljaj: Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva. ''U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan i naginjio kao kvasac pod prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.'' I slikarski je izražena razlika između ova dva događaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno. Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac? Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez
zvukova i bez mirisa! Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike? Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi...
Ranko Marinković: RUKE ŽIVOTOPIS RANKA MARINKOVIĆA: > Rođen je u Visu 1913., a umro 2001. godine u Zagrebu. > Osnovnu školu polazio u rodnom mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, a Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. > Poslije Drugog svjetskog rata radi u Ministarstvu prosvjete, Nakladnom zavodu Hrvatske i kao direktor Drame HNK u Zagrebu.
> Od 1951. profesor na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost > Bio je redovni član HAZU O DJELU: - Novela - Pripada razdoblju druge moderne (1952.-1969.) -U vrijeme pisanja novele Marinković je bio antifašist, u djelu indirektno preferira lijevu ruku. -Dosljedno je razvijena metafora života kao glume i svijeta kao kazališta; to je život u malom sa svim svojim registrima raspoloženja, ali pripovjedačeve oči uvijek su usmjerene prema apsurdnim detaljima i crnohumornim situacijama. Zbirka novela Ranka Marinkovića Ruke jedna je od najboljih, a svakako i najslavnija i najčešće pretiskivana novelistička knjiga jednoga hrvatskog pisca u poslijednih pedest godina. Prvo izdanje, iz 1953.god, sadržavalo je deset novela, ali su dvije od njih naknadno postale sastvani dio romana Kiklop, a jedna je ušla u knjigu novela ranije Marinkovićeve fraze. Sadržak zbirke, s osam tekstova, definitivno je oblikovan 1962.god, kada je na uvodno mjesto uvrštena novela Samotni život tvoj. Kada su se pojavile Ruke, Marinković je već bio afirmirani pisac, ali ga je ta knjiga učinila prvim imenom poslijeratne hrvatske novelistike. Pisana rukom skeptičnog intelektualca sklonog raznoj ironiji, discipliniranog Mediteranca s analitičkim nervom i pisca sposobnog da naoko obične, trivijalne teme uzdigne na univerzalnu razinu, nadasve nenadmašnog stilista, ta je umjetnost otvorila u suvremenoj hrvatskoj književnosti nove vidike i postavila joj vrlo visoke kriterije. Mnogi aspekti Marinkovićeve proze, pa i tekstova iz zbirke Ruke, mogu se danas tumečiti u sklopu poetike postmoderne; npr. metaliterarnost novela Samotni život, Anđeo i naročito Zagrljaj, u kojoj je autor u prvi plan doveo stvaralački čin i piščevu muku da iz kaosa građe stvori umjetničko djelo. Realističku podlogu od koje u svojim novelama uvijek kreće, pisac razara brojnim narativnim postupcima-inverzijom slike svijeta, neuobičajenim spajanjem različitih žanrovskih obrazaca i stilova, impostiranjem likova kao ambivalentnih karaktera, ironijskim pomakom, groteskom. SADRŽAJ RUKE: Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima. "Lijeva se nalazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije."Tu nastaje dijalog između lijeve i desne ruke. Stalno se svađaju koja je pametnija, korisnija i sl. "Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo držati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak-držiš.". U svađi je lijeva ruka okrivila desnu da je ubojica, da ju je htjela ubiti: "Ja nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti.", smatra se robom desne ruke: "Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu, kao rimski rob." Na kraju dolazi do preobrata priče. Čovjek pomiluje rukom dječaka po glavi i kvrcne ga po nosu, mali vrisne kako ga je ovaj udario. Dolazi dječakov otac...."tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je drugim riječima bio mig Desnoj: udri!"....Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale..." Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je nježnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podređenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora
poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroženosti one surađuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udružuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi.
Prah Otočanin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija. Vratila mu se uspomena na Anu koju je još uvijek volio. Ona ga je ostavila jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Sada žive u Splitu. Laskalo mu je što ga Ana nije zaboravila, već od njega traži uslugu tj. pomoć. Želi krstiti sina ali tako da njezin muž ništa ne zan za to. Poslije pročitanog pisme se razljuti ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i trenuci zajedničke ljubavi i odmah se odlučio da prvim jutarnjim brodom otplovi za Split. U luci ga je dočekala Ana još uvijek za njega vrlo privlačna lijepa, ali nedostižna. U kući su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se našao sam u sobi pokušao si je oduzeti život tako što se je objesio na konopčić na prozor. Apsurd je u tome što su tim konopčićem tj. uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana ovom prilikom vratila stavivši ih ispod njegovog jastuka. U kući su čuli njegov pad. Dotrčali su do njega, a on im je rekao: “Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da ću se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?”. Prisutnost ironije, tako drage Marinkoviću, osjeća se već u samom naslovu novele : iluzije o sreći i ljubavi pretvaraju se u prah.U ovoj psihološkoj noveli tema je neuzvraćena ljubav i želja za osvetom.Radnja se događa u Splitu i na Visu poslije II. svjetskog rata.Tonko je bio ludo zaljubljen u Anu (u njenom je opisu važna simbolika bijele boje, znaka čiste, neuprljane ljubavi, kako ju je Tonko zamišljao - može se vući paralela simbolike bijele boje s Matoševom novelom Cvijet sa raskršća ). Ali Ana ga je ostavila i udala se za geometra, komunistu( Tonko plemeniti Jankin pripada drugom, prošlom svijetu). Jedanaest je godina prošlo kako je Ana otišla živjeti u Split, a Tonko je ostao na otoku ( vjerojatno na Visu). Kada je stiglo nakon 11godina Anino pismo u kojem ga moli da bude krsni kum njezinom sinu, ali to njen muž ne smije znati radi svojih uvjerenja, Tonko smišlja osvetu. Umotava u dar za dijete bombu, ali odustaje od svega. Kad na kraju u Aninoj kući pokušava izvršiti samoubojstvo, umjesto kao tragedija, priča završava kao komedija.Simbolika ključa ( Tonko skuplja ključeve )- za njega je ključ simbol raja kojim će otključati vrata sreće i Anine ljubavi.
ANĐEO Mjesto radnje: Radnja djela je smještena u Zagreb, u kuću bolesnog majstora Alberta Kneza, koji umire. S njim žive njegova druga žena Frida te njegov šegrt Lojz. Kratki sadržaj:
Majstor Albert je, prije nego što ga je shrvala bolest, isklesao velikog anđela za svoj grob i želi ga dovršiti. Kako majstor sve više obolijeva, u njegovoj se glavi rađaju sve mračnije misli. Boji se da Lojz ne dovrši anđela, počinje o njemu razmišljati kao o čovjeku koji mu priželjkuje smrt. Njegova nada sve više tone u more mračnih misli. Osjeća se usamljenim, napuštenim, počinje sumljati da mu žena voli Lojza. Jedne noći ustaje, skupivši zadnje snage i potvrđuje svoju sumnju. Nakon toga dovršava skulpturu svoga anđela i umire. Anđeo je simbol životnog stvaralaštva pojedinca koje on čuva, i želi ga dovršiti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke.
U ovoj alegorijskoj noveli izrečena je opomena čovjeku da se sreća uvijek može preokrenuti u nesreću i život u smrt. Tek ostaje slika mračnog dvorišta na kraju novele u kojo više nema staze posute zvijezdama, nego tek slijepe neispisane nadgrobne ploče koje čekaju svoje vlasnike.
Bijeg - Milutin Cihlar Nehajev Bijeg - Milutin Cihlar Nehajev Milutin Cihlar Nehajev rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrva tskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine. On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan intelektualac (poznavatelj likovne i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija. HRVATSKA MODERNA -1891.-1916. Dvije faze u razvoju moderne: 1. faza – prevladavaju kritičarska djela. Djeluju bečka i praška skupina pisaca koji su bili okupljeni oko svojih književnih časopisa. BEČKA skupina – mladi – ideolog Milivoj Dežman Ivanov – časopis Mladost – cilj = stvoriti ljepotu (estetska funkcija) PRAŠKA skupina – stari – ideolog Milan Šarić, časopis Hrvatska misao – cilj = da književnost popravlja svijet (utilitarnost) 2. faza – nastaju najpoznatija djela hr. moderne. Izlazi Vidrićeva Zbirka pjesama, nastaju Matoševe pjesme. Izlazi Kozarčev roman Đuka Begović. Značajke: pisci se okreću svojoj unutrašnjosti i žele izraziti ono nedokučivo, podsvjesno i neistraženo. Prate se događanja u čovjeku. Pjesništvo je osjećajno, ali puno boja, zvukova, mirisa i nastojanja da se to što preciznije, efektnije i bolje izrazi. Zajednička je značajka: otpor tradiciji, uključivanje u europske kulturne i književne tokove, kritičnost, sloboda umjetničkog stvaranja. U hrv. književnosti možemo govotiti o pluralizmu stilova: odjeci realizma, impresionizma, naturalizma i simbolizma. Tema: Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti. Problematika koja se obrađuje: - Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima.
- Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja. - Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet. - Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. - Opis Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva). - Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno istinite» ideje. - Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti. - Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija. - Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. - Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. - Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza). - Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti. Struktura djela: Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman. Književna vrsta: Roman. Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima se osjeća utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. Netko za sve životne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se život ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su mu se dojmila djela Tolstoja čiju je formu pisanja i on koristio. Mjesto i vrijeme radnje: U Trstu krajem siječnja 1909. godine. Likovi: Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život. Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici. Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.
Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa. Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima. Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama. Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo. Kratka bilješka o djelu: Roman o mladom darovitom intelektualcu Đuri Andrijaševiću, koji piše pismo prijatelju Toši i u tom oproštajnom pismu sažima temeljne odrednice njegova života i koji se u sudaru sa životnom zbiljom slama, predaje se piću i završava samoubojstvom. Sadržaj: Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog
kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje. Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac. Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi. Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u
prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza. Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao. Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste. Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. » Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti. Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi.
No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane. Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove. Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da
misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to. » Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja. Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak. Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši. U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa. Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući. Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama. Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona
morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja. Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći. Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.
Poe - CRNI MAČAK ŽIVOTOPIS: Edgar Allan Poe rodio se 1809. Američki je pripovjedač i lirik. Rano je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boležljiv, pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i od umire, gotovo na ulici. Poeove su priče nastale pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Većina ih je u dvjema knjigama: "Groteskne pripovjesti i arabeske" (1840) i "Pripovjesti" (1845). Kao pjesnik, bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije mu je pjesma "Annabel Lee", a najpoznatija poema ''Gavran''. Ostala djela: ''Tomerlan'', ''Groteskne pripovijesti i arabeske'', ''Pripovijesti''. RAZDOBLJE-ROMANTIZAM -početak 19.st -opreka klasicizmu -umjesto razuma romantičari nude dušu -orginalnost -sloboda umjetničkog izražavanja KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: pripovijetka O DJELU: Pripovijetka prikazuje ljudsku sklonost zlu, nanošenje zla bez pravog razloga. Nastranost i zlo su najiskonskiji porivi ljudskog srca, a ovdje se javljaju u različitim oblicima: kao mrzovoljnost, razdražljivost, bezobzirnost, okrutnost i, na kraju, hladnokrvno ubojstvo. Crni je mačak materijalizacija pripovjedačeve zle ćudi i u njemu se javlja želja da je uništi. Vješala na mačkovom trbuhu ga upozoravaju da je zločinac, ali i da će biti kažnjen. Mačak pobjeđuje, ali i pravda - zlo će biti kažnjeno jer policija, zahvaljujući mačku, otkriva pripovjedačev zločin. KARAKTERIZACIJA LIKOVA: likovi: pisac, njegova supruga, mačak PISAC: Uvijek je bio poznat kao popustljiv i nježan čovjek, obožavao je životinje i svoju suprugu, no u jednom je trenutku života nešto puklo u njemu i postao je hladnokrvni ubojica. ''Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi. Nježnost moga srca bijaše toliko uočljiva da je izazivala porugu mojih sudrugova. Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.'' ''... objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio - objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh - smrtni grijeh...'' KRATAK SADRŽAJ: Djelo počinje tako što Poe opisuje život svog junaka koji voli životinje. On se rano oženio, imao je punu kuću kućnih ljubimaca, ali najdraži mu je bio jedan crni mačak po imenu Pluton. Njihovo je prijateljstvo trajalo nekoliko godina dok nije počeo piti i mijenjati raspoloženje. U to je vrijeme sve životinje mučio osim Plutona, sve do jedne večeri kad se
vratio pijan kući i kad je, ne prepoznavajući samog sebe, mačku iskopao oko. Zbog toga je bio dosta potresen, ali nije stao dok jednog jutra nije hladno mačku stavio omču oko vrata i objesio ga u vrtu na stablo. Noć nakon zločina zapalila mu se kuća i, kada je drugi dan došao da vidi kuću, na zidu njegove sobe, koji je jedini ostao, bio je otisnut veliki crni mačak, a on je mislio da mu je to kazna za zlodjelo. Nakon tog je događaja je više vremena provodio u krčmama, sve dok jedne večeri nije na vrhu jedne bačve ugledao crnog mačka. Odmah je odlučio da će ga uzeti, a njegova je žena bila jako zadovoljna. Mačak je bio isti Pluton, nije imao jednog oka kao i on, samo što je ovaj imao bijelih dlaka na prsima. Neko se vrijeme slagao s tim novim mačkom, ali odjednom mu se mačak počeo gaditi i počeo ga je mrziti, a ona bijela mrlja na prsima počela je dobivati oblik jedne stvari koju on nije mogao podnijeti - oblik vješala. Puno mu se puta mačak zaplitao između nogu, ali ga nikad nije udario. Sve do jednog dana kad je odlazio u podrum i skoro se spotaknuo na mačku. U tom je trenutku uhvatio sjekiru i htio ubiti mačku, ali je došla njegova žena i htjela ga zaustaviti i on je sjekiru zabio njoj u glavu. Sad je ostalo samo pitanje kamo sakriti leš. Dolazile su mu mnoge ideje na pamet. U jednom mu je trenutku palo na pamet da može sakriti leš u zid u podrumu i da nitko neće primjetiti. I tako je on iskopao rupu u zidu i stavio tamo leš svoje žene. Kad je došla policija, bio je miran jer je znao da ga neće moći otkriti. I bilo je tako, sve do jednog dana kad je policija opet došla. Kad su pregledavali podrum, on je u želji da dokaže nevinost, pokucao bambusovim štapom baš po mjestu gdje je bio leš njegove žene i iz zida se javi neka vika, nekakvi glasovi. Kad su policajci prokopali zid, u zidu su našli leš njegove žene i crnog mačka bez jednog oka. Volio sam naročito životinje i roditelji bi me osobito obradovali kad bi mi donijeli u kuću neke od tih maih stvorenja. Čitave mjesece me u snovima proganjala slika onog mačka. Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda - da vrši nasilje nad vlastitom prirodom - da čini zlo samo radi zla sama - koja me tjeraše da nastavim i da napokon okončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji.
JEROME DAVID SALINGER: LOVAC U ŽITU Moderna proza -roman pripada kasnom modernizmu -SUVREMENI ROMAN-u središtu je glavni lik -njegova svijest i podsvijest -pripovjedač u 1. licu -fabula je reducirana -likovi su okrenuti prema unutrašnjem svijetu Proza u trapericama -pripovjedanje iz perspektive lika -likovi mladih buntovnih ljudi -žargon u pripovijedanju Analiza glavnog lika: Lik Holdena prikazan je kao lik prosječnog tinejdžera. On ima svoje probleme i gleda na svijet na svoj način. Pomalo je problematičan. Pokazuje znakove razumnosti ali misli da mu svijet ne može pružiti ono što on želi. U biti nije loš. Često bježi od problema i upliće se u svakodnevne gluposti. Rekao bih da je on jedan prosječan tinejdžer sa svojim vlastitim problemima i vlastitim viđenjem svijeta. Izgubljen je i ne zna što traži tako da je podosta podložan raznim glupostima. Život lika: Iz romana možemo zaključiti da je Holden rastao u relativno dobrim uvjetima života. Otac mu je bio pravnik i prema njegovim riječima mlatio dosta love. Imao je sestru i braću. Problemi počinju smrću njegovog brata Alleja što je vjerojatno i uzrok njegovog tmurnog pogleda na svijet i ljude. Vidimo da on nije loš ali baš zbog toga što je izgubljen i ne zna što hoće a kritizira sve živo postaje problematičan, te ga neprestano izbacuju iz škola što njegovim roditaljima stvara poprilična muke. Zadnja škola koju je Holden pohađao bila je škola u Pecnayu. Svi su je hvalili ali on je u njoj vidio samo licemjere. I tako je pao godinu i bio isključen iz škole. Roditeljima je bilo upućeno pismo da je izbačen. Holden se je trebao vratiti kući u srijedu. Kad je na kraju sagledao sve svoje prijatelje i svoj život, odlučio je da ode odmah iz Pecnaya i provede ostatke vremana (do srijede) u New Yorku, jer ga je Pecney umarao… opet pogreška. Otišao je u New York ali sve što je uspio napraviti je to da je potrošio brdo novaca, bio pretučen, pijan, upustio se u sve i svašta te se posvađao sa nekim svojim prijateljima. Na kraju ga je samoća svladala te se zaputio svojoj mlađoj sestri kući u nadi da ga roditelji neće uhvatiti, uostalom bilo mu je svejedno. Holden zapravo nikad od Allijeve smrti nije bio pravo sretan. Otišao je da bude još do srijede kod svog nastavnika a on mu je podijelio neke savijete, da se trgne i odluči što želi od života. Došao je još jedan šok za Holdena… njegov bivši nastavnik se pokazao kao perverznjak… užasno… i to ga je još više zbunilo. Razmišljao je da pobjegne od svega u neku zabit. Njegova sestra mu je poremetila planove jer je htjela poći s njim tako da su se posvađali oko toga i Holden joj je obećao da nikuda
neće ići… mislim da je shvatila kako je to besmisleno. I sada dolazi trenutak kada je Holden osjetio neku toplinu u svome srcu… kada je vidio svoju sestru kako se vrti na vrtuljku… htio je vikati od sreće. Na kraju se vratio kući i sada opet mora u novu školu… on ni sam ne zna što da misli o svemu tome… Da li je postao razboritiji obogaćen ovim iskustvom – tko zna… pričekajmo lovca u kukuruzu. Simbolika naslova: Zamislimo lovca kako lovi zeca a nalazi se u žitu. Zec je malen i lovac ga vjerojatno nikada neće uloviti. Tako je i sa Holdenom… on traži nešto, a ni sam ne zna što a to je tako nedostižno… traži smisao života… izgubljen je… ništa mu se ne sviđa… na kraju pronalazi sreću u svojoj sestri Pheobe… da li je sada našao ono što traži? Bilješke o piscu: Jerome David Salinger je američki književnik, rođen 1919. godine. Međunarodni uspjeh je doživio romanom "Lovac u žitu". Tim romanom je postao idol jedne generacije američke omladine. Napisao je zbirku novela "Devet priča" i zbirku pripovijetki "Franny i Zooey". Mjesto radnje: Opisuju se različiti događaji koje je Holden doživio na različitim mjestima (od New Yorka do njegove kuće), no on sve to zapravo govori u bolnici. Vrijeme radnje: Predbožićno vrijeme Tema: Život Holdena Caufielda O djelu: Kroz priču postupno saznajemo o njegovu životu, obitelji, prijateljima, učiteljima i ljubavima. Holden je dijete dobrostojećih roditelja, ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i mlađu sestru Phoebe koju voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie je umro od leukemije što je jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega. Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep, zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom božićnih praznika, u srijedu, no on odlučuje otići već u subotu, nakon posjeta profesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom. Boji se reakcije roditelja, pa ne odlazi kući nego u hotel u New Yorku. Tu se suočava s noćnim životom: s taksijima, turistima, barovima i sl., čak i s prostitutkom i njezinim svodnikom. Tada susreće bivšu djevojku Sally koja ga nikako ne može shvatiti. Također posjećuje svoju malu sestru Phoebe. Spreman je otići na zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Ona želi poći s njim pa se oni posvađaju. Nakon svađe oni odlaze u zoološki vrt, a zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir i sreću. Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno
izražava o očekivanjima o budućnosti i mogućnosti prilagođavanja svijetu. U romanu se mnogo pažnje posvećuje Holdenovom unutarnjem monologu, njegovim razmišljanjima o životu, svijetu, ljudima koji ga okružuju, budućnosti... Vrlo su izraženi njegovi osjećaji prema obitelji, školi, prijateljima i sestri Phoebe koju voli više od svega. Holden ne započinje priču uobičajenim dugačkim uvodom s mnogo opisa već samo napominje neke važne činjenice koje su važne da se razumije nadolazeća radnja. Već na samom početku romana Holden napominje da ta priča nije autobiografija u pravom smisli riječi: "Ako već zaista želite da vam pričam o sebi, prva stvar koju ćete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego sam došao na svijet i sve ono uobičajeno davidkoperfildsko sranje, ali ja nekako nisam raspoložen da se upuštam u te stvari. Osim toga, nije mi ni na kraj pameti da vam sad ovdje pričam čitavu svoju autobiografiju ili nešto slično." Holden nam na početku objašnjava kako se zapravo našao u bolnici: "Pričat ću vam samo o onoj ludnici kroz koju sam prošao tamo oko prošlog Božića, upravo prije nego sam nešto kao šiznuo, pa su me dogurali ovamo da se malo smirim." Zatim nakon nekoliko stranica iznosi i drugu verziju o svom boravku u bolnici: "S druge strane, porastao sam u toku prošle godine šesnaest i pol centimetara. Tako sam ustvari i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo na sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav." Holden nam govori da njegov odnos s roditeljima i nije najbolji. Jako ih voli i priznaje da mu se teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole. Govori da su mu roditelji oduvijek osjetljivi: "...a s druge strane moji roditelji dobili bi bar po dva nervna sloma po komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom životu. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali zaista su preko svake mjere osjetljivi." Posebno su postali osjetljivi nakon smrti Holdenovog brata Allieja: "Od smrti mog brata Allieja ona nije baš naročito zdrava. Strašno je nervozna." Allie je bio Holdenov mlađi brat uz kojeg je Holden bio posebno vezan. Bio je Holdenov uzor. Holden o njemu govori pun ponosa. "Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset puta inteligentniji. Bio je fantastično inteligentan. Njegovi nastavnici stalno su pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu dječaka kao što je Allie. Stvar, međutim, nije bila samo u tome da je bio najinteligentniji član obitelji. Bio je i najbojli, na mnogo načina. Nije se
nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma lako raspale, ali Allie se nikada nije raspalio, a imao je izrazito riđu kosu." Holdenu je također važna njegova sestra Phoebe, o kojoj govori samo najbolje stvari. Nakon što je napustio školu, ponekad mu padne na pamet da nazove svoju sestru, ali se boje da mu se ne jave roditelji. Holden se stalno uspoređuje sa Phoebe i Alliem. Često govori za sebe da je glup i lud. Tvrdi da je u cijeloj obitelji jedini neuspješan. "Trebalo bi da je vidite. U životu niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu. Zaista je bistra. Hoću da kažem, otkad je pošla u školu, imala je uvijek odlične ocjene iz svih predmeta. U stvari, ja sam jedini tup u cijeloj porodici. Moj brat D.B. je pisac i sve što god hoćete, a moj drugi brat Allie, onaj koji je umro, bio je pravi mudrac. Ja sam jedini koji je zaista tup." Govori da nema mnogo prijatelja. Izdvaja nam Stradletera, Ackleya i Jane Gallagher. Za Stradletera kaže da je pametan i dobar čovjek, ali da je veliki ženskar. Ackleya je opisao kao strahovito dosadnog i naivnog, ali mu je svejedno nedostajao. Jane Gallagher je Holdenova draga prijateljica, čak i tajna ljubav. Na toj je djevojci sve volio, čak i njen način kartanja. Spominje ju kroz cijeli roman. Holden mnogo govori o svojim razmišljanjima, ali o izgledu vrlo malo. "Često govorim "ljudi moji", prilično često. Dijelom zato što mi je rijčnik vrlo siromašan, a dijelom zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi nego što jesam. Sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da imam svega trinaest godina. To je doista ironija jer sam visok 189 cm a u kosi imam dosta sijedih vlasi." U jednom dijelu nam Holden govori da mnogo laže. To potvrđuje i citatom: "Samo da prestanem lagati. Kad jednom počnem, u stanju sam lagati satima." Holden općenito voli filozofirati pa stvara i cijele odlomke oko inače potpuno nevažnih tema, npr. kako se držati s djevojkom za ruke. Također se često susreće s temama koje voli prokomentirati. Često počinje govorit o nečemu da bi se sjetio druge stvari koja ima neke veze s početnom tvrdnjom, a onda se vraća na prijašnju temu, podsjećajući čitatelja gdje je stao. Holden je jako nesiguran u sebe. Pretpostavljam da ta nesigurnost proistječe iz neprestane usporedbe s Allijem, koji je bio jako pametan. U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana. Možda se čini neprikladnim, no on je itekako točan. U cijelom se romanu govori o Holdenovim željama, o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom pričao Phoebe o tome što bi želio postati. Rekao je da želi biti lovac u žitu, ali takav lovac kojemu bi bila dužnost da lovi malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u provaliju. To je povezano sa pjesmom "Ako netko sretne nekog dok kroz
žito ide" pa je tako nastao ovaj lovac u žitu. Radnja ovog romana ne teče kronološki nego ovisi o subjektivnim doživljajima lika, a tijek se radnje prekida razmišljanjima i monolozima. Pisano je žargonom mlade generacije. Holden koristi mnošto poštapalica i fraza, npr. "Što jest jest, bilo je očito da se doista osjeća bijedno što me morao srušiti. Zato sam navio staru ploču. Rekao sam mu da sam pravi pravcati degenerik i sve što uz to ide." Često je taj žargon poslužio za unos humora u tekst: "Počeo sam škicati one tri vještice za susjednim stolom." Holden također koristi ironične usporedbe, npr. "Plesati sa starom Marty bilo je isto kao vući Kip slobode za sobom po podu." Tom usporedbom je želio reći da Marty ne zna plesati, ali je to učinio na prilično smiješan način i mislim da nema osobe koja nije shvatila značenje te usporedbe. Holden sve ljude o kojima govori naziva "stari", bez obzira na njihove godine. Iako i sam koristi mnoge psovke, ne slaže se s njima, pa ih tako pokušava izbrisati sa zidova u školi koju Phoebe pohađa. "Lovac u žitu" je moderan roman, čiji je stil neoubičajen u odnosu na druga djela u školskoj lektiri. Način opisivanja i razmišljanja u prvom licu je jednostavan i blizak je mladoj generaciji. Nije zamoran jer nema mnogo dosadnih opisa nego je radnja cijelo vrijeme zanimljiva i potiče nas da čitamo dalje. Također nam daje odgovore na mnoga pitanja koja mladi postavljaju o svijetu oko nas. Tako je Holden dobio odgovore na pitanja zašto netko umire mlad, kako pronaći ljubav, probao je cigarete i alkohol, a dobio je i odgovor na pitanje zašto se mora ići u školu. To su sve pitanja o kojima bi se moglo raspravljati. Nije dobio odgovor na jedno jedino tipično dječje pitanje – Kamo odlaze patke kad se zaledi jezero u Central parku?
Sofoklo – ANTIGONA ŽIVOTOPIS: Sofoklo je živio od 496. do 406. g. prije Krista. Grčki je pisac tragedija rodom iz Atene. Napisao je 123 dramska djela, a u cjelini je sačuvano samo sedam tragedija: ''Ajant'', ''Elektra'', Kralj Edip'', ''Antigona'', ''Trahinjanke'', ''Filoktet'' i ''Edip na Kolonu''. Obilježja Sofoklovih djela: pojačava dramsku radnju i ulogu dijaloga, uvodi trećeg glumca, smanjuje partije kora i povećava broj njegovih članova na 15, piše prve sadržajno nepovezane trilogije te stvara formu grčke drame; junaci drama više nisu titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja bogova, već stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini; harmonična kompozicija, jasno ocrtani karakteri, visoki etički principi i duboka humanost. Zbog svega je ovoga Sofoklo najveći i najsavršeniji antički tragičar. KNJIŽEVNI ROD: drama VRSTA DJELA: tragedija u sedam činova VRIJEME RADNJE: razdoblje stare Grčke MJESTO RADNJE: Kreontov dvor TEMA: Antigona pokapa svoga brata IDEJA: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko dostojanstvo. KOMPOZICIJA: 1. uvod: Eteoklo i Polinik umiru u dvoboju 2. zaplet: Kreont zabranjuje pokapanje, ali Antigona ga ne sluša 3. kulminacija: Kreont osuđuje Antigonu na smrt 4. obrat: bogovi govore Kreontu da mora poštedjeti Antigonu 5. rasplet: umire Antigona i Kreontova žena i sin KARAKTERIZACIJA LIKOVA: ANTIGONA i IZMENA, sestre, Edipove kćeri KREONT, njihov ujak, tebanski kralj HEMON, Kreontov sin, Antigonin zaručnik TIRESIJA, prorok EURIDIKA, Kreontova žena stražar glasnici zbor tebanskih starješina pratnja KREONT: grub vladar, podanici ga ne slušaju i boje ga se, odlučan je, vjeran je zemaljskom zakonu zbog kojega krši božanski zakon, na prvom mu je mjesto domovina, a to iskazuje mržnjom prema neprijatelju, u svim ga životnim odlukama vodi mržnja i na taj način ostaje bez obitelji. ANTIGONA: na sebi nosi prokletstvo svoje obitelji, nije joj toliko stalo do sebe same koliko do božanskih zakona, zbog kojih krši zemaljske, na prvom joj je mjestu obitelj i u svim je životnim odlukama vodi ljubav.
JEZIK I STIL: Uzvišen stil pripovijedanja, korišteno je mnoštvo epiteta i aforističnih misli. ELEMENTI TRAGEDIJE: Tragični junak: Antigona – poštuje svoja načela i želi pokopati brata Tragička krivnja: zbog njezinih ju načela osuđuju na smrt Tragični završetak: Antigona umire Dramski sukob: odvija se između dobrog – Antigone i lošeg – Kreonta IZVANTEKSTOVNI ODNOSI: Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je (kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom". U djelu se "Kralj Edip" opisuje sukob Edipovih sinova i taj se sukob kasnije odražava na radnju "Antigone". Sami se motiv "Antigone" nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta prema Antigoninom bratu Poliniku, kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop. Može se čak reći da je "Antigona", na neki način, nastavak drame "Kralj Edip". KRATAK SADRŽAJ: Radnja je ovog djela usko vezena s dramom "Kralj Edip". U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova. Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena s namjerom da pokori Tebu. Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mačem tijela, te obojica umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obredna pokopa. Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kći, govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Izmena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od njezina nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naredbe, jedan od njih odlazi reći kralju. Kreont, uznemiren i zaprepašten, naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu, stražari maknu prah s mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtva čovjeka. Unatoč njezinom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i Antigonin zaručnik, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se usprotivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima. U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, slijepi prorok s dječakom u pratnji. On razgovara s Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona.
Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao, u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće je božanskog načela strmoglavilo u propast i dinastiju i grad. "Za njega gradu evo ja proglasih sad, da grob mu nitko ne spremi nit ožali, bez groba nek mu tijelo pusti pticama i psima da ga žderu – grdno pogledat!" ''Za nemogućim ne valja posizati.'' "...a ja iz prikrajka ti slušat mogu to, tu djevu kako žali grad, što s najgorom sad smrću gine zbog čina predivnog, a od svih žena najmanje to zavrijedi..." "Pa nećete l' je brže voditi? Grobu je Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je Bez ikoga vi pustite, nek ili mre Il' živa pod onakvim krovom počiva! Ta mi smo čisti što je do te djevojke; A s nama tu na svijetu neće boravit." "Nju na dnu groba opazismo, za vrat se objesila i omčom rupca platnena njega stegnu..."
PREOBRAŽENJA ~ A.B.Šimić
Razdoblje: HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929. kraj hrvatske moderne 1914., smrt A.G. Matoša (do 1916. djeluju Matoševi sljedbenici) 1914. - HRVATSKA MLADA LIRIKA – antologija koju je izdalo Društvo hrvatskih književnika; zastupljeno dvadesetak pjesnika rođenih oko 1890.: Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Fran Galović, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Tin Ujević, Ljubo Wiesner... svi (osim Kamova) ostvaruju kult forme; prevladava pejsažna lirika novi se naraštaj kritički postavlja prema tradicionalnom stvaralaštvu, posebno prema modernoj dvije struje: 1. skupina jugoslavenski orijentiranih književnika okupljeni oko Vladimira Čerine (časopisi „Val“ i „Vihor“) – nezadovoljni tadašnjom hrvatskom kompromiserskom i neučinkovitom politikom (Vladimir Nazor, Ivan Meštrović) više političkopolemički nego književni karakter 2. značajnija pojava pisaca koji su glasno, uglavnom programskim člancima i manifestima, počeli javno iskazivati nezadovoljstvo stvarnim stanjem u hrvatskoj književnosti, njezinom neplodnošću i nemoći poslije Matoševe smrti borbeno i buntovno su se postavili prema svemu što je u tom trenutku predstavljalo pisanu riječ; predstavnik: Ulderiko Donadini (izdavač i urednik časopisa „Kokot“, 1916.) – „Dolje estetike!“ – suprotstavlja se građanskom učmalom ćudoređu Biografski podaci o autoru: ANTUN BRANKO ŠIMIĆ 1898. – 1925. rođen u Drinovcima u Hercegovini osnovnu školu završio u rodnome mjestu, gimnaziju polazio u Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu školovanje napušta nakon što je objavio prvi broj časopisa „Vijavica“ (1917.) bilo je zabranjeno izdavati vlastite novine od 1915., kada se preselio u Zagreb, bavi se isključivo književnošću aktivist pokreta katoličke mladeži središnji predstavnik novih književno-programskih intencija; najznačajniji pjesnik ekspresionističke faze* hrvatske književnosti na početku stvaralaštva negirao tradiciju i bilo kakvu povezanost književnosti s društvenim problemima svoje programatske tekstove objavljivao u vlastitim časopisima: „Juriš“ (1919.), „Književnik“ (1924.) gotovo istovjetan s Donadinijevim stavovima o umjetnosti umjetnost po Šimiću ne teži ni za čim, ona „teži jedino da bude umjetnost“ shvaća ju kao realizaciju nečeg tipično ljudskog u smislu spiritualnog, kao poseban, duboki unutarnji doživljaj svega onoga što je vezano za čovjekovo osjećanje života i svijeta, ali svijeta koji je lišen svega što je nevažno, nestvarno ili banalno traži bit,
čovjeka i svijeta, dublji smisao čovjekova postojanja, a ne neku apstraktnu ljepotu *STILSKA OBILJEŽJA EKSPRESIONIZMA: škrtost izraza, racionalizacija riječi, odbacivanje deskriptivnog dojam krika, napetosti, unutrašnje dinamike i pokreta što se ostvaruje naglašenom uporabom glagola, rečeničnih nizova, eliptičnim izrazom slobodan stih, iščezavanje interpunkcije vizualan izgled, grafička forma pjesme postaje sadržajno važna kolorističnost – jake i jarke boje, boje svjetlosti, koloristički kontrasti boje dobivaju vrijednost simbola, osobito plava boja koja otvara obrise metafizičkoga svijeta najčešće stilske figure – sinestezija, hiperbola, metafora uranjanje u sadržaje svijesti: vizije, halucinacije, slutnje, nestvarne slike... PREOBRAŽENJA prva i jedina pjesnička zbirka (1920.) prepustio magiju poetske riječi govoru boje, zvuka i ritma; unio u hrvatsku poeziju slobodni, nevezani stih, a izostavljajući interpunkciju, dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima više misaon nego emocionalan pjesnik (začetnik „pojmovne“ umjesto „slikovne“ poezije) spustio se u mukotrpno i bolno traženje smisla ljudskog postojanja i na relaciji krajnjih čovjekovih polova život – smrt; pokušao prodrijeti u dubinu, u „beskrajno unutra“ ljudskoga bića nemoćni revolt protiv neumitnosti pronalaženja neobično sažetim izrazom u temama ljubavi i smrti pokušao je tipičnim egzistencijalnim motivima naslutiti neke osnovne ljudske tajne i nemoćan da dokuči bit – pobunio se protiv svega sputanog i nedorečenog u čovjeku TEHNIKA PJESME: dva ritma u lirici: mehanički i ekspresivni za ekspresivni ritam najpriličniji je slobodni stih ritam još nije ekspresivan ako je svaka riječ u pjesmi ritmički na svom mjestu rimovati treba ono što se rimuje nije svejedno koja će se riječ rimovati, koja će zazvučati najjače u stihu, kao što nije ni svejedno koja će se riječ s kojom rimovati rima jače djeluje ako je rjeđa što je nešto rjeđe, to je vrjednije PRIMJERI PJESAMA IZ ZBIRKE: PJESNICI Pjesnici su čuđenje u svijetu Oni idu zemljom i njihove oči
pjesničko umijeće (ars poetica) čuđenje slobodni stih
velike i nijeme rastu pored stvari Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči pjesnici u vječno treptanje u svijetu
prvi stih izdvojen zasebna ritmička, značenjska i sintaktička cjelina odsutnost interpunkcije
OPOMENA Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda!
uzvišenost duha temeljni motivi – čovjek, svjetlost, prah funkcionalnost riječi zvijezde kao simbol uzvišene duhovnosti uskličnik nakon motiva zvijezde – pjesnički krik pažljivo grafičko (geometrijsko) organiziranje pjesme
Na svom koncu mjesto u prah pređi sav u zvijezde!
SMRT I JA Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času Jednog dana ja zastanem a ona raste dalje u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama
individualni, subjektivni doživljaj smrti i smrtnosti slobodni stih izostanak interpunkcijskih znakova na kraju smrt i dalje vlada odnos i jedinstvo života i smrti
MOJA PREOBRAŽENJA Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i pogledima plivam preko polja livada i voda Ja pjevam sebe koji umirem na dan bezbroj puta
grafički organizirana pjesma izostanak interpunkcijskih znakova čovjekova težnja za
i bezbroj puta uskrsnem O bože daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika
stalnošću i unutarnjim mirem bijeg od svakodnevnih promjena
RUČAK SIROMAHA Jedno pred drugim stide se da sjednu za takav ručak i dokle jedu boje se da ne bi jedno drugom život pojeli. Kad ustanu od stola tišina i težina Gađenje pred samim sobom unakazi obadvoma lica i svako misli da je drugomu ubica i da je krv što teče kroz njegovo tijelo krv drugog (kao da je jedno drugo jelo)
POVRATAK
HERCEGOVINA
Ti i ne slutiš moj povratak i moju blizinu
Ja koracam livadama plav od sutona
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina znaj: ne korača mjesečina oko tvoje kuće Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne staneš preplašena krikom čudne tice znaj: to krik je moga srca s blizih obala I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče s onu stranu mrke mirne vode znaj:
Na rubu livada je kuća parnog mlina Iz daljine to je krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na nebu I štogod bliže stižem sve glasnije viču nebrojene užasne opeke Tko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu Ispod brežuljaka crni vlak se vuče odmjereno udara i vrišti svoj dolaz još daleko nevidljivoj stanici Noć i ja na brdu Poda mnom na čas izrone iz mraka kuće stabla dvorište i njive
ja koracam uspravan i svečan kao pored tebe
I opet utonu u mrak ko u svijesti Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora: ko nekoliko bijelih svečanih časova iz crnog života ljudi
Kratki izlet – Antun Šoljan Pisac priču započinje opisom svog prijatelja Roka za kojeg govori kako je jedna osebujna ličnost; čovjek sa devet života koji je uvijek spreman za akciju. Pisac kreće na ekspediciju sa grupom ljudi koju predvodi Roko – kreću u potragu za freskama u mjesto Gradina. Ime Gradina je zapravo izmislio jer je zaboravio pravo ime mjesta. Gradina bi se trebala nalaziti u unutrašnjosti Istre pa ekspedicija jednog dana kreće autobusom prema kamenjaru i šikari. Usred tog kamenjara pokvari im se autobus te jedan dio ekspedicije ostaje u autobusu čekajući pomoć, a drugi dio kreće dalje pješke, predvođen Rokom. Roko cijelo vrijeme tvrdi kako je siguran kamo idu no nakon nekog vremena skoro da mu više nitko i ne vjeruje. Njihove sumnje se pokažu ispravnima kad jednom prilikom gotovo da ne završe u provaliji. Napokon pronalaze neko naseljeno mjesto tj. kuće, ali čini se da ljudi baš i ne žive u tim kućama. Na jednom prozoru ugledaju dvije ogromne žene koje im se zavodnički smiješe pozivajući ih k sebi. Ekspedicija na nagovor Roka kreće dalje no Petar se vraća k ženama i tamo ostaje. Ekspedicija gubi još jednog člana kad Vladimir ostaje pijan u konobi tj. u podrumu nekog zlobnog starca. Trećeg člana ekspedicija gubi kad Ivan kupuje kuću u šikari i ostaje tamo živjeti. Dvije
posljednje članice ekspedicije odluče vratiti se do autobusa pa Roko i naš pripovjedač ostaju sami. U sumrak dolaze do urušenog samostana i tamo upoznaju fratra koji im govori kako su stigli prekasno. Prema fratrovoj priči, on je dugo godina čuvao sve freske i biblioteku no unatoč njegovom trudu, sve je propalo. Kad se uvjere u istinitost te priče Roko odlučuje vratiti se natrag slijedećeg jutra. Fratar govori kako će on ostati umrijeti u samostanu. Naš pripovjedač odlazi podzemnim hodnikom u nadi da će ipak nešto pronaći. Pothodnik ga na kraju dovodi do mjesta od kuda su i krenuli sa ekspedicijom. Članove ekspedicije više nikad ne uspijeva pronaći kao ni samostan sa starim fratrom. U romanu se zapravo radi o mladim ljudima u potrazi za identitetom i za smislom života. Odgovor je da ga se ne može pronaći i da se stalno vrtimo u krug. No nije rješenje odustati već treba i dalje stalno pokušavati. BILJEŠKA O PISCU: Antun Šoljan rođen je u Beogradu 1932. godine, a umro je u Zagrebu 1993. godine. Ovaj pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar, esejist, prevoditelj i antologičar pojavio se u književnosti ranih pedesetih sa skupinom pisaca okupljenih oko časopisa Krugovi. Po tom će časopisu taj cijeli naraštaj biti prozvan krugovaškim. Zajedno sa Ivanom Slamnigom, Zvonimirom Golobom, Vlatkom Pavletićem, Slavkom Mihalićem i drugima, Šoljan je svojom spisateljskom energijom uvelike pridonio radikalnoj promjeni hrvatske književnosti. Šoljan za svoja djela odabire novu tematiku, drugačiji izbor likova (tzv. antiheroj umjesto ratnog heroja), no često oni koji nešto tako drastično mijenjaju plaćaju i cijenu za to. Nakon govora u povodu 50. obljetnice Matoševe smrti ostao je trajno politički sumnjiv vladajućim strukturama što će uvelike obilježiti i njegovo stvaralaštvo i položaj u društvu. Objavio je sedam zbirki pjesama; neke od njih su Na rubu svijeta (1956. g.), Bacač kamena (1985. g.), Prigovori (1992. g.). petnaest dramskih tekstova za radio, kazalište, TV. Napisao je i četiri romana: Izdajice (1961. g.), Kratki izlet (1965. g.), Luka (1974. g.), Drugi ljudi na mjesecu (1978. g.). U Hrvatskoj je roman Kratki izlet kao knjiga tiskan tek 1987. god. Kad se pojavio, roman je doživljavan kao politička alegorija koja kritizira politički sistem. Današnji čitatelj, koji ne zna politički sistem u kojem je nastao roman, neće ga ni doživjeti na taj način. Pisac je naknadno i sam zanijekao da mu je namjera bila napisati političku alegoriju.
