FernanBrodel
DINAMIKA KAPITALIZMA
Preveo BRANKO JELIĆ
IZDAVAČKA KNJIŽARNICA ZORANA STOJANOVIĆA SREMSKI KARLOVCI 1989.
Biblioteka ELEM ENTI
2
Urednik ZORAN STOJANOVIĆ
Recenzenti: PERO MUŽIJEV1Ć i ZORAN STOJANOVIĆ * Tehnički urednik: MILENKO RADOVANOV * Korektor: LJUBICA RAJ1NAC STOJANOVIĆ Kompjuterski slog: AOP "SIGMA ć Sr. Kamenica
Naslov originala Fernand Braudel La dynamique du capitalisme, Arthaud, Pariš 1985.
l ^ - 'b s h
Knjižnica TRAVNO
CIP - K aTajionnam ija y ny6jiiik*amijii BnojinoTeKa M antile cpncKe, H obh Caji 330.34114
EPOPEJI epHaH Dinamika kapitalizma / Fernan Bro d el; preveo Branko Jelić. - Sremski Karlovci : 21 Stojanović, 19S9. - 125 str. ; 19 cm . - (Biblioteka Elementi ; 2). Prevod dela: La dynamique du capitalisme / Fernand Braudel. - Razjedinjeni naslednici / Fransoa Dos: str. 5-20.
SADRŽAJ Fransoa Dos: RAZJEDINJENI NASLEDNICI
5
DINAMIKA KAPITALIZMA Prva glava:
PONOVO RAZMIŠLJAJUĆI O MATERIJALNOM I PRIVREDNOM ŽIVOTU ....................................25 Druga glava: MEHANIZMI RAZMENE ....................................54 Treća glava: VREME S V E T A ........................................................ 88
125
RAZJEDINJENI NASLEDNICI Fernan Brodel (Fernand Braudel) dobio je za svoje delo priznanja cclokupne naučne javnosti i za hvaljujući njemu postao je u starosti član Francuske akademije, ali veoma često zaboravlja se druga, a veoma važna dimenzija ove istaknute ličnosti: on je bio tvorac raznih ustanova. Bio je pravi majstor u tom poslu, pošto je svojim naslednicima ostavio u naslede napredne ustanove, dok se, zato što je osobeno, nje govo delo teško može oponašati, kao što to Ž. Revel (J. Revel) osnovano misli (J. Revel, 1986). Više čovek od akcije nego teoretičar, bio je duša jedne u najvećoj meri ekspanzivne istoriografske škole, a uspeh koji je postigao bio je plod njegove sposobnosti da se u svakoj prilici prikaže kao čovek koji se nalazi na sredini između prve i treće generacije saradnika Anala, kako zbog svojih paradigmi tako i zbog svog položaja na sredokraći između razdoblja borbe za uspeh i razdo blja posle izvojevane pobede, između svojih duhovnih očeva, Lisjena Fevra (Lucien Febvre) i Marka Bloka (Mare Bioch), i svojih naslednika, onih koje je, da bi označio odstojanje što ga je od njih delilo, nazivao "nova nova istorija". On se isto tako nalazi i na raskrsnici gde se ukrštaju idiografsko shvatanje istorije koga se nikada nije odrekao, i nomotetičko shvatanje istorije koje je suprostavio ofanzivi društvenih nauka i izazovu koji je strukturalizam predstavljao za istoriju.
5
Doba setve L. Fevr je veoma rano otkrio kod Fernana Brodela njegove organizatorske sposobnosti, i odmah posle završetka drugog svetskog rata dao mu je ovlaštenja koja su bila neophodna da bi mogao da ih u potpunosti koristi za dobro Anala. Malo vremena pošto je odbranio svoju doktorsku disertaciju, Brodel je postao nji hov urednik. Godine 1948., kada je osnovan VI odsek na Visokoj školi za praktične studije čiji je upravnik postao L. Fevr, Brodel je naimenovan za njenog se kretara i za rukovodioca Centra za istoriografska is traživanja. Godine 1949., došao je na mesto L. Fcvra u Kolež de Frans, gde će držati predavanja sve do 1972. godine. Za Brodela je VI odsek predstavljao sredstvo od presudnog značaja u procesu uvođenja društvenih nauka u dato područje istraživanja u korist istoričara koji su postali glavni koordinatori u konfederaciji nauka o čoveku. On ne krije da je njegova strategija hegemonistička: "Treba dobro shvatiti kakvu pouku daju Anali i istoriografska škola koja je iz njih poni kla... Sve humanističke nauke uklopljene su u istoriju i postaju za nju pomoćne nauke" (F. Brodel, 1986 a, str. 222). 21a američke mecene iz Rokfelerove zadužbine on je imao jedno preimućstvo: otvoreno je izražavao svoju privrženost atlantskom svetu u tom razdoblju posle završetka drugog svetskog rata, razdo blju u kome su posle međusobnog raskida dva nepri jateljska bloka dugo ostala razdvojena. U zaključku svoje doktorske disertacije o Sredozemlju, koji je napisao 1948. godine, on je dao neophodne garancije: "Čini mi se, na primer, da se Atlantski okean nalazi u središtu današnjeg sveta - ali koliko će još vremena zadržati taj položaj?... Možda će se o njemu obično govoriti tek onog dana kada - poželimo da se to dogodi u što je moguće daljoj budućnosti - zbog nekog opa danja važnosti njegove uloge, budu doživela procvat, 6
na njegovu Štetu, ili neka druga vodena prostranstva, ili, Sto bi bilo čudovišno, izvesni deo kopna" (F. Braudel 1966, str. 1099). Čitalac je u "čudovištu" na koje Brodel aludira verovatno prepoznao SSSR. Napadan od strane KP Francuske početkom pedesetih godina, F. Brodel ipak nije bio isto što i general Maršal, a Pariz tada nije bio isto što i Njujork. Ako je pružio izvesno jemstvo, ipak nije prihvatio da se potpuno veže za blok Atlantskog pakta. To što je izdejstvovao da Š. Betelem (Ch. Bettelheim) bude postavljen za prvog rukovodioca jednog seminara predstavlja dokaz duhovne nezavisnosti koju je do kraja života sačuvao, čak i u jeku hladnog rata, kada je uspeo da izdejstvuje da na Visokoj školi za praktične studije budu zvanično postavljeni Z. Šeno (J. Chesneaux), A. Križel (A. Kriegel), Kl. Friju (Cl. Frioux) ili Ž. Opt (G. Haupt) [O. Dumoulin 1986]. Oslanjajući se na svoj središnji položaj, metodično istražujući široko područje oko sebe, Brodel će programom koji će izložiti 1955. go dine, omogućiti VI odseku Visoke škole za praktične studije da doživi izvanredan polet. Sa dugog putovanja po Sjedinjenim Državama na koje je bio krenuo zato da bi proučio iskustvo sa Area stiidies na američkim univerzitetima, proučavanjima čiji je cilj predstavljalo organizovanje istraživanja u kojima se, polazeći od raznih kulturnih područja, uporedo koriste istoriografski, ekonomski i sociološki metodi, Brodel se vratio istovremeno očaran i skeptičan. Zajedno sa Klemanom Elerom (Clemens Heller) preuzeo je taj model istraživanja u VI odseku. Ostvarivanje tog projekta bilo je odloženo zbog izvesnih zamerki Rokfelerove zadužbine u vezi sa načinom njegovog ltnansiranja, ali posle jednogodišnjih pregovora Brodel je, 1955. godi ne, dobio pomoć u iznosu od 60.000 dolara za ostva rivanje programa dvogodišnjeg proučavanja kulturnih područja, koja će 1958. godine biti povećana na 80.000 dolara za novo trogodišnje proučavanje C. B. Mazon
7
1985). Ta nova orijentacija u istraživanju omogućila je presudno proširivanje VI odseka, pošto je između 1954. i 1957. godine on dobio četrdesetak novih semi nara, od kojih je polovina osnovana radi ostvarivanja programa proučavanja kulturnih područja. Thj uspeh omogućio je Brodelu da 1959. godine izdejstvuje da Ministrarstvo prosvete otvori šezdeset mesta za ruko vodioce istraživačkih projekata koja su bila uključena u njegov budžet za 1960. godinu, što je bio dokaz da je VI odsek uspeo da stekne čvrst položaj u državnim ustanovama. Brodel je krajem pedesetih godina om o gućio Analima da se oslone na čvrstu institucionalnu podršku i da tako odole pritisku koji je antropologija vršila na istoriju. Ali on se nije zadovoljio time da udahne nov život VI odseku, nego je imao i veće ambicije, pa, između ostalih, i ambiciju da stvori fa kultet društvenih nauka. Sa tom namerom učestvovao je 1958. godine u stvaranju Lonšambonovog (Longchambon) plana, pri čemu je uživao podršku G. Beržea (G. Bergć), koji je u to vreme bio šef Odeljenja za univerzitetsku nastavu u Ministarstvu prosve te. Međutim, sukobio se sa snažnim otporom koji su sa svih strana pružali ostvarivanju njegove zami sli. Na pravnom, filozofskom i filološkom fakultetu, na kojima su prisutne - ali razjedinjene - društvene nauke, osuđen je "Brodelov imperijalizam". Pravnici i profesori književnosti stvorili su bar u toj prilici jedinstven front da bi se suprotstavili stvaranju tog fakulteta, a neki od njih rekli su za Brodela da je novi Luj XIV On nije mogao da probije taj bedem univerzitetskog establišmenta pred kojim se našao, ali nije se pomirio sa tim neuspehom, nego je u toj prilici od Fordove zadužbine zatražio sredstva za stvaranje Doma nauka o čoveku. Dobio ih je, pa je tako mogao da osnuje 1962. godine tu novu istraži vačku laboratoriju koja se nalazi na mestu gde se ranije nalazio zatvor Serš-M idi.
8
Brodel postaje slavan u mnogim zemljama: dvadeset univerziteta - medu kojima i univerzitet u Oksfordu, Sao Paolu, Briselu, Kelnu, Kembridžu- dodeljuje mu titulu počasnog doktora, dobija 5 krstova komandora, i 12 odlikovanja raznih Akademija nauka, od Buenos Ajresa do Beograda. Italija je za Anale bila obećana zemlja i prava žiža iz koje je počeo da se širi uticaj Brodelove doktorske disertacije. Ona je omogućila da se suzbije uzdržani stav jedne istoriografije kojoj su udarili svoj pečat kako B. Kroče (B. Croce), tako i A. Gramši (A. Gramsci). Prevedena u Italiji još 1953. godine, čak i pre dela Marka Bloka i Lisjena Fevra, dvadeset godina pre nego što če biti prevedena na engleski, Brodelova doktorska disertacija služiće kao most koji spaja italijanske i francuske istoričare. VI odsek primio je pedesetih godina kao svoje saradnike F. Borlandija (F. Borlandi), F. Šaboa (F. Chabod), K. M. Čipolu (K. M. Cipolla), a zatim R. Romana (R. Romano), A. Tenentija (A. Tfenenti), P. Sardelu (P. Sardella), A. Karačolu (A. Caracciolo), B. Tbčija (V. Tucci), C. Vivantija (C. Vivanti). Od 1969. godine, u Italiji se svake godine održavaju u Pratu jednonedeljni simpozijumi istoričara kojima predsedava F. Brodel. Duhovni sin Anala, časopis Quaderni storici počeo je da izlazi 1966. godine, da bi 1972. godine stekao ugled časopisa koji s pažnjom prati čitava italijanska inte lektualna javnost. Druga obećana zemlja za Brodela bila je Španija, latinska zemlja sa kojom se Francuska graniči, a uz to i zemlja čija je istorija predstavljala njegovu užu specijalnost. Još od pedesetih godina Visens Vives (Vicens Vives) bio je veoma značajan prenosilac teza škole ponikle iz časopisa Anali u špansku istoriografiju. Uspeh F. Brodela i uspeh učenika Visensa Vivesa omogućili su toj francuskoj istoriografskoj školi da u španskoj istoriografiji potisne nemačku istoriografsku školu, koja je do tada u njoj imala prevlast. Međutim, Brodel se nije ograničio na Evro
9
pu, nego je kranuo u osvajanje Novog Sveta, to jest Latinske Amerike. Sudelovao je u stvaranju Univer ziteta u Sao Paolu, na kome je predavao od 1935. do 1937. godine. Posle završetka drugog svetskog rata, veze između francuskih i latinoameričkih naučnika će se institucionalizovati. Thda je stvoren izvestan broj instituta kao što su, na primer, Francuski institut za Latinsku Ameriku u Meksiku, ili Francuski institut za oblast oko Anda u Limi. Veze između Anala i engleske istoriografije su isto toliko stare i čvrste, a francuskoenglesko udruženje za privrednu istoriju osnovali su Brodel i Poustan (Postan). Pored toga , Anali sve tešnje sarađuju sa jednim britanskim istoriografskim časopi som, Past and present, osnovanom 1952. godine, mar ksističkim časopisom koji je široko otvoren za humanističke nauke. Brodel je kasnije prodro u ame ričku istoriografiju; sudelujući septembra 1985. godine u televizijskoj emisiji Apostrofi, američki istoričar R. Darnton (R. Darnton) izjavio je: "Teme nove istorije uživaju ogromnu pažnju u Sjedinjenim Državama... Škola koja je ponikla iz časopisa Anali dominira u cclokupnoj svetskoj istoriografiji". Očigledan dokaz širenja uticaja F. Brodela u Sjedinjenim Državama predstavlja činjenica da je jedan veliki univerzitetski centar u Njujorku uzeo 1976. njegovo ime kao svoj amblem, pa se sada zove Braudel Cenrer. po rečima 1. Valersteina (I. Wallerstein), "pojavljivanje prevoda Brodelove disertacije o Sredozemlju u Sjedinjenim Državama omogućilo je Brodelu da prevali tu etapu".
Doba žene Ako je Brodel jedinstven, zauzvrat ima mnogo njegovih sledbenika, ali oni ne idu brazdom koju je njihov učitelj zaorao svojim jedinstvenim delom, nego upravljaju institucionalnom i intelektualnom bašti 10
nom koju im je on zaveštao. Brodel je uspeo da osvoji najvažnije pozicije u univerzitetskoj nastavi, a naročito u istraživačkim ustanovama. Njegovim naslednicima pošlo je za rukom da izađu iz uskog kruga stručnjaka za istoriju da bi pošli u susret širim čitalačkim krugo vima "opsedajući" sredstva za masovno opštenje, koja su postala njihov glavni cilj. Novi istoričar postao je trgovac u isti mah kada i naučnik, reklamni agent i osoba koja zajedno sa drugim osobama upravlja radom izdavačkih kuća. Na svim razinama mrežS za publikovanje i popularisanje istoriografskih radova on vodi glavnu reč. Zadivljujućim jurišom on je prvo osvojio područje izdavaštva, tako da istoričare iz kruga oko Anala ponovo srećemo kao pokretače većine dana šnjih biblioteka istoriografskih dela: "Istoriografsko znanje ušlo je u ciklus masovne potrošnje kulturnih dobara" [J. Chesnaux 1976, str. 81]. To pripajanje izdavačkog sektora teritoriji koju su zaposeli pripa dnici škole oko časopisa Anali počelo je da se ostvaruje sredinom šezdesetih godina. Pošto se osećala velika potražnja, velika potreba za istoriografskim delima, pripadnici te škole zaposeli su oblast izdavaštava u izuzetno povoljnom trenutku u kome su istoriografska dela počela da dostižu najveće tiraže, a njihove bibli oteke postale vodeće biblioteke u izdavačkim kućama. Godine 1974. objavljeno je šest puta više istoriogra fskih dela nego 1964. godine, i taj broj i dalje se neprestano povećavao zahvaljujući popularnosti istorije m entaliteti i istorijske antropologije. Sistematski popis izdavača omogućava jasan uvid u širinu i razgranatost jedne izuzetno guste mreže dominantnih pozi cija. Postoje, razume se, u lancu izdanja koji obuhvata sve radove njenih saradnika, same pubikacije EIESS zahvaljujući kojima se ostvaruje osmoza između mesta na kome se vrše istraživanja i mesta gde se objavljuju saznanja do kojih se u njima došlo. Škola ima četiri biblioteke: "Opšta biblioteka" pokrenuta je još 1949. 11
godine, biblioteka "Ljudi i zemlja" - 1956. godine, biblioteka "Civilizacije i društva" - 1967. godine, a 1984. godine pojavila se nova biblioteka - "Istraživanja u oblasti istorije i društvenih nauka”. Ali medu izda vačima koji teže da istoriografskim delima prodru u širi krug čitalaca izdvojila se čelna trojka koju tvore izdavačke kuće Galimar, Sej i Flamarion. U Galimarovoj kući grupa istoričara okupljenih oko Anala pot puno vlada preko jednog svog predstavnika koji, međutim, vodi ekumensku izdavačku politiku u kojoj daleko prevazilazi nejasne okvire te škole, kao što to dokazuju njegova Znamenita mesta (Lieia de memoire). P. Nora (P. Nora) stvorio je pravo sopstveno carstvo sa svojim dvema velikim uglednim biblioteka ma - "Bibliotekom humanističkih nauka" i "Bibliote kom istorijS". Pored toga, on i dalje ureduje, zajedno sa Ž. Revelom, biblioteku "Arhive", koju je Galimar preuzeo od Žilijara. Drugu izdavačku kuću, "kulu-svetilju" za istoriografske publikacije, predstavlja Flama rion, koji izdaje veliki broj biblioteka, koje uređuju isključivo saradnici Anala, s tim što Brodel nekoliko poslednjih godina nije više uređivao "Novu naučnu biblioteku". U toj izdavačkog kući Ž. Goa i dalje ureduje nekoliko biblioteka, Z. Le G of (J. Le Goff) ureduje "Biblioteku istorijske etnografije", dok je Ž. Dibi član naučnog saveta u njoj. Treći član te izdavačke trojke jeste Sej. Na biblioteke koje ureduje M. Vinok (M. VVinock) nadovezuje se biblioteka velikih uglednih dela o istoriji francuskih sela, francuskih gradova i istorija privatnog života u Francuskoj koju ureduje Ž. Dibi. Istini za volju, pošto su nedavno biografije istorijskih ličnosti ušle u modu, izgleda da one stoje u prvim redovima na stalažama u knjižarskim izlozima i da potiskuju radove pripadnika škole oko Anala, ali oni zadržavaju dobro mesto medu naučnim publika cijama, i biblioteke koje ureduju istoričari iz te grupe ne ostaju samo u okvirima tri pomenute izdavačke 12
kuće, nego tvore mnogo Siru mrežu. Zbog toga što su prestala da budu popularna dela posvećena istorijskim događajima, izgubila je nekoliko veoma važnih pozi cija istoriografska škola koja je, međutim, bila uspela da prodre u novinsku sredinu da bi svoje radove što više približila čitaocima. Godine 1972, u listu Monde došlo je do potpunog zaokreta u rubrici koja se zvala "Novosti iz istorije". U toj rubrici, koja je do tada bila čvrsto uklopljena u savremena zbivanja i koju je ure đivao P. Sorlen (P. Sorlin), čitaoci su mogli da nadu istoriografske prikaze savremenih problema; kada je počeo da je uređuje E. Le Roa Ladiri (E. Le Rov Ladurie), koji je davao prednost dugim istorijskim razdobljima i dalekim obzorjima XVI, XVII i XVIII veka, ona je dobila potpuno drugačiju usmerenost. Pre nego što će F. O. Žizber (F. O. Giesbert) potpuno izmeniti njegovu fizionomiju, glavno mesto na kome su se skoncentrisale snage grupe oko Anala bio je naročito nedeljni list Nouvel Obsenateur u vreme kada je njegov glavni urednik bio Ž. Danijel (J. Daniel). U to vreme u tom nedeljniku redovno su sarađivali F. Fire (F. Furet), Ž. Ozuf (J. Ozouf), M. Ozuf (M. Ozouf), Ž. Žilijar (J. Julliard), Ž. Lakutir (J. Lacouture), A. Birgjer (A. Burguičre), E. Le Roa Ladiri, P. Nora... Svi ti pripadnici grupe oko Anala istovre meno su prisutni u istraživačkim laboratorijama, u proizvodnji kulturnih dobara, u njihovoj difuziji, i sami obaveštavaju javnost o svojim delima. Isti ljudi sreću se istovremeno u uredništvima listova i časopisa, u izdavačkim kućama, u seminarima i u televizijskim studijima, gde učestvuju u organizovanim raspravama. Praksa da svako govori o svojoj knjizi postala je uobičajena u sredstvima masovnog opštenja. Sistem uzajamnog "vučenja naviše" omogućava svakome da bude od koristi grupi i da sam ima koristi od nje. Na taj način svakoj knjizi pripadnika grupe oko Anala obezbedena je dobra reklama, pošto se o njoj stara 13
sama redakcija tog časopisa. Pošto prikaze knjiga pišu saradnici istog časopisa, time je odmah obezbedena ona prva preporuka koja je neophodna da bi neka knjiga doživela uspeh kod čitalaca. Zauzvrat, izvesno je da ta lansiranja knjiga ne jačaju kritički duh. Ali Anali se nisu zaustavili na pragu najmodernijih sred stava za masovno opštenje: "Radio i, još više, televiziju očekuje velika budućnost. Istorija se na njima može lakše popularisati nego ostale društvene nauke*." Sto ga su Anali prisutni na radiju, tačnije rečeno u emisi jama iz kulture za ćelu Francusku koje se emituju svakog ponedeljka ujutro, i pritom nije važno to što su emisije iz serije Istorija ponedeljkom manje popu larne od emisija iz serije Sud istorije, čiji je urednik A. Kastelo (A. Castelot). U najnovije vreme Anali živo nastoje da budu što prisutniji na televiziji; pored sudelovanja njihovih saradnika u emisijama iz serije "Apostrofi", koja obezbeđuje uspeh knjiga kod čitala ca, a piscima omogućava da postanu poznati, neki istoričari iz grupe oko Anala pojavili su se kao tvorci izvesnog broja televizijskih serija. Brodel je 1976. godine uradio seriju od dvanaest emisija o Sredozem lju, E. Le Roa Ladiri je 1980. godine sudelovao u pisanju scenarija za seriju emisija o oruđima i pokuć stvu koriščenim na selu, a iste godine bila je prikazana i od devet jednočasovnih emisija sastavljena serija Doba katedrala, čiji je autor bio Ž. Dibi (G. Dibv), koji je kasnije postao predsednik Saveta sedmog ka nala francuske televizije, na kome se prikazuju emisije iz kulture. Sredstva za masovno opštenje nisu podesna za teorijski diskurs, za izlaganje pojmova. Audiovizuelna sredstva nisu podesna za izražavanje apstraktnih misli: "Višak vrednosti ne može se snimiti**!" Ideje su u njima manje važne od vektora. Međutim, danas se J. Le Goff. France-Culture, 12 novembre 1974. R. Debray, Le Nouvcl Obscn atcur, 30 april 1979.
14
sudbina svake knjige rešava na području delovanja sredstava za masovno opStenje koja nameću svoju volju izdavaštvu, a ovo nameće svoju volju svim nas tavnicima. Da bi sačuvao moć koju ima, diskurs pri padnika Škole ponikle iz Anala mora da se saobražava načinu funkcionisanja tih sredstava za masovno opštenje i da se potpuno prilagodava njihovim oblicima. E sad, područje opštenja nije neutralno, nego je u pot punosti obeleženo politikom. Ono deluje u druStvu i doprinosi prestrukturisanju sistema znakova, svela simbola koji nas okružuje. Paradigme Škole ponikle iz časopisa Anali koje daju najvažnije mesto deskriptiv nom, cepanje istorije na veliki broj predmeta koji stvaraju utisak razglobljenosti jedne usitnjene istorije, odbacivanje onog Sto je teorijsko, vraćanje čoveka u stanje pasivnosti pred onim Sto su društvene elite stvorile, pridavanje veće vrednosti studijama o svaki dašnjem životu i materijalnoj kulturi, - sve te usmerenosti veoma se dobro prilagodavaju novoj moći sredstava za masovno opStenje. Ta sredstva ustanov ljavaju u svakidašnjici novi odnos prema istoriji, svode istoriju na trenutak, na razdrobljenu i od konkretnog iskustva odsečenu stvarnost, ona kidaju kontinuitet istorije i prekidaju kumulativni proces koji se odvija u pamćenju. Za časopis Anali vezana istoriografska Škola, koja je odbojna prema istorijskom kontinuumu, morala se sresti sa sredstvima za masovno opStenje, koja su nosioci razdrobljenog pamćenja, i taj susret morao je dovesti do osmoze između one prve i ovih drugih. Istoričar koji pripada pomenutoj školi tada postaje zarobljenik tržišne logike, i pre nego što će istraživanja i nastavu usmeriti na ovu ili onu temu, proverava na kakav prijem kod čitalaca nailaze njego ve knjige. I sam naziv "novi istoričari" odgovara tom medijskom zahtevu zbog koga na pojmove i ljude veoma brzo počinje da se gleda kao na prevazidene. Stoga svaki istoričar treba da stvara utisak da nudi
15
nešto novo, treba da budi želju za novim, iako pritom sšm nije originalan. Istoriografska škola koja je poni kla iz časopisa Anali nije baš u nedavnoj prošlosti prestala da gleda na državu-naciju kao na osnovu istoriografskih istraživanja, ali taj stav danas se podudara sa načinom funkcionisanja jedne industrije kulturnih dobara koja u sve večoj meri dobija multinacionalno obeležje. Gledalac televizijskog programa sklon je to me da svaku oblast, koja predstavlja posebnu "rubriku" u njemu, poima kao nezavisan entitet koji je potpuno odvojen od ostalih vidova stvarnosti i od njegovog svakidašnjeg iskustva. Na jednoj strani imamo veoma centralizovan, glomazan aparat koji stvara poruke i odašilje ih, a na drugoj televizijskog gledaoca koji ne izlazi iz okvira svoje uloge njihovog primaoca i nema mogućnosti da iznese svoje mišljenje. To predstavlja moderan društveni model čiji su pandan odnosi izme đu moderne države u razdoblju od XVI do XVIII veka i naroda koji su istoričari iz škole ponikle iz Anala prikazali kao pasivnog, učaurenog u svoje iskustvo i potpuno zatočenog u jednoj potpuno statičkoj istoriji, i koji za njih predstavlja glavni entitet na koji oni upućuju. "Umesto da donosi raznolikost", kaže R. Debre (R. Debrć), "konkurencija donosi jednoobra znost... Za sredstva masovnog opštenja objektivni svet, ono o čemu ima nešto da se kaže, jeste ono što o njemu kažu druga sredstva masovnog opštenja. Pos tavši robovi svoje nadmoćnosti, ona involviraju omotavajući se u neku ruku oko sebe samih: tu je u pitanju implozija" [R. Debrav, 1979, str. 13S]. To je najbolja definicija sistema koji su Anali stvorili.
Jezgro i sazvežđe oko njega "U vreme kada se približavao svojoj šezdesetoj godini, svuda je vodio glavnu reč, svuda je bio na čelu: 16
u Ulici dez Ekol, na Sorboni, u Insitutu za istoriografske studije...; na Bulevarima Sen-Žermen i Sen-Mišel, kod Ašeta i A. Kolena, moćnim izdavačkim kućama, njegova reč bila je presudna kada su bile u pitanju stručne publikacije, pa čak i školska izdanja... u Ulici Grenel, u Visokom prosvetnom savetu, a da i ne govorim o ko zna kolikom broju komisija i svet kovina" [J. Isaac 1959, str. 265-267). U ovom autobi ografskom spisu Ž. Izaak (J. Isaac) prikazuje neograničenu vlast koju je E. Lavis (E. Lavisse) imao u području istorije. Ovaj opis može se u potpunosti primeniti i Anale, uz ogradu da je tu u pitanju jedna grupa, a ne više jedan čovek, a uz to prisustvu u svim izdavačkim kućama treba dodati i prisustvo u svim sredstvima za masovno opštenje. AJco oko časopisa Anali okupljeni istoričari teško mogu poricati tu svoju prevlast, oni su uzdržaniji - da ne kažemo da potpuno odbacuju tu kvalifikaciju - kada se u vezi sa njima pominju reči "mreža", "škola". Po njihovim rečima, svet koji oni tvore predstavlja samo bezobličnu masu individulanosti koje su jedne drugima simpatične. U stvari, jedna hijerarhijska mreža iznutra čvrsto povezuje čitav taj skup dominantnih pozicija - od Kolež de Fransa i EIESSA, pa do izdavačkih kuća i novina - i predstavlja njegovu okosnicu. Ne treba, razume se, da vidimo tu školu policijskim očima, ona nije Kominform sa skri venom i ustanovljenom hijerarhijom. Ipak, neosporno je da postoji jedno rukovodeće jezgro i jedno sazvežde čije glavno obeležje, kao i glavno obeležje njihovog diskursa, predstavlja njihova mobilnost, njiohva spo sobnost da uklapaju u sebe druge naučnike i diskurse, da ih asimiluju. Ali kako da definišemo tu mobilnu, sveznajuću sredinu koja svuda pruža svoje pipke, od čega da pođemo da bismo je definisali? Da bismo naveli i nabrojali imena pripadnika tog jezgra, može mo samo da primenimo jedan empirijski postupak i da izdvojimo neke istoričare - izdvajanje svakog od 2 Feman Brodel
17 K o v n ic a TflAVNO
njih imaće izvesno značenje - kako bismo prikazali stvarnu moć svakog od njih i na taj način pokazali da postoji jedno rukovodeće jezgro; veoma je teško om e điti ga, jer se ono ne može neposredno uočiti kao kakva partija, i zato što se najčešće teško može odvojiti od sazvežda koje ga okružuje. Primenivši izvestan broj merila možemo ustanoviti da postoji jedno rukovode će jezgro oko koga se okreće nekoliko više ili manje udaljenih sazvežda. Anali su znali da spretno koriste način funkcionsanja francuskog univerziteta, onakvog kakvog ga je definisao T. N. Klark (T. N. Clark) posluživši se pojmom clustera (roja)* Ovaj istraživač smatra da se aktivnost na Univerzitetu strukturiše polazeći od malih grupa, čije pripadnike povezuje izvestan minimum zajedničkih ubedenja i koje su spremne da sarađuju kako bi unapredile svoja istraži vanja i nastavu, nadajući se pritom da će samim tim ubrzati napredovanje svojih pripadnika u univerzitet skoj karijeri. Uočeno na primeru Dirkemove (Durkheim) škole, to funkcionisanje u vidu "rojeva" može se lako otkriti i u grupi oko Anala. Neosporno je da se iza pripadnosti istoj školi uočavaju sve različitije istoriografske prakse. Između istorijske antropologije kojom se Ž. Le G of bavi, istorijske demografije kojoj se A. Birgjer posvetio, proučavanja ukusa i seksual nosti na koja se Ž. -L. Flandren (J. -L. Flandrin) usredsredio, profetizma "krstaša" P. Šonija (P. Chaunu) i istorije pojmova kojom se F. Fire (F. Furet) bavi, ne postoje samo male, nego i krupnije razlike. Čak i u krilu te škole možemo nejasno da osetimo nešto što ukazuje na to da ona nije više jedinstvena. Isto tako, to što se razni istoričari svrstavaju pod zastavu Anala ne znači da imaju istu ideologiju. Naprotiv, sastavni T. N. Clark, Prophcts and Patrons: The Frcnch Univtrsitv and the Emcrgence of the Social Sciettces, Cambridge (Massachusetts). Hanvard Universitv Press.
18
delovi te skupine koja teži svuda da prodre veoma su različiti. Ipak, u njoj možemo da uočimo jedno ide ološko jezgro. Ono je ugrađeno u osnovu glavnih paradigmi današnje generacije saradnika Anala i sas toji se od ljudi koji su došli sa raznih strana i našli se u jednoj grupi. Njega sačinjavaju bivši članovi KP Francuske koji su pedesetih godina, spremajući zaje dno agregaciju iz istorije, postali vatrene pristalice staljinizma: F. Fire, Ž. Ozuf (J. Ozouf), D. Riše (D. Richet), E. Le Roa Ladiri, A. Bezanson (A. Besan^on), M. Agilon (M. Agulhon)... Njihov smisao za organizovanje delanja^lnr?// su iskoristili da bi sproveli svoju osvajačku strategiju. Ti bivši komunisti koji su se odrekli svojih nekadašnjih uverenja i prihvatili liberalizam sreli su se sa jednom drugom političkom grupom, to jest sa grupom druge levice, koju je bilo obeležilo nesrećno iskustvo sa politikom Gi Molea (Guv Mol let), i kojoj su bile bliske antietatističke teme, odbrana civilnog društva, i eksperimantisanje u društvu. Među njima su bili poimence: Ž. Žilijar (J. Julliard), P. Nora, M. Fero (M. Ferro), M. Vinok (M. W inock)... Taj je susret omogućio njihovo pravo uje dinjavanje oko jednog zajedničkog creda u okviru istoriografske škole oko časopisa Anali. Thj diskurs možemo okvalifikovati kao socioliberalan i zapaziti da su njegovi predstavnici većinom pripadnici moćnog jezgra te Škole. Sa tim jezgrom stopile su se neke druge struje bilo iz tabora nekonformističke desnice koja je raskinula sa tradicionalisitčkom istorijom, bilo iz kru ga marksizmu bliskih istoričara ili nezavisnih levičarski nastrojenih istoričara koji su potpuno odbacili staljinističko nasleđe. Preostaje nam još da bliže odre dimo poziciju istoričara čiji je položaj, sudeći po njegovom uticaju, bolji od položajja bilo kog drugog saradnika Anala , to jest poziciju Z. Le Gofa. On je blizak grupi koja ima simpatija prema marksizmu, ali ga njegov dominantni položaj primorava da ostane
19
neutralan i da, prema tome, brani pozicije socioliberalnog jezgra; stoga on može da ostane samo izvan te grupe, ovaploćavajući simbolično sžm univerzalistički karakter čitave škole oko Anala. F. Brodel je začelo bio čovek prelaznog razdoblja, glavna karika između dva načina pisanja istoriografskih deld. Obuhvatajući vek u kome se rodio poput neprikosnovene grdosije naše nacionalne književnosti, Viktora Igoa - pošto se, kao i on, rodio u drugoj godini svoga veka da bi se ugasio u njegovoj osamdesetpetoj godini - Brodel je bio u isti mah novator i naslednik. Svojim usmerenostima otvorio je put novom načinu pisanja istorije. Dajući glavno mesto jednoj naturalizovanoj, u prostoru i u dugom trajanju ukorenjenoj istoriografiji, omogućio je da se u nauci učvrsti jedna gotovo statična istorija. Usvajajući čitav niz kategorija iz društvenih nauka, najavljivao je postavljanje istoriografije ispred njih. Razlažući jedinstvo vremena i umnožavajući vremenitost, omogućavao je proučava nje raznorodnih predmeta, cepanje vremena, javljanje usitnjene istorije. Ipak, F. Brodel je do kraja svoga naučnog istraživanja nastojao da sačuva istorijsku po dlogu koju će odbaciti neki njegovi naslednici. Zbog globalnosti i jedinstvenosti epohe kojom se bavio, zbog svoje potpuno antropocentrične perspektive, zbog prikazivanja delovanja raznih instancija stvarnos ti jednih na druge, zbog mesta koje društvena istorija zauzima u njegovim istraživanjima, on je u tim podru čjima bio veran sledbenik svojih duhovnih očeva - Marka Bloka i Lisjena Fevra.
Fransoa DOS
20
Dinamika kapitalizma
U ovoj knjižici preštampan je tekst tri predavanja koja sam održao 1977. godine na Univerzitetu "Džon Hopkins" u Sjedinjenim Državama. On je preveden prvo na engleski i objavljen pod naslovom Afterthoughts on Material Civilization and Capitalism, a zatim i na italijanski i objavljen pod naslovom La Dinamica del Capitalismo. Tekst ovog izdanja niukoliko se ne razlikuje od prvobitnog teksta koji je - na to čitaoca moram upozoriti - napisan pre nego što je, 1979. godine, kod izdavača A. Kolena objavljena knjiga
Civilisation Materielle, Economie et Capitalisme (Ma terijalna civilizacija, Privreda i Kapitalizam). Pošto je pomenuto delo u to vreme bilo gotovo u celosti napisano, od mene su zatražili da ga prikažem u glavnim crtama.
F. B.
23
PRVA GLAVA
PONOVO RAZMIŠLJAJUĆI O MATERIJALNOM I PRIVREDNOM ŽIVOTU Pre dosta godina, to jest 1950. počeo sam da mislim na Materijalnu civilizaciju, privredu i kapitali zam, to obimno i ambiciozno delo. lhda mi je tu temu predložio, ili, bolje rečeno, prijateljski name tnuo Lisjen Fevr* (Lucien Febvre), koji je upravo bio pokrenuo "Sudbine sveta", biblioteku opšte istorije, upravo onu biblioteku čijeg sam se daljeg uređivanja - što je bio težak zadatak - morao prihvatiti 1956. godine, posle smrti njenog urednika. Sam Lisjen Fevr nameravao je da napiše Mišljenja i verovanja na Zapadu, od X V d o XVIII veka, knjigu koja je trebalo da se pojavi posle moje knjige i da je dopuni, da joj bude pandan, a koja se, na žalost, nikada neće poja viti. Moje delo zauvek je bilo lišeno te dopune. Ipak, iako sam se u njoj ograničio uglavnom na oblast privrede, ta knjiga me je začelo suočila sa velikim brojem teškoća zbog ogromnog mnoštva dokumenata koje je valjala obuhvatiti, zbog spo* Francuski istoričar (1878-1956).
25
rova koje izaziva njen predmet - ekonomija, očigle dno, ne postoji sama po sebi - zbog teškoća sa kojima istraživača neprekidno suočava istoriografija koja ne prestano evoluira, pošto ona obavezno, mada prilično sporo, rado ili nerado uključuje u sebe ostale nauke o čoveku. Tu istoriografiju koja se neprestano opo ravlja od novih porođajnih muka, koja je svake godine drugačija, pratimo jedino jureći i ozbiljno remeteći svoje uobičajene poslove, prilagodavajući se kako-tako nekim zahtevima i podsticajima, koji nikada nisu isti. Što se mene tiče, pričinjava mi ogromno zado voljstvo da slušam tu pesmu sirenđ. A godine prolaze. Tada čovek počinje da gubi nadu da će stići u luku. Posvetio sam, zaista, dvadeset pet godina istoriji Sre dozemlja, a gotovo dvadeset godina Materijalnoj civi lizaciji. To je, bez sumnje, mnogo, previše.
I
Takozvana ekonomska istorija, koja se tek uobličava, sukobljava se sa predrasudama zato što nije uzvišena. Uzvišena istorija jeste onaj brod koji je Lisjen Fevr gradio: on se nije bavio Jakobom Fugerom (Jacob Fugger),* nego Martinom Luterom (Martin Luther) i Fransoa Rableom (Fran^ois Rabelais). Bilo da je uzvišena ili obična, ili manje uzvišena od neke druge istorije, ekonomska istorija Pripadnik čuvene porodice augsburških bankara koja je 1535. godine dobila pravo da kuje novac.
26
ipak postavlja sve one probleme koji su neodvojivi od nauke kojom se bavimo: ona je potpuna istorija ljudi, posmatrana sa izvesnog stanovišta. Ona je istovreme no istorija onih ljudi za koje se smatra da su bili značajni učesnici u istorijskim zbivanjima, kao što su, na primer, Žak Ker* (Jacques Couer) i Džon Lo*’ (John Law), istorija velikih događaja, istorija konjun kture i kriza, i najzad istorija masa i strukturalna istorija koje sporo evoluiraju u toku veoma dugog razdoblja. Upravo u tome se i satoji teškoća sa kojom smo se sukobili, jer se, pošto smo morali da obuhva timo četiri veka i čitav svet, postavljalo pitanje kako da povežemo toliko mnoštvo činjenica i objašnjenja u jednu celinu. Moralo se nešto izabrati iz njega. Što se mene tiče, opredelio sam se za to da proučim stanja ravnoteže i poremećene ravnoteže u dugim razdoblji ma. Doista, izgleda mi da je u ekonomiji predindus trijskog doba najvažnije istovrem eno postojanje krutih stega, inercija i tromosti jedne još veoma slabo razvijene ekonomije, i ograničenih i retkih, ali živih, snažnih pomeranja napred koje je donosio moderan razvoj. Na jednoj strani postojali su seljaci koji su u svojim selima živeli gotovo samostalno, takoreći pot puno podmirujući svoje potrebe sopstvenom proizvo dnjom, dok su, na drugoj strani, postojali tržišna ekonomija i kapitalizam koji je nadirao; oni su se * + Bogati trgovac iz Burža (1395-1456), obavljao diplomatske misije, razvio trgovinu na Levantu, omogućio stvaranje nacionalne vojske.
** v
Škotski finansijer i avanturista (1671-1729). U vreme Namesništva osnovao u Francuskoj Generalnu banku. Posle bankrotstva proteran iz Francuske, a imovina mu je konfiskovana.
27
stalno Sirili, i malo-pomalo stvarali su i već najavljivali upravo svet u kome živimo. Prema tome, u tom ra zdoblju postojala su barem dva sveta, dva potpuno različita načina življenja čije se odgovarajuće mase mogu, međutim, jedna pomoću druge objasniti. Hteo sam da pođem od inerciji, od jedne na prvi pogled nerazumljive istorije, istorijskih zbivanja kojih ljudi nisu bili svesni, jer su u njima mnogo više bili pokretani nego što su ih sami pokretali. Pokušao sam da to kako-tako objasnim u prvom tomu pomenutog svog dela, kome sam 1967. godine, u njegovom prvom izdanju, mislio da dam naslov: Mogućno i nemogućno: ljudi pred svojim svakidašnjim životom, koji sam kasnije odbacio opredelivši se za naslov Strukture svakidašnjeg života. Ali nije važan nasov! Svrha tog istraživanja je u najvećoj mogućoj meri jasna, dok se, s druge strane, ispostavlja da je ono samo neizvesno, puno praznina, zamki i mogućnih zabluda. Doista, sve reći koje smo stavili u prvi plan - nesvesno, svakidašnjost, strukture, dubina - same po sebi su nejasne, a u ovom slučaju ne može biti u pitanju nesvesno o kome govori psiho analiza, iako je i o njemu reč, iako možda treba otkriti jedno kolektivno nesvesno čija je realnost toliko za okupljala Karla Gustava Junga (Karl Gustav Jung). Ali proučavanju te velike teme istoričari retko kada pristupaju neposredno, nego mu po pravilu pristupaju posredno, proučavajući njene veoma ograničene stra ne. Ona još čeka svog istoričara. Što se mene tiče, ja sam se ograničio na konkretna merila. Pošao sam od svakidašnjeg, od onoga što u životu preuzima na sebe da deluje umesto nas a da mi
28
toga nismo ni svesni: pošao sam od navika - bolje rečeno rutina, bezbrojnih radnji koje se spontano započinju i privode kraju, i u vezi sa kojima niko ne mora da donosi nikakvu odluku, koje se zapravo vrše a da mi toga nismo potpuno svesni. Mislim da je čovečanstvo više nego dopola ukopano u ono što je svakidašnje. Bezbrojne nasleđene, zbrda-zdola nago milane i sve do nas bezbroj puta ponavljane radnje pomažu nam da živimo, nameću nam svoje okvire, odlučuju umesto nas u toku čitavog našeg života. Tb su u pitanju razni podsticaji, porivi, obrasci, načini delanja ili obaveze da se dela koji ponekad, i češće nego što se to pretpostavlja, potiču iz najdavnijih vremena. Veoma stara a i dan-danas živa, viševekovna prošlost uliva se u sadašnjicu onako kao što Amazon unosi u Atlantski okean ogromnu masu svoje mutne vode. Sve to pokušao sam da obuhvatim pogodnim, ali netačnim izrazom - on je netačan kao i sve reči sa preširokim značenjem -materijalniživot. To je, razume se, samo deo radnog života ljudi, koji su u svojoj biti isto toliko pronalazači koliko i rutineri. Ali, ponavljam to, u početku nisam nastojao da tačno odredim granice ili prirodu tog pre podnošenog nego pokretanog živo ta. Hteo sam da vidim i pokažem tu obično loše uočavanu masu dosta bezbojno doživljavane istorije, da se u nju zagnjurim, da je dobro upoznam. Potom bi, tek potom bi bilo vreme da se iz nje izađe. Duboki, neposredni utisak koji stičemo posle tog "podvodnog" traganja, jeste utisak da se nalazimo u veoma starim "vodama", usred jedne istorije u kojoj, kako bi se reklo, vreme ne odmiče, koju bismo isto
29
tako ponovo otkrili dva-tri veka ili deset vekova ra nije, i koju smo još i danas ponekad u mogućnosti da u trenu opazimo svojim rođenim očima. Tiij materi jalni život, onakav kako ga ja shvatam, jeste ono što je čovečanstvo u toku svoje ranije povesti utkalo u svoj sopstveni život, kao i u samu bit ljudi, kojima su takva nekadašnja iskustva ili intoksikacije postali nu žnosti svakidašnjeg života, sasvim obične stvari. I tako ih niko ne posmatra pažljivo.
II To je nit-vodilja prvog toma knjige o kojoj vam govorim, dok njegov cilj predstavlja jedno istraživa nje. Njegova poglavlja sama od sebe ukazuju se, već i samo kada se navedu njihovi naslovi, kao nabraja nje nejasnih sila koje oblikuju i pokreću napred celokupni materijalni život i, iza i iznad njega, celokupnu ljudsku istoriju. Naslov prvog poglavlja glasi: "Broj ljudi". U pra vom smislu reći biološko sila podstiče čoveka, kao i sva živa bića, da se razmnožava; tu je, govorio je Žorž Lefevr,* u pitanju "nejasna prolećna sila" koja podstiče sve jedinke da se ponašaju na isti način. Ali postoje i neke druge nejasne sile, neki drugi determinizmi koji podstiču jedinke da se istovetno ponašaju. Ta ljudska materija koja se neprestano kreće upravlja, a da je* Francuski istoričar (1874-1959), proučavao ekonomske uzroke Francuske revolucije, a posebno ulogu seljaštva i agrarno pitanje.
30
dinke toga nisu ni svesne, dobrim delom zajedničkih sudbina živih bića. U ovakvim ili onakvim opštim uslovima, ljudi ima naizmenično ili premnogo ili pre malo, mehanizam delovanja nataliteta i mortaliteta teži uspostavljanju ravnoteže, ali ona retko kada biva uspostavljena. Od 1450. godine broj ljudi brzo raste u Evropi zato Sto treba nadoknaditi - i zato Sto je tada to postalo mogućno - ogromne gubitke iz prethodnog veka, odmah posle pustoSi koju je crna kuga ostavila za sobom. Tilda su ti gubici bili nadoknađeni do sledeće oseke. Naizmenično se smenjujući, kao da su, kako ih istorićari vide, unapred očekivane, plima i oseka življe otkrivaju pravila koja izražavaju jednu tendenciju i važe za duga razdoblja, pravila koja se neće menjati sve do XVIII veka. Tek u XVIII veku granice nemo gućeg su se raspale, i tek tada je prekoračena gornja granica koja se pre toga nije mogla prekoračiti. Od onda je broj ljudi neprestano rastao i nije viSe bilo zaustavljanja demografskog rasta, ni opadanja broja stanovnika. Da li u neposrednoj budućnosti on može početi da opada? Bilo kako bilo, do XVIII veka taj živi sistem bio je zatvoren u jednom gotovo nedodirljivom krugu. Kad bi njegov obod bio načet, gotovo odmah dolazilo bi do skupljanja, do uzmicanja. Nije nedostajalo na čina i prilika za ponovno uspostavljanje ravnoteže: oskudice, nemaština, gladne godine, teški uslovi sva kidašnjeg života, ratovi i, naposletku i pogotovu, dugi niz bolesti činili su svoje. One i danas odnose ljudske živote, a juće su predstavljale užasne nesreće: tu su bile u pitanju kuga sa redovnim epidemijama koja će 31
iz Evrope iščeznuti tek u XVIII veku, tifus koji će, zajedno sa zimom, zaustaviti Napoleona i njegovu vojsku u srcu Rusije, trbušni tifus i boginje, koji su bili endemske bolesti; tuberkuloza, koja se rano poja vila na selu, da bi u IX veku preplavila gradove i postala romantičarska bolest par excellence\ i, naposletku, venerične bolesti, sifilis koji se, posle otkrivanja Amerike, ponovo javio ili, tačnije rečeno, razbuktao usled spajanja raznih vrsta mikroba. Loša higijena i nezdrava voda za piće doprinosili su, sa svoje strane, povećavanju smrtnosti. Kako je u tom dugom razdoblju čovek, krhak još od rođenja, mogao izbeći nasrtaje svega toga što ga je ugrožavalo? Smrtnost među decom bila je ogromna, kao danas ili juče u nekim nerazvijenim zemljama, a opšte sanitarne prilike nestabilne. Raspolažemo sto tinama izveštaja o autopsijama vršenim još od XVI veka. Oni zvuče neverovatno. Opis deformacija, ošte ćenja delova tela i kože, nenormalna populacija para zita nastanjenih u plućima i utrobi zapanjili bi današnjeg lekara. Prema tome, nezdrava biološka re alnost nemilosrdno je gospodarila sve do novijih vre mena istorijom ljudi. Na nju treba da mislimo onda kada se pitamo: koliko je ljudi živelo u tom razdoblju? Od čega su oni patili? Da li su mogli da otklone ono što ih je ugrožavalo? U narednim poglavljima postavili smo druga pi tanja: šta su oni jeli? Šta su pili? Kako su se odevali? U kakvim su kućama stanovali? Ova pitanja ranije su bila smatrana neumesnim, i ona gotovo zahtevaju od istoričara da krene na put na kome će to ustanoviti,
32
jer, kao što znate, u na tradicionalan način napisanim istoriografskim delima uopšte se ne govori o tome šta su ljudi jeli i pili. Istini za volju, još odavno je rečeno: Der Mensch ist was er isst ("Čovek je ono što jede"), ali možda je to rečeno pre svega zbog zadovoljstva da se napravi igra rečima koju omogućava nemački jezik. Međutim, ja ne mislim da treba svrstati samo u rubriku zanimljivih a nevažnih stvari pojavu tolikih prehram benih proizvoda: šećera, kafe, čaja i alkohola. Pojava svakog od njih predstavljala je, u stvari, početak je dnog važnog, beskrajnog toka. U svakom slučaju, ne može se preuveličati važnost žitarica, koje su predstav ljale najvažnije biljke u nekadašnjoj ishrani. Pšenica, pirinač i kukuruz predstavljaju plod odabiranja koja su počela da se vrše još u davna vremena, i bezbrojnih uzastopnih opita, odabiranja koja su usled delovanja viševekovnih "struja koje su ih nosile dalje" [kao što je to rekao Pjer Guru* (Pierre Gourou), najveći fran cuski geograf] postali civilizacijski izbori. Žito, koje ispošćuje zemlju, zahteva da se ona redovno "odmara", podrazumeva, omogućava gajenje stoke: da li bismo mogli da zamislimo istoriju Evrope bez njenih doma ćih životinja, njenih plugova, njenih zaprega, prevoza tereta kolima? Pirinač se proizvodio pomoću neke vrste baštovanstva, intenzivnog gajenja u kome čovek nije koristio životinje. Od svih namirnica koje su se koristile u svakodnevnoj ishrani, kukuruz se začelo najlakše gajio: zahvaljujući tome, seljacima je ostajalo dosta slobodnog vremena, što je omogućilo uvođenje * Rođen 1900. godine, Guru se najviše bavio antropogeografijom.
3 Feman Brodel
33
kuluka za njih i podizanje onih ogromnih spomenika koji su delo američkih Indijanaca. Društvo je bilo prisvojilo neiskorišćenu radnu snagu. A mogli bismo raspravljati i o dnevnim obrocima hrane i njihovoj kaloričnoj vrednosti, o nedostacima i promenama na čina ishrane kroz vekove. Th su pitanja, zar ne? isto toliko izvanredno zanimljiva koliko i sudbina carstva Karla V, ili kratkotrajni i sporni blesak onoga što se naziva francuskim primatom u Evropi u doba vlada vine Luja XIV. A ona su, začelo, i povezana sa mnogim posledicama: zar istorija starih nadražujućih sredstava, alkohola i duvana, a naročito munjevito širenje duvana po ćelom svetu, ne predstavljaju upozorenje u vezi sa današnjim, neuporedivo opasnijim nadražujućim sredstvima? Slične konstatacije nameću se u vezi sa raznim tehnikama. To je, doista, čudesna istorija koja je bila najtešnje povezana sa radom ljudi i veoma sporim nepretkom koji su oni postizali u svakodnevnom rvanju sa spoljnom sredinom i samima sobom. Sve je, oduvek, predstavljalo tehniku; silni napor, ali isto tako i strpljivi i jednolični napor ljudi, koji su oblikovali neki kamen, komad drveta ili gvožđa da bi od njega napravili kakvo oruđe ili oružje. Zar to nije bila za osnovne potrebe vezana, u svojoj biti konzervativna delatnost, koja se sporo menjala, i na koju se nauka (koja je predstavljala njenu poznu nadgradnju) polako odozgo nadovezivala, - onda kada se nadovezivala? Velike koncentracije privre dne moći povlače za sobom koncentracije tehničkih sredstava i razvoj tehnologije - takav je bio slučaj
34
sa Arsenalom u Veneciji u XV veku, sa Holandijom u XVII veku i Engleskom u XVIII veku - a svaki put nauka je, ma koliko nerazvijena bila, bila prisutna onde gde su se te promene odigravale, jer su je same okolnosti tamo neminovno dovodile. Sve tehnike, sva naučna saznanja oduvek su se razmenjivali, oduvek su se prenosili iz jedne zemlje u drugu zemlju, neprestano širili. Teško su se, m eđutim , širili spojevi, grupe tehnika, kao što su, na primer, bili spoj kormila na statvi, brodskog trupa na preklop, topova postavljenih na brod i duge plovidbe, a isto tako teško se širio i kapitalizam , zbir dom išljatih postupaka, načina rada, navika, dostignuća. Da li su plovidba puči nom i kapitalizam d on eli nadm oćnost Evropi sa mim tim što se nisu u potpunosti raširili po ostalom svetu? Ali, zapitaćete me, zašto ste dva poslednja po glavlja prvog toma svog dela posvetili novcu i gra dovima? Thčno je da sam želeo da ne opteretim njima sledeći tom, ali samo taj razlog nije i ne bi bio dovoljan. U stvari, koreni raznih vrsta novca i gra dova su istovremeno u prastaroj svakidašnjosti i najnovijem modernom životu. Ako pod novcem razumemo svako sredstvo koje ubrzava razmenu - a ako ne postoji razmena, ne postoji ni društvo - može se reći da je novac nešto što je veoma davno izmi šljeno. Što se tiče gradova, oni su postojali još u preistoriji. Tb su viševekovne strukture najobičnijeg života, ali to su i multiplikatori koji su bili sposobni
35
da se prilagođavaju promenama i da ih snažno potpo mažu. Moglo bi se reći da su gradovi i novac stvorili moderni život, ali isto tako i - u skladu sa Žoržu Gurviču* (Georges Gurvitch) toliko dragim pravilom recipročnosti - da je moderni život, dinamična masa ljudskog života, podstakla Sirenje novca i stvorila tira niju gradova koja postaje sve veća. Gradovi i razne vrste novca istovremeno su bili pokretači i pokazatelji promena; oni su ih izazivali i na njih ukazivali, a isto tako bili su i njihova posledica.
III Iz svega što sam do sada rekao vidi se da nije lako tačno odrediti granice ogromnog carstva onog svakidašnjeg, rutinskog, "tog kapitalnog činioca koji se ne pominje u istoriji". U stvari, ono što je uobi čajeno potpuno ispunjava život ljudi, širi se u njemu onako kao što mrak uveče ispunjava neki predeo. Ali u toj tami, u tom nedostatku pamćenja i jasne svesti postoje istovremeno oblasti koje su slabije, i oblasti koje su jače osvetljene od nekih drugih. Bilo bi važno povući granicu između tame i svetlosti, između rutine i svesne odluke. Kada bi je posmatrač uočio, ona bi mu omogućila da razlikuje ono što se nalazi s njegove desne, i ono što se nalazi s njegove leve strane, ili, bolje rečeno, ispod i iznad njega. Poznati francuski sociolog (1894-1965); stvorio originalan sociološki'sistem
36
Zamislite, dakle, ogromnu i mnogostruku mrežu koju, kada je u pitanju neka data oblast, predstavljaju sve male pijace koje u njoj postoje, to jest mnoštvo tačaka, za promet koji je često mali. Sa tim mnogo brojnim pijacama počinje ono što nazivamo privredom zasnovanom na razmeni, koja se proteže između pro izvodnje, ogromnog područja, i potrošnje, koja takođe predstavlja ogromno područje. U vekovima postojanja starog društvenog uređenja, između 1400. i 1800. go dine, tu je još bila u pitanju veoma nesavršena na razmeni zasnovana ekonomija. Njeni koreni sežu, bez sumnje, do najdalje prošlosti, ali ona ne uspeva da poveže čitavu proizvodnju sa čitavom potrošnjom, pa se tako ogroman deo proizvodnje gubi u unutrašnjoj potrošnji porodice ili sela, jer ne ulazi u cirkulaciju na tržištu. Pošto smo se na ovaj nedostatak kako valja obazreli, ne može se osporiti gledište da je tržišna ekono mija značila korak napred u razvoju privrednog života, da je povezivala dovoljan broj trgovišta i gradova da bi već počela da organizuje proizvodnju, da usmerava potrošnju i njome upravlja. Da bi se to u potpunosti ostvarilo, biće potrebne stotine godina, ali između ta dva sveta - proizvodnje u kojoj sve nastaje i potrošnje u kojoj sve biva uništeno - tržišna ekonomija pred stavlja sponu, pokretača, onu usku ali uskomešanu oblast iz koje izviru podsticaji, životvorne snage, no vine, inicijative, mnogobrojna osvešćivanja, materijal ni razvoj, pa čak i progres uopšte. Dopada mi se, iako je ne prihvatam u potpunosti, opaska Karla Brinkmana (Carl Brinkman), koji smatra da se ekonomska
37
istorija svodi na istoriju tržišne ekonomije, praćene od njenih početaka pa sve do njenog mogućnog kraja. Stoga sam veoma dugo posmatrao, opisivao i dočaravao primitivna tržišta koja su mi bila dostupna. Ona su označavala jednu među, donju granicu ekono mije. Sve što je ostajalo izvan tržišta imalo je samo upotrebnu vrednost, dok je sve što je prolazilo kroz njegova uska vrata dobijalo tržišnu vrednost. U zavi snosti od toga da li se nalazila s jedne ili druge strane tržišta, jedinka, "agens", bila je ili nije bila uključena u razmenu, u ono što sam nazvao ekonomskim životom da bih ga suprotstavio materijalnom životu, a i zato da bih ga razlučio - ali o tome ću kasnije raspravljati od kapitalizma. Putujući zanatlija, koji je išao od trgovišta do trgovišta nudeći njihovim žiteljima da im oplete stolice slamom ili da im očisti dimnjake, ipak je pripadao, iako je bio veoma slab potrošač, svetu tržišta, jer je na njemu morao da zarađuje svoj nasušni hleb. Ako nije bio raskinuo veze sa svojim rodnim selom, i ako se u vreme žetve ili berbe vraćao u njega da bi se opet pretvorio u seljaka, on je tada prelazio granicu tržišta, ali u drugom smeru. Seljak, koji je sam redovno prodavao deo svoje žetve i redovno kupovao neke alatke i odeću, već je bio deo tržišta. Onaj ko je dolazio u trgovište samo zato da bi prodao nekoliko jeftinih namirnica - jaja, kokošku, gusku ili ćurku da bi novcem dobijenim za njih mogao da plati porez ili kupi raonik,- taj čovek samo je doticao granicu tržišta i ostajao je u ogromnoj masi onih koji su sami trošili ono što su proizvodili. Torbar, koji je po ulicama i selima prodavao raznu robu u malim količinama, 3S
nalazio se na onoj strani gde se odigravala razmena, tamo gde se pravila računica, gde se beležilo koliko se duguje i potražuje, ma koliko da su inače skromni bili i te razmene i te računice. Dućandžija je, pak, nesumnjivo bio posrednik u tržišnoj ekonomiji; on je ili prodavao ono što je pravio, i tada je bio u pitanju zanatlija-dućandžija, ili je prodavao tuđe proizvode, i u tom slučaju bio je trgovac. Uvek otvoren, dućan je imao tu prednost da je omogućavao neprekidnu razmenu, dok su samo jedan ili dva dana u nedelji bili pazarni dani. Pored toga, dućan je značio razmenu koja je bila praćena kreditiranjem, jer je trgovac dobijao svoju robu na kredit i prodavao je na kredit. U tom slučaju kroz razmenu se uspostavljao čitav niz dugovanja i kreditiranja. Iznad pijaca i jednostavnih posrednika u razmeni, sajmovi i berze (berze su bile otrvorene svakog dana, dok su se sajmovi održavali određe nog datuma, trajali su nekoliko dana i ponovo se održavali u istom mestu u dugim vremenskim ra zmacima) igrali su mnogo značajniju ulogu. Čak i ako su na sajmovima - kao što je to obično bio slučaj - mogli prodavati svoju robu sitni prodavci i srednji trgovci, na njima su, kao i na berzama, glavnu ulogu igrali trgovci na veliko, oni koji će uskoro biti nazvani rečju veletrgovci i koji se goto vo uopšte nisu bavili maloprodajom. U prvim poglavljima drugog toma mog dela o kome vam govorim, čiji je naslov Mehanizmi razmene, potanko sam opisao te razne elemente tržišne eko
39
nomije, trudeći se da stvari vidim sa najmanjeg m o gućnog rastojanja. Možda sam u tome previše uživao, pa će moj čitalac bez sumnje smatrati da sam bio malo preopširan. Ali zar nije dobro da istorija najpre bude opisivanje, puko posmatranje, razvrstavanje či njenica kome istoričar pristupa sa malim brojem unapred prihvaćenih ideja? Videti i pokazati - to je pola našeg zadatka. Videti, ako je to mogućno, svo jim rođenim očima, jer mogu da vam tvrdim da u Evropi - ne kažem u Sjedinjenim Državama - ništa nije lakše nego i dan-danas videti kakvi mogu izgle dati pijaca na ulici u nekom gradu, ili neki stari dućan, ili neki torbar koji je spreman da vam odmah ispriča svoja putovanja, ili kakav sajam, ili kakva berza. Pođite u Brazil, u unutrašnjost savezne države Baije, ili u Kabiliju, ili u Crnu Afriku, i pronaći ćete starinske pijace koje još žive pred našim očima. A zatim, ako je čovek spreman da ih čita, postoje bezbrojni dokumenti koji nam govore o razmenama obavljanim u prošlosti, postoje gradske arhive, beležničke knjige, policijske arhive i tolike priče putnika, a da i ne govorimo o slikarima i njihovim slikama. Uzmimo Veneciju kao primer. Šetajući po tom tako reći zahvaljujući nekakvom čudu potpuno oču vanom gradu, pošto smo prethodno švrljali po arhivi ma ili muzejima, možemo gotovo u potpunosti da vaspostavimo prizore koji su se u njemu mogli videti u prošlosti. U Veneciji nema sajmova, ili nema više sajmova na kojima se prodaje roba: Sensa, sajam koji se održava na Spasov-dan, predstavlja svetkovinu u
40
toku koje trgovci postavljaju svoje Šatre na trgu svetog Marka, gde svira muzika, ljudi se kreću sa obrazinama na licu, a na kraju se izvodi ritualni spektakl duždovog venčanja sa morem, naspram crkve San Nikolo. Na trgu svetog Marka ima neko liko malih tržnica, među kojima su i tržnica skupocenog nakita i isto toliko skupocenih krzna. Ali, juče kao i danas, velika predstava trgovanja jeste ona predstava koja se održava na trgu Rijalto, naspram mosta i predstavništva nemačkih trgovaca, Fondako dei Tedeski, zgradi u kojoj se danas nalazi glavna poSta. Oko 1530. godine, Aretina, koji je imao kuću na Kanalu Grande, zabavljalo je da gleda čamce prepune voća i brda dinja sa ostrvS u Venecijanskom zalivu koji su se kretali prema tom "trbuhu" Vene cije, jer je dvojni trg Rijalto, Rijalto Nuovo i Rijalto Vekio, predstavljao "trbuh" tog grada i živo srediste svih razmena, mesto ugovaranja svih poslova, malih i velikih. Na dva koraka od bučnih tezgi na tom dvojnom trgu sedeli su gradski veletrgovci u svojoj 1455. godine sagrađenoj Lodi, moglo bi se reći u svojoj berzi, gde su svakog jutra tiho raspravljali o svojim poslovima, o osiguranju robe koja se prevo zila brodovima, o zakupninama za brodove, kupovali robu i prodavali je, potpisivali ugovore jedni s dru gima ili sa stranim trgovcima. Na dva koraka odatle nalazili su se bankari, u svojim uskim poslovnim prostorijam a, spremni da te trgovačke poslove odmah finansijski regulišu prebacivanjem novčanih sredstava s jednog računa na drugi. Sasvim blizu oni su i danas na istom mestu - nalaze se pijaca na 41
kojoj se prodaje povrće, riblja pijaca i, malo dalje u nakadašnjoj Ka Kvarini, u blizini San Matea, crkve mesara koja je jedina srušena tek krajem XIX veka, mesarnice. Malo neobičnija izgledala bi nam bučna amsterdamska berza, recimo u XVII veku, ali pretpostavljam da bi se današnji berzanski posrednik, koji bi zabave radi uzeo da čita neobičnu knjigu Hose de la Vege (Josć de la Vega) Zbrka nad zbrkama (Confusion de confusiones) (1688), lako snašao u već zamršenom i složenom prometu deonica koje su prodavali i preprodavali oni koji nisu bili njihovi vlasnici, u skladu sa veoma mo dernim postupcima premijske prodaje ili terminske prodaje. Posle boravka u Londonu i obilaska čuvenih kafana u Čejndž Eliju, otkrili bismo iste mahinacije i iste veoma smele i vešte novčane operacije. A li prekinimo ova nabrajanja. Pojednostavlju jući stvari, u tržišnoj ekonom iji razlučili smo dva stupnja: niži stupanj, koji su predstavljali dućani i torbari, i viši stupanj, gde su spadali sajmovi i berze. Sada treba da se zapitamo u čemu ta sredstva razmene mogu da nam pomognu da objasnimo, u glavnim crtama, promene u evropskoj privredi u doba starog društvenog uređenja, između XV i XVIII veka, a zatim treba da se upitamo u čemu - bilo zato što na njih podsećaju, ili se od njih razlikuju - ona mogu da nam osvetle mehanizme vanevropske privrede, o kojima tek počinjemo da stičem o neke predstave. Na kraju ovog predavanja hteli bismo da odgovorimo na ta dva pitanja. 42
IV
Da vidim o najpre kako je Zapad evoluirao u toku ta četiri veka, to jest u XV, XVI, XVII i XVIII veku. Petnaesti vek, naročito posle 1450. godine, pred stavljao je doba opšteg poleta privrede u korist gradova, koji su, pošto su u odnosu na sela imali tu prednost da su cene "industrijskih" proizvoda rasle, dok su cene poljoprivrednih proizvoda ostajale iste ili opadale, počinjali brže da se razvijaju od njih. Nikako ne m ožemo pogrešiti ako kažemo da su u tom razdoblju pokretači privrednog razvoja bile za natske radnje ili, tačnije rečeno, pijace u gradovima. Te pijace nametale su svoju volju. Prema tome, oživljavanje privrede ispoljavalo se na nižem stu pnju privrednog života. U narednom veku, kada je funkcionisanje pono vo pokrenutog privrednog mehanizma postalo zam ršenije upravo zbog toga što je njegov zamajac povratio svoju nekadašnju brzinu (XIII i XIV vek, pre pustošenja koje je "crna kuga"* donela, bili su razdoblja stvarnog ubrzavanja privrednih tokova) i zbog proširivanja privrede preko Atlantika, privredni razvoj pokretali su međunarodni sajmovi: sajmovi u Anversu, B erhen-op-Z om u, Frankfurtu, Medini del Kampu i Lionu, za kratko vreme najvažnijem gradu na Zapadu, a kasnije - i to u još većoj meri takozvani "bezansonski" sajmovi, koji su bili krajnje * Tako je nazvana epidemija kuge prenesene iz Azije u XIV veku.
43
otmeni - na njima su se obavljale samo novčane i kreditne transakcije - i najmanje četrdesetak godina, to jest od 1579. do 1621. godine, predstavljali u rukama Đenovljana, koji su neosporno presudno uticali na kretanje novca između pojedinih zemalja, sredstvo za ostvariranje prevlasti. Remon de Ruver* (Reymond de Roover) za koga se, s obzirom na njegovu urođenu opreznost, može reći da nije bio sklon uopštavanjima, nije oklevao da kaže da je XVI vek bio zlatno doba velikih sajmova. Brzi razvoj koji je uočljiv u tom veku toliko velike preduzimljivosti sastojao bi se, u krajnjoj liniji, u velikoj razvijenosti najvišeg stupnja privrednog života, to jest jedne nad gradnje, i samim tim, u bujanju te nadgradnje koju su tada još uvećali priliv plemenitih metala iz Amerike i, u još većoj meri, sistem sopstvenih i povratnih menica zahvaljujući kome je velika količina hartija od vrednosti i kredita brzo kružila među poslovnim ljudima. Bezbroj istovremeno združenih raznih uzroka doveo je, posle 1620. godine, do propasti tog krhkog remekdela đenovljanskih bankara. U XVII veku, preduzimljivošću ispunjeni i medi teranskih čini oslobođeni život razvijao se kroz ogrom no područje Atlantskog okeana. Taj vek često je opisivan kao doba nazadovanja privrede ili zastoja u njoj. Thj opis trebalo bi, bez sumnje, ublažiti, jer ako je polet koji je privreda doživela u XVI veku bio neosporno zaustavljen u Italiji i u nekim drugim Američki ekonomist belgijskog porekla (1904-1972). specija list za istoriju knjigovodstva, menice i bankarstva.
44
zemljama, neverovatni uspon Amsterdama ipak se nije ostvarivao u uslovima potpunog zastoja privre dnog razvoja. U svakom slučaju, svi istoričari slažu se u tome da je privredna aktivnost koja se nastav ljala počivala na odlučnom vraćanju robi, jednom reči na vraćanju elementarnoj razmeni, a sve to u korist Holandije, njene trgovačke mornarice i Amsterdamske berze. U isti mah, sajmovi su uzmicali pred berzama, pred trgovačkim središtima koja su u odnosu na sajmove predstavljala ono što je obični dućan značio u odnosu na gradsku pijacu, to jest neprekidni protok koji je zamenio povremene susre te. To je više nego dobro poznata, klasična istorija. Ali tu nije bila u pitanju samo berza. Velelepnost Amsterdama mogla bi nas sprečiti da zapazimo neke običnije uspehe. Doista, XVII vek bio je isto tako i doba nicanja velikog broja radnji, što je predstavljalo još jednu pobedu neprekidne aktivnosti. One su nicale svuda po Evropi, pa su tako nastajali gusti spletovi preprodajnih punktova. Godine 1607. Lope de Vega (Lope de Vega) rekao je za Madrid "zlatnog veka": "Sve se u njemu pretvorilo u dućane". U XVIII veku, u kome se privredni razvoj ubrza vao, sva sredstva razmene su, što je i logično, funkcionisala: berze su razgranavale svoju delatnost, London je oponašao i pokušavao da istisne Amster dam, koji je tada počeo da nastoji da se specijalizuje kao veliko središte u kome se daju i uzimaju među narodni zajmovi, Ženeva i Đenova sudelovale su u tim opasnim igrama. Pariz je postajao življi i poči 45
njao da ide u korak sa drugim velikim evropskim središtima, novac i kredit kolali su tako sve slobo dnije između bankarskih središta. Prirodno je što su u tim okolnostima sajmovi bili ona strana koja je bila na gubitku: ustanovljeni zato da bi dodeljivanjem, između ostalog, i poreskih olakšica, podsticali tradicionalne razmene, oni su izgubili svoj smisao u razdoblju kada su razmene počele lako da se obav ljaju, a krediti lako dobijaju. Ipak, ako su počeli da gube svoju nekadašnju važnost tamo gde se život ubrzano menjao, održavali su se i sve više se razvijali i tamo gde su još opstajale privrede starinskog kova. Uostalom, nabrojati sajmove koji su se i dalje održa vali u XVIII veku znači ukazati na periferna područja u evropskoj privredi: u Francuskoj na oblast oko Bokera, a u Italiji na oblast oko Alpa (Bolcano) ili na područje Mecođorna, i, u još većoj meri, na Balkan, Poljsku, Rusiju i, prema Zapadu, s one strane Atlantskog okeana, na Novi svet. U tom, razdoblju povećane potrošnje i razmene, primitivne gradske pijace i trgovine bili su - izlišno je to i reći - življi nego ikada. Zar se tada radnje nisu pojavile i u selima? Čak su i torbari prodavali desetostruko više robe nego ranije. Naposletku se razvilo ono što engleski istoriografi nazivaju izrazom private market (skriveno tržište), nasuprot public marketu (javnom trži štu); ovo drugo bilo je pod nadzorom strogih gradskih vlasti, dok se nad onim prvim nije vršio nikakav nadzor, lb skriveno tržište čiji su nosioci, još mnogo pre XVIII veka, počeli da organizuju u čitavoj Engleskoj neposre 46
dni otkup robe - često i pre nego što je ona bila proizvedena - od njenih proizvođača, to jest otkup od seljaka, u samim selima, vune, žita, platna, itd., značilo je stvaranje, uprkos tradicionalnim propisima kojima je bila regulisana aktivnost na tržištu, veoma dugih lanaca nezavisnih i u svom delovanju samostalnih preprodavača koji su, uostalom, bezobzirno koristili tu slobodu. Ti lanci preprodavača nametnuli su se svojom efikasnošću zato što je vojsku ili mnogoljudne prestonice trebalo snabdevati velikim količinama na mirnica. Kada sve uzmemo u obzir, možemo reći da su ogromne tržnice, to jest "trbuh" Londona i "trbuh" Pariza, odigrale revolucionarnu ulogu. Kratko rečeno, u toku XVIII veka u Evropi se sve razvilo, uključujući tu i "kontratržište". Sve to predstavljalo je evropsku stvarnost. Do sada smo govorili samo o Evropi, ali ne zato što hoćemo da sve svedemo na njen osobeni način života prihvatajući previše pojednostavljeno evropocentrističko viđenje stvari, nego prosto zato što se istoriografija razvila u Evropi i zato što su se istoričari posvetili proučavanju svoje sopstvene prošlosti. Pre nekoliko decenija došlo je do preokreta u istoriografiji; u Indiji, Japanu, u Turskoj, istoričari sistematski istražuju sve izvore podataka o prošlosti, pa tako istoriju tih zemalja počinjemo da upoznajemo iz dru gih izvora, a ne iz izveštaja Evropljana koji su putovali po njima, ili iz knjiga evropskih istoričara. Mi o njima znamo već dovoljno stvari da bismo sebi postavili sledeće pitanje: ako su točkići u mehanizmu razmene koje smo upravo opisali samo u evropskim okvirima, 47
postojali i izvan Evrope - a postojali su u Kini, u Indiji, u islamskim zemljama i u Japanu - da li to možemo iskoristiti da bismo pokušali da izvršimo jednu uporednu analizu? Svrha tog pokušaja sastojala bi se u tome da se, ukoliko je to mogućno, u glavnim crtama odredi položaj vanevropskih zemalja u odnosu na samu Evropu, da se ustanovi da li je jaz, koji će medu njima nastati u XIX veku i postajati sve dublji, bio vidljiv još pre industrijske revolucije, da li je u to vreme Evropa bila u privrednom pogledu ispred osta log s'veta. Vršeći tu uporednu analizu, prvo smo ustanovili da su svuda izvan Evrope postojala tržišta, čak i u društvima u povoju, u Crnoj Africi i u civilizacijama američkih Indijanaca, i da su, utoliko pre, ona posto jala u društvima sa većom gustinom naseljenosti u kojima je postojao ogroman broj elementarnih tržišta. Dovoljno će biti da učinimo mali napor da bismo jasno zamislili ta tržišta, koja još i danas postoje ili se lako mogu rekonstruisati. U islamskim zemljama gradovi su gotovo potpuno bili lišili sela njihovih tržišta, upravo onako kao što su ih u Evropi bili progutali. Najprostranije među tim pijacama pružaju se pred mo numentalnim gradskim kapijama, na prostoru koji ne pripada ni gradu, ni selu, i na kome se stanovnici grada, s jedne, i seljaci, s druge strane, sreću na terenu koji nije ničiji. I u samom gradu, čije su ulice i trgovi uski, male pijace uspevaju da se neprimetno, malo-pomalo smeste u njegovim četvrtima: kupci mogu na njima da kupe svež, istog dana ispečen hleb, izvestan broj namirnica i, nasuprot onome što je uobičajeno u Evropi, mnogo
48
zgotovljenih jela: ćevapčiće, na roštilju pržene ovčije glave, uštipke, kolače. Veliki trgovački centri, u kojima su se istovremeno nalazile pijace, nizovi radnji i hala poput onih u Evropi, zvali su se funduci, bazari (takav je, na primer, bio istambulski bczistan). Obratimo pažnju na jednu osobenost Indije: u njoj je svako selo imalo svoju pijacu zato što je bilo neophodno da se na njoj, zahvaljujući posredovanju trgovaca pripadnika jedne Bramanske sekte, razne vrste danka koje je seoska zajednica davala u naturi, pretvore u danak u novcu bilo za Velikog mogula, bilo za velikaše iz njegove svite. Da li je to zbrkano mno štvo seoskih pijaca u Indiji bilo posledica nedovoljno snažnog uticaja gradova, ili pak treba da zamislimo da su trgovci pripadnici jedne bramanske sekte bili us postavili neku vrstu privatnog tržišta otkupljujući pro izvedenu robu na licu mesta, to jest u samom selu? Na stupnju elementarnih tržišta, najneobičnija je, začelo, ona organizacija koja je postojala u Kini: ona je bila toliko neobična da njeno proučavanje spada u nadležnost egzaktne, t iko reći na geometriju oslonje ne geografije. Uzmimo jedno trgovište, ili jedan mali grad. Ucrtajte tačku na čistom listu hartije. Oko nje je raspoređeno šest do deset sela na odstojanju koje je toliko da seljak u toku istog dana može da ode iz svog sela u to trgovište i vrati se iz njega. Tu geome trijsku cclinu, koja se sastoji od jedne tačke u središtu, i deset tačaka oko nje, nazvali bismo rečju "kanton", koja označava područje na kome se oseća uticaj tržišta u trgovištu. To tržište u stvari se delilo na niz malih pijaca na ulicama i trgovima tog trgovišta, zahvatalo 4 Feman Brodel
49
je radnje preprodavača, lihvara, uličnih pisara, proda vača sitnih namirnica, čajdžinica i lokala u kojima se točilo piće zvano šake. U pravu je V. Skiner (W. Skinner) kada kaže da se u tom prostoru veličine kantona, a ne na selu, nalazila matrica seljačke Kine. Trgovišta su, pak, bila kružno raspoređena, na pode snom rastojanju, oko jednog grada koji su snabdevala namirnicama i preko koga su sudelovala u trgovanju sa udaljenim kupcima i kupovanju robe koja se nije proizvodila na licu mesta. Da je sve to zajedno tvorilo jedan sistem, to jasno pokazuje činjenica da su pazarni dani u raznim trgovištima i gradu bili tako raspoređeni da se nisu poklapali. Torbari i zanatlije neprestano su išli sa jedne pijace na drugu pijacu, iz jednog trgovišta u drugo trgovište, jer u Kini zanatlija nije imao stalno mesto boravka; mušterije su mu se na pijaci obraćale, i potom bi berberin ili kovač, na primer, dolazili u njihove domove da urade ono za što su se s njima pogodili. Ukratko, u Kini je masa koju je predstavljao materijalni život bila premrežena i pokretana nizom stalnih pijaca koje su bile međusobno povezane i sve strogo nadziravane. U toj zemlji postojao je veliki broj radnji i torbara - bilo ih je na svakom koraku - ali nisu postojali sajmovi i berze, glavni delovi privrednog mehanizma. Postojalo je nekoliko sajmova, ali oni su bili održavani na obodu zemlje, na granici sa Mongolijom, ili u Kantonu, za strane trgovce, što je isto tako predstav ljalo i način da se nadzirava njihovo poslovanje. Prema tome, tu je bila u pitanju jedna od sledeće dve stvari: ili su se oni koji su upravljali Kinom
50
suprotstavljali uvođenju tih viših oblika razmene, ili je kruženje robe kroz "kapilare" koje su predstavljale primitivne pijace bilo dovoljno kineskoj privredi; "ar terije" i "vene" joj, izgleda, nisu bile neophodne. Je dnom reći, zbog jednog ili drugog od ova dva razloga, ili iz oba razloga, razmena u Kini je bila lišena onih najviših oblika, nivelisana; u jednom drugom preda vanju pokazaćemo da je ta okolnost veoma doprinela da se ne razvije kineski kapitalizam. Obrisi viših stupnjeva razmene jasnije su se ocrtavali u Japanu, gde su lanci veletrgovaca bili savršeno organizovani. Oni su se jasnije ocrtavali i u Maleziji, staroj trgovačkoj raskrsnici, u kojoj su redovno bili održavani sajmovi i postojale berze, ako pod tom rečju razumemo svakodnevna sastajanja veletrgovaca iz jednog određenog trgovačkog sredi šta, kao što je to bio slučaj u Evropi u XV i XVI veku, pa čak i kasnije. Tako su se, na primer, u Bantamu, koji je dugo vremena - čak i pošto je, 1619. godine, osnovana Batavija - bio u privrednom po gledu najživlji grad na Javi, veletrgovci svakog dana sastajali na nekom gradskom trgu, u vreme kada se na njemu pijaca zatvarala. Indija je bila zemlja vašara u pravom smislu reči, to jest velikih skupova kupaca, trgovaca i vernika istovremeno, jer su se oni najčešće održavali na mestima hodočašća. Ti skupovi ogromnog broja ljudi po kretali su život na ćelom Indijskom poluostrvu. Divimo se njihovoj važnosti i njihovoj rasprostranjenosti po celoj Indiji; ipak, zar oni nisu bili dokaz postojanja 51
jedne tradicionalne ekonomije, izvesnog prošlosti okrenutog načina razmene dobara? Nasuprot tome, iako su vašari postojali u islamskom svetu, oni u njemu nisu bili ni onako brojni, ni onako veliki kao u Indiji. Izuzeci kao što su bili vašari u Meki samo su potvrđivali to pravilo. Naime, muslimanski grado vi, koji su se bili silno razvili i odlikovali se izuze tnom dinamičnošću, posedovali su mehanizme i instrumente koji su svojstveni višim oblicima razme ne. Menice na donosioca bile su u njima isto toliko u opticaju koliko i u Indiji i korišćene uporedo sa gotovim novcem. Čitava jedna kreditna mreža pove zivala je muslimanske gradove sa Dalekim Istokom. Pošto nije hteo da povcri svoju ušteđevinu Istočnoj indijskoj kompaniji, jedan Englez, koji se 1759. go dine vraćao u Englesku iz Indije i na tom putovanju zaustavio u Basri, odakle je nameravao da odmah produži za Carigrad, deponovao je tih 2000 pijastri kod jednog bankara u Basri, koji mu je dao pismo napisano na sabiru* za jednog bankara u Alepu. Ta transakcija trebalo je, teoretski, da mu donese zaradu, ali on nije ostvario onoliku dobit koliku je očekivao da će ostva riti. Niko ne zarađuje u svakoj prilici. Ukratko, ako je uporedimo sa privredama osta log sveta, stičemo utisak da se evropska privreda više razvila zahvaljujući nadmoćnosti svojih instrumenata i ustanova, to jest berze i raznih vidova kredita. Ali McSavina francuskog, italijanskog. španskog. grčkog i arap skog. koja je sadržavala i katalonske i provansalske elemente; služio kao kontaktno narečje u sredozemnim lukama.
52
sve mehanizme i domišljate postupke razmene po novo nalazimo, bez ijednog izuzetka, i izvan Evrope, u različitoj meri razvijene i korišćene, i na tom prostoru možemo da uspostavimo jednu hijerarhiju: na gotovo najvišem stupnju nalazio se Japan, a mo žda su se na njemu nalazile i Malezija i islamske zemlje; na njemu se svakako nalazila Indija, u kojoj su postojali razvijena kreditna mreža, i osiguravanje brodova i njihovog tereta, a novac se pozajmljivao za poduhvate čiji je ishod bio neizvestan; na niž( n stupnju, naviknuta da troši samo ono što je sama proizvela, nalazila se Kina, i, naposletku, odmah ispod nje, nalazile su se bezbrojne još primitivne privrede. Ustanovljavanje izvesne hijerarhije medu ra znim privredama na svetu nije lišeno izvesnog zna čenja. Tu hijerarhiju imaću na umu u narednom poglavlju, onda kada budem pokušao da procenim pozicije tržišne privrede i kapitalizma. Doista, zahva ljujući tom vertikalnom razvrstavanju, naša analiza moći će da bude plodotvorna. Iznad ogromne mase svakidašnjeg materijalnog života tržišna privreda razapela je svoje mreže i očuvala razne spletove koje je stvorila. Kapitalizam se obično razvijao iznad tržišne privrede u užem smislu te reći. Mogli bismo reći da se privreda celog sveta može videti na jednoj pravoj reljefnoj karti.
53
D R U G A GLAVA
MEHANIZMI RAZMENE U svom prethodnom predavanju označio sam karakteristično mesto koje je, od XV do XVIII veka, u materijalnom životu zauzimao ogromni sektor po trošnje samo sopstvenih proizvoda, kome je na razmeni zasnovana privreda najvećim delom bila potpuno strana. Čak i u najrazvijenijim delovima Evrope, sve do XVIII veka, pa čak i kasnije, bilo je mnogo oblasti koje su slabo sudelovale u opštem životu i koje su u svojoj izolovanosti uporno nastojale da žive na svoj sopstveni način, gotovo potpuno zatvorene u sebe. Danas bih hteo da pristupim razmatranju onoga što u pravom smislu te reči spada u razmenu i što ćemo nazivati terminima tržišna ekonomija i kapitali zam. Ova dva naziva ukazuju na to da nameravamo da razlikujemo ta dva sektora koji se, po našem mi šljenju, ne poklapaju. Ipak, ponovimo da su te dve grupe aktivnosti - tržišna ekonomija i kapitalizam sve do XVIII veka predstavljale onaj manji deo ljud skog delanja, a da je njegov pretežni deo ostajao uklopljen u ogromno područje materijalnog života, utonuo u njega. Ako se tržišna privreda širila, ako je 54
ona već tada prodrla na veoma prostrana područja i zabeležila ogromne uspehe, sloj koji je zahvatala i dalje je dosta često bio tanak. Što se tiče realnosti starog društvenog uređenja koje ja, pogrešno ili is pravno, nazivam rečju kapitalizam, one su bile sastavni deo jednog veoma razvijenog i složenog sloja privre dne aktivnosti koji nije obuhvatao celokupni privredni život i nije stvarao - s tim što su izuzeci samo potvrđi vali pravilo - "način proizvodnje" koji bi mu bio svojstven i koji bi sam od sebe težio da se raširi po ćelom svetu. Taj kapitalizam koji se obično označava sintagmom trgovački kapitalizam nije čak ni izdaleka obuhvatao celokupnu tržišnu privredu, niti upravljao njome, iako je ona predstavljala neophodni preduslov njegovog postojanja. Pa ipak, uloga kapitalizma u nacionalnim, međunarodnim i svetskim okvirima već je bila očigledna.
I Tržišna privreda, o kojoj sam vam već govorio u prvom predavanju, prilično jasno nam se ukazuje. Istoričari su joj, doista, dali kraljevsko mesto u svojim radovima. Svi je povlašćuju. Kada se uporede sa njom, proizvodnja i potrošnja ukazuju se kao ogromna slabo poznata područja koja su još i danas slabo obuhvaćena kvantitativnim istraživanjem koje je tek na svojim počecima. Ti svetovi ne mogu se lako shvatiti. Nasu prot tome, tržišna ekonomija neprestano privlači pa žnju istoričara. O njoj se govori na bezbrojnim
55
stranicama arhivskih dokumenata, koji potiču iz grad skih arhiva, privatnih arhiva trgovačkih porodica, iz sudskih i policijskih arhiva, na bezbrojnim stranicama zapisnika sa većanja trgovinskih komora, beležničkih registara... Kako bi onda istoričari mogli da je ne zapaze i za nju se ne zainteresuju? Ona neprestano ispunjava čitavu pozornicu. Opasnost se, očigledno, sastoji u tome da istori čari vide jedino nju, da je opisuju toliko podrobno da to navodi na zaključak o njenom nametljivom i upor nom prisustvu, dok je, u stvari, ona bila samo deo jedne velike celine upravo zbog same svoje prirode koja joj je ostavljala samo ulogu činioca koji povezuje proizvodnju i potrošnju, i zbog toga što je do XIX veka ona predstavljala samo tanji ili deblji - on je ponekad bio veoma tanak - i u manjoj ili u većoj meri otporan sloj između okeana svakodnevnog života koji mu je služio kao podloga i kapitalističkih procesa koji su njome upravljali odozgo u 50% slučajeva. Malo istoričara je sasvim svesno tog ograničenja koje, sužavajući njen obim, definiše tržišnu ekonomiju i ukazuje na njenu pravu ulogu. Vitold Kula (Vitold Kula) spada u one veoma malobrojne istoričare koji ne pridaju previše velik značaj promenama cena na tržištu, njihovom rastu i opadanju, krizama koje na njemu izbijaju, korelacijama koje postoje među nje govim udaljenim delovima i težnjama ka uspostavlja nju sklada ka njemu - to jest svemu onome što čini očiglednim stalno povećavanje obima razmene. Važno je - da se poslužimo jednom Kulinom slikom - ne prestano gledati u dno bunara, sve dok se ne ugleda 56
ona duboka vodena masa, ona duboka masa materi jalnog života do koje cene proizvoda na tržištu dopiru, ali pri tom ne prodiru uvek u nju i ne povlače je za sobom. Uostalom, svaka privredna istorija koja ne bi imala dva registra - to jest registar "otvora na bunaru", i registar njegove "dubine" - izložena je opasnosti da bude strahovito nepotpuna. Pošto smo na ovo skrenuli pažnju, možemo da kažemo da ostaje očigledno da se između XV i XVIII veka područje u kome je ritam života bio brži, to jest područje tržišne ekonomije, neprestano proširivalo. Znak koji je to nagoveštavao i dokazivao jeste lančano menjanje cena na tržištima širom sveta. One su se menjale u ćelom svetu, u Evropi, kako to otkrivaju bezbrojna zapažanja istraživača, u Japanu, Kini, Indiji i u muslimanskim zemljama (u Turskom carstvu, na primer), u Americi, tamo gde je plemeniti metal rano počeo da igra određenu ulogu u privrednom životu to jest u Novoj Španiji, Brazilu i Peruu. A sve te cene bile su ili dosta slične, ili različite, jedne druge su pratile sa izrazitijim ili manje izrazitim odstupanjima, odstupanjima koja su se jedva osećala po celoj Evropi, u kojoj su privrede bile međusobno čvrsto povezane, ali su, nasuprot tome, kasnile barem za dvadesetak godina u odnosu na Evropu kada je bila u pitanju Indija s kraja XVI i početka XVII veka. Ukratko, razna svetska tržišta povezivala je, do bro ili loše, izvesna privreda u čijim se okvirima trgo valo samo nekolikim izuzetnim proizvodima, ali isto tako i plemenitim metalima; sa njome su se pojavili i veliki putnici, koji su već tada oplovljivali Zcmljinu
57
kuglu. Osmak, španski metalni novac koji je bio isko van od belog metala izvađenog u američkim rudnici ma, prošao je kroz sve sredozemne zemlje, kroz Tursko carstvo i Persiju i dospeo čak u Indiju i u Kinu. Od 1572. godine pa nadalje, američki beli metal prelazi i preko Tihog okeana - na tom putu Manila je bila usputna stanica - i naposletku opet stiže u Kinu tim novim putem. Kako bi te veze, ti lanci, ta kretanja, ta prevoženja robe - a svi su oni bili od najveće važnosti - mogli da ne privuku poglede istoričara? Ti prizori opčinjavaju ih onako kao što su opčinjavali ljude koji su živeli u tom razdoblju. Šta su čak i prvi ekonomisti stvarno proučavali ako ne ponudu i potražnju na tržištu? Šta je drugo predstavljala privredna politika gradova sa strogim pro pisima ako ne nadziranje pijaca u njima, njihovog snabdevanja i cena na njima? A čim bi se neka privredna politika ukazala u vladaočevim odlukama, nije li to bilo u vezi s nacionalnim tržištem, pravima nacionalne trgo vačke mornarice koja je trebalo braniti, sa nacionalnom industrijom koja je bila vezana za unutrašnje tržište i za spoljašnje tržište, i koju je bilo važno unaprediti? U tom uskom i osetljivom području koje je predstavljalo tržište bilo je moguće i logično delati. U njemu se, kao što je to pokazivala svakidašnja praksa, osećalo dejstvo preduzimanih mera, tako da se naposletku poverovalo, osno vano ili neosnovano, da razmene same po sebi igraju presudnu, uravnotežavajuću ulogu, da one, zahvaljujući konkurenciji, smanjuju razlike u cenama proizvoda, us klađuju ponudu i potražnju, daje tržište nekakav skriven i blagonaklon bog, "nevidljiva ruka", kako je Adam
58
Smit’ (Adam Smith) rekao; pobornici krilatice "pus tite neka svako čini što hoće i neka sve ide svojim tokom" smatrali su da je tržište koje samo sebe reguliše onaj elemenat na kome privreda počiva. U tom verovanju nešto je bilo tačno, a nešto je bilo izraz neiskrenosti, ali i zablude. Možemo li da smetnemo s uma koliko je puta tržište bilo zaobiđeno, ili njegov uticaj bitno veštački izmenjen, koliko su puta cene samovoljno određivali stvarni ili na pravu zasno vani monopoli? Prihvatajući gledište po kome tržište ("prvi računar koji je ljudima stavljen na raspolaga nje") ima tu dobru stranu da razvija konkurenciju, naročito je važno da ukažemo barem na to da ono predstavlja samo nesavršenu sponu između proizvo dnje i potrošnje, pa makar samo u onoj meri u kojoj ono ostaje delimično. Naglasimo ovu reč delimično. Verujem, doista, u to da tržišna privreda ima dobrih strana i da je važna, ali ne verujem da jedino ona upravlja svekolikim privrednim životom. Ipak, sve do vremena koje nije mnogo udaljeno od našeg doba, ekonomisti su razmišljali jedino polazeći od njenih shema i pouka koje je ona davala. Tirgo’* (Turgot) je smatrao da promet materijalnih dobara stvarno pred stavlja svekoliki privredni život. Isto tako, mnogo kasnije David Rikardo***** (David Ricardo) video je samo usku, ali brzu reku tržišne ekonomije. Poučeni Pored Rikarda, najpoznatiji predstavnik engleske klasične po litičke ekonomije (1723-1790). ** Francuski finansijer i državnik (1727-1781). Engleski ekonomist (1772-1823), glavni predstavnik engleske klasične Škole.
59
iskustvom, ekonomisti već više od pedesetak godina ne tvrde više da politika vođena u duhu krilatice "pustite neka svako čini što hoće i neka sve ide svojim tokom" sama po sebi ima razne dobre strane, ali taj mit još nije iščezao iz današnjeg javnog mnjenja i političkih rasprava.
II Na kraju krajeva, ako sam reč kapitalizam uveo u raspravu govoreći o razdoblju u kome ona nije uvek bila prihvatana, učinio sam to pre svega zato što mi je bila potrebna neka druga reč, a ne izraz tržišna privreda, da bih njome označio neke aktivnosti za koje se ispostavlja da su drugačije od aktivnosti u tržišnoj privredi. Nije mi, začelo, bila namera da uvedem vuka u tor za ovce. Dobro sam znao - zato što su to istoričari već toliko puta i svesno ponovili - da je ta polemička reč dvosmislena, strahovito opterećena onim što se tiče današnjih pojava i, potencijalno, anahroničnošću. Ako sam joj prenebregavajući bilo kakvu opreznost, otvorio vrata, učinio sam to iz više razloga. Pre svega, neki procesi koji su se odvijali između XV i XVIII veka moraju se označavati posebnim imenom. Kada ih čovek brižljivo posmatra, dolazi do zaključka da bi bilo gotovo besmisleno da ih prostonaprosto svrsta u običnu tržišnu privredu. Thda mu sama od sebe pada na pamet reč kapitalizam. Iznervi rani, izbacite je kroz vrata, a ona se gotovo odmah vrati kroz prozor, jer vam ne polazi za rukom da 60
nađete neku potpuno odgovarajuću reč kojom bi se ona mogla zameniti, što je simptomatično. Najubedljiviji razlog da se upotrebljava reč kapitalizam, ma koliko ona inače bila ozloglašena, sastoji se, na kraju krajeva, u tome što, kao što je to rekao jedan američki ekonomist, nije pronađena neka druga reč kojom bi se ona mogla zameniti. Ona, bez sumnje, ima tu manu da povlači za sobom bezbrojne sporove i rasprave, ali te sporove, one korisne, manje korisne i one jalove, u stvari nije moguće izbeći, nemoguće je delati i raspravljati kao da oni ne postoje. Najveća mana te reći sastoji se u tome što je prožeta značenjima koja joj daje današnji život. Jer reč kapitalizam počela je široko da se upo trebljava na samom početku XX veka. Rekao bih, uzimajući slobodu da budem pomalo subjektivan, da je nju stvarno uveo u opticaj Verner Zombart* (Werner Sombart), 1902. godine, u svojoj veoma poznatoj knjizi Der moderne Kapita'.ismus (Moderni kapitali zam). Tu reč Marks u stvari nije upotrebljavao. Prema tome, u opasnosti smo, eto - i to neposrednoj - da počinimo najgori greh, to jest da zapadnemo u anahronizam. Pre industrijske revolucije nije postojao kapitalizam, uzviknuo je jednog dana jedan istoričar koji je tada još bio mlad: "Kapital je tada postojao, ali kapitalizam nije!" Međutim, između prošlosti, čak i one daleke, i sadašnjosti nikada ne dolazi do potpunog raskida, Nemački sociolog (1863-1941), posebno istraživao poreklo i suštinu kapitalističkog društva.
61
nikada ne postoji potpuni prekid, ili, ako više volite takvu formulaciju, prošlost nikada ne prestaje da utiče na sadašnjost. Iskustva iz prošlosti neprestano se prenose u sadašnji život i neprestano ga obogaćuju. Stoga mnogi istoričari, i to ne oni najmanje poznati, danas uočavaju da su industrijsku revoluciju neki znaci nagoveštavali još mnogo pre XVIII veka. Da je doista tako bilo, možda ćemo se najbolje uveriti posmatrajući izvesne današnje nerazvijene zemlje koje, imajući navodno obrazac njenog uspešnog ostvarivanja pred očima, pokušavaju da izvedu industrijsku revoluciju i u tome doživljavaju neuspeh. Ukratko, mogućno je da ta dijalektika odnosa između prošlosti i sadašnjosti, i sadašnjosti i prošlosti predstavlja prosto-naprosto središte, smisao same istorije.
III Upotrebu reči kapitalizam svešćete na pravu meru i tu reč definisati da bi se ona koristila jedino radi objašnjavanja istorijskih procesa samo ako je ozbiljno uklopite između reči kapital i kapitalist, koje se nalaze u njenoj osnovi i daju joj njeno značenje. Kapital je opipljiv realitet, masa sredstava koja se lako mogu uočiti i koja neprestano deluju u ekonomiji, a kapitalist je čovek koji upravlja ili pokušava da upravlja uklapanjem kapitala u proces proizvodnje koji se nikada ne prekida, uklapa njem koje se mora vršiti u svim društvima; kapitalizam je, grubo rečeno (ali samo grubo rečeno), način na koji se upravlja - obično radi postizanja sebičnih ciljeva tim neprestanim uklapanjem kapitala. 62
Ključna reč je reč "kapital". U ekonomskim stu dijama ona je dobila pojačano značenje pojma kapi talno dobro ; ona ne označava samo nagomilani novac, nego i iskoristljive i korišćene plodove svakog ranije obavljenog rada: kuća je kapital, u ambar smešteno žito je kapital; kapital su i brod i drum. Ali neko kapitalno dobro zaslužuje to ime samo ako sudeluje u ponovnom procesu proizvodnje: novac koji neiskorišćen leži u nekoj riznici nije više kapital, kao što nije kapital ni šuma koja se ne seče, itd. E sad, postoji li ijedno jedino društvo koje, koliko nam je poznato, nije nagomilavalo i ne nagomilava kapitalna dobra, koje ih ne koristi redovno za svoj rad i koje ih radom iznova ne stvara izvlačeći iz njih stalno nove koristi? U XV veku i najskromnije selo na Zapadu imalo je svoje puteve, svoja polja sa kojih je bilo uklonjeno kamenje, svoje obrađene njive, svoje brižljivo održa vane i korišćene šume, svoje žive ograde, svoje voćnja ke, svoje vodenice, svoje ambarc sa žitom ... Kada su u pitanju privrede koju su postojale u doba starog društvenog uređenja, proračunavanjima je ustanovlje no da između bruto proizvoda jednogodišnjeg rada i mase kapitalnih dobara postoji odnos 1 prema 3, ili 4, jednom reči isti odnos koji je Kcjnz* (Keynes) ustanovio u današnjim društvima. Prema tome, iz toga bi proizlazilo da svako društvo poseduje zalihu jedna ku proizvodu trogodišnjeg ili četvorogodišnjeg nago milanog rada, kojom se služi da bi uspešno ostvarivalo svoju proizvodnju, s tim što, uostalom, sva ta kapitalna Engleski ekonomist (1883-1946), jedan od najpoznatijih gra đanskih ekonomista novijeg perioda.
63
dobra samo delimično - a, očigledno, nikada stoprocentno - koristi u tu svrhu. Ali ostavimo ta pitanja po strani, jer ih vi pozna jete isto toliko dobro koliko i ja. Ja vam, u stvari, dugujem samo jedno objašnjenje: kako mogu valjano da napravim razliku između kapitalizma i tržišne priv rede, i obrnuto? Vi, razume se, ne očekujete od mene odsečno razlikovanje poput razlikovanja koje glasi: imamo vodu i, na njenoj površini, sloj ulja. Privredna stvarnost nikada ne obuhvata jednostavne tvorevine. Ali prili čno lako ćete se složiti s tim da mogu postojati barem dva oblika takozvane tržišne privrede - oblik A i oblik B - koji se u njoj mogu uočiti ako se ona malo pažljivije posmatra, pa makar se pri tom polazilo od ljudskih, privrednih i društvenih odnosa koji u njima bivaju uspostavljeni. U prvi oblik (oblik A) sklon sam da svrstam svakodnevne razmene na pijaci, lokalni promet ili promet na malim rastojanjima, kao što je to, na primer, slučaj sa žitom ili drvetom koji se prenose u obližnji grad; u njega bih svrstao čak i trgovanje na većim rastojanjima, onda kada je ono redovno, pre dvidljivo, rutinsko, dostupno i sitnim trgovcima i veletrgovcima: u takvu trgovinu spadalo bi otpremanje žita iz Gdanjska u Amsterdam, u XVII veku, a isto tako izvoženje ulja ili vina iz Južne Evrope u Severnu Evropu (ovde mislim na one karavane kola koji su svake godine dolazili iz Nemačke u Istru po belo vino). Pijaca u nekom trgovištu dobar je primer tih razmena koje su se obavljale bez ikakvih iznenađenja, 64
tih "providnih" razmena čije je sve pojedinosti svako unapred znao, kao što se unapred mogla približno proračunati i dobit, uvek umerena, koju su one dono sile. Ona je obuhvatala pre svega proizvođače - selja ke, seljanke, zanatlije - i kupce, od kojih su jedni živeli u samom tom trgovištu, dok su drugi dolazili u njega iz obližnjih sela. Na njoj su se, s vremena na vreme, pojavljivala najviše dva-tri trgovca, koji su posredovali između kupca i proizvođača. E, ti posrednici mogli su, ukoliko bi se za to ukazala prilika, da izazovu pore mećaj na toj pijaci, da njome zagospodare, da utiču na cene gomilajući robu u skladištu; čak je i neki sitan preprodavač mogao, kršeći propise o trgovanju, da presreće seljake na ulazu u trgovište, kupuje njihove prehrambene proizvode po nižoj ceni i zatim ih sam prodaje kupcima: to je bio primitivan vid kršenja propisa o trgovanju, koji je postojao oko svih trgovi šta, a još više oko svih gradova, i bio u stanju, kada bi se raširio, da izazove porast cena. Thko, na primer, čak i u onom idealnom trgovištu koje zamišljamo, u kome je trgovanje bilo regulisano propisima, pošteno, "providno" - "Gledajući se oči u oči i rukujući se" kao što se kaže u Nemačkoj - razmena tipa B, koja izbegava "providnost" i nadzor vlasti, nije bila potpuno odsutna. Isto tako, redovno trgovanje u okviru koga su veliki konvoji žita polazili iz Gdanjska za Amster dam bilo je "providna" trgovina: krivulje cena na polazištu, u Gdanjsku, bile su usklađene sa krivuljama cena u odredištu, u Amsterdamu, a dobit je bila istovremeno sigurna i umerena. Ali kada bi u Sredo zemlju izbila glad, - oko 1590. godine, na primer 5 Feman Brodel
65
trgovci koji su trgovali s raznim zemljama i bili pred stavnici velikih uvoznika žita, skrenuće sa njihovog uobičajenog smera niz brodova čiji je teret, prispevši u Livorno ili Đenovu, vredeo trostruko ili četvorostruko više nego na polasku. I u tim slučajevima priv reda tipa A mogla je uzmaći pred privrednom tipa B. Čim pređemo na više oblike razmene, zapažamo da tu preovlađuje drugi tip privrede, i uočavamo očigledno drugačiju "prometnu sferu". Engleski istoričari ukazali su na to da počev od XV veka, pored tradicionalnog javnog tržišta, postaje sve važnije ono što oni nazivaju skrivenim tržištem, a sklon sam tome da ovo drugo nazovem, kako bih još više istakao razliku među njima, kontratržištem. Doista, zar ono nije nastojalo da se oslobodi pravila tradicionalnog tržišta, koja su često preterano sputavala razmenu? Putujući trgovci, otkupljivači koji su na licu mesta otkupljivali poljoprivredne proizvode, dolazili su kod samih proizvođača. Oni su u samom selu otkupljivali od seljaka vunu, konoplju, živu stoku, kože, ječam ili pšenicu, živinu, itd., ili su neke od njih čak otkupljivali i pre nego što su bili proizvedeni, - na primer vunu pre striže ovaca, a žito dok još nije bilo požnjeveno. Običnom u seoskoj krčmi ili na samom proizvodačevom imanju potpisanom ceduljom potvrđivala se pos tignuta nagodba. Oni su zatim otpremali sve što bi kupili kolima, na leđima tovarne stoke, ili čamcima u velike gradove ili izvozne luke. Thko se radilo po ćelom svetu, oko Pariza kao i oko Londona, u Segoviji se tako otkupljivala vuna, oko Napulja žito, u Apuliji ulje, u Maleziji biber... Onda kada nije išao na samo 66
seosko gazdinstvo, putujući trgovac je zakazivao selja cima sastanke pored same pijace, na ivici trga na kome se ona održavala, ili se - što je najčešće bio slučaj sastajao sa njima u kakvoj krčmi: krčme su u tom razdoblju bile postaje na putu kojim se prevozila roba, "kuhinje" u kojima se "kuvalo" sve što je u vezi sa njenim otkupom i otpremom. Mnogobrojni sudski procesi koji su u Engleskoj bili vođeni u vezi sa pravnim tumačenjem priznanica koje su prodavci bili potpisali potpuno jasno dokazuju da su u toj vrsti razmene normalne uslove koji su postojali na zaje dničkoj pijaci bile zamenile individualne transakcije čiji su se elementi proizvoljno menjali u zavisnosti od položaja dveju zainteresovanih strana. Očigledno je da su tu bile u pitanju neravnopravne razmene u kojima je konkurencija - glavni zakon takozvane tržišne priv rede - igrala malu ulogu, a trgovac imao dva preimućstva: prekinuo je veze između proizvođača i onoga kome su njegovi proizvodi bili namenjeni (jedino je nakupac poznavao uslove koji su postojali na oba kraja lanca razmene), i raspolagao je gotovim novcem, koji je predstavljao njegov glavni argumenat. Thko su se između proizvodnje i potrošnje uspostavljali dugački lanci trgovaca-posrednika, i oni su se nametnuli sva kako zbog svoje efikasnosti - a posebno kada je bilo u pitanju snabdevanje velikih gradova - koja je podsticala vlasti da zatvaraju oči pred njihovim delovanjem, ili da ga, u najmanju ruku, blaže nadziravaju. E sad, što su se ti lanci više produžavali, utoliko više su izmicali uobičajenim pravilima i nadzorima, i utoliko se jasnije ukazivao kapitalistički proces. On 67
se izvanredno jasno ukazivao u trgovanju sa dalekim zemljama, u onome što se na nemačkom označava rečju Femhandel, u čemu nemački i drugi istoričari vide najviši oblik na razmeni zasnovanog privrednog života. Femhandel je u pravom smislu reči područje slobodnog delanja, ona se obavlja na rastojanjima na kojima se nikako ne može vršiti uobičajeni nadzor, ili koja joj omogućavaju da ga izbegne; ona će se, ako se ukaže prilika, obavljati na rastojanju od poluostrva Koromandl ili Bengalskog Zaliva do Amsterdama, od Amsterdama do izvesnog skladišta za preprodaju robe u Persiji ili u Kini, ili u Japanu. U tom prostranom operativnom području ona je imala mogućnost da odabira, i odabirala je ono što je u najvećoj meri uvećavalo njenu dobit: ukoliko je, na primer, trgovina robom sa Antila počela da donosi samo skromnu dobit, to nije bilo važno, pošto je u tom istom trenutku trgovina u okvirima Indije ili u Kini sigurno donosila dvostruku dobit. Bilo je dovoljno da se ona preorijentiše na drugo područje. Ostvarivanje tih velikih dobiti dovodilo je do nagomilavanja zamašnih novčanih sredstava, utoliko pre što se prekomorska trgovina nalazila u rukama samo malog broja trgovaca. Njome nije mogao bilo ko da se bavi. Nasuprot tome, lokalna trgovina je bila rascepkana i nalazila se u rukama mnoštva trgovaca. U XV veku, na primer, unutrašnja trgovina u Portugaliji je, kako po obimu, tako i po pretpostavljenom ukupnom obrtu novca, bila veoma iznad trgovine biberom, začinima i sastojcima za pravljenje boja. Ali ta unutrašnja trgovina često je nosila pečat trampe, u
68
njoj je često bila bitna upotrebna vrednost, dok je trgovina začinima bila u samoj matici monetarne privrede; njome su se bavili jedino veletrgovci, koji su u svojim rukama nagomilavali neprirodno velike zarade koje je ona do nosila. Na isti način moglo bi se razmišljati i o Engleskoj u doba Danijela Defoa (Daniel Defoe). Nije slučajnost to što se iz mnoštva trgovaca u svim zemljama sveta jasno izdvojila grupa krupnih veletrgovaca, i što je ona bila, s jedne strane, veoma mala, a, s druge strane, uvek vezana - iako se bavila i drugim poslovima - za prekomorsku trgovinu. Ta je pojava vidljiva u Nemačkoj već od XIV veka, u Parizu još od XIII veka, u italijanskim gradovima još od XII veka, a možda i pre toga. U islamskim zemljama tayir je, još pre nego što su se na Zapadu pojavili prvi veletrgovci, bio uvoznik-izvoznik koji je iz svoje kuće (tu je već bila u pitanju trgovina sa stalnim sedištem) upravljao radom svojih opunomoćenika i posrednika. On nije imao ništa zajedničko sa hawantijem, trgovcem iz suka. U Indiji, u Agri je (a i ona je bila ogroman grad oko 1640. godine), prema zapisu jednog putnika iz Španije, rečju sogador nazivan "onaj čovek koga bismo mi u Španiji zvali mercader, ali neki od njih kite se naročitim imenom katari, najvišom titulom među onima koji se u tim zemljama bave trgovinom i koja označava izvanredno bogatog i kreditno veoma spo sobnog trgovca. Reči kojima se na Zapadu označavaju razne vrste trgovaca ukazuju na slične razlike. U Francuskoj se u XVII veku pojavila reč negociant (veletrgovac), koja znači isto ono što je u Agri značila reč katari. U Italiji postoji ogromna razlika između
69
onih koji su nazivani mercante a taglio i negoziante, a isto tako i u Engleskoj između tradesmana i merchanta, koji se u engleskim lukama bavio pre svega izvozom i prekomorskom trgovinom, dok u Nemačkoj postoji velika razlika između Krdmera, s jedne strane, i, s druge strane, Kaufmanna ili Kaufherra. Da li je potrebno da kažemo da su ti kapitalisti, kako u islamskim, tako i u hrišćanskim zemljama, bili vladaočevi prijatelji, saveznici ili izrabljivači države? Oni su veoma rano počeli da prekoračuju "nacionalne" okvire - tačnije rečeno, to su oduvek činili - i sporazumevaju se sa trgovcima iz stranih trgovačkih centara. Raspolagali su bezbrojnim načinima da delovanje trgovinskih mehanizama okrenu u svoju korist: nači nom korišćenja kredita, unosnim korišćenjem "jakog" i "slabog" novca: dobri srebrni i zlatni novac koristili su za krupne transakcije, za stvaranje kapitala, a loši bakarni novac za male nadnice i svakodnevna plaćanja, dakle koristili su ga u području rada. Oni su odskakali od svojih sunarodnika svojom obaveštenošću, svojom inteligencijom i kulturom. U sredini u kojoj su živeli grabili su ono što je bilo unosno kupiti - zemlju, zgrade, rente... Ko bi mogao posumnjati u to da su oni raspolagali isključivim pravom trgovanja raznim proizvodima ili prosto moći koja je bila neophodna da bi u 90% slučajeva zbrisali konkurenciju? U pismu koje je napisao svom zastupniku u Bordou, jedan holandski trgovac preporučuje mu da nikome ne go vori o njihovim planovima, jer bi se u protivnom, dodaje on, "sa ovim poslom dogodilo ono isto što se dogodilo i sa tolikim drugim poslovima u kojima, čim
70
postoji konkurencija, nema više velike dobiti!" I naposletku, zahvaljujući masi novčanih sredstava kojima su raspolagali, kapitalisti su bili u stanju da sačuvaju svoj povlašćeni položaj na tržištu i da za sebe obezbede velike međunarodne poslove tog vremena, s jedne strane zato što je u tom vremenu veoma sporog prevoza robe veletrgovina nametala veoma duge rokove obrtanju ulo ženih novčanih sredstava (tada su bili potrebni čitavi meseci, pa i godine da bi se veletrgovcu vratio, uvećan dobitkom, novac koji je bio uložio u neki posao), a, s druge strane, zato što veletrgovac obično nije koristio samo svoja novčana sredstva, nego je uzimao kredit, pozajmljivao novac od drugih ljudi. Pored toga, novac je kružio iz mesta u mesto. Prelistavajući arhivu Frančeska di Marka Datinija, trgovca koji je krajem XIV veka živeo u Pratu, nedaleko od Venecije, doznajemo da su menice kružile između italijanskih gradova i žiža evrop skog kapitalizma: Barselone, Monpeljea, Avinjona, Pa riza, Londona, Briža... Ali većini ljudi te operacije bile su isto toliko nepoznate koliko su im danas nepoznata većanja koja se u najvećoj tajnosti odvijaju u bazelskoj Banci za međunarodne obračune (Banque des reglements
intemationaux). Prema tome, u svetu robe ili razmene postojala je stroga hijerarhija, na čijem su se dnu nalazili ljudi najskromnijih zanimanja - nosači, lučki radnici, tor bari, prevoznici, mornari; iznad njih bili su blagajnici, vlasnici dućana i posrednici koji su bili nazivani raznim imenima, zatim lihvari, i, naposletku, na samom vrhu te hijerarhije, bili su veletrgovci. Na prvi pogled, iznenađuje to što je specijalizacija, podela rada, koja 71
je postajala sve veća uporedo sa razvojem tržišne privrede, zahvatala čitavo to merkantilno društvo, osim ljude koji su predstavljali njegov vrh, to jest veletrgovce-kapitaliste. Prema tome, proces usitnjavanja fun kcija, što je značilo modernizovanje društva, najpre se - i jedino - bio ispoljio u osnovi društvene piramide: zanatlije, trgovci i torbari počeli su da se specijalizuju, ali se nisu specijalizovali oni koji su se nalazili na njenom vrhu, jer se sve do XIX veka trgovac velikog kalibra tako reći nikada nije ograničavao na jednu jedinu vrstu delatnosti: on se, razume se, bavio trgo vinom, ali nikada nije prodavao samo jednu vrstu robe, i isto tako bio je, već prema prilici, brodovlasnik, bavio se osiguravanjem brodova i njima prevoženog tereta, pozajmljivanjem novca drugima, ili uzimanjem novca u zajam, bio je finansijer, bankar, ili čak industrijalac, ili vlasnik seoskog gazdinstva. U Barseloni je, u XVIII veku, trgovac na malo, botiguer, uvek prodavao samo jednu vrstu robe: razne vrste platna, ili razne vrste sukna, ili začine... Ukoliko bi se dovoljno obogatio da bi jednog dana postao veletrgovac, odmah bi počeo da se bavi svim i svačim. Od tog trenutka on će postati stručan za svaki unosan posao kojim bude bio u prilici da se bavi. Ova anomalija često je bila primećivana, ali način na koji se ona obično objašnjava ne može nas gotovo nimalo zadovoljiti: veletrgovac se, kako nam kažu, bavio raznim poslovima zato da bi umanjio opasnost od gubitka kojoj se izlagao: ako bi izgubio trgujući štitastom vaši od koje se dobijala najfinija grimizna boja, zaradiće trgujući začinima; ako bi pretrpeo ne-
72
uspeh u nekom trgovačkom poduhvatu, ostvariće do bit kupujući i prodajući razne vrste valute, ili pozaj mljujući novac nekom seljaku da bi tako došao do rente... Ukratko, on se, navodno, držao one francuske poslovice koja preporučuje da "nikada ne treba sva jaja stavljati u istu korpu". U stvari, mislim: 1° da se veletrgovac nije specijalizovao zato što nijedna njemu dostupna grana privredne aktivnosti nije bila u dovoljnoj meri razvijena da bi apsorbovala celokupnu njegovu delatnost. Previše se često veruje da je kapitalizam ranijeg razdoblja bio sitan zbog nedostatka sredstava, i da je dugo morao da ih nagomilava da bi se u punoj meri razvio. Međutim, iz pisama koja su trgovci jedni drugima pisali, ili zapisnika sa većanja u trgovin skim komorama, dosta često vidimo kako su oni koji su raspolagali novčanim sredstvima uzalud pokušavali da ih ulože u neki posao. U tim slučajevima kapitalist bi osetio želju da kupi zemlju, koja je predstavljala posto janu vrednost, društvenu vrednost, ali isto tako i da kupi zemlju koja se mogla obrađivati na moderan način i koja je donosila zamašan prihod - kao što je to bio slučaj u Engleskoj, u oblasti oko Venecije, i u nekim drugim zemljama - ili bi osetio želju da se upusti u špekulisanje nekretninama u gradovima, ili bi povremeno oprezno zalazio, ne ostajući dugo u njoj, u oblast industrije, na primer špekulišući rudama (kao što je bio slučaj u XV i XVI veku). Ali simptomatično je to da, osim u izuze tnim slučajevima, njega nije zanimao sistem proizvodnje, i da se zadovoljavao time da, oslanjajući se na sistem rada kod kuće, koji se na engleskom naziva putring out, kontrolišc zanatsku proizvodnju kako bi bolje sebi 73
obezbedio prodaju njenih proizvoda na tržištu. U odnosu na zanatlije i sistem putting outa, manufakture su sve do XIX veka predstavljale samo veoma mali deo proizvodnje; 2° da ako je veletrgovac toliko često prelazio iz jednog područja delatnosti u drugo područje, to je bila posledica okolnosti da se velika dobit nije ostvarivala uvek u istom sektoru, nego čas u jednom, a čas u drugom. Kapitalizam je samom svojom suštinom ve zan za trenutne privredne prilike. Još i danas, jednu od njegovih jakih strana predstavlja lakoća sa kojom se on prilagodava i prestrojava; 3° da je jedna jedina specijalizacija ponekad težila da se ispolji u trgovačkoj aktivnosti, a to je trgovanje novcem. Ali uspeh te trgovine uvek je bio kratkog veka, kao da čitav privredni organizam nije bio u stanju da dugo održava u životu taj avangardni sektor privrede. Firentinska banka, koja je kratko vreme izvanredno poslovala, pala je na niske grane u XIV veku, u vreme kada je pripadala porodicama Bardi i Perući, a zatim u XV veku, kada je bila u rukama porodice Mediči. Od 1579. godine pa nadalje, na sajmovima u Pjačenci trgo vinski partneri iz evropskih zemalja regulisali su posred stvom denovskih bankara gotovo sve svoje novčane obaveze ne koristeći gotov novac, ali ta neverovatna pustolovina denovskih bankara potrajaće manje od pola veka, to jest do 1621. godine. U XVII veku Amsterdam će postati sjajno središte tokova kreditnog poslovanja u Evropi, i taj pokušaj opet će se, u XVIII veku, završiti neuspehom. Finansijski kapitalizam doživeće uspeh tek u XIX veku, posle razdoblja od 1830. do 1860. godine, kada banke budu svuda prodrle, u industriju i u trgovinu, 74
i kada privreda u najširem smislu te reći bude konačno postala dovoljno snažna da može da nosi tu kon strukciju. Da ponovim ukratko ono Sto sam rekao: postojala su dva tipa razmene: jedan koji je bio prizeman, zasnovan na konkurenciji, pošto je bio "providan", i drugi, viši tip razmene, koji je bio savršeniji, dominan tan. Tim dvama tipovima privredne delatnosti nisu upravljali ni isti mehanizmi, ni isti pokretači, i sfera kapitalizma ne nalazi se u onom prvom, već u onom drugom tipu. Ne poričem da je mogao postojati, lukav i nemilosrdan, i seoski kapitalizam u velikim klompama; prema onome što mi je rekao moskovski profesor Daljin, Lenjin je čak tvrdio da bi, kada bi u socijalis tičkoj zemlji u jednom selu bilo ponovo uspostavljeno slobodno tržište, iz njega moglo ponovo da izraste čitavo stablo kapitalizma. Ne poričem ni to da je postojao mikrokapitalizam vlasnika radnji; Geršenkron (Gerschenkron) misli da je pravi kapitalizam iz njega proizašao. Odnos snaga koji postoji u osnovi kapitalizma može se ukazati i bili prisutan na svim stupnjevima društvenog života. Ipak, prvobitni kapi talizam se razvija na vrhu društvene piramide, tu on ispoljava svoju snagu i tu se ukazuje pred našim očima. Istraživači treba da nastoje da ga otkriju na onom visokom stupnju do koga su bii dospeli pripadnici porodice Bardi, jedan Žak Ker, jedan Jakob Fuger, jedan Džon Lo ili jedan Neker,* i na njemu imaju izgleda da ga otkriju. * Francuski finansijer i državnik (1732-1804).
75
Ako se obično ne pravi razlika između kapitali zma i tržišne privrede, to dolazi otuda što su se oboje uporedo razvijali od srednjeg veka do naših dana, i što je kapitalizam često bio predstavljan kao pokretač ili kao puni razmah privrednog napretka. U stvari, materijalni život sve je nosio na svojim ogromnim leđima: ukoliko se on proširivao, sve je napredovalo; i sama tržišna privreda razvijala se na njegov račun, širila je svoje veze. A to širenje uvek je donosilo korist kapitalizmu. Ne mislim da je Jozef Šumpeter (Josef Schumpeter)* u pravu onda kada preduzetnika pro glašava za čoveka koji sve rešava. Istrajno verujem da je presudnu ulogu imala opšta evolucija, i da je svaki kapitalizam nešto što je po meri pre svega privrede na čijoj je podlozi izrastao.
IV Privilegija malog broja ljudi, kapitalizam je neza misliv bez aktivne saradnje društva. On je neminovno jedna realnost društvenog poretka, čak i jedna realnost političkog poretka, čak i jedna civilizacijska realnost, jer je potrebno da, na izvestan način, ćelo društvo manje-više svesno prihvati njegove vrednosti, a to nije uvek slučaj. Svako društvo u kome postoji gust splet društve nih odnosa sastoji se iz više podsistema: iz privrednog podsistema, političkog podsistema, kulturnog podsis* Austrijski ekonomist (1883-1950), teotetičar privrednih ci klusa i privrednog razvitka.
76
tema i društvenog hijerarhijskog podsistema. Privre dni podsistem moći će da se shvati samo u vezi sa drugim podsistemima, pošto se on u njima raspršuje, ali i zato što on u sebe prima susedne podsisteme. Tu postoje akcija i interakcija. Kapitalizam, taj posebni i delimični vid privrednog podsistema, moći će potpuno da bude objašnjen samo u svetlosti tih veza sa susednim podsistemima i tih njegovih prodiranja u njih; njegovo pravo lice konačno će se uobličiti u njima. Thko, na primer, moderna država, koja nije stvo rila kapitalizam, nego ga je nasledila, čas ga je potpo magala, a čas ga je dovodila u loš položaj; čas mu je dopuštala da se širi, a čas je uništavala ono što ga je pokretalo. Kapitalizam je odnosio pobedu tek onda kada bi se poistovetio sa državom, kada je sam bio država. U prvom velikom razdoblju razvoja kapitali zma, u italijanskim gradovima-državama, u Veneciji, Đenovi, Firenci, vlast se nalazila u rukama elite koju su sačinjavali najbogatiji ljudi. U Holandiji je u XVII veku aristokratski sloj naslednih namesnika upravljao u interesu poslovnih ljudi, veletrgovaca ili zajmodavaca, pa čak i po nalozima koje je dobijao od njih. Isto tako, revolucija koja je u Engleskoj izvedena 1688. godine svedočila je da su u toj zemlji počeli da se sklapaju poslovi poput onih koji su sklapani u Holan diji. Francuska je u odnosu na Englesku kasnila za više od sto godina: poslovna buržoazija najzad je došla na vlast 1830. godine, posle Julske revolucije, i udobno se smestila na čelu države. Prema tome, država se odnosila blagonaklono ili neprijateljski prema sloju imućnih ljudi u zavisnosti 77
od svoje sopstvene ravnoteže i svoje sopstvene otpor nosti. Isti je slučaj bio sa kulturom i religijom. Religija, koja je predstavljala tradicionalistički nastrojenu dru štvenu snagu, u načelu je odbacivala novine koje su donosili tržište, novac, špekulisanje, lihvarenje, ali sa Crkvom je bilo moguće nagoditi se. Ona je neprestano odbacivala novine, ali je naposletku usvojila impera tivne zahteve svog vremena. Kratko rečeno, ona je prihvatila izvesno osavremenjivanje, ili, kako bi se to juče reklo, izvestan modernizam. Ogisten Renode* (Augustin Renaudet) podsećao je na to da je sveti Toma Akvinski (1225-1274) formulisao prvi moderni zam kome će njegove odlike omogućiti da postigne uspeh. Ali ako je religija, pa prema tome i kultura, dosta rano uklonila prepreke koje je prethodno pos tavljala uvođenju raznih novinS, ona im se i dalje iz načelnih razloga snažno suprotstavljala, a osobito se suprotstavljala pozajmljivanju novca pod interes, koje je osuđivala kao zelenašenje. Neki naučnici su čak bili toliko smeli da su tvrdili - istini za volju, malo prebrzo - da je tek reformacija odstranila te moralne obzire i da je ona onaj duboki uzrok uspona kapitalizma u severnim evropskim zemljama. Tako je, na primer, Maks Veber** (Max Weber) smatrao da je kapitalizam ni manje ni više nego tvorevina protestantizma, ili, bolje rečeno, puritanizma. Svi istoričari suprostavili su se toj suptilnoj tezi, iako im ne polazi za rukom da je se jednom za svagda otarase; oni se neprestano ponovo sa njom suočavaju. * Francuski isloričar (1880-1958). Istaknuti nemački sociolog (1864-1920).
78
Međutim, ona je očigledno netačna. Seveme zemlje samo su zauzele mesto koje su pre njih dugo zauzi mala, izvanredno se ističući na njemu, stara kapitalis tička središta Sredozemlja. One nisu ništa izumele, ni u oblasti tehnike, niti u načinu vođenja poslova. Am sterdam je oponašao Veneciju, kao što će London oponašati Amsterdam, i kao što će Njujork oponašati London. Tu je svaki put bilo u pitanju pomeranje težišta svetske privrede, koje je bilo prouzrokovano privrednim razlozima koji nisu bili u vezi sa osobenom ili skrivenom prirodom kapitalizma. Tb konačno neosetno pomeranje težišta svetske privrede koje se ostvarilo na samom kraju XVI veka predstavljalo je pobedu jedne tek rođene zemlje nad jednom starom zemljom, a tu je isto tako bila u pitanju i velika promena razmera. Blagodareći skorašnjem usponu područja okrenutog Atlan tskom okeanu, došlo je do proširivanja privrede uopšte, do proširivanja razmena i povećavanja nagomilane nov čane mase, i tu će, takode, dinamični napredak tržišne privrede, koji će se ispoljiti u Amsterdamu, služiti kao podloga razvijenim tvorevinama kapitalizma. I najzad, čini mi se da je zabluda Maksa Vebera u najvećoj meri posledica preuveličavanja uloge kapitalizma kao pokre tača modernog sveta. Ali glavni problem nije u tome. Doista, na stvarnu sudbinu kapitalizma presudno su uticale društvene hijerarhije. U svakom razvijenom društvu može postojati više hijerarhija, recimo više stepenica kojima se na njegove više spratove može izaći iz prizemlja gde životari mnogoljudni narod koji predstavlja osnovu društva, 79
onaj Grundvolk ("osnovni narod"), kako ga Verner Zombart zove: to su crkvena hijerarhija, politička hijerarhija, vojna hijerarhija i razne na imetku zasno vane hijerarhije. U raznim vekovima i krajevima te hijerarhije su se jedna drugoj ili suprotstavljale, ili su sklapale nagodbe, ili pravile saveze. U XIII veku, u Rimu, politička hijerarhija i crkvena hijerarhija bile su stopljne u istu hijerarhiju, ali oko tog grada, zahva ljujući posedovanju zemlje i stada stoke, nastala je klasa moćnih veleposednika, dok su se bankari Rimske kurije, Sijenjani, već veoma visoko uzdigli na društve noj lestvici. Krajem XIV veka, u Firenci su se neka dašnje feudalno plemstvo i nova trgovačka krupna buržoazija bili stopili u jednu klasu, u bogatašku elitu, koja se isto tako, i logično, dokopala i političke vlasti. U nekim drugim društvenim okolnostima, naprotiv, neka politička hijerarhija mogla je da uništi druge hijerarhije: to se dogodilo u Kini u vreme vladavine careva iz kineske dinastije Ming, i mandžurske dinas tije Cing. To je bio slučaj - ali ta pojava bila je manje očigledna i u njenom odvijanju postojali su prekidi i u monarhijskoj Francuskoj iz doba starog društvenog uređenja, u kojoj su trgovci, čak i oni bogati, dugo igrali ulogu koja nija donosila nikakav ugled, dok se u prvom planu nalazila na plemstvu zasnovana hije rarhija. U vreme vladavine Luja XIII, u Francuskoj su ljudi sticali moć približavajući se kralju i dvoru. Prvi korak u svojoj pravoj karijeri Rišelje je - do tada je bio titularni biskup blatnjave Lisonske biskupije napravio onda kada je postao sveštenik koji obavlja verske obrede za majku Luja XIII, Mariju Mediči, i
80
deli njenu milostinju siromasima, i kada je na taj način dospeo na dvor i prodro u uski krug ljudi koji su upravljali Francuskom. Koliko društava, toliko i puteva kojima pojedinci mogu ostvariti svoju ambiciju. Na zapadu, iako uspesi usamljenih pojedinaca nisu bili retki, istorija nepres tano iznova daje istu pouku, koja glasi: zaslugu za uspehe pojedinaca gotovo uvek treba pripisivati onim vrednim marljivim porodicama koje su se veoma upor no trudile da postepeno uvećaju svoje bogatstvo i svoj uticaj. Njihova ambicija bila je udružena sa strplje njem i ostvarivala se u dugim razdobljima. Da li onda treba da veličamo slavu i zasluge porodica sa velikim brojem kolena, rodova? Thko postupiti znači posebno istaći, kada je reč o Zapadu, ono što grubo nazivamo, rečju koja se kasno nametnula, povešću buržoazije, koja je bila ona društvena snaga na koju se kapitalis tički proces oslanjao, tvorac ili korisnik postojane hijerarhije koja će predstavljati kičmu kapitalizma. Doista, da bi učvrstio svoje bogatstvo i svoju moć, kapitalizam se oslanjao, uzastopce ili istovremeno, na trgovinu, lihvarstvo, prekomorsku trgovinu, upravnu službu i zemljišni posed, koji je predstavljao postojanu vrednost i povrh toga donosio - i više nego što se to misli - očigledan ugled u samom društvu. Ako obratite pažnju na te duge porodične loze, na lagano gomilanje porodičnih imanja i počasti, prelazak, u Evropi, iz feudalnog uređenja u kapitalističko uređenje postaće vam gotovo shvatljiv. Feudalni poredak predstavljao je trajni oblik podele zemljišnog bogatstva, tog bogat stva na kome su počivala sva druga bogatstva, u korist 6 Feman Brodel
81
vlastelinskih porodica, to jest poredak čiji je sklop bio postojan. "Buržoazija" je stotinama godina živela kao kakav parazit na račun te povlašćene klase, živeći pored nje, nasuprot njoj, koristeći njene greške, njeno odavanje raskoši, njeno besposličenje u njenu nesmo trenost da bi se dočepala njenog imetka - često za hvaljujući zelenašenju - i uvlačeći se naposletku u njene redove i gubeći se u njima. Ali dolazili su drugi buržuji koji su ponovo kretali u napad i ponovo započinjali istu bitku. Tu je, ukratko, bio u pitanju dugotrajan parazitizam: buržoazija je neprestano uni štavala vladaj uću klasu da bi se njome hranila. Ali njen uspon bio je spor, strpljiv, i njeni pripadnici nepres tano su prenosili svoje ambicije na svoju decu i unuke, i tako redom. Jedno društvo tog tipa, koje je proizašlo iz jednog feudalnog društva, i bilo i sdmo upola feudalno, jeste društvo u kome su svojina i društvene privilegije bili srazmerno bezbedni, u kome su porodice mogle srazmerno mirno u njima da uživaju, pošto je svojina u njemu bila neprikosnovena i takva želela da bude, u kome je, grubo uzev, svako ostajao na svom mestu. E, te stabilne ili srazmerno stabilne društvene prilike bile su neophodne da bi novac mogao da se gomila, da bi porodične loze nastajale i održavale se, da bi se, uz pomoć novčane privrede, kapitalizam najzad pojavio. Kada se pojavio, on je razorio izvesne bastione visokog društva, ali je potom podizao, radi svoje zaštite, neke druge bastione, podjednako čvrste, podjednako trajne. Th dugotrajna stvaranja porodičnih bogatstava, koja su jednog dana bivala krunisana basnoslovnim 82
uspesima, toliko su nam dobro poznata u prošlosti i u sadašnjosti, da nam je teško da uvidimo da je tu, u stvari, u pitanju bitna karakteristika zapadnjačkih dru štava. Mi to zapravo zapažamo tek onda kada se prenesemo u neku sredinu koja je drugačija od ove naše, kada gledamo drugačiji prizor koji se može videti u vanevropskim društvima. U tim društvima ono što nazivamo, ili možemo da nazivamo kapitalizmom obi čno se sukobljavalo sa teško savladivim ili nesavladi vim preprekama. Te prepreke usmeravaju nas, zato što su odudarale od prilika u našim društvima - prema jednom opštem objašnjenju. Ostavićemo po strani japansko društvo, u kome se u prošlosti odigravao isti proces kao i u Evropi: u njemu se polako raspadalo feudalno društvo, i iz njega je naposletku poniklo kapitalističko društvo. Japan je zemlja u kojoj su se trgovačke dinastije najduže održa le: neke od njih, koje su nastale u XVII veku, i dan-danas cvetaju. Ali zapadnjačko društvo i japansko društvo predstavljaju jedine primere na koje može da se pozove uporedno istorijsko proučavanje društva koja su gotovo sama od sebe prešla iz feudalnog poretka u poredak koji počiva na novcu. Na drugim stranama, uzajamni položaji države, privilegija koje je donosio rang u društvu i privilegija koje je novac obezbedivao, bili su potpuno drugačiji, pa ćemo ra zmatrajući te razlike pokušati da izvučemo izvesnu pouku. Uzmimo Kinu i islamske zemlje. Na osnovu ne potpunih statisitčkih pregleda kojima raspolažemo, dobijamo utisak da je u Kini vertikalna socijalna
83
pokretljivost bila veća nego u Evropi, ne zato što je broj povlašćenih u njoj bio srazmerno veći, nego zato što je kinesko društvo bilo znatno manje stabilno. Konkursi za izbor visokih državnih službenika značili su da su bila otvorena vrata za napredovanje u društvu, da je hijejarhija bila otvorena. Iako oni nisu uvek bili sprovođeni na potpuno pošten način, u načelu su bili dostupni pripadnicima svih životnih sredina, i u sva kom slučaju bili su neuporedivo pristupačniji nego konkursi za upis novih studenata na čuvenim univer zitetima na Zapadu u XIX veku. Ispiti koji su otvarali pristup visokim položajima u državnoj upravi pred stavljali su ponovne podele karata u društvenoj igri, jednu stalnu New Deal. Ali oni koji su na taj način dospevali do društvenog vrha na njemu su se uvek nalazili privremeno, ili, u najboljem slučaju, doživo tno, a bogatstva koja su u tim slučajevima često sticali retko kad su bila korišćcna za polaganje temelja za ono što bi se u Evropi nazivalo čuvenom porodicom. Uostalom, prebogate i odveć moćne porodice aprior no su bile sumnjive državi, koja je bila jedini legitimni vlasnik zemlje, koja je jedina bila vlasna da ubira porez od seljaka, i koja je strogo nadzirala rudarska, indus trijska ili trgovačka preduzeća. I pored toga što su mu ovde-onde trgovci i potkupljivi visoki državni činov nici išli na ruku, kineska država neprestano je bila neprijateljski raspoložena prema razvoju nacionalnog kapitalizma koji je, kad god bi se on, zahvaljujući povoljnim okolnostima, razvio, naposletku suzbijala u neku ruku totalitarna (u ovom slučaju toj reči ne treba pridavati pejorativno značenje koje ona danas ima)
84
država. Pravi kineski kapitalizam postojao je samo izvan Kine - u Maleziji, na primer, gde su kineski trgovci potpuno slobodno delovali i vladali tamošnjom privredom. U prostranim islamskim zemljama posedovanje zemlje - naročito pre XVIII veka - bilo je privremeno, jer je i u njima ona po zakonu pripadala vladaocu. Posluživši se terminologijom koja je u Evropi bila korišćena u vreme starog društvenog uređenja, istoričari bi rekli da su u njima postojali beneficijumi (to jest dobra data na doživotno korišćenje), a ne poro dični feudi. Drugim rečima, vlastelinske posede, to jest zemljišne posede, sela, zemljišne rente delila je država - kao što je to, na primer, činila franačka država u vreme vladavine Karolinga - i kad god bi umro njihov korisnik, oni su bili dodeljivani drugom čoveku. Za vladaoca je to predstavljalo način na koji se oduživao svojim vojnicima i vitezovima za to što su mu služili, i na koji je obezbeđivao da mu oni i ubuduće služe. Kada bi spahija umro, njegov posed i sva njegova dobra vraćali bi se u ruke turskog sultana ili Velikog mogula u Delhiju. Recimo i to da su ti moćni vladari mogli, dok god su bili na vlasti, stalno po svom ćefu da zamenjuju vladajući društveni sloj, društvenu elitu, novim slojem, novom društvenom elitom, i da nisu propuštali da to čine. Prema tome, smene na vrhu društvene piramide bile su veoma česte, i porodice nisu imale mogućnost da se na njemu učvrste. Iz jedne nedavno objavljene studije o Kairu u XVIII veku, doznajemo da veletrgovcima gotovo nikada nije pola zilo za rukom da svoje mcsto u vladajućim krugovima
85
sačuvaju za svoje sinove, jer ih je političko društvo proždiralo. U Indiji je život trgovaca bio stameniji zato što se razvijao izvan nepostojanog vladajućeg društve nog sloja, u pouzdanim okvirima kasti trgovaca i bankara. Posle ovih mojih konstatacija, jasnije vidite prili čno jednostavnu, verovatnu tezu koju zastupam: da bi kapitalizam počeo da se razvija i postiže uspehe, potrebno je da postoje izvesni društveni uslovi. Kapi talizam zahteva izvesnu stabilnost društvenog poretka, kao i izvesnu neutralnost, ili slabost, ili predusretljivost države. A čak i na Zapadu, ta predusretljivost bila je različita u raznim državama: iz razloga koji su u velikoj meri bili društvene prirode i ukorenjeni u njenoj prošlosti, Francuska je uvek bila manje naklo njena kapitalizmu nego recimo, Engleska. Mislim da se ovom gledištu ne može staviti nika kva ozbiljna zamerka. S druge strane, pak, jedno novo pitanje postavlja se samo od sebe. Kapitalizmu je potrebna hijerarhija, ali šta hijerarhija kao takva pred stavlja za istoričara pred čijim se očima smenjuju stotine i stotine društava od kojih je svako imalo svoju hijerarhiju, i na čijem se vrhu nalazila šaka povlašćenih ljudi i ljudi koji su držali vlast u svojim rukama? Thko je bilo u Veneciji u XIII veku, u Evropi u doba postojanja starog društvenog uređenja, u Francuskoj gospodina Tjera,* ili 1936. godine, kada su popularne parole osuđivale vlast "dve stotine porodica", ali tako * Francuski državnik i istoričar (1797-1877), kao predsednik versajske vlade ugušio Parišku komunu; prvi predsednik Treće Repu blike (1871-1873).
86
je bilo i u Japanu, u Kini, u Turskoj i u Indiji, lik o je i dan-danas; čak ni u Sjedinjenim Američkim Drža vama kapitalizam ne izmišlja nove hijerarhije, nego koristi one koje već postoje, isto onako kao što nije izmislio tržište, ili potrošnju. Posmatran iz duge istorijske perspektive, on se ukazuje kao posetilac koji stiže uveče. On stiže onda kada je sve već stvoreno. Drugim rečima, sam po sebi, problem hijerarhije ga prevazilazi, nadmaša, unapred ga određuje. A društva koja nisu kapitalistička nisu, na žalost, ukinula hi jerarhije. Sve to otvara vrata dugim diskusijama koje sam, ne izvlačeći iz njih nikakav zaključak, pokušao da pikažem u svojoj knjizi, jer to je, svakako, ključni problem, problem nad problemima. Da li treba uništiti hijerarhiju, zavisnost jednog čoveka od drugog čoveka? Treba, rekao je Žan-Pol Sartr (Jean-paul Sartre) 1968. godine. Ali je li to zasita moguće?
87
T R E Ć A GLAVA
VREME SVETA U dva prethodna predavanja sastavne delove opšte slike koju sam želeo da dam u svome delu o kome vam govorim izneo sam bilo odvojeno, bilo svrstane po pro izvoljnom redosledu, onako kako je to objašnjavanje problemž zahtevalo. Sada treba da vaspostavim tu opštu sliku. To sam nastojao da učinim u trećem i poslednjem tomu svoga dela, čiji naslov glasi Vreme sveta. Već sšm ovaj naslov navodi na zaključak šta sam želeo da posti gnem: želeo sam da povežem kapitalizam, njegovu evolu ciju i njegova sredstva, sa jednom opštom istorijom sveta. Pod tom istorijom podrazumevam uzastopno niza nje raznih oblika i opita tokom vremena, a pod čitavim svetom ono jedinstvo koje se uobličava između XV i XVIII veka i koje sve jače utiče na celokupni život ljudi, na sva društva, privrede i civilizacije sveta. Međutim, taj svet ukazuje se kao svet kome nejednakost daje osnovni pečat. Današnja slika sveta - na jednoj strani bogate zemlje, a na drugoj nerazvijene zemlje - može se, mutatis mutandis, uočiti već između XV i XVIII veka. Razume se, od Žaka Kera do Žana Bodena* (Jean Bodin), Adama Francuski filozof, politički mislilac i ekonomist (1530-1596).
88
Smita i Kejnza (Keynes), bogate zemlje i siromašne zemlje nisu stalno ostajale iste; točak istorije se u međuvremenu bio OtJ-enuo. Ali osnovno načelo us trojstva sveta gotovo se nimalo nije izmenilo: on je i dalje, po s\ojoj strukturi, podeljen na povlašćene i one koji nisu povlašćeni. Postoji neka vrsta svetskog društva, koje je isto toliko hijerarhizovano koliko i neko obično društvo, i koje predstavlja tako reći njegovu uveličanu, ali prepoznatljivu sliku. Tu su u pitanju mikrokosmos i makrokosmos, a oni, na kraju krajeva, imaju istu struk turu. Zašto? Pokušaću da to objasnim, ali nisam siguran da će mi to poći za rukom. Istoričar lakše vidi kako je nešto nastalo nego zašto je nastalo, i bolje vidi posledice nego uzroke velikih problema. To, razume se, predstavlja razlog više da sa još većim žarom nastoji da otkrije te uzroke koji mu redovno izmiču i prkose mu.
I I u ovoj prilici korisno je tačno odrediti značenje termina kojima ćemo se služiti. Moraćemo, naime, da koristimo dva izraza: svetska privreda i privreda koja predstavlja svet za sebe, od kojih je ovaj drugi još važniji od onog prvog. Izraz svetska privreda označava privre du sveta posmatranog u celini, "tržište celog sveta", kao što je to već Sismondi* govorio. Pod izrazom privreda koja predstavlja svet za sebe, koji sam skovao polazeći od nemačke reći Weltwirtschaft, podrazume* Francuski ekonomist (1773-1842), poslednji predstavnik francuske klasične političke ekonomije.
89
vam privredu samo jednog dela naše planete, u onoj meri u kojoj ona predstavlja privrednu celinu. Pre dosta godina napisao sam da je u XVI veku samo Sredozemlje predstavljalo jednu Weltwirtschaft, jednu privredu koja je predstavljala svet za sebe. Privreda koja predstavlja svet za sebe može se definisati kao trojaka stvarnost: 1° Ona postoji na određenom geografskom pros toru; prema tome, ona se nalazi u okviru izvesnih granica koje je objašnjavaju i koje se, iako prilično sporo, menjaju. Ponekad - ali u dugim vremenskim razmacima - te granice neminovno bivaju srušene. To se dogodilo posle velikih otkrića učinjenih krajem XV veka, a isto tako i 1689. godine, kada se Rusija otvorila, jer je Petar Veliki to odlučio, pred evropskom privre dom. Zamislimo danas istinsko, potpuno i konačno otvaranje kineske i sovjetske privrede: tada bi bile srušene granice zapadnog prostora, onakvog kakav on danas postoji. 2° U privredi koja predstavlja svet za sebe uvek postoji jedan pol, jedno središte, a to je grad koji je iznad svih drugih gradova; to je nekada bio grad-država, a danas je glavni grad, to jest grad koji je u privrednom pogledu glavni (u Sjedinjenim Američkim Državama to je Njujork, a ne Vašington). Uostalom, u jednoj istoj privredi koja predstavlja svet za sebe mogu istovremeno postojati, i to čak duže vreme, dva središta, kao što je to, na primer, bio slučaj sa Rimom i Aleksandrijom u doba Avgustove, Antonijeve i Kleopatrine vladavine, sa Venecijom i Đenovom u doba rata oko Kjođe (1378-1381), Londonom i Amsterda
90
mom u XVIII veku, pre konačnog potiskivanja Holandije kao privredne sile, jer jedno od ta dva središta naposletku uvek biva potpuno potisnuto. Thko se, na primer, 1929. godine, posle kratkotrajnog kolebanja središte sveta preselilo - u tom pogledu nije bilo nikakve sumnje - iz Londona u Njujork. 3° Svaka privreda koja predstavlja svet za sebe sastavljena je od područja koja se nižu jedno za dru gim. Na prvom mestu nalazi se središna oblast, to jest oblast koja se širi oko njenog privrednog središta: to su na Zapadu bile neke od ujedinjenih holandskih pokrajina onda kada je Amsterdam bio privredno najjači grad na svetu, to jest u XVII veku, a Engleska (ali ne čitava) onda kada je London zauvek potisnuo Amsterdam. Zatim dolaze oblasti koje se nalaze nešto dalje od stožera te privrede, i, naposletku, veoma široka periferna područja koja u podeli rada koja je svojstvena privredi koja predstavlja svet za sebe manje sudeluju, a više imaju podređen položaj. U tim podru čjima ljudski život često podseća na život u čistilištu, ili čak u paklu. Kratko i jasno rečeno, njihov geogra fski položaj dovoljan je razlog što je to tako. Ove suviše brzo iznesene opaske trebalo bi, oči gledno, prokomentarisati i potkrepiti dokazima. Tfe komentare i dokaze naći ćete u trećem tomu moga dela o kome govorim, ali moći ćete da steknete tačnu predstavu o njima pročitavši delo Imenjuela Valersteina (Immanuel VVallerstein), The Modem World-System (Moderni svetski sistem), objavljeno 1974. godine, a u Francuskoj štampano pod naslovom Le Systeme
du nionde du XV* siecle a nos jours (Sistem sveta od 91
X V veka do naših dana). Nije važno Sto Valerstein i ja različito gledamo na ovo ili ono pitanje, pa čak i na jednu ili dve među glavnim linijama istorijskog razvoja. Naša gledišta su najvećim delom istovetna, čak i ako Valerstein smatra da ne postoji druga priv reda koja predstavlja svet za sebe osim one evropske, čiji su temelji položeni tek u XVI veku, dok je po mom mišljenju mnogo vremena pre nego što ga je Evropljanin upoznao u celosti, to jest već od srednjeg veka, pa čak još od starog veka, svet bio podeljen na u većoj ili manjoj meri centralizovana, u većoj ili manjoj meri koherentna privredna područja, to jest na nekoliko privreda-svetova-za-sebe koje su istovre meno postojale. Te privrede koje su istovremeno postojale i među kojima su se obavljale sasvim ograničene razmene zahvatale su naseljeni prostor planete s jedne i druge strane prilično prostranih pograničnih oblasti kroz koje trgovci, uopšte uzev, osim u nekoliko slučajeva, nisu imali mnogo računa da prolaze. D o stupanja Petra Velikog na presto, Rusija je sama po sebi bila jedna od tih privreda koje su predstavljale svet za sebe, privreda koja je uglavnom živela od onoga što je proizvodila i bila zatvorena u samu sebe. Ogromno Tursko carstvo takođe je bilo, sve do kraja XVIII veka, jedna od tih privreda koje predstavljaju svet za sebe. Nasuprot tome, carstvo Karla V ili carstvo Filipa II nisu bili privrede-svetovi za sebe, uprkos svojoj ogromnoj teritoriji: čim su ta carstva nastala, bila su obuhvaćena ogromnom mrežom stare i snažne privre de čije je jezgro predstavljala Evropa. Jer, još pre 1492.
92
godine, pre putovanja Kristofora Kolumba, i Evropa je, zajedno sa Sredozemljem, čije su "antene" bile okrenute u pravcu Dalekog Istoka, predstavljala privredu-svet za sebe čije je središte tada bila blistavim oreolom ovenčana Venecija. Ona će se proširiti posle velikih otkrića, pripojiće sebi Atlantski okean, njegova ostrva i njegove obale, a zatim, veoma sporo, unutra šnjost američkog kontinenta; ona će isto tako umnogostručiti svoje veze sa ostalim tada još nezavisnim privredama-svetovima za sebe, to jest sa Indijom, Malezijom i Kinom. U isti mah, težište same Evrope pomeriće se sa juga na sever, najpre u Anvers, a zatim u Amsterdam, a ne - obratite pažnju na to - prema središtima španskog ili portugalskog kolonijalnog car stva, to jest prema Sevilji i Lisabonu. Prema tome, preko karte i preko istorije sveta može se staviti prozirna hartija za precrtavanje na kojoj, u svakom datom razdoblju, olovkom povučena crta približno tačno razgraničava postojeće privrede koje su bile svetovi za sebe. Pošto su se one sporo menjale, možemo sasvim natenane da ih proučavamo, da gledamo kako su živele i da procenjujemo njihovu važnost. Kako se njihov oblik sporo menjao, one otkrivaju dubinsku istoriju sveta. Na tu dubinsku istoriju sveta mi ćemo samo podsetiti, jer se naš zadatak sastoji samo u tome da pokažemo čime to privrede koje su predstavljale svetove za sebe i javljale se jedna za drugom - njihovo jezgro bila je Evropa i one su nastajale zahvaljujući širenju evropske privrede - obja šnjavaju ili ne objašnjavaju mehanizme delovanja ka pitalizma i njegovo vlastito širenje. Skloni smo tome
93
da unapred kažemo da su te tipične privrede-svetovi za sebe bile sredine u kojima je ponikao najpre ev ropski, a zatim svetski kapitalizam. Thko će, u svakom slučaju, glasiti objašnjenje prema kome ću se sada prilično oprezno, a isto tako i prilično lagano usmeriti.
II Što se tiče one dubinske istorije, mi je ne otkri vamo, nego je samo iznosimo na videlo. Lisjen Fevr bi rekao: "Mi joj dajemo dostojanstvo koje joj pripa da", a to je već mnogo. U to ćete se uveriti ako redom budem isticao promene središta, pomeranja središta privreda-svetova-za-sebe, a zatim deljenje svake privrede-sveta-za-sebe na koncentrična područja. Kad god se pomeralo središte neke privrede, ona je dobijala novo središte, kao da nije mogla da živi bez jednog težišta, bez jednog pola. Ali ta pomeranja starih i stvaranje novih središta bila su retka, i utoliko važnija. Kada je reč o Evropi i područjima koja je ona sebi pripojila, oko 1380. godine, njeno središte postala je Venecija; oko 1500. godine ono se iznenada pomerilo čak u daleki Anvers, zatim se, između 1550. i 1560. godine, vratilo u Sredozemlje, ali tada je središte Evrope postala Đenova, i, naposletku, između 1590. i 1610. godine, ono će se premestiti u Amsterdam, koji će gotovo čitava dva veka biti privredno središte evropskog područja. Između 1780. i 1815. godine ono će se pomeriti u London, a 1929. godine u Njujork. 94
Prema tome, na velikom časovniku evropskog sveta sat koji je predskazivao sudbonosnu promenu izbio je pet puta, i svaki put je do tih pomeranja središta dolazilo u toku borbi, sukoba i dubokih priv rednih kriza. Obično je ista privredna kriza naposletku rušila staro, već ugroženo središte i potvrđivala javlja nje novog središta. U svim tim promenama nije bilo nikakve matematičke pravilnosti: kriza koja traje predstavlja nevolju koju jaki uspevaju da prebrode, dok oni slabi u njoj propadaju. Prema tome, središte ne propada u svakoj krizi; naprotiv, krize koje su izbijale u toku XVII veka najčešće su koristile Am sterdamu. Pre nekoliko godina izbila je svetska kriza za koju se na osnovu nekih znakova može pretpostaviti da će biti duboka i trajna. Ako Njujork ne prebrodi ovo iskušenje - a nikako ne verujem da če se to dogoditi - svet bi trebalo da nađe ili izmisli neko novo središte; ako Sjedinjene Države budu izdržale ovu krizu - kao što se na osnovu svega to može predvideti - one će moći da izađu ojačane iz ovog iskušenja, jer se može desiti da druge privrede mnogo teže pogodi sadašnji nepovoljan sticaj prilika. U svakom slučaju, ustanovljavanje središta, nje govo pomeranje i uspostavljanje novog središta obično izgledaju povezani sa dugotrajnim krizama u globalnoj privredi. Prema tome, mukotrpnom proučavanju tih globalnih mehanizama zbog čijeg delovanja opšta istorija kreće u drugom smeru treba, bez sumnje, pris tupiti analizujući te krize. Zahvaljujući jednom pobliže razmotrenom primeru nećemo morati da se upuštamo u predugo komentarisanje. Posle raznih
95
promena i nepovoljnih političkih zbivanja, i upravo zato što se privredno središte sveta nije učvrstilo u Anversu, čitavo Sredozemlje se u drugoj polovini XVI veka oporavilo od svog nekadašnjeg poraza. Beli metal koji je, stižući u velikim količinama iz američkih rudnika, dotada, zbog prava prvenstva koje je Španija uživala u Flandriji, išao preko Atlantskog okeana, počeo je od 1568. godine da stiže u Evropu kroz Sredozemno more, pa je Đenova postala središte iz koga se on dalje usmeravao na razne strane. Čitavo Sredozemlje - od Gibraltarskog moreuza pa do Levantskog mora - tada je doživelo neku vrstu privre dnog preporoda. Ali to "doba Đenovljanš", kako je to razdoblje nazvano, nije dugo potrajalo. Privredne pri like su se pogoršale, pa su stoga sajmovi koje su Đenovljani organizovali u Pjačenci i koji su gotovo pola veka predstavljali veliko središte kliringa za po slove zaključene u Evropi, još pre 1621. godine prestali da igraju glavnu ulogu u evropskoj privredi. Sredo zemlje je ponovo postalo, kao što je to bilo dosta logično posle velikih otkrića učinjenih krajem XVI veka, sporedan prostor, što će kasnije dugo ostati. To opadanje privredne važnosti Sredozemlja sto godina posle putovanja Kristofora Kolumba, dakle na kraju ogromnog i iznenađujućeg odlaganja njegovog silaska sa glavne scene evropske privrede, predstavlja jedan od najvažnijih problema koje sam postavio na dnevni red u velikoj knjizi o Sredozemlju koju sam objavio pre dosta godina. Kada je počela ta oseka: 1610, 1620. ili 1650. godine? A pre svega, šta ju je prouzrokovalo? Po mom mišljenju, na ovo drugo pi-
96
tanje, koje je važnije od onog prvog, Ričard T. Rep (Richard T. Rapp) odgovorio je izvanredno oštroumno i tačno u članku objavljenom 1975. godine u časopisu The Journal of Economic History. Rado bih rekao da odavno nisam pročitao tako izvanredno oštroumno napisan članak. Njime nam je Rep dokazao da su od 1570. pa nadalje nordijski brodovi i trgovci uznemiravali, pljačkali Sredozemlje i izazivali poremećaje u njemu, i da se ti trgovci nisu obogatili trgujući sa Indijskom kompanijom i smelo ploveći po svim mo rima sveta. Oni su se ustremili na bogatstva koja su postojala u Sredozemlju, i dokopavali su ih se služeći se svim sredstvima, onim najboljim i onim najgorim. Oni su preplavljivali Sredozemlje jevtinim proizvodi ma, koji su često predstavljali lošu robu, ali pri tom su svesno udešavali da njihova roba izgleda kao izvan redni tekstilni proizvodi sa Juga, pa su je čak ukraša vali po ćelom svetu čuvenim venecijanskim pečatima kako bi je na običnim venecijanskim pijacama proda vali pod tim zaštitnim znakom. Upravo zato industrija iz sredozemnog područja gubila je istovremeno kupce i svoj ugled. Zamislite šta bi se dogodilo kada bi u toku dvadeset, trideset ili četrdeset godina mlade zem lje imale mogućnost da redovno ostvaruju dobit na spoljašnjim ili čak unutrašnjim tržištima Sjedinjenih Država prodajući na njima svoje proizvode pod etike tom made in USA. Kratko rečeno, iz Repovog članka proizlazi za ključak da uspeh Nordijaca nije bio plod oštroumnijeg poimanja poslova, niti prirodnog delovanja konkuren cije u industriji (iako su zbog okolnosti da su u njima 7 Feman Brodet
97
nadnice bile niže, te zemlje svakako bile u prednosti), niti njihovog opredeljivanja za Reformaciju. Njihova politika sastojala se prosto-naprosto u zauzimanju mesta nekadašnjih pobednika, s tim što su se oni pri tom služili i nasiljem. Treba li da kažemo da je to pravilo ostalo na snazi? Nasilno deljenje sveta u toku prvog svetskog rata, deljenje koje je Lenjin žigosao, nije bilo toliko nova pojava kao što se to mislilo. A zar ono ne predstavlja i realnost današnjeg sveta? Oni koji se nalaze u središtu svetske privrede, ili blizu njega, imaju sva prava nad onima čiji je položaj drugačiji. U vezi s tim postavlja se ono drugo pitanje koje smo nagovestili, to jest pitanje podeljenosti svake privrede-sveta za sebe na koncentrična područja, čiji privredni položaj postaje sve manje povoljan što više raste njihova udaljenost od njenog središta koje se svima nametnulo. Velelepnost, bogatstvo i radost življenja usredsređuju se u središtu privrede koja predstavlja svet za sebe, u njenom srcu. U njemu se pod suncem istorije prelivaju najživlje boje, u njemu su cene i nadnice visoke, u njemu se javljaju banke, roba najboljeg kvaliteta, industrije koje donose dobit i kapitalističke poljoprivrede; ono je polazište i odredište prevoza robe na velikim rastojanjima, u njega se slivaju ple meniti metali, jake valute i kreditna pisma. Čitava jedna privredna modernost u njemu se unapred ugnježduje, kao što je to uočavao putnik koji je video Veneciju u XV veku, ili Amsterdam u XVII veku, ili London u XVIII veku, ili putnik koji danas vidi Njujork. U njemu se obično koriste trenutno najsav-
98
ršeniji tehnički postupci, a uporedo sa njihovom primenom vrše se i fundamentalna naučna istraživanja. U njemu postoje razne "slobode", koje nisu u potpu nosti ni gole izmišljotine, ni realnosti. Setite se onoga što je nazvano slobodnim životom u Veneciji, ili slo bodama u Holandiji, ili slobodama u Engleskoj! Kada pređemo na zemlje iz srednjeg pojasa, te susede, te konkurente i suparnike središta, vidimo da je životni standard u njima bio niži. U njima je bilo malo slobodnih seljaka, oblici razmene bili su nesav ršeni, bankarske i finansijske ustanove nedovoljno razvijene i često u rukama stranaca, dok su razne industrijske grane donekle počivale na tradiciji. Ma koliko da je Francuska lepo izgledala u XVIII veku, životni standard u njoj bio je znatno niži od životnog standarda u Engleskoj. "Prehranjeni" Džon Bul,’ jeo je mnogo mesa i nosio cipele, dok je Žak Bonom** bio slabunjav, ispijen, prerano ostareo; on je najviše jeo hleba i nosio je klompe, a ne cipele. Ali koliko smo daleko od Francuske onda kada pogledamo periferna područja! Oko 1650. godine - da uzmemo tu godinu kao orijentir - središte sveta nala zilo se u majušnoj Holandiji ili, tačnije rečeno, u Amsterdamu. Srednja područja, sporedna područja predstavljao je ostali deo privredno aktivne Evrope, a to su bile pribaltičke zemlje, zemlje koje izlaze na Severno more, Engleska, Nemačka oko Rajne i Labe, Francuska, Portugalija, Španija i Italija severno od Šaljivi naziv za tipičnog Engleza. Žak Dobričina, nadimak za francuskog seljaka koji predstavlja pandan nadimku Džon Bul za Engleze.
99
Rima. Periferna područja su se nalazila na severu, i u njih su spadale Škotska, Irska, Skandinavija, ćela Ev ropa istočno od linije Hamburg-Venecija, Italija južno od Rima (Napulj, Sicilija); i najzad, s one strane Atlantskog okeana, nalazila se evropeizovana Ameri ka, koja je predstavljala periferno područje u pravom smislu te reči. Čitavom Novom svetu, osim Kanadi i engleskim kolonijama u Americi u prvom razdoblju njihovog postojanja, ropstvo je davalo pečat. Isto tako, periferija Srednje Evrope, sve do Poljske i iza nje, predstavljala je područje drugog kmetska, to jest kmet stva koje je, pošto je u njemu bilo gotovo iščezlo kao i na Zapadu, ponovo bilo uspostavljeno u XVI veku. Kratko rečeno, kao svet za sebe evropska privreda predstavljala je 1650. godine niz društava koja su jedna pored drugog istovremeno postojala: na vrhu lestvice bilo je društvo koje je već bilo kapitalističko, to jest holandsko društvo, a na samom njenom dnu nalazila su se društva u kojima su postojali ropstvo i kmetstvo. Zbog tog istovremenog, sinhronizovanog postojanja, svi problemi ponovo se u isti mah postavljaju. U stvari, kapitalizam opstaje zahvaljujući tom redovnom stu pnjevitom raspoređivanju: periferna područja hrane srednja područja, a naročito glavna područja. A šta je središte ako ne najviši vrh, kapitalistička nadgradnja koja počiva na čitavom privrednom sistemu? Pošto postoji recipročnost perspektiva, ako središte zavisi od onoga čime ga periferija snabdeva, periferija zavisi od potreba središta koje mu nameće svoju volju. Ipak je Zapadna Evropa prenela u okvire Novog sveta i tako reći u njima ponovo izmislila ropstvo po uzoru na ono 100
koje je postojalo u starom veku, i zahtevima svoje privrede "indukovala" drugo kmetstvo u Istočnoj Ev ropi. Otuda je važna tvrdnja Imenjuela Valersteina da je kapitalizam ponikao iz nejednakosti koja je posto jala u svetu; da bi se on razvio, neophodno je da međunarodna privreda bude sa njim u dosluhu. On je plod autoritarne organizacije jednog prostora koji je - to je jasno kao dan - bio ogroman. Kapitalizam se ne bi tako snažno razvio u ograničenom privrednom prostoru, a možda se ni uopšte ne bi razvio da nije koristio tuđi služinski rad. Ovom tezom Valerstein objašnjava stvari druga čije nego što to čine oni koji se služe uobičajenim modelom po kome se društveni poreci nižu jedan za drugim: posle robovlasničkog sistema došlo je kmet stvo, a posle ovoga - kapitalizam. Ona stavlja u prvi plan jednu istovremenost, jednu sinhronizovanost ko ja je suviše neobična da ne bi imala veliku važnost. Ali ona ne objašnjava sve, ne može sve da objasni, pa makar tu bilo u pitanju samo ono što se događalo s one strane granica evropske privrede kao sveta za sebe, a to je, po mom mišljenju, bilo od najvećeg značaja za rađanje modernog kapitalizma. Doista, do kraja XVIII veka i sve dok se nije pojavila prava svetska privreda, i u Aziji su postojale čvrsto organizovane i temeljno korišćene privrede koje su predstavljale svetove za sebe: to su bili Kina, Japan, blok koji su tvorili Indija i Malezija zajedno, i islamske zemlje. Obično se kaže - a to je, uostalom, tačno - da su odnosi između tih privreda i evropskih privreda bili površni, da je tu bila u pitanju samo trgo\'ina nekoli 101
kim luksuznim artiklima - a osobito biberom, začini ma i svilom - koji su bili prodavani za novac, i da je sve to bilo zanemarljivo s obzirom na veličinu privre dnih blokova koji su se nalazili jedan naspram drugog. To je, bez sumnje, tačno, ali te uske i tobožnje površne razmene bile su one razmene koje je, na obema stra nama, zadržavao za sebe krupni kapital, a ni to nije bilo, nije moglo biti slučajnost. Idem čak dotle da mislim da se svakom privredom koja predstavlja svet za sebe često spolja manipuliše. Veliki evropski istoričari to stalno naglašavaju, i niko ne misli da oni greše što u naslovima pojedinih poglavlja evropske istorije pominju dolazak Vaska da Game’ u Kalikut, 1498. godine, oslobađanje iz zatvora Holanđanina Kornelisa Houtmana” u Bantamu, velikom gradu na Javi, 1595. godine, pobedu koju je Robert Klajv” ** odneo kod Plesija, 1757. godine, posle koje je Bengal pripao Engleskoj. Usud korača u čizmama od sedam milja, i pogađa izdaleka.
III U vezi sa središtima koja su jedno za drugim stvarala i pokretala privrede-svetove za sebe, već sam vam govorio o uzastopnom smenjivanju ovih posle*
Portugalski moreplovac (1469-1524), otkrio put za Indiju oko Rta Dobre nade. **
Holandski kolonizator (1550-1598), osnovao prvu poslovnicu u Bantamu. ***
Engleski general (1726-1774).
102
dnjih. Treba imali na umu da su sve do 1750. godine ta središta iz kojih se njima upravljalo uvek bili gra dovi, gradovi-države, jer se za Amsterdam, koji je u privrednom svetu igrao odlučujuću ulogu još i sredi nom XVIII veka, svakako može reći da je bio poslednji grad-država, polis, u istoriji. U njegovoj senci, ujedi njene holandske pokrajine imale su samo prvidnu vlast. Amsterdam je vladao potpuno sam, kao kakva kula-svetilja koja se videla iz celog sveta, kako sa Antilskog mora tako i sa japanskih obala. Međutim, sredinom veka prosvećenosti počinje drugačije razdo blje. London, novo središte evropske privrede kao sveta za sebe, nije bio grad-država, nego glavni grad Britanskih ostrva koja su mu davala onu neodoljivu snagu koju poseduje nacionalno tržište. Prema tome, u istoriji Evrope treba razlikovati dve faze: fazu onoga što su u privredi stvorili gradovi i njihova prevlast, i fazu onoga što su stvorile države i njihova prevlast. Sve to treba veoma brzo da razmo trimo, ne samo zato što ste upućeni u te poznate činjenice, ne samo zato što sam o njima već govorio, nego i zato što je, po mom mišljenju, važan jedino skup tih poznatih činjenica, jer se u odnosu na njega problem kapitalizma postavlja i osvetljava na prilično nov način. Sve do 1750. godine središta privrednog života u Evropi bili su redom Venecija, Anvers, Đenova i Amsterdam, najvažniji gradovi koje je sama uloga koju su igrali bila pretvorila u posvećena čudovišta. Ipak, u XIII veku nijedan grad takve veličine još nije pre sudno uticao na privredni život. To ne znači da Evropa
103
već tada nije bila strukturisana, organizovana privreda koja je predstavljala svet za sebe. Sredozemlje, koje je izvesno vreme bilo pod islamskom vlašću, ponovo se otvorilo pred hrišćanima, a trgovina na Levantu predstavljala je za Zapad onu isturenu i čuvenu bazu bez koje je, bez sumnje, nezamisliva privreda koja doista predstavlja svet za sebe. Dve najnaprednije oblasti jasno su se izdvojile: Italija na jugu, i Holandija na severu. Tfežište čitavog tog privrednog područja ustalilo se između te dve oblasti, na sredokraći između njih dve, na sajmovima u Šampanji i u Briju; ti su sajmovi predstavljali veštačke gradove kratkog veka koji su nicali pored Troaa, gotovo velikog grada, i tri manja grada: Provena, Bar-sir-Oba i Lanjija. Veoma bismo preterali rekavši da se to težište nalazilo u praznom prostoru, zato što ono nije bilo previše udaljeno od Pariza, koji je tada bio veliko trgovačko središte čiji su značaj u najvećoj meri uve ćavali monarhija svetog Luja i izuzetan uticaj Sorbone u Evropi. To je tačno video Đuzepe Tofanin (Giuseppe Tbfanin), istoričar koji proučava epohu humanizma, u svojoj knjizi sa karakterističnim naslovom U Secolo senza Roma (Vek bez Rima), u kojoj je reč o XIII veku, u toku koga je Rim izgubio, a Pariz stekao kulturnu prevlast u Evropi. Ali potpuno je očigledno da je slava onovremenog Pariza bila u izvesnoj vezi sa bučnim i živim sajmovima u Šampanji, koji su gotovo nepreki dno predstavljali mesto na kome su se okupljali trgovci iz raznih zemalja. Razne vrste sukna i platna iz severnih zemalja, iz Nizozemske u širokom smislu tog geografskog pojma - tu je bila u pitanju široka mreža
104
(koja se protezala od obala Mame pa sve do Zojderskog jezera) porodičnih radionica u kojima su se proizvodile tkanine od vune, konoplje i lana - bivale su razmenjivane za biber i začine, ili prodavane za novac italijanskim trgovcima i zajmodavcima. Ipak, te po obimu ograničene razmene skupih proizvoda bile su dovoljne za pokretanje ogromnog mehanizma koji su sačinjavali trgovina, razne industrije, prevoz robe i davanje kredita, i one su te sajmove pretvorile u privredno središte Evrope onog vremena. Krajem XIII veka sajmovi u Šampanji počeli su da gube svoj nekadašnji značaj iz raznih razloga: zbog toga što je još 1297. godine uspostavljena direktna pomorska veza između Sredozemlja i Briža, pa je tako prevoženje robe preko mora odnelo prevagu nad nje nim prevoženjem kopnenim putem; zbog korišćenja puta koji se pružao u pravcu sever-jug i koji je vodio u nemačke gradove preko prevoja Simplon i Sveti Gothard, i, naposletku, zbog industrijalizovanja italijanskih gradova čiji su se stanovnici pre toga zadovo ljavali sam o bojenjem raznih vrsta u severnim zemljama proizvedenog nebeljenog platna, dok su ih posle proizvodili, pa se, na primer, u Firenci počela brzo razvijati veština preradivanja lana. Ali, pre svega, duboka privredna kriza koja je izbila ubrzo posle tragedije izazvane epidemijom kuge, u XIV veku, odigraće ulogu koju obično igra: iz te nevolje Italija će - a ona je Šampanji bila najjači trgovinski partner u razmeni - izaći silno ojačana. Ona je postala, ili ponovo postala neosporno središte privrednog života u Evropi. Ona ćc postati glavni posrednik u svim
105
razmenama između Severa i Juga, i roba koja je u nju preko Persijskog zaiiva i Crvenog mora stizala brodovi ma sa Dalekog Istoka, kao i karavani koji su dolazili sa Levanta, unapred su joj otvarali sva evropska tržišta. U stvari, nadmoćnost Italije u privrednom životu Evrope dugo će počivati na ulozi koju su istovremeno igrala četiri bogata grada - Venecija, Milano, Firenca i Đenova. Tek posle poraza koji je Đenova doživela 1381. godine u ratu sa Venecijom, počela je duga i ne uvek spokojna vladavina Venecije. Ona će, ipak, po trajati više od sto godina, sve dok Venecija bude vodila glavnu reč u trgovačkim središtima na Levantu i bude predstavljala, za trgovce iz svih evropskih zemalja koji su se u njoj tiskali, glavnog preprodavca traženih proizvoda sa Dalekog Istoka. U XV veku Anvers je, zahvaljujući tome što je postao skladište bibera koji je Portugalija uvozila u velikim količinama preko Atlantskog okeana, potisnuo grad svetog Marka sa mesta koje je ovaj dotle zauzimao; luka na ušću Šelde u Severno more postala je ogromno središte, glavna luka za sav promet u Severnoj Evropi i preko Atlan tskog okeana. Potom će, iz raznih političkih razloga koje nemamo vremena da objašnjavamo - oni su bili u vezi sa ratom koji su Španci vodili u Nizozemskoj - Đenova postati privredno središte Evrope. Bogatstvo grada svetog Đorda nije se zasnivalo na trgovanju sa Levantom, nego na trgovanju sa Novim svetom, kao i sa Seviljom, i na ogromnim količinama belog metala iz američkih rudnika koje su u njega pristizale i koje je on potom prodavao kupcima iz svih evropskih zemalja. 1 najzad, svi istoričari jednodušno smatraju
106
da je prevlast koju je Amsterdam dugo imao - više od sto pedeset godina - i koja se osećala od Baltičkog mora do Levanta i Molučkih ostrva, uglavnom proisticala iz toga što je on neosporno potpuno bio prigra bio za sebe trgovanje proizvodima iz severnih zemalja, s jedne strane, i, s druge strane, "finim začinima", to jest cimetom, karanfilićem, itd. (Amsterdam je prili čno brzo zagospodario svim mestima na Dalekom Istoku gde su se oni proizvodili.) To njegovo gotovo isključivo pravo na trgovanje izvesnim proizvodima omogućavalo mu je da gotovo svuda po svojoj volji određuje cene. Ali ostavimo te gradove čija je moć bila slična moći raznih carstava i pređimo brzo na krupno pitanje nacionalnih tržišta i nacionalnih privreda. Nacionalna privreda je politički prostor koji je država, zbog svega što je nametao materijalni život i zbog u njega uvedenih novina, pretvorila u iznutra povezan , ujedinjen prostor, u kome se sve delatnosti mogu istovremeno usmeriti u istom pravcu. Jedino je Engleska, začelo, vrlo rano ostvarila taj podvig. Kada se o njoj govori, kaže se da su u njoj bile izvršene poljoprivredna, politička, finansijska i industrijska re volucija. Ovom nizu revolucija treba dodati, dajući joj ime koje se hoće, revoluciju koja je stvorila njeno nacionalno tržište. Kritikujući Zombartova gledišta, Oto Hince (Otto Hintze) naglasio je, medu prvima, važnost tog preobražaja, koji je omogućila okolnost da je na prilično maloj teritoriji postojalo srazmerno mnogo mogućnosti za prevoz robe, pošto je pored guste mreže reka i kanala, velikog broja kola i tovarnih
107
životinja, postojala i obalska plovidba. Zahvaljujući posredovanju Londona, engleske pokrajine razmenjivale su svoje proizvode i izvozile ih, utoliko više što su u zemlji veoma rano bile ukinute unutrašnje carine i putarine. I najzad, Engleska se 1707. godine ujedinila sa Škotskom, a 1801. godine sa Irskom. Thj podvig, pomislićete, već su bile ostvarile holandske Ujedinjene pokrajine, ali teritorija koju su one zauzimale bila je veoma mala, tako da čak hrana koja se na njoj proizvodila nije bila dovoljna za sta novništvo koje je na njoj živelo. Tb unutrašnje tržište nije imalo gotovo nikakvu važnost u računicama holandskih kapitalista, koji su potpuno bili okrenuti spoljašnjem tržištu. Francuska se, pak, suočavala sa prevelikim brojem prepreka: sa svojim zaostajanjem u privrednom razvoju, svojom srazmerno ogromnom teritorijom, preniskim dohotkom po glavi stanovnika, lošim unutrašnjim saobraćajnim vezama i, naposletku, nedovoljno dobrim geografskim položajem svog sre dišta. Prema tome, u odnosu na mogućnosti prevoženja robe koje su u to vreme postojale, Francuska je bila prevelika zemlja, previše raznolika i suviše slabo organizovana. U knjizi koja je podigla mnogo prašine, Edvard Foks (Edvvard Fox) lako je pokazao da su postojale dve Francuske: jedna je bila pomorska, di namična, prilagodljiva zemlja koja je bila neposredno zahvaćena privrednim poletom XVIII veka, ali slabo povezana sa svojom unutrašnjošću, pošto su svi njeni pogledi bili usmereni prema spoljašnjem svetu, a dru ga je bila kontinentalna, zemljoposednička, konzerva tivna Francuska, naviknuta na lokalne vidokruge i
108
nesvesna privrednih prednosti koje je sa sobom donosio međunarodni kapitalizam. Ova druga Francuska redov no je držala političku vlast u svojim rukama, utoliko što Pariz, iz koga se upravljalo zemljom i koji se nalazio u njenoj unutašnjosti, u privrednom pogledu nije čak bio najrazvijeniji grad u Francuskoj; od kako su u Lionu, 1461. godine, počeli da se održavaju sajmovi, tu ulogu dugo je igrao taj grad. Krajem XVI veka središte fran cuske privrede počelo je da se pomera prema Parizu, ali to kretanje kasnije se prekinulo. Tfek posle 1709. godine i "bankrotstva" Samuela Bemara* (Samuel Bernard) Pariz je postao privredno središte francuskog tržišta koje je, posle reorganizacije Pariške berze, 1724. godine, po čelo da igra svoju ulogu. Ali već je bilo kasno, pa stoga ta pokretačka snaga, iako je počela živo da deluje u doba vladavine Luja XVI, nije uspela da oživi prostor čitave Francuske i njime zagospodari. Sudbina Engleske bila je mnogo jednostavnija. Ona je imala samo jedno središte, London, koji je još od XV veka bio privredno i političko središte zemlje; brzo se uobličavajući kao grad, on je istovremeno oblikovao englesko tržište onako kako mu je odgovaralo, to jest onako kako je odgovaralo domaćim veletrgovcima. S druge strane, okolnost da se nalazila na ostrvu pomogla je Engleskoj da se odvoji od drugih, da se oslobodi uplitanja stranog kapitalizma. Ona se oslobo dila uplitanja Anversa u njen privredni život zahvaljujući Tomasu Grešemu** (Thomas Gresham), koji je 1558. * Francuski finansijer (1651-1739). ** Engleski finansijer (1519-1579).
109
godine stvorio Londonsku berzu, a uplitanja gradova koji su pripadali Hanzi onda kada je, 1597. godine zatvorena njena poslovnica u Londonu i kada su ukinute povlastice koje su uživali njeni nekadašnji predstavnici u njoj, upli tanja Amsterdama još 1651. godine, kada je donet prvi Navigacioni akt. U tom razdoblju Amsterdam je držao u svojim rukama najveći deo evropske trgovine, ali Engleska je imala jednu mogućnost da na njega vrši pritisak: holandski jedrenjaci su naime uvek morali da se, zbog režima vetrova, sklanjaju u engleske luke. Zbog toga je, bez sumnje, Holandija prihvatila protekcionističke mere koje je Engleska donela, dok je odbijala da prihvati takve mere bilo koje druge zemlje. U svakom slučaju, Engleska je, bolje nego ijedna druga evropska zemlja, znala da zaštiti svoje nacionalno tržište i svoju industriju koja se tek rađala. Pobeda koju je Engleska odnela nad Francuskom rano je počela da se nazire (po mom mišljenju još u vreme potpisivanja mirovnog ugovora u Utrehtu, 1713. godine), sporo se ispoljavala, postala je sasvim očigledna još 1786. godine, kada je, zahvaljujući zalaganju Vilijema Idna*, zaključen trgovinski ugovor između Engleske i Francuske, a trijumfovala 1815. Sa dolaskom Londona na čelo evropske privrede bila je okrenuta jedna stranica u privrednoj istoriji Evrope i sveta, jer je uspostavljanje privredne prevlasti Engleske, prevlasti koja je prerasla u vodeću ulogu u politici, označila kraj viševekovnog doba, doba priv reda kojima su upravljali gradovi, a isto toliko i doba privreda koje su predstavljale svetove za sebe: one, * Engleski političar (1745-1814).
110
kako izgleda, i pored poleta Evrope i njenih nezasitih želja za ostvarivanjem materijalne dobiti, nisu bile u stanju da iznutra drže pod svojom vlašću preostali deo sveta. Engleskoj je pošlo za rukom da na račun Am sterdama ne samo ponovo ostvari nekada ostvarene podvige, nego i da ih nadmaši. Tb osvajanje sveta teško se ostvarivalo, bilo je prekidano raznim nemilim događajima i dramama, ali Engleska je sačuvala svoju prevlast i savladala sve pre preke. Prvi put u istoriji, evropska privreda koja je održavala veze sa celim ostalim svetom počeće da teži da zagospodari svetskom privredom i da se sa njom poistoveti širom sveta u kome će svaka prepreka nestati pred Englezima - najpre pred njima - ali i pred Evro pljanima. To će potrajati do 1914. godine. Andre Sigfrid* (Andrć Siegfried), koji je, pošto je bio rođen 1875. godine, imao dvadeset pet godina početkom našeg veka, mnogo kasnije, u silnim granicama ispresecanom svetu, s velikim zadovoljstvom sećao se da je tada obišao čitavu zemljinu kuglu sa posetnicom u džepu umesto bilo kakve lične isprave! To čudo bilo je plod onoga što je nazvano sintagmom pax britanica, čije je postojanje, očigledno, plaćao izvestan broj ljudi podnoseći žrtve...
IV
Engleska industrijska revolucija, o kojoj nam preostaje da govorimo, prdstavljala je za privrednu prev last Britanskih ostrva nešto što ju je podmladilo, novi * Francuski geograf i sociolog (1875-1953).
111
ugovor sa moći. Ali ne bojte se, neću se neobuzdano upustiti u razmatranje tog ogromnog istorijskog pita nja koje, u stvari, doseže sve do nas i zaokuplja nas. Industrija je uvek oko nas, uvek je revolucionarna i opasna. Umirite se, dužan sam da vam govorim samo o počecima tog ogromnog kretanja, pa ću stoga dobro voditi računa o tome da ne upadnem u one sjajnim osporavanjima ispunjene prepirke u koje upadaju pre svega anglosaksonski istoričari, a zatim i oni ostali. Uostalom, razmere problema koji treba da razmotri mo ograničene su: želim da pokažem u kojoj se meri industrijalizacija koja je bila izvršena u Engleskoj podudarala sa shemama i modelima koje sam u glav nim crtama prikazao, i u kojoj se meri ona uklapala u opštu istoriju kapitalizma, u kojoj je već do tada bilo toliko neočekivanih preokreta. Dodajmo i to da se u ovom slučaju, kao i u svim drugim slučajevima, reč "revolucija" upotrebljava u pogrešnom značenju. Po svojoj etimologiji, ona ozna čava okretanje točka, nekog nebeskog tela, brzo okre tanje: čim ono počne, zna se da se dosta brzo mora završiti. Međutim, industrijska revolucija bila je, u pravom smislu te reči, sporo kretanje koje se, na svom početku, teško moglo uočiti. Sam Adam Smit (Adam Smith) živeo je okružen prvim znacima te revolucije ne opažajući ih. Zar današnje vreme ne objašnjava zašto se indus trijska revolucija veoma sporo ostvarivala, Što znači da je bila mukotrpna, pa prema tome i složena? Deo "trećeg sveta" industrijalizuje se pred našim očima, ali veoma sporo, boreći se s ogromnim teškoćama i do112
življavajući bezbrojne neuspehe; apriorno govoreći, te teškoće, neuspesi i sporost izgledaju neprirodni. U jednom slučaju, modernizacija nije obuhvatila i poljo privredni sektor, ili je nedostajala obučena radna snaga, ili se potražnja na unutrašnjem tržištu pokazala nedovoljna; u drugom slučaju, domaći kapitalisti su ulaganjima na licu mesta pretpostavili ulaganja svog kapitala u poslove u stranim zemljama, koja su bila sigurnija i donosila veću dobit; ili se država pokazala rasipnička ili nemarna; ili uvezena oprema nije odgo varala domaćim uslovima, ili je otplata za nju bila previsoka pa je stoga opterećivala proizvodnu cenu onoga što se proizvodilo; ili izvoz raznih vrsta robe nije nadoknađivao neophodni uvoz; iz ovog ili onog razloga, međunarodno tržište nije prihvatilo ponuđe nu robu, i ta njegova odbojnost bila je presudna. A sve te nevolje događaju se iako u industrijskoj revo luciji više ništa ne treba da se izmišlja, iako svima stoje na raspolaganju njeni obrasci. Prema tome, apriorno govoreći, sve bi trebalo da bude lako, a ništa ne ide lako. Zar, u stvari, položaj svih tih zemalja ne podseća pre na ono što se dogodilo pre engleskog opita, to jest na neuspeh tolikih nekadašnjih revolucija koje su bile ostvarljive u oblasti tehnike? U Egiptu se u doba vladavine dinastije Ptolemeja znalo za snagu vodene pare, ali ona je služila samo za zabavu. Svet Rimskog carstva raspolagao je velikim kapitalom znanja u oblasti tehnike i tehnologije koja su u više slučajeva, pošto su u razdoblju ranog srednjeg veka bila zane marivana, ponovo neprimctno oživela u XII i XIII 8 Feman Brodet
113
veku. U tim vekovima preporoda, u Evropi su basno slovno uvećani izvori energije podizanjem velikog bro ja vodenica, koje su i u starom Rimu bile poznate, i vetrenjača, a to je već predstavljalo industrijsku revo luciju. Izgleda da je u Kini u XIV veku bio otkriven postupak topljenja gvozdene rude pomoću koksa, ali ta mogućna industrijska revolucija ostala je samo na tome. U XVI veku čitav jedan sistem uređaja za podizanje rude i izbacivanje vode iz rudarskih okana pomoću crpki počeo je da se koristi u dubokim kopo vima, ali, pošto su najpre privukla kapital, ta prva moderna industrijska postrojenja, ti najjednostavniji tipovi pogona ubrzo će postati žrtve zakona po kome profitna stopa s vremenom opada. U XVII veku korišćenje kamenog uglja, antracita i lignita proširilo se u Engleskoj, pa je u vezi s tim Džon A. Nef (John U. Nef) s pravom govorio o prvoj engleskoj industrijskoj revoluciji, ali ona nije bila u stanju da se proširi i da izazove krupne promene u širem području. Što se tiče Francuske, u XVIII veku u njoj su bili uočljivi znaci razvoja industrije, pronalasci u oblasti tehnike nizali su se jedni za drugim, a nauka koja se bavila funda mentalnim istraživanjima bila je u njoj isto toliko sjajna koliko i na drugoj strani Lamanša. Ipak, u Engleskoj su bili učinjeni presudni koraci u tom pravcu. Sve je u njoj, začelo, išlo samo od sebe, tako reći prirodno, i u tome se satoji onaj izvanredno zanimljivi problem koji se postavlja u vezi s prvom industrijskom revolucijom na svetu, najvećim prelomom u modernoj istoriji. Ali zašto se prva industrij ska revolucija odigrala u Engleskoj?
114
Engleski istoričari toliko su proučavali ova pitanja da strani istoričar lako gubi orijentaciju u njihovim raspravama; on shvata svaku od njih kada ih ponaosob razmatra, ali, uzete zajedno, one gotovo nimalo ne pojednostavljuju objašnjenje datih problema. Izvesno je samo to da su laka i tradicionalna objašnjenja bila odbačena. Među istoričarima je sve uočljivija težnja da na industrijsku revoluciju gledaju kao na opštu pojavu kojoj je bilo potrebno dosta vremena da se ostvari i koja je podrazumevala daleke i duboke uzroke. Ako se podsetimo mukotrpnih i haotičnih razvo ja, o kojima sam maločas govorio, u nerazvijenim oblastima današnjeg sveta, zar nije najneobičnije to što je engleska mašinska revolucija, prva masovna proizvodnja, mogla da procveta od kraja XVIII pa do početka XX veka u okviru basnoslovnog razvoja na cionalne privrede a da se pri tom njen zamajac nigde ne zaustavi, a da se pri tom nigde ne jave uska grla? Seosko stanovništvo veoma se smanjilo a da pri tom poljoprivredna proizvodnja nije opala; novi industri jalci našli su radnu snagu, kvalifikovanu i nekvalifikovanu, koja im je bila potrebna; unutrašnje tržište nastavilo je da se razvija uprkos rastu cena; tehnika je pratila taj razvoj, redovno nudeći svoje usluge onda kada su one bile potrebne; spoljna tržišta lančano su se otvarala jedno za drugim. Čak ni opadanje profita - na primer veliki pad dobiti u industriji pamučnih tkanina posle prvog razdoblja njenog procvata - nisu izazvali krizu: ogromna nagomilana novčana sredstva usmerila su se na drugu stranu, i železnice su zamenile industriju pamučnih tkanina. 115
Ukratko, sva područja engleske privrede odgovo rila su zahtevima tog iznenadnog zahuktavanja proi zvodnje, nije bilo zastoja, prekida proizvodnje. Da li onda uzrok te ogromne promene treba tražiti u ćelokupnoj nacionalnoj privredi? Uostalom, u Engleskoj je revolucija koju je predstavljala prerada pamuka ponikla iz samog tla, iz svakidašnjeg života. Pronalasci su često bili delo zanatlija, dok su industrijalci prilično često bili ljudi skromnog porekla. U početku je obim investiranog kapitala, koji se lako mogao pozajmiti, bio mali. Tu iznenađujuću promenu nisu izazvali ste čeno bogatstvo, London i njegov trgovački i finansijski kapitalizam. London će zagospodariti industrijom tek posle 1830. godine. Tiko odlično vidimo, i to na jednom primeru velikih razmera, da su podlogu onog što će uskoro postati takozvani industrijski kapitalizam predstavljali snaga i život tržišne privrede, pa čak i privrede u samoj osnovi materijalnog života, sitne industrije koja je donosila razne novine u načinu proizvodnje i, u podjednakoj meri, globalno funkcionisanje proizvodnje i razmene. Industrijski kapitali zam mogao je da se razvije, da se uobliči i ojača samo u srazmeri sa razvijenošću i snagom privrede koja je predstavljala njegovu podlogu. Ipak, engleska industrijska revolucija svakako ne bi bila ono što je bila da nisu postojale okolnosti zahvaljujući kojima je Engleska u stvari postala neos porni gospodar prostranog sveta. Francuska revolucija i ratovi koje je Napoleon vodio tome su, kao što je poznato, veoma doprineli. A ako se procvat koji je doživela industrija pamučnih tkanina dugo širio na
116
velikom prostoru, to je bila posleđica okolnosti da je otvaranje novih tržišta - to su bili portugalske i španske kolonije u Americi, Tursko Carstvo, Indija... neprestano ponovo pokretalo taj zamajac. Svet je i nehotice uspešno pomogao ostvarivanju engleske in dustrijske revolucije. Stoga mi izgleda bespredmetna tako žučna pre pirka između onih koji smatraju da se kapitalizam i industrijska revolucija mogu objasniti samo unutra šnjim uzrocima, to jest preobražavanjem (na licu mesta) društveno-ekonomskih struktura, i onih koji hoće da ih objasne samo nekim spoljašnjim uzrokom (za pravo imperijalističkim eksploatisanjem sveta). Svet ne može bilo ko eksploatisati; da bi to neko mogao da čini, neophodno je da raspolaže snagom koja je lagano sazrela. Ali izvesno je da tu snagu, koja se stvara laganim razvijanjem svoje sopstvene privrede, jača eksploatisanje drugih zemalja, pa se tako u toku tog dvojakog procesa rastojanje koje je deli od drugih povećava. Prema tome, oba ta objašnjenja (unutra šnjim i spoljašnjim uzrocima) toliko se prepliću da se ne mogu razlučiti jedno od drugog. Došao je, evo, trenutak da privedem kraju ovo svoje izlaganje. Nisam siguran da sam vas onim što sam do sada rekao ubedio u ispravnost svojih gledišta, ali još više sumnjam da ću vas sada ubediti rekavši vam, da bih završio svoja objašnjavanja, šta mislim o današnjem svetu i kapitalizmu u svetlosti jučerašnjeg sveta i kapitalizma, onakvim kakvim ih vidim i kakve sam pokušao da vam ih opišem. Ali zar nije potrebno da, objašnjavajući kapitalizam, istoričar ide sve do
117
sadašnjeg vremena, da to svoje objašnjenje opravda tim susretom jučerašnjeg i današnjeg kapitalizma? Veličina i razmere današnjeg kapitalizma se, ra zume se, neverovatno razlikuju od njegove nekadašnje veličine i razmera. Kapitalizam se razvio isto onoliko koliko su se razvili i osnovne razmene i sredstva za proizvodnju, koji su se takođe u neverovatnoj meri uvećali, ali, mutatis mutandis, sumnjam da se priroda kapitalizma iz osnove izmenila. TH dokaza idu u prilog mome gledištu: 1° Kapitalizam i dalje počiva na iskorišćavanju resursa i privrednih mogućnosti raznih zemalja, dru gim rečima postoji na ćelom svetu, ili barem u najma nju ruku nastoji da se raširi po ćelom svetu. Veliki zadatak koji se sada pred njega postavlja sastoji se u tome da vaspostavi tu univerzalnost. 2° On se i dalje uporno oslanja na stvarne ili na pravu zasnovane monopole, uprkos žestokim protiv ljenjima koje ta praksa izaziva. Organizacija, kao što se to danas kaže, i dalje pokreće tržište, ali pogrešno je smatrati da je to nova pojava. 3° Uprkos onome što se obično kaže, kapitalizam ne obuhvata čitavu privredu i celokupno radno stanov ništvo; on ih nikada ne obuhvata oboje jednim siste mom, to jest svojim sistemom, koji bi bio savršen: tročlana podela o kojoj sam vam govorio - materijalni život, tržišna privreda i kapitalistička privreda (sa ogromnim pripojenim područjima) - i dan-danas ima neobično veliku vrednost za razgraničavanja i obja šnjavanja. Da bi se čovek uverio da je tako, dovoljno je da iznutra upozna nekoliko današnjih, karakteristi 118
čnih delatnosti, koje se odvijaju na tim različitim razinama. Na najnižem stupnju tih delatnosti, čak i u Evropi, postoji toliko primera da proizvođači troše sami ono što su proizveli, vrši se toliko usluga koje nacionalna statistika ne beleži, ima toliko zanatlijskih, od dasaka sklepanih radnjica. Sa srednjeg stupnja uzećemo primer proizvođača odeće: i na njegovu pro izvodnju, i na prodaju onoga što je proizveo presudno utiče strogi, pa čak i surovi zakon konkurencije; ako taj proizvođač i za trenutak prenebregne njegovo delovanje, ili se pokaže neodlučnim, doživeće propast. Na najvišem stupnju, pak, mogao bih da vam, između ostalog, navedem imena dveju firmi koje poznajem, firmi koje su tobožnji konkurenti - jedini konkurenti na evropskom tržištu; jedna od njih je francuska, a druga nemačka firma. Međutim, njima je potpuno svejedno da li kupci poručuju njihove proizvode od jedne ili od druge, jer su im interesi potpuno stopljeni, bez obzira na to kojim se putem to ostvaruje. Thko se učvršćujem u mišljenju koje sam prihvatio posle dosta vremena, to jest u mišljenju da je kapita lizam u pravom smislu te reči proizašao iz privrednih aktivnosti koje su se odvijale na najvišem stupnju, ili su težile da do njega dospeju. Prema tome, taj kapi talizam što visoko puca lebdi na površini dvostruke podloge koju čine materijalni život i koherentna trži šna privreda, i predstavlja područje u kome se ostva ruje veliki profit. Iz onoga što sam rekao izlazi da tu reč upotrebljavam kao nekakav superlativ. Možete mi zameriti zbog toga, ali ne mislim samo ja tako. U svojoj brošuri Imperijalizam kao najviši stadijum kapitalizma, 119
koju je napisao 1917. godine, Lenjin na dva mesta tvrdi: "Kapitalizam je robna proizvodnja na najvišem stupnju svog razvitka; desetine hiljada velikih preduzeća su sve, dok milioni malih preduzeća ne znače ništa." Ali ova istina, koja je bila očigledna 1917. godine, predstavlja staru, drevnu istinu. Nedostatak studija čiji su autori novinari, ekono misti, sociolozi, sastoji se u tome što su u njima često prenebregnute istorijske dimenzije pojava i istorijske perspektive. Uostalom, zar mnogi istoričari ne prenebregavaju te dimenzije i perspektive, kao da razdoblje koje proučavaju postoji kao takvo, kao da ono pred stavlja i početak i kraj nečega? Thko u brošuri koju sam maločas pomenuo, Lenjin, koji je bio čovek pro nicljivog duha, kaže sledeće: "Osnovno obeležje neka dašnjeg kapitalizma, u kome je vladala slobodna konkurencija, predstavljao je izvoz robe. Osnovno obeležje današnjeg kapitalizma, u kome vladaju mo nopoli, jeste izvoz kapitala." Ove tvrdnje su više nego sporne: kapitalizam je uvek bio monopolistički, i roba i kapital uvek su izvoženi istovremeno, pošto su kapi tal i kredit uvek predstavljali najpouzdanije sredstvo da se dopre do nekog spoljnog tržišta i na njega prodre. Mnogo pre XX veka izvoz kapitala bio je obična, svakidašnja pojava: Firenca ga je izvozila još od XIII veka, dok su ga Augsburg, Anvers i Đenova izvozili u XVI veku. U XVIII veku kapital je kolao po Evropi i po svetu. Da li je potrebno da ka|em da nijedno sredstvo, nijedan način, nijedan postupak i nijedno lukavstvo koji se koriste u finansijskim špe kulacijama nisu izmišljeni 1900. ili 1914. godine? Sve 120
to bilo je i ranije poznato kapitalizmu, a kako juče, tako i danas njegovo osnovno obeležje i njegova snaga sastoje se u tome što on može da prede s jednog lukavstva na drugo lukavstvo, s jednog oblika delovanja na drugi oblik, da sto puta, u zavisnosti od okol nosti trenutne opšte situacije, promeni svoje planove za delanje i da, dok to čini, ostane u dovoljnoj meri veran, sličan samome sebi. Meni lično, ne kao istoričaru, nego kao čoveku, žao je zbog toga što se u kapitalističkom svetu odbija, kao i u socijalističkom svetu, da se pravi razlika između kapitalizma i tržišne privrede. Onima koji se na Za padu obaraju na pogubne posledice kapitalizma, po litičari i ekonomisti odgovaraju da one predstavljaju manje zlo, neizbežno naličje slobodne inicijative i tržišne privrede. Uopšte ne mislim da je to tačno. Onima koje brine tromost socijalističke privrede - ta evolucija shvatanja oseća se čak i u Sovjetskom Savezu - i koji bi hteli da joj se obezbede uslovi u kojima bi ona "spontanije" funkcionisala (što bi, po meni, zna čilo da ona uživa veću slobodu), odgovara se da je to manje zlo, neizbežno naličje uništavanja kapitalističke pošasti. Nikako ne verujem ni da je to tačno. Ali da li je društvo koje bi, po mom mišljenju, bilo idealno moguće stvoriti? U svakom slučaju, ne mislim da ono ima mnogo pristalica u svetu. Tom tvrdnjom opšteg karaktera rado bih priveo kraju svoja objašnjavanja da kao istoričar nemam još nešto da vam poverim. Istorija se uvek mora iznova pisati, ona se uvek piše i prevazilazi. Njena je sudbina ista kao i sudbina 121
svih nauka o čoveku. Prema tome, ne mislim da knjige koje mi istoričari pišemo zadržavaju svoju vrednost decenijama i decenijama. Svi znamo da ne postoji knjiga koja je napisana jednom za svagda. Moje tumačenje kapitalizma i privrede zasniva se na dugotrajnom radu u raznim arhivima i na velikom broju pročitanih spisa, ali, na kraju krajeva, na brojkama čiji broj nije dovoljno velik, i koje nisu u dovoljnoj meri međusobno povezane, jednom reči više na onome što je kvalitativno, nego na onome što je kvantitativno. Veoma su retke monografije u kojima su date krivulje proizvo dnje, stope profita, stope štednje, pouzdani bilansi preduzeća i makar priblilžna procena smanjivanja stalnog kapitala. Uzalud sam, u vezi s tim raznim područjima, tražio preciznija objašnjenja od kolega i prijatelja; od njih sam malo šta doznavao. Međutim, po mom mišljenju u tom pravcu možda postoji izlaz iz objašnjenja u koja sam se, u nedostatku boljih, zatvorio. Podeliti privrednu i društvenu stvarnost, zato da bi se ona bolje shvatila, na tri područja, ili razlikovati u njenom razvoju tri etape, znači izvitoperiti je, jer je ona neuporedivo složenija. U stvari, trebalo bi sagledati celinu da bismo istovremeno shvatili uzroke promene stopd razvoja koja se zbila upravo u vreme pojave mašinizma. Sveobuhvatna, globalna istorija mo gla bi se napisati kada bismo na područje nekadašnje privrede uspeli da primenimo modeme metode izvesne nacionalne statistike, izvesne makroekonomije. Pratiti kretanje nacionalnog dohotka, nacionalnog dohotka po glasi stanovnika, ponovo proučiti jedno pionirsko istorijsko delo, to jest monografiju Rene Berela (Renć 122
Baehrel) o Provansi u XVII i XVIII veku, pokušali ustanoviti korelacije između "budžeta i nacionalnog dohotka", pokušati odrediti raspon između bruto i neto društvenog proizvoda držeći se saveta koje daje Sajmon Kuznec (Simon Kuznets),* čije mi hipoteze u vezi s tim pitanjem izgledaju izvanredno važne za razumevanje modernog privrednog rasta - eto to su poslovi koje bih rado predložio mladim istoričarima. U svojim knjigama povremeno sam otvarao poneki prozor kroz koji se mogu videti ti predeli koje samo naslućujemo, ali jedan prozor je nedovoljan; bilo bi neophodno obaviti jedno ako ne kolektivno, a ono barem usklađeno is traživanje. To, razume se, ne znači da će ta istorija koja će sutra biti napisana biti privredna istorija u kojoj ka snije ništa neće smeti da se menja. Privredna statistika predstavlja, u najboljem slučaju, proučavanje kretanja, menjanja nacionalnog dohotka, a ne utvrđivanje veli čine mase kapitalnih dobara, nacionalnih bogatstava. Međutim, ta masa, koja je takođe dostupna istraživa čima, treba da bude proučavana. Za istoričare i za sve nauke o čoveku, a isto tako i za sve nauke koje se služe objektivnim metodama, uvek će postojati neka Amerika koju valja otkriti.
* Severnoamerički ekonomist i statističar (1901).
123
Redakcija i administracija: 21000 NOVI SAD Šekspirova 11/19 Tel.: (021) 365-467